CJELOŽIVOTNO UČENJE I OBRAZOVANJE

Obrazovanje se određuje kao sloboda, mogućnost i sposobnost uobličavanja sebe u procesu

postajanja čovjekom pri čemu sam mijenja okolnosti koje su mu uvjetovane povijesno i kulturno
(Bognar, 1999). Čovjek kao radno i stvaralačko biće prirodu preoblikuje svojim radom te postaje
konstruktivnim bićem u onoj mjeri koliko uspije ostvariti svoje ljudske mogućnosti. U funkciji
samoaktualizacije obrazovanje zadovoljava čovjekovu potrebu da razumije i osmišljava svijet
oko sebe, potrebu za stvaralaštvom, razvija sposobnosti koje su mu dan. Znanje povećava
socijalnu uključenost, aktivni osobni razvoj, ali i konkurentnost koja je vrlo važna u današnjem
globalnom svijetu. Stalni napredak znanosti i tehnologije, brze promjene na tržištu rada, kao i
starenje stanovništva gotovo svakodnevno utječu na sve razine društvenoga života i njihove
sudionike, te ukazuju na potrebu korištenja svih dostupnih znanja i vještina. Sve te promjene ne
utječu samo na različite vrste formalnoga obrazovanja, čiji nositelji u skladu s njima moraju
prilagođivati svoje programe potrebama državnih i drugih interesa, nego i na stanovništvo koje
sudjeluje u bilo kojemu aspektu građanskoga života. U takvim okolnostima dolazi do spoznaje
kako formalno obrazovanje, čak ni u svojemu najvišem stupnju, nije dovoljno za praćenje
znanstvenih, tehnoloških i društvenih kretanja. To je najvidljivije u poslovnoj sferi. Primjerice,
zbog informatizacije u državnim ustanovama mnogi državni službenici nisu mogli obavljati
svakodnevni posao jer nisu poznavali uporabu novih tehnologija. U tome se kontekstu osvješćuje
potreba za stjecanjem novih znanja, odnosno za obrazovanjem radnika i svih sudionika
građanskoga života za uspješno izvršavanje dosadašnjih i novih životnih uloga. Vrednovanjem
ishoda neformalnog i informalnog učenja otvaraju se nove prigode da pojedinci koji su tijekom
života stekli određena znanja i vještine dobiju formalne potvrde te preko njih postanu bolje
zapošljivi i/ili stvore preduvjete za nastavak svog obrazovanja. Tako se na području obrazovanja
stvara niz pojmova povezanih s nastojanjem da se odgovori na tu novu društvenu potrebu. Među
njima su: obrazovanje odraslih, kontinuirano obrazovanje, trajno obrazovanje, permanentno
obrazovanje, doživotno obrazovanje, povratno obrazovanje te cjeloživotno obrazovanje i
cjeloživotno učenje. Navedeni su bliskoznačni nazivi uglavnom dijelovima različitih obrazovnih
sustava, no svi upućuju na potrebu za daljnjim obrazovanjem nakon završene neke razine
formalnoga obrazovanja pojedinca. Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja
znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života s ciljem njihova usvajanja ili proširenja, i to
u okviru osobnog, društvenog ili profesionalnog razvoja i djelovanja pojedinca. Takav
sveobuhvatni koncept obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim
oblicima, tj. uključuje programe formalnog odgoja i obrazovanja, neformalnog obrazovanja,
informalno učenje i samousmjereno učenje. Formalno obrazovanje odraslih je djelatnost koja se
izvodi u institucionalnim i javno verificiranim oblicima obrazovanja radi stjecanja stručnog
znanja, vještina i sposobnosti, a obuhvaća osnovno školovanje odraslih, srednjoškolsko
obrazovanje odraslih (stjecanje srednjoškolske ili niže stručne spreme, prekvalifikacije,
osposobljavanje i usavršavanje) te visoko obrazovanje. Neformalno obrazovanje odraslih
označava organizirane procese učenja usmjerene na osposobljavanje odraslih osoba za rad,
različite socijalne aktivnosti te osobni razvoj. Informalno učenje odraslih obuhvaća aktivnosti u
kojima odrasla osoba prihvaća stajališta i pozitivne vrednote te vještine i znanja iz svakodnevnog
iskustva i raznolikih drugih utjecaja i izvora iz svoje okoline. Samousmjereno učenje označava
aktivnosti u kojima odrasla osoba samostalno uspostavlja kontrolu nad procesom učenja, kao i
odgovornost za rezultate učenja. Drugim riječima, ovaj pojam potvrđuje da učenje ili školovanje
nije ograničeno djetinjstvom ili klasičnim/konvencionalnim obrazovanjem, već je to jedan
dugoročan proces koji traje cijeli ljudski život. Učenje ne bi trebalo da počne u učionici i da se
tamo i završi. Kao što jedna engleska izreka kaže „čovjek nikad nije star da nauči nešto novo“, i
koncept cjeloživotnog učenja je baziran na principu znanja bez granica.

