JILL SHALVIS

Prevela s engleskoga
Vesna Vrban Kuzmanović
 Posvećeno Frat Boyu, Ashes i Sadie
za životinjsko nadahnuće i bezuvjetnu ljubav
 PRVO POGLAVLJE

Idealnu subotu Brady Miller zamišljao je prilično jednostavnom - spavao

bi dugo, zbog seksa bi ga probudila atraktivna gola žena, nakon čega bi
slijedio doručak koji ne bi morao sam pripremiti.
Te subote početkom lipnja samoga sebe tješio je jednim od ta tri,
zaustavivši se u 7-Elevenu kako bi popio kavu i doručkovao tortilje s dva
jaja i kobasicom i Snickers.
Bio je to doručak pobjednika.
Krenuo je prema šanku kako bi platio i usput je kimnuo konobarici.
Ona je u uhu imala zataknutu slušalicu, po svoj prilici povezanu s
mobitelom koji joj je svijetlio u džepu kad bi zazvonio.
»Kim, on tu ne može ništa učiniti«, govorila je. »On je frajer.« U tom
trenutku uputila je Bradyju poluopravdavajući, polusažaljiv osmijeh.
Imala je dvadesetikoju, bila je odjevena u uske traperice obojene sprejem,
bijeli razbijački top koji je otkrivao crne čipkaste naramenice grudnjaka i
toliko maškare da se Brady pitao kako uopće može držati oči otvorenima.
»Znaš što oni kažu«, nastavila je dok je skenirala što je naručio.
»Frajer misli na seks jednom u osam sekundi. Ne, to je istina.
Pročitala sam u Cosmu. Uh, ostani na liniji.« Bacila je pogled na Bradyja,
napućivši usne pune sjajila. »Hej, zgodni, ti si frajer.«
»Čini se da je tako.«
Raspuknula je balon od žvakače gume i nacerila mu se. »Misliš li ti na
seks svakih osam sekundi?«
»Ne.« Svakih deset, maksimalno. Posegnuo je u džep tražeći novac.
»Moja mušterija kaže da ne«, rekla je na telefon, zvučeći razočarano.
»Ali u Cosmu kažu da muškarac to može nesvjesno zanijekati zbog potrebe
za samoodržanjem. I, uostalom, kako možeš vjerovati frajeru kojemu je
seks na pameti 24 sata na dan, 7 dana u tjednu?«
Brady je kimnuo slažući se s tom tvrdnjom i uzeo ostatak. Pokupio je
svoj doručak i izašao van gdje ga je zapljusnula jutarnja svježina
veličanstvenog krševitog planinskog masiva Idaho Bitterrota. Kakva
promjena u odnosu na zagušljivu sparinu Bliskog Istoka ili oporu pustinju
i hladnoću Afganistana. Ali povratak na poznati teren bio je dovoljno nov
da su njegove oči automatski upijale okruženje.
Vojnik ostaje vojnik , gunđala je njegova posljednja djevojka.
 I to je vjerojatno bilo tako. To je bio on, duboko usađene discipline i
zabrinutosti i nije mislio da će se nešto uskoro promijeniti. Ne spazivši
ništa što bi ga trenutno zaokupilo, vratio se svojoj kavi. Uzdahnuvši od
čistog zadovoljstva, zagrizao je velik zalogaj prve tortilje i onda naglo
izdahnuo opsovavši. Vruće. No to ga nije previše usporilo. Bio je toliko
gladan da je jedva stajao na nogama. Unatoč opasnosti da bi mogao spržiti
jezik do grla, gotovo je progutao cijelu tortilju prije nego što se počeo
opuštati.
Prometa uopće nije bilo, ali Sunshine u Idahu i nije bilo baš neko
živahno mjesto. Prošlo je prokleto puno vremena otkako je zadnji put bio
ovdje, zapravo su prošle godine. A još je više prošlo otkako je poželio biti
ovdje. Još jednom je duboko udahnuo svjež zrak.

* * *

Bilo je u to teško povjerovati, ali zapravo mu je nedostajala dobra

stara Amerika. Nedostajao mu je sport. Nedostajale su mu žene.
Nedostajale su mu cijene goriva. Nedostajala mu je mogućnost izbora.
Ali najviše mu je nedostajala hrana. Bacio je u koš za smeće omot prve
tortilje i započeo s drugom, osjećajući se gotovo... zadovoljno. Da, bilo je
prokleto dobro vratiti se, čak iako je ovdje bio samo privremeno, na
dopustu. Dovraga, sve što nije uključivalo gladovanje Trećega svijeta,
teroriste, snajpere ili bombe, bilo je odmor s pet zvjezdica.
»Pazi, dolazim!«
Na ovo upozorenje Brady se vješto izmaknuo s puta biciklu koji je
jurio ravno na njega. »Oprosti!« dobacio je klinac.
Sve do jučer, zbog takvog bi se uzvika bacio na zemlju, pokrio glavu i
nadao se najboljem. No kako ovdje nije bilo neprijateljskih pobunjenika,
Brady je samo podigao ruku u kojoj je držao kavu u znak prijateljskog
pozdrava. »Nema problema.«
Ali klinac je već odavno odjurio, a Brady je zatresao glavom. Tišina je
bila zadivljujuća i on je krenuo pločnikom kroz hrastov drvored, uz koji su
bili čisti i jednostavni dućančići, galerije i kafići - dizajnirani tako da
privuku novac turista koji bi pomogao zajednici koja je živjela od
rudarstva i stočarstva. Za nekoga tko je toliko vremena proveo na
mjestima gdje su prljavština i patnja istisnuli nadu i veselje, bilo je to kao
da se našao u Zoni sumraka.
»Sada uspori, Vojvotkinjo.«
 Brady se okrenuo čuvši nježan ženski glas i pogledao u oči ženu koja
je dolazila s... dovraga, nije imao pojma. Stvar je poskakivala uokolo kao da
ima štap zaboden u stražnjicu.
Okej, pas. U to je bio prilično siguran.
Žena se nasmiješila Bradyjn. »Dobar dan, kako ste?«
»Dobro, hvala«, automatski je odgovorio, no ona nije usporila korak.
Samo je bila pristojna, pomislio je i pokušao zapamtiti pravilo.
Kulturološki šok, zaključio je.
Patio je od užasnog kulturološkog šoka. Vjerojatno si je trebao dati
vremena za prilagodbu, prije nego što je došao sa svih onih mjesta, ali već
je za to bilo prekasno.
Osim toga, dovoljno dugo je odgađao. Pozvali su ga da dođe, više puta
tijekom godina. Iskoristio je sve taktike koje su mu bile na raspolaganju:
izbjegavanje, izmicanje, ignoriranje, ali s dvoje ljudi na planetu koji su bili
tvrdoglaviji od njega ništa nije funkcioniralo.
S njegovom braćom.
Ne braćom po krvi, ali to nije ništa značilo Dellu ili Adamu. Prije
milijun godina njih trojica su bili dvije godine u istoj udomiteljskoj obitelji.
Dvadeset i četiri mjeseca. A zapravo je prošlo u tren oka. No, za Delia i
Adama to je bilo dovoljno da se sva trojica povezu za čitav život.
Brady se davio u sljedećem zalogaju druge tortilje, čemu je dodao i
kavu, škiljeći prema svijetlom lipanjskom suncu. Trznuo je bradom prema
dolje, a sunčane naočale su mu s vrha glave skliznule na nos.
Tako je već bolje.
Krenuo je prema kamionetu koji je bio parkiran na uglu, ali se
zaustavio nakratko točno na vrijeme da vidi ženu kako se u starom Teepu
zabija u njegov stražnji dio.

»Sranje. Sranje.« Lilah Young buljila je u kamionet u koji se upravo

zabila i dala si je točno dvije sekunde samosažaljevanja. To je točno ono na
što se njezin život sveo. Trebala je poraditi na povećanju tih sekundi.
Vlažan, topao jezik prešao joj je preko ruke i ona je pogledala tri
tjelešca koja se koprcaju u kutiji na suvozačevu sjedalu njezina Jeepa.
Dva psića i vijetnamski praščić.
Kao suvlasnica jedine štenare u gradu, danas je ponovno bila
dadiljom ›beba‹ gospođe Swanson, što je uključivalo usluge skupljanja i
dostavljanja. Djelomično je to bilo zato što je gospođa Swanson bila udana
za liječnika koji je pomogao nju donijeti na svijet prije dvadeset i osam
godina, ali također i zato što je gospođa Swanson majka Lilinog omiljenog
bivšeg dečka.
Nije da je Lilah imala puno bivših. Samo dvojicu.
Okej, trojicu. Ali jedan od njih se ne računa, onaj koji se, nakon što se
ona četiri godine i dalje nadala, sav usukao. No, bio je još uvijek atraktivan,
proklet bio. Pročitala je negdje kako svaka žena, kada su muškarci u
pitanju, dobije glupu grešku gratis. Svidjelo joj se to. Jedino je željela da to
može primijeniti na sve u životu.
Jer vožnja s ›bebama‹ gospođe Swanson i - »kva, kva!« prozborila je
divlja patka - divljom patkom na stražnjem sjedištu bili su zaista
impresivna greška.
Odolijevajući porivu da zabije glavu u volan, Lilah je iskočila iz Jeepa
kako bi provjerila štetu koju je napravila na kamionetu, trepćući očima, jer
općepoznato je da to pomaže.
Branik kamioneta zaradio je prilično veliku udubinu i razbio se, ali
zahvaljujući kuki za vuču, nije bilo vidljive štete na konstrukciji. Kada je to
shvatila, tako je odahnula da su joj koljena počela klecati.
To je trajalo sve dok nije vidjela prednju stranu svojega Jeepa. Bio je
tako star da je bilo teško reći je li ikada ustvari bio crvene boje ili je riječ
samo o jednoj velikoj zahrđaloj kanti, ali više se nije činilo važnim to što
joj je prednji dio bio uništen.
»Kva, kva.« Na stražnjem sjedištu, Abigail je lepetala krilima,
uspijevajući se dovoljno uzdignuti kako bi gurnula glavu kroz prozor.
Lilah je stavila ruku na patkinu glavu i nježno je odgurnula unutra.
»Ostani tu.«
»Kva-«
»Ostani tu.« Željela je biti sigurna da će Jeep upaliti, prije nego što ona
uopće krene u misiju traženja vlasnika kamioneta ili mu ostavi poruku.
Lilah je skočila za volan. Motor nije ni ugasila, jer joj se starter kvario već
nekoliko tjedana.
Imat će sreće ako ga uspije ponovno upaliti. Pokraj nje psići i praščić
koprcali su se kao šašavi, cvileći i dašćući dok su se penjali jedno po
drugom, pokušavajući izaći iz kutije. Na tren ih je sve potapšala kako bi ih
umirila i tada je, s jedinom mišlju koju je imala, a ta je bila Pokreni se,
molim te, pokušala upaliti motor.
I dobila samo zloslutan klik.
»Hajde, molim te«, tepala mu je pokušavajući ponovno. »Nema novog
budžeta Ministarstva prometa pa, molim te, kreni.« Ništa.
»Rekao bih da si ga uništila.«
 Uzdahnula je i okrenula glavu. Bio je to muškarac. Visok, plećat,
tamne smeđe kose ošišane pomalo bodljikavo kratko, kao da se nije
previše bavio frizurom nakon posljednjeg tuširanja osim što je prstima
prošao kroz kosu. Bio je jednostavno odjeven: u vojničke hlače i običnu
majicu, koji su isticali vitko mišićavo tijelo tako potpuno lišeno masnog
tkiva da bi svakoj ženi izmamilo uzdah - osim ako se upravo zabila u
kamionet.
Vjerojatno njegov kamionet.
Bilo je očito kako je taman izašao iz kafića, držao je veliku kavu i
nešto što je zanosno, slasno mirisalo na doručak s jajetom, kobasicom i
sirom.
Miruj, gladno srce...
»Kva-kva.«
»Tiho, Abigail«, promrmljala je Lilah, bacivši u retrovizoru pogled na
patku, prije nego što se okrenula prema muškarcu.
Oči su mu bile sakrivene iza reflektirajućih stakala sunčanih naočala,
ali nije bilo sumnje da je gleda. Osjećala je njegov prodoran, odmjeravajući
pogled. Sve u njegovu držanju ukazivalo je na to da je vojnik ili policajac.
Nije bila sigurna je li to bilo dobro ili ne. Bio joj je nepoznat, a takvih nije
bilo baš mnogo u Sunshinu. Ili zapravo bilo gdje u Idahu. »Tvoj
kamionet?« upitala je, držeći fige da će reći ne.
»Da.« Gurnuo je u usta zadnji zalogaj svog doručka i mirno bacio omot
u koš za smeće koji je bio udaljen dobra tri metra. Žvačući zamišljeno,
progutao je i potom otpio gutljaj kave.
Ljubomorno je uzdahnula već od samog njezina mirisa. Vjerojatno
nije trebala preskočiti doručak. I jednako tako bi bila spremna dati dio
tijela za tu kavu. Dovraga, dala bi i dva za čokoladicu koja mu je virila iz
džepa na majici. Od same pomisli na to tutnjalo joj je u želucu kao
grmljavina. Podigla je pogled kako bi vidjela može li okriviti zvuk neke
oluje koja se približava, ali po prvi puta u dva tjedna na nebu nije bilo ni
oblačka. »Žao mi je«, rekla je. »Zbog ovoga.«
Odgurnuo je sunčane naočale prema vrhu glave, još više razbarušivši
kosu - no nije se činilo kao da ga to brine.
»Srećom, čini se da je više štete učinjeno na mojemu Jeepu«, nastavila
je.
Jarko plave oči ulovile su joj pogled. »Sudbina?«
»Zapravo, ne vjerujem u sudbinu.« Ne, vjerovala je da svatko sam
kroji svoju sudbinu - što joj se i samoj ponovno dogodilo, jer je učila
predugo u noć, nije se dovoljno naspavala i... zabila se u njegov kamionet.
 »Hm.« Otpio je još gutljaj kave, a ona je sama sebe uvjeravala kako bi
bilo loše da sad iskoči iz Jeepa i otme mu je iz ruku.
»A što misliš o bijegu s mjesta događaja?« upitao je zabavljajući se.
»Vjeruješ li u to?«
»Nisam bježala.«
»Zato što nisi mogla«, naglasio je prijetvorno. »Jeep je mrtav.«
»Da, ali...« Odustala je, shvativši kako je to njemu moglo izgledati.
Našao ju je za volanom, kako proklinje auto koji ne želi upaliti. Nije mogao
znati da ona nikada ne bi samo tako pobjegla s mjesta nesreće.
Najvjerojatnije je vidio samo paniku na njezinu licu i pomislio najgore o
njoj.
Panika se udvostručila. I još k tome, ponovno se našla u nevolji i u
trenu joj se beznađe iz utrobe popelo do grla i zaustavilo joj dah. Duboko
je udahnula i spustila glavu na volan.
»Hej. Hej. »Iznenada se našao pokraj nje. »Jesi li ozlijedila glavu?«
»Ne, ja-«
Ali prije nego što je uspjela završiti rečenicu, otvorio je vrata od auta i
čučnuo pokraj nje pregledavajući je.
»Dobro sam. Stvarno«, rekla je kada joj je obuhvatio i podignuo lice,
gledajući je u oči, od čega se počela meškoljiti baš kao i životinjice u kutiji
pokraj nje.
»Koliko podignutih prstiju vidiš?« Tiho je upitao. Ruka mu je bila
velika, a dva prsta podignuta. Pogled mu je bio smiren i oštar, a usta
stroga. Glupavo je primijetila da se tog jutra nije obrijao, možda čak niti
dan prije, ali zbog toga je izgledao još više... muški.
»Dva...« prošaptala je.
Kimnuo je, spustio pogled i pogledao je od glave do pete. Tog se jutra
odjenula za posao, što je uključivalo čišćenje štenare, pa je na sebi preko
majice kratkih rukava imala traper jaknu, široko radno odijelo, čizme i
vunenu kapu koja joj je prekrivala kosu.
Nedovoljno bi bilo reći da nije izgledala primjereno za pokazivanje.
»Možeš li zatvoriti vrata prije -« Prekasno.
S namjerom bijega, Abigail je počela lepetati krilima pokušavajući
izletjeti pokraj Lilinog lica.
I gotovo je u tomu uspjela, ali muškarac koji je još uvijek čučao pokraj
Lile, uhvatio je patku.
Za vrat.
»Gak«, izustila je gotovo ugušena Abigail.
 »Nemoj je ozlijediti!« zavapila je Lilah.
S nečim što bi mogao biti majušan smiješak koji mu je zaigrao u
kutovima usana, on se nagnuo pokraj Lile i smjestio patku na pod kod
suvozačkog sjedišta.
»Ostani tu«, rekao je tihim autoritativnim tonom koji nije dopuštao
protivljenje.
Lilah je otvorila usta kako bi mu rekla da patka neće poslušati, no
Abigail je poslušala. Ne samo da je ostala tamo, nego je i ušutjela.
Vjerojatno se prestrašila da će završiti kao pečenka ako ne posluša. Buljeći
u šoku u patku smeđe glave i narančastih nogu, rekla je, »Zaista mi je žao
zbog tvojega kamioneta, dat ću ti moj broj tako da mogu platiti štetu.«
»Bit će dovoljno da mi daš podatke od svojega osiguranja.«
Njezinog osiguranja. Prokletstvo. Brojke su sada sigurno narasle.
Dovraga, narasle su već u prošlom kvartalu kad je imala onaj mali sudar s
vlastitim poštanskim sandučićem.
Ali tada nije ona bila kriva. Zmija koju je prevozila oslobodila se i
preplašila je i ona se slučajno zabila prednjim branikom u poštanski
sandučić.
Ali danas je definitivno krivnja bila njezina.
»Da pogodim«, rekao je sarkastično kada je počela gristi usnice.
»Nemaš osiguranje.«
»Ne, imam.« Kako bi to dokazala, posegnula je za novčanikom koji je
držala između prednjih sjedišta. Osim što, naravno, on sada nije bio tamo.
»Pričekaj, znam gdje je...« Okrenula se i pretraživala pod ispod kutije s
psićima i praščićem, stražnje sjedište... I onda se dosjetila.
U žurbi da na vrijeme pokupi životinje gospođe Swanson, ostavila ga
je u uredu u štenari. »Okej, ovo će zvučati loše, ali ostavila sam novčanik
kod kuće.«
Njegov izraz lica odavao je rezignaciju.
»Kunem se«, rekla je. »Stvarno imam osiguranje. Upravo sam dobila
novu potvrdu i stavila sam je u novčanik kako bih je pričvrstila u pretinac
za rukavice, ali to još nisam učinila. Dat ću ti moj broj i možeš me nazvati
za podatke.«
Nepomično ju je promatrao. »Imaš li ime?«
»Lilah.« Tražila je uokolo komadić papira. Nišla, naravno.
Ali je zato pronašla pet dolara, naušnicu za koju je bila uvjerena da ju
je Abigail pojela i olovku.
 Čučeći još uvijek pokraj nje, muškarac je izvadio mobitel.
Nepodnošljivo svjesna toga koliko je snažan, iznimno zgodan, a da ni ne
spominje kako ju je obgrlio čučeći još uvijek pokraj nje i lagano
balansirajući na vršcima prstiju, upisala mu je svoj broj u mobitel. Kada je
trebala upisati ime gotovo je samu sebe nazvala Glupačom Dana.
»Upisuješ krivi broj, Lilah?« upitao je nježno, još uvijek blizu, tako
blizu.
»Ne.« Zazvučalo je kao cičanje, pa se nakašljala. I kada ju je pogledao,
dodala je iskreno: »Krive brojeve dajem jedino glupavim turistima u
Crystalsu, onima koji ne prihvaćaju ne kao odgovor.«
»Crystalsu?«
»Baru dolje u ulici. Slušaj, možda bi me mogao nazvati malo kasnije.
Trebat će mi barem jedan sat da dođem kući.« Noseći životinjice koje cvile i
koprcaju se i šećući patku.
Zastao je, potpuno nepomično na način kojem se divila, s obzirom da
njoj samoj nikada nije uspjelo sjediti mirno dulje od dvije minute. Okej,
trideset sekundi, ali to se ne računa. »Što?« upitala je.
»Samo pokušavam shvatiti jesi li iskrena ili si majstorica u muljanju«
Iznenađeno se nasmijala. »Dobro, mogu biti majstorica u muljanju«,
priznala je. »Ali ovoga časa ti ne muljam.«
Još ju je neko vrijeme pažljivo promatrao i potom je kimnuo. »U redu,
pričekat ću pa ću te nazvati. Nećeš me pitati za ime?«
Preletjela je pogledom preko njegovih mišićavih obrisa i onda načas
izdajnički zadržala pogled na njegovu tijelu. »Zaista sam se nekako
ponadala da to neće biti potrebno.«
Nasmijao se, na način od kojega joj je ponovno zadrhtalo u trbuhu.
»Okej, hoću«, rekla je. »Želim znati tvoje ime.«
»Brady Miller.«
Prošli su je neki trnci, kao da joj je to ime trebalo nešto značiti, ali
smušena kakva je bila, nije se mogla sabrati. »U redu, Brady Miller, hvala
što si bio strpljiv sa mnom.« Posegnula je za Abigailinom uzicom, zakačivši
je za ogrlicu oko patkina vrata.
»Kva.«
»Pst.« Tada je dohvatila kutiju sa životinjicama. Bila je prokleto teška,
ali ona je bila preponosna pa je to izdržala vojnički, okrenula se kako bi
izašla iz Jeepa i zabila se ravno u Bradyjeva široka prsa. »Ispričavam se.«
 On se potpuno ispravio i zakoračio unazad kako bi je pustio van,
pomogavši joj pridržati kutiju s lakoćom koja je u njoj izazvala zavist zbog
njegovih mišića umjesto da je slinila nad njima.
Točnije, bila je to laž. I zavidjela mu je i slinila istodobno. Bila je
izvrsna u obavljanju više radnji odjednom.
»Ti ćeš stvarno ići pješice?« upitao je, protrljavši bradu dok je
promatrao kutiju.
»Dobro, kada skakućem ili trčim, Abigailina uzica mi se zaplete oko
nogu.«
»Pametnjakovićka.« Brady se zagledao u dva psića i praščića. Jedva da
je trepnuo. »Jesu li dresirani?«
»Ne.«
Nacerio se. »A patka?«
»Ona bi rekla da jest, ali bi lagala.«
Izdahnuo je. »Toga sam se i bojao.« Uzeo je od nje kutiju, a donje
strane njegovih ruku okrznute su vanjske strane njezinih.
Bio je topao. I ugodno je mirisao. Kao seksi muškarac i nešto još bolje
- doručak i kava. »Što to radiš?«
»Vozim te kući.« Namrštio se na patku na uzici. »A ti«, rekao je.
»pristojno se ponašaj.«
»Kva.«
Bez ijedne riječi, Brady je krenuo prema kamionetu i stavio kutiju
unutra.
Lilah je pogledala Abigail. »Čula si ga«, prošaptala je, nemajući izbora
nego krenuti za njim. »Pristojno se ponašaj.«
 DRUGO POGLAVLJE

Brady nije bio neoprezan tip. Godine na ulici kao neobuzdano, neželjeno
dijete priskrbile su mu određeni prirođeni oprez - što mu je više nego
jednom i spasilo život. Posao vojnog pilota i potom pilota Specijalnih
snaga samo je to učvrstilo.
Ovo se nije dogodilo sve dok nije napustio vojsku i postao pilot na
najam za mjesta koja nisu bila sigurna ni za žohare, kada je zaista naučio
cijeniti što prepoznaje svoje instinkte.
I sada su ga ti instinkti napustili u času kada je ponudio prijevoz
svojoj supervozačici trkaćih automobila.
Srećom, ona je bila pametnija od njega.
Još uvijek je stajala pokraj svojega Jeepa, pažljivo ga promatrajući,
očigledno se opirući tome da samo uskoči u njegov kamionet.
»Ne grizem.«
Malo se nasmijala. Nervozno, zaključio je. Činio ju je nervoznom. Ušla
je u njegov kamionet i oprezno razgledala unutra. Nije bio siguran što je
tražila; znakove da je možda ubojica ili silovatelj pa je i on pogledao u
kamionet. Ispravila se, uzdahnula zbog toga što joj je bio tako blizu i
spotaknula se unatraške.
Pokušavši je dohvatiti, pridržao ju je rukom za bok - koji je, nije
mogao ne primijetiti to - bio lijep, okrugao i topao pod njegovim dlanom.
Oči su joj bile jasne, duboko zelene poput mahovine. Imala je nekoliko
pjegica na elegantnom nosu i znak opekline od sunca. Ispod plave pletene
kape, ravna smeđa kosa dosezala joj je do ramena, dok su duge šiške
namjerno bile odmaknute ustranu. Usne su joj bile pune, ali prirodne.
Dražesna mala zločinka nije bila našminkana. Nije bila lijepa poput
manekenke, ali bilo je nešto neosporno očaravajuće u njezinu izgledu,
nešto što ga je odmah privuklo... Vjerojatno je to bio izraz napadnog
nepovjerenja koji je imala na licu. »Nisam otmičar. Ili silovatelj.«
»A imaš i slatkiš u džepu.«
»Ako ti obećam da ti ga neću ponuditi ili jezivim glasom reći ›Hej,
malena‹, hoćeš li ući u auto?«
Njezin se pogled zaustavio na Snickersu koji mu je virio iz džepa i u
tišini želudac joj je još jednom prouzročio buku nevjerojatnom žestinom.
On se na to zapravo nasmiješio. »Ili bih ti ga možda trebao ponuditi?
Jesi li gladna?« Nije razmišljao o tome da je ona možda beskućnica, no
onda je pogledao njezinu odjeću i olupinu od Jeepa i zamislio se. Izvadio je
Snickers.
Pogledala je ustranu, obrazi su joj problijedjeli i zatresla je glavom.
»Ne bih nikako mogla -«
»Imam još jedan«, slagao joj je.
Zaklanjajući oči od jakoga sunca, još ga je jednom dugo, ozbiljno
pogledala od glave do pete. Igrajući prljavo, otvorio je slatkiš i gurnuo joj
čokoladu pod nos.
»Zao si«, rekla je i otela mu je iz ruke. Prepolovila je čokoladicu
napola i ubacila mu njegov dio natrag u džep. Duboko zarivši zube u svoj
komad, umirila se i potom zastenjala od zadovoljstva.
»Trebaš li trenutak nasamo s time?« upitao je, zabavljajući se.
Također i lagano provocirajući.
»O moj Bože.« Glas joj je bio jak i dubok. »Kako je dobro.«
»Znači, istina je«, promrmljao je, gledajući joj požudno usta. Bila su to
zaista sjajna usta, meka, pune donje usne. »Svatko ima svoju cijenu.«
»Točno, a moja je čokolada. Ponudi mi je malo i vjerojatno ću te
slijediti bilo kuda«, priznala je.
»Vjerojatno?«
»Pa, još uvijek si mi nepoznat.«
»Rekao sam ti kako se zovem.«
»Trebam više od toga.«
Samo ju je pogledao i nasmiješio se. Oboje su znali da ju je pridobio
čokoladom.
Smijući se sama sebi, odgrizla je još jedan komad Snickersa i oblizala
donju usnu kako bi dohvatila zalutali komadić karamele. »Ozbiljno, može
bolje od ovoga. Daj da se osjećam bolje u vezi s ulaskom u neznančev
kamionet.«
Što bi joj uopće mogao reći što je ne bi uplašilo ili produbilo
nepovjerenje? I zašto bi ga uopće za to bilo briga? »Ja sam pilot«, rekao je.
»Dobro.« Kimnula je. »To je dobro. Nikad nisam čula za pilota koji
ubija ljude. Za koga letiš?«
»Za međunarodnu organizaciju koja me unajmljuje za letove kao što
su Liječnici bez granica, vlada, za svakoga tko plati. Vidiš onda? Sa mnom
si dovoljno sigurna. Ulazi.«
Još je jednom pogledala u prtljažnik. »A što je s kamerom?«
Promatrač, zločinac - obožavatelj brze hrane. »Također sam i
fotograf.« Nekad čak i plaćen za to. Prošle su mu godine fotografije bile
objavljene u Outsideru i National Geographicu. Njegov adrenalinom
nabijen život fotografiranje je smirivalo na način na koji to ništa drugo
nije moglo.
Dobro, osim seksa. Seks mu je, naravno, uvijek bio na prvom mjestu.
No nije da to traži sada kada je u Sunshineu.
Lilah ga je ponovno pozorno promatrala. Ta jedna mrvica
nepovjerenja iz nekog ga je razloga još više približila njoj. »To je samo
vožnja«, rekao je tiho.
»Da. Hm, onda jesi li ikada namamio žene u kamionet čokoladicom
kako bi ih natjerao da ti gole poziraju?«
»Ne. Moj urednik negoduje zbog iskorištavanja žena. To bi mi bio
dodatni posao i to samo kada bi me ti zamolila.«
Zakolutala je očima, ali i zakoračila bliže suvozačkim vratima. »A jesi
li ikada završio u krevetu s nekim zbog toga što si fotograf?«
Na to pitanje nije bilo pravog odgovora, ali da, ponekad je završilo
tako.
Pročitala je odgovor s njegova lica i odmahnula glavom. »Nemoj mi
reći. Prodaje te dobar izgled i vibra mangupa, je li tako? I žene padnu na to
i zakače se na udicu kao ribe.«
»Da, ali ti si me skužila, tako da za tebe nema pecanja i padanja. Osim
toga, imaš i zaštitu.« Trznuo je bradom pokazavši prema divljoj patki koja
je bila na nogama. »Patku zaštitnicu.«
Oboje su pogledali Abigail, koja se vrpoljila i zabavljala čišćenjem
perja. »Je li zakonito uopće držati patku?« upitao je.
»Ja sam dadilja za patke. Jesi li siguran da nisi i policajac?« zanimalo
je Lilu.
»Zašto? Izgledam li kao policajac?« Osjetio je težinu njezina pomnog
ispitivanja. Znao je što vidi kada ga pogleda. Tamnu kosu, toliko kratko
ošišanu da gotovo ne zahtijeva održavanje - kada se uopće sjeti ošišati je.
Osunčanu kožu i vitku, jaku građu stečenu za dugih mjeseci na mjestima
gdje su tri obroka na dan čista fantazija. Neodređenu odjeću koju je
navikao nositi kako ne bi bio prepoznat kao Amerikanac na mjestima gdje
je biti Amerikancem značilo dosta izvjesnu smrt ili nešto još gore.
»Zapravo«, napokon je izgovorila, »izgledaš kao netko tko donosi
nevolje.« Pogledom je preletjela preko njegova tijela.
»Onu vrstu nevolje koju žene aktivno traže unatoč njihovu boljem
prosuđivanju. Radi se o vrsti kobne genetske greške cijeloga mojega
roda.«
 Bila je u pravu u onome dijelu o nevolji, ali on nikada nije sreo ženu
kojoj bi se to dulje vrijeme sviđalo. »Dobro, sada kada smo ustanovili kako
vjerojatno nisam ubojica, što ćemo dalje? Duga šetnja kući sa...« Rukom je
pokazao na kutiju koja je bila na suvozačkom podu. »Dva psića i štogod
ono bilo, ili -«
»Vijetnamski praščić.«
Pogledao je pobliže. »Jesi li sigurna?«
Nasmijala se. »Jesam!«
»Okej, držat ću te za riječ. Ulaziš li ili ne?«
Odgrizla je još komadić njegova Snickersa i proučavala ga. »Cesta
prema mojoj kući je u radovima«, rekla je na koncu. »Uništena je u
poplavama prošloga tjedna i još uvijek nije popravljena.«
Ako ništa drugo, barem je imala kuću. »Mogu se s time nositi.«
»Ne znam baš...« Odmjeravala ga je pogledom kao da je visoka barem
dva metra, a ne možda metar i pol i to u visokim radnim gojzericama. »Po
mom iskustvu, muškarci su rijetko onakvi vozači kakvima se vole
predstavljati.«
U vojsci je vozio kroz takva žarišta da su se Irak i Afganistan činila
poput Disncylanda. Dovraga, nedavno, kada je radio kao unajmljeni pilot,
vozio je po cestama koje službeno nisu niti postojale. Uopće nije sumnjao
da se može nositi s bilo čime što bi mu priuštio miran rudarski Sunshine.
Očito donijevši odluku, Lilah ga je lagano udarila rukom po prsima
kako bi ga odgurnula sebi s puta. Podsmjehnuo joj se što je pomislila da ga
uopće može pomaknuti, pa joj je to dopustio. Dok je prolazila pokraj njega,
miris njezine kose ispunio mu je nosnice nečim poput... meda, možda?
Štogod to bilo, bilo je bolje od ičega što je omirisao u posljednje vrijeme.
Popela se u kamionet, a kombinezon joj se zategnuo preko leđa dok se
naginjala da provjeri kutiju s ljubimcima.
Da, pomislio je, zaista ne postoji ništa na ovoj Zemlji ljepše od ženske
stražnjice, i neko vrijeme je uživao u pogledu prije nego što je otišao s
druge strane auta i sjeo za volan. »Kamo?«
»Ravno na sjever kroz grad.«
Grad je bio razmjerno miran, kao i njegova putnica. Pa čak i životinje.
Patka na stražnjem sjedištu nije šutjela dulje od dvije sekunde nakon što
je upalio motor.
»Kva, kva, kva...«
Brady je na koncu pogledao u retrovizor. »Hej.« Abigail ga je
pogledala.
 »Znam jedan odličan recept za juhu od patke«, rekao joj je. Lilah je
uzdahnula. Abigail je zašutjela.
Ali ne i životinje pokraj njezinih nogu. Dva psića i praščić hrvali su se i
valjali jedan oko drugoga, imajući vlastitu zabavu za troje.
Na kraju grada, cesta od neobrađenog betona počela se pretvarati u
podignuti, udubljeni asfalt i baš kao što je Lilah rekla, bio je to kaos. Upao
je kotačem u rupu i lagano je probušio.
»Uh-oh«, rekla je Lilah.
»Što je?« Nije mogao pogledati, zato što je bila u pravu - cesta je bila
loša. Da je skrenuo pogled, sletjeli bi s nje. »I Isuse, ti se nisi šalila u vezi s
ovime -« Zastao je kada je Lili otkopčala pojas i pala na pod na koljena.
»Sve je u redu«, nježno je izgovorila i dogmizala prema Bradyju,
dodirnuvši mu list na nozi.
Bio je potpuno nepomičan dok se ona naginjala još dublje, dosežući
mu između nogu...
»Imam te.« Glas joj je bio seksipilan, i još u toj erotičnoj pozi, počela je
proizvoditi zvukove kao da cmače koji su bili ravno do njegovog...
»Evo«, promrmljala je podižući praščića kako bi ga podragala po
prsima.
Brady je ispustio vrlo dug dah i shvatio da je ljubomoran na jebenu
svinju.
Lilah se pokajnički nasmiješila i ponovno popela u svoje sjedalo,
pričvrstivši pojas. »Bjež'mo.«
Trebalo mu je punih 60 sekundi da povrati glas. »Čini se da imaš pune
ruke posla.«
»Pomalo.« Okrenula se u sjedalu prema njemu i pogledala ga. »I
stvarno mi je žao zbog svega. Nije da se opravdavam, ali bila sam noćas
dugo budna i učila i nisam obratila dovoljno pažnje na to što radim.«
»Što učiš?«
»Veterinu. Pokušavam završiti večernju školu preko interneta. Želim
nastaviti studirati veterinu nakon toga.«
»Bit će ovo dug dan.«
»Da. Samo nastavi ravno.«
Izvan grada cesta je bila označena šumom, gustom i neprijateljskom.
Klasični sjeverni Idaho. Nakon što su se otopili ledenjaci posljednjega
velikog ledenog doba, za sobom su ostavili netaknute vijugave rijeke i
jezera svih veličina, neke zabačenije i intimnije od bilo kojeg mjesta u
najudaljenijim kutcima planeta. Jednom davno, ogroman prostor planina
Bitterroot i voda Coeur d'Alenea promijenili su Bradyju život, na način da
su mu dali smisao kada ga je očajnički trebao. Sada ga nije trebao. Znao je
tko je.
Čovjeku koji nije bio baš spreman suočiti se s prošlošću, ona samo što
nije bila gurnuta u lice.
»Onda, što te dovodi u Sunshine?« upitala je, nasmiješivši se kada ju je
pogledao. »Možda samo želim doznati nešto o tipu kojemu ću platiti novi
stražnji branik. Hvala što si podijelio čokoladicu sa mnom.«
»Nema problema.« Gledao je dok je oblizivala posljednje tragove
čokolade s usnica. »Još si gladna?« upitao je podrugljivo.
»Da.« Polizala je prst, na kojem je ostao trag čokolade. Bilo je sigurno
kako to nije mislila napraviti da izgleda seksualno, ali promatrajući njezin
jezik kako prelazi preko usana, slušajući slatkaste zvukove mljackanja dok
je oblizivala prste, ipak ga je uzbudilo. Bilo je teško reći kako izgleda
ostatak njezina tijela u onom radnom odijelu, ali očito to nije bilo ni
najmanje važno.
Bila mu je privlačna i dodao joj je drugu polovicu čokoladice.
Gledala je u to kao da je zlatna poluga. »Na dijeti sam.« Ali je uzela.
»Dijeta jedi što ugledaš, očigledno. Vidim hranu i pojedem je.« Odgrizla je
još jedan veliki komad. »Mislim, trudim se jesti zdravo, ali slaba sam na
brzu hranu. Uh-oh...«
»Što je sad?«
»Abigail, ne.« Okrenula se i povukla naramenicu Bradyjeve platnene
torbe iz patkinog kljuna. »I ona voli jesti.« Lagano se nasmijala, a on je
sebe ulovio kako se na to nasmiješio grubim mišićima lica. Ramena su mu
se opustila i shvatio je da se osjeća opušteno.
I što je bilo još neobičnije - ugodno.
»Jesi li ovdje na odmoru?« Upitala je Lilah, dok je dragala stvorenja u
kutiji pokraj svojih nogu.
»Ne baš.«
Nije nastavila, već se naslonila kako bi gledala prizor, koji je - a to je
bilo općepoznato - bio vrijedan divljenja. Raskošno zelene planine su se
uzdizale pedesetak kilometara u daljinu, neobične stijene oblikovale su
otvore koje su nekada istraživali baš onako kako bi to radio ljutiti
tinejdžer tražeći mjesto kojemu pripada.
Njegova je putnica uživala u tišini, što je - sumnjao je - za nju bilo
neobično. Kad je osjetio da promatra njega, a ne krajolik, okrenuo je glavu
i nakratko susreo njezin pogled. Da, strpljivo je čekala da on prekine
tišinu. Dobra taktika, ali na njemu ne djeluje.
 »Huh«, rekla je na koncu, pomalo zlovoljno.
Osjetio je kako mu se podižu kutovi usana. »Navikla na kopanje po
ljudima?«
»I ispljuvavanje njihovih utroba.« Ozbiljno ga je pogledala. »Težak za
slomiti, Brady Miller, pilot i fotograf. Stvarno težak.«
Nije to bilo nešto što već ranije nije čuo. »Pomislio sam da se isto
može reći i za tebe«, rekao je.
To mu je donijelo dvije stotine watta jak smiješak zajedno s slatkim
pjevnim smijehom. »Istina«, složila se.
Cesta je završavala i on je imao dvije mogućnosti izbora - autocestu
ravno naprijed ili skrenuti ulijevo od uzdižućih šiljaka na oranice, gdje
dokle pogled seže nije bilo ničega osim blagih brežuljaka i skrivenih jezera
i rijeka.
»Lijevo«, rekla je pokazujući na blatnjavu cestu. »I onda ponovno
lijevo.«
Cesta je ovdje postajala uža, izbrazdana i mnogo teže prohodna. »Ah.
Vodiš me u divljinu kako bi me se riješila da ne moraš platiti štetu koju si
napravila na mojem kamionetu.«
Nasmijala se. Smijeh joj je zaista bio fantastičan i osjetio je nešto,
davno zaboravljen val emocija. »Nećeš to niti zanijekati?« upitao je,
pogledavši je na način da je preplaši.
Nije bila. Preplašena. Uopće ne. Zapravo, smiješila se. »Zabrinut?«
upitala je, podignute obrve, lica obasjanog dobrim raspoloženjem.
Još jednom ju je pogledao dugim pogledom - koji mu se sam od sebe
jednostavno oprezno vratio - i potom odmahnuo glavom i nastavio voziti.
»Ja nikada nisam zabrinut.«
»Nisi? Možda bi mene jednom mogao tome poučiti.«
Svakako, jedino što nije namjeravao ovdje ostati dovoljno dugo da
nekoga nečemu pouči.
Njegova zagonetna putnica pomaknula se u svom sjedalu i prekrižila
noge. Podignuo joj se rub kombinezona i tada je dobro mogao vidjeti
njezine gojzerice i dražesne točkaste crno-ružičaste sokne koje su virile
iznad njihova ruba.
A to ga je, naravno, potaknulo da se upita što još ona to skriva ispod
te radne odjeće.
Uzvisine su se povećavale s obje strane ceste koja se sužavala,
zahtijevajući njegovu pozornost. Lovio je tračke nepravilne zemlje i potom
svjetlucave vode, plamsaje svjetlosti u boji zbog koje se promijenila
definicija plave. Cesta se ponovno počela sužavati i na dvostrukom zavoju,
dva od četiri kotača skočila su u zrak.
»Nije loše«, rekla je s divljenjem. »Onda, kako to da pilot ima takve
vještine divlje vožnje? Zato što nisi samo pilot i fotograf.«
»Ne?«
»Ne. Imaš neku mirnu snagu, granicu. Zato sam pomislila da si
policajac ili vojnik.« Bila je u pravu. »Vojnik.«
»Ah«, promrmljala je, ne rekavši više ništa, što ga je i iznenadilo i
istodobno joj je zbog toga bio zahvalan. Ljudi su po prirodi bili znatiželjni,
a njegovi životni odabiri poticali su tu znatiželju, no on nije volio pričati o
sebi.
»Stigli smo«, rekla je Lilah minutu kasnije. »Dome, slatki dome.«
Cesta je završila na malenoj čistini, na čijem je vrhu bila sićušna
koliba pokraj koje je bilo nešto nalik na prostran štagalj. Na natpisu koji je
bio na njemu stajalo je štenara sunshine.
Sa stražnje strane provirivalo je maleno jezero, koje je živahno
svijetlilo, okruženo livadom prepunom cvijeća i obrubljeno ne tako
udaljenim nazubljenim uzvisinama koje su se zabadale u nebo.
Zapravo, Brady je taj predio prilično dobro poznavao, iako je prošlo
mnogo vremena. Osjećaji su se miješali s potrebom da teži ljepoti gdjegod
ju je mogao pronaći i upio ju je potpuno, dopuštajući joj da mu pruži ono
što mu je bolno nedostajalo u životu.
Zadovoljstvo.
Lilah je otkopčala pojas. »Posebno je.«
»Da.«
»Indijanci iz Coeur d'Alena su je otkrili«, rekla je. »Živjeli su ovdje.«
Zaustavila se. »Legenda kaže kako voda ima iscjeljujuće moći.«
Spustio je pogled prema njoj, pitajući se vjeruje li u to.
»Na legendi su zasnivali svoje živote.« Zaustavila se i ugrizla za donju
usnu, kao da je prokleto dobro znala da joj neće povjerovati. »Nemoj se
smijati kada ti ispričam ostatak.«
Nije mu baš bilo do smijanja. Barem ne dok ju je gledao kako muči tu
sočnu donju usnu, da je iznenada poželio umiriti je. Svojim jezikom. Ne,
smijeh mu je bio zadnji na umu.
»Legenda kaže da ako se okupaš na mjesečini, vjerojatno ćeš pronaći
svoju jedinu pravu ljubav.«
»Svakako.« Kimnuo je. »Uvijek je tu neka ponoć. Onda, kupaš li se
često?«
 »Nikad u ponoć.«
Nije se mogao suzdržati, nasmijao se.
Lagano je odmahnula glavom dok su joj se usta počela razvlačiti u
smiješak te je ispružila ruku i prstom dotaknula njegove nasmijane usne.
»Ciničan si«, ukorila ga je.
Prošlo je mnogo vremena otkako ga je netko dodirnuo, neočekivano
ili bilo kako drukčije. Jako mnogo vremena i on ju je uhvatio prstom oko
ručnog zgloba kako bi je zadržao, ostavljajući oči zatvorenima.
»Obzirom na to kako si velik i jak«, izgovorila je nježno, »imaš pitoma
usta.«
Otvorio je oči i pogledi su im se susreli. »Trebala bi znati da ono što
sada osjećam nije pitomost.«
»Ne?« Podignula je obrvu, a sjaj u njezinim očima pokazivao je da se
zabavlja, iako ju je oblio val topline. »Sto ti osjećaš?«
Našli su se na opasnom teritoriju. Za njega to nije bilo ništa novo.
Neke od svojih najboljih poteza učinio je upravo na opasnom teritoriju.
»Pogodi.«
I dalje se smiješeći, nagnula se naprijed tako da su joj usne bile
udaljene tek za šapat. Iako okružena patkom, dva psića i vijetnamskim
praščićem, još uvijek je prekrasno mirisala.
Poželio je naglo privući je k sebi i bolje pomirisati, ali ostao je
potpuno miran, upijajući njezinu blizinu i dopuštajući njoj da preuzme
vodstvo.
Kada je govorila, svaka je njezina riječ sve više približavala njezine
usne njegovima, dah joj je bio topao, s okusom čokolade. »Ja sam više od
onih koji djeluju«, šapnula je i poljubila ga.
Okus joj je bio jednako dobar kao i miris. I onda skoro prije nego što
je uopće počela, povukla se unatrag. »Hvala ti.«
Nije imao pojma za što mu točno sada zahvaljuje, ali htio je još toga.
Njihova povezanost, iako slaba, imala je ipak dovoljno iskri da zapali
njegove motore. »Za...?«
»Za to što si me dovezao čak do ovdje.« Ponovno je dopustila da
svakom njezinom riječju njezine usne okrznu njegove. »I za to što nisi
serijski ubojica.« Zagledala se u njegova usta. »I za... sve.«
Ne baš potpuno svjesna njegovih sposobnosti, preuzela je vodstvo,
povijajući se sve dok se nije izvrnula preko upravljačke ploče prije nego
što je svoja usta prekrila njegovima.
Uz lagan žamor prepuštanja, ovila je ruke oko njegova vrata,
namještajući njegovu glavu i produbljujući poljubac.
 On je time bio zadovoljan.
Izgubio je pojam o vremenu, ali kada se povukla unatrag, bez daha,
loveći zrak, polizala je svoju donju usnu kao da želi uloviti posljednji
tračak njegova okusa.
Poznavao je taj osjećaj. Bio je ošamućen, kao da mu je iz mozga
nestala sva krv. Osjećao se dobro. Dobro, mirno i raspoloženo. Jedna mu je
ruka bila nisko na njezinim leđima, vrhovi prstiju bili su mu zataknuti za
rub gornjeg dijela njezinih hlača, na koži, toploj, glatkoj poput svile dok ju
je drugom rukom uhvatio za vilicu.
»Moram ići«, šapnula je i oslobodila se. Dvaput je pokušala dohvatiti
vrata i promašila. Nagnuo se pokraj nje i gurnuvši ih otvorio joj je vrata.
»A još uvijek smo najmanje sto metara daleko od vode«, promrmljala
je. »Zamisli što bi bilo da smo u vodi.«
Nasmijao se. »Nije stvar u vodi.« Nije bio siguran u čemu je bila stvar,
ali je bio siguran da nije bilo do vode.
»Cinik«, hladno je ponovila, a oboje su bili zbunjeni i uzbuđeni.
Bila je to nevjerojatno primamljiva kombinacija zbog koje je poželio
povući je u svoje krilo i pokazati joj koliko je ciničan. »Istina«, složio se.
»Ali pošalji lopova da uhvati lopova.«
Frknula je prezirno, no - a to je bilo najluđe od svega, osjećao je da ga
privlači od glave do pete. Da. Definitivno opasan teritorij.
»Pričekaj ovdje.« Smugnula je iz kamioneta i nestala negdje u
unutrašnjosti štenare. Vratila se dvadeset sekundi kasnije s karticom
osiguranja. »Zadrži je, imam još jednu.« Dohvatila je Abigailinu uzicu koja
joj je bila oko vrata i zgrabila kutiju. »Hvala na vožnji, strance.« Tada se, uz
munjevit osmijeh, odgegala u onom kombinezonu prema štenari, kao
princeza koja ulazi u svoj dvorac.
 TREĆE POGLAVLJE

Lilah Young prisilila se da prijeđe cijelo dvorište i dođe do ulaznih vrata

štenare prije nego se okrene i baci pogled prema kamionetu.
Još uvijek je bio ondje: Brady Miller, pilot, fotograf, onaj koji se
izuzetno ljubi, naslonjen na volan, kose još uvijek raščupane od njezinih
prstiju, kako je gleda.
Lagano je izdahnula i pritisnula rukom trbuh. »Isuse Bože«,
prošaptala je.
»Kva«, oglasila se Abigail.
Tiho se nasmijavši, Lilah je otvorila vrata i uspjela se osmjehnuti
svojem suradniku, Cruzu Delgadu. »Vratila sam se. Opet.«
Cruzovo savršeno građeno čvrsto tijelo bilo je na istom mjestu kao i
dvije minute ranije kada je utrčala - bio je ispružen na leđima nasred
njihove primaće sobe, s Lulu na trbuhu.
Lulu je bilo janje koje je mislilo da je psić. Pripadalo je jednom od
njihovih klijenata koji je bio izvan grada na nekoliko dana i ponekad je
usred dana trebalo malo više pažnje.
Okej, cijelo vrijeme je trebalo malo više pažnje. Lulu je bila željna
malo više pažnje. »Koliko ti puta moram reći«, govorila je Lilah janjetu.
»Cruz je moj.«
Cruz se nacerio i potom gurnuo Lulu sa sebe i sjeo. Svilenkasta tamna
kosa pala mu je na lice, ali on ju je odgurnuo natrag, gledajući prema Lili
nasmijanim pogledom očiju boje čokolade. »Bila je usamljena. Igrali smo
se lovice. Ona je pobijedila.« Ustao je, dohvatio Abigail i nestao straga.
Kada se vratio bez patke, uzeo je kutiju iz Lilinih ruku i nasmiješio se
trima uspavanim ljepoticama. »Jesu li bili dobri?«
»Ni približno, mali divljaci. Nemoj da počnem.«
Cruz je pogledao kroz prozor prema kamionetu koji se okretao u
prednjem dvorištu. »A gdje je tvoj Jeep?«
Stvarno nije željela o tome razgovarati, barem ne dok je još mogla čuti
motor Bradyjeva kamioneta, jer bi joj se već od samoga zvuka stvrdnule
bradavice. »Jeep je ostao u gradu. Ne pitaj. Za danas je bilo dovoljno ludila.
Imamo punu kuću, a dobila sam poruku i da imamo novu intervenciju u
Belle Havenu.«
Ona i Cruz izmjenjivali su se u smjenama što je omogućavalo da
štenara bude otvorena dnevno dovoljno dugo kako bi funkcionirala.
Trguju između dviju smjena - šest ujutro i dva popodne - uz povremenu
ispomoć školske djece tijekom vikenda i po potrebi.
Lilah obično radi ujutro, jer Cruz nije jutarnji tip. Ali večeras on ima
gažu u gradu, gdje nastupa kao bas gitarist u rock bandu, pa tamo mora
biti u šest sati. Osim što se bavila štenarom, Lilah je bila i osoba kojoj su se
obraćali kada su bile u pitanju napuštene životinje. U tom području nije
bilo službene društvene organizacije te vrste, pa kada je neka životinja
trebala privremeno sklonište, bilo je to kod nje. To je ponajviše bilo zato
što nije mogla podnijeti nečiju patnju i činjenice da se previše vezivala za
svaku životinju s kojom bi došla u dodir.
Spašavanje životinja nije bio posao koji je donosio dobit i ovisio je o
donacijama, pa su Lilah i Cruz teško radili kako bi uopće održali štenaru
na životu.
A od nje su živjeli. Tipičan radni dan počeo je u cik zore s
dokumentima klijenata prostrtima ispred nje. Pregledala je sve ljubimce
koji su došli ili su odlazili i odlučila gdje će ih smjestiti. Zgrada je imala
nekoliko odjela: vanjski te unutrašnji obor i unutrašnju igraonicu, gdje su
mirne i dobro dresirane životinje mogle boraviti zajedno pod budnim
nadzorom. Ne tako mirne i razdražljive životinje bile su odvojene i njima
se bavilo zasebno. To su obično bile one životinje koje bi Lili najviše
prirasle srcu.
Dio vođenja jutarnjih zabilješki uvijek je uključivao i pregled svih
drugih važnih događaja, kao što su dogovori s veterinarom, posjeti
klijenata i bilješke zaposlenika. U današnjem slučaju, radilo se o
napuštenom psu ostavljenom u Belle Havenu, veterinarskom centru
udaljenom osamstotinjak metara niz cestu.
Belle Haven su vodila dva njezina najbliža prijatelja, Adam i Dell.
Čuvali su psa za nju. Ona bi ga pokupila i brinula se za njega dok ga ne bi
udomila. Ali najprije je bacila pogled na samu sebe. »Prekasno sam ustala
da bih se stigla otuširati. Sada ću to nabrzinu učiniti, prije nego što
krenem u Belle Haven.«
»Trebaš li me da ti nasapunam leda?« Uputila je Cruzu dug pogled.
»To se već dogodilo, sjećaš li se?«
»Sjećam se da je bilo dobro.«
»Aha.« Izlazili su otprilike dva tjedna prije nekoliko godina, sve dok
nisu shvatili kako im više odgovara da budu prijatelji. »Osim u dijelu u
kojem smo jedno drugo izluđivali«, podsjetila ga je.
»Da.« Uzdahnuo je. »Možda da poradiš na tome da me prestaneš
izluđivati?«
 Nasmijala se. Život u malom gradu otežavao joj je pronalazak
muškarca s kojim bi se slagala.
Prije svega, nije ih bilo toliko da bi mogla birati, a onih nekoliko koji
su bili na raspolaganju, njih je predugo poznavala. Oduvijek.
Voljela je Cruza, ali trebalo je proći mnogo vremena da to shvati. I što
je bilo najvažnije, nije bila zaljubljena u njega i nikada to neće biti.
Isto je vrijedilo i za njega. Želio je biti središtem ženina svemira, a ona
je imala previše stvari u svome životu da bi se nekome predala u
potpunosti. Srećom, oboje su preživjeli taj pokušaj i nastavili su zajedno
raditi. »Da pogodim - Marie te ponovno nogirala?«
Slegnuo je ramenima. »Pomalo.«
Lulu se zabijala glavom u Lilina bedra, sve dok se Lilah nije sagnula i
pomilovala janje po ušima. »Što si ovoga puta učinio?«
Uzdahnuo je. »Zaboravio sam našu godišnjicu.«
»Koju godišnjicu? Izlazite tek nekoliko mjeseci.«
»Ne tu vrstu godišnjice.« Kada je znakovito podignuo obrvu, ona je
zakolutala očima.
»Previše informacija za mene. I izvoli joj se iskupiti. Uvjerena sam da
ćeš smisliti kako.«
Razmišljao je o tome kada je Lilah krenula van. Živjela je u maloj
kolibi odmah pokraj štenare i kada je ušla u to sićušno ugodno mjesto,
odahnula je. Bilo je uredno, čisto i toplo, i za razliku od gotovo svega
ostalog u njezinu životu, bilo je samo njezino.
No...
No, iako su od tada prošle tri godine, još uvijek je bilo pretiho bez
vedroga glasa njezine bake. »Mijau.«
Lilah je spustila pogled na crnu mačku s tri noge koja joj se obavijala
oko gležnjeva. Bilo je životinja koje je spašavala i dolazile su i odlazile iz
njezina života, čekajući strpljivo novi dom, ali Sadie joj je bila miljenica.
Lilah je znala da to nije pošteno, ali trebalo je to reći njezinu srcu. Dva
puta je mogla udomiti Sadie, ali nije bila u stanju to učiniti.
Kada god je postojala samo naznaka da je životinja bila krhka, bilo joj
je teško prepustiti je udomiteljskoj obitelji. I iako Sadie nije bila krhka, bila
je posebna.
Dobro, bilo je točno da su joj sve bile posebne. Nije si mogla pomoći,
nikada se nije mogla natjerati na to da nešto napusti. Osim toga, znala je
kako to izgleda.
 »Mijau«, izustila je Sadie, zabijajući svoju malenu glavu u Lilinu
potkoljenicu.
Lilah ju je podigla i privila uza se.
Sadie se činila malenom i zbog toga je izgledala kao mačić iako je bila
potpuno odrasla. Pogrešno je bilo misliti kako ima i karakter mačića. Nije
imala. Bila je zločesta kao vrag.
»Nedostajala sam ti danas?«
Sadie joj je pospano trepnula, dok joj se iz grla čula tutnjava od
predenja kada se naginjala - i ugrizla Lilah u bradu. »Isuse, gladna si?«
»Mijau.«
Trljajući je po bradi, Lilah je otišla do prozora. Možda Bradyjevog
kamioneta više nije bilo, ali je ostalo sjećanje na njegova usta na
njezinima. »On je bio nešto prepotentniji od drugih, ali vjeruj mi, to mu
dobro stoji.« Susrela je Sadiein začuđeni pogled. »Hej, nemoj me osuđivati.
Prošlo je mnogo vremena.«
I ona je bila usamljena.
Bilo je točno, trebala je... nešto.
Zapravo, nekoga. Trebala je nekoga. No Sunshine je bio malen, a
problem nije rješavalo to što su je Adam i Dell čuvali kao da su joj starija
braća, jasno dajući do znanja svakome tko je imao nečasne namjere kako
se igra sa životom.
Što joj je pružalo slabu mogućnost odabira i potajnu čežnju za nekim
nečasnih namjera.
Kao što je Brady...
Znala je zašto su Adam i Dell to činili. Oni su bili ti koji su joj pomogli
da se pribere nakon što se vratila u Sunshine tijekom druge godine
koledža da se mirno i potpuno raspadne.
Razlozi su bili komplicirani, ali ukratko, umrla joj je baka i dopustila
je dečku da je uništi. Trajalo je to neko vrijeme, ali konačno je pokupila
komadiće i krenula dalje. Ojačala je. Adam i Dell su to znali, ali stare je
navike bilo teško mijenjati. »Zar je tako loše to što želim muškarca u svom
krevetu?« upitala je Sadie.
Sadie je samo gledala u nju tim mutnim zelenim očima i Lilah je
uzdahnula. Uglavnom iz dosade, bila je prilično neuspješna u nabavljanju
frajera koji će prijeći Adama ili Delia. Pošteno, jer su dečki bili prilično
dobri u šuljanju i šetanju uokolo kao psi čuvari.
Cruz, recimo.
 Ali Cruza nije niti računala, jer nije umirala za njim. A željela je
umirati, dovraga.
Misli su joj odlutale na Bradyja i ona je zadrhtala. »Poljubio me je«,
rekla je Sadie.
Zapravo, ona je njega prva poljubila, a onda je on preuzeo. I to itekako
je preuzeo, onom snagom koja lomi kosti i koja je ozbiljno uzdrmala njezin
svijet. Oborio ju je potpuno, na dobar način, na način koji je nesvjesno
tako očajnički trebala.
A ona mu je udarila kamionet. »Bože«, zastenjala je i pokrila lice.
»Kakav sam ja idiot.«
»Mijau.«
»Okej, ne priznajem mišljenje iz tvoje perspektive, puno ti hvala.«
Izvukla je mobitel i s brzog biranja nazvala Delia. Njih troje blisko su se
povezali u proteklih nekoliko godina, kad su dečki kupili nekretninu malo
niže od njezine kuće i izgradili centar za životinje. Nisu imali obitelj koju
bi spominjali, a ona je upravo izgubila baku pa su si stvorili vlastitu obitelj.
Dellov telefon bio je preusmjeren na govornu poštu, pa je pokušala
dobiti Adama. Ista stvar. »Imam ljubavni trenutak«, rekla je u svojoj
poruci. »Nešto posebno. Najprije se idem otuširati, a onda ću doći po psa i
tada vam o tome sve ispričati. Oh, da, i trebat ću malu pomoć oko Jeepa.«
Centar Belle Haven bio je dovoljno blizu Coeur d'Alena i susjednih
manjih gradova kao što je Sunshine da posluži za pripitomljene životinje,
a također je bio i idealno smješten na poljoprivrednom zemljištu, koje se
može pripremiti za prihvat većih životinja, divljih i domaćih. Dell se
pobrinuo za obučeno osoblje i ugled koji se proširio na cijeli sjeverni dio
zemlje. Adam se bavio potragom i spašavanjem. Trenirao je i uzgajao pse
za vojsku za cijelu zemlju i također je bio vrlo dobro poznat - previše za
njegov ukus.
Lilah je odložila telefon i skidala sa sebe odjeću na putu do kupaonice,
prošavši pokraj kuhinjskog stola, na kojem su još uvijek bili njezin laptop i
knjige. Tamo je zaspala malo iza ponoći i probudila se sa stranicom knjige
iz biokemije zalijepljenom na lice.
Još uvijek nije završila s učenjem, a imala je pismene obaveze i
polugodišnje ispite iz fizike i biologije, ali to će morati pričekati. Neurednu
radnu odjeću ostavila je da padne bilo gdje. Poslužila je svrsi jutros kada
su čistili staju, ali sigurno nije bila prikladna za susret sa zagonetnim
strancem. Pitala se što je mislio o njoj, a onda je rekla sama sebi kako to
uopće nije važno.
Osim toga, on ju je poljubio - pa kako bi ga onda mogla udaljiti njezina
pojava?
 Pustila je vodu da teče po njezinu tijelu, a zatim se okrenula prema
polici, prepunoj njezinih sitnih užitaka - sapuna i pilinga svih mirisa.
Kokos, odlučila je. Danas se osjećala kao kokos.
Dok je topao miris oko nje prožimao kupaonicu, ona se opuštala,
stojeći dugo pod mlazom, razvlačeći koliko god je mogla, bez žurbe da se
suoči s ostatkom svojega dana.
»Joj!« kriknula je kada je voda iznenada postala hladna, kao što se to
stalno događalo, zahvaljujući njezinom prastarom bojleru.
Drhteći, izašla je iz tuš kabine i stala na kupaonski tepih, udarivši
koljenom u wc školjku, što je bila samo zadnja sitnica u nizu. »Sranje!«
Sadie se smješkala, sjedeći u lavabou najčednije što je mogla. »Sranje
se zapravo ne računa kao prostota«, rekla je Lilah u svoju obranu dok je
posezala za ručnikom. »To je gotovo i legitimno pridjev.«
Sadie je podignula stražnju nogu kako bi se oprala.
»Da, da.« Lilah se sagnula po odjeću i gurnula ruku u prednji džep da
izvadi dolar. Odnijela ga je u kuhinju i ubacila u staklenku za psovke na
kuhinjskom ormariću. Staklenka za psovke je bila ideja gospođe Morrison,
vlasnice papagaja koji je bio kod Lile tjedan dana prošloga mjeseca dok je
gospođa Morrison bila na krstarenju u Meksiku. Kada se vratila, papagaj je
imao obogaćen rječnik riječima kao što su »smeće«, »sranje«, i
»prokletstvo, Cruz!«
U staklenci je bilo barem pedeset dolara.
Kada ih bude dvije stotine, Lilah će ih potrošiti na dan u wellnessu.
Ovim tempom, to će biti već sljedećega tjedna.
Navukla je čiste traperice i majicu okruglog izreza, potom ubacila
dvije kriške kruha u toster, od kojih je jedan bio okrajak, jer je trebala ići u
kupnju namirnica. To je bio posao koji je trebala obaviti usput uz čišćenje
sanduka iz štenare. Kada je tost iskočio, zabljesnula su i ugasila se svjetla
u kuhinji. Opet je pregorio osigurač. Na vrhu jezika joj je bila vrlo ružna
riječ od četiri slova, koju je progutala jer je već bila bankrotirala i
dohvatila novi osigurač iz hrpe u ladici.
Kući je bilo potrebno više popravaka nego što je njoj samoj bilo
potrebno disanje, ali zasad, s poslovnim zajmovima koji su joj visjeli nad
glavom i dugom prema školi koji joj tek slijedi, Lilah je bila poput
utopljenika. Promijenila bi osigurače kada bi pregorjeli - što se događalo
stalno - jer je to još uvijek bilo jeftinije nego nanovo napraviti cijelu
električnu instalaciju, što će biti potrebno učiniti što prije. Od same
pomisli na to stezalo ju je u prsima.
Čuvaj živce, rekla je samoj sebi, za onda kada ćeš ih zaista trebati.
Uzdahnuvši, pogledala je tost. Morala je izostaviti maslac, jer je tako bilo
zdravije - a također i zato što je lako mogla opravdati sladoled kasnije. No,
ipak je dodala džem od jagoda, jer hej, to je ipak voće.
Izašla je i krenula u Belle Haven. Put je bio natopljen od obilnih kiša
prethodne noći, a grubi teren pod njezinim je čizmama bio mek poput
spužve. Voljela je biti vani nakon kiše i duboko je udisala miris mokre
prirode. Miris koji je voljela više od svih.
Iza jezera prostirao se brežuljak za brežuljkom, a iza njih uzdizali su
se visoki vrhovi Coeur d'Alena, boja tako dubokih i očaravajućih da je
krajolik izgledao poput slike.
Put je završavao u centru. Sama zgrada bila je nepravilna dvokatnica,
s nekoliko obora i prostranom stajom bočno te još nekoliko manjih
objekata za opremu. Lilah je prešla preko parkirališta i vidjela kamionete
Adama i Delia. Adamov je bio svježe opran i sjajan kao i uvijek, dok je
Dellov bio prekriven debelim slojem prašine, pun radne opreme,
sportskih stvari i još koječega što je odložio i na to zaboravio. Nasmiješila
se. Uostalom, samo to što se tamo našla ispunilo ju je mirom. Osim što je
odmah do njihovih kamioneta bio i treći.
Stražnji branik ovog kamioneta bio je razbijen i udubljen, kao da se
netko u Jeepu - netko jako umoran i preopterećen poslom - zabio u njega.
O Bože. Brady je bio parkiran na parkiralištu pokraj njezinih najboljih
prijatelja, kao da je dijelom njihova svijeta.
I onda se dosjetila gdje je ranije čula njegovo ime. Pojavila se
neobična mješavina straha i slutnje u njezinoj utrobi, zajedno s nečim
drugim što nije baš znala objasniti i s čime nije znala što bi.
Ušla je na glavni ulaz i mahnula Jade, tajnici koja je razgovarala na
telefon iza pulta. Radilo se o prostranom otvorenom prostoru koji je na
isti način dočekivao i dvonožne i četveronožne klijente i udobnom dijelu
za sjedenje smještenom kako bi privukao ljude do ogromnog staklenog
zida s pogledom na prirodu i tamošnje životinje.
Tri konja bila su vani u jednom od ograđenih pašnjaka uz konjušnicu,
ovca je bila u drugom, a duž ograde bilo je jato gusaka koje su se gegale od
jezera da vide što se događa.
Unutra je nekoliko ljudi sjedilo u čekaonici zajedno sa svojim psima i
mačkama i, u jednom slučaju, zecom u košari.
Lilah je prošla, krenuvši prema uredima, zaustavivši se tek kako bi
bacila pogled van na prekrasan dan, prvi bez kiše u dva tjedna. Što bi dala
da može sjediti na deki ispred jezera, s nogama koje joj zapljuskuje voda i
dobrom knjigu u rukama - a da to nije njezina knjiga iz biologije. No,
prošlo je mnogo vremena otkako je mogla bezbrižno besposličariti.
»Nikad ne dosadi, zar ne?«
 Okrenula se na zvuk muškoga glasa koji joj je bio poznat kao njezin
vlastiti.
Dell je prijateljski prebacio ruku preko njezina ramena. On je bio
neobuzdan, ali bezazlen udvarač i mogao je postići da se
devedesetogodišnja žena osjeća poželjnom, kao i da za njim trepću
djevojčice. Jedan od razloga bio je njegov dobar izgled. Bio je visok gotovo
dva metra i još uvijek građen kao nogometni bek koji je nekoć bio. Imao je
meku tamnu kožu koja je odavala njegovo indijansko porijeklo i oči oštra
pogleda. Njegova crna kosa uokvirivala mu je markantno lice. Nosio je
zavrnute rukave, košulju raskopčana ovratnika koja je visjela izvan ruba
iznošenih traperica i izgledao bi kao klinac, da ga nisu odavale oči. One su
govorile da je vidio previše za svojih nepunih trideset godina.
No, osmijeh mu je bio vražji. Lomio je srca na sve strane, a da toga
nije bio niti svjestan.
Bio je srce i duša Sunshina i stijena svih njih.
»Pokušala sam te dobiti na telefon«, promrmljala je, okrećući se
prema njemu u zagrljaj.
»Bio sam u ordinaciji. Uzvratio sam ti poziv - nisi dobila moju
poruku?«
»Ne.« Izvadila je mobitel i sada vidjela propušten poziv. »Vjerojatno
sam se tuširala.«
»U redu je.« Bili su izvan pogleda ljudi koji su ga čekali i on joj se
nasmiješio pogledavši je. »Imamo novosti.«
»O čemu?«
Dell ju je okrenuo prema hodniku, gdje je Adam izlazio iz svojega
ureda. Mršaviji od Delia, Adam je bio građen više kao boksač, snažan,
oštrih kontura i žilav - osim u licu.
Imao je lice anđela. Njezina anđela. Tamne razbarušene kose, jak i,
baš kao Dell, razarajućeg osmijeha, kada bi ga želio upotrijebiti.
Čovjek koji je bio s Adamom imao je jednak zločesti osmijeh - kao što
je već i predobro znala. Gledala je Bradyja kako dolazi prema njima i
morala si je priznati čudnu privlačnost dok joj je podrhtavalo nešto nisko
u trbuhu. Nastojala je izvana djelovati mirno, no u sebi je mislila na to
kako ju je prije pola sata ljubio dok nije počela presti.
»Sjećaš li se kad smo Adam i ja živjeli kod udomitelja na Outback
Roadu?« upitao ju je Dell tiho.
»Da. S čovjekom koji vam je na kraju ostavio novac za kupnju ove
zemlje.«
 »Sol Anders«, rekao je Dell. »Uzeo je Adama i mene, ali od ranije je
imao još jedno dijete.«
Lilah ih tada nije poznavala, ali Dell joj je pripovijedao o tom drugom
dječaku. On je bio nekoliko godina stariji od Adama, ranije je završio školu
i otišao u vojsku.
Brady, naravno. Ona je već čula njegovo ime, ali ga nije povezala s
fenomenalnim strancem.
I to ne bi bilo tako da ih je Brady posjećivao - no nije, niti jednom u
zadnjih nekoliko godina otkako je ona bila bliska s Dellom i Adamom.
»Izgubljeni polubrat.«
»Nije izgubljen«, rekao je Dell. »Bio je u Specijalnim snagama, a potom
radio izvan zemlje. Dugo smo ga pokušavali dobiti da dođe vidjeti što smo
napravili. Sada je konačno ovdje.«
Brady još nije progovorio; tek im se sada dovoljno približio da to
učini, no ona je osjećala težinu njegova pronicljivog pogleda. A u stvari,
gledala su je sva trojica. Bilo je toliko izluđujućeg testosterona u sobi da je
jedva mogla disati. Brady je imao jednako grub, hladan, oprezan nastup
kao Adam i Dell, a njih trojica zajedno - Bože pomozi.
Trojica jednakih - jedan drugome nalik kao jaje jajetu.
Nikada nije potpuno shvatila zbog čega Bradyja nije bilo toliko dugo.
Niti su to Dell i Adam ikada rekli. Davno je otkrila kako momci nisu bili
baš otvoreni s emocijama i detaljima.
Dok je tamo stajala i upijala šok, Adam joj se približio kako bi je
pozdravio na uobičajen način - povukao bi je za kosu. »Hej, Nevoljo.«
»Hej.« Nije mogla prigovarati za nadimak. Sama ga je zaradila.
Dovraga, zaradila ga je već samo jutros.
Adam je spustio svoju ruku do njezine kako bi je uhvatio, stisnuo ju je
za ruku i zatim pokazao prema čovjeku čiji je kamionet udarila, čovjeku
koji je bio toliko atraktivan da je podsjetio njezine hormone kako se još
uvijek mogu rasplesati. »Lilah«, rekao je Adam. »Ovo je -«
»Brady Miller«, promrmljala je.
Bradyjeva su se usta izvila u lagan ironičan osmijeh, a oči su svijetlile
na jednak način. Lagano je pognuo glavu u njezinom smjeru. »Lilah.«
Dell ih je iznenađeno pogledao. »Vi se poznajete?«
Brady je podignuo obrvu u Lilinom smjeru, jasno joj prepuštajući
riječ.
Sjajno. Mrzila je objašnjavati. »Pa, to je zapravo smiješna priča.«
Uspjela se slabašno nasmiješiti. »Mi, hm« - podignula je rame - »smo imali
malen sudar jutros.«
 Brady je ruke držao u džepovima i ljuljao se na petama. Očito je
uživao, bezobraznik, i neka je prokleta ako nešto duboko u njoj nije
reagiralo na svu tu dosadnu karizmu i mušku samouvjerenost.
»Imali ste malen sudar«, ponovio je Dell i odmahnuo glavom. »Što to
točno znači?«
»To znači...« Sranje. »U redu, bilo je to više kao da sam se ja zabila u
njega.«
»Objasni«, rekao je Adam. Sve riječi su bile uzaludne kada je Adam
govorio.
»Doslovno«, rekla je. »Ja sam se zabila u njega. Svojim Jeepom sam se
zabila u njegov kamionet.«
Bradyju su usta trznula, iako mu je pogled ostao oštar.
Ali ne tako oštar kao i oni dvojice muškaraca koje je Lilah smatrala
svojom braćom, dok su oni na isti način promatrali i nju i Bradyja.
pogotovo Bradyja i način kako ju je gledao.
Što je bilo otprilike onako kako bi tigar promatrao svoj plijen nakon
duge, hladne, gladne zime.
O, dobri Bože. Ona definitivno nije stavila dovoljno dezodoransa za
ovakvu situaciju. I što je bilo još gore? Baš jutros mogla se zakleti da je bila
potpuno sretna i zadovoljna svojim životom. Naravno da je imala previše
posla i da je bila nadomak najvećoj financijskoj katastrofi svih vremena, i
da, borila se s nejasnim osjećajem usamljenosti, ali u usporedbi s mnogo
ljudi, bilo joj je dobro.
Stoga nije mogla objasniti ovaj novi nemir.
Ali tada joj se pogled spojio s Bradyjevim i morala je popustiti. Može
objasniti.
On je bio kriv za sve.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Brady je bio na svim kontinentima. Govorio je tri jezika dovoljno dobro da

