SVA LJUDSKA BIĆA SE RAĐAJU SLOBODNA, ALI NISU SLOBODNA I JEDNAKA U

DOSTOJANSTVU I PRAVIMA

“Malim drţavama meĊunarodno pravo je jedini jamac suverene jednakosti s velikima. Ukidanja
svakog oblika dehumanizacije i dikriminacije duţnost je i obaveza svih drţava i graĊana svijeta.”

Foto: seichonoie-ireland.org

Autor: Hamdo Čamo

“Malim državama meĎunarodno pravo je jedini jamac suverene jednakosti s velikima.

Ukidanja svakog oblika dehumanizacije i dikriminacije dužnost je i obaveza svih država i
graĎana svijeta.”

Sve rijeĉi ovoga svijeta nisu dovoljne da opišu katastrofe velikih razmjera koje ostavljaju trajne
posljedice na ĉovjeĉanstvo i planetu koju ono nastanjuje u cjelini. U gomilanju kemijskog,
biloškog i nuklearnog oruţja ĉovjek je uspio stvoriti i koncentrisati snagu kojom moţe uništiti
planetu 4-5 puta i svaki oblik ţivota na njoj više desetaka puta. Rijeĉi ne mogu zamijeniti slike
kataklizmiĉke moći nuklearnog oruţja, u svim mogućim izvedbama, i posljedicama njegovog
uĉinka. Današnje generacije svijeta svjedoci su posljedica prirodnih nepogoda i katastrofa,
zemljotresa, cunamija, udara meteora, ognja i pepela vulkana pred kojima se ĉovjek osjeća malim
i nemoćnim. Pa, ipak takav, mali i nemoćan, ĉovjek opet ustaje i okreće se protiv sebe, sebi
sliĉnih i prirode koja ih okruţuje.

U zamahu globalizma, globalnih politiĉkih, ekonomskih i kulturnih promjena, ĉovjek današnjice

se na globalnoj ravni suoĉava sa sve kompleksnijim problemima. Najveći
problemi čovječanstva današnjice su prijetnja nuklearnim ratom, ekološke
katastrofe, hegemonizam i konecntracija moći odlučivanja upravo u rukama kreatora
(grupa i pojedinaca) takve politike, politike samouništenja, na kraju, problem
sporazumijevanja i (samo)organizovanja, dogovaranja i odlučivanja koje se provodi mimo
volje većine graĎana svijeta. Suoĉeno s pandemijom, planetarnim širenjem bolesti izazvane
virusom Korone-19, razvojem nuklearnog oruţja, uz klimatske promjene i posljedice koje iste
sobom nose, ĉovjeĉanstvo je suoĉeno s problemom biološkog samoodrţanja i u vezi s njim
odrţanja moralnih naĉela te moralnog, prije svega, odgovornog ponašanja – prema sebi, prema
drugima i prema okolini. Svojim negativnim uticajem na okolinu ĉovjek kao da izmeĊu dekada
prirodnih kataklizmi zaboravlja da su zdrava okolina, hrana, energija, ĉista voda i ĉisti zrak,
kljuĉni elementi neophodni za opstanak ljudske vrste. Kako ćemo kasnije vidjeti, nije dovoljno
odgovorno ponašanje prema okolini već prema i meĊu ljudima.

Selektivna depopulacija stanovništva prouzroĉena politiĉkim, ekonomskim, rasnim i vjerskim

podjelama, trgovinom droge, roblja i oruţja, kolonizacijom i dekolonizacijom, vjerskim i
politiĉkim selektivnim ratovima te prisilnim migracijama,dogaĊa se unutar ljudske rase i
civilizacije – praćene unutrašnjom dramom ugroţavanja ljudskih prava, selekciji ljudske vrste po
boji koţe, vjeri ili spolu.

Ţivot na zemlji, sa svim oblicima raznolikosti, koja ima dovoljno resursa da hrani i prehrani
uskoro osam milijardi stanovnika, rastom broja istih, otvara nova poglavlja koja se i
radi umanjenja posljedica konfliktnog potencijala, nameću za pronalaţenjem puta brţe, bolje,
ravnomjernije i ravnopravnije organizovanosti odnosa unutar društvenih zajednica , kao i onih
koja regulišu odnose izmeĊu istih na meĊunarodnoj ravni. Osnovu meĊusobnih odnosa ĉini
pravno ureĊenje društva. Pravo je neophodno i zbog toga što se sva ljudska bića, grupe, društva,
društvene zajednice i udruţenja, ne ponašaju isto i jednako, kako unutar sebe, tako prema
drugima i drugaĉijima. Obzirom da je svijet izloţen stalnim mijenama, jer se i sam kreće i
mijenja u vremenu i prostoru, postoji neuravnomjerenost spoznaja, mišljenja i ubjeĊenja. Jedno
od ubjeĊenja je da većina stanovnika svijeta ima predodţbu o drugaĉijoj pozadini vlastitog
porijekla - drugaĉiju od one za koje smatra ili je ubijeĊena da potiĉe. Takva ubjeĊenja otvorila su
put društvenim pojavama kojima se ugroţavaju prava, slobode pa i ţivoti "drugih i drugaĉijih".
Takva ubjeĊenja otvorila su put društvenim pojavama koje narušavaju prava, slobode, mir, sklad
ţivota - kako unutar, tako i izmeĊu društvenih zajednica širom svijeta. Ako je rijeĉ o idealu
„boljeg ţivota i svijeta‟, idealu „jednakosti i humanosti‟, uzmu li se u razmatranje skupocjeni
primjeri iz dalje prošlosti, svaki napor ĉovjeka za korak bliţe tom idealu, vrijedan je i nije bio
uzaludan.

"Sva ljudska bića raĎaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima"

"Sva ljudska bića raĊaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima" nije samo jedno od
naĉela Opće deklaracije o ljudskim pravima, kako se to obiĉno smatra, već je "genetski materijal"
ljudskog naslijeĊa. Naĉelo pomoći najslabijim ĉlanovima zajednice nalazi se na samom vrhu
liste i izraza poštovanja saĉuvanog u misli vodilji "svaki ţivot je svet i neprikosnoven", naĉela
koja će iz kulta prapoĉetaka svake vjere i vjerovanja biti ugraĊen u temelje vjere i vjerovanja
monoteistiĉkih religija; religija u kojima vjernici vjeruju u postojanje jednog Boga, jednog
univerzalnog, sveobuhvatnog boţanstva. O tome da postoje oni koji se nazivaju vjernicima
(poklonicima i sljedbenicima vjere), a da se ponašaju drugaĉije u odnosu na poštivanje onoga
zbog ĉega su postali vjernici, nije predmet spekulacije već upravo predmet i cilj da se potaknu na
razmišljanje, zdrav dijalog i pronalaţenje najboljih naĉina i rješenja da se općeneprihvatljive
pojave diskriminacije po bilo kojem osnovu, pojave nepoštivanja prava i sloboda doslovno svih
ţivih bića, pa tako drugih i drugaĉijih, preduprijede i sprijeĉe.
Mir u svijetu najveće je blago ĉovjeĉanstva. Cijena mira bila je uvijek u porastu nakon dugih
ratova u kojima su društva svijeta, uprkos jednostranim proglašenjima o pobjedi, i definitivno
bila na strani gubitnika. Odbrana vlastitih interesa koja je uvijek bila na prvom mjestu, vremenom
je ustupala prostor odbrani ljudskih prava i sloboda. Malim drţavama meĊunarodno pravo je
jedini jamac suverene jednakosti s velikima. Ukidanja svakog oblika dehumanizacije i
dikriminacije duţnost je i obaveza svih drţava i graĊana svijeta.

