Professional Documents
Culture Documents
Club Books
Naslov izvornika
One Night of Scandal
TERESA MEDEIROS
Jedna noć
skandala
S engleskog prevela
ANA DESPOT
~2~
Knjige.Club Books
Mojoj mami,
jer svaki dan ustaje iz kreveta,
i kada želi i kada ne želi.
I mome tati,
jer je tu uz nju.
~3~
Knjige.Club Books
Zahvale
~4~
Knjige.Club Books
PRVO POGLAVLJE
~5~
Knjige.Club Books
~6~
Knjige.Club Books
~8~
Knjige.Club Books
Dok je podizala plašt s poda, iza kamenoga je zida začula strogi i dobro
poznati glas od kojeg je osjetila ledene trnce u vratu. - Čudo je što je djevojka
uopće doživjela svoje predstavljanje društvu. Uvijek sam je upozoravala da
će se jednoga dana dovesti u škripac iz kojeg se neće moći izbaviti šarmom.
- Jednog dana, gospođice Terwilliger - prošaptala je Lottie, ogrnuvši se
mekanim, vunenim plastom. - Ali ne večeras.
Hayden St. Clair sjedio je sam samcat u radnoj sobi kuće koju je iznajmio,
čitajući uz svjetlo svijeća. - „Misteriozni U. M. jučer je primjećen kako ulazi u
pozamanteriju u Bond Streetu“ - čitao je naglas posljednje izdanje Gazetta. -
Dobar trik - promrmljao je - budući da nisam izašao iz kuće od ponedjeljka -
okretao je stranice novina, tražeći nastavak članka. - „Neki sumnjaju da je
njegov rijetki posjet Londonu povezan s početkom Sezone i nedavnim
porastom broja rumenih mladih ljepotica koje su spremne pridružiti se
lovu na buduće muževe.“
Hayden je zadrhtao pri pomisli na nekoga jadnog lisca u večernjoj odjeći
kojega napada krdo hihotavih debitantica.
-„Ako je U. M. doista odlučio potražiti novu nevjestu, skromno ću
predložiti da njezina vjenčanica prikladno bude - crna!“
Frknuo je - napola se nasmijavši, a napola zgrozivši. - Vraški su pametni,
zar ne? Svi do jednoga, jadnici.
Podignuo je članak iznad svijeće i strpljivo pričekao da se rubovi počnu
kovrčati i buknu u lagani plamen. Nagnuo se u svojemu brokatnom
naslonjaču, bacio članak na hladne rešetke kamina i zadovoljno gledao kako
gori zajedno s The Timesom, St. James Chronicleom, Courierom i Spyem. Bilo
bi mu ih se lakše riješiti da je zapalio vatru koju je sluga pripremio u ognjištu,
ali u usporedbi s oštrim vjetrovima koji su kružili močvarama Bodmina,
odgovarao mu je svježi, vlažni zrak Londona. U Londonu je bio tek dva tjedna
i već mu je nedostajao slani okus mora i prodorno kreštanje galebova koji su
letjeli iznad pjenušavih valova.
Pitao se što bi o njemu pisali novinari kada bi znali da je u London došao
potražiti ženu, ali ne i suprugu. Da ga nisu ovako rano javno osudili, možda
bi i uspio u tome naumu.
The Tatler je otišao predaleko kada ga je optužio da je otišao iz Cornwalla
kako bi pobjegao od svojih duhova. Za razliku od profesionalnih tračara, on
nije bio dovoljno budalast da povjeruje kako bi duhovi mogli biti osuđeni
samo na strme stijene i vjetrovite močvare. Jednako bi ih se tako moglo naći
i kako vrebaju iza otvorenih prozora u Bedford Squareu. Lebdjeli su u dimu
cvjetnih parfema koji bi mu se tvrdoglavo zadržao na kaputu, dugo nakon što
bi prošao pokraj njihova vlasnika na prepunome pločniku. Vrebali su mlade,
željne ljepotice koje su se šetale pokraj trgovina u Regent Streetu, radosno
~ 11 ~
Knjige.Club Books
~ 12 ~
Knjige.Club Books
Prije nego što se Hayden mogao pobuniti, Ned se progurao pokraj njega i
ušao u hodnik, igrajući se sa štapom za hodanje. Izgledao je gotovo potpuno
isto kao i dječak od dvanaest godina kojega je Hayden upoznao na koledžu
Etonu prije toliko godina - krakatih udova i besprijekorno uređen,
od uglađenih čizama, sve do kratko ošišane frizure.
- Uđi, slobodno - Hayden je mrko rekao.
- Hvala. Mislim da hoću - Ned se okrenuo, tapkajući štap o drveni pod. -
Nisam ti mogao dopustiti da se išuljaš iz Londona, a da se ponovno ne vidimo.
Možda ti je batler bio nemaran. Prošli sam te tjedan zvao svaki dan, a
nisam dobio odgovor. - Pogled mu je pao na stol na kojem je sjedila srebrna
zdjela puna pozivnica i kremastih omotnica od finoga pergamenta koje još
nisu bile otvorene. - Ah... vidim da nije batler taj koji je bio nemaran, nego ja.
Precijenio sam manire kojima te naučila majka, pokoj joj duši.
Hayden se naslonio na vrata i prekrižio ruke preko prsa, odbijajući
izgledati kao da je za nešto kriv. - Majka me naučila da nije pristojno miješati
se u privatna posla drugih ljudi.
Ne obazirući pažnju na nj, Ned je podignuo gomilu omotnica i pozivnica i
počeo prebirati po njima.
- Lady Salisbury. Lady Skeffington. Vojvotkinja od Barclaya. - Pogledao je
Haydena i podignuo srebrnu obrvu. - Ovo su sve pisma majki željnih udavača,
u svakom smislu riječi. Reci mi - kakav je osjećaj ponovno biti najpoželjniji
neženja u cijelome Londonu?
Hayden mu je iščupao pozivnice iz ruke i bacio ih natrag na stol. - Nemam
namjeru provoditi vrijeme s onima koji se ponose naučenim pravilima
ponašanja, a ne istinskom dobrotom. Ne traže četvrtoga za kartašku zabavu
ili partnera za valcer za njihove kćeri. Traže nekoga o kome im gosti mogu
šaputati iza lepeza i cigara - nekoga zanimljivog koga će i žaliti i grditi.
- Ah, da, Ubojiti Markiz. To je zbilja jedan zločinački lik na stranicama
novina i žutog tiska, zar ne? Nevjerojatno je da sam se ja uopće uspio
ohrabriti posjetiti te - Ned je proučavao svoje uredne nokte. - Ali budući da
ne namjeravam spavati ni sa jednom tvojom budućom suprugom, neću
se brinuti da ćeš me razotkriti i izbosti u ubojitom bijesu, i to žlicom za
marmeladu.
Hayden se ukočio, osjećajući kako ga bocka prijateljeva odlučnost. - Ni ne
trebaš. Nemam se namjeru ponovno vjenčati.
- Žao mi je. - Nedove je hladne sive oči dodirnula tuga, a ne sažaljenje. - Ti
si bio jedan od najodanijih muževa kojeg žena može poželjeti.
Obojica su na trenutak zašutjeli. Onda se Nedovo lice razvuklo u blistavi
osmijeh koji je Hayden dobro poznavao. - Izađi van sa mnom večeras,
Haydene! Vojvoda od Beauforta je otkupio Harriette Wilson i vratio se u Pariz
~ 13 ~
Knjige.Club Books
kako bi sve izazivao svojim pričama, ali njene sestre i dalje znaju
kako organizirati zabavu. Možemo se temeljito udesiti, posaditi lijepi komad
muslina u krilo i praviti se da nam je ponovno osamnaest i da smo upravo
izašli s Etona. Hajde, pođi sa mnom! Vidjet ćeš. Bit će nam kao nekad.
Unatoč Nedovoj upornosti, obojica su znali da nikada više neće biti kao
nekad. Umjesto tri divlja i naočita mlada pastuha koja su iskušavala brojna
zabranjena zadovoljstva velikoga građa, sada bi ih bilo samo dvoje.
Hayden je navukao nostalgični osmijeh. - Bojim se da ćeš večeras sam
morati dvoriti lijepe sestre Wilson. Želim se rano povući da mogu rano ujutro
krenuti za Cornwall.
Ned je provirio u mračnu radnu sobu iza njega. - Ne mogu te na zadnju
noć u civilizaciji ostaviti zarobljenog u ovom iznajmljenom mauzoleju. Barem
mi dopusti da ti pošaljem maleni komad utjehe da te grije.
- To neće biti potrebno. Kuhar je ostavio lijepu, debelu prepelicu na
pećnici i bocu vina Madeira. To je sva utjeha koja mi treba.
Ned nije gubio vrijeme napadajući ga i pretvarajući se da ga ne razumije.
No zastao je i okrenuo se na peti, pogledavši ga s vragolastim sjajem u očima.
- Stvarno ne bi trebao tako brzo odbiti moju ponudu. Čak i najukusnije
prepelice bolje su s malo začina.
Hayden je promatrao Neda dok se šetao prema kočiji, pomalo uznemiren
zbog pakosne iskre u prijateljevim očima. U Etonu je taj pogled uvijek značio
nevolju, i to obično ženske vrste.
Odmahujući glavom zbog vlastitih misli, čvrsto je zatvorio vrata,
pozdravljajući se i s noći i sa svim njezinim duhovima.
Lottie se provlačila kroz sjene granja u dvorištu, zahvalna što nije dopustila
Harriet da joj se pridruži. Harriet nikada nije bila dobra u šuljanju. Imala je
tu nesreću da korača poput teretnoga konja, koliko god mekan bio teren i
koliko joj god nježne bile cipelice.
Maglovite niti podizale su se iz vlažne zemlje, blijedo sjajeći poput
duhova ispod bijeloga mladog mjeseca. Kada je izvirila iz sjena, Lottie je
podignula plašt preko glave kako bi zaštitila kosu od mjesečine.
Pred njom se izdizala uska kuća na tri kata, mračna i prijeteća. Da joj
Harriet nije prenijela sluškinjine riječi, Lottie bi se zaklela da je kuća prazna.
Promatrala je tamne redove prozora, pitajući se iza kojeg se skriva
markizova spavaća soba. Bilo ga je tako lako zamisliti ispružena na s
atenskom pokrivaču s čašom brandyja među dugim, aristokratskim prstima,
sa zlobnom iskrom u očima i ciničnim osmijehom na usnama.
Prije udvaranja i vjenčanja sa svojom sada pokojnom ženom prije
jedanaest godina, Hayden St. Clair, markiz od Oakleigha, bio je jedan od
~ 14 ~
Knjige.Club Books
~ 15 ~
Knjige.Club Books
DRUGO POGLAVLJE
optužio da nemam manire. Pa, ništa nam drugo ne preostaje, zar ne? Uđi
kad si već došla. U radnoj je sobi pripremljena vatra u kaminu.
Vješto je zatvorio prozor pa vratio srebrni svijećnjak na drveni stolić.
Lottie je prepoznala živahnu svjetlost koju je ugledala kada se šuljala pokraj
prozora. Kada se on počeo šetati po sobi, Lottie je počela oklijevati, znajući
da joj je ovo možda posljednja šansa da pobjegne. Ali ovo bi joj također mogla
biti posljednja šansa da okusi miris avanture prije nego što se skrasi i osudi
samu sebe na staloženu dosadu. Ako ostane, imat će zanimljivu priču za
ispričati Harriet! Ako preživi, naravno.
Kada je nestao iza ugla, počela ga je slijediti, privučena njegovom
neumoljivošću. Nije se činio poput muškarca koji je navikao da mu se
proturječi.
Dok ga je slijedila sve dublje u unutrašnjost kuće, ogledavala se kako bi
razgledala okolinu. Neće moći ispričati Harriet mnogo toga u vezi njegove
jazbine. Treperava je svjetlost svijeće tek produbljivala njezine tamne sjene.
Bijele su plahte skrivale svaki komad namještaja pa su napuštene
sobe odavale atmosferu kao da u njima žive duhovi. Šuplja je jeka njihovih
koraka na glatkome, drvenom podu stvarala jedini zvuk u tišini.
Znatiželjno ju je pogledao preko ramena. - Nisi baš pričljiva, zar ne?
Lottie se morala ugristi za usnicu da se ne počne smijati. Da je bar George
ovo čuo! Brat joj je uvijek govorio da se zaustavljala kako bi došla do daha
između rečenica samo zato što njezinu lijepom licu nije pristajala plava boja.
- Možda je tako i bolje. Ni ja ovih dana nisam raspoložen za razgovaranje.
Da budem iskren, ni sam sebi nisam dobro društvo. - Ponovno ju je pogledao.
- Svakako je rijetkost pronaći ženu koja zna kada treba držati jezik za zubima.
Lottie je otvorila usta, no brzo ih je ponovno zatvorila, odbijajući mu išta
odvratiti.
Kad ju je njezin domaćin proveo kroz vrata u obliku luka, ramenom mu
je okrznula prsa. Oštro je udahnula, nepripremljena na slatki žar koji joj je
potjerao rumenilo u obraze.
Iako je teški namještaj od mahagonija bio otkriven, radna soba nije bila
nimalo ugodnija od ostatka kuće. Velike su police na stražnjemu zidu bile
potpuno prazne, prekrivene samo debelim slojem prašine. Odložio je
svijećnjak na radni stol, osvijetlivši maleni, kožnati, širom otvoreni
kovčeg. Slijedeći smjer Lottiena pogleda, brzo ga je otišao zatvoriti, držeći se
ukočeno. Ova joj je zaštitnička gesta samo povećala znatiželju. Što toliko želi
sakriti? Svježe napisane stranice sočne priče u kojoj priznaje sva svoja
podmukla nedjela? Odsječenu glavu svoje posljednje žrtve?
Lottie je ostala skamenjena na mjestu zbog vlastite bojazni dok je on
hodao prema ognjištu i čučao kako bi zapalio vatru koju je pristavio sluga.
~ 17 ~
Knjige.Club Books
~ 18 ~
Knjige.Club Books
lice. - Pa, gdje te je pronašao? Jesi li ti rođakinja Fanny Wilson? Ili je posjetio
gospođu McGowan?
Ova su joj imena bila pomalo poznata, ali budući da joj je njegov dodir
izazivao kaos u osjetilima, jedva se mogla sjetiti vlastitoga imena.
Pomaknuo joj je ruku s kose na obraz. Palcem joj je mazio meko lice,
opasno joj se približavajući usnama.
- Tko bi pomislio da će vrag poput Neda pronaći anđela poput tebe?
Lottie su dosada prozivali vražićkom, vragolankom i nestašnim
demončićem. Nakon što je zapalila rimsku svijeću u njegovu vrtnom loncu,
Jeremiah Dower, mrzovoljni, ali voljeni stari vrtlar iz njihove seoske kuće u
Hertfordshireu prozvao ju je čak i „malim vragecom“. Ali nitko je nikada nije
prozvao anđelom.
- Gospodine, mogu vam obećati da nisam anđeo - promrmljala je,
trepćući.
Gurnuo joj je ruku iza zalutalih kovrča na potiljku. Topli su mu se prsti
ugnijezdili na njezinoj ranjivoj koži, kao da ondje pripadaju. - Možda nisi
anđeo, ali kladim se da bi muškarcu mogla pružiti mali komad raja.
Kada su im se pogledi susreli, naglo se odmaknuo od nje i tiho opsovao.
Otkoračao je natrag do ognjišta, rukom prolazeći kroz kosu. - Dragi Bože, što
ja to radim? Znao sam da te nisam smio pustiti u kuću. - Stajao je u profilu,
potpuno miran, osim ritmičnoga stiskanja mišića u čeljusti. - Bojim se da ti
dugujem ispriku, gospođice, kao i novac koji ti je bio obećan. Čini se da smo
oboje žrtve neukusne šale.
Kao i njegovim dodirom, Lottie je bila uzdrmana i njegovom reakcijom. -
Ne činite se kao da vam je smiješno - primijetila je.
Stisnuvši šaku na vrhu kamina, buljio je u poskakujuće plamene. - Oh,
uopće ne sumnjam da je Ned uvjerio samoga sebe da je htio samo najbolje za
mene. I dalje se smatra mojim prijateljem i zna da se ne usudim posjećivati
određena mjesta u kojima oni lešinari iz žutoga tiska prate svaki moj korak.
To što mi je poslao neku bezimenu, nepoznatu ženu može se smatrati samo
lijepom gestom. - Pogledao ju je tinjajućim očima koje su joj grijale svaki
centimetar otkrivene kože. - Ali to ne objašnjava za koji je vrag poslao baš
tebe.
Njegova ju je usputna bezobraznost trebala šokirati, ali bila je
preuzdrmana sirovom usamljenošću koju mu je vidjela u pogledu. Žuti tisak
nije lagao. Ovoga su čovjeka progonili duhovi. Ali ne izvana, već iznutra.
Primaknuo joj se za jedan korak, pa za još jedan. - Ne mogu ovo učiniti -
odlučno je rekao, ali joj se već toliko približio daju je mogao primiti za lice.
Glas mu se produbio kad je mrko prošaptao - Mogu li?
~ 19 ~
Knjige.Club Books
Lottie mu nije imala što odgovoriti. Kada mu se glava nagnula prema njoj,
počela je drhtati. Našla se u situaciji puno ozbiljnijoj nego što je mislila. Ovaj
je opasni stranac neće ubiti. On će je poljubiti.
I ona će mu to dopustiti.
Zadržala je dah, ne primijetivši da joj je usne okrznuo svojima. Bile su
mekše nego što su izgledale, a dovoljno čvrste da joj zavladaju ustima jednim
paperjastim dodirom. Usne su joj zatitrale, otvorivši se tek toliko da osjeti
njegov zanosni pritisak koji je bio više poput preklinjanja nego naredbe.
Nakon nekoliko trenutaka ove slasne napetosti, odmaknuo se od nje.
Lottie je naglo otvorila oči, baš na vrijeme da vidi kako mu usta krasi zbunjeni
osmijeh.
- Da ne znam bolje, zakleo bih se da te nitko nikada prije nije poljubio. -
Prije nego što je stigla odlučiti je li ovo bila uvreda ili kompliment, osmijeh
mu je nestao s lica. - Ne znam kakve si upute dobila - rekao je grubo - ali ne
moraš se praviti nevina sa mnom. Ja nisam jedan od one neukusne gospode
koji vole blesave mlade djevojčure koje su se tek predstavile društvu.
Lottie je bijesno otvorila usta.
- Tako, to je bolje. - Prije nego što je stigla odgovoriti, usta su mu se naglo
spustila na njezina, prihvaćajući predaju koju mu ona nije ponudila.
Tako dakle! pomislila je Lottie. Onda će mu pokazati koliko blesava jedna
mlada djevojčura može biti! Možda se nikada prije nije ljubila, ali uhvatila je
svoju sestru i šogora u tome činu dovoljno puta da zna kako bi to trebalo
izgledati. Bez razmišljanja o ludosti svojih namjera, ispreplela mu je prste
oko vrata i čvrsto pritisnula usne na njegove.
Njena uvrijeđena hrabrost trajala je tek do trenutka kada joj je vrelim,
slatkim jezikom uklizao između usana. Trebala je osjećati gađenje, a ne
ugodu, ali nježno joj je kruženje njihovih jezika bilo neodoljivo. Istraživao je
pokorenu mekoću njezinih usta sve dok se nije počela čvrsto držati za
njega, ne kako bi dokazala svoju žensku odlučnost, nego kako mu se ne bi
rastopila u lokvu pred nogama. Nije se ljubio poput ubojice; ljubio se poput
anđela - duboko i slatko, s obuzdanom snagom i nevjerojatnim ushitom.
Kad je vrhom vlastitoga jezika dodirnula njegov, zajecao je duboko u grlu
i omotao joj ruke oko struka, privlačeći je na svoje čvrste mišiće. Povlačio ju
je prema natrag sve dok joj koljena nisu dodirnula podstavljene jastuke
grčkog kauča koji je izvirivao iz sjena. Plašt je skliznuo s nje, otkrivajući joj
vrat i ramena.
Lottie je potpuno zaboravila na svoj potrgani steznik, zaboravila je koliko
bi jednome muškarcu bilo lako gurnuti ruku kroz poderanu tkaninu i primiti
oblinu njezine grudi. Kad je Hayden St. Clair učinio upravo to, naglo se
skamenila, osjećajući u isto vrijeme i šok i zadovoljstvo.
~ 20 ~
Knjige.Club Books
~ 22 ~
Knjige.Club Books
~ 23 ~
Knjige.Club Books
~ 24 ~
Knjige.Club Books
~ 25 ~
Knjige.Club Books
~ 26 ~
Knjige.Club Books
TREĆE POGLAVLJE
~ 27 ~
Knjige.Club Books
~ 28 ~
Knjige.Club Books
~ 29 ~
Knjige.Club Books
~ 30 ~
Knjige.Club Books
~ 31 ~
Knjige.Club Books
~ 32 ~
Knjige.Club Books
~ 33 ~
Knjige.Club Books
Sterlinga koji leži u lokvi vlastite krvi dok mu Laura grli beživotno tijelo.
Blijedo joj je lice puno suza, a nježne, smeđe oči gorke od ogorčenja dok ih
podiže prema Lottie. Ogorčenja koje će se neminovno pretvoriti u mržnju
kada shvati čega ih je sve koštala sestrina nesmotrenost.
Lottie je zatvorila oči kako bi odagnala ove strašne slike iz glave i
odjednom je umjesto Sterlinga na jedan izdajnički trenutak vidjela St. Claira
kako leži u grimiznoj lokvi krvi dok mu crne trepavice krase blijede obraze.
No nitko nije plakao za njime, nitko nije grlio njegovo beživotno tijelo ili žalio
za njegovom smrću.
Kad je Lottie otvorila oči, bile su suhe i goruće. Unatoč svojim plemenitim
namjerama, Sterling je bio u krivu. Netko je od njih ipak imao izbor.
Odlučno je prošla kroz hodnik i počela trčati uza stube.
~ 34 ~
Knjige.Club Books
ČETVRTO POGLAVLJE
~ 36 ~
Knjige.Club Books
Nije gubila vrijeme prihvaćajući njegov poziv. Prije nego što je zatvorio
vrata, već se uputila prema radnoj sobi. - Raskomoti se dok se ja ne odjenem
- uzviknuo joj je. - Opet.
Ako ona može ignorirati njegove sarkastične upadice, onda on sigurno
može ignorirati hipnotizirajuće njihanje njezinih bokova ispod vretenaste
suknje.
Nakon nekoliko minuta, vratio se u radnu sobu i vidio da je ponovno
oživjela umiruće plamenove u kaminu i smjestila se u stolicu ispred radnoga
stola, kao da ondje pripada. Ako ništa drugo, bila je snalažljiva.