bi nekamo stigao i toliko da bi mogao razumjeti pregršt toga. Tijekom
godina prikupio je cijeli niz vještina - na neke od njih bio je ponosan, a na
neke baš i nije bio. Vidio je puno sranja. Dovraga, učinio je puno sranja.
Stoga je znao kada se treba povući i pustiti neka situacija ide svojim
tijekom.
Ovo je bio jedan od takvih slučajeva.
Razlog zbog kojega je bio ovdje bio je složen i vratio ga je unatrag,
starim vezama za koje čak više nije bio niti svjestan da postoje. Otišao je
od svoje premlade majke, ovisnice, kada je imao pet godina, ujaku koji je
bio distanciran i strog s djecom. Do vremena kada je postao tinejdžer bio
je smješten u grupu namijenjenu udomiteljima. Bio je slabašan, mršav,
kržljav i lakovjeran.
Sve dok nije stigao kod Sola Andersa.
Sol je bio težak tip, kauboj i veterinar za velike životinje. Uz njega,
Brady je dobio dvije stvari koje nikada prije nije imao - prihvaćanje i način
za rješavanje svoje ljutnje.
U Solovom podrumu bila je teretana s vrećom za boks i Sol je naučio
Bradyja kako da je dobro iskoristi.
Kasnije, još dva ›izgubljena slučaja‹ stigla su k njemu na skrb. Živjeli
su zajedno dvije godine prije nego što je Brady završio srednju školu
godinu dana ranije i otišao u vojsku.
Adam i Dell.
Sol je umro u suludoj nesreći na jahanju nekoliko godina kasnije - na
divljem mustangu u Montani, dok je skupljao stado za državu - Brady je
bio profesionalac u preživljavanju i dobivao je svoje bitke. Otišao je na
služenje višestrukih tura s vojskom, gdje je i naučio letjeti u svemu što ima
motor, a u međuvremenu je i radio u nekom koledžu.
Sve to vođen snažnim sjećanjem na Sola.
Znao je da je Sol ostavio nešto novca, da ga je razdijelio na trojicu
izgubljenih; njega, Adama i Delia. No, Brady je odbio uzeti svoj dio. Nije
mu bio potreban. Stoga ga je prepisao na Delia i Adama i nastavio sa
svojim životom lutalice, dok su oni kupili zemlju i izgradili centar za
životinje. Izgradili vlastiti život.
Bradyja su naveli kao vlasnika njegova dijela zemlje, što on nije ni
znao. A ove godine su dobro poslovali i željeli su u to uključiti Bradya.
 Međutim, Brady to nije želio. Nije imao potrebu za mjestom koje bi
nazvao domom ili za novcem za koji su Dell i Adam osjećali da mu duguju.
Oni su to znali i došli su mu s mamcem za koji su znali da mu neće
moći odoljeti - helikopterom kojega je trebalo obnoviti i prilikom, iako
kratkotrajno, da leti sigurno u dobroj staroj Americi.
Bilo je lijepo to što su učinili u čast svoje kratke zajedničke povijesti
od prije milijun godina, one u kojoj je bilo ukradenih slatkiša, pornografije
i mnogo kasnonoćnih iskradanja na njihovim biciklima... Ali Brady ni
najmanje nije sumnjao kako je Lilina povijest s njima zašla daleko dublje.
Tako je dopustio da se drama odvije bez njega.
»Jesi li zbog toga ovamo došla pješice umjesto da se dovezeš?« upitao
je Adam Lilu, tihim glasom kako ga ne bi mogli čuti pacijenti i njihovi
vlasnici, koji su iza ugla čekali Delia. »Zato što si imala nesreću?«
Adamov glas bio je otresit i osoran. I premda nije bio tako očito
tamnoput i tamnih očiju kao Dell, djelovao je mračno kao osoba i mogao je
biti pakleno zastrašujući.
Osim što se Lilah nije činila zastrašenom.
Uopće.
»To je osamstotinjak metara«, rekla je. »Jedan dobar trening.«
»Aha. Osim što mrziš vježbati«
»Možda su mi traperice preuske i trebala sam potrošiti kalorije«,
rekla je. »I da budem iskrena, nije to baš bila nesreća, više jedan mali
›ups‹. To se moglo dogoditi bilo kome.«
Brady se nakašljao, a ona ga je ružno pogledala prije nego što se
ponovno okrenula prema Adamu. »A možda bismo moju glupost mogli
analizirati kasnije, jer sam danas stvarno zauzeta.«
Adam je izvio usta u jednom kutu. »Stvarno? Možemo raspravljati
kasnije o tvojoj gluposti? Obećaješ li? Jer inače mrziš razgovarati o svojoj
gluposti.«
Lilah ga je gurnula, lakoćom prisutnom između dvoje iznimno bliskih
i vrlo intimnih ljudi.
Brady ih je oboje proučavao ne bi li primijetio postoje li bilo kakve
naznake seksualne napetosti, pitajući se jesu li bili i ljubavnici osim što su
bili prijatelji.
Lilah je ponovno gurnula Adama. On se nije pomaknuo. Umjesto toga,
ulovio ju je, obgrlio rukom oko vrata i povukao je bliže, trljajući prstima
njezinu glavu sve dok mu nije opsovala i udarila ga u trbuh.
 Ne, Brady je zaključio. Sigurno nisu bili ljubavnici. Ovo je sigurno bio
bratsko-sestrinski odnos.
»Pendejo«, promrmljala je Lilah, pokušavajući popraviti kosu koju joj
je Adam razbarušio.
Glupan. Upravo je prozvala glupanom Adama, tipa od skoro dva
metra čvrstih mišića.
»To je jedina ružna riječ koju ona zna«, rekao je Adam, gurnuvši je još
jednom postrance. »Vjerojatno je došlo vrijeme da naučiš nešto novo,
Nevoljo.«
Lilah se ispravila u ramenima i lagano zabacila glavu, kao da se ne želi
zamarati s detaljima. »Slušaj, dok se ovako lijepo zabavljate, ja imam dva
psića, praščića, dvije mačke, janje i patku o kojima trebam brinuti. Moram
se vratiti na posao. Gdje je pas kojega treba pokupiti?«
»Pen 3«, rekao je Dell. »Mužjak, odrastao, kastriran, mješanac.
Pažljivo slušajte - ostavljen je u skladištu i čini se da ga je udario
automobil.«
Brady je gledao kako se nehinjene emocije izmjenjuju na Lilinom licu.
Užas, tuga, odlučnost. »Ozljede?« upitala je.
»Hernija dijafragme«, rekao je Dell. »I da, operirao sam. Dobro sam ga
sredio.«
Prestala je sva njezina zabrinutost i ona se slatko osmjehnula Dellu,
očiju punih radosti. »Koliko to stoji?«
»Pro bono za tebe, kao i uvijek, slatkice. On se već osjeća mnogo bolje i
spreman je za odlazak kada ti budeš spremna. Lijekovi su s njim. Oh, i budi
oprezna, malo je plah i tjeskoban, posebno s ljudima. Vjerojatno bi trebala
upozoriti Cruza.«
Adam joj je ponovno razbarušio kosu koju je netom uredila. »Pričekaj
me zajedno s njim ispred u pet i ja ću te odbaciti natrag. Ići ćemo pogledati
tvoj Jeep.«
Uzdahnuvši, odustala je od frizure i prošla pokraj Delia i Adama. Kad
je došla do Bradyja, pogled joj je postao pomalo oprezan.
Istuširala se i preodjenula. Njezina duga smeđa kosa bila je mokra i
valovito je padala na ramena, odmaknuta s lica sunčanim naočalama, koje
je odgurnula na vrh glave. Više nije bila u radnoj odjeći i tijelo čiji je izgled
ranije mogao samo naslutiti sada je bilo vidljivije u uskim trapericama
koje su joj stajale kao salivene i pletenoj majici koja je otkrivala izazovnu
građu.
Lilah Young dobro se uredila.
 Prošla je pokraj njega bez riječi, samo tako, davši mu tek brzi
nagovještaj mirisa svoje kose.
Kokos. Mirisala je poput Pina Cokule, od čega je ožednio. I ogladnio.
Ili se možda radilo samo o njoj. Možda je ogladnio od nje.
Njišući bokovima, prošla je pokraj pulta od recepcije, razmijenila
osmijeh s djevojkom od dvadeset i par godina koja je bila iza i potom
nestala straga bez da se osvrnula. Što je bilo u redu, zato što je Brady
vjerojatno gledao dovoljno za oboje. Ali, dovraga, imala je jako dobru
stražnjicu. Susreo je Adamov mračan pogled - onaj koji je jasno govorio
reci-mi-da-joj-ne-gledaš-u-guzicu.
»Je li se ona danas ozlijedila?« upitao je Adam. Glas mu je bio tih, čak
opušten, no Brady se nije dao zavarati.
Adam nije bio zadovoljan.
Nije trebalo biti genijem da se shvati tko je time bio nezadovoljan.
»Ne«, odgovorio je Brady. »A i ja sam dobro - hvala na pitanju. Gle, bilo je
baš kao što je rekla, lagani sudar. Ja čak tada nisam ni bio u kamionetu. To
se dogodilo ispred 7-Elevena.«
Dell je odmahnuo glavom prema Adamu. »Ponovno je prejako
nagazila.«
Prejako nagazila? Što je to značilo?
»Adame«, zazvala ga je žena s recepcije. »Na telefonu je žena koja
kaže da je vidjela tvoju sliku u Coeur d'Alene Chroniciu.«
»Pa?« upitao je Adam.
»Pa kaže da si seksi i želi znati jesi li slobodan. Kaže da je ona kao
jedan od tvojih zlatnih retrivera, slatka i da se dresirati.«
Dell se nacerio.
Adamu je trznulo lijevo oko.
»Ovo za pultom je Jade«, rekao je Dell Bradyju. »Ona je odgovorna za
stvari, a kad kažem odgovorna, mislim Odgovorna«
Iza pulta suzdržana prekrasna Jade podigla je obrvu, kao da je to
uopće ne zabavlja.
Dell, koji se činio kao da se zabavlja dovoljno za njih oboje, nastavio
je. »Zadrži se na njezinim dobrim stranama. Najoštrija je od svih nas, ali
nikada nije naučila kako se opustiti.«
»Samo dok sjedim ovdje, znaš«, rekla je Jade.
Dell se odmah nacerio. »Znači, samo bih trebao reći da si užasno
napeta?«
 Jade se okrenula prema njemu, s uzdignutim nosom. To je bilo u
skladu s modernom odjećom i luđački visokim petama koje je nosila.
Adam je odmahnuo glavom. »Čovječe, platit ćeš za ovo. Znaš da hoćeš.
Naplatit će ti dvostruko od sada pa dovijeka ili će ti ponovno zamijeniti
šećer i sol ili nešto slično, jednako zločesto.«
Dell se nije činio previše zabrinutim dok se okretao prema Bradyju.
»Onda, što misliš o ovom mjestu?«
»Prilično je zgodno«, rekao je Brady. »Između njege životinja, uzgoja i
obuke, ovdje zadovoljavaš mnoge potrebe.«
»A helikopter«, nastavio je Dell. »Adam ti je pokazao helikopter.«
»Da.« Adam mu je također rekao i kako je ovdje do prije šest mjeseci
bio i salon za uređivanje ljubimaca. Tvrtka je iznajmila jednu od manjih
zgrada, ali su bankrotirali i prekinuli najam bez da su platili. Prije otprilike
mjesec dana Dell i Adam konačno su dobili isplatu u obliku helikoptera
Bell Soloy 47. Dostavio im ga je Smitty, mali aerodrom izravno preko
livade do centra i stršao je nasred dvorišta kao trn u oku.
Brady ga je dobro pogledao, izmiješanih osjećaja koje si nije želio
priznati. Bell 47 bio je legendarni helikopter i pionir u avanturističkom
letenju. Trebao je ozbiljan popravak prije nego što bi ponovno mogao
poletjeti, a Adam i Dell tražili su način kako dodatno proširiti svoje
poslovanje.
Bili su prilično izolirani u Sunshinu, a Dell je ponekad provodio cijele
dane na cesti kako bi došao do nekih pacijenata koji nisu mogli doći do
njega, tako da je možda helikopter i mogao biti od koristi.
Kada bi poletio.
I kada bi imali pilota.
I tu su vidjeli Bradyjevu ulogu. Bell 47 bio je mamac, naravno. Dell ga
je nemilosrdno koristio, znajući vrlo dobro da Brady neće moći odoljeti, da
će ga mamiti izazov da ga popravi dok ne poleti i da bi želio njime
upravljati.
I bio je u pravu. »Ovo je ljepotica«, priznao je.
»Možeš li ga popraviti?« upitao je Dell.
»Da.« Mogao bi popraviti dosta toga, ali Bell bi mogao popraviti i u
snu.
»Možeš li njime upravljati?«
»Da.« Također je mogao i letjeti svačime i upravo je počeo govoriti
kada su mu stražnjom stranom vrata prošli trnci. Okrenuo se kad se Lilah
vratila, držeći tamnosmeđeg čupavog psa u naručju.
 Pas je bio koštunjav do te mjere da se činio bolesno mršav, upaliti
očiju i izraza koji je odavao kako više ni ne mari za to što mu se dogodilo.
»Što misliš koliko dugo bi ti trebalo da ga osposobiš za let?« upitao je
Dell, još uvijek govoreći o helikopteru.
Brady se pretvarao da razmišlja o tome dok je promatrao Lilu kako
grli spašenog psa. »Dobar dečko«, mrmljala je tiho, trljajući svoju čeljust
po vrhu njegove glave.
Pas je oklijevao, a onda ju je bojažljivo liznuo po bradi.
»O, ti si stvarno dobar dečko«, ponovila je, privijajući ga još bliže k
sebi.
I još jednom Brady se našao ljubomornim na četveronožno stvorenje.
»Nadao sam se da ćeš ostati mjesec dana«, rekao je Dell. »Mjesec
dana? Zašto?«
»Mislio sam kako bi to bilo dovoljno vremena za odluku je li
posjedovanje pilota i helikoptera u ekipi vrijedno troška.«
Lilah je podigla pogled s psa i zadržala oči zelene kao mahovina na
Bradyju.
Mjesec dana... Imao je nekoliko zadataka u idućih nekoliko tjedana.
»Hajde«, rekao je Dell. »Bilo bi sjajno da ostaneš ovdje«
Jebenih mjesec dana. Na jednom mjestu. Bacio je pogled prema Lili i
osjetio kako ga je nešto zaboljelo. Nemoj to učiniti... Ali bilo je točno da je
trebao predah, a nitko, a ponajmanje tvrtka za koju je letio, ne bi mu
zamjerila da ga uzme.
I bio je potpuno uvjeren kako je u ljetnim mjesecima bilo i gorih
mjesta nego što je to Coeur d'Alene.
Pogriješio je što je ponovno pogledao Lilu. Ako dopusti da presudi
seksualna napetost između njih, točno je znao koji će biti njegov odgovor -
ali nikada nije dopustio svom penisu da odlučuje. Uvijek je ispred svojih
želja stavio potrebe.
Uvijek. »Gle, hvala na ponudi. Ali uzet ću sobu za jednu noć. Moram
obaviti nekoliko poziva prije nego što se na bilo što obvežem.«
»Uzmi sobu u potkrovlju«, rekao je Dell. »Adamova je, ali on sada ne
boravi tamo.« Okrenuo je glavu prema svom bratu i nacerio se. »Ne
otkako ga progoni jedna od njegovih bivših cura luđakinja.«
Adamov izraz lica nije se promijenio, ali pogledao je Delia prijetećim
pogledom.
»Cameron«, rekao je Dell. »Slatkica, također. Samo što je bilo...
nesporazuma. Mislila je da su par, no Adam zapravo nije znao značenje te
riječi. Pa se Cameron jedne noći slomila i pokušala ga uvjeriti da je ona za
njega jedna i jedina. S lisicama na rukama. Adam ju je nakon toga ostavio.
Zapravo, pobjegao je glavom bez obzira, ali ne voli pričati o tome.«
»Imala je jebeno oružje«, rekao je oštro Adam. »Uvijek izostaviš taj
dio«.
»Ne, mi razumijemo«, rekao je Dell, kimajući. »Ona je strašna. Cijelih
njezinih metar i pol visine. Prošlo je šest mjeseci«, rekao je. »A još uvijek
trza očima kad vidi plavušu. Vjerojatno je tamo dovoljno sigurno za tebe.
A i znaš se obraniti.«
»Hej, i ja sam se znao obraniti sasvim dobro bez oružja«, rekao je
Adam. »A ti si kreten. Hajde, Lilah, idemo pogledati tvoj Jeep.«
Bacila je posljednji zagonetan pogled na Bradyja i sa psom u naručju
krenula za Adamom.
Pet minuta kasnije kada je Dell završio telefonski razgovor sa
zabrinutim vlasnikom kućnog ljubimca, pridružio se Bradyju vani kako bi
mu pomogao izvući njegovu platnenu torbu iz kamioneta prije nego što
mu pokaže potkrovlje. Ono se prostiralo cijelom dužinom gornjega kata
centra. Kosi strop pružao je širokom otvorenom prostoru ugodan osjećaj,
sigurno ugodniji od bilo kojega gdje je Brady u posljednje vrijeme boravio.
Dovraga, svako mjesto koje nije imalo prljav pod bilo bi bolje od svega
gdje je boravio u posljednje vrijeme.
»Grijanje ovdje gore ne radi«, rekao je Dell, pokazujući glavom prema
hrpi drva pokraj velikog kamina. »Služi za grijanje prostora zimi.«
Što ne bi trebao biti Bradyjev problem. Do zime on će biti u nekoj od
zemalja Trećega svijeta i sanjati o tome kako bi bilo da je dovoljno hladno
i da treba kamin.
Prišao je zidu, koji je gotovo cijeli bio u staklu. Pogledao je na livadu
iza centra, bogatu i bujnu.
»Ovo je bio moje omiljeno mjesto dok sam živio ovdje«, rekao je Dell.
»Jesi li i ti pobjegao odavde od neke lude bivše cure?«
»Ne.« nacerio se Dell. »Kupio sam kuću u gradu prošle godine.
Vjerojatno ne bih trebao tako zafrkavati Adama, ali Isuse, to je tako lako.«
»Što mu se dogodilo? Ne sjećam ga se da je bio tako...«
»Mrzovoljan? Nepristojan? Iritantan? Zaboravio je uzeti svoj lijek za
PMS.« Ali Dellov osmijeh je izblijedio i on je podignuo ramena. »Imao je
intervenciju spašavanja koja je završila loše.«
»Loše?«
»Nestala je internet veza, izgubio je pola posade i on zato krivi sebe.
Što je glupo, jer to nije bila njegova krivnja, ali pokušaj mu to objasniti. On
voli krivnju. U svakom slučaju, nakon što je izašao iz Garde, počeo je raditi
s psima tragačima, trenirao ih je i uzgajao. Još se uvijek nije sasvim
povratio u odnosu s ljudima.«
»PTSP?«
»O da«, rekao je Dell. »Ali nemoj da te čuje kako o tome pričaš.«
»A ti mu usput pomažeš tako da ga pikaš?«
»To je moja bratska dužnost.«
Brady je otvorio jedno od prozorskih okna i vidio da nema zaštite,
vratio se unutra i izvukao kameru iz torbe, okinuvši nekoliko nasumičnih
snimaka. Njegov uobičajeni izbor bila su lica, ali ovaj ga je krajolik
povukao.
Svaki put.
Sa strane, u vidokrug su mu ušli Adam i Lilah. Adam je imao ruku
obješenu oko Lilinih ramena, a iako se on nije smiješio, ona jest. I naglas se
smijala, otvorenog i jednostavnog smijeha, neopterećena dok je
namještala psa, vjerojatno da obavi nuždu.
Brady je okinuo i nekoliko snimaka njih prije nego što je završio, iz
razloga koje ni sam nije razumio niti se njima opterećivao.
Dell ga je promatrao. »Ti i Adam ponašate se slično kao onda.«
»Mene ne muči ništa.«
»Osim što ti je nemoguće vezati se.«
Brady je frknuo. »Bavi se sobom, nemoj da ti propadne tvoja diploma
iz psihologije.«
Dell se nasmiješio. »To je bio samo niži stupanj.«
Brady se okrenuo prema prozoru.
»Ažurirali smo web stranicu centra. Termini, samopomoć sa
životinjama, obuka - sve smo stavili. Adam je fotografirao naše klijente, i
vlasnike i životinje. Ljudi vole vidjeti sebe na web stranici. Ili bi barem
tako trebalo biti, Adam im, naime, često odreže glave. Misliš li da bi ti to
mogao učiniti bolje?«
Brady je uzdahnuo. »Dell -«
»Samo sam mislio, dok si ovdje...«
Jebi ga. »Da. Mogu napraviti slike koje uključuju i glave.«
»Nadao sam se da ćeš to reći.«
Na prozorskoj dasci stajale su uokvirene fotografije. Adam u punom
spremi za potragu i spašavanje okružen s četiri prekrasna zlatna retrivera,
svi s crvenom vučnicom za spašavanje.
 Lilah i muškarac kojega nije poznavao, kako sjede na stražnjem dijelu
kamioneta i natežu se za kameru. Dell na konju. »Sretan si ovdje«, rekao je
Brady.
»Vrlo. Možda ćeš se i ti tako osjećati.«
Brady je odmahnuo glavom. »Zašto ti je to toliko važno?«
»Sol nam je ostavio ovu zemlju. Svima nama. A samo Adam i ja
ubiremo plodove.«
»Vi ste izgradili ovo mjesto. To je vaše.«
»Znaš, nekada smo nešto značili jedni dragima.« Iznenađen žestinom
u Dellovu glasu, Brady ga pogleda. »Da.«
Na to, činilo se da se Dell pomalo opustio. »Potekli smo ni iz čega - čak
i manje od toga - nas trojica. I osnovali obitelj. To je i tvoja obitelj, ti
tvrdoglavče, sviđalo ti se to ili ne.«
Bradyjev pogled zaustavio se na posljednjoj slici. Sam muškarac,
obrijane glave, građen poput stabla, bijesno gleda u kameru, i samo od
pogleda na njega Bradyja je pakleno zaboljelo u prsima. Sol. »Znam«,
rekao je vrlo tiho.
I Dell je ispustio dah. »Počeo sam se pitati bi li pomoglo da se
podsjetiš ako te prebijem.«
Brady se šturo nasmiješio. Jer jednom je Dell zaista prebio Bradyja, ali
samo jednom.
Brady je, naravno, tada bio mrtav pijan i već na podu. Bili su tinejdžeri
i jednom ih je Sol razdvajao, već su svi bili na podu, jer im je dopustio da
se napiju ostatkom ukradene votke i potom ih mirno promatrao kako
povraćaju iz dna svojih utroba. Vjerojatno to baš nije bila najprihvatljivija
metoda roditeljstva, ali je djelovala.
Brady se nikada više nije ponovno tako napio.
»Mogao sam te srediti i bez votke«, rekao je Dell, čitajući Bradyju
misli.
»Hej, misli što god hoćeš ako ti to pomaže da noću mirno spavaš.«
Obojica su se vedro nasmijali, napetost je nestala. »Kad smo dobili
helikopter«, rekao je Dell, »znao sam da te imamo.«
Brady je otpuhnuo. Dovraga. Nema smisla to poricati. Bio je u
Americi, jer nigdje drugdje nije morao biti i još je tu bio slatki stari helić.
»Da.«
»Hoćeš li onda ostati?«
 Šansa da ostaje postoji. I više je nego očito da će popustiti. No, on je
navikao na to. K vragu i sve. Promatrao je Lilu kako pažljivo ponovno
podiže svoj dragocjeni zamotuljak, mazeći ga istovremeno.
Ne bi ga smetalo da i njega te ruke tako maze, u to je bio prokleto
siguran. »Mjesec dana«, čuo je sebe kako govori. »Samo mjesec dana.«
 PETO POGLAVLJE

Lilah je vratila Tobyja natrag u štenaru. Zapravo, nije imala pojma kako se
pas zove, obzirom da nije došao s ogrlicom, ali bio je neodoljiva masa
zapetljanog krzna i njoj je izgledao baš kao da se zove Toby. Očajnički mu
je bilo potrebno kupanje, ali ispostavilo se da ga je natjerati na to gotovo
nemoguće, jer je pokazao da se smrtno boji vode. I to je pokazao glasno.
Tepala mu je smirujući ga i pažljivo ga je sapunala, pazeći na ožiljke
od operacije i završila s više sapuna na sebi nego što ga je bilo na njemu.
Nastavljajući mu oprezno meko gugutati, činilo se da je pomalo
uspjela smanjiti njegov strah.
»Evo«, promrmljala je. »Nije li ovako bolje, biti čist?« Na koncu ga je
isprala i zamotala u ručnik.
On ju je ozbiljno gledao najdivnijim pogledom iz dubine duše kakav
nikada nije vidjela, a zatim joj je vrlo pažljivo polizao lice.
»Ovo je moj drugi poljubac dana«, rekla je.
»A koji je bio prvi?« upitao je Cruz, koji je vodio janje Lulu u njezin
tor.
»Ne spominji«, rekla je Lilah.
Lulu je ispružila vrat i pokušala ugristi Cruza za stražnjicu, a Lilah je
prasnula u smijeh.
»To je u redu«, rekao je Cruz janjetu. »Sve me žene žele ugristi za
stražnjicu. Ne možete si pomoći.«
Lilah je zakolutala očima. »Odlaziš na svoju gažu?«
»Da. Osim ako me i ti ne želiš ugristi za stražnjicu. Ne želiš?« upitao je,
nacerivši se, dok ga je Lilah samo gurnula prema vratima. »U redu, ali ti si
na gubitku. Boljeg sam okusa od džema koju imaš na desnoj sisi.«
Lilah je pogledala dolje. Džem od jagoda, s njezinog tosta.
»Jaja!«
»Jaja?«
Uzdahnula je. »Ne mogu si priuštiti reći ›Prokletstvo‹, Bankrotirala
sam zbog staklenke za psovke. I prestani mi gledati u sisu!«
Izvukao je pet dolara iz džepa i utisnuo joj novčanicu u ruku za
njezinu staklenku za psovke. »Tako mi se ne sviđa čuti ženu kako prezirno
govori o mom drugom omiljenom dijelu tijela«, rekao je smijući se dok je
odlazio.
 Ostavši sama, Lilah je počela popodnevnu rutinu čišćenja kaveza,
mijenjanja pokrivača, boca za vodu i pranja rublja. Nahranila je sve
životinje i onima koje to trebaju dala njihove lijekove. Zatim je još očistila i
dezinficirala cijelu štenaru.
Nakon svega, pozabavila se svim skupljanjima i dostavljanjima
životinja za taj dan, koje su zakazali za određene termine kako bi
organizacija u štenari išla malo lakše. Potom je pokupila sve svoje goste
koji ostaju preko noći, a danas su to sve bili psi i Abigail i odvela ih u
posljednju šetnju prije spavanja.
Kada je sve to odradila, sjela je za radni stol. Bila je sva u papirima i
trebala je napisati njihov mjesečni izvještaj i dosje, a da ni ne spominjemo
sitnicu koja se zove učenje.
Ranije ju je izbezumljivalo koliko se uvijek činilo da poslu nema kraja,
ali nakupilo bi ga se i u najboljim mogućim uvjetima i ona je naučila ne
opterećivati se sitnicama.
Tobyju je dala dodatni obrok i dok ga je on halapljivo gutao, ona je
otišla do svojega računala i skinula bazu podataka ljudi u gradu koji su bili
spremni udomiti životinje i već ih je temeljito provjerila i potvrdila. Prošla
je kroz popis, nazivajući moguće kandidate i pogodila iz trećeg pokušaja.
Ženi koja je radila u Rekreacijskom centru kojot je ranije te godine
usmrtio psa. Lilah nije osobno poznavala Shelly, već samo iz viđenja, ali joj
je laknulo što je bila tako presretna kada joj je rekla za Tobyja. Shelly je
rekla da ga može uzeti odmah ujutro, ako Lili odgovara da se susretnu u
gradu s obzirom da su putevi do štenare i dalje bili u lošem stanju od kiša,
a Shelly je vozila Volkswagenovu Bubu. Dogovorile su sastanak u
slastičarnici, što je Lili odgovaralo. Dvije muhe jednim udarcem i sve to.
Večeras bi trebala pojesti vreću mrkve kako bi se iskupila za krafne
koje je pojela jutros, ali vrijedilo je.
Kada je sve to riješila, Lilah je prekršila vlastita pravila uzimanjem
Tobyja sa sobom kući, dopustivši mu čak da spava na mekom prekrivaču
pokraj njezina kreveta.
Sadie je skočila na madrac i prezirno s visoka promatrala zgužvanog,
umornog psa.
»I ti si bila lutalica«, podsjetila ju je Lilah.
Sadie ju je isprazno pogledala.
»Prestani. To je samo za ovu noć. A ti ga nećeš usput udarati.«
Sadie je podigla nos u zrak, okrenula se u krug i otmjeno sjela Tobyju
okrenuta leđima, kao da nije bio vrijedan njezina pogleda.
 Uzdahnuvši, Lilah je otvorila knjige da počne učiti, ali nije se mogla
koncentrirati. Misli su joj bile na novim lutalicama. Tobyju, naravno, ali i
onom visokom skoro dva metra, plavookom koji se ljubi kao da se raj
spustio na zemlju.
Sljedeće jutro počelo je uobičajeno u cik zore. Sadie je mijaukala u
znak prosvjeda na zvuk alarma. Ne i Toby. Bio je mnogo živahniji nego što
je bio noć prije, čak se činilo da se smiješi Lili dok se gurao s njom u malu
kupaonicu. Tiho je ležao na tepihu dok se tuširala - danas je to bio sapun s
mirisom trešnjina cvijeta - i kriknuo zajedno s njom kad je vruća voda
postala hladna.
Lilah se odjenula i izašla van, sa psom koji joj je bio za petama tako
blizu da je naletio na nju kada se nakratko zaustavila.
Iako je bilo rano, netko je ustao ranije od nje, jer je njezin Jeep već bio
u dvorištu i čekao je s ceduljom zataknutom za vjetrobransko staklo:

Hej, Nevoljo - Imaj na umu da kočnica nije ona

tanka pedala na desnoj strani, već ona debela na
lijevoj.

Adamov humor. Lilah je uzdahnula i pogledala automobil. Prednji kraj

još uvijek je bio prilično udubljen, ali i malo izbijen, no najbolje od svega
bilo je to što je motor upalio.
Ona i Toby okrenuli su se od džipa i krenuli natrag u štenaru, gdje je
Lilah počela sa svojom jutarnjom rutinom: hranjenje, napajanje, šetnja,
čišćenje... Od sedam do devet bilo je vrijeme za dovođenje i odvođenje
životinja. Tada su klijenti mogli dovoditi svoje ljubimce na dnevno čuvanje
ili ih odvoditi s boravka prethodne noći. Imali su istu dvosatnu varijantu
na kraju dana. U devet i trideset ona je stavila znak na vrata na kojem je
stajalo da će se vratiti u deset i to je rekla svim životinjama. Bilo je vrijeme
da Tobyja odvede Shelly.
Lilah je namamila Tobyja u automobil njegovim antibioticima
umotanima u komad sira, koje je on počeo slatko lizati i tada su otišli.
Deset minuta kasnije stajali su ispred gradske slastičarnice. »Ne smijemo
ući unutra«, rekla je Tobyju. »Sinoć nisam pojela nijednu mrkvu.«
Toby je djelovao tužno. Nije ga mogla kriviti za to.
Ali sama sebi je obećala da će jesti zdravije i to je mislila. »Naravno,
možemo kupiti, recimo, muffin od mekinja. Ili... kolač od mrkve.« Da, to je
bila sjajna ideja. Kolač i povrće u jednom. »Učinimo to«, rekla je, a Tobyju
su se podignule uši. Jasno, on je iskreno pristao.
 »Plus«, rekla je Lilah, »hladno je, zar ne? Unutra će biti puno toplije. A
Dee dopušta uvođenje pasa - ona čak ima posudu sa psećom hranom.
Vidjet ćeš.«
Toby je kimnuo. On je bio za. Pa je Lilah otvorila vrata. Odmah ih je
zapuhnuo topao zrak zagrijane pećnice i miris svježih kolača i kave.
Želudac joj je zarežao. »Idemo stati u red«, rekla je. »Za kolač od mrkve.«
Slastičarnica je bila uređena kao samoposluživanje, što je značilo da
su kupci mogli sami uzeti pladanj i potom proći pokraj izloženih
proizvoda, odabrati i platiti na blagajni.
Okrutno, okrutno uređenje.
Lilah je zgrabila pladanj, i oh, vidi ti to, dvije starinski čokoladom
glazirane krafne nekako su završile na njemu. »Ne znam, to mora biti
sudbina«, rekla je Tobyju, koji joj je bio za petama, na opuštenoj i
nepotrebnoj uzici.
Tip ispred nje se okrenuo i nasmiješio. »Mislio sam da ne vjeruješ u
sudbinu.«
Bio je to Nick McFarlan, koji je vodio prodavaonicu niže u ulici. Lilah i
Nick išli su zajedno u srednju školu i bili skupa na maturalnom plesu. On
je bio njezin prvi poljubac, njezin prvi dečko, njezino prvo sve.
Sve dok nisu otišli svatko svojim putem na koledž, prekinuvši kako bi
doživjeli nove stvari. Lilah je sve to učinila po pravilima, jedino što nije
ispalo baš onako dobro kao što se nadala da će biti. Kada se Nick vratio
kući nakon koledža, želio je nastaviti tamo gdje su stali. Ali Lilah je bila
previše uništena zbog dva neočekivana događaja - smrti njezine bake i
loše veze na koledžu.
Tako da su umjesto veze upali u neku vrstu prijateljskog odnosa.
Nick, koji je kupovao dva paketa krafni za klijente, nasmiješio se. »Dobro
izgledaš«, tiho je rekao.
Ona se nasmijala. »U radnom odijelu sam.«
»Maštam o tom radnom odijelu.«
»Stvarno?«
»U redu, maštam o onome što možda nosiš ispod njega.« Nagnuo se
zaigrano kao da će zaviriti ispod. »Prestani.«
On se nacerio. »Priznaj si, jedan od ovih dana ću te skinuti.«
Ona se nasmiješila, i bilo je točno da bi on to vjerojatno mogao učiniti.
Kao i Cruz, bio je zgodan, ljubazan i poznat.
Ali ona je bila umorna, tako umorna od poznatoga.
 Dee se nasmiješila kada ga je pozvala. »Možeš pogledati ispod moje
radne odjeće, Nick. Bilo kada.«
Odmjerio ju je od glave do pete. Bila je deset godina starija od njih, ali
još uvijek pristala i lijepa. Ali je imala osmijeh ljudoždera. »Ti ne nosiš
radnu odjeću«, rekao je Nick.
Dee se nagnula preko pulta, smijući se, užarenog pogleda. »Zbog tebe
bih je nabavila.«
Dok je Lilah čekala da prestanu očijukati, krafna s džemom pala je na
njezin pladanj, sama od sebe, pridruživši se onima dvjema s glazurom.
»Oh, vidi ovo«, šapnula je Tobyju. »Voće.« Počela je jesti tu krafnu i
zastenjala od čistog blaženstva. »Bože, ovo je toliko bolje od mrkve.«
»Započinješ pobunu.«
Na zvuk tihog, poznatog glasa u svom uhu, nastavila je dalje i potom
se polako okrenula prema Bradyju.
On je bio na polovini svoje krafne - čokoladne, zaključila je po izgledu.
I dragi Bože, govori o započinjaju pobune. Danas je bio odjeven u vojne
letačke hlače i meku polo majicu dugih rukava koja je savršeno pristajala
njegovu dobro građenom tijelu.
»Hej«, rekla je.
»Hej i tebi, Sudaru.«
»U redu«, rekla je. »Protivim se tome -« Ali govorila je u zrak, zato što
je čučnuo ispred Tobyja, laktovima je obgrlio bedra dok je pružao ruku
psu da je njuška. »Kako mu je danas?«
»Dobro.« I ona je čučnula. »Ali on je stvarno plah, tako da trebaš -«
Toby je polizao Bradyju ruku, a zatim se podignuo kako bi mu polizao
i bradu.
»...ići polako«, završila je Lilah uzdahnuvši.
Brady je nagradio Tobyja škakljanjem iza uha, zbog čega je životinjica
skliznula na tlo i pretvorila se u nemirnu hrpu užitka.
»Dobar dečko«, pohvalio ga je Brady, škakljajući ga po cijelom tijelu,
što je u Lili pobudilo čežnju.
Brady se spretno podignuo na noge i u času ona se našla očima
uprtima u njegov isklesan ravan trbuh. Uzrujavalo ju je već to što je imao
takav trbuh, a jeo je što je htio.
Ili ju je to uzbudilo. Nije mogla odlučiti što od toga. Bilo je još rano.
Majušan osmijeh nakrivio je njegova seksi usta dok joj je pružao ruku
i otkrivao joj kako on zna za njezinu unutrašnju bitku i to je presudilo.
Uzrujavanje.
 Pokazao je na izbor na njezinu pladnju. »Lijepo.«
Ona se trgnula, a onda shvatila da je ne osuđuje već iskreno
pozdravlja njezin izbor za doručak. »Skoro sam uzela jednu od tih«,
priznala je, pokazujući na njegovu čokoladnu krafnu. »Ali sinoć nisam
pojela mrkvu.«
Kimnuvši kao da je to što čuje imalo savršenog smisla, on je zario
snažne bijele zube u svoju krafnu, oblizavši čokoladnu glazuru s gornje
usne. »Mmm...«
Njoj su narasle zazubice. »Dat ću ti komad svoje, ako ti meni daš
komad tvoje krafne.«
Oči su mu potamnile i on je odmah otkinuo velik dio svoje krafne i
dao joj ga. Ona je učinila isto i osjetila njegov topao dah kako struji preko
njezinih prstiju prije nego što je zario zube u njezinu krafnu s džemom.
Gledajući je, smiješio se dok je žvakao i gutao. »Da, i ova je dobra.
Hej!« Povukao je natrag svoj pladanj i pogledao drugi komad koji je ona je
brzo otkinula s njegove krafne.
»Žao mi je«, rekla je lagano se nasmiješivši. Nije joj bilo žao. Uopće.
Čak bi se mogla i nasmijati njegovu izrazu lica dok je proučavao ono što je
ostalo, ali bio je njezin red na blagajni. Nježno je gurnula Tobyja naprijed i
tada je Nick podignuo svoju vrećicu i okrenuo se prema njoj.
»Hej, vidio sam tvoj Jeep. Htio sam te pitati što se dogodilo.«
»Mali sudar«, rekla je vrlo svjesna Bradyjeve prisutnosti. Brady se
nakašljao i rekao joj istoga časa tiho na uho, »glupost.«
Lilah ga je lagano gurnula bokom, odgurnuvši ga od sebe. Može se
rajski ljubiti i može imati izvrstan ukus za hranu, ali bio je malo previše
samouvjeren.
Nick je ulovio njihove poglede i onda se obratio Lili. »Osjećam priču
ovdje.«
»Ne. Nema priče, dobre ili bilo kakve druge i nije bila moja krivnja.«
Zastala je i uzdahnula. »U redu, bila je potpuno moja krivnja.«
»Ona ima problema s parkiranjem«, rekao je Brady.
Nick se nasmijao. »Ona ima mnogo problema s parkiranjem.«
Sjajno. Lilah je voljela Nicka, ali on je imao dug jezik. »Noga mi je
skliznula«, rekla je. »Ništa strašno.«
»Aha. Sjećaš li se našeg zadnjeg razreda kada ti je noga skliznula i
sletjela si s mosta u bakinom SUV-u?« upitao je Nick.
 Sada su se obojica muškaraca smijala, a Lilah je duboko udahnula. »O
tome ne razgovaramo.« Kopajući po torbici u potrazi za novčanikom,
okrenula se prema Dee.
Preko njezina ramena pojavila se novčanica od deset dolara. »Za
oboje«, rekao je Brady.
Dee ju je prostrijelila pogledom ispod podignutih obrva.
Lilah je ignorirala neizgovoreno pitanje. »Hvala«, rekla je Bradyju.
»Dugujem ti.«
»Krafne«, pojasnio je. »Ne novac.«
Dee se nasmiješila. »Onda, tko je zgodni!«
Lilah je vrlo pažljivo nastojala ne pogledati Bradyja. »Brady Miller.
Došao u posjet Adamu i Dellu.«
Dee se zahihotala. Zapravo se nasmijala tako glasno, da se nakraju
previjala od smijeha. »Dušo, mislila sam na psa.«
»Oh.« Lilah je napravila grimasu dok joj je lice gorjelo i zamišljala da
Brady nije iza nje, izgledajući još smješnije.
»U pravu si, ipak«, rekla je Dee, odmjerivši Bradyja od glave do pete.
»On je zapravo zgodni.«
Lilah je uzdahnula. »Pas«, rekla je oštro, »je spašen. Dobit će dobar
dom.« I konačno, dok je to izgovarala, vidjela je Shelly kako ulazi. Tada je
shvatila da joj je s Tobyjem ostalo tek nekoliko minuta.
Bila je potpuno svjesna kako je cilj napuštenim životinjama pronaći
dom. Znala je to, ali njezina utroba to nekad nije baš u potpunosti
shvaćala, pa su joj se i utroba i srce stisnuli tako jako kad je pogledala
dolje prema Tobyju koji je strpljivo čekao pokraj njezinih nogu, mirno
prihvaćajući svoju sudbinu kakva god ona bila. Prokletstvo. Svaka. Žalila je
za svakom od životinja. »Moram ići.«
Dee je nagnula glavu i pogledala prema vratima dok je Shelly ulazila u
slastičarnicu. »O, dušo«, promrmljala je, pokrivajući Lilinu ruku svojom,
imajući u glasu toliko suosjećanja da se Lili stegnulo u grlu. »Nikada ti ne
postane lakše, zar ne?«
»Što?« upitao je Brady, gledajući začuđeno Liline oči. »Što ne postane
lakše? Opet si cijelu noć učila?«
»Učila?« upitala je Dee iznenađeno. »Što učila?«
Lilah je uzdahnula. Njezino učenje nije bila povjerljiva informacija, ali
nije je rekla nikome osim Dellu i Adamu.
I Bradyju - slučajno. Doslovno. Bilo je to zato što je prekinula koledž i
vratila se kući podvijena repa. Ovoga puta ako se nešto dogodi radije bi da
je dečko prevari. »Ništa«, rekla je, dohvativši bocu vode kako bi isprala
kalorije krafni. Petljala je po dnu svoje torbice u potrazi za sitnišem.
»Oh, ne brini za to.« Dee ju je potapšala po ruci. »Na račun kuće je, jer
znam da ti je slomljeno srce.« Preko Liline glave slatko se nasmiješila
Bradyju. »Prošle godine sam od Lile uzela i udomila moju slatku Lexie.
Plakala je tjedan dana. Lilah, ne Lexie.«
»Nisam«, rekla je Lilah. Plakala je dva tjedna. Znala je kako je to bilo
glupo, baš kao što znala kako je užasno glupo što se boji dati Tobyja. Bio je
kod nje samo jednu noć i odlazi ženi koja ga je zaista željela.
»I dalje je posjećuje«, rekla je Dee Bradyju.
Lilah je osjetila težinu Bradyjeva pogleda dok ju je zamišljeno
proučavao, ali nije se mogla koncentrirati na to, jer joj je Shelly mahala.
Shelly je bila u srednjim četrdesetima, valovite smeđe kose skupljene na
vrhu glave i imala je prijateljsko, ljubazno lice. Bila je odjevena u traperice
i sportsku majicu Rekreacijskog centra, što je bilo savršeno za dan s
djecom u centru i za to da bude nova mama psiću.
Lilah je uzela krafne koje je Dee stavila u vrećicu, promrmljala je
Tobyju »Idemo« i krenula prema Shelly. Izašle su kako bi dobile malo
privatnosti. Lilah je dala Shelly i njezinu vrećicu s krafnama - izgubila je
apetit - i dala joj osnovne podatke o Tobyju. Za pet minuta Shelly i Toby
postali su dobri prijatelji i odšetali zajedno u suton.
Dobro, bilo je jutro i sunca nije bilo ni na vidiku, ali Lili se to ipak
činilo kao završetak. Obrisala je oči. »Saberi se«, šapnula je ljutito sama
sebi. »Sve je dobro, bez obzira na to koliko je teško.«
»Suzdržat ću se od toga da kažem ›To je rekla‹, jer se čini da si jako
popularna.«
Vrteći se uokolo, ona je bijesno pogledala Bradyja, koji je bio
naslonjen na prednjem zidu zgrade. »Zašto se šuljaš oko mene?«
Umjesto odgovora, on joj je predao vrećicu.
Otvorila ju je i pronašla još dvije krafne s čokoladnom glazurom.
»Budući da si ti dala svoje. Mislio sam da bi ih mogla iskoristiti«, rekao je
slegnuvši ramenima.
»Dala sam ih kako ne bih pojela sve tri. Štedjela sam se.«
»U redu.« Pokušao je uzeti vrećicu natrag, ali ona ga je udarila po ruci
i vrećicu pritisnula na prsa.
Činilo se da se bori sam sa sobom kako se ne bi nasmijao, ali mu je
glas bio ozbiljan. »Jesi li dobro?«
»Da. Iako bih bila vraški bolje da nisi rekao cijelomu svijetu kako
imam problem s parkiranjem.«
 »Nisam rekao cijelomu svijetu. Samo onome, kako mu je ime. Tvojem
bivšem.«
Ona je ispustila uzdah. Nick. »A kako znaš da mi je bivši?«
»Ili je bivši ili je budući. To bi objasnilo onaj proždrljiv izraz na
njegovu licu.«
»Bivši«, priznala je. »I izgledao je proždrljivo, jer je to i bio. Ali za
krafne.«
»I za tebe, isto tako.« Približivši joj se, kao što je već imao naviku
raditi, Brady joj je dlanovima obujmio lice i približio ga svojemu, prešavši
palcem preko njezina oka, kako bi obrisao suzu koja joj je pobjegla. »Ne
izgledaš kao da si dobro«, rekao je tiho.
Ona ga je još jednom ljutito pogledala i pokušala se okrenuti, ali on ju
je i dalje čvrsto držao.
I blizu.
I Bože, ubojito blizu. »Što je?« upitala je zvučeći razdražljivo. Jer je to i
bila.
Gurnuo ju je bliže zgradi, ispod strehe i dalje od prozora, čime su
dobili malo privatnosti.
»Izgledaš kao da trebaš...« Oči su mu malo potamnile dok je palcem
prešao preko njezine donje usne, od čega joj je počelo zujati u uhu i
zadrhtala je.
»Što? Trebam što?«
»Ovo.« Zadržavši joj pogled najdulje što je mogao, nagnuo se naprijed
i lagano prešao preko usana svojima, toplim i čvrstim.
Čula je zvuk, jecaj, kad je shvatila da je to ona. Bio je u pravu. Trebala
je to. A to je loše. Stišćući njegovu majicu kao bi ga privukla bliže, ponovno
je čula taj zvuk, što je bilo zastrašujuće i zbunjujuće bijedno.
»Psst«, prošaptao je umirujuće, a zatim ju je poljubio još jednom,
nimalo lagano ovoga puta.
Ona je odmah zaboravila sve, uključujući i činjenicu da su stajali na
pločniku usred bijela dana, dok su automobili prolazili, a ljudi su ulazili i
izlazili iz slastičarnice. Sve je to izblijedjelo u usporedbi s divljim lupanjem
njezina srca.
S rukom na njezinu zatiljku, Brady je produbio poljubac, dok je
drugom rukom klizio prema dolje niz njezina leđa kako bi je privinuo uza
se.
 Nije se bunila protiv toga, izvukla je ruke iz njegove majice i klizila
njima preko njegovih prsa te mu ih obavila oko vrata, pritisnuvši se
najbliže što je mogla uz njegovo čvrsto, toplo tijelo.
Kada su oboje ostali bez daha, on je utisnuo svoje usne na njezin vrat i
promrmljao nešto što ona nije baš razumjela, jer joj je krv i dalje divljala
venama. »Što?« promrmljala je.
On ju je zaljuljao prema sebi. »Nemam pojma što ću s tobom.«
Niti ona nije znala što će on učiniti s njom, ali se nadala da će biti
dobro. Mogla ga je zamoliti da govori polako i detaljno, ali je postala
svjesna da su joj se ruke pomaknule i bile prenisko za to.
Malo južnije i osvojila bi jackpot. Spustila je pogled kako bi provjerila
situaciju. Nekoliko centimetara.
On se nije pomaknuo pa je ona zabacila glavu unatrag i ulovila ga
kako je promatra, pogleda tamnog i užarenog. »Čini se da se ima malo
kemije«, prošaptala je.
Usne su mu se lagano izvile u znak slaganja.
»Moram ići«, rekla je polako, ali nije tako i mislila. Umjesto toga,
mislila je Još nekoliko centimetara! »Stvarno. Moraš se malo pomaknuti,
jer moram -«
Podignuo je ruke, kako bi joj pokazao da je ne drži ni na koji način, a
ona je osjećala kako se zarumenjela. Skupivši svoje dostojanstvo, ona se
prisilila da se odmakne i okrenula se prema Jeepu.
»Lilah.«
Povukla se natrag k njemu i zatvorila oči. »Da?«
Kada on nije ništa rekao, odmaknula je pogled.
»Zašto daješ životinje ako ih želiš zadržati?«
»Zato što to radim«, rekla je iznenađeno. »To je moj posao.«
Došao je iza nje i svojom nikom ulovio njezinu, koja je bila na ručki
Jeepa, kako ona ne bi mogla otvoriti vrata. »A što je s učenjem cijele noći i
ne spominjanjem toga nikomu?«
»To je... osobno.«
»Tajna?«
»Na neki način.« Zastala je. »U redu, da, rekla sam ti tajnu. Bila sam
iscrpljena i upravo sam se zabila u tvoj kamionet, a ti si mi pridržavao
životinje, i...«
I razmišljala je o tome kako je bio sladak dok ih je tako držao,
izgledajući istodobno i uslužan i snažan.
 Oh, i kako ima lijepu pozadinu i kako ona dugo nije bila s muškarcem.
Predugo.
I kako on ne ostaje zauvijek u ovom gradu, što ga činilo i opasnim i
sigurnim... »Bila sam smetena na trenutak«, priznala je. »I to mi je
izletjelo. Ali sada kada si me na to podsjetio, duguješ mi svoju tajnu. Smisli
neku dobru. Mogla bih iskoristiti smušenost.«
»Nemam tajni.«
U redu, onda. Dobro je to znati. Duboko udahnuvši, odgurnula je
njegovu ruku s puta i on je pusti. Otvorila je vozačka vrata na automobilu i
popela se unutra, bacivši još samo posljednji brzinski pogled. Ali samo
jedan, jer sve više od toga s njime moglo bi je ostaviti bez mogućnosti
razmišljanja. »Hvala za krafne«, rekla je. »Dvaput.«
Kimnuo je, no nije se na bilo koji drugi način pomaknuo. Ona je
uzdahnula i pogledala kamionet parkiran ispred nje. »Vjerojatno bi ti
trebao otići prvi. Danas sam još rastreseni ja nego jučer. I kao što znaš,
imam običaj činiti gluposti kad sam rastresena.«
»To je nešto na što treba misliti«, rekao je blago.
 ŠESTO POGLAVLJE

Sljedeće večeri, nakon što je Dell pregledao sve svoje pacijente, zatvorio je
ordinaciju i priredio je Bradyju za snimanje za web stranicu. Pokazao je
Bradyju jednu od ambulanti i potapšao stol. »Razmišljao sam da bismo
mogli napraviti seriju slika ›pacijenata‹ u različitim prostorijama, tako da
su životinje u prvom planu, znaš?«
»To je dobra ideja«, rekao je Brady, kimajući. »Zabavno. Toplo. Čini
mjesto dobrodošlim i spremnim za prihvat. Bez ikoga od vas?«
»Da«, rekao je Dell. »Sviđa mi se ideja o tome da budu samo životinje.
Možeš staviti jednoj životinji Jadeine naočale za čitanje i slikati je iza pulta.
I jednu s mojim stetoskopom kako sjedi na ovom stolu, možda.«
Brady je proveo dan pregledavajući sve što nije bilo u redu s Bellom
47, u žurbi da započne s popravkom. Proveo je sate sam sa svojim
mislima, a one nisu uvijek bile dobre. Najmanje deset puta krenuo je
tražiti Adama i Delia da im kaže kako ne želi ostati sljedećih dvadeset i
devet dana. Nije mogao podnijeti razmišljanje.
Ali nije.
Sada je sve što je želio učiniti bilo zgrabiti tuš i udariti vreću, ali
obećao je napraviti ove slike. Bio je uplašen, zato što je jedini način kada je
volio biti iza kamere bio kada je on to želio. Bila je to, uostalom, za njega
vrsta kreativnog opuštanja. Ali svidjela mu se Dellova ideja o
fotografiranju i osjetio je energiju kreativnog vala. »Da«, rekao je.
»Možemo to učiniti. Ali kako ćeš stvoriti svoje pacijente ovdje? Sve si ih
poslao kući.«
»To sam riješio«, rekao je Dell, baš kad su se iz dna hodnika začuli
zvukovi poput divljeg stampeda.
Brady je provirio iz ambulante baš na vrijeme da vidi kako se pojavila
Lilah, čije su obje ruke bile zauzete s bezbroj uzica. U jednoj ruci je imala
jednoga, dva, tri psa. Ne. Dva psa i janje. U drugoj ruci držala je Abigailinu
uzicu. I Brady si nije mogao pomoći - prasnuo je u smijeh.
»Imam na raspolaganju i dvije mačke i zeca«, povikala je, otpuhujući
nekoliko pramenova kose s očiju. »Kamo možemo ući?«
Bradyja nije bilo briga kamo će životinje, ali je točno znao gdje želi
nju.
Ispod sebe, kako dašće njegovo ime.
Pomalo uznemiren tom mišlju, provukao je ruku kroz kosu i slegnuo
ramenima Dellu. »Ti si redatelj.«
 »Hm«, rekao je Dell, osjećajući se krivim dok je izvlačio ključeve iz
džepa. »Zapravo, ti si. Imam spoj.«
»Što?«
»Janje te ne mora prestrašiti. Lulu je stvarno jako slatka. Samo joj ne
daj da ti gura nos u međunožje. Poznata je tome što neočekivano voli
ugristi.«
Nije Lulu bila ta koje se bojao i nešto od toga moralo mu se vidjeti na
licu.
Dell ga je na trenutak proučavao podignute obrve. »Mogu ti vjerovati
u vezi s njom, zar ne?«
»U vezi s ovcom? Naravno.«
Kada ga je Dell samo pogledao, Brady je bacio pogled prema Lili koja
je dolazila prema njima i lagano odmahnuo glavom.
»Definitivno ne.«
»Isuse«, promrmljao je Dell i prešao rukom preko lica. »Odlazim u
nadi da se šališ.« Krenuo je, susreo Lilu na pola puta, poljubio je u obraz,
pogledao upozoravajućim dugim pogledom prema Bradyju i nestao.
Lilah se zaustavila ispred Bradyja. »Što je to bilo?«
»Ništa.«
»Rekao si mu da ne možeš biti siguran sa mnom.« Brady je podignuo
obrvu. »Pa ako si čula, zašto pitaš?«
»Zato što sam htjela čuti što ćeš reći. Kakav je to bio odgovor?«
»Što bi ti htjela da sam rekao?« upitao ju je Brady. »Ne to.«
On je slegnuo ramenima. »Ali to je istina.« Zurila je u njega, djelujući
pomalo zbunjeno. »Oh«, uzdahnula je.
Da, oh. Već samo ovakvo stajanje pokraj nje - večeras je mirisala
poput manga - potaknulo je u njemu napetost, unatoč tomu što on to nije
želio. Bez obzira na to što je mislila, bila je melem za oči, to je bilo prokleto
sigurno. Bila je odjevena u udobne plitke traperice i čipkastu bijelu majicu
koja je bila dovoljno prozirna da otkrije bijeli top ispod nje i slabašno
nagovijesti jednako bijeli grudnjak.
Što je on smatrao neobjašnjivo uspaljujućim. Posljednjih nekoliko
noći maštao je o Lili. Govorio je sam sebi da je budala, ali mu to nije
pomoglo.
Janje - Lulu, pretpostavljao je - krenulo je naprijed i pokušalo gurnuti
njušku u njegove prepone, ali kako ga je Dell na to upozorio, Brady je
ustuknuo.
»Ne boj se. Ona je slatka.«
 Na Liline riječi, Lulu kao da se nasmiješila, razmaknuvši usne i
pokazavši zube, što Bradyju nije bilo slatko. »Ona te samo želi pomirisati«,
uvjeravala ga je Lilah.
Potiskujući slike od spuštanja na koljena i približavanja svojega lica
Lilinim preponama kako bi ulovio njezin miris, zgrabio je pseće uzice od
nje. Obzirom na njegovu psihičku labilnost večeras, bilo je najbolje da s
time završi.
Dva sata kasnije, on je okinuo posljednji snimak za tu večer, mačke
kako sjedi na Jadinom pultu šarmantno si umivajući lice, dok je na
računalu iza nje bio prikazan raspored.
Lilah je skupila sve životinje, dok je Brady pospremio kameru natrag
u torbu. »Misliš da si uspio snimiti sve što je potrebno?«
Znao je da nije. Ni blizu. Podigla je pogled s omotanog remena oko
svojega zapešća, ulovila njegov izraz i otišla. »Hoćeš li me opet poljubiti?«
»Da«, rekao je, iznenadivši samoga sebe dok je ulazio. S dva psa,
patkom, janjem i mačkom između njih, on joj je obuhvatio lice i poljubio je.
Oštrina njegovih usana na njezinima, jednom, dvaput.
Nije se mogao povući bez još poljubaca, smjestio se na njezinim
ustima, dodirujući joj jedino usne. Mislio je da će to biti kratko i slatko, ali
je proizveo zvuk koji mu je prošao čitavim tijelom i produbio poljubac,
vrućim, intenzivnim ispreplitanjem jezika koji je naglo završio kada je
jedan od pasa zalajao.
Ispustila je isprekidani dah i krenula prema vratima. »Ne znam što
ovo znači.«
On je znao. Značilo je da se sjebao. »To znači laku noć.«
Kimnula je i okrenula se, ali ne prije nego što je uhvatio treptaj
razočaranja i povrijeđenosti.
»Lilah -«
Ali ona je već nestala.
Sljedeća dva dana Lilah je radila, izbjegavala je otići u Belle Haven i
jedino o čemu je razmišljala ta dva dana bio je Brady. Doznala je od Adama
da je Brady počeo stavljati fotografije na njihovu web stranicu i u brošuru.
Jade joj je rekla da radi i na helikopteru i očito podiže promet centru
obzirom da izgleda dobro dok to radi.
Jednim je dijelom željela to vidjeti, ali bila je zauzeta. Zauzeta
razmišljanjem o nemiru koji raste u njoj i o svojim potrebama. Bila je
prilično sigurna da je ono što je trebala bio Brady, ali nije bila sigurna
misli li i on tako.
 »Jesi li dobro?« upitao je Cruz nakon što su zajedno odradili
podnevnu smjenu.
»Da. Zašto?«
»Troje klijenata spominjalo je novoga tipa« - Cruz je rukama u zraku
napravio navodnike kada je rekao novoga tipa - »a ti imaš onaj izraz lica
baš svaki put.« Opisao ga je kao izraz pretjerano ošamućene požude,
zajedno s budalastim pogledom i isplaženim jezikom.
»Ja nikada tako ne izgledam«, rekla je i gurnula ga. Bili su u stražnjim
prostorijama i organizirali boravak životinja vani. Imali su dva psa
odvojena od ostalih, jer su bili stariji i pomalo usporeni i trebali su mirno
vrijeme za igru, kakvo su upravo imali. Sada su sretno ležali na podu
pokraj Lillinih nogu, odmarajući, a ona je na trenutak zagrlila svakoga od
njih.
»Imaš taj izraz. Već ga neko vrijeme imaš.«
»Skini mi se, Cruz.«
»Rado bih te skinuo«, rekao je dok su pratili starije pse natrag na
njihovo područje i izveli troje drugih gostiju; Lulu i dva nasilna psa. »Ali to
smo već obavili. A to nije završilo dobro, sjećaš se?«
Nasmijala se i ne po prvi puta osjetila zahvalnost što su shvatili kako
su mnogo bolji jedan drugome ovako, kao prijatelji koji se prepiru. Bilo bi
grozno da to nisu uspjeli postići, jer joj je bilo stalo do njega i znala je da je
taj osjećaj bio obostran. »Ljubljenje i pričanje, Cruz?«
»Grizenje i pričanje.«
Izveli su van ostale životinje kako bi se igrale pod nadzorom na suncu
i svježem zraku. Kasnije, kada su se vratili unutra, Cruz im je podijelio
lijekove, a Lilah je otišla u kuhinju oprati suđe i sve počistiti. Nakon toga,
sređivala je papirologiju sve dok nije došlo vrijeme za skupljanje i
dostavljanje životinja.
Celia je došla po Lulu. Celiia Ayala bila je i prijateljica i neprijateljica
njezine bake Estelle i partnerica za bridž pedeset godina - sve dok Estelle
nije počinila svoju posljednju pogrešku i otišla igrati bridž na nebu. Sama.
Lilah je uzela Celijin ček i napisala joj potvrdu.
Celia je bila veličine i oblika patuljka, a zahvaljujući novom solariju u
gradu, imala je i za nijansu tamniju kožu. »Možeš li mi rezervirati sljedeći
četvrtak, dušo? Oh, i ispričaj mi o novom seksi komadu koji radi u Belle
Havenu. Kako se zove?«
»Brady«, odgovorila je Lilah bez razmišljanja, na što se Celia
osmijehnula.
»Što?«
 »Čujem da se viđaš s njim.«
»Što? Ne. Ne. Ne viđam se, samo -« ljubim se s njim svaki put kad imam
priliku... - »Ne«, ponovila je neuvjerljivo.
»Netko mi je rekao da te vidio u njegovu kamionetu.«
Lilah je uzdahnula. »Udarila sam ga. Bila sam umorna i - »
»Previše radiš. Slušaj, draga. Tvoja baka - pokoj joj duši - sa mnom se
slagala u jednoj stvari.«
»Jeste li sigurni? Nisam znala da ste se vas dvije slagale oko ičega.«
Celia joj je prijeteći pokazala prstom. »O ovome smo se složile. Imaš
samo jedan život. Tako da trebaš naći pravoga muškarca. Razumiješ li me
što ti govorim?«
»A imate li ga vi?«
»Slušaj ti«, prekorila ju je Celia. »Imaš jezičinu, baš kao i Estelle.«
Lilah je pomislila na svoju voljenu baku, koja joj je na svaki način
zapravo bila majka, otac, njezino sve i nasmiješila se iako ju je stegnulo u
prsima. »Nedostaje vam.«
»Izluđivala me je.« Celia je uzdahnula. »Ali da, nedostaje mi. Ona je
bila moja posljednja prijateljica. Svi ostali su umrli. Budući da namjeravam
živjeti vječno, bit ću usamljena u tome. A sada prestani mijenjati temu.
Možda sam stara, ali nisam glupa. Svi znamo koliko si se trudila i brinula
za nju, ali ona je otišla, Lilah. Sada je na tebi da živiš.«
»Živim.«
»Onda prestati gubiti vrijeme u razgovoru sa staricom. Vrati se
ljubljenju onog komada.«
Lilah je zurila u nju. »Kako ste znali?«
»Pa, dušo, ako želiš zadržati tajnu o svom muškarcu, onda se ne ljubi s
njim ispred slastičarnice na Mainu.«

