UPALA

- Upala je skupni tkivni odgovor na upalotvornu noksu (noksa=bilo koji čimbenik, čin ili utjecaj, koji može izazvati patološki
proces ili bolest. Može biti fizikalna, biološka ili kemijska), koji se temelji na predodređenim obrascima ponašanja tkiva i
organizma. Ti obrasci predstavljaju egzistencijalno važan homeostatički mehanizam organizma u reagiranju na
vrlo različite etiološke čimbenike. Kliničko očitovanje upalne reakcije (jakost, kinetika, utjecaj na funkciju organa
te ishod) određeno je odnosom dvaju velikih skupina suprotstavljenih mehanizama: upalotvornim odnosno
upalostatskim procesima.
- Upala je temeljni homeostatički mehanizam održavanja ustrojbene i djelatne cjelovitosti tkiva. Upalna je
tkivna homeostaza najmoćniji obrambeni mehanizam, gotovo potpuno nespecifičan u odnosu na kakvoću
nokse, te zastupljenu bilo kojem tkivu.
- Obrambena upalna reakcija uključuje proizvodnju kisikovih radikala, fagocitične mehanizme, lučenje
protumikrobnih tvari, lučenje protuendotoksinskih molekula, fibroziranje i neovaskularizaciju, te promjene
tkivne arhitekture zahvaćenog organa ili tjelesnog prostora.
- 1 homeostatička zadaća upalne reakcije može se definirati kao smanjenje nokse tj. odstranjenje oštećenoga
tkiva (ozljede). Upala djeluje kao prirodni cjelidbeni proces. U svim procesima cijeljenja tkivnih ozljeda upalni
cjelidbeni procesi (vezivotvorni odgovor, neovaskularizacija i neohistoarhitektonika) sudjeluju kao ključna
sastavnica izlječenja.
- Upala istodobno uključuje lokalne tkivne procese (infiltraciju stanicama, pobudu pojačivačkih mehanizama,
vezivnotvornu reakciju, kočenje tkivnih funkcija), te sustavne procese (akutnofazni odgovor SŽS-a, jetrena
sinteza proteina akutne faze, hemodinamičke prilagodbe, tvarne i energijske metaboličke preinake, te
pokretanje upalno- statskih procesa). I sustavni i lokalni upalni procesi pojavljuju se istodobno, ali prevladavaju
lokalna događanja zbog sklonosti upalne reakcije ograničavanju nokse.
- Upalna reakcija pokazuje tkivnu ubikvitarnost posljedično dvjema fiziološkim pojavama:
1) praktički sva tkiva sadržavaju upalnotvorne stanice u neaktiviranom obliku (diferencirani makrofagi,
mastociti, utkivljeni eozinofili, fibroblasti, endotelne stanice, te histiociti). Te se stanice djelovanjem
upalotvornih noksi pobuđuju i postaju lokalni pokretač upalnoga procesa.
2) sva su tkiva neprestano u dodiru s cirkulirajućim upalotvornim stanicama i pojačivačkim sustavima
bjelančevina plazme zahvaljujući stalnome protoku krvi kroz kapilarni sustav organa. Budući da su
neaktivirani upalotvorni elementi prisutni u bilo kojem području potencijalnoga djelovanja nokse, sva tkiva
imaju upalotvornu sposobnost. Nakon pokretanja reakcije noksom, upalotvorne stanice međusobnim
nakupljanjem, te lančanim pobudnim reakcijama pojačivačkih sustava pojačavaju upalnu reakciju.
- Plurinozogeničnost upale - velike skupine upalnih bolesti praktički svih organskih sustava
 Upalni procesi u istome tkivu uzrokovani različitim upalotvornim noksama prepoznaju se kao različiti
nozološki entiteti. (Pr. 20-ak je vrsta pneumonija, od kojih svaka, iako etiološki vrlo različita, ima zajedničke upalne procese u
plućnome tkivu)
 Istovjetna upalotvorna noksa uzrokuje u različitim tkivima različite nozološke jedinice. (Pr. istovjetna mehanička
trauma pokretanjem upalnog odgovora u različitim tkivima uzrokuje različite bolesti i posljedice)