Hayden je utonuo u stolicu iza stola promatrajući je. Iako bi joj bezbrojni
pjesnici i romantičari bez sumnje opisali lice u obliku srca kao lice anđela,
njega je intrigirala vragolasta iskra u nebeski plavoj nijansi njezinih očiju.
Medeno smeđe trepavice i obrve činile su neodoljivi kontrast u odnosu
na njezinu zlatnu kosu. Usta su joj bila puna i lijepo definirana, podignuta u
kutevima. Tanki joj je nos bio ugodno prćast, ali šiljasta joj je malena brada
izdavala više odlučnosti nego što je to bilo moderno.
Baš kao što se bojao, taje odlučnost bila usmjerena prema njemu. Skinula
je rukavice i zavukla ih u torbicu pa rekla: - Sigurna sam da se pitaš zašto te
uznemiravam u ovako neprimjereno doba.
Hayden je pretpostavio da bi ga mogla uznemiravati u bilo koje doba. -
Jednostavno gorim od znatiželje. - Tapkao je prstima po stolu, monotonim
tonom govoreći suprotno.
Nagnula se prema njemu s alarmantno ozbiljnim izrazom lica. - Ovo je
malo neugodno, ali pitala sam se je li bih vas ikako mogla nagovoriti da me
oženite.
Hayden jedno vrijeme nije mogao progovoriti. Naslonio se u stolicu i
nekoliko se puta zakašljao prije nego što je upitao - Zar me prosiš, gospođice
Fairleigh?
- Pretpostavljam da da. Iako bi romantičnija priča za unuke bila ta da ste
vi zaprosili mene.
Zbog njezina je tona punoga nade ublažio svoj. - Bojim se da neće
postojati nikakvi unuci. Kao što sam jasno objasnio tvome skrbniku, nemam
namjeru ponovno se oženiti. Ni sada ni ikada. Također sam ga uvjerio da neće
biti potrebno da se ti i ja vjenčamo, jer, unatoč tome što se čini suprotno,
nisam te ugrozio - Kad se Hayden prisjetio baršunaste mekoće njezine grudi
u svome dlanu, zapekao ga je tračak grižnje savjesti. Možda nije bio potpuno
iskren, čak ni prema samome sebi.
Neobeshrabrena njegovim odbijanjem, Lottie je upitala: - A što da ste me
ugrozili? Što bi onda bilo?
Oprezno je razmislio o svome odgovoru.
~ 37 ~
Knjige.Club Books
~ 38 ~
Knjige.Club Books
~ 39 ~
Knjige.Club Books
rukama, koliko god bile umazane krvlju, da okaljaju njezino nježno, mlado
tijelo.
Polako se uspravio i vratio iza stola, na kojemu je i dalje stajao elegantni
maleni kovčeg koji je za samo nekoliko sati trebao putovati prema Cornwallu.
Trebao je ostati ondje, gorko je pomislio Hayden, daleko od ljupkih mladih
djevojaka i njihovih napornih rođaka.
Ovaj put kada je spustio pogled na svoju gošću, hladno ju je odmjerio. -
Reci mi, gospođice Fairleigh, je li ti skrbnik omogućio dobro obrazovanje?
Iako je izgledala kao da ju je ovo pitanje zateklo, kimnula je.
- Provela sam dvije godine u Školi za pristojno ponašanje mladih
djevojaka gospođe Lyttelton. Dok sam bila tamo, zapamtila sam nekoliko
pisama iz Unaprjeđenja uma gospodina Chaponea, poput „Pristojnosti i
postignuća“ i „Propisa srca i nježnosti“. - Skrušeno je slegnula ramenima.
- Moram priznati da nikada nisam potpuno svladala „Vladanje naravi“.
- Ni ja - promrmljao je.
Na prste je nabrojala ženstvene osobine koje su se iznimno cijenile u
takvim ustanovama. - Mogu slikati vodenim bojama, skicirati prepoznatljive
sličnosti, znam šivati. - Lice joj se razvedrilo. - Oh, i uvijek sam bila sjajna u
sviranju klavira.
- Bez glazbe - rekao je, odmahnuvši glavom. - Od nje nemam koristi.
Izgledala je još zatečenije. - Pa... onda, mogu tečno govoriti francuski, ušiti
ravan šav, plesati menuete, valcer i...
- Možeš li deklinirati imenicu na latinskom?
Trepnula mu je, očito nikada ne smatrajući ovu vještinu potrebnom za
suprugu. - Molim?
- Možeš li deklinirati imenicu na latinskom? - ponovio je s tračkom
nestrpljivosti. Oštro zavrtivši kožni globus iza stola, upitao je - Možeš li
pokazati Marrakesh na globusu? Možeš li mi reći koje su godine Ostrogoti
osvojili Rim? Imaš li ikakvo korisno znanje koje ne uključuje krpanje rubaca
ili gaženje bolnih stopala instruktora plesa?
Čeljust joj se ukočila od truda da zatomi svoj bijes u tome trenutku. - Prva,
druga, treća, četvrta ili peta deklinacija? - Bez čekanja njegova odgovora,
odbrusila je; - Marrakesh je glavni grad južnog Maroka i nalazi se na
sjeverozapadnom kraju Afrike. A Ostrogoti nikada nisu osvojili Rim,
nego Vizigoti. I to 409. godine, ako se ne varam.
Hayden se suzdržao da ne zagunđa zbog vlastite ludosti. Da se ispostavilo
da je ona samo blesava, mlada gospođica s glavom punom nepotrebnih
tričarija, možda bi je bez ikakvoga žaljenja prepustio sudbini.
~ 40 ~
Knjige.Club Books
Dok se markizova elegantna kočija kotrljala kroz puste ulice West Enda,
zatvoreni su prozori gradskih kuća i vila promatrali Lottie poput umornih
očiju. Prvi ružičasti prsti zore još nisu pogodili nebo. Čak bi i najmarljiviji
sluge i dalje spavali u ovo doba jutra.
Zato je Lottie osjetila knedlu u grlu kada su skrenuli iza ugla i vidjeli da
su u Vili Devonbrooke upaljena svjetla.
Pogledala je Haydena, ali lice mu nije ništa otkrivalo.
Ulazna su vrata vile bila otvorena. Lottie i Hayden kliznuli su unutra.
Sluge su trčali hodnikom u takvoj slijepoj panici da nitko nije ni primijetio
njihov dolazak.
Sterling je dojurio iz sobe za primanje, iscrpljenoga i izmučenog lica. -
Kako to misliš da je nema? - uzviknuo je. - Kako je to moguće? Poslao sam je
u krevet prije nekoliko sati.
Cookie je kaskala za njime, izgledajući kao da će se rasplakati. - Krevet joj
je prazan, Vaša Visosti. I čini se da nije ni spavala u njemu.
Laura je hodala za njima. - Misliš li da je pobjegla? Možda se pobojala da
ćemo je natjerati da se uda za to čudovište.
Lottie je pod dlanom osjetila kako se Haydenova ruka ukočila. Prije nego
što je stigla reći nešto pametno, Addison je dokoračao iz knjižnice s
lakiranom kutijom od mahagonija u ispruženim rukama.
Batler je naglo stao pred Sterlingom, a lice mu je odisalo ozbiljnošću
njegovoga zadatka. - Vaši pištolji, Vaša Visosti, svježe namazani i napunjeni.
- Možda bismo trebali poći - Lottie je prošaptala, pokušavajući odvući
Haydena prema vratima. - Ovo možda nije pravo vrijeme da podijelimo našu
radosnu vijest.
- Baš suprotno - Hayden je prošaptao. - Tvoj se skrbnik čini kao da mu
opasno treba malo radosti. - Prije nego što se Lottie stigla pobuniti, zgrabio
ju je za ruku i krenuo prema naprijed, povukavši je za sobom.
Upozoren Cookienim uzdahom, Sterling se okrenuo.
~ 41 ~
Knjige.Club Books
- Ti! - uzviknuo je. - Koji vrag ti radiš ovdje? Nisi li učinio dovoljno zla za
ovu obitelj za jednu noć? - Kada se Lottie pojavila iza njega, Sterling je tiho
dodao: - Ne. Čini se da nisi.
- Ako ćete mi dati samo nekoliko minuta da objasnim - Lottie je započela.
- Zanima me samo jedno - Sterling je rekao. - Jesi li provela noć u njegovu
krevetu?
Veoma svjesna toplih prstiju isprepletenih s nježnima, Lottie je osjetila
kako joj se rumenilo pojavljuje na obrazima.
- Čekajte malo - Hayden je reko, primaknuvši se unaprijed. - Neću
dopustiti da napadate čast mlade dame.
- Ne brine me njezina čast! - Sterling je uzviknuo. - Nego manjak tvoje. Ali
nema potrebe da ovdje o ovome raspravljamo. Možemo to riješiti dvobojem,
- Došao sam vas obavijestiti da neće biti potrebe za dvobojem - rekao je
Hayden.
Sterling ga je prodorno promotrio prije nego što je hladno odgovorio -
Ne, pretpostavljam da neće.
Kada je potom otvorio poklopac kutije u Addisonovim rukama, Cookie je
vrisnula, a Laura mu je poskočila za rukom. Lako otresavši ženin zahvat,
Sterling je izvukao jedan od napunjenih pištolja i uperio ga u markizovo srce.
Iako se Hayden nije ni trznuo, Lottie se bacila ispred njega kao da bi ga
svojim malenim tijelom mogla zaštititi od metka. - Makni pištolj, Sterlinže!
Njegove su namjere časne. Došao te upitati za moju ruku.
Iako je Sterling polako spustio pištolj, prodorni mu pogled nije napustio
markizovo lice. - Je li to istina?
- Jest - Hayden je odgovorio.
- Zašto si se tako naglo predomislio? Kada sam razgovarao s tobom prije
samo nekoliko sati, zakleo si se da se više nikada nećeš oženiti.
Hayden je položio ruke na Lottiena ramena. Zadrhtala je od njihove
topline. - Siguran sam da vam ne moram objašnjavati koliko uvjerljiva vaša
šogorica može biti.
Sterling je prebacio pogled na Lottie. - A što je s tobom? Pretpostavljam
da ćeš me sada pokušati uvjeriti da si se ludo zaljubila u njega.
Iz nekoga je razloga Lottie bila zahvalna što joj Hayden ne može vidjeti
lice dok je gledala skrbnika u oči i rekla: - Mnogo se dugih i čvrstih brakova
održalo na puno stabilnijim temeljima od ljubavi.
Sterling je poraženo pognuo ramena kada je shvatio da je ponovila
njegove vlastite, proklete riječi. Vraćajući pištolj zatečenom Addisonu,
odbrusio je - Pođi sa mnom, Oakleigh. Raspravit ćemo ovo u sobi za primanje.
~ 42 ~
Knjige.Club Books
~ 43 ~
Knjige.Club Books
PETO POGLAVLJE
~ 44 ~
Knjige.Club Books
- Oh, hajde. Ne možeš biti jedina duša u Londonu koja nije čula za sinoćnji
debakl. - Hayden je pogledao prema razbacanim novinama. Čeljust mu se
zategla. - Da, vidim da sam u pravu.
Prije nego što se Ned stigao pobuniti, Hayden je iščupao ovojutarnju
kopiju The Timesa ispod njegova lakta. Podignuo ga je prema prijepodnevnoj
sunčevoj svjetlosti koja se prelijevala kroz prozore i dramatično pročitao
istaknuti naslov. - „U. M. osvaja još jednu žrtvu u zločinu strasti“. - Kada
je Ned utonuo natrag u naslonjač, priznavajući poraz, Hayden je pokupio još
dva para novina. - „U. M. daje poljubac smrti ugledu nevine djevojke“. Oh, i ne
smijemo zaboraviti na ovaj bedem odgovornoga novinarstva, na Kronike St.
Jamesa: „Debitantica popušta neodoljivom zagrljaju Lorda Smrti“.
- Lord Smrti - Ned je zamišljeno ponovio. - Moraš priznati da zvuči
poetičnije od Ubojitog Markiza.
Hayden je bacio novine natrag na stol. - Nadam se da si zadovoljan. Ova
je glupost vjerojatno prodala više kopija od posljednjeg izdanja memoara
Harriette Wilson.
Ned se nagnuo kako bi otapkao pepeo u bakrenu zdjelu koja je izgledala
kao slonovsko stopalo. - Incident za žaljenje, svakako. Ali i dalje ne vidim
zašto sam ja kriv.
- Jer se to nikada ne bi dogodilo da nije bilo tebe. Kada je ova djevojka
došla njuškati oko moje kuće, mislio sam da se radi o jednoj od djevojaka
gospođe McGowan. O djevojci koju si ti unajmio. Ned je rastvorio usta,
ostavivši da mu cigara visi s donje usnice. Uhvativši je prije nego što je pala,
srušio se u stolicu, ne uspijevajući zatomiti veliki nalet smijeha. - Oh, to
je izvrsno! To jadno, drago dijete. Molim te, reci mi da nisi...
- Naravno da nisam - Hayden je zarežao. Ali čak i dok je izjavljivao svoju
nevinost, nije se mogao susresti s Nedovim očima, što se Nedu učinilo
posebno zanimljivim. - Ne napadam svaku ženu koja mi pokuca na vrata. Ili
prozor.
- Možda bi bio bolje volje da to radiš - Ned je prstom uperio prema The
Timesu. - Tko je onda ta djevojka? Novine su ubacile neke provocirajuće
znakove koje bi neki mogli prepoznati, ali nisu bile dovoljno odvažne da joj
spomenu ime.
Hayden je utonuo u satenski naslonjač, zabacivši gležanj preko koljena. -
Carlotta Anne Fairleigh - rekao je, izgovorivši ovo ime kao da mu navještava
propast.
Iako je Ned baš bio na rubu toga da smiri svoj smijeh, u novome su mu se
naletu na očima pojavile suze radosnice.
- Mala Lottie Fairleigh? Hertfordshireski vražićak, glavom i bradom?
Haydenovo je lice poprimilo oprezan izraz. - Čuo si za nju?
~ 45 ~
Knjige.Club Books
~ 46 ~
Knjige.Club Books
Hayden je kroz prste provirio prema Nedu. - Molim te, nemoj mi reći da
ga je pljusnula.
- Naravno da ne - Ned je raširio osmijeh. - Ugrizla ga je.
Hayden je polako spustio ruku. - Ugrizla je kralja?
- I to poprilično divljački, čuo sam. Trojica stražara morala su mu izvući
njezine biserne, malene zube iz ruke.
Unatoč njegovu prodornom pogledu, u Haydenovim se očima pojavio
nepogrešivi tračak zabave. - Čudi me da nije završila zatvorena u Tornju.
- Da nije bilo strastvene intervencije njena skrbnika, možda bi se to i
dogodilo. Upravo je zato Devonbrooke čekao da se George zbog svoje bolesti
povuče u Windsor prije nego što je ponovno postavi na bračno tržište. Čuo
sam da je djevojka oduvijek bila divlje dijete, sklona nepodopštinama i višem
obrazovanju. - Ned je mahnuo cigarom. - Ali ako je nisi ugrozio, onda ne
razumijem zašto bi ti išta od ovoga trebalo biti važno.
- Nažalost, njen skrbnik ne dijeli tvoje napredne stavove - Hayden je suho
odgovorio. - Upravo u ovome trenutku nabavlja posebnu dozvolu od
nadbiskupa.
- Ah - rekao je Ned, naglo se otrijeznivši. - Čuo sam da Devonbrooke ima
iskustva u tom području. - Iako se dogodilo prije gotovo deset godina, u
nekim se krugovima o sočnom skandalu vojvodina vlastitog vjenčanja i dalje
šaputalo. - Dakle, trebam li ti čestitati?
- Radije mi izjavi sućut, budući da ću očito biti prisiljen oženiti se za
djevojčicu protiv svoje volje.
Ned se zahihotao. - Tek ti je trideset i jedna godina, Haydene. Nisi još u
zlatnim godinama. Vjerujem da i dalje imaš dovoljno energije kako bi je
zadovoljio.
Hayden ga je mrko pogledao. - Ne brinem se zbog svoje energije, već zbog
svojega strpljenja. Posljednja mi je nevjesta iscrpila i tu skromnu količinu
kojom sam bio blagoslovljen.
- Ali bio si tek dječak kada si oženio Justine.
I kada si je pokopao.
Neizgovorene su riječi visjele u zraku između njih sve dok Ned nije
ispružio ruku i ugasio cigaru. - Pa, čemu dugujem čast ovoga posjeta? Želiš li
me ipak javno izazvati? Da pozovem svoga zamjenika?
Hayden je ustao, okrenuvši šešir u rukama. Iako je izgledao kao da želi
progutati svoje riječi, konačno ih je uspio izgovoriti. - Vjenčanje će se održati
sutra u deset ujutro u Vili Devonbrooke. Mislio sam da bi možda... pa, došao
sam te upitati da mi budeš kum.
~ 47 ~
Knjige.Club Books
Ned se naslonio natrag u naslonjač, ganut protiv svoje volje. - Pa, bila bi
mi čast!
- Neka ti ne bude - Hayden je uzvratio, a stari mu se vragolasti sjaj vratio
u oči. - Nisam imao izbora. Ti si jedini prijatelj koji mi je preostao.
Kada se okrenuo i uputio prema vratima, Ned se nije mogao suzdržati od
uzvraćanja zajedljivoga komentara. - Ne očajavaj, Haydene. To je samo dok
vas smrt ne rastavi.
Hayden je zastao pred vratima, ali se nije okrenuo. Kada je konačno
prošao pokraj zatečenoga batlera i došao do ulaznih vrata gradske kuće,
začuo je glasno odzvanjanje Nedova smijeha.
- Lord Smrti - Lottie je zamišljeno ponovila, skrivena iza kopije Kronika St.
Jamesa dok joj je kovrčava pundža virila iz novina. - Hmmm, to zvuči zgodno,
zar ne? Možda bih svoj prvi roman trebala nazvati Nevjesta Lorda Smrti. -
Pogleda Harriet preko novina. - Ili Lord Smrti: Nevjesta zvuči senzacionalnije?
Harriet je zadrhtala. - Ne shvaćam kako možeš biti tako bezbrižna u vezi
svega ovoga. Pogotovo sada kada ćeš doista postati nevjestom.
Njih su se dvije sklupčale u Lottienu krevetu, gotovo zakopane lavinom
novina. Sterling je očito povukao svoje pravilo „ne razmazivanja“, jer se Lottie
smjela izležavati u krevetu do podneva. Otkad se probudila, svaka joj se želja
i hir ispunjavala nevjerojatnom brzinom i efikasnošću. Dvojica su joj sluga
doveli Harriet u krevet, a jato se služavki okupilo oko nje kako bi joj
podignule zamotani gležanj na jastuk. Cookie ih je počastila svim Lottienim
omiljenim slatkišima, uključujući sočne, malene francuske kolačiće u obliku
srca, umočene u rum i med. Čak je i George provirio kroz vrata kako bi im
ponudio igru karata ako im dosadi proučavanje novina i skandaloznih
stranica koje su počele dolaziti nevjerojatno često, čak i prije nego što bi im
se tinta stigla osušiti. Lottie bi možda uživala u svoj ovoj pozornosti da nije
bilo Cookiena razdražljivoga negodovanja i potajnih pogleda sažaljenja
ostalih slugu.
Umjesto da se zaručila za bogatoga markiza, netko bi pomislio da ju je
uhvatila smrtna bolest. Počela je shvaćati kako se osuđeni čovjek osjeća kada
mu je ponuđen bogati obrok netom prije nego što ga pošalju na vješala.
I upravo je zato odlučila nabaciti hrabar izraz lica. Odbila se sažalijevati
kada su već svi drugi to tako rado činili. Možda je osramotila Sterlinga na
svome predstavljanju društvu, ali nije ga imala namjeru osramotiti za
vrijeme vjenčanja. Ako već mora otići na vješala, onda će otići visoko
podignute brade. Nasreću, Harriet je bila prezaposlena melodramatičnošću
ove situacije da bi shvatila koliko je krhko Lottieno dobro raspoloženje.
Bacivši Kronike po strani, Lottie je uzela posljednji francuski kolač iz tacne na
Harrietinu krilu. - Moram priznati da je prilično uznemirujuće čitati o samoj
~ 48 ~
Knjige.Club Books
sebi kao o tragičnoj heroini vlastite priče - liznula je kap meda s gornje usne.
- Možda bih jednostavno trebala iskoristiti svoje nadolazeće vjenčanje kao
istraživanje za svoj prvi roman. Kao priliku da uronim u sjene markizova srca
i riješim misterij propasti njegove prve žene.
- To je sve dobro i lijepo - Harriet je zabrinuto rekla - ali tko će riješiti
misterij propasti njegove druge žene?
Prijekorno pogledavši prijateljicu, Lottie je podignula popodnevno
izdanje Šaptača. - Oh, ovo je izvrsno. Članak opisuje našu očajničku, tajnu
ljubav i prikazuje Sterlinga kao zlikovca bez srca koji nas želi rastaviti.
- Kako strašno romantično! - Harriet je uzviknula, položivši ruku na srce.
- Kako nevjerojatno smiješno - Lottie je naglo sklopila pamflet,
ignorirajući neobično čeznutljivo bockanje u srcu. - Mogu ti obećati da
markiz ne osjeća ljubav prema meni, tajnu ili bilo kakvu drugu. Iako moram
priznati da je Sterling izgledao prilično zlokobno prošle noći kada je počeo
mahati onim pištoljem. - Proučila je posebno odvratan članak o sinoćnjemu
skandalu u jednim jeftinim novinama na krevetu.
- Dragi Bože! - uzviknula je, osjetivši vrućinu u grlu. - Prema ovome piscu,
čovjek bi pomislio da su nas uhvatili in flagrante delicio.
- Mirišući predivno? - Harriet je upitala. Latinski joj je bio jedan od
najmržih predmeta, prije geografije i nakon pristojnoga ponašanja.
Uzdahnuvši, Lottie je obrubila prijateljičino uho i šapćući joj objasnila
frazu.
- Oh, Bože! - Harriet je uzdahnula, zarumenivši se sve do korijena svoje
mišje kose. - Sigurno ne bi očekivali da bi ti učinila nešto tako strašno. I to s
njime.
Prije nego što je Lottie stigla objasniti, na vratima se začulo nježno
kucanje. Vratila se natrag u planinu od jastuka, nadajući se novim francuskim
kolačima. Ali bile su to njezina sestra Laura i teta Diana, zajedno s dvojicom
sluga koji su se vukli iza njih. Laurine su oči bile crvene od plakanja, a Dianine
okružene tamnim sjenama.
Iako Sterlingova rođakinja nije bila Lottiena prava teta, urođena ljupkost
i oštri razum činili su je savršenom za tu titulu. Unatoč elegantnoj ozbiljnosti
njezine šumski zelene haljine i uredne, čvrsto stisnute pundže, poljubac koji
je Diana položila na Lottieno čelo bio je nježan poput majčinoga. - Zdravo,
dušo. Ako nas tvoja draga gospođica Dimwinkle može ispričati, tvoja sestra i
ja htjele bismo malo porazgovarati s tobom.
