Sveučilište Sjever

Sveučilišni centar Varaždin

Odjel za fizioterapiju

POREMEĆAJI PREHRANE: ANOREKSIJA

Seminarski rad za predmet

Higijena i socijalna medicina

Predavač: Valentina Novak, mag. med. techn. Student: Rea Novak

Varaždin, studeni, 2022.

Sadržaj
1. Uvod....................................................................................................................................................1
2. Anoreksija...........................................................................................................................................2
2.1. Etiologija..........................................................................................................................................2
2.1.1. Biološki čimbenici.....................................................................................................................2
2.1.2. Psihološki čimbenici..................................................................................................................3
2.1.3. Socijalni čimbenici....................................................................................................................3
2.2. Klinička slika....................................................................................................................................4
2.3. Prevencija.........................................................................................................................................5
2.4. Liječenje...........................................................................................................................................6
3. Zaključak.............................................................................................................................................7
4. Literatura.................................................................................................................................................9
 1. Uvod
Poremećaji hranjenja su samovoljno izgladnjivanje ili prejedanje, a obično nastaju kao
rezultat iskrivljene slike vlastitoga tijela. U suvremenom svijetu postaju ozbiljan zdravstveni
problem te utječu na psihičko i fizičko zdravlje populacije. Najpoznatiji poremećaji hranjenja su
anoreksija, bulimija, prejedanje i atipični poremećaji hranjenja koji su spoj navedenih
poremećaja. Od fizioloških čimbenika na razvoj ovih bolesti djeluju dob, spol i tjelesna težina.
U psihološke čimbenike ubrajamo: samopoštovanje, preopterećenje vlastitom težinom,
anksioznost, promjene raspoloženja i želja za savršenošću. Uz to, važnu ulogu ima okolina u
koju spadaju obitelj, društvo i mediji. Svi rizični čimbenici praćeni su intezivnim strahom od
debljanja uz iskrivljenu sliku vlastite težine. Prema dobi i spolu, djevojke u adolescentnoj dobi
najskolnije su poremećajima prehrane. Ipak, u dječjoj dobi, oboljuje više dječaka, a kao glavni
uzrok navodi se PTSP. Prema istraživanjima, preko 40% djevojaka se u dobi od 13 do 15 godina
odlučuje na dijetu. Oko 13% iz nešto mlađe dobne skupine ima rizične čimbenike za nastanak
poremećaja prehrane. Istraživanja u Hrvatskoj odnosno srednjim školama pokazala su da 50%
djevojaka provodi neku vrstu dijete dok čak 49% njih smatra da je njihova idealna tjelesna težina
manja od trenutne. Od dječaka na dijetu se odlučuje 16%. Depresija, anksioznost i poremećaji
ličnosti poremećaji su koji s napretkom bolesti postaju glavna psihološka obilježja osoba
oboljelih od anoreksije. U liječenje ovih poremećaja spada obiteljska terapija, psihoterapija i
medikametozno liječenje, a same terapije mogu se provoditi unutar ili izvan bolnice. Važno je
shvatiti kako se anoreksija temelji na psihološkim aspektima. Prije same terapije važno je
ukloniti takve rizične čimbenike u razgovoru s psihologom. Važna je dobra suradnja između
članova medicinskoga tima kao i s članovima obitelji oboljele osobe. Tijekom tretmana posebno
je bitna podrška oboljeloj osobi jer ona najčešće ne zna da ima problem ili ga ne prihvaća te ga
smatra nebitnim i bezopasnim [1].

1
 2. Anoreksija
Anoreksija nervosa jest težak gubitak apetita uzrokovan emocionalnim čimbenicima.
Bolest je obilježena neprestanim pokušajima zadržavanja minimalne tjelesne težine s indeksom
tjelesne mase manjim od 17.5. U samom početku bolesti osobe ne pate od gubitka apetita, već od
konstantnog straha od debljanja. Restriktivni oblik anoreksije karakteriziran je strogim držanjem
dijeta i vježbanjem, a ne uključuje samoinicijativno izbacivanje pojedene hrane. Kod
purgativnog oblika osoba nakon izgladnjivanja pojede nešto više hrane nakon čega ju izbacuje
zlouporabom diuretika i laksativa. Ovaj tip bolesti smatra se opasnijim od restriktivnog. Postoji
nekoliko kriterija za dijagnosticiranje anoreksije, a u njh spadaju: namjerno mršavljenje, indeks
tjelesne mase manji od 17.5, strah od debljanja iako postoji znatan gubitak težine, poremećaj
percepcije veličine i oblika vlastitoga tijela te poricanje ozbiljnosti i opasnosti niske tjelesne
težine. Kod žena dolazi i do amenoreje odnosno gubitka menstrualnog ciklusa [1].