Liga naroda (Društvo naroda)

Liga naroda ili Društvo naroda, meĊunarodna je organizacija drţava svijeta osnovana nakon
Prvog svjetskog rata s ciljem odrţanja mira u svijetu. Liga Naroda zalagala se za razoruţanje, za
meĊunarodni sistem sigurnosti i rješavanje meĊudrţavnih problema mirnim putem, putem
pregovora. Navedeni ciljevi poĉetkom 20. stoljeća bili su velika novost. Do tada se smatralo da je
mir rezultat ravnoteţe snaga meĊu velikim silama. Naime, u tada je bilo nezamislivo postojanje
meĊunarodne organizacije koja će biti iznad drţavnih vlasti drţava širom svijeta. Liga naroda se
bavila ekonomskim pitanjima, pitanjima zdravlja širom svijeta, ropstva i trgovine opojnim
sredstvimaNaţalost, Liga naroda se nije bavila problemima koji su zadirali u interese velikih sila.
1930-ih godina poĉinju se pojavljivati prve pukotine koje su pokazale da je Liga naroda
nedorasla da zaustavi osvajaĉke pohode Italije, Japana i Njemaĉke. Zbog posljedica svoje
neuĉinkovitosti Liga naroda je nestala tokom Drugog svjetskog rata. Par mjeseci nakon završetka
Drugog svjetskog rata, s ciljem unapreĊenja meĊunarodne saradnje, pojavila se nova
meĊunarodna organizacija - Ujedinjene nacije.

Ujedinjene nacije

Na dan svog osnivanja ova meĊunarodna organizacija je imala 51 ĉlanicu, dok se trenutno pod
okriljem UN-a nalaze 193 ĉlanice. Predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt prvi je upotrijebio
termin "Ujedinje nacije" a oznaĉavao je savezniĉke drţave. Izraz je prvi put u sluţbenoj upotrebi
od 1. januara 1942. godine kada je 26 vlada potpisalo Atlantsku Povelju. 25. aprila 1945. godine
u San Francisku je zapoĉela Konferencija UN-a o meĊunarodnoj organizaciji a kojoj je
prisustvovalo 50 vlada i veliki broj nevladinih organizacija ukljuĉenih u izradu Povelje
Ujedinjenih naroda. Kao datum osnivanja UN-a smatra 24. oktobar 1945. godine kada je
sluţbeno ratifikovana Povelja od strane pet stalnih ĉlanica Vijeća sigurnosti: Francuske, Kine,
SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a i većine drugih 46 potpisnika.

Ujedinjene nacije imaju pet glavnih organa:

 Generalna skupština,
 Vijeće sigurnosti,
 Ekonomsko-socijalnog vijeća (ECOSOC),
 Sekretarijat i
 MeĊunarodni sud pravde

Ĉetiri od pet glavnih organa svoje sjedište imaju u glavnom sjedištu UN-a u New
Yorku. MeĊunarodni sud pravde nalazi se u Hagu, dok su druge velike agencije sa sjedištem u
uredima UN-a u Ţenevi, u Beĉu i u Nairobiju Ostale institucije UN-a nalaze se širom svijetu. Šest
sluţbenih jezika Ujedinjenih naroda koji se koriste u meĊuvladinim sastancima i koji su
zastupljeni u dokumentima UN-a
su: arapski, engleski, francuski, kineski, ruski i španski jezik. Na osnovu Konvencije o
privilegijama i imunitetima Ujedinjenih naroda, UN i njegove agencije su imune na zakone
zemalja u kojima djeluju, a obavezuju se i na nepristrasnost UN-a u odnosu na drţavu u kojoj
djeluju i drţave ĉlanice.

Pokret nesvrstanih

Pokret nesvrstanih je nastao kao odgovor pojedinih drţava na Blokovsku podjelu svijeta koja će
iznjedriti vrijeme kriza, nuklearnog naoruţavanja, prijetnje fiziĉkom opstanku ĉovjeĉanstva i
svjetskom miru u sjeni Hladnog rata. Pokret nesvrstanih meĊunarodni je pokret ĉije su ĉlanice
120 zemalja sa 17 zemalja promatraĉa, koje su sebe zvaniĉno smatrale nesvrstanim u jednan od
dva velika bloka, koji nisu bili samo politiĉki i ekonomski, već i militantno ustrojeni vojni
blokovi.

Za razliku od militarizovane politike velikih blokova u koje su se slijevale nezamislive sume

novca u oruţje i naoruţanje, Pokret nesvrstanih se fokusirao na politiku nacionalne borbe za
nezavisnost, iskorenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj, suprotstavljanje hegemonizmu,
kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu, što od poĉetka ustroja svog djelovanja ukazuje
na razvijenost politiĉke svijesti i visokog nivoa humanosti koja će biti daleko ispred vremena u
kojem se politika Pokreta nesvrstanih provodila. Pokret nesvrstanih predstavljao je 55%
stanovništva planete, većinu vlada svijeta i skoro dvije trećine ĉlanica Ujedinjenih nacija.

Svjetska vlada

Umjesto da vlade drţava širom svijeta budu na ĉelu razvoja i prosperiteta, vremenom su postale
koĉnice razvoja i prosperiteta. Zbog glomaznosti birokratskog aparata, naĉina djelovanja,
finansiranja, odluĉivanja, iste su postale samozadovoljne i trome, time i neunĉikovite. Sa
procesom neuĉinkovitosti, u smjeni generacija nestankom politike i politiĉara od formata koji će
svojim djelovanjem predstavljati bazu autoriteta, svijetom se brzo poĉinju razvijati politike
drugih ideja, koaliranja i udruţivanja u unije zasnovane na kulturnom, teritorijalnom,
monetarnom, politiĉkom, ekonomskom, pa i vjerskom principu i identitetu.

Ekonomski kolapsi, politiĉke i ekonomske krize kao i pandemija,stvorile su slabljenje jednih a

bogaćenje drugih, meĊu kojima su se pojedine grupe, korporacije i karteli u trci za
monopolomizdigli iznad drţava. Gdje je koncentracija moći tu je i novac, a gdje je novac,
nemoral i korupcija nisu daleko. Ko ima monopol ima novac i moć - što je u privredama
slobodnog trţišta današnjice postao glavni motiv razvoja, ali i zamajac krize u kojoj se na
poĉetku 21. stoljeća našla većina zemalja svijeta. 1% stanovništva u svojim rukama ima 90%
sveukupnog kapitala svijeta, ukupna imovina banaka je u stalnom porastu. Svijet je već u ovoj
fazi globalizma postao veliko ĉistilište radnih mjesta, nezaposlenost i siromaštvo rastu takvom
brzinom da nemali broj populacije svijeta još uvijek nema zdravstvene zaštite, pristup pitkoj vodi
i dovoljnim koliĉinama hrane.
Politika funkcionira drugaĉije od onoga kako bi mnogi graĊani svijeta htjeli. Globalnim
povezivanjem svijeta vijesti i informacije su postale dostupne svim graĊanima, izuzimajući one
koji ţive u drţavama autoritarnih reţima, reţima dikatature, izolacije i cenzure. Da se „dogaĊa
nešto neobiĉno‟ primjećuju i graĊani svijeta. Da se urušavanja pojedinih drţava i politiĉkih
sistema ne dešavaju zbog ljubavi i mira prema bliţnjem svome već zbog prirodnih resursa,
zgrtanja bogatstava, širenja monopola, ekonomske i politiĉke moći, u meĊuvremenu je postalo
mnogima jasno. Konaĉno, na to uveliko upućuje rijeĉnik kojim se koriste pojedini uticajni
politiĉari današnjice („Globalisti, Elitisti i dr.‟) ĉiji rijeĉnik je u obraćanju javnosti obogaćen
nazivima: Nova vlada, Novi poredak, Globalni reset, Povratak demokratije, Suverenost finansija,
Suverenost bankarskih korporacija, Vrijeme lobiranja, Svjetska vlast - domet i vrhunac
ĉovjeĉanstva, itd.

