Katharine McGee

Tisućiti kat

S engleskog preveo Ozren Doležal

Za Lizzy
 Prolog

Buka smijeha i glazbe zamirala je na tisućitom katu, tulum se raspadao na

komadiće kad su i najrazuzdaniji uzvanici napokon počeli teturati prema dizalima i
razilaziti se kućama. Prozori koji su sezali od poda do stropa bili su kvadrati
baršunaste tame, premda se u daljini sunce tiho dizalo, a obzor postajao oker,
bljedoljubičast i nježno, treperavo zlatan.
Uto je tišinu zaparao krik dok je djevojka padala prema tlu, a tijelo joj je sve
brže i brže poniralo kroz studeni ranojutarnji zrak.
Za samo tri minute djevojka će se sudariti s nemilosrdnim betonom East
Avenuea. No sada - dok joj kosa vijori poput stijega, svilena haljina lepeće oko
oblina, a jarkocrvena usta u šoku obliku ju savršen "o" - sada, u ovom trenu, ljepša
je no ikada.
Kažu da u trenucima prije smrti ljudima pred očima proleti čitav život. No kako
je tlo sve brže šibalo prema njoj, djevojka je uspijevala razmišljati samo o nekoliko
proteklih sati, o putu kojim je kročila da bi je na kraju doveo do ovoga. Da barem
nije razgovarala s njim! Da barem nije bila toliko glupa! Da barem uopće nije
došla.
Kad je lučki redar pronašao ono što je ostalo od njezina tijela i drhtavim rukama
prijavio nesreću, znao je samo da je ova djevojka prva osoba koja je pala s Tornja u
posljednjih dvadeset pet godina. Nije znao tko je ona ni kako je uspjela izići na
krov.
Nije znao je li pala ili ju je netko gurnuo ili je - slomivši se pod težinom
neizrečenih tajni - odlučila skočiti.
 AVERY

Dva mjeseca prije

- Večeras je baš bilo super. - rekao je Zay Wagner doprativši Avery Fuller do vrata
njezina obiteljska penthausa. Bili su dolje, u njujorškom akvariju na 830. katu, i
plesali pri blagoj svjetlosti ribljih akvarija i poznatih lica. Avery baš i nije voljela to
mjesto. No kako je njezina prijateljica Eris oduvijek govorila, tulum je tulum, ne?
- I meni. - Avery je nakrivila svoju plavokosu glavu prema skeneru očne
jabučice i vrata su se otključala. Nasmiješila se Zayu. - Laku noć.
On posegne za njezinom rukom. - Mislio sam da ćeš me malo pozvati da uđem.
Budući da tvoji nisu doma...
- Žao mi je. - promrmlja Avery skrivajući zlovolju glumljenim zijevom. Cijelu
je večer nalazio izgovore da je dodiruje. Mogla je i pretpostaviti što slijedi. - Mrtva
sam.
- Avery. - Zay pusti njezinu ruku i zakorači unatrag prošavši prstima kroz kosu.
- Ovako se već tjednima natežemo. Sviđam li ti se uopće?
Avery zausti, no ipak ušuti. Pojma nije imala što da mu odgovori.
Na Zayevu je licu na trenutak zatitrao neki nov osjećaj - razdraženost?
Zbunjenost? - Nema frke. Vidimo se. - Povukao se do dizala, zatim se okrenuo i još
je jednom odmjerio od glave do pete. - Večeras stvarno prelijepo izgledaš. - dobaci
joj. Pred njim su se zatvorila vrata dizala.
Avery je uzdahnula i zakoračila u veliko predvorje svojega stana. Prije njezina
rođenja, dok je Toranj bio još u izgradnji, njezini su se roditelji agresivno
nadmetali za kupnju ove nekretnine - cijeli najviši kat, sjedinim dvoetažnim
foajeom u cijeloj zgradi. Bili su veoma ponosni na to predvorje, ali Avery ga je
mrzila: mrzila je šuplji odjek vlastitih koraka, svjetlucava zrcala na svakoj površini.
Nikamo nije mogla uprijeti pogled a da ne vidi vlastiti odraz.
Zbacila je štikle i bosa krenula prema svojoj sobi ostavivši cipele nasred
hodnika. Netko će ih sutra već pokupiti, neki od robota ili Sarah, uspije li se
pojaviti navrijeme.
Siroti Zay! Sviđao joj se. Bio je zabavan na onaj glasan, iskričav način i znao ju
je nasmijati. No kad hi se poljubili, nije osjećala ama baš ništa.
Jedini dečko kojeg je Avery željela poljubiti bio je onaj kojega nikada, nikada
neće moći.
 Ušla je u svoju sobu i začula tihi šum buđenja sobnog računala koje joj je
skeniralo tjelesne podatke i prema njima prilagodilo toplinu prostorije. Pokraj
uzglavlja njezina antiknog bračnog kreveta pojavila se čaša ledene vode -
vjerojatno zato što joj se šampanjac još bućkao u praznom trbuhu, premda Avery
ništa nije tražila. Nakon što je Atlas zbrisao iz grada, isključila je glasovnu funkciju
računala. On je bio taj koji ga je podesio na britanski naglasak i dao mu ime
Jenkins. Sada, kada ga nije bilo, razgovori s Jenkinsom postali su joj suviše
depresivni.
Zayeve su joj se riječi motale po glavi. Večeras stvarno prelijepo izgledaš.
Samo joj je, dakako, uputio kompliment. Nije mogao znati koliko Avery mrzi tu
riječ. Cijelog je života slušala da je prelijepa - od nastavnika, momaka, roditelja.
No sada je ta floskula izgubila svako značenje. Atlas, njezin posvojeni brat, bio je
jedini koji je znao da je komplimenti ne zanimaju.
Fullerovi su utrošili godine i golem novac pokušavajući začeti Avery. Nije bila
sigurna koliko su točno platili da je naprave, ali procjenjivala je da je koštala tek
nešto manje od ovoga stana. Njezini roditelji, oboje srednje visine, prosječna
izgleda i tanke, smećkaste kose, odletjeli su vodećem znanstveniku u Švicarskoj da
im pomogne iskopati najbolji genetski materijal. Negdje među milijunima
kombinacija njihovog prosječnog DNK-a pronašli su jedinstvenu mogućnost koja
je stvorila Avery.
Ponekad se pitala kako bi izgledala da su je roditelji napravili prirodnim putem i
samo provjerili sklonost bolestima, kao većina ljudi na višim katovima. Možda bi
naslijedila majčina koščata ramena ili tatine goleme zube? No to nije bilo važno.
Pierson i Elizabeth Fuller platili su ovu kćer kose boje meda, dugih nogu i
tamnoplavih očiju, tatine inteligencije i mamine dosjetljivosti. Atlas ju je oduvijek
zadirkivao da joj je tvrdoglavost jedina mana.
Avery bi željela da je to uistinu jedino što s njom nije kako treba.
Protresla je kosu, vezala je u labavu punđu i odlučnim korakom izišla iz sobe. U
kuhinji je žestoko povukla vrata smočnice i posegnula za skrivenom ručicom
metalne ploče. Pronašla ju je prije više godina, dok se s Atlasom igrala skrivača.
Nije bila sigurna znaju li njezini roditelji uopće za to. Nikada ih nije vidjela da su
ovamo kročili nogom.
Avery je gurnula metalnu ploču, a sa stropa smočnice spustile su se ljestve.
Podigavši skute svilene haljine boje slonovače, počela se uspinjati uskim prolazom,
instinktivno u sebi brojeći prečke na talijanskom. Uno, due, tre. Pitala se je li Atlas
ove godine proveo neko vrijeme u Italiji i je li uopće bio u Europi.
Držeći ravnotežu na najvišoj prečki, ispružila je ruku da otvori vratašca u stropu
i nestrpljivo izišla u vjetrovitu tamu.
Ispod zaglušnog huka vjetra Avery je čula tutnjavu raznih strojeva na krovu oko
nje, šćućurenih ispod vodootpornih kutija ili solarnih panela. Bose su joj noge
zeble na metalnim pločama platforme. Iz svakog kuta stršali su čelični potpornji
koji su joj se spajali visoko iznad glave, tvoreći Tornjev karakterističan šiljak.
Noć je bila vedra, nije bilo oblaka koji bi joj navlažili maskaru ili orosili obraze.
Zvijezde su svjetlucale poput zdrobljena stakla pred nevjerojatno mračnim
prostranstvom noćnoga neba. Da itko zna kamo se popela, cijeli bi život provela u
kazni. Izlazak na otvoreno iznad 150. kata bio je strogo zabranjen. Svi su balkoni
iznad tog nivoa bili zaštićeni od orkanskog vjetra teškim panelima od
polietilenskog stakla.
Avery se pitala je li itko osim nje ikada stupio ovamo. Duž jedne je strane krova
postojao zaštitni rukohvat za slučaj da se ovamo moraju popeti radnici održavanja,
no to se, koliko je znala, još nikada nije dogodilo.
Nikada za ovo nije rekla Atlasu. Bila je to jedna od malobrojnih tajni koje je od
njega skrivala. Daje doznao, pobrinuo bi se da više nikada ne iziđe, a Avery nije
mogla podnijeti pomisao da se odrekne tog utočišta. Voljela je ovo mjesto - vjetar
koji joj šiba lice i mrsi kosu, mami joj suze u oči, huči toliko glasno da joj
zaglušuje neukrotive misli.
Zakoračila je bliže rubu, uživajući u grču vrtoglavice koji joj je stegnuo utrobu
dok je gledala grad, jednotračne vlakove koji se uvijaju zrakom ispod nje poput
fluorescentnih zmija. Obzor se činio nedokučivo dalekim. Vidjela je sve, od
svjetala New Jerseyja na zapadu i ulica Poteza na jugu, do Brooklyna na istoku i
dalje, sve do kositrenog odsjaja Atlantika.
A pod njezinim je bosim nogama ležala najveća građevina na planetu, cijeli
jedan zaseban svijet. Kako je neobično pomisliti da se pod njom nalaze milijuni
ljudi koji jedu, spavaju, sanjaju, dodiruju se. Avery je zatreptala, osjećajući se
odjednom bolno osamljenom. Bili su joj stranci, svi do jednoga, čak i oni koje je
poznavala. Zašto bi je bilo briga za njih ili za sebe ili, ako ćemo iskreno, za ista?
Oslonila se laktovima na ogradu i zadrhtala. Jedan pogrešan pokret mogao ju je
odbaciti s ruba. Pitala se, po tko zna koji put, kakav bi osjećaj bio padati četiri
kilometra u dubinu. Zamišljala je pad kao neobično spokojan osjećaj bestežinskog
stanja dok tijelo postiže smrtonosnu brzinu. Umrla bi od srčanog udara mnogo prije
nego što udari u zemlju. Zatvorivši oči, nagnula se naprijed, zgrčivši srebrno
lakirane nožne prste preko ruba - kadli joj zasvijetli unutrašnjost kapaka i kontaktne
je leće obavijeste da je primila poruku.
Oklijevala je, a na pogled njegova imena zapljusnuo ju je val vragolasta
uzbuđenja. Toliko joj je dobro polazilo za rukom izbjegavanje ovakvih situacija
cijeloga ljeta. Odvlačila si je pozornost studiranjem u Firenci, a u posljednje
vrijeme i Zayem. No nakon nekoliko trenutaka Avery se okrenula i brzo se stuštila
niza ljestve.
- Hej! - rekla je bez daha, vrativši se u smočnicu, šapćući premda nije bilo
nikoga tko bi je mogao čuti. - Dugo me nisi zvao. Gdje si?
 - Na novom mjestu. Sviđalo bi ti se. - Glas mu je zvučao isto kao i uvijek, topao
i baršunast. - Kako ide, Aves?
Upravo se zato Avery morala penjati u vihor da pobjegne mislima i taj dio
njezina nauma nepovratno se izjalovio.
Na drugom kraju linije bio je Atlas, njezin brat - zbog kojeg nije željela ljubiti
nikoga drugoga.
 LEDA

Dok je helikopter prelijetao East River prema Manhattanu, Leda Cole nagnula se
naprijed i priljubila lice uz pleksiglas ne bi li bolje vidjela.
Bilo je nečeg čarobnog u tom prvom pogledu na grad, posebice sada kad su
prozori gornjih katova blistali na poslijepodnevnom suncu. Ispod kromiranih
površina Leda bi načas uhvatila bljeskove boje jurećih dizala, vene grada koje
pumpaju krv života gore i dolje. Sve je isto kao prije, pomislila je, krajnje
suvremeno, a ipak nekako bezvremeno. Leda je vidjela tisuće fotografija obrisa
starog New Yorka, onog koji su ljudi oduvijek kovali u zvijezde. No u usporedbi s
Tornjem, njoj se činio ružan i nazubljen.
- Drago ti je što si kod kuće? - oprezno je upitala majka, gledajući je sa
susjednog sjedala. Leda je odrješito kimnula, ne trudeći se odgovoriti. Jedva da je s
roditeljima izmijenila koju riječ otkako su je jutros pokupili s liječenja. Bolje
rečeno, još od incidenta u srpnju zbog kojeg su je i poslali na liječenje.
- Možemo li večeras naručiti iz Miatze? Već tjednima čeznem za dodo-
burgerom - rekao je njezin brat Jamie, očito je pokušavajući oraspoložiti. Leda ga
je ignorirala. Jamie je bio samo jedanaest mjeseci stariji od nje, upravo je upisao
zadnju godinu, no on i Leda nisu bili bliski. Vjerojatno zato što su bili toliko
različiti.
Jamieju je u životu sve bilo jasno i jednostavno, ni oko čega se nije zabrinjavao.
On i Leda nisu čak ni fizički bili slični - Leda je bila tamna na majku, a Jamiejeva
je put bila blijeda gotovo poput tatine, a usprkos svim Ledinim naporima, uvijek je
izgledao neuredno. Sad je nosio raščupanu bradu koju je očito puštao cijeloga ljeta.
- Što god Leda poželi. - odvratio je Ledin tata. Nema frke, ako joj dopusti da
odabere koju će dostavu naručiti, sve će mu biti oprošteno.
- Svejedno mi je. - Leda je spustila pogled na zapešće. Dvije ubodne ranice,
podsjetnik na nadzornu narukvicu koja joj je cijeloga ljeta bila pričvršćena, bila je
jedini dokaz njezina boravka u Silver Coveu, koji je, usprkos nazivu, bio smješten
daleko od oceana, u središnjoj Nevadi.
Leda zapravo nije zamjerala roditeljima. Daje ona naletjela na prizor kojemu su
oni svjedočili prošloga srpnja i ona bi kćer poslala na liječenje. Stigla je onamo u
potpunu rasulu: opaka i bijesna, izbezumljena od tableta i tko zna čega sve ne.
Trebao joj je cijeli jedan dan onoga što su ostale cure u Silver Coveu nazivale
"sretnim sokom" - snažnom intravenoznom mješavinom sedativa i dopamina - da
bi uopće pristala razgovarati s liječnicima.
 Dok su se opijati polako ispirali iz Ledina organizma, gorak okus ozlojeđenosti
počeo je blijedjeti. Zamijenila ga je bujica stida: ljepljive, nelagodne sramote.
Oduvijek je obećavala sama sebi da će zadržati kontrolu, da neće postati jedna od
onih bijednih ovisnica koje su prikazivali na satovima zdravstvenog obrazovanja u
školi. A ipak, završila je s infuzijom u žili.
- Dobro si? - upitala je jedna od bolničarki promatrajući izraz njezina lica.
Ne daj da vide kako plačeš, podsjetila se Leda, žmirkajući da suspregne suze. -
Naravno. - uspjela je protisnuti smirenim glasom.
Naposljetku je Leda na liječenju ipak pronašla svojevrstan mir: ne u svojoj
beskorisnoj psihijatrici, nego u meditaciji.
Gotovo je svako jutro provela sjedeći prekriženih nogu i ponavljajući mantru
gurua Vashmija. Neka moja djela budu smislena. Ja sam svoja najveća saveznica.
Dovoljna sam u sebi samoj. Leda bi s vremena na vrijeme otvorila oči i ogledala se
oko sebe kroz dim boje lavande, mjerkajući ostale djevojke u šatoru za jogu. Sve su
djelovale nekako uplašeno i ukleto, kao da ih je dovde netko proganjao pa se sada
ne usuđuju otići. Nisam poput njih, Leda je govorila samoj sebi, ispravljajući
ramena i ponovno zatvarajući oči. Nije trebala drogu, barem ne onako kako su je
ove druge cure trebale.
Sada su bili već na nekoliko minuta od Tornja. Ledina se utroba zgrčila od
iznenadnog napada tjeskobe. Je li spremna za ovo - spremna vratiti se i suočiti sa
svim što ju je izbacilo iz tračnica?
Ne mora se baš sa svim suočiti. Atlas se još nije vratio u grad.
Zatvorivši oči. Leda je promrmljala nekoliko riječi davši znak kontaktnim
lećama da otvore inbox, koji je neprekidno provjeravala otkako je jutros izišla s
liječenja i ponovno dobila pristup internetu. Tri tisuće nagomilanih poruka smjesta
su joj zazvonile u ušima, pozivi i videopodsjetnici slijevali su se jedni preko drugih
poput glazbenih nota. Buka tog privlačenja pozornosti bila je neobično utješna.
Na početku reda stajala je nova poruka koju je poslala Avery. Kad se vraćaš?
Svakoga ljeta Ledu je obitelj prisiljavala na godišnje putovanje "kući" u Podnuk,
vukojebinu usred Illinoisa. Leda bi se svaki put bunila i govorila da je New York
njezin dom, no roditelji su je ignorirali. Leda iskreno nije razumjela zašto njezini
roditelji inzistiraju na tom putovanju. Daje ona učinila što i oni - odselila se iz
Danevillea u New York nakon vjenčanja, baš u doba kad se gradio Toranj, zatim
polako napredovali dok si nisu mogli priuštiti život na jednom od žuđenih viših
katova - ne bi se niti osvrnula.
No njezini su se roditelji ustrajno vraćali u svoj rodni grad i provodili vrijeme s
Ledinim i Jamiejevim djedom i bakom u kući lišenoj tehnologije, krcatoj samo
sojinim maslacem i smrznutim obrocima. Leda je ondje uživala dok je bila mala i
za nju je to bila samo još jedna pustolovina. No otkako je odrasla, počela ih je
preklinjati da je ne vode sa sobom. Više nije uživala u društvu rođaka neukusne,
jeftine odjeće i jezovitih šarenica bez kontaktnih leća. No koliko god se bunila,
nikada se nije uspjela izmigoljiti i izvući od puta. Sve do ove godine.
Vratila sam se! Leda je odgovorila na poruku, izgovorivši je naglas i kimnuvši
glavom kako bi je poslala. Jednim je dijelom znala da bi trebala ispričati Avery o
Silver Coveu. Na liječenju su mnogo razgovarali o odgovornosti i traženju pomoći
od prijatelja. No sama pomisao da o tome priča Avery natjerala je Ledu da stegne
sjedalo ispod sebe tolikom žestinom da su joj prsti pobijelili. Jednostavno se nije
mogla prisiliti. Nije mogla priznati slabost svojoj savršenoj prijateljici. Avery bi,
dakako, bila uljudna, ali Leda je znala da bi je u dubini duše osuđivala, zauvijek je
gledala drugim očima. A to je bilo nešto što Leda nije mogla podnijeti.
Avery je djelomično znala istinu: znala je da je Leda počela povremeno uzimati
xenperheidren, uglavnom prije ispita kako bi izoštrila um... znala je da je nekoliko
puta uzela i nešto jače, s Cordom, Rickom i ostatkom te ekipe. No Avery pojma
nije imala koliko je duboko zabrazdila potkraj prošle godine, poslije Anda - a nije
znala ni istinu o ovome ljetu.
Sletjeli su na Toranj. Helikopter se pijano zaljuljao na ulazu u heliodrom na
sedamstotom katu. Čak mu ni stabilizatori nisu pomogli da se odupre orkanskim
vjetrovima koji su šibali oko Tornja. Potom je napravio posljednji proboj i umirio
se u unutrašnjosti hangara. Leda se iskobeljala iz sjedala i spustila se stubama za
roditeljima. Mama joj je već bila na telefonu, vjerojatno gundrajući nešto o
propaloj pogodbi.
- Leda! - Na nju se bacio plavokosi uragan i stegnuo je u zagrljaj.
- Avery! - Leda se nasmiješila zagnjurivši glavu u prijateljičinu kosu, blago je
odgurujući. Ustuknula je, podigla pogled - i smjesta zadrhtala kad su je ponovno
zapljusnule sve stare nesigurnosti. Ponovno vidjeti Avery bio je šok koji ju je cijelu
protresao. Leda se trudila da joj to ne smeta, ali ponekad nije mogla suspregnuti
zavist. To jednostavno nije bilo pošteno. Avery je već imala savršen život, gore u
penthausu na tisućitom katu. Zar je uistinu i sama morala biti tako savršena?
Gledajući Avery pokraj Fullerovih, Leda nije mogla vjerovati da je stvorena iz
njihovog DNK-a.
Ponekad je baš šugavo biti najbolja prijateljica djevojci koja je suviše savršena
da bi je proizvela majka priroda. Ledu je, s druge strane, vjerojatno proizvelo
eksanje tekile njezinih roditelja na proslavi godišnjice braka.
- Idemo nekamo? - molećivo je upitala Avery.
No Ledu nije trebalo nagovarati. - Idemo, - odgovorila je bez razmišljanja. Sve
bi učinila za Avery, uvijek,
Avery se okrenula i zagrlila Ledine roditelje. - Gospodine Cole! Gospođo Cole!
Dobro došli kući!
 Leda ih je gledala kako se smiju i grle je, cvatući kao cvijeće u proljeće. Nitko
nije bio imun na Averyne čari.
- Smijem li vam malo oteti kćer? - upitala je Avery, a oni su kimnuli.
- Hvala, vratit ću vam je do ručka! - Doviknula im je Avery, već se držeći ruku
pod ruku s Ledom, odlučno je odvlačeći prema prolazu na sedamstotom katu.
- Pričekaj trenutak. - Pokraj Averyne opeglane crvene suknje i kratke majice,
Ledina odjeća za kraj liječenja - neugledna, siva majica kratkih rukava i traperice -
djelovale su krajnje klošarski.
- Ako idemo van, moram se presvući.
- Mislila sam da samo svratimo do parka. - Avery je brzo zatreptala, a zjenice su
joj se užurbano micale dok je pozivala lebdjelicu. - Cure su već tamo i svi jedva
čekaju da te vide. Nemaš ništa protiv?
- Nema frke. - automatski je odvratila Leda, skrivajući ugriz nezadovoljstva što
se neće družiti nasamo.
Prošle su kroz krilna vrata heliodroma i ušle u prolaz, golemo transportno
čvorište koje se protezalo kroz nekoliko gradskih blokova. Svod nad njihovom
glavom blistao je sjajnom azurnom bojom. Ledi se činio ljepšim od bilo čega što je
vidjela na poslijepodnevnim planinarenjima u Silver Coveu. No Leda nije bila tip
osobe koja bi ljepotu nalazila u prirodi. Ljepota je bila riječ rezervirana za skup
nakit, haljine i Averyno lice.
- Nego, pričaj kako je bilo. - rekla je Avery na onaj svoj izravan način čim su
stale na stazu od ugljikova polimera koja se protezala uza srebrne vodilice
lebdjelica. Cilindrični roboti zujali su ulicama na ogromnim kotačima prodajući
dehidrirano voće i čahure s kavom.
- Što? - Leda se pokušala usredotočiti. Lebdjelice su jurile ulicom s njezine
lijeve strane, krećući se brzo i koordinirano poput jata riba, zelene ili crvene boje,
ovisno o tome jesu li slobodne ili zauzete. Nagonski se primakla Avery.
- Illinois. Je li bilo grozno kao i obično? - Avery se zagledala u daljinu. - Poziv
lebdjelici. - rekla je ispod glasa, a jedno se vozilo odvojilo od jata.
- Zar ćemo lebdjelicom sve do parka? - upitala je Leda izbjegavajući odgovor i
pokušavajući zvučati posve normalno. Već je zaboravila kolika je ovdje masa ljudi
- roditelji navlače klince, poslovnjaci glasno govore svojini lećama, parovi se drže
za ruke. Sve je to bilo previše za nju nakon tihe izolacije lječilišta.
- Danas je poseban dan, vratila si se! - uzviknula je Avery.
Leda je duboko udahnula i nasmiješila se kad se njihova lebdjelica vinula u
zrak. Bio je to uzak dvosjed baršunaste jajaste kabine koji je lebdio nekoliko
centimetara iznad kolnika zahvaljujući elektromagnetskim potisnicima ugrađenim
u podnožje. Avery je sjela sučelice Ledi i ukucala adresu odredišta poslavši
lebdjelicu na put.
- Možda će ti iduće godine dopustiti da ne ideš s njima. Onda ćemo nas dvije
nekamo otputovati. - Avery nije prestajala pričati dok se lebdjelica ubacivala u
jedan od Tornjevih okomitih koridora. Svijetleći odsjaj žutog traka na zidu tunela
crtao je neobične šare po njezinim jagodicama.
- Možda. - Željela je što prije promijeniti temu. - Moram primijetiti, ludo si
preplanula. To ti je iz Firence?
- Iz Monaka. Najljepše plaže na svijetu.
- Pa nisu bolje od onih pred kućom tvoje bake u Maineu.
- Ondje su provele tjedan dana po završetku brucoške godine, izležavajući se na
suncu i potajno pijuckajući desertno vino bake Lasserre.
- Istina. U Monaku nije bilo ni zgodnih spasilaca. - kroza smijeh se složila
Avery.
Lebdjelica je usporila i počela se kretati vodoravno, skrenuvši na 307. kat.
Spuštanje na tako nizak kat smatralo bi se ozbiljnim posrnućem, ali posjeti
Centralnom parku bili su iznimka. Kad su se zaustavile pred sjeverno -
sjeveroistočnim ulazom, Avery se okrenula Ledi, a njezine tamnoplave oči
poprimile su ozbiljan izraz. - Drago mi je što si se vratila, Leda. Nedostajala si mi
ovoga ljeta.
- I ti meni. - tiho je odvratila Leda.
Slijedila je Avery kroz ulaz u park, pokraj slavne trešnje koja je prenesena iz
originalnog Central Parka. Nekoliko se turista naslanjalo na ogradu okidajući
fotografije i čitajući povijest tog stabla s interaktivnih ploča koje su ga okruživale.
Od prvotnoga parka nije više ostao ni kamen na kamenu i sav je ležao pod
temeljima Tornja, daleko ispod njihovih nogu.
Skrenule su prema brdu, a Leda je odmah pretpostavila da ih ondje čekaju
prijatelji. Avery i Leda ovo su mjesto zajedno otkrile u sedmom razredu. Nakon
dugotrajnog eksperimentiranja zaključile su da nema boljeg mjesta za upijanje
besplatnih ultraljubičastih zraka sa solarne lampe. Dok su šetale, spektro-trava
pokraj puteljka mijenjala je boju iz tamnozelene u bijedo-ljubičastu. S lijeve im je
strane protrčao hologramski patuljak iz crtića, praćen vriskom razdraganih klinaca.
- Avery! - Risha ih je prva ugledala. Ostale cure, koje su se izležavale na
šarenim ručnicima za plažu, podigle su pogled i mahnule. - I Leda! Kad si se
vratila?
Avery se zavalila u samo središte grupe, zataknuvši plavi uvojak za uho, a Leda
se smjestila pokraj nje. - Evo, upravo sada. Tek sam sišla s helikoptera. - rekla je
izvlačeći iz torbe majčine starinske sunčane naočale. Mogla je, dakako,
programirati leće da joj zatamne vidno polje, no te su naočale bile dio njezina
imidža. Oduvijek joj se sviđalo što joj iza njih izraz lica postaje nedokučiv.
- Gdje je Eris? - naglas se zapitala, premda joj nije bilo osobito krivo što je
nema. No Eris najčešće nije propuštala besplatno sunčanje.
- Valjda je u šopingu. Ili s Cordom. - odvratila je Ming Jiaozu, sa suspregnutom
gorčinom u glasu.
Leda ništa nije komentirala, sluteći da se nasla u neobranom grožđu. Kad je
jutros provjerila poštu, nije pronašla ništa o Eris i Cordu. No istini za volju, nikad
nije uspijevala pratiti Eris, koja je izlazila - ili samo brijala - s gotovo polovicom
tipova i cura iz njihova razreda, a s nekima i više nego jednom. No Eris je bila
Averyna najstarija prijateljica i dolazila je iz ugledne, bogate obitelji, zbog čega su
joj gotovo svi gledali kroz prste.
- Kako si provela ljeto, Leda? - nastavila je Ming. - Bila si s obitelji u Illinoisu,
ne?
- Aha.
- Mora da ti je bilo grozno, tamo bogu iza nogu. - Mingin je ton bio boležljivo
meden.
- Eto, preživjela sam. - veselo je rekla Leda, ne želeći dopustiti da je djevojka
isprovocira. Ming je dobro znala koliko Leda mrzi razgovarati o podrijetlu svojih
roditelja. To joj je bio podsjetnik da ne pripada ovome svijetu kao druge cure i da
se u sedmom razredu preselila iz srednjotoranjskog predgrađa.
- A tvoje ljeto? - upitala je Leda. - Kako je bilo u Španjolskoj? Jesi ti se družila s
lokalnom ekipom?
- Zapravo i nisam.
- Čudno. Na internetu sam vidjela da si se s nekima jako zbližila. - U današnjem
masovnom downloadu, dok je još sjedila u helikopteru, Leda je vidjela nekoliko
fotografija na kojima Ming pozira s nekim Španjolcem i bilo joj je jasno da se
među njima nešto dogodilo - po njihovu govoru tijela, izostanku komentara pod
slikama, ali ipak najviše po crvenilu koje se sada širilo Minginim vratom.
Ming je zašutjela. Lada si je dopustila mali pobjedonosni osmijeh. Ne valja se
bosti s rogatima.
- Avery, - rekla je Jess McClane nagnuvši se prema njoj - jesi li napokon
prekinula sa Zayem? Maloprije sam naletjela na njega i djelovao mi je nekako
potišteno.
- Jesam. - polako je odvratila Avery. - Bolje rečeno, mislim da jesam. Sviđa mi
se, ali... - prekinula je rečenicu bez zanosa.
 -Joj, gospode, Avery! Zbilja bi to već jednom trebala odraditi i skinuti s
dnevnog reda! - uzviknula je Jess. Zlatne narukvice na njezinim zapešćima
bljesnule su pod svjetlošću solarnog panela. - Što, zapravo, čekaš? Ili, da se
preciznije izrazim, koga čekaš?
- Ohladi malo, Jess. Odakle tebi pravo da joj soliš pamet? -otresla se Leda. Cure
su svako malo Avery upućivale komentare vezane za to jer zapravo nije postojalo
ništa drugo zbog čega bi je mogle kritizirati. No još je gluplje kad joj takvo što
spočitava Jess, koja je i sama još djevica.
- Znaš, odnedavna imam pravo. - Jess je znakovito rekla.
Te su riječi izazvale pravu bujicu uzbuđenih vrisaka:
- Čekaj malo, ti i Patrick?
- Kada?
- Gdje?
Jess se nasmiješila od uha do uha, bjelodano voljna da im sve detaljno ispriča.
Leda se zavalila pretvarajući se da sluša. Cure su mislile da je i ona djevica.
Nikome nije otkrila istinu, čak ni Avery. A nikada i neće.
Sve se dogodilo u siječnju, na skijanju u Catyanu, kamo su odlazili svake
godine. Njihove su obitelji ondje godinama skijale: prvo samo Fullerovi i
Andertonovi, a poslije, kad su Leda i Avery postale tako dobre prijateljice, pozvali
su i Coleove. Ande su bile najbolje skijalište koje je još preostalo na planeti. U
zadnje su se vrijeme čak i Colorado i Alpe morale oslanjati isključivo na snježne
topove. Samo je u Čileu, na najvišim vrhovima Anda, bilo dovoljno prirodnog
snijega za pravo skijanje.
Drugog dana izleta svi su izišli na dronsko skijanje - Avery, Leda, Atlas, Jamie,
Cord, čak i Cordov stariji brat, Brice - skočili bi iz sjedala svojih osobnih ski-
dronova i dočekali se na snijegu, zatim projurili između stabala i ponovno hvatali
dronove prije pada preko ruba litice ledenjaka. Leda nije bila dobra skijašica kao
ostatak ekipe, ali progutala je adrenalinsku kapsulu tijekom vožnje uzbrdo, pa se
osjećala dobro, gotovo jednako dobro kao kad je mami maznula stvarno skupu
odjeću. Slijedila je Atlasa kroz drveće, trudeći se iz petnih žila da ne zaostaje,
uživajući u vjetru koji je šibao obrise njezina kombinezona. Nije se čulo ništa osim
šištanja skija kroz snijeg i dubokog, šupljeg zvuka ništavila. Postalo joj je jasno da
izazivaju sudbinu, jureći kroz rijedak zrak tu gore, na ledenjaku, na samome rubu
neba.
U tom je trenutku Avery vrisnula.
Poslije toga sve se odvijalo kao u izmaglici. Leda je pokušavala u rukavicama
pritisnuti crveni gumb za hitne slučajeve da prizove ski-drona, ali Avery je već
netko pokupio nekoliko metara dalje. Noga joj je bila iskrivljena pod neprirodnim
kutom.
Kad su se vratili do apartmana na zadnjem katu hotela, Avery je već bila u
mlažnjaku koji ju je vozio kući. Gospodin Fuller ih je umirio rekavši im da nije
ništa ozbiljno. Trebalo joj je samo ponovno namjestiti koljeno, a želio je da to
učine njujorški specijalisti. Leda je znala što to znači. Kirurški zahvat bit će
izveden mikrolaserom. Ne dao Bog da na njezinu tijelu ostane kakav ožiljak.
Iste večeri klinci su sjedili u masažnoj kadi na terasi i ledenim bocama
čokoladnog likera nazdravljali Avery i Andama, kad je počelo sniježiti. Snijeg je
sve gušće padao, pa su svi naposljetku počeli negodovati i povukli se u krevet. No
Leda, koja je sjedila pokraj Atlasa, odlučila je ostati. Ni on se nije pomaknuo.
Za Atlasom je žudjela već godinama, još otkako su ona i Avery postale
prijateljice, još od trenutka kad ga je upoznala u Averynu stanu, kad je banuo u
sobu dok su pjevale Disneyjeve pjesmice, a ona se od stida zacrvenjela kao
paprika. No Leda zapravo i nije vjerovala da će kod njega ikada imati šanse. Bio je
dvije godine stariji, a usto je bio i Averyn brat. Svi su se već bili izverali iz
masažne kade, a ona je oklijevala, pitajući se je li moguće... Cijelim je tijelom
osjećala mjesto na kojem joj se koljeno očešalo s Atlasovim ispod vode, od čega su
joj cijelom lijevom stranom tijela prolazili srsi.
- Hoćeš malo? - tiho ju je upitao pružajući joj bocu.
- Hvala. - Leda se prisilila da odlijepi pogled od njegovih trepavica, na kojima
su se gomilale pahulje poput sićušnih, tekućih zvijezda. Dobro je potegnula iz
boce. Liker je bio blag, sladak poput deserta, ali istodobno je palio grlo. Obuzela ju
je vrtoglavica, bila je smušena od vreline vode, Atlasove blizine. Možda ona
adrenalinska kapsula još nije bila popustila ili ju je vlastito, istinsko uzbuđenje
učinilo neobično hrabrom.
- Atlase. - tiho je rekla. Kad se okrenuo prema njoj podignute obrve, nagnula se
i poljubila ga.
Nakon trenutka oklijevanja uzvratio joj je poljubac, podigavši ruke i zaplevši ih
u teške kovrče njezine kose posute snijegom. Leda je posve izgubila osjećaj za
vrijeme. U nekom joj je trenutku gornji dio bikinija nestao, zatim i donji - ionako
na sebi nije imala mnogo odjeće - a Atlas joj je šapnuo:
- Sigurna si?
Leda je kimnula, dok joj je srce udaralo kao ludo. Naravno da je bila sigurna.
Nikada u životu nije bila toliko sigurna.
Sutradan ujutro uletjela je u kuhinju gotovo pocupkujući od radosti, kose još
vlažne od pare masažne kade, dok joj se sjećanje na Atlasove dodire neizbrisivo
urezalo u kožu, poput tetovaže. No njega više nije bilo.
 Prvim se letom vratio u New York. Njegov je tata rekao da je otišao obići
Avery. Leda je ravnodušno kimnula, ali iznutra ju je obuzela mučnina. Znala je
istinu, znala je zašto je Atlas zapravo otišao. Izbjegavao ju je. Dobro, pomislila je,
dok je u njoj nadirao bijes da prikrije bol od gubitka. Pokazat će ona njemu. Ni njoj
neće biti stalo.
Samo što Leda nikada nije dobila priliku pokazati Atlasu zube. Istog je tjedna
nestao, prije samog početka škole, premda je to bio proljetni semestar završne
godine. Uslijedila je kratka i mahnita potraga za njim, no čuvana isključivo unutar
granica obitelji. Završila je za nekoliko sati, kad su njegovi roditelji doznali da je
dobro.
Danas, poslije gotovo godinu dana, Atlasov je nestanak bio stara vijest. Njegovi
su roditelji u javnosti sve pripisivali mladenačkom nestašluku. Leda ih je čula na
bezbrojnim domjencima kako tvrde da je upisao pauzu zbog puta oko svijeta, da je
sve to zapravo bila njihova zamisao. To je bila njihova priča i slijepo su je se držali,
ali Avery je Ledi rekla istinu. Fullerovi pojma nisu imali gdje je Atlas i kada će se -
ili hoće li se - vratiti, S vremena na vrijeme nazvao bi Avery da joj javi kako je
dobro, ali lokacija mu je svaki put bila skrivena, a ionako je neprekidno bio u
pokretu.
Leda nikada nije ispričala Avery za onu noć u Andama. Nije znala kako
započeti tu temu, sada kad je Atlas otišao, a što je dulje prešućivala, tajna je
postajala sve veća. Spoznaja da je jedini dečko kojega je ikada voljela doslovno
pobjegao nakon što je spavala s njim, boljela ju je poput žive rane. Leda je
pokušala ostati bijesna, ljutnju je podnosila lakše od povrijeđenosti. No čak ni bijes
nije bio dovoljan da zatomi tupu bol koja bi je prožela pri svakoj pomisli na njega.
Što ju je, naposljetku, otjeralo na liječenje.
- Leda, ideš sa mnom - Averyn ju je glas prenuo iz razmišljanja. Leda je
zatreptala - do tatinog ureda da nešto pokupim?
- ponovila je Avery. Pogled u razrogačenim očima bio joj je pun skrivena
značenja. Ured Averynog tate bio je izgovor kojim su je već godinama služile kad
bi se željele nekoga riješiti.
- Zar tvoj tata nema robokurira za to? - upitala je Ming.
- Leda se pravila da je ne čuje. - Naravno. - odvratila je, ustala i otresla vlati
trave s traperica. - Idemo.
Mahnule su svima na rastanku i krenule stazicom prema najbližoj transportnoj
postaji, gdje se proziran, okomit tunel ekspresne linije C pružao uvis. Zidovi su bili
zastrašujuće prozirni. Leda je vidjela da unutra sjedi grupica starijih žena, glava
pognutih u razgovoru i neki klinac koji kopa nos.
- Atlas mi se sinoć javio. - šapnula je Avery dok su prilazile platformi za
međukatni promet.
 Leda se ukočila. Znala je da je Avery prestala govoriti roditeljima za Atlasove
pozive. Kako je rekla, samo su se uzrujavali. No bilo je nečega neobičnog u tome
da se Avery povjerava isključivo Ledi.
No istini za volju, Avery je oduvijek bila neobično zaštitnički raspoložena
prema Atlasu. Kad god bi se viđao s nekom curom, na prvi pogled se doimala
pristojnom, ali ponašala se i pomalo nadmeno - kao da joj nije posve drago ili drži
da je Atlas pogriješio. Leda se pitala je li to zbog toga što je Atlas posvojen, je li se
Avery brinula da je ranjiviji od ostalih zbog života iz kojeg je potekao pa je zato
osjećala poriv da ga brani.
- Stvarno? - upitala je trudeći se da joj ne zadrhti glas. - Jesi li otkrila gdje je?
- Čula sam mnogo bučnih glasova u pozadini. Vjerojatno je bio u nekom baru. -
Avery je slegnula ramenima. - Znaš kakav je.
Ne, zbilja ne znam. Kad bi razumjela Atlasa, Leda bi možda uspjela bolje
shvatiti i svoje proturječne osjećaje. Stegnula je prijateljici ruku da je ohrabri.
- U svakom slučaju, - rekla je Avery s usiljenom vedrinom - ubrzo će se vratiti
kući, čim bude spreman. Zar ne?
Uputila je Ledi upitan pogled. Leda je na trenutak ostala zatečena koliko ju je
Avery podsjetila na Atlasa. Nisu bili u krvnome srodstvu, a ipak su oboje gorjeli
istom, usijanom prodornošću. Kad bi na nju usmjerili svu svoju pozornost, ostala bi
zaslijepljena kao da gleda u sunce.
Leda se nelagodno promeškoljila. - Naravno. - rekla je. - Brzo će se vratiti.
Molila se da ne bude tako, ali se istodobno nije mogla prestati nadati da možda
ipak hoće.
 RYLIN

Iduće je večeri Rylin Mayers stajala pred vratima svojega stana, mučeći se mahnuti
identifikacijskim prstenom ispred skenera dok u jednoj ruci nosi vrećicu s
namirnicama, a u drugoj napola praznu bocu energetskog napitka. Naravno,
pomislila je bestidno šutnuvši vrata nogom, to ne bi bio problem da imaju skener
šarenice ili one razmetljive kompjuterizirane leće koje nose svi klinci s gornjih
katova. No takvo što si nitko nije mogao priuštiti tu gdje je stanovala Rylin, na
tridesetdvojki.
Upravo kad je zamahnula nogom da ponovno šutne vrata, otvorila su se. -
Konačno! - progunđala je Rylin proguravši se pokraj četrnaestogodišnje sestre.
- Da središ prsten onako kako te nagovaram, to ti se ne bi događalo. - dobacila
joj je Chrissa. - I što bih rekla? "Oprostite, gospon’ policajac, stalno svojim
identifikacijskim prstenom otvaram pivske boce pa je prestao raditi?"
Rylin ju je ignorirala. Potegnuvši velik gutljaj svog energetskog pića, bacila je
vrećicu s namirnicama na kuhinjski pult i dobacila sestri kutiju vegetarijanskog
rižota. - Možeš ovo spremiti? Kasnim. - Kajapi - katni javni prijevoz - ponovno je
bio u kvaru, pa je bila prisiljena pješački dvadeset blokova od najbližeg dizala do
stana.
Chrissa je podigla pogled. - Večeras ideš van? - Od njihove je majke naslijedila
meke, korejske crte lica, fini nosić i visoko čelo, dok je Rylin više sličila njihovu
ocu uglate vilice. No nekako su obje naslijedile majčine jarkozelene oči koje su
sjajile na njihovu licu poput smaragda.
- Pa naravno. Subota je. - odvratila je Rylin, namjerno se praveći luda. Nije
željela razgovarati o onome što se dogodilo na današnji dan prije točno godinu
dana - smrt njihove majke, nakon čega im se srušio svijet. Nikad neće zaboraviti
kako im je iste noći na vrata pokucala socijalna služba i, dok su djevojčice još
uplakane grlile jedna drugu, počela im objašnjavati sustav posvojenja.
Rylin ih je neko vrijeme slušala, a Chrissa je zabila glavu u njezino rame i
nastavila jecati. Njezina je sestra bila bistra, zbilja pametna djevojka, a bila je i
dovoljno dobra odbojkašica da se izbori za sveučilišnu stipendiju. No Rylin je
dovoljno čula o usvajanju da bi znala što to znači, posebice za Chrissu.
Odlučila je učiniti sve da zadrži obitelj na okupu, bez obzira na cijenu.
Sutradan je otišla do najbližeg obiteljskog suda i izjasnila se kao pravno
odgovorna osoba kako bi mogla početi raditi svoj grozomoran posao na postaji
jednotračne željeznice. Kakvog je izbora imala? Ionako su jedva spajali kraj s
krajem - Rylin je upravo dobila još jedno upozorenje svog stanodavca jer su sa
stanarinom vječito kasnili najmanje mjesec dana. Majčine bolničke račune da i ne
spominjemo. Rylin ih je pokušavala plaćati tijekom prošle godine, ali s ovolikom
kamatom dugovi su zapravo počeli rasti. Rylin se bojala da ih se nikada neće
riješiti.
To je sada bio njihov život i nije bilo nade da se ubrzo promijeni,
- Rylin, molim te.
- Već kasnim. - rekla je Rylin povukavši se u svoj dio njihovog sobička, ograđen
zavjesom od užadi. Razmišljala je o tome što da odjene, o činjenici da idućih
trideset i šest sati ne mora na posao, o bilo čemu osim o prijekornom pogledu
sestrinih zelenih očiju koje su je bolno podsjećale na majčine.
*

Rylin i njezin dečko Hiral bučno su se spuštali stubama Izlaza 12. - Evo ih. -
promrmljala je Rylin, podigavši ruku da zakrili sunce. Njihovi su se prijatelji
okupili na uobičajenom mjestu, vreloj metalnoj klupi na uglu 127. ulice i
Morningsidea.
Bacila je pogled prema Hiralu. - Sigurno nemaš baš ništa kod sebe? - ponovno
ga je upitala. Nije joj bilo drago što je Hiral počeo dilati, - isprva samo prijateljima,
zatim na veliko - ali tjedan je bio naporan, a ona je još bila na rubu živaca od
razgovora s Chrissom. Uistinu bi joj dobro došao neki relaksant ili haluciplam, bilo
što da joj utiša misli koje su joj beskrajno kružile glavom.
Hiral je odmahnuo glavom. - Žalim slučaj. Ovaj sam tjedan ispraznio cijelo
skladište. - Pogledao ju je. - Sve u redu?
Rylin nije odgovorila. Hiral je posegnuo za njezinom rukom, a ona mu je
dopustila da je primi. Dlanovi su mu ogrubjeli od teškog rada, a pod noktima su
zaostali crni polukrugovi od strojnog ulja. Hiral je prošle godine napustio školu
kako bi radio kao serviser dizala i popravljao ogromna dizala Tornja. Provodio je
dane viseći stotinama metara iznad tla, kao čovjek-pauk.
- Ry! - uzviknula je njezina najbolja prijateljica Lux i pritrčala joj. Njezina kosa
neravno podšišanih šiški ovog je tjedna bila plava. - Stigla si! Već sam se uplašila
da nećeš doći.
- Oprosti. Zapela sam. - ispričala se Rylin.
Andres se posprdno nasmijao. - Morali ste se malo razgibati prije koncerta? -
rekao je opsceno mičući kukovima.
Lux je preokrenula očima i povukla Rylin u zagrljaj. - Kako se držiš? - tiho ju je
upitala.
 - Super. - Rylin nije znala što bi joj drugo odgovorila. Zbunila se osjetivši
zahvalnost zbog toga što se Lux sjetila koji je danas datum, no podsjećanje na to ju
je istodobno ozlovoljilo. Uhvatila se kako se nesvjesno poigrava majčinom
ogrlicom pa ju je brže-bolje ispustila. Pa nije li izašla upravo zato da ne razmišlja o
majci?
Odmahnuvši glavom, Rylin je prešla pogledom po ostatku grupe. Andres je
sjedio naslonjen na klupu, tvrdoglavo noseći kožnatu jaknu usprkos vrućini. Pokraj
njega je stajao Hiral, dok se njegova brončano preplanula put ljeskala na zrakama
zalazećeg sunca. A na drugom kraju klupe sjedila je Indigo, u majici koju je jedva
uspjela prekrojiti u haljinu i čizmama do neba.
- Gdje je Vi? - upitala je Rylin.
- Otišao je nabaviti zabavu. Osim ako se danas ti ne planiraš za to pobrinuti. -
sarkastično je rekla Indigo.
-Ja ću, hvala lijepa, samo sudjelovati. - odvratila je Rylin. Indigo je preokrenula
očima i nastavila tipkati poruke na tabletu.
Rylin je, dakako, uživala brojne opojne droge - svi su - no nije se željela petljati
s kupnjom i prodajom. Nitko nije obraćao pozornost na šačicu napušenih
tinejdžera, ali zakon je prema dilerima bio daleko stroži. Završi li u zatvoru,
Chrissa bi smjesta završila u domu za nezbrinutu djecu, Rylin se s tim nije mogla
poigravati.
Andres je podigao pogled s tableta. - Vi kaže da će nas tamo pričekati. Idemo.
Olujni je vjetar razbacao smeće po pločniku. Rylin ga je preskočila i duboko
udahnula da se pribere. Zrak je ovdje bio vruć, ali to barem nije onaj u Tornju,
reciklirani zrak obogaćen kisikom.
S druge strane ulice Hiral je već čučnuo pokraj Tornja, uglavio sječivo pod rub
čelične ploče i odmaknuo je. - Sve je čisto. - tiho je rekao. Ruke su im se ovlaš
dotakle kad je Rylin zakoračila kroz otvor. Pogledali su se, a zatim se Rylin našla u
čeličnoj šumi.
Buka izvana smjesta je utihnula, a zamijenio ju je prigušen žamor i pripito
cerekanje, i šum zraka koji se uzdiže s dna Tornja. Našli su se u podzemnom
svijetu ispod prvoga kata, čudnom, mračnom prostoru ispunjenom cijevima i
čeličnim potpornjima. Rylin i Lux tiho su se kretale kroz sjene, u prolazu kimajući
drugim grupicama. Jedna se skupina okupila oko zagasitog ružičastog odsjaja
haluciplama. Drugi su se, već napola goli i izvaljeni na gomili jastuka, očito
spremali započeti oksitocinsku orgiju. Rylin je opazila znakovito svjetlo strojarnice
i ubrzala hod.
- Sada mi možete svi lijepo zahvaliti. - prenuo ju je glas iz sjene, pa je zamalo
odskočila od straha. Vi.
 Premda niži od Andresa, Vi mora da je bio najmanje dvadeset kila teži,
uglavnom zbog mišića. Njegova su široka ramena i ruke bili posve prekriveni
tetovažama koje su mu plesale tijelom u kaotičnim vrtlozima. Oblici su izranjali,
raspadali se i stvarali drugdje. Rylin se lecnula na pomisao koliko mora da je
tetoviranje boljelo.
- Dobro, društvo. - Vi je posegnuo u torbu i izvadio svežanj zlatnih flastera,
svaki veličine Rylina nokta. - Tko je za pričest?
- Jebote! - uzviknula je Lux smijući se. - Gdje si to uspio nabaviti?
- To te ja pitam! - Andres je pljesnuo Vija po ramenu.
- Ti to ozbiljno? - upitala je Rylin tonom koji je prekinuo slavlje. Nije voljela
komunodroge. Izazivale su zajedničko stanje opijenosti i dijeljenje iskustva, što joj
se činilo pomalo invazivno, poput seksa s gomilom stranaca. Što je bilo najgore,
dok te prala špica, jednostavno si gubio kontrolu, bio posve prepušten na milost i
nemilost drugima. - Mislila sam da smo večeras na dimu. - rekla je. Čak je ponijela
i haluciplam, malu lulu kojom se moglo pušiti gotovo sve - crnjaci, krekeri i,
naravno, halucinogena trava za koju je i napravljena.
- Frka, Myers? - počeo ju je izazivati Vi.
- Nije me frka. - Rylin je ispravila leđa i ošinula ga pogledom.
- Samo bih radije nešto drugo.
Tablet joj je zavibrirao dobivši novu poruku. Pogledala ga je i vidjela Chrissin
SMS. Napravila sam maminu štrudlu od jabuka, napisala je. Za slučaj da poželiš
doći doma.
Vi ju je netremice gledao, otvoreno je izazivajući.
- Ma boli me briga. - promrmljala je Rylin ispod glasa. - Dobro, ko ga jebe. -
Ispružila je ruku i dohvatila flastere iz Vijeve ruke, zatim pljesnula jedan na
unutarnju stranu podlaktice, gdje joj je vena bila najbliže površini.
- To sam si i mislio. - rekao je Vi dok su ostali nestrpljivo lijepili flastere.
Ušli su u strojarnicu i Rylin više nije čula ništa osim elektroničke glazbe.
Bijesno joj je čekićala po mozgu, uništavajući svaku drugu misao. Lux ju je
zgrabila za ruku i počela histerično skakati, nerazgovijetno urlajući.
- Tko je spreman za najbolju briju?! - povikao je DJ sa svojega podija, visoko na
rashladnoj cisterni, a pojačalo mu je prenosilo glas s jednog kraja prostorije na
drugi. Cijelim se klubom, vrelim i pretrpanim stiješnjenim tijelima, prolomilo
vrištanje. – Dobro - nastavio je. - Tko ima zlatni flaster, neka lijepi. Jer ja sam DJ
Lowy i povest ću vas na najluđu vožnju u životu.
Prigušeno svjetlo caklilo se na moru komunoflastera. Rylin je shvatila da su ih
gotovo svi u klubu polijepili. Ovo će biti žestoko.
 - Tri... - viknuo je Lowy odbrojavajući. Lux se nestrpljivo nasmijala i podigla se
na prste pokušavajući vidjeti preko glava u gomili. Rylin je pogledala Vija.
Tetovaže oko mjesta na koje je zalijepio flaster kovitlale su se još razuzdanije nego
obično, kao da sama koža zna što slijedi.
- Dva... - većina ekipe pridružila se odbrojavanju. Hiral je stao iza Rylin i ovio
joj ruke oko struka, oslonivši bradu na njezino tjeme. Naslonila se na njega i
zatvorila oči, pripremajući se za početak djelovanja komunodroge.
-Jedan! - Vrisak je odjeknuo prostorijom. Lowy je posegnuo za tabletom koji je
lebdio pred njim i uključio elektromagnetski puls namješten na frekvenciju
komunoflastera. Istoga trenutka svi su flasteri u prostoriji ispustili valove
stimulansa u kožu za koju su bih zalijepljeni. Svijet se stopio s glazbom. Sve -
bljeskovi svjetala nad glavom, disanje, kucanje njezina srca, svih srdaca - u
savršenom je ritmu pratilo duboko, neumorno pulsiranje basova.
- Zar nije super? - Rylin se činilo da Luxina usta oblikuju te riječi, no nije bila
posve sigurna. Već je gubila kontrolu nad svojini mislima. Chrissa i njezine poruke
više nisu bile važne, njezin posao i ono govno od šefa više nije bilo važno. Ništa
nije bilo važno osim ovog trenutka u prostoru i vremenu. Osjećala se
nepobjedivom, nedodirljivom, kao da će ovakva ostati zauvijek: mlada, rasplesana,
nabrijana i živa.
Svjetla. Netko joj je pružio pljosku nečeg žestokog. Otpila je ne liznuvši prvo da
otkrije što je. Dodir na njezinu boku - Hiral, pomislila je, izazovno mu privukavši
ruku. No uto je ugledala Hirala nekoliko redova ispred sebe, kako skače dižući ruke
u zrak s Andresom. Naglo se osvrnula i ugledala Vijevo lice kako isplivava iz
tame. Podignuo je još jedan zlatni flaster, sugestivno podigavši obrve. Rylin je
odmahnula glavom. Nije znala gdje će pronaći lovu da mu plati i ovaj koji je već
zalijepila.
No Vi je već odljepljivao zaštitu s poleđine.
- Ja častim. - Šapnuo je, kao da joj je pročitao misli, ili ih je nesvjesno ipak
izgovorila? Sagnuo se da joj skloni kosu s vrata.
- Mala tajna: što je bliže mozgu, brže te pukne.
Rylin je zatvorila oči, ošamućena od novog vala droge koji ju je zapljusnuo.
Udarilo ju je oštro poput igle, svi su joj živci u tijelu buknuli i rasplamsali se.
Plesala je, istodobno na neki način lebdeći u bestežinskom stanju kad je osjetila
vibracije u prednjem džepu. Ignorirala je to i nastavila skakati, no ponovile su se,
bolno je uvukavši natrag u nezgrapno, materijalno tijelo. Petljajući po odjeći,
uspjela je izvući tablet.
- Halo? - rekla je Rylin, stenjući kad joj je disanje postalo nepravilno i prestalo
pratiti ritam glazbe.
- Rylin Myers?
 - Koji sad vrag - tko je to? - Ništa nije čula. Gomila ju je još bacakala amo-tamo.
Uslijedila je stanka, kao da osoba na telefonu ne može vjerovati kakvo joj je
pitanje postavljeno.
- Cord Anderton. - naposljetku je rekao, a Rylin je zatečeno trepnula. Majka joj
je radila kao kućna pomoćnica kod Andertonovih prije nego što je oboljela. Rylin
je smušeno shvatila da ipak prepoznaje glas jer je nekoliko puta bila u njihovoj
kući. No zašto, dovraga, Cord Anderton zove nju?
- Onda, možeš doći raditi na mom tulumu?
- Ne znam... o čemu ti to? - pokušala je vikom nadglasati glazbu, ali uspjela je
samo promuklo zaškripati.
- Poslao sam ti poruku. Večeras priređujem zabavu. - Glas mu je bio užurban,
nestrpljiv. - Trebam nekoga - da pazi na čistoću, pomogne oko gostiju, sve što je
tvoja mama znala raditi.
Rylin se lecnula na spomen majke, no on to, dakako, nije mogao vidjeti. - Moja
uobičajena pomoćnica u posljednjem je trenutku otkazala, no sjetio sam se tebe i
potražio tvoj broj. Prihvaćaš posao ili ne?
Rylin je obrisala kapi znoja sa čela. Što taj Cord Anderton misli, tko je on?
Kako se drznuo zvati je u subotu navečer?
Zaustila je da tom bogataškom govnaru kaže neka si taj posao slobodno zabije
u...
- Zaboravio sam napomenuti, - dodao je - plaća je dvjesto nanoa.
Rylin se ugrize za jezik. Dvije stotine nanodolara za samo jednu noć natezanja s
pijanim, balavim bogatunima?
- Kad bih trebala doći?
- Oh, prije otprilike pola sata.
- Stižem. - rekla je, dok se cijela prostorija još vrtjela oko nje. - Ali..,
- Super. - Cord je prekinuo vezu.
Divovskim naporom Rylin je strgnula flaster s ruke, a potom, s bolnom
grimasom na licu, i onaj s vrata. Bacila je pogled na ostatak društva - Hiral je
plesao, posve izvan sebe; Lux se pripijeno žvalila s nekim nepoznatim tipom;
Indigo je sjedila na Andresovim ramenima. Okrenula se da ode. Vi ju je još gledao,
ali Rylin mu ništa nije rekla. Samo je iskoračila u ljepljivu vrelinu večeri, puštajući
da iskorišteni flasteri odlepršaju na tlo pod njezinim nogama.
 ERIS

Eris Dodd-Radson zavukla se dublje pod meki svileni jastuk, bijesna na zvonjavu
koja joj je neumorno svirala u ušnim antenama.
- Još pet minuta. - promrmljala je. Zvonjava se nije ugasila.
- Rekla sam, odgodi! - izderala se prije nego što je shvatila da to uopće nije
budilica. Bila je to Averyna pozivna melodija, kojoj je Eris već odavna dodijelila
najveći prioritet, tako da je probudi čak i usred noći. - Prihvati poziv. - promrmljala
je.
- Jesi li krenula? - Averyn joj je glas zazvonio u uhu, prodorniji no obično jer se
trudio nadglasati žamor tuluma. Eris je bacila pogled na sat, čije su joj se
jarkoružičaste brojke ocrtavale u donjem lijevom kutu vidnoga polja. Cordov je
tulum počeo prije pola sata, a ona se još izležavala u krevetu, nemajući blagoga
pojma što da odjene.
- Normalno. - Već je bila na pola puta do ormara i izvlačila se iz prevelike
majice u kojoj je spavala preskačući odbačenu odjeću te zalutale jastuke na podu. -
Baš sam - jao! - vrisnula je držeći se za natučen nožni palac.
- Isuse Bože! Još si doma. - optužila ju je Avery, ali kroza smijeh. - Što je bilo?
Išla si malo ubiti oko za ljepotu pa si opet zakrmila?
- Volim kad me svi moraju čekati, pa su onda još sretniji što me vide. - odvratila
je Eris.
- A kad kažeš "svi", misliš na Corda.
- Ne, mislim na sve. A posebice na tebe, Avery. - rekla je Eris. - Nemoj se
predobro zabavljati bez mene, jasno?
- Obećavam. Zvrcni kad kreneš, može? - rekla je Avery i prekinula vezu.
Eris je za ovo krivila svog tatu. Za nekoliko joj je tjedana bio osamnaesti
rođendan, pa je danas morala otići do obiteljskog odvjetnika da potpiše dokumente
za otvaranje svog novčanog fonda. Bilo je to smrtno dosadno. Trebalo je potpisati
bezbrojne formulare u nazočnosti službenog svjedoka, testirati se na drogu i dati
uzorak DNK-a. Gotovo ništa od toga nije razumjela, osim činjenice da će, potpiše li
sve papire, jednoga dana biti bogata.
Erisin tata dolazio je iz bogate obitelji - njegovi su preci izumili magnetsku
levitaciju koja je lebdjelice držala u zraku. A Everett je samo pridonio ionako
ogromnom bogatstvu postavši najtraženiji svjetski plastični kirurg. Samo je dvije
pogreške u životu napravio, a to su bila dva skupa razvoda prije nego što je
napokon upoznao Erisinu mamu, kad je imao četrdeset, a ona je bila
dvadesetpetogodišnja manekenka. Nikada nije spominjao svoje prethodne brakove,
a budući da ni iz jednoga nije imao djece, Eris ga o njima ništa nije pitala. Ako
ćemo iskreno, nije o tome voljela razmišljati.
Zakoračivši u garderobu, prstom je povukla krug po ogledalu i ono se pretvorilo
u zaslon koji je smjesta prikazao sadržaj cijelog ormara. Cord je svake godine
priređivao maskenbal s temom "povratak u školu" i svake bi se godine rasplamsalo
žestoko, premda prešutno, natjecanje za najbolji kostim. Uzdahnula je i počela
prelistavati razne kombinacije: zlatna haljina s resicama, ogrtač s kapuljačom od
umjetna krzna koji joj je darovala mama, seksi, ružičasta, šljokičasta haljinica koju
je nosila na Noć vještica. Ništa joj se nije sviđalo.
Fućkaš to, odlučila je. Zašto uopće pokušava pronaći kostim? Zar se neće više
isticati bez njega?
- Crni topić bez rukava. - rekla je svom ormaru, koji je smjesta izbacio traženi
predmet kroz otvor na dnu. Eris je navukla
topić preko čipkastog grudnjaka i navukla svoje najdraže hlače od brušene kože
u kojima joj je guza izgledala fantastično. Nagurala je par srebrnih narukvica pod
laktove i razvezala konjski rep pustivši da joj se medenoplavi raščupani uvojci
neukrotivo raspu oko ramena.
Ugrizavši se za usnu, spustila se pred zrcalo toaletnog stolića i položila dlanove
na dvije elektropulsne ploče kućnog stilista.
- Ravno. - zapovjedila je, zatvorila oči i stisnula zube.
Trnci su joj prošli dlanovima, popeli se rukama sve do skalpa kad ju je uređaj
stresao strujnim valom. Druge su se cure u školi vječito žalile na stilista, ali Eris je
potajno uživala u tom osjećaju: u vrelini, čistoći koja joj je raspaljivala živčani
sustav, gotovo nalik na bol. Kad je podigla pogled, kosa joj je u ravnim plohama
padala oko lica. Lupnula je po zaslonu psihe i zatvorila oči dok ju je sprej šminke
obavijao finom maglicom. Kad je otvorila oči, maskara je istaknula neobične i
očaravajuće jantarne točkice u njezinim šarenicama, a rumenilo joj je omekšalo
jagodice, naglasivši roj pjegica oko nosa. No nešto je još nedostajalo.
Prije nego što je dvaput razmislila, Eris je prošla kroz tamu roditeljske spavaće
sobe i ušla ravno u majčin ormar. Napipala je sef za nakit i utipkala zaporku koju je
provalila još kao desetogodišnjakinja. Unutra su, tik do šarene zbirke dragulja i
niske debelog, crnog biserja, stajale majčine naušnice od obojenog stakla. Onog
rijetkog, staromodnog stakla - ne akrilnog, nego onog koje se može razbiti.
Naušnice su bile nezamislivo skupe, rukom izrađene od starog crkvenog vitraja.
Erisin tata kupio ih je na dražbi, kao dar za dvadesetu godišnjicu braka. Zatomivši
osjećaj krivnje koja ju je štrecnula, Eris je umetnula krhke perle u uši.
Gotovo je bila na vratima kad ju je tata dozvao iz dnevnog boravka.
 - Eris? Kamo si krenula?
- Bok, tata. - Okrenula se zadržavši jednu štiklu u hodniku kako bi brzo mogla
klisnuti. Njezin je otac sjedio na svom omiljenom kraju smeđe, kožnate sofe i čitao
nešto s tableta, vjerojatno liječnički karton ili povijest bolesti. Njegova je gusta
kosa bila gotovo posve sijeda, a koža oko očiju bila mu je izbrazdana borama koje
je, za razliku od većine roditelja Erisinih prijatelja, odbijao operirati. Govorio je da
njegovim pacijentima te bore ulijevaju povjerenje. Eris je potajno smatrala kako je
njezin tata baš cool jer zagovara prirodno starenje.
- Idem na tulum kod prijatelja. - objasnila je. Tata je bacio pogled da vidi kako
se odjenula, a Eris je prekasno shvatila da nije stigla sakriti naušnice. Neprimjetno
je pokušala zabaciti kosu da ih prekrije, ali Everett je već odmahivao glavom.
- Eris, ne možeš ići s ovim naušnicama. - rekao je, zvučeći pomalo zafrkantski. -
To je najskuplja stvar u cijelome stanu.
- Opet preuveličavaš stvari. - Erisina majka dolepršala je u kuhinju u grimiznoj
večernjoj haljini, kose skupljene u punđu navrh glave iz koje su se uvojci rasipali u
slapovima. - Bok, ljubavi! - rekla je Caroline Dodd okrenuvši se prema kćeri. -Jesi
za malo pjenušca prije nego što odeš? Upravo se spremam otvoriti bocu onog rosea
Montes koji toliko voliš.
- Iz onog vinograda gdje smo se kupale u bazenu?
- Misliš, onog pred kojim je bio velik znak "Bazen nije otvoren za javnost"?
Tati je osmijeh podigao kutove usana. To je bilo posebno šašav obiteljski izlet.
Roditelji su Eris dopustili kušanje vina za ručkom, a vani je bilo toliko vruće da su
Eris i njezina mama tijekom cijelog obroka pokušavale rashladiti jedna drugu
mašući ubrusima, a na kraju se, hihoćući se, odšuljale u zatvoreni hotelski bazen i
uskočile posve odjevene.
- Nismo vidjele znak! - pobunila se Caroline kroza smijeh, otvarajući pjenušac.
Pucanj čepa odjeknuo je stanom. Eris je slegnula ramenima i prihvatila pruženu
čašu. Taj joj je stvarno bio omiljen.
- Čiji je tulum? - pitala je Caroline.
- Cordov. Već opasno kasnim... - Eris još nije mami rekla da su ona i Cord
zajedno. S mamom je dijelila gotovo sve, ali o frajerima nikad nisu razgovarale.
- Koliko znam, kasniti je damski. - nadovezao se tata. - A kasnit ćeš samo
minutu više i nećeš biti ništa manje dama kad skineš te naušnice.
- Joj, opusti se, Everett. Ništa im neće biti.
Erisin tata je popustio i odmahnuo glavom, baš kao što je Eris i očekivala. -
Dobro, Caroline. Ako tebe to ne brine, onda neka ih slobodno nosi.
 - Većina ponovno pobjeđuje! - rekla je Eris zadirkujući ga. S tatom je izmijenila
znalački smiješak. Cesto bi u šali govorio kako uopće nema pravo glasa jer ga
svaki put nadglasaju dvije tvrdoglave žene,
- Svaki put. - nasmijao se Everett.
- Kako da joj zabranim kad joj ovako predivno stoje? - Caroline je položila ruke
na Erisina ramena i okrenula je prema divovskom antiknom zrcalu na zidu.
Eris je izgledala kao mlađa verzija svoje majke. Jedine sitne razlike, osim
razlike u godinama, bile su lagane ispravke koje joj je tata pristao ovog proljeća
napraviti - ništa veliko, samo umetanje zlatnih pjegica u šarenice i lasersko crtanje
pjega oko nosa. Drugo se zapravo na njoj i nije moglo popraviti. Eris je imala crte
lica s kojima se i rodila - pune usne i sladak prćast nosić, a gotovo je i cijela kosa
bila njezina, taj raskošan kaos koji se prelijevao u bojama bakra, meda, vatre i zore.
Erisina kosa bila je najljepša na njoj, premda je i sve ostalo bilo lijepo, čega je bila
itekako svjesna.
Nestrpljivo je protresla glavom i naušnice su zaplesale zrcaleći sve
veličanstvene boje njezinih pramenova, kao da svijetle unutrašnjim sjajem.
- Lijepo se zabavi večeras! - rekla je Erisina mama. Eris joj je uhvatila pogled u
zrcalu i nasmiješila se.
- Hvala. Pazit ću na nakit. - Dovršila je pjenušac i spustila čašu. - Ljubim vas. -
na izlasku je doviknula roditeljima. Naušnice su joj blistale u kosi poput zvijezdi
blizanki.
*

Dizalo gradske linije C stiglo je u trenu kad je zakoračila na peron, što je Eris
smatrala dobrim znakom. Možda je to bilo zbog toga što je ime dobila po grčkoj
božici, ali oduvijek je i najmanjim slučajnostima pridavala proročku važnost. Lani
je na prozoru opazila mrlju u obliku srca. Nije ju prijavila službi održavanja pa je
tjednima ondje ostala, sve dok je idući pljusak napokon nije isprao. Vjerovala je da
joj donosi sreću.
Eris je ušla s gomilom u dizalo i progurala se do zida. Obično bi putovala
lebdjelicom, ali jako je kasnila, a dizalo je brže. Uostalom, linija C bila joj je
najdraža, zbog prozirnih panoramskih stjenki. Voljela je gledati kako katovi jure
pokraj nje, izmjenu svjetla i tame s teškim metalnim konstrukcijama koje
razdvajaju nivoe, svjetinu koja se, čekajući lokalna dizala, stapa u mutne slapove
boja.
Samo nekoliko sekundi poslije dizalo se zaustavilo. Eris se progurala kroz
užurbanu gužvu oko ekspresne postaje, nezauzetih lebdjelica i robotskih trgovaca
te izišla na glavnu aveniju. Cord je, kao i ona, stanovao na skupoj sjevernoj strani
Tornja, gdje pogled nisu zaklanjale zgrade predgrađa ni Poteza. Njegov je kat bio
nešto veći - Toranj se sužavao prema vrhu, završavajući Averynim stanom, koji je
zauzimao cijeli najviši kat - ali čak se i u tih šesnaestak katova mogla primijetiti
razlika. Ulice su bile jednako široke, obrubljene malim travnatim površinama i
pravim stablima koja su zalijevale diskretno skrivene prskalice. Solarne svjetiljke
nad glavama smračile su se kako bi se uskladile s pravim suncem, koje se vidjelo
samo iz stanova s vanjske strane. No ovdje je energija bila nekako drukčija, sve je
bilo malo glasnije i živahnije. Možda je tome bila uzrok golema reklamna površina
koja je obrubljivala središnju aveniju, premda se pod njom nalazio običan kafić ili
salon odjeće Brooks Brothersa.
Eris je stigla do Cordove ulice - zapravo zaklonjene slijepe ulice koja je
završavala ulaznim stubama Andertonovih; u cijelome bloku nitko drugi nije
stanovao. Nad vratima je dramatično bilo ispisano 1A, kao da je ikoga trebalo
podsjećati čiji je to dom. Eris se, kao i ostatak svijeta, pitala zašto je Cord nastavio
živjeti ovdje nakon što su mu roditelji preminuli, a stariji brat, Brice, se iselio.
Stanje bio daleko prevelik za jednu osobu.
Ušavši, vidjela je da je stan od zida do zida krcat ljudima, a postajalo je i sve
toplije, usprkos rashladnim uređajima. Eris je ugledala Maxtona Felda kako u
kućnom stakleniku pokušava reprogramirati sustav zalijevanja i natjerati ga da
umjesto vode počne prskati pivo. Zastala je u blagovaonici, gdje je netko postavio
stol na četiri lebdeća skejtborda za partiju zračnog ping-ponga, ali ni ondje nije
vidjela Cordovu poznatu, crnokosu glavu. U kuhinji nije bilo nikoga osim neke
cure koju Eris nije poznavala, s crnini konjskim repom i uskim trapericama. Eris se
mutno zapitala tko bi ta cura mogla biti, no uto je započela slagati tanjure i sklanjati
ih sa stola. Cord je, dakle, imao novu kućnu pomoćnicu - pomoćnicu koja je već
iskočila iz radne odore. Eris još uvijek nije shvaćala zašto plaća pomoć u kući.
Pomoć su upošljavali još samo ljudi poput Fullerovih ili Erisine bake. Svi su ostali
pokupovali razne robote čistače s tržišta i puštali ih u akciju kad god bi se nešto
doimalo prljavim. No možda je u tome i bila caka: platiti čovjeka, a ne stroj.
A koga ti, molim te, glumiš? Preotkačenu za kostime? Spavalicu koja kasni?,
Avery je poslala poruku.
Draži mi je naziv: "Profesionalna privlačiteljica pogleda", odvratila je Eris sa
smiješkom se ogledavajući po sobi.
Avery je stajala pokraj prozora dnevne sobe, odjevena u jednostavnu bijelu
haljinicu s parom holokrila i aureolom koja joj je lebdjela iznad glave. Na svakome
bi drugome to izgledalo kao kostim anđela sklepan u posljednji čas, no Avery je,
dakako, bila božanstvena. Pokraj nje je stajala Leda u nečem crnom s perjem i
Ming u glupom kostimu đavolice. Vjerojatno je čula da Avery dolazi kao anđeo, pa
je željela da svi misle kako su se dogovorile. Kako bijedno! Eris nije imala volje
razgovarati s drugim curama, pa je poručila Avery kako se odmah vraća i nastavila
tragati za Cordom.
 Počeli su se bariti ovoga ljeta, kad su oboje bili zaglavili u gradu. Eris je isprva
bila pomalo zabrinuta - svi su ostali letjeli za Europu ili za Hamptons, ili plaže u
Maineu, dok je ona morala ostati u gradu i stažirati u tatinoj ordinaciji. To je bila
cijena koju je, na njegovo inzistiranje, morala platiti za operacije koje joj je
napravio na proljeće. Rekao je da će joj radno iskustvo pomoći. Kao da je kanila i
jedan jedini dan svojega života provesti radeći. Kako bilo, Eris je pristala. Jako je
željela te zahvate.
Sve je, dakako, bilo dosadno kao što je i očekivala, sve dok jedne večeri nije
naletjela na Corda u Lightning Loungeu. Stvari su krenule svojim tokom i ubrzo su
počeli ispijati "bombe", a zatim izišli na zatvoreni balkon. Ondje su se, priljubljeni
uz ojačano akrilno staklo, prvi put poljubili.
Sada se Eris čudila kako je moguće da se to nije dogodilo prije. Godinama se
motala oko Corda, sve otkako se njezina obitelj vratila u New York kad joj je bilo
osam. Proveli su nekoliko godina u Švicarskoj kako bi njezin tata mogao
proučavati najnovije tehnike europskih specijalista. Eris je prvi i drugi razred
pohađala u Američkoj školi u Lausanneu, ali kad se vratila - govoreći čudnu
mješavinu francuskoga i engleskoga i bez osnovnog razumijevanja tablice
množenja - Berkeley Academy je pristojno predložio da ponovi drugi razred.
Nikada neće zaboraviti taj prvi dan škole, kad je ušla u kantinu ne poznajući
nikoga iz svog novog razreda. Upravo se Cord spustio na stolicu pokraj nje za
praznim stolom.
- ‘Oćeš vidjet super igricu sa zombijima? - upitao ju je i pokazao joj kako da
namjesti leće tako da hrana u kantini počne izgledati poput ljudskog mozga. Eris je
toliko silno prasnula u smijeh da su joj špageti zamalo izišli na nos.
Bilo je to dvije godine prije smrti njegovih roditelja.
Pronašla je Corda u sobi za igre, kako sjedi za masivnim antiknim stolom s
Drewom Lawtonom i Joaquinom Suarezom, a svi su u rukama držali prave,
papirnate igraće karte. Ustrajno igranje dokolice s tim drevnim kartama bio je jedan
od Cordovih neobičnih hirova. Tvrdio je da svi koji igraju preko leća izgledaju
posve odsutno, sjede za istim stolom, ali zure jedni mimo drugih, negdje u daljinu.
Eris je na trenutak zastala na vratima i divila mu se. Bio je tako nevjerojatno
zgodan. Ne onako glatko i savršeno kao Avery, nego na neki grub, muževan način.
Crte lica bile su mu savršen spoj majčine brazilske senzualnosti s klasičnom
bradom i nosom Andertonovih. Eris je zakoračila u sobu, a Cord je podigao pogled.
Bila je polaskana odobravanjem u njegovim ledenoplavim očima.
- Bok! - rekao je dok je privlačila slobodnu stolicu. Oslonila se na laktove kako
bi rub njezina topića skliznuo niže s grudi i zagledala se u njega preko stola. U
njegovim je očima bilo nečeg šokantno intimnog. Činilo joj se da bi mogao
posegnuti i dodirnuti je pogledom.
 - Hoćeš igrati? - Cord je pred nju bacio snop karata.
- Ne znam. Mogla bih otići plesati. - U sobi je bilo sablasno tiho. Željela se
vratiti glasnom kaosu tuluma.
- Ma daj, jedno dijeljenje. Sad igram sam protiv ove dvojice, a nije mi zabavno
bez para.
- Dobro, ali ja igram s Joaquinom. - rekla je Eris, bez nekog razloga osim da ga
malo zadirkuje. - A ti dobro znaš da ja nikada ne gubim.
- Možda ovoga puta hoćeš. - nasmijao se Cord.
Kao što je i očekivala, petnaest minuta poslije hrpa se žetona ispred nje i
Joaquina utrostručila. Eris je protegnula ruke iznad glave i odgurnula stolicu od
stola. - Idem po cugu. - znakovito je naglasila. - Hoće li netko nešto?
- Zašto ne? - Cord je presreo njezin pogled. - Idem s tobom.
Posrćući, uletjeli su u garderobu priljubljenih tijela. - Večeras prelijepo izgledaš.
- šapnuo je Cord.
- Dosta razgovora. - Eris mu je povukla glavu prema sebi i žestoko ga poljubila.
Cord se nagnuo prema njoj i pritisnuo vrele usne uz njezine. Omotao je ruke oko
njezina struka, poigravajući se šavom njezine majice. Eris je osjetila kako mu se
bilo ubrzalo kad je dodirnuo njezinu golu kožu. Poljubac se produbio, postao
odlučniji.
Odmakla se i zakoračila unatrag, na što je Cord zateturao za njom. - Što je sad? -
upitao je bez daha.
- Idem plesati. - jednostavno je odgovorila popravljajući grudnjak i gladeći kosu
odrješitim, brzim, uvježbanim pokretima. To joj je bio najdraži dio - podsjetiti
Corda na to koliko je želi. Pomalo ga natjerati u očaj. - Vidimo se poslije.
Odmičući hodnikom, Eris je osjećala težinu Cordova pogleda koji je slijedio
elegantne obline njezina tijela. Nije si dopustila da se osvrne. No kut njezinih
usana, na kojima se crveni ruž tek mrvicu zamrljao, podigao se u pobjedonosnom
podsmijehu.
 WATT

- Podsjeti me, zašto smo ono došli? - upitao je Watzahn Bakradi, kojega su svi
osim nastavnika zvali Watt, svog najboljeg prijatelja Derricka Rawlsa.
- Rekao sam ti, cure ti ovdje skroz polude. - odvratio je Derrick. Njegov se glas
profiltrirao kroz Wattove usne antene, u kojima je svirao neki lagani džez ritam,
blokirajući svu ostalu buku u klubu. - Nekima je od nas potrebna sva moguća
pomoć. - dodao je bez imalo kajanja.
Watt mu nije mogao proturječiti. U zadnjih sat vremena primio je sedam
zahtjeva za razgovor, dok je Derrick još čekao prvi. - U redu. - pomirio se sa
sudbinom. - Idem po cugu.
- Doneseš mi pivo? - upitao je Derrick, nemoćan odlijepiti pogled s brinete koja
se pokraj njih uvijala zatvorenih očiju, njišući ruke u nekom nepoznatom ritmu.
- Donio bih ti, ali ne častim. - Watt se nasmijao. Za šankom je isključio glazbu,
okrenuo se i zagledao u klub, slušajući šuštanje koraka i šaputanja koja su sablasno
odjekivala u tišini.
Došli su u Puls, tihi disko u Središnjem Tornju, gdje se glazba puštala ravno u
ušne antene umjesto da buči s vanjskih zvučnika. Ali najneobičnije je bilo to što je
u svim ušnim antenama svirala drukčija glazba: nije bilo osobe koja je slušala istu
pjesmu kao drugi. Watt je pretpostavljao da je za većinu bilo zabavno pogađati što
drugi slušaju, smijati se činjenici da su dobili "sentiš" dok mi dečko divlja. No
njemu se činilo kao da se svi nespretno spotiču jedni o druge na plesnom podiju.
Nemarno se naslonio na laktove i presreo pogled cure s drugog kraja šanka. Bila
je prelijepa, visoka i vižljasta, široko razmaknutih očiju, definitivno iznad njegov
ranga. No on je imao tajno oružje i točno je znao koliko treba zadržati pogled prije
negoli ga skrene. Prema Nadijinim predviđanjima, djevojka će mu prići za tri, dva-
Ušne su mu se antene oglasile dvostrukim pištanjem koje je signaliziralo zahtjev
za kontakt. Kimnuo je u znak pristanka i u ušima mu je odjeknuo djevojčin glas.
Bežična veza omogućavala im je da razgovaraju neposredno jedno s drugim, preko
svoje osobne glazbe, premda je Watt, dakako, svoju već bio isključio.
- Kupi mi piće. - rekla je skliznuvši do njega na šanku. Nije to bila molba, nego
zapovijed. Ova je cura dobro znala koliko je zgodnija od njega.
- Što piješ? - Watt je lupnuo po površini šanka, koji se pretvorio u osvijetljeni
zaslon s menijem.
 Cura je slegnula ramenima i počela kružiti prstom po meniju, pretražujući
šarene mjehuriće koji su predstavljali kategorije pića. Na unutarnjoj strani zapešća
imala je malenu tetovažu, pupoljak koji se otvarao u ružu, a zatim ponovno
zatvarao. - Pogodi.
Watt joj je pokrio ruku dlanom da je umiri. Podigla je pogled, podigavši obrvu.
- Pogodim li, ti častiš. - uputio joj je izazov.
- Može. No nema šanse da ćeš pogoditi.
- Mislim... - Na trenutak je prelistao kategorije kao da odvaguje razne
mogućnosti. No već je znao što je zapravo željela, a toga nije bilo na meniju. -
Nešto posebno. - zaključio je, pritisnuo OSTALO i prizvao tipkovnicu da napiše
martini s crnilom hobotnice.
Djevojka je zabacila glavu i nasmijala se. - Varao si. - optužila ga je, mjerkajući
ga s probuđenim zanimanjem. Nagnula se da naruči piće kod robobarmena.
Watt se nasmijao. Osjetio je kako se pozornost usmjerila na njih, kako se svi
bjelodano pitaju što li je rekao da privuče takvog komada. Watt si nije mogao
pomoći; obožavao je to, osjećao se kao da je pobijedio na nekom prešutnom
natjecanju.
- Hvala. - rekao je kad mu je cura pružila crno pivo.
- Kako si znao što pijem? - upitala je.
- Zapitao sam se koje bi neobično piće bilo za neobično lijepu curu. - Tiho je,
ispod glasa, dodao: - Hvala ti, Nadia.
- Na tvom mjestu ne bih tratila vrijeme s ovom. Djevojke 2 i 6 bile su daleko
zanimljivije, - odvratila je Nadia, Wattovo kvantno računalo, ispisavši poruku
preko njegovih leća. Kad su bili nasamo, Nadia je govorila izravno u njegove uši,
no prešla bi na tekstualne poruke kad god bi Watt bio s nekim drugim. Uvidio je da
mu je suviše zbunjujuće voditi dva razgovora istodobno.
- Nema veze, ova je ljepša. - odvratio je Watt i smiješeći se poslao tu rečenicu
izravno Nadiji. Nije mogla čitati svaku njegovu misao, samo one koje bi uputio
upravo njoj.
Na njegovu se kalendaru pojavio podsjetnik: Ispravi ljestvicu kriterija za
potencijalne romantične partnerice, pokraj kupnje dara za rođendan brata i sestre,
te popisa ljetnoga štiva.
Ponekad požalim što sam te programirao da budeš ovakva pametnjakovićka.
Watt je u arhitekturi Nadijina uma zadao da kreativno i asocijativno mišljenje ima
prednost nad strogo logičnim obrascem uzročno-posljedičnih veza. Drugim
riječima, da bude zanimljiva sugovornica, umjesto supermoćnog kalkulatora. No u
zadnje je vrijeme njezin način izražavanja graničio sa sarkazmom.
 Nadia je s Wattom provela gotovo pet godina, otkako ju je stvorio kao
trinaestogodišnjak, stipendist u ljetnom programu MIT-ja. Bio je, dakako, svjestan
da krši zakon. Stvaranje kvantnog računala s Robbensovim kvocijentom većim od
3.0 bilo je u cijelome svijetu strogo zabranjeno nakon incidenta s umjetnom
inteligencijom 2093. No na tom je kampusu bio toliko osamljen, okružen starijim
studentima koji su ga namjerno ignorirali, da mu se to učinilo dobrom idejom.
Počeo se igrati s nekoliko rezervnih komponenti, no ubrzo je, čip po čip, počeo
graditi kvantno superračunalo.
Sve dok ga nastavnica koja je vodila program nije jedne kasne noći uhvatila
kako radi na Nadiji u inženjerskom kabinetu.
- Smjesta da ste uništili - tu stvar. - rekla je pomalo histeričnim glasom. U
strahuje ustuknula nekoliko koraka. Oboje su znali da će Watt, uhvate li ga s
kvantnim, doživotno završiti u zatvoru - a i nju će vjerojatno uhititi, jednostavno
zato što ga nije navrijeme spriječila. - Odbijete li, kunem vam se da ću vas prijaviti!
Watt je kimnuo i obećao da će je poslušati, proklinjući vlastitu glupost; nije
smio biti toliko nepromišljen i raditi u nezaštićenu prostoru. Čim je profesorica
otišla, užurbano je prebacio Nadiju u manje kućište, potom uništio kutiju u kojoj je
dotada bila i odnio je bez; riječi svojoj nastavnici. Ni najmanje nije želio završiti u
zatvoru. Usto, trebala mu je njezina preporuka da bi se za nekoliko godina mogao
upisati na MIT.
Kad je Wattova ljetna škola završila, Nadia se sastojala od kockaste središnje
jedinice veličine njegove šake. Sakrio ju je u tenisicu, ubacio u kovčeg i
prokrijumčario natrag u Toranj.
Tako je počela Wattova - i Nadijina - hakerska karijera.
Počeli su sa sitnicama, uglavnom zbijajući psine s Wattovim prijateljima i
ekipom iz razreda, čitali privatnu poštu ili im hakirali profile i objavljivali
smiješne, sramotne i intimne statuse. No kako je vrijeme prolazilo. Watt je otkrio
koliko je računalo u njegovim rukama istinski moćno, pa se ohrabrio. Nadia je
mogla toliko više od pukog razbijanja tinejdžerskih šifri! Mogla je analizirati tisuće
redaka koda u djeliću mikrosekunde i pronaći slabu kariku, sitni propust u sustavu
sigurnosti kroz koji bi se mogli probiti. Naoružan Nadijom, mogao je doći do
svakovrsnih tajnih podataka. Mogao je i zaraditi, ako je bio dovoljno oprezan. Watt
je godinama čuvao Nadiu u sigurnosti svoje sobe, povremeno je ugrađujući u
manje kućište koje je bilo lako sakriti.
A zatim, prije dva ljeta, Watt je prihvatio naizgled običan hakerski posao, molbu
za brisanje kriminalnog dosjea. Kad je, međutim, uslugu trebalo naplatiti, poruke
su postale prijeteće - i to na način koji je upućivao na to da klijent nekako zna za
Nadiju.
Watta je to odjednom strašno uplašilo. Obično je pokušavao ne misliti na to što
bi bilo da ga uhvate, no sada mu je postalo jasno koliko je bio nepromišljen. Imao
je kod sebe protuzakoniti kvant i morao ga je sakriti nekamo gdje ga nitko neće
pronaći.
Gurnuo je Nadiju u džep i jednotračnom se željeznicom zaputio u grad.
Sišao je na Južnoj postaji i zakoračio u posve drugi svijet, uski labirint uličica i
neoznačenih ulaznih vrata, kolica na kojima se prodaju vrući, masni klipovi od
prženih tortilja. Svima se nad glavom nadvila čelična konstrukcija Tornja
zasjenivši najveći dio Poteza - kvarta južno od Ulice Houston.
Watt se okrenuo prema vodi trepćući pod iznenadnim naletom vjetra. Zelene i
žute bove ljuljuškale su se među akva-kulturnim nasadima nad odavna potonulim
parkom Battery, U njima se trebao uzgajati kelp i kril, ali Watt je znao da se u
mnogima uzgaja oceafarm, droga koja se dobiva iz meduza i izaziva veliku
ovisnost. Oborene glave, pronašao je ulaz koji je tražio i zakoračio unutra.
- Kako vam mogu pomoći? - Dočekao ga je krupan muškarac. Kosa mu je bila
ošišana na nulericu, a nosio je sivu plastičnu jaknu i kirurške rukavice.
Doktor Smith, kako je sam sebe nazivao, bio je poznat po ilegalnim kirurškim
zahvatima kao što su čišćenje od droge, zamjena otisaka prstiju, čak i presađivanje
šarenice. Pričalo se da ne postoji ništa što ne bi mogao izvesti. No kad je Watt
objasnio što želi, kirurg je odmahnuo glavom.
- Nemoguće. - promrmljao je.
- Jeste li sigurni? - upitao ga je Watt posegnuvši u džep da mu pokaže Nadiju.
Njezino mu je vrelo kućište palilo dlan.
Smith je instinktivno prišao korak bliže i u čudu zaustavio dah. - Želite mi reći
da je ovo taj kvant?
- Aha. - Watta je proželo zadovoljstvo. Nadia je uistinu bila impresivna.
- Dobro. - odvratio je Smith, oklijevajući. - Mogu pokušati.
- Skinuo je rukavicu i ispružio ruku. imao je šest prstiju. - Za povećanje
okretnosti. - pohvalio se, primijetivši Wattov pogled.
- Pomaže pri kirurškim zahvatima. Lijevu sam ruku sam sredio.
Watt je stegnuo liječnikovu šestoprstu ruku i dao mu Nadiju, moleći se da
njegova luda zamisao upali.
*

Naslanjajući se na šank u Pulsu, Watt je očešao lagano zadebljanje iza desnog uha,
jedini dokaz koji je upućivao na ono što se tog dana dogodilo. Još mu je bilo teško
povjerovati da je operacija uspjela. Nadia je sada zauvijek bila uz njega - na rubu
njegova sljepoočna režnja gdje ju se Smith uglavio, a napajala se piezo-električnim
impulsima Wattova krvotoka. Vlasti mu još nikada nisu bile za petama, ali Watt se
ovako ipak osjećao sigurnije. Ako se ikada dogodi najgore, nikome neće pasti na
pamet tražiti računalo u Wattovu mozgu.
- Često dolaziš? - upitala ga je cura s martinijem. Otpila je mali gutljaj iz čaše u
kojoj se ljubičasta tekućina kovitlala poput nadolazeće oluje.
Nekoliko se redaka teksta smjesta pojavilo pred Wattovim lećama. Bila je
godinu dana starija od njega, studentica povijesti umjetnosti na lokalnom
sveučilištu.
- Volim dolaziti ovamo i promatrati. - rekao je Watt. - Pomaže mi u
umjetničkom procesu.
- Umjetnik si? Čime se baviš?
Uzdahnuo je. - Donedavno sam radio uglavnom s 3-D instalacijama, ali u zadnje
vrijeme mislim da su previše isfurane. Mislim u radove implementirati malo više
audija. Zato sam djelomično i došao, da iščitam kako ljudi reagiraju na glazbu. -
Okrenuo se i pogledao djevojci u oči; zatreptala je pod silinom njegova pogleda. -
A što ti misliš o tome?
- Potpuno se slažem. - šapnula je, premda nije iznio nikakvo mišljenje. - Kao da
mi čitaš misli.
Nadia u mozgu donijela je popratnu pojavu koju Watt nije predvidio - postala
mu je tajno oružje za osvajanje cura. Prije operacije Wattov je uspjeh bio
prosječan, jer je i sam bio takav: prosječan. Nije bio ružan, s tom svojom
zlaćanomaslinastom puti i crnim očima, no nije bio posebice visok ni samouvjeren.
Nadia je sve to promijenila.
Ovdje u Srednjem Tornju - gotovo dva i pol kilometra više od mjesta na kojem
je stanovao - svi su si mogli priuštiti pristojne leće. Mogao si, ako si želio, surfati
internetom dok s nekim razgovaraš, ali naredbu si morao dati naglas. Osim
nekoliko ugrađenih naredbi poput kimanja kojim se prihvaća dolazni poziv ili
brzog treptanja da se okine fotografija, lećama se upravljalo uglavnom glasom. I
dok je bilo normalno mumljati dok si na mreži ili kod kuće, bilo je nepristojno
davati lećama naredbe usred razgovora.
S Nadijom je bilo drukčije. Kako se nalazila u Wattovoj glavi, mogli su
komunicirati pomoću onoga što je Watt nazvao "unutarlubanjskom telepatijom",
što je značilo da je mislima mogao postavljati pitanja na koja bi mu Nadia
odvraćala. A kad je razgovarao s curama, pratila je razgovor i smjesta mu slala
važne informacije.
U slučaju cure s martinijem, naprimjer, Nadia je za manje od deset milisekundi
doznala sve što se o njoj moglo doznati. Hakirala je njezine profile, pronašla svako
mjesto koje je ikada posjetila, otkrila sve njezine prijatelje. Pročitala je svih
dvanaest tisuća stranica povijesti pregledavanja i pretraživanja interneta i
izračunala što bi Watt trebao napraviti da razgovor ne zamre. Watt je postao
samouvjeren, čak i zavodljiv, jer je uvijek točno znao što treba reći.
Cura s martinijem ga je promatrala, dokono vrteći visoki stalak čaše. Watt je
šutio, znajući da ne voli pretjerano agresivne dečke, da želi ona biti ta koja će
napraviti prvi korak. I ubrzo...
- Hoćeš da odemo odavde?
Bila je prekrasna. No Watt nije bio ni najmanje uzbuđen kad je automatski
odvratio:
- Naravno, hajdemo.
Obgrlio je djevojku nisko oko struka, koračajući s njom prema izlazu,
primjećujući zavidne poglede frajera u klubu. U ovakvim je situacijama obično
osjećao ushit pobjede, kad bi se probudio njegov tvrdoglavi, natjecateljski duh. A
sada se nije mogao niti prisiliti da bi mu moglo biti stalo. Sve se doimalo suviše
lako i predvidljivo. Djevojci je već zaboravio ime, a dvaput mu ga je rekla.
- Prokletstvo osvajača. - šapnula mu je u ušne antene Nadia, a on se mogao
zakleti da joj u glasu osjeća podsmijeh. - Kad pobjednik dobije točno što je želio,
otkriva da nije sve onako kako je očekivao da će biti.
 AVERY

