ISPIT-GOSPODARENJE I ZAŠTITA ŠUMSKIH

TALA
Odnos tla i vegetacije

Tlo je trofazni sistem, sastavljen iz čvrste, tečne i gasovite faze.

To je posebna sfera gdje se susreću putevi živog i mrtvog svijeta, koji se

međusobnu isprepliću i stvaraju novu jedinstvenu sferu - pedosfera. Ono je
složena dinamička cjelina, u kojoj se neprekidno odvijaju različiti procesi i
promjene, što ima za posljedicu stvaranje novih formi tala.

Tla prema vrsti dijelimo na:

• koherentna tla - vezana tla - prah, glina, organsko tlo

• nekoherentna tla - nevezana - šljunak, pijesak i njihove mješavine

Postanak tla – nastalo kao rezultat tri procesa: trošenje stjena, transport sitnijih
fragmenata i taloženje transportnih fragmenata i čestica.

Vegetacija je skup svih karakterističnih biljnih zajednica na nekom području, a

flora samo popis biljnih vrsta nekog područja.

Granične vrijednosti reakcije tla: pH<4,5 jako kisela, 4,5-5,5 kisela, 5,5–6,5
slabo, 6,5–7,2 neutralna ,pH>7,2 alkalna (bazična)

Najznačajnije šumske zajednice:

ACIDOFILNE ŠUME HRASTA KITNJAKA

Šume kitnjaka ilirskog područja - Rasprostranjene na različitim kiselim

silikatnim supstratima, sa kiselo-smeđim zemljištem, često izrazito kisele
reakcije (Ph 4-5).

Šume kitnjaka i kestena

NEUTROFILNE ŠUME BUKVE I JELE

Šume bukve i jele na krečnjacima i dolomitima

- Šume bukve i jele (sa ili bez smrče) neutrofilnog karaktera, razvijene su na
zemljištima obrazovanim na krečnjacima i dolomitima, kao i na eutričnom
smeđem zemljištu i rankeru. Reakcija im je različita, od kisele do jako kisele (Ph
4,5-5,5).

ACIDOFILNE ŠUME BUKVE

Bazifilne šume bukve unutrašnjih krajeva Nalaze se na krečnjacima i

dolomitima, zemljištima vrlo promijenjive dubine. Zemljišta su ilovastog ili
glinovito ilovastog sastava, a dolomitne rendzine pjeskovito – ilovastog sastava.
Slabo su kisela do neutralna (Ph 5,5-7) Sadržaj humusa je dosta visok (do 30%).

BRDSKE MONTANE ŠUME BUKVE

- Ove šume zajedno sa šumama bukve i jele (sa smrčom), čine osnovu šumske
vegetacije BiH, i dinarskog područja uopšte. Nalaze se na različitim zemljištima,
pa pripadaju skupini i bazifilnih i acidofilnih šuma.

SUBALPINSKE ŠUME BUKVE

Predstavljaju klimatogene fitocenoze subalpinskog pojasa, a uklopljene su sa

šumama bukve i jele, tj. bukve i jele sa smrčom.

Rasprostranjene su na krečnjačkim i dolomitnim zemljištima, i na zemljištima

na kiselim silikatnim stijenama. Ove šume imaju veliku zaštitnu ulogu u
spriječavanju erozija, jer vezuju raspadnuti kameni materijal.

Razdjel ili odjel, najviši taksonomski nivo u nacionalnoj klasifikaciji, sadrži

klase koje su definirane na osnovu karaktera vlaženja i hemijskog sastava voda,
kojima se tla vlaže. Izdvojena su 4 razdjela ili odjela:

- Automorfna tla,

- Hidromorfna tla,

- Halomorfna tla,

- Subhidrična tla

Najznačajniji tipovi zemljišta

- Rendzina - razvija se na rastresitom karbonatnom supstratu, na lesu i lesolikim

sedimentima kao što su lapori, fliš i sl. (šikare medunca, crnog graba i jasena,
bijelog graba, bukove šume, kserotermne hrastove šume i bukovo-jelove šume)
- Crnica na krečnjaku i dolomitu- razvija se pretežno u planinskom području, na
tvrdim i čistim vapnencima, dolomitima i na reljefu koji izrazito pogoduje
eroziji. Tlo je nekarbonatno i bogato humusom te zato ima tamnosmeđu do crnu
boju. (crni grab, crni jasen, hrast medunac, bukove i bukovo-jelove šume)

- Podzol i podzolasta tla - razvijaju se na različitim geološkim podlogama, u

umjereno hladnoj i vlažnoj klimi, gdje je isparivanje manje od količine padavina
pa se gornji slojevi tla neprestano ispiru oborinama i zakiseljavaju. Ta su tla jako
kisela, struktura povr.sloja je praškasta, a niži su slojevi siromašni biljnim
hranjivima.

- Vrištinska tla - najčešće su u okviru luvisola i distrično smeđih tala. To su

dvoslojna tla, a sinonim vrištinski dobili su po vegetaciji vriština (bujad i
vrijesak). To su ekstremno kisela tla, dosta duboka, ilovaste teksture i slabo
izražene strukture. Imaju žutocrvenu ili crvenkastu boju, a često u podlozi imaju
reliktne crvenice.

- Skeletna tla - hemijski neaktivne čestice tla nastale fizikalnim trošenjem i

fragmenti zaobljenih ili oštrih rubova (šljunak, kamena sitnež, stijene).