- U kliničkom se smislu upala očituje akutnim, subakutnim, te kroničnim tijekom, koji se razlikuju
patogenetskim učincima, zastupljenošću pojedinačnih reakcija te ishodom. Kadšto se za vrlo snažnu i brzu
akutnu reakciju rabi pojam perakutna upala (hiperakutna upala).
 - Opća svojstva upalnog
odgovora zajednička su svim
tkivima i svim etiološkim
čimbenicima. Kinetika, jakost i
ishod upalotvorne reakcije ovise
o trima skupinama nutaranjih
čimbenika: jakost i ishod upale
određuju upalotvorni i
upalostatski mehanizmi, te
permisivna reaktivnost
organizma.
- Sve tri skupine nutarnjih
čimbenika sudjeluju u svakoj
upali.

 Smanjenje upalotvornosti i/ili pojačanje upalostatične reaktivnosti organizma smanjuje jakost i usporuje
kinetiku upale, a povećana upalotvornost i/ili smanjena upalostatična reakcija pojačavaju i ubrzavaju upalu.
 Promjene permisivne reaktivnosti uključuju pothranjenost, endokrinopatije, anemije, bolesti krvotvornih
organa, bolesnikov opći status, te dob organizma.

- Neke upalotvorne nokse pokreću uz

upalnu reakciju i specifični imunosni
odgovor. Pri tom se razvija sinergizam
imunosne i upalne reakcije preko
zajedničkih citokina, efektornih
mehanizama, te postizanjem
optimalnoga nutarnjeg okoliša reakcija.
Taj je sinergizam osobito izražen u
prvotnim susretima s noksom, te u
izvršnom dijelu reakcija.
- Specifični imunosni odgovor završava
tako da je pripremljen na sljedeće
susrete s istim uzročnikom. Novi susreti s
klicama ne pokreću značajniju upalnu
reakciju.
- Upalni procesi u tkivima i organizmu imaju i štetne patogenetske učinke: 1) prolaznu disfunkciju tkiva
(posljedično lokalnim citokinskim utjecajima, hemodinamičkim i edemskim promjenama), 2) trajno smanjenje djelatne
sposobnosti (zbog razaranja parenhima i povećanja udjela veziva u tkivu) te 3) generalizaciju upalotvornih procesa (npr. u
sepsi i u sindromu sustavnog upalnog odgovora)
Etiologija upale
- Upalotvorne se nokse prema podrijetlu u odnosu na tijelo mogu podijeliti u egzogene i endogene.
Upalotvorne nokse često su udružene i djeluju istodobno.
EGZOGENE
infekcije i Bakterijski toksini pokreću
infestacije interakcijom s neutrofilima,
monocitima i limfocitima upalnu
reakciju
Specifični imunosni odgovor protiv
antigena klice djeluje sinergistički
upalotvorno
ionizacijska Apsorbirana energija fotona uzrokuje
zračenja stvaranje radikala u tkivu te uzrokuje
izravne lomove makromol. 
disfunkcija i nekrotička smrt pojedinih
stanica i pokretanje upale
UV Apsorbirana energija UV fotona
ekscitira molekule prebacivanjem e- u
više en. orbitale  fotokemijske
reakcije među proteinima i
nukleinskim kis., (neke djeluju
upalotvorno)
toplinska Denaturacijom makromol. i
zračenja destrukcijom stanica stvara se ostatna
tvar koja pokreće upalu
mehanička Prijenosom prevelike količine
trauma mehaničke en. na tkiva nastaje
dezintegracija tkiva  velika količina
ostatne tvari koja djeluje upalotvorno
kemijske Učinci jakih kiselina i lužina
