Jane Shemilt

Kći

S engleskoga preveo
DADO ČAKALO
Svome muţu Steveu i našoj predragoj djeci Marthi,
Mary, Henryju, Tommyju i Johnyju
PRVI DIO
 1

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

D ani postaju sve kraći. Vrane po travnjaku kljucaju otpale jabuke.

Danas, dok sam nosila cjepanice uzete s hrpe uredno naslagane ispod
nadstrešnice, nagazila sam na jednu od tih mekanih kugli. Pod nogom se
pretvorila u sluz.
Studeni.
Cijelo vrijeme mi je zima, ali bi njoj moglo biti i hladnije. Zašto bi meni
bilo udobno? Kako mi uopće moţe biti?
Pala je noć i pas se sav trese. Sobu obuzima mrak. Potpalila sam vatru i
plamen me sad vuče k sebi dok mi u glavi plamti i šišti od kajanja.
E, da bar jesam. Da sam barem slušala. Da sam barem gledala. Kad bih
se bar mogla vratiti na početak, prije točno godinu dana.
Na stolu leţi blok za crtanje uvezan u koţu, koji mi je poklonio Michael,
a u dţepu kućnog ogrtača mi je izgriţeni patrljak olovke. Rekao je da će mi to
pomoći nacrtati prošlost. Slike su mi već u glavi: skalpel među jabučicama
drhtavih prstiju, plastična balerina koja se vrti i vrti, u mraku hrpa biljeţaka
uredno naslaganih na noćnom ormariću.
Ispisujem ime svoje kćeri na prvoj praznoj stranici, pa ispod skiciram
dvije polegnute cipele s visokim petama, isprepletenog remenja. Naomi.

Bristol 2009.
Dan uoči

Njihala se uz glazbu sa svojeg iPoda, pa me isprva nije primijetila. Oko vrata

je vezala narančastu maramu, a oko nje su leţale razbacane školske knjige.
Tiho sam zatvorila vrata za sobom i spustila torbu na pod. Bila je teška,
natrpana bilješkama, stetoskopom, špricama, bočicama i kutijicama. Imala
sam naporan dan: dvije ambulante, kućne posjete, papirologiju. Naslonivši
se na kuhinjska vrata, promatrala sam kćer, ali sam pred očima vidjela
drugu djevojčicu, Jade, kako leţi na krevetu s rukama u modricama.
Bio je to čili u mojim očima. Obično kad slonu ţele obraditi ranjenu
nogu, štrcnu mu soka od čilija u oko da mu odvrate paţnju. To mi je rekao
Theo. Tada nisam vjerovala da to funkcionira, ali sam trebala prepoznati
opasnost. Čovjek tako lako izgubi iz vida ono što je vaţno.
Dok sam promatrala Naomi, zamišljala sam kako oslikavam krivulju
njezinih nasmiješenih obraza. Oslikala bih ih svjetlijom nijansom da uhvatim
svjetlo na koţi. Sa svakim korakom plavi bi joj uvojak njeţno odskočio od
čela. Još dok je u zraku, ukazala bi se blistava kaplja znoja tamo gdje
prestaje čelo i počinje kosa. Zavrnula je rukave svoje školske veste i
narukvica joj je plesala gore-dolje, gore-dolje po glatkoj koţi podlaktice;
izgledala je kao da će ispasti. Bilo mi je drago što ju nosi. Mislila sam da ju je
odavna izgubila.
– Mama! Nisam te vidjela. Što misliš? – Skinula je slušalice i pogledala
me.
– Voljela bih da mogu plesati kao ti…
Pribliţila sam joj se i brzo poljubila procvali satenski obraz, udišući
njezin miris. Miris sapuna s limunom pomiješan sa znojem.
Trznula je glavom i sagnula se da pokupi školske knjige s poda,
izmigoljivši poput ţiva srebra. – Ma ne to, mislim na cipele – gledaj.
Bit će da su bile nove. Crne, s vrlo visokim petama i koţnim remenjem
čvrsto stegnutim oko njezinih viţljastih nogu. Kao da nisu za nju. Obično je
nosila koţne salonke u boji ili konversice.
– Strašno su ti visoke ove pete. – Čak sam i sama čula kritiku u svom
glasu, pa sam se pokušala nasmijati. – Takve obično ne nosiš…
– Je l‟ da? – pobjedonosno je odgovorila. – Potpuno su drugačije.
– Mora da su koštale cijelo bogatstvo. Mislila sam da si potrošila sve
novce od dţeparca.
– Tako su udobne i stoje mi kao salivene. – Izgledala je kao da ne vjeruje
svojoj sreći.
– Ne moţeš ih nositi za van, mila. Izgledaju previše neudobno.
– Priznaj da si ljubomorna. Ţeliš ih za sebe. – Nasmiješila se kiselkasto
kao nikad dotad.
– Naomi…
– E, pa, ne moţeš ih dobiti. Zaljubljena sam u njih. Volim ih gotovo
koliko i Bertieja. – Izgovorivši to, pruţila je ruku da pogladi psa. Zatim se
okrenula, snaţno zijevnula i laganim se korakom zaputila na kat, udarajući
potpeticama o svaku stepenicu uz oštar metalni zvuk, poput sitnih čekića.
Zbrisala mi je. Pitanje je ostalo visjeti u toplom kuhinjskom zraku.

Natočila sam si čašu Tedovog vina. Naomi dotada nije običavala proturječiti
ili otići dok bih joj govorila. Svoju sam liječničku torbu i bilješke gurnula u
ugao ormara, pa pijuckajući hodala po kuhinji, poravnavajući kuhinjske
krpe. Prije bi mi sve govorila.
Objesila sam njezin kaput. Oštar okus alkohola razbistrio mi je um.
Radilo se sporazumu o kojem sam davno dobro promislila. Ja ću raditi posao
koji volim i dobro zarađivati, ali to znači da ću provoditi manje vremena u
kući od drugih majki. Dobra je strana to što sam djeci dala više slobode.
Odrastali su u samostalne osobe, što smo svi oduvijek ţeljeli.
Izvadila sam krumpire iz kredenca. Na njima su bile grudice sasušene
zemlje, pa sam ih kratko isprala pod slavinom. Kad razmislim, nije sa mnom
htjela ozbiljno razgovarati već mjesecima. Ted mi je govorio da se ne brinem.
Pa, sad je tinejdţerica, govorio je, odrasta. Ruke su mi se smrzle pod
hladnom vodom, pa sam zavrnuta slavinu. Odrasta ili se udaljava?
Zamišljena je ili se povlači u sebe? Ova su mi pitanja zujala u glavi dok sam
kopala po ladici traţeći gulilicu za krumpir. Ljetos sam u ordinaciji liječila
jednu tjeskobnu adolescenticu. Ona tanka koţa na zglobovima ruku bita je
uredno ispresijecana crvenim linijama. Zatresla sam glavom da otjeram tu
sliku. Naomi nije bita potištena. Ima novi osmijeh kojim kontrolira
nestrpljivost. Sudjeluje u predstavi kojom razbijamo tišinu u kući. Ako je
djelovala zamišljeno, to je zato što je sad zrelija, razboritija. Gluma joj je
pomogla da sazrije. Ljetos je radila u Tedovom labosu i pokazala zanimanje
za medicinu. Dok sam gulila krumpire, palo mi je na pamet da bi njezino
novootkriveno samopouzdanje moglo imati vaţnu ulogu za uspjeh na
razgovorima za upis. Moţda bih trebala slaviti. Glavna uloga u školskoj
predstavi također bi joj trebala povećati izglede da upadne na medicinski
fakultet. Na razgovorima se cijeni zanimanje za izvanškolske aktivnosti.
Poznato je da to smanjuje stres izazvan pritiskom da postaneš liječnikom.
Kod mene je to bilo slikanje. Uklanjalo bi stres od opće prakse. Kad sam
ponovno odvrnula slavinu, iz nje je iscurila blatna voda i u vrtlogu nestala
kroz odvod. Još malo pa je gotov Naomin portret i sad sam osjetila kako me
zove. Kadgod slikam, nestajem u nekom drugom svijetu. Brige se
jednostavno istope. Štafelaj je gore na tavanu i voljela bih da mogu češće
bjeţati. Bacila sam kore krumpira u kantu i izvadila kobasice iz friţidera.
Roštiljke i pire je Theovo omiljeno jelo otkad je prohodao. Sutra ću popričati
s Naomi.
 Kasnije je nazvao Ted i javio da će se zadrţati u bolnici. Blizanci su se
vratili gladni kao vukovi. Ed je podigao ruku u pozdrav i bez riječi uzeo pun
tanjur prepečenaca na kat. Čula sam kako se za njim zatvaraju vrata i
zamislila ga kako pali plejer i baca se na krevet s prepečencem u ruci,
zatvorenih očiju. Sjetila sam se kako je to biti sedamnaestogodišnjak. Nadati
se da ti nitko neće pokucati na vrata sobe ili, još gore, ući i započeti
razgovor. Theo je pak, zaţarenih pjega na blijedom licu, glasno recitirao svoja
današnja postignuća, s ustima punim keksa, koje je hrskao jedan za drugim
dok nije ispraznio limenu kutiju. Naomi se vratila kroz kuhinju s mokrim
uvojcima gusto rasutim po vratu. Brzo sam joj ugurala sendviče u ruksak,
prije nego što iziđe, i stajala na vratima osluškujući njezine korake kako se
udaljavaju niz ulicu. Školsko je kazalište bilo tek ulicu dalje, ali je uvijek
kasnila. Više nikamo ne trči. Predstava ju je počela iscrpljivati.
“Marija Naomi Malcolm moţda ima petnaest godina, ali je zrelija od
svojih godina”. “Naomi spaja nevinost i seksualnost u očaravajućoj izvedbi
Marije – zvijezda je rođena.” Samo zbog ovih recenzija na školskoj web-
stranici vrijedio mi je sav umor i briga. Slijede još dvije predstave nakon ove:
u četvrtak i petak. A onda će se sve vratiti u normalu.

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

Znam da je danas petak jer upravo dolazi prodavačica riba. Dok kamionet
prilazi vikendici, čučim u dnu stepenica. Kroz mutno staklo ulaznih vrata
vidi se njegov bijeli obris. Ţena pozvoni i pričeka, pa čučne u nadi da će me
ugledati. Zatim joj se glava pojavi na prozoru, jednom pa drugom, traţeći me
pogledom. Ugleda li me, morat ću otvoriti, sastaviti smislenu rečenicu,
nasmiješiti se. A to danas nisam u stanju. Po ruci mi hoda neki paučić.
Prignuvši glavu još niţe, udišem prašinu s tepiha. Nakon nekog vremena
kamionet odbruji dalje niz cestu. Danas je dan za samoću. Skrivam se i
čekam da prođu sati. Petkom me još uvijek boli.
Nakon nekog vremena ustanem i nalazim blok koji sam sinoć ostavila
na podu ispred kamina. Okrenem list na stranicu sa slikom njezinih cipela,
pa na sljedećoj stranici nacrtam isprepletene krugove srebrnog prstena.

Bristol 2009.
Noć kad je nestala
Kleknula sam na kuhinjski pod i otvorila liječničku torbu da provjerim imam
li sve potrebne lijekove s popisa. To mi je uvijek bilo lakše raditi izvan
ordinacije. Manje prekida, ako bih našla pravo vrijeme. Kopala sam po
dubokim koţnim dţepovima torbe, pa ju nisam primijetila kad je tiho ušla u
kuhinju. Prošla je pored mene i lupnula me ruksakom po ramenu. Digla sam
pogled drţeći i dalje prst na popisu. Ponestajalo mi je paracetamola i
petidina. Naomi je spustila pogled prema meni. Plave su joj oči zasjenile
misli. Čak i kroz gustu šminku koju je stavila za predstavu primijetila sam
tamne podočnjake. Izgledala je iscrpljeno. Nije bilo pravo vrijeme za pitanja.
– Još malo pa gotovo, mila. Ovo ti je predzadnja predstava – rekla sam
joj veselo.
Iz ruksaka joj je počela ispadati odjeća. Visoke pete izbušile su
plastičnu vrećicu.
– Tata i ja dolazimo sutra. – Čučnula sam na pete i digla pogled prema
njezinom licu. Zbog crne olovke djelovala je puno starija od petnaest. –
Zanima me je li sad predstava drugačija nego na premijeri.
Pogledala me bezizraţajno, a zatim nabacila onaj novi poluosmijeh:
jedna strana lica joj se podigla, pa je izgledala kao da se smije u sebi.
– Kad se vraćaš? – Odustala sam i neodlučno se ispravila. Nikako da
stvar dovedem do kraja. – Četvrtak je. Četvrtkom te obično pokupi tata.
– Odavno mu govorim da ne treba. Lakše mi se vratiti s prijateljima. –
Zvučala je kao da joj dosađujemo. – Večera završava oko ponoći. Shan će me
dovesti.
– Ponoći? – Pa već je sad umorna. Podigla sam glas, usprkos sebi. –
Sutra je opet predstava, a zatim proslava. Ovo je samo večera. Deset i pol.
– To je prerano. Zašto ja uvijek moram biti drugačija od ostalih? – Prsti
su joj počeli lupkati po stolu. Pod svjetlom se zacaklio maleni prsten koji je
dobila od nekog dečka u školi.
– Onda jedanaest.
Zabuljila se u mene. – Nisam dijete. – Iznenadio me ljutiti ton njezina
glasa.
Mogle smo se tako prepirati cijelu noć. Uskoro će na pozornicu i trebala
se smiriti. Ja sam trebala posloţiti lijekove prije nego što počnem pripremati
večeru.
– Pola dvanaest. Ni sekunde kasnije.
Slegnula je ramenima, okrenula mi leđa, nagnula se nad Bertieja koji se
ispruţio po podu svom duţinom uza pećnicu i spavao. Poljubila ga je i
povukla njeţno za mlohave uši. Premda se jedva pomaknuo, rep mu je veselo
lupnuo po podu.
 Dodirnula sam je po ruci. – Star je, mila. Treba mu sna.
Trgnula je ruku i lice joj se zgrčilo.
– Smiri se, sve je u redu. Ti si zvijezda, sjećaš se? – Kratko sam ju
zagrlila, ali je okrenula lice od mene. – Još samo jedan dan.
Kako se odmaknula, zazvonio joj je mobitel. Javila se, oslanjajući se
rukom na dasku za sušenje posuđa. Imala je duge prste. Po njima sitne,
zlaćane pjegice koje su se protezale do zapešća, poput zrnaca smeđeg šećera.
Nokti su joj bili izgriţeni poput djetetovih, odudarajući od lijepoga prstena.
Obuhvatila sam joj ruku svojima i brzo poljubila. Razgovarala je s Nikitom.
Sumnjam da je uopće primijetila. Bila je još dovoljno mlada da joj pod
usnama osjetim jamice na zglobovima prstiju. Kad je završila s razgovorom,
krenula je prema izlazu i kratko mahnula u znak isprike zbog razdraţenosti.
– Bok, mama.
Nakon toga sam zaspala. Slučajno. U jedanaest sam pristavila čajnik za
nju i legla na kauč dok se voda ne zagrije. Mora da sam odmah utonula u
san. Kad sam se probudila, bolio me vrat, a okus u ustima bio je bljutav.
Ustala sam, poravnala dţemper i otišla u kuhinju ponovno zagrijati vodu.
Čajnik je bio hladan. Pogledala sam na sat. Dva ujutro. Nisam je čula
da ulazi. Uhvatila me mučnina. Nikad nije toliko kasnila. Što se dogodilo?
Krv mi je bolno šiknula u uši, dok se nisam sabrala. Pa jasno, ušla je na
prednja vrata i otišla ravno u krevet. Nisam je ni mogla čuti kako zatvara
vrata, budući da je kuhinja u podrumu. Vjerojatno je skinula cipele na
pragu kuće da bude tiha i na prstima se popela na kat, prošla pored naše
spavaće sobe i popela na drugi kat do svoje sobe, osjećajući se krivom.
Čekajući da voda zavrije, istegnula sam se. Boca vruće vode će joj svejedno
dobro doći. Umotat ću je u majicu i staviti pored nje. Moţda u snu ipak
osjeti ugodno grijanje.
Popela sam se tiho i prošla pored soba od dečki. Dok sam prolazila, Ed
je naglo zahrkao pa sam poskočila. Još jedan kat do Naomine sobe. Vrata su
bila pritvorena, pa sam se ušuljala. U sobi je bilo potpuno mračno i
zagušljivo. Mirisalo je na šampon od jagode i na još nešto, gorkasto citrusno.
Napipala sam put do njezina noćnog ormarića i skinuvši majicu s njega
navukla ju na bocu. Paţljivo sam prišla krevetu, gotovo se spotaknuvši o
odjeću razbacanu po podu. Posegnula sam rukom da podignem pokrivač, ali
je on bio sloţen i ravan.
Krevet je bio prazan.
Upalila sam svjetlo. Iz otvorenih ladica prelijevale su se tajice, a na
podu su leţali ručnici i cipele. Na stoliću pored kreveta tange preko crvenog
čipkastog grudnjaka, a na stolcu crni grudnjak s polukošaricama. Nijedna
od tih stvari nije mi bila poznata. Zar su se ovdje presvlačile i njezine
prijateljice? Naomi je obično bila veoma uredna. Na toaletnom stoliću
prevrnuta bočica s tekućim puderom. U lokvici beţ boje ruţ za usne. Njezin
sivi školski dţemper leţao je na podu zajedno s bijelom košuljom, koju nije
ni izvukla iz njega.
Pokrivač na krevetu bio je udubljen na mjestu gdje je sjela na njega, ali
je jastuk bio netaknut.
Ţeludac mi se počeo grčiti od straha. Naslonila sam ruku na zid i
osjetila kako mi njegova hladnoća putuje sve do srca. A onda sam čula kako
se zatvaraju ulazna vrata dva kata niţe.
Hvala Bogu. Hvala ti, Boţe.
Stavila sam bocu s toplom vodom pod pokrivač, dovoljno nisko da joj
zagrije noge. U onim su joj se cipelama sigurno ohladile.
Zatim sam potrčala niz stepenice ne mareći hoću li nekoga probuditi.
Neću se ljutiti, večeras ne. Poljubit ću ju, uzeti kaput i poslati ju na
spavanje. Ljuta mogu biti i sutra. Usporila sam korake kad sam ugledala
Teda. Teda, a ne Naomi. Stajao je i gledao gore prema meni. Na njemu je bio
kaput, a aktovku je spustio pored nogu.
– Nema je – izgovorila sam bez daha. Bilo mi je teško izgovarati riječi. –
Mislila sam da je ona kad si došao.
– Ha? – Izgledao je iscrpljeno. Obješenih ramena, tamnih podočnjaka.
– Naomi se još nije vratila doma. – Prišla sam mu i osjetila blagi miris
paljevine. Vjerojatno od vreline dijatermijskog postupka za kauterizaciju
krvnih ţila. Izgleda da je došao ravno iz operacijske sale.
Pogledao me zbunjeno svojim plavim očima, istima kakve ima Naomi. –
Predstava je završila u pola deset, zar ne? – Preko lica mu je prešla sjenka
panike. – Isuse, danas je četvrtak.
Zaboravio je da više ne vrijedi dogovor da ju pokupi četvrtkom, ali
ionako nije znao što se događa s djecom. Nikad nije pitao. U meni je počeo
bujati bijes.
– Vraća se pješice s prijateljicama. Rekla ti je.
– Pa naravno. Zaboravio sam. Uh – laknulo mu je.
– Ali večeras je drugačije. – Kako li mu je moglo laknuti dok meni srce
bubnja od strepnje? – Otišla je na večeru s drugim glumcima.
– Gubim korak – prizna, slijeţući ramenima. – Znači, vani je s
prijateljima. Moţda se dobro zabavljaju, pa su zaglavili.
– Ted, prošlo je dva… – Lice mi se zaţarilo od paničnog straha i bijesa.
Pa valjda je shvatio da ovo nije isto, da nešto ne štima.
– Tako kasno? Uh, oprosti. Operacija se rastegnula unedogled. Mislio
sam da ćeš spavati kad dođem. – Raširio je ruke kao da se ispričava.
– Gdje je, dovraga? – podigla sam ton, strijeljajući ga pogledom. – Ovo
joj se još nije dogodilo. Uvijek mi se javi, makar kasnila i pet minuta. – Ali
čim sam to izgovorila, sjetila sam se da to ne čini već neko vrijeme. Ali nikad
nije ni kasnila ovoliko. – Na vijestima su govorili o nekom silovatelju u
Bristolu…
– Smiri se, Jen. S kim je sad točno? – Pogledao me s oklijevanjem. Nije
mu to sad trebalo. Htio je otići u krevet.
– S prijateljima iz predstave. Nikitom, svima. Išli su na večeru, ne na
tulum.
– Moţda su poslije otišli u neki klub.
– Ne bi ju pustili. – Obrazi su joj još uvijek bili obli. Imala je lice
petnaestogodišnjakinje, čak i mlađeg djeteta, posebno kad je umorna. – Nije
dovoljno stara.
– Pa ipak svi to rade. – Ted je govorio polako, zbog iscrpljenosti. Cijelim
se tijelom, onako visok, naslonio na zid u hodniku. – Imaju laţne osobne.
Sjeti se kad je Theo…
– Naomi nema. – A onda sam se sjetila cipela i onog osmijeha. Zar je to
moguće? U klub?
– Pričekajmo još malo – rekao je Ted smirenim glasom. – Mislim, nije to
ništa neobično. Sad je još rano ako se dobro zabavljaš. Pričekajmo do pola
tri.
– A onda, što?
– Vjerojatno će se vratiti. – Odgurnuo se od zida, trljajući lice s oba
dlana, i krenuo prema stepeništu na kraju hodnika, koje je vodilo u kuhinju.
– Ako se ne vrati, nazvat ću Shan. Ti si već zvala Naomi, zar ne?
Nisam. Bog zna zašto. Nisam provjerila ni SMS. Gurnula sam ruku u
dţep, ali mobitel nije bio u njemu. – Gdje mi je usrani mobitel?
Progurala sam se pored Teda i odjurila niz stepenište. Bit će da mi je
ispao dok sam leţala na kauču i sad je negdje ispod jastuka. Dograbila sam
ga. Nema SMS-a. Pritisnula sam njezinu tipku.
– Haaj, dobili ste Naomi. Sori što se ne javljam, ali sam trenutno
zauzeta nečim nevjerojatno vaţnim. Ali, ovaj, ostavite broj i javit ću vam se.
Obećavam. Baaj.
Odmahnula sam glavom, ne znajući što da kaţem.
– Treba mi piće. – Ted se polako odvukao do vitrine s pićima, natočio
dva viskija i pruţio mi čašu. Osjetila sam kako mi alkohol pali grlo i spušta
se niz ţdrijelo.
Dva i petnaest. Još petnaest minuta dok ne nazovemo Shan.
Nisam više htjela čekati. Htjela sam van iz kuće. Htjela sam iščupati
vrata i zaurlati njezino ime u prašnjavi noćni zrak. Ako se ne javi, otrčala bih
niz ulicu, pored sveučilišta, pročešljala sve klubove razmičući gorile na
vratima i vikala prema plešućoj gomili.
– Ima li što za pojesti?
 – Ha?
– Jenny, operirao sam cijelu noć. Propustio sam večeru u kantini. Ima li
što za pojesti?
Otvorila sam friţider i pogledala. Ništa mi se nije činilo poznatim.
Kvadrati i pravokutnici. Ruke su same izvadile sir i maslac. Hladne su kvrge
maslaca trgale kruh. Ne rekavši ni riječi, Ted mi ih uzme iz ruku. Napravi
savršen sendvič i odreţe koricu.
Dok je večerao, ja sam pronašla Nikitin broj na ruţičastom post-itu
zalijepljenom na plutenu ploču koja je visjela na elementu. Ni ona se nije
javila. Mobitel joj je bio u torbi, koju je zagurala pod stol da bi mogla plesati
u klubu u koji su uspjele upasti. Svi ostali su htjeli doma, svi su zijevali
naslonjeni na zid, ali Naomi i Nikita su plesale i dobro se zabavljale. Nitko ne
bi čuo Nikitin mobitel u torbi pod stolom. Sigurno je i Shan bila budna i
čekala. Nije prošla ni godina dana otkad se razvela s Neilom. Onako samoj,
vjerojatno joj je bilo još teţe.
Pola tri.
Nazvala sam Shan i – dok je zvonilo – sjetila se kako mi je prije tjedan
dana rekla da joj Nikita još uvijek sve govori i kako me je to ugrizlo za srce
od ljubomore. Naomi to više nije činila. Sada mi je bilo drago da se Nikita još
povjerava majci. Shan bi mogla znati gdje točno da ih pokupimo.
S druge se strane čuo pospani glas. Mora da je zaspala, poput mene.
– Bok, Shan. – Trudila sam se da mi glas zvuči normalno. – Oprosti što
sam te probudila. Znaš li ti moţda gdje su? Pokupili bismo ih, ali je problem
što… – zastala sam i pokušala se nasmijati. – Naomi mi je zaboravila reći
gdje su.
– Samo trenutak. – Zamislila sam ju kako se uspravlja, rukom prolazi
kroz kosu, ţmirka prema budilici na noćnom ormariću. – Hajd‟ sad
ispočetka?
Udahnula sam i pokušala govoriti sporije.
– Naomi se još nije vratila. Vjerojatno su nekamo otišli poslije večere. Je
li ti Nikita rekla gdje bi to moglo biti?
– Večera je sutra, Jen.
– Nije, sutra je slavlje.
– I jedno i drugo su sutra. Nikita je ovdje. Sva je iscrpljena. Spava otkad
sam ju pokupila prije par sati.
Ponovila sam glupavo: – Prije par sati?
– Pokupila sam ju odmah nakon predstave. – Uslijedila je kratka
stanka, a zatim je tiho nastavila: – Nije bilo večere.
– Ali, pa Naomi mi je tako rekla. – Usta su mi se osušila. – Uzela je nove
cipele. Rekla je…
 Zvučala sam kao djeca koja ţele nešto što ne mogu dobiti. Uzela je
cipele i torbu s odjećom. Kako je moguće da nije bilo večere? Shan se, bit će,
zabunila. Moţda Nikitu nisu pozvali. Uslijedila je još duţa stanka.
– Provjerit ću s Nikitom – odgovorila je. – Nazovem te za tren.
Prošla sam vrata koja su se, kliknuvši, upravo za mnom zatvorila. Iza
sebe sam ostavila mjesto gdje djeca spavaju na sigurnom, s rukama i
nogama raširenima po cijelom krevetu. Mjesto gdje se ne zove prijateljicu u
pola tri ujutro.
Stolci u kuhinji bili su hladni i tvrdi. Tedovo je lice bilo bijelo. Stiskao je
šake sve dok mu ne bi krcnuli zglobovi. Htjela sam ga spriječiti, ali su mi se
usta zapečatila, da ne bih slučajno počela vrištati. Čim je zazvonilo podigla
sam slušalicu, ali se nisam odmah javila.
– Jenny, nije bilo večere. – Glas joj je bio zadihan. – Svi su se vratili
doma. Ţao mi je.
U glavi mi je počelo tiho zujati, ispunjavajući tišinu koja se vukla za
njezinim riječima poput repa. Zaljuljala sam se, kao da ću pasti na nos. Ili
da će svijet pasti na mene. Čvrsto sam se primila za rub stola.
– Moţeš mi dati Nikitu na telefon? – Po kratkoj tišini koja je uslijedila
mogla sam izračunati koliko sam se udaljila od vrata koja su kliknula iza
mene. Glas joj je bio neodlučan.
– Opet je zaspala.
– Zaspala? Kako to moţe biti vaţno? Nikita je bila tamo, na sigurnom, a
mi nismo imali pojma gdje nam se nalazi kćer. Strah je nestao pod valom
bijesa.
– Ako Nikita zna bilo što, bilo što što mi ne znamo, a Naomi je u
opasnosti… – grlo mi se stisnulo.
Ted mi je oduzeo slušalicu.
– Bok, Shania. – Stanka. – Shvaćam da je ovo problem za Nikitu… – glas
mu je bio smiren, ali odrješit. Upravo je tako razgovarao s mlađim kolegama
u timu kad bi ga nazvali da ih savjetuje kako da riješe neki neurokirurški
problem. – Ako se Naomi uskoro ne vrati doma, morat ćemo zvati policiju.
Što više znamo… – još jedna stanka. – Da. Hvala. Onda, vidimo se uskoro.
Dječaci su spavali u svojim sobama. Nagnula sam se nad njih, osjetivši
toplinu njihova disanja. Theo se zakopao ispod pokrivača.
Usnama sam mu dodirnula grubi čuperak koji mu je virio izvan ruba.
Edove crne šiške bile su vlaţne. Čak i u snu obrve su mu se obrušavale
poput kosovih krila. Ispravljajući se, ugledala sam svoj odraz lica u ogledalu.
Osvijetljeno uličnom rasvjetom, izgledalo je kao da pripada nekome mnogo
starijem. Kosa mi je bila tamna i bezoblična. Povukla sam po njoj Edovom
četkom.
Provezli smo se pored školskog kazališta, stali i izišli iz auta.
 Ne znam zašto. Ni sad ne znam zašto smo morali provjeravati. Zar smo
doista vjerovali da ćeš biti tamo, spavajući skutrena na sceni? Da ćemo te
samo probuditi, a ti ćeš se nasmiješiti i protegnuti, onako pospana i ukočena, i
objasniti da ti je trebalo tako dugo da se presvučeš? Da ćemo te zagrliti i
odvesti kući?
Staklena školska vrata bila su zaključana. Lagano su se zatresla kad
sam povukla kvaku. U hodniku se vidjelo noćno svjetlo, a u baru su se
sjajile boce uredno naslagane u redove. Na podu odmah iza vrata leţala je
poderana ţutocrvena programska knjiţica. Uspjela sam razaznati riječ
“Priča” i “Zapadne” u dva različita reda te dio slike s djevojkom u plavoj
zvonastoj suknji.
Ted je vozio paţljivo, premda je bio umoran. Pritisnuo je dugme na
komandnoj ploči da mi zagrije sjedalo. Od toga sam se samo počela znojiti i
osjećati kako mi duboko iz koţnih presvlaka dolazi mučnina. Pogledala sam
ga. Bio je dobar u tome. Dobar da izgleda ozbiljan, ali ne i očajan. Kad je
Naomi bila u opasnosti dok sam ju rađala, upravo me njegova smirenost
spriječila da počnem paničariti. Dogovorio je epiduralnu za carski rez i bio je
tamo kad su podigli njezino sićušno krvavo tjelešce. Bolje da sad ne
razmišljam o tome. Brzo sam svrnula pogled kroz prozor. Puste su se ulice
presijavale. Sitne su kišne kapi počele magliti prozore. Što ima na sebi?
Nisam se mogla sjetiti. Baloner? Je li uzela šal? Zagledala sam se u drveće
pored ceste ne bih li prepoznala narančastu tkaninu zakvačenu za granu.
Ted je odlučno pokucao na Shanijina vrata. Oko nas je sve bilo mirno i
tiho, ali da je netko prošao autom ugledao bi par poput svakog drugog. Na
sebi smo imali tople kapute i čiste cipele, glave pognuli na kiši i čekali.
Vjerojatno smo izgledali normalno.
Shania nas je dočekala namještena lica. Izgledala je smireno i ozbiljno i
zagrlila nas je. Kuća joj je bila pregrijana, a plinska je peć buktala u njezinoj
urednoj dnevnoj sobi. Nikita se zgrbila na kauču, snaţno obgrlivši jastuk i
podvukavši svoje duge noge pod sebe, u pidţami sa zečjim uzorkom.
Nasmiješila sam joj se, ali su mi usne bile ukočene i tresle su se u kutovima.
Shan je sjela do nje na kauč, a mi nasuprot njih. Ted me je primio za ruku.
– Ted i Jenny bi ti htjeli postaviti neka pitanja o Naomi, mila. – Zatim ju
je obgrlila, a Nikita spustila pogled, motajući uvojak svoje tamne guste kose
oko prsta.
Premjestila sam se do nje s druge strane, ali se malo odmaknula.
Trudila sam se da mi glas zvuči blago.
– Gdje je, Nik?
– Ne znam. – Savila se i gurnula glavu u jastuk. Glas joj je bio prigušen.
– Ne znam, ne znam, ne znam.
Pogled mi se sreo sa Shanijinim preko njezine glave.
 – Onda pusti da ja počnem – rekla je Shan. – Reći ću Jenny ono što si ti
rekla meni. – Nikita kimne. Majka nastavi: – Naomi je rekla Nikiti da se ide
naći s nekim nakon predstave. Nekim tipom.
– Tipom? – Tedov je glas presjekao moj uzdah. – Kakvim tipom? – Riječi
su mu zvučale prijeteće. Ne nekim dečkom. Starijim. Srce mi je počelo tako
lupati da sam se uplašila da će ga Nikita čuti i neće reći više ni riječi.
– Rekla je… – neodlučno je krenula Nikita – rekla je da je upoznala
nekog. Da je seksi. – Spustila sam prekriţenu nogu i okrenula se da je bolje
pogledam u oči. – Seksi? Naomi je to rekla?
– Zar to nisam smjela reći? Pitali ste me. – Čelo joj se namreškalo, a oči
napunile suzama.
– Naravno da jesi – odgovorila sam.
Ali osjećaj je bio loš. Nikad ju nisam čula da izgovara tu riječ. Jesmo
razgovarale o seksu, ali, koliko god kopala po sjećanju, nisam se mogla
sjetiti kad točno. Veze, seks i kontracepcija – doimalo se kao da ju te stvari
ne zanimaju. A jesu li? Što mi je promaklo?
– Je li on… je li ga… – kroz glavu su mi prolazile silne mogućnosti – je li
iz škole?
Nikita je odmahnula glavom. Onda je progovorio Ted. Onako usput, kao
da nije vaţno.
– Taj momak. Je li ga već poznavala?
Nikitina ramena su se nezamjetno spustila i prestala je vrtjeti uvojak.
Izgleda da je Tedova smirenost djelovala, ali je u meni izazvalo bijes što se
tako lako kontrolira. Ja sam jedva prikrivala drhtanje u glasu.
– Aha. Mislim da je povremeno dolazio u kazalište. – Zatim je spustila
pogled. – Znate, iza scene.
– Iza scene? – Glas mu je i dalje bio jedva znatiţeljan.
– Aha. Tamo gdje čekaju ljudi. Valjda. – Podigla je pogled, a tamne su joj
oči bile nesigurne. – Zapravo nisam vidjela.
– Kako izgleda? – brzo sam uskočila.
– Ne znam. – Mene nije htjela pogledati. Uslijedila je stanka.
– Tamnokos, moţda?
Primakla se Shaniji i zatvorila oči. Mislila sam da nam više ništa neće
reći, ali je Ted postavio još jedno pitanje.
– A večeras? Što ti je rekla za večeras?
Nije bilo odgovora. Nikita se nije ni pomakla. Onda je Shan ustala. –
Umorna je. – Glas joj je bio odlučan. – Mora natrag u krevet.
– Molim te, Nikita, reci nam. – Njeţno sam joj dotakla ruku.
– Molim te kao Boga, reci nam što ti je rekla.
 Pogledala me je iznenađeno svojim smeđim očima. Majka njezine
najbolje prijateljice bila je tek udaljena, prezaposlena figura koja je veselo
dolazila i odlazila u ţurbi. Figura koja je čvrsto drţala konce svojeg ţivota i
ţivota svoje obitelji. Takve ne mole.
– Rekla je… – zaustavi se na trenutak – rekla je: “Poţeli mi sreću.”
 2

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

J esen prelazi u zimu. Jutro mi hladnim prstima pritišće lice.

Osluškujem, premda ne znam što. Dosad sam već trebala naučiti da
više nema zvukova koje sam uzimala zdravo za gotovo: prigušene korake
bosih nogu, udaljeno pištanje čajnika, nerazgovijetne glasove s radija i
zveckanje porculanskih šalica za kavu na rubu kade. Zvukovi koje proizvodi
jedna osoba su tihi, oprezni, izdvojeni. Nestaju u tišini. Otvorim prozor i
zapahne me miris mora poput nečeg ţivog.
Prolazeći dotaknem vrata spavaće sobe. Izabrala ju je dok je bila mala.
Nikad, međutim, nije doista postala njezina jer do prije nekoliko mjeseci
kuća je bila samo za odmor. Ipak, svi smo ju smatrali njezinom. Kao dijete
voljela se praviti da je okrugli tavanski prozorčić onaj brodski, a da je krevet
brod. Policija je odnijela madrace i svu posteljinu. Drveni je pod hladan i
vlaţan pod prstima. Ted je oprao krv s poda. Nisam ulazila otkad sam ovdje.
Treperavi odraz s prozorskog stakla lomi mi ruku dok leţim u kadi. Kad
zazvoni, brzo ustanem, omotam ručnik i navučem ogrtač. Koraci mi se
zamrznu na vrbu stepeništa. Kroz staklo ulaznih vrata vidim čovjeka u odori.
Srce mi toliko brzo lupa da ne mogu stajati i primam se za ogradu. To bi
mogao biti taj trenutak kada dođu i kaţu da su pronašli nešto u blatu na
polju. Potpeticu, moţda, meku i gnjilu, bljesak srebrne narukvice, bjelinu
zuba. Neće mi reći ništa što već nisam i sama zamislila, ali ipak zastajem,
kao pogođena metkom. Tad ugledam crveno na njegovoj jakni – poveću
torbu. Posebna dostava. Kad otvorim vrata pruţa mi paket: narudţbu malih
slikarskih kistova iz dućana sa slikarskom opremom iz Bristola. Na otiraču
već leţi razglednica s velškom planinom iz Tedove bogate zbirke. Njegov
način da se javi. Bez poruke, kao i uvijek. Sjedam za kuhinjski stol, dok mi
srce usporava. Preda mnom blok za crtanje. Primaknem ga i otvorim na
sljedećoj praznoj stranici. Kad je došla policija, onako crno-bijela, s
podstavljenim jaknama i značkama, njezin je nestanak postao sluţben. Vani
je još bilo mračno, negdje pred jutro. Četiri ili pet, moţda.
Olovka u ruci je gruba. Dok crtam malenu majicu s kapuljačom i
sjenčim nabore kratkim sivim crtama, osjećam ogrizine na njoj.

Bristol 2009.
Noć kad je nestala

Policajac na vratima imao je između 50 i 60 i bezbojne oči potonule u duplje.

Premda je svoj prirodni izraz lica prekrio velom profesionalne smirenosti, oči
su mu brzo prelijetale preko mog lica, otkrivajući nelagodu. Iza njega je
stajala niska ţena smeđe kose čvrsto stegnute u punđu, usta savršeno
namazanih crvenim ruţem. Učinilo mi se da potiskuje ljutnju. Moţda je zbog
ovoga morala ustati iz kreveta, navući opeglanu uniformu i staviti debeo sloj
šminke.
– Doktorica Malcolm? – Muškarac se trudio zvučati neutralno.
Kod kuće nisam bila doktorica. Bila sam majka djeci, muţu ţena, ali
ako je ovaj policajac pomislio da i sad dijelim njegovu profesionalnost trebao
je bolje promisliti.
– Ja sam. – Povukla sam se da ih pustim u kuću.
– Ja sam pozornik Steve Wareham, a ovo je pozornica Sue Dunning.
Zatim je skinuo kapu. Na sivoj mu je kosi ostao njezin otisak. Rukovali
smo se i tiho razgovarali. Rekao je da mu je ţao, ali to nije bilo ţaljenje
kakvoga sam se bojala. Bojala sam se da će reći „ţao mi je zbog vašeg
gubitka‟. Ţena je bila oštrija. Kimnula je kratko i stavila ruke na leđa kao da
me ne ţeli dodirnuti. Za nju sam bila onaj tip ţene kojemu se dijete ne ţeli
vratiti kući.
Odvela sam ih u kuhinju. Tek smo se vratili iz Shanijine kuće i htjela
sam pogledati koliko je sati. Prošlo je više od četiri sata otkad se Naomi
trebala vratiti i htjela sam im odmah ispričati o muškarcu koji je bacio
tamnu sjenu na moje svijetle kuhinjske zidove. U glavi sam vrištala da
poţure. Idite. Još ga moţete uloviti. Vozi ju niz dugu kišnu ulicu, ulaze u
kuću, zaključava vrata, okreće se prema njoj, ona plače. Ne, to svakako ne.
Ona nikad ne plače. Poţurite.
Obratio im se Ted. Krenuo je od početka, što su i htjeli. Htjeli su čuti
sve, i to je trajalo sat vremena. Zatraţili su njezin laptop, njezin izvod iz
matice rođenih i pasoš. Nazvali su njezin broj, ali ovaj put se nije javila ni
sekretarica. Nije čak ni zvonio. Prazan. Naomin je mobitel često bio prazan.
To nije moralo ništa značiti. Ali kad mi je Steve Wareham rekao da bi joj
mogli odrediti lokaciju kad bi mobitel bio pun, osjetila sam kako mi naviru
bespomoćan bijes i strah.
Dala sam im njezinu školsku fotografiju iz prošlog polugodišta. Nekoliko
sekundi nisam mogla skinuti pogleda s nje. Nema ni par mjeseci da su ju
slikali, ali mi je izgledala puno mlađa na njoj. Kao da gledam neku drugu
osobu. Širokog osmijeha, svijetle kose podvezane u rep, blistava lica.
Prisjetila sam se lokvice tekućeg pudera oko bočice. Uoči predstave nije
nimalo sličila djetetu s fotografije. Je li imala hobije? Moţda. Nisam znala.
Dane sam provodila na poslu. Nisam mogla znati sve. Policajac je na tren
podigao obrvu. U koju školu ide? Tko joj je liječnik? Zubar? (Zubar? Što?
Zbog otisaka zuba? Tedovo se lice nakratko zgrčilo pokazujući da mislimo na
isto.) Prijatelji u školi? Imena? Dečki? Nema dečka, to ne. Netko tko ju je
čekao iza kazališta. Imao je tamnu kosu i ona je mislila da je on seksi. On ju
drţi. Moţda joj upravo sada nanosi bol. Čvrsto je drţi za vrat. Moţda ju je
pritisnuo na pod, trga joj odjeću, penje se na nju, drţeći joj dlan preko usta.
Zarila sam si prste među zube i zagrizla čvrsto da ne vrisnem.
Sve su zapisali.
Pozornica Sue Dunning mi je dala formular za prijavu nestanka da ga
ispunim. Rekla je da je prerano kvalificirati ovo otmicom, budući da ništa ne
ukazuje na nju. Ruke su mi se tresle, pa sam pisala polako. Oni su nastavili
govoriti, postavljati pitanja. Visina? Metar šezdeset sedam ili osam. Teţina?
Pedeset kilograma. Da, mršava je. Ne, nije anoreksična, samo od onih tipova
koji ne miruju. Imala je apetita.
Jesi li gladna? Nisi večerala, zar ne? Tada se zbog toga nisam brinula, jer
sam mislila da ćeš jesti vani. Trebala si mi reći. Mogla sam ti nešto spremiti.
Što je imala na sebi kad sam ju zadnji put vidjela? Spuštala se niz
stepenice s torbom i mislim da je imala baloner, ili je to bila školska jakna?
Moţda njezina siva jakna s kapuljačom. Čekajte da razmislim. Mogu
provjeriti u njezinom ormaru, pa ću vam reći.
Nadam se da je baloner. Kiša je. Smočit ćeš se.
Namjeravala se presvući u haljinu za poslije… i nove cipele. Crne s
remenčićima. I visokim petama. Drugačije. Mogle su biti i poklon, što misliš?
Podvala, mito. Nosila je svoju sretnu narukvicu. To bi moglo biti vaţno.
Torba koju je ponijela imala je sitne rupice. Ne znam, Tesco? Waitrose?
Ne pokušavaj trčati u tim cipelama. Izvrnut ćeš zglob. Prvo ih skini, pa
onda bjeţi.
Je li bilo problema u kući? Je li već koji put nestala? Je li se ikad
pokušala ozlijediti? Pitanja su pljuštala, a ja sam bila iscrpljena. Ništa nisu
shvatili. Glumila je u predstavi. Naravno da je ponekad bila umorna i
nervozna, ali duboko u sebi bila je dobro. Sve to vrijeme osluškivala sam
neću li čuti njezine korake. Mogla se svaki tren vratiti s pripremljenom
isprikom, čudeći se ovoj zbrci. I sve bi ovo nestalo poput noćne more.
 Steve Wareham je i dalje govorio. – Prije nego što nastavimo, pretraţili
bismo kuću.
Buljila sam u njega. Zar mi nije povjerovao ni riječi?
– Molim? – rekao je Ted u nevjerici. – Sada?
– Iznenadili biste se. – Nije htio zvučati kao da popuje. – Ne biste
vjerovali koliko nestale djece nađemo kod kuće kako se skrivaju u ormaru. U
znak protesta.
Pregledali su kat. Ted ih je odveo. Otišli su na tavan, zavirili u kredence
i ormare. Pregledavali su sve sustavno ne praveći buku i ne budeći dječake.
Pregledali su i vrtnu kućicu i velike kante za smeće. Ja sam čekala u
kuhinji, s rukom na mobitelu. Kad su se vratili izgledali su umorno.
– Netko iz sluţbe će navratiti kasnije. – Sue Dunning je izgledala kao da
joj je malo neugodno. – Moramo i vas isključiti iz daljnje istrage. Stvar
rutine.
Nije joj trebalo biti neugodno. Bili su temeljiti, što je značilo da ju ţele
pronaći.
Ted je upitao što sad slijedi, a ona je izrecitirala: podnijeti izvještaj,
kontaktirati školu i kazalište, posjetiti Nikitu i dobiti izjavu od nje, provjeriti
Facebook stranice, pretraţiti Naomin laptop i mobitele njezinih prijatelja ne
bi li se našle kakve poruke, razgovarati s učiteljima, obići klubove, barove,
restorane, garaţe, ţeljezničke postaje, morske i zračne luke. Interpol. A ako
se ne vrati za dvadeset i četiri sata, uključiti i medije.
Zračne luke? Medije? Ted me je zagrlio.
– Još jedna stvar. Trebamo njezinu četkicu za zube – rekao je Steve
Wareham tihim glasom. – Za svaki slučaj.
Ruţičasta je četkica izgledala predjetinjasto u ţutoj plastičnoj šalici u
njezinoj kupaonici. Sue Dunning ju je gurnula u plastičnu omotnicu i tako je
prestala biti njezina. Trebao im je DNK nestale osobe. Za svaki slučaj.
– Hvala vam na suradnji – rekao je Steve Wareham, ustavši ukočeno s
rukom na kriţima. Bore na licu izgledale su mu još dublje. Pitala sam se
kako je to suočiti se s roditeljima poput nas, i na sekundu mi ga je bilo ţao.
– O svemu ćemo izvijestiti jutarnju smjenu, koja počinje u sedam.
Kasnije će se sastati s višim voditeljem Odjela za kriminalističke istrage; to
dakako ne znači da trenutno imamo ikakvih saznanja da se radi o
kriminalnoj djelatnosti. – Duboko je udahnuo i nastavio: – U međuvremenu
bi nam pomoglo da u kući potraţite bilo kakve indicije koje ste moţda
previdjeli. Prisjetite se svega što se događalo posljednjih dana i tjedana.
Svega u vezi s vašom kćeri što je odudaralo od uobičajenog. Zapišite to i
javite nam. Laptop će zasada biti kod nas.
 Nasmiješio se uzevši ga u ruke i izraz mu je postao blaţi. Javit će vam
se Michael Kopje, naš sluţbenik za vezu s obiteljima za ovo područje. Svratit
će za nekoliko sati.
Nekoliko sati. Zašto ne za pet minuta? Ili deset?
Imaju sliku. Dobro će doći.
Ali na njoj se ne vidi koliko joj je kosa sjajna, kao da je od zlata.
Ima sitan madeţ, odmah ispod lijeve obrve.
Jedva zamjetno miriše na limun.
Grize nokte.
Nikad ne plače.
Nađite ju.
DRUGI DIO
 3

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

Z amro je jutarnji ţamor koji dopire iz sela. Jutro je utonulo u mrtvo

poslijepodne, i obavila me tuga, bez ikakve najave. Proći će ako se ne
budem micala. Dok sam radila kućne posjete, mogla sam odmah s vrata
vidjeti je li pacijent doista bolestan po tome koliko mirno leţi. Apendicitis,
ruptura abdominalne aorte, meningitis – mišići se ukoče da zaustave daljnju
katastrofu. Ljetos sam nepomično leţala satima, promatrajući prašinu kako
pleše na zrakama sunca, koje su se selile s prozora na prozor. Htjela sam
umrijeti, ali sam znala, kao što i sada znam, da ću moţda jednoga dana
dignuti pogled i ugledati njezin obris na dovratku. I naravno, ne bih nikad
ostavila dječake. Osim toga, imam psa koji spava u kuhinji.
Uto Bertie zijevne, iskobelja se iz košare i mahne repom. Prati me
svojim mutnim očima dok idem kroz kuhinju. Vrat mu je topao pod prstima,
dok mu stavljam povodac. Gusto mu se krzno stvrdnulo s godinama. Notes i
olovku gurnem u dţep. Straţnja vrata vode u vrt, a vrt u polja.

Kuću mi je ostavila majka prije nego što je umrla. Sva sreća da jest, jer se
imam gdje sakriti.
Sva sreća. Sretno, danas mi je sretan dan, poţeli mi sreću. Koja
beznačajna riječ da se opiše sva teţina udaraca koje ti udijeli sudbina. Poput
ogromnih vrata koja lupaju na vjetru. Naomi nikad nije zazivala sreću.
Mislila je da se rodila pod sretnom zvijezdom. I ja sam to mislila. Za sve nas.
Još prije samo godinu dana mislila sam da imamo sve na ovom svijetu.
Teško mi je reći kad se sve počelo mijenjati. Neprestano se u mislima
vraćam u svakojake trenutke ne bih li shvatila u kojem sam mogla
promijeniti sudbinu. A bilo ih je koliko hoćeš. Da nisam odlučila postati
liječnica, da mi još davno Ted nije uzeo knjige iz ruku u knjiţnici, da to
poslijepodne nisam trčala u ordinaciju, da sam imala više vremena. A
vrijeme je istjecalo, i ja to onda nisam znala.
Penjem se putem prema litici, čekajući da Bertie ukočeno skoči sa sive
stijene. Gore na vrhu vjetar mi nosi kapljice mora u lice, poput kiše. Cijedi
mi se između usana, slano poput provale suza.
U mislima se vraćam na ono popodne u svome liječničkom ţivotu kad je
sat počeo odbrojavati posljednje Naomine sate s nama. Na poslijepodne kad
sam vidjela Jade, na čili u očima. Dok sjedim na klupi gledajući kako se
preda mnom prostrlo more i nebo, vadim notes iz dţepa i skiciram igračku
ţirafu. Zamrljala sam jaknu i iskrzala kut stranice. Bertie se namjesti i
poloţi mi glavu na cipele. Tu i tamo zacvili.
Drugoga studenoga prije godinu dana nisam ni slutila da nam je ostalo
samo sedamnaest dana.

Bristol 2009.
Sedamnaest dana ranije

Pljuštalo je cijeli dan. Mokre odjeće i kose, pacijenti su ulazili s naše uske
slijepe ulice, ostavljajući iza sebe tutnjavu i šum mokrih kotača s glavne
ceste. Ordinacija nam se nalazila blizu dokova, malo uvučena između
dućana s namještajem od borovine i parkirališta prekrivenog smećem, na
kojem je iz pukotina u asfaltu rastao visoki i vitki korov. Okolne su ulice bile
prepune malih viktorijanskih kuća s terasama. Dok bih se vozila na posao,
mileći autom kroz sve uţe ulice, ugledala bih između starih skladišta tamno
more uz dokove.
Ordinacija je bila popularna ili tek moţda na dobrom mjestu. Mala je
čekaonica uvijek bila puna ljudi, premda onih nekoliko minuta koliko smo
im mogli posvetiti nikad nije bilo dovoljno. U sedam minuta po pacijentu
koliko smo imali na raspolaganju bilo je gotovo nemoguće pruţiti ljudima
ono što ţele. Pa ipak mi se činilo da znaju da nam je stalo do njih. Tako sam
barem razmišljala sve do onog poslijepodneva. Pamtim dosta toga, a posebno
miris.
Predvečer je soba već smrdjela. Znoj, krv i ustajali alkohol. Pod grubim
svjetlom lampe meso je imalo zelenkastu boju. Zavjese su bile navučene da
ne dođe ništa s ulice, a unutra se činilo kao da vanjski svijet i ne postoji.
Bilo je vruće. Po podu su leţale razbacane igračke. Posuda u kutu bila je
puna krvavih instrumenata prekrivenih plavim papirnatim ubrusima.
Bila sam umorna. Pregled gospođe Bartlett bio je teţak. Od krvarenja
sam jedva uspjela razabrati cervikalni polip. Sutra će morati na kliniku.
Bacila sam pogled na popis na ekranu, očistila posudu, oprala ruke i
pomislila na sljedećeg pacijenta. Na privremenom boravku. Yoska Jones.
Poljak? Vidjela sam svoj zijevajući odraz u ogledalcu iznad umivaonika.
Uvojak kose izvukao se iz ukosnice i poput divlje biljke svijao uz lice.
Maskara mi se opet razmazala. Pogledala sam se u odrazu stisnutih očiju,
nadajući se da je njegov problem jednostavan i da ću nadoknaditi izgubljeno
vrijeme. Pozvala sam ga da uđe. Muškarac u srednjim dvadesetima, visokih
jagodica, osunčan. Trebala mi je sekunda da shvatim kako nije bolestan.
Ovo ću riješiti začas.
– Kako vam mogu pomoći?
– Bol u leđima. Nasljedno. – Imao je velški naglasak. Njegova snaţna,
gruba ruka leţala je na stolu pored moje. Stavila sam ruke u krilo.
– Što mislite, koji je uzrok?
– Nosio sam sestru – odgovorio je kao da se brani. – Voli kad je nosim
na ramenima, ali postaje sve teţa.
– To s nošenjem vam sigurno ne pomaţe. – Ali je teško odoljeti. Ja sam
Naomi nosila posvuda još dugo nakon što je prohodala. Drag mi je bio taj
teret, to lice naslonjeno na moje. – Pustite ju da hoda sama.
U očima mu je bljesnula ljutnja, ali u sedam minuta koliko imam na
raspolaganju vaţnije je dati dobar savjet nego izraziti suosjećanje. A
pregledala sam mu i leđa. Dugi potporni mišići kraljeţnice bili su glatki i
snaţni poput para zmija, ali kad je legao na leđa i kad sam mu podigla noge,
namrštio se. Išijas. Osjet i refleksi bili su normalni. Kad sam mu objasnila
koje vjeţbe da radi i propisala analgetike, nasmiješio se i rukovao sa mnom.
Dodir je očito napravio čudo: odbojnost je potpuno nestala. Otišao je uzevši
sa sobom letak sa savjetima i recept, dohvativši slučajno cipelom igračku na
podu. Odletjela je preko sobe i udarila o zid. Podigla sam ju dok je zatvarao
vrata. Bila je to plastična patkica s izblijedjelim narančastim kljunom, koju
su djeca toliko izgrizla da je bila sva grbava, a jedno je krilo potpuno otpalo,
ostavivši oštar rub. Čuo se prigušeni zveket kad je udarila o dno metalne
kante za otpad. Pozvala sam sljedećeg pacijenta.
Znala sam da Jade ima deset godina, premda je izgledala puno mlađe.
Stajala je nepomično dok joj je majka skidala vjetrovku, školski dţemper i
suknju. Imala je modrice na licu, rukama i nogama. Izgledala je odlično,
izuzmu li se modrice, ali joj je lice bilo bezizraţajno. Paţljivo me promatrala,
čvrsto stišćući iskrzanu plišanu ţirafu. Ove sam je godine pregledala barem
četiri puta. Prvo je bila umorna, pa ju je bolio trbuh, pa nije imala teka, a
sad kašlje. Prije mi ništa nije upadalo u oči, premda sam već primijetila da
joj je odjeća prljava, a srebrnkasta kosa visi u pramenovima. Samo sam ju
posavjetovala i pokušala ohrabriti zabrinutu majku. No ovaj je put bilo
drugačije. Modrice su bile svjeţe. Nasmiješila sam se Jade, ali mi se soba oko
nje učinila mračnijom.
 Majka, odjevena u debelu, laţnu bundu, verglala je brzo i glasno, ne
zastajkujući između riječi. Stanke obično nešto govore, ali ih je ona ispunila
riječima.
– I dalje nas budi prokletim kašljem.
Ţenine tvrde zelene oči traţile su moje.
– Još nešto.
Primakla mi je nalafrano lice, tresući grudicama skrutnute maskare kad
bi zatreptala. Prste je čvrsto zarila u kćerkina ramena.
– Stalno se vraća kući u modricama. Kaţe da se spotakla. Mi mislimo da
se radi o vršnjacima. Da ju tuku.
– Zašto bi to činili?
– Otkud da znam?
Izravnala sam Jadeinu šaku i stavila čeličnu pločicu stetoskopa u njezin
sićušni dlan, da ju ne iznenadi njegova hladnoća na prsima.
– Mogu li ti poslušati trbuščić?
Svijetla je glavica nezamjetno kimnula. Prvo sam stetoskop stavila na
potkošulju kako bih dobila njezino povjerenje. Kosa joj je pala preko moje
ruke i ugledala sam nešto crno kako se brzo penje prema glavi. Kad je
prestala drţati dah, podigla sam potkošulju da ju preslušam i vidjela da joj je
mršavi grudni koš pun modrica. Još ih je više bilo na kičmi. Majka je
govorila sve glasnije i brţe, ali ju više nisam slušala. Pazila sam da mi lice
bude mirno i napipala bolne kvrge na jednom rebru. Čulo se pucketanje u
prsnom košu. Pregledala sam ju cijelu. Dok sam stigla do modrica visoko na
unutarnjem dijelu bedara, glava mi je već bubnjala od zabrinutosti.
Dok joj je mater navlačila odjeću preko glave ispisala sam recept za
antibiotike. Ako spomenem i uši, više se neće vratiti.
– Ovo bi joj trebalo pomoći za pluća. Jednu ţlicu triput na dan. Morat
ću je ponovno pregledati, pa bi bilo dobro da ju dovedete za dva dana,
dobro?
Kimnula je buljeći u recept u ruci, pa se okrenula i naglo povukla dijete
za sobom.
Otišla sam porazgovarati s Lynn, našom medicinskom sestrom. Bila je u
svojoj sobi i tiho pjevušila, slaţući na posluţavnik bočice i šprice. Kad sam
joj rekla za Jade, zabrinuto je stisnula svoje smeđe oči.
– Jade nikad nisu doveli na cijepljenje. Ljetos ju je pregledala sestra na
zamjeni zbog gadnog pada i ugriza po rukama. – Vještim je prstima preletjela
po tipkovnici. – Bio je tu i otac jedno poslijepodne prije par tjedana, sa
šavovima na ruci. Bio je drven od alkohola. – Pogledala me mršteći se
zabrinuto. – Imala sam osjećaj da će svaki tren eksplodirati.
 Već sam se sretala s pijancima s otvorenim ranama na glavi dok sam
subotom navečer staţirala na hitnoj. Sjećam se prostačkih prijetnji i
mahanja šakama dok sam im zašivala koţu drhtavim rukama.
Tako dakle. Jadein je otac jedan od tih ljudi.
– Što misliš o majci, Lynn?
– Zapravo, ne znam. – Nagnula se nad ekran. – Ne dolazi na redovite
kontrole brisa. Ovdje piše da je prošle godine bila kod Franka zbog depresije
i da joj je propisan citalopram, ali se poslije nije pojavila na kontroli.
Kako je govorila, tako su se počeli slagati dijelovi slagalice.
– Hvala ti, Lynn. Bi li mogla nazvati majku, recimo da ju podsjetiš na
cijepljenje…
– Kao izgovor za posjet? Naravno.
Nazvala sam socijalnu sluţbu i ostavila poruku. Školsku medicinsku
sestru sam duţe traţila. Nije joj bio dan posjeta, ali su mi u školi ostavili broj
mobitela. Odgovorila je na drugi poziv.
– Jade Price? Aha, poznam ju. Tiho stvorenjce. Nije baš sretno dijete.
– Što mislite, zašto?
– Ne prihvaćaju je. Drugi se klinci odnose prema njoj kao da ima gubu.
Promukao glas s druge strane htio je tračati. Skratila sam priču.
– Tuče li se s djecom? Njezina mama kaţe…
– Ponavljam, klinci joj se ni ne pribliţavaju. Previše je povučena. K tome
ima uši. Otac ju tu i tamo pokupi pred školom, pijan k‟o zemlja, sav
nabrijan.
Još jedan dio slagalice sjeo je na svoje mjesto. Nadleţni pedijatar nije
bio u ordinaciji. Pokušat ću kasnije. Budući da je Frank stariji partner,
morat ću i njega obavijestiti, ali to će pričekati do sutra. Kasnila sam s
pregledima. Pacijenti čekaju napućenih usana i pogledavaju na sat.
Bubnjanje u glavi koje je pozivalo na zabrinutost je prestalo i ustupilo mjesto
laganoj panici. Kad mi je mobitel zazvrndao u dţepu, izvadila sam ga i bacila
pogled. Ed. Morat ću ponovno napomenuti djeci da me ne zovu ovamo. Nikad
nemam vremena za razgovor. Pozvala sam sljedećeg pacijenta.
Nigel Arkwright, četrdesetogodišnji prodavatelj osiguranja, gurnuo mi je
preko stola medicinski izvještaj. – Istraţuju otkud mi povišeni tlak. – Iscerio
se.
Dok sam mu na sirasto bijelu nadlakticu stavljala manšetu, lupkao je
prstima po stolu. Izgledali su kao masne ruţičaste hrenovke, one jeftine, s
tankom ovojnicom, koje se raspadnu čim ih dotakneš noţem. Tlak mu je bio
visok, ali ne opasno. Uzeo je primjerak uputa o zdravom ţivotu i formulare
za krvne pretrage i otišao dogovoriti sljedeći pregled, mrmljajući sebi u
bradu.
 Imala sam osjećaj da u sobici više nema kisika. Sa zahvalnošću sam
primila šalicu čaja koju mi je između dva pacijenta donijela Jo s recepcije.
Svijetlu je kosu smotala na vrh glave, ali dosad joj se već rasula. Njeţno je
spustila bijelu porculansku šalicu na stol između biljeţaka. Dok sam ispijala
prvih par gutljaja promatrala sam uokvirene fotografije na zidu. Već dugo ih
nisam mijenjala. Bila je tamo Naomi s pet godina, s očima koje su nestale u
širokom osmijehu. Čvrsto je obgrlila Bertieja, koji je tada bio štene. Dječaci
su joj se kesili sa strane, s pola tijela izvan fotografije. Druga je bila s
prošlogodišnjeg dočeka Nove godine. Ted nas je sve obgrlio. Bit će da je rekao
nešto jako smiješno, jer smo se svi smijali, osim Naomi. Ona je buljila u
kameru, kao da se mršti. Sabrala sam se i pozvala sljedećeg pacijenta.
Mračno je poslijepodne postalo večer. Ujednačenim se tempom nizao
pacijent za pacijentom, i na trenutak sam imala osjećaj da ću uspjeti. A onda
je kroz dovratak provirila Jo zabrinutih očiju. Upravo su donijeli maloga
Toma s napadajem astme. Njegova majka, zgođušna tinejdţerica s
dredloksicama, zanijemila je od straha. Tom se znojio, koţa mu se zavukla
među rebra. Tiho piskanje u plućima nije slutilo na dobro. Prebacila sam se
na automatski način rada i uskoro je udisao Ventolin s kisikom kroz
pedijatrijsku masku, preumoran da se opire. Glava mu je počela klimati i
čvrsto je zaspao. Uskoro su stigla i kola hitne pomoći da ih oboje odvezu u
bolnicu, gdje će ostati preko noći na promatranju.
Kad su otišli, u sobi je bilo tiho. Moj je stetoskop leţao na iskrzanim
omotnicama iz kojih su se izlijevali papiri s bilješkama. Formulari s krvnim
pretragama su se izmiješali, a drvena ţlica za jezik leţala je na podu. Svijetla
površina čaja imala je na sebi bijeli prsten od mlijeka. Obavila sam sve
poslove prije zatvaranja ordinacije, uredila bilješke i izdiktirala u diktafon
pisma koja treba poslati pedijatru i socijalnoj sluţbi.
Nema zakazanih posjeta. Jo je otišla kući. Njezin pozdrav odzvanjao je u
praznoj čekaonici. Napravila sam popis poslova koji me čekaju sutra ujutro i
zalijepila ga na ugašeni ekran računala.
Ulica je bila prazna. Narančasta se svjetlost uličnih svjetiljki ljeskala u
masnim lokvicama. Rolete na dućanu s namještajem bile su spuštene, a iz
bara su dopirali udaljeni glasovi i glasan smijeh. Na parkiralištu je bio samo
moj stari Peugeot. U mraku sam napipala ključeve, na trenutak osjetivši
bockavi strah u ustima. Čim sam ušla, miris psa, blata i neoprena me vratio
u moj drugi, ispunjeni ţivot. Trebalo je mnogo truda izboriti se za njega, ali
sam većinu vremena bila svjesna da smo među sretnicima. Na podu je leţao
iskrzani papir s matematičkim zadacima i par tenisica zaguranih pod
prednje sjedište. U bočnom dţepu vrata našla sam celofansku vrećicu sa ţele
bombonom. Okus mu je bio sladak i kiseo. Okrenula sam ključ i polako
krenula naprijed.
 4

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

M iris zemlje i košene trave s obliţnjeg polja podsjetio me je na djecu

kako se igraju u vrtu prije mraka. Ili je to miris pogreba? Pred očima
mi na sivoj nebeskoj pozadini lebdi Naomino lice, zatamnjenih obraza kao da
je u kutiji. Brzo, misli na more, čiji nas šum slijedi. Ali udaljeno se
pljuskanje i povlačenje valova pretvara u otkucaje srca. Sa šest tjedana bila
je samo srce. Potajice sam napravila rani UZV, ali me čak i onda taj prozirni
titrajući mišić na ekranu činio napetom. Kako je moguće da se ne umori?
Kasnije, dok sam ju pregledavala zbog dječjeg kašlja i prislonila uho na
njezinu savršenu koţu, ponovno sam ga čula. Lupalo je brzo poput ptičjeg.
Je li moguće da je pred kraj, ako je kraja bilo, osjetila kako joj srce
usporava? Ima li u umirućem mozgu još dovoljno krvi da registrira kako je
srce stalo? Nogom zapnem za korijen drveta koji je izvirivao iz zemlje i
udarim glavom o grubo deblo. Već sam zaboravila kako izgleda šok od
fizičkog bola. Čili u slonovu oku.
Nekad sam u ormaru za sušenje znala drţati zavoje. Prašnjave su police
sad pune starih plahti, ali prstima ipak napipam malu platnenu vreću.
Jednom je pala s vrtnog zida i poderala koţu na glavi. Kad sam joj rastvorila
svilenkastu košiću, ugledala sam sitan oţiljak u vlasištu.
Je li udarila glavom? Rane na glavi mogu se brzo pokazati
smrtonosnima. Mislila sam da sam se riješila te muke, ali ovo je takav loš
dan kad misli bruse sjećanja poput noţeva.
Brzo čistim posjekotinu, sušim ju gazom i zatvaram flasterom. Dok
završavam, Bertie mi njuškom gurka nogu tiho cvileći. Zaboravila sam ga
nahraniti. Umirujući ritual otvaranja konzerve, prebacivanja pseće hrane
ţlicom u njegovu zdjelu, dodavanje psećih keksića vraća večer u normalu.
Tako je bilo i onda.
 Bristol 2009.
Sedamnaest dana ranije

Hrpa opeglanog rublja ostavljenog na štednjaku bila je još topla pod rukom,
a krupne narančaste glave krizantema odraţavale su se u tamnom staklu
prozora. Kuhinja je mirisala po paprikama u mesnom sloţencu kojeg sam
ostavila da se polako krčka cijeli dan. Bertie mi je njuškom gurkao nogu, i
svakodnevni je pritisak počeo popuštati. Nahranila sam ga i prošetala. Dok
je šuškao kroz otpalo lišće i pio iz lokvi, iz obliţnjih je kuća dopiralo svjetlo s
prozora. U jednom sam ugledala sjajni rub police s knjigama, u drugoj stol
prostrt blistavim čašama. Bilo mi je teško zamisliti da te savršene kuće
imaju kredence poput naših, nakrcane komadićima budilica, starim
ključevima, kablovima za kompjutor i šalicama s odlomljenim drškama. Dok
sam prolazila pored posljednje kuće u nizu, netko je spuštao velike drvene
rolete.
Zaravan The Downs na kraju ulice vodila je prema travnjaku iznad
visećeg mosta Clifton. Mrak je progutao čeličnu uţad, pa je šetnica istočkana
uličnom rasvjetom izgledala kao da lebdi u zraku. Svjetlucavi odraz u rijeci
podsjetio me na ljetošnje krfsko more posuto milijunima razasutih
svjetlucavih odraza zalazećeg sunca.
Dok sam plivala, vidjela sam kako se tama poda mnom urušava u
dubinu i osjetila uţas koji mi se penje uz rub vlasišta. Da nije bilo onih
automatskih pokreta koji su me odrţavali na površini, nestala bih
bespomoćno u dubokoj tami hvatajući rukama u prazno. Okrenula sam se
na leđa i otplivala do stijena. Dok sam sjedila na stijenama okruţena
zrikanjem zrikavaca i mirisom majčine dušice, osjetila sam kako se strava
rastapa na toplom i oštrom sivom kamenu. Poţurila sam kući, povlačeći
Bertieja, a korak mi je odzvanjao na pločniku. Ne moţeš zaboraviti
automatske pokrete – u tome je stvar. Tijelo pamti.
Blizanci su se igrali s gitarama, zavaljeni na prozorskoj klupi. Ed je
kimnuo glavom onako zgrbljen, prebirući dugim prstima po ţicama. Ove
godine je narastao i izduţio se, pa su mu obrazi upali. Dok sam ga
promatrala, upijajući promjene na koje se još nisam navikla, brzo je skrenuo
pogled ustranu i podsjetio me da me je ranije pokušao dobiti na telefon.
– Oprosti što ti se nisam javila, mili, ţeljela sam te nazvati, ali sam
imala hitan slučaj. Moţda da sljedeći put ostaviš poruku na recepciji ili da
pričekaš dok se vratim doma?
Slegnuo je ramenima. Nisam znala o čemu razmišlja, ali, zapravo,
nisam to znala već neko vrijeme. U stvari, nisam se mogla sjetiti ni kad smo
posljednji put razgovarali. Naomi je također bila šutljivija nego inače. Zastala
sam da skinem kaput. Je li to ono što se događa kad djeca rastu? Događa se
tako postupno da kasnije nisi u stanju odrediti točan trenutak kad postaješ
lik iz pozadine, samo udaljeni promatrač. Pogledom sam prešla na Thea.
Zabačene glave i zatvorenih očiju, prašio je po gitari i glasno zavijao, s
napola odvezanom kravatom oko vrata i knjigama iz likovnog razbacanima
po podu zajedno s mrvicama tosta. Pogledao me iznenađeno i rastegnuo
usne preko cijelog pjegavog lica. Htjela sam ga zagrliti. Barem je Theo ostao
isti, nekomplicirani, sretni šaljivdţija. Ed me je promatrao, pa sam se
nasmiješila obojici. Oduvijek su bili različiti, premda su dobivali uvlas istu
količinu ljubavi i paţnje. Moţda to govori u prilog teoriji da je karakter
unaprijed određen. Sviđala mi se ta teorija. Oslobađala me odgovornosti.
Deset deka maslaca i deset šećera, malo brašna, ţarko ţuti ţumanjci.
Kiselo bijelo meso jabuke narezano u limeni protvan, preliveno smjesom,
staviti u pećnicu. Još jedna vrsta šarenog i mirisnog automatizma.
Straţnja su se vrata otvorila uz tresak.
– Hej, psiću. – Naomi u crnom kaputu s remenom nagnula se nad
Bertieja. – Jesam li ti nedostajala? – Kosa joj se spustila preko Bertiejeva
nosa poput blistavog vela i on je glasno kihnuo. Digla je pogled, ali joj se
osmijeh ugasio kad je ugledala mene pored pećnice i nije mi uzvratila na
moj. Glas joj je bio oštar.
– Znam što ćeš reći, ali se ne trudi. Napisat ću zadaću u svlačionici. Ne
smijem propuštati probe. Popravit ću se.
– Nisam ti namjeravala ništa reći za zadaću. – Zaboljelo me. – Ali ako
imaš mnogo…
Bez riječi se okrenula i već se penjala stepeništem, vukući noge. Čula
sam kako je na katu zalupila vratima. Prije bi otrčala uza stepenište. Bila je
umorna. Odrezala sam vrhove mahuna; još uvijek ih je najviše voljela
dinstane na putru i posute prţenim bademima. Umorna i otresita. Probe za
predstavu bile su nemilosrdne, a usto se morala spremati za maturu. Dečki
su pokupili knjige i odjedrili prema stepeništu razgovarajući. Theo je
podbadao Eda, nešto vezano uz djevojke, ali dovoljno tiho da ne čujem što.
Nastupio je mir. Onaj osjećaj sigurnosti kad su djeca kod kuće, a noć
ostala vani pred zatvorenim vratima. Ocijedila sam krumpire i napravila
meki pire, sloţila Naomi sendviče da izgura do večere i pripremila joj
termosicu vruće čokolade. Ostavit ću joj dio večere. Na trenutak mi se u
kuhinji ukazala slika Jade Price.
Izgledala je tako mršavo to poslijepodne. Pitala sam se hoće li itko njoj
dati večeru.
Javilo se zvono na vratima. Prijateljice su došle po Naomi na putu za
probu. Vratila se kroz kuhinju i potom nestala u navali mladalačkih glasova.
Gore su se otvorila ulazna vrata. Ključevi auta spustili su se uz zveket
na stol. Koraci su se brzo spustili do kuhinje.
 – Mirišeš na bolnicu – promrmljala sam, naslonivši svoj na Tedov
hrapavi, hladni obraz. Uvijek je u kuću donosio oštar miris dezinficijensa,
prekriven daškom lavande od sapuna iz operacijske sale. Htjela sam još
ostati privijena uz njega, ali se odmaknuo i nasmiješio, pogledavši mi preko
ramena.
– Hej, ovo dobro izgleda.
Nagnuo se pored mene da otkine komadić toploga biskvita i izvadi bocu
vina s postolja. Natočio je dvije čaše i pruţio mi jednu.
– I, kakav je bio tvoj dan? – upitao je.
Djelovao je nekako uzbuđeno, pa mu nisam spominjala dijete puno
modrica, Naominu razdraţljivost ili osjećaj kad sam plivala u dubokome
moru.
– Dobar – odgovorila sam. – A tvoj?
– Odličan. Dijete se potpuno oporavlja. Zanimaju se za nas izvana,
novine cijeli dan nazivaju bolnicu.
Počeo je hodati gore-dolje, previše nemiran da stoji na mjestu,
začešljavajući si kosu prstima dok mu se ne bi zamrsili u njoj. Pogled mi je s
njega kliznuo na termosicu i uredno sloţene sendviče koje je zaboravila
Naomi.
– Prestala je vrištati. Više ne halucinira. – Pogledao me zacakljenim
plavim očima. – Liječenje psihoze operacijskim postupkom – to je
revolucionarno.
Za večerom su lica dječaka zaranjala u hranu, pa se podizala, Theovo
pjegavo i Edovo tamnije, pogledavajući na Teda. Proveo nas je kroz napete
trenutke vrlo osjetljivog sondiranja kojemu je svrha bila uništiti poremećene
stanice duboko u mozgu. Dijete je manifestiralo klasične simptome psihoze s
paranoidnim idejama. Na odjelu je bacala vrelu vodu na drugu djecu i grizla
sestre. A danas, nakon operacije, crtala je cvijeće.
Zazvonio je telefon. Novinar iz Daily Maila htio je čuti novosti o
čudotvornom izlječenju. Ted je uzeo slušalicu i otišao na kat razgovarati u
miru.
Theo je glumio da buši Edovu glavu tupim krajem vilice. – Izliječit ću te
ja, jednom za svagda.
I prije nego što se Ed uspio izmaknuti, Theo ga je gurnuo sa stolice i
hrvačkim pokretom pritisnuo na pod vičući: – Glasovi u mojoj glavi mi govore
da te moram ubiti.
– Ako se sad digneš i odeš napraviti zadaću, oprostit ću ti pranje suda. –
Ovakve bi ponude obično upalile. – Theo, jesi li pokazao tati svoj likovni
uradak?
– Koji?
 – “Čovjekovo mjesto u prirodi”. Ionako će ga vidjeti na izloţbi.
– Ne mogu. Ubit će me.
– Mili, učini to već jednom.
Kad su otišli, kuhinja je zamrla bez njihove buke. Počela sam skupljati
zaprljane tanjure. Ed većinu nije ni taknuo. Pojeo je previše tosta prije toga.
Još sam bila u kuhinji kad se Naomi tiho uvukla kroz vrata, sat vremena
kasnije nego što sam očekivala.
– Kako je bilo? – pitala sam, promatrajući joj podočnjake.
– Dobro. – Osmijeh joj je ostao visjeti u zraku. Očekivala sam da će mi
ispričati neku dogodovštinu, moţda kako je reţiser bio zadovoljan njezinim
pjevanjem ili načinom na koji je izgovorila tekst. Promatrala sam ju kako
skida kaput, toči si čašu mlijeka i naslanja na štednjak da ju popije.
Glava joj je bila negdje veoma daleko. Pogledala me postrance, kao da
izbjegava moj pogled.
Kad se uputila na kat, nisam si mogla pomoći: – I, što se dogodilo?
– Svašta. Umorna sam.
Prije bi me slijedila u stopu, a iz usta bi joj tekle bujice riječi, pitanja,
sumnji, šala. Morala bih ju upozoriti da me pusti da pregledam e-mailove, ali
bi me ona dopratila do radnoga stola, sjela na naslon za ruke kauča i
nastavila brbljati. Sad mi se to činilo tako davno.
Prohujala je pored mene i osjetila sam neki opori miris. Duhan.
– Naomi?
Okrenula se nestrpljivo.
– Nadam se da nisi pušila?
Pogledala me bistro svojim plavim očima, bistrije nego obično.
Odmahnula je glavom. – Izzy je pušila poslije predstave u svlačionici. Bila je
nervozna jer joj je gospođa Mears stalno prigovarala za replike, pa je… –
Potom je slegnula ramenima. – Gdje je tata?
Promatrala sam ju još neko vrijeme. Nisam joj povjerovala, ali valjda bih
znala da je pušila redovito. Odjeća bi joj mirisala na duhan. Kašljala bi.
Jedna cigareta nije razlog za paniku. Pustit ću je ovaj put.
– Veliki neurokirurg sjedi u svojoj radnoj sobi i odrađuje svjetski tisak –
odgovorila sam.
Krenula je stubištem.
– Zar nisi gladna, mila? Zaboravila si…
Ali već je bila nestala u mraku navrh stubišta.
 5

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

V iše se i ne sjećam kad sam nekoga dodirnula ili da je netko mene

dodirnuo. Prije godinu dana poljubila sam Naominu ruku u kuhinji.
Toplina Theova grubog zagrljaja za prošli Boţić je već odavno ishlapila. Eda
viđam svakog mjeseca, ali izbjegava i najmanji dodir. Ted i ja smo dijelili
krevet sve dok nisam otišla, ali smo leţali odvojeno, okrenuti jedno drugome
leđima. U staračkim domovima koje sam posjećivala po sluţbenoj duţnosti,
korisnici su sjedili po rubovima soba, pruţajući ruke gladne dodira, a sad je
došao red na mene. Izbjegavati dodir postao je delikatan čin. Jako pazim da
se slučajno ne dotaknem s trgovcem koji mi vraća sitniš. Pojavi li se netko
na vratima, ja ustuknem. Pa tako, kad sam ugledala jednu staricu kako leţi
na stepeništu svojega bungalova dok sam se vraćala ulicom jednog
poslijepodneva, iznenadila sam samu sebe kojom sam joj prirodnom gestom
pruţila ruku. Koţa joj je bila blijeda, ali je puls pun i uredan. Moj dlan se
mirno dizao i spuštao na njezinim prsima. Zjenice su joj bile podjednake
veličine. Izgledala je tako smireno da sam oklijevala, pitajući se kako da ju
probudim, a da ju ne prepadnem. Poznat mi je taj trzaj kojim se vraćaš u
stvarnost, premda mi je ponekad drago.