Cjeloživotno učenje predstavlja osnovu osobnog razvoja te snalaženja i neprestane prilagodbe

pojedinca promjenjivim okolnostima u osobnom životu, na radnom mjestu i u društvenoj
zajednici. Današnje tržište rada traži cjeloživotne učenike, osobe koje preuzimaju odgovornost za
svoj napredak i spremne su uložiti vrijeme i trud u kontinuirani proces učenja. Povećanje
ulaganja u ljudski kapital, odnosno u obrazovanje jedan je od glavnih prioriteta ekonomske
politike razvijenih zemalja.

Uz pojam cjeloživotnog obrazovanja vezane su znanstvene discipline andragogija i

gerontogogija. Andragogija znanost je koja proučava problematiku odgoja i obrazovanja odraslih
osoba. Gerontogogija znanstvena je disciplina koja proučava odgoj, obrazovanje i
samoobrazovanje starijih osoba.
Cjeloživotno obrazovanje i cjeloživotno učenje – preduvjet bolje zapošljivosti

Cjeloživotno učenje predstavlja osnovni uvjet suočavanja sa suvremenim (poslije) posmodernim

svijetom. Uz koncept cjeloživotnog učenja najčešće se vežu ciljevi ekonomske prirode
(postizanje veće konkurentnosti i trajne zapošljivosti). No, ne smiju se zanemariti jednako važni
ciljevi koji pridonose aktivnijoj ulozi pojedinca u društvu (poticanje društvene uključenosti,
razvoj aktivnoga građanstva, razvijanje individualnih potencijala pojedinaca...) (Fischer, 2000).
U 90-ima se u Europi afirmira cjeloživotno učenje kao politika koja odgovara na probleme
ekonomske krize i povećane nezaposlenosti (Žiljak, 2005). S problemom nezaposlenosti, kao
jednom od najvećih poteškoća hrvatskog društva, podjednako su suočene sve dobne skupine, ali
ne treba zanemariti udio od čak 2/3 nezaposlenih u 2015. godini kojega su činile osobe iznad 50
godina starosti. Također, nema jasne definicije seniora s obzirom na dob. Obično se za
određivanje kategorije starijih radnika uzima dobna granica od 50 (rjeđe od 55) godina, no ta se
dobna granica spušta na 40 godina (Kerovec, 2001). Nesklonost zapošljavanju starijih osoba
uglavnom proizlazi iz stereotipova o manjoj produktivnosti, nesklonosti stjecanja novih znanja i
izostancima zbog bolesti, iako istraživanja govore upravo suprotno. Tako u službeničkim i
trgovačkim zanimanjima uopće ne postoji razlika u produktivnosti obzirom na dob, dokazane su
prednosti zapošljavanja starijih radnika, kao što su: predanost poslu, zadovoljstvo i
zainteresiranost za posao koji su veći nego kod njihovih mlađih kolega, kao i rjeđe mijenjanje
zaposlenja te izostajanje s radnog mjesta (Pearson, prema Kerovec, 2001). Tijekom posljednjih
pedeset godina konstantne znanstvene i tehnološke inovacije i promjene ostavile su dubok trag
na same potrebe i načine učenja i sticanja znanja. Upravo zbog toga se treba pomaknuti fokus s
obrazovanja, koje je institucionalizirani i organizirani proces, na cjeloživotno učenje koje
uključuje sve oblike učenja u svim životnim okolnostima. Proces učenja ne može više biti
