Džek London

Zlato
Naslov originala:
Jack London
Burning Daylight
PRVI DIO
 I

Bila je tiha noć u Tivoliju. Kraj krčmarske tezge, smještene na jednoj strani prostrane, od tesanih
balvana sagrađene prostorije, stajalo je naslonjeno desetak ljudi. Dvojica među njima raspravljali su
je li bolji čaj od omorikinih iglica ili limunov sok kao lijek protiv skorbuta. Razgovarali su s izrazom
dosade na licu, prekidajući raspravu stankama mrzovoljne šutnje. Ostali su jedva obraćali pažnju na
njih. U jednom redu uz suprotni zid bili su poredani kartaški stolovi. Stol za kocku je bio pust. Jedan
jedini čovjek sjedio je za stolom za faro i igrao. Čak se ni kuglica rulete nije kotrljala, a croupier{1}
je stajao kod užarene peći, u kojoj je pucketala vatra, i razgovarao sa mladom, tamnookom ženom,
ljupka izgleda i pristale pojave, koja je bila poznata od Juneaua do Fort Yukona po nadimku Djevica.
Tri su čovjeka sjedila kraj stola za poker, ali su igrali samo u male svote, bez oduševljenja i bez
kibica. U plesnoj dvorani što se prostirala u pozadini plesala su monotono tri para uz zvukove violine
i glasovira.
A ipak Circle City niti je opustio niti je ponestalo novaca. Bili su tu kopači zlata iz Moosehide
Creeka i ostalih nalazišta na zapadu, ljetna ispiranja bila su uspješna i kese su im bile pune zlatnog
praha i zlatnih zrnaca. Klondike još nije bio otkriven niti su kopači sa Yukona bili naučili što se sve
može postići dubokim kopanjem i paljenjem drveća. Zimi se nije ništa radilo, i oni su uveli običaj da
za vrijeme duge polarne noći provode zimu u prostranim logorima, kao što je bio i Circle City. Imali
su dosta vremena, kese su im bile pune zlata, a jedina se društvena zabava mogla naći u krčmama.
Ipak je Tivoli bio gotovo pust, a Djevica, koja je stajala uz peć, zijevnu i, ne pokrivajući usta rukom,
reče Charleyu Batesu:
— Ako se doskora nešto ne dogodi, ja idem u postelju. Šta je to danas s našim logorom? Zar je sve
pomrlo?

Bates se čak nije potrudio da joj odgovori, nego nastavi zlovoljno savijati cigaretu. Dan
MacDonald, jedan od prvih krčmara i kockara na gornjem Yukonu, posjednik i vlasnik Tivolija sa
svim njegovim kartaškim stolovima, tumarao je kao izgubljen po velikom pustom prostoru i priključio
se paru koji je stajao kraj peći.
— Je li netko umro? – upita ga Djevica.

— Tako izgleda – odgovori MacDonald.

— Onda mora da je izumro cijeli logor – reče ona,prekidajući razgovor, i ponovo zijevnu.

MacDonald se nasmija potvrđujući pokretom glave i, upravo kad je otvorio usta da nešto kaže,
otvoriše se širom ulazna vrata i jedan se čovjek pojavi na svjetlu. Dah zime, koji je toplina sobe
pretvarala u paru, ovijao ga je sve do koljena, povlačio se po podu, postajući sve tanji i tanji, dok
napokon nije iščezao nekoliko stopa od peći. Skidajući metlu s njezina čavla na unutrašnjoj strani
vrata, došljak očisti snijeg sa svojih mokasina i visokih vunenih čarapa. Činilo bi se da je visok
čovjek, da nije iz točionice upravo stupio pred njega jedan golemi kanadski Francuz i pružio mu ruku.
— Zdravo, Daylighte – pozdravi ga on. – Bogami, dolaziš nam kao melem za bolesne oči!
 — Zdravo, Louise! Koji je vjetar tebe donio ovamo? – odgovori došljak. – Hodi da nešto
popijemo, pa da mi pripovijedaš sve što znaš o Bone Creeku. Šta je to, dovraga, s tobom, daj da se
rukujemo. Gdje je tvoj drug? Ja ga tražim.
Jedan drugi golem čovjek odmače se od tezge i pruži mu ruku. Olaf Henderson i Francuz Louis,
ortaci sa Bone Creeka, bili su dvojica najviših ljudi u čitavom kraju, te iako su bili samo za pola
glave viši od došljaka, on je izgledao među njima kao pravi patuljak.
Zdravo, Olafe, baš sam želio da tebe nađem – reče onaj koga su nazvali Daylight. – Sutra mi je
rođendan i odlučio sam da vas sve izvrnem na leđa, da znate! I tebe također, Louis. Sve vas mogu
izvrnuti na leđa na moj rođendan, to da znate. Hodi da pijemo, Olafe, i onda ću vam pričati o svemu.
Činilo se da je dolazak novog gosta ispunio čitavu prostoriju valom topline. – To je Burning
Daylight – poviče Djevica, koja ga je prva prepoznala kad se pojavio na svjetlu. Namrgođeno lice
Charleyja Batesa dobi odmah blaži izgled, a MacDonald se smjesta pridruži spomenutoj trojici kraj
tezge. Dolaskom Burninga Daylighta čitava je prostorija postala iznenada svjetlija i veselija.
Konobari se užurbaše. Ljudi počeše glasnije govoriti. Neki su se smijali. A kad je violinist provirio u
dvoranu i rekao pijanistu: »Došao je Daylight«, tempo valcera postade odmah brži, a plesači, također
zahvaćeni zarazom, počeše se življe okretati, kao da zbilja uživaju u plesu. Bilo je svima odavno
poznato da nikome neće biti dosadno u prisustvu Burninga Daylighta.
On se okrenu od tezge i ugleda kraj peći ženu, koja mu je svojim radosnim pogledom zaželjela
dobrodošlicu.
— Zdravo, Djevice, stara djevojko – pozdravi je on.– Zdravo, Charley. Šta je s vama? Zašto su
vam lica tako turobna, kad mrtvački sanduci stoje svega tri unce? Hodite svi ovamo i pijte. Dođite,
vi, žive lešine, i kažite kakav otrov želite. Svi neka dođu! Ovo je moja noć, danas mora biti veselo.
Sutra ću navršiti tridesetu, a onda sam već star čovjek. Ovo je posljednji trzaj mladosti. Slažete li se?
Dogurajte se ovamo. Ovdje se poredajte.
— Stani malo, Davisu – obrati se igraču faroa, koji je već bio odgurnuo svoju stolicu od stola. – I
ja ću pokušati sreću, da vidim hoćete li svi vi piti sa mnom ili ćemo svi piti s tobom.
Izvadivši tešku vrećicu zlatnoga praha iz svog džepa od kaputa, on je baci na jednu visoku kartu.
— Pedeset – reče.

Igrač faroa izvuče dvije karte. Visoka je karta dobila. On zapisa svotu na komadiću papira, a
mjerilac u točionici izmjeri za pedest dolara zlatnog praha na vagi za zlato i sasu ga u Daylightovu
vrećicu. Valcer je u stražnjoj sobi bio upravo završen, a tri para plesača, koji su u pratnji violinista i
pijanista išli prema točionici, padoše u oči Daylightu.
— Dođite i vi ovamo! – poviče on. – Poredajte se i svaki neka kaže što želi. Ovo je moja noć, a
ovakve noći ne dolaze često. Svi ovamo kraj mene, velim vam, ovo je moja noć ...
— Jedna prokleto šugava noć – upadne Charley Bates.