Da se prošlost ponavlja, samo u drugim oblicima, dokazuje politika Globalista, ali i povremeni
sluĉajevi koji upućuju na prikrivanje tragova svog djelovanja. Privlaĉnost rijeĉi 'o jednakosti
svijeta', prikrivene su namjerama i paradoksom da su ipak neki jednakiji u odnosu na druge, prije
svega u ostvarenju moćnih institucija i centara moći bez ne uvijek vidnog religijskog predznaka,
ali posve jasnog peĉata ekonomskog interesa i identiteta. Liga naroda, Pokret nesvrstanih i
Ujedinjene nacije mnogi nazivaju „Svjetskim vladama u pokušaju“. Imperijale i neoliberalne
teţnje, nestanak trgovine robljem i opojnim drogama kao i ratovi za premoć na strateškoj
geopolitiĉkoj ravni, uprkos dosadašnjoj politici prihvatanja svih meĊunarodnih konvencija za
veću humanost i bolji svijet, nisu zaustavljeni. Povrh svega, krize su naglašeno pojaĉane s
pojavom klimatskih promjena i pandemijom Kovid-virusa koji ostavljaju velikog traga u svim
društvima širom svijeta.

Svjetska vlada označava pojam zajedničkog političkog autoriteta za cijelo čovječanstvo,

stvarajući 'globalnu vladu i jednu državu'.

Trenutno ne postoji izvršna, zakonodavna, sudska, vojna ili ustavna vlast koja bi imala
nadleţnost nad cijelom planetom. Organizacija ujedinjenih nacija je ograniĉena više na
savjetovanu ulogu, njena svrha je podsticanje saradnje izmeĊu postojećih nacionalnih vlada, a ne
da vrši vlast nad njima.

Mnogi su oĉekivali da će UN i njegova pripadna tijela vremenom postajati nekom vrstom

“Svjetske vlade”, a nacionalne drţave sve više gubiti na vaţnosti. No, to se nije dogodilo.
Globalni ekonomski rast omogućen prije svega izostankom velikih ratnih sukoba poput onih u
Drugom svjetskom ratu, ali je u prvi plan iznjedrio uticaj i moć banaka i kartela, golemih multi-
nacionalnih kompanija. One su svojom veliĉinom i snagom danas nadrasle mnoge drţave. Drţave
su, pak, ostale osnovne jedinice organizacije svjetskog stanovništva, a njihove se vlade sve ĉešće
nalaze u ulozi posrednika izmeĊu interesa multi-nacionalnih kompanija i vlastitog naroda.
Ujedinjene nacije su primjetno izgubile na vaţnosti i sve je teţe dokazati da mogu da uĉine više
od ovoga što ĉine danas, što je i više nego nedovoljno.

Ujedinjene nacije su se tako našle na istom mjestu na kojem se nekoć nalašla Liga naroda
(Društvo naroda). Ujedinjene nacije pokazuju neuĉinkovitost i nedoraslost u rješavanju mnogih
pitanja i problema sa kojima se susreće meĊunarodna zajednica u vremenu globalizacije, u
vremenu kada svijet postaje veliko „planetarno selo“, u vremenu transnacionalizacije i
kozmopolitizacije nacionalnih drţava, prije i poslije pada Berlinskog zida, napada na WTC
Centar u Njujorku 11. septembra 2001., uticaja demografskih promjena, velikih migracija,
zakljuĉno sa najvećom krizom kapitalizma u povijesti.

Svjetska vlast - domet i vrhunac čovječanstva (Stephen Hawking)

U Royal Societyju u Londonu nakon što je primio poĉasni doktorat Imperial Collegea, Hawking
je rekao: „Mi jurimo vratolomnom brzinom prema Novom svjetskom poretku koji će eliminirati
mnoge zabrinutosti oko svjetske populacije. Tek kada doĊemo na ovo odredište, biće postignut
vrhunac ĉovjeĉanstva.”

Poziv za uvoĊenjem svjetske vlade, na ĉelu sa papom Franjom, kao veliki korak na putu prema
novom svjetskom poretku koji je prorokovan prije više od 2.000 godina, nije zagovarao samo
Stephen Hawking, već i bezbroj elitnih politiĉkih figura današnjice.

Ko vlada svijetom? (Noam Čomski)

U knjizi 'Ko vlada svijetom?' Noam Chomsky, vodeći svjetski intelektualac, u fokusu politike
Amerike nudi duboku analizu slabljenja ameriĉke moći i hegemonije, odnosno razvoja ameriĉke
politike nakon 11. 09. 2001., kao i opasnosti pretpostavljanja moći demokraciji i ljudskim
pravima. MeĊu politiĉkim bestselerima su mu knjige "Hegemonija ili opstanak", "Ko vlada
svijetom?" i "Globalno nezadovoljstvo".

'Skriveno lice UN-a : Prema novoj svjetskoj vladi', (Michel Schooyans)

„U atraktivnoj i intrigantnoj knjizi 'Skriveno lice UN-a : Prema novoj svjetskoj vladi' (2006),
raskidajući sa svim tabuima, Michel Schooyans pokazuje da su se Ujedinjeni narodi posljednjih
desetljeća popriliĉno udaljili od Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine.

Umjesto da štiti i promiĉe temeljna ljudska prava UN sada inzistira na vrlo promjenjivim
sporazumima što ovise iskljuĉivo o ideološkom kljuĉu otvarajući tako prostor homoseksualnim
brakovima, eutanaziji, kontroli raĊanja itd. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiĉu
takva stajališta te se vrše pritisci na drţave da usvoje zakone njima po volji.

Istodobno, koristeći se meĊunarodnim pravom, UN radi na piramidalnoj koncentraciji vlasti,

stvarajući tzv. novi svjetski poredak. Rastakajući tako suverenost nacija, UN se postavlja kao
svjetska naddrţava koja na sve više centraliziran naĉin nadzire informacije, zdravlje i graĊanstvo,
prirodna bogatstva, svjetsku trgovinu i sindikalne organizacije, konaĉno – i nadasve – pravo i
politiku.

Prokazujući navedene procese i ideologije koje im stoje u korijenu, autor poziva na ĉvrstu i ţurnu
reafirmaciju uloge graĊanskoga društva, na odbranu prava nacionalnih drţava te na ponovno
otkrivanje dostojanstva i temeljnih vrijednosti ljudske osobenosti.
Michel Schooyans je umirovljeni profesor Sveuĉilišta u Louvainu. Podruĉja njegova istraţivanja
su politiĉka filozofija, suvremene ideologije, populacijska politika. Ĉlan je Papinske akademije
za društvene znanosti (Rim), Kraljevskoga instituta za meĊunarodne odnose (Bruxelles), Instituta
za politiĉku demografiju (Pariz), Instituta za istraţivanje puĉanstva (Washington). Do sada je
napisao dvadesetak knjiga koje se bave društvenom problematikom.‟

Michel Schooyans „Skriveno lice UN-a : Prema novoj svjetskoj vladi'

https://issuu.com/verbum.hr/docs/skriveno_lice_una_final__1__w

Osvrt na sadrţaj knjige objavljen je pod naslovom "Nova ljudska prava"

(http://www.ktabkbih.net/hr/pod-povecalom/nova-ljudska-prava/18118)

Konvencije

MeĊunarodne konvencije nisu religije. Uprkos manjkavostima, pa i opasnostima: optuţbe za

uspostavu Vlade svijeta, meĊunarodne konvencije predstavljaju put „usaglašavanja i
standardizacije' prava, obiĉaja, tradicija, pogleda i 'ponašanja svih graĊana svijeta'.

