POVELJA KULINA BANA

 Povelja je napisana 29.8.1189. godine i predstavlja trgovački ugovor

između Bosne i Dubrovnika.
 Ovim ugovorom ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima
punu slobodu kretanja i trgovanja širom njegove zemlje.
 Pisana je na dva jezika: latinskom i starobosanskom.
 Povelju je zapisao dijak Radoje, a pismo kojim se koristio je bosančica.
 Povelja Kulina bana je prvi diplomatski dokument pisan na domaćem
jeziku, i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara.
 Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiv.
 To je prvi dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara, vladaru,
tj. knezu, druge države.
 Povelja ukazuje i na dobru organiziranost i uređenost zemlje u tom
momentu, jer se iz nje vidi da Bosna ima svog vladara, državnu teritoriju,
da vladar raspolaže svojom kancelarijom...
 Povelja Kulina bana je jedan od rijetkih naših pisanih spomenika koji je
stigao do nas u dobrom stanju; jedan od rijetkih spomenika iz tih dalekih
vremena koji nosi obilježja narodnih govora; pisani spomenik o kome
imamo dosta podataka: zna se i kada je pisan, i za koga je pisan i ko ga je
pisao.
 Vrijeme nastanka Kulinove povelje, dakle početak 12. vijeka, veoma je
značajno za naš jezik jer se tada vrše mnoge promjene u fonetici, na čiju
analizu je i stavljen poseban akcenat, a što je značajno za razvoj našeg
jezika od iskona do danas.

 Povelja Kulina bana je najstarija bosanska isprava sa našega tla, pisana

bosanskim književnim jezikom.
 Pisana je ćirilicom, sa elementima bosančice.

POVELJA KULINA BANA | 1

 To je dvojezičan dokument, pisan latinski i bosanski: bosanski dokument
pisan bosanskim književnim jezikom je slobodno prepričana sadržina
latinskoga teksta.
 Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski
državni dokument, nego je Povelja bosanskoga bana Kulina i najstariji
državni dokument kod svih južnoslovenskih naroda i država.

TRANSKRIPCIJA POVELJE

U ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha.

Ja, ban' bos'n'ski Kulin' prisezaju tebЪ kneže Kr'vašu i v'sЪm' građam'
Dubrov'čam' pravi prijatelj'biti vam'od'selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati
s'vami pravu vЪeu dokolЪ s'm' živ.
V'si Dubrov'čane kire hode po mojemu vladanju tr'gujuće, gdЪ si kto
hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov' vЪrov' i pravim' sr'(d')cem'
dr'žati je bez'v'sakoje z'ledi raz'v'Ъ što mi k'to da svojov' voljov' poklon'.
I da im'ne bude od'moih'čest'nikov sile I do kolЪ u mene budu dati
im's'vЪt'i pomoć' jajire i sebЪ kolikore moge bez' v'sega z'loga i
primis'la.
Tako mi b(og') pomagaj i sie s(ve)t(o) evan'đelie.
Ja Radoje dijak ban pisah'siju knjigu poveljov' banov' od' roždstva
H(risto)va hiljada i s'to i os'm'deset i devet' IЪt', mЪseca av'gusta u
d'vedesete i deveti d'n', usЪčenie glave Jovana Kr'stitelja.

POVELJA KULINA BANA | 2

PRIJEVOD POVELJE NA STANDARDNI BOSANSKI JEZIK
Povelja Kulina bana iz 1189, mlađi prepis:

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi
kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem
biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje,
dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele
kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez
ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od
mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,
koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja
Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i
dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

 Kulinovu povelju, kao što se to vidi u transkripciji, uz mali napor možemo i

danas razumjeti iako je od njenog nastanka prošlo više od 800 godina.
 Taj kontinuitet narodnog jezika rijetko gdje je zadržan kao u bosanskom
jeziku.

POVELJA KULINA BANA | 3

ORIGINAL POVELJE KULINA BANA
 Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti
sačuvanih primjeraka.
 Povelja je sačuvana u tri primjerka.
 Danas se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Peterburgu
(Petrograd, Lenjingrad, Rusija).
 Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje Kulina
bana doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis.

 Proučavanja Povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri

primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji a
jedan mlađi prepis Kulinove povelje.
 Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva
primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi.

 Primjerci Povelje se tako i danas zovu, iako struka nikada do kraja nije
bila saglasna po pitanju koji je primjerak original a koji su primjerci
prepisi.
 Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni
u svom početku.
 Naime pitanje je da li se u polazištu može ići sa definicijom da je
svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u
kasnijim vremenima sačinjeni prepisi.
 Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original značajne doprinose
dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Gregor
Čremošnik je utvrdio da se original Povelje Kulina bana danas nalazi u
Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji
ima devet redova latinskog teksta).

POVELJA KULINA BANA | 4

 Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj
javnosti općeprihvaćeno, da je petrogradski primjerak original, zastupao
je najznačajnije Josip Vrana, ali postavke Gregora Čremošnika time nisu
bile obezvrijeđene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.

 Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i

prepisa, te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije
rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski
primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak
mlađeg prepisa Kulinove povelje za kojeg je bilo najmanje opredjeljenja u
dilemi da bi mogao biti original.

 Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj

javnosti. Brković zapravo vraća čitavo pitanje proučavanja odnosa među
očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak.
 Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali
napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri
primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali.

 Nerijetko se za povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i

bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju Povelje
budu uskraćene pred javnošću.

 Povelja Kulina bana pisana je dvojezično. Pored bosančice i bosanskog

jezika tu je i latinica i latinski jezik.
 To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje
rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane
danas imamo tri očuvana primjerka.

POVELJA KULINA BANA | 5

 BOSANSKO – DUBROVAČKI ODNOSI

 Malo je poznato o počecima dubrovačke trgovine u Bosni.

 S obzirom da je Bosna u to vrijeme agrarna zemlja, može se
pretpostavljati da se trgovalo voskom, kožama i ponekim poljoprivrednim
proizvodom, a vjerovatno i robljem.
 U pogledu uvoza gotovo je sigurno da se nabavljala so.
 Povelja Kulina bana predstavlja kamen temeljac bosannsko-dubrovačkih
privrednih odnosa, koji će se vremenom sve više i uspješnije razvijati.
 Ova čvrsta privredna povezanost bitno je doprinijela njihovom
privrednom, kao i općem razvoju i napretku.
 U tom svjetlu Povelja Kulina bana, kojom započinju ovi odnosi, dobija još
više na značaju.
 Tokom 12 stoljeća nastaju političke i društvene promjene u unutrašnjosti
Balkana koje će u svom daljem toku uveliko podstaći razvoj dubrovačke
trgovine na ovom prostoru.
 Poslije smrti vizantijskog cara Manojla Komnena (1180.) prestaje
dugogodišnji pritisak Vizantije na Bosnu.
 Doduše, Kulin je bio prisiljen da prizna vrhovnu vlast Ugarske, ali, i pored
toga, Bosna je unutar granica sačuvala svoju samostalnost.
 U cilju daljeg konsolidovanja unutrašnjih prilika srpski i bosanski vladari
nastoje da povećaju trgovački promet i privuku strane trgovce, u prvom
redu Dubrovčane.
 Tako su srpski župan Stevan Nemanja (1186), a zatim bosanski ban Kulin
(1189) izdali povelje Dubrovničanima o slobodi kretanja i trgovine na
njihovom području.
 Pri tome, treba podvući značaj Kulinove odluke jer, za razliku od srpske
države, koja je držala primorsku oblast od Neretve do Bojane, a u zaleđu