Kasnije, Lilah je bila usred online predavanja svojega sata biologije

kada ju je nazvao Dell.
»Dobio sam ček za tebe«, rekao je. »Za prošli tjedan kada si pokupila
ona dva lovačka psa za nas.«
Belle Haven nije zadržavao životinje preko noći; za to su plaćali
štenari. »Moja najdraža vrsta poziva,« rekla je.
»A ja sam mislio da je samo to što čuješ moj glas tvoja najdraža vrsta
poziva.«
»To također.«
 »A ne, sada je prekasno. Već si se odala. Samo ti je do novca.«
»Da, baš je smiješno kako sam postala pohlepna.« Dell je na trenutak
zašutio. »Trebala si mi reći da trebaš pomoć.«
No, nije samo to bio problem. Mrzila je kada bi trebala pomoć. Uvijek
je trebala. »Dobro sam, samo sam se šalila.«
Uglavnom.
»Donijet ću ti ček zajedno s večerom«, rekao je. »Pa ćemo
razgovarati.«
Oh, divno. Razgovarati. On će navaljivati, a ona izbjegavati razgovor o
svojim problemima s novcem.
»Ne, ja ću doći k tebi. Ionako imam za vas neke dokumente. A i
zauzeta sam za večeru.«
Imala je sudar s vrlo zdravom, vrlo zelenom salatom, nakon čega će
uslijediti majušni sladoled - ili cijela tegla sladoleda, ovisno o tome kako će
joj ići učenje.
Nekoliko minuta kasnije, Lilah je otišla do centra, promatrajući tamne
oblake koji se protežu niz vrhove, pretvarajući se u komadiće magle koji
polagano postaju vjetar. Zakopčala je jaknu i ubrzala tempo. Ili je Majka
Priroda zaboravila da je ljeto ili su njoj trebali lijekovi.
Kada je stigla u Belle Haven, otišla je ravno do recepcije. Jade je
sjedila za pultom, radeći istodobno preko telefona i na računalu, svojom
uobičajenom mirnom učinkovitošću, s mačićem koji joj spava u krilu. Iza
njezina stolca na podu je ležao je ogroman bernardinac i užasno glasno
hrkao.
Jade je imala božanstvenu svjetloružičastu kosu koju je savršeno
svezala na vrhu glave i oštre zelene oči, koje nisu vjerovale nikomu.
Odjeća joj je izgledala kao iz nekog časopisa, bila je odjevena u neku vrstu
haljine s pojasom, s narukvicama na jednoj ruci i cipelama za koje se
umire. Doselila je u Sunshine iz Chicaga prije nekoliko godina kako bi zimi
mogla skijati. Ona i Lilah postale su dobre prijateljice, pa je Lilah znala
pravu priču, da Jade nije doselila baš samo zbog želje za skijanjem, već je
trebala pobjeći iz teške situacije.
»Pogledaj«, šapnula je Jade, pokazavši bradom prema prozoru.
Lili je pozornost privukla prepuna čekaonica i žene s nosovima
praktički zalijepljenima na prozore koji su gledali na bočno dvorište. »Što
se događa?«
Jasno joj vidjevši na licu već spremno odbijanje, tiho je dodao:»Samo
želimo pomoći, Lilah.«
Prokleta bila, ako je to nije smekšalo. »Možete. Vjerujući u mene.«
 »Ja vjerujem u tebe.«
Uzdahnula je i čvrsto ga zagrlila. »Štenara posluje bolje ove godine,
stvarno. Bit ću dobro.« Valjda.
Držao ju je još trenutak, obraza pritisnutog na vrhu njezine glave dok
je ispustio dug dah, što je bio dobar pokazatelj da ga je brinulo što se
događa s njom. I sama je uzdahnula i potapšala ga po prsima, uzela ček i
otišla. Vratila se do recepcije, pozdravivši Jade kada su se otvorila ulazna
vrata.
Brady je ušao unutra, krećući se laganim ritmom koji je odavao
godine discipline i vojne obuke. Majica mu je udobno padala niz njegova
široka prsa i bicepse, olabavljena preko ravnih trbušnih mišića. Bio je
zaprljan uljem i izgledao je dovoljno privlačno da bi mogao biti na
naslovnici časopisa za zrakoplovstvo kada se zaustavio ispred Jadinog
stola sa smotuljkom u rukama. »Zna li itko od vas što je, dovraga, ovo?«
Lilah je bacila pogled na malog smeđeg psa, iako je njegova boja bila
takvom više zbog prljavštine i blata koje mu se zapetljalo u ionako
zamršeno krzno. Njegove klempave uši gotovo su potpuno pokrivale
slatke osjećajne oči. Kihnuo je jednom, snažno i tada su mu uši prekrile
oči. Jako je zatresao glavu i one su se vratile na mjesto.
»To je sjedilo ispred mojega kamioneta,« rekao je Brady, mršteći se.
»To je pas,« rekla je Jade.
Brady je podignuo mršavog, očito zanemarenog psa malo više i
pogledao ga pažljivije. On mu je polizao bradu. »O«, rekla je Jade. »Sviđaš
mu se.« Brady je izgledao užasnuto, a Lilah se nasmijala. Brady je okrenuo
glavu i stisnuo svoje oštre plave oči pogledavši je. Vjerojatno nije bio
naviknut na to da bude izvor zabave. Vjerojatno, uglavnom žene, bile bi
mu pod nogama i preklinjale ga da ih uzme.
Ona nije bila niti blizu tako nečega. Nikako. Imala je svoj ponos. No,
preklinjala je u četiri oka.
»Čini se da je gladan i žedan«, rekao je Brady. »A možda je i
prehlađen, ne znam. Pomislio sam da bi bilo dobro dovesti ga unutra,
maknuti ga sa sunca.«
Oh. Oh, k vragu. Stalo mu je.
Ili je ona ispustila neki zvuk ili je on osjetio kako se smekšala, jer joj je
predao psa. »Evo. Mislim da bi ga Dell trebao pregledati.«
Pas je nosio modroplavu ogrlicu s natpisom od umjetnih dragulja,
iako je većina nedostajala: twinkles.
»Zgodno,« rekla je, ali nije uzela psa. Nije mogla reći zašto.
Automatski je imala naklonost prema životinjama, posebno izgubljenima i
ozlijeđenima, ali bilo je nešto toliko prirodno slatko vidjeti tu malu stvar u
Bradyjevim velikim rukama.
»Twinkles«, rekao je Brady s gnušanjem. »Trebalo bi zakonom
zabraniti davati ovakva imena psima.«
»Twinkles je potpuno savršeno ime za psića ženskog spola.«
Brady je pomaknuo psa, kotrljajući ga lako u svojim velikim rukama,
otkrivajući njegove intimne dijelove pokazujući da je muškog spola.
»Oh«, rekla je Lilah. »Ha. Pa dobro, možda je dobio ime po nekome.«
»To nije moj problem. Ti se time baviš.« On je još uvijek držao psa kao
da se radi o bombi. »Onda, tvoj je posao da ga preuzmeš, zar ne?«
Pogledao je Jade kako bi mu to potvrdila.
»Da«, rekla je Jade. »Mi uvijek uzimamo napuštene životinje. Budući
da smo najveći centar za životinje u ovom dijelu zemlje, dobivamo puno
posla iz okolnih područja, pa tko zna otkuda je mogao doći. Ako nema
vlasnika kojega možemo nazvati, ovdje su dok ih Lilah ne pokupi.«
»Nadam se da je vlasnik u blizini.« Ali Lilah je po izgledu malenoga
mogla zaključiti da je već neko vrijeme napušten, a po njezinu iskustvu to
bi značilo da neće pronaći vlasnika. »Stavit ću letke i obavijest na web
stranicu.«
Brady je kimnuo, djelujući malo nestrpljivo, jer ga ni ona ni Jade nisu
oslobodile tereta. »Evo«, ponovio je.
Nije mogla objasniti ni samoj sebi zašto je to učinila. Zbog
privremenog ludila uslijed teškog nedostatka šećera. To ili zbog teškog
slučaja poremećenih hormona, no odlučila je dok je okretala prijavnicu
prema njemu. Jer koliko ju je puta on dosad poljubio? Tri.
Tri.
Osjećala se kao da će eksplodirati. I već je eksplodirala jutros dok se
tuširala. »Dell je prilično zauzet danas, ali uvjerena sam da će Jade uspjeti
organizirati susret s njim u nekom trenutku. Treba li tvoj pas cijepljenje?«
Rrady se namrštio. »Moj pas? Je li to trebalo biti smiješno?«
Lilah se nasmiješila i stala Jade na nogu kada je ova zaustila da nešto
kaže. »Kao što sam rekla, sigurna sam da će Jade negdje ubaciti Twinklesa,
ali zasad treba malo pričekati.«
Brady se zagledao u nju. Mogla bi se okladiti da ima mnogo onih koji
bi se prestrašili tog pogleda. Možda ga je i ona, ako izuzmemo kako jadno
malo stvorenje dršće u njegovim velikim rukama, čije je srce umiralo za
time da ga zgrabi i poljubi, pogledala kao da je baš on spas.
Nedavno se slično osjećala.
 »Ti se ovime baviš«, rekao je Brady pomalo oštro.
»Da. A ti znaš gdje je moja štenara, ako ga odlučiš ostaviti.«
Brady je pogledao jadno lice psića pa je i njegovo poprimilo bolan
izraz. »Nisam ga ja ostavio. Netko drugi jest. Kriste«, promrmljao je kada
ga je ona samo mirno pogledala. »Je li to zato što sam tvojemu bivšem
dečku rekao kako si mi se zabila u kamionet?«
»Cruzu?« upitala je Jade iznenađeno.
»Cruzu?« Brady je pogledao Lilu. »Ja govorim o Nicku. Koliko bivših
imaš?«
»Ne tiče te se.«
»Dva«, odgovorila mu je Jade. »Nije mnogo izlazila otkako joj je baka
umrla.«
»Stvarno?« upitala ju je Lilah u nevjerici. »Zaista ćeš mu reći?«
Jade je podignula rame. »Žao mi je. Bio je ovo dug dan.«
Brady je Lili uputio dug pogled tako da nije mogla početi objašnjavati
kako bi spasila vlastiti život prije nego što se okrenuo prema Jade.
»Zabilježi me u posljednji termin danas. Vratit ću se.« Spustio je pogled na
psa. »Izgleda kao da je dovoljno zdrav da će do tada izdržati.« Vidljivo ljut
iz više razloga, okrenuo se natrag prema vratima kako bi otišao, s psom
zakačenim na njegova prsa.
Seksi ljepotan, pomislila je Lilah. O dobri Bože, seksi ljepotan...
Jade je podignula obrve. »Što je to bilo?« šapnula je. »Ne započinji. I
zašto si u to uključila moju baku?«
»Izletjelo mi je. Kažem ti. Trebam odspavati. Ali ozbiljno, što je to bilo,
zašto si ga natjerala da zadrži lutalicu? Što smjeraš?«
Lilah je gledala Bradyja kako se zaustavio kada je izašao i pogledao
psa u svom naručju. »Ne znam o čemu govoriš.«
»Stvarno? Oprosti ako sam u krivu, rekla je tajnica suho, »ali stekla
sam dojam da ti uzimaš sve zanemarene, zaboravljene životinje iz
okolice.«
Lilah je slegnula ramenima.
Jadin osmijeh postao je smjeliji. »Htjela si da pati. Lijepo. Pa što ti je
točno učinio - osim što te poljubio u očitom ludilu?«
»Točno?« Lilah nije imala pojma.
Osim što jest znala. Privukao ju je tako užasno, razorno, kao što
moljca privuče plamen. Što tehnički nije bila njegova krivnja, ali osjećala
je, ako ona mora patiti, onda će i on. »Treba li postojati razlog?«
 »Da natjeraš muškarca da pati? Uopće ne,« rekla je Jade
samouvjereno.

Te noći Lilah je sjedila za svojim stolom i premetala račune kad je

začula kucanje na vratima.
Mijau, mijauknula je Sadie, sva mekana, topla i ugodna u Lilinom
krilu. Pas čuvar na zadatku.
»Moram ustati«, rekla joj je Lilah.
Mačka joj je zarila pandže dovoljno duboko da je Lilah zavrisnula, ali
prije nego što je uspjela istjerati mačku, Adam je sam ušao. Njegovo veliko
tijelo ispunilo joj je kuhinju dok je spuštao na stol ogromnu kutiju s
pizzom, šest konzervi piva i vrećicu.
»Večera«, rekao je. »Mesna, no u slučaju da se osjećaš ženski, salata.«
Zurila je u hranu, rastrgana od tutnjave u svom trbuhu i bolesnog
osjećaja kako je tretira kao dijete. »Rekla sam Dellu da sam zauzeta.«
»Da, ali ja nisam pušioničar kao on.«
To je bilo točno. Adama ništa nije moglo spriječiti. I to ju je brinulo.
»Rekao ti je da nisam uzela novac.«
Ne odgovorivši, pružio joj je bocu Corone prije negoli je drugu uzeo za
sebe. Zatim je otvorio kutiju s pizzom.
Jeli su u tišini neko vrijeme, tišina je bila Adamovo omiljeno stanje.
Nastojala je da tako i ostane, ali na kraju nije bila raspoložena. »Onda...
zabrinuti ste za mene«, rekla je odlučno.
Adam je dohvatio još jedan komad pizze.
»Da pogodim - izgubio si u bacanju novčića s Dellom, koji te ostavio
da zaglaviš sa mnom. Jedino što ne znaš kako mi reći, jer si ti muškarac i
ne znaš kako komunicirati sa ženom.«
Zagrcnuo se i posegnuo za pivom.
Ona ga je pljesnula po leđima širokima kao planina i potom mu
razbarušila kratku, svilenkastu tamnu kosu. »Ja sam dobro, znaš.«
»Stvarno.« Pogledala je zadnji komad pizze. Nije joj to trebalo. Ali
problem je bio što ju je prizivao.
»Dobit ćeš istu količinu kalorija pojedeš li je odmah ili nakon
filozofiranja o tome dvije minute kasnije«, rekao je Adam.
Otpuhnuvši, zgrabila je komad prije nego što je on to mogao učiniti.
»I nisam izgubio u bacanju novčića«, rekao je. »Ja sam pobijedio.
Gubitnik je morao razgovarati s Bradyjem.«
To ju je zainteresiralo. Polizala je sir s palca. »O čemu?«
 Njegova šutnja bio je dovoljan odgovor.
»Oh, zaboga!« prasnula je. »Zezaš li me? Niste li učinili dovoljno za
moj seksualni život?«
Ponovno se zagrcnuo i prolio pivo ispred sebe. »Jebi ga«, promrmljao
je ustajući i potom se spotaknuo na Sadie.
Mijau!
Podignuo je tronožnu mačku i držao je na svojim širokim prsima u
znak isprike dok je uzimao papirnate ručnike.
»Hoćeš li opet o tome?«
»Naravno. Uništavate mi seksualni život!«
Pažljivo je odložio Sadie natrag na pod. »Nisam ni znao da imaš
seksualni život.«
»Upravo tako!« I ona je ustala, udarivši ga dobro u prsa, no to ga nije
pomaknulo niti pedalj. »Lebdite poput previše zaštitnički nastrojene
medvjedice, rastjerujući sve frajere osim onih koje više ne želim. I ja sam...
Ah!« Okrenuvši se od njega, otišla je do sudopera i zagledala se u noć,
stežući rub pločica kako ga ne bi opet udarila.
»Usamljena si«, rekao je, zvučeći iznenađeno.
»Što, misliš da samo dečki trebaju redovite orgazme? I prije nego što
postaneš licemjeran, željela sam Bradyja i prije nego što sam doznala da
vam je polubrat.«
»Isuse.«
U odrazu stakla ispred nje, vidjela je kako je pritisnuo prste na oči i
napravio grimasu. Duboko je udahnuo i pokazao prema stolu. »Sjedni.«
»Zašto, zato što si tako lijepo pitao?«
»Spusti guzicu dolje, a ja ću ti ispričati o Bradyju.«
Borila se sa svojom znatiželjom i izgubljenošću. Sjela je.
Adam je krenuo prema zamrzivaču, zgrabio sladoled kojega je uvijek
imala, uzeo dvije žlice iz ladice i sjeo pokraj nje. »Imao je petnaestak
godina kada smo se mi pojavili kod Sola. Ja sam imao trinaest, a Dellu je
bilo dvanaest godina. Nijedan od nas nikada nije imao stalni dom.«
Ona je to već znala, barem za Delia i Adama. Bili su braća po krvi.
Njihova je majka bila Indijanka i živjela je u nekom rezervatu. Ostavila ih
je odmah nakon što ih je rodila i vratila se u taj svijet. Otac je uzeo dječake,
ali je umro dok su bili mali. Njihova majka, koja se već preudala i imala
novu obitelj, više ih nije željela.
»Della su tukli u školi«, rekao je Adam, zureći u pivo koje je držao u
ruci. »Mene su, pak, udaljili s nastave zbog tučnjave i to je bilo loše. Nisam
imao pojma što radim. Brady nas je ozbiljno zaplašio. Šutio je i bio tvrd
kao orah.«
Lilah je to mogla zamisliti bez previše poteškoća.
»Sol je imao teretanu u podrumu«, nastavio je Adam. Prešao je
prstom preko boce. »Jednoga dana Brady nas je odveo dolje. Bili smo
prilično sigurni da će nas ubiti i da nitko nikada neće pronaći tijela, ali
umjesto toga naučio nas je kako da se zaštitimo.«
»Naučio vas je kako da se tucete?«
»Da. Trebalo je neko vrijeme - bili smo prilično jadni. Nakon otprilike
mjesec dana, bili smo vani nakon policijskog sata. Ne mogu se sjetiti zašto.
I grupa, ne znam, od možda pet ili šest klinaca pokušala nas je zaskočiti.«
Nasmijao se tiho, ali bez puno veselja. »Dell se osjećao hrabrim i zadao
prvi udarac. Tip se sagnuo i Dell je slučajno udario Bradyja.«
Lilah je zinula od čuda. »O, ne.«
»Brady se morao potući s dečkima koji su nas napali i spriječiti Delia
da to zaustavi.«
»I?« upitala je kada on nije nastavio. »Što se dogodilo?«
»Mi smo ih uspjeli svladati, ali samo zbog Bradyjevih vještina.«
»Je li netko od vas bio ozlijeđen?«
»Neki. Ali ne jako.« Protrljao je vilicu kao da se prisjeća starih boli.
»Znači, tako si postao tako snažan,« rekla je pomalo dosadnim tonom
kako bi popravila raspoloženje.
Ali Adam se nije osmjehnuo. Umjesto toga je oklijevao. A on nikada
nije oklijevao.
»Uh«, rekla je. »Je li ovo trenutak kada ćeš mi reći kako ste vas trojica
ogrezli u zločinu?«
»Ne, ja sam već dotad imao kriminalnu povijest, sam za sebe.« Rukom
je protrljao oči, izgledajući umorno. »Već su me bili dva puta uhitili zbog
maloljetničkog opijanja i još sam bio uhvaćen pri pokušaju krađe
automobila.«
»Oh, Adame.«
Samo je odmahnuo odagnavši suosjećanje. »Bio sam mlad i glup i
ogorčen. Brady mi je pomogao poslije svih tih situacija pod uvjetom da se
saberem ili će me on srediti. I to nimalo ugodno.«
Lilah je osjetila kako joj se srce steže u prsima. »Bilo mu je stalo do
tebe, kao do brata.«
»U to vrijeme izgledalo je više kao da je upravitelj zatvora, ali da.
Stvar je u tome da je zaista uvijek bio uz nas kada smo ga trebali.«
 »A vi sada želite biti uz njega?«
»Da. Jedna trećina ove zemlje je njegova. I dobro je da je sada ovdje.«
»Gdje je on na sigurnom«, nagađala je. »Tih nekoliko godina on se
brinuo za vas, a vi mu se sada za to želite odužiti. Pogledaj se, sve nas
pokušavaš spasiti.«
On se namrštio. »Isuse, ne radi od mene sveca.«
»Ne, svetac bi đonio i nešto dobro čime bi poboljšao moj sladoled.«
Nasmiješila mu se.
»I mislim da je to slatko. Čak i ako Brady, a i ja, ne volimo prihvaćati
pomoć.«
»Ne«, rekao je tiho. »Ali ti ga želiš.«
»Da«, priznala je, ni ne pomišljajući lagati. »Hoće li to biti problem?«
Slegnuo je ramenima, a oči su mu potamnile i uznemirile se. »Samo...
budi oprezna. Nije on baš kućni tip.«
»Niti ne želim kućnoga tipa.« Zasad. Istina je bila da želi susresti onog
pravog i udati se. Jednoga dana. No, ako je čekala ovako dugo, može još
malo pričekati.
A u međuvremenu, tu može biti Brady. Bilo je daleko više ZA nego
protiv. On neće dopustiti Adamu i Dellu da ga prestraše, a ona nije imala
ništa za izgubiti, jer su oboje znali kakav će biti ishod. On odlazi. Stoga,
nije bilo nikakvih očekivanja i ona može slobodno uživati.
Mnogo.
Ugao Adamovih usta zatitrao je dok je čitao njezine misli poput
knjige. »Bradyja su bacali amo-tamo više nego nas. Prošao je četiri ili pet
udomiteljskih obitelji prije nego što je došao kod Sola.«
»Što je ispalo dobro, jer je dobio vas i ovo mjesto. I mene...«
Adam je kimnuo. »Da. Imao je puno ljudi u svom životu s kojima se
nije povezao. Tako da trebaš znati... on se nema baš potrebu vezati.«
»To zvuči zapravo prilično smiješno kada ti to kažeš.« Ona ga je
zagrlila. »Slušaj me, okej? Ne želim se vezati za njega. Samo trebam
društvo.«
»Znači da ti je u redu biti s njime za jednu noć?«
»Ne za jednu noć, to ne«, rekla je. »Trebam ga za nekoliko noći. Ili
koliko dugo će već trajati. Pod našim uvjetima, njegovim i mojim. Ne
tvojim.« Poljubila ga je u napeti obraz. »Volim te, bez obzira na sve. I
uvijek ću te voljeti.«
Adam je samo uzdahnuo i posegnuo za sladoledom.
 SEDMO POGLAVLJE

Brady je stajao pokraj ugašenog kamina i zurio u sag ispred njega.

Ili preciznije, u stvar koja je bila na sagu.
I stvar je zurila u njega. Bila je ponoć. Prije sat vremena Brady je
otišao na spavanje. Ili je barem pokušao. Potkrovlje, koje je bilo
jedinstvena prostorija, pronosilo je buku pa čim je pas počeo plakati i
zavijati, bila je to šokantna razina decibela obzirom da je štene težilo
možda tri i pol kilograma.
Sve je pokušao. S pokrivačem. Sa satom s kamina koji otkucava.
Laganom glazbom s njegova iPoda. Okej, ne baš laganom, ali dovraga, bio
je to hard rock, to je dobra glazba.
Svaki put, pas bi se pojavio i smjestio, a Brady bi oprezno otpuzao s
kreveta. Opustio bi se i počeo polako tonuti u san.
I onda bi pakao započeo ponovno.
»Rekli su mi da si sto posto muškoga roda«, rekao je Brady s rukama
na bokovima. »Ali ja mislim da si sto posto papak.«
Pas je - Brady je odbijao razmišljati o njemu da se zove Twinkles -
zacvilio i prevrnuo se, otkrivajući trbuh.
»Isuse.« Brady je utonuo u kauč samo u boksericama. »Dođi ovamo.«
Njegova tuga odmah je bila zaboravljena i pas je veselo skočio i
zauzeo mjesto. Pokušao je skočiti na kauč, no nije uspio i pao je leđima na
pod.
Brady je odmahnuo glavom. »Padanje nije opcija, vojnice. Pokušaj
ponovno.«
Pas je učinio upravo to, skočivši još niže prije nego što je ponovno pao
na pod. Zacvilivši žalosno još jednom, sjeo je Bradyju pokraj nogu, trljajući
repom po podu.
Brady je uzdahnuo i podvukao ruku ispod njegovog malenog
udubljenog trbuha, podignuvši ga tako da su se gledali očima u oči. »Od
svih kamioneta u zemlji, zašto pokraj mojega?«
Pas je radosno izmigoljio. Vau.
Brady je trepnuo, a zatim je ulovio samoga sebe kako se smije
neočekivanom lavežu. Bio je to visok ton i soprano, ali dovraga, i to je bilo
bolje od mijaukanja. »Dakle, ti si pas. Moraš poraditi na skokovima.«
»Ne možeš imati sve komade i misliti da te dečki nikada neće
iznevjeriti.« Nije bilo niti potrebe da mu to govori.
 Vau!
Stvorio je čudovište. Brady se nasmijao, a onda počeo postavljati psa
da sjedne, ali on ga je držao za ruku. Zatresavši glavom, Brady ga je
postavio na kauč pokraj sebe, gdje mu se on odmah zavukao u krilo.
Brady ga je pogledao i shvatio da drhti. »Ti nisi ništa drugo nego
vreća kostiju.« Povukavši psa na prsa, uspio ga je umiriti i pas je prestao
drhtati. Polizao je Bradyju bradu.
»Slušaj«, rekao je Brady. »Ovo je samo privremeno. Sutra ćemo
pokušati shvatiti koju to, dovraga, Lilah igra igru i ona će ti pronaći dom.
Dobra je u tomu.«
Pas nije ni trepnuo, ali u njegovim očima boje čokolade, Brady je vidio
znak tuge. »Niti ne pokušavaj s tim pogledom šteneta, na mene on ne
djeluje.«
Pas je polako trepnuo.
Brady ga je upozorio. »Prestani s time.«
Njegov odgovor bilo je nježan cvilež.
»Gledaj, ja sam samo u prolazu i to je to.«
Ne shvaćajući ga, pas je spustio glavu na Bradyjeva prsa i prestrašeno
uzdahnuo.
I Brady je učinio isto. U svom životu preuzimao je odgovornost za više
ljudi nego što bi ih mogao izbrojati, ali životinje je izbjegavao, nikada ne
zadržavajući nijednu za sebe. Nije mu bio potreban dodatni teret. »Kada
bih ja htio imati psa«, rekao je, »bio bi to velik pas. Ili barem takav koji bi
se sam mogao popeti na kauč.«
Mogao bi se zakleti da je šutnja ispunila pseći taman pogled. »Hej,
samo sam iskren. Vi maleni ste dosadnjakovići.«
Maleni je nevino povio uši.
I Brady se morao nasmijati. »Dobro. Čuvaj ovu pozu za nekoga s kime
možeš manipulirali, okej? Možda za žene.« Pomislio je na Jade i Lilu, koje
su obje izmanipulirale njega. »Zaslužio sam to«, promrmljao je.
Pas je nagnuo glavu.
»Nema veze. Toliko sam umoran da razgovaram s psom.« Ustao je,
stavio psa na pokrivač i stropoštao se na krevet. Ostao je pripravan još
trenutak, pričekavši, ali nije se čulo ništa i polagano se opustio.
Ahhh, spavanje. Bio je na pola puta do raja, zamišljajući kako leži na
toploj plaži s pivom u jednoj ruci i svilenkastom ženskom kožom koja
miriše na kokos pod drugom. I da, u redu, možda je žena izgledala pomalo
kao Lilah, očiju zelenih poput mahovine i zamamno oblikovanog tijela,
koja u tom trenutku na sebi nije imala ništa osim minijaturnog bikinija...
I tada je čuo onaj zvuk koji ga je odvratio od plaže i seksi žene: Vau!
Jebi ga.
Vau, vau, vau...

Sljedećega jutra, Bradyja je probudila buka koja mu je bila nepoznata

i otkotrljao se s kreveta, automatski posegnuvši za oružjem.
Kada je shvatio da nije bio u borbi, da je zapravo bio milijune
kilometara daleko od bilo kakve borbene zone, vratio se u krevet i prešao
rukom preko lica.
Tada se ponovno začuo taj zvuk.
Što je to, dovraga?
Sjeo je i vidio psa kako sjedi ispred sudopera, glave duboko uronjene
u smeće koje je očito izvukao s njegova mjesta u ormariću. Sjedio je
okružen kutijom od pizze, kartonom soka od naranče i dvije boce piva.
Sve je bilo prazno.
»Ti si opasan za okolinu«, rekao je Brady i rukom protrljao lice. Što je
dobio, možda pola sata sna? Navikao na nedostatak spavanja, odteturao je
iz kreveta, pomislivši kako bi možda mogao nastaviti raditi ono zbog čega
je i ostao ovdje.
Popravljati helikopter. »Dosta sa smećem«, rekao je psu, nakon što se
istuširao i odjenuo. »Pozlit će ti od toga.« I s psićem pokraj sebe kojemu
očito uopće nije pozlilo, krenuo je dolje, zaustavivši se pokraj Jadine
recepcije. »Je li ga netko došao potražiti?«
Jade je bila jedna od onih žena koje su izgledale kao da su upravo
izašle iz Voguea. Prekrasna, ali... drugačija. Danas je bila odjevena u
sunčano žutu ljetnu haljinu za koju je trebalo imati sunčane naočale kako
bi je se pogledalo.
Kosu je imala skupljenu u vrhu glave u neobavezan čvor, koji je bio
pričvršćen drvenom kopčom. Bila je našminkana kao za snimanje.
Zamalo je pogledao uokolo je li zašao u filmski set. »Njegovo ime je
Twinkles«, rekla je.
Samo ju je pogledao.
Ne osobito uznemirena, sumnjičavo je trznula ustima. On je stisnuo
oči i ona se slabašno osmjehnula. »Lilah je svoje napravila, ostavila je letke
i obavijesti. Javit ćemo ti.«
»Prošla su dva dana.«
 »Jesu. Dell mi je rekao da ga je pregledao. Star je oko godinu dana i
osim što je malo pothranjen, zdrav je. To su sjajne vijesti.«
»Aha. A ti si sigurna da mu Lilah pokušava pronaći vlasnika«, rekao je.
Jade se nasmiješila i potapšala ga po ruci. »Lilah nikada ne bi riskirala
zdravlje životinje radi vlastite zabave.«
»Ali ona se zabavlja.«
»Oh, dušo. U to nema sumnje.«

Bradyju je trebalo tri dana samo da očisti Bell 47. Što nije bilo čudno,
obzirom da je helikopter gotovo tri desetljeća bio zanemarivan. Također
mu je bilo potrebno popraviti konstrukciju, servisirati akumulator i
napraviti cijeli niz izmjena na motoru i dijelovima. On je uživao u poslu. U
vojsci je počeo od nule, ali kako je na to u životu bio naviknuo, naporno je
radio i zaradio časnički položaj, što ga je kvalificiralo za letačku obuku.
Nikada se nije osvrtao. Volio je biti u zraku, a kada to nije radio,
posvetio bi se svojoj drugoj ljubavi, a to je bilo upravo ovo, rastavljanje i
sastavljanje helikoptera. Dok je radio, njegova nova sjena bila je
neposredno uz njega, naizmjence drijemajući na suncu ili ga promatrajući
s obožavanjem.
U Belle Havenu posao se odvijao uobičajeno. Dell i Adam dobro su sve
ustrojili i bio je to jedan od zaposlenijih dana.
Adam, očito u ulozi glavnoga šaptača psima, trenutno je bio u dvorištu
s tri zlatna retrivera i njihovim vlasnicima, držeći obuku.
Čak i s udaljenosti od gotovo dvadeset i pet metara, Brady je mogao
zaključiti da se više radilo o obuci neuračunljivih vlasnika nego njihovih
pasa.
Kada je sat završio, Adam je polako odšetao.
»Psi su prilično dobri slušači«, rekao je Brady, brišući ruke u krpu.
»Nisu psi ti koji trebaju slušati.«
»Ovaj treba.« Brady je glavom pokazao prema psu koji je prespavao
dan na suncu najbliže što mu je mogao biti. »Koji je njegov problem?«
upitao je Adam. »Ne želi spavati.«
Uslijedio je trenutak tišine dok je Adam gledao psa kako radi upravo
to. Dobro, ne baš potpune tišine, budući da je pas hrkao poput pile.
»Mislim, ne spava noću«, rekao je Brady i u nevjerici odmahnuo
glavom.
»A što radi umjesto da spava?«
»Zavija. Laje. Izluđuje me.«
 »Adam se nasmiješio. Reći ću ti ono što govorim svim svojim
klijentima. Ti si taj kojemu je potrebna obuka, a ne on.«
»O čemu ti pričaš? Ja bih savršeno dobro spavao cijelu noć kada bi on
zavezao gubicu.«
Adam se nasmijao. »U redu. Javi mi kad ćeš biti zainteresiran za
obuku.«
Čučnuo je i razbarušio psu krzno, a maleni se odmah prevrnuo na
leđa, pokazavši trbuh kako bi dobio još.
Brady je psića oštro pogledao, ali mu je barem bilo drago vidjeti kako
mu se trbuh malo zaokružio, nije više bio onako udubljen. »Izdajice.«
Adam se nacerio i ustao. »Onda, što se događa s tobom i Lilom?«
Dell mu je pokušao postaviti to pitanje prije nekoliko dana. Brady mu
nije odgovorio.
Ne zato što bi se pravio glup, nego zato što stvarno nije znao. »Osim
što me je ona u ovo uvalila?«
»Da. Osim toga.«
»Nisam siguran.«
»Ali nešto se događa«, rekao je Adam.
Brady je kimnuo. Da. Definitivno... nešto. I Bože sveti, to nešto bilo je
eksplozivno svakoga puta kada bi se previše približili.
»I Dellu i meni ona je važna.«
»Znam.« Pitao se je li mu Adam to govorio zato da se povuče i je li to
bilo važno. Mogao li se uopće povući? Iskreno to nije znao.
Adam je bio utihnuo na trenutak, samo proučavajući helikopter. »I li
si nam važan, također«, rekao je napokon.
Brady je ispustio dah i kimnuo, zbog toga osjetivši neočekivano
stezanje u prsima. Nije bilo previše ljudi koji su to osjećali prema njemu.
Počeo je nešto govoriti, nije imao pojma što je zapravo htio reći, kada se
kamionet zaustavio na parkiralištu i prekinuo ga.
Iz kamioneta je iskočila dugonoga plavuša, odjevena u poslovni
kostim, suknje uske kao olovka, koja joj je naglašavala savršene noge.
Visoke potpetice doprinosile su dojmu odjevena sam. profinjeno i skupo.
Okrenula se prema kamionetu posegnuvši unutra, dok se crveni
kostim zategnuo preko stražnjice svjetske kategorije, što je Adamu
izmamilo uzdah.
Brady ga je pogledao, ali lice mu je bilo bezizražajno. Previše
bezizražajno. »Poznaješ je?«
»Da«, Adam je grubo odgovorio.
 Žena se uspravila i Brady je ugledao kako nosi štene zlatnog retrivera.
Bacila je pogled prema njima, okrenula se kada je vidjela Adama i
tada krenula prema njima, mirnog i ravnodušnog izraza lica.
Zapravo, i Adamov izraz lica bio je ravnodušan. Kao u vojnika
spremnog za bitku.
Ženino lice bilo je kao okamenjeno. Ljutito i hladno.
Brady je shvatio da se radilo o jednoj od onih oholih kučki koje se
drže previše utegnuto. I kojima para ide iz ušiju, a frizura im je istodobno
također previše utegnuta.
»Holly«, rekao je Adam bez ikakvog osjećaja u glasu.
»Adame.« U njezinu je glasu bilo dosta osjećaja. Uglavnom bijesa.
»Evo.« Uvalila je štene Adamu u ruke. »Oštećena je.«
Adam je pogledao štene, koje se migoljilo i polizalo ga po nosu.
Istinsko svjetlo ljubavi pogledalo ga je u oči.
»Zavija i budna je cijelu noć.«
Na to, Brady je bio prisiljen preispitati svoje mišljenje o njoj. Nije bila
kučka. Bila je iscrpljena. Bio mu je poznat taj osjećaj.
Adam ga je kratko pogledao. »U novom prostoru je, Holly. Uplašeno
je.« Gurnuo joj je štene natrag u naručje, gdje se još malo migoljilo i
polizalo i nju.
»Pretpostavljam da ti je ovo smiješno«, rekla je Holly, trudeći se da je
štene više ne liže.
»Pomalo«, rekao je Adam mirno, ne otkrivajući smijeh koji mu je bio u
glasu. Usta su joj se stisnula. »Moj otac je samovoljan, nadmen, neugodan
tip. A ti. Ti si...« Prekinula je i odmahnula glavom. Okrenula se na petama i
otišla, duge prelijepe noge prevaljivale su udaljenost dok joj je štene preko
ramena gledalo Adama, a glava mu je poskakivala.
»Tvoja velika obožavateljica?« upitao je Brady.
Adam se nije zakačio na mamac. Samo je pogledao helikopter, a
potom ponovno Bradyja u oči. »Ti ćeš to učiniti za mjesec dana ili ne?
Moram znati mogu li raditi planove.«
»Rekao sam da ću to učiniti. Ti radi svoje planove.«
Kimnuvši, Adam je otišao.
Brady se vratio na posao do kraja dana, a zatim proveo noć još
jednom pokušavajući natjerati psa da zaspi.
Ali prokleti pas nije bio zainteresiran ni za što osim za dovođenje
Bradyja do ruba zdravog razuma. U dva ujutro više nije mogao i posegnuo
je za mobitelom kako bi nazvao Adama. »Dobro«, Brady je zarežao na
Adamovu govornu poštu. »Mašem bijelom zastavom. Trebam obuku.«
U tri ujutro Adam nije nazvao i Brady je, očajan, pokušao doći do Lile,
osjećajući to potpuno ispravnim u to doba noći, jer je ona bila ta koja je
mu je uvalila prokletog psa. Ako je već on morao biti budan, bit će i ona.
I umjesto nje je dobio njezinu govornu poštu. »Dođi po njega ili ću ga
poslali u Afganistan«, rekao je i bacio mobitel iza sebe na krevet, slušajući
prokletog psa kako zavija.
Stvar je bila u tome da je Brady bio naviknut na malo sna. Bio je
obučen u vojsci za stanje neispavanosti. Ali ovdje nije bilo neprijateljskih
elemenata. Dovraga, ovo nije bilo ni logično.
Bio je to jedan prokleto mali pas koji ga je potpuno iscijedio. Pokušao
je sve kako bi ga ušutkao i konačno negdje pred zoru pas je posustao.
Zahvalan, Brady je utonuo u onu vrstu sna iz kojeg ga ne bi moglo
probuditi ništa manje od kraja svijeta.
Pa ipak, iznenada se probudio i činilo mu se kao da je spavao samo
minutu, jer ga je sunce štipalo za zjenice. Prevalio se na trbuh, otvorio
jedno oko i trepnuvši pogledao na sat.
Bilo je sedam i trideset.
Budući da je zadnji puta kada ga je pas probudio bilo sedam, spavao
je točno trideset minuta. »Prokleto pseto.«
»Au. Je li to način na koji se govori o svom partneru iz kreveta?«
»Isuse!« Podignuo se na ruke, okrenuo glavu i vidio Lilu. Stajala je u
dnu njegova kreveta odjevena u traperice koje su joj padale na bokovima i
udobno joj obuhvaćale stražnjicu i pleteni top, s osmijehom kojega nije
baš mogao protumačiti, ali bio je prilično siguran da je podrugljivo
uživala.
Tada je shvatio da mu je nešto bilo obješeno na donjem dijelu leđa i
da je to bio pas.
Koji spava.
Brady ga je pomaknuo i otkotrljao na leđa. Dohvativši svoj jastuk,
podmetnuo ga je iza sebe kako bi se naslonio na uzglavlje.
Pas se jednostavno okrenuo na leđa i nastavio spavati. Prokletnik.
Liline oči promatrale su Bradyjeva gola prsa. Hm.
Brady je podignuo obrvu, čekajući da im se pogledi susretnu.
Kada se to dogodilo, obrazi su joj se zarumenjeli. »Žao mi je, telefon
mi je noćas bio ugašen, ali sam došla čim sam dobila tvoju poruku. Htjela
sam vidjeti jesi li još živ.«
 Što je definitivno bio. Živ. Vrlo... živ. Neki dijelovi i više od drugih.
Trgnula se i pogledala ga ponovno u oči. »Mislila sam da ćeš biti...
budan.«
Oboje su znali koliko je bio budan. Bila je ovo teška noć. Pokazao je
prstom prema psu, koji se polako razbuđivao i nevino treptao. »Ta stvar
me čitavu noć držala budnim.«
»Što si učinio da je zaspao?«
»Rekao sam mu da zašuti.«
Pogledala ga je kao da je idiot. »Twinkles je napušten. Treba ljubav i
pažnju.«
»Žao mi je, ishlapilo je oboje.« Uzdahnuo je na njezin izraz
razočaranja. Nije ga bilo godinama i koliko se sjećao, niti jednom nije
uzdahnuo. A sada je uzdahnuo u jednome tjednu otkako ju je upoznao,
više nego u cijelom svom životu. »Dao sam mu svoj pokrivač«, rekao je.
»Stavio sam glasan sat u pokrivač kako bi simulirao otkucaje majčina srca.
Ali počinjem misliti da on nikada nije imao majku, da je došao od samoga
đavla.«
»Jesi li ga pokušao pomaziti?«
»Ha?«
»Pomaziti«, ponovila je. »Znaš, čvrsto ga zagrliti, priviti, priljubiti...
Kao što bi učinio kada bi netko s tobom bio tamo...
»Jedini netko kojemu bi bilo dopušteno biti sa mnom u krevetu jest
žena«.
»Onda se pretvaraj da jee žena!«
Očaran njome, još je jače stisnuo svoj jastuk i rukom joj pokazao neka
nastavi. »Ne, ne znam. Reci mi što bih trebao učiniti. U detalje.«
Ispustila je uzdah. »Ti si bolestan.«
»Ovisi o tvojoj definiciji riječi bolestan.«
»Samo zagrli svog psa!«
»To nije moj pas. To je pas kojega si mi ti uvalila. I tu se postavlja
pitanje: Zašto?«
»Tvvinkles. Njegovo ime je Tvvinkles«, rekla je škrgutajući zubima,
sada s rukama na bokovima. »Ne pas ili ono ili kako god si već nazivao to
jadno stvorenje.«
Vjerojatno je bilo najbolje da niti ne zna kako ga je nazivao noćas oko
tri sata.
I onda ponovno oko pola pet ujutro.
»Jesi li ikada imao psa?« upitala je ogorčeno.
 »Ne. A nisam želio ni ovoga. Zabava je gotova, Lilah. Uzimaš ga
natrag.«
Samo ga je zamišljeno promatrala. »Stvarno? Ti nikada nisi imao
psa?«
»Nikada.«
Na trenutak je djelovala iznenađeno, a onda joj se izraz lica smekšao.
»Znači ti ne znaš.«
»Ne znam što?«
»Što posjedovanje kućnog ljubimca može donijeti u životu.«
»Bol i patnju?«
Sažaljivo ga je pogledala i prekrižila ruke, zbog čega su joj poskočile
grudi. »Bezuvjetnu ljubav.«
»Lilah, ja sam na putu cijelo vrijeme. Nemam vremena za bezuvjetnu
ljubav koja dolazi s odgovornošću za kućne ljubimce.«
»Ili... se ne želiš vezati.«
»Veze su zbrkane«, potvrdio je. Hladno joj je, pomislio je, gledajući joj
bradavice koje su se nazirale kroz bijelu majicu. Ili možda uzbuđena.
U tom slučaju ih je bilo dvoje...
»A zbrkano te može natjerati da previše osjećaš«, rekla je. »Zar ne?«
»Zapravo, u ovom trenutku osjećam puno«, tiho je rekao. Opet joj je
pogled odletio prema dolje, preko njegovih prsa u krilo pokriveno
plahtom. Obrazi su joj se zarumenjeli. »Trebala bih...«
»Ići?«
»Da.« Podignula je bradu. »Zbogom, gospodine Koji-Se-Ne-Veže.«
»Lijepo.«
»Samo stvari nazivam pravim imenom.«
»Osuđuješ li sve tako, Gospodo-Sigurna?« Namrštila je čelo. »Što to
znači?«
»Pustiš sve životinje u svoje srce jednako kao i ljude.«
»Ja ne -«
»I«, nastavio je, »napraviš to kako bi ih zadržala. Koliko ja vidim, tvoji
prijatelji ostaju tvoji prijatelji zauvijek.«
»Pa? To je dobro.«
»Također imaš dvojicu bivših, obojicu očito još uvijek prisutnih u
tvom životu.«
»Ovo je mali grad. I zapravo, imam trojicu bivših, ako baš moraš
znati.«
 »Dobro. Trojicu. Želim reći da ti to odgovara, imati oko sebe bliske
ljude i ja to razumijem. Ali ja to vidim kao prepreku u iskušavanju novih
stvari i vlastitih granica. Ti svoj život živiš u sigurnosti, Lilah.«
Znao je da ju je ponovno razbjesnio. To mu je bila specijalnost.
»Sigurnosti«, ponovila je u nevjerici.
»Da. Kada si posljednji put otišla iz ovog dosadnog grada i vidjela
svijeta?«
Neki osjećaj joj se na tren vidio na licu, ali se brzo oporavila i stisnula
oči. »Došla sam pomoći, ne trebam analizu. Želiš li moju pomoć ili ne?«
»Da.«
»U redu, onda.« Pokupila je psa s kreveta. »Bilo bi mnogo bolje kada
bismo ovo preselili u kuhinju. Ili van.«
»U redu«, rekao je. »Moram se odjenuti.«
Pogled joj je ponovno skliznuo na plahtu. »Nemoj mi reći da si gol
ispod toga.«
»Dobro, neću ti reći.«
Ugrizla se za donju usnu dok je psa privila bliže. Mali pametnjaković
polizao joj je obraz i pogledao je ogromnim očima. »O«, promrmljala je i
pomazila ga. »Tako si sladak.«
Pas se ispružio i značajno se nacerio Bradyju, mali pametnjaković.
Brady je morao proizvesti neki zvuk koji je odražavao dosadu, jer se Lilah
okrenula prema njemu. »Pogledaj, ovo je jednostavan način da se osjeća
sigurno i zaštićeno. To je običan zagrljaj ili lijepa riječ. Brzinsko maženje.
Mislim, stvarno, zar je to toliko teško?«
Trenutno dovoljno teško za slomiti nokte, pomislio je smrknuto.
Gurnula mu je psa u naručje. »Vježbaj dok sam ovdje, tako da mogu
vidjeti kako to radiš.«
»Radije bih vježbao s tobom.«
Samo ga je promatrala, bila je to taktika koju je naučila od njega,
proklet bio. Tada je zgrabio psa i ostavivši ga da mu visi u rukama,
približio licu.
»Ne tako!« Njegova beskrajno seksi učiteljica položila je koljeno na
krevet i nagnula se nad njega kako bi mu pritisnula psa na prsa. »Ovako.«
Kosa joj je pala naprijed, povlačeći se kao da je od fine svile preko
njegova ramena i ruke. Dah joj je bio topao pokraj njegove vilice dok je
držala ruke na psu. »Zagrli ga.«
Nikada nije bio od onih koji su olako slijediti naredbe, čak ni nakon
svih tih godina u vojsci, ali držao je prokletog psa umjesto da radi ono što
on želi, a to je bilo da sruši Lilu pod sebe i pokaže joj što je maženje.
»Možda bismo to mogli nazvati nskako drukčije od maženja«, rekao je.
»Što, ovo ugrožava tvoju muškost?«
Brady je na sebi imao samo pamučnu plahtu i nezgodnu situaciju
ispod nje, tako da je bio prilično siguran u svoju muškost, ali je to odlučio
zadržati za sebe. Više je bilo zabrinjavajuće to što mu se pas tiho smjestio
na prsima, gledajući ga s obožavanjem dok su se njegove velike oči šteneta
polako... trepćući... zatvarale.
»Maleni će zaspati. Ti se šališ?«
»Vidiš?« rekla je Lilah. »Djeluje.«
»Da, a ja sada moram ustati. Trebao bih ići na trčanje s Adamom.«
Pogledi su im se spojili i kad je odjednom shvatila kako je na
njegovom krevetu, nagnuta nad njim, skočila je i gotovo pala na stražnjicu.
»Jesi li dobro?«
»Moram ići«, rekla je, okrećući se prema vratima, »Tko je sada
kukavica«, promrmljao je. »Imam mnogo posla.«
Da, shvaćao je to. Možda se trebao odlučiti za plan B po kojem bi je
povukao na krevet i mazio. Do sada bi već oboje bili razodjeveni. Da,
svidio mu se plan B. Jako.
»Šalješ mi proturječne signale, Lilah.«
Spustila je čelo na vrata zvučnim udarcem. »Znam! Žao mi je.«
»Kada odlučiš, javi mi.«
»Odlučila sam. Hrabrost je ta na koju čekam.«
Nije mu se svidjelo to što je čuo. »Plašim te?«
Čela i dalje naslonjena na vrata, ona se kratko nasmijala. »Ne. Plašim
se sama sebe. A tebe bih se vraški trebala plašiti.« Okrenula se prema
njemu. »Reći ću Adamu da si skoro gotov -«
Prekinula je i napravila grimasu. »Mislim, da ustaješ -«
Zatvorila je oči, dok su joj obrazi gorjeli.
Cereći se, on je pokraj sebe položio psa koji je spavao. Kada je uspio
maknuli pokrivače kako bi ustao iz kreveta, ona je zacvilila i otišla,
zalupivši vratima.
Nasmijao se - sve dok nije shvatio da nije uzela prokletog psa. Dok je
sišao dolje, ona je već otišla. Što je, ponovio je sam sebi nekoliko puta
lijekom sljedećih par sati, vjerojatno dobro. Mjesec dana za njega je dosta
vremena, ali on misli da ju je sada poznavao ili je barem počeo upoznavati.
A ona je okupljala ljude i zadržavala ih, nije odlazila nakon četiri tjedna.
Nikad.
 Da, bila mu je sušta suprotnost u tom pogledu, ali privuklo ga je njoj
isto ono što ga je privuklo u taj mali grad. Novina. Različitost. Skretanje,
Izblijedjelo bi sve to. Za koju minutu.

Te noći Brady je stajao ispred svojega kreveta i promatrao psa.

Zauzvrat, pas je gledao u strop. U pod. Bilo gdje, samo ne u Bradyja. Na
koncu ga je Brady podignuo i pogledali su se oči u oči. Opet ista stvar.
Vrijeme je za spavanje.
Pas ga je pokušao polizati, ali on ga nije držao dovoljno blizu. »Nemoj
niti počinjati ono s očima. Idemo na spavanje. Trebaš li ti zaista - Isuse -
maženje?«
Vau.
Uz dugi patnički uzdah, Brady ga je privio bliže i dopustio psu da ga
liže. »Tamo«, rekao je i pažljivo ga stavio na pokrivač između kamina i
kreveta. »Ostani tamo. Spavaj.«
Brady je zastao da udahne u tišini prije nego što je krenuo u krevet s
iskrenom čežnjom. Bio je iscrpljen.
Tri minute kasnije počelo je cmizdrenje. »Dovraga!« Ustao je,
provukao prste kroz kosu i spustio glavu na koljena. »Preklinjem te.
Ušuti.«
Nije uspjelo.
Odbacivši plahtu, Brady je pao na pod, a prekrasna hrpica prckrivača
koje je pažljivo složio bila je puna ukradenog blaga. Bili su tu cipela, sat,
majica - sve Bradyjevo.
Pas je bio lopov.
»Već smo se mazili. Nemoj mi reći da trebaš još. Daj, čovječe, gdje ti je
samopoštovanje?« Vau.
Sranje. Brady je čučnuo i povukao psa na prsa. Hrpica se koprcala od
zadovoljstva. Brady je uzdahnuo i iako i dalje iscrpljen, polagano se
spustio na prekrivače.
Nije loše.
Vau.
U mraku, na podu, Brady je stisnuo oči i držao ih zatvorenima
pretvarajući se da je još u Afganistanu, usred ratne zone, za koju mu se
učinilo kako bi u njoj moglo biti lakše.
Vau!
 »Bio sam na mjestima koja su u usporedbi s tobom besplatan obrok«,
nježno ga je upozorio u mraku. »Nije ništa osobno, ali spreman sam
napraviti iznimku.«
Nije uslijedio nikakav zvuk.
Uz blažen, iscrpljen uzdah, Brady je počeo tonuti u san.
Osim što se nešto kasnije probudio. Ležao je mirno u mračnoj noći,
svjestan činjenice da ga je nešto probudilo, ali nije bio siguran što. Bio je
još uvijek na podu, ali na prsima mu nije bilo toplog smotuljka. Sjeo je tiho
i pronašao psa - nasred kreveta. Nije mu bilo jasno kako se popeo, možda
iskoristivši njegova prsa u podnožju kreveta kao stepenicu.
Ali nije to bilo ono što ga je probudilo. Navukavši traperice, Brady je
dohvatio pištolj koji mu je bio u noćnom ormariću, krećući se nečujno
kroz potkrovlje. Zatim je to ponovno čuo, prasak u prizemlju centra koji je
noću bio potpuno zatvoren. Pomislio je na lijekove kojih je tamo bilo,
krenuo je smrknuto prema vratima, s namjerom da zaštiti ono što je bilo
Dellovo i Adamovo, ako bude potrebno i silom. Okrenuo se kako bi psu
rekao da ostane, no za to nije bilo potrebe, jer je ovaj hrkao. Odmahnuvši
glavom, Brady je izašao.
U prizemlju, prostor oko recepcije bio je mračan i prazan, ali prva
ambulanta bila je osvijetljena i zvukovi borbe dolazili su otamo. Krećući se
tiho uza zid, Brady je uletio kroz otvorena vrata s uperenim pištoljem.
»Ne miči se«, rekao je.
No, on je bio taj koji je krenuo dalje.
U prostoriji, s ozlijeđenim psom u rukama na stolu za ispitivanje,
stajala je Lilah.
Pasje režao i pokušavao je ugristi i dok se borila s njime, Bradyju je
uputila tek brzi pogled.
»Kako se ovo čini za nekog sigurnoga?« upitala ga je.
 OSMO POGLAVLJE

Lilah je ugledala Bradyja, s otkočenim pištoljem u desnoj ruci, u položaju

kao da će zapucati i pomislila: Sranje. Jedino je to pomislila. Sranje. Možda
je čak to i promrmljala od šoka, od zahvalnosti zbog fantastičnog
muškarca koji je tamo stajao izgledajući potpuno... opasno. Nije si mogla
pomoći. Osvijetljeno odozgo, njegovo gotovo golo tijelo blistalo je ubojito
od mišića i bilo previše seksi. »Hoćeš li me ustrijeliti ili mi pomoći?«
upitala je, kao da joj srce nije bilo u grlu, udarajući tako brzo da uopće nije
bilo stanke između otkucaja.
»Jebi ga«, šapnuo je sebi u bradu i spustio pištolj, zakočivši ga. Taj je
zvuk glasno kliknuo u tihoj, ali napetoj atmosferi kada je zataknuo pištolj
u stražnji dio traperica prije nego što je zakoračio bliže kako bi joj
pomogao.
Lilah je ispustila dah i stresla se. Činio se nevjerojatno velik i ukočen
dok se podizao kako bi namjestio stropno svjetlo da bi mogla bolje vidjeti
što radi, što je cijenila. »Hvala.«
On je kimnuo, djelujući pomalo zabrinuto, pomalo umorno i grubo u
obrisima.
Kada je bio umoran, a sada je bilo jasno da jest, njegove su crte lica
bile napete,kao da je uključen na autopilot i samo vjeruje svojim
instinktima. Na nju je to ostavilo dojam, gledajući ga ovako, gotovo... ne.
Ranjiv nije bila prava riječ.
Dostupan.
»Žao mi je«, rekla je tiho. »Trebala sam ti dati do znanja da sam
ovdje.«
On nije rekao ništa. Vjerojatno mu je još uvijek tutnjao adrenalin.
U to je bila vraški sigurna. I bilo joj je neugodno da nije niti pomislila
na to. Na njega. Trebala je misliti na to kako on spava u potkrovlju, ali
radilo se o tome da je ovako uletavala cijelo vrijeme uz Dellovo i Adamovo
dopuštenje i nije joj padalo na um razmišljati o tome kakvo može biti
njegovo psihičko stanje usred noći. On je bivši vojnik, ali to očito nije bilo
daleko iza njega. Sigurno nije zaboravio nijednu od svojih vještina.
Preplašiti ga bilo je loše.
On se oporavio puno brže od nje, a opet, ona je imala pune ruke posla.
Ipak, jedino na što je pomislila bilo je kako je ona izgledala kao otpadak u
širokoj majici, a on je izgledao...
Privlačno.
 Bože, tako jako, jako privlačno.
Odvrativši pogled s njega, zaokupila se mišlju o onome što ima u
rukama. Rukom je držala Luckynu glavu i borila se s preostalim dijelom
tijela životinje teže od 35 kilograma. Nije joj dopustila da je njuši, ali sada
se činilo da je to moglo biti pogrešno.
Lucky je bila kod Lile dva dana, dok joj je vlasnik bio na poslovnom
putu. Kao što se već dogodilo dva puta ranije, dikobraz je provalio u
štenaru kroz podrum, stubama se popeo u prizemlje i završio u prostoriji
u koju je Lucky bila smještena preko noći. Lucky je glumila mađioničara i
oslobodila se, pa su pas i dikobraz otplesali tango.
I sada je Lucky imala na sebi zabodenih deset bodlji. Lilah je bila
budna usred noći i igrala se liječnika i gotovo bila ustrijeljena od najseksi,
najfantastičnijeg vojnika kojeg je ikada vidjela.
One olabavljene Levisice prijetile su da će skliznuti niz njegove
mršave bokove, dok ju je to što nije imao košulju potpuno zbunilo. Glatka
preplanula koža na mišićima, savršeno ravna, napravila je brazde na
trbušnim mišićima penjući se do snažnog trokuta koji su činila prsa,
ramena i ruke. Pogled, koji je bio tako oštar kada se pojavio, ponovno je
omekšao u pospan. Kosa mu je bila raskuštrana, kao da ga je netko bacao i
okretao. Onda je on to još pogoršao tako što je prstima prošao kroz
svilenkaste pramenove, a kada je s time završio, približio se i preuzeo
Lucky od nje svojim snažnim, čvrstim rukama.
Dragi Bože, kakve su to bile ruke. Kakvo je to bilo tijelo. Bilo je
savršeno, ničega premalo, ničega previše i ona nije mogla odvratiti pogled
s njega. Sigurno bi se zabila u zid kada bi bila toliko glupa i nastavila
hodati i gledati u njega u isto vrijeme. »Hoćeš li išta reći?« napokon je
upitala.
Uputio joj je dug pogled. »Napokon sam zaspao.«
Ona se nasmijala, a on namrštio. »To nije smiješno. Smjestila si mi da
živim s vražjim potomkom. Dakle, nije ništa osobno, ali što da napravim
kako bih ti pomogao pa da nestaneš odavde?«
»Super je već što je ovako držiš. Naporno mi je ovo.«
»Snašla bi se nekako. Dobra si sa životinjama.«
»Jesam«, složila se, razmišljajući kako bi radije bila dobra s
muškarcima upravo sada. Preciznije, s velikim, napornim, tihim,
nervoznim, opasnim tipom koji o pojas svojih traperica ima zataknut
pištolj i ima tijelo koje ju nagoni da prijeđe jezikom svaku njegovu
udubinu i još više od toga.
»A ti si dobar u... dobro, otprilike u svemu«, rekla je. »Pa, osim u
maženju.«
 Ošinuo ju je pogledom, tako prirođeno muškim, kao da je dovela u
pitanje njegovu muškost ili nešto slično. To je trebalo biti neugodno, ali
umjesto toga bradavice su joj se stvrdnule u pohotnom iščekivanju.
Zaokupila se pregledavanjem Luckynog krzna kako bi bolje vidjela prvu
bodlju.
Brady je dohvatio reflektor iznad stola i bolje joj ga namjestio dok je
ona octom prelijevala Luckynu izbodenu kožu. Lucky je zacvilila i Lilah je
dala sve od sebe da je umiri prije nego što je pogledala Bradyja. »Hvala«,
rekla je zahvalno.
On se nagnuo da vidi što ona to radi i tada je shvatio kako
nevjerojatno miriše.
Toplo i seksi i... nevjerojatno.
Lucky je režala iz grla, pokazujući zube, što je Lilu zabrinulo. Pasje bio
stariji, imao je oko devet godina i obično je bio sladi od šećera i tu se Lilina
odluka da joj ne dopusti da je njuši pokazala pogrešnom.
Brady je uhvatio iza Luckynih oštrih zubi i primio pseću glavu svojim
velikim rukama te je nastavio držati. »Zašto ocat?«
»To otpušta bodlje. Zbog toga sam dojurila da to učinim ovdje. Nisam
mogla pronaći nimalo bijeloga octa kod kuće.« Nagnuvši se preko Lucky,
Lilah je odrezala prvu bodlju na otprilike pola.
Pas je zacvilio i Brady ga jee sažalno pomilovao po licu. »Režeš ih
kako bi ispustila malo zraka«, nagađao je.
»Da«. Prisilila se da vrati pozornost natrag na Lucky, upotrijebivši
kliješta kako bi dobro ulovila bodlju što bliže mesu i povukla ga.
Bodlja je izašla.
Lucky je zavijala.
Još uvijek milujući psa koji je drhtao, Brady se nagnuo kako bi joj tiho
nešto promrmljao.
»Još jedan od tvojih talenata?« upitala je. »Smirivanje uplašenih
žena?«
On se nasmiješio, a ona je dobila najsmješniji mogući poriv, a to je bilo
da se pretvara kako je preplašena pa da ju on uhvati, mrmlja tim tonom i
drži čvrsto uza se. A možda učini i neke druge stvari... »Često to radiš na
svojim putovanjima?«
Bradyjev pogled još uvijek je bio zaigran, pokazujući da možda
naslućuje kamo su joj pobjegle misli. »Pomažem seksi ženi usred noći sa
psom? Gotovo nikada.« Pomaknuo se, okrenuvši se tako da je mogao
udobnije držati Lucky, a Lilah se udaljila vrlo mirno.
 Bradyjeva leda bila su široka i meka i sjajna, osim s njegove strane,
gdje se protezao dug, nazubljeni ožiljak od pazuha prema rebrima. Bio je
nekoliko nijansi svjetliji od njegove boje kože, ukazujući na to da nije
stariji od nekoliko godina. Bilo je i drugih ožiljaka, ali nijedan kao ovaj.
Podignuo je glavu, pogledi su im se susreli, bez oklijevanja ili predaje.
Prsti su je svrbjeli da je dotakne, da ga umiri, što bi bilo kao da
pokušava umiriti divlju, neukroćenu planinsku mačku. »Što se dogodilo?«
upitala je, najopuštenije što je mogla, polijevajući ocat po sljedećoj bodlji,
zatim je režući škarama kao što je i prvu.
On je ostao miran i ona je zaključila da joj ne namjerava odgovoriti.
»Pretpostavljam«, napokon je rekla,»da je to jedna od onih stvari koje-ću-
ti-reći-ali-ću-te-onda-morati-ubiti, zar ne?«
Usta su mu zatitrala, ali je ostao tih. Bio je dobar u tome. »Čula sam da
si proveo neko vrijeme u Afganistanu«, tiho je rekla, vadeći sljedeću
bodlju.
»Upravljao sam medicinskim helikopterom.«
»A u Iraku?«
»Ista stvar. Bio sam dobar u žarištima.«
Izlila je ocat, a zatim prerezala bodlju napola, dok je razmišljala o
Bradyju na bojišnici, u samom središtu zbivanja, kako svakodnevno
dovozi i odvozi ljude, stalno u opasnosti većoj nego što je ona uopće mogla
zamisliti. »Je li još uvijek boli?« upitala je dok je izvlačila bodlju.
»Ne.«
»Kako -«
»Mačetom.« Glas mu je bio dovoljno miran, ali se u njemu osjetila
čelična prigušenost - na taj je način govorio o tome.
Mogla je to razumjeti. »Pretpostavljam da si vidio dijelove svijeta koji
bi meni izgledali kao da su s drugog planeta u odnosu na ovo mjesto«, tiho
je rekla nakon još jednog trenutka tišine.
Ispustio je tihi zvuk slaganja s tom tvrdnjom.
»Sigurno misliš da sam naivna i zaštićena.«
»Ne mislim.«
»Ali misliš da živim sigurno.«
On nije odgovorio, a kako je ona podigla pogled, susrela je njegov, koji
je bio oštar, ali topao. Činilo se nemogućim kako oboje može biti
istodobno, ali bilo je.
Izvan ambulante, ostatak centra bio je u mraku, pun sjena. Ne i
ambulanta, u kojoj se osjećala bliskost. Intima.
 »U pravu si«, rekla je. »Ja zaista živim sigurno. Odrasla sam u ovom
gradiću s bakom i dobrim prijateljima i uvijek mi je tu bilo ugodno. I vrlo
sigurno.«
»To ti odgovara.«
»Nije uvijek bilo lako«, rekla je ironično. »Otkako sam završila srednju
školu, jedva sam čekala da pobjegnem iz grada i nađem se u stvarnom
svijetu.«
On se nasmiješio, zainteresiran. »I, jesi li?«
»Otišla sam na Sveučilište u Las Vegasu.«
On je prasnuo u smijeh. »Oh, kako je to bilo drugačije od ovoga gdje si
bila.«
»Moglo bi se i tako reći«, složila se i ponovno upotrijebila kliješta na
sirotoj Lucky.
»Bila sam malo izvan svog elementa. Naivna. I u tomu je bila stvar.«
»Dolazi li sada dio kada ćeš mi reći kako si zaradila za školarinu
postavši striptizeta?« upitao je nadobudno.
»Ne«, rekla je nasmijavši se.
»Plesačica?«
»Ne!»
Pogledao ju je od glave do pete. »Znam, postala si operaterka na seksi
telefonu.«
»Prestani.« Okrenula je ramena, osmijeh joj je izblijedio, jer je istina
bila gora.
Njegov izraz lica se uozbiljio. Posegnuvši prema gore, on je izravnao
opušten pramen njezine kose koji joj je pao na lice. »Nešto ti se dogodilo.«
Pojavila se zabrinutost u njegovim očima i zaštita koja njoj nije
trebala značiti ništa.
Ali značila je. »Ne, Nije kao što misliš. To je zaista jedna vrlo dosadna
stara priča.«
»Onda imaš sreće. Volim dosadne stare priče.«
»Ne, ne voliš«, rekla je kroz smijeh. »Ti jedva da opće govoriš, osim
ako te gnjavim izvlačeći nešto iz tebe pitanjima.«
»Točno«, rekao je milujući sirotu Lucky kako bi ostala mirna. »Ali ja
tebe volim slušati.«
Srce joj je preskočilo i ona je uzdahnula, opet uznemirena zbog njega
kada to ne bi trebala biti. Mislila je da mu može reći nešto više. »Dobila
sam stipendiju za prirodne znanosti.«
 »Da bi postala veterinar?«
»Nisam bila sigurna. Uglavnom sam samo željela vidjeti što
propuštam. Nitko nije htio da idem u Vegas. Svi su željeli da idem u Idaho,
pa sam, naravno, ja učinila suprotno.«
»I došla u grad velikih svjetala.«
»Da, dobila sam stipendiju, stvarno nisam imala izbora - trebala sam
novac.«