- Zar Harriet ne može ostati? - Lottie je upitala, počevši shvaćati kako će
uskoro biti izgubljena bez svoje odane prijateljice. Na Haydenovo
inzistiranje, njih će dvoje sutra ujutro otići u njegov dom u Cornwallu, odmah
nakon vjenčanja.
~ 49 ~
Knjige.Club Books
~ 50 ~
Knjige.Club Books
~ 51 ~
Knjige.Club Books
~ 52 ~
Knjige.Club Books
ŠESTO POGLAVLJE
~ 53 ~
Knjige.Club Books
- Ako su joj zubi oštri poput uma, naš je monarh sretan što je živ.
Lottie je bila svjesna muževa povlačenja, ali prije nego što ga je stigla
dovući natrag u njihov krug, Harriet joj se oduševljeno bacila u zagrljaj, zbog
čega je mačak pobunjeno zaskvičao.
Suze su zamaglile debela stakla djevojčinih naočala. - Tako bih voljela
poći u Cornwall s tobom! Znaš, ja nemam nikakvih udvarača. Tko bi želio
oženiti običnu, glupavu sučevu kćer bez bogatstva?
- Ne budi blesava - Lottie ju je ukorila. - Do kraja Sezone, pisat ćeš mi da
si dobila desetak ponuda i da i dalje ne možeš odlučiti čije ćeš srce prvo
slomiti. - Pružajući mačku svome bratu, Lottie je podignula rubac do
djevojčinoga nosa i naredila joj da puhne.
Stisnutih očiju pogledavši Haydena, George se nagnuo i prošaptao joj: -
Ako se vas dvoje ne budete dobro slagali, uvijek ga možeš otrovati, znaš.
Unatoč zapetljanim živcima, Lottiene su usne zatitrale. Ni on ni ona nisu
zaboravili kada je ljubomorna desetogodišnja Lottie pokušala zauvijek
ukloniti Sterlinga iz Laurina života ispekavši mu smrtne gljive u torti.
- S obzirom na markizovu reputaciju, prije će on mene otrovati -
krajičkom je usta obavijestila Georgea.
Brat ju je srdačno potapšao po ramenu. Iako im je odnos uvijek bio
bockava mješavina nerviranja i dragosti, on ju je poznavao bolje od ikoga. I
volio ju je unatoč tome. Iako je znala da će ga to smrtno osramotiti, Lottie mu
se bacila oko vrata. Na njezino iznenađenje, nije izbjegao njen poljubac, nego
joj ga je uzvratio, čvrsto je stisnuvši.
- Trebao bi biti sretan zbog mene, znaš - prošaptala mu je u uho. - Ne
događa se svaki dan da kći skromnog župnika postane nevjesta jednoga
markiza.
George ju je povukao za kovrču. - Ništa u vezi tebe nikada nije bilo
skromno.
- I upravo zbog toga nema potrebe da se brineš. Mogu ga natjerati da me
zavoli ako želim. Mogu natjerati bilo koga da me zavoli, zar ne?
- Naravno da možeš - George ju je uvjeravao. Nevoljko ju je otpustio, a
nakrivljeni mu je osmijeh pokazivao sumnju koju su dijelili.
Onda se Cookie pojavila i zabila joj paket omotan voštanim papirom u
ruku. Sudeći po njegovoj toplini i ljutoj aromi koja joj se popela do nosa,
Lottie je brzo zaključila da se radi o kolaču s džumbirom, svježemu iz pećnice.
Iako je Cookien nos bio crven i natekao, blistavo se nasmiješila kada je
obgrlila Lottie svojim velikim rukama. - Tome je zgodnome nevaljalcu bolje
da se brine o mojem malenom janjetu ili ću mu napraviti porciju svojih čajnih
kolačića, da znaš.
~ 55 ~
Knjige.Club Books
~ 56 ~
Knjige.Club Books
je mrk i naočit poput glavnoga lika u njezinoj kratkoj priči „Zlokobni župnik
zabačenog zaselka“. Na kraju te tragične priče, Lottiena se plemenita heroina
odlučila baciti s najvišega tornja urušene crkve kako ne bi predala svoju
nevinost razvratnome župniku. Lottie se mogla samo nadati da se takva žrtva
od nje neće očekivati.
Prsti su joj žudjeli za olovkom i papirom kako bi zabilježila Haydenov lik,
ali kutija za pisanje bila joj je spakirana negdje daleko, na sigurnom. Naučila
je lekciju nesreće pisanja u pokretnoj kočiji nakon što je slučajno prosula
cijelu bočicu tinte na Georgeov novi ovratnik. Brat nije htio razgovarati
s njom preko dva tjedna.
Boreći se s valom melankolije, smjestila se natrag u sjedalo. Iako ih je
ostavila prije mnogo kilometara i mnogo sati, pozdravi njene obitelji i dalje
su joj odzvanjali u ušima. Po prvi je put u životu doista bila sama. Čak i u tim
prvim teškim godinama nakon što su im roditelji umrli, ona, George i Laura
uvijek su imali jedno drugoga. Sada nije imala nikoga.
Mačak u njezinu krilu gurkao joj je široku glavu o dlan, kao da je želi
podsjetiti da to nije potpuna istina.
Počešala mu je brkate obraze, izmamivši mu duboko, grleno predenje. -
Ti si dobro društvo, zar ne, veliki momče, iako nisi baš razgovorljiv.
Nagnula je glavu prema natrag, nadajući se da će drijemanjem odagnati
duge sate koji su tek dolazili. Ali prije nego što je mogla sklopiti oči, za oči joj
je zapeo tračak mjeda ispod sjedala preko puta nje. Nagnula se prema
naprijed, uočivši poliranu kožu uvezenu sjajnom mjedi. Bio je to onaj
kovčeg koji je vidjela u Haydenovoj radnoj sobi, onaj koji je užurbano
zatvorio čim je ona ušetala u sobu. Što god se u njemu nalazilo, nije ga htio
povjeriti slugama ili prepustiti vanjskim nepogodama izvan kočije.
Pitajući se što bi moglo biti tako dragocjeno čovjeku o kojemu se pričalo
da voli malo stvari, Lottie je kradomice pogledala kroz prozor. Hayden je
lagano jahao, daleko ispred kočije, dok su mu široka ramena prkosila vjetru.
Ne smije popustiti iskušenju, rekla si je strogo, skupivši ruke u krilo. Sada
je dama, markiza. A markiza nikada ne bi njuškala, koliko god se neka
misterija činila primamljivom.
-„Čednost je sama po sebi najveća nagrada. Čednost je sama po sebi
najveća nagrada“ - promrmljala si je. Možda ako dovoljno često bude citirala
omiljenu poslovicu gospođice Terwilliger, i sama počne vjerovati u nju.
Kao da želi iskušati njenu odlučnost, sunčeva je zraka probila oblake i
sjurila se kroz prozor kočije, pretvarajući tračak mjedi u primamljivi sjaj
zlata. Lottie se ugrizla za usnicu i tiho zajecala. Kad bi ona bila Percival, Sveti
Gral ne bi mogao izgledati primamljivije. Odloživši uplašenu mačku na
sjedalo pokraj sebe, spustila se na koljena i rukama uputila po podu kočije.
Uzbuđeno je povukla maleni kovčeg, izvukavši ga iz mjesta u kojem
~ 57 ~
Knjige.Club Books
~ 58 ~
Knjige.Club Books
~ 60 ~
Knjige.Club Books
Njegova žena.
Ukočio se, pitajući se odakle je došla ta izdajnička pomisao. Ako ga je
sedam godina s Justine ičemu naučilo, onda je to da nitko ne može zaista
posjedovati drugo ljudsko biće. Što čvršće nekoga pokušaš držati, više možeš
izgubiti.
- Da je probudim, moj gospodaru?
Hayden je povukao rub Lottiena plašta prema dolje, gotovo zaboravivši
na slugu koji mu je stajao pod laktom. To bi bilo razborito, pomislio je. Neka
je čovjek probudi dok im se on ne pobrine za smještaj.
- To neće biti potrebno - čuo se kako govori. Pružio je mačića vozaču
kočije prije nego što je skupio svoju mladu u naručje.
~ 61 ~
Knjige.Club Books
SEDMO POGLAVLJE
~ 62 ~
Knjige.Club Books
~ 63 ~
Knjige.Club Books
~ 64 ~
Knjige.Club Books
~ 65 ~
Knjige.Club Books
*
Kasnije toga poslijepodneva, Lottie se probudila iz nemirnoga drijemanja i
ugledala Bundevka koji joj se kao bez kostiju ispružio preko krila. Gospodin
Koprcko i njezin sivo-bijeli mačić, Mirabella, sklupčali su se na suprotnome
sjedalu. Sada kada se više nisu morali stiskati kao da ih krijumčari, mačke su
uživale u istraživanju kočije.
Iako je tapkanje kiše na krovu kočije prestalo, nebo se i dalje nastavilo
mrštiti. Osjećajući se prevruće i rastreseno, Lottie je nježno pomaknula
drijemajuću mačku na sjedalo pokraj sebe i nagnula se kako bi rastvorila
prozor. Dah joj je zastao u grlu.
Nestao je lijepi prizor livada, grmlja i ograda, ostavljajući samo okoliš
nepoznat poput rupičaste površine mjeseca.
Vjetar je letio kroz golema mora trave i močvara poput zbora duhova,
izvijajući se oko stijena koja su ispunjavala jalovo močvarno tlo. Ovo mjesto
kao da nikada nije upoznalo poljubac proljeća, nego je oduvijek i zauvijek
spavalo ispod zimskoga neba. No ta mu je pustoš davala nekakvu turobnu
ljepotu, poput uzbudljive divljine koju Lottie nikada nije susrela u urednim
trgovima Londona ili kotrljavim brdima u Hertfordshireu.
Uzbuđena, nagnula se u vjetar. Nije bilo teško za shvatiti zašto je Cornwall
postao takav predmet legendi. Mogla je vidjeti visokoga Cormorana koji se
izdizao preko stijena kao da su šljunak, s golemim batom u rukama i Jackom,
ubojicom divova, pod nogama. Vjetar je do njezinih ušiju nosio lupanje
mačeva kada je Artur po posljednji put susreo svoga nezakonitog sina
Mordreda na bojnome polju. I je li to bila sjena oblaka koji se protezao preko
močvare ili se radilo o hordi malih, pokvarenih vilenjaka koji su izletjeli iz
drevnoga grobnog nasipa, tražeći putnike koje bi mogli maltretirati ili bebu
koju bi mogli ukrasti?
Ugledala je Haydena koji je jahao daleko ispred kočije i ostalih jahača. Da
barem i ona jaše pokraj njega, umjesto da je zatvorena u ovoj kočiji! Miris
mora zaškakljao joj je nos i tada je prvi put ugledala Vilu Oakwylde.
Prvo joj je izgledala kao mrka, siva stijena podignuta ispred beživotnoga
neba. S močvarom iza njih i s planinama ispred njih, izgledalo je kao da su
doista došli do kraja zemlje.
Hayden je okrenuo konja, moćnim mu bedrima stisnuvši slabine kako bi
ga umirio. Dok mu je tamna kosa lepršala na vjetru, djelovao je kao da
pripada ovome mjestu, poput golemoga neba i nemirnoga mora. Ako je ovo
kraj svijeta, onda mu je on gospodar.
Kao i njezin.
Kočija se naglo okrenula u dugačkome, zavojitom prilazu okamenjenome
oštrim kamenjem. Kada je Lottie nagnula glavu, njen joj se novi dom nazirao
~ 66 ~
Knjige.Club Books
Hayden se ukočio, a Lottie nije mogla prestati buljiti. Sluge su svi gledali
ravno ispred sebe, kao da je ovo uobičajena, svakodnevna pojava u njihovim
životima.
Iako joj je čeljust pokazivala zlovoljnu prkos, djevojčica nije ni pisnula u
znaku pobune dok ju je žena dovlačila ispred sluga, zaustavivši je točno
ispred Haydena. Žena je položila svoje debele ruke na djevojčičina ramena
kako bi je zaustavila od bježanja.
Dijete je bilo visoko, ali strašno mršavo, s oštrim crtama lica koje će se
jednoga dana možda smatrati upečatljivima. Tamna joj je kosa bila njezina
najveća crta, uokvirujući joj lice poput grmlja koje je obraslo bez obrezivanja.
Lottie su zasvrbili prsti od potrebe za češljem i mašnom, iako bi joj vrtna
motika i uže vjerojatno bili korisniji. Da je Cookie ovdje, inzistirala bi na
prisilnome hranjenju djeteta medenjacima i pudingom od šljive kako bi je
udebljala.
Iako se činilo da se uložio nevjerojatan trud da bi djevojčica izgledala
pristojno, jedna joj se čarapa spustila do gležnja, plava joj je haljinica bila
zgužvana i umrljana travom, a jednako plava masnica spustila joj se do
polovine leđa, dopuštajući da joj kosa pada po licu.
Lottie je nešto bilo neobično poznato u vezi toga lica. Nešto u vezi te
tvrdoglave čeljusti, u opreznome pogledu njezinih upečatljivih ljubičastih
očiju, u mrzovoljnome uvijanju njezine usne...
Lottie je odmahnula glavom. Sudeći po tome kako izgleda, mora da je
dijete nekoga od sluga ili možda siroče koje su posvojili iz obližnjega sela.
Sterling je ponekad prihvaćao takve siročiće, pružajući im milost i
obrazovanje dok ne bi postali dovoljno stari da zauzmu mjesto među
slugama.
Žena je pogledala Haydena kao da bi vesela iskra u njezinim smeđim
očima mogla zasjeniti djevojčičinu drskost. - Dobrodošli natrag, gospodaru
Haydene. Drago nam je da ste se vratili. Vjerujem da ste na svome putovanju
pronašli sve što ste tražili? - Prebacila je osmijeh na Lottie, promeškoljivši
pjegavi nos.
Iako ju je zatekla ženina srdačnost, Lottie joj je uzvratila toplim
osmijehom.
- Baš naprotiv, Martha - Hayden je odgovorio, s tračkom sarkazma u
glasu. - Našao sam i više od onoga što sam tražio.
- Vidimo - djevojčica je izlanula, odmahujući kosu iz očiju s prkosnim
trzajem glave. - Pa, tko je ona? Je li mi to nova guvernanta?
Prije nego što je uopće stigla odgovoriti na ovo apsurdno pitanje, Hayden
je primio Lottie za ruku.
- Ne, Allegra. Ovo je tvoja nova mama.
~ 68 ~
Knjige.Club Books
OSMO POGLAVLJE
L ottie nije mogla procijeniti tko je u tome trenutku zbog Haydenove objave
izgledao užasnutiji - ona ili djevojčica. Obje su na nekoliko trenutaka
zatečeno buljile jedna u drugu, pa prebacile poglede nevjerice na Haydena.
Lottie je pokušala osloboditi ruku, ali on ju je čvrsto držao, neprobojnoga
izraza lica.
Sluge su počele zatečeno brbljati. Njegova kći nije jedina koja se
iznenadila vijestima o Haydenovu vjenčanju. Jedna se služavka čak usudila
zahihotati, ali ju je glavna sluškinja oštro ušutkala. Ženin bi prodorni pogled
smrznuo i slap.
Namjerno izbjegavajući Lottien pogled, Hayden je rekao - Lottie, volio bih
te upoznati s mojom kćeri, Allegrom.
- Kćeri? - Lottie je izvalila, preizbezumljena da bi bila diskretna. - Nikada
nisi spomenuo kćer.
Čim su joj ove riječi izletjele iz usta, poželjela je da ih nije izgovorila. Iako
je vjerovala da to nije moguće, djevojčičin je izraz lica postao još hladniji. - A
zašto i bi? Kad se radije pretvara da ne postojim.
Haydenu se čeljust ukočila, poprimivši djevojčičin hladan izraz. - Znaš da
to nije istina, Allegra. Samo te ne želim izlagati nepotrebnim pogledima.
- Jer se bojiš da ću te osramotiti - Allegra mu je odbrusila.
- Ne. Nego zato jer se bojim da će netko drugi htjeti osramotiti tebe -
uzvratio je.
Lottie je osjetila potrebu da intervenira prije nego što se razgovor
pretvori u pravu svađu. - Hajde, Allegra, ne smiješ biti ljuta na svoga tatu što
nas nije upozorio na postojanje jedna druge. Da naše... hm... udvaranje nije
bilo toliko nepredvidivo, imala bih vremena proučiti njegovo rodno stablo. -
Ukopavajući nokte u Haydenovu ruku, Lottie ga je prostrijelila pogledom. -
Samo nisi htio uništiti iznenađenje, zar ne, dragi?
Allegra je prekrižila koščate ruke ispred prsa, izgledajući još više poput
oca. - Mrzim iznenađenja.
~ 69 ~
Knjige.Club Books
vodila širokim, zavijenim stubištem do trećeg kata vile. - Čak i dok je bio
dječak, narav mu je ponekad bila drska.
- Znali ste ga dok je bio dječak? - Lottie je upitala, prstima prelazeći preko
željezne ograde.
- Jesam. Ja sam mu bila dadilja, znate. Njemu i njegovu ocu. Pokoj mu duši
- žena je dodala, prekriživši se preko punašnoga poprsja. - Budući da mu je
bio jedino dijete i jedini nasljednik, gospodar Hayden bio mu je najvažniji.
Često sam razmišljala o tome da je blagoslov to što su mu i otac i majka umrli
netom prije nego što se odlučio oženiti za onu površnu Francuskinju. Taj bi
ih skandal vjerojatno i tako ubio.
Blagoslov od koga, pitala se Lottie, zbunjeno promatrajući ženu. Sigurno
ne za Haydena koji je ostao sam, suočen s društvom i tračevima.
Martha kao da nije imala problema s time da se upliće u dužnosti glavne
sluškinje. Dužnosti kao što su vođenje nove mlade do njene sobe nakon što
ju je mladoženja ostavio samu. Iako je izlizana, smeđa kosa stare žene bila
ispunjena bijelim pramenovima, imala je obilje energije za svoje godine. Čak
i kada je mirovala, djelovala je kao da je u žurbi. Lottie nije imala vremena
uhvatiti ravnotežu dok su prolazile kroz zavojite labirinte galerija i hodnika,
nije imala vremena da prouči izrezbarene krovne ukrase od mahagonija ili
izlizane portrete koji su je promatrali sa zidova. Čak je i sluga koji ih je pratio
morao potrčati kako ne bi ostao sam s kovčegom u kojem je bila Allegrina
lutka i košarom punom bijesnih mačaka.
- Je li Allegra naslijedila očevu ćud? - Lottie je upitala.
Martha je frknula. - Zajedno s ćudi svoje majke, bojim se. Iako bi netko
mogao pokušati, nitko ne bi mogao osporiti da je dijete pravi vražićak.
Na kraju dugog hodnika, žena je rastvorila vrata, otkrivajući sobu toliko
prepunu kovčega, kutija, torbi i sličnih sitnica da gotovo nije bilo mjesta za
hodanje.
Kokodakajući poput majke kokoši, Martha je iskoristila svoje široke
bokove kako bi im raščistila put. - Baš kao što sam se bojala. Kada su kočije s
prtljagom stigle, gospođa Cavendish, glavna sluškinja, poslala je vaše stvari
ovamo jer se ova soba nalazi odmah pokraj sobe za učenje. Pozvat
ću sluškinje i reći im da ih smjesta odnesu u markizinu sobu.
- A gdje se nalazi ta soba?
Martha joj je trepnula. - Pa pokraj markizove sobe, naravno.
Lottie se ogledala sobom. Od onoga što je mogla vidjeti od izblijedjeloga
željeznog kreveta, odbačenoga namještaja i izlizanih tapeta s uzorkom
cvijeta bršljana, soba ju je ugodno podsjećala na sobu koju je u
Hertfordshireu dijelila sa sestrom prije nego što ih je Sterling doveo u krilo
luksuza.
~ 71 ~
Knjige.Club Books
Tri sata kasnije, kada je nebo s druge strane prozora prešlo iz sive u crnu
boju, a stidljivi se mjesec pojavio između užurbanih oblaka, Lottie je i dalje
bila ondje gdje je tvrdila da želi biti - sama.
Sjedila je na jednome od mnogih kovčega koje je tek trebala raspakirati,
noseći jednu od svojih najelegantnijih haljina za večeru i čekajući poziv na
jelo. Nakon kratke igre u malenome krovnom vrtu koji je Lottie otkrila na
suprotnoj strani hodnika, Bundevko je zauzeo paperjasti jastuk, a Gospodin
Koprcko je istraživao labirint prtljage dok mu je Mirabella grickala pete.
Mače je i dalje bilo dovoljno mlado da koristi samo dva načina kretanja -
skakutanje i poskakivanje.
Glavni joj je izvor zabave bio skakanje pred nesvjesne prolaznike i
grickanje njihovih čarapa, zbog čega je Lottie podignula noge i odmarala ih
na šarkama jednoga od kovčega.
Izravnala je svoju svilenu suknju. Već je triput promijenila haljinu - što
nije bilo lako bez služavke koja bi joj pomagala. Ali bila je preponosna da bi
pozvala jednu nakon što je odbila Marthinu prijašnju ponudu. Konačno se
odlučila za haljinu za večeru s kockastim steznikom i velikom suknjom koja
je bila iste boje kao njezine oči. Iako joj je trebala cijela hrpa ukosnica i
nekoliko kletvi zbog kojih bi joj se pobožni otac okrenuo u grobu, konačno je
uspjela ukrotiti kovrče u prolaznu pundžu, ostavljajući samo nekoliko
tvrdoglavih pramenova da joj slobodno vise pokraj obraza.
Uštipnula se za obraze kako bi im povratila boju, odlučila je izgledati
poput gospodarice kuće kada je muž sljedeći put ponovno vidi. Uskoro će
shvatiti da ona nije samo nestašno dijete, nego netko na koga se može
osloniti.
Trbuh joj je zarežao. Pogledala je na sat koji joj je visio na tankome,
zlatnom lančiću oko vrata. Sigurno postoje praktičniji načini za riješiti se
neželjene supruge nego da je izgladni do smrti. Spustivši bradu na ruku,
~ 72 ~
Knjige.Club Books
~ 74 ~
Knjige.Club Books
susretne pravoga duha, ali ona, markiza od Oakleigha, bila je nešto čvršća od
toga.
~ 76 ~
Knjige.Club Books
~ 77 ~
Knjige.Club Books
DEVETO POGLAVLJE
~ 78 ~
Knjige.Club Books
***
bijednog miša koji je izgledao izgubljeno kao što se ona osjećala. Po prvi joj
je put palo na pamet koliko je čudno to što nijedan sluga nije došao istražiti
misteriozne zvukove. Morali bi svi biti potpuno gluhi ili pijani u krevetima da
ne čuju te rascijepane krikove.
Kada je konačno pronašla svoju sobu, Lottie je bila poprilično bijesna.