- Zay razgovara s Danielom Leon. - Leda se namrštila gledajući drugu djevojku

koja je stajala ispod njih u nekakvoj crnoj haljinici s volanima. Daniela je zabacila
glavu i lagano zadržala ruku na Zayevoj podlaktici urnebesno se smijući na nešto
što je upravo rekao.
Avery je pratila Ledin pogled, premda joj je bilo posve svejedno s kim Zay
razgovara. - Pusti, neka.
- I Što bi to trebala biti, u toj glupoj haljini? Matadorica? - obrecnula se Leda
okrenuvši se prema Avery.
- Mislim da je to kostim sobarice. - rekla je Avery pokušavajući suspregnuti
smijeh dok je posezala za pićem koje je lebdjelo na letećem pladnju blizu njezina
lakta.
No Leda je nije slušala. Povukla se u sebe i nešto si mrmljala u bradu, vjerojatno
planirajući osvetu Danieli. To je za Ledu bilo posve tipično. Kad god bi pomislila
da je Avery u nečemu zakinuta, reakcija bi joj bila brza i beskompromisna. No ona
je jednostavno bila takva prijateljica, a Avery je to prihvaćala, znajući koliko se iza
toga krije ljubavi i odanosti. Nadam se da ti se nikada neću zamjeriti, uvijek bi se
šalila, a Leda bi se samo smijala i kolutala očima kao da je i sama ta pomisao
smiješna.
Dvije su prijateljice stajale na odmorištu drugog kata Cordove kuće, točno na
vrhu stuba. Averyne oči skenirale su pretrpanu sobu pod njezinim nogama. Dolje
joj je postalo nepodnošljivo jer joj je svaki frajer imao potrebu reći kako večeras
fantastično izgleda. Nagnula se preko ograde, a aureola joj je ostala iznad glave jer
su ugrađeni mikropropeleri bili programirani da slijede svaki pokret.
Svi su bili tu. Eno Kemballa Browna u fenomenalnom vikinškom oklopu koji je
izgledao fantastično u kontrastu s njegovim crnim, mišićavim ramenima. Laura
Saunders, kojoj se svjetlost odbijala sa svake šljokice njezina gusarskog korzeta s
velikim dekolteom. A u odori servisera dizala bio je Ledin stariji brat, Jamie, lica
skrivenog iza čupave brade.
- Kakva mu je to bradurina? - Avery je upitala Ledu smijući se.
- Ne pitaj. - složila se Leda, a oči su joj se ponovno fokusirale.
- Kad sam ga nekidan prvi put vidjela takvog, zgrozila sam se.
- Nekidan? - zbunjeno je upitala Avery. - Nije li Jamie proveo cijelo ljeto s
tobom?
 Leda je na tren ostala zatečena, toliko kratko da je Avery pomislila da joj se
pričinilo.
- Naravno da jest. Mislila sam na cijeli dojam, skupa s tom odorom, jesi li znala
da je prava? Kupio ju je od pravog servisera.
Ledin je odgovor bio posve normalan. Taj neobičan ton samo je plod Averyne
mašte, zar ne? - Trebam još cuge. - odlučila je poslavši čašu prema šanku. - Hoćeš i
ti?
- Imam dosta. - odvratila je Leda. Čaša joj je još bila gotovo puna. Avery je
primijetila da Leda večeras gotovo ništa ne pije.
- Čini se da dosta toga moraš nadoknaditi. - rekla je zadirkujući.
Leda je ponovno oklijevala. Zvukovi koji su se dizali iz prizemlja kao da su
postali glasniji.
- Izgleda da se još nisam vratila u formu. - odvratila je Leda, ali smijeh joj je
zvučao nekako šuplje.
Avery je promatrala najbolju prijateljicu kako se nemirno klati s noge na nogu
zureći u masnice na crnim štiklama. Nešto je skrivala.
Ta je spoznaja štrecnula Avery posred grudi. Mislila je da ona i Leda među
sobom nemaju tajni.
- Sve mi možeš reći, znaš?
- Znam. - odgovorila je Leda bez razmišljanja, premda nije zvučala uvjereno.
- Gdje si zapravo bila ovoga ljeta? - pritisnula ju je Avery.
- Zaboravi, može?
- Obećavam ti da neću-
Leda je grubo stegnula usta, a iduće su joj riječi zazvučale hladno i službeno. -
Ozbiljno ti kažem. Pusti.
Avery je ustuknula, pomalo povrijeđena. - Jednostavno ne razumijem zašto
nećeš razgovarati sa mnom.
- E pa, znaš, Avery, ima nekih stvari koje te se ne tiču.
Avery je zaustila da joj odgovori kad se odozdo začulo neko komešanje, glasovi
podignuti u dobrodošlici. Znatiželjno je pogledala dolje - i ugledala lik u središtu
kaosa.
Sve se zaledilo, a u prostoriji je odjednom nestalo zraka. Avery je pokušala
misliti. Osjetila je kako se pokraj nje Leda ukočila od iznenađenja, no nije mogla
odlijepiti pogled dovoljno dugo da pogleda prijateljicu.
 Vratio se.
- Atlas. - šapnula je, premda je on, dakako, nije mogao čuti.
Obnevidjela, poletjela je niza stube, a gomila se razmicala da je propusti. Sve su
oči bile uprte u nju, vjerojatno su svi snimali i prenosili uživo na društvenim
mrežama. No ništa od toga nije bilo važno. Atlas se vratio.
Nije niti trepnula, a već je bila u njegovu naručju, pritiskala lice uz njegovo
rame i udisala njegov miris taj jedan, dragocjeni trenutak prije nego što su je
pravila normalnog ophođenja natjerala da se odlijepi od njega.
- Vratio si se. - glupavo je rekla upijajući pogledom svaki centimetar njegova
tijela. Nosio je zgužvane hlače i mornarički džemper. Djelovao je malo mišićavije
nego što ga je pamtila, a njegova je svjetlosmeđa kosa bila duža i kovrčala se oko
ušiju kao kad je bio dječak. No sve je ostalo bilo isto: njegove čokoladne oči
obrubljene debelim trepavicama, gotovo suviše gustim da bi bile muževne; nos
posut pjegama; jedan od donjih zuba malčice iskrivljen prema unutra, kao
podsjetnik da nije savršen. To je bila jedna od stvari koje je toliko voljela kod
Atlasa, još otkako su ga roditelji doveli kući prije dvanaest godina - činjenicu da je
imao prave, vidljive mane.
- Vratio sam se. - ponovio je. Duž vilice mu se nazirala gruba jednodnevna
brada. Avery su svrbjeli dlanovi da pruži ruku i pogladi je. - Kako život?
- Gdje si bio? - Lecnula se od zvuka vlastita glasa i spustila ton. Nitko osim
Lede nije znao da je Atlas cijelo vrijeme tajio obitelji gdje je.
- Posvuda.
- Oh. - Nije znala što bi drugo rekla. Bilo joj je teško razumno razmišljati kad je
Atlas u blizini. Poželjela mu je potrčati natrag u naručje i toliko ga čvrsto stegnuti
da više nikamo ne može otići, rukama mu milovati ramena da se uvjeri kako je
uistinu ovdje, uistinu stvaran. Ovoga je ljeta toliko napredovala, a sada se, eto,
ponovno bori s poznatom potrebom da ga dodirne.
- Drago mi je što si tu. - uspjela je protisnuti.
- I bolje ti je, - Usne su mu se rastegle u širok, otvoren osmijeh, kao da je
najnormalnija stvar na svijetu pojaviti se nenajavljeno na tulumu nakon deset
mjeseci izbivanja.
- Atlase... - Oklijevala je, nesigurna što da mu kaže. Koliko li se samo brinula!
Brinula se, dakako, za njegovu sigurnost, ali gora je bila briga koja ju je kopkala u
dubini duše - grozan, nepopustljiv strah da se nikada neće vratiti.
- Ha? - nježno je pitao.
 Avery je zakoračila prema njemu. Tijelo joj je nagonski reagiralo na njegovu
blizinu, poput biljke koja je predugo bila mraku, a sada je napokon iznesena na
sunce.
- ‘Di si, Fulleru! - Ty Rodrik probio se do njega i pljesnuo Atlasa po leđima.
Pojavio se i ostatak ekipe s hokeja i počeo ga odvlačiti derući se na sav glas.
Avery se ugrizla za usnu da ih ne otjera i sklonila se ustranu. Ponašaj se
normalno, podsjetila se. Preko kaosa uhvatila je Atlasov pogled, a on joj je
namignuo. - Vidimo se poslije. - doviknuo joj je.
Ona je kimnula, kršeći svako sebi dano obećanje, ljubeći ga svim srcem.
 LEDA

Leda je odbacila torbicu na mramornu ploču Cordove kupaonice i zagledala se u

svoj odraz u zrcalu. Kosa joj je bila stegnuta u punđu i ukrašena perjem, a njezin
kostim crne balerine pripijao se na pravim mjestima uspjevši čak stvoriti privid
bujnog poprsja. Rub baletne haljinice krasila su prava, zabranjena paunova pera.
Spustila je ruku i pogladila ih prstima. Vrijedilo je potplatiti carinike.
Leda je odavna prihvatila činjenicu da nije lijepa. Izgledala je suviše strogo, sva
u oštrim bridovima i uskim kutovima, a grudi su joj bile bolno malene. Ipak,
naslijedila je majčinu baršunastu, smeđu kožu i očeve pune usne. Usto, bilo je
nečeg interesantnog u njezinu licu, neka bistra, čvrsta inteligencija koja je tjerala
ljude da je dvaput pogledaju.
Duboko je udahnula, pokušavajući ignorirati nelagodu koja joj je strujala
tijelom. Činilo se nemoguće, no nakon svih tih mjeseci, ipak se dogodilo.
Atlas se vratio.
Odjednom joj je u slušnim antenama zasvirala glazba, vesela melodija pop-
pjesme kojom su ona i Avery bile opsjednute prošlog proljeća. Ponovno Avery.
Leda je odmahnula glavom da odbije poziv. Znala je da je Avery traži, ali još nije
imala snage stati pred prijateljicu, pogotovo nakon onog ispada maloprije. Nije se
namjerno otresla, jednostavno je bila na rubu i postavila se na zadnje noge čim se
tema približila terapiji. Zašto Avery mora piliti po tome umjesto da joj da malo
prostora? Leda o tome nije željela razgovarati.
Posebice ne sada, kada se razlog zbog kojeg se slomila ponovno vratio, prelijep
kao uvijek.
Saberi se, zapovjedila je Leda sama sebi. Nagonski je posegnula u torbicu
tražeći sjajilo za usne, popravila šminku i uzdignute glave zakoračila natrag na
tulum. Neće dopustiti da joj Atlas izmakne tlo pod nogama. Ne može si to priuštiti.
Jednom je bilo više nego dovoljno.
- Leda. - Cord ju je dostigao i nastavio hodati pokraj nje, u crnom kostimu s
lentom preko prsa. - Dugo se nismo vidjeli.
- Bok! - oprezno mu je odvratila Leda. Oduvijek je bila pomalo nesigurna u sebe
kad je Cord bio u blizini. Za razliku od Avery i Eris, nije ga poznavala od
djetinjstva, a otkako ga je prije nekoliko godina zamolila da joj pomogne nabaviti
xenperheidren, osjećala se kao da mu duguje uslugu.
- Kako si provela ljeto? - upitao je posegnuvši za parom "atomskih bombi" s
obližnjeg lebdećeg pladnja i pružio joj čašu.
 - Živjeli! - dodao je trgnuvši piće.
Leda je stegnula prste oko čaše prozirne tekućine. Obećala je mami da večeras
neće piti. Cord ju je promatrao, proučavajući njezino oklijevanje. Ništa mu nije
moglo promaknuti. Podsmješljivo je podigao obrvu.
Zatim je začula poznat prasak smijeha za leđima - u blizini je prolazio Atlas.
Zašto ne? odjednom je pomislila Leda. Pa neće je valjda jedna "bomba" otjerati u
gutanje xenperheidrena. Podigla je času do usana i iskapila je do dna. Žestica joj je
palila grlo, ali osjećaj nije bio neugodan.
- Sad se sjećam zašto mi se sviđaš. - rekla je Leda spustivši čašu.
On se zadovoljno nasmijao. - Nedostajala si mi ljetos. Cole. Baš mi je falila
frendica za duvanje.
- Daj, molim te. Imaš gomilu frendova za napušavanje.
- Ali nitko mi nije zanimljiv kao ti. - ustrajao je Cord. - Ostali što više puše, to
su gluplji.
Leda se nelagodno promeškoljila na samu pomisao. Dovoljno sam bistra i bez
xenperheidrena, rekla je sama sebi, no te riječi joj nisu zvučale istinito kao prije
nekoliko dana. Promrmljavši neki izgovor, okrenula se i zaputila među ljude. Perje
s njezine baletne haljinice počelo je otpadati ostavljajući trag po podu.
Poslala je poruku Avery: Zapravo, gdje si? Avery nije znala da je nekoć
povremeno pušila travu s Cordom - i Leda joj to nije željela reći - ali možda bi se
malo smirila da je vidi.
- Leda?
Polako se okrenula, pokušavajući izgledati kao da joj je svejedno, premda to,
dakako, nije bio slučaj.
Atlas je stajao okružen grupom starih prijatelja s hokeja. Leda je čekala,
nepomično, da on nešto promrmlja dečkima i priđe joj. - Bok! - jednostavno je
rekao.
Ledi je skočio tlak. Zar je to sve što ima reći, a kad su se zadnji put vidjeli bili
su goli u masažnoj kadi, na drugoj strani svijeta?
- Onda, gdje si bio?
Atlas je zbunjeno trepnuo. - Uzeo sam godinu dana stanke, proputovao svijet.
- Ne moraš meni prodavati ta sranja. - Prekrižila je ruke. -Znam istinu, dobro?
- Ne znam što...
- Ponio si se kao kreten kad si samo tako nestao. Pogotovo nakon - znaš već. - U
mislima se vratila u onu noć, kako ju je milovao i kako je snijeg padao na njih
oboje, topeći se u dodiru s njihovom vrelom kožom. Od same je uspomene
porumenjela.
- Fulleru! - doviknuo je Henry Strittmayer. - Počinjemo s bocom istine! Dovuci
dupe!
- Evo, za minutu. - Atlas ju je gledao ravno u oči. - Drago mi je što si to
spomenula, Leda. Mnogo sam razmišljao o tebi na putu.
- Da? - oprezno je rekla, pokušavajući suspregnuti lažne nade.
- Dugujem ti ispriku.
Leda se osjećala kao da joj je opalio šamar. - Ništa ti meni ne duguješ.- brzo je
rekla obrambenim tonom. Glupačo, prekorila se zato što je i pomislila da je Atlasu
nedostajala, kad je on očito osjećao samo da joj nešto duguje. Bože, mrzila je tu
riječ! Bila je kilometrima daleko od bilo kakve romantike.
Gledali su jedno drugo u napetoj tišini.
- Hoćeš igrati bocu istine? - upitao ju je nakon nekoliko sekundi.
- Neću. - Samo bi joj još trebalo da sjedi pokraj Atlasa kao da je sve u redu i igra
igru koja bi mogla završiti prisilnim poljupcem! - Idem pronaći Avery. -
izmotavala se. - Maloprije mi se činila pomalo pripitom.
- Idem s tobom. - ponudio joj je Atlas, ali već se bila progurala pokraj njega.
- Ne treba. - brzo je rekla, zaputivši se u hodnik. - Mogu sama.
Privlačio ju je jednakom nepopustljivom silinom kao i u Catyjanu, kad su im se
tijela toliko ispreplela da se osjećala kao dio njega. No danas ga nije ništa bolje
razumjela no onda. Možda ga nikada neće razumjeti.
Ledu je odjednom stegnulo u želucu, u glavi joj je počelo bijesno bubnjati.
Osjećala se kao da je nešto pritišće iznutra, isto kao nekoć, kad bi je prebrzo počelo
"spuštati"...
Mora otići odavde. Smjesta.
S ukočenim osmijehom na licu, progurala se kroz gomilu koja je milila
Cordovim stanom i uskočila u prvu slobodnu lebdjelicu.
Kad je stigla kući, Leda je već bila sva izvan sebe. Potrčala je hodnikom do
svoje sobe i širom otvorila vrata posegnuvši za aromaterapijskim jastukom s
mirisom lavande, a zatim u njega zagnjurila lice i nekoliko puta duboko, očajnički
udahnula. Vrele suze zapekle su joj rubove očiju. Bože, kakva li je samo glupača!
Nije mogla vjerovati da ju je sam pogled na Atlasa takvom lakoćom gurnuo preko
ruba.
 Leda se skljokala na stolicu ispred psihe. Počela je skidati šminku - i brisati suze
- s lica, grubim, bijesnim pokretima. Tijelo joj je bilo toliko napeto da se gotovo
treslo.
Na vratima se oglasilo oprezno kucanje. - Leda? - Na vratima se pojavila Ilara
Cole, njezina majka. - Kako je bilo na tulumu?
- Nisi me morala budna čekati. - Leda se nije osvrnula, samo je presrela majčin
pogled u zrcalu. Ilara je nikada prije nije čekala da se vrati.
Mama se oglušila na primjedbu. - Vidjela sam neke fotke na mreži. - ustrajala je,
bjelodano se trudeći ostati dobro raspoložena. - Svi su kostimi bili fantastični. A
pogotovo kad ste ti i Avery stajale jedna pokraj druge!
Leda se naglo okrenula na stolici i ustala, odjednom stegnuvši šake.
- Sad me još i uhodiš? Mislila sam da ćeš mi ove godine vjerovati!
- A ti si rekla da nećeš piti ako te pustim na tulum!
Leda se lecnula, a mamin se ton ublažio. - Oprosti. - nastavila je Ilara. - Znaš,
Leda, nisam blesava. Dovde osjetim "atomsku bombu". Što bih trebala misliti?
- Popila sam samo jedno piće. - odrješito je odvratila. - Koliko znam, to nije isto
što i kljukanje xenperheidrenima,
Ilara joj je pokušala položiti ruku na rame, ali Leda ju je odgurnula pa ju je
poraženo samo pustila da padne. - Leda, molim te. - blago je rekla. - Vidiš da
dajem sve od sebe. Želim ti ponovno vjerovati. No povjerenje se mora zaslužiti. A
dosad nisam vidjela da se trudiš.
- Dobro. - rekla je Leda ukočenim glasom, prekinuvši mamu.
- Tulum je bio super. Hvala ti što si me pustila da odem. Obećavam da na
idućem neću popiti ni kap.
Ostale su zuriti jedna u drugu, ne znajući što bi drugo rekle.
Ilara je naposljetku uzdahnula i okrenula se. - Drago mi je da si se zabavila.
Vidimo se ujutro. - Vrata su se uz škljocaj zatvorila za njom.
Leda je strgnula sa sebe haljinu i uvukla se u pidžamu sa svojim inicijalima. U
letu je poslala poruku Avery i javila joj da je ranije otišla s tuluma, pritom se
ispričavši zbog prijašnjeg ispada. Zatim je legla u krevet, a misli su joj se rojile.
Pitala se jesu li Avery i Atlas još na tulumu. Je li bila luda što je otišla? Hoće li
to svima biti sumnjivo? Ljuti li se Avery na nju? Zašto Avery nije mogla prihvatiti
da su neke stvari u Ledinu životu intimne? Povrh svega, kao da joj voda već nije
došla do grla, sad joj je još i mama počela pratiti svaki korak na mreži. Leda pojma
nije imala da se mama uopće zna služiti internetom.
 Pri pomisli na mrežu, odlučila je pogledati Atlasov profil, premda je unaprijed
znala što će pronaći. I, dakako, bio je nejasan kao i uvijek. Dok je većina tipova
koje je poznavala objavljivala na statusima cijeli svoj život, Atlasov se profil
sastojao od stare fotografije snimljene na vikendici njegova djeda i nekoliko
omiljenih citata. Izluđivala ju je ta tajnovitost.
Kad bi Leda barem uspjela probiti šifru njegova društvenog profila i vidjeti
poruke, mjesta koja je obišao i sve ostalo što ne dijeli sa svijetom! Kad bi mu
barem uspjela pročitati misli, možda bi sve mogla staviti iza sebe i napokon
nastaviti sa životom.
Ili bi ga možda mogla vratiti, pomislila je u najskrivenijem zakutku uma;
zakutku koji nije uspijevala utišati.
Leda se okrenula na trbuh, stegnuvši plahtu u nemoćnu bi jesu - kad joj je na um
pala zamisao koja je bila toliko jednostavna da je morala biti ili briljantna, ili glupa.
Atlasa nije lako pročitati, no možda postoji drugi način da se u njega pronikne.
 AVERY

Nekoliko sati nakon početka tuluma Avery se zatekla u ostavi za pića Cordove
kuhinje. Nije bila sigurna zašto je došla: možda zbog zlatolisnog burbona na
najvišoj polici ili zalihe ilegalnog retro pića. Zastala je, vrteći led u praznoj čaši.
Dvije prazne čaše, shvatila je; držala je jednu u svakoj ruci.
Atlas se vratio. Izraz njegova lica kad ju je ugledao - i ta riječ, poslije -
neprekidno su joj se motale po glavi. Toliko je dugo očajnički željela da se vrati
kući, a sada, kada je napokon tu, nije znala što to znači. Stoga je odlučila da će
najbolje biti ako se što prije napije. Očito je u tome uspjela.
Vrata su se odškrinula, a trak svjetlosti prerezao je tamu. - Avery?
Cord. Uzdahnula je, želeći ostati sama s mislima.
- Bok. Super tulum. - promrmljala je.
- Daj da nazdravimo tvom tipu. - rekao je i posegnuo uvis da dohvati burbon.
Otpio je dug, polagan gutljaj iz boce, dok su mu se oči caklile u polumraku.
- Kome? - oštro je upitala. Zar je Cord nekako doznao? Ako bi itko to uspio
otkriti, mrko je pomislila, onda je to on. Poznavao ju je odmalena. A i sam je bio
dovoljno sjeban da pogodi ludu, izopačenu istinu.
- Bilo kome tko te uspio ovako napaliti i zabrinuti, natjerati te da cugaš iz dvije
čaše. A to nije Zay Wagner. To je čak i meni jasno.
- A ti baš ponekad znaš biti šupak, moram ti to reći. - odvratila je Avery bez
razmišljanja.
On se grohotom nasmijao. - Znam. Ali radini tako dobre tulume da mi ljudi
gledaju kroz prste. Kao što i tebi opraštaju što si arogantna i hladna samo zato što si
najzgodnija cura na svijetu.
Avery se željela naljutiti na njega, ali iz nekog joj razloga to nije polazilo za
rukom.
- Sjećaš li se kad smo bili klinci? - odjednom je rekla. - Kad si me nagovorio da
se popnem u otvor za smeće pa sam zaglavila? Cijelo si vrijeme ostao uz mene i
čekao da me robozaštitari izvuku kako ne bih ostala sama.
Svjetla su u ostavi za piće zatreperila. Mora da su stajali posve mirno kad su se
senzori pokreta isključili. Cord je postao samo mračna sjena.
- Aha. - tiho je rekao. - Pa što?
 - Sada smo svi posve drukčiji, zar ne? - Odmahnuvši glavom, Avery se
progurala do vrata i izišla u hodnik.
Neko je vrijeme dokono lutala tulumom, pozdravljajući se sa svima koje nije
vidjela od početka ljeta, uporno pijući različita pića iz svoje dvije čaše. Nije mogla
prestati razmišljati o Atlasu - ni o Ledi. Gdje je Leda bila cijeloga ljeta a da o tome
ne želi razgovarati s Avery? Što god se događalo, Avery je zapekla savjest zbog
toga što je toliko ustrajala na toj temi i bjelodano uzrujala Ledu. Nije očekivala da
će otići s tuluma. Avery je znala da bi trebala otići do Coleovih i vidjeti kako je, no
nije mogla podnijeti pomisao da ode dok je Atlas još tu. Poslije tolikih mjeseci
razdvojenosti, željela je biti blizu njega.
Potisnuvši grižnju savjesti, poslala je poruku Ledi: Oprosti za ono prije. Vidimo
se sutra?
Naposljetku je pronašla Atlasa kako u knjižnici u prizemlju igra "bocu istine" pa
je zastala na dovratku i promatrala ga. Nagnuo se nad stol kako bi zavrtio bocu,
dok su mu trepavice bacale meku sjenu po jagodicama, Avery već godinama nije
igrala "bocu istine", sve otkako je imala četrnaest - na jednom od Cordovih tuluma,
upravo u ovoj prostoriji. Da je zatvorila oči, činilo bi joj se da se sve dogodilo
jučer, a ne prije tri godine.
Bila je sva na iglama zbog te igre. Bilo joj je to prvi put da pije alkohol i premda
to nikome nije rekla, prvi put da igra "bocu istine". Nikad se još nije bila poljubila!
Što ako to svi vide?
- Daj požuri, Fullerice! - zagunđao je na njezino oklijevanje Marc Rojas, dečko
iz višeg razreda. - Zavrti!
- Zavrti! Zavrti! - počeli su skandirati ostali. Ugrizavši se za usnu, Avery je
zavrtjela hologramski brojčanik koji je bio projiciran u središtu stola.
Strelica se mahnito zavrtjela prostorijom. Svi su se nagnuli da vide na kome će
se zaustaviti. Naposljetku je usporila i zastala pred Breccanom Doyleom. Avery je
prikupila hrabrost, sjedeći na rubu stolice.
Posljednjim trzajem, strelica je pokazala na Atlasa.
Igrača konzola smjesta je odaslala Cilindar privatnosti na mjesto gdje su sjedili,
lomeći svjetlost da ih sakrije od ostatka ekipe u sobi i odbijajući sve zvučne valove.
Pred svjetlucavim zidom fotona - koji se mreškao i prelamao poput površine vode
na jezeru - Avery je vidjela ostale, premda nitko nije mogao vidjeti nju. Vikali su i
mahali prema igraćoj konzoli, vjerojatno pokušavajući resetirati igru i natjerati je
da ponovno vrti. Nema ništa zabavno kad su brat i sestra u cilindru, ne?
-Jesi dobro? - tiho je upitao Atlas. U ruci je držao pola boce "atomske" koju joj
je pružio, ali ona je odmahnula glavom i odbila. Već je bila posve zbunjena, a
alkohol je na opasan način uzburkavao osjećaje prema Atlasu.
 - Nikada se još nisam ljubila. Bit ću grozna u tome. - lecnula se kad su joj riječi
nehotice izletjele. Zašto je, pobogu, to rekla?
Atlas je povukao iz "atomske" a potom oprezno odložio bocu. Bio je tolika faca
da se nije nasmijao. - Ne brini se. - naposljetku je rekao. - Siguran sam da ćeš se
sjajno ljubiti.
- Ali pojma nemam što treba raditi! - Izvan cilindra, Avery je vidjela kako Tracy
Ellison, koja je do ušiju bila zatreskana u Atlasa, bijesno maše rukama.
- Samo ti treba vježbe. - Atlas se nasmiješio i slegnuo ramenima. - Žao mi je što
sam ispao ja, a ne Breccan.
- Šališ se? Pa sto puta bih radije... - Avery je zastala. Nije si smjela dopustiti da
dovrši tu rečenicu.
Atlas ju je u čudu pogledao. Namrštio se na način koji nikako nije mogla
protumačiti.
- Aves, - rekao je, no riječ je zazvučala kao pitanje. Primaknuo joj se. Avery je
zadržala dah...
Cilindar nevidljivosti se rasplinuo, vrativši ih u stvarnost.
Avery nikada nije bila sigurna jesu li se uistinu zamalo poljubili ili je sve samo
izmaštala. Obuzeta tom uspomenom, promatrala je Atlasa koji je podigao pogled
kao da je osjetio kako ga gleda. No ako je i on mislio na tu noć, ničime to nije
pokazivao. Samo ju je na trenutak odmjerio, a zatim donio odluku. - Propuštam
ovu rundu. - rekao je odgurnuvši se od stola i prišavši joj.
- Hej. - Nježno joj je uzeo pića iz ruku i odložio ih na stol. Avery je i zaboravila
da ih ima. Malčice je zateturala.
- Hoćeš da te odvezem kući? - Atlas je pružio ruku da je zadrži. Baš kao uvijek,
Atlas je smjesta znao što bi željela a da mu ništa nije morala reći. Osim, dakako,
tajne koju nikada ne smije doznati.
- Da. - odvratila je Avery, mrvicu prebrzo.
Kimnuo je. - Onda idemo.
Izišli su pred Cordov prag i sjeli u lebdjelicu koju je dozvao Atlas. Avery se
naslonila i zatvorila oči, puštajući da je preplavi poznato zujanje magnetskog
pogona. Osluhnula je Atlasovo disanje. Uistinu je tu, ponavljala je sama sebi. Ovo
nije samo san.
Kad su stigli do stana na tisućitom katu, Avery se srušila u krevet, još u haljini.
Pomalo joj se vrtjelo.
- Dobro si? - upitao je Atlas smjestivši se na rub njezina ogromnog bež
prekrivača.
 - Aha. - promrmljala je. Ovako sama s Atlasom, u polutami, osjećala se bolje
nego ijednom u proteklih nekoliko mjeseci. Primaknuo joj se. Zatvorila je oči. Dok
je sjedio na njezinu krevetu, gotovo se mogla pretvarati da je samo neki dečko
kojeg je upoznala i pozvala k sebi. Ne netko koga su njezini roditelji posvojili kad
joj je bilo pet zato što je bila osamljena, a oni za nju nisu imali vremena.
- Sjećaš li se kada si prvi put došao? - upitala ga je. Sjedila je na podu igraonice
i četkala lutki kosu, a kada su se vrata otvorila, na njima je stajala njezina mama,
držeći za ruku dječaka čije su oči bile pune nade, premda se doimao pomalo
izgubljen. -Ovo je Atlas. - rekla je njezina mama, a dječak joj se nesigurno
nasmiješio. Od tog trenutka Avery ga je obožavala.
- Pa naravno da se sjećam. - podsmješljivo je odvratio Atlas.
- Zapovjedila si da smjesta odem s tobom u park i vučem te na letećem
skejtbordu kako bi se mogla pretvarati da je gusarski brod.
- Nije istina! - Avery se pridigla na jastuk kako bi ga mrko pogledala glumeći
ljutnju.
- Nema veze. Nije mi bilo teško. - blago je rekao.
Avery je ponovno legla. Kako je neobično da je u njezinu životu postojalo
vrijeme prije Atlasa! Sada joj se to činilo posve nemoguće.
- Aves? - začula je Atlasa kako govori. - Da postoji nešto što bih trebao znati,
rekla bi mi, ne?
Otvorila je oči i zagledala mu se u lice, tako čisto i otvoreno. Nije valjda
pretpostavio istinu - zar ne? Nije moguće. Nije znao kako je to kad želiš nešto što
nikada ne možeš imati; kako je nemoguće prestati to željeti, jednom kad se
prepustiš osjećajima.
- Drago mi je što si se vratio. Nedostajao si mi. - rekla mu je.
- I ti meni.
Medu njima je zavladala tišina. Avery se borila da ostane budna, da upija
Atlasovu blizinu, no san ju je odvlačio sve dublje. Nakon nekoliko trenutaka ustao
je i zaputio se prema hodniku.
- Volim te. - rekao je i tiho za sobom zatvorio vrata.
I ja tebe volim, šapnulo je njezino srce, ovivši se oko te rečenice poput molitve.
 ERIS

Eris je Cordu porukom javila da odlazi ne čekajući njegov odgovor. Stan mu se

praznio kako je tulum lagano počeo odumirati, a ljudi se teturajući razišli sami ili u
paru. Kamo god pogledala, Eris je vidjela ostatke te legendarne noći, razbacane
čaše, izgubljene dijelove kostima i potrošene haluciplamove.
Nije se kanila toliko zadržati. Skakala je od grupe do grupe, pa je posve izgubila
pojam o vremenu. Nije bila sigurna gdje je Cord i odjednom se osjećala suviše
iscrpljenom da bi ga pošla tražiti. Željela je samo topao tuš i svoje čiste plahte.
Eris je krenula prema vratima, dokono prelistavajući poruke, kad se odjednom
prenula vidjevši da ima nekoliko propuštenih poziva od kuće. Svi su upućeni još
prije nekoliko sati - tada je još plesala; sjećala se kako je zabacivala glavu
ignorirajući pozive - ali nije shvatila da je zovu roditelji. Pitala se što se to događa.
Stigavši do svog stana na 985. katu, Eris je otvorila vrata najtiše što može, držeći
crne štikle u jednoj, a torbicu u drugoj ruci. Čim je zakoračila u kuću, znala je da
nešto nije u redu.
Svjetla su bila podešena na najjače, a iz dnevnog je boravka dopiralo užasno,
prigušeno stenjanje. O, bože! Bila je to njezina majka, koja je jecala.
Eris je ispustila cipele tako da su glasno tresnule o pod.
- Eris? - Caroline je podigla glavu, ležeći sklupčana na kauču. Još je nosila
večernju haljinu i izgledala poput prelijepog, skrletnog upitnika na bijelim
jastucima.
Eris je pritrčala i stegnula majku u zagrljaj, privukavši je bliže sebi. Odjednom
se prisjetila vremena kad je bila mala, a roditelji bi se kasno vratili sa zabave. Eris
bi začula kuckanje maminih potpetica u hodniku - zvuk koji joj je oduvijek bio
nekako utješan - a koliko god bilo kasno, Caroline bi svaki put ušla u njezinu sobu
i, češljajući joj kosu, pričala o svim predivnim, čarobnim, odraslim stvarima koje je
te noći doživjela. Koliko li je samo puta Eris usnula slušajući majčin glas?
- Sve je u redu. - tiho je rekla Eris, premda bjelodano nije bilo tako. Očima je
uznemireno prešla po stanu. Gdje je tata?
- Ne, nije u redu. - Caroline je duboko uzdahnula i odmaknula se kako bi
pogledala Eris u oči. Suze su joj maškarom na licu ocrtale dvije rijeke. - Tako mi je
žao.
- Što se dogodilo? - Eris se odmaknula i sjela, ispravivši leđa odrješitije nego što
je željela. - Gdje je tata?
 - On je... otišao. - Caroline je oborila pogled proučavajući ruke kojima je u krilu
gužvala nabore svoje veličanstvene skrletne haljine.
- Kako to misliš, otišao je?
- Sjećaš se onog testiranja DNK-a koje smo danas obavili?
Eris je nestrpljivo kimnula. Naravno da se sjećala. Napravila je beskonačno
mnogo testova, dala je da joj uzmu bris iz usta, piškila je u čašu i potpisala pravim
nalivperom toliko staromodnih, papirnatih obrazaca da su joj se prsti ukočili od
neprirodnih pokreta.
Erisina mama je bez riječi dodirnula stolić koji se, kao i svaka druga površina u
stanu, mogla pretvoriti u dodirni zaslon. S nekoliko brzih pokreta, prizvala je
privitak iz elektronske pošte. Eris se nagnula nad stol da vidi što piše.
Njezin je DNK bio prikazan u svoj svojoj slavi, s nitima obojenim u
nerealističnu ružičastu boju, no Eris ju je brzo preskočila i usredotočila se na hrpu
medicinskih izraza i grafikona ispod nje. Znala je da su njezin DNK usporedili s
tatinim, koji se već otprije nalazio u dosjeu, ali nikako nije uspijevala razabrati o
čemu je riječ. Kakve to veze ima s njom?
Krajičkom oka uhvatila je osamljenu rečenicu na dnu - postotak poklapanja
uzorka DNK: 0.00 % - i morala se uhvatiti za stolić kako ne bi posrnula. Od ružne,
bolne spoznaje stegnulo joj se grlo.
- Ne mogu vjerovati. - Uspravila se podigavši glas. - Laboratorij je pomiješao
uzorke. Moramo im javiti i natjerati ih da ponove test.
- Dvaput su ga napravili. Nije pogreška. - Činilo se da mama govori iz velike
udaljenosti, kao da se Eris nalazi pod vodom ili zakopana pod brdom pijeska.
- Ne. - ponovila je Eris, obnevidjela od šoka.
- Istina je, Eris.
Od neporecivosti u maminu glasu Eris su prošli žmarci. Postalo joj je jasno i
zašto se njezin DNK ne podudara s tatinim. Zato što Eris nije njegova kći.
Njezina je mama prevarila tatu i tu tajnu uspjela sačuvati proteklih osamnaest
godina,
Eris je zatvorila oči. Nije moguće da se ovo događa. Nemoguće. Bude li žmirila,
sve će nestati poput ružnog sna.
Mama je pružila ruku, a Eris je skočila kao oparena, prevrnuvši stolić. Nijedna
ga od njih nije niti pogledala. Samo su zurile jedna u drugu, majka i kći, toliko
bolno slične. No za Eris u ovom su trenutku bile potpune strankinje.
- Zašto? - upitala je, zato što je to bila jedina riječ koju joj je mozak uspio
proizvesti. - Zašto si mi sve ove godine lagala?
 - O, Eris, nisam htjela - nije se radilo o tebi...
- Ti to ozbiljno? Naravno da se radilo o meni!
Caroline se lecnula. - Nisam to htjela reći. Samo... što god da se dogodilo
između Everetta i mene - nisi ti kriva.
- Znam, zato što si kriva ti!
Zašutjele su. Tišina je bubnjala u Erisinim ušima.
- Kamo je tata otišao? Kad se vraća? - naposljetku je upitala.
- Nisam sigurna. - Njezina je mama uzdahnula. - Žao mi je, Eris.
- Prestani to ponavljati! - Eris je već počela vrištati. Nije si mogla pomoći; više
nije željela slušati majčine isprike. Isprike ne vrijede ni pišljiva boba kad ti je osoba
kojoj si najviše na svijetu vjerovala cijeloga života lagala.
Mama je samo ukipljeno stajala. - Znam da ti je ovo strašno teško palo i znam
da imaš tisuću pitanja. Odgovorit ću ti na sve što-
- Jebi se ti i tvoji jebeni odgovori. - prekinula ju je Eris, naglašavajući svaku
riječ.
Majka je povrijeđeno ustuknula u šoku, no Eris se nije obazirala. U glavi je
prolazila sve uspomene na mamu: kako ju je Caroline dolazila buditi prije škole,
samo da bi joj se uvukla u krevet i zaspala, tako da ih je Erisin tata morao obje
buditi, smijući se kako su njegove cure prave Trnoružice. Sjećala se Božića kad su
pekle kolače i ostavljale ih Djedu Božićnjaku pod bor, te kako ih je tata odlazio
jesti usred noći. Pekle su ih još dugo nakon što je Eris shvatila da Djed Božićnjak
ne postoji. Sjećala se svake godine kad bi, dan uoči rođendana, Erisina mama
izmislila neku ispričnicu i izvukla Eris iz škole da zajedno odaberu darove, a zatim
bi otišle u Bergdorf na čaj. "Mama ti je tako super!", govorile su druge djevojke jer
njima mame nikada nisu dopuštale da markiraju iz čiste zabave, a Eris bi se smijala
i govorila: "Aha, najbolja je na svijetu."
Sad joj se sve to činilo kao laž. Svaki pokret, svako "volim te", sve je bilo
okaljano ogromnom, ružnom laži koja joj se protezala kroz cijeli život, Eris je
zbunjeno trepnula promatrajući majčino lice.
- Znala si to cijelog mog života. - ogorčeno je rekla.
- Ne. Nisam bila sigurna. - Majčine su se oči napunile suzama, no nije im
dopustila da poteku. - Oduvijek sam mislila - nadala se - da si Everettova. No
nikada nisam bila sigurna, sve do danas.
- Zašto si me onda, dovraga, pustila da testiram DNK?
- Misliš da bih te pustila da sam znala kako će te testirati? -viknula je mama.
 Eris nije znala što bi rekla. Nije razumjela kako joj je to rođena mama mogla
učiniti, kako je to mogla učiniti tati, cijeloj obitelji.
- Molim te, Eris. Željela bih sve ispraviti. - počela je Caroline, ali Eris je
odmahnula glavom.
- Ne obraćaj mi se. - polako je rekla i okrenula joj leđa.
Nekako se uspjela odvući do svog okruglog kreveta, smještenog uza zid njezine
goleme okrugle sobe. Strah i nevjerica opasno su se kovitlale u njezinim grudima.
Nije mogla doći do daha. Odjednom je zgrabila ovratnik košulje, još vlažan od
majčinih suza, i divljački je povukla preko glave, a zatim očajnički duboko
udahnula kroz jecaj. Bila je sigurna da se jedan šav rasparao.
- Mogu li nekako pomoći? - upitale su njezine leće, otkrivši da se sprema
zaplakati.
- Umukni! - promrmljala je, na što su se poslušno ugasile.
Everett Radson nije bio njezin otac. Ta joj se istina odbijala mozgom poput
zalutala metka. Jadan tata - pitala se što je rekao vidjevši laboratorijske nalaze.
Gdje je sada? U hotelu, u bolnici? Željela je razgovarati s njim, no istodobno se
nije bila spremna s njim suočiti. Znala je da, kada se vide - kada se uistinu nađu oči
u oči s istinom - više ništa neće biti isto, da će se sve zauvijek promijeniti.
Eris je zatvorila oči, no i dalje joj se vrtjelo u glavi. A nije čak ni bila pijana. To
mora da je osjećaj, gorko je pomislila, gubljenja tla pod nogama.
Pridigla se i pogledala sobu s nekim neobičnim osjećajem odvojenosti. Kamo
god bi pogledala, vidjela je nešto skupo -kristalnu vazu s ružama koje ne venu,
ormar prepun savršenih, šarenih haljina, unikatnu psihu pretrpana sjajnim
visokotehnološkim spravicama. Cijeli njezin život, sve što ju je određivalo kao Eris
Dodd-Radson.
Naslonila se na jastuke i glasno opsovala kad ju je nešto oštro ubolo u uho.
Mamine naušnice. Posve je zaboravila na njih.
Eris je skinula desnu naušnicu i položila je na dlan. Bila je prelijepa: stakleni
oblutak u kojem su se prelijevale boje, poput nadolazeće oluje. Predivan, rijedak,
skup dar koji je tata kupio mami. Odjednom joj se ta naušnica i sve što ona
predstavlja učinilo nepodnošljivo lažnim.
Zamahnula je i svom snagom zavitlala naušnicu u zid. Eksplodirala je u milijun
komadića koji su se rasuli podom poput krhotina svjetlucavih suza.
 RYLIN

Kada su i posljednji gosti oteturali s Cordova tuluma u lebdjelice koje su ih čekale,

Rylin je odahnula. Noć se činila beskrajno dugom - čišćenje nereda koji su za
sobom ostavili pijani klinci, pretvaranje da ne primjećuje kako je neki od njih
gledaju. Bila je iscrpljena, a u glavi joj je još bubnjalo od prebrzo skinutog
komunoflastera. No, bogu hvala, bila je napokon gotova.
Protegnuvši ruke iznad glave, došetala je do prozora u Cordovom dnevnom
boravku i čeznutljivo se zagledala prema udaljenoj crti obzora. Panoramski zasloni
u njezinom stanu bili su tako stari da više nisu sličili prozorima, nego su izgledali
poput kičastih crteža lažnih krajobraza, sa suviše jarkim suncem i kričavozelenim
stablima. I na postaji jednotračne željeznice na kojoj je radila postojao je prozor -
Rylinina tezga s brzom hranom nalazila se na postaji Crayne Boulevard, između
Manhattana i Jerseyja - no čak je i ona bila preblizu da bi se vidjelo išta doli
Tornja, koji se šćućurio poput divovske čelične krastače, zakrilivši cijelo nebo.
Nagonski je pritisnula lice uza staklo. Blažena hladnoća osvježila joj je bolno čelo.
Rylin se napokon uspjela odlijepiti od prozora i zaputila se uza stube kako bi se
javila Cordu i što prije nestala odavde.
Dok je hodala, za njom su se gasila svjetla dok su se ona pred njom palila,
obasjavajući hodnik s nizom antiknih slika. Prošla je pokraj divovske kupaonice,
nakrcane mekim ručnicima i dodirnim zaslonima na svakoj površini. Kvragu, mora
da je i sam pod dodirni zaslon: Rylin se mogla okladiti da očitava tjelesnu težinu i
da se na zapovijed može uključiti podno grijanje. Sve je ovdje bilo najbolje od
najboljeg, sve je bilo novo i najskuplje - kamo god bi pogledala, vidjelo se
bogatstvo. Ubrzala je korak.
Kad je stigla do holokina, Rylin je zastala. Na zidu nije bila projicirana neka
akcijska fantazija ni glupa komedija, što bi očekivala. Bile su to stare obiteljske
snimke.
- Ne! Da se nisi usudio! - viknula je Cordova mama na životnoj 3D-snimci.
Četverogodišnji se Cord nasmijao, držeći u rukama crijevo za polijevanje.
Gdje li je to snimljeno, pitala se Rylin. Negdje na ljetovanju?
- Ups! - izjavio je bez imalo oklijevanja uperivši crijevo ravno u mamu. Ona se
nasmijala, podigavši preplanule ruke, dok joj se voda kao sireni slijevala s tamne
kose. Rylin je zaboravila koliko je bila lijepa.
Cord se željno nagnuo naprijed, sjedeći gotovo na rubu kožnatog naslonjača.
Smiješio se gledajući kako ga tata lovi po dvorištu.
 Rylin je ustuknula. Samo da-
Pod joj je zaškripao pod nogama, a Cord naglo podignuo glavu. Video se
smjesta prekinuo.
- Ovaj... oprosti. - počela je zamuckivati. - Samo sam ti željela javiti da sam
gotova. Spremam se kući.
Cord je polako odmjerio njezinu odjeću, uske traperice, majicu s dekolteom i
svu silu neonskih narukvica oko zapešća.
- Nisam stigla otići kući i presvući se. - dodala je, premda nije bila sigurna zašto
mu se uopće ispričava. - Nisi mi dao baš previše vremena.
Cord je samo bez riječi zurio u nju. Rylin se trgnula, shvativši da je uopće ne
prepoznaje. No, ako ćemo iskreno, kako i bi? Godinama se nisu vidjeli, još od onog
Božića kad su ih njegovi roditelji pozvali na kolače i otvaranje darova. Rylin se
sjećala kako su se ona i Chrissa čarobno osjećale igrajući se na snijegu unutar
kućnog staklenika, kao da su u pravoj, divovskoj replici snježne kugle koju je
mama svake godine vadila uoči Božića, Cord je cijelo to vrijeme proveo igrajući
neku holoigru, nesvjestan svijeta oko sebe.
- Rylin Myers. - naposljetku je rekao Cord, kao da je uopće nije plaćao da radi,
nego je slučajno zalutala na njegov tulum.
- Pa kako si, dovraga? - Dao joj je znak da sjedne u naslonjač pokraj njega, a
ona je na vlastito iznenađenje sjela, podigavši noge da ih prekriži.
- Pored toga što su me tvoji pajdaši stalno pipkali, dobro sam. - odvratila je bez
razmišljanja. - Oprosti, - brzo je nadodala. - Noć je bila duga. - Pitala se gdje su
Hiral i ostatak društva te jesu li uopće primijetili da je nema.
- Čuj, većina tih ljudi mi nisu prijatelji. - mirno je odvratio Cord. Promeškoljio
se, a Rylin je primijetila kako su mu mišićava ramena napela raskopčanu košulju.
Odjednom je osjetila da je njegova bezbrižnost samo varka, da je zapravo napeto
promatra.
Na trenutak su oboje ostali zagledani u mračan ekran. Baš smiješno, pomislila je
Rylin. Da joj je netko prije rekao kako će večer završiti ovdje, družeći se s Cordom
Andertonom, nasmijala bi mu se u lice.
- Što je to? - upitao je Cord, a Rylin je shvatila da se ponovno poigrava
ogrlicom. Spustila je ruke u krilo.
- Bila je mamina. - kratko je odvratila nadajući se da će završiti s tom temom.
Jedne je godine tu ogrlicu darovala mami za rođendan, nakon čega je mama nikada
nije skinula. Rylin je još pamtila bol kad joj je bolnica uručila ogrlicu, umotanu u
plastičnu vrećicu s veselom, narančastom naljepnicom. Tek joj je tog trenutka
majčina smrt postala stvarna.
 - Zašto baš Eiffelov toranj? - počeo je zapitkivati Cord, vidno zainteresiran.
Što te briga, najradije bi se otresla Rylin, no ugrizla se za jezik. -Bila je to naša
osobna šala. - jednostavno je odvratila. -Uvijek bismo govorile da ćemo, kad se
obogatimo, otputovati u Pariz i ručati u otmjenom pariškom restoranu. - Nije se
trudila objašnjavati mu kako su ona i Chrissa znale pretvarati kuhinju u snobovski
francuski cafe. Načinile bi si papirnate beretke i nacrtale si brkove maminom
olovkom za oči, a zatim s užasnim francuskim naglaskom servirale "specijalitet
kuhinje" - odnosno paketić smrznute hrane koji je tog tjedna bio na sniženju. To bi
mami nakon posla uvijek izmamilo osmijeh na lice.
-Jesi li ga ikada uspjela posjetiti? - upitao je Cord.
Pitanje je bilo toliko glupo da se Rylin zamalo nasmijala. - Jedva da sam
promolila nos iz Tornja.
Soba se odjednom ispunila cikom i zvukom špricanja vode, a zaslon je bljesnuo
nastavivši holofilm. Cord ga je smjesta isključio. Roditelji su mu poginuli prije tko
zna koliko godina, u padu zrakoplova.
- Blago tebi što imaš filmove. - rekla je presjekavši tišinu. Shvaćala je zašto ih
toliko ljubomorno čuva. I sama bi tako postupila da su ih ona i Chrissa imale. -
Voljela bih da imam više snimki svoje mame.
- Žao mi je.
- U redu je. - Slegnula je ramenima, premda, dakako, ništa nije bilo u redu. Više
nikada neće biti.
Napetost je iznenada prekinula glasna tutnjava. Rylin je trebalo nekoliko
trenutaka da shvati kako to kruljenje dopire iz njezina trbuha. Cord ju je radoznalo
pogledao:
- Gladna? - upitao je, premda je odgovor bio više nego očit.
- Mogli bismo potražiti što je ostalo za klopu, ako hoćeš.
- Hoću. - odvratila je Rylin, ushićenije nego što je željela. Od ručka ništa nije
okusila.
- Idući put slobodno se posluži. - rekao je Cord dok su se iz holokina spuštali
širokim, staklenim stubištem. - Premda pretpostavljam da sam ti to trebao prije
reći. - Rylin se zapitala po čemu zaključuje da će uopće biti idućeg puta.
Kad su stigli u kuhinju, hladnjak je veselim glasom izvijestio Corda da je danas
unio četiri tisuće kalorija, od čega je četrdeset posto bio alkohol, te da prema svom
"Programu za mišićnu masu 2118" više ništa ne smije pojesti. U izlaznoj se polici
hladnjaka materijalizirala čaša vode.
- Program za mišiće. Trebala bih i ja na tu dijetu. - podsmješljivo je rekla Rylin.
 - Pokušavam čuvati zdravlje. - Cord se okrenuo natrag prema stroju. - Molim
iznimku za gosta. - promrmljao je, zatim se zagledao u Rylin, crven od stida. -
Ovaj, možeš li samo položiti ruku na hladnjak da mu dokažeš kako si stvarno tu?
Rylin je dlanom dotaknula hladnjak, koji se poslušno otvorio. Cord je počeo
nasumično vaditi posude, čokoladne prutiće s bundevinim sjemenkama, stoslojne
lazanje i svježe plodove australske ljubičaste jabuke. Rylin mu je zgrabila kutiju
pizza-korneta i smjesta jedan zagrizla. Bio je pržen, pun rastopljenog sira i savršen,
a hladan je bio čak i bolji. Kad joj je Cord pružio ubrus, shvatila je da se sva
umrljala umakom, ali to joj nekako uopće nije bilo važno.
Naslonivši se leđima o kuhinjski šank, Rylin je ugledala nešto iznad njegova
ramena i oduševljeno vrisnula:
- Bože mili! Jesu li to Gumi-Glavonje? Stvarno se miču kad im odgrizeš glavu,
kao u reklami?
- Nikada nisi probala Gumi-Glavonju?
- Nisam. - Vrećica Gumi-Glavonja koštala je više negoli bi ona i Chrissa
potrošile na hranu u tjedan dana. Bili su prve jestive elektroničke igračke, s
mikroskopskim radioodašiljačima u svakom slatkišu.
- Evo. - Cord joj je dobacio vrećicu. - Probaj jedan.
Rylin je izvukla kričavozeleni gumeni bombon i cijelog ga ubacila u usta.
Radoznalo je žvakala, a zatim se namrštila vidjevši da se ništa ne događa.
- Ne jede se to tako. - Cord se trudio zadržati ozbiljno lice.
- Moraš odgristi glavu ili noge. Ne možeš ga cijelog odmah sažvakati.
Zgrabila je još jedan gumenjak i odgrizla donju polovicu. Čip u preostalom
gornjem dijelu slatkiša smjesta je ispustio prodoran krik.
- Sranje! - vrisnula je Rylin i ispustila glavu. Nastavila joj se trzati pod nogama,
tako da je uplašeno ustuknula.
Cord se nasmijao, podigao ostatak gumenog bombona i bacio ga u smeće, koje
ga je smjesta usisalo u centar za razvrstavanje otpada. - Evo, pokušaj ponovno. -
rekao je pružajući joj vrećicu. - Ako odgrižeš glavu, ne vrište, samo hodaju
naokolo.
- Ne bih više, hvala. - Rylin je zataknula pramen iza uha i pogledala Corda.
Način na koji ju je gledao natjerao ju je da utihne.
Uto joj se približio i spustio usne na njezine.
Rylin je isprva bila suviše zatečena da bi reagirala. Cord ju je polako ljubio,
gotovo nježno, pritisnuvši je o kuhinjski šank. Brid joj se oštro urezao u kuk,
vrativši je natrag u stvarnost. Položila mu je obje ruke na prsa i snažno ga
odgurnula.
Prekrižila je ruke, a Cord je zateturao unatrag, sav zadihan, dok su mu se oči
podsmješljivo caklile. Kutovi usana podigli su mu se u osmijeh.
Nešto u njegovu izgledu natjeralo je Rylin da počne drhtati od bijesa. Bila je
ljuta na Corda što se podsmjehuje u ovoj situaciji, ljuta na sebe što je uopće
dopustila da do ovoga dođe - i, u dubini duše, ljuta što je na jedan divlji trenutak u
svemu uživala.
Bez razmišljanja, zamahnula je rukom i ošamarila ga. Zvuk je odjeknuo poput
pucnja bičem.
- Oprosti. - rekao je Cord, nakon što se sve bolno smirilo.
- Očito sam krivo procijenio situaciju.
Rylin je promatrala kako se crveni trag njezine ruke širi njegovim licem. Otišla
je predaleko. Večeras joj neće platiti, a sav će težak posao otići u vjetar. - Morala
bih... ovaj, najbolje da krenem.
Već je napola izišla kroz ulazna vrata kad je iza sebe začula korake.
- Hej, Myersova! - dozvao ju je Cord s leđa. - Lovi!
Okrenula se i u zraku uhvatila vrećicu Gumi-Glavonja.
- Hvala. - zbunjeno je rekla, ali vrata su se pred njim već zatvorila.
Rylin se naslonila na vrata Cordova stana i zatvorila oči, pokušavajući sakupiti
rasute i isprepletene niti vlastitih misli. Usne kao da su joj bile nagnječene, gotovo
oprljene. Još je osjećala njegov stisak oko struka.
Ljutito otpuhnuvši, žurno se spustila trima stubama od opeke pred njegovim
ulazom i zabrzala karbonskim nogostupom.
Puna četiri kilometra do kuće Rylin je skidala glave Gumi-Glavonjama puštajući
da njihovi krici ispunjaju unutrašnjost prazne kabine javnoga dizala.
 WATT

- Watte! - kad je sutradan ušao u kuću, prema njemu je hodnikom poletjela sitna
prilika u ružičastom.
- Bok, Zahra! - Watt se nasmijao podigavši svoju petogodišnju sestru u naručje.
U njezinim se tamnim kovrčama zapetljalo nešto ljepljivo, a na glavu je nabila
plastičnu tijaru. Watt je primijetio da joj hlače od pidžame, koje su joj se nekoć
vukle po podu, sada jedva dosežu do listova. Mora se sjetiti da joj od iduće plaće
kupi nove. Zahra se zahihotala, zatim se nestrpljivo izmigoljila iz njegova zagrljaja
i otrčala natrag u dnevnu sobu, gdje je njezin brat blizanac, Amir, gradio nešto od
blokova pjenaste plastike.
- Watzahne, ti si? - Wattova je mama viknula iz kuhinje.
- Aha. Što je, mama? - To što se poslužila njegovim pravim imenom nije bio
dobar znak.
Bilo bi dobro da se prvo presvučeš, predložila mu je Nadia, ali Watt je već bio
na vratima. Shirin je bila nagnuta nad štednjakom i nalijevala vodu u posudu s
instant-tjesteninom. Watt je pamtio doba prije rođenja blizanaca, kad je znala sama
samcata spravljati komplicirana perzijska jela: raskošne gulaše od janjetine sa
zlaćanim pogačama i rižu začinjenu umakom. Zatim je nenadano zatrudnjela i
posve prestala kuhati, tvrdeći da je miris začina tjera na povraćanje. No perzijske se
gozbe ni poslije rođenja blizanaca nisu vratile. Za njih jednostavno više nije bilo
vremena.
Shirin je odvrnula plamenik na najjače i okrenula se prema Wattu.
- Nemoj mi reći da si cijeli dan proveo kod Derricka. - rekla je mjerkajući
njegovu zgužvanu odjeću od sinoć. Watt se zacrvenio. Nadia je šutjela, ali gotovo
je čuo kako pobjedonosno misli: Rekla sam ti.
- Aha, sinoć sam prespavao kod Derricka - odvratio je mami, ali ona je samo
blijedo zurila u njega. - Danas je bio zadnji dan ljeta, pa smo pokušali završiti
igricu... - nastavio je.
To je, zapravo, bila istina. Jedva da se iole zadržao kod cure s martinijem -
Nadia je imala pravo, jednostavno nisu imali o čemu razgovarati, pa se osjećao
glupo što je uopće otišao s njom. Brzo se izvukao i zaputio k Derricku. Prespavao
je kod njega, a ujutro su smazali divovske sendviče iz obližnje pekarnice i gledali
nogomet na malom televizoru u Derrickovoj dnevnoj sobi. Ne bi se moglo reći da
je Watt baš izbjegavao biti kod kuće. No Derrick nije imao mlađu sestru i brata koji
neprekidno traže pozornost. Njegovi su ga roditelji uglavnom puštali da radi što
želi dok god ima dobre ocjene.
- Danas bi mi baš bila dobro došla tvoja pomoć. - rekla je Shirin više potišteno
negoli bijesno. - Blizanci su imali sistematski pregled. Morala sam moliti Tashu da
me zamijeni kako bih ih mogla odvesti, jer te nikako nisam mogla dobiti. Morat ću
cijeli tjedan raditi dvostruke smjene da to nadoknadim.
Watt se osjećao kao zadnji gad. - Mogla si me nazvati. - glupo je rekao, siguran
da je sinoć ignorirao njezine pozive.
-Bio si prezauzet igranjem igrica. - otresla se njegova mama, a zatim uzdahnula.
- No, dobro. Samo pozovi brata i sestru. Postavila je zdjele i žlice na stol, a Watt je
ponovno otvorio vrata, izazvavši novi Zahrin uzbuđeni vrisak. Trenutak poslije u
kuhinju je ušao i Wattov tata, noseći po jednog blizanca na svakome boku. Obično
je morao dokasna raditi - to što je uspio doći na večeru bila je gotovo svečana
prigoda.
- Večera je na stolu, Rashide. - Wattova mu je mama zaželjela dobrodošlicu
umornim poljupcem u obraz.
Svi su se nagurali oko malog stola. Watt je ugurao instant-rezance i povrće iz
konzerve u usta ne obraćajući pozornost na okus, kojeg ionako gotovo i nije bilo.
Bio je ljut na mamu što mu nameće osjećaj krivnje. Pa što ako se ponekad rješava
stresa u noćnom klubu? Ili ako zadnji dan ljeta provede s prijateljem?
Čim je Zahra zijevnula i protegnula se stisnuvši šačice iznad glave, Watt je
ustao kao oparen. - Vlak za krevet tek što nije krenuo s perona! Ukrcavanje! -
najavio je dubokim glasom.
- Ćihu-hu! - Zahra i Amir oponašali su parnu lokomotivu i krenuli za Wattom.
Pravi je vlak, dakako, bio nečujan, ali blizanci su pogledali bezbrojne crtiće s
vlakovima i obožavali su taj zvuk. Wattov se tata nasmiješio, prateći ih pogledom.
Shirin je šutke napućila usta.
Watt je poveo blizance zamišljenom, zavojitom prugom do kraja hodnika. Soba
im je bila sićušna, ali ipak veća od njegove. Zapravo je to bila njegova soba prije
negoli su se blizanci rodili, pa se morao preseliti u nišu kućnog ureda. Prigušeno
svjetlo jedva je osvjetljavalo krevete na kat ugrađene u zid. Watt je neprekidno
pokušavao u njihovu sobu dovesti još struje, ali nikada nije bilo dovoljno. S
grižnjom savjesti pretpostavljao je da svu struju guta onaj silni hardver koji je
instalirao u svojoj sobi.
Pomogao je blizancima da laserom očiste zube i ušuškao ih u krevet. Ovdje,
naravno, nisu imali sobno računalo, ali Nadia ih je nadzirala najbolje što može,
prema disanju i pokretima očnih jabučica. Kad je potvrdila da su zaspali, Watt je
tiho zatvorio vrata i povukao se hodnikom do svoje sobe.
 Zahvalno se skljokao u ergonomsku uredsku stolicu - koju je maznuo iz ureda
neke tvrtke nakon što se zatvorila - i kliknuo na zaslon visoke rezolucije iznad
stola, koji je zauzimao najveći dio prostorije. Krevet je odgurao daleko u kut,
odjeću nagurao na lebdeće police uza strop. Nadiji zaslon nije bio potreban jer je
sve mogla projicirati izravno u njegove leće. No Watt je još uživao ovako surfati
mrežom kad god bi uhvatio vremena. Čak je i njemu ponekad bilo čudno zamijeniti
cijelo vidno polje digitalnim prikazom.
Prelistao je poruke svih cura koje je sinoć upoznao u Pulsu, zatim zatvorio poštu
a da nijednoj nije odgovorio. Umjesto toga, prijavio se na H@kersku kuću, njegovu
najdražu ilegalnu stranicu za poslove s "bazama podataka".
Wattovoj je obitelji neprekidno nedostajalo novca. Roditelji su mu se iz Isfahana
preselili u New York godinu dana prije nego što se rodio, kad je Toranj bio nov i
cijeli je svijet njime bio zaluđen. Prije negoli su Dubai, Hong Kong i Sao Paulo
dobili svoje meganebodere od tisuću katova. Watt je znao da su njegovi roditelji
zbog njega emigrirali, nadajući se da će mu tako pružiti priliku za bolju budućnost.
No nije sve ispalo onako kako su se nadali. U Iranu je Wattov tata pohađao
vrhunsku strojarsku školu, a majka mu je studirala medicinu. No sada je Rashid
radio kao serviser industrijskih rashladnih i kanalizacijskih uređaja. Shirin je bila
prisiljena raditi kao patronažna sestra u staračkom domu kako bi mogli zadržati
stan. Nikada se nisu požalili, ali Watt je znao da im nije lako od jutra do mraka
sastavljati strojeve i baktati se s mrzovoljnim starcima, a zatim se spuštati na niže
katove i brinuti se o obitelji. A koliko god teško radili, uvijek su jedva spajali kraj s
krajem. Pogotovo sada, kada su blizanci poodrasli.
Zato je Watt počeo štedjeti za fakultet. Bolje rečeno, za MIT. Njihov studij
mikrosistemskog inženjerstva bio je najbolji na svijetu - i Wattova najbolja prilika
da jednoga dana radi na nekom od nekoliko preostalih legalnih kvantova u
vlasništvu NASA-e ili UN-a. Nije se kanio prijaviti ni na jedno drugo sveučilište.
Njegovi su roditelji bili zabrinuti da je ta njegova ustrajnost plod prevelike
samouvjerenosti i tvrdoglavosti, ali Watt nije mario. Znao je da će upasti. Pravo je
pitanje bilo kako će to platiti. Prijavljivao se za školarine i povremeno dobivao
neka manja sredstva, no nisu bila ni blizu iznosa potrebnog za financiranje
četverogodišnjeg studija na skupom, privatnom sveučilištu.
Stoga je Watt počeo zarađivati na druge načine: otisnuvši se u mračne zakutke
mreže i javljajući se na oglase objavljene pod eufemizmom ,,informacijske usluge".
Drugim riječima, hakiranjem. On i Nadia zajedno su krivotvorili radne knjižice,
mijenjali ocjene studenata u raznim školskim sustavima, čak su provaljivali u
profile na društvenim mrežama za ljude koji su sumnjali da ih bolja polovica vara.
Jednom su pokušali probiti sigurnosni sustav banke, no to je neslavno završilo jer
je Nadia otkrila virus koji je nasrnuo na nju, pa se smjesta morala ugasiti.
Poslije toga Watt se pokušavao kloniti svega suviše protuzakonitog, premda je
najveći zločin bilo samo Nadijino postojanje. Prihvaćao je poslove kad god bi
mogao, stavljajući većinu honorara na račun u banci, a ostatak dajući roditeljima.
Znali su da je vrstan informatičar, pa ga ništa nisu pitali kad im je rekao da novac
zarađuje poslovima tehničke podrške na internetu.
Dokono je prelazio oglase H@kerske kuće, susprežući zijevanje. Po običaju,
većina ih je bila posve blesava ili suviše protuzakonita za njegov ukus, no nekoliko
ih je označio za pomno proučavanje. Jedan mu je posebno zapeo za oko; tražili su
podatke o nestaloj osobi. To je obično lak posao ako je osoba još u zemlji. Nadia je
još davno hakirala nadzorne kamere službe nacionalne sigurnosti i mogla je
pomoću programa za prepoznavanje lica pronaći bilo koga u nekoliko minuta.
Zainteresiran, Watt je nastavio čitati, podignutih obrva. Zahtjev je bio posve
neobičan.
Onaj tko je dao oglas tražio je podatke o nekome tko je na godinu dana nestao, a
sada se vratio. Ta je osoba napisala: "Želim doznati gdje je bio i zašto se vratio
kući." Zvučalo je kao mačji kašalj.
Watt je smjesta napisao odgovor, predstavivši se kao Nadia - tim se imenom
koristio za sve hakerske poslove, a zašto i ne bi? - i napisao da će rado pomoći.
Naslonio se, bubnjajući prstima po naslonu za ruke.
Možemo surađivati, odvratila je osoba koja je dala oglas. No trebam dokaz da
možete obaviti posao za koji vas plaćam.
Ma nemoj? Ovo je netko posve zelen. Svi koji redovito daju oglase na ovim
forumima znaju da je Watt profesionalac. Zapitao se tko je ta osoba. - Nadia,
možeš li-
- Mogu. - odvratila je Nadia, znajući što traži i prije negoli je postavio pitanje pa
hakirala račun pošiljatelja da dozna hardversku adresu. - Imam je. Evo, izvoli.
Na zaslonu se pojavio djevojčin profil. Bila je Wattovih godina i živjela ovdje u
Tornju, na 962. katu.
Zainteresirano je odvratio: Kako to misliš?
Zove se Atlas Fuller. Red mi nešto što ne znam o njemu i posao je tvoj.
Nadia je smjesta pronašla Atlasa. Bio je kod kuće - na tisućitom katu. Watt je
ostao zatečen. Taj tip zbilja stanuje na tisućitom katu? Watt nije mnogo razmišljao
o penthausu navrh tornja, ali nikada ne bi pomislio da gore živi neki tinejdžer. Koji
debil, pomislio je Watt, kad bježi od takvog života.
- Možemo li mu hakirati kućno računalo? - Watt je upitao Nadiju, nadajući se da
će uspjeti dobiti sliku Atlasa u spavaćoj sobi.
No Nadia je ostala kratkih rukava. - Sustav je nevjerojatno sofisticiran, - rekla je
Wattu, što je značilo da bi moglo potrajati tjednima. Bolje da smjesta nešto otkrije.
Prilika je bila suviše dobra da bi se propustila.
 Onda mi daj njegove poruke. To će biti lakše hakirati. I doista, Nadia je smjesta
izvukla Atlasove nedavne poruke. Nekoliko ih je poslano tipovima po imenu Ty i
Maxton, a ostatak nekome po imenu Avery. Nijedna nije bila posebno uzbudljiva.
Watt ih je svejedno proslijedio.
Trenutak poslije, djevojka je odgovorila.
Čestitam, dobio si posao. Moraš doznati sve što možeš o tome što je Atlas radio
prošle godine.
Watt se nije mogao spriječiti da odgovori: Vaša želja je moja zapovijed.
Kao bonus, nastavila je djevojka, oglušivši se na njegov sarkastičan ton, nudim
tjedne iznose za neprekidno obavješćivanje o njegovom kretanju - što radi, s kim je,
sve što možeš doznati. Sve je to za njegovo dobro, dodala je, premda posve
neuvjerljivo.
"Za njegovo dobro, kako da ne", pomislio je Watt smijući se. Dobro su mu bili
poznati oglasi prevarenih ljubavnica. Ovo mora da je bivša Atlasova cura koja mu
se pokušava vratiti ili sadašnja koja sumnja da je vara. Kako bilo, poslić je prava
zlatna koka. Watt još nikada nije niti vidio oglas za stalno hakiranje. Oglasi
H@kerske kuće bili su jednokratni jer većina je hakova po prirodi bila konačna. A
ova mu je cura kanila tjedno uplaćivati lovu samo da joj prati dečka? Posao je bio
lak, pa mu nije padalo na pamet išta zabrljati.
- Leda Cole, - rekao je naglas, pritisnuvši ŠALJI, - bit će mi pravo zadovoljstvo
poslovati s vama.
 LEDA

- Dobar dan, gospođice Cole. - rekao je Jeffrey, vratar Visinskoga kluba, kad je
Leda sutradan ujutro zakoračila na platformu dizala. Visinski je, dakako, imao
svoju službu osiguranja. Leda je znala da su joj skenirali šarenicu čim je ušla u
predvorje. No Jeffrey je bio osoban i staromodan dodatak zbog kojeg je članstvo u
Visinskom bilo toliko skupo. On je bio stalna postava kluba, gotovo je i sam već
postao institucija - vječito pokraj dizala s bijelim rukavicama, u zelenom sakou i s
toplim, naboranim osmijehom na usnama.
Jeffrey se pomaknuo u stranu i Leda je ušla u divovsko mjedeno dizalo samo za
članove. Vrata su se za njom zatvorila uz zadovoljan škljocaj pa ju je dizalo s
predvorja na 930. katu prenijelo mimo teniskih terena i centara za wellness do
glavnog kata kluba.
Lobi Visinskog kluba bio je opločen impozantnim tamnim mahagonijem i
portretima preminulih članova. Poslijepodnevno sunce probijalo se kroz staklene
stijene koje su se protezale od poda do stropa sjevernih i zapadnih zidova. Leda je
krajičkom oka pogledala razne grupice koje su se okupile pokraj ugašenih kamina i
naguranih sofa pokušavajući djelovati bezbrižno dok je tragala za Atlasom. Ako je
osoba koja se nazivala Nadia bila u pravu, upravo bi trebao završiti s partijom
skvoša.
Još nije mogla povjerovati da je objavila oglas na onoj sumnjivoj stranici. Bilo
je zastrašujuće - ali i pomalo uzbudljivo - raditi nešto toliko protuzakonito i
opasno.
Najprije je pokušala poboljšati vlastitu internetsku zaštitu, no Leda se još pitala
zna li Nadia više negoli želi priznati; zna li tko je Leda i zašto je zanima Atlas. Što
je - tu je, pomislila je. Ništa od toga ionako nije bilo važno. "Nadia" vjerojatno ne
živi u Tornju - vjerojatno nije ni žensko. Leda nije imala namjeru imati ikakva
posla s njom, ili s njim, nakon što dobije što želi.
Trenutak poslije vidjela je Atlasa kako izlazi iz svlačionice. Imao je svjetloplavu
polo-majicu koja mu je isticala uvojke boje karamele, još mokre od tuša. Svaka
čast, Nadia.
- Atlase! - rekla je nadajući se da zvuči dovoljno iznenađeno. - Otkud ti?
- Upravo sam završio partiju skvoša s Davidom Yorkom. - Nasmiješio joj se.
- Znači, sve se vratilo natrag u normalu? - odvratila je Leda, nešto sarkastičnije
negoli je željela. Pitala se što Fullerovi misle o njegovu povratku, kako se samo
neobjašnjivo materijalizirao na Cordovoj zabavi i uskočio im natrag u živote kao da
se ništa nije dogodilo. No opet, oni su bili opsjednuti javnim imidžem, pa je cijeli
taj privid normalnosti najvjerojatnije bio njihova zamisao.
- Nego, kad smo kod toga... - Uzdahnuo je. - Volio bih da ti sve mogu objasniti,
ali komplicirano je.
Nije li kod tebe uvijek sve komplicirano?
- Samo mi je drago da si se vratio živ i zdrav,
- I meni. - blago je odvratio Atlas, zatim se ogledao po klubu kao da tek sada
primjećuje vrevu oko sebe: klince koji odlaze na satove tenisa i prijatelje koji se
nalaze na piću oko stolova zatvorene terase. - Oprosti, čekala si nekoga?
- Baš sam krenula po sok. - slagala je Leda. - Ideš sa mnom?
- Ti i Avery još pijete onaj tekući špinat? - nasmijao se Atlas i odmahnuo
glavom. - Ne bih, hvala. Idemo radije do Pečenjare?
- Valjda imam toliko vremena. - nonšalantno je odvratila Leda, premda se
upravo tome nadala.
Zaputili su se predvorjem prema restoranu Visinskog kluba i zauzeli stol u
stražnjem dijelu, pokraj prozora. Usprkos sjajnom vidiku, Leda je sjela leđima
okrenuta pleksiglasu kako bi restoran držala na oku. Voljela je znati tko dolazi i
odlazi.
- Nisam ovdje bila dobrih godinu dana. - priznala je Leda kad su se smjestili.
Odjednom se prisjetila srednje škole, prije nego što je njezina obitelj dobila
članstvo, kad bi znala prespavati kod Avery pa ujutro s Fullerovima doći ovamo na
subotnji doručak. Ona i Avery natrpale bi tanjure bjelanjcima i limun-kockama te
pokušavale ukrasti koji gutljaj iz fontane s pjenušcem, dok je Atlas samo prevrtao
očima i dopisivao se s prijateljima.
- Aha, ni ja. - rekao je Atlas, smijući se. - Očito.
Drew, koji je bio konobar u Pečenjari otkako je Leda pamtila, prišao je njihovu
stolu. - Gospođica Cole. I gospodin Fuller! Jako nam je drago što ste se vratili.
- Bolje vas našli. - Atlas se nasmiješio.
- Recite, što biste popili?
- Meni bi, zapravo, pasalo pivo. - rekao je Atlas, a Drew mu je namignuo. Atlas
je nedavno navršio osamnaest, pa je smio piti, ali Drew im je ionako već godinama
potajice posluživao piće.
- Ja ću ledeni čaj, hvala. - promrmljala je Leda.
- Molim? Nećeš čokoladni liker? - upitao je Atlas kad se Drew udaljio.
 - Dobro znaš da to pijem samo u Andama. - Leda je pokušavala ostati hladna, ali
srce joj je tuklo kao ludo. Što mu je došlo da to spominje?
- Usput, hvala ti za ono sinoć. - nastavio je Atlas. Leda je ostala zatečena. - Za
Avery. - objasnio je. - Imala si pravo, stvarno se jako napila. Odvezao sam je kući
odmah nakon "boce istine".
- Ah. Nema frke. - složila se Leda, skrivajući zbunjenost. To je bila izmislila
kako bi se izvukla od igranja "boce istine". Sada je ostala iznenađena, saznavši da
je ipak govorila istinu. Avery obično nije djevojka koju bi trebalo voditi kući. Leda
se podsjetila da je poslije obavezno nazove. Nadala se da je sve u redu.
- No, pustimo to. - Atlas se nasmijao, a Leda je ponovno osjetila onaj nalet
uzbuđenja kao uvijek kad bi se našla u središtu njegove pozornosti. Taj je osjećaj
izazivao zastrašujuću ovisnost. - Totalno sam ispao iz svih tokova. Ispričaj mi sve
što sam propustio.
Bilo joj je jasno što radi, da odvlači pažnju sa samoga sebe, od pitanja o tome
gdje je bio. Dobro, znala je i ona igrati tu igru.
- Sigurno si čuo za Eris i Corda. - počela je Leda, duboko udahnuvši da se
pribere. Pokušala je u glavi ponoviti meditativnu mantru, no nije je se uspjela
sjetiti. - No jesi li čuo za Anandru?
Razgovor je krenuo svojim tokom. Leda mu je ispričala o Anandrinoj
kleptomaniji, o tome kako su roditelji Graysona Baxtera ponovno zajedno, o Avery
i Zayu, o svemu što se dogodilo dok ga nije bilo. Atlas, nasreću, nije primijetio da
u njezinoj priči nema pojedinosti o proteklom ljetu. Samo je slušao i kimao
glavom, čak je predložio da podijele jedne nachose.
- Zašto ne? - složila se Leda, pokušavajući ne tražiti skrivena značenja, no bilo
je nečeg intimnog u jedenju s istoga tanjura, u načinu na koji su im se prsti
neprekidno susretali kad bi pokušali dohvatiti isti komadić tortilje od kvinoje s
avokadom. Je li to samo njezina mašta ili ovo sve više podsjeća na spoj?
Drew se naposljetku vratio do njihova stola. Zaslon na stolu prikazao je račun,
tamnoplave hologramske brojke na bijeloj pozadini. - Plaćate li odvojeno? - upitao
je, ali Atlas je već mahnuo rukom da se cijeli iznos naplati s kartice Fullerovih.
- Nema šanse. Ja častim. - rekao je Atlas.
Možda se samo ponašao kao džentlmen... ili je možda dobro naslutila da ovo
jest postao spoj. - Kakvi su ti planovi za ovaj tjedan? Hoćeš da se vidimo? - upitala
je.
Vrijeme kao da se zaledilo, onako kako se znalo zalediti prije ispita kad bi
progutala xenperheidren. Atlasova je ruka ležala na stolu između njih. Leda nije
mogla razmišljati ni o čemu drugom osim kako su ti prsti bili zapleteni u njezinu
kosu, zabacivali joj glavu te noći prije deset mjeseci. Pitala se razmišlja li i on o toj
noći. Pita li se, kao ona, što se moglo među njima dogoditi da nije otišao.
Podigla je pogled i susrela se s njegovim očima. Srce joj je bubnjalo toliko
glasno da je zaglušilo svaki drugi zvuk. Zaustio je da nešto kaže. Nagnula se prema
njemu - Hej! - Avery je privukla stolicu do Ledine i protegnula savršeno mišićave,
preplanule ruke. - Čovječe, bestežinska joga je danas ubojita! Što ima, društvo?
- Bok, Avery! - rekla je Leda i nasmiješila se, skrivajući razočaranje uletom
najbolje prijateljice. Nije mogla vjerovati da je uopće nije primijetila da dolazi.
Toliko je bila usredotočena na Atlasa da je zaboravila motriti ulaz u Pečenjaru kao
inače.
- Baš mi je žao što nisi došla, Leda. - Nije to bila zamjerka, samo pitanje. Avery
je pogledavala čas Ledu, čas Atlasa, njegovu praznu kriglu piva i ostatke nachosa
na stolu između njih.
Leda se nelagodno promeškoljila. Toliko je bila uzbuđena zbog Nadijinih
podataka o Atlasu da je zaboravila odgovoriti na Averyne sinoćnje poruke i pitanje
hoće li se danas vidjeti.
- Ah, da. - rekla je, osjećajući grižnju savjesti. - Došla sam na sok. Cijeli dan mi
se ništa ne radi, samo ljenčarim.
- A ja sam je potom nagovorio na nachose. Oprosti što ti ništa nismo ostavili. -
Atlas je vragolasto pokazao na prazan tanjur.
- Nema frke. - Avery je ponovno pogledala Ledu. - Planirate ubrzo kući? Hoćete
da podijelimo lebdjelicu?
- Što se mene tiče, može. Spremna za polazak? - upitao je Atlas, okrenuvši se
Ledi.
- Naravno. - odvratila je, tješeći samu sebe da će ubrzo dobiti više vremena s
Atlasom. Što je Nadiji jednom uspjelo, sigurno se lako može ponoviti.
Hodajući prema izlazu iz Kluba, Avery je zadržala Ledu. - Možemo li popričati
o onome sinoć?
- Možemo. Oprosti što sam otišla a da ti se nisam javila. -rekla je Leda,
namjerno se praveći luda. - Odjednom me uhvatio nekakav umor, a nisam te
uspjela pronaći da se oprostimo. Znaš kako je.
- Ne, mislim na ono prije. Nisam željela biti naporna i tjerati te-
- Rekla sam ti, sve je u redu. - odvratila je Leda, odrješitije negoli je
namjeravala. No, zbilja, zar Avery uistinu ne shvaća kad treba stati?
- Dobro. Ako poželiš o tome razgovarati, tu sam.
 - Hvala. - Leda je podozrivo pogledala Avery i odlučila okrenuti priču. - A što je
s tobom? Atlas kaže da si se na kraju jako napila. I to toliko da te morao odvesti
kući?
- Prvi tulum nakon ljeta, valjda sam se malo zanijela. - Bilo je nečeg čudnog u
Averynu tonu, premda Leda nije uspijevala dokučiti što.
- Kužim. Tulum je bio super, - zaključila je, ne znajući zašto joj povlađuje.
- Ludnica. - Avery uopće nije gledala Ledu. - Baš je bilo dobro.
Zašutjele su i dostigle Atlasa na izlazu iz kluba. Leda se nije mogla sjetiti kad su
to posljednji put ona i Avery ostale bez tema za razgovor.
Ako ćemo iskreno, pred njom prije nisam imala tajni, pomislila je Leda, baš kad
se Atlas osvrnuo i uputio im osmijeh. Shvatila je da to, dakako, nije istina. Njezina
je najveća tajna stajala upravo ovdje, pred njom.
Samo se nadala da joj ujedno nije i najveća pogreška.
 AVERY

- I tako sam stajala sama samcata na kamenom popločenoj ulici, po najvećem

pljusku. Nisam imala signala jer Firenca je, znaš, srednjovjekovna rupčaga kad je o
tehnologiji riječ. Kad odjednom, pokraj mene prođe grupica klinaca iz Srednjeg
Tornja. - Avery je mehanički pričala dogodovštinu, brbljala je uopće ne
razmišljajući o onome što govori, što je bila vještina koju je naučila od majke. Nije
se mogla otresti neobičnog osjećaja koji ju je obuzeo kad je vidjela Ledu i Atlasa
zajedno. To ništa ne mom značiti, ponavljala je sebi, ali u dubini duše je znala da to
nije istina. Ledi je očito značilo.
Kad ih je prvi put vidjela za stolom u Pečenjari, Avery se nasmiješila i mahnula,
no ubrzo je spustila ruku. Bili su suviše zadubljeni u razgovor da bi je primijetili.
Na trenutak se zapitala o čemu razgovaraju - a zatim je primijetila izraz na Ledinu
licu i spoznaja ju je opalila poput čekića.
Ledi se sviđa Atlas.
Zašto Leda to nikada nije priznala? Zato što ti je brat, odvratio je racionalni dio
njezina mozga, ali Avery je bila suviše šokirana i povrijeđena da bi racionalno
razmišljala. Između mene i Lede ne bi smjelo biti tajni, gorko je pomislila,
zaboravivši da i sama skriva istu tajnu.
A da i ne spominjemo Ledinu obrambenu, pretjeranu reakciju kad ju je Avery
uhvatila kako laže o tome gdje je provela ljeto. Leda ju je upozorila da se toga
okani - Avery je to i sama željela, ali Ledina ju je reakcija zabrinula. Odjednom ju
je obuzeo bijes. Toliko se zabrinula za prijateljicu da je kanila svratiti do nje
vraćajući se s joge. A Leda je cijelo vrijeme žderala nachose i koketirala s Atlasom.
Kada su ona i Leda toliko toga počele skrivati jedna od druge?
- I što je dalje bilo? - požurio ju je Atlas.
Avery se okrenula na sjedalu da mu odgovori. Sebično je, strateški zauzela
sjedište u sredini lebdjelice. - Ponudili su mi da me otprate do kampusa! Zato što
sam nosila tvoju staru hokejašku majicu, a oni su nas lani pobijedili. Možeš li to
vjerovati? Dvokilometraši, skroz dolje, u Italiji! Tome se stvarno nisam nadala!
- Ludo. - ravnodušno je rekla Leda, a Avery se postidjela zbog načina na koji je
ispričala priču. Pojam "dvokilometraši" rabili su samo klinci s Visokog Tornja kad
su govorili o prigradskoj pustoši srednjih katova, zato što su se doslovno nalazili na
nešto manje od dva kilometra visine. No nekoć je i Leda bila dvokilometrašica.
- Ne mogu vjerovati da nosiš tu prastaru majicu u inozemstvo. - zadirkivao ju je
Atlas.
 - Znam, zbilja je grozna. - Avery je slegnula ramenima i ušutjela, odjednom se
postidjevši što se ušuljala u Atlasovu sobu i uzela je. Premda ga tada već
mjesecima nije bilo, zadržala je njegov miris.
Lebdjelica je skrenula u okomiti tunel 962. kata prema Treadwellu, zatvorenoj
luksuznoj četvrti u kojoj su stanovali Coleovi.
- Avery? - započela je Leda. Lebdjelica se približila ulazu pa se nagnula kako bi
skener mogao snimiti njezinu šarenicu i potvrditi da je stanarka. - Ideš li i sutra na
bestežinsku jogu? Hoćeš da odemo skupa?
- Možda. - Avery je slegnula ramenima, ne želeći ništa obećati. -Još me sve boli
od današnjeg sata.
Lebdjelica je skrenula na široku Treadwellsku aveniju s drvoredom, koja se
činila još većom zbog visokog stropa koji se protezao cijelih pet katova uvis.
Treadwell je osmišljen po uzoru na stare četvrti Upper East Sidea. Neke su kuće
cijele prebačene iz tog starog susjedstva i, ciglu po ciglu, ponovno sazidane u
Tornju.
Avery se sviđalo ovdje dolje, gdje je svaka zgrada bila jedinstvena, s vitičastim
ogradama od kovanog željeza i različitim fasadama. Svaka je građevina hvatala
poslijepodnevno svjetlo na drukčiji način. Četvrt ju je podsjećala na Istanbul, na
Firencu, na bilo koje mjesto gdje su ljudi još pridavali osobnost svojim domovima.
Daleko je to bilo od većine četvrti Visokog Tornja, gdje su ulice okružene sjajnim
bijelim vratima nalik na debele, glazirane kriške svadbenog kolača.
Naposljetku su se zaustavili pred kućom Coleovih. Leda je pritisnula gumb
iznad glave i isključila sigurnosno magnetsko polje koje ju je držalo na sjedalu.
- Vidimo se ubrzo. - Pogled joj je kliznuo na Atlasa, a osmijeh joj je postao
vidno nježan. - Hvala na vožnji, društvo.
Lebdjelica se nastavila uzdizati preostalih trideset osam katova do stana
Fullerovih.
-Jeste li se ti i Leda lijepo zabavili? - upitala je Avery, mrzeći samu sebe zbog
toga što zabada nos gdje mu nije mjesto, ali nije si mogla pomoći.
- Zapravo smo se sjajno proveli. - odvratio je Atlas. - Leda me, na neki način,
pozvala van.
Avery se zagledala kroz prozor. Znala je da će izgubiti prisebnost bude li ga
dugo gledala.
-Je li to čudno? - upitao je.
Avery je shvatila da se posve neobično ponaša. Morala je nešto reći, u
protivnom će se odati.
- Ma ne, što bi bilo čudno? Hoću reći, obavezno iziđi s njom.
 - uspjela je protisnuti.
- Okej. - Atlas ju je radoznalo pogledao. Bilo je smiješno što se, usprkos višku
prostora nakon Ledina izlaska, lebdjelica doimala skučenijom.
- To ti je sjajna zamisao. - dodala je Avery. To je užasna zamisao, molim te,
nemoj.
- Onda dobro.
Avery se uštipnula za podlakticu kako bi zadržala suze. Njezina najbolja
prijateljica i dečko kojemu nikada nije smjela priznati da ga voli. Kao da svemir s
njom zbija neslane šale.
U lebdjelici je zavladala tišina. Avery je nešto pokušala reći, bilo što, no ništa
joj nije padalo na um. Kad god bi je tijekom protekle godine Atlas nazvao, osjećala
je da mu ima toliko toga reći, priče su se nizale bez daha, bez reda, dok Atlas ne bi
morao prekinuti.
A sada je bio tu, pokraj nje, a Avery nije znala što da mu kaže.
- Hej. - Atlas se okrenuo prema njoj, očito dobivši ideju. -Još hodaš s onim
tipom, Zayem? Hoćete s nama?
- Nikad nismo hodali. - odvratila je Avery bez razmišljanja. Zay joj se nije javio
još od onog tuluma u Akvariju, a usto ga je sinoć vidjela s Danielom. Koga briga!
Ionako joj nije padalo napamet izaći na dvostruki spoj s Atlasom i Ledom.
No, s druge strane, to možda i nije loša zamisao.
- Mogla bih pozvati nekog drugog. - brzo je rekla.
- Na koga si mislila?
- Eris, naravno. Rishu, Ming i Jess. Tya, Maxtona, Andrewa, čak i Corda.
- Nisam siguran da je tako veliko društvo dobra ideja. - pobunio se Atlas, ali
Avery je kimnula izgovorivši sva imena, već odaslavši svima poruku.
- Ma, Ledi će biti svejedno, vjeruj mi. Hajde. - rekla je Avery. - Bit će fora!
Možemo svi na večeru ili u kino - što god ti padne na pamet!
- Zvuči zabavno. - priznao je Atlas. - Ako itko poznaje Ledu, onda si to ti, A ako
ti kažeš da je u redu, onda si vjerojatno u pravu.
Avery se oglušila na grižnju savjesti koja je stigla s tim komplimentom. Zapravo
je prijateljici radila uslugu, pomagala je Ledi da uvidi kako ona i Atlas nisu jedno
za drugo prije nego što se Leda suviše uživi u tu priču i bude povrijeđena. Kad bi
barem mogla s Ledom o svemu popričati. No Leda je promijenila pravila igre s tim
svojim tajnama - o ljetu, o osjećajima prema Atlasu. Avery nije bila sigurna kako
bi uopće načela tu temu.
- Pa naravno da sam u pravu! - bezbrižno je rekla, - Nisam li uvijek?
 ERIS

Eris je ležala na trbuhu, glave nagnute na jednu stranu, očiju čvrsto zatvorenih dok
joj je neki dječji crtić plesao preko kapaka. Bio je to apsolutno najljeniji način da se
nešto gleda, no baš ju je bilo briga. Nije bila sigurna čak ni koje je doba dana.
Ležala je tako satima, sve otkako joj je mama tog jutra pokucala na vrata i upitala
je li sve u redu. Eris ju je ignorirala.
- Eris? - Bila je to opet njezina mama. Eris se ukopala dublje u pokrivač poput
životinje koja se skriva u brlogu, navivši usne antene na najglasnije. Trenutačno
nije željela imati posla s mamom. Mnogo joj je bolje ostati ovdje, u krevetu, odakle
se prošla noć čini kao ružan san.
- Molim te, Eris, moram razgovarati s tobom. - Lupanje nije posustajalo. Nešto u
majčinu glasu natjeralo je Eris da se nasloni i, stegnuvši zube, pritisne dodirni
zaslon pokraj kreveta kojim je otključala vrata spavaće sobe.
- Što hoćeš? - obrecnula se ne ustajući iz kreveta. Eris se zlobno obradovala
vidjevši da Caroline izgleda grozno, da su joj oči obrubljene crnim kolobarima.
- Kako si? - Mama je htjela sjesti na zaobljen rub Erisina kreveta, ali Eris ju je
ošinula pogledom tako da je ustuknula.
- A što misliš kako sam? - Eris je znala da se inati, ali nije marila.
Caroline je odustala od tog pitanja. - Ima nešto o čemu bismo morale popričati. -
rekla je, promatrajući reakciju kćeri. Sklopila je ruke i polako udahnula. - Znam da
će ti se sada teško biti nositi s tim, ali ovdje ne možemo ostati.
- Molim? - Vijest je bila dovoljna da se Eris naglo pridigne i čvrsto privije jedan
od svojih rukom šivanih jastuka uz grudi.
- Bit će najbolje da odemo. Tvoj otac se ima pravo vratiti a da se pritom ne mora
baktati... sa svime što se događa. - Na te je riječi Eris obuzeo bijes. Sve joj je to
zvučalo kukavički, kao da se Caroline pretvara kako to nije njezino maslo. - Tvoj
otac sada treba malo prostora, mora se maknuti od nas. - dovršila je njezina mama.
- Hoćeš reći, od tebe! Jučer si rekla, nisam ja ništa kriva!
- Da, ali-
- Ti slobodno idi. - rekla je Eris okrenuvši joj leđa. Cijelo joj je tijelo čudno
obamrlo. Uvidjela je da je uopće nije briga što će njezina mama učiniti. - Ja ću
ovdje čekati tatu.
 - Nisam sigurna što bi tvoj tata sada želio. - blago je rekla Caroline. - Znam da te
voli, ali sam mora odlučiti što će dalje biti. A mi se, za svaki slučaj, moramo
pripremiti na najgore.
Na najgore? Zar već nije tako da ne može biti gore?
- Sada smo ostale same, Eris. Ti i ja. - dovršila je Caroline blijedo se
osmjehnuvši.
Eris bi se najradije bila posvađala, no nije imala srca. - Kamo ćemo?
- Pronašla sam nam stan u Niskom Tornju.
- U Niskom? Ne idemo u hotel Nuage?
- Ne možemo si priuštiti Nuage. - tiho je odvratila mama.
Eris je odjednom sve postalo jasno. Njezina mama, bivša manekenka, i njezin
mnogo stariji otac. Činjenica da je mama bila s nekim drugim. - Ne želiš uzeti ništa
tatino, zar ne? Želiš mu dokazati da se nisi za njega udala radi novca.
Njezina je mama kimnula. - To je jedino ispravno. Toliko mu, barem, dugujem.
Ne brini se, - brzo je dodala - nastojim da sve u najvećoj mjeri ostane kao što je
bilo. Imam nešto ušteđevine, a tvoja je školarina plaćena do kraja godine, pa nećeš
morati mijenjati školu. Sve će biti dobro, obećavam ti.
Eris je zamalo pozlilo na tu izjavu. Mogućnost da bi mogla završiti u
niskotornjevskoj školi nije joj bila ni nakraj pameti.
Mama je na trenutak zastala nad njom, kao da je želi zagrliti, no Eris joj nije
željela prići. Ubrzo se Caroline pokunjila i krenula prema vratima.
- Zasad uzmi samo jedan kovčeg. - rekla je. - Ostalo ćemo smisliti u hodu.
Kad su se vrata iza maminih leđa zatvorila, Eris se srušila natrag na jastuke i
uključila crtić, žaleći što u njega ne može zauvijek pobjeći.
*

Sat vremena poslije Eris je sjedila u lebdjelici prekoputa mame, s torbama i

kutijama naslaganim oko njih u skučenoj kabini. Koža joj se ježila od užasa dok su
brojevi urezani u titanijske zidove okomitog tunela postajali sve manji. Neprekidno
je očekivala da će lebdjelica usporiti i skrenuti u jedan od tih katova, no nije davala
znaka da se kani zaustaviti.
- Mama, - oštro je rekla - reci mi koliko, zapravo, nisko idemo?
- U ovako kratkom roku ništa nam bolje nisam uspjela naći.
- To nije odgovor. - ustrajala je Eris.
 Brojevi su se srozali ispod tri stotine. Mama je uzdahnula. -Nekoć sam bila
siromašna, znaš?
Prigušeno svjetlo sa zidova ljeskalo se na Carolineinoj narukvici. Koliko je Eris
mogla zaključiti, bio je to jedini komad nakita koji je ponijela. Izgledala je lažno,
vjerojatno zato što je bila iz vremena prije Erisinog tate. U onom sefu ima nakita
vrijednog milijune dolara, pomislila je pušeći se od nemoćnog bijesa. A njezina se
mama bas danas odlučila držati strogih moralnih načela.
Eris se zagledala kroz prozor, nemirno prekriživši noge koje su je odjednom
počele svrbjeti u Denninim trapericama, kao da joj više ne pristaju. Izvadila je
tablet i ponovno pregledala poruke - nije ih željela gledati preko leća kako mama
ne bi začula glasovnu zapovijed i uzrujala se što ih svako malo provjerava.
Još ništa. Kao i svaki put kad bi ih danas pogledala.
Eris je napokon obuzeo dobro poznat osjećaj težine izazvan usporavanjem
lebdjelice. Počela se lagano okretati dok se elektromagnetski pogon zaustavljao.
Podigla je pogled prema broju kata na koji su skrenuli i zamalo povratila. Zar će
živjeti na 103. katu?
Ovdje dolje ulice su bile tako uske da je lebdjelica jedva skretala u zavoj. To
uopće nisu bile prave ulice, poput onih skupih avenija na gornjim katovima,
osmišljenih da te uvjere kako se nalaziš na otvorenom prostoru, s pravim, živim
stablima i zrakom koji je strujao s podova oponašajući povjetarac. Ove su ulice
sličile hodnicima, s treptavim fluorescentnim žaruljama nad glavom i depresivnim,
službenim, bijelim zidovima. Nekoliko se glava okrenulo za njima dok su prolazile.
Eris je dobila dojam da ovdje lebdjelice nisu česta pojava.
Zaustavili su se pred trošnim vratima s brojem 2704. Eris je progutala knedlu.
Bile su toliko nisko, a kat toliko golem, da brojevi stanova nisu ni počinjali brojem
kata. Bože, 103. kat mora da je širok gotovo poput podnožja Tornja. Gore na 985.,
bilo je svega deset stanova. Eris je sve susjede dobro poznavala,
Caroline je, dok su joj se torbe divlje klatile s ramena, otvorila vrata lebdjelice i
počela prekapati po novčaniku tražeći nekakav identifikacijski čip. Ovdje očito nije
bilo nikakvih bioskenera.
Eris je pričekala do posljednjeg mogućeg trenutka, kad je lebdjelica zapištala i
ljutito je izvijestila da će joj zaračunati naknadu za kašnjenje, prije nego što se
napokon odlijepila od sjedala i polako ušla u stan.
Bilo je gore nego što je zamišljala. Strop je bio nizak, svjetlo loše, a nije bilo
ničega ni nalik prozoru. Osjećajući da je hvata vrtoglavica, Eris je prinijela zapešće
nosu i udahnula svoj parfem od jasmina, no ni to nije bilo dovoljno da prikrije
zadah smeća i truleži koji se osjetio u stanu. Usred prostorije koja je očito trebala
biti mamina spavaća soba bilo je nekoliko naslaganih kutija sa stvarima koje je
Caroline uspjela unaprijed poslati. Pokraj glavne sobe skutrila se sitna kupaonica,
kao i uska kuhinja, premda ni Eris ni njezina mama pojma nisu imale o kuhanju.
Caroline je počela prekapati po kutijama. - Sve je ovo samo privremeno, Eris. -
rekla je ne dižući pogled. - Naći ću posao, već ću nešto smisliti.
Kakav bi posao mogla raditi?, pomislila je Eris, šutnuvši nogom jedina
preostala vrata, koja mora da su vodila u njezinu sobu.
Bila je prašnjava i skučena, veličine pola Erisina ormara u bivšem stanu. Kad
uguraju krevet, neće ostati mjesta ni za što.
Nešto joj je gmizavo prešlo preko vrha sandale. Eris je spustila pogled i vidjela
divovskog žohara kojemu su se nožice mahnito trzale. Divljački je vrisnula i
odskočila, pa je pobjegao.
- Eris? - dozvala ju je mama iz susjedne sobe. - jesi li dobro?
- Nisam! Ništa nije dobro!
Mama je krenula prema njoj, ali Eris je prekipjelo i ništa je više nije moglo
zaustaviti. - Nadam se da je vrijedilo! - zaurlala je. - Varati tatu s prvim koji je
naišao. Zbilja se nadam da je bilo dovoljno vrijedno da nam uništi život!
- Nije bio prvi koji je naišao. - počela je Caroline, ali Eris ju je prekinula,
teatralno pokrivši uši rukama.
- Bože mili, ne želim to slušati!
- Eris-
- Kako da ti ikada više vjerujem? - obnevidjela, oteturala je kroz vrata i zalupila
ih za sobom, ne mareći kamo ide, jer joj je jedino bilo važno da pobjegne.
U tom joj je trenutku zazvonilo u slušnim antenama, a leće su joj javile da ima
poziv. Avery. Eris se nije željela javiti. Avery, dakako, pojma nije imala što se
dogodilo. Eris još nikome nije rekla. No o čemu god da je Avery željela
razgovarati, Eris u ovom trenutku za to nije bila sposobna. Problemi s viših katova
sada su joj se činili neizmjerno dalekima.
Čučnula je uza zid u hodniku, grizući usne da ne vrisne.
- Znam te.
Eris se okrenula, bijesna što joj se itko usuđuje obratiti. Nekoliko vrata niže niz
hodnik, stajala je neka Latinoamerikanka njezinih godina. Nosila je hlače od
umjetne kože, usku majicu bez naramenica na grudima i goleme naušnice. U jednoj
je ruci držala obični, crni haluciplam, koji je smjesta podigla i povukla dug,
polagani dim, a zatim napućila usne i otpuhnula svijetlo-zeleni oblačić dima.
Ovdje, dakle, stanuju narkići.
- Ne bih rekla. - kratko je odvratila Eris.
 - Ti si članica kluba u kojem radim. Visinskog.
Eris je krajičkom oka pogledala djevojku. - njezino srcoliko lice obrubljeno
crnim šiškama, nonšalantno prekrižene noge u jarkoplavim kaubojskim čizmama.
Nije je prepoznala.
- Zapravo, bila si jako bezobrazna prema meni. - nastavila je djevojka,
namrštivši crne oči.
Eris je šutjela. Ako ta cura očekuje ispriku, grdno se vara.
- Dobro. - Djevojka je odmjerila Eris od glave do pete, proučavajući dizajnerske
traperice i biserje u ušima. - Koga vraga tražiš tu dolje?
- Duga priča.
- Kako hoćeš. - Djevojka je slegnula ramenima.
Eris je pogledala djevojčin haluciplam. Nije bilo šanse da je u njemu dobra roba
koju obično puši, no odjednom je osjetila snažan, očajnički poriv da se uroka.
Jebeš sve. Život joj je ionako već u rasulu. Zašto ne bi popušila koji dim s
konobaricom iz Visinskog, koja je očito ne podnosi?
- Upravo sam doznala da mi tata nije pravi tata. - rekla je Eris bez okolišanja i
prišla joj. Cura joj je pružila haluciplam, otkrivši sitnu tetovažu na zapešću.
- Što bi to trebalo biti? - rastreseno je upitala Eris. Uglati joj oblik nije bio
poznat.
- To je dio kompleta.
- A gdje su ostali dijelovi?
Cura se nasmijala, zatresavši crnim uvojcima. Mirisala je na dim i jeftini
parfem, a ispod toga, na nešto aromatično, poput mirisnih svijeća. - Kao da bih ti ih
ikada pokazala.
Eris nije imala volje zagristi udicu. Povukla je duboki, dugački dim iz
haluciplama, zatim otpuhnula savršen kolut dima. Cura je impresionirano podigla
obrvu.
- Kako bilo, - nastavila je Eris -tata je imao svu lovu pa smo sada... ostale samo
nas dvije.
- Ideš! Tu priču nisam očekivala.
- Aha, nisam ni ja, znaš?
Neko su vrijeme stajale u neobičnoj tišini, dodajući jedna drugoj haluciplam.
Eris je neprekidno očekivala da će netko doći i očitati im bukvicu - gore na 985.
katu uvijek je morala pušiti pokraj otvora za klimatizaciju kako se ne bi pojavili
redari - ali djevojka je bila iznenađujuće opuštena. Možda nikoga nije bilo briga što
se ovdje dolje radi.
Naposljetku je u haluciplamu nestalo trave. Cura ga je nemarno bacila na pod i
smrvila ga potplatom u fini, crni prah, koji je potom rasula petom. Bio je to jedan
od onih jeftinih, jednokratnih upaljača.
- Vidimo se. Inače, zovem se Mariel.
- Eris.
- E pa, Eris, - ponovila je Mariel s blagim podsmijehom, još uvijek se čudeći što
je zatekla Eris ovako nisko u Tornju - dobro došla u Ulicu Habulica.
- Zar se ova ulica stvarno tako zove? - Eris nije mogla vjerovati da bi itko ovoj
bijednoj uličici dao tako veselo ime. To joj se činilo kao prava ludost.
- Prouči malo habulice na internetu. - doviknula joj je Mariel, ulazeći u stan.
Eris ju je poslušala.
Bila je to otrovna biljka kojom su u srednjem vijeku često počinjana
samoubojstva.
- To već ima smisla. - promrmljala je Eris, otrijevši nenadanu suzu koja joj je
potekla od bijesa.
Krenula je natrag prema 2704., ali zastala je začuvši glasove iz Marielina stana -
posebice jedan muški, odrasli glas. Vjerojatno Marielin tata. Iz nekog je razloga
zvuk toga glasa potaknuo Eris na akciju. Nije više mogla čekati i pušiti pitajući se
što sad njezin tata misli. Morala je razgovarati s njim.
Okrenula se u suprotnom smjeru i zaputila prema najbližem ekspresnom dizalu
za Visoki Toranj.
*

