DRAMA

Naziv d r a m a (prema grčkom drama, radnja) upotrbljava se kako za oznaku velike skupine
književnih djela odnosno književnog roda, tako i za oznaku jedne dramske vrste unutar dramske
književnosti (drama se tada razlikuje od tragedije i komedije). Upotrba tog naziva uvelike ovisi o
shvaćanju prirode književnih vrsta. Kako je već objašnjeno u poglavlju o klasifiaciji književnosti,
pojmom drame mi ćemo se služiti u najširem smislu: zajedničkim imenom »drama« nazivamo
književne tekstove osobite vrste, takve tekstove koji su izravno ili posredno namijenjeni izvedbi
na pozornci. Dramsko je književno djelo, doduše, uvijek u nekom odnosu prema izvedbi na
pozornci, ali se njegova vrijednost, recimo prije svega, ne iscrpjuje u kazališnoj predstavi.

Dramski tekstovi, naime, pripadaju jednoj umjetnosti, umjetnosti riječi odnosno književnosti a
k a z a l i š t e odnosno t e a t a r (prema gr kom theatron, gledalište) druga je vrsta umjetnosti
odosno rezultat zajedničkog djelovanja nekoliko umjetnosti: književnosti, glume, likov nih
umjetnosti, pantomime, plesa i glazbe. Složen odnos drame I kazališta zato je prvi problem s
kojim se susreće kako t e a t r o l o gi j a, znanost o kazalištu, tako i onaj dio teorije književnosti
koji se bavi proučavanjem dramskih tekstova kao osobiti književnih vrsta

U najširem smislu riječi kazališna predstava je svaka radnja koju glumci izvode s određenom
svrhom pred gledateljima. Kazališna predstava, medutim, zahtijeva g l u m c e odnosno
predstavljače, neki p r o s t o r na kojem se izvodi igra, odnosno ono što se predstavlja, i p u b l i
k u koja prati predstavu, sudjelujući tako u njenoj izvedbi na osobit način, na takav način koji
nije ni neposredno sudjelovanje, niti pak potpuno pasivno, nezainteresirano promatranje

Kazališna predstava ne mora se, dakle, nužno zasnivati na nekom književnom tekstu koji glumci
govore i koji određuje pravac radnje, njene etape te broj i osobine uloga koje glumci
predstavljaju. Glumci ne moraju uopće govoriti (npr. u baletu), a mogu u nekom okviru
slobodno izvoditi radnje koje im se čine prikladnim, ili pak govoriti što im u okviru zadane opće
teme padne na pamet (tzv. improvizacije). U tom smislu od najveće je važnosti zadaća r e d a t e
l j a odnosno r e ž i s e r a. G l u m a c takoder, kao i redatelj, ima vlastiti udio u ostvarenju teksta
na pozornci. On, doduše, samo tumači lik u skladu s onim što od njega zahtijevaju s jedne strane
sam tekst, a s druge strane redatelj, ali u pretvaranju napisanog teksta u živi govor. Određenu
važnu ulogu u pretvaranju teksta u predstavu imaju, osim toga, i s c e n o g r a fi j a (od grčkog
skine, pozornca, i graph crtam, slikam), tj . umijeće opremanja prostora u kojem se zbiva drama,
zatim · k o s t i m i, tj . odjeća u kojoj će glumci nastupati, r e k v i z i t i, tj . predmeti na sceni I
oruđa kojima se glumci služe prilikm predstaVljanj a i r a s v j e t a, zajedno sa svim tehničkim
sredstvima kojima se postižu iluzije npr. izmjena dana i noći, oluje, kiše, vjetra I sl. Na kraju, trba
posebno istaknuti p u b l i k u kao u mnogo čemu odlučujuće važan činilac kazališne predstave.
Dramski se tekst sastoji od dijelova namijenjenih publici i dijelova namijenjenih samo redatelju
odnosno glumcima. U tiskanim tekstovima ti se dijelovi razlikuju najčešće vrstom tiskarskog
sloga

KRALJICA: Dođi amo, dragi Hamlete, sjedni do mene.

HAMLET: Ne, draga majko, ovdje je magnet koji me više privlači.
(Krene prema aleZiji. )
POLONIJE (tiho kralju): Oho! Čujete li? (Oni šapuću i motre
Hamleta. )
Dijelovi koji su namijenjeni publici, kao što je vidljivo, sadrže ono što glumci govore (u našem
primjeru označeni su običnim slogom). Dijelovi namijenjeni redatelju i glumcima sadrže nazive
likova (Kraljica, Hamlet, Polonije), koji služe za oznaku onog tko izgovara tekst, i upute o tome
što glumci trebaju raditi (npr. Krene prema oleZiji) I kako trebaju govoriti (npr. tiho kraj). Ti
dijelovi, koji su obično, kao i u našem primjeru, u zagradama, zovu se d i d a s k a l i j e (prema
grčkom didaskaia, nauk, uputa glumcima). Fabula se u drami ne prpovijeda, nego se njeno
odvijanje postiže izmjenom d r a m s k i h s i t u a c l J a