— Imaš pravo, sine moj – dočeka veselo Burning Daylight. – Jedna šugava noć, ali moja noć, to
treba da znaš. I ja sam stari šugavi vuk. Slušaj kako zavijam.
Zatim poče zavijati kao osamljeni šumski vuk, sve dok nije Djevica, od jeze koja ju je spopala,
zatvorila uši svojim nježnim prstima. Trenutak kasnije ona se u njegovim rukama vrtjela po prostoru
za ples, gdje su zajedno s njima još tri djevojke plesale sa svojim partnerima jedan obijesni Virginija
ples. I muškarci i žene plesali su u mokasinama, u dvorani je postajalo sve življe. Burning Daylight
bio je središte oko koga se sve okretalo, a njegove šale i bockanje i gruba veselost trgoše ih sve iz
sna i dosade u kojoj ih je bio zatekao.
 Njegovim se dolaskom posve promijenila atmosfera ovoga mjesta. Činilo se da ga je on ispunio
svojom silnom životnom snagom. Ljudi koji su dolazili sa ceste osjetili su to odmah, a u odgovoru na
njihova pitanja konobari su samo pokretom glave pokazivali na stražnju sobu i kratko objašnjavali:
Burning Daylight se provodi. I ljudi koji su došli ostadoše i zaposliše konobare. Igrači se ohrabriše, i
uskoro su svi stolovi bili zaposjednuti, a zveckanje žetona i poskakivanje kuglice na ruleti monotono
su odjekivali i nadglasavali mukli žamor ljudskih glasova, njihove kletve i njihov teški smijeh.
Malo je ljudi poznavalo Elama Harnisha pod nekim drugim imenom nego Burning Daylight. Ovo
mu je ime bilo dano u prvim danima nakon dolaska u ovu zemlju zbog njegove navike da ranim jutrom
diže svoje drugove iz njihovih postelja, vičući im da »zora sviće«.{2} Među pionirima ove polarne
divljine, gdje su svi ljudi bili pioniri, on se ubrajao među najstarije. Ljudi kao Al Mayo i Jack
MacQuestion stigli su doduše prije njega, ali su oni došli prešavši Stjenjak iz područja zaljeva
Hudson prema istoku. On je, međutim, bio među prvima koji su prešli preko Chilcoota i kroz
Chilcat klance.
U proljeće 1883, prije dvanaest godina, kao mladić od osamnaest godina, on je prešao preko
Chilcoota zajedno s petoricom drugova. U jesen vratio se natrag samo s jednim. Četvorica su
zaglavila prilikom jedne nesreće u surovoj nemilosrdnoj pustoši. I punih dvanaest godina Elam
Harnish je bez prestanka tražio zlato u sjeni Polarnog kruga.
I nijedan čovjek nije ga tražio tako ustrajno i tako tvrdoglavo. On je odrastao u toj zemlji. On nije
poznavao nijedne druge zemlje. Civilizacija je za njega bila samosan nekakva prijašnjeg života.
Logorišta poput Forty Mile i Circle City bila su za njega velegradovi. I ne samo da je on odrastao sa
tom zemljom, jer, ma kako da je bila surova, on je pomagao pri njezinu stvaranju. On je stvarao
njezinu historiju i geografiju, a oni koji su poslije njega došli pisali su o njegovim putovanjima i
označavali na karti putove koje su njegove noge prokrčile.
Junaci rijetko slave junaštvo, ali među ljudima ove mlade zemlje, mlade kao što je i on bio mlad,
on je bio smatran za jednog od najstarijih junaka. U pogledu vremena bio je pred njima. U pogledu
djela on ih je nadmašivao. U pogledu ustrajnosti priznavali su mu da se ni najtvrđi od njih ne može
mjeriti s njime. Povrh toga, bio je smatran osjećajnim čovjekom, poštenim čovjekom i čovjekom
svijetla značaja.
U svim zemljama gdje se život lako stavlja na kocku i gdje se životi lako gube, ljudi se radi
zabave i razonode gotovo automatski odaju kockanju. U Yukonu su ljudi stavljali svoje živote na
kocku za zlato, a oni koji su u zemlji našli zlata kockali su se za njega među sobom. Ni Elam Harnish
nije bio iznimka. On je u prvom redu bio iskonski muškarac, i instinkt u njemu da se kocka sa životom
bio je jak. Okolina je odlučivala kakav će oblik dobiti ta igra. Bio je rođen na jednoj farmi u državi
Iowa, a otac mu se bio iselio u istočni Oregon. U tom rudarskom kraju proveo je Elam svoje
djetinjstvo. Sve što je znao bilo je to da se za velike dobitke moraju stavljatii veliki ulozi. Odvažnost
i ustrajnost bila su svojstva potrebna za igru, ali velika božica Sreća dijelila je karte.
Pošten rad za sigurnu ali mršavu zaradu nije dolazio u obzir. Pravi muškarac igra na veliko. On
stavlja na kocku sve, da sve izgubi ili sve dobije, a nešto manje nego sve značilo je biti na gubitku. I
tako je za dvanaest godina provedenih u Yukonu Elam Harnish uvijek bio na gubitku. Doduše, prošlog
je ljeta na Moosehide Creeku izvukao dvadeset hiljada dolara, a ono što je ostalo u zemlji bilo je još
dvadeset hiljada. Ali, kako je sam govorio, to nije bilo ništa više od onoga što je on sam uložio. A
uložio je dvanaest godina svoga života, i četrdeset hiljada bio je mali dobitak za jedan takav ulog –
toliko je upravo stajalo piće i ples u Tivoliju, zimski provod u Circle Cityju i nabavka hrane za
narednu godinu.
 Ljudi na Yukonu preokrenuli su staru poslovicu i govorili: teško stečeno, lako potrošeno.
Kad je ples bio završen, Elam Harnish ponovo pozva sve prisutne da piju. Pića su stajala dolar
čaša, a zlato se računalo po šesnaest dolara jedna unca. U kući je bilo trideset ljudi, koji su prihvatili
njegov poziv, i između svakog plesa svi su bili njegovi gosti. To je bila njegova noć, i nikome nije
bilo dopušteno da išta plaća. Zbog toga se ipak ne može reći da je Elam Harnish bio pijanica. Viski
je malo značio za njega. U njemu je bilo previše života i snage, on je bio i suviše zdrav i duševno i
tjelesno a da bi naginjao robovanju alkoholu. Provodio je čitave mjesece na teškim putovanjima po
snijegu i na rijekama a da nije pio nikakvog pića jačeg od kave, a katkada je ostao i po godinu dana
čak i bez kave. Ali on je bio društven čovjek, a kako je krčma bila jedini izražaj društvenosti na
Yukonu, on se izražavao na taj način. Kad je bio, kao mladić, u rudarskim naseljima Zapada,vidio je
da svi ljudi tako rade. Njemu se činilo da je to jedini način za čovjeka da se društveno izrazi. Drugog
načina nije poznavao.
Bio je to čovjek koji je upadao u oči, usprkos tome što je njegovo odijelo bilo jednako odijelu
kakvo su nosili svi ostali u Tivoliju. Na nogama je imao mokasine od irvasove kože, na kojima su
staklenim kuglicama bili izvezeni indijanski motivi. Hlače su mu bile obične, radničke,a kaput
napravljen od vunena pokrivača. Duge kožne rukavice, podstavljene vunom, visile su mu sa strane.
Bile su svezane na jukonski način, kožnim remenom prebačenim oko vrata. Na glavi je imao
krznenu kapu, poklopci za uši bili su uzdignuti, a vrpce odriješene. Njegovo lice, mršavo i
produljeno, s malim udubinama ispod jagodičnih kostiju, činilo se gotovo kao indijansko. Opaljena
koža i žive crne oči pojačavale su taj dojam, premda su i brončana boja kože, a i same oči bile
izrazito oči bijelca. Izgledao je stariji od trideset godina, ali je ipak, glatko obrijan i bez bora,
nalikovao na dječaka. Ovaj dojam o njegovoj dobi nije se zasnivao na nekim vidljivim znacima, već
je dolazio od drugih nevidljivih činjenica, od onoga što je on pretrpio i proživio, u čemu je daleko
nadmašivao prosječne ljude. On je živio životom jednostavnim i u neprestanoj napetosti, i ponešto od
svega toga odsijevalo je u njegovim očima, podrhtavalo u njegovu glasu i izgledalo kao neki trajni
šapat na njegovim usnama.
Same usne bile su mu tanke i obično usko stisnute nad ravnim i bijelim zubima, ali je njihova
tvrdoća bila ublažena jednim laganim potezom prema gore u kutovima usta. Ovaj mu je potez davao
ljupkost, kao što su mu i mali nabori u kutovima očiju davali izraz veselosti. Ove potrebne ljupke crte
ublažavale su izgled, koji je uglavnom bio divlji i koji bi inače bio okrutan i gorak. Nos mu je bio
tanak, nosnice pune i nježne i ne veće no što bi odgovarale licu, dok mu je visoko čelo, možda baš
zato što je bilo usko, bilo savršeno zaokruženo i simetrično. U skladu s indijanskim izgledom bila je i
njegova kosa, vrlo glatka i vrlo crna, izvanrednog sjaja, kakav joj je samo zdravlje moglo dati.
{3}
— Burning Daylight je svjetlo svijeće koja gori – smijao se Dan MacDonald, što su svi plesači
popratili srdačnim smijehom i veselim povicima.
— To je čovjek koji može sve postići, zar ne, Louise?– reče Olaf Henderson.