POVELJA KULINA BANA | 6

 Dubrovnika Humsku zemlju (najveći dio današnje Hercegovine), Bosna
nije imala neposredan dodir sa Dubrovnikom.
 I pored toga, potreba nerazvijene Bosne za posredništvom stranih
trgovaca našla je svoje najbolje rješenje u trgovačkim vezama sa
Dubrovčanima, koji su, pored drugih povoljnih okolnosti, raspolagali
novčanim sredstvima i iskustvom za organizaciju trgovačkih poslova.
 Prirodom svoga položaja, Dubrovnik je od davnine bio upućen na
trgovinsku razmjenu, čiji je razvoj uveliko podstakao polet trgovine na
Mediteranu poslije krstaških ratova.
 Uslijed mletačke dominacije, od početka 13. vijeka, Dubrovnik se sve više
okreće zaleđu i otuda crpi svoju privrednu snagu.
 Napredak Dubrovnika bio je i ostao uvijek uslovljen jačinom njegove
povezanosti sa bližim i daljim balkanskim zaleđem.
 Prema tome, uspostavljanje trgovačkih veza odgovaralo je interesima i
Bosne i Dubrovnika.
 U dubrovačkoj kancelariji napisan je prvo latinski tekst ugovora, koji je
zatim poslan u Bosnu, gdje je ispod njega bosanski pisar, koji ga nije
sasvim razumio, dopisao bosanskom ćirilicom približan prevod na
narodnom jeziku.
 Na kraju se potpisao i dodao tačan datum. Na taj način je od strane Bosne
izvršena ujedno i ratifikacija ovoga ugovora.
 Važno je istaći da se i Matej Ninoslav u svojoj prvoj povelji Dubrovčanima
poziva na Kulina bana i da im potvrđuje privilegije koje su od njega dobili.
 On naglašava da se Vlasi (Dubrovčani) kreću slobodno sa svojim imanjem
„tako kako su u bana Kulina hodili“. To bi upućivalo na zaključak da su
Dubrovčani u doba bana Kulina stvarno trgovali u Bosni i da su bili
zadovoljni sigurnošću i načinom na koji su primani.

POVELJA KULINA BANA | 7

 Granice bosanske države za vrijeme vladavine ovog bana prostirale su se
od Drine do Grmeča obuhvatajući oblasti: centralnu Bosnu, Usoru, Soli i
Donje krajeve oko rijeke Sane.
 Jedan savremenik je zabilježio da je "Kulinova Bosna prostrana, velika
deset i više dana hoda."
 Imajući u vidu geografski i politički položaj veze sa Dubrovnikom kao
nezavisnim gradom republike za Bosnu su bile od velikog značaja.
 To je prvi uočio i ocijenio Kulin ban, koji je u razvoju trgovine i sobraćaja
sa ovim gradom državom vidio put brzog razvoja države u svakom
pogledu.
 Zbog toga je punu pažnju posvetio unapređenju ekonomske saradnje sa
Dubrovnikom.
 Zahvaljujući tome u Bosni su se razvila tri veća trga sa utvrdama-
Vrhbosna, Visoko i Drijeva.
 U tom smislu Kulin ban je izdao Povelju 29.avgusta 1189.godine, kojom je
dao svečanu izjavu da će saradnja sa Dubrovnikom biti podržavana od
strane bosanske države.
 Ova zakletva iz 1189.godine, kojom je počeo niz ugovora između Bosne i
Dubrovnika, predstavlja za ovo doba još sasvim usamljeno svjedočanstvo
o privrednim vezama Bosne sa Primorjem. 

POVELJA KULINA BANA | 8

„OD KULINA BANA I DOBRIJEH DANA“

 Ako posmatramo jezik Povelje, vidimo da se pisar skoro potpuno

oslobodio  tradicionalnih crkvenoslavenskih izraza.
 Oni su naravno prisutni u invokaciji, (,,U ime Otca i Sina i svetago Duha.'')
kojom počinju sve povelje iz tog doba.
 Ti izrazi prisutni su još u zakletvi povelje: (,, Tako mi , Bože, pomagaj, i sije
sveto jevanđelje.'') To je povelja u kojoj se pazilo na stil i iz koje saznajemo
mnogo činjenica.

 Iz Povelje možemo zaključiti da je Bosna državna zajednica koja ima svog

bana, (,,Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje , kneže Krvašu, i vsjem
građam dubrov'čam.'') koji garantuje, ne samo dubrovačkom knezu
Krvašu, već i svim Dubrovčanima bezbijedno kretanje i trgovinu po
njegovom vladaniju.(,, Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju,
trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine.'').

 Iz ovoga proizlazi zainteresovanost Dubrovčana za trgovanje s Bosnom,

kao i pretpostavka da su već u to vrijeme postojali prohodni putevi na
ovom području.
 Također iz ovog proizlazi pretpostavka da je bilo i robe koju je Bosna
mogla izvoziti i koja je za Dubrovnik bila interesantna, a naročita
činjenica je, da je postojalo tržište na koje se mogla plasirati dubrovačka
roba.
 Važno je napomenuti i da je ta trgovina bila slobodna da Kulin ban nije
tražio porez niti da će išta uzimati od Dubrovčana, izuzev ako mu neko
nešto svojom voljom pokloni. (,,Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu
vladaniju, trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov

POVELJA KULINA BANA | 9

 vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da
svojev voljov poklon.'')
 Ovo nam govori da je Kulin ban izuzetno poštovao ljude, da se korektno
ophodio prema njima, da ništa na silu neće uzeti, a da će svakoga, ko
odluči svratiti na banov dvor srdačno dočekati. Iz ove povelje čitamo da je
Kulin ban želio mir i blagostanje.
 On poziva Dubrovčane na prijateljstvo i na mir. Također, govori
Dubrovčanima da mogu ispoljavati svoju vjeru. (,,Pravi prijatelj biti vam
od sele i dovjeka. I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokle s'm živ.)
 Ovo se ne odnosi samo na Kulin bana, već i na sve stanovnike Bosne. Dakle,
ako ban to ne ispuni, to ne bi bila samo njegova greška, već i greška
naroda.
 On dakle govori u ime naroda a sve kasnije povelje govore u ime države. Iz
Povelje Kulin bana također čitamo i da je Bosna posjedovala vojsku, koja
je bila u nadležnosti Kulin bana, te da su ti vojnici časni i moralni, da neće
napadati trgovačke karavane. (,,I da im ne bude od mojih č'stnikov sile.'')
 Sve nam ovo nam govori o pravnoj sigurnosti i organiziranosti upravnog
aparata.
 Dokle god Dubrovčani budu kod njega tj. u Bosni, dobit će pomoć i savjet
bez ikakve zle misli. (,,I dokle u mne budu – dati im s'vjet i pomoć, kakore i
sebje, kolikore može, bez v'sega zloga primisla.'')
 To nam ukazuje na principe etičnosti. O Kulin banu možemo zaključiti da
je bio prilično prizeman i razuman čovjek svjestan svog djelovanja i
svjestan da postoji neko i iznad njega. (,,Tako mi , Bože, pomagaj, i sije
sveto jevanđelje.'')

POVELJA KULINA BANA | 10

JEZIČKE OSOBITOSTI KULINOVE POVELJE

Fonološke osobitosti

Iz historije bosanskoga jezika poznato nam je da se vrijeme od 9. do kraja
12. vijeka smatra vrlo značajnim za njegov razvitak. Tada su se vršile
mnoge jezičke promjene, posebno u fonetici.

U jeziku Povelje prisutne su slijedeće foneme: a, e, i, o, u, ê, ь, y, l', r', b, c, č,
d, ĵ, g, h, j (ю), k, l, m, n, p, r, s, š, t, v, z, ž.

Kada posmatramo vokale, staroslavenski vokalski sistem bilježio je
slijedeće: a, o u,y, e, ê, i, ę, ọ, r, l, r', l', ъ, ь.


