Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti

i povijesti umjetnosti

Petra Lugarić i Andrea Mihaljević

O romanu Barlaam i Jozafat

Seminarski rad iz Stare hrvatske književnosti 1

Mentor: doc. dr. sc. Ivana Mikulić

Osijek, 2022. godina.

SAŽETAK

U radu se analizira roman Barlaam i Jozafat, kristijanizirana verzija Buddhine legende.

Legenda o Buddhi, nastaje u vrijeme najvećeg budističkog utjecaja u Indiji, a verzije su se
nadograđivale.
Hrvatska verzija romana nastala je prijevodom talijanske verzije, a nalazi se u Dubrovačkom
zborniku, latiničkom kodeksu iz 17. stoljeća. Slaveni se koriste grčkim predloškom,
sjeverozapadni Slaveni latinskim, a u Dalmaciju priča dolazi iz talijanskih verzija, te iz Zlatne
legende (Legenda aurea). Najopsežniji je tekst u Dubrovačkim legendama, a privlači
pozornost Dubrovčana mjestom radnje. Za postojanje Indije i Indijaca, stari su Dubrovčani
znali i povijenih zapisa i književnosti. Dubrovački tekst mnogo je opsežniji jer ponavlja
rečenice i misli za razliku od talijanskog teksta u kojem nema takvih ponavljanja. Roman je
uz, Rumanac Trojski, Aleksandridu i Pripovjest o premudrom Akiru, uvršten među
najpopularnije srednjovjekovne romane. U radu je kratko opisan sadržaj romana, a analiziraju
se i poetička obilježja romana: fabulu, oblikovanje početka i završetka, izgradnju lika,
pripovjedača, pripovjedne oblike, retoriku pripovjednih oblika te vrijeme i prostor.

Ključne riječi: roman, Barlaam i Jozafat, Indija, srednjovjekovni roman

Sadržaj
UVOD.........................................................................................................................................1
KRATAK SADRŽAJ.................................................................................................................2
FABULA.....................................................................................................................................3
OBLIKOVANJE POČETKA I ZAVRŠETKA..........................................................................3
IZGRADNJA LIKA....................................................................................................................4
PRIPOVJEDAČ..........................................................................................................................5
PRIPOVJEDNI OBLICI.............................................................................................................5
RETORIKA PRIPOVJEDNIH OBLIKA...................................................................................7
VRIJEME I PROSTOR..............................................................................................................9
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................10
LITERATURA.........................................................................................................................11
UVOD

Ovaj srednjovjekovni roman, napisan u slavu pustinjačkog života, nalazimo u Dubrovačkom

zborniku. Jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih roman, a hrvatski prijevod nastao je po
prijepisu talijanskog teksta. Zapravo postoje tri hrvatske verzije romana, a sve su prijevodi s
talijanskog jezika. Starija, štokavska, verzija nastaje u 17. stoljeću, a mlađi čakavski prijevodi
(jedan rukopis i jedan tiskani), nastaju početkom 18. stoljeća. Čakavski prijevodi imaju
zajednički izvor, a štokavski prijevod nastaje iz ranije talijanske verzije kao i iz Zlatne
legende (Legenda aurea). Roman je zapravo kristijanizirana Budhina legenda koa iz Indije
prelazi u arapsku književnost, a iz arapske u bizantsku te tako nastavlja put u staroslavensku i
latinsku književnost.

Barlaam i jozafat bili su kršćanski sveci. Priča govori o preobraćenju Jozafata na kršćanstvo.
Prema legendi, indijski kralj progonio je kršćansku crkvu, a nakon što su mu predvidjeli da će
se njegov sin, Jozafat, jednog dana preobratiti na kršćanstvo, kralj ga je zatočio. Unatoč tomu,
Jozafat upoznaje Barlaam i postaje kršćanin.

Roman je podijeljen u dvadeset i dva poglavlja, a naslovi su sljedeći: “Počinje život s.