- Pijeskovita tla - Nastaje fizikalnim raspadanjem primarnih minerala, dobro je

propustan za vodu, nevezan u suhom stanju, neplastičan. Čestice pijeska su
zaobljenih ili oštrih bridova. Boja ovisi o mineraloškom sastavu: bijela (kvarc),
smeđa, žuta ili crvena (Fe ili Al oksidi).

- Aluvijalna tla - mlada naplavina, sastavljena pretežno od pijeska i šljunka,

prenošena rijekama i trenutačno odlagana uzduž riječnih poplavnih ravnica te u
deltama. U njima se mogu naći nakupine dragocjenih rudnih minerala: zlata,
platine, dijamanata.

- Smeđe tlo na krečnjaku i dolomitu (kalkokambisol) -Tlo je rasprostranjeno u

našim vapnenačko-dolomitnim planinama, na različitim nadmorskim visinama.
Prirodnu vegetaciju čine bjelogorične, mješovite te crnogorične i travne
zajednice. Teksturno su to glinasto ilovasta do glinasta tla, propusna tla dobre
prirodne drenaže, pretežno šumska tla, u višim predjelima nalazimo bukove i
jelove šume, a u nižim hrastove.

- Lesivirano (ilimerizirano) tlo - Na našem području nalazimo ih na lesu,

tercijarnim jezerskim sedimentima lakše teksture, na starijim koluvijalnim i
aluvijalnim nanosima. To su zaravnjene i blaže valovite reljefne forme, kao i u
dnu većih vrtača. U višim planinskim predjelima prirodna vegetacija su bukove
ili mješovite šume, a rijetko crnogorične.

- Distrično smeđe tlo - Ovaj tip tla zauzima nešto veće površine u brdskim i
planinskim područjima, na pješčenjacima, škriljcima, granitu, a u nižim
predjelima prvenstveno je vezano za klasične tercijarne sedimente.

To su propusna tla, zadržavaju osrednje količine vode, a na tim tlima jela, bukva
i smreka postižu optimalan razvitak.

TLO I VEGETACIJA

Faktori tla imaju ogroman uticaj na vegetaciju, kao i vegetacija na tlo. Svojim
fizičkim i hemijskim svojstvima zemljište utiče na pojavu i rasprostranjenje
određene biljne zajednice (fitocenoze), a one uslovljavaju njegova svojstva, i
utiču na tok pedogeneze.

Tlo i vegetacija se razvijaju paralelno na određenom mjestu, pod uticajem istih

faktora okoline (klime, organizama, matičnog supstrata, reljefa i vremena).

- tlo vrši opskrbu biljke vodom, hranjivim materijama, zrakom,

- biljna vegetacija štiti tlo od erozije (vodna, zračna i sl.),

Vegetacija je izraz fizičkog okoliša, organizama, vremena i tretmana. Biljne

zajednice imaju različite zahtjeve prema mehaničkim (teksturnim) svojstvima
zemljišta, zatim hemijskom sastavu matičnog supstrata i načinu njegovog
trošenja, pokretljivosti, vodopropusnosti, itd.

Bonitet staništa predstavlja mjeru aktuelne (trenutne) i potencijalne

produktivnosti određenog staništa za datu vrstu drveća.

Bonitiranje i proizvodnost šumskih tala

Opće karakteristike tla su:

- tlo je posebna sfera gdje se susreću putevi živog i mrtvog svijeta, koji se
međusobno isprepliću i stvaraju novu jedinstvenu sferu koja se naziva
pedosfera,

- tlo je složena dinamička cjelina u kojoj se neprekidno odvijaju različiti procesi

i promjene, što ima za posljedicu stvaranje novih formi,

- tlo je svuda zastupljeno u prirodi, na kopnu, te u vodenim sredinama,

- tlo kao živi sistem se sastoji iz matriksa (sredine) mineralne i organske
materije, zraka i vode, te različitih mikroorganizama i makroorganizama.

Plodnost tla je njegova sposobnost da snadbijeva biljke mineralnim

materijalima, vodom i kisikom, to je suma njegovih svojstava.

Za neko tlo kažemo da je plodno kada ono obezbjeđuje biljkama uvjete za život,
kao što su: dovoljan sadržaj hraniva, vlage u toku vegetacije i kisika za disanje,
povoljne uslove reakcije i povoljnu koncentraciju rastvora tla, odsustvo
toksičnih materija, prisustvo materija koje stimulišu rast i razvoj.

Razlikujemo dvije vrste plodnosti tla, i to:

- prirodnu ili potencijalnu plodnost i

- aktivna ili stečena (kulturna) plodnost.

Prirodna ili potencijalna plodnost tla je ona plodnost koju je tlo dobilo, odnosno
postiglo u toku svoga razvoja, a razlikujemo 4 grupe:

- u prvu grupu spadaju ona tla u kojima se mogu uzgajati sve kulture, ubrajaju se
u odjel automorfnih, karakterišu se povoljnim vodno – fizičkim, hemijskim i
biološkim svojstvima, tu spadaju: černozem, eutrično – smeđe tlo na lesu i
aluvijalnim nanosima, duboke crvenice;

- u drugu grupu spadaju tla koja u znatno manjoj mjeri ispunjavaju uvjete iz prve
grupe i zahtijevaju određene agrotehničke mjere, tu spadaju: smonice, luvisol,
neka srednje duboka eutrično – smeđa tla;

- u treću grupu spadaju tla koja u cilju intenzivne proizvodnje zahtijevaju

agrotehničke i hidrotehničke mjere, pseudoglejna tla;

- u četvrtu grupu spadaju tla koja zahtijevaju i zaštitu od poplave, to su

fluvijativna tla, u uvjetima teškog mehaničkog sastava (glinuša) ova tla
zahtjevaju i odvodnju.