Bristol 2009.
Šesnaest dana ranije

Trgnula sam se iz sna. U snu sam se valjala kroz prostor ispunjen grubim
glasovima i neumornim šumom vode koja pada. Čula sam kuckanje koje se
pribliţavalo. Negdje je plakala Jade. Jutro je polako ulazilo u san. Plakanje je
postalo kliktanje galebova koje je vjetar nanio ponad obale. S onu stranu
prozora čula sam svraku kako brblja, ljuljajući se među golim granama
limete. To su njezine sitne grančice kuckale o staklo prozora. Negdje u
gornjem dijelu kuće Naomi se vjerojatno tuširala. Zamišljala sam vodu koja
u svjetlucavim slapovima pada oko nje.
Zakvačila sam se stopalima za Teda i promatrala kako mu san postaje
plići. Jagodice su mu bile uţe nego inače, a jutarnje svjetlo isticalo sive vlasi
u plavoj kosi na vratu. Primaknula sam se, oblikujući poloţaj prema
njegovom tijelu. Osjećala sam naša topla i sigurna tijela. Nestalo je strašnoga
sna.
Prije osamnaest godina, kad sam saznala da nosim blizance, posadili
smo dvije limete, jednu odmah pored druge. Gledali smo koja će brţe
narasti, ali su se na kraju ispreplele ujedno ogromno deblo. Čak su se i
grane ispreplele. Ljeti bi s jutarnjim svjetlom obojile sobu u zeleno, ali u ovo
doba godine grančice bi ispunile prostor crnim ispresijecanim linijama.
Budeći se, Ted je ispustio glas zadovoljstva. Uvijek se budio sretan.
Osjećala sam njegovu vrelu ruku kako mi se s ramena polako spušta niz
ruku, pa leđa, privlačeći me sve bliţe. Lica su nam se dodirnula, moja usta i
njegov obraz.
Radio se sam uključio, naučen da se budi u sedam. Utorak, treći
studenoga, rekao je. Sad sam morala ustati. Morala sam uloviti pedijatra, a
bila sam i deţurna. Osjetila sam ţaljenje i krivicu, kao da oblačim svoj stari,
dobro poznati kaput.
– Oprosti. – Zbacila sam pokrivač sa sebe. – Oprosti, oprosti.
Čula sam ga kako polako korača niz stubište. Vratio mi se njegov glas,
nekako udaljen: – Pristavit ću vodu.
Tješila me bistra vrela voda oko mene u kupaonici. Ništa strašno,
razmišljala sam, promatrajući Tedovo smireno lice dok je prao zube. Srknula
sam gutljaj jake kave koju mi je donio. Nema veze.
Pročešljali smo dnevne obaveze: moj posjet Jade Price, Tedovu kliniku i
predavanje studentima nakon toga. Brisao se šećući do odmorišta i natrag,
razmišljao i pričao. Najednom je ugledao Theove postere za likovni naslagane
uz zid spavaće sobe, pripremljene za plastificiranje u školi. Zastao je naglo,
sagnuo se i počeo ih razgledati. Znači, Theo mu ih ipak nije sinoć pokazao.
Radije se skrivao. Bio je to niz Naominih jesenskih fotografija u šumi, koje je
radio svake nedjelje u listopadu. Svaki bi put drveće imalo manje lišća, a
Naomi manje odjeće. Prvo su otpale rukavice, pa cipele, pa kaput, pa
dţemper. Ted je zazviţdao, oduševljen načinom na koji je Theo uhvatio
jesenje oblike i boje i Naomino blijedo lice kako sjaji u kontrastu s drvećem.
Kako je napredovao kroz postere postajao je sve tiši. Zadnja je fotografija
prikazivala Naomi golu, skrivenu među granjem. Oči je fiksirala na kameru,
izazivajući promatrača mračnim pogledom. Tedova je šutnja odavala
zaprepaštenje.
 – Mili – stajala sam iza njega omotana ručnikom, koji se cijedio po
parketu – znam što misliš…
– Nemaš pojma što mislim – odgovorio je tiho.
– Radi se o metafori. Otvorimo li se prirodi, skinemo li sa sebe slojeve
profinjenosti, priroda će nas zaštititi. Znam Thea…
– Prestani govoriti da sve poznaješ. Ne poznaješ – rekao je glasnije. – To
nema nikakve vraţje veze s prirodom. Iskorištava ju ovim svojim izazovnim
fotografijama kako bi privukao paţnju. Ona je premlada da to shvati, ali ti bi
svakako trebala.
– Ted, radi se o umjetnosti.
– Ne mogu vjerovati da i ti koristiš taj klišej kao izgovor za pornografiju.
– To nije pornografija – podigla sam glas i ja. – Zaboga, imala je gaćice
na sebi, i nosila kaput sve dok se nije skrila. I Nikita je bila tamo. Naomi joj
je bacala odjeću dok se razodijevala. – Uzela sam zraka. Kako li je samo
mogao pomisliti da bi ju Theo iskorištavao? On i Naomi su oduvijek bili
najbliskiji, čak i kad su bili mali.
– Opet nisi shvatila – odbrusio je.
Ustuknula sam, ne ţeleći svađu. Nisam imala vremena za nju.
– Razgovarat ćemo o tome večeras, s Theom.
– Nema se što više reći. – Slegnuo je ramenima.
Vrijeme je isteklo. Svađe su često ostajale visjeti u zraku, ostavljene da
se same ugase poput krjesova iza kojih ostaju brdašca pepela. Kad se
obukao, Ted je djelovao čvršće, sigurnije i hodao je uţurbanije. Poljubio me
pored usta, gledajući nekamo drugamo. Vrata su se zatvorila za njim.
Dok sam skupljala svoje torbe za polazak, pojavila se Naomi. I dalje je
izgledala umorno, premda je spavala, i hodala polako po kuhinji traţeći svoje
mape, šal i zimske tenisice. Misli su joj odlutale prema onom što ju danas
čeka, pa me nije ni pogledala kad sam joj ponudila doručak.
– Nisam gladna – odgovorila je ţustro, veţući šal pred ogledalcem na
zidu pored telefona.
– Pojedi nešto, mila. Tost? Jaja?
Nafrljila je nos i ne odgovorivši se sagnula prema psu.
– Ljubim te, Bertie.
Cmoknula je iznad njegove glave i otišla zalupivši vratima. Vratila se po
mobitel i ponovno otišla.
Pojavili su se dječaci, pospani i šutljivi. Ed je izgledao zguţvano,
razvezane kravate, napola razbarušene kose. Napravio si je ţitarice s
mlijekom i jeo ih polako, usredotočivši se na sitan tekst na pakiranju. Theo
se naslonio na vrata friţidera, ţvačući zatvorenih očiju ostatak pite od
jabuka. Onda su i oni otišli, sudarivši se ramenima na vratima, zajedno
noseći Theovu mapu za likovni, pognutih ramena.
Došlo je vrijeme da i ja pođem. Krenula sam za njima, ali sam zastala
na vratima, privučena toplim kućnim neredom. Otisci zuba u putru na
tostu, blistava hrpica prosutog šećera, zguţvana pakiranja, otvorene tegle.
Htjela sam ostati, zagurati nered u kredence i vratiti red na površine.

Imala sam osjećaj kao da me iz sjene kaputa koji su visjeli u predvorju

promatra moja majka, u svom mlađem izdanju, toliko blizu da sam mogla
osjetiti njezin dah na vratu i bradu na ramenu. Govorila mi je da ostanem,
pospremim nered i pazim, kao što je pazila ona. U ţurbi sam razmicala
naslagane cipele sve dok nisam pronašla one nove, crvene, s petama. Obula
sam ih, pretvorivši se u poslovnu ţenu, liječnicu i zalupila vratima za sobom.
Vani sam srela Anyu koju je iskrcao muţ. Ispod kaputa imala je svoju
pregaču s uzorkom koju nosi kad nam čisti kuću. Uvijek je bila smirena dok
radi. Njezine su ruke paţljivo obavljale svaki zadatak. A ja, koliko god se
trudila, na kraju bih nervozno odgurivala stvari, skačući s jednog
nezavršenog posla na drugi. Ona i muţ došli su iz Poljske. Kadgod bih ih
vidjela, gledao me namršteno. Htjela sam mu reći, bez Anye ne bih mogla, ali
bi ga to još više razljutilo, jer što, moj je ţivot vrjedniji od njezinog? Njegov je
neprijateljski pogled frcao preko mog toplog kaputa, koţne torbe i visoke
kuće iza mene.
Dok sam otključavala auto mahnula sam gospođi Moore preko puta.
Paţljivo je razvrstavala svoje paketiće za reciklaţu. Ted je naše smeće ostavio
sinoć na pločniku. Isprane boce Shiraza, kartonske ostatke egzotičnih
gotovih obroka primjerke uredno presavijenog Telegrapha. Gospođa Moore se
uspravila, stavivši dlan na zatiljak. Pogledala jeprema meni i nakratko
otvorila usta. Na isturenom prozoru prepoznala sam deţmekastu figuru
njezina sina Harolda kako se nesigurno ljulja. Imao je oko trideset godina i
Downov sindrom. Muţ ju je ostavio prije mnogo godina. Pitala sam se, kao i
uvijek kad bih ju vidjela, što je nju guralo kroz ţivot. I dalje me je gledala kad
sam upalila motor i radio, i onda mi je palo na pamet da moţda to isto ona
misli o meni. Moţda i nisam trebala osjećati griţnju savjesti zbog toga što
izgleda kao da imam više od nje. Gledala me je kako jurcam amo-tamo,
znajući kako se kasno Ted vraća kući s posla svaki dan. Moţda me je čak i
ţalila.

Jutro je samo prohujalo. Tri ţene jedna za drugom, izletjele s kolosijeka zbog
normalne biologije: menstruacije, trudnoće i menopauze. Dok sam ih slušala
i pregledavala, ţeljela sam im reći da je to normalan dio ţivota, a ne bolest. U
drugim bi se kulturama moţda i slavilo. Moţda sam slavila i ja, budući da
sam sluţbeno potvrdila sve tri inicijacije. Posljednji pacijent je, međutim, bio
stvarno bolestan. Gospodin Potter, devedesetogodišnjak, uglancao je cipele,
prošetao niz brdo i pričekao svoj red da mi kaţe kako ga uţasno boli lijevi
središnji dio prsnog koša. Gledala sam njegovo oznojeno lice koje se
pokušavalo osmjehnuti drhtavim usnama. Trebalo je brzo reagirati.
– Oprostite doktorice, nisam znao. Mislio sam da me muči probava.
Nisam vas htio zamarati. – Bilo mu je teško govoriti dok je hvatao dah. – Tko
će mi nahraniti mačku?
Dopustila sam mu da nazove susjede dok sam mu dogovarala prijem na
odjelu za srčane bolesti. Čekala ga je ogromna promjena. Iza sebe je
ostavljao uredni općinski stančić s izblijedjelim fotografijama s vjenčanja na
plinskom kaminu od cigle, praznu fotelju i toplu prisutnost svoje mačke.
Čekale su ga snaţno rasvijetljene sobe, cjevčice i piskavi aparati. Osoblje na
odjelnom prijemu bit će predaleko ili preblizu, dahtati mu u lice ili
razgovarati s njim kao da je gluho dijete. Htjela sam mu reći da stavi na
rever svoje medalje iz rata.

Frank je sjedio za antiknim stolom prekrivenim koţom i razgovarao na

telefon. Ugledavši me, podigao je obrve, nasmiješio se i kimnuo glavom
prema stolcu. Pred njim su na stolu bile dvije velike šalice kave, čiji je miris
ispunjavao sobu. Sjela sam.
Spustio je slušalicu i uzdahnuo, obgrlivši svojom ogromnom šakom
jednu od šalica. Naočale su mu se iskrivile na nosu. Cijela je površina stola
bila prekrivena rasutim instrumentima, penkalama i formularima.
Izgleda da je došlo do neke administrativne zavrzlame sa zavodom za
primarnu zdravstvenu skrb, što je značilo da se ponovno mijenjaju pravila
ocjenjivanja rada. Dok je Frank gunđao o zdravstvenoj politici, ja sam se
zagrijala kavom i opustila. Počeli smo razgovarati o planu i programu za
jutro.
– Uputila sam Jade Price nadleţnom pedijatru zbog mogućeg
zlostavljanja. Majci to nisam napomenula pa ću im svratiti do kuće u posjet,
popodne.
Frank je odslušao izvještaj umornih očiju.
– Poznajem Priceove. Budi oprezna Jenny, i obrati paţnju na sve. Ne
doimaju mi se kao zlostavljači.
– Ne treba tu puno obraćati paţnje – odgovorila sam prisjetivši se
modrica i Jadeine iscrpljene mirnoće. – Obiteljski profil odgovara opisu. Otac
je nasilni alkoholičar. Majka je depresivna.
– Zašto ideš u posjet? Nazovi ju na telefon.
 – Ne znam kako ću joj objasniti svoju sumnju da joj obitelj zlostavlja
dijete. Lakše mi je izabrati pravi trenutak licem u lice. – Zastala sam, sjetivši
se još nečega. – Usto, u kući moţda nađem i drugih indicija.
– Hoćeš da ja odem s tobom?
– Ha, zašto?
– Mogli bi te preveslati ili čak postati nezgodni. Djeluješ mi nekako…
zabrinuto. Pritom ne mislim samo na ovo. Nešto te tišti.
Vidi se da Frank nije bez veze bio obiteljski liječnik trideset godina.
– O, znaš već. Obiteljske stvari.
– Ted je dobro?
– Sasvim, uglavnom. Zvijezda u usponu, zapravo – odgovorila sam
sjetivši se sinoćnjega sjaja u njegovim očima, uzbuđenja kojim je blistao.
– Djeca? Moje najdraţe kumče?
– Naomi se promijenila. Nekako je šutljivija. Ne znam ti točno reći što je.
– Čim sam to izgovorila, sjena brige proletjela mi je kroz glavu. Što sam
propustila vidjeti?
– Pretpostavljam da nešto smišlja – nasmiješio se. –
Petnaestogodišnjakinje provode dane smišljajući nešto.
– Obično mi kaţe. – Ali u zadnje vrijeme ne. Već tjednima, čak
mjesecima.
– Koliko ju ja poznajem, reći će ti kad joj dođe vrijeme. Što na to kaţe
Ted?
– Ništa. Hoću reći, nisam mu to ni spominjala – previše se toga događa –
tuţno sam se nasmiješila. – Vrijeme nam stalno izmiče. Ili jedno od nas
spava.
– Bog zna kako vam uopće uspijeva. Ja imam samo jedno, a Cathy je
cijelo vrijeme doma.
Nije mi se sviđalo kad bi mi ljudi to rekli. Zvučalo mi je kao da sam
varalica. Nije tu bilo nikakvih mađioničarskih trikova. Nije bilo ni teško.
Trebalo je samo biti uporan, a to mi ide od ruke. Katkad bi mi se učinilo da
bjeţim iz jednog ţivota u drugi, pa se vratim nazad. Nije mi baš svaki put
bilo jasno od čega bjeţim, ali je djelovalo. Prijateljima bih govorila da uvijek
imam izliku, ako nešto pođe po zlu. S vremenom sam shvatila da ako to
znači pustiti djecu da se snađu sami, to su i učinili. Sada sam mogla kriviti
isključivo sebe za to što Naomi postaje neovisna. Obično sam čekala da
spusti sve štitove i bude spremna za razgovor. Prešla sam preko cigarete, a
kad mi sama kaţe u čemu je stvar, moći ću joj pomoći.
Da me netko pita, odgovorila bih da je sretna, a da smo Ted i ja dobro.
Rekla bih da smo svi savršeno sretni.
Kuća Priceovih bila je u ulici blizu dokova, nešto manje od dva kilometra od
ordinacije. Četvrt pored rijeke se obnovila; stara su skladišta pretvorena u
urede i gimnastičku dvoranu od cigle i stakla. Glamurozna arhitektura nije,
međutim, doprla do ulice Priceovih, koja je bila nekoliko blokova dalje.
Parkirala sam auto i prošetala, traţeći broj četrnaest. Na jednom ili dva
prozora staklo je bilo razbijeno i pokrpano kartonom. U jednom je dvorištu
pred kućom leţao televizor, dijelom potonuo u blato. Činilo se da ni na
jednim vratima nema kućnoga broja. Zaustavila sam se pored skupine
dječaka okupljenih oko motocikla, koji je ljepotom potpuno odudarao od
ulice. Dječaci su bili mršavi, podignutih ramena da se zaštite od hladnog
vjetra. Jedan je dovršavao limenku, nagnuvši ju visoko i nepaţljivo, tako da
mu se tekućina slila niz lice. U noge mi se zapleo poţutjeli list novina nošen
vjetrom. Odmaknula sam ga i pustila dalje, promatrajući kako se zaustavlja
na uličnoj svjetiljci. Pribliţila sam se skupini.
– Bok. Traţim broj četrnaest?
Najviši je dječak naglo podigao glavu.
– Jeff Price? Zašto?
Manji je dječak iskoračio prema meni, prebacujući teţinu sjedne noge
na drugu. U zubima je drţao smotanu cigaretu i prekriţio ogoljele ruke.
Trznuo je šutke glavom prema kući sa ţutim vratima.
– Hvala na pomoći – nasmiješila sam im se kratko svima.
– Pravi se vaţna, zar ne? – čula sam iza sebe kad sam se okrenula, a
onda i zveket bačene limenke.
Ispred kuće sa ţutim vratima stajale su boce, od kojih su se neke
prevrnule. Nogom sam slučajno gurnula jednu hrpu i lansirala uz tresak niz
prilazni put, popraćena valom smijeha iza leđa.
Vrata su bila odškrinuta i do mene je dopro smrad mokraće i piva.
Zvono nije radilo, pa sam pokucala. Nitko se nije pojavio na vratima.
Gurnula sam vrata, koraknula u uski mračni hodnik i zazvala: – Halo?
Gospođo Price? Ovdje vaša doktorica od jučer.
– Tko je sad pa to?
Iz mraka na kraju uskog hodnika se pojavio ogroman čovjek. Na sebi je
imao zamazani kućni mantil, napola rastvoren, tako da je otkrivao
posijedjela rutava prsa i vrećaste bokserice. Dok mi se pribliţavao hodnikom,
rukama sam čvrsto obgrlila torbu.
– Doktorica. Ja sam… doktorica.
– Ma nemojte? Kojim povodom?
– Vaša je supruga jučer dovela Jade k meni.
 Promjena je bila nenadana i potpuna. Usta su mu se raširila u osmijeh,
a tako i oči.
– Bog vas blagoslovio, mila. Strašno sam zabrinut za nju. Uđite, ovo je
Mama.
Neću dugo oklijevati. Nakon što upoznam njegovu gospođu majku, reći
ću mu da me brine je li njegova kćer zlostavljana, premda moţda ne baš tim
riječima. Reći ću mu da sam ju uputila pedijatru, zbog njezine sigurnosti.
Pokazao mi je put niz hodnik sve do uskih vrata na njegovom kraju. – Mama,
pozdravi doktoricu. Došla je zbog naše male Jadie. – Oči su mi zasuzile od
smrada mokraće. Staričica je sjedila tik do peći u kojoj je jedva tinjala vatra.
Izgledala je poput stare papige, očiju duboko utonulih u suhe duplje i tankih
prstiju zabodenih u naslon fotelje poput kandţi. Udovi su joj se sasušili, a
obrazi ritmički nadimali od ţvakanja, koje nije prestajalo. Tepih pod foteljom
izgledao je taman i vlaţan.
– Ne moţe si pomoći. Napravit ću nam čaja. Raskomotite se, mila.
Pogledala sam gdje da sjednem, ali je svaka površina bila zatrpana bilo
pakiranjima s tabletama bilo zguţvanim papirnatim maramicama,
ulijepljenima tamnozelenom tvari. Na podu i pod televizorom su leţale
razasute plastične igračke. Na zidu je visio dječji crteţ kuće. Smrad i vrućina
bili su strašni. Otišla sam u hodnik i osluškivala. Čula sam čajnik kako
pišti, zveckanje posuđa, nekakvo razbijanje i psovke gospodina Pricea.
Pogledala sam prema uskom stepeništu koji je zavijao u mrak. Naćulila sam
uši ne bih li čula dijete, ali nije bilo dovoljno vremena.
– Mene traţite, mila? – pojavio se gospodin Price s pitanjem, noseći u
svakoj ruci po šalicu iz kojih se pušilo. Krenuo je za mnom u dnevnu sobu,
gurkajući me nabreklim trbuhom. – Tu smo, Mama.
Spustio je moju šalicu na hrpu novina, glasno puhnuo u drugu, i zatim
majci podigao bradu i ţlicom joj davao čaja u usta. Smeđa joj se tekućina
cijedila niz bradu i kapala po ruţičastom kućnom ogrtaču. Pored njezine
fotelje stajala je obiteljska fotografija. S mjesta na kojem sam sjedila mogla
sam razaznati sićušnu figuru djeteta stisnutu između dva nadvijena
roditelja.
– Što se tiče Jade…
– Aha?
– Brinu me njezine… modrice.
– Rekla mi je Tracey. Taj kašalj. Ponekad je vruća. Znate, baš znojna. I
ne jede više, sve je mršavija. Sve te modrice.
– Pitala sam se otkud joj. – Dok sam to izgovarala promatrala sam ga
paţljivo.
– Upravo to. Nemamo pojma. Blage ideje.
 – To je jedan od razloga zašto je hoću poslati u bolnicu na pregled,
modrice, mislim.
– Bolnicu. Jeb‟o te. Znači, mislite da je ozbiljno? – Čelo mu se
namreškalo i djelovao je iskreno zabrinut. Sad mi je bilo jasno što je Frank
htio reći. Ovaj bi me mogao preveslati.
– Vaţno nam je da razjasnimo sve što ne znamo – rekla sam ne podiţući
glas. – Ţelim da ju pregleda pedijatar.
– A da? A kako se taj zove kod kuće?
– Doktor za djecu. Netko tko se bavi problemima kao onda kada djeca
imaju ozljede za koje ne znamo otkud su. Poput Jade. Da budem iskrena,
bojim se da ju netko ne tuče.
– Ta mala gamad u školi.
Pokušala sam. Zaista sam se trudila. Ako ga suočim, mogao bi ju
pokupiti i nestati s njom.
Sutra ili prekosutra će poslati pozivnicu ili nazvati kad vide koji je
slobodan termin za posjet.
– Hvala, doktorice. – Lice mu se iskrivilo u osmijeh, koji je djelovao
iskren. – Reći ću ţeni.
Ustala sam, ne obraćajući paţnju na čaj. Majka se stresla i šutke zgrčila
u fotelji.
– Ne brinite za nju. Učinila se. – Gospodin Price se nagnuo nad majku,
zaderavši joj se u uho. – Pozdravi doktoricu.
Papiga je pogledala u mom smjeru. Znala je. Ne moţeš ţivjeti u kući s
djetetom koje tuku i nemati pojma. Vjerojatno je pretpostavila zašto sam
došla.
Dječačka banda je i dalje bila vani. Jedan je na lice prislonio vrećicu,
drugi se lagano njihao na stupu ulične svjetiljke zatvorenih očiju. Dvojica su
čučala spuštenih glava i obješenih ruku. Nisu ni primijetili kad sam prošla.
Uličica je postala mračnija. Vidljivi komadić neba izgledao je sivozelen i
počelo je kišiti. Ţureći, bacila sam pogled na sat; bilo je četiri popodne. Theo
je sad u likovnoj radionici i slaţe svoje fotografije za izloţbu. Ed je na
veslačkim pripremama za školsko natjecanje; vesla oštra pogleda, napetih
mišića. Isto su godište kao i oni dječaci na ulici. Nisam se, međutim,
smatrala sretnom. Bojala sam se.
Auto je bio leden, pa sam upalila grijanje i radio. Na programu su bile
lokalne vijesti. Silovatelj hara središtem Bristola. Poplave. Zatvara se
tvornica čokolade.
Odjednom sam poţeljela razgovarati s Tedom. Ţeljela sam mu čuti glas.
Ugasila sam radio, izvukla mobitel i otipkala njegov broj. Javio se njegov glas
na sekretarici i rekao da sad nije dostupan, ali da ostavim poruku nakon
zvučnog signala. Ovo nije bila ista poruka kao posljednja koju je snimio
doma kad se u pozadini čula tiha glazba, udarac tave o pod i glasovi djece.
Sada se čuo samo njegov jasan i čvrst glas. Zvučao je vrlo samouvjereno i
udaljeno.
 6

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

O buhvaćam staričin tanki zglob prstima. Njezin mi je lik nesvjesno ostao

u pamćenju, kao što ti ostane stablo pored ceste kojom često prolaziš.
Dosad nije bila više od zgurene figure u velikom kaputu. Po njezinom
ukočenom geganju znala sam da je stara. Ponekad bih u ranim jutarnjim
satima pogledala kroz prozor i vidjela utješnu svijetlu točku kroz prozor
njezine spavaće sobe. A sad leţi čudno iskrivljena. Vrat joj je sjeo na prag, a
ruke pale na tijelo ispreplevši prste.
– Heej? Čujete li me?
Ne odgovara.
– Boli li vas gdje?
Tišina.
– Podići ću vas. Samo čas.
Podvijem jednu ruku ispod njezinih ramena, a drugu ispod
razmaknutih koljena. Ovako izbliza vidim da joj je koţa blijeda, malo
smeţurana i da ima smeđe mrlje na obrazima. Tanke su joj usne također
blijede, a sijeda kosa tako snaţno zategnuta da se ističu čeone kosti. Izgleda
poput pospane mačke, a lagana je poput djevojčurka. Guram njezina vrata
ramenima i vraćam se u ono što je bila moja svakodnevica: brigu za druge
ljude.

Bristol 2009.
Petnaest dana ranije

Dani su prolazili brzo. Obični dani.

 Jesu li doista bili obični? Tada se tako činilo. U mojem sjećanju su i
dalje takvi: sivoplavi, rutinski dani s malo drame. Obični, premda posljednji
obiteljski dani. Obični, premda se pokazalo da su gotovo svi lagali.
Radila sam u ordinaciji, pretporođajnim klinikama i ambulantama. Kod
kuće bih s Tedom razgovarala, svađala se i vodila ljubav kad nismo bili
previše iscrpljeni. Ed je nekoliko dana izostao iz škole zbog snaţne prehlade,
a ja ga ujutro ne bih uznemiravala, ostavljajući mu pored kreveta napitke i
paracetamol. Thea su pohvalili zbog njegovih šumskih fotografija, a Naomine
su probe postajale sve češće i trajale sve duţe. Ted je sve više vremena
provodio na poslu. Njegov je rad prihvaćen za objavljivanje u Lanceu. To smo
proslavili kasno navečer uz butelju vina.
Ako su dani tad izgledali neuhvatljivi, prelijevajući se jedan u drugi,
ţivot je barem tekao glatko naprijed. Jedini je štos bio u tome da se odrţi
ravnoteţa. Obitelj. Brak. Karijera. Slikanje. Ako bi se prevagnuo posao i uzeo
previše vremena, nitko se nije ţalio. Katkad mi se činilo da se tek pripremam
za pravi ţivot, pa ako nešto i krene krivo, nije strašno. Doći će dan kad ću
sve dovesti u red. Bit ću savršena majka, ţena, liječnica, umjetnica. To je
samo bilo pitanje izvjeţbanosti. Kad bih pogriješila, samo bih pokušala
iznova. Na poslu me uvijek pratio osjećaj da krećem od nule. Svako me je
jutro dočekala čista posuda s instrumentima, na kauču nova plava
papirnata presvlaka, a igračke pospremljene u kutije pod njim.
U utorak, petoga studenog, Jade je zadrţana u bolnici. Pedijatrova
tajnica u pismu je spomenula gospodina Pricea. Bacao je stolce u čekaonici i
razbio prozor. Pozvana je policija i on je uhapšen. Moj je teret sad prešao na
tuđa pleća i pokušala sam ga izbaciti iz glave, ali nisam se uspijevala otresti
slike njegova lica kad sam mu rekla da sam došla zbog upućivanja Jade
pedijatru. Izgledao je tako zadovoljno. Onda sam zaključila da mu je zapravo
laknulo jer je znao da se stvar otela kontroli i da ga netko treba zaustaviti.
Sljedećeg ponedjeljka sam uranila u ambulantu, kako bih se na miru
pripremila, prije nego što počnu dolaziti pacijenti. Dok sam pijuckala prvu
šalicu kave, pregledala sam jetrene nalaze gospođe Blacking. Kad je zazvonio
telefon još su bili na ekranu.
– Doktorica Malcolm?
– Da?
Zaglavila sam slušalicu pod bradu i čitala tekst pomičući ga strelicama.
Pored svih nalaza jetrenih enzima bile su crvene točke. Imala sam pravo.
Odale su ju tanke vlasi, crveni dlanovi i vene na obrazima poput paukove
mreţe. Zaboravljivost nije bila samo zbog menopauze. Nije mi ništa rekla o
boci šerija skrivenoj u kredencu, koju je vjerojatno kupovala u samoposluzi
zajedno s mlijekom. Poslala sam e-mail Jo s molbom da mi zakaţe posjet s
gospođom Blacking.
– …iz Dječje bolnice.
 – Oprostite, nisam čula ono zadnje.
– Doktor Chisholm. Pedijatrijski savjetnik iz Dječje bolnice. Meni ste
uputili Jade Price.
Spustila sam šalicu i bolje prislonila slušalicu.
– Tako je. Hvala vam za…
– Htio bih s vama razgovarati o slučaju, doktorice Malcolm.
Bilo mi je drago da stvar uzima ozbiljno, ali sad nisam imala vremena. –
Moţete li me nazvati kasnije tijekom jutra? Za tri minute mi počinje
ambulanta.
– Radije bih razgovarao licem u lice. Slobodan sam u jedan. Otkazao
sam jedan sastanak.
Morala sam se podsjetiti da ja trebam njega, pa moram biti uljudna. –
Danas u jedan. Samo da pogledam mogu li.
– Molim vas. Bilo bi dobro. Moja je ordinacija na petom katu Dječje
bolnice.
– Provjerit ću s Frankom, doktorom Draycottom, mojim partnerom.
Moţda bi on mogao…
– Odlično. Vidimo se kasnije.
U glavi sam imala jasnu sliku savjetnika. Imao je srebrne, uredno
začešljane zaliske. U svojoj krupnoj, pjegavoj šaci drţi rendgensku snimku i
promatra je kroz naočale sa srebrnim okvirom, kimajući na stare spiralne
frakture, koje ukazuju na zlostavljanje djeteta. Ne razmišlja o tome kako
izgleda moj dan, telefonski pozivi i posjeti stanovima u zavučenim ulicama
gdje se ne moţe parkirati. Ne zna ništa o uputnicama, receptima koje treba
potpisati, utrci s vremenom i naporima da sve stignem prije kraja radnog
dana. Samo je htio razgovarati o Jade, a ja, budući da mogu biti od koristi,
znala sam da moram prihvatiti poziv.
Točno u jedan pokucala sam na vrata s natpisom “Doktor Chisholm”
otisnutim elegantnim zlatnim slovima na crnoj pločici. Kad sam ušla, ustao
je da me pozdravi. Bio je mršav i taman, prodornih smeđih očiju, koje nije
skidao s mojih, tako da nije propustio vidjeti iznenađenje u njima.
– U redu je. Svi se prevare. Svoj sam ganski naglasak naţalost izgubio
na Oxfordu. – Stisak ruke bio je čvrst i kratak. – Hvala vam što ste došli.
Izvolite, sjedite.
Sjela sam na sivi plastični stolac, a on se vratio na svoje mjesto za
stolom. Imala sam osjećaj kao da sam na razgovoru za posao. Govorila sam
brzo: – Hvala vam što ste me pozvali. Situacija je sloţena…
– Jade je bolesna, doktorice Malcolm.
– Da. Otac nije htio ništa reći, ali mislim da to traje već neko vrijeme.
Usto, izgleda mi veoma utučena.
 – Veoma bolesna. – Gledao me bezizraţajno.
– Socijalni radnici…
– Ima leukemiju… – presjekao me glatko usred rečenice.
– Leukemiju? – ponovila sam zbunjeno. A moţda se zabunio on. Bit će
da govori o drugom djetetu.
Nastavio je, zanemarivši moje pitanje: – …tako da smo sigurni da ju
nitko nije zlostavljao. Istina, niti prao, s obzirom na uši i ostalo. Nesvjesno
zanemarivanje neodgovornih roditelja, premda mi se čini da ju vole. Ne, ona
ima akutnu limfoblastičnu leukemiju.
Isuse.
– Krvni nalazi pokazuju atipične limfocite, blaste. Bez sposobnosti
zgrušavanja. Ona je opasno anemična.
Kako mi je to moglo promaknuti? Odjednom je sve postalo šokantno
očito. Bila je pasivna od iscrpljenosti, ne zbog depresije, već zbog anemije.
Plućna je infekcija bila posljedica zatajenja limfocita. Modrice posljedica
slabog zgrušavanja. Bila mi je u ambulanti četiri puta, a ja nisam slušala,
nisam vjerovala majci. Zapljusnuo me vreli val srama.
Doktor Chisholm je znao što mislim i otišao korak dalje.
– Stavili smo je na intravenske antibiotike. Magnetsku smo zakazali za
sutra, a onda krećemo s kemoterapijom.
– Znaju li njezini roditelji?
– Još ne. Zato sam i htio razgovarati s vama. Situacija je delikatna. Na
klinici sam im rekao da ju moram zadrţati kako bih ispitao radi li se o
namjernom ozljeđivanju. Pitali su me jeste li mi vi tako rekli.
– Posjetila sam ih kod kuće da im kaţem upravo to. – Sada sam,
međutim, znala da sam pogriješila. Na prosudbu mi je dijelom utjecao izgled
kuće i ulice. – Pokušala sam reći ocu.
– Ljudi obično čuju ono što ţele. – Oči su mu bljesnule prije nego što je
skrenuo pogled. – Ne sumnjam da ste pokušali, doktorice Malcolm, ali se
bojim da uopće nisu tako razumjeli. Gospodin Price se osjetio pogođenim
optuţbom; bio je bijesan.
Bijesan? Ubio bi me najradije. Na njega je svaljena sumnja zbog mene.
Mogla sam zamisliti onu krupnu figuru kako u bespomoćnom bijesu baca
stolce kroz prozor.
– Nalazi su došli jutros. Odavde preuzimamo mi. Znao sam da to niste
očekivali, pa sam mislio da je najbolje da vam sam priopćim. Također sam
mislio da ćete moţda vi htjeti priopćiti roditeljima. Dugoročno bi bilo najbolje
da vi s njima razgovarate o dijagnozi. Stvorite povjerenje.
 Razgovaram? Što ću im reći? Da sam napravila strašnu pogrešku jer
nisam htjela povjerovati onome što mi govore? Da sam podlegla stereotipu
na najgori mogući način?
Pogledao me duboko u oči. Nisam bila sigurna suosjeća li sa mnom ili
me kori.
– Kakva je prognoza?
– Od dvadeset i pet do sedamdeset i pet posto za petogodišnje
preţivljavanje. Morat ćemo pričekati nalaze magnetske rezonancije. Jade ima
neuobičajeno veliki broj abnormalnih limfocita u krvi, što joj smanjuje
izglede. Ali, to već znate. – Promatrao me netremice. – Dakle, kao osoba u
izravnom dodiru s roditeljima, što namjeravate učiniti?
Namjeravala sam pobjeći od osjećaja krivice koji je prijetio da me uguši.
Jest, naposljetku sam ju uputila u bolnicu, ali iz krivog razloga i prekasno,
mjesecima prekasno.
– Posjetit ću roditelje, dakako. – Zamislila sam se na trenutak i
nastavila: – Voljela bih vidjeti Jade, tako ću im barem moći reći kako je.
– Pođite za mnom.
Glatkim se je pokretom odmaknuo od stola, prošao kroz vrata i krenuo
niz hodnik. Malo je nedostajalo da potrčim ne bih li ga sustigla. Izgledala mi
je dobro, to ću kasnije prenijeti roditeljima. Izgledala je bolje. Neće dugo
trajati. I to ću im reći. Sreća je da je završila u bolnici. Smijala se – ne,
moţda ne baš smijala, ali se smiješila. Rekla sam joj… onda je ona meni
rekla… a onda se nasmijala.
Isprva nisam bila sigurna zašto smo se zaustavili kod drugoga kreveta.
Na njemu je leţao maleni dječak. Veoma mršav, zatvorenih očiju, sa
svijetlom jeţ frizurom. Dala bih mu šest godina. U ruci je imao zataknutu
kanilu koja je virila ispod plahte. Tad sam ugledala ţirafu. Svojom prljavošću
odudarala je od netom oprane posteljine. Neke od modrica već su bile
pozelenjele, ali su se pojavile nove, crvene i ljubičaste.
– Ošišali smo ju da se lakše riješimo ušiju. – Zatim je tiho dodao: – Usto
će se lakše naviknuti na gubitak kose. Ona se sloţila, a sloţili su se i
roditelji, premda, kao što sam rekao, ne znaju dijagnozu.
Pitala sam se koliko joj je još vremena ostalo prije nego što potpuno
oćelavi od kemoterapije.
Doktor Chisholm je govorio tiho, kao da mi čita misli. – Još ne znamo
koji ćemo joj koktel lijekova dati. To će ovisiti o magnetskoj.
– Jade? – šapnula sam. – Zdravo, djevojčice. To sam ja, tvoja doktorica.
Doktor Chisholm me pogledao. U očima sam mu vidjela pitanje:
doktorica? Jedina doktorica?
– Jade je odnedavna upoznala mnogo doktora – odrezao mi je. – Spava.
 Pravila sam se da ga ne čujem. – Jade? Idem se vidjeti s tvojom mamom
i tatom. Reći ću im – hoću reći, prenijet ću im… – Što? Što ću im reći? Što ću
im prenijeti?
Kapci su joj se na tren otvorili.
Moţda zato što je već čula moj glas, a moţda zato što je čula kako
kaţem mama i tata. Kako bilo, pogledala me na sekundu, moţda i kraće, i
nasmiješila se.
Sinulo mi je tek kad sam okrenula auto na uljem zamašćenom asfaltu
podzemnog parkirališta bolnice. Pa naravno, otkud bi mogla znati da je to
moja pogreška ili da su joj mogli puno ranije pomoći da sam ja slušala.
 7

Dorset 2010
Godinu dana kasnije

O dmah s vrata ulazim u toplu i urednu kuhinju, prepunu boja. Vidim

narančasti linoleum s uzorkom, tamnocrveni stol, ţute elemente s
bijelim drškama, svijetloplavu pećnicu i crveni kauč do zida. Tinja vatra,
treperi televizijski ekran u kutu, nekoliko velikih izvezenih mačaka naguralo
se na fotelju prekrivenu vezom. Bertie je ušao za nama. Prije nego što sam ga
stigla zaustaviti počeo je jesti hrpicu vilicom zgnječene mačje hrane iz zdjele,
a zatim se smjestio pored vatre zadovoljno zabrundavši. Spuštam staricu na
kauč, skidam joj cipele i sjedam pored nje. Drţeći joj ruku na bilu, brzo
pregledavam sobu. Fotografije su posvuda. Stariji muškarac s kapom na
glavi kopa u vrtu. Tamnokosa mlađa ţena s bebom. Dječarac koji stoji tik do
mora, drţeći za ruku drugo dijete. Posvuda obitelj. To me vraća doma u našu
kuhinju, toliko proţetu obitelji da sam znala pomisliti: eh, kad bih sad
stavila uho na zid, čula bih dječje glasove zatočene u njemu. Kad je sve
krenulo po zlu, jedino o čemu sam mogla razmišljati bio je povratak kući.

Bristol 2009.
Deset dana ranije

Odvezla sam se iz bolnice najbrţe što sam mogla, pretekavši auto-školu i

prošavši kroz kriţanje netom prije crvenog. Dok sam ubrzavala prema Ulici
Park, nizovi riječi prolazili su mi kroz glavu.
Mislila sam da su modrice… nije bilo dovoljno… Svjesna sam da ste mi
rekli… Ţao mi je.
Rijetko sam se vraćala ovako rano. Ulazna su vrata bila otvorena, a u
hodniku su leţale Edove razbacane tenisice. Bit će da je otrčao kući po nešto
što je zaboravio. Podigla sam ih. Nije ih trebao skidati jer već godinama
nismo imali tepihe. Ni zavjese. Sobe su bile prazne. Sunčeva je svjetlost
prodirala unutra kroz velike, savršeno čiste pomične prozore i padala na
tamni drveni pod, stvarajući neobične linije. Inače bih se kući vraćala kad je
već bio mrak. Tamo je stajao piano, tornjevi knjiga i stol za objed, tako da
Ted moţe raširiti svoje papire.
Koraci su mi šuplje odjekivali dok sam prolazila kroz sobe. Premda su
bile u savršenom redu, slabo smo ih koristili. Ted je vrijeme provodio u
radnoj sobi, djeca su ţivjela u svojim sobama ili u kuhinji. Sišla sam
drvenim stubištem do podrumske kuhinje i osjetila toplinu koja je dopirala iz
nje. Tenisice sam privila uza se, tako da sam tek kasnije primijetila blatnu
mrlju preko cijele košulje.
Ed je sjedio pred računalom u boravku koji je bio spojen s kuhinjom.
Dok sam hodala prema njemu, slika na zaslonu je nestala i pojavila se
druga, puna brojki. Bilo mi je toliko drago vidjeti ga da mi se malo zamutilo
u glavi. Sjela sam pored njega na naslon od kauča. Htjela sam ga poljubiti u
obraz, koji je uvijek mirisao na topli prepečenac i staviti mu ruku na
kovrčavu tamnu kosu. On se međutim trznuo. To me svaki put podsjetilo da
vladaju nova pravila.
– Bok, srce – obratila sam se njegovim leđima. – Rano si se vratio.
– Zadaća iz matematike – odgovorio je, ne pogledavši me.
– Ed, samo kaţem…
– Otkazali su nastavu. Govorili su o nekom silovatelju.
– Da?
Nije skidao oči s ekrana.
– Preskočio sam predavanje. To je za cure. Govorili su o tome da se ne
treba vraćati kući sam i razgovarati s nepoznatim osobama. Ţiva dosada.
– Što su rekli o silovatelju? Zašto danas? – Još jedna briga danas. – On
je s druge strane Bristola, zar ne?
– Isuse, koliko pitanja! – Ruka na stolu skvrčila se u šaku. – Nekom se
učitelju učinilo da je vidio nekog tipa kako skriven promatra dom za
djevojke. – Nervozno me pogledao, kao da nešto skriva. – Moram završiti ovo.
Kasnim s predajom.
– Vruću čokoladu?
– Aha, moţe.
Brzo sam ju napravila. Stavljajući ju pred njega, spustila sam ruku na
njegovo rame. Nakratko. Iznenadila sam se da smrdi po ustajalosti. Zastala
sam i on je digao pogled prema meni, mršteći se.
– Mislio sam da danas radiš normalno – promrmljao je.
– Radim. Normalno.
 – Markiraš? – Podigao je tamne obrve. Napokon sam privukla njegovu
paţnju.
Zbunio me. – Naravno da ne. A ti?
– Već sam ti rekao. Predavanje je za cure. Pohvatat ću konce čim ovo
napravim.
– Okej. Dobro.
Htjela sam mu reći da je tako lako izgubiti konce, dovoljna je jedna
pogreška.
Sjela sam pored njega na nekoliko minuta, sebi za dušu, upijajući
njegovu auru, njegovu visoku pogrbljenu figuru na stolcu, velika stopala u
zguţvanim čarapama, glatki zatiljak. Ponovno se okrenuo prema meni.
Gledao me, nenavikao da budem mirna.
Počela sam objašnjavati: – Na posluje malo… Nešto mi ne ide.
– Da? – gledao me oprezno, obješenih ramena.
– Sve je u redu. Riješit ću to.
Ramena su mu se malo opustila. – Ovaj, samo bih trebao završiti…
– Nema problema. – Opet sam podigla tenisice. – Ovo je tvoje, srce.
Treba ih oprati. I, Ed… sjeti se ponekad staviti odjeću u pranje…
Uzeo je tenisice i kratko progunđao. Lice mu se opet pribliţilo ekranu.
Potapšala sam ga po ramenu i udaljila se.
Napravila sam si šalicu čaja u kuhinji i kroz paru koja se izvijala iz
šalice gledala u vrt. Debla su nestajala u sutonu. Nazvala sam Teda i ovaj
put ga dobila. Saslušao me je.
– Boţe, znam da ti nije lako – rekao je kad sam prestala. – Ţao mi je,
Jen.
– Ne ţali me, ţali Jade.
– I meni se to dogodilo, čak i gore. Sjećaš se one djevojčice s
kraljeţnicom? Paralizirana. Grozno.
– Da, naravno. To je bilo grozno – sloţila sam se. Ta ga je pogreška
gotovo odvela na sud. Tedov osjećaj krivnje ga je utukao do depresije. Na
sekundu sam se osjećala posramljenom. Tada mi nije padalo na pamet da
mu pruţim utjehu koja je meni sad trebala.
– Ali svi znaju kakav rizik donosi neurokirurgija – rekla sam nakon
kratke stanke. – Pacijenti moraju potpisati pristanak. Moraš im objasniti koji
je rizik. Priceovi nisu imali pojma da riskiraju dajući mi povjerenje, a meni
nije ni palo na pamet da dijete ima leukemiju. Nisam uopće slušala što mi
govore… – Zastala sam, sjetivši se kako sam zanemarila njihove riječi i
dopustila da me misli odvedu u drugom smjeru.
– Jenny, malo sam u guţvi – rekao mi je kratko. – Ne mogu sad
razgovarati. Pokušat ću doći doma ranije. Donijet ću vino.
Te sam večeri nakon ambulante nazvala Priceove. Nitko se nije javljao. Frank
i ja smo se dogovorili da ih posjetimo sutra ujutro, ali sam bez obzira na to
odlučila otići odmah. Ulica je bila prazna. Prozori na broju četrnaest bili su
mračni. Pokucala sam, pričekala, a onda pokucala ponovno. Zamislila sam
kako unutra sjedi Mama, osluškuje i grči se u svojoj fotelji u mraku.
Pričekala sam još malo i otišla kući.
Te su večeri dečki bili na razgovoru za profesionalnu orijentaciju, a
Naomi na probi za predstavu. Ostali smo samo Ted i ja. Popili smo butelju
vina i dugo sjedili za stolom nad praznim tanjurima. Ted me je drţao za
ruku. Toplina mi je doprla do ručnog zgloba.
– Što da im kaţem, Ted?
– Reci im istinu. Povela si se za činjenicama kojima si raspolagala; to svi
činimo.
– Rekla je da ne zna otkud joj modrice. I on je to rekao. Ja im nisam
vjerovala. Oboje su mi rekli za kašalj. To je isto činjenica, ali ja sam već bila
odlučila.
– Mi nismo pravnici, Jenny. Nemaš uvijek dovoljno vremena da sve
odvaţeš. Naročito ne za prvog posjeta.
– Nije bio prvi posjet, a mi se zapravo ponašamo kao pravnici. Stalno
donosimo neki sud.
– Sud?
– Priceovi su bili krivi zato što su siromašni. Zato što mi nisu znali jasno
reći, barem ne razumljivim jezikom kojem bih vjerovala. Krivi su jer imaju
dijete s modricama. Sad su kaţnjeni.
– Nekad se moraš povoditi za instinktom.
Nagnuo se i snaţno me poljubio. Pokušala sam se odmaknuti, ali me
nije puštao, gurajući mi jezik.
Ni on nije slušao. Voditi se instinktom nije dovoljno. Odmaknula sam
glavu. Zbog svojih predrasuda je nisam dovoljno rano uputila u bolnicu, a
kad napokon jesam, to sam učinila na temelju pogrešne dijagnoze. Moj je
instinkt potpuno zakazao.
Dečki i Naomi su se vratili. Dečki su brzo pojeli i otišli na kat, kako bi
riješili zaostale zadaće. Naomi je na moja pitanja o silovatelju slijegala
ramenima. Rekla je da cure uvijek idu u skupinama i javljaju se gdjegod da
dođu. Nagnula se nad stol, struţući ţlicom zapečene ostatke francuskog
krumpira u kutovima zdjele. Odgovarala je između zalogaja. Probe su
napredovale savršeno. Učitelji su spominjali dramsku akademiju. Izraz lica
joj je bio tajnovit. Očito je da su se nazirale nove mogućnosti. Promatrala
sam ju kako skriva misli i odlučila da ju neću pritiskati novim pitanjima.
Ionako sam bila preumorna da paţljivo saslušam njezine odgovore. Nakon
nekog vremena otišla je gore.
Ted i ja smo šutke oprali suđe i pospremili hranu. Uključila sam
perilicu. Popeli smo se na kat, jedno pored drugog, dodirujući se rukama.
Noge su mi bile teške od iscrpljenosti. Na pola stubišta Ted me zagrlio i
privukao sebi. Dok smo stigli na odmorište dah mi je već bio ubrzan. Djeca
su otišla spavati, pa smo šaptali.
Jedva sam se natjerala da se skinem, otuširam i obučem novu noćnu
haljinu. Blaţila me je njezina mekoća i čipka. Dok sam stajala pred
ogledalom prišao mi je Ted. Kaţu da u brak ulaziš s nekim tko ti je sličan, ali
ja nemam taj dojam. Ted je bio visok, plećat, i prodornih plavih očiju. Ja sam
mu dosezala do ramena, a iz ogledala me promatrala moja baka Irkinja kao
sa starih obiteljskih slika: tamne, kovrčave kose, svijetlih očiju i pjegava lica.
Ted me je promatrao u ogledalu, dok mi je vrelim vrhovima široko
razmaknutih prstiju ulazio pod kosu.
U krevetu smo se bez riječi okrenuli jedno drugome. Sada sam bila
spremna na njegov poljubac i dopustila mu da me ljubi sve dublje i dublje.
Usta su mu imala okus vina. Poznavala sam taj miris, njegove mišiće pod
prstima, njegova ramena, njegov ravan trbuh koji je završavao gustim
dlakama, njegovu masu. Poznavala sam to tijelo napamet. Ali večeras je bilo
drugačije. Večeras je bilo grublje i brţe. Ted me je čvrsto pritisnuo na krevet,
zadigao mi noćnu haljinu do vrata i brzo ušao, krećući se naprijed-nazad,
kao da su nas stres i iscrpljenost od današnjeg dana prebacili u neko
drugačije stanje od uobičajenog, u stanje grabeţi. Bez predigre. Bez
njeţnosti. Grizli smo se i pritiskali jedno drugom zglobove ruku, razjapljenih
usta i očiju, pritišćući i navaljujući jedno na drugo poput zvijeri. A onda,
iznenada – ugoda.
Zatim smo se razdvojili i leţali razbacanih i isprepletenih udova.
Nepokretni i bez riječi. Ted se nadvio nad mene, liţući mi suze s lica za koje
nisam bila svjesna da su tamo. Potom je gotovo odmah zaspao, dišući
duboko, licem okrenutim na drugu stranu jastuka. Ja sam još neko vrijeme
leţala budna, drţeći ruku na jamicama njegovih leđa.
Kad se napokon spustio, san je bio poput pokrivača. Potpun. Bez snova.
 8

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

V jerojatno se onesvijestila, ali moglo je biti i bilo što drugo: srčani udar,
dijabetička koma, moţdani udar. Moţda je imala napadaj akutnog bola
u trbuhu, premda joj je lice simetrično, a trbuh mekan. Trebalo bi potraţiti
indicije, poput lijekova na stolu ili testa za šećer u krvi, ali kuća nije odisala
zapuštenošću tipičnom za kroničnog bolesnika. Pomakla se je, usne joj se
miču, oči otvaraju, više zbunjene nego prestrašene. Gleda me ravno u oči
dok joj objašnjavam kako sam ju pronašla, i primjećujem da su joj šarenice
obrubljene mliječnobijelim prstenom od kolesterola. Dok mi pokušava nešto
reći, drţim ju za ruku. Poznate su mi te otekline na zglobovima i krhka koţa;
podsjećaju me na majčine. Osjećam griţnju savjesti zbog toga što tu sjedim
sa strancem, a za majku nisam nalazila vremena dok je bila ţiva.

Bristol 2009.
Devet dana ranije

Upravo sam gurala bilješke u torbu kad je zazvonio telefon.

– Zdravo, mila.
Uhvatila me. K vragu. – Ne mogu dugo, mama.
– Znači, danas radiš?
– Da, znaš da radim svaki dan, osim petkom.
– Ma opet se radi o vrtoglavici. Glupo, zar ne? Sinoć sam se stvarno loše
osjećala, pa sam pomislila…
– Loše? Što hoćeš reći, mama?
 – Samo loše. Ne znam ti objasniti – odgovorila je optuţujućim glasom,
vraćajući me u vrijeme kad sam imala dvanaest godina. – Razgovarajmo o
nečem drugom. – Glas joj je ţivnuo: – Kako je Jack?
– Jack?
– Tvoj muţ, mila.
– Mama, Jack je Katein bivši muţ.
– A, da. Baš sam blesava. A koji je onda tvoj muţ, mila? – U mislima
sam ju vidjela tako jasno kao da smo u istoj prostoriji. Promatra puste staze
oko staračkog doma, uzdiše i dodiruje bisernu ogrlicu. Zatim vraća pogled na
prašnjavi televizor i uredno sloţene hrpe časopisa. Osjeća se vonj naftalina i
Pronta. Pamćenje ju polako napušta. Ne smijem gubiti ţivce.
– Ted. Gledaj, mama…
– Ne znam što da radim s kućom. Kate ju ne ţeli.
Ne sad o kući. – Svratit ću da te posjetim. Onda ćemo o tome
razgovarati.
– Sutra?
– U petak. Kad imam slobodan dan.
– Baš lijepo, mila. Jedino što se ne osjećam dobro.

Frank me je čekao na parkiralištu ambulante. Ušla sam u njegov auto i

našla se među snimkama violinskih koncerata. Izgledao je sumorno.
– Obavimo to. – Polako se iskobeljao s parkirališta.
– Ţao mi je što moraš i ti biti u tome, Frank. – Morao je otkazati svim
pacijentima tog jutra. Nismo imali vremena ni da pregledamo nalaze kako
treba.
– I ja sam radio greške. Više me brineš ti.
– Koje si ti to greške ikad napravio? – pogledala sam ga. Oči su mu bile
na cesti.
– Nisam prepoznao slučaj hipertireoze, pa je jadnik šenuo pameću.
– Poslije liječenja došao je k sebi – podsjetila sam ga.
– A što s onim prijelomom zgloba za koji sam mislio da je samo
istegnut? – dodao je, brzo me pogledavši.
– Morat ćeš se više potruditi.
– Uopće ne spominjem stvarno grube pogreške. Pogledaj si samo
časopise Društva za zaštitu zdravstvenih radnika. Odmah će ti biti lakše.
Čitala sam ih često, birajući one s vrha naslaganih tornjeva u našoj
spavaćoj sobi, koji samo što se nisu srušili. Nije to bilo lako štivo. Djeca s
temperaturom koju nitko nije posjetio, a zatim su hitno završili u bolnici s
meningitisom. Promjena crijevne funkcije za koju se ispostavi da je rak, a ne
iritabilni kolon. Glavobolja koja je tumor na mozgu, a ne stres. Svaki put kad
bih pročitala takvo što, potonula bih.
– Samo mi bude još teţe.
Vrata je otvorio Jeff Price i uklonio se da nas propusti, kamenog izraza
lica.
Svi smo se natisnuli u uskom hodniku. Lice mu je bilo neugodno blizu
mojega, tako da sam osjećala toplinu njegove koţe. Trznuo je glavom u
smjeru kuhinje.
– Pođite tamo. Ne ţelim da nas Mama čuje. – Poveo nas je prema
kuhinji, gdje smo stajali skrštenih ruku i čekali.
– Ja sam pogriješila – rekla sam uţarenih obraza. Odjednom me spopala
potreba da zaplačem.
– To je stvarno sjajno. – Postalo je jasno da mi gospodin Price ne
namjerava oprostiti. Vena na sljepoočnici počela mu je vidljivo titrati. – Dijete
mi je završilo u bolnici zbog sumnje na zlostavljanje; mene su uhapsili i
izdali mi upozorenje prije nego što su me pustili, a vi mi sad kaţete da ste
pogriješili?
Na medicinskom su me fakultetu naučili da priznam svoje pogreške, ali
više nisam bila sigurna da je to dobar savjet. To je samo pogoršalo stvar.
– Gospodine Price – uskočio je Frank smirenim glasom – doktorica
Malcolm je svratila da vam priopći nešto vaţno.
– Zamolila sam bolničkog liječnika da ju primi zbog njezinih modrica –
rekla sam, trudeći se da mi glas ne zadrhti. – Nismo mogli znati…
– Rekao sam vam da ne znam otkud joj modrice. Rekao sam vam to kad
ste prošli put došli njuškati, a ja sam mislio da ţelite pomoći.
– Ţao mi je. – Riječi su zazvučale šuplje u njegovoj kuhinji.
– Da? To što ste se vi odjednom odlučili osjećati krivom ništa ne
popravlja. Ona je i dalje u bolnici, je li tako? Ošišali su ju i sve. Zbog ušljivih
uši. Kad će nam je vratiti?
– Još neće. Jučer, kad sam bila u bolnici su mi rekli… – zastala sam,
trebala bih to reći što paţljivije, postupno, ali bilo je prekasno. – Vijesti nisu
dobre, gospodine Price.
– O čemu vi sad to govorite? Čekajte malo – podigao je glas. – Trace!
Tracey, siđi dolje, mila. – Promatrao nas je mračnim pogledom, izvadio
cigaretu iz zguţvane kutije na stolu, zapalio ju i duboko uvukao dim.
Primijetila sam da ga Frank paţljivo promatra i jedva suspregnula
potrebu da se sklonim iza njega.
Gospođa Price je ušla u kuhinju u kućnom ogrtaču. Pušila je, a po
crnim linijama maskare koje su joj išarale lice vidjelo se da je plakala.
 – Dobar dan, gospođo Price.
Pogledala me bezizraţajno.
– Ţao mi je što vam oboma donosim ozbiljne vijesti.
– Ozbiljne za koga, doktorice? – Glas gospodina Pricea postao je još
glasniji. – Recite već jednom, dođavola.
Ţena ga je zaustavila stavivši mu dlan na ruku. Nokti na prstima bili su
joj potpuno izgriţeni.
– Bojim se da ima bolest krvi. – Zastala sam, gledajući ih u oči, koje su
poprimile tup izraz od nevjerice. – Ta se bolest zove leukemija.
– To je nekakav rak, zar ne? – upitao je gospodin Price, snizivši ton.
– Tako je, jedna vrsta raka, koja se da liječiti. – Dok sam govorila,
kimala sam glavom, ţeleći ih ohrabriti uvjerenošću koju nisam osjećala.
– Rana mu Isusovih – šapnuo je.
Gospođa Price samo se stuštila na stolac, ne skidajući pogleda s mene.
– Kako znaju? Da nisu pogriješili? U bolnicama stalno griješe! –
odgovorila je prkosno.
– Na temelju krvnih pretraga. Dvaput su ih radili. Bojim se da nema
sumnje.
Šutjeli su neko vrijeme. Gospodin Price je spustio glavu između ramena.
– Što sada? – pitala je gospođa Price kršeći ruke, i dalje ne skidajući
očiju s mojih.
– Zasad mora ostati u bolnici.
– A onda? – upitao je gospodin Price.
– Dobit će snaţne lijekove za koje se pokazalo da pomaţu.
– Ne to – odgovorio je polako – Pitam, hoće li umrijeti?
Dotad sam već trebala naučiti kako odgovarati na takva pitanja, ali
pravog odgovora zapravo nije bilo. Barem ne jednostavnog. – Dijagnoza je
ozbiljna. Mnogo djece preţivi i dalje ţive normalno. Mogu vam pokazati
statističke pokazatelje…
Gospođica Price je naglo ustala od stola i rekla: – Idemo u bolnicu.
Odmah sad. Ne mogu ovo više slušati, a dijete mi umire.
– Ima dobre izglede. Još ništa ne moţemo znati…
– Umre li, bit će to na vašu dušu – odgovorila je i odmah okrenula
glavu, kao da me više ne moţe gledati.
– Doktorica Malcolm se pobrinula da Jade bude primljena u bolnicu –
ubacio se Frank i nastavio oprezno: – Znala je da su modrice ozbiljne.
Pretrage su napravljene odmah potom. To se ne bi dogodilo bez njezine
intervencije.
Mislim da ga Priceovi nisu ni čuli.
 Gospodin Price me pogledao u oči. – Ţena ju je dovela vama na pregled
četiri puta. Četiri. Već ste tada mogli nešto učiniti, ali vas nije bilo briga. Još
ćete vi vidjeti zbog ovoga.
Razmišljajući naknadno o tome, zapravo se nisam mogla sjetiti je li to
doista rekao ili sam ja umislila. Ali pogled mu je sve jasno rekao. Pogled pun
prezira.
 9

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

S tarica me promatra zbunjenim pogledom, a onda se mršteći osvrne po

prostoriji. – Plijevila sam stepenište…
Primam je za dlan, podmetnuvši ruku. Trudila sam se ne upletati u
tuđe ţivote, ali sad je već prekasno – ne mogu je ostaviti samu, još ne.
– Mislim da ste se onesvijestili. – To privuče njezin pogled, a ja
nastavim: – Ţivim preko puta, viđala sam vas…
Ona kimne glavom i nasmiješi se. Naravno, i ona je mene viđala.
Sigurno je primijetila da se drţim po strani od svih u selu. Vjerojatno zna i
za Naomi. – Ja sam Mary – odgovori.
– Ja sam Jenny. Da nekoga nazovem? – pitam ju svrnuvši pogled na
fotografije. – Obitelj?
– Bit ću ja začas dobro. – Osvrće se tuţno po kuhinji. – Tako je
neuredno. – A meni izgleda tako ţivahno.
– Oprostite što sam vas toliko zagnjavila – promrmlja. – Ponudila bih
vam šalicu čaja… – doda nesigurnim glasom.
– Dopustite meni.
Stavljam metalni čajnik na grijaću ploču. U hladnjaku je zdjela salate
prekrivena plastičnom folijom, nekoliko smeđih jaja u emajliranoj posudi i
porculanski vrč za mlijeko sa slikom ţute krave. Na polici pored šećera
naslagane kartonske kutijice: furosemid i perindopril. Moţda su joj ovi
lijekovi toliko snizili tlak da se onesvijestila. Na polici iznad je i mali smeđi
čajnik i dvije porculanske šalice.
Dok privlačim stolac koji stoji pored kauča da dohvatim šalice, mičem
jastuk i podmećem joj ga pod glavu. Koţa joj je hladna.
– Mogu li vam donijeti deku da se pokrijete?
Dok pijucka čaj, boja joj se polako vraća u blijede obraze. Pokaţe
glavom prema vratima.
 – Tamo je, mila, ako vam nije teško.
Ušavši u spavaću sobu, osjećam se kao da zadirem još dublje u njezin
osobni prostor. Sretnica, ona ga je barem sačuvala, za razliku od moje majke
koja se svoga odrekla zbog demencije. Ona je posebno došla do izraţaja
nakon Naominog nestanka i umrla je ne znajući tko sam, premda je bila
dobro kad mi je ostavila kuću. Tada je još sve bilo u redu.

Bristol 2009.
Šest dana ranije

Kad sam se rano ujutro dovezla do prednjeg dvorišta doma moje majke bio je
još mrak. Poput raširenih prstiju male su svjetleće kugle vodile do blještavih
ulaznih vrata. Ţivotni vijek proveden označavajući i lašteći svoj teritorij sveo
se na puteljak i vrata koja su pripadala svima.
Svaki put bi me zateklo koliko je bila krhka. Njezina tanašna, pjegava
koţa na rukama ispresijecana dubokim plavim venama, njezine naborane,
napola spuštene vjeđe preko blijedih očiju. Pomaţući se hodalicom, polako
me vodila prema svojoj bezličnoj dnevnoj sobi. Dok sam joj masirala kvrgava
stopala, odjednom je počela ţivo govoriti o kući u Dorsetu. Htjela je da ju ja
dobijem.
Sjetila sam se obiteljskih blagdana iz ranih dana s djecom, solju
proţetih kupaćih kostima obješenih na kameni zid ograde da se suše,
kliktanja galebova, kosih zidova spavaće sobe, indijskih lađica koje je otac
ugradio u vanjske zidove. Zvučalo je primamljivo, ali sam oklijevala.
– Molim te, Jenny. Uzmi ju. Odmah. Kate ju ne ţeli, a to je meni jedna
briga manje. Već sam se vidjela s advokatom.
A meni jedna briga više. Djeca su odavno prerasla kuću. Voljeli su ići
surfati na Lefkadu i obilaziti kavanice na Krfu. Ted je volio ići na ribolov s
prijateljima u Wales.

Kad sam se vratila doma, Naomi je upravo bila na odlasku. – Moram ići,
mama. – Lice joj se zarumenilo i provukla se pored mene u ţurbi. Ispod
kaputa nosila je crvenu haljinu s dubokim izrezom i blještavim sedefnim
pucetima. Izgledala je svilenkasto i potpuno nepoznato.
– Što to imaš na sebi? Nije li previše otvoreno? Jesi li jela?
– Nikita mi ju je posudila. Isprobavam ju za predstavu. – Okrenula se i
pogledala me optuţujući: – Friţider je prazan. Pojest ću nešto na probi. –
Potom se našla na ulaznim vratima i otvorila ih.
 – Sigurno ima nečeg u frizeru – brzo sam reagirala. – Podgrijat ću ti.
– Zašto si išla baki, mama? – zazvao je Theo glasno, sjedeći za stolom i
listajući svoju mapu, ne diţući pogleda.
– Čekaj malo. Naomi, kad…
Vrata su se zatvorila za njom.
– Daj je, mama, malo pusti – rekao je Theo umornim glasom. – Večeras
proba kostima, uskoro izvedba – juri k‟o luda.
Spustila sam torbu na pod i uključila kuhalo. – K‟o luda?
– Aha – odgovorio je zamišljeno – prvo je ljuta, pa pjeva, pa onda opet
gunđa. Ţivci.
Dakako, bio je u pravu. Napravila sam čaj za oboje, a onda, kopajući po
zamrzivaču ispod štruca kruha i vrećica iz kojih se rasipao grašak, napipala
filete lista koje sam kupila prije nekoliko mjeseci i polupraznu vrećicu
krumpira za prţenje.
– Onda, mama – bio je uporan Theo – baka, je li dobro?
Stavila sam filete u zdjelu i gurnula u mikrovalnu da se odmrznu. – Ţeli
nam dati kuću za odmor.
– Opako! – lice mu je zasjalo od zadovoljstva. Odgurnuo se od stola i
ustao. – Idem reći Edu.
– Vratio se?
– Spava. Idem po njega.
Kad smo zadnji put bili u toj kući, prije nešto više od godinu dana,
uglavnom su se vukli po njoj. Jednom su samo otišli u Bridport pogledati
film. Ne sjećam se ni da su otišli u vrt, a do plaţe uopće nisu stigli.
Ed se spustio u kuhinju sav zguţvan, trljajući oči. Theo se smiješio
pored njega.
– Mislila sam da ste prerasli tu kuću – rekla sam zbunjeno.
– Ako je naša, moţemo tamo tulumariti – odgovorio je Ed drugačijim,
veselijim tonom od uobičajenog. – To bi bilo super. Nakon mature…
– Ed, kuća je za obitelj, ne za tulumarenje.
– Kladim se da baki ne bi smetalo.
– Smetalo bi meni. – Sad su već prešli granicu. – Pretvorila bi se u kaos.
– Nemoj – namrštio se Ed.
– Nemoj što?
– Nemoj davati da bi to odmah potom uzela. Vraćam se gore. Već sam
jeo. – Išetao je iz kuhinje.
Theo je slegnuo ramenima. – Aha, jeli smo pizzu. Imam zadaću.
 – Normalno je da hoće pozvati prijatelje – komentirao je kasnije Ted za
večerom. – Pusti ih. Neće se ništa strašno dogoditi ako im posudiš kuću na
korištenje.
Uto je u kuhinju polako ušetala Naomi, s tamnim podočnjacima od
umora. Prošla je pored mene i zastala kod Teda. Osjetila sam miris alkohola.
– Draga, jesi li ti to pila? – pitala sam ju iznenađeno. Ništa od onoga što
bi probala za boţićnih slavlja i obiteljskih zabava nije joj se sviđalo.
Stajala je naslonjena na stol, kradući krumpiriće iz Tedova tanjura i
nakratko se zagledala u mene.
– Sredstvo za skidanje šminke. Miriše na alkohol, je l‟ da? – odgovorila
je punih usta.
Lice joj je bilo oblije nego inače. Hvala Bogu da se ne trapi s dijetom kao
njezine prijateljice, ali mi se nije svidjela pomisao da je pila, a još manje da
laţe. Opet me je isključila. Nisam povjerovala u priču sa sredstvom za
šminku. Čaša pića nije ništa strašno, ali tajne bi mogle biti. Pogledala sam
ju. Bila se presvukla u školsku uniformu, a lice joj je bilo čisto i sjajno.
Ponovno je izgledala kao školarka. Tajne školarki obično su bezazlene. Ja
sam ih imala bezbroj. Nisam se svih ni sjećala.
– Što je s onom haljinom koju si posudila od Nikite? – Nasmiješila sam
se. Htjela sam joj dati do znanja da moţe podijeliti tajnu ako ţeli. Da sam na
njezinoj strani.
– Gospođa Mears misli da ne odgovara za ulogu Marije – odgovorila je,
slegnuvši ramenima. – Pa sam ju vratila. Što je to s kućom za odmor?
Objasnila sam joj i ona se odmah uspravila.
– Pa to je upravo ono što trebamo. Nevjerojatno.
– Tko su to “mi”?
– Imamo slobodan vikend prije početka predstave. Mogli bismo tamo
otići. Na jedan dan. Sutra. Molim te, mama.
– Mi?
– Društvo s predstave, James i ostali. – Zatim je zastala. Gledala je kako
ću reagirati. – I Nikita, naravno.
– Kako biste došli do tamo?
– James ima vozačku. Ako mu tata da auto, svi stanemo.
– James?
– Ponavlja razred. Jedan viši od mene. On igra China.
– James – ponovila sam. Jedva sam prizvala u sjećanje crvenokosog
dječaka koji je pomagao Naomi s matematikom prije godinu dana. – Nije li on
svraćao da ti pomogne sa zadaćom dosta davno?
– Pomagao je i Nikiti. – Namrštila se i počela gristi nokte.
 To je bio taj trenutak. Spustila je štitove i moţda se spremala reći što joj
je na umu.
– Mila, jesi li dobro? Mogu li ti pomoći? – Budi vedra, mislila sam u sebi.
Pogled joj je bio nervozan. – Dobro bi mi došao odmor. Molim te, mama.
– Činilo se da je na rubu suza.
Premorena. Znala sam. Osjetljiva i pomalo utučena. Naravno da moţe
dobiti kuću. To će ju razveseliti. Pa neće u jednom danu ništa uništiti.
 10

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

B oje u Marynoj sobi su tople: zidovi u terakoti, ruţičasti prstenovi na

tepihu i svijetloplavi, uredno sloţeni prekrivač od mohera na uznoţju
kreveta. Uzimam ga u ruke i prislanjam na lice. Zraka sunca osvijetlila je
prugastu mačkicu na pokrivaču. Lijepe joj se pruge zibaju kako diše. Kroz
prozor se vide dva reda povrtnjaka i smeđe kokice kako kljuckaju zemlju iza
ţičane ograde. Dok ih promatram, sunce polako nestaje. Preko neba se
navukao sivi oblak, a njegov rub snaţno se ocrtava na blistavoj narančastoj
podlozi. Deka je mekana. Još se ne mičem. U ovoj sobi vlada takav mir da
bih mogla leći na krevet do mačkice i zatvoriti oči. Nisam osjetila mir ni ne
pamtim otkada. Ima tome više od godine dana, od one subote u Bristolu. To
je vjerojatno bio posljednji put da smo Ted i ja bili zajedno i sretni.

Bristol 2009.
Pet dana ranije

U subotu je vladao blagdanski osjećaj. Ted je bio kod kuće. Ujutro sam
nazvala bolnicu. Jadeino je stanje nakon prvog kemoterapijskog ciklusa bilo
stabilno. Rekla sam da ću ju posjetiti nakon vikenda. Nisam znala što drugo
reći ili napraviti, ali i to je bilo nešto. Ted i ja smo posjetili gradsku galeriju
umjetnosti i onda ručali u pubu, čitajući novine jedno pored drugoga. To
nismo već dugo imali prilike činiti – Tedov je posao isključivao čak i
jednostavne uţitke. Često je, a u posljednje vrijeme još češće, subote
provodio u bolnici nadoknađujući zaostatke. Ali u galeriji je djelovao
zaokupljen slikama i, premda su ga nazvali iz bolnice više puta i premda
smo se zatekli u guţvi posjetitelja, imali smo dojam da smo pobjegli od
svega.
 Kad smo se vratili, kuća je bila tiha. Iz čista sam mira posudila od Thea
jednu mekanu olovku za crtanje i nekoliko listova papira i počela skicirati
Teda kako sjedi i čita članak koji je napisao za British Journal of
Neurosurgery. Sljepoočnicu je naslonio na kaţiprst i njime se gladio cijelo
vrijeme čitanja. I to sam nacrtala. Olovka je letjela bijelim zrnatim papirom
ostavljajući teški sivi trag. Povremeno bi me pogledao i nasmiješio se. Oko
nas se raskrilio potpuni, duboki mir. Pomislila sam da bi tako moglo i biti
jednoga dana, kad obavimo sve poslove i djeca krenu svojim putem.
Kad su se vrata krišom otvorila, pomislila sam da je vjetar, pa sam ih
krenula zatvoriti, paţljivo, kako ne bih prekinula čaroliju. Iznenadilo me kad
sam zatekla Naomi u hodniku kako nepomično stoji. Na licu joj je bio meni
potpuno novi izraz. Bila je duboko obuzeta mislima, gledala u pod, i micala
usnama. Ne znam je li se smiješila. Na trenutak sam pomislila da nešto broji
ili pokušava zapamtiti.
– Naomi! Baš si me prepala, srce. Uranila si.
– James je morao vratiti auto.
Nije me pogledala, već je skinula kaput i objesila ga.
– Kako je bilo?
– Odlično.
– I, kako ti se čini?
– Ma znaš, to je samo kuća za odmor.
Zvučala je umorno.
– Kako ti se čini vrt?
– Vrt?
– Je li zarastao u korov?
Smetala me i pomisao na to koliko je zapušten. Kad je Naomi bila mala,
oboţavala je kopati i saditi biljke kako bi otkrila što će tamo narasti kad
ponovno dođe za praznike. Međutim, već ga godinama nismo drţali u redu.
– Nisam primijetila – slegla je ramenima.
Bila sam malo razočarana. – Je li kuhinja normalno mirisala?
– Mirisala? Kako bi trebala mirisati? – pogledala me upitno. Kao dijete,
prva bi utrčala unutra i duboko udahnula. Čak je govorila da ormari mirišu
na kuću. Po travi i soli pomiješanoj sa sredstvom za poliranje.
– A gore na katu?
Pogledala je iznad moje glave prema Tedu, koji je ustao i stao pored
mene.
– Zdravo, ljepotice. Gladna? – pogledao ju je, smiješeći se od dragosti.
Odmahnula je glavom. – Sastajem se s Nikitom. Idem se sad is…
– Znači, nije išla s vama? – upitala sam ju zbunjeno.
 – Je, išla je. Ali nismo se stigle napričati… – brzo je odgovorila Naomi i
počela gristi nokte.
Ted ju je zagrlio. – Bilo vam je lijepo, zar ne, i tebi i tvojim prijateljima?
Kimnula je i brzo se odmaknula. – Moram se istuširati.
Glas joj je zadrhtao. Bila je umorna – umorna do plača, pa sam joj se
primakla. Ona se naglo okrenula i nagnula da podraga Bertieja, koji joj se
motao oko nogu. U tom trenutku bljesnulo je srebrnkasto svjetlo na
njezinom kaţiprstu desne ruke. Pokušala sam ponovno.
– Novi prsten?
– Dao mi ga je James. To je prsten prijateljstva – hitro je odgovorila.
– Lijep je. Znači li to onda…? – pruţila sam ruku da dotaknem prsten.
Povukla je ruku odlučno. – Dao je prsten svim curama u predstavi.
Našao ih je u kovčegu s kostimima.
– Aha. Znači, maznuo ih je?
Trebala je to biti šala, ali je ona nestrpljivo prevrnula očima. Međutim
prije nego što je išta odgovorila, otvorila su se vrata uz tresak. Dečki su
gotovo upali unutra. Bili su zadihani, crvenih i znojnih lica. Nosili su kratke
hlače i blatnjave tenisice za trčanje, koje su šutnuli još s vrata.
– Isuse, što ste prljavi – veselo je rekao Ted.
Theo se drţao kao pobjednik. Uvojak mu se zalijepio za čelo, a kapi
znoja i mrlje blata spuštale niz obraze i bradu. – Pobijedio sam.
Edovo je lice bilo blijedo. Previo se u struku, hvatajući zrak. – Varao si –
protisnuo je između uzdaha.
Naomi se zatrčala prema stepeništu. – Idem se tuširati prije nego što
vas dvojica potrošite svu toplu vodu.
– Koji je njoj? – začudi se Theo. – Izgleda savršeno čisto.
– U usporedbi s tobom – dobaci Ted gledajući Edove noge prošarane
osušenim blatom.
– Hej, nije loše. – Theo se nagnuo nad stol na kojem sam ostavila njegov
portret.
– Miči se. Cijediš po njemu svoj blatnjavi znoj. – Odgurnula sam ga.
Ted je zagrlio Eda, ne mareći za blato.
– Sestre na neurokirurškom odjelu su me jučer pitale hoćeš li se vraćati
po još radnog iskustva. Mislim da im se sviđaš. Pitam se…
Ed pogleda u stranu. – Hvala, ali već sam predao molbu za faks.
Dečki su se zatim polako zaputili na kat, međusobno ne razgovarajući.
– Što se događa s Edom? Vrlo je mrzovoljan, a obično stiţe prvi – pitao
se Ted.
 – Isuse, Ted! – Da je tu i tamo došao kući ranije, bilo bi mu jasno koliko
su dečki razapeti obavezama. – Petice iz prirodnih znanosti. Zadaće.
Veslanje. Iscrpljen je.
– Naomi je također djelovala mrzovoljno. – Pokazao je glavom u smjeru
stepeništa uz koje je nestala.
– I ona je umorna – odgovorila sam bezbriţno. Ted mi je uvijek
prigovarao da sam previše neurotična kad se radi o Naomi. – Moţda i malo
osjetljiva. Danak predstavi. A k tome odrasta, pa nije ni čudo da je malo… –
nedostajala mi je riječ koja bi obuhvatila sve te sitne promjene koje sam
primijetila – “zabrinuta”. – Podigla sam nedovršeni crteţ, dajući mu
smiješkom do znanja da se ne brinem. – Hormoni. Ispiti na vidiku. Ali
duboko u sebi, ista je kao i prije.
Ted se nasmijao. – Sva sreća, jer sam na trenutak pomislio da joj
smetaju sva ona pitanja.
Pogledala sam ga. – Sva ona pitanja? Što hoćeš time reći? Zanima me
što radi. Kako drugačije da saznam?
Ted me obgrlio rukom. – Daj shvati, dušo, da ţeliš sve konce drţati u
rukama. – Poljubio me i nastavio:– Da si više u kući, moţda…
– Ne propovijedaj, molim te. Naomi bi poludjela da sam stalno ovdje. –
Odmakla sam se i pogledala ga. Glas mi je odzvanjao u tišini kuhinje. – Kako
mi ti moţeš propovijedati? Otkad si ti to u kući da znaš kako je kome? Idem
gore završiti sliku s Naominim portretom. Neka me nitko ne smeta.
Kad sam se uspela uskim stepeništem, čula sam Eda kako nešto pita.
Neka to riješi Ted. Kako li se samo usuđuje insinuirati da bih trebala više
vremena provoditi kod kuće? On, kojega nikad nema. Srce mi je lupalo od
bijesa. U okrečenoj sobici na tavanu stajao je moj štafelaj s nedovršenim
Naominim portretom. Dok sam ga promatrala, lupanje se smirilo i uzbuđenje
zbog zbivanja u proteklih sat vremena polako okopnilo. Plave su joj oči
blistale takvom ţivošću. Uzela sam kist i krenula ih malo zatamniti.