2.1. Etiologija
2.1.1. Biološki čimbenici
Postoji više bioloških čimbenika koju utječu na razvoj anoreksije. Rizik je povećan
unutar članova obitelji pa se može reći da anoreksija ima i genetsku predispoziciju. Važnu ulogu
u ljudskom organizmu kod regulacije raspoloženja i apetita ima neurotransmiter serotonin.
Neadekvatno lučenje serotonina može dovesti do povećane anksioznosti i agresivnosti, sklonosti
suicidalnosti i samoozljeđivanju. Nekoliko istraživanja pokazalo je kako su promjene u razini
serotonina povezane s povećanjem anksioznosti i opsesivnog ponašanja kod anoreksije. Spol je
posebno važan biološki čimbenik jer se bolest razvija deset puta češće kod žena nego kod
muškaraca. Kod muškaraca poremećaji prehrane nastupaju nešto kasnije nego kod žena [1].

2
2.1.2. Psihološki čimbenici
Postoji niz psiholoških čimbenika u nastanku anoreksije, a to su: depresija, nedostatak
samopoštovanja, anksioznost, poremećaj ličnosti, želja za postizanjem savršenosti te pogrešna
percepcija vlastitoga izgleda [1]. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom može se kretati od laganog
nezadovoljstva do izrazitog omalovažavanja vlastitoga tijela. Uz to, osobe svoj izgled često
uspoređuju s izgledom drugih osoba. Želja za postizanjem savršenosti ili perfekcionizam
uključuje postavljanje visokih ciljeva i osobnih standarda koji su praćeni pretjeranim
samoevaluacijama i strahom od neuspjeha. Osobe imaju nerealnu percepciju vlastitoga tijela.
Smatraju ga krupnim, zaokruženim, neproporcionalnim i debelim. Ne obraćaju pažnju na
mišljenja okoline koja su suprotna tome te vjeruju samo u svoju osobnu procjenu. Takve osobe
se isključuju iz društva, zatvaraju se u sebe te se sami nose sa svojim problemima. Često se
gladaju u ogledalo videći potpuno krivu sliku svojega izgleda koja doodi do promjena u mislima,
emocijama i ponašanju. Izgled u današnje vrijeme ima značajnu ulogu u dobivanju, rastu ili
padu samopouzdanja. Izgled je ono što ljudi prvo zamjećuju jedni na drugima. Dobre
karakteristike osobe nisu ono što se prvo primijeti, a one loše ljudi pokušaju sakriti. S druge
strane, vanjski izgled je izložen pogledima bez obzira želimo li mi to ili ne [2]. Sve navedeno
nastaje upravo zbog nedostatka samopoštovanja i neprihvaćanja samoga sebe. Opsesivno-
kompulzivni poremećaj i strah od jedenja pred drugim ljudima također prate ostale psihološke
čimbenike ne samo u nastanku već i tijekom anoreksije. Opsesivno-kompulzivni poremećaj
uključuje gomilanje i uživanje u pripremi hrane koju osoba kasnije ne pojede. Ovaj poremećaj
javlja se kod više od 45% oboljelih. Istraživanja su pokazala kako je kod čak 91% žena
anoreksija praćena depresivnim poremećajem [1].

2.1.3. Socijalni čimbenici

U sociokultorne čimbenike ubrajamo medije, obitelj i društvo. Mediji i društvene mreže
u današnje vrijeme određuju temelje savršenoga izgleda. Mediji prenose poruke o nezdravom
načinu prehrane, idealnoj tjelesnoj težini i izgledu. Ipak, te poruke najčešće potiču, prvenstveno
kod djevojčica, postavljanje nerealnih ciljeva postizanja novoga izgleda koji dovode do
poremećaja prehrane. [1] Društvene mreže donose negativne verbalne komentare povezane s
izgledom i tjelesnom težinom. Utjecaj vršnjaka na psihofizički razvoj osobe izrazito je snažan u
doba adolescencije tijekom koje dolazi do uspoređivanja vlastitoga izgleda s izgledom drugih
vršnjaka što često dovodi do nezadovljstva izgledom tijela. Adolescenti određuju svoje ideale te
žele izgledati poput njih. Osim negativnih postoje i pozitivni socijalni utjecaji, a to su odgojno-
obrazovne televizijske emisije koje su usmjerene na zdravi način prehrane, ali i na zdrav odnos