Spoticanje preko Mirabelle, pa udaranje golim nožnim palcem o
neraspakirane kovčege nije joj popravilo raspoloženje. Nije imala pravo biti
ljuta, rekla si je dok je šepala do kreveta. Hayden joj je obećao svoje ime, ne i
svoje srce.
Milujući Gospodina Koprcka, naslonila se na uzglavlje kreveta i zagledala
u umiruće plamenove vatre. Barem neće morati gubiti dragocjeno vrijeme
čekajući na prvu bračnu noć koja nikada neće doći. Hayden je mogao govoriti
da ne vjeruje u duhove koliko god želi, ali kada ju je rukama zgrabio s tim
vražjim sjajem u očima, samo joj je dokazao da za nju nikada neće osjećati
takvu strast kakvu je osjećao za svoju mrtvu ženu. Ona mu nikada neće biti
ništa više od uzvišene guvernante.
Pred očima je vidjela naborano lice gospođice Terwilliger. Zar će ipak
dijeliti istu sudbinu kao i stara žena? Zar će potratiti mladost zarobljena u
ustajaloj učionici dok joj se krv i strasti ne osuše poput prašine u venama?
Njezine su joj se vlastite riječi upućene obitelji vratile kako bi je
progonile: Ne moram biti ni žena ni guvernanta. Pa mogu biti spisateljica kao
što sam oduvijek i sanjala! Treba mi samo nešto tinte, papira i malena koliba
pokraj mom.
Lottie se uspravila, obuzeta novim uzbuđenjem. Zar vila pokraj mora nije
bolja od skromne kolibe?
Čak i u kaosu u kojem je soba bila, nije joj trebalo dugo da pronađe
malenu kožnu kutiju koju je tražila. Brzim je odlučnim pokretima raspakirala
papir, nalivpero i svježu bočicu tinte.
Kada je zapalila vatru i upalila novu svijeću, smjestila se za drveni stol za
pisanje u kutku sobe, s predućim Bundevkom u krilu. Nekoliko je trenutaka
grickala vrh nalivpera, pa napisala Lord Smrti: Nevjesta, Carlotta Anne
Fairleigh na vrhu papira ukrasivši ime veličanstvenim krasopisom. Nakon
nekoliko trenutaka razmišljanja, povukla je hrabru liniju preko svega što je
napisala i ispod toga napisala Nevjesta Lorda Smrti, lady Oakleigh. Ako joj je
njezin muž mogao ponuditi samo svoje ime, onda će ga i iskoristiti. Svaki bi
se izdavač u Lodonu borio za ovaj rukopis. Čak joj i gospođica Terwilliger više
ne bi mogla osporiti talent.
Nemilosrdno ugasivši bockanje savjesti, Lottie je izvadila čistu stranicu i
položila je ispred sebe. Nije joj trebala bujna mašta da se sjeti Haydenova lica
u trenutku kada ju je zabio na vrata dok su mu oči i ruke gorjele od strasti.
Nalivpero joj je letjelo po stranici dok je pisala: Nikada neću zaboraviti
~ 82 ~
Knjige.Club Books
dan kada sam prvi put ugledala čovjeka koji me je namjeravao ubiti, lice mu je
u isto vrijeme bilo zastrašujuće i neodoljivo, mračnom je ljepotom isijavao
tamu svoje duše...
~ 83 ~
Knjige.Club Books
DESETO POGLAVLJE
L ottie je sljedećega jutra odlučila da, ako njezin muž želi guvernantu za
svoju kćer, onda će to i dobiti. Prezirno pogledavši blistave, ružičaste
haljine od puplina i bogato plavoga baršuna koji je obožavala, iz kovčega
je izvadila srebrnkasto sivu jutarnju haljinu. Otrgnuvši prugasti remen i
svilene rozete koje su joj ukrašavale rubove, stvorila je haljinu neumoljivo
bezizražajnu i običnu poput sivoga neba s druge strane prozora.
Zavezala je kosu u bolno čvrstu pundžu, nemilosrdno je lišavajući kovrča.
Nijednome pramenu nije bilo dopušteno pobjeći.
Proučila je odraz u velikome ogledalu koje je stajalo u kutu, stisnuvši
inače punašne usne u strogu liniju. Trebao joj je samo par žicanih naočala i
debeli, dlakavi madež na bradi i bila bi ista gospođica Terwilliger. Izgledala
je poprilično prastaro - kao da joj je barem dvadeset i četiri godine.
Dok je čekala da dođe vrijeme doručka, počela je kopati po svojim
kutijama i kovčezima. Možda joj ovo mjesto neće biti tako strano kada se
okruži poznatim stvarima. Ispraznila je dva kovčega i napunila svaku rupu
visokog drvenog ormara u kutu kada je postala svjesna neke nadnaravne
prisutnosti. Iako je čitala o tome u brojnim gotičkim romanima, pa čak i pisala
o tome dva ili tri puta u svojim vlastitim pričama, nikada to doista nije
doživjela.
Podignula joj se svaka dlaka na vratu.
Iz ruke joj je ispala čarapa kada se polako okrenula, pitajući se hoće li se
upravo suočiti licem u lice s duhom Haydenove prve žene.
Sudeći po kosi koja mu je visjela pred očima i prljavštine na tankom nosu,
biće koje je virilo kroz vrata definitivno je bilo smrtno. Osjećajući da bi joj
gošća nakon samo jednoga prijateljskog osmijeha mogla pobjeći, Lottie je
brzo okrenula pozornost prema kovčegu.
- Dobro jutro, Allegra - rekla je hladno. - Želiš li ući?
Krajičkom je oka vidjela kako se djevojčica šulja u sobu, povlačeći stopala
u razvezanim čizmama. Lottie je bila zahvalna da je prvo poglavlje rukopisa
koje je dovršila netom prije zore zavukla u skriveni džep na dnu njene pisaće
kutije, daleko od znatiželjnih očiju.
~ 84 ~
Knjige.Club Books
~ 87 ~
Knjige.Club Books
~ 88 ~
Knjige.Club Books
~ 89 ~
Knjige.Club Books
~ 90 ~
Knjige.Club Books
~ 92 ~
Knjige.Club Books
JEDANAESTO POGLAVLJE
4. lipnja 1825.
Dragi George,
kako si se sigurno smijao kada si saznao da ti je mlađa sestra
postala - oh, ni ja još uvijek ne mogu vjerovati! - majka! Ti, koji si
uvijek govorio da me nikada nije bilo briga za ijedno dijete osim sebe
same. Iako oboje znamo da to nije potpuna istina, jer sam uvijek
voljela blizance i svoju dragu nećakinju i nećaka, Nicholasa i Ellie. A
unatoč tome što si uvijek govorio, ne obožavam Ellie samo zato što
izgleda kao ja u njenim godinama. Posjeduje još mnogo kvalitetnih
osobina, kao na primjer nepokolebljivu vjeru u vlastitu pamet i
ljepotu.
Sigurna sam da ćeš se iznenaditi kada čuješ da se ponašam vrlo
zrelo i pristojno, kao što se očekuje od žene moga položaja. Stremim
ka tome da postavim pozitivan primjer svojoj mladoj pokćerki,
usmjeravajući joj ponašanje strogom, ali i privrženom rukom.
Zato zadrži taj prizor bezbrižne djevojčice koju si nekada nazivao
Sestrom (između ostalog) u svome srcu, jer su je nježne radosti
majčinstva konačno učinile ženom!
Sa zrelošću,
Carlotta
8. lipnja 1825.
Draga Laura i dragi Sterlinže,
molim vas, oprostite mi što vam nisam ranije pisala, ali bila sam
prezaposlena uživajući u nježnostima svoga muža i svoje pokćerke.
Predstavljaju mi takvu radost da mi je teško odvojiti se od njihova
društva kako bih obavila i najjednostavnije radnje!
Svjesna sam da ste imali određene sumnje u vezi ovoga braka, ali
telim vas uvjeriti da nisam dobila samo muža koji me obožava, već i
kćer koja me voli. Molim vas, nemojte provesti ni jedan trenutak
pateći ili me sažalijevajući. Ne bih to mogla podnijeti!
Obećajem da ću vam uskoro ponovno pisati. Do tada me zamislite
okruženu veselim blagostanjem koje samo zajednica muškarca, žene
i djeteta može donijeti.
Uvijek vaša obožavana,
Lottie
~ 96 ~
Knjige.Club Books
*
Dva dana nakon što je Lottie poslala pismo Harriet, kasno je poslijepodnevno
sunce izvirilo iza oblaka, što je bila prava rijetkost. Žudeći za proljećem,
Lottie je odlučila nakratko pobjeći i od kuće i od Allegre. Šetala je pokraj staja
kada je osjetila već poznatu jezu na vratu. Bojeći se da se netko igra s njom,
naglo se okrenula, očekujući da će iza sebe zateći Haydenovu mrzovoljnu,
prepredenu kćer.
Sićušni se žuti mačić na nestabilnim nožicama gegao iza nje.
Lottie se počela udaljavati kao da se radi o bengalskome tigru. - Oh, ne,
nećeš! Zadnje što mi sada treba je još mačaka u životu. Vrati se odakle si
došetao. - Nastavila se kretati prema natrag, mašući rukama i pokušavajući
otjerati mačića.
Neobeshrabren njezinim odbijanjem, mačić je jednostavno požurio
korak dok joj se nije zabio u gležnjeve. Zagunđavši, Lottie je podignula biće u
dlan. Zbog hrapavog je mijaukanja i paperjastoga žutog krzna djelovao više
poput malenoga pačića nego mačića.
Krakati je dječak s gustom crnom kosom koja mu se slijevala niz čelo
dotrčao iz staja. Kada je vidio kako drži mačića, zastao je i skinuo potrgani
šešir. - Ispričavam se na uznemiravanju, moja damo. Mama mu je nestala.
Ostavila je njega i još trojicu da se sami brinu za sebe.
Lottie je jedva izdržala da ponovno ne zagunđa. - Još trojicu, kažeš, Jem?
- Bojim se da da - dečko je tužno odmahnuo glavom. - A mali su mačići
jedva dovoljno veliki da se sami hrane.
Kao da žele poduprijeti njegove riječi, još se trojica mačića raznih oblika
i boja pojavilo iz staje, izgledajući poput šarolikoga mnoštva prevelikih
štakora.
Kada se žuti mačić po Lottienoj ruci popeo sve do ramena, poražavajući
je uzdahnula. - Pretpostavljam da nemaš nekakvu košaru, zar ne?
~ 98 ~
Knjige.Club Books
~ 99 ~
Knjige.Club Books
~ 100 ~
Knjige.Club Books
- Posesivni je sjaj u njegovu oku poslao Lottie ugodne trnce niz kralježnicu. -
Tvoju gospodaricu? Markizu? - Haydenov je ledeni pogled prešao preko
ostatka osoblja. - Damu koja ima moć otpustiti sve vas jadnike bez pisma
preporuke i plaće?
Svi su izgledali toliko bijedno da ih je Lottie upravo željela uvjeriti da nije
imala namjeru učiniti takvo što kada je Martha dokoračala natrag u kuhinju,
vukući uplakanu, mladu sluškinju. Ženska joj je kapa pala preko očiju. Sve što
je bilo vidljivo od njezina lica bile su dvije drhtave usne i vrlo crveni nos.
- Pronašla sam našeg krivca! - stara je dadilja pobjednički objavila. -
Trebalo ju je samo dobro uštipnuti i priznala je da je skrivala te nesretne
novine u svojem kovčegu. Pa, ti prgava curo, imaš li još išta reći prije nego što
te tvoja gospodarica pošalje na pakiranje? - Martha je gurnula sluškinju
prema Lottie, skinuvši joj kapu.
Djevojka je kroz suze provirila prema Lottie. Mlitava joj se smeđa kosa
zalijepila za glavu, a okruglo joj je lice nateklo od plakanja.
Lottie se zabezeknula. - Harriet?
- Lottie! - Uz ispucali jecaj, Harriet se zaletjela u Lottien zagrljaj, gotovo je
srušivši na pod.
~ 102 ~
Knjige.Club Books
DVANAESTO POGLAVLJE
- Tvoja me je sestra poslala kočijom u Kent, ali ja sam se iskrala kroz vrata
s druge strane i zamijenila svoj najbolji broš za kartu za javnu kočiju koja je
putovala do Cornwalla - Harriet je glasno zatr ubila u Haydenov rubac. - Znala
sam da nikome neću nedostajati.
- Jadna dušo - Lottie je pomaknula mlitavi pramen kose iz Harrietinih
očiju. - Što ti se dogodilo naočalama?
- Skinula sam ih u kočiji kako bih ih obrisala kad je jedan poprilično
krupan gospodin ušao u kočiju i sjeo na njih. Umjesto da mi se ispriča što ih
je zgnječio, izvikao se na mene jer sam glupa i nemarna. - Svježe su suze
ispunile Harrietine oči.
Lottie je stisnula prijateljičine ruke prije nego što je stigla ponovno
zaplakati. - Zašto nisi odmah došla k meni? Zašto si mislila da se moraš
pretvarati da si sluškinja?
Harriet je stidljivo pogledala Haydena. - Bojala sam se da će me on poslati
natrag obitelji. - Nagnula se bliže prema Lottie, spustivši glas u šapat koji su
svi jasno mogli ćuti. - Ili učiniti da nestanem.
Hayden je zakolutao očima. - Koliko god fascinantne bile tvoje avanture,
gospođice Dimwinkle, i dalje nam nisi objasnila kako si došla do ovih novina
i skandaloznih stranica.
Harriet je podignula vlažne, smeđe oči prema njemu. - Prodavali su te
užasne stvari u ulici ispred gostionice dok sam čekala na svoju kočiju.
Potrošila sam zadnje kovanice da kupim što više mogu tako da ih nitko drugi
ne vidi. Htjela sam ih prvom prilikom spaliti.
- Ali nisi - Hayden ju je nježno podsjetio.
- Da budem iskrena, zaboravila sam na njih. Sa svim tim čišćenjem
prašine, pospremanjem, vikanjem...
- I štipanjem - Lottie je prijekorno pogledala Marthu.
Harriet je bespomoćno slegnula ramenima. - Nemam pojma tko mi ih je
ukrao iz kovčega i ostavio da ih druge sluge pronađu. Tko bi učinio nešto tako
okrutno i pokvareno?
- Doista, tko? - Lottie je promrmljala, osjećajući kako joj se usta zatežu.
Prekasno je shvatila da ju je Hayden u tome trenutku zamišljeno gledao.
Kada se odmaknuo od kamina i bez riječi izašao iz kuhinje, nije imala izbora
nego da krene za njime.
Pronašli su Allegru u učionici dok je obasjana sunčevom svjetlošću sjedila
za svojim malenim, drvenim stolom. U urednim je redovima prepisivala
brojeve iz radne bilježnice na prazan papir. Prljave su joj čarape bile
povučene prema gore, a izlizana joj je ljubičasta mašna držala oblak tamne
kose dalje od lica. Lottiena je lutka sjedila na stolu pokraj nje, s mašnom iste
boje u svojim spaljenim, žutim kovrčama.
~ 104 ~
Knjige.Club Books
~ 105 ~
Knjige.Club Books
čak zaštititi srce od sjene sumnje koja bi umrljala oči njegove kćeri svaki
put kada bi ga pogledala.
Ali kada je Lottie okrenula svoje beskompromisne plave oči prema
njemu, moleći - ne, zahtijevajući - odgovor na pitanje koje ga se nitko drugi
nije usudio pitati, osjetio je kako mu se oklop oko srca uzdrmao kao od
nekoga užasnog udarca.
Prebacivši težinu i zategnuvši uzde, okrenuo je konja na rubu vlažne
močvare i žurno ga uputio natrag prema vili. Možda je bio voljan riskirati
vlastitu glavu zaletavajući se kroz močvarni teren, ali ne i glavu svojega
konja.
Trebao je znati da se Lottie ne bi trznula pred nijednim izazovom.
Čovjeku koji je proveo posljednje četiri godine preračunavajući koliko bi ga
svaki uzdah mogao koštati, njena mu je nepromišljena hrabrost u isto
vrijeme bila iritantna i neodoljiva.
Hayden je gotovo priželjkivao da može vidjeti znak straha ili mržnje u
njezinim očima. Možda bi je onda mogao hladno odbaciti kao što je dosada
odbacivao sve ostale strasti. Ali mogućnost da bi ona mogla povjerovati što
god joj on kaže - da bi mogla vjerovati u njega - stvarala mu je iskušenje koje
nije predvidio. Iskušenje još slađe i opasnije od raskošnih oblina njezina
tijela.
Nagnuvši se preko konjskoga vrata, Hayden je odjahao pokraj kuće i
uputio se prema stijenama, želeći se podsjetiti koliko visoka može biti cijena
predaje.
Stajala je na samome vrhu planine gledajući prema nemirnom kotlu mora. Val
nakon vala zabijao se u kvrgave stijene ispod nje, bacajući nalete pjene visoko
u zrak. Hladni se oblak magle podignuo kako bi je obuzeo, prianjajući joj uz
kožu i omotavajući joj svilu haljine oko grudi i bedara. Iako je zadrhtala, nije
se povukla. Sanjala je o ovakvoj nesputanoj divljini cijeli svoj život. Dok je jedan
dio nje žudio za bijegom iz mračne i vjetrovite noći, drugi je dio čeznuo da
široko raširi ruke i prihvati je, da se potpuno preda njezinu ispunjavajućem
zagrljaju.
Polako se okrenula. On je bio tamo, baš kao što je znala da će biti, poput
mračne sjene na crnini neba. Kada je posegnuo za njom, primaknula se rubu
planine. Ali oboje su znali da mu neće pobjeći. Nije mu mogla odoljeti kao što ni
plima ne bi mogla odoljeti neumornom povlačenju mjeseca. Rastopivši mu se u
rukama, podignula je lice kako bi prihvatila njegov poljubac.
Obuzeo joj je usne, u početku mekano i nježno, pa divlje i grubo, kad je
jezikom probio njezinu uzbuđenu slatkoću. Primila se za njega, uzvraćajući mu
žar očajničkom predajom, znajući da to nikada neće biti dovoljno, dok se svaki
centimetar njihova tijela ne ujedini, dok mu se potpuno ne preda i primi ga
~ 106 ~
Knjige.Club Books
~ 107 ~
Knjige.Club Books
Lottie je odmahnula glavom. - To, draga moja Harriet, nije nikakav duh.
Harriet je treptala poput preplašene sove. - Pa što je onda? Napadaju li
nas pljačkaši? Ovo je ipak Cornwall, znaš. Hoće li nas napasti u našim
krevetima?
I dalje osjećajući uznemirujuće posljedice sna, Lottie je promrmljala. -
Nismo mi te sreće.
Dobro je znala da nikakav duh ili pljačkaš ne bi prouzrokovao tako
užasnu galamu. Kad su se ti pobješnjeli vriskovi nastavili, osjetila je kako joj
se živci penju. Provela je posljednja tri tjedna kontrolirajući ih, pokušavajući
biti otmjena supruga, strpljiva pomajka, tolerantna guvernanta. I što joj je to
donijelo? Na svakome joj je koraku prkosio desetogodišnji tiranin, sluge su
joj se rugale i vrijeđale je, i žudjela je za dodirom muškarca koji nije mogao
ni zanijekati da je u ljubomornome ispadu možda gurnuo svoju bivšu ženu
preko litice. Ako se nju pita, čednost joj još nije pridonijela nikakvu nagradu.
Ustala je, gurnuvši stranice rukopisa natrag u pisaću kutiju i zatvorivši je.
- Kamo ideš? - Harriet je uzviknula kada je Lottie uzela kućnu haljinu sa
stolice i jurnula prema vratima.
Lottie se okrenula sa sjajem u očima koji je njena prijateljica i predobro
poznavala. - Pokazat ću jednoj određenoj mladoj dami zašto me zovu
Hertfordshireskim Vražićkom.
Kad se Lottie žurno uputila stepenicama do drugoga kata, stišćući pojas
na kućnoj haljini, dugački je podni sat u dnu stepenica odzvonio ponoć.
Obično u ovo doba noći nije bilo slugu izvan svojih odaja, ali večeras su i
sluškinje i sluge jurcali hodnicima vile poput preplašenih miševa. Nekoliko
joj ih je uputilo znatiželjni pogled dok je prolazila, iznenađeni da vide svoju
gospodaricu kako korača kućom u noćnoj odjeći, s raspuštenom kosom koja
joj se slijevala niz leđa.
Lottie je skrenula iza ugla i zamalo se sudarila s krupnim slugom koji se
toliko oduševio onoj okrutnoj karikaturi.
Kada je zateturao prema natrag, rumenih i širokih obraza, Lottie je
zabacila svoje kovrče. - Ako ćete me ispričati, idem se susresti s kraljem za
romantični interludij - stavila je prst na usne, prošaptavši - ali molim vas, što
god učinili, nemojte reći gospodaru.
Ostavivši ga naslonjenoga na zid s razjapljenim ustima, nastavila je
svojim putem. Ove joj noći nije trebala svijeća ni fantomska melodija da je
vodi. Hodnici su blještali svjetlom, kao da je svaka svjetiljka u kući bila
upaljena kako bi odagnala teror još strasniji od duha iz groba.
Nekoliko se slugu okupilo u hodniku ispred Allegrine spavaće sobe,
ukočenih, blijedih lica. Pod ispod njihovih nogu bio je prekriven potrganim
porculanom, a Jem, dečko iz staje, naslanjao se na zid i pritiskao krvavu krpu
~ 108 ~
Knjige.Club Books
~ 109 ~
Knjige.Club Books
volio. Otrgnuvši se iz ovog naleta empatije, rekla je: - Meni se čini da Allegri
više trebaju dobre batine, a ne sredstvo za smirenje.
Kada ju je pritisnuo o vrata, Hayden je izgledao kao da je potpuno
sposoban počiniti nasilje. - Za tvoju informaciju, nikada nisam podignuo ruku
na svoje dijete!
Dok ga je Lottie promatrala, velikoga, ljutog i opasnog na mjesečini,
počela je shvaćati da očajnički želi da spusti ruku na nju. Željela je da joj
spusti ruku na dojku, da nježno obujmi njenu mekoću u svoj dlan dok polako
spušta usta do njezinih i...
Bijesni je vrisak probio debela, drvena vrata, razbivši ovu šokantnu
fantaziju.
- Da, to je očito, zar ne? - Lottie je odgovorila, pokušavajući povratiti
razum. - Možda da jesi, sada bismo svi bili u svome krevetu. Pa, možeš li mi
reći što ju je ovaj put naljutilo? Vjerujem da nije dobro prošlo kada si je ranije
pozvao k sebi.
- Ne baš. - Odmaknuvši se od nje, Hayden se počešao po vratu, osjetno joj
se odbijajući povjeriti. - Rekao sam joj da ću je, ako ti ne ponudi ispriku ispred
slugu, poslati u školu. I rekao sam joj da ovaj put to doista i mislim.