Bristol 2009.
Tri dana ranije

U ponedjeljak se svakodnevna strka protegnula sve do večeri. Imali smo

karte za premijeru Priče sa zapadne strane i ponovno za petak, za završnu
izvedbu. Kad sam se vratila s posla, kuća je bila čista i uredna. Prije nego što
je otišla, Anya je postavila stol za večeru, ukrasivši ga ubrusima s malenim
cvijetom pored svakog tanjura. Na večeru su bile pozvane Shan, Nikita i
moja sestra. Počela sam pripremati jelo koje ću staviti u pećnicu. Nakon
guţve u ambulanti, smirivalo me malo sjeckanja i miješanja. Promatrala sam
kako luk smeđi, a gusta se pasta od curryja topi na vrućini i postaje
narančasta. Ovo miješanje boja podsjetilo me na slikanje, miješanje
pigmenata na paleti, i zaţalila sam što nemam vremena povući se na tavan i
nastaviti raditi na Naominom portretu.
Kate je bila uranila. Nosila je svoju jednostavnu haljinu od tvida i
gojzerice. Stavila je čaše za šampanjac na posluţavnik. Njezine ruke na
vitkim čašama izgledale su tako glatke, a nokti sjajni i savršeno obli. Rep s
pramenovima joj se njihao i sjajio na svjetlu.
– Kako ţivot? – pitala sam ju oprezno. Nema tome nekoliko mjeseci da
se rastala.
– Misliš, otkad je Jack otišao? Apsolutno fantastično. – Prostrijelila me
pogledom. – Ustajem kad hoću. Ne moram se nositi s odvratnim čarapama.
Nema više kuhanja. Uopće. A najbolji dio je da ne moram leţati budna noću,
razbijajući glavu s kojom se sad ševi.
– Kate…
– Ne ţali me. Razvod je sjajna stvar. Probaj i ti jednom. Izgledaš mi
iscrpljeno – nasmiješila se vragolasto. – Vraća li ti se muţ još uvijek u svako
doba noći?
Pogledala sam ju na trenutak. – Bilo bi mi vrlo teško kad mu ne bih
potpuno vjerovala. Oduvijek je radio u nemila doba. Kad je deţuran, ja
jednostavno odem u krpe. – Nisam joj spomenula nedavnu svađu. Napokon,
nije on kriv što ga često nema doma.
– Pa zašto si onda tako umorna? Zbog Naomi? – nije popuštala.
Odmahnula sam glavom, ali je ona nastavila: – Zar se ne sjećaš što smo mi
sve radile u njezinoj dobi? Mama nije imala pojma.
– To je drugačije. Mi smo bile drugačije. Mama ionako ništa nije
primjećivala. – Sad sam već bila ljuta. – Naomi ima strašno puno posla,
nema vremena za gluposti.
Kate je podigla obrvu: – Aha, savršena kćer. A što je s dečkima?
Natočila sam joj bijelog vina i dodala čašu. – Ma ne radi se o klincima.
Nikako da završim Naomin portret.
– Staješ li ti ikad? – upita Kate i popije gutljaj. – Djeluješ mi kao hrčak
na kolu kojega je strah što će se dogoditi ako stane.
Kušala sam curry koji se krčkao na štednjaku i dodala malo kokosa.
Nisam joj odgovorila i ona je slegnula ramenima. Uvijek me pokušavala
isprovocirati, ali sam ovaj put prešla preko toga. Na ušima joj je sjajilo
poludrago kamenje, a šminka bila savršena. Ja sam se iz svoje radne odjeće
presvukla u tamnu suknju i crni dţemper. Neurednu sam kosu nabrzinu
zategnula štipaljkom i prstom nanijela sjenilo na oči. Nokte sam često rezala
kuhinjskim škarama prije posla. Ne bi mi vjerovala da sam joj odgovorila
kako ne stajem jer ne ţelim stati. Ţeljela sam sve, usprkos umoru i
kompromisnim rješenjima.
Kad smo krenule prema kazalištu, na prozoru preko puta ulice ugledala
sam Harolda Moorea. Zapitala sam se vodi li ga majka ikad u kazalište.
Nikad ga nisam vidjela izvan kuće. Moţda nije htjela privlačiti pozornost.
Mahnula sam mu i on se maknuo s prozora.
Dok smo čekali Teda u predvorju kazališta, Kate mi je rekla: – Ne
obraćaj paţnju na mene. Imamo ono što smo izabrali. Ti si izabrala mnogo
više od mene. Jedino što to ponekad izgleda previše.
Kasnije smo u dvorani svi sjeli u jedan red, Shan, Ted i ja, Kate, Ed i
Theo. Svjetlo s pozornice obojilo im je profile zlatnom bojom. Trenutak je bio
savršen. To me ohrabrilo. Nisam izabrala previše – evo, sve funkcionira.
Jedva, ali funkcionira. Ponovno sam se osjećala sretnicom.
Kad se zavjesa digla, srce mi je počelo tako snaţno lupati da sam mislila
da će me svi čuti. Nisam se pripremila na to da će me biti strah za Naomi. Ali
kad se pojavila na pozornici, strah je prošao. Jedva sam ju prepoznala.
Njezin lik nije bila nevina djevojčica, već mlada zavodnica. U scenama s
Tonyjem odisala je nekom okrutnom i putenom snagom. Publika je bila
očarana. Zahvaljujući njoj, sve je izgledalo tako prirodno. Doista je dala sve
u taj lik; probe su bile nemilosrdne, svaku bi večer dolazila doma s tamnim
podočnjacima, ali je uspjela – postala je Maria. Njezina vlastita, nadahnuta
inačica Marije. Nije ni čudo da je bila iscrpljena.
Za vrijeme pauze svi su se skupili oko nas.
– Otkud je to izvukla?
– Zvijezda je rođena.
– Koji ljupki glas.
Dečki su se snebivali nad tolikim čestitkama. Ed je brzo ispio vino. Theo
je djelovao ošamućen. Ted se ponosno smješkao.
U drugom je dijelu Naomina Maria plamtjela bijesom i odlučnošću.
Nikakva plačljiva Julija, nikakva pognuta ţrtva. Činilo mi se da jedino misli
na osvetu.

Kasnije, u prepunoj kuhinji, svi su pljeskom pozdravili njezin ulazak.

Dopustila mi je da ju zagrlim. Kad sam prislonila svoj obraz uz njezin osjetila
sam jasan miris na njenoj vrućoj koţi. Alkohol. Opet je pila.
Odmaknula sam se i pogledala ju, ali je njezin pogled već lutao
prostorijom i nije se sreo s mojim. U tom se trenutku progurao Theo i snaţno
ju zagrlio, odigavši ju od poda. Usne su joj zadrhtale, a Nikita ju je omotala
dugačkom narančastom maramom i prišapnula nešto što ju je nasmijalo.
Kate mi je znala govoriti da smo kao tinejdţerice pile k‟o smukovi. Pa,
normalno je da tinejdţeri probavaju stvari, rekla sam si. Ali, neki mi je glas u
glavi govorio da se, uza sav umor, udaljenost, tišinu i miris duhanskog dima,
radi o nečem drugom. Gledajući ju kako grli Nikitu, odlučila sam da ću
ozbiljno porazgovarati s njom. Uskoro, kad ne bude toliko umorna. Ova
večer, međutim, neka bude njena. Moram se malo opustiti.
Za večerom sam obilazila stol stavljajući indijske pogače na tanjure.
Naomi je sjedila na jednom kraju zajedno s Nikitom. Dodirivale su se
glavama. Svijetloplava i blistavo garava. Zastala sam na trenutak, dirnuta
što ih vidim zajedno ovakve.
– Kada?
Ton Nikitina glasa privukao mi je paţnju.
– Četvrtak. Hej, što bi ti htjela? – Naomi se okrenula i pogledala me
prijekorno. – Prisluškivanje zabranjeno.
– Izvoli pogaču, mila. – Neka joj bude. Barem večeras.
– Izvoli i ti, Niki. Samo sam čula da se spominje neki četvrtak.
Naomino se lice opustilo. – Idemo van nakon predstave u četvrtak, da
proslavimo.
– Četvrtak? Ali završna je predstava u petak.
– Upravo tako. Onda će biti tulum, a mi smo se htjeli malo podruţiti, pa
smo se dogovorili za neku večeru nakon pretposljednje predstave – rekla je i
uputila mi upitan pogled.
– Meni se to čini u redu, mila. Samo nemojte pretjerati.
Nakon toga bila je toliko zaokupljena izvedbama da smo ju rijetko viđali
kod kuće. Na kraju nisam našla vremena za razgovor, usprkos obećanju
samoj sebi. Tri dana kasnije ušla je u kuhinju s plastičnom vrećicom i onim
drugačijim osmijehom. Potom je više nije bilo.
 11

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

M ary rukom, zapravo kvrgavom pandţicom, pridrţava rub dekice dok ju

podvrćem pod nju na kauču. Tišina. Obrazi joj postaju rumeni i malo
ju je sram.
Ja odmah ispalim: – Ne brinite. Prije sam bila liječnica opće prakse i
navikla sam na padanje u nesvijest. Vidjela sam pilule za tlak. Moţda… biste
trebali na pregled?
– Vraţje pilule. Više zla nego koristi. Jako ste ljubazni, mila. Još jedna
stanka. Osjećam kako joj navire pitanje o meni, ali ga ne izgovara.
– I drugi put. – Bertie me slijedi prema izlazu. Okrenem se na trenutak.
– Oprostite, pojeo je svu hranu za mačku.
– Ah, taj se mačić ionako previše deblja. – Svijetloplave oči joj se
zacakle. – Dođite mi opet. Sljedeći put ja radim čaj.
Opraštam se od nje i paţljivo zatvaram vrata. I ne htijući, stekla sam
prijateljicu. A onda shvatim i da sam u proteklih sat vremena malo
zaboravila na strah koji se nadvio nada mnom i prati me već godinu dana.

Bristol 2009.
Noć kad je nestala

Nakon što je policija izišla iz kuće, čuli smo kako se zvuk guma njihova auta
na asfaltu gubi u daljini. Vani je blijeda svjetiljka tjerala mrak iz dvorišta.
Dok sam otvarala prozor, laktom sam prevrnula nekoliko knjiga naslaganih
na prozorskoj klupici. Podigla sam crvenu radnu biljeţnicu na kojoj je
urednim kurzivom pisalo Naomi Malcolm. Kemija. Natpis je uokvirila crvenim
srcima nacrtanim kemijskom olovkom. Neka su bila zamrljana od silne tinte.
Nakratko sam poloţila ruku na njezin mekani uvez.
Ted je otišao na kat odspavati sat vremena.
Ja sam ostala stajati u kuhinji sama i tad me je zaskočio sirov, silovit,
sumanut strah. Spustila sam glavu da uhvatim zraka, kao da se nosim s
olujom. Ruke su me boljele kao da će se rasprsnuti, boljelo me je lice, boljela
me kosa. Titraji strave putovali su mi niz ţdrijelo sve do sternuma. Kad sam
stavila ruku na tu bodeţastu kost činilo mi se kao da pulsira. Bedra su mi
klecala. Jedva sam se drţala na nogama.
Kad mi je ţuč iz ţdrijela doprla do usta i nosa, pomislila sam da je ovo
trenutak kada ona umire i da se zato i ja osjećam kao da umirem.
Ţeludac mi se dizao svako malo i morala sam skupiti svu snagu da
toaletnim papirom obrišem suze i rigotinu s brade. Onda sam spustila
zahodsku dasku, stavila ruku na nju i naslonila glavu, onako klečeći. U
kutu gdje se linoleum spaja sa zidom ugledala sam trokutastu mrlju stare
mokraće i komadić ţutog papira od omota za tampon.
Otišla sam u kuhinju. Svitalo je. Pola sedam. Dečki će uskoro ustati za
školu. Onaj je ţuti papirić mogao tamo stajati tjednima, ali je moj um tonuo
sve dublje: što se događa s ciklusom ako tijelo umre? Krv bi nastavila curiti
još neko vrijeme, hladeći se zajedno s tijelom. Ponovno sam pogledala na sat.
Osam je sati prošlo otkad se trebala vratiti kući. Nije mrtva. Nije. Sjedi u
nekom kafiću na autocesti, usnama dodiruje rub šalice s vrućom čokoladom
ili na mokrom pijesku neke plaţe lovi frizbi. Svaki put kad protegne ruke,
bljesne komadić gole hladne koţe iznad ruba hlača. Odlučila je ne nazvati,
ali to me nije ljutilo. Više se nikad neću naljutiti. Imat ću razumijevanja za
sve, to sam si u tom trenutku obećala. Zavjetovala sam se Bogu da ću svaki
dan odlaziti u crkvu do kraja ţivota, samo da je ona na sigurnom.
Polako sam se uspela uza stepenice. Tako valjda izgleda kad si star.
Svaki je pokret spor i teţak. Ted je leţao na krevetu nepokriven. Samo je
zbacio cipele sa sebe i sako prebacio preko stolca. Usta su mu bila otvorena i
mirno je hrkao. Taj me je tihi hropac često prije drţao budnom, ali sad mi je
bio utjeha. Bio je tako nevin. Legla sam pored njega, pazeći da ga ne
dodirnem, a da ipak osjetim njegovu toplinu. Krhotine riječi sumanuto su mi
se sudarale u lubanji. Kapci su mi bili crveni iznutra.
A vani je krenuo ptičji pjev.
 12

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

D ok sam bila s Mary, podigao se vjetar. Sprema se oluja. Između

slamnatih krovova blistaju u daljini smaragdnozelene litice u kontrastu
s potamnjelim nebom prošaranim zrakama svjetla. Ostajem zatečena,
pitajući se kako bih oslikala ovu silinu. Još dok promatram nebo, svjetlo
nestaje i nebo postaje pepeljastosivo, a onda ga prošara munja. Bertie
zacvili. Počela je kiša. Mokri smo do koţe dok pokušavam otključati vrata
klizavim rukama. Primjećujem da mi je koţa dobila brončanu boju na kiši,
kao da nije moja. U kući se čuje lupanje. Vjetar je otvorio prozor na katu i
lupa njime o fasadu. Kroz prozor dopire zvuk valova koji valjaju šljunak. Dok
poseţem za prozorskom kvakom vjetar mi razbacuje kosu i zasipa lice
ledenim kapljama da jedva dišem. Strašna je ta sirova snaga oluje, ali i
uzbudljiva. Drugačiji je to strah od one ledene strepnje koja me dočekivala
svakoga jutra u proteklih godinu dana.

Bristol 2009.
Jedan dan kasnije

Probudila sam se obavijena stravom. Iz susjedne sobe čula sam Thea kako
se iskobeljao iz kreveta, odšetao do tuša, pustio vodu i pjevuši. Znala sam da
su mu oči gotovo zatvorene. Šum vode probudio je Eda u sobi do njegove, i
čula sam kako glasno zijeva, mrmlja i uzdiše. Pogledala sam na sat: 8.30.
Htjela sam da potraje dok im ne kaţemo.
Svjetla u kuhinji bila su upaljena. Miris kave vratio mi je mučninu.
Stavila sam na stol zdjele sa ţitaricama, mlijeko, sok i ţlice. Dečki su se
spustili. Pričekala sam, traţeći odgovarajući ton glasa.
– Nema Naomi.
 Mislila sam da mi glas zvuči normalno, ali su dječaci ostali ukopani.
Theo je, naslonjen na stol, trzajem ruke odmakao od usta tetrapak sa sokom
od naranče, a Ed je prestao sipati ţitarice, naglo uspravivši kutiju. Čekali su
da čuju što slijedi.
– Ona… nije se sinoć vratila kući. Nije bila tamo gdje je rekla da će
biti…
– Pa? – pitali su obojica uglas.
Ed je slegnuo ramenima. – Čemu tolika drama?
Bila sam mu zahvalna na tome. Moţda je sve ipak bila samo drama?
Pojavio se tračak nade.
– Rekla nam je da ide nešto pojesti s ekipom iz predstave, ali mislimo da
se zapravo srela s nekim, ne znamo još s kime.
– Pa? – ponovi Ed.
Theo je imao prazan pogled. – Kako znaš?
– Pitali smo Nikitu.
– Natjerali ste Nikitu da vam oda Naomine tajne? – Ed nije mogao
vjerovati.
– Ed, čekali smo ju do pola tri ujutro…
– Isuse, pa ste onda odlučili razgovarati s Nikitom usred noći? – Glas
mu je bio ljutit. Potegao je ladicu s priborom za jelo tako silovito da su noţevi
i vilice popadali na pod uz zveket. – U kurac. – Sagnuo se da ih pokupi i
bacio ih na stol.
– Policija će danas vjerojatno svratiti do vaše škole da se raspita – rekla
sam im. – Moţda će i s vama razgovarati.
– Sad još i policija? A ona je vjerojatno zaspala kod prijateljice. –
Pogledao me bijesno. – Ponekad si stvarno nevjerojatna.
– Je li vama išta govorila?
Ed je kratko odmahnuo glavom i izišao, ne čekajući na Thea. Njegova
me ljutnja potresla. Nije mi bilo jasno otkud dolazi, ali mi je dala novu
perspektivu. Izgleda da samo dramimo.
– Ni meni nije ništa rekla – dodao je Theo skupivši svoje svijetle obrve u
slovo V i nabravši tanku koţu na čelu u vodoravne crte. – Ali već neko
vrijeme mi ne govori ništa, za razliku od ranije. – Izgovorio je to polako, kao
da mu je to tek sad postalo jasno. – Valjda zato što je nema više toliko doma,
zbog predstave…
– Glas mu je nesigurno zamro. Zatim me pogledao i rekao ipak malo
zabrinutim glasom: – Gdje je tata? Zna li?
– A što ti misliš, Theo? Naravno da zna. – Obgrlila sam ga rukom. –
Probdjeli smo dobar dio noći. Još spava.
– Što sad slijedi? – upitao je pomalo unezvijereno.
 – Mili, ne brini, naći ćemo ju. Policija će nam pomoći. – Pokušala sam
zvučati kao da i sama vjerujem svojim riječima, kao da mi glava nije pucala
od prestravljenih pitanja.
– Policija. Moj Boţe. Dobro. – Zastao je. – Raspitat ću se. Mislim da će se
javiti, na mob ili SMS.
– Da. Hvala ti, srce.
Nagnuo se i svojom mekanom bradicom dodirnuo mi lice prije nego što
je otišao.

Nemam pojma koliko sam dugo ostala sjediti za stolom. Kuhinja se počela
njihati, a moji upaljeni kapci polako se sklopili. Glava mi je vjerojatno
zaključala, jer kad je zazvonio telefon skočila je u zrak.
– Detektiv John Harrison.
– Da?
– Iz Odjela za kriminalističke istrage. Gospođa Malcolm, oprostite,
doktorica Malcolm?
– Da?
– Zasada nemamo novosti. Provjerili smo sve bolnice. Naomi nije
završila ni u jednoj, što je, dakako, dobra vijest. Nazvali smo školu i ja ću
kasnije otići razgovarati s nekim od njezinih učitelja i djevojkama. – Glas mu
je bio ozbiljan. Onaj tračak nade je ponovno nestao. Znao je da ne dramimo.
– Trebala bih im javiti.
– Nema potrebe. Mi smo to već učinili. Netko iz ekipe će ponovno svratiti
oko podneva. Trebaju razgovarati s vašom drugom djecom čim prije.
– S Theom i Edom?
Pa zar su im oni sumnjivi? Zašto dovraga ne pročešljaju okolicu i ne
traţe muškarca i preplašenu djevojku u autu? Ili kako je rekla Nikiti – “tipa”.
Iz toga se nije dalo ništa zaključiti. Mogao je biti visok i snaţan, dovoljno
snaţan da ju savlada. Mogao je biti i mlađi, sitniji, običan, moţda s dovoljno
simpatičnom facom da joj se svidi. Zar bi doista namjerno otišla s njim, u
tajnosti? U tome se pitanju krila slabašna nada, ali sam znala da je laţna.
Ne bi otišla od kuće, a da nam ne kaţe. Ne nakon što smo ju cijeli ţivot
upozoravali na strance u automobilima.
– Pa, doktorice… gospođo… – Jesam li ja sad za njega stručnjakinja ili
samo majka nestalog djeteta. Nije bio siguran.
– Jenny.
– Okej, Jenny. To je samo rutinski postupak. Nije naodmet.
– Rutinski postupak za rutinski nestanak?
Moţda baš sad negdje šapuće moje ime.
 – Nisam tako mislio, Jenny. Iznenadili biste se koliko mladih ljudi
nestane, pa se nakon kratkog vremena pojave. Ne fali im nijedna dlaka s
glave. Dotada ćemo sve pročešljati. Sve po propisu.
Bit će da negdje drţi knjiţicu s frazama. Pitala sam se jesu li sloţene
abecednim redom. Vjerojatno je imao posebnu natuknicu za svaku priliku:
nestanak, otmica, silovanje, ubojstvo.
– Stvar je u tome, pozorniče… – stala sam da uzmem zraka, onako kako
te uče na tečaju za trudnice kad krenu trudovi. Udahni i broji. Polako
izdahni. – Stvar je u tome da ne znam kako se nositi s čekanjem.
Glas mu se na to promijenio i postao stvarniji.
– Ne klonite duhom. Budite čvrsti.
Zapekle su me oči.
Vratila sam se na kat. Teda sam zatekla u istom poloţaju u kojem sam
ga ostavila. Čak se ni nabori na njegovoj majici nisu pomakli. Pustila sam
vrelu vodu u kadu i leţala u njoj neko vrijeme. Potom sam se, onako mokra,
omotana ručnikom i s telefonom u ruci, zavukla pod pokrivač. Zamračilo mi
se iste sekunde, kao da me je netko udario po glavi.
Kad je zazvonilo na vratima ispala sam iz kreveta, navukla traperice i
Tedov dţemper i stuštila se u prizemlje prije nego što je ponovno zazvonilo.
Čovjek na pragu nije se pomicao. Uslijedio je trenutak hladne procjene.
Bio je krupan, lica potamnjela od sunca i vjetra, u kontrastu s posijedjelom
kosom i gustim borama koje su se zrakasto širile od njegovih sivih očiju.
Obješenih usta. Bit će da je nekoć slomio nos. Lice mu nije bilo simetrično.
Lijevo se oko činilo većim od desnoga ili barem malo drugačijeg oblika.
Paţljivo je promatrao moje nenašminkano lice, zapetljanu kosu, prevelik
dţemper, stare traperice, bose noge i prepoznao još jednu ţrtvu u meni –
tako mi se činilo.
– Michael Kopje. Časnik za vezu s obitelji.
Njegov juţnoafrički naglasak odmah mi se učinio poznatim. Vratio me u
studentske dane kad sam uzela slobodnu godinu i bila u misiji u
Juţnoafričkoj Republici. Podsjetio me je na otvrdnule farmere u polupanim
kamiončićima koji se bore sa sušom i stočnim bolestima. One koji rješavaju
krizna stanja.
Rukovao se kratko i čvrsto.
– Kopje kao brdo? – Otkud mi sad to? Usprkos svemu?
Bore oko očiju su mu se produbile i mislim da su mu se usne na tren
iskrivile u smiješak, ali su se odmah vratile u spušteno stanje. Nije me pitao
kako znam i bilo mi je drago zbog toga. Nisam ţeljela razgovarati o Africi,
razmjenjivati iskustva.
– Ja sam Jenny. Uđite.
 Odvela sam ga u kuhinju, uključila kuhalo i otišla na kat probuditi
Teda. Odmah je ustao i pošao za mnom. Pogledala sam na sat, slijedeći
njegov pogled. Podne.
– Prošlo je više od dvanaest sati otkad nam se kćer trebala vratiti kući.
Jedina potpora koju trebamo su informacije – rekao je Ted. Sjeo je nasuprot
Michaela Kopjea, ne skidajući pogled s njega.
– Zato sam ovdje.
– Pa, što nam imate za reći?
– Uspio sam ranije razgovarati s učiteljicom iz drame, gospođom Mears,
i s cijelom glumačkom postavom. – Brzim je pokretom izvukao notes iz dţepa
jakne. – Nikita nam je dala neke informacije o Naomi.
Nije mi se svidjelo kako je izgovorio njezino ime. Mirno, kao da ju
poznaje. Sjela sam do Teda i primila ga za ruku. Spopao me bijes. Nikad se
ne bismo susreli s ovim Michaelom Kopjeom da se Naomi vratila kući, ali je
zla kob htjela da on, stranac, dođe u vlasništvo njezina imena. Prostrijelila
sam pogledom njegove sive oči, i on je spustio pogled. U tom sam trenutku
shvatila da razumije kako se osjećam. Bijes je popustio. Šutio je i zatim
ponovno počeo govoriti mirnim glasom.
– Ostavili su djevojke da se presvuku nakon predstave, ali nisu bile
same u zgradi. Gospođa Mears je rekla da je jedan stariji dječak čekao u
predsoblju, pa ih je ostavila, a znala je da će se uskoro pojaviti i domar da
zaključa.
– Koji dječak?
Pričekao je trenutak. – Edward. Vaš sin.
– Ed?
– Rekao je gospođi Mears da će otpratiti Naomi kući.
Sjedila sam potpuno zapanjena. Dakle, Ed je bio tamo i nije nam rekao.
A nije ni Nikita.
– Nastavite, gospodine Kopje. – Ted se ukočio na stolcu, obješenih usta.
– Zovite me Michael. Nikita nam je rekla da se Naomi trebala naći s
nekim muškarcem. Htjela ju je pričekati, ali joj je Naomi rekla da ne treba.
Ionako je Ed bio tamo. Kad je majka pokupila Nikitu, kazalište je navodno
bilo prazno. Kad se Ed sinoć vratio kući?
– Ne znam. Zaspala sam.
Michaelove su se oči raširile u čudu. Zar sam mu doista izgledala kao
nehajna mater koja dopušta djeci da lutaju noću bez nadzora? Nisam kanila
zaspati. Ponekad bih bila toliko premorena da bi me san shrvao čim bih
sjela. Ali nije imalo smisla objašnjavati mu. Kako bi to sad moglo biti vaţno?
– Izgleda da je Ed izišao gotovo odmah nakon Nikite – rekao je Michael.
– Trebao je ostati, vrag ga odnio – šapnuo je Ted.
 Utipkala sam Edov broj u mobitel, ali me odmah prebacilo na
sekretaricu.
Michael je nastavio, praveći se da nije čuo Tedovu primjedbu. – Nikita
mi je rekla da ne zna gotovo ništa o tom muškarcu. Naomi ga je prvi put
spomenula prije dva tjedna. Nikita misli da se moţda pojavio u kazalištu
jednom, ali ga nikad nije vidjela izbliza.
– Ali netko je morao primijetiti stranu osobu, zar ne? – Promeškoljila
sam se na stolcu i nagnula naprijed. – Ako pitate učitelje…
– To sam vam upravo htio reći. Gospođa Mears nam je rekla da je za
jedne od proba primijetila muškarca u zadnjim redovima gledališta. Misli da
je tad ugledala i Naomi kako ustaje sa sjedala do njegova. Navodno joj je
rekla da nisu dopušteni posjeti prijatelja i roditelja tijekom proba. Naomi joj
je odgovorila da ga nije pozvala, već da se samo pojavio.
Kad je zastao, zapitala sam se je li taj muškarac bio na predstavi kad i
mi. Pokušala sam prizvati u sjećanje sliku muškarca koji stoji uza zid
gledališta tijekom pauze. Je li bilo nekoga pored stupa, neke visoke,
poluskrivene figure ili glave okrenute prema baru, nekoga tko sa strane
promatra našu druţinu? Moţda. Ali sam si to jednako tako mogla i umisliti.
– Je li gospođa Mears vidjela kako izgleda?
– Straţnji je dio gledališta bio u mraku, a on je sjedio. Mislila je da je
neki roditelj. – Pogledao nas je paţljivo. – Je li vam Naomi ikad spomenula da
ima novu vezu? Je li se dogodilo išta drugo što vam se učinilo neobičnim?
Ted je rekao “ne” u isti mah kad sam ja rekla “da”. Michaelov se pogled
usmjerio na mene.
– Nije ništa rekla, ali je bila nekako drugačija – s oklijevanjem sam
dodala.
– Kako drugačija?
– Povučenija. Shvatila sam to tek nakon probe za predstavu. Zakasnila
je doma i djelovala odsutno.
– Odsutno? – Zastao je, odigavši vrh kemijske olovke od notesa.
Bacila sam pogled prema štednjaku gdje je Bertie spavao. Upravo je
tamo stajala kad me pogledala postrance.
– Prije je mnogo razgovarala sa mnom – rekla sam. – O svemu. Te sam
večeri shvatila da to više ne radi. Mislila sam da je umorna zbog proba i
zadaća, ali…
Zastala sam na trenutak, sjetivši se kratkog ispada oko zadaće i šutnje
koja je uslijedila. – Kad razmislim, čini mi se kao da me namjerno htjela
isključiti.
 Svi smo šutjeli. Čulo se samo tiho škripanje kemijske olovke po papiru,
a onda je Ted naglo podigao pogled i glasom koji me je vratio u sjećanje
presjekao tišinu:
– Kuća na moru.
 13

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

D ok zakračunavam prozor da ga vjetar ponovno ne otvori, skidam sa sebe

mokru odjeću i ostavljam na hrpi na podu, oblačim pidţamu, debele
čarape i stari dţemper. Hladno je u prizemlju i prazno u usporedbi s
Marynom toplom prizemnicom. Hodam gore-dolje. Osjećam kako mi je tijelo
strašno oţivjelo. Što sam to pustila iz sebe ili u sebe? Nešto se otvorilo u
zakutku mog uma i pustilo unutra blještave boje na mjesto gdje je nekad
bila nepomućena tama. U glavi mi se javlja slika koja zove da ju se zabiljeţi.
Iza radnog stola imam staru mapu sa slikama. Brzo ju vadim i nalazim
prazno platno, pa rasipam tube s bojom na stol. Ţelim naslikati boju i zvuk
oluje.
Iz mape su se rasule neke slike, jedna pada na pod. Podiţem ju prije
nego što Bertie stane na nju. To je Naomin portret, onaj koji nikad nisam
dovršila. Usta joj se smiju. U očima pobjednički sjaj koji dosad nisam
primijetila. Kaţu da se najmlađe dijete izvuče sa stvarima koje su starijoj
djeci zabranjene. Edu sam rekla da ne moţe tulumariti u kući na moru, a
Naomi je mogla. Gotovo uvijek je bilo po njenom. Zato je nestala.

Bristol 2009.
Jedan dan kasnije

– Bila je u kući za odmor prošli tjedan – rekao je Ted. Buljio je u Michaela,

koji je prestao pisati i promatrao ga upitno.
– Kući za odmor?
– Oprostite – dodao je Ted brzo – Jennyni su se roditelji namjeravali u
penziji preseliti u kuću za odmor u Dorsetu, koju su imali cijeli svoj brak, ali
je otac umro. Majka joj je nedavno poklonila tu kuću. – Uzdahnuo je
nestrpljivo. – Kako bilo, dopustili smo Naomi da tamo provede prošli vikend,
prije nego što počne predstava. Rekla je da se ţeli odmoriti. Htjela je otići s
društvom iz glumačke ekipe da se opusti. Tada nam se to činilo u redu.
Sjetila sam se kako je stajala na ulazu i bila vrlo tiha. – Kad se vratila,
djelovala je vrlo zabrinuto… Nije nam mnogo govorila kako se provela.
Ted i ja smo se pogledali.
– S kime je išla? – pitao je Michael.
– S prijateljima iz škole. S predstave – odgovorio je Ted. – Barem nam je
tako rekla. S dječakom kojeg oduvijek poznaje. I drugima iz glumačkog
postava. S Nikitom.
– Jesu li došli po nju? – Michael je opet nešto biljeţio u notes.
– Nisu. Našla se negdje s njima – odgovorila sam s mučninom u ţelucu.
Je li uopće bilo tako?
Ted i ja smo ustali u isti mah.
– Trebat će mi adresa – rekao je Michael pogledavši nas. – I ključ.
– Nema potrebe – odvratio je Ted. – Ja idem sad.
Michael je vratio notes u dţep jakne i ustao. Izvukao je svoj mobitel i
razgovarao s nekim. Čuli smo kako traţi vozača i dva pozornika da otprate
Teda do kuće za odmor.
– Radije bih išao sam – odrezao je Ted. – Ako je tamo, mogla bi se
uplašiti tolike policije.
Michael je prestao razgovarati na mobitel. Tiho nam se obratio: – Ako je
tamo i netko je s njom, mogao bi se uspaničariti.
Buljili smo u njega bez riječi. Kuhinja se ispunila nepredvidivim
mogućnostima. Uspaničariti da napravi što?
Kad se Michael odmaknuo da nastavi telefonski razgovor, okrenula sam
se Tedu: – Idem s tobom.
– Nisi se naspavala. – Pogledom je prešao preko mog lica.
– Zaboga, to je par sati voţnje. Mogu spavati u autu.
– Ostani tu – odgovorio je. – Za svaki slučaj.
Za slučaj da čujem njezine korake kako trče prema straţnjim vratima?
Njezin glas koji doziva Bertieja i kaţe mu da je doma i da prestane uzdisati?
One svakodnevne stvari koje su već dobile patinu nepremostive udaljenosti?
Kad je pozvonilo na vratima Ted i Michael su se popeli otvoriti ulazna
vrata policajcu koji će odvesti Teda u Dorset. Čula sam glasove, zatvaranje
vrata i Michaelove korake kako se spuštaju nazad u kuhinju.
Uključila sam kuhalo i pogledala na sat: 13.30. Prošlo je četrnaest sati.
Bit će još više dok dođu do vikendice. Pitala sam se hoće li ići istim putem
kao i mi, M5 za Taunton, pa lokalnom cestom za Chard, Axminster i
Bridport. Posljednjih šest kilometara za Burton Bradstock, otkud se između
brdašaca zdesna nazire more? Dotad bi djeca već postala nestrpljiva i htjela
protegnuti noge.
– Ţao mi je, Jenny – rekao je Michael, prilazeći stolu.
– Kako ćete ju pronaći? – više nisam mogla kontrolirati visinu glasa. –
Što ako se radi o onom silovatelju? Svake sekunde…
– Ne radi se o silovatelju – prekinuo me Michael. – Uhvaćen je prije
deset dana i sad je u pritvoru. Zasada činimo sve što moţemo. Uzeli smo
otiske prstiju iz svlačionice, kazališta, sjedala u gledalištu, garderobe. U
tijeku su obavijesni razgovori s njezinim prijateljima. – Pogledao me paţljivo,
provjeravajući slijedim li što govori. – Raspitujemo se kod stanara u
susjedstvu i u školi o autima koji su prolazili ovuda u to doba i
pregledavamo snimke na sigurnosnim kamerama u svim lokalnim garaţama
i cestama koje vode iz Bristola. – Dok je nabrajao, ja sam ga promatrala. Sive
su mu oči bile ozbiljne. – Osim toga, slaţemo foto-robot na temelju opisa
gospođe Mears i u šest navečer ćemo ga objaviti na televiziji. Uzeli smo ovo
vrlo ozbiljno.
Bilo mi je lakše, ali istodobno i teţe. Klizila sam nekamo gdje prije
nisam bila, ispruţenih ruku, pokušavajući se uhvatiti za nešto.
Stajao je pored kuhala, pronašao teglicu s kavom, pa mlijeko i napravio
dvije šalice. Pruţio mi je jednu i ponovno sjeo s druge strane kuhinjskoga
stola, koji je ostao prekriven kutijama zobenih pahuljica, kartonom soka,
prljavim zdjelama i šalicama hladnog čaja.
– Počeli smo se voditi pretpostavkama – rekao je. – Moramo ispitati i
druge mogućnosti, koliko god se činile nevjerojatnima.
– Druge mogućnosti?
– Ima ih nekoliko. Prvo one dobre.
Brzo sam podigla pogled. – Što vam to znači, dobre?
– Negdje je s prijateljicom. Spava, ili si je jednostavno uzela vremena da
se odmori.
– Naomi to nikad ne bi učinila. Osim toga, ostala joj je još jedna
predstava.
– Moţda je pritisak bio prevelik…?
– Nije – odmahnula sam glavom. Htjela sam u to vjerovati, ali koliko god
se promijenila, što god da nam je promaknulo, znala sam da ne bi tek tako
napustila predstavu.
– Postoje i druge mogućnosti. Moţda se nedavno srela s tim nepoznatim
muškarcem, a moţda uopće i nije. – Zapravo mi je govorio da ju je iz
kazališta mogao oteti netko sasvim drugi. A isto je tako mogla na putu do
kuće sasvim slučajno naletjeti na nekog surovog stranca.
 Buljila sam u njega šutke. Što je od toga gore? Netko s kime se
sprijateljila, s namjerom da joj naudi ili stranac koji se skriva u sjeni pred
kazališnim izlazom ili niţe niz ulicu? Ustala sam, ali me noge nisu drţale, pa
sam ponovno sjela.
– Pada li vam bilo što neobično na pamet? Nešto što vam je promaknulo
ili ste se navikli na to? Neprijatelji?
Dodao mi je notes i kemijsku. Olovka u ruci me smirila.
Pogledala sam ga. Znao je kako pomoći, ali njegova obješena usta nisu
voljela ovaj dio posla.
– Vama je ovo svakodnevica – rekla sam. – Znate što treba činiti.
Zvučalo je kao optuţba. Razmišljao je što će mi odgovoriti.
– Jest. Ali je svaki puta drugačije. Kao i u vašem poslu. Pretpostavljam
da srećete mnogo ljudi s istom bolesti, ali nijedan slučaj nije jednak, nema
rutine. – Dakako, imao je pravo. Kimnula sam glavom, a on je otvorio svoj
notes. – Tko ţivi do vas?
– Ljudi u stanovima u zgradi, dolaze i odlaze. Većinom mladi parovi. Ne
poznajemo ih.
– A preko puta?
– Gospođa Moore i sin. On ima Downov sindrom.
Michael je i to zapisao.
– Bilo tko drugi?
Neprijatelji, rekao je. Pomislila sam na Anyinog muţa koji me ruţno
pogledao kad je iskrcao Anyu. Na oči gospođe Price kad su nam se posljednji
put ukrstili pogledi. S prijateljima je bilo lakše. Nikita. Imala je mnogo
drugih prijatelja u školi, ali sam se mogla sjetiti tek još jednog dječaka koji
joj je pomagao oko matematike. Jamesa. Onoga za kojeg je rekla da ide s
njime u vikendicu. Onoga koji joj je dao prsten.
Polako sam počela pisati imena. Trebalo mi je vremena da usmjerim
misli. Kad je zazvonio telefon, skočila sam i srce mi je lupalo, ali je Michael
bio brţi.
– Bez komentara – suho je odgovorio u slušalicu nakon kratke stanke,
pa ponovio: – Bez komentara. – Poklopio je i okrenuo se prema meni. – Mediji
će biti nametljivi. – I s time je već imao posla. – Pripremit ću zasad vaše
izjave u kojima ih molite da poštuju vašu privatnost.
Nisam skidala oči s njega. Jedino do čega mi je bilo stalo je Naomi – da
ju vidim, čujem, dodirnem, zagrlim. Privatnost mi je bila potpuno nevaţna.
Dovršila sam popis i dala mu ga, a on je ustao da ode. Nisam to ţeljela.
U njegovom društvu osjećala sam se manje očajnom. Rekao je da će se vratiti
za dva do tri sata.
Nakon što je otišao, dugo sam sjedila nepomično, vrteći po glavi nepovezane
misli. Konačno sam ustala i bacila pogled na sat. Šesnaest sati otkad se
trebala vratiti kući, dvadeset i dva otkad je izašla kroz vrata. I tad sam se
sjetila njezina glasa kako kaţe “zbogom”, ali – čudno – nisam se sjećala da
sam joj odgovorila.
 14

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

S tavljam razvodnjenu zelenu na papir, pa miješam sa ţarko zelenom i

tamnocrvenom da dobijem sivkasto zelenu, ali je boja prehladna, a treba
biti sjajnija, tamnija, gušća. Stavljam premaz viridian zelene i
zemljanosmeđe. Ljubičasta i tamnosmeđa mora uzdiţu se do ruba neba kao
da će ga progutati. Dodajem vrhom kista bijelu pjenu duţ vrha vala, ali su
mi najhitniji tamni, valjajući oblici vode. I dok poprima oblik, osjećam kako
mi slika pruţa konopac. Zamišljam ga mokrog i grubog od soli. Povremeno
prekidam slikanje da stavim drva u vatru, progutam vino i sendvič, u hodu.
Negdje poslije ponoći slika me više ne drţi. Vatra tinja, a soba mi pruţa
toplinu i sigurnost, premda vani oluja još bjesni. Prošle je godine bjesnila
nemilosrdna oluja koja nam je uništila ţivote. Tada se nisam dala, jer sam
mislila da ćemo ju pronaći, a i zbog dečki. Theo i Ed mi nisu dali da
potonem.

Bristol 2009.
Jedan dan kasnije

Theo se iz škole vratio kasno poslijepodne. Kupio si je prţene ribice s

krumpirićima u bijeloj papirnatoj vrećici kroz koju je probijalo ulje, a od
mirisa octa mi se vratio osjećaj mučnine. Kad je zazvonio telefon, povukla
sam se na kat, izgovarajući se na mučninu, tako da Theo ne čuje razgovor.
Tedov glas je zvučao usiljeno. – Kuća je prazna. Nema nikoga. Nikoga
nije bilo ni u posljednja dvadeset i četiri sata.
Dakle, nije ju tamo odveo. Čekala sam da nastavi.
– Ali bila je ovdje. Prošli tjedan, kako nam je i rekla. Samo što…
 – Da?
– Ona… oni…
– Što? – Osjećala sam trnce u glavi od nestrpljivosti.
– Netko je spavao u krevetu. Ima mrlju koja je probila do madraca.
– Spavao? Pa nije prenoćila u kući. – Trebalo mi je da shvatim što
govori. – Kako to misliš, mrlja? – pitala sam ga drhtavim glasom. – O kakvoj
se mrlji radi?
– Krv.
– Isuse. – Nakratko sam ostala bez riječi.
– Kaţu da je stara nekoliko dana. A ima je i na podu. – Govorio je tiho.
Bit će da je netko stajao u blizini i moţda prisluškivao. – Vidi se po boji, tako
kaţe forenzičar. A vino u čašama se osušilo. Svakako je tamo bilo duţe od
jednoga dana i noći.
– Vino? Kakvo vino? – Nije mi bilo jasno što govori.
– Pored kreveta je boca i dvije čaše.
Čaše vina pored kreveta? Nikad nije pila alkohol. Osjetila sam miris
vina na njoj poslije probe i za ručkom nakon premijere, ali sam pretpostavila
da je to zato što su svi pili. Mislila sam da mrzi alkohol.
– Vjerojatno se radi o prijateljima s kojima je došla. Neki od tih klinaca
su mnogo… odrasliji od nje… – Čim sam to izgovorila, sjetila sam se
dvanaestogodišnjakinja koje bi mi došle u ordinaciju, trudne. Ali Naomi nije
bila takva. Nikad nije imala dečka. To sam rekla i policiji. Nemoguće da je s
nekim završila u krevetu.
– Nije otišla s prijateljima – čula sam grubi Tedov glas s druge strane. –
Još jedna laţ. Našli su otiske nogu samo dvoje ljudi. Bila je samo ona i onaj
gad. Rekla si da ti se činila zabrinutom kad se vratila sljedeći dan? Nije ni
čudo – bila je traumatizirana. – S druge se strane čuo oštar uzdah. – Prvo ju
je opio…
Premda su me riječi prestravile, pokušala sam razmišljati korak dalje. –
Ako je to istina, nije strašno – čula sam se kako govorim.
– Zajedničko piće, to je dobar znak.
– Molim? Dobar je znak da je bila pijana kad ju je silovao?
Iznenadila me njegova hladna nevjerica. – Ne. – Bila je mirna dok je
stajala na vratima. – Vidjeli smo je kad se vratila iz vikendice. Znala bih da
se dogodilo nešto loše. Bila je tako mirna – govorila sam brzo i sve uvjerenije
u svoje riječi. – Razmisli sekundu. Ako s nekim piješ vino u krevetu, to znači
da ste opušteni i razgovarate. Da uţivate…
Ted me prekinuo: – Prije sat vremena stigao je lokalni tim forenzičara.
Upravo uzimaju uzorke: otiske prstiju, fotografije, DNK.
 Ja sam razmišljala o vinskim čašama. Vjerojatno joj je natočio u čašu,
zagrlio je, ona je popila gutljaj smiješeći mu se, pretvarajući se da joj godi.
– Vino znači da joj se sviđa. – Birala sam riječi: – Krv je zato što… joj je
to prvi put. Pa ako je sad s istom osobom, neće ju ozlijediti. Ne ako su…
vodili ljubav. – To što sam rekla zvučalo je blesavo. Pa ipak, ljubav je bolja od
silovanja, bolja od ubojstva.
– Probudi se! Naravno da je s istom osobom, ali zbog toga nije manje u
opasnosti. Sve je to dio plana. Ovo je bio samo početak. – Glas mu je drhtao.
Šutjeli smo, a onda mi je rekao da šalju u selo drugi tim, da se raspitaju
od vrata do vrata. Potrajat će duţe nego što je mislio. Zaţalila sam što ne
poznajemo više ljudi u selu, ali se nikad nismo dovoljno dugo zadrţali da se
sprijateljimo s nekim. Uvijek smo bili zaokupljeni svojom obitelji, trudeći se
što bolje iskoristiti Tedovo slobodno vrijeme za međusobno druţenje. Sada
sam poţalila što se nismo druţili i s drugima. Mogla bih se onda raspitati po
susjedstvu je li netko primijetio nešto neobično, poput stranaca koji vrebaju
u selu.
Vratila sam se u kuhinju. Kad je zazvonio telefon, podigla sam
slušalicu, ali me s druge strane dočekao veseli glas novinarke koja se brzo
pokušala predstaviti prije nego što sam joj poklopila. Odmah je ponovno
zazvonilo, ali se nisam javila.

Ušao je Ed. Ukopao se na mjestu kad me ugledao, i na trenutak je djelovao

preplašeno. Stavila sam mu ruku oko ramena. Oči su mu bile krvave. Od
plača? Nije se micao, a mišići su mu bili napeti.
– Sve je u redu, Ed. Sve će biti dobro.
– Ništa nije dobro.
Stresao je moju ruku s ramena i odmaknuo se. Sjeo je na kauč, a ja za
njim. Ustao je i sjeo na stolac. Čula sam Thea kako otvara vrata hladnjaka.
– Što god da se desilo, na tvojoj sam strani – rekla sam mu tiho.
– Kako to misliš?
– Michael Kopje iz policije je bio ovdje. Kaţe da si gospođi Mears rekao
da…
– Sranje.
– Ne moraš mi reći odmah.
– Ma stvarno?
– Vjerojatno će te htjeti ispitati. Jasno, htjela bih znati što je bilo s
Naomi…
– Vidiš? Ti nikad ne misliš ono što kaţeš. Nikad.
Pričekala sam, promatrajući kako mu obrazi gore bijesom.
 Spustio je pogled. – Rekao sam gospođi Mears da ću otpratiti Nik i
Naomi kući. Dok sam bio na zahodu, pojavila se Shan i odvela Nikitu.
– Znam.
– Zatim, dok se presvlačila, Naomi mi je viknula kroz vrata da odem.
Rekla mi je da će ju otpratiti neka frendica. Jednostavno me otjerala.
Kleknula sam pred njega, drţeći ga za ruke. – Nisi ti kriv, Ed. Zapravo
smo svi krivi, tata i ja također. Naomi je uvijek dobivala od ljudi ono što ţeli.
– Čim sam to izgovorila znala sam da je istina, i to mi je dalo nadu. Tko god
da ju je oteo, mogla bi ga nagovoriti da ju pusti. Ed je okrenuo glavu na
drugu stranu.
Theo se umorno naslonio na zid. – Gospođa Mears je dala otkaz – rekao
je.
Ustala sam i okrenula se prema njemu: – Zašto?
Ed je ustao iza mojih leđa i izišao.
– Netko od osoblja mora ostati u kazalištu s djecom do kraja. Sigurno se
osjeća uţasno… – glas mu je zamro u daljini.
Ponovno mi je bilo mučno. Znači, gospođa Mears je bila svjesna da bi
Naomi sad bila ovdje da je drugačije postupila. Ali kakvu god krivicu osjećala
ta učiteljica, ona se nije mogla usporediti s uţasom kroz koji Naomi sada
moţda prolazi. S agonijom kroz koju prolazimo mi. Bijes se u meni ponovno
razbuktao, ali to nije imalo smisla, jer bih onda trebala biti bijesna i na Eda i
taj besmisleni bijes bi preplavio sve ostalo. Morala sam sačuvati razum.
– Meni nitko ništa ne govori – rekao je Theo zbunjeno. – Nitko ne ţeli
razgovarati sa mnom. To je čudno.
Pokušala sam mu objasniti: – Oni misle da bi ti trebali nešto reći, ali ne
znaju kako, zato se doimaju čudno. To ne znači da im nije stalo. Moţda bi ti
trebao nešto reći prvi.
– Pokušao sam s dvojicom, ali su samo zbrisali. Kao da imam neku
zaraznu bolest.
Zagrlila sam ga bez oklijevanja. Bolje da ga grlim nego da govorim. Ništa
što bih rekla ne bi popravilo stvar. Nisam mu još mogla reći što su našli u
vikendici. Zašto da ga opterećujem stvarima koje nisu imale smisla? U šest
smo pogledali vijesti. Gledala sam i slušala, ali sam zapamtila samo
komadiće: – Naomi Malcolm… Posljednji put viđena sinoć nakon školske
predstave… Policija u potrazi za tamnokosim muškarcem u dobi od dvadeset
do ranih tridesetih godina radi otklanjanja sumnji u daljnjoj istrazi…
Zatim se pojavila fotografija, još jedna iz škole koju nisam vidjela ranije.
Djelovala je još mlađe. Na licu široki osmijeh, a ne onaj novi, polovičan. Oči
širom otvorene i pune povjerenja. Sada ne bi bile. Ugasila sam televizor.
Svima drugima na svijetu ona je bila tek nečije, ali ne njihovo dijete.
 U kredencu nije ostalo mnogo. Ionako nitko nije bio gladan. Edu sam
napravila sendvič, koji je pojeo u tišini. Nakon što su dečki otišli na kat,
hodala sam ukrug po kuhinji, sve nervoznija, dok nisam došla do granice
pucanja, poput najlona za pecanje.
– Upomoć… upomoć – šaptala sam bez kraja i konca, stišćući pa
otvarajući šake, znojeći se, natopljena očajem.

Mnogo kasnije, kad se Ted vratio kući, još sam bila u kuhinji. Zaputio se
ravno do kredenca s pićem i iskopao iz dubine staru bocu viskija. Pio je brzo,
naiskap.
– Uzeli su što im je trebalo, sad rade analizu. Tip je očito glup. Ostavio
je otiske posvuda. Na boci su se mogli vidjeti golim okom. – Ispio je još jednu
čašu, spustio je, i tada me prvi put pogledao stisnutih očiju. – Dolijat će on.
Bez obzira kamo ju je odveo, sad ćemo ga pronaći.
– Što je s krvi?
– Nije je bilo mnogo. Uglavnom mrlje.
Nema mnogo krvi. Nije ozlijeđena. Znala sam. Tjedan dana ranije šutjela
je kao zalivena. Tajila je nešto, ali to nije bila ozljeda.
O čemu li je razmišljala? Kad je pomicala usne, je li izgovarala njegovo
ime?
Ted je govorio ljutito: – Razmišljao sam tko bi to mogao učiniti. Neki
beskičmenjak koji ţeli pokazati svijetu da moţe uzeti što god poţeli, uzeti
djevojčicu roditeljima pred nosom. Moţda joj je to laskalo, nesvjesnoj da si
on u sebi govori: ovo je lako. Prvi dio plana.
– Daj, stani malo. – Uhvatila sam ga za ruku. Drhtala je poput moje. –
Kakvog plana?
– Ne zovu li to pripremom ţrtve? Očito je sve smislio. – Govorio je
šaptom, na mahove. – Spavanje s njom u vikendici bio je prvi dio plana. To je
vjerojatno učinio da stekne njezino povjerenje, tako da pristane izići s njim
nakon predstave.
Ted je imao dovoljno vremena da o tome razmišlja na povratku kući.
Sad više nije mogao zadrţati te misli u glavi.
– Kad je shvatila svoju pogrešku, bilo je prekasno. Mogao ju je odvesti
miljama daleko. Mogao ju je zatvoriti bilo gdje. Sad ju moţe ozlijediti kad god
poţeli. Silovati ju. Ubiti ju.
Srećom da je posljednje riječi izgovorio tiho. Otišla sam do dna
stepeništa kako bih oslušnula. Tišina. Dečki su spavali. Zamislila sam kako
je mogla mirisati prazna vikendica. Zavjese su vjerojatno bile navučene, pa je
Teda iznenadio nered kad ih je razmaknuo. Oko prozorskih dasaka su
vjerojatno zujale muhe, ili leţale mrtve u talogu na dnu čaše. Povratak kući
vjerojatno mu se činio beskrajnim. Muka je bila čekati u koloni za viseći
most preko Avona. Oči su mu bile izmučene. Zagrlila sam ga.
– Moţda je ipak bilo drugačije – šapnula sam. – Moţda uopće nije bilo
tako. Što ako ju voli? Ako ju voli neće je mučiti.
Ted je šutio, i moje su riječi nade zamrle u tišini kao da nikad nisu bile
izgovorene.
 15

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

O pet se podiţe vjetar. Budi me iznenadno lupanje prozora, kao s ruba

sna. Oštro lupanje. Šum vode. Sanjala sam kako se sjećam nekog
drugog sna. Zatim je neka eksplozija protresla noć. Drma sve ţivo, lomi u
iverje. Osluškujem, nepokretna. Vani se nešto razbilo. Unatoč buci i strahu,
lebdim na krilima sna, svjesna da su mi ruke otvorene i traţe pipajući po
plahti.
Drugačije je to od jutra: nema tada zvuka, a svjetlo je neobično ţarko.
Gledam kroz prozor i ne vidim vrt. Neobično ţarko svjetlo prekrilo je
krhotine. Posvuda odlomljeni komadi kore i drveta. Nema više jabuke. Oluja
ju je pokidala i razbacala. Veliki komadi iverja zasuli su zidanu ogradu i
grmove ribiza. Vrtna vrata su potrgana.
U garaţi imam staru pilu. Nauljena je i još uvijek oštra, baš onakva
kakvima je moj otac drţao sve stvari u kući. Visi na klinu pored sjekire za
drva. Crvendać skakuće uokolo kljuckajući po izvrnutom busenu trave
podno drveta, čije izvaljeno kvrgavo korijenje sada gleda uvis. Bertie njuška
pokidane, mokre grane koje se bljeskaju na suncu. Podiţe nogu pored zida i
lijeţe pored potrganih vrtnih vrata. Dok pilim velike komade debla,
odbacujem kaput, a zatim i dţemper. Znojni mi dlanovi kliţu po dršci. Miris
vlaţnog treseta podsjeća me na logorsku vatru prije nego što se zapali i na
skrivanje u grmlju prije odlaska u krevet, kad sam bila dijete. Tamne,
povinute grane krošnji vraćaju mi sjećanje, ali ne znam točno na što. Sudeći
po svjetlu kako se mijenja, radim već cijelo jutro. Pored nogu mi skakuće
piskutava ptičica. Gleda i kljucka. U podne popijem vode i nastavljam sve
dok mi se prsti više ne mogu saviti oko drške, a koţa na dlanovima ne
prokrvari.
Skidam nogama blatnjave čizme pred otvorenim crnim ulaznim vratima
i ulazim u kuću. Zrak je u sobama svjeţ nakon oluje. Kroz staklo ulaznih
vrata vidi se ţuta mrlja. Na stepenici je buket ţutih krizantema i četiri jaja u
plastičnom spremniku za sladoled. Bit će da ih je Mary tamo ostavila. Dok
stavljam cvijeće u bocu za mlijeko, ruke su mi tako umorne da drhte.
Podiţem jedno jaje. Već mi njegov oblik godi. Ne sjećam se kad sam
posljednji put pojela jaje. Prije godinu dana? Prošarano je i jedno mu se
perce zalijepilo za glatku ljusku. Tu je i kao kistom nanesen blijedi potez
blata. Kratko ga skuham i pojedem, pa onda skuham još jedno, pa još jedno.
Nemam maslaca ni stalaka za jaja, pa ih gulim i mrvim po kriškama kruha
namazanih Marmitom1, koji se skrutnuo od stajanja. Teglicu sam našla
zaguranu u dno kredenca. Struţem ljuske od jaja i mrvice kruha u kantu,
što me iznenada podsjeti na Naomino pjegavo lice u dobi od dvije godine, na
Marmitove vojnike.
Mary je očito bolje, jer inače ne bi ostavila darove. Izlazim iz kuće prije
nego što se predomislim. Njezina su vrata otvorena i iznutra se čuju glasovi.
Ustuknem, ali me Mary već čula.
– Nemoj bjeţati – doziva me.
Na stolu leţe buketi svijetloga cvijeća umotanog u celofan i naslagani
paketi kolača. Pročulo se po selu da nije dobro. Mary sjedi za stolom u
pregači. Obrazi su joj smeđeruţičasti, a ne papirnatobijeli kao jučer. Neki
mršavko stoji usred sobe, jede kolač, mrveći po podu. Tamnokosi dječak
puši smotanu cigaretu za stolom, vješto tipkajući SMS poruku s oba palca.
Mary ga predstavlja kao unuka Dana. Kima glavom, pogledavši me kroz dim
stisnutim očima. Mršavac mi prilazi i revno pruţa ruku.
– Derek Wooley. Susjed. Odvjetnik u penziji i glavni zvonar. – Smije se
samome sebi.
– Jenny.
Stisak mu je mlitav. Promatra me nemirnim očima kao da ţeli uhvatiti
pogledom neku tajnu. Svjesna sam da će biti nametljiv s pitanjima. Dosta mi
je te ruţne ljubopitljivosti.
– Pa, Jenny, koliko ste već dugo ovdje? Dakako, vidio sam vas prije s
obitelji, vikendom…
Ne pamtim ga iz tih vremena, a otkad sam ovdje okrećem glavu na
drugu stranu čim netko prođe pored mene na ulici.
– Nekoliko mjeseci – odgovaram, pogledavši prema vratima. Kada ću
smjeti pobjeći?
– Jenny je ta koja mi je jučer pomogla, Derek. Ona me podigla. – Mary
govori brzo da razbije tišinu.
– Aha. Znači, vi ste ta Samaritanka. Oduvijek sam htio pitati…

1 namaz od pivskoga kvasca tamnosmeđe boje, slan i intenzivnog okusa, op. prev.
 – Zvoni. Već je krenulo. Morate poţuriti – govori Mary i otvara mu vrata.
– Moţete li im reći da ću doći drugi put na probe, u ponedjeljak. Onda će mi
biti bolje.
Derek Wooley slijeţe ramenima, prazni svoju šalicu i uzima još jedan
komad kolača za put, kratko kimnuvši glavom prema meni.
– Sjedi, mila – govori mi Mary, zatvorivši vrata za njim.
Dan se na povratku s fakulteta u Bridportu odlučio pojaviti da joj
pomogne s vrtom. Mary me pita hoću li im se pridruţiti. Sinoć je čula drvo
kako pada. Kad sam ustala da krenem, Dan mi je pridrţao vrata, sveudilj
tipkajući poruku. Nešto me na njegovu licu, još nedefiniranom i nemirnom,
podsjetilo na Eda.
Igra svjetla i sjene u mojoj je kući drugačija. Pogledavši ponovno van,
primjećujem da povinute grane u krošnji stvaraju nekakav uzorak. U njemu
na sekundu ugledam Naomino lice. Naravno, sad se sjećam na što me
podsjećaju povinute i otpale grane krošnje. Na Naomi, golu, među granama
ţbunja. Na Theove fotografije.

Bristol 2009.
Dva dana kasnije

U subotu ujutro, dvadeset i prvog studenog, Michael Kopje stajao je s

dvojicom kolega u kuhinji. Ted je sjedio, vukući umor od jučerašnjeg puta do
vikendice. Koţa mu je bila blijeda, a oči zakrvavljene. Ni on ni ja nismo
spavali duţe od sata. Napravila sam doručak, počistila, počešljala kosu. Um
mi je bio prazan, što je bilo dobro. Trebala mi je prazna, strahom neišarana
ploča, na koju ću ispisati plan za dalje. Kod hitnih medicinskih intervencija
postoji rutina koja se lako pamti. Ne gubi vrijeme na osjećaje, govorili su
nam dok smo studirali, samo slijedi rutinu: Jedan – dišni kanali, dva –
disanje, tri – cirkulacija. Misli, ne osjećaj. Posegnula sam za šalicama i
napravila čaj. Misli u obliku popisa.
Michael nas je paţljivo promatrao. Govorio je sporo, valjda zato jer je
mislio da ga ne razumijemo. Ispitivali su sve indicije iz vikendice i prikupljali
informacije od susjeda. Stara gospođa preko puta misli da je vidjela auto
parkiran pred vikendicom, ali nije sigurna. Dosada nitko nije vidio Naomi ili
bilo koga drugog. Prikupljeni su uzorci DNK s plahti i ručnika te snimke s
nadzornih kamera iz lokalnih garaţa. Michael je danas došao ponovno
pregledati Naominu sobu, a onda i ostale prostorije u kući. Htio je
razgovarati s Theom i Edom, odvojeno, u postaji, u prisutnosti socijalnog
radnika. I to je dio rutine. Predstavio je svoje kolege – Iana, teškaša u
srednjim tridesetima i Petea, mladog Jamajčanina. Oni će mu pomoći
pregledati prostorije, što moţe potrajati cijeli dan.
Ted je rekao da mora u bolnicu. Nakratko je uslijedila tišina. Meni je to
zvučalo uobičajeno, često je to govorio, ali je Michael kimnuo ozbiljno, a
Petea su se njegove riječi dojmile.
Ispratila sam ga van i zatvorila vrata za nama.
– Zar doista moraš?
Spustio je pogled prema meni, ali su mu misli već bile u bolnici.
Shvatila sam da je to njegov način da se nosi sa svime.
– Naravno – odgovorio je – na deţurstvu sam.
– Isuse, Ted. Neka te zamijene. – Ruka mi se zgrčila na kvaki.
Pogled mu je ostao čvrst. – Ako sad odem, neću se zadrţati duţe od
sata. Ne ţelim već sada potrošiti sav bonus kod kolega.
Razumjela sam ga, ali, uvijek sam ga razumjela. To nije popravilo stvar.
Probudila sam Thea i Eda i objasnila im što se događa. Ed se okrenuo i
nastavio spavati, a Theo se brzo probudio i uspravio, čela nabrana od brige.
Odvela sam Michaela do Naomine sobe. Nisam je dirala, budući da me
tako zamolio, ali ionako ju ne bih pospremila. Ne bih mogla podnijeti da
mijenjam stanje koje je ostavila. Sad, međutim, kada sam pogledala sobu
Michaelovim očima, poţeljela sam sakriti nagomilano donje rublje i
pospremiti razasutu šminku. Osjećala sam kako očima upija sve u sobi,
crveni ruţ koji leţi u barici tekućeg pudera i viri iz kupolastog stalka,
čipkane grudnjake, tanga, nepospremljen krevet. Ali to nije bila ona prava
Naomi. Htjela sam mu reći da je Naomi ovdje u violončelu naslonjenom na
zid, u boţićnim fotografijama s Krfa u okviru od školjaka koji je sama
napravila, u narukvicama prijateljstva u zdjeli. U osušenom jesenjem lišću
iza ogledala. Naomi voli jesen, to sam mu htjela reći. Skuplja lišće, poput
djeteta. Ona je samo dijete. Onaj grudnjak je prijateljičin, tanga također. Ne
mogu biti njezini. Nisam ih nikad prije vidjela.
S druge strane, nikad prije nisam vidjela ni cipele, one s visokom petom
na remenčiće. Sjetila sam se mirisa alkohola i cigareta i načina na koji se
odmakla od mene kad sam joj govorila. Što mi je promaknulo? Što sam to
trebala vidjeti prije nego što je postalo kasno?
Michael je pruţio ruku i pokazao na njezine knjige, pogledavši prema
meni. Kimnula sam. Sve ih je izvadio i protresao. Na drugoj polici odozdo,
trećoj po redu izvadio je tanki svezak koji prije nisam vidjela. Sjajne su
korice bile ukrašene cvjetnim uzorkom. Dok je listao stranice, prepoznala
sam njezin obli rukopis. Bit će da je dnevnik. Htjela sam mu ga uzeti iz
ruku. Naomine misli, ako se o tome radilo, nisu pripadale Michaelu.
Pripadale su njoj, i meni da ih čuvam za nju. Ispruţila sam ruku.
– Htio bih to pregledati – rekao je mirno.
 – I ja.
– Oprostite, ali…
– Molim vas, dajte mi to. – Prsti na ispruţenoj ruci su mi drhtali.
– Znam kako se osjećate – rekao je.
– Ne, ne znate. – Ne govorite to, nastavila sam u sebi. Vi nikad niste
izgubili vlastito dijete. Pogledala sam ga. Moţda i nije imao dijete. Izgledao je
neoštećeno, poput muškarca bez djece.
– Imate pravo – odgovorio je skrušeno. – Naravno da ne znam kako se
doista osjećate, ali unutra moţe biti ključnih stvari.
Moţda njezine stvari i nisu više pripadale njoj. Moţda je bilo u redu
dopustiti strancima da kopaju po njezinim tajnama ako će to pomoći da ju
nađemo. Svojom je odsutnošću odustala od prava na privatnost. Misli, ne
osjećaj. Jedan, dva, tri.
– Vi slobodno pregledajte prvi – rekao je dodavši mi knjiţicu – ali mi je
morate kasnije vratiti. Ovo je dokazni materijal. Ţao mi je.
Zar je mislio da ću mijenjati što piše ili istrgnuti stranice? Zar bih to
doista učinila?
Sjela sam na krevet da pročitam Naomine riječi. Listala sam stranice.
Slova su joj bila sitnije i gušće napisana nego što sam pamtila. Oči su mi
letjele preko redaka. Prvi je unos datirao od prije gotovo dvije godine.
Siječanj 2008. Nešto o boţićnim darovima. Otvorila sam na drugom mjestu.
Kolovoz 2009. Prije tri mjeseca. Uočila sam riječi “tata” i “bolnica”. Okrenula
sam posljednju stranicu traţeći ime, mjesto, bilo što. Posljednje riječi:
Sutra vikendica. J. 10 tjedana.
To je morala napisati prije tjedan dana. J? Deset tjedana do čega?
Okrenula sam na prethodnu stranicu. Olovkom iscrtana srca preko tri
slova. XYZ. X i Z bili su napisani crnom tintom, a srednje slovo crvenom, s
malenim srcem povrh njega. Bez imena. Bez datuma.
Prvo riješen hokej. Markirala prirodne. Donijeti papiriće za motanje.
Naomi da markira prirodne znanosti? Pa uvijek ih je voljela. Pušenje?
Odloţila sam dnevnik na trenutak jer mi se zamantalo u glavi. Činilo mi se
kao da je netko drugi napisao ove bilješke. Pregledala sam sobu brzim
pogledom, koji se zaustavio na ogledalcu. U njemu je, nema tome ni dva
dana, promatrala svoje lice. U koga se pretvarala dok je stavljala šminku?
Okrenula sam još jednu stranicu:
Theo je dobio pohvalu. Zahvaljujući meni.
Njegove fotografije nje među drvećem. Taj sam dio razumjela.
XYZ. Nakon škole. Reci N.
 Opet ta slova. Nakon škole… predstava? Riječi ili scene koje treba
naučiti za predstavu, moţda? “N” za Nikitu? Nikita je bila tako šutljiva i
čudna one noći kad smo bili kod nje. Što nam to nije rekla?
Michael je sad pregledavao garderobu, razmičući odjeću na vješalicama
i prevrćući cipele po rukama. Potom je pregledao ladice, otvarajući jednu po
jednu i pipajući rukom ispod odjeće. Morala sam poţuriti. Prevrtjela sam još
stranica dnevnika prema početku, razabirući tek popise datuma i vremena
počevši od kolovoza, školskih praznika. Ista slova. I jedno novo: “K”.
XYZ. K pri kraju.
Ako je to bilo u kolovozu, ne moţe se odnositi na predstavu. Preko
praznika je išla na neke tečajeve. Je li na to mislila?
Michael je sjeo pored mene na krevet.
– Ne vidim ništa što razumijem, premda “N” vjerojatno znači Nikita –
rekla sam mu. – Jedino što mi je jasno jest da je pušila i markirala prirodne
znanosti. – Michael me pogleda, a zatim skrene pogled. Ţalio me je, ali nije
htio pokazati. Pokazala sam na stranicu. – Tu je skupina slova koja se stalno
ponavlja,
XYZ. Je li to neka šifra? Posljednja slova abecede mogu imati posebno
značenje. K pri kraju – školska zadaća pri kraju?
Michael je paţljivo promotrio riječi. – Inicijali nekog prijatelja ili mjesta?
Odmahnula sam glavom. Nisam znala reći. Njeţno je uzeo knjiţicu iz
moje ruke i spremio u plastični omot.
– Fotokopirat ću ju i vratiti. Moţda vam u međuvremenu nešto sine.
Upravo je tada netko pokucao na vrata. Ušao je lan. Izgledao je
uzbuđeno.
– Trebate ovo vidjeti – rekao je bez daha. Krenuli smo za njim u
prizemlje. Ian je našao Theove fotografije gole Naomi skrivene među
granama. Michael ih je pogledao blago se namrštivši.
Uto je Theo izašao iz kupaonice. Lice mu se, vlaţno nakon tuširanja i
još razoruţano od sna, smračilo od nevjerice kad je shvatio da su se te slike
pretvorile u noćnu moru. Objasnio im je temu svojeg projekta i kako je
Naomi htjela sudjelovati u njemu.
Stisnutih očiju, lan ga je zamolio da ponovi što je upravo rekao. Vidjelo
se da mu ne vjeruje.
– Pitajte Nikitu – zbrzala sam, primaknuvši se Theu. – I ona je bila
tamo, pitajte ju.
Michael je otišao nazvati Shan. Dogovorio je da se svi sastanemo u
policijskoj postaji. Rekao je da je to dobro mjesto za rješavanje nekih pitanja.
A sve što sam ja osjećala bila je svrabljiva nestrpljivost. To će samo oduţiti
istragu.
 U mislima sam vrtjela film s autom koji odvozi Naomi. Dok je prolazila
pored mene, lice joj je bilo naslonjeno na prozor. Mogla sam zaustaviti auto
u tom trenutku, ali je nastavio dalje i bilo je prekasno. Ne, ako potrčim, još
ću ga zaustaviti, ali je i taj trenutak prošao. Zakasnila sam, zauvijek… Taj se
osjećaj očajanja ponavljao bez kraja i konca dok sam se vozila prema postaji,
a mali je auto s Naomi bio sve dalji i dalji, dok se nije pretvorio u točku i
nestao.
U policijskoj smo postaji Shan i ja sjedile jedna pored druge u hodniku
ispred prostorija u kojima su odvojeno ispitivali našu djecu u prisutnosti
neizostavnoga socijalnog radnika.
Shan je gledala pred sebe u zatvorena vrata i rekla tihim glasom: –
Znam da prolaziš kroz pakao, Jenny, ali ne uvlači u to Nikitu. Već ti je rekla
sve što zna.
– Ne uvlačim ju. – Nisam mogla disati od iznenađenja, od bijesa. – Ovo
je policijska istraga.
Shan je šutjela.
– Naomi je vodila dnevnik – rekla sam joj drhtavim glasom. – U njemu je
Nikitin inicijal. Naomi joj je moţda rekla neku tajnu, a Nik je strah da nam
ju oda, ako…
– Tajnu? Kakvu tajnu? – Glas joj je postao oštriji. – Naomi nas u
posljednje vrijeme nije posjećivala. One nemaju tajni. Nisu mala djeca.
– Ne moţeš biti sigurna…
– Poznajem svoju kćer, Jen. Pusti ju na miru. Dovoljno je uznemirena.
Poznajem svoju kćer. Te su riječi odzvanjale uskim hodnikom sa sjajnim
zelenim podom, odbijajući se od visokih zidova išaranih tragovima cipela. Na
kraju hodnika vidjela sam policajku za pultom, smirenog i strogog izraza
lica. Vjerojatno si je govorila da se mora ponašati profesionalno, što je u
njezinom svijetu značilo strogo.
Prošlo je mnogo vremena prije nego što su se otvorila jedna od vrata. Iz
sobe je izišla Nikita, a za njom Michael. Izgledala je uznemireno i odmah
prišla Shan, koja ju je zagrlila. Nikita joj je naslonila glavu na rame, a ja sam
odvratila pogled. Michael je otvorio susjedna vrata i iz sobe su izišli dječaci.
Theo je čučnuo, stavivši glavu među koljena. Ed se naslonio na zid
zatvorenih očiju. Izgledao je iscrpljeno.
– Hvala – rekao je Michael, obuhvativši nas sve pogledom. – Puno ste
nam pomogli. Ţao mi je što smo vas morali dovući ovdje. Nitko nije u nevolji.
Shvatio sam ovo s fotografijama i ţao mi je što sam morao postaviti sva ta
pitanja. – Zatim je pogledao prema meni. – Oprostite – rekao je.
Odvela sam dečke kući. Šutjeli su. Nije se imalo što za reći.
 16

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

N akon oluje vrijeme je neobično za studeni. Bablje ljeto koje miriše na

logorske vatre, dim koji se provlači kroz osunčane grane na kojima visi
posljednje uvelo lišće. Po cesti se rasuli slomljeni crjepovi. Prozorski okvir
leţi na svjetlucavim krhotinama stakla. Vlasnik trgovine čudno se previja u
širokom struku, raširio je svoje zdepaste noge pa skuplja razbacane sanduke
mlijeka i pridiţe prevrnutu metalnu kantu za smeće. Uvojci mu riđe kose
padaju na čelo, pa ih paţljivo vraća na mjesto debelim prstima, ne prestajući
sve to vrijeme ţivo raspravljati o rasulu koje je oluja ostavila iza sebe.
Zatim doda: – Mary mi je rekla da će mali Dan danas posjeći ono što je
ostalo od vaše jabuke. Otkupit ću od vas štogod vam ne treba. U gotovini.
Ulazim u dućan i okrećem se prema policama. Nedostaje mi zraka.
Znači, to se događa kad izađeš izvan svog prostora? Zarobljen si među
ljudima. Mogla sam znati da će biti tako. Stavljam jabuke u košaru, pa kavu
i malu teglu Marmitea. Ruke su mi još ukočene od jučerašnjeg piljenja, tako
da mi umalo ispadne tegla s kavom. Danu će biti neugodno kad naleti na
moj zid šutnje. Moram mu nabaviti nešto za jelo. Biskvite, kuhani grah. To
neće biti dovoljno. U ledenici ima smrznutih hamburgera. Poseţem za
mlijekom, sokom i pivom. U kutu prašnjave kartonske kutije leţi vrećica
luka. Uzimam i nju. Mogu ja to – ta on je tek dječak. Sjetim se da ću mu
morati platiti, pa diţem gotovinu na blagajni, izbjegavajući trgovčev
ljubopitljivi pogled.
Dok prilazim kući, čujem kako ruţi pila. Gledam u vrt preko niskog zida
gdje Dan u svojim tankim ručicama pogrbljeno drţi teški stroj. Oko nogu mu
se već nakupila hrpa cjepanica. Bertie se otme s vodilice i jurne prema
njemu čim otvorim vrtna vrata. Sledim se pri pomisli da bi Dan mogao od
straha ispustiti pilu ili se okrenuti s njom i ozlijediti, ali nema mjesta
zabrinutosti. On se ispravi, ugasi pilu, nagnuvši se kako bi pogladio Bertieja.
Zatim skine šal koji mu je prekrivao nos i usta da ne udiše piljevinu.
Pribliţivši mu se, vidim da mu je lice rumeno i znojno. Tamna mu kosa visi u
slijepljenim trakama po čelu, oči su mu nesigurne, a osmijeh iskrivljen.
Ponovno me podsjeća na Eda, koji je bio jednako srameţljiv prije nego što je
otvrdnuo i postao prazan. Dan povija glavu i odvraća pogled. Zabuljila sam
se, traţeći u njemu Eda. Pokazuje bez riječi na mjesto gdje je poloţio krošnju
pored zida. Veće grane koje su ostale izgledaju poput kandţi.
– Mogu li uzeti ove? – pita.
Theove fotografije Naomi skrivene među granjem.
Izgleda da mi se izraz na licu promijenio, jer Dan utihne u nedoumici.
– Ja, ovaj, radim skulpture od drveta. Zapravo koristim već postojeće
oblike poput ovih. – Potom doda: – Pomalo su nalik rukama.
Rukama od savinutog drveta. Vidim ih njeţne, kako ju drţe.
– Naravno, Dan. Oprosti. Slobodno ih uzmi. – Sad kad sam se pribrala
upućujem mu smiješak.
Theove fotografije blijede mi pred očima i vraćam se na prednja vrata i
provjerim poštu. Na otiraču su tri razglednice. Srce mi ţivne.
Na jednoj je fotografija bristolskih dokova u sepiji, onakvih kakvi su
nekad bili. Na poleđini uredan Anyin rukopis. To je već njezina treća
razglednica:

Sve je u redu.
Anya

Ostala je, kako je i obećala, čak i kad sam ja otišla. Na sekundu je

vidim kako pridiţe Tedove razbacane čarape, pere skorene tanjure nakon
njegovih noćnih obroka, paţljivo briše prašinu s fotografija pored našeg
kreveta. Obično joj odgovaram razglednicom na kojoj je plaţa, premda joj
nemam ništa pametnog za reći osim da mi nedostaje.
Druga je razglednica od Teda. Na njoj neka rijeka. Kao i obično, nema
teksta. Moţda i nije u Bristolu. Sad kad ga ništa ne veţe za kuću vjerojatno
puno više ide na konferencije.
Debela plava pruga i bijeli sprej. Hockney. Ova je od Thea. Na trenutak
pomislim da je ovo plod mojih sjećanja:

U Kaliforniji za vikend. Rasturam! Slike su mi u gradskoj galeriji San

Francisca. Put platila godišnja nagrada (serija šuma/priroda).
Vraćam se za Boţić. (Sa Samom?)
 x Theo

Boţić s Theom. Mora da mu je proteklih četiri mjeseca u New Yorku

proletjelo u hipu. Ispunjenih novim stipendijskim iskustvima. Ali ja ga tako
ţarko ţelim vidjeti, njegove svijetle obrve, njegovu izduţenu figuru, njegove
razasute pjege. Čuti njegov smijeh. Osjetiti kako mi odjednom, samo na
trenutak, naslanja glavu na ramena kao kad je bio dijete. Kako se razvlači po
kuhinji naslanjajući svoju vitku figuru na zid, kako jede ţitarice, kako ţeli
razgovarati. Njegove ţestoke, nasumične zagrljaje.
O Samu još ne znam mnogo, osim da je doktorand iz arhitekture. Theo
mi je jednom poslao njegovu fotografiju na kojoj ga grli. Izduţeno, zamišljeno
lice, debele naočale, osmijeh. Tada mi to nije palo na pamet. Ili moţda jest?
Ed ga nikad nije zadirkivao zbog cura. Uvijek je bilo obrnuto. Mislila sam da
misli samo na umjetnost i da zato nema vremena za cure. Dalje od toga
nisam razmišljala. Bila sam slijepa za fine znakove, ne ţeleći se baviti
implikacijama. Bila sam slijepa i za Naomine tajne, ali su one donijele
propast, a ne ljubav. Odlaţem razglednicu dok mi se ta misao razbuktava u
glavi. Kroz prozor vidim Dana kako gura deblo – iz ove perspektive to izgleda
lako – deblo pada naizgled bez otpora; iza stakla se čuje tek prigušena
škripa. Zatvaram oči i u misli mi dolazi slika drveta koje pada u mraku
mijenjajući zauvijek izgled vrta.
Ted moţda neće prihvatiti Sama. Ja ga ţelim prihvatiti. Theo je našao
svoju ljubav. A ima toliko ljubavi za dati. To me u isti mah plaši. Put u
nepoznato. Kako će se Ed osjećati? Kako se osjećam ja? Ulijevam vodu iz
slavine u čajnik, razvrstavam robu iz dućana. Ţao mi je što nikad neće imati
djece. Ţao mi je što će se morati suočiti s okrutnim svijetom. Da zna, vlasnik
dućana bi ih šapćući ogovarao pred kupcima. U svome skučenome svijetu
seljani bi zabadali nos i ogovarali.
Pripremila sam Danu šalicu čaja i nosim ju u vrt s paketićem biskvita.
Dok ih polaţem na stepenicu, on mi daje odobravajući znak palcem gore. U
vrtu je toplo i uzimam blok za crtanje da uhvatim linije grana, njihove obline
koje se presijavaju na jasnom novembarskom zraku poput crnih ruku koje
zamahuju kroz vodu, samo što sijeku kroz zrak. Sunce blista na bijelom
papiru naglašavajući čađava zrnca grubih linija izvučenih ugljenom. Sve to
vrijeme crvendać lepeće među panjevima kljucajući po prašini i slijećući na
otpalo granje. Dok hodam između grančica traţeći bolji kut, iza leđa osjećam
Danovu prisutnost. Lijeţem, i dok mi vlaga prodire kroz dţemper, nalazim
poloţaj koji sam traţila. Linije se izvijaju uvis susrećući se vrhovima,
obuhvaćajući loptu zraka. Potpuno.
Kad se crkvena zvona s tornja oglase dvaput ulazim u kuću i pečem
hamburgere. Dok se cvrlje na tavi, neobična mi, bogata aroma tjera slinu na
usta. Otkad pamtim ţivjela sam na jabukama, prepečencu i kavi. Odjednom
obuzeta ţeljom za mesom, pečem sve, dodajući na brzinu nasjeckani luk.
Zatim ih slaţem između kriški kruha i nosim van s dvije limenke piva.
Sjedamo zajedno na osunčanu kamenu stepenicu straţnjih vrata. Dan
proţdire jedan vrući sendvič za drugim. Ja jedem sporije, uţivajući u okusu i
toplom svjetlu na licu. Uţivam u trenutku.
– Hvala – smiješi se Dan, pokazujući razmaknute zube.
Odmahujem glavom – Tebi hvala. Već si mi puno pomogao u vrtu.
– Hm, da. To mi je dobra izlika.
– Izlika za što? – Gledam ga postrance i vidim da mu ne smetaju ovakva
pitanja.
– Da se izvučem iz škole, kuće. Koječega.
– Voliš izrađivati stvari?
– Aha.
– Od drveta?
Kima glavom. – Volim traţiti oblike u različitim komadima drveta, pa ih
onda spajati.
S lica mu nestaje pospan i nesiguran izgled. Promatra grančice prateći
rukama njihov oblik i govori glasnije no prije.
– Imaš sreće da znaš što ţeliš raditi – kaţem mu.
– Da?
– Mnogi ne znaju.
Gleda me.
– Tata ne ţeli da ţivim od izrađivanja umjetničkih predmeta. Kaţe da je
to gubitak vremena. Hoće da idem u policajce, kao on.
– I, hoćeš li?
– Ne znam. Valjda.
Oči su mu se zamutile od unutrašnje borbe.
Ustajem i uzimam tanjure. – Nije lako izabrati.
– Bome da. – Ustaje i on i vraća šal preko lica.
Ponovno izlazim kako bih završila crteţ ugljenom, ali je vani već
hladnije i svjetlost je ugasla, pa grančice izgledaju jadno. Sve se promijenilo
u ono malo vremena. Dan počinje slagati klade na hrpu naslonjenu na zid.
Bertie ga prati cijelo vrijeme i sjeda mu na stopala kad ovaj zastane. Moţda i
njega Dan podsjeća na dečke. Potpuno su nestali iz njegova svijeta.
Dan zastane da popije čaja i sjedne na pete. Bertie se zaleti u njega i
Dan iznenađen padne, smijući se. Kasnije zajedno nosimo klade i slaţemo ih
ispod nadstrešnice od garaţe. Dan kaţe da će se vratiti da ih nacijepa.
 Dok zabacuje ruksak na rame, primjećuje da su vrtna vrata razvaljena.
Paţljivo podiţe iverje i slaţe poput kostiju. Gleda na rupu u zidu.
– Mogu vam napraviti nova od ovih ostataka i novih komada. Ako
hoćete.
– Bi li?
Vadim sav novac koji sam ranije podigla i stavljam ga u njegovu ruku.
Stotinu funti. Bila sam nemirna kad sam ih dobila. Obično uopće ne trošim.
Debeli svitak djeluje glamurozno, nestvarno. Toliko listića papira. Oboje
buljimo u njih.
– Neću toliko.
– Hm, to je i za kasnije.
– Okej.
Gledam ga kako silazi niz cestu prema Marynoj kući nagnut prema
naprijed dok gura teške tačke pune klada za nju. U dobi je kad budućnost
još nije zacrtana. Jednoga dana će ga zaskočiti i on će – iz dosade ili u
panici, moţda zato jer ga nešto vuče za rukav i odvraća mu paţnju –
napokon izabrati.
Večeras ne slikam i ne crtam u blok. Razmišljam o Danovom izboru,
koji ga moţe odvesti koječemu u budućnosti. Mene su moji izbori doveli
Tedu, Naomi, ovdje. Kako sam mogla znati? Vratim li se dovoljno unatrag,
više mi se čini da sam uzimala ponuđeno, a ne birala. Kad sam uzela
slobodnu godinu od studija i podučavala u Africi, jedna je djevojčica prošla
pored mene ulazeći u razred. Šepala je. Pokazala mi je stopalo. Na donjoj je
strani imala čir velik poput klementine, pun kamenčića i šljunka. Pri dnu
sam ugledala ruţičaste niti mišića. Nakon toga mi je postalo jasno što ţelim.
Tada sam bila potpuno sigurna.
Kad si mlad, misliš da znaš sve o svemu. Kad gledam Naomin portret,
vidim odlučnost, vidim samopouzdanost. Katkada, ponajviše noću u sitne
sate, razmišljam o stravičnom trenutku kad ju je ta samopouzdanost
napustila i kad je shvatila svoju pogrešku.
 17

Dorset 2010.
Godinu dana kasnije

B ok, ljubavi.
– Bok, mama.
Edov je glas jedva čujan. Naćulila sam uši da kroz pucketanje na liniji
čujem kako je. Ponekad se pitam prisluškuje li netko.
– Kako si?
– Dobro.
Prošli je tjedan izgubio mobitel, pa ga zamišljam pored telefona u
hodniku, naslonjenog na zid. Na mjestu gdje se prstima naslonio na bijelu
boju zida ostale su male tamne mrlje. Gleda van kroz veliki prozorski pano.
Ljudi prolaze i pogledavaju prema njemu – uvijek ga gledaju jer je visok i
zgodan – ali mu je izraz lica suzdrţan, baš poput glasa. Blijeda ruka kojom
drţi telefon mršavija je nego prije godinu dana kad je bio snaţan i preplanuo
od veslanja. Kad sam ga posljednji put posjetila primijetila sam da je imao
crno ispod noktiju od zemlje.
– Oprosti, ljubavi, znam da zovem izvan rasporeda, ali nisam mogla
čekati. Razmišljala sam o Boţiću.
– Već?
Kratka, bezbojna riječ. Jedva da je pitanje. Ne osvrćem se, već
nastavljam iritirajuće razdraganim glasom, čak i meni.
– Eh pa, već je prosinac. Kako nismo imali Boţić prošle godine, mislila
sam…
Da je vrijeme da se vratiš kući. Predugo si bio odsutan i nedostaješ mi.
– …da si se zaţelio domaće kuhinje?
– Moţda će im trebati pojačanje, nemaju dosta ljudi.
To je moţda i istina, ne znam. Prijavio se da ostane nakon svršetka
programa i pomaţe u kuhinji, ako zauzvrat dobije smještaj. Gospođa
Chibanda je rekla da je vraćanje duga dio procesa. Bilo mi je drago kad mi je
rekla da će ostati na odjelu. Što bi radio ovdje sa mnom?
– Dolazi tata. Uskoro ide na sastanak u Johannesburg, ali će se vratiti
do Boţića. Pozvala sam ga da nam se pridruţi za ručak. – Zastanem, sjetivši
se Tedova suhog odgovora preko telefona prošli tjedan. – Pozdravlja te.
S druge strane muk. Vjerojatno mi ne vjeruje. Nikad ne pita o Tedu ili
našem odvojenom ţivotu. Znam da se ponekad nađu, ali mi o tome ne govori.
– Što ima nova kod tebe, mili? – Dok čekam odgovor, bacam pogled kroz
prozor.
Nebo je svijetlosivo. Iza crkve se nakupila masa tamnih oblaka. Poneki
se galeb uzvine visoko u nebo, pa bljesne bjelinom kad se počne obrušavati.
U vrtu više uopće nema drveta. Dan je odnio sve grane. Na mjestu gdje je
nekada stajalo drvo sada je izbrazdana, gola zemlja. Na komadu vrta koji je
obrađivao moj otac ostali su smeđi patrljci zaboravljenog povrća i goli grmovi
ribiza. Nova su vrtna vrata na svome mjestu, u dvije boje: one starih komada
drveta i one novih, kojima su zakrpana. Na gornjoj prečki sjedi vrabac, ali
odleprša kad se na to mjesto namjeri svraka.
Ed počne brţe govoriti dok mi prepričava kako sada ide trčati s Jakeom.
Sjećam se dječaka koji nas je pustio u centar i njegova dragog osmijeha.
– Jake je još tamo?
– Zar ti nisam rekao? Dijelimo sobu. Njegova nam sestra donosi kolače i
druge stvari.
– To je super, Ed.
– Svira harmoniku i ţivi na tom nekom brodu.
Prijatelji. Djevojka. Neću ga ništa pitati, ali mi srce zaigra.
– Trebaš li da ti nešto donesem sljedeći tjedan?
– Kemijske, biljeţnicu moţda. – Zastane, a zatim nastavi sporije: –
Pišem neki… dnevnik. Doktor Hagan mi je to predloţio prije par mjeseci.
Nešto sam iz njega pročitao Jakeu i Soph.
– Pazi se. Govori samo one stvari koje ţeliš.
– Pa jasno. Ali mora biti stvarno. I Naomi je vodila dnevnik, zar ne?
Isuse. – Je.
Mislim da joj je mogao pomoći. Tebi je, zar ne?
Pozdravimo se, pa sjednem do Bertieja na pod. Gura mi svoju vlaţnu
njušku u lice, i ja mu milujem topla ušesa. Nemam pojma je li joj dnevnik
pomogao. Ono i nisu bile njezine misli. Skrivala ga je od drugih. Pomogao je
vjerojatno nama. Doveo nas je do Jamesa. Ustanem da uzmem blok za
crtanje i olovku iz ladice, pa se uhvatim kako proučavam crteţe, kao da ih je
naslikao netko drugi. Kao da ću u njima vidjeti nešto što će me iznenaditi.
 Topla je kuhinja sada moj dom. Sa svojim oštećenim, laminatnim
stolom, podom od izblijedjele cigle i malenim i bučnim hladnjakom u kutu.
Daje mi osjećaj sigurnosti. Kuhinja u Bristolu postala mi je strana već trećeg
dana. Hodala sam po njoj kad me Michael nazvao da mi kaţe što je saznao
čitajući Naomin dnevnik. Čujem njegove riječi dok stavljam blok na
prozorsku klupicu i počinjem crtati svraku kako se šepuri na vrtnim
vratima: jedna za tugu2.