3
prema svome tijelu. [2] Ipak, ključnu ulogu ima obitelj jer su roditelji ti koji utječu na doživljaj
tijela kod djece. Djevojčice koje imaju majku koja je u nekom periodu života bila na dijeti
rizična su skupina za nastanak poremećaja prehrane. Uz to, kulturni standard je stroži prema
djevojkama te roditelji često smatraju kako je prekomjerna tjelesna težina veći problem kod
njihovih kćeri nego kod sinova. U adolescenciji postoji izrazita potreba za pripadanjem i
prihvaćanjem pa tjelesni izgled, posebno kod djevojaka, postaje izrazito važan. Zbog lošeg
položaja u društvu i neuklapanja dolazi do odstupanja od prehrambenih navika. Vršnjaci su više
skloniji omalovažavanju djevojčica s prekomjernom tjelesnom težinom nego dječaka.
Samoismijavanje i omalovažavanje ima negativan utjecaj na anksiozne djevojke jer postaju
svjesne svojega izgleda te se odlučuju na dijetu [1].

2.2. Klinička slika

Klinička slika anoreksije uključuje vidljivi gubitak tjelesne težine u obliku tankih
ekstremiteta, upalih očiju i trbuha uz izbočene zglobove. Lice oboljele osobe postaje blijedo.
Javljaju se glavobolje, otežana koncentracija, teškoće u donošenju odluka, suhoća kože, hladnoća
ruku i nogu, otpadanje kose, opstipacija ili tvrda stolica i opća slabost. Kod žena se pojavljuje i
amenoreja što znači izostanak mjesečnice [3]. Do toga dolazi zbog lučenja smanjene količine
ženskog spolnog hormona estrogena. To posljedično uzrokuje neadekvatno lučenje LH ili
luteinizacijskoga hormona i FSH ili folikulostimulacijskoga hormona [4]. Od ostalih simptoma
pojavljuju se bradikardija i hipotenzija. Krvni tlak često može biti ispod 90/60 mmHg. Puls može
pasti ispod 60 otkucaja u minuti. Uz sve navedeno, dolazi i do dubokog disanja uz pojavu
karakterističnog zadaha koji nastaje kao posljedica ketoze stanica. Može doći i do pucanja
noktiju te gubljenja dlakavosti u pazušnoj i stidnoj. Izrazito je smanjena količina potkožnog
masnog tkiva, a bokovi i prsa gube svoj oblik. Na dorzalnoj strani šaka pojavljuju se oštećenja
poput žuljeva koji nastaju kod purgativnog oblika radi namjernog izazivanja povraćanja. U
probavnom sustavu osim opstipacije dolazi do oticanja paratireoidnih žlijeda, upale i rupture
jednjaka, patoloških promjena na jetri, žučnih kamenca, pankreatitisa i atrofije crijeva. Zbog
trombocitopenije odnosno smanjenog broja trombocita koža postaje osjetljivija na dodir i udarac
pa dolazi do pojave hematoma. Često se javlja i leukopenija što znači smanjen broj leukocita.
Dolazi do anemije, nedostatka crvenih krvnih stanica, a ona je praćena nedostatkom vitamina i
željeza u krvi. Kod osoba koje koriste diuretike i laksative poremeti se vrijednost elektrolita, a
posebno kalija. Ta smanjena razina kalija odnosno hipokalijemija uzrokuje palpitacije pa osobe
osjećaju lupanje srca. Osjećaj mučnine i slabosti, učestalo mokrenje te bolovi u trbuhu također su
poremećaji koji nastaju kao posljedica smanjene razine kalija. Često dolazi i do somatizacije,
pojave boli u različitim dijelovima tijela koja nije povezana s tjelesnim uzrokom.

4
Napredovanjem bolesti, osim anemije, razvijaju se kardiovaskularne bolesti, oštećuje se
bubrežna funkcija, a može doći i do osteoporoze. Tijek bolesti je raznolik pa se tako prema
studijima 43% bolesnika potpuno oporavi, 36% razvije djelomičan oporavak, 20% osoba dolazi
do kroničnog oblika bolesti, a u 5% slučajeva bolest završava smrtnim ishodom. Smrt nastaje
zbog gladovanja koje uzrokuje nepravilne razine elektrolita. U nekim slučajevima bolest dovede
sve do samoubojstva [3].