— Bogami jest, na to se možeš kladiti – reče Francuz Louis. – Taj je mladić sav od zlata ...

— I kada svemogući bog bude ispirao Daylightovu dušu, posljednjeg velikog dana ispiranja –
prekine ga MacDonald – morat će svemogući da zgrće šljunak zajedno s njim u sanduke za ispiranje.
– To je dobro rečeno – promrmlja Olaf Henderson, promatrajući
kockara s dubokim divljenjem.
– Vrlo dobro – potvrdi Francuz Louis. – Mislim da na to treba da nešto popijemo, a?
 II

Bila su dva sata poslije ponoći kad su plesači, željni da nešto pojedu, prekinuli plesanje na pola
sata. I upravo u tom času predloži Jack Kearns da se igra poker. Jack Kearns bio je krupan čovjek
dobroćudna izgleda, koji je zajedno s Bettlesom poduzeo koban pokušaj da osnuje jednu stanicu na
izvorima Koyokuka, daleko u unutrašnjosti Polarnog kruga. Poslije toga Kearns se vratio natrag na
svoje stanice u Forty Mile i Sixty Mile i promijenio smjer svojih spekulacija naručivši iz Sjedinjenih
Država jednu malu pilanu i jedan riječni parobrod. Pilanu su upravo sada prenosili kroz klanac
Chilcoot Indijanci saonicama sa psima, a u rano ljeto, kada se rastopi led na Yukonu, trebalo je da
bude spuštena niz rijeku. Kasnije, ljeti, kada nestane leda na Beringovu moru i na ušću Yukona,
parobrod montiran u St. Michaelsu doplovio bi uz rijeku natovaren do vrha namirnicama.
Jack Kearns predloži poker. Francuz Louis, Dan MacDonald i Hal Campbell (koji je otkrio
nalazište na Moosehide), a sva trojica nisu uopće plesala, jer nije bilo dosta djevojaka, prihvatiše
prijedlog. Oni su se ogledavali za petim igračem, kad se upravo pojavi na izlazu iz stražnje sobe
Daylight, vodeći ispod ruke Djevicu, na čelu čitave povorke plesača. Odgovarajući na pozdrave
igrača pokera, on pristupi njihovu stolu, koji se nalazio u uglu dvorane.
— Želiš li se priključiti? – reče Campbell. – Možda ćeš imati sreće?

— Siguran sam da ću večeras imati – odgovori oduševljeno Burning Daylight i u istom času osjeti
kako ga Djevica opominje stiskom ruke.
Ona je željela da s njim pleše. – Siguran sam da je sreća uz mene, ali ću radije plesati. Nije mi
baš stalo do toga da vam svima otmem novce.
Nitko ga nije nagovarao. Oni su njegovo odbijanje smatrali konačnim, a Djevica je nastavila da
mu stišće ruku, da bi ga odvukla od igrača i povela za plesačima, koji su tražili večeru. U tom se času
promijeni njegovo raspoloženje. Nije se radilo o tome da on ne bi želio plesati, niti da je htio da nju
povrijedi, ali to neprestano stiskanje njegove ruke uzbunilo je njegovu prirodu slobodna čovjeka. On
nije volio da žene trče za njim. Premda je imao sreću kod žena, one ipak nisu u njegovu životu igrale
naročitu ulogu. To su bile igračke, sredstva za razonodu i odmor u velikoj igri života. On je sretao
žene zajedno s viskijem i kockanjem, a iz promatranja je znao da je lakše ostavi tipiće i karte nego se
osloboditi žene, kada se čovjek jedanput propisno zaplete. Robovao je samom sebi, što je bilo
prirodno za njegov zdravi egoizam, ali se sve u njemu uzbunilo na samu pomisao da bude nečiji rob.
Za slatko ropstvo ljubavi nije imao razumijevanja. Zaljubljeni ljudi, koje je on imao prilike
promatrati, izgledali su mu kao luđaci, a ludost je bila stvar koju nije smatrao vrijednom razmatranja.
Drugarstvo s muškarcima bilo je nešto sasvim drugo nego ljubav prema ženama. U drugarstvu nije
bilo ropstva; to je bio poslovan odnos, pošten ugovor između dvojice ljudi koji se nisu među sobom
progonili nego su dijelili opasnosti putovanja po gorama i na rijekama, u borbi za život i potrazi za
blagom. Muškarci i žene su se međusobom progonili i jedno od njih nužno mora da se podvrgne volji
drugoga. Sasvim je nešto drugo bilo drugarstvo. Tu nema ni govora o robovanju; i premda je on,
čovjek koji je pucao od zdravlja i snage, davao uvijek mnogo više nego što je primao, ono što je
trebao dati davao je s kraljevskom širokogrudnošću i plemenito dijelio svojim rukama plodove svog
rada ili svoga junačkog napora. Provlačiti se danima po snježnoj mećavi kroz klance ili kroz močvare
pune moskita i nositi dva puta više tereta no što je nosio njegov drug, to nikako nije značilo biti
podvrgnut njegovu nepoštenju ili pritisku. Svaki je činio najviše što je mogao. Takav je to bio
posao. Neki su ljudi bili jači od drugih – to je istina; ali dok je svaki čovjek činio onoliko koliko je
mogao, bila je to poštena razmjena, poslovni duh je bio očuvan i pošten odnos održan.
Ali sa ženama – nije bilo tako. Žene su davale malo, a željele su sve. Žene su imale vrpce na
svojoj pregači i uvijek bile spremne da ih zavežu oko svakog čovjeka koji dvaput za njima pogleda.
Evo, na primjer, Djevica, koja je gotovo iščašila vilice od zijevanja kad je on ušao, bila je veoma
zadovoljna što ju je pozvao da pleše. Jedan ples je prošao sasvim u redu. Ali zato što je s njom
plesao dva puta, i tri puta, i još nekoliko puta, ona je počela da mu stišće ruku kad su ga drugovi
pozvali da sjedne s njima za partiju pokera. To je bila ta omražena vrpca pregače, prvo od
mnogobrojnih nasilja koje bi ona vršila nad njim kad bi on popustio. A ne može se reći da ona nije
bila pristala djevojka, jaka i zdrava, tako da ju je bilo milina pogledati, osim toga i izvrsna
plesačica; ali, i ona je bila žena, koja je poput svih ostalih žena željela da ga omota vrpcama svoje
pregače, da mu njima zaveže ruke i noge i da na njega utisne svoj žig. Radije poker. Osim toga, on je
isto toliko volio poker koliko je volio i ples.
Čitavim svojim bićem on se odupre tom pritisku na ruci i reče:
— Uostalom, mislim da ne bi bilo loše da vam podijelim jednu malu lekciju.