Aktivna ili stečena (kulturna) plodnost tla je plodnost koju je tlo steklo
djelatnošću čovjeka. Ova plodnost zavisi dijelom od prirodne plodnosti, ali je
još više ovisna od načina iskorištavanja tla, odnosno od čovjekovog uticaja.
Obje ove plodnosti sačinjavaju proizvodni kapacitet tla.

Čovjek može u velikoj mjeri da djeluje na plodnost tla, i to pozitivno ili

negativno. Ako se na tlo gleda samo sa apekta njegovog iskorištavanja, dolazi
do opadanja plodnosti i čovjek djeluje negativno (degradacija plodnosti).
Sječom šumskog pokrivača na nagnutim terenima može doći i do potpunog
uništavanja tla. Ako se na tlo gleda kao na sredstvo proizvodnje, te se tlu vraćaju
putem gnojiva iznesena hranjiva, plodnost tla se povećava i čovjek djeluje
pozitivno - stvara kulturno tlo (progradacija plodnosti).

Produktivnost označava proizvodnu sposobnost nekog zemljišta da u

određenim uslovima ostvari odgovarajući prinos. Produktivnost u sebi uključuje
elemente stečene (efektivne) plodnosti, ali i elemente klime, biljke, agrotehnike i
općenito ekonomske efikasnosti.

Može se iskazati slijedećim obrascem:

Pro= ΣPl + ΣPr, gdje su:

Pro – produktivnost tla,

Pl – plodnost tla,

Pr – prinos.

Produktivnost šumskog zemljišta se ocjenjuje sa dva termina:

- efektivna produktivnost šumskog zemljišta i

- maksimalni proizvodni potencijal staništa.

Efektivna produktivnost šumskog zemljišta označava prinos u datom

trenutku. Važno je ustanoviti koliko je takva efektivna produktivnost ispod
maksimalnog proizvodnog potencijala staništa.

Pod maksimalnim proizvodnim potencijalom staništa se podrazumijeva veličina

očekivanog prinosa u uvjetima kada je zasađena odgovarajuća vrsta sa najvećim
potencijalom i kada je primijenjen takav sistem gospodarenja kojim se
najracionalnije iskorištavaju klimatski potencijal, zemljišni resurs, uz izvođenje
potrebnih melioracija tla (Ćirić, 1989).

UREĐIVANJE ZEMLJIŠTA U CILJU POVEĆANJA NJEGOVE

PLODNOSTI I PRODUKTIVNOSTI

Kako se tla razlikuju po svojim svojstvima, plodnosti i produktivnosti, samim

tim pružaju i različite uvjete za rast i razvoj biljaka. Biljna proizvodnja je
funkcija ne samo tla i njegove plodnosti, nego i drugih faktora, posebno klime i
biljaka.

Plodnost tla = fizička + hemijska + biološka svojstva tla

Produktivnost tla = plodnost tla + klima + biljke

Stanište = produktivnost + biljka + reljef + čovjek

U cilju povećanja plodnosti i produktivnosti šumskog zemljišta potrebno je

primijeniti odgovarajuće mjere. Ove mjere se mogu podijeliti u dvije grupe:

- agrotehničke - silvotehniče mjere i

- hidrotehničke mjere.

Agrotehničke – silvotehničke mjere

-imaju za cilj popravak nepovoljnih fizičkih i hemijskih svojstava tla. Tu

spadaju: duboka obrada, gnojenje, kalcifikacija i humizacija.

Dubokom obradom tj. oranjem se rastresaju zbijeni horizonti (npr. kod luvisola,
pseudogleja, kalkokambisola). Tako se omogućuje korjenovom sistemu da se
razvija u dublje slojeve. Samim tim se povećava mogućnost boljeg
snadbijevanja vodom i hranivima, te se postiže zaštita od vjetroizvala. Kod
obrade se mora voditi računa o nagibu. Kad su nagibi preko 10° obrada se ne bi
trebala vršiti kako bi se izbjegla erozija tla. Obrada tla može biti meliorativna i
redovna. Meliorativnom obradom se otklanjaju nepovoljna vodno-fizička
svojstva i ona se izvodi prije podizanja plantaža šumskog drveća, te u šumskim
rasadnicima. Redovna se izvodi svake godine, a ima za cilj da stanje postignuto
meliorativnom obradom što duže održava.

Kalcifikacija (kalcizacija) je mjera kojom se u tlo unose Ca-joni u vidu tzv.

krečnih materija. U tu svrhu mogu se koristiti: usitnjeni krečnjački ili dolomitni
materijali, laporoviti materijali, te Ca(OH)2 , saturacioni mulj (otpadni materijal
iz šećerane, i dr.). svrha kalcifikacije je da se izvrši popravak kisele reakcije tla.
Također uneseni Ca – jon služi za stvaranje stabilne mrvičaste strukture,
odnosno mikroagregata i makroagregata.

Humizacija tla ili unošenje organske materije se može koristiti kod podizanja
plantaža, u uvjetima kada tlo sadrži malo humusa. Unošenje organske materije
ima posebno značenje kod podizanja parkova i sl. Ovdje se koriste: stajnjak,
kompost i tzv. zeleno gnojenje (siderati).
Unošenje mineralnih gnojiva (NPK – gnojiva) se primjenjuje u rasadnicima, te
pri podizanju mladih šumskih nasada, podizanju parkovskih površina, ali i u
odraslim sastojinama. Gnojenjem tla se u prvom redu postiže povećanje prinosa.
Osim toga gnojenjem se postižu i sljedeći efekti:

- mogu se uzgajati željene vrste drveća koje u prirodnim uvjetima ne

uspijevaju,

- postiže se ujednačeniji rast sastojine,

- poboljšava se otpornost prema mrazu, biljnim bolestima i štetnicima,

- smanjuju se oštećenja nastala štetnim gasovima, npr. djelovanjem kiselih

kiša.