Potpisivanje ovih vaţnih Konvencija, izraz je volje drţava svijeta, izraz je volje graĊana svijeta, u
cilju eliminisanja svih oblika nejednakosti i neravnopravnosti!, te diskriminacije na osnovu
razliĉitosti spola i uzrasta, politiĉke, vjerske, klasne ili rasne pripadnosti. O sve većim
ekonomskim razlikama na tom putu “standardizacije” piše se malo ili su javnosti svedene u
okvire teorija zavjere. Borba protiv svakog oblika diskriminacije, koja u svojoj osnovi predstavlja
izraz moći, samo zato što neko ima plavu ili crnu kosu, plave ili crne oĉi, ideologizacija je
temeljnog ljudskog prava da se "sva ljudska bića raĊaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i
pravima", od ĉaga profitiraju mnoga društva i pojedinci (sa njima i zajednica svijeta) u kojima je
netrpeljivost, diskriminacija i nejednakost, po bilo kojoj osnovi, još uvijek uobiĉajena praksa.

Svaka konvencija, deklaracija, zakon i zakonski akt, u povijesti ĉovjeĉanstva predstavlja proces
humanizacije i potvrdu postojanja neprihvatljivih pojava koje su postale opterećenje daljeg
razvoja društva, ali i potvrdu postojanja volje da se „pitanja koja ometaju taj razvoj‟ pravno urede
i riješe.

Nastanak i razvoj demokratske misli i demokratije, prava, pravne misli i pravne drţave, od antike
do danas, nastanak Ujedinjenih nacija, (osnovanih 24. oktobra 1945. godine), te Opće deklaracije
o ljudskim pravima (usvojene od skupštine Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine),
uticao je na ustanovljene institucionalnih pravnih okvira s ciljem unapreĊenja meĊunarodne
saradnje - odrţavanja meĊunarodnog mira i sigurnosti, promovisanje ljudskih prava, jaĉanje
društvenog i ekonomskog razvoja, zaštite ţivotne sredine, te pruţanja visokih standarda
humanitarne pomoći u sluĉajevima gladi, prirodnih katastrofa i oruţanih sukoba - na
meĊunarodnoj ravni. Većina drţava svijeta (193 danas) ĉlanice su i sljedbenice politike
meĊunarodne organizacije Ujedinjenih nacija kao i potpisnice njenih i mnogih drugih
meĊunarodnih akata i konvencija. Razlozi pojava da se i ovdje, sliĉno kao sa sljedbenicima
religija, mnoge drţave ne pridrţavaju onoga što je dogovoreno i potpisano, naravno, leţi u
razliĉitosti interesa drţava - ĉlanica Ujedinjenih nacija.

MeĎunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

Rezolucijom Generalne skupštine 2106 A (XX) od 21. decembra 1965., Konvencija o ukudanju
svih oblika rasne diskriminacije usvojena je i otvorena za potpis i ratifikaciju, a u skladu sa
ĉlanom 19 . UN stupila je na snagu 4. januara 1969. godine.

(U ovoj konvenciji izraz "rasna diskriminacija" odnosi se na svako razlikovanje, iskljuĉivanje,

organiĉavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi, boji, precima, nacionalnom ili
etniĉkom porijeklu koji imaju za svrhu ili za rezultat da naruše ili da kompromitiraju priznavanje,
uţivanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava ĉovjeka i osnovnih sloboda na politiĉkom,
ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili u svakoj drugoj oblasti javnog ţivota.)

Drţave ĉlanice ove konvencije,

Smatrajući da se Povelja Ujedinjenih naroda, temelji na principima dostojanstva i jednakosti svih

ljudi i da su se sve drţave ĉlanice obavezale da rade, zajedno i posebno, u suradnji s
Organizacijom, u svrhu postizanja jednog od ciljeva Ujedinjenih naroda, tj. da razvijaju i
podstiĉu opće i stvarno poštovanje prava ĉovjeka I osnovnih sloboda za sve, bez obzira na rasu,
spol, jezik ili vjeru,

Smatrajući da Opća deklaracija o pravima ĉovjeka proklamira da se svi ljudi raĊaju slobodni i
jednaki po dostojanstvu i pravima i da se svako moţe koristiti svim pravima i svim slobodama
navedenim u njoj, bez ikakve razlike, naroĉito u pogledu na rasu, boju ili nacionalno porijeklo,

Smatrajući da su svi ljudi jednaki pred zakonom i da imaju pravo na podjednaku zaštitu zakona
od svake diskriminacije i svakog podsticanja na diskriminaciju,

Smatrajući da su Ujedinjeni narodi osudili kolonijalizam i svako vršenje segregacije i

diskriminacije koje ga prate u bilo kom obliku i na bilo kom mjestu da postoje i da je Deklaracija
o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima od 14. decembra 1960. (Rezolucija
1514/XV/Generalne skupštine) potvrdila i sveĉano proklamirala potrebu njegovog brzog i
bezuvjetnog okonĉanja,

Smatrajući da Deklaracija Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, od 20.
novembra 1963. (Rezolucija 1904/XVIII/Generalne skupštine) sveĉano potvrĊuje potrebu brzog
ukidanja svih oblika i svih pojava rasne diskriminacije u svim dijelovima svijeta i osiguranja
razumijevanja i poštovanja dostojanstva ljudske liĉnosti,

Uvjerene da je svaka doktrina o superiornosti zasnovanoj na razlici izmeĊu rasa nauĉno laţna, za
osudu sa moralne taĉke gledišta i socijalno nepravedna i opasna i da ništa ne bi moglo opravdati,
ma gdje to bilo, rasnu diskriminaciju, ni teoretski ni praktiĉno,
Ponovno potvrĊujući da diskriminacija meĊu ljudima po osnovi rase, boje ili etniĉkog porijekla
predstavlja smetnju prijateljskim i miroljubivim odnosima meĊu narodima i da moţe da naruši
mir i sigurnost meĊu narodima, kao i skladnu koegzistenciju graĊana iste drţave,

Uvjerene da je postojanje rasnih prepreka neprimjereno s idealima svakog ljudskog društva,

Zabrinute pojavama rasne diskriminacije koje postoje još u nekim krajevima svijeta, kao i
politikama vlada koje se zasnivaju na rasnoj superiornosti ili mrţnji kao što je politika aparthejda,
segregacije ili odvajanja,

Riješene da poduzmu sve potrebne mjere radi brzog ukidanja svih oblika i svih pojava rasne
diskriminacije da sprijeĉe i da se bore protiv rasistiĉkih doktrina i prakse kako bi potpomogle
razumijevanje meĊu rasama i izgradile meĊunarodnu zajednicu osloboĊenu svih oblika rasne
segregacije i diskriminacije,

Imajući u vidu Konvenciju o diskriminaciji u oblasti zaposlenja i zanimanja koju je MeĊunarodna

organizacija rada usvojila 1958. godine, i Konvenciju o borbi protiv diskriminacije u oblasti
nastave koju je usvojila Organizacija ujedinjenih naroda za prosvjetu, nauku i kulturu 1969.
godine,

U ţelji da provedu u ţivot principe koji su navedeni u Deklaraciji Ujedinjenih naroda o ukidanju
svih oblika rasne diskriminacije i da osiguraju što je moguće brţe usvajanje praktiĉnih mjera u tu
svrhu,

Ĉlan 2.

