G-100/9

INŢENJERSKOGEOLOŠKA KLASIFIKACIJA TALA I STIJENA

Genetska (petrografska) klasifikacija, prema načinu i uvjetima postanka, dijeli stijene na:
-eruptivne ili magmatske;
-sedimentne ili taložne;
-metamorfne.

Inţenjerskogeološka klasifikacija stijena je prikladnija za graditeljstvo i geotehniku: temelji

se na značajkama koji definiraju svojstva stijena stijenu kao podloge na kojoj se gradi i
sredine u kojoj se gradi.

Osnovna inţenjerskogeološka klasifikacija tla i stijena

U geološkom smislu stijena je svaki prirodni agregat minerala , neovisno da li je litificirana ili
ne.
Prema fizičko-mehaničkim svojstvima razlikuju se tla i čvrste stijene.
Tlo je agregat mineralnih zrna koje je, za razliku od stijene, moguće odvojiti potapanjem u
vodi.

Razlikuju se:
-nevezana (nekoherentna) tla- područje mehanike tla
-poluvezana (koherentna) tla- područje mehanike tla
-vezane (čvrste) stijene (stijene u užem smislu) - područje mehanike stijena

Od čvrstih stijena nastaju rezidualna tla u procesu raspadanja (fizičko, kemijsko, biološko)
Zbog procesa erozije (voda, vjetar, led), transporta (gravitacija, voda, vjetar, led) i
sedimentacije nastaju drugi tipovi tala. Prilikom transporta zrna se usitnjavaju i zaobljuju te
razvrstavaju prema veličini.

Tla nastaju na različite načine, odnosno u procesu:

 trošenja stijena: rezidualna tla,
 erozije i gravitacije: koluvijalna tla,
 transporta pomoću leda i/ili vode: glacijalna i fluvioglacijalna tla,
 vjetra: eolska i praporna tla,
 vulkanizma: vulkanska tla,
 tekuće vode: proluvijalna i aluvijalna tla.

Posebna grupa su nasuta ili antropogena tla nastala ljudskom aktivnošću.

Tlo je takoĎer naziv za tanki sloj nekonsolidiranog materijala koji se mjestimice nalazi na
površini Zemlje, a nastao je u procesu raspadanja stijena te erozijom i transportom
raspadnutog materijala. Znanost koja proučava sastav i genezu tala naziva se pedologija.
U pedološkom smislu razlikuju se četiri horizonta idući od površine: O, A, B, C i D-horizont.
O, A i B-horizont su biološki aktivni,
C-horizont je biološki neaktivan,
D-horizont osnovna stijena.
Klasifikacija tala:
Razlikuju se:
-nevezana (nekoherentna) tla,
-poluvezana (koherentna) tla.

Fizička svojstva tla imaju stalne i promjenjive (spore i brze) značajke. Najvažnije fizičko
svojstvo koherentnog tla je kohezija, jer su čestice su vezane silama kohezije, a
nekoherentnog tla je zbijenost budući da čestice nisu vezane.
Jedinstvena klasifikacija tla razlikuje prema veličini zrna:
-krupnozrnasta tla (šljunak i pijesak)
-sitnozrnasta tla (prah i glina).
Posebna grupa je organsko tlo.

Klasifikacija tla prema veličini zrna

Klasifikacija tla slijedi brojeve 6 i 2.

Česte su mješavine šljunka i pijeska: ta tla nemaju koheziju. Mješavine šljunka i(ili) pijeska s
prahom i glinom imaju koheziju.

Tipovi sedimenata prema veličini zrna

Krupnozrnasta tla su najčešće nekoherentla tla

To su: pijesak (0.06-2 mm) i šljunak (2-60 mm), valutice ili obluci(60-200 mm) te blokovi.
Najbitnije značajke su: mineralni (petrografski) sastav, granulometrijski sastav, oblik i
zaobljenost zrna, hrapavost (glatkoća) površine i zbijenost.
Krupnozrnsta tla mogu biti monomineralna ili polimineralna

Šljunak je akumulacija nevezanih, zaobljenih do dobro zaobljenih stijenskih, rjeĎe

mineralnih zrna, promjera većeg od 2 mm, te promjenljive količine zrna dimenzija pijeska,
ponegdje praha i gline.

Pijesak je akumulacija nevezanog sedimenta, sastavljenog pretežito od čestica ili mineralnih

zrna dimenzija izmeĎu 0.06 i 2 mm. Pjeskoviti sedimenti mogu sadržavati zrna sitnog šljunka,
praha i gline. Najčešći sastojak pijeska je kvarc, budući da je najrezistentniji petrogeni
mineral.