Unošenje gnojiva se vrši ručno, putem mašina i iz aviona. Osim toga gnojiva se
mogu dodavati i injektiranjem u stablo. Gnojenjem se može tretirati cijela
površina ili svako stablo pojedinačno. Gnojiva koja se koriste su pojedinačna i
složena. Od pojedinačnih se najviše koristi azotno gnojivo. Složena gnojiva se
pojavljuju kao NPK ili PK – gnojiva.

Hidrotehničke mjere

Ukoliko tlo ima nepovoljan vodni režim, kao što su tla iz hidromorfnog razreda,
tada se koriste sljedeće mjere:

- zaštita od poplava,

- odvodnja (osnovna i detaljna),

- navodnjavanje (irigacija).

Poplavne vode se javljaju izlijevanjem vode iz riječnih korita ili slijevanjem sa

viših terena. Mjere zaštite uključuju izgradnju nasipa, te obodnih zaštitnih
kanala.

Odvodnja se vrši u uvjetima kada je procjeđivanje vode kroz profil tla spriječeno
zbog nepropusnog sloja ili kada je prisutna podzemna voda. Drenaža se vrši
putem otvorenih i zatvorenih kanala (podzemna drenaža). Podzemna drenaža se
koristi kod podizanja šumskih rasadnika.
Navodnjavanje ima za cilj da se biljci dovede voda kada joj je najpotrebnija.
Ova mjera u šumarstvu se naročito primjenjuje u šumskim rasadnicima i
parkovima.

MODELI VREDNOVANJA TLA/ZEMLJIŠTA

U nizu različitih pristupa vrednovanja tla, za nas su najvažnija sljedeća dva

modela:

- katastarsko klasiranje tla i

- procjena i bonitiranje tla.

Katastarsko klasiranje zemljišta

Katastarskim klasiranjem se zemljište razvrstava po klasama na osnovu njegove

pogodnosti za gajenje postojeće kulture, tj zemljišni prostor koji je najpogodniji
kao:

- oranica, - livada, - pašnjak, - voćnjak ili vinograd, - vrt, - šuma, - močvara i

neplodni zemljišni prostor.

Katastarsko klasiranje zemljišta je određivanje katastarske kulture i katastarske

klase svake parcele plodnog zemljišta, posle završenog premjera zemljišta.
Teritorijalna jedinica za katastarsko klasiranje je katastarski srez. Radi
utvrđivanja jedinstvenih kriterijuma za katastarsko klasiranje, za područje
svakog katastarskog sreza, utvrđuje se osnova za katastarsko klasiranje. Osnovu
katastarskog klasiranja šine:

- ogledna zemljišta u katastarskom srezu ,

- okviri klasa za svaku kulturu zemljišta, za područje svakog katastarskog sreza,

odnosno opštine.

Katastarsko klasiranje se vrši po katastarskim opštinama u okviru katastarskog

sreza, na osnovu prirodnih i ekonomskih uslova proizvodnje i utvrđene osnove
katastarskog klasiranja. Prirodni uslovi proizvodnje su zemljišna svojstva,
odnosno pripadnost zemljišta u odnosu na odjel, klasu, tip, podtip, varijetet i
formu. Važni su: tip zemljišta, morfološke, fizičke, hemijske, biološke i
pedološko – geološke osobine, geološka podloga, klima, reljef, nadmorska
visina, nagib terena, ekspozicija, erozija, hidrogenizacija, zaslanjivanje,
alkalizacija, vodoplavnost i dr.
Svaka katastarska parcela plodnog zemljišta, prema načinu korištenja, svrstava
se u jednu od sljedećih osam kultura:

1.njiva, 2.vrt, 3.voćnjak, 4.vinograd, 5.livada, 6.pašnjak, 7.šuma, 8.trstik i

močvara.

Bonitiranje zemljišta

se vrši u svrhu određivanja kvalitete nekog zemljišta. Sistem bonitiranja

uključuje poentiranje (rangiranje) svih unutrašnjih svojstava tla i prinosa. Na
bonitet tla utiču oni meliorativni zahvati koji dublje mijenjaju njegova svojstva:
duboko oranje, rigolanje, odvodnjavanje, navodnjavanje...

Kako se plodnost tla pod uticajem čovjeka, a i prirodnih faktora mijenja,

potrebno je bonitiranje vršiti okvirno svakih 20 godina.

Bonitet, kao krajnji rezultat proučavanja zemljišta, predstavlja rezultantu uticaja

svih zemljišnih osobina i faktora koji direktno ili indirektno utiču na njegovu
produktivnu sposobnost.

Bonitiranje se vrši poslije izvršenog katastarskog klasiranja zemljišta ili

istovremeno. Raspoređivanje zemljišta u bonitetne klase i podklase vrši stručno
lice. Na osnovu prirodnih osobina, sva zemljišta podobna za poljoprivrednu i
šumsku proizvodnju, raspoređuju se u jednu od osam bonitetnih klasa, a u
okviru svake klase se može utvrditi jedna ili dvije podklase, što zavisi od
sistemske namjene bonitiranja.

