OTPORNICI

Precizna stručna definicija kaže da su otpornici elektronske komponente koje se u odreĎenoj

mjeri suprotstavljaju proticanju električne struje. MeĎutim, kao i sve druge suhoparne stručne
definicije ona ne govori mnogo. Ako biste nekog eksperta elektroničara upitali da vam objasni
šta je to otpornik vjerovatno ništa ne bi objašnjavao već bi dohvatio prvi otpornik na koji
naiĎe u svojoj radionici i pokazao ga uz komentar "Evo, ovo ti je otpornik !". Na slici 1. su
prikazne razne izvedbe otpornika.

Većina nas je za otpornike prvi puta čula na časovima fizike kada smo učili poznati Omov
zakon:
koji kaže da je pad napona na otporniku direktno proporcionalan otporu otpornika i struji koja
teče kroz otpornik. Drugim riječima rečeno napon na otporniku je veći što otpornik ima veći
otpor i što je struja kroz otpornik jača.
U prethodno navedenoj formuli za napon smo koristili oznaku U, za struju I, a za otpor R.
Oznaka R za otpor ima korijen u engleskom jeziku na kome se za otpor koristi riječ
resistance. Na našem jeziku se za otpornike često koristi vrlo sličan naziv rezistori. Glavni
podaci o otporniku tj. rezistoru su njegov otpor R i njegova električna snaga P. Jedinica za
otpor nosi ime OM, a za označavanje se koristi grčko slovo Ω (omega). Kod otpornika
manjeg otpora se često umjesto oznake Ω koristi oznaka E sa istim značenjem. Osim oma vrlo
često se koriste veće jedinice kiloom (kΩ) i megaom (MΩ):
1 kΩ = 1000 Ω, 1 MΩ = 1000 kΩ = 1000 000 Ω.

Jedinica za snagu je VAT, oznaka za jednicu snage je W. Električna snaga disipirana na

otporniku se računa prema formulama:

U prethodnoj rečenici smo upotrijebili pojam disipacije kada smo rekli da se električna snaga
disipira na otoprniku. Sam pojam dispacija znači rasipanje, a konkretno u ovom slučaju se
misli na rasipanje električne snage koja se na otporniku pretvara u toplotnu snagu.
Pored otpora vezano za otpornike se definiše i provodnost G kao recipročna vrijednost od
otpora:

Jedinica za provodnost je SIMENS, oznaka za jednicusimensa je S.

Proizvode se otpornici sa konstantnim otporom (stalni otpornici), otpornici sa promjenljivim
otporom i specijalni otpornici. Postoje dvije vrste otpornika sa promjenljivim otporom i to
potenciometri i trimeri. Za razliku od potenciometara čiju otpornost podešavamo pomoću
ručice otpornost trimera se podešava pomoću izvijača. Sama riječ trimer na engleskom jeziku
znači podešavač ili dotjerivač. Specijalni otpornici su termistor (NTC otpornik), pozistor
(PTC otpornik), fotootpornik (LDR otpornik) i varistor (VDR otpornik).
Termistor je otpornik čiji se otpor mijenja sa promjenom temperature i to tako što pri porastu
temperature otpor termistora opada. Dakle, termistor ima negativan temperaturni koeficijent –
NTC. Naprotiv otpor pozistora raste sa porastom temperature odnosno pozistor ima pozitivan
temperaturni koeficijent – PTC. Termistori i pozistori se koriste za mjerenje temperature. Npr.
temperatura mikroprocesora računara se mjeri ugraĎenim termistorom u svrhe zaštite istog.
TakoĎer savremeni elektronski termostati temperaturu prostorije mjere pomoću
termistora.Fotootpornici su otpornici čija otpornost opada kada se osvijetle. Koriste se u
ureĎajima za regulaciju svjetlosti. Npr. paljenje ulične rasvjete se može vršiti pomoću
automata sa ugraĎenim fotootpornikom. Skraćenica LDR potiče od engleskog izraza Light
Dependent Resistor – otpornik ovisan o svjetlosti. Varistori su otpornici čija otpornost opada
nakon što se napon na njima poveća iznad zadane granice. Kada na varistor dovedemo nizak
napon on ne provodi struju (ima jako veliki otpor), a kada povećamo napon do odreĎene
granice on provede struju (opadne mu otpor). Varistori se koriste za zaštitu od previskih
napona. Npr. produžni kablovi sa ugraĎenom prenaponskom zaštitom sadrže varistor. Uloga
varistora je da u slučaju pojave previsokog napona uzrokovanog npr. udarom groma propusti
struju te na taj način izazove pregaranje osigurača koji se takoĎer nalazi unutar produžnog
kabla. Osim pregaranja osigurača posljedica protoka struje kroz varistor jeste i "obaranje"
napona čime se štiti oprema napojena preko predmetnog produžnog kabla. Skraćenica VDR
potiče od engleskog izraza Voltage Dependent Resistor – otpornik ovisan o naponu. Na slici
su date oznake navedenih otpornika koje se koriste za crtanje šema elektronskih ureĎaja.