Bristol 2009.
Četiri dana kasnije

– …pa sam imao sreće pogodivši da se “J” zapravo odnosi na njezinog

prijatelja Jamesa.
– Molim? Oprosti, Michael. Moţeš li mi sve ovo polako ponoviti?
Toliko sam čvrsto pritisnula telefon na uho da me je zaboljelo. Kako je
vrijeme prolazilo, bivalo mi je sve teţe. Sve sam promatrala kroz kaleidoskop
njezinih raspoloţenja: prvo bi se smiješila i smijala, a zatim bi se slika
promijenila, usta bi joj se rastvorila i vrištala moje ime. Hodala sam po kući
toliko silovito pokrivajući usta rukom da sam osjetila krv na usnama.
Nijedan mi poznati kutak više nije bio dom.
Ted i ja smo proveli nedjelju osluškujući i čekajući, gledajući na sat,
prešetavajući se u tišini, moleći Boga za novosti. Sat za satom prolazili su
šuplje, i činilo se da nitko ne poduzima ništa da pronađe Naomi i vrati je
kući. U stankama kad bi nastupilo smirenje od iscrpljenosti razgovarali smo
o tome što s dječacima. Svi smo se sloţili da bi im se bilo lakše nositi ako bi
im dan izgledao normalno. Htjela sam pobjeći od muka iščekivanja i vratiti
se na posao, ali je Ted rekao da bi mi se to osvetilo i da bih se slomila, prije
ili kasnije. Frank se sloţio. Kad je navečer svratio, rekao mi je da je našao
privremenu zamjenu.
Ako ništa drugo, barem su dječaci mogli spavati. U školu su išli kao i
prije. Ted je otišao na posao. Rekao je da nema izbora. Dok sam ga
promatrala s prozora na katu, vidjela sam kako se uspravlja i pretvara u
svoju radnu inačicu, mijenjajući izraz lica pri pomisli na ono što ga danas
čeka. Teško da bi itko mogao naslutiti da nešto ne valja. Odšetao bi
uobičajenim korakom do automobila u svom tamnom odijelu, koje mu je
lijepo padalo niz ramena, svijetle, uredno počešljane kose. Gledala bih ga
kroz staklo, svjesna da moja kosa visi u masnim trakama, da su mi noge

2autorica se poziva na poznatu britansku dječju brojalicu: One for sorrow / Two for joy /
Three for a girl / Four for a boy... Seven for a secret / Never to be told, koja je vezana uz staro
praznovjerje da ćeš imati sreće ili nesreće, ovisno o tome koliko svraka vidiš, op. prev.
bose, a lice upalo. Vani bi pored Tedova auta stajala parkirana dva bijela
kombija sa satelitskom antenom na krovu. Ugledavši dvojicu muškaraca
naslonjenih na jedno od vozila s papirnatim šalicama u ruci i fotografskim
aparatima oko vrata, brzo sam se povukla s vidika.
Michaelov je glas postao glasniji, vrativši me na trenutak u sadašnjost.
– James je onaj “J” u Naominom dnevniku. Razgovarao sam s njim i ponovno
s Nikitom. Dolazim k vama.
Čula sam kako spušta slušalicu i nekoliko sekundi kasnije zvonce na
vratima.
Budući da sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme, ne bih se iznenadila
da je na vratima stajao Michael, ali se ipak radilo o visokom dječaku
ţarkocrvene kose u školskoj odori. Čvor na kravati je bio labav, košulja mu
se izvukla iz hlača, a niz pjegavo lice klizile su suze u trakama. Oči su mu
bile toliko natekle da mi je trebalo vremena da ga prepoznam.
– James.
– Zdravo, doktorice Malcolm.
Gledala sam ga netremice. – Nije ovdje, James. Nismo ju vidjeli od
četvrtka navečer.
Četiri dana. Premda mi je svaka minuta prošla u patnji, ova me je
činjenica ponovno iznenadila.
– Znam. Naravno da znam. – Izgledao je bijesan. – Bio sam u policijskoj
postaji od četiri ujutro.
Promatrala sam njegove crvene oči i pod njima tamne mrlje i jedva
zamjetne malje.
– Zašto?
– Nisam mogao spavati. Morao sam nekome reći. Ja sam kriv.
On je kriv? Za što je on to kriv? Što je učinio? Na licu mi je pročitao o
čemu razmišljam.
– Ne, gledajte… ja ne znam gdje je ona, hoću reći, htio bih… samo sam
vas htio vidjeti, da vam objasnim…
Njihao se stojeći, pa sam ga dograbila za ruku i uvukla unutra.
Praktički se srušio na stolac u kuhinji i zario glavu u dlanove. Napravila sam
mu šalicu slatkog čaja i stavila pred njega. Zvono na vratima se opet oglasilo.
Ovaj put to je bio Michael. Izgledao je ozbiljno, ali su mu se usta izvila u
osmijeh kad me ugledao. Dok je prolazio pored mene, shvatila sam da već
prepoznajem njegov miris. Staloţen muški miris čistih i opeglanih košulja i
paste za zube. Djelovao mi je blisko, ali je to bila samo iluzija. On je bio
negdje sasvim drugdje. Vodio je normalan ţivot, baš kao i svi ostali. Mogla
sam ga vidjeti i namirisati, ali to više nije bio moj ţivot. Od toga me svijeta
razdvajala prozirna opna nesreće. Nisam ga mogla dotaknuti, više se čak
nisam ni sjećala kako je u njemu. James je iznenađeno pogledao prema
Michaelu, koji se nasmiješio i potapšao ga po ramenu.
– James mi je došao reći… nešto – rekla sam sjedajući, da mu ne stojim
nad glavom.
– Dobro. Nas dvojica smo se već narazgovarali sinoć.
Michael je izvukao stolac i sjeo pored Jamesa. Kretnje su mu bile spore.
Shvatila sam da se vjerojatno ni on nije naspavao. Dječakovo je lice bilo
blijedo.
– Volim je. – Jamesove su se riječi razlile poput mlijeka iz čaše.
– I ona voli mene. Barem mislim… Ona… Mi… Bili smo skupa
mjesecima.
Skupa? Oboje su igrali u predstavi. Je li to htio reći? Bacila sam brzi
pogled prema Michaelu.
A on je tiho objasnio: – Spavali su zajedno posljednjih šest mjeseci.
U kuhinji je postalo hladno. Moram uključiti grijanje. Tedova je
štedljivost bila besmislena u studenome. Nemoguće. Znala bih da je spavala
s ovim dječakom. Naomi bi mi to rekla. Pa čak i da nije, ja bih to znala.
Majka sam joj.
Kao da mi čita misli, James je nastavio: – Namjeravala vam je reći.
Ovoga, znala je da biste ionako saznali.
– Kako je to moguće? Naomi je bila doma ili u školi. Znala sam u
svakom trenutku što radi…
– Poslije škole. Vikendima.
Glas mu je gotovo prešao u šapat. Nagnula sam se bliţe da ga čujem.
Nastavio je tiho: – Rekla bi vam da je s Nikitom, ali smo zapravo išli doma.
Meni.
– Jesu li znali tvoji?
Sjetila sam se njegove majke. Sretala bih ju na sastancima zdravstvenih
radnika. Iznenađujuće lijepa crvenokosa medicinska sestra. Otac mu je bio
pedijatar, dosta stariji od majke.
– Tata radi dokasna. Mama nas je ostavila prije godinu dana. Kako bilo,
htio sam vam reći da…
Znači, to još nije ono što mi hoće reći.
– Ponekad bi joj bilo mučno.
Zaista? Nisam bila primijetila.
– Ujutro.
Ne bih je čula da povraća na katu u svojoj kupaonici, barem ne iz
kuhinje, ali se sjećam da je prestala doručkovati. Lice bi joj se zgrozilo od
gađenja kad bih joj ponudila doručak, ali je uvijek večerala, pa se nisam
zabrinula.
 – Jednom je zaspala u razredu.
Probe su bile iscrpljujuće. Primijetila sam da više nikamo ne trči.
– Napravila je test…
Tišina. Zašto to meni nikad nije palo na pamet? Ne jede ujutro, umorna
je, emocionalno nestabilna. Tako očito. Michael me je zabrinuto promatrao.
Ustala sam i prišla prozoru. Naomi trudna.
Djelovalo mi je potpuno nestvarno. Okrenula sam se prema Jamesu.
– Jesi li siguran u to? – Glas mi je bio grub.
– Napravila je ukupno tri testa.
– Koliko tjedana?
– Ne znamo. – Okrenuo je od mene svoje blijedo lice, ne mogavši izdrţati
moj pogled. – Rekla je da misli kako je preskočila dvije menstruacije, ali nije
bila sigurna. Deset moţda?
Sutra vikendica. J. 10 tjedana.
– Čekaj malo. Što je s krvi na madracu? – Pogledala sam Michaela, a
zatim Jamesa. – U vikendici, vikend prije predstave. Kad je otišla tamo s
muškarcem. Mislili smo da je krv zato što joj je to bio prvi put, ali nije mogao
biti: već je bila trudna.
– Kojim muškarcem? – zbunjeno je pitao James. – To sam bio ja. Mi.
Mislio sam da vam je Naomi rekla da smo zajedno otišli u vikendicu. Nakon
što smo… nakon toga… je prokrvarila, ali je tri dana kasnije, u utorak,
ponovila test na trudnoću i on je bio pozitivan. Malo je krvarila, ali je i dalje
bila trudna.
Znači, ipak joj to nije učinio onaj čovjek iz kazališta, onaj gad koji ju je
kasnije oteo. To ne sluti na dobro. Muškarac koji ju je oteo nije onaj koji je
kupio vino. Nisu imali ništa zajedničkog. Ljubav nikako. Nije mu bilo stalo
do nje. A vjerojatno i dalje krvari, moţda će i pobaciti i krvari, ili ima…
vanmaterničnu.
Promatrala sam uplakanog dječaka za stolom i osjetila strašan bijes.
– A što je s tobom, James? Što ti misliš o toj trudnoći? Koji je točno bio
tvoj plan?
– Sloţio bih se sa svim što ona hoće. Volim je. Nisam točno znao što da
radim u vezi s trudnoćom.
Htjela sam ga odalamiti. Htjela sam ga ubiti jer je zbog njega Naomi u
još većoj opasnosti.
– Ako nisi znao što da radiš u vezi s trudnoćom, za koji kurac nisi stavio
kondom?
Trgnuo se. Michael se tiho umiješao: – Uzimala je pilule. Samo što bi
ponekad zaboravila.
 Još tajni. Kako se, pobogu, domogla pilula? Da ih joj nije propisao
netko od mojih prijatelja?
– Svejedno si trebao staviti jebeni kondom – zaderala sam se. – Zar ti
nije bilo jasno što radiš. Ovo samo pogoršava stvar. – Duboko sam udahnula
i stresla se. – Što je onda s tim muškarcem s kojim se viđala? Znaš li išta o
njemu?
Pokunjio je glavu. Po glasu sam mogla čuti da plače. – Znao sam da se
nešto promijenilo. Počelo je odmah nakon proba. Inače bih ju uvijek otpratio
kući, ali odonda bi mi znala reći da ju ne pratim. Rekla bi da ţeli sama
vjeţbati ulogu u kazalištu. Takve stvari. Nije više bila ista. Prestala mi je sve
govoriti.
– Nastavi – rekla sam glasom koji kao da nije bio moj, potpuno bezličan.
Pomislila sam da takvim bezličnim glasom govori ona policajka u hodniku
kad razgovara s kriminalcima.
– Jednom sam vidio nekog muškarca. Izlazio sam iz svlačionice u
kazalištu i vidio ju kako s nekim razgovara. Vidio sam ga samo odostraga.
Bio je naslonjen na zid i naginjao se prema njoj. Imao je dugu tamnu kosu,
neurednu. To sam zapamtio jer se zagledala u njega. Nije me vidjela, premda
sam joj dobacio da čuje pričekati vani. Čekao sam je dugo. Svi su već bili
otišli, a ona se još nije pojavljivala. Pa sam odustao.
Počeo je plakati, gorko, u jecajima. – Trebao sam se vratiti. Trebao sam
mu pogledati lice.
Michael je ustao. – U redu je, James. Iscrpljen si. Odvest ću te kući.
– Čekajte – rekla sam ponesena pokajničkim osjećajem i stavila svoju
ruku na dječakovu da ga zadrţim na stolcu. – I meni je prestala govoriti o
bilo čemu. Gledaj, James, nisi pazio. Bio si dovoljno glup da ne paziš, ali si
ju volio. To shvaćam. Vidjela sam prsten koji si joj poklonio i…
– Vi ste joj dali taj prsten – rekao je, zbunjeno me pogledavši. – Rekla je
da je pripadao njezinoj baki. Obiteljsko nasljedstvo.
Zabuljila sam se u njega. Znači, lagala je oboma. Znači, prsten joj je dao
taj muškarac, moţda upravo kad se, naslonjen na zid, nagnuo prema njoj.
Moţda je izabrao upravo taj trenutak da joj stavi prsten i moţda se zato
zagledala u njega. Moţda je mislila da mu ona nešto znači. A zapravo je bila
prljava varka.
James je ustao. Namjeravao je reći kako mu je ţao. Nisam to htjela
slušati. Nisam htjela osjećati saţaljenje prema tom dečku, tom djetetu, koji
je vjerojatno gurnuo Naomi preko ruba. Gdjegod da sad je, trudna, s
krvarenjem, bila je u većoj opasnosti nego što sam mislila.
– Reci mi… – Bilo mi je teško pitati što je Naomi mislila napraviti s
trudnoćom, jer sam trebala znati što se događa. Takve stvari kćeri šapnu
svojoj majci kao zajedničku tajnu pred drugima. – Što je namjeravala učiniti
s bebom?
Pogledao me je. Oči su mu bile podbuhle i zbunjene pitanjem. – Nije ju
htjela, naravno. – Usiljeno se nasmijao. – Htjela je pobaciti i negdje je
pročitala da ako… ako vodimo ljubav da se to moţe dogoditi. Zato je htjela da
odemo u vikendicu. Bilo joj je jako drago kad je vidjela da krvari.
Kad su on i Michael otišli, nisam više mogla stajati. Noge su mi drhtale.
Neobično mi je bilo čuti te riječi iz njegovih usta. Voditi ljubav. Nisu oni ništa
vodili, upravo suprotno. A onaj otrgnuti komad ţutoga papira od tampona
koji sam ugledala na podu onu noć kad je nestala? Vjerojatno je još uvijek
krvarila zbog mogućeg pobačaja, a ne zbog menstruacije. Je li ju boljelo?
Dok se Michael vratio, ja sam već izvrtjela tisuće scenarija u glavi. Sjeo
je za stol odmah pored mene. Misli su mi prokuljale u riječi: – Kako znamo
da je išta od onog što James govori istina? Moţda joj je ipak on dao prsten,
kako je rekla Naomi. Kako znamo da je Naomi trudna, pa čak i da je spavala
s njim? Moţda on nikad nije bio u vikendici. Mogao je sve ovo izmisliti. –
Ruke na stolu stisnula sam u šake. Nisam se mogla zaustaviti: – Moţda ju je
onaj drugi tip odveo u vikendicu, a James je zapravo onaj koji ju drţi.
Razmisli malo. Bio je ljubomoran na Naomi što razgovara s tim muškarcem,
pa ju je ozlijedio ili negdje sakrio…
Michael je poloţio svoj dlan na moju šaku. Vršci prstiju bili su mu obli i
topli. – Jenny, bio je na ispitivanju u policiji satima. Govori istinu. – Zvučao
je veoma uvjereno. – Zaista su zajedno otišli u vikendicu te subote. Čovjek
koji je šetao psa u selu ugledao je ispred kuće crveni Volvo. Pokazalo se da
su auto posudili od Jamesova oca.
Zatvorila sam oči. Michael je nastavio nabrajati činjenice. Trudila sam
se slušati ga.
– James je rekao da su stali na benzinskoj pumpi na autocesti kod
Tauntona, pa sad provjeravamo nadzorne snimke. Sinoć smo mu uzeli otiske
prstiju da provjerimo odgovaraju li onima na boci i čašama. – Zastao je.
Otvorila sam oči i promatrala ga dok je on nastavio tiho govoriti: –
Razgovarao sam opet i s Nikitom. Znala je da je Naomi trudna.
– One nemaju tajni. Nisu mala djeca… – Shanin je glas tada bio odlučno
bijesan, ali, je li doista vjerovala u ono što mi govori?
– Što još? – Ustala sam i ponovno hodala po kuhinji. – Što je to još
Nikita znala? Je li znala da Naomi namjerava otići? – Nisam se mogla
zaustaviti. – Što je namjeravala učiniti s trudnoćom?
– Znala je da je Naomi srela nekoga tko joj se sviđa i da se trebala s
njime naći one noći kad je nestala. Ali joj Naomi nikad nije rekla ništa o
njemu. Nikita ne vjeruje da je namjeravala otići zauvijek. Misli da bi joj to
rekla, barem bi se nekako oprostila.
 – Michael me nakratko pogledao. – Znala je da Naomi ţeli prekinuti
trudnoću, da je zabrinuta. Dakako, tu je i dnevnik, u kojem se na kraju
spominje deset tjedana…
Vjerojatno si je govorila da trudnoća još nije toliko uznapredovala u
deset tjedana. Vjerojatno nije imala pojma da se već formiraju nokti na
prstićima ruku i nogu. Takvo što ne ţeli znati nitko tko namjerava učiniti
ono što je Naomi namjeravala.
– Okej. – Zarila sam lice u dlanove, pokušavajući umiriti misli.
– Pretpostavimo da se dogodilo upravo ono što je ispričao James i da su
zajedno otišli u vikendicu. Kako znamo da je on nije oteo one noći kad je
nestala? Moţda se sakrio i pričekao da svi odu poslije predstave i onda ju
nekamo odveo.
– Te je večeri u publici bio njegov otac. James je glumio China, sjećate
se? Poslije toga su otišli su na večeru u Hotel du Vin. Sinoć smo to provjerili
i osoblje je potvrdilo da su ih vidjeli. Pokazali su mi kopiju računa.
Michael je doista temeljit. Ja sam šutjela. Htjela sam da James bude taj
koji skriva Naomi jer je ljubomoran, jer ju voli i jer ju ţeli zadrţati.
– Mijenja li to na stvari kako se taj, tkogod da je, odnosi prema njoj?
Hoće li biti paţljiviji ako zna da je trudna? Knjigoteka
Michael nije odgovorio. Ionako sam znala odgovor. Samo je još veća
gnjavaţa s tim povraćanjem i krvarenjem. S vremenom, ako joj uopće da
vremena i ako ne pobaci, počela bi upadati u oči…
– Bolje je da se bavimo onim što znamo – prekinuo je Michael moje
mračne misli blagim glasom. – Sad imamo boljeg foto-robota glavnog
osumnjičenika na temelju opisa gospođe Mears, Nikite i Jamesa. Objesit
ćemo ga na sve stupove u susjedstvu, zajedno s Naominim portretom. I dalje
nadziremo sve luke i aerodrome, a danas počinjemo obilaziti i kuće, od vrata
do vrata.
– Zašto? On vjerojatno ne ţivi u blizini.
Činilo mi se potpuno nasumično, besmisleno. Mogla bi biti stotinama
kilometara daleko. U nekoj kolibi u Škotskoj, u garaţi u Walesu. Nismo imali
pojma ni kako izgleda, premda sam u glavi već svašta zamišljala. Stariji je,
kosa mu je duga i neuredna, drugačiji je od dječaka s kojima se Naomi druţi.
Je li to dovoljno da joj bude privlačan?
– Ne zaboravi da moramo ispitati i druge mogućnosti. – To je već jednom
rekao.
– Koje mogućnosti?
Ustao je i zavukao ruke duboko u dţepove. Očito mu nije bilo lako reći
ono što slijedi. Sive su mu oči bile umorne. U toj kratkoj pauzi prije nego što
je odgovorio, neki odvojeni dio mog uma pitao se kako bi izgledao da se
nasmiješi, stvarno nasmiješi. Što njegova ţena misli o vremenu koje im je
ukrao njegov posao? Smeta li joj to? Je li zabrinuta? Moţda se već
naviknula, kao ja s Tedom. Uvjerava samu sebe da je veoma posvećen svom
poslu.
– Pa, prilično je vjerojatno da je dogovorila sastanak s tim muškarcem,
ali je također moguće da se on nije pojavio. U tom slučaju ona je moţda
krenula kući…
Već sam zamišljala tu sliku u glavi. Kazalište je udaljeno tek nekoliko
minuta hoda od nas, i premda smo joj uvijek govorili da nazove ako je mrak,
moţda nas nije htjela gnjaviti. Lupanje potpetica po pločniku snaţno
odjekuje tihom ulicom, pa ne čuje tihe korake iza sebe sve dok nisu sasvim
blizu…
– Razgovarat ćemo još s ocem djevojčice o kojoj ste nam govorili. Moţda
se radi o osveti…
– Ne moţe biti on. On je roditelj. – Oči su mi se, ne znam zašto,
napunile suzama. – Previše voli svoju kćer da bi naudio tuđem djetetu. – A
moţda stvari ipak ne idu tako. Moţda nema pravila. Prišla sam prozoru i
pogledala niz ulicu. Bijeli su kombiji sad bili zatvoreni. Ljudi s kamerama su
se vjerojatno povukli unutra ili promatrali kuću s nekog drugog mjesta
otkud ih ne moţemo vidjeti. Ljudi su hodali pločnikom, auti prolazili.
Muškarac koji je oteo našu kćer je moţda netko s margina našega
ţivota, netko koga poznajemo, ali ga nikad nismo primijetili. Mogao bi biti
bilo tko. Moţda onaj čovjek tamo, pomislila sam, onaj koji se smije u sebi
dok prelazi cestu. Moţda upravo on drţi Naomi negdje zaključanu i
bespomoćnu. Zašto se smiješi? Htjela sam istrčati na ulicu i stresti mu ta
pitanja u lice, da vidim osjeća li se krivim. Pogledala sam Michaela.
– Što da radim?
Ponovno je ispruţio ruku i čvrsto me primio za zglavak.
– Reci mi, što da radim, Michael. – Nisam se odmakla. Trebala mi je ta
njegova snaga koju sam osjećala iz stiska.
– Idi korak po korak, to radi. – Očima je prelazio preko mog lica. –
Moraš misliti na sebe, to je prvi korak. Pojedi nešto. Operi kosu. – Nasmiješio
se. – Nisam ti to ranije rekao jer nisam htio da brineš, ali imaš zakazano
pojavljivanje na televiziji za sutra ujutro. Moramo pripremiti izjavu. Hoćeš li
ti reći Tedu?
Kad se Ted vratio kući, ja sam se već bila okupala. Čak sam isprobala i
kostim za sutrašnji nastup, premda sam morala podviti suknju da mi ne
pada na bokove. Kosa mi je bila zamotana u ručnik i trudila sam se pojesti
sendvič. Rekla sam mu da su James i Michael bili ovdje, a onda sam, sjevši
pored njega i primivši ga za ruku, rekla i to da je Naomi trudna. Otresao se i
ustao obuzet bijesom i nevjericom. Prva mu je pomisao bila da James laţe.
Prepričala sam mu sve što je James rekao meni, i ono što je rekao Michael, i
kako ti njihovi navodi objašnjavaju neke dijelove iz dnevnika. Ted je počeo
hodati po kuhinji. Djelovao je kao da će nešto razbiti. Kuhao je u sebi, ali
sam osjetila da je dio tog bijesa upućen meni. Vjerojatno je mislio da sam ja,
kao njezina mati, trebala znati da je trudna, premda je to skrivala. Moţda je i
bio u pravu. Kad je ponovno sjeo blijeda i neprobojna izraza lica, poloţila
sam dlan na njegovu stisnutu šaku.
– Nemoj dopustiti da nas to uništi, Ted.
Pogledao me bezizraţajno. Mislim da me uopće nije čuo.
 18

Dorset 2010.
Dvanaest mjeseci kasnije

S redina je prosinca. Postaje sve mračnije. Dnevno je svjetlo svakim danom

sve slabije. S brda Eggardon vide se polja koja se valjaju prema obali. U
daljini se vidljivi komadići mora doimaju bijeli poput mraza. Jedini zvuk koji
remeti tišinu prirode su moji i Bertiejevi koraci koji lome led na smrznutom
travnjaku.
Bridport je smješten u udolini pored mora. U ovo doba godine ulice su
mu prilično ţivahne. Unatoč kičastoj rasvjeti uz cestu, stare kamene zgrade
izgledaju isto onako kako su vjerojatno izgledale stoljećima prije toga.
Dok uz zveckanje zvonca otvaram vrata knjiţare, umjesto uobičajenog
mira proţetog mirisom knjiga dočekuje me guţva. Ljudi su se natisnuli u
ovaj skučeni prostor, mirišu na mokru kosu i kaugume s okusom banane.
Neka krupnija ţena mrkog lica stane mi na nogu i ljutito me pogleda, a neko
dijete ruši knjige s polica na pod. Nikad mi nije bio problem izabrati knjigu
za Naomi. Voljela je različite pisce: Lawrencea, Kerouaca, Marka Haddona,
Stiega Larssona. Suočena s guţvom u knjiţari, pokupila sam naramak
romana za dečke i stavila ih u košaru. Prstima prelazim preko hrbata ostalih
knjiga pokušavajući se sjetiti koja je ono stajala na Tedovom noćnom
ormariću prije godinu dana. Romani koje bih za njega izabrala uvijek bi
ostali netaknuti i prekriveni slojem prašine. Moţda jednostavno nisam znala
što voli. Kupujem knjige i odlazim, prelazeći ulicu ispod tornja sa satom koji
odbija jedanaest.
U dućanu za Teda biram koţni neseser te pripadajuću četkicu i pastu
za zube, flanelski ručnik za lice i sapun, pa se naguravam u redu da platim.
Negdje u uglu vidnog polja primijetim ruţičasti odsjaj. Okrenem glavu i
ugledam one lončiće i tubice šminke i šampone koje sam znala stavljati u
njezinu čarapu zajedno s gaćicama na točkice, narukvicama, mandarinama i
laţnim, plastičnim keksima, za štos. Bilo je baš zabavno. Potpuno sam na to
zaboravila. Na taj svijet u kojem je zabava bila samoj sebi cilj i koji je nestao
zajedno s njom. Na igre i glupe šale koje je zbijala s dečkima, na sav onaj
rođendanski i boţićni meteţ kojega su, kao, prezirali, ali ga ne bi propuštali.
Sve je to nestalo s njom. Zapravo ne. Nestalo je to i prije. Ta me pomisao na
trenutak zaustavi dok migoljim u redu. Dvije se djevojčice zabiju u mene,
promumljaju nešto i nasmiju se. Zabava je prestala davno prije toga. Ne
znam točno kada. To se nije dogodilo odjednom. Bila sam prezaposlena. Već
je za ljetnih praznika bila povučenija nego inače.
Na blagajni se vraćam u stvarnost, plaćam i rastreseno kupim vrećice
koje sam odloţila pored nogu. Ove sam godine barem kupila poklone. Prošle
sam pokušala, ali nisam mogla. Naomi tad nije bilo nešto više od mjesec
dana. Posvuda sam vidjela tinejdţerice s majkama kako gledaju ukrase,
biraju poklončiće, zazivaju se međusobno, traţeći mišljenje. Sjećam se da
sam morala ostaviti punu košaricu na podu dućana i plačući se probiti kroz
gomilu. Sada dok idem prema parkiralištu, ipak, makar jedva, mogu
podnijeti pogled na obitelji u tim gomilama. Vidim nečiju majku, nečije
dijete. Sad ih barem mogu gledati. Prije ni to nisam mogla.
Ukrcavši robu u auto, vozim se kući uskim uličicama pored terena za
golf. Vidim ga kroz ogoljelu ţivicu. Slijedi gola poljana za magarce. Na
sljedećoj su livadi nanizane prazne kamp-kućice i dućan zabarikadiran
daskama. Djeluje otuţno u ovom sivilu. Evo i prvih seoskih kuća od cigle.
Toliko su mi poznate da ih jedva primjećujem. Isto se dogodilo i s Naomi.
Prestala sam ju primjećivati jer sam ju poznavala kao svoj dlan. Usporavam
pored crkve i penjem se uz svoju ulicu.
Dok iznosim robu iz auta i ostavljam ju na podu, Bertie njuška
nepoznatu hrpu plastičnih vrećica. U kuhinji odjednom postane mračno.
Netko je iza mene na vratima. Naglo se okrenem i okrznem glavom rub
otvorenih vrata kredenca, ponovno otvorivši ranu od pada na drvo. Odmah
mi krene krv.
Prepoznajem siluetu njegovih ramena i prije nego što mu vidim lice.
– Michael!
Iznenadi me ova moja razdraganost, ali dok mu prilazim ruke mi
postanu mlitave od strašne pomisli. Što mi je došao reći? Rajčice padnu na
pod, a boţićna se rolada otkotrlja ispod stola. Bertie krene za njom i gurne ju
još dalje šapom.
– Što se dogodilo, Michael? Odmah mi reci.
– Ništa. Ništa se nije dogodilo. – Širi ruke kao da ţeli pokazati da su
prazne, da ništa ne skriva. – Samo sam prolazio…
– Prolazio? Nitko nikada ne prolazi kroz Burton Bradstock.
– Idem za Devon, posjetiti obitelj. Zaboravljaš da je Boţić. – Zatim
promijeni izraz lica, skupljajući obrve. – Krvariš. Posjekla si glavu.
 Vadi bijelu maramicu iz dţepa i paţljivo mi rukom pritišće ranu mekom
tkaninom. Ovako izbliza prepoznajem njegov miris svjeţe oprane odjeće i
paste za zube. Njegova usta, tek centimetre udaljena od mojih očiju, djeluju
tako opušteno. Kroz koţu mi prolaze trnci iznenađenja od njegova dodira i
ostajem mirna. On to primjećuje. Dok mu se ruka lagano spušta na moje
rame, pogled mu klizi prema mojim očima.
– Više ne krvari. – Stanka. – Dobro izgledaš. – Promatra mi lice toplim
pogledom. – Pitao sam se… – krene, pa zastane traţeći prave riječi.
Odmaknem se korak. – Lijepo te je ponovno vidjeti. Oprosti što sam se
nasmrt prepala.
Gledamo se netremice. Moje su ga riječi zatekle. Spušta pogled i vidim
kako ga je moj površni ton povrijedio. Što je mislio da će se dogoditi kad se
sretnemo? Onaj kratki poljubac prije mnogo mjeseci u kuhinji u Bristolu bio
je trenutak klonulosti. Popustila sam, pogriješila, ništa više od toga.
– Kavu? – Okrenem se i dignem ruke prema šalicama, čekajući da prođe
taj trenutak.
– Moţe. Zapravo ne. Mislio sam da se moţda prošećemo… Zovem te na
ručak. Na ulazu u selo vidio sam znak za restoran na plaţi.
Podiţem ispalu hranu i guram ju u hladnjak, pa onda Bertieju stavljam
povodac. Brzo provjeravam kako izgledam u ogledalu. Kaţe da izgledam
dobro. Kako je to moguće? Kosa mi je podivljalo klupko i više uopće ne
nosim šminku. Istina, oči su mi sad poplavile u kontrastu s puti
preplanulom od šetnji pored mora. Lice mi se oporavilo od svjeţega zraka i
jednostavne hrane. Lice u ogledalu uzvraća mi ljubopitljivi pogled, kao da
gledam u nekoga čije lice prepoznajem, ali ga nigdje ne mogu smjestiti.
Izlazimo zajedno na polje kroz vrtna vrata.
– Često sam razmišljao o tebi ovdje – kaţe, okrenuvši se prema meni s
jedva zamjetnim osmijehom na licu. – Izgleda potpuno drugačije od onoga
što sam zamišljao.
Zar je zamišljao da će još uvijek naći krv na podu i prljave vinske čaše?
Mrtve muhe na prozoru?
– Jesi li dobro, mislim, većinu vremena? – Glas mu je briţan. Ţeli čuti
kako mi je, ali ne zna pitati.
Jesam li dobro? Dok hodamo kroz polje i prelazimo cestu da izađemo na
puteljak prema plaţi, razmišljam o večerima provedenim pred kaminom
slikajući svoje misli. O sve većem tornju naslaganih slika iza stolca. Dan
povremeno svrati poslije škole da pomogne po kući. Čak mi je oličio jednu
sobu. Postali smo prijatelji, premda ne razgovaramo puno. Veselim se
njegovom društvu. Podsjeća me na moje dečke. S Mary popijem šalicu čaja, a
bile smo zajedno i u knjiţnici, dvaput. Theo povremeno nazove, a ja posjetim
Eda. Ted pošalje pokoju razglednicu ili SMS kad ide na neki inozemni
kongres. Ali ne prođe niti jedan trenutak bez boli, koja je uvijek negdje u
pozadini. Njezino je lice posvuda. Ponekad je ta potreba da znam što se
dogodilo nepodnošljiva. Ranije, kad sam prvi puta došla u ovu kuću,
zakoračila bih bosa u ledenu, pjenušavu vodu i stajala tako na šljunku,
drţeći Bertieja da ne odem dalje u more.
– “Dobro” nije baš prava… daleko od toga, ali –
– Reci mi.
I sad razgovaramo, odnosno govorim ja. On sluša. Govorim i plačem.
Riskantno je puštati riječi da ovako slobodno klize, ali se više ne mogu
zaustaviti. Iz mene kuljaju očaj i usamljenost kroz koje sam prolazila
posljednja četiri mjeseca, i on me sad zagrli. Pušta me da izbacim sve iz
sebe, i riječi i suze. Šećemo plaţom dok vjetar zahvaća pjenu s vrha valova
koji udaraju o obalu i bacaju na nas.
Kafić Beach Hut (Koliba na plaţi) je otvoren. Godinama nisam bila u
njemu, otkad su djeca bila mala, pa bismo tamo svratili na ribice s
krumpirićima. Ljeti se ovdje pod novim trijemom za objed skuplja gomila
glasnih ljudi, ali je danas vrlo tiho. Nekoliko su stolova zauzeli starci koji
čitaju Dorchester Chronicle. Do nogu im leţe psi. Kafić miriše na čaj i mokre
pse. Michael naručuje ribice i krumpiriće za oboje, i ubrzo dobivamo svjeţe
pečene kriške kolje i gomile vrućih slanih krumpirića na debelim bijelim
tanjurima. Odnosimo tanjure do stola pored prozora. Brišem zamagljeni
prozor i promatram kako se valovi razbijaju o pustu plaţu.
Oči me peku od plača, ali sam izbacila iz sebe nešto i sad se osjećam
bolje. Lijepo je ovdje sjediti s Michaelom. Zbog mora imam osjećaj kao da
smo na čamcu. Nitko ne moţe do nas; vrijede sasvim druga pravila.
Michael mi tiho govori da je promaknut na poslu, a zatim, dok gleda
van, dodaje da ga je ostavila ţena, prije šest mjeseci.
Osjećam krivicu. Previše je vremena provodio slušajući mene. – Nikad to
nisi spomenuo. Ţao mi je.
– Jesam li trebao? Jesam li ti trebao to reći? – Pogleda me i ja brzo
odvratim pogled.
Jedne noći prije godinu dana u Bristolu potraţili smo utjehu jedno u
drugome. Ted se povukao na spavanje bez riječi. Michael je svratio na putu
do kuće. Bila sam umorna i uplakana, ljuta na Teda što moţe samo tako
otići spavati. Michaelova mi je dobrota bila nešto za što sam se mogla
uhvatiti.
Michael opet gleda kroz prozor. U njegovim se sivim očima odraţavaju
oblaci. Riječi mu dolaze polako: – Bili smo mladi kad smo se oţenili. –
Zastane i slegne ramenima. – Ne bih te htio zamarati svojim stvarima.
– Reci što se dogodilo.
– Ne govorim mnogo o tome. Prošla stvar.
 – Reci mi.
Oklijeva još koji trenutak, pa kaţe: – Oţenili smo se s osamnaest u Cape
Townu, bila je trudna. Nekoliko tjedana kasnije je pobacila…
Dosada bih se već trebala znati nositi s tim riječima, trudna i pobacila,
a da ne osjetim oštru bol poput noţa. Naomino bi dijete sad imalo gotovo
šest mjeseci. Brojim mjesece. Da je sačuvala trudnoću i da je beba
preţivjela… Da je… Stišćem zube čekajući da me prođe tjeskoba. Michael ne
primjećuje, već nastavlja: – …pa sam mislio da bi u Engleskoj bilo drugačije,
bez pritiska naših obitelji, s boljom medicinskom skrbi. Ali ni tu nije uspjela
zatrudnjeti. – Gleda u svoje dlanove, a zatim u mene. – Morao sam se
posvetiti poslu, ali je radno vrijeme bilo predugo. To joj je teško padalo. Bila
je jako usamljena.
Znam kako to izgleda. Navečer u deset sastrugala bi ohlađenu večeru u
kantu za smeće. Sutradan bi moţda dogovorila nešto, izlazak u kino ili
kazalište, čekala ga kod kuće spremna, u kaputu. Predstava bi već započela,
a ona bi nastavila sjediti, drţeći u ruci bijelu kuvertu s kartama. Dane bi
provodila sama, ali bi noći bile još gore. Iz mjeseca u mjesec bi plakala kad
bi vidjela da je dobila menstruaciju.
Michael nastavlja: – Prijavila se da volontira u Uredu za savjetovanje
građana, onda je zatrudnjela i ovaj put nije izgubila dijete.
– Znači, ipak imaš dijete. Je li dječak ili… – Njegov mi ozbiljan pogled
zamrzne riječi.
– Dječak. Nije moj. Otac je neki odvjetnik kojeg je upoznala u Uredu.
Oţenjen je, ali je ostavio ţenu. – Zašuti na trenutak. – Nas dvoje se uopće
nismo trebali ţeniti.
Kako je on to mogao znati? Kako sam ja to mogla znati? Kad si mlad,
nemaš pojma što će ti s vremenom trebati ili koliko ćeš morati biti snaţan.
– Ne budi tako zabrinuta – kaţe, smiješeći se. – Bilo, pa prošlo. Oprosti
što sam iskoristio priliku…
Ispričava se što si je dopustio da mi kaţe nešto o sebi? Ili moţda misli
na onu večer u kuhinji prije godinu dana. Ja da. Na njegovu toplu ruku na
mojim leđima, njegove usne na mojima. Napokon, u onom je trenutku to bilo
jedino stvarno, za razliku od ostaloga.
Vani se zamračilo. Kroz kišu se pjene bijeli valovi uz obalu, a oni prema
pučini stopili su se sa svijetloljubičastim sutonom i nestali u njemu. I
premda je vani zahladilo, griju me hrana i razgovor.
Šećemo nazad preko polja jedno pored drugog, dok nam se ruke
sudaraju. U kući hranim Bertieja, a Michael loţi vatru. Dirljivo je vidjeti ga
ovdje sagnutog i usredotočenog kako mi raspiruje vatru. Plamen se
razbukta, a on se okrene prema meni.
 Ulazim u njegov zagrljaj i ljubimo se kao da nikad nismo ni prestali.
Osjećaj je kao kad poslije duge hladnoće i tame osjetiš toplinu sunca. Vodi
me do vatre i skida mi kaput, pa svoj. Svlačimo se u mraku. Povlači s kauča
debelu deku i pokriva nas oboje. Leţimo tako zajedno, dodirujući se po
cijelom tijelu. Njegova mi je koţa znana i neznana u isto vrijeme. Daje mi
osjećaj sigurnosti i opasnosti. Osjeća moju nelagodu, pa se malo odmakne i
počne me maziti po licu osvijetljenom vatrom.
– Što je? – pita me njeţno. – Reci.
– Kako ćemo ovo izvesti? Smiješ li ti to? Mislim…
– Ne brini. – Glas mu je proţet smiješkom. – Bit će to naša tajna.
Naša tajna? Treba li nam? On me obgrli rukama, topeći moju nelagodu.
Rukama polako klizi po meni. Koţa mi je vruća i okrećem se prema njemu,
privučena toplinom, ţeleći ga. Javlja mi se pomisao da je i Naomi ovo činila,
da ju je privukla tajnovitost prije nego što je postala opasnost. Njegove usne
su na mojima i počinjemo se micati zajedno kao da smo ovo dugo čekali.

Bristol 2009.
Pet dana kasnije

– Oprosti.
Pogledao me ranjeno. Ruka mu se objesila pored tijela. – Sve je u redu.
– Bila sam preumorna za to. Glas mi je bio na rubu nestrpljivosti: – Ne drţi
se tako kiselo. Nije vaţno. – Nisam htjela da bude vaţno jer smo morali
surađivati.
Bili smo u kuhinji, a Ted na katu.
Nakon jutrošnjeg obraćanja javnosti preko televizije, Ted je otišao ravno
na posao i tamo ostao cijeli dan. Rekao je da mu posao daje tlo pod nogama.
Njemu je očito davao, ali meni se tlo izmaklo, nije ga više bilo. Ţivjela sam u
tmini, iz koje bih ga promatrala, onako izdaleka. Izdaleka sam ga ţalila i bila
bijesna na njega. Nisam mogla shvatiti kako li mu uspijeva izići van,
pozdravljati pacijente i kolege. Kad bi se vratio, brzo bi nešto pojeo, ustao i
otišao u krevet, siv od iscrpljenosti.
Bilo je kasno kad je svratio Michael. Dečki su već bili otišli na spavanje.
Govorila sam Michaelu kako sam zabrinuta za njih i onda sam počela
plakati. Zagrlio me, pribliţili smo se jedno drugom, povio je glavu prema
meni, i u tom su se trenutku naše usne spojile. Odmaknula sam se. Odmah
mi je bilo jasno da to ne valja. Bila sam izmoţdena, a vjerojatno i on. Radilo
se tek o trenutnom refleksu, uvjetovanom očajem i usamljenosti. Nitko nije
bio kriv.
 – Danas sam ponovno posjetila Jade – zbrzala sam, nadajući se da će
nas to vratiti u stvarnost. Činilo se da djeluje; dok sam govorila on se polako
povratio i uzeo konce u svoje ruke. – Obećala sam. Mislila sam da ljudi bulje
u mene zato što su mi oči natekle, ali nitko me nije ni primijetio.
Govoreći tako, shvatila sam da sam i sama u bolnici ignorirala cijelu
vojsku oţalošćenih, neispavanih ljudi, koji su nevidljivi sjedili na odjelima,
promatrajući i iščekujući.
– S njom je bio njezin otac. Ustao je kad sam se pojavila. Ogroman je.
Potpuno sam to smetnula s uma.
– Zašto me nisi pozvala da dođem? – upitao je Michael glasom koji je
jedva zamjetno odavao ljutnju. – Mogao sam ti biti pri ruci. Mogao sam biti
od pomoći. Zbog toga sam ovdje, zar ne?
– Ne vidim zašto bi ti dolazio. Radi se o mojoj pogrešci. Pogriješila sam
dijagnozu i trebala sam to nekako ispraviti.
– Kako je prošlo?
– Donijela sam joj neke stare Naomine knjige, i rekla mi je hvala. Činilo
se da joj je drago što me vidi. Dobila je koju kilu. Kemoterapija obuhvaća i
steroide, kojima se na umjetan način deblja, ali mi je svejedno izgledala
bolje. – Ponovno su mi krenule suze. – Ipak, najteţe mi je palo ono što se
dogodilo s Jeffom Priceom.
– Što je učinio? – Michaelov je glas sad bio nedvojbeno ljut.
– Ništa. Rekao je da mu je ţao.
– Molim?
Prisjetila sam se trenutka kad je Jade uzela knjige i otvorila jednu.
– Čiji je to rukopis? – okrenula se ocu, pokazujući mu olovkom ispisane
črčkarije preko neba na prvoj stranici.
– “Naomi Malcolm” – pročitao je. – “Moj krevet. Moja soba. Clifton Road
broj jedan, Bristol, Engleska. Svijet. Svemir.” – Zastao je, pa dodao: – To je
doktoričina kćerkica, Jadie.
– Neće se ljutiti? – okrenula se Jade prema meni.
– Neće – rekla sam. Smetnula sam s uma tu bilješku. – Ona je… sada
narasla. – Pokušala sam se nasmiješiti.
Jade kao da je pročitala moj izraz lica. – Vratit ću je kad pročitam –
rekla je.
Kimnula sam glavom, ne smogavši snage da odgovorim. Jeff Price me
otpratio niz hodnik između kreveta. Djeca su na njima leţala poput malih
vrućih humaka, zaţarenih lica otupljenih dosadom. Bili su nečujni poput
bolesnih ţivotinjica opkoljenih rođacima koji su sjedili pored njih i gledali
televiziju.
Izašli smo kroz plastična vrata odjela i tu je na hodniku zastao.
 – Vidio sam vas ranije na telki. Ţao mi je zbog ovoga što vam se događa.
Nije to u redu. Znam da smo se posvadili, ali ovo nije u redu.
– Hvala. – Nakon stanke sam rekla: – Policija razgovara sa svima. Čak i
s mojim pacijentima…
– Ja s tim nemam problema. Samo neka pitaju. Samo ako će pomoći.
Ovdje sam od jutra do sutra, potvrdit će im to i sestre.
Dotaknuo mi je rame i krenuo natrag, popunivši hodnik svojom
pojavom, naginjući se u hodu na jednu pa na drugu stranu, dok su mu
ogromne bijele tenisice glasno škripale po blještavom plavom podu.
Plastična su se vrata zalupila za njim.
Michael je strpljivo čekao da mu odgovorim.
– Jeff Price je rekao da mu je ţao zbog Naomi – ponovila sam. – Moţda
ipak ne trebate razgovarati s njime.
– Hm, razgovor bi ionako trebao biti kratak.
Izgledalo je kao da ne mogu zaustaviti ono što sam pokrenula, čak i ako
sam bila sigurna da Jeff Price nema ništa s time.
– Bila si odlična na televiziji – rekao je Michael kako bi promijenio temu,
nasmiješivši se.
Od vrelog i ţarkog svjetla reflektora suzile su mi oči, ali nisam htjela da
ljudi pomisle kako plačem. Nisam ţeljela pruţiti Naominom otmičaru to
zadovoljstvo da zna što nam je učinio. Upozorili su nas da ne smijemo
pokazati koliko smo pogođeni, jer to moţe pogoršati situaciju. Roditelji tada
postanu ţrtve kojima se moţe manipulirati. A opet, morali smo to napraviti.
Morali smo se obratiti toj nekoj ţeni koja je moţda ugledala njezino lice kroz
zamagljeno staklo automobila u nekom nepoznatom gradu i s njezinih usana
pročitala kako zaziva upomoć. Morali smo prizvati pozornost tog nekog
muškarca koji radi na kiosku, a koji je moţda primijetio da tip koji inače
kupuje samo cigarete sad odjednom kupuje još koješta: hranu, ljepljivu
traku, papirnate ručnike da očisti krv. Morali smo se obratiti tom nekom
djetetu na biciklu, da pokupi sivu majicu s kapuljačom koja je ostala
zakvačena za ţivicu na nekoj seoskoj cesti, a koju je ona bacila nadajući se
da će ju netko pronaći. Htjela sam da ta ţena, taj muškarac i to dijete budu
na mojoj strani.
– Zaista si bila odlična – ponovio je, vidjevši da ne odgovaram. – I Ted
također. Usput, morat ćemo s njim ponovno razgovarati.
– Mislim da je zaspao. Baš smiješno, on gotovo cijelo vrijeme spava, a ja
ne mogu oka sklopiti.
– Samo par pitanja, moţda bolje sutra.
– Vjerojatno i ja mogu na njih odgovoriti.
– Ne. Pitanja su za njega.
 Zvučao je ozbiljno, gotovo ţalostan. To me zbunilo.
– Kakva su to pitanja?
– Nešto ne štima. Moramo neke stvari razriješiti.
Obuzela me mučnina. Zar ćemo kroza sve morati prolaziti ispočetka,
odvojeno? Znači li to da policija sumnja u ono što smo rekli?
– Michael, molim te. Vrijeme nam curi, svaka sekunda je vaţna…
– Upravo zato moramo ovo razriješiti. Moţeš li mu prenijeti da ujutro
mora u postaju? Mi ćemo ga pokupiti.
Zvučalo je apsurdno, kao u nekoj policijskoj drami u kojoj muţ mora na
ispitivanje, a ţena potpuno poludi.
– Ako ja mogu odgovoriti na ta pitanja umjesto njega, to će nam
uštedjeti dosta vremena.
Michael je uzdahnuo. – U redu. Znaš li gdje je Ted bio one noći kad je
Naomi nestala?
Ustala sam i počela šetati kuhinjom i kupiti prljave čaše i šalice, koje su
bile posvuda. Već su znali odgovor na to pitanje. Osjetila sam strašan umor.
Htjela sam odmah otići u krevet.
– Točno znam gdje je bio. U bolnici. Operacija mu se otegnula. Imao je
teţak slučaj. To se često događa. Ako ne vjerujete, lako ćete provjeriti u
bolnici s osobljem sale.
Michael je također ustao. Lice mu je bilo bezizraţajno, kao da me uopće
nije čuo.
– Sam ću izaći – rekao je, a glas mu je bio neobično sluţben. – Molim te,
prenesi mu da ćemo ga pokupiti ujutro.
Kad je otišao, sjela sam za stol i zatvorila oči. U tišini su mi se vraćale
njegove riječi. Nakon nekog vremena sam ustala i nazvala bolnicu. Zatraţila
sam da me spoje s nekim u operacijskoj dvorani na neurokirurgiji. Makar je
bilo kasno, odmah se javio veoma mladi muški glas koji se predstavio kao
pomoćno osoblje. I ja sam se predstavila i rekla da me je Ted zamolio da
provjerim kad je započela operacija prošlog četvrtka navečer. Zaboravio je
zabiljeţiti trajanje operacije, a trebalo mu je to za pismo liječniku opće
prakse. Izgovorila sam to s takvom lakoćom kao da sam uvjeţbavala govor, a
ne čupala riječi iz kaosa u glavi. Nestao je na trenutak, a onda se vratio.
– Oprostite što ste čekali, doktorice Malcolm. Morao sam dvaput
provjeriti. Jeste li sigurni da se ne radi o ponedjeljku?
– Sigurna sam da je rekao četvrtak… – odgovorila sam, s knedlom u
grlu.
– Stvar je u tome da je u četvrtak jedino doktor Patel bio na
neurokirurgiji. Operacija doktora Malcolma je bila otkazana. Mogu saznati
koliko je trajala operacija u ponedjeljak, samo me ponovno nazovite.
 – Ne treba, on će vas nazvati ako bude trebao.
Poklopila sam slušalicu, otišla na kat i sjela na stolac pored muţa, koji
je spavao. Promatrala sam ga dugo, sve dok mu se lice nije počelo rastvarati,
kao što ti ime prestane biti smisleno kad ga u sebi ponavljaš nebrojeno puta.
Izgledao mi je kao bilo koji muškarac koji leţi; stranac kojega sam srela
sasvim slučajno.
 19

Dorset 2010.
Trinaest mjeseci kasnije

S kupina dječice zbila se oko neke sijede ţene i pjeva boţićne pjesme na
ulazu u ţeljezničku postaju u Dorchesteru. Djeca su nemirna, crvene im
kape Djeda Mraza kliţu s glave, dvojica pokušavaju jedan drugome stati na
prste, a najsitnija djevojčica rukavom briše nos. Ţena odlučno dirigira
zborom – oštrim pokretima ruku kao da po zraku slika neku grozotu. Dok se
pribliţavam ogradi 1. perona do mene dopire melodija “Away in a Manger” iz
slabašnih dječjih glasnica. Ima mi nečega poznatog u načinu na koji se ova
ţena upinje odigrati svoju ulogu: stoji ravna kao stup i pjeva naglašeno
razdraganim glasom. Dolazi iz svijeta kojemu sam i sama pripadala, i dok ju
promatram prisjećam se toga tereta. Nema za mene više obaveza koje će me
progurati kroz dan. Ţivot mi je potpuno ogoljen, a uloge mnogo
jednostavnije: samo majka, ţena više ne. Da moram u neki obrazac unijeti
zanimanje, napisala bih “slikarica”.
Edov vlak samo što nije stigao. Dovodi i Sophie. Ipak nije morao ostati
na odjelu preko Boţića. I tek mi je sada, prekasno, dakako, sinulo da mu
voţnja vlakom moţda ne pada lako zbog sve te buke i guţve nakon
svakodnevnog drila i rasporeda poslova na odjelu.
Nakon nekoliko minuta vlak dojuri na postaju, vrata se otvore, i van
prokuljaju rijeke nepoznatih glava. Traţim ga pogledom, pa skočim od
iznenađenja kad me neke ruke odostraga čvrsto obuhvate oko struka.
– Ed!
Smije se. Smije! Već mjesecima ga nisam vidjela da se smije. Nisam
trebala brinuti. Lice mu je neobrijano, tamne smeđe oči ţive kao ţeravica, a
duga se crna kosa sjaji od zdravlja. Prti ruksak i gitaru na leđima. Okreće se,
stavlja ruku na djevojku koju je zakrio svojim tijelom.
– Mama, ovo je Sophie. Soph – mama.
Djevojka je unijela boju u ovo stanično sivilo. Ima kratku svijetlocrvenu
kosu, zelene oči uokvirene sivim sjenilom, zeleni pleteni kaput, plave
prugaste rukavice, narančastu kapu i ţute čizme. I srebrni prsten u jednoj
nosnici. Na leđima nosi harmoniku. Oči su joj budne, a lice smireno i veoma
lijepo. Primam je za jednu rukavicu.
– Zdravo, Sophie.
Smiješi se. – Bok.
– Prava je sreća da je uspjela doći – kaţe Ed, pogledavši ju. – Zamalo da
nije. Jake je htio da ostane na boţićnom ručku na brodu, ali je na kraju sve
ipak dobro ispalo.
Smiješim se Sophie.
– Hvala što ste me pozvali. – Dok to govori brada joj se malo krivi, a
izgovor vuče na irski.
Dok idemo autom prema kući, Sophie se stisnula uz Eda i pokazuje na
litice i plaţe u prolazu. Kaţem mu da Theo dolazi kasnije sa svojim
partnerom Samom, kojega još nismo upoznali. On me pita kad očekujemo
Teda.
– Sutra ili prekosutra. Danas leti iz Johannesburga.
– Pretpostavljam da je zapravo na godišnjem – kaţe Ed, slijeţući
ramenima.
Mislila sam da se čuo s Edom. Znači, ništa se nije promijenilo. Oduvijek
je bio prezauzet – rođendani, roditeljski sastanci, ponekad Boţići i praznici.
Teret obaveza ponovno je pao na mene. Pada mi jednako teško kao svih onih
godina kada sam mislila da ga dijelim s njime. Smiješno je da mi je sad lakše
otkad je otišao, ili sam sad bolje pripremljena? Ali zašto sam onda i dalje
razočarana?
– Nije na godišnjem, rekla sam ti. Bio je na konferenciji.
– Tipično.
Pogledavam u retrovizor i vidim ga kako se opet smiješi. Štoviše, dok
stavlja ruku oko Sophie djeluje mi nekako ponosno. Moj otac, zaposlen i
vaţan.
– Nije tvom tati loše. Ja sam oduvijek htjela raditi u Africi – kaţe Sophie.
– Ma to je samo sastanak – kaţem joj. – Par tjedana. Inače radi u
Bristolu.
– Sophie radi za Amnesty International – dodaje Ed.
– Uf, to zvuči vaţno. – Promatram joj lice u retrovizoru. Smiješi se i
slijeţe ramenima.
– Ma, samo prevodim. Francuski i njemački.
– Ona i Jake razgovaraju na svim jezicima, posebno kad ne ţele da
znam što govore o meni – kaţe pomireno Ed.
 – Ti ne bi razumio da govorimo o tebi bez obzira na jezik. Ovi
kvazibolničari sami sebe ne razumiju. Prezauzeti su glumatanjem junaka u
vlastitim dramama – odgovara ona veselo svojim pijevnim naglaskom.
Smiju se kao da se radi o nekom starom štosu.
Tjednima nakon što je primljen na odjel kao oko vruće kaše sam
obilazila oko toga što će raditi jednom kad ode. Nijednom otkad je morao
otići iz škole nije spomenuo da će se ponovno baviti medicinom. Na odjelu je
pokupio najbolje ocjene i kad smo saznali za njegov fantastičan uspjeh, to je
samo utrljalo još soli na ranu. Što bi bilo kad bi bilo. Rekao mi je da je
zasada sretan što moţe pomoći. Sada nije pravo vrijeme za razgovor o
planovima. Djeluje mi kao da se upravo vratio s praznika.
Dok otvaramo vrata Bertie već stoji u hodniku. Edu se lice zgrči, spusti
se na koljena, zagrli cucka i briţne u plač. Bertie nepomično stoji, trepćući
očima. Kihne jednom, ponjuši Edovu kosu i počne mahati repom. Sophie
klekne do Eda i zagrli ga, prislonivši svoj obraz uz njegov. Ja odem napraviti
čaj. Trebala sam znati da će se to dogoditi i pripremiti ga nekako na to da
prošlost ne nestaje.
Nekoliko minuta kasnije Ed ustane, ispuhne nos i nasmije se potreseno.
– Oprosti, Bert. – Sagne se i pogladi ga opet po glavi.
– Hoćemo li na plaţu? Da povedemo i Bertieja? – pita Sophie. Ed kimne
glavom i njih dvoje popiju svoj čaj, pa izađu van kroz vrt prema poljima.
Gledam ga kako se zaustavlja kod vrata i dodiruje stup. Po stoti put se pitam
je li uspio negdje spremiti na stranu sve što se dogodilo, za neka bolja
vremena, kad će moći razmisliti o svemu i pokušati razumjeti.
Gledam ih kako prelaze polje, pa shvatim da je vrijeme da izvadim
piletinu iz hladnjaka, našpikam ju maslacem i začinskim travama i nafilam
ju limunom i češnjakom. Stavim pile u pećnicu i natočim si vina te izađem s
čašom u ruci van do kolibe koju sam pretvorila u radionicu prije tjedan
dana, svjesna da u kući neće biti dovoljno mjesta. Sad kada su prozori
oprani, unutra ima svjetla. Lišće, prašina i mišji izmet su pometeni. Stol od
greda je tu već otprije. Kupila sam novu grijalicu i na postojeće klinove
objesila nekoliko svojih slika.
Na stolu leţi moje ulje koje prikazuje Maryne ruke. Nalikuju kandţama,
zbog prstiju iskrivljenih od reume i blistave, nadute koţe. Ona ih zove
vještičjim rukama, pa ipak, njima priprema čaj, drţi jaja i vrtni alat, peče
kruh. Naslikala sam ih opuštene i otvorene da prikaţem njezinu dobrotu.
Ako je Mary vještica, onda je zasigurno dobra vještica. Danove ruke drţe
komad drveta. Izgledaju podjednako briţne i bezbriţne. Onaj komad drveta
mu bjeţi iz ruku, ali ga je zaustavio palcem, tako da između puštanja i
drţanja ima neke ravnoteţe. A tu je i novi crteţ Michaelove ruke u olovci.
Prošli je tjedan prosjedio ovdje na starom stolcu pored prozora. Čitao je,
odmarajući ruku na koljenu. Crteţ dobro oslikava snagu njegovih prstiju i
širinu dlana. Treba ga dovršiti. Pronalazim olovku i dok radim primjećujem
kroz prozor prve snjeţne pahulje. Osjenčavam liniju mišićavog palčanog
brdašca na dlanu i osjećam kako me dodiruje. Zatvaram oči prizivajući u
sjećanje njegove ruke na svom tijelu. Naomine oči, one s portreta, bliješte
ispod mojih kapaka. Tajne su opasne. Trebala je biti opreznija. A ja? Jesam
li ja bila s Michaelom?
Ed i Sophie su se vratili. Odjeća im je posuta snijegom.
– Zimi još nisam bio na plaţi – kaţe Ed skidajući mokri kaput. – Tako je
prazna.
Sophie cvokoće zubima. – Litice su nevjerojatne. Koliko slojeva.
Odlaze se okupati i istuširati, a kasnije, nakon piletine, vina, kave i
pranja suda sjedaju pored vatre i Sophie svira harmoniku. Ed joj se pridruţi
s gitarom. Opušteni su. Izgledaju kao da im je često ovako. Ja im se također
pridruţim, drţeći se malo po strani, napola u sjeni, zauzevši mjesto na očevoj
plavoj fotelji pored vrata.
– Onda, kome ćemo ovo posvetiti, ha? – pita Sophie.
– Tati.
– Pričaj mi o njemu – pospano će Sophie. Spusti ruke i prestane svirati.
– Pa rekao sam ti. On je neurokirurg – odgovori Ed. – Operira glave,
popravlja mozgove, kuţiš?
Njegov me ponosni glas ispunjava tugom. Je li Ted uopće toga svjestan?
Je li mu stalo? Da sam o tome razmišljala prije dvije godine, mislila bih da
znam odgovor. Zapravo, uopće se ne bih ni pitala.
– Vjerojatno ti nije bilo lako odrastati. Mislim, nisi ga baš često viđao.
– Nije bilo ni teško – Ed će veselo. – Ipak je uvijek bio tu negdje. Znao je
biti ovdje za praznike i to. Kući je uvijek dolazio kasno navečer.
E, pa nije. Ed se prevario. Nije uvijek dolazio kući kasno navečer.