No nažalost, nije ga bila u mogućnosti iskoristiti. Između ostalog,

razboljela joj se baka i završilo je tako da je previše vrludala. Popustila je u
ocjenama i izgubila stipendiju. Dobro, nije sve bilo zbog pogoršanja
bakinog zdravstvenog stanja, ali taj dio priče nije se uklapao u kratku
verziju niti je bio takav da ga se trebalo podijeliti. »Vegas je bio
kulturološki šok«, složila se i nasmiješila sama sebi podsjetivši se na
dobre uspomene. »No, s vremenom mi se svidjelo. Barem u početku.
Djevojka s kojom sam dijelila sobu bila je iz okolice i bila je odlučna u
tome da mi pomogne doživjeti sve što sam propustila odrastajući u malom
rančerskom gradu.«
Lilah je bila iznimno odlučna u tome da će izlaziti i živjeti. I nikad se
ne osvrtati.
Pa, u redu, malo se planirala osvrnuti. Uostalom, ovdje su bili njezini
prijatelji i baka, ali u tim godinama bila je idealist, misleći da će joj baka - i
sve ostalo ovdje - ostati isti, zaustavljeni u vremenu, sigurni u vremenskoj
kapsuli kakav je bio Sunshine.
Što se nije dogodilo.
»Htjela sam napraviti nešto od sebe«, rekla je namještajući stropno
svjetlo s druge strane Luckyne njuške i nastavila raditi. »Trebala sam biti
prva u cijeloj svojoj obitelji s fakultetskom diplomom i postići nešto u
svom životu.«
Što je uglavnom zaribala u svim točkama.
»I, što se dogodilo?« upitao je tiho kada je prestala govoriti.
Slegnula je ramenima.
Podignuvši glavu, dobro ju je pogledao. »Izostavljaš sočne dijelove.«
»Da.« Da, izostavila ih je. Namjerno, jer je bio prilično uvjerena kako
ne može ispričati priču bez da se pogubi, a na to nije bila spremna. Ostalo
je još bodlji za ukloniti. »Možda je tvoj red za sočne dijelove. Zašto si
došao u Sunshine?«
Nije odgovorio. Bio je šokiran.
 »Oh, daj, pa to je tako lako.«
»Već znaš zašto sam došao«, odgovorio je.
»Zato što te je Dell nagovarao. Da, da. Ali ne izgledaš mi kao tip kojega
se može... nagovoriti.«
Pogled mu je slijedio njezin. »Misliš li da postoji neki dubok, mračan
razlog?«
Nije znala što da misli - on je bio zagonetka. I tempirana bomba,
također. »Duguješ mi tajnu«, podsjetila ga je.
Dobila je tek slabašan osmijeh.
»Hajde«, rekla je. »Mora biti nešto što mi možeš reći.« Očito ne.
»Ti i dečki imali ste teško djetinjstvo«, rekla je. »Toliko znam. Tada si
ti otišao u vojsku, što je očito bilo teško na drugačiji način, a sada lutaš
kako te volja, jer te nikada nisu naučili kako se smiriti na jednome
mjestu.«
Treperio je od uzrujanosti. »Adam i Dell nisu znali držati jezik za
zubima.«
»Mislim da se tu više radi o tome kako nas ne vide kao dobar par.«
»U pravu su«, rekao je.
»Oni nemaju pojma. A ja se ne namjeravam udati, Brady. Baš kao što
se ni ti ne želiš vezati.« Promatrao ju je. »A što namjeravaš?«
Slegnula je ramenima. »Zabavnu i opuštenu vezu s nekime tko me
razumije«, rekla je bez oklijevanja.
On je uzeo ocat i izlio po posljednjoj bodlji.
Odrezala je bodlju nisko i izvukla je, dok je on smirivao Lucky tihim
glasom, uvjeravajući je da je postupak gotov i da je bila vrlo hrabra. Kada
se pas smjestio, Brady je podignuo glavu. »Ja sam u najboljem slučaju
kratkoročni ulog.«
»Možda nisam mislila baš na tebe, kada sam govorila o nekome za
zabavu. Mislim, budimo realni, nisi baš najlakši karakter.«
On se nasmijao tiho, ironično. »Da.« Pogledi su im se susreli. »Ali
oboje znamo da u gradu nema nikoga tko bi ti odgovarao.«
Zadržala je dah. Želio ju je. »Ili ne?«
»Ne.« Spustio je psa, koji se odmah počeo vrtjeti kako bi provjerio
kakve su mu rane.
Lilah je, pak, odolijevala istom porivu, da pokuša provjeriti svoje rane.
To kako ju je tako precizno pročitao bilo je zapanjujuće. »Ja sam
zadovoljna«, rekla mu je. »Barem u najvećem dijelu. Volim svoj život,
miran i jednostavan kakav jest. Volim bili usidrena.« Susrela je njegov
pogled. »Možda ti to ne možeš razumjeti, jer nikada nisi tako živio.«
»Sunshine je zaista tvoje sidro?«
»Ljudi u njemu, da. Moja baka. Ona me je podignula. Umrla je prije
dvije godine nakon borbe s rakom, ali do tada bile smo zajednica.« Glas joj
je postao pomalo promukao. Cijelo to grozno vrijeme u njezinu životu -
gubitak bake, stipendija, a zatim Tyler - još uvijek joj je bilo teško o tome
govoriti. »Dell i Adam su moja zajednica, rekla je. Moj prijatelj i poslovni
partner Cruz je u toj zajednici.«
»Svi koje poznaješ su u toj zajednici.« Nasmiješio se. »To si ti. Sto se
dogodilo s tvojim roditeljima?«
»Moja mama živi u Francuskoj sa svojim dečkom.« Šćućurila se i
pomilovala Lucky. »Majčinstvo je nije baš zanimalo.«
»A tvoj tata?«
»Nema ga.« Znala je da joj je glas bio ravnodušan kada je spomenuo
njezina oca, ali on više niti ne zaslužuje. Napustio ju je prije nego što je to
učinila njezina majka.
»Da vidim jesam li ovo dobro shvatio«, rekao je. »U većini slučajeva
ljudi ostanu u tvojemu životu dok te ne napuste ili ne umru?«
Zurila je u njega, iako nije bila sigurna je li joj se svidjela činjenica da
ju je proanalizirao tako precizno. »Da.« Postoji li koji drugi način? I zašto
je to zvučalo kao da je to bilo tako jasno?»A što je s tobom?«
»Sve dok nisam došao ovamo bio sam jedini u svojemu životu.«
Slegnuo je ramenima. »Tako je lakše.«
»Kad već govorimo o sigurnom.«
On je prasnuo u smijeh. »Misliš da je moj život siguran?«
»Možda ne fizički. Ali emocionalno? Da. Da, mislim.« Zastala je,
promatrajući ga kako prstom dodiruje dlan i preplašila se. Ustajući, uzela
je njegovu ruku među svoje. »Ubola te bodlja.«
»U redu je.«
»Nije, ali će biti.« Nije imala pojma što joj se dogodilo, pritisnula je
svoje usne na grube žuljeve na njegovu dlanu. Fućkaš ga, previše siguran
život.
Nastavio je vrlo mirno. »Što je to bilo?«
»Da bude bolje.« Podignula je glavu, zatvorivši prostor između njih i
poljubila ga u kut njegovih usta.
»A ovo?« upitao je tiho i promuklo.
»Isto.« Poljubila je i drugu stranu njegovih usta. »Djeluje li?«
 »Djelovat će.« Obuhvatio ju je rukama, privukao je čvrsto k sebi i
preuzeo, ljubeći je dugo, vlažno i duboko, a kada je podignuo glavu, ona se
cijela tresla.
»A sada?« progovorila je.
»Mnogo bolje.« Ponovno je posegnuo za njom, dok se iznad njih začuo
udarac.
»Što je to bilo?« upitala je.
Već se uspinjao stubama. »Ostani ovdje.«
Ona i Lucky krenuli su za njim, hodajući mu za petama tako blizu da
se gotovo zabila u njega kad se naglo zaustavio nasred potkrovlja. Rukama
se uhvatila za njegova leđa, kako bi zadržala ravnotežu, naišavši na toplu
kožu i glatke mišiće.
»Sranje«, rekao je Brady.
»Žao mi je, ja -« Naglo je povukla prste natrag, ali on je odmahnuo
glavom. »Prokleti pas.«
Vireći iza njegovih širokih ramena, ugledala je Twinklesa kako
proždire smeće i zabavlja se kao u dobra stara vremena dok je u njemu
živio.
Pokraj Lilinih nogu, Lucky je zacvilila. I ona je željela malo smeća.
»Već ga je danas pojeo više nego što je sam težak«, rekao je Brady s
gađenjem. »Odličan posao, uvaliti mi tikvana, usput rečeno.«
»Mene ili njega?« upitala je.
»Oboje.«
Lilah je ignorirala loše raspoloženje u njegovu glasu i i kleknula kako
bi zagrlila Twinklesa. »Oh, ti si jedan jako zločesti mali pas.«
»Jesam, i možeš me kasnije ispljuskati«, progunđao je Brady. »Kada
ćeš priznati da si se dovoljno zabavila i odvesti ga u štenaru?«
»Au. Velik, čvrst momak poput tebe, a u strahu od sićušnog psa.«
Stavila je psića na prekrivač koji je bio na podu, a koji je očito koristio kao
krevet. Lucky mu se pridružila. Pronjuškali su si stražnjice i zajedno se
smjestili.
»To nije jedan sićušni pas«, rekao je Brady, gledajući Twinklesa. »To
je zamaskirani vrag. A osim toga, nekako se više bojim od tebe.«
Nasmiješila se.
»Ne bojiš se.«
»Užasnut sam. Bilo bi bolje za me zagrliš.« Na to je ona prasnula u
smijeh i umjesto toga ga je odgurnula rukama o njegova čvrsta prsa.
Dovraga, dobro se osjećao.
 Odmahnuo je glavom kada mu se nastavila ceriti. Nije si mogla
pomoći, nije mogla prestati. »Što je?« upitao je. »Ništa.«
Odmahnuo je glavom. »S tobom je uvijek nešto, Lilah.«
»Da, zapravo. Tako je. Bio si u pravu ranije. Ja sam nemirna i nitko u
gradu mi ne može pomoći. Zar ne?«
»Ne.« Približivši mu se, poljubila ga je. Poljubila ga je kao da misli
ozbiljno, a do časa kada se povukla, nijedno od njih nije uspjelo niti disati.
»Nadam se da si spreman za ovo«, rekla je, jer se posavjetovala s onim
dijelom svojega mozga zaduženim za donošenje glupih odluka i ta je
odluka bila jednoglasna.
»Lilah -«
»Psst«, rekla je. »Ne boj se. Bit ću nježna.«
 DEVETO POGLAVLJE

Brady nije ništa rekao, ali pogled mu se uznemirio i potamnio. Uzeo je

Twinklesa iz Lilinih ruku i stavio ga na njegov pokrivač ispred kamina.
Pucnuo je prstima i Lucky mu se pridružila te su njih dvoje ostali
sjediti savršeno mirni, spremni za sljedeću zapovijed.
»Dobar si«, rekla je i okrenula se prema krevetu, gdje je, ukoliko je
razbacana posteljina bila ikakav pokazatelj, Brady nemirno spavao, ako
uopće jest spavao.
»A ti se utapaš u tim majicama«, rekao je došavši iza nje. »Sigurno ti je
vruće.«
Da. Da, bilo joj je.
Vruće.
Rože, tako vruće.
Spavala je samo u čipkastom topu i pripadajućim kratkim hlačicama,
ali kada se Lucky ozlijedila, samo je nabacila na sebe nekoliko starih
majica, koje su joj sve bile nekoliko brojeva prevelike. Bilo je jasno da nije
planirala zavođenje, ali to je bilo upravo ono što je htjela. Zavođenje. Noć
ispunjenu strašću i željom. Znala je da je Brady bio čovjek za to. Napalio ju
je i on je želio nju. A za oboje je bilo dobro i što su precizno znali što to jest
bilo, a što nije. Kada bi istekao rok trajanja i on trebao napustiti Sunshine,
ona bi ga sa smiješkom gledala kako odlazi.
»Želim te«, rekao je i prošao joj prstom preko ramena, od čega se
naježila. »Obično stavljam svoje potrebe ispred svojih želja, ali s tobom ta
se granica zamaglila.« Jednu ruku stavio je oko njezina struka, spustivši
glavu kako bi utisnuo svoja usta na njezina.
Morala je pročistiti grlo kako bi progovorila. »I ja tebe želim.« I
trebala ga je. Bože, kako ga je trebala. Ustima je dolazio do ruba njezina
vrata. Ruka mu je bila nisko na njezinu trbuhu, a vrhovi prstiju igrali su se
ispod ruba njezinih majica, klizeći joj lagano naprijed natrag po goloj koži.
»Budi sigurna. Ovo nije slično tebi i još k tome je loša ideja.«
»Čini se kao odlična ideja«, odvratila je.
Pobjegao mu je slabašan smijeh, pokvarivši joj kosu na sljepoočnici.
»Isuse, Lilah.« Njegova druga ruka odgurnula je njezinu kosu i
njegova su se usta našla na njezinu zatiljku, njegovi zubi su strugali po
njoj, od čega je drhtala. »Reci mi ne.«
 »Da.« Stisnula je ruku spojivši se s njim, već na pola puta do velikog
dijela dobre ideje. Mogla je osjetiti njegovu toplinu, snagu, što ju je
uzbudilo i počela je drhtati.
»Je li ti hladno?« upitao je kada je osjetio njezinu kožu.
»Ne. Vruće.« Željela je i trebala njegovu ruku da se pomakne, sjeverno
ili južno. Po mogućnosti južno.
»Molim te«, šapnula je konačno, samo da prekine stenjanje kada su
mu se prsti povlačili po njezinu trbuhu, duž zatvarača majice, a zatim
natrag, toliko da je zvuk struganja metala o metal dok joj je otvarao
zatvarač ispunio sobu. »Ovo treba maknuti«, rekao je i povukao majicu s
njezinih ramena.
Potkošulja koju je imala ispod bila je od bijele svile, pomalo prozirna i
jedva joj je pokrivala grudi. Brady joj je bio iza ramena, pogledao je i
zastenjao. Ruka mu je ponovno lagano dotakla njezin trbuh, palcem joj je
prešao ispod grudi trenutak prije nego što joj je gurnuo naramenice
prema laktovima i utisnuo usta na njezino rame. »Dražesno«, rekao je
glasom tako tihim da je bio gotovo nečujan.
»Moje donje rublje se slaže.« Uz grubo rezanje ugrizao ju je za rame i
dlanom obuhvatio dojku, dok je osjećala njegovu erekciju na svojoj
stražnjici.
Izgubljena u zadovoljstvu, oči je ostavila zatvorenima i dopustila da
joj glava padne na njegova prsa. »Zamišljala sam ovo s tobom. Nadam se
da će tako i ostati«, zadirkivala ga je, a potom gotovo prela kada je palcem
prešao preko njezine krute bradavice.
»Javit ćeš mi.« Okrenuo ju je prema sebi, a ona je skliznula rukama
preko njegovih prsa do neobrijane brade, osjećajući hrapavost ispod
prstiju. Bilo je to uzbudljivo i intimno.
Pogled mu je bio taman i vreo dok ju je gledao. Nepokolebljiv. Divlji.
Zaštitnički.
On je bio prekrasan, Sve u vezi s njime bilo je prekrasno. »Meni je
prošlo puno vremena«, priznala je. »Ali sam prilično sigurna da se sjećam
što dolazi sljedeće.« Igrala se najgornjim gumbom na njegovim
Levisicama, prstima dodirujući glatku zategnutu kožu njegovih trbušnih
mišića.
»Lilah.« Provukao je prste kroz njezinu kosu, obuhvativši joj glavu
svojim velikim dlanovima, dok je pokušao uhvatiti njezin pogled, Bog zna
zbog čcga. »Koliko dugo je puno vremena?«
»Dugo. Ali čujem da je to kao i voziti bicikl.«
 »Da«, rekao je vrelim riječima tik uz njezinu kožu dok su mu usne
okrznule njezino uho. »Baš je kao vožnja biciklom.« Otkopčao je gumbe na
njezinoj majici, prouzročivši navalu topline koja je skliznula južnije.
Isto je učinio i sa svojom majicom.
Skliznuli su južnije desno od njezinih bokova i onda se spustili na pod.
Ušao je u njezine bijele gaćice dječačkoga kroja koje su se zapravo
slagale s gornjim dijelom i dlanovima obuhvatio njezinu stražnjicu, od
čega joj je srce počelo brže lupati i ukrutilo bradavice još jače. »Što slijedi,
Lilah?«
To ju je usporilo sekundu. »Hoćeš reći... ti ne znaš?«
Naježila se od njegovog nježnog smijeha. »Ovo je tvoja predstava. Ti
odlučuješ.«
Već pomisao da rade samo to, u stvari samo blizina tog velikog,
snažnog, nervoznog muškarca u krevetu dovodi je na rub orgazma.
Povukla se unatrag dovoljno da ga pogleda u oči kako bi se uvjerila da se
ne poigrava s njom. »Stvarno? Ja sam glavna?«
Njegov je smiješak bio spor i siguran, a toliko privlačan da bi se mogla
zakleti kako joj je upravo otpala kosu. Da. Ona je bila glavna, ako je to bilo
ono što je ona željela. »Ne bi smio dati nekome toliku moć«, prošaptala je.
»Što ako je iskoristim?«
On je gurnuo svoje mišićavo bedro između njezinih. »Hoćeš li me
iskoristiti, Lilah?«
Njegov je ton signalizirao da se s time slaže, itekako slaže. Ruke su mu
bile na zidu s obje strane njezine glave, a tijelo čvrsto stisnuto na njezinu.
I bio je čvrst. Posvuda. »Da«, zaključila je. »Iskoristit ću te.«
»Samo se sjeti«, rekao joj je uspaljeno na uho. »Ja sam sljedeći na
redu, ako ćemo igrati pošteno. Oh. Hm - možda bismo trebali početi
polako.«
Nasmijao se tiho i poljubio je s takvom nježnošću da joj je srce
zadrhtalo. »Polako. Reci mi što želiš.«
»Radije ću ti pokazati nego reći.« Dopustila je da joj potkošulja sklizne
na bokove.
»Hmm.« Spustio je glavu i jezikom prešao preko njezine bradavice.
»Predstava je dobra. Ali ja bih stvarno volio da mi kažeš. Reci mi što je
sljedeće, Lilah.«
»Manje odjeće - Bože«, eksplodirala je kada ju je usisao, »nemoj
prestati.«
 Njegova ruka gurnula je potkošulju prema dolje, a zajedno s njom i
gaćice i onda joj se uvukla između nogu. »Nemoj prestati što?«
Rukama ga je zgrabila za kosu i povukla njegova usta natrag na svoja.
»Nemoj prestati ljubiti me.«
»Gdje? Gdje želiš da te poljubim, Lilah?«
Zadrhtala je na pomisao gdje bi željela njegova usta, ali on se izvukao
kako bi je pogledao, čekajući njezin odgovor. »Svugdje«, odgovorila je.
»Bih li trebao upotrijebiti i jezik?«
»Da.« Zatvorila je oči dok su njegovi prsti dodirivali njezino vlažno
tijelo. Zabacila je glavu unatrag, vrisnula i izvijala se prema njemu kada
mu je skliznuo prst u nju. Bilo je to jedino što je mogla učiniti da ostane na
nogama. »Ja sam -«
»Uspaljena«, rekao je dok je njegov palac meko ocrtavao njezine
vlažne nabore. »Uspaljena i jako, jako vlažna.« Njegove usne su se kretale
prema njezinim grudima i kada joj je usisao bradavicu, držeći je u ustima,
njezini su bokovi bespomoćno pali na njega.
»Polako«, podsjetio ju je, odmaknuvši se kako bi puhnuo na njezinu
bradavicu.
Prošli su je trnci. I nije mogla doći do daha. Osjećala se kao da joj se
krv pretvorila u tekuću vatru u njezinim venama i jedino na što je mogla
misliti bilo je da ga dodiruje, ovija prste oko njega i izluđuje ga na način na
koji on izluđuje nju. Posegnula je za preostalim gumbima na njegovim
Levisicama, osjetivši kako su mu se trbušni mišići napeli dok je trgala
njegove traperice.
Bio je gol, i... velik.
Podigla je glavu i pogledala ga u oči, koje su bile širom otvorene i
tamne, goreći od želje. »Zaustavljamo li se?« upitao je.
»Ne!« Ugrizla se za donju usnu. »Ali ovo nije baš kao s vožnjom
bicikla.«
»Ovo je bolje.«
Odahnula je. »Stvarno sam se nadala da ćeš to reći.« Spustila mu je
hlače. Povukavši je natrag u uspravni položaj, poljubio ju je snažno i
duboko. Odbacili su odjeću koja im je već pala dok su je njegova usta i
dalje proždirala, grubo, divlje i erotično.
»U mene«, prošaptala je. »Oh, molim te. Molim te, uđi u mene.«
Gurnula ga je na krevet. On je podignuo obrvu, ali ispružio leđa.
Veličanstveno gol.
Veličanstveno uzbuđen.
 »Dođi ovamo«, rekao je i pozvao je prstom.
Zaboravljajući da je ona trebala biti ta koja zapovijeda, uvukla se u
krevet i opkoračila ga stenjući od užitka, osjetivši ga pod sobom, dok su
mu ruke klizile preko njezinih bokova, obuhvaćajući joj stražnjicu,
nabijajući je na sebe.
»Trebam li kondom?« upitao je, dok se ona nije zaustavljala, ostavivši
usta otvorenima.
Kako li se mogla tako izgubiti da zaboravi kontracepciju?
Nakrivljenim osmijehom dotaknula je njegova usta. »Nemaš li ga?«
»Ne! A ti?«
»Ne.« Napola se smijući, a napola jecajući, srušila se na njega i spustila
glavu na njegovo rame. »Ne mogu vjerovati.«
»Znam gdje ih ima skrivenih, računa li se to?« Podignula je glavu.
»Što?«
»U ladici noćnog ormarića«, rekao je trznuvši glavom, ne skidajući
ruke s nje.
Nagnuvši se nad njim, otvorila je ladicu i našla hrpu kondoma.
Vjerojatno Adamovih. »Ovo je bilo zločesto«, rekla mu je udahnuvši kada
se, čvrsto je držeći rukama za bokove, podignuo i prošao jezikom preko
njezine bradavice.
Kada ju je usisao svojim vrelim ustima snažno je povukavši, odlučila
mu je oprostiti.
Posegnuo je za kondomom i razderavši ga otvorio. Ona ga je uzela i
polako mu ga navukla cijelom dužinom, tako polako da je od drskog i
onoga koji zadirkuje preko grubog psovanja došao do onoga koji je
preklinje.
Ona se još uvijek samodopadno smiješila sve dok se nije podignula i
polagano mu dopustila da uđe u nju.
No, sve joj se to osvetilo kada je osjećaj kako je on steže bio dovoljan
da se osjeća kao zadihani idiot. Izvila se u pokušaju da ga povuče dublje,
ali on ju je držao čvrsto na mjestu, zabijajući svoje prste u njezine bokove.
»Još«, preklinjala je.
»Mislio sam da nikada nećeš pitati«. Zavrtio ju je pod sebe i zalijepio
na krevet svom svojom težinom.
»Mislila sam da je moj red«, uspjela je izustiti dok su joj se ruke
uspinjale duž njegovih snažnih bicepsa.
»Moj red.«
 Boja njegova glasa kada je bio uzbuđen bila je poput milovanja dok se
počeo kretati u pravilnom ritmu koji ju je dovodio do ludila. U kombinaciji
s njegovim vještim ustima na njezinima i mudrom čvrstom palcu, koji ju je
tako nepogrešivo dovodio do vrhunca, ona je bila gotova, izgorila je u
orgazmu sa zapanjujućim vriskom.
»Opet«, zahtijevao je dok se ona još pokušavala pribrati.
»Znam da je tvoj red i sve to«, rekla je zadihano. »Ali ti bi trebao
znati... Ne prihvaćam zapovijedi baš tako dobro kao ti.« Gurao ju je sada
dublje, jače, povlačeći se svaki put sve dok jedva da je bio u njoj, što ju je
nagonilo da ga stisne još čvršće. Bilo je to mučenje, ekstaza, osjećaj
njegova čvrstog tijela koje je uzima na način koji nije iskusila nikada prije.
»Brady...«
»Znam.« Gurnuvši je do svojih koljena, povukao ju je na sebe tako da
mu je završila u krilu. Nova poza omogućila mu je da je dotakne na mjestu
za kojega nije znala niti da ga je imala, dok se ona izvijala unatrag vrišteći,
izgubljena u doživljajima, izgubljena u njemu.
Njegova je ruka skliznula u njezinu kosu, podignuo ju je k sebi,
zagledavši joj se duboko u oči. Spustio je usta na njezina, vrela i zahtjevna,
baš kao što je bio i on. Još uvijek ju je držao svojim rukama, potpuno joj
kontrolirajući, što je moglo biti naporno. Umjesto toga, to ju je još više
uzbudilo.
Njezine su grudi pale na njegova prsa, bradavica krutih i bolnih,
uživajući do srži svaki put kada bi se pomaknuo prema njoj. Na svojemu je
vratu osjećala njegov uzavreo dah, zubima joj je strugao niz grlo, zatežući
mišiće dok su se njegovi bokovi savijali u njezine.
»Otvori oči.« Milovao ju je glasom, baš kao što je to radio i svojim od
posla hrapavim mkama. »Otvori oči i svrši sa mnom.«
I dok se pomicao u njoj, ona je učinila upravo to. Otvorila je oči, ne
skinuvši pogled s njega i njezin je svijet eksplodirao. Stežući joj bokove,
ušao je u nju duboko, pronašavši svoje vlastito, mirno opuštanje.
Poljubili su se, žestoko i duboko kad su oboje svršili. Tada se on
nježno povezao s njom, jedva dodirujući njezina usta svojima, pomičući ih
duž njezine čeljusti sve do čela, gdje je zastao.
Oboje su se srušili na madrac. Lilina nesigurnost je... nestala.
Jednostavno nestala. »U redu, ovo je bilo mnogo bolje od vožnje bicikla«,
rekla mu je, još uvijek drhteći.
Povukao ju je bliže, držeći je čvrsto, osjećala je toplinu njegova tijela,
koje je bilo u izobilju. Usta su mu se izvila u slabašan smiješak dok je
pokušavao dohvatiti pokrivač, povlačeći ga preko njih.
»Mislila sam, sveti Bože...« počela je još uvijek dišući nepravilno.
 »Nisam želio svetoga Boga, želio sam se dobro osjećati.«
»Pa, dobio si oboje. Što bi se dogodilo da nije bilo kondoma?«
»Vidjela bi odraslog muškarca kako plače.«
Nasmijala se, a on ju je ponovno poljubio i potom se otkotrljao s
kreveta i nestao u kupaonici.
»Onda«, rekla je kada se vratio, promatrajući njegovu fenomenalnu
stražnjicu, kada je odlazio do hrpe njihove odbačene odjeće, »nisi se šalio
o maženju.«
Navukao je traperice, iako je bio još uvijek napola uzbuđen. Uspio je
zakopčati dva gumba i onda odustao, ostavljajući hlače nepristojno nisko
na bokovima. To mu je davalo opasan, nervozan izgled koji je dolazio s
činjenicom kako je on očito spreman za drugi krug.
Baš kao što je bila i ona.
Potapšala je madrac.
Pogled mu je polagano klizio po njoj, a njezino tijelo je reagiralo kao
da je dodiruju njegove rake tamo gdje je prolazio pogledom.
Krenuo je natrag dok se koljenima nije zabio u madrac. »Opet?«
upitao je uzbudljivo gruboga glasa.
»Da, molim.« Obuhvatila ga je nježno preko hlača. »Na kome je ovoga
puta red?«
Uz blagi osmijeh koji mu je iskrivio usne, strgnuo je sa sebe hlače i
ušao u krevet, privivši se opušteno uz nju. Izvaljen preko nje, isprepleo im
je prste i podignuo njihove spojene rake s obje strane njezina lica, ljubeći
je nježno. »Što ću s tobom?«
»To si me već pitao.«
»Još uvijek nemam odgovor.«
»«Niti ja, ali imam nekoliko ideja.« Njegov meki smijeh razbarušio joj
je kosu na sljepoočnici dok je na nju pritisnuo svoje usne. »Mislila sam da
bi ih mogao imati.«
 DESETO POGLAVLJE

Probudio se sam. Lilah mu je srušila svijet jednom, dvaput... nagnuo se nad

krevet i počeo zbrajati prazne omote od kondoma... tri puta i tada je...
Otišla prije zore.
To je obično bila njegova uloga. »Moja greška«, rekao je psu koji mu je
sjedio na prsima. »Bio sam neoprezan.«
Vau. Uzvratio mu je pas u znak slaganja i polizao ga po bradi.
»Ti si se našao suditi«, rekao je Brady negodujući. »Ako netko samo
pomisli da te dotakne, ti se srušiš na tlo i izložiš. Nijedan vojnik koji drži
do sebe to ne radi.Ti si poput prokletog psa.«
Vau.
»U redu, u pravu si«, rekao je odmahujući glavom. »Ti jesi pas. A po
svemu sudeći sam i ja.« Ležao je, gledajući u strop još časak, prevrćući po
glavi prošlu noć. Svidjelo mu se gledati Lilino zabavljeno lice. Kao netko
tko je silio samoga sebe da kontrolira svaku emociju veći dio svojega
života, to mu je bilo beskrajno fascinantno.
Doživio ju je kao beskrajno fascinantnu. Nije je se mogao zasititi,
njezinoga tijela koje se grči ispod njegovoga, njezinih mekih uzdaha,
mirisa, okusa... A onda, tu je bio i način na koji ga je preklinjala da je pusti
kada su mu usta bila između njezinih nogu.
Super. Sada se ponovno uzbudio.
Opet.
Još.
To je već postao trajni problem. Vau.
»Dosadan si, znaš to?« Brady je izašao iz kreveta, otuširao se, navukao
nešto odjeće i hodao uokolo po kuhinji. U trgovini je kupio ono osnovno
što mu je trebalo, a to su bili zamrznute tortilje za doručak.
Bacio ih je tri na tanjur i navalio na njih. Priredio bi nekoliko i za Lilu,
također, osim što je, da, ona je otišla.
Isuse, i ona je bila u pravu što je to učinila. Jedna noć, to je bilo sve što
je željela. Dovraga, jedna noć bila je i ono što je on želio.
Onda zašto on sada još uvijek ne uživa u tome što je zadovoljen tri
puta?
Zato što je razmišljao o tome kako mu je učinila ono što on radi
ženama cijeli život. I to ga je osvijestilo. Zaista je trebao preispitati svoje
ponašanje. Prekrasna, strastvena žena bila je potpuno opuštena s njim - i
obrnuto - i ostavila ga je prije zore radije nego da se nespretno suoči s
njim sljedećega jutra, a on je kukao zbog toga. »Trebam psihološku
pomoć.«
Vau.
»Bez komentara iz donjih redova.«
Pas je promatrao Bradyjev tanjur i polizao komadiće, na što se Brady
nasmijao. U vojsci su postojale dvije vrste ljudi - brzi i gladni. Brady je bio
brz. »Ne. To nije dobro za tebe.«
Iako se činilo da ta stvarčica ima želudac od željeza. Brady je pojeo za
minutu, dok ga je pas promatrao, čeznutljivo lupetajući repom po podu
svakoga puta kada ga je Brady pogledao. »Što je sa svima vama ovdje u
Sunshinu? Vi ste svi vječiti optimisti.«
Još je jednom zacvilio, a Brady je odmahnuo glavom i podijelio s njim
svoj doručak. »Prokleti pas«, promrmljao je sebi u bradu. »Idemo.«
Zgrabio je kameru i uzicu i otišli su.
Livada između Belle Havena i Liline kuće bila je obrubljena redovima
cedra, ariša i mamila ga je danima. Pas je pojurio oko stabala, oči su mu se
caklile i sretno je lajao na apsolutno sve što je Brady fotografirao.
Bilo je to jedno od onih veličanstvenih jutara zbog kojih je bio
zahvalan što je živ, nebesko plavetnilo bilo je toliko čisto da bi pogled u nj
gotovo zabolio, dok je jedan dašak oblaka poput pamuka lijeno plutao. Noć
je bila hladna, no sunce se polagano počelo pojavljivati, dok se rosa dizala
iznad stijena i vrhova drveća. Medvjeđa trava bila je u cvatu, svaka biljka
pretvorila se u kiticu kremastih bijelih pramenova na vrhu stabljike.
Stabljike su bile visoke gotovo metar i pol, no unatoč toj impresivnoj
veličini nisu bile dovoljno čvrste da mogu odolijevati povjetarcu.
A pogotovo nisu bile dovoljno čvrste da se odupru psu, koji je
uzbuđeno skakao između njih kako bi došao do jezera. Voda je bila kao
komad stakla, neopisivih nijansi plave boje.
Proljeće je bilo u punom jeku, voda prepuna pastrva. Jučer ujutro
vidio je američkog muflona i planinsku ovcu na ispaši, no jutros je sve bilo
mirno - u to nije bilo sumnje zahvaljujući psu i njegovu njuškanju i
zaletavanju na sve što se micalo, uključujući i njegov vlastiti rep.
»Bit ćeš mamac za medvjede, ako se ne smiriš«, upozorio ga je Brady.
Ali pseću jutarnju radost nije se moglo obuzdati i Brady se ulovio
kako se smiješi kada je pas slučajno probudio živčanog oposuma i
odskočio unatrag podignutog repa, očiju širom otvorenih od straha dok se
skrivao iza Bradyjevih nogu.
 Odmaknuvši kameru s lica, Brady je promatrao glupavog psa i
odmahnuo glavom. »Sam si si kriv, vojnice. Ne petljaj se u ono s cime ne
možeš izaći na kraj.«
Nakon što se oporavio, pas je krenuo natrag prema rubu jezera i
napio vode.
»Ta voda je zaražena«, rekao je Brady. »Sada ćeš se zaljubiti u prvu
djevojku koja ti se nasmiješi i mahne repom.«
Potpuno nezainteresiran, pas je sretno dahtao.
»To je istina. Dohvatit će te svojom malom šapom i ti ćeš se prevrnuti
i izložiti taj trbuščić.«
Kad je izgovorio prevrnuti, pas je tresnuo na tlo i prevrnuo se.
Brady ga je pogledao. »Dopusti mi da budem izravan. Ne možeš
prestati lajati da spasiš vlastiti život, ali možeš se prevrnuti?«
»Tko bi povjerovao da sam pronašao Bradyja Millera, bivšeg
specijalaca i teškog tipa, kako razgovara s psom...«
Brady je čuo korake koji mu se približavaju i prepoznao je da su
Adamovi, tako da se nije okrenuo. Pravilo broj jedan u preživljavanju -
uvijek moraš znati tko ti dolazi iza leđa.
»Znaš, to je prvi znak da se pretvaraš u čovjeka«, rekao je Adam
dostigavši ga. »Razgovor s psom.«
Brady je spustio kameru i čučnuo kako bi protrljao psu trbuh. »Misliš
da ja nisam čovjek?«
»Mislim da ti misliš da nisi.« Adam se također spustio u čučanj i
pogledao psa smijuljeći se. »On je tebe istrenirao, kako vidim.«
Brady je slegnuo ramenima. Bilo je beskorisno pokušati to zanijekati.
»Lilah mi je rekla da je provalila u centar sinoć.«
Brady je bio naviknut na brzo mijenjanje teme kada se radilo o
Adamu. Adam nije trošio riječi. »Rekla mi je. «
»Vidio si je?«
Zapravo, Brady je vidio svašta u vezi s njom, ali je to zadržao za sebe.
Mogao se suzdržati pred Adamom i suzdržao se, ali se osjećao
smekšan i nije htio ulaziti u tu priču. »Da, vidio sam je.«
Adam ga je dugo pogledao. On nije ni slutio da je Brady spavao s
Lilom, ukoliko mu Lilah to nije rekla, u što je iskreno sumnjao. Bili su
bliski, povezani ovim mjestom koje im je bilo dom kao nijedno drugo.
Ovdje su pustili korijenje.
 Brady ne bi prepoznao prokleto korijenje ni da mu se omota oko
gležnja i povuče ga i oni svi su to znali. Čekao je da ga Adam upozori na
Lilu, ali on to nije učinio.
»Kako ide s Bellom?« umjesto toga upitao ga je Adam.
»Gotovo sam završio. Jesi li me se spreman riješiti?«
»Rekao si da ćeš ostati mjesec dana. Ostalo ti je više od pola. U potrazi
sam za rezervacijama letova.«
»Daj mi još tjedan i imat ćeš svoj helikopter.« Što se tiče njegovog
obećanja da će ostati mjesec dana, dao je riječ, a svoju riječ nikada nije
prekršio. Okrenuo se i pogledao prema šumi, jer je netko dolazio. Kao da
je nekakva gomila proizvela buku.
Minutu kasnije on i Adam ugledali su Lilu kako dolazi s otprilike deset
uzica u rukama i pripadajućim psima. Na sebi je imala kratke hlačice,
pripijenu majicu kratkih rukava, gojzerice i izraz lica od kojega je Brady
počeo izgledati glupo kada se zaustavila pred njim.
»Izgledaš nevjerojatno«, promrmljao je prije nego što je govor uspio
povezati s vlastitim mozgom.
Nasmiješila se smiješkom žene koja je doživjela više od nekoliko
orgazama noć prije. »I ti isto.«
»Bok«, rekao je Adam uzrujano. »I ja sam ovdje.«
»I ti izgledaš nevjerojatno«, rekao je Brady, ne skidajući pogled s Lile.
»Jebi ga.« Adam je gurnuo ruke u džepove. »Ovo je tako jebeno
neugodno.«
»Onda bismo možda mogli nakratko biti nasamo?« upitala je Lilah.
Adam je izgledao uvrijeđeno. »Isuse. Dobro.« Njezin tihi smijeh
ispunio je jutarnji zrak. »Mislila sam na Bradyja.«
»Jebi ga«, ponovio je Adam, kojemu se očito nije svidio Lilin odgovor i
nakon dugog pogleda upućenog Bradyju, on se udaljio,
Brady je gledao svojega psa kako njuši stražnjice svih drugih pasa. O
Isuse, kada je, dovraga, počeo razmišljati o tom psu kao o svojemu?
»Prošle noći«, počeo je i onda zastao, jer nije znao što bi.
Ona ga je samo gledala, smiješeći se slatko. Blistavo.
Vidio je to i pomislio kako je ona najljepša stvar koju je ikada vidio.
»Hoćemo li razgovarati o tome?«
»Zašto?«
On se počešao po glavi, a ona se nasmijala. »O, pogledaj se«, rekla je
vrlo nježno. »Dobro. Ako imaš potrebu razgovarati o tome, navali.«
»Ja -« Odmahnuo je glavom, zbunjen. »Ali rekla si Adamu da ode.«
 »Možda sam te poželjela poljubiti nasamo kako bih te pozdravila.«
Popela se na prste i učinila baš to, sa svim psima koji su joj se isprepleli
oko nogu, ljubila ga je dok oboje nisu ostali bez daha. Bradyju se zavrtjelo
u glavi od nedostatka kisika u kombinaciji s neobičnim osjećajem zvanim
zabrinutost. Nadao se da je to samo privremeno. »Lilah -«
»U redu je, Brady.« Primila je sve uzice u jednu ruku i potapšala ga po
ruci kao da je bio jedan od pasa uz njezine noge. »Ne brini. Neću te pitati
da mi budeš dečko.« Ovoga puta poljubila ga je u vilicu. »Mislila sam to što
sam bila rekla«, šapnula mu je. »Uvijek mislim to što kažem. Ovo je lagano
i jednostavno, sjećaš se? Ti si na sigurnom, tako da sad možeš disati.«
Sranje. Bila je u pravu, on uopće nije disao. Udahnuo je malo zraka.
»Zaista si drugačija, znaš to?«
»Aha.« Zabljesnula ga je tako zaraznim osmijehom da se i on
nasmiješio njoj. »Činilo se da ti se sviđa ono od sinoć«, rekla je i dalje se
smiješeći.
Bilo je tako. Isuse, baš tako.
»A osim toga, mi nismo baš tako različiti. Iako mislim da sam ja malo
više...«
»Što?«
»Optimistična.« Gurnula ga je ramenom. »Ti si više kao Eeyore iz
Winnie the Pooha.«
Trepnuo je. »Misliš da sam kao Eevore?«
»Reci ti meni. Ja uzimam praznu čašu i pokušavam je ispuniti svom
srećom koju pronađem. Prijateljima, obitelji, poslom... A onda, tu si i ti.«
Podignuo je obrvu. »Ja?«
Ponovno ga je gurnula, izgledajući razigrano i prokleto seksi u tim
kratkim hlačicama i gojzericama. Ili u svemu. To je bilo sve.
»Ti uzimaš praznu čašu«, rekla je veselo ga analizirajući. »I pitaš se
što s njom. Ti ne trebaš čašu, ti nemaš vremena za čašu. Dovraga, ti ćeš
samo popiti iz slavine ako si žedan. A u svakom slučaju, bit će tu neka
druga putem, ako prva ne radi, stoga -«
»Govorimo li još uvijek engleski?« upitao je. Smijući se, ona ga je
ponovno poljubila, otpuhavši mu moždane stanice lijevo i desno kada je
svojim jezikom dotaknula njegov. Prije nego što ju je uspio privući k sebi,
vratila se psima i otišla na svoj veseo način ostavivši ga da gleda za njom
pitajući se zašto se osjeća kao da ga je upravo pregazio kamion.
Zato što je završio sa ženom koja od njega nije željela ništa više od
seksa, a on...
Isuse.
Nije znao niti izreći ono što je on želio.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

»Mogao bih reći da misliš kako znaš što radiš«, rekao je Dell Lili nekoliko
dana kasnije. »Ali ne znaš.«
Bili su u njezinu uredu u štenari, kamo je upravo stigla iz drogerije
gdje si je kupila poklon.
Kondome.
Dell, koji je pogledao u smeđu torbu misleći kako je u njoj nešto za
jelo, neugodno se iznenadio.
»Znam što radim«, rekla je nadajući se kako je to istina. »To je samo
zaljubljenost«, rekao je Dell. »Da. I? Ti se zaljubiš u sve što hoda na dvije
noge.« Trgnuo se. »Ne u sve.«
»Brady je dobar dečko«, rekla je. »Da je drugačije, ti ga ne bi pozvao
ovamo.«
»On je sjajan dečko.« Dell je pokupio svoju posljednju čokoladicu iz
njezine ne-tako-tajne zalihe u donjoj ladici. »Ali -«
»Ne. Nikada ništa dobro ne dolazi nakon ali, Dell. Mrzim sve vrste ali.«
»Ali«, ponovio je Dell strpljivo, ignorirajući njezino prezirno frktanje,
»on je već jednom nogom na odlasku.«
»Znam. To i jest definicija zaljubljenosti, Dell. Ima rok trajanja. I oboje
to znamo.« Došavši oko stola, čvrsto ga je zagrlila i odvela do vrata. »Ja ću
biti dobro, a bit će i Brady.«
Kada je otišao, Lilah je otvorila drugu ladicu s njezinom stvarnom
zalihom nezdrave hrane i ubacila neke kekse, a onda i vrećicu čokoladnih
poljubaca, obećavši sama sebi kako će za večeru jesti brokulu. Možda.
Nije se šalila - zaljubila se u Bradyja. Ustvari, kada bi zatvorila oči, još
uvijek bi ga mogla osjetiti duboko u sebi. Mogla bi vidjeti svu žestinu
silnog zadovoljstva na njegovu licu kada je svršio.
Uzbudila bi se samo razmišljajući o tome.
Iskoristila ga je i na to je pomalo bila ponosna. Zaspao joj je u naručju
i slušala je otkucaje njegova srca koji su se podudarali s njezinima. Gledala
ga je kako spava, njegove duge, guste trepavice kako počivaju na njegovim
jagodicama, obožavajući kako je barem jednom bio potpuno opušten,
potpuno nesvjestan svoje okoline.
Bio je prekrasan i u tom trenutku, bio je njezin. Možda zato što joj se
ta misao svidjela malo previše, skliznula je iz njegova naručja i izvukla se
iz kreveta.
 Vidjeli su se proteklih nekoliko dana; on je radio na helikopteru, ona
je bila na svojemu putu između centra i štenare, no oboje su bili previše
zauzeti za razgovor.
Bacila je pogled na svoj pretrpan radni stol i uzdahnula. Ona i Cruz
mijenjali su se mjesecima u pokrivanju administrativnog dijela koji su
oboje mrzili: dospjele račune, potraživanja, obveze prema dobavljačima,
kalendar, promociju i promidžbu koje je trebalo obaviti kako bi došli do
novih poslova. Zamjenama su održavali zdrav razum, no što je bilo još
važnije, to ih je štitilo da se međusobno ne poubijaju. No priželjkivala je da
je sada na Cruzu bio red.
Ili da je njezin život bio lagan i dovoljno bezbrižan da bi sada mogla
sve poslati kvragu i zabavljati se. Zazvonio joj je telefon, prekinuvši je u
razmišljanju.
»Umirem od gladi«, rekla je Jade. »I moram otići odavde prije nego što
ubijem nekog primjerka muškog roda. Ručak?«
»Može, ako sadrži brokulu.«
»Opet si pojela nešto loše? Trebaš malo samokontrole, Lilah. U što si
se uvalila?« Lilah je uzdahnula. »U sve.«
»Budi tamo u deset.«

Brady je izronio nakon dva sata provedena unutar motornog prostora

Bella M i shvatio kako Twinkles nije na svojemu uobičajenom mjestu na
suncu. Obišao je helikopter, zgradu, pretražio cijelo područje, ali ga nije
mogao pronaći. Stisnute utrobe, ušao je u Belle Haven i našao Delia na
recepciji, koji je djelovao ljutito.
»Ne mogu shvatiti njezin glupi sustav«, žalio se Dell. »Žena upravlja
ovim mjestom čvršće nego prokletim brodom, ali nitko osim nje ne
razumije kako -«
»Pas«, rekao je Brady. »Jesi li ga vidio?«
Dell je podignuo glavu, ošamućenih očiju. »Čovječe, samo danas sam
ih vidio pedeset. Možda stotinu milijuna i pedeset.«
Brady je odmahnuo glavom. »Mog psa, Twinklesa«, ispravio se, po
prvi puta izgovorivši njegovo ime naglas i to s grimasom. »Bio je vani sa
mnom dok sam radio, a sada ga nema. Jesi li ga vidio?«
Dell je podignuo obrve kada je Brady rekao moj pas, ali je bez riječi
izašao iza Jadinog pulta. »Pogledajmo vani.«
»Pogledao sam.«
No, Dell je ipak izašao i krenuo pregledavati područja koja je Brady
već pregledao, zazivajući psa.
 Brady je učinio isto, krećući se uokolo zgrade.
Bio je u štalama, napola u strahu pogledati unutra kako ne bi
pronašao samljevenog psa, kada ga je Dell dozvao. Potrčao je prema
Dellovu glasu i ponovno se našao ispred helikoptera.
»Unutra«, doviknuo mu je Dell iz unutrašnjosti helikoptera.
Twinkles je bio na pilotskom sjedalu.
Kojega je izgrizao u komadiće.
Kad je ugledao Bradyja, veselo je udario repom i glasno zalajao: vau!
»Ti se šališ?« upitao ga je Brady, ne želeći analizirati olakšanje koje je
osjetio u nogama. »Ne možeš skočiti na kauč ili popeti se na krevet bez da
iskoristiš prsa kao ljestve, ali možeš se popesti na to sjedalo i proždrati
ga?«
Twinkles je skočio dolje i sjeo na njegovu lijevu čizmu, gledajući ga s
obožavanjem.
»Slatko«, rekao je Dell.
»Nije slatko. Upravo je pojeo pet stotina dolara vrijednu kožu.«
»Nisi ga trebao ostaviti samoga ovdje«, naglasio je Dell. »Ostaviti?
Nisam ga ostavio nigdje. On je krajnje neodgojen.«
Dell se nacerio. »Znaš što bi Adam na to rekao, zar ne? Rekao bi da si
ti taj koji je neodgojen. I zašto si uostalom uvijek tako nervozan oko tog
malog stvorenja? To je pas. I to prokleto dobar pas.« Nježno mu je
razbarušio dlaku na glavi. »Ti mu samo trebaš biti šef, to je sve. Budi
čvrst.« Stavio je prst Twinklesu na njušku. »Nema više žvakanja.«
Twinkles je skliznuo na pod i izložio trbuh kako bi ga se počešalo.
Brady je odmahnuo glavom.
»Oh, kao da ti ne bi učinio isto da možeš.« Dell je čučnuo i susretljivo
ga počešao po trbuhu.
»A zašto mu Lilah još nije pronašla dom?« zanimalo je Bradyja, koji je
smrknuto gledao uništeno sjedalo.
»Vjerojatno zato što je zabavlja da te zafrkava.«
Dell se počeo smijati kada je vidio izraz Bradyjeva lica. »Čini se da tebi
to nije tako smiješno kao meni.«
»Nije, ne. Iako, zbog čega se ja brinem kada je to tvoj posao, nemam
pojma.«
Još uvijek se smijuljeći, Dell je izvukao svoj mobitel, nazvao brzim
biranjem i uključio zvučnik. Žena je odgovorila profesionalno iritantnim
tonom: »Što sada trebaš?«
»Jade«, rekao je Dell.
 »Ne, ja sam uskršnji zec. A tvoji ključevi su na stolu.«
Dell je odmahnuo glavom. »Draga, ne zovem uvijek samo zato što sam
izgubio ključeve.«
»Žao mi je, u pravu si. I novčanik ti je na stolu, također. A što se tiče
tvoje male crne knjige, to je tvoja stvar, doktore Flert. Ja sam na ručku.«
Dell je uzdahnuo. »Što smo rekli o tebi i načinu funkcioniranja?«
»Da je dobro za tvoj ego da imaš barem jednu ženu u svojemu životu
kojoj se ne možeš nasmiješiti, a da joj odmah padnu gaćice?«
Dell se nacerio. »Stvarno volim kada kažeš gaćice. A sada da se zna,
znao sam i gdje su mi ključevi i gdje mi je novčanik.«
»Ne, nisi.«
»U redu, nisam, ali nisam zvao zbog toga. Možeš li donijeti
hamburgere i krumpiriće za mene i Bradyja? Oh, i Adama, ili će cmizdriti
kao curica.«
»Misliš, ›Jade, hoćeš li nam, lijepo molim, donijeti hamburgere i
krumpiriće?‹«
»Da«, rekao je Dell, kimajući. »To. I Coca-Cole.« Pogledao je Bradyja,
koji je kimnuo. »I nemoj zaboraviti kečap.«
»Ti si zaboravio lijepe riječi.«
»Oh, žao mi je«, rekao je Dell. »Danas izgledaš fantastično, a posebno
volim tvoj stav i sarkazam.«
Jadin je glas postao saharinski sladak. »Dakle, želiš neku salatu s
niskim udjelom masnoća, bez preljeva i hladnu vodu, za van?«»Dobro«,
rekao je Dell i uzdahnuo. »Možemo li, molim te, dobiti hamburgere i
krumpiriće?«
»Zaboravio si ›Hvala ti, boginjo Jade‹«,ali poradit ćemo na tome.
Kasnije, šefe.«
Brady ga je pogledao. »Kako će nam hrana pomoći s glupavim psom i
isjeckanim pilotskim sjedalom?«
»Ne mogu razmišljati na prazan želudac.«

Kao što je obećao, tjedan dana kasnije Brady je ispustio dušu na

helikopteru, ali je Bell 47 bio spreman za let. Odvukao ga je na Smitty, gdje
je sada bio smješten na asfaltu. Upravo je usavršio svoj plan letenja, kada
se pojavila Lilah, s nježnim osmijehom, samo za njega. Kad bi on bio
Twinkles, izvalio bi se i i izložio joj trbuh na češanje. Umjesto toga, on je
obrisao ruke o traperice i gledao je kako dolazi prema njemu. Samo seks...
 To je bilo ono što je ona tražila. Zabavno i lako. Tako da on nije imao
pojma što to s njime nije bilo u redu da ga je mučilo danima.
Možda zato što je osjećao više. A to je značilo da se zaribao.
»Onda, kako je tvoja beba danas?« upitala je. »Moja beba?«
Pokazala je rukom prema helikopteru. »Misliš li da ne vidim kako bi
čak i velik, jak momak kao što si ti mogao imati slabosti?«
»Više od jedne«, promrmljao je.
Činilo se da ju je to uzbudilo, što mu se svidjelo i posegnuo je za
njezinom rukom, ispreplićući prste s njezinima, privukao ruku svojim
ustima kako bi joj poljubio dlan. »Ti si moja slabost, Lilah. Najljepša koju
sam ikada imao.«
Ugrizla se za donju usnu i zagledala u njega, potpuno ošamućena. Nije
znao što mu je, ali i njemu se to svidjelo.
Promatrao ju je dva tjedna kako vrti oko malog prsta muškarce u
svom životu - Delia, Adama, dovraga, pola muškaraca u Sunshinu - no
nijedan od njih nije je uzbuđivao.
Ali on jest.
Znao je da misli kako je težak, ali zapravo je on isto mislio o njoj.
Upravljala je svojim svijetom i svime što ju je snašlo, bez prigovora, bez
jadikovanja.
Pa ipak, nije znala primiti kompliment. Bilo je to slatko i šarmantno,
razorna kombinacija koju je otkrio.
»Iznenađena sam što si uopće dopuštaš bilo kakvu slabost«, rekla je.
»Obično ne dopuštam.«
Gledala ga je, očima koje su iskrile toplinom i nečim više, nečim za što
se nije mogao ni pretvarati da razumije.
Prešao je prstom preko njezine vilice i potom joj skliznuo rukom kroz
kosu, koja se na njegovoj koži osjećala poput svile. Stežući stisak, privukao
ju je malo bliže sebi.
Približila se s radošću, lagano otvorenih usta u očekivanju poljupca.
Gledajući je u oči, pružio joj je ono što je htjela, ono što je on htio,
dotaknuo je svojim usnama njezine. »Razmišljao sam o odlasku odavde
unatoč obećanju da ću ostati mjesec dana«, rekao je tiho. »Svakoga dana
sam razmišljao o tome.«
»Hmm. Možda ne želiš otići od mene«, izazivala ga je, ugrizavši ga za
donju usnu.
Gledajući je i dalje u oči, ugrizao je i on nju. »Ja mogu otići. Nemoj
nikada u to posumnjati, Lilah. Imam duboko usađenu disciplinu.«
 Osmijeh joj je izblijedio i pokušala se odmaknuti od njega, ali čvrsto ju
je držao. »Ali«, rekao je, zamrzivši trag boli koji su njegove riječi ostavile u
njezinim očima,»ne idem nikamo. Još ne.«
Zagledala se dugo u njega. »Ti si tvrd čovjek, Brady Miller.«
»Na više načina.«
Pogled joj je odletio na njegov gumb na hlačama i nesigurno se
nasmijala, spustivši čelo na njegova prsa. »Zašto mi se ponovno sviđaš?«
»Zato što ćeš od mene dobiti vožnju života. Ulazi.« Trznuo je glavom
prema helikopteru. »Izlazimo.«
Tjedan dana Lilah se nadala da će čuti te riječi. Ili barem dio njih.
Brady je uzeo Twinklesa u naručje. »Odnijet ću ga Dellu«, odmah se
vraćam.
Ona je bila zapanjena dovoljno da ostane stajati na istome mjestu
sljedeće tri minute, kada se on vratio. »Neka izludi cijelo popodne Jade i
Della.« Krenuo je prema vratima helikoptera. Okrenuvši se, shvatio je da
ona nije krenula za njim i stao. »Hajde, uđi.«
Ne, neće doći, niti će ući. Da. Ne, hvala.
»Jc li to problem?«
Aha. Veliki problem. Nije voljela letjeti. U stvari, bilo je točnije reći da
je mrzila letjeti. »Želiš da letim s tobom?«
»Da.«
U želucu joj je drhtalo i odmahnula je glavom. Pažljivo ju je pogledao.
»Ti sada ne radiš, zar ne? Cruzova je smjena?«
»Da. Gle, jesi li mislio izlazimo kao na... spoj? Vodiš me na spoj u
helikopteru?« Već od toga što je izgovorila došlo joj je da se sklupča od
užasa i uzbuđenja.
»Da. Želim ga isprobati. Odletjet ćemo u Boise, lijepo večerati i vratiti
se -« Zaustavio se i nagnuo glavu. »Ti se bojiš.«
»Ne budi smiješan.« Nije se bojala ničega. Pa, osim možda toga da
prizna kako se boji. »Radi se o tome da ne mogu samo tako otići. Imam
posla. Ipak, hvala na pozivu«, dodala je ljubazno i okrenula se. Pitala se
koliko brzo je mogla trčati natrag do štenare...
»Lilah.«
K vragu. »Da?«
»To je samo večera.«
»I let do tamo. Boise je satima daleko, Brady.«
»Nije helikopterom.«
 Zaustavivši dah, okrenula se. »Drugi put, okej?« S osmijehom je
krenula, prisiljavajući se da hoda, a ne da potrči.
»Što te plaši više«, doviknuo joj je. »Letjeti helikopterom ili izaći sa
mnom na spoj?«
Ah, k vragu. Okrenula se prema njemu. Izgledao je dobro, tako
prokleto dobro. Poželjela je polizati ga od glave do pete. »Pogledaj me«,
rekla je, pokazujući mu na svoju radnu odjeću - kombinezon, majicu dugih
rukava na kojoj je nosila onu kratkih rukava, sve prekriveno životinjskom
dlakom. »Ne mogu ovako izaći, nema šanse.«
»Zašto ne?«
»Zašto ne?« Raširila je ruke. »Zato što sam neuredna.«
»Onda otiđi kući, dohvati neku žensku odjeću ili što god trebaš i
idemo.«
»Žensku odjeću?« upitala je prasnuvši u smijeh. »A gdje bih je trebala
nabaviti, u prodavaonici hrane?«
»Dovraga, Lilah.« Protrljao je bradu, izgledajući kao da mu je žao što
je uopće pitao.
»Odjeni vreću za krumpir, što se mene tiče - to je samo večera. I
uostalom, sviđa mi se kako izgledaš.«
Sranje. Sranje koje je nije trebalo rastopiti. »U redu. Trebam deset
minuta.«
»Nema problema.«
Gledala je u njega trenutak, a zatim se okrenula i potrčala kući
potražiti nešto u svojemu ormaru. Unatoč tomu što se žalila kako nema
ženske odjeće, imala je mnogo. Samo ju je oborio s nogu. Uskočila je u
traper suknju i pleteni top. Obula je zgodne čizme i pomislila kako pomalo
izgleda kao neotesanka koja se pokušava lijepo odjenuti. Ako joj se počne
smijati, udarit će ga, odlučila je i potrčala natrag, napola se nadajući da je
otišao. Ali nije, bio je tamo i čekao je.
Nasmiješio se kad je vidio čizme.
»Ako mi se počneš smijati, ja -«
»Ne smijem se tebi«, rekao je uspravivši se do svoje pune visine
čistom jednostavnošću i bio je u pravu. Ono u njegovim očima zaista nije
bio smijeh, već nešto što joj je gotovo spržilo kožu.
»Izgledaš prekrasno«, rekao je s takvom jednostavnošću koja ju je
ostavila bez riječi.
»Ne bi to trebao raditi«, konačno je uspjela izgovoriti. »Ne bi trebao
koristiti ovakve slatke riječi. Ponašati se kao da ti moje društvo nešto
znači. Kao da želiš -« zaustavila se prije nego što je rekla više. »Ne, ako
želiš da se sjetim što je ovo između nas. A što nije.«
Zagledao se u nju. »Ništa nije nepromjenjivo«, rekao je tiho i ukrcali
su se u helikopter.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Ostavši sama, Lilah je pogledala prema gore. Plavo nebo, bez oblačka. Na
horizontu ni naznake ljetne oluje.
Puhao je vrlo blagi povjetarac, no nikako monsun koji bi baš sada bio
iznad njih.
Učini to, rekla je samoj sebi. Popni se unutra ili ćeš požaliti. Tako je s
ono malo usputnog ohrabrivanja, duboko udahnula i ukrcala se. O Bože.
Uvukla se u sjedalo pokraj Bradyja, ignorirajući ga kako je promatra.
»Idemo s time završiti«, rekla je.
»Jasno ti je da bi to trebalo biti zabavno«, rekao je, pružajući joj
slušalice kako bi mogli komunicirati uslijed buke dok su u zraku.
Zaključila je da nema pristojnog odgovora na to i nije rekla ništa.
On se nasmijao, meko i seksi, nagnuvši se nad nju kako bi joj stisnuo
ruku. »Ne brini«, rekao je, uključivši preklopnike na ploči s instrumentima
pred njim. »Vidio sam jednom ili dvaput kako se to radi.«
»O Bože.« Zatvorila je oči.
»Hoćeš li uopće gledati?«
Bilo je čudno slušati ga u slušalicama i izvan njih. Brady, u stereo
tehnici. »Ne znam još.«
Osjetila je više od toga što je vidjela da je zatresao glavom.
»Polijećemo«, upozorio je minutu kasnije. Buka motora, rotacija lopatica,
čisti užas od osjećaja kako se diže ravno u nebo nagnali su je da se rukama
tako čvrsto uhvati za svoje sjedalo da su joj prsti utrnuli. Prisilila se da
diše, ali ništa je nije moglo prisiliti da gleda, jer joj je želudac bio u nožnim
prstima u bestežinskom stanju kada su poletjeli. »Dišeš li ti uopće?«
upitao je.
»Da. Jedva. I ne razgovaraj sa mnom. Upravljaj helikopterom!«
»Mogu raditi oboje u isto vrijeme. Otvori oči.«
»Jako si zahtjevan.«
»Da, a koliko se sjećam, i ti si takva. Sada, Lilah.«
Uzdahnula je i otvorila oči, uvidjevši da su bili vrlo visoko. Nije imala
pojma kakav je to bio osjećaj, ali činilo se kao da ispod nje nije bilo ničega.
Sve što je mogla vidjeti bilo je kroz staklo, što je značilo sve ispred i oko
nje. Progutala je mješavinu ranjivosti i uzbuđenja i promatrala svojega
pilota.
 Njegove sunčane naočale imale su srebrne zrcalne okvire i nisu
propuštale ništa od njegovih misli. Iako se upravljanje helikopterom činilo
kako mu je obuzelo sve udove - obje ruke i noge bile su mu zauzete - on je
potpuno vladao situacijom, svjestan svega što se događalo oko njih: neba,
instrumenata, tla, nje. Pogled joj se stalno vraćao na njegove ruke, te
dugačke prste koji se precizno i sigurno pokreću, savršeno usklađeni, baš
kao što su bili i kad su bili u njegovom krevetu, a on je rukovao njome na
isti način na koji je rukovao instrumentima.
Okrenuvši glavu, susreo je njezin pogled, dok su mu se kutovi usta
jedva podizali. »Jesi li dobro?«
Ne. »Da.« On je bio previše seksi. Trebala je nešto da joj odvuče
pažnju od nje same. »Ako nigdje nemaš bazu«, upitala je,» gdje držiš sve
svoje stvari?«
On je podignuo obrve. »Otkuda ti to pitanje?«
»Bilo je ili to ili ›Jesmo li stigli?‹«
Za to je dobila gotovo osmijeh. »Nemam naviku imati puno stvari.«
»Zašto ne?«
»Je li to tvoje omiljeno pitanje, ›zašto?‹«
»Da. Odmah nakon ›Jesu li danas dvije krafne po cijeni jedne?‹«
On se nasmijao. »Odgovor je jednostavan. Moj život nije u potpunosti
bio moj vlastiti već godinama. Kada i ako se to promijeni, smislit ću gdje će
mi biti baza.«
»Ali, zašto tvoj život nije u potpunosti bio tvoj?«
Helikopter je potonuo, a ona je uzdahnula i zgrabila rukohvate s obje
strane. »Što je to bilo?«
»Zračni džep.« Potpuno staložen, prilagodio je instrumente.
»Podignut ću nas malo više kako bismo mirnije letjeli.«
O Bože. Ići će još više. Budi Amelia Earhart, rekla je sebi, ali to nije
djelovalo. Možda zato što s Ameliom nije baš dobro završilo. Odlučila je ne
razmišljati o tome previše i izvadila mobitel.
»Ovdje nećeš imati signala«, rekao je.
»Moram svima poslati oproštajne poruke.«
Velika ruka poklopila je njezine. »Na sjedalu iza tebe je, dohvati moju
torbu.«
Kada je to učinila, on je ispružio ruku i izvukao kameru. Skinuo je
poklopac objektiva i uključio je, a zatim je postavio na automatski način
rada.
Protuidiotski gumb.
 »Kreni«, rekao je.
Zurila je u njega. »Želiš da ja fotografiram za tebe?«
»Želim da fotografiraš ili radiš što god želiš.« Canon je bio digitalni
aparat i očito vrlo skupocjen. Ona ga je pažljivo primaknula licu i
pogledala kroz objektiv na veličanstven pogled. »Je li to tehnika
odvlačenja pažnje?«
»Da.«
Nasmijala se i počela snimati. Nakon nekoliko minuta, okrenula je
kameru prema njemu.
Bio je odjeven u svoje uobičajene vojne kratke hlače, džepova punih
koječega. Vjerojatno svih vrsta alata i raznoga oružja, a možda i tajni
njegova svijeta.
Prošloga tjedna, kada je bila u potkrovlju i izvukla ga iz tih hlača, na
komodi je vidjela hrpu stvari iz tih džepova. Novac, kreditne kartice,
njegovu vozačku dozvolu i džepni nožić opasnoga izgleda, prije nego što je
shvatila da je promatra.
Već se pripremila na njegov napad, jer ju je ulovio kako njuška, ali se
ispostavilo da ga je njezina radoznalost zabavljala.
»Samo pitaj«, rekao je onim svojim tihim, mirnim glasom. »Pitaj sve
što želiš znati.«
»A ti ćeš odgovoriti?« On joj se samo nasmiješio.
Tada je odahnula. Sada je gledala u njegove hlače koje mu savršeno
pristaju i pitala se uključuju li današnje potrepštine i kondom.
Ona ih je u torbici sada imala tri. Njezino novo skrovište za hitne
slučajeve, isti džep kao i za njezine gumene bombone - također za hitne
slučajeve. Treba samo pitati... »Jesi li ikada usamljen? Ovdje gore u
zraku?«
»Usamljen, za što?«
»Nedostaju li ti prijatelji, obitelj?«
»Nisam uvijek u zraku«, naglasio je. »A uostalom, postoje mobiteli. E-
mail. Posjeti...«
»Ali ti ne posjećuješ.«
»Točno, nemam tu naviku.«
»Dakle, kažeš da si rob navika? Da si vezan za rutinu?«
Na to se počeo smijati. »Ovo je novo«, promrmljao je sebi u bradu ili
se barem tako činilo. »Rob navike. Rutine. Nikada ranije nisam za tako
nešto bio optužen.«
»A što je sa ženama?«
 Pogledao ju je. »Što s njima?«
»Jesi li ikada htio promijeniti svoj život zbog žene?«
»Ne.«
Lagani drhtaj razočaranja prošao je njome. »Nikada nisi bio
zaljubljen?«
»Bila je to samo požuda«, rekao je uz malen, intimni osmijeh. »Više
nego jednom.«
Ona je zakolutala očima dok je on pokraj nje uzdahnuo. »Iskren
odgovor je ne«, rekao je tiho. »Nikada nisam bio zaljubljen.«
Nastupila je tišina i Lilah je pomislila kako je to to. »Ali ti», izgovorio
je napokon. »Ti, Lilah, nasmrt si me uplašila.«
»Zašto?« prošaptala je.
Ulovio joj je pogled. »Zato što bih se u tebe mogao zaljubiti, Lilah. Jako
i duboko i ne željeti se više nikada vratiti na staro.«
Jedva je disala. »Što nije u redu s time?«
»Utopili bismo se.« I tada se ponovno koncentrirao na let.