nokse denaturiraju molekule i razaraju
stanice  obilje upalotvorne ostatne
tvari te pojačano stvaranje radikala
lječidbene Kirurški zahvati: mehanička trauma
(jatrogene) tkiva i devitalizirani ostatci tkiva
nokse djeluju upalotvorno
Terapijska embolizacija pokreće
lokalne upalne procese
Citostatička terapija: smrt stanica i
stvaranje ostatne tvari, a radijacijska
terapija se svodi na učinke zračenja
strana Solidne anorganske tvari i predmeti u
tijela tkivima pobuđuju upalnu reakciju
ENDOGENE
nekrotička Ostatna biološka tvar nakon
smrt nekrotičke smrti stanice 
stanice otpuštanje unutarstaničnih
peptidaza koje izravno na više
mjesta pokreću upalu, te
fagocitozom aktivirani neutrofili i
makrofagi
imunosna Precipitacijom vodotopljivih
reakcija imunokompleksa aktivira se sustav
komplementa
Specifični imunosni odgovor preko
nekrotičke smrti stanice
neurogena Na teledendronskom razgranjenju
upala neurita senzornih neurona pri
pobudi jednoga polja antidromnim
se širenjem akcijskih potencijala na
drugim senzornim ograncima
oslobađaju tahikinini koji izazivaju
lokalnu upalu
ishemija tkiva Zbog hipoenergoze kadšto nastaje
citoplazmatska smrt stanice  obilje
ostatne upalotvorne tvari
pojačano Suvišak prijelaznih kovina pridonosi
endogeno stvaranju kisikovih radikala 
stvaranje oštećenja makromol. i razaranje
radikala stanica.
suvišak Pri hiperklorhidriji premašen je
endogenih puferski kapacitet lučene sluzi 
tvari i oštećenje sluznice i jaki upalotvorni
metabolita odgovor tkiva
poremećaji Perforacija šupljih organa  sadržaj
tjelesnih ulazi u susjedne prostore i tkiva te
odjeljaka djeluje upalotvorno. (Pr. ulazak
crijevnog sadržaja u trbušnu šupljinu)
Pri krvarenjima u zglobove krvne
stanice i hemoglobin djeluju
upalotvorno te sudjeluju u razvoju
artroze zgloba.
opstrukcija U razvoju ileusa raste intraluminalni
šupljih organa tlak koji može uzrokovati ishemiju
Patogeneza lokalnih upalotvornih procesa u akutnoj upali
- Stari su liječnici upalu nazvali inflammatio (latinski)
- Opća svojstva lokalne upale opisana su klasičnim znakovima i simptomima upale: CALOR, DOLOR, RUBOR,
TUMOR ET FUNCTIO LAESA, koji opisuju klinička svojstva akutnoga lokalnog upalnog događanja.
 potječu od snažnog oksidativnog metabolizma u upaljenu tkivu u neutrofilima i makrofagima. Nepotpunom
se redukcijom kisika stvaraju kisikovi radikali te se oslobađa velika količina topline. Povećanje protoka kroz
upaljeno područje termodilucijom (prijenos topline iz nutrine na povr. tijela) pridonosi velikom lokalnom zagrijavanju
upaljenog tkiva. Poremećaji funkcije žilja i infiltracija stanicama uzrokuju oteklinu tkiva (lat. tumor), a tkivna
disfunkcija pojavljuje se u sklopu štetnih patogenetskih učinaka. Redovito se pokreće fenomen boli.

- Nociceptore pobuđuju
bradikin, kalidin, kisikovi
radikali, lokalna acidoza, te
povišeni tkivni tlak zbog
edema, a prostaglandin E2 i
leukotrien LTB4 pridonose
povećanoj osjetljivosti
receptora (hiperalgezija)