Opet osjeti pritisak na svojoj mišici. Ona je pokušavala da ga omota vrpcom svoje pregače. I u
tom času, ali samo za trenutak, on postade divljak u kome je prevladao val straha i ubojstva što se u
njemu uzdizao. U tom bezgranično kratkom dijelu vremena nalikovao je na prestrašena tigra, kojega
je ispunila strahom i bijesom zamka što ju je pred sobom ugledao. Da je bio samo divljak i ništa više,
on bi divlje skočio s tog mjesta ili bi se bacio na nju i uništio je. Ali u tom istom času pokrenuše se u
njemu pokoljenja discipline, pomoću koje je čovjek postao društvena životinja, koja se prilagođuje
prilikama. Ljubaznost i pristojnost borile su se s njim, i on se nasmija očima, gledajući u oči
Djevice, i reče:
— Hajde ti i okrijepi se malo. Ja nisam gladan, a kasnije ćemo još malo plesati. Noć je tek
započela. Idi i pojedi nešto, stara djevojko.
I on oslobodi svoju ruku te dobroćudno potapša djevojku po ramenu, a u istom času obrati se
igračima pokera.
— Povisite uloge pa ću i ja s vama.

— Granica je krov – reče Jack Kearns.

— Skinite i krov.

Igrači se međusobno pogledaše, a Kearns objavi:

— Nema granice.

Elam Harnish spusti se na stolicu koja ga je čekala, poče izvlačiti svoju vrećicu sa zlatom, ali se
predomisli Djevica se načas namrgodi, a onda se uputi za ostalim plesačima.
— Donijet ću ti sendvič, Daylighte – dobaci mu preko ramena.

On potvrdi glavom. Ona mu se nasmija u znak da mu je oprostila. Njemu je uspjelo izbjeći vrpci
pregače a da nije povrijedio suviše grubo njezine osjećaje.
— Da igramo sa žetonima – predloži Daylight. – Oni se stalno gomilaju po stolu... ako nemate
ništa protiv.
 — Ja pristajem – odgovori Hal Campbell. – Neka moji žetoni vrijede pet stotina dolara komad.
— Moji također – odgovori Harnish, a odmah zatim odrediše i drugi vrijednost svojih žetona.
Francuz Louis je bio najskromniji, označujući vrijednost svojih žetona na sto dolara svaki.
Na Aljasci, u to vrijeme, nije bilo ni varalica ni nepoštenih kartaša. Igralo se pošteno i ljudi su
imali povjerenja jedan u drugog. Riječ jednog čovjeka vrijedila je isto toliko koliko i njegovo zlato.
Žetoni su bili limene duguljaste pločice, kojih je prava vrijednost bila otprilike jedan cent. Ali ako ga
je čovjek upotrebljavao u igri i rekao da njegov žeton vrijedi pet stotina dolara, žeton se primao kao
da je vrijedan pet stotina dolara. Tko god dobio, znao je da će čovjek koji ga je izdao iskupiti žetonu
pet stotina dolara zlata izmjerenog na vagi. Žetoni su bili različite boje, pa prema tome nije bilo
nikakve teškoće da se ustanove njihovi vlasnici. Također u tim mladim danima Yukona nikome nije
bilo ni na kraj pameti da zahtijeva igru s gotovim novcem. Svaki čovjek je u igri vrijedio toliko
koliko je vrijedio čitav njegov imutak, bez obzira gdje se taj imutak nalazio i od čega se
sastojao.
Harnish presiječe i dijeljenje pripade njemu. Zbog ovog dobrog predznaka, dok je miješao karte,
pozva konobare i reče im neka posluže pićem cijelu kuću. Kad je dao prvu kartu Danu MacDonaldu,
koji mu je sjedio slijeva, poviče iz svega glasa:
– A sad potegnite što jače možete, vi, Malemuti, vučjaci i Sivaši! Pognite se i kopajte nogama!
Zategnite užad! Bacite se svom težinom na hamove, nek pucaju povezi! Hop-la! Ju-haj! Naprijed! I
velim vam čisto i bistro, bit će noćas strmih uspona i brze vožnje prije nego što stignemo do kraja.
A netko će i ljosnuti... i to teško!
Čim je igra započela, igrači postadoše tihi, razgovarajući vrlo malo ili uopće ništa, premda je oko
njih bilo vrlo bučno. Elam Harnish je upalio iskru. Sve je više kopača dolazilo u Tivoli i tu ostajalo.
Saznalo se da Burning Daylight lumpuje, i nitko nije htio te večeri ostati kod kuće.
Plesna je dvorana bila dupkom puna. Kako je žena bilo premalo, mnogi su muškarci zavezali
šarene marame oko ruke u znak ženskosti i plesali s drugim muškarcima. Svi su kartaški stolovi bili
prenatrpani, a glasovi ljudi, koji su razgovarali kraj duge tezge i sakupili se oko peći, pomiješali su
se s neprestanim zveckanjem žetona i bučnim zvrjanjem kuglice rulete, koja je padala i poskakivala.
Sve što je bilo potrebno za jednu pravu jukonsku noć bilo je tu i miješalo se.
Sreća za kartaškim stolom monotono se mijenjala. Nitko se nije mogao pohvaliti naročitim
kartama. Zbog toga su se velike svote stavljale na slabe karte.
Najveći »pot« od pet hiljada dolara dobio je Francuz Louis sa jednim »fulom« protiv dva
»trilinga« koje su imali Campbell i Kearns. U jednoj igri dobiven je »pot« od osam stotina dolara na
blef sa dvije dame. A jednom je Harnish platio Kearnsu dvije hiljade dolara, a kad je Kearns položio
karte, pokazalo se da ima »fleš« a da je Harnish bio toliko drzak da »igra« sa parom desetica.
Ali oko tri sata ujutro dođoše u ruke igrača velike kombinacije. Bio je to rijedak trenutak, na koji
igrači pokera tjednima čekaju. Vijest o tome pronijela se odmah po Tivoliju. Gledaoci postadoše
mirniji. Ljudi koji su se nalazili podalje od stola prestadoše govoriti i počeše se primicati. Igrači za
drugim stolovima obustaviše svoje igre, a ubrzo ostade pusta i plesna dvorana, tako da je naposljetku
više od stotinu ljudi, u jednoj zbijenoj i šutljivoj grupi, stajalo oko stola za kojim se igrao poker.
Nadmetanje s velikim svotama započe prije nego što su se vukle karte i nastavljalo se a da se karte
nisu ni pogledale. Kearns je dijelio, a Francuz Louis otvori »pot« s jednim žetonom – u ovom slučaju
stotinu dolara. Campbell samo izusti »dalje«, ali Elam Harnish, kao slijedeći, ubaci pet stotina
dolara, obraćajući se MacDonaldu s primjedbom da ga pušta jeftino u igru.
 MacDonald, zavirivši ponovo u svoje karte, položi hiljadu dolara u žetonima. Kearns, pošto je
dulje vrijeme razmišljao nad svojim kartama, napokon reče: »dalje«. Francuz Louis morao je sada
položiti još devet stotina dolara da ostane u igri, i nakon dužeg razmišljanja on ih položi. Isto tako
morao je Campbell položiti devet stotina da može ostati i vući nove karte, ali na opće iznenađenje on
stavi devet stotina i poveća još za hiljadu.
— Napokon se stvar počela razvijati kako treba – primijeti Harnish, nakon što je unio hiljadu pet
stotina, i sa svoje strane povećao još za hiljadu. – Sada se približujemo vrhu i pazite svi dobro da
vam ne popucaju uzde.
— I ja isto tako mislim – doda MacDonald donoseć i tražene dvije hiljade i povećavajući još za
hiljadu.
Sada su igrači mogli biti sigurni da se u svim rukama nalaze dobre karte. Premda se crte njihovih
lica nisu mijenjale, ipak gotovo nesvjesno počeše sva lica dobivati napetiji izražaj. Kraj toga se
svaki od njih trudio da zadrži svoj obični izgled, ali je ovoga puta obični izgled svakoga od njih bio
drukčiji. Hal Campbell pokazivao je svoju uobičajenu opreznost. Francuz Louis odavao je
zainteresiranost. MacDonald je zadržao svoju širokogrudnu dobroćudnost, koja je ovog puta
izgledala nešto pretjerana. Kearns se držao hladnokrvno i samopouzdano, dok je Elam Harnish ostao
veseljak i šaljivdžija kakav je uvijek bio. Jedanaest hiljada dolara već se nalazilo u »potu«, a žetoni
su bili nagomilani u neurednoj hrpi u sredini stola.
— Ja nemam više žetona – reče žalosnim glasom Kearns. – Mogli bismo sada započeti s
obveznicama.
— Veseli me da kaniš ostati – odgovori mu srdačno MacDonald.