1. Drţave ĉlanice osuĊuju rasnu diskriminaciju i obavezuju se da svim odgovarajućim

sredstvima i bez odgode provode politiku koja teţi da ukine svaki oblik rasne
diskriminacije i da potpomaţu razumijevanje izmeĊu svih rasa, i u tu svrhu:

(a) Svaka drţava ĉlanica obavezuje se da ne poĉini nikakvo djelo rasne diskriminacije ili ne vrši
rasnu diskriminaciju protiv osoba, grupa osoba ili ustanova kao i da postupa tako da se sve javne
vlasti i javne, nacionalne i lokalne ustanove pridrţavaju ove obaveze;

(b) Svaka drţava ĉlanica obavezuje se da ne podstiĉe, brani ili podrţava rasnu diskriminaciju
koju provodi bilo kakva osoba ili organizacija;

(c) Svaka drţava ĉlanica treba da poduzme efikasne mjere radi ponovnog razmatranja nacionalne
i lokalne vladine politike i izmjene, ukidanja ili poništenja svakog zakona i svakog propisa koji
ima svrhu da uvede rasnu diskriminaciju ili da je ovjekovjeĉi tamo gdje ona postoji;

(d) Svaka drţava ĉlanica treba da svim odgovarajućim sredstvima, ukljuĉujući, ukoliko to
okolnosti zahtijevaju, zakonske mjere, zabrani rasnu diskriminaciju koju provode osobe, grupe ili
organizacije, kao i da je okonĉa;
(e) Svaka drţava ĉlanica obavezuje se da potpomaţe, u tom sluĉaju višerasne integracionistiĉke
organizacije i pokrete i druga sredstva u svrhu ukidanja prepreka izmeĊu rasa kao i da se bori
protiv onoga što teţi da ojaĉa rasnu podjelu.

2. Drţave ĉlanice poduzet će, ako okolnosti to zahtijevaju, na socijalnoj, ekonomskoj,

kulturnoj i ostalim oblastima, posebne i konkretne mjere za odgovarajuće osiguranje
razvoja ili zaštite izvjesnih rasnih grupa ili pojedinaca koji pripadaju ovim grupama u
svrhu jamĉenja pod uvjetima jednakosti, punog ostvarenja prava ĉovjeka i osnovnih
sloboda. Ove mjere ne mogu ni u kom sluĉaju imati za rezultat odrţanje nejednakih ili
razliĉitih prava za razne rasne grupe, kada se postignu ciljevi zbog kojih su ove mjere bile
poduzete.

Ĉlan 3.

Drţave ĉlanice osuĊuju posebno rasnu segregaciju i apartheid i obavezuju se da sprjeĉavaju,

zabranjuju i ukidaju na teritorijama pod njihovom jurisdikcijom svaku praksu ove prirode.

Ĉlan 4.

Drţave ĉlanice osuĊuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili
teorijama zasnovanim na superiornosti neke rase ili grupe osoba izvjesne boje ili izvjesnog
etniĉkog porijekla ili koje ţele da opravdaju ili podrţe svaki oblik rasne mrţnje ili diskriminacije;
one se obavezuju da usvoje bez odgode pozitivne mjere koje imaju svrhu da ukinu svako
podsticanje na takvu diskriminaciju, ili na svako djelo diskriminacije, i, u tu svrhu, vodeći raĉuna
o principima navedenim u Općoj deklaraciji o pravima ĉovjeka i o pravima koja su izriĉito
navedena u ĉlanu 5. ove konvencije, one se naroĉito obavezuju:

(a) da utvrde kao kriviĉno djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mrţnji,
svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanja na takva nasilja,
uperenih protiv svake rase ili svake grupe osoba druge boje ili drugog etniĉkog porijekla, kao i
pruţanje pomoći rasistiĉkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje;

(b) da izjave da su nezakonite i da zabrane organizacije kao i aktivnosti organizirane propogande

i svaki drugi tip propagandne aktivnosti koji podstiĉu na rasnu diskriminaciju i koji je pomaţu
kao i da izjave da je uĉešće u ovim organizacijama ili u njenim aktivnostima zakonom kaţnjivo
djelo;

(c) da ne dopuste javnim vlastima niti javnim nacionalnim ili lokalnim ustanovama, da podstiĉu
na rasnu diksriminaciju ili da je pomaţu.

Ĉlan 5.

Prema osnovnim obavezama navedenim u ĉlanu 2. ove konvencije, drţave ĉlanice obavezuju se
da zabrane i da ukinu rasnu diskriminaciju u svim njenim oblicima i da jamĉe pravo svakome na
jednakost pred zakonom bez razlike na rasu, boju ili nacionalno ili etniĉko porijeklo, naroĉito u
pogledu uţivanja sljedećih prava:
(a) prava na jednak postupak pred sudovima i svakim drugim sudskim organom;

(b) prava na sigurnost osoba i zaštitu drţave od nasilja i zlostavljanja bilo od strane vladinih
sluţbenika, bilo od svake osobe, grupe ili ustanove;

(c) politiĉkih prava, naroĉito prava uĉešća na izborima, prava glasa i kandidature - prema sistemu
općeg i jednakog prava glasa, prava uĉestvovanja u vladi kao i u upravljanju javnim poslovima,
na svim nivoima, i prava pristupa, pod jednakim uvjetima, javnim funkcijama;

(d) ostalih graĊanskih prava, naroĉito:

(i) prava da se slobodno kreću, izaberu boravišta u jednoj drţavi;

(ii) prava da napuste svaku zemlji, podrazumijevajući i svoju i pravo povratka u svoju zemlju;

(iii) prava na narodnost;

(iv) prava na sklapanje braka i izbora supruţnika;

(v) prava svake osobe na vlasništvo, kao pojedinca ili u zajednici;

(vi) prava na nasljeĊivanje;

(vii) prava na slobodu misli, savjesti i vjere;

(viii) prava na slobodu mišljenja i izraţavanja;

(ix) prava na slobodu miroljubivog zbora i udruţivanja;

(e) ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, naroĉito:

(i) prava na rad, na slobodan izbor rada, na praviĉne i zadovoljavajuće uvjete rada, na zaštitu u
sluĉaju nezaposlenosti, na jednaku zaradu za jednak rad, na praviĉnu i zadovoljavajuću nagradu;

(ii) prava na osnivanje sindikata i uĉlanjivanje u iste;

(iii) prava na stan;

(iv) prava na zdravlje, lijeĉniĉku pomoć, socijalno osiguranje i korištenje socijalnih sluţbi;

(v) prava na obrazovanje i struĉno osposobljavanje;

(vi) prava uĉešća, pod jednakim uvjetima, u kulturnim aktivnostima;

(f) prava pristupa na sva mjesta i sluţbe namijenjene javnoj upotrebi, kao što su prijevoz, hoteli,
restorani, kafane, priredbe i parkovi.
Ĉlan 6.

Drţave ĉlanice osigurat će svakoj osobi pod njihovom jurisdikcijom stvarnu zaštitu i pravo na
ţalbu pred nacionalnim sudovima i ostalim drţavnim nadleţnim organima protiv svih djela rasne
diskriminacije koja bi, suprotno ovoj konvenciji, povrijedila njena individualna prava i njene
osnovne slobode kao i pravo da od ovih sudova traţi zadovoljenje ili pravednu i odgovarajuću
naknadu za svaku štetu koju bi mogla da joj nanese takva diskriminacija.

Ĉlan 7.