Bristol 2009.
Šest dana kasnije

Kako sam se probudila, tako je zazvonio telefon. Bio je s Tedove strane

kreveta. Okrenula sam se da ga dohvatim preko njega, ali sam rukom
udarila u zid. Naravno. Gostinski krevet, gostinska soba. Čula sam Teda
kako se javlja kat niţe. Po tihom ritmičnom glasu zaključila sam da se radi o
pozivu iz bolnice. Zatim je ustao i spustio se u kuhinju skuhati kavu. Sve
ovo vrijeme drţao se svakodnevne rutine, premda je sve drugo oko njega bilo
pomaknuto. Čudio bi se zašto ne spavam pored njega, misleći da je to zato
što idem kasno u krevet, pa ga ne ţelim probuditi.
Nije imao pojma da gotovo uopće ne spavam, a kada mi to pođe za
rukom, da mi san opsjedaju neizrecive more, one koje ne prestaju kad se
probudim. Misli tako čudovišne da je pitanje trenutka kada će mi se od njih
razletjeti glava. Lagao je. Nije bio u bolnici one noći kad je Naomi nestala. On
ju je zapravo oteo. On ju je pokupio iz kazališta te noći i odveo je u tajnosti.
Zašto bi to učinio? Odgovor je bio tu – nudio se sam. Kad smo ju vidjeli u
ulozi Marije, shvatio je da je postala netko drugi; ne njegova mala Naomi već
neka potpuno druga djevojka: odrasla, seksi, izazovna. To mu se valjda nije
svidjelo, pa je, što? Silovao ju? Ubio ju? Znao bi točno kako: pritisnuo bi joj
karotidnu arteriju ili zdrobio dušnik. Leţala sam tako, dopuštajući da me
truju najcrnje misli sve dok mi se ne bi zavrtjelo od mučnine. Znala sam da
to ne moţe biti istina, ali nije li to ono što ljudi kaţu kada se pokaţe da je
ubojica netko koga vole?
Spustila sam se niz stubište i sjela na rub praznoga bračnog kreveta u
našoj sobi. Ted se polako uspinjao nazad prema sobi i ušao. Stavio mi je
šalicu na noćni ormarić.
– Zar sam opet brkao? – upitao je nagnuvši se da me poljubi u kosu, a
zatim produţio prema kupaonici, ne čekajući odgovora. Još jedan primjer
davanja koje to nije.
Bilo je vjerojatno i boljih načina da saznam istinu, moţda sam ga
trebala uloviti u klopku, prekopati dţepove ili skrivena mjesta gdje drţi
dnevnik. Ali bila sam preumorna za to, pretuţna. Morala sam odmah
saznati.
– Michael je svratio sinoć.
– Aha? – promrmljao je ustima punim paste za zube.
– Hoće da svratiš u postaju sad ujutro.
– Bojim se da to neće ići. A zašto, pobogu? – Zatvorio je vrata tuš-
kabine, ne čekajući odgovora. Brzo sam navukla odjeću koja mi se našla pri
ruci.
Izašavši iz kabine, iznenadio se kad me ugledao odjevenu. Obrisao se i
čvrsto omotao ručnik oko struka. Za muškarca na polovici četrdesetih tijelo
mu je izgledalo sasvim dobro: snaţno, vitko i mišićavo. Promatrala sam mu
lice, još glatko od sna. Lice koje sam godinama gledala, za koje sam mislila
da ga bolje poznajem od svojega.
– Ţele te ispitati.
– Oprosti, Jen. Morat ćeš otići ti. – Slegnuo je ramenima i posegnuo u
ormar za košuljom.
– Ne.
 – Danas sam stvarno prezauzet. Iz klinike u kliniku. – Za plavu košulju
na pruge izabrao je crvenu kravatu. – Znam da je grozno, ali moţeš li ti
odgovoriti na pitanja umjesto mene?
Na trenutak sam pomislila da moţda pričekam, ali više nisam mogla
suspregnuti moru.
– Ţele znati gdje si bio one noći kad je nestala Naomi. – Ispljunula sam
te riječi, više ne znam je li iz ljutnje ili straha.
Jedva da je promijenio izraz lica. Ako i jest, bilo je samo još glađe.
Moţda su mu se usta nezamjetno spustila, kao od tika, u kutu usana.
– Pa to već znaš.
Nisam ţeljela slušati još laţi i gledati ga dok ih izmišlja. Ustala sam i
okrenuta se prema prozoru, promatrajući koliko su narasta ona prepletena
stabla limete.
– Gdje si bio?
– Pa rekao sam ti. Operacija se otegnuta…
Okrenuta sam se prema njemu. – Operacija je bita otkazana. Provjerila
sam.
Tišina. Nastavio se odijevati, izvadio je odijelo iz ormara, pronašao
čarape. Prešla sam preko sobe i iščupala mu odijelo iz ruku.
– Gdje si, dovraga, bio te noći? – rekla sam bez daha. – Kćer ti je
nestala, a ti nisi tamo gdje tvrdiš. Što to znači? Što će misliti policija?
Odjednom mu je lice preplavila srdţba, shvativši što se krije iza pitanja.
– Što hoćeš time reći? – upitao me podigavši ton.
Čula sam dečke kako ustaju, i pomisao na njih pospane i nesvjesne što
se događa samo je pogoršala stvari. Svima nam je lagao.
– Zašuti – prošaptala sam. – Pričekaj da dečki odu u školu. Ti moraš u
policijsku postaju. Doći će po tebe.
Promatrao me bijesno, stisnutih usnica.
– Mogu te pritvoriti ako odbiješ otići na ispitivanje.
Nisam znala je li to istina, ali mogla je biti.
Zastao je, dohvatio telefon i izašao iz sobe. Čula sam ga kako otkazuje
kliniku. Dva dana nakon Naominog nestanka odlučio je vratiti se na posao,
ali ovaj put nije imao izbora.
Ed je doručkovao bez riječi i otišao, a Theo je polako skupljao svoju
likovnu mapu. Nije mu se išlo. Moţda nas je prozreo. Kad se sve raščistilo,
okrenula sam se prema Tedu sa suprotne strane stola punog suda od
doručka.
– U redu – promrmljao je kao da se obraća sebi. – U redu. – Podigao je
pogled. – Namjeravao sam ti reći dan nakon što se to dogodilo, ali je taj dan
nestala Naomi, pa nisam smogao snage.
 Istoga trena moja je noćna mora nestala. Znala sam što će mi reći i
rekla sam si da to uopće nije vaţno. U usporedbi s groznom pomisli da ju je
ozlijedio, to što će mi sad priznati nevjeru izgledalo je trivijalno.
– Reci mi sada.
Brzo je preletio pogledom preko kuhinje kao da ju prvi put vidi.
– To je bio jedan jedini put, te noći. Napravio sam glupost. Mlada je,
hoću reći, nije udata.
Nije me bilo briga. Doista me nije bilo briga. Čekajući ga da nastavi,
odjednom sam shvatila zašto se toliko nećkao da pokupi Naomi. Te večeri je
potpuno zaboravio na kuću i obitelj.
– Bio sam iscrpljen. Preskočio sam ručak. Operaciju su otkazali, a Nitin
je preuzeo smjenu za hitnu. Upravo kad sam završio s večernjom vizitom,
Beth je odlazila s odjela…
– Beth? – Beth iz Malih ţena bila je slatkica: velikodušna, ţenstvena. Svi
su ju voljeli.
– Sestra s neurokirurgije. Vidjela je da sam iscrpljen. Rekla je da je u
blizini bolnice restoran koji sluţi bolju hranu od kantine, ali kad smo stigli,
već je bio zatvoren, pa sam ju odvezao doma.
Pomislila sam kako je mirna ta Bethina kuća. Tamo pored vrata ne leţe
blatnjave kopačke za ragbi, ne skače uprljani pas. Tamo su zajedno pretresli
svoje drame s posla. Nisu morali rješavati obiteljska pitanja za koja nema
jednostavnih rješenja poput onih koliko zadaće djeca moraju napisati i
koliko dugo smiju ostati vani. Beth mu je pruţila čašu vina, pustila glazbu i
prigušila svjetla. Sjela je pored njega i upijala svaku njegovu riječ. Nije bila
preumorna za seks.
– Zašto? – pitala sam glasom koji nije bio moj.
Dugo je šutio, a onda slegnuo ramenima. – Ne znam hoće li ti zbog
ovoga biti bolje ili gore, ali nije bilo nekog posebnog razloga. Bila je tamo. –
Zastao je, očito se pitajući da li da nastavi. Ja sam šutjela. Onda je,
izbjegavajući moj pogled, polako nastavio:
– Ti i ja, nikad ne nalazimo vremena…
– Hajde, reci. Nikad ne nalazimo vremena za seks?
– Umorni smo. Odemo spavati…
– Zašto ne kaţeš ono što misliš? – Znala sam, međutim, što misli.
Govorio mi je da sam ja kriva.
Uto je zazvonio telefon. Ted se brzo javio.
– Zdravo. Da, ţena mi je rekla. Spreman sam. Pozvonite i popet ću se. –
Poklopio je zatim slušalicu i okrenuo se prema meni.
 – Michael upravo parkira. Došao je po mene. – Zatim se odlučno
uspravio. – Ţao mi je, Jenny. Namjeravao sam ti reći. – Pogledao me i vidjela
sam da misli kako treba još nešto dodati. – Volim te, znaš da te volim.
Oglasilo se zvono na vratima. Osjetila sam kako mi se nakuplja srdţba i
bol, ali neka pričeka još malo. Osjećala sam ju, ali još nije bila stvarna, više
kao rubno pulsiranje migrene prije nego što doista krene. Stajao je
promatrajući me još neko vrijeme. Koţa mu je još bila brončana od
kalifornijskoga sunca. Kad se susreo sa starim drugovima s medicinskog
fakulteta rekli su mu da je upravo smiješno koliko se nije promijenio.
Ponekad bi mi palo na pamet da ja starim za oboje. Gledala sam kako se
moje prve boriće oko očiju produbljuju, kako mi članci na nogama postaju
prošarani venama, ali sam mislila da je to pravedna cijena za ono što imam.
Mislila sam da ovakve promjene nisu bitne.
– Ţao mi je – ponovio je, kao da će time popraviti stvar. – Razgovarat
ćemo kad se vratim.
Već sam onda bila odlučila da nema smisla razgovarati. Izgovori ne bi
ništa promijenili. Nisam htjela više slušati o tome. Čak sam mu dopustila da
me poljubi za rastanak. Kad je otišao, u misli mi se vratilo Naomino lice. U
glavi nisam imala mjesta ni za što drugo.
 20

Dorset 2010.
Trinaest mjeseci kasnije

B adnjak. Ujutro se čuju koraci i prigušeni smijeh, pa opet tišina. Kad

smo Ted i ja bili mladi i u svjeţoj vezi, voditi ljubav ujutro bilo je lako i
ugodno, bez borbi i pregovora. Koliko je prošlo otada? Ţurim u prizemlje, ne
ţeleći prisluškivati i prisjećati se. Bertie se skutrio u košari i ne miče se.
Preplašena lebdim rukama iznad njegova tijela provjeravajući je li još topao i
istodobno pazeći da ga ne probudim, jer će onda skočiti na noge i zbunjeno
me gledati. U Bristolu bih mu zakvačila vodilicu još dok je spavao, probudila
ga i izvela van. On bi me vjerno pratio u korak dok bih trčala ulicom. Sada to
više nije bio u stanju. Neka spava.
Preko noći je palo još snijega. Grane su porubljene tankim bijelim
linijama. Naslanjam se laktovima na prozorsku dasku da pogledam taj novi
vrt. Naomi je uvijek ţudjela za bijelim Boţićem, ali moram tu misao brzo
potisnuti, jer će mi ispuniti dan. Sad se moram brinuti za obitelj.
Na stolu je neki paketić. Na omotu je otisnuto drveće i zvijezde i ima
smeđu etiketu. Okrećem ju i čitam: “Jenny od Sophie”. Prsti mi zastanu…
“Ne, Naomi, pričekaj do Boţića, budi dobra djevojčica. Idi u krevet.”
Odmotavam paket, povlačeći vrpcu. Unutra je snop debelih i pomalo
neravnih ugljenih štapića za crtanje umotanih u maramicu povezanom
crvenom vunenom niti. Za to je trebalo paţnje i truda. Uokvirene slike
Danovih i Marynih ruku što je naslonjene na zid. Uzimam ih i tiho izlazim iz
kuće.
Na vratima Maryne kuće visi novi adventski vijenac. Već na prvo
kucanje otvaram vrata i vidim joj olakšanje na licu.
– Mislila sam da su već došli.
Pristavlja čajnik. Obitelj dolazi kasnije na ručak. Poklone uzima gotovo
ljutito i ostavlja ispod bora. Neugodno joj je. Ne zna što bi rekla. Više voli
davati. Čaj pijemo za kuhinjskim stolom. Ruke je poloţila na prugasto krzno
mačke u krilu.
 – Nisam vidjela lampice na tvom prozoru. Gdje ti je drvce?
– Nisam ga se sjetila nabaviti. Pobrinula sam se za poklone i hranu. To
je dovoljno – rekla sam.
Mary odmahuje glavom. – Djeca vole drvca.
– Djeca! Mary, to su odrasli ljudi.
– Dan će svratiti kasnije. Mogao bi ti naći drvce i donijeti ga.
Ne smeta me što Mary tjera vodu na svoj mlin. Ne slaţem se, ali nije mi
vaţno. Opraštajući se, poljubim ju u obraz, a ona se mršti.
Ed i Sophie doručkuju u kuhinji.
– Prekrasan ugljen, Sophie! Hvala ti.
Drago joj je. – Moj frend na brodu do mojega pravi ugljen u bačvi za
naftu. Uspijeva nekako usporiti gorenje da traje oko dva dana. Postoji neka
posebna vrsta vrbe koju nabavlja iz Somerseta.
– Upravo takav volim, garavo crn i gladak na papiru.
Puštam toplu vodu iz slavine u sudoper, ušpricam tekućeg deterdţenta i
počnem skupljati tanjure sa stola. Ed mi dodaje praznu šalicu kave. Oči su
mu ozbiljne.
– Znači, slikanje je i dalje najvaţnija stvar u tvom ţivotu, mama?
– Molim? – Okrenem se prema njemu, spustivši jeftine tanjure u vodu s
deterdţentom, pitajući se je li to šala.
Nastavlja, obraćajući se Sophie. Ni traga smiješka na njegovom licu. –
Kad bi mama otišla slikati, znali smo da joj ne smijemo smetati, makar
padale i sjekire. Nije li tako, mama?
Ne znam što bih rekla od iznenađenja. – Znaš da to nije istina.
– Ma daj – kaţe on, naslonivši se na stol skrštenih ruku. Glas mu je
neprijatan i vrlo je uvjeren u ono što govori. – Isto je tako bilo i kad si radila.
Nikad nisi odgovarala na mobitel kad bih te nazvao. Nikad te nije bilo kad
bismo se vratili iz škole. Znala si nas izludjeti.
Ponovno se okrene Sophie, glumeći da mu je to zabavno. – Jasno, nije
bilo ni poštene klope na stolu.
Zašto to čini? – Istina, slikala sam, ali uglavnom kad ste bili u školi…
– Isuse – prekine me Ed, uzviknuvši. – Zar se ni toga ne sjećaš, da te
nije bilo? Kadgod sam bio bolestan, ti bi ostavila kutiju tableta pored kreveta
i zbrisala na posao.
– Puštala sam te da spavaš…
– Tipično. A kako objašnjavaš ono kad si nam rekla za vikendicu? Rekla
si da si ju moţemo uzeti, a onda si se predomislila.
– Samo nisam htjela da tulumarite u njoj…
 – Znala si nestati u svoj “studio” bez riječi – prekinuo me. – Nije ni čudo
da smo se osjećali odbačenima.
Kad bih otišla na kat slikati, to je bilo zato jer sam htjela biti sa sobom,
a ne da se riješim djece. Kako to uopće moţe pomisliti?
– Ed, slikanje mi nikad, ama baš nikad nije bilo najvaţnije.
Sophie pogledava Eda, pa onda mene, pa opet Eda. Zatakne odbjegli
uvojak svoje crvene kose za uho, pa spusti pogled na ruke, vrteći u njima
boţićnu čestitku koju sam joj uručila.
– Naravno da jest – ne da se Ed, ne skidajući pogleda s mene. – Zato što
si sa slikama mogla što si htjela.
Sinoć nije bio takav. – Što bi to trebalo značiti?
– Dok si slikala, ti si bila glavna. U svom lijepom, dvodimenzionalnom
svijetu. Koji nije bio poput nas, premda si dala sve od sebe da bude takav.
Mislila si da si i nama glavna. Određivala si pravila. Milijune pravila. –
Govori zadihano, a oči mu se ţare od bijesa.
– Nije mi jasno otkuda ti sve to, Ed. Pobogu, Badnjak je…
– Niotkuda. To osjećam sve ovo vrijeme. Dolazak ovdje samo me je
podsjetio.
– Nisam znala…
Pruţam ruku da mu dotaknem rukav, a on ju silovito trgne.
– Kako si i mogla znati? Nikad nisi pitala. Nikad te nije bilo. Vjerojatno
si mislila da sam isti kao Theo. – Nasmije se. – To jest, moţda ne tako
savršen kao Theo, ali ono, blizanci jednako razmišljaju, zar ne?
– Naravno da nisam. Znam da ste potpuno različiti.
– Ti me uopće ne poznaješ, baš kao što nisi poznavala Naomi. – Riječi
mu samo naviru: – Nije ni čudo da je sad nema ovdje.
Rekavši to, naglo zašuti, svjestan da je pretjerao. Krene nesigurno
prema meni, ali se onda okrene prema Sophie. – Hajde, Soph. Idemo se
prošetati. – Uzimaju za ruku i povlači kako bi ustala. Ona se pusti da ju
izvede iz kuhinje, ali se na vratima okrene i uputi mi brzi, zabrinuti pogled.
Ruke me peku od osušenog deterdţenta i vraćam ih nazad u sudoper.
Dok mi vrela voda curi po njima, promatram mjehuriće koji se skupljaju na
mojim prstima oko prstenja. Sine mi da sam ih trebala skinuti. Polako
utonem u tišinu, ali mi još odzvanjaju njegove riječi. Dok sam se sjetila da
još moram po namirnice u Modbury, susjedno selo, prsti su mi se već
smeţurali. Brišem ruke i pokušavam skinuti prstenje s prstiju nabreklih od
vode, pa odustajem.
Odnosim Bertieja u auto i vozim polako, ne razmišljajući ni o čemu.
Zapusi snijega prekrili su ţivice i brda. U dućanu nema puno ljudi.
Gomile voća i povrća u ovoj staroj kamenoj kući podsjećaju na slike
nizozemskih majstora iz šesnaestoga stoljeća. Na šini vise mrtvi fazani iz
čijih se kljunova cijedi krv. Vratovi su im meki i potrgani, a šareno perje
muţjaka blista u kontrastu sa smeđim perjem ţenki. Tamnozeleni kelj
pupčar, bjeličasti sitni krumpir i ţivahne klementine prelijevaju se iz drvenih
kutija. Na zid naslonjena vreća datulja. Kupujem svega podosta, uzimam
jaja, slaninu i smrznuti boţićni kolač i trpam sve u auto. Na putu kući
stanem pored mora i izađem da udahnem slanog, ledenog zraka.
Dok stojim na otvorenom vraćaju mi se Edove dobačene riječi. Milijuni
pravila, kaţe. Zar je doista tako izgledalo? Pa valjda je svjestan da te pravila
štite. Bertie i ja šećemo snjeţnom livadom do šljunčane plaţe. Stopala iza
nas ostavljaju prozirne otiske u ledenom snijegu. Trava pod mojim stopalima
savijena je i ţuta.
U daljini, uza sam bijeli rub mora koje se valja, neka se djevojčica igra
sa psom. Čak odavde razaznajem joj svijetlu kosu. U njezinoj blizini stoji
pogrbljen muškarac u crnom kaputu. Pričekam da se pomakne prije nego
što nastavim šetati. Ona trči pomalo zabacujući noge. Naomi je uvijek ravno
trčala, poput strijele.
Da je pravila bilo više ili manje, bi li još uvijek bila s nama? Da ih je bilo
više, moţda bi bila sigurnija. Da ih je bilo manje, moţda ih ne bi ni pokušala
prekršiti. Ali ne radi se samo o pravilima. Ed je imao pravo: nisam dovoljno
vremena provodila s njima. Naomi sa mnom nije razgovarala tjednima prije
nego što je nestala, ali da sam bila tamo, pri ruci, moţda i bi. Da sam
ozbiljno uzela sve one sitne promjene umjesto da sam ih spremala pod tepih,
moţda bih joj bila od pomoći. Rekla sam Tedu da me djeca ne ţele u blizini.
Jesam li si lagala tako da si mogu krojiti ţivot po mjeri?
Snijeg ponovno počinje padati. Svaka za sebe, tanke, hladne pahulje
lijeţu na tlo. Alkohol se nije uklapao u sliku djevojke koja vrijedno radi, pa
sam potisnula tu pomisao i odlučila vjerovati njezinim izgovorima. Čak sam
ih i sama smišljala, propuštajući sagledati pravu Naomi, onu koja je
nanosila debele slojeve šminke, nosila tange, pila, pušila i ševila se.
Zaogrćem se jače u jaknu dok mi pahulje zapuhuju lice. Nisam vidjela ni
pravog Eda. Bila sam previše zaposlena u ordinaciji da bih odgovarala na
njegove pozive. Govorila sam si da i on vrijedno radi, pa je pravi Ed mogao
zaglaviti neopaţeno. Kate je govorila da naša majka nikad nije imala pojma
što se s nama događa, ali ja sam bila još gora. Ja sam vidjela znakove; samo
sam ih odlučila zanemariti.
Nebo je postalo tamno. Bertiejevo je krzno prošarano snijegom, ali se ne
miče i ne stresa ga. Nema nikoga u blizini. Djevojčica i muškarac su otišli.
Vrijeme je da pođemo kući.
Ulazeći u kuću natrpana torbama imam što vidjeti: boţićno drvce u
hodniku isprepleteno bršljanom posprejanim srebrnom bojom. Deblo je
uglavljeno u kantu napunjenu šljunkom sa plaţe. Na obliţnjoj prozorskoj
dasci gore svijeće u malim čašama. Sprej, svijeće i čaše je vjerojatno donijela
Sophie.
Na stolu je Edova poruka:

Neki je Dan ostavio bor. Soph ga je ukrasila.

Otišli smo u pub.
EiS

Svijeće bacaju mekano svjetlo na srebrnasti bršljan. Još stojim na istom

mjestu i udišem miris boţićnog drvca. Uto ispred prozora bešumno prođe
niski automobil po snijegom prekrivenoj cesti i skrene prema kući. Otvore se
ulazna vrata i pojavi se Theo, viši, snaţniji, osunčaniji nego prije. Došlo mi je
da zaplačem od olakšanja. Dok se saginje da me zagrli osjećam da miriše
drugačije, po nekom gorkastom i skupom parfemu. Njegova toplina donekle
ublaţi bol koju vučem od jutra. On se odmakne i stane na stranu: – Mama,
ovo je Sam.
Sam izgleda nekoliko godina stariji od Thea, viši je i ţilaviji. Ne sliči sebi
s fotografije. Moţda zbog brade. Smeđim očima iza naočala paţljivo promatra
oko sebe.
– Zdravo, Sam.
Zagrlimo se, pomalo nezgrapno. Dva poljupca, u svaki obraz po jedan,
što me uvijek zatekne. Pruţa mi stručak cvijeća uz namješteni naklon. Theo
prepričava kako je bilo na putu, na posljednjoj izloţbi, kakav mu je osjećaj
ponovno biti u vikendici. U izgovoru mu se čuje trag američkog naglaska.
Stojim mu blizu, više obraćajući paţnju na njegov glas nego na riječi. Treba
mi malo da se saberem.
– Sigurno ste gladni kao vukovi.
Isprva ne odgovaraju.
– Zapravo i nismo – oglasi se Theo, zagrlivši me nabrzinu. – Ne ljuti se.
Svratili smo u Beach Hut na ručak.
– Ali to je nadomak kuće.
– Nismo vas htjeli opterećivati – vješto se ubaci Sam.
Zar mu je trebalo da prikupi hrabrosti prije nego što me vidi? Ţeli li mi
pokazati svoju premoć, to da nas moţe odvojiti od Thea koliko god dugo ţeli?
Nisam se htjela zadrţavati na ovim mislima.
– E pa, sad ste ovdje, a to je prekrasno. Sigurno ste umorni.
– Htio bih Samu pokazati kuću. Koja je naša soba?
 – Ed i Sophie su u njegovoj staroj sobi, ali je vaša premalena. Moţete
uzeti tatinu i moju.
– Ne budali. Moja će nam biti sasvim dobra. Ja ne zauzimam puno
mjesta.
Osjećam Samov pogled na sebi; gleda kako ću reagirati.
– Kako hoćeš.
– Hvala, mama. Gdje je Ed?
– Otišao je sa Sophie u pub.
– Sophie. Uh, kolike promjene.
– Nabolje – dodaje Sam.
Pojavi se Bertie, koga su probudili naši glasovi i potrči prema Theu
divljački mašući repom.
– Je li to Bertie? – pita Sam pomalo iznenađeno. – Stariji je nego što
sam mislio.
– Bertie! – poviče Theo, kleknuvši da ga zagrli. Zatim podigne pogled
prema Samu.
– Nije star, kako se usuđuješ!
Ali je star, i to Theo primjećuje.
– Kad se tata vraća kući?
Izvučem mobitel iz dţepa i bacim pogled. Još nema poruke.
– Sutra.
Njih dvojica se odu raspakirati, a zatim povedu Bertieja sa sobom da
potraţe Eda i Sophie. Ja navučem svoju plavu pregaču. Treba filetirati i
isprţiti ribu koja leţi u friţideru s neočišćenim račićima u svjetlucavosivoj
ljušturi. Sjeckam celer, luk i češnjak. Zatim uključim radio i traţim boţićne
pjesme. Misli mi zaokupi poznata glazba i malo potisne osjećaj krivice i
ţaljenja.
Čuje se kucanje na vrata. Brzo ispirem ruke i idem ih otvoriti, sva još
suzna od luka. Bit će da je Ted i da je izgubio ključ. Osjećam blagu mučninu
od strepnje, pomiješanu s ljutnjom što će me vidjeti crvenih očiju i što ću
smrdjeti na luk. Obrišem ruke o pregaču i otvorim vrata.
Isprva se u mraku ne vidi ništa, a zatim pod svjetlo na ulazu stupi Dan.
Lice mu izgleda mršavije nego inače, isklesano sjenom kapuljače poput
skulpture. Oči su mu upale u sjenu. Pristupim mu bez razmišljanja i
poljubim ga. On se snaţno zacrveni.
– Hvala ti za drvce, prelijepo je – poţurim otkloniti neugodu riječima. –
Sophie ga je ukrasila. To je Edova prijateljica. Jučer su stigli.
– Zašto plačeš? – pita me iznebuha.
– Ne plačem. Rezala sam luk, pripremam večeru. Uđi, pridruţi nam se.
 – Ne bih… hvala na crteţu.
Promotri me paţljivo, a potom se okrene i ode spuštenih ramena, tuţan
i ljut u isto vrijeme. Izbjegao je obiteljski Boţić i došao ovdje. Osjećam kao da
sam ga izdala.
Ponovno miješam luk, dodajem ribu i temeljac, šafran i vino. U dţepu
mi zabrunda mobitel najavljujući da je stigla poruka. Operem ruke i izvadim
ga.
Ne stiţem za Boţić. Nadam se za Novu. T
Ni ţao mi je. Ni pusa. Ni poruke za Eda ili Thea. Odavna sam si već bila
obećala da mu neću dopustiti da me opet povrijedi. Ne stiţem za Boţić. Ako
mu je let otkazan, zašto to ne kaţe? Odloţim mobitel, ne odgovorivši na
poruku. U proteklih godinu dana radila sam na tome da mi ne bude vaţno
što Ted radi, i sve do sada mi se činilo da mi polazi za rukom.

Bristol 2009.
Šest dana kasnije

Tedova nevjera nije bila problem. S tim smo se mogli nositi i kasnije, kad
bude vremena. Tada neće boljeti.
Rekla sam si da mi to ide od ruke. Uvijek sam znala poredati stvari po
vaţnosti.
Kasnije tog jutra, Ted je nazvao iz policijske postaje.
– Rekao sam im. Na kraju nije bilo tako komplicirano – kratko me
izvijestio.
Vjerojatno su ga u postaji dobro razumjeli. Tipično muška stvar ta
nevjera, vjerojatno su si objasnili. Smatrali su da to zapravo nije vaţno.
Kad se Ted ponovno pojavio u kuhinji izgledao je puno bolje. Čak je
nekako odisao zadovoljstvom, poput dječaka koji je napravio spačku i
shvatio da bi se mogao izvući. U nekom drugom ţivotu bih mu moţda i
ponovila njegov uvjeţbani izgovor da je bio u bolnici one noći kad je nestala,
ali sam se već tada osjećala toliko udaljeno od nas kakvima sam nas ranije
zamišljala da nije imalo smisla. Bila sam tek znatiţeljna.
– Kako to da su ti povjerovali.
– Pozvali su Beth i…
– I?
– Nazvali su restoran u kojem smo pokušali večerati. Sjetili su se da su
nam rekli da je zatvoreno.
 Mi. Nam. Stajala sam u kuhinji dok su mi njegove riječi odzvanjale u
mislima. Ted me promatrao bez riječi. Nisam mogla dopustiti da to postane
vaţno. Da postane prepreka.
– Napravila sam popis onoga što moramo napraviti – rekla sam kratko.
Ted je odvratio pogled. – Nije mi ništa značilo, Jenny. Bio sam umoran i
pijan. Glupa pogreška. Nije moglo biti beznačajnije.
Pogreška. Ne izdaja ili laţ. Nakon dvadeset godina itekako su postojale
razine na kojima je to nešto značilo, ali da sam na trenutak smetnula s uma
gdje sam, lako mi se moglo dogoditi da mu počnem zamjerati.
– Uopće ne ţelim sad o tome razgovarati – rekla sam.
– Ne moţemo se praviti kao da se to nije dogodilo – odgovorio je,
začuđeno me pogledavši.
– Upravo je to moja namjera. Zasada. O tome ćemo brinuti kad nađemo
Naomi.
– Svejedno ti je što sam ti bio nevjeran? – pitao je s nevjericom.
– Što hoćeš od mene, Ted? Scenu?
– Pa to bi bila normalna… – nije znao kako završiti rečenicu.
– Neću. Nemamo vremena za to.
Vidjela sam neki odsjaj u njegovim očima. Razočaranje? Pobjedu?
Slegnuo je zatim ramenima i dodao: – Imaš pravo. Ponestaje nam vremena.
Što je danas na redu?
– Gospođica Wenham.
– Gospođica Wenham?
– Ravnateljica. Imamo sastanak u podne.
– Kvragu. Odgodio sam kliniku na podne jer sam morao u policiju. –
Objesio je usta i raširio bespomoćno ruke.
Pusti. Ja ću.
– Ne moramo oboje biti prisutni – rekla sam. – Ţelim saznati je li se
netko u školi sjetio nečega od zadnjeg razgovora s policijom. A napravila sam
i petsto primjeraka njezine školske fotografije s podacima kad je i gdje
posljednji put viđena.
– Zar to već nije napravila policija? – upitao je namršteno, misleći valjda
da mu je nešto promaklo. – Jedna je vani na uličnoj svjetiljci. U školi ih mora
biti još mnogo.
– Nije za susjedstvo – rekla sam. – Obići ću cijeli Bristol: klubove,
pubove, ţeljeznički kolodvor, autobusni kolodvor. Gdjegod ima slobodno
mjesto stavit ću je. – Govoreći to hodala sam po kuhinji, skupljajući mapu sa
slikama, ljepilo, pribadače, čekić i čavle.
– Mogao bih ti pomoći večeras. Moţda uspijem otići s posla i kasnije
popodne.
 Bilo mi je teško pogledati ga.
– Michael će mi se pridruţiti.
– Što da kaţemo dečkima?
– Ništa.
Pogledao me s olakšanjem: – Stvarno?
– I ovako im je već dovoljno teško. Sam si rekao: ništa se vaţno nije
dogodilo.

Ted je otišao, a ja sam se okupala. Dok mi je topla voda u kadi blaţila tijelo,
počele su me opsjedati nesnosne slike u glavi: blatnjava Naomi ţeljna
udobnosti kupanja u kadi, njezino izmučeno tijelo na kojem se suši blato, ili
još gore, zatrpano blatom. Zemlja u ušima i ustima. Da je mrtva, bi li joj oči
ostale otvorene? A usta? Brzo sam ustala iz kade i ţestoko se istrljala
ručnikom. Misli na nešto drugo, bilo što. Nešto što da je nadu. Dečki se
zasada dobro drţe. Jade je sve bolje. Preţivi, rekla sam u mislima blijedome
licu u ogledalu. Zamišljaj Naomi kako se smije kao poslije predstave, kad ju
je zagrlio Ted. Ne mogu vjerovati da je neću opet vidjeti. – Preţivi dotada –
šapnula sam, ne znajući govorim li Naomi ili sebi.
Nije mi se dalo navlačiti kaput, premda je dan bio siv i hladan, kakvi
već jesu krajem studenoga. Pred ulaznim vratima neki se umorni muškarac
odgurnuo od vrtnoga zida, s notesom u ruci i pomnim izrazom suosjećanja
na punašnome licu. Kad je shvatio da mu neću odgovoriti na pitanja počeo
me fotografirati. Okrenula sam mu leđa i poţurila niz ulicu. Još sam ga neko
vrijeme čula kako me zadihano prati. Škola je bila tek pet minuta hoda od
kuće. Prošla je ovuda stotinama puta. Je li ju neko posljednjih tjedana
promatrao? Uhodio ju dok je ulazila u novu vezu, biljeţeći vrijeme kad dolazi
i odlazi i kad bi mogla biti sama?
Gospođica Wenham me dočekala u svom kabinetu. Ojača ţena u
pedesetima. Ustala je da me pozdravi. Pojavom je uvijek bila ista, bez obzira
na priliku. Imala je čeličnosivu kovrčavu kosu, uredno počešljanu. Stisnula
mi je ruku.
– Doktorice Malcolm, uţasno mi je ţao zbog ovoga što se dogodilo. Ovo
je vrlo tjeskobno vrijeme za vas. U školi činimo sve što moţemo da
pomognemo istrazi. – Dok smo sjedale paţljivo me promotrila, ne neprijazno,
već samo znatiţeljno.
– Hvala. Samo sam htjela provjeriti je li se netko od osoblja sjetio nečega
u međuvremenu ili moţda… – Već mi je bilo jasno da mi nema ništa novoga
za reći i obuzeo me takav umor da sam jedva završila rečenicu: – …moţda
neko od djece zna nešto, pa vam je reklo otkad je bila policija ili… – Ovo nije
imalo smisla.
Odmahnula je glavom. – Policija je bila ovdje već tri puta. Ipak ima
nešto; gospođa Andrews, Naomina razrednica, htjela bi razgovarati s vama.
Pokazala je prema jednom stolcu. Blijeda mlada ţena koju dotad nisam
primijetila ustala je i prišla mi.
– Dobar dan, doktorice Malcolm. Ja sam Sally Andrews.
Kosa joj se otela ukosnici s jedne strane i padala u oči. Mlako mi je
stisnula ruku i nelagodno se nasmiješila. – Veoma mi je ţao zbog… onoga što
se dogodilo. – Lice joj se zarumenilo. – Otkad je policija bila ovdje malo sam
razmišljala. Rekli su da javimo ako se sjetimo bilo čega što bi nam se činilo
neobično, i sinoć sam se sjetila nečeg neobičnog u vezi s Naomi. – Sjela je na
kauč pored mene.
– Kako to mislite, neobičnog? – upitala sam je oštrije nego što mi je bila
namjera.
– U posljednja dva mjeseca bila je nekako odsutna. Tada sam mislila da
je loše raspoloţena, ali mi je rekla da je dobro.
Šutjela sam. Sally Andrews je primijetila da je trudna, makar ne
svjesno. Ovo nije nikakav pomak.
Ţena je nastavila: – Zapravo me nije zabrinjavala ta njezina odsutnost,
ali kada me je pitala nešto o odlasku iz škole, to mi se učinilo čudnim. –
Progutala je knedlu. – Ţeljela je znati moţe li poloţiti ispite ako ode ranije.
– Ranije?
– Mislila sam da govori o odlasku nakon što poloţi predmetne ispite. Da
se nakon njih hoće odmoriti. Neke djevojke to čine, a potom se vrate poloţiti
višu razinu. Međutim, dok sam sinoć bila u kupaonici čula sam kako na
radiju opet govore o Naomi.
Zamislila sam njezino vitko tijelo kako pluta u kadi, kapa za tuširanje
na glavi, muţa kako tapkajući ulazi i izlazi.
– Tada mi je sinulo da je već znala da će otići prije polaganja
predmetnih ispita u ljeto. Pretpostavljam da se radi samo o slučajnosti, ali
kad sam čula da dolazite danas, pomislila sam da vam to moram reći. Za
svaki slučaj. – Zatim je zašutjela, rumenih obraza.
Ponovno sam se rukovala s njom, zahvalila im objema i otišla. Vraćajući
se kući imala sam potrebu potrčati. Moţda je ipak Naomi sve ovo isplanirala.
Tjednima je prikupljala novce i smišljala što će napraviti s ispitima koje će
propustiti. Ako je doista otišla svojom voljom, to mijenja sve. To znači da je
dobro. Da će se vratiti.
Kad me je Michael došao pokupiti, iznenadio se da sam ga dočekala
spremna, našminkana i sa smotuljkom fotokopija u ruci.
– Spremna? – pitao je.
Kimnula sam i krenula s njime. Dok mi je otvarao vrata auta, nije bilo
nikakve nelagode u njegovom ponašanju. Očito mu nije bilo teško zaboraviti
onaj poljubac. Ili mu to nije bio prvi put, pa je naučio kako se praviti da se
ništa nije dogodilo?
Prepričala sam mu što mi je rekla Sally Andrews. Pomno je razmišljao
što bi to moglo značiti.
– Naomi je bila trudna – rekao je. – Razmišljala je o onome što dolazi
kasnije. Za bebu će trebati slobodnog vremena i vjerojatno neće moći na
predmetne ispite. Vjerojatno je htjela saznati moţe li ih polagati kasnije.
Na te mi je riječi tek rođena nada ponovno počela kopnjeti.
– Ne djeluje mi kao djevojka koja ţeli nanijeti toliku bol svojim
roditeljima. – Pogledao me. – Oprosti, Jenny.
Ne ţeli li doista? Ulice pune ljudi koji nisu Naomi klizile su niz prozor
auta. Promatrajući ih kako hodaju pločnikom, ţivi i nesputani, shvatila sam
da ju nisam izgubila sada. Izgubila sam ju davno prije nego što je nestala i
nisam više znala tko je ona.
 21

Dorset 2010.
Trinaest mjeseci kasnije

Jer, dijete nam se rodilo.

Sin nam je darovan…

I zvijaju se radosni jutarnji glasovi iz sivoga kamena i zatamnjenih stakala

domova, pa lebde ponad grobova prekrivenih lišajem. Čudno je kako su svi
sretni zbog Isusova rođenja s obzirom da znaju kako je završio. Pa valjda im
je jasno da bi se onoj djevojci srce slomilo već tamo u štali da je znala što će
se dogoditi njezinom djetetu.
Naomino rođenje carskim rezom bilo je pjesma u usporedbi s bolovima
kroz koje sam porodila dečke. Imala sam osjećaj kao da varam. Podigli su ju
i dali mi je u ruke onako krvavu i uţarenu. Mirno me je gledala svojim
ozbiljnim plavim očima, kao da me prepoznaje. Nisam je htjela dati od sebe,
ali su je uzeli, umotali i predali Tedu da ju pridrţi dok me ne zašiju u
pretoploj i mirnoj rađaonici. Izgledali su opčinjeni jedno drugim.
Bertie njuška crkveni zid pa podigne nogu. Odgega njuškajući niz
puteljak i ja krenem za njim. Sinoć nisam mogla dočekati djecu da se vrate iz
puba, ali mi ni rano lijeganje nije pomoglo da se ne osjećam umornom.
Puteljak nas odvede prema plaţi. Po selu se priča da su ovim puteljkom u
davna vremena švercali robu.
Neki u selu govore da se noću mogu čuti koraci čizama po šljunku i
rzanje konja, odjeci psovki i kotrljanje drvenih kola koja prevoze sanduke s
rumom. Jutros se, dok hodam, čuje tek pucketanje leda pod snijegom. Iz
ţivice preplašeno prhne fazan, kriješteći na uzbunu. Kako se udaljavamo
puteljkom, tako iza nas zamire Handelova glazba.
Izlazimo na šljunčanu plaţu. More valja ţutu pjenu. Nema nikoga
drugog. Dok se sunce polako uspinje nebom, malena se svjetla ljeskaju na
vodi. Zatvorim li oči dopola, gotovo da nalikuju gradskim svjetlima one noći
kad se Naomi rodila, samo ţarkijima. Savjetnik mi je rekao da neka sjećanja
ostavim umotana u koprenu do trenutka kad smognem dovoljno snage. Sad
sam ju smogla. Sjećam se kako se grad prosuo poput biserja na platnu. S
bolničkog prozora zaslijepilo me njegovo ponoćno blještavilo, čarobno i
tajnovito. Bila sam ja svjesna da ulice bruje prometom i da su pločnici
prekriveni rigotinom, golubljim izmetom i vjetrom nošenim smećem. Ali s
četvrtoga kata odjela za rodilje ulice su izgledale neuprljano i slavljenički.
Viseći most koji spaja Clifton i Bristol u zamračenoj je sobi bliještio poput
rođendanskih svjećica. Dok sam je ljubila po glavi okus joj je bio voštan, a
kosa poput pokisla perja. Sjela sam na stolac pored prozora, mršteći se na
zatezanje šavova od mačjeg crijeva urezanih u bolno tkivo. Naomi se
promeškoljila i zacmizdrila. Primila sam ju njeţno za potiljak i prinijela
bradavici. Dojenje nas je toliko povezivalo da sam imala osjećaj da je još u
meni. Ted je otišao spavati doma. Zamišljala sam ga glave okrenute prema
jastuku, nakošene prema mojoj strani kreveta, s rukom na mome jastuku.
On sad mirno hrče, pomislila sam smješkajući se, privijajući ju uz rame,
osjećajući njezinu toplinu sve do srca.
Ponovno je počeo padati snijeg. Vrijeme je za povratak. Ogledam se oko
sebe, očekujući da mi je Bertie za petama. Nema ga.
Sjećam se da se s puteljka spustio na plaţu. Valovi su visoki i snaţni.
Obuzme me strepnja. Gdje li je? Zazivam ga glasno, ali mi glas odnosi vjetar.
Trčim po plaţi, spotičući se o šljunak. Moţda je već krenuo puteljkom prema
kući? Uto ga ugledam kako se skriva iza čamca. Leţi i trese se. Bit će da ga
je dohvatio val. Diţem ga s naporom. Potpuno je mokar i pokušava mi se
oteti iz ruku, makar još uvijek maše repom.
– Blesavi starkeljo – korim ga, prislonivši obraz uz njegovu svilenkastu
mokru glavu. – Da to više nikad nisi učinio.

U kući su svi ustali. U kaminu bukti vatra. Dok brišem Bertieja ručnikom,
udišem miris kave i tijesta za vafle. Sam je navukao pregaču, a na stolu se
kočoperi stroj za pravljenje vafla s crvenom drškom.
– Vaš poklon – kaţe. – Htio sam da ga odmah isprobate.
Na tanjuru naslagani zlatni hrskavi vafli. Nestalo je jučerašnje napetosti
i osjećam da smo se tek danas upoznali kako treba.
Ed ulazi iz dnevne sobe, ali izbjegava moj pogled. Vjerojatno mu je drago
što sam sinoć otišla rano spavati. Tako se nije sinoć morao ponovno suočiti
sa mnom. Uzima vafl i guta ga cijelog. Mršaviji je nego što sam mislila.
– I, kad se vraća tata? – pita.
– Jučer mi je poslao poruku. Ipak neće doći… kaţe da ne stiţe. Problemi
s letovima, pretpostavljam.
– Znao sam. Rekao sam ti da je na odmoru.
 Sjedne. Miješajući tijesto za vafle, Sam ga dotakne po ramenu.
– To je zbog one ţenske, ha? – pita, piljeći u mene.
– Koje ţenske? – Pogledam ga zbunjeno. Da ne krivi Tedovu tajnicu zbog
otkazanih letova?
– Pobogu, mama, ne moraš se zbog mene praviti kao da ne znaš. Ja
znam.
– Znaš što?
– Za Beth, što misliš? Došli su se oprostiti sa mnom prije nego su otišli
u Juţnu Afriku. Kladim se da je do nje. Vjerojatno je htjela još ostati. Safari i
to.
Ed izgovara njezino ime tako nehajno. Samo se jednom dogodilo, tako je
rekao Ted. Nazvao je to pogreškom, i ja sam mu odlučila vjerovati. Svi su
utihnuli. Osjetim Samov pogled na sebi. Trudim se zadrţati miran izraz lica.
– Ljepše mu je s njom. Naravno – šturo će Ed.
– Moţda se ne radi o tome. – Dohvatim stolac i sjednem na njega. –
Moţda se negdje zadrţao.
– Prestani ga braniti – kaţe Ed, odustajući: – Mislim, koga briga? Zar je
to doista vaţno?
U krivu je. Ne branim Teda. Branim sebe. Mislila sam da je let otkazan.
Glupača. Bacim pogled po prostoriji. Pokušavam se orijentirati. Dečki.
Michael. Bertie. Moje slike. Kuća. Mary i Dan. Theo prilazi i daje mi poljubac.
Onda poljubi Sama.
– Da nisi ni probao – kaţe Ed bratu, pokrivajući lice objema rukama.
– Ne brini. Ne namjeravam dirati tvoju šugavu glavu – odgovori Theo
pruţajući ruku prema vaflu. – Izgledaju fantastično.
– Tata neće doći – kaţe mu Ed.
– Molim? – promrmlja Theo, ţvačući.
– Odlučio se još malo provesti u Africi s djevojkom.
– Djevojkom? – Theo prestane ţvakati. – Kakvom djevojkom? – Pogleda
prema meni.
– Mami je to okej – dodaje Ed. – Koga onda briga?
– Osim toga – ubaci se Sam, paţljivo stavljajući dva nova vafla na vrh
kupa – bit će više vafla za nas. – Nasmije se.
Hvala ti, Boţe, na Samu. Sad mi je jako drag. Theo primijeti da se
smiješim pa nesigurno uzvraća osmijeh. U tome se trenutku pojavi Sophie u
narančastocrvenom dţemperu. Baci pogled prema meni da vidi kako sam.
– Sretan Boţić – pozdravi.
Sam nas vodi prema dnevnoj sobi, staje pred razbuktali kamin i otvara bocu
šampanjca koju je ponio sa sobom. Čep pukne u strop, a iz boce prokulja
pjenasta tekućina, zalijevajući mu rukav dok pokušava natočiti čaše. Prvu
čašu dobivam ja.
– Za hrabrost – nazdravlja. Ima drage smeđe oči.
Nasmiješim mu se i podignem čašu: – Za hrabrost.
– Tako je, mama. Treba imati hrabrosti pozvati ovaj čopor za Boţić –
kaţe Theo.
Hrabrosti? Pa spašavaju me. Bacim pogled kroz prozor. Netko – Theo?
Sophie? – je na vrtnom zidiću namrvio kruha i sad se ptičice poput sitnih
trokutića goste kljucajući, uzlijećući i slijećući, boreći se za mjesto. To me
ţivo podsjeti na moj medeni mjesec. Na šator u Serengetiju. U doba obroka
oko nas bi oblijetale ptice, slijetale na stol i tukle se za mrvice. Sjećam se
Tedova zagrljaja. Stalno smo se grlili. Vrućina, seks i nepomućena sreća.
Miris vrelog platna. Trne mi koţa. Zajedno su već godinu dana. Znači, ipak
se nije radilo o jednom jedinom putu. Eno ih slave u Africi.
– Mama, čekamo te da otvorimo poklone.
Uopće se nije prestao viđati s njom. Svaki je put lagao.
– Ed, čekaj mamu.
Koliko sam bila naivna da mu vjerujem. Mogla sam pročitati sve
znakove, ali nisam htjela, a kad zatvorim oči imam osjećaj da mi u nosnice
ulazi blagi miris lavande.
– Gledaj, mama.
Otvorim oči.
Theo i Sam su iz auta donijeli ogroman plosnati paket i naslonili ga na
zid. Theo je donio škare iz kuhinjske ladice i sad mi ih pruţa, jednom rukom
pridrţavajući paket.
– Kad bolje razmislim, moţda da pričekaš s otvaranjem.
– Da pričekam? Nema šanse. – Sada se moram usredotočiti na ono što
je vaţno. Miris lavande prekrije topli vonj goruće jabukove klade i boţićnog
bora. Sigurno se radi o jednoj od Theovih fotografija New Yorka, ili moţda
Sama. Ili Thea i Sama s New Yorkom u pozadini.
Počnem rezati papir.
– To je Naomi, mama – kaţe mi Theo, pomalo napet.
Potrgam ostatak papira.
Naomi je na svim fotografijama. Eno jedne velike u sredini, koju je
napravila škola za Priču sa zapadne strane. Tad je već bila trudna. Koţa joj
sjaji. Tu je još barem stotinu njezinih fotografija različitih veličina i oblika.
Na jednoj trogodišnja Naomi jaše na Tedovim leđima, na drugoj je s
neravnim šiškama jer si je sama odrezala kosu, zatim s deset godina gdje
nosi aparatić za zube i maše s grane na našem drvetu, pa onda s dvanaest
gdje drţi jahaću palicu i smije se s Nikitom.
– Theo… – ne mogu dalje.
– Oprosti, mama. – Ovo ga je pogodilo.
Sam mu tiho prišapne: – Upozorio sam te. Odnijet ćemo to.
Sagne se kako bi podigao teški okvir.
– Čekajte. Ovo je prekrasno. Nemojte odnijeti. Ostavite ovdje na zidu. –
Pokaţem gdje. – Objesit ću ju pored djedove fotelje. Tako ću ju moći gledati
kadgod se zavalim u nju. Moći ću ju pregledavati, sliku po sliku.
– Našao sam ove slike kad sam s tatom išao čistiti tavan. – Theo sad
izgleda sretniji. – Htio sam ti ih dati još prije, ali sam mislio da je bolje
pričekati. Vjerojatno ti ih ni sad nisam trebao dati.
– Poklon je savršen.

Ed stavi još klada u vatru. Sam je navalio da on pripremi boţićni ručak.

Donio je sa sobom iz Amerike kukuruzni kruh i negdje pronašao brusnice i
filu. Theo i Sophie također nestanu u kuhinji. Ne daju mi unutra.
– Morate se odmoriti – kaţe mi Sophie srameţljivo i zatvori vrata.
Ed leţi pored vatre, podlaktio se i čita jednu od svojih novih knjiga.
Tijelo mu je opušteno, kao da je jučer rekao sve što je imao za reći.
Promatram kako mu zjenice idu lijevo-desno. Jednoga će dana moţda
shvatiti da mi nije bilo lako, a to je vjerojatno najviše čemu se mogu nadati.
Čuje se tiho kucanje na vrata. Ed ustane i ode u hodnik. Nakon kratke
stanke čujem: – Hej, tvoje drvce sjajno izgleda. Hoćeš ga vidjeti?
– Ma ne… ja… samo sam htio reći da baka kaţe da joj je nestalo drva,
pa… ako moţemo posuditi… – To je Danov glas, nesiguran, pun iščekivanja.
Otvaraju se kuhinjska vrata. Iz fotelje vidim Sama kako izlazi noseći
čašu šampanjca i stavlja ju Danu u ruku. – Ne dolazi se za Boţić, a da ne
popiješ nešto – kaţe mu toplo.
Dan uđe i skine cipele. Baci upitan pogled prema meni. Ja se
nasmiješim i podignem čašu. Opet je navukao svoju majicu s kapuljačom i
traperice koje su mu skliznule na kukove. Smrznuo se; bit će da je stajao
vani neko vrijeme.
Dan nestane sa Samom u kuhinji. Minutu kasnije ugledam Thea u vrtu
kako trpa klade u tačke i gura ih kroz vrtna vrata na puteljak koji vodi
prema Mary. Ona će shvatiti da se Dan izvukao od obiteljskog ručka i
smisliti ispriku za njega.
U kuhinji gotovo da i nema više mjesta, sad kad smo svi u njoj. Na stolu
između svijeća leţe isprepletene grančice boţikovine i bršljana. Sophie je
nahranila Bertieja i on joj sad sjedi pored nogu.
Sam pred Dana stavlja tanjur iz kojeg se puši. Na njemu odrezak
punjene purice preliven umakom. Danu je neugodno.
– Nisam…
– Htjeli smo te upoznati – ubaci se Theo. – Mama nam je rekla što si
napravio od granja jabuke. Jednom sam fotografirao svoju sestru uokvirenu
granama kakve si ti, kako kaţe mama, iskoristio za svoje drvene skulpture.
Sestru. Svoju sestru. Ove riječi nisam čula mjesecima. Već zbog njihova
zvuka čini se kao da je tu. Ed me promatra. Jednom je rukom zagrlio
Sophie, a drugom podigao čašu. Promatra me. Pogled mu je suzdrţan, ali ne
kao prije.

Bristol 2009.
Osam dana kasnije

Edov me pogled uplašio.

Toga sam se jutra probudila sa spoznajom da je prošao već cijeli tjedan i
još jedan dan otkad je Naomi nestala. Dosada su se stvari već trebale
ubrzati. Umjesto toga, činilo se da se sve usporilo. Nije mi ostalo ništa drugo
nego čekati. Još gore, bila sam paralizirana od straha.
– Dosta je – rekla sam glasno, odbacivši nogama prekrivač. – Dosta je. –
Danas će biti drugačiji dan.
Ted je već bio otišao na posao, a i Theo je otišao ranije. Na stolu je
stajala poruka da je otišao prikupiti materijale za ispit za stipendiju. Prijavio
se za tečaj fotografije u njujoršku filmsku akademiju naredne godine. Sve je
ovisilo o toj stipendiji, ali sam ja zaboravila da je to danas. Inače ga ne bih
pustila bez jačeg doručka. Razgovarali bismo o pogađanju pravog trenutka i
tehnikama i ja bih mu poţeljela sreću. Proţeo me osjećaj krivnje. Sve sam
puštala od sebe.
Ed se spustio baš kada sam pripremala kavu. Sjeo je za stol, i kad sam
prošla pored njega, ponovno sam osjetila onaj ustajali vonj.
– Petak, dakle? – pitala sam, provjeravajući sjećam li se njegove rutine.
– Veslanje? – Anya mi je rekla da mu oprema danima leţi na podu kupaonice
natopljena vodom.
 Poloţio je oba dlana na stol i tako se snaţno odgurnuo od njega da sam
se morala izmaknuti. Ustao je i pogledao me bijesno.
– Jebote, nisam dijete – ispalio je taman prije nego će zatvoriti vrata.
Uto je u kuhinju tiho ušla Anya. Donijela je malu svjetloruţičastu
ciklamu, stavila je u lonac na stolu i kimnula glavom. Znala sam da me ţeli
odobrovoljiti. Mekane latice oštrih nabora na trenutak su mi privukle
paţnju. Cvijeće ide uz bolest i smrt i groblje, ali ovo je bilo ruţičasto, poput
cvijeća koje sam nosila za vjenčanje.
– Hvala ti, Anya, krasno je.
Nasmiješila se i počela pospremati stol. Svatko drugi bi u tom trenutku
bio uljez, ali ne i njezini paţljivi pokreti, koji su djelovali kao lijek. Bez nje bi
se ova kuća srozala u prljavi kaos. Edu je bilo jednako teško kao i svima
nama. Čak i teţe. Bez obzira koliko smo mu puta rekli da to nije njegova
krivnja, znala sam da se osjeća krivim.
Pronašla sam bijeli karton A3 formata koji je pao iza mog radnog stola.
Theo je za svoj šumski projekt kupio više nego mu je trebalo. Napisala sam
“Naomi” u sredini plavim flomasterom i nacrtala niz koncentričnih krugova
koji su se širili od njezina imena. Prvi je bio za obitelj, drugi za školu. U
njega sam upisala Nikitino ime i stavila kvačicu, što je značilo da je
razgovarala s policijom. James, još jedna kvačica. Učitelji: Sally Andrews,
gospođica Wenham. Kvačica. Kvačica. Što s drugim učiteljima? Gospođa
Mears, učiteljica drame koja je dala otkaz? Morala sam pitati Michaela.
Nacrtala sam još jedan krug za ljude koje je često viđala, ali ne svaki
dan. Anya? Anyin muţ? Pogledala sam ju, ništa ne govoreći. Mela je pod.
Osjetila je moj pogled i nasmiješila se. Pored imena njezinog muţa stavila
sam upitnik kao podsjetnik da trebam provjeriti s Michaelom je li razgovarao
s policijom.
Ovome su krugu pripadali i susjedi. Gospođa Moore preko puta, Harold,
njezin sin, tamna silueta na prozoru. Sigurno ga je Michael već provjerio, ali
sam za svaki slučaj i pored njegova imena stavila upitnik.
Tko još? Predstava. Bilo tko iz kazališta. Osoblje na recepciji. Je li
Michael razgovarao s njima?
Uto sam čula bolni povik i tresak metle o pod.
– Anya, jeste li dobro?
– Udarila sam prst na nozi. Na vašu torbu za doktore. Ne vidim ju tu,
novo mjesto.
– Oprostite. Gurnite je nazad pod klupu. Izgleda da ju je netko slučajno
šutnuo van.
Torba za doktore. Posao. Još jedan krug. Kolege i pacijenti. Da se vratim
na posao, nešto bi mi moglo potaknuti sjećanje. Frank je predloţio da se
maknem dok ovo traje, ali mi se već sad činilo predugo. Htjela sam nešto
poduzeti. Čak je i ova karta bilo nekakvo poduzimanje.
Pokazala sam kartu Michaelu kad je svratio oko podneva. Pitala sam se
kako je to ući u ovu kuću i zapahne li te opori miris ţalosti već s vrata.
Skinuo je jaknu i zavrnuo rukave. Imao je snaţne podlaktice. Nešto me u
njegovu smirenom licu i usredotočenosti sivih očiju podsjetilo na vojnike
uoči bitke.
Zazviţdao je očarano. – Ovo izgleda kao profesionalni graf ispitivanja.
Što ti znače ovi upitnici?
Pruţila sam mu šalicu kave. Došlo mi je da se nasmijem: – Sve je ovo
jedan veliki upitnik.
Nagnuo se nad moju kartu. – Na neka smo pitanja već dobili odgovore,
pa ih moţemo odmah prekriţiti. Poput škole – rekao je.
– Gospođa Mears?
– Aha. Alibi joj je dobar. Dosje joj je čist kao suza. To vrijedi i za sve
druge učitelje u školi.
– A što je s ostalim osobljem?
– Provjerili smo. Uključujući pomoćno osoblje, vrtlare, čistače, kuhare i
domare te recepcionera i osoblje za šankom u školskom kazalištu. Sve smo
ih ispitali i provjerili alibije.
Očito si je dao posla. To je, dakako, bilo dobro, ali sam svejedno
potonula. Nadala sam se da ću biti korisna i učiniti nešto što bi nas pribliţilo
njoj, a u stvari samo sam kaskala za njima.
– U redu. A što je s mojim poslom? Hoćemo li tamo pogledati? – pitala
sam.
– Razgovarali smo s tvojim kolegama. I oni su spomenuli Jeffa Pricea, ali
je on bio u bolnici s Jade, kako si i sama rekla.
Šapnula sam: – Anyin muţ?
– Obavili razgovor. Alibi čist. Već si nam prve noći dala mnoštvo ovih
informacija.
Optimizam mi je počeo kopnjeti. Što mi se dogodilo s pamćenjem?
Jedino čega sam se sjećala je kako molim policiju da ju pronađu. Molim i
plačem.
Ponovno sam pogledala na svoju kartu. – A što je sa susjedima?
– Jučer sam završio s gospođom Moore.
– Što je rekao Harold?
– Nije bio doma – odgovorio je Michael i popio gutljaj kave. – Rekla mi je
da se ne trudim s njime. Izgleda da nije u stanju razgovarati.
– Nikada ne izlazi, ali sam sigurna da umije razgovarati. Štiti ga. –
Zamislila sam tu ţenicu kako se leđima naslonila na zatvorena vrata iza
kojih je sakrila sina. Ţustro sam se nagnula prema Michaelu: – Uvijek
promatra kroz prozor. Moţda je nešto i primijetio…
– Onda moramo saznati ima li nam što za reći – odgovorio je i ustao. –
Ţeliš li sa mnom? Moglo bi biti korisno, ali ako ga budem morao detaljno
ispitati, morat ćeš otići.
Uzela sam s hrpe pored računala nekoliko fotokopija Naominih
fotografija. Dok smo prelazili cestu, Michael je zastao i skrenuo prema
bijelom kombiju parkiranom blizu naše kuće. Otvorio je vrata i čula sam
kako je podigao glas, ali ne i što govori. Nije se trebao gnjaviti. Nije me bilo
briga za novinare. Svaki mi je trenutak bio ispunjen stravom tako da ih
uopće nisam primjećivala. Ted ih nije mogao podnijeti.
Gospođi Moore je trebalo nekoliko minuta da se pojavi na vratima. Oko
struka je čvrsto svezala pregaču. Vidjevši nas zajedno, lice joj se ukočilo.
– Već sam sve rekla – pokazala je optuţujući bradom prema Michaelu. –
Rekla sam mu jučer.
– A Harold? – Trudila sam se da mi glas djeluje blago. – Moţda bi mogao
pomoći, gospođo Moore. On voli gledati kroz prozor, a odavde se lijepo vidi
kazalište.
– Sad večera.
– Ako bismo mogli samo nakratko – dodao je Michael smireno.
U mračnome hodniku bljeskalo je ogledalo. Gospođa Moore nas je
odvela u veliku, savršeno urednu kuhinju.
Harold nije večerao, već je crtao. Tanjur s dopola pojedenim sendvičem
stajao je pored njega. Pogrbljeno je sjedio u usko pripijenoj majici na pruge
kratkih rukava. Iz njih su virile bucmaste ruke posute madeţima. Disao je
teško, dopola isplaţena jezika, koncentriran na crtanje. Na stolu je leţala
prevrnuta kutija s voštanim bojicama, a pored njih naslagani listovi s
crteţima. Svi su bili umrljani plavim voskom. Michael je uzeo jedan crteţ i
Harold mu ga je oteo iz ruku.
Kleknula sam pored Haroldovog stolca i pokazala mu presliku
fotografije.
– Harolde, ovo je Naomina slika. Sjećaš se Naomi?
Gledajući ga izbliza, vidjela sam da mu je lice potpuno glatko.
Nije se ni smiješio ni mrštio.
– Nema je – rekao je.
– A, tako – Michael se okrenuo prema gospođi Moore.
– To zna s televizije – mrko je objasnila. – A čuo je i vas jučer. Nisam ga
htjela uplitati u ovo. Kad ste jučer došli, rekla sam mu da ostane u sobi i
bude tiho. Ništa on ne zna.
 – Je li to istina, Harolde? – pitao ga je Michael blagim glasom. – Ili nam
ipak nešto moţeš reći?
Harold ga je tupo pogledao. Počeo je nešto ţustro pisati plavom bojicom.
Uspravila sam se i pričekala trenutak, ne ţeleći otići.
– Pa, ako se nečega sjetiš, molim te, javi nam – rekao je Michael. Pred
kućom više nije bilo bijelog kombija. Michael se smrknuto nasmiješio. Kad
smo se vratili u kuhinju, izvadio je notes i počeo nešto pisati, a ja sam
nazvala Franka. Bilo mi je drago da se javila sekretarica. Tako neću morati
odgovoriti na njegovo pitanje kako sam. Ostavila sam mu kratku poruku.
Moţda će im trebati dodatna radna snaga. Sredinom zime uvijek je bilo posla
u ordinaciji. Nisam još bila spustila slušalicu kad je netko snaţno zalupao
na vrata. Michael se upravo spremao da ode, pa je otvorio.
Vani je stajao Harold sa smotuljkom papira pod rukom.
– Naomi – rekao je glasno. – Naomi.
Gospođa Moore je bez daha dotrčala za njime.
– Harold nije htio čekati. Izgleda da vam ipak ima nešto za reći. Harold
je poloţio crteţe na stol. Njih dvadesetak, umrljanih plavom bojicom. Svi su
bili četvrtasti, ali izduţeni s jedne strane. Pokazao je na oblik.
– Kamion – rekao je.
Michael je prelistao crteţe i izdvojio one na kojima se plavi oblik javljao
ispred kvadrata.
– To je kazalište – objasnila je gospođa Moore. – Čim ste otišli počeo je
spominjati vašu kćer.
Plavi kamion ispred kazališta? Očajnički sam se pokušala prisjetiti.
Jesam li vidjela kakav plavi kamion ili barem auto? Ikad? Moţda je i bio
jedan umrljan blatom, s malim psom iza, koji je naslonio nos na rub
spuštenoga stakla? Ili je to bio nekakav veliki, tamnoplavi Mercedes…?
Moglo je biti i jedno i drugo, ili nijedno, utvara koju sam stvorila pod
sugestijom.
Harold je u ruci drţao zguţvani komad papira. Njime je pritiskao na
sliku plavoga kamiona. Na gornjoj usni pojavile su mu se kapljice znoja. Kod
brijanja su mu promakli čuperci dlake pored desnog uha i jedan na jamici
brade. Počeo se ljutiti.
– Hvala ti, Harolde – umirivao ga je Michael. – Jako lijepo od tebe da
nam pomaţeš pronaći Naomi.
Harold se zapiljio u njega. Michael mu je polako izvukao zguţvani
komad papira iz ruke i izravnao na stolu. Bila je to fotokopirana slika Naomi.
– Hvala – ponovio je Michael. – Ovo nam je puno pomoglo. Ti si nam više
pomogao nego svi ostali.
Nakon što su otišli, pogledala sam Michaela. – Ovo bi moglo biti vaţno.
 – Moţda – odgovorio je. Paţljivo je pregledao crteţ još jednom. – Ovaj
pravokutni oblik spojen s kvadratom više nalikuje poluotvorenom
kamionetu. – Zatim se okrenuo prema meni, a preko lica mu je preletjela
sjena zabrinutosti. Znala sam što vidi: moje iscrpljeno lice, spuštenu kosu,
crvene oči. Novu vrstu mršavosti.
– Izgledaš…
– Ne govori mi da izgledam grozno. Boli me ona stvar.
Lice mu se prenerazilo, a ja prasnula u smijeh. Pravi smijeh. – Kad bi
samo znao koliko me briga kako izgledam.
– Dečke će biti briga – staloţeno odgovori Michael. – Teda će biti briga.
Tvoj izgled odraţava koliko si snaţna.
To je imalo smisla, ali mi se činilo nemogućim razmišljati o vlastitom
izgledu dok su mi sve misli obuzete Naomi: kako je izgledala kad sam ju
posljednji put vidjela i kako bi mogla izgledati sada.
Dotakla sam mu ruku. – Misliš li da će pomoći ovo s plavim
kamionetom?
– Moglo bi. – Nasmiješio se. – Ima mnogo takvih kamioneta, ali je to
ipak jedna nova informacija. Jedna nova nit. Sad vidiš kako to ide.
Raspetljavamo niti, jednu po jednu.

Theo je izgledao nesretno kad se vratio iz škole. Mislio je da je slabo prošao

na prijemnom za stipendiju. Previše se predomišljao dok je pisao, i na kraju
je morao zbrzati stvar. Večerali smo zajedno. Ed se pridruţio nešto kasnije. U
posljednje je vrijeme dolazio sve kasnije i često učio u knjiţnici do
zatvaranja. Nije htio jesti. Kaţe, jeo je u školi.
Nešto poslije večere vidjela sam Thea kako leţi na svom krevetu i
razgovara na mobitel. Ovaj se put veselije nasmiješio. Ed je svoja vrata
ostavio otvorena. Zaspao je na krevetu ne presvukavši se. Skinula sam mu
cipele i pokrila ga dekom. Kad sam se okrenula da pođem, svjetlost iz
hodnika obasjala je hrpu novčanica na noćnom ormariću. Pogledala sam ih
bolje. Bilo je tu novčanica od deset i dvadeset funti uredno sloţenih na kup,
ukupno oko tristo funti. Za što mu je trebao toliki novac? Otkud mu? Ted je
dečkima davao dţeparac preko internet bankarstva, pa je malo vjerojatno da
su od njega. Je li Ed negdje potajice radio? Moţda je sve ove večeri kad sam
mislila da uči u školi zapravo radio za novac u nekom pubu. Zašto nam to ne
bi rekao? Je li štedio kako bi nam dao te novce u znak isprike što nije
dočekao Naomi u kazalištu? Ta me je pomisao ujela za srce. Htjela sam ga
probuditi i pitati ga, ali mi je čak i u snu izgledao iscrpljeno. Pričekat će to
do jutra. Išuljala sam se na prstima i zatvorila vrata za sobom.
 22

Dorset 2010.
Trinaest mjeseci kasnije

Z rak u kolibi je ustajao. Od Boţića se na listu papira kojeg sam ostavila

na stolu nakupilo mišjeg izmeta, a voštane bojice imaju tragove njihovih
sjekutića. Pod nogama mi škripi prljavština koju je donio vjetar ispod vrata.
Zatvaram ih i vraćam se u kuću.
Ujutro, dok je svjetlo još sivo, lutam po kući. Ništa se ne događa između
Boţića i Nove godine. I zatvorenih očiju u svakom trenutku znam gdje se
nalazim. Oko plavoga stolca, svileno glatkog stola i naslaganih knjiga zrak je
pod nekakvim drugačijim nabojem od ostatka kuće. Dirati poznati namještaj
je kao dirati vlastitu koţu. Gledam fotografije na Theovom kolaţu, jednu po
jednu. Danas je na redu beba u kolicima s nebom u pozadini, koja ozbiljnih
očiju promatra uzorak trešnjina cvijeta. Slika prikazuje prste njezine ručice,
raširene poput morske zvijezde, kako pokušavaju dotaknuti sjenu lišća s
podstave kolica.
Nedostaju mi dečki i Michael. Obzirno je uredio da zamijeni nekog na
poslu dok smo još mislili da će se Ted pojaviti za Boţić, premda zna da smo
razdvojeni. Naziva svaku večer, ali nikad danju. I dalje taji našu vezu od
kolega. Ne zna što bi se dogodilo da saznaju. Nedostaje mi. Mome tijelu
nedostaje njegovo. Naglo me spopadne ţudnja za njim. Kad me uhvati
mračno, sumnjičavo raspoloţenje, pitam se je li svjestan toga. Drţi li me
svojim odsustvom pod kontrolom? Poigrava li se? Zbog seksa je prekršio
pravila. Trebam li zbog toga imati više ili manje povjerenja u njegove motive?
Ed se vratio na odjel. Namjerava ostati još nekoliko mjeseci, ali nije htio
ulaziti u pojedinosti. I opet je izbjegao razgovarati o svojim osjećajima, makar
me Sophie zagrlila na odlasku. Još čujem njegove riječi i okrećem se sve dok
me ne obuzme osjećaj da ludim. Jesam li doista ţrtvovala Naomin ţivot za
svoj? Sad kad su mi na raspolaganju sav prostor i vrijeme na ovom svijetu,
sve bih ţrtvovala za jednu sekundu s njom.
 Na telefonu je Theo. – Predivno je vratiti se kući. – Glupo je da me to
ţacnulo. – Čini mi se da bih zauvijek mogao ostati. – Dok govori, čujem u
pozadini zveket boca i Samov glas kako pjeva ariju iz Carmen. Prije bi nas
Theova veza sa Samom izbacila iz tračnica svakodnevnog ţivota i
razmišljanja, i trebalo bi nam vremena da ju shvatimo. Sada je međutim sve
odmah sjelo na svoje mjesto.
Nakon Theova poziva, ponovno odlazim u kolibu i istresam iz natučenih
limenih tuba uljanu boju na hrpicu na stolu: francuski ultramarin, indijsku
crvenu, napuljsku ţutu – pravu geografsku legendu boja. Theo je rekao
zauvijek. Dalje od toga ne vidiš prije nego što osjetiš bol, makar, jasno, on ju
je već osjetio i osjeća. Ne, to je dalje od toga; to je onoliko daleko koliko
moţeš zamisliti, obuhvaćajući sva mjesta i ljude za koje misliš da će uvijek
biti tu. Ali ništa nije vječno. Ni mjesta, ni ljudi, ni ljubav, ni ţivoti djece.
Osim gubitka. Vučem debele ravne linije Sophieinim ugljenom. Na početku
nisam mogla ni zamisliti kako ću se nositi sa satima, potom danima, pa
tjednima i mjesecima – zauvijek – s tupom metalnom boli zbog njezina
gubitka, koja ne jenjava. Dok crtam, crnilo se mrvi sa štapića i otpuhujem
ga. Dečki slabo spominju Naomi. Iza sebe su ostavili prostor prepun nje, ali
su oni krenuli dalje. Ja nisam. Ja sam ostala, to je sve.
Crtam okomite linije preko vodoravnih da nacrtam mreţu, razmišljajući
koje ću boje staviti u te kvadrate, blještave, obrubljene tamom, ali ne i
umrljane njome. Ti kvadrati će predstavljati Theov i Edov ţivot. Hodam
ukrug u skučenom prostoru kolibe pokušavajući smisliti odgovarajuće boje
za njih. Zvonke boje, koje u sebi nose tamniju notu. Ne mogu se sjetiti
pigmenta koji u sebi ima i svjetlo i sjenu. Moţda cimetnonarančasta. Trebam
još boja. Zamišljam intenzivnu pustinjsku prašinu koju su pročistili vjetar i
vrućina. Tada se sjetim bizantskih slika skrivenih u pećinama Goremea u
Kapadokiji. Freske na stijenama kao da iz pozadine osvjetljava sunce, čak i u
najmračnijim pećinama. Taj sjaj je gust, istodobno ispunjen nadom i sjenom.
Iskušavam uljane boje na štafelaju. Kadmijski ţuta, kadmijski blijeda? Nešto
nedostaje. Bijela? Crvena? Narančasta? Odlaţem kist s nadom da će mi
kasnije doći. Zalazak sunca ili ţutanjak, moţda?
Okrenuvši se da odem, prstenom srušim sveţanj grančica za potpalu s
klupe. Bit će da sam ih tamo slučajno ostavila spremajući se da naloţim
vatru, jer sam se zagledala u neku sliku. Podignem sveţanj, izvučem jednu
dugačku grančicu i stanem ju vrtjeti među prstima. Drvo je sivosmeđe, sa
sitnim čvorovima na mjestima gdje bi nagodinu probili pupoljci. Kora je
blago iskrzana i oguljena na mjestima, a trup rascijepljen i pohaban kao da
ga je netko ţvakao. Krajevi se šire poput najtanjih mogućih prstiju. Grubo
precrtam grančicu, pa paţljivije nacrtam još veću, pa još veću. Forme i oblici
koji čekaju da postanu nešto drugo. U glavi mi se rađa zamisao za veću
sliku, za ţivotni krug. Za triptih. Počinje me obuzimati dosad nepoznato
uzbuđenje, tako bljedunjavo i udaljeno da se bojim kako će nestati budem li
mislila na njega. Zato se usredotočim na sitne, glatke, još neoblikovane
pupove.
Sat vremena kasnije ruka mi se počne tresti od hladnoće, koja me prisili
da prekinem raditi na crteţu. S povratkom u kuću nestane i mojeg
uzbuđenja. U praznim me sobama obavije tama i tuga, tako teška da se ne
uspijevam pomaknuti. Kad zazvoni na vratima, jedva se uspijem dovući do
njih. Na pragu stoji Dan u kaputu, ozbiljna pogleda, pogrbljen.
– Što stojiš – kaţem mu, izašavši van i hvatajući ga za rukav – uđi
unutra. Nadala sam se da ćeš doći i evo te.
Prolazi pored mene spuštena pogleda, odjednom obuzet stidom.
– Lijepo je vidjeti te – kaţem mu, uzimajući njegovu parku. – Pretiho je
ovdje od Boţića.
– Ti si dobro? – Gleda me čvrstim pogledom, promatrajući mi lice
pjegavim zelenim očima.
– Jesam. Naravno. – Smiješak mi zamre pod njegovim pogledom. – Pa,
moţda ne baš dobro…
Pretpostavljam da mu je Mary rekla za Naomi, makar ja nisam. On stoji
i kao da čeka da kaţem još nešto. To me malo poljulja: – Moţda je to takvo
doba godine, ali ovo mi je drugi Boţić bez kćeri, pa mi se čini kao da je sve
dalje i dalje. Tko zna kako će biti za trećeg, pa onda za četvrtoga…
Dan se zacrveni. – Mogu ostati ako ţeliš… Ţeliš li da ostanem?
– Jesi li večerao?
– Pa, nisam, ali…
– Ostani onda. Curry s puretinom? Ti moţeš skinuti meso s kostiju, ako
ţeliš pomoći.
Uđe i sjedne za stol. Pruţim mu čašu vina. Svuče pulover i zavrne
rukave, a ja mu donesem ogromnu lešinu iz hladnjaka. Premda je zima,
podlaktice su mu brončane od rada u Marynom vrtu.
– Krasan ten. – Dok poseţem rukom za začinima i curryjem u kredencu,
primijetim da mu se lice rumeni. I Ed se znao tako zarumeniti. Trebala bih
biti pametnija. – Kako ide s odlukom?
Dan paţljivo skida komade mesa koji padaju na dasku poput kovrča. –
Mislim da ću otići nakratko. – Pogledam ga iznenađeno.
– Aha – doda, spustivši pogled – uštedio sam nešto novaca. Theo mi je
rekao za onaj likovni tečaj u New Yorku. Čak je jeftiniji nego ovdje. Prijavio
sam se za program iz kiparstva.
– To je sjajno, Dan. Gdje ćeš spavati?
– Sam mi je rekao da mogu spavati na madracu kod njih.
– Pa to je izvrsno. Svakako idi. – Napunim mu čašu i kucnemo se. – Što
te natjeralo da ipak odlučiš?
 Riţa polako kuha, pa izvrnem narezanu puretinu u ključali umak.
Kuhinja ponovno daje na toplinu i dom, kao da su Theo i Ed ponovno tu.
Dok objedujemo priča mi o obitelji, o tome kako se majci sviđa njegov plan, a
otac, koji je isprva bio sumnjičav, sada je pristao priskočiti mu s plaćanjem
troškova. Ţeli znati što ja radim. Lice mu se ozari dok govorim o svojoj
mreţastoj slici.
– Zvuči nevjerojatno, Jenny. Gotovo poput skulpture. – Dosad me nije
zvao imenom. Zvuči čudno, mada ne znam zašto. Glupo bi bilo da me zove
gospođa Malcolm. Nagne se prema meni: – Htio bih uslikati par vaših slika…
za inspiraciju.
Dosad ih nikome nisam pokazala.
– Moţda – promrmljam, ne ţeleći mu obećati. Lice mu se objesi, pa brzo
dodam: – Nikome ih dosad nisam pokazala, neke nisu jako dobre.
Odjednom me obuzme umor. Kasno je. Pustim Bertieja u vrt, a Dan
ustane i protegne se.
– Ja ću oprati suđe.
– Hvala ti, ali ja ga uvijek ostavim za jutro. – Uzimam njegovu parku, ali
malo zastanem kad mu je trebam dodati. – Navrati prije nego što odeš. Naći
ću nešto što moţeš uslikati.
Na vratima se okrene prema meni i kaţe: – Ţelio bih i vas uslikati. Vaše
lice.
Moje lice? Ovo me potpuno zbuni. Nasmijem se. – Ne moje lice, Dan.
Mary ima prekrasno lice. Slikaj one zgodne cure iz sela.
– Napravio sam već tonu Marynih fotki, a lica cura ne ţelim slikati. –
Pogleda me gotovo ljutito. – Vi ste ionako zgodni. Zapravo, lijepi.
– Gluposti, Dan – odbrusim, pokušavši se opet nasmijati.
Proteţući se da otvorim vrata, trgnem se kad mi prstima dotakne lice.
Zatim se okrene i nestane.
Zatvorim vrata i naslonim se na njih. To nisam očekivala. Ili? Počnem
pospremati za nama, bacam ostatke u kantu, ispirem tanjure i ribam lonce,
ljuta na sebe. Kako sam to mogla dopustiti? Dan je mlađi i od mojih sinova,
ali sam večeras dopustila da me zagrije svojom paţnjom. Štoviše, svidjelo mi
se. Bila sam neoprezna. Sad ga neko vrijeme neću vidjeti. Udaljila sam se od
svog bivšeg ţivota i više nego što sam mislila, od one osobe koja sam nekad
bila: dobre, vesele, zaposlene ţene. Polako se penjem na kat. Michael mi je
poslao SMS za laku noć. Obično mu odmah odgovorim, ali večeras samo
sjedim na rubu kreveta pridrţavajući mobitel u ruci i buljim kroz prozor u
mrak. Vratim li se sad tamo otkud smo Ted i ja krenuli, udaljit ću se još
mnogo više.
Sjećanje je kao kad gledaš film u kojem nas igraju neki glumci. Vidim se
u pretoploj knjiţnici. Sjećam se svoje mini-suknje s cvjetnim uzorkom i
zbrda-zdola podignute kose da mi ne ide preko očiju. Potpuno me zaokupio
udţbenik iz dermatologije. Na fakultet sam došla iz gimnazije nakon godinu
dana pauze i medicinu uzela veoma ozbiljno, uvjerena da je postati
liječnicom sve što bih ikad poţeljela. Edward Malcolm je bio na mojoj godini,
ali u drugoj grupi. Imao je auto kad ga nitko drugi nije imao i igrao kriket za
sveučilišnu momčad. Sve me na njemu ţivciralo, a posebno to što je uvijek
dobro izgledao. Čisto sumnjam da bi nam se putovi ukrstili da oboje nismo
bili toliko ambiciozni i da u knjiţnici tog poslijepodneva nije bilo toliko vruće
i toliko ljudi. Ljeto 1985. Radila sam nacrt za jedan esej s kojim sam se
namjeravala natjecati za nagradu od nekoliko tisuća funti. Bilo mi je jako
drago što sam u prednosti pred Tedom Malcolmom, koji je ganjao svaku
nagradu, premda mu novac nije trebao koliko i meni. U knjiţnici je bilo
zagušljivo. Pokupila sam naramak knjiga da ih odnesem doma i na izlazu se
sudarila s njime. On je onako ovlaš uzeo gornju knjigu s kupa koji sam
nosila. Htjela sam ju uzeti natrag, onako kroz šalu, ali mi je zapravo to išlo
na ţivce. Vratio mi ju je tek kad sam pristala izaći s njime. I tako je to
počelo.
Skidam se i zavlačim pod pokrivač. Ipak se ne radi o filmu. Romantične
komedije sretno završavaju. U stvarnome ţivotu je obrnuto, sve počinje
dobro, a loše završava. S druge strane, ništa zapravo ne završava.
 23

Dorset 2010.
Trinaest mjeseci kasnije

U morna već od toga da mi nedostaje Michael, tridesetog sam prosinca

odlučila napraviti plan bez rupe u koju bih mogla upasti: idem u šetnju
do Golden Capea. Iz te se točke Jurska obala širi na obje strane. Ljeti se
tamo osjeća kokosasti miris štipavca, ali u ovo doba godine zrak je vjerojatno
svjeţ i slankast. Tamo mogu potraţiti boje, premda ću ipak morati pričekati
neko toplije vrijeme. Dosad sam uvijek nalazila ono što mi treba za skicu
nekog većeg uratka o promjeni koja mi se događa u glavi. Treba mi lišće,
grančice, pupoljci.
Bertie i ja krećemo u sedam. U selu je još tiho, s tek ponekim upaljenim
svjetlom iz spavaćih soba u kojima se upravo bude parovi, skutreni jedno uz
drugo. Šalice čaja paţljivo se dodaju i stavljaju na noćni ormarić. Sumaglica
između kuća još nosi sa sobom snaţan miris noći. Hodam tiho kako ne bi
probudila spavače. Kroz tišinu čujem korake kako se pribliţavaju iza zavoja.
Ritam im je neujednačen i umoran. Moţda se neki farmer vraća na doručak
nakon muţnje ili se ribar vraća u krevet nakon što je iskrcao prvu dnevnu
lovinu.
Iza zavoja se pojavi visok i mršav muškarac. Djeluje pogrbljeno u
polutami. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim kako se radi o Tedu. Hod
mu je drugačiji: sporiji i pomalo neodlučan, a ne onaj svrsishodni marš
odranije. Izgleda iscrpljeno, kao da se vraća s daleka puta.
Smetnula sam s uma njegovu poruku i sad me obuzela neka mučnina
zbog njegova nenadanog pojavljivanja. Sklonim li se s ceste, moţda prođe ne
opazivši me. Našao bi kuću u mraku, zaključanu, i vjerojatno se okrenuo i
otišao. Naslonim sam se na vrtni zid. Kamen je vlaţan i grub pod prstima.
Ovdje me u jutarnjoj polutami neće vidjeti, osim ako se ne zagleda u sjenu,
ali bi mogao čuti lupanje mog srca koje ispunjava prostor među nama.
Prolazi pored mene, prošao je. Zadrţim dah, ali se uto Bertie zajuri prema
njemu mašući repom. Ted se sagne i znam kako je pomislio da je ovaj pas
isti Bertie, pa onda shvatio da to i jest Bertie. Digne pogled i ugleda me. Kaţe
moje ime, a iz glasa mu se čuje da mu je drago. Napravi korak prema meni,
a ja se odmaknem, jedva zamjetno. Još ga ne mogu pogledati ravno u oči.
Umjesto toga, gledam iza njegove glave, tamo gdje bršljan rastavlja kamenje
na starom zidu. Kaţe mi da je auto ostavio na parkiralištu puba. Nije htio
nekoga probuditi brundanjem motora pod prozorom u uskim uličicama.
Vraćamo se prema kući. Bertie kaska između nas, neprestano podiţući
njušku prema njemu.
U kuhinji sjedne za stol ne skidajući kaput, poput gosta koji se ne
namjerava dugo zadrţati. Napravim mu šalicu kave i stavim pred njega,
zatim se udaljim korak, razmišljajući kako mi je strana ova njegova
prisutnost.
– Zašto si se maloprije skrivala? – pita me, polagano izgovarajući riječi.
Čak mu je i glas umoran. Podočnjaci su mu svijetloljubičasti. Kosa sjeda i
rjeđa. Neobrijan je već neko vrijeme, pa izgleda kao da pušta bradu.
– Da te nisam primijetio pored zida, pustila bi me da prođem – nastavi.
– Nisam se skrivala. Čekala sam… – izgovaram riječi s mnogo napora.
Radije bih da šutimo.
– Čekala?
Odgovor mi sam dolazi, ali ga ne izgovaram. Da, čekala da vidim što će
se dogoditi, nadajući se da ćeš proći ne vidjevši me. Čekala sam sve ove
tjedne i mjesece otkad je Naomi otišla. Njega sam čekala. Tada je prošao
idući drugoj, a mene ostavio u sjeni.
– Sve je u redu, ne trebaš odgovoriti. – Ted slegne ramenima i raširi
ruke, nasmijavši se kiselo. Dlanovi su mu crveni kao u pijanca. Primijeti da
ga promatram, pa dlanovima obgrli šalicu. Nekoliko se kapi prolije po
stolnjaku i razlije u maleni krug.
– Pa, jesi li dobro? Mislim, ovdje. Naravno da ne mislim… – Tu zastane.
– Dobro sam.
– Izgledaš u redu. Zapravo, sasvim dobro. – Kao da je iznenađen.
– Hvala.
– Hoću reći, zgodna si. – Oči mu se stisnu, kao da me procjenjuje.
– Hvala. – Ako i jesam zgodna, to je zbog Michaela, ali mu to neću reći.
Zasada.
– Kako je bilo s dečkima? – Pomakne sa na stolcu, pokušavajući se
udobnije smjestiti. – Kad su bili ovdje za Boţić?
– Bilo je dobro. – Srce mi i dalje ubrzano lupa. Nisam u stanju sklepati
duţu rečenicu, ali iz Teda samo cure. Na kraju krajeva, nije on taj koji je
zatečen.
 – Toliko su mi nedostajali. Eda sam, naravno, vidio. – Misli na svoje
susrete s Edom kad bi poveo Beth sa sobom, a to je bilo svaki put.
– A kako je Theo? – nastavi s ispitivanjem.
– Dobro je.
– Trebao sam doći za Boţić. Ţao mi je.
Košulja mu je zguţvana. Vjerojatno je spavao u njoj. Kaput mu je
prevelik. Kuhinju je ispunio ustajalim vonjem cigareta. Zbog čega točno mu
je ţao? Zbog Boţića? Zbog Beth? Zbog laţi?
– Razmišljaš li često o Naomi? – upita me iznebuha.
Okrenem se prema prozoru, ne smogavši snage da ga pogledam.
On nastavi; riječi mu sve brţe izlaze iz usta: – Ja ne mogu prestati
misliti na nju.
Pogledam mu lice. Suze mu se kotrljaju niz sijedu bradu.
– Sad upravo mislim na njezine ruke, kad je bila mala. Bile su tako
meke. Prislanjala bi ih na moje obraze i pravila se da ju bode brada, a onda
bismo se igrali da ih previjam. – Curi mu nos, a suze prave puteljke na
prašnjavom licu.
Ne ţelim da mi se otvara. Dodajem mu papirnati ručnik. On briše lice.
Zguţvani se papir razmota na stolu, svjetlucajući od suza i sluzi.
– Traţim ju kamo god da odem. – Govori tako tiho da se moram nagnuti
prema njemu da ga čujem. – Jednom mi se, u Cape Townu na putu od
hotela prema bolnici, učinilo da sam ju vidio. Krenuo sam za tom djevojkom
u park jer je hodala na isti način kao Naomi. – Nasmiješi se. – Sjećaš li se tog
njezinog skakutavog hoda, kao da nikad neće stati?
– Jedino što jest.
– Što to? – I dalje se smiješi, ali zbunjeno.
– Stala.
On stisne šaku i mekano lupi po stolu. – Ne razmišljaj tako. Ne gubi
nadu. Nikad. Ja i dalje vjerujem da ćemo ju naći. – Ustane. – Napravio sam
toliko pogrešaka u ţivotu.
– Ted, ne ţelim sad slušati o tome. Prekasno je za to.
Stane ispred mene, lagano se njišući na nogama kao da je pripit, ali ne
bazdi na alkohol. Oči mu se zatvaraju. Glas ga izdaje.
– Oprosti. Samo mi se uţasno spava. Nisam mogao u avionu. Vozio sam
cijelu noć i moram leći… Mogu li ostati?
Stavila sam puniti kadu i vodim ga u malu gostinjsku sobu. Promatra
zidove boje bjelokosti koje je Dan oličio s velikom paţnjom. Zastore s plavim i
sivim prugama i rešetku za kamin punu bijelo obojanih češera. Prelazi
pogledom preko blijedoplavog tepiha od grubog pamuka i zaustavlja ga na
zdjeli pored kreveta, punoj stakla skupljenog s plaţe. Skine kaput i odloţi ga
na pleteni stolac pored prozora. – Lijepo – promrmlja. – Nešto si promijenila.
Ne znam što, ali je lijepo. – Sjedne na krevet, pa se stropošta na bok uz
uzdah. Disanje mu se gotovo odmah uspori i produbi. Razvezujem mu uzice i
skidam cipele. On podigne glavu na trenutak.
– Ostani. Spavaj pored mene.
Zatvorim vrata i ispraznim kadu. Zatim se spustim u kuhinju i polako
svučem gornji dio odjeće sa sebe. Razdanilo se, ali čujem kišu. Ne bismo
uspjeli vidjeti mnogo od Golden Capea. Odveţem svoje gojzerice i svučem ih s
nogu. Bertie nasloni svoju tešku glavu na moja stopala. Voli grubu vunu pod
mekom njuškom.