podjeljen na mjesto i vrijeme sticanja znanja (škola) i na mjesto i vrijeme da bi se stečeno znanje
upotrijebilo (radno mjesto). Bolje rečeno, danas se trebamo oslonjati manje na tradicionalne
obraozovne institucije i više sami sebe usmjeravati kroz proces sticanja znanja. Slobodno
možemo kazati da proces učenja danas nema vremenskih granica i glavna konstanta je
usavršavanje, te sticanje novih znanja u cilju što bolje adaptacije i odgovora na društvene i
ekonomske izazove. Uostalom, ako se ne realizuju projekti i aktivnosti kako bi se povećao
stupanj obrazovanja kod radnika i građana onda dolazi do stagnacije u društvu i nazadovanja u
globalnom ekonomskom svijetu. S obzirom da su postojeći oblici obrazovanja otporni na
promjene, cjeloživotno obrazovanje imalo je mnogo prepreka koje je moralo prevladati te je
postojao veliki pritisak za šire otvaranje obrazovnih mogućnosti (Gelpi, 1985). Lugarić (2012)
ističe paradoks današnjeg obrazovanja koje priprema djecu za život u svijetu za koji ne znamo
kakav će biti, kao i za korištenje tehnologije za koju niti ne slutimo do koje će mjere biti
razvijena. Stoga na važnosti dobivaju različiti oblici cjeloživotnog učenja, pri čemu treba
razvijati tzv. ključne kompetencije za uspješnost tog procesa, o kojima će poslije biti riječ.
Uzmemo li u obzir da doba zrelosti traje znatno duže od djetinjstva, mladosti i treće životne dobi
uvidjet ćemo da se velik dio cjeloživotnog obrazovanja odvija kao obrazovanje odraslih. Upravo
iz tog razloga ono je danas u razvijenim zemljama po obuhvaćanju, troškovima i doprinosu
društvenom i osobnom razvoju, približno ekvivalentno školovanju djece i mladih (Pastuović,
1999). Izvjesno je da reforme obrazovnog sustava ne smiju biti same sebi svrha, one su
objektivno određene različitim faktorima, kao što su zahtjev i potreba za uspješnijim
usklađivanjem stručnog obrazovanja s tržištem rada. Međutim, kada je riječ o našim prostorima,
mišljenja sam da se tom problematikom niko ozbiljno ne bavi. Ukoliko je to tačno, onda nije ni
čudo što obrazovanje nudi, odnosno stvara jedne profile, a tržište, odnosno poslodavci, traže
sasvim druge profile kadrova. Ta se kadrovska nejednakost u doglednoj budućnosti može dovesti
u red osmišljenim i koordiniranim planiranjem obrazovanja. Uz taj nužan uslov u dužem
vremenskom intervalu, moguće je usklađivati odnose ponude i tražnje, kao zakonomjerne
mehanizme za uspostavljanje zdravog, prosperitetnog, stabilnog i efikasnog tržišta rada. Drugim
riječima, tržište tog tipa biće uspostavljeno ukoliko se obezbijedi progresivan općedruštveni
razvoj, zasnovan na kvalitetnom znanju i obrazovanju kao najmoćnijim generatorima
ekonomskog, tehnološkog i socijalnog razvoja. Zato je, čini se, opravdano tvrditi da su
obrazovanje (znanje), tehnološki razvoj i tržište rada međusobno isprepleteni i međuzavisni.

Nadalje što se tiče cjeloživotnog učenja u bosanskohercegovački kontekst da se primjetiti da i