Do 12.st. dogodile su se promjene u vokalskom sistemu, a ogledale su se u
slijedećem:
1. završeni su procesi denazalizacije - nazali ę i ọ izgubili su nazalnu
komponentu, te je nazal ę prešao u e, a nazal ọ prelazi u u.
2. u 10. st. dolazi do ispadanja slabih jerova, a u 11. st. su se prestali
izgovarati. Pisarska tradicija čuvala ih je na kraju riječi mada se nisu
izgovarali.
3. vokal y ( jeri ) nikako ne dolazi na početku riječi, a iza k, g, h prelazi u
„u“. U 12. st. je ograničena njegova upotreba. Jeri u 12. st. počinje biti
zamjenjivan vokalom „i“ što je zabilježeno kako na Humačkoj ploči,
tako i u Povelji Kulina bana.
4. za ovaj vremenski period veže se i promjena skupine vь kada se
glasovna skupina nalazila na početku riječi (vьnuk>unuk). Prof. Belić
smatra da je ova promjena vjerovatno najpoznija od svih naprijed
navedenih koje su se izvršile u fonetici našega jezika.

POVELJA KULINA BANA | 11

Nazali ę i ọ (denazalizacija nazala)
 Vokali ę i ọ bili su nazalni (nosni) vokali, što znači da su se izgovarali sa
prolaskom zračne struje ne samo kroz usta već i kroz nos.
 Jedan je bio vokal prednjeg reda ę; znači da se pri njegovom izgovoru jezik
kretao naprijed.

 Drugi je bio vokal zadnjeg reda, pri čijem se izgovoru jezik kretao nazad.
 Među njima je bila razlika u položaju jezika kao što je danas kad se
izgovaraju vokali e i u (u koje su nazali prešli).

 U vremenu od kraja 10. do kraja 12. vijeka dolazi do denazalizacije ovih

samoglasnika.
 To znači da oni gube nazalni (nosni) izgovor i prelaze u „ustne“, oralne
vokale, pri čijem izgovoru zračna struja prolazi samo kroz usta.
 Tako nazal ę prelazi u sebi srodan nenazalni vokal e, a nazal ọ, bez
izuzetka, dao je u:
pravu, vêru, ne bude, budu, knigu, tisuka, avgusta, trьgujuke, kao i siju,
prisezaju

 Nazal ę bez izuzetka je zamijenjen vokalom prednjega reda e: ime,

prisezaju, kneže, mêseca, dьvadesetь, devety. Poznato je da je razvoj riječi
ime išao ovim redoslijedom: prasl.*imę › imę › ime
 Nazal ę u bosanskome jeziku je dao e, što je karakteristika svih
južnoslavenskih jezika.

 Denazalizacija vokala ọ izvršena je bez izuzetka.

 Tekst Povelje upućuje na zaključak da se ta promjena izvršila dosta rano.

POVELJA KULINA BANA | 12

 Na takav zaključak upućuju oblici instrumentala jednine na ovь: pravovь
vêrovь, svoevь volovь, povelovь banovь.

 Pojava oblika instrumentala jednine sa ovim morfološkim obilježjem

/-ovь/ govori da je od vremena kada je ọ zamijenjeno sa u prošlo dosta
godina, možda i čitavi vijekovi.

 Jer, da bi se visoki vokal zadnjega reda u preobratio u sonant v, trebalo je,

isto tako dosta vremena.
 Svakako, prelazni stepen je bilo bilabijalno w. Ti procesi, također, nikada
nisu ni skokoviti.

 Prema tome, da bi se od nazalnog vokala ọ dobilo u, pa od toga vokala

sonant v, koji potvrđuje Kulinova povelja, moralo je proći dosta vremena.

 Kod prof. Belića čitamo da se „već u X v.“ ou javljalo mjesto oọ>ov u

štokavskim i čakavskim govorima. Da je došlo do denazalizacije vokala i
vrlo rano, i prije kraja X vijeka, to se može dokazati, ali da je odmah
uslijedila i promjena –ou u –ov, to može biti i sporno.
 Izgleda prihvatljivije mišljenje da je poslije denazalizacije protekao
nemali vremenski period dok se u navedenim oblicima, i njima sličnim,
pojavio sonant v mjesto vokala –u.

POVELJA KULINA BANA | 13

Znakovi jer(ь) i jor(ъ)
 Glasovi jer i jor su se u staroslavenskom bilježili kao ь i ъ.
 Jer je mehki poluglas, poluglas prednjeg reda, odnosno prednjojezični.
 Jor je tvrdi poluglas, ili poluglas zadnjeg reda, zadnjojezični.
 Upotrebljavali su se vrlo često u staroslavenskom jeziku jer je u tom jeziku
još važio zakon otvorenog sloga.
 To je zakon naslijeđen iz praslavenskog jezika, a ogledao se u tome da se
svaki slog morao završavati samoglasnikom.
 Tako su jer i jor imali funkciju otvaranja slogova; iza mehkih suglasnika
upotrebljavao se najčešće mehki poluglas ь, a iza tvrdih suglasnika
upotrebljavao se tvrdi poluglas ъ.
 Kad je prestao važiti zakon otvorenog sloga, ti poluglasi bili su izloženi
dvama procesima:
1. oni se vokaliziraju, odnosno prelaze u samoglasnik a (ili e), u tzv.jakom
položaju (npr.dьnь>dan, pьsъ>pas, sъnъ>san, pętьkъ>petak,
tьmьnъ>taman i sl.);
2. gube se (bez zamjene odnosno vokalizacije) u tzv. slabom položaju,
kakav je slučaj s krajnjim poluglasima u datim primjerima, a i u
primjerima pьsa>psa ili pętьka>petka.

 Jedna od najznačajnijih promjena koja je zahvatila konsonantizam u

dohistorijskoj fazi razvoja našeg jezika i koju potvrđuju i epigrafski
spomenici južnoslavenskih prostora jeste depalatalizacija konsonanata
što se odrazilo na gubljenje fonološke opozicije jerova, tj. izjednačavanje
poluglasnika i njihovo svođenje na jedan.

 Grafijski, to je značilo upotrebu samo jednoga jera.

POVELJA KULINA BANA | 14

 Druga bitna fonetska promjena koja se odrazila na pravopis sa jerom
jeste gubljenje poluglasnika u slabom položaju koje se na prostorima naše
pismenosti odrazilo kroz praksu pisanja iščezlih poluglasnika redovno u
poziciji na kraju riječi.

 Poluglasnik u jakom položaju čuvao se u narodnome jeziku vjerovatno do

kraja 13. st., od kada počinje proces njegove vokalizacije.

 Vokalizacija poluglasnika uslijedila je poslije nastanka Kulinove povelje.

Prof. Bošković konstatuje da se vokalizacija poluglasnika u našem jeziku
vršila u XIII vijeku. U Bosni se ova promjena mogla vršiti i nešto kasnije.
 Iz 1333. godine imamo primjer jedanь.
.
 Vrijeme ovih glasovnih promjena ne mora biti istovremeno sa nastankom
pisanih spomenika u kojima su te promjene zasvjedočene. Govorna riječ
uvijek je prednjačila svojoj pisanoj varijanti.

 Drugačije rečeno: da bi neka govorna osobina dospjela na pisani

materijal, ona je morala poduže vremena da bude prisutna u govoru, ona
je morala da se ustali u govornoj riječi, da postane opštija govorna
osobina.

 Kulinova povelja, pored primjera kao: sьmь, u kojem imamo pojavu

sekundarnog poluglasnika, ima i primjer osmь, bez toga poluglasnika.
 Iz historijske fonetike se zna da je ova pojava sekundarnih poluglasnika
česta.
 Prof. Belić misli da su se ti sekundarni poluglasnici razvili dosta rano prije
XII vijeka, a kao posljedica gubljenja poluglasnika iz slabog položaja.