U B i H se koristi kategorizacija koja razlikuje 8 bonitetnih kategorija zemljišta,

koje su rangirane od najboljih i najlakše obradivih zemljišta, što podrazumijeva
tla maksimalnih dubina, bez ikakvih proizvodnih ograničenja i sa optimalnim
odnosima fizičko – hemijskih i vodno – zračnih svojstava (kategorija I), do
kategorije koja nema upotrebnu vrijednost za poljoprivrednu proizvodnju, ili je
upotrijebljena kao podloga za izgradnju, kao rezervat za divlje životinje ili
rekreaciju (kategorija VIII).

Degradacija i gubitci šumskih tala

-imaju višestruke učinke na globalno okruženje koji uključuju niz izravnih i

neizravnih procesa. Manifestuju se kroz gubitak organske tvari, smanjenje
plodnosti tla, smanjenje biološke raznolikosti, kvalitete zraka i vode,
onečišćenje, prekrivanje i prenamjenu tla te klimatske promjene.
Ključni faktori koji mogu da utječu na korištenje tla u budućnosti, i na
potencijalnu mogućnost degradacije tla su demografija, gospodarstvo, politika,
tehnologija i klimatske promjene..

Jedni od uzoraka degradacije i gubitka šumskih tla uzrokovan je brojnim

čimbenicima, od kojih su mnogi ili većina povezani s ljudskim razvojem
(krčenje šuma, prekomjerna ispaša, erozija, antropogeno zbijanje tla).

Krčenje šuma

- ili deforestacija je uklanjanje šume, kako bi se šuma i šumsko zemljište

koristile u druge svrhe, najviše za poljoprivredno zemljište ili izgradnju cesta.

Pojam "krčenje šume" obično se odnosi na aktivnost, prilikom koje se uklanjaju

sva stabla. Uklanjanje svih stabala u nekoj šumi se naziva završni sijek i dio je
prirodnog pomlađivanja stare šumske sastojine. Nakon takve sječe ponovno će
se podići nova šuma i neće se šumsko zemljište koristiti u druge svrhe.

Krčenje šuma najviše se događa u slabo razvijenim državama s mnogo šuma i

prašuma, gdje se šume krče kako bi se ostvarila zarada na prodaji drva te se
dobivaju nove poljoprivredne površine. Koristi se metoda posijeci-i-spali.

Deforestacija je postala ogroman problem za okruženje zato što troši jedan od

Zemljinih najvažnijih prirodnih resursa, povećava koncentraciju ugljičnog-
dioksida u atmosferi, utječe na klimatske promjene i u isto vrijeme remeti i
uništava stanište te ima negativan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi.

Prekomjerna ispaša

Ona je postala ozbiljna prijetnja pašnjacima i travnjacima u svijetu, dovodi do

degradacije tla i podložnosti eroziji vjetra i kiše, pa čak i širenja pustinja. Glavni
pritisak koji dovodi do rasprostranjene prekomjerne ispaše su potreba da se
poveća veličina i broj stada da bi se proizvelo više hrane za sve veću ljudsku
populaciju.

Erozija

- je odnošenje površinskog dijela tla pod utjecajem prirodnih sila vode, vjetra ili
poljoprivrednih djelatnosti, poput obrade tla i krčenje vegetacije.
Krčenjem vegetacije uklanja se zaštita bilja i korijenja potrebnih za održavanje
tla na mjestu. U osnovi, što je tlo izloženije ili jače obrađivano, to je vjerojatnije
da će erodirati tijekom kiša ili oluja. Erozija tla, bilo vodom, vjetrom ili
obradom, uključuje tri različita djelovanja – odvajanje tla, kretanje i taloženje.

Na brdovitim reljefnim formama, ubrzani erozijski procesi mogu uvjetovati

znatno ispiranje tla, ali i matičnog supstrata. Njome je zahvaćen najplodniji
površinski sloj tla koji je bogat humusom na kojem raste vegetacija.Stupanj neke
erozije ovisan je o klimi, tlu, ljudskom djelovanju, biljnom pokrovu i topografiji.

Kako smanjiti eroziju tla? Erozija tla vodom, vjetrom i obradom može se
smanjiti raznim mjerama zaštite tla. Obrada tla, prakse uzgoja biljaka, kao i
praksa upravljanja zemljištem, izravno utječu na cjelokupni problem erozije tla i
rješenja na poljoprivrednom gospodarstvu.

Jedan od najboljih načina za sprečavanje erozije tla je povećanje vegetacije,

sadnja usjeva koji pružaju potpuni zaštitni prekrivač tijekom većeg dijela godine
(npr djetelina ili zimski pokrovni usjevi), ili razne biljke i drveće.

Erozija vjetrom

Erozija vjetrom događa se tamo gdje se odvija velika brzina vjetra, podložna
površina tla sa slabo vezanim česticama koje je moguće podići. Ona se vrlo
rijetko zbiva na tlima zaštićenim prirodnom vegetacijom, a ovisi pedološkim
značajkama, klimatskim prilikama i o ljudskoj aktivnosti, a najčešće se javlja u
aridnim i semiaridnim područjima. Ovaj proces degradacije je vrlo teško
identificirati jer zahvaćaju velike površine, a zemljišni se materijal raznosi
zračnim strujama u okoliš.

Erozivnost klime ovisi o brzini vjetra, negativnim temperaturama, sadržaju

vlage u tlu, količini i rasporedu oborina, evaporaciji i vegetacijskom pokrovu.
Različita zastupljenost ovih klimatskih elemenata određuje intenzitet, učestalost
i trajanje erozije, a erozija tla se može definirati kao njegova sposobnost da se
odupre sili vjetra, a ovisi o pedološkim značajkama kao što su tekstura tla,
sadržaj organske tvari, trenutna vlažnost tla i struktura.