pored nekih važnih inicijativa i projekata BiH zaostaje za ovakvim trendom obrazovanja koji je
postao nacionalna politika mnogih zemalja. U BiH pojam cjeloživotnog učenja se u najvećoj
mjeri oblikovao pod utjecajem nekih inicijativa u okviru ispunjavanja reformi za priključenje
EU. Tako je Bosna i Hercegovina sa Evropskom unijom krajem 2006. potpisala i ratificirala
Okvirni sporazum o općim principima za učestvovanje Bosne i Hercegovine u Programima
zajednice. Ovaj sporazum omogućuje bh. inistitucijama i organizacijama participaciju u
Programima Evropske unije u projektima cjeloživotnog učenja i “mladi u akciji”. U izvještaju
nazvanom „Okvir za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini“ iz 2007. godine u okviru
zajedničkog projekta Evropske komisije i Vijeća Evrope pojam cjeloživotnog učenja spominje se
na nekoliko mjesta kao važna ideja u oblasti visokoškolskog obrazovanja. Ali, mislim da je to
nedovoljno kako bi koncept cjeloživotnog učenja postao vrlo važna društvena vrijednost u jednoj
zajednici. Naišla sam na podatke da u EU više od 50% starije generacije upisuje fakultet, u SAD
čak i 81%, u BiH je sa skromnih 13-15% na dnu evropske ljestvice (a moguće je da su to i oni
vječiti studenti haha pa dižu prosjek)

Naprimjer, danas u Švedskoj postoji vrlo popular koncept `krug učenja` koji se pojavio
početkom dvadesetog stoljeća i danas predstavlja značajanu tehniku kod edukacije i
doškolavanja odraslih. Ovaj način edukacije se značajno proširio i u neke druge zemlje i danas se
ustalio kao opća praksa među građanima Finske. To nije klasični pristup edukaciji jer ne postoje
učitelji, i tako članovi grupe zajednički odlučuju o sadržaju njihovog programa, okviru koji će
biti korišten, i o metodama razmjene i prenošenja znanja. Krug učenja predstavlja jedan novi
pojam u edukaciji i školovanju i temelji se na principima kao što su jednakost, potpuna
intelektualna sloboda, rasprava kroz bolje argumentiranje, fleksibilnost u odnosu učesnika,
aktivno učestvovanje, raznolikost i tolerancija. Kao rezultat toga su građani svih dobi kojima cilj
i ideali nisu ograničeni egoističnim interesima i perspektivama nego njihova glavna misija je
dobrobit i napredak kako u vlastitoj tako i u ostalim zemljama svijeta.

Najvažnija načela cjeloživotnog učenja za pojedinca jesu:

— mogućnost usvajanja unapređenja i/ili proširenja znanja, vještina, stavova i vrijednosti

— mogućnost i potreba razvoja osobnih potencijala u različitim razdobljima života

— mogućnost pristupa različitim oblicima i sadržajima učenja radi ostvarenja osobnih želja i
razvoja sposobnosti

— pravo na priznanje znanja i vještina stečenih u različitim okruženjima i vrstama učenja.

Kao što je već rečeno: Ishodi cjeloživotnog učenja trebaju ponajprije voditi k ostvarivanju i
razvoju osobnih potencijala i biti važnim elementom aktivnoga građanstva, a usto omogućiti
bolju zapošljivost pojedinca, tj. povećanje njegove konkurentnosti na tržištu rada. Međutim,
osim što je poželjno da pojedinci neprestano uče, to vrijedi i za organizacije. Važno je da i one
neprestano uče ili podržavaju učeće okruženje – unutar gospodarstva, ali i unutar javne, državne i
lokalne uprave. Naime, učenje odraslih je složeni fenomen koji prvenstveno uključuje pojedinca
koji uči, neposrednu okolinu u kojoj uči (sadržaje, metode, izvore, učitelje) te širi kulturni i
socijalni kontekst učenja i obrazovanja koji je podložan kontinuiranim promjenama. Prve
sustavne teorije učenja odraslih bile su usmjerene samo na pojedinca koji uči, njegovo
procesiranje informacija i načine na koje mu učenje pomaže u osnaživanju i neovisnosti, no
danas se učenje odraslih smatra mnogo složenijim te predstavlja multidimenzionalni fenomen
(Merriam, 2007). Odrasli učenik, nastavnik u obrazovanju odraslih i višestruki konteksti učenja
ključni su elementi tog fenomena. Specifičnosti obrazovanja odraslih (odrasla dob i starost) te
njihove razvojne značajke (kognitivne, motivacijske, socijalne i zdravstvene), čimbenici su koji
zahtijevaju specifične kompetencije nastavnika koji ih obrazuju (znanja, vještine, vrijednosti i
stavove), ali i sasvim specifične strategije, metode i oblike rada primjerene potrebama,
sposobnostima i interesima polaznika programa obrazovanja odraslih. Istodobno, nastavnici u
obrazovanju odraslih trebaju imati znanja o kretanjima i potrebama tržišta rada te ulozi
cjeloživotnoga obrazovanja u osobnom, gospodarskom i općem razvoju pojedinca i društva.
Ovim zahtjevima mogu odgovoriti uspješno samo oni nastavnici koji svojim osobnim i
profesionalnim kompetencijama mogu ići ususret specifičnim potrebama polaznika u
obrazovanju odraslih. Znači, vrlo bitno da i sami nastavnici ili predavači pokažu kroz svoj
vlastiti primjer puni angažman i entuzijazam u oblasti cjeloživotnog učenja.