Drţave ĉlanice obavezuju se da poduzmu hitne i efikasne mjere, naroĉito u oblasti nastave,
odgoja, kulture i informacije u svrhu borbe protiv predrasuda koje vode rasnoj diskriminaciji i
potpomaganju razumijevanja, tolerancije i prijateljstva meĊu narodima, rasnim ili etniĉkim
grupama, kao i unaprjeĊenje ciljeva i principa Povelje Ujedinjenih naroda, Opće deklaracije o
pravima ĉovjeka, Deklaracije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i
ove konvencije.*

(*https://unmik.unmissions.org/sites/default/files/regulations/05bosniak/BRacialdiscrimination.p
df)

Crno razdoblje kolonijalizma i aparthejda

Spoznaja da na svijetu postoje predjeli bogati radnom snagom, sirovinama, zlatom i zaĉinima
postala su atraktivna i primamljiva zemljama koje su vapile za usponom na skali razvoja, moći i
uticaja. Novi svijet bio je ostvarenje snova i mogućnosti općeg razvoja Starog svijeta. Geografska
otkrića su uvijek bila osnovom znaĉajnog razvoja (bogaćenja i pol.uticaja) ne samo za Evropu
već i za ostale dijelove svijeta da će kolonijalizam – brutalnom eksploatacijom resursa drugih
zemalja uz stvaranje novih trţišta - uveliko uticati na sveukupni politiĉki, ekonomski, filozofski,
duhovni, demografski i sociološki razvoj ĉovjeĉanstva.

Pojam kolonizacije treba razlikovati od pojma kolonijalizma. Kolonizacija podrazumijeva

naseljavanje svijeta još od vremena najstarijih seoba naroda koja kreću s afriĉkog kontinenta. Pod
kolonijalizmom podrazumijeva se odnos vladavine izmeĊu kolonizatora i koloniziranih, voĊene
iskljuĉivo interesima kolonizatora s ideologijom o vlastitoj kulturnoj nadmoći. Kolonijalisti su
najĉešće bili pripadnici „Bijele rase‟. Kolonijalno razdoblje je bila dobro uhodana mašinerija
izrabljivanja cijelih društava, do te mjere, da je tokom cijelog kolonijalnog razdoblja bila
“obaveza Bijele rase da „civilizira‟ kulturno „zaostale‟ narode. Kolonijalnim razdobljem smatra
se epoha novovjekog kolonijalizma od otkrića Amerike 1492. do kraja 2. svjetskog rata 1945.
godine. Ovo je tijesno povezano s nastankom i razvojem kapitalizma, dok ideologija i praksa
kolonijalizma doţivljava svoj vrhunac kroz imperijalizam.”

“Apartheid je naziv za sistem rasne segregacije koji je nakon pobjede burske Nacionalistiĉke
stranke na izborima 1948. godine uveden kao sluţbena politika Juţnoafriĉke Republike. Njime je
stanovništvo Juţne Afrike podijeljeno na bijelce, crnce, Indijce i "obojene" (mulate), s time da su
jedino bijelci imali puna politiĉka prava. U vrijeme politike Apartheida stvarana su podruĉja koja
nisu bila dostupna crncima, već samo bijelcima, te su odvojeni dijelovi autobusa, parkova, ĉak i
posebne klupe za bijelce i "obojene". Bantustani su bili teritoriji dodijeljeni crnaĉkom
domorodaĉkom stanovništvu od strane bijelih vlastodrţaca za vrijeme apartheida po nekadašnjoj
Juţnoafriĉkoj Uniji i Namibiji. Taj sustav, stvoren pod snaţnim utjecajem rasizma i
protestantskog fundamentalizma, s vremenom je izazivao sve ţešći otpor većinskog crnaĉkog
stanovništva, a na JAR navukao antipatije cijele meĊunarodne javnosti. Pod vanjskim i
unutrašnjim pritiscima, apartheid se poĉeo postupno ukidati 1980-ih, da bi u potpunosti bio
ukinut nakon godine 1994. godine dolaskom Nelsona Mandele na vlast.”

Mada je širom svijeta došlo do zabrane ropstva, trgovine ljudima, izrabljivanja tuĊih resursa,
djece i djeĉijeg rada, kolonijalizam - kao sistem izrabljivanja - samo je mijenjao metode, oblike i
sredstva i još uveliko je prisutan i rasprostranjen širom svijeta.

______________________

1865. Poslije građanskog rata ukinuto ropstvo u SAD-u.

1866. Ujedinjeni narodi donose Deklaraciju o ljudskim pravima kojom se zabranjuje
ropstvo i trgovina ljudima.
1867. Evropska konvencija o zaštiti temeljnih ljudskih prava: "Niko se ne smije držati u
ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. Niko se ne smije prisiljavati na prisilan
rad."(Dopunska Konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse
sličnih ropstvu, Ženeva 4. septembar 1956. godine; Konvencija o ukinuću prinudnog rada
(br. 105) Međunarodne organizacije rada usvojenom u Ženevi 25. juna 1957. godine.

MeĎunarodna konvencija o pravima djece

"Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta."

(Fjodor Dostojevski)

Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine usvojila je Konvenciju o
pravima djeteta, meĊunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelome svijetu.
Konvenciju je potpisalo 196 drţava.

Pored ljudi u trećoj dobi i ţena, djeca su najslabija ljudska bića u društvu. Mentalno, fiziĉki i
materijalno. Ne odluĉuju o tome da li će biti roĊeni zdravi ili bolesni, s oboljenjima, genetskim
anomalijama ili bez anomalija. Djeca se ne raĊaju svojom voljom, ne odluĉuju gdje i kada će biti
roĊeni, koje vjere, koje boje koţe, kose ili oĉiju će biti roĊeni. Zdravom razvoju svakog djeteta
neophodna je njega, ljubav i zaštita. Upravo zbog toga što su djeca najslabija, nad njima se
provode i manifestuju najĉešći oblici mobinga, maltretiranja, ugnjetavanja i iskorištavanja. Svi ti
i mnogi drugi pojavni oblici, koji se dogaĊaju u krugu porodice, u krugu poznatih, bolesnih i
nastranih, školskih i socijalnih institucija, vjerskih ustanova, ustanova koje imaju ulogu njege
“oboljelih, bolesnih i od društva odbaĉenih” - u kojima završavaju ĉak i djeca normalnog
zdravlja i ponašanja, utjecali su na neophodnost uspostave pravne zaštite. (Dopunska)
Konvencija o zabrani najgorih oblika djeĉjeg rada donesena je 1999.g.

(https://www.unicef.org/croatia/konvencija-o-pravima-djeteta)

Majčinsko pravo
Da svijet nije bio ureĊen, koliko je uprkos svim manjkavostima ureĊen danas, upućuju pojavni
oblici boljeg ureĊenja društva i svijeta u prošlosti – od pojave organizovanja ekonomskih,
politiĉkih i vjerskih institucija, reformacija, revolucija, svjetskih kriza, muziĉkih i ekoloških
pokreta, tomova literature.

Pomenimo pojavu "Majĉinskog prava" ("Das Muterrecht", 1861.), Johanna Jakoba Bachofena
(1815-1887), švicarskog pravnika, suca i profesora rimskog prava na bazelskom sveuĉilištu koji
je napisao knjigu religijske i pravne prirode, koja će se preko noći naći u vodama svjetskih
kontroverzi vezanih za pitanje matrijarhata. Knjiga poĉinje opisom bivstvovanja i uroĊenog prava
majke (ţene) sa ustaljenim obiĉajima antiĉkog doba, prije svega obiĉajima naroda Likijaca koji
su od svih “najjasniji i najvrijedniji”. “Likijci, po izvještajima Herdota, svoju djecu nisu nazivali
kao Heleni, po ocu, već iskljuĉivo po majci, ĉime su sve geneaološke navode u nizu prednosti i
nasljedstva predaka ocjenjivane iskljuĉivo po majci. Nikola od Damaska će uokviriti te navode
istiĉući iskljuĉivo pravo naslijedstva kćeri, koje je on po osnovama nepisanog Likijskog
obiĉajnog prava koje je - po Sokratovoj definiciji o Boţanstvu - dato i samo vodi od njega”.