— Ja još nisam stao. Ja sam već donio u »pot« neku hiljadu. Kakvo je sada stanje?

— Stajat će te tri hiljade »dolazak«, ali ti nitko neće priječiti da i ti povisiš.

— Povisiti, jesi li poludio? Zar misliš da sam ja tako lud kao ti? – Kearns još jednom pogleda
svoje karte. – Ali reći ću ti sada, Mac, što ću učiniti. Imam slutnju i evo stavljam te tri hiljade.
On napisa svotu na komadiću papira, potpisa svoje ime i priloži papir hrpi u sredini stola.
Na Francuza Louisa okrenuše se sada sve oči. On je neko vrijeme nervozno prevrtao karte među
prstima, a zatim, rekavši: »Dovraga! s ovim se kartama zbilja ne da ništa napraviti«, žalosno odbaci
karte.
U narednom trenutku stotinu i nekoliko pari očiju. Bilo je uprto u Campbella.
— Ja te ne kanim nadvisiti, Jack – reče zadovoljavajući se time da dometne tražene dvije
hiljade.
Oči se sada okrenuše prema Harnishu, koji nešto napisa na komadiću papira i stavi ga na hrpu.
— Ja vam želim pokazati da ovo nije nikakvo školsko dobrotvorno društvo – reče. – Ja pratim,
Jack, i povisujem još za hiljadu. Sad je na tebi red da stupiš u okršaj, Mac.
— Ja se od ovakvih okršaja samo debljam i povisujem još za hiljadu – odgovori MacDonald. –
Pouzdaješ li se još u svoju slutnju, Jack?
— Još se uvijek nadam – reče Kearns i stade razmještati svoje karte. – Igram, ali prije svega želim
da znate kako stojim. Tu je moj parobrod »Bella« – koji vrijedi dvadeset hiljada ili ne vrijedi ni
jednu uncu. Tu je Sixty Mile s pet hiljada dolara robe u skladištu. Osim toga znate da upravo
očekujem pilanu. Ona je sada u Lindermanu, a teglenica koja će je dopremiti već se gradi. Jesam li
dobar?
 — Ukopaj se; naravno da si dobar – odgovori mu Daylight. – A kad smo pri tome, neće biti
naodmet ako i ja spomenem da imam dvadeset hiljada u Macovoj blagajni ovdje, a dvadeset hiljada,
ako ne i više – imam u zemljištu na Moosehideu. Ti poznaš to zemljište, Campbell. Ima li toliko u
tom blatu?
– Ima sigurno, Daylighte.
— Koliko sada stoji igra? – upita Kearns.

— Dvije hiljade pratnja.

— Mi ćemo sigurno ići još i više, ako svi budu pratili – opominjao ga je Daylight.

— Imam tako silan predosjećaj da moram – reče Kearns dodajući svoju obveznicu na dvije hiljade
u hrpu koja je postajala sve veća. – Upravo osjećam kako mi se koža ježi na leđima.
— Ja baš nemam neku naročitu slutnju, ali imam pristojnu kombinaciju – najavi Campbell, bacajući
na hrpu svoju obveznicu. – Ali ja ne kanim povećati.
— Sada je na meni red. – Daylight je malo razmišljao i napisao obveznicu. – Plaćam ovu hiljadu i
povisujem još za jednu hiljadarku.
Djevica, koja je stajala iza njega, učini tada nešto što ne bi smio učiniti ni najbolji prijatelj.
Ispruži ruku preko Dnylightova ramena, pokupi sa stola njegove karte, pogleda ih i prisloni na prsa.
Ono što je ugledala bile su tri dame i dvije osmice, ali nitko to nije mogao pročitati sa njena lica.
Oči svih igrača bile su uprte u njeno lice, dok je ispitivala karte, ali na njemu nije bilo nikakva
znaka. Crte njezina lica bile su kao izrezane od leda, jer joj je izražaj prije, za vrijeme i poslije
gledanja u karte bio potpuno isti. Ni jedan mišić nije zadrhtao, čak se nije odala ni najneznatnijim
drhtanjem nosnica, niti je bilo ma i najmanjeg povećanja sjaja u njezinim očima. Ona ponovo položi
karte na stol, a oči igrača, koje su je pažljivo ispitivale, odvratiše se opet od nje, ne doznavši
ništa.
MacDonald se dobroćudno smijao. – Ja pratim, Daylighte, i povisujem ovog puta za dvije hiljade.
Kako tvoja slutnja, Jack?
Još mi se uvijek koža ježi, Mac. Čvrsto ste me zgrabili, ali me moj predosjećaj tako peče i žeže da
je moja sveta dužnost da ga iskoristim. Ja donosim tri hiljade. A osim toga imam još jedan
predosjećaj: Daylight će također ići dalje.
— Dakako da hoću – potvrdi Daylight, nakon što je Campbell odbacio svoje karte. – On zna s kim
igra i kako treba da se ponaša. Ja donosim te dvije hiljade i sad će mo vući.
Nastade mrtva tišina, u kojoj se čuo jedino tihi razgovor trojice preostalih igrača, koji su vukli
karte. Trideset i četiri hiljade dolara nalazile su se već u »potu«, a igra po svoj prilici još nije došla
ni do polovice. Na najveće začuđenje Djevice, Daylight zadrža svoje tri dame, odbaci osmice i
zatraži dvije nove karte. A ovoga puta nije se čak ni ona više usudila pogledati što je dobio. Ona je
znala ganice do kojih se mogla svladavati. Ni on ih nije pogledao. Dvije su nove karte ležale licem
prema dolje na stolu ondje gdje su mu bile podijeljene.
— Koliko? – upita Kearns MacDonald.