POVELJA KULINA BANA | 15

 Odsustvo ovoga znaka u obliku broja osam u Povelji može se dvojako
tumačiti: prvo, to je pisarska greška, što je malo vjerovatno, s obzirom na
prirodu pisanog dokumenta; i drugo, tu se još taj vokalski elemenat nije
jasno ispoljavao, nije se osjećao kao zaseban glas, što bi moglo biti
prihvatljivije.
 Radi lakšeg uvida u stanje bilježenja jerova građa će biti podijeljena na
nekoliko grupa:
a) Pisanje uz suglasnike u prijedlozima:
ōdь ( 3X)
sъ (1X)
bezъ (2X)
b) U grupi kn nema jera ni u jednom slučaju ( slab položaj):
c) kneže
d) Dio osnove imenica:
e) krьvašu
srь(dь)cem
čestьnikovь
sьvêtь
primysьla
evanьĵelie
rožd(ь)stva
avьgusta
krьstitela

f) Pisanje jera u pridjevima van korijena:

Pred nastavkom -ski po tradicionalnom staroslavenskom pravopisu
poluglasnik se piše u suglasničkoj grupi koja nastaje:

POVELJA KULINA BANA | 16

 bosьnьski
g) Pisanje u prilozima:
razьvê
h) Pozicija na kraju riječi :
banь, kulinь, vьsêmь, dubrovьčamь, priêtelь, vamь, pravь, sь, sьmь, živь,
pravovь, verovь, pravymь, sr(dь)cemь, bezь, svoiovь, volovь, poklonь, imь,
ōdь, moihь, čestьnikovь, sьvêtь, pomokь, b(og) ь, diêkь, pisahь, povelovь,
banovь, devetь, lêtь, d(a)nь

POVELJA KULINA BANA | 17

Vokal jery (y)
 Vokal jeri (ы; y) u praslavenskom i staroslavenskom bio je samoglasnik
zadnjeg reda, koji se izgovarao otprilike onako kako se danas izgovara u
ruskom jeziku, dakle pomjeranjem jezika nazad.
 U bosanskome je zamijenjen postojećim samoglasnikom i: synъ>sin,
ryba>riba, ty>ti, my>mi.
 Prema Damjanoviću, jeri se izgovarao kao diftong.
 J.Ham smatra da je staroslavensko y predstavljao glas koji je u svojoj
artikulaciji uz osnovno i imao također nešto od ъ.
 Tako se y izgovaralo napetije i više, s naprijed pomaknutom
artikulacijom, te je s vremenom moglo prijeći u normalno, srednje
(svakako nepalatalno) i.

 Visoki vokal srednjega reda y prešao je u visoki vokal prednjega reda i

samo iza zadnjonepčanih suglasnika k, g, (h):
bosьnьski, kire (up. u st.sl. ???); tisuka.
 Do ove promjene y >i nije došlo u sljedećim primjerima:
pravy, byti, sь vamy, pravymь, devety.
 Prelaz visokoh vokala srednjeg reda y u visoki vokal prednjega reda i
izvršio se poslije nastanka Povelje.
 To potvrđuju navedeni primjeri, ali ni da taj stari vokal našega jezika nije
bio u potpunosti očuvan, tj. da je i njegova priroda već bila oslabljena,
govori njegova zamjena vokalom i iza zadnjonepčanih suglasnika; govori
zatim njegova zamjena samoglasnikom i u riječi tisuća.
 Na ovaj primjer iz Kulinove povelje posebno ukazuje prof. R.Bošković kao
na dokaz da je priroda vokala y zavisila od pozicije, od susjednih
suglasnika.

POVELJA KULINA BANA | 18

Promjena v+ь>u
 Za ovaj vremenski period u kojem je i nastala Povelja Kulina bana, veže se
i promjena vь > u, kada se ta glasovna skupina nalazila na početku riječi
(vьnuk > unuk).

 Sekvenca vь u prijedlogu dala je „u“: u ime.

 U zamjeničkim oblicima ta glasovna skupina ostaje neizmijenjena. U

našem narodnom govoru došlo je do vokalizacije tih glasovnih skupina:
unuk, udova, utorak i sl.

 Prof. Belić smatra da se ta pojava izvršila „oko polovine XII veka, i to u

svim štokavskim govorima novoga i staroga tipa“. Proces je bio postupan:
vьnuk > vnuk > unuk

 U zamjeničkim oblicima vьsega i sl. nije dolazilo do ove pojave zbog toga
što je vьsь dalo vas, a vьsa > sva. Uz to on smatra da primjere tipa usega,
na koje se nailazi u našim pisanim spomenicima, treba čitati vsega.

POVELJA KULINA BANA | 19

Glas jat (ê)

Glas jat ( u staroslavenskom „skenirati??“ , u latinici ê) naslijeđen je iz
praslavenskog jezika. Za staroslavensko jat nije lahko utvrditi kako se
izgovaralo, a i mnogi autori se razilaze u svojim mišljenjima.

Profesor Damjanović navodi da se glas jat (ê) izgovarao kao ja-na
početku sloga i kao je, a artikulacija između ja i je nije bila velika.

Glas ê u Povelji je još uvijek na svome mjestu: tebê, vьsêmь, odselê, dovêka,
vêru, godê, vêrovь, razvê, dokolê, lêtь, mêseca, usêčenie.

Istina, u Povelji se našao i primjer: zledi, prema kome imamo danas u
ijekavskim govorima oblike sa refleksom ê: ozlijediti, ozljeda i sl.

Tu se pretpostavlja sekundarno ê, prema vrêdь Profesor Ivšić u svojoj
poredbenoj gramatici navodi upravo ovaj oblik zьledi iz Kulinove povelje
kao primjer ekavske zamjene staroga vokala jat („Isto se tako danas u
jekavskom govoru čuju neke riječi ekavski, npr. ceriti,cesta, ozlediti,
obećati i dr.

Tako dolazi već u ispravi Kulina bana iz g. 1189. zьledi mjesto zьlêdi.“)

A.Peco smatra da ekavski refleks jata nije nemoguć, ali je pitanje da li taj
refleks možemo očekivati u i-šća govorima Bosne.

Zbog svega toga, Peco smatra da oblik zledi treba uvrstiti u primjere iz
drugih naših pisanih spomenika, sa vokalom –e u osnovi ove imenice.

Dakle, bez jatovske vokalske vrijednosti.

Upravo, ovaj oblik iz naše povelje samo potvrđuje da je i tu bilo izvorno e,
kao i u mnogim drugim krajevima našega jezika, a da se uopštavanje
jatovskih refleksa moglo javiti kasnije.

Ako se polazi od onoga što nam za osnovu zled- nudi dijahrona i sinhrona
slika naših govora, moglo bi se pomišljati i na dvojaku osnovu: sa jatom i
bez toga staroga vokala, dakle zlêd- i zled-.

Dakle, poluglasnika ne nalazimo u tzv. originalnom primjerku Povelje.

POVELJA KULINA BANA | 20


Ako je tu u osnovi moglo biti zled, poluglasniku tu nema mjesta. Vokal jat
u Povelji je zabilježen u sljedećim slučajevima:
etimološko jat morfološko jat
priêtelь tebê
dovêka vьsêmь
vêru odselê
krêvati godê
vêrovь razvê
sьvêtь dokolê
diêk sebê
lêtь
mêseca
usêčenie

Vokalno ьr i ьl
 U stsl. jeziku vokalno ъr i vokalno ъl naslijeđeni su iz praslavenskoga
jezika. Obilježavali su se na dva načina ьr, ъr i ьl, ъl.

 Vokalno ъr u Povelji nalazi se u sljedećim riječima: krьvašu, trьgujuke,

krьstitela, drьžati, srь(dь)cem.

 Vokalno ьl u Povelji nalazi se sljedećim riječima: priêtelь, zьloga.

POVELJA KULINA BANA | 21

KONSONANTIZAM
 Iz problematike konsonantizma Povelja nam ne nudi mnogo podataka. To
je shvatljivo.
 Iz historijske fonetike nam je poznato da su promjene u toj oblasti našega
glasovnog sistema dobrim dijelom bile posljedica gubljenja poluglasnika
iz slabe pozicije.