Brady je samoga sebe ulovio kako se smiješi od čistoga užitka u

prekrasnom danu koji se prostirao pred njim, stotinama milja u svim
smjerovima, u labirintu planina i dolina uključujući šumu nacionalnog
parka.
Nisu bili vidljivi ni grad ni asfalt. Bilo je nešto u tom piskutavom
cviležu i fućkanju helikoptera, zajedno sa slatkastom aromom zapaljenog
mlaznog goriva koja je bila opijajuća više od bilo čega što je ikada iskusio.
Pustinja divljeg sjevernog Idaha bila je neukroćena jednako kao što je
bila početkom 19. stoljeća kada su Lewis i Clark tuda prošli. Mogao je
vidjeti vrhove grebena planina Bitterroot i iza njih.
Bezbroj jezera i rijeka, bazena koje su napravili ledenjaci, teži i
kamenitiji nego bilo gdje na Zemlji oduzimali su mu dah na način kakav
nije očekivao.
Ako je ikada i poželio imati svoju bazu, ona bi bila ovdje, na prvom
mjestu na kojem se osjećao poželjnim. Bacio je pogled na svoju putnicu.
I najnovijem mjestu na kojem se osjećao poželjnim.
Za razliku od njega, Lilah se nije smiješila od čistoga užitka. Upali su u
neke turbulencije i ona je čvrsto stiskala naslone za ruke kao da je
očekivala da će se srušiti svakoga časa, a nasloni za ruke će je spasiti. Pitao
ju je nekoliko puta je li dobro i taman ju je ponovno krenuo pitati. »Lilah?
Jesi li -«
 »Nemoj«, rekla je kroza zube. »Nemoj me pitati jesam li dobro, jer ne
znam. I moramo uskoro sletjeti ili ti se kunem da ću te svezati s tri mačića
koja smo pronašli jučer u rijeci.«
Uskoro su sletjeli.
Uspjela je tiho si ponavljajući mantru koja je išla otprilike Mi smo ok,
mi smo ok. On je bio i ponosan, a i zabavljao ga je njezin pokušaj
odvažnosti. Još uvijek je sjedila ondje, čvrsto stisnutih mišića, zatvorenih
očiju, kada joj je otkopčao pojas. »Dobre vijesti«, rekao je. »Stigli smo u
komadu.«
Otvorila je jedno oko, provirila i zatim duboko udahnula. »Uspjeli
smo.«
Osjetio je kako mu se srce steže čak i kada se nasmijao. »Lilah. Lilah,
pogledaj me.«
Okrenula je glavu i susrela njegov pogled, još uvijek blijedoga lica.
Odgurnuo je sunčane naočale na vrh glave tako da ga je mogla dobro
pogledati. »Dvije stvari. Prva, da je postojao tračak sumnje u helikopter,
da je manje od sto posto siguran, nikada te ne bih poveo sa sobom.«
Gledala je u njega, potom kimnula, čak mu se lagano i osmijehnuvši.
»U pravu si. Znala sam. Koja je druga stvar?«
Zastao je. »Postoji problem s jednim od instrumenata.«
»O, Bože. Dobro.« Kimnula je. »Unajmit ćemo auto i odvesti se kući.«
Nagnuvši se bliže, prešao je palcem preko njezina blijedog obraza.
»Možemo letjeti bez njega. Ne želim to. Dobit ću zamjenski od odjela
održavanja ove zračne luke i to začas srediti.«
»Začas«, ponovila je, očito shvaćajući da je to značilo kako će se i
vraćati helikopterom. »To je... odlično.«
Budući da se još uvijek tresla kao list, nagnuo se i poljubio je nježno.
»Hajde, Amelia. Izgledaš kao da trebaš stati na čvrsto tlo. Idemo nešto
pojesti.«
Kimnula je, ali se nije pomaknula.
»Želiš da odletimo do restorana?«
»Ha. I ne.« Ustala je, zateturala i pokazala prema njemu. »Ni riječ.«
U tome je bio dobar i rukom prebačenom preko njezinih ramena,
odveo ih preko asfalta kako bi ušli u zračnu luku. Odjel za održavanje
obavijestio ih je kako znaju što im treba te da im je potrebno sat vremena
da pronađu dio potreban Bradyju. Umjesto da su pričekali, Brady im je
pozvao taksi i krenuli su u grad. Na terasi kafića pojeli su svježi losos i
popili pivo iz limenke, dok im je zbor od tri ptice pjevao serenadu sjedeći
na grani stabla. Kasnije su bili u kupovini do zalaska sunca, šećući niz
glavnu ulicu pokraj nekoliko galerija i umjetničkih dućana s ostalim
turistima. Zapravo, Lilah je kupovala, a Brady ju je samo promatrao. To im
je ubrzo postalo omiljena razonoda.
»Ništa od ovoga te ne zanima«, rekla je nakon jednoga bloka.
»Nisam baš neki kupac«, priznao je. »Niti ja. Teško je biti kupac kada
si stalno u bankrotu - Oh«, uzviknula je s uzdahom i zaustavila se ispred
ljekarne.
Samo što je ova bila drugačija od ikoje ljekarne u kojoj je Brady ikada
bio. Umjesto lijekova i raznih sitnica, ovdje se prodavala čipka i svila. Bio
je to dućan s donjim rubljem i bilo ga je na tone, sve izloženo i okruženo...
paperjem. To je bila jedina riječ koje se mogao dosjetiti. Bilo je tu krznenih
ovratnika i perja, losiona i sapuna. Lilah je stajala tamo upijajući sve dok
mu nije zazvonio mobitel. Zvali su ga s posla. »Žao mi je. Moram se javiti«,
rekao joj je.
»Sve je u redu«, promrmljala je, još uvijek očarana izlogom. »Samo
izvoli.«
Brady se malo odmaknuo u stranu kako bi razgovarao. »Miller.«
»Imam posao za tebe«, začuo se poznati glas Tonyja, njegovog šefa.
»Kako brzo možeš biti u Somaliji?« zagrmio je.
Tony je uvijek grmio. Vjerojatno zato što je izgubio pedeset posto
sluha u Zaljevskom ratu, iako to nikada nije priznao.
Brady je pogledom pratio kako je Lilah još uvijek nosom zalijepljena
na staklo. »Ne u skorije vrijeme.«
»Sto to znači? Rekao si da trebaš nekoliko tjedana i sada je prošlo
nekoliko tjedana.«
»To znači da ću ovaj posao preskočiti«, rekao je Brady. »Daj ga nekom
drugom.«
»Ali ti nikada nisi preskočio posao.«
Ne. Ne, nije. Nikada za to nije niti imao razloga. Nema ga ni sada,
osim...
Lilah je gledala svileni komplet. Topić i sićušne tange u blijedoplavoj
boji koja bi njezinoj koži dala svježi sjaj. Okrenula je glavu i ulovila ga kako
je promatra i užasno pocrvenjela.
Nije htio otići.
»Što se to, dovraga, događa?« Tony je upitao dovoljno glasno da se
Brady trgnuo i odmaknuo telefon od uha. »Rekao si da trebaš otići iz
osobnih razloga«, rekao je Tony. »Ništa posebno, rekao si.«
 »Da. I uzeo sam cijeli mjesec slobodno.« To je bilo njegovo obećanje
Dellu i Adamu i on je to poštovao. »Javit ću u ured.«
»Da, rekao si da si u Idahu. Što je, dovraga, u Idahu?«
Brady je izdahnuo. »Razlozi su osobni -«
»Ah, Kriste. Nećeš valjda otići i kupiti ranč usred ničega kako bi
uzgajao stoku, zar ne? Ti pripadaš visinama, čovječe.«
»Trebam još dva tjedna«, procijedio je Brady kroza zube. »Vratit ću se
za dva tjedna.«
»A ne sada?«
»Ne. Ne sada.«
»Žena je u pitanju. Ne, što sam ono rekao, čak te niti žena ne može
zadržati na zemlji. Dvije žene su u pitanju, zar ne?«
Brady je poklopio i gurnuo telefon u džep, kimnuvši Lili. »Možeš se
prestati pretvarati da ne prisluškuješ.«
»Odbio si posao.«
»Odgodio sam ga, to je sve.«
»Zašto?«
Pa, nije li to bilo pitanje za milijun dolara. Njegov mobitel ponovno je
zazvonio. Odjel za održavanje zračne luke Boise. Kada je završio s tim
pozivom, poklopio je i protrljao bradu rukom. »Imam dobre vijesti i loše
vijesti.«
»Prvo dobre vijesti«, odlučila je, ne izgledajući kao da ih uopće želi
čuti.
»Da, zapravo nema stvarno dobrih vijesti.«
Oči su joj se suzile. »Zašto si onda pitao?«
»Zato što normalni ljudi uvijek žele prvo čuti loše vijesti.«
»Samo mi reci!«
»Dio koji trebam za helikopter neće doći do jutra.« Razjapila je usta.
»Kako si onda mislio da su to dobre vijesti?«
Brady je izvukao svoju Visa karticu koju rijetko koristi. »U lijepom
hotelu, uključujući vruću kupku za sve ove bolne mišiće?«
»Kako znaš da imam bolove u mišićima?«
»Zato što su ti bili čvrsto stisnuti tijekom cijeloga leta. Ti si u
bolovima.«
Zamišljeno ga je pogledala, a on je poželio da zna što je, dovraga,
mislila. No, za sve ono kada je obično nosila srce na dlanu da ga cijeli svijet
vidi, ovoga ga puta nije podijelila. Na kraju je izvukla mobitel. »Cruz, rekla
je. Sjećaš li se onoga puta kada sam te pokrila kad si Marie odveo na
vikend u Vegas? Da, zovem jer trebam uslugu. Vratit ću se u neko doba
sutra. Sutra... Ne, nemoj me pitati zašto. Upotrijebi maštu. Nahrani Sadie.«
Ubacila je telefon u džep i pogledala Bradyja. »Kakav to ugled imaš kada
onaj čovjek ozbiljno misli da spavaš s dvije žene u isto vrijeme?«
»Čula si to, zar ne?«
»Nije bilo teško, govorio je prilično glasno.«
»On jednostavno nije mogao zamisliti što bi me eventualno moglo
duže zadržati, to je sve.«
»Aha. Onda, reci mi istinu«, rekla je. »Je li to sve bio plan kako bi ti se
posrećilo noćas?«
»Da sam htio da mi se posreći, ne bih te prvo preplašio s letom.«
Razmislila je o tome. »Dobar zaključak«, rekla je i pogledala u telefon
koji je ponovno zazvonio, uzdahnuvši. »Adame, kakvo iznenađenje«, rekla
je odgovarajući na poziv.
»Reci Cruzu da je brbljavac. Samo smo zapeli čekajući dio za
helikopter, nismo se pobjegli vjenčati. Sutra ćemo se čuti.« Gurnula joj je
mobitel natrag u džep i otpuhnula. »Što se tiče hotela...«
»Da?«
»Ne želim da potrošiš mnogo novca.« Znao je kako je jedino što je
mrzila više od letenja bilo da je nekome na teret. »Nije me briga za novac.«
»Hmm. Brady?«
»Da?«
»Dvije žene?«
On je uzdahnuo i lagano joj stisnuo prste. »Pusti to.«
Pola sata kasnije, Brady je rezervirao dvosobni apartman u boutique
hotelu koji su im preporučili u restoranu. Imao je raskošno predvorje, bio
je izgrađen u luksuznom Old West-stilu s kožom i tamnim punim drvom.
Uspjeli su kupiti toaletne potrepštine za noć u jednom od dućana prije
nego što su otišli u sobu.
Kada je Brady dopratio Lilu na njihov kat, pogledala ga je stisnutih
očiju. »Penthouse? Kako je penthouse jeftin?«
Slegnuo je ramenima i onda je odveo do širokih prozora, gdje se
pružao pogled na obrise Boisea.
»O moj Bože«, rekla je po deseti put dok su prolazili raskošnim
prostorom. »Što si učinio?«
»Moj novac«, podsjetio ju je.
»Ali to je moralo stajati pravo bogatstvo.«
 Otvorio je vrata njezine sobe, gurnuo je unutra i tada kada se
okrenula prema njemu, otvorenih usta - nema sumnje da bi ga korila i
dalje - lagano joj je zatvorio vrata u lice.
I otišao u svoju sobu. Morao je to učiniti ili bi je uzeo na licu mjesta, a
to nije mogao učiniti. Ako će ponovno spavati zajedno, to mora biti njezin
izbor, a ne okolnosti, ali pravi izbor. Prolazio je kroz stotinu i pedeset
kanala na TV-u kada se začulo tiho kucanje na vratima. Otvorio ih je Lili.
»Bok«, rekla je nježno.
»Bok.«
Stavivši svoje ruke na njegov trbuh kako bi ga gurnula s puta, ušla je
unutra.
Okeeej. Naslonio se na vrata kako bi je promotrio.
Bilo je to to ili ju je trebao zgrabiti i baciti u krevet. Iako su ga prsti
svrbjeli da učini upravo to, on ih je strpao u džepove.
»Bok«, rekla je.
On se nasmiješio. »To si već rekla.« Kimnula je. »Točno. Slušaj,
zaboravila sam spomenuti još jednu stvar koje se bojim, osim letenja.«
»Što je to?«
»Bojim se spavati sama u hotelskoj sobi. Apartmanu. Mauzoleju.
Čemu god.« Osvrnula se po velikoj otmjenoj sobi. »No, tvoja ne izgleda
tako strašno kao moja.«
On je podignuo obrvu. Imali su potpuno iste sobe.
Uzvratila mu jepogled s bezazlenim osmijehom. »Stoga sam se nadala
da ti neće smetati da dođem kod tebe«, rekla je.
Počeo je misliti da će je pustiti bilo kamo, bilo kada i na bilo koje
mjesto koje ona želi. U njegov helikopter, u njegovu sobu, u njegov život.
U njegovo jebeno srce...
 TRINAESTO POGLAVLJE

Lilah bi se okladila da će je Brady skinuti do gola do sada, no on je još

uvijek samo stajao na drugom kraju hotelske sobe, naslonjen na vrata i
promatrao je. Tiho.
Otkrila je da je mogao beskrajno dugo biti tih. Škrt na riječima sve
dok nije poželjela počupati si kosu. Srećom, naučila je i da je postupao
suprotno, bio je velikodušan i beskonačno predan i to je bilo jedino što ju
je u ovom trenutku zanimalo.
Željela je njegove ruke na sebi. Njegova usta.
Sve.
»Je li to problem?« upitala ga je na koncu, jer više nije mogla izdržati
tišinu. »Još uvijek ne znam.« Na to je uzvinula obrvu.
»Došla si ovamo da se poševiš sa mnom«, rekao je.
Na to je prasnula u smijeh. »Da. Da, vjerujem da jesam.« On se još
uvijek nije pomaknuo, a ona je nagnula glavu.
»A pogledaj se, stojiš tamo kao djevica na svoju prvu bračnu noć.«
On nije reagirao. I u tomu je bio dobar, da je potakne na to da kaže
točno što joj je bilo na umu. S Bradyjeem nema igrica. »Najprije smo
večerali«, rekla je izazivajući ga. »Trebaš li još romanse?«
»Sranje, Lilah.« Provukao je ruke kroz svoju kratku kosu, od čega je
stršala u vrhovima. Trebao je izgledati smiješno, ali nije. Izgledao je seksi i
frustrirano.
I uspaljeno.
Gledao je u nju, iz njegovih tamnoplavih očiju nije se moglo ništa
iščitati u ambijentalnoj hotelskoj rasvjeti. Zadržala je njegov pogled,
pokušavajući ga nadmašiti, pokušavajući ga uvjeriti da je potpuno hladna i
da sto posto vlada ovom situacijom, što naravno nije bilo tako.
Čak nije bilo ni blizu.
»Moramo razgovarati«, rekao je napokon.
Oh, sranje. Najstrašnijih nekoliko riječi u engleskom jeziku. »Nemoj
mi reći. Oženjen si.«
»Što? Ne.«
»Zaručen?«
»Isuse. Ne.«
 Hmm. Počela se osjećati malo bolje u toj situaciji s razgovorom. »Jesi
li u vezi?«
Dobacio joj je pogled čistog alfa mužjaka, a ona je osjetila kako su joj
se bradavice ukrutile. Bože, bio je silan.
»Znaš da nisam«, rekao je. »Niti želim biti.«
»Odlično.« Skinula je top, ostavši u tigrastom polugrudnjaku. Naručila
ga je preko interneta od Victoria Secreta uz kupon i u njemu su joj sise
izgledale živahno.
Samo je bacio pogled na nju i počeo stenjati. »Ne slušaš me.«
»Oh, itekako slušam.« Otkopčala je suknju. »Ne želiš biti u vezi. Što je
savršeno, jer ono što ja želim ne uključuje mnogo više od kondoma, kojega
ovoga puta imam.«
Gledao je u kondom koji je izvukla iz džepa. »Ti tako običavaš imati
kondom u džepu?«
»Tri. Nema na čemu.«
»Hoćeš li doći bliže? Jer, moram ti reći, cijelo to filozofiranje koje
izvodiš zapravo ide meni u prilog.« Nasmiješila se. »Ako ti je tako draže,
možeš samo gledati.«
On je prasnuo u smijeh.
»Ili sjesti, ako si odlučio da u tomu ne želiš sudjelovati.«
To je upalilo. Odmaknuo se od vrata i polako joj se približavao kao
velika divlja mačka na vrhu svog hranidbenog lanca, gurajući se u njezin
prostor, prisilivši je na povlačenje sve dok joj se noge nisu zabile u velik,
mekan, elegantan, otmjen krevet koji je bio iza nje.
»Da sjednem?« ponovio je glasom tako grubim da se navlažila.
Odjednom je soba postala nekako premala i ona se pitala je li možda malo
pretjerala. »Ako moraš«, prošaptala je.
»Slažu li ti se gaćice s grudnjakom?« upitao je spuštajući glavu da joj
udahne riječi u uho, dok su mu ruke krenule prema njezinim bokovima.
Na brzu promjenu teme, ona je trepnula. »Da.«
»Jesu li vlažne?«
Prije nego što je uspjela odgovoriti, strgnuo joj je suknju. Kao što je
već naučila, kada je on vodio, nije pokazivao milost, pa je i sada bilo tako.
Spustio se na koljena, dok su mu ruke klizile niz stražnje strane njezinih
bedara kako bi ih raširile. » Jesu«, rekao je kada je imao njezine noge
onako kako ih je on želio, dok mu se u glasu čuo više nego prizvuk
nestašnog optuživanja. »Vlažne.«
»Ja...«
 Ruke su mu letimice dotaknule unutarnje strane njezinih bedara,
susrevši se u sredini, gdje je njegov palac prešao preko središta, izazvavši
njezin uzdah.
Na taj zvuk on je ustao, krenuvši svojim velikim rukama prema gore
preko njezina tijela koje je sada drhtalo. Pomicala se pod njegovim
dodirom dok su mu usta prelazila duž linije njezine brade, njuškajući joj u
uhu. »Pogledaj me.«
S naporom je podignula glavu.
»Volim tvoje oči«, rekao je. »Sjaje kada si uzbuđena. Sada sjaje kao
smaragdi.«
Nijedan muškarac joj nikada prije nije rekao ništa slično. I u tome je
bila stvar s Bradyjem. Bio je hladan i dalek. Čvrst i nervozan. Beskrajno
pametan i hrabriji od bilo kojeg muškarca kojega je ikada upoznala.
Testosteron i opasnost curili su iz svake njegove pore.
Čak i u krevetu, kao što je vidjela.
Ali nije se povlačio. Ne u životu, a pogotovo ne u krevetu, gdje je, kada
bi se tako osjećao, mogao odugovlačiti sve dok ne bi izgubila razum i tada
bi je dotaknuo i poljubio i grickao i lizao...
A ponekad bi i govorio.
Skliznula mu je prstima u kosu i povukla je dok mu usta nisu bila na
njezinima. On ih je odmah za nju otvorio, žestokim i divljim poljupcem, a
kada su se razdvojili, oboje su teško disali.
»Još«, zahtijevao je, a onda prešao rukom preko krivulje njezina
trbuha. Prsti su mu bili hrapavi od teškog fizičkog rada, od čega je
zadrhtala dok joj je on s ramena povlačio naramenice grudnjaka. Poljubio
joj je svaku dojku prije nego što joj je otkopčao grudnjak i bacio ga preko
ramena. Nagnuvši se naprijed, pucnuo joj je jezikom po bradavici i
zavukao ruku u njezine gaćice, nepogrešivo pronašavši ono što je tražio.
Kada je vrisnula, povukao je svilu niz njezine noge, ostavivši je
izloženu svom uzavrelom pogledu. Vani je bilo mračno, ali njegove su
svjetiljke bile upaljene i ona je znala da je mogao vidjeti sve što je želio.
»Imaš previše odjeće na sebi«, šapnula je.
Mišići su mu bili napeti dok je skidao majicu preko glave. Odletjela je
u istom smjeru kao i njezini grudnjak i gaćice, a ona je zastenjala od
pogleda na njega i sve one savršene žilave linije, od čega su joj narasle
zazubice...
Metalni zvuk njegova zatvarača odjeknuo je šokantno glasno, no hlače
su mu tada nestale, ali prije nego što je uspjela dobro pogledati, ponovno
se spustio na koljena s rukama opet između njezinih bedara. Osjetila je
njegov dah pomiješan s njezinim.
»Žudio sam za ovim cijeli tjedan, Lilah«, rekao je i palcima joj odvojio
nabore kako bi je mogao dohvatiti ustima.
Pobjegao joj je krik, bez riječi, koji nije mogla zadržati. da spasi svoj
život dok ju je on obrađivao delikatnom preciznošću koja je pokazivala
koliko mu znači njezin užitak. Njezine ruke još uvijek su bile u njegovoj
kosi - nije mogla ništa nego se držati kada je on otkrio njezin ritam kao da
joj poznaje tijelo bolje od nje same.
Htjela je toplinu, bio joj je potreban bijeg, ali je pronašla više, mnogo
više, a orgazam ju je pogodio snažno i neočekivano.
Kada su joj noge posustale, obavio ju je svojim rukama i bez napora je
podignuo. Tek nakon što je prestala titrati, on je zastao i spustio je nježno
prije nego što je ustao. Povukao je prekrivač s kreveta, a onda ju je bacio
na madrac, puzeći joj uz tijelo, s očima koje su blistale, napetih mišića,
kože koja je svijetlila. Zavukao je ruke u njezinu kosu i podignuo joj lice,
gledajući je ravno u oči, kao da je pokušava upamtiti. Ona je učinila isto,
svidio joj se način na koji je svijetlio njegov pogled kada ju je promatrao,
način na koji su mu usta trznula kada ga je ona zabavljala na neki način,
kako mu je glas zvučao kada je mrmljao njezino ime. A bio je tu i način na
koji je njegovo tijelo osjećalo njezino, kako je on učinio da se ona osjeća.
Željenom.
Čeznutljivom.
Sigurnom.
Nikada nije iskusila nešto slično tome kako se osjećala u njegovu
naručju. I još uvijek je željela više. Odgurnula ga je, a on joj je dopustio da
ga otkotrlja pod sebe, kada je ustima prelazila njegove prsne i trbušne
mišiće, krećući se prema dolje -
Ponovno je promijenio njihove položaje.
»Hej«, rekla je.
Pokazao joj je kondom među svojim prstima, onaj koji je njoj oteo.
»Oh«, uzdahnula je. »Sviđa mi se kako razmišljaš.«
»Da?« Kleknuo je između njezinih nogu i navukao kondom. »Onda će
ti se jako svidjeti ono što slijedi.« Poljubio joj je usta, skliznuvši duž
njezinih zuba i vilice, potom po onom slatkom mjestu ispod njezina uha,
dok se od vrtloga njegova jezika počela meškoljiti sjetivši se gdje ju je sve
drugdje izludio tim jezikom. Kao da je slijedio tijek njezinih misli, tiho se
nasmijao i zavukao prste u njezinu kosu, nagnuvši joj glavu kako bi je
mogao gledati dok je klizio u nju.
 Između njih nije bilo prostora, nije bilo ničega osim užitka. Ruke su
mu klizile niz njezina leđa, preko stražnjice, podižući je, mijenjajući
položaj kut, dovodio ju je do bespomoćnog stenjanja kada je osjećala kako
ju ispunjava potpuno, samo jednim pomicanjem njezinih bokova. Ona je
dahtala i vriskala u isto vrijeme, uvijajući se prema njemu, podižući se dok
je se on kretao u njoj.
»Lilah.«
Oči su mu bile usredotočene na nju. Izgubila je dah samo gledajući ga,
spustila je bokove na njegove, u nemogućnosti da vlada sobom.
Učinilo se da j po prvi puta i on potpuno izgubio kontrolu. Teška
disanja e, zategnuta lica, vratio je svoja usta natrag na njezina, štipajući joj
usnu, usisavajući se u svoja usta. »Bože, tako je dobro kad si ovako
omotana oko mene. Tako jebeno dobro, Lilah.«
Rastapajući se, omotala je ruke još čvršće oko njegovih širokih
ramena i pomilovala ga po leđima, podignuvši bokove kako bi povukla
njegovo tijelo još bliže sebi.
Taj pokret je iz njega izvukao jako seksi, jako muški zvuk.
»Sviđa ti se to?« prošaptala je.
»Volim. Volim to.«
Pokušala je ne usredotočiti se na njegove riječi, izgovorene u strasti, o
njegovom tjelesnom užitku. Pokušala je ne nadati se da je pušta blizu, da
pokazuje osjećaje.
Ali to nije bilo važno, njezino srce imalo je svoj plan i njegove riječi su
je zaboljele. Stoga se bokovima još jednom zabila u njega, izvukavši iz
njega još jedan jecaj. Zauzvrat, ona je pulsirala i u njoj se pokrenuo val dok
se on nastavio pomicati, milovati je čvršće, i još čvršće, sve dok je nije
doveo do vrhunca drhtanja, vičući njegovo ime, izvijajući se u njega.
Pritisnuo se još dublje, a zatim smirio kad je došao s njom do vrhunca,
držeći je čvrsto, držeći ih povezanima.
Dugo su oslali tako, čvrsto isprepleteni, svatko od njih hvatao je zrak,
ne mogavši izreći riječ ili se pomaknuti, tresući se od napora i potresa. Na
koncu ih je Brady razdvojio svakoga na njegovu stranu. Zadržao ju je u
naručju, očito jednako zadovoljan kao i ona što se produžila njihova
bliskost. I dok je tonula u san, shvatila je da je to bio najintimniji doživljaj
koji je ikada podijelila s nekim muškarcem.
Lilah se budila polagano, svjesna samo da je ugodno toplo. Otvarajući
oči, shvatila je da je licem Bradyju na grlu.
Mmm. Prokleto ugodno mjesto za probuditi se.
 Bila je i praktično na njemu, nogom i rukom prebačenima preko
njegova tijela kao da je on njezin osobni jastuk.
I to nije bilo sve.
On je držao nju, također, jednom rukom obuhvativši joj glavu, drugom
je čvrsto držeći za stražnjicu. Disao je sporo i duboko i ravnomjerno.
Nije si mogla pomoći, ona pritisne svoje usne na njegov vrat i nježno
stane trljati naprijed i natrag, znajući točno kada se probudio, jer mu se
disanje promijenilo. »Hej«, šapnula je. »Ne gledaj, ali mazimo se.«
Ruka na njezinoj stražnjici se stisnula posesivno, što joj je izmamilo
osmijeh. »Onda, što radimo?«
»Spavamo.« Glas mu je bio jutarnje grub, ozbiljan i seksi do bola. No,
to će se brzo promijeniti.
»Nadala sam se da ćeš se i ti tako osjećati.« Nježno ga je ugrizla za
tetivu gdje mu se vrat spajao s ramenom i jednim laganim pokretom
zakotrljao ju je ispod sebe.
»Da pogodim.« Podignuo je glavu, oči i usta bili su mu meki na način
koji kod njega nije ranije vidjela. »Ne želiš potrošiti zadnji kondom.«
»Pa, to bi bio zločin, zar ne?« Prošaptala je.
»Omotaj noge oko mene«, još jedna zapovijed, koju je izgovorio tim
svojim tihim, ali sasvim autoritativnim glasom, a budući da je slijeđenje
njegovih zapovijedi uvijek dovede do užitka koji joj pomuti razum, ona je
omotala noge oko njegovog struka i pjevušila od zadovoljstva. To je bilo
sve što je mogla učiniti, jer je bio tvrd, slasno tvrd i mamio ih je oboje.
»Hoćemo li -«
»O, da.«
»I onda opet?« promrmljala je u nadi hvatajući dah, jer su joj njegova
usta već bila na bradi, na putu prema onoj slatkoj točki ispod njezina uha,
onoj zbog koje bi, kada bi je poljubio, poželjela da mu ponudi sve, sve što
želi...
»Pohlepni mali stvoru«, optužio ju je.
Bio je u pravu. Kada se radilo o njemu, o ovome, ona je bila pohlepna.
Bila je pohlepna kao vrag.
»Samo jedan kondom«, podsjetio ju je. »Drugi smo iskoristili prije
nekoliko sati. Morat ćemo biti kreativni.«
Hvala Bogu. Bio je dobar u kreativnosti. Jako, jako dobar.
Poljubili su se i ljuljali zajedno nekoliko trenutaka, u sobi u kojoj je
bilo tiho s izuzetkom njezina teškog disanja i blagog stenjanja, sve dok
više nije mogla podnijeti izazov. »Brady.«
 Podignuo je glavu i pogledao je ispod kapaka. » Reci mi.«
»Još«, rekla je, sada i sama zapovijedajući. Njegove velike ruke
obuhvatile su joj bokove i nagnule je na način koji se njemu svidio,
izmamivši mu jecaj duboko u grlu. »Da«, rekla je. »Još toga.«
»Sve što želiš.«
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Bilo je podne kada je Brady zamijenio instrument za mjerenje na

helikopteru i oni su poletjeli. Prije leta kući ponudio je Lili čašu vina.
Ona je zanijekala mogućnost da će to pomoći, ali je mogao vidjeti
koliko je bila opuštena - iako je to možda bilo od svih onih orgazama. To je
bilo teško procijeniti.
Ovoga je puta bila tiha. To nije bilo neobično za njega, ali je za nju
svakako bilo. Na pola puta kući, okrenula se prema njemu, grickajući
donju usnu.
Pripremio se na najgore.
»Što god bilo to o čemu si želio sa mnom razgovarati sinoć u hotelskoj
sobi, prije nego što sam ja - prije nego što smo mi...« Namrštila se. »Nisam
mislila prekinuti te divljim seksom.«
Na to se on nasmiješio. »Ali da, jesi.«
»U redu, to je točno, jesam. Ali sada slušam sve što si mi želio reći.«
Dobacio joj je pogled.
Ona mu se nasmiješila, bez imalo kajanja i on je odahnuo. »Htio sam
te upozoriti na sebe«, rekao joj je. »Volim biti na tebi.« Tiho se nasmijao.
»Lilah.«
»I ti to voliš.«
»Volim«, priznao je. »I znaš što mislim.«
»Cijenim osjećajnost, ali ja sam velika djevojka, Brady. Ti uskoro
odlaziš. Nisam to zaboravila. Htjela sam ovo.«
Od toga je još jednom dobio osmijeh od kojega zastaje srce, i pomislio
da je to zasigurno od vina.
Bilo je predvečerje kada su sletjeli. Lilah se čula s Cruzom nekoliko
puta, ali je ipak otišla ravno u štenaru kako bi se uvjerila da je sve u redu.
Brady je odradio provjeru helikoptera nakon leta i tada se preko livade
uputio u Belle Haven.
Twinkles je ležao ispod drveta ispred kuće izgledajući smrknuto, ali je
poludio od sreće kad je ugledao Bradyja, koprcajući se, mašući repom,
valjajući se u ekstazi kad se Brady sagnuo kako bi ga pomazio. Pokušao se
sjetili kada se posljednji put vratio s puta i imao ovakav doček, ali nije
mogao.
Bilo je to vrijeme nakon zatvaranja, a Dell i Adam bili su na
parkiralištu i igrali košarku kao da su u ratnoj zoni. Nakon što je za taj dan
očito završio s poslom u štenari i Cruz je igrao s njima, a sva trojica igru su
shvatila vrlo ozbiljno.
»Hvala Kristu«, promrmljao je Adam kad je ugledao Bradyja. »Ova dva
idiota igraju protiv mene, a ne shvaćaju što je prekršaj niti na vlastitoj
guzici. Idemo im oderati kožu.«
Brady je skinuo majicu i pridružio im se u igri.
Za manje od dvije minute Dell i Cruz bili su poraženi. »Igraj«, rekao je
Dell Bradyju ljutito. »Kada si naučio igrati, jer u srednjoj školi nisi imao
pojma?«
To je bilo točno. Bio je loš u košarci u srednjoj školi. »Igrao sam u
vojsci svake noći s dečkima iz svoje jedinice. Oni su bili ulični igrači, teška
kategorija.«
Adam se nasmiješio i dodao mu loptu. Brady ju je uhvatio, okrenuo se
i pucao, pogodivši jako zgodnu tricu.
Dell je ružno opsovao.
Kad je utakmica završila, svi su bili znojni kao prostitutke u
ispovjedaonici, a Adam i Brady dvaput su pobijedili. Okrenuo se da
dohvati majicu i vidio Lilu koja tamo stoji s njegovom kamerom oko vrata.
»Vratila sam se«, rekla je i dodala mu kameru. »Dobra utakmica.«
»Hvala.« Brady ju je promatrao kako ulazi u centar. Uzeo je Twinklesa
i zaputio se u potkrovlje kako bi se istuširao, a zatim se e-mailom javio na
posao kako bi provjerio je li Tony još uvijek ljut.
Bio je ljut.
Brady je ugasio e-mail, potom slike iz kamere prebacio u računalo i
shvatio da je on na mnogima od njih. Lilah se pobrinula za to.
Na jednoj fotografiji upravljao je helikopterom, koncentriranog izraza
lica dok je govorio u slušalice. Na drugoj, promatra Lilu, još uvijek ozbiljna
pogleda i još jednoj, snimljenoj trenutak kasnije, toplog, brižnog osmijeha
zbog nje, na ustima i u očima.
Mogao bi se zakleti na vlastiti život kako nikada nekoga nije gledao
kao što je gledao nju i sada još uvijek sjedi i zuri u dokaz da je tomu tako.
Lilah je snimila nekoliko fotografija krajolika i one nisu bile tako loše.
Bilo je tu i njegovih snimaka Lile, iz restorana. Smijala se na svakom od
njih, glupavim, slatkim osmijehom, očiju koje su gorjele čistom radošću.
Bila je tu i jedna slika njega za stolom, potpuno zaokupljenog
promatranjem Lile. Još uvijek mu je smiješak bio na licu, no to nije bilo
ono što ga je privuklo toj slici.
Bile su to njegove oči i toplina u njima. Glad.
 Potreba.
Pomalo šokiran čistom žudnjom koju je vidio, okrenuo se drugoj
skupini fotografija, onoj na košarkaškoj utakmici, na kojoj je bio i on
izbliza, znojan i nasmijan od uha do uha dok je zabijao koš.
Na posljednjoj slici okretao je glavu prema kameri - u trenutku kada
je shvatio da je Lilah stajala tamo i promatrala ga. Pobjedonosno se
smiješio ravno u objektiv, izgledajući bezbrižnije nego što je to upamtio.
Zatvorio je računalo baš kad se Adam popeo uza stube, opremljen za
akciju spašavanja, s dva svoja psa uza se. »Trebam prijevoz«, rekao je.
»Kamo?«
»Pokrenuta je velika potraga za izgubljenim djetetom gore u šumi
Nacionalnog parka Kaniksu. Trebaju svu pomoć koju mogu dobiti. Ideš?«
Da, naravno. Razlog za let? Postoji. Navala adrenalina zbog potrage i
spašavanja? Postoji.
Razlog da odvrati misli od Lile Young? Postoji.
Proveli su sljedećih šest sati u planinama, pružajući pomoć u traženju.
Dijete je bilo locirano, ne osobno od njih, već od grupe spasilaca koji su
koristili pse koje je Adam trenirao prošle sezone, što je bilo jednako
zadovoljavajuće.
Na letu natrag, Adam je pogledao Bradyja. »Što se tiče Lile...«
»Kriste. Opet?«
»Samo jedna stvar. Nemoj se igrati s njom, čovječe. Ona je... bila je
povrijeđena.«
Da tema nije bila toliko ozbiljna, Brady bi se možda nasmijao.
Počinjao je shvaćati istinu: po prvi puta on nije bio taj koji se igra.
Sljedećega jutra Lilah se probudila, jer je Sadie zabila svoj mačji nosić
u njezin. Mijau.
»Nije sada trenutak za to«, promrmljala je Lilah. »Alarm još nije
zvonio.« Mijau-mijau-mijau.
Došlo je to od osam tjedana starog mačića, koji se pokušao motati oko
Sadie, jedinog koji je preostao iz spašavanja tjedan dana ranije. Lilah je
udomila obje sestre tog maloga stvorenja, no njemu još nije uspjela
pronaći dom. Bio je crn, s bijelom točkom na vrhu glave koja je izgledala
kao mala pamučna kuglica i volio je biti gospodar svojega svijeta, zbog
čega ga je Cruz i nazvao Šef.
Lilah ih je oboje odgurnula i uvukla se u svoje pokrivače. Bila je topla i
bilo joj je udobno, ali ni približno onako kao što je bilo u Bradyjevu
hotelskom krevetu, s njegovim velikim, vrelim tijelom koje je bila njezina
osobna grijalica.
Samo podsjećanje na divlji seks u hotelu prilično ju je uspalilo.
Naravno, imala je onaj mali podsvjesni osjećaj da to možda nije bio samo
divlji seks, ali se nadala kako se to endorfini igraju s njezinim umom.
Mijau, navaljivala je Sadie.
»K vragu. Moraš poraditi na svojoj netrpeljivosti prema posudi s
pijeskom, gospođice.« Teturajući iz kreveta, Lilah je navukla majicu i
otvorila ulazna vrata uznemirenoj mački, koja s njihala na nogama i
prijetila da ih srušiti obje.
Uhvatila je Šefa prije nego što je mogao pobjeći sa Sadie. »Ti nisi
dovoljno velik da ideš sam, mali stvoru.« Zastala je i zagledala se na trijem.
»Na mojemu trijemu je vojna torba. Zašto je tamo vojna platnena vreća?«
Sadie nije odgovorila, jer je već bila nestala. Šef nije odgovorio, jer je
bio muškoga roda, uostalom i nije mnogo govorio.
U to rano prohladno jutro Lilah je sjela na najvišu stubu. Šef joj je bio
u krilu, a torba pokraj nogu. Adam je bio u Narodnoj gardi, ne u vojsci.
Poznavala je samo jednoga čovjeka koji je bio u vojsci, a pomisao na njega
kako njoj donosi nešto izvukao joj je glupav osmijeh na lice.
U platnenoj vreći bila je još jedna vrećica, ta je bila zgodne ružičaste
boje iz »Ljekarne« u Boiseu. Bila je puna sapuna i losiona i... lijepog plavog
rublja nad kojim je slinila kroz izlog.
»Nije valjda«, rekla je Šefu. Mijau.
Nasmijala se, čak iako ju je stegnulo u grlu. Rastopljena srca izvadila
je mobitel i nazvala Bradyja. »Dobro jutro, Djede.«
On je šutio.
»Barem se nadam da si ti moj tajni Djed Mraz«, rekla je. »Ne mogu
zamisliti Cruza ili Nicka kako izabiru te tange -«
Kroz telefon se začulo mrmljanje i ona se nasmiješila. »Hvala ti«, rekla
je nježno. »Sviđaju mi se, sapuni i losioni također. Nisi trebao.«
»Sviđa mi se način na koji uvijek mirišeš.«
»To su kokos i vanilija i svašta.«
»To si ti. Od tebe postajem gladan, Lilah.«
»Znaš«, promrmljala je. »Ne pričaš mnogo, ali kada nešto kažeš, onda
izvučeš ono najbolje.«
»Hoćeš li danas odjenuti te tange?«
»Kakav si ti tip.«
»Priznajem krivnju.«
 Njihova je šutnja bila ugodna, a ona je shvatila da se smiješi poput
idiota, sama sebi na trijemu.
»Odjeni ih danas, Lilah«, rekao je nježno, svilenkasto.
A ona je znala da će učiniti upravo to. »Vidimo se, Brady.«
»Vidimo se«, rekao je, dok je ona mogla čuti vragolast smijeh u
njegovu glasu.
Poklopila je telefon. »Ne zaljubljujem se u njega«, rekla je Sefu i
izvadila sapun. Pritisnula je nos na njega, udišući slastan miris. Ali nije bilo
tako.
Zaljubljivala se, i to jako.
Te je noći vozila do Dellove kuće na njihovu mjesečnu Večer pokera.
Dell je živio u gradu u kući koju je nedavno uredio za sebe. Na Lilino
iznenađenje, Brady je već sjedio za velikim okruglim stolom.
Bio je zavaljen u stolac, dugih nogu ispruženih ispred sebe, na glavi je
imao šiltericu spuštenu nisko tako da je skrivala najveći dio njegova
božanstvenog lica, izuzev usta.
Koja su imala najseksi namršten pogled koji je ikada vidjela.
Zabavljena - i više od toga - ona se stropoštala pokraj njega. »Čula sam
o tvom danu, Zvijezdo.«
Mrko ju je pogledao od čega su joj se bradavice ukrutile prije nego što
se vratio svojim kartama.
»Igram«, rekla je Adamu, koji je dijelio.
»Igramo s pet karata.« Adam je promiješao špil kao profesionalac.
»Imao je itekakav dan«, rekao je dobacivši pogled Bradyju dok je dijelio,
uzevši Lilinih deset dolara, a dodavši joj hrpu žetona. »Otišao je s Dellom
na zadatak. Nisu uspjeli spasiti psa gospodina Williamsa, nakon što ga je
udario auto, zatim su stigli kod Cabrerasa u trenutku kada im je uginula
starija mačka i nakon svega, na putu kući, otišli su na ranč gdje su morali
eutanazirati konja sa slomljenom nogom.«
»Bila je to samo zla sreća«, rekao je Dell, proučavajući svoje karte i
kuckajući po stolu kako bi naznačio da je na njemu red. »Nitko nije bio
kriv.«
Brady je bacio nekoliko žetona. »Podižem na pet.«
»Jebi ga«, rekao je Adam usput, ali je podignuo na pet.
Budući da nije imala ništa, Lilah je odustala.
Dell je bacio svojih pet i odmahnuo glavom. »Najbolji dio je njegov
novi nadimak.«
Lilah je pogledala Bradyja, koji je izgledao izmučeno. »Da čujem?«
 »Nije važno«, rekao je Brady i spustio kapu još niže na lice.
»Doktor Smrt«, rekao je Adam i slabašno se osmjehnuo.
»Što?« Lilah se počela smijati. »Ti se šališ?«
Brady je stegnuo vilicu, a Adam je odmahnuo glavom, još uvijek se
smiješeći. »Sada nitko ne želi s njim ići na Intervencije, bez obzira na to
koliko jako trebaju Delia.« Svi Osim Bradyja su se nasmijali. On je samo
opsovao, sočnim asortimanom riječi od četiri slova.
Lilah je poželjela skočiti na njega upravo tada i tamo, ali se
kontrolirala.
Ili možda ne sasvim.
Brady je okrenuo glavu i susreo njezin pogled. Proučavao ju je
trenutak, no iako je ostao smrknut, oči su mu gorjele. Gledao je ravno kroz
nju, zaključila je, ne znajući hoće li joj postati neugodno ili će se uzbuditi.
Tako da se pripremila za obje mogućnosti.
Odigrali su još dvije runde prije nego što je Dell ugledao masnu mrlju
na Lilinim trapericama. »Opet imaš problema s vodovodom?«
Njezina kuća imala je više problema nego što ih je mogla nabrojati, ali
je jako voljela tu staru kuću. Kao prvo, to je bilo sve što joj je ostalo od
bake i bila je ispunjena dragocjenim uspomenama koje čak ni loš vodovod
nije mogao izbrisati.
Kao drugo, to je bila njezina jedina mogućnost, s obzirom na to da je
novac koji je zaradila ponovno ulagala u posao ili je vraćala stipendiju.
»Ništa što ne mogu riješiti.«
»Lilah, trebaš -«
»Promijeniti cijevi od mesinga PVC-om. Da, znam.« To nije imala u
proračunu za ovaj mjesec. Niti za sljedeći, što se toga tiče. U stvari, ništa
nije imala u proračunu u neko skorije vrijeme.
»Zasad jako pazim na vodovod.« Potpuno svjesna da je Brady
proučava, nasmiješila se. »Ljepljiva traka djevojčin je najbolji prijatelj.«
Adam je odmahnuo glavom.
Brady ju je još uvijek gledao. Polako je spustio pogled, proučavajući
njezinu odjeću i vjerojatno se pitajući nosi li donje rublje. Potajno mu se
nasmiješila. Nije joj uzvratio, ali joj je pogledom spržio kožu.
Zazvonio joj je mobitel s proslijeđenim pozivima iz ureda, s linije koja
je služila društvenoj zajednici i odgovorila je kada je čula glas gospođe
Sandemeyer.
 »Ponovno je netko to učinio«, rekla je starija žena svojim
osamdesetogodišnjim drhtavim glasom. Ona živi na periferiji, odmah kod
izlaza s autoceste.
»Odbacili su psa kojega ne žele. Pričuvat ću ga za tebe, draga.«
»Je li pas ozlijeđen?«
»Ne, nije uopće. I sladak je kao janje.«
Lilah je poklopila telefon i nevoljko spustila svoje karte. »Odlazim.«
»Ali baš postaje dobro«, požalio se Dell.
»U prijevodu«, rekao je Adam. »On misli da je na najboljem putu da
nas razbije.«
»Ja to ne mislim«, rekao je Dell. »Ja to znam.«
»Žao mi je.« Lilah je ustala. »Koliko god da bi me veselilo vidjeti to
razbijanje, moram ići. Opet je netko bacio psa s autoceste.«
»Kreteni«, rekao je Dell. »Budi oprezna, Lil.« Brady je ustao. »Ja ću ići
s tobom.«
»Bez brige, nazvat ću Cruza, ako upadnem u nevolje«, rekla je Lilah.
»Završi igru.«
»Kasno je.«
»Ona ima Cruza«, rekao je Adam tiho. »To mu je posao.«
Lilah je potapšala Bradyjevu ruku, gotovo je pjevušila od užitka
dodirujući njegove čvrste zamršene tetive bicepsa i nasmiješila se. »Adam
je u pravu. Ostani na razbijanju.«
Pogledi su im se susreli, njegov je bio taman i nečitljiv i više od toga,
jer su njezine bradavice reagirale. Srce joj je preskakalo.
Glupo srce. Zato što on odlazi uskoro, podsjetila je samu sebe, ne
obazirući se na maleni fijjuk u njezinom trbuhu na tu pomisao. Morat će
odustati od njega, ali onda opet, bila je naviknuta na odustajanje.
Cijelo vrijeme odustaje od životinja.
Morala je odustati od svoje bake.
Odustala je od nekih svojih snova i znala je da ih se mora odreći i prije
nego što je sve bilo jasno.
A kada dođe vrijeme za to, odustat će i od Bradyja. Morat će. Čak iako
ju je mala bol u srcu podsjetila kolika je to bila cijena.
Bila je već na pola puta do kuće gospođe Sandemeyer, kada je primila
drugi poziv te noći. Sada je to bio poziv od Cruza. »Draga«, rekao je
ozbiljnim glasom. »Imamo problem.«
»Pa, morat će stati u red«, rekla je.
 »Pojavila se turistkinja koji traži mačku s tri noge koju je izgubila
prije mjesec dana.«
Lilino srce, već prepuklo od boli,potpuno se zaustavilo na ovu vijest.
»Što?« prošaptala je.
»Tek sada je vidjela online objave o izgubljenim i nađenim
životinjama. Lilah...«
»Sadie«, prošaptala je.
»Da.«
Izgledalo je da se pojavila još jedna stvar od koje je morala odustati,
nakon svega.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Brady je na pokeru ispraznio džepove i Dellu i Adamu, što je njegov dan iz

čistog sranja pretvorilo u prilično prokleto dobar, pogotovo kada je Dell
prestao kukati.
Kad su Brady i Twinkles ušli u kamionet kako bi se vratili u
potkrovlje, već je skoro bila ponoć. Jedino što nije otišao u centar.
Umjesto toga, skrenuo je desno. Na Lilinu zemlju. Twinkles se
razveselio kada su prošli pokraj jezera, ali Brady je nastavio voziti. On nije
vjerovao u legende, ali nije vjerovao niti u primamljivu sudbinu. »Ne želiš
riskirati da se zaljubiš u prvog ženskog psa kojeg vidiš.«
Pas je frknuo, jer je čak i on znao da je Brady taj koji se bojao riskirati.
Zaustavio se na Lilinu prilazu i Twinkles je izgledao zbunjen. »Ne pitaj. Ne
mogu to objasniti.«
Čak niti sebi. Nije to bilo zato što ju je trebao vidjeti - iako bi bilo
lijepo imati je ponovno ispod sebe golu i u trzajima. »Ja samo...«
Twinkles je slušao, nagnute glave, a Brady je odahnuo. »Opet
razgovaram sa psom.« I što je još gore, on stvarno nije znao što je radio
ovdje. Tako mu Boga, ali nije znao. Bio je vraški siguran da ne želi
razgovarati. U stvari, jedina riječ koju je želio čuti iz Lilinih usta bilo je
njegovo ime, koliko joj se sviđa to što radi s njom te želi li jače ili ne.
Štenara je bila u mraku. Ali u kuhinji je gorjelo svjetlo, pa su on i
Twinkles krenuli prema kući i pokucali na vrata. Ništa.
Pogledao je prema Lilinom Jeepu. Sigurno je bila ovdje. Je li bila s
nekim? S nekim tko joj je pomogao pri spašavanju? Cruz...?
Ne, dosad bi već otvorila vrata. Ili se barem on nadao da je tako. Sjetio
se svih razloga zbog kojih bi ona bila sama u kući s Cruzom i ne otvarala.
Shvativši kako mu se nije previše svidio nijedan od tih razloga,
ponovno je pokucao, ovoga puta jače.
Još uvijek nije bilo odgovora. Posegnuo je za kvakom. Vrata su se
otvorila. Ona je doista bila tamo i radila nešto na kuhinjskom sudoperu.
Donji ormarić bio je otvoren, alat rasprostrt uokolo, a cijevi po šavovima
omotane u ljepljive trake.
No, seksi vodoinstalatera nije bilo na vidiku, a kuća je bila prazna,
uključujući krevet.
Provjerio je.
 Izašavši, s namjerom da dotakne haubu njezina Jeepa kako bi vidio je
li topao, začuo je nježan uzdah zbog kojega se namrštio. »Lilah?«
Ništa, osim mračne noći.
Ali ona je bila tamo, mogao ju je osjetiti. No, nije bio lud za činjenicom
da je bio tako osjetljiv na nju. To mu je bilo i više nego neugodno.
I činilo ga je ranjivim.
On nije bio ranjiv ni zbog koga. Ali ponovno je čuo taj zvuk i krenuo za
njim u šumu.
Kada je prošao prvu skupinu drveća, došao je do vode koju je odlučio
izbjegavati u ovo doba noći pod svaku cijenu, osim kako bi tamo pronašao
Lilu. Sjedila je, ruku omotanih oko savijenih nogu, čela naslonjena na
koljena.
Jecala je.
Twinkles je odskakutao naprijed i napravio krug oko nje, a zatim sjeo
poslušno pokraj njezinih nogu i nagnuo glavu zabrinutih očiju. Vau.
Brady je odgurnuo psa u stranu i čučnuo ispred nje.
»Odlazi«, rekla je kroz suze. »Molim te, samo idi.«
Volio bi to, Kriste, doista bi volio, ali činjenica jest da on više nije
mogao otići od nje otprilike kao niti prestati disati.
Ili prestati brinuti za nju. »Jesi li ozlijeđena?«
Ostavivši glavu da joj počiva na koljenima, ona je odmahnula glavom.
Ispružio je ruku kako bi je dotaknuo, ali ona ju je odgurnula. »Nemoj.«
Zajebi to. Ponovno je bila prljava, više nego što je bila na partiji
pokera, a zbog toga i tamnog, tamnog noćnog neba, nije je mogao dobro
vidjeti. Stoga je sjeo pokraj nje i povukao je sebi u krilo.
Borila se protiv toga oko dvije sekunde, a onda je odustala i srušila se
na njega, udarajući ga šakama po majici dok se polagano i temeljito nije
raspala u komadiće.
On je preživio improvizirana bombardiranja, časnike kučkine sinove s
više činova nego hrabrosti i jednom je bio zarobljen i mučen dva dana dok
se njegov helikopter nije spustio na neprijateljski teritorij i dok ga napola
živog nisu spasili suborci.
Dakle, ovo, držanje malene žene koja jeca, trebao je biti mačji kašalj.
Umjesto toga, osjećao se kao da mu je prsa netko ukliještio škripcem i
stisnuo ga nemoguće čvrsto.
Dok je Lilah i dalje bila izgubljena zbog nepoznatih vodovodnih
problema, on je položio ruke na nju, kako bi se uvjerio da nije ozlijeđena.
Shvaćao je da se radi o nečem mnogo dubljem, ali želio je biti siguran u to.
Kada je vidio da ne krvari i nema slomljenih kostiju, samo ju je držao i
pustio neka sve izbaci iz sebe, sve dok se napokon nije primirila i samo
povremeno zajecala. »Bolje?«
Privinula mu se čvršće, držeći lice zakopano u njegovoj njezinim
suzama natopljenoj majici. »U redu«, rekao je. »Polako.«
Ostali su u tišini neko vrijeme. Koja je radila za njega. Tišina je uvijek
radila za njega. Oko njih, bila je noć. Voda je zapljuskivala stijene na rubu
obale. Zrikavci su izašli. Daleko u daljini čulo se neko zavijanje, a onda
trenutak kasnije još jedno.
Lilah je zadrhtala.
Brady ju je rukom pomilovao po leđima i pritisnuo svoje lice u njezinu
kosu. Ponovno kokos i još nešto, kombinacija slatkoga i seksi. Bila je
hladna, pogotovo nos, zato - a to je znao - ga je pritisnula na njegovo grlo.
Ruke su joj bile zapletene u njegovu majicu, a stražnjica udobno smještena
na njegove prepone. Trudio se iz sve snage da se ne obazire na to, ali ona
se pomalo vrpoljila.
Bio je svjestan da se ne bi trebao uzbuditi dok drži u krilu uzrujanu
ženu i uhvatio ju je za bokove kako bi je zadržao na miru.
»Zašto si tu?« napokon je prošaptala promuklim glasom. Bilo je to
pitanje dana. »Prijateljski posjet?«
»Prekasno je za prijateljski. U ovo doba to je više kao spoj za seks.«
Čvršće ju je stisnuo i protrljao svoju bradu o njezinu. »Ne izazivaj
me.«
Nasmijala se - kada ju je na to podsjetio - tada je bila lakša i tišina, što
mu je bilo najdraže.
Nastavili su gledati u noć, a kada je njezino drhtanje potpuno
prestalo, on ju je zagrlio. »Reci mi.«
Uzdahnula je. »Pojavila se Sadiena mama.«
»Ima li i ona samo tri noge?«
Neveselo se osmjehnula i protrljala lice rukama. »Njezina ljudska
mama. Morala sam je večeras vratiti, Brady.«
»Sranje.« Milovao ju je rukama po leđima i vratu preko mišića koji su
bili kruti i napeti. »Znači, ujedinila si obitelj.«
»Da.« Nije rekla ništa drugo, samo je sjedila zureći u vodu i izgledajući
izgubljeno i tužno. »Shvatila sam da u tome i jest bit. Ali...« Zatvorila je oči i
utihnula.
»Imala si je neko vrijeme.«
»Četiri tjedna i tri dana.«
 Bol u njezinu glasu ga je uništila. »Vezala si se. Emocionalno.«
Okrenula je glavu od njega, što je značilo da je ispao idiot. Što je,
naravno, razmislivši o tome i bio. »Mislim da je to brutalna stvarnost
tvojega posla, zar ne? Ti se brineš za njih sve dok ih ponovno ne spojiš s
njihovim obiteljima ili im ne pronađeš novu obitelj. Mislim, sranje je što ih
moraš pustiti, ali ne osjećaš li se i dobro zbog toga? Dobro, jer si dobro
obavila posao?«
»Da«, priznala je. »No, ali to s ostavljanjem. Imam problem s tim.
Uvijek ga imam. Voljela sam Sadie«, prošaptala je. »Jako sam je voljela.«
Nikada u cijelom svojemu životu nije se osjećao tako beskorisnim.
»Ali u redu je pustiti nešto zbog ljubavi«, rekao je, pokušavajući biti
logičan i razuman. »Kada si dio rješenja, u poboljšavanju situacije.«
Liline oči ponovno su se napunile suzama i on je shvatio da je
pogriješio - za nju sada ne postoji logika i razum.
»Mrzim ih pustiti«, šapnula je teško.
»Radije bi ih sve zadržala?«
»Da.«
Ako to sada nije u potpunosti pokazalo razlike među njima, on nije
imao pojma što bi onda moglo. »Još uvijek imaš druge. Kao što je onaj
posljednji divlji mačić. Šef?« Ona je kimnula, a on je nastavio. »A imaš i sve
druge za koje se brineš, iako tehnički nisu tvoje, poput praščića. I patke. I
janjeta -«
Još jedna suza joj je pobjegla, skliznula niz obraz. »Lilah«, rekao je
bespomoćno.
Jedva se nasmijala i spustila glavu na njegovo rame. Opet ju je
povukao k sebi, uzevši je u naručje, što se pukim slučajem činilo kako je
baš to trebalo napraviti.
Ispustivši još jedan jecaj, privukla mu se bliže, a on je stisnuo čvršće
najzbrkaniju, najzbunjeniju ženu koju je ikada upoznao.
»Brady?« zazvala ga je, zvučeći preplavljena osjećajima.
»Da?« On je još uvijek bio šokiran spoznajom da logika kod nje nije
funkcionirala, ali zagrljaj jest.
»U vezi s onim pozivom na spoj za seks«, prošaptala je i tada je bio
njegov red da se počne smijati.