Erozija vodom

se može podijeliti na eroziju kišom, te na riječnu i morsku ili jezersku.

Najveći problem na šumskom tlu zadaju erozije kišom, a tu ubrajamo plošnu,

brazdastu, jaružna, bujična i dubinska erozija.
 Plošna erozija ne mijenja krajolik, jer zahvaća ravnomjerno gornji dio površine,
gdje se odnose manje količine tla, dok se brazdasta erozija odnosi na manje
brazde u kojima su koncentrirane vode površinskog otjecanja.

Najintenzivniji oblik erozije predstavlja bujična i jaružna, čija je posljedica

nastanak dubokih jaruga te je jaružna erozija više zastupljenija na šumskim
površinama.

Degradacija i gubici šumskih tala antropogenim zbijanjem

Kretanje mehanizacije po šumskom tlu bilo to strojem za privlačenjem ili nekom

drugom mehanizacijom, dovodi do zbijanja tog tla i pogoršanja njegovih
fizikalnih osobina, kvarenja strukture, poremećaja vodo-zračnih odnosa, otežano
probijanje korijena u dublje slojeve te slabije korištenje hranjiva. Kvarenje
strukture može biti i posljedica pada sadržaja humusa, kao rezultat brže
mineralizacije organske tvari u uvjetima lošeg prometa organske tvari.

Utjecaj primjene šumskih strojeva na tlo

SREDSTVA I OPREMA ZA MEHANIZOVANI RAD U ŠUMARSTVU

Ljudski i animalni rad u šumarstvu Ljudski rad u šumarstvu spada u

najstarije poslove koji su se pojavili. Postoje različiti pristupi ljudskog rada u
šumarstvu: koristi koje je čovjek napravio za šumu, devastiranju šuma i okoliša
od strane čovjeka, pohlepno iskorištavanje šumskih dobara i sl. Ljudski rad je
osnov svake aktivnosti, samim time i šumarske proizvodnje.

Šumski radovi animalom jedna je od najstariji tehnologija rada koja se, na

sreću, zadržala do danas. Animal se u principu može koristiti u skoro svim
uvjetima rada, ali njegova efikasna i ekonomična primjena u šumskom radu
proizilazi iz njegovih bitnijih prednosti i nedostataka.

Period od 1925-1950. godine obilježen je rastom izgradnje šumskih puteva. Sve

više se počinju koristiti traktori, gusjeničari s kotačima za građevinske radove,
kultivisanje i šumski transport. Na taj način se manuelni, ali posebno animalni
rad zamjenjuje za mehanički.

Čovjek može da upravlja šumskim strojem s udaljenosti tokom radnog procesa.

Razvojem snažnih šumskih mašina koji su posljedica informatičke tehnologije,
smanjila se potrošnja energije radnika, a povećala optimizacija šumskog rada.
U istom periodu uložena su značajna financijska sredstva za otvaranje šuma i
izgradnju šumskih saobraćajnica. Poslije drugog svjetskog rata dolazi do
krupnih promjena u šumarstvu BiH. U proizvodnji šumskih drvnih sortimenata
uvodi se mehanizacija u svim fazama rada.

U početku radova u šumi, čovjek je koristio veoma velike količine energije, jer
šumski rad spada u najteže poslove u pogledu energijske potrošnje, uvjeta rada
(terenskih, klimatkih i sastojinskih). U periodu čistog manuelnog i animalnog
rada, energetska potrošnja je bila izuzetno veća nego u periodu razvoja
mehanizacije. Manuelnim i animalnim radovima u prošlosti produktivnost je
bila smanjena, a utrošak energije radnika i životinja je bila velika i nesrazmjerna
dobivenim razultatima rad.

Utjecaj mehanizovanog rada na ekološku i radnu sredinu

Mehanizacija u iskorištavanju šuma podrazumijeva sve strojeve i oruđa koja se

koriste u šumarskim djelatnostima sječe i izrade, privlačenja drvnih sortimenata,
daljinskog transporta sa ili bez utovara/istovara. Prema tome se mehanizacija
može i podijeliti na sljedeće kategorije,

• Strojevi namjenjeni za sakupljanje stabala ili za spajanje prikupljenog

materijala i njihovo uvezivanje (harvesteri, skideri).

• Strojevi za transport stabala (forvarderi, adaptirani poljoprivredni

traktori).

• Strojevi namjenjeni za izvršenje struganja cijelog stabla ili dijelova stabla

(strugač).

• Strojevi namjenjeni za usitnjavanje dijelova stabla savijanjem ili

valjanjem (drobilica).

• Skidač grana je mašina namjenjena za uklanjanje grana sa stabla.

• Sjekač je mašina za sječu – obaranje stabala.

• Mašina namjenjena za usitnjavanje stabala, žbunja, ili dijelova stabala

cijepanjem, sječenjem ili sabijanjem (meljač).

