Sadržaj

1. UVOD...............................................................................................................1
2. ZNAČAJ RADA U ŽIVOTU POJEDINCA.................................................2
3. DEFINISANJE POJMA NEZAPOSLENOSTI...........................................3
3.1 Psihološki efekti nezaposlenosti.................................................................................................4
3.2 Faze nezaposlenosti....................................................................................................................5
4. NEZAPOSLENOST I SOCIJALNA ISKLJUČENOST.............................6
5. KAKO PREVAZIĆI NEZAPOSLENOST I POPRAVITI STANJE
DRUŠTVA?..........................................................................................................7
6. ZAKLJUČAK..................................................................................................9
LITERATURA:.................................................................................................11
1. UVOD

Tema koju obrađujem u svom seminarskom radu odnosi se prvenstveno na nezaposlenost i

nezaposlene koji su na margini društva. Ovo je tema koja je sve više aktuelna među društvom,
kako mlađim tako i starijim.Šta je zapravo nezaposlenost? Kako se dijeli nezaposlenost? Ko
su to nezaposleni? Smatram da je ovo vrlo ozbiljna tema, kojoj treba ozbiljan pristup. Jer
svjesni smo i sami da ovo postaje ozbiljan problem u našoj državi zbog kojeg mladi,
obrazovani ljudi odlaze iz BiH. Sve više mladih ljudi na birou, sa završenim fakultetima, sve
više porodica koje jedva preživljavaju, zavise od milosti drugih ljudi. Nezaposlenost osim što
utiče na nezaposlenog pojedinca, ona pogađa i porodicu nezaposlenog, ali i šire okruženje. Da
li se nezaposlenost u BiH smanjuje ili ipak izgodine u godinu povećava? Brojna su pitanja, na
koja svi traže odgovor.

2. ZNAČAJ RADA U ŽIVOTU POJEDINCA

Značenje rada u životu pojedinca odnosi se na skup pojedinčevih opštih stavova prema radu
koji su stečni u njegovoj interakciji s socijalnom okolinom. Ti stavovi nisu rezultat
čovjekovih naslijeđenih dispozicija već su rezultat stečnih uvjerenja koja se oblikuju pod
utjecajem određene društvene i kulturne sredine i upravo zbog toga postoje razlike u razlčitim
socio-kulturalnim sredinama (Šverko, 1991).

Sve se više naglašava pozitivni aspekt rada te se smatra da je rad dobar za fizički i moralni
integritet pojedinca, omogučava razvoj sposobnosti i dovodi do zadovoljstva i postignuća.

U životu savremenog čovjeka rad ima veliku važnost. To se može vidjeti i jednostavnom
opservacijom vremena koje pojedinac provodi u radu. U većini industrijaliziranih zemalja
prosječna radno sposobna osoba skoro trećinu svog vremena provede u radu. Ako tome
pridodamo i vrijeme koje osoba provede pripremajući se za rad, dakle u edukaciji i raznim
treninzima vidimo da cjelokupna priprema počinje vrlo rano i da rad zauzima vrlo važno
mjesto u životu ovjeka. Također, rad ima nekoliko vrlo važnih funkcija u životu čovjeka. Kao
prvo, rad ima jasnu ekonomsku funkciju, odnosno služi za osiguravanje egzistencije. Zatim,
rad ima i socijalnu funkciju jer omogučava socijalnu interakciju koja je važan izvor
zadovoljenja čovjekovih afilijacijskih potreba. Nadalje, rad je izvor društvenog statusa i
prestiža koji ovisi o tome što pojedinac radi, a isto tako ima i važnu psihološku funkciju u
smislu zadovoljenja pojedinevih intrinzinih potreba, odnosno rad može biti izvor identiteta
pojedinca, njegovog samopoštovanja i uvjerenja o njegovoj vlastitoj vrijednosti (Šverko,
1991).

3. DEFINISANJE POJMA NEZAPOSLENOSTI

Prema uputama International Labour Organisation (ILO-a), standardna međunarodna
definicija nezaposlenosti obuhvata sve osobe starije od dobne granice određene za mjerenje
ekonomski aktivnog stanovništva, koje su:

1. tokom referentnog razdoblja bile bez posla,

2. tokom tog razdoblja bile u svakom trenutku na raspolaganju za posao,

3. te tražile posao- (poduzimale određene korake u cilju pronalaženja posla).