Jozafata kako se rodi i otac mu razumnike skupi”, “Kako kralj posla po jednoga viteza koji će
vladati Jozfata”, “Kako kralj pripravi dvor Jozafatu”, “Kako Jozafat uzazna zašto je
zatvoren”, “Kako Jozafat izide iz dvora”, “Kako Jozafat izjaha izvan grada”, “Kako Bog posla
Barlama k Jozafatu”, “Kako Barlam pripovijeda Jozafatu”, “Kako Jozafat pade na noge
Barlamu”, “Kako promijenihu haljine jedan drugoga”, “Kako kralj uzazna da mu je sin
krstjanin”, “Kako dovedoše Nikora mješte Barlama”, “Kako kralj učini vijeće za zagubit
Jozafata”, “Kako napastovahu Jozafata djevojke”; “Kako Jozafat obrati k Bogu jedno
kraljestvo”; “Kako Jozafat obrati mnoga vladanja”, “Kako umrje sveto otac Jozafatov”,
“Kako Jozafat pođe u pustinju”, “Kako Jozafat nađe Barlama”, “Kako Barlam živje s
Jozafatom i umrje”, “Kako Jozfat umrje i bi pokopan” i “Kako remeta objavi Jozfata svijetu”.

1
KRATAK SADRŽAJ

Nakon dugih godina bez djece, Indijski kralj Avener (Avenerijo) dobio je sina Jozafata.
Njegovu sinu prorečeno je kako će biti bogat, kako će posjedovati ljepotu uma, tijela i duha, a
među svime i da će biti kršćanin. Aveneru se to nije svidjelo jer se protivio kršćanstvu, te radi
toga odlučuje zatvoriti svoga sina u raskošnu, bogatu palaču gdje je dječak živio do svoje 14.
godine. Jozafat ipak izlazi iz palače nakon što mu je otac to dopustio preko svoje volje, te na
svome putu spozna kako na svijetu postoji starost, bolest, siromaštvo i smrt. Ubrzo se
pojavljuje lik Barlama, svetog pustinjaka koji je glumio trgovca, te govoreći kako prodaje
dragi kamen Jozafata uspije preobratiti na kršćansku vjeru i blagoslovi ga. Zajedno odu na put
koji je trajao 8 dana, nakon čega se Barlam vratio u pustinju. Aveneru se to nije ni malo
svidjelo, te po savjetu jednoga mudraca svoga sina zatvori sa sedam lijepih djevojaka kako bi
ga naveo na blud. Jozefat se uz pomoć molitve uspijeva tome oduprijeti, dok otac još uvijek
na sve moguće načine pokušava uspjeti u svome naumu. Kada je vidjeo da mu to ne polazi za
rukom, odustaje te se na kraju i sam preobrati na kršćanstvo, zajedno sa cijelim svojim
kraljevstvom. Avener umire, a Jozafat svoju vlast predaje sluzi Alfanu. Tražeći Barlama dvije
godine po pustinji, pronalazi ga te provede s njim 17 godina živeći u jednoj pećini. Barlam
umire, a nakon 15 godina slijedila je i Jozafatova smrt. Pustinjak kojega je Bog poslao objavi
smrt kralju Alfanu, koji je zajedno sa velikom pratnjom pošao u pustinju po njihova tijela.
Njima u čast sazidao je grobnice od čistog zlata te ih je tamo položio.

2
FABULA

Roman je kompozicijski vrlo složen i ima bogatu isprepletenu fabulu (Hercigonja, 1975).
Fabula romana izlaže se kronološkim redom, a naslovi poglavlja kratko određuju sadržaj
pojedine linije. Na početku se susreću dva glavna lika da bi se djelo zaokružila njihovim
ponovnim ujedinjenjem, što znači da je fabula prstenasta. Radnja se može podijeliti u dva
dijela: prvi dio govori o životu Jozafata i susretu s Barlaamom koji ga preobraća na
kršćanstvo, a drugi dio pripovijeda o Jozafatovom životu u pustinji s Barlaamom i njihovoj
smrti (Fališevac, 2012).

Radnju konstantno aktiviziraju dinamični motivi u nizu jedan za drugim, a zbivanje je u

prvome planu. Primjer za to je polisindetonsko nabrajanje koje pisci iskorištavaju za
aktiviranje izraza i postizanje određenog ritma (Fališevac, 1980). Polisindeton ima i funkciju
strukturiranja kompozicije tako što povezuje razne motive u fabularni tijek:
“I ovu ti krunu moju na glavu stavljam, i molim te da vladaš ova kraljevstva u strahu
Božjemu. Svrhu svega ti priporučujem počtenje Božje i vjeru pravu, crkve urešuj, i pomogaj
sluge Božje i službenice, počitaj uboge udovice i djevice i sirote…” (240)1