Tračak topline pojavio se duboko u Lottienu trbuhu. Posljednja stvar koju
je očekivala od njega bila je to da se zauzme za nju. Ali onda joj je na pamet
pala još jedna misao.
Ako pošalje Allegru u školu, ona mu više neće biti potrebna. Iako nije
mogla reći zašto, ta ju je spoznaja ispunila osjećajem opasno bliskom panici.
Okrenula se oko sebe, spustivši ruku na kvaku.
- Upozoravam te - Hayden je rekao. - Nećeš moći razumno razgovarati s
njome. Ne kada je obuzeta ovim ludilom.
Lottie ga je ljuto pogledala preko ramena. - Oh, luda je, itekako. Luda od
bijesa!
Otvorivši vrata, išetala je u hodnik. Meggie ju je raširenih očiju
uznemireno gledala kako joj prilazi.
Brzo je slijedivši, Hayden je odbrusio - Pustite je unutra.
Iako su se služavkine oči još više raširile, očito nije imala namjeru prkositi
svome gospodaru. Otvorila je Allegrina vrata, pa se brzo sakrila u Jemovim
rukama.
Lottie nijednom nije posrnula, čak ni kad joj je porculanski lavor proletio
pokraj glave i zabio se u zid hodnika, samo nekoliko centimetara dalje od
mjesta na kojem je stajao Hayden. Mirno je posegnula za vratima iza sebe i
zatvorila mu ih pred nosom. Sudeći po neredu u kojem je bila soba bila,
Allegri je brzo nestajalo stvari za bacanje.
~ 110 ~
Knjige.Club Books
Lottie je zavrištala.
Bilo je to grleno, operno remek-djelo, stvoreno da probije svaki bubnjić
unutar tristo kilometara. Da je u sobi ostao još ikoji neslomljeni komad
porculana, sada bi se razbio, u tisuću komadića.
Tek kada se vrisak stišao, Lottie je postala svjesna mahnitoga udaranja
po vratima i muževnoga glasa koji joj je uzvikivao ime. Vrata su se razvalila,
odvojivši se od šaraka. U sobu je užurbano uletio Hayden, zateturavši kada je
zastao i djelujući potpuno izbezumljeno kada je ugledao Lottie kako sjedi na
dnu kreveta sa spokojnim osmijehom na usnama dok se Allegra skrivala
pokraj uzglavlja, rukama prekrivajući uši.
Martha i gospodin sa sijedom bradom za kojega je Lottie pretpostavila da
se radi o seoskom doktoru pojavili su se iza Haydena, s jednako zbunjenim
izrazima lica.
Promuklo plačući, Allegra je iskočila iz kreveta. Pretrčala je pokraj
svojega oca u Marthino naručje.
Bacivši se oko ženina širokog struka, zaplakala je. - Oh, Martha, molim te,
učini da ode! Bit ću dobra, kunem se da hoću! Učinit ću što god otac želi! Samo
joj, molim te, nemoj dopustiti da me ugrize ili da ponovno proizvede tu
užasavajuću buku!
Kada je Allegra ukopala lice u Marthino poprsje, i dalje jecajući, Lottie je
ustala iz kreveta. Hayden je buljio u nju kao da je u isto vrijeme Atila, Bič Božji
i Ivana Orkanska.
- Vjerujem da će sada zaspati - Lottie mu je rekla. Značajno je pogledala
liječnika. - Bez sredstva za smirenje.
Zategnuvši pojas svoje kućne haljine, elegantno je prošla pokraj svih njih
i izašla iz spavaće sobe. Izronila je u hodnik i zatekla Meggie, Jema i ostale
sluge kako je promatraju s novopronađenom kombinacijom straha i
poštovanja.
- Oh, moja damo, mi smo mislili da vas mlada gospođica ubija - Meggie je
izvalila. - Nikada nisam vidjela gospodara u takvome stanju. Pa, gurnuo je
Jema s puta i sam razvalio vrata!
Kad je Lottie prolazila, zatomljavajući osmijeh i zamišljajući Haydena
kako razvaljuje vrata poput viteza koji dolazi spasiti svoju lijepu damu, svaki
joj je sluga ponudio svečani naklon. Znala je da će Allegrina isprika moći
pričekati do jutra. Sada kada su bili slobodni dovršiti svoju noć u
miru, slugama više nije bilo važno što se o njoj govori da ju je svaki plemić u
Londonu nazivao svojom gospom.
Bili su zahvalni da je sada oni tako mogu nazivati.
~ 112 ~
Knjige.Club Books
TRINAESTO POGLAVLJE
čak pronađemo ona podna skrovišta i tajne prolaze o kojima Meggie i Jem
uvijek šapuću.
- Ali što će reći otac? Ako ne završim svoju današnju lekciju, neće biti
zadovoljan, zar ne?
Lottie je osjetila vragolasti osmijeh na usnama. - Priča se također da je
tvoj otac jutros odjahao do Boscastlea sa svojim upraviteljem imanja kako bi
riješio neke poslove, i da se neće vratiti do kasnoga poslijepodneva. Čak je i
Martha otišla u selo kako bi posjetila svoju sestru. - Iako je Allegra i
dalje djelovala sumnjičavo, Lottie joj je pružila ruku. - Hajde, moja mala
osvajačice, čekaju nas novi svjetovi koje moramo pokoriti.
Na tako mračan i vjetrovit kišni dan, nije bilo boljega, udobnijeg mjesta
od golemoga tavana. Međusobno povezani labirinti soba s kovčezima punih
odbačenih igračaka i odjeće koju su izjeli moljci cijelo su jutro zabavljali
Lottie i Allegru. U jednome je kutu Lottie pronašla pjegavoga konjića za
njihanje. Nježno ga je pomilovala po grubo salivenom vratu, pitajući se je li
nekada pripadao Haydenu.
U podne su konačno izronile iz tavana s prljavim čarapama i paučinama
u kosi. Iako se Allegra držala svoje nepokolebljive hladnoće, Lottie je
održavala razgovor koji im je objema bio ugodan.
Neko su vrijeme lutale drugim i trećim katom, pronalazeći samo spavaće
i dnevne sobe pune prašine koje nitko nije koristio. Došle su do kraja dugačke
galerije pune portreta kada su začule korake koji su im se približavali.
Lottie je zgrabila Allegru za ruku i potrčala prema stražnjemu stubištu.
Iako je dobro znala da se vjerojatno radi samo o Meggie koja je nosila svježu
posteljinu, zasiktala je - Hajde, de Soto! To su oni prokleti Englezi koji nam
žele opljačkati brodove i ukrasti plijen!
Kada su dosegnule prizemlje, Lottie nije mogla doći do daha od smijeha,
a čak se i Allegra trudila zatomiti maleni osmijeh. Spustile su se stubištem i
zastale usred širokoga hodnika punoga vrata.
Allegrin se izraz lica zamračio i počela se povlačiti natrag prema početku
hodnika. - Ne bismo smjele biti ovdje. Nije dopušteno.
Lottie se polako okrenula, prepoznavši dvostruka vrata na samome kraju
hodnika. Nalazile su se u zapadnom krilu, na istome mjestu na kojem je prve
noći u vili začula fantomske note klavira.
Allegra se s krivnjom ogledala oko ramena, a glas joj je postao
uznemireniji. - Doista bismo trebale otići. Ne smijem se igrati ovdje.
Ali Lottien su pogled ponovno privukla ta misteriozna vrata. Vrata na
koja ju je Hayden zabio sa svojim vrućim, gladnim rukama. Vrata koja nije
htio ni pogledati kada mu je spomenula glazbu. Opreznim je koracima počela
~ 114 ~
Knjige.Club Books
hodati prema njima. - Kakvi bismo mi istraživači bili - nježno je upitala - kad
bismo pobjegli od prvoga znaka opasnosti?
Posegnula je za kvakom dok su joj prsti lagano drhtali.
- Nema koristi - Allegra se približila vratima, kao da si ni ona nije mogla
pomoći. - Zaključana su već četiri godine. Martha jedina ima ključ.
Lottie je znala da je pogrešno da ohrabruje Allegru da ne sluša svoga oca.
Ali znatiželja joj je prerasla savjest. Ako nema ništa za skrivati, zašto bi
Hayden inzistirao da se ta vrata drže zaključanima?
Allegra se primaknula bliže kada je Lottie posegnula za svojom pundžom
i izvukla iglu za kosu. Budući da ne nosi šešir, morat će se snaći s time. Nakon
nekoliko minuta bockanja, drmanja i gunđanja, konačno je osjetila da se
brava olabavila.
Uspravila se. Allegra je stajala tako blizu da je Lottie mogla čuti svaki
njezin ubrzani, plitki dah. Posegnula je iza sebe i uhvatila je za ledenu ruku,
ne znajući sa sigurnošću radi li to kako bi ohrabrila Allegru ili sebe.
Kada je Lottie lagano otvorila vrata, s usana joj je pobjegao nehotičan
uzdah. Oktogonalna je soba bila veličanstvena - prozračna, nježna i
ženstvena, bez traga tamnoga mahagonija koji se obavijao nad ostatkom vile.
Bila je uređena u stilu grčkoga preporoda koji je prije nekoliko godina visoko
društvo veoma cijenilo. Zidovi su bili obloženi bijelim drvenim gredama,
obrubljenima zlatnim lišćem. Ručno naslikano cvijeće ukrašavalo je svaki
krovni vijenac i sliku. Tanki su stupovi ispunjavali cijelu prostoriju, uzdižući
se prema zaobljenome krovnom svodu koji je prkosio tami kradući svaku kap
svjetlosti iz plačnoga neba. Niže su grede kupole bile oslikane eteričnom
nijansom plave i prekrivene paperjastim bijelim oblacima.
- Uvijek sam zamišljala da bi raj ovako izgledao - Lottie je prošaptala, ne
želeći razbiti muk.
Osim nježnoga tapkanja kiše na krovnome prozoru, jedini zvuk koji se
čuo bili su koraci njihovih cipelica dok su plovile po parketu, držeći se za
ruke.
Ako je ovo raj, onda je žena u portretu koji je visio iznad bijeloga
mramornog kamina sigurno bila anđeo. Čim je Lottie bila dovoljno stara da
ispuže iz kolijevke i dogega se do ogledala, prepoznala se kao Neopisiva
Ljepotica. Ali s ovim se božanstvenim stvorenjem s lepršavim smeđim
kovrčama i radosnim ljubičastim očima nije mogla ni usporediti.
Ned je barem bio dovoljno razuman da mi ne pošalje brinetu.
Kada su joj Haydenove sjetne riječi odzvonile glavom, Lottie je odsutno
dodirnula vlastitu kosu. Po prvi joj se put učinila ispranom, poput blijede
sjene puno sjajnije nijanse.
~ 115 ~
Knjige.Club Books
Žena u portretu nije imala kožu alabastera poput engleske ruže, nego
topli, galski sjaj. Promatrala je nekoga s lijeve strane umjetnika, nekoga tko
je izmamio podrugljivo pućenje njenih bujnih usana i učinio da joj oči zasjaje
s neizrečenim obećanjima. Bilo je teško povjerovati da bi takav duh
mogao prestati postojati. Čak i zauvijek zamrznuta na platnu, Justininoj su se
živosti mnoge žene mogle samo nadati.
Bila je žena za koju bi jedan muškarac mogao umrijeti. Žena zbog koje bi
mogao ubiti.
Lottie je bila tako zanesena da nije osjetila kako Allegrini prsti klize iz
njezinih dok nisu potpuno nestali. Okrenula se i vidjela kako djevojčica bulji
u portret s gotovo jezivom otuđenosti.
- Majka ti je bila vrlo lijepa - Lottie je rekla, pokušavajući sakriti vlastitu
uznemirenost.
Allegra je slegnula ramenima. - Pretpostavljam da je. Baš je se ne sjećam.
Nadajući se da će razbiti portretovu zavodljivu čar, Lottie mu je okrenula
leđa, shvativši da se ne nalaze u sobi za primanje, već u glazbenoj sobi.
Pozlaćena je harfa sjedila u kutu pokraj niskoga divana. U suprotnome je
kutku bio klavikord koji bi vjerojatno više pripadao u glazbenoj sobi iz
prošloga stoljeća. Ali u središtu se sobe nalazio veliki, bečki klavir, ručno
obojan u bijelo kako bi odgovarao drvenim gredama u sobi. Poklopac u
obliku krila bio mu je podignut.
Lottie se primaknula instrumentu i jednim prstom nježno prešla preko
sjajnih tipaka od slonovače i ebanovine. Na njima nije bilo ni traga prašini.
Ako je Martha jedina koja je imala ključ od ove sobe, onda je vrlo marljivo
pazila da očuva sjećanje na njezinu bivšu gospodaricu.
Krajičkom oka uhvativši tračak kretanja, Lottie je upitala Allegru. - Sviraš
li?
Djevojčica je povukla ruku od tipaka i zavukla je iza leđa. - Naravno da ne.
Otac to nikada ne bi dopustio.
Lottie se namrštila. Na stalku se nalazilo nekoliko požutjelih notnih
zapisa, kao da je njihova gospodarica samo izišla na poslijepodnevni čaj,
planirajući se vratiti u svakome trenutku. Kada je Lottie sjela na stolicu za
klavirom, osjećala se kao da skrnavi sveti oltar.
Protegnula je prste, poigrala se s nekoliko nespretnih akorda, pa počela
svirati. Klavir je imao predivan ton - bogat, sladak i veličanstven. Lottie je
uvijek uživala udarati po bilo kojem instrumentu. Puno prije nego što joj je
Sterling unajmio prvoga učitelja glazbe, ona, George i Laura proveli su mnoge
večeri okupljeni oko istrošenoga pijana u sobi za primanje lady Eleanor.
~ 116 ~
Knjige.Club Books
Glazba i smijeh.
Dva zvuka koja Hayden nije mislio da će ikada ponovno čuti u Vili
Oakwylde. No kada mu je poplavljeni most prepriječio putovanje u Boscastle,
vratio se i zatekao oba ova zvuka kako mu odzvanjaju domom.
Stao je u predvorju dok mu je kiša kapala s ruba šešira i poslušao ovu
fantomsku jeku. Na kratak je ošamućeni trenutak povjerovao da se, dok ga
nije bilo, vratio kroz vrijeme.
Vidio se kako korača hodnikom koji je vodio u glazbenu sobu, s koracima
koje nije ispunjavala jeza, nego lakoća i uzbudljivost. Rastvorio je vrata i
ugledao Allegru, ne visoku i izduženu, nego malenu i bucmastu, kako sjedi na
maminu krilu. Tamne su im se glave sjedinile u jednu dok je Justine strpljivo
namještala Allegrine debeljuškaste prstiće na tipke klavira, pjevajući laganu
dječju pjesmicu u svom slatkom kontraaltu. Hayden bi se naslonio na vrata i
~ 117 ~
Knjige.Club Books
~ 118 ~
Knjige.Club Books
ČETRNAESTO POGLAVLJE
~ 120 ~
Knjige.Club Books
- Uvjeravam te, moja damo, da ravnodušnost nije ono što me drži podalje
od tvog kreveta.
Oslobodio ju je naglo kao što ju je i zarobio, iskoračivši iz sobe i zalupivši
vratima s tako gromoglasnim treskom da su žice na harfi zazvonile kao od
protesta.
~ 122 ~
Knjige.Club Books
~ 123 ~
Knjige.Club Books
Lottie se zapravo bojala više nego ikada u životu. Kada je došla do dugačkoga,
usamljenog hodnika, čak ni sve glasnija glazba nije mogla potpuno nadglasati
cvokotanje njezinih zubi. Kada se približila vratima na kraju hodnika,
očekivala je da će se sama otvoriti, pozivajući je u svoju zamku.
Utrnulim prstima pokušala je okrenuti kvaku. Vrata su bila zaključana
kao i ranije toga dana. Lottiene su se ruke toliko znojile da joj je igla dvaput
ispala prije nego što je konačno uspjela otključati vrata.
No svejedno je oklijevala. Ako otvori vrata bez upozorenja, hoće li zateći
neku zlokobnu paru koja lebdi nad klavirom? Ili bi se tipke jednostavno same
pokretale, kao da ih vodi nevidljiva ruka?
Istinski uznemirena tom pomišlju, polako je okrenula kvaku, pomalo se
nadajući da će glazba prestati naglo kao što je prestala i njezine prve noći u
vili. Ali kada je otvorila vrata, glazba ju je zabljesnula poput gromoglasnoga
vala od kojeg joj je srce počelo kucati u ritmu.
Sjene su ispunjavale prostranu sobu. Kiša je prestala prije nekoliko sati,
ali oblaci su se i dalje skupljali na nebu koje je bilo vidljivo kroz krovni
prozor, skrivajući alabastersko lice mjeseca i prekrivajući Justinin portret
sjenom.
Poklopac klavira bio je podignut, štiteći tipke od pogleda.
Lottie je polako kružila oko instrumenta, obećavajući si da neće vrištati
bez obzira na to koga - ili što - zatekne na drugoj strani. Obuzeo ju je snažan
miris noćnoga jasmina od kojega joj se zavrtilo, kao da je pripita.
Zaobišla je klavir i zatekla ženu odjevenu u bijelu svilu, s dugom, tamnom
kosom koja joj se slijevala niz leđa.
Justine.
Lottie nije mogla vrištati ni da je htjela. Grlo joj se paraliziralo od straha.
~ 124 ~
Knjige.Club Books
~ 125 ~
Knjige.Club Books
~ 126 ~
Knjige.Club Books
~ 127 ~
Knjige.Club Books
Preko dva tjedna Justine je bila glavna vijest u gradu, ljepotica na svakome
balu. Onda su stvari pošle po zlu. Lako sam mogao prepoznati znakove.
Prestala je spavati. Oči su joj postale presjajne, a smijeh preprodoran.
Započinjala bi prepirke sa mnom zbog bilo čega - ili ni zbog čega. Počeli smo
imati strašne svađe. Oboje bismo rekli stvari koje su bile... neoprostive.
Počela je izlaziti do ranih jutarnjih sati, noseći previše pudera i ruža,
besramno koketirajući s drugim muškarcima u mojoj prisutnosti.
- Što si onda učinio? - Lottie je upitala, boreći se s potrebom da ga uhvati
za ruku dok je prolazio pokraj nje.
- A što sam mogao učiniti? - Okrenuo se kako bi se suočio s njom. - Kada
nam je jedan od mojih suosjećajnih prijatelja poslao svoga privatnog liječnika
- najuglednijeg čovjeka koji je liječio našeg bivšeg kralja za vrijeme njegovih
najmračnijih trenutaka - on je samo odmahnuo glavom i predložio da je
pošaljem u Bedlam. U psihijatrijsku bolnicu Bedlam! - Hayden je pao na
koljeno, spustivši ruke na Lottiena ramena. Očima joj je pretraživao lice,
goreći od boli. - Znaš li što rade stanarima bolnice Bedlam, Lottie? U sićušnim
ih ćelijama vežu lancima za zidove. Čuvari naplaćuju publici da ih dođu
gledati kao životinje. Pa Justine tamo ne bi preživjela ni jednu noć!
Sada Lottie nije mogla pogledati ni njega ni portret. Nije mogla podnijeti
zamisliti to vitalno mlado biće zavezano za zid poput divlje životinje dok
gledatelji paradiraju ispred nje, smijući se i pereći prste u nju. Nije shvatila
da plače dok joj Hayden nije palcem nježno obrisao suzu s obraza.
- Nakon što je liječnik otišao, obavijestio sam Justine da ćemo se sljedećeg
jutra vratiti u Cornwall. - Pokazao je na ožiljak ispod lijevoga uha, nabacivši
sjetan osmijeh. - Nije dobro prihvatila ove vijesti. Tako sam se bojao da bi si
mogla nauditi da sam joj dao izdašnu količinu sredstva za smirenje. Obiteljski
mi je doktor dao bočicu da ponesem na put, za svaki slučaj. Uskoro je spavala
poput bebe. Morao sam obaviti neke stvari. Pozdraviti neke prijatelje. Pa sam
je ostavio ondje na brigu slugama.
Hayden je ustao. Nekoć bi Lottie preklinjala da čuje kraj ove priče. Ali sad
mu je odjednom poželjela staviti prst na usta preklinjujući ga da više ne
izgovori nijednu riječ u vezi te noći.
Kada je ponovno progovorio, sva mu je strast nestala iz glasa, daleka
poput mjeseca.
- Kada sam se vratio, zatekao sam je s Phillipeom. - Nepopustljivim je
pogledom pribio Lottie za divan. - Znaš li što je bilo najgore od svega?
- Ne - prošaptala je. Ali bilo je prekasno. Oboje su znali.
- On joj je dopustio da povjeruje da sam to ja. Bila je bolesna, drogirana i
zbunjena, i mislila je da sam se vratio kako bismo se pomirili. Da ona nije
gledala, na rubu pameti, kako ga povlačim s nje, ne bih čekao dvoboj. Ubio bih
ga golim rukama. - Stisnuo je te ruke, podsjetivši Lottie na njihovu moć.
~ 128 ~
Knjige.Club Books
~ 130 ~
Knjige.Club Books
PETNAESTO POGLAVLJE
~ 131 ~
Knjige.Club Books
Iako su joj oči sjajile od neproplakanih suza, tvrdoglava joj malena brada
nije izgubila svoju odvažnost. - Onda se nadam da ćete vas dvoje biti vrlo
sretni zajedno. Počinjem vjerovati da zaslužujete jedno drugo.
S tim se riječima njegova žena okrenula i izašla iz sobe, kao što je to ranije
ovoga prokletog dana učinila i njegova kći.
Pregrizavši kletvu, Hayden je zgrabio jednu porculansku pastiricu s
kamina i svom je snagom bacio prema Justininom portretu. Figurica se
smrskala po platnu, a da nije ostavila nijedan ožiljak na njezinu anđeoskom
licu.
Sljedećeg je jutra Lottie sjedila na kamenu blizu ruba litice dok su joj
rubovi suknje lepršali na vjetru. Željela je plakati, ali znala je da bi joj vjetar
uhvatio suze prije nego što bi stigle pasti. Zato je samo buljila prema moru,
bolna srca i očiju crvenih od neproplakanih suza. Pitala se je li Justine
ikada sjedila na ovome mjestu, gledajući u kvrgave stijene koje su joj oduzele
život.
Lottie je počela shvaćati kakva je budala bila otkako je došla u Oakwylde.
Mislila je da će odagnati sve duhove iz vile, nikada ne uzevši u obzir da nije
Haydenova kuća bila ukleta, već njegovo srce. Unatoč svoj njezinoj
odvažnosti, nije znala kako se boriti s neprijateljem kojega nije mogla vidjeti.