Dva su osnovna načina prikupljanja podataka o nezaposlenima.

1. prvi se odnosi na evidenciju nezaposlenih prijavljenih na zavodu za zapošljavanje,

2. a drugi na periodično anketiranje uzorka radne snage.

Nezaposlenost je stanje u kojemu se dio radno sposobnih članova društva ne može zaposliti
primjereno svojim sposobnostima i kvalifikacijama, uz uobićajenu platu. U nezaposlene se
ubrajaju i svi članovi društva koji su djelomićno zaposleni, ali njihova radna snaga nije u
punoj mjeri iskorištena, ne rade puno radno vrijeme i nemaju primanja dostatna za normalno
uzdržavanje.

Nezaposlenost može biti otvorena i prikrivena.

Razlikuju se četiri najvažnija tipa otvorene nezaposlenosti:

1. frikcijska ili normalna nezaposlenost radnika koji mijenjaju posao ili ga prekidaju
zbog nestašice materijala i drugih sličnih uzroka; taj oblik nezaposlenosti ujedno
proizlazi iz nepodudarnosti ponude i potražnje rada;

2. sezonska nezaposlenost kao rezultat nemogućnosti obavljanja nekih poslova jer su

vezani za godišnja doba ili ih onemogućuju vremenske nepogode;

3. tehnološka nezaposlenost; nastaje zbog tehničkih usavršavanja ili preusmjeravanja

proizvodnje, što čini zaposlene nepotrebnima u postojećem broju;

4. 4. ciklička nezaposlenost; uzrokuju je poslovni ciklusi i drugi slični povremeni

poremećaji tako da se osjetno smanjuju potrebe za radnicima, uz istodobno
nesmanjenu ponudu.

Otvorena nezaposlenost naglo se povećava u doba kriza, recesija, velikih tehnoloških

promjena, elementarnih nepogoda, ratnih razaranja itd.
Prikrivena nezaposlenost proizlazi iz nedovoljnog iskorištavanja radne snage, što znači oblik
nezaposlenosti unutar postojeće zaposlenosti. Nastojanja bivših socijalističkih društava da
postignu visok stupanj zaposlenosti stvarao je suvišan, često ekonomski uvelike nepotreban
broj radnih mjesta zaposlenih.

Duže trajanje nezaposlenosti ima izrazito nepovoljne i mnogostruke posljedice i na pojedinca

i na razvoj društva. Te posljedice se javljaju kao rezultat gubitka dobrobiti koje pruža
zaposlenost (zarada, povišenje razine aktivacije, raznolikost okoline i socijalnih interakcija,
vremenska struktura dana, ostvarenje identiteta kroz radnu ulogu). Osim gubitka dobrobiti
zaposlenosti, nezaposlenost uključuje i učenje novih uloga i prilagođavanje promijenjenim
okolnostima, a to sve zajedno predstavlja značajan izvor stresa koji za sobom povlači i
promjene u doživljavanju i ponašanju, odnosno rezultira psihološkim posljedicama
nezaposlenosti (Galešić, Maslič-Seršić i Šverko, 2003).

3.1 Psihološki efekti nezaposlenosti

Gubitak posla nije samo ekonomski problem za pojedinca, jer rad osim ekonomske ima i
druge funkcije u životu čovjeka. Rad omogućuje socijalnu interakciju, strukturira pojedinčevo
vrijeme, izvor je identiteta i samopoštovanja pojedinca, a ponekad i samoaktualizacije.
Upravo zato što onemogućuje zadovoljenje ovih funkcija rada, nezaposlenost ima pogubne
socijalne i psihološke učinke.

Prva istraživanja psiholoških posljedica nezaposlenosti provedena su tridesetih godina 20.

stolječa i ta su istraživanja nastojala utvrditi postoje li uopće takve posljedice. Kako je
odgovor bio potvrdan, kasnija su istraživanja nastojala utvrditi prirodu i opseg tih posljedica
(Galešić, Maslić-Seršić i Šverko, 2003). Pa tako Eisenberg i Lazarsfeld (1938; citirano u
Fryer i Payne, 1986) navode neke posljedice nezaposlenosti:

1. nezaposleni su više emocionalno nestabilni nego što su to bili prije gubitka posla,
2. sa nezaposlenošću se smanjuje moral te nezaposleni prolaze serije psiholoških faza, od
faze šoka, preko faze optimizma i pesimizma do stanja rezignacije sa povečanjem
trajanja nezaposlenosti.