Granulometrijski sastav tala pokazuje sadrţaj prisutnih čestica: dobro granulirani (W),
slabo granulirani (P) i uniformni (U), a česte su mješavine.
Granulometrijske krivulje tla

Oblik zrna može biti: sferoidan, pločast i štapićast.

Prema zaobljenosti zrno može biti: uglasto, poluuglasto, zaobljeno i dobro zaobljeno.
Prema zbijenosti (gustoća slaganja zrna) tlo može biti: rahlo do dobro zbijeno. Sferoidna zrna
glatkih površina lakše se i brže rasporeĎuju u zbijenije pakovanje od zrna pločastih do
prutićastih i hrapavih površina.

Prikaz sferičnosti i zaobljenosti zrna (iz: Tišljar, 1999)

Veličina poroznosti i gustoća sedimenata u zavisnosti od načina slaganja zrna
(Iz: Jurak, 2005)

Zavisnost poroznosti o veličini zrna i granulometrijskom sastavu (Iz: Jurak, 2005)

Sitnozrnasta ili koherentna tla

Sitnozrnasta tla su mješavina čestica veličine praha (0.06-0.002 mm) i gline (< 0.002 mm). Za
njih je karakteristično da su čestice povezane. Sila kojom su povezane čestice odgovara sili
uzajamnog privlačenja susjednih vodenih opni. Ta sila je znatno slabija od veze kod klastičnih
stijena s mineralnim vezivom. Budući da s čestice gline i praha pokretljivije, iz toga proizlaze
i specifična svojstva sitnozrnastih naslaga: plastičnost i fenomen puzanja (plastičnog tečenja).

Prikaz vodene opne oko minerala gline (Iz: Jurak, 2005)

Minerali glina su hidratni alumosilikati koji pripadaju skupini filosilikata. Vrlo su sitnih
dimenzija, manji od 0.004 mm, kristala naglašenog listićavog oblika i redovito se nalaze u
visoko disperznom stanju. MeĎusobno ih je teško razlikovati, a odreĎuju se rendgenskim
analizama, elektronskim mikroskopom i diferencijalno-termičkim analizama. Najčešći
minerali glina su ilit, kaolinit, montmorilonit i klorit. Nastanak pojedinih mineralnih grupa
ovisi o mineraloškom sastavu matičnih stijena te o fizikalno-kemijskim uvjetima raspadanja
stijena. Tako kaolinit nastaje u kiseloj (pH oko 5), a montmorilonit u slabo alkalnoj sredini
(pH >7). Bentonit je smjesa montmorilonita. Svi minerali glina su produkti kemijskog
trošenja alumosilikata (feldspata).

Gline vlaženjem ili sušenjem mijenjaju konzistentno stanje, a neke znatno povećavaju svoj
obujam. Svojstva minerala glina bitno ovise o vrsti minerala koje sadrže. Površina čestica ima
snažan utjecaj na svojstva nekih glina. Prisutnost iona u vodenoj opni koja obavija čestice
takoĎer osjetno mijenja svojstva glina. Budući da montmorilonit ima najsitnije čestice i
njegova specifična površina (u m2 / cm3) je najveća. Montmorilonitne odnosno bentonitne
gline odlikuju se svojstvom izraženog bujanja. Zrna praha mogu biti manja od 0.002 mm, ali
neće imati svojstva glina.
Usporedba veličina minerala gline i sklonosti bubrenju (Iz: Jurak, 2005)

Koherentna tla su u vlažnom stanju slijepljena, odnosno meĎu zrnima postoje koherentne
veze. Voda u tlu se nalazi u obliku čvrsto vezane higroskopne vode, slabije vezane opnene ili
pelikularne vode i slobodne ili gravitacijske vode. Važno svojstvo koherentnih tala je
mijenjanje konzistencije (svojstvo plastičnosti): sa sušenjem ili vlaženjem, to prelazi od
žitkog do čvrstog konzistentnog stanja. Kada tlo sadrži samo higroskopnu vodu ono je u
čvrstom (krutom) konzistentnom stanju. Kada uz higroskopnu sadrži i slobodnu vodu, tlo
poprima plastično stanje, a s porastom sadržaja vode prelazi u žitko konzistentno stanje.