Gledajući kako se valovi zabijaju u stijene, pitala se kakav je osjećaj kada
te netko voli s beskompromisnom strašću. Kako bi čovjek mogao uništiti
nešto što je toliko volio? Ali strast i ljubomorni bijes često idu ruku pod ruku,
podsjetila se. Glad za obuzimanjem prečesto je bila spojena s potrebom za
uništenjem onoga što se nije dalo obuzeti.
- Justine - gorko je prošaptala, promatrajući oblačno nebo. - Zašto si
morala ponijeti svoje tajne u grob?
Sklopila je oči, pitajući se umišlja li lagani miris jasmina koji je obuzeo
vjetar.
Kada ih je otvorila, Allegra je stajala ispred nje, stišćući Lottienu lutku u
rukama. Kao i obično, nije se zamarala nebitnim čavrljanjem nego je odmah
izvalila - Otac kaže da mi je dopušteno ući u glazbenu sobu i vježbati klavir
kad god želim.
Iako joj izraz lica nije bio ništa manje strog nego inače, djevojčica je
nekako izgledala sretnije nego što ju je Lottie ikada vidjela. Iz nekoga je čuda
Haydenova dragost, a ne odbijanje, konačno izmamila suze iz Lottienih očiju.
- To je predivno - rekla je, brišući suzu prije nego što je Allegra vidi. - Tako
sam sretna zbog tebe.
- Zašto onda plačeš? - dijete je upitalo, približivši joj se.
~ 132 ~
Knjige.Club Books
~ 133 ~
Knjige.Club Books
bi osluhnuo. Taj mu zvuk nije bio potpuno nepoznat. Mnogo ga je puta čuo u
prošlosti, ali tako davno da je bio poput pjesme koje se sjećao iz nekoga sna.
Kći mu se hihotala.
Ne uspijevajući odoljeti sirenskomu zovu toga zvuka, vratio se za
nekoliko koraka i oprezno provirio iza atrija koji je uokvirivao vrata sobe za
primanje.
Lottie, Harriet, Allegra i Lottiena izlizana stara lutka skupile su se za
stolom od tikovine, uživajući u popodnevnom čaju. Sve su nosile složene
šešire ukrašene šarenim perjem, mašnama, cvijećem i paučinom. Hayden je
morao dvaput pogledati kada je uočio prepariranu papigu na ramenu
Lottiene lutke. Prljava je ptica savršeno odgovarala i njezinu povezu preko
očiju i njezinu drskom osmijehu. Lutki je trebala još samo sablja u elegantnoj,
malenoj ruci i bila bi spremna zaploviti morskom pučinom.
Čak je Mirabella imala šešir - malenu kapicu za bebe s bijelom čipkom i
svilenom masnicom zavezanom ispod krznene brade. Allegra je pridržavala
koprcavo mače u krilu kako bi je spriječila od bježanja, hihoćući se svaki put
kada bi stvorenje posegnulo za vrpcama koje su visjele s njezina vlastitog
šešira.
Čini se da je Hayden bio jedini koji nije dobio službenu pozivnicu za
čajanku. Tri mačića koje mu je Lottie dala stajali su na stolu, pijući mlijeko iz
porculanske zdjelice dok je njihov žuti brat lovio vlastiti rep pokraj noge od
stola.
Kada je Allegra dodala naboranu podsuknju Mirabellinu elegantnom
ansamblu, Bundevko i Gospodin Koprcko potrčali su pokraj Haydena, očito
se bojeći da su u opasnosti od slične sramote. Hayden je znao da bi ih bilo
mudro slijediti. No svejedno je ostao, ne želeći napustiti šarmantni
kaos ovoga prizora.
Nije računao na to da će ga žuti mačić primijetiti. Prije nego što je stigao
pobjeći, mačić je doteturao do njega, mijaukajući iz petnih žila.
- Izdajniče - promrmljao je Hayden, gurnuvši ga stopalom.
Ali bilo je prekasno. Osmijesi su nestali. Veselo se čavrljanje ugasilo.
Gospođica Dimwinkle izgledala je kao da se pokušava udaviti kolačima. Da je
uspjela, Hayden bi morao dodati teret još jedne preuranjene smrti na svoju
savjest.
Lottie je otpuhala zalutalo pero iz očiju, hladno ga proučavajući i
izgledajući poput gospodarice vile s tilom i paučinom prekrivenim šeširom i
čipkastim rukavicama bez prstiju. - Dobar dan, moj gospodaru. Želiš li nam
se pridružiti?
Allegra je ukopala mrzovoljno lice u Mirabellino krzno kao da je nimalo
ne zanima hoće li on prihvatiti Lottien poziv. Hayden je bio jedini koji je znao
~ 134 ~
Knjige.Club Books
da to nije bio poziv, nego izravni izazov - koji je Lottie očito očekivala da će
odbiti.
Uzvratio joj je podrugljivi osmijeh. - Nećeš me natjerati da si nataknem
šešir, zar ne?
- Ne ako ne želiš.
Lottie je dovukla jedinu preostalu stolicu do stola i natočila mu šalicu
čaja. Hayden je poslušno sjeo, ali ponovno brzo ustao kada je stolica
pobunjeno zajaukala. Stišćući zube, pokupio je žutoga mačića sa stolice i
spustio ga na tepih. Odmah mu se počeo penjati po nozi, kačeći mu se za
kožne hlače, i sklupčao mu se u krilo, ludo predući. Hayden ga je prekrio
salvetom i pokušao se pretvarati da ga nema. Stolica je bila preniska za njega.
Svaki pokušaj da prekriži duge noge očajnički mu se izjalovio. Naposlijetku
se morao zadovoljiti s time da protegne noge po strani, što ih je dovelo u
opasnu blizinu Lottienih golih gležnjeva. Njene su oble noge možda bile
prekrivene slojevima podsuknje, donjih hlača i čarapa, ali to ga nije
zaustavilo od zamišljanja koliko bi bile glatke i tople omotane oko njegova
struka.
- Želiš li malo mlijeka? - Lottie je upitala.
Otrgnuvši pogled od obline njezina lista, Hayden je pogledao bokal s
mlijekom. Crni mu je mačić grickao vrh. Dok ga je gledao, mačić je izgubio
ravnotežu i upao u mliječnu pjenu. Prije nego što ga je Allegra stigla spasiti,
iskoprcao se van i ošamućeno se otresao, raspršivši kapljice mlijeka po
cijelome Haydenovu prsluku.
- Ne, hvala - promrmljao je, gledajući ga kako si pažljivo čisti brkove. -
Mislim da ću odbiti.
- Posudili smo šešire s tavana - Lottie mu je ponudila šalicu čaja, pomalo
ga prijekorno izazivajući da se pobuni. - Nadam se da je to u redu. Allegra je
rekla da su pripadali njenoj majci.
- Ne svi - Hayden je pokazao prema čipkastom šeširu koji je krasio
Mirabellino mrzovoljno malo lice. - Ako se dobro sjećam, taj je pripadao
meni.
Allegra je prekrila usta kako bi zatomila nehotično hihotanje. - Nosio si
šeširić?
- Itekako. Ali to ne bi bilo toliko sramotno da tvoja baka nije inzistirala da
naslikaju moj portret s njime dok me ljuljala na svom koljenu. Moram
priznati da sam tada imao kovrče koje bi prkosile tvojima.
Allegra je izgledala sumnjičavo. - Nikad nisam vidjela tu sliku.
- Niti ćeš je ikada vidjeti - Hayden ju je uvjeravao, popivši gutljaj čaja. -
„Slučajno“ sam prolio malo ulja iz svjetiljke po njoj i zapalio prokletu stvar
kad sam bio tvojih godina.
~ 135 ~
Knjige.Club Books
*
~ 136 ~
Knjige.Club Books
Hayden nije ostao dovoljno dugo da procijeni tko se osjećao više krivim
nakon njegova spominjanja lekcija, Allegra ili Lottie. Jedina mu je želja bila
pobjeći. Ali kada se uputio niz dugački hodnik koji je vodio do njegove radne
sobe, vesela ga je glazba njihova smijeha slijedila još sigurnije od fantoma.
Hayden je uskoro naučio da se nigdje ne može sakriti kako bi pobjegao
njihovoj sreći. U danima koji su slijedili, odzvanjala je učionicom u divljim
naletima, zajedno s loše prigušenim udarcima u pod. Plovila je kroz otvoreni
prozor njegove radne sobe u sumrak dok su Lottie i Allegra lovile mačiće
u vrtu. Širila se iz sobe za primanje nakon večere kada je Lottie glasno čitala
iz jednoga od svojih dragocjenih gotičkih romana, zbog svoje dramatičnosti
stvarajući više smijeha, a manje jezivih trnaca. Kada bi Hayden ulovio Meggie
i Jema kako vrebaju iza vrata sobe za primanje, upijajući svaku njezinu riječ,
nije imao srca ni ukoriti ih. Pogotovo zato što su ukrali njegovo mjesto za
skrivanje.
Još je ukletija od smijeha bila glazba. Sada kada su vrata glazbene sobe
bila širom otvorena, Hayden nikada nije mogao znati kada će se proliti kroz
cijelu kuću, razbijajući zidove tišine koje je protekle četiri godine gradio oko
sebe. To je bik jedna manifestacija koju nije mogao izdržati. Kad god bi
Allegra svirala, pronašao bi neki zadatak koji bi ga odveo iz kuće, bilo to
putovanje do sela zbog nekoga nevažnog posla koji je bio prikladniji za
njegovoga upravitelja imanja ili jahanje preko močvare nemilosrdnim
tempom.
Iako je bilo predivno gledati kako mu dijete cvjeta zbog pažnje njegove
mlade, od njihove se rastuće povezanosti Hayden osjećao još izoliranije.
Jedne je vlažne, kišne večeri potražio utočište u knjižnici kada je naišao na
prizor koji nikada prije nije vidio - njegova je kći... čitala.
Allegra se sklupčala u veliki kožni naslonjač ispred vatre, s nosom
zakopanim u knjigu i s Mirabellom koja joj je drijemala na krilu.
Hayden je oklijevao pred vratima, ne uspijevajući odoljeti tome da
iskoristi rijetku priliku da je promotri. Da je Allegra znala da je ondje, bez
sumnje bi pobjegla.
Lice joj je izgubilo svoj blijedi kalup. Njezina svakodnevna zabavljanja s
Lottie i Harriet izmamila su joj nalet boje u obrazima, a ekstravagantne
poslijepodnevne čajanke počele su joj rumeniti meso na kostima. Plava joj je
baršunasta masnica držala sjajnu, tamnu grivu dalje od očiju. Vidio je
Lottie kako joj je svake noći stavlja ispred vatre u sobi za primanje, brbljajući
dok joj je češljala tvrdoglave pramenove sve dok nisu bili glatki i sjajni.
Koliko god potresne bile te promjene, najveća se transformacija dogodila
u izrazu lica njegove kćeri. Oči joj više nisu bile zasjenjene oprezom, a usta joj
nisu bila stisnuta u mrzovoljno durenje.
~ 137 ~
Knjige.Club Books
~ 138 ~
Knjige.Club Books
~ 139 ~
Knjige.Club Books
*
Do sljedećeg su tjedna Lottie i Allegra odbacile svako pretvaranje da
održavaju lekcije, kao što je i Hayden odbacio svako pretvaranje da vjeruje
da ih održavaju. Kada su jednoga jutra odlučili proslaviti rijetku pojavu
sunca, izvevši Lottiena konjića za ljuljanje u dvorište, Hayden se izležavao na
trijemu vile kako bi ih gledao, očima besramno upijajući svaki pokret njegove
žene.
Naprava s kotačima bila je dizajnirana da jahač upravlja njome tako da se
posjedne na njenu drvenu figuru i čini duge klizave korake dok vozilo ne
dođe do dovoljno velike nizbrdice da se samo otkotrlja prema dolje. Drveni
su mu kotači bili napravljeni za popločane vrtne puteljke, a ne
šljunčane ceste, pa je u tome trenutku jadna gospođica Dimwinkle jurila
brzinom koja joj je mogla iščupati zube iz glave. Lottie i Allegra trčale su za
njom, smijući se i uzvikujući ohrabrenja.
Kada su nestale iza brda, Hayden se naslonio na lakat i okrenuo lice
prema suncu, upijajući njegovu toplinu. Lijep, vjetroviti dan kao da je htio
dokazati da će proljeće možda zakasniti u ovaj kraj Cornwalla, ali da će biti
vrijedno čekanja. Zrak je mirisao po zagrijanoj zemlji i divljini koja je rasla iz
močvara. Nježni su čuperci zelenila počeli pupati na granama drveća koje je
samo nekoliko dana ranije djelovalo mrtvo. Snježni prekrivao glogovih
pupoljaka prekrivao je svako brdo, a stijene su oživljavale preljevima plavih
zumbula i žutilovke. Jata mladih galebova koji su se gnijezdili u liticama
naviještali su dolazak proljeća svojim zvonkim zovom.
Drveni se konjić ponovno pojavio, ovaj put s Lottie za sedlom a Harriet i
Allegrom pokraj nje. Lottiene su snažne, oble noge pokretale napravu u brzu
jurnjavu. Kada je dosegnula vrh planine, spustila je težinu na konja i odjurila
nizbrdicom, vrišteći od smijeha.
Šešir joj je odletio s glave, zavezan samo baršunastim masnicama.
Namrštivši se, Hayden se uspravio, uznemiren njezinim neustrašivim letom.
Prije nego što je stigao viknuti upozorenje, drveni je konjić zapeo o hrapavi
kamen i odskočio s ceste na travu. Lottie je raširila oči.
Kada je odletjela prema travnatoj livadi, Hayden je ustao na noge. Potrčao
je prije nego što je Lottie udarila hrpu zemlje koja ju je odbacila u zrak.
Dok je trčao, Hayden je zamalo bio oslijepljen zamišljenim prizorom
Lottie koja leži u travi, potpuno nepomična, s vratom iskrenutim pod
neprirodnim kutom dok joj se rumenilo povlačilo iz obraza.
Došao je do njezine zgužvane figure u isto vrijeme kao i Harriet i Allegra.
Čučnule su preko puta njega u lokvi haljina dok je podizao Lottieno toplo
tijelo u ruke, obuzet ledenom panikom. - Lottie! Lottie! Čuješ li me?
Oči su joj se polako otvorile. Trepnula mu je. - Naravno da te čujem. Vičeš
mi na uho, zar ne?
~ 140 ~
Knjige.Club Books
~ 141 ~
Knjige.Club Books
Mahnito je povukao drške, ali drveni je konj nastavio juriti prema jarku.
- Zašto ne mogu upravljati njime? - uzviknuo je, pokušavajući nadglasati
nalete vjetra.
- Upravljati? - Lottie mu je uzviknula preko ramena. - Kako misliš
upravljati?
Misleći da je sigurno nije dobro čuo, pokušao je ponovno. - Kako da
upravljam ovom prokletom stvari?
S obzirom na rastuću ozbiljnost njihove situacije, Lottie je zvučala
pomalo preveselo kada mu je uzviknula: - Da se njegov izumitelj potrudio
opremiti ga opremom za upravljanje, misliš li da bih se i ja ranije sudarila s
kamenom?
Nije više bilo vremena za raspravu o izumiteljevu lošem predviđanju
budućnosti. Jarak je bio samo nekoliko metara dalje od njih. Omotavši ruke
oko Lottiena struka, Hayden ih je oboje lansirao s konjića. Kada su odletjeli u
zrak, omotao je tijelo oko njezina, odlučan ublažiti njezin pad.
U sljedećem mu je trenutku glava bila sklupčana u nešto zavodljivo
mekano, a ženski mu je glas pjevušio ime. Napola je otvorio oči i otkrio da je
nešto mekano bila Lottie. Ispružio joj se preko krila, a glava mu je bila
priljubljena uz njezino poprsje. Ovaj mu je osjećaj bio toliko ugodan da je
poželio da može ostati u ovome položaju cijeli dan.
- Oh, Haydene, osjećam se užasno! Da nisi bio tako samodopadan,
upozorila bih te o upravljanju. Nisam htjela da se tako strašno ozlijediš. -
Milovala ga je po čelu dok su joj prsti nježno klizili kroz nestašne pramenove
kose koji su mu uvijek visjeli u očima. - Čuješ li me, jadna dušo?
- Naravno da te čujem - promrmljao je, gledajući je kroz trepavice. -
Pjevušiš mi u uho, zar ne?
Ustala je tako naglo da ga je nespretno bacila na zemlju.
- Au! - Trljajući glavu, uspravio se i povrijeđeno je pogledao. - Svakako mi
je drago da je ovdje teren mekan.
- I meni - odbrusila je, izbjegavajući njegove oči dok je otresala travu sa
suknje. - Da si slomio vrat, tračare bi okrivile mene i onda bih ja do kraja
života postala poznata kao Ubojita Markiza - zamšrcala je. - Ili barem dok ne
pronađem ljubaznijega muža.
Kada se okrenula kako bi otišla od njega, gnjevno zamahnuvši suknjom,
Hayden je poskočio na noge i ugrabio je za ruku, povukavši je kako bi se
suočila s njime. - Ništa ti nije sveto, zar ne?
Kada je shvatila da joj se smije umjesto da je kori, oprezni joj se pogled u
očima produbio. - Samo ono što zaslužuje biti.
Kada je Hayden posegnuo kako bi joj nježno izvukao pramen trave iz
kose, zapitao se što bi se u tome trenutku dogodilo da su oni bili bilo koji
~ 142 ~
Knjige.Club Books
~ 143 ~
Knjige.Club Books
ŠESNAESTO POGLAVLJE
~ 144 ~
Knjige.Club Books
- Naravno. Možda sam tvoje pismo pročitala između redaka, ali bila si
prilično jasna u tome da ovdje postoji dijete u očajničkoj potrebi za mojim
vodstvom - Gospođica Terwilliger strogo je pogledala Allegru, promatrajući
djevojčičinu vjetrom raščupanu kosu i šešir koji joj je visio do pola leđa. - A
vidim da sam stigla u posljednji čas.
Allegra se pridružila Harriet i sakrila iza Lottie.
Gospođica Terwilliger povukla je Neđa prema naprijed, poprativši to
treptanjem rijetkim trepavicama koje bi se možda moglo zamijeniti
koketiranjem da se radi o ženi sto godina mlađoj od nje. - Došla bih još i
kasnije da se ovaj šarmantni gospodin nije ponudio dopratiti me.
Hayden je počastio Neda hladnim pogledom. - Pretpostavljam da je moja
žena pozvala i tebe.
Prije nego što se Lottie stigla pobuniti, Ned se nasmiješio. - Pa zašto bih
trebao izgovor da posjetim svog dragog, starog prijatelja?
- Ne treba ti izgovor - odvratio je Hayden. - Treba ti poziv.
Ned je uzdahnuo. - Uvijek si patio od formalnosti.
Lottie je zbunjeno pogledavala između sir Neda i gospođice Terwilliger. -
Kako se vas dvoje uopće poznajete?
- Možeš kriviti samo sebe, moja damo - Ned je odgovorio, uzevši štap za
hodanje natrag od sluge. - Na tvojem sam svadbenom doručku upoznao tvog
brata Georgea. Nije nam dugo trebalo da shvatimo da dijelimo mnoge
zajedničke interese.
Lottie je mogla samo nagađati koji bi to interesi mogli biti - vjerojatno
jahanje, lov i zavođenje balerina.
- Baš sam ga posjećivao u Vili Devonbrooke kada je gospođica Terwilliger
stigla s tvojim pismom. Nakon što je podijelila njegov sadržaj s tvojom
obitelji, odlučili su da bi trebala doputovati ovdje da ti ponudi svoje usluge,
čim se izvuče iz svoje tadašnje situacije.
Gospođica Terwilliger skinula je rukavice uz pucketanje kostiju od kojeg
se Lottie naježila. - Očekujem sobu i obroke te prvu ratu plaće u prvom
tjednu. I neću tolerirati koketiranje poslodavaca. Prestara sam da me po
učionici lovi neki razvratni plemić koji mi pokušava zaviriti pod suknju.
- Zamahnula je koščatim prstom pred Haydenovim licem, a dlake na
njezinu madežu zadrhtale su od gnjeva. - Očekujem lokot na vratima svoje
spavaće sobe, mladi momče, i možeš biti siguran da ga planiram koristiti.
Jedva uspijevajući zatomiti drhtanje, Hayden joj se pristojno poklonio.
- Ne morate se bojati za vašu čednost, gospođo. U vašem ću se prisustvu
nastojati ponašati poput džentlmena.
~ 145 ~
Knjige.Club Books
~ 146 ~
Knjige.Club Books
Hayden je stisnuo oči. - Ovdje si tek nekoliko sati. Koju si sluškinju zaveo
da bi dobio taj sočni komad trača?
Ned ga je prijekorno pogledao. - Podcjenjuješ moj šarm. Jedan je osmijeh
s namigivanjem bio dovoljan da navedem tu šarmantnu malenu crvenokosu
djevojku da mi izlije sve svoje tajne. Čini se da su bračni odnosi tebe i tvoje
markize, ili manjak istih, beskrajan izvor rasprava u odajama za sluge.
Hayden je bacio cigaru u hladno ognjište, izgubivši apetit za njom. - Znaš
bolje od bilo koga da ovo nije brak koji smo htjeli, ni ona ni ja. U takvim
okolnostima nije čudno da muž i žena spavaju u odvojenim sobama.
- Niti je čudno da jedno od njih nabavi ljubavnika. - Dok ga je Hayden
gledao s nevjericom, Ned je zakovitlao vinom na dnu čaše. - Oh, hajde, nemoj
mi reći da o tome nisi razmišljao. Ona je vrlo lijepa djevojka. Ako je ti ne želiš,
mogu ti obećati da će je netko drugi htjeti - ravnodušno je ispio gutljaj vina. -
Čini se puno razumnija od Justine. Ne moraš se brinuti o skandalu. Siguran
sam da će biti diskretna u svome odabiru ljubavnika.
Hayden je mirno spustio čašu na kamin, pa povukao Neda za
besprijekorno zavezanu kravatu i zabio ga na najbližu policu s knjigama.
Nedova je cigara pala na pod, ali budući da je bio savršeni džentlmen, nije
prosuo ni kap pića po podu.
I dalje balansirajući čašu u ruci, gurnuo je nasmijano lice u Haydenovo. -
Što ćeš učiniti, Haydene? Izazvati me? S čim ovog puta? Mačevima u dvorištu?
Pištoljima u zoru? Jesi li već odabrao svog zamjenika? Ako želiš, ja mogu
provjeriti tvoj pištolj pa ti ga vratiti da me upucaš njime.
Grimizni se val bijesa koji je zamaglio Haydenov vid konačno raščistio i
otkrio da u očima njegovoga prijatelja ne sjaji strah, nego osjećaj trijumfa.
Hayden ga je polako oslobodio, pokušavajući umiriti hrapavo disanje.
Uzeo je čašu s kamina i podignuo je u znak podrugljive zdravice, nadajući se
sakriti drhtanje ruke. - Čestitam, prijatelju moj. Uspio si me natjerati da se
učinim budalom zbog jedne žene. Ponovno.