Nezaposlenost može uzrokovati promjene u samopoštovanju. Može se pretpostaviti da

gubitak samopoštovanja može biti rezultat negativnog iskustva povezanog sa neuspješnim
traženjem posla (Feather,1990)
 Ta negativna iskustva uzrokuju kognitivne i afektivne promjene povezane sa pojedinevim
viđenjem sebe, osobito ako nezaposlenost traje duže vrijeme i ako nema pozitivnih faktora
kao što je socijalna podrška da ublaži utjecaj negativnih faktora. Međutim, uzročno-
posljedična veza može ići i u drugom smjeru; pa tako oni koji imaju niže samopoštovanje
mogu imati poteškoća sa pronalaženjem posla.

Nezaposlenost također može utjecati na psihičko zdravlje. Za ispitivanja tog područja većina
studija koristi General Health Questionare kojim se mogu ispitati anksioznost, depresija i
psihosomatske tegobe. Rezultati istraživanja pokazuju da uzorak zaposlenih ima gotovo upola manji
rezultat nego uzorak nezaposlenih.

Feather i Davenport (1981) navode da dugotrajna nezaposlenost može uzrokovati kroničnu

depresiju kod nekih ljudi, ali taj razvoj depresije isto tako može biti predisponiran prijašnjim
iskustvima. Krončine forme depresije mogu se javiti kao rezultat sumnje u vlastitu efikasnost
zbog dugotrajnog, neuspješnog traženja posla.

3.2 Faze nezaposlenosti

Smatra se da nezaposleni prolaze kroz različite faze. Opis različitih faza javlja se još u
tridesetim godinama 20 stoljeća, pa tako Eisenberg i Lazarsfeld (1938; citirano u Fryer i
Payne, 1986) navode tri faze.

 Prva je faza šoka koja je karakterizirana aktivnim traženjem posla. Tijekom te faze
osoba je još uvijek optimistina i nema promjene u stavovima.
 Druga faza se javlja kad su svi napori propali, osoba postaje pesimistična, anksiozna i
pati od stresa.
 Treća faza se javlja kad se osoba prilagođava situaciji u kojoj se našla, ali ima
ograničen djelokrug.

4. NEZAPOSLENOST I SOCIJALNA ISKLJUČENOST

Socijalna isključenost tako se uglavnom dovodi u vezu s pojmovima siromaštva,

nezaposlenosti i nejednakosti, odnosno, diskriminacije. Konceptom socijalne isključenosti želi
se upozoriti na probleme socijalne participacije, kada pojedinci ili skupine više ne sudjeluju u
ključnim procesima društva i smanjuju svoje društvene kontakte (Izvješće UNDP Croatia,
2006).

Slijedi kratak opis pojedinačnih dimenzija Kronauerovog modela socijalne isključenosti

(1998, prema Kieselbach, 2003), prema kojem se u ovom radu nastojalo istražiti i razumjeti
razloge i utjecaje nezaposlenosti na mlade, posebice one koji su već izloženi riziku zbog
problema u ponašanju i/ ili okruženju u kojem žive. To su:

1. Isključenost iz tržišta rada opisuje situaciju suočavanja s vanjskim ograničenjima

ulaska ili ponovnog ulaska na tržište rada i povezana je s pojedinčevim (namjernim)
povlačenjem iz tržišta rada, koje može biti posljedica iskustva rezignacije radi
višekratnog zapošljavanja ili pokušaja zapošljavanja.
2. Ekonomska isključenost predstavlja dimenziju koja uključuje siromaštvo, financijsku
ovisnost od države ili drugih socijalnih skupina i pojedinaca. Ta ovisnost, za
pojedinca, može biti neprihvatljiva. Uključuje i pomanjkanje financijskih izvora za
vlastito ili preživljavanje obitelji pojedinca.
3. Institucionalna isključenost predstavlja dimenziju koja proizlazi iz obrazovnog sustava
(redovitog, kao i nastavka školovanja i osposobljavnja), mjera i odaziva institucija na
nezaposlenost i siromaštvo, javnih i privatnih institucija (banke, osiguranja i sl.).
Pored pomanjkanja potpore prije i u vrijeme nezaposlenosti, još su dva čimbenika
važna: iskustvo institucionalne ovisnosti vođeno osjećajem srama i pasivnosti i
mogući kontraproduktivan učinak državnih pomoći koje su namijenjene tome da
socijalno isključene uključuje u stabilan sustav.
4. Isključenost kroz socijalnu izolaciju povlačenje iz socijalnih mreža ili povlačenje
pojedinca, što vodi smanjivanju kontakata na samo jednu specifičnu skupinu ljudi ili
čak ukupnu izolaciju pogođenog pojedinca
5. Kulturna isključenost odnosi se, na društvenoj razini, na nemogućnost življenja u
skladu s društveno prihvatljivim normama i vrijednostima, s mogućim posljedicama
identifikacije s devijantnim ili odstupajućim oblicima ponašanja. Stigmatizacija i
sankcioniranje od strane socijalne okoline također je uključeno u tu dimenziju
6. Prostorna isključenost odražava se u uvjetima prebivanja, prostornoj koncentraciji
osoba s ograničenim financijskim mogućnostima, koje često imaju sličnu socijalnu i/ili
kulturalnu pozadinu, a uključuje i doživljaj prostorne izolacije i pomanjkanja
 infrastrukture na području prebivanja (smanjene mogućnosti prijevoza, kulturnih
događanja, trgovina itd.)

5. KAKO PREVAZIĆI NEZAPOSLENOST I

POPRAVITI STANJE DRUŠTVA?

Ovom materijom se uglavnom bave (trebalo bi da se bave) oni koji su na rukovodnim

funkcijama na čelu jedne države i čiji bi zadatak trebao da bude uspostavljanje mira i
blagostanja u državi koje se temelji na jakoj ekonomiji, a samim tim i na uveliko
smanjenom broju nezaposlenih lica i smanjenju siromaštva. Gledajući iz ugla običnog
građanina potrebno je sprovesti mnogo mjera među kojima i:

 obrazovni sistem staviti u odnos s potrebama tržišta rada;

 obrazovanje učiniti praktičnijim i životnijim, korisnim za budući život pojedinca i
društva
 mlade bolje informirati, voditi i usmjeravati prilikom odabira škole / zanimanja
(upravo u skladu s prethodna dva prijedloga);
 dati podršku mladima u školovanju prema osobnim interesima i sposobnostima te
im pomoći u planiranju budućnosti (primjerice, programi / projekti u školi i
lokalnoj zajednici);
 službe za posredovanje u zapošljavanju pretvoriti u partnere nezaposlenima
(senzibilizacija zaposlenih za situaciju u kojoj se nalaze nezaposleni, usvajanje
komunikacijskih vještina, participacija nezaposlenih);
 lokalno, ali i na nacionalnoj razini, osigurati ponudu besplatnih nastavka
školovanja, prekvalifikacija, aktivnosti za smisleno provođenje slobodnog
vremena tijekom razdoblja nezaposlenosti (smisao i struktura dana je od posebnog
značaja);
 omogućiti kraća zapošljavanja tijekom razdoblja nezaposlenosti radi stjecanja
određene financijske koristi i mogućnosti osiguranja egzistencije te stjecanja
radnog iskustva i radnih kompetencija (za koja ne treba posebna kvalifikacija ili
organizirati prijelazne mogućnosti);
 u suradnji sa sindikatima definirati i ujednačiti prava radnika bez obzira na vrstu
poslodavca (minimalna plata, godišnji odmor, bolovanje, regres, radno vrijeme,
 odnosi i komunikacija prema zaposlenima) te definirati rok u kojem mladoj osobi
mora biti ponuđen primjeren posao
 vršiti rigoroznu kontrolu i nadzor poštovanja prava radnika;
 briga o ukupnom zdravlju pojedinca tijekom nezaposlenosti (fizičkom i
psihičkom);
 razvijati nove pristupe nezaposlenima (projekti, samozapošljavanje, orijentacija na
teško zapošljive itd.).