• Mašina za usitnjavanje neposječenih ili posječenih stabala, žbunja, ili

dijelova stabala na licu mjesta mljevenjem ili sječenjem
• Mašine za pošumljavanje

• Tegljač za vuču stabala

• Mašina za cjepanje

Tehnologije iskorištavanja šuma određene su tehnološkim procesom rada,

sredstvima rada, tehnikom rada i organizacijom rada. Nakon uvođenja
mehanizovanog rada produktivnost je povećana i do deset puta u nekim
šumarskim djelatnostima. Razvoj mehanizacije dovodi i do humanizacije rada te
smanjenja uticaja klimatskih faktora na uslove rada. Prema tome, o procesu
mehanizacije možemo govoriti većinom u pozitivnom kontekstu. Mehanizacija
kao tehnološki proces je ostavio nekoliko veoma važnih ciljeva za šumarsku
djelatnost: Smanjio se problem nedostatka radne snage, olakšao se težak posao
za radnika, smanjeni su troškovi proizvodnje, obavljanje obilnih poslova,
pozitivan učinak na neke druge industrijske grane (npr. mašinogradnja).

Šumski radovi, a posebno upotreba mehanizacije u šumskim radovima izaziva

oštećenja unutar šumskog ekosistema. Veća oštećenja se javljaju kod mladih
stabala, gdje se, više nego u starijim utiče na njihov daljnji razvoj, potrajnost
prihoda i potrajnost ukupnih ekoloških funkcija šume. Ne postoji mogućnost
obavljanja šumskih radova bez oštećivanja okoliša unatoč svim mjerama zaštite.

Od svih strojeva kojima se mehaniziraju radovi u šumarstvu, vozila u stalnom

dodiru s tlom uzrokuju najveća oštećenja. Posljedice kretanja vozila po sastojini
očituju se u ovim slučajevima:

• gaženje tla, određeno kao omjer površine tla po kojoj se kretalo vozilo i
ukupne površine stabala,

• sabijanje tla, određeno kao njegovog obima deformacija,

• premještanje horizonata tla,

• utjecaj na eroziju te oštećenja stabala i pomladka.

Mnogi istraživači smatraju da je broj mehanički oštećenih stabala jako dobar

pokazatelj ukupnih oštećenja šumskog fonda, jer su takve štete dobro i
jednostavno mjerljive. Samim tim, su i posljedice poznatije (smanjenje prirasta,
pad vrijednosti oblog drva, sušenje stabala) u odnosu na oštećenost pomladka ili
tla.
Prilikom utvrđivanja ukupnog oštećenja mehanizacijom, najčešće se utvrđuju
sljedeći zadaci:

• utvrditi ukupno oštećivanje šumskog fonda iskazano postotkom oštećenih

stabala u odnosu na broj preostalih stabala nakon sječe,

• analizirati strukturna obilježja nastalih oštećenja,

• uočiti radnje i postupke koji uzrokuju oštećivanja,

• ocijeniti primjerenost radne metode i uporabljenih radnih sredstava s

obzirom na veličinu i strukturu oštećivanja.

Utjecaj šumskih strojeva na šumsko tlo

Strojevi koji se koriste u procesima pridobivanja drva, posebno oni koji za

obavljanje rada koriste tlo kao nosivu podlogu voznog postroja (kotačnog ili
gusjeničnog) mogu uzrokovati oštećenja šumišta. Ta oštećenja najviše se odnose
na šumsko tlo što se posljedično odražava i na vegetaciju kojoj tlo sa svojim
karakteristikama predstavlja jedan od preduvjeta za opstanak i razvoj. Direktne
štete koje se javljaju na šumskim tlima izazvane su zbijanjem čestica tla
prolaskom vozila, njegovim premještanjem te prodorima kotača u tlo posebno
kod njegove ograničene nosivosti.

Rušenje stabala, izrada i privlačenje drvnih sortimenata predstavljaju osnovne

operacije u iskorištavanju šuma kako sa ekonomskog aspekta tako i sa gledišta
obima oštećivanja šumskog fonda prilikom takvih radova. Na osnovu mnogih
istraživanja može se reći da su najznačajniji faktori koji utječu na oštećivanje
stabala:

• izbor metoda rada i sredstava privlačenja,

• odnos čovjeka prema šumskom radu,

• radni uvjeti.

Pri izboru sredstava privlačenja najznačajniji su dimenzija, masa i snaga stroja,

te način korištenja stroja pri radu. Veličina oštećivanja i struktura šteta ovise i o
tome da li je i koliko radnik osposobljen i motiviran da pri radu što manje
oštećuje stabla, pomladak i šumsko tlo. Sjekač može kroz obuku savladati
tehniku usmjerenog obaranja kojom se smanjuje broj zapelih i oštećenih stabala.
Traktorista može izborom smjera privlačenja vitlom i pažljivom vožnjom pri
punoj vuči izbjeći brojna oštećenja. Obim oštećivanja stabala i tla, s jedne, te
troškovi rada, s druge strane direktno ovise o prirodnim faktorima terena i
stabala. Sastojinske prilike i konfiguracija terena najčešće su ograničavajući
faktori primjene pojedinog sredstva ili metode rada.

Primjena mehanizacije ima i negativne posljedice, kao što su štete na šumskoj

sastojini i staništu, što povećava osjetljivost šumskog ekosistema na bolesti,
zagađenje okoliša te uvjetuje smanjenje proizvodnosti šume.

U oštećenja tla koja nastaju prolaskom vozila po šumskom tlu ubraja se i

gaženje tla koje se definira kao dio površine po kojoj se kreću vozila u odnosu
na ukupnu površinu sječne jedinice (odjel/odsjek) na kojoj se izvode radovi.

Kod CTL (engl. Cut-to-lenght) ili sortimentne metode pridobivanja drva

posljedica je manje oštećivanje tla iz razloga što se kod navedene metode
općenito smatra da se drvo izvozi na kotačima (forvarderom) pri čemu se tlo
oštećuje samo voznim sustavom vozila, dok u odnosu na privlačenje drva
skiderima tlo se oštećuje i voznim sustavom i vučenim drvom (Rummer 2002).
Ovi rezultati su upitni iz razloga što se prema općeprihvaćenoj organizaciji rada
harvester treba kretati (nakon njega i forvarder) po unaprijed definiranim
sekundarnim šumskim prometnicama pri čemu se gaženje tla smanjuje na
najmanju mjeru.