Lilah se probudila s papirima koji su joj zapeli na licu. Bila je u klevetu

sa svojim knjigama i laptopom.
Ponovno je zaspala učeći.
 Mijau, mijau, mijau.
Bio je to Šef, a ne Sadie i njezino je srce zamuckivalo. Život je išao
dalje... A Šef je smatrao kako je ona dovoljno spavala. Pokušavao se popeti
na planinu zvanu njezin krevet. To mu je oduzelo malo vremena. Bio je
majušan i pandže su mu još bile slabe, ali na koncu je uspio pobjednički
stati na njezina prsa.
Uzdahnula je i pomilovala ga, a on je počeo presti na svoj maleni
način. Sviđao joj se.
Poželjela je da netko nju miluje dok prede.
Prošla noć bila je teška.
Brady ju je doveo kući i iako ga je pokušala odvući unutra i dopustiti
mu da joj odvrati pozornost od njezine spektakularno loše noći, on je
odolio. Smjestio ju je u krevet, poljubio je dugo i temeljito, a zatim otišao.
Sva sreća, zaista. Bila je malo previše ranjiva, a s obzirom da bi nakon
boravka u krevetu s Bradyjem bila svučena do golog, sirovog i surovog
emocionalnog stanja kakvo nije osjetila nikada prije, bila mu je zahvalna
što je bio pametniji od nje.
Zašto noćas? Zato što bi se sigurno zaljubila u njega.
Stoga se prisilila na osmijeh kada se izvukao od poljupca koji rastapa
kosti, zaigrano ga je izbacila na guzicu i gledala kako odlazi.
A onda je očito učila dok nije zaspala. Ostatak jutra vukla se naokolo,
da bi konačno stala na kratku pauzu za ručak. Cruz je ostavio otvorene
novine na drugoj stranici, na kojoj je bio zabavan komentar o Doktoru
Smrt, a pokraj je bila Bradyjeva slika na kojoj izgleda velik, loš i vraški
grub, kako stoji ispred Bella 47. Lilah se nasmiješila, istrgnula sliku i
zalijepila je na hladnjak u štenari, na što je Cruz zatresao glavom.
Zatim se vratila na posao. Ljeto je bilo u punom jeku, ljudi su dolazili i
odlazili iz grada, mnogi su ostavljali svoje životinje u štenari. To je bilo
dobro za bankovni račun. Nije bilo baš tako dobro za slobodno vrijeme,
pogotovo ne u vezi s ispitima koji su slijedili, a Cruz se spremao otići na
odmor.
Tri noći nakon što je vratila Sadie njezinoj vlasnici, Lilah je imala
očajničku potrebu za snom koji nije uključivao buđenja svakih sat
vremena zbog knedle tjeskobe u grlu koja ju je gušila. Zato je uzela dvije
tablete za spavanje i dok je čekala da počnu djelovati, sjela je za stol kako
bi učila. Još jednom je tamo zaspala i sanjala o paru toplih ruku.
Bradyjevih ruku.
 Mmmm... Bilo je tako lijepo od njega što joj se pojavio u snovima.
Smiješeći se, ona se objesila na njega dok ju je on nekamo nosio. Nadala se
na neki otok.
Možda negdje u južnom Pacifiku, gdje bi bili samo njih dvoje, pješčana
plaža, toplo sunce i ne bi bilo odgovornosti. Voljela je svoj život, ali
ponekad je sanjala o danu koji nije počinjao u cik zore čišćenjem obora i
staja. Bez svakodnevnog teškog rada na dvije strane. Bez boli u srcu...
Uzdahnula je od užitka na tu pomisao. »Samo jedan dan...«
Ruke su je stisnule čvršće. »Šššš, držim te...«
Borila se da se razbistri od omaglice, ali on joj je milovao kosu.
»Spavaj«, zapovjedio je nježno.
Probudila se ujutro sama u svom krevetu. Šef je stajao na njoj,
promatrajući je optužujuće zbog toga što je spavala tako dugo.
Naočale za čitanje bile su joj na noćnom ormariću, odjeća na stolcu u
kutu njezine malene spavaće sobe -
Čekaj malo. Kada se otkrila, imala je što vidjeti. Na sebi je imala
ogromnu majicu kratkih rukava i gaćice - i ništa drugo.
Majicu je prepoznala po mirisu,bila je Bradyjeva i prinijela je tkaninu
bliže licu kako bi duboko i slasno udahnula njegov miris.
Bože, bila je budala. Budala koja je namirisala kavu. Slijedila joj je
miris do kuhinje, dok ju je istodobno zapljusnuo val tuge, jer nije bilo
Sadie o koju bi se spotaknula.
Na kuhinjskom ormariću bila je velika šalica kave, a odmah do nje
doručak u obliku dva burritosa. I jarko crvena sjajna jabuka. Po prvi put u
nekoliko dana ona se nasmiješila. »Dobar je«, rekla je Šefu.
Mačić joj je pogledao kao da joj je govorio, Naravno da je dobar, on je
muškarac, zar ne?
Dok se Lilah istuširala i odjenula, gotovo je zakasnila otvoriti štenaru i
njezin je ludi dan počeo već tada. Tek kad je Cruzu počela popodnevna
smjena uspjela je otići do Belle Havena.
Brady je otišao, odvezao je Delia helikopterom na sjever na
komplicirani okot ždrebeta i Lilah se zaustavila u razgovoru s Jade koja je
bila na recepciji.
Morala se nasmijati na isječak iz novina o Doktoru Smrti koji je Jade
zalijepila na računalo.
»Oh, sviđa ti se?« upitala je Jade. »On je moj komad tjedna. Osim toga,
to izluđuje Delia. Radio je toliki niz godina, a nikada nije dobio drugu
stranicu i to u boji.«
 Čekaonica je bila prepuna pacijenata koji su čekali Dellov povratak.
Bilo je tu pasa i mačaka i jedan tvor. Većina se pristojno ponašala, no to se
nije moglo reći za dječaka koji je imao oko pet godina i sjedio na podu sa
svojim vojnicima igračkama, a počeo bi divljati svakoga puta kada bi ga
neka od životinja pogledala.
Njegova majka sjedila je na stolcu najdalje od njega što je mogla.
Lorraine Talbot bila je nekoliko godina ispred Lile u školi. Bila je kraljica
maturalne večeri, glavna navijačica i nikada nije imala previše vremena za
ljude izvan svojega kruga.
Lilah nije bila u tom krugu.
Očito tamo nije bilo niti njezino vlastito dijete.
Lorraine je dolazila često u Belle Haven, uglavnom zato što joj se Dell
jako sviđao. Možda je to bilo i zbog činjenice da je sada imao titulu
doktora ispred svog prezimena, za razliku od njihovih srednjoškolskih
dana kada je bio samo nezanimljivi glupan.
Otvorila su se ulazna vrata i ušli su Brady i Dell. Obojica su bili prljavi
od glave do pete, prekriveni prljavštinom i blatom i Bog zna čime još i
izgledali umorni i iznureni.
Dell se okrenuo prema čekaonici, a Lorraine je odmah skočila na noge
i mahnula mu uz koketni osmijeh.
Dell je kimnuo. Potpuno neuobičajeno njegovu ponašanju, što nije
imalo veze s iscrpljenošću, već sa činjenicom kako je naučio da joj ne smije
davati povoda. Posljednji put kada joj se nasmiješio, nije prestala dolaziti
svakoga dana puna dva tjedna.
»Oprostite na čekanju«, rekao je svima u prostoriji. »Idem se oprati i
odmah se vraćam.« Otišao je u svoj ured, a Lorraine je uvrijeđeno sjela.
Bradyjev pogled otišao je izravno prema Lili, a njoj su niz leđa prošli
trnci.
U istom trenutku, tvor je zaključio da mu je dosadno i iskočio je iz
ruku svojega vlasnika i zabio se glavom u nogu Lorraininog sina.
Dječak je podivljao, bacio se na glavu i počeo vrištati kao da ga netko
ubija.
Tvor je iščeznuo pod vlasnikov stolac, a zatim provirio, sjajnih očiju,
zureći u nevjerojatno glasnog čovječuljka.
Brady je bio najbliže djetetu. »Jesi li ozlijeđen?«
On je samo vrištao još glasnije. Nekoliko ljudi koji su čekali stavili su
prste u uši.
Brady je pogledao po čekaonici, pokušavajući shvatiti čiji je dječak.
 Lorraine je turpijala nokte.
»Hej«, Brady je rekao dječaku. »Samo ljudi koji će iskrvariti ovako
vrište. Krvariš li ti?«
Dječak je prestao vrištati i zabuljio se u njega širom otvorenih očiju i
otvorenih usta.
«Krvariš li?«
Vjerojatno nemajući pojma što je krvarenje uopće značilo, dječak je
odmahnuo glavom.
»Dobro.« Kimnuvši, Brady je ustao i krenuo prema stubama, ali ne.
prije nego što je Lili uputio pogled od kojega je Jade ostala bez zraka.
»Dobri Bože«, prošaptala je Jade. »Doktor Smrt je privlačan.«
Privlačan, složila se žena koja je sjedila na prvom stolcu do recepcije.
»Od njega se uznojim na zanimljivim mjestima.« Sve ostale žene u
prostoriji su odobravajući kimnule.
»Jesi li vidjela kako te je pogledao?« upitala je Jade Lilu. Ona je
progutala malo vode s ledom. »Ako bi me ikada tako pogledao, gaćice bi
mi samo izgorjele.«
Lilah je to mogla razumjeti. Isto se dogodilo i njezinim gaćicama.
Gledala je Bradyja kako razgovara s glupavim ženama koje su previše
povezane sa svojim životinjama s istim samopouzdanjem kojim je riješio
problem s djetetom koje je vrištalo, iako je bilo očito da nije bio siguran
što učiniti u svakoj od tih situacija. No to ga nije sprječavalo da živi svoj
život onako kako je želio.
Divila se tomu i pomislila kako bi ona možda mogla i bolje to učiniti.
Deset minuta kasnije, sišao je stubama u čistoj odjeći, kose još uvijek
vlažne od tuširanja. Krenuo je prema vratima, a ona je pošla za njim.
»Donio si mi doručak.«
Pogledao ju je, oči su mu bile tople i odmjeravale ju. »Sinoć se činilo
da nisi dobro. Pomislio sam da bi mogla iskoristiti situaciju.«
»Točno«, rekla je. »Zašto nisi spavao sa mnom?«
Prešli su dvorište i krenuli prema Smittyju, gdje je bio prizemljen
helikopter.
»Spavanje s tobom je...« oklijevao je.
»Što?«
Pokraj helikoptera, okrenuo se prema njoj. Na zbunjen, obrambeni
izraz njezina lica tihi smiješak pojavio mu se na usnama. »Čudesno.« Tada
ju je iznenadio kad se nagnuo i poljubio je.
 Kada je uzbuđeno udahnula, skliznuo je svojim jezikom na njezin, a
njoj su se rastopile sve kosti. » I«, dodao je, »zbunjujuće.«
»Zbunjujuće. Što je zbunjujuće?«
»Ti.« Prešao je rukom preko čeličnog tijela helikoptera, što je Lilu živo
podsjetilo na to kako se osjećala kada su te ruke prelazile preko nje.
»U redu«, rekla je. »Sada sam ja zbunjena.« Okrenuo se prema njoj.
»Željela si da bude zabavno i lako. Odnos bez obveza, s rokom trajanja.«
»Jesam.«
»Dakle, ovo sam ja, pokušavam ti dati to što želiš.«
»Ponekad«, rekla je polagano, »ono što žena želi je komplicirano.«
»Ma daj«, izdahnuo je. »Ja se samo vraški trudim biti dobar momak i
biti siguran kako nitko neće biti povrijeđen.«
»Tko će biti povriijeđen?«Ali ona je već znala odgovor na to pitanje,
naravno.
Ona će biti povrijeđena.
Maknuo joj je pramen kose sa sljepoočnice, a zatim prešao prstom do
brade, preko donje usne dok se drhteći nije otvorila za njega.
A onda se nagnuo i ponovno je poljubio, s takvim žarom, požudom i
željom da se počela tresti, sve dok je nije povukao natrag. Jedino što je bila
u stanju učiniti bilo je trepnuti mu, shvativši koliko je bio u pravu kada ju
je pokušao pridržati s leđa. Budući da je odjednom ili možda uopće ne
tako odjednom ona poželjela mnogo više od jednostavne zabave koju mu
je obećala.
Borila se da ovlada sama sobom. Jesu li njezini osjećaji prema njemu
bili tako očiti da se trebao zabrinuti za nju? Da. Da, bili su. Nije imala
odgovarajuću masku kojom bi sakrila svoje osjećaje. »Možda ćeš ti biti taj
koji će biti povrijeđen«, napokon je rekla. »Znaš, ja sam prilično
nezaboravna.«
»Jesi«, složio se tako tiho da se morala naprezati da ga čuje, a čak i
tada, nije bila sigurna je li on to stvarno rekao ili je ona to samo željela
čuti.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Nekoliko dana kasnije, Brady se odvezao u grad. Njegovi planovi

uključivali su nešto toplo za doručak i kofein, jer je bio budan i nemiran
satima. Bez sna.
On i Twinkles završili su na dugoj vožnji, bez previše razmišljanja. Ne,
to nije bila baš istina. Nije baš bila bez razmišljanja. Završili su je sjedeći
na rubu jezera, on i pas, gledajući u navodno čarobnu vodu. Na putu kući,
kamionet ga je odvezao u Lilinu kuću.
Jebeni kamionet.
Budući da je svjetlo bilo upaljeno, on je izašao i pokucao. Kako nije
odgovorila, pogledao je kroz prozor i vidio je za stolom, s glavom na
knjigama, u dubokom snu.
Opet.
Nije mogao ne učiniti to što je tada učinio, pa taman da je i morao
proći kroz neprijateljski kamp. Provaljivanje u kuću nije bilo nikakav
problem. Bio je nečujan dok je to radio.
Bio je obučen u vojsci dobre stare Amerike.
Po drugi put toga tjedna, odnio je Lilu u krevet bez da ju je probudio -
i koliko još puta će se ona toliko iscrpiti da on to može učiniti? Ipak, on je
uživao u tom zadatku i u noćnoj tišini koja ih je okruživala nekoliko dugih
trenutaka prije nego što se prisilio da ode umjesto da joj se uvuče u
krevet.
Krenuo je natrag u mračnu noć iz koje je došao, dopuštajući svojim
očima i ušima da istražuju sve što im je bilo nepoznato. Ali to nije bila
neka od zemalja Trećega svijeta, a on nije bio u potrazi za nekim stranim
operativcem. Nažalost, starih se navika bilo teško riješiti i u svojoj srži on
je još uvijek bio vojnik.
No, sve je bilo kako je trebalo biti i on nije imao drugog izbora nego
otići.
Bilo je jutro i u osvit dana on je samo mogao odmahnuti glavom.
Upravo to je radio kada se ulubljeni crveni Jeep zaustavio iza njega kod 7-
Elevena.
Poznate noge u trapericama i paru oguljenih čizama pojavile su se na
njegovoj strani.
Lilah je gurnula sunčane naočale na vrh glave i nasmiješila mu se.
»Primijetit ćeš da se nisam zabila u tebe.«
 »Primijetio sam.« Pogledao je u patku na uzici. »Abigail.«
Kva, začulo se od Abigail.
»Nešto neobično mi se dogodilo prošle noći«, rekla je Lilah Bradyju.
»Zaspala sam učeći, a probudila sam se u krevetu. Što ti misliš o tome?«
»Mislim da trebaš više sna.«
»Mogu spavati nakon ispita. U potrazi sam za doručkom.
A ti?«
»Svakako.« Zajedno su ušli u trgovinu.
»Lilah Anne Young«, rekla je žena za blagajnom. Bila je stara možda
stotinu godina, s nezapaljenom cigaretom koja joj je visjela iz usta. »Što
sam ti ono rekla za tu patku?«
Lilah se nasmiješila. »Da je ispečem na sto osamdeset stupnjeva sat i
pol prije nego što je pojedem?«
Žena se nasmijala. »Da, i ne zaboravi papar.« Tada je oštro pogledala
Bradyja. »Dobro jutro, Doktore Smrt.«
Lilah se počela smijuljiti, a on ju je prijeteći pogledao, nakon čega se
samo još više smijala. U ruci je držala muffin od mekinja za koji je znao da
ga ona nikada ne bi pojela i odabirala je piće kada joj je prišao momak i
rukama je obgrlio oko struka kao da ima pravo na to, šapćući joj nešto u
uho.
Što god da je rekao, Lili je izmamilo osmijeh i naslonila se na njega
trenutak prije nego što mu se okrenula u naručje i zagrlila ga toplo i
prijateljski, što je Bradyja natjeralo da čvrsto stisne zube.
Prošlo je punih deset sekundi prije nego što je tip skinuo ruke s nje, a
Brady je to znao, jer je brojao.
Lilah se nije pobunila. Ne, ona mu je rukama obuhvatila lice i
nasmiješila mu se. »Kada si se vratio?«
»Kasno sinoć. Hajde, ja ću te odvesti na pravi doručak.«
»Hej, Iane«, obratila mu se žena za blagajnom. »Lijepo je da si se
vratio, ali ne odvodi mi mušterije negdje drugdje.«
Brady je odlučio da je prokleto pravo vrijeme da stane iza Lile,
ostavivši prostora tek toliko da između njih možda stane list papira.
Ian mu je uputio dug pogled preko Liline glave, a Brady mu je na isti
način uzvratio.
Lilah je istegnula vrat i uputila Bradyju što-dovraga-radiš pogled, no
on ga je ignorirao.
»Iane«, rekla je Lilah i lagano odmahnula glavom, »ovo je Brady
Miller. Brady, Ian radi za jednog dobavljača izvan Sunshina.« Lilah se
ponovno okrenula Ianu. » I žao mi je, ali danas ništa od spoja za
doručkom. Već imam jedan.« Tada je ponovno pogledala Bradyja,
podignutih obrva, kao da govori »Da, još uvijek doručkujem s tobom, iako
si se ponio kao glupan.«
Fino. Bio je glupan. Mogao je živjeti s tim.
»Želiš li mi objasniti što se tamo dogodilo?« upitala je Lilah kada su
bili vani na pločniku nekoliko minuta kasnije, s Abigail koja im je pokraj
nogu lepetala perjem.
»Objasniti što?« upitao je, odvodeći je prema jednom od tri mala stola
ispred lokala, gdje su sjeli pojesti.
»Ponašanje neandertalca.«
Ian je izašao s vrećicom, zaustavivši se kako bi Lilu stisnuo za rame i
još jednom je poljubio u obraz.
Brady je razmotrio svoje mogućnosti. Nastaviti s ponašanjem
neandertalca ili se držati hladnokrvno. Odlučio se za hladnokrvno, jer je
onaj jadnik očito bio samo još jedna omamljena budala. Vjerojatno još
jedan bivši, koji je sve izmiješao. Za Bradyja, kada je nešto završilo, to je
bilo to. Gledao je dok Ian nije otišao i odmahnuo glavom.
»Što?«, upitala je. »On je prijatelj.«
»Još jedan bivši?«
Odmahnula je glavom. »Nikada nije otišlo tako daleko.«
Bila je to najbolja stvar koju je čuo toga jutra. »Pa ipak, on je još uvijek
u tvojemu svijetu. Sve nas imaš kako bismo samo kružili oko tebe, to
shvaćaš, zar ne? U nadi kako ćemo dobiti tek komadić tebe.«
Ona ga je pogledala, a zatim se nasmijala. »To nije tako.«
»To je upravo tako. Svi smo jadnici.« On joj je zaigrano povukao
pramen kose. »Zadovoljni s bilo kojim komadićem tebe koji možemo
dobiti.«
»Da?« Nagnula je glavu i proučavala ga, zabavljajući se. »Koji dio bi ti
htio?«
»Bilo koji komadić koji ćeš mi dati... Pogodi.«
Osmijeh joj je postao pomalo vragolast. »Pa, imam nekoliko komada
koji ti se posebno sviđaju...«
Bilo ih je više od nekoliko, zapravo, ali on je odmahnuo glavom. Ovoga
puta želio je nešto što mu nije ponudila. Nešto za što ni sam nije bio
siguran da želi priznati kako za tim čezne.
Komadić njezina srca.
 Samo komadić, tako da kada ode i osjeti bol zbog razdvajanja, zna
kako još netko osjeća isto. »Dell nagovješćuje kako bi htio da ostanem
duže«, rekao je on iz vedra neba i otpio kavu kako bi ušutkao samoga
sebe.
Ona je jedva izustila. »Jesi li mu rekao da ti ne namjeravaš ostati?«
»Jesam.«
Njezin je osmijeh polako iščeznuo. »Nemoj mi reći. Već samo
razmišljanje o tome požuruje te da odeš odavde.«
Uhvatio ju je za ruku. »Čudno, ali uopće se ne osjećam kao da mi se
žuri.«
Kimnula je glavom, sada ozbiljnoga izraza lica. »Dakle... koliko još?«
On je prešao palcem preko njezinih zglobova, izgrebanih u posljednjoj
vodoinstalaterskoj nezgodi. »Želiš me se riješiti, Lilah?«
Stisnula je njegove prste. »Možda se samo želim uvjeriti kako ćeš
dobiti onaj komadić mene koji želiš.«
Želim sve, pomislio je, razmišljajući o njezinoj ranijoj izjavi, Želim te
cijelu.

Nekoliko dana kasnije dogodila se situacija oko stotinu milja

sjevernije. Pronađena su tri psa na malom ranču starijeg para koji nije
mogao ili nije htio preuzeti odgovornost za smještaj životinja. Kada Lilah
ne bi otišla po pse, oni bi bili eutanazirani.
Upravo jeulazila u svoj Jeep kada su se otvorila suvozačka vrata.
Twinkles je uskočio straga, a Brady je svojim velikim tijelom zauzeo
sjedalo pokraj nje. Zakopčao je svoj sigurnosni pojas i spustio sunčane
naočale na oči prije nego što se okrenuo i pogledao je.
Zurila je u njega, dok se Twinkles nagnuo naprijed i lizao joj uho u
znak pozdrava. »Što se događa?«
Brady je slegnuo ramenima. »Mislio sam ti ponuditi da te prebacim
helikopterom, ali nisam imao vina da te napijem prije leta.«
»Zašto?«
»Zato što letiš bolje kad si pijana.« Zakolutala je očima. »Mislim, zašto
si ovdje? U mom Jeepu?«
»Gledaj«, rekao je ljupko onako ogroman. »To boli. Možda se samo
želim družiti s tobom.«
Zurila je u njega. »Dell te danas izbacio iz Belle Havena.« Nasmijala se.
»On je to učinio, zar ne, Doktore... Smrt?«
 Brady je opsovao i uvalio se u sjedalo, cijelih gotovo dva metra
mračnog držanja. »Rekao je da im danas dolazi neki važan rančer,
glavonja i da si on i Adam ne mogu dopustiti da ih ulovi s problemom
Doktora Smrti.«
Lilah se nasmijala. »Pa, imaš sreće, nisam nimalo izbirljiva.« Nagazila
je na gas i krenuli su. Brady je bio tih, ali nije mogla zanijekati kako je bio
ugodno društvo, a još ljepše ga je bilo gledati.
Na pola puta, morala je stati zbog goriva. Brady je natočio dok je ona
otišla u trgovinu i vratila se punih ruku. »Kupila sam nam neke stvarčice.«
Uzeo je vrećice od nje i sjeo na vozačko mjesto.
»Ti si control freak«, rekla je.
»Volim voziti.«
»Control. Freak.«
Nije se potrudio to niti zanijekati. Pretražio je vrećicu i ispustio vrlo
muški zvuk zadovoljstva kada je izvukao hot dog.
Lilah je Twinklesu bacila pseću kost, a sebi izvukla naehose. »Znam
način kako doći do tvoje dobre strane«, rekla je Bradyju.
»Kasnije ću ti pokazati bolji način.«
Nasmiješila se. Istina je bila da joj je mogao pokazati što god je htio.
»Aha. Obećanja, obećanja.«
»Što to znači?«
»To kako mislim da samo pričaš, a ništa ne poduzimaš.«
Pogledao ju je. Ona je kimnula. »Vratit ću ti to.«
Ona se nasmiješila, kao da joj je to bio i cilj cijelo vrijeme, a slika kako
je uzima ovdje i sada u Jeepu preplavila mu je um.
»Siđi na sljedećem izlazu«, rekla je Lilah. »Echo Canyon.« Odmahnuo
je glavom. »Granite Fiat je brži.« Nije se bunila, ali mu je uputila dug
pogled. »Problem?« upitao je.
»Ne. Nemam problema s tvojom potrebom kontroliranja svega.«
Zakolutao je očima.
»U stvari«, rekla je, »u određenim područjima, tvoja potreba za
kontrolom je na neki način privlačna.«
Ponovno je pogledao u njezinom smjeru. »U određenim područjima?«
»U krevetu, na primjer.« Posisala je komadić rastopljenog sira sa
svojega prsta. Polagano.
»Lilah«, rekao je, sada nešto tišim glasom. »Da?« Posisala je sir s
dragog prsta. »Prestani.«
 Ona je nastavila. »Što da prestanem?«
Bez upozorenja, s pogledom na cestu, Brady je ispružio ruku brzom i
pažljivom preciznošću i ovio svoje prste oko njezina zapešća. »Što sam ti
ono rekao o vraćanju?«
»Da će mi se svidjeti?«
Nježno se nasmijao i usisao njezin posljednji prst na kojemu je bilo
sira u svoja vrela, vlažna usta.
Kad je zatvorila oči uz meki jauk, zubima je zagrizao njezin prst,
natjeravši je na uzdah. »A kada sam rekao kasnije, to sam i mislio.«
Smiješeći se, pustio ju je i ponovno se koncentrirao na vožnju.

* * *

Vozili su se u tišini neko vrijeme, dok je Twinkles hrkao. Bradyju je

godila ta relativna tišina.
Lilah je bila odjevena u meke izblijedjele traperice, koje su se svakoga
puta kada bi se nagnula naprijed da podesi radio, na stražnjoj strani
povukle prema dolje, igrajući se s njime skrivača bljeskovima glatke kože i
nagovještajima nemoguće dražesnih udubina.
Želio je uroniti svoj jezik u te udubine.
Želio ih je obuhvatiti rukama i-
»Na rubu ceste si, Brady.«
»Jebi ga.« Skrenuo je natrag. »Pa, ako mi ne prestaneš odvraćati
pozornost...«
»Odvraćati ti pozornost?« Izvukla je jednu nogu i stavila je ispod sebe,
okrenuvši se prema njemu sa smiješkom. Majica joj se malo rastvorila,
otkrivajući krivulju dojke i dašak svjetloplave svile. Rublje iz Boisea.
»Kako ti ja mogu odvraćati pozornost? Samo sjedim ovdje«, upitala je s
izrazom nevinosti na licu.
»Stat ću sa strane«, upozorio ju je.
Proklet bio ako nije izgledala primamljivo, dovodeći ga do uzdisanja i
smijeha u isto vrijeme.
»Ne«, konačno je rekla. »Mislim da nećeš.« Prešla je rukom preko
njegova bedra, pronašavši ga kroz traperice i obrubivši prstom.
Ponovno ih je skoro skrenuo s ceste. Srećom, uske dvije trake
autoceste bile su potpuno puste. Skrenuo je tako naglo da su ih oboje
grubo povukli unatrag sigurnosni pojasevi.
Twinkles se izokrenuo bez oslonca na stražnjem sjedalu.
 »Št -« bilo je sve što je uspjela reći prije nego što je otkopčao njezin
pojas i povukao je preko upravljačke ploče sebi u krilo.
U času su mu usta bila na njezinima, a ruke u njezinim hlačama, a već
ju je u sljedećem času doveo do toga da preklinje za još. Nastavio je na isti
način neko vrijeme sve dok zadihana nije ljuljala bokovima.
»O Bože.« Uvila se prema njemu. »Molim te...« Bila je bez daha, glave
zabačene unatrag, zatvorenih očiju. Bila je nešto najljepše što je ikada
vidio. »Svrši sa mnom«, šapnuo joj je u uho, milujući je na način za koji je
znao da je izluđuje, od kojega je uzdisala i vrištala njegovo ime istodobno.
Tako je i bilo. Svršila je i zadrhtala mu u naručju i dok je krenula
ponovno natrag na planet Zemlju, on ju je čvrsto privio na prsa, lice
ukopanog u njezinu kosu. Ona bi to vjerojatno nazvala maženjem.
On bi to nazvao vraćanjem zdravom razumu.
Držanje nje bio je njegov zdravi razum.
Prije nego što je pokrenuo mišiće, njezin mobitel je zazvonio negdje u
torbici koja je bila na podu. Podignula je glavu i zagledala se u Bradyja,
raščupane kose, crvena u licu, otvorenih usta. » Zvoni mi u ušima.«
»To ti je mobitel.«
Izgledala je tako neodoljivo, veličanstveno zbunjena. »Oh. Znala sam
to.« Tražeći ga naokolo, napokon se javila. »Halo? Da, gospodo, stići ćemo
tamo prije mraka.« Izvijajući vrat, pogledala je kroz prozor.
Već je bio sumrak. Pogled joj nije mogao pobjeći od njegove očite
erekcije koja mu je napela traperice, tada su im se pogledi susreli i u njima
je bila isprika, ali i zabava.
Gurnuo ju je natrag na njezinu stranu Jeepa i stavio u brzinu prije
nego se vratio natrag na cestu.
»Žao mi je«, rekla je. »Dužnik sam ti.«
Svidjelo mu se kako je to zvučalo, ali to nije pomoglo njegovom stanju.
Nije ju trebao dotaknuti, ali nije si mogao pomoći - ona je bila
najprivlačnije, najseksi stvorenje koje je ikada vidio i gledanje nje bila mu
je nova najdraža ovisnost.
»Ne misliš li da bismo trebali to riješiti prije nego što stignemo
tamo?« Posegnula je za njim, pomilovala ga preko trapera, zbog čega je
počeo uzdisati. »Kasnije«, rekao je.
»Imaš mnogo tih kasnije.«
»Ne brini, uvijek zbrajam svoje dugove.«
 Na ranč su stigli petnaest minuta kasnije, točno na zalazak sunca.
Prije mnogo godina, vlasnici su održavanje ranča prepustili svojoj djeci, a
onda i djeci njihove djece.
Gospodin Leo Johnson bio je snažan čovjek, no bilo je jasno da je
njegova supruga, Ellen, bila u potpunosti za sve zadužena. Bacila je pogled
na Bradyja i podigla olovkom ocrtanu obrvu. »Doktor Smrt! Dragi«, rekla
je suprugu,» evo, to je Doktor Smrt! Lijep članak.«
»Hvala vam«, rekao je Brady, kliznuvši pogledom na Lilu, koja se
smiješila. Htio je biti ljut, ali pogled na njezino istinsko veselje uvijek bi ga
izbacio iz tračnica.
Ellen im je pokazala tri psa beskućnika koje je pronašla, svaki je bio
mješanac collija, graničarskog škotskog psa. Bili su očito zanemareni, a
čeznuli za pažnjom i odmah su se sprijateljili s Twinklesom.
Lilah je rekla kako joj neće biti jednostavno pronaći im dom, ali prije
nego što joj je Brady pomogao utovariti ih, Ellen je servirala večeru i nije
ih htjela pustiti prije nego što pojedu.
Leo se prie jela pomolio i zahvalio Bogu za hranu, kuću, ranč i svaku
pojedinu životinju na ranču, potom za djecu, djecu svoje djece i onda za
proteklih pedeset godina provedenih sa sjajnom ženom i taman prije
negoli je Brady zaspao za stolom, uši su mu se uspravile kad je Leo dodao i
za dovođenje novoga para večeras u društvo.
Brady je okrenuo glavu prema Lili kojoj su oči bile širom otvorene.
Par? gestikulirala je usnama, izgledajući tako užasnuto da se on zamalo
nasmijao.
Leo se nasmiješio. »Žao mi je, ali samo je jako očito da ste vas dvoje
odnedavno zajedno.«
»Da«, dodala je Ellen. »Stalno buljite jedno u drugo ili se na neki način
dodirujete.«
Brady je spustio pogled i primijetio da su im se uistinu dodirivala
bedra, a što još više govori, ruka mu je bila prebačena preko naslona
njezinoga stolca, dok je prstima vukao nevidljive krugove na njezinom
ramenu. Njegovi prsti stali su na pola puta.
»Onda, koliko dugo ste zajedno?« upita Ellen, prolazeći s ogromnom
posudom s pečenjem i pire krumpirom od kojega staje srce, najboljim pire
krumpirom koji je Brady ikada okusio. »Mislim, pretpostavljam kako je
ovo potpuno novo«, rekla je s tajnovitim osmijehom kojega je uputila
svom suprugu.
»Budući da nije spomenuto ništa o vezi u članku o Doktoru Smrti, a
svi znamo koliko temeljito te novine istraže privatan život.«
 »Hm«, rekla je Lilah, osjećajući se nelagodno. »Pa, da budem iskrena,
mi nismo -«
Brady je posegnuo ispod stola i stisnuo je za koljeno. Nije znao što mu
je došlo, vjerojatno odmazda za ono što ga je nemilosrdno izazivala u
Jeepu, ali je čuo samoga sebe kako govori: » Nemoj se sramiti, dušo.«
Zurila je u njega, očito zabrinuta da skrenuo s uma.
I jest. Onoga dana kada ju je upoznao.
»Oh, ispričajte nam cijelu priču«, rekla je Ellen, plješćući rukama od
radosti. »Obožavam stvarne životne romanse.«
Brady se nasmiješio Lili. »Samo naprijed, draga. Ti je ispričaj.«
Lilah se namrštila na Bradyja. Vilica joj je još uvijek bila u zraku, puna
pire krumpira za koji je sumnjao da mu ga je možda htjela baciti u lice dok
ga je promatrala. »Pa, dragi«, rekla je, »samo ne znam gdje bih započela.«
Ellen se smiješila željno iščekujući. »Na početku!«
Lilah ju je pogledala oklijevajući. Očito, bila je spremna suočiti se
Bradyjem u borbi snage volje, ali nije željela biti baš gruba ili okrutna. Ali
očito je prešla preko toga, jer je rekla: » Susreli smo se u salonu ljepote u
gradu.«
Brady se smiješio, osjećajući se zadovoljnim sobom, jer ju prešao - sve
do tada.
»Da«, Lilah je nastavila, očito dobivajući daljnju snagu. » Brady je bio
na svojemu tjednom tretmanu dotjerivanja.« Ona se nagnula prema Ellen
kao da se radi o državnoj tajni i nastavila šapatom:»Znate, on je jako
dlakav.«
Brady se gotovo ugušio zrnom graška.
»Vosak ili lasersko?« prošaptala je Ellen. »Moj zet ide mjesečno na
mušku brazilsku depilaciju.«
»Brady također«, rekla je Lilah, tapšući ga po leđima, jer je još uvijek
kašljao. »Jesi li dobro, dušo?« Slatko mu se nasmiješila i počela trpati
hranu u sebe kao da nije jela tjedan dana. »Oh, gospođo Johnson, ovo je
sve tako ukusno!«
Brady je napokon došao k sebi. »Lilah kuha također, Ellen. Zapravo,
nevjerojatno peče kolače. Radi čudesne deserte.«
Sada je Lilah bila ta koja je problijedila. Jedina stvar koju je znala
ispeći bilo je kupovno tijesto za kolačiće.
»Oh, to je divno!« uzviknula je Ellen. »A trebali biste je vidjeti u
poslu«, nastavio je Brady. »Improvizacija je njezina specijalnost.«
 Lilah ga je mrko pogledala, ali prije nego što je uspjela odgovoriti,
Ellen je nastavila. »Oh, to je talent. Možda nam možeš pokazati«, rekla je s
nadom. »Imam gotovo sve što bi ti moglo zatrebati za bilo koji recept.«
Lilah je najprije panično pogledala Bradyja, a polom pogledom koji je
obećavao osvetu.
To je bilo u redu. Nakon muške brazilske depilacije, bio je prilično
siguran da može podnijeti što god mu namjerava napraviti. Smiješeći se,
naslonio se i pogledao je svojim najboljim na tebi je red pogledom, na što
mu je uzvratila nastradao si.
Složio se s time. Nastradao bi s njom svakoga dana. S njom, na njoj...
kako god i što god ona poželjela.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Malo kasnije, Lilah je pobjegla u majušnu, pomalo zbrkanu kupaonicu

Johnsonovih na kraju hodnika i pogledala se u ogledalo. Oči su joj bile
sjajne, a obrazi porumenjeli. Izgledala je kao da je bolesna. I bila je.
Bila je bolesna od požude. Prokleti Brady koji ju je privlačio, zbog
kojega se osjećala...
Živom. Zbog njega se osjećala tako živom.
I dalje je zurila u samu sebe kada su se otvorila vrata. Odgurnulo ju je
veliko, toplo, dobro građeno tijelo napravivši si mjesta kako bi se mogao
ugurati iza nje.
»Što to radiš?« prošaptala je.
Brady ju je pogledao tako da su joj bradavice iskočile ispod majice
dok je on ispružio ruku i zaključao vrata. Klik.
To je odjeknulo preko zvuka lupanja njezina srca. Zureći u njegov
odraz u ogledalu, odmahnula je glavom. »Brady -«
»Lilah«, rekao je smireno. Prišao joj je bliže i pritisnuo je uz
umivaonik. Rukama je uhvatio pločice s obje strane njezinih bokova,
dovodeći je u zamku. »Muška brazilska depilacija?« Glas mu je bio tako
dubok, napola režeći kakav je čula samo kada su bili goli i kada joj je
šaptao erotska, eksplicitna obećanja u uho, ona od kojih se uvijek
zarumenjela.
»Pa, hej, ja doista znam da upotrebljavaš vosak.«
Stisnuo se o njezinu stražnjicu. Bio je tvrd.
»O, ne«, prošaptala je uz smijeh, čak i kada se sudarila s njime, zbog
čega je počeo teško disati. Ona je potpuno prestala disati i navlažila se.
»Ne možemo.«
Gledajući ravno kroz nju, nasmiješio se u ogledalo, polako i
vragolasto.
O ne. Ne, ona se neće rastopiti samo zato što je tako gleda. »Moraš
otići«, šapnula je, pokušavajući ga odgurnuti laktovima. »Su.«
Začuo se zvuk koji je mogao biti smijeh. »Ne mogu.«
»Zašto ne?«
Uhvatio ju je za ruku i stavio je na svoje prepone. »O, moj Bože.« No,
njezini su ga prsti su pomilovali. Zločesti prsti.
 Odmaknuvši njezinu kosu u stranu, sagnuo se i počeo je grickati po
vratu. »Ne mogu si pomoći«, promrmljao je uz njezinu kožu. »Tako
djeluješ na mene.«
Oči su joj se zatvorile i pobjegao joj je zastrašujuće požudan malen
jecaj, no dovoljno glasan da je podignula ruke i stavila ih sebi na usta.
»Mmm«, jedva je disao pokraj njezina uha. »Volim taj zvuk.« Njegove
su ruke s njezinih bokova otišle naviše, ispod njezinog topa.
»Što sada radiš?«
»Ako ne znaš, znači da ne radim dobro.«
Oh, znala je. A bilo je točno, ona će učiniti sve što je htio i oboje su to
znali.
Otkako je došao u grad s tim oštrim, procjenjujućim očima i podatnim
ustima i svim tim testosteronom, njezino tijelo postalo je potpunom
izdajicom. Njegov jezik prolazio joj je rubom uha i ona je morala stisnuti
koljena kako bi ostala na nogama. »O Bože.«
»Daj mi minutu i govorit ćeš O Brady.« Lagano joj je prstima prošao
niz ruke, a potom je uhvatio za zapešća, postavivši ih na rub ormarića,
pokazujući joj time da bi ih trebala tamo i zadržati. Ona se uvijala prema
njemu, trljajući svoju stražnjicu o njegovu erekciju. »Budi mirna«, tiho joj
je naredio u uho.
Zadrhtala je i bilo je sasvim moguće da je doživjela mini orgazam. Da
je nije zakačio između tvrdog umivaonika i njegovog još tvrđeg tijela, ona
bi nemoćno skliznula na pod.
Zatim su mu ruke skliznule ispod njezine košulje i prešle joj preko
rebara, zaustavivši se samo kratko na njezinim grudima.
Zadržala je dah, ali nije mogla potpuno ušutjeti. »Dodirni me!«
Gurnuo joj majicu prema gore, a košarice grudnjaka dolje i
promatrajući njezinu reakciju u ogledalu, dlanovima joj obuhvatio grudi.
Tada je jedna od njegovih vrlo iskusnih ruku polako skliznula niz njezin
trbuh i u hlače. »O Isuse.« Dah mu je bio vreo na njezinom uhu. »Spremno
me čekaš.«
Spremno ga je čekala otkako ga je prvi puta pogledala i nije
primijetila da će se nešto uskoro promijeniti.
Ruke su mu se spustile na njezine bokove i prije nego što je uspjela
udahnuti, spustio joj je traperice na bedra, tiho joj zastenjavši u uho kada
je ugledao svjetloplave tange koje joj je kupio. Bilo je nešto nevjerojatno
uzbudljivo u tome kako je bila izložena dok je on potpuno odjeven bio iza
nje i vidio se u ogledalu kako je dodiruje.
»Ja -«
 Uzdahnula je kada je brzo trznuo i strgnuo gaćice s nje.
»Kupit ću ti ih još. K vragu, kupit ću ti cijeli Victoria's Secret dućan«,
obećao je gruboga glasa, jedva se čuo dok mu je ruka skliznula između
njezinih bedara. »Ne mogu te se zasititi, ne mogu.«
Susrela je njegov pogled. Oči mu više nisu bile razigrane, već tamne i
ispunjene opasnim emocijama. Opasnim, jer sada je nisu boljeli samo
njezini dobri dijelovi. Ne, bezimena bol se proširila i udarila je u srce
smrtonosnom preciznošću. Okrenula se u njegovu naručju i stavila svoje
ruke pod njegovu majicu, a zatim su im se usta spojila, vrela i zahtjevna.
Njegov jezik dotaknuo je njezin u istom trenutku kada su njegovi prsti
skliznuli unutra. Nožni prsti počeli su joj se savijati, ali on je polako
povlačio, od čega je počela cviljeti.
»Kasnije«, promrmljao je, ali je nastavio čvrsto držati uza se.
Zadihana, Lilah je spustila glavu na Bradyjeva prsa. »Mrzim kasnije.«
Nakon nekoliko trenutaka, povukla je svoju odjeću natrag na mjesto. Bez
gaćica. »Bože.« Pala je unatrag na Bradyja. Srce joj je udaralo pod
obrazima. Brže od njegova uobičajenog gotovo hibernirajućeg ritma.
Podignula je glavu i zabljesnula ga jedrim osmijehom. »Doprijet ću do
tebe.«
»Ti se šališ? Ti me posjeduješ«, rekao je glasom mekim poput svile.
Uz tu zapanjujuće otvorenu izjavu, on je otključao vrata i izašao,
ostavivši je naslonjenu na umivaonik, dok joj je srce i dalje nabijalo, a
bradavice bile tako krute da bi mogle razrezati staklo.

»Što radiš?« upitao je Brady sat kasnije, kada su se konačno vratili na

cestu i krenuli kući.
Straga su bila četiri psa i spavala u mekoj kutiji. Vani je noć bila
mračna i prohladna, ali u unutrašnjosti Jeepa osjećala se toplina, a pod
svjetlima s upravljačke ploče Lilah se vrtjela uokolo, izluđujući ga kad je
skinula pulover.
»Samo se udobnije smještam«, rekla je. »Preda mnom je duga noć. Još
moram satima učiti kada se vratimo. Sutra imam veliki ispit iz kemije.«
»Trebala si mi reći.« Pogledao ju je. »Ja bih otišao i doveo ti pse. A ovo
je malo otkrivajuće.«
Spustila je pogled na majicu i nasmijala se. »To je muška čvrsta majica
i ispod nje imam grudnjak - kao što već znaš, jer si ranije imao svoje ruke
na meni. Ako te nešto treba brinuti, onda neka te brine to što ne nosim
gaćice.«
Podignuo mu se u trapericama.
 »A to što ne nosim gaćice je potpuno tvoja krivnja.«
Točno. U džepu mu je bio komadić malih plavih gaćica koji to
dokazuje. Na tu pomisao ispustio je frustrirani jecaj. Pomoglo bi možda
kada bi to prestala govoriti.
Ponovno se nasmijala. Smijala se, a jedino na što je mogao misliti bilo
je kako joj se ponovno uvući u gaćice. Tamo gdje nije imala gaćice. Ne,
samo toplo, mokro tijelo. Protrljao je rukom lice i pokušao razmišljati o
nečemu drugome. Tablici množenja možda. Dvanaest puta dvanaest je -
»Dobit ćeš kaznu«, rekla je, pogledavši brzinomjer. »Žuri ti se?«
Znao je kako je prokleto dobro znala da mu se žurilo. Žurilo mu se
dovesti je kući i skinuti je kako bi završili ono što su započeli.
Jer kada mu je bila u naručju, bio je zadovoljan, a rijetko se tako
osjećao. Nije to želio niti previše ispitivati, jer kada bi to učinio, morao bi
se suočiti ne samo s time da je o Sunshinu počeo razmišljati kao o domu
već da jepočeo razmišljati i o budućnosti. Na jednom mjestu. Dvanaest
puta trinaest je -
»Činiš se malo nervoznim«, rekla je.
Da, bio je na rubu živaca. Na vrlo tankom rubu, štoviše. Zato što ju je
mogao odvesti kući brzo koliko je htio, ali to nije bilo važno. Ona je morala
učiti i spavati. »Nervozan sam, da. Jer mi je dignut satima.«
Nasmijala se. »Jadnice.«
Počeo se pitati je li postao ovisan o njoj.
Bilo je slučajeva u njegovoj divljoj, pogrešno provedenoj mladosti
kada je isprobao sve što pod suncem postoji - svakojake droge i alkohol.
Bilo je nevjerojatno kako nikada nije postao ovisan o bilo čemu, ali kako je
bilo ironično da je nakon svega postao ovisan o jednoj maloj ženi.
Nije da je ona imala isti problem s njim, naravno. Ne. Bila je hladna
kao krastavac, izgledajući kao neka vrsta privlačne, seksi nevolje.
Dakle, što ga je onda dovraga mučilo? Bila je ljubavnica iz snova, nije
željela ništa od njega, osim obostranog seksualnog zadovoljstva. Bez
vezivanja...
Savršeno.
Jedino što nije bilo tako. Nije bilo ni blizu tako.

Lilah se okrenula prema Bradyju dok ih je vozio kroz tamnu noć

prema Sunshinu. Planine su se činile kao siluete crne poput tinte, mjesec
kao usamljena polovica kugle koja im visi nad glavom, pokazujući
Bradyjevo lice u njegovu punom sjaju. Bio je potpuno usmjeren na vožnju.
 Kao da je osjetio njezino zanimanje, bacio je pogled, a njegovi su
obrisi postali mekši kada je vidio kako gleda u njega. »Ono s desertom je
bilo genijalno«, priznao je.
»I bilo je genijalno«, sama sebi je priznala. Vidjela je nešto pereca na
Elleninom kuhinjskom ormariću pokraj zdjele s Hershey čokoladnim
poljupcima. Lilah je uzela papir za pečenje, rasprostrla perece, stavila
čokoladne poljupce u sredinu svakoga od njih i ispekla. Kada su se
poljupci bili samo malo otopili, ona ih je izvadila i dodala po jedan M&M
bombončić na vrh svakoga od njih i utisnula poljubac preko pereca.
Bilo je to bolje od bilo kojeg slatkiša u 7-Elevenu.
»I mogu se okladiti da nitko osim mene nije znao da si to smislila kada
si vidjela sranja koja je imala na ormariću«, rekao je, zvučeći kao da se
zabavlja.
»Hej, svidjelo ti se to sranje. Pojeo si barem dvadeset komada tog
sranja.«
»Jesam.« Nagnuo se unatrag, sasvim opušteno dok je vozio, taj strašno
seksi snažan mužjak.
»Nisi ni ti bio loš«, priznala je. »Rekavši joj kako sam odlična u izradi
slastica. Blizu smo, zar ne?«
»O, ne«, rekao je meko, glasom koji je bio poput rastopljenog maslaca.
»Nismo još. Niti blizu.«
U mračnoj unutrašnjosti, u još tamnijoj noći koja ih je okruživala,
usred pustinje i sa četiri slatka psa straga, ona je zadrhtala. »Nemoj mi reći
da ćeš se oneraspoložiti.«
Dobacio joj je pogled. »Tjedni tretman dotjerivanja? Muška brazilska
depilacija?« Zločesto se nasmiješio. »Da. Ja sam taj koji prigovara. Da sam
na tvojemu mjestu, zabrinuo bih se. Jako bih se zabrinuo.«
»Prilično sam sigurna da su znali kako smo sve to izmislili.« Ugrizla se
za donju usnu. »Okej, možda je malo pretjerala. I stvarno sam bila
rastrgana između brazilske depilacije i toga da kažem kako smo se
upoznali u salonu za dotjerivanje pasa, gdje si ti bio na dotjerivanju sa
svojim pomerancem. Koji je imao ogrlicu od dragulja.«
»Kriste.«
Nasmiješila se. »Moram pitati - zašto si uopće ušao u tu priču da smo
par?«
»Zato što su oni željeli da to bude istina.«
Zagledala se u njega. »Znači, rekao si krupnu laž ljubaznom,
sredovječnom muškarcu i njegovoj supruzi iz altruističnih razloga? To je...
slatko«, zaključila je.
 »Ja sam sladak.«
Nasmijala se, a on se ironično nasmiješio. »U redu«, rekao je. »Možda
je slatko pomalo nategnuto.«
»Ne znam«, promrmljala je, osjećajući kako se neobjašnjivo smekšala
dok je razmišljala o svim onim sitnicama koje je učinio za nju. Ženu koja
mu je razbila branik odvezao je kući, dao joj je svoj doručak, nosio ju je u
krevet kada bi doslovno zaspala na licu. Vozio stotinu milja da ona spasi
psa samo kako bi joj radio društvo... »Imaš ti svojih svijetlih trenutaka.«
Bila je ponoć kada su se vratili u Sunshine. Brady je otpratio Lilu u
štenaru i pričekao dok nije unijela pse i smjestila ih, provela nekoliko
minuta sa svakim od njih i uvjerila se da su mirni i imaju ono što im je bilo
potrebno, iako je široko zijevala svake dvije sekunde i bilo je jasno da
jedva stoji na nogama.
Imala je dobar razlog, znao je to. Bila je budna od prije zore. Ušao je
unutra i pomogao joj, s fizičkom boli u srcu, onom na koju je naviknuo
kada bi se radilo o njoj.
»Što se dogodilo?« upitala je kad su završili.
On je upravo shvatio što ga je još stvarno mučilo. On je bila na
raspolaganju za svakoga i za sve, a koliko je on to mogao procijeniti, to
nije išlo dvosmjerno. Ne zato što je ljudi nisu voljeli ili joj nisu željeli
pomoći. Jesu. Svi su je voljeli. Svi su joj željeli pomoći.
Ali ona im to nije dopustila. Ona je najneovisnija, najživahnija,
najseksi žena koju je ikada upoznao »Ništa«, rekao je i otpratio je u kuću.
»Želiš li ući i pogledati ispod mog kreveta? Ili još bolje, u mom
krevetu?«
Želio ju je, jako. Više od jako. No, više od toga da je skine i dovede je
do toga da vrišti njegovo ime, želio je da se odmori. Radila je tako prokleto
teško, bila je iscrpljena... »Ušuškat ću te.«
»Ne idem spavati.«
»Imala si dug dan.«
»Da, ali onaj test iz kemije koji sutra imam donosi bodove za pola
mojega stupnja. Moram odraditi prekovremeno.« Okrenula se na ulaznim
vratima, očito očekujući da će on otići.
Umjesto toga, privinuo ju je k sebi, spustio glavu i poljubio je i na
trenutak se uhvatila za njega. Bilo je slatko i toplo, a kao i uvijek kada joj je
tako blizu, to nije bilo dovoljno. Nježno ju je gurnuo dublje u kuću. »Opusti
se.«
Ona se nasmiješi, a on se nasmijao. »Ne tako. Pomoći ću ti s učenjem.«
»Što? Zašto?«
 »Zato što mogu.«
»Što ti znaš o životinjskoj reproduktivnoj fiziologiji?«
»Ja ću držati knjigu«, rekao je. »Ja sve znam.«
Njezin osmijeh je iščeznuo, baš kao i toplina iz njezinih očiju. »Ja to
mogu učiniti sama.«
Nagnuo je glavu i proučavao je. »Što se to upravo dogodilo, na koji
živac sam ti nagazio?«
»Nijedan. Ali ja to mogu učiniti na svoj način.«
To nije bio odgovor na njegovo pitanje i oboje su to znali. »Naravno
da to možeš učiniti na svoj način. Ali zašto bi, ako ti je netko voljan
pomoći? Oh«, rekao je, kimnuvši kada ni na to pitanje nije odgovorila,»
shvatio sam. Ti ne želiš pomoć.«
»Ja ne trebam pomoć.«
I u njezinoj glavi, znao je, bila je ogromna razlika. »Svatko ponekad
treba pomoć, Lilah. Osim tebe, po svemu sudeći, jer to bi predstavljalo
neku vrstu slabosti, zar ne? Ne prihvaćanje moje pomoći omogućuje ti da
me strpaš u koš sa svim ostalim muškarcima u svom životu. S onima o
kojima se, kao i o svemu drugom, trebalo brinuti, a ne obrnuto. Zato što
nikome nije dopušteno brinuti se o tebi.«
»To je... glupost.«
»Možda sam ja ovdje samo privremeno, Lilah, ali nisam glup. A nisam
niti jedan od tvojih kućnih ljubimaca, također.« Gurnuo ju je prema
kuhinjskom stolu na kojem su bile rasprostrte njezine knjige i čekao.
»Sjedni. Profesor je ovdje kako bi se uvjerio da ćeš proći.«
»Brady.«
»Profesor Brady za tebe«, rekao je.
Uzvinula je obrvu i pogledala ga. Ne više obrambeno, ali još uvijek nije
bila spremna predati se. » Onda, je li to neka vrsta seksualne maštarije?
Studentica opslužuje profesora kako bi dobila peticu?«
»Hm, zvuči obećavajuće.« Gurnuo ju je u stolac, nasmiješivši se kada
joj se u očima pojavio tračak dobrog raspoloženja.
»Doći ćemo do toga. Za sada, razbij tu knjigu, ženo. Nemoj da ti
moram pokazati što se događa nestašnim učenicama.«
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Tri sata i puno kofeina kasnije, Lilah je prošla pokraj Twinklesa i Šefa koji
su spavali i bacila se na krevet. Bila je frustrirana i gotovo u komi, a vrlo
vjerojatno i nadomak tomu da Bradyju slomi kosti.
»Koja vrsta uterusa se pojavljuje kod kobila?« upitao ju je, slijedeći je
iz kuhinje, kada se zaustavio u podnožju njezina kreveta, gledajući je
prodorno poput profesora.
Željela je skinuti ga do gola i lizati poput lizalice, a on je želio odgovor
na pitanje.
Gurnuo joj je nogu. » Lilah.«
»Bipartitna. Gospodine«, dodala je uz lagano arogantni pozdrav.
»U redu«, rekao je čvrstim kimanjem dok je provjeravao u njezinim
bilješkama. »A sada više od toga. Kemijski, što je FSH?«
»Protein.«
»Protein, Gospodine«, ispravio ju je.
Ona je zakolutala očima dok je on okretao stranice. »Jajna stanica koja
je okružena s nekoliko slojeva stanica, ali ne sadrži antrum«, pitao je.
Skinuo je gornji dio trenirke i ostao u rastegnutoj Henley majici i
vojničkim hlačama s više džepova nego što je ona mogla nabrojati.
Izgledao je jestivo.
»Vidim da trebaš poticaj.« Spustio se na krevet i ispružio u njezinoj
dužini, raširivši njezine noge svojim koljenom. »Jajna stanica...?«
»Sekundarni folikul...« Prekinula je dok je on naslonio svoje
podlaktice s obje strane njezine glave, licem samo nekoliko centimetara
iznad njezina.
»A strukture na korionu koje su povezane s endometrijem maternice
u preživača?« upitao je, skidajući joj odjeću i ljubeći je u svaki izloženi dio,
od čega joj se um zaustavio.
Kada nije odgovorila, podignuo je glavu, pogleda tamnog od
koncentracije. »Lilah...?
»Hm...« To je sve trebala znati, ali se nije mogla sjetiti. Za to je okrivila
njegovu zavodljivost. »Ja sam -« Ona je zastenjala kada je uvukao njezinu
dojku u svoja usta i trudila se razmišljati. »Ja - Bože, Brady.«
On je prešao na njezinu drugu dojku, a ruku gurnuo među njezina
bedra. Zaustavio je dah i začuo se poseban zvuk muškog užitka od kojega
su njezini unutrašnji mišići kontrahirali.
 »Brady?«
»Sšš.« Glas mu je bio dubok i zamaman. »Znam što će pomoći.« I on se
pomaknuo, ljubeći joj trbuh, bokove, bedro... a onda ono između njih.
»Ovo.« Protrljao je bradu s unutrašnje strane njezina bedra. » I ovo.«
Milovao ju je svojim jezikom, a ona je odmah zaboravila pitanje.
»Oh, molim te«, prošaptala je.
I on je to učinio. U šokantnom kratkom vremenu doveo ju je do
vrištanja, drhtanja s iznenađujućim opuštanjem. Kada je došla k sebi,
našla ga je nagnuta nad njom, kako se igra njezinom kosom, zadovoljnog
izraza lica.
»U redu«, priznala je. »Trebala sam to.« Gurnula ga je na leđa, skinula
mu odjeću i popela se na njega. »Sada ti, profesore sveznalico. Na tebi je
red da preklinješ.«
»Nisam baš od onih koji preklinju.«
»Hmm.« Počela je na njegovu grlu i nastavila prema dolje,
iskušavajući svaki njegov djelić, zaustavljajući se tek povremeno kako bi
ga gricnula. Do trenutka kada je stigla do trbušnih mišića, naizmjence je
stenjao moleći i upozoravajući.
Ali ne preklinjući. Još ne. Opijena vlastitom moći, a i zbog toga kako se
on osjećao prebacujući se nemirno pod njom, ona je nastavila prema dolje.
»Kriste, Lilah«, procijedio je kada ga je konačno uvukla u usta, dok ju
je rukama uhvatio za kosu. »Kriste, nemoj stati.«
Dovoljno blizu, pomislila je i nije se zaustavila.
Kasnije, nakon dugog tuširanja i još jedne šalice kave, Lilah se nježno
nasmiješila Bradyju. »Kotiledon.«
»Što?«
»To je korion koji je povezan s endometrijem maternice u preživača.
Hvala na pomoći, ti si moj junak.«
»Nisam ja ničiji junak.« Mršteći se, navukao je traperice s prvim
nagovještajem zore koja je provirivala otvorenim nijansama.
Ili je on spavao loše nakon što ju je uljuljkao u san užitka ili ga je
pogodio njezin komentar kako je junak. Ona bi se mogla okladiti na
posljednje. »U žurbi si?«
»Moram ići.«
Da. Definitivno, bio je komentar. »Osjećaš se klaustrofobično?«
»Ovo mjesto nije tako maleno.«
»Nisam tako mislila i ti to znaš.«
 Prešao je preko toga i sagnuo se zavezati svoje gojzerice. »Imam let
na rasporedu. Vozim Delia u Idaho Falls zbog nekog posla.«
Ona je kimnula glavom. »Onda idi.«
Usta su mu se stisnula i zviždukom je dozvao Twinklesa, koji mu je
skočio do nogu kako bi ga slijepo slijedio. Počinjala je shvaćati da bi ona
učinila isto.
Na vratima je Brady zastao. »Sranje«, promrmljao je sebi u bradu.
Okrenuo se prema njoj, zagledao se u nju dugo dok se ona prisiljavala da
joj izraz lica ostane isti. Tada je on zatvorio oči. »Jebena budala», rekao je i
krenuo prema njoj, izvlačeći je na prste kako bi je poljubio.
»Razvali danas«, prošaptao joj je na usnama.
»I ti«, uzvratila je, ali on je već otišao.
Brady je hodao kroz prohladan jutarnji zrak, s Twinklesom koji mu je
bio kao sjena. Nije još prošlo mjesec dana, no vjerojatno je trebao nazvati
Tonyja i barem se ubaciti natrag u raspored letenja. Bilo bi dobro otići
nekamo odmah.
Šteta što se nije mogao natjerati da to učini. Nije bio spreman otići.
To je bilo jednako jednostavno kao i zastrašujuće.
Vau.
»Da, da.« Bio je navučen na Lilu kao šišmiš, a sada jedino što je mogao
vidjeti bilo je njezino lice kada će odlaziti. Tu ne bi trebalo biti razočaranja
ili ljutnje. Ona ne bi trebala biti uvrijeđena na način na koji su to bile žene
u njegovoj prošlosti kada bi uobičajeno nestajao. Lilah se nije uznemirila
ili se povukla. Bit će tu samo one dvije riječi koje nježno izgovara Onda idi.
Pa ipak, u njima čuje sav bol, sve povrede koje je osjećala.
Bila je spremna gledati ga kako odlazi.
Bože, koji je on bio glupan. Okrenuo se tako naglo da se spotaknuo na
Twinklesa.
Vau.
»Vraćamo se. Ne znam zašto, pa me nemoj niti pitati.« Brady se nije
bojao puno stvari. Na svijetu nije bilo čudovišta koje bi ga plašilo.
A sada, jedna žena iz nigdjezemske s očima koja lome srce i
najhrabrijega srca koje je ikada upoznao, uplašila ga je potpuno.
Kada je ušao na čistinu između kuće i štenare, Adam je taman izašao
iz kamioneta, žonglirajući s dva vruća pića i velikom vrećicom s hranom iz
New Moona, gradske trgovine sa zdravom hranom.
»Što ti radiš ovdje u ovo doba jutra?« Adam je želio znati.
 Brady je slegnuo ramenima. Samoga sebe je to pitao stotinu puta u
isto toliko sekundi. I još uvijek ne zna odgovor. »Ona ne voli zdravu
hranu.«
»Jesi li ti upravo stigao?« upitao je Adam. »Ili si na odlasku?«
»Oboje.«
Adam ga je sumnjičavo pogledao. »Obično ponudim izbor ljudima koji
se zezaju s njom: smrt ili sakaćenje.«
Brady je uzdahnuo, a Adam se najprije zagledao u njega i onda polako
odmahnuo glavom. »Ti jadnice. I ti si se sjebao s njom kao i svi ostali, zar
ne?«
»Ja nisam -«
Adam je podigao obrvu, a Brady zatvorio oči. Je, sjebao se.
Potpuno i temeljito se sjebao s njom. Bilo je tako. Nije se trebao
vraćati u kuću. Ništa dobro neće se dogoditi ako se vrati unutra, osim što
bi još više zamutio svoju ludu glavu zbrkanih emocija. Adamu nije rekao ni
riječ, već se okrenuo i pošao.
»Jesi li kandidat za prijetnju smrću ili sakaćenje?« Adam je želio znati.
Istina je bila da bi mu oboje dobro došlo.