6. ZAKLJUČAK
Problem u nezaposlenosti stvara to što mnoge osobe (više žene nego muškarci) ne traže
aktivno posao ukoliko vjeruju da ga nema. U ruralnim krajevima prilike za zapošljavanje su
dodatno ograničene izvan 'sezone', te u mnogim zemaljama osobe bez posla nemaju ni lako
dostupne puteve do formalnih kanala traženja posla. Žene nailaze i na i sociološko-
kulturološke prepreke u traženju posla. U takvim okolnostima kriterij traženja posla trebao bi
biti malo blaži nego što je to često slučaj u nacionalnim istraživanjima. U zemljama u razvoju
ograničen broj ljudi može primati neki oblik naknade za nezaposlenost. U tim uslovima samo
mali broj ljudi može sebi dopustiti da budu nezaposleni na duže vrijeme. Velik dio populacije
mora biti uključen u neku ekonomsku aktivnost ma koliko ona bila neadekvatna. Prema tome,
ti ljudi, iako traže drugo zaposlenje, nisu ubrojani među nezaposlene. Žene koje su češće od
muškaraca uključene u poslove oko kuće, uzgoj hrane u vrtu ili kao sezonske radnice su
ekonomski aktivne i trebale bi biti brojane kao zaposlene prema standardnoj definiciji
ekonomske aktivnosti. Međutim njihova situacija u terminima prihoda, korištenih sposobnosti
i produktivnosti može biti bliža nezaposlenosti nego zaposlenosti.
Mladim, dobrostojećim ljudima nezaposlenost znači razdoblje produžene mladosti, ali to ne
znači da se njihova radna etika fundamentalno i trajno izmijenila.
Kod siromašnijih nezaposlenih mladih, obeshrabrenje može rezultirati "alternativnim
vrijednostima" prema poslu. Ako se ti stavovi prenesu na djecu i njihovo ponašanje će biti
pogođeno alternativnim vrijednostima.
Nezaposlenost mladih rezultira specifičnom "podklasom" nezaposlenih, skromno obrazovanih
i socijalno marginaliziranih ljudi, odvojenih od glavnih struja društva. Pripadnost
"podklasi„ znači socijalnu izoliranost od glavnih društvenih institucija te zaposlenih ljudi.
Oni se razlikuju i po kulturnim osobinama: niska samoefikasnost, fatalizam, nizak nivo
aspiracija, sumnja u sebe i svoje sposobnosti
Marginalizirana ekonomska i socijalna pozicija ne javlja se samo kod nezaposlenih mladih
već često i kod njihovih roditelja. Niska samoefikasnost proizlazi iz slabe povezanosti sa
školom i radnom snagom, a pojačava se interakcijama s drugima u susjedstvu koji su u sličnoj
poziciji i koji dijele slična uvjerenja.
"Podklasa" implicira kontinuitet socijalne marginaliziranosti kroz generacije.
Djeca koja imaju nezaposlene roditelje i rođake i sama imaju veće šanse da budu nezaposleni.
Nezaposlenost ostaje u porodici kao rezultat transmisije deprivacije i neadekvatnih strategija
suočavanja.
Dakle, aktivni članovi društvene zajednice brinu o svojim nezaposlenima na način da im se
osigura novčana naknada u vidu socijalne pomoći.
Moderna socijalna pomoć zasniva se na solidarnosti zaposlenih s nezaposlenima. Zbog toga,
odbijanje rada potkopava ideološku bazu sistema socijalne sigurnosti.
Teško je precizno predvidjeti budućnost socijalne pomoći i razvoja nezaposlenosti među
mladima. Budućnost ovisi o tome hoće li vlada i njeni socijalni partneri moći razviti nove
načine integriranja marginalnih grupa u socijalni i ekonomski sistem.

LITERATURA:
1. Koller-Trbović N., A. Žižak, I. Jeđud. Nezaposlenost i socijalna isključenost mladih
u Hrvatskoj. Kriminologija i socijalna integracija. Vol. 17 (2009) Br. 2, 1-138
2. P. Bejaković. Nezaposlenost. Financijska teorija i praksa 27 (4) str. 659-661 (2003.)
3. A. Repalust, I. Velimirović,. Mladi na tržištu rada. Istraživački izvještaj.