2.3. Prevencija
Prevencija poremećaja prehrane uključuje različite programe i predavanja s ciljem
edukacije čitave zajednice pa tako postoji primarna, sekundarna i tercijarna prevencija.
Primarnom prevencijom nastoji se smanjiti broj novih slučajeva djelovanjm različitim
programima na široku populaciju. Taj oblik primarne prevencije naziva se univerzalna ili javno
zdravstvena prevencija. Drugi oblik primarne prevencije poremećaja prehrane je selektivni. Ovaj
oblik odnosi se na pojedince ili skupine koji su rizični za razvoj bolesti zbog već prisutnih
bioloških, psiholoških i socio-kulturnih čimbenika. Ovaj način prevencije uključuje i rad s
roditeljima koji su preboljeli ili boluju od određenog poremećaja prehrane, a cilj je spriječiti ili
smanjiti mogućnost obolijevanja njihove djece. Programi primarne prevencije uglavnom
uključuju školske preventivne programe jer su školska dob i adolescencija razdoblje rizika za
nastanak poremećaja prehane posebno zbog pritiska vršnjaka i želje za prihvaćanjem u društvu.
Sekundarna prevencija temelji se na nekoliko različitih ciljeva. To su: rano prepoznavanje
bolesti, liječenje zdravstvenih problema prije nego bolest napreduje, skraćivanje trajanja bolesti
te promjena loših zdravstvenih navika. Osim zdravstvenih djelatnika, u sekundarnoj prevenciji
sudjeluju bliski prijatelji, vršnjaci, obitelj te nastavno osoblje. Obitelj ima posebnu ulogu u
prevenciji jer ona prva uočava promjene vezane uz prehranu nekog člana obitelji. Uz to, obitelj
može dati korisne savjete i podatke o potencijalno oboljeloj osobi. Ti podaci mogu uključivati
druženje određene osobe s visoko rizičnim skupinama te s onima koji već boluju od nekog oblika
poremećaja prehrane. Ti će savjeti značajno pomoći u planiranju liječenja. Nastavnici puno
vremena provode s djecom i adolescentima te prema iskustvu i poznavanju pojedinca mogu
uočiti promjene u ponašanju ili prehrani. U tercijarnoj prevenciji provode se postupci kojima se
nastoji postići što duže trajanje faze remisije odnosno odsustva bolesti. Nakon što se postavi
dijagnoza, donosi se odluka o načinu liječenja koje se može provoditi ambulantno ili u bolnici.
Cilj je tjelesnu masu dovesti na razinu na kojoj ona više tjelesno ne ugražava osobu, poboljšati i
održavati normalno psihičko stanje oboljele osobe te ju uključiti u društvo [5].