Zbog toga što je napisana misao ovog uvaţenog profesora ostala u ušima javnosti, vrijedi je
ponoviti: “Ne sluĉajnost već sistem, ne samovolja već nuţna potreba su kljuĉne i ako se
zakoraĉi protiv toga, a svaki utjecaj pozitivnog zakonodavstva izriĉito bude uskraćen,
pretpostavka o beznaĉajnoj anomaliji gubi i najmanji privid opravdanja. Helensko-rimskom
principu naslijeĊa po ocu, pridruţuje se porodiĉni zakon koji je potpuno suprotan u svojoj osnovi
i u svom formiranju, a uporeĊujući to, posebnosti svakog od njih stavljaju se u taĉku još veće
svjetlosti. Ovo stanovište potvrĊuje otkriće srodnih stavova drugih naroda. Iskljuĉivo pravo
nasljedstva kćeri prema zakonu Likijaca, odgovara jednako iskljuĉivoj duţnosti alimentacije
kćeri prema afirmiranoj strani roditelja po egipatskom obiĉaju, o ĉemu je svjedoĉio
Diodor...Majĉinsko pravo ne pripada odreĊenom narodu, već prije pripada odreĊenom kulturnom
nivou.”

OVO JE MUŠKI SVIJET

(It's a Man's World, James Brown)

James Brown - It's A Man's Man's Man's World (Official Video)

https://www.youtube.com/watch?v=H77fRz1rybs

Ovo je muški svijet, ovo je muški svijet

Ali od njega ne bi bilo ništa, ništa bez ţene ili djevojke

Znaš, muškarac je napravio automobile da nas voze po putu

Muškarac je napravio vlak za prevoz teških tereta
Muškarac je napravio elektriĉno svjetlo da nas izvede iz mraka
Muškarac je napravio ĉamac za vodu, kao što je Noa napravio barku

Ovo je muški, muški, muški svijet

Ali od njega ne bi bilo ništa, ništa bez ţene ili djevojke
Muškarac razmišlja o djevojĉicama i djeĉacima
Muškarac ih usrećuje jer muškarac im pravi igraĉke
A nakon što je ĉovjek stvorio sve, sve što moţe
Znaš da muškarac pravi novac da bi kupovao od drugog muškarca

Ovo je muški, muški, muški svijet

Muškarcu treba ţena, muškarac mora imati ţenu

Treba mu ţena ili devojka, treba mu ţena

Muškarac stvara sve što moţe

Ali ţena ĉini muškarca boljim
Muškarcu je potrebna ţena
Muškarac misli o svemu o ĉemu moţe

Ali novcem ne moţe kupiti ljubav

Suoĉi se s ĉinjenicom, moraš se suoĉiti s ĉinjenicom

Muškarcu je potrebna ţena
Potrebna mu je ţena ili devojka
Muškarcu je potrebna ţena…

Ovo je muški svijet

Ali to ne bi bilo ništa, ništa,
Niti jedna sitnica, bez ţene ili djevojke

Izgubio se u divljini
Izgubio se u gorĉini, izgubio se ...

Luciano Pavarotti, James Brown - It's A Man's Man's Man's World

https://www.youtube.com/watch?v=GaB9F3R9cIY

MeĎunarodna konvencija o pravima žena

"... puni i cjeloviti razvoj zemlje, dobrobit svijeta i zaloga na putu mira zahtijevaju maksimalno
sudjelovanje žena pod jednakim uvjetima s muškarcima na svim poljima."

Periodiĉnim izvještavanjem od strane drţava ĉlanica Ujedinjenih nacija, o stanju ljudskih prava,
utvrĊeno je da su ţene posebno pogoĊene odnosno diskriminirane u ostvarivanju svojih ljudskih
prava. UN je 1967. godine na Općoj skupštini 7. novembra 1967. donio Deklaraciju o uklanjanju
diskriminacije ţena na deklarativnom nivou, bez ugovorne obaveze za drţave ĉlanice UN-a. Iako
je Deklaracija predstavljala samo izjavu o moralnim i politiĉkim namjerama, bez ugovorne snage
sporazuma, njena izrada je bio svejedno teţak proces. Ĉlan 6., koji se tiĉe jednakosti u braku i
porodici, i ĉlan 10., koji se odnosi na zapošljavanje, pokazali su se posebno kontroverznima, kao
i pitanje da li bi Deklaracija trebala traţiti ukidanje zakona koji nastavljaju diskriminaciju ili
njihovu izmjenu.

Radi većeg uticaja na poboljšanje prava ţena Ujedinjene nacije su na Općoj skupštini doniijele
Deklaraciju o uklanjanju diskriminacije ţena
(https://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/text/econvention.htm) koja definiše meĊunarodne
norme za osiguranje jednakih prava ţena i muškaraca. Konvencija o eliminaciji svih oblika
diskriminacije nad ţenama, poznata i pod nazivom Ţenska konvencija, usvojena je na Generalnoj
skupštini Ujedinjenih nacija 18. decembra 1979. godine. Stupila je na snagu 3. septembra 1981.
godine, a potpisalo ju je 90% ĉlanica Ujedinjenih nacija.

Pamfletom Olympe de Gouges, „Deklaracijom o pravima ţene i graĊanke“, kao općem pozivu
ţenama da se bore za svoja prava, prava na graĊanstvo koje su zasluţile u jednakoj mjeri kao i
muškarci smatra se pozivom na razmatranje doprinosa ţena općem razvoju ĉovjeĉanstva sa
elementima aktivnog ukljuĉivanja ţena u javni društvenopolitiĉki ţivot. Mada muškarci danas
rade 45 sati u sedmici, pa i manje, radno vrijeme ţena, majki i domaćica, traje i po 65 sati u
sedmici, pri ĉemu su uskraćene ne samo u pravima, već u nagradi i zaslugama u sistemu
vrednovanja njihovog rada. Problem nije novuum, već stari znanac koji traje od vremena starijeg
paleloita i poĉetka neolita (od 40.000 do 10.000 g. p.n.e.), dakle, od vremena matrijarhata pa sve
do danas. Umjesto nagrade i priznanja najvišeg nivoa (stvarno i u praksi), uprkos svim svojim
zaslugama, zaslugama raĊanja, brige i odgoja djece, ĉast uzorima i izuzecima, u mnogim
društvima svijeta nije riješeno pitanje konaĉnog statusa ţene. Status ţene ne sadrţi samo potrebu
rješavanja teorijsko-pravnom regulativom, (pitanje genetske uslovljenosti
imovinskopravnog naslijeĊa i vlasništva, kao i prestanka istog), već više praksu općeg
prihvatanja ţene, jednog od stubova porodice, kao ravnopravnog ĉlana društva, po svim pitanjima
koja se tiĉu i koja sadrţi općeprihvaćena Konvencija o pravima ĉovjeka.

Svaka drţava svijeta potpisnica Konvencije o pravima ĉovjeka, ako ţeli i stvarno biti akceptirana
kao ravnopravni ĉlan svjetske zajednice izgraĊene na naĉelima prava, mora se tako i ponašati.
Mora biti ureĊena kao pravna drţava. Pristupanje ĉlanstvu ne znaĉi samo puko prihvatanje
obaveza bez praktiĉnog odnosa i ponašanja u skladu sa obavezama i pravima već prihvaćene
Konvencije.

(http://www.vladars.net/sr-SP-
Cyrl/Vlada/centri/gendercentarrs/Documents/CEDAW_308094062.pdf)

GraĎanska kultura i odgoj

Nepoštivanje ljudskih prava i sloboda ima više lica. Upravo zato, što su širom svijeta najslabiji
najĉešće ţrtve nepoštovanja istih, one se tiĉu svih nas, kulture svijesti svakog pojedinca kao
graĊanina svijeta.