- Natjerao sam te da priznaš da se zaljubljuješ u svoju ženu.
- Ako si slučajno zaboravio, prošli put kada sam se zaljubio u svoju ženu,
dvoje je ljudi umrlo.
Rijetka je nota strasti okrznula Nedov glas. - Ali nije li upravo u tome
ljepota i opasnost ljubavi? Ona bi trebala biti nagrada zbog koje vrijedi ubiti,
čak i umrijeti ako je potrebno.
- Plemeniti osjećaji čovjeka čija je ideja vječne ljubavi tjedan proveden u
krevetu balerine. Da je Phillipe ovdje s nama, sumnjam da bi se složio s
tobom. - Hayden je pogledao u grimizne dubine svojega vina. - Jesi li zato
došao ovamo? Da me kazniš zbog njegove smrti?
~ 148 ~
Knjige.Club Books
~ 149 ~
Knjige.Club Books
- Nisam siguran. Možda sam već tada znao da je ona tragedija koja samo
čeka da se dogodi. Osim toga, ja nisam ni upola muškarac kao što je Hayden -
rekao je iskreno. - Ja nikada ne bih bio dovoljno snažan da izdržim njezina
neuračunljiva raspoloženja i prohtjeve.
Lottie se trudila zvučati ležerno kada je upitala: - Je li Haydenov prijatelj
Phillipe bio jednako očaran i jednako osjećao olakšanje?
Mrki je pogled zamaglio Nedove oštre crte lica. - Phillipe nije bio
Haydenov prijatelj. To sam mu i ja mogao reći, ali ne bi mi vjerovao. S tim
svojim optimističnim temperamentom, Hayden je uvijek odlučno vjerovao u
ono najbolje u ljudima.
Lottie je pregrizla osmijeh, zbunjena čuti da netko temperament njezina
muža opisuje kao optimistični. - Pa meni se čini da uvijek vjeruje u ono
najgore u meni. One noći kada smo se upoznali, mislio je da sam špijunka za
jedne od skandaloznih novinara.
Ned je frknuo. - Da je to doista vjerovao., vjerojatno bi te pokušao baciti s
najbliže stijene.
- Ako je Hayden vjerovao da mu je Phillipe prijatelj, zašto ga je Phillipe
izdao?
- Phillipe je bio mlađi sin vikonta koji je prokockao većinu svog
obiteljskog bogatstva, a Hayden je bio voljeni markizov sin jedinac i
nasljednik velikog bogatstva. Phillipe je žudio za svime što je Hayden
dodirnuo, posebno za Justine. Nikada nije oprostio Haydenu što je osvojio i
njeno srce i njenu ruku.
- Hayden mi je rekao da su se on i Justine prilično žestoko svađali kada su
još bili u Londonu prije... prije Phillipea. Znaš li zašto?
Ned je uzdahnuo. - Justine mu je očajnički željela podariti još jedno dijete
- muškog nasljednika, ali toliko je propatila nakon Allegrina rođenja da se
Hayden bojao da bi napor još jednog porođaja mogao uništiti ono što je ostalo
od njena uma.
- Ali kako je spriječio...? Kako su...? - Lottie je zastala, ne želeći otkriti
vlastito neznanje.
- Prilično jednostavno, moja damo - Ned je nježno rekao. - Nakon što se
Allegra rodila, Hayden se nikad nije vratio u ženin krevet.
Lottie je mogla samo buljiti u njega, zatečena ovom spoznajom. Mislila je
da svojemu mužu ne može ponuditi ništa što bi se moglo usporediti sa
strašću koju je dijelio s Justine. No on si je preko šest godina uskraćivao ženin
krevet.
Ned je nastavio. - Osim što je bila luđa, Justine je znala biti ludo
ljubomorna. Postala je opsjednuta idejom da Hayden traži utjehu u krevetu
drugih žena.
~ 150 ~
Knjige.Club Books
~ 151 ~
Knjige.Club Books
~ 154 ~
Knjige.Club Books
~ 155 ~
Knjige.Club Books
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
H ayden je svukao svoje svečano odijelo. Nije više nosio ni kaput ni prsluk,
a zgužvana mu je kravata visjela oko vrata. Kosa mu je bila raščupana, a
oči divlje. Kada je izronio iz sjena, Lottie je odmaknula ruku od klavira.
- Malo je kasno praviti se nevinom, zar ne misliš? - Stao joj je dovoljno
blizu da bi osjetila kombinaciju mirisa opasnosti i morskoga zraka. - Upravo
sam provjerio Allegru. Spava poput bebe.
Lottie je još jednom pogledala prema tipkama klavira, rastrgana između
terora i čuđenja. - D-d-doista?
- Da, doista. A već znam da ti znaš svirati pa zato možeš priznati da si ti
svirala taj komad - hladne su mu se oči suzile. - Osim ako me, naravno, ne
želiš uvjeriti da duhovi doista postoje.
Lottie je pogledala prema portretu iznad kamina. Po prvi put Justine nije
izgledala kao da se smije njoj, nego zajedno s njom. Ljubičaste su joj oči
blistale na mjesečini kao da su njih dvije dijelile tajnu koju samo žena može
znati - tajnu koju je željela da Lottie zadrži za sebe. Je li moguće da više nisu
bile protivnice, nego saveznice? Je li Justine dovela nju i Haydena u ovu sobu
s nekim razlogom?
Neobično ohrabrena ovom idejom, Lottie se okrenula prema Haydenu. -
S obzirom na to kako si večeras otrčao odavde kada je Allegra svirala, zaklela
bih se da si ti taj kojeg je lovio duh.
- Duh moje ludosti, možda. Nisam uopće trebao stupiti u ovu ukletu sobu.
- A ponovno si ovdje - Lottie je nježno rekla, primaknuvši mu se za jedan
korak.
Oprezno ju je promatrao, pogledom upijajući njezine razbarušene
kovrče, iznošene nabore njene spavaćice, njezine bose noge. - Samo zato što
si me okrutno i bešćutno prevarila. Zašto bi to učinila, Lottie? Zar nisi
pomislila da mi razočarenje koje sam večeras vidio u očima svoje kćeri
nije dovoljna kazna?.
Lottie je odmahnula glavom. - Nisam te željela kazniti.
Rukom je prošao kroz kosu. - Zašto si me, dovraga, onda namamila
ovamo?
~ 156 ~
Knjige.Club Books
~ 157 ~
Knjige.Club Books
~ 158 ~
Knjige.Club Books
~ 159 ~
Knjige.Club Books
se uz nju, kupajući svoju čvrstu duljinu u sočni med koji joj je izmamio iz
tijela.
Lottie je zastenjala, ošamućena od zadovoljstva. Da se nju pita, mogao je
cijelu noć nastaviti taj luđački napad na njezina osjetila, ali u sljedećemu je
trenutku okrenuo kut svojih bokova i duboko uronio u nju.
S obzirom na ono što su joj Diana i Laura rekle, znala je da je Hayden
učinio sve što je mogao, pa i više, kako bi je pripremio da ga prihvati. Ali za
ovo se nije mogla pripremiti. Ukopala mu je nokte u znojne mišiće na leđima.
Ugrizla se za usnicu kako ne bi zaplakala, ali ne prije nego što je ispustila
uznemireni vrisak.
I dalje ukopan duboko u nju, Hayden se smrznuo, zaustavivši svoje
moćno tijelo.
- Nemoj prestati! - Lottie je kriknula, pokušavajući otreptati suze boli
prije nego što ih on vidi. - Bio si i više nego velikodušan prema meni. Sada je
vrijeme za tvoje zadovoljstvo.
- Hvala ti, Carlotta - svečano je odgovorio, čak i kada su mu ramena
zadrhtala ispod njezinih ruku. Iznenadio ju je s nježnim poljupcem u vrh
nosa. - To je vrlo plemenito i požrtvovno od tebe. Potrudit ću se da
neugodnosti ne traju dulje nego što je potrebno.
Primivši se dlanovima za divan kako bi podupro svoje tijelo, počeo je
kliziti unutra i izvan nje, u dugim, hipnotičnim pokretima. Čvrsto sklopivši
oči, Lottie je počela drhtati. I dalje je osjećala ispunjenje, zategnutost i vatru,
ali bol se počela topiti u nešto drugo. U nešto čarobno. U nešto nevjerojatno.
Nije mogla odrediti točan trenutak u kojem je njegovo zadovoljstvo
postalo njezino. Samo je znala da je u jednome trenutku bila ukočena poput
daske, očajnički se nastojeći ne odmaknuti od njega, a u drugome su joj se
bokovi izvijali kako bi ga prihvatila, pozivajući ga još dublje.
- Je li ti dosta neugodnosti? - promrmljao je drhtava glasa. - Želiš li da sada
prestanem?
- Ne - zastenjala je, ukopavši mu se u čvrste mišiće ruku. - Nikada.
- Ti nezasitna, mala lisice! A kad se sjetim da sam jednom uvjeravao Neda
da imam dovoljno izdržljivosti da te zadovoljim.
Lottie se tada usudila otvoriti oči, usudila mu se umotati prste u kosu i
odvažno mu spustiti usne na njezine. - Onda to i dokaži.
Prekrio joj je usta svojima, prihvativši ovaj izazov s dubokim pokretom
bokova od kojeg je uzdahnula. Njegova ju je čvrsta, muževna težina pritiskala
o divan, sve dok nije mogla ići nikamo osim još dublje u jastuke, a sve dok on
nije mogao ići nikamo osim još dublje u nju. Ako je melodija koju joj je ustima
svirao na tijelu bila poput veličanstvena nokturna, onda je ovo bila jedna
gromoglasna rapsodija, neodoljiva u svojoj moći i strasti. Izgledalo je kao da
~ 160 ~
Knjige.Club Books
~ 161 ~
Knjige.Club Books
- Pa, reci mi - što su ti još tvoja sestra i teta rekle kako bi te pripremile na
bračne dužnosti?
- Pa... - zamišljeno je odgovorila, vatreno ga pogledavši ispod zlatnih
trepavica - upozorile su me da su neki muževi nezasitni u svojim požudama,
tako divlji u svojim apetitima da bi napali svoje žene poput zvijeri koje se
tjeraju, želeći zadovoljiti samo sebe.
- Kako grozno - Hayden je osjetio kako mu se usne iskrivljuju u vragolasti
smiješak. - Ali zašto se na samo nekoliko trenutaka - predložio je, primajući
je oko struka i proklizivši ispod nje tako da je sada ležala trbuhom na divanu,
među mekanim jastucima - ne bismo pretvarali da sam ja jedan od takvih
muževa?
Kada je ustao na koljena iza nje, gurnuvši joj jastuk ispod bokova, Lottie
ga je gledala preko ramena dok su joj se oči širile, a dah ubrzavao. -
Pretpostavljam da ću to morati izdržati ako moram. Nikada ne bih htjela
izbjegavati svoje supružne dužnosti.
- Ni ja svoje. - Kada se Hayden pritisnuo duboko u nju, zajecala je od
užitka, ukopavši nokte u divan. - Samo zatvori oči, anđele - promrmljao je. -
Bit će gotovo prije nego što primijetiš.
Hayden je kroz krovni prozor mogao vidjeti maglovite ružičaste oblake kako
plove preko platna koje se polako mijenjalo iz crnoga u plavo. Ignorirajući
Lottiene sanjive proteste, navukao joj je voluminozne nabore spavaćice
preko glave pa je pokupio u naručje. Omotala mu je ruke oko vrata
bez otvaranja očiju, dok su joj razbarušene kovrče golicale nos. Za razliku od
Justine, ona nije mirisala po cvijeću. Umjesto toga, njezin se čisti, sapunjavi
miris miješao s aromom njihove ljubavi, opijajući ga svakim dahom.
Iako je Haydenov prvi instinkt bio da odnese Lottie u njegovu sobu, u
njegov krevet, natjerao se skrenuti prema istočnomu krilu. Ako je ušuška u
svoj veliki krevet s baldahinom, opet će voditi ljubav s njom. I opet. Već je bio
prepohlepan u svojim namjerama. Sve što je ostalo od nevinosti njegove žene
bilo je nekoliko crvenih mrlja na njihovim bedrima. Njezino je osvojeno tijelo
trebalo vremena da se oporavi od njihova strastvenog sjedinjenja. Obavijestit
će Meggie da njezina gospodarica ne smije biti uznemiravana. Čim pokaže
znakove buđenja, poslat će joj toplu kupku u sobu. Prizor Lottie kako sjedi u
mjedenoj kadi s podignutim zlatnim kovrčama i zlatnim grudima koje
sjaje od vlage prošao mu je kroz glavu, od čega su mu se žlijezde ponovno
probudile. Hayden je opsovao, proklinjući vlastite plemenite namjere.
Dok je nosio Lottie u njezinu spavaću sobu i ušuškavao je ispod
pokrivača, njezin je veliki, žuti mačak s ruba kreveta osuđivački buljio u
njega.
~ 162 ~
Knjige.Club Books
~ 163 ~
Knjige.Club Books
OSAMNAESTO POGLAVLJE
~ 164 ~
Knjige.Club Books
~ 165 ~
Knjige.Club Books
~ 166 ~
Knjige.Club Books
njezin okrutni otac drži zaključanu na tavanu, ali sve u svemu, vrlo
dobar pokušaj. Trebala bi biti prilično zadovoljna samom sobom.
Zašto se onda osjećala tako bijedno? - U ovakvim knjigama uvijek postoji
neka nesretna duša zaključana u tavan - pokušala je objasniti. - Pogotovo ako
kuća ne posjeduje tamnicu.
- Možda bih trebao razmisliti o tome da izgradim jednu - promrmljao je,
a zbog sjaja u očima izgledao je vražje baš poput Lottiena vojvode.
Osjećajući kao da se igra s njome, pukla je - Znaš, ovo se nikada ne bi
dogodilo da si me samo odnio u svoj krevet.
Prijekorno ju je pogledao. - Ali kako bi mogla mirno spavati ako bi znala
da bih te u svakom trenutku mogao zadaviti u snu? - Unatoč njegovu
podrugljivom dobrom raspoloženju, izgledao je kao da bi je sada mogao
zadaviti. - Pa reci mi, jesi li već pronašla izdavača?
- Naravno da ne!
- Ali imala si ga namjeru potražiti. - To nije bilo pitanje.
- Ne. Da. Ne znam! - Lottie je odmahnula glavom, očajnički želeći da je
shvati. - Možda i jesam, ali to je bilo prije.
Gurnuvši rukopis natrag u pukotinu, Hayden je ustao, a u očima mu je
zasjala iskra divljenja. - A ja sam te optužio da si špijunka za skandalozne
novine. Imala si puno isplativši cilj na pameti, zar ne? Na ovaj način ne bi
morala dijeliti svoj profit ili slavu. „Lady Oakleigh“ bila bi glavna atrakcija u
Londonu.
Lottie ga je gledala s nevjericom. - Je li to ono što ti misliš? Da sam ovo
planirala od početka? Da sam te prevarila na brak iz jednog jedinog razloga,
da iskoristim tvoj život kao inspiraciju za neki smiješni roman?
- Ne znam. Ti meni reci. - Pomilovao ju je po obrazu. Od njegovoga joj je
dodira vrućina zaplesala po koži. Glas mu se produbio u svileni žamor. - Je li
ti i prošla noć bila inspirativna? Je li to bio način da otkriješ kakav bi osjećaj
bio „osjetiti ubojite ruke na tijelu“?
Lottie je nakratko sklopila oči, nepripremljena na to da bi iskoristio i
njezine riječi i njezino milovanje kao oružje protiv nje. Ali kada ih je ponovno
otvorila, uputila mu je jednako vatreni pogled.
- Pretpostavljam da se ne mogu izvući, zar ne? - rekla je ravnodušno,
odmaknuvši mu ruku. - Razotkrivena sam. Ako baš želiš znati istinu, one sam
noći došla njuškati pokraj tvojeg prozora nadajući se da ćeš me zamijeniti za
običnu djevojčuru i napasti pred mojom obitelji i većinom Londona. Onda,
kada bi mi ugled bio u propasti, nadala sam se da bi me odvukao iz nježnog
njedra svih koje volim i odveo u neku vjetrovitu, staru vilu na rubu svijeta u
kojoj će me jedan mrzovoljni plemić i njegova razmažena kći tretirati
gotovo poput sluškinje. Nakon što bih otkrila da je mrzovoljni plemić i dalje
~ 167 ~
Knjige.Club Books
zaljubljen u svoju mrtvu ženu, koja ima reputaciju da izlazi iz groba kad joj
god nešto nije po volji, planirala sam ga natjerati da ludo i strastveno vodimo
ljubav na poklopcu klavira - Lottien se glas povisio. - I baš kao što si i
sumnjao, sve je ovo bio dio mojeg dijaboličnog plana da unaprijedim svoje
književne ambicije!
Hayden ju je nekoliko dugih trenutaka promatrao, pa mu je mišić trznuo
u obrazu. - Bi li se zadovoljila s klavikordom ili je to baš morao biti klavir?
Lottie je bez riječi ugrabila rukopis iz stijene i uputila se prema rubu
litice. Vjetar joj je povlačio kovrče iz repa i bacao joj ih po licu, umalo je
oslijepivši.
- Nemoj! - Hayden je zaurlao baš kada je planirala stranicama nahraniti
more. Primio ju je za ramena, odvukavši je od ruba litice. - Nemoj - rekao je
nježnije. - Pismena bi riječ možda preživjela ovakav gubitak, ali mislim da ni
ti ni ja ne bismo.
Pritisnuvši rukopis na prsa, Lottie mu se okrenula. - Počela sam pisati
prve noći kada sam čula duha - priznala je. - Nakon što si me obavijestio da
ću od našeg braka dobiti samo tvoje ime.
Hayden se odmaknuo za nekoliko koraka, kao da si nije vjerovao u
njezinoj blizini. - Mislio sam da bi ti takva spoznaja bila olakšanje, pogotovo
s obzirom na to da je moj „ledeni dodir“ bio dovoljan da izazove „trnce jeze“
u nevinim damama.
Lottie ga je iznervirano pogledala. - Jesi li zapamtio cijeli rukopis?
- Samo određene dijelove - uvjeravao ju je, prekriživši ruke preko prsa. -
Uglavnom one koji se bave mojom „potpunom moralnom izopačenošću“ i
„uvjerljivom mrzovoljnošću“ mojeg „zlokobnog izraza lica“.
Lottie je zajecala. - Ne tvojeg izraza lica, nego vojvodina izraza lica. To je
samo blesavi komad fikcije, znaš, a ne biografija.
- Znači svaka sličnost između „Ubojitog Markiza“ i „Smrtonosnog
Vojvode“ obična je slučajnost? - upitao je, zbog skeptičnoga nagiba jedne
obrve izgledajući doista zlokobno.
Progutala je slinu, pokušavajući ne drhtati. - Pa, možda sam posudila
nekoliko elemenata iz tvoga života kako bih obogatila priču, ali prilično sam
sigurna da nikada nisi prodao dušu vragu u zamjenu za imunitet za sve tvoje
zločine.
- Postoje neki koji se možda ne bi složili s tobom - rekao je tiho, a svi
znakovi podrugljivosti nestali su mu s lica.
Dok ga je Lottie promatrala, tračak nade našao je svoj put kroz grižnju
savjesti. Možda nije bilo prekasno da se pokaje za grijehe.
I dalje štiteći srce s napola dovršenim rukopisom, primaknula mu se. -
Zašto mi onda ne dopustiš da dokažem da su u krivu?
~ 168 ~
Knjige.Club Books
~ 169 ~
Knjige.Club Books
~ 170 ~
Knjige.Club Books
~ 171 ~
Knjige.Club Books
DEVETNAESTO POGLAVLJE
~ 172 ~
Knjige.Club Books
~ 173 ~
Knjige.Club Books
*
Konačno sama, Lottie je sjedila na svome starom krevetu, s planinom snježno
bijelih jastuka iza leđa. Iako je vani bila topla ljetna večer, ugodna je vatra
pucketala u kaminu, grijući prostranu spavaću sobu. Cookie je čak uvukla
zagrijanu ciglu omotanu u tkaninu u dno kreveta kako bi joj grijala nožne
prste. Bundevko i Gospodin Koprcko buljili su jedno u drugo, pokušavajući
odlučiti tko će imati privilegiju izležavanja na njoj.
Nekoć bi Lottie besramno iskoristila njegovanje svoje obitelji, ali večeras
je osjećala samo olakšanje kada ih je Laura konačno potjerala iz sobe.
Nije mogla podnijeti ni jednu minutu Dianina i Cookiena suosjećajnoga
kokodakanja, ni Sterlingovih, Georgeovih i Thaneovih prijetnji da će
uloviti tog nitkova od njezina muža i iščupati mu srce iz prsa jer ju je
rasplakao.
Laura je posljednja izašla iz sobe, nježno stisnuvši Lottienu ruku prije
nego što joj je obećala - Kada si spremna razgovarati, ja ću biti tu.
Bacivši zagušujuću težinu pokrivača, Lottie je izašla iz kreveta. Koliko joj
god bila ugodna pretjerana briga njezine obitelji, nije više bila mala
djevojčica. Prošla je godine u kojima se slomljeno srce može popraviti
šalicom tople čokolade i vrućega Cookiena kolača od đumbira.
Nije joj trebalo dugo da pronađe to što je tražila. Pisaća je kutija bila
posljednja stvar koju je gurnula u svoju žurno spakiranu prtljagu. Sjela je na
dno kreveta, s podignutim nogama kako Mirabella ne bi mogla izjuriti od
ispod kreveta i napasti ih, i otvorila kutiju. Neuredno je ugurala
stranice svojega rukopisa natrag u nju, ne mareći više za to hoće li se zgužvati
ili poderati.
Da ih Hayden nije pronašao, do sada bi se već možda smjestila u
markizine odaje u Oakwyldeu, čekajući muževo zadovoljstvo. Lottie je na
jedan bolan trenutak sklopila oči, znajući da bi se Haydenove vješte ruke i
vragolasta usta pobrinula da njegovo zadovoljstvo bude i njezino.
Otvorila je oči i pogledala rukopis. Njena joj se briljantna proza sada činila
poput običnih vijuga nekoga razmaženog djeteta kojem su govorili da mu je
svaka škrabotina remek-djelo. Dok je listala stranice, Haydenovju je svileni,
hrapavi glas progonio jače od bilo kojeg duha.
Malo je prekasno da promijeniš Smrtonosnog Vojvodu, slažeš li se?
Nikada nije prekasno, rekla mu je. Ne ako netko vjeruje u njega.
Ali ona nije vjerovala u njega. Nitko nije. Ni skandalozne novine, ni
društvo, pa čak ni njegova vlastita kći. A Lottie nije bila ništa drugačija od
ikoga od njih, zahtijevajući od njega istinu koju je već znala, duboko u svome
srcu.