- Klinički tok akutne upalne reakcije odražava kinetiku molekularnih, staničnih i tkivnih upalnih procesa.
 U standardnoj kinetici reakcije, susreću 3 faze: Rast (stadium incrementi) posljedica je dominacije
upalotvornih procesa pokrenutih djelovanjem upalotvorne nokse. U vrhuncu bolesti snižavaju se upalotvorni, a
povećavaju upalostatski procesi, a u silaznoj fazi prevladavaju upalostatski procesi.
 Temeljni reaktivni obrazac akutne lokalne upale: 1) infiltracija upalotvornim stanicama i njihova pobuda, 2)
pokretanje biokemijskih pojačivačkih upalotvornih mehanizama, 3) promjene žilne propusnosti i otpora, te 4)
veća ili manja promjena arhitekture tkiva s promjenama funkcije upaljenoga tkiva.
 Stanična upalna dinamika: u prvih desetak dana prevladava infiltracija granulocitima, a najjače je utkivljenje
neutrofila. Tijekom drugoga tjedna upale raste udio monocitnog reda i limfocita  razvoj specifičnoga
imunosnog odgovora. Povećanje udjela fibroblasta i endotelnih stanica  procesi cijeljenja. U postupku
neutrofilnog utkivljenja (kemotaksija) aktivno sudjeluje krvnožilni endotel povećanjem broja adhezijskih molekula.
- Proces utkivljenja uključuje prvi pobudni dodir selektinskih molekula, nakon čega se neutrofili
nošeni krvnom strujom postupno
zaustavljaju, što se naziva
kotrljanjem po endotelu. Potom
slijedi čvrsto prionuće neutrofila uz
endotel, uzrokovano interakcijom
novih ligandnih parova molekula
povećanjem međustaničnog
afiniteta. Neutrofili potom
proteazama razgrađuju
međustanične endotelne sveze,
bazalne membrane i međustanični
matriks, što omogućuje njihov
izlazak iz krvne žile, te dijapedezu u
sijelo upale.

 Sličan obrazac utkivljenja slijede

eozinofili, bazofili i preteče
mastocita, pri čemu se kadšto
koriste i zajedničkim adhezijskim
molekulama na endotelu.

 Utkivljenju prethode
kemotaktične pobude različitih
krvotvornih loza.

 Dospjeli neutrofili u sijelu upale

snažno se pobuđuju kontaktom s
nekim upalotvornim noksama pri
čemu luče brojne citokine (IL-1,
TNF-α). Neki od njih djeluju
autostimulatorno vežući se na
receptore za vlastitim stanicama, te
parakrino na susjednim
neutrofilima. U neutrofilima i u
stanicama monocitne loze se pobuđuje stvaranje dušikova monoksida. NO je molekula sa snažnim
vazodilatacijskim učinkom, a istodobno koči energijski metabolizam mnogih stanica, te preko
nitrozoposrednika modificira proteine i izaziva disfunkciju tkiva. Drugi posrednici (PAF, leukotrieni) pridonose i
povratnoj pobudi neutrofila i monocita (pozitivna povratna sprega).