KONDENZATORI
Kondenzatori su elektronske komponente koje mogu da zadržavaju električne naboje. Drugim
riječima, kondenzatori predstavlju svojevrsne akumulatore električne energije. Savremeni
kondenzatori se proizvode tako što se izmeĎu dvije metalne folije postavi neki izolacioni
materijal npr. keramika. Na slici su prikazane razne izvedbe savremenih kondenzatora.

Dva glavna podatka o kondenzatoru su kapacitet C i probojni napon U. Ukoliko na

kondenzator narinemo viši napon od probojnog doći će do proboja izolacije kondenzatora.
Mehanički ekvivalent napona je sila. Dakle, kada izolaciju kondenzatora opteretimo naponom
višim nego što ona može da izdrži to je isto kao da npr. most opteretimo većim teretom nego
što je predviĎeno. Kondenzator čija izolacija je probijena ima otpor nula tj. provodi struju.
Odnos napona U, naboja Q i kapaciteta C kondenzatora je dat relacijom:

Jedinica za napon je VOLT, oznaka za volt je V. Jedinica za kapacitet kondenzatora je

FARAD, a oznaka F. Osim farada mnogo se koriste manje jedinice mikrofarad (μF),
nanofarad (nF) i pikofarad (pF). Vrijede odnosi:
Jedinica za električni naboj je KULON, a oznaka C.
Postoje sljedeće vrste kondenzatora: stalni kondenzatori, promjenljivi kondenzatori, trimeri i
elektrolitski kondenzatori, njihove oznake su date na slici.

Elektrolitski kondenzator ima pozitivni i negativni priključak. Pozitivni priključak

elektrolitskog kondenzatora uvijek mora biti na višem potencijalu od negativnog, jer u
suprotnom kondenzator ekspolodira. Kondendenzatori zadržavaju električne naboje i nakon
isključenja ureĎaja što ponekad može biti opasno. Da bi se izbjegla opasnost, kondenzatore
spojene na visoke napone prije ispitivanja treba kratko spojiti da bi se ispraznili. Najbolje je
pražnjenje provesti preko otpornika malog otpora.

ZAVOJNICE I TRANSFORMATORI

Zavojnica je elektronski element kod koga pri promjeni jačine struje koja teče kroz zavojnicu
dolazi do indukovanja napona. Zavojnica u kolu električne struje predstavlja inercioni
element koji sprječava brze promjene toka struje poput nekog prigušivača. Zavojnice se
izraĎuju tako što se na tijelo od izolatora koje najčešće ima valjkast oblik namota odreĎeni
broj zavojaka izolovane bakarne žice. Za zavojnicu se još koriste termini svitak, kalem,
solenoid i induktor. Termin solenoid se više odnosi na zavojnice elektromagneta. Na slici su
prikazane razne izvedbe zavojnica.