— Imam dosta – bio je odgovor.

— Možeš vući ako hoćeš. To znaš – opominjao ga je Kearns.

— Hvala, imam dosta.

Kearns je i sebi izvukao dvije karte, ali ih nije pogledao.

Harnish još uvijek nije ni dotakao svoje karte.
 — Ja nikad ne vjerujem mnogo kartama koje nisu kupljene – reče mirno gledajući vlasnika krčme. –
Ti treba da nastaviš, Mac.
MacDonald prebroji brižljivo svoje karte, da se još jednom uvjeri da je sve u redu, napisa svotu
na komadiću papira i stavi ga u »pot« s jednostavnom opaskom:
— Pet hiljada.

Kearns je, dok su ga sve oči promatrale, polako zavirivao u svoje dvije nove karte, prebrojio
ostale tri, da se potpuno uvjeri da nema više od pet karata, te napisa obveznicu.
— Pratim, Mac – reče – i povisujem za jednu malu hiljadu, samo toliko da bi i Daylight mogao s
nama.
Svi se pogledi skupiše sada na Daylightu. I on je na isti način ispitivao karte koje je kupio i
izbrojio svojih pet karata.
Plaćam tih šest hiljada i povisujem za još pet hiljada... samo zato da ti ne možeš dalje, Jack.
— A ja povisujem za pet hiljada, samo da ti pomognem da izbacimo Jacka – doda MacDonald, koji
je sada bio na redu.
Njegov je glas zvučao nekako promuklo i napeto, a nervozno podrhtavanje usana u kutovima
pratilo je njegove riječi.
Kearns je bio blijed, a oni koji su ga gledali primijetili su da mu dršće ruka dok je pisao svoju
obveznicu. Ali glas mu ostade nepromijenjen.
— I ja dižem za pet hiljada – reče on.

Daylight opet postade središte pažnje. Na kapljicama znoja što su izbile na njegovu licu
odsijevalo se jako svjetlo, koje su bacale odozgo petrolejske svjetiljke. Brončana boja njegovih
obraza nešto je potamnjela zbog jače navale krvi. Crne su mu se oči sjajile, a nosnice podrhtavale od
uzbuđenja. Bile su to široke nosnice, koje su odavale njegovo porijeklo od divljih predaka što su se
održali na životu zahvaljujući dubokim plućima i jakim dušnicima.
Ipak, za razliku od MacDonalda, njegov je glas bio čvrst i običan, i njegova se ruka, za razliku od
Kearnsove, nije tresla dok je pisao.
— Ja plaćam deset hiljada – reče on. – Ne zato što bih se tebe bojao, Mac. Jedino me je strah
Jackove slutnje.
— A ja upravo protiv te njegove slutnje podižem još za pet hiljada – reče MacDonald. – Ja sam
imao najbolje karte prije vučenja i vjerujem da ih još uvijek imam.
Možda je ovo slučaj gdje je slutnja bolja poslije vučenja nego slutnja prije vučenja –
primijeti Kearns; – zbog toga mi moja sveta dužnost nalaže: »Podiži, Jack, podiži«, i ja podižem za
još pet hiljada.
Daylight se nasloni na svoju stolicu, gledajući u petrolejske svjetiljke, dok je glasno računao.
Imao sam prije vučenja unutra devet hiljada, zatim sam donio još dvadeset i jednu hiljadu, što čini
ukupno trideset hiljada. Još sam dobar za svega deset hiljada. Nagnu se naprijed, pogleda Kearnsa i
reče: – Dakle, ja stavljam tih deset hiljada.
– Možeš još i povisiti, ako želiš – odgovori mu Kearns.
– Tvoji psi vrijede pet hiljada u ovoj igri.
— O psima nema ni govora. Od mene možete dobiti sve moje zlato i ostalo što imam, ali ni jednog
od mojih pasa. Neka bude onako kako sam rekao.
 MacDonald je i ovog puta prilično dugo razmišljao. Nitko se nije ni makao, niti se ičiji glas čuo.
Nijedan mišić nije bio popustio kod gledalaca. Nijedno tijelo nije se premještalo s noge na nogu.
Vladala je prava mrtva tišina. Jedino što se čulo bilo je pucketanje i hukanje goleme zažarene peći, a
izvana lavež pasa, prigušen drvenim zidovima kuće. Rijetke su bile noći kad se na Yukonu igralo u
ovako velike svote, i u tom pogledu ovo je bila najveća igra u povijesti ovog kraja. Vlasnik krčme
napokon progovori:
— Ako jedan od vas dvojice dobije, trebat će da preuzme i hipoteku na Tivoli.

Oboiica igrača potvrdiše glavom.

— Dakle i ja dolazim.

MacDonald doda svoju obveznicu na pet hiljada.

Nijedan od njih nije posegnuo za »potom« i nijedan nije pokazao kakve ima karte. Istovremeno i u
najvećoj tišini oni izvrnuše svoje karte na stol, a u isto vrijeme nastade komešanje među gledaocima,
koji su se dizali naprste i izduživali vratove. Daylight pokaza četiri dame i asa. MacDonald četiri
puba i asa, a Kearns četiri kralja i sedmicu. Kearns se nagne naprijed i kružnim pokretom ruke
privuče sebi »pot«. Vidjelo se kako mu ruka dršće dok ga je privlačio.
Daylight izvuče asa iz svojih karata i baci ga kraj MacDonaldovog asa, rekavši:
— To je ono što me je cijelo vrijeme držalo u nadi, Mac. Ja sam znao da me samo četiri kralja
mogu tući, i on ih je imao.
— Šta si ti imao? – upita s velikim zanimanjem, obraćajući se Campbellu.

— Dobre karte za vučenje, »fleš« otvoren odozgo i odozdo.

— Kako ne! Imao si izgleda na »fleš« u boji ili čak na »fleš rojal«.