 Pobuda neutrofila dovodi do velike proizvodnje kisikovih radikala, oksidativne eksplozije aktivacijom
NADPH-oksidaze. ( potrošnja kisika i NADPH u neutrofilima ekscesivno poraste  snažno povećanje potrošnje glukoze). Stvoreni
radikali imaju snažne toksične učinke na stanice i njihove strukture ( lipidna peroksidacija može uzrokovati razaranje
susjednih membrana i stanica, samorazaranje neutrofila čime se gnoj). Oštećenju tkiva pridonosi i lizosomna
mijeloperoksidaza u neutrofilima stvaranjem hipokloritnih radikala iz vodikova peroksida i klora. Ekscesivnim
lokalnim oksidativnim stresom se razaraju i aktivirani neutrofili  temeljna obrambena uloga upale
(minimalizacija nokse i uklanjanjanje razorenoga tkiva). Pobuđeni neutrofili egzocitiraju presintetizirani sadržaj
citoplazmatskih zrnaca, u kojem se nalaze tvari s mikrobicidnim djelovanjem pri infekcijama (prirodni
antibiotici).
- Utkivljeni eozinofili, mastociti i utkivljeni bazofili u upalnoj reakciji imaju ulogu snažnoga lokalnog pojačivača
upale. Njihova je zadaća usredotočiti upalnu reakciju na noksu i na zahvaćeno tkivo, pokretanjem novačenja
drugih stanica (neutrofili,monocitna loza), te pokretanjem plazmatskih pojačivačkih sustava.
- Biokemijski pojačivački mehanizmi upale uključuju: 1) proizvodnju i otpuštanje dugodometnih citokina, 2)
otplavljivanje vlastitih aktiviranih molekula (npr. tvari komplementnog, koagulacijskog i antikoagulacijskog
sustava), 3) otpuštanje aktivnih enzima, najčešće peptidaza, koje potječu iz klica odnosno iz lizosoma
raspadnutih stanica, te 4) u infektivnim upalama otpuštanje biološki aktivnih tvari (LPS, lipida A, peptidoglikana,
superantigena te drugih toksina).
 Ti sustavi pojačavaju upalotvornu patogenezu lančanim reakcijama (enzimi), multiplim učincima u različitima
ciljnim tkivima i novačenjem i pobudom udaljenih stanica i tkiva. Ekspanzivna narav tih procesa uzrokuje
sklonost širenju upalotvornih procesa koji vrlo brzo mogu zahvatiti brojne funkcijske sustave. S druge strane,
upalostatski procesi koče i ograničavaju širenje upale iz osnovnog sijela. Upalostatski procesi najčešće
dominiraju i održavaju kliničko očitovanje upale na lokalnoj razini.
 Dugodometni citokini, IL-1, IL-6 i TNF-α, imaju brojne učinke. Većina tih učinaka čini odgovor akutne faze.
To su pirogena djelovanja, pokretanje akutnofaznog odgovora CNS-a, izravna pobuda lučenja kortikotropina u
adenohipofizi, pokretanje akutnofaznog odgovora jetre, pokretanje kataboličke reakcije, te pojačana
osteoklastična aktivnost. Razgranjenje pobude na brojne reakcije ostvaruje se preko transkripcijskog čimbenika
NF-КB koji aktivira veliku skupinu gena, čiji proizvodi djeluju upalotvorno. Tim se mehanizmom istodobnog
pokretanja brojnih staničnih reakcija upala pojačava, te pokazuje sklonost širenju.
 Pri infektivnim upalama otpuštanje endotoksina i/ili lučenje nekih egzotoksina u klicama dovodi osim
lokalnih, i do udaljenih upalotvornih učinaka. Endotoksini izravno uzrokuju patogenezu septičnog urušaja, a