Stanje konzistencije sitnozrnastog tla (Iz: Jurak, 2005)

Stanja konzistencije odreĎuju se količinom vlage u uzorku nekog tla (tzv. Attebergove
granice) ws (granica krutosti), wp (granica plastičnosti), wL (granica žitkosti). Razlika granice
žitkosti i plastičnosti je interval (indeks) plastičnosti. Granica tečenja je mjera potencijalne
kohezivnosti glinovitog materijala. Što su čestice sitnije ta granica je viša zbog veće
specifične površine. Odnosno, potrebno je više vode da se postigne meĎusobna pokretljivost
čestica, a tako i veća vlažnost koja definira granice tečenja.

Granulometrijski sastav zrna veličine pijeska i praha (zrna veća od 0.06 mm) odreĎuju se
metodom sijanja, a zna veličine pijeska i praha metodom sedimentacije. MeĎutim, da bi se
mogao odrediti mineralni sastav gline, o čemu ovise i svojstva gline, potrebno je izvršiti i
mineraloška ispitivanja: RTG analiza, DTA analiza i snimanje pomoću elektronskog
mikroskopa velikog povećanja.
Jedinstvena klasifikacija tla (USCS) razlikuje krupnozrnasta tla te njihove mješavine sa
sitnozrnastim sedimentima, sitnozrnasta tla i visoko organska tla.

Jedinstvena geomehanička klasifikacija tla USCS

RAZGRADNJA STIJENA
Razgradnja stijena ili trošenje je proces razaranja stijena na Zemljinoj površini ili plitko pod
površinom zbog erozije, djelovanja atmosferilija, vode, leda, klimatskih i temperaturnih
promjena, insolacije i životne djelatnosti organizama. Pri razgradnji bitno se mijenja
mineralni sastav stijene, jer dio minerala nestaje zbog slabe otpornosti, otapa se ili pretvara u
nove minerale koji su stabilni u promijenjenim fizikalno-kemijskim uvjetima.
Razlikuju se tri načina razgradnje:
-fizička razgradnja ili dezintegracija,
-kemijska razgradnja ili dekompozicija i
-biološka razgradnja.
Ti procesi razgradnje su meĎusobno povezani, a ovisno o kemijskim, fizičkim, klimatskim i
geološkim uvjetima jedan od tih načina prevladava. U suhoj i hladnoj klimi prevladava
fizička, a u toploj i vlažnoj kemijska razgradnja.
Dezintegracija je najčešće samo usitnjavanje stijena bez tvorbe novih minerala. Na taj se
način povećava reakcijska površina stijene i pospješuje brzina i intenzitet kemijskih promjena.
Glavni čimbenici fizičke razgradnje su: insolacija, hidratacija-dehidratacija, smrzavanje-
otapanje i erozija.
Dekompozicija stijena zbiva se uslijed djelovanja vode obogaćene agresivnim kiselinama.
Kemijska razgradnja ovisi o klimi pa je u ekvatorijalnom pojasu od 8 do 10 puta brža od one
u srednjoj Europi. Biološko trošenje zbiva se pod utjecajem organskih procesa: biološkog
otapanja stijena, zbog bakterija i huminskih kiselina nastalih truljenjem te fizičko razaranje
zbog rasta korijenja. Najotporniji petrogeni mineral je kvarc. Kemijskom razgradnjom silikata
nastaju gline, a kemijskom razgradnjom karbonata nastaje crvenica.
Dodatkom ugljičnog dioksida kišnica postaje aresivna: CO2 + H2O ⇌ H2CO3
Razgradnja kalcita: H2CO3 + CaCO3 ⇌ Ca(HCO3)2
Razgradnja feldspata: 2KAlSi3O8 + 2H2CO3 + 9H2O ⇌ Al2Si2O5(OH)4 + 4H4SiO4 + 2K+ +
2HCO3-

Zone trošenja (Iz: Jurak, 2005)

Tlo nastalo razgradnjom stijena naziva se eluvij, a dio stijenske mase zahvaćen razgradnjom
je zona fizičko-kemijskog raspadanja ili trošenja.

Klasifikacija trošenja stijena (ISRM, 1975):

Unutar profila trošenja postoje gradacije od rezidualnog tla do svježe(intaktne) stijene.

Stupnjevi I, II i III smatraju se stijenom, stupanj IV je prijelazan oblik (ima čvrstoću slabe
stijene, ali postojanost stijene), a stupnjevi V i VI imaju karakteristike tla. Prijelaz izmeĎu
pojedinih zona trošenja je najčešće postupan i često vrlo nepravilan.