5
2.4. Liječenje
U medicinski tim za liječenje poremećaja prehrane spada endokrinolog, psihijatar,
psiholog i medicinska sestra. Anoreksija uzrokuje različite poremećaje u endokrinom sustavu, a
to su najčešće smanjene razine estrogena i tiroksina koje su često praćene hipoglikemijom i
nepravilnim radom jetre. Dužnost endokrinologa jest prepoznati, dijagnosticirati i adekvatno
liječiti takve poremećaje. Depresija, anksioznost i poremećaji ličnosti stanja su koja uzrokuju i
stalno su prisutna kod osoba oboljelih od poremećaja prehrane. Upravo je zbog toga posebno
važna uloga psihologa koji savjetima i razgovorom nastoji smanjiti ili potpuno ukloniti navedena
stanja. Psihijatar prepisuje određenu metikametoznu terapiju ako je ona potrebna te odlučuje
hoće li samo liječenje biti grupno ili individualno. Uloga medicinske sestre jest edukacija
pacijenta o pravilnoj prehrani kao i njegovo upoznavanje s poremećajima prehrane, njihovom
kliničkom slikom te liječenjem. Važno je da medicinska sestra kao i psiholog razvije povjerljiv
odnos s pacijentom koji uključuje empatiju kako bi sam proces liječenja bio brži i adekvatniji.
Medicinska sestra dužna je motivirati bolesnika i članove obitelji tijekom terapijskog tretmana,
mora uočiti učinke terapije na bolesniku kao i moguće nuspojave primjene lijekova. Uz to, mora
poštivati privatnost, dostojanstvo i jedinstvo pacijenta kao ljudskoga bića te ga uključivati i
pomoći mu pri ponovnoj prilagodbi društvu. Pothranjenost, rizik od dehidracije, rizik od
samoozljeđivanja zbog psihološkoga stanja i socijalna izolacija problemi su koje je dužan
zajedničkim radom riješiti čitav medicinski tim. Medicinska sestra svakodnevno provodi razne
postupke kako bi se riješio problem pothranjenosti. Oni uključuju: vaganje pacijenta poslije
svakog obroga, izrada plana prehrane u suradnji sa nutricionistom, poticati pacijenta da vodi
dnevnik prehrane te da konzumira manje obroke više puta puta dnevno. Važno mu je osigurati
psihološku potrebu te ga poticati da jede u društvu što osobe oboljele od anoreksije inače
izbjegavaju. Anoreksija može poremetiti i normalnu razinu tekućine u organizmu pa je potrebno
objasniti pacijentu važnost unosa propisane tekućine, podučiti ga mogućim poremećajima
neadekvatnog unosa tekućine, pratiti unos te mu osigurati potrebu tekućinu nadohvat ruke. Uz to,
nužno je mjeriti vitalne funkcije, provoditi labaratorijske pretrage i pratiti rezultate te obavijestiti
liječnika o promjenama rezultata. To su uglavnom pretrage kojima se utvrđuje razina elektrolita
te funkcionalnost bubrega, jetre i gušterače. Zbog mogućnosti samoozljeđivanja nastalog zbog
nemogućnosti kontrole određenih psihičkih poremećaja potrebno je svakodnevno pratiti stupanj
ozbiljnosti namjere bolesnika da to učini. Potrebno je ukloniti opasne predmete u bolesnikovoj
neposrednoj blizini, pratiti njegovo psihološko stanje, a posebno anksioznost te nagle promjene
6
ponašanja. Nužno je poticati bolesnika da prepozna stresne situacije koje bi ga mogle navesti na
samoozlijeđivanje te u suradnji s liječnikom i psihologom dogovoriti tretmane psihosocijalne
podrške. Pacijenta se može uključiti i u grupne terapije čime dobiva socijalnu podršku od strane
osoba s istim problemom. Tijekom čitavog procesa liječenja posebno je važna podrška obitelji.
Osobe koje pate od poremećaja prehrane teško ostvaruju povezenost s društvom i imaju
subjektivan osjećaj usamljenosti. Zbog toga, članovi medicinskoga tima i članovi obitelji moraju
dnevno provoditi više vremena s pacijentom. Potrebno je poticati ga na izražavanje emocija,
uspostavljanje međuljudskih odnosa te razmjenu osobnog iskustva s drugim pacijentima.
Pozitivna atmosfera temelj je prihvaćanja liječenja od strane pacijenta. Prihvaćanje, povezivanje,
povjerenje i empatija ključni su čimbenici u stvaranju pozitivnoga odnosa između pacijenta i
medicinskoga tima te se njima postiže brže, bolje i kvalitetnije liječenje. Sve navedeno spada u
bolničko liječenje anoreksije. Od lijekova najčešće se primjenjuju selektivni inhibitori kojima se
ponovno vraća normalna razia serotonina, za smanjenje anksioznosti koriste se male doze
atipičnih neuroleptika koji ujedno djeluju i na povećanje apetita. Ako je kod pacijenta prisutna i
deprisivnost koriste se i antidepresivi [5]. Ukoliko je bolest rano prepoznata prvodi se
ambulantno liječenje koje uključuje razna savjetovališta za poremećaje prehrane koja promiču
prvenstveno svijest mladih o poremećajima prehrane, pružaju podršku oboljelima te članovima
njihove obitelji. Provode se radionice i javnozdravstveni projekti kojima je cilj osvijestiti
populaciju o prepoznavanju poremećaja prehrane i važnosti poštivanja vlastitoga tijela [3]. U
liječenje poremećaja prehrane može se uključiti i kognitivno-bihevioralna terapija te obiteljski
tretman. Veliku učinkovitost liječenja kod mladih i kod starijih pokazala je upravo obitejska
terapija pa je poželjno da obitelj bude prisutna od početka do kraja liječenja [1].