Bila je nedjelja, pa na odjelu estetske kirurgije bolnice Vensonn-Seyun na 890.

katu nije vladala velika gužva.
- Bok, Eris! U uredu je. - rekao je Slaite, recepcionar odjela, vidjevši je kako
ulazi. Eris jedva da mu je i kimnula, već brzajući kamo ju je uputio.
Prošla je uz eksperimentalni centar, gdje su se razni DNK-ovi miješali u
sićušnim petrijevim posudama, zatim uz farmu živaca, gdje se leđna moždina
uzgajala u golemim, prozirnim tankovima, žureći prema tatinom uredu na kraju
hodnika.
Na pločici iznad vrata bilo je otisnuto: Dr. Everett Radson, voditelj odjela
estetskih zahvata i modifikacija. Eris je duboko udahnula i zakoračila unutra.
 Sjedio je pognut za stolom, odjeven u raskopčanu golfersku vestu i plave
bolničke hlače, jednom rukom stežući gotovo praznu bocu viskija. Nemilosrdno
bolničko svjetlo isticalo mu je sjedine u kosi, a uz rubove usta i očiju pojavile su se
nove bore. Po prvi put u njezinu životu izgledao je kao starac.
- Eris. - Uzdahnuo je, stegnuvši bocu čvršće. Bilo je nečeg neobičnog u načinu
na koji je izgovorio njezino ime, kao da su mu usne teško proizvele taj zvuk.
Otvorila je usta, ne znajući što bi mu rekla sada kada je stala pred njega. -
Čekala sam da me nazoveš, - počela je, znajući da zvuči kao da ga optužuje.
- Žao mi je. - odvratio je njezin otac. - Jednostavno sam se morao od svega
maknuti, barem na neko vrijeme.
Oboje su zašutjeli.
Eris se ogledala po uredu, od trodimenzionalnih zaslona u kutu do ormara s
pravim ljudskim kosturom koji je tijekom osnovne škole često dolazila zadivljeno
gledati sve dok je Avery nije upozorila da je to čudno i morbidno. No Eris se tog
kostura nije plašila. Postalo joj je jasno da se, zapravo, ničega nije plašila. Sve
dosad.
Pogled joj se vratio na tatu. U ruci je držao nešto u što je izbezumljeno zurio,
kao da nije siguran što je to. Bio je to njegov zlatni vjenčani prsten.
Sve što mu je kanila reći jednostavno joj se izvjetrilo iz glave.
- Što će biti s tobom i mamom?
- Ne znam. - Njezin je tata uzdahnuo i odložio prsten na stol, zatim napokon
podigao pogled prema Eris. - Toliko si joj slična. - nadodao je glasom punim tuge.
Eris nikad prije nije marila za to što toliko sliči majci. A sada je tata jedino to u
njoj vidio - bila je živući dokaz majčine nevjere. Ništa je više nije za njega vezalo,
odjednom je shvatila, osim toga što im je punih osamnaest godina lagala ista osoba.
- Žao mi je. - šapnula je Eris.
- I meni. - Ponovno je podigao bocu, ali zaustavio se, kao da se sjetio da ga
gleda.
- Tata-ili, Everette-
- Oprosti, Eris, ali treba mi vremena. - prekinuo ju je. Glas mu je drhtao. - Vidiš
da se... mučim.
Eris se ugrizla za usnu. Došla je u bolnicu nadajući se da će njezin tata sve
popraviti, kao i uvijek, a sada se činilo da je u gorem stanju od nje same. -
Nedostaješ mi. - bespomoćno je rekla.
- Meni nedostaje ono što smo nekad imali. - odvratio je, a Eris se grlo stegnulo.
jednim ga je dijelom željela protresti, vrisnuti na njega. Pogledaj me, željela je reći,
i ja patim, ne želim te izgubiti! Suze su joj navrle na specijalno uljepšane, jantarne
oči. No stari ih je, poznati ponos zadržao, zakočio joj riječi u grlu.
- Žao mi je. Samo trebam vremena. - ponovio je Everett. - Molim te.
Eris je kimnula osjećajući se kao da pada s velike visine. Nije znala što će biti s
njezinim roditeljima. Nije znala kada će je - ni hoće li je uopće - otac ponovno
poželjeti vidjeti.
Zaputila se prema pretrpanom dizalu. No čak i okružena svjetinom koja ju je sa
svih strana pritiskala, Eris se nikada nije osjećala tako strašno osamljenom.
 RYLIN

Tko živ, tko mrtav, pomislila je Rylin i zakoračila kroz vrata Corda Andertona po
drugi put u tri dana. Teško je bilo povjerovati da je, nakon svega što se dogodilo,
ponovno ovdje, i to ni više ni manje nego po vlastitu nahođenju.
Prethodnog jutra, kad joj je mamurluk od komunodroge popustio i bijes joj se
donekle stišao, Rylin je uključila tablet i doznala da je bogatija za 250 nanodolara.
Pitala se je li pedesetica viška standardna Cordova napojnica ili pokušaj da se
iskupi za kasnonoćno ponašanje.
Dvoumila se između plaćanja stanarine i banke - odlučila se za banku, vidjevši
koliko joj je narastao dug. Usto, od najmodavca se uvijek mogla obraniti, dođe li
voda do grla. Uvijek bi Rylin i Chrissi pomalo gledao kroz prste, zato što je
poznavao njihovu mamu.
Bok, Fentone, napisala je Rylin poslavši mu na brzinu poruku. Satno sam ti
htjela javiti da ću stanarinu platiti za tjedan ili dva. Rylin se s nelagodom sjetila da
su i prošlog mjeseca kasnile, no bilo je kasno. Već je poslala polog u banku.
Stvarno mi je žao. Nećemo više kasniti, nastavila je nadajući se da je danas stvarno
dobre volje.
A zatim je pregazila ponos i nazvala Corda.
Odgovorio je na peto zvonjenje. Brzo je počela razgovor, nadajući se da zvuči
opušteno.
- Bok, Rylin je. Myers. - nespretno je dodala, nakon trenutka tišine.
- Rylin. Kako... neočekivan poziv. - Cord je zvučao kao da se dobro zabavlja.
Rylin je pokušavala ne misliti na jarkocrveni trag na njegovu licu nakon što ga je
ošamarila, ali uzalud.
- Što se tiče one noći... - Sjedila je za kuhinjskim stolom ravnajući zgužvani
letak za žitne pahuljice Kroko Krokodil. Instapapir je bio toliko star i jeftin da
nacrtani krokodili više nisu niti plesali. Samo su im oči jezovito kolutale, a repovi
jedva da su se trzali. Rylin je duboko udahnula i pokušala ponovno.
- Željela bih se ispričati. Bila sam umorna, pa sam preburno reagirala. Žao mi je.
- Riječi ne vrijede pišljiva boba. - odvratio je Cord. - Ako ti je stvarno žao,
dokaži.
Rylin je tresnula dlanovima o stol. - Zar stvarno misliš da bih, nakon-
 - Imaš prljavu maštu, Myers. - rekao je Cord, zavlačeći joj prezime onim svojim
naglaskom. - Htio sam te pitati hoćeš li ponovo doći počistiti. Ne znam jesi li
upoznala mojeg brata Bricea, ali ovaj je tjedan kod mene, a jako je neuredan.
- Može. Ista plaća? - oprezno je upitala Rylin. Upravo mu je to željela predložiti.
Nakon što je jutros vidjela sav taj novac na računu, uvidjela je od Corda mora
izvući što više love, kako zna i umije. No sada se opet činilo da on vodi igru.
- Naravno. Poslat ću ti odoru. Nisi je, dakako, obvezna nositi. - Cord se
zahihotao. Rylin je preokrenula očima i zaustila da mu odgovori, ali već je spustio
slušalicu.
I tako je sada, u ponedjeljak ujutro, stajala pred njegovim vratima i čekala da je
Cord Anderton pusti u kuću. Nesigurno je zagladila bezobličnu crnu haljinu i bijelu
pregaču koju joj je robotska letjelica sinoć dostavila. Buzi, njezinu šefu na
željezničkoj postaji, već je javila da je bolesna. Imala je čak i službeni "dokaz" jer
su ona i Chrissa još odavna preprogramirale osobni zdravomjer da pokazuje lažan
pozitivan nalaz za virozu. Nije bila sigurna koliko će dugo uspjeti zadržati stalan
posao ne bude li se pojavljivala, no nije si mogla priuštiti da propusti ovu priliku.
Kad su se vrata otvorila, Rylin je zakoračila unutra - i zastala, ostavši bez riječi.
U subotu su ove prostorije bile vrele i krcate, bučne i pune ljudi. Sada su se
doimale ogromne i puste. Pogled joj je privukao staklenik s kamenim podom i
toplinskom rasvjetom, a zatim je pogledala divovsku, visokotehnološku kuhinju i
dnevni boravak koji se protezao na dva kata, spojen zavojitim, staklenim stubištem.
- Mogu li znati što ćeš ti ovdje?
Rylin je iznenađeno poskočila, naglo se okrenula i gotovo sudarila s
tamnokosim strancem u plavom odijelu, sa šeretskim osmijehom na licu.
- Gdje je Cord? - upitala je bez razmišljanja, smjesta zažalivši.
- Tko to zna! - Momak joj se nasmiješio. - Možda ti ja mogu pomoći. Ja sam mu
brat, Brice.
Pa naravno, pomislila je Rylin. Gotovo su isti, samo što je Brice desetak godina
stariji.
- Rylin Myers. Oprosti na smetnji. - brzo je rekla. - Smjesta ću se baciti na
posao.
- Na posao?
- Cord me zamolio da počistim za vama dečkima. - Nelagodno se promeškoljila.
- Ah! - tiho je rekao Brice, prelazeći pogledom po njezinu tijelu. - U svakom
slučaju, drago mi je što se Cordov ukus promijenio nabolje. Sto puta si bolja od one
prošle.
 Rylin ništa nije odvratila, samo je otišla do ormara sa sredstvima za čišćenje i
napunila kantu raspršivačima i jednokratnim spužvama. No kad se vratila u dnevni
boravak, Brice je još bio tamo. Zavalio se na kauč razvezane kravate, s rukama
prekriženim iza glave.
- Samo naprijed, ne obaziri se na mene. - lijeno je rekao. - Ne smeta mi ako
čistiš oko mene.
Rylin je zaškrgutala zubima i krenula uza stube ignorirajući ga.
*

Poslije, istog poslijepodneva, stajala je pred vratima Cordove sobe skupljajući

hrabrost da uđe.
Pa nije to ništa čudno, rekla je sama sebi. To je samo momačka soba. No
premda je u Hiralovoj sobi bila bezbroj puta, ući u spavaću sobu potpunog stranca
bilo joj je pomalo nelagodno. Nekako odveć prisno.
Počela je od kreveta, promijenivši plahte i protresavši jastuke, potom je oprala
prozore sprejom i očistila tepihe ultraljubičastim zrakama. Naposljetku, dok je
peruškom brisala prašinu navrh Cordove teške, drvene komode, zastala je, obuzeta
snažnom znatiželjom. Tko je, zapravo, Cord Anderton?
Bez razmišljanja je otvorila najvišu ladicu i zagledala se u svu silu posve muških
predmeta. Neke od njih nije uopće prepoznala. No već je mnogo prošlo otkako ju je
tata napustio, pa je Rylin pamtila samo život u kući prepunoj žena. Odgurnula je
lisičine, bočicu losiona za brijanje, kožnati novčanik s utisnutim "WEA" -
inicijalima Cordova tate, valjda. Ostala je impresionirana otkrivši da je pun
protuzakonitih, starih, papirnatih zelembaća, koji su još kružiti crnim tržištem jer ih
je, za razliku od nanodolara, bilo nemoguće pratiti. Možda je to bila samo
uspomena. No ako je Cord stvarno plaćao tim novcem, bio je veća faca negoli je
mislila.
U donjoj ladici pronašla je nešto od čega se sledila - antiknu metalnu kutiju
punu posebno naručenih droga, izrađenih "po mjeri" korisnika. Svi su ih zvali
"specijalke". Rylin nikada još nije vidjela toliku količinu na jednome mjestu.
Podigla je poklopac i ostala zabezeknuta nad kovčegom blaga prepunim sitnih,
crnih omotnica od kojih je svaka bila označena poznatom žutom oznakom
liječničkog recepta i sadržavala jednu tabletu.
"Specijalke" su bile nevjerojatno skupe, vrijedile su više negoli je Rylin zaradila
u desetak dana radeći na željezničkoj postaji, uglavnom zato što su bile legalne:
prepisao bi ih liječnik nakon bezbrojnih skeniranja mozga i psihičkih testova.
Rađene su po mjeri za bogatu klijentelu, kao "sredstvo opuštanja i lijek protiv
tjeskobe". Rylin je pogledala datum recepta.
Baš kao što je i pretpostavljala - dan nakon pogibije njegovih roditelja.
 Naslonila se na zid, razmišljajući kako je svijet neobično mjesto. I ona je, kao i
Cord, izgubila roditelje. Samo što je ona morala raditi punu satnicu da obitelj
zadrži na okupu i jedva je imala vremena žalovati za mamom, dok je Cord dobio
posebno skrojene droge da mu pomognu ublažiti bol.
To nije fer, ogorčeno je pomislila Rylin, ali odmah se postidjela što tako misli.
Cord je izgubio roditelje. Tko je ona da ga osuđuje zbog načina na koji se nosio s
tim!
Zatvorivši ladicu s uzdahom, Rylin se posljednji puta ogledala po sobi prije
nego što se zaputila u prizemlje. Otvorila je vrata i zaletjela se u Corda na stubama.
- Oh! Ovaj, bok! - smušeno je rekla. Nije znala što da mu kaže. Nikada se još
nije našla licem u lice s nekim koga je nedavno ošamarila.
- Krenula si kući? - Cord je bio odjeven u odjeću za vježbanje, kao da se tek
vratio iz teretane. Možda je bio na trčanju. Cipele su mu bile blatnjave i ostavljale
tragove po bijelim kamenim stubama.
- Četiri su sata. - Rylin je prekrižila ruke, osjećajući se odjednom ranjivo u odori
koja joj je bila uska oko grudi.
- Ma ne, naravno, nisam mislio...
- Usput, hvala ti za Gumi-Glavonje. Moja ih sestra obožava.
- Rylin nije bila sigurna zašto je to rekla. Nije joj plaćao da stoji i razgovara s
njim. Spustila se stubu niže, našavši se na istoj razini kao i Cord, pa ga je pokušala
zaobići.
- Chrissa, ne? - upitao je Cord, od čega se Rylin zatečeno skamenila. Nije mogla
vjerovati da je Cord upamtio Chrissino ime.
- Aha, Tri godine je mlađa od mene. - tiho je rekla Rylin.
Cord je kimnuo. - Super je što vas dvije imate jedna drugu.
Rylin je pomislila na Corda i Bricea. Zapitala se koliko su bliski.
- Oprosti, - nastavio je Cord nakon nekoliko trenutaka -nisam te želio
zadržavati. Očito imaš dogovor.
- Zapravo, nalazim se... nalazim se s Chrissom. - rekla je Rylin pomalo
zamuckujući. Zaustila je da kaže ,,s dečkom", no neki ju je predosjećaj u tome
spriječio, premda nije znala zašto.
- Reci joj da će dobiti još Gumi-Glavonja ako obeća da ih neće onako okrutno
mučiti kao ti.
Rylin se morala nasmiješiti. - Vidimo se sutra. - zaustila je, ali već je tiho
zalupio vratima.
 Koga briga, rekla je Rylin sebi u bradu, spuštajući se dizalom. F. Corda
Andertona bilo je nemoguće razumjeti, pa bi bilo uzalud pokušavati.
Kad je stigla na križanje Parka i Centralne, u samom središtu Tornja, Rylin je
prošla kroz dvostruka metalna vrata s natpisom SAMO ZA SLUŽBU
ODRŽAVANJA.
Morala je pričekati svega nekoliko minuta prije nego što se Hiral pojavio iz
serviserske svlačionice u trapericama i tankoj crnoj majici koju je nosio ispod
kombinezona. Kosa mu je još bila vlažna od znoja koji mu se nakupio pod
zaštitnom kacigom.
- Bok, ljepotice! Nisam znao da danas dolaziš.
Rylin mu se privila u zagrljaj. Mirisao je umirujuće poznato, po znoju i čeliku. -
Htjela sam te vidjeti.
- Kakav ti je to kostim? - Hiral se nasmijao.
-Joj, zaboravila sam! - Rylin je pogledala odoru spremačice koju je smetnula s
uma, - Radila sam kod Corda Andertona. Znaš, mamin stari posao. I-
- Ozbiljno? - Ton mu se zaoštrio, a dobro raspoloženje posve iščezlo. Hiral je
mrzio visokotornjevce, i to s tolikom strašću da bi i Rylin povremeno ostala
zatečena. - Zašto si, dovraga, pristala raditi za tog seronju?
- Plaća je bolja nego na postaji. Uzela sam bolovanje. Radini samo privremeno.
- nestrpljivo je rekla.
- Aha, kužim. Pa super, glavno da nisi dala otkaz, - Hiral ju je zagrlio oko
struka. - Nova gaža, to je razlog za slavlje. Hoćemo do Habanasa? - Bila je to
njihova omiljena kubanska zalogajnica, s ljuto začinjenim kukuruzom i prženim
sirom.
- Apsolutno. - Rylin ga je slijedila u središnji prolaz, gdje su se svjetla prigušila,
oponašajući suton.
U tom joj je trenutku na tablet pristigla poruka. Fentonov odgovor.
Pisalo je: Rylin, dao sam sve od sebe da olakšam tebi i tvojoj sestri, ali više vam
ne mogu gledati kroz prste. Već dva mjeseca kasnite sa stanarinom, a znate kakva
su pravila. Ne platite li do kraja mjeseca, morate se iseliti.
Rylin je uhvatila slabost. Smjesta je pokušala nazvati, ali nije se javio.
- Sve u redu? - Hiral ju je promatrao.
Rylin nije odgovorila. Vrtjelo joj se u glavi. Bila je to njezina krivica - zašto je
unaprijed platila banci umjesto da riješi stanarinu? Bila je toliko sigurna u sebe, u
svoju sposobnost da od Fentona izmuze još mjesec dana odgode. To joj je već
toliko puta pošlo za rukom! No sada se sve srušilo, a ona nije znala kako da
popravi stvar.
Dobit ćete novac u petak, napisala mu je dok su joj ruke drhtale, premda pojma
nije imala kako. Možda bi mogla nešto posuditi od Hirala, samo što je i njegovoj
obitelji svaki novčić bio neophodan. Ili bi joj možda Cord mogao dati predujam.
Cord. Pred očima joj se pojavilo ono što je danas poslijepodne pronašla u
njegovoj komodi. To je bio odgovor.
- Bit će sve u redu. - odvratila je Hiralu, premda joj se ni najmanje nije sviđalo
ono na što je pomislila.
No još joj se manje sviđalo to što nema izbora.
 AVERY

Averyn se želudac zgrčio od nervoze kad su se ona i Atlas zaustavili pred stanom
Coleovih. Čistom snagom volje uspjela je pretvoriti Atlasov i Ledin spoj u veliku,
grupnu igru virtualne stvarnosti. Govorila je sama sebi da je sve to u redu, da nije
ništa toliko loše učinila, ali u dubini duše Avery je znala da se ponaša sebično.
Pogledala je prema Ledinu pragu i odjednom se prisjetila njihovog prvog
pijanstva. Bolje rečeno, pokušaja pijanstva. Samo su bile šašave i razigrane, tek
malčice omamljene koktelima koje im je dao Cord. No odlučile su da ne ulaze u
kuću dok se posve ne otrijezne kako ih Ledini roditelji slučajno ne bi otkrili.
Završile su sjedeći pola noći na pragu Coleovih, pričajući priče i bezrazložno se
hihoćući.
- Hoćeš reći Ledi da smo tu? - upitao je Atlas.
- Oh, naravno! - Vani smo, Avery je poslala poruku, u isti čas shvativši koliko
im se dopisivanje u zadnje vrijeme prorijedilo. Ona i Leda obično su neprekidno
komunicirale, slale si fotografije, žalile se na školu, analizirale poruke momaka. No
tijekom nekoliko posljednjih dana gotovo da nisu razmijenile nijednu poruku.
- Hvala što ste došli po mene. - rekla je Leda kad su se otvorila vrata lebdjelice.
Nosila je tamnoplavi svileni topić i bijele traperice, a obula je espadrile s crvenom
potpeticom. Avery ju je propustila i pritom pogledala vlastitu odjeću: crni praktični
kombinezon i udobne, tirkizne tenisice.
- Nema frke. - rekao je Atlas i nasmiješio se.
- Stvarno ćeš u tome na Virtualnu stvarnost? - začuđeno je rekla Avery, zureći u
Ledine cipele.
- Pa vidjela si me kako trčim u potpeticama. - Leda se grubo nasmijala.
- Istina. - Osjetila je iznenadan poriv da razbije napetost i pretvara se kako je
ovo od početka bila zajednička zamisao. - Baš sam sretna što smo napokon odlučili
otići. - ushićeno je rekla, zvučeći pomalo bijedno. - Sto godina nisam bila na
Virtualnoj!
- Dobro se pripremi jer ću te rasturiti ko' beba zvečku, Aves.
- Svjetlost je plesala u Atlasovim toplim smeđim očima.
- Avery, - prekinula ih je Leda - kako je bilo u šopingu s Eris? Jeste li nešto
kupile?
 Avery zapeče savjest. Kad joj je Leda jučer ujutro poslala poruku, rekla joj je da
ide u kupnju s Eris, znajući da će je se tako riješiti. No Eris nije odgovarala na
njezine poruke, a kad je Avery svratila do njezina stana, ondje nije bilo nikoga.
- Oh, ovaj, kupila sam neke traperice. - Avery je počela zamuckivati, izbrbljavši
prvo što joj je palo na pamet. - U Denni.
- Zar već nemaš takve u gotovo svim bojama? - upitala ju je Leda. Avery se
zbunila, uhvaćena u laži.
- Kao da te to ikada spriječilo. - našalio se Atlas ništa ne sumnjajući.
Zaustavili su se pred Virtuarenom, smještenom na kutu 623. kata, baš kad su se
njezine masivne zidine iz vojne kamuflaže pretvorile u crne, srednjovjekovne
katakombe. Pred njom su stajale Risha, Jess i Ming, sve odjevene poput Lede, u
slatke traperice i nepraktične cipele. Avery se suzdržala da ne preokrene očima.
Kad bi barem Eris bila tu! Dobro bi joj došla doza njezinog otrovnog sarkazma.
Premda se, ako ćemo pravo, kad su prošloga puta bili na virtualnoj stvarnosti, Eris
pojavila u pripijenom kombinezonu od crne kože, tek onako, iz fore.
- Dečki su unutra. - rekla je Risha kad su se skupili pred vratima, nad kojima se
sada odvijao prizor zmaja koji nadlijeće snježne planinske vrhunce.
- Vjerojatno se prepiru hoćemo li igrati izvanzemaljce ili kauboje. - rekao je
Atlas pridržavši djevojkama vrata. Avery se jedva othrvala porivu da ga pričeka,
uđe s njim, posegne za njegovom rukom.
- Čuo sam te. - doviknuo je Ty Rodrick s blagajne. U redu iza njega stajala je
grupica srednjoškolaca s najnovijim, limitiranim izdanjem svjetlosnih mačeva. -
Kaubojska arena se već izlizala, Fulleru. Igramo Invaziju izvanzemaljaca. Tko je u
mojoj ekipi? - Ty je nešto utipkao u trodimenzionalni pisač, koji je izbacio
kodirane karte za svakoga od njih, četiri crne i četiri bijele. Svaka je bila
oblikovana kao mala izvanzemaljska glava i drukčija za svaku igru, tako daju je
bilo nemoguće krivotvoriti. Bilo je ljudi toliko opsjednutih Virtualnom stvarnošću
da su skupljali karte, premda poslije odigrane partije više nisu vrijedile.
- Hoćemo dečki protiv cura? - brzo je predložila Avery. Nekoć su stalno tako
igrali, dok su bih mlađi. A sada joj ni najmanje ne bi odgovaralo da Leda i Atlas
završe u istome timu, zajedno u mraku, puni adrenalina.
- Ne bi bilo fer. - primijetio je Maxton Feld. - Pet na trojicu.
Avery je u sebi opsovala Corda što se nije pojavio. - Možemo slučajnim
odabirom? - predložila je, pritisnuvši ikonicu u obliku kocke na tabletu.
Leda ju je prekinula. - Atlas i ja smo se već dogovorili da ćemo biti u istom
timu.
Avery je šutjela dok su ostali birali strane: ona, Ty, Ming i Jess protiv Maxtona,
Rishe, Atlasa i Lede. Šutjela je i kad su se razišli do timskih svlačionica uzeti
opremu. Ty je nešto blebetao o strategiji, objašnjavajući svoj plan o "jurišu i
obruču", ali Avery nije slušala. Samo je kimala, obuzeta neobičnom i iznenadnom
apatijom.
Naposljetku se njih četvero okupilo na početnoj poziciji, s kinestetičkim
prslucima i plastičnim, radarskim pištoljima o pojasu. Avery je navukla tanke
žičane rukavice kojima će središnje računalo pratiti pokrete njezinih ruku. Njezina
se kaciga za virtualnu stvarnost oglasila prodornim piskom, tražeći pozornost.
Trebala je odabrati avatara, lik koji će njezini suborci i protivnici vidjeti u areni.
Svi ostali već su mahali rukama i upirali prstom, odabirući frizure, oklope i crte
lica. No Avery je jednostavno odabrala osnovnog avatara, bez osobnih
karakteristika. Ljudi su ionako poklanjali suviše pozornosti njezinu stvarnu izgledu
da bi se zamarala s uljepšavanjem onog virtualnog.
3... 2... Oglasio se zaslon s odbrojavanjem. Pokraj nje, Ming se nestrpljivo
ljuljala u iščekivanju. Ty se osvrnuo i nasmiješio Avery. - Spremna, Fullerice? -
upitao je namignuvši. Avery ga je ignorirala. Jednom je zabrijala s Tyem na
božićnoj zabavi kod Jessinih roditelja, a on se i dalje ponašao kao da bi se to moglo
ponoviti.
1. Vrata su se otvorila i pred njima se našao svemirski brod u punom stanju
pripravnosti, svjetla za uzbunu treperavo su osvjetljavala napuštene hodnike. Da
skine kacigu, Avery bi vidjela samo praznu, industrijsku halu, ispunjenu
ventilacijskim otvorima i pomičnim zidovima od gips-kartonskih ploča. Negdje je
drugi tim također ušao u drugi dio svemirskog broda.
Avery je pritisnula gumb komunikatora na zapešću i obratila se ekipi:
- Ming i ja ćemo lijevo. - šapnula je gurnuvši srebrna vrata koja su vodila u
postraničnu komoru. Ming, odjevena kao ružičasta vilinska princeza - svatko je
mogao odabrati kakvog avatara želi, premda je izgledala blesavo usred
znanstvenofantastične igre - samo je kimnula i krenula za njom.
Nešto je eksplodiralo s njihove lijeve strane. Avery je čučnula pokraj debele
cijevi, potom iskočila i jurnula poput vjetra, ne mareći više za Ming. Opalila je
radarskim pištoljem u gustu maglu koja se zadržavala u kutovima prostorije. Pred
njom su se našle ljestve, podsjetivši Avery na njezine ljestve koje vode do tajne
platforme na krovu. Zašto ne? pomislila je, skočila uvis i počela se penjati. Bio je
to dobar osjećaj, šuljati se kroz mračnu anonimnost arene dok joj vrela krv bubnja
u venama. Nastavi li se dovoljno brzo kretati, mogla bi zaboraviti na Atlasa i Ledu,
na sve osim na igru.
Na vrhu ljestava doskočila je na gornji kat i počela pucati po dvjema prilikama
ispred sebe, osvijetljenim jarkim strelicama koje su ih označile kao pripadnike
protivničkog tima. Sklonili su se iza naslaganih, kutija na kojima su bili znakovi
opasnosti od radijacije, pri čemu se jedno od njih spotaklo. To mora da je Leda, u
onim svojim glupim espadrilama,
 Avery se polako prišuljala, prišavši im sa suprotne strane kako je ne bi vidjeli - i
ukipila se.
Pokraj Lede čučao je Atlas. Prepoznala ga je po tetovaži na zapešću. Bio je to
njegov zaštitni znak, jin i jang, koji je uvijek crtao svojim avatarima u
virtuarenskim igrama, premda se u pravome životu nikada ne bi tetovirao. Avery je
promatrala kako mu Leda stavlja ruku na rame. Atlas se nije odmaknuo.
Avery je zadržala dah tjerajući se da svrne pogled, ali nije mogla. Ledina je
gesta bila bremenita značenjem. Bila je nekako posesivna. Bio je to dodir kakav je
moguć samo s nekim koga si već drukčije dodirivala, ili bi barem to žarko željela.
Avery nikada, nikada neće moći tako dodirnuti Atlasa.
- Isključi. - Šapnula je, izvukavši crvenu ručicu iz narukvice. Sva su se Averyna
oružja smjesta deaktivirala, a ona je postala nevidljiva za ostale igrače, tako da joj
je preostalo samo da se vrati na početnu poziciju i pričeka ponovno uključivanje.
Kao da više nije tu, kao da je odjednom samu sebe izbrisala. A upravo se tako i
osjećala.
 WATT

Toliko o lakoj lovi, pomislio je Watt ulazeći u Virtuarenu na 623. katu. Prošlo je
samo nekoliko dana, a Leda Cole već se pokazala kao pravi pravcati davež.
Kad je prihvatio posao, nije shvaćao koliko je naporna. Neumorno mu je slala
poruke tražeći nove vijesti o Atlasu - gdje je, tko mu šalje poruke, koje holoserije
gleda i što o njima misli. Watt je odgovarao na sva pitanja na koja je mogao, ali još
nije uspio hakirati kućnu mrežu Fullerovih, pa nije znao što se događa iza
zatvorenih vrata, osim kad bi Atlas o tome slao poruke ili razgovarao.
A sada se baktao s najnovijim zahtjevom za pomoć oko nekakvog grupnog
izlaska na Virtualnu stvarnost. Watt je nepromišljeno pristao provaliti u sustav
Virtuarene i namjestiti igru tako da Leda i Atlas završe zajedno - no pristao je prije
negoli su ona i Nadia bacili pogled na strukturu sustava. Pokazalo se da Virtuarena
barata s tolikom količinom podataka da se čak ni Nadia nije uspjela probiti kroz
njihov teški vatrozid. Watt je naposljetku zaključio kako je jedini način da ispuni
Ledinu želju hakiranje sustava iznutra.
Kako smo se upetljali u ovaj kretenski posao, Nadia?
Koliko se sjećam, nisam ja bila ta koja je na njega pristala, odvratila je.
Prišao je trodimenzionalnom pisaču i proučio opcije. Usprkos svemu, počelo ga
je obuzimati uzbuđenje. Bilo je tu fantastičnih igara, pustolovina u astečkim
džunglama, čak i igra koja se zove Jahači zmajeva. Watt se pitao kako su, dovraga,
to uspjeli dočarati? Kako bilo, kad već mora kupiti ulaznicu, može se malo i
poigrati, ne? Da je barem Derrick tu! Poludio bi da vidi ovo mjesto.
Baš kad je odabrao igricu s čarobnjacima i krenuo odštampati kartu, Watt je
pogledao prema ulazu u dvoranu - i zadržao dah. Ondje je stajala neupitno najljepša
djevojka koju je ikada vidio.
Nadia, tko je to? upitao je. Nadia je otvorila djevojčin profil, a Watt je zamalo
prasnuo u smijeh.
Bila je to Avery Fuller - sestra tipa kojeg je trebao uhoditi i Ledina najbolja
prijateljica.
Watt je zurio, očaran, gledajući kako Avery podiže ruku i raspetljava rep,
puštajući da joj se plava kosa prospe niz leđa, a zatim nestrpljivo protresa uvojke.
Učinilo mu se da vidi suze u njezinim nebeskoplavim očima.
Što da joj kažem?
 Kupi na automatu paketić bombona M&M s okusom grejpa, sjedni pokraj nje i
počni ih jesti - odvratila je Nadia.
Ti to ozbiljno? Bio je to neobičan savjet, čak i za Nadiju, koja je često
predlagala najneobičnija i najnerazumljivija rješenja problema.
Jesam li te ikada krivo uputila?
Bila je to istina. Watt ju je poslušao, kupio slatkiše i sjeo na klupu pokraj Avery,
namjerno je ignorirajući. Izvadio je bombone od grejpa i počeo jedan po jedan
ubacivati u usta. Pretvarao se da uopće nije svjestan što čini. Za nekoliko trenutaka,
posve očekivano...
- Oprosti. - promrmljala je, potapšavši ga po ramenu. - Da te pitam... daš mi
jedan?
Watt je smušeno zatreptao, zatečen što mu se obratila, premda je to očekivao.
Uistinu je bila toliko lijepa da mu je oduzela dah. Naposljetku se dovoljno pribrao
da joj odgovori.
- Molim? - Zbunjeno je pokazao uši, kao da je nešto slušao s antena, premda,
dakako, nije. No, ako ništa drugo, to je objasnilo zašto je samo nijemo žmirkao
poput najvećeg debila.
Avery je ponovila molbu, a Watt joj je pružio paketić, skrivajući osmijeh.
Hvala, Nadia.
Nema na čemu, nevjerni Tomo,
- Što slušaš? - pristojno je upitala Avery vrativši mu paketić, ali vidjelo se da su
joj misli negdje drugdje.
- Jednog tipa za kojeg vjerojatno nisi čula. Jakea Saundersa.
- Ma daj! Voliš country?
Watt je kimnuo, premda nikada u životu nije čuo nijednu country pjesmu.
- Što kažeš na Jakeov novi album? - ushićeno je nastavila Avery.
- Sviđa mi se. oprezno je odvratio Watt, čitajući od riječi do riječi kritiku koju je
Avery poslala Atlasu prije nekoliko tjedana. - Ali nije mi tako dobar kao prvi
albumi. Njegova mi je najdraža pjesma oduvijek bila "Crash and Burn".
- I meni! - uzbuđeno je uzviknula, a potom ga iznenadila otpjevavši refren ispod
glasa. - Ne vraćam se noćas k tebi, našoj ljubavi je kraj, idi, survaj se, izgori...-
Pjevala je dubokim, zavodljivo prigušenim glasom koji Watt nije očekivao.
- Padni drugom u zagrljaj. - uspio je otpjevati posljednjih nekoliko riječi s njom,
na što se nasmijala.
- Nego, otkud ti ovdje? - upitala ga je.
 Bila je čarobna: te oči, smijeh, ta neočekivana pjesma. - Čekam društvo da
igramo Čarobnjake. - odvratio je.
- Oh, ta mi je nekoć bila najdraža. Znaš onaj dio kad stigneš do mača u kamenu i
moraš ga izvući?
Watt je zamalo slagao - Nadia mu je prikazala kartu cijele Virtuarene, zajedno s
opisom tog prizora, skinuvši je s neke stranice zagriženog obožavatelja te igre - no
iz nekog razloga se zaustavio. - Zapravo, nikada još nisam bio tu. - priznao je.
- Stvarno? - Avery se iznenadila. - Onda ti neću kvariti zabavu. Evo ti samo
jedan savjet: kad ti alkemičar ponudi napitak, odaberi najmanji pehar.
- Taj će mi pomoći da pobijedim?
- Ma ne, svi te vode na iduću razinu. Taj je samo boljeg okusa. - ozbiljno je
odvratila, a Watt se nasmiješio.
- Usput, ja sam Avery. - veselo je dodala.
- Avery. - ponovio je, kao da joj cijelo vrijeme ne prekapa po pošti i profilima. -
Ja sam Watt.
Osvrnula se prema vratima, a on je uvidio da bi je ubrzo mogao izgubiti. - Što
igrate tamo unutra? - upitao je pokazujući glavom na pištolje zataknute o njezin
pojas.
- Izvanzemaljce. - Avery je slegnula ramenima. - Trebalo mi je malo zraka.
Watt je kimnuo slijedeći Nadijin savjet, premda se njemu činilo da bi nešto
trebao reći. No Nadia je pratila Averyn puls i disanje, pa je zaključila da želi još
nešto reći, dobije li priliku.
- Sve je to ponekad tako... iscrpljujuće, znaš? - Avery se zagledala u daljinu,
poigravajući se kinestetičkom rukavicom.
Watt je oklijevao. Nadia? upitao je. Nije navikao da ga djevojke zbunjuju,
posebice kad su prelijepe kao ova. Prema njegovu iskustvu, ljepota i kompleksnost
su obrnuto proporcionalne.
- Kako to misliš?
- Osjećaš li ikada kako ljudi misle da te znaju, no zapravo te ne mogu poznavati
jer ne znaju ono najvažnije o tebi?
- Zapravo da. - Nitko nije znao za Nadiju, premda je bila toliko duboko,
nerazmrsivo isprepletena sa svime što je Watt mislio, znao i činio. Pitao se kakvu
to veliku tajnu Avery misli da skriva. Što god bilo, nije moglo biti gore od
skrivanja kvanta u mozgu.
- Oprosti. Pojma nemam zašto sam to rekla. - Avery se vratila službenijem,
manje prisnom tonu, onakvom kakvim je zamolila Watta za M&M. Naglo je
podigao pogled i vidio da poseže uvis da ponovno sveže rep, njušeći pritom blagi
miris njezina šampona od lavande.
Povlačila se u sebe, skrivala ranjivu stranu koju mu je na trenutak pokazala.
Watt je uspaničeno pokušao smisliti kako da je zaustavi. Nije smjela otići, ne još.
- Avery. - rekao je Watt, baš kad joj je narukvica zapištala upozorivši je da je
već predugo izvan igre. Ostane li duže u predvorju, arena joj neće dopustiti da se
vrati.
- Čini se da moram natrag. - Nasmiješila mu se, no u njezinu osmijehu nije bilo
topline koju je maloprije osjetio.
- Prije nego što odeš, možemo ostati u kontaktu? - Ustao je postavivši pitanje,
osjećajući se pomalo glupo. Zadnji je put bio ovoliko uznemiren pokraj djevojke
dok još nije bilo Nadije.
- Oh! Naravno. - Avery je pričekala da izmijene podatke, dopustivši poruke i
pozive. - Vidimo se. - dodala je i stavila kacigu. Vrata su se otvorila, a Watt je na
trenutak ugledao arenu kakva uistinu jest, niz sivih zidova načičkanih kamerama i
senzorima kretanja.
- Sretno! - doviknuo je, ali Avery je već bila u nekom drugom svemiru.
 ERIS

Tu si! - uzviknula je Avery brzajući prolazom prema Eris. Ljudi su joj se nagonski
sklanjali s puta. - Mislila sam da možda markiraš. Nisam te vidjela cijelu vječnost.
- Averyna je intonacija bila uzlazna, pretvarajući potonju rečenicu u pitanje.
- Pa čak ni ja ne bih markirala prvi dan. - bezbrižno je rekla Eris, premda joj je
ovo bio najgori prvi dan škole u životu. Stigla je u Visoki Toranj ranije, noseći
neuglednu jaknu preko školske odore da se sakrije od znatiželjnih pogleda
stanovnika nižih katova i istuširala se u školskoj svlačionici. Sve bi učinila samo da
izbjegne spremanje u onoj skučenoj kupaonici koju je dijelila s mamom.
Obično bi prvoga dana škole roditelji natjerali Eris da se u glupoj pozi slika pred
ulaznim vratima kako bi fotografiju dodali kolekciji koju su započeli još dok je bila
u vrtiću. Oboje bi joj poželjeli sve najbolje i grlili je dok naposljetku ne bi uspjela
klisnuti u dizalo, ismijavajući njihovu blesavu tradiciju, premda ju je potajice
obožavala.
Jutros, dakako, nije bilo fotografiranja. Eris se pitala zna li njezin tata uopće da
joj je danas prvi dan škole. Na tu je pomisao osjetila oštru, iznenadnu bol koja joj
je izmamila suze na oči. Na trenutak ih je zatvorila, pokušavajući umiriti oluju
žaljenja i izbezumljenosti koja ju je razdirala. Nije smjela dopustiti Avery da to
vidi.
- Reci mi, Eris, što se događa? - upitala je Avery kad su zajedno krenule prema
izlazu. Upravo se oglasilo poslijepodnevno zvono. Učenici su se sjatili u hodnike
poput jata monokromatskih ptica, svi u suknjama na volane ili strogo ispeglanim
hlačama i do grla zakopčanim košuljama. Prvi put u životu Eris je bila zahvalna na
glupoj školskoj odori. Nije bila sigurna koliko bi kombinacija mogla složiti od
odjeće koju je ponijela sa sobom dolje na 103. kat, ali znala je da ne bi bilo
dovoljno.
- Kako to misliš? - upitala je, zadovoljna normalnošću svojega glasa.
- Nisam te vidjela još od Cordovog tuluma, jučer se nisi pojavila u Virtuareni, a
kad sam skoknula do tvog stana da vidim kako si, nikoga nije bilo. - Avery ju je
sumnjičavo pogledala. -Je li sve u redu?
Eris o tome nije željela pričati. Sve je bilo suviše rano i bolno, a usto, čim svi
doznaju istinu, pretvorilo bi se u neporecivu stvarnost. No već je smislila savršen
izgovor.
- Roditelji su mi odlučili renovirati stan. Opet. Znaš kakvi su.
 - Napadno je preokrenula očima. - Neko ćemo vrijeme provesti u Nuageu. Žao
mi je zbog onog jučer. - dodala je.
- Drago mi je da je sve u redu. Naravno, nisam se jako zabrinula, pretpostavila
sam da se događa nešto fenomenalno. Kao onda kad si došla tjedan dana kasnije s
ljetnih praznika jer ste ti i tvoja mama "malo skrenule s puta" vraćajući se s
Myanmara - rekla je Avery zadirkujući je. Eris se lecnula na tu uspomenu. Ona i
njezina mama tako su se sjajno zabavljale na tom putovanju, motajući se po Aziji u
šarenim haljinama bez ijedne brige na pameti.
- Kako bilo, baš ti zavidim što si u Nuageu. - rekla je Avery.
- Trebali bismo jednom prespavati kod tebe da možemo nositi one mekane
ogrtače i ujutro naručivati palačinke s rikotom i borovnicama!
- Apsolutno! - složila se Eris, glumeći veselje.
Izišle su kroz glavni ulaz na travnjak pred školom, gdje se uredno pokošena
zelena trava blago spuštala prema Aveniji Madison. Smjesta su se našle okružene
pravim zborom glasova, jer su Ming, Risha i Leda raspravljale o tome kako da
provedu poslijepodne, istodobno tračajući o svemu što se danas dogodilo. Eris je
nijemo stajala ne slušajući ih. Kad se društvo napokon dogovorilo za jogu i frape u
Visinskom klubu, dopustila je da je odvuku sa sobom, kimajući i smijući se sa
svima. Trebalo joj je ovo druženje s Avery i prijateljicama, da se zabavlja s njima
kao uvijek. Trebalo joj je da se pretvara da je sve normalno, da joj se svijet nije
srušio. Da je još ona ista Eris Dodd-Radson.
Kad su izašle izvan tehnomreže - granice koja okružuje kampus i onemogućuje
rad lećama, tabletima i svoj drugoj neakademskoj tehničkoj opremi - Eris je
smjesta otvorila poštu. Bila je svjesna da je to samo lažna nada, ali ipak je
očekivala nešto od tate. Shvaćala je da mu treba prostora, ali ipak... zar će odsad
uistinu biti ovako? Što ako više nikada neće željeti razgovarati s njom?
Od prve se poruke u pretincu lecnula. Služba za korisnike Visinskog kluba
uljudno ju je izvijestila da je njezino članstvo ukinuto.
Eris je svladao iznenadan nalet bijesa. To je maslo njezine mame - ona je bila ta
koja je inzistirala da se učlane u Visinski klub, ona je vodila sva njihova članstva i
društvene obveze, kao i sve što je u njihovim životima bilo zabavno i luksuzno.
Eris je, dakako, znala da njezina majka ne želi više trošiti Everettov novac. Zato se
i odselila. Ali kakva korist od toga da ispisuje kćer iz Visinskog kluba?
Potom je razmislila o onome što joj je majka rekla, kako želi pustiti njezina oca
da odluči kako će se njihova veza dalje razvijati, shvativši da je možda to bio
razlog zbog kojega nije željela da Eris odlazi u Visinski.
Ovo nije san, pomislila je, pomalo ošamućena, premda je znala da će do toga
doći. Život joj se rušio pred očima, raspadao se dio po dio.
 Otvorila je usta da nešto kaže, ali riječi joj nisu silazile s usana. A što bi uopće
mogla reći? "Žao mi je, društvo, ne mogu s vama u Visinski jer sam sirotinja?" Sve
su se natrpale u dizalo za 930. kat, vukući bespomoćnu Eris sa sobom. Samo je
kimala glavom, ne razabirući što itko govori, U glavi su joj se rojili svakojaki
izgovori, svaki luđi i paničniji od prethodnog. Da mora ponovno tati pomagati u
ordinaciji. Da ju je Cord pozvao na brzi seks. Da su je roditelji kaznili zbog
nedjeljnog tuluma i sada s pomoću leća prate svaki njezin pokret.
Krenule su hrastovim drvoredom koji vodi do ulaza u Visinski klub. Eris je
hvatala vrtoglavica, dah joj je bio plitak i isprekidan. Nije smjela ući - nije se
mogla suočiti sa sažaljenjem na Jeffreyjevu licu kad joj pristojno, ali nepopustljivo,
kaže da joj nije dopušteno boraviti u klubu, sa znalačkim pogledima i šaputanjem
njezinih prijateljica kad doznaju istinu. Od te ju je mogućnosti spopala mučnina.
No noge kao da su joj same koračale, vukući je sve dublje u propast, dok joj je na
usnama lebdio slabašan, mehanički smiješak. Promatrala je kako Risha i Leda
ulaze u dizalo koje vodi do prostorija za jogu. Ming je zastala, čekajući Avery koja
je sumnjičavo zurila u Eris.
- Nije mi dobro. - ispalila je Eris. - Mislim da ću krenuti kući.
- Jesi li sigurna? - Avery se namrštila.
Ming se ogorčeno nasmijala. - Ništa ti ne brini, Aves. Kladim se da ide na
vlastitu poslijepodnevnu tjelovježbu. Kod Corda.
Eris se na te riječi lecnula. Obično nije dopuštala da je Mingine zajedljive
strelice pogađaju, ali uza sve drugo što se događalo, bilo je teško ostati smirena. I
otkada to Ming zove Avery Aves? Svi znaju da se tim nadimkom služi isključivo
Atlas.
- Bezobrazna si, znaš? - rekla je Eris, pokušavajući ne zvučati kao da se brani. -
Stvarno mi nije dobro,
- Ohladi malo, Eris, samo sam se šalila. - Ming se namrštila.
- Kad bolje razmislim, stvarno grozno izgledaš.
-Joj, Kriste, pasti me na miru! - obrecnula se Eris zaboravivši na uljudnost.
Ming je pogledala Avery kao da očekuje da stane u njezinu obranu, ali Avery je
samo uzdahnula. - Vidimo se gore. - rekla je ne gledajući Ming, prekapajući po
crvenoj krpenoj torbi. Ming je ljutito zabacila glavu i demonstrativno odjurila
prema dizalu.
- Evo ga! - Avery je pobjedonosno izvadila srebrni zdravomjer.
Eris je ustuknula. - Ne treba, stvarno, - branila se. No Avery je već mahala
štapićem zdravomjera oko Erisine glave i torza, poigravajući se njime kao da je
igračka. Nakon trenutka štapić je zapištao, u trenu otkrivši i dijagnosticiravši sve
Erisine vitalne znakove, a žaruljica na kraju bljesnula je izdajničkom zelenom
svjetlošću. Znak savršena zdravlja.
- Vidiš, očito si samo umorna. - Avery je zvučala izluđujuće mirno. - Zašto ne
sjedneš malo uz bazen. Možda da odeš na masažu lica dok smo mi na jogi? Tako
ipak poslije možemo na frape.
- Ne, hvala, - ponovila je Eris s knedlom u grlu.
- Nisi se trebala otresti na Ming. - blago ju je prekorila Avery. - Znam da joj je
fora bila glupa, ali čini mi se da ništa loše nije mislila.
Eris je odmahnula glavom, obuzeta iznenadnom gorčinom i bijesom. Avery
nema pojma. Ista je kao i uvijek, još bez imalo truda lebdi iznad svačijih
beznačajnih problema, ondje visoko, u palači na tisućitom katu, a Eris je izgubila
sve. Tijekom svih silnih godina njihova prijateljstva Eris još nikada nije bila
ovoliko ogorčena na Avery, - Znaš, stvarno se loše osjećam. - ponovila je,
naglašavajući svaku riječ. - Idem kući. - Primijetila je kako je Jeffrey odmjerava i
zamalo počela vrištati.
- Dobro. Nazoveš me poslije? - zabrinuto je upitala Avery, ali digla je ruke od
pokušaja da je zaustavi, Eris se okrenula i vratila drvoredom, razmišljajući o
dugom, depresivnom spuštanju do 103. kata.
Nije stigla još ni na pola puta do dizala kad joj se zamaglio vid. Bijesno je otrla
suze, no sada su već nezaustavljivo tekle, gonjene ružnim, isprekidanim jecajima i
nije joj preostalo drugo doli skrenuti u uličicu i pokušati se pribrati.
Tko je ona uopće sada? Više nije mogla biti Eris Dodd. Ime joj nije pristajalo
ništa bolje od onog zagušljivog, skučenog stančića dolje na 103. katu. Eris je
prekrižila ruke na prsima i čvrsto samu sebe zagrlila, nekoliko puta duboko
udahnuvši da se pribere. Ako ništa drugo, ova je uličica dovoljno udaljena od
glavne ulice da je nitko od članova Visinskog kluba ne vidi kako plače.
- Nikad ne bih pomislila da si od onih koji sjede i plaču.
Eris je podigla pogled i pred sobom ugledala Mariel kako stoji podbočivši se
šakama o bokove, u trapericama i uskom topiću bez rukava.
- Što je, sad me još i uhodiš?
- Znam da će te vijest šokirati, ali svijet se ne vrti samo oko tebe. - Mariel je
pokazala na vrata iza Eris. - Blokirala si ulaz za poslugu.
Eris se pomaknula ustranu, naprežući mozak da smisli neku jezičavu repliku, ali
uzalud.
- Hvala. - Mariel je prošla pokraj nje. - Ako tražiš bolje mjesto da se isplačeš
zbog članstva u klubu, unutra imaš jednu lijepu ostavu.
 - Nemaš ti pojma kroz što prolazim, znaš? - dobacila joj je Eris. - Nemaš pojma
što znači kad ti se obitelj - cijeli svijet - sruši pred očima.
Mariel je stajala na pragu i netremice gledala Eris, koja se nelagodno
promeškoljila pod žestinom njezina pogleda. Nakon nekoliko trenutaka Mariel je
odmahnula glavom.
- Iznenadila bi se. - rekla je. Vrata su se za njom automatski zatvorila.
*

Četiri sata poslije Eris se zadržala u Visokom Tornju što je duže mogla. Lutala je
omiljenim buticima praveći se da razmišlja o tome bi li kupila haljine i torbe koje si
više nije mogla priuštiti. Isprva je bilo fantastično gledati kako prodavačice
užurbano traže kombinacije koje je odabrala, slušati poznato lupkanje njihovih
potpetica, pijuckati hladnu vodu s aromom naranče koju bi joj donijeli dok
razgledava snimke odjevnih predmeta na trodimenzionalnoj projekciji vlastita
tijela. Da, osjećaj je bio fantastičan - sve dok nisu počele ozbiljnije inzistirati da
nešto naruči, kad je Eris morala promrmljati neki izgovor i pobjeći iz butika.
Otišla je u Hyacinthe, omiljenu trgovinu organskom hranom, kušati besplatne
uzorke koje bi iznijeli u vrijeme večere. Čak je posjetila internetsku knjižaru i
naručila vrući kapučino samo da bi mogla sjediti u udobnom naslonjaču i listati
časopise na njihovim prijenosnicima. Zapravo, bilo je jako neobično provesti
poslijepodne sama, s vlastitim mislima. No postalo je kasno i Eris više nije imala
kamo.
Nekoliko je puta nazvala Corda, ali nije se javio. Vjerojatno je drijemao ili igrao
holoigricu, možda pušio travu s prijateljima. Zadnji je put kod njega prespavala još
prije tuluma. Bilo je to prije manje od tjedan dana, ali uza sve što se dogodilo,
činilo joj se da je prošlo cijelo stoljeće.
Eris je uzdahnula i ustala, spremajući se za povratak kući. No pomisao na smrad
i žohare, a više od svega na neizbježan razgovor s majkom, sledili su je na mjestu.
Prije nego što se svjesno predomislila, već je brzala u drugom smjeru, prema
Cordu.
Ulazna su se vrata otvorila čim je Eris zakoračila pred njegov prag. Već se
mjesecima nalazila na popisu osoba sa slobodnim ulazom.
- Corde? - zazvala je kročivši u kuću. Nije bio u dnevnom boravku, premda je na
sofi primijetila hrpu razbacanih stvari koje nisu sličile njegovima. Znači, Brice je
stigao u grad.
Pronašla je Corda u spavaćoj sobi kako, zavaljen na skupocjene jastuke od
pačjeg perja, čita nešto na tabletu. Bilo je to neobično, jer se nije sjećala da ga je
ikad vidjela kako čita. Možda doista nije.
- Eris! - rekao je primijetivši je. - Otkud ti...
 - Htjela sam te posjetiti. - Zatvorila je za sobom vrata.
- Sad baš i nije najbolji trenutak za to. - Cordov je pogled bio dalek, ali nije to
bio onaj neusredotočem izraz čovjeka koji gleda u leće, nego se činilo da je uistinu
zadubljen u misli. Eris su obuzeli lagani žmarci tjeskobe. Pitala se jesu li joj oči još
crvene od plača. Ma koga briga, pomislila je i posegnula za najvišim gumbom na
oksfordskoj bluzi. Zatim je polako prišla krevetu, polako i zavodljivo otkapčajući
ostale gumbe, jedan po jedan. Ali Cordove se oči nisu zadivljeno zacaklile kao
obično.
Kad je otkopčala bluzu i pod njom otkrila svoj čipkasti ružičasti grudnjak, Eris
se uvukla u krevet pokraj njega. Shvatila je da se nije niti pomaknuo. Nije ugasio
svjetlo niti pružio ruku da je dodirne. Ništa.
- Eris... - rekao je, ali ona se nagnula prema njemu i pritisnula usne uz njegove,
posegnuvši za rubom njegove majice da je podigne.
Dopustio je da poljubac potraje nekoliko trenutaka, a zatim joj je položio ruke
na ramena i blago je odgurnuo. - Ozbiljan sam. - rekao je, a u glasu inu se začula
oštra nota. - Ne sada.
Eris je znala kako joj je to znak da ode, da se nasmije i zakopča bluzu kao da je
sve u najboljem redu - ali nije mogla. Cordovo odbijanje pokidalo je sve preostale
konce njezine samokontrole. Suze su joj navrle na oči. Bijesno ih je pokušala
zadržati. Samo bi joj još trebalo da je Cord vidi kako plače.
- Smijem li samo malo ostati s tobom? - upitala je skrušenim glasom. Zapravo
joj nije bilo stalo do ljubakanja s Cordom, samo se željela ušuškati ispod
skupocjenih plahti njegova madraca od ultrapjene i probuditi se okupana jutarnjim
suncem koje mu se probija kroz prozore.
- Je li sve u redu? Hoćeš da ti pozovem Avery? - odvratio je. Eris se osjećala
kao da joj je opalio šamar. Shvatila je što želi reći: Što god prolazila, ne želim se
time baktati. Cord je želio samo zabavnu, koketnu, sretnu Eris, a ne sve one
drukčije Eris koje su dolazile s njom u kompletu. Znala je da službeno nisu u vezi,
da joj nije dečko ni išta slično, ali vjerovala je da Cord nakon toliko vremena ipak
mari za nju - makar onoliko koliko mare prijatelji.
- Zar za mene baš ništa ne osjećaš? - prasnula je, lecnuvši se činije izgovorila te
riječi. Zvučala je histerično i očajno. - Nema veze. Zaboravi. - mucajući je rekla, ali
bilo je prekasno.
Cord se pridignuo i zagledao joj se ravno u oči. - Eris, strašno mi je žao. - rekao
je zvučeći najiskrenije što ga je ikada čula.
- Mislio sam da smo na istoj valnoj dužini.
- I jesmo! - viknula je, ali on je samo odmahnuo glavom.
 - Mislio sam da se samo zabavljamo. Trenutno nisam sposoban imati ozbiljnu
vezu. Žao mi je. - ponovio je zvučeći žalosno. - Mislim da je najbolje da završimo
priču prije nego što napravimo više štete.
Eris je zaustila da mu kaže kako se slaže da sve ostane površno, ali nešto ju je
spriječilo. Nije se mogla prisiliti da izgubi i onu posljednju zericu ponosa koja joj
je preostala. Brzim, odrješitim pokretima zakopčala je bluzu i razbarušila kosu. -
Može. Vidimo se. - dodala je, najnormalnijim glasom koji je uspjela odglumiti.
- Vidimo se. - U Cordovu se glasu začula nota nekog neočekivanog poštovanja,
kao da nije očekivao da će sve to tako lako primiti.
Na putu prema ulaznim vratima Eris je uvidjela da će do sutra sigurno biti
skinuta s popisa za slobodan ulaz koji je bio programiran u skener šarenice. Što je -
tu je, pomislila je neočekivano ravnodušno. Prekid - ako se ovo uopće moglo
nazvati prekidom, jer zapravo nisu hodali - mnogo ju je manje uzrujao nego što je
očekivala.
Možda zato što se to, u usporedbi sa svime što je već izgubila, doimalo posve
beznačajnim.
 LEDA

Sutradan poslijepodne Leda je stajala u istočnoazijskom meditacijskom vrtu na

rubu kampusa. Ondje je bilo tiho i hladno. Onamo gotovo nitko nije zalazio. Jedini
zvuk dopirao je od malog robovrtlara koji je grabljao šljunak stvarajući valovite
šare i vodoskoka koji je veselo žuborio u kutu.
Čekala je Avery. Imale su sat kemije. Pobrinule su se za to kad su prošlog
proljeća birale kolegije. Uvijek su skupa pohađale satove prirodnih znanosti i svaki
bi se put našle ovdje, u zen vrtu prije odlaska u laboratorij. Bilo je važno da
zajedno stignu na sat i svima daju do znanja da su tim. To im je bila tradicija još od
osmog razreda.
Leda je šetala u sve užim krugovima oko vrta, provjeravajući vrijeme na
školskom tabletu, čekajući najduže što se usuđivala. Leće joj nisu radile unutar
škole, pa nije mogla nazvati Avery. Robovrtlar je prebrisao valovite šare koje je
izgrabljao i zamijenio ih kvadratićima. Kroz svjetlarnik na stropu dopirala je prava,
prirodna sunčeva svjetlost, dovedena u središte Tornja sustavom zrcala. Leda se,
frustrirana, ugrizla za usnu. Kakav beskoristan vrt! Kako bi itko mogao postići zen
kad ova glupa sprava neprekidno grablja šljunak?
Avery neće doći. Leda je morala krenuti - no prvo je iskoračila i odjednom
žestoko šutnula robota. U širokom je luku poletio zrakom, sletjevši na leda uz
glasan tresak. Kotačići su mu se bespomoćno okretali. Da je Avery bila tu, prasnula
bi u smijeh. Od same se pomisli na to Leda još više uzrujala. Ostavila je robota da
leži i protrčala prema odjelu prirodnih znanosti.
Stigla je u kabinet za kemiju baš kad su tri note školskog zvona označile početak
sata i zatekla Avery kako već sjedi u drugome redu, nemarno prekriživši pred
sobom noge.
- Što je bilo? - šapnula je Leda spustivši se na praznu stolicu pokraj prijateljice. -
Tražila sam te u vrtu. Zar si zaboravila?
- joj, stvarno! Oprosti. - Avery se okrenula prema predavaonici i uključila tablet,
spremna hvatati bilješke.
Leda se ugrizla za jezik da joj ne odgovori i pokušala se usredotočiti na uvodne
riječi profesora Pitkina. Imao je doktorat iz kemije i inženjerstva materijala, a
napisao je i nacionalni udžbenik iz kemije. Upravo je to bio razlog zašto su roditelji
plaćali za Berkeley. Svi su nastavnici bili vodeći znanstvenici u svojoj struci, ljudi
koji su stvarali vlastita videopredavanja koja su svi ostali gledali, a ne nekakvi
prosvjetni radnici iz javnih škola. No kada je Leda pogledala nastavnika, mogla je
razmišljati samo o njegovom ćelavom tjemenu i crvenilu u obrazima zbog kojih ju
je podsjećao na neko ljubičasto, prezrelo voće. Trebao bi se zvati profesor Šljivić.
Počela je pisati šalu da je pošalje Avery, zatim s uzdahom spustila pisaljku za
tablet.
Odnos između nje i Avery postao je čudan. Leda nije bila sigurna je li to zbog
Cordovog tuluma - možda se Avery još ljutila zato što joj Leda nije rekla istinu o
ovome ljetu - ili sve ima neke veze s Atlasom. Naposljetku, čudno se ponašala
tijekom igre u Virtuareni. Nije li u nekom trenutku jednostavno izišla?
Leda se pitala je li joj možda Avery zamjerila što nije razgovarala s njom prije
nego što je pozvala Atlasa van. Avery bi moglo biti neugodno što joj najbolja
prijateljica hoda s bratom. No ipak, ovakva se reakcija doimala pretjeranom.
Pretjerana u slučaju da ti prijateljica samo hoda s bratom, ali ne i da je s njim
spavala, odjednom je pomislila Leda. Od te ju je spoznaje obuzela mučnina. Zna li
Avery što je bilo u Andama?
To bi objasnilo njezino ponašanje. Bila je bijesna zato što je Leda izgubila
nevinost s Atlasom, tajeći to njegovoj sestri, svojoj najboljoj prijateljici.
No kako da joj Leda ista kaže kad se Avery prema bratu neprekidno vlada toliko
zaštitnički?
Krišom je pogledala Averyn profil, očajnički pokušavajući proniknuti u
prijateljičine misli. Da joj se ispriča? Nije željela dok ne bude sigurna da Avery
zna. A Leda nije imala nikakvu namjeru prići Atlasu i upitati ga je li rekao sestri da
su zabrijali.
Osjetila je dobro poznatu želju za xenperheidrenom, glas koji joj govori da su
ondje sva rješenja, da će izbrisati svaku njezinu nesigurnost. Sama sam sebi
dovoljna, nečujno je ponovila, ali mantra je nije umirila kao u Silver Coveu.
Možda bi Nadia mogla doznati što je spopalo Avery. Hakerica je slijedila
Atlasovo kretanje proteklih nekoliko dana i prosljeđivala joj prepiske njegovih
poruka i izvještaje stanja računa u banci, premda ništa od toga nije bilo posebno
upotrebljivo. No to nije bila Nadijina krivnja. Problem je bio u Atlasu, suviše je
toga držao za sebe da bi se išta o njemu doznalo iz poruka.
Avery je podigla oči i susrela se s njezinim pogledom, na što je Leda smjesta
pogledala ustranu, uzrujana što je uhvaćena kako zuri. To ju je nelagodno
podsjetilo na početak sedmog razreda kad se strašno brinula što drugi misle: o njoj.
U usporedbi sa Srednjim Tornjem, gornji su se katovi doimali otmjeno,
visokotehnološki i zastrašujuće skupi. A njezini su razredni kolege sve radili toliko
brzo, nadmudrivali se dosjetkama kao da govore u šiframa. Leda je žarko željela da
i sama zna o čemu pričaju, na koje se to šale nadovezuju. Posebice je promatrala
jednu skupinu djevojčica koje kao da su isijavale samouvjerenost i vlastitu važnost,
a predvodila ih je visoka plavuša po imenu Avery Fuller, koja je izgledala gotovo
previše savršeno da bi bila stvarna. Očajnički je željela postati jedna od njih.
 Ubrzo je doznala da neke od tih cura troše xenperheidren - tablete protiv
tjeskobe, kakve je pila i njezina mama - da im pomogne pri učenju.
Maznuti mami tablete bio je mačji kašalj. Ledini su roditelji u nju imali toliko
povjerenja da nikada nisu uključili biozaštitu na kapacitivnnn površinama u
novome stanu. Te noći, dok su roditelji gledali neku holoseriju, Leda se ušuljala u
njihovu kupaonicu i uzela mamin xenperheidren iz ormarića s lijekovima. Istresla
je dvije tablete na dlan i u trenu se vratila u hodnik. Sutradan ujutro, prije škole,
jednu je ubacila u usta.
Svijet je smjesta postao jasniji, oštriji. Mozak joj se kretao brzinom svjetlosti,
rudario po dugoročnom pamćenju u potrazi za činjenicama koje je zaboravila,
budan i svjestan svake pojedinosti svijeta oko nje. Osjećala se samouvjerenije nego
ikada. Kada je za ručkom prišla Avery i pitala smije li sjesti za njezin stol, Avery se
samo nasmiješila i pozvala je. Pogonjena xenperheidrenom, Leda se smijala svim
pravim šalama, govorila upravo ono što je trebala reći. U trenu joj je postalo jasno
da je upala u društvo.
Tijekom idućih nekoliko godina uzimala je sve više i više tableta, da bi
naposljetku počela kupovati od preprodavača po imenu Ross, kako je mama ne bi
uhvatila u krađi. Pokušala ih je rasporediti, gutati ih samo prije ispita ili velikih
tuluma - za drugo ih i nije trebala, sada kada se sprijateljila s Avery. No voljela je
Ledu koju su stvarale tablete. Ta je Leda bila oštroumna, mudra i pronicljiva,
sposobna pravilno procijeniti situaciju i okrenuti je u svoju korist. Ta je Leda znala
kako dobiti sve što poželi.
Osim, dakako, Atlasa.
Leda se odjednom prenula, shvativši da svi oko nje ustaju, stružući stolicama po
podu dok se razmještaju pokraj svojih laboratorijskih partnera. Okrenula se prema
Avery, ali ona joj je okrenula leđa i razgovarala sa Sidom Pinkelsteinom.
- Avery? - rekla je Leda potapšavši prijateljicu po ramenu. - Partnerice smo, ne?
- Upravo sam obećala Sidu. - ispričala se Avery. Sid je nepomično stajao,
djelujući pomalo unezvijereno zato što mu je sjekira neočekivano upala u med. -
Važna godina, upisi na faks i slično. Ovaj predmet stvarno moram rasturiti. - brzo
je dodala. - Žao mi je.
Nevjerojatno. Avery ju je toliko očajnički izbjegavala da se radije družila s
klincem kojega su oduvijek zvale Sid Prištoid.
- Nema frke. - odvratila je Leda. - Risha? - Zgrabila je drugu curu za ruku i
bijesno je odvukla do laboratorijskog stola.
- Evo ih. - Risha je otvorila upute laboratorijskog zadatka na tabletu. Oči su joj
se zaustavljale čas na Ledi, čas na Avery, koja je radila sa Sidom dva stola dalje od
njih. No Leda je već počela sve miješati, nasumce ubacujući praške i kemikalije u
posudu, sitneći ih tučkom.
 - Prema ovim uputama, magnezij nam zapravo ne treba... -oprezno je natuknula
Risha, spuštajući zaštitne naočale na oči.
- Prekasno. - odvratila je Leda. Boli me, razdraženo je pomislila. S malo sreće,
možda uspije izazvati eksploziju.
 RYLIN

U subotu poslijepodne Rylin je ušla u Cordovu spavaću sobu i brzo zatvorila za

sobom vrata. Cijeli je dan čekala da joj se napokon ukaže prilika za to. Cord je
otišao ubrzo nakon što je jutros došla na posao - kad malo bolje razmisli, gotovo je
cijeli tjedan izbivao, premda pojma nije imala kamo to odlazi svakog
poslijepodneva. Zapitala se postoji li mogućnost da je izbjegava nakon onog
nelagodnog trenutka na stubama, no smjesta je pomislila kako je to glupa pomisao.
Cord Anderton vjerojatno nijednu svoju odluku u životu nije donio zbog neke cure,
a kamoli zbog spremačice.
No premda Corda nije bilo, Rylin se nije usuđivala provesti plan u djelo jer je
Brice još u stanu. Satima se povlačio po kući, gledao je kako posprema, sve dok
prije desetak minuta napokon nije otišao da se "razmrda", što god to značilo.
Stresla se pri pomisli na to kako ju je pogledao na izlasku, kako joj je odmjerio
cijelo tijelo i na kraju oblizao usne poput guštera. Nije ni čudo što je Cord toliko
čudan, kad mu je jedini preostali član obitelji raskalašeni dvadesetšestogodišnjak
koji u životu nije radio ništa doli letio od jednog skupog zabavnog parka do
drugog.
Rylin je imala posla i s gorim tipovima od Bricea. Još će se neko vrijeme moći
nositi s njim. Istini za volju, njemu je mogla zahvaliti što je imala posla cijeli
tjedan. Počela ju je hvatati jeza od neizbježnog povratka za tezgu brze hrane na
željezničkoj postaji, s prodornom škripom vagona i beskrajnim redom bijesnih
mušterija. No kao sedamnaestogodišnjakinja koja nije završila srednju baš i nije
imala mnogo izbora.
Rad za Corda pružio joj je dobrodošlu promjenu. U njegovom je stanu bilo
svježe i tiho, mogla je obavljati posao ritmom koji joj odgovara i to, prvi put u
životu, sama sa svojim mislima. A i plaća je bila bolja.
Usto, uspije li plan sprovesti u djelo, bit će zaslužan i za to što ona i Chrissa
neće biti izbačene iz kuće.
Dok joj je srce ludo tuklo, Rylin je kleknula i izvukla donju ladicu Cordove
komode, zgrabivši tri zasebno zapakirane "specijalke" u debelom, voštanom omotu.
Cordu nisu toliko potrebne kao meni, podsjetila se. Ionako ih ima previše. Neće niti
primijetiti da mu koja nedostaje. Usto, ako mu ih ponestane, uvijek može skoknuti
kod nekog od svojih mnogobrojnih liječnika i uzeti novi recept.
Odjednom više nije mogla misliti ni na što drugo osim na Cordovo lice dok je
gledao one stare, obiteljske filmove. U njegovu je izrazu bilo nečeg iskrenog,
gotovo dječačkog, bez uobičajenog skepticizma i sarkazma. A ona mu, eto, sada
krade lijekove koji su mu prepisani nakon pogreba njegovih roditelja. Što bi rekla
njezina mama kad bi znala što Rylin smjera?
Vrata su se širom otvorila.
Rylin je odskočila, sakrivši "specijalke" iza leđa. Na vratima je stajao Cord.
- Bok! - rekao je, zvučeći zbunjeno. Rylin je otvorila usta, ali riječi joj nisu
silazile s usana. Znala je da izgleda krajnje sumnjivo stojeći usred sobe bez
sredstava za čišćenje, ali nije znala što da kaže. Glupavo je zurila u Corda,
pokušavajući proniknuti u osjećaje koji su mu se munjevito izmjenjivali na licu.
Uhvati li je u krađi, neće joj samo dati otkaz - mogao bi je dati uhititi.
Rylin je učinila jedino što joj je palo napamet. Nagnula se, još stežući drogu u
šaci, i poljubila ga.
Obuzeo ju je očaj pa se uspaničila, posve prestravljena kao onomad kad je
slijedila Hirala niz otvor dizala i pogledala pod noge u nevjerojatnu dubinu ispod
sebe. Poslije beskrajno dugog trenutka Cord joj je uzvratio poljubac. No bio je
oprezan i suzdržan, nimalo sličan poljupcu prethodnog vikenda.
Kad se napokon odmaknula, Rylin je uspjela ugurati "specijalke" u džep. Cord
ju je znatiželjno gledao. Njegova široka ramena kao da su istisnula zrak iz sobe. Je
li primijetio? Stegnula je zube, spremna sve poreći, pobjeći-
- Baš me zbunjuješ, znaš? jednog me vikenda šamaraš, drugoga ljubiš.
- Što reći? - Rylin je govorila zafrkantskim tonom, ali srce joj je uspaničeno
tuklo. - Komplicirana sam.
- Očito. - Cord je još trenutak ostao zagledan u nju, a zatim posegnuo u džep. -
Usput, htio sam ti nešto dati.
Rylin je oštro udahnula. Bio je to fotofilm njezine mame, snimljen u stakleniku
Andertonovih. Hipnotizirano je gledala kako se njezina majka na pokretnoj slici
naginje kako bi pomirisala ružičasti amarilis, s blistavim osmijehom na licu.
- Kako si uspio... - šapnula je, trudeći se zadržati nenadane suze.
- Mama je to snimila. Neprekidno je nešto fotografirala. -odvratio je Cord. -
Sjetio sam se kako si rekla da nemaš mnogo fotografija svoje mame. Naletio sam
na ovu i... kako bilo, tvoja je.
- Divna je.
- Imala je gomilu starih snimki. Slobodno ih pregledaj. Tko zna - možda
pronađeš još poneku na kojoj je tvoja mama. - Glas mu je promukao od nekog
osjećaja koji nije mogla razabrati.
- Hvala ti. - Rylin je zašutjela, duboko dirnuta.
 Oboje su nepokretno stajali, ne znajući što bi rekli. Rylin se uhvatila kako zuri u
brzo podizanje i spuštanje njegova daha, uredan niz šavova raskopčana ovratnika i
preplanulu glatkoću njegovih prsa. Brzo se prenula. - Trebala bih ići. - promrmljala
je i progurala se pokraj njega.
Cord je šutke kimnuo. Samo ju je ispratio pogledom dok je klomparala
stubištem i izlazila iz kuće, stežući fotografiju objema rukama.
*

- Nikad nećeš pogoditi što sam danas dobila. - objavila je Rylin, ulazeći u stan.
- Kaznu. Unapređenje. Novog dečka! - Chrissa je stajala za višenamjenskim
kuhalom u kuhinjskoj niši, petljajući po brojčaniku da s roštilja prebaci na parno
kuhanje. Posegnula je u hladnjak i izvadila nekoliko golemih brokula koje je potom
bacila na ploču za kuhanje i pošpricala ih umakom iz konzerve. Kosa oko lica od
pare joj se slijepila u kovrčice.
- Molim? Ma ne. - rekla je Rylin, suviše uzbuđena da bi odgovorila na
zadirkivanje zbog Hirala. Chrissa ga je nekoć voljela, ali otkako je prošle godine
počeo prodavati drogu, jasno je izražavala svoje razočarenje. - Vidi ovo! -
uzviknula je Rylin i podigla fotofilm. Cijelim putem do kuće nije uspijevala
odlijepiti pogled s fotografije.
Chrissa se okrenula i zamalo ispustila kutiju fete koju ju držala. - Oh, Ry. -
Pritrčala je da bolje vidi.
- Znam. - Njih su dvije na trenutak zurile u fotografiju kao očarane.
- Tako je... sretna. Zamalo sam zaboravila koliko je bila lijepa, prije... - Chrissa
je šmrcnula. - Odakle ti?
- Cord mi ju je dao, - Rylin se odjednom zapitala kako to da je Cord naišao na tu
fotografiju. Ona i Chrissa godinu su dana tragale za majčinim fotografijama, ali
većinom su pronašle samo slike njih samih koje je fotografirala Rose. Na onih
nekoliko koje su uspjeli pronaći uvijek je izgledala umorno, čak iscrpljeno. Rylin
ju je ovakvu pamtila: nasmijanu i zdravu, svjetlucavih zelenih očiju, lica obasjana
nekom unutarnjom svjetlošću.
Chrissa je zaplakala. Nisu to bile tihe suze kakve je lila posljednjih dana
mamine bolesti, dok je patila u susjednoj sobi, a one nisu željele da ih čuje kako
plaću, nego glasni jecaji koji su potresali njezina mršava ramena.
- No, no. - tepala je Rylin povukavši sestru u zagrljaj. Osjećala je Chrissinu bol
kao da je njezina, što i jest, dakako, oduvijek i bila, sve otkako je tata otišao kad je
Chrissa bila još beba, a Rylinina je mama morala danonoćno raditi da ih prehrani.
Čak su se i tada njih dvije same morale boriti protiv cijeloga svijeta.
- Toliko mi nedostaje! - šapnula je Chrissa.
 - Znam. I meni.
Ulazna su se vrata otvorila. Djevojke su se prenule i naglo osvrnule, ali bio je to
samo Hiral.
- Bok cure, što ima? - upitao je, a zatim zastao, vidjevši da su plakale. - Pardon.
Što se dogodilo? Je li netko umro?
Rylin mu je pokušala oprostiti netaktičnost.
- Sve je u redu. - rekla je, osjetivši kako se Chrissa pokraj nje narogušila. -
Danas sam dobila ovu fotku. Cord mi ju je dao. - Pokazala je fotofilm na stolu,
pokretnu sliku majke kako se smiješi i miriše cvijeće u sretnoj vječnosti.
- Oh, baš lijepo.
- Moramo je objesiti. - Chrissa je pokazala mjesto na zidu.
- Evo, baš tu, u središte sobe.
- Da. - Rylin je ushićeno kimnula. Prišla je ormariću i krenula prekapati ladice,
dok nije pronašla kutiju ljepljivih traka za pričvršćivanje. - Hiral, možeš li
dosegnuti do tamo?
Slegnuo je ramenima i zalijepio trake na poleđinu slike, zatim je pritisnuo na
mjesto koje mu je pokazala Chrissa i pljesnuo je da je dobro zalijepi za zid.
- Moram malo izići na zrak. - odjednom je rekla Chrissa i izišla iz kuće. Rylin se
pitala je li opet zaplakala.
- Nego, imam nešto za tebe. - Rylin je rekla Hiralu, izvadivši "specijalke" iz
džepa.
Razrogačio je oči. - Maznula si ih Andertonu? Super.
- Toliko ih ima da neće niti primijetiti kako mu nedostaju - rekla je Rylin,
odjednom obuzeta nelagodom. Nadala se da je u pravu. - Koliko ih brzo možeš
preprodati?
- Riješit ću ih se najbrže što mogu. - Hiral je podignuo jedan paketić pred svjetlo
i proučio ga iz svih kutova, zadivljeno zviždeći. - Trebali bi jednu probati, prije
negoli utopimo druge.
- Ne! - Rylin je zamalo viknula. Duboko je udahnula da se primiri. - Treba mi
lova. Kasnim sa stanarinom.
- Uvijek kasniš sa stanarinom, - bezbrižno je odvratio Hiral.
- Daj, ovo su "specijalke" Corda Andertona, sigurno su jake! Mislim, nije li on
sasvim sjeban tip?
- Molim? Zato što su mu roditelji poginuli?
 Hiral se odjednom zacrvenio od nelagode. - Znaš da nisam na to mislio. Samo
kažem, vrijedilo bi se urokati. A poslije... -Ruka mu je kliznula pod njezin struk.
- Ozbiljna sam! - otresla se Rylin, odgurnuvši ga.
- Dobro, dobro. - Hiral je digao ruke u zrak, pokušavajući sve okrenuti na šalu. -
Ti si ih maznula, ti odlučuješ što ćemo s njima. Odnijet ću ih Viju kad odem po
iduću isporuku.
- Hvala. - tiho mu je odgovorila.
- Možda možemo čvaknuti neku od iduće ture. - Hiral je brzo spremio
"specijalke" u džep.
Rylin se namrštila. - Neće biti iduće ture. Više mu neću krasti.
- Zašto ne? I sama si rekla da taj debil to neće niti primijetiti.
- Nije debil. Dao mi je onu fotku. - odvratila je Rylin, premda nije bila sigurna
zašto brani Corda Andertona. Misli su joj iz nekog glupog razloga odlutale na onaj
poljubac pa se blago zarumenjela, nadajući se da joj osjećaji ne pišu na čelu.
- Ma, boli me. - Hiral je odmahnuo rukom.
- Što je tebi u zadnje vrijeme? - oštro ga je upitala Rylin u trenutku kad se
Chrissa pojavila na vratima, crvenih očiju. Rylin je uhvatila sestrin pogled, zatim
ponovno pogledala Hirala, pitajući se što ga je ražestilo. Osim ako... pogled joj je
odlutao do fotofilma. Da nije ljubomoran?
- Ništa. Oprosti. - Hiral si je prešao dlanom po licu, poprimivši ponovno onaj
svoj ravnodušan izraz. - Večeras ću odnijeti ovo Viju. Kad smo već kod toga, hoćeš
li se presvući? Trebali bismo krenuti.
Joj, da. Trebali su ići na tulum kod nekog poznanika. No prvi put ove godine,
Rylin nije očajnički željela otići u subotnji izlazak i drogirati se. Osjećala se
iscrpljeno i nedostajala joj je sestra.
- Ne znam. - rekla je. - Nekako sam umorna. Možeš ovoga puta bez mene?
- Kako god hoćeš, draga. - Hiral ju je nabrzinu poljubio. - Nedostajat ćeš nam,
znaš? Vidimo se sutra?
Čim su se vrata iza njega zalupila, Rylin se okrenula Chrissi.
- Eto, tako. - rekla je, kao da je posve normalno što ostaje kod kuće. - Idem
obući trenirku i postaviti stol. Ima nešto dobro što bismo mogle gledati?
Sestra ju je s nevjericom pogledala, zatim podigla pogled prema fotofilmu, a
Rylin se učinilo da obje pokušavaju isto - vratiti se u vrijeme prije Hiralova
dolaska. Nakon nekoliko trenutaka Chrissa se nasmiješila.
 - Mais oui. - rekla je groznim francuskim naglaskom, koji je Rylin nedostajao
više negoli je i sanjala. - Cafe Paris je otvoren.
 ERIS

Eris je stigla pred broj 2704 Ulice Habulica i otvorila ulazna vrata najtiše što je
mogla. Samo bi joj još trebalo da je mama čuje kako ulazi i pokuša započeti
razgovor. Eris cijeli tjedan jedva da je s njom izmijenila nekoliko riječi. Duša joj je
još bila bolna i ranjena, poput modrice u koju se neprekidno iznova udara.
Kad su se vrata otvorila prema unutra, Eris je dlanom prekrila usta da joj ne
pozli. U stan se ponovno uvukao onaj gadan smrad, oduran vonj kanalizacije koji
bi povremeno dopirao od susjeda iznad njih. Širom je otvorila vrata, što je obično
pomagalo da se brže izvjetri, i uglavila ih jednom svojom sjajnocrnom cipelicom s
visokom potpeticom. Zatim je prokrstarila cijelim stanom špricajući ga svojim
parfemom od jasmina, Štrcajući mirisnu tekućinu u ventilacijske otvore dok je oči
nisu zapekle. No sada je barem mogla disati.
Eris je začula neki zvuk iz mamine sobe i prišla korak bliže, uvidjevši kako je to
što čuje prigušeno jecanje. Odjednom je obuzme stid i grižnja savjesti. Mama joj se
cijeloga tjedna držala krajnje optimistično, pričala Eris o poslovima za koje se
prijavila i na tisuću sitnih načina pokušavala uljepšati ovu groznu rupetinu. A sada
se očito prepustila očaju, ne znajući da je Eris kod kuće.
Eris se brzo udaljila. Nije joj bilo ugodno gledati majku u ovakvom stanju. No
nije još bila spremna ući i zagrliti je. Nije joj oprostila za sve što se dogodilo. Baš
kao i tati - Everettu, podsjetila se - trebalo joj je malo vremena.
Eris je uzdahnula i otvorila hladnjak. Nije bila gladna. Bila je to isprazna,
uzaludna gesta, zato što nije znala što bi drugo sa sobom. Prvi put u posljednjih
nekoliko godina, Eris nije imala plan za subotnju večer. Umjesto izlaska, ostat će
ovdje, sama, u smrdljivom stanu, dok se sve njezine prijateljice ludo provode
radeći nešto što si ona više nije mogla priuštiti.
Ako ništa drugo, uspjela je danas otići do Visokog Tornja. Provela je
poslijepodne u šopingu s Avery i curama - ništa nije kupila, no očajnički joj je
trebao bijeg iz klaustrofobije niskih katova. Sve su poslije izišle na voćni sladoled,
pa je Eris na kraju potrošila nešto džeparca sa svojeg sve manjeg bankovnog računa
na smrznutu kremu od limuna, samo da ne bude jedina cura bez sladoleda. Jedva se
uspjela suzdržati da nakon sladoleda ne poliže i kričavoružičastu čašicu. Nije
mogla vjerovati da je nekoć kupovala ovakve stvari, liznula dva zalogaja i ostatak
bez razmišljanja bacila u smeće.
Sada su se ostale cure spremale van, prvo na večeru u Amu-se-Bouche, a zatim
u novi koktel-bar Painkiller. Eris je čula da bar ima pogled na simulaciju oceana te
da ondje cijelu noć vlada suton, jer svakih četrdeset minuta iznova zalazi sunce. U
prošlom bi životu Eris sada birala što će odjenuti. Dopustila si je nakratko maštati o
tome, planirati večernju kombinaciju - bijeli, kukičani topić s vezanjem oko vrata,
široku suknju s prorezom sa strane. I veliki, skupi cvijet hibiskusa u kosi, koji bi
specijalno naručila iz cvjećarnice, no vrijedilo bi svakog dolara jer bi svim curama
bilo krivo što se i same toga nisu sjetile.
Sve su ostale u šoku kad im je rekla da večeras ne može s njima. -Jesi li sigurna?
- molila ju je Avery, a Eris im je zamalo svima izbrbljala istinu. No znala je da bi
se u tom trenutku sve promijenilo, a to još nije bila spremna podnijeti. Nijedna
cura, dakako, ne bi bila zla ni gruba, ali sve bi se pokraj nje osjećale nelagodno i
neopušteno, a pozivi bi polako prestali. Nitko ne bi želio da se Eris lose osjeća
zbog poziva na skupe večere ili satove joge koje si ne može priuštiti. A sada joj je
trebao privid normalnosti. Bilo je to jedino što ju je još sprečavalo da ne poludi.
Umjesto toga, svima je rekla da je roditelji prisiljavaju da s njima ode na
obiteljsku večeru. Obiteljska večera, ha, ha. U pokušaju da je odobrovolje,
djevojke su ustrajale na tome da je otprate "kući" u Nuage. Eris je na kraju morala
svima mahati i ući u dizalo, a zatim petnaestak minuta lutati hotelskim hodnicima
prije negoli se usudila ponovno sići u predvorje. Postajalo je sve teže održavati
obmanu.
Zaputila se prema svojoj sobi kad je začula graju iz hodnika. Zvuk je jasno
dopirao kroz vrata koja su još bila širom otvorena.
- Znam, znam, reći ću joj! - Zvučalo je kao Mariel.
Eris je provirila van i vidjela Mariel kako prevrće očima, zatvarajući vrata stana
iza sebe.
- Ideš van? - upitala je Eris bez razmišljanja. Mariel je bila odjevena u usku
haljinu neravnog ruba, crvene štikle i nosila malu kromiranu torbicu.
- Ostaješ doma? - odvratila je Mariel.
- Valjda. Tu se baš i nema što raditi, ne?
Mariel je podigla obrvu. - Aha, na našim tulumima nema šampanjca i šugave
glazbe.
- Ideš na tulum? - Eris nije bila sigurna zašto to čini, ali nije se željela vratiti u
kuću i sama sjediti u sobi.
Mariel se s očitom nevjericom zagledala u nju. - Htjela bi sa mnom?
- Da. - protisnula je Eris zvučeći patetično zainteresirano.
Mariel joj je prišla, napućivši usne. Zatim je, jednim dramatičnim pokretom,
strgnula sve gumbe s Erisine svilene, do grla zakopčane bluze, otkrivši pod njom
bijelu potkošulju.
 - Koji ti je? - Eris je ustuknula, ali Mariel se nasmijala. Za nekog tako grubog,
smijeh joj je bio iznenađujuće zvonak, lijeno se uzdizao uvis poput koluta dima iz
haluciplama. Eris ga je ponovno poželjela čuti.
- Oprosti, - veselo je odvratila Mariel - ali ne idemo na maskenbal, pa ne možeš
biti odjevena kao uštogljena visokotornjevska kujetina. Uzmi ovo. - Skinula je
jednu od dugih ogrlica koje je nosila oko vrata i pružila je Eris. - Da popraviš stvar.
- Hvala. - Eris se pogledala. Nosila je traperice, bež gležnjače i svilenu
potkošulju, koja je bila suviše otvorena da bi se mogla nositi kao topić. Ogrlica je
prilično prostački privlačila pozornost na njezin dekolte. No ovdje dolje ionako nije
bilo važno kako izgleda. Usprkos svemu, raspoloženje joj se popravilo već na sam
spomen tuluma.
- Kamo idemo? - upitala je Eris trčkarajući da dostigne Marici, koja je već
brzala hodnikom.
-Jesi li se ikada vozila jednotračnom?
Samo jednom, na izletu s osnovnom školom, ali Mariel to nije morala znati. Eris
se zabrinuto pitala kamo su se zaputile. Jednotračnim željeznicama putovalo se
izvan Tornja i vozile su samo na depresivna mjesta poput New Jerseyja ili
Queensa. U Visokom Tornju svi su radije išli helikopterom.
- Naravno. - odvratila je, mnogo samouvjerenije nego što se osjećala.
*