Rasizam, kao ideologija nepoštivanja ljudskih prava i sloboda, rezultira ponašanjima i

postupcima koji povreĊuju svijest i savjest ĉovjeĉanstva , povreĊuju dostojanstvo drugih i
drugaĉijih, da su kao ljudska bića po kulturi, boji koţe, vjere, vjerskih i politiĉkih uvjerenja
manje vrijedna, do granica kojim se ugroţava njihovo dostojanstvo, njihove slobode i prava -
ukljuĉujući pravo na na ţivot. Ono što je rasizam u (zamišljenim) granicama teorije i prakse o
superiornosti rasa, rasne segregacije prema ljudskim bićima, to su teorija i praksa fašizma,
nacizcma, nacionalizma, šovinizma i vjerskog šovinizma.

Borba protiv svakog pojedinaĉno navedenog oblika koji povreĊuje dostojanstvo i ugroţava prava
ljudi – klasificiranih, time oznaĉenih i disikriminiranih kao „drugi i drugaĉiji‟ – borba protiv svih
pojava i pojavnih oblika ponašanja koji povreĊuju svijest i savjest ĉovjeĉanstva, obaveza je
svakog ĉovjeka u odbrani odrţanja osobne i kolektivne politiĉke higijene, svijesti i dostojanstva
ĉovjeĉanstva, u skladu sa Općom deklaracijom o ljudskim pravima, zakonom propisanih i
zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

O ulozi i vrijednostima obrazovanja nije potrebno posebno naglašavati. Obzirom da se svijet ne

nalazi samo na vremenskoj već i razdjelnici digitalnog doba, tim više je neophodnije ukazati na
krajnosti i posljedice pojedinih procesa koji uveliko utiĉu na odnose i opći razvoj svakog
društva: od mortaliteta i nataliteta, sistema globalne raspodjele rada, generacijskog odliva znanja
i radne snage, starenja stanovništva i u vezi s tim, sve većeg problema popunjavanja penzionih
fondova kao problema osiguranja kvalitete ţivota generacija u trećoj dobi, itd. Usljed procesa
globalizacije koji se ubrzanim korakom šire svijetom, isti je suoĉen s povećanjem konfliktnog
potencijala: usljed razlika obrazovnih programa i sistema obrazovanja, koji najdirektnije utiĉu na
domet razvoja svijesti , poimanja, znanja i spoznaja; usljed razlika u definiranju apsolutnih istina,
historije i historijskih tokova, uticaja na osjećaje i ponašanja u vrijeme globalne digitalizacije,
svijet je suoĉen s problemom ujednaĉavanja istih s bitnom napomenom cilja i vrijednosti tog
ujednaĉavanja. Kao što je u matematici nepobitna istina da je 1+1=2, i ona je širom svijeta uvijek
ista, u kontekstu istog, neophodna je potreba standardizacije u oblasti obrazovanja i programa
obrazovanja. Zbog razliĉitosti razvoja kultura, prava, obiĉajnih, tradicijskih i jeziĉkih barijera,
umjesto predmeta i programa obrazovanja - koji se već provode i upraţnjavaju na drugim
mjestima i institucijama - mnogim društvima vidno nedostaju programi obrazovanja iz oblasti
graĊanske kulture i odgoja, kao što vidno nedostaju programi obrazovanja iz oblasti ekološke
kulture i s tim u vezi svijesti, ponašanja i ophoĊenja prema okolini i svijetu kojeg je ljudska vrsta
jedan, ali znaĉajan dio.

Kultura održanja zdravlja i ravnoteže homo- i ekodiverziteta

(Diverzitet, razliĉitost, raznovrsnost, raznorodnost, raznolikost)

Kultura odrţanja zdravlja i ravnoteţe ne samo eko- već i homodiverziteta, pitanje je odrţanja i
opstanka (raznolikosti) vrsta.

Pojam diverziteta je opširan i moţe se posmatrati kroz razliĉite prizme kao:

-Hemijska raznolikost (hemija), mjera strukturne raznolikosti molekula ili sinteze

-Sociološka raznolikost (sociologija), koncept razlikovanja karakteristika grupa koje formiraju

identitet
-Tehnološka raznolikost (tehnologija), strategija za povećanje pouzdanosti kroz raznolikost

-Biološka raznolikost (biologija), raznolikost vrsta i ekosustava

-Socijalna raznolikost, kulturna raznolikost

-Neurodiverzitet, neurobiološke razlike kao ljudska dispozicija, itd...

Sredina u kojoj ţivimo (zemlja, voda, zrak) postala je opterećena otrovima, kemikaljama,
pesticidima, ugljendioksiodom, atomskim otpadom i smećem, da je zbog svoje zagaĊenosti (i
neadekvatnog ponašanja) već dovela do ozbiljnih poremećaja i oštećenja koja su uzrok trajnog
nestanaka mnogih vrsta, još znaĉajnije, ošterećenja i nestanka koje traje uz pisanje ovih redova.
Planeta Zemlja je jedna i jedina domovina svih poznatih vrsta koje je nastanjuju. Druge, na kojoj
bi ţivot bio moguć, nemaju. Naţalost, ljudska vrsta se ponaša tako kao da već ima drugu,
rezervnu planetu. Planeta Zemlja se sastoji od 30 procenata kopna i 70 procenata vodenih
površina, od kojih je tek 2 procenta ĉiste vode za piće.

Nestankom gleĉera uslovljenih klimatskim promjenama, ali i neposrednim naĉinom ponašanja i

stilom ţivota ĉovjeka, vode za piće je sve manje. Već u vremenu u kojem ţivimo veliki broj je
onih koji na raspolaganju nemaju dovoljno pitke vode. Rastom nivoa mora mnoge zemlje su
suoĉene s problemom nestanka priobalnih dijelova tla. Zbog opterećenja smećem, najviše
plastikom i dugog vremena njene razgradivosti, mora i oceani su postali velikim mjestom
ljudskog otpada koje samim svojim prisuststvom ugroţava normalan razvoj i ţivot drugih vrsta.
Još uvijek se u nekontrolisanim koliĉinama koriste neobnovljivi izvori energije koji su uzrok
stvaranja tzv. fenomena “staklene bašte”. Osim toga, opterećenje ĉesticama koje zagaĊuju zrak je
na tom nivou da je u mnogim sredinama svijeta, posebno u velikim gradovima udisanje istog
postalo uzrokom mnogih oboljenja, te je ţivot u sredinama s visokim procentom zagaĊenosti
zraka na granici samoodrţivosti.

Sve pomenuto trebalo bi biti razlogom za ozbiljnu zabrinutost, prije svega, povod da se ĉovjek
zamisli, osvijesti i promijeni stil i naĉin ţivota kojim je prije ţivio. Da li je moguće i kojom
brzinom, to su dva nadasve znaĉajna ,ako ne i egzistencijalna pitanja.

2021. godina je godina promjena. Ona nije samo godina promjene vremena, već promjene stila i
naĉina ţivota kao dimenzije kvalitete posmatrane izmeĊu dva dogaĊaja, prije i poslije.

UnapreĊenje ekološke kulture ĉovjeka digitalnog doba je nuţnost.

Da bi se postigao veći stupanj ekološke svijesti neophodno je što hitnije uvoĊenje sistema
programa ekološkog obrazovanja koje će dovesti do promjene naĉina svijesti i mišljenja, time i
do ekološkog ponašanja – svjesnijeg i savjesnijeg odnosa prema okolini i sredini u kojoj ĉovjek
ţivi.