Opis stupnjeva trošenja stijene (Iz: Jurak, 2005)

Povećanje stupnja trošnosti odnosno raspadnuti stijenske mase, progresivno se smanjuje njena
čvrstoća.
 ČVRSTE STIJENE
Osnovni naziv stijene odreĎuje se prema geološkoj klasifikaciji. To odreĎivanje je od
primarne važnosti jer ukazuje na genezu stijene, a služi i kao indikacija mineralnog sastava i
veličine zrna. S obzirom na genezu postoje tri osnovne grupe stijena: eruptivne, sedimentne i
metamorfne. O genezi ovise i svojstva stijena.

Inženjerskogeološka klasifikacija stijena

Fizičko-mehaničke značajke stijena

Fizičko-mehaničke značajke stijena ovise od:
-načina postanka stijena,
-tektonskih deformacija stijena,
-procesa trošenja kojima je zahvaćena stijena ili njen dio.
 Faktori koji utječu na fizičko-mehanička svojstva stijena

Fizička i mehanička svojstva istog litološkog tipa stijene, odnosno njezino ponašanje,
mogu se značajno razlikovati, ovisno o razlika u mineralnom sastavu. To je osobito naglašeno
kod pješčenjaka (kvarcni, vapnenački i sl.). Za razliku od stijena, mineralni sastav tla, osim
glina, nije kriterij klasifikacije. Kod krupnozrnastih tla, mineralni sastav nema utjecaja na
njihovo mehaničko ponašanje, ali je važan kod procjene upotrebljivosti kao agregata za
pripravu betona i sl.

Za odreĎivanje fizičko-mehaničkih značajki stijene potrebno je poznavat sklop

stijenske mase koji je odreĎen:
-načinom postanka (uključujući naknadne dijagenetske promjene i metamorfne
procese);
-tektonskim deformacijama (boranje, rasjedanje, pukotinski sustav i sl.);

Struktura
Struktura obuhvaća geometrijske značajke individualnih komponenti stijene
(mineralna zrna) i njihovo ureĎenje graĎu., koje je moguće odrediti na uzorku, makroskopski
ili mikroskopski. Struktura stijene je posljedica načina postanka, naknadnih dijagenetskih
promjena, metamorfnih procesa i procesa trošenja kojima je stijena bila podvrgnuta. Struktura
stijene značajno utječe na mehaničko ponašanje materijala, prvenstveno na nehomogenost i
anizotropiju fizičko-mehaničkih svojstava.
Dva su osnovna tipa strukture: klastična i kristalasta. Stijena klastične strukture ima
detritična mineralna zrna i odlomke stijene okružene sitnozrnastom osnovom: matriksom i
cementom te porama. Karakteristična je za klastične i vulkanoklastične sedimente stijene.
Kristalasta tekstura sastoji se od kristala i fragmenata kristala koji su meĎusobno ukliješteni,
gotovo bez pornog prostora. Karakteristična je za eruptivne stijene, većinu metamorfnih
stijena te za kemogene i biogene sedimentne stijene.

GraĎa
GraĎa ili tekstura stijene obuhvaća raspored, ureĎenost , pakiranje i orijentaciju
sastavnih komponenti , a u pravilu se odreĎuje na izdanku.
 Primarne strukture formiraju se u stijenama tijekom njezina nastanka. Nastale su u
sedimentim stijenama prije litifikacije (slojevitost, laminacija), a u eruptivnim prije i u
vrijeme kristalizacije (tečenje magme). Metamorfne stijene nemaju primarne strukture, budući
da su one same po sebi sekundarne tvorevine.
Lineacija je strukturno obilježje karakteristično po ravnomjernom, pravilnom i
paralelnom rasporedu linearnih strukturnih elemenata, koji gotovo u potpunost prožimaju
volumen stijene. Lineacija može, ali i ne mora biti povezana s odreĎenim plohama u stijeni.
Razlikuju se strukturne i mineralne lineacije.

Tipovi lineacije (iz: Jurak, 2005)

Folijacija je strukturno obilježje koje uključuje ravnomjeran, pravilan, i paralelan

raspred planarnih strukturnih elemenata koji gotovo u potpunosti prožimaju volumen stijene.
Najčešći sekundarni tipovi folijacija su klivaž i škriljavost.
Lineacija i folijacija mogu biti: primarne (nastale tijekom primarnih sedimentacijskih
ili eruptivnih procesa) i sekundarne (nastale tijekom tektonskih naprezanja i/ili
metamorfizma). Npr. folijacija (klivaž) osne plohe nastaje tijekom boranja stijena.
 Tipovi folijacije (Iz. Jurak, 2005)