 Ta izmjena u našem glasovnom sistemu uslovila je i vokalizaciju sonanta l

na kraju sloga, i jotovanja u sekv. lьje, nьje, tьje, dьje i sl., a zatim pojavu
obezvučavanja suglasnika na kraju riječi, kao i razne asimilaciono-
disimilacione izmjene unutar jedne riječi, pa i cijelih sintagmi.

 Za mnoge od tih promjena još nisu bili u potpunosti stvoreni uslovi.

 Ovo, naravno, ne znači da ti procesi nisu bili u toku, ovo samo znači da
rezultati tih procesa još nisu poprimili takav karakter da bi se oni mogli
smatrati završenim, odnosno, da je kao rezultat tih izmjena nastupilo
novo stanje, da su se pojavili novi međuglasovni odnosi.

POVELJA KULINA BANA | 22

DISIMILACIJA I GUBLJENJE SUGLASNIKA
 Do razjednačavanja ili disimilacije dolazi kada se dva jednaka glasa
razjednačuju tako da se jedan od njih (ili jedan njegov dio) gubi ili
mijenja, a da se time ništa ne mijenja u značenju riječi. Takav primjer
imamo u Povlji Kulina bana gdje je u riječi otac koja je u genitivu jednine
došlo do gubljenja suglasnika.

 U ovome primjeru suglasnik „t“ se našao ispred afrikate „c“ koja kao svoj
prvi dio sadrži elemente glasa t (c<*ts ). Na taj način dolazi do udvajanja
suglasnika „t“ sa onim „t“iz afrikate i njihovim svođenjem na jedan, onaj
koji je u afrikati.

otac < „otats“; „ottsa“ > otsa > oca

 Iznad oblika „oca“ postoji titla, ali postojanje title iznad ovoga oblika, ne
mora, u isto vrijeme da znači i odsustvo upravo takvog izgovora.
 Ima još jedan oblik u Povelji koji upućuje na zaključak da je sekv.dc/tc
bila uprošćena, da se već bio izgubio ploziv d/t ispred afrikate c. To je
oblik srьdьcemь.

 U Povelji, u tzv.originalu imamo titlu iznad ovako napisanog oblika I.jd.

imenice srce.

 A. Peco smatra da tu nema nikakvog uprošćavanja, jer se između d i c

nalazi poluglasnik, te stoga, formalno, tu ne postoje uslovi za bilo kakvu
redukciju.

POVELJA KULINA BANA | 23

 Ali, činjenica je da se poluglasnik i u ovim govorima izgubio iz slabog
položaja do 11. vijeka. I ti položaji znali su za poluglasnike u razdoblju od
8. – 10. vijeka.
 Od 10. do kraja 12 vijeka protekla su čitava dva stoljeća, a za to vrijeme
mogle su se desiti različite promjene unutar jedne glasovne cjeline, jedne
riječi.

 Gubljenjem poluglasnika, kao fonetskih jedinica, dovelo je do

uprošćavanja suglasničkih skupina tipa tc, tč i sl. Tom promjenom ništa se
nije mijenjalo na semantičkom planu.

 Dakle, zaključak je da u obliku oca imamo realnu fonetsku sliku narodnog

govora kraja 12. vijeka. Oblik srьdьcemь je tu više slika pisarske tradicije
nego realne govorne situacije.

 Da su u to vrijeme, asimilaciono-disimilacioni procesi, uslovljeni

gubljenjem poluglasnika iz slabog položaja, bili vrlo živi, govori i primjer:
odь rožьstva.
 Takav oblik, sa skupinom žd- < d' preuzet je iz crkvenih spomenika, iz
crkvenog jezika, nije dakle narodni oblik.
 U obliku koji nalazimo u Povelji došlo je do uprošćavanja skupine žd:
roždьstva > rožьstva.

 I to govori da je poluglasnik nestao sa kraja sloga: roždьstva. Poslije toga

skupina žd došla je u neposredni kontakt sa skupinom –stv i to je dovelo
do gubljenja ploziva d/t ispred skupine –st.

POVELJA KULINA BANA | 24

AFRIKATI Ć (K), Đ (Ĵ), Č
 U tekstu Povelje, sa afrikatima, imamo ove oblike:
đ: graĵamь, evanьĵelie
č: dubrovьčamь, dubrovьčane, čьstьnikovь, usêčenie
ć: trьgujuke, hoke, pomok, tisuka
 Staroslavenski jezik nije imao glas đ, pa je taj znak preuzeo iz glagoljice,
tj. glasovna vrijednost đerva u stbos. jeziku bila je „đ“ i „ć“.
 Kao što primjeri pokazuju, u Povelji se ovi glasovi upotrebljavaju na
svome mjestu.

PALATALIZACIJE
 Palatalizacije (umekšavanja) su određena jednačenja po mjestu
artikulacije (izgovora).
 Palatalizirati neki glas znači izgovoriti ga tako da se kod toga jezik
približi tvrdom nepcu.
 Pod prvom palatalizacijom podrazumijevamo promjenu zadnjonepčanih
suglasnika k, g, h koji se mijenjaju ako se nađu ispred prednjonepčanih
samoglasnika i, e, ь, ę, ê u č, ž, š.
 Primjer I palatalizacije u Povelji Kulina bana:
kneže ( knez + e > kneže)
 Treća palatalizacija je vremenski mlađa od prve, a starija od druge,
samo što se nije provodila tako dosljedno kao prve dvije.
 Naziva se još i progresivnom palatalizacijom zato što se samoglasnici
nalaze ispred suglasnika. Ako se suglasnici k, g, h nađu iza samoglasnika i,
ь, ę, oni se mijenjaju u c, z, s.
 Ova palatalizacija je vidljiva u riječi „oca“.
N jd. otъkъ
G jd.otъka → c › otъca

POVELJA KULINA BANA | 25

MORFOLOGIJA
Imenice
 Gramatike stsl. jezika sadrže obimne informacije o sistemu deklinacije
imenica čija promjena obuhvata tri gramatičke kategorije ( rod, broj,
padež).
 U Povelji Kulina bana čiji je jezik analiziran u ovome radu nalazi se
zabilježeno ukupno 40 imenica.
 Analiza imenica će biti predstavljena slijedećim redoslijedom: imenice
muškoga roda, imenice ženskoga, te imenice srednjega roda.

Imenice muškoga roda:

1. glavne o –promjene:
N jd.: banь, kulinь, b(og)ь, diêkь,
G jd. : d(u)ha, vêka, iōvana, mêseca
D jd.: graĵam, dubrovьčamь
A jd.: goi, poklonь

N.mn.: dubrovьčane
G.mn.: čestьnikovь,

2. stara jo-promjena:
N.jd.: priêtelь, radoe
G jd.: o(tъ)ca, s(ьi)na, krьstitela
V.jd.: kneže, krьvašu

3. i – promjena
G.jd.: avьgusta
A.jd.: sьvêtь

POVELJA KULINA BANA | 26

4. konsonantska n-promjena
A.jd.: d(ь)nь

Imenice ženskoga roda:

1. a-promjene:
N.jd.: tisuka
G.jd.: sile, glave,
A jd.: vêru, knigu

2. ja-promjena:
G.jd.:.: primysla
A.jd.: povelovь
I.jd.: volovь
3. i-promjena:
A.jd.: pomokь

Imenice srednjega roda:

1. o-promjene:
G.jd.:lêtь, zьledi, rožd(ь)stva
2. jo-promjene:
G.jd.: usêčenie
A jd.: evanьĵelie
I.jd.: sr(dь)cem

3. konsonantske osnove (n-promjena):