Dva glavna podatka o zavojnici su induktivitet L i dozvoljena jačina struje I. Jedinica za

induktivitet je HENRI, oznaka za jednicu induktiviteta je H. Zavojnice se fabrički proizvode u
standardnim izvedbama, ali često u praksi pri konstruisanju elektronskih ureĎaja elektroničari
ručno izraĎuju zavojnice tako što ih namotavaju na valjkstom tijelu od izolacionog materijala.
Induktivitet zavojnice se značajno poveća ako se ista namota na jezgru od izolovanih
željeznih limova ili na jezgru od ferita. Ferit je vrsta željeza. Jezgro može biti u obliku štapa,
može imati pravougaoni oblik ili prstenast (torusni) oblik. Na slici su date oznake zavojnica
koje se koriste za crtanje šema elektronskih ureĎaja.
Kao što vidimo pored zavojnica stalnog induktiviteta postoje i zavojnice promjenljivog
induktiviteta. Promjena induktiviteta zavojnica se vrši na više načina, a najčešće pomoću
uvlačenja i izvlačenja feritnog jezgra. Variometar je vrsta zavojnice kod koje se induktivitet
mijenja mehaničkom rotacijom.
Transformatori su elektronske komponente koje izmjeničnu struju jednog napona pretvaraju u
izmjeničnu struju drugog napona. Osim u elektronskim ureĎajima transformatori se takoĎer
koriste u niz drugih primjena kao što je npr. distribucija električne energije.
Elektrodistributivni transformatori su velikih dimenzija za razliku od tranformatora u
elektronskim ureĎajima koji mogu biti vrlo mali. Dva glavna podatka o transformatoru su
naponi primarnog Up i sekundarnog namotaja Us i snaga transformatora P. Za razliku npr.
otpornika ili zavojnica koji imaju dva priključka transformatori imaju četiri priključka. Zbog
toga za transformatore kažemo da su četvoropoli, a za otpornike, zavojnice i druge
komponente sa dva priključka kažemo da su dvopoli. Na slici je prikazan najčešći spoj
transformatora.

Obično je napon na primarnom namotaju Up veći od napona Us na sekundarnom namotaju, a

struja sekundara Is je obično veća od struje primara Ip. Postoje sljedeće vrste transformatora:
niskofrekventni (NF) transformatori, visokofrekventni (VF) transformatori,
autotransformatori i regulacioni transformatori.
Niskofrekventni transformatori mogu da transformišu struje frekvencije do približno 100 kHz,
dok visokofrekventni transformatori transformišu struje svih frekvencija. Autotransformator
je transformator koji ima samo jedan namotaj sa potrebnim brojem izvoda. Regulacioni
transformator je transformator sa većim brojem izvoda, a koristi se za regulaciju napona i
struje.
Od željeznih limova debljine 0,5-1 mm koji su meĎusobno izolovani se slaže jezgro
transformatora. Prvo se namotaji namotavaju na tijelu od izolacionog materijala, a nakon toga
se umeću limovi da bi se formiralo jezgro. Limovi moraju biti meĎusobno izolovani kako se u
limovima ne bi indukovale vrtložne struje koje bi uzrokovale velike gubitke energije kroz
zagrijavanje transformatora. Srednji stub jezgra ima dvostruko veći presjek nego dva bočna
stuba.

DIODE

Dioda je elektronska komponenta koja električnu struju propušta samo u jednom smjeru, od
anode A prema katodi K. Funkcija diode je ilustrovana na slici.