3. Zaključak
U današnje vrijeme poremećaji prehrane predstvljaju veliki rizik za razvoj drugih
bolesti. To su najčešće kardiovaskularne bolesti, poremećaji funkcije jetre, bubrega i gušteraće.
Dolazi i do promjene u razini elektrolita te se razvija neadekvatno lučenje hormona. Anoreksija
se najčešće javlja kod adolescenata. U vrijeme puberteta adolescenti traže svoje ideale te žele
postići savršen izgled za sebe i za druge. Nekad se zbog toga stvara pogrešna percepcija
vlastitoga izgleda te obična dijeta u želji za mršavljenjem vodi do poremećaja prehrane. Iz
običnog nezadovoljstva izgledom javlja se depresija, anksioznost i poremećaj ličnosti. Takve
osobe ne prihvaćaju samoga sebe i traže rješenje u izgladnjivanju. Društvene mreže u suvremeno
vrijeme određuju što je savršeni izgled iako to izaziva ponašanja koja kod nekih osoba, posebice
mladih djevojaka vodi u anoreksiju. Poremećaji prehrane temelje se na psihološkim aspektima i
zato je tijekom liječenja posebno važnja suradnja liječnika s psihologom. Liječnik je dužan na
7
vrijeme prepoznati poremećaje poput nepravilnog lučenja hormona, problema u radu bubrega ili
jetrre te razvitak kardiovaskularnih bolesti. Važno je da pacijent postane svjestan vlastitoga
problema kako bi liječenje bilo brže i kvalitetnije. Pozitivna suradnja medicinskoga tima s
pacijentom postiže se dobivanjem povjerenja, međusobnim poštivanjem te empatijom. S
napretkom liječenja i postupnim vraćanjem normalne tjelesne težine smanjit će se mogućnost
razvoja drugih bolesti. Ipak, tijekom čitavog tretmana važno je pacijentu osigurati adekvatnu
psihološku potporu kroz individualne i grupne terapije. Kako se obiteljska terapija prema
istraživanjima pokazala jako uspješnom nužno je da su članovi obitelji potpora i motivacija
oboljeloj osobi od početka do kraja tretmana. Po mom mišljenju, danas se ne predaje dovoljno
pažnje poremećajima prehrane. Programi koji se provode u osnovnim i srednjim školama
uglavnom su vezani za debljinu. Adolescencija je najosjetljivije doba života jer stječemo sliku o
vlastitom tijelu, gradimo karakter i postajemo odrasle osobe. Provođenje javnozdravstvenih
programa i prezentacija u vezi poremećaja prehrane i opasnosti koje oni nose nužni su za mlade
da shvate kako poštivati svoje tijelo i kako prihvatiti sebe te ne pasti pod utjecaj društva i želje za
postizanjm nečeg što smatramo savršenim jer to najčešće nije ono što bi trebalo biti. Tražeći
vlastite ideale, mlade osobe stvaraju pogrešnu percepciju vlastitoga izgleda, prestaju voljeti sami
sebe te s ciljem postizanja izgleda druge osobe razvijaju anksioznost, depresiju te poremećaj
ličonosti. Ti faktori temelji su razvoja anoreksije. Upravo zato je važna potpora obitelji te
stvaranje normalne životne okoline u kojoj je redovito osvještavanje o pravilnim načima
hranjenja i poštivanja samoga sebe ključno u prevenciji poremećaja prehrane.

8
 4. Literatura
[1] S. Asančaić: Poremećaji hranjenja-anoreksija i bulimija, Sveučilište J. J. Strossmayera,
Osijek, 2015.

Dostupno na: https://repozitorij.unin.hr/en/islandora/object/unin%3A2613/datastream/PDF/view

(12.11.2022.)

[2] G. Novković: Odrednice provođenja dijete kod adolescentica, Diplomski rad, Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb, 2003.

Dostupno na: http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/133/1/GordanaNovkovi%C4%87.pdf

(12.11.2022.)

[3] K. Lešćanec Viktorovski: Anoreksija nervosa-borba za život. Sveučilište Sjever, Varaždin,

2019.

Dostupno na: https://repozitorij.unin.hr/en/islandora/object/unin%3A2613/datastream/PDF/view

(13.11.2022.)

[4] N. Baričević: Anoreksija i bulimija kao rezultat iskrivljene slike o vlastitom tijelu, Diplomski
rad, Sveučilište Sjever, Varaždin, 2020.

Dostupno na: https://repozitorij.unin.hr/islandora/object/unin%3A3707/datastream/PDF/view

(13.11.2022.)

[5] N. Doko: Poremećaji prehrane, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik 2020.

Dostupno na: https://repozitorij.unidu.hr/islandora/object/unidu%3A1429/datastream/PDF/view

(14.11.2022.)