Jedino na početku dramskog djela nalazi se dio teksta koji ne izgovaraju glumci, a koji ipak nije
namijenjen samo redatelju i glumcima nego i publici. Taj dio naslovljen je obično »osobe«,
odnosno »lica«. Početak dramskog teksta najčešće izgleda otprilike ovako:
Tragedija u pet činova
Osobe:
TEZEJ, sin Egeja, atenskog kralja
FEDRA, Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje
HIPOLIT, sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonki
ARICIJA, odvjetak atenske kraljevske obitelji
TERAMEN, Hipolitov odgojitelj
ENONA, Fedrina dadilja i pouzdanica

Takav dio dramskog teksta predočuje se publici preko kazali �nog oglasa odnosno programa,
koji osim toga sadrži i imena glumaca koji igrju navedene osobe, ime redatelja i scenogrfa.

Taj dio dramskog teksta nema samo propagandnu namjenu nego I važan struktur dio samog
dramskog djela. On, naime, ne samo da priprema publiku za ono što će vidjeti na predstavi,
nego i uvodi u radnju te uvelike i omogućuje pravilno razumijevanje, jer upozorava na dramsku
vrstu (npr. trgedija), na broj likova i na one njihove odnose koji su presudni za razumijevanje
radnje (npr. sin, žena); zatim na njihovu stalešku pripadnost ili zanimanje (npr. kraljica, straža),
te na ostale njihove osobine koje autor smatra važnim, a također i na mjesto radnje.
DIJALOG I MONOLOG

Kako radnja u smislu bilo kakve radnje naprosto »uzete« iz stvarnti ne bi bila nužno cjelovita,
dramsko djelo razvija se, načelno rečeno, od nekog početka prema nekom završetku u smislu od
z a p l e t a d o r a s p l e t a. U stilu pak dramsko djelo odlikuje n a p e t o s t koja proizlazi iz
nekih suprotnosti.

Najprikladnije je stilsko sredstvo za izražavanje suprotnosti između karaktera, odnosno

suprotnosti misaonih stavova u drami d i j a l o g (prema grčkom dialogos, razgovor), u kojem
dvije osobe neposredno izražavaju različita stajališta, opravdavajući vlastite a osporavajući tuđe
misli ili osjećaje. Ovaj primjer ujedno pokazuje kako u dramskom dijalogu napetost redovno
raste na taj način što se suprotnosti u stavovima ili u karak terima postupno produbljuju do
stupnja u kojem više nema pomirenja, nego je nužan sukob, katastrofa ili razrjšenje na nekoj
drugoj razini radnje.

Pored dijaloga, u drami se upotrbljava i m o n o l o g (prema grčkom m6nos, sam, jedan, i 16gos,
riječ) u kojem jedan akter drame iznosi vlastito stajalište, raspoloženje, namjere i sl. Funkcija
monologa često je slična fukciji dijalga, jer on predstavlja neku vrstu razgovora sa samim
sobom, te u njemu redovno dolaze do izražaja unutarn kolebanja pojedinca ili njegov sukob s
uobičajenim shvaćanjima, s društvenim navikama, ili pa s cjelokupnom duhovnom atmosferom
koja ga okruje. Izmjenom dijaloga i monologa u drami se postiže raznolikost u govoru likova koji
čini osnovno sredstvo izražavanja autora, a izmje nama u mjestu odigravanja radnje, ulascima i
izlascima glumaca, te različitim načinima na koje se mijenjaju dramske situacije, postiže se
raznolikost u toku razvijanja radnje

KOMPOZICIJA DRAME
Kako je drama načelno namijenjena izvođenju na pozornci, tj . gledanju onog što glumci rade i
slušanju onog što glumci govore, njeno kompozicijsko jedinstvo zasniva se prije svega na
jedinstvu govora I zbivanja, tj . na jedinstvu akcije koju drama prikazuje.

Mnogi teoretičari zato smatraju da se idealno zamišljena drama sastoji od pet osnovnih
dijelova, koji čine etape u razvoju radnje. To su e k s p o z i c i j a, z a p l e t, k u l m i n a c i j a,
peripetijairasplet

Ekspozicija uvodi u radnju i objašnjava tako zapravo njen nužni početak. Zaplet nastaje kada se
jaVljaju dinamički motii koji pokreću radnju izazivanjem određenih suprotnosti, protuslovljima u
idejnim stavovima ili sukobima karaktera. Kulminacija nastupa kada napetost poraste do nužne
potrbe d se razriješi, a još nije jasan pravi pravac razrjšenja. Peripetija, odnosno preokret,
nastupa kada radnja odjednom skreće u određenom pravcu, a rasplet kada se napokon pokaže
razrješenje svih suprotnosti, protuslovlja i sukoba. Izraz toga je i formalna podjela drame na č i n
o v e, s l i k e i p r i z o r e odnosno s c e n e.
 DRAMSKE VRSTE
T r a g e d i j a je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u starj Grčkoj, postignuvši najveći
procvat u V. stoljeću p.n.e . Prema Aristotelovu mišljenju (koje je i danas uglavnom prihvaćeno)
nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionizu na taj način što se horovođa u horskim pjesmama
odvojio od hora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač je
tragedije prema grčkoj predaji Tespis, a najveći su grčki tragičari Eshil koji je dodao drugog
glumca, Sofoklo, koji je dodao trećeg glumca, i Euripid. Naziv »tragedija« potječe od grčkih riječi
tragos, jarc, I ode, pjesma, a do njega je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije vrijeme
članovi hora bili zaogrnti jarcoom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza.