Šest sati kasnije, Dell je završio s poslom i Brady je usmjerio

helikopter natrag u Sunshine.
Put je bio uspješan, jer je Belle Haven dobio novi ugovor za
održavanje veterinarske njege za ranč veličine 250.000 jutara u Idaho
Fallsu.
»Samo zbog ovog putovanja bilo je korisno imati helikopter«, rekao je
Dell dok su se vraćali u Sunshine.
Brady je slegnuo ramenima. »Bilo tko te može voziti kad ja odem. K
vragu, možeš unajmiti pilota direktno sa Smittya ako želiš.«
»Radije bih da si to ti.«
»Bilo bi dobro da razgovaraš s Adamom o tome«, rekao je Brady suho.
»Zašto, zato što te je ulovio kako izlaziš iz šume sumnjivo blizu Liline
kuće u cik zore izgledajući kao da si imao dugu noć?« Dell je slegnuo
ramenima. »On je uvijek kučkin sin kada on ne okrene ništa.«
»Što, imamo šesnaest godina?«
»Da imamo, onda bi ti prijetio smrću ili sakaćenjem. Sto bi izabrao,
kad smo već kod toga? Ja bih uvijek izabrao smrt.«
»A ipak si još ovdje.«
 Dell se nacerio. »Da. On samo laje, ali ne grize. Vjerojatno samo trebaš
ostati i držati se nas.«
»Ostati?«
»Oh, žao mi je. Ti ne znaš značenje te riječi. Ona znači ostati.
Raspakirati se. Kako god to želiš nazvati.«
»Ne mogu.«
»Zašto ne?«
Brady se zagledao u njega. »Zato.«
»Znam da si alergičan na stalnost«, rekao je Dell. »Ali takav je i Adam,
a kod njega to funkcionira. Putuje posvuda diljem zemlje cijelo vrijeme
obučavajući pse, sudjeluje u potragama i spašavanju, ali se uvijek vraća. U
tome je stvar. I ti bi to mogao učiniti.«
»Mogao bih trenirati pse?« upitao je Brady.
»Putovati, pametnjakoviću. Odlaziti i vraćati se.« Dell je zastao. »Budi
nam partner.«
»Ja ne radim dobro s drugima.«
Dell se nasmijao. »Dobro, šalu na stranu. Mislio sam kako bi tvoje
iskustvo bilo samo prednost.«
Brady je izdahnuo. »Razmislit ću o tome.«
»Učini to. Razmišljam, ako nas odbiješ, unajmit ću ženu pilota, možda
neku koja nosi kratku, usku uniformu i pozdravlja me s Kako Vam mogu
pomoći, gospodine?«
Četiri dana kasnije, Lilah je bila na rubovima okruga, na ranču gdje je
spašavala mamu rakuna i njezinu mladunčad. Vani je moralo biti otprilike
40 stupnjeva Celzijusa, bilo joj je vruće, a ona je bila umorna i prljava.
Unatoč neuobičajeno toplom danu, bila je odjevena u radno odijelo i
majicu s dugim rukavima kako bi zaštitila ruke. Bila je umorna, jer nije
spavala mnogo. Ispiti su završili, barem za sada, ali nije bilo učenje to koje
ju je držalo budnom posljednjih nekoliko noći.
Bilo je to zbog Bradyja.
Odnosno zbog nedostatka Bradyja.
Što se prljavog dijela tiče... dobro, to je bilo dijelom njezina posla.
Ovamo ju je poslao Dell, koji je razgovarao s rančerom vlasnikom
zemljišta koji je bio ljut kao ris zbog rakuna koji su mu stalno krali svježa
jaja od kokoši.
Lilah je shvaćala problem. Rakuni su neuredni i nestašni i štetočine su
na malim farmama poput ove. Dakako, bilo ih je lakše ustrijeliti, ali mrzila
je čak i pomisao na to. Ona i Dell imali su prijateljicu u Lewistonu koji je
imao tri tisuće jutara zemljišta. Žena je i ranije uzimala različita divlja
stvorenja i nije joj bio problem to učiniti ponovno.
Lilah je imala hrpu kaveza u svom Jeepu spremnom za polazak, u nadi
da će rakuni htjeti jesti konzerviranu mačju hranu koju je uzela kao
mamac, izašla je iz automobila i krenula prema ulaznim vratima.
Nitko nije odgovarao.
Znajući da je preko Delia dobila dopuštenje vlasnika ranča da pokuša
riješiti njegov problem, otišla je do staje, koja je bila otvorena s dvije
strane. Stajala je najednom otvorenom dijelu i bila u mogućnosti jasno
vidjeti kroz druga otvorena vrata, kada je ugledala čovjeka na konju u
susjednom polju.
Vjerojatno je to bio vlasnik ranča.
Nije željela da pomisli kako mu ometa posjed, ona je mahnula rukom i
zazvala ga, ali sunce mu je udaralo u oči i on je očito nije mogao dobro
vidjeti. Osim toga, znala je da je stariji čovjek i da ne čuje dobro. Okrenula
se natrag prema staji i krenula dalje kada je uočila pokrete u kutovima
greda.
Rakuni. Pojavio se jedan veliki, a zatim tri mala potpuno jednaka,
savršeno postrojena uz svoju mamu.
Zazvonio joj je mobitel. »Što se tamo događa?« upitao je Dell.
»Radim na tome«, rekla je.
»Da, budi oprezna. Newberry je prilično odlučan u namjeri da ih
ustrijeli. Mislim da su mu jučer ušli u kuhinju i potpuno je uništili. Podsjeti
ga da sam te ja poslao i da se složio da ih ti ukloniš ako ćeš moći. On je
stariji čovjek i može biti zao kao zmija. Razlog zbog kojega sam tebe prvo
zvao djelomično je taj što njegovi susjedi prijete da će pozvati policiju, jer
puca u sve što se kreće.«
»On je upravo sada na svom polju, ali ja ću mu se javiti prije nego što
odem.« Prekinula je i otišla u Jeep po dva kaveza. Popela se ljestvama i
stala uza zid staje, potom popela na vrh greda, a zatim nesigurno
balansirala kad se suočila licem u lice s mamom rakunom.
Koja je pokazala zube.
Lilah ju je ignorirala i postavljala zamke. To je potrajalo nekoliko
minuta, jer se morala držati podalje, kako bi dala životinji koja je rikala
malo prostora. »Za nekoliko dana bit ćeš mi zahvalna zbog ovoga, obećala
je razjarenoj mami rakunu. Ti ćeš -«
Prasak puške odbio joj se preko glave i uplašio ju tako da se jedva
zadržala na gredi. »Što -«
 »Prokleti rakuni!« vikao je Newberry, živčan zbog sunca koje mu je
sjalo u oči, a pucao je u mračnu staju, što nije bilo od koristi njegovu cilju
niti njegovom raspoloženju.
»Čekaj!« vrisnulaje.
Ali on je već povukao okidač i ovoga puta metak se odbio negdje s
njezine desne strane, tako blizu da je osjetila fijuk kroz raspuštenu kosu.
Prilijepila se uz gredu ležeći trbuhom prema dolje i osjetila kako joj se
istresao sadržaj džepova. Ključevi. Jedan dolar kojega je držala u rezervi
za staklenku za psovke. Lovila je zrak dok je novčanica polako lebdjela
prema tlu. Kroz otvorena vrata mogla je vidjeti gospodina Newberryja, još
uvijek na konju, no sada bliže, kako ponovno nišani kroz otvorena vrata.
Vidio je sjene pokreta, znao je da su rakuni bili tamo gore i počeo je
pucati.
Nažalost, Lilah je bila u istom košu s njima. Prije nego što je mogla
trepnuti, puška je opet opalila i ovoga puta osjetila je da jemetak pogodio
njezino tijelo.
Vatra joj je bljesnula uz ruku.
Jedva uspijevajući držati se za prečku, pogledala je dolje kolika je bila
udaljenost između nje i tla, koje joj se iznenada počelo vrtjeti kao da je na
vrtuljku. Kroz vrtoglavicu, čula je Newberryjrvog konja kako galopira.
»Čekaj!« doviknula je s uzdahom, ali on je nije čuo. Posegnula je za
ljestvama, no ljestve su se srušile na tlo. Sama, bez načina da siđe, bez
mobitela, trepnula je sa suzama u očima.
Čak su je i rakuni napustili. Spustila je čelo na gredu na kojoj je ležala.
Nemoj se onesvijestiti, rekla je samoj sebi, znajući kako bi pad bio
svakako lošiji od ozljede od metka. Samo drži oči otvorenima.
Ali to je bilo teško...
Sljedeća stvar koje se sjećala bili su muški glasovi koji postavljaju
pitanja i ona se prisilila podignuti glavu. Ili je halucinirala ili su dvije
visoke figure na vratima bili Dell i Brady.
I dozivali je.
»Ne znam zašto ne bi odgovarala na telefon.« To je bio Dell. »Njezin
Jeep je vani, ali gospodin Newberry je nije vidio.«
»Evo zašto se ne javlja«, mrko je rekao Brady i čučnuo da pogleda
komadiće njezina razbijena telefona.
Baš kad je Lilah otvorila usta da izgovori njegovo ime, on je podignuo
glavu i pogled mu je nepogrešivo sletio ravno na nju.
»Bok«, jedva je izustila.
 Uspravio se i krenuo prema njoj. »Jesi li dobro?« Glas mu je bio miran.
Možda je to značilo da je sve u redu.
»Ja - ja mislim da sam ustrijeljena.«
Bio je već na ljestvama, podignuvši ih mnogo lakše nego što je ona to
mogla. »Kako ustrijeljena?« Zastao je, vidjevši kapljice krvi koje su pale na
ljestve.
»Što je to?« upitao je Dell, krećući se prema njima.
»Krv. Mislim da je njezina.« Nije skinuo pogled s nje. »Drži se, Lilah«,
rekao je uspinjući se ljestvama spretno i brzo. »Čuješ li me?«
Nije odgovorila, jer je imala drhtavicu. Čudno da je bilo tako hladno i
vruće u isto vrijeme, a još k tome, netko joj stišće ruku sa svakim
otkucajem srca.
»Lilah. Odmah otvori oči.«
Oh. O da, to je bio problem. Još uvijek držeći se za prečku, ležeći na
njoj kao da je na gimnastičarskoj prečki, pokušavala se koncentrirati.
»Lilah, drži se. Da se nisi usudila pustiti«, Brady joj je govorio.
To je bilo kada je shvatila da se ljulja. I greda se ljuljala, drhtala ispod
nje. A pogledajte ovo, ruke su joj počele kliziti...
Odjednom je Brady bio na pravome mjestu, rukom je uhvatio oko
struka, povukao je na sebe, dok je slobodnom rukom uhvatio tako da bi
mogao zadržati ravnotežu za oboje. Kad ju je uhvatio za ruku, vrisnula je i
on se namrštio.
»Što je?« viknuo je Dell.
»Ustrijeljena je i pada u šok.«
»Što se, dovraga, dogodilo?«
Oh, pogledaj ovo, pomislila je Lilah, promatrajući svoju ruku. Krv je
kapala posvuda. »Gospodin Newberry je mislio da je pucao na rakuna. Bio
je to nesretan slučaj.«
Brady je obuhvatio rukama njezino lice i podignuo ga pa više nije
mogla vidjeti svoju ruku. »Jesi li pogođena još negdje?« Ne čekajući
odgovor, rukom je pretražio svaki djelić njezina tijela, tražeći još rana.
»Joj«, rekla je slabašnim glasom.
»Ljubit ću te kasnije«, obećao je. »Idemo.«
Opustila je njezin smrtni stisak krovne grede i omotala zdravu ruku
oko njegova ramena, ukopavši lice u njegov vrat. Njezin svijet se zatresao
dok se on spuštao jednom rukom na ljestvama, a drugom čvrsto
omotanom oko nje.
 Čim su im noge bile na čvrstom tlu, on ju je drugom rukom uhvatio
ispod koljena i odnio je iz staje u Dellov kamionet.
»Mislila sam da nisi junak«, promrmljala je.
Učinilo joj se da je čula težak, tihi smijeh dok joj je poderao majicu na
ruci. »Kriste.« Tada je strgnuo svoju majicu i upotrijebio je da zaustavi
krvarenje.
»Koliko je loše?« upitao ga je Dell i pomilovao Lilu po kosi.
»Metak je još uvijek unutra.«
»Jebi ga.«
Lilah je iskoristila Bradyjeve sada gole grudi kao sredstvo protiv
bolova.
Kada su lijekovi počeli djelovati, bila je dobro. Nasmiješila se
oblikovanim mišićima, jedva vidljivoj liniji dlaka, koja je nestajala u
olabavljenom pojasu njegovih vojničkih hlača. Poželjela je tamo proći
prstom kako bi pronašla skriveno blago, ali tada joj je on pritisnuo ruku i
ona je vrisnula.
»Znam.« Brady ju je povukao natrag u svoje naručje, potom sjeo na
njezino mjesto držeći je u krilu, kamo ju je povukao tako čvrsto da nije
mogla disati. »Ti si moja junakinja«, promrmljao je uz njezinu sljepoočicu.
»Želim ići kući.«
»Ideš u bolnicu, dušo«, rekao je Dell, koji je sjeo na vozačko mjesto.
»Ne«, promrmljala je. Mrzila je bolnice. Podsjećale su je na to kako je
izgubila baku, no kada je pogledala prema dolje, vidjela je da krvari kroz
Bradyjevu majicu i njezin svijet se okrenuo.
»U redu je«, rekao je Brady, privivši je bliže. »Sada te ja držim.«
To je bilo dobro, jer je posljednja točkica svjetla nestala i Lilah je
potonula u mrak.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Brady je ušao u Lilinu sobu balansirajući s pladnjem. Bio je sestra

Nightingale. Spustio je čaj i tost na njezinu noćnom ormariću i promatrao
bijeli zavoj na njezinoj ruci, koji je pokrivao mjesto gdje joj je metak
probio biceps.
»Imala je sreće«, rekao je doktor, a te su riječi odzvanjale Bradyju u
ušima i sada dok je sjedio uz nju.
Bila je blijeda, nezdravog izgleda i ledena. Osamnaest šavova, izvukla
se.
Razgovor s policijom i njihova pitanja kada je sve morala uvjeriti
prvo, da nije ometala posjed i drugo, da je gospodin Newberry zapravo
nije pokušao ubiti, odradila je dobro. Sjedenje u bolničkoj sobi i čekanje da
bude otpuštena kući - to je bilo mučenje s obzirom na to koliko je
proganjala bolničko osoblje da joj daju papire za otpust.
Liječnik ju je napokon otpustio i Bradyju tiho šapnuo »Sretno« dok je
odlazio. Trebala su sva trojica, Adam, Dell i on da je dovedu kući.
I tiha bitka volje da se vidi tko će ostati kako bi se brinuo o njoj. No,
tada je Adam dobio poziv u pomoć.
»Ja ne odlazim«, rekao je Dell.
»Da«, rekla je omamljena Lilah iz kreveta, kamo ju je Brady smjestio.
»Odlaziš.«
»Lil -«
»Nemoj, Dell. Preumorna sam da bih se svađala s tobom, ali ako želiš
suze, nešto ću smisliti.«
Dell je napravio grimasu. »Ali -«
»Plakat ću po vama«, Lilah je jedva izustila dok joj je Brady skidao
čizme i pokrivao je. »Osim toga, čuo si liječnika. Bit ću dobro. Samo želim
prespavati lijekove koje mi je dao.«
»Zapravo«, rekao je Dell,» on nije rekao da si dobro. On je rekao da si
mu bila trn u -«
»Idi«, rekla je Lilah.
»Nastrijeljena si zbog mene«, rekao je oštro. »Ja sam te poslao tamo.«
»Nastrijeljena sam, jer nisam shvatila da s pedesetak metara izgledam
kao rakun. Želim biti sama, Dell. To je sve.«
Dell je pogledao oštro u Bradyja. Brady je njega gledao ravnodušno.
On ne ide nigdje. Ne s bijesom koji je još vrio u njemu.
 Bila je ustrijeljena.
Bila je najbolja stvar koja mu se ikada dogodila, iako se vraški trudio
da je odgurne od sebe. Ustvari, on je bio vrlo blizu toga da u tome uspije, a
ona je danas skoro poginula.
»Oh, zaboga«, Lilah je prasnula. »Ako obojica ne odete k vragu odavde
-« pogledala je Delia- »nahuškat ću Lorraine na tebe.«
Dell je problijedio. »To je podlo. Ako on ostaje, ostajem i ja.«
»On ne ostaje.« Nastavila je po svome. »Lorraine«, ponovila je tiho, s
čeličnim prizvukom. Brady je bio impresioniran.
Pogotovo kada je Dell je popustio kao jeftin kovčeg, priznavši poraz
poljubivši je u obraz i tražeći je da obeća da će ga nazvati ako će što
trebati.
Na vratima je prošao pokraj Jade. Donijela je najnoviji broj Cosma.
»To sam donijela svojim sestrama kada su rodile«, rekla je Lili. »Nisam
bila sigurna što se donosi kada si nastrijeljen. Gdje, kad smo već kod toga?
To je genijalno.« Pogledala je Bradyja. »Misliš li da bih se trebala dati
nastrijeliti? Mogla bih dobiti tjelohranitelja koji izgleda poput njega?«
Brady je odlučio to ignorirati. »Vidi možeš li je nagovoriti da se
odmara. Nije baš dobra u tome.«
»Ma daj. Ona misli da je onaj zečić iz reklame za baterije.« Jade je
pogledala Lilu, još uvijek se obraćajući Bradyju.« Mogao bi je pokušati
podmititi. Tvoja cura je u ljubavnoj vezi s nezdravom hranom. Jesi li to već
pokušao?«
»Oprosti«,umiješala se Lilah. »Njegova cura?«
Jade se namrštila i odložila Cosmo na noćni ormarić. »Vidim da si
dobro zbrinuta. Vidimo se sutra, Lil.«
»Ja sam svoja vlastita cura!« povikala je Lilah za Jade, koja se samo
nasmijala i zatvorila vrata.
Kada su ostali sami, Lilah je okrenula svoje staklaste oči prema
potpuno samodopadnom Bradyju.
»Čuo si me«, rekla je. »Idi, kao i svi ostali.«
»Ne.«
Uzvinula je obrvu. Ili je to barem pokušala. Ali bila je prokleto dobro
ošamućena sredstvima protiv bolova. Na kraju je odustala s uzdahom i
protrljala čelo kao da je boli. »Ne želim niti čuti ne. Želim čuti zvuk vrata
koja te udaraju po jako finoj guzici dok odlaziš, kao što su otišli i svi
ostali.«
 »Da, to je bilo prilično impresivno kako ti je uspjelo sve ih izbaciti.«
Sjeo je na stolac u kutu sobe i prekrižio ruke.
Pokušala ga je ljutito pogledati, ali bila je omamljena. »Dovraga. Oči
mi se sklapaju.«
On je odahnuo i nagnuo se kako bi joj odmaknuo kosu s lica. »Pusti.«
»Ti...«
Umirila se prije nego što je uspjela završiti rečenicu, što je bez sumnje
bilo najbolje. Pričekao je još pet minuta kako bi bio siguran, a zatim
povukao pokrivač s nje. Bez oklijevanja, skinuo joj je krvavu odjeću. U
njezinom ormaru potražio joj je nešto udobno za spavanje.
Jedna od njegovih majica bila je uredno složena na vrhu njezinih
pidžama. Zagledao se u nju na trenutak, potpuno zbunjen onime što je
vidio.
Imala je njegovu majicu.
Tada se nešto u njemu dogodilo, toplina mu se proširila u grudima.
Bio je to dobar osjećaj, ali ga je i sve boljelo u isto vrijeme. »Ubijaš me«,
promrmljao je.
Vratio se do kreveta i navukao joj majicu - njegovu majicu - preko
glave, pazeći na njezinu ruku kada ju je provlačio kroz rukav.
»Drago mi je što si ostao«, promrmljala je. »Ti si jedini zbog kojega se
uopće mogu osjećati bolje.«
Zagledao se u njezino blijedo, prekrasno lice i nije mogao razmišljati o
iznenađenju koje je doživio. Iznenađenju i... zadovoljstvu i ponosu što je,
nakon svega, i on njoj nešto dao.
On sam.
Nije to namjeravao, Bog zna da nije, ali jest. Ponovno je sjeo na stolac i
s Twinklesom pokraj nogu, smjestio se i gledao je kako diše.

Lilah se probudila dezorijentirana i omamljena. Sat je pokazivao da su

četiri sata, a kako je kroz prozor vidjela da je mrak, očito je bilo da je jutro
i da je spavala punih dvanaest sati. Tamna figura sjedila je pokraj nje.
»To sam samo ja«, rekao je Brady.
Izdahnula je i prešla rukom preko lica. »Sanjala sam čudan san. Bila
sam nastrijeljena -«
»Da.«
Ponovno je izdahnula.Točno. To nije bio san. Ustao je i pružio joj
jednu ružičastu pilulu i dvije bijele poput krede. »Uzmi to i vrati se na
spavanje.«
 »Ne, ne trebam ih.« U ruci joj je pulsiralo i mrzila je taj osjećaj.
»Uzimaš antibiotik«, Lilah.
»Dobro.« Progutala ga je s vodom koju joj je dodao, a zatim ga
uhvatila kada je krenuo prema vratima, sa smiješnim osjećajem panike
koji ju je ulovio na pomisao da on odlazi, dok je ranije željela biti sama.
»Ne idi.« Kako bi se uvjerila da neće otići, povukla ga je na sebe.
»Oprezno«, promrmljao je, držeći se svom težinom iznad nje, na
dlanovima koje je položio s obje strane njezinih bokova. »Ne želim te
ozlijediti.«
Pomilovala ega j svojom zdravom rukom, mumljajući od zadovoljstva
kada je osjetila njegove bicepse, čvrste i napete. Da, trebala je više od toga.
Pokušala ga je povući bliže, ali on se uspio zadržati podalje.
Tvrdoglav čovjek.
Ponovno ga je povukla, želeći poljubac. Trebajući poljubac. »Lilah -«
»Molim te«, prošaptala je, dok joj je ruka kružila oko njegova vrata,
povlačeći ga bliže. »Molim te, Brady.«
»Samo jedan.« Dopustio je da im se usne susretnu, blago.
»Mmm«, promrmljala je, lagani poljubac zatvorenim ustima zagrijao
ju je iznutra prema van. Ali onda to nije bilo dovoljno i ona je i jezikom
dotaknula njegovu donju usnu.
Grub jecaj zagrmio je iz njegovih prsa, kao da mu nanosi fizičku bol.
Ona je zatvorila oči i dopustila si da uživa u trenutku, u slasnim osjetima
kada su im se dodirnuli jezici i isprepleli sve većim pritiskom i požudom.
Njegov miris, okus, toplina, sve, sve je voljela i to se sve zavrtjelo oko nje
poput čarolije, čarobnog ogrtača, oduzimajući joj bilo kakvu sposobnost
razmišljanja.
Dobro, to je možda bilo od ostataka omamljujućih lijekova u njezinu
organizmu.
Ali on je bio najbolji lijek od svih. »Ti odnosiš moju bol«, prošaptala je.
On joj također odnio i sposobnost zdravog rasuđivanja. No, nije se samo
njoj to dogodilo. Iz dubine njegova grla došao je još jedan tih, muški zvuk i
ona je rukom skliznula niz njegova ramena na prsa, osjećajući kako mu
srce čvrsto udara pod njezinim dlanom. Ispod toga, gdje su im donji
dijelovi tijela bili pritisnuti jedno o drugo, bio je tvrd. »Ti si bolji od
lijekova protiv bolova, Brady.«
On se pomaknuo i spustio svoje čelo na njezino, zavukavši svoje ruke
u njezinu kosu, nježno je milujući prstima po glavi. »Nisi potpuno sa
mnom.«
 Kako da mu kaže da je s njim bila više nego što je ikada bila s bilo
kime u cijelom svom životu? »Jesam. Vjeruj mi, a lijekovi su me ponijeli.
Molim te, Brady, trebam -«
»Odmor.«
»Mogu se odmoriti kad umrem.«
On je ispustio dug dah, jasno se sukobljavajući sa svojim zastarjelim
muškim moralnim principima. »Vrati se na spavanje još neko vrijeme.«
Usta su mu bila na njezinom uhu, njegov dah bio je vreo na njezinoj koži.
»Ne mogu.«
Nagnuo se nad njom i protrljao svoju vilicu o njezinu. »Zatvori oči.«
Kada je to učinila, rukom je prešao preko njezina tijela, laganim
dodirom, milujućim, izazivajućim. Borila se za više od toga,ali on ju je
spustio dolje. »Samo se opusti«, promrmljao je, dok su mu usta ostavljala
vruće poljupce na njezinom grlu.
Bradavice su joj bile tvrde i pritisnute o meku tkaninu majice -
njegove majice, shvatila je. Izgleda da joj je skinuo krvavu odjeću. Kapci su
mu bili teški, a oči vrele kad je pogledao njezine bradavice. Tada je
zavukao svoje prste ispod pamuka i ona se raspala od želje koja je gorjela
između njezinih nogu.
»Je li to ono što trebaš?« upitao je, trzajući s njom kao s nekim
instrumentom. »Ovo?«
»Da«, uzdahnula je, zabijajući se u njega.
Njegova druga ruka završila je na njezinim bokovima. »Nemoj se
micati, ozlijedit ćeš se.« Sljedećim dugim, dubokim poljupcem podignuo
joj je majicu i skinuo preko glave, silno joj pazeći na ozlijeđenu ruku.
Zatim se sagnuo do njezinih grudi, vrhom jezika milovao joj je bradavice
dok je drugu ruku zavukao medu njezine nogu.
Ponovno je uzdahnula, grčeći se ispod njega.
»Budi mirna«, podsjetio ju je strogo dok je prstima izvodio čarolije.
»Bože, mekana si poput svile.« On ju je milovao, a ona je stenjala. »Vlažne
svile.« A onda je skliznuo niže niz krevet i nježno povukao materijal na
stranu, maknuvši ga s puta. Držeći joj svojim ramenima noge raširenima,
stavio svoje usne na nju.
Na prvi dodir njegova jezika, ona je skočila, ali su je njegove ruke
zadržale. »Ne miči se«, podsjetio ju je, nježno je držeći nepomičnom, dok
je nije baš tako nježno raspametio od užitka.
Nakon toga, držao ju je dok se pokušavala povratiti. Barem donekle,
za nekoga tko je bio nastrijeljen, omamljen lijekovima i upravo doživio
najjači orgazam ikada. On je bio ispružen na leđima. Ona je ležala
sklupčana pokraj njega, jednom nogom i zamotanom rukom preko njega.
Nije imala pojma zašto ju je njegov čvrsti zagrljaj smirivao više od ičega
što je iskusila. Možda zato što si nikada prije s nekim drugim nije
dopustila da bude tako ranjiva.
Ikad.
Čak i pomisao na to donio joj je mir u srcu i ona je znala da je upravo
tamo gdje pripada. Nagnula je glavu i proučavala ga. Oči su mu bile
zatvorene, ali je znala da ne spava. »Brady?«
»Da?«
Pospano je uzdahnula. Volim te, pomislila je.
Prošao je rukom preko nje, skupljajući joj kosu s lica. »Sada ćeš moći
zaspati.«
Da. Da, hoće...Ali prisilila se otvoriti oči posljednji put kako bi se
uvjerila da je on još uvijek tamo.
Njegove ruke stisnule su je čvršće i zabio je lice u njezinu kosu.
Udahnuo je njezin miris, a rukama ju je stiskao još čvršće. »Bila bi loš
vojnik. Ja ću se pobrinuti za tebe.«
Znala je da su ga tijekom cijela njegova života ljudi trebali na ovaj ili
onaj način, a on se za njih pobrinuo. On je uvijek bio tu.
No, tko se brinuo o njemu? Ona je poželjela biti ta. »Ostani«, rekla je,
znajući da bi, samo kada bi joj dopustio, pružila mu svu pažnju koju je on
pružio njoj.
»Da.«
»Obećavaš?«
Zadržala je dah kada je otvorio jedno oko i pogledao je. On nije bio od
obećanja, ona je to znala. Ali, ako je dao svoju riječ, to je bilo zlata
vrijedno.
»Obećavam«, rekao je i poljubio je u bradu. »A sada više zatvori oči i
ušuti.«
Zatvorila je oči i zaspala nasmijana.

Sljedeći put kad se probudila, ruka joj je gorjela, a usta su joj bila suša
od Sahare i...
I bila je odjevena u Bradyjevu majicu i ništa drugo. Sunce je
provirivalo kroz rolete, bacajući sjene na plahte. Druga strana njezina
kreveta bila je prazna, ona se prevrnula na nju i duboko udahnula
Bradyjev miris.
On je spavao s njom.
 Osmijeh je izbio na njezinom licu, ali onda joj se sve vratilo. Da je bila
upucana. Da je dobila šavove dok se pretvarala da se ne boji igle. I tada...
Ništa.
Čekaj - Brady, Dell i Adam su je doveli kući i onda se prepirali oko
toga tko će ostati s njom. Sjetila se da je Adam otišao, potom i Dell, a Brady
ju je pokrio. Sjetila se i njegove slasne metode kojom joj je pomogao da
zaspi... Da je dobro završilo za nju, jako dobro.
Pogledala je na sat. Bilo je devet. Ujutro!
Nikada prije nije spavala nakon šest i trideset, nikada i odjednom je
njezinu omamljenost zamijenila panika.
Craz je bio na odmoru, a ona je imala životinje!
Izvlačeći se ispod pokrivača, zateturala je preko sobe, spotaknula se
preko uplašenog Sefa i preko nogu navukla trenirku. Najbolje što je mogla
jednom rukom. Spustila je pogled na sebe. Više od toga što na sebi nije
imala gaćice zabrinjavala ju je činjenica što nije mogla obuzdati svoju
kosu.
Pogledavši nježno na lijekove protiv bolova koji su joj bili pokraj
kreveta, zaobišla ih je i umjesto njih potražila ibuprofen. Neće moći voditi
posao ako će biti omamljena, tako da će morati prijeći preko toga, loše
frizure i svega. Nagurala je noge u čizme i nagnula se da ih zaveže pa joj se
zavrtjelo i gotovo je pala na glavu. Napomena samoj sebi: bez naginjanja.
Što je značilo bez vezanja čizama.
Danas je izgledala kao otpadak.
Krećući se najbrže što je mogla, bez da se spotakne o vlastite vezice,
došla je do kupaonice i oprala zube - i to je otprilike bilo sve što je mogla
učiniti. Izašla je iz kuće, ušla u štenaru i naglo se zaustavila.
Brady je bio za pultom. Imao je jednu mačku u krilu, a drugu na
podlaktici. Abigail je čuvala stražu pokraj njegovih nogu odmah do
Twinklesa. Ispred njega je bio kratak red ljudi i kućnih ljubimaca, koji su
strpljivo čekali na prijem.
Zapravo, ne baš strpljivo. Gospođa Lyons unijela se Bradyju u lice i
prijetila mu prstom. »Bolje ti je da budeš dobar s mojim bebama«, govorila
je. »Čula sam kako te zovu, znaš. Doktor Smrt. Iskreno, ne znam što je Lili
bilo kada ti je dopustila da radiš ovdje.«
Brady je provukao ruku kroz kosu. »S vašim životinjama će sve biti u
redu.«
»Mojim bebama.«
Brady ju je pogledao, a zatim uz potpuno miran izraz lica, kimnuo
glavom. »Da, gospođo.«
 Lilah je prekrila usta i zaustavila smijeh dok joj je srce skliznulo na
pod pokraj njegovih nogu. Nije si mogla pomoći.
Gledajući ga tako potpuno izvan svog elementa, a ipak pokušavajući
dati sve od sebe da bi joj pomogao iako nije imao pojma što radi, radio je
to za nju.
Taman kad je to pomislila, podignuo je pogled i namrštio se. »Što
radiš izvan kreveta?«
»Nema odmora za umorne. Hvala ti što si otvorio umjesto mene. Sada
ja mogu preuzeti.«
Stavio je svoju ruku na njezinu kada je pokušala doći iza pulta. »Ja ću i
zatvoriti, Lilah.«
»Dobro sam.«
»Da, možda, ali ćeš se svejedno vratiti natrag u krevet.«
Svi u čekaonici okretali su glavu lijevo-desno između njih kao da
gledaju teniski meč.
»Brady«, rekla je smirenim glasom, iako nije mogla stajati na nogama
i imala potrebu sjesti. »Ovdje ima previše posla. Naplata, čišćenje kaveza,
hranjenje »
»Naučit ću.«
»Ne mogu to tražiti od tebe.«
»Onda ne brini.«
»Ja »
»Prestani.« Spustio je mačke, izašao iza pulta i uzeo je u naručje.
Osjetila je glupavo podrhtavanje duboko u trbuhu. Nije imala pojma
što je govorilo o njoj to što je uživala u svom šefovskom stavu.
»Ti si ovdje svoje napravila«, rekao je i okrenuo se prema prostoriji.
»Odmah se vraćam. Neka se nitko ne miče.«
Nitko se nije pomaknuo, ali je cijela prostorija kolektivno uzdahnula,
uključujući Lilu.
Minutu kasnije, Brady ju je stavio na krevet i stajao tamo s rukama na
bokovima, strogog izraza lica. »Ostani ovdje.«
»Brady«, rekla je vrlo nježno. »Glupi, glupi čovječe. Ne možeš mi
govoriti što da radim.«
»Liječnik je rekao da šutiš i miruješ nekoliko dana, čak i ako ću te
osobno morati zavezati za krevet.«
To je kod nje prouzročilo navalu vrućine. »Liječnik nije pokušavao
održati vlastiti posao dok mu je partner na odmoru, je li tako?«
 Brady se zagledao u nju i zatim ispustio dah. »U redu, ovako ćemo.
Koliko će me stajati ako mi obećaš da ćeš danas ostati ovdje,baš ovdje,
cijeli dan?«
»Večeru«, rekla je bez razmišljanja.
»I?«
»Desert.«
»To se podrazumijeva«, dok su mu se kutovi usana razvlačili u
osmijeh. »I?«
»I lisice kojima si mi maloprije prijetio.«
Ostatak njegova neraspoloženja nestao mu je s lica, ostavljajući nešto
puno, puno bolje, nešto što ju je gotovo dovelo do vrhunca.
»Samo me izazivaš«, rekao je tamnoga pogleda. »Ali ja ću se sjetiti da
si to rekla.«
Progutala je knedlu.
 DVADESETO POGLAVLJE

Nakon Što je ostala zatočena u kući, Lilah se nastojala opustiti dok je

zamišljala pakao kroz koji je Brady prolazio. Kad ju je Adam došao
posjetiti, ona je gotovo skočila na njega. »Oh, hvala Bogu. Bi li, molim te,
mogao otići pomoći Bradyju u štenaru?«
Adam se nasmijao. »Upravo dolazim od tamo.« Bacio se na krevet
pokraj nje i dohvatio daljinski upravljač za TV, prolazeći kroz programe s
isključivo muški orijentiranim sadržajem. »Vjeruj mi, Doktor Smrt snalazi
se bolje od Della.«
»Što to znači?«
»Štenara ti je puna, otkako je Brady opet završio u novinama »
»Opet? Zašto opet?«
»Da, ovoga puta naslovnica, zato što je jučer ispao veliki junak. Kruži
priča da će o njemu izvještavati tjedno.« Prasnula je u smijeh.
Adam se nasmiješio. »A Dell je povrijeđen, jer nije postigao isti
rezultat. Kako bilo, Brady je doveo žene iz tri okruga, otkako im je
dostavio njihove kućne ljubimce.«
»Zarađuješ odlično.« Bacio je daljinski u stranu. »Dnevni program na
TV-u je sranje. Moraš uplatiti dodatne programe.«
Sat vremena kasnije, Jade i Dell donijeli su kinesku hranu za ručak.
Bili su namrgođeni jedno na drago kada su ušli.
»Što nije u redu?« upitala je Lilah.
»Sve je u redu«, rekla je Jade tonom koji je, naravno, značio upravo
suprotno.
»Rekao sam da mi je žao«, Dell je rekao Jade, podignuvši ruke. »Kriste,
to je bio samo mali bezazleni flert. Žene u pravilu to vole.«
Lilah ih je oboje pogledala. »Tko je flertao?«
Jade je trznula bradom prema Dellu. »Ovaj ovdje napuhanac«
»S kime sada?« upitala je Lilah. Jade je frknula. »Baš tako.«
Dell je izgledao zbunjeno. »S tobom. Koketirao sam s tobom.«
Lilah je osjetila kako su joj se na to podignule obrve.
Jade je odmahnula glavom. »Sa mnom«, ponovila je, uzrujana.
Što, jasno, nije pomoglo Dellovoj zbunjenosti. »Rekao sam da je to bilo
bezazleno!« Zvučao je muški ogorčeno.
 »To«, nastavila je Jade pikajući ga ravno u grudi, »i jest problem.«
Zurila je u njega kada je sjela na krevet.
Lilah je zaključila da možda trebaju nekoliko trenutaka nasamo i
pokušala ustati, ali Dell je sjeo pokraj nje i prebacio nogu preko njezinih,
tako da se nije mogla pomaknuti i tada nastavio kao da nje ondje nije ni
bilo.
»Ne sviđa ti se kad muškarac koketira s tobom?« upitao je Jade preko
Liline glave.
»Taj bezazleni dio me razbije.«Jade je zgrabila, dodala pakiranje i
štapiće Lili, sebi uzela drugo pakiranje i zatvorila oči dok je žvakala.
Lilah je pogledala Delia i iznenadila se da ga vidi.. povrijeđenog i
čeznutljivog? No, dok je trepnula, to je nestalo. »Dell -«
On je dohvatio treće pakiranje. »Provjerili smo Bradyja.«
Lilah je prepoznala promjenu teme kao lažnu taktiku, no bila je sama
dovoljno zbrkana pa je to zasad pustila. »I? Koliko je loše?«
»Vodi štenaru kao vojni kamp za obuku. Čak se i Lulu pristojno
ponaša, iako vjerojatno iz straha da ćete morati trčati krugove po
dvorištu.« Nasmijao se na izraz njezina lica. »Dobro radi, Lil, prestani
brinuti. Ustvari, rekao je Lorraine što je ide, nastavio je i nasmiješio se.
Najbolji trenutak mojega dana.«
»Sranje.« Lilah je pokušala ustati, ali Dellova noga je i dalje bila preko
nje. »Opusti se. Sve drži pod kontrolom.« Držao je u ruci prženu rižu i
Lilah je znala iz iskustva da ako mu ne uzme odmah svoj dio, on će je
pojesti u manje od dvije minute. »Daj«, rekla je.
Nakon što se najela, osjećala se bolje i pokušala ustati, ali Dell je
odmahnuo glavom.
»Ustajem, Dell.«
»Ne, ne ustaješ.«
»Da, ustajem.«
»Kriste, što je danas svim ovim tvrdoglavim ženama?« Bacio je pogled
na Jade, koja je samo stisnula oči, pogledavši u njega.
»Osjećam se sasvim dobro, « rekla je Lilah. »Ne ideš«, Dell je ostao
čvrst. »Ako ti to dopustim, ići ćeš ga provjeravati.«
»Da.«
»Još uvijek moraš mirovati.«
»Kad si ti razgovarao s mojim liječnikom?«
»Ne s liječnikom, s tvojim čuvarom.«
»Dobro, pa onda ako želiš sačuvati svoje lijepo lice, makni se s mene«
 Jade je frknula i nastavila jesti.
»Uf«, rekao je Dell i maknuo se. »Mrzovoljna si otkad si upucana. A ne
znam koji je tvoj problem«, rekao je Jade.
»Reći ću ti pa razmisli o tome«, odgovorila je Jade. » Ali to bi ti moglo
biti naporno -«
Zaustavila se i zagledala u njega. »Zezaš me? Što, imaš dvanaest
godina?«
»Što?« rekao je Dell, ogledavajući se oko sebe. »Ništa nisam učinio.«
Jade je pokazala na njegove Levisice, koje su bile niske i pale su mu na
bokove kada bi sjeo da bi otkrivale rub njegovih bokserica, koje su bile
ružičaste i prekrivene malim crvenim usnama. Spustio je pogled i slegnuo
ramenima. »To je bio dar.«
»Svinjo«, rekla je Jade.

Kasnije, kada je Lilah ponovno ostala sama, borila se s nelagodom i

nezadovoljstvom i rekla sama sebi da je to zbog toga što je zatvorena u
kuću.
To nije bilo zbog toga što je željela stvari koje nije mogla imati.
Osim što je bilo baš tako.
U osam sati začulo se kucanje na ulaznim vratima, ali prije nego što se
uspjela pomaknuti, začula je ključ u bravi.
Samo troje ljudi imalo je ključ. Adam, Dell, a od jutros i Brady. On je
imao njezin komplet ključeva, zapravo, tako da je mogao dolaziti i odlaziti
u štenaru i kuću. Osluškivala je kako su čvrsti i odmjereni koraci dolazili
hodnikom. »Imaš sreće što ne spavam s pištoljem ispod jastuka«, rekla je
visokoj, tamnoj, dobro građenoj sjeni koja je pojavila na njezinim vratima.
Brady se ramenom naslonio na dovratnik i nasmiješio u mraku.
Smiren, kao i obično, gad.
»Mislim da smo imali dovoljno slučajne pucnjave za ovaj tjedan.«
Prekrižio je ruke. »Ali, pitam iz znatiželje, ti stvarno misliš da me možeš
upucati?«
Mislila je da mu može mnogo toga učiniti. Pljusnuti ga zbog
samodopadnosti. Zagrliti ga zato što je danas naporno radio.
Voljeti ga upravo zbog toga tko je i što je...
»Ne«, odgovorila je iskreno. »Mislim da te ne bih mogla upucati. Ali bi
ti mogla baciti pištolj u glavu.«
Nasmijao se. »To vjerujem.«
»Jesi li donio lisice?« upitala je nadajući se.
 Na to se još jednom hrapavo nasmijao. »Mislio sam to sačuvati za
vrijeme kad ćeš se oporaviti.«
Oblila ju je toplina, smjestivši joj se nisko u trbuhu. »Danas si se
naradio.«
»Ne više od onoga kako ti radiš svakoga dana.« Osjetilo se divljenje u
njegovu glasu zbog onoga što ona radi, a kroz nju je, osim topline, sada
prostrujala i vrućina.
»Ja ne dovodim ovamo žene iz tri okruga«, rekla je. »To je novost.«
Odgurnuo se od dovratnika i krenuo naprijed sve dok bedrima nije
udario u krevet. Nagnuvši se nad nju, stavio je ruke s obje strane njezine
glave i približio se.
Bilo je mračno, ali je bilo dovoljno mjesečine koja je sjala izvana da
vidi kako je iscrpljen i zabrinut.
Za nju.
»Dobro sam«, rekla mu je nježno. Podignuvši se, rukama mu je
obuhvatila lice. »Stvarno.«
»Htio sam se uvjeriti u to.« Poljubio ju je meko, nježno i ona mu je
uzvratila. Ta emocija ga je pogodila, mogla je to osjetiti u blagom drhtanju
njegova tijela. I odjednom sve je postalo divlje, a ona mu je htjela pokazati
koliko je dobro. Željela je smanjiti neke od napetosti koje je osjetila,
pomoći mu da ih otpusti. Povlačeći mu majicu prema gore zdravom
rukom, nasmiješila se kada je preuzeo i strgnuo majicu jednim pokretom.
»Hlače, također«, prošaptala je, prošavši prstima prema dolje
sredinom njegovih prsa, preko pupka na pojas njegovih hlača.
Nije uspjela ništa ni reći, on je već bio skinut do gole kože. I Bože,
kakve lijepe kože.
Pažljivo joj je pomogao, ona se izvukla iz pidžame, potom je podignula
pokrivače kako bi napravila mjesta za njega. Povukavši ga preko sebe,
uzdahnula je od zadovoljstva, uživajući u tome kako se osjećala kada ju je
svojom težinom pritisnuo na madrac. Izvijajući se, omotala je noge oko
njega, upijajući jecaj koji mu se otrgnuo duboko u grudima.
»Lilah -«
»U ladici noćnog ormarića.«
Izvukao je kondom i stavio ga prije nego što se vratio na nju. Ona se
ponovno zaljuljala, strateški se pomaknuvši i tada je ušao u nju, bio je to
osjećao koji joj je oduzimao dah.
»Kriste, ovo je tako dobro...« Ispustio je dug, drhtav dah i poljubio je u
bradu, u grlo. »Tako jebeno dobro.«
 Pokušala se ljuljati bokovima prema njemu, ali on se nije micao s
mjesta. Sve dok nije bio spreman, a ona je to već znala, gurati ga bilo bi
beskorisno trošenje energije, jer mu je tijelo bilo poput čelika. »Brady...«
»Psst. Daj mi minutu. Samo osjećaj.«
Dopustila je svojoj ruci da luta, nije si mogla pomoći. Tijelo mu je bilo
glatko i mišićavo. I u ožiljcima. Prsti su joj pratili neke od tih ožiljaka,
uspomene na davne bitke o kojima nikada nije govorio, a onda je povukla
njegovo lice na svoje kako bi ga ugrizla za donju usnu.
Režeći duboko u grlu, on se konačno počeo kretati, diktirajući
očajnički lagan ritam, njegovi bokovi jedva da su se micali ukrug, dok je
pazio da ju ne trese ili ozlijedi.
Čula je samu sebe kako jeca, ali ne od boli. Umirala je sa svakim
pojedinačnim pokretom njegovih bokova. Zabila je svoje prste u njegovu
savršenu stražnjicu kako bi ga pokušala ubrzati, pokušala je govoriti, čak
ga je ugrizla za rame, ništa ga nije moglo požuriti.
Preuzeli su je osjeti. Navala užitka na vrhuncu svakog potiska
dovodila ju je do orgazma koji su joj započinjali u nožnim prstima. Oči su
joj se željele zatvoriti, ali ona se borila protiv toga, ne želeći maknuti
pogled s njegova lica. Bilo je prekrasno.
On je bio prekrasan.
A onda je odletjela preko ruba, teško. Dok je uzdisala i vrisnula,
izgubljena u užitku, njegove žive plave oči zaustavile su se na njezinima,
njegov izraz odavao je svaki tračak zadovoljstva koje mu je pružila dok ju
je tiho slijedio.

Sljedećih nekoliko dana bili su ludi za Bradyja, koji se prebacivao

između obveza u štenari i letova koje je odrađivao za Adama i Delia.
Bilo je noći, međutim, u kojima je zaglavio: dugih, vrućih, sparnih noći
u kojima su se trgale plahte.
Bile su to najbolje noći u njegovu životu.
Tri dana nakon što je Lilah nastrijeljena, polako je odlazio iz štenare,
prljav od glave do pete. Imao je dan za pamćenje, uključujući to što ga je
uspjela srediti sedamdesetogodišnja gospođa Lyons. Zaustavio se na
ulaznim vratima kuće kako bi ostavio čizme, kada je iznutra začuo glasan
smijeh.
Ušao je unutra i pronašao Lilu u krevetu, okruženu s Jade i još tri
žene.
Pogled mu je upio Lilu, u kratkim hlačicama za yogu i udobnoj majici,
boja njezinih obraza pokazivala je da se osjeća mnogo bolje, a sjaj u
njezinim očima ga je uvjerio da se konačno uspjela naspavati i da je više
nije neprestano boljelo.
Netko je donio pizzu, časopise, lak za nokte, losione i hrpu sličnih
drangulija. Bilo je toliko estrogena u sobi da gotovo nije mogao disati.
Gledao je Lilu na sredini kreveta, u središtu pozornosti, bez grudnjaka i s
povezom preko rane od metka -
Kriste.
Nasmiješila mu se, od čega su mu se rastopile kosti. »Hej.«
»Hej i tebi. Svi van«, rekla je, ne skidajući pogled s njega.
Nitko nije slušao. Razgovor i smijeh su se nastavili.
Lilah je stavila prste u usta i zazviždala, dugo i glasno. »Zabava je
gotova«, rekla je u tišini koja je uslijedila, objesivši se Bradyju za ruku.
»Osim za tebe.«
»Trebam tuš«, rekao je glupavo.
»Da? Pa, evo tako se dogodilo da baš ja imam jedan.«
Na to su se začuli povici, pritužbe i zvižduci. Brady je odmahnuo
glavom dok su žene skupljale svoje stvari da odu.
»Evo.«
»Jade ga je udarila časopisom po prsima. »Možda bi ovaj želio
zadržati. Stranica pedeset i sedam, ›Zabava s lisicama‹.«
Začulo se još smijeha.
Okrenuo se i susreo Lilin pogled. »Pričaš bajke?« upitao je.
Podignula je rame. »Možda se nešto pojavilo u razgovoru.«
»Aha.« Kada su svi otišli, on se svukao i tuširao sve dok nije nestalo
tople vode. Izašao je iz kupaonice do platnene torbe s čistom odjećom koju
je ostavio u spavaćoj sobi.
Lilah se podignula na koljena na krevetu i prstom mu pokazala: dođi
ovamo.
Podignuo je obrvu i krenuo naprijed sve dok mu noge nisu nabasale
na krevet.
Obavila mu je ruke oko vrata. »Bok«, rekla je.
Sagnuo je glavu i ljubio je sve dok oboje nisu ostali bez daha, a onda je
spustio svoje čelo na njezino. »Bok.«
Ona se nasmiješila, a njemu se ukrutio. Samo tako. »Večera, rekao je.
Vani. Jesi li za to?«
»Još jedan spoj?«
 »Ako kažem da«, upitao je oprezno, »hoćeš li mi reći da nemaš što za
odjenuti?«
»Hej. ti si taj koji je gotovo gol.« Prešla je rukama niz njegova prsa,
preko trbušnih mišića i tada se igrala s rubom njegova ručnika koji mu je
bio nisko na bokovima, jedva ga pokrivajući.
»A ti mirišeš fantastično«, promrmljala je i zagrizla mu rame. »Mogla
bih te pojesti.« Njemu je to bilo u redu.
Ali ona je sišla s kreveta. »Odjenut ću se. Naručila sam nešto novo.«
Skinula je majicu, a tada i yoga hlačice i krenula prema ormaru samo u
sićušnim crnim bikini gaćicama.
Zastenjao je.
Dobacila mu je osmijeh preko ramena. »Sve si to već vidio.«
Da, sprijeda i osobno. Tri noći zaredom, ustvari i nije mogao ni
zamisliti da bi se toga mogao zasititi. »Odjeni se«, rekao je glasom tako
tihim i teškim da ga je jedva prepoznala kao njegovog, »ili ćeš ti postati
večera.«
Smijući se, Lilah je navukla ljetnu haljinu preko glave i gurnula noge u
sandale, a zatim se zavrtila za njega.
»Lijepo«, rekao je i povukao je k sebi tako da mu je pala na prsa.
Rukama je skliznuo prema dolje i obuhvatio joj i stisnuo stražnjicu.
»Hmmm«, pjevušila je, lica uz njegov vrat dok je ljuljala svoje bokove
prema njegovima. »Ili si sretan što me vidiš -« zaljuljala se još jednom,
trljajući se o njega, od čega je počeo stenjati - »ili me ponovno mamiš.«
Lagano ju je udario po stražnjici, odmaknuo se i odjenuo, a tada je
iznio kroz vrata.
»Ustrijeljena sam u ruku, ne u nogu«, naglasila je. »I bolje sam. Mogu
hodati.«
Nije ju spustio sve dok je nije smjestio na suvozačko mjesto u
svojemu kamionetu.
»Kamo idemo?«
»Državna tajna.«
Ona je zakolutala očima, ali više nije postavljala pitanja sve dok nisu
stali ispred restorana u Coeur d’Alenu.
»Trebao sam crveno meso«, odgovorio je na njezinu tišinu. »Da. To je
zato što si pećinski čovjek.« Smiješeći se, on je došao do nje, ali ona ga je
gurnula u prsa. »Nemoj ni pomisliti o tome da me tamo uneseš.«
»Neke žene vole da ih se nosi.«
»Ja nisam neka žena.«
 »Točno«, rekao je.
Pričekala je dok nisu sjeli i naručili prije nego što je upitala. »Slavimo
li nešto?«
»Da. Činjenicu da danas ne raznosim pačja govna i da sam po prvi put
nakon nekoliko dana završio s poslom prije vremena za spavanje.«
Neke od njezinih radosti koju je nosila ta večer iščeznule su. »Znam.
Znam i žao mi je. Htjela sam se vratiti na posao danas, ali si rekao da ćeš
odbiti seks ako ustanem.«
Položio je svoju ruku na njezinu. »Nisam se žalio, Lilah. Radiš
naporno. Znam da te još uvijek boli i želio sam da imaš joj jedan slobodan
dan.«
Proučavala ga je preko svijeće koja je treperila između njih. »Hvala.«
»Za što?«
»Za moj život, za početak. Ja još uvijek ne mogu vjerovati da ste ti i
Dell došli po mene tako brzo kada sam vas trebala.«
Pogled mu se smekšao i on je spustio čašu i posegnuo za njezinom
rukom. »Bit ćeš dobro.«
»Moglo je završiti i drugačije.« Drhtavo je udahnula. »Trebala sam biti
mnogo svjesnija okolnosti. Moram biti opreznija.«
»To bi bilo dobro.«
Rukama je protrljala lice. »Bila sam tako prokleto umorna, a onda sam
dobila taj poziv...«
»Onda, sljedeći put će netko od nas ići s tobom.«
»Ti nećeš biti ovdje sljedeći put.«
Čvrsto ju je gledao. »Znaš što mislim. Uzet ćeš nekoga sa sobom.«
Zurila je u svoju čašu s vinom i kimnula, nastojeći ne razmišljati o
tome koliko brzo do toga može doći. Već je mjesec dana bilo na isteku, što
je značilo da je to moglo biti pitanje dana.
»Kako je prošao ispit?« upitao je. »Jesu li već objavili rezultate?«
»Dobila sam peticu.« Nasmiješila se. »Još samo dva semestra za
odraditi.«
»I što onda?«
I nije to bio zastrašujući dio. Nije znala odgovor.
»Ti si jako šutljiva kad su u pitanju tvoja nadanja i snovi«, primijetio
je.
Podignula je obrvu. »To ti je poznato, zar ne?«
 Bilo je očito kako mu to nije bilo zabavno, no pogled mu se nije
pokolebao. »Moraš imati ideju o tome što želiš.«
»Da.«
Čekao je nastavak, ali odjednom se nije osjećala kao da bi to željela
podijeliti. Lažljivice, rekao je glasić u njoj. Ti uvijek želiš podijeliti. Ti si
samo bojiš dati se potpuno i tada ga izgubiti. A izgubit ćeš ga. Uskoro.
Gledao ju je, a kad je ostala tiha, rekao je:»Onda, pustit ćeš me u svoje
tijelo, ali ne i u svoju glavu.« Kimnuo je, ali nije izgledao sretan zbog toga.
»Razumijem to.«
»Ne želiš biti u mojoj glavi«, podsjetila ga je. »I, dovraga, Brady, pola
vremena niti ja sama ne želim biti u svojoj glavi.«
Pogled mu je bio kao oluja. Ispunjen kritikom. Osjećajući se kao
kreten, ona je gurala komadić odreska po svojem tanjuru. Shvatila je zašto
se nije osjećala dobro. Započela je cijelu ovu avanturu s njim iz zabave, ali
onda se izgubila i uključila u to svoje srce. Što nije objašnjavalo koji je bio
njegov problem. »Pomozi mi, Brady. Nisam baš sigurna zašto ovo radimo.«
»Radimo što?«
»Svađamo se.«
»Svađamo li se?«
Slegnula je ramenima. »Tako se čini.«
»Samo te pokušavam bolje upoznati.«
»Ali zašto? Nisi tu dugoročno, sjećaš se?«
»Halo, ti si tako htjela«, rekao je tiho.
Zagledala mu se u oči. »Nije pošteno.«
»Ne?« Nagnuo se naprijed, fokusiran na nju. »Onda mi reci zašto je
svima i svemu ostalom u ovom gradu dopušteno biti u tvojemu životu, a
mene držiš izvan njega.«
»Ti nisi želio ući, sjećaš se?«
»Kriste.« On se naslonio, s izrazom lica koji je upućivao na to da mu je
ona možda neizmjeran trn u peti.
Što je bilo točno. Bila mu je bol. Koja se zove strah.
Zato je odlučila tada i tamo da si nikako neće dopustiti uništiti nešto
što je vrlo moguće bila jedna od posljednjih noći koju će provesti s njim.
Nema žaljenja, podsjetila se. Nikada više.

Napustili su restoran u tišini.

 Inače je to bilo Bradyjevo omiljeno stanje, ali ne večeras. Večeras je
trebao više.
I to ga je ljutilo.
Otvorio je vrata kamioneta i krenuo pomoći Lili da uđe, ali ona mu je
uputila dug pogled, a on je podignuo ruke u znak predaje, povukavši se
unatrag kako bi gledao njezinu borbu jednom rukom.
»Dovraga«, uzdahnuo je kad se lecnula od boli od trzaja ruke koja još
uvijek nije bila izliječena i pomogao joj.
Kada se vratio natrag i sjeo za vozačevo sjedalo, osjetio je njezinu
ruku na svojoj. »Hvala ti.«
Okrenuo se prema njoj i pomaknuo joj pramen kose s lica. »Za to što
sam ti dopustio da se ozlijediš pokušavajući ući u kamion?«
»Za to što mi dopuštaš da budem tvrdoglava kao... dobro, ti. Skreni
lijevo«, rekla je kada je on htio skrenuti desno kako bi je odvezao kući. On
je skrenuo lijevo i završio ispred trgovine.
»Čekaj ovdje«, zapovjedila je.
On je podignuo obrvu.
»Molim te«, dodala je tako slatko da je odmahnuo glavom i učinio ono
što je tražila. Nestala je unutra, ali se vratila nakon pet minuta sa smeđom
vrećicom i osmijehom.
»lan je bio unutra«, rekla je. »Kaže ako se predomisliš večeras, neka
njega nazovem.«
»Dobro je znati«, rekao je, pitajući se hoće li se doista predomisliti.
»Posegnuo je za vrećicom.«
»Ne«, rekla je, zadržavajući ga po strani. »Iznenađenje. Idi ravno.«
Otišao je ravno.
»Sada opet desno.«
Dobacio joj je pogled, ali u tami noći nije mogao vidjeti njezin izraz
lica. »Konačno si odlučila odvesti me na neko udaljeno mjesto i riješiti me
se?«
Njezin meki smijeh bio mu je melem za dušu za koju nije ni znao da
ga boli. »Bojiš me se. Brady?«
Više nego što misliš. »Trebam li te se bojali?«
Bila je tiha trenutak. Zatim je ispustila mekan: »Da.«
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Lilah je odvela Bradyja do jezera, njegove ranije riječi odjekivale su joj u

glavi.
Ti si jako šutljiva kad su u pitanju tvoja nadanja i snovi.
Pustit ćeš me u svoje tijelo, ali ne i u svoju glavu.
Samo te pokušavam bolje upoznati.
Noć je bila blaga, s gotovo punim mjesecom, svjesna kako završava
cijeli njezin tjedan s njim, uzela ga je za ruku, želeći se izgubili u njemu,
želeći da se osjećaju povezanima.
Došli su do ruba vode, sjeli tamo, upijajući noć. Lagani povjetarac
šuštao je kroz stogodišnje borove. Nečiji udaljeni krik tražio je svoj par.
Voda je zapljuskivala obalu u blizini njihovih nogu.
Bio je u pravu. Ona se povukla. Jako. Učinila je to kako bi sebe
zaštitila, no to je nije moglo opravdati. Ako je namjeravala ne požaliti,
onda se nije trebala ni bojati.
Budući da nikako nije htjela biti žena koja nije mogla - ili nije htjela -
dopustiti si da bude voljena. Izvukla je bocu viskija iz vrećice, na što se on
tiho nasmijao. Bože, kako ga je voljela nasmijavati. On to nije činio često,
ali kada bi se nasmijao, to bi zvučalo lijepo.
Posegnula je u torbu za drugom stvari - bio je to špil karata.
»Poker na svlačenje?« upitao je nadajući se.
Pokazala mu je da to nisu bile obične igraće karte već one za igru Uno.
To je bilo sve što su imali. Promiješala ih je i podijelila, zatim otpila gutljaj
viskija i ponudila bocu Bradyju.
Gledao ju je, povukao gutljaj, a zatim se nasmiješio, jer je ona još
uvijek kašljala. »Onda, činiš to često?« upitao je.
Nasmijala se i uzela svoje karte. Odigrali su partiju i ona je izgubila.
Spustila je karte.
»Uno na svlačenje?« upitao je ovoga puta, još uvijek se nadajući.

Kada se nasmiješila, Brady je znao da neće vidjeti striptiz.

»Nešto što nije baš tako zabavno kao svlačenje«, rekla je. »Ali nadam
se da će ti se svidjeti.« Oklijevala je. »Reći ću ti nešto o sebi.«
Bio je iznenađen.
 Obasjana mjesečinom koja se poigravala odsjajem u vodi, nasmiješila
se na njegovu reakciju. »Znam, pripremi se. Jesi li spreman?«
»Navali«, rekao je.
»Odrasla sam ovdje.«
»To sam već znao.« Promatrao joj je haljinu, znajući da je ispod nje
nosila samo par oskudnih gaćica od kojih se gubi razum - što je značilo da
bi je mogao dobiti golu nakon dvije runde Una na svlačenje.
»Da, ali nisi znao da sam odrasla siromašna kao crkveni miš.«
Prestao je razmišljati o striptizu i pogledao je. - Pretpostavljao sam
to.«
Ona je kimnula. »Naravno da u to vrijeme nisam ni slutila da jetako
loše«, rekla je. »Moja baka se nikada nije predavala. Uzimala je dodatne
poslove poput čišćenja kuća i šivanja, a mene je vodila sa sobom kako ne
bih bila sama. Ona bi se pretvarala da idemo u veliku pustolovinu i
vjerovala sam joj sve do drugog razreda, kada mi je John Dayley rekao da
sam siromašno bijelo smeće.«
Bradyju se stisnulo u prsima, zbog njezine bake, zbog djevojčice
kakva je bila.
Slabašno se nasmijala i odmahnula glavom. »Ja čak nisam znala niti
što znači bijelo smeće«, rekla je, »ni približno uznemirena kao što je on
bio. Kada sam došla kući, pitala sam baku, a ona mi je rekla kako to znači
da smo posebne. Sljedeći vikend odvela me je u cirkus. Jedan od njezinih
klijenata kojemu je čistila dao joj je ulaznice. Bilo je to - »ona je zatvorila
oči i nasmiješila se nježnim uspomenama - »nevjerojatno. Željela sam
postati voditeljica cirkuske skupine. Željela sam odrasti i imati sve one
životinje oko sebe, a ja bih se brinula o njima.« Zastala je i pogledala ga
kako bi se uvjerila da se neće početi smijati.
Ali ona bol u njegovim prsima sada se proširila i nije mu bilo na kraj
pameti nasmijati se.
»To je bio moj prvi osobni cilj«, rekla je tiho, pogađajući ga onim
mahovinasto zelenim dubinama u koje bi mogao uskočiti i nikad ne
izroniti kako bi uzeo zrak.
Nasmiješio se s knedlom u grllu. »Sviđa mi se to.«
Otpili su još po gutljaj viskija i odigrali još jednu rundu. Izgubio je, ali
samo zato što je zaboravio reći Uno. Lilah ga je pogledala u iščekivanju.
»Radije bih svlačenje«, rekao je na to.
»Nemoj me iskušavati. Pričaj. Reci mii nešto o sebi. Nešto iz
djetinjstva.«
 Bilo mu je daleko lakše nego što je mogao zamisliti, što je bez sumnje
bilo tako zahvaljujući viskiju. »Bio sam neprilagođen tinejdžer kad sam
došao kod Sola, bijesan na cijeli svijet. Bože, tako bijesan.«
Čak i sada mogao se sjetiti bijesa od kojega je izgarao na svakom
koraku. »Samo bih prošao kroz nekoliko različitih udomiteljskih obitelji,
svaka bolja od prethodne, no iz različitih razloga, nisam se zadržao ni u
jednoj od njih.«
A želio je ostati. Želio je mjesto na kojemu bi nekome pripadao.
»Zašto nisi mogao ostati?« upitala je.
On je slegnuo ramenima i mogao je još jednom osjetiti tu nemoć da
utječe na vlastitu sudbinu, nemoć koja je razarala do kostiju. Prošao je
kroz razna čupava sranja u svom životu, pogotovo u vojsci, gdje je
brojanje poginulih previše puta bila stvarnost, a i dalje ništa nije bilo gore
od te nemoći koju je gotovo bilo moguće okusiti. »Kod prvoga para koji me
je uzeo žena je zatrudnjela i imala je takve mučnine da se nije mogla
brinuti za dijete, iako gotovo već odraslo.«
»Oh, Brady«, rekla je nježno.
»Druga obitelj imala je već četiri svoje kćeri. Tražili su djevojčicu i
kada su je dobili, mene su poslali dalje.«
»Što?« uspravila se, užarenih očiju. »Ti nisi bio rabljeni automobil!«
rekla je bijesno, na što se nasmiješio i posegnuo za njezinom rukom.
»U redu je«, rekao je.
»Ne, ništa u vezi s time nije u redu.« Duboko je udahnuo, očito se
trudeći ostati pribran. »Što je bilo s trećom obitelji? A ako mi kažeš da su
te se i oni riješili, osobno ću ih otići srediti.«
»Oni su odselili iz zemlje i nisu željeli rješavati papirologiju da bi me
zadržali. Tako sam dospio kod Sola. Do tada moj najveći cilj bio je pobjeći.
Što sam i učinio.«
»Pa, nije ni čudo!«
Budući da je bio pripit i presladak u svom opravdanom gnjevu,
povukao ju je bliže sebi i zabio svoje lice u njezinu kosu.
»U tom trenutku, nisam imao na umu neko precizno odredište. Samo
sam želio biti slobodan, otići.«
»Pa što se dogodilo?«
»Dogodio se Sol. On nije imao baš previše strpljenja, ali je znao
dovoljno o tome kako funkcionira um tinejdžera.
Postavio me na konja i pokazao mi u smjeru više od sedamdeset i pet
tisuća jutara divlje zemlje za obrađivanje.«
 »Cilj je bio ostvaren?« upitala je tiho. »Jesi li se osjećao slobodnim?«
»Cilj je bio ostvaren.«
Ponovno su otpili gutljaj, a Bradyju je bilo drago što su se do njezine
kuće mogli vratiti i pješice. Odigrali su još jednu rundu.
Lilah je izgubila. »Kad sam krenula u srednju školu«, rekla je ispijajući
još viskija, »dobro sam znala što znači siromašno bijelo smeće i to mi se
nije sviđalo. Nikada nisam napustila Idaho, niti jednom u cijelom svojemu
životu. Možeš li to zamisliti?« Odmahnula je glavom podsmjehnuvši se
sama sebi.
Mjesečina joj je obasjavala kosu, lice. Brady je pomislio kako nikada
nije vidio nekoga ljepšeg.
»Cijeli svoj život«, nastavila je, »jedino što sam željela bilo je otići i
vidjeti svijet. Mislim, volim ljude ovdje, volim svoj život, ali željela sam
vidjeti kako je vani. Koledž je bio moja karta za van. Dobila sam punu
stipendiju na Sveučilištu u Las Vegasu i otišla sam.«
Ona je bila djevojka iz divljina Idaha koja nikada nije vidjela veliki
grad, a kamoli neki divlji. Mogao je samo zamisliti koliko drugačijim joj se
Vegas morao činiti. »I što misliš o njemu?«
Nasmijala se. »Kulturološki šok. Ali bilo je besplatno, barem na
početku.« Odmahnula je glavom. »I to je bio za mene ostvaren cilj i nikada
to nisam uzimala olako. Nikada.«
Kimnuo je. Savršeno je to razumio.
»Moja baka bila je tako ponosna«, rekla je tiho, omotavši ruke oko
koljena, zamišljeno zureći u vodu, prisjećajući se.
»Svi su bili ponosni. I ja sam znala da to moram učiniti - da moram
uspjeti. Ali onda mi se dogodila druga godina.
Baka se razboljela i ja sam dolazila i odlazila i ocjene su mi postale
lošije. Zbog toga mi je dio novca propao i morala sam raditi nekoliko
poslova kako bi spojila kraj s krajem.«
»Srce mu je stalo. Je li ovo dio kada ćeš mi reći kako si bila prisiljena
plesati ili se svlačiti za novac? Jer ako je tako, razbit ću Delia i Adama i
pritom uživati.«
»Ne, nisam s njima postala dobra prijateljica sve do poslije koledža.«
Nasmijala se. »Ali zgodna ponuda, hvala. Sačuvat ću je za sljedeći put kad
me jedan od njih izludi. Radila sam noću kao konobarica u klubu. Bio je to
zabavan, ali naporan posao, a ja sam radila više nego što sam trebala.
Ocjene su mi postale još gore i bila mi je potrebna pomoć. Zato mi je
asistent na mikrobiologiji ponudio da će me podučavati. Tyler - «
prekinula je, i govoriti i gledati ga, i spustila je glavu na koljena. »Pomalo
sam se zaljubila u njega.«
Nije mogao sasvim shvatiti njezin ton i po prvi puta nije bio siguran u
njezine osjećaje, jer joj je lice bilo skriveno. »Je li i on još uvijek u tvojemu
svijetu, kao i svi drugi?«
Odmahnula je glavom, dok joj je cijelo tijelo bilo napeto. Bilo je očito
kako to nije bio opušteni odnos iz zabave. Stavio je ruke na njezina
ramena, koja su bila ukočena. Polako ih joj je masirao, izvukavši iz nje tih
jecaj prije nego što se uspravila. »Zaljubila sam se u njega. U Tylera. A
on...«
Njezina iznenadna tišina ponovno mu je zaustavila srce, jer ju je sada
mogao potpuno jasno shvatiti. Ova priča mu se neće svidjeti.
»Mislila sam da i on voli mene, rekla je vrlo tiho. Ali... ispostavilo se da
je imao cijeli jedan drugi život koji je skrivao od mene. Bio je diler na
kampusu. Što je meni zvučalo toliko suludo kad sam saznala - nije bio tip
za kojega bi ikada pomislio da prodaje drogu. Nije to radio on osobno, on
je bio uredan i dobro je izgledao, ali...« Odmahnula je glavom. »Jednoga
dana dobio je dojavu o policijskoj pretrazi njegove sobe u kampusu i
napravio je glupost.«
»Kakvu glupost?«
»Uhvatila ga je panika i smjestio je sve svoje stvari u moju sobu.
Morao je spasiti svoju zalihu«, rekla je. »Zaribao me.«
Brady je dugo i sporo udahnuo. »Što se dogodilo, Lilah?«
»Nisu mogli naći to što su tražili u njegovoj sobi, pa su pomislili da bi
mogli provjeriti njegovu curu. Glupu, naivnu curu.« Uhitili su me. Drhtavo
je udahnula dok se Brady borio s bijesom koji ga je obuzeo zbog toga što
joj se dogodilo.
»Na kraju se sve razjasnilo«, rekla je. »No, šteta je bila učinjena.
Propustila sam toliko nastave da je nisam mogla nadoknaditi, a čak i da
sam mogla, ne bih se mogla koncentrirati, jer sam trebala odbaciti ljagu sa
svojega imena.«
»Tyler«, procijedio je Brady stisnute čeljusti. »Što se dogodilo s tim
šupkom?«
»On je izašao zbog formalnosti, propusta koji je učinjen za vrijeme
vođenja istrage. Nestao je iz grada bez oprosti ili zbogom.«
Budući da nije bila okrenuta prema njemu, nije joj mogao vidjeti izraz
lica. Što je značilo da niti ona ne može vidjeti njegov, a to je bilo dobro.
Znao je da je navikla držati ljude u svom životu blizu sebe, razvijajući
stvarne, duboke, trajne odnose koji su zaglavili. Bila joj je to utjeha i
osjećala se kao da je imala cjelovitu obitelj u svakom trenutku. Ovo, u to je
bio uvjeren, u potpunosti ju je uništilo na svim razinama. »Reci mi da si
mu vratila barem nogom u guzicu prije nego što je otišao.«
»Pomislila sam na to«, ali ne. Zastala je. »Pokušala sam se toga riješiti,
ići dalje i ne razmišljati o tome, ali... pa, mislim da sam bila malo u
depresiji.«
Povukao ju je sebi u krilo i zagrlio je. »Žao mi je.«
»Na kraju, to što se dogodilo s Tylerom nije bilo važno. Bila sam
prezauzeta svojom bakom. Vratila sam se ovamo kako bih se brinula o
njoj.«
Što je završilo tako da nije uspjela završiti školu, zaključio je.
»Ovdje nije bilo nikoga drugog?« upitao je. »Nikoga da ti pomogne?«
»Nitko nije znao kako je to bilo loše. Ali nije ni bilo važno, jer sam
nedugo nakon toga bila previše zauzeta brigom zato što su liječnici željeli
da baku smjestim u starački dom. Ja... to nisam mogla. Ja joj to jednostavno
nisam mogla učiniti. Bila je toliko neovisna cijeli svoj život, tako živahna i
jaka... Jednostavno nisam.« Zastala je, pritišćući svoje lice u njegov vrat.
Čvršće ju je stisnuo, a ona se uvukla kao da je bila stvorena za njega.
»Kada je umrla«, rekla je vrlo tiho, »trebala sam se vratiti u Vegas, ali
nisam mogla ni razmišljati o tome. Radost oko toga je nestala. Nisam više
željela napustiti Sunshine. Osjećala sam se kao promašaj.«
S obzirom na to koliko se teško trudila kako bi noću završila školu i
jednako tako teško kako bi to sakrila od svih, još uvijek se tako osjećala.
»Nemaš se čega sramiti, Lilah.«
»Šališ se? Pala sam na najstariji trik na svijetu - na zavođenje
asistenta. A uhićenje i sve ostalo - bila sam tako glupa.«
»Nisi bila glupa«, rekao je tiho, bijesan zbog svega što joj se dogodilo.
»Onda naivna«, rekla je. »Nisam bila spremna na povređivanje. To me
je iznenadilo i izbacilo iz svih kombinacija u odnosima.«
»A što je bilo s Nickom, Cruzom i Tanom?«
Ona je slegnula ramenima. »Nick je dobar dečko, ali ima čudne noge.«
Brady je podignuo obrvu. »Čudne noge?«
»A i alergičan je na pse i mačke.«
Kimnuo je. »A Cruz?«
»Mrzi nezdravu hranu.«
»A Ian?«
»Njegove noge nisam nikad vidjela.«
Brady se borio s porivom da skine čizme i pita je ima li on čudne noge.
 »Tako si koristila izlike o tome zašto ne ulaziš u veze. Shvatio sam. Ali
zašto ja?«
»Pa, za početak, nisi alergičan na životinje.« Nasmiješila se i poljubila
ga. »To je bod za tebe.«
»I volim nezdravu hranu. Još jedan bod.«
»Da, to je velik bod.« Osmijeh joj je izblijedio kad se uozbiljila. »Ali
uglavnom je to bilo zato što si bio potpuni stranac, netko novi, netko tko
me ne poznaje, netko tko me možda na kraju ne bi povrijedio, jer bih ga ja
zadržala na distanci.« Ponovno se nasmiješila, ali bez svoje uobičajene
snage. »Bila sam u krivu u tome, usput rečeno.«
Ona je bila toliko jaka i divlja i odana i slatka, a iako je držala savršeno
jasnim cijelo vrijeme kako ga ne želi zadržati, kako joj jest u srcu, ali ga ne
posjeduje, on je nju pustio u svoje srce. Dakle, tko je onda ovdje bio glup?
On.
Jer, čak i ako se ona predomislila oko toga što želi u budućnosti, oni
nemaju budućnosti. On odlazi. I to za nekoliko dana. Pokušavajući ne
pokazati bol zbog toga, zakačio joj je pramen kose iza uha i prešao prstom
niz njezin meki obraz. »Lilah -«
»Ne znam znaš li pravila za Uno«, rekla je, izvukla se iz njegova krila i
uspravila se. »Ali, izgubiš li dvaput, slijedi kazna.« Pogledala ga je, očiju
sjajnih, ali nasmijana.
Pokušavala je popraviti raspoloženje, a on je pitao za igru. »Kakva
kazna?«
Povukla je naramenicu svoje haljine i spustila je preko grudi, potom
preko bokova i ona je pala na tlo, na njezine noge, ostavljajući je samo u
onim sićušnim crnim gaćicama.
»Bog blagoslovio kaznu«, prošaptao je s poštovanjem.
Ona je zakačila palčeve u rubove gaćica na bokovima i pustila i njih da
padnu na tlo.
Brady je pokušao nešto reći, ali je zaključio da ne može govoriti, jer
mu je jezik zaglavio u njezinim ustima. Nije mogao ni disati. »Prekrasna si,
Lilah.«
Ona se nasmiješila, a on se osjećao bespomoćnim u njenim ustima.
»Dođi ovamo«, rekao je.
Odmahujući glavom, ona se okrenula, pruživši mu pogled s leđa koji
zaustavlja srce, kada je potrčala, a zatim uronila u vodu, nestajući ispod
površine.
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Kada se Lilah pojavila na površini i odmaknula mokru kosu s lica, našla je