OBLIKOVANJE POČETKA I ZAVRŠETKA

Početak romana ne sadrži invokacije božanstva već se poziva na postojanje povijesnog zapisa
o događajima o kojima će se u romanu raditi. Već u prvoj rečenici saznajemo podatke o
mjestu radnje. Lokacija je daleka nekršćanska zemlja – Indija. Nakon toga odmah počinje
pripovijedanje događaja:
“Nahodimo upisano da u njeke stare dni bješe u Indiji jedan kralj komu ime bješe Avenerijo.”
(187)

1
Citirano prema Barlaam i Jozafat, 2013. Hrvatska srednjovjekovna proza 1. Legende i romani, Stoljeća
hrvatske književnosti, priredila Vesna Badurina Stipčević, Matica hrvatska, Zagreb
Sve citate iz navedena djela u seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj
se citat nalazi.

3
Djelo završava formulom pobožnosti:
“Poslije kralj Alfano čini zazidati jednu vele lijepu crkvu da joj se mučno može druga naći i
učini kralj jednu grobnicu svu od zlata u koju namjesti taj sveta telesa na slavu Božju. Amen.”
(250)

IZGRADNJA LIKA

Barlaam, koji je oblikovan kao lik tipičnog savjetnika, glavni je pripovjedač mnoštva priča
koje su upletene u ovu pripovijest. Njegovi monolozi sastoje se od temeljnih i sažetih misli
kršćanskog nauka, iznosi parabolu o dragom kamenu, kao i osnove kršćanske religije te priču
o četiri kovčega koja govori o neophodnosti odricanja od zemaljskih dobara. Jozafatu
pripovijeda vjeru u Krista te ga upućuje na pustinjački život kao najsigurniji za
odlazak u nebo i bijeg od paklenih muka, iako ga je odbio povestim sa sobom u pustinju jer,
kako on to objašnjava, za to još nije bilo vrijeme.

Priču o Jozafatu, kao i sam njegov lik, možemo povezati s Aleksandridom, najvećim viteškim
romanom naše srednjovjekovne književnosti. U oba romana pojavljuju se glavni likovi koji
puno putuju i suočavaju se s raznim opasnostima, iako je Jozafat skloniji molitvi i meditaciji,s
obzirom na to da je roman nastao kao temelj legende o Budhi. Također, Jozafat svoje
kraljevstvo prepušta svome sluzi, što je u Aleksandarovu viteškom svijetu nedopustivo i
nezamislivo. U romanu o Jozafatu i Barlamu pustinja nadmašuje kraljevstvo i tron, jer je
njhov svijet duboko kršćanski. Lik Jozafata idealiziran je do krajnje granice:
“I pošadši u dvor do malo bremena, učini se Jozafat toliko uljudan i raskošan, da kralj imaše
veliko veselje i ne mogaše stati da ga šes dana ne vidi. Stojeći u dvoru Jozafat mnogo dobro
učaše i dođe na toliku mudrost da se svak čuđaše... “(190)

4
PRIPOVJEDAČ

Pripovjedač je autorski, nema nikakve uključenosti pripovjedača u zbivanja. On je tu da priča

događaje onako kako su se dogodili, što stvara dojam da pripovijedanje teče samo od sebe. U
prvom licu, pripovjedač se uključuje kroz dijaloge:
“I posada ga polak sebe i razgovorivši se njekoliko, reče Jozafat: “Molim te, da mi ukažeš taj
tvoj dragi kami da bih ga vidio.” (197)

PRIPOVJEDNI OBLICI

Pripovjedni oblici u srednjovjekovnim proznim djelima su opis, izvješćivanje, dijalog i

monolog. Jedan od najčešćih oblika je opis koji ima specifičnu funkciju u srednjovjekovnom
tekstu (Fališevac, 1980). Ne opisuje predmet kao takav, već metaforički te ima funkciju
simbolizacije:
“I povede ga anđeo na jednu livadu koja bješe napunjena i urešena raznolikoga cvjetja, tuj
listje od dubja lijepo i slatko svećanje davahu, kojijem listjem zamahovaše jedan ugodni
vjetric i miris čudnovat ishođaše.” (230-231)
“Tadaj sačeše anđeli prelijepe pjesni, a druzi udariše u svirali i u dimpli i u trumbete i u
bubnje, tuj lijepi tanac i igru spraviše i veliko veselje učiniše. Tuj bješe svjetlos nebeska i
miris bješe bo raj na zemlju sljezao.” (247)

Hiperbole i superlativi često se koriste pri opisivanju:

“I kako je on bio anđeo najljepši na nebu koje je Bog stvorio, onako ga učini grubljijega i
grđijega od svega i kakono se zvaše imenom lijepijem onako poslije pirgrubijem Luciferom.”
(199-200)
U opisima se upotrebljava i nabrajanje koje ima funkciju bolje karakterizacije predmeta i
određivanja simboličkog značenja:
“O Gospodine dragi, Jezuse, molim te za tvoje milosrdje, i tvoje majke pričisto djevstvo, da se
smiluješ ovomu velikomu grešniku i da mi dopustiš krepos, milos, jakos, da bih mogao čuvati
moje biserno, srčano, jedihno djevstvo, da ga ne izgubim i molim te, moj otkupitelju...” ( 227)

5
Izvješćivanje je uz dijalog često u pripovjednoj prozi, pogotovo u romanima. Pripovjedač je
upućen u ono što se događa, a u izvješćivanju se koristi različitim stilskim figurama
(Fališevac, 1980). Jedno od takvih sredstava je stilsko ponavljanje koje ima zadatak
naglašavanja i isticanja onoga što se ponavlja:
“Ja sam bio ubog, a on me je naučio da sam bogat rajem, ja hođah po putu od grijeha, a on mi
je ukazao put kreposniji i počteniji, ja se klanjah vragovima misleći da se Bogu klanjam, a on
me je naučio kako ću naći pravoga Boga Jezusa Isukrsta…” (HSP1: 214)
Osim stilskih ponavljanja, značajna su i ponavljanja kojima su dodani nastavci uz istu osnovu:
“Ovo su djevci i djevice kojino su sahranili svoje djevstvo i nijesu ognjusili puti svoje kojijem
godi naslađem putenijem.” (230)

U romanu se koriste dijalog i monolog kako bi priča djelovala istinito i uvjerljivo:

“I reče mu anđeo: “Ovo su Božji mučenici.” I vidje jedan velik zastup ljudi I ž
Ena toliko lijeijeh da se Jozafat ne mogaše nasititi gledajući zašto bob jehu svjetlji od sunca.
Uprosi anđela Jozafat govoreći: “Reci mi, tko su ovi?” Anđeo mu reče: “Ovo su djevci i
djevice kojino su sahranili svoje djevstvo i nijesu ognjusili puti svoje kojijem godi naslađem
putenijem.” (230)

“I videći ovu rasap kralj Avenero i čudesa koja Bog po Jozafatu činjaše po kreposti Jezusa
raspetoga, poče sam u sebi govoriti: “Uistinu ja vjerujem da je vjera Jezusova bolja negoli ona
od idola, Koliko sam činio i nevoljio se, a nijesam mogao nešto učiniti, sada ja vidim da sam
dosle stao u bludu, zločesti ja. I pečaoni, koji milomu mojemu i dragomu sinku ne hotijah
vjerovati.” (235)

6
RETORIKA PRIPOVJEDNIH OBLIKA

Srednjovjekovni pripovjedač često rabi određene stilske figure. Stilsko ponavljanje u

srednjovjekovnoj književnosti ima različite oblike: ponavljaju se pojedine riječi ili dijelovi
rečenica, cijele rečenice ili samo osnova riječi s određenim nastavcima:
“Ja sam bio ubog, a on me je naučio da sam bogat rajem, ja hođah po putu od grijeha, a on mi
je ukazao put kreposniji i počteniji, ja se klanjah vragovima misleći da se Bogu klanjam, a on
me je naučio kako ću naći pravoga Boga Jezusa Isukrsta…” (214)
“Moj slatki sinko, moja dušice I moje srce, utješuj me, počitaj sjedine ćaćka tvoga, moje milo
djerece, ne žalosti tvojega roditelja, moja mila zakletvice, ali ne znaš sinko, Koliko je
dobro…” (219)
“Moj brate, velika je razlikos od njega do tebe, zašto bo je Jozafat bio kako lijer i mlijeko, a ti
si crn kaakono ugalj. Jozafatove su kose žute kakono zlatna žica, a tvoje su oto kakono strune
oštre…Jozafat je ljepušat kako cvijetak, a ti si oto strašiv pogledati. Jozafat je kraljev sin
odjeve, a ti si oto vas oderan i otrljan.” (243)

Često se susreće, kao i u opisivanju, stilsko nabrajanje:

“O Gospodine dragi, Jezuse, molim te za tvoje milosrdje, i tvoje majke pričisto djevstvo, da se
smiluješ ovomu velikomu grešniku i da mi dopustiš krepos, milos, jakos, da bih mogao čuvati
moje biserno, srčano, jedihno djevstvo, da ga ne izgubim i molim te, moj otkupitelju...” (227)

U srednjovjekovnim tekstovima česta je i antiteza čija je funkcija suprotstavljanje

materijalnoga i duhovnoga, dobroga i zla, božanskoga i ljudskoga (Fališevac, 1980). U
romanu Barlaam i Jozafat također se može pronaći antiteza:
“A ti gospodine kralju, sve činiš meni suprotivno, zašto mi hoćeš ti uzeti svako dobro i poslati
me na svako zlo, zašto bo ja bjeh slijep i napunjen svakoga bluda, a Barlam me je prosvijetlio
i naučio svakoj istini. Ja sam bio ubog, a on me je naučio da sam bogat rajem, ja hođah po
putu od grijeha, a on mi je ukazao put kreposniji i počteniji, ja se klanjah vragovom misleći da
se Bogu klanjam, a on me je naučio kako ću naći pravoga Boga Jezusa Isukrsta…” (214)
“Ali Barlaam mu reče: Da ti kažu: imam jedan dragi kami koji ima tu krepost da tko godi bi
ga pri sebi nosio nigdare ne bi umro, i ako bi osonuo, progledo bi, a ako bi bio gubav,
ozdravio bi, a ako bi bio hrom, oprostio bi se, i ako bi bio žalostan, veselio bi se.” (196)

7
Uz antitezu, česta je uporaba hperbole. Hiperbolom se korste srednjovjekovni pisci kako bi
izrazili svijet materijalnoga i tjelesnoga te duhovnoga i božanskoga:
“I kako je on bio anđeo najljepši na nebu koje je Bog stvorio, onako ga učini grubljijega i
grđijega od svega i kakono se zvaše imenom lijepijem onako poslije pirgrubijem Luciferom.”
(199-200)
“Tjelesa bjehu gola i bijela kako jedan snijeg i obrazi im bjehu rumeni i tučni i lijepi, ali od
Svetoga Jozafata ishođaše miris toliki da napunjaše pustinju.” (249)

Postupak alegorizacije svjedoči povezanosti estetskog i etičkog. Alegorizacija se, također,

može pronaći i u ovome djelu:

Gospodine kralju, one su skrinje mnogo vele vrednije kojeno su zlatom pobjene, a one kojeno
su paklom pomazane nijesu od vrednosti. Ovo su mornarske skrinje, a onu su gospocke. Tadaj
zapovidje kralj da se otvore one zlatom pobjene i taj čas iz njih izide smrad koji se ne mogaše
trpjeti, da svak nos stiskovaše, a glavu odnošaše uklanjajući se. (198-199)

Simbolizacija je povezana s alegorizacijom. Srednjovjekovna književnost zadire u drugi svijet

i svaka stvar bi bila besmislena kada bi njezino značenje bilo ograničeno na neposrednu
funkciju. Pridjevi i metafore su u funkciji simbola:
“U oni dan kada te ne vidim, mni mi se da ne imam života, ti si moje bogastvo i imanje, ti si
srce moje i sve ufanje, ti si štap i naslonište starosti moje, ti si oni koji imaš kraljevati i vladati
sve moje kraljevstvo.” ( 215)
“Propasti su bezdanje sudi Božji.” (245)

Sinonimija je još jedna stilska figura koja se pojavljuje u srednjovjekovnoj prozi. Ima
funkciju pojačavanja te ekspresivnog djelovanja. Sinonimski nizovi upotrebljeni su na
mjestima gdje bi moglo doći do nizanja istih riječi zbog konteksta (Fališevac, 1980).
Sinonimija se pojavljuje i u romanu Barlaam i Jozafat:
“...milostiv i milosrdan...” (188)
“...mahnit i bespametan...”(205-206)

8
Poredbe se u srednjovjekovnoj književnosti često koriste u funkciji pjesničke slikovitosti.
Temelje se osjetilnoj sličnosti, najčešće vizualnoj, te svjedoče realizmu i naturalizmu. S druge
strane, poredbe nastaju na osnovi unutarnje, idejne sličnosti (Fališevac, 1980).Primjeri u
romanu predstavljaju srednjovjekovni naturalizam i realizam:
“Moj brate, velika je razlikos od njega do tebe, zašto bo je Jozafat bio kako lijer i mlijeko, a ti
si crn kaakono ugalj. Jozafatove su kose žute kakono zlatna žica, a tvoje su oto kakono strune
oštre…Jozafat je ljepušat kako cvijetak, a ti si oto strašiv pogledati.” (HSP1: 243)
Telesa bjehu gola i bijela kako jedan snijegi obrazi im bjehu rumen ii tučni i lijepi, ali od
Svetoga Jozafata…” (249)