Kao što vidimo sa slike ako spojimo u seriju bateriju, diodu i sijalicu tako da + pol baterije
bude spojen na anodu diode tada će sijalica svijetliti i struja će teći kroz formirano strujno
kolo. MeĎutim, ako + pol baterije spojimo na katodu diode tada struja neće teći i sijalica neće
svijetliti. Diode se proizvode od poluprovodničkih materijala kao što su npr. germanijum
(Ge), silicijum (Si), galijumarsenid (GaAs) i drugi. Poluprovodnički materijali po svojim
karakteristikama se nalaze izmeĎu provodnika i izolatora. Postoje dvije vrste poluprovodnika
i to poluprovodnik tipa P i poluprovodnik tipa N. U poluprovodniku tipa P većinski nosioci
naboja su pozitivne šupljine, a u poluprovodniku tipa N negativni elektroni. Koji tip
poluprovodnika je u pitanju ovisi o tome koja vrsta nečistoća je prisutna u poluprovodniku.
Npr. ako se u kristalu silicijuma nalazi izvjesna količina aluminijuma tada će to biti silicijum
P tipa, a ako se nalaze nečistoće arsena tada imamo N tip silicijuma. Trebamo se prisjetiti
činjenice da su elektroni nosioci negativnog naboja. Dakle, spajanjem aluminijuma i
silicijuma imamo manjak jednog elektrona tj. pozitivnu šupljinu (3+4=7), a ako spojimo arsen
i slicijum jedan negativni elektron je viška (5+4=9). Na slici je prikazan pojednostavljen
presjek diode.
Kao što vidimo sa slike anoda diode je od poluprovodnika tipa P, a katoda od poluprovodnika
tipa N. Dio šupljina iz anode preĎe u katodu i obrnuto dio elektrona iz katode preĎe u anodu.
Usljed ovoga na mjestu dodira anode i katode nastane neprovodno područje (barijera) u kome
nema nosilaca naboja. Ukoliko na anodu spojimo pozitivan pol izvora navedeno neprovodno
područje se poništi dovoĎenjem nosilaca naboja iz izvora pa dioda provede. Obrnuto, ukoliko
na anodu spojimo negativan pol izvora neprovodno područje će se još više proširiti i dioda će
biti zakočena. Na slici su prikazane izvedbe dioda.

Danas se diode najčešće proizvode od silicijuma. Nešto manje se proizvode germanijumske

diode. Velika prednost silicijumskih dioda je što mogu podnijeti relativno visoke temperature
i do 120 °C, a nedostatak im je što je na njima prisutan pad napona od približno 0,7 V.
Istovremeno germanijumske dode ne podnose visoke temperature, ali imaju praktično
zanemariv pad napona. Prema evropskom standardu germanijumske diode se označavaju sa
dva slova AA i brojem npr. imamo germanijumsku diodu AA101. Silicijumske diode se
označavaju slovima BA ili BY tako da npr. imamo silicijumsku diodu BY237. Prema
američkom standardu diode se označavaju brojem 1 i slovom N. Npr. imamo diodu 1N4001.
Dva glavna podatka o diodi su maksimalna struja diode i maksimalni inverzni napon.
Navedeni podaci se mogu pronaći u katalogu proizvoĎača diode ili čak pomoću pretraživača
na internetu. Npr. dioda 1N4001 provodi struju do 1A i podnosi inverzni napon do 50V. Na
slici je ilustrovana inverzna polarizacija diode.
Najčešći kvar diode je proboj. Dioda u proboju propušta struju u oba smjera što se može
provjeriti pomoću ommetra. Obično je katoda diode označena prstenom na kućištu, ali uvijek
(ako nismo sigurni) pomoću ommetra možemo odrediti smjer toka struje kroz diodu tako što
ako pozitivnu sondu ommetra spojimo na anodu ommetar će pokazati nulti otpor. Obrnuto,
ako pozitivnu sondu spojimo na katodu ommetar će indicirati beskonačan otpor. Kao što je
već rečeno ako je dioda neispravna imat će nulti otpor u oba smjera. Diode imaju široku
primjenu u tehnici.
Osim opisane ispravljačke diode postoji čitav niz specijalnih dioda kao što su npr. Zenerova
dioda, dioda konstantne struje (CCD), Šotkijeva (Schottky) dioda, fotodioda, LED doda,
varikap i tunel dioda.
Zenerova dioda koristi se za ograničavanje i stabilizaciju napona. Šema sklopa za stabilizaciju
napona pomoću Zenerove diode je data na slici. Kao što vidimo, na sklop koji se sastoji od
otpornika malog otpora i Zener diode dovodimo nestabilan napon, a na izlazu sklopa
dobivamo stabilan napon. Visina stabilnog napona zavisi od odabrane Zener diode, a
nestabilni napon mora biti nekoliko volti viši od stabilnog napona. Npr. ako je potreban
stabilan napon od 5V tada uzimamo nestabilan napon od 9V±1V. Dakle, nestabilni napon
varira izmenu 8V i 10V. Otpornik ima otpor 100Ω te će na njemu biti pad napona izmeĎu 3V
i 5V. Maksimalna struja koja se pouzdano može isporučiti potrošaču je 3V/100Ω=0,03A, jer
ako potrošač "povuče" jaču struju tada bi napon mogao pasti ispod 5V. Ako potrošač "vuče"
struju manju od 0,03A Zener dioda "pokupi" sav višak struje.