- Dobro došla u Brooklyn! - rekla je Mariel kad su se napokon iskrcale. Krenule su

ulicom s nizom trgovina, od kojih su neke tvrdoglavo ostale otvorene usprkos
nedostatku kupaca, dok su im halogena svjetla u izlozima lijeno treptala. Mariel je
izvukla tablet i počela namršteno tipkati poruke. Eris je šutjela.
Nikada još nije bila u Brooklynu. Nekoć je to bila prilično popularna četvrt,
prije nego što je podignut Toranj - koji je dobar njezin dio prekrio vječnom
hladovinom. Vijeće gradske četvrti Brooklyna još je vodilo sudski postupak protiv
građevinske tvrtke koja je projektirala Toranj, ali nitko nije vjerovao u pobjedu. U
međuvremenu, stanovnici su se posljednjih dvadesetak godina polako iseljavali.
Eris nije znala da ovdje još uopće ikoga ima.
- Evo nas. - rekla je Mariel uspinjući se stubištem koje vodi do stare, nekoć
otmjene, gradske kuće od opeke, ZATVORENO: VLASNIŠTVO UPRAVE FULLER
WEALTHA, pisalo je na jarkocrvenom znaku prilijepljenom na vrata koja su bila
zapečaćena, a nedavno grubo provaljena. Eris je čula kako iza njih trešti glazba.
Zlobno se zahihotala zbog ironije da ide na tulum u zgradu čiji je vlasnik Averyn
tata. Avery bi pala u nesvijest od smijeha. Šteta što joj Eris to nikada neće moći
ispričati.
 Mariel je pokucala na vrata u ritmu neke tajne šifre, a kad su se otvorila, na
pragu je stajao kršan bradati tip s tintovažama. Kad je vidio Mariel, namršteno lice
mu se otopilo u osmijeh. - Gdje se skrivaš? - upitao je privivši je u zagrljaj. - Moja
mama stalno pita za tebe.
- Reci mami da ću je uskoro posjetiti. - obećala je Mariel i progurala se pokraj
njega. Eris je pokušala krenuti za njom, ali tip je ispružio ruku, zapriječivši joj
prolaz.
- Trideset nanosa. - strogo je rekao.
- Uh, ovaj... - Možda joj je na računu ostalo tridesetak nanodolara, ali jedva.
- Cura je sa mnom, Jose. - doviknula je Mariel preko ramena.
- Oprosti. - Jose je spustio ruku. - Nisam znao. Uživaj.
Mariel je primila Eris pod ruku i povukla je za sobom prema nečem što je sličilo
dnevnom boravku u kojem nije bilo pokućstva, ali je bilo mnogo tinejdžera u
jeftinoj odjeći i s osmijehom od uha do uha. Na oba kraja prostorije postavljeni su
šankovi, a u sva četiri kuta nalazili su se zvučnici, uključujući i one lebdeće koji su
pratili najveće grupe ljudi. S obzirom na to da se održavao u Brooklynu, tulum
uopće nije bio loš.
- To mi je bratić, Jose. - objasnila je Mariel.
- Tulum je njegov? - Eris još nije shvaćala zašto su u zatvorenoj kući.
- Moglo bi se reći. Ovo mu je dodatni posao. - organiziranje zabava u
napuštenim i zatvorenim kućama Brooklyna i naplaćivanje ulaza. Zapravo jako
dobro zarađuje.
- Oh. U svakom slučaju, hvala ti što si me uvela bez karte, -rekla je Eris, obuzeta
nelagodom. Nije voljela nikome biti dužna, a pogotovo ovoj curi.
- Nemoj mi previše zahvaljivati. - rekla je Mariel. - Sad ti se nitko ne smije
upucavati, jer sam rekla Joseu da smo skupa.
- Molim? - Eris je zbunjeno blenula u nju.
- Žao mi je, - rekla je Mariel - ali zabranio mi je da dovodim prijatelje besplatno,
jer sam to već previše puta zloupotrijebila.
Sad pušta samo one s kojima sam se spetljala. Skužila sam da si bez love pa... -
nelagodno je zašutjela usred rečenice.
- Hvala. - Eris pojma nije imala što da o tome misli. Ogledala se oko sebe. - Tko
su svi ovi ljudi?
- Prijatelji iz škole, iz susjedstva. Možda neke od njih i poznaješ - tu mi je
nekoliko kolega s posla. - Mariel se zlobno nacerila.
 Eris se osvrnula i uvidjela da neke od njih uistinu prepoznaje. Nije li ona visoka
brineta instruktorica pilatesa s kojom je prošlog ljeta cijelo vrijeme koketirala?
- Treba mi cuga. - rekla je Eris i zaputila se prema šanku, dok se Mariel smijala
iza njezinih leđa.
Noć se otegla, Eris se gotovo sa svima upoznala. Svi su bili savršeno prijateljski
raspoloženi i svi su poznavali Mariel, kao da je upravo ona karika koja ih sve drži
na okupu. No nešto je neopipljivo držalo Eris podalje od njih, od njihova
entuzijazma i smijeha. Možda je to bila vrela žeravica samosažaljenja koje joj je još
gorjelo u grudima, možda sama činjenica da potječe iz Visokog Tornja. No što god
bilo posrijedi, Eris se osjećala nekako izdvojeno. Nastavila je piti, nadajući se da će
alkohol premostiti jaz među njima. Pit će dok se i sama ne počne s lakoćom smijati,
bezbrižno plesati. Dobro se osjećala, plutajući ovom napuštenom kućom ne mareći
što itko o njoj misli. Trebala joj je ovakva noć.
U nekom je trenutku otkrila stube koje vode na krov. Ova je četverokatnica bila
toliko blizu zemlji da nitko iz Tornja ovo ne bi nazvao pogledom. Eris se naslonila
na nisku zaštitnu ogradu i zagledala se u tamne obrise obližnjih zgrada. Svjetlost je
u zlatnim krugovima padala na ulicu. Vidjela je ravno u dnevni boravak susjedne
kuće, gdje je neki par sjedio za majušnim stolom i držao se za ruke tijekom večere.
Eris je brzo svrnula pogled, osjećajući se poput uhode.
Preko vode nadvila se ogromna ljuštura Tornja. Dopustila je pogledu da se
podigne uvis, uvis, uvis, pitajući se koje je sićušno, treperavo svjetlo - koji je
minijaturni komadić neba - njezin stan na 985. katu. Zaboravi ih, rekla je sama
sebi, dok ju je bijes još grijao iznutra. Svi su se grozno prema njoj ponijeli, mama,
tata, čak i njezin biološki otac, tko god bio. Nitko joj od njih ne treba. Sasvim joj
dobro ide i bez njih.
Eris je potom zabacila glavu koliko je mogla i, podigavši pogled čak iznad
Tornja, zagledala se u mračno prostranstvo noćnoga neba. Pamtila je sve one noći
kad bi se ušuljala u park Greenwich držeći se za ruke s kim god da je tada izlazila
da zajedno gledaju ogroman holozaslon zvijezda. Koliko god holo-tehnologija bila
napredna, s ovime se nikada neće moći mjeriti.
- Tu si. - Mariel se pojavila navrh stubišta. S njom su kroz vrata doplovili zvuci
glazbe. - Spremam se ići, ako hoćeš sa mnom,
- Ne želim još kući. - Eris je ostala zagledana u zvijezde.
- Stvarno? Vozit ćeš se jednotračnom sama, ovako kasno navečer? - zadirkivala
ju je Mariel.
- Joj, dobro. - Teatralno je uzdahnula i okrenula se pa pritom pripito posrnula,
- Pazi malo. - Mariel je pružila ruku da pridrži Eris, koja se lagano klatila na
nogama. - Od otupljivanja cugom nema koristi. Vjeruj mi, pokušala sam. - rekla je,
iznenađujuće ozbiljna.
 - Boli me. - Eris je nije slušala. Proučavala je čađavu gustoću Marielinih
trepavica, jarke usne boje trešanja, meke linije njezina vrata. Željela ih je slijediti
prstima, pa je ispružila ruku i pomilovala joj vrat. Mariel je stajala posve
nepomična.
Eris joj je prišla i poljubila je.
Okus njezina poljupca bio je upravo onakav kakav je očekivala, po dimu, rumu i
ružu. Eris je lagano zadržala ruku na Marielinom vratu, uživajući u dodiru njezina
pulsa koji je mahnito poskakivao, a drugu joj je ovila oko glave.
Mariel ju je odgurnula i ustuknula. - Eris! Što to - nema veze. Pijana si. - rekla
je, premda je to svima bilo jasno. - Moraš kući.
- Imaš pravo. Vodi me kući. - Eris je počela odvlačiti Mariel niza stube, ali
Mariel je stala kao ukopana.
- Eris-
- Daj, dođi. Hoću razgledati sve tvoje tintovaže. - nemilosrdno ju je izazivala,
premda joj je bilo posve svejedno hoće li je Mariel odbiti. Više ni za što nije
marila. Ipak, sve je ovo bilo ludo zabavno: izazivanje, crvenilo Marielinih obraza,
ukradeni poljubac. Eris je obožavala takve igrice. I sjajno ih je igrala. Iskoristi svoj
talent, govorio joj je tata. Oduvijek je pretpostavljala da govori o njezinoj ljepoti.
Svi su znali da joj je to najjača strana.
Ne. Ne smije više razmišljati o tati.
- Pa... neka ti bude. - rekla je Mariel i nasmijala se. - Idemo. Na kraju, ionako
svi misle da smo skupa.
Eris je kimnula, osjećajući se razuzdano, ne mareći ni za što osim sadašnjeg
trenutka.
*

U Erisinoj je glavi sve bubnjalo. Posegnula je za plahtama koje je zgužvala pod

nogama - i sledila se, žmirkajući u nepoznatoj tami. Na rubu njezina vidna polja,
ružičaste brojke sata u njezinim lećama pokazivale su da je 4.09 ujutro. Pokraj sebe
je čula tiho ravnomjerno disanje.
Eris se polako, oprezno okrenula. Mariel je ležala ispružena pokraj nje, a crna
joj se kosa rasula po plosnatom bijelom jastuku.
Sranje, sranje, sranje,
Eris je ostala posve nepomična, gotovo i ne dišući, pokušavajući u glavi
posložiti događaje protekle noći. Sjećala se kako je miješala sva ona jeftina pića na
tulumu... ljubila se s Mariel na krovu... zatim su izišle u toplu, ljetnu noć, vratile se
ovamo, u Marielinu sobu...
 Mariel se promeškoljila u snu, a Erisino je srce poskočilo pod iznenadnim
naletom panike. Mora nestati odavde. Krećući se najbrže što se usuđivala, skliznula
je s kreveta i pohvatala komade odjeće koji su bili razbacani po pođu. Zakopčavši
traperice jednom rukom, dok je drugom držala gležnjače, bosonoga se iskrala iz
Marieline sobe.
Eris je zastala u hodniku njihova stana, posve dezorijentirana - nije obraćala
pažnju na raspored prostorija kad su prije nekoliko sati doteturale do njezine sobe.
No uto je začula prigušeni bat koraka i dubok glas pa se trgnula i krenula dalje.
Nije se sada mogla suočiti s Marielinim roditeljima. U slijepoj panici, dohvatila je
kvaku na vratima koja su joj se činila kao ulazna i pobjegla u jeftinu fluorescentnu
rasvjetu Ulice Habulica.
Nekoliko sekundi poslije Eris je klisnula troja vrata niže do svojega stana, u
sigurnost svoje sobe. Nije se zamarala presvlačenjem u pidžamu, samo se sklupčala
u krevetu i čvrsto zatvorila oči. Bože, kako li joj je samo nedostajao stari stan!
Nedostajao joj je njezin krevet s mekim, zaobljenim linijama, aromaterapijskim
jastucima i skupocjenim Tkalcem snova.
Ovo sinoć bila je velika pogreška. Eris je za to krivila svu onu žesticu i svoje
bizarno raspoloženje. Hvala nebesima da se probudila navrijeme i poštedjela se
nelagodnih jutarnjih razgovora! I hvala nebesima da nitko od njezinih prijateljica
ne zna što je sinoć učinila!
Dakle, zabrijala je s Mariel - o dovraga, kako li se preziva? Eris se lecnula. U
svakom slučaju, to nije važno i ne znači ništa, pomislila je, nemirno ponovno
tonući u san. Ponašat će se kao da se ništa nije dogodilo.
 AVERY

Nešto poslije, istog tjedna, Avery je stajala usred svoje garderobe, dok su suknje,
haljine i topići od prošle sezone bili razbacani po podu oko nje poput hrpa šarenog
jesenjeg lišća.
- Piši Ledi. - promrmljala je, diktirajući poruku lećama. - Dan čišćenja ormara.
Dolaziš? - Počela je okretati glavu udesno, Što je bila programirana kretnja za
slanje poruke, ali uto se predomislila i trznula glavom na drugu stranu da je snimi
kao skicu. Nije bila sigurna želi li se u ovom trenutku nasamo družiti s Ledom.
Leda još nijednom riječju nije spomenula da su se udaljile. Avery je znala da bi
se trebala više potruditi, no u zadnje je vrijeme sve među njima bilo napeto i
usiljeno. Nije mogla prestati razmišljati o tome što se događa između nje i Atlasa.
Jesu li se ponovno našli nakon spoja koji je uspjela sabotirati? Jesu li se poljubili?
Avery nije smjela nijedno od njih o tome upitati, pa je sama sebe mučila
zamišljajući da su zajedno. Bio je to nepresušan izvor duševne boli.
Usto, pomislila je znajući da nije poštena, Leda je ta koja je sve ovo započela,
time što se čudno ponašala nakon ljetnih praznika - lagala Avery o tome gdje ih je
provela, skrivajući da je potajno zatreskana u Atlasa. Usto, ako ćemo iskreno, ni
Leda se u zadnje vrijeme nije trudila oko Avery.
Avery je uzdahnula i vratila se odjeći razasutoj po svjetloplavom tepihu.
Praznila je ormar prije nadolazećeg "Dizajnerskog dana", kada svi najveći
međunarodni modni dizajneri otvaraju butike diljem Tornja i otkrivaju kolekcije
koje će se nositi iduće sezone. Dotad su već svi modni dizajneri poznavali Avery.
Mnogi su je pozivali u svoje nevidljive cilindre za svlačenje, kako bi osobno
isprobala uzorke koje su pripremili, što je bilo daleko zabavnije od projiciranja
odjeće na trodimenzionalne holograme njezina tijela. No to je znalo biti i
neugodno. Svake bi godine neki dizajner izjavio da je Avery njegova ili njezina
muza, nadahnuće za cijelu kolekciju, na što bi joj bilo toliko neugodno da se
osjećala dužnom kupiti po jedan primjerak od svega, dok ju Leda odlučno ne bi
odvukla. To je bila sjajna strana šopinga s Ledom. Bila je jedina osoba kojoj je, uz
Atlasa, dopuštala da joj išta zabrani.
U nekom su trenutku Avery i Leda započele s tradicijom pražnjenja ormara
tjedan dana uoči Dizajnerskog dana kako bi raskrčile mjesta za nove komade. To bi
se svaki put pretvorilo u zabavnu igru jer bi isprobavale staru odjeću i sprdale se s
modnim promašajima, prisjećajući se proteklih dogodovština. Avery je osjetila
oštar ubod nostalgije. Željela je da između Lede i nje sve bude kao nekada, kada je
sve bilo lako. Sve se još može vratiti na staro, obećala je sama sebi. Čim se ovo
između Lede i Atlasa stiša, što jamačno hoće.
 Uvukla se u lepršavu bijelo-žutu haljinu koju je nosila na sestričninu vjenčanju
prije dvije godine i dotaknula elektroničko zrcalo, promijenivši odraz tako da
umjesto njezine duge, valovite kose pokazuje punđu s pletenicama. No haljinu čak
ni promjena frizure nije mogla spasiti.
- Izišlo iz mode. - rekla je naglas i objesila haljinu na ulaznu vješalicu, koja ju je
smjesta odnijela u kontejner za donacije.
Zatim je izvukla živopisnu krinolinu Oscara de la Rente, boje mandarine, s
dugim šlepom i mašnom na boku koju je, ako je pamćenje služi, odjenula za
prošlogodišnju ljetnu gala-večeru mladih članica kluba Whitney. Baš dok se mučila
sa zatvaračem, začula je kucanje na vratima.
- Uđi, mama. - doviknula je, pomislivši kako je čula majčin glas. - Pomozi mi da
zakopčam-
Kroz vrata je ušao Atlas.
- Mislila sam da si vani. - rekla je Avery zamuckujući i nelagodno podigla
haljinu na mjesto.
- Bio sam. - jednostavno je odvratio Atlas. Avery se zapitala je li bio s Ledom,
ali nije se usudila pitati. - Mogu te ja zakopčati ako želiš. - ponudio je.
Avery se okrenula, drhteći od prisnosti te geste. Ruke su mu bile tople kad su
okrznute njezina leđa.
- Izgledaš fantastično, - rekao joj je Atlas kad se opet okrenula prema njemu,
dok joj se teška suknja vuka po tepihu. - No ipak, nešto nedostaje.
- Kako to misliš?
- Imam nešto za tebe. - Atlas je iz džepa izvadio platnenu vrećicu. Avery je
pružila ruku i uzela je, ostavši bez daha.
Unutra je bila ogrlica na kojoj je svjetlucalo nepoznato kamenje. Izgledalo je
gotovo poput crnih dijamanata, no u svakome se nalazio uskovitlan narančasti trak,
podsjetivši Avery na tinjanje žeravice.
- Vulkansko staklo s Kilimandžara. Čim sam je vidio, pomislio sam na tebe. -
Atlas joj je pričvrstio ogrlicu oko vrata, a zatim oslobodio plavi slap kose koji je
pod njom ostao zarobljen. Prsti su mu bih sigurni, nije petljao oko kopče, pa se
Avery zapitala koliko je često to radio s drugim djevojkama. Malčice se snuždila.
Okrenula se i pogledala u zrcalo. Atlas je još stajao iza nje, tako da se njezina
silueta ocrtava pred njegovom, višom i širom. Pogled im se susreo u zrcalu baš kad
je ispustio kopču i pustio da mu ruke skliznu niz tijelo. Avery je poželjela da je
zgrabi za gola ramena, šapne joj na uho, poljubi je u potiljak, gdje su mu ruke
maločas bile.
Brzo se odmaknula, pretvarajući se da želi pobliže razgledati ogrlicu.
 Uistinu je bila prelijepa. Avery je obično bila vedra i blistava, ali tamno je
kamenje u njoj istaknulo nešto drugo, neke sjene koje su joj plesale po licu i
zakrivljenom linijom ključne kosti.
- Hvala ti. - rekla je okrenuvši se prema njemu. - Kad si bio na Kilimandžaru?
- Skoknuo sam na nekoliko dana u travnju. Probijao sam se iz Južne Afrike
prema Tanzaniji. Sviđalo bi ti se tamo, Aves. Pogled je čak ljepši nego ovdje. -
Pokazao je prema prozorima na dvije strane zida, gdje je jarkonarančasti suton
palio obzor.
-Reci, zašto si to učinio? Zašto si samo tako otišao? - Šapnula je Avery. Obećala
je sebi da ga neće prisiljavati da joj o tome priča, ali više se nije mogla suzdržati.
Bilo joj je muka od toga što o tome ne može razgovarati, od pretvaranja da u
njezinoj savršenoj obitelji nikada ništa ne polazi po zlu.
Oborio je pogled. - Mnogo je razloga. - odvratio je. - Ne želim sada o tome
razgovarati.
- Atlase... - Pružila je ruku za njegovom, obuzeta iznenadnim očajem, kao da bi
mogao odletjeti ne bude li mu ona balast.
- Obećaj mi da se to neće ponoviti. Ne možeš samo tako pobjeći, dobro?
Poludjela sam od brige.
Atlas ju je pogledao. Avery je na trenutak pomislila da u njegovu pogledu vidi
nešto oprezno i pronicljivo, no to nešto se izgubilo prije negoli je otkrila što je. -
Obećavam. - rekao joj je. - Oprosti što sam te zabrinuo. Zato sam te i zvao - tako da
barem ti znaš da je sve u redu. - dodao je.
- Znam. - No nije sve u redu, pomislila je. Sada se Atlas sviđa Ledi, dok je u
međuvremenu Avery zaglavila na nekom nemogućem mjestu, voleći ga više no
ikada prije. Nije niti sanjala da bi to mogla pomisliti, ali gotovo su joj nedostajali
dani kada je bio pola svijeta udaljen od nje. Barem je tada bio samo njezin.
- Ništa, prepuštam te tvojem ormaru. Čini se da imaš pune ruke posla. - rekao je,
osjetivši blagu promjenu u njezinu ponašanju.
- Čekaj. - doviknula mu je Avery. Atlas je zastao na pragu.
- Ovaj, hvala ti. Na ogrlici. - rekla je, ne znajući točno zašto ga je zaustavila.
Samo je željela odgoditi njegov odlazak. - Mnogo mi znači to što si mislio na
mene,
- Uvijek mislim na tebe, Aves. - Atlas je zatvorio za sobom vrata.
Avery je podigla ruku i opipala hladno staklo ogrlice. Tišina u prostoriji
odjednom je postala zaglušna. Morala je izići.
- Zovi Eris. - rekla je naglas, ali Eris se nije javila. Avery joj je poslala poruku
svlačeći krinolinu - koju je sada, dakako, morala zadržati - pa odjenula bijele
traperice i tamnoplavu majicu. Krenula je skinuti ogrlicu, ali zastala je i pustila da
joj padne natrag oko vrata.
Zašto se Eris ne javlja? Avery je znala da joj obitelj preuređuje stan, ali to nije
objašnjavalo zašto je u zadnje vrijeme toliko često nema.
Možda bi bilo najbolje da skokne do Nuagea i iznenadi Eris. Kad je bolje
razmislila, to joj se učinilo fantastičnom idejom. Mogle bi ondje ručati u
japanskom restoranu ili skoknuti do saune. Sve je bilo bolje doli čamiti u ovom
ormaru, misleći na Atlasa.
Petnaest minuta poslije izašla je iz lifta na 940. katu i ušla u ogromno predvorje
Nuagea, najskupljeg - i najvišeg - luksuznog hotela u Tornju. Turisti i poslovni
ljudi sjedili su na plišanim sofama koje su bile nevjerojatno meke usprkos
ugljikovim polimerima utkanim u svaku nit, koji su mijenjali boju sofe, usklađujući
je s trenutnom bojom neba. Kroz prozore koji su se protezali od poda do stropa,
Avery je vidjela da sunce tek što nije zašlo iza obzora. Sofe su se uskladile: bile su
iste duboke, kobaltnoplave boje, prošarane svjetlećim kracima crvenila.
Ona i Leda znale su dolaziti snimati zalaske sunca kada su tijekom osmog
razreda prolazile kroz fazu nadobudnih budućih supermodela. Odijevale bi se u
bijele haljine i pozirale na sofama po tridesetak minuta dok mijenjaju boje, zatim
montirale video ubrzavši ga na trideset sekundi i objavile ga na društvenim
mrežama. Bilo je to smiješno i šašavo, ali i jako zabavno.
Avery je uzdahnula i krenula prema recepciji, velikom bloku bijelog toskanskog
granita koji je lebdio pogonjen moćnim mikromlaznicama.
- Kako vam mogu pomoći? - pitao je mladić za recepcijom. Bio je odjeven u
izglačanu bijelu košulju i hlače, a na bedžu s imenom pisalo je Pierre, što je
značilo da je vjerojatno klinac s nižih katova po imenu Peter,
- Trebala bih Eris Dodd-Radson. - rekla je Avery. - Odsjela je s obitelji prije
otprilike tjedan dana.
- Žao mi je, ali ne možemo odavati brojeve soba naših gostiju, zbog čuvanja
njihove privatnosti.
- Naravno. - Avery mu je uputila svoj najblistaviji osmjeh, koji je čuvala
posebno za ovakve prilike. Smjesta je vidjela da se pokolebao. - Razumijem. Samo
me zanimalo biste li mogli nazvat! i javiti da sam ovdje? Ona mi je najbolja
prijateljica, a već se neko vrijeme nismo čule. Počinjem se brinuti.
Pierre se ugrizao za usnu, zatim mahnuo zrakom ispred sebe, proučavajući
holozaslon koji je samo on vidio. - Ne nalazim Eris Dodd-Radson u sustavu - rekao
je. - Sigurni ste da je ovdje odsjela?
- S roditeljima je, Caroline Dodd i Everettom Radsonom.
- Vidim Everetta Radsona-
 - To je to! - prekinula ga je Avery. - Možete li ih nazvati?
Pierre se namrštio, pogledavši je s visoka, - Gospodin Radson prijavljen je sam.
Mora da ste se prevarili. Sigurni ste da vam prijateljica nije odsjela u drugom
hotelu?
Avery je zastala. - Dobro, hvala vam. - odvratila je skrivajući zbunjenost i
odmaknula se.
Sjela je na jednu od sofa, čijih je nekoliko preostalih narančastih niti
nezaustavljivo mijenjalo boju u olovnoplavu, i sa zaslona pred sobom naručila
limunadu. Nije još željela kući. Trebalo joj je malo vremena da razmisli. Piće je
stiglo gotovo istog trenutka i Avery je otpila dugačak gutljaj, pitajući zašto bi Eris
lagala o preuređenju stana i zašto bi njezin tata sam boravio u Nuageu.
Gospodin Radson već se dvaput bio razveo. Možda je sada ostavio i Erisinu
mamu? No ako je tako, gdje je Eris?
- Piješ sama? - Cord se smjestio na sofu prekoputa nje i zavalio se na jastuke.
- Samo limunadu. - oprezno je odvratila Avery.
- Baš si me razočarala, - nasmiješio se, pokazujući savršeno bijele zube. - Nekoć
si bila mnogo zabavnija, Fullerice.
- A ti si znao biti podnošljiv. - odvratila je Avery, premda su oboje znali da ne
misli ozbiljno. Predugo je poznavala Corda da bi mu išta zamjerila. - Zar i ti tražiš
Eris? - nastavila je, pitajući se može li joj on dati neke Odgovore.
- Nisi čula? Eris i ja nismo više... zajedno.
- Oh. Nije mi rekla. - Avery se sada već ozbiljno zabrinula. Zašto je Eris nije
nazvala? Uvijek bi nakon prekida dolazila ravno k Avery, a zatim bi pretresale
situaciju, jele sladoled i planirale Erisina buduća osvajanja. Nešto uistinu nije bilo
u redu.
- Što se dogodilo? - upitala je Corda. Nije bila iznenađena viješću da su
prekinuli - nijedno od njih nije tu vezu shvaćalo ozbiljno - ali ipak je bila
znatiželjna da čuje što će reći. Cord je samo slegnuo ramenima, ne želeći joj
odgovoriti. - Netko od vas ima drugoga? -pokušala je Avery promatrajući ga.
Poznavala ga je u dušu.
- Ne, samo nam je dosadilo. - odvratio je. Ako ništa drugo, Avery je morala
priznati da je dobar lažljivac. Pitala se tko je ta nova cura.
- Tražim Bricea. - nastavio je Cord. - Jesi li ga vidjela?
- Brice je u gradu? - Avery nije voljela Cordova starijeg brata. Krivila ga je za
Cordovo kretensko držanje koje je odnedavna zauzeo.
 - Tko zna! - Cord je odmahnuo rukom, ali Avery je slutila da ga to ipak muči. -
Došao je prošlog vikenda i sve su mu stvari još kod mene, ali još se od jučer nije
vratio u stan. Odlučio sam ga potražiti na nekoliko mjesta prije nego što zatražim
ispis isplata s njegovog računa.
- Nadam se da ćeš ga pronaći. - iskreno je rekla Avery, premda je bila daleko
više zabrinuta za Eris. - Hej, - dodala je shvativši da je gladna - hoćeš da
podijelimo pržene krumpire s tartufima? Baš mi se jedu. - Ona i Cord nekoć su
ovamo dolazili na krumpiriće s tartufima s Atlasom, kasno noću nakon tuluma.
Bila je to najbolja jutarnja zakuska u cijelom Tornju.
Cord je odmahnuo glavom. Nekoliko je niti na kauču iza njega još tinjalo
vatrenim bojama, proizvevši neobičan privid aureole. - Sit sam. Ti slobodno naruči.
- Pogled mu je postao blag. - Djeluješ mi umorno, Avery.
- Joj, baš ti hvala. - sarkastično je odvratila, premda je na neki način bila
zahvalna što na svijetu postoji barem jedna osoba koja joj ne govori uvijek da
sjajno izgleda.
- I drugi put. - Nasmijao se i krenuo dalje.
Avery je ostala sjediti još nekoliko minuta i ponovno nazvala Eris - iako je već
izgubila nađu da će joj odgovoriti - a zatim iskapila posljednji gutljaj limunade. U
hotelski je bar pristizalo sve više ljudi, pa se ubrzo ispunio poslovnjacima koji su
razgovarali ispod glasa, ženama koje nazdravljaju kucajući se šampanjskim
čašama. Pogled joj je privukao par koji je, čini se, bio na prvome spoju, jer im je
govor tijela bio pomalo napet, premda su bili vidno zainteresirani jedno za drugo.
Djevojka se nagnula prema njemu, kao da mu želi dotaknuti ruku, ali nije se
usudila. To je iz nekog razloga rastužilo Avery pa je krenula kući.
U pretincu za dostavu njihove kuhinje čekala ju je smeđa papirnata vrećica.
Avery je pogledala etiketu, pitajući se je li Atlas nešto naručio, ali pošiljka je
glasila na nju. Zbunjeno ju je otvorila - i dočekao ju je miris toplih, prženih tartufa.
Cord. Račun je, dakako, glasio na njegovo ime.
Zagrizla je jedan od krumpirića, vruć i hrskav od ulja s tartufima, blijedo se
osmjehnuvši. Kakav zeznut početak godine, kad joj je Cord Anderton ostao jedini
prijatelj na kojega može računati!
 ERIS

Eris je koračala školskim hodnikom, mehanički pozdravljajući ili ignorirajući ljude

prema tome koliko joj se svidjelo kako izgledaju, lica hladna i ravnodušna kao
uvijek. No iznutra je pucala po šavovima.
Još nije mogla vjerovati da je u subotu otišla kući s Mariel. Pokušavala se
ponašati kao da se ništa od toga nije dogodilo, ali Mariel nikako da shvati mig.
Dvaput je poslala poruku Eris, pitajući je li ujutro sigurno stigla kući i spominjući
neku pjesmu koju su te noći slušale. Eris je izbrisala poruke, ne odgovorivši na
njih. Sve je gurnula pod tepih i okrenula novi list, a što prije to postane jasno i
Mariel, to bolje.
Zaputila se u kantinu i prošla kroz red kao na autopilotu. Na voćnom baru
naložila je robotu da joj pripravi sok od brusnica s maslacem od badema i dohvatila
proteinsku pločicu za poslije. U posljednje je vrijeme iz svakog obroka pokušavala
izvući najviše što može, jer je kod kuće jela gotovo samo jeftine sendviče i gotova
jela iz mikrovalne. Eris pojma nije imala što će kad im posve ponestane novaca.
- Eris. - Avery ju je dostigla i uskladila korak s njezinim dok su prilazile svom
uobičajenom stolu. - Moramo porazgovarati.
- Ajme meni, rekla je Eris zadirkujući je - nećeš mi valjda dati nogu? - No srce
joj je tuklo kao ludo. Osjetila je ozbiljnost u Averynu glasu i naslutila da, nekim
čudom, Avery zna istinu.
- Idemo van, samo nas dvije. - predložila je Avery i odvela Eris prema
natkrivenom unutarnjem dvorištu škole. Ondje su imale dojam da su u prirodi: sve
je bilo gotovo stvarno, sa živini hrastovima koji rastu iz zemlje, među kojima je
bila razapeta mreža za spavanje, premda je nitko nikada nije koristio. Smjestile su
se pod projiciranim suncem i sjele u pozu sirene, tako da su im se plisirane suknje
školske odore urezale u struk.
Avery je izvadila ružičasti zvučnik iz torbe i uključila prigušivač, koji se služio
sličnom tehnologijom kao i cilindar nevidljivosti, blokirajući sve zvučne valove u
krugu od dva metra. Svijet se iznenada utišao, kao da su zagnjurile glavu pod vodu.
- Super, - rekla je Avery otvorivši svoju salatu od kelja i manga koju je držala u
krilu - sad možemo nasamo razgovarati. Eris, Što se događa?
- Kako to misliš? - nesigurno je upitala Eris.
-Jučer sam svratila do Nuagea da te potražim. - Eris su potonule sve lađe.
Trebala je smisliti uvjerljiviju laž. - Kad sam došla, rekli su mi da nisi tamo
odsjela, nego da je tamo samo tvoj tata. Sam.
 -Aha. E pa, stvar je u tome da... ovaj...
Avery ju je gledala očekujući odgovor. A Eris je uvidjela da više nema snage ni
za što. Briznula je u plač.
Avery ju je zagrlila oko ramena, pustivši da se isplače. - Hej, sve će biti u redu. -
tješila ju je. - Što god da je problem, bit će u redu.
Eris se odmaknula i odmahnula glavom, dok su joj se suze slijevale niz obraze. -
Neće. - šapnula je.
- Roditelji ti se razvode? - upitala je Avery.
- Još je gore od toga. - Eris je drhtavo udahnula, a zatim izrekla ono što se nije
usuđivala reći naglas. - Moj tata nije moj pravi tata.
Eto. Istina je izišla na vidjelo.
Polako, dok su ručale i vraćale se u privid normalnosti, Eris je sve ispričala
Avery - kako je doznala istinu zahvaljujući testu DNK, koji je morala obaviti u
sklopu dokumentacije za otvaranje novčane zaklade. Kako je ocu slomljeno srce,
pa je ne može niti pogledati jer se osjeća izdano. Kako se s mamom preselila na
103. kat i kako više nemaju novaca. Kako je Erisin stari život nepovratno
izgubljen.
Avery je šutke slušala, a na spomen 103. kata lice joj se zgrčilo od užasa,
premda je to brzo prikrila. - Strašno mi je žao. - rekla je kad je Eris završila priču.
Eris nije odgovorila. Nije više imala što reći.
Avery je namatala vlat trave oko palca i kažiprsta, zadubljena u misli. - A što je
s tvojim pravim ocem?
- Što bi bilo? Taj me ni najmanje ne zanima. - otresla se Eris.
- Žao mi je. - Avery se ispričala, smjesta se povukavši. - Nisam htjela - nema
veze.
Nekoliko su trenutaka provele u tišini. Naposljetku je Erisina znatiželja
nadvladala obrambenost. - Misliš da bih ga trebala upoznati?
- O, Eris! - Avery je uzdahnula. - Ta odluka je na tebi. Samo znam da bih ga ja,
na tvome mjestu, željela vidjeti. Usto, možda bi te on sada radije vidio nego tvoj
tata - odnosno, Everett.
- Svatko bi me radije vidio nego on. - odvratila je Eris i zbog nekog se razloga
nasmijala. Bio je to bizaran smijeh, napola gorak i sarkastičan, ali Avery joj se
pridružila. Eris se nakon toga osjećala malo bolje, čvor u njezinim grudima kao da
se donekle razvezao.
- Nego, - naposljetku je upitala Avery - kako ti ja u svemu mogu pomoći?
 - Samo čuvaj moju tajnu. Ne želim da me... znaš. - Sažalijevaju.
- Naravno. Eris, dođi spavati kod mene kad god poželiš, posudi što želiš iz mog
ormara. Još ne mogu povjerovati da se ovo događa - rekla je, pomalo začuđeno.
Eris je samo kimnula. - Čekaj malo. - dodala je Avery. - A što je s tvojim
rođendanom?
- Misliš na razlog zašto sam sada u ovoj gabuli? Mama i ja o tome nismo
razgovarale. Mislim da ćemo ga ove godine preskočiti.
- Nema šanse, - Zvono je oglasilo kraj stanke za ručak, pa je Avery ustala
pružajući ruku da povuče Eris na noge. Elegantna dijamantna narukvica na
njezinom zapešću borila se za mjesto s Hermesovom narukvicom, a nokti su joj bili
svježe manikirani. U usporedbi s njima, Erisini su nokti bili iskrzani i ispucani.
Stegnula je šake na bokovima.
- Molim te, daj da ti priredim rođendansku proslavu. - rekla je Avery. - U
Pjenušavom lounge baru, subota navečer?
- Ne mogu ti to dopustiti. - neuvjerljivo se nećkala Eris. No srce joj je poskočilo
na sam spomen zabave, što joj je Avery jasno vidjela u očima.
- Ma daj. Pusti da sve sredim. - ustrajala je Avery. - Usto, treba mi nešto da mi
zaokupi pažnju.
Eris nije znala što da o tome misli. - Dobro. - pristala je. - Ako si sigurna. Hvala.
- I ti bi isto učinila za mene.
Izišle su iz dvorišta u hodnik. - Idemo poslije u šoping? - nastavila je Avery,
zastavši pred vratima razreda. - Naravno, ja častim,
- Avery, već si previše učinila. Ne mogu... - pobunila se Eris, ali Avery ju je
prekinula.
- Eris. Tomu služe prijateljice. - odlučno je rekla i šmugnula u razred na prvi
zvuk zvona.
Eris se zaputila sada već pustim hodnikom, kasneći na sat matematike, ali ne
mareći za to. Duša joj već tjednima nije bila tako laka.
*

Kad se tog poslijepodneva Eris vratila kući, zatekla je mamu u dnevnom boravku.
Sjedila je prekriženih nogu usred mora fotokopiranih dokumenata, noseći kratke,
sportske hlače i rastegnutu vestu, a njezina je neukrotiva, crvenozlatna kosa bila
svezana ogromnom bijelom kopčom. Na nos je nabila staromodne naočale.
Djelovala je mršavo i umorno, jedva nešto starija od kćeri. Eris se borila sa željom
da je zagrli.
 - Zašto to nosiš? - Eris nije izdržala da je ne pita, preskačući hrpe papira na putu
prema kuhinji. Naočale su djelovale smiješno i zastarjelo. Nije li mama još prije
nekoliko godina laserom ispravila vid?
- Nekoć sam ih nosila, dok sam studirala. Mislila sam kako bi mi mogle pomoći
da se usredotočim na molbe za posao. - odvratila je Caroline, sjetno sliježući
ramenima.
Eris je neprekidno zaboravljala da je mama godinu dana išla na fakultet prije
nego što se ispisala i odselila u New York.
- Nego, što hoćeš za večeru? - nastavi laje Caroline, najveselije što je mogla,
onako kako je to nekad pitala dok su odlučivale između skupog sušija i pizze s
crnim tartufima. - Mislila sam da bismo mogle-
- Tko mi je pravi otac? - prekinula ju je Eris. I samu je sebe napola iznenadila
postavivši to pitanje, ali čim ga je izrekla, bilo joj je drago. Čučalo je u skrivenom
zakutku njezina uma, polako dobivajući na važnosti, sve otkako joj je Avery za
ručkom stavila bubu u uho.
- Oh! - Caroline je ostala bez daha, zatečena. - Mislila sam da ne želiš imati
posla s njim.
- Možda. Ne znam još.
Erisina je mama proučavala kćer, kao da nije sigurna što zapravo želi. - Stupit
ću s njim u kontakt. Sve ću mu reći. Dat ću sve od sebe. - obećala je.
Bilo je potrebno nekoliko trenutaka da Eris shvati značenje tih riječi. - Želiš reći
da još ne zna za mene?
- Sve je to jako... komplicirano, znaš?
- Ne, ne znam!
- Eris-
- Svima lažeš u lice! Zato i moram upoznati pravog oca! Zato što trebam makar
jedan normalan roditeljski odnos u životu, a jasno je da ga s tobom ne mogu imati!
Njezina se mama lecnula. - Žao mi je. - Zvučala je jadno i skrhano, ali Eris je
već krenula prema vratima svoje sobe.
Nije bila sigurna zašto ju je spoznaja da njezin pravi otac ne zna za nju toliko
ražalostila. No povrh svega ostalog - gubitka tate, gubitka Corda, gubitka cijelog
života - bilo je to više nego što je mogla podnijeti.
Eris se osjećala poput komada otpada koji je vidjela kako klinci na ovome katu
dokono šutaju nogom. Neželjeno i beskorisno, ničije.
 WATT

Wattove su stope odjekivale na debelom, crnom poliuretanskom podu dok je

slijedio trkačku stazu kroz šumu. U ušnim mu je antenama treštala elektronička
glazba. Godinama već nije bio u Parku sekvoja. Kad bolje promisli, godinama već
nije bio na trčanju, ne računajući pokoju nogometnu utakmicu koju bi s vremena na
vrijeme zaigrao. U zadnje je vrijeme najviše uživao u boksu. No otkako je prošloga
tjedna naletio na Avery u Virtuareni, trčao je gotovo svaki dan. Govorio je sam
sebi da to čini kako bi se vratio u formu, premda nije slučajno trčao istom rutom o
kojoj je Avery pisala na društvenim mrežama.
Watt se obično ni oko jedne cure nije toliko trudio. No nije znao što mu drugo
preostaje. Nije mogao prestati misliti na Avery. Nekoliko ju je puta nazvao i uvijek
bi mu se javila, ali razgovori su uvijek bili samo prijateljski. Čak ni Nadia nije bila
sigurna što bi joj trebao reći, Što je Watta dodatno zaintrigiralo. Cijeli je tjedan
čitao Averyne poruke i objave - što je obično prepuštao Nadiji, ali u ovom se
slučaju želio osobno tome posvetiti. Avery je bila sjajna. Uživao je čitati njezine
misli, upoznavati se s načinom na koji joj radi mozak.
A povrh svega, tu je, dakako, bila njezina gotovo zastrašujuća ljepota. Watt je
dosad već doznao sve o njezinoj povijesti, da su je roditelji po narudžbi dali
osmisliti iz kombinacije vlastitih DNK-a. Bio je lud što uopće vjeruje da ima šanse.
Što bi se dečko iz Niskog Tornja mogao nadati da će postići s najljepšom curom na
planeti - curom koja doslovno živi na vrhu svijeta? Avery je vjerojatno okružena
desecima tipova koji je stalno pozivaju van, a svaki je od njih viši i bogatiji od
Watta.
Ipak, nijedan od njih nema Nadiu.
Ubrzao je vidjevši da se stabla pred njim prorjeđuju, a tamna je pruga staze
skrenula uz rub širokog, prividnog jezera. Voda nije bila prava, ali sekvoje oko
jezera jesu. Korijenje im je prodiralo duboko u agri-razine ispod njih, a krošnje se
protezale visoko nad glavom. Watt je duboko udahnuo uživajući u žarenju koje je
osjećao u butinama. Zrak je bio težak od mirisa čistih, suhih iglica. Nije čudo što
Avery voli ovo mjesto. Park sekvoja tehnički je bio otvoren za javnost, ali njegov
smještaj - skriven na 811. katu, na liniji lokalnog dizala - značio je da su onamo
zalazili samo visokotornjaši.
Na leće mu je pristigla poruka: Znaš li gdje je Atlas?
Kakva opsesivna čudakinja, rekao je Watt Nadiji dok je pronađenu Atlasovu
lokaciju prosljeđivala Ledi. To ga zapravo i nije brinulo. Ledina je ludost donijela
nekoliko stotina dolara na njegov štedni račun za fakultet i omogućila mu da Zarah
i Amiru kupi nešto nove odjeće.
Ne vidim po četnu je Ledino ponašanje različito od tvojega.
Ja barem ne uhodim Avery kao što ona neprekidno uhodi Atlasa, bijesno je
pomislio Watt.
Mogu ti je hakirati, odvratila je Nadia.
Watta je odjednom obuzeo stid. Nadia je bila u pravu, trebalo bi odustati i poći
kući,
A zatim ju je ugledao.
Trčala je stazom iz suprotnog smjera, u majici boje limete i sportskim hlačicama
maskirnog uzorka. Čak je i trčeći djelovala nekako elegantno, a kosa joj se
bezbrižno prosipala preko jednog ramena.
Tek kad se približila na nekoliko metara, Avery je žmirnula prepoznavši ga. -
Hej! - zadihano je rekla i usporila. - Watt, zar ne?
Smjesta ga je obuzela zlovolja jer očito nije razmišljala o njihovu susretu u
Virtuareni koliko i on. Bjelodano ni njegove poruke nisu ostavile bogzna kakav
dojam. Možda je bio u pravu pa je razgovarala s tisuću tipova u isti čas. Ništa,
pomislio je, odagnavši sumnju koja mu se polako uvlačila u srce, to samo znači da
će morati biti tisuću puta zanimljiviji.
- Avery. - Okrenuo se i uhvatio korak s njom. - Nisam znao da ovdje trčiš.
Treniraš za nešto?
Bilo je to posve razumno pitanje jer je staza bila poprilično dugačka. Watt je iz
njezinih statusa doznao da je prije godinu-dvije istrčala polumaraton.
- Sada ne. Samo volim ovuda trčati. - Pokretom ruke obuhvatila je jarkozelena
stabla, svjež zrak bogatog drvenastog mirisa i svjetlost koja pleše umjetnom
površinom vode. Ovako duboko u unutrašnjosti parka čak se ni zidovi više nisu
vidjeli.
- Lijepo je kako se kilometrima može trčati a da uokolo nema ni žive duše,
znaš? - upitala je, a zatim shvatila što je upravo rekla. - Čast iznimkama, dakako.
- Ma ne, znam što si htjela reći. - složio se Watt. - Teško je povjerovati da nismo
vani, ne?
Avery se nasmiješila. - A ti? Treniraš za nešto određeno?
- Ništa važno, samo za iduću partiju "Čarobnjaka" - našalio se Watt. - I...
- Da vidimo tko je brži?
- Molim?
 No Avery je već jurnula puteljkom. Nakon što je djelić sekunde oklijevao, Watt
je poletio za njom, zahvalan za sve one nogometne utakmice. Avery je bila brza.
Pitao se nisu li u DNK-u njezinih roditelja slučajno nabasali i na trkačke gene.
Naposljetku je usporila na stazi koja je vodila prema dizalu, gdje je mala česma
bila maskirana u panj.
- Hvala ti. - Široko se osmjehnula, umivši vodom lice. Nekoliko joj je kapi
skliznulo niz vrat i natopilo majicu. - Već se dugo nisam ni sa kim utrkivala.
- Ni ja. - iskreno je odvratio Watt.
Oči su joj izgubile oštrinu. Gledala je nešto na lećama, vjerojatno nečiju poruku.
Sad ili nikad, upozorila ga je Nadia.
- Nego, Avery? - počeo je, smjesta opsovavši samoga sebe zato što je rečenicu
naglasio kao pitanje. - Hoćeš da se nađemo ovog vikenda?
- Joj, kvragu! Ovog vikenda radim veliku zabavu za rođendan moje prijateljice,
Eris. - odvratila je Avery, zakoračivši jednom nogom unatrag da je istegne. Watt je
na trenutak pomislio da je dobio košaricu. No onda-
- Hoćeš doći?
Watt je pokušao sakriti oduševljenje. - Aha, naravno. Hoću reći, baš bih volio.
- Super. Bit će u Pjenušavom lounge baru, u subotu navečer.
- Avery se prignula kako bi popila zadnji gutljaj iz česme, zatim krenula svojim
puteni, - Vidimo se.
- Sto posto. - rekao je Watt, gledajući kako nestaje među stablima.
 RYLIN

Rylin je stajala za tezgom kioska brze hrane na postaji jednotračne željeznice

nemajući pojma da su kilometrima iznad nje svi klinci Visokog Tornja zauzeti
pripremama za proslavu osamnaestog rođendana Eris Dodd-Radson koji večeras
priređuje Avery Fuller. No čak da je znala za to, njihova joj imena ništa ne bi
značila. Znala je samo da je subota ovako rano ujutro dobra jedino za spavanje.
A eto, bila je budna i radila posao koji se nekako činio gorim no inače. Nije
znala da je to uopće moguće.
Rylin je cijeli tjedan radila za Corda. Više mu nije uzela nijednu "specijalku"
nakon što ju je zamalo uhvatio na djelu i nakon onog poljupca koji je uslijedio, a o
kojem bi uistinu trebala prestati razmišljati. Ipak, svakoga bi jutra javila da je
bolesna i zaputila se u Visoki Toranj k Andertonovima. Chrissi i Hiralu govorila je
da to radi za plaću - koju je smjesta spiskala na plaćanje zaostale stanarine kako ih
ne bi izbacili na ulicu. Hiral, kako kaže, još nije uspio prodati "specijalke". Zapravo
joj je bilo svejedno. Zažalila je što ih je uopće uzela.
Da je, međutim, prema sebi bila posve iskrena, znala bi da novac nije bio jedini
razlog njezina ostanka. Za to je djelomično bio zaslužan i Cord. Nešto se među
njima promijenilo, nešto zbunjujuće i neizrečeno, što je pobudilo Rylininu
znatiželju. Poslijepodne bi ranije dolazio kući i svaki put prije njezina odlaska
nekoliko minuta razgovarao s njom raspitujući se o obitelji, poslu na jednotračnoj,
zašto se ispisala iz škole. Kupio je još Gumi-Glavonja i ostavio ih za nju na pultu.
Jednom ga je uhvatila kako dremucka na sofi u dnevnom boravku sa sjetnim
osmijehom na licu, istim onakvim kakav je vidjela kad ga je uhvatila u gledanju
obiteljskih snimki. Cord se doimao drukčijim samo kad je Brice bio u blizini, kao
da pred bratom glumi frajera. Rylin se uhvatila kako ne može dočekati da ponovno
ode iz grada. No to, dakako, ništa ne mijenja, jer kad ode Brice, odlazi i ona.
A zatim je Buza - njezin šef na tezgi s brzom hranom - jučer nazvao Rylin i
zabranio joj da ostane na bolovanju bez obzira na to što zdravomjer kaže.
- Ili idi u bolnicu, ili se vraćaj na posao! - izderao se i tresnuo slušalicom.
Rylin je poslala Cordu poruku da više ne može za njega raditi, osjećajući
neočekivano razočaranje.
I tako se našla ovdje, opet u smrdljivoj, depresivnoj stvarnosti. Uvjeravala je
samu sebe da je tako najbolje. Bolje da ode sada, dok još ima stalni posao, nego da
dobije otkaz kad Brice napusti grad pa ona ostane na cesti.
 - Myers! Življe malo! - rekao je Buza prolazeći pokraj tezge. Rylin je šutke
stisnula zube. Vlak se upravo zaustavljao na peronu. Dopustila je sebi da nabrzinu
pogleda kroz prozor prema udaljenom zidu, a zatim je pognula ramena i pripremila
se na tipičnu gužvu subotnjeg jutra.
Mrzila je vikende, kad nahrupe turisti. Ako ništa drugo, tjedni putnici na posao
barem su znali što žele, brzo bi naručili i stali u red, a ponekad bi joj dah i
napojnicu, znajući da će je ponovno posjetiti. Turisti su se premišljali nad
jelovnikom, postavljali milijune pitanja i nikada nisu ostavljali napojnice. I,
dakako, prva grupa koja je do nje stigla iskrcavši se iz pretrpanog vagona bila je
obitelj u istovjetnim majicama s natpisom "JA ♥ NY" i siluetom Tornja. Dvoje djece
potuklo se oko jednog mafina od banane koji im je mama pristala kupiti, kinjeći
pritom Rylin izvolijevanjem precizne količine pjene u kapučinu. Iduće mušterije
bile su još gore. Ponekad se Rylin pitala zaboravljaju li ljudi da je ona čovjek, a ne
robot. Cord se jednom zapitao zašto njezin posao uopće postoji, zašto jednostavno
na svaki peron nisu postavili trgorobota, kao na gornjim postajama dizala.
- Zato što sam jeftinija od robota. - rekla mu je, Što je bila istina.
Pružajući vrećicu pite od jabuka nekom starijem muškarcu, okrenula se idućem
kupcu i zaustila da ga pita što želi. No vidjevši tko je pred njom, ostala je bez riječi.
- Moram priznati, prvi sam put ovdje. - rekao je Cord, nalaktivši se na pult kao
da je to najnormalnije na svijetu. - Što preporučuješ?
- Dobro znaš da je sve sranje. - ispalila je Rylin, jedva svjesna što govori. Nije
mogla vjerovati da Cord uopće zna doći do željezničke postaje, a kamoli da se
sjeća na kojoj radi.
- Aha, tako kažu. - Cordove su oči podsmješljivo zasjale. - Znaš, pokušavam
popričati s curom koja tu radi, a ako to zahtijeva kupnju nekog sranja, nemam ništa
protiv.
- Myers! - viknuo je Buza iz stražnje prostorije, gdje je marljivo tamanio vrećicu
čipsa s okusom slanine. - Prestani se upucavati mušterijama!
Rylin se ugrizla za usnu kako mu ne bi odbrusila. Obratila se Cordu, prigušenim
glasom. - Očito nema zadržavanja. Onda, što ćeš? - upitala je još iščekujući doznati
zašto je došao.
- Što god se najduže priprema. - odvratio je Cord mjerkajući Buzu, koji se
namrštio.
Rylin je počela raditi pjenasti frape od lješnjaka, ubacila sastojke u sjeckalicu i
podesila je na najglasnije.
- Znači, ovo je tvoje kraljevstvo. - tiho je rekao Cord, nadglasan bukom
sjeckalice, ljuljajući se na petama.
- Corde, zašto si došao? - izravno ga je upitala.
 - Bi li mi vjerovala da ti kažem kako mi nedostaje tvoje pospremanje?
- Što je bilo s tvojim starim pomoćnicama?
- Nisu mi zabavne poput tebe.
- Corde-
- A da zbrišeš s posla? - upitao je.
- Mislila sam da Brice odlazi iz grada. - Izvadila je posudu iz stroja i nalila
kremasto piće u bijelu šalicu od elastipjene na koju je bilo odštampano kretensko,
žuto, nasmijano lice.
- Nisam mislio na čišćenje. - objasnio je. - Krećem u pustolovinu i volio bih da
pođeš sa mnom,
- Ne znam. - Ljudi u redu iza Corda postali su glasni, nestrpljivi. - Petnaest
dolara. - rekla je Rylin i pružila mu frape od lješnjaka.
- Pođeš li sa mnom, obećavam da ću popiti ovaj gadni napitak koji si mi silom
utrapila. - rekao je Cord podigavši pogled prema skeneru šarenice i kimnuvši u
znak potvrde plaćanja.
- Myers! - dreknuo je Buza. - Mrdni malo!
Bila je to kap koja je prelila čašu. Para joj je krenula na uši pa se naglo okrenula
i zastala na vratima, podbočivši se šakama o bokove. - Znaš što? - rekla je Rylin. -
Nije mi dobro. Mislim da sam se prebrzo vratila na posao. Mislim da je to zbog
toga što me gazda ucijenio kako ću dobiti otkaz ne počnem li smjesta raditi. -
bijesno mu je odvratila.
Podigao je pogled, usana zamrljanih prahom od slanine i ljute paprike. - Odeš li
sada, dobit ćeš ga.
Rylin je teatralno strgnula pločicu s imenom. - Onda zbogom! - rekla je i bacila
je na pod.
- Hajdemo odavde, - rekla je Cordu brzajući prema ulazu za poslugu, nasmijavši
se zamišljajući Buzu kako sam pokušava uslužiti rijeku bijesnih mušterija. Bože,
sjajnog li osjećaja! Maštala je o otkazu još od prvoga dana na poslu. Znala je da će
sutra, kad počne tražiti novi posao, početi paničariti, no trenutačno je bila posve
sretna i zadovoljna.
- Na eks. - rekao je Cord i ispio smrznutu, gustu tekućinu. Zagrcnuo se, ali uspio
je popiti gutljaj. Rylin je prasnula u pomalo histeričan smijeh.
- Kamo smo krenuli? - upitala je, ušavši za Cordom u vlak za Toranj.
- Mogli bismo na večeru. - rekao je. - Jesi gladna?
 Rylin ga je pogledala podignutih obrva, ali činilo se da je ozbiljan. - Tek je deset
ujutro. - podsjetila ga je.
On se nasmiješio od uha do uha. - Tamo kamo idemo, nije.
Rylin ništa nije bilo jasno dok nisu sišli na kolodvoru Grand Central,
prometnom čvorištu koje se protezalo preko šest katova divovskog dijela istočne
strane Tornja. Pustila je Corda da je vodi niz čuvene mramorne stube preseljene s
originalnog Grand Centrala, pokraj perona jednotračne željeznice i dizala, prema
najudaljenijem dijelu kolodvora.
- Čekaj. - rekla je, kad joj je odjednom sinulo kamo idu. - Nisi valjda... ne
mogu...
- Prekasno, vlak tek što nam nije krenuo. - ustrajao je Cord vukući je peronom
transportnog sustava Hyperloop, a zatim u zakrivljeni vagon u obliku metka nad
kojim je pisalo: PARIS GORE D’OUEST. Rylin je krenula za njim, suviše zatečena da
bi se bunila. Unutrašnjost vagona sastojala se od četiri para sjedala, ogromnih
tamnoljubičastih naslonjača podešenih u ležeći položaj, od kojih je svaki bio
opremljen osobnim sustavom za tišinu i privatnost.
- Jedan A i jedan B, tu smo. - rekao je Cord, pronašavši njihov red.
Rylin je zastala kao ukopana. - Corde, ne mogu to prihvatiti. Previše je. - Nije
bila sigurna koliko košta putovanje Hyperloopom prve klase, all imala je osjećaj da
je tako i bolje.
- Kako god hoćeš. - Cord se zavalio na sjedalo pokraj prozora. - Ako ti se ne ide,
nemoj. Ja ću do Pariza, s tobom ili bez tebe. Samo brzo odluči, - dodao je kad se na
razglasu oglasilo odbrojavanje - jer će za devedeset sekundi ovaj vlak biti duboko
pod Atlantskim oceanom i juriti prema Europi brzinom od tisuću dvjesto
kilometara na sat.
Rylin se okrenula prema izlazu, spremna iskočiti na peron i otpisati cijeli ovaj
suludi dan, možda čak otići Buzi i moliti ga da joj vrati posao. No nešto ju je
zaustavilo. Ne mogavši odlijepiti pogled od zaslona, gledala je kako brojevi
odbrojavaju manje od minute do polaska. Zatim se vratila u prvi red, donijevši
odluku.
- Daj da se zamijenimo za mjesta.
- Znaš da se kroz prozor ne vidi ništa osim zidova tunela? - rekao joj je Cord, ali
već je raskapčao svoj magnetski pojas da se prebaci na mjesto uz prolaz.
- Briga me za tunel. Samo želim vidjeti Pariz čim to bude moguće, - rekla je
Rylin zavalivši se, a vlak je počeo ubrzavati.
Vožnja je protekla brže nego što je Rylin očekivala. Cord im je naručio kroasane
i bijelu kavu, a gledala je i neki dvodimenzionalni francuski film koji baš i nije
shvatila, nešto o Francuzu velikog nosa koji je zaljubljen u crnokosu ženu.
 - Znaš da jezik možeš prebaciti na engleski? - šapnuo je Cord, ali ona ga je samo
ušutkala pokretom ruke. Sviđalo joj se kako joj francuski zvoni u ušima, tečno i
blago. Kao da je netko med pretočio u zvuk.
Kad su ponovno izronili na površinu i počeli juriti kroz francusko selo, Rylin je
pritisnula nos uz staklo, upijajući svaku pojedinost. Ništa joj se još nije činilo
stvarno. Kad bi barem mama ovo mogla vidjeti, pomislila je. Ni ona ne bi vjerovala
vlastitim očima.
- Kamo ćemo? - upitao je Cord kad su napokon sišli s vlaka i prošli kroz
putnički bioskener koji je usporedio njihove šarenice s podacima na digitalnim
putovnicama prije nego što ih je pustio da prođu. Kasno poslijepodnevno sunce
prosipalo se u veličanstvenim zlaćanim slapovima na drevne ulice grada.
- Eiffelov toranj. - rekla je Rylin bez razmišljanja, dodirnuvši ogrlicu.
- S jednog tornja na drugi. Samo to znaš? - našalio se Cord, no njezin mu pokret
nije promaknuo.
Pariške ulice nikada nisu bile iskopane i prošarane magnetskim vodilicama
neophodnim za održavanje lebdjelica u zraku, stoga su ušli u automobilski taksi i
zaputili se neobičnim, starim, kamenim ulicama prema Eiffelovu tornju.
Stigli su u posljednji čas da se uspnu stubama. Na kraju je Rylin potrčala poput
djeteta i, hvatajući dah, zakoračila na gornju platformu. Na pariškim je ulicama
kraljevao suton pa je sve izgledalo bajkovito.
- Je li onako kao što si zamišljala? - upitao je Cord, stavši joj iza leđa.
Rylin se prisjetila kaciga za virtualnu stvarnost u školskoj knjižnici, svih onih
poslijepodneva koje je provela čekajući u redu da ih stavi kako bi ponovno mogla
uživati u simulaciji Eiffelova tornja. Toliko ju je puta odgledala da je sve znala
napamet. Rylin je ovila prste oko ograde, izlizane stoljetnim dodirima, i duboko
udahnula, izdahnuvši kroz usta kako bi bolje okusila svjež, pariški zrak.
- Sto puta je bolje. Jednostavno je... prelijepo - šapnula je, gledajući posljednje
zrake sunca kako se odbijaju od bijele kupole Sacre-Coeura. Ulice pod njima
vrvjele su muškarcima, ženama i pištećim električnim automobilima, sve je bilo
veselo, uskipjelo i kaotično, nimalo slično nemilosrdnoj učinkovitosti ulica u
Tornju.
- Upravo tako. - rekao je Cord, ali gledajući u nju.
Šetali su zdanjem od kovanog željeza sve do zatvaranja, a zatim se oko šest sati
poslijepodne zaputili u šetnju uz rijeku prema četvrti Saint-Germain-des-Pres.
Prošli su pokraj bezbrojnih malih pekarnica koje su mirisale na glazuru i slatku
vunu, a Rylin se u svakoj pokušala zaustaviti, uporno želeći kupiti eklere za
Chrissu.
 - Znam bolju pekarnicu. - ponavljao joj je Cord, vodeći je zavojitim, kamenom
popločenim ulicama.
Naposljetku su prišli neuglednim plavim vratima na uglu. Rylin je ostala bez
daha kad su ušli. Bilo je to maleno mjesto, bogato ukrašeno skupocjenim antiknim
zrcalima i tapetama zlatnog, lisnatog uzorka.
- Bonsoir, monsieur, mademoiselle. - pozdravio ih je glavni konobar u bijelim
rukavicama. - Dobrodošli u Cafe Paris.
Rylin je znatiželjno pogledala Corda. - Kako si znao?
- Rekla si mi, sjećaš se?
Slijedili su glavnog konobara u restoran, osvijetljen tisućama svijeća koje su
lebdjele u mjedenim svijećnjacima pogonjenim nevidljivim mikropropelerima.
Prigušeno se svjetlo ljeskalo na zlatnim tanjurima, kristalnim šampanjskim čašama,
nakitu na zapešćima i vratovima ostalih gostiju. U uglu je raskošno izrezbarena
violina svirala sama. Rylin je znala da se gudalo miče samo zbog privida, a glazba
dopire iz majušnih visokofrekventnih zvučnika raspoređenih po prostoriji, ali
prizor je svejedno bio čaroban.
Možda i suviše čaroban, pomislila je kad joj se razum ponovno uključio.
Uvidjela je, odjednom se osjetivši kao zadnja budala, da je kasno i da je na drugoj
strani svijeta s momkom kojeg zapravo uopće ne poznaje. U glavi je počela zbrajati
novac koji je na nju danas potrošio i obuzela ju je nelagoda. Što li očekuje od nje
zauzvrat?
- Cord. Čemu sve ovo?
- Zato što želim. Zato što mogu. - Mahnuo je da im donesu bocu šampanjca i
počeo joj puniti čašu, ali Rylin se nije dala smesti. Sjetila se kako je Brice, kad ga
je prvi put srela, rekao da se Cordov ukus poboljšao i da je "bolja nego prošla".
- Misliš li da ću zbog svega ovoga završiti s tobom u krevetu, grdno se varaš. -
Posegnula je za ubrusom, čija su elektrovlakna promijenila boju kako bi se
uskladila s njezinim trapericama boje lavande, te ustala.
- Bože, Rylin, nadam se da to ne misliš ozbiljno. - rekao je Cord, a ona je
ponovno sjela, nešto boljeg raspoloženja. On se nasmiješio. - Kunem ti se, ako
završiš sa mnom u krevetu, to neće biti zbog "svega ovoga", - ponovio je njezine
riječi, raširivši ruke da pokaže restoran, Pariz, sve - nego zato što se nećeš moći
suzdržati. Pokleknut ćeš pred mojim fantastičnim izgledom i razornom duhovitosti.
- Aha. - rekla je Rylin, kamenog lica. - Baš to, ta tvoja duhovitost uvijek me
razoruža.
- Ako pretjeram, slobodno mi opali pljusku.
Rylin je prasnula u smijeh.
 - Postavim li ti jedno pitanje, hoćeš li mi iskreno odgovoriti? - Cordov glas
zvučao je ravnodušno kao uvijek, ali osjetila je skrivenu namjeru.
- Samo ako ti odgovoriš na moje.
- Pošteno. - Cord se naslonio na laktove. Zavrnuo je rukave košulje, kao da se
suprotstavlja ozbiljnosti interijera u kojem su se zatekli, otkrivši tamne malje na
podlakticama. - Koja ti je najveća želja?
- Da budem sretna, - odvratila je Rylin bez razmišljanja.
- Nećeš se tako lako izvući. Naravno da želiš biti sretna. Svi žele biti sretni. -
Cord je odmahnuo rukom. - Možda bi bilo bolje da te pitam, Što te čini sretnom?
Rylin je zavrtjela čašu sa šampanjcem, kupujući vrijeme. Odjednom više nije
bila sigurna što je čini sretnom.
- O čemu sanjaš? - ponovno je pokušao Cord, primijetivši njezino oklijevanje.
- To je bar lako. O mami.
- Da je opet živa?
- Aha.
Cord je kimnuo. - I ja sanjam taj san. - tiho je rekao, ozbiljniji nego što ga je
ikada vidjela.
- Moj red. - Rylin se željela udaljiti od te teme. Naposljetku, ipak su u Parizu,
ne? - Kamo odlaziš kad markiraš iz škole? - upitala je iskreno zainteresirana.
- Molim? Kako znaš da markiram? - oštro je upitao Cord.
- Imam oči, pa vidim. Hajde, na meni je red da postavljam pitanja, sjećaš se?
Cord je odmahnuo glavom, nasmijavši se ispod glasa. - Žao mi je, ali ne mogu ti
odgovoriti. Pitaj nešto drugo.
Rylin je još bila znatiželjna, ali nije inzistirala. - Što bi učinio da danas nisam
pošla s tobom?
- Pa naravno da si posla! Zašto razgovarati o tome što bi bilo kad bi bilo?
- No, što da nisam? - ustrajala je.
- Vjerojatno bih pokušao vratiti karte. Ili bih došao sam, nikad se ne zna. Netko
mora kupiti te eklere za Chrissu.
- Nisi toliki gad za kakvog se izdaješ. - primijetila je Rylin.
- A ti nisi tolika frajerica za kakvu se izdaješ. - rekao je Cord, pomalo
podsmješljivo. - Usto, moje pretvaranje da sam gad glavni je razlog zbog kojeg si
sada ovdje, zar ne?
 - Pariz je glavni razlog zbog kojeg sam sada ovdje. - ispravila ga je Rylin, a
Cord se nasmijao.
- Onda, za Pariz. - Podigao je čašu.
- Za Pariz. - tiho je ponovila Rylin. Pod treperavim sjajem svijeća, kucnula je
čašom šampanjca o njegovu, pitajući se što uopće radi ovdje. No nije uspjela smoći
ni zericu kajanja.
*

Dva sata poslije, trbuha punih pirea od paprike i krumpira te nevjerojatnog odreska
životinjskog porijekla - i to ne uzgojenog u laboratoriju, nego pravog odreska prave
krave koja je živjela, jela travu i umrla - Rylin i Cord šetali su natrag prema
željezničkom kolodvoru. U nekom su se trenutku počeli držati za ruke,
isprepletenih prstiju, a Cord je lagano palcem milovao njezino zapešće. Od toga su
joj cijelim tijelom strujali trnci. Rylin je znala da bi trebala povući ruku, ali nije.
- Oh! Eno mosta s lokotima! - uzviknula je, ugledavši Pont des Arts koji je još
prije mnogo godina ojačan istim supersnažnim materijalima kojima je izgrađen i
Toranj. Mjesečina je posrebrila lokote načičkane cijelom dužinom mosta, gdje su
bezbrojni ljubavnici zaključali srca i bacili ključić u rijeku. Nebo nad njima
protezalo se u beskraj, nezaklonjeno visokim zgradama. Rijeka je pod njihovim
nogama zapljuskivala obale.
Rylin je zastala nasred mosta i polako se zavrtjela oko sebe, ispruženih ruku.
Očajnički se nadala da se ne ponaša suviše romantično, dovevši Corda na ovo
mjesto. No nada joj je, dakako, bila uzaludna. Ipak je ovo most ljubavnika.
I uistinu, Cord joj je prišao i uhvatio je za ramena. Rylin je pustila da joj ruke
skliznu niz tijelo i polako se okrenula prema njemu. Možeš ovo spriječiti, podsjetila
se, ali nije, nije mogla, možda jednostavno nije željela. Kao da je bila zarobljena u
nekom transu, kao da se vrijeme zaustavilo, a cijeli je svijet zadržao dah.
Cordove su usne na njezinima bile poput žive vatre. Bez imalo razmišljanja
podigla se na prste da mu uzvrati poljubac, čvrsto mu grleći ramena kao da su
jedina čvrsta točka u svijetu koji se vrtoglavo okreće. Znala je da ne bi smjela, ali
Hiral je bio tako daleko, činio se poput izmišljena lika u nekom drugom životu.
Rylin nije znala koliko su dugo tako stajali, isprepleteni na mostu ljubavi, u
Parizu. Naposljetku se Cord odmaknuo. Kosa mu je bila raščupana i vragolasto se
smiješio, ali nije joj puštao ruku. - A sada, - rekao je - idemo brzo po eklere za
Chrissu prije negoli zakasnimo na vlak.
Iza njihovih leđa nešto je pljusnulo u rijeku. Još je jedan par ljubavnika bacio
ključić u vodu i odlutao u noć.
 WATT

U Pjenušavom lounge baru bilo je mračno.

Watt je polako ušao, pokušavajući gledati oko sebe, a da pritom ne bude očito
da je prvi put ovdje. Mjesto je bilo golemo, s crnim zidovima i sjajnim, lakiranim
šankom za kojim su radile blijede, vitke konobarice. Ultraljubičasto svjetlo isticalo
je neonske boje: ubruse, šljokice na licima i rukama većine djevojaka, čak i neonski
lak na njihovim noktima. No najupečatljiviji su bili deseci sjajnih neonskih
mjehurića veličine kuhinjskog tanjura koji su lebdjeli prostorijom u visini očiju.
Watt je pretpostavio da je Pjenušavi lounge bar po njima dobio ime. Mislio je da će
to biti šampanjski bar, ali to je samo pokazivalo koliko malo zna o višim katovima.
- Slamku? - tiho je pitala konobarica noseći pladanj bijelih slamki, od kojih je
svaka bila dugačka oko pola metra. Watt se ogledao i primijetio da ih svi uzvanici
imaju. Ljudi su tim slamkama pili iz raznih mjehurića, koji su očito služili kao
veliki, zajednički kokteli.
- Uh, hvala. - promrmljao je, uzevši slamku i privivši je uz tijelo. Nisi istražila
ovo mjesto, Nadia?
Nisam mislila da ti treba pomoć u iznalaženju načina za ispijanje alkohola,
sudeći po tome koliko si se već puta u životu napio.
Watt se pravio da je ne čuje. Zašao je dublje u gužvu, tražeći pogledom Averynu
visoku, plavokosu figuru. No prije nego što ju je ugledao, opazio je još jedno
poznato lice.
- Atlas. - nasmiješeno je rekao i prišao Averynu bratu, koji je stajao ispod
mjehurića boje jantara. - Dugo se nismo vidjeli. - Da samo znaš koliko si mi u
posljednje vrijeme često na pameti, zahvaljujući onoj tvojoj ludoj bivšoj curi, ili
štogod ti bila.
Atlas se namrštio, očito se pokušavajući sjetiti odakle bi mogao poznavati
Watta, koji mu je pružio ruku. - Watt Bakradi. Upoznali smo se prošle godine na
jahti Cartera Hafnera. - slagao je.
- Watt, naravno. Oprosti. - Atlas mu je prijateljski stegnuo ruku. - Da budem
iskren, cijeli mi je taj dan jako mutan. - pokajnički je dodao.
- Pričaj mi o tome. - složio se Watt. - U kojem smo ono baru završili? Kad je
Carter pao u bazen s ribama?
 - Edova koliba! - uzviknuo je Atlas, smijući se. - Posve sam zaboravio na to!
Kakva noć! - Podigao je slamku i ispio iz jantarnog mjehurića. - Usput, ovo je viski
sa sodom od đumbira.
- ponudio je. - Vjerojatno najbolje što se ovdje nudi. Molio sam Avery da
naruči. Plavi mjehurići su atomski s tonikom, ružičasti sa šampanjcem.
- Tata mi je uvijek govorio da ne pijem alkohol na slamku, jer ne postoji način
da pritom izgledaš muževno. - To je, zapravo, bila istina. Nasmijao se na pomisao
što bi Rashid Bakradi rekao da vidi sina kako stoji pokraj milijardera i pije viski iz
lebdećeg mjehurića. - No koga briga? Kud svi Turci... - Otpio je gutljaj.
- Slažem se s tvojim starim. Izgledamo blesavo. - složio se Atlas, smijući se. -
No cure obožavaju ovo mjesto, tako da nam nema pomoći.
Watt je kimnuo. - Nego, - rekao je nakon što je Atlas otpio još jedan gutljaj. -
čuo sam da te nije bilo godinu dana. Putovao si?
Osjetio je kako se Atlas malčice ukočio, a opuštenost među njima je iščezla. -
Trebalo mi je malo odmora. - Nije rekao ništa više. - Već sam bio završio s
jesenskim semestrom pa sam imao pravo maturirati.
- Gdje si bio? Imaš li što preporučiti? - pokušao je Watt.
- Posvuda. Po Europi, Aziji - zapravo, po cijelome svijetu. - Atlas ništa više nije
želio odati. Oprosti, Leda, pokušao sam, pomislio je Watt, pozdravivši se s
Atlasom i produživši dalje. Atlas je bio dosadan i povučen kao što je Watt mogao i
naslutiti iz hakiranja njegovih podataka.
Prvo je ugledao Ledinu i Averynu prijateljicu Eris, koja je stajala u središtu
grupice ljudi, odjevena u pripijenu haljinu od crne kože. Prepoznao ju je po
fotografijama na kojima se slikala s Avery. Duga joj je kosa zavodljivo padala niz
gola ramena, a oči, okružene debelim slojem šminke, svijetlile su zlatnim sjajem
poput mačjih. Bila je, dakako, prelijepa na neki izravan, prkosan način. Neke druge
noći vjerojatno bi pokušao zapodjenuti s njom razgovor. No zatim se Avery
osvrnula i ugledala ga, a ostatak prostorije kao da je izblijedio.
- Watte! - Na licu joj je zaigrao savršen osmijeh. - Baš mi je drago što si stigao.
- Radiš fenomenalne tulume.
- Eris obožava ovo mjesto. - objasnila je Avery.
- A svoj rođendan ne bi ovdje slavila?
- Svoje rođendane slavim negdje gdje nema toliko... - Avery je zašutjela,
oborivši pogled.
- Gdje nema toliko letećih pića koja svijetle u mraku? Gdje nema toliko
izmučenih kućnih ljubimaca? - Watt je pokazao glavom cipele Monice Salih, u
čijim su potpeticama plutale žive, neonske meduze. Avery je frknula nosom i
odmahnula glavom,
- Manje... svega. - rekla je. - Volim rođendane na kojima je samo nekoliko
prijatelja, fina hrana, možda izlet izvan građa. Kad cijeloga dana nijednom ne
pogledaš poruke na lećama.
- Stvarno? - Watta to nije trebalo čuditi, sudeći po onome što mu je nekidan
rekla u Parku sekvoja. - Kamo bi otišla?
- Negdje gdje ima zelenila.
- Zar nemaš vrt u stanu? - Lecnuo se čim je to izgovorio. To je bio podatak koji
nije smio znati. - Pretpostavljao sam da imaš. - pokušao se spasiti, ali Avery nije
primijetila da mu se omaklo.
- Aha, ali teško je išta uzgojiti na toj visini. Mnoge biljke trebaju dublje
korijenje. - Uzdahnula je, pomalo sjetno. - Ljetos sam za rođendan bila u Firenci -
nastavila je, premda je Watt, dakako, znao da joj je rođendan 7. srpnja. - Nekoliko
prijatelja i ja unajmili smo čamce i otisnuli se na jezero. Cijeloga dana ništa nismo
radili. Obožavam dokoličariti. Ovdje imam osjećaj da se svi previše trudimo.
- To mi zvuči kao sjajan rođendan. - rekao je Watt, znatiželjno je gledajući. Što
je više razgovarao s Avery, to mu se činila kompliciranijom. Oboje su bili
sedamnaestogodišnjaci, a ipak se ponekad činilo da je mnogo starija, kao da je već
svugdje bila i sve vidjela, pa je umorna od svega. Zatim je mahnuvši prizvala
ružičasti mjehur i oduševljeno se nasmijala, izgledajući ponovno poput djevojčice.
- Jesi li ikad... - počela je Avery, a Watt je i prije negoli mu je Nadia to rekla,
znao da će ga pitati je li bio u Firenci.
- Pričaj mi malo o toj ljetnoj školi. - rekao je, vješto izbjegavši pitanje. Avery je
otpila gutljaj šampanjca i počela mu sve po redu objašnjavati, govoriti o satovima,
smiješnom hostelu u kojem je odsjela, dugoj cesti kojom je svaki dan odlazila na
nastavu, pokraj otrcane pekare s temom New Yorka koja bi je svaki put nasmijala.
Watt je obožavao slušati Avery. Bože, vjerojatno bi uživao i kad bi naglas čitala iz
rječnika!
Razgovor je lako tekao. Watt je pazio što govori i nije lagao o sebi, samo je
spominjao dovoljno imena i događaja iz pravog života da Avery ne bi naslutila da
je postao dio njezina svijeta. Trudio se da se razgovor vrti oko nje. Zahvaljujući
Nadiji postavljao je prava pitanja, dovoljno određena da se doimaju promišljena, ali
da pritom nisu suviše određena. Kad god bi se Avery nasmiješila, obuzeo ga je
pobjednički žar. Majstorski je vodio igru.
A zatim je, odjednom, problijedjela, ugledavši nešto u svjetini. Watt se osvrnuo,
pitajući se što ju je tako uzrujalo, no vidio je samo natiskanu gomilu ljudi.
 - Nego, jesi li upoznao Ming? - rekla je Avery, kad im je prišla djevojka s crnom
kosom do ramena i tamnocrvenim osmijehom. - I Ming voli tu seriju. - nastavila je,
a Watt se sjetio da su razgovarali o nekoj emisiji koju nikada nije gledao. Samo je
virnuo u sadržaj zato što ju je Avery pratila.
- Ming, ovo je Watt. - Avery ih je primaknula jedno drugome, ljupko se
osmjehujući. - Oprosti, moram nešto srediti. Vratit ću se. - obećala je, premda je
sve troje dobro znalo da se ne kani vratiti.
- Bok, Watt. Gdje... - počela je Ming.
- Oprosti. - prekinuo ju je Wat i zaputio se prema ulazu. Trebao mu je trenutak
da sredi misli, da razbistri glavu i shvati što je zabrljao s Avery.
Nije bila nezainteresirana. Barem je u to bio siguran. Da joj se nimalo ne sviđa,
mnogo bi se ranije povukla iz razgovora. Razgovarali su dobrih dvadeset minuta,
što je na ovakvim zabavama prava vječnost. Smijala se njegovim šalama, iskreno je
bila zagrijana, dok je nešto - ili netko - nije uzrujalo. Možda je posrijedi bila neka
prijateljica, razmišljao je, ili nešto oko organizacije zabave. Ili se pojavio neki
drugi tip, pomislio je ciničnijim dijelom uma.
Watt se naslonio na zid, promatrajući svjetleće mjehure kako polako plutaju
prostorijom poput alkoholnih cepelina. Da je riječ o nekoj drugoj, već bi odustao,
proglasio pokušaj propalim i okrenuo novi list. Problem je bio u tome što nije želio
okrenuti novi list. Nije se više želio upucavati nijednoj drugoj.
Stvarno ti se sviđa, primijetila je Nadia nakon što joj se dugo nije obratio.
Aha, čini se da je tako. Wattov je pogled još bio prikovan za Avery dok se
kretala prostorijom prepunom ljudi, poput svijetlog, zlatnog svjetionika.
 LEDA

Leda se povlačila po rubovima Pjenušavog lounge bara, stežući svoju idiotsku

bijelu slamku tolikom žestinom da je ostavila udubinu u njezinu dlanu. Tulum je
bio sjajan - no od Avery se ništa manje nije očekivalo - i znala je da sjajno izgleda
u novoj haljini s jednim otvorenim ramenom. No Leda je ipak bila nespokojna.
Zbog toga ju je privlačilo piće, premda je sebi obećala da noćas neće popiti ni kap.
Taj zavjet nije prekršila. Barem ne još.
Vidjela je Avery i Eris zajedno u središtu prostorije, pa smjesta osjetila poznati
žalac zavisti. Avery je, dakako, izgledala besprijekorno. No Leda je bila
ljubomorna i na Eris, zbog načina na koji je uspijevala stajati u prekratkoj kožnatoj
haljini držeći se kao kraljica svijeta. Taj je dojam odavala načinom na koji se
kretala, lakom samouvjerenošću kojom je zračila, prezrivom zaslužnošću koja je
odjekivala u svakoj njezinoj zapovijedi. Leda bi prije u zemlju propala nego to
priznala, ali u sedmom je razredu pokušavala oponašati Erisine kretnje pred
zrcalom. Nikako joj nisu polazile za rukom.
Razmišljala je o tome da im priđe, ali odlučila ih se kloniti. Averyna čudna
odbojnost uistinu joj je išla na živce.
I kako to da večeras još nije vidjela Atlasa? Leda još nije bila sigurna što se
među njima događa. Kad se njihov plan da iziđu zajedno pretvorio u grupnu igru
virtualne stvarnosti, zabrinula se da ga ne zanima. No otada su neprekidno
izmjenjivali poruke - o glupostima, školi i omiljenoj holoseriji Mike Drop, o tome
isplati li se otići na oproštajnu utakmicu školskog hokejaškog tima. Leda je bila
sigurna da su neke od poruka bile dvosmislene. No ipak, prošla su već gotovo dva
tjedna od njihovog neplaniranog spoja u Pečenjari Visinskog kluba, a Atlas nije
ništa poduzeo. Što čeka?
Odmjerila je jantarni mjehur koji se lijeno ljuljuškao pokraj nje. Jedan gutljaj
neće joj naškoditi, ne? Dopustila je sebi da malo otpije, uživajući u osjećaju ugodne
topline koji joj je viski odaslao tijelom, sve do nožnih prstiju zgrčenih u visokim
srebrnim potpeticama.
Svjetina se pred njom razmaknuta pa je ugledala Atlasa na drugoj strani
prostorije.
Bez časka oklijevanja, Leda mu je prišla. - Hej. - rekla je, uzbuđena zbog
osmijeha koji mu je zaigrao na licu kad ju je ugledao. - Kakva ti je večer?
- Ma, znaš. - Pokazao je prostoriju, gužvu uzvanika, fluorescentne mjehure. -
Sve je jako...
 - Jako u Erisinu stilu? - nadovezala se Leda, a Atlas se nasmijao.
- Upravo tako.
- I čula sam da si dobio novi posao. - dodala je, nadajući se da razgovor ne zvuči
kao dokono ćaskanje.
- Aha. Za sada je sve super, - Atlas je počeo raditi za jednu od kompanija svoga
oca i odgodio upis na Columbiju do iduće jeseni. Slegnuo je ramenima. - Zapravo,
mislim se prijaviti i na druga sveučilišta, sada kada imam vremena.
- Želiš otići iz New Yorka? Opet? - Koliko god dugo poznavala Atlasa,
pomislila je Leda, nikada ga neće razumjeti.
- Nije New York jedini grad na svijetu. - rekao je Atlas.
- Aha, a otkad si s ruksakom proputovao svijet i u svakom od njih proveo po
tjedan dana, postao si pravi znalac. - odvratila je Leda, pomalo razdražena.
Na njezino iznenađenje, Atlas se nasmijao. - U pravu si, nisam znalac. Kako
kažu, što više vidiš, manje znaš.
Leda nikada nije čula tu izreku. Dojadilo joj je nagađati što je Atlas želio reći,
što je želio raditi. - Zbunjuješ me. - iskreno je rekla.
- I ti mene.
Leda je gledala kako Atlas otpija gutljaj iz njezina jantarnog mjehura. Glazba se
odjednom ubrzala, prateći mahniti ritam njezina srca.
Više nije mogla izdržati. Impulzivno, baš kao i onomad u Andama, prišla mu je i
poljubila ga.
On je poljubio nju. Leda se privila uz njega, prošla mu prstima kroz kosu, a u
tijelu joj se razbuktao požar. Žilama joj je kolao čisti oksitocin. Napokon.
No nakon nekog su se vremena razdvojili. Leda je podigla pogled da odmjeri
njegovu reakciju - samo da bi umjesto njega ugledala Avery. Njezina je prijateljica
stajala jedva metar od njih. Izgledala je blijedo, obrva podignutih u grimasi užasa i
gnušanja.
Leda je žmirnula i zakoračila prema njoj, ali prije negoli je stigla išta reći, Avery
se okrenula i nestala u gomili.
 ERIS

Po prvi put u nekoliko tjedana Erisin je život bio točno onakav kakav je trebao biti.
Tulum je bio fantastičan. Avery je nadmašila samu sebe u svakom pogledu, od
fotoniza projiciranog u sporednoj prostoriji do posebno naručenih slamki na kojima
sitnim svjetlećim slovima piše: "SRETAN ROĐENDAN, ERIS!" U Pjenušavom lounge
baru bilo je više ljudi nego ikada. Ovdje su bili svi koji nešto znače: razgovarali su,
pili, njoj u čast.
Jedino joj je malo zasmetalo što se Cord nije pojavio. Nije očekivala da večeras
ponovo zabriju, ali ipak se nadala da bi mogao doći, kao prijatelj. Tulumi su uvijek
zabavniji uz Corda. Na trenutak ga je poželjela nazvati, ali nakon onakvog prekida
nije bila sigurna da to želi.
Drugim se dijelom - malim, glupim dijelom - pitala je li trebala pozvati Mariel.
Ni s njom se nije željela ponovno spetljati. No Mariel je bila dobra prema njoj kad
su je svi ostali napustili i Eris se uz blagu nelagodu nije mogla oteti dojmu da joj
nije uzvratila istom mjerom.
Prestani, rekla je Eris samoj sebi, odlučno potisnuvši ta sjećanja. Ovo je njezina
zabava i ništa je neće pokvariti.
- Eris?
Osvrnula se, pomalo iznenađena što vidi Ledu kako joj prilazi sama, bez Avery.
Nije da se ona i Leda nisu voljele. Samo nisu imale mnogo toga zajedničkog. Eris
je oduvijek slutila da Leda jedno kaže, a misli nešto posve drugo, kao da se potajno
zabavlja na tuđi račun. Čak su joj i komplimenti bili dvosmisleni.
No sada je, stojeći pred njom, Leda djelovala iskreno, posve otvoreno. - Sretan
rođendan! Kakva prekrasna zabava! - uzviknula je.
- Hvala. Za sve je zaslužna Avery. - rekla je Eris, zbunjeno se osmjehnuvši.
- Pitala sam se... - Leda je duboko udahnula, oklijevajući. - Hoću reći, htjela sam
te pitati, je li Avery rekla išta o...
- Eris! - Ming se probijala kroz gužvu ravno prema njima, razvukavši napadno
obojene, tamnocrvene usne, u neobičan osmijeh. - Avery te zamolila da joj se
pridružiš u susjednoj prostoriji.
Eris se okrenula, ali pred njom je još stajala Leda. - Hoćeš sa mnom? - upitala
je, ali Leda je odmahnula glavom, nedokučivog pogleda.
- Sve je u redu. - rekla je Leda. - Idi, budi slavljenica.
 Eris je kimnula i, sva ustreptala od uzbuđenja, krenula za Ming. Osjećala je
kako je svi uzvanici slijede pogledom, čula šaputanja dok su komentirali tulum,
divili se njezinoj haljini. Potajno je još jednom pogledala Ming, koja je ukočeno
koračala pokraj nje. Oduvijek ju je smatrala iritantnom, zbog toga što je vječito
slinila za njom i Avery, oponašajući sve što čine. No razgovor s Ledom u njoj je
probudio neobičnu velikodušnost.
- Ova ti haljina sjajno pristaje. - rekla je, pokazavši glavom Minginu zlatnu
haljinu sa šljokicama.
- Aha. - Ming je ravnodušno primila kompliment.
- Zabavljaš se? - ponovno je pokušala Eris, pomalo razdražena.
- Naravno. A ti? - Kad je Eris kimnula, Ming se opet nasmiješila. - Čini se da će
ova noć biti puna iznenađenja. - zagonetno je rekla.
- Znala sam da je Avery još nešto smislila! - uzviknula je Eris kad su skrenule
za ugao. Ono što je vidjela, oduzelo joj je dah. U središtu sobe lebdjela je pozornica
ukrašena ružičastim šljokicama, na kojoj se nalazila višekatna torta, viša od Eris.
Avery, Risha i Jess već su stajale nasred platforme. Dok je polako plovila pokraj
Eris i Ming, Avery se nagnula preko ruba, a dvije su se djevojke popele i stale do
nje.
- Ne mogu vjerovati! - nasmijala se Eris, oduševljena prijateljičinom
tajnovitošću.
Avery se samo nasmiješila i privukla je u zagrljaj. - Zaslužila si. - rekla je i
gurnula Eris prema središtu pozornice koja je poletjela više, uzdignuvši se iznad
svih glava da bi potom odlebdjela u glavnu prostoriju.
Glazba sa zvučnika odjednom je utihnula. Prostorijom je zavladao tajac, svi su
znatiželjno gledali Eris. Uplašila se da će joj lice eksplodirati od širine osmijeha.
- Hvala svima što ste došli. - rekla je u mikrofon, a gosti su počeli razuzdano
klicati. Pričekala je da se graja stiša, uživajući u svakom trenutku. - I veliko hvala
Avery, koja je sve ovo osmislila.
Avery je iskoračila, a glas joj je odjeknuo prostorijom. - Sretan rođendan, Eris! -
uzviknula je.
- Poslije nastavljamo! - ubacila se Ming, proguravši se naprijed. Podozrivo je
pogledala Eris. - Pretpostavljam da ne možemo kod tebe, ne?
Avery se prva snašla. - Eris neće raditi tulum, ali možda bih ja mogla-
- Aha, ima smisla. Pretpostavila sam da Eris ne može napraviti zabavu, s
obzirom na to da njezin tata razmišlja o prodaji stana. Mama mi je agentica za
prodaju nekretnina koja će raditi procjenu. - nije posustajala Ming. Okrenula se
prema Eris, gledajući je kao nevinašce. - Čini se da ipak ne preuređujete, kao što
svima govoriš?
Eris je odjednom, osjetivši se kao da joj se izmaklo tlo pod nogama, shvatila što
se događa. Sve je ovo bilo zbog Corda, zbog prošlotjednog drskog dobacivanja
prije sata joge te svih ostalih mikroagresija kojima je kinjila Ming. Na neki je način
dobila što je zaslužila.
- Uh, ovaj, razmišljali smo o tome, ali onda-
- Htjela sam da nastavimo slavlje u Nuageu, - neumorno je nastavila Ming, - ali
kad sam otišla do službe za posebna događanja, rekli su mi da nisi odsjela u hotelu.
- Iz gomile se začuo žamor. Eris je osjetila kako joj se licem širi crvenilo. -Gdje
zapravo živiš, Eris?
- Čuj, selimo se pa-
- Sretan rođendan! - prekinula ju je Avery, podigavši ruke u zrak da zapali
svjećice, koje su planule posebno naručenim, ružičastim sjajem. Svi su zapjevali,
ali nekako s pola srca. Eris je vidjela kako se svi došaptavaju i šalju poruke lećama.
Ming je nešto natuknula, a sada je nezasitna tračerska mašina postala gladna
odgovora.
Kutovi Erisinih očiju napunili su se suzama. Pogledala je proslavu zbog koje je
cijele večeri bila toliko uzbuđena, predivno odjevenu ekipu i skupe mjehure s
cugom, odjednom se osjećajući kao varalica. Taj stari život njoj više ne pripada.
Bila je nikogovićka koja se mora vratiti u skučeni stančić prepun žohara pet
kilometara ispod njih. Čak ni kad bi htjela, više se ne bi mogla vratiti u svoj stari
stan, jer ga otac očito namjerava prodati. Znala je da je odsjeo u Nuageu, no nije
shvaćala koliko mu taj stan nanosi boli, sa svim tim uspomenama koje naokolo
lebde poput duhova. Osjetila je oštru bol zbog gubitka, shvativši da je dom u kojem
je odrasla zauvijek izgubila.
Bio je to posljednji djelić njezina negdašnjeg života, koji se zauvijek raspao.
Nije više Eris Dodd-Radson. Više ne.
Pjesma je zamrla.
- Eris, zaželi nešto! - vedro je rekla Avery, ali Eris je samo odmahnula glavom,
nemajući povjerenja u vlastiti glas.
- Eris... - Avery joj je pružila ruku, ali bilo je prekasno. Eris se okrenula i
obnevidjelo izjurila iz Pjenušavog lounge bara, dok su joj se pred cijelim svijetom
suze slijevale niz obraze.
 LEDA

- Tu si.
Leda je ljutito prišla mjestu na kojem je Avery stajala sama, pijući iz jednog od
mjehura. Njegova plava svjetlost obasjavala joj je lice, ističući sjajošminku koju je
nanijela na usne i kapke, tako da su djelovali gotovo izvanzemaljski. Većina cura
nosila je takvu šminku, osim Lede. Zbog tamnog tena uvijek bi izgledala kao
klaunica.
- Bok, Leda. - umorno je rekla Avery. Okrenula se da ode.
- Ti to mene zezaš? - Leda je pružila ruku i uhvatila Avery za zapešće. Bila joj
je puna kapa pretvaranja da je sve u redu. Još je prije pokušala razgovarati s Avery,
nakon što su se ona i Atlas poljubili, a Avery je izgledala užasnuto, no tada joj je
prijateljica nestala u gužvi. Bila je prisiljena čekati da Avery siđe s lebdeće
rođendanske torte - na koju nije pozvala Ledu. Bože, Leda je bila toliko očajna da
je pokušala pitati Eris za savjet. Nije znala što bi drugo.
Avery se namrštila. - Pokušavala sam još jednom nazvati Eris, stoga me pusti.
Leda je ispustila prijateljičinu ruku kao oparena. - Zašto me izbjegavaš?
- Ne izbjegavam te. - rekla je Avery, jezovito mirnim glasom.
- To je zbog Atlasa, ne? Misliš da nisam dovoljno dobra za njega. - rekla je
Leda, a to nije bilo pitanje. - Stvarno si bila izvan sebe kad si nas vidjela zajedno.
Avery se lecnula. Činilo se da s mukom traži riječi. - Valjda mi je to pomalo
čudno. Moj brat i moja najbolja prijateljica.
- Jasno mi je da je čudno. No zar ne misliš da možda mrvicu pretjeruješ? - Riječ
"čudno" nije objašnjavala zašto Avery od početka školske godine gura Ledu iz
svojega života. Bilo je tu još nečega.
- Mogla si mi barem reći da ti se sviđa.
- Očito sam bila u pravu što sam šutjela, sudeći po tome kako se ponašaš. -
uzrujano se otresla Leda.
Avery je prekrižila ruke na prsima. - Samo ne želim da budeš povrijeđena.
- Zar ne vidiš da sam već povrijeđena?
Avery je otvorila usta, ali riječi nisu izlazile. - Oprosti. - uspjela je protisnuti, a
Leda je primijetila napetost u njezinu glasu.
 - Samo bih željela da se sve vrati u normalu. - Leda je promatrala lice najbolje
prijateljice. Nije joj se svidjelo što njezine riječi zvuče kao moljakanje. No više nije
marila za ponos. Nedostajala joj je Avery i bila se spremna zbog svega ispričati,
samo da među njima opet sve bude kao prije.
Avery je uzdahnula. - Leda, - rekla je - ti si se prva počela čudno ponašati i imati
preda mnom tajne.
- O, bože dragi! - Leda je ostala bez daha, jer sad je sve bilo jasno. Avery je
definitivno znala. - Atlas ti je rekao, zar ne? Za ono u Andama?
Avery je napućila usne, ne odgovorivši ništa. Leda je nastavila, govoreći tako
brzo da su joj se riječi spoticale jedna o drugu.
- Oprosti što ti prije nisam rekla. No ti si već bila u New Yorku na operaciji, a
dogodilo se samo jednom. A zatim je Atlas nestao, pa to nisam željela spominjati. -
Bilo je sjajno napokon olakšati dušu, pustiti da sve iziđe na vidjelo.
- Aha. - oprezno je rekla Avery.
Leda je oborila pogled. - Znam da je glupo i klišeizirano izgubiti nevinost s
bratom najbolje prijateljice. Djelomice sam ti i zato tajila. Bilo me strašno stid,
znaš? Mislila sam da bi to moglo nešto značiti. No potoni je jednostavno pobjegao.
Avery je problijedjela, ništa ne govoreći. Leda je počela zamuckivati. - Stvar je
u tome... stvarno mi se sviđa. - nastavila je.
- Čak i ako ti misliš da je to loša zamisao. Želim barem pokušati.
- A, tako. Hoću reći, naravno. - drveno je odvratila Avery.
- Žao mi je. - ponovila je Leda. - Znam da sam ti trebala reći. Obećavam ti, od
sada među nama nema tajni. - Osim liječenja, šapnule su joj vlastite misli, ali
potisnula ih je. To sada nije bilo važno.
Avery je polako kimnula. - Jasno mi je zašto mi nisi rekla.
- odvratila je. - I premda sam... malo sluđena, - nasmijala se, no u njezinu
smijehu nije bilo radosti - drago mi je zbog vas. A sada bih, ovaj, stvarno trebala
nazvati Eris. Dobro?
- Dobro, - blago je rekla Leda. No sa zebnjom u srcu je znala da njezina isprika,
odnosno ispovijed, što god to bilo, nije upalilo. Između Avery i nje još je vladala
napetost.
Nije fer, pomislila je Leda, zapljusnuta novini valom gorčine. Što bi Avery još
htjela od nje? Zar je očekivala da će jednostavno prihvatiti ulogu njezine
poslušnice, prihvatiti da Avery nikada neće dopustiti Ledi da hoda s njezinim
voljenim bratom? Odakle Avery uopće pravo da o tome odlučuje?
 Leda je stajala sama i neprekidno su je zapljuskivali valovi bijesa. Izvadila je
graviranu bijelu slamku iz torbe i počela tražiti jantar ni mjehur.
 AVERY

Avery je oteturala hodnikom, opsovavši nakon što se spotakla o robotski usisavač.