~ 174 ~
Knjige.Club Books
~ 175 ~
Knjige.Club Books
~ 177 ~
Knjige.Club Books
~ 178 ~
Knjige.Club Books
~ 180 ~
Knjige.Club Books
DVADESETO POGLAVLJE
~ 181 ~
Knjige.Club Books
~ 183 ~
Knjige.Club Books
~ 184 ~
Knjige.Club Books
~ 185 ~
Knjige.Club Books
uznemirenije nego što se ona osjećala, dok se George saginjao kroz gužvu,
pokušavajući pobjeći upornoj Harriet.
Lottie je cijeli svoj život sanjala o ovome trenutku, ali sada kada je
konačno stigao, osjećala se neobično praznom iznutra.
Dodir nula je svoje podignute kovrče, pitajući se hoće li itko od gostiju
prepoznati djevojčicu koja je nekoć bila znana kao Hertfordshireski Vražićak.
S Laurinom i Dianinom pomoći, odabrala je haljinu od smaragdno zelenoga
baršuna koja joj je lagano padala s kremastih ramena. Ogrlica iste boje
krasila joj je tanki vrat. Sjajno joj je zlato obrubljivalo napuhane rukave i
steznik s kockastim krojem koji je grlio prirodne obline njezina tijela. Pramen
bisera ispreplitao joj se kroz kosu i davao tračak elegancije cjelokupnom
pomalo skromnom izgledu, kao i tanki sloj čipke koji joj je virio kroz rascjep
u suknji.
Addison je uspravno stajao na vrhu stuba. Batler joj je gotovo
neprimjetno namignuo prije nego što se nakašljao i glasno najavio -
Najčasnija Carlotta Oakleigh, markiza od Oakleigha.
Živahan je žamor prekrio dvoranu kada su se sve oči okrenule prema
stubama. Prstima prelazeći preko željezne ograde, Lottie je polako počela
silaziti, s gracioznim osmijehom zamrznutim na usnama.
Sterling ju je čekao na dnu stuba. Lottie je osjetila čeznutljiv žar kada je
zamislila Haydena na njegovu mjestu, sa zelenim očima sjajnima od ponosa.
Šogor joj je pružio ruku. Kada ju je prihvatila, Laura je signalizirala
glazbenicima. Započeli su sa živahnim bečkim valcerom i Lottie i Sterling su
počeli kliziti po podu.
- Još uvijek nisi čula ništa od Townsenda? - Sterling je upitao kada im se
još nekoliko parova pridružilo u plesu, okrećući se oko njih u šarenilu boja i
glasnoga žamora.
- Ni glas. Počinjem misliti da ga je Hayden bacio preko stijene zajedno s
mojom knjigom.
Sterling se namrštio. - Bolje njega nego tebe.
Kada je prvi valcer završio, pružio ju je vedrom gospodinu Bealeu. Dragi
je izdavač jedva dočekao da ga vide kako pleše s najsvjetlijim novim talentom
Minerva Press-a. Vrtoglavi mu je uspjeh njezina romana obogatio i račun i
reputaciju. Lottie ga je primila za tintom umrljane ruke, brzo shvativši da
je puno bolji izdavač nego plesač.
- Mislim da ovu noć možemo prozvati trijumfom, moja damo - rekao je,
uzbuđeno vireći kroz naočale - baš kao i sedmo tiskanje trećeg sveska vaše
knjige.
Bio je blaženo nesvjestan prepredenih pogleda koje je Lottie dobivala
ispod lepeza gostiju i podrugljivoga podizanja čaša. U njihovim očima nije
~ 187 ~
Knjige.Club Books
~ 188 ~
Knjige.Club Books
I ako je svaki pogled u golemoj dvorani za bal bio uperen u čovjeka na vrhu
stuba, on je gledao samo Lottie. Zbog vatrenoga pogleda koji joj je uputio
nekoliko je žena koje su stajale blizu njih moralo posegnuti u torbice za
mirisnim solima.
Kada je krenuo silaziti stubama, val uzbuđenoga brbljanja ispunio je
prostoriju.
- Je li to on? Je li moguće?
- Pogledaj te oči! Još je naočitiji nego što ga je opisala.
- Oh, Bože! Izgleda poprilično divlje i nepredvidivo, zar ne? To mi se
uvijek sviđalo u muškarcima.
Nekim je mlađim gostima ovo bio prvi pogled na ozloglašenoga
samotnjaka nekada znana kao Ubojiti Markiz. Drugi su ga se i dalje sjećali kao
dobru priliku koja je slomila srce njihovim mladim kćerima oženivši se za
siromašnu Francuskinju. Ali svima je njima on sada bio junak
ozloglašenoga romana lady Oakleigh - čovjek koji je bio ružno oklevetan ne
samo od njih, nego i od žene koja je sada stajala ondje i gledala kako joj se
približava, blijeda i tiha poput kipa. Većina ih se nadala da joj je došao održati
bukvicu koju je i zaslužila.
Kada se Hayden odlučnim koracima uputio dvoranom za bal, put su mu
se spremali presjeći i Sterling i George. Laura je mahnito zatresla glavu
prema bratu i zgrabila muža za ruku, ukopavši mu nokte u rukav.
Zaustavivši se pred Lottie, Hayden joj se kratko naklonio. - Mogu li dobiti
čast, moja damo? Ili si već prepuna ponuda za ples?
- Nemam ponude za ples, moj gospodaru. U slučaju da si zaboravio, ja sam
udana žena.
Pogledao ju je s vatrom u očima. - Oh, nisam zaboravio.
Gospodin Beale se odmaknuo po strani, oduševljeno je predavajući. Od
ošamućenoga pogleda u njegovim očima, Lottie je mogla vidjeti da već
mentalno nabraja koliko će kopija njezine knjige ovaj novi skandal prodati. -
Bolje da vas predam bez borbe, moja damo. Čuo sam da vam je
muž poprilično ljubomoran. Ne bismo htjeli da me izazove na dvoboj, zar ne?
~ 189 ~
Knjige.Club Books
~ 190 ~
Knjige.Club Books
~ 192 ~
Knjige.Club Books
~ 194 ~
Knjige.Club Books
~ 195 ~
Knjige.Club Books
~ 196 ~
Knjige.Club Books
- Barem smo dali tračarama nešto novo o čemu mogu šaputati. Sigurna
sam da će sutra biti u svim skandaloznim novinama - UM i HV uhvaćeni in
flagrante delicio nakon što ih je terorizirao bijesni miš!
Kada mu se vratila natrag u naručje, uzdahnuvši od zadovoljstva,
mjesečina joj se prolila po krevetu, okupavši ih u magloviti sjaj. Hayden je
toliko dugo šutio da je pomislila da je utonuo u san. Ali kada se naslonila na
lakat, želeći uživati u ukradenom zadovoljstvu toga da ga gleda kako spava,
vidjela je da zamišljeno bulji u strop.
Kao da je osjetio težinu njezina znatiželjnog pogleda, polako se okrenuo
prema njoj. - Moram ti ispričati o Justine.
Odmahnuvši glavom, Lottie ga je pomilovala po obrazu.
- Već znam sve što moram znati. Ne moraš ovo raditi. Primio ju je za ruku,
pritisnuvši joj vlažni poljubac o dlan.
- Mislim da doista moram. Ako ne za tebe, onda za mene. Polako je
kimnula, utonuvši mu natrag u naručje.
Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio jezivo hladan, kao da je
opisivao nešto što se dogodilo nekomu drugom, u nekome drugom životu. -
Nakon što smo se vratili iz Londona, Justine je za tri mjeseca shvatila da je
trudna. Ono što nije shvatila bilo je to da je dijete bilo Phillipeovo.
Lottie je nakratko sklopila oči. Zahvaljujući Nedu, nije ga morala pitati
kako je znao da dijete nije bilo njegovo.
- Justine je vjerovala da sam ja bio taj koji joj je te noći u Londonu došao
u krevet. Nikada joj nisam imao srca reći istinu. Kada je otkrila da će dobiti
još jedno dijete, bila je najsretnija što sam je ikada vidio. Provela je sate i sate
šivajući malene šeširiće, pišući uspavanke i govoreći Allegri o novom,
malenom bratu kojega će dobiti. Bila je uvjerena da će dijete biti muško,
nasljednik kojega je oduvijek željela imati. Nisam imao izbora nego da se
pretvaram da sam i ja presretan poput nje.
- To ti je sigurno bila teška agonija - Lottie je prošaptala, mazeći ga po
ruci.
- Nisam znao što drugo učiniti. Nisam mogao kriviti nevinu bebu za
okolnosti njena rođenja. Bio sam odlučan držati Justine zaštićenu u
Cornwallu dok i najgori tračevi ne zamru. - Čeljust mu se ukočila. - Ali jedan
je od slugu donio skandalozne novine iz Londona i ona je slučajno naišla na
njih. Sve je bilo u tim stranicama, svaka ružna riječ - njen preljub, dvoboj,
Phillipeova smrt.
Po prvi je put Lottie stvarno shvatila dubinu njegovoga prijezira za one
koji su prodavali skandale za profit. - Što je učinila?
- Pala je u strašnu depresiju. Bilo je to gore od melankolije, gore od
potištenosti, gore od ičega što sam ikada vidio. Odbijala je izići iz kreveta
~ 197 ~
Knjige.Club Books
osim kasno navečer, kada bi lutala hodnicima vile kao da je već postala duh.
Provela bi dane zatvorena u svojoj sobi. Iako je to slomilo Allegrino
maleno srce, odbijala je vidjeti i mene i nju. Mislim da je bila previše
posramljena da bi se suočila s nama. - Odmahnuo je glavom. - Pokušao sam
joj reći da ona nije kriva za to što se dogodilo. Da sam ja taj koji ju je ostavio
samu, te noći kada me je najviše trebala.
Lottie je zagrizla usnicu dok nije osjetila krv, znajući da ga ne bi imalo
smisla pokušati uvjeriti da to nije istina. Ne sada. Ne još.
- Zatim je jedne olujne noći odjednom nestala. Pretražili smo cijelu kuću,
pa izašli u dvorište. Mislio sam da će mi srce stati kada sam je konačno uočio
kako stoji na samom rubu stijena. Uzviknuo sam njeno ime, pokušavajući
nadglasati vjetar i kišu. Kada se okrenula i kada sam joj ugledao lice, smrznuo
sam se. Nisam se usudio napraviti nijedan korak unaprijed. Stajala je ondje
bez tračka ludosti u očima - tako lijepa, tako mirna, poput svjetla okružena
olujom. Ja sam bio taj koji je pobjesnio poput luđaka. Preklinjao sam je da
misli na Allegru, da misli na dijete koje raste u njoj. Da misli na mene. Znaš li
što mi je tada rekla?
Lottie je odmahnula glavom, ne uspijevajući izgovoriti ni jednu riječ
pokraj knedle u grlu.
- U tom jednom trenutku savršene trezvenosti, pogledala me sa svom
ljubavi na svijetu i rekla „Upravo to i radim“. Posegnuo sam za njom, ali bilo
je prekasno. Nije ni zavrištala. Samo je bez zvuka nestala u maglu.
Lottie je ispustila drhtavi jecaj. - Ali rekao si vlastima da je to bila nesreća
- da se poskliznula i pala.
Kimnuo je. - Želio sam poštedjeti Allegru skandala majčina samoubojstva.
Nisam shvatio dok nije bilo prekasno da bi od toga mogao nastati još gori
skandal. I nikada nisam sanjao da će Allegra kriviti mene za majčinu smrt. Ali
nisam to učinio samo zbog nje. Učinio sam to i zbog Justine. Želio sam da moja
žena bude pokopana na posvećenom tlu. - Stisnuo je zube, a pribranost mu je
počela pucati. - Nisam mogao podnijeti pomisao na to da je Bog osudi na
vječno prokletstvo kada je njen kratki život sadržavao toliko muka. Ostao
sam na rubu te litice, oslijepljen kišom i suzama, i zakleo sam se da nitko
nikada neće saznati istinu o njenoj smrti. A nitko i nije. Sve do sad. - Okrenuo
se i pogledao Lottie, očiju prodornih na mjesečini. - Sve do tebe.
Lottie se nagnula nad njime, smočivši mu lice suzama. Njihova je slana
toplina bila jedini balzam koji mu je mogla ponuditi za tako duboke i svježe
rane. Nježno mu je poljubila čelo, očne kapke, obraze, nos i, konačno, usta,
pokušavajući mu izvući svu bol i gorčinu iz duše.
Zastenjavši njezino ime kao da je ono bilo odgovor na njegove već
zaboravljene molitve, Hayden je omotao ruke oko nje i gurnuo je ispod sebe.
Kada mu je Lottie raširila i ruke i noge, pružajući mu utjehu snažniju od suza
~ 198 ~
Knjige.Club Books
i riječi, nitko od njih nije čuo kako su se vrata spavaće sobe tiho zatvorila iza
njih.
~ 199 ~
Knjige.Club Books
~ 200 ~
Knjige.Club Books
tebe da guraš svoj arogantni nos u njena posla. Možda si joj i dalje šogor, ali
nisi joj više skrbnik. Ona je sada moja žena i nalazi se upravo tamo gdje
prokleto pripada i gdje namjerava ostati - u mome krevetu!
Zatečeno se namrštivši, Steerling je provirio preko Haydenova ramena
prema Lottie. Ugrijana naletom ponosa, Lottie se nasmiješila i zalepršala
prstima prema njemu.
Sterling je vratio pogled na Haydena, a zbog nečega je u njegovu izrazu
lica Lottien osmijeh nestao. - Nisam došao ovamo zbog Lottie, nego zbog
tvoje kćeri. Nestala je.
Nakon što su užurbano navukli razbacanu odjeću, Lottie i Hayden pojurili
su na donji kat i pronašli većinu obitelji okupljenu u sobi za primanje. Sterling
je kružio ispred pisaćega stola. Laura je sjedila na rubu kremaste sofe,
lijepoga lica umrljanoga brigom. Harriet je sjedila na divanu, a George se
naslonio na ognjište iza nje, izdajući svoje ravnodušno držanje nervoznim
tapkanjem noktima po kaminu.
Hayden je odjurio do crno odjevene figure koja je sjedila u kutu. - Gdje je
ona? - zahtijevao je. - Gdje je moja kći?
Gospođica Terwilliger izgledala je još pogrbljenije nego inače, kao da je u
opasnosti od toga da je potpuno proguta veliki naslonjač u kojem je sjedila.
Omotala je kvrgave prste oko vrha svog štapa i pogledala Haydena preko
naočala, s reumatskim, plavim očima ispunjenima crvenilom. - Kad se Allegra
jutros nije pojavila na svojim lekcijama, otišla sam je probuditi. Ali kada sam
povukla pokrivač, pronašla sam samo ovo. - Posegnula je do naslonjača
pokraj sebe i podignula lutku koju je Hayden darovao svojoj kćeri.
Hayden je uzeo lutku iz njenih smežuranih ruku, nježno odmaknuvši
jednu sjajnu, tamnu kovrču. - Vi ste se trebali brinuti o njoj - rekao je,
podignuvši optužujuće oči prema staroj ženi. - Kako ste mogli dopustiti da se
ovo dogodi?
- Ne, Haydene - Lottie ga je sumorno podsjetila. - Ja sam se trebala brinuti
o njoj.
Prije nego što je stigao odgovoriti, Cookie je uletjela u sobu za primanje,
s Ellie za petama. Sudeći po njezinim nabreklim očima i crvenom nosu,
djevojčica je izgledala kao da je vrlo dugo plakala.
- Hajde, dijete - Cookie je naredila, gurnuvši djevojčicu ispred sebe. - Reci
im što znaš.
- Ali obećala sam joj da neću! - Ellie je zaplakala.
Laura je brzo poletjela i spustila ruke na kćerina ramena.
- Nikada te ne bih tjerala da prekršiš obećanje, Eleanor, ali markiz se jako
boji za svoju malenu djevojčicu. Voli je isto onoliko koliko mi svi volimo tebe
i ako je uskoro ne nađe, bit će jako tužan. Možeš li nam reći kamo je otišla?
~ 201 ~
Knjige.Club Books
Trljajući vrh cipele o sag, Ellie je stidljivo pogledala Haydena. - Sinoć sam
joj rekla da si ti ovdje. Prvo mi nije vjerovala, ali nakon što sam joj ispričala
za miša i rumenilo na obrazima tete Lottie, znala je da govorim istinu.
Lottie je osjetila kako se ponovno rumeni. - Što je onda učinila?
- Rekla je da ide vidjeti svog tatu. Ali onda je nakon nekog vremena došla
do moje sobe i zamolila me da joj vratim lutku - Ellie se namrštila prema lutki
u Haydenovim rukama. - Kada mi je rekla kamo ide, mislila sam da će je
povesti sa sobom.
- Kamo? - Hayden je očajnički upitao. - Je li ti rekla kamo ide?
- U Cornwall. Rekla mi je da se vraća kući u Cornwall.
Olakšanje je preplavilo Haydenovo lice. - Tek joj je deset godina. Ako se
uputila prema Cornwallu, nije mogla daleko dogurati - Molećivo ih je sve
pogledao, konačno zaustavivši pogled na Lottie. - Zar ne?
- Poštanska kočija - Harriet je prošaptala.
Budući da se njezin prazan izraz lica nije promijenio, svima je trebalo
nekoliko minuta da shvate da je išta rekla.
- Što si rekla, gospođice Dimwinkle? - George je upitao, nagnuvši joj se
preko ramena.
- Poštanska kočija! - Harriet je ponovila, a oči su joj zasvijetlile ispod
debelih naočala. - Allegra je znala da sam ja tako pobjegla u Cornwall. Stalno
me je ispitivala o mojem putovanju. Rekla je da joj to zvuči kao lijepa
avantura.
Sterling se srušio na stol, primivši se za čelo. - Dragi Bože! Ako si je dijete
uspjelo osigurati mjesto u jednoj od onih poštanskih kočija koje su sinoć
otputovale, do sada bi mogla biti na pola puta do Cornwalla.
Hayden je protrljao kosu, izgledajući ošamućeno. - Ovo i dalje nema
nikakva smisla. Ako je znala da sam ja ovdje, zašto bi, zaboga, htjela otići
tamo? - Kleknuvši ispred Ellie, nježno ju je primio za ramena. - Razmisli, dušo.
Razmisli vrh dobro. Je li Allegra rekla zašto ide u Cornwall?
Ellie je polako kimnula, a donja joj je usnica počela drhtati. - Rekla je da
ide vidjeti svoju majku.
Kočija je letjela preko močvara, skačući preko svake brazde i brežuljka tako
da se Lottie počela bojati da će joj zubi izletjeti iz glave. Hayden ih je vozio
preko Engleske poput opsjednuta muškarca. Putovali su i dan i noć, stajući
samo kako bi razmijenili konje kada bi vozač kočije upozorio Haydena da su
životinje u opasnosti da umru od iscrpljenosti. Kada su zbog slomljenoga
zupca na kotaču morali stati na gotovo sat vremena, Lottie se pobojala da će
Hayden nastaviti putovanje na nogama.
~ 202 ~
Knjige.Club Books
Allegra je stajala na rubu litice dok joj je plašt lepršao na vjetru. Izgledala je
tako malo i tako ranjivo ispred vrludave pozadine neba i mora. Ispustivši tihi,
prigušeni zvuk, duboko u grlu, Hayden je krenuo prema naprijed. Lottie ga je
primila za ruku, pokazujući prema klimavim stijenama ispod kćerinih nogu.
Polako su joj se približili, bojeći se da bi je svojim približavanjem mogli
prepasti i navesti da padne preko ruba.
Kada su se dovoljno približili da ih se može čuti preko tutnjave valova
koji su se zabijali u kvrgave stijene ispod njih, Hayden ju je nježno pozvao -
Allegra.
Okrenula se i zbog naglog pokreta zanjihala. Haydenu su se ukočili mišići
i Lottie je znala da je koristio svu svoju samokontrolu da ne poskoči i uhvati
svoje dijete u naručje. Suze su zamaglile Lottiene oči kada je vidjela otrcanu
lutku koju je držala Allegra.
- Allegra, draga - Lottie je rekla, nježno se smiješeći djevojčici - tvoj otac i
ja tako smo se zabrinuli. Zašto ne dođeš ovdje da te pogledamo?
Allegra je žestoko odmahnula glavom dok joj je vjetar bacao raščupanu
kosu po uplakanom licu. - Ne želim da me gledate. Ne želim da me itko gleda.
Lottie i Hayden zbunjeno su se pogledali. Ispruživši ruku, Hayden se
počeo približavati Allegri. Ona se povukla, približivši se još više tom smrtnom
bezdanu. Kada je zastao, i dalje joj pružajući ruku, Lottie se poželjela odreći
deset godina svojega života kako ne bi morala vidjeti pogled koji je u tome
trenutku vidjela na njegovu licu.
- Bojiš li me se, Allegra? Je li se o tome radi? Bojiš li me se jer misliš da
sam naudio tvojoj majci?
Ponovno je odmahnula glavom. - Znam da joj nisi naudio. Čula sam tebe i
Lottie kako razgovarate. Sada znam istinu. Sada znam tko je ubio moju
mamu.
Hayden je jedva izgovorio riječ - Tko?
Allegra je podignula bradu, pogledavši oca u oči. - Ja.
~ 204 ~
Knjige.Club Books
~ 205 ~
Knjige.Club Books
shvatila poruku koju se vratila poručiti - u smrti je konačno pronašla mir koji
nije imala u životu.
Lottie joj je polako kimnula natrag, prihvaćajući Justinin neizrečeni
blagoslov da učini ovoga čovjeka i ovo dijete svojima. Kada je Hayden
podignuo glavu, nestala je kao da nikada nije bila ništa više od običnoga
oblaka koji je lebdio na olujnome nebu.
Kada je Hayden posegnuo za Lottie, privukavši je u njihov čarobni krug,
nasmiješila mu se kroz sjajan veo suza. - U redu je, Haydene. Sada razumijem
da će Justine zauvijek biti tvoja prva ljubav.
Primio ju je za obraz i pogledao prodornim, ali nježnim, zelenim očima. -
Justine je možda bila moja prva ljubav, ali ti, moja draga Lottie, ti ćeš biti moja
posljednja.
Kada je usnama okrznuo njezine, poljupcem je ispunivši nadom i
divotom, sunce se pojavilo iza oblaka i vesela melodija klavirske glazbe
doletjela im je do ušiju.
Hayden se smrznuo. - Jeste li čule ovo? - upitao je, divljački se
ogledavajući oko sebe. - Mislite li da je to bio duh?
- Ne budi blesav, tata - Allegra je rekla, podignuvši nos u zrak.
Razmijenivši nasmiješeni pogled, ona i Lottie u isto su vrijeme dovršile: -
Duhovi ne postoje!
~ 206 ~
Knjige.Club Books
EPILOG
~ 207 ~
Knjige.Club Books
AUTORIČINE BILJEŠKE
Scan i obrada:
Knjige.Club Books
~ 208 ~