superantigeni klica pridonose toksičnom urušaju pri čemu se razvija višesustavno zatajenje organa.
- Akutna upalna žilna reakcija se očituje povećanjem propusnosti, te promjenama otpora u upalnom području.
Poremećaj propusnosti posljedica je dvaju skupina procesa. Prvo, izravnim oštećenjem stijenki žila uzrokuje
izlazak plazme (kadšto i stanica krvi) ili sastojaka plazme u međustanični prostor. Drugo, lokalni posrednici
uzrokuju dvofazni porast propusnosti zdravih žila u području. Histamin uzrokuje prvu, a leukotrieni C4, D4 i E4
drugu fazu povećane propusnosti. U drugoj fazi sudjeluju i fibrinopeptidi, dušikov monoksid, te PAF. Obje
skupine procesa u upaljenomu tkivu sudjeluju u stvaranju edema.Već je naglašeno da oteklini tkiva izravno
pridonose i procesi infiltracije upalotvornim stanicama. Početnu kratkotrajnu vazokonstrikciju (traje do
nekoliko sekundi) brzo zamjenjuje vazodilatacija posredovana brojnim čimbenicima (prostaglandini PGE2,
PGF2 i PGD2, prostaciklin, dušikov monoksid...) Takva vazodilatacija uzrokuje lokalno smanjenje otpora, što
pridonosi povećanju protoka u upaljenom području, te smanjenju dijastoličnoga arterijskoga tlaka i povećanju
venskoga priljeva. Povećanje protoka kroz žile upaljenog područja pridonosi povećanu doplavljivanju
kemotaktički pobuđenih stanica krvotvornog sustava, povećanoj dopremi kisika i supstrata, te povećanoj
dopremi topline u područje.
- Akutne promjene arhitektura tkiva posljedice su utkivljenja upalotvornih stanica, razaranja tkiva osnovnim
procesom, edemom i razaranjem žilja, te cjelidbenim procesima. Histološki prototip tkivnogreagiranja jest
granulom čime započinju kronični upalni procesi. Odlaganje fibrina najčešće na upaljenim površinama seroznih
ovojnica, a kadšto i u upaljena parenhimatozna tkiva proizvodi biološke zapreke za stanice, te za difuziju
makromolekula. Time djeluje kao ograničavajući čimbenik upalne reakcije. Odlaganje fibrina pokreće se
aktivacijom humoralne koagulacijske kaskade. Disfunkcija parenhima u upali, osim zbog izravnog razaranja
dijela parenhima, nastaje i posredno, djelovanjima lokalnih citokina na susjedni udaljeniji parenhim. Dušikov
monoksid, tkivna hiperlaktacidemija i acidoza, te potiskivanje tkiva upalnim edemom potencijalni su mehanizmi
koji koče funkciju još neoštećenog parenhima.
Sustavne reakcije organizma na upalu
- Tijekom akutne lokalne upale u
organizmu se pokreću sustavni
upalni procesi, često nazvani
odgovorom akutne faze, te
sekundarni prilagodbeni procesi.
Upalotvorni se procesi kadšto
mogu aktivirati u mnogim tkivima
i u tjelesnim prostorima
istodobno, zbog čega se u
organizmu razvijaju teška klinička
stanja koja se očituju sindromom
sustavnog upalnog odgovora
(SIRS) sa susljednim zatajenjem
više organskih sustava.
Kvantitativni ili/i kvalitativni
nedostatci upalostatskih
mehanizama, te presnažna
startna upalotvornost i/ili
prevelike upalotvorne nokse,
zrokuju poopćenje upale.