Disanje joj se pretvorilo u promuklo, duboko dahtanje. Znala je da ne smije ranije
nestati sa zabave koju je priredila, ali više ni trenutka nije mogla ostati.
Kao da već nije bilo dovoljno grozno gledati Atlasa i Ledu kako se ljube.
Pobjegla je od Watta usred razgovora i klisnula u sporednu prostoriju, gdje je
poslala konobara po pladanj atomskih koktela - trebalo joj je nešto žešće od pića n
mjehurima -i nekoliko ih sama iskapila. Potom je, potresena, pozvala cure na
Erisino iznenađenje. Koje se pretvorilo u još jednu katastrofu.
Još je, međutim, nekako držala sve pod kontrolom, dok Leda nije prelila čašu
priznanjem da je spavala s Atlasom. Na tu je vijest i posljednja zerica Averyne
samokontrole otišla u nepovrat.
Stigla je kući, otrčala u smočnicu, Širom otvorila vratašca i povukla ljestve,
rastresavši kosu iz zamršene punđe. Iskočila je kroz otvor i zakoračila na krov,
osjećajući da je opasno na rubu živaca.
Spremalo se nevrijeme. Avery je to osjećala cijelim bićem. Vjetar je već
dobivao na snazi, čupajući joj posljednje ukosnice, lijepeći joj haljinu uz tijelo.
Zrak je bio težak od mirisa kiše.
Avery se naslonila na ogradu. Misli su joj se vrtoglavo rojile glavom, pritiskale
je tolikom težinom da se uplašila kako će se raspuknuti.
Sokol koji se šćućurio na ogradi znatiželjno ju je pogledao jednini okom. Avery
je gledala kako širi krila, spreman za let. Osjetila je iznenadno pobratimstvo s tom
pticom koja se klikćući vinula u nebo poput oličenja neukrotivosti. Poželjela ju je
slijediti ravno u nadolazeću oluju.
- Avery? - začuo se Atlasov glas iza njezinih leđa.
U panici je shvatila da je za sobom ostavila otvorena vrata. No Averyn je strah
smjesta zamijenilo neko izopačeno olakšanje zbog saznanja da Atlas nije otišao
kući s Ledom.
- Što je ovo? - upitao je, nesigurno koračajući prema njoj.
- Krov.
Atlas je kimnuo. To što je olako prešao preko njezina sarkazma bio je pravi
pokazatelj koliko je popio. - Trebali bismo se vratiti unutra.
- Ti idi. Meni se ovdje sviđa.
 Atlas ju je pogledao. - Čekaj malo. - polako je rekao. - Zar si ovdje već bila?
Avery nije odgovorila, samo je stajala zagledana u tamnu crtu udaljenog obzora.
- Kako si pronašla ovo mjesto, Avery?
Slegnula je ramenima. -Jednostavno jesam, dobro? - Još je bila bijesna na njega
zbog toga što je spavao s Ledom, premda je znala da se ne ponaša fer.
- Moramo pozvati službu održavanja i reći im da zapečate ulaz.
Avery se naglo okrenula prema njemu, osjetivši kako joj panika nadire u grudi. -
Ne smiješ! Više ne bih imala kamo!
- Kako to misliš, ne bi imala kamo? - Prišao je i stao pokraj nje uz ogradu, a lice
mu se zgrčilo od nelagode kad je vidio koliko su visoko. - Možeš ići kamo god te
volja.
- Znam, ali ovo mi mjesto pomaže da razbistrim glavu. - Odlučno je zurila u
mrak ispod sebe, pokušavajući suspregnuti suze. Ovaj krov bio je sve što joj je
preostalo. Izgubit će Ledu, već je izgubila Atlasa, a sada će izgubiti i jedino mjesto
na koje je mogla pobjeći od svega.
- Je li sve u redu, Aves?
- Dobro sam. - prkosno je odvratila.
- Avery. - Pružio je ruku i dodirnuo je. - Što se događa?
- Leda mi je rekla. - ravnodušno je odgovorila, još namjerno gledajući na drugu
stranu. Znala je da ne bi smjela potezati tu temu, ali neki ju je glupi dio mozga na
to tjerao. - Za siječanj. U Andama.
Atlas je na trenutak ušutio. - Žao mi je što ti prije nisam rekao. - odvratio je,
posluživši se gotovo istim riječima kao i Leda maloprije. Avery zamalo da se nije
nasmijala apsurdnosti situacije.
- Znam da ti je najbolja prijateljica. - nastavio je promatrajući je. Govorio je
posve polako, kao da bira riječi s najvećim oprezom. Mora da je bio pijaniji negoli
je pretpostavljala.
- Ipak, nisi je večeras doveo kući.
- Nisam.
- Voliš li je? - ispalila je Avery. Užasavala se odgovora, ali očajnički ga je
željela čuti.
Ponovno je uslijedila tišina. Avery nije mogla vidjeti Atlasovo lice u tami.
- Ne... - Zastao je usred rečenice. Avery se pitala je li želio reći da ne voli Ledu
ili da ne zna voli li je.
 - Kako si mogao? - šapnula je.
Okrenuo se da je pogleda. Lice mu je bilo neraspoznatljiva sjena pred crnilom
neba.
Uto joj je prišao i poljubio je.
Avery se skamenila, jedva se usuđujući disati. Dodir Atlasovih usana na
njezinima bio je perolak, oprezan, nesiguran. Zatvorila je oči dok joj je poljubac
cijelim tijelom odašiljao trnce, uskoro se osjećajući kao da joj se sva kosa
nakostriješila od elektriciteta, kao da joj je tijelo živa žica koja vibrira pod
naponom. Željela je oviti ruke oko Atlasa, privući ga sebi i nikada ga više ne
pustiti. No nije se usuđivala pomaknuti, u strahu da ne prekine čaroliju.
Naposljetku se Atlas odmaknuo. - Laku noć, Aves. - rekao je i spustio se
ljestvama nestajući s vidika.
Avery je ošamućeno stajala. Zar se to uistinu dogodilo? Oslonila se dlanovima o
ogradu da zaustavi vrtoglavicu.
Nebo se nad njom otvorilo. Iznenada je počelo pljuštati, a kapi su bile toliko
ledene da su joj pržile lice. No nije se mogla pomaknuti. Samo je ukopano stajala
poput gromobrana dok se oko nje kovitlala oluja, ukočenih nogu, prstima začuđeno
dodirujući usne.
 RYLIN

Rylin je stajala u stražnjem dijelu vagona, držeći se za metalnu šipku iznad glave
dok je vlak usporavao pred Bedtonom. Toranj je pri vrhu postajao sve uži, tako da
je, za razliku od Cordova kata, koji je bio četverokut od samo nekoliko blokova,
32. kat bio ogroman. Protezao se cijelom širinom podnožja Tornja, od 42. ulice pa
sve do 145., te od East Avenuea do Jersey Highwaya na zapadu. Hiral je stanovao
na istom katu kao i Rylin, ali gotovo trideset blokova dalje, najmanje petnaestak
minuta vlakom.
U vagon je nahrupila grupica hihotavih djevojčica, pa je Rylin pojačala glazbu,
pokušavajući ih nadglasati. Trebalo joj je vremena za razmišljanje. Mozak joj je bio
u rasulu, sve joj se od jučer ujutro pomiješalo i zamutilo, ali iz zapletenog je klupka
svojih osjećaja odvojila jedinstvenu, odsudnu nit.
Više nije voljela Hirala.
Već ga neko vrijeme nije voljela. Možda ga nikad nije voljela. Ipak, vjerovala je
da ga voli, još davno, dok su bili toliko mladi da su riječi poput ljubavi i patnje
služile za opisivanje hamburgera i školskih ispita. Davno, kada su im najveći
problemi u životu bile nezgode poput kvara ventilacije u Rylininu stanu - Hiral se
uspentrao u cijevi da popravi stvar - ili kao onda kada je Hiral zaboravio bratov
rođendan pa mu je Rylin u posljednjem času pomogla ispeći tortu. Prije smrti
Rylinine majke, nakon čega su se oboje pretvorili u čvršće, grublje inačice samih
sebe.
Sinoć je doputovala iz Pariza i srušila se u krevet. Ovog je puta Chrissino
hrkanje nije držalo budnom. Kad se jutros probudila, Chrissa je već otišla na
odbojkaški trening, ostavivši joj pecivo sa slaninom u tosteru i šalicu kave pod
aparatom. Rylin je neko vrijeme sjedila za kuhinjskim stolom i cupkala komadiće
slanine iz peciva kao obično, razmišljajući o svemu što se dogodilo. Naposljetku je
ustala, uzdahnula i odjenula se.
Nakon toliko vremena, prekinut će s Hiralom. Ipak, nije osjećala grižnju
savjesti, nije čak bila ni tužna - samo je osjetila olakšanje i blagu nostalgiju za
prošlim vremenima. Znala je da Hiral to neće dobro primiti. Nije volio promjenu.
Bio bi posve zadovoljan da zauvijek ostanu zajedno, ako ni zbog čega drugog, onda
iz čiste inercije. Ipak, naposljetku će uvidjeti da je imala pravo, zar ne?
Vlak je ponovno usporio i Rylin je zateturala, poigravajući se privjeskom
Eiffelova tornja na ogrlici. Nije joj bilo posve jasno što se to između Corda i nje
događa, ali što god bilo, zanimalo ju je u što će se razviti. Iznenadilo ju je koliko se
jučer dobro zabavila s njim - dakako, obožavala je Pariz, ali nije bilo u pitanju
samo to. Obožavala je biti u Parizu s Cordom.
Izvadila je svoj glomazni sivi MacBashev tablet i pokušala ponovno dobiti
Hirala, ali nije se javljao, jesi li budan? Dolazim k tebi, napisala je, nestrpljivo
grizući usne. Pomišljala je na to da pričeka do poslijepodneva, možda čak i do
sutra. No nije voljela odgađati donesene odluke. Kako je govorila njezina mama,
bolje prije nego poslije.
Sišla je s vlaka u Nialeu, postaji najbližoj stanu Hiralove obitelji. Većina
trgovina koje su okruživale glavnu prometnicu još su bile zatvorene, a njihovi su
neonski znakovi treperavo oglašavali marke pića ili jeftine odjeće, ili su to bile
zalagaonice tehničke robe za koje su svi znali da u podrumu prodaju pokradenu
elektroničku opremu. U haustoru se pomokrila mačka lutalica. Ljubimci su u
Tornju smjeli stanovati samo uz posebnu dozvolu, a te su dozvole bile skupe. No
koliko god da se veterinarska služba trudila počistiti Toranj, mačke su se
neprekidno vraćale. Rylin se sjećala vremena kad je Chrissa kući dovela narančasto
mače čija su mršava rebra štrcala iz ofucana krzna. Mama je dopustila Chrissi da je
nahrani, ali iste ju je večeri Rylin uhvatila kako tjera mačića s ulaznih vrata.
- Ne možemo si je priuštiti. - rekla je Rose, braneći se pred desetogodišnjom
Rylin, koja je samo kimnula. Idućeg su jutra zajedno uvjerile Chrissu da je mačka
pobjegla.
Rylin je pognute glave skrenula udesno, prema stambenoj četvrti, a zatim u
Hiralovu ulicu. Povremeno bi pokraj nje prošao neki radnik na putu prema radnom
mjestu na višim katovima, prepoznatljiv po izglačanoj odori i iznurenom pogledu.
- Rylin! - Vrata je otvorila Davi, Hiralova mama, dok je Rylin još kucala. Na
širokom joj je licu zaigrao osmijeh. - Uđi, uđi.
Rylin je nelagodno prebacila težinu s noge na nogu, zadržavši se na pragu. -
Pitala sam se je li-
- Hiral! - zagrmjela je Davi, premda za tim nije bilo potrebe. Stan jedva da je
bio veći od onog u kojem je stanovala Rylin, a u njemu je živjelo dvostruko više
ljudi. Hiralov stariji brat Sandeep tek se prošle godine iselio, ali Hiral je još dijelio
sobu s bratom Dhruvom, koji je išao u Rylinin razred dok se nije ispisala iz škole.
- Mislim da dečki još spavaju. - Davi se okrenula prema njoj.
- Mogu li ti složiti nešto za doručak dok čekaš?
- Nisam gladna. - brzo je rekla Rylin.
- Onda makar malo čaja. - Davin ton nije dopuštao odbijanje. Položila je ruke na
Rylinina ramena i silom je odgurala u kuhinju. Obiteljski fotofilmovi bili su
zalijepljeni posvuda po hladnjaku. Rylininu je pažnju privukla fotka nje i Hirala
uoči svečane večere povodom svršetka osmog razreda, prije nego što su oboje
postali suviše cool za takve stvari. Rylin je bila odjevena u svjetlozelenu haljinu
koja joj je isticala boju očiju i čvrsto je grlila Hirala, čije je lice bilo oblije, mnogo
mlađe nego sada. Posve je zaboravila na tu zabavu, na tu fotografiju. Koliko već
dugo nije kročila u stan Karadjanovih? Kad god su u zadnje vrijeme bili zajedno,
uvijek su bili vani.
- Dugo te nisam vidjela. - nježno je rekla Davi, očito misleći isto. - Kako si?
Kako ti je sestra?
- Dobro smo. - Rylin je poželjela da Hiral požuri. Pokušavala je s njim prekinuti,
a njegova mama je prema njoj ovako draga i srdačna.
- Znaš da mi se uvijek možeš obratiti, što god ti treba. - Davi je ovila Rylinine
prste oko šalice vrućeg čaja.
- Ovaj…
- Ry? - Hiral je ušao u kuhinju, odjeven samo u crni donji dio trenirke koji mu je
kupila prošle godine. - Što ima?
- Koliko sam ti puta rekla da obučeš majicu kad si pred gostima! - viknula je
Davi.
- Rylin nije gošća. - pobunio se Hiral.
- Pitala sam se bi li izišao sa mnom u šetnju? - ubacila se Rylin, prije negoli je
Hiralova mama uspjela odgovoriti. Nije željela prekinuti ovdje.
- Naravno. - Hiral je slegnuo ramenima. - Samo da uzmem majicu.
No kada su okrenuli leđa uskom hodniku, na ulaznim se vratima začulo glasno
lupanje.
- Policija! - viknuo je dubok glas, neumorno lupajući.
- Sakrijte se. - prosiktala je Hiralova mama i odgurnula ih ustranu, odlučno
podigavši ramena. Rylin je pogledala Hirala, koji je bio blijed kao krpa.
Davi je otvorila ulazna vrata. - Mogu li vam pomoći? - upitala je, stojeći nasred
vrata kako bi Rylin i Hirala zaklonila s vidika.
- Tražimo Hirala Karadjana. Je li kod kuće? - Dvojica su se policajaca pokušala
progurati pokraj nje, izvijajući vrat da virnu unutra.
- Žao mi je, o čemu se radi?
- Imamo nalog za njegovo uhićenje.
Rylin se oteo prigušen krik. Hiral ju je uspaničeno ošinuo pogledom, ali bilo je
prekasno. Policija se već probila pokraj Davi da ga opkoli.
- Hirale Karadjan, uhićeni ste zbog raspačavanja i preprodaje opojnih droga.
Imate pravo na šutnju. Sve što kažete može biti i bit će iskorišteno protiv vas... -
Policajčev je glas bio grub. Njegov je kolega izvadio nalog za pretres i upao u
Hiralovu i Dhruvovu sobu, gdje je Dhruv razdraženo, sanjivo zamumljao u znak
prosvjeda. Policajac na njega nije obraćao pozornost, nego je počeo premetati
pokućstvo, podizati madrace, kopati po ladicama. Rylin je znala da ništa neće
pronaći. Nije bila sigurna gdje Hiral skriva zalihu droge, ali bio je suviše pametan
da je drži kod kuće.
Davi je stajala po strani, kršeći ruke. Rylin je osjetila Dhruva koji je stao pokraj
nje. Rylin je posegnula za njegovom rukom i ohrabrujuće je stegnula. Nije mogla
odlijepiti pogled od Hirala. Gornja mu je usna bila prezrivo podignuta, gola ramena
napeta, a zapešća povučena iza leda i vezana magnetskim lisičinama. U njegovom
je pogledu bilo nečeg zastrašujućeg.
Rylin je stajala dok je policija odvodila Hirala, cijelim tijelom drhteći od šoka.
- Što da radimo? - upitao ju je Dhruv.
- Ne znam. - šapnula je Rylin. Ni u što više nije bila sigurna.
 LEDA

Leda je stajala na ulaznim vratima Fullerovih, dvoumeći se treba li pozvoniti ili da

sama uđe. Da je došla posjetiti Avery, već bi odavna ušla, jer Avery je još prije
nekoliko godina dodala sliku njezine šarenice na popis osoba sa slobodnim ulazom.
No Leda je željela vidjeti Atlasa.
Odlučila je pritisnuti zvonce, prebacivši Atlasov sako preko ruke. Sinoć joj ga je
prebacio preko ramena, dok je drhtala u lebdjelici na putu kući iz Pjenušavog
lounge bara. To joj se činilo kao dobar znak. Sve dok se lebdjelica nije zaustavila
pred njezinom kućom, a on joj zaželio laku noć prije nego što je uopće dobila
priliku pozvati ga da uđe. Nije je niti pokušao poljubiti.
Možda mu se ne sviđa, šaputao je sumnjičavi glas u njezinoj glavi. Možda mu se
sviđa neka druga. Naposljetku, ona je bila ta koja je inicirala poljubac na Erisinoj
zabavi. No ipak, s lakoćom joj je uzvratio poljubac.
Kako god okreneš, bilo joj je drago što je na kraju večeri zaboravio sako. Bio je
to savršen izgovor da svrati do njega.
Nitko nije odgovarao na zvonce. Leda je uzdahnula i zagledala se u skener
šarenice, a vrata su se pred njom poslušno otvorila.
- Atlase? - dozvala je, ušavši u golemo predvorje. Nehotice je bacila pogled na
zrcalne zidove, gdje je njezin odraz - gotovo izazovan u sportskoj, pripijenoj
haljinici i gladijatorkama, pažljivo složene frizure, besprijekorne šminke - plesao
pokraj nje.
- Leda? - Avery je ušla iz kuhinje, odjevena u pleteni kućni ogrtač s njezinim
inicijalima i papuče od alpake, dok joj je kosa bila razuzdan plavi oblak koji joj je
okruživao savršeno lice. Ledi se smjesta dignuo živac što se toliko mučila da se
jutros uredi, a Avery je izgledala bolje od nje bez imalo truda.
- Bok! - oprezno je rekla. Više nije bila sigurna kako bi se pred njom trebala
ponašati. - Rano si ustala. - Avery je samokritično slegnula ramenima, gledajući
svoj kućni ogrtač i papuče.
- Ili sam ja jutros posebno spora.
- Tulum je bio super. - rekla je Leda, nekako mlako.
Avery je pomaknula jednu čupavu papuču po podu. - Hvala.
Usput, htjela sam ti reći da mi se jako svidjela tvoja haljina. Je li nova?
 - Aha. - O, Bože, pomislila je Leda, zvučimo kao potpune neznanke. Zar će
odsada uvijek vladati ovakva nelagodna, usiljena pristojnost? To je gore nego da
uopće ne razgovaraju.
Stajale su zagledane jedna u drugu s nekom čudnom, rivalskom napetošću. Leda
je shvatila da nije zakoračila u ovaj stan otkako je počela škola. Inače je ovdje
provodila sve vrijeme, doživljavala prostor kao vlastiti dom, jela iz hladnjaka bez
pitanja. Sada se ne bi usudila sjesti na kauč bez poziva.
- Hoćeš sjesti? - upitala je Avery, kao da joj čita misli. Pogled joj je odlutao na
Atlasov sako.
- Ne treba. - Leda je požurila s odgovorom. - Samo sam tražila Atlasa.
- Ja ću mu to vratiti. - Avery je posegnula za sakoom, ali Leda je ustuknula
korak natrag, čvrsto ga držeći.
- Zapravo, htjela sam-
- Leda? - Atlas se pojavio u predvorju, izgledajući još mamurnije od Avery. Oči
su mu bile krvave, lice blijedo pod jednodnevnom bradom i još je bio odjeven u
zgužvanu košulju od sinoć, premda je uspio navući crvene sportske hlačice. Leda je
osjetila neobično olakšanje. To jamačno mora da je bio razlog zašto na kraju večeri
ništa nije pokušao: toliko se napio da je morao smjesta kući.
- Bok! - rekao je ignorirajući Avery. - Sinoć je baš bilo ludo, ha?
- Pričaj mi o tome. - Kad je Atlas prišao, Leda je nešto primijetila na njegovu
ovratniku - prepoznatljivo ljeskanje sjajošminke, jedva vidljivo na jutarnjem
svjetlu.
Tlo joj se izmaklo pod nogama. Atlas se sinoć s nekim ljubio. S nekim tko je bio
na tulumu. Kako bi drukčije ta odvratna šminka onamo dospjela?
- No, htjela sam ti samo vratiti ovo. - Dobacila je Atlasu sako, zadovoljna kako
joj glas samouvjereno zvuči.
- Hvala. - Uhvatio ga je u letu, premda se činilo da je zatečen. - Nego, ovaj-
- Moram dalje. - brzo je odvratila Leda. - Društvo, vidimo se.
Oboje su joj doviknuli pozdrave, ali Leda je već bila u hodniku. Gledala je
ravno pred sebe, izbjegavajući optužujuće poglede svili zrcalnih Leda koje su
koračale pokraj nje, podsjećajući je na bijedan pokušaj da se uredi za momka
kojega nije bilo briga, koji je umrljao košulju šminkom neke druge cure.
- Piši Nadiji. - promrmljala je ušavši u dizalo i sastavila novu poruku. - Mislim
da je Atlas sinoć s nekim zabrljao. Moram doznati s kim.
Kako želiš, odvratio je haker. Trenutak poslije, stigao je još jedan redak teksta.
No budem li morao hakirati još nekog uz Atlasa, to se dodatno naplaćuje.
 - Slušaj me. Doznaš li što tražim, učetverostručit ću ti honorar.
- osorno je odvratila.
Vrata dizala su se otvorila i Leda je žustro izišla, osjećajući se nešto bolje.
Nikada još nije naišla na problem koji ne bi mogla riješiti kad bi se zainatila.
Osim Atlasa.
Još neće dignuti ruke. Neće se predati bez borbe.
 AVERY

Avery je gledala kako njezina najbolja prijateljica odlazi. Znala je da bi nešto

trebala reći, ne dopustiti da razgovor završi u ovakvom tonu, ali bila je suviše
usredotočena na Atlasa da bi jasno razmišljala. Cijelog je jutra čekala da se
probudi, sva na iglama od vrtoglavog, izluđujućeg iščekivanja. Jedva se suzdržala
da mu ne utrči u sobu i ne počne skakati po krevetu kao svakog božićnog jutra.
Sinoćnji poljubac na krovu neprekidno joj se odigravao u mislima. Glava joj je
vrvjela pitanjima. Kako će dalje, nakon onoga što se noćas dogodilo? Što će reći
Ledi? Što će s roditeljima?
- Atlase? - rekla je, ne znajući točno kako izraziti misli, no primijetila je da je
uopće ne gleda. Oči su mu bile usredotočene na vrata koja su se upravo zalupila za
Ledom.
- Da? - polako je upitao, okrećući se prema njoj.
Averyna se odlučnost istopila. Zašto joj se nije nasmiješio, sada kada su ostali
nasamo?
- Htjela sam te pitati... ovaj...
Iz kuhinje je doprlo pištanje, koje objavljuje dolazak dostave hrane. Avery se
nije niti snašla, a Atlas je već otišao da je pokupi, a da je prije toga nije niti
pogledao. Slijedila ga je, pomalo potištena, dok je podizao kutiju koja je upravo
stigla iz njihove omiljene pekarnice.
- Čekaj. Naručio si iz Kuće kolača?
- Aha. Hoćeš? - pitao je, a ona je odmahnula glavom.
Nije mogla vjerovati vlastitim očima. Cijelog je jutra mahnito koračala sobom,
bojeći se da će joj srce eksplodirati - a Atlas je ležao u krevetu i naručivao vafle?
- Oprosti. Što si me željela pitati?
- Oh... ovaj... - Obuzela ju je mučna zabrinutost. Nije imala snage. - Nema veze.
- rekla je, glumeći bezbrižnost.
Ništa nije valjalo. Avery je poželjela vrisnuti. Otopila je tabletu za rehidraciju u
čaši soka od naranče, samo da se nečime zabavi.
- Mogu li i ja jednu? - nelagodno je upitao Atlas, nakon nekoliko trenutaka
šutnje. Avery mu je bez riječi dobacila kutiju.
 - Hvala. - nastavio je, ubacivši nekoliko tableta u usta. - Bože, stvarno sam
mamuran.
- Luda noć, zar ne? - Nadala se da će ga te riječi potaknuti na razgovor. Nije
mogla vjerovati da se kani praviti kako se poljubac nije dogodio.
- Radiš najbolje tulume, Aves. - Mikrovalna je zapištala i Atlas je izvadio vafl
pa ga natopio sirupom. Još je izbjegavao njezin pogled. - Ne pamtim kad sam se
toliko ubio. Oni mjehuri s viskijem... - Odmahnuo je glavom i odgrizao velik
zalogaj. -Čovječe, baš sam mamuran. - ponovio je.
- I ja. - složila se Avery, posve zbunjena. Što se to događa? Atlas je samo sjedio
za pultom, doručkujući kao da je ovo samo još jedno, svakodnevno jutro - kao da
se sinoć nisu ljubili. Kao da cijeli svijet nije iskočio iz osi, kao da se svaki djelić
Averyne stvarnosti nije zauvijek promijenio.
Zar je Atlas uistinu mogao biti toliko pijan da se ne sjeća što se dogodilo? Ili, još
gore, zar se pretvara da se ne sjeća zato što mu to ništa ne znači - zato što je
zažalio?
- Avery? Ovo je upravo stiglo za vas. - Njihova kućna pomoćnica, Sarah, stajala
je na pragu, grleći cvjetni aranžman u limenoj kantici. Avery je smjesta pogledala
Atlasa, pitajući se nije li ga on poslao. Možda je do sada samo bio oprezan, a
cvijećem joj pokazuje što osjeća, čuvajući pritom njihovu tajnu.
Avery je prišla, čvrsto se umotavši u ogrtač, i izvukla tešku bež čestitku iz
buketa. Na prednjoj je strani starinskim, zavojitim rukopisom pisalo: "za Avery".
Naravno, uzbuđeno je pomislila, oduševivši se, Atlas se sjetio koji joj je najdraži
kaligrafijski stil. Otvorila je poruku skrivajući osmijeh.
No nije bila Atlasova. Duboko korijenje, za tvoj staklenik, pisalo je. Watt.
Watt? Avery se zabezeknuta. Sjetila se sinoćnjeg razgovora. Tko je, zapravo, taj
tip i zašto o njemu tako malo zna? Zagnjurila je lice u buket da sakrije zbunjenost i
duboko udahnula. Miris je bio opojan, lagan i prozračan. Avery je shvatila da je
cvijeće pažljivo odabrano. Bile su tu sadarke, božuri i jedna bijela ruža u sredini.
Sve cvijeće s dubokim korijenjem. A u limenoj kantici, širokoj i dubokoj, nalazila
se zemlja. Te biljke nisu bile odrezane. Još su bile žive pa ih je Avery mogla
presaditi u dublje tlo.
Watt je očito posvetio mnogo pozornosti ovom daru. Usprkos svemu, bila je
dirnuta.
- Da odnesem buket u vašu sobu? - upitala je Sarah.
- Radije ga ostavite ovdje, na kuhinjskom stolu. - Avery je to izgovorila ne
skidajući pogled s Atlasa. Nadala se da će cvijeće u njemu izazvati neku reakciju:
ljubomoru ili barem znatiželju. No on je samo žvakao vafl, uopće ne gledajući u
njihovu pravcu.
 - Atlase, što kažeš na cvijeće? - razdraženo je upitala.
- Super je.
Nije niti pitao tko ih šalje. Bolna srca, Avery se nalaktila na stol, zagledavši se u
svoje novo cvijeće. Sada izgleda tako predivno, ali osuđeno je na propast, mračno
je pomislila, dok mu sićušno korijenje brza prema skučenim zidovima tamnice.
Otrgnula je peteljku sadarke i zataknula cvijet u džep kućnog ogrtača, a zatim se
povukla u svoju sobu, blago zalupivši za sobom vrata.
 ERIS

Eris je čekala u redu pred blagajnom trgovine na uglu, objesivši malu košaru o
lakat, dok je u šaci stezala svežanj blještavih kupona, otisnutih na jeftinom
instapapiru donjih katova. Mama joj je prebacila nekoliko nanodolara kako bi Eris
mogla kupiti nešto za večeru. Caroline je bila na sastanku s "nekim jako važnim",
rekla je, odjenuvši čistu, izglačanu, bijelu bluzu i biserje, prvi put u zadnjih
nekoliko tjedana. Eris se nakratko zapitala je li taj "netko" možda Everett. Ionako
više nije marila za to što joj majka radi. Usto, vjerojatno je bila riječ o nekom
razgovoru za posao, zaključila je, izgubivši zanimanje.
Dobra je vijest bila što će večeras imati cijeli stan za sebe, umjesto da sjedi
sučelice mami za visokim stolićem pod kojim su im se sudarala koljena, večerajući
vegetarijansku juhu s rezancima u potpunoj tišini.
Eris je u zadnje vrijeme često bila sama. Sve od one katastrofalne rođendanske
proslave, kad su svi doznali istinu o tome koliko je siromašna, osjećala se
izdvojenom i napuštenom. Sve su njezine prijateljice, dakako, i dalje tvrdile da je
sve u redu; svaka joj je sutradan poslala poruku podrške, sve su se s njom družile u
školi, neprekidno je pitale treba li joj što. Eris im zapravo i nije vjerovala.
Prijateljstvo s Avery odgađalo je ono najgore, ali ipak se školskim hodnicima
kretala sred bure šaputanja, bezbrojne su oči slijedile svaki njezin pokret. Čula je
kako ljudi sažaljivim glasom mrmljaju o tome kako mora da joj je strašno, premda
je Eris znala da je mnogima od njih drago što svjedoče njezinu padu s trona.
Cijelog je prošlog tjedna dolazila ravno kući iz škole, bacajući se na domaću
zadaću - nije imala što drugo raditi - a zatim bi rano legla u krevet, gdje je ležala
otvorenih očiju, trepćući u tami. Čak i kad bi naposljetku zaspala, snovi su joj bili
prepuni zaključanih prostorija i mahnitih jurnjava beskrajnim, mračnim hodnicima,
što je bila potpuna suprotnost snovima o letenju i fantazijama u boji koje je nekoć
programirala na Tkalcu snova.
Sve u svemu, bio je to prilično grozan tjedan. Eris je požalila što nema još
nekoga kome bi se mogla izjadati, osim Avery. Da su ona i Cord još skupa, mogla
bi pobjeći k njemu. Na povratku kući, svaki bi put zastala pred Marielinim stanom,
ali na kraju bi samo uzdahnula i produžila dalje. Budući da od one noći, već dva
tjedna posve ignorira Mariel, nije joj baš mogla pokucati na vrata i pozvati je da
iziđu.
Nestrpljivo se promeškoljila. Na višim je katovima sve išlo brže jer su roboti
skenirali namirnice i u trenu ih naplaćivali preko kontaktnih leća, a zatim ih smjesta
dostavljali dronovima. No brzo je naučila da ovdje dolje ništa nije brzo i
učinkovito.
 Eris je napokon prišla blagajni, gdje je mrzovoljna stara blagajnica počela
očitavati njezine namirnice nekim drevnim, ručnim skenerom. Eris se isključila,
pustila da joj pogled odluta prema prašnjavim vitrinama s mliječnim proizvodima,
mlincu za orahe koji je glasno škripao, djevojci koja radi na susjednoj blagajni s
dugom pletenicom boje pijeska i krupnim, tužnim očima. Izgledala je kao
trinaestogodišnjakinja.
- Šezdeset dva dolara i dvadeset šest centi. - rekla je blagajnica. Eris je iskopala
tablet i mahnula njime pred skenerom, koji je bijesno zapištao.
- Čini se da je transakcija odbijena. - rekla je blagajnica, a razdraženost joj se
polako uvukla u glas. - Imate li drugi račun?
- Uh, ovaj... - Eris je spustila pogled dolje, a prsti su joj poletjeli zaslonom na
kojem se pojavilo stanje računa, od kojeg ju je odjednom obuzela mučnina. Na
kartici je imala manje od pedeset novih dolara. Kad prije, dovraga? - Oprostite, -
promrmljala je, a obrazi su joj se zažarili od stida - dajte samo da vratim nekoliko
stvari pa ponovno otkucajte. - Začula je prigušeno prigovaranje kupaca u redu iza
nje, poželjevši da joj se pod nogama otvori zemlja i proguta je.
Zadržala je megarezance i umak za tjesteninu, dvojeći hoće li se odreći piletine
ili čašice sladoleda od čokolade s limetom. Naposljetku je, poraženo uzdahnuvši,
odložila sladoled.
- Sada bi trebalo proći. - rekla je, a neka je ruka iza nje dohvatila sladoled.
- Znaš da možeš zbrajati cijene dok kupuješ? - rekla je Mariel, prevrnuvši
očima. - A ako ne znaš matematiku, imaš aplikaciju za to na tabletu.
- Bok. - tiho je rekla Eris, ne iznenadivši se. - Kako ide?
- Uzela je vrećicu s namirnicama, platila i stala po strani dok Mariel nije obavila
kupnju.
- Baš tebe briga! - Mariel je mahnula tabletom i dobacila Eris čašicu sladoleda. -
Izvoli.
- U redu je, nisi trebala. - Eris je slijedila Mariel hodnikom, pomalo smetena.
Nije shvatila da Mariel kupuje sladoled njoj.
- Trebala sam. Izgledala si kao da su ti zbog toga potonule sve lađe. - Mariel je
slegnula ramenima. - Neka ti to bude rođendanski dar. Vidjela sam na mreži da si
prošlog vikenda slavila.
Eris je osjetila ubod grižnje savjesti. - Čuj, nisam...
- Zaboravi. Ništa ti meni ne duguješ.
- Žao mi je!
 Nekoliko se glava znatiželjno okrenulo prema njima pa je Eris utišala glas. - Žao
mi je. - ponovila je, zamuckujući. Nije bila navikla na ispričavanje. - Usrala sam
stvar. Mjesec mi je bio stvarno grozan. Nisam htjela... - Bespomoćno je zastala
usred rečenice. - Uglavnom, jako mi je žao. Hvala ti za sladoled.
- Nema veze. Sve je u redu. - Stigle su do Marielinih vrata. Gurnula ih je
bokom. Bila su otključana pa je ušla.
- Čekaj! - Eris je mrzila moljakanje, no to sada više nije bilo važno. - Hoćeš da
se vidimo večeras?
Mariel se mrko nasmijala. - Žao mi je Eris, ne mogu uvijek sve otkazivati kad
god se tebi s nekim brije.
- Mislila sam kao prijateljice. - Eris je pokušavala ne zvučati kao da se
opravdava. - Samo... Ne poznajem nikog drugog. Osamljena sam.
- Za večeras imam druge planove. I nije nikakav tulum. - rekla je Mariel, ali glas
joj se pomalo smekšao. Eris se pitala je li joj pronašla slabu točku.
- Mogu li s tobom?
Mariel je podigla obrvu, proučavajući je. - Ne jedeš sladoled.
- Molim te?
Mariel je dohvatila sladoled iz Erisine ruke i otrgnula poklopac, zatim zagrabila
crveno lakiranim noktom i liznula s prsta.
- Mljac. Čokolada s limetom. Izvrstan izbor. I da, - rekla je kad je Eris zaustila
da nešto kaže - možeš sa mnom. No ako ideš, ne smiješ se ranije izvući. Isto tako,
za tebe nema vina.
- Znači, ipak je tulum. - pobjedonosno je rekla Eris.
Mariel se samo šutke nasmijala.
*

- Dovela si me u crkvu? - prosiktala je Eris, stojeći pred golemim, izrezbarenim

vratima katedrale sv. Pavla. - Znaš da je petak, ne?
- Moja mama radi vikendom, pa uvijek idemo u petak navečer umjesto subote
ujutro. - Mariel se okrenula prema Eris.
- Možeš kući ako hoćeš.
Eris je oklijevala. Nisu bile daleko. Nikada nije primijetila ovu crkvu, ali
nalazila se samo deset blokova od njihove ulice.
- Neću. - odlučila je.
 - Nema odlaska prije kraja, - podsjetila ju je Mariel, gurnuvši teška vrata koja su
se otvorila prema unutra. Na ulasku je umočila prste u svetu vodicu. Kad je Eris
prošla pokraj kamene posude ne prekriživši se, Mariel je uzdahnula i nekoliko joj
kapi palcem razmazala po čelu. Eris je samo ukipljeno stajala.
Slijedila je Mariel središnjim prolazom i sjela u klupu koju su već zauzeli
sredovječan par i dječak od dvanaestak godina.
Eris je pretpostavila da je riječ o Marielinim roditeljima i bratu. Mariel je
šapnula nešto što Eris nije čula, pokazavši prema njoj. Svi su joj se nasmiješili i
kimnuli joj, a zatim se okrenuli prema zboru koji je uto zapjevao.
Eris se znatiželjno ogledala oko sebe. Unutra je bilo svježe i polumračno, a
većina je svjetla dopirala kroz vitraje na zidovima. Eris je znala da nisu u blizini
vanjskog zida Tornja, pa su to morali biti lažni prozori, osvijetljeni odozgo
solarnim svjetiljkama. Nadsvođeni se strop uzdizao visoko iznad njihovih glava,
zauzimajući većinu gornjega kata, možda čak i komadić 105. Uza zidove su se
redali kipovi muškaraca u tunikama, s aureolama oko glave.
Eris je odjednom primijetila da svi kleče. Brzo je učinila što i oni, spustivši se na
tapecirano klecalo. Svi su počeli izgovarati neku litaniju čije riječi nije znala
napamet. Pogledala je Mariel.
- Samo se moli. - šapnula je Mariel. Stoga je Eris zatvorila oči i pustila da je
zapljusnu nepoznate riječi.
Ostatak je mise oponašala ostale: sjedila je, klečala, ustajala, ponovno sjedala,
pjevušila uz pjesme i tiho sjedila tijekom molitve. Zbor je bio predivan, glasovi su
im se isprepletali sa snimkom klavirske glazbe i omatali je tkanjem neke
kratkotrajne čarolije. Eris se osjećala utješeno, gotovo spokojno. Misli su joj lutale.
Razmišljala je o svojim roditeljima - kakvi su bili kada su se sreli, kad je mama bila
samo mlada manekenka koja je napustila karijeru radi starijeg muškarca, a tata se
tek bio razveo od bivše supruge. Zamišljala je svog pravog oca, gdje je, koje je
osobine od njega naslijedila.
Bacila je pogled na Marielinu obitelj, njih četvero koji se drže za ruke, uhvativši
se kako se nada da će im biti dobro u životu. A nadala se da će isto biti i njezinoj
izvitoperenoj, rastrganoj obitelji. Možda se sve molitve svode na to, pomislila je,
na puku želju da drugima bude dobro.
Svećenik je nešto rekao i svi su odjednom ustali, počeli se rukovati, želeći jedni
drugima mir. Eris je sama pomisao da dodiruje ljude koje ne poznaje bila posve
strana. No na neki je način bilo i ugodno - biti negdje gdje te nitko ne prosuđuje,
gdje nitko ne mari za tvoju prošlost, čak ti ne znaju ni ime. Nakon što se rukovala s
Marielinom obitelji i cijelom klupom ispred sebe, Eris se napokon okrenula k
Mariel.
- Mir s tobom. - šapnula je, pomalo promuklim glasom.
 - I s duhom tvojim. - uzvratila je Mariel, stegnuvši Eris ruku.
Kad su ponovno sjele, Mariel joj nije pustila ruku. Umjesto toga, pomilovala je
Erisinu podlakticu i ispreplela prste s njezinim. Eris ništa nije rekla, samo je
gledala ravno pred sebe, ali ruka joj je bila u Marielinoj. Stegnula ju je, a nakon
nekog vremena, Mariel je uzvratila stisak.
Ostatak mise provele su u tišini, držeći se za ruke.
*

Nakon mise, Eris je slijedila Marielinu obitelj, koja se pridružila rijeci ostalih
vjernika na izlasku iz crkve. Nakon tihog spokoja unutar crkve, vanjski se svijet
odjednom doimao glasnim i prenapučenim. Eris je poskočila od straha kad je
pokraj nje bijesno projurila medicinska lebdjelica, tuleći sirenom.
- Hvala što si mi dopustila da dođem s tobom. - rekla je Eris. Mariel je samo
kimnula.
- Eris, - rekla je Marielina mama, prekinuvši tišinu - ispričaj mi nešto o sebi. Što
tebe i tvoju obitelj dovodi u Ulicu Habulica?
Eris je pogledala Mariel, iznenađena što djevojka ništa nije odala svojima. -
Moja obitelj prolazi kroz teško razdoblje. - priznala je. - Samo smo mama i ja tu
dolje. Roditelji mi se razvode. - Shvatila je da joj je malo lakše svaki put kad to
izgovori. Možda će naposljetku uspjeti to izgovoriti a da joj pritom ne dođe da
zaplače.
- Žao mi je što to čujem. - rekla je Marielina mama, iznenadivši Eris zagrljajem.
Eris još nikada nisu zagrlili tuđi roditelji, čak ni Averyni. - Hoćete li ti i tvoja
mama doći na večeru? -upitala je kad su stigli do stana.
Eris je oklijevala, iznenadivši se koliko čezne da ostane. -Mame nema, ali ja bih
rado. - priznala je.
Marielina se mama nasmijala i ušla u stan. Mariel je ostala stajati, zagledana u
Eris, zagonetnog izraza lica.
- Što je? Nećeš da ostanem? - upitala je Eris.
Mariel je odmahnula glavom. - Nije to, samo... Svaki put kad pomislim da sam
te prokljuvila, iznenadiš me nečim neočekivanim,
Eris se nasmijala. - Sretno ti bilo! - rekla je. - Ni sama sebe još nisam
prokljuvila, a pokušavam već osamnaest godina.
Mariel je zakolutala očima i uvela Eris u stan.
Eris je zadovoljno sjedila za kuhinjskim stolom obitelji Valconsuelos - doznala
je da se Mariel tako preziva - dok su Marielini roditelji zveckali tavama i zdjelama
u toploj, udobno nakrcanoj kuhinji. Trenutak poslije Eris je začula cvrčanje rajčica
i kobasica. Narasle su joj zazubice. U posljednje vrijeme nije jela ništa osim
konzervirane ili gotove hrane, osim onoga što je dobivala u školskoj kantini.
Večera je bila slasna i veselo kaotična. Eris se svidjelo kako Valconsuelosi
stalno jedan drugoga zafrkavaju i izazivaju, svađaju se oko košarkaških utakmica,
spominjući igrače za koje Eris nikada nije čula. Naposljetku je Marielin tata otišao
nekoga nazvati u spavaću sobu, a mama odvela pospanog Marcosa iz sobe.
- Eris i ja ćemo oprati suđe. - predložila je Mariel, promatrajući Erisino lice.
- O, Eris je gošća! - doviknula je Marielina mama iz hodnika.
- Rado ću pomoći. - ustrajala je Eris, ustavši da raspremi stol, ponosna na
Marielin zapanjen izraz lica. Daj, molim te, pomislila je, pa mogu valjda oprati
nekoliko tanjura.
Šutke su pospremile kuhinju.
- Zašto si mi danas dopustila da pođem s tobom? - nakon nekog je vremena
upitala Eris.
Mariel je slegnula ramenima. - Rekla si da si osamljena. Misa mi svaki put
pomogne kad se tako osjećam.
Na kraju, kad je sve bilo pospremljeno, Mariel je pogasila svjetla i uključila
umjetnu svijeću.
- Oprosti. - rekla je, postavivši svijeću nasred stola. - Pokušavamo smanjiti
račun za struju.
- To mi je znak da odem? - upitala je Eris, osjećajući se pomalo razigrano.
Neobične sjene koje je bacala svijeća plesale su na Marielinu licu. Bilo je kao
isklesano, oštrih jagodica, a oči dva mračna jezera koje Eris nije mogla
odgonetnuti. Ni sa kim se do sada nije tako osjećala - kao da su nevjerojatno bliske,
a istodobno potpune neznanke. Pružila je ruku preko stola da dodirne Marielinu, ali
Mariel ju je brzo povukla, odmahnuvši glavom.
- Ovo ti je znak da odeš. - rekla je Mariel, uzdahnuvši. - Ne mogu ponovno tim
putem s tobom, Eris, znajući kako će završiti.
Eris je znala da bi trebala otići, ali Mariel se neprimjetno nagnula prema njoj,
prikovavši je pogledom.
Eris je čula samu sebe kako govori: - Ovoga puta neće onako završiti.
- Zašto bih ti vjerovala?
- Što kažeš da pokušamo polako? - predložila je Eris ustajući. Nije bila sigurna
zašto to zapravo želi, ali želja je bila neporeciva.
 Mariel je nakrivila glavu, odvagujući. Svjetlost svijeće bljesnula je na jeftinim
crvenim stakalcima njezinih naušnica kao iskra vrele vatre pred crnom zavjesom
njezine kose. - Možda. - naposljetku je rekla.
Eris je kimnula. - Znaš gdje ćeš me naći. - doviknula je i zalupila za sobom
vrata.
Eris Dodd-Radson, pomislila je, samoproglašena kraljica neozbiljnih veza,
predlaže da se pokuša polako. Tko bi to rekao?
 RYLIN

Rylin je stajala u svojoj kuhinji s tabletom čvrsto pritisnutim uz uho, ponovno

pokušavajući dobiti policijsku postaju. Prošlo je tjedan dana od Hiralova uhićenja,
a još ga nisu stavili na popis zatvorenika kojima je dopušteno primati posjete. Zašto
im toliko dugo treba?
- Dobar dan! - rekla je čim je policajac na centrali podigao slušalicu. - Zovem da
se raspitam o Hiralu-
- Gospođice Myers, kao što sam vam jučer rekao, vaš momak je još pod
istragom, - obrecnuo se policajac, prepoznavši joj glas. -Javit ćemo vam, u redu? -
S tim je riječima spustio slušalicu.
Rylin se laktovima oslonila na pult, dlanovima pokrivši lice. Premda Hirala više
nije voljela, bilo joj je mrsko i pomisliti kako pati negdje u zatvoru. Prošli je tjedan
svake večeri obilazila njegove roditelje da provjeri jesu li dobro, da ih uvjeri kako
je Hiral nedužan i da će sve dobro završiti. Dhruv bi je pogledao podignutih obrva,
a ona bi se zacrvenjela, uhvaćena u laži. No što je trebala reći Karadjanima? Da
nema nade?
Uzdahnula je i nastavila puniti Cordov elegantni, srebrni hladnjak sportskim
napicima i energetskim pločicama. Usprkos svemu što se događalo, Rylin je bila
odlučna u namjeri da toga jutra ode na Chrissin odbojkaški turnir. Već mjesecima
nije gledala Chrissu kako igra. Ovoga je puta čak spremila grickalice za cijeli tim,
kao što su mame ostalih djevojaka uvijek činile. To je, zapravo, bila Cordova
zamisao. Inzistirao je da joj posudi prijenosni hladnjak, jer Rylin, dakako, svoj nije
imala.
Pri pomisli na Corda, usne su joj se razvukle u osmijeh. Bilo je čudno s kakvom
se lakoćom od poslodavca pretvorio u... no, što god da joj je bio. Bilo je čudno - ali
istodobno i posve prirodno, gotovo neizbježno.
Cord je inzistirao da je nastavi plaćati cijeli tjedan, tvrdeći da je njegovom
krivnjom izgubila posao na kiosku brze hrane. Rylin je prihvatila novac - nije si
mogla priuštiti da ga odbije -ali je odlučno nastavila čistiti, premda ju je Cord
uvjeravao da za tim nema potrebe. Jedino je odlazila na razgovore za posao, no
nijedan nije urodio plodom. Prošlog su je tjedna pet puta odbili.
- Ne vidim zašto jednostavno ne bi ostala ovdje. - neprekidno ju je nagovarao
Cord. - Trebala bi nastaviti sa školom umjesto da tražiš besperspektivne poslove.
Suviše si pametna za te gluposti, Rylin.
 Ideja da prihvati Cordovu pomoć bila je primamljiva, ali Rylin se već ionako
nelagodno osjećala zbog neravnopravnosti u njihovu odnosu. Možda je Cord imao
pravo što se škole tiče, ali prvo je morala smisliti način da dođe do novca.
Kako bilo, ona i Cord su nakon Pariza sve više vremena provodili zajedno.
Posebice poslijepodnevima kad bi se vratio iz škole, ili gdje god da je zagonetno
odlazio. Većinom su ostajali kod njega, družili se, gledali holoserije, smijali se - i
ljubili. Jako su se često ljubili. Još, međutim, nisu otišli dalje od toga, uglavnom
zbog Rylina osjećaja krivnje. Morala je prekinuti s Hiralom prije negoli dopusti da
se išta drugo dogodi. Očajnički je to željela. Osjećala je grč u utrobi, kao da živi u
laži.
Na vratima se začulo kucanje. Rylin je, prenuvši se, podigla pogled pa otišla
otvoriti.
- Lux! - uzviknula je zagrlivši prijateljicu. Lux je bila odjevena u svilenkaste
sive hlače s vezicom i kratku potkošulju, jednako kričavozelenu kao i njezina kosa.
- Kosa bi ti ovoga tjedna fantastično stajala da imaš moju boju očiju - dodala je
Rylin, pokazujući glavom na njezinu novu boju.
Lux se na to blijedo osmjehnula. Još je išla u školu, ali poslijepodnevima je
radila u frizerskom salonu na 90. katu, gdje je čistila vrpce za bojenje pramenova i
mela ošišane uvojke s poda. Frizerima nije smetalo što Lux u slobodno vrijeme boji
i svoju kosu, pa se u posljednje vrijeme na njezinoj glavi neprekidno izmjenjivao
kaleidoskop boja, - Ovaj mi tjedan gotovo ne odgovaraš na poruke. Zabrinula sam
se. - rekla je Lux.
- Žao mi je. Bila je prava ludnica. - Rylin je zapekla savjest. Nije kanila
zanemariti prijateljicu, samo nije znala kako bi se ponašala. Otkako je Hiral završio
u zatvoru, Lux joj je neprekidno slala poruke, vjerojatno pretpostavljajući da je
treba razveseliti. Kad bi samo znala, mislila je Rylin, da je s Hiralom pokušavala
prekinuti, ali bezuspješno. I da je, onako usput, počela gajiti osjećaje za tipa s vrha
Tornja za kojeg radi.
- Zato sam i pokušavala doći do tebe, Ry. - blago je rekla Lux. Nabrušeno je
podigla ruku, a Rylin je vidjela da u njoj drži smeđu vrećicu od reciklirana papira. -
Donijela sam sve što nam treba za banačinke s čokoladom. Mislila sam da bi ti
dobro došlo malo fine klope za doručak. No izgleda da si zauzeta. - Prešla je
pogledom s hladnjaka na Rylininu počešljanu kosu i ljupku, plavu haljinicu.
Rylin se nasmiješila, sjetivši se koliko je samo puta njezina mama radila takve
palačinke kad su bile male. Nisu bile ništa posebno, samo gotova smjesa za
palačinke s bananom u koju bi ubacile čokoladne mrvice. Chrissa ih je obožavala i
uvijek ih je pokušavala nažicati, ali još nije znala izgovoriti riječ banana, pa je
jurcala kuhinjom vičući: "Nana! Nana!" dok Rylin i Lux ne bi izvadile kutiju sa
smjesom za palačinke, kad bi se djevojčičino lice razvuklo u osmijeh
prepoznavanja.
 - Čokoladne nanačinke? Zvuči super! - iskreno je rekla Rylin.
- Nažalost, upravo krećem na Chrissin turnir. Hoćeš sa mnom? Onda sve
zajedno možemo večerati ovaj doručak.
Lux je malo oklijevala, zatim kimnula. - Može. - rekla je, još mjerkajući Rylin,
bjelodano zbunjena nečim u njezinu izrazu lica.
- Kako je ekipa? - upitala je Rylin kad su napustile stan, shvativši koliko se
rijetko viđa s društvom otkako je počela raditi za Corda. - Jesi li se vidjela s
Adresom ili Vijem? - Vi ju je posebno zanimao - još joj nije bilo jasno kako to da
su uhitili Hirala dok Vi, koji je raspačavao daleko veće količine, još neometano dila
drogu.
- Sinoć smo otišli do čelične šume. DJ je bio prilično loš, pa smo se pokupili i
pušili haluciplamove na onom uglu kod Sedamdesete ulice. - Rylin je poznavala taj
ugao. Ondje su prije nekoliko godina svi zajedno prvi put zapalili, a nju je
odjednom obuzela tolika glad da joj je zamalo pozlilo. Proći će, uvjeravala ju je
Lux, hihoćući se, a kad prođe, bit će ti super. Bila je u pravu,
- Bez tebe i Hirala jednostavno nije isto. - dodala je Lux.
- Znam. Zabrinuta sam za njega. Željela bih razgovarati s njim, ali ne daju mi. -
Rylin je uzdahnula kad su izišle iz vlaka blizu škole, dok se hladnjak lagano vozio
pokraj nje. Lux ga je odmjerila, ali ništa nije rekla.
Stigle su pred široka dvostruka vrata gimnastičke dvorane srednje škole Irving.
Rylin se pomalo uznemirila što je opet ovdje. Već odavna nije zakoračila preko
školskog praga.
Ušle su u dvoranu, gdje turnir tek što nije počeo. Sve je bilo upravo onako kako
je Rylin pamtila, pljesnivo, s blagim mirisom znoja i izgrebenim plastičnim podom.
Rylin nije razumjela kako to da dvorana, koja je poput svih ostalih zgrada u Tornju
bila stara tek dvadesetak godina, već izgledala kao da je iz prošloga stoljeća.
Vjerojatno zato što je nitko nije čistio niti održavao. Gledalište je bilo krcato. Rylin
je znala da je riječ o područnom natjecanju, no nije niti slutila koliko je događaj
važan. Ugledala je Chrissu i ostatak njezina tima okupljene pokraj mreže, glavu do
glave. Njihova hologramska školska maskota, divovski sivi vuk, šunjao se oko
tribina izazivajući ciku mlađih gledatelja. Rylin je primijetila nekoliko
minijaturnih, lebdećih kamera koje su letjele oko najboljih igrača projicirajući na
divovskom zaslonu iznad terena događaje iz njihove perspektive. Ona i Lux
smjestile su se u jedan red klupa. Chrissa se spremala za servis, odvagujući loptu u
ruci, njišući se na petama. Njezin se crni konjski rep ljuljao. Rylin je zadivljeno
gledala kako baca loptu u zrak i udarcem je šalje preko mreže.
- Stvarno je dobra. - šapnula je Lux.
Rylin je kimnula. - Aha. - Voljela je gledati Chrissu. Pognula bi se, posve
ukočena tijela, a zatim iznenada skočila poput neumoljiva stroja. Kretala se
graciozno poput plesačice, kao da je u nekom od onih skupih antigravitacijskih
komora pa joj stopala jedva dodiruju tlo. Rylinino je srce poskočilo od ponosa. U
takvim je trenucima znala da su se sva odricanja isplatila.
Tablet joj je zazujao kad je stigla Cordova poruka. Danas večera?
Ne mogu, odvratila je Rylin, pogledavši Lux, koja je napeto pratila igru. Radimo
doručak za večeru. Znaš kako je.
Doručak je jedino vrijedno jesti za večeru ako se jede u krevetu, odvratio je
Cord. Rylin je suspregnula osmijeh i spremila tablet u džep, ali ne prije negoli je
Lux primijetila izraz njezina lica.
- Dobre vijesti? - upitala je Lux.
Rylin je očajnički željela sve podijeliti s Lux. No nije bila sigurna hoće li Lux
imati razumijevanja. Kako bi i mogla, kad čak ni Rylin nije razumjela što se
događa. - Ništa važno. - rekla je, nadajući se da Lux neće ustrajati na toj temi.
Kad je utakmica završila i oglasilo se zvono, Rylin je odvukla hladnjak do
mjesta gdje se okupio Chrissin tim, a Lux je krenula za njom. Lica su im bila
rumena od pobjedničkog zanosa i radosno su si čestitale.
- Rylin! Nisam znala da ćeš doći! I Lux! - uskliknula je Chrissa, povukavši
Rylin u znojan zagrljaj. Na podlaktici joj je bio maleni crveni flaster - Vitametar,
shvatila je Rylin, koji je pratio Chrissin rad srca, metabolizam i sastav znoja.
- Gdje si to dobila? - upitala je.
Chrissa je slegnula ramenima. - Natjerali su sve kandidatkinje za rano novačenje
da ih stave - rekla je, a Rylin se odjednom prisjetila kada je i sama stavila flaster.
Činilo joj se da su od tada prošle godine.
- Donijela si klopu? - nastavila je Chrissa, opazivši hladnjak. Oduševljeno se
osmjehnula od uha do uha.
- Znam, najbolja sam starija sestra na svijetu. - Rylin je privukla hladnjak i
otvorila poklopac, a sve su cure željno posegnule za pićem.
Chrissa je dohvatila elektrolitski napitak i potegla dug, polagan gutljaj. Zatim je
spustila bocu i zagledala se u Rylin. - Djeluješ mi drukčije. - rekla je. - Promijenila
si frizuru?
- Pobrkala si me s Lux. - veselo je odvratila Rylin, a Chrissa se nasmijala.
- Imaš pravo. Vjerojatno mi se učinilo, zato što si obukla haljinu. - odvratila je
Chrissa. No Rylin je znala što sestra vidi, premda to Chrissa još nije prepoznala.
Nekim je čudom Rylin, usprkos svemu, bila sretna.
 LEDA

- Mama? Tu si? - viknula je Leda ušavši u kuću. Malko je drhtala, vlažna od

znoja, još s bijelim vrpcama protiv mučnine koje je tijekom antigravitacijske joge
nosila na zapešćima. Danas su na treningu bile samo ona i Ming. Avery im se nije
pridružila na jogi više od tjedan dana. Tvrdila je da pokušava češće trčati, ali Leda
je znala da je zapravo izbjegava - kao i Ming, kojoj Avery još nije oprostila ono što
je učinila na Erisinoj zabavi.
Leda i Avery jedva da su izmijenile nekoliko riječi od onog nelagodnog susreta
idućeg jutra, kad se Leda pojavila s Atlasovim sakoom. Ni za ručkom više nisu
zajedno sjedile. Jednog je dana Avery jednostavno zauzela mjesto na kraju stola,
ostavivši Ledu da se uvuče između Rishe i Jess. Nitko nije naglas komentirao tu
promjenu, ali Leda je osjećala da je svi gledaju, čekajući reakciju koju im je
namjerno uskratila.
A bio je tu i Atlas. Nadia je tvrdila da se te večeri ni sa kim drugim nije spetljao.
Čak je hakirala središnju evidenciju službe lebdjelica, pronašla onu u kojoj se vozio
i dokazala da je, nakon što je odbacio Ledu, otišao ravno kući. Na vlastite se oči
uvjerila, gledajući ispis vožnji. Nije se vratio na zabavu niti je otišao nekoj drugoj.
A opet... Leda se nikako nije mogla oteti dojmu da se nešto događa, samo nije
uspijevala dokučiti što.
Leda je željela da može prekinuti tu opsesiju Fullerovima. No bili su posvuda -
čak je i maloprije, dovraga, želeći nakon joge popiti sok u Visinskom klubu,
naletjela na Avery i njezine roditelje koji su se vraćali s kasnog doručka. Nagonski
se sakrila u kut dok su prolazili, samo da ne mora s njima razgovarati. Znala je da
se ponaša poput luđakinje, ali nije mogla stati ni pred Avery ni pred Atlasa. Barem
još neko vrijeme, dok se stvari donekle ne vrate u normalu.
- Leda? - začuo se mamin glas iz ureda. - Što trebaš, mila?
Leda je otišla u kuhinju i počela pritiskati tipke na sokomatu, praveći si frape od
indijskih oraščića koji joj se pio prije nego što je morala pobjeći iz kluba. Što je
trebala? Trebala je popraviti odnos s Avery. Trebala je ponovno voditi ljubav s
Atlasom. Bilo što, osim ovoga što trenutno čini, jer joj je sadašnja strategija očito
šugava.
- Ma, ništa. - odvratila je, zapravo i ne znajući zašto je dozivala mamu. Frape se
natočio u rashlađenu čašu. Leda ga je posula cimetom prije negoli je otpila gutljaj.
Neprekidno joj je pred očima bio prizor Avery i Atlasa kako s roditeljima zajedno
napuštaju Visinski klub, držeći se nekako ponosito, neuništivo i mrko.
- Kako je bilo na treningu? - Hara Cole se pojavila na vratima.
 - U redu. - nestrpljivo je odvratila Leda.
- Tvoj otac i ja večeras idemo na zabavu kod Hollenbradovih. - podsjetila ju je
mama. - Ne znam što će Jamie. Imate li ti i Avery nekakvih planova?
- Mislim da ću večeras ostati kod kuće. Prilično sam umorna. - brzo je odvratila
Leda.
Razljutio ju je bljesak olakšanja na majčinu licu. Ilara nije bila sretna što je
prošlog vikenda Leda otišla na proslavu Erisina rođendana, ali Leda je obećala da
će sve biti dobro i da neće piti. Zapravo i nije baš jako prekršila obećanje, tješila je
samu sebe. Premda je bilo teško paziti koliko piješ iz onih blesavih balona.
- Zašto ne pozoveš Avery k sebi? Mogu zamoliti Haley da ostane i ispeče vam
pizzu. - ponudila je mama. Podigla je ruku da skloni Ledi kosu sa čela, ali Leda je
trznula glavom.
- Rekla sam ti, ne treba!
- Leda. - Mamin se glas stišao od brige. - Je li sve u redu? Hoćeš da ti zakažem
sastanak s doktorom Vandersteinom?
Ledu je od odgovora poštedjelo pištanje na ulaznim vratima. Mora da se tata
vratio kući. Hvala nebesima, samo joj je još trebao razgovor s maminim
psihijatrom.
- Bok, cure! - rekao je, ušavši u kuhinju. Zvučao je iscrpljeno. - Što ima?
- Gdje si bio? - upitala ga je Leda. Tata je subotom obično bio kod kuće,
drijemajući na kauču u dnevnom boravku. Ako je morao raditi, bio bi u kućnom
uredu.
- Igrao sam golf s Piersonom i novim klijentom, u Linksu. -odvratio je gledajući
prema hladnjaku iz kojega je vadio gazirani sok od limuna.
- S gospodinom Fullerom? - ponovila je Leda. Oglasio joj se neki unutarnji
alarm.
- Da, s Fullerom. - kratko je odvratio tata, kao da je to glupo pitanje.
Zadržala je dah da ništa ne kaže. Vidjela je Fullerove na kasnom doručku prije
samo dvadesetak minuta. Gospodin Fuller nipošto nije mogao jutros biti na golfu.
Zašto je tata lagao?
- Kako je bilo? - Ilara je obišla kuhinjski šank da ovlaš poljubi Ledinog tatu.
- Znaš kako je, pustili smo klijenta da pobijedi, a to je najvažnije. - Njezin se
tata nasmijao vlastitoj šali, ali smijeh je zazvučao pomalo usiljeno, kao da su mu
misli drugdje. Zar nešto skriva? No mama je samo kimnula, ništa ne primjećujući.
- Idem pod tuš. - brzo je rekla Leda, ponijevši ostatak frapea. jurnula je
hodnikom, ušla u svoju sobu i zalupila za sobom vrata. Brzo je počela svlačiti
vlažnu odjeću za vježbanje, bacajući je n otvor u kutu koji će je baciti ravno u
praonicu. Obgrlivši se rukama, zakoračila je u tuš-kabinu i odvrnula kišni mlaz sa
stropa na najjače. No iz nekog razloga nije mogla prestati drhtati.
Leda je skliznula i sjela na pod, načinjen od crvenih pločica koje su nekoć
krasile pod neke vile na Capriju. Leda ih je sama odabrala kad su prije dvije godine
bili tamo na ljetovanju. Pod aromaterapijskim su joj se mlazom teški uvojci
nakovrčali. Privukla je rukama koljena grudima i pokušala nešto smisliti.
Misli ju joj bile razasute, divlje su skakale sjedne teme na drugu. Ljubljenje s
Atlasom na zabavi. S kim se još viđa? Zašto njezin tata laže o tome gdje je bio?
Izraz Averyna lica kad je vidjela Ledu u svojoj kući. I to kako se Leda pretvarala
da je ništa od toga ne muči.
Sve ju je to izmorilo. Pritiskalo je poput teška tereta. Pod mlazom vode osjećala
se kao da joj milijuni iglica probadaju bolnu kožu.
Trebala joj je doza.
Još je imala kontakt svog starog dilera, Rossa. Spojio ih je Cord, nakon što ju je
mama nekoliko puta zamalo uhvatila da joj krade xenperheidrene. Jedne ga je
večeri, na zabavi, odlučila upitati za pomoć. Nije znala kome bi se drugom obratila.
Ledi je bilo jasno da povjeravanjem svoje tajne Cordu mnogo riskira, no osjećala je
da se ispod sve te njegove bahatosti ipak krije svojevrsna odanost.
Kad ga je upitala, smjesta je pristao i poslao joj kontakt s imenom Ross.
Ross joj je dao xenperheidrena koliko je željela. Ali počeo joj je davati i druge
stvari, posve besplatno. - Imam hrpu relaksanata viška, - rekao joj je jednom
prilikom dok je kupovala xenperheidrene prije važnog ispita. - Zašto ne uzmeš dva-
tri? Vjerojatno će ti trebati da se malo opustiš poslije ispita.
Poslušala ga je.
Ubrzo je Leda počela povremeno pušiti s Cordom i njegovim prijateljima,
ponekad i s Briceom. Nekoliko je puta probala i nešto žešće, bez pravog razloga,
tek onako, iz znatiželje. No nije si dopuštala da to bude suviše često. Ipak, s
vremena na vrijeme voljela je izgubiti kontrolu, koju je inače toliko grčevito
čuvala.
Sve je bilo u savršenom redu, sve do prošle zime - do Catyana i Atlasova
nestanka. Tada se Leda uistinu počela gubiti.
Hej. Kako si?
Leda je strelovito podigla glavu na Atlasovu poruku. Bok, oprezno je odvratila,
pokušavajući ignorirati uzbuđenje koje joj je šiknulo venama. Super sam. Što ima
kod tebe?
Htio sam te pitati hoćeš li sa mnom na domjenak u Sveučilišni klub?
 Leda je zatvorila oči, preplavljena radosnim olakšanjem. - Hoću, odvratila je.
Jako rado.
Napokon se opustila, po prvi put u posljednjih nekoliko tjedana, duboko udišući
opojan miris ruža, puštajući da joj se smežura koža na dlanovima. Nije je bilo briga
koliko će vode potrošiti, jer ionako se skupljala i pročišćavala za ponovnu uporabu.
Ostala je pod tušem, ispirući napetost iz umorna tijela.
Naposljetku je ustala i u kosu utrljala perlice sapuna, osjećajući se gotovo
spokojno. Kao što se osjećala u sigurnosti meditacijskog šatora u Silver Coveu.
 AVERY

U nedjelju navečer Avery je sjedila za masivnim, ručno izrezbarenim stolom u

obiteljskoj blagovaonici, pokušavajući se usredotočiti na šparoge umjesto na
momka s druge strane stola koji ju je izluđivao.
- Atlase, danas sam razgovarao s Jamesom i kaže mi da sjajno napreduješ.
Čujem da si svake večeri dokasna radio? - Pierson Fuller kimnuo je Atlasu koji mu
je sjedio sučelice i zaškripao vilicom hvatajući zalogaj lososa s bademima.
- Aha. Pokušavam sve naučiti što brže mogu, dokazati da sam sposoban raditi
premda još nisam, znaš, maturirao.
- Maturirao si, samo ne u isto vrijeme kad i tvoj razred! - uzviknuo je Averyn
tata, u isti čas kada je mama viknula: - Svi znaju da si upisao pauzu! U tvojim je
godinama posve uobičajeno putovati. I ja sam putovala!
Atlas se pravio da ih ne čuje i pogledao Avery. - Hej, Aves, dodaš mi papar? -
upitao je.
Nemoj misliti da tepanjem možeš sve vratiti u normalu, pomislila je Avery,
napućivši usne i gurnuvši samozačinjač prema njemu. Kako li je samo tipično za
Atlasa što pokušava zakuhati svađu s roditeljima samo da je oraspoloži! No ovoga
mu puta to neće upaliti.
Zagledala se kroz prozor da ne sretne njegov pogled. Noć je bila maglovita,
vlaga se u kapima nakupljala na staklenim stijenama koje su se protezale od poda
do stropa triju zidova njihove blagovaonice, zaklanjajući im vidik na East River.
Otkako se Atlas vratio, Fullerovi su mnogo češće zajedno objedovali. Gotovo su
redovito večerali kao obitelj. jučer su otišli na kasni doručak, premda je Averyn
tata subotom obično igrao golf, a mama je bila do grla zauzeta tretmanima ljepote.
Avery je isprva bilo drago što je tako... sve dok se prošlog vikenda nije poljubila s
Atlasom. Sada je samo bila zbunjena. Atlas je bio jedina osoba kojoj se uvijek
mogla povjeriti, a sada više nije znala što bi mu rekla. Činilo se nemoguće da sve
opet bude kao prije, ali Atlasu je, očito, to lako polazilo za rukom.
Avery je gotovo požalila što je do poljupca uopće došlo. Zamalo, ali ipak nije.
Zato što je sada barem imala uspomenu koju je mogla vrtjeti po glavi kad god
poželi. I da se nikada ni sa kim više ne poljubi, znala je da bi ostatak života mogla
živjeti od te uspomene.
- Usput, Atlase, danas sam ti naručila novo svečano odijelo.
 - Elizabeth Fuller se namrštila, privukavši svoje savršene, laserom oblikovane
obrve jednu drugoj. Očito je željela znati što se dogodilo sa starim, ali nije željela
potezati tu temu. Inače bi i Avery bila znatiželjna, ali sada se nije mogla natjerati
da mari za to. Atlas ju je vjerojatno zaboravio tijekom neke glupe zabave na jahti u
Hrvatskoj, Avery je uhvatila mamin pogled pa su se znakovito pogledale.
Avery često nije mogla vjerovati da je pola njezinih gena došlo s majčine strane.
Bili su to, dakako, sve neizraženi, recesivni geni koje je njezina majka nosila, ali u
nje nisu izišli na vidjelo, a doktor Shore ih je iskopao i darovao Avery. Njih dvije
uistinu nisu sličile jedna drugoj.
Za Averynu se mamu nije moglo reći da je lijepa. Trup joj je bio zdepast, a ruke
prekratke, dok joj se kosa, ma koliko vremena i novca na nju utrošila, vječito
kovrčala. No okomila se na svoj izgled nepokolebljivom odlučnošću, posvetivši
tom problemu puno radno vrijeme. Svake je godine odlazila na plastične operacije i
podvrgavala se nemilosrdnom režimu pilatesa. Ipak, Avery je znala da je njezina
majka bolno osjetljiva na vlastitu vanjštinu. Bio je to pravi razlog zbog kojega je
inzistirala da plate toliku cijenu kako bi bila sigurna da Avery to nikada neće
brinuti.
- Uglavnom, frak će ti biti spreman za jesenju gala-večeru u Sveučilišnom klubu
- nastavila je Elizabeth. - Nego, imaš li pratilju?
- Idem s Ledom, ali njezini su roditelji ionako članovi kluba, pa joj ne moraš
nabavljati kartu. - odvratio je Atlas.
To je za Avery bila novost. Posegnula je za čašom merlota - roditelji su joj,
nasreću, bili dovoljno slobodoumni da tinejdžerima dopuštaju piti alkohol - i otpila
velik gutljaj, dok se svjetlost ljeskala na površini tamnocrvene tekućine u
neslomivoj čaši od pleksiglasa. Zaprepastila se što Atlas još spominje Ledu, nakon
što je ljubio nju.
- Jao, pa to je sjajno! - rekla je Elizabeth, vidno iznenađena.
- Piersone, da pozovemo Coleove za naš stol? Već sam pitala Reedove i
Delmondove, ali mislim da bismo mogli zatražiti stol za desetoro.,.
- Kako god želiš. - promrmljao je Averyn tata, vjerojatno pokušavajući čitati
poruke na lećama.
Baš super, pomislila je Avery, sad su i roditelji umiješani. Sve je odjednom
postalo stvarnije, kao da je Leda odsad i službeno Atlasova djevojka.
- Vodiš li ti nekoga, Avery? - upitao je njezin otac. U njegov se glas uvukla
zabrinutost. Neprekidno je ispitivao Avery zašto ni sa kim ne izlazi, kao da je to što
Avery nema momka najveća zagonetka koju mu je svemir postavio.
Avery je oklijevala. Nije mnogo razmišljala o svečanoj večeri, ali sada kada je
doznala da Atlas vodi Ledu, poželjela se ondje pojaviti. I to s pratnjom, da dokaže
kako je se poljubac dojmio jednako malo kao i njega. No Zayu je dozlogrdilo
čekanje i počeo je izlaziti s Danielom, pa ga nije mogla pozvati. Nakratko je
razmišljala o Cordu - s njim je na takvim događanjima uvijek bilo zabavno - no
Atlas je znao da su ona i Cord samo prijatelji, pa ne bi bio ni najmanje ljubomoran.
Avery je skrenula pogled na buket koji joj je poslao Watt, još u metalnoj teglici
na kuhinjskom šanku. Nekoliko je cvjetova uvenulo, no bijela ruža u središtu bila
je u punom cvatu, pokazujući svu raskoš baršunastih latica. Zašto ne? pomislila je.
Watt je, čini se, poznavao nekoliko ljudi na Erisinu rođendanu - iznenadilo ju je što
se uopće pojavio, ali bilo joj je drago što ga vidi. Kad bolje razmisli, nije li ga
vidjela kako razgovara i s Atlasom?
- Doći ću s Wattom Bakradijem. To je dečko koji mi je poslao cvijeće. - rekla je
Avery pokazavši buket. Zagledala se u Atlasovo lice, očekujući neku reakciju, ali
on je, kao i uvijek, ostao posve ravnodušan.
- Baš sam se pitala odakle je! - uzviknula je Averyna mama.
- Dodat ću još jednu kartu na popis. Kako si ga upoznala, Avery?
- Ne poznajem ga baš najbolje. No Atlas ga zna. - naglasila je. Atlas je podigao
pogled, vidno zbunjen. - Nisam li te vidjela kako razgovaraš s njim na Erisinu
tulumu? - nastavila je Avery, još u napadu. Neka Atlas pomisli kako je cijelu tu
večer zapravo lovila Watta.
- Aha. Watt! Dečko je sasvim u redu. - odvratio je Atlas i vratio se rižotu.
- Jedva čekam da ga upoznam. Bit će to lijepa večer. - Elizabeth se nasmiješila.
Tko zna u što bi se mogla pretvoriti, pomislila je Avery, pitajući se u što se to
zapravo uvalila.
 WATT

Watt se lijeno naslonio na lakat upisujući odgovore u polugodišnji ispit iz američke

povijesti. Svi oko njega proveli su dane i dane štrebajući za ovaj ispit - gotovo se
moglo čuti kako im škripe kotačići u mozgu dok razbijaju glavu u potrazi za
podacima koje ne znaju. Pisaljke za tablet su im drhtale dok su odlučivali koji
odgovor da zaokruže. Bijedne budale! Žele li proći na ispitu, moraju se oslanjati na
vlastito, loše, ljudsko pamćenje. Za razliku od Watta.
Čak ni tehnomreža koja je okruživala školu - i sprečavala rad svih tableta i leća -
nije smetala Nadiji. Bila je suviše napredna za to. Trenutno je projicirala odgovore
na sva pitanja ravno u njegove šarenice, predlažući čak i ona na koja bi namjerno
trebao dati pogrešan odgovor. Naposljetku, ipak je bio suviše mudar da bi na
svakom ispitu imao stopostotnu točnost.
Watt je spustio pisaljku i zagledao se kroz prozor prema okomitu vrtu koji je
okruživao školu, gdje su se paprat i puzavice uspinjali zidovima u eksploziji
zelenila.
- Još dvije minute. - rekla je nastavnica, gospođa Keeley, zatresavši kosom koja
je zbog gomile laka podsjećala na kacigu. Začulo se kako se svih ostalih
dvadesetak klinaca u razredu nelagodno promeškoljilo. Watt ih nije mogao vidjeti
zahvaljujući pregradama nevidljivosti između svih učenika na ispitu. On je samo
nastavio gledati kroz prozor.
Kad bi barem mogao pronaći dokaz da se Atlas ni sa kim nije spetljao! Otkako
mu je Leda prošloga tjedna poslala poruku - obećavši mu platiti četiri puta veći
honorar uspije li doznati s kim se to Atlas viđa iza njezinih leđa - neumorno je
radio, pratio Atlasovo kretanje i uspoređivao ga sa svakom djevojkom koja se našla
na zabavi. Dosad bezuspješno. Watt je imao dojam da se i nema što pronaći, zato
što je Leda luda i paranoična.
To mu se činilo najlogičnijim, pogotovo otkada je doznao da je Leda liječena
ovisnica o xenperheidrenima. Prije nije zadirao duboko u njezinu prošlost, samo je
pogledao njezine objave onoga prvoga dana, kad je unajmila njegove usluge. Tek je
nekidan, obuzet bespomoćnim bijesom, zatražio od Nadije da dozna gdje je sve
Leda bila u životu. Nadia je bila ta koja je otkrila da je Leda bila na liječenju. Sada
je Watt bio posve uvjeren da se Leda prevarila - da izmišlja koještarije.
Pitao se što se u zadnje vrijeme događa s Avery. Nadao se da će je cvjetni
aranžman koji joj je poslao osvojiti ili barem potaknuti da započne razgovor. No
kad je primila cvijeće, samo mu je poslala uljudnu pouku zahvale. Otada je prošlo
gotovo tjedan dana, a oni jedva da su izmijenili pokoju riječ.
 Oglasilo se zvono, označivši kraj sata, što je potaknulo ostale učenike da
manijakalno počnu tipkati prije negoli im se školski tableti ugase i zaključe ocjene.
Watt je samo lijeno protegnuo ruke iznad glave. Ovisno o bodovanju eseja, koji je
Nadia sastavila a on ga malo izmijenio da zvuči autentičnije, trebao bi na
polugodištu osvojiti negdje između 95 i 98 bodova.
Prebacio je ruksak preko ramena i izišao u hodnik. Cure su stajale pokraj svojih
ormarića, prizivale priručna zrcala na svojim autovizažistima i popravljale frizuru.
Pokraj njih je prošao ragbijaški tim u punoj sportskoj opremi, na putu prema
lebdibusu koji će ih odvesti na igralište tri kata niže. Zastavice u hodniku mijenjale
su boju iz žute u ljubičastu, a na njima je naizmjence pisalo: "ČESTITKE
JEFFERSONU: NA VRHU 3 GODINE UZASTOPNO!" i "ŠKOLSKI PLES: ULAZNICE U
PRODAJI!" Nad glavom im je, kao magijom, prozujao papirnati zrakoplov, pogonjen
mikropropelerima.
- Gadan ispit, zar ne? - rekla je Cynthia, Azijatkinja široko razmaknutih očiju s
crnim šiškama koja se s Wattom i Derrickom družila još od osnovne škole,
uskladivši korak s njegovim.
- Aha, jako gadan. - Izišli su kroz dvostruka vrata u prostran, popločeni prostor
pred školom. Odmah prekoputa nalazilo se stajalište javnog katnog prijevoza i
sladoledarnica radi koje su nebrojeno puta markirali iz škole. Derrick ih je čekao
među gomilom klinaca koji su se okupili na rubu tehnomreže i nestrpljivo
pročešljavali nakupljene poruke i objave. Kad ih je ugledao, krenuo je prema
njima.
- Nego, Cynthia, - odjednom ju je upitao Watt - mogu li te pitati za savjet?
- Nema šanse. Već sam ti sto puta rekla, ne obraćaj mi se ako imaš problema s
curama. To što sam ti prijateljica ne znači da odobravam ono što radiš kad me
nema, - Prkosno je podigla obrvu.
- Kako si znala... - Watt je zašutio kad mu se pred lećama pojavila poruka.
- Svašta se priča. - rekla je Cynthia.
Watt nije mogao vjerovati vlastitim očima. Poruku je poslala Avery. Bok,
nadam se da si se lijepo proveo za vikend, pisalo je. Htjela sam te pitati hoćeš li,
ako u subotu nisi zauzet, sa mnom na jesenju gala-večeru u Sveučilišnom klubu?
Watt nije mogao sakriti uzbuđen osmijeh. Cvijeće je ipak upalilo. Jako rado,
odvratio je, poslavši umom poruku Nadiji da je proslijedi.
Super! Poslat ću ti detalje. Samo da te upozorim, ondje će mi biti brat i roditelji,
To je, više-manje, obiteljsko okupljanje, dodala je Avery, a Watt je gotovo mogao
čuti oprez u njezinu glasu. U svakom slučaju, nije ga bilo briga hoće li morati
šarmirati Averyne djeda i baku, bratiće ili frizera. Avery Fuller pozvala ga je van.
- O čemu se radi? - upitao je Derrick probivši se kroz gužvu da im se pridruži.
 - Watt je tražio savjet u vezi s nekom curom, a ja sam se odbila miješati.
Iskreno, već unaprijed žalim njegovu iduću žrtvu. - objasnila je Cynthia glumeći
ozbiljnost.
- Tebe je došao pitati savjet? - otpuhnuo je Derrick. - Nije valjda riječ o Avery?
Ideš! - rekao je, okrenuvši se Wattu - Mora da si očajniji nego što sam mislio.
- Zapravo, - prekinuo ga je Watt - upravo me pozvala na jesensku svečanu
večeru Sveučilišnog kluba. - Pokušao je ne zvučati samodopadno, ali nije si mogao
pomoći. Uspio je nemoguće i natjerao Avery Fuller da ga pozove na spoj. Najradije
bi zaplesao pobjednički ples,
- Sveučilišni klub? Tko je ta cura? - skeptično je upitala Cynthia,
- Ona ti je visokotoranjka. - dobacio je Derrick, kao da to sve objašnjava.
Watt je kimnuo, ali više ih zapravo i nije slušao. Otvorio je Averynu poruku i
naložio Nadiji da sastavi duhovit, ali samouvjeren odgovor. Zvuči sjajno, počeo je.
Samo...
- Jasno ti je da je Sveučilišni klub ekskluzivno mjesto? - nastavila je Cynthia. -
Vjerojatno će ti trebati večernje odijelo.
Watt je na to naglo podigao glavu. - Trebat će mi večernje odijelo? Sigurna si? -
Sad je uistinu trebao onaj dodatni honorar. Nikada nije kupovao večernje odijelo,
ali dovoljno je znao da pretpostavi kako nije jeftino.
Ponovno je obratio pozornost na leće, spremajući se završiti poruku - a zatim u
panici shvatio da su posljednje njegove riječi upravo poslane Avery: Zvuči sjajno.
Samo... trebat će mi večernje odijelo? Sigurna si?
Koji ti je vrag, Nadia? Znala si da nisam želio da to ode k Avery, rekao joj je
mislima, kipeći od bijesa.
Ostao si u programu za kreiranje poruka, odvratila je Nadia. Da mi kojim
slučajem nadogradiš softver, možda bih bolje čitala tvoje neizrečene namjere.
Učinilo mu se da zvuči sarkastično. Glupi rekurzivni algoritmi. Trebao ju je
jednostavno ograničiti na linearnu logiku, kao što se činilo s većinom kvantnih
računala, prije zabrane.
Watt se uzvrpoljio, razmišljajući kako da umanji štetu, ali Avery je već
odvratila. Aha, frak i kravata su obavezni. Mogu ti pomoći sa šopingom. Znam gdje
su najbolja odijela!
- Za Sveučilišni klub ti sasvim sigurno treba svečano odijelo. - rekla je Cynthia.
Derrick se nasmijao. - Kako ćeš skucati pare za svečano odijelo, baš me zanima?
 - Pa može ga unajmiti, kretenčino. Ima jedan dućan na ovome katu koji
iznajmljuje odijela. Mislim da je na istočnoj strani. - dodala je Cynthia,
pokušavajući biti od koristi.
No Watt je već bio usredotočen na pisanje odgovora Avery.
- Ne treba. Svoje sam na posljednjem domjenku samo malo zalio crvenim vinom.
U svakom slučaju, ako će ti na kraju ipak trebati novo, rado ću s tobom u
kupnju.
Watt se ponovno pokušao izvrdati, očajnički skrivajući sram zbog potpune
neupućenosti u svečane večere i svijet općenito. No Nadia se uključila prije negoli
se domislio što da joj odgovori. Hakirala sam računalo trgovine u kojoj Avery
obično kupuje, uslužno je rekla, zvučeći gotovo pokajnički. Čini se da je u prošlosti
ondje odlazila samo s bratom. Procjenjujem da je dobar znak što te onamo pozvala.
Još sam ljut na tebe, odvratio je Watt. No Nadia je imala pravo. Što mu je bilo
da tako olako odbije priliku da provede vrijeme s Avery, gdje god to bilo? U redu...
Možda na kraju ipak prihvatim tvoju ponudu, poslao je poruku Avery,
- Neću unajmljeno. - rekao je, odgovorivši na Derrickovo pitanje. Napokon je
dobio svoju priliku s Avery i želio je da sve bude po pravilima. - Imam nešto
ušteđevine. Bit će dovoljno.
- Samo se nadam da je cura vrijedna tolikog truda. - rekla je Cynthia, znatiželjno
pogledavši Watta.
- A kažeš da se ne želiš petljati. - zadirkivao ju je Watt, namjerno izbjegnuvši
odgovor. Naravno da je Avery bila vrijedna truda.
Derrick se nasmijao. - Još uvijek vrijedi da večeras kod tebe svi skupa učimo
matematiku? - upitao je Cynthiju, koja je kimnula. Obično su tijekom
polugodišnjih ispita uvijek kod nekoga zajedno učili, premda su se u zadnje
vrijeme rijetko okupljali kod Watta, jer su blizanci bili suviše glasni i nesnosni.
- Neću stići. - rekao je Watt. Volio se družiti s prijateljima, ali učenje mu
zapravo nije trebalo. Umjesto toga, želio se usredotočiti na Atlasa kako bi, ako sve
dobro krene, zaradio Ledin honorar prije kupnje svečanog odijela.
- Ali mama je već ispekla tvoj omiljeni kolač! - razočarano je rekla Cynthia dok
im je Watt već mahao na rastanku.
*

Vrativši se kući, Watt je dohvatio vrećicu kokica s okusom sira, smjestio se za stol
i uključio zaslon.
- Nadia, - rekao je naglas - morat ćemo hakirati kućnu mrežu Fullerovih.
Smjesta.
 - Misliš, hakirat ćemo ih zajedno? - upitala je Nadia, zvučeći gotovo uzbuđeno,
ako je takvo što uopće moguće. Što više vremena provodi s Nadijom u glavi, to joj
više pripisuje ljudskih osobina, pomislio je.
- Aha, vrijeme je. - Već se dugo nije ukazala potreba da Watt i Nadia nešto
hakiraju skupa. Većinom je Nadia bila brža sama, bez njegova uplitanja. No znalo
se dogoditi da je sustav posebice zamršen - obično su takvi bili idiosinkratički
sustavi koje su programirali ludo kreativni ljudski dizajneri - a tada su bili
uspješniji radeći u tandemu.
Watt se opustio, pronašao svoj ritani. Prsti su mu letjeli dodirnim zaslonom dok
je baratao dijelovima nevidljivih podataka, kao da povlači krajeve ogromne
zamršene mreže. On i Nadia sjajno su surađivali. Čak i dok se polako, sustavno
probijao kroz sigurnosne mjere, Watt ju je osjećao poput nekog duha, poput
plamena svijeće koji treperi negdje na samome rubu njegova vidna polja. Izgubio je
svaki pojam o vremenu i prostoru, cijelim se bićem udubio u nizove brojki na
zaslonu pred sobom, Čekajući bljesak intuicije koji će mu omogućiti da pronikne
uzorak, prepozna slijepu točku, bilo što.
Jedanaest sati poslije, uspjeli su.
- To! - pobjedonosno je uskliknuo Watt, ushićen premda je postao svjestan da je
propustio večeru i da jutro tek što nije svanulo. No to nije bilo važno. Nadia se već
tjednima pokušavala probiti kroz osiguranje Fullerovih, a sada im je to napokon
pošlo za rukom. - Dobila si pristup Atlasovom kućnom računalu? - upitao je
Nadiju.
- Da. Želiš li da započnem prijenos uživo?
- Baš i ne. - priznao je Watt. Nije imao želju gledati što Atlas radi kad je sam u
sobi. - Ali ti prati što se događa, može?
- Hoću. - jednostavno je odgovorila Nadia.
Watt se opustio u uredskom naslonjaču, ispreplevši prste iza glave i zadovoljno
uzdahnuo, zatvorenih očiju. - Što misliš, koliko bi Leda platila da vidi ono što sada
gledaš? - razmišljao je naglas.
- U ovom trenutku Atlas programira Tkalca snova prije spavanja, tako da se ne
događa ništa uzbudljivo. - izvijestila ga je Nadia.
- Što mu je na Tkalcu? - upitao je Watt, ipak pomalo znatiželjan.
- Zvuci i prizori amazonske prašume.
- To je neuobičajeno. - rekao je Watt, zadubljen u misli. Osim ako...
- Imaš li još uvijek pristup Državnom ministarstvu? - upitao je. Nadia se probila
kroz vladinu zaštitu već nebrojeno puta, uglavnom zbog nestalih osoba i policijskih
izvješća.
 - Naravno.
- Počnimo s programom prepoznavanja lica na svim južno-američkim
satelitskim kamerama. - Možda Atlas jednostavno voli snove o prašumi, pa je sve
ovo gubljenje vremena, pomislio je Watt.
A možda će riješiti Atlasovu zagonetku jednom za svagda.
Zaputio se u kuhinju po sendvič, iscrpljen, a cijelo ga je tijelo boljelo od rada za
računalom. No bio je to ugodan umor. Gotovo je zaboravio zadovoljstvo nakon
uspješnog svršetka kompliciranog hakiranja, kao da se popeo na neku vrletnu
planinu ili dovršio nevjerojatno tešku slagalicu. Trebao bi se time češće baviti.
- Dobar smo tim, Nadia. - rekao je Watt mažući maslac od kikirikija na kruh.
Bio je suviše umoran i uzbuđen da ga bude briga što naglas razgovara sam sa
sobom.
- Znam. - složila se Nadia, zvučeći kao da se smiješi.
 RYLIN

- Došla sam vidjeti Hirala Karadjana. - glasno je rekla Rylin. Prišla je pultu za
posjetitelje u kazneno-popravnom zatvoru Greycroft u Queensu, gdje će Hirala
zadržati do suđenja, osim ako njegova obitelj nekim čudom ne skupi novac za
jamčevinu.
- Taj je momak uistinu tražen. - oporo je odvratio sredovječni stražar i mahnuo
joj rukom da otvori torbu kako bi je pregledao.
- Hiral? Ma nemojte? - Rylin je podigla torbu sa svim darovima koje je po
zakonu smjela unijeti.
- A što mislite? Tek je danas dobio dopuštenje da prima posjetitelje, a vi ste već
treća po redu. - Stražar je napućio usne razgledavajući darove koje je donijela
Rylin: šampon, domaće kolače gospode Karadjan, čak i stari tablet napunjen
gomilom knjiga i filmova, ali bez mogućnosti spajanja na internet. - U redu je.
Prođite onuda zbog sigurnosne provjere - dodao je i pokazao na bioskener, koji joj
je smjesta snimio šarenice i pretražio cijelo tijelo u potrazi za skrivenim oružjem.
Kad se napokon upalilo zeleno svjetlo, vrata su se pred njom otvorila.
- Ubrzo će ga dovesti. - rekao je stražar i vratio se kuckanju po tabletu.
Rylin je zakoračila u bijelu, čistu prostoriju bez drugog pokućstva osim četiri
stola i stolica prikovanih uz pod. Zidovi su bili neobični; čudno su svjetlucali, pa se
Rylin pitala koliko su čvrsti. Vjerojatno su bili načinjeni od polariziranog stakla
koje je s jedne strane djelovalo neprozirno, no s druge se strane kroz njih jasno
vidjelo, kako bi policija mogla motriti razgovore zatvorenika. Sjela je za stol u
sredini prostorije, najdalje od zidova, odloživši torbu na ulubljenu metalnu
površinu.
Rylin se nelagodno promeškoljila pokušavajući unaprijed smisliti što će reći
Hiralu kad se pojavi. Činilo joj se nepodnošljivo okrutnim prekinuti s njim kad je
već dotaknuo najdublje dno. No ovakvo joj je stanje postalo neizdrživo. Nije više
mogla provoditi vrijeme s Cordom dok dokraja ne raščisti s Hiralom. Mora da se
Hiral upravo ovako osjećao radeći na održavanju dizala: napet i bez daha obješen
nad bezdanom, gdje je jedan pogrešan pokret mogao izazvati katastrofu.
Zid se prekoputa nje otvorio. Rylin je podigla pogled i vidjela Hirala kako tetura
prema njoj s lisičinama na rukama, dok su pokraj njega klizila dva cilindrična
policijska robota, kao na nevidljivim kotačima. Nosio je ružan narančasti
kombinezon i zatvorske bijele tenisice, a kosa mu je bila izbrijana sve do skalpa.
Oslobođene dječačkih kovrča, crte lica postale su jasno vidljive. Izgledao je
grublje, mrko - izgledao je, uvidjela je Rylin, kao kriminalac. Što je i bio.
 - Hirale, - nježno je rekla kad se spustio u stolicu nasuprot njoj. Magnetske
lisičine na nogama stolice zaključale su se oko njegovih listova - kako se držiš?
- A što misliš kako se držim? - otresito je rekao. Rylin je raširila oči. - Oprosti. -
brzo se ispričao, ponovno se pretvorivši u Hirala kojeg je poznavala, dječaka u
kojeg se nekoć davno zaljubila. - Jako mi je teško.
- Ne mogu niti zamisliti. - suosjećajno je rekla, a zatim se sjetila što je čula od
čuvara. - Barem te obitelj posjetila, ne?
- Poželjela je da smjesta može prijeći na stvar, ali nije mogla jednostavno ušetati
i hladno ga napucati. Ne ovdje.
- Obitelj? - Hiral je posegnuo za torbom i nemarno počeo prekapati po
darovima.
- Stražar mi je rekao da si danas već imao dva posjetitelja.
- To mi nije bila obitelj. - Hiral je odgrizao komad kolača ne gledajući je.
- Oh. - Rylin je nešto stegnulo utrobu. Pitala se je li to bio Vi ili netko drugi tko
je upleten u cijeli ovaj izopačeni cirkus. Zapravo i nije željela znati. Možda bi bilo
bolje da više ne okoliša. - Slušaj, Hirale-
- Ry, - prekinuo ju je - moraš mi napraviti jednu uslugu.
Postojalo je vrijeme kad bi bez pitanja pristala, ali sada je bila oprezna. - Što to?
- bojažljivo je upitala.
- Moraš mi pomoći da platim jamčevinu.
To joj je zazvučalo toliko apsurdno da se počela smijati, ali Hiral se namrštio pa
je ušutjela. Bože! Nije se šalio.
Naslonio se laktovima na stol, uhvativši se dlanovima za čelo.
- Zaliha mi je na ulazu u dizalo linije C, na sedamnaestoj. - Oči su mu još bile
zatvorene, ramena poraženo pognuta.
- Hirale! - prosiktala je u panici. - Što ako je stol ozvučen?
Ali on je samo nastavio tihim, odrješitim glasom.
- U redu je. Stavi mi ruku na rame. Ne prisluškuju. Samo ne želim da mi vide
usta, uključe li čitač usana ili slično.
Rylin ga je poslušala, a srce joj je lupalo kao ludo. Svatko tko bi izvana
promatrao, pomislio bi da je svladan osjećajima pa se rukama drži za glavu, a ona
ga ohrabruje. Dlanovima je gotovo prekrio donji dio lica, zaklanjajući pogled na
usne.
- Linija C, na sedamnaestoj ulici. - nastavio je, - S lijeve strane, iza rešetke
otvora. Moraš sve skloniti, pogotovo Andertonove "specijalke". Vi će ti se uskoro
javiti da ugovorite mjesto i vrijeme za primopredaju. Sve mu daj. To bi trebalo biti
dovoljno da pokrije jamčevinu. Za što u najvećem dijelu mogu zahvaliti tebi, jer si
ukrala "specijalke".
Rylin je ostala bez riječi. Zar je moguće da je Hiral uistinu nagomilao droge u
vrijednosti od petnaest tisuća nanodolara? Kad mu je to pošlo za rukom?
- Hirale, znaš da ne mogu. - polako je rekla. - Imam Chrissu. Uhvate li me,
završit će u domu za nezbrinutu djecu.
Namrštio se i naglo podigao pogled. - Znači, svi mi možemo riskirati zatvor, ali
ti si predobra za to?
- Žao mi je. - Rylin je pokušala ne podići glas. - Zašto ne moliš Vija? On bi to
mogao obaviti,
- Znaš da se on ne može onamo uvući. Usto, samo tebi vjerujem.
- Hirale, molim te-
- Zar želiš da zaglavim ovdje? Je li u tome stvar? - zarežao je pocrvenjevši u
licu.
- Ne, naravno da ne, ali-
- Mater mu, Ry! - Hiral je tresnuo šakom o stol. Ona se naglo trznula unazad, ali
uhvatio joj je zapešće čeličnim stiskom.
- Učinit ćeš to za mene, jasno? To ljudi u vezi rade jedno za drugo. Pomažu si,
štite jedno drugo. Pomoći ćeš mi da se izvučem odavde, zato što si moja cura. -
Izgovorio je to kao da je riječ o psovki. - A zato što si moja cura, ja neću odati
tvoju tajnu.
- Moju tajnu? - šapnula je Rylin.
- Ono što si ukrala Cordu. Volim te, Rylin. Nikada te ne bih cinkao, koliko god
me puta o tome pitali.
Kao da ju je netko šutnuo u pleksus. Prijetio joj je zbog ukradenih "specijalki".
Uspaničeno je pogledala zidove, osjećajući da je hvata vrtoglavica. Je li moguće da
policajci prisluškuju?
- Rekao sam ti, nisam dovoljno velika riba da bi me prisluškivali. - nastavio je
Hiral čitajući joj misli. Naslonio se i pustio njezinu ruku. Rylin ju je povukla u
krilo. Toliko ju je čvrsto stezao da su joj prsti utrnuli.
- Dobro, pomoći ću ti. - protisnula je. Nije imala izbora.
- Pa naravno da hoćeš.
Rylin se morala pridržati za stol. Odjednom joj se pričinilo da u prostoriji više
nema zraka. Zidovi su je počeli pritiskati kao da je i sama iza rešetaka.
 Nije mogla prekinuti s Hiralom. Ne još. Morat će ostati s njim dok sve ovo ne
završi, dok ga ne izvuče iz zatvora.
- A sad dođi i poljubi me. - rekao je Hiral, pokazavši glavom prema lisičinama
na nogama. Rylin je poslušno ustala i prišla drugoj strani stola. Lagano je pritisnula
usne na njegove, ali Hiral ju je silovito zgrabio i grubo, dugo poljubio, gotovo
nasilno.
Nakon nekoliko se trenutaka odmaknula. Sva je protrnula. -Moram kući. - rekla
je, okrenula mu leđa i izašla kroz stražarsku sobu pa produžila na ulicu.
- Vidimo se brzo! - doviknuo joj je Hiral.
Rylin je nekoliko minuta hodala i ne znajući kamo ide. Hiralova joj se ružna
prijetnja neprekidno vrtjela u glavi. Naposljetku je zastala kao ukopana i ovila ruke
oko sebe, još nekontrolirano drhteći.
Stajala je na ulazu u dizalo linije A, one koja je vodila ravno do Cordova stana.
Zašto ne? odlučila je. Njega ionako još dugo neće biti kod kuće. Bilo bi lijepo
nakratko pobjeći u njegov siguran, visokokatni svijet u kojem nema ucjene.
*