Gaženje prvenstveno ovisi o primijenjenoj tehnologiji i metodi rada,

organiziranosti i pripremi rada, upotrijebljenim sredstvima rada i sl., dok
sabijanje tla, u prvom redu ovisi o vozilu, stanju i svojstvima tla te masi tereta
koji se privlači (Šušnjar 2005, Šušnjar i dr. 2006).

Oštećivanje šumskog tla sa skiderima

Gaženje je radnja kojom se zbija površina tla zbog kretanja šumskih strojeva,
a ovisi o sekundarnoj otvorenosti sječne jedinice te najvećoj udaljenosti dohvata
drva prihvatnom napravom, u slučaju skidera – vučnim užem vitla. Oštećenja tla
predstavljaju ozbiljnu posljedicu uzrokovanu fizičkim svojstvima opreme koja
se koristi za pridobivanje drva.
 Kao posljedica zbijanja i oštećenja površinskih slojeva tla dolazi do
smanjenja poroznosti, povećanja gustoće mase, otpornosti na prodiranje i
čvrstoće tla. Zbijanje tla uzrokuje smanjenje broja i aktivnosti mikroorganizama
i edafske faune, što dovodi do poremećaja hemijskih procesa u tlu. Na razinu
gaženja tla pri privlačenju drva, osim nekim značajkama šumskih vozila, najviše
se može utjecati ograničavanjem njihova kretanja isključivo po dobro
obilježenoj i prosječenoj (traktorske vlake) ili izgrađenoj (traktorski putovi)
mreži sekundarnih šumskih prometnica uz obavezno usmjereno rušenje stabala.

Zbijenosti šumskog tla ovisi i o:

1) veličini dodirnih tlakova skidera,

2) količini vučenoga drva,

3) nagibu terena

4) broju prolazaka vozila istim tragom.

Uloga edafona u šumskim tlima

Organizmi tla, osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju humus,

istodobno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge spojeve, koji
„nagrizaju“ minerale tla, te tako oslobađaju hranjiva i to ne samo iz humusa već
i iz mineralnog dijela tla.

Ukratko, svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a najvažnije su:

• usitnjavanje mlade organske tvari, uslijed čega se ujedno povećava i

površina mikroorganizama,

• daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari,

• pretvorba organskih spojeva u humusne,

• miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla,

• transport mikroorganizama u tlu,

• stvaranje i održavanje pora tla, što je značajno za opskrbu vodom i

kisikom,

• skladištenje minerala (hranjiva).

Zemljište je naseljeno mnoštvom raznovrsnih organizama. Neki od tih
organizama provode cijeli svoj životni ciklus u zemljištu, dok su drugi samo
djelomično vezani za zemljište.

Edafon ili edafobiont (grč. ἔδαφος: tlo + -biont), životna zajednica tla; skupni
naziv za sve organizme koji na nekom području žive u tlu i na njemu.

Edafon tvore: različite bakterije, gljive, alge, praživotinje, crvolike životinje,

kukci, pauci, puževi, gmazovi i neki kralježnjaci.

Edafon čine i ovi organizmi pedoflore i pedofaune:

› Mikroflora: bakterije, glavni nosioci razgradnje mrtve organske materije,

aktinomicete, gljive, alge;

› Mikrofauna: protozoe i nematode su najvažniji predstavnici, žive u

mokrim lišćarskim i četinarskim staništima. Hrane se samo rastvorenom
organskom materijom i mikroorganizmima.

› Mezofauna: kišne gliste, insekti i njihove larve, mravi, miševi, stonoge,

pauci, buhe;

› Mezoflora: prizemna vegetacija i grmlje;

Uloga šumske vegetacije u formiranju pedosfere je ogromna. Obrašćuje

gola zemljišta, razrahljuje i veže zemljište korijenjem. Uz sudjelovanje sunčane
energije, topline i svjetla i preko hlorofila, šumska vegetacija gradi od
anorganskih spojeva ugljenika i vode organski kompleks.

› Makroflora: drveće, trave, kulturne biljke...

Trave svojim gustim žiličastim korijenovim sustavom dobro prožimlju tlo i

faktor su tvorbe stabilne mrvičaste strukture. Primaju velike količine biogenih
elemenata, čuvaju ih od ispiranja i akumuliraju u površinskom horizontu.

› Makrofauna: veoma raznovrsni krupniji organizmi, među kojima su

naročito značajne kišne gliste, stonoge, mokrice, mravi i larve različitih insekata.
Ovi organizmi se javljaju u manjem broju, ali imaju veću biološku masu po
jedinici površine.

Aktivnost glista ima naročito povoljan efekat na fizičke osobine zemljišta.

Krećući se kroz dublje slojeve zemljišta, one izrađuju mnogobrojne hodnike,
čime povećavaju udio makropora i poboljšavaju aeraciju i upijanje vode.
Izlučeni agregati pretvaraju zemljište u zrnastu rastresitu masu, što je vrlo
povoljno za fizičke osobine zemljišta.

› Megafauna: U šumskim zemljištima se sreću razni miševi, koji se hrane

organskim ostacima, i krtica koja se hrani insektima i glistama, pa njeno
prisustvo indicira biološki aktivna zemljišta.