Starogrčka trgedija imala je obredni smisao. Njezina je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi hor
igr važnu Ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njezini su glavni
dijelovi bili prolog (prema grčkom proogos, riječ-govor na početku, predgovor),zatim epizod od
grčkog epeisdion, naknadni ulazak glumaca ka koru) koji je označavao dijaloški dio između
horskih pjesama, stasim (prema grčkom stasimon, stajaća pjesma hora), tj . horska pjesma
između dijaloških dijelova i eksod (prema grčkom eksodos, izlazak koji označava izlaznu pjesmu
hora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji recitirali, a pjesme su se pjevale uz ples i
glazbenu pratnju koju je komponirao sam pjesnik. U razvoju dramske književnosti trgedija je
izgubila obredni smisao; uloga hora s vremenom je manja ili je hor potpuno napušten, kompo"
zicija je postaa slobodnij, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje povijesna tematika ili tematika
aktualnih društvenih sukoba. Ostaju, međutim, ipa neke karakteristike na temelju kojih se može
govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima. Te su opće
karkteristike tragedije tragički junak, tragička krivnj, tragian završetak i uzvišen stil

K o m e d i j a se, kao i tragedija, razvija iz pučkih obreda, na što upozorava, I ona je u Grčkoj
imala u nekoj mjeri obredni smisao, izvodila se prilikom svečanosti, a do najvećeg procvata
došla je u demokratskoj Ateni, zahvaljujući prije svega Aristofanu.Aristofanova je komedija po
nekim vanjskim strukturnim elementima nalik trgediji.zajednicka karakteristika svih komedija je
komika, pa je zato ona dramsko delo koje izrazava smeh. I u njoj važnu ulogu ima hor, koji,
međutim, predstavlja, za razliku od tragičnog hora, neku fantastičnu skupinu (ptice, žabe,
oblaci).. Književni je oblik komedije elastičniji od oblika trgedije. Smiješno u životu i u drami ne
mora se nužno poklapati; komično u dramskoj književnosti ne mora nužno neposredno izazvati
smijeh, a ono što izaziva neposredno smijeh ne mora biti prikladno za prikazivanje u dramskoj
kniževnosti.

Vrste komedije:Komedija je realisticna i zaokupljena onim obicno i prosecno. S obzirom na

široke mogućnosti upotrebe smiješnog, koje joj stoje na raspolaganju, komedija se može
razvrstat u književne vrste, odnosno podvrste, prema bitnim načinima stvaranja komičnih
dojmova.
Tragikomedija- ona se ne zove tako sto ima i veselja i ubijanja vec zato sto tu niko ne umire.

Deli se na:

Komediju naravi- u kojoj se ismejavaju negativne pojave u drustvu. Pa se naziva i drustvena

komedija.

Komedija karaktera- u njoj se ismejavaju poroci pojedinca, tvrdica, kukavicluk, umisljenost.

Komedija intrige- u kojoj se radnja zasniva na zapletu (intriga) i puno neocekivanih obrta. Naziva
se i komedija situacije. Ona se pojavljuje u razlicitim oblicima: <romanticna komedija <farsa
(grubi vulgar humor) < vodvilj (laka komedija u kojoj se pevaju popularne melodije)

Dr a m u u u ž e m s m i s l u, koju mnogi teoretičari smatraju trećom temeljnom vrstom

dramske književnosti. Suprotnost između tragičnog i komičnog, naime, prirodno nije apsolutna.
Zato dramska književnost može težiti takvom razrješenju dramske napetosti koje ne želi izvesti
krajnju zaoštrenost trgične sudbine, a nastoji ipak zadržati određenu ozbiljnost cjelokupne
radnje. Drama je u tom smislu, kao posebna književna vrsta, bliže tragediji no komediji, ali ona
ne teži nužno uzvišenosti stila niti konačnom tragičnom završetku, tj . smrti junaka kao jedinom
mogućem rjšenju.

M e l o dr a m a je osobita vrsta drame u kojoj glazba neprekidno, ili na važnijim mjestima, prati
govor glumaca, a tematika joj je redovno naglašeno sentimentalna.

P a s - t o r a l a sadrži elemente koji je povezuju s idilom odnosno eklogom (usp. poglavlje o

vrstama lirske poezije); njena je tematika idilično-sentimentalna, a glavni su likovi pastiri i
pastirice koji dijalozima I pjevanjem iznose ljubavnu problematiku.

Posebno je scensko djelo o p e r a u kojoj na temelju libreta tj . dramskog teksta, vokalna I

instrumentalna glazba oblikuje složeno umjetničko djelo, uz učešće drame, glume, baleta i
scenografije.