Upalostatski mehanizmi
- Jakost i kinetika upalne reakcije ovisi i o djelotvornosti upalostatskih mehanizama. Smanjena djelotvornost
uzrokuje sklonost posustavljenju upalotvornih reakcija i produljenju trajanja upale, a pojačana djelotvornost
uzrokuje snažno ograničavanje upale u samim početcima. Po načinu djelovanja se upalostatski mehanizmi mogu
razvrstati u izvanstanič ne (proteazni inhibitori, upalostatski citokini kao IL-10 i TGF-B, protucitokini,
protuendotoksini), unutarstanične (aktiviranje programirane smrti stanica, antioksidantni sustavi, kočenje
ključnih staničnih biokemijskih točaka), te tkivne (promjene tkivne građe).
 Proteazni inhibitori jesu proteini koji čine oko 10% proteina plazme (α1-antitripsin, α1-antikimotripsin,
antitrombin lll, α2-antiplazmin, α2-makroglobulin...). Svi se ubrajaju u proteine akutne faze. Kočenje se osniva
na gotovo trajnom vezivanju inhibitora za enzim (dulje od jednog sata), čime izostaju učinci enzima na
supstratima. Neki kočitelji imaju više kočidbenih mjesta na jednoj molekuli, čime istodobno može zakočiti veći
broj enzimskih molekula. Velika se kočidbena potentnost osniva na eksponencijalnom smanjenju učinaka
pojačivačkih biokemijskih sustava kočenjem lan- čanih enzimskih reakcija. Izostanak funkcije pojedinih
proteaznih inhibitora očituje se pojačanom aktivnošću ciljnih enzima i posljedičnim patogenetskim učincima.
(Neki oblici mutiranog α1-antitripsina talože se u jetrenim stanicama i uzrokuju cirozu jetre).
 Protucitokini su skupina proteina sa specifičnim afinitetom za pojedine citokine. Te se molekule kadšto
nazivaju i citokinovezivnim molekulama (cytokine binding proteins). Izravnim vezivanjem za citokine u tjelesnim
prostorima sprječavaju ili/i umanjuju komuniciranje među upalotvornim stanicama, smanjuju pojačivačke
regulacijske petlje citokina, čime djeluju upalostatski. Protucitokini pripadaju imunoglobulinima (IgM).
Aktiviranjem programirane smrti (apoptoze) u upalotvornim stanicama smanjuje se jakost upale.
Hiperkortizolemija je izravni aktivator apoptoze u limfocitima i eozinofilima, čime djeluje imunosupresivno i
upalostatski. Isto tako hipoenergoze, hipoksije, TNF-α, IL-4, te IL-10 mogu uzrokovati apoptozu.
 Protuendotoksini su tvari i čestice koje posjeduju veliki afintet za LPS i lipid A, a vezivanjem ga uklanjaju iz
izvanstaničnih prostora. Time se kvantitativno smanjuje snažan pojačivački upalotvorni mehanizam pri gram-
negativnim infekcijama. BPI što ga sintetiziraju pobuđeni neutrofili uz druge funkcije, selektivno veže LPS.
 Antioksidantni sustavi strukturno su heterogena skupina molekula sa zajedničkom funkcijskom sposobnošću
vezivanja kisikovih radikala. Vitamini K, A, C, E, flavonoidi, neke aminokiseline i peptidi, ubikvinoni djeluju kao
reducensi te kao čistači kisikovih radikala, smanjujući oksidativni stres, tj. trenutno povišenje koncentracije
radikala u tkivima. Time se smanjuje upalotvorno djelovanje kisikovih radikala.
 Kočenje ključnih staničnih biokemijskih točaka u upalotvornim se stanicama jednim zahvatom ostvaruju
brojni kočeći učinci. NF-КB, fosfolipaza A2 i ciklooksigenaza takva su mjesta. Glukokortikoidi koče aktivnost NF-
КB sustava pa time izostaje aktivacija brojnih gena odgovornih za upalotvorne fenomene. Istodobno,
glukokortikoidi sprječavaju djelovanje fosfolipaze A2.
 Tkivnoarhitektonska samoregulacija može se definirati kao izgradnja tkivnih zapreka između upalnog i
zdravog tkiva (čahure, difuzna fibroziranja, fibrinske naslage). Takvim se fizičkim razgraničenjima smanjuje
dostupnost elemenata upalotvornih mehanizama (stanice, bjelančevine plazme) i otplavljivanje proizvoda upale
(citokini, toksične tvari) iz sijela upale u druge dijelove tijela. Istodobno, novonastale promjene tkiva smanjuju
djelatnu sposobnost tkiva, odnosno organa. Taj je gubitak dijela funkcijskog kapaciteta tkiva posljedica izravnog
uništavanja dijela parenhimskih stanica upalnim procesom.

