Sociološke teorije o

obrazovanju
 Učenici će na kraju nastavne jedinice moći :
§ Navesti tri sociološke teorije o obrazovanju

ISHODI § Razlikovati temeljna obilježja svake od tri sociološke teorije o

obrazovanju
 § Socijalizacijska funkcija obrazovnih ustanova je najvažnija –
razred je društvo u malom, a škola je most između pojedinca i
društva.
§ Škola omogućuje djeci da shvate razliku između partikularističkih
(kada se dijete promatra prema onome što je, a ne tko je –
roditeljima je vlastito dijete posebno, ne samo dio cjeline) i
univerzalističkih (svi su jednaki i vrijedni, stavljaju se u položaj
prema drugim pojedincima) vrijednosti.
Funkcionalističke § Škola treba poštovati meritokratska načela, odnosno sustav
nepristranih, objektivnih mjerila vrednovanja sposobnosti, truda
teorije i postignuća. Tako ona postaje mehanizmom selekcije – izbora
najsposobnijih pojedinaca. Također, služi kao mehanizam za
alokaciju, odnosno razmještaj ljudi u profesionalne uloge.
§ Škola doprinosi jačanju integracije društvenog sustava.
§ Funkcionalisti navode neke nenamjerne funkcije škole : čuvanje
djece, pronalazak partnera, razvoj socijalnih i vještina
komunikacije, stvaranje supkultura…
 § Naglašavaju ulogu škole u reprodukciji i legitimiranju postojećih
društvenih odnosa i poretka.
§ Škola je ideološki aparat države u kapitalizmu : škola održava
postojeće odnose kapitalista i radnika, prenosi ideologiju,
uvjerava radnike da je njihov položaj prirodan i nepromjenjiv, da
moraju biti točni i disciplinirani kako ne bi ugrozili sustav
proizvodnje i organizacije društva.
§ Naglašavaju princip korespodencije : smatra kako su odnosi u školi
Konfliktne teorije istovjetni odnosima na radnim mjestima.
§ Smatraju kako postoji skriveni nastavni program : smatra se da
učitelji oblikuju i potkrepljuju osobine koje su u skladu sa
standardima radničke klase i kako se u nastavim programima
suptilno naglašavaju seksizam i rasizam.
§ Prepoznaju kredencijalizam : konfliktni teoretičari smatraju da je
diploma mjerilo statusa u društvu, a ne jamac posebnog znanja.
 § U središtu pozornosti nalaze se interakcije između nastavnika i
učenika, samih učenika, te načina na koji se učenici
prilagođavaju zahtjevima škole.
§ Prva stavka o kojoj interakcionisti govore je tipiziranje :
nastavnici svrstavaju i vrednuju učenike na određen način –

Interakcionističke tipizacija ima tri stupnja :

teorije 1. Spekulacija – tipiziranje na osnovi izgleda, stava, govora

2. Elaboracija – prihvaćanje spekulacije ili zamjena novim
tipiziranjem
3. Stabilizacija – upoznavanje učenika
 § Druga stavka je etiketiranje : podrazumijeva negativno
etiketiranje – primjerice, nastavnik na osnovi jedne pogreške
učenika ocjeni problematičnim, tako na njega stavlja etiketu
koju posljedično mogu prihvatiti i drugi učitelji, a na kraju i
sam učenik koji potom traži društvo sličnih.
Interakcionističke § Treća stavka je samoispunjavajuće proročanstvo –
teorije nastavnikovo tipiziranje učenika sposobnim ili ne, te
predviđanje njihova uspjeha, ima tendenciju ostvarenja – ako
nastavnik definira učenika uspješnim ili ne, on će se prema
njemu tako i ponašati.
 § Posljednja stavka o kojoj govore interakcionisti su učeničke
strategije prilagodbe : učenici upotrebljavaju različite strategije
za prilagodbu zahtjevima koje škola ima za njih.
§ Postoji 8 tipova prilagodbe :
1. Ulagivanje – želja je pridobiti naklonost nastavnika
2. Poslušnost – osjeća se bliskost s ciljevima i sredstvima škole
3. Oportunizam – prihvaćaju se ciljevi i sredstva, sli se od istih
odustaje zbog vršnjaka

Interakcionističke 4. Ritualizam – obavljanje zadatka, ali nezainteresiranost za uspjeh

ili potvrdu nastavnika
teorije 5. Uzmicanje – odbacivanje ciljeva i sredstava, ali bez otvorene
pobune
6. Kolonizacija – ravnodušnost prema ciljevima, neodređenost
prema sredstvima – varanje i prepisivanje
7. Nepopustljivost – ravnodušnost prema ciljevima i odbacivanje
sredstava – ometanje nastave i nastavnika
8. Pobuna – odbacivanje ciljeva i sredstava i zamjenjivanje drugima
9.