Bristol 2009.
Osam dana kasnije

Ted je, po običaju, kasnio. Kad je nakon operacije stigao zguţvan i s borama
ispod očiju, večera je već odavna bila završila. Bilo mi je drago vidjeti ga.
Zakleo mi se da je epizoda s Beth bila pogreška, i ja sam mu vjerovala.
Morala sam. Trebala sam ga. Nisam imala snage za ljutnju. Kako bilo, ono
što je učinio izblijedjelo je pred groznom tjeskobom zbog Naomina nestanka.
Šutke je prišao štednjaku da uzme večeru koja se podgrijavala. Meso se
osušilo, krumpiri stisnuli, a zelenje raspalo u niti.
Zamislila sam kako mu je prošao dan i kako je sanjao o toplom obroku
dok se vozio kući.
– Ovo izgleda odvratno, Ted. Hoćeš da ti napravim jaja?
– Ne moraš. – Uzeo je bocu vina iz kredenca, otvorio ju, natočio dvije
čaše i zatim se skljokao na stolac duboko uzdahnuvši.
– Oprosti što nisam nazvao – rekao je između dva gutljaja. – Operacija
se razvukla na cijeli dan. Nisam namjeravao ovoliko kasniti. Gdje su dečki?
– Theo je tu negdje. Ed je u krevetu.
– Tako rano?
– Mora nadoknaditi, neispavan je i umoran sve vrijeme. Anya mu čak ne
stiţe pospremiti sobu jer ustaje prekasno. Iscrpljen je od brige – odgovorila
sam, razbijajući jaja o zdjelu. – Michael je svratio. Harold Moore nam je
rekao…
– Tko je sad pa Harold Moore? – pitao je, promatrajući kako izmućena
jaja klize u vreli maslac.
Podsjetila sam ga i rekla za plavi kamionet.
 Zabacio je glavu. – Kad razmislim, čini mi se da sam vidio neki plavi
auto, moţda i je kombi, parkiran ispred kazališta. Jednom, moţda dvaput. –
Slegnuo je ramenima. Očito mu se to nije činilo vaţnim. – Vjerojatno će se
ispostaviti da pripada učiteljici iz dramske ili nekom sličnom – nastavio je
ravnodušno. – Netko s Downovim sindromom mi se ne čini pouzdanim
izvorom.
– Mislim da bi Harold bio dobar svjedok. On vidi sve. Bio je veoma
odrješit sa svojim crteţom.
Ted je šutio. Stavila sam mu omlet na stol i on se bacio na njega.
– Michael to sada istraţuje. – Sjela sam mu nasuprot. – Probat će
rekonstruirati događaj. Ono kao djevojka izlazi iz kazališta kasno noću i
ulazi u plavi auto.
– Bilo je mračno i kasno, pa će teško pomoći. Što još?
– Ted, ne bi li mogao preskočiti subotnji raspored i sutra ostati kod
kuće? Ako smatraš da idemo u krivom smjeru, moţeš li smisliti nešto drugo?
– Zašutjela sam, trudeći se ostati mirna. – Evo, tu sam napravila jednu
kartu. Hoću tvoje bilješke na njoj.
Ted je odgurnuo prazan tanjur. – Pokaţi mi.
Nagnuli smo se preko stola i razgledavali koncentrične krugove oko
njezina imena. Obitelj. Škola. Susjedi. Kazalište.
– Treba nam još jedan krug – rekao je zamišljeno. – Neprijatelji. Ljudi
koji nam nešto zamjeraju.
– S petnaest još nemaš takvih neprijatelja. – Pogledala sam ga s
nevjericom.
– Ne njezini. Naši – odgovorio je tiho.
– I to mi je palo na pamet, Jadein otac, čak i Anyin muţ, ali sam bila u
krivu. Zar doista misliš da nas netko toliko mrzi?
Pogled mu je bio zamišljen. – Mome su specijalizantu jednom razrezali
gume. Pitao se je li se kome zamjerio. Hoću reći, tko zna što činimo ili
propustimo učiniti, posve nenamjerno. Doktori s kompleksom Boga.
– Isuse. – Moja je odlučnost odjednom splasnula i počela sam plakati.
Ted me snaţno zagrlio. Osjetila sa poznati miris, s daškom parfema.
– Podsjeća me na ljeto – promrmljala sam, naslonjena glavom na
njegovo rame.
– Što to? – Odmaknuo se i pogledao me.
– Lavanda. – Stajala sam pored njega, ne ţeleći otići. Danima se nismo
doticali. – Ne kritiziram. Sviđa mi se. – Primila sam ga za ruku.
Oslobodio ju je i potapšao me po ramenu. – Sestre biraju sapun za
kirurgiju, pa je vjerojatno namirisan, a bit će i skup. – Potom se nadvio nad
kartu.
 – Kad smo već kod novca – počela sam, sjetivši se naslaganih novčanica
u Edovoj sobi – jesi li dečkima davao dţeparac u gotovini umjesto preko
internet bankarstva? Nisam baš sigurna da je pametno biti tako
velikodušan.
– Ja velikodušan? – Nije me slušao. Okrenuo se na drugu stranu i
izvadio mobitel.
– Vidjela sam novce, hrpu novčanica. Ne moraš to činiti.
– Ne znam o čemu govoriš, Jen. Nisam dečkima dao keš mjesecima.
Sjećaš se da sam uredio da im lova stiţe na banku? Pričekaj samo da
pošaljem poruku specijalizantu. Mora potraţiti snimke za sutrašnji raspored.
Bila sam toliko umorna da su me boljele noge i pekle oči. Nisam se
trebala ni truditi da ga zadrţim kod kuće. Naravno da neće propustiti
raspored za operaciju. Ali otkud sav taj silan novac? Nisam više imala snage
razmišljati o njemu. Pitat ću Eda ujutro. Ted se pokupio na spavanje prije
mene i uspio zaspati prije nego što sam legla. Pokušala sam se stisnuti uz
njega, ali je leţao na trbuhu, glave okrenute na drugu stranu. Naslonila sam
glavu na njegovo rame. Usprkos umoru, nisam mogla zaspati, razbijajući
glavu tko bi mi mogao biti neprijatelj i pokušavajući zaustaviti slike i potpuni
očaj koji su nadirali uvijek kad sam bila iscrpljena.

Bristol 2009.
Devet dana kasnije

Ed je upravo iskretao kutiju sa ţitaricama u zdjelu za doručak i prosuo dio

po kuhinjskom stolu.
– Zašto stalno ulaziš u moju sobu? – upitao me ledenim glasom.
– Ed, zaspao si potpuno odjeven. Samo sam ti skinula cipele i pokrila te.
– Nisam dijete.
– A što je to s lovom?
– Mama, zašto bi se to tebe trebalo ticati? – Stanka. Slegnuo je
ramenima: – Ako baš moraš znati, organiziram veslačko natjecanje sa
sponzorima. Za ponedjeljak. Ja sam zaduţen za lovu. Zato tako kasno
dolazim. Treniram.
To je zvučalo logično. Umor, ostanak u školi dokasna.
Ted je još uvijek spavao. Raspored operacija mu je subotom počinjao
kasnije, pa sam ga pustila da još malo spava i hodala nervozno uokolo.
Strah je uvijek bio najgori ujutro. Podvlačio mi se pod koţu poput igala.
Nikad se ne bih uspjela usredotočiti na bilo što.
 Nazvala sam Michaela. Rekao mi je da su provjerili sve glumce i učenike
na dramskoj koji su koristili školsko kazalište. Svi su imali alibi.
– Što ćemo sad, Michael?
– Vjerojatno ćemo ići na rekonstrukciju večeri od četvrtka. Javit ću ti
ako pomaknu na ranije.
Znači, neka će druga djevojka glumiti moju kćer, i ta će druga djevojka
ući u plavi kombi pred kazalištem između 10.30 i 11 navečer, ali kad kamera
prestane snimati, ona će izaći i vratiti se kući. Neću to gledati.
Frank me nazvao zbog poruke koju sam mu ostavila. Sloţio se da me
vrati na kliniku, ako sam sigurna da mogu. Posao se već uhodao. Pripreme
za prosinac. Uobičajene sezonske prehlade i kašalj. Mogu li početi
prekosutra?

Bristol 2009.
Jedanaest dana kasnije

Danima već nisam ulazila u auto, ali mi je tijelo izgleda znalo što da radi.
Moja soba u ambulanti bila je besprijekorno čista. Stol je bio sloţen. Odloţila
sam torbu, izvadila stetoskop i otoskop i poloţila ih pored novog notesa za
recepte.
Ušla je Lynn i snaţno me zagrlila.
– Neću biti fina prema tebi. Danas moraš izdrţati. Tu sam u sobi pokraj,
ako me budeš trebala. – Zatim je izašla, dlanom otirući oči.
Jo mi je donijela šalicu čaja, poljubila me i rekla: – Naručili smo ti
lagane pacijente, da uhvatiš ritam.
Prvi je pacijent bilo dijete. Mršavi šestogodišnjak s blistavim šiškama na
čelu i ogromnim smeđim očima. Njegova majka, u plavom sariju, bez riječi je
sjela u fotelju. Rekao mi je što mu je, pazeći na engleski. Ţdrijelo mu se
osulo ţutim točkama, a čelo se ţarilo od vrućice. Pogled na njegove tamne
nepovjerljive oči i oči njegove majke došli su mi kao melem na ranu. Kad su
otišli, shvatila sam da mi je agonija jenjala dok su bili unutra. Popila sam
veliki gutljaj vrelog i slatkoga čaja. Potom je ušla neka mršava ţenica
povijenih ramena. Ţivot je velika nepoznanica. Veoma polako mi je rekla da
više ne moţe gledati televiziju ili jesti ili spavati. Postavila sam joj par pitanja
i zakazala krvne pretrage, a zatim sam sjela i primila ju bez riječi za ruku,
dok su joj se suze kotrljale niz obraze. Sjedile smo tako dok nije došao red na
sljedećeg pacijenta. To sam ih prijepodne pregledala petnaest. Onaj
posljednji bio je neki mladi bilder kojemu se cijedio gnoj iz uha. Svjetlo na
otoskopu bilo je preslabo. Trebale su mi nove baterije. Otvorila sam
liječničku torbu. Na vrhu je bio odjeljak od pjene i gume u koji su bile
spremljene staklene ampule s morfijem, petidinom, tekućim ibuprofenom i
antiemeticima. Dok sam otvarala torbu rekla sam si da kasnije moram
provjeriti je li im istekao rok valjanosti. Međutim, ampula nije bilo.
Promatrala sam prazne uloške. Jesam li ih već ranije bacila i
jednostavno zaboravila? Sigurno bih se sjetila stakla među prstima i zvuka
drobljenja u kanti za oštri otpad. Raširila sam torbu, a u glavi mi se oglasio
alarm. U torbi je bilo manje stvari nego što pamtim. U gumene trake s
unutrašnje strane obično su bile zataknute kutije s lijekovima koje bih
ponijela u kućne posjete. Kodein s paracetamolom. Temazepam. Ni njih nije
bilo. Moţda sam ih zaboravila vratiti u torbu. Zar sam ih zaboravila u kući
nekog pacijenta? Što ako ih se domoglo neko dijete?
Te su mi misli proletjele kroz glavu u sekundi. Napokon sam našla
baterije, zamijenila stare, pregledala mladićevo uho i napisala recept, sve u
dahu. Moţda su mi lijekovi doma. Moţda sam ispraznila torbu, a nisam sve
vratila u nju, pa ih je Anya spremila u ormarić za lijekove. Odlučila sam
ništa ne činiti dok se ne vratim kući. Neću da Frank brine prije vremena.

Vrativši se kući, ušla sam u kuhinju. Kad sam se prije jedanaest dana
vratila s posla u njoj sam zatekla kćer kako pleše, sretna i neozlijeđena. Sad,
u grobnoj tišini, naslonila sam se na zid s jedinom ţeljom da legnem na pod i
plačem kao dijete.
Onda sam se odgurnula od zida. Morala sam biti snaţna upravo zbog
nje. Danas sam bila u ordinaciji. Uspjela sam. Nisu se pojavili novi tragovi,
ali će se prije ili kasnije netko pojaviti na vratima i podsjetiti me na nešto što
mi je promaklo. Mora postojati nešto što mi nije palo na pamet. Nekakav veo
koji treba maknuti s očiju. Bilo je to ipak pitanje vremena.
Provjerila sam ormarić s lijekovima, ali u njemu nisam našla one iz
moje torbe. Zatim sam pretraţila ormariće u kupaonici, pored mog kreveta, i
konačno u kuhinji. Prekopala sam vešeraj, pretraţila kod pseće hrane, ispod
sudopera. Ništa. Tresla sam se, rukom naslonjena na opeglani veš koji je
Anya ostavila. Odjeća je bila uredno sloţena pored gomile sparenih čarapa.
Uzela sam ih i polako se popela na kat. Izgleda da me je smutilo sve što se
događalo posljednjih jedanaest dana.
Frank će biti pun razumijevanja. Vjerojatno sam lijekove bacila i
zatraţila nove, pa potpuno zaboravila na njih. Moţda me već i čekaju.
Zamijenila sam ručnike u kupaonici. Edova oprema za veslanje i dalje je bila
na podu. I on je očito zaboravljao stvari. Zaboravnost mu je postala dio
svakodnevice, baš kao i meni, ali danas je to bilo vaţno, jer su se danas
odrţavali veslački susreti. Izvadila sam mobitel i sjela na krevet da ga
nazovem, ali se javila samo automatska sekretarica. Vjerojatno je na satu.
Nazvala sam školu i zamolila da me spoje sa sportskim centrom. Naposljetku
mi se javio učitelj tjelesnoga i ja sam se ponudila da donesem Edovu
opremu, svjesna da se neće stići vratiti kući po nju.
– Humanitarno veslanje?
– Danas popodne. – Bilo mi je čudno da učitelj ne zna. – Mislila sam,
mogu mu ja donijeti opremu.
– O, nemojte se gnjaviti, gospođo Malcolm. – Nije mi se sviđao njegov
ton kao da mu je smiješno.
– Inače ne bih, ali se mora nositi s mnogim stvarima. Nije ni čudo da
zaboravlja.
– Onda je valjda zaboravio i to da nema veslanja ovo polugodište. Sada
je na redu trčanje u prirodi, gospođo Malcolm. Veslanje je sljedeće
polugodište. – Čuo se kratki cerek s druge strane, kao da je ispričao vic.
– Doktorica Malcolm – rekla sam razdraţeno: – Zovite me doktorica
Malcolm, ne gospođo.
– Ispričavam se.
Prekinula sam vezu.
To prije nikad nisam učinila. Bit će da me zasmetalo to što je izgovarao
moje ime kao da me kori.
Ruke su mi još uvijek bile pune Edovih čarapa. Ustala sam i otvorila
gornju ladicu njegove komode da ih spremim u nju. Ţurila sam jer se mogao
vratiti svakog trenutka. Bio bi bijesan da me zatekne u sobi. Zašto mi je
lagao o natjecanju? Što je onda radio, ako nije veslao? Ladica je već bila
prepuna čarapa. Vjerojatno je u nju vraćao prljave. Izvukla sam ih da
napravim mjesta. Tada sam napipala nešto maleno i tvrdo. Bila je to ampula
s crnim natpisom sa strane i ţutim prstenom oko grlića. Radilo se o opijatu.
 24

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

N a Staru godinu Tedova uspavana prisutnost remeti mi jutro. Bertie

nemirno tapka oko mojih nogu, a pušten na otvoreno gura nos u vlaţnu
ţivicu i kiše. Po njegovim španijelskim kovrčavim ušima načičkalo se trnje od
vrijesa, pa sad strpljivo čeka da mu ga skinem. Vrativši se u kuću,
pripremam prvu kavu, a Bertie legne podno stuba, nasloni njušku na donju
stepenicu i počne tiho zavijati. U kolibi me dočekaju suhe grane srebrenke
koje mi je Mary jučer donijela. Vidjela sam ju da raste pred njezinim vratima.
– Uzmi sve, hoću se toga riješiti – rekla je, pruţajući mi i kantu
kukuruza: – Evo, nahrani mi i kokoši.
Suhe su srebrenke poluprozirne i prošarane ţilicama, sa sjemenkama
poput vrhova strelica. Ideje koje sam zasadila prije nekog vremena počinju
davati ploda. Rubovi mojega triptiha će se prelijevati ili ću ga oslikati kao da
je s unutrašnje strane kugle. Prikazivat će sjemenke koje postaju cvijeće koje
postaje plod, pa opet sjemenke i tako ukrug. Stavljam to na papir, kao nacrt.
Već je sredina dana kad sam gotova i vraćam se u kuću. Ted je sad u
kuhinji. Našao je crni i mekani kućni ogrtač koji je zaboravio Sam. Lice mu
je orošeno znojem. Šiške na čelu su mu se razdvojile u razdjeljak.
– Grozno se osjećam. – Glas mu se trese dok cvokoće zubima. – Izgleda
da sam pokupio virus na putu. Isuse, ispovraćat ću se. – Otetura do WC-a i
izriga se nekoliko puta. Zatim se nesigurnim korakom popne na kat, a ja
krenem za njim. Sruši se u krevet. Ja mu namjestim jastuk i otvorim prozor,
ali se on trese i umotava u pokrivač, pa ga zatvorim i navučem zavjese.
– Imaš glavobolju? Bol u trbuhu? – Bilo mu je ubrzano, a koţa vruća.
– Nije meningitis. Ni apendicitis. – Usnice mu se na sekundu razvuku u
osmijeh, a onda zatvori oči.
– Ţedan sam…
 Poznat mi je taj osjećaj njegove teške, oznojene glave na rukama. Nakon
nekoliko gutljaja ponovno legne s uzdahom. Mračno poslijepodne sporo
prolazi. Nosim mu na kat još vode, jabuke narezane na kriške i zašećerenog
čaja. Budi se nakratko. U jednom trenutku me uhvati za ruku i neće ju
pustiti. Mumlja i onda ponovno zaspe. Kasnije poslijepodne čujem njegov
glas odozgo, pa zaključim da je bolje ako je u stanju razgovarati na mobitel.
U spavaćoj ga sobi zateknem kako sjedi gol na stolcu i bulji u zavjese. Oči su
mu neprirodno svijetle, a ruke mu se tresu dok pokazuje na njihove pruge.
– Ona je tamo – kaţe.
Na trenutak pomislim da govori kako je preko puta ugledao Mary kroz
prozor kuhinje, jer je upalila svjetlo.
– Ona je iza ovih rešetaka – kaţe, pokazujući na prugastu zavjesu.
Zatim još glasnije: – Moramo joj pomoći. Ona je u zatvoru.
Opipam mu čelo. Gori. Hvata me za ruku svojom znojnom rukom.
– Pomozi joj! – govori drhtavim glasom – Za sve sam ja kriv.
Bolestan je. Ne trebam se bojati njegovog luđačkog glasa i znojnih ruku.
Dajem mu paracetamol i vodu. Grčevito me drţi za ruku, a oči mu sjaje kao
u luđaka.
– Za sve sam ja kriv. Nije me bilo kad je trebalo. Zove me, slušaj.
Onaj nerazumni dio mene koji je sklon vjerovati u čarolije i duhove ţeli
ga pitati što točno govori i kakav joj je glas. Umjesto toga, govorim mu
smireno, koliko mogu: – Haluciniraš zbog vrućice, Ted. Ona nije ovdje.
– Ti ne razumiješ, ja sam za sve kriv. – Glas mu se smiri. Sada mi govori
šaptom. Naginjem se da ga čujem. – Rekla mi je, ali ja se nisam dovoljno
trudio.
– Što ti je rekla, Ted? Trudio da napraviš što?
On zatvori oči i glava mu potone. Slijeţe ramenima i mrmlja. Ja
napunim kadu hladnom vodom i pomognem mu ući u nju. Mršav je, a penis
mu se smeţurao među sijedim dlakama. Rebra mu se ističu, a leđa su
blijeda, dok mu niz kraljeţnicu klize kapi znoja. Lopatice mu iskaču poput
noţeva. Zahvaćam vodu u dlan i izlijevam mu na leđa. “Svojim tijelom ja te
štujem”, zar smo to izrekli? Zar smo si to obećali na vijeke vjekova? Jedino
čega se sjećam jest njegova topla ruka kako drţi moju. Mislila sam da
obećanja nisu vaţna.
Vrativši se u krevet, Ted i dalje mrmlja. Razaznajem riječi “Naomi” i
“stani” i “molim te”. Vrti glavom lijevo-desno. Svakih pola sata mu
pokušavam dati vode i spuţvom mu hladim čelo. Kasnije mu zamijenim
natopljenu posteljinu čistom. On sjedne na stolac. Glava mu klone, pa ju
naglo digne, pa mu opet klone.
Mrmlja: – Oprosti… oprosti.
 Pomognem mu vratiti se u krevet i on lijeţući uzdahne od olakšanja,
onako kako smo znali uzdahnuti kad bismo se vratili kući i sjeli u fotelju
nakon dugog radnog dana. Ali ja više ne ţivim s njim. I više nisam njegova
ţena. Zavjeti su se pokazali krhkijima nego što sam očekivala. Kapci mu se
sklapaju i on pada u san.
U kuhinji nailazim na Michaelovu novogodišnju čestitku na mobitelu.
Sam je i nedostajem mu. Odgovaram mu da i on meni nedostaje i dodajem
da je ovdje Ted i da je bolestan.
Povišeni glas radijskoga voditelja najavljuje ponoć na Trafalgarskom
trgu. Čuju se eksplozije i dernjava ljudi, a u pozadini polako odbija zvono Big
Bena. U mraku i tišini vrta izlijeće čep šampanjske boce i pada tiho na
mokru travu. Podiţem bocu: – Sretna ti Nova godina, mila.
Hladan grlić boce lupne mi o zube. Šampanjac je kiseo. Ona me ne
moţe čuti. Ostatak izlijem u travu. Počinje još jedna godina.
Ujutro se Tedu spusti temperatura. Doručkuje prepečenac s Marmiteom
i pije jednu šalicu čaja za drugom, pa se vraća u krevet. Moja slika
napreduje. Srebrnaste opne crnih i uskih sjemenki sjaje se, skrivajući njihov
budući oblik. A koju to tajnu skriva Ted? Rekao je da je za sve on kriv, ali što
to znači? U gnijezdu grančica na klupi leţi šipak. Izgleda kao da je
napravljen od koţe. Potezom noţića otkrivam piramidaste sjemenke
naslagane u redove, nezrele, s dlakavim vrhom.
Navečer Ted i dalje spava. Razgrćem zavjese u njegovoj sobi i otvaram
prozor. Zrak je nakon kiše svjeţ. Sanjam kako padaju crne sjemenke i ruţini
pupoljci prije nego što su procvjetali.
Ujutro, vraćajući se u kuhinju iz kolibe, osjetim topao miris prepečenca
i kave. Na stolu se iz teglice prelijeva Maryn dţem od šljive. Ted se doima
izrazito krupan u kuhinji. Noge mu se proteţu do druge strane stola. Isprva
mi je stran, a onda se nasmiješi.
– Osjećam se izvrsno. Nemam više temperaturu i gladan sam kao vuk. –
Pokazuje na mrvice kruha na stolu i smije se: – Nisam se mogao strpjeti.
Lice mi se previše ukočilo da bih se nasmiješila. Moj prostor. Moja
kuhinja. Moja hrana. Zatim me obuzme stid. – Drago mi je da si bolje.
– Što si ti jutros radila? – pita me dok maţe debeli sloj maslaca i povrh
njega dţem. Zar doista misli da moţemo vratiti godinu dana, samo dok
pucneš prstima?
– Radila sam.
– Vratila si se na posao? – pita punim ustima, iznenađeno. – U
Bridport?
– Hoću reći, slikam.
– A, taj posao. Zvuči zabavno. Mogu li vidjeti?
 Zabavno? Kroz kuhinjski prozor vidi se ugao kolibe. U njoj je gotovo sve
što me vratilo ovome svijetu.
– Okej. Kasnije, moţda – kaţe i zadovoljno se protegne. Obrijao se i lice
mu više nije tako ispijeno. – Hvala ti što si se brinula za mene. Vodim te na
ručak. Radi li još uvijek Beach Hut?
Ja čvršće stisnem prekriţene ruke. – Preksinoć si govorio da je sve tvoja
krivnja. Što to znači?
– Stvarno? – Nagne se da popije gutljaj kave, blago se mršteći.
Inzistiram, premda mi njegovo lice govori da ne ţeli o tome.
– Mislio si da čuješ kako te Naomi doziva iza zavjese.
– Isuse. Očito sam bio bolestan. – Smijeh mu je usiljen.
Odmah mi bude jasno da nešto skriva i poţelim mu skočiti za vrat i
istjerati istinu na čistac. Makar se radilo o zakašnjeloj istini. Moram znati
što je.
Paţljivo me promatra. – Već sam te izmorio, Jenny. Kad sam te ugledao
ono jutro izgledala si jako dobro. Ja sam kriv.
Zbog čega točno je on kriv? Srce mi počne snaţno lupati.
– Ja sam dobro. – Moram biti oprezna. Prijeđem pogledom preko njega
pa pogledam kroz prozor. Ako ga sad pritisnem pitanjima mogao bi se
zatvoriti. Pričekat ću pravi trenutak.
– Okupat ću se i obući, pa idemo. Moţe? – Glas mu je opet raspoloţen.
– Okej.
Kasnije, dok šećemo plaţom, pod nogama nam škripi šljunak. Ted se u
hodu saginje i skuplja oblutke. Svakoga paţljivo pregledava i bira one što
svjetlucaju poput biserja prošaranog zlatnim ţilicama.
– U Juţnoj sam Africi jednom otišao na trţnicu s kamenjem. – Dok
govori pretrese kamenje u ruci. – Neki su štandovi drţali sivo kamenje iz
Kalaharija u različitim fazama usitnjenja. Sa svakom fazom bili su sjajniji i
manje oštri. – Pogleda me značajno, pa odvrati pogled. – Baš poput nas.
– Ne padam na to – odgovorim mu, uzmem bijeli oblutak iz njegove ruke
i snaţno zavitlam ţabicu po površini vode. – Patnja nikoga ne čini boljim. –
Bijeli se oblutak tri puta odbije o sivu pozadinu i zatim ga proguta val. –
Samo tuţnijim i ogorčenijim.
– Promijenila si se, Jenny. Otkad si ovdje sama, što si naučila?
– Naučila sam kako da preţivim. – Iznad naših glava kruţe galebovi i
kriče u vjetar.
U Beach Hutu je guţva. Boţićno drvce je i dalje u kutu. Rasvjeta i
ukrasi djeluju jadno na jasnom svjetlu sivoga dana što dolazi kroz prozor s
mora. Ted me vodi prema istom onom stolu za kojim sam prethodno sjedila s
Michaelom. Dok čekam Teda da za šankom dogovori narudţbu sjetim se
Michaelovih očiju i ruku. Vraća se s bocom vina. Natoči oboma i otpije veliki
gutljaj iz svoje čaše, baš kao što bi ţedan čovjek popio vode. Uzdahne teško i
pogleda me.
– Pa, izgleda da smo oboje preţivjeli, svatko na svoj način – kaţe. Počne
mi govoriti o Juţnoj Africi, o bolnici u kojoj je pokrenuo jedno istraţivanje, o
suši, o iscrpljenoj djeci, o rijetkim tumorima mozga. Beth ne spominje.
Promatram ga, njegova mršava ramena i nove bore između nosa i usta.
Nije ni njemu bilo lako. Natočim mu još jednu čašu, i on ju ispije. Narudţba
je stigla na stol. Iz debelih se odrezaka cijedi krv po krumpirima. Ja nemam
teka, ali Ted jede kao da je iz gladi pobjegao. Kruhom počisti tanjur i zavali
se u stolcu uz zadovoljni uzdah. Nasmiješi se, podigne čašu i kimne.
– Trebalo mi je ovo. Ţivjela, Jenny.
– Onda – obratim mu se, govoreći polako – hoćeš li mi reći što ti je rekla
Naomi?
– O? – Odloţi čašu, a oči mu se malo stisnu.
Moram biti oprezna. Sjetim se tečajeva iz komunikacije s pacijentima za
liječnike opće prakse. Kako birati riječi.
– Dok si buncao rekao si da ti je Naomi nešto kazala. Da se nisi
dovoljno trudio i da je sve tvoja krivnja. – Izgovaram to bez emocija. – Očito
te to muči. Hoćeš li mi reći što je na stvari?
Ted me promatra neko vrijeme, a zatim mu se lice nezamjetno opusti.
– Na stvari je – počne, pa popije gutljaj vina – da sam ti već rekao.
Barem…
– Rekao si mi?
– Da, i tebi i policiji.
Već je zauzeo obrambeni stav i to me plaši.
– O čemu ti to govoriš?
– O tome da se Naomi drogirala.
Dođe mi da se nasmijem. Nakon svega što se dogodilo, on je sve krivo
shvatio. – To je bio Ed. – Valjda od bolesti. Bit će da je još uvijek bolestan.
Ponovim polako: – Ed se drogirao. Zato je išao na oporavak.
On mi odgovori, također polako: – To je bilo kasnije. Naomi je uzimala
drogu prije njega.
Gledam ga, a on nastavi: – Pa sjećaš se kad sam ti rekao da je Naomi
uzela drogu s prijateljicama? Bili smo sami. Mislim da su dečki nekamo
otišli. Bilo je vruće…
– A to? Pa to nije bilo ništa.
Ljeto. Prije osamnaest mjeseci. Prozori su bili širom rastvoreni i kroz
njih je dopirao miris roštilja i opori miris smeća iz kanti na ulici. Dečki su
bili na školskoj ekskurziji u Maroku. Naomi je bila na tenisu s prijateljima.
Rekao mi je to dok smo pijuckali ledenu kavu poslije večere.
– Samo jednom – rekao je. – Na tulumu. – Njeţno je stavio dlan na moju
ruku kako bi me umirio. – Svi klinci eksperimentiraju u društvu. Tako to
ide. Ne treba od toga praviti slona. Obećala je da neće više nikad. Nemoj joj
reći da znaš, jer mi se onda više neće povjeravati. Ona ne ţeli da ti brineš.
– Rekao si da je samo eksperimentirala. – Ne skidam pogled s Teda. On
se zacrveni i odvrati pogled, a ja se u mislima vraćam na taj događaj.
Eksperimentirati nije isto što i drogirati se. Tako sam onda odlučila
razmišljati. Naomi nije u opasnosti, jer to je Naomi, moja pametna, razumna
kćer koja samo radi stvari koje rade klinci kad odrastaju. Michael me još na
početku pitao za droge, one večeri dok smo čekali da se Ted vrati kući s
posla. Tada mi se to pitanje činilo nevaţnim. Više me brinulo da ne pomisli
kako se ona stvarno drogira i počne gubiti vrijeme na krive tragove.
– Jenny, puši li Naomi?
– Ne.
– Pije?
– Zapravo ne.
– Drogira se?
– Ne. Zapravo, probala je jednom.
– Stvarno?
– Prije par mjeseci. Samo jednom, na tulumu s prijateljicama. Odmah je
rekla Tedu. Klinci su htjeli isprobati travu. Otada nije nijednom. Znala bih da
jest.
– Trebaju mi imena.
Nisam mu ih znala reći. Na kraju se raspitao među prijateljicama, a
potom i među svim učenicima u školi. Nitko nije priznao i stvar je bila
zaboravljena.
Pojavio se konobar. Pruţa svoje snaţne osunčane ruke preko stola i
skuplja tanjure i pribor za jelo. Koţa na licu mu je glatka, izuzme li se
nekoliko prištića duţ linije kose. Ima moţda šesnaest godina. Vjerojatno se
bavi plivanjem i ne pada mu na pamet da zapali cigaretu. Ted ga zamoli da
donese kavu, a on ozbiljno kimne i udalji se.
– Zašto bi ti drogiranje prolazilo kroz glavu dok si bio bolestan, ako to
ne smatraš vaţnim.
Osmjehne se. – Buncao sam.
– Zašto, Ted?
Opet odvrati pogled, a usnice mu se zategnu. Gladi desnu obrvu
prstima.
 – Razmišljao sam često o tome u Africi. U gradovima u kojima sam
posjećivao klinike bilo je djece koja leţe po pločnicima potpuno urokana.
Djeca. Počelo me proganjati to što sam joj povjerovao na riječ umjesto da
sam se još raspitao.
– Ted, to je samo trava, i samo jednom…
Boja mu se vratila u obraze. Promeškolji se na stolcu i spusti pogled.
– Trava je otprije, Jenny. Radilo se o ketaminu.
Kuckanje čaša i zveket noţeva odjednom se utiša, kao da je naš stol
netko ogradio od ostalih debelom dekom.
Ketamin. Lice mi se uţari od nevjerice.
– U pizdu materinu. Kako se uopće moglo dogoditi da mi to ne kaţeš? –
upitam ga povišenim glasom. Neki mladi par za stolom pored našeg se
nakašlje i gleda ukočeno pred sebe.
– Rekao sam policiji. – Pogleda me načas, pa ponovno spusti pogled. –
To se dogodilo kad sam otišao u postaju da im kaţem za… za Beth. – Natoči
si još vina i nalije u grlo. – Tada sam im rekao i za ketamin. Nisu to smatrali
vaţnim, ali su rekli da će istraţiti.
– Tko su to oni?
– Michael me ostavio s dva policajca u postaji. Oni su zabiljeţili
pojedinosti. Ne sjećam se kako se zovu.
– I onda?
– I onda ništa. Nisu me ponovno kontaktirali u vezi s tim, pa sam
zaključio da nije bitno.
– Tko zna što se dogodilo s tim podacima. Moţda ih nisu smatrali
vaţnima. Moţda ih nisu spremili u dosje… – Mrak mi je pao na oči. Crnilo mi
se razlijeva po glavi i slijeva niz grlo, ne dajući mi da govorim.
– Policajci su profesionalci.
– I profesionalci griješe.
Te ga riječi natjeraju da opet odvrati pogled i počne lupkati prstima po
stolu. Dječak se vrati s kavom. Paţljivo poloţi pladanj preda me i sloţi na stol
vrčiće mlijeka i vrč s kavom. Nasmiješi se i ode. Dok si natačem kavu, sjetim
se Michaelova savjeta: korak po korak; otpetljaj svaku nit od početka.
– Kako si uopće saznao za to? – pitam ga.
– Kad je bila na praksi u mome labosu. Za ljetnih praznika prije zadnje
školske godine. Sjećaš se?
Kimnem. Naravno da se sjećam. Ja sam ju poticala da ode.
– To ti je plus u biografiji, mila. Prilika da se odlučiš između glume i
medicine. Mogla bi s tatom ići u vizite ako dođeš ranije. Ed je tako činio.
 Ta joj se ideja jako svidjela. Ponosila se što radi u Tedovoj bolnici. S
vremenom je počela ustajati ranije i satima šminkati i pripremati da se
uklopi.
Iz misli me budi Tedov glas, koji nastavlja: – …a posao joj je bio voditi
evidenciju o lijekovima koje smo koristili u istraţivanju ozljeda leđne
moţdine. Ona je ispunjavala narudţbenice, tako da znamo koliko ampula
ketamina treba naručiti za anesteziju štakora. Radila je uredno i brzo. Bio
sam ponosan na nju.
Zastane, nasloni lakat na stol i dlanom prekrije usta, govoreći
prigušenije.
– Nitko ju nije otkrio. Ona je brojala ampule, pa kad bi koju uzela, samo
je naručila više da ju zamijeni. Jednom kad sam primijetio da narudţbenica
brojem ne odgovara onome što smo potrošili rekla je da je prosula cijelu
kutiju. – Nastavi još prigušenijim tonom: – Čak mi je pokazala slomljeno
staklo.
– Lukavo – dodam tiho. – Kako si onda saznao?
– Slučajno je jedan dan zaboravila torbu u labosu. Nisam znao čija je,
pa sam pogledao u nju. Otvorio sam novčanik i ugledao njezinu bankovnu
karticu, ali i šest ampula ketamina, uredno umotanih u papir.
Ušutjeli smo. Mogu si zamisliti grozotu u tom trenutku; kako je sve
stalo u labosu, samo se moglo čuti tapkanje štakora u kavezima i Tedovo
disanje.
– Izvadio sam ketamin i vratio torbu kući. Stavio sam je na kuhinjski
stol da ju nađe ujutro. Otišao sam ranije. Kad je stigla u bolnicu, potraţila
me i počela plakati. Rekla je da ih je uzela za prijatelje.
Već vidim kako objašnjava Tedu: oči je prekrila rukama, a svijetla joj se
kosa spustila preko ruku.
– Na onom je tulumu pušila travu sa starijom djecom, pa kad su kasnije
saznali da moţe doći do ketamina, nagovorili su je da dio ukrade. Zaklela se
da ga ona nije ni takla.
– Zašto meni poslije nije ništa rekla? – pitam ga zbunjeno. Tada sam
mislila da mi Naomi sve kaţe, barem ono bitno.
– Predloţio sam joj da ti kaţe, ali mi je odgovorila da joj ti isprva nećeš
vjerovati, a poslije ćeš se razočarati u nju, a to joj je gore nego da si bijesna.
Zašutio je i promotrio me da vidi kako ću reagirati. Ja navučem
bezizraţajan izraz lica.
– Nastavi.
– Rekla je da si perfekcionist i da to očekuješ i od svih drugih. – Otpije
još jedan gutljaj vina pa ţalosno pogleda kroz prozor. – Da ne dopuštaš
ljudima oko sebe da budu to što jesu. Rekla je da ju ne poznaješ.
 – To nije istina. – Grlo mi se stisnulo. – Poznavala sam je bolje od bilo
koga.
Zašutjeli smo. Ipak ju nisam dovoljno poznavala. Nisam znala za
Jamesa niti za trudnoću. Mnogo se više povjeravala Tedu. Je li to zato što on
nije bio perfekcionist? Sad gleda u pod. Na suncu vidim koliko mu se kosa
na tjemenu prorijedila na nekim mjestima. Je li to zato što se nije trudio biti
savršen? Boca vina je pri kraju. Natočim ostatak u njegovu čašu.
– I dalje ne shvaćam zašto mi to onda nisi rekao?
On iskapi na brzinu. Ostali smo sami u gostionici. Konobar briše
stolove i pogledava prema nama.
– Idem platiti kavu. Uskoro moramo otići.
Ustane i izvadi novčanik iz kaputa.
Predugo smo se zadrţali. Drhtim dok u mene ulazi hladnoća
siječanjskog poslijepodneva. Svjećice na boţićnom drvcu besmisleno se pale i
gase u sumraku.

Bristol 2009.
Jedanaest dana kasnije

Staklena je ampula bila hladna u ruci. Izašla sam iz Edove sobe, spustila se
stubištem i izašla na straţnja vrata u vrt, ali mi ledeni zrak nije uspio
razbistriti misli. Naslonila sam se na zid. Ed je cijelo vrijeme lagao, tko zna
koliko dugo. Krao mi je lijekove iz torbe i vjerojatno prodavao, što bi
objasnilo otkud mu toliki novac.
Anya se nabila na torbu dok je čistila jer ju je netko maknuo i nije
vratio na mjesto. Krade lijekove. To nije moguće.
A s druge strane, kako je moguće da Naomi nema već jedanaest dana. U
to sam mogla povjerovati jer nisam skidala pogleda s kazaljki na satu. Nisam
skidala pogleda ni s telefona, kao da ću ga gledanjem natjerati da zazvoni.
Njezinu sam fotografiju ostavila na svim mogućim mjestima – od novinskih
agencija, poštanskih ureda, do knjiţnica i odjela hitne – i tako sam samo
ispunila vrijeme. Noću sam obilazila ulice i sjedila na dokovima buljeći u
tamnu vodu. Razgovarala sam s Nikitom i Shan i Jamesom. Izbjegavala
novinare ispred kuće, koji su i dalje htjeli razgovarati sa mnom ili nazivali na
telefon. A ja sam stajala usred svega toga, baš kao što sam i sad stajala, jer
sjesti je bilo loše, olakšati si je bilo loše. Danas na poslu bilo je trenutaka
kad bih se zaboravila, ali bi me dječji prsti koji se čvrsto drţe za rub stola
gotovo obezglavili.
 Ako smo mogli izgubiti vlastito dijete, što moţe spriječiti još koju
katastrofu.
Na ampuli je bila sitna pukotina iz koje je curila tekućina, a pod
prstima sam osjetila oštro staklo. Zazvonio je telefon. Uglavila sam slušalicu
između uha i ramena, perući ruku od stakla i krvi koja je istjecala u odvod.
Nazvao je Michael da mi kaţe da su razgovarali s vlasnicima bristolskih
klubova, ali da ništa nisu saznali. Svratit će ponovno sutra.
Dok sam umatala ruku u kuhinjsku krpu, čula sam Eda na vratima.
Stala sam podno kuhinjskih stepenica i osluškivala kako se penje u sobu i
lupa vratima. Zatim su se ponovno otvorila, a ja sam sjela na donju
stepenicu i slušala njegove korake kako se polako spuštaju, sve dok se
njegova stopala nisu pojavila pored mene. Ustala sam i ugledala crvene
tragove pod kapcima, razbarušenu kosu i mrlje na školskoj kravati. Rukavi
košulje otkopčani su visjeli oko njegovih tankih zglobova. Naočigled je
smršavio, premda to ranije nisam primijetila. Kako mi je samo to moglo
promaknuti?
– Rano si se vratio.
Pravio se da me nije čuo. – Mama, jesi li mi ti ulazila u sobu?
– Ali to i nije čudno – i ne htijući, povisila sam ton – budući da nema
veslanja.
– Aha. Odgodili su. Nisi mi odgovorila na pitanje.
Još jedna laţ. Da nije opet lagao, strpjela bih se i pustila ga da mi sam
sve prizna.
– Nisu ga odgodili. Ovaj semestar nema veslanja. Zašto nam cijelo
vrijeme laţeš?
– Isuse. – Trgnuo se kao da sam ga udarila. – Zato što si jebeno naporna
s tim da upadnem u ekipu. Lagao sam ti da me pustiš bar malo na miru.
– Miru za što, Ed?
Spustio je pogled i slegnuo ramenima.
– Da mi moţeš krasti lijekove iz torbe? Što će ti oni?
Razrogačio je oči bez riječi, a blijedo mu je lice još više problijedjelo.
Pogled mu je postao mračan i očajan.
To mi je sve reklo. Brzo sam reagirala, i prije nego što je stigao istrgnuti
ruku, zavrnula sam mu rukav. S unutrašnje strane lijeve ruke, na
antekubitalnoj fosi, ugledala sam gomilu kvrgavih, crvenih oţiljaka, starih i
novih, od nevještih uboda iglom u venu.
 25

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

P laţa je obrubljena liticama koje je more neujednačeno izdubilo, stvorivši

male pećine i pukotine. Ljeti ta mjesta kiselo vonjaju po mokraći, ali zimi
ih oluje potpuno očiste. Osjeća se samo miris mora i morskih trava dok
čučimo zaklonjeni od vjetra između dvije stijene. Ted se grbi zakrilivši
cigaretu koju pokušava zapaliti nakon što ju je izvukao iz zguţvane plave
kutije. Zatim se okrene prema moru i uzdahne. Miris Gitanesa odmah
prizove zaboravljene slike presavijenih listova, knjiga pod krevetom, bilješki
razbacanih po podu. Vođenja ljubavi poslije nastave. Kad li je opet propušio?
Moţda Beth puši, premda mi se to ne uklapa u sliku o njoj. Moţda puše
nakon seksa, kao što smo mi nekada. Te mi misli isplivaju na tren iznad
brige i odmah zatim nestanu pod njezinom površinom.
– Onda, zašto mi to nisi rekao, Ted? – pitam ga ponovno.
Povuče dim šutke. Zatim jednostavno odgovori: – Zamolila me da ti ne
kaţem. Vjerovala mi je.
– Zar ti nije palo na pamet da bih ja to trebala znati? Mogao si mi to reći
u tajnosti…
Ted slegne ramenima. – Mislio sam da nećeš izdrţati, a da ne razgovaraš
s njom.
Cigaretni mi dim grize oči, pa okrenem glavu na drugu stranu.
On nastavi: – S tobom je crno ili bijelo. Naravno da ne mislim kako bi ti
to rekla policiji…
Ustanem prije nego što izgovori do kraja riječi prema kojima sam ja ta
koja bi trebala biti kriva. Vjetar mi zahvati kosu i baci na oči. Dohvatim
uvojke i čvrsto ih drţim sa strane dok u meni kipti bijes. Ovo je trenutak
kada ga mrzim, a još više mrzim sebe. Najradije bih si počupala kosu i
razbacala je na vjetru.
 – Ona ne bi nikad pomislila da ću je cinkati policiji. Nikad je nizašto
nisam kaznila – izgovorim u dahu. – Ni ne sjećam se da je Naomi ikad učinila
išta loše. Uvijek je bila dobra, čak i kad je bila mala.
– Upravo zato. Bojala se da će te razočarati. Bilo joj je lakše lagati,
upravo zbog silnih očekivanja.
Riječi su mu poput mreţe u koju se sve dublje uplićem, što se više
batrgam. Što god napravila, u krivu sam. More se promijenilo; razbija se o
obalu i sikće. Od ledenoga vjetra počinju me boljeti zubi.
– Idem kući. – Osjećam kako su mi noge ukočene i spore. Zakrilivši
cigaretu dlanovima, Ted krene za mnom, spotičući se o šljunak.
– Nakon što je nestala – vičem preko ramena pokušavajući nadglasati
valove – više nije bilo razloga za skrivanje. Zašto mi onda nisi rekao?
Sustigne me. Nagne se u hodu prema meni i stavi mi ruku na rame,
vičući mi u uho: – Ionako si se morala nositi s previše toga. – Čujem mu
lagani pisak u plućima. – Nakon toga sam pazio na ketaminske narudţbe
poput kerbera. Nijedna ampula nije falila od onda. – Još se jednom spotakne
i snaţnije me primi za rame. Stigli smo navrh plaţe, pa on zastane i zadrţi
me.
– Mislio sam da se to dogodilo jednom i nikad više.
Potom zašuti. Tri galeba strelovito prolete pored nas u pravcu kopna,
bjeţeći pred olujom koja dolazi s pučine s tamnim kišnim oblacima što
spuštaju svoje pipke prema horizontu. Ted kašljuca dok se penjemo uz
puteljak koji vodi do crkvenog dvorišta, a blato utišava naše korake.
– Što bih bila učinila da sam onda znala? Odmah bih rekla policiji i
svakome tko bi mogao pomoći, ali sada zastanem, sjetivši se vrištave
naslovnice tabloida: “Nestala liječnikova kćer tinejdţerica”. Pored naslova
njezina zrnata školska fotografija, kakve već jesu u novinskim izdanjima.
Neke su novine objavile stariju fotografiju na kojoj prima pehar nakon utrke
u plivanju. U kupaćem kostimu, ističu joj se noge, dok su joj sitne grudi
stisnute kostimom. Tada je imala četrnaest godina, ali golišave slike uvijek
prodaju novine. Da su se novine slučajno domogle priče o ketaminu, naslovi
bi bili daleko senzacionalniji: “Nestala liječnikova kćer ovisnica”. Osjećala bi
se izdanom. Ne bi nam se vratila, čak i kad bi mogla. S druge strane, da je
policija znala za ketamin, moţda bi ju dosad već i pronašli.
Ubrzam korak kao da ću time nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Tedova
ruka klizne s mog ramena. Sada smo već u ravnini s crkvenim dvorištem, a
tu je puteljak mračan i klizav, zasjenjen niskim granama tise. Ujesen s njih
padaju grimizne bobice, prekrivajući puteljak svojim sluzavim, izgaţenim
mesom. Put je sada samo blatnjav i posut sitnim iglicama leda.
 Kiša nas sustigne nadohvat kuće. Mary hrani svoje kokice. Kad smo
stigli do njezine ograde, ona se okrene i mahnemo si šutke. Ona će razumjeti
da je ponekad preteško navući na lice makar i prijetvorni smiješak.
Stigavši do vrata, Ted se okrene prema meni. Pogled mu je očajan i
pokajnički.
– Svašta mi se događalo kada sam našao ampule u Naominoj torbi.
Prijetili su mi parnicom zbog operacije kraljeţnice one djevojke, a ja sam
stalno putovao u Švedsku zbog onog istraţivanja matičnih stanica koje nije
napredovalo. Trebao sam je bolje ispitati.
U kući nas dočeka pospani Bertie, gurajući nam svoju vlaţnu njušku u
noge u znak pozdrava. Sagnem se da ga pomilujem i osjetim kako mi godi
toplina njegovih snaţnih leđa, ali ne mogu dugo ostati mirna. Hodam po
kuhinji, odlazim u dnevnu sobu, pa nazad u kuhinju. Hladan vjetar lupa u
prozor zajedno s rijetkom kišom. Ted skida kaput i pristavlja čajnik.
Dok vadi šalice iz kredenca kaţem mu: – Što hoćeš time reći da si ju
trebao bolje ispitati, Ted? Što bi još saznao od nje?
– Mogao sam traţiti da mi kaţe više. Rekla je da je to bilo za prijatelje.
Pretpostavio sam da misli na školske kolege, ali se moglo raditi o nekom
drugom.
Dok slušam, nešto mi drugo padne na pamet: – A što je s Edom? Ima li
on kakve veze s tim?
– Njegov je problem drugačiji. Naomi nije uzimala drogu kao on. Samo
ju je… krala.
– Pa i on je.
Ted mi gurne šalicu čaja preko stola. – Oboje su krali jer su mogli, ali
su im motivi bili potpuno različiti. Radi se o nesretnoj koincidenciji.
Za kratke stanke koja je uslijedila pomislim da takvo što ne postoji.
– I dalje mislim da mi nije lagala – nastavi Ted, otpivši gutljaj čaja. – To
se dogodilo samo jednom, zbog prijatelja.
Ali Naomi je tako često lagala. – Je li Naomi ikad bila u bolnici s
prijateljima ili bilo kime izvana koga nisi poznavao? – pitam ga. Netko tko ju
je nagovorio na krađu i kriomice joj davao novac.
– Nije. Cijelo sam je vrijeme drţao na oku, i kad je bila u labosu i kad je
bila na odjelu. Primijetio bih.
– Nisam znala da je bila i na odjelu.
– Jesi, znala si – pogleda me iznenađeno. – Pa ti si predloţila da ide sa
mnom u vizite. Sviđao joj se taj uţurbani ritam. Znao sam ju zateći kako
brblja s pacijentima dok me čeka. Vjerojatno su mislili da je studentica
medicine, zbog laboratorijske kute.
– Je li ti pomagala kod davanja lijekova?
 – Zaboga! – odmah mu je jasno na što ciljam. – Ti su lijekovi zaključani.
Čak i za guranje kolica s lijekovima moraš biti medicinska sestra. Samo je
sjedila s ljudima i druţila se.
Odjednom mi se javi nova sumnja: – Je li ju upoznala?
– Upoznala koga?
– Tvoju curu, Beth.
– Nije mi više cura. To je gotovo. – Ustane i ostane stajati okrenuvši mi
leđa. Gleda kroz kuhinjski prozor na vrt po kojem pljušti tamna kiša. – I da
odgovorim na tvoje pitanje: nije.
– Kako znaš?
On nemoćno slegne ramenima: – Nikad nije bila tamo kad bih pokupio
Naomi. Često je radila noćne smjene.
Beth je sigurno vidjela Naomi, ma što Ted tvrdio. Vjerojatno se pitala
kako bi to bilo imati Tedovo dijete i moţda se zabavljala pomišlju da je Naomi
to dijete. Ne mogu se otresti te misli.
– Gdje je ona sada?
– Tko?
– Pa Beth, pobogu, Tede. Moţda se cijelo vrijeme radi o njoj. Ona drţi
Naomi zato što je Naomi tvoja i…
– Stani. – Podigne se na prste pa spusti, ruku duboko zarivenih u
dţepove. Lice mu djeluje smireno, ali ga odaju dvije stisnute šake u
dţepovima. Vidim mu zapešća kroz gustu pamučnu tkaninu.
– Znaš i sama da je one noći kad je Naomi nestala Beth bila sa mnom –
objasni smirenim glasom.
– Znam samo da si mi ti to rekao.
– Bila je u svome stanu. Ima savršen alibi.
Govori li on o njoj ili o sebi? Ted se okrene i uhvati moj pogled.
– Ne kaţem ja, već policija. – Vidim da još uvijek nešto prešućuje. –
Nazvala ih je jer joj je te večeri netko provalio u stan. – Zastane na trenutak,
pa nastavi: – Onda je nazvala mene.
– Nazvala te je? – Misli mi se počnu vrtjeti unatrag. – Znači, nije ti to
bilo prvi put. Nije to bila tvoja prva i posljednja greška jer si bio umoran i
pijan. Već ste bili ljubavnici. Isuse, bila sam gluplja nego što sam mislila.
– Nisam ti imao prilike sve objasniti…
Koliko je vremena potrebno da nekome priznaš da si mu lagao? Mjeri li
se to minutama, mjesecima ili godinama? Spustila sam svoju šalicu. Čaj je
bio bljutav. – Znala sam da nisi prekinuo kad si rekao da jesi. To sam znala.
Ali nisam bila svjesna da si mi lagao i za početak veze.
– Kako sam ti mogao reći nakon što je Naomi nestala? – odgovorio je
okrenuvši se prema meni.
 Nemam mu što odgovoriti. K vragu sve laţi, i prošle i buduće. Moram
ostati pribrana.
– Beth je nazvala policiju, pa tebe, jer joj je netko provalio u stan. –
Govorim polako, slaţući dijelove zagonetke. – Policija je trebala povezati
činjenice da je Bethin ljubavnik Naomin otac i da je netko provalio u njezin
stan iste noći kada je Naomi nestala. To je vaţno. Zašto mi to Michael nije
rekao?
– Nije znao – odgovori Ted, spustivši se u stolac nasuprot, gledajući me
u oči. – Policija nije saznala da sam bio s Beth sve dok im nisam rekao u
postaji. Te sam noći pričekao da odu, parkiravši se niţe niz ulicu.
O čemu je razmišljao dok je čekao u mračnoj ulici? Je li ga bilo sram?
Moţda je razmišljao o svojem istraţivanju ili nesretnoj operaciji? Ne,
razmišljao je o Beth. O tome kako će se poševiti kad ode policija.
– Pa jasno. Baš sam glupa. To je trebala biti tajna.
– Namjeravao sam prekinuti…
To je sve nebitno, kaţem si. Nešto mi je promaklo.
– Što si radio kad te je nazvala? – krenem opet s pitanjima. Treba
raspetljati nit po nit.
– Baš sam ulazio u auto. Bio sam mrtav umoran. – Zatrese glavom,
prisjećajući se. – Obrana na sudu nam je propala i to me je dotuklo. Laknulo
mi je što je zakazana operacija otpala. Jedino na što sam mislio je povratak
kući. Čak sam bio zaboravio moram li pokupiti Naomi ili ne.
Ovo mi već zvuči uvjerljivije.
– I baš je tada nazvala Beth. Bila je izbezumljena i uplašena. Preturili su
joj cijeli stan. Čak su joj potpalili vatru u kuhinji.
Te riječi mi oţive blijedo sjećanje na Teda prije trinaest mjeseci, kako
stoji u našoj kuhinji i osjeti se na paleţ. Pomislila sam tada da je to zbog
dijatermije koju je rabio kod nekih operacija, ali sam to odmah smetnula s
uma obuzeta strahom zbog Naomi.
– Oni? Znači, bilo ih je više?
Policija je smatrala da se radi o bandi, moţda čak i klincima. Čak i
nakon što su saznali za moju vezu s Beth, nisu to smatrali povezanim s
Naominim nestankom.
– Što su ukrali?
– Po svemu sudeći, ništa – odgovori Ted, slegnuvši ramenima. Njemu to
više nije čudno. – I laptop i televizor i fotoaparat i nakit, sve je bilo tamo.
Razbacano, ali tamo.
– Zar te to ne čudi, iste one noći kad je Naomi nestala? – On odmahne
glavom.
– Provale se u Bristolu događaju svake večeri – odgovori mi umorno.
 Sjetila sam se mršave i iscrpljene djevojčice s modricama. Ni ta
kombinacija nije bila slučajnost, a niti zlostavljanje. Jade je imala leukemiju.
– Jesi li siguran da Naomi nikad nije vidjela tebe i Beth zajedno? – Sve
mi je teţe sjediti na mjestu. Ustanem i isperem šalice, grijući ruke pod
toplim mlazom.
– Nije nas vidjela, već sam ti rekao. – Zatim zašuti, kao da se nečega
prisjetio. – Zapravo, sada kad razmislim, to baš i nije točno. Beth mi je
jednom ušla u ordinaciju, ali je tamo zatekla Naomi pa je samo otišla. Naomi
ju nije ni primijetila.
Vara se. Naomi je vjerojatno osjetila Bethin parfem od lavande kad je
ušla u ordinaciju i podigla glavu. Vjerojatno ju je iznenadio poznati miris, a
onda ga je povezala s mirisom na tatinoj koţi. Pretvarala se da gleda kroz
prozor, onaj uski iznad stola sa zavjesama s paunovim uzorkom koji sam mu
ja iz vezla još davno, i istodobno postrance promatrala Beth uhvativši kako
joj se pogled susreće s Tedovim. Ona bi to odmah snimila.
– Moram odmah nazvati Michaela i reći mu.
– Još ste u kontaktu?
Pomislila sam na njegove tople ruke i ozbiljne oči. Na to kako mu
dodirujem usne svojima.
– Da – odgovorila sam, spustivši, pa potom odvrativši pogled. Zašto bih
mu priznala za Michaela? Ništa mu više ne dugujem. – Pričekat ćeš ga da
dođe, ako bude htio doći.
– Naravno. Gle, Jenny…
Pogledam ga, i osim poznate figure, jednodnevne brade i dosad
nepoznatih nikotinskih mrlja na prstima, duţe kose i ohrabrujućeg
osmijeha, jedino što vidim jest sredovječni muškarac koji je ostario i postao
umoran i ogorčen, kao netko svjestan svojih pogrešaka zbog kojih ţali.
– Zaista sam mislio to što sam ti rekao. Između mene i Beth je gotovo.
– U pubu posluţuju hranu – odgovorim mu. – Vrati se da prespavaš.

Nakon što je otišao, nazovem Michaela, ali se ne javlja. Odem u kolibu.

Hladna je i neuredna. Prije nisam primjećivala taj nered. Ne mogu se
natjerati da slikam, pa čistim rasute sjemenke i šipak. Međutim, te večeri ih
ne sanjam. Sanjam Naomi kako razbija čaše o zid Bethine zapaljene kuhinje
i smije se. Smijeh me budi i pretvara se u kričanje galeba s krova. Leţim u
mraku. Poznati krajobraz prošlosti više nije isti. Naomi. Ketamin. Provala
kod Beth. Misli mi se vrte u krug. Kako mi je toliko toga moglo promaknuti?
Svjesna sam, međutim, da to i nije tako teško. Promaklo mi je i ono što se
događalo Edu. Još malo, pa bi i za njega bilo prekasno.
Odustajem od spavanja. Ustanem, spustim se u mraku stubama i
napravim si čaj. Notes sa crteţima leţi na stolu otvoren, licem prema dolje.
Je li ga Ted nabrzinu prelistao ili je paţljivo pogledao svaki crteţ? Moţda se
razočarao što nijedan nije njegov. Preko stolca visi njegov mokri kaput, a
ispod rukava iscijedila se mala lokva vode po podu. Nisam ga čula kad je
ušao i popeo se na kat. Otvorim vrata prema vrtu i zurim u crnu tišinu.
Oluja s mora je već prošla. Zatvorim vrata i sjednem na pod, leđima
naslonjena uz štednjak na drva. Pored mene šalica čaja. Skalpele je
jednostavno nacrtati. Mnogo je teţe dobro oslikati prste koji ih drţe, a gotovo
nemoguće kako drhte.

Bristol 2009.
Jedanaest dana kasnije

Ed je istrgnuo ruku i spustio rukav. Okrenuo je glavu na stranu, i ja sam po

tome kako je savio svoj tanašni vrat shvatila dokud je to otišlo. Zagrlila sam
ga. Drhtao mi je u naručju.
– Kako ti se to dogodilo?
Slegnuo je ramenima i odmaknuo se.
– Nisam ljuta – rekla sam mu, ali me nije čuo. To je, međutim, bila
istina. – Ţelim ti pomoći.
Otišao je u dnevnu sobu i sjeo na kauč, zabacio glavu i buljio u strop.
Sjela sam do njega.
– Moţeš li mi reći što se događa?
Odjednom me pogledao, sijevajući svojim smeđim očima. – Da se nisi
usudila reći tati.
– Jesi li uzimao lijekove iz moje torbe?
Šutnja.
– Unutra ih nema dovoljno za to. – Dotaknula sam mu njeţno
podlakticu, a on je huknuo i iščupao ruku. Čak i preko rukava pod prstima
sam osjetila vrelinu otekline na ruci.
– Idem sad i tebi i sebi napraviti sendvič i šalicu kave. – Valjda se to
tako radi; praviš se smiren i razuman, premda bih najradije zaplakala
vidjevši mu bol na licu. – Ovo na ruci ti se moţda upalilo, Ed. Trebala bih to
kasnije pogledati.
 Jeli smo u tišini, što mu, čini se, nije smetalo. Dok je ţvakao, zurio je
tupo kroz prozor. Kad smo prešli na kavu, krenula sam oprezno.
– Kako se sad osjećaš?
Bacio je preziran pogled prema meni. – Kao govno, što misliš?
– Koliko to traje?
– Ne znam – rekao je, slegnuvši ramenima.
– Koliko često?
– Kad god.
Ramena su mu se malo opustila, što je značilo da mu ipak ovaj razgovor
odgovara.
– Što si sve uzimao?
– Svašta. – Zašuti, a potom tiho promrmlja, tako da sam se morala
nagnuti da ga čujem: – Ketamin, uglavnom.
Osjetila sam mučninu, svjesna u kojoj je opasnosti. – Otkuda ti?
Pogledao me sa strane i prijezirno se nasmiješio:
– Od tipa u klubu.
– Što misliš postići time?
– Otkud da znam?
– Zašto droge, Ed?
Zakolutao je očima. – Zbog svog ovog drugog sranja.
– Kojeg drugog sranja?
– Stvari.
– Kao?
– Thea, Naomi – odgovorio je tiše.
– Thea? – Droga mu je moţda pomagala umrtvjeti osjećaj krivice zbog
Naomi, makar su neki od oţiljaka nastali i prije nego što je ona nestala. Kako
se Theo uklapa u sve ovo?
– Pusti, mama. – Počeo je cupkati nogom. Bacila sam pogled po sobi kao
da traţim neki ključ kojim ću ga otključati, kao da bi trebao biti na kredencu
ili na nekoj visokoj polici izvan dohvata ruke.
– Nisi ti kriv što je nema, pa to smo ti već rekli. Čak i da si je sačekao…
– Rekao sam ti, pusti.
– Je li zbog love?
Tišina.
– Ed, otkud ti onaj novac?
Nogom je cupkao sve brţe i brţe, a onda naglo ustao i krenuo prema
stepeništu.
– Kamo ćeš?
 – Na Sjeverni kurčev pol.
Pričekala sam dok nije zalupio vratima sobe, a onda sjela, dok se oko
mene soba smanjivala. U zraku je zvonilo kao nakon eksplozije, osim što se
to događalo u mojoj glavi. Promatrala sam svoje ruke na stolu. Kroz koţu su
mi prosijavale tetive poput blijedih hrbata. Premda su mi ruke bile
smršavile, još sam imala snage. Njima sam donašala djecu na svijet, uvodila
katetere i infuzije, zašivala poderanu koţu, drţala čela svoje djece dok
povraćaju. Čvrsto sam ih stisnula u šake. Mogu se nositi s ovim. Moram.

Sjedio je naslonjen na zaglavlje od kreveta sa slušalicama u ušima. Na

savijenim je koljenima drţao knjigu i počeo ju brzo listati kad sam ušla.
Sjela sam na krevet i odlučno odmaknula njegove noge.
– Neki bi se roditelji obratili školi. Neki i školi i policiji. – Prestao je
listati, ali nije podigao pogled. – Mnogi roditelji ne bi stali sve dok ne saznaju
sve pojedinosti o tome što se događa. Ja ti nudim dogovor.
Izvadio je slušalice i čekao što ću reći.
– Ako pristaneš otići na rehabilitaciju, ja neću nazvati ni školu ni
policiju, i dokle god budeš s nekim razgovarao i ostaneš čist nećeš nam
morati reći otkud ti droga i novac.
Gledao me je šutke. Zatim je spustio pogled na svoje krilo, ali su mu oči
ostale nepomične.
– Da samo tako odem iz škole?
– Tako je. Kako bi išao na rehabilitaciju.
Naslonio se i zatvorio oči.
Njeţno sam mu uzela ruku, zavrnula rukav i pregledala oţiljke. Sad
sam jasno mogla vidjeti oteklinu veličine omanje šljive.
– Ed, ovo treba očistiti. Moramo otići na hitnu.
– Ti očisti.
Nisam se htjela prepirati. To bi ga moglo natjerati da odustane od
dogovora. Uzela sam sterilni pribor iz zaključane kutije u autu. Lynn se
znala našaliti da sa sobom nosim cijeli kirurški pribor, ali se to tijekom
godina pokazalo korisnim kod pacijenata kojima je trebao manji zahvat, a
nisu mogli u bolnicu. Često mi je bilo drago zbog toga, ali je ovaj put bilo
drugačije. U torbi sam pronašla antibiotike. Dok sam se penjala na kat
osjetila sam slabost od pomisli kako ću zarezati koţu vlastitoga sina. U
kupaonici sam oprala ruke pod vrelom vodom, vrelom koliko god sam mogla
podnijeti. Znala sam da će ga boljeti. Morala sam se sabrati da to izvedem
kako treba. Osušila sam ruke papirnatim ručnikom u priboru i navukla
kirurške rukavice. Dok sam to radila, palo mi je na pamet da sad više nisam
majka već liječnica. Trebalo je riješiti problem. Stvar je bila jasna kao dan.
Mogu ja to. Očistila sam mu ruku vatom namočenom u jod i raširila
papirnate ručnike ispod i iznad lakta, postavila kartonsku zdjelu da u nju
iscuri iscjedak i nasprejala oteklinu i oko nje anestetikom.
– Ovo će ti malo ublaţiti bol, ali ćeš ga i dalje osjetiti. U bolnici bi dobio
jači anestetik. Onda, jesi li siguran, Ed?
– Daj.
Liječnica, a ne majka…
Primila sam skalpel i jednim potezom zareţala stanjenu koţu na
oteklini.
Ed je kriknuo, a iz rascijepljene koţe je iscurio gusti ţuti gnoj i krenuo
niz lakat u zdjelu.
– Isuse. – Čelo mu se orosilo znojem dok je promatrao kako se zdjela
puni gnojem pomiješanim s krvlju. – Jebote, ovo boli.
– Još malo pa gotovo. – Osjetila sam kako mi niz pazuha curi hladan
znoj. Drhtavim sam mu rukama istisnula posljednji ostatak gnoja i špricom
zalila ranu antiseptikom. Potom sam ju pokrila mekom ţućkastom gazom i
zavila zavojem. Dala sam mu da proguta udarnu dozu antibiotika:
kombinaciju penicilina i metronidazola. Zatim je popio paracetamol s čajem.
Onda sam sjela na krevet i čvrsto uglavila drhtave ruke među svoja
koljena. Edove su usne problijedjele.
– Nemoj reći tati – promucao je stisnutih zubi.
– On mora znati za ovo. Ako ništa drugo, pitat će se zašto ne ideš u
školu. Neće mu se svidjeti, ali će razumjeti. Čak se i on morao odvikavati od
pušenja, ima tome već puno godina.
– Nisam znao da je tata pušio.
– Ponekad ne samo cigarete.
– Stvarno? – Ed me na trenutak pogledao sa zanimanjem.
– Nitko nije savršen. Svi mi prije ili kasnije zabrljamo.
– Stvarno? Čak i tvoj savršeni sin Theo?
Aha! Spustio je pogled na pokrivač tako da mu ne vidim lice, ali mu je
glas odavao ogorčenost. Pričekala sam da mi kaţe još nešto, ali ga više nije
spominjao.
– Prodao sam ih – promrmljao je nerazgovijetno. – Za ketamin.
Prodavao je moje lijekove iz torbe da moţe kupiti one koji su mu
potrebni. Vjerojatno uvijek postoji netko voljan da razmijeni svoje petidine i
temazepam za ketamin. Promrmljao je još nešto, pa sam se nagnula da ga
čujem. Nisam, međutim, uhvatila što govori, a već u sljedećem trenutku je
zatvorio oči i zaspao.
Zatvorila sam tiho vrata za sobom i odnijela zdjelu i rukavice u
prizemlje. Zazvonio je mobitel.
 – Bit će na vijestima – čula sam s druge strane upozoravajući Michaelov
glas, kojim me htio pripremiti. Edovo drogiranje. Netko je valjda saznao i
rekao nekom novinaru. Hvala Bogu da je zaspao, inače bi pomislio da sam ja
rekla. Michael je nastavio govoriti i trebalo mi je nekoliko trenutaka da
shvatim kako to nema nikakve veze s drogiranjem.
– Pronašli su napušteni plavi kamionet u šumi.
 26

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

I spuštam vodu u kadi i ostaje crta od kamenčića koji su mi ušli u cipele na

plaţi i utisnuli mi se u koţu. Skupljam ih i guram u odvod. Sitni ostaci
stijena koje je brusilo more. Njihovi vlaţni rubovi svjetlucaju crno i
tamnosmeđe.
Izlazim iz kupaonice i odlazim u vrt telefonirati. Glas mi se gubi u bjelini
ledenoga vrta. Prislanjam mobitel blizu usta. Tedov je prozor otvoren. Moţda
je budan, pa bi me mogao čuti. Dok čekam da se javi Michael ugledam crno
paukovo tijelo kako visi o niti s nadstrešnice i poput zrnatog klatna
pokušava se domoći vrtnog zida. Michael se javi iznenađenim glasom.
– Ted je još ovdje – kaţem mu, gurajući vrhom prsta pauka prema zidu.
On se uhvati za njegovu grubu površinu.
– A, tako.
– Razbolio se nakon što je došao, pa…
– …pa ga njeguješ – dovrši rečenicu Michael.
– Dopustila sam mu da ostane. Rekao mi je neke stvari o Naomi kojih
nisam bila svjesna. Krala je lijekove.
S druge strane kratka stanka.
– Aha – tiho će Michael.
– Bilo je to dok je radila na praksi u Tedovom laboratoriju sa
ţivotinjama. Jedan je dan zaboravila torbu, pa je Ted u njoj našao neke
ampule. – Izgovaram ove riječi s lakoćom, ali zato teško dolazim do daha.
– Zašto to nikome nije rekao?
– Rekao je policajcu u postaji, ali to očito nisu istraţili.
Pauk potrči po zidu traţeći zaklon.
– Ali tebi nije rekao – ustanovi on.
– Kaţe da me nije htio opterećivati nečim što mu se činilo nevaţnim.
 Nakon stanke, Michael ponovno progovori: – U redu. Koje lijekove?
– Ketamin.
Kao da je to bio signal, oglase se crkvena zvona u kanonu. Poziv na
jutarnju misu nevino ispunjava prazne zakutke sela donoseći sa zvukom
najavu praznika, sunca, pokošenih livada i nedjeljnoga ručka.
– Ted je njime anestezirao pokusne štakore. Naomi je radila u labosu i
imala je pristup. Lijek nije pod obaveznim nadzorom, a oni su joj vjerovali.
Pauk je nestao. Vjerojatno mi je promaknuo trenutak kad se zavukao u
procijep među kamenjem.
– Ketaminom se dosta trgovalo – kaţe Michael polako.
– Naomi sigurno nije bila upletena u to. Ed se mijenjao za lijekove, ali
Naomi ne.
Michael nastavi kao da me nije čuo: – Mogu nabaviti popis korisnika.
– Popis korisnika? Ted mi je rekao da je uzela tek nekoliko ampula za
prijatelje…
– Korisnici ketamina obično su stariji od Naomi – prekine me. –
Vjerojatno se ne radi o učenicima. Moţda je imala druge kontakte.
Ova mi riječ otvori pogled na svijet u koji je zalazio Ed. Svijet u kojem
mračne figure poznaju druge mračne figure s mračnih margina društva,
organizirane i opasne. Kontakti. Riječ za partnere pacijenata s klamidijom ili
gonorejom. Nepoznat netko koji te potajno uništava.
– Sad barem znamo što znači “K” u njezinom dnevniku – kaţe Michael.
A ja sam mislila da je to kratica za kurseve. Koliko sam samo naivna. I
Naomi je to znala dok je skrivala svoje tajne.
– Doći ću do tebe – kaţe Michael.
– Moţeš li? – pitam ga molećivo, dok mi suze naviru na oči.
– Kod tebe sam za dva sata. Bilo bi dobro da razgovaram i s Tedom.
– Hvala ti. – Traţim još koju riječ, koja bi više toga rekla, nešto
značajnije, ali ju ne nalazim. Sjetim se tek upozoriti ga: – On ne zna za nas.
– Ne, ne smije znati za nas.
Moţda bi ga povukli sa slučaja kad bi se saznalo da smo zajedno,
moţda bi ga čak i suspendirali. Taje tajnovitost kao neko breme u našoj vezi;
čini ju nekako jadnijom. Ponekad, kad sam sama, čini mi se kao da je samo
u mojoj glavi.
Nakon razgovora naslonim ruku na zid. Površina mu je gruba i hladna.
Tamne su pukotine sigurno pune paukova koje nikad ne vidiš, prepletene
gustim mreţama punim stvari. Stopala mi ostavljaju smrznute tragove u
travi dok se vraćam u kuću. Zrak je čist i hladan. Dan će biti sunčan, a
zemlja ledena. Puštam Bertieja van, i on se valja po mrazu. Led mu se topi
na tijelu. Tamo gdje se valjao ostaju komadi zelenog na bijelom travnjaku.
Izgleda kao da ga veseli ta razlika. Sviđa mu se hladnoća koja mu dopire do
koţe. Trči ukrug poput šteneta.
U kuhinji zateknem Teda kako si radi šalicu kave. Sad je drugačiji nego
kad je došao, moţda čak i malo deblji, svakako uspravljeniji. Navukao je svoj
kaput, a pored nogu mu leţi mali putni kovčeg. Pogled mu se susretne s
mojim pa ga svrne, poput djeteta koje se osjeća krivim.
– Ţao mi je – kaţe.
Pruţa mi šalicu tek pripremljene kave i ţlicom iz staklenke vadi novu.
Počne govoriti brţe, bojeći se valjda da bih ga mogla prekinuti prije nego što
dovrši.
– Voljela te je.
Ne ţelim da mi to govori. Obuhvatim rukama šalicu i naslonim se na
dasku za suđe. Sunčeva svjetlost prodire kroz staklo prozora i sjeda na
podne ploče, ističući prašinu i mrlje po rubovima.
– Napravio sam toliko krivih poteza – nastavlja Ted, spotičući se o
vlastite riječi.
– Koje to točno? – Posegnem u kredenac i izvrnem kašu u tavu. Svjesna
sam da ne postoji “točno”. Sve što mi je promaklo protezalo se u prostoru
između mojih prevelikih očekivanja i premalog uvida.
– To što me nije bilo, što sam bio zaposlen…
Zar doista misli da je to tako jednostavno objasniti? Da je razlog
Naominog nestanka taj što je bio prezaposlen, kao da sve ostalo što je učinio
ili nije učinio nema nikakve veze.
– A što je s pravilima koja si prekršio? – pitam ga odmjeravajući koliko
ću vode uliti u zobenu kašu dok mi se ruke tresu od bijesa. – Tako da je
pomislila da pravila ne vrijede… – pogledam ga i uhvatim kako nestrpljivo
slijeţe ramenima.
– Ako misliš na Beth, već sam ti rekao. Naomi nije znala za nas. Pazio
sam.
Zatim doda, kao da se to samo po sebi razumije: – Znaš, stvarno je
gotovo među nama. – Primakne se i pogleda preko mog ramena. – Zašto ne
dodaš mlijeka? Ukusnije je.
– Michael je na putu ovamo – zbrzam, odmaknuvši se, i dodam još pola
šalice vode.
– Sutra imam zakazane operacije, pa se moram vratiti da posjetim
pacijente. Mislio sam da bi se nakon toga mi…
– Čula sam se jutros s njim – ubacim se, miješajući kašu i ne gledajući
ga. – Dolazi kako bi s nama porazgovarao o ketaminu.
Prebacim kašu iz tave u zdjelu i stavim pred njega na stol.
– Dobro, onda ću pričekati – odgovori polako, promatrajući me.
 Kuhinja se ispuni napetošću neizgovorenih riječi. – Idem sada malo
raditi – kaţem mu i zatvorim vrata.

Ovo nije doba godine za cvijeće koje mi treba za moj krug, ali moţda nešto
ipak pronađem u ţivici na polju. Nešto me potegne za rukav dok otvaram
vrtna vrata. To se za njega trnom zakvačio jedini preostali, smrznuti ruţin
pupoljak. Vanjske su mu latice prve odumrle, a potom i one iznutra.
Otkvačim ga i pupoljak zajedno sa stabljikom klizne u moj dlan. Paučina
između pupoljka i stabljike se rastegne i zatim pukne.
U kolibi se pupoljak ističe na debelom bijelom papiru. Latice su mu
tamne i krute na rubovima, koji su povijeni i iskrzani poput sitnih ovratnika.
Prema čašici latice su ruţičaste, a zatim prošarane mrljama i linijama
svijetloljubičaste do tamnosmeđe. Još uvijek su skupljene. Krenem li
ruţičastom oslikavati latice, a zatim prevučem sloj crne, moţda dobijem
sjajnu pepeljastu boju. I ne ţeleći, sjetim se stihova Blakeove pjesme, koji
kao da su čekali svoj trenutak:

O, ruţo, bolesna si!

Nevidljivi crv jak,
Koji uz huk oluje
Leti kroz noćni mrak,

Prije trinaest mjeseci njezin je svijet bio siguran. Dom, škola, prijatelji. Sada
znam da je izvan tog osvijetljenog kruga postojao svijet pun skrivenih
opasnosti i samo čekao da netko kroči u njegovu tamu. Dovoljna je bila
jedna osoba, jedan kontakt.

Pronašao je rujne
Radosti tvoje log,
Tamna mu tajna ljubav
Uništava te stog.3

Pokušavam i dalje slikati, ali mi tamne boje i vijugavi oblici strašno

odvraćaju paţnju. Ako ju je netko volio, sigurno je ne bi htio uništiti.