Nekoliko sati poslije Rylin je šćućureno sjedila u naslonjaču Cordove knjižnice, s

uključenim holokaminom i starim albumom fotofilmova njegove majke, kad je
začula buku na vratima.
- Gorde, oprosti. - rekla je, ali kad je podigla pogled ugledala je Bricea. Nije
znala da se vratio u grad.
- Vidim, ubijaš se od posla. - rekao je zadirkujući je.
- Cord mi dopušta pauze, - rekla je u svoju obranu. No znala je što se po načinu
na koji se ovako udomaćila može zaključiti, a znao je i on.
Brice je podigao ruke, predajući se. - Tko sam ja da sudim? Pa i sam volim
poslove s posebnim pogodnostima, znaš.
- Nemam pojma o čemu pričaš. - rekla je Rylin. Zakoračio je prema njoj, a ona
je ustuknula, podigavši pred sebe album poput štita. - Slušaj, zašto ne-
- Što se događa? - Cord je stajao na vratima. Rylinino je srce zahvalno
poskočilo.
- Upravo sam s našom kućnom pomoćnicom vodio poučan razgovor o radnoj
etici. - Brice je namignuo i iskrao se kroz vrata.
- Oprosti. - nesigurno je rekla Rylin, premda nije bila sigurna za što se ispričava.
- Pusti, to je samo Brice. Pravi se opak, ali zapravo je duša od čovjeka.
 No je li uistinu tako?, pomislila je Rylin. Znala je da je to što se Cord ponaša
kao kreten samo gluma - i znala je od koga je to naučio - ali za Bricea nije bila
sigurna.
- Što to gledaš? - Cord je pokazao glavom na album, smjestivši se u naslonjač
pokraj nje.
- Ništa važno. - Rylin je dokono prelistavala albume, tražeći fotografije svoje
majke, premda do sada nijednu nije pronašla. - Sasvim sam izgubila pojam o
vremenu. - dodala je, ali Cord je samo odmahnuo rukom,
- I ja volim ovu sobu. - Ogledao se po policama starinskih knjiga, sagu cvjetnog
uzorka pod njihovim nogama, lažnoj vatri koja je toliko uvjerljivo pucketala i
zračila toplinom da se doimala stvarnom.
Rylin je pogledala prema antiknom zidnom satu, zatim vratila pogled na Corda.
Bio je odjeven u običnu sivu majicu kratkih rukava, a na rubovima nogavica
njegovih traperica skorilo se blato.
- Opet si markirao iz škole? - upitala je, premda je znala odgovor.
- Danas je bila posebna prigoda. - rekao je. - Hej, ove slike godinama nisam
vidio! Je li to proslava mog četvrtog rođendana? Ona s temom Aladina s
holografskim duhom iz svjetiljke?
Rylin mu je bez riječi pružila album, a Cord ga je počeo listati. S vremena na
vrijeme bi zastao i pokazao joj dječje inačice svojih današnjih prijatelja, divovsku
tortu s mnogo više od četiri svjećice, hologramsku čarobnjačku predstavu koje se
Brice navodno toliko uplašio da je popisao gaće. Rylin bi povremeno kimnula, ali
misli su joj bile daleko. Još je razmišljala o onoj zatvorskoj sobi, gdje je upoznala
Hirala u sasvim novom svjetlu.
Cord je zašutio i gledao je, bjelodano očekujući odgovor na neko pitanje.
- Oh! - uzviknula je Rylin, prenuvši se. - To je baš... ovaj...
Cord ju je uhvatio za ruku. - Rylin, što nije u redu?
Rylin je okrenula dlan i ispreplela prste s njegovima. Bilo joj je mrsko što ne
može s Cordom biti posve iskrena. Zaplela se u mrežu vlastitih laži koje su se
nagomilale jedna povrh druge kao u onoj društvenoj igri u kojoj slažeš toranj dok
se sam od sebe ne sruši.
- Prijatelj mi je uhićen. Danas sam ga posjetila u zatvoru. - priznala je, govoreći
istinu koliko je mogla. - Da budem iskrena, prilično sam potresena.
- Žao mi je. - rekao je Cord. Rylin je bespomoćno slegnula ramenima. - Zbog
čega je uhićen? - dodao je nakon nekoliko trenutaka.
- Zbog dilanja.
 - Kriv je?
Nešto je u tom pitanju potaklo Rylin da zauzme obramben stav. - Da, kriv je. -
kratko je odvratila.
- Čuj-
- Ne razumiješ ti to, dobro? Ne znaš kako je u Niskom Tornju, gdje ponekad
moraš činiti ono što ne želiš! Zato što nemaš izbor!
- Uvijek postoji izbor. - tiho je rekao Cord.
Rylin je naglo ustala, zatvorila fotoalbum i vratila ga na policu. Onaj razumniji
dio nje znao je da je Cord u pravu. No iz nekog je razloga još bila uzrujana.
- Hej. Oprosti. - Cord joj je prišao i s leđa ju privio u zagrljaj. - Imala si težak
dan. Nisam želio... Oprosti. - ponovio je.
- Dobro sam. - usprotivila se Rylin, ali nije se odmaknula.
Neko su vrijeme tako stajali bez riječi. U toj je nepomičnosti bilo nečega
neobično umirujućeg. Cord je naposljetku zakoračio unatrag.
- Znaš, umirem od gladi. - rekao je, bjelodano pokušavajući razbiti napetost. -
Što da naručimo?
- Uvijek hranu naručuješ izvana?
- Čuj. ponudio bih ti da nešto skuham, ali moje kulinarske vještine svode se na
smrznute rezance i, očito, pravljenje budale od sebe.
- I zaslužio si onu pljusku. - rekla je Rylin, nasmijavši se toj uspomeni iako nije
namjeravala. Činilo joj se da su otada prošle već godine.
*

Nešto poslije, iste večeri, nakon što su objedovali - Rylin je inzistirala da sama
skuha večeru, a pileće je pečenje umotala u slaninu, što si kod kuće nikada nije
mogla priuštiti - skutrila se na sofi u dnevnome boravku. Trebala bi poći. Chrissa
će se uskoro vratiti kući. Cijelog je tjedna dokasna trenirala radi državnog
natjecanja. No Rylin se osjećala iscrpljeno od silnog spektra osjećaja koji su njome
danas prohujali.
- Želiš li ostati? - upitao je Cord, premda mu je uobičajena samouvjerenost
malčice splasnula. Rylin je znala što je pita. Nije se u to mogla upustiti. Ne još.
- Moram kući. - rekla je, glasno zijevnuvši. - Mogu li samo... na pet minuta... -
Naslonila je glavu natrag na jastuk. Cord se počeo udaljavati, ali Rylin nije Željela
da ode. - Čekaj, - pospano se pobunila.
Smjestio se pokraj nje, a Rylin se leđima naslonila na njegova prsa. Disanje joj
je polako postalo ravnomjerno.
 Naposljetku se Cord izmigoljio sa sofe. Rylin je već duboko spavala pa ga nije
vidjela kako traži deku u komodi i oprezno je njome pokriva. Nije vidjela kako je
nekoliko trenutaka promatra, proučavajući kako joj trepavice podrhtavaju dok
sanja. Nije ga vidjela kad se prignuo i sklonio joj kosu s lica, a zatim je nježno
poljubio u čelo i otišao u svoju sobu zatvorivši za sobom vrata.
Ali kad se usred noći probudila i osjetila da je pokrivena dekom, Rylin se dublje
ušuškala u nju i nasmiješila se u mrak.
 ERIS

Eris je, kao i ostatak razreda, tijekom sata iz povijesti umjetnosti ležala na podu,
gledajući hologramskog Michelangela kako oslikava Sikstinsku kapelu. Čula je
kako Avery pokraj nje uzdiše svaki put kad bi slikar napravio potez kistom. Nikada
nije shvaćala zašto Avery toliko voli te gluposti - Avery je bila glavni krivac za to
što je Eris uopće upisala ovaj predmet. Nastavnik je počeo predavanje o nečemu,
možda o nekim papama, ali Eris nije slušala. Namjestila si je torbicu pod glavu da
joj bude udobnije. Oči su joj odlutale do prilike u kutu stropa, koja drži svitak i
uznemireno se osvrće preko ramena, zabrinuto gledajući anđela. Djevojka na slici
imala je njezinu boju kose.
Pitala se što bi Mariel rekla o ovakvom interaktivnom učenju. Vjerojatno bi se
samo nasmijala i zakolutala očima, komentirajući kako bogataši uludo rasipaju
novac. Eris se ogledala po prostoriji. Nije bilo klupa, ploče ni prozora. Zahvaljujući
složenom, nevjerojatno skupom sustavu holograma i zrcala, svaka je površina
vjerno pretvorena u crkvu iz šesnaestog stoljeća. Eris se odjednom zapitala koliko
bi se niskokatovskih obitelji moglo nahraniti za cijenu tehničke opreme samo u
ovoj sobi.
Jedva je čekala svršetak sata, kad se mogla iskrasti do ruba tehnomreže i
provjeriti je li joj Mariel poslala poruku. Većinu su prošloga tjedna provele
zajedno, sve otkako je Mariel pokucala na Erisina vrata onoga jutra nakon mise.
Mariel je jednostavno rekla: ,,U redu", a Eris je kimnula. Ništa više nije bilo
potrebno reći. S lakoćom su uklizale u nedogovorenu rutinu večernjih susreta, kad
bi se Mariel vratila s posla. Ponekad su samo zajedno pisale zadaću ili bi sjedile na
kauču gledajući blesave komedije na videozaslonu, ili bi obavljale neke poslove za
Marielinu mamu, koja je bila prodavačica u trgovačkom centru. Erisina bi mama
najčešće inzistirala da Eris ostane na večeri. Eris je kod njih večerala već tri noći
zaredom. Bilo je lijepo ponovno pripadati nekoj obitelji. Što je više vremena
provodila s Mariel, to je još više vremena željela s njom provoditi.
Kroz pjevušenje hologramskog Michelangela prolomilo se neko pištanje. Poruka
s recepcije, pomislila je Eris i u njoj se smjesta probudila znatiželja. A zatim je
začula vlastito ime.
- Eris Dodd-Radson?
Stara bi Eris uživala u ovom trenutku, polako bi ustala i rastresla kosu, znajući
da svi drugi misle da odlazi na neko fenomenalno mjesto. No sada je samo skočila
na noge i zgrabila svoje stvari. Pravila se da ne čuje Averyno šaptanje i brzo se
zaputila prema uredu ravnatelja.
 Posljednja osoba koju bi ondje očekivala bila je njezina mama.
- Eris! - uzviknula je Caroline, žurno joj prišla i zagrlila je. Eris je nijemo
stajala, u potpunom šoku što vidi mamu koja je došla u školu da je nekamo odvede.
- Krenimo. - Mama joj je odlučno položila ruku među lopatice i odgurala je
prema sporednom izlazu iz škole. Ravnateljeva tajnica prijetvorno im se
osmjehnula, već se udubivši u nešto na zaslonu svog tableta.
Pred školom ih je čekala lebdjelica.
- Ne možemo si priuštiti lebdjelicu. - podsjetila je Eris mamu, zastavši. No
Caroline je već bila u kabini i utipkavala odredišnu adresu.
- Uzmi. - rekla je, pružajući Eris torbu za odjeću s automatskim glačanjem. -
Presvuci se. Već kasnimo.
- Ti to ozbiljno? - upitala je Eris.
- Molim te. Kao da se prvi put u životu presvlačiš u lebdjelici - odvratila je
njezina mama. Imala je pravo.
Eris se iskoprcala iz školske odore i uvukla u ljetnu haljinu iz torbe - njezinu
najljepšu Lanvinovu haljinu, ljubičastu s velikim bijelim i plavim uzorcima. Eris je
nije imala vremena spakirati prije selidbe. Uputila je mami znakovit pogled, ali
Caroline je samo slegnula ramenima.
- Uzela sam ti je iz skladišta. - rekla je, a Eris joj se zahvalno osmjehnula.
Naposljetku su se zaustavile u popločenom dvorištu hotela Lemark na 910. katu.
Eris još uvijek nije imala pojma što se događa.
- Mama, - ljutito je rekla, gubeći strpljenje - ne možeš me samo tako izvući iz
škole i očekivati da-
- Ovdje smo da upoznaš svojeg pravog oca.
Svijet kao da je utihnuo, a sve oko nje počelo se vrtoglavo okretati. Eris nije
mogla srediti misli.
- Oh! - naposljetku je protisnula gotovo nečujnim glasom. Izišla je iz lebdjelice i
krenula za mamom u dvorište. Obližnji je vodoskok prskao vodu u obliku golemog
slova L, napisanog krasopisom.
- Nakon što si me prije nekoliko tjedana za njega pitala, stupila sam s njim u
kontakt i sve mu ispričala. Želi te upoznati.
Eris je pogledala hotel, dok su joj suze mutile vid, - Tu je? - šapatom je upitala.
Njezina je mama kimnula. - Čeka te unutra.
 Eris je na trenutak nesigurno zastala. - Dobro. - čula je samu sebe kako govori,
znajući da ispravno postupa. Kad se sada ne bi susrela s pravim ocem koji je došao
da je upozna i čeka je u hotelu, cijeli bi je život proganjalo pitanje što bi bilo.
Caroline je zakoračila prema njoj. Eris je poželjela ustuknuti, ali predomislila se.
Dovoljno sam je već kaznila, odlučila je i prihvatila majčin zagrljaj.
- Volim te, Eris. - šapnula je Caroline. Eris je osjetila suze na vratu i shvatila da
mama plače.
- Volim i ja tebe, mama. - rekla je Eris, a zid koji je među njima podigla malčice
je napukao.
*

Eris je šutke zakoračila u rashlađeno, tiho predvorje hotela Lemark, gdje je

konsijerž u bijelim rukavicama razgovarao s pretilom damom u odjeci za golf.
Pomalo zabačen na uglu Sedamnaeste ulice i Riversidea, Lemark je bio omiljen
hotel poslovnih ljudi koji su željeli sastančiti u tajnosti - a Eris je čula da onamo
zalaze i preljubnici. I sam se predsjednik navodno ovdje potajno sastajao sa svojom
sadašnjom suprugom, prije nego što se rastao od bivše prve dame. Eris se pitala što
se krije iza činjenice da je njezin otac odabrao upravo ovaj hotel. Iz nekog joj je
razloga zbog toga postalo nelagodno, kao da su ona i mama nečija sitna, prljava
tajna. Ma, u redu je, tješila je samu sebe, vjerojatno samo želi privatnost.
Ušle su u restoran hotela, gdje su tamni, kožnati separei bili toliko udaljeni jedni
od drugih da gosti za jednim stolom nisu mogli vidjeti tko sjedi za drugim. Eris je
shvatila da ne čuje ni najmanji djelić razgovora, samo glazbu koja dopire s
razglasa. Možda je svaki stol bio opremljen prigušivačem.
Hostesa, crnooka brineta u uskoj suknji, prišla je i odmjerila ih.
- Mi smo Dodd-Radsoni. - rekla je Caroline tvrdoglavo se služeći starim
prezimenom, a možda je to izgovorila samo iz navike, kao što se to često događalo
Eris. No hostesa je, čini se, već znala tko su.
- Slijedite me. - rekla je, vodeći ih do zaklonjenih stolova u udaljenom kutu. -
Očekuje vas.
Eris je zadrhtala od iščekivanja i instinktivno posegnula za maminom rukom.
Stigle su za stol u trenutku kad je neki gospodin ustao iz sjene, a Eris se oštro,
bespomoćno nasmijala.
Obratila se hostesi. - Za pogrešnim smo stolom. Imam sastanak s drugom
osobom. - rekla je, čudeći se tolikoj slučajnosti. Ovu je osobu dobro poznavala. Bio
je to Matt Cole, Ledin tata.
No hostesa se okrenula i otišla, a gospodin Cole se nakašljao.
 - Caroline, - rekao je, dubokim i promuklim glasom. - drago mi je što te vidim,
kao i uvijek. - Nelagodno joj je pružio ruku. - Eris, hvala što si došla.
Shvatila je, ošamućena, da ovo nije pogreška.
Ledin je tata bio i njezin tata.
Sjele su u separe, nelagodno se pomaknuvši tako da se Eris našla između dvoje
roditelja. Tišina je bila teška i napeta. Gospodin Cole ju je gledao kao da je nikada
prije nije vidio, odmjeravajući je od glave do pete, vjerojatno u njezinim crtama
tražeći svoje. Imaju ista usta, shvatila je Eris, a koža mu je svijetla poput njezine.
No toliko je sličila majci da je bilo teško točno procijeniti.
Do njih se dokotrljao robot s pladnjem pića i počeo ih odlagati na stol.
- Nadam se da se ne ljutite, unaprijed sam naručio. - rekao je gospodin Cole. -
Caroline, za tebe mineralna, a tebi sam, Eris, naručio limunadu. Koliko pamtim, to
najviše voliš, ne?
Ona je samo nijemo kimnula. Aha, to sam najviše voljela u osmom razredu,
prvog i posljednjeg puta kad me Leda pozvala k sebi.
Dokono su sjedili i poigravali se pićima, dok je svatko od njih čekao da
progovori onaj drugi. Eris nije željela biti ta koja će započeti razgovor. Još joj ništa
nije bilo jasno. U glavi joj se ponovno odigravaju tisuće trenutaka - kako bi se
njezina majka uvijek raspitala koji sve roditelji sudjeluju prije nego što bi prihvatila
neko školsko zaduženje; njezina naizgled usputna pitanja o Ledi, koja bjelodano
uopće nisu bila usputna. Sad je sve sjelo na svoje mjesto. No...
- Kada? - ispalila je, u nevjerici odmahujući glavom. - Hoću reći, kada ste vas
dvoje... - Zabrljali? Nije znala kako bi se izrazila, ali njezina je majka shvatila.
- Matt i ja upoznali smo se u ranim dvadesetima. - rekla je Caroline,
promatrajući Eris. - Prije nego što sam upoznala tvog tatu. Pripadali smo istom
društvu i svi smo tek doselili u grad. Toranj se tek gradio, pa su svi bili raštrkani po
ostalim četvrtima, čekajući da bude dovršen. Svi smo bili siromašni kao miševi -
dodala je, gledajući Colea. - Jedva smo spajali kraj s krajem. Sjećaš se kako je moj
prvi stan u Jersey Cityju imao ručnike umjesto zavjesa?
- Nisi imala novca za pokućstvo. - rekao je gospodin Cole, a u glas mu se uvukla
vedrina. - Naslagala si drvene kasete umjesto stolića.
- Ljeti, kad je bilo vruće, šetali bismo zatvorenom tržnicom dok nas ne bi
izbacili, jer si nismo mogli priuštiti rashladni uređaj.
Eris je gledala čas jedno, čas drugo, razdražena njihovim prisjećanjem na stare
dane. Majka se blago osmjehnula na te uspomene, a zatim se ponovno obratila Eris.
Trenutak je prošao.
 - Kako bilo, - nastavila je Caroline - ubrzo mi je manekenska karijera naglo
uzletjela. Upoznala sam Everetta, a Matt se na neko vrijeme vratio u Illinois. Kad
smo se ponovno vidjeli nekoliko godina poslije, ja sam bila u braku...
A bio je i gospodin Cole, pomislila je Eris. Sjetila se da je s Ledinom mamom -
svojom srednjoškolskom ljubavi - obnovio vezu vrativši se kući kako bi pomagao
bolesnu ocu, a zatim je nagovorio da se s njim preseli u New York, u
novoizgrađeni Toranj. Gospode, mora da je Ledina mama bila trudna s Jamiejem
kad su se ponovno susreli. No tu pojedinost nitko od njih dvoje nije spomenuo.
- No, ponovno smo se susreli, a zatim... - Caroline se zagledala u Eris. - Zatim si
došla ti. - Oborila je pogled, gužvajući ubrus u krilu dok joj zglobovi nisu
pobijelili.
- Eris, - ubacio se Ledin tata - njezin tata - ništa o tome nisam znao dok me tvoja
mama nije nazvala. Nikada nisam niti slutio da bi mogla biti moja. Kao što znaš,
Caroline i ja već godinama nismo... bliski. - Nakašljao se, nekako poslovno. Pa
naravno, pomislila je Eris, još je i sam bio u šoku. - Želim ti samo reći koliko mi je
žao zbog svega kroz što prolaziš. - nastavio je. - Ne mogu niti zamisliti koliko mora
da ti je teško.
- Aha. Šugavo je. - ravnodušno je odvratila Eris. Caroline joj je stegnula ruku.
- Molim te, - rekao je gospodin Cole - javi mi ako postoji ikakav način da ti
pomognem.
Eris je pogledala mamu. Je li znao da stanuju na 103. katu? Što će reći svojoj
obitelji? No kad je zaustila da ga to upita, Cole je lupnuo po središtu stola i prizvao
hologramski jelovnik.
- Hoćemo li ručati? - ponudio je, oklijevajući. - Njihove japanske proljetne
rolade su fantastične. Ako, dakako, imate vremena.
- Bit će nam drago. - odlučno je rekla Caroline.
Eris je otpila gutljaj limunade koja joj se nije pila, dok joj se mozak još
pokušavao prilagoditi novonastaloj, neobičnoj situaciji. Gospodin Cole uhvatio je
njezin pogled s druge strane stola i oprezno joj se osmjehnuo, Eris je osjetila kako
se ipak malo smekšala. Odjednom se sjetila mise s Mariel, gdje su stranci s njom
uspjeli ostvariti neku povezanost samo s pomoću pogleda i dodira. A ovo je bio
njezin rođeni otac, a ne stranac, koji se na svoj način pokušavao povezati s njom.
A čovjek koji joj je zadnjih osamnaest godina bio otac posve je prestao
razgovarati s njom,
Ledin tata bio je njezin tata. To ni u najluđim snovima ne bi pomislila. No bio je
tu i trudio se.
Eris je podigla pogled prema njemu i nasmiješila se. - Naravno. - rekla je,
smognuvši radosti koliko je mogla. - Zvuči sjajno.
 LEDA

Leda se naglo prenula, hvatajući dah, u svilenoj pidžami natopljenoj znojem. Šake
su joj bile upetljane u plahtu, grčevito je stežući poput kandži.
Noćne su je more ponovno počele mučiti.
Svjetla su se polako počela paliti kad je sobno računalo primijetilo da je budna.
Leda se šćućurila u središtu svog divovskog kreveta, obgrlivši samu sebe rukama.
Drhtala je. Udovi su joj bili suviše teški da bi ih pomaknula, kao da se pretvorila u
neko minijaturno biće koje stoji za upravljačem golemog neposlušnog tijela.
Trebala joj je doza. Očajnički. Bože, nije je toliko trebala još od prvih dana
liječenja. U to su je vrijeme svake noći mučili ovakvi košmari: da se utapa u crnoj,
gustoj vodi; o prstima koji je hvataju, ukočenim i ledenim poput smrti.
Sebi sam najveća saveznica, ponavljala je u sebi Leda, pokušavajući se pribrati,
što joj nikako nije polazilo za rukom. U sobi je bilo ledeno, mozak kao da joj je
trnuo, a sve što je željela bila je doza xenperheidrena da je vrati u život.
Kad je napokon osjetila da se može pomaknuti, zbacila je pokrivač i podigla
kosu, te se zaputila u kuhinju. Željela je čašu vode. Mogla je, dakako, zatražiti od
kućnog računala da joj natoči, ali pomislila je da bi je malo šetnje moglo umiriti.
Osjećala se kao da joj je netko iznutra ogulio glavu.
Stan je bio jezovito pust. Leda je malo požurila, stopama zaobilazeći tragove
mjesečine na podu, kao kad su se ona i Jamie kao djeca znali igrati da gaženje
svjetlosti donosi nesreću. U kuhinji je otvorila vrata hladnjaka i neko vrijeme
nepomično stajala puštajući da joj svjež zrak miluje lice.
Kapci su joj bili zatvoreni, no iza njih je, gotovo nesvjesno, Leda sastavila
poruku svom starom dileru, Rossu. Potrošila je i posljednju zericu samokontrole da
je ne pošalje. Uvjeravala je samu sebe da je sve u redu - ne samo u redu, nego
sjajno. Ide na svečanu večeru s Atlasom, premda će je to koštati prijateljstva s
Avery. Za to je ionako bilo krivo Averyno čudno ponašanje. Leda se podsjetila da
zaslužuje Atlasa. Zaslužuje biti sretna.
Stegnuvši vilicu, okrenula se i pošla natrag prema svojoj sobi - no u hodniku se
preko nečeg spotaknula, Opsovala je ispod glasa. Bila je to tatina aktovka,
odbačena na istome mjestu gdje ju je ostavio vrativši se kući. Leda je zastala,
primijetivši plosnatu, narančastu kutiju koja je virila iz džepa sa strane. Očito je
njezin tata nešto kupio u Calvadouru. Za nekoliko će dana njezinim roditeljima biti
godišnjica braka; ovo mora da je dar za Ledinu mamu.
 Leda nije prezala od toga da podigne kut kutije i pogleda što je tata kupio. Bio je
to predivan rubac od bež svile, na čijem je rubu bilo nešto izvezeno rukom.
Izgovorila je brzu zapovijed lećama da taj rubac potraži u katalogu. Kad je vidjela
koliko košta, Leda je ostala bez daha. Tata mora da je u posljednje vrijeme
zaljubljen do ušiju.
Ili ga zbog nečega peče savjest.
Leda je spremila kutiju i produžila hodnikom. No čak ni nakon što se ponovno
uvukla u krevet, nije mogla zaspati. Obuzeo ju je nemir. Najradije bi bila nazvala
Atlasa, ali bilo je gluho doba noći pa nije željela ispasti luda.
Što ima nova o Atlasu?, napisala je poruku Nadiji, ne očekujući da će smjesta
dobiti odgovor.
Nekoliko trenutaka poslije, ipak je dobila odgovor. Zapravo, imam nešto za
tebe.
Leda je počela čitati i ostala zatečena. Čini se da je Atlas nekoliko zadnjih
mjeseci proveo u Amazoni, radeći u nekakvom kampu u divljini. Nadia je, kao
dokaz, čak priložila nekoliko fotografija snimljenih iz zraka, koje mora da je
snimio prolazeći satelit.
Hakirala si Državno ministarstvo? pitala je Leda u nevjerici. Ove slike mogle su
doći jedino iz vladine sigurnosne mreže.
Rekla sam ti, od mene nema bolje.
Leda je ležala u krevetu, zatvorenih očiju, mrmljajući upute lećama koje su joj
prikazivale sliku po sliku. Momak na fotografijama bio je preplanuo i neobrijan, no
nije bilo sumnje da je to Atlas.
Vrpoljila se i vrtjela u krevetu, žudeći za snom. Glavom su joj prolazili mračni,
zlokobni prizori iz noćne more. Poruka Rossu još se nazirala na rubu njezinih leća.
Gospode, koliko ju je samo željela poslati!
Zar se itko ikada ovako osjećao, osamljeno i sluđeno, progonjeno strahom
kojem se ne nazire uzrok? Je li se Avery ikada ovako osjećala? Leda je sumnjala u
to. No u dubini se duše pitala bi li je Atlas mogao razumjeti. Možda je prošle
godine nestao zato što je i sam od nečega bježao. Nečeg velikog, ako je od toga
morao pobjeći čak u prašumu.
Od čega god da je bježao, pitala se je li Atlas to uspio riješiti - ili ga noću
demoni još progone, ovako kao nju.
 WATT

Watt je stajao pred trgovinom muškim odijelima Norton Harcrow na 951. katu,
nestrpljivo čekajući Avery.
Mnogi znanstvenici tvrde da se uznemirenost može umanjiti ritualima poput
brojenja, posebice ako se istodobno zamišljaju krotke životinje, poput, recimo,
ovaca... projicirala mu je Nadia na leće.
Nisam uznemiren, poslao joj je mislima Watt, sav razdražen.
Trenutno pokazuješ brojne psihološke znakove uznemirenosti: ubrzan rad srca,
znojenje dlanova. Preko vidnog polja prošetala mu je ovca iz crtica. Watt je
zatresao glavom da je izbriše.
Možeš li, molim te, Šutjeti dok te nešto ne pitam? Zabrinuto je obrisao dlanove u
unutrašnjost džepova. Pokraj njega se zaustavila lebdjelica iz koje je izišla Avery.
- Watte! - Zabacila je preko ramena valovitu kosu boje suncokreta. Odjenula je
jednostavnu bijelu haljinu koja je isticala njezino vitko, preplanulo tijelo. Oko vrata
joj je svjetlucala ogrlica od crnog kamena, privlačeći pozornost. - Strašno mi je
drago što si pristao. - rekla je, uvodeći ga u trgovinu.
- Hvala tebi što ideš sa mnom. - odvratio je. - I zato što si me pozvala na
svečanu priredbu, dakako.
- Mislimo na istu prigodu, nadam se? - rekla je zadirkujući ga. - Znaš, pomalo
me peče savjest što te vučem sa sobom. Znaš kako zna biti na tim domjencima.
Ne, nemam pojma. No nije me briga. Ti ćeš biti tamo. Watt se izvrdao od
odgovora, prošavši kroz čvrsta, drvena vrata trgovine koja zapravo uopće nisu bila
ni čvrsta ni drvena, nego samo nepomični hologram koji je zatreperio i ponovno se
stvorio za njihovim leđima. Osvrnuo se preko ramena i vidio kako se ulaz
preobrazio u mramorne grčke stupove.
- Ne znam jesu li ovi stupovi jonski ili masonski. - podsmješljivo je primijetio, u
istom trenu kad je Avery izjavila da obožava ta vrata.
Watt je osjetio krivnju - još nikada nije uvrijedio ništa što se toj djevojci sviđalo.
Nadia bi ga uvijek spasila od takvih propusta - ali na njegovo oduševljenje, Avery
se nasmijala njegovoj šali. - Mislim da su dorski, ali nema veze. - rekla je, glumeći
ozbiljnost. - Eris i ja ove smo godine upisale povijest umjetnosti.
- Mora da je za tebe i Eris pravo mučenje gledati tolike predivne stvari od kojih
nijednu ne možete kupiti - nastavio se šaliti, ali smjesta se zabrinuo da je otišao
predaleko. Nije bio navikao na ćaskanje bez Nadijine pomoći.
 No Avery se ponovno nasmijala. - Znaš, nitko mi još nije ovako spustio, ali
mislim da imaš pravo.
- Usput, kako je Eris? - upitao je Watt, misleći na zabavu.
- Da ti pravo kažem, nisam sigurna. - odvratila je Avery. - Danas je otišla iz
škole usred sata, što ne sluti na dobro.
Watt je želio da joj nekako može pomoći, ponuditi joj da provjeri kamo je Eris
otišla i time joj odagna strahove, ali to, dakako, nije bilo moguće.
Dok su šetali trgovinom prema odjelu sa svečanim odijelima, prodavači za
raznim pultovima kimali su Avery i mrmljali joj pozdrave, oslovljavajući je po
imenu.
- Čini se da te ovdje svi znaju. - rekao je Watt, s određenim strahopoštovanjem.
- Često kupujem. - rekla je Avery slegnuvši ramenima.
- Ali ovo je muški butik. - morao je spomenuti Watt.
Avery se nasmiješila. - Znam.
Slijedio ju je mimo vješalica s kravatama jarkih boja, remenjem, boksericama i
elegantnim aktovkama u golemu dvoranu nad kojom je pisalo ODIJELA. Zidovi i
podovi ovog odjela bili su strogo industrijsko bijeli, a posvuda su stajali stolci i
male sofe. Watt se ogledao oko sebe, ali nigdje nije vidio odjeću.
- Ovdje toliko bliješti da ću oslijepiti. - rekao je. Bjelina je bila toliko jarka da su
mu se stakla na lećama zamalo automatski zatamnila.
Avery ga je začuđeno pogledala. - To je zato da mogu izraditi kulise. Nisu to
radili kad su ti posljednji put uzimali mjere za svečano odijelo?
- Avery, draga! - Iz susjedne je prostorije uklizala blijeda, usukana prodavačica
s tamnim kolobarima oko očiju, dok su joj rukavi crne veste prekrivali mršava
zapešća sve do prstiju. Djelovala mu je poznato, ali Watt se nije mogao sjetiti
odakle. Nadia? - Koga si mi to danas dovela? Nije Atlas?
- Rebecca, ovo je Watt, moj prijatelj. Treba novo svečano odijelo.
Rebecca je napućila usne vidjevši Watta, a čelo joj se namrštilo kad ga je
prepoznala. Djelovala je nekoliko godina starija od Watta i Avery, ali ne mnogo.
Nije li...
Prosinac prošle godine, Mornarski bar. Rekla ti je da se zove Bex i da je
studentica prve godine na Amherstu. Ponovno te vidjela iduće noći, ali ignorirao si
je i razgovarao samo s njezinom prijateljicom, izvijestila ga je Nadia.
Eto, to je barem objasnilo odakle mu je bila poznata.
 - Počnimo. - rekla je Rebecca hladnim glasom. - Watte, možete li-oh. - Zastala
je, s gnušanjem podigavši nos prema Wattu, koji je počeo otkapčati gumbe na
košulji. - Nema potrebe da se ovdje svlačite. Nismo u Bloomingdale’su. - Stresla
se.
- Nećete mi uzeti mjere? - upitao je Watt, a Rebecca se posprdno nasmijala.
- Norton Harcrow je načinio četverodimenzionalni model tvog tijela čim si
prošao kroz vrata - blago mu je rekla Avery. - Točan je do u milimetar i odijelo će
ti savršeno pristajati. Znaš koja im je maksima: "Bez prekrajanja".
- Kako to misliš, četverodimenzionalno? - upitao je Watt bez razmišljanja,
pokušavajući sakriti stid.
- Skeniraju te svaki put kad uđeš, ažuriraju ti mjere i pokažu kako ti se tijelo s
vremenom mijenja. - objasnila mu je Avery.
- Znam tipove koji ulaze samo da izmjere učinak vježbanja u teretani. - Rebecca
je nešto utipkala u tablet i nasred sobe se pojavila velika, plava figura, hologramska
slika Wattova tijela.
- Kakve biste pojedinosti željeli? Veličina gumba, podstava, kroj... - upitala je
Rebecca, pomalo napetim glasom, pogledavši Watta s iščekivanjem.
Nadia? Gdje si?
- Zašto najprije ne postavite kulise? - predložila je Avery Rebecci, shvativši
Wattovu šutnju. - Odijelo je za gala-večer Sveučilišnog kluba, pa predlažem
podove od brazilske trešnje, prigušenu rasvjetu i tamne zidove s onim groznim,
bijelim zavjesama - znaš na koje mislim.
Pa rekao si mi da govorim samo kad mi izravno postaviš pitanje, odvratila je
Nadia.
Što sam rekao, to sam porekao, obrecnuo se Watt.
Rebecca je još nešto ukucala u tablet i prostorija se smjesta pretvorila u prazan
plesni podij otmjene, drvom opločene plesne dvorane s visokim, uskim prozorima
koji gledaju u noć. Još dva-tri pokreta prstom po tabletu i hologramski su se parovi
u svečanim odijelima i dugim, večernjim toaletama pojavili u nekoliko manjih
grupica.
Obris Wattova tijela još je lebdio u središtu, poput sablasne, bezglave lutke.
Rebecca je kimnula i na njoj se materijalizirao crni frak, iste veličine i oblika kakav
će biti kad bude sašiven prema Wattovim željama. - Ponoćno plavo, tamnoplavo ili
crno? - upitala je.
- Crno? - predložio je Watt. Promatrao ju je kako prilazi i počinje pomicati ruke
kroza zrak, približavajući prste ili ih razmičući kako bi zumirala pojedinosti na koje
se usredotočuje. Prvo je odabrala ovratnik, listajući mnogobrojne veličine i teksture
svile, gledajući čas projekciju, čas Watta.
- Svečano odijelo trebalo bi biti minimalističko, tako da odvraća pozornost od
tijela onoga tko ga nosi, - govorila je, gotovo ispod glasa - ali vi imate tako široka
ramena da mislim kako bi vam trebali širi reveri, da vam izravnaju figuru.
- Naravno. - bespomoćno je rekao. Treba li to shvatiti kao uvredu?
-Je li vaša leptir-kravata klasičnog ili suvremenog kroja?
Nadia mu je u leće projicirala vodič za leptir-kravate, ali Watt se još uvijek
preznojavao. Avery i Rebecca nestrpljivo su ga motrile. - Nemam leptir-kravatu. -
rekao je. - Znate, uništena je zajedno s mojim prošlim svečanim odijelom. Sve mi
treba.
U Averynu se pogledu vidjelo da joj je napokon sve jasno, pa je zakoračila
prema njemu. - Klasičan kroj. Preferiram malo konzervativniji stil. Što kažeš na
džepove bez preklopa, široki pojas i naramenice?
- To bi bilo savršeno. - zahvalno joj je rekao Watt, dok ga je Rebecca mjerkala,
praveći neophodne zahvate na njegovoj projekciji.
Watt je progutao knedlu vidjevši račun, ali imao je dovoljno novca zahvaljujući
honorarima koje je u zadnje vrijeme dobio od Lede, pogotovo za dodatak koji mu
je uplatila nakon onih Atlasovih slika iz Amazone. Zapravo je cijeli taj spoj
dugovao Ledi, pomislio je, zlurado se zabavljajući. Da nije bilo nje, ne bi niti znao
da Avery postoji.
Kad su ona i Avery izišli kroz ulazna vrata - koja su sada poprimila oblik stare
kapije od kovana željeza, obrasle hologramskim bršljanom - Avery se okrenula
prema njemu. - Ovo ti je prvo svečano odijelo, zar ne? - blago ga je upitala.
Nadia mu je ponudila svu silu izgovora, ali Watt je već bio umoran od skrivanja
istine. - Tako je. - odvratio je.
Avery nije bila iznenađena. - Nisi mi morao lagati, znaš?
- Nisam lagao. Barem ni o čemu važnom. Samo sam ti nešto prešutio. - brzo je
odvratio Watt. Govorio joj je istinu kad god bi ga nešto pitala - o tome koliko ima
braće i sestara, na primjer, ili o onome što najviše voli raditi. Kad god bi mu
postavila pitanje na koje ne bi želio odgovoriti, vješto bi ga izbjegao i pustio je
neka sama ispuni praznine pretpostavkama. Zbog toga je bio jako ponosan na sebe,
ali sve mu je to odjednom počelo izgledati kao obično laganje.
-Ja ti, zapravo, živim na dvjesto četrdesetom katu. - priznao je, a zatim oborio
pogled, plašeći se njezine reakcije.
- Watte! - Nešto ga je u njezinu glasu natjeralo da podigne pogled. - Takve mi
stvari nisu ni najmanje važne. Molim te, nemoj mi više lagati. Ionako mi već suviše
ljudi laže. Mislila sam... - Frustrirano je napućila usne. - jedan od razloga zašto mi
se sviđaš bio je i taj što sam držala kako si prema meni posve iskren.
- I jesam. - uvjeravao ju je Watt, s grižnjom savjesti misleći na Nadiju i sve
podatke koje mu je otkrila o Avery kako bi mu poboljšala šanse da je zavede. No,
samo malo - zar je to Avery upravo rekla da joj se sviđa?
- Oh, ne. Watte! - uzviknula je Avery, zacrvenjevši se. - Moramo otkazati tvoje
svečano odijelo!
- Zašto?
Bila je jako ljupka kad se crvenjela, - Zato! Idemo nekamo gdje nije toliko
skupo. Ili unajmi odijelo! Žao mi je, kad sam predložila Norton Harcrow, nisam
znala da ti-
- Kupit ću odijelo, - odlučno je rekao Watt, a Avery je utihnula. - Mogu ga
kupiti i želim ga kupiti, a što je najvažnije od svega, raduje me što ću ga imati
priliku odjenuti i izići s tobom. Usto, - nastavio je, vrativši samopouzdanje - nadam
se da ovo nije jedina svečana prigoda na koju idemo zajedno.
Avery se nasmiješila. - Tko zna? Možda si u pravu. - zagonetno je rekla.
- Za sada ću se zadovoljiti s "možda". - Watt je zastao na pločniku, ne želeći da
ovaj susret završi. - U međuvremenu, mogu li te počastiti kavom da ti zahvalim na
pomoći pri kupnji prvog svečanog odijela?
- Ima jedan kafić u blizini koji služi fantastičan čaj s mlijekom od konoplje. I
vruću kavu - nadodala je, primijetivši izraz njegova lica - ako ne voliš mlijeko od
konoplje.
- Tko ne voli mlijeko od konoplje? - našalio se Watt, glumeći ozbiljnost.
Dok je slijedio Avery do kafića, Wattu su se u glavi rojile nebrojene misli o
svemu što je Avery rekla - i svemu što je on prešutio.
Avery je bila u pravu. Zaslužila je više od onoga što joj je pružao, pretvarajući
se da je netko tko nije, pokušavajući joj govoriti samo prave stvari. Nije ju samo
želio odvući u krevet - dobro, priznao je, želio je, ali ne samo to - pa zašto se onda
ponaša kao da mu je samo to na pameti? Zapravo je želio biti s Avery. U punom
smislu tih riječi.
- Watt je donio odluku o kakvoj dotad ne bi niti sanjao. Prestat će razgovarati s
Nadijom kad god je Avery u blizini.
Vidimo se poslije, Nadia, pomislio je, a zatim odaslao zapovijed koja će je posve
isključiti. Prekid kvanta.
Osjetio je iznenadnu prazninu koja je bila poput zvuka, zapravo odsustva zvuka,
kao tišina koja zavlada nakon ljetne oluje. Nije ju još nijednom isključio otkako si
ju je instalirao u glavu.
 - Evo nas. - rekla je Avery, otvorila vrata i osvrnula se preko ramena, pogledavši
Watta. Oči su joj bile tako dojmljivo plave da su mu oduzimale dah. - Nadam se da
si spreman za najbolju kavu koju ćeš ikada okusiti.
- Oh, spreman sam. Još kako. - rekao je Watt i ušao za njom u kafić.
 RYLIN

U subotu poslijepodne Rylin je stajala pred ulazom za održavanje dizala na 50.

katu, skupljajući hrabrost. Govorila je sebi da to mora učiniti. Nije imala izbora.
Namjestivši osmijeh na lice, prošla je kroz dvostruka metalna vrata i namignula
starom, oronulom zaštitaru na šalteru recepcije. On je samo nešto promrmljao,
prepoznavši je. Već je tisuću puta bila ovdje s Hiralom. Službeno su samo radnici
održavanja smjeli ući u susjednu prostoriju, ali Rylin je vidjela mnogo njihovih
boljih polovica kako u svlačionicama dostavljaju zaboravljene sitnice ili odnose
prljavo rublje.
Svlačionica je bila ljepljiva, sve je smrdjelo na ustajali znoj i maziva. Rylin je
samouvjereno prišla udaljenom kraju prostorije, pokraj dvojice muškaraca u kutu
koji su, goli do pojasa, igrali neku igricu na tabletu da im prođe vrijeme. Bili su dio
minimalne ekipe za održavanje vikendom koja je dežurala za rješavanje hitnih
slučajeva. Brzo se krećući, ukucala je šifru brave Hiralova ormarića i širom otvorila
vrata.
Hiral je bio penjač, jedan od onih koji su visjeli sa žice dok je ostatak ekipe
obavljao poslove iz sigurnosti tunela - bio je to posao za najhrabrije ili možda
najluđe. Zbog toga je imao cijeli ormarić za sebe, na dobrome mjestu, odmah
pokraj izlaza. Odmaknula je njegovo tamnosivo penjačko odijelo, načinjeno od
tankih ali gotovo neprobojnih karbonskih mikrovlakana i visokotehnološku kacigu
koja je navodno mogla spriječiti ozlijede glave uslijed pada s dvjestotog kata. Nije
bila pretjerano korisna jer je većinu popravaka trebalo obavljati na gornjim
katovima, gdje su visina i prenapregnutost kablova često zaustavljali dizala.
Ispod Hiralovih čizama za penjanje i magnetskih rukavica za prianjanje, Rylin je
pronašla što je tražila: minijaturni identifikacijski čip skriven u podstavu kacige.
- Ne bi smjela biti ovdje.
Naglo se okrenula, gurnuvši identifikacijski čip u jedino mjesto kojega se mogla
sjetiti - u grudnjak. - Žao mi je. - rekla je mladiću koji je stajao iza nje, prekriživši
mišićave ruke. - Samo uzimam neke stvari za Hirala Karadjana.
- Onog malog kojeg su pokupili zbog droge? - zarežao je.
Mali? Pa ovaj tip jedva da je nekoliko godina stariji od Hirala.
Ali samo je kimnula i rekla:
- Aha. Ja sam mu cura,
- Znam je. - drugi je tip viknuo iz kuta. - Pusti je na miru, Nuru.
 No Nuru je nepomično stajao, promatrajući Rylin koja je dohvatila prvi predmet
koji joj je pao pod ruku - Hiralovu visokofrekventnu, nečujnu zviždaljku, kao da će
mu u zatvoru biti od koristi - i zalupila vrata ormarića.
- Žao mi je. Idem. - promrmljala je.
Zureći van, čula je kako prigušenim glasovima razgovaraju iza njezinih leđa.
Većina je riječi bila pretiha da im razabere značenje, ali čula je "kakva šteta" i "ne
bi joj to smio raditi", a učinilo joj se da netko spominje i Vijevo ime. Odjednom se
zapitala je li ikoga zavarala svojom pričom.
Brzo se ukrcala na dizalo linije C i sišla na 17. katu, začepivši nos kad ju je
zapahnuo smrad strojnoga ulja. Rylin već dugo nije bila niže od 32. kata. Zamalo je
zaboravila koliko je ondje depresivno. Na dvadesetak prvih katova bila je
smještena većina rashladnih postrojenja Tornja, među koja su se nagurali
minijaturni stambeni prostori. Zidovi su ovdje bili deblji, a stropovi niži, obloženi
trostruko ojačanim čelikom koji je držao nezamislivu težinu tornja.
Dizalo je bilo gotovo prazno. Ipak, Rylin je čekala da se svi raziđu prema
strojarnicama ili svojim bijednim stanovima. Kad je zrak bio čist, izvadila je
Hiralov identifikacijski čip iz mjesta na kojem se ugnijezdio unutar njezina
dekoltea i njime otvorila mala, gotovo nevidljiva vrata u hodniku s natpisom: SAMO
ZA SLUŽBU ODRŽAVANJA.

Unutra je bilo mračno kao u rogu, tama ju je pritiskala poput utega. Rylin je u
mraku napipala prekidač za svjetlo. Pronašla ga je, zatim zastala, oklijevajući. Nije
mogla riskirati da privuče na sebe pozornost. Možda netko negdje može vidjeti
koja su svjetla upaljena u prostorima za održavanje i primijetiti da u tunelu za
službe za popravke nekoga ima a ne bi smjelo biti.
Opsovavši ispod glasa, izvadila je tablet i uključila svjetiljku. Pojavio se tanak
snop svjetlosti. Rylin ga je upravila pred sebe i krenula, oprezno preskačući kutije
na podu, dok nije pronašla žičanu rešetku s lijeve strane. Pridržavajući tablet
zubima kako bi još imala svjetla, otvorila je rešetku.
Sve je bilo tamo: deseci plastičnih vrećica ispunjenih raznobojnim prascima,
bočice za tablete čiji sadržaj nije prepoznavala, a u najdaljem kutu, crne omotnice s
Cordovim "specijalkama". Rylin se na trenutak ukipila od šoka. Zadrhtala je, zbog
čega je svjetlo tableta divlje zaplesalo po unutrašnjosti rešetke, kao da je
istraživačica koja u nekoj računalnoj igrici stoji nad hrpom zakopana blaga.
Nebrojeno je puta uzela s Hiralom drogu, no pogled na sve ovo posve ju je
otrijeznio. Postao joj je potpuni stranac. Koliko dugo već gomila robu?
Skinula je prazan ruksak s ramena i počela ga puniti, grabeći i trpajući najbrže
što je mogla. No sledila se vidjevši Cordovo ime na paketićima, ispisano velikim
slovima navrh svake liječničke markice. DR. VERONICA FISS,
FARMAKOGENOMIKA COLUMBIA HILL; PACIJENT: CORD HAYES
ANDERTON MLAĐI; DOZIRANJE: PREMA POTREBI (NAJVIŠE JEDNA
TABLETA DNEVNO).
Žurno je odlijepila Cordovo ime s etikete i ljepljivi papir strpala u džep,
zgužvavši ga u lopticu. Zatim je zatvorila ruksak i vratila rešetku na mjesto -
oprezno, služeći se rubom košulje kako ne bi ostavila otiske prstiju - a zatim se
vratila u hodnik. Uspinjući se dizalom, izvadila je tablet i odgovorila na poruku
koju je primila prije nekoliko dana. Obavljeno.
Super. Vidimo se ovdje. U privitku poruke bila je oznaka lokacije.
Rylin je podigla kosu u rep, trudeći se da izgleda kao obična srednjoškolka koja
se šeće s ruksakom punim školskih bilježnica. Slijedeći upute iz poruke, izišla je na
233. katu. Izlazeći iz dizala, sudarila se s nekom staricom i instinktivno prigrlila
ruksak. Svjetlost se nad njezinom glavom prigušila jer vani je polako padala noć.
Mora da je bilo oko šest sati. Rylin je prošla pokraj nekoliko praonica rublja i
kioska s brzom hranom, skrenuvši u glavnu ulicu.
Primopredaja se trebala obaviti pred osnovnom školom Fisher. Molim?
Usporila je prolazeći pokraj nje, pomalo se grozeći mraka i praznih prozora
škole koji kao da su pratili svaki njezin pokret.
- Drago mi je što si uspjela doći. - čula je Vija kako govori negdje s igrališta.
Rylin je pogledala lijevo i desno prije negoli se popela na metalnu ogradu. Kad
je doskočila na drugu stranu, ruke su joj bile bijele. - Evo me. - rekla je, vireći iza
dječje penjalice po kojoj bi se za vrijeme velikog odmora pokraj djece penjali i
hologramski majmuni. Nad glavom su joj bile umjetne krošnje, načičkane
kućicama u svim razigranim oblicima, od kornjačina oklopa do divovskog oblaka.
Škola je bila mnogo ljepša od one koju je pohađala, samo sedamdeset katova niže.
Rylinine su cipele utonule u recikliranu gumu kojom je školsko igralište bilo
obloženo. Vi je iskoračio iz sjene, a na licu mu je plesao vragolast osmijeh.
- Zašto se jednostavno nismo našli u čeličnoj šumi? - upitala je, ali Vi je samo
odmahnuo glavom.
- Prevelika gužva. A sada, daj da vidim što imaš. - Vi se nasmijao, istrgnuvši joj
ruksak iz ruku.
Rylin je ljutito stegnula vilicu gledajući ga kako istresa sadržaj ruksaka na
igralište i prekapa po njemu. - Skinula si etiketu sa "specijalki", rekao je,
podignutih obrva.
Pokušala je djelovati ravnodušno. - Dobro znaš da to nije važno. Nikoga nije
briga kome su "specijalke" bile namijenjene.
- Pokušavaš ga zaštititi?
 Rylin je dah zapeo u grlu. Otvorila je usta da mu odgovori, da zaniječe osjećaje
prema Gordu-
- Svejedno. Imaš pravo, nije važno. A znaš li, kojim slučajem, kako je Hiral
došao do njih? - upitao je Vi, podozrivo je pogledavši. - Nije mi rekao odakle mu.
Rylin je odmahnula glavom, ošamućena. Zar je Hiral rekao Viju da je on ukrao
"specijalke"? Mora da ju je želio zaštititi.
Vije pospremio svu drogu u torbu i dramatično uzdahnuo.
- Žalim, ali to nije dovoljno.
- Kako to misliš, nije dovoljno?
Vi je odmahnuo glavom. - Ne mogu ti za ovo dati petnaest tisuća, jedva da
vrijedi deset.
- Lažove jedan prokleti... - Rylin se bacila na njega, ali Vi je ispružio ruke i
uhvatio je za ramena, stegnuvši ih tolikom silinom da se Rylin učinilo kako se
zaletjela u zid. Lagano ju je odgurnuo pa je zateturala unatrag, ubrzano dišući.
- Ma hajde, Rylin. - promrmljao je Vi, odmahujući glavom. Tintovaže oko
njegova vrata kao da su potamnjele uslijed njegova bijesa. - Budi dobra.
Ona je samo mrgodno šutjela.
- Što se tiče dodatnih pet somova... - Pogledom je prešao preko njezina tijela na
način koji joj se ni najmanje nije svidio. - Ti i ja uvijek možemo dogovoriti jednu
malu razmjenu dobara.
- Idi do vraga, Vi!
- I mislio sam da ćeš to reći. No, iz nekog mi se razloga sviđaš pa ti dajem još
jednu, posljednju šansu. Reci Hiralu da mu treba još "specijalki" - zahtijevao je Vi,
odlučnim glasom. - Barem još pet komada. Ti ćeš ih morati nabaviti, s obzirom na
to da je on iza rešetaka.
- Neću! - viknula je Rylin, stežući šake, dok ju je obuzimala mučnina. - Ne pada
mi na pamet, jasno?
Vije slegnuo ramenima. - Meni je ionako svejedno. No to je moja posljednja
ponuda. Uzmi ili ostavi, Myers. A sad se gubi odavde. - Promrmljao je nešto ispod
glasa i u istom trenutku se oglasio školski alarm.
Rylin je ukipljeno stajala, ošamućena od šoka. No Vi je već dao petama vjetra,
provukavši se kroz vratašca na drugoj strani igrališta, koja prije nije primijetila.
Trenutak poslije, proradili su i Rylinini refleksi pa je jurnula kroz vrata, bezglavo
sprintajući pustom ulicom. Viju više nije bilo ni traga ni glasa. Rylin je nastavila
trčati tolikom brzinom da se saplela preko vlastitih nogu i pala na lice, otklizavši se
po tvrdom betonu pločnika. No smjesta se podigla i nastavila trčati, dok joj je
adrenalin ublaživao bol u rukama i koljenima, ne stajući sve dok nije skrenula na
glavnu aveniju.
Rylin je napokon smogla hrabrosti pogledati koljena. Bila su grdno ogrebena, a
dlanovi su joj bili krvavi od pada. Duboko, promuklo udahnuvši, počela je dug put
kući.
 AVERY

- Ja ću! - doviknula je Avery kad se te večeri oglasilo zvonce na vratima. Ionako joj
roditelji nisu bili tip ljudi koji sam otvara vrata vlastita stana. No željela je
omogućiti Wattu nekoliko trenutaka da se umiri prije negoli ih upozna, jer su
namjeravali svi zajedno otići lebdjelicom do Sveučilišnog kluba. Atlas je već otišao
po Ledu, o čemu Avery nije željela razmišljati.
- Watte! - rekla je širom otvorivši ulazna vrata. Zastala je vidjevši ga u
svečanom odijelu. Elegantni je saten prianjao uz njegovu figuru, čineći ga višim
nego što je zapravo bio. Isticao je snažne, jasne crte njegova nosa i vilice te finu
smećkastu boju njegove puti.
- Sjajno ti stoji. - rekla je, a srce joj je neočekivano brže zakucalo. - Mislim na
frak.
- Bilo mi je zabavno kupovati ga s tobom. - I bilo je, zar ne? pomislila je
Avery. - Usput, imam nešto za tebe. - Watt se nakašljao i pružio joj malu,
baršunastu kutiju.
- Jao, stvarno nisi trebao... - Avery je ostala bez riječi vidjevši što je u kutiji. Bio
je to minijaturni svjetlocvat, jedan od genetski osmišljenih cvjetova koji privlače
svjetlost onako kako magnet privlači metal. Već je počeo privlačiti svjetlost iz
sobe, poprimivši svojevrstan sablastan sjaj. premda sam nije proizvodio svjetlost.
Svjetlocvatovi su bili sjajna stvar. Postali su mnogo jeftiniji nego kada su prvi put,
prije desetak godina, uzgojeni, jer traju samo nekoliko sati prije nego što uvenu. No
ako ih se uspije kupiti u noći kada procvjetaju, uistinu su prelijepi.
- Znam da ne voliš odrezano cvijeće, - rekao je Watt - ali nisam si mogao
pomoći. Želio sam ti ga kupiti još od one noći u Pjenušavom lounge baru.
- Prelijep je. Hvala ti. - tiho je rekla Avery. Pupoljak je bio sićušan, manji od
njezina nokta, a sada je sjajio mekom zlaćanom svjetlošću. Zataknula ga je u
podignutu kosu, iza uha. Savršeno joj je odgovarao uz haljinu, koja je bila duga,
elegantna i prekrivena ogledalcima. Uživala je u toj prelijepoj ironiji da su ljudi
koji je gledaju zapravo prisiljeni vidjeti sebe.
- Je li to taj čuveni Watt? - doviknula je Averyna mama s ulaza. - Uđi!
Neprekidno slušamo o tebi!
Jednom sam ga spomenula. Avery se zarumenjela od nelagode, uvevši Watta u
stan.
- Watte, divno je što te napokon možemo upoznati. - Elizabeth je ispružila ruku,
a na svakom joj je prstu svjetlucao po jedan divovski dijamant.
 Watt ju je bez oklijevanja prihvatio i rukovao se s njom. - Hvala. Večeras divno
izgledate, gospođo Fuller. - Na Averyno iznenađenje, namignuo joj je - brzo, ali s
pravom dozom koketnosti da se Averyna mama rastopi od miline. Kako to da se
zna služiti takvim trikovima?
- A sad mi ti ispričaj, - upitala je Averyna mama, s novom, iskrenom toplinom u
glasu - jer Avery šuti kao zalivena. Kako ste se vas dvoje upoznali?
- Naletjeli smo jedno na drugo igrajući igru u Virtuareni. Dakako, nakon što sam
vidio Avery, više nije bilo šanse da se usredotočim na igru. - rekao je Watt. - Stoga
sam je gnjavio i slao joj cvijeće dok nije pristala izići sa mnom.
- Da, Avery je oduvijek bila tvrdoglava. - Pierson Fuller žustrim je korakom
ušetao u prostoriju. - Ti mora da si Watt.
- rekao je, muški se rukujući s njim. - Sjedi. Mogu li te nečim ponuditi? Vino?
Viski?
- Tata, već kasnimo. - Avery je krišom pogledala Watta, no činilo se da iskreno
uživa.
- Oh, mislim da imamo vremena za jedno piće, zar ne? - vragolasto je upitao.
- Upravo tako. - Njezin je tata otišao za šank i počeo birati kristalne čaše s
ugraviranim monogramom. - Usto, u klubu možda imaju detektore godišta, nikad
se ne zna. Možda je ovo jedino piće koje ćeš večeras popiti.
- U Sveučilišnom klubu nema detektora. - Elizabeth je krenula prema njemu,
ljuljajući u hodu suknju. - Ja ću vino, Piersone.
- U zadnje vrijeme sve se postrožilo. - Pierson je natočio pića u unaprijed
rashlađene čaše i poslužio ih, a zatim se zavalio na sofu. - Onda, Watte, pričaj mi o
sebi. U koju školu ideš?
- Idem u Jefferson High, na 240. katu. - Watt je to rekao samouvjereno, bez
ikakvog stida. Avery je bila neobično ponosna na njega. Na njezino olakšanje,
roditelji su samo kimnuli, kao da je posve normalno da se momci penju pet
kilometara dizalom kako bi izašli na spoj s Avery.
- To je neovisna, čarterska škola? - upitao je Pierson.
- Tako je. - odvratio je Watt, a Avery je tati uputila znatiželjan pogled. Odakle
mu taj podatak?
Njezin je tata kimnuo. - Posjedujem neke nekretnine u toj četvrti, jednu na uglu
Sedamnaeste i Freedmorea, zgradu u kojoj je banka...
Avery je prigušeno zastenjala i presrela Wattov pogled, ali on se samo nasmijao
i otpio gutljaj viskija. U njezinoj je kosi svjetlocvat sjajio poput žive žaruljice.
*
Avery je uhvatila Watta pod ruku dok su stajali pred ulazom u glavnu dvoranu
Sveučilišnog kluba. Masivna prostorija od tamnog drva bila je ukrašena svim
nijansama plave i srebrne. Čak su i stupovi izgledali kao da su posve prekriveni
obiljem bijelog i plavog cvijeća. U kutovima prostorije nalazili su se zakrivljeni
šankovi, a duž udaljenog zida postavljen je plesni podij. Svjetlo u sobi bilo je
prigušeno, ali Avery je ipak vidjela žive boje večernjih haljina, koje su se činile još
raskošnije pokraj stroge crnine svečanih odijela.
- Grozan si. - zasiktala je na Watta i povela ga prema gužvi.
- Pa nisam ja kriv što se toliko sviđam tvojim roditeljima. - nedužno je odvratio,
na što se Avery morala nasmijati. Pružio joj je ruku. - Hoćemo zaplesati?
- Da. - željno je rekla, pitajući se kako joj je Watt uspio pročitati misli. Bilo je
još prerano da se iziđe na plesni podij. No Avery je na ovakvim događanjima
uvijek više voljela plesati nego družiti se. Ljudi su se vječito okupljali oko nje,
salijetali je ispraznim ćaskanjem, pogledavali je izdaleka. Čak je i sada vidjela kako
proučavaju njezinu haljinu i šapuću među sobom o novom dečku kojeg je dovela.
Jedino je na plesnom podiju uspijevala dobiti malo mira.
Probijajući se kroz gužvu, Avery je vidjela da su gotovo svi već stigli. Bila je tu
Risha, stajala je s Ming za šankom. Zatim Jess sa svojim momkom, Patrickom. I
McCledonsi, prijatelji njezinih roditelja, koji su joj mahnuli. Znala je zašto Eris nije
došla, ali gdje je Cord? On i Brice biti su punopravni članovi kluba, premda su
službeno za to bili premladi - Klub je za njih malo promijenio pravila, zato što su
im roditelji bili toliko voljeni - no Avery nije vidjela ni jednog od braće. Pomalo se
nadala da će se Cord pojaviti, ako ni zbog čeg drugog, onda da vidi radi koje je to
cure prekinuo s Eris.
Zakoračili su na plesni podij, a Watt joj je uzeo ruku i savršeno je zavrtio oko
sebe. Kretao se elegantno i s lakoćom.
- Super plešeš! - rekla je Avery, nadglasavši glazbu, a zatim ju je smjesta
zapekla savjest zbog toga što zvuči tako iznenađeno.
- Kad sam bio mali, imao sam posebne cipele. Znaš, one koje plešu same i vuku
te za sobom?
Posprdno se nasmijala, nimalo damski. - To zvuči jako opasno. Ja bih ljosnula
kao kruška.
- I ja sam, sto puta. No na kraju sam proplesao. - Watt ju je ponovno zavrtio,
zatim je spustio gotovo do poda.
Povukao ju je natrag gore, a bend je usporio. Pjevačica je zapjevala jednu od
Averynih najdražih, starih, ljubavnih balada.
Počela je odvlačiti Watta dublje na plesni podij, a on je nagonski ustuknuo.
 - Molim te! Obožavam ovu pjesmu. Pogotovo kad je izvode uživo - rekla je,
pokušavajući da se ne nasmije njegovoj muci. Živa glazba postala je prava rijetkost
i nije bilo mnogo prilika da se čuje.
Watt joj je poslušno prišao, naizgled oklijevajući, a zatim je ovio ruku oko
njezina struka. Drugom je prihvatio njezinu, nježno se njišući. - Stvarno voliš stare
stvari, zar ne? - upitao je, gledajući je u oči.
- Kako to misliš? - Avery ga je pogledala.
- Vidim to po načinu na koji govoriš o ovim pjesmama. I po onome što si rekla u
Parku sekvoja, po tvojim pričama iz Firence. Tako si... nostalgična. Zašto ti se
toliko sviđaju stare stvari?
Avery je ostala zatečena. - Misliš da je to glupo, ne?
- Ni najmanje. Samo što sam ja navikao razmišljati isključivo o budućnosti.
- I kakva bi, po tvom mišljenju, trebala biti? - znatiželjno je upitala.
- Brža! Sve bi trebalo biti jednostavno i umreženo. I, nadam se, mnogo sigurnije.
Avery je zbunjeno trepnula.
- Oprosti. - pokunjeno je rekao Watt, djelujući gotovo postiđeno. - U slobodno
vrijeme bavim se tehnologijom. Pokušavam se upisati na MlT-jev program
inženjerstva tehnologije mikrosustava.
Avery nije imala pojma što je inženjerstvo mikrosustava. -Znači li to da mi
možeš popraviti tablet kad god se smrzne?
Watt je izgledao kao da će prasnuti u smijeh, no Avery to nimalo nije smetalo.
Štoviše, željela mu se pridružiti.
- Naravno, kad god zatreba. - rekao joj je. Svjetlost mu je plesala u očima.
Avery ih je polako dovela bliže bendu. Ljudi su se razmaknuli dajući im
prostora, zatvarajući Avery u gotovo neprobojan obruč, kao uvijek.
- U pravu si. - rekla je razmišljajući naglas. - Uistinu volim romantiku staroga
svijeta, kad je bilo daleko više prepreka. Na primjer, slušaj ovu pjesmu. -
Uzdahnula je. - Govori o tome kako je moguće biti zaljubljen i kada tu osobu
nikada ne vidiš, jer si tisućama kilometara udaljen od nje. Danas to nitko ne bi
mogao napisati jer su nam životi tako laki i automatizirani. Na čemu, rekla bih,
možemo zahvaliti ljudima poput tebe - dodala je, zadirkujući ga.
- Ma nemoj! - rekao je Watt glumeći negodovanje. - Zar ti se ne sviđa što uvijek
dobiješ ono što poželiš?
Avery je oborila pogled, odjednom rastužena. - Ne dobijem baš sve. -
promrmljala je.
 Pjesma je završila, a gomila se počela razilaziti, pruživši im neometan pogled na
Ledu i Atlasa.
Sjedili su jedno pokraj drugog u naslonjačima blizu plesnog podija, posve blizu
jedno drugome. Avery je gledala, ne mogavši skrenuti pogled, kako Leda nešto
šapuće Atlasu na uho. Izgledao je fenomenalno u novom fraku, pomislila je Avery,
sjetivši se prvog puta kada je otišao krojaču i tražio da ona pođe s njim kako bi mu
pomogla. I Leda večeras izgleda prelijepo, u novoj, kobaltnoj večernjoj haljini bez
naramenica.
Avery je morala nevoljko priznati da djeluju sretno jedno uz drugo. Pristaju
jedno drugome.
Watt ju je netremice motrio. Avery to nije mogla podnijeti. Znala je da joj se
osjećaji vide na licu. jasni kao dan. Ovila mu je ruku oko vrata i privukla ga sebi,
nagnuvši glavu da je prisloni uz njegovo rame. Osjetila je kako mu zastaje dah,
osjetila kako mu srce tuče kroz svečano odijelo koje je kupio radi nje.
Nikada, nikada neće moći biti s Atlasom ovako kao Leda: zajedno, držeći se za
ruke, u javnosti. Bio je to neostvariv, beznadan san. Znala je da mora dignuti ruke
od tog sna - i od njega. No svejedno je boljelo.
- Mislim da ti nisam dovoljno puta rekao koliko si večeras lijepa. - promrmljao
je Watt. Dah mu je bio topao na njezinu uhu. Zadrhtala je i podigla glavu da ga
pogleda u oči,
- Ni ti nisi loš, znaš.
- Znam se dobro srediti, kad mi netko pomogne. - blago je rekao Watt. - Stvarno
mi je drago što noćas mogu biti ovdje s tobom, Avery.
Iskrenost u njegovu glasu natjerala ju je da zastane. - I meni je drago. - rekla je,
govoreći istinu. Bilo joj je drago što je pozvala Watta. Bio je daleko bolji od cijelog
niza lažnih udvarača koje je prije dovodila na ovakva događanja.
Zapravo, ovo uopće nije izgledalo kao lažan spoj.
Ispustila je Wattovu ruku i ispreplela prste iza njegova vrata. Bio joj je toliko
blizu da je mogla prebrojati trepavice koje su okruživale njegove duboke, smeđe
oči. Pogled joj je odlutao do njegovih usana pa se odjednom zapitala kako bi bilo
ljubiti ih.
Nije vjerovala da se takvo što može dogoditi, no možda bi, nekim čudom, mogla
pasti na nekoga tko nije Atlas.
Avery je zatvorila oči i njihala se u ritmu glazbe pokraj Watta, što joj je, za sada,
bilo posve dovoljno.
 LEDA

Leda je šetala zabavom uz Atlasa, smiješeći se svakome koga je vidjela, osjećajući

se kao da je na vrhu svijeta. Večer se pokazala daleko boljom nego što se nadala.
Njoj i Atlasu ovo je zapravo bio tek prvi spoj. No izgledao je kao nešto više:
gotovo kao svojevrsna objava. Svi uzvanici, od njihovih prijatelja do fotografa,
doživljavali su ih kao par. Roditelji su im već sjedili za istim stolom, smješkajući
se i napadno pogledavajući u njihovu smjeru. Leda se još nikada nije osjećala
toliko lijepom kao kad je zakoračila u prostoriju držeći Atlasa pod ruku, smiješeći
se od uha do uha. Privukla je sve poglede u dvorani. Mora da se Avery svakoga
dana ovako osjeća, u čudu je pomislila.
Bilo je savršeno - dobila je sve što je željela otkako se prije četiri godine doselila
u Visoki Toranj.
Najbolje od svega, nije bilo ni traga ni glasa onoj zagonetnoj djevojci koja mu je
ostavila šminku na ovratniku - ako je uopće postojala, u što je Leda počinjala
sumnjati. Nadia još nije pronašla nikakav dokaz da je Atlas bio s ikim osim s
Ledom, kako te noći, tako i inače. Možda mu je šminka ondje završila nekim
drugim putem? Možda se uistinu nije ljubio s drugom djevojkom.
Usto, sudeći prema tome kako se večer razvijala, Leda se počela nadati da će
ona i Atlas napokon zajedno otići kući.
Samo je o tome razmišljala, cijelim putem do zabave. U lebdjelici je bila svjesna
da joj Atlas nešto govori, čak je nekako uspijevala odgovarati na njegova pitanja,
no u mislima je samo milovala njegovo tijelo na jastucima pokraj nje. Kad god bi
se pomaknuo, Leda je osjetila kako joj vibracije njegovih pokreta struje tijelom.
Bilo je pravo mučenje sjediti toliko bolno blizu njega.
Sada, na plesnom podiju, koristila se svakim mogućim izgovorom da ga
dodirne. Privukla ga je sebi, kružeći rukom po njegovim leđima. Jedva je čekala da
mu poslije svuče sako.
- Što se događa s tobom i Avery?
- Molim? - Leda mora da je pogrešno čula. Omeo ju je tok vlastitih misli.
- Pitao sam što se događa s tobom i Avery. - ponovio je Atlas. Otišao je sjesti u
naslonjač na rubu plesnog podija, a Leda se bez riječi spustila pokraj njega.
- Sve je u redu. - mehanički je odvratila, ljuta što se, čak i kad Avery nije u
blizini, sve neizbježno vrti oko nje. - Zašto ne bi bilo?
 - Oprosti. Nisam želio načinjati osjetljivu temu. Samo sam primijetio da u
zadnje vrijeme ne provodite više toliko vremena zajedno. Htio sam samo... -
Uzdahnuo je. - Inače bih o tome razgovarao s Avery, ali sada baš i nismo u
najboljim odnosima.
Leda se malčice ukočila. Zar se Avery i Atlas svađaju oko nje? Možda je Avery
nešto natuknula Atlasu, rekla mu da Leda nije dovoljno dobra za njega, a Atlas je
ustao u njezinu obranu. Leda nije željela vjerovati da bi njezina najbolja prijateljica
učinila takvo što... no je li joj Avery uopće najbolja prijateljica?
- Hvala što si mi postavio to pitanje. Ipak, radije ne bih sada o tome.
- Oprosti. Zaboravi da sam išta spomenuo. - Atlas je zvučao kao da mu je uistinu
žao. - Hoćemo li zaplesati?
Leda je zahvalno kimnula, a on ju je odveo natrag na plesni podij. - Je li ti
neobično što si se vratio? - upitala je nakon nekog vremena.
- Moglo bi se reći. - priznao je Atlas. - Toranj se jako razlikuje od ostalih mjesta
na svijetu, znaš?
- Svakako se razlikuje od Amazone. - odvratila je Leda, bez razmišljanja.
Atlas se odjednom skamenio. - Kako znaš za Amazonu? -upitao je, posve
polako.
Sranje. - Mislim da si to jednom prilikom spomenuo - rekla mu je, poželjevši
vratiti vrijeme.
- Siguran sam da nisam. - ispravio ju je.
- Onda mi je rekla Avery, ili tvoji roditelji, ne znam. Negdje sam čula. - rekla je
odmahnuvši rukom.
No Atlas se nije dao prevariti. - Leda, što se događa? - namrštio se.
- Ništa. Časna riječ. Oprosti.
Atlas je kimnuo i nastavio plesati, naizgled odustavši od te teme. No Leda je još
vidjela ukočenost njegove vilice i osjetila napetost njegova tijela kako struji
prostorom između njih.
Nakon iduće pjesme, odmaknuo se od nje. - Jesi li za piće?
- Jesam. - složila se Leda, pomalo suviše revno. Krenula je za njim, ali Atlas je
odmahnuo glavom.
- Na šanku je grozna gužva. - pusti da ti ja doneseni. Šampanjac, zar ne?
- Hvala. - bespomoćno je odvratila, premda uopće nije voljela šampanjac. Bilo
je to Averyno omiljeno piće.
 Odlutala je prema divovskim sporednim prostorijama uz plesnu dvoranu,
pitajući se gdje su joj prijateljice. Ali prije negoli ih je pronašla, pogled joj je
privukao tata, koji je sam stajao u kutu. Činilo se da je zadubljen u misli, izgledao
kao da ne želi da ga itko primijeti kako bjelodano s nekim razgovara preko leća.
Leda se smjesta prisjetila prošlog vikenda, kad je slagao da je bio na golfu. Nije
dvaput ni promislila, a već je na lećama uključila program za čitanje s usana i
usredotočila se na tatina usta, udaljena od nje desetak metara. Čitač usana bio je
pomagalo za gluhe i nagluhe osobe, ali Leda je otkrila da je, u kombinaciji s novim
superzumom na lećama, sjajan alat za uhođenje.
- Ne mogu još reći obitelji, - robotski je glas preveo tatine riječi u njezine uši,
hrapavim, jednoličnim glasom. Što im to nije mogao reći, zapitala se Leda, sledivši
se. Trenutak poslije je nastavio: - Dobro. Razgovarat ću s njom idućeg vikenda.
Leda, ošamućena od onog što je čula. promatrala ga je kako prekida poziv i
odlazi, kad joj se za leđima pojavila mama.
- Leda, prelijepa si! - uzviknula je Ilara, kao da nije vidjela kćer kako se sprema
za izlazak. - Gdje je Atlas?
- Donosi nam piće. - kratko je odvratila Leda.
- Leda...
- Bit ću dobra, obećavam. - dodala je, još razmišljajući o tatinu ponašanju. Ovlaš
je pogledala maminu skrletnu haljinu i skup nakit, primijetivši da ne prepoznaje
narukvicu oko njezina zapešća. - Ovo ti je novo? - upitala je, zainteresiravši se.
- Tvoj mi ju je otac upravo darovao za godišnjicu. - Ilara je podigla narukvicu,
zamršeno isprepletene zlatne niti posute sitnim dijamantima, da je Leda pobliže
pogleda.
- To i Calvadourov rubac? Ideš. - Leda još nije doživjela da je tata toliko
darežljiv.
- Nisam dobila rubac. - zatečeno je rekla Ilara. - Na što točno misliš, mila?
- Tu su moje dvije cure! - Ledin se tata progurao kroz gužvu i uhvatio njezinu
mamu ispod ruke. Bili su upečatljiv par, on tako svijetle puti, a ona tako tamne.
Crveni kvadrat njegova džepa odgovarao je boji njezine haljine. Leda se pitala o
čemu je bila riječ u onom bizarnom razgovoru i što se dogodilo s rupcem. Zar se
predomislio i vratio ga? To bi imalo smisla, no ipak se nije mogla oteti dojmu da se
događa nešto važnije.
- Moram pronaći Atlasa. - Leda je ustuknula, odjednom obuzeta nelagodom, čak
i panikom. Trebalo joj je piće. Smjesta.
- Leda-
- Vidimo se kod kuće. - dobacila im je preko ramena.
 Kad je stigla do bara, bestidno se progurala na početak reda, tražeći Atlasa. -
Oprostite. Žao mi je. - promrmljala je ne mareći koga je sve odgurnula. Žudnja za
pićem bila je poput nesnosnog svraba po cijelome tijelu. Djelom mozga prepoznala
je to kao upozorenje na opasnost, ali odlučila se time pozabaviti poslije, kad je
prestane toliko stezati u grudima.
Prvi u redu stajao je Averyn pratilac. Ako je dobro upamtila, ime mu je Watt.
Leda se nije s njim upoznala na Erisinoj zabavi, premda ga je ondje vidjela kako se
mota oko Averynih nogu poput izgubljenog psića. A sada je s njim izišla na
svečanu večeru Sveučilišnog kluba? Izgledalo je nemoguće da se samo tako
pojavio u njihovim životima, bez ikakve veze, priče ili objašnjenja.
- Watt, zar ne? - upitala je, ubacivši se u red pokraj njega. - Došao si s Avery?
- Jasno ti je da si se upravo progurala pokraj gomile ljudi kako bi naručila piće?
- Ništa zato, to su mi prijatelji. - rekla je Leda odmahnuvši rukom. To je na neki
način bila i istina.
- Tko sam ja da proturječim toj logici. - odvratio je Watt, jedva susprežući
podsmijeh. Zar se smije njoj? - Budući da si očito žedna, dopusti da ti kupim piće.
- Piće je besplatno. - razdraženo se otresla Leda, kad se barmen u bijelim
rukavicama obratio Wattu. Zaustila je da mu kaže kako želi-
- Viski sa sodom za damu. Meni pivo. I šampanjac. - rekao je Watt.
Kad mu je barmen donio piće, Watt i Leda sklonili su se sa strane, za visoki stol
podalje od gužve.
- Kako si znao što pijem? - upitala je Leda, pomalo zabrinuta. Viski sa sodom
baš i nije bio piće za jednu damu, ali jedino ju je to moglo primiriti kad bi je
obuzeo nemir.
- Slučajno sam pogodio. - opušteno je rekao Watt. - No budi oprezna. S prvim
sve počinje.
Uzbunjeno ga je prostrijelila pogledom. Što mu je to, dovraga, značilo? S prvim
sve počinje bila je uzrečica koju su koristili u Silver Coveu. No Watt je samo
nedužno pijuckao pivo.
- Oprosti, - rekla je najslađim mogućim glasom. - nisam ti se čak niti
predstavila. Ja sam Leda Cole. - Ispružila je ruku, a Watt se rukovao s njom, ne
skidajući taj izluđujući, podsmješljivi osmijeh s lica.
- Znam. - odvratio je.
- Čuj, to baš i nije pošteno. - nastavila je, smetenija negoli je željela biti. - Ja o
tebi ne znam ama baš ništa! Pričaj mi malo o sebi.
- Oh, ja ti baš i nisam posebno zanimljiv. - opušteno je odvratio.
 - U koju školu ideš?
- U Jefferson.
Namrštila se, žaleći što ne može potražiti podatke na lećama a da to ne bude
očito. - Nikad čula. Zar si-
- Škola je na dvjesto četrdesetom katu. - prekinuo ju je, naslonivši se na stol i
pogledavši je u oči. Nije bio visok, no u njegovu je stavu bilo nečeg impozantnog.
Bilo bi joj draže da su sjeli za stol.
- Zanimljivo. - Leda nije znala kako da odgovori. Nikad nije razgovarala s
nekim tko živi toliko nisko, čak ni dok je bila petokilometrašica. - A kako si ono
rekao da si upoznao Avery?
- Nisam rekao. - Namignuo je. - Nešto si mi jako radoznala. Je li to zato što ti je
Avery najbolja prijateljica? - Rekao je to nekako podsmješljivo, a Leda se bijesno
zacrvenjela. Zar je Avery ispričala ovom tipu da su se posvađale?
- Jesmo, najbolje. - obrambeno je rekla Leda.
Avery se pojavila kao naručena. Kosa joj je bila podignuta u punđu, samo joj je
nekoliko pramenova pobjeglo, uokvirivši joj lice, a za uho je zataknula svjetlocvat,
kao što su sve to nekoć činile u nižim razredima. To je odavna izišlo iz mode, ali na
Avery je, dakako, izgledalo fantastično. Bože, do idućeg će tjedna vjerojatno svi
ponovno početi nositi svjetlocvate. Avery je prišla, dok joj se blistava svjetlost
prelijevala haljinom visokog ovratnika i otvorenih ramena, prekrivenom
minijaturnim ogledalcima. Uopće me ne čudi što si je odabrala, pomislila je Leda,
iznenađujuće ogorčeno. To je haljina koja te doslovno zrcali u beskonačnost.
- Bok. - Avery je prišla Wattu, a zatim se ukočila, primijetivši Ledu. - Oh. Bok,
Leda. Kako provodiš večer?
Oh, upravo sam zeznuta stvar s dečkom koji mi se sviđa, tata se ponaša uistinu
čudno i jako mi nedostaje najbolja prijateljica. No osim navedenog, sve je... -
Fantastično. - odvratila je Leda, nalijepivši osmijeh na lice poput maske.
Avery je kimnula. - Maloprije sam ti vidjela mamu. Kaže mi da ćete za Božić u
Grčku. Pojma nisam imala. - nemušto je dodala.
Pa naravno da nisi imala pojma. Više uopće ne razgovaramo. -Idemo, da. -
rekla je Leda, odjednom rastužena. - Sjećaš se kad smo predstavljale Grčku na
školskom projektu o UN-u? - ispalila je, ne znajući zašto to spominje.
- Pa je od naše domaće baklave svima pozlilo? - nadovezala se Avery.
- Bio je to najlakši put do pobjede. Svi su ostali otrčali kući. - rekla je Leda,
mrtva ozbiljna, a zatim su obje prasnule u smijeh.
Svijet se na trenutak ponovno vratio u normalu.
 Uto im je smijeh zamro, a njih su se dvije pogledale preko stola i u isti se tren
prisjetile da među njima ništa nije kako treba.
Avery se prva povukla. - Idemo plesati? - upitala je, okrenuvši se Wattu i
ostavivši punu čašu šampanjca na stolu.
- Kako god ti kažeš. - Watt je uhvatio Avery za ruku. - Drago mi je što smo se
upoznali, Leda.
- Bok, Leda! - doviknula joj je Avery preko ramena, povukavši Watta u gužvu.
- Aha, vidimo se. - promrmljala je Leda, ali već su nestali.
Leda je još neko vrijeme ostala za stolom, iskapivši prvo viski sa sodom, a zatim
i šampanjac koji je Avery ostavila. Taj Watt bio joj je nekako sumnjiv. Nije mu
vjerovala. Najradije bi o njemu popričala s Avery... no s Avery je o toliko toga
trebala popričati, a više nije znala kako.
Ledi se učinilo da vidi Atlasa na plesnom podiju, gdje ju je ostavio. Trebala bi
se vratiti i potražiti ga.
No umjesto toga se zaputila natrag prema baru, toliko napetih lopatica da su
stršale poput oštrica. Prvo će popiti još jedno piće.
 ERIS

Eris je ležala na Marielinu krevetu, dokono se sklupčavši na boku. Kroz

poluotvorene je kapke promatrala Mariel za stolom kako žustro tipka radeći na
nečemu. Zidovi su bili svjetlozeleni, prekriveni fotofilmovima Mariel i njezinih
prijatelja, te raznim plakatima - zalazak sunca nad vrletnim planinskim lancem,
pomrčina Mjeseca. S Marielinih se zvučnika čuo country. Eris nikada nije upoznala
nikoga toliko opsjednutog countryjem osim Avery, što je odavna otpisala kao samo
još jedan u nizu Averynih neshvatljivih hirova. Baš je bilo neobično što Erisina
najbolja prijateljica i djevojka s kojom se viđa dijele toliko neuobičajen glazbeni
ukus.
- Imaš još puno posla? - upitala je Eris, premda joj je, zapravo, bilo svejedno.
Vrijeme koje je provodila u potpunom miru i tišini dok je Mariel pokraj nje pisala
domaću zadaću svidjelo joj se mnogo više negoli je očekivala. Nije se mogla sjetiti
kada je tako ležala na tuđem krevetu i jednostavno se opuštala, bez ikakvih
očekivanja.
- Ubrzo sam gotova. - odvratila je Mariel, namršteno usredotočena na posao.
Stigla joj je poruka od Caroline: Gdje si?
- Kod Mariel. - naglas je odvratila Eris, sastavivši odgovor. Caroline je upoznala
Mariel i znala je da su ona i Eris u zadnje vrijeme često zajedno. - Moja mama. -
objasnila je, znajući da je Mariel čula poruku.
Mariel je kimnula. - Čini se da su se stvari među vama ipak malo popravile. -
primijetila je.
Bila je to istina. Od ručka s Ledinim tatom - kada je Eris doznala da je on i
njezin tata - Caroline i Eris sklopile su svojevrsno primirje. Ponovno su se počele
družiti kao nekada: lutale su trgovinama Visokog Tornja, čak su najčešće zajedno i
večerale. Bilo joj je drago što se više ne ljuti toliko na mamu.
- Jesi li se poslije još čula s pravim ocem? - upitala je Mariel.
- Kad ćete se ponovno vidjeti?
- Ne znam. - odvratila je Eris. Nisu se dogovorili da se ponovno sastanu niti su
spominjali kakvu bi im pomoć gospodin Cole mogao pružiti. Nedavno je načela tu
temu s mamom, ali Caroline joj je rekla neka se ne brine, da je sve sređeno. Što je
to značilo? Eris je bila toliko sluđena da se pitala hoće li se ona i mama preseliti na
gornje katove i s Coleovima osnovati jednu veliku obitelj.
 - Kako bilo, sigurna sam da će ti se javiti. - rekla je Mariel, uvjerenija u to nego
Eris. - Vjerojatno mu je sve to još čudno koliko i tebi.
- Hvala. - rekla je Eris, sretna što je odlučila cijelu tu priču podijeliti s Mariel.
Sve joj je ispričala istog onog poslijepodneva kad se vratila kući. Djelomično
zato što je s nekim morala podijeliti tu vijest, a tajnu nije smjela otkriti nikome s
viših katova jer su svi poznavali Ledu. No glavni je razlog bio taj što je željela da
Mariel sve zna i zanimalo ju je njezino mišljenje. Eris nije poznavala nikoga s
takvim pogledom na život, nikoga tko razmišlja poput Mariel.
- Dosta je bilo razgovora o meni. - rekla je Eris, odjednom poželjevši promjenu
teme. - Pričajmo malo o tebi.
- Ma ne, ja uživam razgovarajući samo o tebi. - zacvrkutala je Mariel, Eris se
pridigla i ošinula je pogledom, a Mariel se nasmijala. - Oprosti. - rekla je, premda
joj uopće nije bilo žao.
- O čemu si htjela pričati?
- Znam da sam beskrajno fascinantna. - podsmješljivo je rekla Eris. - No, šalu na
stranu. Upoznale smo se prije koliko, mjesec dana? A još toliko toga ne znam o
tebi.
- Zar je uistinu već prošlo mjesec dana?
Eris je bacila jastuk na Mariel, koja se izmaknula. - Dobro, dobro, što te
zanima?
- Omiljena boja. - automatski je odgovorila Eris.
- Tipično za tebe. - odvratila je Mariel, ali prije negoli je Eris zamahnula još
jednim jastukom, brzo je odgovorila: - Zelena! Zapravo, tamnozelena.
- Najdraži školski predmet.
- To je barem lako. Debata.
- Stvarno? - Eris se začudila. Svi klinci iz debatnog tima koje je poznavala bili
su grozni, nosili su iste grozne veste i držali se kao da su popili svu pamet svijeta.
Mariel se činila suviše otkačenom da bi bila jedna od njih.
- Ako si toliko iznenađena, očito se nismo dovoljno prepirale.
- rekla je Mariel, zadirkujući je.
- Samo probaj. - Eris se nasmiješila. - Što želiš raditi u životu?
- Biti na telki.
- I ja!
 Mariel se ponovno nasmijala. Okrenula se na stolici prema Eris i podigla noge
da ih prekriži pod sobom, jedna joj je čarapa bila ružičasta s bijelim točkicama, a
druga posuta malim, narančastim bundevama. - Mislim da nećemo imati iste
karijere na holoviziji - rekla je, dok su joj se oči veselo caklile. - Željela bih postati
politička komentatorica.
- Jedna od voditeljica koje čitaju vijesti?
- Jedna od onih koje vode predsjednička sučeljavanja i raspravljaju o
problemima, pišu članke za vijesti. - Mariel je oborila pogled, natežući rukave
džempera. - Željela bih da ljudi shvate što se događa. Željela bih im pomoći da
stvore vlastiti stav.
- Zašto se ne baciš u politiku? Tako nećeš samo pomagati ljudima da stvore
mišljenje, nego ćeš nešto i poduzimati. - predložila je Eris. Pomaknula se na rub
kreveta, dovoljno blizu da dotakne Marielinu ruku.
- Možda. - rekla je Mariel, premda je zvučala kao da baš i ne vjeruje u to. - Imaš
još samo jedno pitanje. - dodala je gledajući Eris.
Eris je nakrivila glavu, važući riječi. Ništa nije znala o Marielinoj ljubavnoj
prošlosti. Nije čak znala niti izlazi li samo s djevojkama ili i s momcima. - Jesi li
ikada bila zaljubljena? -odlučila je.
- Nisam. - brzo je odvratila Mariel - po Erisinu mišljenju, čak i malo prebrzo.
Pitala se koga je to Mariel voljela, osjetivši, na vlastito iznenađenje, oštar ubod
razočarenja, možda čak i ljubomore. - A ti? - upitala je Mariel.
- Ne, hoću reći, nisam ni ja.
Glazba se prebacila na brzu, veselu country-pjesmu: djevojka je pjevala o tome
kako će se osvetiti nekome tko ju je prevario. Mariel se šutke vratila zadaći, a Eris
je izvadila tablet i krenula dokono prebirati po statusima prijateljica. Srce joj je
lupalo kao ludo, premda nije znala zašto.
Miljama iznad njihovih glava, u tijeku je bila gala-večer Sveučilišnog kluba.
Avery se ponudila da je stavi na popis gostiju, ali Eris je odbila - nije se željela
suočiti s podozrivim pogledima ni s mogućnošću da naleti na tatu, odnosno na
čovjeka za kojeg je dotad mislila da joj je tata. I na drugog tatu, ispravila se, jer će
ondje, dakako, biti i gospodin Cole.
No ipak, dok su minute prolazile, a Eris je gledala fotografiju za fotografijom
svojih prijatelja koji su svi bili sjajno odjeveni i ludo se zabavljali, počela se kajati
što je odbila Averyn poziv. U glavi je slagala odjevnu kombinaciju u kojoj bi se
pojavila na zabavi. Možda onu rumenu haljinu valovitog ruba ili nešto srebrno -
nije li to tema ovogodišnje zabave? Na lećama je otvorila pozivnicu. Sveučilišni
klub poziva vas na večer pod zvijezdama, pisalo je iskošenim krasopisom, s
animiranim zvjezdicama koje su u grozdovima padale po rubovima njezinog
vidnog polja. Odjednom se prisjetila da večeras nebom prolazi komet.
 - Gotova sam. - rekla je Mariel i dodirom prsta predala domaću zadaću. - Što bi
htjela da večeras radimo?
- Uzmi jaknu. - Eris se nasmiješila. - Vodim te u pustolovinu.
*

- Zbunjena sam. - rekla je Mariel dok su hodale 35. ulicom. Solarne svjetiljke na
pločnik su bacale isprepletene prstenove zlatne svjetlosti. Pred njima se nazirala
golema silueta pomorskog muzeja Intrepid, divovskog starog broda usidrenog u
koritu rijeke Hudson. U trećem je razredu ovdje bila sa školom. Još se sjećala kako
je Cord pokušao nagovoriti nju i Avery da skoče s broda, jer će im od vode narasti
škrge kao sirenama. Cord... već tjednima nije na njega pomislila.
- Dobit ćeš odgovor na sva pitanja, obećavam. - Eris je prišla vratima na kojima
je pisalo: "PRISTANIŠTE 30: NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN". Unijela je šifru
koju je platila preko interneta i vrata su se širom otvorila.
Zakoračile su na drveno pristanište s nizom zahrđalih željeznih vrata sa svake
strane. Pod nogama im se čulo lagano zapljuskivanje valića. Eris nije mogla skinuti
osmijeh s lica. Obožavala je taj osjećaj: slatko uzbuđenje potrage za nečim što ćeš
možda naći, a možda i nećeš, znajući da će večer, što god se dogodilo, sigurno biti
predivna.
Istu je šifru ukucala u jedna od vrata koja su se podigla i nestala u stropu,
otkrivši malu prostoriju koju je gotovo cijelu zauzela četverosjedna lebdjelica.
Njezin je oblik podsjetio Eris na klobuk gljive, a pod glatkom su se, bijelom
kupolom nazirali potisni propeleri. Jedini ukras bila je napola odlijepljena
naljepnica s američkom zastavom.
- Stavi ovo. - rekla je, dobacivši Mariel minijaturni srebrni pojas za spašavanje.
- Čiji je to čamac? - Mariel je zakoračila na malo, zatvoreno pristanište i
zakopčala pojas oko struka. Eris je pritisnula gumb, a lebdjelica se počela spuštati
prema vodi.
- Samo ćemo ga posuditi. - jednostavno je rekla. Bila je gotovo sigurna da je
najam lebdjelice nakon zatvaranja, koji je platila preko interneta, protuzakonit.
Svjetlost oko čamca obojila je vodu u maslinastozeleno.
Eris je zbacila cipele s nogu, a zatim je zgrabila Mariel za ruku i povukla je u
kabinu, na bijela, plastična sjedala koja su okruživala unutrašnjost čamca.
- Kako znaš voziti tu stvar? - upitala je Mariel promatrajući je. Činilo se da je
rastrgana između sumnjičavosti i zadivljenosti.
- Ima autopilota. Tako su mi, barem, rekli. - Eris se nasmijala i pritisnula startnu
tipku, a lebdjelica je jurnula u noć.
 Klizili su površinom vode, koja je bila mračna i neprobojna poput površine
crnog zrcala. Erisina je kosa divlje vijorila. Valovi su je prskali u lice. Bockanje
kapi bilo je zapanjujuće ugodno. S druge strane rijeke, raštrkana svjetla New
Jerseyja treperila su toplom svjetlošću.
Mariel se zagledala preko vode, prateći put. U sjenovitom obrisu njezina profila
duga nosa i visoka čela bilo je nečeg gotovo kraljevski uzvišenog. Potom se
okrenula i namignula Eris, prekinuvši iluziju.
- Kamo nas to vodiš, o, hrabri kapetane? - upitala je Mariel, nadglasavajući huku
vjetra i motora.
- Nekamo gdje možemo vidjeti što je iza onoga. - Eris je pokazala na Toranj,
koji se u mraku uzdizao do nevjerojatnih visina.
Prošle su pokraj umotane figure Kipa slobode, vozeći na jug pokraj morskih
luka, odakle je Eris začula glazbu i razuzdan smijeh. Naposljetku, kad su se
dovoljno udaljile od Tornja da im ne zaklanja cijelo nebo, Eris je ugasila motore.
Nagnula se i povukla prste površinom vode, zatim brzo maknula ruku. Bila je
hladna kao led.
- Prekrasno je. Divno iznenađenje! - rekla je Mariel, prekinuvši iznenadnu
tišinu.
- To nije iznenađenje. - rekla je Eris. - Ima još.
Vreva i klicanje s Južne ulice postalo je sve glasnije. Eris je jasno čula glazbu i
vidjela ružičastu svjetlost haluciplamova s druge strane rijeke.
- Zar je večeras nekakav rave party? - upitala je Mariel.
Eris se nasmijala. - Svi su došli iz istog razloga kao i mi. - rekla je, zagrlivši
Mariel jednom rukom. - Vidi. - pokazala je u nebo pa su obje podigle pogled prema
zvijezdama.
Crno, baršunasto nebo rasjekao je komet, za kojim se rep vukao poput lepeze.
- Prelijep je. - rekla je Mariel, ostavši bez daha.
Eris je uživala u pogledu, upijajući ga. Pokušavala je odagnati misli o
Sveučilišnom klubu i tome kako Leda i Avery u ovom trenutku vjerojatno pritišću
nosove o staklo i, odjevene u skupocjene haljine, gledaju prolazak kometa sa
čašama za šampanjac u ruci. Prekini, rekla je sama sebi. Ovo je sto puta bolje.
- Zamalo nosi moje ime, znaš. - rekla je, prisjetivši se što je pročitala. - Zove se
Eros, a ne Eris. Navodno će pokraj Zemlje ponovno proći tek za tisuću godina.
- Bog ljubavi. - Mariel se nasmijala. - A Eris je, s druge strane, božica-
- Kaosa. - potišteno je rekla. Uvijek je zbog toga zadirkivala mamu. Caroline je
tvrdila da nije znala, da je odabrala ime zato što joj je bilo lijepo.
 - Ponekad su ljubav i kaos jedno te isto. - blago je rekla Mariel.
Eris se okrenula i poljubila je umjesto odgovora, zaklonivši joj pogled na komet.
Mariel je gladno uzvratila poljubac, ovivši ruke oko Erisinih ramena. U poljupcu
je bilo nečeg novog, neke nježnosti s kojom se Eris još nije upoznala.
Mariel se naposljetku odmaknula. - Eris. Strah me.
- Molim? Zašto? - Komet je izblijedio s neba. Iz grada se začula vriska
raskalašenog društva koje je nazdravljalo njegovu prolasku. Eros, komet ljubavi.
- Samo... - Činilo se da Mariel želi nešto reći. Eris je osjetila nervozu koja je
strujala površinom njezine kože, poput statičkog elektriciteta. - Ne želim ostati
slomljena srca.
Eris je iz nekog razloga slutila da to nije bilo ono što je Mariel zapravo željela
reći. No samo joj se primakla i naslonila joj glavu na rame. - Nikada neću učiniti
ništa što bi te povrijedilo. Obećavani. - nježno je rekla.
Na te se riječi Eris onim ciničnim, iskusnim dijelom duše nasmijala samoj sebi,
znajući da obećava nešto što neće moći ispuniti. No čvrsto je odlučila da ovoga
puta jednostavno mora biti drukčije.
Osjetila je kako se Mariel pokraj nje opustila. Čamac se lagano ljuljuškao,
nježno zapljuskivali valovima. - Obećavam. -ponovila je Eris, a rijeci su se uzdigle
u tami poput oblačka dima.
 AVERY

- Hvala ti na vožnji kući. - rekla je Avery kad se lebdjelica zaustavila pred njezinim
stanom. Roditelji su otišli sa zabave još prije nekoliko sati, a nije znala ni gdje su
joj ostale prijateljice, čak ni gdje su Leda i Atlas. Bila je suviše zaokupljena
plesom, smijehom i kolektivnim uzbuđenjem zbog prolaska kometa. I Wattom.
Dobro se večeras zabavila, daleko bolje nego što je i sanjala. Uspijevao je biti
iskren ali ne i pretjerano ozbiljan, samouvjeren, ali ne kao kreten. Dok ju je pratio
prema ulaznim vratima, Avery je postalo jasno da će se nakon rastanka Watt morati
spustiti gotovo osamsto katova do Niskog Tornja. Pokušala je zamisliti kako mu je
kod kuće, ali ni mašta joj nije pomogla. "Zašto ga nisam više pitala o njegovu
životu?", pomislila je, pomalo postiđena što je pred njim ispala toliko egocentrična.
- Nema problema. - Watt je veselo posegnuo iza njezina uha da dohvati
svjetlocvat. Sada se već posve osušio i potamnio, ispuštajući opojan, slatkast miris.
A prije samo nekoliko sati bio je živa zvijezda.
- Večer je, dakle, uistinu gotova? - sjetno je primijetila. Watt je učinio kao da će
baciti cvijet, ali zaustavila ga je. - Ne, nemoj - ne još. Zadržala bih ga. Još samo
malo.
Poslušno joj je pružio svjetlocvat, zamišljeno je promatrajući. Avery je
posegnula za mrtvim cvijetom i čvrsto ga zatvorila u dlan. Učinilo joj se da čuje
Wattovo srce kako odjekuje u prostoru između njih.
Nježno, Watt se sagnuo i poljubio je u čelo. Zastao je, pruživši Avery priliku da
ustukne. Nije ustuknula, ali nije se niti privila uz njega. Samo je mirno čekala.
Kad je usnama dodirnuo njezine, Činilo se da je poljubac od početka bio
neizbježan. Avery mu je uzvratila bez razmišljanja, žudeći da vidi kakav je to
osjećaj, kakav okus. Poljubac je bio mek i polagan. Svidjela joj se toplina njegovih
ruku koju je osjećala na bokovima.
Kad su se napokon razdvojili, nisu progovorili ni riječ. Avery je obuzela
neobična, snažna radost. Konačno je uspjela: poljubila je nekoga tko nije Atlas.
Ovoga je puta bilo ozbiljno. Nije se to dogodilo s nekim koga je s pola srca
izbjegavala, niti je to bilo neko glupo brijanje na ljetnom tulumu, nego se dogodilo
s dečkom koji bi joj se uistinu mogao sviđati. Činilo joj se to kao svetogrđe, a
zapravo uopće nije bilo teško.
Možda joj je upravo to bilo potrebno da preboli Atlasa jednom za svagda.
Možda joj je bio potreban Watt.
 - Laku noć, Avery. - rekao je, krenuvši natrag prema lebdjelici. Osjećaji koji su
se nesigurno rojili Averynom glavom saželi su se u jednu jedinu riječ.
- Čekaj.
Watt je zastao, napola već zatvorivši vrata.
Averyno je srce tuklo kao ludo, neravnomjerno je disala. Pitala se je li Atlas kod
kuće i hoće li ih vidjeti zajedno. Prestani razmišljati 0 Atlasu. Nije željela da Watt
ode kući, ali nije bila sigurna je li spremna za ono što slijedi. No možda nikada
neće ni biti.
- Mislila sam... - ugrizla se za usnu. Watt je strpljivo stajao, gledajući je kako ga
gleda. Uto je Avery shvatila da je odluka već donesena.
- Hoćeš li ući?
 WATT

Watt nije bio siguran je li dobro čuo. - Da. Ovaj, jako rado. - rekao je, pokušavajući
ne zvučati suviše uzbuđeno.
Pustio je lebdjelicu da ode svojim putem, a ona ga je uhvatila za ruku i povela
ga u stan kroz impozantno, zrcalima okruženo predvorje koje se otvaralo u
nepreglednu dnevnu sobu na dvije etaže. Napola je očekivao da će ga uputiti prema
sofi, ali Avery je smjesta skrenula udesno, hodnikom čiji je pod bio obložen
debelim sagom. Zar su uistinu krenuli tamo kamo misli da su krenuli? Nije navikao
prolaziti ovakve situacije bez Nadijine pomoći.
- Ovo je moja soba. - prigušenim je glasom rekla Avery, otvorivši vrata.
Watt je bio mutno svjestan raskošne spavaće sobe s golemim krevetom. Sve je
bilo ukrašeno svjetloplavim i bež tonovima, a na zidovima su ravnomjerno bile
raspoređene antikne grafike i zrcala u skupocjenim okvirima. No nije se ni na što
mogao usredotočiti, osim na Avery. Zastao je, oklijevajući dok su mu se misli
mahnito rojile u glavi. Pitao se treba li napraviti prvi korak ili bi to bilo suviše
naglo.
A zatim mu je Avery prišla i poljubila ga, pa je razmišljanju došao kraj.
Pali su natraške na krevet, divlje isprepleteni. Watt više nije bio oprezan s
poljupcima. Avery je nestrpljivo počela raskopčavati njegovu svečanu košulju,
strgnula mu naramenice s ramena, a zatim se dlanovima oslonila o njegova gola
prsa i prikovala ga uz jastuke gladnim, gotovo mahnitim poljupcima. Onim
djelićem mozga koji mu je još funkcionirao, Watt je poželio ispustiti nekakav
nagonski, pobjedonosni krik.
Nije mogao vjerovati da se to uistinu događa. Bio je u sobi Avery Fuller, na
krevetu Avery Fuller, ljubeći Avery Fuller. Najljepšu, najintrigantniju djevojku na
svijetu. I među svim tim bezbrojnim muškarcima koje je mogla imati, nekim je
čudom odabrala njega.
Ovio je ruke oko njezina tijela, tražeći zatvarač njezine haljine. Avery je muklo
uzdahnula. Pogrešno protumačivši njezin znak, Watt ga je potegnuo, otvorivši ga
cijelom dužinom. Avery je ustuknula kao opečena.
Ošamućeno je trepnuo. - Oprosti. Možemo usporiti. - promuklo je rekao.
- Ne. Nije to... Ja jednostavno... - Avery je duboko, uzdrhtalo uzdahnula. - Ne
mogu. - Zvučalo je kao da je na rubu suza.
 Watt se uspravio i prstima joj pomilovao kosu. - Kunem ti se, ne moramo ništa
što ne želiš. - Potražio je košulju i ponovno je obukao, obuzet osjećajem krivnje.
- Nije to... - Neodređeno je rekla, ugrizavši se za usnu. - Mislim da je najbolje da
odeš. - rekla je, a u njezinu se glasu čulo kako je donijela konačnu odluku, što je
Watta uplašilo više od ičega što je izgovorila.
- Dobro. No... zašto? - nije mogao da ne upita.
Avery ništa nije rekla, nije ga čak niti pogledala. Odjednom se prisjetio Erisine
rođendanske proslave, kako su jednoga časa razgovarali, čak i koketirali, a zatim je
u jednom nedokučivom trenutku Avery poblijedjela i ostavila ga s Ming. I što su
značile one noćašnje neobične, sjetne riječi da ne može dobiti ono što želi? Čak i
bez Nadije, bio je sposoban zbrojiti dva i dva.
- Imaš drugoga? - Znao je da se to ne pita, ali želio je znati. Avery ga je samo
promatrala, vidno uzrujana. - Nema veze, zaboravi. - rekao je Watt, mrzeći gorčinu
u svom glasu.
Bez riječi se okrenuo i napustio Averynu sobu, njezin stan, možda i njezin život.
Zauvijek.
 LEDA

Leda je sjela u lebdjelicu pokraj Atlasa. Bilo je daleko kasnije nego što je
pretpostavljala i popila je više negoli je namjeravala. Sve te neizvjesnosti u njezinu
životu izbacile su je iz tračnica. No sada to nije bilo važno. Ona i Atlas napokon su
ostali nasamo. Primakla mu se, suviše pijana da bi dvojila, gledajući ga kroz
poluzatvorene trepavice.
Već joj je bilo muka od čekanja. Toliko ga je mahnito željela da nije mogla
suvislo razmišljati. Kad je lebdjelica stigla do njezine kuće, Leda ga je počela
ljubiti.
- Leda. - Atlas se odmaknuo, uhvatio je za zapešća i spustio joj ruke u krilo.
- Trebao bi ući. - ustrajala je.
Atlas je odmahnuo glavom. - Moramo razgovarati.
Te dvije riječi odaslale su joj ledene trnce po završetcima živaca, koji su ionako
bili na rubu od silnoga alkohola. - Onda pričaj. - osorno je rekla.
- Sjajno sam se večeras s tobom zabavio, - nelagodno je počeo Atlas. - Uistinu si
bila prelijepa, znaš. Ali, - nastavio je, a u tom se "ali" krilo ono što će joj slomiti
srce - mislim da više ne bismo smjeli izlaziti.
- Zar ne želiš čak niti spavati sa mnom prije negoli ovoga puta pobjegneš?
Atlas se lecnuo. - Žao mi je. Ono što se dogodilo u Catyanu... trebao sam to
prekinuti prije nego što je otišlo predaleko.
- Ako je to bila tolika pogreška, zašto si me večeras pozvao na spoj?
- Zato što si nevjerojatna. Zato što je svaki dečko koji ima priliku izići s tobom
pravi sretnik. - Atlas ju je pogledao ravno u oči. - Zaslužuješ boljeg od mene -
zaslužuješ istinu. A istina je da volim drugu. Ne bi bilo pošteno dopustiti da se ovo
nastavi, kad tako osjećam.
- Dobro, kako hoćeš.
Atlas je izišao i obišao lebdjelicu da joj otvori vrata, ali izišla je sama i zalupila
ih za sobom prije nego što je stigao do nje. - Oprosti, Leda. Nadam se da ćemo
uspjeti ostati prijatelji, - rekao je.
Ona se samo polako uspela stubama, pokazujući mu kako je to ni najmanje ne
pogađa. U tvrdoglavosti i ranjenome ponosu, visoko je podigla glavu. Pitala se što
bi rekao da zna kako se zadnji puta kad je ovo izveo odala neobuzdanu
pijančevanju i drogiranju koje je završilo dvomjesečnim liječenjem od ovisnosti.
 Trebala je biti pametnija. Trebala je znati da će se Atlas ponovno poigravati
njezinim osjećajima, pozivati je na velika, javna događanja, a zatim ukočeno
izjavljivati da želi biti "pošten". Pokazat ću ja tebi što je pošteno, pomislila je
prošavši kroz vrata svog stana, ne osvrnuvši se pritom ni milimetra.
No čim je stigla u sigurnost svoje sobe, Leda se skvrčila na podu, uhvativši se
rukama za glavu. Dijelom je duše zastrašujuće zamrzila Atlasa zbog toga kako se
prema njoj ponio. Željela ga je povrijediti, i njega i tu glupaču prema kojoj
navodno gaji osjećaje.
Leda se prenula, shvativši da još nije upotrijebila najjače oružje u arsenalu.
Počela je mumljati, sastavljajući poruku Nadiji. Prevarila si se. Atlas mi je upravo
rekao da je zaljubljen u drugu. Doznaj o kome je riječ, u protivnom dobivaš otkaz.
Trenutak poslije, pred očima joj se pokazao odgovor kakav nije očekivala.
Prekasno. Dajem otkaz.
Krv joj je uzavrela od bijesa. Nitko meni ne da je otkaz. Ne možeš odustati, ne
sada.
Mislio sam da si mi upravo dala nogu? Baš je teško nositi se s tvojim
promjenama raspoloženja.
Đubre, kako se-
Žalim, ali već mi je muka od svih vas - prekinula ju je Nadia, a zatim se veza
isključila, a Nadia ju je neopozivo blokirala.
Leda nije znala što joj je značilo ono "svih vas", ali nije posebno niti marila.
Osjećala se posve izgubljeno. Sve se obrušilo na nju. Izgubila je najbolju
prijateljicu, zatim Atlasa, a sada, kao šećer na kraju, i Nadiju. Bože... samo je
željela s nekime popričati... a tu je još bilo i neobično ponašanje njezina tate...
Ledu je obuzela panika, kao da je stjerana u kut bez izlaza. Pomislila je da će
poludjeti. Misli, rekla je samoj sebi, ali misli joj nisu dolazile. Zatvorila je oči i
duboko, drhtavo udahnula.
Više to nije mogla podnijeti.
Pronašla je onu neposlanu poruku Rossu, koja je čekala među skicama. Poslala
ju je prigušenim glasom. Ja sam. Što imaš?
 AVERY

Avery je uzdahnula podigavši noge na meku sivu sofu u dnevnom boravku.