A jd.: vь ime

POVELJA KULINA BANA | 27

ZAMJENICE
Lične zamjenice
 Odmah iza imenica po čestoti upotrebe u Kulinovoj povelji dolaze
zamjenice (13) i glagoli (13).
 Najčešće su lične zamjenice: ima ih pet, a ukupno su upotrijebljene
četrnaest puta.
 Lična zamjenica za prvo lice u Povelji Kulina bana javila se pet puta i to u
novom narodnom obliku ja:
N.jd.: ja (ê) i to dva puta ( ja, banь, kulinь, prisezaju tebe kneže
krvašu.../...ja, radoe diêkь...)
 Kada je riječ o ličnim zamjenicama u Povelji, posebno treba naglasiti da
one, slično kao i u savremenom jeziku, dolaze u punom, naglašenom, i
enklitičkom obliku.
 Tu se, na primjer, javljaju u dativu jednine enklitike: mi, si, zatim
enklitička zamjenica u dativu množine im.
D.jd.: mi (2X),
A.jd.: mene
 Lična zamjenica za drugo lice ty, označava sagovornika i upotrijebljena je
u više padeža:
D.jd.: tebê
D.mn.: vamь
I.mn.: vamy
 U općeslavenskom književnom jeziku nije bilo zamjenice koju bismo uvijek
upotrebljavali za označavanje 3. lica.
 To se lice označavalo raznim pokaznim zamjenicama, a koja će pokazna
zamjenica biti odabrana, ovisilo je o odnosu sagovornika i 3. lica.
N.mn.: vьsi ??
D.mn.: imь(2X)

POVELJA KULINA BANA | 28

Povratne zamjenice
D.jd.: sebê, si

Pridjevske zamjenice
G.jd.: vьsakoe
D.mn.: vьsêmь??

Upitno-odnosne zamjenice
 U Povelji su zabilježene i tri upitno-odnosne zamjenice, koje su
upotrijebljene pet puta:
kьto (2X) / kto, kire, ĉo(što)

Pokazne zamjenice
sie,
A.jd.:siju

Prisvojne zamjenice
G.mn.: moihь
L.jd.: moemu
I.jd.: svoiovь

POVELJA KULINA BANA | 29

PRIDJEVI
 Pridjevi u Povelji manje su česti: ima ih sedam, četiri opisna i tri prisvojna.
 Opisni pridjevi se nalaze u sljedećim primjerima:
pravy (N.jd.,m.r., pridjev određenog vida - pravy priêtelь, A.jd.,s.r., pridjev
neodređenog vida - pravь goi, A.jd.,ž.r., pridjev određenog vida - pravu
vêru, I.jd.,ž.r., pridjev neodređenog vida - pravovь vêrovь, I.jd.,s.r., pridjev
neodređenog vida - pravymь sr(dь)cemь)

živь ( N.jd., m.r., pridjev neodređenog vida – sьmь živь)

zьloga (G.jd.,m.r.,pridjev određenog vida - zьloga primysla)

s(ve)tago (G.jd.,m.r., pridjev određenog vida – s(ve)tago d(u)ha, N.jd.,s.r.,

pridjev određenog vida – s(ve)to evanьĵelie)

 Prisvojni pridjevi se nalaze u sljedećim primjerima:

bosьnьski (N.jd., m.r., pridjev određenog vida – banь bosьnьski kulinь)
banovь (A.jd.,ž.r., pridjev neodređenog vida – povelovь banovь, N.jd.,m.r.,
pridjev neodređenog vida - diêkь banь)
h(ristoso)vь (G.jd.,m.r., pridjev neodređenog vida – rožd(ь)stva
h(ristoso)v)
 Genitiv jednine muškoga roda određenog vida složene pridjevske
deklinacije javlja se sa knjiškim nastavkom –ago.
 Povelja počinje invokacijom Svetoga Trojstva, gdje je ustaljena pojava
arhaičnoga oblika G jd. pridjeva određenoga vida.

POVELJA KULINA BANA | 30

GLAGOLI
 U Povelji ukupno ima trinaest glagola.
 Prirodno je što se tu javljaju i oblici pomoćnih glagola.
 Ima ih tri: biti, htjeti, jesam.
 Jedan od njih (biti) upotrijebljen je čak tri puta.
 To je glagol koji se najviše ponavlja.
 On jednom dolazi u infinitivu i dvaput u prezentu.
 Još se jedino glagol držati javlja dvaput. Najčešći oblik je prezent.
 On u tekstu Kulinove povelje dolazi sedam puta.
 Po jednom se javlja oblik oblik aorista i imperativa, a dvaput je
upotrijebljen i glagolski prilog sadašnjeg vremena.
 Najčešća gramatička morfema kod glagola je –ti.

Prezent
Oblici prezenta u Povelji su veoma česti:
prisezaju (1.l.jd.)
sьmь (1.l.jd., enklitički oblik pomoćnog glagola biti, poluglas se nije
vokalizirao)
hode (3.l.mn.)
hoke (3.l.jd.)
mine (3.l.jd.)
e (3.l.jd., enklitički oblik pomoćnog glagola biti)
bude (3.l.jd.)
budu (3.l.mn.)
moge (3.l.jd.)
Infinitiv
byti
drьžati (2X); krêvati; dati

POVELJA KULINA BANA | 31

Aorist
 U stsl. jeziku su bila u upotrebi tri aorista, jedan asigmatski i dva
sigmatska, od kojih je prvi sigmatski imao dva oblika, jedan u kojem je
praie. s ostajalo s, i drugi u kojem je to s prelazilo u h.
 U prvom licu jednine javljaju se oblici sigmatskog aorista sa nastavkom –
h:
pis(a)hь

 Dakle, u Povelji je zabilježena upotreba aorista samo u jednom primjeru.

Imperativ
 Imperativ ili zapovijedni način je, također, zabilježen u samo jednom
primjeru:
pomagai

Glagolski prilog sadašnji

U Povelji je upotrijebljen i jedan primjer glagolskog priloga sadašnjeg:
trьgujuke

BROJEVI
 Što se brojeva tiče, treba istaći da svi oni dolaze kao jedna šira naporedna
sintagma na kraju da bi označili datum i godinu pisanja Povelje i stoga se
javljaju samo po jedanput.
 Tri su broja glavna i dva redna.
 Glavni brojevi: devetь, sьto, osьmdesetь
 Redni brojevi: devety, dьvadeseti

POVELJA KULINA BANA | 32

NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI
Prijedlozi
 Staroslavenski se prijedlozi i danas u slavenskim jezicima većinom
upotrebljavaju u istoj službi kao i u stsl. tekstovima.
 U Povelji je zabilježeno šest prijedloga.
 Najfrekventniji je prijedlog u.
u (3X): u ime, u mene, u dьvadeseti i deveti d(ь)nь.
bezь(2X): bezь vьsakoe zьledi, bezь vьsega zьloga prymisla
ōdь(2X): ōdь moihь čestьnikovь sile, ōdь rožd(ь)stva h(ristoso)v(ь)
sь: sь vamy
po: po moemu vladaniju
do: do vêka

Prilozi
 U Povelji se nalazi ukupno sedam priloga. Interesantno je da se u Povelji
javljaju gotovo sve vrste priloga: za mjesto, za vrijeme, način, količinu,
izuzimanje.
za mjesto: godê (gdje)
za vrijeme: dokolê(2X), odsele
za način: tako, kakore
za količinu: kolikore
za izuzimanje: razьvê

Veznici i riječce
 Evidentirana su dva veznika u Povelji : i i da, kao i jedna odrična riječca
ne.
 I je najfrekventniji sastavni veznik u Povelji.

POVELJA KULINA BANA | 33

LEKSIKA
 Leksika odnosno rječnički fond predstavlja jedan poseban dio jezika, koji
se na svoj način uklapa u gramatički sistem.
 U tradicionalnoj lingvistici postoji uobičajena podjela riječi svakog jezika
na „domaće“ i na strane riječi, pri čemu se prema tim stranim riječima
ispoljavaju različiti odnosi i stepeni tolerancije.

