Bio je član vigovske stranke, a u Donji dom Parlamenta stupio je 1765. godine.

Smatra se
začetnikom modernog konzervativizma, kao reakcije na zbivanja u revoluciji u Francuskoj.
Konzervativnu kritiku iznosi u svojoj knjizi Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj (1790), izdanom
manje od osamnaest mjeseci nakon napada na Bastilleu. Burke je podržavao Američku
revoluciju kao obranu tradicionalnih prava i slobode, a revoluciju u Francuskoj je smatrao
rušiteljem tradicije u ime imaginarnih ideala slobode, jednakosti i bratstva.

Kao ideologija, konzervativizam se oblikuje u 19. stoljeću, u sukobu

s liberalizmom i socijalizmom. Za njegovo nastajanje presudna je Francuska revolucija. Njezin
prvi i najveći kritičar Edmund Burke smatra se ocem modernog konzervativizma, a revolucionarne
ideje i politike trajan su predmet osporavanja konzervativaca. Izraz konzervativizam skovan je
polovicom 19. stoljeća. Podrijetlo ima u latinskoj imenici conservatio, koja od kraja srednjeg vijeka
ulazi u europske jezike u značenju "očuvati nešto od kvarenja ili uništenja". Na prijelazu između
18. i 19. stoljeća u engleskom se jeziku izraz rabi u političkom značenju očuvanja postojećeg
političkog poretka. U Francuskoj je između 1818. i 1820. izlazio list La Conservateur, kojeg je
uređivao romantičarski pisac Rene de Chateaubriand, koji je zastupao ideju obrane staroga
poretka.

Edmund Burke je u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji tvrdio da vlada nema pravo

stvarati velike dugove, a zatim teret njihova podmirivanja prebaciti na porezne obveznike.
Iako se svi fiskalni konzervativci općenito slažu oko pitanja manje i jeftine vlade, među njima
postoje neslaganja oko prioriteta. Postoje tri glavne frakcije ili podskupine koje stavljaju naglasak
na različite stvari:

 Prva skupina naglašava važnost balansiranja državnog proračuna i smanjenje državnog

duga, dok državni dug smatraju ekonomski štetnim i moralno sumnjivim budući da prelazi na
nove generacije koje nisu sudjelovale u njegovom stvaranju kroz porezne i troškovne odluke.
Spremni su uzeti u obzir povećanje poreza ako bi se taj dodatni prihod koristio za smanjenje
duga, a ne povećanje potrošnje. [1]

 Druga skupina stavlja naglasak na smanjenje poreza, a ne potrošnje ili duga. Mnogi od
njih prihvaćaju supply-side economics (ekonomija ponude) tvrdeći kako bi visoki porezi
obeshrabrili gospodarsku aktivnost i ulaganja, dok bi smanjenje poreza rezultiralo
gospodarskim rastom koji bi doveo do povećanja državnih prihoda koji bi se mogli korisiti za
dugoročno smanjenje duga. Također podržavaju smanjenje poreza čak i ako bi to dovelo do
kratkoročnog povećanja deficita. Neki od njih smatraju da bi povećanje prihoda kroz
smanjenje poreza nepotrebno drastično smanjilo potrošnju. [1] Međutim, Kongresni ured za
proračun (CBO) opetovano je izvještavao da smanjivanje poreza na dohodak povećava
deficit i dug te ne plaća samo za sebe. Na primjer, CBO je procijenio da
je Bushevo smanjenje poreza povećalo deficit proračuna i ukupni državni dug za oko 1,5
trilijuna dolara u razdoblju između 2002-2011 [5] i da bi između 2010-2019 dodalo još gotovo 3
trilijuna dolara ako bi bilo potpuno prošireno na svim razinama dohotka. [6]

 Treća skupina stvara malu razliku između duga i poreza, naglašavajući važnost
smanjenja potrošnje, a ne porezne politike ili smanjenja duga. Oni tvrde da je pravi trošak
vlasti razina potrošnje, a ne kako se financira ta potrošnja. Svaki dolar koji vlada potroši je
dolar preuzet od radnika, bez obzira je li riječ o dugu ili porezima. Porezi jednostavno
preraspodjeljuju kupovnu moć, čineći to na posebno neučinkovit način, smanjujući tako
poticaje za proizvodnju ili najam i zaduživanje te prisiljava poduzeća i investitore da kasnije
očekuju više poreze.