Neraspoloženo je mahnula rukom, listajući tim pokretom kroz tisuće programa na
holoviziji. No u mislima joj je bio samo Watt i izraz njegova lica kad ga je izbacila
iz sobe.
Avery se grozno osjećala zbog načina na koji je okončala večer. Uistinu se nije
željela poigravati Wattom. U trenutku kad joj se pojavio na pragu, izgledajući
toliko sjajno u novom odijelu, osjetila je trnce uzbuđenja. A kako je noć odmicala,
taj je osjećaj samo rastao.
Možda je tome bio razlog njegov pokušaj da razgovara s njom, stvarno
razgovara i obraća pozornost na ono što joj je važno. Možda je to bio njegov topao,
čist miris, koji je osjetila naslonivši glavu na njegovo rame tijekom plesa. Ili možda
zato što se, želi li ikada preboljeti Atlasa, u Averynu životu nešto drastično mora
promijeniti, a to je bila najdramatičnija promjena koje se mogla sjetiti. Iz kojeg god
razloga, na kraju je večeri odlučila poslušati Jessien savjet - obaviti to i završiti s
tim. Spavat će s Wattom.
No kad je kucnuo taj čas, Avery se posve ukočila. Watt joj se sviđao, uistinu joj
se sviđao, a ipak nije mogla. Znala je da to nema smisla, ali taj je trenutak oduvijek
zamišljala s Atlasom.
Koliko god samu sebe uvjeravala, nije mogla podnijeti pomisao da to učini s
ikim drugim.
Razmišljala je o onome što joj je Watt rekao, kako ona uvijek gleda u prošlost
dok je on okrenut budućnosti. Odjednom se zapitala je li toliko zainteresirana za
prošlost djelomično zato što je to lakše nego razmišljati o budućnosti - o vlastitoj
budućnosti. Zato što je budućnost s Atlasom nemoguća, a budućnost bez njega
neizdrživa.
Avery je ponovno provjerila poruke. Watt se još nije javio. Poslala mu je kratku
poruku u kojoj je napisala da joj je žao što je sve onako završilo i da se nada kako
je sretno stigao kući, ali ništa joj nije odgovorio.
Kad bi barem mogla o svemu raspraviti s Ledom. No nije imala pojma jesu li
Leda i Atlas još na večeri ili u Ledinoj sobi... Avery je ponovno mahnula rukom da
promijeni program, očajnički pokušavajući odagnati misli o Ledi i Atlasu. Bolje se
usredotočiti na manje zlo, na to kako je majstorski zeznula stvar s Wattom.
 Začula je poznato pištanje na vratima i, prenuvši se, ustala i zataknula zalutale
uvojke iza uha. Roditelji su se vratili još prije nekoliko sati i već su spavali u svojoj
sobi na dnu hodnika. To mora da je Atlas.
- Avery? - Zastao je na vratima, - Nisam znao da si kod kuće.
- Vratio si se. - glupo je izgovorila ono očito.
- Aha. - Sjeo je na sofu pokraj nje,
- Mislila sam da si s Ledom, - rekla je Avery, ne uspjevši se suzdržati.
- Bio sam, ali odbacio sam je kući. - Zastao je. - Rekao sam Ledi da se više
nećemo viđati.
- Oh, - Avery je na te riječi obuzeo pobjedonosni zanos, premda je zamjerala
sama sebi što se raduje prijateljičinoj patnji. U dubini duše je znala da bi je Leda
smjesta nazvala, samo da nije bila riječ o Atlasu. Sigurno bi željela ispuhati bijes i
smisliti neku sebi svojstvenu osvetu.
Na trenutak su šutke sjedili, oboje zureći ravno pred sebe u holoviziju, na kojoj
se vrtjela reklama za neki novi slatkiš od tropskog voća. Oko zaslona kružili su
animirani zmajevi, trepćući dugim trepavicama.
Atlas se okrenuo prema njoj. - Što je s tobom i onim tipom, Wattom?
- Kako to misliš?
- Što uopće vidiš u njemu?
- Pa prošloga si tjedna rekao da je dečko posve u redu! - otresla se Avery. Atlas
nije odgovorio. - Premda te se ne tiče, -ljutito je nastavila -prekinuli smo. Valjda je
ova noć kao stvorena za prekide. Sretan?
Atlas ju je pogledao u oči, netremice je gledajući dubokim, smeđim očima. -
Aves, jedino mi je važno da si ti sretna.
Osjetila je kako bijes popušta. - Što reći, - nastavila je, oklijevajući - bio si u
pravu. Watt je posve u redu. Nije on kriv što nije...
Nije si smjela dopustiti da završi rečenicu.
- Što nije? - ustrajao je Atlas.
Avery je već bila umorna, vraški umorna od glume da joj je svejedno kad vidi
Atlasa s drugom, skrivanja boli iza lažnog osmijeha. Sva ju je ta šarada toliko
opterećivala da se uplašila kako će je slomiti.
Ipak, oklijevala je. Izgovori li to, kaže li Atlasu što je uistinu željela, riskirala je
da ga zauvijek izgubi.
- Što nije ti. - šapnula je na kraju.
 Riječi su ostale visjeti u zraku, tiho rastačući svijet u kojem je Avery oduvijek
živjela. U tišini, rađao se neki novi svijet. Avery je zadržala dah.
A zatim se odjednom našla u Atlasovu zagrljaju, a njegove usne na njezinima.
Avery mu je željno uzvratila, posve mu se prepustivši, a srce joj je zamalo
prepuklo od radosti. Poljupci su im bili mahniti i grozničavi i nikad ih se ne bi
mogla zasititi.
U nekom ju je trenutku Atlas podigao u naručje i odnio je hodnikom prema
svojoj sobi. Avery je pritisnula glavu o njegova prsa i čula divlje bubnjanje njegova
srca, puls koji je bio usklađen s njezinim. I sama je to osjetila - ushit, a pod njim
lagano, naelektrizirano strujanje straha od onoga što se spremaju učiniti, usprkos
zabrani. Cijelim je tijelom zadrhtala.
Začuo se tresak. Shvatila je da je Atlas srušio svjetiljku pokraj kreveta. Oboje su
se skamenili, ne usuđujući se disati. Roditelji su bili kod kuće - spavali su na
drugom kraju stana, ali ipak su bili tu.
Ništa se nije dogodilo. Nakon nekoliko trenutaka, Avery se opustila.
Žao mi je. - počeo je Atlas, ali Avery se samo nasmijala i povukla ga za sobom
u krevet.
- Nije važno. Ništa nije važno, osim tebe. - Pridigla se da ga ponovno poljubi, ali
Atlas ju je preduhitrio. Njegovi su joj poljupci pržili kožu i brisali svaku misao.
*

Kad se Avery probudila, Atlasovo usnulo tijelo bilo je obavijeno oko njezina. Ruku
joj je prebacio preko ramena i lagano joj disao u uho, što je bio nepobitan dokaz da
je sve ovo stvarnost, a ne samo njezina razuzdana mašta. Nekoje vrijeme
nepomično ležala, uživajući u Atlasovoj blizini. Zatim se okrenula na bok i
poljubila ga.
Atlas se prenuo. - Dobro jutro. - pospano je rekao i nasmiješio se.
- O čemu razmišljaš? - upitala je Avery, jer nije bila sigurna kako da kaže ono
što je željela reći.
- Upravo razmišljam o tome kako je lijepo ležati ovdje, u tvom zagrljaju - tiho je
rekao i privukao je bliže sebi.
Zadovoljno se ugnijezdila u njegovu naručju, ali u glavi joj se još rojio milijun
pitanja. - Atlase, - ponovno je počela. - nakon Erisine zabave, kad smo se
poljubili... nisi se čak niti sjećao... -Znatiželjno ga je pogledala, ali on je podigao
obrve.
- Ja se nisam sjećao? - ponovio je. - Aves, ti si bila ta koja se ponašala kao da se
ništa nije dogodilo!
 - Nisam. - automatski je odvratila. To nije moglo biti istina, zar ne?
- Nisi mi čak niti uzvratila poljubac, gore na krovu! - nastavio je Atlas. - Premro
sam od straha. Što misliš, zašto sam tako brzo pobjegao?
- Ali ti si ujutro samo mirno jeo vafle kao da se i ne sjećaš što je bilo!
- Samo zato što sam mislio da to očekuješ od mene.
Avery je odmahnula glavom. No kad je u glavi ponovno izvrtjela događaje te
noći, sjetila se koliko je taj poljubac bio oprezan, kako se nije usudila pomaknuti da
ne prekine čaroliju i ne natjera Atlasa na povlačenje. Možda je postigla upravo ono
čega se plašila. - Mislila sam da se ne sjećaš. Ili da te nije briga. - šapnula je.
- Naravno da se sjećam. Kako bih mogao zaboraviti poljubac djevojke koju
volim?
Avery je ostala bez daha. - I ja tebe volim. - rekla je, sretna što to napokon može
izgovoriti naglas.
Zora tek što nije svanula. Trebala bi se vratiti u svoju sobu prije nego što se
roditelji probude, još je jednom pogledala Atlasa, koji je ležao naslonjen na lakat
ispod zgužvanih bijelih plahti. Promatrao je igrokaz osjećaja na njezinu licu,
čitajući je kao otvorenu knjigu.
- Odlaziš. - rekao je.
Avery je kimnula i nevoljko ustala. No još ju je nešto mučilo.
- Što ćemo s Ledom? - upitala je. Atlas je oduvijek govorio da joj je
tvrdoglavost jedina mana.
Oborio je pogled. - Grozno mi je što sam se tako ponio prema Ledi.
/ meni bi trebalo biti grozno, pomislila je Avery, ali premda joj je Leda bila
najbolja prijateljica, više je nije doživljavala kao ništa doli prepreku koja ju je
sprečavala da dođe do Atlasa.
- Stvarno se nisam želio poigravati s njom. - pokajnički je dodao, a Avery se
sjetila vlastitog sinoćnjeg razmišljanja o Wattu.
- Zašto si spavao s njom u Andama?
- Zato što nisam mogao imati tebe, Aves. - Odmahnuo je glavom. - Mislio sam
da me Leda može dovoljno zaokupiti da prestanem neprekidno misliti na tebe. Zato
sam i otišao - da pobjegnem od osjećaja prema tebi. Nadao sam se da ću,
pobjegnem li dovoljno daleko, naposljetku iznaći načina da te prestanem voljeti.
- Drago mi je da nije upalilo.
- Naravno da nije upalilo. - Atlas se nasmiješio. - Nema šanse da išta upali.
 WATT

Watt se u nedjelju poslijepodne vraćao kući iz teretane i ispijao proteinski napitak

protiv bolova, mršteći se od ukočenosti u ramenima. Odradio je posebno žestok
trening s boksbotom, na vlastiti zahtjev. Nadao se da će, bude li udarao robota
dovoljnom silinom, zaboraviti gorčinu zbog Averyna odbijanja. No sve je dosad
bilo uzalud.
Watt nije odgovorio na poruku koju mu je Avery sinoć poslala. Nije mu se
svidjelo što zvuči kao da ga se želi pristojno otresti. Kad je ponovno uključio
Nadiju, predložila mu je da odgovori. No Watt je bio ljudsko biće, iracionalno, pa
namjerno nije odvraćao usprkos Nadijinu savjetu, držeći da je i šutnja svojevrsna
glupa, ponosita poruka.
Zakoračio je na vidikovac 236. kata, koji je bio pretrpan vodoskocima s
recikliranom vodom, drečavim kioscima sa sladoledom i drečavim klincima.
Vladala je veća gužva nego obično. Kroz prozore koji su se protezali od poda do
stropa uhvatio je djelić neba i vidio kako se gomilaju oblaci pred oluju.
Nisam znao da je danas kišni dan, rekao je Nadiji prilazeći prozoru. Još je od
djetinjstva volio kišne dane - šarene cepeline koji su se uzdizali u nebo i ispuštali
hidrogensulfate, vlagu koja se stvarala oko praskavih kemikalija u savršeno
simetričnim spiralama, za čime bi uslijedilo ugodno bubnjanje željene kiše. Ljudi
još nisu mogli kontrolirati vrijeme na globalnoj razini, ali još su prije pedesetak
godina razvili lokalizirane metode izazivanja i sprečavanja kiše. Watt se pitao kako
li je bilo nekad, dok su ljudi bili prepušteni na milost i nemilost vremenu. Jesu li i
oni smatrali da je kiša prelijepa ili su je mrzili zato što je ne mogu kontrolirati?
Avery bi znala, pomislio je, naljutivši se sam na sebe što ponovno razmišlja o njoj.
- Nema na čemu. - oglasio mu se Nadijin glas u slušnim antenama.
Čekaj - nećeš mi valjda reći da si ti to učinila?
- Trebalo te malo razvedriti, - jednostavno je odvratila.
Ponekad se bojim da uludo tratim tvoje talente. Watt je odmahnuo glavom
smiješeći se. Samo bi Nadia hakirala Gradski meteorološki ured zato što je
sedamnaestogodišnjaka odbila cura koja mu se sviđa. No bio joj je zahvalan.
Misliš da se Avery sviđa netko drugi? upitao je Nadiju kad su prve krupne kapi
počele udarati po svjetlarniku iznad njegove glave. Tih je svjetlarnika bilo na svim
rubovima Tornja, gdje god se zgrada sužavala prema višim katovima.
- Znam da joj se sviđa.
 Kako to misliš, znaš?, u mislima je odvratio Watt, posve zatečen.
- Želiš da ti kažem?
Watt je oklijevao. Jednim je dijelom osjetio olakšanje zbog saznanja da nije on
sam kriv za to što ga je Avery odbila, da nije mogao učiniti ništa što bi je navelo da
promijeni mišljenje. No u dubini duše osjetio je bijes zbog toga što ga je uopće
pozvala na spoj, kad očito voli drugoga. Dakako da je poželio znati o kome je riječ.
Pita li, međutim, Nadiju, neće biti ništa bolji od Lede. Usto, taj podatak neće
promijeniti ono što se dogodilo.
Hvala, odvratio je Nadiji, ali ne želim znati.
Čvrsto se držao te odluke cijelim putem kući, do trenutka kada je zakoračio kroz
ulazna vrata, a Zahra i Amir su uzbuđeno poskočili i počeli ga moljakati da se igra
s njima. Čvrsto se držao tijekom večere, dok je roditeljima pomagao da raspreme
stol i dok je blizance spremao na spavanje.
No nikako nije mogao prestati o tome razmišljati. Sada kada je znao da Nadia
zna - da je rješenje doslovno u njegovu umu - znatiželja je bila poput svraba koji ga
je tjerao na češanje. Naposljetku se Wattova volja slomila. Povukao se u sobu i
čvrsto zatvorio za sobom vrata.
- Predomislio sam se. - naglas je rekao Nadiji. - Želim znati.
- Nije mario za to što taj podatak ništa neće promijeniti, da će ga vjerojatno
samo dodatno uzrujati. Morao je doznati koga je Avery odabrala umjesto njega.
- Pustit ću ti audiozapis kućnog računala, iz Atlasove sobe - rekla mu je Nadia. -
Zapis je od sinoć, nedugo nakon što si napustio njihov stan.
- Dobro. - Watt nije znao što to znači. Možda je Avery priznala Atlasu tko joj se
sviđa?
Watt se namrštio začuvši Atlasovo šaputanje, a trenutak poslije i viši, prigušeni
glas. Dobro, znači bio je s nekom curom. Ledu bi to ludo zanimalo, shvatio je.
Mogao bi od nje iskamčiti brdo novaca. Zaustio je da naloži Nadiji neka ubrza do
dijela o Avery-
Watt je svom snagom stegnuo rubove stolca. O, bože! Prepoznao je djevojčin
glas. Shvativši istinu, njegov bijes se pretopio u bolnu mučninu.
 RYLIN

Sredinom tjedna Rylin je stajala na vratima Cordove sobe, skupljajući hrabrost za

ono što se spremala učiniti. Podsjetila se da je to već jednom učinila. No u to je
vrijeme sve bilo drukčije, Cord je bio samo kreten koji joj se upucavao nakon
tuluma, a ne dečko koji ju je odveo u Pariz i nasmijavao je - usrećivao je - usprkos
svemu što se u njezinu životu događalo. Dečko u kojeg se, protivno zdravom
razumu, zaljubljivala.
Pomislila je na Vija i stalnu prijetnju: Hirala u zatvoru. Zadrhtala je od straha.
Morala je to učiniti, sada ili nikada. Cord je upravo otišao u školu - čula je kako je
za sobom zatvorio vrata - a željela je ukrasti drogu i riješiti je se prije nego što se
vrati kući. Brzim, odlučnim pokretima ušla je u sobu i zgrabila pet "specijalki" iz
Cordova skrovišta, gurnuvši ih u stražnji džep hlača. Izišla je i zaputila hodnikom
na katu-
I zaletjela se ravno u Corda.
- Lakše malo. - rekao je, uhvativši je za ramena da ne padne.
- Čemu tolika žurba?
- Mislila sam da si otišao. - rekla je, lecnuvši se. Bila je to glupa izjava. Nije
mogla prestati misliti na zadnji put kada se isto dogodilo, kad ga je poljubila nakon
što ju je uhvatio na djelu.
No sada se činilo kako u nju ima toliko povjerenja da mu nije niti morala
odvraćati pozornost.
- Ubrzo opet izlazim. - rekao je, a ona je shvatila da nije odjeven u školsku
odoru, nego u traperice i običnu, bijelu majicu.
- Opet markiraš. - pomislila je naglas.
Cord se zagledao u nju, tako da je Rylin na trenutak užasnuto pomislila da je
nekako doznao za "specijalke", ali potom je kimnuo, kao da je donio odluku. -
Hoćeš li sa mnom? - ponudio je.
Rylin je oklijevala. "Specijalke" kao da su se užarile u njezinu stražnjem džepu.
- Ne znam. - počela je, ali smjesta se zaustavila, vidjevši jedva primjetan grč bola
na Cordovu licu.
- U redu. - pristala je. Bila je to jako loša zamisao, izići s Cordom dok nosi
tolike paketiće. No to je mjesto Cordu bjelodano mnogo značilo.
- Vjeruj mi, nećeš požaliti. - zagonetno je rekao, nasmiješivši se od uha do uha.
 *

Izišli su iz privatnog helikoptera i zakoračili na travnjak neke naizgled napuštene

kuće u West Hamptonu. - Što je to? - upitala je Rylin prigušenim glasom, dok je
Cord otključavao ulazna vrata.
Propeler se počeo okretati, povijajući travu u sporim, koncentričnim krugovima,
a zatim je helikopter ponovno uzletio. Rylin je duboko udahnula, uživajući u
mirisima svijeta izvan Tornja, mirisu tla, dima i oceana. Ponekad je bilo lijepo
pobjeći.
- Kuća je pripadala mojem tati. - objasnio je Cord. - Nisam niti znao za nju dok
nisu poginuli. Ostavio mi ju je u oporuci.
Izgovorio je to posve mirno, ali Rylinino se srce zbog njega ispunilo radošću. -
Samo tebi? Ne Briceu? - morala je upitati,
- Aha. Pojma nemam zašto. Možda je mislio da ću to više cijeniti. Ili da mi je, iz
nekog razloga, potrebnije. - Zastao je pred otvorenim vratima i zamišljeno
pogledao Rylin. - Ti si prva osoba koju sam ovamo doveo.
- Hvala što si ovo podijelio sa mnom. - tiho je rekla.
Uveo ju je u predvorje kuće, gdje su se automatska svjetla treperavo upalila,
otkrivši malu, udobnu dnevnu sobu i stube koje vode na kat. Rylin se na trenutak
upitala je li je doveo na romantičan izlet u ljubavno gnijezdo, ali Cord je već prošao
kroz kuhinju i otvorio druga vrata.
- Evo ih. - rekao je glasom punim strahopoštovanja. Nikada ga još nije čula
ovako ozbiljnog. Nad glavom su im bljesnuli reflektori, osvijetlivši divovsku
garažu s dvanaestak automobila.
Rylin je ušla, posve smetena. Automobile se u Tornju nije moglo voziti, nego se
prometovalo isključivo lebdjelicama u vlasništvu uprave Tornja, kojima upravlja
središnje računalo. Gotovo nitko iz Tornja nije posjedovao vlastiti automobil, osim
nekolicine visokotoranjskih obitelji koje su ih držali visoko, u hidrauličnim
garažama. Rylin je znala da čak i u predgrađima ljudi rijetko imaju automobile.
Bilo je daleko lakše uplatiti zajedničko vlasništvo sa susjedima ili se jednostavno
pretplatiti na taksi-službu.
Rylin bi još shvatila da Cord ovdje u Hamptonu ima jedan automobil. No što će
mu toliko?
Cord se nasmijao, primijetivši njezinu smetenost. - Priđi, pogledaj bolje. -
pozvao ju je.
Prešla je rukom po površini najbližeg automobila, crvenog, sportski elegantnog.
Zrakom su zaplesala zrnca prašine. Primijetila je da automobil ima volan i kočnicu
i... što je ono? Gas?
 - Čekaj malo. - rekla je Rylin, kojoj je sve počelo svitati. Nisu to bili samovozni
automobili, - jesu li to...?
- Aha. - ponosito je rekao Cord. - Stari su, stvarno stari. Automobili koji trebaju
vozača, modeli prije prvih samovoznih. Tata ih je sve meni ostavio. - S ljubavlju je
pogledao kabriolet koji je razgledavala Rylin. - Ovaj je star gotovo osamdeset
godina.
- Ali odakle sve to? - Uostalom, nisu li zabranjeni zakonom?
- Moj ih je tata godinama skupljao. Teško ih je pronaći, uglavnom zato što ih se
ne smije voziti i nevjerojatno ih je teško dovesti u vozno stanje. - opušteno je rekao
Cord. - Usto, voze na fosilna goriva, ne na električnu energiju, a benzin je vraški
skup.
- No, zbog čega? - s čuđenjem je upitala Rylin.
Cord je bio vidno uzbuđen. - Vozila si se samovoznim automobilom?
- Aha, kad smo otišli u posjet mojem djedu i baki u New Jersey, dok sam bila
mala. - Rylin je još pamtila kako je njezina mama tabletom pozvala automobil koji
se pojavio samo nekoliko trenutaka poslije, a s njima se ugurala još jedna obitelj jer
su si mogli priuštiti samo opciju "zajedničkog prijevoza". Utipkali su adresu na
zaslon u unutrašnjosti automobila i jurnuli mrežom autocesta, navođeni
automatiziranim, središnjim računalom.
- E, ovo nije ni slično tim automobilima, s ugrađenim čipovima za ograničenje
brzine. Dođi, pokazat ću ti.
Rylin je ostala stajati na mjestu. - Hoćeš reći da znaš kako se ovim čudom
upravlja? - sumnjičavo je upitala. Nije bila sigurna želi li ući u taj golem, opasan
stroj s Cordom za upravljačem.
- Ima sigurnosne pojaseve. I da, znam voziti.
No sigurnosni pojasevi nisu spasili milijune ljudi koji su svake godine pogibali u
automobilskim nesrećama, prije negoli su ručno upravljani automobili stavljeni
izvan zakona. Dobro se toga sjećala sa satova zdravstvenog odgoja.
- Kako si naučio voziti? - upitala je, otežući.
- Imao sam učitelja. I vježbao sam. A sad, dođi - izazivao ju je. - Gdje ti je
pustolovni duh?
Kavalirski joj je otvorio vrata. Rylin je nevoljko uzdahnula i sjela na ponuđeno
suvozačko mjesto. "Specijalke" su joj se oštro urezale u s stražnjicu, podsjetivši je
na ono što je maloprije učinila. Potisnula je novi val grizodušja koji ju je obuzeo na
tu pomisao.
Cord je posegnuo za ručicom garažnih vrata i ručno ih podignuo, puštajući u
prostoriju svježe, poslijepodnevno svjetlo. Rylin je zaklonila oči dlanom.
Promatrala je Corda kako provjerava automobil, odmjerava tlak u gumama, podiže
poklopac motora i proučava složenu, srebrnu mašineriju. Pokreti su mu bili vješti i
usredotočeni, čelo namršteno. Naposljetku je uskočio za volan i okrenuo ključ.
Motor je oživio i počeo presti.
Krenuli su seoskom cestom posutom lišćem. Sa svake strane bile su vikendice
koje su ih, napuštene izvan sezone, pratile praznim pogledom. Ubrzo su se
priključili autocesti za Long Island. Rylin se divila vještini kojom su Cordove ruke
okretale volan.
- Hoćeš da te poslije naučim voziti? - ponudio je i namignuo joj, primijetivši
njezin pogled. Ona je nijemo odmahnula glavom.
Autocesta se tiho protezala u oba smjera, lijevo prema Amagansettu i trajektnoj
luci za Montauk, a desno natrag prema gradu. Rylin je u daljini opazila Toranj, tek
taman obris u izmaglici. Da nije znala kako je ondje, mogla bi pomisliti da je to
samo olujni oblak.
- Vidi ovo. - rekao je Cord i pritisnuo gas do daske.
Automobil je pohrlio poput živog bića, a kazaljka brzinomjera popela se na sto,
sto trideset, zatim na sto pedeset. Cijeli svijet kao da se sažeo u tihu točku. Rylin je
posve izgubila pojam o prostoru i vremenu. Nije postojalo ništa osim tog trenutka,
automobila pod njima i zavojite ceste pred njima, i vrele, brze krvi koja joj šikljala
kroz vene. Krajolik je letio pokraj njih, nebo, zemlja i mračna šuma prelili su se u
jedno, razdvojeni samo žutom prugom koja je sjajila posred ceste.
Pred njima je bio zavoj. Rylin je promatrala Corda kako jedva primjetno pomiče
volan, a automobil da glatko prati njegov pokret. Cijelo joj je tijelo bridjelo od
snage vozila pod njima. Bilo joj je jasno zašto Cord u tome toliko uživa.
Vjetar joj je mrsio kosu oko ramena. Osjećala je kako je Cord gleda i poželjela
ga podsjetiti da pazi kuda vozi, ali nekako je znala da je to suvišno. Pustio je da mu
ruka sklizne s volana, nastavivši voziti samo lijevom, a Rylin ju je uzela u svoju.
Ništa nisu govorili.
Cord je skrenuo na usku seosku cestu. Rylin je još drhtala od šoka i uzbuđenja
vožnje autocestom. Primijetila je znak ZABRANJENO PARKIRANJE i željela se našaliti
o tome kako, premda je prvi put u automobilu, dobro zna što je parkiranje, ali uto je
ugledala bijelu vrpcu udaljene plaže pa joj se sve ostalo izvjetrilo iz glave. - Oh! -
vrisnula je, zbacila cipele i potrčala prema moru. Vjetar je oblikovao pijesak u male
dine koje su se spuštale do sivih, bijesnih valova koji su zrcalili nebo.
- Super je! - radosno je kliknula kad je Cord krenuo za njom. Ona i Lux samo su
jednom bili na plaži, u Coney Islandu, ali bilo je ružno i vladala je gužva. Ovdje je
vidjela samo nebo, pijesak i Corda, nisu se vidjele čak niti kuće za koje je znala da
se kriju iza dina. Osjećala se kao na drugome svijetu.
Prolomila se grmljavina i na njih se odjednom sručio pljusak.
 Cord je ispod glasa nešto promrmljao lećama. Gotovo u istom trenutku, iz
prtljažnika automobila izletjela je lebdeća tenda i kroz kišu im doplovila iznad
glava.
- Hoćeš da idemo natrag? - upitao je trudeći se nadglasati sve jaču riku oluje kad
su se šćućurili na plaži, potraživši zaklon pod lebdećom tendom. Bila je velika
poput goleme deke, obojena veselim crveno-bijelim prugama, poput staromodnih
kišobrana koje je Rylin viđala na slikama. No za razliku od kišobrana, koje je
navodno netko morao držati iznad glave, lebdeće tende letjele su zrakom s pomoću
sitnih propelera u kutovima.
Možda je za to bila kriva oluja ili luda vožnja ili činjenica da su toliko udaljeni
od svega što bi je podsjećalo na normalan život. No Rylin više nije željela čekati.
Nijedna komplikacija koja ju je odvajala od Corda više se nije činila važnom, čak
ni ukradene "specijalke" u njezinu džepu. Sve je izblijedjelo u daljini, izgubilo se u
oluji i tutnjavi njezina srca.
Umjesto odgovora, poljubila ga je, povukla za sobom na mek pijesak. Kiša je
sve snažnije bubnjala po njihovom malom, zaštićenom dijelu plaže, ali pod njima
je snijeg bio još topao.
Cord je naslutio njezine namjere. Nije rekao ni riječ, samo ju je poljubio,
polako, kao da je pred njima sve vrijeme svijeta.
 ERIS

Eris je stajala pred Cascadeom, zabačenim francuskim restoranom na 930. katu.

Posljednji je put pokušala nazvati mamu, ali Caroline se nije javila, a nije je bilo ni
kod kuće. Eris je razdraženo odmahnula glavom i ušla. S gospodinom Coleom
morat će večerati sama.
Sve od njihovog prošlotjednog, zajedničkog ručka, Eris je majci postavljala
bezbrojna pitanja. Što će biti sada kada gospodin Cole zna da joj je otac? Kad će se
ponovno vidjeti s njim?
- Ne znam, Eris. Prošlo je samo nekoliko dana. - rekla je Carolin, uzdahnuvši. -
Poslat ću mu poruku, pa ćemo vidjeti.
Nakon toga je Cole dogovorio ovu večeru. Eris joj se cijeloga tjedna radovala,
nadugo i naširoko raspravljajući o njoj s Mariel, koja je slušala i kimala, ne znajući
što da joj savjetuje.
Najčudnije je bilo pohađati školu s Ledom i čuvati tajnu. Gospodin Cole je
zamolio Eris da mu dopusti da joj on to priopći kada bude spreman. To je, dakako,
i bila njegova zadaća. No Eris se nije mogla suzdržati, pa je cijeli tjedan krišom
promatrala Ledu, ne mogavši se načuditi činjenici da su polusestre. Tražila je neke
zajedničke crte na njihovim posve različitim licima. Možda nešto oko usta,
pomislila je jednog dana za ručkom, gledajući Ledu koja joj je sjedila sučelice.
Obje su imale taj duboki Kupidov luk i punu, čulnu donju usnicu. Eris je oduvijek
mislila, pomalo okrutno, da su na Ledi takve usne suvišne, jer je očito suviše
uštogljena da bi ih znala koristiti. No nikada nije primijetila da su iste kao njezine.
- Što je? Imam nešto medu zubima? - obrecnula se Leda, primijetivši kako Eris
zuri u nju. Eris je zakolutala očima i svrnula pogled, kao da je to pitanje strašno
živcira.
A sada je zabacila kosu pokretom punim onog starog, opuštenog samopouzdanja
i kimnula hostesi. - Stol gospodina Colea.
- promrmljala je i pošla za djevojkom do malog okruglog stola ispred prozora,
za kojim je sjedio njezin otac.
- Eris, - toplo je rekao Cole, ponudivši joj stolicu - divno izgledaš,
- Hvala. - Nosila je haljinu koju joj je posudila Avery, kratku, tamnoplavu koja
joj se pripijala uz torzo a širila oko koljena. Uz nju je stavila mamino biserje, pa se
opet osjećala gotovo normalno.
 - Žao mi je što mama nije mogla doći. - počela je, spremajući se objasniti kako
ju je posvuda uzalud pokušavala pronaći, ali gospodin Cole samo je odmahnuo
glavom.
- Već sam razgovarao s njom. - Vilica mu se na trenutak stegnula, no smjesta se
opustio i nasmiješio. - Nego, Eris, - veselo je rekao - čujem da sam propustio tvoj
rođendan koji je bio prošlog mjeseca.
Zar je od proslave u Pjenušavom loungeu prošlo samo mjesec dana? Samo
mjesec dana otkako je njezin prošli život potpuno iščeznuo? Činilo joj se mnogo
duže.
- Ma nema veze. - rekla je, ali gospodin Cole već je nešto vadio iz aktovke -
čuvenu Calvadourovu narančastu kutiju za rubac. Eris je zadržala dah i odvezala
široku, papirnatu vrpcu. Pogonjena sitnim, razgradivim mikrosenzorima, sama se
složila u origami leptira i odletjela u potragu za najbližim košem za smeće.
Eris je ostala bez daha. U kutiji je bio prelijep, rukom vezeni rubac od kašmira,
prekriven vezanim konjičkim uzorkom s grimiznim cvjetnim rubom. Vidjela ga je
u izlogu Calvadoura, bio je unikatan i poseban, nevjerojatno skup. Predmet kakav
bi Eris nekoć smjesta odabrala za sebe, kad novac nije predstavljao problem.
- Ovo je previše. Ne mogu to prihvatiti. - promrmljala je, premda ga nije imala
nikakvu namjeru vratiti. Zagnjurila je lice u kašmir i duboko udahnula.
- Zamisli to kao sedamnaest očevih rođendanskih poklona u jednom. -
namršteno je rekao Cole.
Otac. Nije li ovo prvi put da je pred njom upotrijebio tu riječ? Eris je bez
razmišljanja ustala, nagnula se preko stola i lagano ga poljubila u obraz, kao uvijek
s čovjekom za kojeg je vjerovala da joj je tata.
Činilo se da je njezin otac pomalo iznenađen tim iskazom naklonosti, ali
prihvatio ga je. Eris se zapitala čini li i Leda isto. Ako ne, jednostavno će se morati
naviknuti na Erisinu spontanost. - Hvala ti. - rekla je, zavezavši rubac oko vrata,
puštajući da joj unikatni vez padne preko leđa. Bio je savršen dodatak njezinoj
tamnoplavoj haljini.
Konobar je prišao pa su naručili jelo. Svjetla su se nad njima prigušila, a
svijećnjaci na zidovima se rasplamsali. Eris se zagledala kroz staromodne,
rešetkaste prozore koji su gledali na park Haxley, malu, skrovitu javnu površinu s
cvijećem i vodoskocima. Shvatila je da bi ih netko lako mogao vidjeti, ovako
pokraj prozora. Njezin je otac, bjelodano pomislivši isto, povukao stolicu prema
središtu restorana.
- Nego, Eris. Pričaj mi malo o vašem stanu.
- Našem stanu?
 - U kojem sada živiš s majkom. Nije baš... nije dovoljno prostran za vas dvije,
zar ne?
- Malen je. - priznala je Eris.
- Na kojem je katu?
- Sto trećem.
Problijedio je čuvši taj broj. - O, gospode! Nisam znao da je tako loše. - Eris se
nije baš dopalo gnušanje u njegovu glasu, ali ništa nije željela reći. -Jadna
Caroline!
Stiglo je predjelo. Otac ju je neumorno zasipao pitanjima o mami, o životu u
Niskom Tornju, o školi, čuje li se s Everettom Radsonom. Eris je odgovarala na sva
njegova pitanja, pitajući kamo sve to vodi. Možda ona luda pomisao naposljetku i
nije bila toliko luda. Možda uistinu kani predložiti da počnu provoditi više vremena
zajedno, kao obitelj. Eris je razmislila o toj mogućnosti i zaključila da joj nije
posve odbojna - premda bi joj isprva bilo čudno otvoreno se u javnosti prema Ledi
ponašati kao prema polusestri. No ako je to i mislio, nijednom to riječju nije
priznao.
Naposljetku su završili s jelom, a konobar je došao raščistiti stol. - Hvala ti. -
rekla je Eris kad je njezin tata kimnuo glavom da plati račun. Ogrnula se šalom da
se zaštiti od iznenadne studeni. - Pobrinut ću se da idući puta dođe i moja mama. -
Premda je bilo iznenađujuće ugodno provesti večer nasamo s ocem.
- Eris, - rekao je blagim glasom - nisam siguran da će biti idućeg puta.
- Molim?
Oborio je pogled prema stolnjaku, vidno se smrknuvši. -Uživao sam u vremenu
provedenom s tobom, Eris, uistinu jesam. Ponosan sam što si stasala u ovako
prelijepu mladu damu. Znaš, jako si slična svojoj mami kad je bila u tvojim
godinama. - Lice mu je postalo napeto. - No lagao bih kada bih rekao da mi ovo
saznanje nije priuštilo pravi šok. Nisam siguran da bi bilo mudro da se nastavimo
družiti u javnosti,
Eris se odjednom učinilo da je zrak postao pretežak za disanje. - Zašto? - uspjela
je protisnuti.
- Ovaj naš odnos jako je osjetljive prirode. - odvratio je Cole.
- Komplicira život meni, tvojoj majci, a i tebi.
- I tvojoj obitelji. - rekla je Eris, dok su joj kralježnicom prolazili hladni srsi
spoznaje. - Tvojoj supruzi, Jamieju. I Ledi.
Nakratko je zatvorio oči. - Da, naravno. - priznao je Cole.
- Ne želim da doznaju, iz razumljivih razloga. Nadam se da razumiješ.
 Eris je razumjela. Ona i njezina majka bile su prljava mala tajna koja treba ostati
pod tepihom.
- A sada, porazgovarajmo o tvojim financijama. - rekao je Cole, sada već posve
poslovnim tonom. - O tome sam već razgovarao s tvojom majkom, premda mi nije
željela otkriti koliko vam je imovinska situacija zapravo grozna. - Nije grozna,
poželjela je reći Eris. S obzirom na sve, snalazimo se. - Prebacit ću ukupnu svotu
na tvoj račun, kao i na račun tvoje mame, a objema ću plaćati i mjesečni džeparac.
Nalog je već odobren, ako želiš provjeriti.
Pomalo šokirana, Eris je promrmljala upute za provjeru stanja računa - i ostala
zatečena brojem nula koji je ondje zatekla.
- Hoće li biti dovoljno? - upitao je gospodin Cole, ali pitanje je, dakako, bilo
smiješno. Bilo je dovoljno za povratak s nižih katova, kupnju stana i obnovu
garderobe, a i nakon toga bi dovoljno ostalo. Bilo je dovoljno da joj kupi njezin
stari život. Eris je znala što se zapravo od nje traži. Razumjela je neizgovorenu
cijenu. Nikome nije smjela otkriti tko joj je otac. Čak ni Ledi, pomislila je - bolje
rečeno, pogotovo ne Ledi.
Kupovao je njezinu šutnju.
Eris nije smjesta odgovorila. Zagledala se u očevo lice, koje je cijeloga tjedna
proučavala u potrazi za sličnošću s njezinim, samo što je ovoga puta pokušavala
dokučiti osjećaje koji su se s njega mogli pročitati. Bilo je tu malo rezignacije,
mrvica straha, ali i nešto što bi mogla biti naklonost. Kad joj je nijemo uzvratio
pogled, vidjela je sebe kako se zrcali u njegovim očima.
Njezin je otac prekidao svaki kontakt s njom. Eris je to povrijedilo više nego što
je slutila. Osjećala se napušteno, odbijeno i bijesno. No najsnažniji od svih njezinih
osjećaja ipak je bilo olakšanje zbog toga što više neće morati biti siromašna.
Eris nije bila od onih koji okolišaju, jednom kad je odluka donesena. Naglo je
ustala od stola. - Više je nego dovoljno. - rekla je. - Hvala ti, na rupcu - i svemu
ostalom.
Gospodin Cole je kimnuo, shvaćajući što mu govori, - Zbogom, Eris.
Eris se okrenula i bez riječi napustila restoran. Nije se čak niti oprostila s
jedinim ocem kojeg je još imala.
Oba su me oca napustila, gorko je pomislila. Pretvarala se u idealnu
kandidatkinju za psihoterapiju.
 LEDA

Leda je stajala pred vratima parka Haxley na Prvoj aveniji, pozorno motreći tihu
ulicu obrubljenu drvoredom. Cijelo joj je tijelo drhtalo od napetosti. Ross je
predložio da se nađu ovdje, u Haxleyju, gdje su obično obavljali primopredaju prije
Ledina odlaska na liječenje.
Duboko je udahnula i krenula u park, a staromodna su se vrata od kovanog
željeza glatko pred njom otvorila, pogonjena automatskim senzorima. Preplavila ju
je bujica uspomena. Sjetila se prvog puta kad je uzela xenperheidren, kad se
osjetila toliko usredotočenom da bi mogla sjesti i napisati domaće zadaće za cijeli
semestar. Sjetila se poslijepodneva kad bi pušila relaksante, ležala ovdje na travi i
promatrala animirane oblake na stropu, nadajući se da će prepoznati uzorak koji se
ponavlja. Sjetila se kako su ona i Cord zajedno uzeli "specijalke" pa su satima
lovili komarca po parku, dok naposljetku nisu, smijući se kao ludi, oteturali do
njegova stana.
A sad je opet tu.
Svi su znali da je Haxly najbolji visokotoranjski park za drogiranje. Na
stropovima je bila gomila ventilacijskih otvora, jer park se nalazio u kutu Tornja pa
bi se, u protivnom, sveukupni protok zraka na katu usporio. Nije bilo igrališta, pa
nije bilo ni klinaca s dadiljama. Zapravo je većinu vremena bio idealno pust, ovako
zabačen na istočnoj strani kata koju su uglavnom zauzimale poslovne zgrade. Ljudi
su se zadržavali jedino u dijelu blizu prozora, gdje su se smjestila dva restorana,
riblji i francuski, s pogledom na park.
Kako je i očekivala, središnja je staza u parku bila posve pusta, čak i u petak
navečer. - Gdje si, dovraga? - tiho je upitala Leda, poslavši poruku Rossu.
Padala je noć, pa su se svjetla u Tornju prigušila. Naježila se od studeni. Zbog
središnjeg klimatizacijskog sustava na rubovima Tornja uvijek je bilo hladnije,
posebice na javnim površinama, gdje se štedjelo na električnoj energiji. Leda je
samu sebe obgrlila, žaleći što se nije presvukla nakon škole. Došla je ravno sa sata
pripreme za državni ispit, ne svrativši prije toga kući. Toliko je žarko željela dozu.
Pred njom se nalazio travnjak s vodoskokom, prekriven djetelinama s četiri lista.
Leda ni na kojoj strani nikoga nije vidjela. Razmičući balerinkama šljunak, odlučila
je Rossa pričekati ovdje.
Uto je krajičkom oka ugledala poznato lice s skamenila se nasred stazice.
Njezin tata sjedio je u francuskom restoranu, onom sa starinskim prozorima od
ojačana stakla koji su gledali na ružičnjak. Baš čudno, pomislila je Leda. Nije li joj
mama rekla da će tata danas dokasna raditi? Možda se ranije izvukao s posla... no
ako je tako, s kim je? Leda se propela na prste, izvivši vrat da bolje vidi.
Bio je s nekom ženom, koja nije bila Ledina mama. Nije to žena, shvatila je,
promatrajući vitak, blijedi obris. Djevojka. Dovraga, pa nije mogla biti starija od
Lede.
A zatim je djevojka protresla kosu, predivan slap zlatnocrvenih uvojaka, a Leda
je shvatila da prepoznaje tu kosu, premda djevojci nije mogla vidjeti lice. Nije bilo
nikakve sumnje.
No što, dovraga, njezin tata radi s Eris?
- Uključi čitač usana. - rekla je, usredotočivši se svom snagom na Erisina usta,
očajnički želeći doznati što govore. Pred očima joj se pojavila poruka: čitanje
onemogućeno, neophodno smanjiti udaljenost.
Usprkos svemu, Leda nije željela povjerovati u dokaz pred svojim očima.
Jamačno je postojalo razumno objašnjenja onoga što vidi. Nije moguće da je njezin
tata u preljubničkoj vezi s Eris. Mora postojati drugi razlog zbog kojega nasamo
večeraju, potajno se sastavši u petak navečer.
Gledala je, otupjela od šoka, kako Eris poseže preko stola i uzima nešto od
njezina tate. Eris se nasmiješila. A zatim je ustala, nagnula se i poljubila Ledina
tatu, pri čemu joj je zavjesa od kose zakrila pogled na njihove usne.
Leda je gledala kao da se sve odvija na usporenoj snimci. Noge kao da su joj se
okamenile. Gledala je kako Eris, još nasmiješena, oko vrata ovija rubac. Bio je to
onaj koji je Leda vidjela u tatinoj aktovci, onaj nevjerojatno skup, s grimiznim
cvjetovima.
Leda je, obnevidjela, zateturala. Došlo joj je da vrisne. Ili da povrati. Sada je sve
imalo smisla: čudno ponašanje njezina oca, sva ta tajnovitost.
Varao je mamu s Eris Dodd-Radson. Ili Eris Dodd, kako se u posljednje vrijeme
zvala.
- Leda?
- Napokon! - ljutito je rekla, žureći prema Rossu. - Gdje si dosad?
- Netko je malo nestrpljiv, ha? - Bio je mlad, guste kestenjaste kose, a lica toliko
lijepog i nedužnog kao da je proizvod vrhunskih plastičnih operacija. Smeđe su mu
oči bile krupne, gustih trepavica, a zjenice proširene kao da nosi leće - ili kao da je
neprekidno napušen. Polako je treptao, kao da mu budnost iziskuje nezamisliv
napor,
- Čuj, - rekao je - imam, ovaj, lošu vijest. Ponestalo mi je xenperheidrena.
 - Molim? - Bio je to jedini razlog zašto se Leda našla s njim. Željela je paketić
xenperheidrena iz kojeg bi gutala tabletu za tabletom, dok joj svijet ne bi prestao
pucati po šavovima. - Ti to ozbiljno?
Lecnuo se. - Žao mi je, nemam-
- A što, dovraga, imaš?
Ross je otvorio ruksak i počeo vaditi sve što ima. - Evo, tu je BFX, nešto trave,
relaksanti koji bi ti, koliko vidim, stvarno dobro došli...
- Uzimam sve. - prekinula ga je Leda. Zgrabila je ruksak i počela prekapati po
unutrašnjosti.
- Svjesna si da unutra ima droge za nekoliko-
- Rekla sam ti, nije me briga! Treba mi, dobro? - divljački je vrisnula. Ross je
samo šutio. - Sve osim ovih. - ispravila se, zgrabivši poznate, crne omotnice i
tutnula mu ih natrag u ruku. Iz iskustva je znala koliko strašno može biti uzeti loše
"specijalke", a činjenica da je netko skinuo etiketu bila je siguran znak da ih Leda
ne želi u glavi, kome god nekoć pripadale.
Ross je kimnuo i spremio "specijalke", ne skidajući pogled s nje. - Zašto jednu
ne zadržiš? - rekao je nakon nekoliko trenutaka. - Besplatno. Ako su i loše, nikom
ništa.
- S tobom je uvijek ista priča. - rekla je Leda prevrnuvši očima. Pamtila je
vrijeme kad joj je Ross besplatno nudio samo relaksante. Mora da sam
unaprijeđena u prvu ligu, pomislila je, mračno se nasmiješivši. No ipak je zadržala
"specijalku". Bila je preskupa da je odbije.
Kimnula je da plati Rossu i mahnula rukom, što je mogla biti zahvala, ali i znak
da je ostavi na miru. Ross je slegnuo ramenima, prihvativši uplatu, a zatim gurnuo
ruke u džepove i udaljio se.
Leda je čvrsto privila svoj crveni kožnati ruksak uz grudi, tako da je papirnata
vrećica s drogom ohrabrujuće zašuštala. Morala se nakljukati, toliko nakljukati da
joj se prizor u kojem Eris ljubi njezina tatu brutalno izbriše iz glave.
 AVERY

- Presretna sam što su mama i tata otišli. - mazno je rekla Avery. Roditelji su
ovoga tjedna otputovali na Havaje, gdje se održava neko vjenčanje i neće se vratiti
do nedjelje.
- I ja. - Atlas je ležao ispružen na kauču iza nje, obgrlivši je jednom rukom.
Avery je još bila u školskoj odori, ali Atlas je skinuo majicu, što joj je privlačilo
pozornost. - No najviše sam sretan zato što sam s tobom, Aves. - rekao je,
poljubivši je nježno u potiljak.
Avery je zadrhtala. Voljela je kad je tako dodiruje. Voljela je svaki njegov
dodir, čak i kad bi joj samo ovlaš očešao stopalo pod stolom, kao što je cijeloga
tjedna činio za večerom.
Znala je što Atlas želi reći. Nije bila svjesna da je uopće moguće biti toliko
sretan. Kao da je cijeli život provela među zidovima, a zatim odjednom otkrila put
u nepregledan, bolji, vedriji svijet.
Preko vidnog polja prošla joj je poruka. Što se radi? napisala je Eris. Avery je
promrmljala ispod glasa, sastavivši odgovor:
- Ništa. Ostat ću kod kuće s Atlasom gledati film. - Potom se obratila Atlasu,
koji ju je, dakako, čuo: - Eris je. - objasnila je.
Atlas je kimnuo. - Pozovi je ako hoćeš. - rekao je, ali Avery je odmahnula
glavom.
- Pa da moraš obući majicu? Ne pada mi na pamet.
Osjetila je kako su se Atlas ove usne u njezinoj kosi razvukle u osmijeh. - Kako
se Eris nosi sa svim tim obiteljskim nevoljama? - upitao je. I sam je svjedočio
debaklu na kraju njezine rođendanske proslave.
- Zapravo, mislim da nije loše. - rekla je Avery, Što je bila istina. Eris se u
zadnje vrijeme dobro držala, čak joj se i živahnost vratila. - Čak je počela izlaziti s
nekim iz Niskog Tornja. Jedva čekam da je vidim.
- Cordu sigurno nije drago što to čuje "pretpostavio je Atlas, ali Avery je
odmahnula glavom.
- Mislim da je Cord ostavio Eris, a ne obratno.
- Stvarno? To mora da se dogodilo prvi put u povijesti. - Eris je bila na zlu glasu
po tome što prekida vezu čim se stvari malo zakompliciraju. Lani je tako prekinula
s najmanje dvojicom Atlasovih prijatelja.
 Avery se okrenula na drugi bok, tako da joj je lice bilo tek nekoliko centimetara
udaljeno od Atlasova. - Znaš, Eris me ovoga tjedna pitala kako to da sam u zadnje
vrijeme tako vesela.
- Ma nemoj? I što si joj rekla?
- Da imam novog učitelja joge. - odvratila je, glumeći ozbiljnost.
- Joga? To mi je tajno ime? - Atlas se nagnuo da je poljubi, a Avery se privila uz
njega pa mu uzvratila poljubac.
Zadovoljno su ležali jedno uz drugo. Disanje im je bilo blago i ravnomjerno, a
bilo im je toliko ugodno da se nisu željeli pomaknuti.
- Atlase? - upitala je Avery, nakon nekog vremena. - Kad si shvatio da me voliš?
- Oduvijek sam te volio. - iskreno je rekao.
- Hoću reći, kad ti je uistinu postalo jasno?
Atlas je odmahnuo glavom. - Odavna sam znao. Zašto? Sjetila si se nekog
određenog trenutka?
Avery se ugrizla za usnu. Sad se osjećala blesavo što je načela tu temu, ali Atlas
ju je s iščekivanjem promatrao.
- Meni se to dogodilo jednoga dana nakon škole. Ti se toga, vjerojatno, ne
sjećaš. - rekla mu je. - Zajedno smo prešli ulicu do stajališta dizala, ali ti si kretao
dolje prema hokejskom igralištu, a ja sam išla kući. Stajala sam i čekala, gledajući
te kroz prazan otvor dizala. Mislim da me nisi primijetio... - Na trenutak je zastala,
sjećajući se kako je u tom trenutku svjetlost dopirala Atlasu s leđa, obasjavajući mu
obrise tijela. - Iz nekog me razloga pomisao da krećemo suprotnim smjerovima
rastužila. Znam da zvuči glupo - rekla je žureći da kaže sve što joj je na pameti. -
No gledajući te u tom trenutku, shvatila sam da se ne želim od tebe odvajati.
- Nisam očekivao da ćeš to reći. - priznao je Atlas.
- Zašto?
- Mislio sam da ćeš navesti neki veliki, dramatičan događaj. No ovako mi je
mnogo draže.
Kimnula je, ispreplevši prste s njegovima. Osjetila je nove žuljeve na njegovu
dlanu, točno u podnožju svakog prsta, od teškog posla koji je tijekom godine radio.
Željela ih je poljubiti, jednog po jednog.
- Spremna za spavanje? - upitao je Atlas.
- Film još nije gotov. - usprotivila se Avery, premda ga, dakako, uopće nisu
gledali. No Atlas se nije bunio, znajući zašto je to rekla. Nije željela na spavanje jer
bi to značilo kraj još jednoga dana - što znači da su jedan dan bliže povratku u
stvarnost. U odsutnosti roditelja sjajno su se zabavljali, igrali se zajedničkog života,
ne brinući o tome hoće li ih tko uhvatiti. Ogledala se po bezbrižnom kaosu koji je
zavladao njihovim stanom: odloženi tanjuri, jastuci pobacani s kauča i Atlasova
majica zgužvana u kutu.
Avery je znala da će joj sve to nedostajati kad se roditelji vrate. Pokušavala je
ignorirati stvarnost njihova položaja, no ružna je istina uvijek vrebala iz prikrajka,
povlačeći se po zakutcima njezina uma. Jer, što god ona i Atlas učinili, njihov
odnos ne može prerasti ni u što više - ostat će niz skrivenih, ukradenih, zajedničkih
trenutaka kad god se za njih ukaže prilika. Nikada neće smjeti zajedno živjeti.
- Koje ti je najdraže mjesto što si ga lani posjetio? - Pridigla se, pokušavajući
odagnati takve misli iz glave.
Atlas je razmislio o pitanju. - Obišao sam mnoga mjesta, Aves. Mislim da sam
bio svugdje gdje bi me bilo teško pronaći. Na Kubi, na Arktiku, u Budimpešti.
Radio sam u amazonskom rezervatu i na novozelandskom ranču. Neko sam vrijeme
radio kao barmen u Africi - dodao je, pokazujući glavom njezinu ogrlicu.
- Zvuči kao da si bio osamljen. - šapnula je Avery.
- I jesam. Posebice zato što sam tebe pokušavao zaboraviti. -rekao je Atlas, a u
glasu mu se osjetila povrijeđenost koja joj se nije svidjela. Pitala se s koliko je
djevojaka Atlas spavao tijekom te misije da je zaboravi, no brzo je odagnala tu
pomisao. To više uistinu nije bilo važno.
- No postojalo je jedno mjesto koje sam stvarno zavolio. Indonezijski otok koji
je ostatak svijeta gotovo zaboravio, s ludo bijelim pijeskom i morem toliko bistrim
da se jasno vidjelo sve do dna. Gradić je bio malen, sa šarenim, kamenim
krovovima, a mještani su jeli samo ribu. rižu i pili rum. No svi su bili sretni. Ondje
sam neko vrijeme radio na ribarskoj koči.
- Zvuči nevjerojatno. - Avery se nasmiješila, zamislivši Atlasa sa zavrnutim
rukavima i velikim šeširom, kako negdje bogu iza nogu povlaci ribu na brod. Bilo
je to posve drukčije od onoga što danas radi u tatinoj tvrtki.
- Tehnološki su u potpunom mraku. - nastavio je Atlas. -Nema posjetitelja.
Morao sam unajmiti poseban čamac da me donde preveze, a put je trajao dobar dio
dana.
Avery je iznenada na pamet pala divlja, fantastična zamisao.
- Zašto ne bismo zajedno otišli?
Atlas ju je pogledao. Ona je nastavila, a zamisao joj je razbuktala maštu. - I sam
si rekao, žive u potpunom tehnološkom mraku. Nitko nas ondje ne bi pronašao.
Mogli bismo promijeniti identitet, započeti novi život.
- Avery... - oprezno je rekao, ali nije marila. Sve je jasno vidjela pred očima:
kućicu u kojoj bi živjela s Atlasom, s trijemom i mrežom za spavanje tijekom
vrelih ljetnih noći, stube koje vode do plaže, gdje bi šetali držeći se za ruke dok
sunce zalazi na obzoru. Jedino-
- Mama i tata. - rekla je naglas, a savršena se slika pomalo zamutila.
- Upravo tako. - složio se Atlas. - Bila bi nesretna da ih zauvijek napustiš.
Kimnula je, u glavi još kujući plan - ali uto je shvatila da joj je u njegovim
riječima nešto zasmetalo. - Oboje bismo im nedostajali.
On kao da je oklijevao. - Samo što oni nisu moji roditelji.
- Naravno da jesu!
- Avery, - rekao je Atlas odlučnim glasom - ja nisam, poput tebe, rođenjem
stekao pravo na ovakav život. Imao sam sedam godina kad su me doveli. Pamtim
kako mi je bilo prije, što znači biti gladan i uplašen. Što znači kad ne znaš hoćeš li
ikome u životu moći opet vjerovati.
- Oh! - uzdahnula je bolna srca. Atlas nikada nije pričao o tim uspomenama.
Kad god bi mu postavila pitanje o prošlom životu, samo bi zašutio i posve se
isključio. Naposljetku je prestala pokušavati.
Atlas je posegnuo za njezinim rukama i čvrsto ih stegnuo, zagledavši joj se
ravno u oči. - Taj život od početka nije bio moj, pa ga ne mogu niti izgubiti. Ti,
međutim, možeš. Hoću da jako dobro razmisliš prije nego što se svega odrekneš.
Avery je zatreptala da odagna suze. No ništa od toga nije bilo u pitanju. Sve bi
učinila, svega bi se odrekla da bude s Atlasom.
- Možda im jednoga dana možemo doći u posjet, - predložila je. Atlas je
podigao pogled, shvativši značenje njezinih riječi.
- Ozbiljna si. - polako je rekao, kao da ne može vjerovati vlastitim ušima. -
Uistinu želiš otići.
- Da. - šapnula je Avery a zatim ponovila glasnije: - Da, da, da! - Izljubila je
Atlasa po cijelome licu, znajući da je donijela ispravnu odluku koja će označiti
početak novog života.
Atlas ju je privukao u zagrljaj i privio je k sebi. Neko je vrijeme ostala u istom
položaju, oslonivši mu glavu na rame, uživajući u njegovoj blizini. Bilo je
fantastično što ga uopće smije dodirnuti. Obećala je sama sebi da to nikada neće
uzimati zdravo za gotovo.
- Kad najbrže možemo krenuti? - upitala je kad su se napokon razdvojili.
Atlas je podigao obrvu. - Kad bi željela krenuti?
- Ovaj tjedan?
Nasmijao se, ali činilo se da ga to ne čudi. - Dobro. Mislim da ću pronaći način.
 - Zašto ne bismo sutra navečer priredili zabavu? - impulzivno je odlučila Avery.
Čim je to izgovorila, znala je da je to fantastična zamisao. Pozvat će sve prijatelje i
ponašati se kao da je riječ o običnoj subotnjoj večeri, ali to će potajno biti njihov
oproštajni tulum. Jednoga dana, kad će ona i Atlas živjeti zajedno na drugom kraju
svijeta, sa smijehom će se prisjećati ovoga dana - blesavog srednjoškolskog tuluma
na kojem su se svi ostali previše napili, dok su oni, ludo zaljubljeni, cijele noći
jedno drugome upućivali znakovite poglede, potajno se opraštajući s društvom.
- Ti to ozbiljno? - upitao je Atlas.
- Da! Nismo kod kuće imali tulum otkako si otišao. Bit će zabavno što smo
oboje domaćini. Nešto kao naša tajna, oproštajna zabava. - Avery se na trenutak
pokolebala, shvativši da više nikada neće vidjeti Eris ni Ledu. No o tome nije
smjela razmišljati. Morala je misliti na sebe i Atlasa, te činjenicu da se spremaju na
korak koji joj se oduvijek činio nemogućim. Počeli su graditi zajedničku
budućnost.
- Dobro. Nagovorila si me. - Atlas se nasmiješio.
Avery je izvukla tablet i sastavila poruku, zatim je poslala cijelome društvu.
- Savršeno. - rekao je, vidjevši poruku na svojim lećama. - Ti si savršena. -
Nagnuo se da je poljubi, ali Avery se odmaknula.
- Nitko nije savršen, a najmanje ja. - usprotivila se, pomalo zatečena tom
izjavom. Atlas je oduvijek znao da joj takve stvari ne smije govoriti. Bio je jedina
osoba na koju je mogla računati da joj to ne govori.
- Oprosti, trebao sam reći da si savršena za mene. - ispravio se Atlas.
Avery se, umoljena, primakla i poljubila ga. Bila je zadovoljnija nego ikada u
životu. - S tobom bih otišla bilo kamo, znaš.
- rekla mu je, a Atlas se nasmiješio.
- Dobro. - blago je rekao. - Pođimo onda bilo kamo. Zajedno.
A tada je noć uistinu završila, a holozaslon je nastavio prikazivati film praznome
gledalištu.
 LEDA

Leda je zaglavinjala i pala na koljena iza vodoskoka, pokušavajući se sakriti

pogledima iz restorana. Premda nije ona bila ta koja bi se ičega trebala stidjeti. Eris
i njezin otac. Načas je pomislila da ode kući, ali bila je suviše očajna i ruke su joj
drhtale, tako da nije smjela riskirati da je ulovi majka. Njezina sirota, prevarena
mama koja ništa ne sluti.
Počela je petljati po vrećici koju je dobila od Rossa. Droga se rasula po djetelini
ispred nje, poput njezinog malog, privatnog izvora sreće. Ledin je pogled smjesta
privukla mala, crna omotnica sa "specijalkom". Možda to i nije tako loša zamisao,
ući nekome drugome u um. Sjeban um, naravno, ali nije li takav i njezin?
Leda je otrgnula vrh omotnice i ubacila žutu tabletu u usta, progutavši je na
suho.
Uslijedio je kratak, neugodan trenutak dok se njezin um nagonski branio. To se,
dakako, nije događalo kod uzimanja "specijalki" skrojenih po mjeri, ali kod
uzimanja tuđih ,,specijalki" uvijek je morala proći barem minuta prilagodbe, dok
kemikalije potrebne drugoj osobi silom ne obuzmu tvoj mozak. Zadržala je dah,
prisilivši um da utihne, a "specijalka" joj je glatko kliznula preko svijesti, poput
plahte.
Sve je postalo mekše, nekako tečnije. Vrijeme se rastegnulo poput gume.
Trepnula je. Kome god da je ovo pripadalo, bila je to osoba koja pati od tjeskobe -
ovo je praktički bilo sredstvo za upuštanje. Gotovo da je mogla osjetiti tu drugu
osobu, poput nekog stranog tijela, dok je droga sebi krčila put kroz njezin um,
tražeći uspomene kojih nije bilo, pokušavajući izazvati osjećaje koje su toj osobi
bili potrebni.
Leda je ispružila noge preda se i podbočila leđa o laktove, dok je ostatak droge
još ležao rasut oko nje poput šarenih bombona. Sjene su se produbile, produžile se
sve do vodoskoka, preko njezinih nogu. Više nije bilo hladno. Eris i tata, ponovno
je pomislila Leda, mrko se, prigušeno nasmijavši. Zatvorila je oči. Sjene uspomena,
napola uobličene misli, skrivale su se po zakutcima njezina mozga. Poznajem vas,
željela je reći, ali kako? Baš neobično, osjećala se kao da je sve ovo već iskusila,
kao da je ovo pjesma koju je jednom već čula. Pred očima su joj plesale boje i
oblici.
Prepoznala je taj osjećaj.
Prepoznala ga je odjednom, nagonski, dubokom, životinjskom sigurnošću koju
joj je podarila droga, sigurnost kojom je znala da joj je za disanje potreban zrak.
Istu je drogu već uzela, iskusila ovu istu kombinaciju kemikalija i kemijskih
neurostimulatora. Ovo je bila Cordova "specijalka".
Kako neobično, začudila se, zarivši prste u djeteline s četiri lista. Slomila je
nokat. Odakle Rossu Cordove "specijalke"? Gordu nije trebala lova. Ove mora da
su ukradene.
Mora javiti Cordu! Mora mu reći!
Leda je odletjela do 969. kata poput balona.
- Corde! - vikala je, lupajući na vrata. Nekim se čudom ondje našla, premda se
nije sjećala vožnje dizalom ni lebdjelicom. Hvala bogu, pomislila je, jer su joj se
ruke počele odvajati od tijela pa se pomalo zabrinula. Zataknula ih je ispod pazuha.
-Corde! - ponovila je, još glasnije.
Vrata su se širom otvorila - ali pred njima nije stajao Cord, nego Brice.
- Leda? Što je? - polako je upitao Cordov stariji brat. Bio je odjeven za izlazak,
u crne, isprane traperice i košulju na kojoj je mnogo gumba bilo otkopčano.
Izgledao je opako. Kad bi barem mogla biti poput njega!
Leda je zbunjeno trepnula. Nije bila sigurna zašto je došla. Možda Brice zna.
- Jesi li dobro? - upitao je, zabrinuto se namrštivši.
Ona je samo čudno stajala, s rukama zataknutim pod pazuha. Vidjevši ga kako
zuri, Leda ih je spustila. Bilo je važno da se svidi Briceu. Čak i ako joj ruke
odlutaju od tijela.
- Bit će bolje da uđeš. - rekao je i uveo Ledu u kuću, nježno je primivši za lakat.
Zidovi su nadirali prema njoj poput valova oceana.
Brice ju je odveo da sjedne na sofu u dnevnom boravku, tutnuvši joj u ruku čašu
hladne vode. Smjesta ju je iskapila. Bez riječi joj je natočio novu. Drugu je čašu
polakše popila.
- Bogme si se svemirski urokala. - rekao je, a ona se obradovala začuvši u
njegovu glasu odobravanje ili barem blagonaklonost. - Što si uzela?
Leda je još imala svoju crvenu torbu. Izvadila je praznu omotnicu "specijalke" i
bez riječi je pružila Briceu. - Cordova je. - sjetila se reći.
Brice se namrštio. - Hoćeš reći da je ovo Cordovo? Dao ti je?
Ništa nije odvratila.
- Leda Marie Cole! - iznenada je viknuo Brice zgrabivši je za ramena, a nešto u
njegovu stavu - možda to što ju je oslovio punim imenom, koje nije znala da zna -
natjeralo ju je da se trgne i dođe k sebi, barem djelomice. Odmahnula je glavom.
 - Ne. - promuklo je rekla Leda, zatim pročistila grlo. - Dobila sam ih od dilera.
Zato sam... hoću reći, zabrinula sam se, zbog Corda. Ukradene su, ne? - Podvukla
je šake pod butine i sjela na njih da zaustavi drhtanje.
Briceove su oči zasjale kad je shvatio što se događa. - Rylin. - rekao je ispod
glasa.
- Molim? - upitala je Leda. Brice ju je promatrao stisnutim očima, a zatim
zaključio kako je suviše drogirana da bi se ičega sjećala ili da nije važno.
- Naša nova kućna pomoćnica. Mislim da su se ona i Cord malo... zbližili. -
objasnio je.
- Daj joj otkaz. - automatski je odvratila Leda. - Znajući Corda, ionako ju je već
dovukao u krevet.
- Baš si slatka kad si okrutna. - Brice se nasmijao. - Znaš, Leda, ako hoćeš
"specijalke", uvijek pitaj Corda ili mene. Nemoj ih ponovno uzimati od dilera.
Ovog si puta imala sreće, vjeruj mi.
- Uopće nisam željela "specijalku", diler mi je to uvalio... htjela sam samo
xenperheidren.
- Pričekaj malo. - rekao je Brice. - Ne miči se.
" Kao da bih se uopće mogla pomaknuti", ošamućeno je pomislila.
Pojavio se za nekoliko trenutaka. - Vidi što sam našao. - Tutnuo je punu kutiju
tableta na Ledin ispružen dlan.
Bile su male, bijele i kockaste, označene sitnim slovom X. -O, hvala bogu! -
rekla je Leda, napola zastenjavši a zatim odmah dvije ubacila u usta.
Ledine misli, koje su bile spore i smušene, smjesta su se vratile u život. Cijelo
joj je tijelo preplavio novi val energije. Pogledala je Bricea, koji je sjedio pokraj nje
i promatrao je, dobro se zabavljajući.
- Hvala ti. - rekla je, a riječi su joj bile jasnije nego prije.
- Brice Anderton, hodajuća ljekarna. Imaš pravo, trebala sam smjesta doći k
tebi.
- Evo nama naše Lede, koju svi znamo i volimo. - podsmješljivo je rekao, dok se
Leda ogledavala po stanu, gledajući ga novim očima. Godinama nije bila ovdje,
osim na tulumima, kada je stan bio bučan i prepun ljudi. Bio je veći nego što je
pamtila. Sve se doimalo oštro, rubovi su bili jasno ocrtani, kao da su podebljani
debelim crnim flomasterom kakvim je crtala kao mala. Srce joj je tuklo tolikom
silinom da se pobojala kako će joj iskočiti iz grudi.
- Zapravo, moram ići. - rekao je Brice nakon nekoliko trenutaka. - Premda bih
rado ostao. Daleko si zabavnije društvo od Corda u zadnje vrijeme.
 Nevoljko mu je pružila paketić xenperheidrena, ali Brice je odmahnuo glavom. -
Slobodno ih zadrži, molim te. Da ti se nekako odužim za ono što si mi rekla.
Leda je zahvalno kimnula. - Mogu li malo ostati prije negoli krenem kući? -
upitala je. Brice je slegnuo ramenima i zaputio se prema izlazu.
U Ledinom ubrzanom mozgu redale su se tisuće slika. Eris i njezin otac koji se
ljube. Atlas. Avery. Onaj tip s kojim Avery hoda, Watt, koji ju je ismijavao na
zabavi. Atlasove oči kad joj je rekao da voli drugu. Zaslužuješ znati istinu, rekao
joj je. Ne kaže li se da istina oslobađa? Morala je reći Cordu da otpusti tu služavku.
Morala je doznati koja se to djevojka Atlasu sviđa više od nje. Kako god želiš, rekla
je Nadia, obećavši da će doznati, ali ništa nije ispalo onako kako je Leda željela.
Sve joj se to pomiješalo u glavi, poput kaleidoskopa zamućenih boja. No
premda je sve to prije prijetilo da je proguta, sada se Leda osjećala usredotočeno,
znajući točno što mora učiniti. Bože, kako je voljela stimulanse! A od
xenperheidrena nije bilo boljeg. Duboko je udahnula, pustivši da je opijati blago
bockaju po venama, sve do vršaka prstiju.
Nadia. Mora upitati Nadiju o Eris i njezinu ocu, doznati koliko dugo sve to traje.
Bože, s gnušanjem je pomislila, vjerojatno je počelo odmah nakon što je Eris
doznala da je siromašna. Prljava mala sponzoruša.
Već je počela sastavljati poruku kadli se sjetila da Nadiju više ništa ne može
upitati. Nadia je dala otkaz.
Sada kada je o tome razmišljala, učinilo joj se da je i ta Nadia prilično sumnjiva.
Odjednom joj je sve postalo jasno. Odgovor je bio toliko elegantan u svojoj
jednostavnosti da se začudila kako joj prije nije pao na pamet.
Znala je kamo mora ići i što joj je činiti. Brzim pokretima, staklastih očiju i
ubrzana disanja, pokupila je torbu s poda i potrčala prema ekspresnom dizalu.
 WATT

Watt i Derrick sjedili su na plastičnom žutom kauču u dnevnom boravku Wattova

stana, neumorno prazneći bocu jeftinog viskija koji je donio Derrick.
- Već sto godina nisi želio petak navečer provesti sam s pićem. - rekao je
Derrick, premda je zvučao kao da mu to nimalo ne smeta.
- Nisam sam. Ti si tu. - rekao je Watt.
No kad Derrick ne bi bio ovdje, Watt bi bio posve sam. - Nadia se isključila. U
zadnje ju je vrijeme često isključivao, sve otkako mu je početkom tjedna prenijela
one vijesti. Nije bio siguran zašto to čini, osim što je žudio za tišinom u glavi. Usto,
postala je stvarno dosadna, čak i prijekorna, kad god bi se odlučio opijati.
Neprekidno ga je izvješćivala o broju promila i slala mu naslove o posljedicama
trovanja alkoholom.
- Imaš pravo. - Derrick se ogledao po sobi, pogledao slike na zidu, hrpu
odbačenih igračaka koje su za sobom ostavili blizanci, plastične kocke, štapić za
bojenje i Zahrinu tijaru. - Problemi s Avery? - upitao je.
Watt je šutke otpio iz boce.
- Što se dogodilo?
- Ne priča mi se o tome. - Watt nije želio objašnjavati da jedina djevojka koja
mu se uistinu svidjela spava s vlastitim bratom. Znao je, dakako, da nisu u krvnom
srodstvu i da je Atlas usvojen dok je Avery bila vrtićke dobi. No ipak.
- Hoćeš da odemo do Pulsa? - predložio je Derrick, ali Watt je odmahnuo
glavom. Znao je da Derrick ima pravo i da bi bilo najbolje zaboraviti na Avery u
naručju neke bezimene djevojke čije lice sutradan neće pamtiti. No sada mu je
nekako ipak bio draži viski. Viski barem nije pokušavao zapodjenuti razgovor.
Derrick je otvorio usta da postavi još jedno pitanje, ali prekinulo ga je žestoko
lupanje na vratima.
- Watte?
Što je ovo, dovraga, pomislio je, ošamućen. Bio je to glas koji Watt ni u ludilu
ne bi očekivao čuti igdje u Niskom Tornju, a ponajmanje pred vlastitim vratima.
- Watte, bolje ti je da me pustiš unutra!
- Nisi mi rekao da ti dolazi cura. - zadivljeno je rekao Derrick i nasmijao se.
 - Ne dolazi, - šturo mu je odvratio Watt. Proradili su mu pripiti refleksi - nadao
se da je njegovi roditelji nisu čuli - pa je pritrčao vratima da ih otvori.
Na pragu je stajala Leda Cole u zgužvanoj školskoj odori, nestrpljivo
balerinkom lupajući po trošnim vratima njegovog obiteljskog doma.
- Moramo razgovarati. - Zvučala je ogorčeno.
Watt je samo tupo stajao. Još nije uspijevao prihvatiti činjenicu da je Leda
ovdje. No Derrick je, čini se, bio prisebniji, a možda je samo manje popio. - Bok.
Ja sam Wattov prijatelj, Derrick. - rekao je, prišavši joj i pruživši ruku. - Drago mi
je...?
Derrick je zastao u pola rečenice, čekajući da se Leda predstavi, što joj nije bilo
ni nakraj pameti.
- Moramo razgovarati. - ponovila je, gledajući Watta. - Nasamo. Riječ je o
Nadiji.
Spomen Nadijina imena bio mu je kao mlaz hladne vode u lice. - Derrick, -
polako je rekao, okrenuvši se prema prijatelju - oprosti, možeš li...
No Derrick je već bio na izlasku, progurao se pokraj Lede i izišao u hodnik, gdje
su prigušena svjetla oponašala blago, večernje ozračje. Osvrnuo se i nečujno
upitao: Tko je Nadia?, ali Watt se oglušio na pitanje i otvorio vrata da Leda uđe.
- Uđi. - rekao je pa je odveo u dnevni boravak, uznemireno pogledavši prema
zamračenom dijelu stana. Roditelji bi poludjeli kad bi doznali da je doveo djevojku
kući.
- Čini se da sam nešto prekinula. - rekla je, frknuvši nosom prema boci viskija i
plastičnim čašama na jeftinom stoliću. No u njezinoj je uobičajenoj bahatosti bilo
nečeg novog - glas joj je podrhtavao, a pokreti su joj bili brzi, plahi i živčani. Watt
ju je prvi put vidio ovakvu. Djelovala je toliko napeto da bi se i na najmanji dodir
mogla rasuti u tisuće krhotina.
-Jesi li za piće? - upitao je Watt. Pomisao da Leda Cole pije s njim viski na 240.
katu zapravo je bila smiješna. Na njegovo iznenađenje, kimnula je i sjela. Natočio
joj je čašu, a svoju dotočio, smjestivši se na kauč, što dalje od nje. Pogledala ga je s
iščekivanjem, ali on je samo pijano kimnuo, kao da želi reći kako dame imaju
prednost. Bio je suviše pijan da bi se usudio progovoriti. Želio je da ona napravi
prvi potez kako bi odredio koliko uistinu zna.
- Znam da si ti Nadia.
Watt je zaustio da joj nekako proturječi, premda nije imao pojma što bi trebao
reći. Leda ga je smjesta prekinula.
- Sigurna sam u to, stoga ti od poricanja nema nikakve koristi.
 Nadia. Trebao je Nadijinu pomoć. Uključi kvant, pomislio je, ohrabrivši se
blagim pištanjem Nadijina buđenja.
- Po čemu to zaključuješ? - oprezno je upitao, ništa ne priznajući niti ne
poričući.
- Daj, molim te. Bio si mi sumnjiv još otkako sam te prvi put vidjela, na Erisinoj
zabavi.
- Te noći nisam s tobom progovorio ni riječ! - pobunio se Watt, ali Leda je samo
slegnula ramenima.
- Čudno si se ponašao, u sve si zurio trenutak predugo, vukao se naokolo kao da
ti ondje nije mjesto. Što je, dakako, istina. - Pronicljivo ga je pogledala. - Povrh
toga, nosiš leće, ali nikada te nisam vidjela da im izdaješ govorne zapovijedi. Ako
ćemo iskreno, to je totalno čudno. Kao da ih uopće ne rabiš.
Watt nije mogao vjerovati da je Leda to primijetila. Naravno da nije govorio
svojim lećama. Sve je naloge Nadiji slao mislima. - Još uvijek mi nije jasno kako si
doznala da sam Nadia. - ustrajao je.
Ledine su se usne razvukle u osmjeh, a Watt je shvatio da se nehotice izlanuo. -
Za takozvanog "stručnjaka za informacijske usluge" baš i nisi najoprezniji. Cijelo
vrijeme u porukama govoriš: "Kako god želiš" - podigla je ruke i prstima u zraku
nacrtala dva para navodnika - a zatim si to ponovio uživo, na svečanoj večeri.
Samo mi je trebalo malo vremena da zbrojim dva i dva.
Nije mogao vjerovati koliko je bio glup. Da me nisi gasio svaki put kad je Avery
bila u blizini, mogla sam te upozoriti na to, podsjetila ga je Nadia.
- Kako si saznala gdje stanujem? - upitao je Watt, ignorirajući Nadijinu bukvicu.
- To barem nije bilo teško. Već si mi rekao da pohađaš Jefferson. Nazvala sam
školu i pretvarala se da sam mama koja je izgubila adresu mrežnog imenika. -
Nestrpljivo je zabacila glavu.
- Ne treba se svaki problem hakirati, znaš? Ponekad je dovoljno jednostavno
popričati s ljudima.
Mozak joj je sjajno radio. - Tako si pametna da nisi niti trebala moje usluge. -
rekao je da dobije na vremenu. Izvuci se iz ove situacije. Šanse da ovo dobro završi
ravne su nuli, ponavljala mu je Nadia, ali Watt nije slušao.
- Voljela bih da nisam, s obzirom na to koliko si loš u poslu-
- Najbolji sam na tržištu! - obrambeno je rekao. - Hakirao sam ti sve one poruke,
pronašao Atlasa u Amazoni.
- A da ne spominjem koliko si grozan čovjek. - nastavila je Leda, ne dajući se
smesti. - Ne mogu vjerovati da si se pretvarao kako mi pomažeš, uzimao od mene
novac, samo da bi moju prijateljicu namamio u krevet. - Zakolutala je očima. - Koji
kretenski klišej, da čovjek ne povjeruje! Znaš li koliko je tipova pokušalo spavati s
Avery? Nikome to nije pošlo za rukom. Ona je totalna čistunka.
- Meni kažeš da sam grozna osoba, a ti tako govoriš o svojoj prijateljici?
- Ja za to imam razloga. - otresla se Leda i iskapila viski. Podigla je čašu da joj
natoči još, a on ju je šutke poslušao.
- Samo da nešto raščistimo. Nisam imao pojma da Avery postoji dok me nisi
zaposlila. - Nije bio siguran zašto ima potrebu da se opravdava, ali nastavio je
govoriti, gonjen pićem i nekim neumoljivim nagonom. Nije imao prilike
razgovarati o Avery ni sa kime, a kamoli s nekim tko je poznaje. - I da, bila mi je
lijepa pa sam je poželio upoznati. Pa što? Ništa loše nisam učinio.
Poželio si je "upoznati"? - Leda se posprdno nasmijala. -Hoćeš reći, poželio si
joj se uvući u gaćice.
- Ako ništa drugo, barem nisam opsjednut tipom koji je zaljubljen u drugu!
Leda se namrštila, a obrazi su joj se zažalili. - Gnjusan si. - otresla se. - I
nesposoban. Bilo je to jedino što sam tražila da otkriješ, a ti to nisi bio u stanju. I ti
imaš obraza nazvati se hakerom?
Samo što Watt jest otkrio istinu. Lecnuo se, jer ga je na pomisao o Avery s
Atlasom obuzela mučnina. Iskapio je viski da prikrije nelagodu. Soba se počela
zabrinjavajuće vrtjeti.
Leda ga je promatrala neobično pronicljivim pogledom. - Prekinula je s tobom,
zar ne? - blago je rekla, primaknuvši mu se. Watt je bio zbunjen njezinom
iznenadnom blizinom, ali uvidio je da mu nimalo ne smeta. Osjetio je njezin težak,
gust parfem s mirisom ruža.
- Aha.
- Žao mi je. Ako te to tješi, i Atlas je prekinuo sa mnom. No sigurna sam da to
ionako znaš, kad svima možeš čitati poruke.
- Kao da nemam pametnija posla, sad kad mi više za to ne plaćaš. - sarkastično
je odvratio Watt.
Leda se nasmijala, kao da je to najsmješniji vic koji je ikada čula. Počela je
prekapati po torbi. - Hoćeš jednu? - upitala je, nudeći mu svu silu tableta, raznih
boja i oblika.
Nadia mu je u glavi oglasila zvono za uzbunu. - Ne, hvala. - oprezno je odvratio
Watt. - Draži mi je alkohol, znaš?
Nešto je preletjelo Ledinim licem, ali brzo je iščezlo. - Nema frke. - Gurnula je
tablete natrag u torbu i nagnula se preko stola, marljivo im natačući piće. Kad mu
je čašu viskija tutnula u ruku, Watt je primijetio da je nekoliko bisernih gumba na
njezinoj školskoj bluzi otkopčano. Pogled mu je pao na njezin čipkasti, bijeli
grudnjak.
- Nazdravljam nama dvoma - rekla je Leda, - jer su nam brat i sestra Fuller
oboma dali nogu. No, preživjet ćemo, ne? Živjeli.
S iščekivanjem je podigla čašu. Watt se kucnuo s njom, a zatim iskapio viski
jednim gutljajem. Boca je bila više prazna nego puna.
- Hvala. - Leda je ispružila ruke iznad glave i zavalila se na kauč, kao da
oduvijek ovdje pripada. - Lijepo je što ne moram sada biti sama. - promrmljala je.
Watt je osjetio da mu Nadia želi nešto reći. No premda na nju alkohol nije
djelovao, na njega jest. - neuroni u njegovu mozgu reagirali su sporije no inače, ne
uspijevajući razabrati poruke koje mu je slala kroz sinapse. - Znam što hošeš reši. -
rekao je Ledi i shvatio da frflja.
- Watte... - Leda je položila ruku na njegovu butinu i gledala ga, pogledom
punim pitanja. Bila je mnogo ljepša nego što je prije uočio: blistave oči, puna usta i
svilena, raskošna put.
Bila je to loša ideja. Podigla se i sjela na njega, tako da joj se rub suknje prosuo
preko njegovih koljena poput paunova repa. Spustila je usne na njegove. Pomislio
je da bi je trebao spriječiti, ali Ledine su se ruke našle pod njegovom majicom i
počele klizati sve niže, pa uskoro više ništa nije bilo važno.
 RYLIN

U subotu navečer Rylin je odšetala do Cordova stana osjećajući se lakše nego

tjednima prije. Upravo se bila susrela s Vijem i predala mu dodatnih pet
"specijalki". Bojala se da će je tražiti još i nije bila sigurna što bi mu na to
odgovorila - ali samo joj je kimnuo i jezovito se nasmiješio, a zatim prebacio
petnaest tisuća nanodolara na njezin račun. Ona je to proslijedila na policiju da plati
Hiralovu jamčevinu, ali još nije dobila podatak kada ga kane pustiti. Nakon
njihovog zadnjeg susreta pomalo se plašila tog datuma. Kako će reagirati kad mu
kaže da je s njima gotovo?
Smislit ću nešto kada za to dođe vrijeme, rekla je sebi. Dobio je novac za
jamčevinu, kako je i tražio. Ne može ništa drugo očekivati. Usto, jedino o čemu je
sada željela razmišljati bio je Cord. Svaki put kad bi se prisjetila njihova
poslijepodneva na Long Islandu - valovi koji nasrću na žal pod njima, njihove bose
noge koje guraju pijesak dok kiša lije na lebdeću tendu iznad njihovih glava -
obuzela bi je vrtoglavica.
Prišla je ulaznim vratima, odjevena u novu haljinu bez rukava sa sjajnim crnim
zatvaračima sa strane i širokim ovratnikom. Cord joj nije izložio plan za večeras,
ali iz poruke koju joj je poslao dalo se zaključiti da planira nešto posebno.
Otvorila je oči pred skenerom šarenice. No vrata se nisu automatski otvorila,
premda ju je Cord stavio na popis osoba s dopuštenim ulazom. Rylin se namrštila.
Cord će morati pozvati službu održavanja da to ispravi. Pritisnula je zvonce za
ulaz. -Corde? - dozvala je, kucajući na vrata kao što je bio običaj na nižim
katovima. Naposljetku su se otvorila.
Rylin je prošla predvorjem i nastavila kroz kuhinju. Stan se doimao neobično
tihim. Ne spokojno tihim, nego kao da je njime vladalo zatišje pred buru, tajac kao
u holokinu prije početka filma. Ubrzala je korak.
- Ah, evo te. - rekao je Brice iz dnevnog boravka.
Sjedio je na visokoj stolici ravnog naslona, čvrsto oslonivši stopala o pod, a
laktove na rukonasfone. Podsjetio ju je na kralja koji sjedi na prijestolju.
- Bok, Brice! - rekla je, jedva čekajući da se makne od njega. Njegova ju je
teatralna, ukočena poza uplašila.
Sjedni. - Kimnuo je prema stolici preko puta njegove.
- Brice, ne...
 - Moramo porazgovarati o tvojoj maloj ovisnosti o ,,specijalkama" - rekao je,
hladan kao led, ispruživši ruku da joj zapriječi put.
Rylin je ostala stajati. - Ne znam o čemu govoriš. - rekla je ravnomjernim
glasom. No leđima su joj prošli ledeni srsi, naježivši joj dlake na rukama.
- Rylin, oboje znamo da si pokrala Corda, stoga prestani glumiti.
Ništa nije odvratila, uplašivši se da će je svako nijekanje samo još dublje
pokopati. Srce joj je opasno poskočilo.
Brice ju je odmjerio drskim, znalačkim pogledom. - Znao sam da s tobom nešto
ne valja čim sam te upoznao. Pokušao sam reći Cordu, ali nije me želio slušati. I
gle čuda, bio sam u pravu.
- Molim te. Dopusti da ti objasnim. - rekla je, nagnuvši se prema njemu.
- Ne, dopusti da ja objasnim tebi. Evo što slijedi: otići ćeš u Cordovu sobu i
prekinuti s njim. I to na takav način da te više nikada ne poželi vidjeti.
- Ne. - automatski je odvratila Rylin. Nije to mogla učiniti. Odbijala je to i
pomisliti.
- Da ti objasnim. Ne prekineš li smjesta s mojim bratom, ispričat ću mu kako si
ga iskorištavala da mu kradeš drogu, a zatim ću obavijestiti policiju. Strpat ću te u
zatvor. Je li ti jasno?
- Nisam ga iskorištavala. - šapnula je. Brice ju je samo gledao.
- Nemaš nikakvih dokaza. - dodala je, ali svijet joj se već rušio.
- Bit će moja riječ protiv tvoje. Što misliš, kome će vjerovati?
Brice je imao pravo. Dobro je znala kako to ide. - Molim te. - ponovno je
šapnula.
- Imaš pet minuta - rekao joj je Brice.
Rylin se iznenadila osjetivši da joj se suze slijevaju niz lice. Plakala je. Ona,
cura koja nikada ne plače. Duboko je, drhtavo udahnula, otrla suze i zaputila se
prema Cordovoj sobi.
- Hej. - tiho je rekla, kucajući na vrata. - Imaš li malo vremena?
- Rylin! Mislio sam da ćeš kasnije doći. - Cord je otvorio vrata, a radostan izraz
na njegovu lijepu licu zamalo ju je natjerao da poklekne.
- Jedna moja prijateljica večeras sprema tulum. - rekao je Cord, izašavši u
hodnik. Rylin ga je bespomoćno slijedila. - Nadao sam se da ćeš moći sa mnom.
Znaš, da upoznaš moje društvo. - Cord se nije zaustavljao, pričao je o svojoj
prijateljici Avery i njezinom nevjerojatnom stanu, ali Rylin ga nije slušala, samo je
pogledavala prema vrhu stuba, gdje se nazirala Briceova sjena. Neprimjetno je
kimnuo.
- Corde, - prekinula ga je Rylin, a srce joj je prepuklo - moramo razgovarati.
Zastao je. - Naravno. - rekao je nakon nekoliko trenutaka, očito pokušavajući
zvučati veselo. - Sjednimo.
Rylin je odmahnula glavom. Željela je to što prije obaviti. Već ju je ionako
dovoljno boljelo. - Ne možemo se više viđati.
- Molim? - smjesta je upitao, osupnut. - Rylin. Odakle sad to?
- Jednostavno... - Na takav način da te više nikad ne poželi vidjeti. - Imam
dečka. - polako je rekla.
- Ne razumijem. - Cord je klonuo na stolicu kao da mu je odjednom ponestalo
snage za stajanje.
- Moj prijatelj Hiral, onaj za kojeg sam ti rekla da je uhapšen zbog dilanja?
Cijelo sam vrijeme s njim u vezi. S tobom sam se samo... pretvarala, jer mi se
sviđao posao. A zatim si me odveo u Pariz i... - Počela je zamuckivati, ali nije bilo
važno. Rekla je što se imalo reći.
Najgore od svega bilo je to što je govorila istinu. Upravo je tako bilo, barem na
početku. Rylin još nikada nije toliko mrzila samu sebe kao u tom trenutku.
- Sve ovo ti ništa nije značilo? - Cord ju je gledao kao da je prvi puta vidi, kao
da ne može vjerovati kakve joj riječi silaze s usana.
- Ništa.
- Gubi se iz moje kuće. - Glas mu je bio ledeno hladan.
- Žao mi je. - šapnula je Rylin, gledajući Cordovo lice zamućenim pogledom,
kroz guste trepavice. Dobro je poznavala njegove crte lica, milovala ih je
jagodicama prstiju prošlog poslijepodneva u čarobnom polusvjetlu oluje. No nešto
se izmijenilo.
Ovako je izgledao na zabavi, shvatila je, prije nekoliko tjedana: kao da ni za što,
ni za koga na svijetu ne mari. Izgledao je kao onda dok je skrivao osjećaje, kad
Rylin još nije znala što leži ispod površine.
- Ponovit ću ti samo još jednom. - zarežao je, sada već opako bijesan. - Gubi se,
dovraga, i ne vraćaj se.
Rylin je zateturala unatrag, osupnuta prazninom Cordova pogleda. Zurio je kroz
nju, kao da ne postoji. Ono poslijepodne koje su zajedno proveli na plaži kao da se
dogodilo nekoj drugoj djevojci.
- Zbogom. - Rylin se okrenula prema vratima. Grudi su joj se napunile žalošću
koja ju je razdirala oštrim kandžama.
 Već je bila u predvorju, spremajući se napustiti Cordov stan posljednji puta u
životu, kad je začula bat Briceovih stopa po stubištu. - Žao mi je, Corde. - rekao je.
Začulo se zveckanje leda u čaši, a ona je ljutito shvatila da već piju. - No budimo
ozbiljni, ona je s trideset drugog kata. Što si drugo mogao očekivati od takve cure?
 ERIS

- Eris? - Marie! je kucala na ulazna vrata.