Bradyja tamo gdje ga je i ostavila, kako sjedi na rubu vode. Promatrajući
je.
Kada bi trebala pogađati, rekla bi da je njegov izraz lica bio
intrigantna mješavina tamnih želja i tople ljubavi. Kada joj bradavice već
ne bi bile ukrućene od šoka od hladne vode, ukrutile bi se samo od
pogleda na njega.
On je ostao nepomičan, ništa osim tog nedokučivog pogleda koji ju je
naizmjence uzbuđivao i dovodio do želje da zalijepi svoj jezik na njega,
ona je uronila u vodu.
Kada se ponovno pojavila na površini, ovoga puta nešto dalje, jedva
nogama dodirujući tlo, on je ustao.
Stisnutih očiju.
»Što radiš?« upitao je.
Nije povisio glas. Znao je kako je voda s lakoćom nosila zvuk, kao da
stoji točno ispred nje, a ne da je udaljen desetak metara. »Kupam se gola.«
»Sama?«
»Pa«, rekla je, »nadala sam se da ću imati društvo.«
»A tvoja ruka -«
»Ne boli.« Jako.
»Pod utjecajem alkohola si«, rekao je. Ona se nasmiješila. »Jesi li
zabrinut da bi me mogao zato iskoristiti?«
»Dovraga, ne. Brine me da ćeš ti mene iskoristiti.«
Nasmijala se, on se nasmiješio, a čvor koji joj je bio u grudima otkako
mu se otvorila mnogo više nego što je ikada namjeravala, konačno je
popustio.
Sagnuo se i odvezao čizme, tada ih bacio ustranu, a njezin se puls
ubrzao. Željela je to, nadala se da će ga natjerati na to, ali sada kada je
došao taj trenutak, trbuh joj je zadrhtao, a toplina skakala po njezinom
tijelu kao ping-pong loptica.
Kada se uspravio, skinuo je majicu i bacio je u stranu. »Koliko je
hladno?«
»Kao kupka.«
»Lažljivice.«
 Ona se nasmiješila. »Nisam te htjela uplašiti.«
»Ne možeš me tako lako uplašiti.«
»Aha, tko je sada lažljivac?«
Oči mu se nisu odvajale od njezinih dok je otkopčavao hlače i skidao
ih.
Jezik joj je još uvijek visio iz usta kada je uronio. Počela se smijati,
okrenula se i zaplivala, dok ju je ozlijeđena ruka usporavala. Odrasla je
ovdje i plivala gotovo otkako je prohodala, ali ruka ju je usporila više nego
što je ona to željela.
I naravno, u manje od pet sekundi Brady ju je dostigao, podešavajući
svoj ritam njezinomu.
Okrenula se na leđa i zaplivala nogama. I dalje je ostao s njom. To je
potrajalo nekoliko minuta, plivala je najbrže što je mogla, uživajući u
naporu. Nakon četvrt milje ili tako nekako, okrenula se i krenula natrag.
Brady ju je tukao po dužini. Gazeći vodu oko pet metara od mjesta
gdje im je bila odjeća, odgurnula je kosu s lica i teško disala, promatrajući
ga.
Odmahnuo je glavom, a voda je špricala. Oči su mu bile tamne i tople.
Bože, tako vruće. Disanje mu je bilo otežano, ali ni približno kao što je bilo
njezino. »Drsko«, prigovorila je.
»Ne, ja sam plivao u vodama koje su bile znatno hladnije od ove i
puno dalje.«
»Hmm. Znači, ti si bolji plivač od mene.«
Njegov je smiješak bio spor i siguran dok ju je povlačio prema sebi, a
potreba da nastave plivati kod oboje je nestala. »Možda bismo mogli
pronaći područje u kojem će tvoji talenti nadmašiti moje«, rekao je, tiho i
seksi.
»Hmm.«
»Lilah.«
Njegov glas uvijek je u njoj potaknuo lagano uzbuđenje. Otkrila je da
ima stvari koje je očajnički željela od njega čuti, stvari za koje je sama sebi
govorila kako ih ne treba, ali si je lagala.
Trebala ih je.
Tako prokleto jako ih je trebala.
Približila mu se još više, žudeći za dodirom, žudeći za povezivanjem,
jer kada su ovako bili zajedno, njegovo tijelo govorilo joj je stvari koje
njegov glas nikada ne bi izgovorio. Prešla je rukama preko njegovih prsa, a
nogama ga obuhvatila oko struka. Od kontrasta hladne vode koja ju je
zapljuskivala i topline njegova čvrstog tijela počela je drhtati.
»Je li ti hladno?« promrmljao je.
»Ne.« Provukla je ruke kroz njegovu kosu i milovala ga noktima po
glavi. Pobjegao mu je zvuk čistog muškog užitka, gotovo predenje, dok je
ruke spustio na njezinu stražnjicu i obuhvatio je dlanovima. Bio je
ukrućen na njezinu trbuhu. Pomicao ih je prema plićaku, pa se spustio na
koljena zajedno s njom, tako da ju je zajahao u krilu, u vodi do prsa.
Njezine noge bile su raširene njegovim bedrima, rukama ih je čvrsto
stezao dok je gledao u njezino lice. »Svaki put kada ti pogledam usta«,
rekao je promuklo, »želim ih na sebi.«
S mekim osmijehom na licu privukla je njegovu glavu na svoju i
poljubila ga, dugo i duboko, osjećajući kako pulsira naslonjen na nju.
»Mmm.« Posegnuvši prema dolje, ona ga je pomilovala dok su njegov dah i
njezini unutrašnji mišići trzali u istom ritmu. »Uđi u mene«, prošaptala je
na njegovim ustima.
Lice mu je bilo odraz čiste želje, ali je odmahnuo glavom. »Nemamo
kondom.«
»Samo na trenutak.« To je bilo neoprezno, ali ona nije marila. K vragu,
jednom u životu željela je učiniti nešto divlje, nešto bez razmišljanja o
posljedicama. Stoga je omotala svoje prste oko njega i vodila ga u sebe,
ukopavajući ga u jednom dugom tečnom pokretom.
Jedva je izgovorio njezino ime grubim jecajem kada se podignula sve
dok nije gotovo izašao iz nje. Polako je potonula natrag na njega, kut
njihovih tijela gurao ga je još dublje. Još držeći njezinu stražnjicu čvrsto
jednom rukom, druga ruka došla mu je naprijed i lagano ju je milovao
tamo gdje su bili ujedinjeni.
I onda opet. I opet. Sve dok se nije osjećala kao da će izgorjeti.
»Brady«, uzdahnula je. »Stani - ja ću...«
»Učini to«, tiho je zapovjedio. »Učini to za mene, Lilah.«
Već sam jedva čujan ton njegova seksi glasa gotovo ju je doveo do
vrhunca. U kombinaciji s njegovim palcem koji ju je milovao, sa svakim
drugim otkucajem srca ona se oduzimala i izgorjela, kolabirajući u njemu.
Držao ju je čvrsto dok je drhtala. Još uvijek se snažno kretao u njoj,
dok je ona izvijala bokove, izazvavši u njemu još jedno grubo stenjanje.
»Nemoj.« Stežući svoje ruke oko nje, pritisnuo je svoje čelo na njezino.
»Nemoj se pomaknuti. Ni milimetar.« Glas mu je bio grub i napet, čak i niži
nego što je inače, a ona je omotala svoje ruke oko njegova vrata i
pritisnula usta na njegova.
 On je preuzeo kontrolu nad poljupcem, prste je zabio u njezine
bokove kako bi ih držao čvršće, mišići u njegovim rukama drhtali su od
napora da se ne bi pomicali i oduzeli mu vlastiti užitak. Poljubila mu je
rame, vrat, usta. Bili su natopljeni vodom, ali on je isijavao toplinom, kao
da ima groznicu.
Polako se izvukao iz nje i zatvorio oči kad je bespomoćno ispustila
lagani zvuk negodovanja. Nježno ga je poljubila u bradu, a zatim ga je ne
tako nježno gurnula prema obali. I onda još jednom. Ne skidajući pogled s
nje, on joj je to dopustio, a kad ga je dohvatila u vrlo plitkoj vodi, dopustio
joj je i da ga sruši.
Smijući se, spustio se na pijesak na laktove, dok mu je voda
zapljuskivala bedra. Ona se uvukla između njih i povukla i njega.
Uz promukli jecaj, glava mu je pala dok je ona radila sve što je mogla
dok nije postigla njegovu dotad najimpresivniju erekciju. Ljubeći mu sam
vrh, upila je način na koji je uzdisao njezino ime. »Vjeruj mi«, ponovno je
šapnula.
»Već je gotovo.«
Kada ga je uvukla u usta, njegovi prsti žarili su se u njezinu kosu,
usmjeravajući je na ritam koji je njemu odgovarao, sve dok uz duboki
udah nije podignuo glavu. »Lilah -«
»Ššš.«
Ispustio je zvuk zadovoljstva i zatvorio oči kad je nastavila, njegovi
bokovi ljuljali su se kako bi susreli svaki njezin pokret na njemu. Rekao je
nešto sasvim nerazumljivo, dahćući, njegove ruke stiskale su se u šake u
njezinoj kosi. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, zubi stisnuti. »Lilah - Kriste!
Ja ću -«
»Učini to«, zapovjedila je uzvraćajući mu njegove riječi. »Učini to za
mene, Brady.«
Zadrhtao je i snažno svršio. Dok se trudio ponovno povratiti dah, ona
je poljubila njegovo bedro, bok, točku nisko na njegovim trbušnim
mišićima, gdje mu je koža bila tako svilenkasto meka.
Još uvijek je tamo ležao, zatvorenih očiju, čvrst kao stijena, kao da ne
može niti pomaknuti mišić. Ona je podignula glavu. »Jesi li dobro?«
Zvuk koji je čula od njega mogao je biti potvrda ili dokaz da je njegov
um bio potpuno pomućen. Osjećajući se dosta zadovoljnom, sjela je
prekriženih nogu pokraj njegova boka i čekala se on pribere.
Voda ih je nježno zapljuskivala. Iz daljine se začuo huk sove i pjesma
cvrčaka. Brady je konačno okrenuo glavu i susreo njezin pogled.
Ona se nasmiješila.
 Blag smiješan nakrivio mu je usne dok ju je promatrao golu na
mjesečini. »Onda, tko je drzak?«
Nasmijala se, a njegov se osmijeh produbio dok ju je privlačio bliže,
polegnuvši njezinu glavu na svoje rame. Povukavši je bliže, utisnuo joj je
ošamućen poljubac na sljepoočnicu. »Uništiš me, Lilah. Svaki put.«
»Sviđa li ti se to?«
»Gotovo me onesvijestiš od užitka. Naravno da to obožavam.«
»Možeš li se pomaknuti?« upitala je. »Nikako.«
Kimnuvši, ona je ustala i pokupila svu njihovu odjeću. I tada krenula
natrag prema kućir »Hej.«
Kad se nije zaustavila,čula ga je kako psuje, čula ga je kako teturajući
ustaje. »Uzela si moju odjeću.« Ona se i dalje nije zaustavljala. »Kamionet
smo ostavili -«
»Ostat će tamo.«
»Lilah, Isuse. Ne možemo goli hodati kroz šumu.«
»Ti si osposobljen za sve uvjete, vojniče«, odvratila mu je. »Samo
nastavi dalje.«
Na to nije odgovorio, ali ga je mogla čuti odmah iza sebe, tiho, dok su
hodali goli na mjesečini.
»To je bilo ludo«, rekao je trenutak kasnije kada su ušli u njezinu
kuću. »Svatko nas je mogao vidjeti.«
»Ali nije.« Okrenuvši se prema njemu, spustila je odjeću na kauč i
nasmiješila se. »Plivao si u čarobnoj vodi, Brady. U ponoć. Znaš što to
znači?«
Bio je vrlo zauzet prelazeći pogledom preko njezina tijela kao da je
miluje.
»Legenda kaže kako si sada u opasnosti od pronalaženja svoje prave
ljubavi«, podsjetila ga je.
Zgrabio ju je za bokove i protrljao svoje golo tijelo o njezino. »Ne
vjerujem u legende. Vjerujem u stvarnost. Ja sam stvaram svoju sudbinu.«
»Da? A što tvoja sudbina kaže?«
»Kaže da ću voditi ljubav s nevjerojatnom ženom, upravo ovdje...«
Odvukao ju je niz hodnik i dohvatio kondom iz ladice u njezinoj kupaonici
kada su stigli. Tada ju je srušio na njezin krevet i pokrio njezino tijelo
svojim. »Upravo sada.«
Kada je položio svoja usta na njezine grudi, vrisnula je iz čistoga
užitka. Tek se oporavila od onoga prije, a on je već bio u njoj, šapćući joj u
uho da mu da sve što ima, svaki komadić, da želi sve.
 Nije imala izbora nego podati mu se cijela, pružiti mu sve, a jedina
utjeha bila joj je što je znala kako on čini isto.
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Sljedećega jutra Brady se probudio sam u Lilinom krevetu sa Šefom na

prsima i Twinklesom pokraj nogu, dok su oboje žalosno buljili u njega.
Rukom je protrljao lice i izdahnuo. Ponovno sam.
Vau, izustio je Twinkles.
Mijau, mijauknuo je Šef i okrenuo se ukrug na Bradyjevim prsima,
pomoću pandži.
»Isuse!« Brady je odgurnuo mačku sa sebe. Potpuno gol, sa svim
prekrivačima i plahtama bačenima na pod, čovjek i mačić buljili su jedno u
drugo. Mačić je sa zanimanjem nakošenih očiju promatrao Bradyjevu
jutarnju zbunjenost i šćućurio se, meškoljeći se spreman na skok.
»Učini to i gotov si«, rekao je Brady i izvukao se iz kreveta. »Bar
jednom«, promrmljao je na putu do tuša, dok su ga obje životinjice
slijedile kao u povorci. »Volio bih da prvi ustanem.«
U prošlosti je uvijek on bio taj koji je prvi ustajao. Dovraga, nikada
nije provodio mnogo vremena spavajući kada bi bio s nekom ženom. Ali
Lilah je, kako se činilo, zakovitlala cijelim njegovim svemirom.
Postavio je slavinu tuša na vruću vodu, ušao u kadu i položio ruke na
pločice. Spuštene glave, pustio je vodu da mu kaplje preko ramena niz
leđa.
Nakon tri minute ledeni tuš pogodio ga je bez upozorenja i on je
opsovao. Kriste, Lilah ne bi trebala ovako živjeti.
Provjerit će joj osobno grijač za vodu prije nego što ode iz grada.
Odjenuo se i krenuo niz hodnik, spotičući se preko Šefa, koji je zavijao
zbog toga i tada nestao ispod kauča. Brady je uzdahnuo i kleknuo,
sagnuvši se pogledavši ispod otkuda su virila dva ljutila sjajna oka. »Pa, ne
možeš trčati ispred mene, dovraga.« Vau.
»Ti prestani«, Brady je rekao psu, koji mu je pokušavao polizati lice.
»Ne pomažeš. Šefe, izađi.«
Ništa osim strelovitih pogleda nije dolazilo u njegovu smjeru.
»Lijep pogled.« Brady se uspravio i ugledao Lilu na ulaznim vratima
kako ga promatra i to ju je zabavljalo. Nosila je dvije kave i vrećicu s
krafnama i upravo tada i tamo on se zaljubio. »Ako mi kažeš da imaš one s
čokoladnim preljevom«, rekao je s velikim iščekivanjem, »dat ću ti životnu
ušteđevinu i sve drugo što želiš.«
»A što ako sam donijela nešto zdravo, poput muffina od pšenice?«
 »Onda zaboravi životnu ušteđevinu.«
Nasmijala se. »Što ako je sve što želim ponavljanje prošle noći?«
On se nacerio. »Onda bih rekao da sam te se lagano riješio.«
»Kada si ti u pitanju, svejedno je.« Stavila je vrećicu i kave na
kuhinjski ormarić. »Uživaj.«
»Čekaj malo«, rekao je kad je ponovno krenula prema vratima. »Kamo
ideš?«
»Postoji jedna sitnica koja se zove posao.«
»Ne možeš se samo tako pojaviti i onda otići.«
»Naravno da mogu. Gledaj me.« Otvorila je vrata i okrenula se. »Ali
hvala za prošlu noć.«
»Oh, ne, nećeš.« Podignuo je Šefa za vrat i izvukao ga ispod kauča,
stavivši ljutitog mačića sebi na prsa. Onda je dohvatio Lilu. »Hvala za
prošlu noć?« ponovio je, odjednom se osjećajući pomalo ljutitim, a nije
znao zašto. »Za što mi točno zahvaljuješ, Lilah?«
Zaustila je da kaže, ali njemu je zazvonio mobitel. Nije obraćao
pozornost, već ju je nastavio držati i još je privukao bliže. A kada je već bio
tako prokleto jadan, pritisnuo je svoje lice u krivulje njezina vrata i
udahnuo njezin miris. »Mirišeš tako prokleto dobro da postajem gladan.«
Polizao joj je vrat i osjetio kako drhti.
»Novi losion«, rekla je. »Mango i breskva. Zar se nećeš javiti na
mobitel?« upitala je.
»Ne.«
»Moglo bi biti važno.«
U tom trenutku nije mogao misliti ni na što važnije nego na njezin
odgovor na njegovo pitanje, ali je trenutak prošao, a ona je gledala u njega
kao da je poludio.
I to je bilo sasvim moguće. Opsovavši, pustio ju je, izvukao mobitel iz
džepa i pogledao zaslon. »S posla me zovu.«
»Dell ili Adam trebaju pilota?«
»Ne. Tony.«
»Oh«, izdahnula je zakoračivši unatrag. »On zove, zato što -«
»Zato što je prošlo mjesec dana, koliko sam tražio. Već tjedan dana
zove me svakodnevno i govori mi da dovučem svoju guzicu natrag na
posao.«
»Odlaziš.«
»Već sam trebao otići, Lilah.« Progutala je slinu. »Kada?«
 »Kao Što sam rekao, trebao me je jučer.«
»Kada, Brady?«
»Danas ili možda sutra. Ovisno o tome što će on reći.« Kimnula je.
»Razumijem.«
Da, osim što nije mogla razumjeti. Nije nikako mogla razumjeti, baš
kao ni on. A on iskreno nije uspio razumjeti kako bi dovraga trebao otići.
Odgovorio je na poziv jednostavno rekavši Miller, dok je Lilah dohvatila
jednu kavu i izašla iz kuće.

Lilah je ušla u štenaru, prošla kroz prijemne prostorije do svojega

ureda i zaustavila se prije nego što je sjela za radni stol. Ne.
Ovo nije mjesto gdje je željela biti. Okrenula se i ponovno izašla i
prošla duž stražnje strane zgrade, kako je nitko ne bi mogao vidjeti.
Polako je hodala pokraj zida, pridržavajući se zbog slabosti u koljenima.
Brady odlazi.
Još uvijek ga je mogla vidjeti kako izlazi iz njezine spavaće sobe
odjeven samo u traperice koje su isticale oblik njegovih nogu do
savršenstva i skrivale njezin omiljeni dio njegove anatomije, dio koji
nikada nije iznevjerio u ispunjavanju obećanja. Noge su bile gole, prsa
također i samo pogled na njega ogolio je njezino srce u potpunosti.
Izgledao je kao da tamo, u njezinu kuću, pripada. Baš kao što je i u
njezinom srcu sam napravio dom.
A on odlazi.
Njegov mjesec je istekao i sada ga posao ponovno zove. Znala je da je
već odbio nekoliko angažmana u u proteklih nekoliko tjedana, ali je
također i znala da to neće činiti zauvijek.
Možda se čak u ovom trenutku pakira.
Čula je automobil kako dolazi i ustala, shvativši da su joj suze na licu.
»Dovraga.« Obrisala ih je i vratila se unutra, gdje se ubrzo zaokupila
uobičajenim prihvatom životinja, hranjenjima, šetnjama i općom brigom
za životinje, papirologiju ne treba niti spominjati.
Cruz se pojavio u vrijeme ručka, preplanuo i odmoren od tjedna na
Mauiju s prijateljima. Pozdravili su se, a Lilah mu je pokazala svoj novi
ožiljak od ranjavanja. Cruz je bio ujedno užasnut i impresioniran time.
Kasnije, kada joj je smjena završila, Lilah je otišla u Belle Haven na
kasni ručak s Jade, ušavši na stražnja vrata prije nego što se sjetila da je
Jade uzela slobodan dan kako bi posjetila starog prijatelja. Predomislila se,
okrenula da ode i prošla pokraj Dellova ureda.
 On je bio za svojim stolom i razgovarao na telefon,izgledajući
uobičajeno opušteno, iako mu je zvonio i drugi telefon, a zajedno sa
zvukovima iz čekaonice i ambulanti sve je više podsjećalo na scenu s
grupom luđaka nego na veterinarsku ordinaciju.
Tada se sjetila kako je i Adam otišao, također. Otišao je sinoć na
konferenciju o potragama i spašavanju. »Trebaš pomoć?« upitala je.
Dell je kimnuo s olakšanjem i pokazao prema čekaonici.
Ušla je u kaos. Bilo je pasa, mačaka, nekoliko ptica i janje. Nijedna
životinja nije bila posebno mirna, a nisu bili mirni ni njihovi vlasnici.
Brady je stajao iza recepcije i namršteno gledao u računalo kao da
razmišlja o tome da ga baci kroz prozor. Što je nesumnjivo bio razlog
zašto su svi koji su čekali izbjegavali i recepciju i njega u širokom luku.
Lilu nije iznenadilo to što je očito priskočio u pomoć. Ili da je radio
sve što je trebalo ili što ga je netko zamolio od trenutka kada je došao u
Sunshine. Onakav velik i snažan kakav je bio, gotovo cijeli svoj život
posvetio je tuđoj sigurnosti i/ili dobrobiti.
Ono što ju je iznenadilo bilo je kako se dobro uklopio. U grad, uz
Adama i Delia. S njom. Iako je želio biti usamljeni vuk, pobrinuo se za to da
ima zaleđe, sve njih. Ovdje je imao stvarnu bazu, koja ga je, a ona je to
znala, preplašila.
I zbog koje se osjećao nelagodno.
Dobro, i nju je to preplašilo, također. Ali njoj nije bilo nelagodno. Ona
se zbog toga osjećala dobro, osjećala se povezanom. To ju je činilo
sretnom.
To će se promijeniti, vrlo brzo, kada on ode. I da, ona je znala da će
doći taj dan, ali nije na njega bila spremna. I što je bilo još gore, nije mislila
ni kako će ikada biti spremna.
Koliko zastrašujuće je to bilo? U prostoriji je bilo tako bučno da mu je
morala prići vrlo blizu da bi je čuo. »Problemi?« upitala ga je u uho.
Jedva ju je pogledao. »Zbog čega si to pomislila? Zbog činjenice da mi
se vrti u glavi ili zato što je u čekaonici dvanaest ljudi naručeno u isto
vrijeme, a samo je jedan liječnik?«
»Ah. Kaos u rasporedu.«
»To ili se sa mnom netko šali.« Pogledao ju je po drugi pul, duže, očiju
stisnutih i mračnih. Jako mračnih. »Nisi ti, zar ne?«
Uz slabašan smijeh, podignula je ruke i odmahnula glavom. »Ni ne
pokušavaj s izrazom nevinosti. Ja znam.«
»Hej. Nikada se nisam šalila s tobom.«
 »Imam jednu riječ za tebe.« Pokazao je bradom pod stol. »Twinkles.«
Lilah se sagnula ispod i vidjela Twinklesa kako se izvalio i zaspao na
Bradyjevim čizmama. »Ah. I jasno, obojica mrzite ovu situaciju.«
Telefoni su još uvijek zvonili.
Ljudi su i dalje zurili u njega.
Tada je Brady učinio nešto za što je Lilah znala da je rijetko, ako je
uopće ikada učinio. Spustio se na stolac, stavio ruke na njezine bokove,
naslonio glavu na njezin trbuh i rekao: »Molim te, pomozi mi.«
»Naravno.« Učinila bi to i bez da ju je zamolio, ali on to nije trebao
znati. Nije si mogla pomoći, provukla je ruku kroz njegovu kosu. »Pomakni
se.«
On je ustao i dodao joj stolac.
Lupkala je prstima po tipkovnici i izvukla raspored. »Pa, dovraga. Ti si
dvaput, triput, četiri puta rezervirao iste termine.«
Došao je iza nje, ruke položio s obje strane i naslonio se na stol dok je
gledao preko njezine glave na zaslon računala. »Reci mi nešto što ne
znam.«
Kada bi okrenula glavu, njezina bi usta okrznula unutrašnjost
njegovih bicepsa. Koža mu je bila topla, a mišići ispod nje napeti i snažni.
Mogla je osjetiti njegov dezodorans, a ispod toga i sapun koji je koristio.
Njezin sapun.
Nije se mogla zaustaviti, učinila je to, okrenula je glavu pod izlikom
kako bi ga pogledala u lice i dopustila je da njezina usta okrznu njegove
bicepse.
A možda i vršak jezika.
»Lilah«, rekao je upozoravajući, jedva čujnoga glasa, dok mu je
tutnjalo u prsima kroz njezina leđa.
»Na tebi je red da mirišeš poput Pina Colade«, nježno je šapnula.
Nagnuo je glavu i ustima joj dotaknuo uho. »I budi li ti to požudu za
mnom kao i meni uvijek za tobom?«
»Da. Da, zapravo, baš tako. To je zbog sapuna.«
»Volim tvoj miris«, prošaptao je. »Volim tvoj okus. I to nema nikakve
veze sa sapunom.«
»Problem s rasporedom«, rekla je nesigurno dok se jedna njegova
ruka spustila i stegnuka joj bokove.
»Aha.« On se pobrinuo da svojim usnama lagano dotiče onu točku
odmah ispod njezina uha. Onu za koju je znao da joj rastapa kosti. »Počet
ću s povlačenjem podataka«, rekao je. »I odvođenjem životinja u
ordinaciju. Ti se pobrini za recepciju.«
»Ne, trebali bismo se zamiijeniti«, rekla je. »Ja mogu napraviti
početnu obradu u ordinaciji i ubrzati stvari za Della.«
Netremice ju je promatrao. »Da, ali tako bih ja ostao na recepciji.«
Što je očigledno želio izbjeći pod svaku cijenu. »Da, bi«, složila se i
nasmiješila.
On je podignuo obrvu. »Bacit ćeš me vukovima?«
Ona se okrenula i pogledala u čekaonicu. Uglavnom su tu bile žene,
zbog Bradyja, u različitim stupnjevima interesa, od čežnje do otvorene
požude. »Jadnice. Sigurno je teško kada sve te žene žele tebe.«
»A što je s tobom?« promrmljao joj je u uho i gricnuo je brzo. »Želiš li
me ti?«
Uvijek...
Ako ih netko slučajno pogleda činit će se kao da oboje napeto
proučavaju zaslon računala - koji se srušio i vrte se fotografije životinja
koje dolaze u Belle Haven kao pacijenti.
Bradyjeve fotografije, zapravo, od prošlog mjeseca. Bili su to sjajni
snimci, no Lilah nije vidjela nijedan, jer joj je Brady u uho šaptao vrući
prijedlog, od kojega su oboje počeli dahtati i osjetili slabost u koljenima.
Prisiljavajući samu sebe da ustane iz stolca, izbjegavala je Bradyjev
vruć, vješt pogled. Dohvatila je prijavnu listu i prozvala prvo ime. »Toby?«
Shelly i Toby su ustali.
Lilah se okrenula prema Bradyju, koji nije rekao ni riječ, samo ju je
gledao. Nadao se najboljem. »Povući ćeš podatke i donijeli mi ih?« upitala
ona.
Oboje su izgledali kao da žude jedan za drugim, no on se okrenuo
podacima. Njezin posljednji pogled na njega bio je na njegovu savršenu
stražnjicu kada se nagnuo do donje ladice.
U ambulanti Shelly je mahala lepezom. »Dovraga, Doktor Smrt je
privlačan.«
»To je opće mišljenje«, promrmljala je Lilah, odupirući se porivu da i
sebe ohladi.
»A tvoje mišljenje?« upitala je Shelly lukavo.
Lilah je uzdahnula. »Isto kao i tvoje«, priznala je i okrenula da će otići
po Delia, no umjesto toga susrela se licem u lice s Bradyjem, koji je stajao
na vratima, držeći spis, nečitljiva pogleda. Ugrizla se za donju usnu i
uputila mu brz osmijeh.
 Nije joj uzvratio, ali u samim kutovima usana lagano mu je zatitrao
osmijeh, a pogled mu je obećavao odmazdu. Što je išlo njoj u prilog, jer je
zaključila da stvarno voli njegove oblike odmazde.
Prije bilo koje vrste predaha prošla su dva vrlo zaposlena sata. Lilah
se konačno srušila u stolac pokraj Bradyja na recepciji. »A ja sam mislila
da je moj život lud.«
»Tvoj život jest lud.« Ustao je.
»Kamo ideš?«
Pokazao je prema čekaonici, koja je bila blaženo prazna. »Stvari su
ponovno pod kontrolom.«
»Da, ali moram se vratiti u štenaru.«
»Ne, ne moraš. Cruz je tamo. Ispustio je dah. Moram ići.«
»Stvarno, ti -«
»Mislim, moram ići, Lilah.«
Oh. Oh, k vragu. Uspjela je dobro ovladati poricanjem, gotovo
zaboravivši tu činjenicu. Polagano je ustala, nije se mogla s time suočiti
sjedeći. »Sada odlaziš?«
Njegove su joj oči rekle sve.
»Ali kako oni mogu očekivati da ćeš samo skočiti i otići na telefonski
poziv?«
»To je moj posao, Lilah. Ja sam pilot na unajmljivanje. Odlazim kad
dobijem poziv.«
Klimavih nogu srušila se natrag u stolac i ruku položila na srce koje ju
je boljelo. Ne radi se o tebi, Lilah. »Reci mi.«
»Moram biti u Africi do kraja tjedna. A prvo moram otići u Los
Angeles.«
»Oh.«
»Žao mi je.«
Ispustila je odlučan dah i pokušala odmahnuti glavom, ali joj je tijelo
bilo potpuno blokirano.

»Ne mora ti biti žao. Bio si sa mnom iskren od početka. Nisi

namjeravao imati bazu ili pustiti korijenje. Otpočetka sam to znala.«
Poslušaj je, kako je zrela, lako je to mislila, oči su joj se napunile suzama.
»Lilah«, prošaptao je tiho. »Nemoj.«
»Neću.« Odmahnula je glavom i bila ponosna na svoj osmijeh. Ustala
je i krenula na prstima stavivši mu ruku na prsa i poljubila ga.
 Usne su mu bile krute, ali ona je znala da se mogu smekšati u osmijeh,
kada bi on to izabrao ili je odveo direktno u nebo.
Ono što oni ne mogu učiniti, međutim, bilo je reći joj da će sve biti u
redu.
Jer nije bilo tako.
Nije osjećala da će ikada više biti ponovno u redu.
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Budući da mu pakiranje nije bio problem - Brady se nikada stvarno nije

niti raspakirao - otišao je na Smitty i upalio Bell 47, iako je radio savršeno
i nisu mu trebala nikakva podešavanja. Nije želio da Dell i Adam
angažiraju bilo koga ako dođe do nekih problema. Još uvijek je sjedio na
pilotskom sjedalu i petljao po ploči s instrumentima kada je začuo korake.
Nešto u prsima ga je snažno pogodilo, ali iako se nadao nečemu drugome,
nije Lilah bila ta koja je došla. »Mi te nećemo zamijeniti.«
Okrenuo se i ugledao Delia i Adama, koji se popeo unutra izgledajući
neuobičajeno ozbiljan. Dobro, Adam je uvijek izgledao ozbiljno, ali ne baš
tako da nije bilo niti tračka osmijeha na Dellovu inače dobroćudnom,
ljubaznom licu.
Brady je odmahnuo glavom. »Potrošili ste mnogo novca na mene kako
bih popravio helikopter. Imali ste u prosjeku tri poziva tjedno koje je bilo
dobro preuzeti. Bilo koji od pilota odavde ili u Coeur d’Alenu bili bi sretni
da mogu raditi za vas.«
»Naravno«, rekao je Adam. »I mi ćemo ih koristiti po potrebi. Ali
nećemo nikoga zaposliti na puno radno vrijeme.«
»Vi, dečki, želite i trebate trećeg partnera.
Preopterećeni ste, trebate -«
»Tebe«, rekao je Dell.
Brady je provukao prste kroz kosu i zagledao se u njih, frustriran od
svih neočekivanih stvari koje je osjećao pri odlasku. »Od početka se znalo
da sam ovdje privremeno.« Koliko puta je to izgovorio tog posljednjega
dana?
»To može ostati privremeno«, rekao je Dell, »ako je to ono što tvoja
guzica treba. Riječ. Jebena riječ da to bude u redu za tebe da koristiš ovo
mjesto kao početnu bazu. Nazovimo to privremenim, onda.«
»On će učiniti ono što mora učiniti, Dell«, rekao je Adam tiho.
»On je -«
Začuo se zvuk koraka, netko je trčao i ponovno je Bradyju srce stalo.
Jer je ovaj put to bila Lilah.
Uletjela je do otvorenih vrata helikoptera, zarumenjelih obraza, bez
daha. Kad je ugledala Bradyja, stavila je ruku na prsa i stala. »Pomislila
sam - čula sam da je motor upaljen - bojala sam se da si otišao.«
 »Nije još«, rekao je Adam i okrenuo se prema njoj, poljubio je u vilicu i
kratko ju stisnuo uza se. Još jednom je dugo pogledao Bradyja i otišao.
Dell je došao naprijed i zagrlio Bradyja, potapšavši ga po leđima.
»Nedostajat ćeš mi, ti gade. Čuvaj se, tamo gore.« Dell je pogledao Lilu, a
onda je i on otišao, ostavljajući njih dvoje nasamo.
Tišina je bila teška. Nije bila čudna, samo... teška. Nije mogao krivo
shvatiti osjećaj koji je isijavao iz nje, bila je nemirna, a Brady je izdahnuo i
skinuo sunčane naočale.
Trepnula je prema njemu očima koje su bile jasne i... nisu bile
nemirne, kao što se pokazalo.
Bile su tužne.
I nekako to je bilo još gore, mnogo gore. »Moram ići«, promrmljao je,
mrzeći se u tom trenutku.
»Da«, rekla je i prekrižila ruke. »Moraš ići.«
Nije očekivao njezin jednostavan pristanak i nije joj vjerovao. »To je
moj posao«, rekao je oprezno.
»Znam i to.«
»Ja -«
»Šuti, Brady.« Raširila je ruke, zgrabila njegovu majicu i privukla ga k
sebi. Prvi dodir njezinih usana bio je mekan, nježan. Delikatan. Kao da je
položila na njega cijelo svoje srce. Tada se namjestila i produbila poljubac,
koji je postao vreo, intenzivan splet jezika koji ga je gotovo bacio na
koljena. Prije nego što se mogao oporaviti, ponovno je ta veza poslala
nježna, smirujući se sve dok joj usne nisu bile ništa više od dodira leptira.
»Pazi na sebe«, šapnula je promuklo na njegovim usnama.
On se nije ni pomaknuo, njegovo tijelo još uvijek je bilo udaljeno tek
dah od njezinoga. Ona... neće ga razoriti krivnjom? Na trenutak to nije
mogao ni shvatiti. Neće ga čak niti tražiti da ostane.
I odjednom se sjetio kako je on raspravljao s njom kada je morala
odustati od Tobyja, a zatim i Sadie. Rekao joj je, ako je našla zgodno
mjesto životinjama za život gdje su mogli biti sretni, da je u redu pustiti ih.
To ga je progonilo, jer je bilo očito da ga je slušala i uzela njegove
riječi k srcu.
Samo što ona nije bila ni približno uništena sada kada je on odlazio,
kao što je bila kada je morala ostavljati životinje. »Odlazim«, ponovio je, u
slučaju da nije shvatila.
»Znam«, rekla je tiho.
 Samo je zurio u nju, a onda je odmahnuo glavom. »Dobro, čekaj malo.
Zašto ti je to tako lako, pustiti me da odem?«
»Što?«
»Stvorila si svoj život držeći uza se sve, kućne ljubimce, ljude... Sve ih
držiš uza se, u svojemu srcu, ali kada se radi o meni, nasmiješiš se,
poljubiš me i kažeš mi da pazim na sebe?«
Zaustila je da nešto kaže, no odustala. Tada je uperila prst u njegova
prsa, jako. »Dobro, što bi ti da učinim, padnem na koljena i preklinjem te
da ne ideš?«
Da. Zapravo. Barem malo. Možda.
Kriste, koji je on bio jadan kreten.
Ona se neveselo nasmiješila. »Stalo mi je do tebe. Želim te. I nijedna
od tih dviju stvari neće se promijeniti odeš li ili ne. Razumiješ li moju
nemoć? Pa čak i tada, iskreno, ne bih promijenila ništa od toga taman da
mogu.« Ponovno ga je ubola prstom. »Tako da mi nemoj govoriti kako te
samo tako puštam da odeš. Mrzim to što odlaziš, ali radije osjećam bol
zbog toga nego bol da te uopće nije bilo u mojemu životu.« Zurila je u
njega očima koje su svijetlile poput dijamanata, teško dišući. »Tvoj
odlazak ostavit će golemu prazninu.« Pritisnula je dlanom prsa. »Ovdje. Ti
si u mojemu srcu i to je tako. Ja te smatram svojim, Brady. Svojim.«
Pobjegla joj je jedna razarajuća suza i ona ju je Ijutito obrisala. »Ali ti
trebaš svoje sretno mjesto. Ako ono nije ovdje, onda moraš otići tamo gdje
ono jest. I ja te trebam pustiti.« Zastala je i slomljeno izdahnula. »Ti si me
tomu naučio.«
Dok je on još upijao njezine riječi i čistu tjeskobu kojom ih je
izgovarala, ona se podignula na vrhove prstiju i još jednom ga nježno
poljubila. On je položio ruke na njezine bokove kako bi je privukao k sebi i
zatvorio oči, zakopavši svoje lice u njezinu kosu. »Lilah.« Glas mu je bio
težak, baš kao što mu je bilo i u grlu i plamtećim grudima.
Obuhvatila gae j rukama oko vrata i čvrsto stisnula. On je osjetio kako
se cijela trese, a tada mu je prošaptala uz bradu. »U redu je otići, ako ti
srce govori da to trebaš učiniti.« Povukla se unazad i obuhvatila rukama
njegovo lice, gledajući ga kao da želi upamtiti svaku liniju. »Uzet ću
Twinklesa nazad kad odeš«, prošaptala je. I s jednim dugim pogledom za
kraj, ona je otišla.
Potresen do srži, utonuo je u pilotsko sjedalo.
Dobio je što je htio.
Bio je slobodan da može otići.
Tresući glavom, iskočio je iz helikoptera i zazviždao.
 Twinkles je skočio na noge sa svog mjesta pod drvetom u hladu i
dotrčao. Zajedno su otišli do njegova kamioneta. Brady je potapšao
suvozačko sjedalo i Twinkles je skočio gore, iščekujući. Brady je dovoljno
prošao u životu da bi znao kada je popušio. Nije bilo šanse da to napravi
psu - njegovom psu. Uzet će Twinklesa.
Onda, zašto se još uvijek osjećao kao da iza sebe ostavlja cijeli svoj
život, a na samo svoje srce, nije imao pojma.
To je bio njegov izbor.
To je uvijek bio njegov izbor.
Kimajući, krenuo je, ne želeći pogledati u retrovizor.
No ipak je to učinio.
Nastavio je gledati u retrovizor cijelim putem do L.A.-a. Vožnja je
trajala cijelu noć. Na aerodromu u Los Angelesu, malo prije zore, ostavio je
kamionet u zoni za dugotrajno parkiranje i s Twinklesom krenuo prema
terminalu otkuda je trebao poletjeti. Tony mu je rezervirao let. »Nisam
siguran što će naš izbor značiti za tebe«, rekao je psu. »Niti kamo nas
točno Tony šalje. Ali postoje pravila za četveronožna stvorenja, tako da
ćeš ti u ovoj drugoj fazi puta vjerojatno biti spakiran u nekom sanduku.«
Twinkles se nije činio zabrinutim, bio je sretan što je ostao s njim.
Brady je odmahnuo glavom i dopustio si da mu se Liline riječi vrate u
misli.
Ja te smatram svojim, Brady.
Trebam te pustiti da odeš. Ti si me tomu naučio.
Ona je puštala na slobodu one koje voli. Učinila je to bez da je znala da
je ona bila njegova sreća. Ona je bila njegovo sve.
Kriste, on je bio totalna i potpuna budala. Zbog toga što ju je ostavio
uopće nije bio sretan.
Zbog toga se osjećao kao žalosna hrpa govana s previše ponosa na
vlastitu štetu.
Spustio je pogled na Twinklesa, koji je njuškao sve što mu je bilo na
putu. »Ja ovo ne želim učiniti.«
Dobro, to nije bilo baš potpuno istinito. Još uvijek je želio svoj posao,
letjeti na sve strane svijeta. Samo je želio još nešto uz to.
Život.
Više nije želio raditi 24 sata na dan, bez zaustavljanja ili usporavanja,
jer za to više nije imao razloga.
Sada je imao razlog za život. Razlog visok 162 centimetra, neuredne
kose, mahovinasto zelenih očiju po imenu Lilah Young. Zaustavio se. »Dell
je bio u pravu«, rekao je Twinklesu, koji se također zaustavio i sjeo
Bradyju na stopala. »Ja sam gad.«
Vau.
On se kratko nasmijao bez imalo humora i izvadio mobitel. »Ne mogu
odraditi ovaj posao«, rekao je Tonyju. »Gdje si?«
»U L. A.-u, ali odustajem.«
»Opet? Kriste.« Snažno je uzdahnuo. »A sljedeći posao?«
»Možda, ali neću biti dostupan nekoliko dana.«
»Bio si nedostupan mjesec dana.«
»Trebam još malo vremena.«
»A onda?«
»Onda ću se vratiti.«
Brady i Twinkles uzeli su sobu u hotelu kako bi nadoknadili malo
očajnički potrebnog sna, a onda su ustali u zoru i još jednom vozili ravno
kroz noć. Kad im je Sunshine bio na vidiku prije zore sljedećeg jutra,
Brady se zaustavio kod 7-Elevena kako bi skupio hrabrost za ono što je
namjeravao učiniti. »Doručak?« upitao je psa.
Vau.
»Nešto s kobasicom. Dogovoreno.« Ušao je i nakrcao se burritosima,
pecivom i krafnama za doručak.
»Čini se da danas kupuješ doručak za gomilu ljudi«, rekla je mlada
žena.
Bila je to ona ista žena koja je bila na blagajni kad je prvi puta došao u
grad, kada ga je pitala misle li muškarci stvarno na seks 24 sata na dan.
»To je zapravo više mito nego doručak«, rekao je.
Raspuknula je balon od žvakaće gume i popravila svoje ljubičasto
crne točkaste okvire naočala. »Za Lilu?«
Gotovo je već zaboravio da u ovom gradu nema tajni.
»Dušo«, rekla je i nagnula se preko pulta. »Pomoći ću ti.« Dodala je
paket krafni i dvije vrećice čipsa. »Vjeruj mi.« Potapšala ga je po ruci i dala
mu račun.
»To ne može biti točno. Ovo nije dovoljno novca«, rekao je, gledajući
ispred sebe ono što je naručio.
»Oh, krafne i čips su na račun kuće«, rekla je, pakirajući sve zajedno.
»Ti činiš našu Lilu sretnom i to vrijedi više od grickalica.«
Nije znao što bi rekao. Nije bio naviknut da ljudi ne gledaju svoja
posla, ali u stvarnosti ovdje u Sunshinu, Lilah je bila svačiji posao. »Hvala.«
 Ona je kimnula i pružila mu vrećicu. »Ali samo da znaš, zaribaš li ju
neću ti prodati ni komadić hrane. Nikada. I dopusti da ti još kažem, kao
jedan ovisnik o brzoj hrani drugome. Nikada je prokleto dugo vremena.«
»Primljeno na znanje«, rekao je, ne spominjući da je već zaribao. I da
će učiniti sve što bude potrebno da to popravi. Kad se okrenuo da izađe,
ona je ubacila još jedno pakiranje krafni.
»Za svaki slučaj«, rekla je.
Za slučaj čega, nije bio siguran, ali prihvatio bi svu pomoć koju je
mogao dobiti.
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Lilah je stajala ispred vanjskog dijela štenare, s crijevom za polijevanje u

ruci. Patka i janje koje je ukrcavala ostavile su za sobom nered. Bila je
doslovno do laktova u stvarima o kojima nije željela ni razmišljati. Bilo je
to vrlo primamljivog izgleda. Nije.
Dodana na njezinu razinu stresa bila je i činjenica da je danas bila
prva subota u mjesecu. Imala je samo nekoliko minuta prije nego što je
trebala početi raditi na Belle Havenu mjesečnu smjenu prihvata životinja.
»Moj život je«, rekla je ne obraćajući se nikome posebno, »potpuno
sranje.«
Jer on je to učinio.
Otišao je.
Brady je odnio sebe, Twinklesa i njezino slomljeno srce i bez da je
uopće shvatio kako sa sobom nosi dio nje, on je otišao.
Nije spavala, nije jela i sve to je bilo tako besmisleno. Znala je da će
otići. Ali se nadala...
Suze koje je uspjela zadržati u očima začepile su joj grlo i, prokletstvo,
zamaglile sunčane naočale. Glupe sunčane naočale. Odlično, sada joj je i
nos bio sklizak.
Pokušala je podlakticom odgurnuti sunčane naočale na vrh glave, no
uspjela je samo u tome da joj padnu na lice i duboko je uzdahnula.
A možda joj je i suza skliznula.
To je sve bila njezina vlastita krivnja. Nije mu rekla da ga voli. Nije mu
rekla što bi značilo za njega da ostane. Nije mu dala do znanja.
Ta misao donijela joj je još nekoliko neželjenih suza i još više joj
zamaglila naočale. Nije vidjela ništa. Stoga kada je crijevo pogodilo jedan
od uglova štenare i pošpricalo ga, temeljito ju je zalilo ledenom vodom i
Bog zna čime još.
»Sranje!« Spustila je crijevo i naslijepo posegnula za ručnikom koji je
bio na ogradi iza nje. Osim što je nogama stala na nešto sklisko i pala.
Zapanjeno je trenutak ostala sjediti na tlu, shvaćajući kako je svaki
djelić njezina tijela udario o tlo.
S ceste se začuo zvuk kamioneta, no ona se nije micala, jer je
prepoznala taj zvuk. Odlično, sada se još i njezin um poigrava s njom. To
su morali biti Adam ili Dell. Ili možda neki klijent. Provirila je i naglas
izdahnula.
 Bio je to Brady. Zaboravio je nešto. K vragu. Nije mogla podnijeti još
jedan rastanak. Vraćajući se kako bi vidjela gdje je parkirao i - oh Bože -
gasio motor kamioneta, otpuzala je i dohvatila crijevo. Mora. Izgledati.
Zauzeto. Čak i ovako prljava i masna.
Ma ne, zapravo. Sama sebe je oprala crijevom za polijevanje najbrže
što je mogla, jer nikako nije mogla dopustiti da njegov posljednji pogled na
nju bude ovakav. Ipak je bio poželjniji izgled kao da je upravo došla s
natjecanja u mokrim majicama. K vragu, zašto jutros nije odjenula crnu
majicu umjesto bijele?
Sada je izgledala kao da je na proljetnim praznicima na Floridi. Ili u
porno filmu.
Iščupaj si srce, Brady, ovo si ostavio.
Zaklanjajući oči od sunca, usmjerila je crijevo prema štenari kako bi
djelovala zauzeto, ne želeći se okrenuti i pogledati ga kad je izašao iz
kamioneta.
Čula je Twinklesove šapice kako tapkaju po tlu, dok je prolazio kroz
otvorena vrata prema njoj, veselo vrteći stražnjicom i mašući repom.
»O«, promrmljala je, grleći ga slobodnom rukom, s osjećajem da joj se
grlo stegnulo kad joj je polizao bradu. »Što ste vi, dečki, zaboravili, ha?«
promrmljala je, obuhvativši mu dlanovima njušku. »Što radite ovdje?«
»Lilah.«
Srce joj je palo do nožnih prstiju. Držeći se još uvijek okrenuta leđima,
koncentrirala se na polijevanje štenare kao da se radilo o operaciji mozga.
»Mogu li ući?« upitao je vrlo tiho, zaustavivši se na otvorenim
vratima.
Nikad prije to nije pitao. On je zastrašivao, tiho zahtijevao ili je
jednostavno radio ono što je htio.
A sada je pitao...
O Bože. Ona to nije mogla podnijeti. Prihvatila je činjenicu da je
otišao, a sada stoji ovdje sav sladak i nježan.
U redu, nije prihvatila činjenicu da je otišao, a to što je ovdje sav
sladak i nježan je ubija.
»Mogu li ući?« ponovio je.
Slegnula je ramenima. »Vrata su otvorena.«
»Ne mislim u dvorište, Lilah.«
Ne, ona to stvarno nije mogla podnijeti. Bila je jadna i zaboravila je
svaki pozitivan razlog zbog kojega je trebao otići. Ako će se ponovno
trebati pozdravljati, bacit će se na njega i neće ga ispustiti. Kimnula je,
obrisala oči rukavom, vjerojatno razmazavši ostatke maškare ako ju je još
imala.
Velika ruka uzela je crijevo iz njezinih prstiju. Voda se isključila, a
zatim se ta ruka vratila i okrenula je prema njemu.
Prsti su klizili niz njezinu vilicu i primorali je da podigne glavu.
Izgledao je... oprezan. Nešto što nije očekivala. Bio je odjeven za posao,
tako je barem pretpostavila, u svojim uobičajenim hlačama, gojzericama i
bezbroj džepova. Nosio je nešto, ali sada nije mogla na to obratiti pažnju.
A ako ju je pokušavao zbuniti ozbiljnim izrazom, sunčane naočale u
tomu su mu pomogle.
Posegnula je prema gore i uzela mu ih.
Stajao je mirno i promatrao je, bez osmijeha. Imao je mrežu sitnih
bora oko očiju, više od sunca nego od godina. Pogled mu je bio ukočen i
jasan.
I sasvim neumoljiv.
On je posegnuo za njezinima, ali ona je trebala barijeru, zid iza kojega
bi se sakrila, pa je zakoračila unatrag. »Lilah.«
Zatvorila je oči iza naočala. Koje su joj, oh dobro, još uvijek stajale
krivo na nosu. I tada je pomislila da se može osjećati glupo.
»Pogledaj me.«
Otvorila je oči i vidjela ono što je držao između slobodne ruke i prsa.
Vrećica sa slasticama iz 7-Elvena. Bio je još uvijek njezino srce.
»Doručak?« upitala je, a vidi sada, glas joj je bio savršeno jasan. Nije
bilo šanse da kaže da je bila slomljena. »Mislio sam da je to više na tragu
mita«, rekao je. »Za što?«
Ne obazirući se na njezino pitanje, pogledao joj je lice takvom mirnom
snagom, od koje joj se srce prevrnulo i izložilo u dijelu ispod trbuha.
»Plačeš?« upitao je.
»Ne. Samo režem luk. Da, plačem, ti veliki, bezosjećajni, neosjetljivi...«
»Gade?«
»Htjela sam reći magarac, ali u redu.«
Kimnuo je i spustio kutiju s hranom na ogradu, podignuvši ruku kako
bi palcem prošao ispod njezina oka. »Žao mi je«, prošaptala je. »Nisam
mislila na dio s magarcem.«
Iako mu je pogled ostao jako, jako ozbiljan, usta su mu trznula. »Samo
na onaj dio s bezosjećajnim i neosjetljivim?«
Ponovno je podignula rame. »Ako tako želiš.«
Izdahnuo je i primio je za ruku. »Ovdje sam.«
 Zbunjena, podignula je lice, zaboravivši na trenutak da je bila poput
potpune grozne olupine. »Što?«
Pogled mu je i dalje bio taman i vrlo ozbiljan. »Ovdje sam«, rekao je.
Buljila je u njega. »Pojasni«, rekla je vrlo pažljivo. »Jer, ako mi kažeš
da si ovdje, u štenad, ja ću te ozlijediti. Jako.«
»Počnimo s onime gdje si ti«, rekao je. »Ti si ovdje.« Primio ju je za
ruku i pritisnuo je na svoja prsa, na srce.
Ispod svojega dlana mogla je osjetiti umirujuću toplinu i njegovu
snagu.
I njegovo srce, koje je udaralo odmjereno i sigurno.
»Nisam unijela dovoljno kofeina za ovo«, prošaptala je. »A i pomalo
sam zbunjena. Trebat će mi podrobnije objašnjenje.«
»Volim te, Lilah.«
Stalo joj je srce. »U redu«, rekla je drhtavim glasom. »To su neke
prokleto dobre riječi.« Progutala je slinu. »Vratio si se da mi kažeš da me
voliš?«
On je kimnuo.
»I... sada bi mi trebalo biti lakše ponovno te pustiti da odeš?«
»To, kao i činjenicu da se namjeravam vratiti. Svaki put. Ako me želiš.
A osim toga«, rekao je, iznenada zvučeći neuobičajeno nesiguran u sebe,
»donio sam nezdravu hranu.«
»Istina«, uspjela je, kimnuvši, progovoriti, unatoč tome što ju je
stezalo u grlu.
»Ne da nezdrava hrana nije savršena, nego se radi o nečem drugom.
Moraš mi objasniti nešto drugo, Brady.«
»Mislio sam da je Volim te jasno samo po sebi.«
O, moj Bože. Vraćat će se! Svaki put!
Određeni oprez ju je obuzeo, a on ju povukao bliže k sebi, podignuo je,
od čega je zastenjala. »Oh, ne! Mokra sam i vrlo vjerojatno puna psećeg
dreka -«
Ignorirajući to, omotao je svoje ruke oko nje i zabio svoje lice u
njezinu kosu. U njoj je tražio utjehu, shvatila je to u šoku, nešto što nikada
prije nije učinio i to ju je dirnulo do srži. »Oh, Brady.« Nije mogla stajati,
zagrlila ga je najčvršće što je mogla. »Toliko te volim.«
On ju je poljubio. Bio je to zaista sjajan poljubac, došao je do dubine
njezine duše, a kada je podignuo glavu, disao je jednako nemirno kao i
ona. Spustivši svoje čelo na njezino, zatvorio je oči. »Koliko se sjećam«,
rekao joj je, »od doba kada sam bio samo glupi klinac, do vojske i
pilotiranja, živio sam svoj život najjednostavnije moguće. Ti si to
promijenila.«
Ona se trgnula. »Zato što sam ja... komplicirana?«
»Da.« Nasmiješio se, a osmijeh se i proširio kad se ona namrštila.
»Ispostavilo se da mi se komplicirano sviđa«, uvjeravao ju je. »No, uvijek
sam sebe doživljavao kao lutalicu, tipa bez korijena, bez matične baze.«
Možda čak i tipa koji ne može biti spašen.
On nije izrekao te riječi, ali ih je ona osjećala i to joj je slomilo srce.
»To se promijenilo«, nastavio je prije nego što je uspjela progovoriti.
»To se promijenilo zato što Adam i Dell gunđaju poput starih baba.
Promijenilo se zbog jednog luckastog psa. To se promijenilo zbog žene
divljeg, odanog, toplog srca, žene koja se odbija povući zbog bilo čega.«
Ona se rastapala na njemu. »Ja ću se povući zbog krafni. Ja ću se
prodati zbog krafni.« Osmijeh mu je prekrio lice. »Znam«, računao sam na
to.«
Udarila ga je, a on se nasmiješio i uhvatio je za ruku. »Što će ovo biti,
Lilah?«
Neće biti lako. Unatoč tomu koliko ga je voljela, on je čovjek s
manama. Bio je nestrpljiv, grub, zahtjevan... iako je voljela onaj zahtjevni
dio.
Osim toga, ni ona sama nije bila lagana. Bila je puna mana, također.
On je čekao njezin odgovor, u očima mu je bilo više emocija nego što ih je
ikada kod njega vidjela. Spustila je svoj obraz uz mekani pamuk njegove
majice. »Nikada nećeš biti izgubljen«, prošaptala je.
»Znam i to. Sada. Zahvaljujući tebi.« Povukao je dug dah. »Moj dom je
ovdje, Lilah.«
»U Sunshinu.«
»Ne. S tobom. To si ti, ti si moj dom, gdje god bila. U prokletom
čarobnom jezeru, u čišćenju govana iz staje, u igranju Una. U tebi je stvar.
Ti si meni to.«
»Dobar si u ovome«, promrmljala je.
On se počeo smijati. »Da sam dobar, to bih učinio prije vožnje do Los
Angelesa i natrag.« Obuhvatio joj je lice i svojim palcem obrisao joj suzu.
»Ja sam uvijek bio sam. Sviđalo mi se to. Nitko me nije čekao, nitko nije
ovisio o meni ni na koji način. Mislio sam da je to značilo kako imam sve,
ali ne ide to tako. Ti si me to naučila. Ti si mi pokazala što znači pripadati.
Trebam te, Lilah. Trebam te da budeš sa mnom, da me voliš. Nisam ni
shvaćao koliko dok nisam pokušao otići.«
»Nešto poput onoga dom je tamo gdje je srce?«
 »Da. A moje je na tvojem dlanu.«
Provukla je svoje prste kroz njegovu kosu kao da je time i posljednji
komadić njezina slomljenog srca sjeo na mjesto. »Oh, Brady.«
»Ja to mislim. Život prije tebe... Nije to isto. Ja nisam isti. Ne mogu
zamisliti da budem bez tebe.«
»I to je dobro«, šapnula je. »Vjerojatno će ti to goditi i smiriti te.«
»Računam na to.«
Nasmijala se, a on je podignuo glavu i pogledao je divlje i snažno.
»Uvijek sam mislio kako je ljubav slabost«, rekao je. »To još uvijek može
biti slučaj, ali ja ne želim biti bez tebe. Ti si to za mene, Lilah. Ti me činiš
boljim čovjekom, zbog tebe osjećam...«
»Što?« rekla je bez daha kada je zastao.
»Sve. Zbog tebe osjećam sve.«
 EPILOG

Pojavili su se u smjeni za prihvat životinja u Belle Havenu zajedno, držeći

se za ruke. Kasnili su, jer je Brady odbacio Lilu kući zbog kratkog uvida u
ono što znači voljeti nekoga.
Pod tušem, naravno, jer je bila tako prijava.
Sada je bila čista, ali rumena, a srčani ritam još uvijek joj je bio malo
povišen dok su ulazili u recepciju i zaustavili promet.
Jadini prsti vrtjeli su se po tipkovnici. Dell je stajao na vratima držeći
papire. Oboje su bili sasvim mirni.
Jade je ulovila izraz Lilinog lica, onaj koji je bez sumnje govorio
upravo nakon seksa i polagano joj se nasmiješila.
Delije podignuo obrvu.
Tada su se iza njih otvorila vrata i udarila Lilu u stražnjicu.
To je bio Adam, koji je držao šaku uzica, okružen hrpom zlatnih
retrivera, svih opremljenih u prslucima za akciju spašavanja. Očito je bio
usred treninga, jer je s njim bila jedna od njegovih studentica - uvijek-
napeta Holly.
Iako je bila na satu obuke pasa, bila je odjevena u poslovno odijelo i
cipele na petu. Bila je namrštena, a kada je Adam tako naglo prekinuo,
zabila se u njega.
»Adame«, započela je. »Ne možete samo tako otići usred sata. Vi -«
»Psst«, rekao je, a svi su ušutjeli.
Svatko od njih u prostoriji je ušutio. Adam se pogledao s Bradyjem.
»Doktor Smrt!« netko je u čekaonici šapnuo.
Iako je bio pokraj nje, Lilah je osjetila Bradyjevu napetost. Znala je
koliko mu je bilo važno da ga Adam i Dell prihvate. I grad, također.
»Nešto si zaboravio?« upitao je Adam.
»Da«, odgovorio je Brady. »Nekoliko stvari, zapravo.«
Kako on nije nastavio, Dell se tiho nasmijao s drugog kraja sobe.
»Hoćeš li nam reći ili ćeš samo stajati i blokirati nam promet?«
»Zaboravio sam vam reći da Bell drži na dvije stotine i pedeset stopa«,
rekao je Brady. »Morate biti pažljivi s gasom, lagano s njim. Svatko tko će
letjeti, trebao bi to znati.«
»Rekli smo ti«, rekao je Adam. »Ne namjeravamo nikome dati da leti
njime osim tebi.«
 »Pa dobro onda, ja ću napraviti bilješku o tome«, rekao je Brady.
Dell se smiješio kada je došao bliže, a pljesnuo Bradyja po bicepsu
dovoljno snažno da je ovaj odskočio korak unatrag. »Nisi se vratio zbog
helikoptera. Vratio si se zbog cure. Naše cure.«
»Da.«
Brady je omotao ruku oko Lilina vrata i povukao je k sebi, poljubivši
je u sljepoočnicu. »Vratio sam se zbog cure.«
Iz čekaonice se začuo zajednički auuuuu. Gospođa Sandemeyer je
ustala i pokazala na Bradyja. »Ja sam prva u redu za vas.«
»On je zauzet«, rekla je Lilah.
»Mislila sam u redu da pogleda moju bebu.« Gospođa Sandemeyer
pokazala je prema psu koji je bio pokraj njezinih nogu.
»Vi znate da on zapravo nema licencu za rad sa životinjama?« rekao je
Dell. »Je li tako?«
»Nije me briga. On pomaže, ja sam čula da on pomaže.
On ispraća pacijente u ambulante. I ja sam spremna na takvu
pratnju.«
»Što ako mi ostane ovaj nadimak?« upitao je Brady.
»Ja se više od toga bojim da će se ovaj red produljiti, a ja ću propustiti
bingo večeras.«
Dell se nacerio i posegnuo iza stola za prijavnom pločom. »Tu si?«
upitao je Bradyja držeći ploču.
Brady je obuhvatio Lilino lice jednom rukom, a drugom je držao uza
se dok ju je ljubio, od čega joj je sreća prostrujala do nožnih prstiju.
»Jesam.«