 Jezik se kroz leksiku osvježava novim nepoznatim elementima koji mu

udahnjuju snagu da preživi, da se ne zatvori u sebe i postane neosvojiva
jezička tvrđava odvojena od vanjskog svijeta, zarasla u korov, osuđena na
siromašenje i postepeno neminovno propadanje.

 Cijela Povelja ima ukupno 94 riječi.

 Najčešća riječ je veznik i, koji dolazi šesnaest puta. Zanimljivi su statistički
pokazatelji čestote upotrebe riječi u Povelji, što se tačno vidi iz ove tabele.

Vrsta (klasa) riječi ukupno leksema broj upotrebe

imenice 40 42_________
glagoli 13 16_________
zamjenice 13 28_________
pridjevi 7 13_________
brojevi 5 5__________
prilozi 7 9__________
prijedlozi 6 10_________
veznici 2 17__________
riječce 1 1___________
ukupno 94 140________

POVELJA KULINA BANA | 34

 Tri klase riječi (imenice, glagoli, zamjenice) čine oko sedamdeset posto
cijele leksike. Iz gornje statistike, popisa frekvencije leksema u pojedinim
vrstama riječi, vidi se da u Povelji Kulina bana ima zamjenica isto koliko i
glagola, a pridjeva je opet duplo manje. A to već nije tipično za jezik.

 Prema analizi Slavka Vukomanovića od ukupnog broja leksema u tekstu

Kulinove povelje zamjenice čine 14% a frekventnost njihove upotrebe je
čak 20%.

 Čestotnost upotrebe zamjenica u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku

iznosi između 7 i 8%.
 Emocionalna boja iskaza proizilazi upravo iz ove činjenice.
 Da je npr u rečenici „ I da im ne bude od mojih č'stnikov sile i dokole u mne
budu dati im s'vjet i pomoć kakore i sebi...“ umjesto zamjenica „im“
uportijebljen imenički oblik dativa „Dubrovčanima“, zvučalo bi to nekako
zvaničnije, manje prisno.

 Nadalje Kulinov dijak neće napisati „dokole u vladaniju mojemu budu“ već
„dokole u mne budu“ želeći još više potencirati osjećaj svojati koji ban gaji
prema Dubrovčanima držeći ih ne običnim trgovcima već uvijek
dobrodošlim gostima kojima će „dati s'vjet i pomoć kakore i sebi“.

 Po dužini riječi, broju slogova, u Povelji ima najviše dvosložnih i

jednosložnih riječi. Međutim, evidentirane su i dvije petosložne riječi:
evanьĵelie, dubrovьčane.

 Većina riječi u Povelji Kulina bana pripada osnovnom leksičkom fondu.

POVELJA KULINA BANA | 35

 To su riječi svakodnevnog života: označavaju predmete, bića, dijelove
tijela, prirodne pojave, svakodnevne radnje i različite osobine.

 Među imeničkim riječima veliki broj je stvarnih imenica.

 Apstraktne imenice dosta su rijetke: duh, volja, vjera, sila, zled, pomoć,
vladanije, primisao.

 Etimološkom analizom lahko je otkriti da su gotovo sve riječi narodne,

izvorne slovenske.

 Samo poneke su, i to obično one kojim se obilježavaju neki

administrativni, hrišćanski, biblijski pojmovi, imena (dijak, jevanđelije,
Jovan, avgust), po porijeklu grčke ili latinske, ali su i one vjerovatno, još u
ono rano srednjovjekovno doba mogle biti široko proširene u narodnom
jeziku.

 Jedna riječ (ban) je, po svemu sudeći, arapskog porijekla.

 Ovako veliki broj narodnih riječi, i to baš onih što pripadaju osnovnoj
leksici, još je jedna potvrda, uz sistem fonema i gramatičkih morfema, da
je jezik Povelje Kulina bana, čak znatno više nego jezik nekih docnijih
srednjovjekovnih povelja, izrazito narodni i to na svim jezičkim nivoima
(glasovnom, morfološkom, leksičkom).

POVELJA KULINA BANA | 36

LIČNA IMENA U POVELJI
 U cijeloj Povelji Kulina bana imaju samo četiri vlastita, lična imena: (ban)
Kulin, (knez) Krvaš, Radoje (dijak) i (krstitelj) Jovan. Dvaput dolazi i etnik
Dubrovčanin, i to oba puta u padežima množine, sa okrnjenom osnovom
Dubrovčan- (dubrovьčane, dubrovьčamь).

 koylinь- moguće je da je izvedeno od Nikola, tipa Vojin, Radin, kao što

pretpostavlja M. Gršković.

 Krvaš m (Dubrovnik, 12. i 13. v.), lično muško ime od lat. Gervasius.

 Budmani ispravno tumači očuvanje velara g pred e upoređenjem sa

kimak<cimice i unakrštanjem sa krv (pučka etimologija slična sv.
Vratolomije<Bartoholomaeus).

 Drugi lik Jervaz (17.v.), istog podrijetla, došao je preko mletačkog

izgovora dž>j.

 Radoje – od pridjeva rad, kao Radunko, Radonja, Radusin, Radusilo,

Radoš, Raduš...itd.

 Dubrovčanin – od dub m (drvo uopće), Dubrovnik. Od praslavenskih

izvedenica važna je na –r: srednjobug. dọbrъ „silva“, koja je u svim
slavenskim jezicima potvrđena u poimeničenom pridjevu ž.r.:
polj.dąbrowa, ukr. i rus. Dubrova „Wald, Eichwald“..Dubrov (a, -o) + -ac:
Dubrovčanin, Dubrovka, Dubrovkinja, dubrovьski, dubrovački.

POVELJA KULINA BANA | 37

VJERSKI (HRIŠĆANSKI) POJMOVI, NEKI ČINOVI I ZANIMANJA
 bog – sveslav. imenica iz prasl. doba za koju nema paralela u baltičkoj
grupi. Leksikologijska je porodica riječi bog veoma razgranjena.
 krstitelj – kŕьstitela, Krist, u starijoj posuđenici grčkog epiteta i je prešao
u palatalni poluglas ь (odatle sonantno r) kŕst, gen.kŕsta m, sveslav., ali
nije praslav., kako je tvrdio Budmani, „akt primanja u kršćansku crkvu“;
radna imenica na –telj krstitelj.
 sveti – svêt, baltoslav, sveslav i prasl. pridjev svętъ
 knez – sveslav. i prasl. (*kъnęzь, *kъnęgъ) 1 (najstarije značenje)glavar
plemena › svjetovni ili svećenički glavar, 2 vladar uopće; ( 12. v. )
sinonim:comes = šef države ( Dubrovnik)3 glavar knežine ( seoske
administrativne jedinice, Srbija, Hercegovina) › seoski starješina
 ban – g bana, 1 upravitelj zemlje: ban Hrvatske, Bosne, Mačve, Vlaške i
Moldave u Rumunjskoj.

 Postanak ovog neslavenskog naziva iz oblasti administracije utvrđen je.

To je avarska riječ bajan „ vladalac horde“.

 Sa slavenskim fonemom a › o: bojan potvrdio ju je kod Hrvata car

Konstantin, kod Mongola, Avara, Bugara, Tatara i Kirgiza dolazi i kao
lično ime, a u Turaka u značenju „ koji posjeduje dobra, bogat“ i kao
vlastito ime. Posuđenica potječe iz vremena kada su Avari organizirali
Slavene.

Duh- ??
Jevanđelje- ??
Hrist - ??

POVELJA KULINA BANA | 38

RODBINSKI NAZIVI
 otac- sveslav. i prasl. deminutivna izvedenica na ьc od korijena ot ( koji se
očuvao u strus. pridjevu na ъn otьnъ „očev“), „pater“.
 sin – danas po deklinaciji o prema otac, nekada po deklinaciji u (stsl synь),
ie, baltoslav, sveslav iprasl. synь „filius“.