Pukotine
Pukotine su površine duž kojih su stijene slomljene, odnosno površine duž kojih je
stijenska masa izgubila koheziju. Oblici pukotina ovise o tipu stijene i njezinoj graĎi
(strukturi).
Prema tipu naprezanja koje je prouzročilo slom i relativnom kretanju stijenki pukotina
razlikuju se: vlačne, smične i tlačne pukotine. Nakon prestanka naprezanja pojavljuju se
relaksacijske pukotine.
Vlačne (tenzijske) pukotine okomite su na os minimalnog stresa (os c), odnosno
paralelne su u odnosu na os b (os boranja). Pukotine smicanja zatvaraju oštri kut prema osi
najvećeg naprezanja (os a). Tlačne pukotine i relaksacijske pukotine okomite su na os a.
Genetski iste pukotine tvore set, a više setova pukotinski sustav.
 Pukotine presijecaju stijensku masu koja je podijeljena na blokove (monolite)
ograničene pukotinama. Pukotine mogu biti sistematične (pravilne geometrije) i
nesistematične (nepravilne geometrije). S obzirom da li se radi o rasjedanju, boranju ili
eruptivnim intruzijama ili metamorfizmu, pojavljuju se različiti pukotinski sklopovi.

Diskontinuiteti
Diskontinuitet je opći naziv za bilo koji mehanički diskontinuitet u stijenskoj masi koji
ima nisku vlačnu čvrstoću , ili je uopće nema. Termin diskontinuitet koristi se za većinu
tipova pukotina, oslabljenih slojnih ploha, ploha škriljavosti, zona smicanja i rasjeda.
Diskontinuiteti mogu u cijelosti presijecati stijensku masu, formirajući blokove (monolite) ili
pak samo djelomično formirajući «materijalne mostove». Tekstura i graĎa, uključujući i sve
diskontinuitete tvore sklop stijenske mase.

Strukturno-tektonski sklop
Uslijed naprezanja prouzročenih tektonskim pokretima stijenske mase doživljavaju
elastične deformacije, plastične ili duktilne deformacije (boranje) i krte ili rupturne
deformacije (rasjedanje), a posljedica je stvaranje strukturno-tektonskog sklopa koji uključuje
i nastanak jednog ili više setova (familija) pukotina. Prilikom razmatranja nastanka
deformacija treba uzeti u obzir duga razdoblja tijekom kojih je stijenska masa izložena
naprezanjima, zatim promjena intenziteta naprezanja te često povišena temperatura okoliša.
Osnovni elementi stijenskog sklopa su genitet i tropija. zato stijenska masa može biti
homogena ili heterogena, odnosno izotropna i anizotropna.
 Klasifikacije čvrstih stijena
Za razliku od geomehaničke klasifikacije tla (USCS) do danas ne postoji
općeprihvaćena geotehnička klasifikacija čvrstih (vezanih) stijena kako kod nas tako ni u
svijetu. Razlog je što su inženjerskogeološke značajke stijena produkt različite geneze i
posdijagenetskih procesa (deformacije zbog tektonskih pokreta: raspucalosti i fizičko-
kemijskog raspadanja odnosno stupnja trošnosti).
 Nova klasifikacija stijenskih masa i tala uz inženjerskogeološku kartu Hrvatske
1:100.00 prilagoĎena je geološkoj graĎi odnosno litološkom sastavu stijena i tla koji se nalaze
na području naše države, a mogu se jasno razlikovati po svojim litološkim značajkama i po
čvrstoći. Ta klasifikacija razlikuje: nekoherentno i koherentno tlo, čvrste sedimentne
karbonatne i klastične stijene, čvrste magmatogene intruzivne i efuzivne stijene, vulkanogene-
sedimentne i piroklastične stijene i čvrste metamorfne stijene.
Suvremene klasifikacije stijenske mase baziraju se na stupnju raspucanosti odnosno
trošnosti stijenki pukotina i tipu pukotinske ispune. To je GSI klasifikacija (geološki indeks
čvrstoće) u kojoj su stijene bodovane u rasponu 0 do 100. Ova klasifikacija kompatibilna je
geomehaničkom RMR klasifikacijom.
 Osim opće GSI klasifikacije, razvijene su i klasifikacije za specifične stijenske
komplekse kao što je fliš.
CO2 + H2O ⇌ H2CO3

H2CO3 + CaCO3 ⇌ Ca(HCO3)2

2KAlSi3O8 + 2H2CO3 + 9H2O ⇌ Al2Si2O5(OH)4 + 4H4SiO4 + 2K+ + 2HCO3-