3 prepjevao Luko Paljetak

Skiciram obrise pupoljka obuzeta mislima, pa kad iza mene zaškripe vrata,
okrenem se preplašena.
– Oprosti, opet sam to učinio – kaţe Michael u kaputu i šalu, drţeći
ključeve od auta u ruci. Pretpostavio je da sam ovdje, tako da nije ni ulazio u
kuću. Široka su mu ramena blago povijena kao da sam sebe štiti.
Prstima mu dodirnem toplo lice. – Lijepo je vidjeti te.
On me poljubi u dlan. – Izgledaš mi umorno. Trebao sam doći ranije, ali
sam mislio da su dečki još kod tebe.
– Otišli su prije nekoliko dana. Dođi u kuću ili će nas Ted doći potraţiti.
Ted je poslagao noţeve na dasku za sušenje posuđa kao da je u
operacijskoj sali. Tu su uredne hrpice nasjeckanog luka, začina i narezanog
pastrnaka. Dok ulazimo u kuhinju on jednom rukom pridrţava vrh oštrice
noţa, a drugom brzo pomiče dršku meljući peršin poput pile. Kaputa i
putnog kovčega nema na vidiku.
– Htio sam joj napraviti jaki obrok – obrati se Michaelu nakon što su se
rukovali. – Brinula se za mene, i sad je red na mene da se pobrinem za nju. –
Ponaša se kao da je osjetio bliskost između nas dvoje i sad me hoće dobiti
natrag. Promiješa sastojke u tavi.
Michael ode do dnevne sobe. – Moţete li doći malo i sjesti?
Ted makne tavu s vatre, uđe za nama i sjedne blizu mene, zabacivši
ruku preko naslona kauča.
Michael sjedne na fotelju sučelice i nagne se prema nama, pogledavši
nas usredotočeno i ozbiljno. – Kad mi je Jenny spomenula ketamin, odlučio
sam nešto provjeriti. Imamo program kojim moţemo pristupiti popisima
registriranih korisnika droga i preprodavačima na drţavnoj razini i onda
njihova imena povezati i s drugim kaznenim djelima, ako su ih počinili.
Kaznenim djelima poput otmice, silovanja ili umorstva? Pogledam Teda
kako bih vidjela je li isto i njemu palo na pamet, ali je on spustio glavu,
razmišljajući o Michaelovim riječima.
– Donio sam neke popise. Krenuo sam od Bristola. Utipkavši “ketamin”
pojavilo se oko stotinu imena. Volio bih da ih pogledate i moţda vam se koje
učini poznato.
– Zašto to mislite? – upita Ted.
– Moţda ste to ime već čuli od Naomi, onako usput, ili se radi o nekom
od prijatelja sinovljevog prijatelja.
– Sumnjam da je često bila u kontaktu s onima koji zlorabe droge –
odgovori Ted suho.
– Naomi je ukrala lijekove. Ed također – okrenem se prema Tedu diţući
glas. Kako još uvijek moţe vjerovati u njihovu potpunu nevinost? – Naravno
da su bili u kontaktu s onima koji zlorabe droge.
 Ted bez glasa povuče svoju ruku s naslona. Michael se zarumeni i
spusti pogled na popis. Osjetim se razočarano. Srami se jer sam izgubila
ţivce. Ne ţeleći vidjeti nijednoga, gledam kroz prozor na travu i nebo i drveće.
Michael nam oboma pruţa istovjetne primjerke popisa.
– Ako vam bilo što bude poznato, iz bilo kojeg razloga, moţe se pokazati
korisnim.
Čitam imena s popisa: Tom Abbot, Joseph Ackerman, Silas Ahmed,
Jake Austin, Mike Baker… Nijedno mi nije poznato. S jedne strane mi to
dođe kao olakšanje, a s druge to znači da se vrtimo ukrug, Ted odmahuje
glavom.
– Ţao mi je. Nijedno ne zvuči poznato.
– Imam još jedan veći popis iz jugozapadne regije – odgovara Michael,
vadeći još listova papira iz torbe.
Ted krene pogledom niz popis. Čita brzo i okreće stranice brţe nego ja.
Voljela bih da si da više vremena i obrati više pozornosti, ali je oduvijek brţe
čitao od mene, uzimajući samo ono što mu iz teksta treba. Ja čitam, pa se
vraćam, pogledavajući Michaela, ţeleći mu dati do znanja koliko sam mu
zahvalna, ali i on čita i blago se mršti. Bit će da je umoran. Pomislim kako je
jutros ranije otišao u ured, uključio računalo, ispisao popis za nas i vozio do
Dorseta dva sata. Morao je drţati pogled na cesti, ali koje su mu misli
prolazile kroz glavu dok su se pored njega izmjenjivali krajolici? Čudno mi je
kako uopće nemam pojma.
Ted je prošao kroz popis prije mene i odloţio ga.
– Ništa – zaključi kratko. Ode u kuhinju i počne bučno kopati po
kredencima.
Ja nastavim čitati, razmišljajući o svakom imenu. Nijedno mi nije
poznato. Michael mi priđe i stavi ruku na rame. U kuhinji zazuji neki aparat,
zastane, pa nastavi zujati. Michaelova vrela ruka pali mi koţu. Zatvorim oči.
Nakon nekoliko sekundi on se vrati do svoje aktovke i izvuče dva deblja
uveza.
– Ovdje je popis za cijelu zemlju.
– Isuse – kaţe Ted, pojavivši se pladnjem šalica iz kojih se puši. – Široko
ste bacili mreţu.
Michael primi šalicu juhe i otpije gutljaj. – Hvala. Pretpostavljam da i vi
tako radite kad je netko bolestan, a ne moţete otkriti zašto. Razmatrate sve
mogućnosti. Radite sve krvne pretrage i snimanja. Pravi detektivski posao.
Ted kimne glavom. – Imate pravo. Nekad naletite na podatak, recimo
drugačiju glavobolju, i najmanju promjenu u razinama elektrolita ili jedva
zamjetnu sjenu na snimci, i eto dijagnoze.
Juha je topla i pikantna. Ted je naučio kuhati. U mislima na tren
ugledam Beth, moju sliku Beth, crvenu u licu od topline štednjaka, kako
miješa juhu u loncu. Ted se naginje preko njezina ramena da virne i ljubi joj
vrat. Oči mi se umaraju od čitanja sitnih slova. Odlazim u kolibu po naočale
za blizinu, koje mi trebaju kad slikam. Vrativši se u sobu, Michael ustane i
upali svjetlo, primijetivši da nosim naočale.
Ted mi se nasmiješi: – Dakle, došlo je i to vrijeme da moja ţena nosi
naočale. Dobro ti stoje. – Ja sjednem nasuprot njega na fotelju do Michaela.
Michael nam doda uvezane popise. – Ovo je popis na drţavnoj razini.
Zvjezdica pored nekih imena znači da su ti korisnici droga povezani s nekim
drugim kaznenim djelima. Ovdje su obuhvaćeni Škotska, Sjeverna Engleska,
Srednja Engleska, Istočna Anglia, Wales, pa sve do Juga, uključujući
London.
– Pa tu ima tisuće imena – kaţe Ted.
Ne trebam, međutim, čitati svih tisuću. Eno ga, na dnu druge stranice,
označenog zvjezdicom. Yoska. Yoska Jones. Opet to čudno kršćansko ime.
Nemam zraka, kao da me je neko pogodio šakom u prsa.
– Ovaj je imao velški naglasak – progovorim naglas. – To mi je bilo
čudno.
– Tko to? – Michael ustane iz fotelje i čučne do mene. – Što je bilo
čudno? – Gleda me, a glas mu je uzbuđen.
– Bilo mi je čudno jer Yoska nije velško ime.
Michael pogleda popis koji drţi, brzo prelazeći preko imena.
– Misliš na Yosku Jonesa? Sjećaš li ga se?

– Sjećam se čovjeka koji se zove Yoska – odgovorim, spustivši pogled na

Michaelovo lice, ali umjesto njegovih prodornih sivih očiju ugledam smeđe
na uskom licu. Snaţne ruke, mršavo, snaţno tijelo, tamnu kosu. Visoko
postavljene jagodice. Onda mi se na sekundu prikaţe druga sličica; njezinim
rukopisom ispisana slova XYZ. Crveno Y između X i Z, ukrašeno srcem.
Vjerojatno ju je upozorio da nigdje ne napiše njegovo ime.
– Što je bilo s njim? – pita me Michael.
– U tome i jest problem. Nikad nisam otkrila.
– Zašto? Zar nije ništa rekao? Je li bio problematičan?
Michael me zasipa pitanjima poput rafala.
– Upravo suprotno, bio je drag.
– Moţeš li se sjetiti što je točno rekao? – upita me Michael s pogledom
punim nade. Ted nas promatra s drugog kraja sobe i odmahuje glavom. Ne
vjeruje da ću se uspjeti sjetiti nečega tako davnog.
– Moţda nekih sitnica – odgovorim. – Ali to je bilo prije više od godine
dana.
 Sjećam se da kad je prvi puta došao i sjeo nije izgledao kao netko kome
treba liječnička pomoć, što je samo po sebi bilo čudno. Ljudi obično izgledaju
bolesno kad dođu u ordinaciju. Boli ih, zabrinuti su ili tuţni. Yoska nije bio
blijed, a mislim da se čak i smiješio, ili barem njegova usta. Moţda je imao
maleni oţiljak pod lijevim okom, zbog čega mu je ostatak lica izgledao još
glatkiji. Smeđe oči na tom uskom licu paţljivo su me promatrale. Uopće nije
izgledao bolesno, tek znatiţeljno.
– Ako se sjećaš, napiši mi što ti je rekao. – Michael posegne za
aktovkom i doda mi prazan list papira uredno pričvršćen za podlogu. U
dţepu napipa kemijsku koju uvijek nosi sa sobom. – Ovo bi moglo biti vaţno.
Napiši točno što se zbivalo i kojim redoslijedom.
– Baš svaku riječ?
– Iznenadila bi se čega se sve čovjek sjeti kad tako piše. Probaj. Potom
se nasmiješi kao da je sjetiti se sedmominutnog susreta s pacijentom otprije
godine dana najjednostavnija stvar na svijetu. Bio je drugi studenoga. To
znam sigurno jer je ušao netom prije Jade, pa mi je datum ostao urezan u
pamćenje.
Na vrh papira napišem datum i podcrtam ga. Zatim počnem pisati ono
što mislim da smo rekli jedno drugome, a između rečenica se pokušam
prisjetiti kako je to bilo.

2. studenoga 2009.

– Kako vam mogu pomoći?

Mislim da sam mu se tako nekako obratila. Mislim da je bilo
nešto kratko. Sjećam se da mi se ţurilo jer sam već kasnila s
rasporedom. Nagnuo se prema meni i naslonio dlan na stol. Toga
se jasno sjećam jer pacijenti nisu običavali dodirivati moj stol. To je
bio moj teritorij. Yoskin je dlan bio preblizu mojemu i ja sam
povukla ruku. Djelovao je kao da uspostavlja dominaciju, i to mu
je uspijevalo. Odmah je odgovorio.
– Bol u leđima, nasljedno.
Bol u leđima se obično ne nasljeđuje, ali sam osjetila da
izaziva, pa se nisam usprotivila.
– Što mislite, koji je uzrok?
Nekim se pacijentima ovakva pitanja ne sviđaju jer misle da bi
odgovor na to trebao imati liječnik. Nisu svjesni koliko korisno
moţe biti njihovo mišljenje. Yoski, međutim, nije smetalo.
 Odgovorio je bez razmišljanja, kao da je unaprijed pripremio
odgovor.
Nosio sam sestru. Voli kad je nosim na ramenima, ali postaje
sve teţa.
Nije mu se svidio moj savjet da pusti sestru da hoda na
vlastitim nogama. Djelovao je kao osoba koja ne voli da mu govore
što da čini, a naročito ne ţene.
Raspon pokreta ispruţene lijeve noge bio mu je ograničen.
Rekla sam mu da ima išijas i napisala recept. Sjećam se da se
nasmiješio i rukovao sa mnom. Uzvratila sam osmijeh, osjećajući
olakšanje što je ipak sve prošlo glatko.

Michael prelazi pogledom preko dijaloga kojeg sam zapisala. Ted ustane i
čita preko njegova ramena.
– Pomaţe li? – pogledam Michaela upitno.
– Svakako – kimne on odrješito. – Ako se radi o istom Yoski s popisa.
Makar su izgledi slabi…
– Meni to izgleda kao prilično jednostavna konzultacija – kaţe Ted. – Ne
vidimo kako se moţe povezati s Naomi. – Vrati se nazad do kauča, sjedne i
počne trljati desnu obrvu.
– U bazi bi trebala postojati njegova fotografija – nastavi Michael. – Ako
ju nađem, poslat ću ti je e-mailom.
– A onda? – Gledam ga netremice, osjećajući kako blijedi ono malo
nade. – Čak i ako je Yoska iz moje ordinacije isti ovaj diler ketamina s
popisa, što to doista dokazuje? – Crveni Y iz dnevnika blijedi zajedno s
mojom nadom, a srca iznad njega nestaju s papira.
– Ne znam točno, zasada, ali bi ipak mogao biti neki trag. – Michael mi
se nasmiješi. – Radimo male korake. Tako to obično ide, sjećaš se?
Kasnije te večeri sjetim se da mi je to već rekao, to o malim koracima i
kako te naposljetku nekamo dovedu. Tada je već bila nestala jedanaest dana
i meni je izgledalo kao da se vrtimo ukrug.

Bristol 2009.
Jedanaest dana kasnije

Dok smo se iz Thornburyja pribliţavali skretanju za Oldbury-on-Severn

ugledali smo signalne stupice na cesti i parkirana ţutoplava policijska vozila
kako jasno blistaju u tmurno zimsko poslijepodne. Dan se već pretakao u
noć i pljuštala je kiša.
Michael je zaustavio svoj dţip tik do ţivice, izašao iz auta i krenuo
prema policajcu koji je stajao u blizini. Kroz kišnu zavjesu na vjetrobranu
gledala sam kako prilaze jedan drugome, pa zatim kreću prema signalnim
stupićima i odlaze u polje kroz otvorena vrata u ţivici, penjući se stazom
prekrivenom lokvama sve dok mi nisu nestali iz vida.
Bilo mi je drago da je Ted deţuran i da sam bila samo s Michaelom, koji
me povezao svojim policijskim dţipom. Da je i Ted pošao, sad bismo ostali
sami u autu i čekali da se Michael vrati, dok bi u nama bujao strah i teške
riječi, sve dok ne bi izbile na površinu. On je, međutim, ostao doma s Edom,
koji je još leţao u krevetu sa zamotanom rukom, čekajući u pripravnosti da
ga u hitnom slučaju pozovu iz bolnice. Mene je ovdje natjerala potreba da
budem gdje je Naomi mogla biti nakon što smo je posljednji put vidjeli.
Nekoliko minuta kasnije Michael se vratio u dţip unoseći u auto vlaţni
svjeţi zrak izvana. Usne su mu bile sumorno stisnute.
– Našli smo kombi napušten u grmlju uz rub polja niţe niz padinu. –
Pokazao je bradom prema otvorenim vratima u ţivici i dalje prema polju.
Prstima je čvrsto obuhvatio volan.
– Što se događa, Michael? – pitala sam ga, a on je samo gledao naprijed.
– Što se dogodilo?
Skinuo je ruku s volana i prekrio dlanom obje moje šake zgrčene u
krilu. – Dijelom je izgorio – kazao je.
Osjećala sam kako me grije njegov topli dlan. Odjednom sam poţeljela
zgrabiti ga za ruku, ali se on upravo tada nagnuo naprijed i pokrenuo dţip.
Migoljili smo prema otvorenim poljskim vratima, a policajac je pomaknuo
signalne stupice da nas propusti.
Vozeći se uzbrdo grbavom i izbrazdanom poljskom stazom misli su mi
bile ispunjene njezinim imenom, poput molitve. Promatrala sam jarak pored
guste, razgranate ţivice i smeđe poljske padine. Jarak je bio uredno pokošen
i pun blatnjave vode. Pomislila sam na štakore i mrtve ţivotinjice ispod
njezine površine. Na jednoj uzvisini s druge strane polja ugledala sam
šumarak. Onako u izmaglici, izgledao je kao klupko golih isprepletenih
smeđih stabala kakva se zimi viđaju u Gloucestershireu.
Michael se zaustavio na rubu uzvisine i izašao iz dţipa. Krenula sam za
njim. Kiša je stala. Zrak je bio hladan i vlaţan i mirisao je na blato i mokru
travu. Bilo je tiho, sad kad motor više nije radio, ali je tišinu ispunjavalo
glasanje čvoraka u drveću i kreštanje vrana koje su kruţile visoko na nebu.
Čulo se mukanje krava u daljini i kapanje vode s drveća po tlu. Odavde je
sivo nebo bilo tako blizu; popeli smo se visoko – više nego što mi se u prvi
mah učinilo.
 Verali smo se uz jednu strminu, razgrćući uvelo bukvino lišće koje nam
je prekrivalo stopala, sve dok nismo prekoračili plavobijelu vrpcu razvučenu
među drvećem. Stopala su mi zapinjala za bodljikavo ţbunje, pa isprva
nisam vidjela kombi. Zavukao se pod jedinu crnogoricu, čije su donje grane
bile gole i pougljenile. Na kombiju nije bilo prozorskih stakala, a metalni je
krov bio crn od čađi. Stala sam pored auta zamišljajući plamen koji ga je
progutao i vrelinu koja je otopila njegov lak. Taj zvuk i taj smrad.
Obišli smo ga i došli sprijeda gdje je hauba bila naslonjena uz deblo.
Vidjeli su se sačuvani ostaci začađene plave boje koja se ljuštila. Tablice je
netko bio skinuo.
– Ovaj je dio sačuvaniji – objasnio je Michael. – Izgleda da je prvo planuo
spremnik s gorivom.
– Htjela bih vidjeti unutrašnjost, Michael.
– I mislio sam da ćeš to reći. – Otišao je do dţipa, izvadio nešto iz
prtljaţnika i vratio se drţeći u ruci par plavih gumenih rukavica. Jedva sam
ih navukla preko mokrih prstiju.
Suvozačevih vrata uopće nije bilo. Nagnula sam se unutra i ugledala
ţice i opruge – jedino što je ostalo od sjedala. Gurnula sam ruku u utor gdje
je nekad bio radio. Vrata suvozačeva pretinca bila su iščupana. Na zadnjem
sjedištu još ţica i opruga. Kako je unutra napadala kiša, tako se pod
prednjim sjedištem napravila lokva crne vode. Nisam vidjela što je u njoj, ali
mi se nije činila dovoljno dubokom da išta skriva. Gurnula sam ruku među
opruge i prešla prstima po metalnoj površini podnice. Prepipala sam je istom
onakvom paţnjom kakvom sam pipala koţu svojih pacijenata. Ništa.
– Zašto ovdje? – pitala sam Michaela. – To je daleko od svega. Niti ima
kakva veća cesta u blizini niti grad ili ţeljeznička postaja. Tako se ne bjeţi.
– Da, ne upada u oči, zar ne? – odgovori on. – Pričekaj trenutak. Moram
nekoga nazvati.
Udaljio se od mene hodajući među drvećem uha naslonjenog na mobitel
i uskoro nestao iz vidika. Pomislila sam kako će se ovo mjesto u proljeće
sasvim izmijeniti. Sunčevo svjetlo i sjene pomicat će se preko divljih zumbula
i češnjaka; dok stigne do poda kroz lišće bukve svjetlo će postati
zlatnozeleno, a cijeli će šumarak izgledati poput neke katedrale.
Uto sam ponovno čula šum kišnih kapi kako padaju po lišću, a onda i
po mojoj glavi. Postalo je mračnije, i pitala sam se kakvih li sve ima zvukova
ovdje kad padne noć.
– Moramo krenuti – čula sam Michaelov glas tik pored mene. – Uskoro
će doći još naših. Kombi ćemo odvući na pregled.
Nisam se micala još neko vrijeme. I što smo ovime dobili? Ni u ovom
izgorjelom autu ni u šumarku nije bilo ničega što bi me pribliţilo Naomi.
Nismo uspjeli ustanoviti nije li to kombi u koji je ušla. Tek nekoliko ljuski
plave boje.
– Je li ovo bilo uzalud, Michael? Nismo se pomakli ni koraka.
Michael me uhvatio za ruku, drţao je trenutak i onda pustio.
– Varaš se, Jenny. Cijelo vrijeme radimo korake, ali moraš biti strpljiva.
Meni je to lakše nego tebi, jer sam obučen za to. Ipak, zapamti, ovi će nas
sitni koraci na kraju dovesti do cilja.
Presitni su to koraci, pomislila sam. Predugo će to trajati. Pa ipak,
razočaranje kao da je malo popustilo.
– Što sad slijedi? – pitala sam ga.
– Kombi ćemo odvesti u forenzičku radionicu u policijskoj postaji u
Portisheadu i pregledati svaki njegov dio. Sačuvat ćemo svaki trag koji bi se
kasnije mogao pokazati korisnim. Tako to ide – objasnio je.
Izlazeći iz šumarka, po prvi sam put primijetila krajolik i zelenu ravnicu
oko ušća Severna, nekih četiri kilometra od naše uzvisine. Rijeka je bila
smeđa, a na blatnim su obalama ponad linije vode bliještile bijele jedrilice
naslonjene na bok. S lijeve je strane u sumraku blistao novi most.
– S druge strane je Wales – rekao je Michael i kimnuo prema brdima na
drugoj obali rijeke, koja su izgledala gotovo nadohvat ruke.
 27

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

V raćajući se u utorak ujutro iz dućana ugledam Mary u vrtu kako polako

nosi pregršt perja. Uzvrati mi pogled preko zidića ograde.
– Lisica – kaţe. – Prokopala je put. Iz naručja joj vire čudni oblici,
nekakve cijevi izbijaju joj između kvrgavih prstiju. Pribliţivši joj se,
razaznajem iščašene vratove dviju kokica. U kokošinjcu iza nje gomile perja
umrljanog krvlju. Ne čuje se tiho glasanje kokica, ne vide se glave koje
kljucaju po podu.
U tami njezine šupe za alat, koja miriše na katran, skidam dvije lopate
sa sjajnih polica na zidu. U kutu povrtnjaka kopamo duboku rupu jer je
tamo zemlja mekša. Ona izvrće u nju šest mrtvih ptica. Bijela tijela u hladnoj
crnoj zemljici. Zatrpavamo zemlju i zaravnavamo humak. Kao što sam i
očekivala, u misli mi dolaze ţive, bolne slike, ali više ne tako često. Sada tek
vidim njezino njeţno lice zatrpano zemljom. Blato u kosi. Brzo se odmaknem.
Mary mi se nasmiješi i uzme moju lopatu, a ja se pitam zna li o čemu
razmišljam.
– Hajde, barem će poriluk biti ukusniji nagodinu – kaţe. – Vraţje lisice.
U kući sjedamo u tišini za kuhinjski stol, jedna nasuprot drugoj.
Između nas sveţnji kadulje i vlasca u čajniku s cvjetnim uzorkom, a iz
papirnate vrećice vire ţuti i plavi kvadrati pletiva koje će odnijeti susjedima
da ga ušiju u pokrivače za humanitarnu misiju. Do nje naslagane prazne
kartonske kutije za jaja.
Usnama obuhvaća rub porculanske šalice dok mi preko stola gura
limenu kutiju s keksima. – Sandy mi ih je kupila za Boţić. Meni baš nisu po
volji. – Mary je duboko zakopala svoju ljubav prema kćeri. Ponekad mi uspije
da ju iskopa.
– Ma vjerojatno ih je sama napravila, Mary.
– To što izgledaju domaćinski je zato što ih je kupila jeftino na školskoj
rasprodaji. Mene neće prevariti. – Potom se, kao, sjeti nečega nevezanog: –
Danu su se svidjeli tvoji dečki. Namjerava provesti neko vrijeme kod njih u
New Yorku.
– Znam, rekao mi je. – Posegnem rukom za listom kadulje i protrljam ga
među prstima. – Svratio je do mene neku večer.
Vrela para iz šalice tjera Mary da zatvori oči. – Dečku će dobro doći da
ode odavde.
Vidim Danovo lice kako lebdi ponad stola između nas.
– Moj mu je muţ ostavio nešto novaca – kaţe, pokazavši bradom prema
fotografiji povrh televizora. – Za školovanje. Dobro će mu doći.
Iz okvira slike gledaju me strogo muţeve duboko usađene oči. Znao je
već onda da će se Dan promijeniti. Vjerojatno ga je promatrao i slušao na
način na koji ja svoju djecu nisam. Navire mi osjećaj ţaljenja, izbit će van
svaki tren.
Mary se kratko nasmije. – Dana malo muče osjećaji – kaţe,
pogledavajući me postrance. – Misli da se zaljubio. – Nagne se prema meni i
potapše me po nadlanici. Osjećam kako su mi obrazi vreli, kao da sam nešto
skrivila.
– Zaboga, Mary, pa on je dijete, kao da je moj.
– Ali on tebe ne doţivljava kao mater. Nisi ti kriva za to.
Ustane, pokupi kartone od jaja i stavi u kantu za reciklaţni otpad.

Kasnije, dok slikam u kolibi, pred očima mi se pojavi Danovo sumorno lice,
nesigurno i nesretno. Nisam ga vidjela od onog dana kad je bio na večeri.
Nikad mi ne bi priznao da je zaljubljen, ne bi to nizašto spominjao. Okrenuo
bi lice na drugu stranu, slomljena srca. Ili se moţda i ovdje varam? Moţda
ţeli pričati o svojim osjećajima? Sjednem na klupu s kistovima u ruci i zurim
kroz prozorčić u sivo, jednolično nebo. A što ja znam o tome koliko je čovjeku
potrebno prostora za sebe? Mislila sam da ga je Naomi trebala, ali moţda je
to bila moja ţelja. Tako je bilo lakše. Jednako mi se moţe činiti da je to istina
kao i da uopće nije. Ponovno mi izmiče tlo ispod nogu. S vremenom sam se
naučila nositi sa sobom, ali se sad, otkad znam za drogu i ponovno vidim
Yoskino ime, vraćam na početak.
Ustanem i pogledam razasuto sjemenje na papiru. Pogledom
obuhvaćam sitne, crvene, ovalne plodove gloga s crnim točkicama na vrbu.
Malo pomalo, oni su jedino što vidim, ti sićušni začeci ţivota, zatvoreni,
neznatni, tajnoviti. Tišinu razbije zujanje mobitela.
 – Našao sam fotografiju Yoske Jonesa – čujem Michaelov briţan glas. –
To mu nije pravo prezime. Ima nekoliko pseudonima.
– Kako izgleda? – pitam, grčevito drţeći mobitel kao da je Michaelova
ruka.
– Oko dvadeset i pet, srednje građe. – Odjednom mi je hladno. Je li to
zbog tog šturog policijskog opisa? – Maslinaste puti, smeđih očiju i kose.
Sjećam se iskošenih smeđih očiju koje su pratile svaki moj pokret.
– Malo sam se raspitao – nastavlja Michael. – Vidimo se za par sati. –
Potom prekine vezu.
Misli mi luđački bjeţe jedna za drugom poput Marynih kokica u
mračnom kokošinjcu pred lisicom. Što je to saznao? Ako se pokaţe da je
Yoska-pacijent isti ovaj diler i da je k tome upleten, je li to bolje nego da se
radi o nekom koga ne poznajem? Ako ju je on oteo, je li to dobro ili loše?
Loše je, čujem glas u glavi. Loše. Loše.
Jesam li trebala reći nešto drugo onda u ordinaciji? Ako se stvarno radi
o njemu, moţda bi se umirio da sam mu rekla da dođe ponovno ili mu
napisala uputnicu za specijalista. A tek da sam ga pitala za sestricu koju je
spomenuo i ponudila mu pomoći?
Vrativši se u kuću, loţim vatru kako bih dočekala Michaela. Svjetlost
plamena igra se na Theovoj fotomontaţi. Ona fotografija u sredini me uvijek
obuzme. Lice joj je prepuno tajni. Danas joj prvi puta vidim usta.
Primjećujem kako su se usnice blago nacerile. A što je s onom ranijom
fotografijom? U kutu je slika ispunjena cvjetovima naranče. Prva u Theovom
šumskome nizu. Na njoj se smije, razvukla je osmijeh i zube preko cijelog
lica tako da joj se oči jedva vide. A što je s onom otprije? Njezin profil
snimljen za vrijeme praznika. Blago stisnutim očima promatra nešto izvan
slike. O čemu je tad razmišljala? Bila je povučenija nego inače, pisala poruke
na mobitelu, čitala ili se grbila iznad biljeţnice, koju je svugdje nosila sa
sobom. Onda se nije mnogo svađala s dečkima i nije išla sa mnom u
kupovinu. Ted je rekao da je potištena. Gledam još godinu dana dalje u
prošlost i vidim ju na novogodišnjoj proslavi. Theo ju je valjda skinuo s mog
zida na poslu. Već sam ranije primijetila odlučan izraz na njezinom licu, ali
mi se sada čini još odlučniji. Sjedam, sva drhteći. Zar je doista toliko dugo
čekala da pobjegne? A kad se prilika ukazala, toliko se usmjerila na bijeg da
je zaboravila na oprez i zgrabila prvo što joj se našlo pod rukom?

Michael kuca na vrata. Uđe i poljubi me nabrzinu. Oči su mu zabrinute, a

usne hladne. Polako skida kaput, a ja čekam da taj trenutak prođe. Pa onda
još jedan. Pokazat će mi, čekaj još malo. Uskoro ću znati.
 Odlazimo u dnevni boravak. On otvara svoju aktovku i vadi fotografiju.
Odmah ga prepoznajem. Te kose oči, visoke jagodice. Zgodan je čak i na
policijskoj fotki.
Ne ţelim da on bude taj čovjek. Bio je premazan svim mastima i pogled
mu je bio tako suzdrţan. – To je on. To je moj pacijent. – Odmah zatim
dodam: – No, premda je taj čovjek bio u posjeti i premda znamo da dila
ketamin, to svejedno ne znači puno, zar ne?
– U tvojoj mi ordinaciji nisu znali ništa reći jer je prijavljen privremeno i
nije upisao adresu, ali imamo još jedan trag – kaţe Michael. – Znam to lice.
Vidio sam ga i ranije.
– Što hoćeš reći? – pitam, a u glavi mislim, pa naravno, on je diler. Bio
je na policiji već sto puta.
– Vidio sam ga u bolnici.
– Kojoj bolnici?
– Frenchay.
Tedovoj bolnici.
– Bio je s jednom velikom obitelji cigića koji su radili nerede u ljeto
2009. – osorno će Michael. Pogledam ga iznenađeno. Ljudi se obično
nerazumno boje Roma i preziru ih. Pa nije valjda Michael isti kao i oni?
On nastavi: – Napravili su krš i lom na odjelu, počeli razbijati namještaj
i računala. Čak su provaljivali u okolne kuće.
– Zašto?
– Bili su bijesni. Nešto je pošlo po zlu prilikom operacije jedne djevojčice
iz obitelji. – Zastane, sjedne na kauč, primi me za ruku i privuče k sebi. –
Radi se o neurokirurškom zahvatu.
Još prije nego što je to izgovorio, znala sam o čemu govori.

Tedov je glas bio prigušen i bezbojan. Je li to bilo u lipnju ili srpnju 2009.?
– Nešto mi se loše dogodilo na poslu. Ja sam kriv.
Obično za ništa nije govorio da je on kriv. Trebala sam paţljivije slušati.
Umjesto toga, slagala sam opremu za dečke koji su se spremali na
ekskurziju “Vojvoda od Edinburgha”. Spremali su se sa školom osvojiti gorje
Atlas. Kriţala sam popis s odjećom koju sam pripremila. Bilo je vruće, a Ted
se vratio ranije nego inače i legao na krevet razvezane kravate i zavrnutih
rukava košulje.
– Za što si ti kriv, mili?
Prešla sam pogledom preko njega i otišla do ladica da izvadim debele
čarape, koje su udobnije za gojzerice.
 – Za operaciju na onoj djevojčici. Imala je Hurlerin sindrom…
kraljeţnica joj je bila suţena, imala je grbu.
Govorio je polako. Mislila sam da je umoran zbog teškog dana. U zadnje
je vrijeme dolazio još kasnije i radio još više. Bacila sam pogled na popis:
krema za sunce, šilterice, vunene kape također, jer noću u planini bude
hladno.
– Hurlerin sindrom, to mi zvuči poznato – rekla sam okrenuvši se prema
njemu na trenutak. – Lizosomna bolest nakupljanja? Zbog nedostatka
enzima svugdje se nakupljaju abnormalni metaboliti: u kraljeţnici, u jetri? –
Iznenadilo me koliko mi je toga ostalo od ispita, koje sam davno poloţila.
Mislim da je Ted u tom trenutku ustao i počeo šetati po sobi.
– Dopustio sam Martinu da izvede operaciju. Htio je steći iskustvo.
Pošlo je po zlu.
Zaustavila sam prst tamo gdje sam stala na popisu.
– To nije dobro.
Dodala sam po jedan flis na svaku hrpu na krevetu.
– Ja sam kriv, razumiješ. Barem oni tako misle. – Okrenuo je glavu od
mene tako da mu nisam mogla vidjeti lice. Glas mu je bio jedva čujan. – To
se dogodilo u mojoj smjeni. – Sjeo je na rub kreveta i zario lice u dlanove. –
Mogao bih završiti na sudu.
– Pa to je strašno, mili. Jadna ta obitelj. Ali to nije tvoja krivica. Ti ćeš
biti okej, vidjet ćeš. Shvatit će da nije do tebe. – Sjela sam do njega s
odjećom na krilu. Nisam mu mogla vidjeti lice pa sam ga primila za ruku.
– Ali to jest moja krivica. Moralno i pravno. – Odmakao je ruku, pa
nakon kratke stanke ustao, neodlučan da li da ode iz sobe ili ne.
– Meni treba još malo. Moţeš li pričekati do večere? Onda ćemo
razgovarati. Nemoj brinuti.
Međutim, dok sam pripremala odjeću, zazvonio je njegov mobitel –
morao je natrag u bolnicu. Večerala sam sama. Mislila sam da ćemo imati
vremena da o tome ponovno razgovaramo, ali je na kraju stvar samo
izblijedjela.

– Radilo se o Tedovom slučaju, je li? – pitala sam Michaela uplašeno.

– Da.
– Sranje. Znači, imao je pravo. – Ljudi koji nam nešto zamjeraju, rekao
je. Doktori s kompleksom Boga.
– Što hoćeš time reći?
– O onome kad smo radili popis ljudi koje bi trebalo ispitati, davno je to
bilo, Ted je tada smatrao da trebamo razmotriti i mogućnost da se radi o
osveti. Rekao je da je lako stvoriti neprijatelje, dovoljna je samo jedna
pogreška. – Izgovaram ove riječi bez daha. – Sjećam se kako sam mu rekla
da ne mislim da nas itko toliko mrzi.
Odem nazvati Teda i on se gotovo odmah javi. – Završio sam popis i
dolazim. Hoću vidjeti fotografiju.
– Da.
– Ako je to on, onda sam ja kriv – izgovori brzo prije nego prekine vezu.
Okrenem se Michaelu: – I tebi je to palo na pamet.
On se namrgodi. Vidim da se pokušava prisjetiti.
– Jednom davno si me zamolio da napravim popis neprijatelja –
nastavim. – Jedini kojih sam se sjetila bili su Jadein otac i Anyin muţ.
On kimne potvrdno, a mene zapeče što se nisam ranije sjetila Yoske.
Počnem se tresti i cvokotati zubima. Bit će da me Ted zarazio. Michael
mi stavi čašu viskija u ruku i ode napuniti kadu vrelom vodom. Topla mi
voda zaustavi drhtavicu, a poslije kupanja on me obgrli rukama. Ljubi me i
privlači k sebi, ali ja se osjećam preslabo i preţalosno da bih vodila ljubav.
Dok tonem u san, on leţi pored mene, ali se probudim sama. U prizemlju
čujem Tedov glas. Uspravim se sva pomućena u glavi, ne vjerujući da sam
mogla zaspati, a kad ustanem zavrti mi se u glavi. Čelo mi se ţari. Spustim
se u prizemlje i Ted krene prema meni.
– Isuse, grozno izgledaš, Jen.
Michael me obgrli i odvede do fotelje. Vatra gori u kaminu, a soba je
uređena. Ted zastane, pogleda prvo mene, pa Michaela i smrači se, shvativši
što se zbiva. Stisne usne. Odluči da će, zasada, prešutjeti.
– Gdje je? – obrati se naglo Michaelu.
Michael podigne fotografiju sa stola i paţljivo mu je doda.
– Je, on je jedan od njih – kaţe Ted. Krene ju odloţiti, kao da ne moţe
podnijeti pogled na nju, ali onda baci još jedan pogled. – On je najviše
dolazio.
Pogledam ga zaprepašteno. U glavi mi bubnja i vidno polje mi postane
obrubljeno svjetlucavim linijama.
– Zapravo, cijelo je vrijeme bio tamo. – Okrene se prema meni, a glas
mu se ispuni strahom: – To je onaj isti tip iz tvoje ordinacije, onaj o kojem si
mi govorila?
Kimnem. Iz usta mi izlazi šapat: – Što se dogodilo s tom djevojčicom? Na
kraju nikad nisam saznala.
– Pokušao sam ti reći – odgovori, gledajući me netremice. – Nije te
zanimalo.
Pogledam ga kako bih vidjela misli li doista to što govori. Izgovara li se
ili sam se doista takvom doimala? A moţda sam stvarno bila takva?
 Ted oštro pogleda prema Michaelu. – Ne bismo li trebali nekoga nazvati?
Ne bismo li, sad kad je sve jasno, odmah sad, trebali nešto učiniti?
– Ne moţemo još biti sigurni da je doista sve jasno. – Michaelov je glas
smiren i nepokolebljiv. – Moj tim upravo radi na tome da nađe obitelj.
Najviše ćete pomoći tako da nam kaţete što se točno dogodilo.
Ted si natoči gutljaj viskija u moju praznu čašu na stolu i odmah ju
ispije. Sjedne pored vatre i počne govoriti ne skidajući pogleda s čaše. U
rukama i dalje čvrsto drţi fotografiju.
– To se dogodilo negdje prije godinu i pol dana. Djevojčicu sam prvi put
vidio u klinici. Čekaonica je bila prepuna ljudi. Stajali su uza zid ili se
naslanjali na pult. Ogromna obitelj. Bili su Cigani, bar su mi tako rekli, ili su
rekli Romi? – Nasmije se kratko. – Kako bilo, sjećam se da sam pomislio
kako ova djevojčica ima sreće.
– Sreće? – Pogleda Michael Teda zbunjeno svojim sivim očima. – Mislio
sam da je bila bolesna.
– Bila je teški invalid, to da, ali su svi bili tamo zbog nje. Djedovi i bake,
roditelji, stričevi, tete, ujaci i ujne. – Potom zastane. – Sjedila je među njima
nekom na krilu, smirena i nasmiješena. Odmah se vidjelo da je voljeno
dijete.
Promatram Teda zaprepašteno. Zašto sada govori o tom silnom
obiteljskom zajedništvu? Kaţnjava li sebe ili mene?
– Gdje se tu uklapa Yoska? – upita Michael.
Ted ponovno pogleda na fotografiju u ruci i ne odgovori. Potom nastavi:
– Nikad nisam saznao tko je tko u obitelji, ali Mislim da joj je on bio stariji
brat. Ili moţda stric ili ujak. – Zastane i pogleda Michaela. – On je bio onaj
šutljivi tip koji vodi skupinu. Majka je govorila, ali se skupina povinovala
njemu.
Vođa u dobrom ili lošem smislu? Vratim se u sjećanju na onaj kratak
posjet u ordinaciji, na njegove ruke na stolu, na osmijeh, na način kako je
usmjeravao razgovor.
– Što ste im rekli u vezi s operacijom? – upita Michael izvadivši blok i
pišući nešto brzo na papir.
– U klinici sam im objasnio što bi se bilo dogodilo da nismo učinili ništa.
Ostala bi paralizirana. Rekao sam im da bi ju operacija mogla izliječiti, ali da
postoje određeni rizici – objasni Ted.
– Jesu li te doista razumjeli? – pitam ga.
On kimne.
– Kad su potpisali suglasnost, sigurno si im još jednom objasnio? –
pitam ponovno.
 – Martin je obavio razgovor za dobivanje suglasnosti – odgovori Ted,
izbjegavajući moj pogled. – Naš administrator na pedijatrijskoj kirurgiji –
objasni Michaelu. – Svi su u pedijatrijskom timu bili upoznati sa slučajem,
pa se Martin zainteresirao za njega. Radi se o vrlo neobičnom poremećaju
kraljeţnice, pa smo namjeravali pisati o njemu.
Zašto se obitelj toliko razbjesnila ako su bili svjesni rizika? Moţda zato
što ih nitko nije saslušao? Da ih je Ted saslušao, shvatio bi da neke stvari
nisu razumjeli i ponovno bi im objasnio. Prenem se usred Tedove rečenice:
– …i zbog načina na koji je kraljeţnica bila savijena Martinu je trebalo
duţe nego što je isprva mislio. Djetetu je tlak tijekom operacije odjednom
pao, pa je došlo do ishemijskog oštećenja kraljeţnice.
– Ne pratim te – kaţe Michael prekinuvši pisanje.
– Oprosti – nasmiješi se Ted. – Došlo je do prekida dotoka krvi u
kraljeţnicu, pa je taj dio odumro. Drugim riječima, ţivci više nisu mogli
prenositi signal iz mozga u noge i obrnuto. Došlo je do trenutne paralize.
Sobom zavlada tišina. Samo se u kaminu pomakne klada i padne.
Teško mi je ostati mirna. Ustanem, ali mi u glavi bubnja i još mi se vrti,
pa ponovno sjednem.
– Što se zatim dogodilo? – upita Michael.
– Čuo sam što se dogodilo za vrijeme operacije, ali sam sutradan morao
rano otići. Morao sam na konferenciju u Rim…
– Zašto? – prekinem ga. – Zar nisi mogao ostati i razgovarati s obitelji?
Objasniti im zašto nisi ti radio zahvat, premda si glavni kirurg?
– Mi imamo obavezu dopustiti mlađim kolegama da rade i zahtjevnije
operacije – odbrusi Ted. – Radi se o kliničkoj bolnici koja obučava kadar.
– I što je onda bilo? – Michael je šutke slušao, ali sad pogleda Teda.
– Kad sam se nakon tjedan dana vratio, skupina se povećala – odgovori
Ted. – Bili su neprijateljski raspoloţeni. Izmjenjivali su se pored njezina
kreveta danju i noću, poput straţe.
Nije ni čudo. Nisu htjeli dopustiti da joj se dogodi još kakvo zlo.
– Pokušao sam razgovarati s njima, ali kao da sam govorio kineski.
Medicinski ţargon i zvuči tako, pomislim, dobro dođe da prestrašene
ljude drţiš podalje od sebe.
– Jesi li se ispričao?
Ted se razdraţeno promeškolji u fotelji. – Naravno da nisam. Time bih
priznao krivicu.
– Time bi pokazao da suosjećaš s njihovim bolom.
Ali što ja imam govoriti. Da sam se doista potrudila saslušati Yosku,
shvatila bih zašto je uopće dolazio. Da sam ga pitala zašto mora nositi
sestru, rekao bi mi što se dogodilo i ja bih mu bila objasnila kako operacije
znaju poći po zlu sasvim slučajno, a ne zbog nečijeg nemara, i onda se
moţda ne bi htio osvetiti. Je li tada pruţio priliku da iskupim Teda? Moţda je
Yoska samo htio da ga saslušam. Osjećam kako me ova noćna mora i
ţaljenje sve čvršće obavijaju.
Michael nas oboje pogleda i zatim ustane. – Kavu? – upita i ode u
kuhinju.
Ted i ja se okrenemo jedno prema drugom. U sobi je već mračno. Vidim
mu samo oči osvijetljene plamenom. Bulje u mene.
Buljim i ja. – Osim što je sasvim normalno ljudski, ispričavajući se
ljudima daješ priliku da ti oproste.
– U kojem ti svijetu ţiviš, Jenny? – nasmije se nervozno. – Isprike te
vode na sud.
– Pa to su ionako pokušali, zar ne?
Uto se vrati Michael sa šalicama kave. Jednu pruţa Tedu, a drugu
meni, okrznuvši moju ruku svojom. To me malo sabere. Okrivljavanje Teda
će nas samo usporiti. Vatra s kamina obasjava Naomine fotografije. Čekaj
nas, šapnem joj bez glasa. Pokušavamo te pronaći, sve smo bliţe. Otpijem
gutljaj kave i poslušam Tedov odgovor.
– I jesu – uzdahne Ted britko – ali nasreću, od toga nije bilo ništa.
Budući da nije bilo temelja za nemar, stvar nije došla do suda.
– Kad je napravljena operacija? – upita Michael ne diţući pogleda s
notesa u koji ponovno nešto biljeţi.
– Ljetos – odgovori Ted nakon kraće stanke. – Sjećam se zato što sam o
tome razgovarao s Naomi kad bismo išli zajedno na posao u bolnicu. Išla je
tamo na praksu. Slučaj ju je jako zanimao. Bilo mi je lakše kad sam
razgovarao s njom.
– Kad je to imala praksu? – upita Michael, pogledavajući nas oboje.
– Početkom srpnja – ispalim isprve.
To pouzdano znam jer se još sjećam svojeg razočaranja. Dečki su bili na
svojoj ekspediciji, Naomi je dala sve ispite i bila zaokupljena praksom.
Veselila sam se početku srpnja kao prilici da Ted i ja počnemo činiti stvari
zajedno, one sitne stvari koje svi drugi čine. Da pogledamo film ili večeramo
vani. Ali baš je tada počeo kasno dolaziti kući gotovo svaku večer. Ispričavao
se zatrpanošću na poslu, godišnjim odmorima. Ja sam iskoristila priliku da
dopunim svoje izvještaje, nađem se s prijateljima, ali nadala sam se nama.
– Je li Naomi za vrijeme prakse posjećivala odjel? – upita Michael Teda.
– Uglavnom je radila u labosu, ali je voljela posjećivati odjele – odgovori
Ted. – Razgovarala bi s pacijentima i njihovim obiteljima.
– Dakle, bila je tamo u isto vrijeme kad i djevojčica. I Yoska. – Glas mu
postane tih, kao da govori sa sobom: – Yoska je mogao shvatiti tko je ona,
mogao se upoznati s njom i saznati što radi kako bi došao do ketamina.
Unosna osveta, nema što.
Naomi je vjerojatno pala na njegov šarm i osobnost, uzbuđena što se
toliko razlikuje od dječaka iz škole. Vjerojatno je bila oduševljena svojom
malom tajnom. Svaki dan se šminkala – mislila sam za posao – samo da taj
egzotični stranac ne shvati kako je mlađa nego što se doimala. Sigurno su se
nastavili druţiti i nakon što joj je praksa završila. Yoska je radio na tome da
pridobije njezino povjerenje čak i dok je bila s Jamesom. Njezina očaranost
njime je s vremenom bila sve jača.
– Tko je tada bila odjelna sestra? – upita Michael pogledavši Teda.
– Beth – odgovori Ted tiho. Odvrati pogled od mene i zagleda se kroz
prozor premda je bilo premračno da bi se vani išta vidjelo. – Beth Watson.
– A, da. Beth Watson. Kod nje je izbio poţar devetnaestog studenog
navečer – prisjeti se Michael i zamisli. Potom me pogleda. Zna da sam tada
posljednji put vidjela Naomi i da me spominjanje toga datuma boli kao da si
noţ okrenuo u rani. Nastavi polako: – Malo prije sam Jenny spomenuo nered
u bolnici koji su napravili Romi iz Yoskine obitelji. – Ponovno me pogleda, pa
nastavi: – Cijelo vrijeme smo mislili da je poţar u stanu gospođice Watson
nepovezan s time.
Promatram Michaela kako ustaje i odlazi do prozora. U staklu se
odraţava plamen s kamina. Nekome izvana ovo moţe izgledati kao da se u
toplome domu veselo druţe obitelj i prijatelji.
– Sada, međutim, mislim da je Yoska shvatio u kakvom su odnosu Ted i
gospođica Watson.
Trebao ih je samo promatrati dok su zajedno. A sigurna sam da ih je i
Naomi promatrala. Yoska je sigurno učas povezao konce ili mu je rekla
Naomi.
– Moguće je da su Romi namjerno zapalili stan gospođice Watson,
pretpostavivši da će nazvati Teda – tiho kaţe Michael.
Sjetim se Teda kako stoji u hodniku i smrdi na paleţ. Pogledam ga
nakratko. Lice mu je potamnjelo od osjećaja krivice.
– Yoski je vjerojatno bilo u interesu pobrinuti se da Ted ostane duţe na
poslu. To mu je dalo više vremena za bijeg s Naomi. Valjda su se nadali da će
njegovo kašnjenje kući odgoditi uzbunu.
Michael nas pogleda, jedno pa drugo. – Pravi je cilj te noći bila Naomi.
Cilj. Zašto je morao upotrijebiti tu riječ? Asocira me na metke koji
udaraju u papirnatu metu, na kruţnicu koja predstavlja njezino ţivo,
titrajuće srce.
– Još nešto… – krene Michael, zastane, pa nastavi gotovo nevoljko: –
Već znamo da je Ed lijekove koje je uzeo iz Jennyne torbe mijenjao za
ketamin. Izgleda da je to dio osvete prema Tedu, da je Yoska stajao iza te
zamjene.
Oboje buljimo u Michaela u nevjerici. Zar i Ed?
Ted ustane. – To je nemoguće. Kako je mogao sresti Eda…
– Jučer sam bio kod Eda – prekine ga Michael i brzo nastavi: – Nadam
se da mi ne zamjerate, ali nisam htio gubiti vrijeme. Sa sobom sam ponio
ovu fotografiju. Prepoznao je Yosku kao čovjeka koji mu je dobavljao
ketamin. Mislio je da je Yoska široke ruke. Znate, Yoska mu je nastavio
dobavljati ketamin još dugo nakon što je Ed zamijenio sve lijekove koje je
ukrao od Jenny. Ed nije imao više ničega za razmjenu, ali to Yosku uopće
nije smetalo.
Ted ima problema prevariti ove riječi. Hoda po sobi gore-dolje, a onda se
okrene prema Michaelu.
– Kako je mogao znati tko je Ed, gdje ga je, pobogu, pronašao? Gdje?
– Vjerojatno mu nije bilo teško doći do Eda na temelju onoga što mu je
Naomi ispričala o svojoj obitelji – odgovori Michael sa smirenim uvjerenjem. –
Dovoljno je već bilo znati njegovo ime. Svaki diler zna gdje treba traţiti nove
klijente: na ulazu u školsko dvorište, po pubovima i klubovima. Jednom kad
su se upoznali, vjerojatno je nagovorio Eda da mu nabavi lijekove, a on mu je
u zamjenu obećao dobaviti ketamin. I nastavio ga je dobavljati.
Od tipa u klubu, sjetila sam se Edovih riječi.
Ted nastavi hodati po sobi ruku zavučenih duboko u dţepove.
– Zašto nam Ed to nije rekao? Morao je znati za Yosku i Naomi, pa zašto
nam nije ništa rekao nakon što je nestala?
– Iz jednostavnog razloga jer nije znao – odlučno odgovori Michael. – Ed
nije imao pojma o njihovoj vezi. Naomi je dobro čuvala svoju tajnu. Yoski nije
padalo na pamet da mu kaţe kako se spetljao s njegovom sestrom. To bi mu
pokvarilo planove.
A plan je, jasno, bio da udari u srce naše obitelji i nanese joj što više
boli i tako osveti svoju sestru.
Michael nam kaţe da će se zahvaljujući ovim novim saznanjima potraga
jako ubrzati. Nakon nekog vremena se oprosti, ispričavši se da mora rano na
posao. Usnicama mi dodirne obraz i izađe. Ted me čeka u podnoţju
stepeništa.
– Kako samo moţeš, kad je toliko toga u igri?
– Mogu što? – Pokušam proći pored njega. – Iscrpljena sam, Tede,
moram u krevet. Razgovarat ćemo kasnije.
– U redu, ako već ţeliš, imaj ljubavnika. Tko sam ja da ti prigovaram? –
Ipak ne izdrţi da ne podigne glas. – On je policajac. To je potpuno neetično.
 – Kako uopće moţeš sad razmišljati o tome? – Zarumeni se, a iz očiju
mu frca bijes. – Michael mi je pomogao više nego što moţeš zamisliti…
Ted prezrivo frkne. – Naravno da je. Muškarci poput njega love ranjive
ţene. Vjerojatno mu nije prvi put.
Ljubomoran je. Okrenem se ne udostojavši ga odgovora i polako se
uspnem uza stube, osjećajući njegov pogled na leđima. Sad i on zna kakav je
to osjećaj, ali sam preumorna i preţalosna da bih osjećala ikakvo
zadovoljstvo.
Ne mogu zaspati. Yoska nam je spremio krasnu zamku. U nju su pali i
Ed i Naomi. Zna li uopće Beth da je one večeri kad je nazvala Teda Naomi
nestala? Pitam se osjeća li se krivom. Da je Ted došao kući u normalno
vrijeme, stvari te večeri ne bi vjerojatno tekle istim tijekom. Ja bih se ranije
probudila i ranije bismo nazvali policiju.
Jednom sam pronašla Bethin šal. Odustanem od spavanja i spustim se
u prizemlje kako bih uzela svoj notes za crtanje. Napravim šalicu čaja i
sjednem za stol. U kuhinji je tiho. Otvorim novu praznu stranicu i nacrtam
tanku svilenu vrpcu koja se uvija poput plamena iza rešetke na kaminu.

Bristol 2009.
Dvanaest dana kasnije

Nešto se grimizno labavo omotalo oko starih CD-ova u suvozačevom

pretincu. Otvorila sam ga traţeći slatkiše za Eda. Bilo mu je mučno u autu,
a cuclanje mu je znalo pomoći. Kako sam se nagnula da bolje vidim što je u
pretincu, opazila sam šal koji kao da se ţario u mraku. Crveno – znak za
uzbunu. Do nosa mi je dopro slab miris lavande.
– Ima li slatkiša? – upita Ted.
Zatvorila sam poklopac pretinca uz metalni klik. Sve se u njegovom
toplom autu koji je mirisao na koţu zatvaralo glatko i do kraja. Kombi koji
sam dva dana ranije gledala u šumi nije imao ni vrata.
– Nema – odgovorila sam ne pogledavši ga. A netko ju je oteo tim
kombijem. Trebao mi je Ted. Zajedno smo imali više izgleda pronaći je. Sve
ostalo sam morala izbaciti iz glave. Ono što se dogodilo s Beth sad je iza nas.
Šal je bio posve nevaţan.
– Moţemo stati na sljedećoj benzinskoj. – Ted je pogledao na retrovizor
prema Edu na straţnjem sjedištu. – Kako se drţiš, Ed?
Okrenula sam se kako bih ga pogledala. Lice mu je bilo sivo, stisnuto
između naslona straţnjeg sjedišta i prozorskog stakla. Oči su mu bile
zatvorene i nije odgovarao. Pravio se da spava, a moţda je i spavao. Paţljivo
sam spustila prozor. Tedu je draţa bila klima, ali će Edu bolje prijati svjeţi
zrak.
Naslonila sam se i gledala Tedove ruke na upravljaču. Nokti su mu bili
čisti i kratki. Čak su mu i guste svijetle dlačice na nadlanici izgledale
počešljano. Iz profila mu je lice izgledalo mirno, čak i samozadovoljno. Kako
je to moguće? Meni je trebala sva prisutnost uma da ne vrištim i ne strgam
si koţu s lica i ruku.
Kad sam se noć ranije vratila kući, nisam mogla izbaciti onaj šumarak
iz glave. Mjesto je djelovalo zlokobno. Misli su mi sad lutale mračnim
hodnicima uma, pa bih vidjela kako čupaju Naomi iz auta, njezine
prestravljene oči, ruke preko njezinih usta koje guše pozive upomoć upućene
meni, Tedu. Plamen koji poskakuje i tjera joj stravu u kosti. Ruke su mi se
počele tresti. Zavukla sam ih pod bedra.
Smirenost Tedova lica djelovala je i na mene, htjela ne htjela. On se
nosio s činjenicama. Volio je stvari koje su imale smisla. Imao je oko za
detalje. Kad me Michael vratio kući, bilo mi je drago da ga vidim. Uzeo je moj
kišom natopljeni mantil, oprao blatnjave gojzerice, nahranio psa. Dok je Ed
spavao, rekao mi je da je dogovorio sastanak za nas u centru za
rehabilitaciju u Croydonu, koji je preporučio njegov kolega. Za to je uzeo
slobodan dan.
– Moramo ovome stati na kraj, Jenny. Njemu hitno treba pomoć. Čim
prije, tim bolje. Boravak u kući mu teško pada, vidiš i sama.
Naravno da je Edu trebala pomoć. Pa ja sam od njega iskamčila
pristanak, ali se sve oko organizacije brzo dogodilo, tako da se nisam stigla
priviknuti na ideju.
– Što ţeliš da napravimo u vezi sa školom? – pitao je Ted ne skidajući
pogleda s ceste.
Ponovno sam se okrenula prema straţnjem sjedištu. Ed je promatrao
kroz prozor. Oči su mu išle lijevo-desno, prateći telegrafske stupove uz cestu.
Nije odgovarao, ali su mu se obrazi malo zarumenili. Izgledao je bolje.
– Nemojmo sad brinuti o školi – rekla sam, gledajući Eda. – Riješit ćemo
to. Nije vaţno.
Ed me očešao pogledom. Nije mi vjerovao, premda sam doista tako
mislila. Jedno dijete smo već izgubili; Eda moramo čuvati. Sve ostalo je bilo
nebitno.
Počela su se nazirati predgrađa Londona. Mostovi, električna centrala,
tvornica keksa. Ted je stao na benzinskoj crpki, gdje smo kupili sendviče, a
ja provjerila Edovu temperaturu. Malo je porasla. Kroz zavoj oko Edove ruke
nazirala se ţućkasta mrlja. Dala sam mu podnevni antibiotik i još
paracetamola. Dok je Ted točio gorivo, razmišljala sam kako izvana
izgledamo kao normalna obitelj koja ide na izlet ili vodi sina na fakultet.
Nitko ne bi ni pomislio da je ovom smirenom, pristalom, sredovječnom
muškarcu svijetle kose i plavih očiju dva tjedna ranije nestala kćer ili da se
ova mršava, tamnokosa ţena na prednjem sjedištu noktima drţi za zrak da
sačuva ono malo preostalog razbora. Da su primijetili Eda na straţnjem
sjedištu, ne bi ga razlikovali do bilo kojeg drugog tinejdţera.

Centar je bio uvučen u zelenilo podalje od mirne ulice u Croydonu. Bila je to

jedna stara viktorijanska građevina širokih prozora i ulaznih vrata u
gotičkom stilu.
Ted se zaustavio na šljunku ispred glavne zgrade. Vrata nam je otvorio
bosonogi dječak draţesnoga osmijeha. Stisak u grlu malo mi je popustio.
– Pozdrav. – Izgovor mu je malo vukao na irski, a glas bio topao i njeţan.
– Hvala ti, Jake. Ja ću preuzeti goste – progovorio je nizak sredovječni
gospodin svijetlih očiju koji se pojavio iza Jakea i šire otvorio vrata. Kosa mu
je bila sijeda i zavezana u rep, a pjegavi su mu mišići na nadlaktici rastezali
majicu. Dječak po imenu Jake nasmiješio se Edu i polako odšetao,
pogledavajući iza sebe.
– Uđite. Ti si, pretpostavljam, Ed. Ja sam Finac.
Krenuli smo za Edom u hodnik i stali ondje, nesigurni kamo dalje,
zguţvani i pomalo smrznuti. Ed je nekoliko puta zijevnuo. Finac nas je
odmjerio pogledom, kao da nam govori da nemamo što tu traţiti. Roditelji
jednako problem, to nam je govorio.
Rukovao se s nama, ozbiljna lica. – Slijedite me.
Odveo nas je u neku sobicu natopljenu gustim cigaretnim dimom i
oronulim namještajem. U njoj su stolci sa starim masnim mrljama bili
paţljivo raspoređeni u skupine. Kroz prozor su se vidjela velika, gola stabla
na travnjaku.
– Pričekajte ovdje. Pozvat ću gospođu Chibanda.
Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se ţena odjevena u svijetlu i široku
odjeću. Tamna joj je koţa bila nategnuta preko jagodica. Nasmiješila se i
rukovala s nama. Mirisala je na ruţe. Njezina mi je prisutnost godila.
– Ja sam Gertrude Chibanda, upraviteljica. Ovdje ja imam zadnju riječ.
– Nagnula se i nasmiješila. Imala je savršene zube. – Finac će biti Edov
suradnik, odlučite li da Ed bude s nama.
Finac nas pogleda i kimne.
– Ako se slaţete, ja bih nasamo porazgovarala s Edom dok vi s Finacom
razgledavate uokolo, a onda bih porazgovarala s vama dok se Ed upozna sa
smještajem i odluči hoće li doći…
Slijedili smo Finaca uskim hodnicima koji su vodili u sobe. Bilo je tiho.
Vidjeli smo oronulu blagovaonicu i prostoriju za slušanje glazbe s čijih su se
zidova ljuštili posteri Jima Hendrixa. Uza zid je stajala nova bubnjarska
baterija i gitare. Nismo smjeli do spavaonica.
Kad smo se vratili, Ed je upravo ispijao posljednje gutljaje kave iz velike
šalice, a zatim ubrzo nestao s Finacom. Gertrude me pogledala s tuţnim
izrazom lica.
– Ţao mi je zbog ovog što vam se dogodilo u obitelji. Ja sam prije
nekoliko godina izgubila sina zbog bolesti. – Uslijedila je kratka stanka. –
Ţao mi je – ponovila je.
Pogledala sam je u oči. – I meni je ţao zbog vašeg sina. Ne mogu ni
zamisliti kakav je to osjećaj, ali Naomi nije mrtva. Samo je… samo je… –
nisam mogla nastaviti. Izbjegavajući pogled na Gertrudino snuţdeno i
Tedovo zabrinuto lice, okrenula sam se prema prozoru. Zelenilo izvana
preraslo je u mrlju koja je tekla u suzama niz moje lice. Budući da je stajala
u blizini, Gertruda mi je pruţila vezenu maramicu. I ona je mirisala na ruţe.
Dva sata kasnije sve je bilo dogovoreno. Finac nas je uputio u program
za oporavak ovisnika koji se sastojao od dvanaest koraka i objasnio kako to
ide. Ed je odlučio ostati nekoliko dana za probu. Ja sam razgovarala s
medicinskom sestrom o previjanju njegove rane. Liječnik će doći popodne i
dati mu sljedeću kuru antibiotika. Mi ćemo se za par dana pojaviti s
njegovim stvarima, a u međuvremenu ćemo se javiti u njegovu školu. Dok
smo odlazili, Ed nije rekao ni riječi. Nije nas htio ni pogledati, pa smo ga
ostavili da sjedi na krevetu i gleda u prazno.
– Sviđa mi se mjesto – rekao je Ted na povratku kući. – Sviđa mi se ona
ţena, ali ne i Finac. Što je to s tim ljudima koji smatraju da su roditelji za
sve krivi, kao da smo mi neprijatelj?
– Zato što i jesmo krivi. – Bila sam toliko umorna da mi se nije dalo
razgovarati. – Mi jesmo neprijatelj. Nismo obraćali dovoljno paţnje. Bili smo
prezaposleni.
Ted me nezgrapno zagrlio preko mjenjača. – Dali smo mu svu ljubav
ovog svijeta. Dali smo mu sve.
Odmahnula sam glavom.
– Nismo mogli biti s njim cijelo vrijeme – rekao je. – Klinci kad tad
moraju odrasti. Odvojiti se.
– Odvojiti se poput Naomi?
– Ja sam na tvojoj strani, Jen – odgovorio je i pogledao kroz prozor. –
Tu, s tobom.
Sa mnom. Koliko dugo to traje, to bivanje sa mnom? U pretincu je još
uvijek leţao zamotan Bethin šal. Kad je ona posljednji put bila u ovom autu?
I kako je, pobogu, mogao biti sa mnom kad ni sama nisam znala gdje sam?
 28

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

B udim se rano. Vani se mrak već počeo razilaziti, pa vrt pod sivim nebom
izgleda nepomičan i plosnat poput slike. Ušla mi je u snove, stajala pod
drvetom u sjeni njegovih grana, dok su joj se sunčeva svjetlost i sjene igrale
na uzdignutom licu. Na njoj uska školska uniforma. Stajala sam za ovim
istim prozorom i pokušala vikati, ali mi je iz usta izlazio tek šapat. Noge
nisam mogla odvojiti od poda, ma kako pokušavala, pa sam se probudila u
znoju.
Prolaze minute. Ţalac stvarnosti praznoga vrta pretvara se u tupu bol
na koju sam već navikla, negdje ispod srca, koja se polako slijeţe na kosti,
poput utega. Prozorska je daska hladna pod prstima iz kojih mi pobjegne i
ostatak sna.
U glavi krš. Činjenice koje su se jučer tako uredno poredale ponovno su
se uskovitlale. Yoska diler ketamina, Yoska brat, Yoska pacijent. Jučer sam
bila uvjerena da će nas njegovo ime nekamo dovesti, ali tragovi koji su mi
jučer djelovali neupitnima sada se gube u sumnjama, nepovezani, klizavi
poput zmija koje se obavijaju jedna oko druge pa se potom razdvoje. Nema
dokaza. Čak i da pronađemo Yosku, ništa ga nepobitno ne povezuje s Naomi
osim onog njezinog “Y” u dnevniku. Da, nalazi se na Michaelovom popisu
dilera droge; da, bio je na odjelu sa sestrom; da, djeca iz njegove obitelji su
izazvala poţar; da, dobavljao je Edu drogu i da, bio je u mojoj ordinaciji.
Dobar odvjetnik bi tvrdio da se radi o čistoj koincidenciji.
– Treba nam nešto drugo – šapnula sam samoj sebi. Vani je jutarnji
zrak zanjihao grane, a sjenu ispod njih rastočila sunčeva svjetlost. – Mora
postojati nešto bolje od ovoga.
Dok u prizemlju ispijam šalice čaja tresu mi se ruke i boli me grlo, ali je
glavobolje nestalo i osjećam se bolje nego jučer. Vidi se da je netko doveo
kuhinju u red. Prepoznajem Tedov način slaganja krpe za suđe – čvrsto ju je
zaravnao i presavio nekoliko puta. Sudoper i daske za sušenje čiste su poput
ljekarne. Zaboravila sam taj detalj o Tedu; čak su i njegove ruke savršeno
čiste. Zamišljam ga kako ih trlja četkom prije operacije, njegove plave oči
koje vire iznad maske usredotočene na radnju, a opet nekako odsutne.
Njegovu hladnu i sjajnu sobu za pripremu, poput mrtvačnice.
Moja ordinacija, ketamin, odjel, poţar. Ovaj mi popis prolazi kroz glavu
kao telegrafska vrpca, potiskujući slike Teda. Yoska povezuje ova dva svijeta,
ali gdje je dokaz?
Michaelov se mobitel ugasio i prebacuje na glasovnu poruku. Zovem ga
u ured; javi se ţenski glas. Dok čekam, čujem ga kako mu govori da sam na
liniji ja. Čujem li to natruhe šale u njezinom glasu? Opet neka ţena… kao da
govori. Ti i tvoja ţena… Potom se javi Michael. Paţljivo me sasluša prije nego
što odgovori.
– Jenny, ovo što imamo je dovoljno. Dovoljno da ga ţelimo pronaći i
ispitati. Već smo pokrenuli potragu za obitelji. – Glas mu je prirodan. U
uredu je; ljudi ulaze i izlaze, a tajnica vjerojatno stoji pored njega i
pregledava spise u metalnom ormariću.
– Ali ne shvaćaš. On je pametan. Stvarno pametan. – Kad je djevojčica
bila u bolnici, obitelj se oslonila na njega. Ted je i sam rekao da je on jedini
znao što treba činiti. Tako će isto znati što treba reći policajcu koji ga pokuša
uhapsiti, ili sucu koji ga pokuša osuditi.
– O tome ćemo razmišljati kad ga pronađemo – smiruje me Michael
samouvjerenim glasom, ali znam da me ne sluša. Bit će da je umoran od
sinoćnjeg puta. Vjerojatno upravo sada daje znak tajnici da mu donese kavu.
– Ime mu je bilo označeno zvjezdicom – polako mu govorim. U kuhinji se
smračilo. Bit će od naoblake s mora.
Nakratko ga samo čujem kako diše i lupka prstima po tipkovnici, sve
dok se ne oglasi računalo.
– To je zato što je prije mnogo godina ukrao auto – objašnjava mi.
Dok ga slušam gledam kroz prozor. Zelenilo North Hilla zamrljano
kišnim kapima na prozoru podsjeća me na vlaţni čestar i bukve pored rijeke
Severn, na spaljeni kombi dovezen pod njihovo granje. U glavi već kujem
plan.
– Koje onda podatke imate o njemu? – pitam ga.
– Trebali bismo imati njegov DNK. – Doima se kao da gleda u nešto dok
govori, moţda potpisuje neke dokumente bradom pridrţavajući mobitel.
– Znači, ako pronađemo DNK koji bi ga povezao s Naomi i ako on
odgovara onom u njegovom dosjeu, znat ćemo bez sumnje da je Yoska taj
koji je oteo Naomi, diler s osvetničkim motivom. – Govorim brzo,
pokušavajući slijediti podivljale misli.
– Jenny…
 – A onda, kad ga uhvatimo, taj pronađeni DNK, koji bi odgovarao
uzorku koji bismo od njega uzeli bi ga definitivno inkriminirao. – Zastanem
kako bih uzela zraka, dok mi srce luđački lupa, a znoj oblijeva prste kojima
čvrsto drţim mobitel.
– Jenny, nismo pronašli nikakav DNK. Jedini način na koji obično
dolazimo do DNK je iz tijela. – Zastane i proguta, kao da ţeli povući što je
rekao, ali prekasno. – Oprosti, glup sam.
Uslijedi stanka u kojoj ga zamišljam kako uzima gutljaj kave. Vani je
počelo pljuštati. Čujem bubnjanje po krovu. Zanemari ove riječi, precrtaj ih.
– Vraćam se u šumu gdje je bio kombi – kaţem mu dok pravim popis,
usredotočivši se na papir. Baterijska lampa. Lopata. Čizme. Povodac za psa.
– Policija je već pregledala svaki centimetar. – Glas mu postaje zlovoljan.
Čudno kako se to jasno čuje preko telefona. Dosad to nisam primjećivala.
– Stvarima ponekad treba da isplivaju na površinu, zar ne? – Govorim
brzo i bez daha. – Šuma se mijenja.
U kući je toplo. Ted je natrpao peć prije nego što je otišao. Pogledam
uokolo treba li što pospremiti prije nego što odem, ali je sve uredno. Uvijek je
uredno. U kolibi je lopata, ne tako čista i sjajna kao Maryna kojom sam joj
pomogla iskopati grob. Na ovoj su grude blata, pa ju ispirem pod slavinom u
vrtu. Maryne kokice bacili smo u blatnjavu raku. Boje njihovoga perja
omiljene su Naomine boje, ali neću više traţiti grob. Traţit ću nešto što je
moţda dirao.

Već tri sata traje put u Gloucestershiresku šumu. Promet na cesti sporo se
vuče kroz kišnu zavjesu. Svaki put kad pored mene protutnji kamion i zaspe
mi vjetrobran prljavom vodom auto se zatrese. Bertie mirno spava skutren
na suvozačkom sjedištu. Ruku sam mu poloţila na topla leđa.
Sjećam se gdje se nalazi to mjesto, između gradića Thornburyja i
seoceta Oldbury-on-Severn. Lako ga je naći. Odmah ga prepoznajem. Bit će
da sam nesvjesno zapamtila zavoj i procijep u ţivici i jarak. Ostavljam auto
odmah pored ţivice, baš kako je Michael ranije učinio. S Bertiejem pored
sebe hodam polako rubom polja prema brdu dok mi mokri vjetar puše u lice.
Kosina postane strmija i ja se poţelim okrenuti i vratiti se, gonjena vjetrom u
leđa. Poţelim vratiti Bertieja u auto i odvesti se. Podne je. Mogla bih pronaći
kakav kafić u Thornburyju, uzeti sendvič i promatrati obične ljude u
svakodnevnim poslovima i praviti se da sam jedna od njih. Nema potrebe ići
u šumarak pred nama i traţiti nešto što bi pomoglo pronaći čovjeka koji mi
je oduzeo kćer prije godinu dana.
Noge me nose prema drveću, poskliznuvši se povremeno na blatu.
Prošla je godina dana, ali se to po krajoliku ne vidi. Čestar je isti. Drveće više
nije ograđeno trakom, ali je potpuno isto. Zastanem nesigurno, pa uđem u
mrak ispod granja. Ne treba mi mnogo da pronađem deblo pod kojim je bio
kombi jer je i dalje nagorjelo. Bertie trči oko njegova korijenja, njuškajući
blato. Ipak je nešto drugačije: dva su debla srušena, jedno se naslonilo na
nagorjelo stablo, a blato koje se drţi na njegovom korijenju je još svjeţe. Bit
će da su ga oborile zimske oluje. Uzbuđen mirisom svjeţe zemlje, Bertie
počne grebati i kopati.
Ja kopam na mjestu gdje mislim da se nalazio kombi. Razmičem
lopatom lišće i razgrćem ga nogama i rukama, pa ponovno kopam. Lopata se
jedva zabija u zemlju. Traţim kanticu benzina, natopljenu rukavicu. Zabijam
lopatu u tlo, jednom, dvaput, triput. Nakon nekog vremena zastanem da
uzmem zraka. Kiša mi se cijedi u oči, niz kosu. Mičem ju s lica i blato mi
ulazi u oči. Peku me.
Lopata udari u korijenje. Bacam na stranu blato, kamenje i komadiće
razbijene keramike. Nema ničega. Bertie cvili, a ja se pravim da ga ne čujem.
Kad završim s ovim krugom, proširit ću ga novim, pa onda još širim. Bertie
počne lajati. Ispravim se i odem do njega. Zar je pronašao nešto, bilo što?
Pod njegovim šapama koje ne prestaju kopati ugledam neke bjeličaste oblike.
Šuma oko mene se zavrti i padnem na koljena. Bertie se sad domogao jednog
oblika – u ustima mu je bijela, nazubljena kost. Dopušta mi da ju uzmem u
ruke. Radi se o tanašnome rebru, vjerojatno neke ovce, janjeta ili laneta.
Bertie ponovno kopa i pronalazi lubanju, duguljastu i kupolastu, s
netaknutim kutnjacima biljoţdera.
Šume se mijenjaju. Stvari isplivaju.
Čučnem na pete. Michael je imao pravo. Tu nema ničega. Tragovi se
kriju negdje drugdje. Traţim na pogrešnom mjestu. Nisam dovoljno
pametna. Ispustim kost u blato. Sad bi mi se smijala da me vidi ili još gore,
saţalila se nada mnom. Ne znam koje prije.

Bristol 2009.
Dvadeset dana kasnije

Ted i ja si više nismo imali što reći. Ed je otišao. Theo je provodio sate u
školskoj radionici, a kad bi se vratio bio je usiljen i šutljiv. Promatrao me je, i
znala sam da mi ţeli nešto reći, ali ne bi smogao snage, a ja ga nisam htjela
siliti. Ni ja nisam imala snage za razgovor. Potonula sam u tišinu.
U ordinaciji je bilo jednostavnije. Pravila sam se da je sve u redu. Prala
sam kosu i glačala odjeću da izgledam normalno. Primala sam pacijente i
rješavala njihove probleme. Jedino što sam sad radila na pola radnog
vremena. To je funkcioniralo. Nisam se smješkala, zapravo nisam se nikome
mogla nasmiješiti, ali bih posao napravila. Mjerila sam tlak, pipala trbuhe,
pregledavala osipe, promatrala, slušala, ispunjavala formulare i propisivala
lijekove. Naomi je rijetko zalazila u moju ordinaciju, pa bih ponekad imala
osjećaj da se ništa nije dogodilo, makar na nekoliko minuta. Mislila sam da
mogu tako još dugo, ali sam se prevarila.
Jade mi nije bila na popodnevnome rasporedu, ali je gospođa Price
uvjerila Jo da ih pusti unutra između dva pacijenta. Srameţljivo se pojavila
na vratima, drţeći pred sobom maleni buket cvijeća. Majka ju je pogurnula i
ona se spotaknula. Bila je mršava, ali više nije imala modrica. Na glavu je
navukla ruţičastu zimsku kapu tako da joj se ne vidi da nema kose. Prošlo je
tek pet tjedana od hospitalizacije.
Uspjela sam se malo nasmiješiti. – Bok, Jade.
Gospođa Price je sjela, a Jade se privinula uz njezino krupno tijelo,
uglavivši se među njezina koljena.
Gospođa Price se namršti. – Htjeli smo vas samo posjetiti.
Promatrala sam ju, a grlo mi se stiskalo.
– Znam kako je to. – Napućila je usne. – Mislim, kad se radi o vlastitom
djetetu.
Zašutjela je i uzvratila pogled. Ja sam stajala na suprotnoj, krivoj
strani. Ja sam bila ţrtva. Što reći takvima?
Ustala je i primila Jade za ruku. – Hoću reći… hajde, Jade.
Jade je ispruţila ruku s cvijećem prema meni. Na trenutak se
nasmiješila i zatim zaronila lice u majčinu bundu.
Nakon što su izišle, zatvorila sam vrata, naslonila se na njih, skliznula i
kleknula na pod. Cvijeće se pored mene rasulo iz celofana. Spustila sam
glavu na koljena. Linoleum je mirisao na izbjeljivač i bio je ispresijecan
sitnim pukotinama. Lice mi se zgrčilo, a iz grudi navrli zvukovi poput
ţivotinje koja je u bolovima. Nakon nekog vremena sam ustala i pustila vodu
da me nitko ne čuje, pa sam otkinula plavi papirnati ručnik s role pored
stola za pregled i pritisnula ga na lice. Očito sam bila luda kad sam pomislila
da se tako brzo mogu vratiti na posao. Nisam bila u stanju. Nisam bila u
stanju ni za što. Htjela sam otići kući i skvrčiti se na krevetu i leţati u
mraku. Htjela sam prestati disati.
Sjela sam za radni stol i udahnula nekoliko puta, tresući se. Uspjela
sam nazvati recepciju. Zamolila sam Jo da kaţe da su me pozvali na hitan
posjet. U ordinaciji su postojala straţnja vrata. Pacijenti u čekaonici će
misliti da sam izjurila kroz njih.
Sjedila sam u svojoj sobi. Jo mi je bez riječi donijela šalicu čaja i
nakratko me zagrlila. Rekla je Franku, pa je on preuzeo moje pacijente koji
nisu mogli čekati. Zatim me pustila da budem sama.
 U sobi se zamračilo. Cijeli se svijet sveo na moju šaku na stolu. Prošlo je
dvadeset dana otkad je Naomi izišla iz kuhinje. Svaki dan, svaki trenutak
svakoga dana odgurivala sam od sebe slike kako ju boli, kako je zavezana,
poderana, raskrvavljena, slike njezinog beţivotnog tijela u plastičnoj vreći
pored ceste ili u nekom plitkom grobu. Zatvorila sam oči pokušavajući se
sjetiti nečega vedrog što će rastjerati ove sumorne slike. Slavlja nakon
premijere u čast njezine izvedbe. Te je noći kuhinja odjekivala veselim
glasovima. Odjednom mi se pojavila pred očima, jasna, kao s fotografije. Stoji
pored peći s jednim stopalom u mreţastoj čarapi naslonjenim na Bertiejeva
leđa. Bio je to kratak trenutak kad je ostala sama. Krenula sam prema njoj,
ali me netko zaustavio. Ona se tako snaţno zagledala u nešto sa strane da
sam pogledala u tom pravcu, ali kroz prozor se ništa nije moglo vidjeti u
tami. Kad sam ju ponovno pogledala, usta su joj se iskrivila u osmijeh, ali
nitko drugi ga ne bi tako protumačio. Smiješila se u sebi, potajice. Izgledala
je sasvim drugačije nego inače. Moţda zbog crnog kostima koji je obukla za
scenu Tonyjeve smrti u Prići sa zapadne strane? Kako bilo, na trenutak mi
se učinila starijom i grubljom na način koji nisam znala raščlaniti. U bučnu
se kuhinju uvukao nemir. Trenutak kasnije Theo joj se primakao i nešto
rekao, a ona se nasmijala i ponovno pretvorila u sebe. Netko me dotaknuo po
ramenu i ja sam se okrenula. Slika mi je u tom trenutku nestala iz glave.
Sve dosad. Ovdje u vlastitoj ordinaciji shvatila sam da mi je njezin osmijeh
nešto govorio. Bio je znak.