OSTALE RIJEČI U POVELJI

 u- proklitička partikula, prijedlog s G, A i L., te glagolski, imenički i
pridjevski prefiks, sveslav. i prasl.
 Nastao iz svesl. i prasl. Vъ pred riječima koje počinju dentalnim i
labijalnim suglasnicima.

 ime – G imena, ie, baltoslav, sveslav i prasl.*ьn-mę osnova na n: nomen

 i – sveslav. i prasl. kopulativni veznik
 dan – po deklinaciji o, sa ь › a; G dnê ( očuvan kao arhaizam u naznaci
datuma). Riječ je ne samo sveslavenska iz prasl. doba.
 pisati – pisahь, ie, baltoslav, sveslav. i prasl. * pьsati, pišọ. Prema prez.
osnovi pišọ stvoren je infinitiv pisati
 dati – dati, sveslav, baltoslav. i ie. glagol prasl. doba (*da-) „ dare, geben“.
 goj – goi, goj, goja m (12.v., Dubrovnik, u amplifikaciji u miru i goju)
„sinonim: mir“, danas više ne živi u književnom i saobraćajnom jeziku.
 građanin – graĵam, ie., baltoslav., sveslav. i praslav. *gordъ (danas)
sinonim: varoš f = varoš m, urbs, civitas..
 Od značenja „varoš“ glasi izvedenica na –janin: građanin m (15.v.) prema
f građanka (18.v.)
 ja – ê, sveslav. I praslav. Zamjenica za 1. lice sing. Za osobu koja za sebe
kaže da govori ili radi.

POVELJA KULINA BANA | 39

 ko – kьto, kto, upitna zamjenica za osobu, sveslav. i praslav. (kъto), „quis“,
nastala metatezom iz upitne zamjenice *kъ i deikse –to dodane samo u
nom. sr. rod pokazne zamjenice, upor. češ. tento „taj“.
 kretati – krêvati, sveslav. i praslav. (*kręt-), bez paralela u baltičkoj grupi,
„movere“, kretati.
 minuti – mine, prasl. minọti, proći, otići.
 moj – moemu, baltoslav., sveslav. i praslav.
 Posvojni pridjev serije tvoj i svoj, u kojima je popridjevljen lokativ ili
dativ:*moi, prijevoj od mei = mi s pomoću sufiksa –os > -ъ. U narječjima
steže se –oja- > -â-, -oje- > -ê- upor. mâ (ŽK, mâ strinko), mê < moje
(Vivodina).
 moći – moge, ie., sveslav. i praslav. *mog-ti, bez baltičkih paralela, „posse“.
 pomoć – pomokь, sveslav. i praslav. apstraktum deklinacije i obrazovan
sufiksom –tь: *mogtь > moć, gen. moći „snaga“, stcslav. mošti = moći;
prefiksalna složenica pomoć.
 od – od, < ot-, baltoslav., sveslav., i praslav. prijedlog i prefikis. Oblik od je
kod nas, u slovenskom, u češkom, slovačkom i poljskom nastao od ot
prema stcslav., staro-češ i rus. otь, dijelom zbog asimilacije pred zvučnim
suglasnicima kao u odbor, odgoniti itd., a dijelom zbog analogije prema
nad, pred i pod.
 do – do, prijedlog s gen., glagolski i imenički prefiks. Ie., baltoslav., sveslav.
i praslav. riječ, u baltičkoj grupi lit., lot. da kao prijedlog, engl. to, njem. zu.
 po – po, baltoslav., sveslav. i praslav. prijedlog
 prav – pravь, pravy, pravimь, pravu, pravovь, baltoslav., sveslav. i praslav.
pridjev, u značenju „verus“. Prvobitno mu je značenje konkretno
„upravljen naprijed“.
 prijatelj – priêtelь, < prijati, stcslav. prьjati, prêjọ sa i iz ь pred j. Sveslav. i
praslav. je radna imenica na –telj m prijatelj.

POVELJA KULINA BANA | 40

 prisega – prisezaju, „zakleti se“, prema impf. prisezati, -am, -žem (12.v.).
Samoglasnik e je nastao iz palatalnog nazala ę, upor. stslav. prisęga,
prisęšti, češ. prisaha, polj. Przysega, rus. prisjaga. Značenje se razvilo
prema starom obavljanju prisege pružanjem ruke i doticanjem svetog
predmeta pri zaklinjanju.
 s – sь, ie., sveslav. i praslav. *sъn-, prijedlog s gen., ak. i instr. i prefiks. S
kao prijedlog i prefiks pred jednostavnim bezvučnim suglasnicima i
samoglasnicima (tipovi: s majkom, s ocem, steći).
 srce – srь(dь)cemь, sveslav i praslav. deminutiv na –ce (v. tip sunce) od ie.,
baltoslav., sveslav. i praslav. neutruma na –i *sьrdь- + -ьce. Sufiks –ce u
srce ima kao i u sunce ne toliko deminutivnu koliko afektivnu vrijednost.
 ti – tebê, naglašeni dativ sing. stcslav. tebê, gen. = ak. tebe (kao mene,
sebe). To su baltoslav. i praslav. oblici lične zamjenice za drugo lice
jednine kosih padeža (v.ti), kako se vidi iz stprus. gen. tebe, dativa tebbei,
akuzativa tien i litavske enklitike ti.
 tisuća – tisuka, ie., baltoslav., sveslav. i praslav. brojnik (cslav. tysęšta, u
prijevoju e – o tysọšta) „Tausend (s kojom je riječi u posrodstvu)“
 trgovati – trьgujuke, sveslav i praslav. *tьrgъ (upor. lit.turgus, lot. turgus,
iz slav., stcslav. trъgъ), 1. roba koja se trguje, 2. mjesto gdje se
trguje..Denominali na –iti tržiti, -im impf. (hrv.-kajk.) (do-, -iz, na-, pre-,
raz-, s-) = (štokavska narječja) trgovati, trgujem.
 vi – vamь, vamy, zamjenica za 2. lice množine, jednako obrazovana kao
mi. Samoglasnik i je nastao iz jery-a, stcslav., rus. vy. Dativ, instrumental i
lokativ pl. U književnom jeziku vama potječe iz duala, dok je u narječjima
vam i vami kao u stcslav.
 vijek – vêka, baltoslav., sveslav. i praslav. (stcslav.) vêkъ.
 vjera – vêru, vêrovь, ie., sveslav. i praslav (stcslav.) vêra, bez baltičkih
uporednica.

POVELJA KULINA BANA | 41

 vladanija – vladaniju, ie., baltoslav. i praslav. *vold-.
 živ – živь, ie., baltoslav.,sveslav. i praslav. pridjev obrazovan s pomoću
sufiksa –uo (stcslav. živъ, kao mrtav)
 sila – sile, baltoslav., sveslav. i praslav., „Eile, Kraft, Stärke“.
 bez – bezь, prijedlog s genitivom „sine“, nominalni prefiks u složenicama,
kao prilog u starim dokumentima značio je „osim, izuzevši, neuračunavši“.
 biti – byti, bude, budu, pf. od ie. vremena, sadrži osnovu bi-, u kojoj je i
nastalo od jeryja (stcslav. byti, rus. bytь, polj. być). Kada biti tvori svoj
prezent, on danas glasi budem < stcslav. bọdọ ili analogički budnem,
bidem, bidnem (bi- Kosmet, Bosna, i mjesto u iz infinitiva).
 bosanski – bosьnьski, Bosna, horonim potvrđen od polovine 10. v. Kod
Porfirogeneta Bosona, gdje je poluglas između s i n označen sa o, pa bi se
moglo suponirati *Bosъna, ali se piše Bosina u Dubrovniku..Pridjev na –
ьsk bosanski.

POVELJA KULINA BANA | 42