- Stižem! - doviknula je Eris, održavajući ravnotežu na jednoj salonki crvena
potplata dok je drugu još nazuvala. Nikad nije shvaćala koliko je automatski popis
za slobodno propuštanje koristan izum dok nije počela sama otvarati vrata.
- Oprosti, treba mi još samo nekoliko minuta, da nakovrčam kosu... - rekla je,
vrativši se u sobu. Mama je nekamo izišla - vjerojatno je tražila stan. Samo je o
tome pričala otkako je dobila novac od gospodina Colea.
Mariel se mirno probila kroz nered u Erisinoj sobi. - Trebala sam pretpostaviti
da ćemo se ravnati prema Erisinom vremenu. - rekla je, ali blagonaklono. - Uvijek
imaš toliko problema s donošenjem odluka? - Pokazala je glavom na Erisin krevet,
posve skriven ispod hrpe odjeće koja se na njemu nagomilala.
- Volim razmatrati više opcija. - odvratila je Eris, osjetivši neobjašnjivu grižnju
savjesti. Većinu te odjeće kupila je u razuzdanom šopingu koji su si ona i majka
priuštile čim su primile Coleov novac.
Uvijač za kosu je zapištao pa je Eris je krenula u napad na duge pramenove oko
lica, uvukavši donju usnu pod zube. Vidjevši izraz njezina lica, Mariel je
uzdahnula.
- Daj, pusti mene. - rekla je, zakoračivši prema kutu u kojem je stajala Eris.
Okrenuvši se, Eris je načas ugledala njezinu jednostavnu, crnu haljinu straga. Bila
je šokantno kratka. Eris to obično nije smetalo, jer je i sama voljela pokazivati što
više golog tijela. No Marielina se haljina podigla toliko visoko da je otkrila dio
jedne od Marielinih tintovaža, neki tekst na španjolskom. Eris se lecnula. Napola
otkrivena tintovaža djelovala je krajnje neukusno.
- Što piše? - morala je upitati.
- Oh, tintovaža? - Mariel je izvila vrat da si pogleda iza leđa. - Zar se ne znaš
služiti Internetom, Eris? - nasmijala se i počela uvijačem čvrsto istezati Erisine
pramenove, puštajući ih da padnu u širokim, opuštenim kovrčama. - Vidiš? Ovo mi
ide sto puta bolje nego tebi.
- Hvala. - Uhvatila je Marielin pogled u zrcalu. Mariel se osmjehivala. Eris joj je
automatski uzvratila osmijeh.
- Pričaj mi malo o toj zabavi. - nastavila je Mariel. - Baš se veselim što ću
upoznati tvoje prijateljice.
 Kod Avery se večeras održava zabava - prvi pravi tulum koji su ona i Atlas
organizirali otkako se on vratio iz inozemstva. Svi će biti ondje.
Eris je samu sebe čula kako govori: - Hoćeš da ti posudim neku od haljina?
Mariel je zastala. Uvojak Erisine kose zacvrčao je u uvijaču pa ga je brzo
ispustila. - A što ne valja s mojom haljinom? - upitala je.
Eris je zaustila da joj odvrati, no riječi joj nisu silazile s usana. Kako reći
vlastitoj curi da loše izgleda? Da će, pokraj tvojih glamuroznih, profesionalno
našminkanih prijateljica iz razreda u dizajnerskoj, po mjeri krojenoj odjeći,
izgledati gotovo bijedno?
Od same pomisli na to što će govorkati o Mariel - i o njoj, kad dođe na zabavu s
Mariel - žarko se zacrvenjela.
- Ništa. Zaboravi da sam išta rekla. - brzo se ispravila. Nakon trenutka napete
tišine, nastavila je odgovarati na Marielina pitanja kao da se ništa nije dogodilo. - U
svakom slučaju, da, svidjet će ti se Avery. Najbolje smo prijateljice još od
djetinjstva. Tulum će biti kod nje i njezinog brata, Atlasa. Doći će još Jess i Risha,
sigurna sam, kao i ostale cure s kojima sam igrala hokej na travi... - Bila je svjesna
da melje bezveze. Mariel je vrijedno sređivala Erisinu kosu, leđa ukočenih od
povrijeđena ponosa.
- A Leda?
- Sigurna sam da će i ona biti tamo.
- Tata joj još ništa nije rekao?
Eris je zastala. - Neće joj ni reći.
- Molim? - Mariel je odložila uvijač i stala pred Eris da je pogleda ravno u oči. -
Eris, zašto mi to prije nisi rekla? Mislila sam da je na večeri bilo sve u redu. Kako
to misliš, neće joj reći? - Zvučala je jako uzrujano.
Eris je duboko udahnula i ispričala joj cijelu priču, o restoranu, šalu i svim
pitanjima što ih joj je gospodin Cole postavio o uvjetima u kojima živi s majkom.
Kako je rekao da nije pametno da javno otkrije kako ima izvanbračnu kćer - da bi
mu to izazvalo suviše problema na poslu i u obitelji. - Prebacio nam je gomilu love.
- naposljetku je rekla Eris. - Možemo se vratiti gore, čim pronađemo stan.
- Čekaj malo. Da vidim jesam li dobro shvatila. - Mariel je za korak ustuknula
od Eris, gledajući je s nečim nalik na gnušanje,
- Platio ti je kako bi šutjela o činjenici da si mu kći?
- Ružno zvuči kada to tako kažeš.
- Oprosti, molim te, a kako bi se ti izrazila? Eris, taj čovjek kupuje tvoju šutnju
stanom prepunim šarenih sitnica. Zar ne vidiš? To je cijena šutnje!
 - Prihvaćam je. - Eris se tvrdoglavo narogušila. - Već sam odlučila. Dovraga,
već sam dosta i potrošila. - Pokazala je hrpu odjeće na krevetu. Sva je bila nova i
skupa, još na baršunastim vješalicama iz butika.
- I ne smeta ti što te vlastiti otac podmićuje kako bi šutjela? Zato što mu tvoje
postojanje predstavlja problem? - Mariel je podigla glas.
- Zašto te to toliko ljuti? - I Eris je počela vikati. - Ne mogu ga prisiliti da se
druži sa mnom ako to ne želi. Novcem barem nešto mogu učiniti.
- Ma što možeš učiniti? Nakupovati još bezvrijednih gluposti? - Mariel je
zgrabila šaku ogrlica s noćnog ormarića i pustila ih da joj kliznu kroz prste. - Zar te
ovo uistinu usrećuje, Eris?
- Da, usrećuje me!
Mariel je samo zatreptala, užasnuto je gledajući. Eris je uzdahnula i spustila
glas. - Nisam tako mislila. Samo... zar ne vidiš? Novcem mogu nešto učiniti, nešto
važno. Mogu pomoći tebi i tvojoj obitelji! - Pogrešno protumačivši Marielin izraz
lica, nastavila je. - Možete se preseliti na viši kat. Ne bi morala raditi u Visinskom
poslije škole - mogla bi se posvetiti učenju, provoditi više vremena s mamom.
- Bože, Eris! Ništa ti ne razumiješ. Ne želim tvoju vražju milostinju.
- Nije to...
- Povjerovala sam da si se promijenila. - nastavila je Mariel, a razočaranje na
njezinu licu zaboljelo je Eris poput šamara.
- Mislila sam da si drukčija. No prevarila sam se. Ista si ona razmažena kujica
kakva si bila kad bi svakoga dana ušetala u Visinski, prolazeći pokraj mene kao da
ne postojim.
- Ja se nisam promijenila? - Eris je osjetila kako joj raste tlak.
- Ti si tvrdoglava i bahata kao prvog dana kad sam te upoznala.
- Znaš što, Eris? Lova ne može riješiti tvoje probleme.
- Barem će me spasiti iz ove usrane rupetine! - izderala se Eris.
Smjesta joj je postalo jasno da je otišla predaleko.
- U toj sam usranoj rupetini odrasla. - ledeno je rekla Mariel, naglašavajući
svaku riječ.
- Oprosti. - počela je Eris, ali Mariel se već udaljila za još jedan korak,
produbivši ponor koji se među njima otvorio.
- Zaboravi, Eris. Bože sačuvaj da odem s tobom na tulum i osramotim te u ovoj
haljini, koja ti je očigledno toliko odvratna! - Okrenula se i izišla iz sobe. Trenutak
poslije, Eris je začula kako je na izlasku zalupila ulaznim vratima.
 Pomislila je na to da potrči za Mariel, ali noge kao da su joj se ukopale u pod.
Eris je osjetila kako se u njoj nešto prelomilo. Možda se to slama moj ponos,
pomislila je. Glupi, bespotrebni, tvrdoglavi ponos. A možda se slomilo njezino
srce.
Prišla je zrcalu, potreseno udahnula i pokušala se pribrati. Nije se moglo poreći
da u novoj, žućkastocrvenoj haljini izgleda fantastično. Nasreću, imala je za nju i
savršen modni dodatak,
Eris je oko vrata čvrstini čvorom, u pariškom stilu, zavezala rubac koji joj je
darovao Cole i zaputila se do Avery sama.
 WATT

- Gasi svjetlo. - zastenjao je Watt, okrenuvši se u krevetu.

Sve ga je boljelo. Grlo mu je bilo suho, jezik natekao, a glava ga boljela gore
nego onog dana kad je ugradio Nadiju. Nije znao zašto se to prokleto svjetlo neće
ugasiti, ali čvrsto je stegnuo oči u očajničkom pokušaju da joj zapriječi put.
Najradije bi opsovao, ali to mu se činilo suviše napornim.
- Jutreko! - Nadia mu se oglasila u slušnim antenama.
- Jao! Preglasno! - Lecnuo se, prekrivši uši dlanovima. Okrenuo se na bok i
ošamućeno shvatio da je još u sinoćnjoj odjeći. Što se dogodilo?
- Pij! - zapovjedila mu je Nadia. Na stoliću pokraj kreveta nalazio se vrč s
vodom i bočica tableta protiv bolova. Watt se uspio pridići i zgrabio vrč objema
rukama.
- Ideš! - rekao je odmahnuvši glavom, nakon što je iskapio više od polovice
vode. - Koliko je sati?
- Osam navečer, subota.
- Koje sranje! - Watt je pokušao ustati, ali ponovno je pao na krevet, jer su noge
pod njim popustile. - Moji starci-
- Misle da si se razbolio. Ušuljala sam se u server mjesne ambulante i hakirala
dijagnostičkog robota pa ga natjerala da javi kako si dobio gripu. Čak sam dovela
robota da skloni viski i sakrije dokaze prije negoli se probude - izvijestila ga je
Nadia, gotovo ponosna na sebe. - Tata te jutros odnio u krevet. A mama je pazila
na tebe dok nije otišla na posao. Natjerala sam medibota da joj kaže što ti sve treba
- nadodala je, misleći na vodu i analgetik.
- Hvala - promrmljao je. Nadijino ponašanje u kriznim situacijama bilo je
uistinu impresivno.
- Upozorila sam te na moguće nuspojave pri konzumaciji nedozvoljenih
supstanci.
- Molim? - Otpio je još jedan gutljaj vode i iscrpljeno protrljao oči. - Bože, još
nikada nisam bio ovako mamuran.
- Nije to mamurluk. Bio si drogiran - ustrajala je Nadia. - Leda te drogirala.
Koliko se toga sjećaš?
Leda. Posve je zaboravio da je bila tu. Watt je s mukom pokušao poredati
događaje protekle noći, no sve mu je bilo mutno. Sjećao se druženja s Derrickom, a
zatim Lede koja se pojavila pred vratima... pitanja o Atlasu... i poljupca, koji je
imao okus po viskiju...
Poslije toga se ničega nije sjećao.
- Što se dogodilo?
- Pustit ću ti snimku. - odvratila je Nadia. Premda je Watt bio suviše omamljen
da bi Nadia mogla komunicirati s njim -suviše omamljen da uključi vlastito
pamćenje - Nadia je sve zabilježila. Bilo je to istodobno blagoslov i prokletstvo.
Pustila je snimku izravno na njegove leće, poput filma u kojem se gleda kroz oči
glavnoga lika. Watt je ponovno proživio prošlu večer iz vlastite, pripite
perspektive, gledajući kako Leda upada u stan, razgovara s njim o Avery, nudi mu
drogu. Gledao je sebe kako odbija - tog se dijela još sjećao - a ona je na to slegnula
ramenima i natočila im viski.
- Evo. - Nadia je zamrznula sliku i zumirala Ledine ruke, nastavivši usporenim
snimkom. - Vidiš? Nešto ti je ubacila u piće.
- Je li ona normalna? - viknuo je.
Nadia je nastavila prijenos. Watt je ojađeno gledao kako ga je Leda opkoračila
nogama i počela ga ljubiti. Kako li sam samo bio glup, pomislio je. Poljubac se
nastavio, duže nego što ga je želio gledati. - Slobodno ubrzaj, Nadia, - rekao je, a
ona ga je poslušala.
Naposljetku su se Wattove oči počele sklapati - pretpostavio je da je droga
počela djelovati - a Leda se odmaknula, mjerkajući ga proračunatim pogledom.
- Wattiću. - Glas joj je bio podrugljiv, meden i sladak. - Kako si?
- Super. - promrmljao je.
- Bio si jako zločest, znaš? - Wattove su se oči na trenutak otvorile pa ju je vidio
kako pruža ruke prema njegovoj glavi. Pretpostavljao je da se želi poigrati s
njegovom kosom. Nadijina je snimka, nasreću, sadržavala samo audiovizualnu
informaciju, nije prenosila osjete.
- Nemoj. - pobunio se Watt. Oči su mu se sklopile i više se nisu otvorile.
- Lagao si tvrdeći da nikako ne možeš otkriti s kime se to Atlas viđa iza mojih
leđa.
- Nisam...
- Znaš istinu, zar ne? - Glas joj je bio mekan, poput postelje od perja. Takvim se
glasom obično obraća bolesnoj djeci.
- Znam. - Sranje, pomislio je. Slušajući što se događa, utroba mu se zgrčila od
užasa.
 - Tko je ona? - Slatkoće je nestalo, zamijenila ju je hitnja.
- Avery...
- Saberi se, Watte! Pitala sam te s kim se Atlas viđa. Zaboravi Avery!
- Ne, Avery i Atlas, skupa su...
Nastupila je duga tišina. Wattu je odjednom postalo drago što su mu oči cijelo
vrijeme bile zatvorene. Nije želio niti zamisliti Ledin izraz lica kada je shvatila što
joj govori,
- Siguran si? - tiho je upitala, za kraj. Čuo je šok u njezinu glasu. - Atlas i Avery
Fuller? Znaš da su brat i sestra, rekla je, ali u tom je trenutku zvučala kao da na tu
činjenicu više podsjeća sebe negoli njega.
- Nadia im je hakirala računalo! Čuo sam ih u krevetu...
Začulo se zveckanje bočica s tabletama, šuškanje i razmještanje, a zatim Ledin
glas iz daljine, vjerojatno pred vratima. -Hvala ti, Watte. - rekla je. - Neizmjerno si
mi pomogao. Slatko sanjaj.
Watt je čuo kako se vrata zatvaraju, a zatim se snimka prekinula.
Watt je užasnuto pomislio: Što sam to učinio?
- Ne moraš se osjećati krivim. - rekla mu je Nadia. - Jutros sam napravila
nekoliko pretraga i otkrila da ti je podmetnula veliku dozu vertolomina
pomiješanog sa sedativima. To je droga koja umanjuje inhibicije, poznata po tome
što toliko usporava misaone procese da otežava laganje.
- Ali spomenuo sam tebe! - dodao je Watt, obuzet sve većom panikom.
-Jesi, ali Nadia je ime koje si upotrebljavao u komunikaciji s njom. Vjerojatno je
pomislila kako je riječ o pijanom trabunjanju.
- Zaboravljaš da je Leda posve luda.
A sada zna za Avery i Atlasa.
Watt nije mogao objasniti osjećaj odgovornosti koji je imao prema Avery.
Zapravo joj ništa nije dugovao - izbacila ga je kako bi se spetljala s vlastitim
bratom, podsjetio se. A opet, mrzio je samoga sebe zbog načina na koji se ponio.
Prisjetio se njezine tuge kad je, onoga prvoga dana kad ju je upoznao u virtuareni,
sjetno rekla da nitko nikoga zapravo ne poznaje jer svi kriju neku veliku tajnu.
A on je njezinu najveću tajnu razotkrio i dostavio je ravno u ruke njezinoj
poludjeloj, bivšoj najboljoj prijateljici koja ne preza ni pred čim.
- Je li se Leda već izlanula o Avery i Atlasu? - Watt se pridignuo, odjednom u
panici.
 - Nije. - umirila ga je Nadia. - Cijeli dan slijedim njihovo kretanje i čini se da
Leda ništa nije učinila, barem ne još. Koliko mogu zaključiti, nije se niti vidjela s
Avery.
- Gdje su?
- Avery je priredila zabavu. - odvratila je Nadia i pokazala mu Averynu poruku
na lećama. - Leda je upravo na putu k njoj.
- Onda i ja moram gore! - Watt je krenuo prema vratima, još u svojoj ustajaloj,
zgužvanoj odjeći od sinoć. Nije bio siguran zašto, ali imao je loš predosjećaj. Bio je
gotovo uvjeren da će se dogoditi nešto uistinu strašno. Sve je bilo suviše zamršeno
i zaribano da ne bi urodilo pravom katastrofom.
 RYLIN

Rylin je sjedila na krevetu, obnevidjela, gotovo i ne misleći. Soba je bila mračna.

Znala je da je Chrissa zabrinuta za nju, da bi trebala otići i razgovarati sa sestrom,
ali sada se nije mogla pomaknuti. Samo je treptala zureći u tamu, a um joj se
pretvorio u vrtlog mračnih, uskovitlanih misli. Poželjela je vratiti vrijeme da sve
učini drugačije.
Na ulaznim se vratima začulo lupanje.
- Ry! - dozvala ju je Chrissa s ulaza drhtavim glasom. - Hiral je.
Rylin je ustala i provukla ruku kroz slijepljene uvojke. Još je nosila haljinu sa
zatvaračima koju je nedavno tako naivno odjenula.
- Ja ću. Ništa se ne brini. - rekla je Chrissi i otišla otvoriti vrata.
Hiral je stajao na pragu kao da se među njima ništa nije promijenilo, odjeven u
trenirku koju je nosio i kad su ga uhitili. Mora da su mu vratili odjeću kad su ga
pustili iz zatvora, Što je značilo da je došao ravno k njoj. To nije slutilo na dobro.
- Hirale. - oprezno je rekla, ne prilazeći mu. - Drago mi je što si na slobodi.
- Zahvaljujući tebi, mala. - Odmjerio ju je od glave do pete i nekako se neobično
osmjehnuo. - Jesi li spremna da to proslavimo?
- Zašto ne uđeš? - odvratila je, otvorivši mu vrata.
- Ništa od poljupca dobrodošlice?
- Hirale, sjedni. Moramo razgovarati. - rekla je koristeći se istini riječima koje je
maloprije izrekla Cordu, samo što su ovoga puta bile iskrene. Ta joj gorka ironija
nije promakla.
Spustio se u jednu od plastičnih stolica i zabubnjao prstima po stolu. Djelovao je
još mišićavije nego kad je otišao, kao da mu je netko olovkom osjenčao obrise
tijela, premda Rylin nije znala kako se uspio toliko nabildati u zatvoru.
-Još si ljuta zato što sam te zamolio da mi pomogneš prodati robu za jamčevinu.
- pretpostavio je, promatrajući je.
To je, djelomično, bila istina. - Da. Ne sviđa mi se Vi.
- Viju dugujem izlazak iz zatvora. Trebala bi mu biti zahvalna.
- Natjerao me da ponovno kradem!
 Hiral se namrštio. - Vidim, ne voliš prljati ruke. Bože, Ry, da te ne poznajem,
rekao bih da uopće nisi sretna što me vidiš.
Nije se mogla nadati boljem uvodu. - Želim da prekinemo.
Riječi su ostale visjeti u zraku. Ukočila se, čekajući iznenadnu eksploziju,
nasilje.
Hiral se grubo, neveselo nasmijao. - Ne mogu reći da sam iznenađen, nakon što
sam vidio kako si se ponašala kad si me posjetila u zatvoru. Kao da te netko
prisiljava da mi dođeš. - Namrštio se. - Isprva sam pomislio da si samo u strahu od
svega, no zatim sam vidio da me ne želiš dodirnuti. A kad sam te poljubio na
rastanku, opirala si se.
- Prijetio si mi!
- I upalilo je! Oboje znamo da u protivnom ne bi pristala na primopredaju.
Vidjevši da Rylin šuti, nagnuo se prema njoj, iskezivši lice u ružnu grimasu, -
To je zbog Andertona, zar ne? - optužio ju je. - Viđaš se s tim bogatunskim
seronjom.
- Hirale, među nama je već odavna svršeno. Oboje smo toga svjesni. - rekla je,
najnježnije što je mogla.
- Mater ti tvoju! - rekao je Hiral, ne skrivajući bijes u glasu. - Spavala si s njim.
Rylin ništa nije govorila. Nije imala dovoljno povjerenja u sebe da bi lagala. No
istina mora da joj se čitala s lica. jer je Hiral iznenada ispustio bijesan, grleni krik i
prevrnuo stol ustranu.
-Jesi li normalan? - kriknula je Rylin, preneražena kršem i lomom. Stolu se
odlomila noga, a čaše se rasule po sobi. Hiral je bio crven u licu i ljutito dahtao.
- Vjerovao sam ti, Rylin!
- Vidim da nisi, inače me ne bi bio prisiljen ucjenjivati! - izderala se.
U iznenadnom zatišju, Hiralovo je lice poprimilo jezovitu mirnoću.
- Možda i nastavim. - rekao je. - Možda ću sada, kada znam da si me varala, sve
prijaviti muriji i ispričati im o tvojim sitnim, protuzakonitim radnjama.
- Ne, nećeš. - rekla je Rylin, zvučeći hrabrije negoli se osjećala. - Zato što,
premda povremeno glumiš, nisi zla osoba. Još si onaj isti dečko u kojeg sam se
zaljubila, premda smo se razišli i krenuli svatko svojim putem. - Snizila je glas,
pomalo ražalošćena. - Znam da si rekao Viju da si sam ukrao one "specijalke".
Hvala ti što si me štitio.
Hiral se zagledao u nju. - Gadiš mi se. - naposljetku je rekao i izišao, snažno
zalupivši za sobom vratima.
 - Rylin? - Chrissa je provirila iz spavaće sobe. Bila je blijeda kao krpa.
- Sve si čula?
- Aha. Što se događa?
Rylin se vrtjelo u glavi. Nije mogla misliti. Željela je zaštititi Chrissu, skloniti je
od svega, no to joj nikako nije polazilo za rukom.
- Dobro. - rekla je. - Samo... obećaj da ćeš me saslušati dokraja prije nego što se
uzrujaš. - Duboko je udahnula i Chrissi ispričala sve. Od prve noći kad je dobila
posao kod Corda, preko krađe droge, do Hiralova uhićenja i prijetnje koja je
uslijedila, te svega što se poslije dogodilo. Izostavila je samo intimne trenutke,
poput onog na plaži.
Dok je govorila, Chrissa nije rekla ni riječ, samo je slušala razrogačenih očiju.
Zajedno su ponovno uspravile stol - klimao se na tri noge, no nekako se ipak držao
- i složile porazbacane čaše. Naposljetku, kad je Rylin ponestalo rijeci, sjela je i
pokrila lice dlanovima, zatvorivši oči.
- Voliš ga, - blago je rekla Chrissa.
Rylin je kimnula, ne dižući glavu.
- Idi i reci mu to!
- Ne mogu! Njegov mi je brat zaprijetio!
- Ako te voli ovoliko koliko ti voliš njega, naći ćete rješenje! Spriječit će brata
da ode na policiju. Ili će reći da ti je dao "specijalke". Nešto ćete već smisliti!
Rylin se pokolebala začuvši nešto u Chrissinom glasu. Bila je to nada, shvatila
je: glupa, naivna, romantična nada da ljubav pobjeđuje sve. Rylin je sama sebi bila
smiješna povjerovavši u to, ali Chrissa je bila u pravu.
Morala je barem pokušati.
- Idi gore! - nestrpljivo je rekla Chrissa, dajući joj vjetar u leđa. - Idi i reci mu
istinu, isto kako si meni rekla!
Rylin je odmahnula glavom. - Sada je na zabavi, na tisućitom katu. U stanu neke
cure po imenu Avery. - Nije joj padalo na pamet upasti na tuđu zabavu i napraviti
veliku, dramatičnu scenu.
- Ti to mene zezaš, Ry? A kad je to tebe spriječila neka zabava?
Rylin se nasmijala, odmahnuvši glavom. - Još nisam doživjela da me moraš
nagovarati da odem na tulum.
- Onda idi!
 Rylin je kimnula na sestrine riječi, obuzeta iznenadnim osjećajem hitnje. Mora
otići gore, reći Cordu istinu i pokušati popraviti ono što je toliko grdno uprskala.
Možda će Cord pronaći snage da joj oprosti.
 LEDA

Leda je zastala na ulazu na Averyn i Atlasov tulum, ogledavajući se po predvorju s

neobičnim osmijehom na licu. Bože, bilo je sjajno ponovno bici ona stara! Prvi se
put u posljednjih tko zna koliko mjeseci osjećala budno. Svaka joj je stanica u tijelu
bila u najvišem stupnju pripravnosti, pulsirajući od bijesa i xenperheidrena.
Kakva divlja, nepredvidljiva dvadeset četiri sata, podsmjehnula se u sebi,
razmišljajući o svemu što se dogodilo - i svim tajnama koje je otkrila, a njezin ih je
nabrijam mozak marljivo odvagnuo, katalogizirao i pažljivo uskladištio. Eris i
njezin tata. Leda se stresla na samu pomisao, još zgađena. Otkriće da je netko
ukrao Cordove "specijalke" i razgovor s Briceom. Suočavanje s Wattom, u kojem
je na vidjelo izišla istina o Avery i Atlasu. Ono što je od njega čula bilo je toliko
grozno i neshvatljivo da je Leda od šoka ostala bez riječi - no ubrzo je uvidjela da
sve to, premda posve sjebano, ipak ima nekog izopačenog smisla. Objasnilo je
toliko toga o oboje Fullera, od trenutka kad je Leda zabrijala s Atlasom u Catyanu.
Čak i od prvog trena kad su ona i Avery postale prijateljice.
Nije čudo da mi je trebala droga, pomislila je Leda, pomalo sluđena. Cijelo je
vrijeme bila pijun u izopačenoj ljubavnoj prići sestre i brata Fuller a da toga nije
bila svjesna.
E, večeras će se sve promijeniti.
Leda jedva da je sinoć oka sklopila nakon što je doznala za Avery i Atlasa.
Cijeli je dan provela sklupčana kod kuće, gutajući razne tablete iz svoje vrećice, pa
je poput Alise u Zemlji čuda skakala iz jedne zečje rupe u drugu, smišljajući sve
elaboriranije scenarije za osvetu. Večeras je došla na zabavu upravo iz tog razloga.
Naumila je uništiti Avery i Atlasa, javno i nemilosrdno.
Probila se kroz gužvu do prozora spavaće sobe, gdje je znala da će pronaći
Avery. Zgrabila je atomski koktel s pladnja i jednim ga gutljajem iskapila. Alkohol
je brzo planuo i šiknuo njezinim preopterećenim umom.
Na lećama joj je bljesnula poruka za uspostavu poziva - nitko drugi doli
"Nadia". Watt. Morao ju je ponovno dodati među kontakte, nakon što ju je prije
nekog vremena izbrisao. Obuzeta mračnom, izopačenom zluradošću, prihvatila je
poziv.
- Bok! - rekla je uspostavivši vezu. - Kako glava?
- Što kaniš učiniti Avery?
Dramatično je uzdahnula. - Prestani glumiti viteza na bi jelom konju, Watte.
Već si izgubio.
 - Leda, molim te...
- U ovom bi se trenutku trebao jako zabrinuti i za sebe, znaš?
- upozorila ga je i prekinula vezu.
Wattova je tajna bila najveće iznenađenje. Nakon što ga je drogirala i natjerala
da prizna što zna o Avery i Atlasu, nije se mogla suzdržati, nego je pronjuškala po
stanu. Vrata Wattove sobe bila su otvorena, pa joj je bilo lako ušuljati se i nabrzinu
pogledati ima li što zanimljivo. Nije znala što zapravo traži. Samo ju je kopkalo
kako netko može postati tako dobar haker - kako je jedan sedamnaestogodišnji
niskotornjevac uspio probiti kućnu zaštitu Fullerovih i upasti u servere Državnog
ministarstva.
U jednoj je ladici Wattova stola pronašla plosnatu kutiju silikonskih optičkih
procesora. Potražila je podatke o njima na internetu i ostala zatečena onim što je
doznala. Upotrebljavali su se isključivo pri konstrukciji kvantnih računala.
Watt Bakradi imao je protuzakonitog kvanta.
Nadia. Smiješno, shvatila je. Mora da je tim imenom nazivao svoju ilegalnu
igračkicu.
Još je neko vrijeme pretraživala njegovu sobu, tražeći samo računalo kako bi ga
ukrala. No nakon pola sata potrage, odustala je. Zapravo i nije bilo važno ima li
računalo ili ne. U njezinu je posjedu bio snažan adut kojim je beskonačno mogla
ucjenjivati Watta - jer ako ga prijavi policiji, cijeli će život provesti u zatvoru.
Bit će ludo zabavno držati Watta u šaci. A ako će Watt svojim kvantnim
računalom hakirati sve što je bude zanimalo, Ledu više nitko neće moći iznenaditi.
Svi su oni lažljivci, svi do jednoga, pomislila je Leda. Atlas i Avery, njezini
roditelji - svi nešto kriju od nje. Ta je spoznaja bila bolna, ali i neobično utješna,
kao da je to u dubini duše oduvijek znala, a sada se osvjedočila da su sve njezine
sumnje bile opravdane.
Nikome na svijetu nije mogla vjerovati, osim sebi. No Leda je toga ionako
oduvijek bila svjesna.
 ERIS

Kad je Eris napokon stigla, na Averynu se tulumu već okupilo više ljudi nego što je
očekivala. Došli su gotovo svi njihovi vršnjaci iz Berkeleyja, zajedno s nekim
odvažnijim klincima iz nižih razreda, a bilo je i ekipe za koju je Eris bila sigurna da
uopće ne pohađa Berkeley.
Zaplovila je plimnim strujama tuluma, neprekidno zastajući da se pozdravi s
prijateljima, ispriča anegdotu, prihvati kompliment. Večeras ima razloga za slavlje,
podsjetila se. Napokon, poslije mnogo tjedana mučenja, ponovno će početi živjeti
starim životom.
A opet, iz nekog glupog razloga, sve joj je noćas djelovalo nekako lažno -
dizajnerska odjeća njezinih prijateljica izgledala joj je neukusno, njihove riječi
lišene smisla. Eris nije mogla prestati razmišljati o onome što joj je rekla Mariel. U
usporedbi s vremenom koje je provodila s Mariel, sve joj se ovo činilo poput
bizarnog uragana koji se prebrzo kovitla. Zašto joj je to uopće bilo važno?
Pitala se što u ovom trenutku radi Mariel. Poželjela ju je pokraj sebe. Kad bi joj
se barem mogla ispričati! Zašto ne? Ionako ne može biti gore nego što jest.
Progutavši ponos, Eris je sastavila poruku za Mariel. Žao mi je. Nisam tako
mislila. Bilo je glupo i uvredljivo, a sada mi je jako žao. Mogu li se nekako
iskupiti? Kimnula je i poslala poruku.
Eris je podigla pogled i vidjela Ledu kako zuri u nju s druge strane prostorije.
Po navici se usiljeno nasmiješila - premda je smiješak više sličio grimasi - i
lagano joj mahnula. No Leda joj nije uzvratila pozdrav. Samo je zurila u Eris, ne
trepćući, s tolikom sirovom mržnjom u pogledu da je Eris nesvjesno ustuknula.
Skamenivši se, nije se mogla pomaknuti dok je Leda polako prolazila pogledom
preko njezina tijela, napokon se zaustavivši na rupcu koji je vezala oko ramena.
Lice joj je bilo ledeno i bezosjećajno poput oštrice noža.
Leda zna, uspaničeno je pomislila Eris, odjednom u panici. Nije bilo drugog
objašnjenja za način na koji ju je gledala.
Eris pokleknula i svrnula pogled, pitajući se što da kaže. Nije bilo fer da je Leda
zbog toga mrzi - nije ona kriva. Eris nije svojom voljom rođena kao njezina
polusestra. Podigla je pogled, spremna pogledati Ledi u oči, Čak joj i prići da se
obračunaju. No Leda je već nestala u gužvi.
- Hej. - Osjetila je dodir na ruci pa se osvrnula i ugledala Avery. - Jesi li dobro?
 - Valjda jesam. - Eris je lagano drhtala, krajnje uznemirena tom scenom.
Zaboljela ju je glava. Pitala se je li joj Leda s pomoću čiste mržnje uspjela odaslati
tu bol?
- Što nije u redu?
Eris nije željela o tome razgovarati. - Nema veze. Usput, izgledaš predivno. -
Avery se u zadnje vrijeme doimala jako sretnom, primijetila je Eris. Gotovo se
osjećalo kako zrači zadovoljstvom, kao da odašilje toplinske valove.
- I ti. - radosno je odvratila Avery. - Gdje ti je pratnja? -Počela se osvrtati, ali
Eris je odmahnula glavom.
- Nije došla. Posvađale smo se. I to gadno.
- O, Eris. - Avery joj je suosjećajno stegnula ruku. - Žao mi je što to čujem. No
pomirit ćete se, zar ne?
- Nadam se. - Ovoga puta Eris nije bila sigurna u to.
Zadrhtala je, odjednom na sebi osjetivši težinu drugog pogleda. Na trenutak je u
slijepome strahu pomislila da je to ponovno Leda pa je već požalila što je došla -
ali to nije bila Leda.
Bio je to Cord, koji ju je netremice gledao. Stajao je pokraj prozora, pijući sam,
a Eris je instinktivno znala da nešto nije u redu.
- Moram ići... - čula je sebe kako govori Avery.
Avery je slijedila njezin pogled i uzdahnula. - Samo budi oprezna. - upozorila ju
je. No Eris se već zaputila na drugi kraj prostorije, prema jedinom momku koji ju je
ikada ostavio.
- Što se dogodilo? - pitala je umjesto pozdrava.
- I meni je drago što te vidim, kao i uvijek. - Cord je glumio svoj stari sarkazam,
ali Eris je pod površinom osjetila duboku, skrivenu bol. Oči su mu bile crvene.
Zapitala se je li napušen.
- I meni je danas šugav dan, ako te to tješi. - rekla mu je. Odlutali su u kut, iza
jedne od divovskih skulptura koje je sakupljala Averyna mama. U sobi je vladala
tolika buka da se jedan razgovor nije mogao razabrati u moru drugih. Ako ne odu u
spavaću sobu ili se zatvore u ormar, neće pronaći tiše mjesto.
- Ma nemoj? - Cord se neveselo nasmijao. - Jamčim ti da je moj sto puta
sjebaniji. Osim ako se tvoj novi dečko nije pretvarao da je zaljubljen u tebe zbog
love. Uh, oprosti. - dodao je, sjetivši se da je odnedavna siromašna.
- Ovoga puta imam novu curu. - ravnodušno je odvratila Eris. - I ne, nije. Ali tu
sam vezu majstorski uspjela sjebati. - Cord joj je pružio piće, ali odmahnula je
glavom. - U redu je, nisam raspoložena. - rekla mu je.
 On je slegnuo ramenima i sam iskapio čašu.
- Netko se uistinu pretvarao da je zaljubljen u tebe? - ustrajala je Eris, gotovo ne
vjerujući svojini ušima.
- Aha. Vjerovala ili ne, bila mi je kućna pomoćnica. Znam, znam, kreten sam. -
Pogledao je Eris ispod obrva. - Doduše, sada kada znam koliko si na početku
godine bila bez love, vjerojatno si se i sama bavila tim poslom.
- Oprostit ću ti taj komentar zbog toga što si pijan kao letva.
Cord je slegnuo ramenima. - Evo, da me dostigneš. - rekao je i pružio joj čašu
žestokog koju je skinuo s pladnja u prolazu.
Eris je odmahnula glavom. - Ipak, ako ćemo pošteno, - nastavila je - nikada se
nisam pretvarala da sam zaljubljena u tebe. Bio je to samo seks.
- I to prokleto dobar seks. - rekao je Cord, spustivši ruku na njezinu stražnjicu.
Eris ju je nonšalantno odmaknula. - Što je najžalosnije od svega, - rekla je - cura
mi se uistinu sviđa.
- Voliš li je? - upitao je Cord.
- Ne znam.
- Ako nisi sigurna, onda je sigurno da se nisi zaljubila. - rekao joj je Cord.
Eris se nasmijala. - Evo, javio mi se pravi stručnjak. - Osim ako... - Čekaj malo,
zar si zaljubljen u tu curu?
- Ne vjerujem u ljubav. - izjavio je Cord.
- To je grozno. - automatski je odvratila Eris, premda ni sama nije bila sigurna. -
Svi vjeruju u ljubav.
- Ja vjerujem u sreću. - rekao je Cord, a njegov joj je pogled otkrio da je u
mislima već daleko, daleko od nje, od tuluma, od Tornja. - A nisam siguran kako ti
ljubav može pomoći da je pronađeš.
Eris nije znala što da kaže, ali slutila je da Cord i ne očekuje odgovor.
Primijetila je nešto neobično: biti s njim bilo je posve drukčije negoli biti s Mariel.
Bilo je nekako lakše. Kao da je Cord Erisino zrcalo. Od Eris nije očekivao ništa
više negoli je sam bio spreman dati - što je, mora se priznati, bilo poprilično malo.
Eris se nagnula prema njemu, tako da su joj se grudi izraženije podigle u
podstavljenom grudnjaku, pokušavajući osjetiti ono poznato uzbuđenje flerta.
Činilo se kao da vrijeme nije prošlo, kao da je opet ljeto a ona i Cord još igraju
svoje igrice - a opet, sve je bilo drukčije. Ovo kao da je bila jeka tog doba, sve je
bilo manje oštro, manje uzbudljivo. Oboje su se suviše promijenili.
 - Nedostajala si mi, Eris. - Cord se ponovno nasmijao, nekako šuplje. - Ti i ja
baš nekako zaslužujemo jedno drugo, ne?
Svojedobno bi Eris obradovala ta izjava, ali sada su joj te riječi nanijele oštru
bol osamljenosti. Podigla je pogled prema njemu i jedva čujno uzdahnula. - Aha.
Možda imaš pravo.
 AVERY

- Ovo je najluđi tulum koji smo ikada priredili. - šapnula je Avery Atlasu, stisnuvši
se uz njega u malom ormaru za ručnike. Žudjela je za ovim trenutkom još od
početka večeri. Bilo je to slatko mučenje: uhvatiti Atlasov pogled s druge strane
prostorije, ovlaš mu u prolazu očešati ruku, no ništa drugo dok se ne uspiju iskrasti,
kao sada.
- Dat ćemo im nešto po čemu će nas pamtiti. - odvratio je i poljubio je.
Avery se zadivljeno čudila uzbuđenju koje joj je donijelo ovo zabranjeno voće,
ovo ljubljenje s dečkom kojeg voli, dečkom s kojim planira pobjeći za samo
nekoliko dana, dok mi se društvo iz razreda nalazi samo nekoliko metara dalje niz
hodnik. Bilo je ludo.
Privila se uz Atlasa, želeći mu razderati košulju gumb po gumb i povući ga
dolje, na meke ručnike, no umjesto toga ga je nehotice gurnula, tako da je tresnuo
glavom o policu. Jauknuo je i opsovao.
- Oprosti! - uzviknula je Avery, ustuknuvši.
- Ma oprosti ti meni. - Atlas se nasmijao. - Odveo bih nas u svoju sobu, ali već
je zauzeta.
- I moja! - Avery bi inače bila bijesna što je neki par upao u njezinu sobu. No
dok je ovako stajala s Atlasom, raščupane kose i plave haljine prepune končića s
bijele kupaonske prostirke, uopće za to nije marila. - Bit će da je to znak kako se
svi sjajno zabavljaju. - dodala je.
- Kao što sam rekao, pamtit će nas, - Atlas se prignuo da joj još jednom poljubi
usne. - Vidimo se vani. - promrmljao je i iskrao se u hodnik. Avery je brojila do
dvadeset, a zatim se zaputila u suprotnom smjeru, ne skidajući osmijeh s lica.
Tulum je uistinu bio sjajan. Avery je pokušala upamtiti svaku pojedinost kako bi
se prisjećala ove večeri jednom kad ona i Atlas budu stari i sijedi, živeći sretno do
kraja života. Tog su poslijepodneva zapovjedili kućnim robotima da odguraju
pokućstvo do zida i raščiste plesni podij u sredim. Sada je soba bila prepuna ljudi
koji su se smijali, pili i sjajno se zabavljali. Na šanku su bile poredane blistave boce
žestokog pića, koje su, po njezinoj narudžbi, neprekidno nadomještane novima. Sa
zvučnika je treštala glazba, a glasnoća se sama podešavala prema žamoru koji je
vladao u prostoriji. Usto, dosad nitko nije učinio nikakvu glupost.
No Avery bi ovu zabavu pamtila i da se pretvorila u potpunu katastrofu. Svaki
joj je trenutak s Atlasom bio neprocjenjiv, pogotovo sada kada su napokon otkrili
koliko se vole.
 Odlutala je prema plesnom podiju, opazivši Rishu sa Scottom Bandierom - bilo
je to nešto novo - i Jess s Patrickom, kao i uvijek. Kad bi barem mogla zaplesati s
Atlasom, makar na minutu. No uto se ponovno nasmiješila, podsjetivši se da će
ubrzo moći slobodno plesati cijeloga života.
Neka joj se šaka stegnula oko ruke poput lisičina. - Baš tebe tražim.
Avery se zabezeknula. Leda je izgledala užasno. Kosu je podigla u zategnutu
punđu, naglasivši oštre, isklesane crte lica. Djelovala je iscrpljeno, oči su joj bile
upale, a usne stisnute. U haljini geometrijskog uzorka izgledala je nekako krhko,
kao da je još na nogama samo zahvaljujući snazi volje - i drogama.
Avery je dobro poznavala taj izgled. Leda je ponekad bila takva prije ispita, kad
bi uzela malo previše xenperheidrena.
Cijeloga bi dana bila nabrijana, riješila test. a zatim otišla kući i dugo spavala.
Avery to nikada nije odobravala, ali kad god bi to spomenula, Leda bi se zatvorila i
zauzela obrambeni stav.
Leda je pustila njezinu ruku. Sva se tresla zbog napetosti živaca. - Gledam te i
ne vjerujem. Grozna si prijateljica, znaš li to? A da i ne spominjem koliko si
gnjusna osoba. - zarežala je.
- Leda. Što si uzela? - upitala je Avery, nježno povukavši prijateljicu uza zid.
- Skidaj ruke s mene! - Leda je podigla glas, očito ne mareći hoće li napraviti
scenu. Nekoliko se ljudi okrenulo prema njima, podignutih obrva. - znam. - rekla je
Leda. - Stoga se ne zajebavaj sa mnom, jasno?
Avery se uplašila. Nije se usuđivala progovoriti. Pokušala je nešto pročitati iz
Ledinih očiju, koje su divlje strijeljale po prostoriji. Neki joj je mučan predosjećaj
rekao da traži Atlasa.
- Gdje je?
- Tko? - upitala je Avery, pokušavajući zvučati što nevinije.
- Tvoj brat! Ili bih trebala reći, tvoj ljubavnik?
Avery je obuzela mučnina, kao da se cijeli svijet opasno nakosio. Leda je te
riječi izgovorila gotovo šaptom, a žamor je u sobi bio toliko glasan da je Avery bila
sigurna kako je nitko nije čuo. - barem ne još. Nije smjela riskirati.
- Možemo li razgovarati nasamo? - upitala je, što je dostojanstvenije mogla.
Zagledala se ravno u Ledine oči. - Molim te. U ime svih godina našeg prijateljstva.
Molim te, nemoj. Ne ovdje.
Na trenutak joj se u očima mogla prepoznati ona stara Leda pa se malo pogrbila,
kao da je bila pogonjena samo bijesom, te joj je sada ponestalo snage da se drži
uspravno. - Dobro. - pristala je. - Imaš nekoliko minuta.
 Avery je kimnula. Više od toga neće dobiti. - Slijedi me. - rekla je, namjestivši
usne u drven osmijeh, kimajući svima pokraj kojih je prolazila kao da je sve u
najboljem redu. Kao da ona i njezina najbolja prijateljica odlaze popraviti šminku i
malo tračati, a ne prijetiti jedna drugoj najmračnijim, najintimnijim tajnama.
No kamo god otišle, sve je bilo prepuno ljudi. Njezina i Atlasova soba,
knjižnica, staklenik: tulum je pustio pipke po cijelome stanu. U svakoj je prostoriji
nekoga bilo, ljudi su se ljubili, gubili svijest od pića ili oboje istodobno. Avery je
osjetila kako Leda pokraj nje gubi strpljenje, poput tempirane bombe kojoj
otkucava sat.
A zatim je Avery dobila ideju koja će zauvijek promijeniti sve,
- Znam kamo ćemo. - rekla je, otvorivši vrata smočnice i posegnuvši za
skrivenom kvakom. - Gore nema nikoga. Možemo razgovarati u potpunoj
privatnosti.
Dohvatila je ljestve i povukla ih dolje, otkrivši kvadratić crnoplavog neba iznad
njihovih glava. To što Leda uopće nije reagirala na postojanje skrivenog platoa
iznad Averyna stana bio je najbolji pokazatelj koliko je izvan sebe. Samo je
nakrivila glavu i rekla:
- Poslije tebe.
Avery se počela uspinjati u tamu, dok su joj se štikle od talijanske kože sklizale
po prečkama ljestava.
 LEDA

Leda je nesigurno zakoračila u vjetar. Svi bi je instinkti trebali uspaničeno tjerati da

se vrati niz ljestve, ali ti su instinkti bili zagušeni moćnim koktelom xenperheidrena
i raznih, tableta čije je ime već zaboravila. Xenperheidren joj je u tom trenutku
održavao svijest čistom, premda je bila lagano ošamućena i napeta poput puške. No
u vidnom su joj se polju već počele javljati neobične smetnje, oblici su se izdužili a
sjene postale blještave. Sve je bilo ugodno i svijetlo, kao u lunaparku.
- Seks s bratom, skrivena terasa. - Okrenula se prema Avery.
- Koliko još tajni krije savršena Avery Fuller?
- Nema potrebe da budeš okrutna. - Avery je nepomično stajala. Mjesečina se
ljeskala na njezinoj srebrnoplavoj haljini, tako da je sličila kipu neke grčke božice.
- Ima potrebe za svime što ja odlučim da je potrebno - osorno je rekla Leda.
Ovdje na krovu, tako blizu zvijezdama, osjećala se mladom, živom i prepunom
mržnje. - Nego, vratimo se tebi i Atlasu. Što misliš, što će reći tvoji roditelji kad
doznaju?
- A kako si ti doznala?
- Moja stvar. - Avery je luda ako misli da će joj Leda otkriti Wattovu tajnu.
Premda je u tome bilo prelijepe poetske pravde: dečko koji se bezglavo zaljubio u
Avery izlanuo je njezinu najmračniju tajnu.
Podsjetila se da je na tulum došla po osvetu. Zašto onda stoje na krovu i
razgovaraju? Leda je protresla glavom, pokušavajući se usredotočiti. Nije bila u
najboljoj formi. Možda je progutala previše tableta.
- Leda, - rekla je Avery, oklijevajući - oduvijek sam ga voljela. Još otkako smo
bili klinci. No sve dosad nisam se usuđivala niti pomisliti da bismo mogli.,. -
Zastala je usred rečenice. - Nisam te željela povrijediti. Žao mi je zbog svega što ti
se dogodilo.
- Zato se cijelu godinu prema meni ponašaš kao zadnja kučka? Zato što mi se
svidio Atlas?
- Žao mi je. - zaustila je Avery, ali Leda ju je nadglasala, naprežući glasnice.
- Na Erisinoj si me zabavi prisilila da ti se ispričam! Natjerala si me da te
preklinjem za oprost! Pretpostavljala sam da si mislila kako nisam dovoljno dobra
za njega!
- Leda! Naravno da si dovoljno dobra...
 - A ti si ga cijelo vrijeme samo željela za sebe!
Avery je problijedjela. - Strašno mi je žao. Bilo mi je užasno teško gledati vas
zajedno.
- A nisi razmišljala o tome koliko je meni bilo teško izgubiti jedinog tipa do
kojeg mi je ikada bilo stalo, zajedno s najboljom prijateljicom, i to u trenutku kad
mi se obitelj raspada? - Leda je već gotovo urlala. Podigla je ruku da ljutito otre
suzu koja joj je pobjegla iz kuta oka. Glupe tablete, od njih gubi kontrolu nad
osjećajima. Nije li Leda sama sebi obećala da je nitko neće vidjeti kako plače?
Avery je primijetila taj pokret i zakoračila prema njoj - ali Leda je naglo
ispružila ruku, upozorivši je da se ne približava. - Leda, što se događa s tvojom
obitelji?
Leda nije odgovorila. Jebeš Avery i njezino lažno suosjećanje! Nije željela o
tome razgovarati. Premda na teškim drogama, mogla se nositi samo s jednom
krizom istodobno.
Avery je nastavila nježnim glasom. - Zašto ne bismo sišle? Možemo pozvati
nekoga da ti pomogne, što god da si uzela, pa ćemo...
- Odjebi od mene! - dreknula je Leda. Cijelo joj se tijelo treslo od napetosti.
Avery je ušutjela. - Što kaniš učiniti? - bojažljivo je upitala.
- Ne znam!
Kako li se uopće našla na vrhu krova? Za sve je bila kriva Avery - Avery ju je
na prevaru namamila ovamo ,,u ime našeg prijateljstva". Trebala ju je upitati:
Kakvog crnog prijateljstva? Morala se vratiti provedbi plana - samo što se s
mukom pokušala prisjetiti što je uopće planirala. Znala je samo kako želi vidjeti da
Avery pati koliko je i sama patila. I Atlas zajedno s njom, premda je iz nekog
razloga sav njezin bijes bio usmjeren na Avery. No, to je imalo smisla. Njezina je
izdaja bila neizmjerno veća.
- Ne znam. - ponovila je, zagledana u bivšu prijateljicu, dok joj je nad glavom
oblak sakrio mjesec.
 RYLIN

Rylin je zakoračila kroz vrata na tisućitom katu i našla se u nekom drugom svijetu.
Ni rad u Cordovu stanu - čak ni izlet u Pariz na koji ju je odveo - nije je mogao
pripremiti na takvu raskoš. Sve, od prostranog predvorja koje se protezalo na dva
kata, do ogromnih prozora od poda do stropa dnevnog boravka, bilo je dizajnirano
do najsitnije pojedinosti kako bi naglasilo ukus i bogatstvo obitelji Fuller.
A u tom se apsurdno skupom stanu sada naguravaju stotine tinejdžera, glasnih,
pijanih i rasplesanih. Rylin se probijala kroz gužvu tražeći Corda.
Ljudi su je mjerkali. Većina ih je primijetila konfekcijsku haljinu i jeftine štikle,
pa su smjesta na nju prestali obraćati pozornost. No bilo je i onih koji su je
zaintrigirano pratili pogledom. Rylin je gledala ravno pred sebe, kao da izaziva
onoga tko bi joj se usudio obratiti. Morala je brzo pronaći Corda. Nimalo joj se nije
svidjela ta nepodnošljiva gužva ni treštava glazba, kao ni to da su svima zjenice
proširene pod lećama.
Ovo je Cordov svijet, podsjetila se. Nije imala takav dojam dok su zajedno
provodili vrijeme - činilo se kao da su stvorili vlastiti svijet, samo za njih dvoje - ali
ovo su bili njegovi prijatelji. Želio ju je dovesti da ih upozna, prije nego što je sve
upropastila.
Tablet joj je zavibrirao, primivši poruku od Lux. Ja sam u čeličnoj šumi, tu je i
Hiral. Jako je uzrujan. Gdje si? Je li sve u redu?
Dobro sam. Poslije ću ti pričati, kratko je odvratila. Klinci oko nje primijetili su
kako tipka po jeftinom tabletu. Pogledavali su joj oči, primijetili da ne nosi leće pa
počeli još znatiželjnije zuriti.
Ne obazirući se na njih, Rylin je metodično pročešljala prostoriju u potrazi za
Gordom, pokušavajući smisliti što će mu reći kad ga pronađe. Dohvatila je piće s
pladnja u prolazu, nadajući se da će joj pomoći smiriti živce. Ovo joj nije trebalo.
Pogriješila je što je došla. Gdje se, dovraga, sakrio? Dvaput je obišla cijeli tulum, a
od njega ni traga. Možda je već otišao.
Uto ga je ugledala.
Stajao je u kutu knjižnice i razgovarao s djevojkom zlatno-crvene kose. Kad ih
je opazila, Rylin je zastao dah. Iz načina na koji su im tijela bila izvijena jedno
prema drugom, po ruci kojom je dodirivala njegovu i bokovima koji su im se blago
dodirivali, bilo joj je posve jasno da je Cord spavao s njom.
 Rylin je nijemo stajala, gledajući kako se djevojka smije nekoj Cordovoj šali.
Prelijepa je, gorko je pomislila Rylin, mekih oblina, krupnih očiju i nevjerojatne,
neukrotive grive. Cord se također nasmijao, lascivno prelazeći pogledom po
njezinu tijelu. Ruka mu je kliznula niz njezin struk. Kad ih je vidjela zajedno, Rylin
kao da je primila udarac u trbuh.
Osjetivši težinu njezina pogleda, Gord je podigao glavu. - Rylin? - glupo je
rekao, kao da nije bio siguran može li vjerovati vlastitim očima, A zapravo, zašto i
bi? Zar je Rylin Mayers imala ikakav razlog za dolazak na tisućiti kat?
Stajali su tako neko vrijeme, gledajući jedno drugo poput glumaca u lošem filmu
nakon što se zaledi slika na videu.
- Oh! - iznenađeno je uzdahnula djevojka, okrenuvši se da pogleda Rylin, a
njezine su neobične, jantarne oči zaiskrile kad ju je prepoznala, - je li to ona? Tvoja
služavka?
Od tih se riječi - i spoznaje da je Cord o njoj razgovarao s ovom neznankom - u
Rylin nešto prelomilo. Obnevidjela, naglo se okrenula, očajnički želeći pobjeći.
- Čekaj, Rylin! - učinilo joj se da čuje Corda iza leđa, ali od žamora zabave nije
bila sigurna. Uostalom, ionako je bilo prekasno - već je bježala.
 ERIS

- To je ona? - ponovila je Eris, okrenuvši se Cordu. - Tvoja služavka? -Bila je

prilično zgodna, morala je priznati Eris, s tim bijelim, ovalnim licem i blistavim
bademastim očima.
- Aha. - Cord je gledao za djevojkom, a glas mu je zvučao zamišljeno.
- Zašto je pobjegla glavom bez obzira? - Eris se takvo ponašanje činilo krajnje
neobičnim. Da ona vidi kako momak koji joj se sviđa razgovara s drugom, smjesta
bi skočila, silom se ugurala u razgovor i, jednom riječju, bila neugodna dok ne bi
dobila što želi.
Cord ju je iskosa pogledao. - Zar ne znaš da ponekad drugim curama utjeruješ
strah u kosti? Nemoj mi reći da toga nisi svjesna.
- Ja? - Eris se nasmijala. U svojih osamnaest godina života mnogo se toga o sebi
naslušala. Nazivali su je sebičnom, seksi i nepromišljenom, ali još nikada
zastrašujućom.
Zaustila je da ga još malo izaziva, ali proučivši Cordovo lice, shvatila je da se
ozračje promijenilo. Opuštenoj zafrkanciji došao je kraj. Cord se duboko zamislio,
kao da nešto važe u sebi.
- Jao, bože dragi! promrmljala je Eris. - Pa ti nju voliš!
Cord nije odgovorio, no to je već samo po sebi bilo odgovor.
- Voliš je premda te iskoristila - nastavila je, u čudu. - Poslije svih tih tvojih
velikih izjava o tome kako ne vjeruješ u ljubav, isti si naivac kao i svi mi ostali.
- Ljubav i povjerenje nisu jedno te isto. - dobacio joj je, u trenutku kad se na
Erisinim lećama pojavila poruka.
Jesi li to iskreno mislila ili si samo pijana?
Eris se okrenula na stranu, davši Cordu znak da nekoga zove. Smjesta je nazvala
Mariel. Javila se na četvrto zvono.
- Mislila sam svaku riječ. Usto, nisam popila ni kap! I žao mi je. - zabrzala je
Eris, govoreći sve ujedan dah. - Jako mi je žao, baš jako. Nisam ono smjela reći.
Mariel je šutjela. Eris je znala da se mora više potruditi. - Ružno sam se
ponijela. I bezosjećajno. Jednostavno sam se otresla na tebe. Mislila sam da se
moram braniti, nakon one tvoje reakcije kad si čula da sam odlučila prihvatiti
novac.
 - Ne želim se svađati s tobom, Eris - rekla je Mariel nakon nekoliko trenutaka.
Zvučala je kao da je od svega već umorna.
- I menije žao. Znam da sam te provocirala. Samo se... brinem za tebe.
- I ja za tebe. - blago je rekla Eris.
- Stvarno ne piješ? - upitala je Mariel u nevjerici.
- Aha. Nisam bila raspoložena, nakon naše svađe. - Uzdahnula je. - Cijele večeri
samo o tome razmišljam, pokušavam smisliti kako da se pomirimo. Ne želim te
izgubiti. - dodala je, nešto tiše.
Mariel je duboko udahnula. - Zašto ne dođeš do mene pa ćemo popričati o tome.
- Super! - rekla je Eris. - Stižem!
U središtu grudi iznenada joj se rodila neka toplina i počela se širiti. Prasnula je
u smijeh. Radostan, zarazan smijeh koji je samo provalio iz nje. Mariel joj je
oprostila. A ako joj je Mariel oprostila, sve se drugo može riješiti.
Okrenula se i pošla, no zaustavila ju je povrijeđena zbunjenost u Cordovim
očima. Kad smo već kod toga, zašto i Cordova veza s tom curom ne bi upalila?
Ako ona i Mariel mogu sve riješiti, nema razloga zašto Cord i njegova služavka ne
bi mogli učiniti isto.
- Voliš li je, idi razgovarati s njom. - odlučno mu je rekla. Ali Cord je samo
odmahnuo glavom, onako tvrdoglavo i glupo, tipično za dečke. Eris nije znala što
da čini. Nije ga mogla samo tako ostaviti, nakon što joj se vratilo ono što se najviše
bojala izgubiti. Osjećala se širokogrudno, sva blistajući od divlje, neobuzdane
radosti.
Pomoći ću mu! Misao je odjeknula jasno i oštro u njezinu umu, poput zvona u
Marielinoj crkvi.
Moram prijatelju napraviti jednu malu uslugu. Važno je. Žao mi je!
Stižem za pola sata, poslala je poruku Mariel i pogledala Corda.
- Dovest ću ti je. - rekla mu je.
- Molim? - Cord je djelovao posve izgubljeno. - Gdje to...
- Dovest ću ti je natrag, a zatim idem kući, k Mariel! - doviknula je Eris preko
ramena, sva razdragana. Potrčala je za curom iz Niskog Tornja i ponovno se
nasmijala, zaključivši kako je svijet uistinu neobičan.
 RYLIN

Rylin je bezglavo trčala tulumom, ne mareći više za podsmješljive poglede. Samo

je željela što prije izići, ali izgubila se u tom glupavo golemom stanu, završivši
nekako u kuhinji. Tu je bilo još nekoga; čula je glasove nekolicine klinaca, odmah
iza ugla. Obišla je prostoriju, pitajući se gdje je izlaz - i opazila bljesak
zlatnocrvene kose u hodniku. Sranje, uspaničeno je pomislila Rylin, zar je ta cura
slijedi?
Pohitala je prema vratima koja su izgledala kao da vode u smočnicu i sakrila se
iza njih.
Vidjevši što je u prostoriji, razrogačila je oči i u šoku zaboravila zatvoriti vrata.
Usred malene smočnice nalazile su se ljestve - koje vode prema pravokutniku
tamnoplavog baršuna, koji nije mogao biti ništa doli nebo posuto zvijezdama.
Tim se ljestvama moglo izići na krov.
Odozgo je začula ženske glasove, ali bili su predaleki, a vjetar je bio preglasan
da bi razabrala o čemu razgovaraju. Rylin je zastala, a znatiželja joj je u tom
trenutku nadjačala sve druge osjećaje. Zašto se ne bi uspela ljestvama da vidi kanio
vode? Ovdje na zabavi bili su Cord, crvenokosa djevojka i oštra bol razočaranja.
Još niže bila je Chrissa, Hiral i Lux, svi koje je Rylin uspjela povrijediti. Ovaj je
cijeli prokleti Toranj načičkan njezinim pogreškama. No gore na krovu, tko zna?
Uhvatila se za prečku ljestava, snažno je stegnuvši crno lakiranim noktima i
počela se penjati.
Trenutak poslije, provukla se kroz vratašca. Gotovo nije mogla vjerovati
vlastitim očima. Stajala je na krovu cijeloga Tornja. Svi u čeličnoj šumi doslovno
su bili četiri kilometra ispod nje. Od same joj se pomisli zavrtjelo u glavi.
Stajala je na središnjoj platformi, vjerojatno dovoljno velikoj da na nju stane
tridesetak ljudi, ako se stisnu. Na jednoj je strani bila zaštitna ograda. Na drugim je
stranama bila strma kosina koja se gubi duboko u sjenama. Rylin je iznad glave
vidjela šiljak Tornja, koji je parao nebo. Zadrhtala je, trljajući gole ruke. Nije
računala da će ovdje biti toliko vjetrovito.
Izgleda da se djevojke s druge strane platforme svađaju. Rylin je to čula u
njihovim glasovima. Bile su samo dvije: crnkinja koja je podigla mršave ruke,
bijesno gestikulirajući, i plavuša koja je vjerojatno bila najljepša djevojka koju je
Rylin ikada vidjela. Još je nisu primijetile.
 - Ne znam! - izderala se niža djevojka, odmaknuvši se korak od plavuše. U
njezinu je glasu bilo nečeg toliko ranjenog i pogibeljnog, da se Rylin pomalo
uplašila. Nikome ne bi poželjela tu curu za neprijatelja.
Trebala bi se vratiti dolje. Ne bi se smjela upetljati u ovo. Ali prije nego što se
stigla vratiti, na ljestvama iza sebe začula je bat koraka.
 LEDA

Ledi se učinilo da je nešto čula, pa se naglo okrenula prema vratašcima.

Izbezumljeno je shvatila da ondje stoji neka djevojka.
- Tko si ti? - izderala se.
- Rylin Myers. - odvratila je, zamuckujući. Ledi je to ime odnekud bilo poznato.
- Žao mi je, nisam htjela...
- Smjesta odlazi odavde! - upozorila ju je Avery.
Na ljestvama se začuo drugi par koraka, i za koji se trenutak na vratašcima
pojavila Erisina zlatnocrvena glava. Baš sjajno! Bila je to posljednja osoba na
svijetu koju je Leda željela vidjeti, a sada se stvorila pred njom.
- Tu si! - uskliknula je Eris, izlazeći kroz vratašca. Gledala je ravno u Rylin. -
Čuj, samo bih htjela da popričamo. Cord te traži...
- A što ti sad hoćeš, mater ti? - zarežala je Leda, pljujući otrov. Bijes joj je divlje
poskočio s Avery na Eris, izoštren do usijanja.
Eris je podigla obrvu. - Smiri se, Leda. Sigurna sam se da se nije namjerno
popela.
- Ne govorim njoj, nego tebi! - Mjesečina se ljeskala na Calvadourovu rupcu -
rupcu koji je Eris darovao Ledin tata - a Leda je izgubila i posljednji djelić
samokontrole. - Odakle ti drskosti sa mi se uopće obraćaš?
- Eris! - viknula je Avery. - Vrati se dolje!
Eris je svrnula pogled na drugu djevojku - onu koju je slijedila uza stube - a
zatim ga vratila na Ledu. - Pretpostavljam da si doznala. - rekla je mirnim glasom,
gledajući Ledi u oči. - Je li ti tata rekao?
- Nemam ja što s tobom razgovarati! - Leda je mahnito ustuknula, približivši se
rubu krova.
Avery je prišla Eris i stala pokraj nje. Zabrinuto su se pogledale. - Leda, - rekla
je Avery, a Leda je jasno čula strepnju u njezinom glasu - molim te siđi, pa ćemo o
svemu raspraviti.
No Leda je zurila samo u Eris, ne skidajući pogled s rupca. Odakle joj hrabrosti
da ga nosi u javnosti, taj dar oženjenog muškarca? Zar nema ni mrvice stida? - Što
si to umišljaš? - vrisnula je. - Zašto ne ostaviš moju obitelj na miru?
 Još je jednom zakoračila unatrag, obuzeta očajem. Te dvije djevojke, koje bi joj
navodno trebale biti prijateljice, doslovno su je stjerale u kut. No jedna je od njih
bila u preljubničkoj vezi s njezinim ocem, a druga joj je otela jedinog dečka do
kojeg joj je ikada bilo stalo. Sama sam kriva, sluđeno je pomislila, što imam tako
šugave frendice. Zavukla je ruku u našiveni džep haljine, tražeći još jedan
xenperheidren. Trebalo joj je da samo malo razbistri misli, da iznađe rješenje. No
džep je bio prazan.
- Znam da si uzrujana! - Sad je već i Eris podigla glas. - Žao mi je, dobro? Znam
da je čudno. No nikome neću reći. I nikada više neću vi-vidjeti - počela je pomalo
zamuckivati - tvog tatu. Nikad više. Obećavam.
Leda bi najradije vrisnula neka uzme taj svoj glupi rubac i nosi se odavde ili bi
je, još radije, rastrgala na komadiće - bilo što, samo da više ni trenutak ne sluša Eris
kako govori o viđanju s njezinim ocem. Kao da večeras ionako već ne grca u
problemima.
Eris je stajala tik do nje, dovoljno blizu da joj Leda strgne rubac s vrata. Srce joj
je tutnjalo uslijed jasnoće britke poput žileta koju su joj omogućili opijati. Obje su
bile opasno blizu rubu. Avery im je neprekidno dovikivala neka se odmaknu.
- I mene je sve to jako zateklo, znaš? - promrmljala je Eris, gledajući Ledi u oči.
- Molim te, - rekla je, ispruživši ruku da dodirne Ledinu. Bila je to kap koja je
prelila čašu.
- Rekla sam ti, ne diraj me! - vrisnula je Leda, slijepo odgurnuvši Eris od sebe.
Kroz izmaglicu, kao da je čula bat još jednoga para nogu kako se uspinje ljestvama.
Eris je zaglavinjala unatrag, gotovo kao na usporenoj snimci, a njezine su se
vrtoglavo visoke potpetice iskrivile pod njezinom težinom.
Na trenutak se činilo da će zadržati ravnotežu i Leda je pružila ruku da je uhvati
- no bilo je prekasno. Eris je već padala leđima prema tlu. Oči na njezinu prelijepu
licu razrogačile su se od šoka. Leda ju je pratila pogledom dok je hrlila prema dnu.
Oko nje su lepršali nabori grimizne haljine, a rubac je vijorio poput uzaludne bijele
zastave kojom je objavila predaju. Izgleda je neobično lijepo, pomislila je Leda s
nekom jezovitom bezosjećajnošću, gledajući kako Erisino sićušno tijelo nestaje u
mraku grada ispod njih.
Leda je ostala nepomično stajati još dugo nakon što je Eris iščezla s vidika.
Nakon što je prošla cijela, nedokučiva vječnost, užas onoga što se dogodilo
napokon je pronašao put do Ledine svijesti. Pritisnula je glavu dlanovima i počela
vrištati.
U daljini je sunce provirilo iznad obzora, hrabro puštajući crvene pipke u noćno
nebo.
 Kad se zagledala prema horizontu, Leda je vidjela samo mučno crvenilo svježe
prolivene krvi.
 WATT

Watt nije mogao vjerovati čemu je upravo svjedočio.

Ušao je na tulum i počeo se divlje probijati kroz gužvu, raspitujući se je li tko
vidio Avery ili Ledu. Naposljetku su ga dvije uplašene cure iz prvog razreda
uputile prema kuhinji. Opazio je otvorena vrata smočnice i ljestve koje vode u
tamu, a utroba mu se zgrčila od napetosti kad mu je Nadia poručila:
- Penji se. Smjesta.
Na vrhu ljestava, Watt je zatekao Ledu i Eris kako viču jedna na drugu. Eris je
pokušala dotaknuti Ledu, a Leda ju je odgurnula od sebe. A zatim je Eris pala,
jednostavno je skliznula s Tornja i survala se u bezdan. Zamislio ju je kako ponire
prema tlu, bespomoćno pružajući ruke. Bude li imala sreće, umrijet će od šoka prije
negoli udari o tlo.
Obuzela ga je mučnina pri pomisli na to kako njezino tijelo - što god da je od
njega ostalo - sada izgleda na asfaltu.
Leda je samo stajala, gledajući preko ruba, tupa pogleda, usta razjapljenih u
zaglušnom, beskrajnom vrisku. Na krovu je bilo i drugih djevojaka: Avery i cura
svjetlozelenih očiju koju Watt nije poznavao. Obje su u potpunom šoku zurile u
mjesto na kojem je maločas stajala Eris.
Watt to više nije mogao gledati. Grubo je ispružio ruke i povukao Ledu s ruba,
žestoko, tako da joj se glava trznula pa je taj sablastan krik napokon utihnuo.
Na trenutak su samo ukipljeno stajali i gledali se; on, Avery i ta druga djevojka.
Svi su vidjeli što se dogodilo. Avery je bila bijeda kao duh, ramena su joj drhtala.
Watt je shvatio da nečujno plače, a mjesečina joj je pretvarala suze u svjetlucavo
srebro. Eris je, dakako, bila Averyna najstarija prijateljica. Poželio ju je priviti u
naručje i zagrliti je dok plače, ali nije se pomaknuo.
Leda se sva pogrbila, drhteći poput šibe na vodi. Jabučice su joj se trzale pod
zatvorenim kapcima, a lice joj je bilo zgrčeno u bolnoj grimasi. Bože, zar je još od
prošle noći na drogama? Watt nije mogao vjerovati da je još jučer pio viski s
Derrickom u dnevnom boravku. Sve što se nakon toga dogodilo bilo mu je posve
mutno - Leda koja ga zavodi i podmeće mu drogu, buđenje i jurnjava dovde,
mahnita briga za Avery.
No Eris je bila ta koju nije stigao spasiti.
Nepoznata je cura prekinula šutnju. - Moramo pozvati policiju. - rekla je, a glas
joj je tek nečujno zadrhtao. Watt je upitao Nadiju tko je ona, a Nadija je upala u
Tornjevu glavnu službu za prepoznavanje lica i potražila njezino. Rylin Myers,
trideset drugi kat. Watt se pitao kako je završila ovdje.
Avery je ošamućeno zatreptala, - Ja ću. - rekla je, ali još je plakala. Watt to nije
imao srca gledati. Malo je toga mogao učiniti da joj pomogne, ali barem joj je
mogao dati vremena da je oplače.
- Dopusti meni. - rekao je. Avery je zahvalno kimnula.
Kao da su te riječi bile čarolija koja je prenula Ledu iz budnog košmara u kojem
je bila zarobljena. Ispravila je leđa i podigla glavu, sijevajući očima. - E, nećeš! -
rekla je, zastrašujuće mirna.
- To je zadnje što želiš učiniti.
- Leda, Eris je mrtva. - rekla je Avery. - Moramo pozvati pomoć.
- Ako je mrtva, nema joj pomoći. - okrutno je primijetila Leda.
- Ti si kriva što je poginula! - vrisnula je Avery.
- Ma nemoj? - Leda je duboko udahnula. Što su ostali više paničarili, ona je
postajala sve smirenija. - Koliko pamtim, ti si nas ovamo dovela.
- Gurnula si je!
- Stvarno? - U usporedbi s Averynom vikom, Ledin je glas bio nizak i tih. - Ne
bih rekla da je tako bilo. Mislim da je Eris suviše popila na tvojoj zabavi. -
Ponovno je pogledala Avery u oči, ne trepćući, kao da je gorgona koja pogledom
može prijateljicu pretvoriti u kamen. - A zatim se okliznula.
U razgovor se uključila i Rylin. - Vidjela sam da si je gurnula. A to ću reći i
policiji.
Leda se osvrnula, sijevajući očima od osobe do osobe, kao da je neka divlja
životinja koja, stjerana u stupicu, planira bijeg. Činilo se da u glavi važe i prevrće
razne mogućnosti. - Ti si Rylin, ne? - rekla je, obrativši se djevojci iz Niskog
Tornja. - Ti si posljednja osoba koja bi trebala razgovarati s policijom. Dobro znaš
zašto ti to govorim.
Rylin je oklijevala, a Leda je u tišini ispravila ramena i nastavila. - Nitko od vas
neće zvati policiju dok ne uskladimo priču. Eris se napila, spotaknula se i pala.
Kaže li netko drukčije, ne mogu obećati da ću nastaviti čuvati vaše tajne. - Mahnito
se nasmijala, dok su joj se oči okrutno caklile.
Watt se narogušio, shvativši o čemu govori. Pokušavala ga je ucijeniti zato što je
haker. Ma fućkaš to, pomislio je. On i Nadia bili su oprezni, nisu za sobom ostavili
nikakav trag. - Misliš da mi možeš prijetiti zbog onog čime se bavim? - izderao se
na nju, ne mareći hoće li ga Avery i druga djevojka čuti. - Ništa nećeš moći
dokazati. Nemaš ništa čime bi me držala u šaci.
 - O, Watte! - rekla je Leda. Zavjerenički je spustila glas. - Kao što sam rekla,
znam o tebi nešto daleko gore od toga. Ne izazivaj me.
Zbunjeno se zagledao u nju.
- Oprosti zbog tableta. - dodala je Leda, gotovo veselim glasom. - No sam si me
na to natjerao. Da si bio samo malo više raspoložen za igru, ne bih tomu morala
pribjeći.
Avery je gledala čas Watta, čas Ledu, pokušavajući shvatiti o čemu pričaju.
Watt je bio izvan sebe od bijesa. - Pozvat ću policiju i sve ću im reći!
- Kako god želiš. - rekla je Leda, s ukočenim, neveselim smijehom. - Samo ih
poslije, molim te, prebaci meni, kako bih im mogla reći tko je zapravo Nadia.
Na krovu je zavladao tajac. Leda se zagledala u Watta. Izbezumljeno je
pomislio: Zar to uistinu može znati? No kako?
- O, da. - rekla je Leda, slijedeći tok njegovih misli. - Jedva čekam da upoznam
Nadiju, znaš. Što više poznanstava, to bolje. Meni je važna i kvantiteta. - Naglasila
je ono kvant, ali jedva čujno, tako da je samo on to mogao primijetiti.
Watta je obuzela mučnina. Nije imao snage ništa odvratiti.
- A što se tebe tiče, - rekla je Leda, obrativši se Rylin - reći ću policiji što si
ukrala Cordu. Za to ćeš dobiti najmanje deset godina zatvora. Možda i doživotnu.
Rylin je problijedjela. Watt se zapitao čime je to Leda drži u šaci, Nadia,
pokušaj otkriti, zapovjedio je. Možda joj nekako može pomoći. Kad bi se barem
jedno od njih moglo izvući iz Ledinih kandži.
- Ne pada mi na pamet zataškavati što si učinila, Leda, pogotovo ne... - počela je
Avery, ali Leda se obrušila na nju.
- A ti nemoj niti pomišljati da otvoriš usta, Avery! Tvoja bi jedna, prljava tajna
najgora je od svih.
Avery je zašutjela. Watt je iz sveg srca suosjećao s njom. Njemu je, dakako, bilo
poznato što Leda zna o Avery, zato što joj je njezinu tajnu sam servirao na
srebrnom pladnju.
- Dakle, - nastavila je Leda, a glas joj je po prvi put malo zadrhtao i dobio
nesiguran, živčan, histeričan prizvuk - jesmo li se sve dogovorili? Eris se napila,
spotaknula i pala. Jasno?
Zagledala se u sve redom, Rylin je polako kimnula, a za njom i Avery, kao
bespomoćne marionete. Watt se na trenutak zagledao u Ledu, razbijajući glavu u
potrazi za rješenjem.
No nije se nazirao nikakav izlaz. Morat će lagati o smrti nedužne djevojke.
Naposljetku je i Watt kimnuo, što je Leda ionako već znala da će učiniti.
 AVERY

Avery nikada nije vidjela crkvu svetog Martina na 947. katu tako ispunjenu do
posljednjeg mjesta kao što je bila tog jutra, na Erisinu pogrebu.
Erisin pogreb. U to je bilo gotovo nemoguće povjerovati, čak i za Avery, koja je
vidjela njezin kraj.
Crkva je bila u polumraku i sva zagrnuta u crno, prepuna ožalošćenih ljudi u
crnini. Jedina svijetla točka bila je gomila bijelih cvjetova oko Lijesa od ulaštena
drveta pred oltarom i zaslona pokraj njega, na kojem su se nizale Erisine fotografije
- sve sami usiljeni, neprirodni, profesionalni portreti na koje ju je prisiljavala
mama, a ne spontani "selfići" kakvima je sama punila društvene mreže.
Eris bi se grozila ovakvog pogreba, pomislila je Avery, uz smijeh koji je napola
bio jecaj. Sve je bilo ozbiljno i suviše tradicionalno. Nije ni najmanje odgovaralo
Erisinoj naravi, ekstrovertnoj i punoj života.
Gajila je tolike uspomene na Eris! Kako su se kao male znale prerušavati,
svađati se oko one princezine haljine koja je mi jenjala boju kad bi se zamahnulo
čarobnim štapićem. Kako su u sedmom razredu obje završile kod frizera koji ih je
ošišao na
"kahlicu", večer kad su prvi put pile pivo, kako je Eris krišom odvela Avery k
sebi i držala joj te iste šiške dok je Avery cijelu noć povraćala. Kako su se hihotale
na satu latinskog jer su sve riječi u njihovom prijevodu zvučale prosto. Kako su
jednom prigodom pobjegle u London preko vikenda, samo zato što je Eris izjavila
da joj je New York ,,dosadio".
Eris je, međutim, u zadnje vrijeme prolazila kroz težak period i Avery se kajala
što joj nije pružila veću podršku. Eris ju je uistinu trebala, ali Avery je bila suviše
zaokupljena vlastitom dramom s Atlasom, Ledom i Wattom da učini išta više od
one rođendanske zabave. A čak je i to završilo katastrofom.
Ako ništa drugo, Eris je barem posljednjih nekoliko tjedana pronašla sreću s tom
curom iz Niskog Tornja s kojom se viđala. Avery se pitala gdje je ta djevojka, je li i
ona danas među ožalošćenima. Bilo joj je žao što je nije stigla upoznati. Eris joj
nije spomenula čak ni njezino ime.
Avery se osvrnula sa svog povlaštenog mjesta blizu odra. Činilo se da su došli
svi koji su ikada upoznali Eris. Došlo je cijelo društvo iz razreda, nastavnici,
roditelji njezinih prijatelja i prijatelji njezinih roditelja. Avery je primijetila Watta u
stražnjem dijelu crkve, kako stoji mračna pogleda. Nakon one noći nisu izmijenili
ni riječ. U klupi iza nje sjedile su ostale Erisine prijateljice: Jess, Risha, čak i Ming
- i, dakako, Leda, čiji je pogled cijelo vrijeme pržio Averyn potiljak. Erisina obitelj
zauzimala je prvu klupu: njezina majka, u crnoj haljini od krepa koja baš i nije bila
prigodna za pogreb, premda joj se to nitko nije usudio reći, zatim Erisina tetka
Layne koja je doletjela iz Kalifornije i, na Averyno iznenađenje, Everett Radson i
njegova stara majka. Baka Radson samo je zurila pred sebe, nečitljiva pogleda. Bila
je optočena s više dijamanata nego što ih je Avery u životu vidjela na jednoj osobi,
kao da karatima nadoknađuje izgubljenu mladost. Pokraj nje je gospodin Radson
jecao u rupčić s izvezenim inicijalima.
Avery se željela ljutiti na njega u Erisino ime. Nije bilo pošteno što je napustio
Eris za života, a sada je ovako oplakuje u smrti. No ipak nije mogla smoći snage da
bude bijesna na čovjeka koji je toliko skrhan tugom.
Avery i njezina obitelj smjestili su se u drugu klupu, iza Dodd-Radsonovih, što
je bilo iznenađujuće počasno mjesto s obzirom na to da je Eris poginula na njezinoj
zabavi. Ali Erisini roditelji nisu je krivili za ono što se dogodilo. To se, međutim,
ne bi moglo reći za njezine roditelje, koji je gotovo nisu mogli pogledati. Lica su
im još bila blijeda od šoka. Pokraj Avery stajao je Atlas, naočit kao i uvijek u
crnom odijelu. Neprekidno JOJ je pokušavao uhvatiti pogled, ali ona je odlučno
prikovala pogled na zaslon, na kojem su se izmjenjivali usiljeni portreti njezine
mrtve prijateljice.
- Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo!
Ništa, ništa, ništa, riječ je poput jeke odjekivala u njezinu umu. Avery je riječ
"ništa" bila dobro poznata, jer upravo je to učinila za Eris. Nikome nije rekla istinu
o prijateljičinoj smrti. Čak ni Atlasu.
Istina ne bi ništa promijenila, pokušala je tješiti samu sebe. Ne bi oživjela Eris.
No Avery je znala da su takve misli kukavičke i sebične, pa je zbog njih samu sebe
prezirala.
Poslije Erisina pada - prije samo tri noći, premda se činilo kako je otada prošla
cijela vječnost - Avery je naglo prekinula zabavu i pozvala policiju. Gotovo su
istoga trena stigli na njezina vrata. Avery ih je odvela na krov te drhtavim glasom
izjavila kako je slučajno pronašla ljestve i odvela prijatelje da se dive pogledu. Sve
je četvero bilo privedeno na obavijesni razgovor. Prema dogovoru, svi su se držali
Ledine priče: Eris je bila pijana pa se okliznula.
Avery je bila prilično šokirana što je njihova laž tako tako prihvaćena. Nitko
nije tražio dokaze niti podigao optužnicu. Avery je znala da bi vjerojatno bila
proglašena odgovornom za to što je otvorila izlaz na krov, ali služba održavanja
samo je zapečatila prolaz. Ali slijedili su je pogledi, gori nego ikada prije. Tko bi
rekao da je Avery Fuller tako lakomisleno postupila, svi su šaptali. Šokantno je što
je dopustila pijanoj prijateljici da se popne na krov. Kakve li tragedije!
Oglasile su se divovske crkvene orgulje pa su svi ustali otpjevati pogrebnu
pjesmu. Avery je dohvatila staromodnu pjesmaricu - ova crkva nije projicirala tekst
psalama ravno na leće, poput njezine - i pokušala slijediti riječi promuklim glasom.
Držala je pjesmaricu desnom rukom, dok joj je lijeva, ona pokraj Atlasa, visjela uz
tijelo. Očešao se malim prstom o njezin, oprezno i neprimjetno, u znak tihog
ohrabrenja.
Avery nije na to obraćala pozornost. Osjećala je kako Leda zuri u nju iz trećega
reda, izazivajući Avery da iskuša gdje su joj granice.
Avery nije znala što bi s Atlasom. Voljela ga je do boli, ljubavlju koja je
prožimala svaki djelić njezina bića. Ali njezina je ljubav sada bila opterećena
tugom i tragedijom.
Nisu mogli pobjeći zajedno, sada kada Leda zna istinu. Prije bi sve bilo u redu -
njihovi bi roditelji smislili nekakvu priču, opravdanje kakvo su iznašli lani, kada je
Atlas nestao. No pobjegnu li sada, Avery je znala da će Leda otkriti njihovu tajnu
čim otputuju. Nije željela to priuštiti svojim roditeljima. Ona i Atlas moraju ostati,
barem dok ne pronađu način da skinu Ledu s vrata.
Tajna za tajnu, pomislila je. Da, znala je tajnu kojom je Ledu mogla držati u
šaci, kao protutežu onome što je Leda doznala o njoj i Atlasu. No koliko će dugo to
napeto ravnovjesje potrajati?
Sve se promijenilo. Vrijeme prije Erisine smrti kao da je pripadalo drugom
životu, drugom svijetu. Te stare Avery više nije bilo. Ta se Avery rasprsnula, a iz
krhotina je iskoračila nova, tvrđa, ali i krhkija.
Dok je tako stajala, nesposobna čak i proliti suzu za mrtvom prijateljicom,
Avery je znala da se više nikada neće osjećati sigurnom dokle god je Leda u blizini.
 MARIEL

Mariel je stajala u stražnjem dijelu crkve, napola skrivena u sjeni, i sama gotovo
sjena. Odjenula je haljinu koju je Eris toliko mrzila - to je bila jedina crna haljina
koju je imala - ali preko nje je nabacila vestu, pa u kombinaciji s crnim
balerinkama i lažnim biserjem nije izgledala tako strašno. Čak nije stavila ni svoj
uobičajeni, crveni ruž, samo je nanijela malo pudera na kolobare oko očiju crvenih
od plača. Željela je biti lijepa dok se oprašta od Eris. Bila je jedina djevojka koju je
uistinu voljela, premda joj to nikada nije rekla, barem ne riječima.
Ogledavši se oko sebe, stegnula je krunicu u džepu tolikom silinom da su joj
prsti pobijelili.
Crkva je bila pretrpana ljudima u dizajnerskoj crnoj odjeći koji su u krilu
grčevito držali skupe kožnate torbice i šmrcali u rupčiće s izvezenim inicijalima.
Jesu li svi oni uistinu Erisini prijatelji? Zasigurno je nisu toliko intimno poznavali
kao Mariel. A što je bilo još sigurnije, nije im nedostajala kao njoj. Mariel je
razdirala užasna tuga koja je u njoj bujala, prijeteći da je utopi. Protekla tri dana
svakog se jutra budila misleći na nešto o čemu bi razgovarala s Eris - ali tada bi se
sjetila. Nakon toga bi je tuga ponovno progutala.
Ta je tuga bila pomiješana s užasnim osjećajem krivnje koji joj je nagrizao dušu,
zbog ružnih riječi koje joj je uputila one večeri kada je poginula. Ništa od toga nije
ozbiljno mislila. Samo se uzrujala od straha da će Eris, jednom kad se odseli u
Visoki Toranj, napustiti njezin svijet. Kad je Eris sama otišla na zabavu, Mariel je
zamalo poludjela.
Bila je svjesna da voli Eris više negoli je Eris voljela nju - da je Eris možda
uopće ne voli. Ta joj je spoznaja tjerala strah u kosti.
Zaljubila se u Eris gotovo na prvi pogled. Nije znala zašto, ali od prvog je
trenutka osjetila neodoljivu privlačnost. Eris je bila, dakako, bistra i lakomislena,
ali bila je vedra i privlačna, zračila je energijom od koje se Mariel odjednom počela
osjećati živom. Neko se vrijeme tome pokušavala oprijeti, ali na kraju je shvatila da
zapravo nema izbora. Ljubav se nije mogla ukrotiti.
Kad ju je te noći Eris nazvala s tuluma, Mariel je pao kamen sa srca. Pomirit će
se. Eris je rekla da brzo dolazi. Mariel je probdjela cijelu noć i dobar dio jutra
čekajući, ali Eris nije dolazila.
Na kraju je ipak izgubila Eris u svijetu Visokog Tornja.
Marielin je pogled odlutao prema lijesu pred oltarom. Nije mogla vjerovati da je
Eris uistinu u tom sanduku. Nije bio dovoljno velik da obuhvati njezin dubok,
raskošan smijeh, napadno gestikuliranje i dramatične osjećaje. Cijela ova crkva -
ne, cijeli Toranj - nije bio dovoljno velik za nju. Eris je bila veća od svega.
Dok je svećenik monotono vodio misu, Mariel je razmišljala o Erisinoj smrti.
Pričalo se da je slijedila svoje glupe prijateljice ljestvama na dio Tornja koji je
trebao biti zatvoren. Daje previše popila i pala - da je to bio strašan, tragičan
nesretni slučaj koji se lako mogao izbjeći.
Mariel je znala da to nije istina. Eris joj je rekla da nije pila. A zatim je poslala
onu neobičnu poruku o tome da prijatelju mora napraviti uslugu. Što je to Eris
morala učiniti? Kakav bi to prijatelj poslao Eris na krov? Priča nije držala vodu, a
Mariel je ta činjenica izluđivala.
Ti bogatuni iz Visokog Tornja drže da su imuni na probleme stvarnog života,
zabarikadirani kilometrima iznad tla s tim svojim novcem i vezama. No bili su u
krivu. Mariel će doznati istinu o Erisinoj smrti. Ako je itko za nju odgovoran - ako
itko nešto krije - platit će.
Zadržala se u stražnjem dijelu crkve sve do kraja pogreba, nepozvana i
neprimjetna. No da ju je itko pogledao, opazio bi kako luster baca duboke sjene na
njezine oštre jagodične kosti i obasjava suze koje joj se slijevaju niz obraze.
 Zahvale

Oduvijek sam sanjala o tome da napišem roman, ali bilo je trenutaka kada mi se
činilo da je takav pothvat gotovo nemoguće ostvariti. Zahvalna sam što sam u
cijelome procesu imala nevjerojatnu podršku i pomoć.
Prije svega, veliko hvala cijelome timu Alloy Entertainmenta. Joelle Hobeika,
mojoj besprijekornoj, neumornoj, neustrašivoj urednici: hvala što si mi od samog
početka bila partnerica u zločinu. Od tvojih je zamisli i ohrabrenja ova knjiga imala
više koristi nego što sam ih u mogućnosti izbrojiti. Joshu Banku, prvoj osobi kojoj
sam predstavila ideju o Tisućitom katu: hvala što si se u nju zaljubio kao ja, kao i
na bezbrojnim satima koje si sa mnom proveo oblikujući dijelove priče. Sara
Shandler, hvala ti na energiji, podršci i uredničkim zapažanjima. Les Morgenstein,
Gina Girolamo, Maggie Cahill i svi ostali u Los Angeleskom uredu Alloya, hvala
vam na trudu da Tisućiti kat postane televizijska serija. Hvala Theu Guliadisu na
genijalnosti u vođenju društvenih mreža; Elaine Damasco na raskošnom,
predivnom, savršenom omotu romana; Liz Dresner na dizajnerskoj darovitosti;
Romy Golan zbog koje smo se pridržavali svih rokova; Stephanie Abrams i Mattu
Bloomgardenu koji je baratao s više financijskih ugovora i obrazaca negoli je
stranica u romanu; Heather David koja je omogućila da cijela operacija teče glatko,
usprkos svim našim naporima da tako ne bude.
Beskrajno sam zahvalna cijelome timu HarperCollinsa, bez kojega ova knjiga ne
bi nastala. Emilia Rhodes: dobro smo napredovale od dana kad smo zajedno
uređivale romane o vampirima. Ne postoji osoba s kojom bih radije surađivala na
ovom projektu. Hvala ti što si vjerovala u njega, kao i u mene. Jen Klonsky: hvala
ti, hvala, hvala na bezgraničnom poletu i podršci tijekom cijelog procesa. Alice
Jerman: iz prve ruke znam koliko je posao pomoćnice urednika težak, stoga sam ti
duboko zahvalna na pomoći. Sarah Kaufman, Alison Klapthor i ostatak Harperova
dizajnerskog tima: hvala vam što ovaj roman izgleda prelijepo. Golemo hvala
Elizabeth Ward i ostatku Harperova marketinškog tima, te Gini Rizzo i timu za
oglašavanje na neumornim i ludo kreativnim naporima da se čuje za Tisućiti kat.
Timu Rights People, hvala vam što ste odaslali Tisućiti kat po toliko mjesta na
svijetu. Još ne mogu vjerovati koliki ste uspjeh ostvarili u tako kratkom vremenu -
još se osjećam kao da sanjam.
Prijateljima i obitelji hvala na doprinosima ovom djelu i na tome što ste me
podnosili tijekom njegova stvaranja. Mama i tata - nikada ovo ne bih postigla bez
vaše nepokolebljive pomoći i povjerenja koje ste u mene imali. John Ed i Lizzy,
oduvijek ste mi bili nadahnuće, moji navijači i prvi obožavatelji. Hvala djedu i
baki, posebice Snakeu, koji me prije toliko godina naučio čitati. Nedostaješ mi i
zauvijek ćeš mi nedostajati.
Veliko hvala obitelji Field koja me udomila tijekom brojnih radnih vikenda, s
posebnim naklonom Kiki, koja me vozila osam sati s vjenčanja dok sam cijelo
vrijeme pisala na suvozačkom sjedalu. I na kraju, dakako, Alex: hvala ti na
strpljenju, finoj hrani, razgovorima o izmišljenim tinejdžerima kojih je bilo više
negoli je itko zaslužio, i na tome što si čitao roman dok je nastajao.