Kad sam otišla iz ordinacije bilo je mračno i hladno, ali je Naomina soba bila
topla. Ostavila sam radijator otvorenim, jer sam tamo znala prosjediti večeri.
Ponekad bih razmišljala kako u zraku još uvijek lebde molekule njezine koţe
i kose, a ako je tako, onda me dodiruju po licu i rukama. Ako ostanem
nepomična, moţda ju osjetim, zamišljala sam.
Te sam večeri, međutim, jedva dolazila do daha. Gušila me nada da je
moţda ipak isplanirala svoj odlazak. Ţarko sam ţeljela da je to razlog zašto
se smiješila u sebi. Bilo me je briga zna li da nas je povrijedila, čak i da je
namjerno. To je nevaţno, samo ako je ona na sigurnom.
Njezinu je sobu pregledala policija, a zatim i Michael. Pokušat ću i ja još
jednom, mislila sam. Ako je sve isplanirala, moţda je ostavila kakav trag. U
ormaru je stajao njezin debeli kaput, zajedno sa školskim suknjama.
Pretraţila sam njegov unutrašnji dţep. Ništa. Sve su joj cipele bile uredno
sloţene. Zelene salonke, konversice, japanke. Gurnula sam ruku u jednu
salonku, pipajući u koţi glatke udubine od noţnih prstiju. Otvorila sam
komodu i gurnula ruke u ladice ispod dţempera. Ništa. Ukrasi na kaminu
malo su se pomakli. Forenzičarske su ruke izvadile fotografije iz okvira kako
bi vidjeli krije li se što iza njih, ali su ih vratile malo nakrivljene. Sve ostalo je
bilo na mjestu: porculanski konj, jesenje lišće, kutijica s nakitom.
 Čula sam kao se u prizemlju otvaraju ulazna vrata i Tedov korak kako
prelazi hodnikom.
Sjela sam na krevet i otvorila bijeli poklopac kutijice s nakitom. Iskočila
je malena plastična balerina i vrtjela se oko sebe uz slabašnu glazbu iz
kutijice. Zatvorila sam oči. Kad je za svoj šesti rođendan odmotavala ovu
kutijicu, u njoj je našla koraljnu ogrlicu. Otvorila sam oči. Ogrlice sad nije
bilo. Pretraţila sam kutijicu. Gdje je? Koralje je uvijek drţala u ovoj kutijici.
Mora da ih je netko izvadio. I to nedavno. Ostao je tek otisak koralja u
jastučiću od satena. Provjerila sam na kaminu, na podu, pod tepihom.
Otrčala sam u prizemlje.
– Znala je. Sve je isplanirala.
Ted je sjedio u fotelji i buljio u prazno ispred sebe s čašom u ruci.
Okrenuo se i prazno me pogledao.
– Isplanirala što?
– Nema joj ogrlice, onih koralja koje joj je ostavila moja mama. Nestali
su. Sigurno ju je uzela sa sobom – govorila sam bez daha.
– Kako to moţeš znati? – Glas mu je bio miran i bezličan. – Mogla ju je
izgubiti još davno.
– Nedavno je izvađena iz kutijice, još se vidi otisak.
– Onda ju je izgubila nedavno.
– Nije. Nikad ju ne bi izgubila. Oboţavala je te koralje. To znači da je
isplanirala odlazak. Uzela ih je sa sobom. Znala je da odlazi. Zato se
smješkala u sebi.
– Smješkala u sebi?
– Da, na proslavi.
– Kakvoj proslavi?
Pravila sam se da ga ne čujem. U glavi mi je brujalo. Pokušala sam se u
sjećanju vratiti na posljednji put kad sam ju vidjela. Je li tada nosila koralje?
Moţda su joj bili u torbi s cipelama? Pitanja su sustizala jedno drugo i vrtjela
se u krug.
– Jenny, potpuno si iscrpljena. – Stajao je pored mene, drţeći ruku na
mom ramenu. – Izgledaš kao da si plakala.
Ruka mu je bila teška, a dah kiseo od alkohola. Trgnula sam se.
– Nemoj…
Pogledao me kao da me jedva poznaje. Slegnuo je ramenima i krenuo
prema stubištu.
Doviknula sam za njim: – To znači da nije oteta, zar ne shvaćaš?
Nastavio je prema stubištu: – Preumoran sam za ovo – rekao je. – Mene
ne računaj za večeru. Pojeo sam nešto u bolnici. Idem leći.
 Pratila sam ga pogledom dok se uspinjao, povlačeći se rukom za
ogradu. Izgledao je kao da polako izlazi iz mog ţivota. Bilo mi je svejedno.
Sigurno je uzela koraljnu ogrlicu. Planirala je otići. Bila je na sigurnom.
 29

Dorset 2011.
Trinaest mjeseci kasnije

N aomi pleše. Ona je Maria i pleše s Tonyjem, i vidi se da se zaljubljuje u

njega. Makar Priča sa zapadne strane ne ide tako, u snu mi to ne smeta.
Ritam je spor i tijela su im blizu, odraţavajući pokrete onog drugoga. Ritam
se polako ubrzava, a s njime i ples, a glazba postaje sve glasnija i glasnija
dok ne preraste u nepodnošljivu buku. Publika se počne meškoljiti. Svjetla
na pozornici počnu treperiti, a njihovi pokreti postanu trzavi i neprirodni.
Nešto ne valja, i u publici krene ţamor. Ljudi napuštaju kazalište. Bubnjevi
prasnu uz zveket i ja se trgnem iz sna, sa zveketom u ušima.
Nakon nekoliko minuta srce mi se umiri. Snovi mi se sada javljaju
svakoga dana.
Već mjesecima nisam razmišljala o tom kazalištu. Mičem kosu s očiju
da u tami mogu buljiti u slike koje mi jure kroz glavu. Tamo u dnu dvorane
je neki oblik, sjena koja stoji pored učiteljice i Nikite. James ga je vidio
naslonjenog na zid dvorane.
Misli mi trepere poput onih svjetala u snu. Je li moţda nešto zaboravio
u kazalištu? Kapu? Dlake s tamnog kaputa na sjedalici? Štogod da je bilo u
dodiru s koţom moţe imati uzorak DNK. Policija je pretraţila kazalište, ali im
je nešto ipak moglo promaknuti. Nazvat ću Michaela i pitati ga što su tamo
napravili. Mogu i sama otići potraţiti. Mislit će da sam skrenula s uma.
Moţda i jesam. Moţda ću sve ponovno morati pretraţiti. Kako drugačije da
budem sigurna da nam nešto nije promaknulo? Negdje u svijetu postoji
nešto što će dokazati da ju je on odveo. Jedino što to moram pronaći.
Ostatak noći provodim budna leţeći u krevetu, vrteći pitanja u glavi. U
sedam nazovem Michaela.
Glas mu je suzdrţan, ali njeţan: – Htio sam sinoć svratiti do tebe, ali
bilo je već kasno. Uţasno se osjećam. Nisam ti trebao reći za DNK.
– Imao si pravo.
– Nisam. Tijela, naravno, nema, nikad ga nije ni bilo, pa nema ni DNK.
 Kao da mi ponovno hoće objasniti da DNK kriminalca mogu pronaći
jedino u tijelu nestale djevojke, ali to već znam. Znam da gledaju rodnicu,
jednjak, odjeću, kosu. Ne ţelim više slušati riječi. Ne kaţe li ih, neće mi kroz
glavu prolaziti slike vezane uz njih.
– Hoću reći, imao si pravo da u šumi nema ničega – objasnim kako bih
presrela njegove riječi.
– Znači, ipak si otišla? O, Jenny. – Vidim kako su mu se usta objesila.
To je jedna od prvih stvari koje sam zapazila na njemu. Sjećam se kako sam
razmišljala da je to dobar znak, da se još uvijek moţe rastuţiti. – Rekao sam
ti da je policija već sve pretraţila.
– Jesu li pretraţili kazalište?
– Kazalište – ponovi on polako.
– Da. Slušaj, sanjala sam nešto. – Ali ako pomisli da sam skrenula s
uma, neće mi htjeti pomoći, pa krenem ponovno: – Sjećaš se, glumila je u
Priči sa zapadne strane. – Zastanem na trenutak.
– Naravno da se sjećam. Sve smo paţljivo pretraţili, krenuvši od
svlačionice.
– Što to točno znači, paţljivo pretraţili?
Čujem ga kako je uzdahnuo, povukao patentni zatvarač na torbi i
izvukao laptop. – Nazvat ću te čim pogledam pojedinosti.
Krenuli su sa svlačionicom u kojoj je Naomi postala Maria, ali sad kad
razmišljam o tome, tamo se samo presvlačila. Kasnije, kad bi ponovno
oblačila svoju odjeću ne bi skidala šminku. Osim toga, uvijek ju je stavljala
kod kuće, prije kazališta. Pitam se zašto. Moţda se nalazila s njim na putu
prema kazalištu ili u povratku. S tom olovkom i puderom izgledala je kao da
ima osamnaest. Je li si zbog toga dopuštao nešto više?
Telefon zazvoni i ja se odmah javim.
– Kao što sam i mislio, sve su pregledali – javi se Michael smirenim
glasom. – Preda mnom je popis.
– Da, i?
– Sa svega su uzeli otiske prstiju: kvaka, špina, sjedala u dnu
gledališta, zahoda. Pregledali su svaki ormarić, košare s kostimima, kante za
otpatke i vanjske kante za smeće. – Nakon stanke nastavi: – Podigli su i
podne daske.
To nisam znala. Znači da su već onda posumnjali da je mrtva.
– Jenny, ovo mora prestati. – Pročisti grlo, pa kaţe glasnije: – Izludjet
ćeš. – Zatim nastavi tišim tonom: – Prepusti to nama. Pusti to od sebe.
– Ne mogu i neću. – On šuti. Ja svejedno nastavim: – Michael, kad ga
uhvatite, sve će zanijekati. – Yoska će odmahivati glavom i samo će mu se u
očima vidjeti prikriveni smiješak. – Znat će da ga ne moţemo osuditi bez
čvrstih dokaza. Treba nam nešto što će dokazati da je bio s njom.
– Svejedno ne moţeš to traţiti po kazalištu zato jer si tako sanjala. –
Nasmije se kiselo.
A ja ne mogu zaboraviti san. Ni nju s njime.

Uzmem mobitel u ruke i nazovem Naominu školu. Ravnateljica je na radnom

sastanku, ali me nazove nakon deset minuta.
Glas joj je ljubazan. – Drago mi je što vas ponovno čujem. Često sam se
pitala kako ste.
– Dobro, hvala, gospođice Wenham.
Da me sad vidi vjerojatno bi i sama pomislila da sam dobro. Mjeseci na
moru učinili su svoje. Izgledam daleko bolje nego kad smo se zadnji put
vidjele. Sigurno ne bi shvatila da su se stare rane ponovno otvorile. Izvana se
krv ne vidi.
– Razmišljala sam o kazalištu – kaţem oprezno. – Moţda je ostalo nekih
stvari koje su promakle policiji. – Govorim ne zastajkujući, kako me ne bi
prekinula, jer bi me to moglo izbaciti iz takta. – Htjela bih provjeriti. Moţda je
nešto još uvijek tamo, čak i nakon toliko vremena. Znam da zvuči glupo, ali
moţda je ostala kakva kapa ili jakna…
Riječi mi izlaze prebrzo, pa u tišini koja uslijedi zvuče apsurdno.
Gospođica Wenham oklijeva. – Pogledajte slobodno, naravno da moţete,
mila. Ali slaba je nada da ćete nešto i naći. Sada se sve promijenilo.
– Promijenilo? – Moţda su stavili vrata koja se sama zaključavaju.
Moţda se mora utipkati šifra ili imaju vratara. Naučili su svoju lekciju na
Naomi.
– Pa, nije još dovršeno – nastavi odmjerenim glasom – ali je pri kraju.
Jedan od bivših učenika ostavio nam je u oporuci novce za renovaciju. –
Uslijedi stanka. Budući da ne odgovaram, ona nastavi: – Uvedene su mnoge
promjene, nova pozornica i slično… – Zamukne, shvativši da to ne zvuči
uviđavno.
– Mogu li samo doći i pogledati, za svaki slučaj? – U glasu mi se još čuje
nada, premda tonem. Prekasno je. Odavna prekasno.
– Kad završe, netko će vas od djevojaka provesti kroz kazalište. Nazovite
za tjedan ili dva. Baš mi je drago…
Ne čekam da saznam zašto joj je drago, već prekinem vezu. Dok završe s
poslovima bit će prekasno. Otići ću danas. Moţda još uvijek visi neka jakna
na vješalici pored koje svi prolaze, ili se u nekom kutu nalazi izgaţena kapa.
Još uvijek stignem pogledati, makar i četrnaest mjeseci prekasno.
 Tako stvari ponekad funkcioniraju u medicini, pomislim dok izlazim u
rikverc iz garaţe. Novi pregled moţe dovesti do dijagnoze kad su već svi
odustali. Ponekad se radi o nečem što ti je pred nosom, ali to nitko ne vidi.
Na tren mi se učini da u zrcalu vidim Jadeino lice. Uvijek treba probati
ponovno.
Bertie je na prednjem sjedištu; naslonio je njušku na šape, zatvorio oči i
smjestio se za putovanje. U tom trenutku, dok okrećem auto prema cesti,
netko pokuca na prozor. To je Dan, nekako viši, u novom kaputu,
podignutog ovratnika da se zaštiti od vjetra.
Spustim prozor. – Lijep kaput.
– Hvala. Boţićni poklon od bake. U filmovima u New Yorku uvijek pada
snijeg.
– Znači, stvarno ideš? – Uopće nisam bila svjesna da vrijeme prolazi i
drugima.
– Putujem sutra. Tečaj počinje sljedeći tjedan. – Izraz na licu mu je
suzdrţan, ali mu glas odaje uzbuđenost.
– Pričekaj da se parkiram.
– Nema veze, svratit ću kasnije.
Znam da neće, a ako i svrati, mene neće biti. Ugasim motor i brzo
izađem iz auta.
– Nedostajat ćeš Mary. A i meni.
On spusti pogled.
– I, kakav ti je plan?
– Bit ću kod Thea i Sama dok ne nađem nešto svoje.
– Imaš li dosta novaca? – Nisam ga to trebala pitati. On se odmakne i
zatvori u sebe.
– Zvučiš kao moja mama.
– Pa ja i jesam mama.
– Nisi moja. – Pogleda me netremice svojim pjegavim zelenim očima, pa
nastavi: – Javit ću ti kako je. Ako ne ja, onda će Theo.
Uslijedi stanka u kojoj bih ga trebala dodirnuti, dok on stoji preda
mnom, izgubljen. Kao da mi čita misli, zacrveni se i okrene. – Vidimo se
kasnije – dobaci.
Zatim krene niz ulicu, a da mu se nisam stigla ni zahvaliti. Sustignem
ga s autom pred trgovinom i spustim prozor, ali baš u tom trenutku dvije
djevojke izađu van i pozdrave ga. Promatram ga u retrovizoru kako nagnut
prema naprijed silazi na cestu, isprativši pogledom moj auto. Sekundu
kasnije, jedna od djevojaka krene prema njemu i uhvati ga za ruku. Skrenem
za ugao i oni nestanu s vidika. Otići će u New York i započeti novi ţivot. Sve
je još pred njim. Cijeli cjelcati ţivot.
U Bristolu smo prije podneva. Zadnji sam put ovdje bila ljetos. Stabla
kestenja u Downsu su sad gola. Propustili smo padanje lišća. To je Naomin
omiljeni dio godine. Policajac koji joj je pretraţivao sobu iznenadio se
njezinom kolekcijom uveloga lišća i hrpicom divljeg kestenja na toaletnom
stolčiću.
Parkiram pred kućom. Bertie cvili na vratima dvorišta, mašući repom.
Boja se ljušti s vrata i gruba su na dodir. Prozori izgledaju prljavo, a prednje
je dvorište obraslo u korov. U kući će biti uredno zahvaljujući Anyi. Ted je
sad vjerojatno na poslu. Dignem pogled prema visokim tamnim prozorima,
prisjećajući se kako je mojih posljednjih mjeseci boravka kroz njih iscurila
sva svjetlost i toplina, a unutra u mračnoj praznini čak su i moji koraci
počeli odjekivati kao u snu.
Čekala sam ovdje od studenoga do kolovoza prošle godine dok nam se
brak raspadao, nada blijedjela, a prijatelji nestali. Frank je shvaćao zašto se
ne mogu vratiti na posao nakon što sam se slomila one večeri. Ponovno je
našao zamjenu, ali me pomisao na to da me čeka činila tjeskobnom i
konačno sam mu rekla da se više ne vraćam. Taj se gubitak posla utopio u
mjesecima ništavila koji su uslijedili. Leţala bih na krevetu, na podu njezine
sobe, nepomično, satima promatrajući svjetlo dana kako se rađa i umire. I ja
sam htjela umrijeti. A onda, jednoga dana, vratila sam se u kuću na moru.
Ed je pitao za neke knjige koje je tamo ostavio prilikom zadnjeg posjeta.
Počeo se spremati za maturu, viši stupanj, i ostao na rehabilitaciji. Svjetlo u
Dorsetu izgledalo mi je drugačije. Bilo je jasnije, a zrak se činio toplijim. Iz
vrta sam mogla čuti galebove. Vratila sam se kući, ali kako se potraga za
Naomi usporila i tjedni prolazili, sve sam češće razmišljala o vikendici. Do
ljeta sam bila sve isplanirala, a u kolovozu otišla. Ţivjela sam od skromne
ostavštine svojih roditelja. Da sam ga zamolila, Ted bi mi dao koliko mi
treba, ali mi nije trebala njegova pomoć.
Krenem da ću pozvoniti. Moţda je Anya tu, ali kuća je sad Tedov
teritorij i ja povučem Bertieja s ograde.
Na kazališnoj fasadi su skele. Ljestve su naslonjene na zid, a u
kontejneru naslagani stari radijatori od lijevanog ţeljeza. Ispred, na cesti je
nekoliko kombija s otvorenim vratima. U njima sjede radnici na pauzi,
zgrbljeni iznad šalica čaja iz kojih se puši. Vrata kazališta su zaglavljena
kako se ne bi zatvorila. Zastanem neodlučna hoću li povesti Bertieja sa
sobom. Lakše mi je u njegovom društvu.
Nitko nas ne zaustavlja dok hodamo po pločama od iverice koje štite
blistave nove daske poloţene na ulazu. Jesu li stare daske oštetili kad su ih
povadili traţeći njezino tijelo? Bar je sad obojan u crveno, veći je i ima novo
ogledalo iza šanka. Bertie kihne dvaput. Ja povučem velika drvena vrata
gledališta i odmah me zapahne rezak miris boje i piljevine. Dvorana je veća i
svjetlija nego prije. Nestale su one snene sjene pod snaţnim svjetlom koje se
odbija od zaglađenih zidova. Nema ni pozornice. U gomilama leţe
rascijepljene i prelomljene daske, a na zid su naslonjene blistave nove daske
za novu pozornicu. Bertie me vuče i zamalo upadne u otvor u podu, nekad
mračnu jamu pod pozornicom, koja je sad otvorena. U njoj ugledam
muškarca sijede kose u plavom kombinezonu kako libelom mjeri nakošenost
poda. Oko njega nekoliko drvenih stolaca, plastična peć, barem se takvom
čini, i gomila jutenih vreća u uglu. On podigne glavu, a na čelu mu
zasvjetlucaju kapi znoja. Kratko mi kimne, a kad primijeti psa smekša mu se
izraz lica i krene ga pogladiti po leđima.
– Niste ga smjeli dovesti, premda je krasan. Imam jednoga sličnog
doma. Traţite li nekoga?
– Ovdje mi je igrala kćer… prije… izgubila je neke stvari. Da nisu negdje
pospremljene?
– Izgubljene stvari su već davno premještene – odgovori, odmahujući
glavom. – Bačene, još ljetos.
To me oneraspoloţi. Baš sam glupa.
Čovjek ponovno kimne i okrene se na drugu stranu, ali u tom trenutku
Bertie skoči u jamu i stane potezati vodilicu. Ispustim ju iz ruku kako se ne
bi ugušio. Čovjek se nasmije i nagne nad psa. – Vidite, sviđam mu se – kaţe
slavodobitno, gladeći Bertieja po ušesima.
– Oprostite. – Sjednem na rub otvora i skočim u jamu. Dublja je nego
što sam mislila, pa krivo doskočim i istegnem zglob. Bolno me probada svaki
put kad stanem na tu nogu, tako da jedva stojim na njoj. – Oprostite –
ponovim, svjesna da sam postala daveţ i da ţelim otići.
– Pazite se. – Čovjek mi priđe i pomogne mi uzverati se na jednu od
punih jutenih vreća u kutu.
– Sjedite na jednu od njih. Unutra su kostimi. Nećete se ozlijediti. Šalicu
čaja?
– Kostimi? – Paţljivo se spustim na platno.
– Ostavila ih je ovdje policija. Kao, da se nađu pri ruci za sljedeću
predstavu. – Sagne se da se poigra s Bertiejem, očito voljan za razgovor. –
Nije ih bilo otkad je nestala ona djevojka. Grozna stvar.
Moram se maknuti od ovog čovjeka prije nego što još nešto progovori,
ali dok se pokušavam ustati, on poloţi ruku na moje rame.
– Ne brinite – iskezi se. – Sjedite. Nije u ovim vrećama.
Buljim u njega s osjećajem mučnine. Ostala sam bez riječi.
– Izgledate malo iscrpljeno. – Zastane, počeše se po glavi i veselo
nastavi: – Znate što, vi se ovdje malo odmorite, a ja ću vam donijeti šalicu
čaja. Natrag sam za tren.
 Uspravi se i nestane iz vida.
Ima barem šest vreća. Moţda su pronašli nešto Yoskino i greškom tu
ugurali. Skliznem s vreće na kojoj sjedim, kleknem i rastvorim ju. Šanse su
nikakve, a imam samo par minuta prije nego što se čovjek vrati. Prekapajući
naslijepo, napipam grubo platno i konopac. Otvorim novu vreću i iz nje
izvučem gusto tkanu jaknu od crnog baršuna obrubljenu zlatnim koncem,
pa napipam šešir sa savijenim obodom i poniklim ţutim perom. Uguram ih
natrag. U trećoj su vreći radne vojničke odore, uredno sloţene. Iz koje su one
predstave? Naomi ih je vjerojatno vidjela. Je li mi ih spomenula? Ako jest, to
je još nešto što sam previdjela. U četvrtoj vreći je neka mekana odjeća.
Izvučem plavu košulju, a potom – srce mi poskoči – i policijsku kapu.
Pozornika Krupkea. Nagnem vreću i stanem čupati sve van kroz uski otvor:
crvene i plave suknje, majice s volanima, čipkaste haljine, svilene marame.
Zatim potpuno iskrenem vreću i iz nje ispadne ljubičasta mreţasta tkanina,
par gleţnjača, šalovi i tajice. Nema muških kostima. Izgleda da su dečki
nosili vlastitu odjeću za ples na krovovima.
Obujmim sve pogledom. U mislima vidim scene plesa u kojima su se
vrtjele ove suknje, a Bernsteinova glazba ispunjavala dvoranu. Sada mi,
međutim, ova hrpa odjeće i izvrnutih cipela – baš poput onog drveća i blata –
ne govori ništa. Samo kostimi, baš kako je rekao onaj čovjek.
Bijesno dohvatim gleţnjače da ih gurnem natrag u vreću i prstima
dodirnem nešto svilenkasto, umotano i zagurano duboko u njih. Čarape?
Vratna marama? Razmotavam je na podu i izgleda mi većom nego što bih
očekivala. Ipak se radi o kratkoj svilenkastoj crvenoj haljini s velikim
dekolteom. Dugmad joj je sedefna. To je Nikitina haljina. Ona ista koju je
Naomi posudila za kostimiranu probu, ona koju nije vratila kući. Ovako
skrivena u cipeli vjerojatno je promaknula policiji. Prislonim je na lice.
Osjećam li to miris limuna? Ne smijem zaplakati. Raširim ju ponovno i
primijetim djelićem preostalog razboritog uma da ima jednu blijedoţućkastu
mrlju na gornjem dijelu. Podignem porub i vidim da je mrlja iznutra. Čujem
korake kako se pribliţavaju, pa brzo zamotam meku tkaninu i gurnem je u
dţep kaputa. Ostalu robu zaguram u vreću taman prije nego što se on
pojavi. Njiše se dok hoda po rubu prostorije pod scenom i dodaje mi šalicu
čaja.
– Vidim da ste razgledali kostime – kaţe pogledavši me kao da ga to
zabavlja. – Jeste li našli štogod zanimljivo?
Odmahnem glavom. Čaj je taman i vrlo sladak. Baš okrjepljuje.
– Rekao sam vam – doda smireno. – Sve su već bacili.
Dok šepam ulicom prema autu, poţelim zamotati haljinu oko vrata, da
mi bude na koţi, ali je ipak ostavim u dţepu. Michael će ju predati
forenzičarima.
 Prozori kuće i dalje su mračni. Smjestim Bertieja u auto i krenem. Srce
mi hoće iskočiti iz grudi od nade i strave.

Bristol 2009.
Dvadeset i jedan dan kasnije

Nisam mogla dočekati da kaţem Edu za nestalu koraljnu ogrlicu. On bi u

tome vidio dobar znak, a trebalo mu je uliti malo nade. Ed bi odmah shvatio
da to znači kako je isplanirala odlazak i da je htjela zadrţati nešto što bi ju
podsjećalo na dom dok se ne vrati. Sigurno bi bio jednako uzbuđen kao i ja.
Edov me mobitel odmah prebacio na govornu poštu, pa sam nazvala
ured. Javila se gospođa Chibanda. Otišla je po njega i nakon dugog čekanja
napokon sam čula njegove korake kako prilaze.
– Bok, mama – javio se umornim, nekako odraslijim glasom.
– Jesi li dobro, mili?
– Zašto pitaš?
– Pa, prošao je cijeli tjedan. Zanimalo me kako si.
Ed je lagano uzdahnuo, ali nije odgovorio.
– Znam da bi mi rekli da nešto nije u redu – dodala sam da prekinem
šutnju.
– Nemoj, mama – prekinuo me je. – Pusti me na miru.
Zatvorila sam oči. Otkad je Naomi nestala, sve je nekako postalo
glasnije. Buka mi je smetala kao nekom bolesniku, kao da mi se stanjila
koţa. Zaboravila sam kako razgovarati s Edom. Ovaj je razgovor već krenuo
u krivom smjeru. Dio mene je zaţalio što sam ga nazvala.
– Mislimo na tebe cijelo vrijeme – izletjelo mi je, premda nisam to htjela
reći. To mu se ne sviđa.
– Tipično – šapnuo je.
– Što hoćeš reći? – Nisam ga trebala to pitati. Nisam ga zato nazvala.
– Hoću reći, to je ono što bi sad rekla. – Morala sam se usredotočiti da
ga čujem. Govorio je tiho kao da razgovara sa sobom. – Prije uopće nisi htjela
razgovarati sa mnom.
Ţali za Naomi. Skida se s droga. Usamljen je. Ne misli ovo što govori.
– Stalno smo razgovarali, Ed.
– Ne, ti si razgovarala.
Pričekala sam trenutak i krenula ponovno: – Znaš što? Nema Naomine
koraljne ogrlice!
 – Koje ogrlice? – upitao je, a misli su mu bile negdje drugdje.
– One s malim narančastim štapićima.
– I?
– Sigurno ju je uzela sa sobom. To znači da je znala da odlazi.
– Isuse, mama. Vjerojatno ju je izgubila ili dala nekome.
Zar doista hoće sve uništiti? – Baka ju joj je dala prije mnogo godina.
– Tim više. Ne poznaješ ju, mama. Nemaš blagog pojma.
Pozdravila sam se s njim i pričekala da prvi poklopi slušalicu.
Onda sam počela hodati gore-dolje po kuhinji. Htjela sam izbaciti iz
glave njegove riječi. Nisam sada htjela razmišljati o njima i o njegovom
bijesu.
Na kraju sam nazvala Shan. Nitko mi drugi nije pao na pamet, premda
se nismo čule otkad smo sjedile jedna pored druge u policijskoj postaji.
– Jen. Baš sam te danas kanila nazvati.
Nisam znala što da joj na to odgovorim, ali nije bilo vaţno jer je veselo
nastavila: – Kolika guţva. – Nasmijala se. – Bog zna zašto. Valjda zbog
Boţića.
Boţića? Kako sad Boţića? Pogledala sam kroz prozor, ali je ulica bila
ista kao i prije. Tjednima nisam izašla u kupovinu. Uopće nisam razmišljala
o poklonima.
– Kako si? – upitala je nesigurno i zašutjela. To joj je više sličilo.
– Snalazim se. Ipak, dogodilo se nešto dobro. Mislila sam da moţda
svratim do tebe. – Htjela sam joj vidjeti osmijeh na licu.
Kad joj kaţem za koralje, htjet će me zagrliti i reći da je oduvijek znala
da će sve biti u redu.
– Osim ako ti ne ţeliš da ja dođem k tebi?
– Ne, moram izići iz kuće. – Istuširala sam se i našla čiste traperice i
novu majicu. Čak sam stavila i šminku. Puder je bio suh, a ruţ prekričav za
moju blijedu put, pa sam sve skinula. Dok sam vozila, s radija su se čule
vijesti, više kao pozadinska buka sve dok nisam prepoznala njezino ime: –
…nestala već dvadeset i jedan dan. Unjkavi je glas nastavio: – Potraga se
nastavlja, sve zračne luke… – ugasila sam radio s osjećajem mučnine.
Michael me upozorio da ne slušam vijesti.
Shan je otvorila vrata i snaţno me zagrlila.
– Ţao mi je što sam bila tako odvratna u policijskoj postaji. Nikakva
prijateljica.
Odvukla me u dnevnu sobu i sjele smo jedna pored druge.
– Smršavila si, Jen. – Zvučala je zabrinuto. Potom me primila za ruku i
njeţno se nasmiješila. – Baš mi je drago što te vidim.
 – Naomi je imala jednu ogrlicu – krenem bez uvoda. – Jučer sam kopala
po njezinoj sobi, po njezinoj kutiji s nakitom…
Zastala sam, osluškujući zvukove iz kuhinje. Netko je uključio kuhalo i
bučno traţio šalice u kredencu. Shan se okrenula i zazvala kroz otvorena
vrata.
– Ako radiš kavu, Nik, napravi jednu i za Jen. Za mene također. Jaču,
molim.
– Odmah – odazvala se Nikita.
Shan se ponovno okrene prema meni i šapne: – Nije joj lako.
– Lako? – ponovila sam. Zamislila sam Naomi kako se otima stisku
nekog muškarca. Nikita je bila u susjednoj prostoriji i pravila kavu u miru.
Njezin se ţivot nastavio. A Naomi je oteta. Ne smijem se ljutiti, nije to
Shanina krivica.
– Da – nastavi Shan tiho. – Osjeća se krivom. Trebala nam je ranije reći
da se Naomi sviđa taj momak.
Vratio mi se osjećaj mučnine. Nisam trebala dolaziti. Shan se zacrveni i
nesigurno nasmiješi.
– Oprosti. Glupa sam. Zaboravi što sam rekla. Spominjala si neku
ogrlicu u kutiji za nakit.
Stavila mi je ruku na rame. Osjetila sam njezinu toplinu kroz rukav.
Nije njezina krivica što bira krive riječi. Pravih ionako nema. Uzvratila sam
joj osmijeh.
– Radi se o koraljnoj ogrlici. Znaš, s onim finim narančastim
grančicama nanizanima na konac? Nigdje ju ne mogu naći.
Zvukovi iz kuhinje potpuno su umuknuli. Čula sam meke Nikitine
korake kako bjeţe uza stube koje vode iz kuhinje ravno u sobe. U toj sam
tišini mogla osjetiti i nadu u svom glasu.
– Nju joj je baka poklonila kad je Naomi bila mala. Uvijek ju je drţala u
glazbenoj kutijici. Ali sada je tamo nema. Sve sam pretraţila.
Shan me netremice promatrala. Vidjela sam da je zbunjena mojim
osmijehom. Baš kad sam se nagnula da joj objasnim, ušla je Nikita, pomalo
zadihana, balansirajući na pladnju dvije šalice kave. Nagnula se nad stolić
da ga raščisti, pa joj se kosa spustila niz lice poput sjajne crne zavjese.
– Hvala ti, Nikita – rekla sam, nasmiješivši se. Ipak je ona Naomina
najbolja prijateljica.
– Nema na čemu. – Kad se uspravila, vidjela sam da je sva crvena u
licu.
Ispruţila je ruku prema meni. Na njezinom dlanu sklupčana je leţala
niska krasnih, lomljivih narančastih koralja.
 – Čula sam što govorite. Nisu se izgubili – rekla je u dahu. – Naomi mi
ih je dala, ali ne brinite, nisu oni skupi ili nešto takvo. Rekla mi je da joj se
nikad nisu sviđali. Htjela ih je baciti.
Bila sam spremna ustati i otići.
– Zaboga, Jen. Sva si problijedila. Uzmi ih natrag. Ti se slaţeš, Nik, zar
ne? – rekla je Shan zabrinuto.
– Ma ne, zadrţi ih. – Pazila sam da mi glas ne zadrhti. – Kad si ih dobila,
Nikita?
– Prije posljednje predstave. Dobacila mi ih je. Smijala se. Zurila sam u
nju. Pokušala sam se sjetiti kad sam posljednji put čula Naomi da se smije.
– Mislim da ću sad otići. – Nekoliko trenutaka kasnije, ustala sam i
otišla.

Kad sam stigla kući bilo je već hladno i počeo je padati mrak. Dan je prošao,
a da uopće nisam ni primijetila.
– Ne poznaješ ju, mama.
Legla sam i navukla pokrivač preko glave. Negdje u daljini čula sam
Bertieja kako laje i traţi svoju večeru, a zatim je prestao. Bit će da sam
zaspala, jer kad sam se probudila, Ted je spavao pored mene. Toplina
njegova tijela dopirala je do mene u znojnim valovima i ja sam se okrenula i
odmaknula što dalje od njega. Sklupčala sam se, drţeći se za rub kreveta i
čekajući da prođu silni sati do zore.
– Nemaš blagog pojma.
 30

Dorset 2011.
Četrnaest mjeseci kasnije

I z blata izbijaju novi pupoljci visibabe oštri poput sitnih zuba.

Stariji su već procvjetali i pognuli svoje njeţne i ranjive, zelenim
ţilicama prošarane glave. Dok se saginjem da ih bolje promotrim kroz tišinu
se polako razabiru jutarnji zvuci. U ţivici šuška crvendać, u daljini se
glasaju galebovi, a more jedva čujno udiše i izdiše. Onda je opet tiho,
minutu-dvije, sve dok iza sebe ne primijetim neko kretanje. Michael. Tiho mi
se prišuljao hodajući po travi. Izgleda sitan u zelenilu vrta, nestvaran u
svome tamnom odijelu i blistavim cipelama. Pogledom prijeđe preko Theove
pidţame stisnute u pranju i Tedovih gumenih čizama. Gledamo se nekoliko
trenutaka poput stranaca.
– Kako to da si došao? – pitam ga nestrpljivo. – Što si saznao? – Čekam
odgovor, ne mičući se. Zvuci nestanu oko nas.
– Jesi li ti dobro? Izgledaš… – Ali ne dovrši.
Što, čudno? Kao luđakinja? Zašto je to uopće vaţno kako izgledam?
– Vidjela sam visibabe kroz prozor, pa sam… Zaboga, Michael, reci mi
što se dogodilo?
– Dobre vijesti. Gotovo smo sigurni da je Yoska odveo Naomi, i mislimo
da je pošla s njim svojevoljno.
Zaslijepljena suzama, posegnem rukom za njim.
– Kako znaš?
– Uđi u kuću, objasnit ću ti. – Primi me za ruku. – Smrznula si se, usne
su ti poplavile.
Ozbiljan je, moglo bi se reći da je ljut. Vjerojatno ga plašim.
– Jesi li siguran da je on?
– Vidjeli su ga. Reći ću ti više kad se zagriješ. Moraš se dobro obući.
 Glas mu je napuknut, a njegova ruka na mojoj dok me vodi prema
straţnjim vratima mi smeta. Bez njega ne bih stigla ovako daleko, ali moram
biti oprezna, još nismo stigli. Presvučem se u hladnoj kupaonici, petljajući s
dugmadi i parajući konce na tajicama. Michael me dočeka u podnoţju stuba
s dvije vrele šalice čokolade u rukama.
– Donio sam mlijeko i čokoladu. Znao sam da će ti friţider biti prazan.
I on je nervozan. Vjerojatno misli da se nakon sveg ovog vremena još
nisam u stanju brinuti za sebe. Glavom kimne u smjeru dnevne sobe.
– Potpalio sam vatru. Bolje da sjednemo tu gdje će biti toplije.
Pričeka me da sjednem pokraj kamina i onda paţljivo spusti šalicu na
stolić pored mene i privuče fotelju. Primakne se gotovo da koljenima dotakne
moja.
– Imamo ga.
– Imate ga? – Što to znači, da je u policijskom kombiju. Ili u ćeliji?
– Hoću reći, nismo ga još uhapsili, ali samo što nismo, i to zahvaljujući
tebi. Trebalo je nekoliko dana da dobijemo nalaze, ali su oni pokazali da se
DNK savršeno podudara s onim iz ranijeg zločina.
Kakvog zločina? Što mi to govori? Srce mi počne lupati u ustima.
Pogleda me i zastane, stisnuvši oči, nesiguran kako da mi priopći
novosti. Krene polako: – Ona mrlja na haljini bila je njegova sperma.
Obuzima me mučnina. Krenem da ću ustati, ali me on primi za
nadlakticu.
– Čekaj – zaustavi me i pročisti grlo. – Kad su uzeli mrlju na analizu
našli su i krv. Naominu krv.
Koliko sam bila naivna. Trebala sam i sama znati čim sam mu dala
haljinu. Nadala sam se da će im pomoći, ali dalje nisam razmišljala. Naučila
sam se ne razmišljati. Krv i sperma. Je li je silovao i onda sakrio haljinu u
cipelu? Još mi se ta misao nije ni razvila, a već navire druga. Te se noći
vratila kući u školskoj odori, jer je haljinu zaboravila ponijeti. Bila je gladna,
umorna i nasmiješena. Nije ju silovao, baš kao što ju nije silovao James
onda u vikendici. Bit će da je vodila ljubav s Yoskom u haljini i onda ju
paţljivo smotala i sakrila tamo gdje je nitko neće pronaći: u gleţnjače za koje
je znala da ih nitko ne koristi. Da je bila silovana, ne bi se tako promišljeno
ponašala. Sigurno je htjela biti s Yoskom. Ševiti se s njime.
Ta me pomisao natjera da ustanem. Dok hodam po sobi, Michaelove me
zabrinute oči prate preko šalice. Dakako, to joj ne bi bio prvi put. Već je bila
trudna. Ali Jamesa je poznavala godinama. Bili su vršnjaci, nevina djeca
zapravo, koja se igraju odraslih. Seks s Yoskom je nešto drugo. Tu je
prekršila sva pravila. Sjetila sam se onog prikrivenog osmijeha. Taj je bio za
Yosku. Vjerojatno ju je brinula trudnoća, ali ju je on usrećivao.
 Pogledam kroz prozor, ali umjesto vrta i neba misli mi oslikaju ţivu
sliku Naomi naslonjenu na zid u tami zagušljive rupe pod scenom; crvenu,
visoko zadignutu haljinu, hlače spuštene oko gleţnjeva, njezinu nogu
omotanu oko njegova bedra dok ga privlači k sebi. Njegova vrana glava
zarivena u njezin vrat dok gura u nju. Oči su joj zatvorene, a debela šminka
na obrazima zamrljana znojem i slinom. Zatresem glavom kako bih otjerala
tu sliku, ali ne mogu zaustaviti misli. Kasnije joj kaţe da mora kući da
roditelji ne posumnjaju. Ne pušta ga još, već pušta da joj haljina sklizne na
pod i briše se njome među nogama. Presvlači se u školsku uniformu koju je
ponijela sa sobom i gura haljinu u cipelu koju je sigurno našla u jutenoj
vreći za kostime. Zatim je cipele duboko zagurala u vreću, vjerojatno s
namjerom da ju uzme neki drugi put, ali je zaboravila.
Krv… – Koliko krvi? – pitam ga sjedajući, pa odvratim pogled.
– Malo. Ne više nego obično.
Rukama čvrsto stisnem šalicu. Nekako izgovorim sljedeće pitanje: –
Obično za sporazumni seks ili za silovanje?
– Nakon sporazumnog seksa obično ima nešto krvi, ali se ona vidi tek
na mikroskopu.
Je li zato rekao da je otišla svojevoljno. Michael se vodio istom logikom
kao i ja. Shvatio je da su vodili ljubav i da je onda htjela biti s njim.
– U trudnoći je vrat maternice prokrvljeniji nego inače – objasnim, više
za sebe. – Znači da i lakše dođe do krvarenja. – Već sljedećeg dana spavala je
s Jamesom, u nadi da će pobaciti, ali joj to nije uspjelo.
Ţene su sklonije krvarenju i kad imaju infekciju. Moţda je postojao još
netko. Infekciju je mogla pokupiti i prije trudnoće.
Bit će da si se dugo mijenjala, neprimjetno postajući netko potpuno drugi.
Kako sam mogla znati kad si to tako vješto skrivala iza djeteta kojim sam te
smatrala? Kako sam te mogla zaštititi?
– Sad je samo pitanje trenutka kad ćemo ga uhvatiti – kaţe Michael
gledajući kroz prozor u daljinu. Oči mu se cakle odraţavajući bijelo
siječanjsko nebo. – Ušli smo u trag njegovoj obitelji u ciganskom logoru u
središnjem Walesu. – Instinktivno utiša glas kao da bi nas netko mogao čuti
i dojaviti im. – Našli smo neprijavljeni logor na polju neke propale farme.
Dok mi to govori, prisjećam se velških brda ponad rijeke Severn. Iz one
šikare gdje je bio kombi mi se činilo da ih mogu dohvatiti rukama. Na obali
rijeke leţale su nasukane barke. Nakon što su spalili kombi trebalo im je tek
par sati da prijeđu rijeku, ako uhvate plimu. On je sigurno znao upravljati
barkom. Vidi mu se to po rukama. Vidim ih kako drţe kormilo i vuku čamac
na suho na drugoj obali. Zamišljam ih kako se pruţaju prema Naomi i
pomaţu joj izaći iz čamca, pazeći na nju.
– Ući ćemo u logor noću – nastavi Michael.
 – Kada? Kako znate da su tamo?
On spusti pogled. Ne ţeli mi reći točno vrijeme. Zar misli da bih otišla
prije njih i uletjela u logor zazivajući je? Mislim li ja?
Nakon kratke stanke progovori: – Drţimo logor na oku. Kao što sam ti
već rekao, viđen je tamo. – Uputi mi pogled. – Ne bih ti htio ulijevati laţne
nade, Jenny, ali je s njime bila i jedna adolescentica svijetle kose koja je
jučer nakratko izašla iz jedne prikolice i ušla u drugu. Vidjeli su ju izdaleka i
ni po čem drugom nisu mogli utvrditi da se radi o Naomi. Ne bih ti ovo
trebao ni govoriti…
Ustala sam potpuno nesvjesno, ne mogu disati, ne mogu se pomaknuti.
Čekala sam ove riječi četrnaest mjeseci. A moţda se ne radi o njoj, nije
sigurno da je to Naomi, ali mi srce tako glasno lupa da zagušuje njegove
riječi.
– Moglo bi postati gadno – kaţe on, stisnuvši usne. – Povest ćemo pse sa
sobom. I oruţje.
Gledam njegovo odlučno lice i osjećam kako mi se pod koţu uvlači
strah.
– Moţda se skriva, ali ćemo prevrnuti svaki kamper, svaku kamp-
prikolicu, svaku prikolicu za konje, svaku hrpicu smeća. – Kao da govori
samome sebi.
Oni su zajedno. Upravo sada.
– Moţda ćemo ih sve morati pohapsiti.
– Sve?
Noć je, djeca plaču, tamne figure u odjeći za spavanje zbunjeno izlaze iz
prikolica, ţmirkajući prema snaţnom svjetlu baterijskih lampa. Policijski psi
laju nateţući povodce, usred laveţa čuje se vrištanje beba. Vrte mi se ove
misli poput starog crno-bijelog filma s Gestapom koji okuplja svoje ţrtve
usred noći.
Michael me ponovno pogleda, a zjenice mu se odjednom stisnu. Doima
se ljutim.
– Tako je – kaţe grubim glasom. – U paketu.
Sunce se pojavi na prozoru i osvijetli mu jednu sijedu. Bore između
obrva su mu oštre, kao urezane noţem u koţu. To nisam ranije primijetila.
Jutarnje sunce nema milosti.
Naomi je tamo. Ona i beba sad su već dio njegove obitelji. Romi drţe do
obitelji. Bila je trudna i njezina veza s Yoskom dala joj je priliku da zadrţi
dijete među ljudima koji uvijek nađu vremena za djecu. Imali su vremena za
djevojčicu u Tedovoj bolnici. Ostali su na odjelu i kad bi druga djeca ostala
sama. Druga djeca, kojima majke rade jednako kao i očevi, baš kao što sam i
ja. Djeca roditelja koji su toliko zaposleni da nitko ne razgovara o doista
vaţnim stvarima niti primjećuje kad im se djeca mijenjaju.
 – Te su joj ţene pomogle kad je rodila. – Pokušavam zadrţati mirnoću u
glasu, ali bih najradije vikala i plesala. Ţiva je! Ţiva. Nije ju ubio. Oni se vole.
Moţda se u početku i htio osvetiti, ali se dogodila neočekivana stvar. Zaljubio
se, mada to nije namjeravao. Dok su se mjesecima potajno sastajali prešao je
onu nevidljivu granicu koja dijeli osvetu od ljubavi. Moţda nakon što me
posjetio u ordinaciji. Pruţio joj je drugačiji svijet, nasmiješio ju. Ona mu je
uzvratila ljubav. Nije ju oteo, već je ona otišla s njim. Dao joj je onaj prsten
kao znak ljubavi. Dobro je ona. Suze mi liju niz oči. Koračam sumanuto
sobom, smiješeći se, prekrivajući usta rukama da se ne počnem smijati.
Veselit ću se kasnije. Sada je samo vaţno da Michael shvati kako je Yoska
vaţan.
– Naomi, beba i Yoska: oni su sad moţda i obitelj.
Sad je red na Michaela da ustane. Odloţi svoju šalicu.
– Počinio je kaznena djela. Seks s maloljetnicom, otmicu, zatočeništvo.
Svi koji su išta znali o tome smatrat će se suučesnicima.
– Moţda nije znao koliko joj je godina. Izgleda starije sa šminkom.
Moţda mu je lagala koliko je stara. – Pruţim mu ruku i povučem ga da
sjedne pored mene. – Ako je tamo, moţda je tako i htjela.
Michael šuti i promatra me.
– Ne… budi romantična u vezi s ovim, Jenny – odgovori nakon stanke. –
On je kriminalac. Mjesto mu je u zatvoru.
Traţim riječi koje će doprijeti do njega. – Srela ga je u bolnici u srpnju
prije dvije godine. Otišla je u studenome. To je četiri mjeseca. Dovoljno da
shvati što ţeli. U to je doba ostavila Jamesa. Izabrala je muškarca namjesto
dječaka. Michael, moţda je mislila da će ako ga ostavi moći zadrţati dijete.
Michael uzdahne resko i nestrpljivo. – Dijete je mogla zadrţati ovako i
onako, ali ovo nisu najsretnije okolnosti za dijete. Ova vrsta ljudi i njihov
način ţivota, oni nisu poput nas.
Je li to način na koji je razmišljao i dok je patrolirao ulicama gradova u
Juţnoj Africi? Nikad ga nisam prije čula da tako govori.
– Što hoćeš reći?
– Da ţive drugačije.
To sam i mislila. Pogledam uokolo. Knjige, slike i stari tepisi koje je moj
otac oboţavao. Odjeke ţivota, a ne ţivot. – Riješila se svoje ogrlice. Moţda je
htjela nešto drugačije. – Dok govorim, srce mi ubrzava. Zamišljam njezino
lice, lice njezinog djeteta.
Michael govori sve glasnije i sve sporije, kao da ću ga zato bolje
razumjeti. – Ţive u prljavštini na tuđoj zemlji. Kradu sve što im padne pod
ruku.
Promotrim to njegovo dobro poznato lice. Moţda ga, naposljetku, uopće
i ne poznajem.
 Istodobno u srcu već razgovaram s njom.
Uvjerena sam da imaš curicu. Sad je već šest mjeseci stara. Još malo pa
ćeš mi reći kako se zove.
– Ako je s njima, zadrţali su je zato što im je korisna. Sjeti se da on dila
drogu. Naomi je za njega krala ketamin. U Cardiffu postoje dilerske bande i
drugi gangsteri s kojima se spetljao. – Ne spominje prostituciju, ali ta riječi
ostane visjeti u zraku.
Kad mi se Yoska nasmiješio u ordinaciji nije izgledao kao opasni
kriminalac. Prije će biti opasni oni za koje misliš da im moţeš vjerovati,
poput Michaela. Ljudi koji osuđuju, ljudi koji trebaju moć. Je li moguće da je
Ted imao pravo u vezi s njim? Da se zakačio za mene zato što sam ranjiva?
Nije me briga je li iskoristio priliku da ostvari nadmoć nada mnom. Jedino
me briga da ju vrati u jednom komadu.
– Moram ići. – Isprazni šalicu i ustane. – Ne trebam ti posebno isticati
da je sve ovo strogo povjerljivo, ali bi se ipak moglo naći u vijestima. Htio
sam da znaš prije nego što se to dogodi.
Navuče svoj debeli crni kaput i doda tihim glasom: – Ted bi isto trebao
znati. Ja ću ga nazvati.
– Pusti da mu ja kaţem – zbrzam. – Tako je bolje.
Izraz na licu mu se smekša i obujmi mi lice dlanovima.
– Naravno, Jenny. Ali ne odugovlači. Mora to odmah saznati, kao njezin
otac.
– Hvala ti – sjetim se reći mu – što si svratio da mi javiš ove vijesti.
Čuvaj… ju.
– Javit ću ti. Jenny, nemoj…
– Što?
– Nemoj ništa poduzimati.
Sjednem i stanem zuriti u svoje ruke još dok se zvuk njegova auta nije
sasvim izgubio niz ulicu. Već jako dugo ništa nisam poduzimala. Tedu neću
ništa govoriti, zasada. Pričekat ću da se ona vrati na sigurno. Michael će ju
vratiti s njim. Otvorim prozor kako bih pustila svjeţeg zraka u pregrijanu
sobu. Potrčat će prema meni. Ponovno mi krenu suze, ohlađene ledenim
vjetrom s prozora. Primit ću ju u naručje. Prisloniti lice na njezino. Hoće li i
dalje jednako mirisati? Kosa joj je moţda narasla. Bit će viša. Donijet će mi
curicu.
Čekala sam četrnaest mjeseci, mogu još nekoliko dana.

Ali nije ni toliko. Tek nekoliko sati.

 U snu čujem uporno lupanje na vrata i prizovem se k svijesti, zbunjena
tamom i hladnoćom, zaleţanog vrata zbog nezgodnog poloţaja na kauču.
Vatra se ugasila i ostao je samo pepeo u kaminu. Svjetlo na ulazu samo se
upalilo, pa mogu vidjeti Michaela kroz prozorsko staklo. Bit će da je nešto
zaboravio i sad se morao vratiti po to. Otvorim vrata. Pogleda me, a ja,
premda sam mislila da ću odmah znati, ne znam što se događa. Izgleda mi
iscrpljeno. Usta mu se miču i izgovaraju riječi koje ne razumijem.
Neprestano ih ponavlja, sve dok napokon ne dopru do mene.
– Ţao mi je. Ţao mi je.
Soba se počne vrtjeti i on me uhvati u naručje i paţljivo me spusti na
rub stubišta.
– …već mjesecima – čujem ga da kaţe.
Ne budem li ga slušala, moţda će još uvijek stajati u mraku ispred
otvorenih vrata, nesigurna je li dobrodošla, s bebom u naručju. Ustanem i
pokušam proći pored njega, ali me on čvrsto uhvati.
– To se dogodilo nakon bebe. – Silueta mu je mračna pod svjetlom i ne
vidim mu lice. – Imala je neku infekciju.
– Ali, rekao si da je tamo – vrištim mu u lice. – Djevojka svijetle kose, to
si rekao…
– Nisam ti to trebao reći. Radilo se o dvadesetogodišnjakinji s dvoje
djece. Razgovarao sam s njom. Ţao mi je, Jenny.
– Uhvati ga. Sigurno je pobjegao. Moraš ga naći. – Za sve je kriv Yoska.
Dopustio je da umre.
– Yoska je mrtav, Jenny. Pogodio ga je metak. Umro je malo iza ponoći.
Michael me drţi u rukama i govori. Njegove riječi kruţe oko moje glave
poput gavranova.
– Izletio je iz kamperice pucajući. Ne znamo zašto. Moţda je mislio da
neka druga banda napada logor. Bilo je pucnjave i ranije na tom mjestu. Nije
nam dao priliku da pregovaramo. Pucao je po nama, a mi smo pucali u znak
upozorenja. – Odmahne glavom. – A on je išao ravno na nas i pucao. Kao da
je htio da ga ubijemo. Nismo imali izbora.
– Pogođen je u prsa i odmah je izdahnuo.
Yoska ubijen. Naomi mrtva već mjesecima.
Michael me podigne – noge me ne nose – i odnese do kauča u dnevnoj
sobi. Mračno je i svejedno mi je.
Primim ga za kaput: – Beba, Michael, gdje je beba?
Drţi me čvrsto privijenu na svojim grudima. Njegove riječi mi dolaze
kroz kosti na licu.
– Beba je umrla s Naomi. Imale su neku infekciju.
 Ove me riječi više ne pogađaju, čak više nemaju ni smisla. Njegov me
glas podsjeća na naš prvi susret u kuhinji u Bristolu. Govori polako i bira
riječi, često zastajkujući.
– Sve nam je to rekla Yoskina sestra, Saskia. Njegovi su roditelji sad u
pritvoru.
Dugmad na njegovom kaputu utisnula mi se u obraze, ali ignoriram bol.
– Dijete se rodilo u logoru. Imala si pravo: pomogle su joj ţene iz obitelji.
Naomi je primila sluzavo djetetovo tijelo u svoje mršave dječje ruke i
drţala ga dok je bol polako kopnjela, a na njezino mjesto nahrupila ljubav.
Je li u tom trenutku pomislila na mene? Je li tada shvatila što osjećam
prema njoj?
– Curica, je li tako?
– Je – odgovori iznenađeno. – Da, bila je curica.
To malo pospano lišce postalo je sav Naomin svijet, mala usta koja traţe
sisu, savršeni prstići koji se uvijaju u njezinoj ruci.
Michael mi nešto govori: – …ali pet dana kasnije nije se osjećala dobro.
Bila je nemirna i plačljiva. Mislili su da je to od emocija.
– Ona nikad ne plače. – Ova mi rečenica odjekuje iz nekih pradavnih
vremena.
– Beba je dobila temperaturu – nastavi. – Tada su shvatili da i Naomi
gori.
Uvijek sam znala kad bi dobila temperaturu. Naslonila bih joj usne na
čelo i svaki put pogodila, s moţda pola stupnja pogreške. Vjerojatno se radilo
o babinjoj groznici. Streptokoknoj, i ubojitoj ako se odmah ne liječi.
Michael se promeškolji na kauču. – Hoćeš li da ti ispričam sve sada ili
kasnije?
Vani se već javljaju prve zrake sunca. Ustanem, pridrţavajući se za
rukohvat na fotelji.
– Sada.
– Kad je počela povraćati Yoska je nazvao liječnika. Čekali su ga tri sata
i dotle se ona onesvijestila.
U prikolici je vjerojatno ţivjelo mnogo ljudi i bilo je zagušljivo. Ventilator
za ljetne mjesece neprestano se vrtio i vrtio u ritmu noćne more. Naomi je
nepomično leţala u znojem natopljenom krevetu privinuvši uza se svoju
pjegavu bebu.
– Yoska je bio izvan sebe. Odlučio ih je sam odvesti u bolnicu. Kad mu
je ujak prigovorio da će ju netko u hitnoj prepoznati razbio mu je nos. Kako
ju je uzeo u ruke Naomi je prestala disati. Beba je umrla nekoliko minuta
poslije nje. Bilo je prekasno.
 Prekasno. Ta je riječ ostala visjeti u zraku kao zvuk vrata koja se
zatvaraju.
Michael ustane i zagrli me. – Saskia kaţe da ih je Yoska umotao u
plahtu i veoma njeţno poloţio na straţnje sjedište auta.
– Onda je sve izvadio iz prikolice, sve njezine stvari, sve bebine stvari,
krevet, stol, sve. Napravio je lomaču, zalio benzinom i otišao.
Pogrebna lomača. Buktinja se sigurno izvinula do neba. Nitko joj se nije
mogao pribliţiti. Poslije nje ništa nije ostalo. Ni četka sa zapetljanim dugim
vlasima plave kose, ni narukvice, ni gumice za kosu. Moţda je sa svim
ostalim izgorio i dnevnik ili započeto pismo meni. Moţda je ponovno skupila
jesenjeg lišća i spremila iza ogledala. Neće sigurno biti ni fotografije bebe, ni
njezine odjeće.
– Kamo ih je odnio? – pitam Michaela.
– Među Romima je običaj da svoje pokopaju na tajnom mjestu. Nitko ne
ţeli reći gdje ih je pokopao.
Svoje? Naomi je bila moja.
U sobi je još uvijek mračno, ali kako sunčeve zrake nadiru sve više, tako
se u mojoj mračnoj glavi pojavi zraka nade. – Kako znaš da je sve to istina?
Zašto si povjerovao svemu što ti je rekla njegova sestra? Moţda čak i nije bila
tamo…
Michael ne odgovara već posegne rukom u jaknu i izvuče nešto iz dţepa.
U ruku mi stavi nešto oblo i zatvori moj dlan.
– Saskia je rekla da ti to dam.
Napipam drške i premda ne vidim u mraku, osjetim pod prstima uzorak
sa ţabicama oko ruba. Na dnu šalice s unutrašnje strane je ispupčena
nasmiješena ţabica.
– Sve popij, mila. – Naomine su oči bile tako plave dok me promatrala
preko ruba šalice. – Ţabica te čeka…
Njezina dječja šalica za njezino dijete. Nisam ni primijetila da je nema.
Pitam se što je napravila s onom silnom dugmadi koju sam u njoj čuvala.
Michael me čvrsto zagrli. Dok govori, njegov dah mi pomiče kosu.
– Čak su nam i djeca znala reći kako je umrla. Svi su govorili isto.
Pokazali su nam spaljenu travu i praznu prikolicu…
On nastavi govoriti, ali mu se glas gubi u daljini, spominje otiske prstiju
i briseve, visoku razinu sumnje i kopanje na mjestu istrage koja počinje
sutra. Prikolice i kampere su već pretraţili. Neki od istaknutijih Roma su već
u pritvoru. Drugi su pušteni pod uvjetom da nikamo ne putuju. Istraga će se
nastaviti.
Nakon kratke stanke, kaţe: – Moramo pronaći njezino tijelo. Prije ili
kasnije nekome će izletjeti. – Ne slušam ga više.
 Znači, tu joj je bio dom. Njihov dom. Sada je samo prazna kutija.
Mjesečina joj obasjava goli pod. Moţda je koja zraka pala na igračkicu koja
se otkotrljala u kut.
Ponovno čujem Michaelov glas: – Yoska je otišao na dva tjedna, a kad se
vratio nije progovorio ni riječi. Sjedio bi u sestrinoj prikolici satima i buljio u
prazno…
Prekinem ga: – Ţelim otići do logora, Michael.
Yoskina je sestra policiji rekla da nije sigurna gdje su pokopani, ali
moţda meni kaţe.
– Odvest ću te tamo čim završimo s istragom. Obećajem. Moramo
ispitati svjedoke, prekopati mjesto istrage i ponovno pregledati svako vozilo.
Michael ode u kuhinju, vadeći iz dţepa pljosku. Čujem kako kipi voda u
kuhalu i zveket pribora za jelo. Vraća se i promatra me dok pijem kavu
pojačanu viskijem. Jutros kad mi je pravio vruću čokoladu još je bila ţiva. Ili
je to bilo jučer? Kako sam glupa. Umrla je prije nekoliko mjeseci.
Na danjem svjetlu Michaelovo je lice blijedo od iscrpljenosti i on se
uskoro povuče u sobu da odspava. Čujem kako mu cipele padaju na pod i
stenjanje dok svlači odjeću i škripanje kreveta.
Zatim nastupi tišina. Tako duboka da se čini kao da je neka glazba u
pozadini sad potpuno stala.
Ed mi je rekao da nemam blagog pojma.
Ali znakova je bilo. Bilo ih je mnoštvo, već dugo oko mene. Zatvorim oči
i sjetim se posljednjeg puta kad sam bila u njezinoj sobi. Čak i tada sam ih
mogla vidjeti.

Bristol 2010.
Devet mjeseci kasnije

Ted je ujutro otišao na dugu šetnju. Rekao je da ne ţeli biti prisutan dok se
ja spremam definitivno otići iz kuće. Sjećam se da je bila nedjelja jer sam ga
godinama gledala kako odlazi na posao svaki dan u tjednu osim nedjeljom.
Kad je otišao, popela sam se na kat i otišla u Naominu sobu. Selidba je bila
zakazana za podne. Spakirala sam sve što sam htjela odnijeti u vikendicu.
Ostalo sam ostavila Tedu.
Već je postalo vruće. Sunce je ţarilo na nebu bez oblačka. Bio je to onaj
savršeni ljetni dan koji djeca obično pamte cijeli ţivot. Soba je bila prazna,
izuzmu li se krevet i zavjese, koje su bile navučene. U sobi je bilo zagušljivo.
Otvorila sam prozor i malo ih razmakla. Ulica pod prozorom bila je prazna.
Novinari su odavna otišli drugamo, u potrazi za drugim tragedijama s
bogatijim sadrţajem. Dok sam gledala kroz prozor, maţena toplim
povjetarcem, neka se ţena u ljetnoj haljini pojavila iza ugla. S jednom rukom
na dršci, naginjala se nad dječja kolica. Drugom je drţala mobitel na uhu i
glava joj se njihala. S prozora mi je izgledala kao moja lutka koja klima
glavom, ona koju sam davno izgubila. Dječja su kolica bila tako tapecirana
da uopće nisam mogla vidjeti dijete u njima. Promatrala sam ju dok se nije
izgubila iz vida, cijelo to vrijeme kimajući glavom.
Zavjesa je na dodir bila prašnjava, teška i mekana. S uzorkom od
zlatnih i grimiznih traka. Naomi i ja smo ju zajedno izabrale u dućanu John
Lewis prije tri ili četiri godine. Ali ni tada nismo bile zajedno, zapravo. Ja
sam izabrala balu sive, pamučne tkanine s uzorkom lišća, bijelog i limun
ţutoga, zamišljajući kako će svjetlo kroz njih obojati sobu svjeţim bojama.
Bila je tu još jedna sa sitnim cvijećem koja mi je zapela za oko. Okrenula
sam se prema Naomi da izabere, ali je ona već nosila na blagajnu balu
egzotičnog platna koja je bila viša od nje. Tkanina je bila prošarana trakama
sjajne zlatne i crvene. Izgledala je veselo s tim širokim trakama. Rekla sam
joj da kroz nju neće prodirati svjetlo i da će joj soba izgledati drugačije u
odnosu na ostale u kući. Bit će mračnija i nekako zatvorenija. Poput
skrivene špilje, bez svjetla, puna tajni. Nasmiješila se smiješkom koji je bio
preteča onoga njezinog potajnog smiješka u kuhinji. – Upravo to i ţelim –
odgovorila je.
 31

Dorset 2011.
Četrnaest mjeseci kasnije

U z prve zrake sunce u tišinu kuhinje prodre iznenadan zvuk kidanja ili
gorenja. U sljedećem trenutku pretvori se u bubnjanje kiše po
slamnatom krovu. Voda koja klizi niz prozor boje je sivoga neba. Moram
poţuriti s pismima. Valja mi krenuti na put, a kiša će me usporiti. Dok
trgam prazne stranice iz biljeţnice za crtanje, raspadne se uvez u mojim
rukama i poispadaju sve slike, razletjevši se po podu. Slika njezinih cipela,
majice s kapuljačom, igračke ţirafe, svrake. Ostale stranice ih prekriju i ja ih
ostavim leţati gdje su pale.

Ted,
pišem ti ovo dok spavaš, ali kad pročitaš ovo pismo već ćemo
razgovarati i već ćeš reći dečkima. Mislila sam da će ti biti lakše ako
ti pošaljem i pismo. Nekad sam se pitala je li bolje znati ili se nadati.
Ne znam. Još mi se sve čini nestvarnim.
Nisi ti kriv, odnosno ako i jesi, onda sam jednako kriva i ja.
Trebala sam obratiti više paţnje kad je Yoska svratio u moju
ordinaciju. Moţda bi nam oprostio. Imam osjećaj da ni onda nije
znao što će učiniti. Imao je obitelj i sigurno je znao koliko ćemo patiti.
Mislim da ju je na kraju uzeo zato što su se voljeli. To ne bismo
nikako mogli promijeniti.
Odlazim u Wales. Nadam se da će mi netko u logoru reći gdje
su pokopane.
Molim te, reci Anyi.
Doći ću u Bristol čim uzmognem.
Jenny
Škripanje nalivpera jedva se čuje od bubnjanja kiše. Kuhinja da je osjećaj
topline i zaštićenosti, ali gdje će on biti kad bude čitao ovo pismo? Dečki će
biti s njim. Moţda i Anya negdje u pozadini. Vidim joj lice prošarano suzama.

Dragi Ed,
dosada ti je tata već rekao što se dogodilo našoj najdraţoj
Naomi.
Barem je našla što je traţila. Mnogima to nikad ne uspije.
Da se nije razboljela, sigurno bi nam dovela bebicu da nas vidi,
prije ili kasnije.
Drago mi je da imaš Sophie.
Vidimo se kasnije, danas ili sutra. Mislim na tebe cijelo vrijeme.
Mama

Nadam se da je u Sophieinom zagrljaju. Nadam se da nosi svoje vesele boje.

Ona će ga saslušati i pomoći da mu bude lakše.
Potpalim pod kuhalo. Bertie se promeškolji na taj zvuk, a onda nastavi
drijemati. Kava je crna i kipuća.
Theu je veći problem napisati pismo. Imam osjećaj kao da tamnim
kistom sjenčam njegovu vedrinu.

Theo srce,
ti si sad na putu kući, pa ti ovo pismo šaljem u Bristol. Nadam
se da je i Sam s tobom.
Rekao si da nije mnogo razgovarala s tobom prije nego što je
otišla.
To vrijedi i za mene. Mislim da se opraštala s nama.
Uzela je sa sobom dječju šalicu, onu sa ţabicom na dnu. Sad je
kod mene.
Kad ih pronađemo, nju i bebu, vratit ću ih kući. Pokopat ćemo ih
ovdje na crkvenom groblju, pa ćemo uvijek znati gdje su.
Mama

Kiša se malo umirila, i postalo je svjetlije. Još dva pisma.

 Nikita,
danas ću nazvati tvoju mamu, pa ćeš prije nego što primiš ovo
pismo saznati što se dogodilo.
Michael mi je rekao da si znala za njezinu trudnoću. Naomi bi
bilo drago da zna kako si čuvala njezinu tajnu. Imala je kćerkicu. Ne
znam joj ime.
Mislim da su oni koralji bili njezin oproštajni poklon tebi, čak i
ako nisi znala da odlazi. Drago mi je da si ih ti dobila.
Jenny

Najteţe mi je napisati pismo Michaelu. Znam ga tako dobro, a opet ga jedva

poznajem. Kao da pišem strancu. Prevrćem rečenice u glavi dok hodam po
kuhinji, ali na papiru one izgledaju umjetno. Imam mu toliko toga za reći da
ne nalazim pravih riječi. Na kraju mu ne napišem gotovo ništa.

Dragi Michael,
sad odlazim i ne znam kad ću se vratiti.
Bertieju će ovdje biti bolje. Moţeš li ga pustiti van i dati mu jesti
prije nego što odeš? U friţideru imaš pola konzerve za njega. Mary
će se brinuti za njega dok se ja ne vratim. Nazvat ću ju da ga uzme k
sebi.
Moram biti s obitelji. Znam da ćeš razumjeti.
Jenny

Michaelovu omotnicu naslonim na staklenku s kavom na stolu, a na ostale

napišem adresu kuće u Bristolu, čak i na onu za Nikitu, jer se ne mogu
sjetiti njezine adrese. Nemam poštanskih maraka, ali ću ih kupiti negdje
usput.
Michaelova ruka s blago povijenim prstima leţi na prekrivaču. Prsti se
stisnu kad zavučem svoju ruku u njegovu, ali ne otvori oči. Pitam ga šaptom
gdje su odvedeni Yoskini roditelji, da znam otkuda krenuti. On pospano
promrmlja ime mjesta, opusti stisak ruke i disanje mu ponovno postane
duboko i uredno.
Newtown. Gradić na obali rijeke Sweern in Powys u središnjem Walesu.
Na stranicama turističke zajednice nađem poštanski broj, pa ga ukucam u
satelitsku navigaciju. Moram voziti polako jer nisam spavala. Prošlo je četiri
sata otkad me Michael probudio, i to je vrijeme jednostavno isparilo. Još
osjećam odjeke šoka, još čekam da dođe bol.
Ne paleći motor, pustim da se auto otkotrlja niz blagu padinu. Tek kad
sam izvan dometa vikendice pokrenem ga. Brdoviti krajolik Dorseta polako
se pretvori u somersetsku ravnicu. Stanem na benzinskoj izvan Newporta, a
omotnice popadaju s upravljačke ploče na pod. Mary mi se javi nakon kraće
zvonjave i odmah obeća da će se pobrinuti za Bertieja, ne postavljajući
nikakva pitanja. Zatim nazovem Teda. U pozadini mu svira radio. Zamišljam
ga kako stoji pored prozora u spavaćoj sobi, zateţe čvor na kravati, i planira
dan.
Upozorim ga da su vijesti loše i čujem kako gasi radio i sjeda. Onda mu
kaţem što se dogodilo. Nastupi tišina. Čujem sebe kako mu govorim da je
Naomi imala drugu obitelj. Da je rodila kćerkicu. Da ju nisu oteli ni ozlijedili.
Da je bila voljena. On počne plakati, a ja mu pokušam još toga ispričati.
Kaţem da ću mu poslati pismo, ali ne odgovara. Nedugo zatim poklopi
slušalicu.
Uzmem šalicu kave, ali mi je gorka, pa ju izlijem na zemlju i nastavim
put. Ceste se polako pune automobilima i kamionima. Ubrzam. Michael mi
je rekao da im se nikamo ne ţuri. Sada se već moţda pakiraju i spremaju
otići.
U Cardiffu siđem s autoputa i krenem cestom za Pontypridd, pa
Merthyr Tydfil. Crno gorje (Black Mountains). Počinje kišiti, pa paţljivo vozim
po padinama, usponima i zavojima oko Breacon Beaconsa. Theo ju je za svoj
projekt sigurno odveo u ove krajeve. Na tim su joj fotografijama oči bile tako
ţive. I mi smo jednom bili ovdje, samo Naomi i ja. Imala je devet, deset
godina. Ispod ruţičaste vunene kape provirivali su joj busenovi plave kose. U
svojim vodonepropusnim hlačama penjala se smeđim padinama, uvijek
ispred mene. Stajala bi na previsokim liticama naginjući se prema vjetru.
Nisam to mogla gledati.
U podne stignem u Newtown i odem u jedan mali pub s parkiralištem
pored ceste. Putovanje je dosad trajalo četiri sata. U pubu je toplo i strašno
vonja na ustajalo pivo i pse. Iz dţuboksa na zidu dopire glazba, a nekoliko
ljudi sjedi pored prozora, čita novine i pijucka. Pod jednim stolom leţi neki
stari ovčar i pospano me gleda. Ţena za šankom prevrne očima kad ju pitam
gdje se nalazi romski logor. Ne odgovara.
Iza mene se jave neki muški glasovi. Njihov pijevni naglasak u
potpunom je kontrastu s riječima.
– Mjesecima je ovdje bio logor tamo kod Llanidloesa, na staroj Hugbovoj
farmi.
Promatraju me dok govore drţeći u ustima cigaretu, ţmirkajući od
dima. Mislila sam da je pušenje zabranjeno u pubovima, ali nisam
prigovorila.
 – Kradu sve ţivo i dolaze u grad izazivati vraga.
– A policija ništa ne radi.
– Cigani. Jeste li vidjeli što piše u novinama o švercu drogom?
– Cigići.
Izađem, ne pozdravivši.
Llanidloes je ubavo mjestašce sa starom trţnicom izgrađenom od mreţe
greda i ispuna. U dućanu na raskriţju čovjek sa smeđom pregačom slaţe
tegle maslaca od kikirikija na police. Ispravi se i pogleda me odozgo.
– Ne ţelite tamo otići – kaţe. Vidjevši da sam uporna, slegne ramenima,
uzme moju kartu i poloţi ju na praznu policu.
– To je preko Bwlch-y-sarnau – kaţe, pokazujući poţutjelim prstom. –
Izađite iz grada cestom B4518. Kad ugledate poštanski stup pored sivoga
bungalova zdesna, skrenite lijevo u prvu sljedeću ulicu i onda opet lijevo. To
vam je u udolini. Vidjet ćete kameni put koji vodi u polje. Pazite na pse.
Htio je još nešto dodati, moţda me upozoriti da je sinoć tamo bilo
problema. Da je bila policija. Bilo je i vrijeme, moţda je htio reći. Međutim,
stigao me samo otpratiti pogledom.
Spuštam se niz vijugavu cestu kad mi ususret naiđe Toyota Land
Cruiser. Uklonim se u ugibalište. Za njim ide auto koji vuče prikolicu za
konja. Čekam ga da prođe. Čim se izvučem na cestu, pojavi se minibus, pa
se moram vratiti. Dok prolazi vidim djecu kako bulje kroz prozor. Prozori su
zatrpani paketima i prtljagom. Tada shvatim da su se neki već počeli seliti,
baš kako je Michael rekao. Barem oni koji nisu u pritvoru.
Nastavim li dalje, skrenut ću na stazu na koju me uputio trgovac i ako
sam dovoljno brza zateći još nekoga. Nakon zavoja ugledam stazu i polje.
Nekih stotinjak metara od mene uz neko drveće stoje prikolice. Većina ih je
ograđena trakom. Na pola puta stoji desetak policajaca i ljudi u ţutim
kabanicama koji kopaju.
Ispred trake je jedna prikolica i neki muškarac ju prikapča za blatnjavi
Land Rover. To je posljednja obitelj koju je policija pustila da ode. Kiša je
prestala, i tamnokosi šestogodišnjak s palcem u ustima stoji naslonjen na
prikolicu hvatajući zraku sunca i gledajući što muškarac radi. Privuče mu
paţnju moj izlazak iz auta i otvaranje vrata ograde, ali policija iz daljine to ne
vidi. Da vidi, vjerojatno bi me zaustavili. Dječak odvrati pogled, a muškarac
pored njega se uspravi. Lice uokvireno posijedjelom dvodnevnom bradom
zacrvenilo mu se od napora. Izgleda starije nego što je suditi po tijelu.
Šezdeset? Sedamdeset? Pogleda me nakratko, kimne glavom, pa se sagne,
vrativši se poslu. Trenutak kasnije zazove, ali ne čujem što govori. Iz
prikolice izađe ţena kruto se drţeći. Na sebi nosi crninu, a duguje vranu
kosu umotala crnom maramom. Preko jednog ramena prebacila je platnenu
torbu i prima dječaka slobodnom rukom za njegovu. Ni ne pogledavši me,
otvori vrata Land Rovera i pusti dječaka da uđe. Dok ulazi za njim, pogleda
prema otvorenim vratima prikolice.
– Carys – povikne pijevnim velškim naglaskom.
Pogledam paţljivo mjesto gdje je stajao logor. Osim prikolica, vide se
kvadrati izblijedjele trave gdje su vjerojatno ranije stajali drugi kamperi.
Nema pasa na lancu. Na jednoj su hrpi uredno sloţene i povezane vreće sa
smećem. U sredini je dio trave izgorio. Iz daljine viče jedan policajac i maše
mi da se maknem. Vratim se nazad iza ograde.
– Carys – zazove ponovno ţena, a zatim čučne iza Land Rovera.
Vrata prikolice otvore se do kraja i na njima se pojavi mlada ţena.
Ugledavši ju ostanem bez daha i čvrsto se primim za ogradu.
Obrijala je glavu pa izgleda sitna. Kratka kosa koja joj je izrasla obojana
je u crveno, u skladu s njezinom dugom suknjom. Koţa joj je vrlo blijeda.
Oko vrata ima tetovaţu koja iz ove daljine izgleda kao lišće. Nosi djevojčicu
od nekih šest mjeseci u naručju. I dijete je crvenokoso. Čak i iz ove daljine
vidim njezine svijetle uvojke. Djevojčica je umotana u ţutu, trakastu dekicu i
čini se da spava. Na najniţoj se stepenici mlada ţena napola okrene prema
vratima ograde, drţeći dijete poput štita.
Prsti kojima drţi smotuljak su dugački, premda se iz ove daljine ne vide
pjege poput zrna smeđeg šećera, koje doseţu do drugoga zgloba, ili nokti,
koji su i dalje izgriţeni. Iz ove se daljine ne vidi ni sitan madeţ ispod njezine
lijeve obrve. Oči nam se susretnu. Njezine su smirene, premda malo crvene,
kao da je plakala. Pogledamo se. Ovome ću se zauvijek vraćati u mislima, ali
nikad neću znati kako opisati taj njezin pogled. Prepoznavanje. Da. Osveta,
prikrivena. Njezina je Maria bila osvetoljubiva kad je poginuo Tony. Je li to
upozorenje? Nešto drugo, suprotno tome, mekše… Tuga ili oprost? Ne znam.
Ona je tamo. To je sve. To je ona. Svijet oko nje se raziđe. Sve one laţi koje
su rekli policiji, čak su i djecu naučili što da kaţu, sve se to raziđe poput
magle. Ne plačem, ne smijem se, niti smiješim. Nije ni mjesto ni vrijeme.
– Carys. Idemo.
Potrčim prema njima, ali mi se noga posklizne na blatu pored ograde.
Pokušavajući ne izgubiti ju iz vida gubim ravnoteţu i nespretno padnem na
bok. Kad ju ponovno ugledam, ona se već okrenula. Pritisnula je djetetovu
glavicu čvrsto na svoj tanašni vrat, sagnula se da uđe u auto i nestala iz
vidika.
Osovim se na noge umrljana blatom i krenem trčati. Motor već radi i
kotači se vrte na mokroj travi. Ubrzam i na trenutak mi se učini da ću ih
dostići, ali auto naglo krene prema vratima ograde. Stanem li mu na put,
sigurno će stati, ali kad mi se pribliţi ipak se izmaknem. Pored mene prođe
njezin obraz, donekle prekriven djetetom, tako blizu da bih ga mogla
dotaknuti da je prozor otvoren. Neočekivano, ona stavi ruku na prozor
raširenih prstiju. U tom djeliću vremena prepoznam jasnu crvenu ţivotnu
liniju njezinog dlana, poput vijugave rijeke na karti. Auto prođe. Ne stane
kad izađe na cestu već ubrza uzbrdo i začas nestane iz vida.

Petnaest mjeseci kasnije

Carys. To je velško ime. Potraţila sam ga. Znači ljubav.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

Ţeljela bih se zahvaliti svojim agentima, Eve White, Jacku Rammu i Rebecci
Winfield.
Veoma sam zahvalna ekipi u Penguinu, a napose Maine Hitchcock,
Samanthi Humphreys, Celine Kelly, Clare Parkinson, Beatri McIntyre,
Elizabeth Smith i Joeu Yuleu.
Također hvala američkoj ekipi Harper Collinsa, a napose Rachel Kahan,
Kim Lewis, Lorie Young i Mumtazu Mustafi.
Posebno sam zahvalna svojim mentorima Patriciji Ferguson, Chrisu
Waklingu, Tessi Hadley, Mirni Thebo i Triciji Wastvedt, mojoj osobnoj
mentorici. I Roweni Pelling.
Hvala i mojoj grupi s tečaja kreativnog pisanja: Tanyi Atapattu, Hadizi
Isma El – Rufai, Victoriji Finlay, Emmi Geen, Susan Jordan, Sophie
McGovern, Peteru Reasonu, Mirni Thebo i Vanessi Vaughan.
Pozorniku Nicku Shawu zahvaljujem na pomoći s policijskim
pojedinostima pri radu na rukopisu, a mojoj sestri Katie Shemilt na njezinim
fotografskim savjetima.
Sve ovo ne bih mogla bez obitelji. Krenulo je s Marthinim hrabrenjem, a
Henry i Tommy su mi pomogli u tehničkim stvarima. Steve, Mary i Johny bih
su ključna podrška.
Knjigu posvećujem svojim roditeljima. Nema dana da mi ne nedostaju.
Hvala vam.