VRIJEME I PROSTOR

Vrijeme i prostor u srenjovjekovnim tekstovima mogu biti kronološki i geografski određeni ili
se radnja može odvijati u bilo kojemu vremenu i prostoru. Precizno određeno mjesto i vrijeme
radnje ukazuje na nastojanje da priča bude što uvjerljivija. Motivi se povezuju po načelu
vremenske sukcesije te tako stvaraju čvrstu linearnu priču. Pri vezanju motiva koristi se
polisindeton. Motivi se nižu jedan za drugim, a nakon jedne prepreke odmah ide nova
(Fališevac, 1980).
Mjesto radnje u djelu Barlaam i Jozafat otkriva se već u prvoj rečenici, a to je daleka Indija,
nekršćanska zemlja i pustinja:
“Nahodimo upisano da u njeke stare dni bješe u Indiji jedan kralj komu ime bješe Avenerijo.”
(187)
“Kada dođoše u pustinju, nađoše gdje se trgnulo malo i veliko, muško i žensko, pješci in a
konjeh; i došli prije njih u pustinju ostavivši gradove i domove, a bješe ih veće od 30 tisuća
duša tere se vrtjehu po pustinji…” (249)

Vrijeme nije jasno određeno, ali pripovjedač navodi da se radnja odvija u neke stare dane:
“Nahodimo upisano da u njeke stare dni bješe u Indiji jedan kralj komu ime bješe Avenerijo.”
(187)

9
ZAKLJUČAK

Barlaam i Jozafat jedan je od najznačanijih srednjovjekovnih romana. Daleka i čudesna Indija

nije bila nepoznata hrvatskoj književnosti srednjeg vijeka. Svjedoči tome roman Barlaam i
Jozafat, kristijanizirana verzija Buddhine legende. Zanimljiv je po tome što transportira jednu
istočnjačku legendu u kršćansku književnost. Nalazi se u Dubrovačkom zborniku, a nastao je
po prijepisu talijanskog jezika.

Roman se može podijeliti u dva dijela, a govori o dva sveca. Prema legendi, indijski kralj
progonio je kršćansku crkvu, a saznavši da će mu se sin preobratiti na kršćanstvo, zatoči ga.
Jozafat ipak upozna Barlaam, a preobrati se kršćanstvu.

Djelo ima bogatu i složenu fabulu koja se odvija kronološki, a naslovi poglavlja otkrivaju
sadržaj fabularne linije. Pripovjedač nema nikakvog uključenja u radnju, a u dijalozima se
pojavljuje u prvom licu. Kroz cijelo djelo prožeto je polisindetonsko nabrajanje, gdje se stalno
ponavlja veznik “i” te tako radnja teče sama od sebe. Osim polisindetona, stilske figure koje
se također mogu pronaći u djelu su antiteza, poredba, hiperbola itd.

10
LITERATURA

KNJIGE I ČLANCI

Badurina Stipčević, Vesna Legende, u: Hrvatska srednjovjekovna proza I.: legende i romani,
priredila i transkribirala Vesna Badurina Stipčević, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica
hrvatska, Zagreb, 2013
Fališevac, Dunja, Hrvatska srednjovjekovna proza, Zagreb, 1980, str. 89–151
Fališevac, Dunja Predodžba Indije u dubrovačkoj književnosti – Barlaam i Jozafat u
Dubrovačkim legendama, Nova Croatica, VI, 6, 2012, str. 107–128.
Hercigonja, Eduard Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2,
Zagreb, 1975. Str. 293-296

INTERNETSKI IZVORI
Barlaam i Jozafat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=5973>
Radošević, Andrea. Predjelima hrvatske srednjovjekovne književnosti. Matica hrvatska
URL:
https://www.matica.hr/hr/428/predjelima-hrvatske-srednjovjekovne-knjizevnosti-23762/.
https://www.matica.hr/hr/428/predjelima-hrvatske-srednjovjekovne-knjizevnosti-23762/

11