Patogeneza kronične upale

- Na početku prevladavaju fibroblasti, endotelne stanice, monociti i limfociti. U početnoj fazi kronične upale te
stanice čine histološku sliku granuloma, a u kasnijim fazama prevladavaju vezivotvorni i angiogenetski procesi.
Istodobno su proteoglikani i kolagen molekule koje se pretežno sintetiziraju u upalnom području (sl. 16-6).
Svojstva tkiva zahvaćena kroničnom upalom uključuju tvrđu konzistenciju, stezanje zarobljenoga tkiva fibroznim
dijelovima, deformacije, manji ili veći stupanj opstrukcije izvodnih kanala i krvnih žila, te smanjenje djelatne
pričuve organa. Proizvodnja obilne međustanične tvari izaziva fenomen stezanja, a tome pridonosi i
umnožavanje fibroblasta. Ta je pojava biološki važna za cijeljenje, ograničavanje žarišnih upalnih procesa te u
cijeljenju prijeloma. Vezivnotvorni odgovor i pripadajuća neovaskularizacija vođeni su brojnim citokinima. Oni
djeluju i kao pokretači pupanja novih kapilara. Procesu neovaskularizacijepridonose brojni citokini koji pokreću
diobu endotelnih stanica.

Patofiziološki ishodi upalnih reakcija

- U patofiziološkom se smislu ishod upale očituje na pet načina. Prvo, najčešći je ishod akutne upalne reakcije
uklanjanje nokse i oštećenoga tkiva, s funkcijskom i strukturnom regeneracijom, restitutio ad integrum.
Zahvaljujuć i ovom tipu ishoda upalna se reakcija karakterizira kao najmoćniji obrambeni mehanizam. Drugo, u
kroničnim upalnim procesima dominira fibrozacija, razaranje parenhima organa i značajno je remodeliranje
tkivne arhitekture. U funkcijskome smislu takvo tkivo gubi dio djelatne pričuve, što se očituje, hipofunkcijom
organa. Kadšto pojedini organski sustavi praktički potpuno izgube svoju funkciju. Treće, često se kronična upala
podupire određenim mehanizmima. Zbog toga se postupno povećava udjel veziva i propadanja parenhima, a
u funkcijskom se smislu postupno smanjuje djelatna pričuva. Takve reakcije imaju progresivan tijek sa stalnim
produbljenjem disfunkcije. Četvrto, posustavljenjem akutnih upalotvornih mehanizama istodobno se u više
organa pokreću upalne reakcije, što uzrokuje njihovo zatajenje. U organizmu nastaje višesustavno zatajenje
organa. Takvi sindromi očituju se krvotočnim urušajima (sepsa, teški pankreatitisi). Peto, upala kadšto sudjeluje u
razvitku sekundarnih patofizioloških procesa, kao u razvoju amiloidoze, autoimunosti, karcinogenezi,
imunonedostatnosti, proteinskom manjku u organizmu, te zastoju u rastu i razvoju.
Stanja koja modificiraju prirodni tijek upalne reakcije
- Šećerna bolest, hiperkortizolizam, starenje  usporeni procesi cijeljenja, usporeni upalotvorni procesi,
smanjena jakost upale
- Manjak proteina  smanjena aktivnost krvotvornih organa i proteina plazme
- Poremećaji funkcije krvotvornih organa  smanjena upalotvorbena sposobnost organizma

Patogeneza posebnih kliničkih oblika upale

- Gnojne upale  proizvodnja kisikovih radikala vrlo snažna, zbog čega lipidnom peroksidacijom dodirnih
membranskih struktura (bakterija, samih neutrofila, drugih stanica-fibroblasta) nastaje lipidna amorfna masa
pomiješana s izvanstaničnom tekućinom. Unutar te mase sadržani su i oštećeni stanični proteini i nukleinske
kiseline. Neke od tih novonastalih molekula djeluju toksično u organizmu. Iz gnoja se oslobađaju LPS i lipid A, te
lipoteihoična kiselina i peptidoglikani, koji mogu uzrokovati septični urušaj.
 U patogenezi apscesa, kao lokaliziranoga gnojnog procesa, stvara se fibrozna čahura. Ograničena se gnojna
upala spontano prazni.
 Difuzna gnojna upala flegmona nastaje zbog nedostatnosti upalostatskih procesa, zbog čega se gnojni sadržaj
širi u tkivima, među organima. Pritom gotovo redovito nastaje sepsa.

Procjena upalne reakcije

- Lokalizirani simptomi i znakovi upale (dolor, calor, rubor et tumor) te organska disfunkcija (functio laesa)
- Mjerenje tjelesne temperature jednostavan je test za utvrđivanje vrućica, odnosno hipotermija. (Pazušna
mjerenja pokazuju vrijednosti hipertermija koje su bliže kožnim vrijednostima temperature, a oralne i rektalne vrijednosti bliže su
središnjim tjelesnim temperaturama.)
- Leukocitoza je pokazatelj kemotaktičnog odgovora mijeloične, monocitne i limfocitne loze. Neutrofilija je
dominantna u akutnoj fazi upale (ponekad se u perifernu krvnu struju otpuštaju i nezreli oblici leukocita - skretanje ulijevo)
- Proteini akutne faze brzoreaktivni su pokazatelji upale. Koncentracija C-reaktivnog proteina (CRP) unutar sat
vremena može porasti 30x, a slično se ponašaju i serumski amiloidi.
- Pojava aktivnosti unutarstaničnih enzima u plazmi upućuje na stanični raspad i otpuštanje tih molekula u
tjelesne tekućine, uključujući i plazmu.
- Hemodinamičke promjene u upaljenomu tkivu uključuju smanjenje otpora i povećan protok. Ubrzanje
sedimentacije eritrocita pri upali posljedica je povećane sklonosti stvaranja agregata eritrocita. Razdvajanje
plazme i stanica po osnovi gustoće time je ubrzano budući da veće tvorbe imaju manji otpor protjecanju plazme
prema gore.