Dioda konstantne struje se koristi za ograničavanje i stabilizaciju struje, a često se za nju

koristi skraćeni naziv CCD dioda koji potiče od engleskog naziva Constant Current Diode što
u prevodu znači dioda konstantne struje. Šotkijeva dioda ima veoma nizak napon provoĎenja.
Koristi se za ispravljanje vrlo slabih signala kao i germanijumske diode.
Fotodioda, kada nije osvijetljena, se ponaša kao obična ispravljačka dioda. Kada fotodiodu
osvijetlimo, ona se ponaša kao izvor električne struje, pri čemu je anoda A pozitivni pol
izvora, a katoda K negativni pol izvora. Fotodiode imaju široku primjenu u solarnim panelima
koji energiju sunčeve svjetlosti pretvaraju u električnu. Osim toga koriste se i u instrumentima
za mjerenje jačine svjetlosti i drugim primjenama.
LED dioda je dioda koja svijetli kada kroz nju protiče struja. LED dioda dakle obavlja
suprotnu funkciju od fotodiode. LED je skraćenica od engleskog naziva Light Emitting Diode
što u prevodu znači svijetleća dioda. Pad napona na LED diodi je 1,5-2 V.
Varikap dioda se ponaša kao kondenzator čiji kapacitet ovisi o naponu koji se dovede na
diodu. Varikap je opet skaraćenica od engleskog naziva VariCap (Variable Capacitance –
promjenljivi kapacitet). Danas ima veoma široku primjenu i sve više zamjenjuje promjenljive
kondenzatore u radioprijemnicima i drugim ureĎajima. Tunel dioda za koju se još koristi
naziv Esakijeva dioda se jako mnogo koristi u oscilatorima visokih frekvencija.

BIPOLARNI TRANZISTORI

Tranzistori su elektronske komponente koje se koriste za pojačavanje signala, u prekidačkim

sklopovima i nizu drugih primjena. Tranzistori se dijele na bipolarne i unipolarne. Kod
bipolarnih tranzistora u nastajanju tranzistorskog efekta učestvuju i elektroni i šupljine dok
kod unipolarnih tranzistora u nastajanju tranzistorskog efekta učestvuju ili samo šupljine ili
samo elektroni u ovisnosti da li je tranzistor P ili N tipa. Dakle, kod bipolarnih tranzistora
tranzistorski efekat se postiže sa dvije vrste nosilaca (elektroni i šupljine). Bipolarni
tranzistori se dijele na PNP i NPN tranzistore. Podjela tranzistora je ilustrovana na slici.

Na slici su dati pojednostvaljeni presjeci PNP i NPN bipolarnog tranzistora te fotografija

raznih izvedbi tranzistora. Glavni dijelovi bipolarnog tranzistora su emiter (E), baza (B) i
kolektor (C) i svaki od ova tri dijela ima svoj priključak (izvod, nožicu).
Kao što se vidi sa slike bipolarni tranzistor za razliku od diode koja ima jedan PN prelaz ima
dva PN prelaza. Princip rada tranzistora ćemo objasniti na primjeru NPN tranzistora.
Spojimo li šemu prema slici instrument koji mjeri struju kroz tranzistor će pokazivati da
struja ne teče odnosno tranzistor je „zakočen“.