Posebna važnost pridružena je stjecanju znanja i vještina kroz rad (work-based learning), osobito
na razinama srednjoškolskoga strukovnog i visokoškolskog obrazovanja te u programima
obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih. Iskustva iz industrijski razvijenih zemalja
pokazuju da veća uključenost u radne procese tijekom obrazovanja podiže razinu zapošljivosti
polaznika i povećava brzinu prilagodbe poslovima na radnom mjestu.

U osnovi koncepta cjeloživotnog učenja nalazi se usvajanje ključnih kompetencija koje

predstavljaju prijenosni, višefunkcionalni skup znanja, vještina i stavova potrebnih svakom
pojedincu za njegovo osobno ispunjenje i razvoj, društvenu uključenost i zapošljavanje. Ključne
kompetencije obuhvaćaju: komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranim
jezicima, matematičku kompetenciju i osnovne kompetencije u prirodoslovlju, inženjerstvu i
tehnologiji, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učiti kako učiti (osposobljenost za procese
učenja, za organizaciju vlastitog i tuđeg vremena, za prikupljanje, analizu i vrednovanje
informacija i sl.), socijalnu i građansku kompetenciju, inicijativnost i poduzetnost, njegovanje
kulturne svijesti i nacionalnog identiteta, kreativno i umjetničko izražavanje. Unutar procesa
usvajanja i razvoja osobito nekih skupina ključnih kompetencija nužno je njegovati: kritičko
mišljenje, estetsko vrednovanje, odgovornost u odnosu prema sebi, drugima i okolini, timski rad,
usmjerenost rješavanju problema, temeljne etičke vrijednosti, vještine roditeljstva, građanski
aktivizam, medijsku, financijsku i potrošačku pismenost i dr.

Zanimljivo je navesti da je čak i Evropska komisija proglasila 1996. godinu kao godinu
cjeloživotnog učenja u Evropi što je ovaj pojam stavilo na političku agendu ove zajednice. U
desetom mjeseecu 2006. godine Evropska Komisija objavila je Memorandum pod naslovom
“Obrazovanje odraslih: nikad nije kasno za učenje”. Ovaj dokument vidi cjeloživotno učenje kao
osnov za ambiciozni proces nazvan Lisabon 2010 prema kojem bi cijela Evropska unija trebala
postati jedan “znanstveni prostor” ili zajednica utemeljena na znanju i vještinama. (7)

Cjeloživotno učenje, velika prednost za organizacije, ali tipa Chris Galvin, glavni menadžer u
Motoroli kaže: “Motorola ne želi više zapošljavati inžinjere s četverogodišnjom diplomom,
tražimo da naši zaposlenici imaju četrdesetogodišnju diplomu.” –što da svaka firma ovako
razmišlja, što bi onda bilo s nama mladima? ...obrazovanje koje je u pravilu prisutno u ranijim
periodima života, ne može više odgovoriti potrebama jedne osobe u toku života.

Današnje vrijeme – mladi/tehnologija, cjeloživotno obrazovanje??? Youtuberi, blogeri.. kako

popvećavaju intelektualni kapacitet/otkrivaju i istražuju nova područja

Moje mišljenje je da još uvijek građani BiH ne shvaćaju dovoljno pravu vrijednost i korist koju
mogu imati od politika cjeloživotnog učenja BiH po pismenosti stanovnika još uvijek na dnu
ljestvice po nekim statističkim podacima- što možemo učiniti po tome pitanju - Projekat
cjeloživotnog učenja može biti jedna vrlo pametna i korisna investicija za budućnost neke
zajednice.