— Na to sam i ja pomišljao – reče Campbell žalosno. – Stajalo me je šest hiljada prije nego
što sam odustao.
— Meni bi bilo draže da si igrao dalje – smijao se Daylight. – Onda ja ne bih izvukao četvrtu
damu. Sada mi ne preostaje ništa drugo nego da preuzmem od Billyja Rawlinsa ugovor za prijevoz
pošte i da krenem u Dyea. Koliki je pljen, Jack?
Kearns je pokušavao prebrojiti »pat«, ali je bio previše uzbuđen. Daylight privuče »pot« sebi,
sređujući čvrsti mprstima žetone, odvajajući ih od obveznica i zbrajajući bistrim mozgom svotu.
— Stotinu dvadeset i sedam hiljada – objavi. – Ti sada možeš, Jack, sve rasprodati i vratiti se
kući.
Dobitnik se nasmija i potvrdi glavom, ali se činilo da nije u stanju govoriti.
— Ja bih rado nešto popio – reče MacDonald – samo ova kuća više ne pripada meni.

— Kako da ne – odgovori Kearns, navlaživši najprije suhe usne jezikom. – Tvoje obveznice
vrijede tako dugo dokle ti želiš. A što se tiče pića, to je moja stvar.
— Svatko neka kaže što želi, čujte svi – dobitnik plaća! – Daylight je vikao glasno da ga svi čuju, a
u isto vrijeme diže se sa stolice uzimajući Djevicu ispod ruke. – Idemo nastaviti ples, plesači. Još je
uvijek noć, a ujutro me čeka poštanski ugovor i put. Ovamo i ti, Rawlinse, ja ovim preuzimam tvoj
ugovor i sutra u devet sati ujutro krećem u Salt Water, da znaš. Dođite svi! Gdje je glazba?
 III

Bila je to Daylightova noć. On je bio središte i vođa pijanke, nezasitan u veselju i upravo zarazno
obijestan. Bio je na svim stranama, i kamo god je došao donosio je veselost. Nijedna pustolovina
koju je predložio nije se činila njegovim sljedbenicima previše luda, i svi su ga slijedili u svemu,
osim onih koje je zahvatilo ludilo pjevanja, i koji su se držali po strani, derući se. Ali nikad nije
dolazilo do svađe. Bilo je poznato na Yukonu, kada Burningu Daylightu dođe njegova noć, onda su
svađe i prepirke zabranjene. U takvim noćima ljudi se nisu smjeli svađati. U prijašnjim danima takve
su se stvari događale, ali bi ljudi tek onda vidjeli što znači prava srdžba, i Burning Daylight ih je
naučio pameti onako kako je to samo on znao. U njegovim noćima ljudi su se morali smijati i biti
sretni ili otići kući.
Daylight je bio neumoran. U odmoru između plesova isplati Kearnsu dvadeset hiljada u zlatu i
prenese na njega svoje pravo na nalazište u Moosehideu. Na isti način uredi ugovor s Billyjem
Rawlinsom o preuzimanju prijevoza pošte i poče se spremati za polazak. Naredi jednom sluzi da
pozove izvana Kamu, njegova goniča pasa – bio je to Indijanac iz plemena Tananaw, koji je odlutao
daleko od svoje rodne kuće da stupi u službu bijelih osvajača. Kama uđe u Tivoli, visok, mršav,
mišićav, obučen u krzno, pravi izabranik svoje barbarske rase, i još uvijek barbar, kojega nisu nimalo
zbunili pijani gosti i njihova galama oko njega, dok mu je Daylight davao naredbe.
— Hm – reče Kama, nabrajajući prstima upute koje je dobio. – Preuzeti pisma od Rawlinsa.
Natovariti sve na saone. Natovariti namirnice do Selkirka. – Treba li mnogo hrane za pse?
— Mnogo hrane za pse, Kama.

— Hm. Dovesti saone na ovo mjesto u devet sati. Donijeti cipele za snijeg. Ne donositi šator.
Možda donijeti mali šator, hm, mali šator?
— Nikakav šator – odgovori odlučno Daylight.

— Hm ... jako hladno.

— Ne možemo nositi previše tereta – znaš? Imamo mnogo pisama i s mnogo pisama se moramo
vratiti. Ti si jak čovjek. Mnogo zime, mnogo putovanja, sve u redu.
— U redu – promrmlja Kama, ne baš oduševljeno. – Mnogo zime, ali se ne treba brinuti. Hm ...
biti spreman u devet sati.
On se okrenu na petama svojih mokasina i izađe napolje ne zbunjujući se, poput sfinge, ne
pozdravljajući nikoga i ne odzdravljajući nikom, ne gledajući ni lijevoni desno. Djevica odvede
Daylighta u kut.
— Slušaj, Daylighte – reče mu tihim glasom – ti si ostao bez igdje ičega.

— Kao crkveni miš.

— Ja imam osam hiljada u Macovoj blagajni... – poče ona.

Ali je Daylight prekine. Vrpca pregače opasno se približavala, i on ponovo postade sličan
neukroćenom ždrijepcu.
– Ništa to meni ne smeta – reče. – Gol sam došao na svijet, gol sada odlazim odavde, a bio sam
bez igdje ičega veći dio vremena otkako sam došao ovamo. Hodi da plešemo. Upravo sviraju valcer
...
– Slušaj me, Daylighte – ponavljala je djevojka. – Meni taj novac sada nije potreban. Ja ti ga
mogu pozajmiti da nabaviš hranu – doda ona brzo, kad je vidjela znakove straha na njegovu licu.
– Nitko mene ne treba opskrbljivati – odgovori Daylight. – Ja se opskrbljujem sam, i ako me
jedanput sreća posluži, onda će to biti sve moje. Ne, hvala ti, stara djevojko. Vrlo sam ti zahvalan. Ja
ću doći do onoga što mi je potrebno vozeći poštu tamo i natrag.
– Dayilghte – promrmlja ona nježno prosvjedujući.
Ali jednim naglim pokretom, u kojem se miješala srdžba sa zahvalnošću, on je odvuče u plesnu
prostoriju, gdje su se začas vrtjeli unaokolo po melodiji valcera, za vrijeme kojega je ona
razmišljala o željeznom srcu čovjeka koji ju je držao svojim rukama i opirao se svim njezinim
lukavostima.
U šest sati izjutra, zažaren od viskija, a ipak potpuno priseban, Daylight je stajao kraj tezge i
obarao na tezgu ruku svakog čovjeka koji mu je prilazio.
Ovo se mjerenje snage obavlja na taj način da se dva čovjeka postave jedan prema drugome
tako da svaki nasloni svoj desni lakat na tezgu, i, čvrsto se držeći za šake, svaki pokušava da obori
ruku protivnika. Jedan po jedan prilazili su k njemu, ali nikome nije uspjelo oboriti njegovu ruku, čak
su mu podlegli i Olaf Henderson i Francuz Louis, usprkos svome divovskome rastu. Kad su oni
počeli tvrditi da se tu neradi toliko o snazi koliko o vještini, i da u cijeloj stvari odlučuje samo
izvježbanost ručnih mišića, on ih izazva na jedan drugi pokušaj.
– Slušajte me svi! – poviče. – Ja ću učiniti dvije stvari: prvo, izmjeriti koliko ima zlata u mojoj
vrećici; a drugo, kladim se da ću dignuti s poda dvije vreće brašna više nego što bude podigao onaj
koji digne najviše među vama.
— Bogami, ja to prihvaćam – čuo se gromski glas Francuza Louisa iznad svih ostalih.