Struja ne može da teče, jer imamo dvije nepropusne barijere. MeĎutim ukoliko spojimo šemu
prema sljedećoj slici intrument će pokazivati da struja teče kroz tranzistor.
Činjenica da struja teče kroz tranzistor je na prvi pogled nelogična, jer imamo barijeru izmeĎu
kolektora i baze koja bi trebala biti nepropusna zbog činjenice da struja može da teče od P ka
N sloju. Ipak struja teče kroz barijeru zbog pojave da spomenuta barijera „usisava“ nosioce
naboja iz baze. Baza tranzistora mora biti jako tanka kako bi se nosioci naboja što lakše
injektovali iz emitera u bazu i zatim transportovali do kolektora. Konkretno u primjeru sa
slike u pitanju je NPN tranzistor kod koga se elektroni iz emitera preko baze transportuju do
kolektora. Dakako, trebamo se podsjetiti činjenice da smjer elektrona i smjer struje nije isti
(struja i elektroni imaju suprotan smjer kretanja). Dakle, elektroni teku smjerom emiter-baza-
kolektor, a struja teče smjerom kolektor-baza-emiter. Što jaču struju dovodimo u bazu preko
otpornika RB to će jača struja teći kroz tranzistor. Kao što se vidi sa slike struju koja teče u
bazu smo označili oznakom IB, a struju koja teče u tranzistor oznakom Ic. Navedene struje
(baznu i kolektorsku) mjerimo pomoću dva instrumenta. Kao što vidimo bazni otpornik RB je
promjenljiv te promjenom njegovog otpora možemo mijenjati jačinu bazne struje IB (što je
otpor baznog otpornika manji jača je struja baze). Vidimo da kada povećavamo struju baze IB
postepeno raste struja kolektora Ic sve dok ne doĎemo do područja zasićenja kada više ne
vrijedi povećavati struju baze. U linearnom području vrijedi odnos izmeĎu struja baze i
kolektora dat formulom:

hFE je strujno pojačanje tranzistora, a često se označava i grčkim slovom β. Skraćenica h FE

potiče od engleskih riječi Hybrid Forward Emitter. Naime, hFE je jedan od tzv. hibridnih
parametara kojima se opisuju četvoropoli u teoriji električnih kola. Na slici su dati simboli
PNP i NPN tranzistora.
Jednako kao i diode tranzistori se proizvode od germanijuma, slicijuma i nešto manje od
galijumarsenida. Osim toga proizvode se tranzistori za visoke frekvencije signala i tranzistori
za niske frekvencije signala te tranzistori male snage i tranzistori velike snage. U tom smislu
je usvojena konvencija za označavanje tranzistora sa dva slova i trocifrenim brojem pri čemu
prvo slovo označava vrstu poluprovodnika (A-germanijum, B silicijum), a drugo slovo
označava snagu i frekvenciju. prema tabeli 1.

Npr. BC109 je silicijumski niskofrekventni tranzistor male snage, AA101 je germanijumska

dioda, a BF256 je silicijumski visokofrekventni tranzistor male snage. Vezano za podjelu
tranzistora na niskofrekventne i visokofrekventne bitno je objasniti neke pojmove. Naime,
tranzistori se koriste za pojačavanje signala koji sadrže komponente različitih frekvencija.
Glavni ometajući faktori za pojačavanje visokih frekvencija su tzv. parazitne kapacitivnosti.
Sama riječ parazit asocira na nešto neželjeno i u ovom slučaju se upravo o tome i radi, jer na
spojevima baze sa emiterom i kolektorom se formiraju neželjeni kondenzatori kroz koje struje
visokih frekvencija prolaze te na taj način pojačavačka funkcija tranzistora ne dolazi do
izražaja. Posebno je štetna kapacitivnost Cbc izmeĎu baze i kolektora koja se ponekad u
katalozima proizvoĎača tranzistora označava i oznakom Cre. Usljed prisustva ove parazitne
kapacitivnosti pojačanje tranzistora na visokim frekvencijama postepeno pada. U katalozima
se navodi kao podatak prenosna frekvencija fT na kojoj je pojačanje tranzistora značajno
opalo. Obično se smatra da se tranistor može koristiti najviše na frekvenciji koja je 5x niža od
fT. Dakle, ako je npr. fT =550 MHz tranzistor se koristi za pojačavanje signala frekvencije do
100 MHz.
Glavni podaci o bipolarnom tranzistoru su:
- tip (NPN ili PNP),
- pojačanje hFE,
- maksimalna struja kolektora ICmax,
- maksimalni napon izmeĎu kolektora i emitera UCEmax i
- prenosna frekvencija fT.