— Stoj! – vikao je Olaf Henderson. – Ja sam isto tako dobar kao i ti, Louise. Ja prihvaćam
polovicu oklade.
Izmjeriše Daylightovu vrećicu i utvrdiše da je u njoj ravno četiri stotine dolara, te Louis i Olaf
razdijeliše okladu popola. Iz MacDonaldova skladišta donesoše vreće, od kojih je svaka sadržavala
dvadeset i pet kilograma brašna. Najprije su drugi iskušali na njima svoju snagu. Uspinjali su se na
dvije stolice, vreće sa brašnom nalazile su se na podu između stolica povezane skupa užetima. Mnogi
od njih bili su u stanju na ovaj način podići dvjesta do dvjesta i pedeset kilograma, ali je nekima
uspjelo da dotjeraju čak do tri stotine kilograma.
Poslije toga dadoše se na posao dva diva, počinjući sa trista i pedeset kilograma. Francuz Louis
dodade još jednu vreću i podiže s poda tri stotine i sedamdeset pet kilograma. Olaf ponovi ovaj
rezultat, ali obojica uzalud pokušavahu da podignu četiri stotine kilograma. Pokušavali su nekoliko
puta, krupne su im se kapi znoja pojavile na čelu, dok su im kosti pucale od napora. Obojica su bili u
stanju da pomaknu teret i da ga malo pokrenu, ali nisu mogli da ga dignu s poda.
— Bogami, Daylighte, ovog si se puta sigurno preračunao – reče Francuz Louis, uspravljajući se i
skočivši sa stolice. – Samo čovjek napravljen od čelika mogao bi to učiniti. Još pedeset kilograma,
prijatelju moj, šta ti misliš, ni pet kilograma više.
Razvezaše vreće, ali kad su bile dodane još dvije vreće, umiješa se Kearns.
— Samo još jednu vreću.
 — Dvije! – viknu netko. – Oklada je bila za dvije.
— Ali oni nisu podigli onu posljednju vreću – prosvjedovao je Kearns. – Oni su digli samo tri
stotine i sedamdeset pet kilograma.
Ali Daylightvelikodušno prekine daljnju prepirku.
— Kakvog ima smisla svađati se oko toga? Šta je to, jedna vreća više? Ako ne mogu da dignem još
tri, onda sigurno neću moći dignuti ni dvije. Samo ih dodajte.
On stade na stolice, čučnu i sagnu ramena toliko da je mogao rukama uhvatiti za užeta. Pomaknu
malo noge, trgnu teret, ispitujući snagu svojih mišica, a zatim se opet umiri, nastojeći da svim
polugama svoga tijela dade što bolji položaj.
Francuz Louis, gledajući sumnjičavo, poviče:
— Povuci, Daylighte! Paklenski povuci!

Daylightove se mišice napeše podrugi put,ali ovoga puta ozbiljno, dok nije postepeno upotrijebio
svu snagu svoga divnoga tijela, i sasvim neprimjetno, bez trzanja i bez velikog napinjanja, golemi
teret od četiri stotine i pedeset kilograma diže se s poda i zanjiha se naprijed i natrag, poput njihala,
između njegovih nogu.
Olaf Henderson uzdahnu dubokim glasnim uzdahom. Djevica, koja je nesvjesno bila napela sve
svoje mišice, tako da su je već počele boljeti, olabavi ih, dok je Francuz Louis s dubokim
poštovanjem promrmljao:
— M’sieu Daylight, svaka čast! Ja sam samo jedno veliko dijete, a ti si veliki čovjek.

Daylight pusti teret, skoči na pod i uputi se prema tezgi.

— Saspi unutra! – poviče, bacajući svoju vrećicu mjeriocu, koji je u nju prenio za četiri stotine
dolara zlata iz vrećica dvojice koji su izgubili.
— Svi neka dođu ovamo! – produži Daylight. – I svaki neka kaže šta želi piti! Dobitnik plaća!

— Ovo je moja noć! – vikao je desetak minuta poslije toga. – Ja sam osamljeni vuk, koji je već
prevalio trideset zima. Danas je moj rođendan, moj jedan dan u godini, i danas ja mogu izvrnuti
svakog čovieka na leđa. Hodite svi! Sve ću vas pobacati u snijeg. Dođite ovamo, vi žutokljunci, i vi
stara gardo, svi ćete danas biti kršteni!
Gomila ljudi uputi se izlazu, svi osim konobara i onih koji su pjevajući slavili boga Baha.
Razmišljajući kako da sačuva svoje lično dostojanstvo, MacDonald se prvi približi Davlightu
pružajući mu ruku.
– Šta? Ti želiš biti prvi? – smijao se Daylight, stisnuvši mu ruku kao da ga pozdravlja.
— Ne, ne – usprotivi se žurno MacDonald. – Ja sam samo htio da ti čestitam rođendan. Razumije
se da je tebi lako baciti mene u snijeg. Kakvog izgleda imam ja protiv čovjeka koji diže četiri stotine
i pedeset kilograma?
MacDonald je bio težak devedeset kilograma, i Daylight ga je samo držao za ruku; ipak jednim
nenadanim snažnim trzajem on obori vlasnika krčme i baci ga potrbuške u snijeg. Odmah zatim,
hvatajući one koji su blizu njega stajali, on pobaca u snijeg još pola tuceta ljudi. Svaki je otpor bio
uzaludan. Ljudi su strmoglavice izlijetali iz njegovih šaka i na sve moguće načine smiješno i
bezopasno odlijetali u mekani snijeg.
Postalo je već teško pri slabom svjetlu zvjezdanog neba razlikovati one koji su već bili u snijegu
od onih koji su čekali da na njih dođe red, i Daylight ih poče opipavati po leđima i ramenima,
utvrđujući na taj način da li je netko već bio u snijegu.
 – Već kršten? – postalo je njegovo uobičajeno pitanje čim bi ispružio svoje strahovite ruke.
Nekoliko desetaka ljudi ležalo je u snijegu u dugačkom redu, dok su mnogi drugi u podrugljivoj
poniznosti sipali snijeg na glave i tvrdili da je ceremonija krštenja s njima već obavljena. Ali još je
uvijek stajala jedna grupa od petorice ljudi, gorštaka i graničara, željnih da pokažu da su jači i od
onoga kome je danas rođendan.
Bili su to ljudi koji su prošli najtežu školu života, veterani koji su sudjelovali u mnogim opasnim
okršajima, ljudi naviknuti na krv, znoj i velike napore, ali uza sve to nisu imali onog svojstva što ga
je Daylight posjedovao u visokom stepenu, a to je gotovo savršena suradnja mozga i mišica. Kod
njega je to išlo jednostavno i nikakve njegove zasluge tu nije bilo. Njemu je to svojstvo bilo
prirođeno. Njegovi su živci reagirali brže od njihovih; njegovi umni procesi, koji su dolazili do
krajnjeg izražaja u aktima volje, bili su brži nego njihovi; pa čak i njegove mišice, već po svom
sastavu, izražavale su njegove misli i njegovu volju brže nego njihove. On je bio takav
rođen.Njegove su mišice bile poput nekog jakog eksploziva. Ruke su mu grabile tako silnom brzinom
kao što se sklapaju čeljusti čelične zamke. A povrh svega toga, bilo je u njemu snage kakvom je
obdaren tek jedan čovjek među milijunima ljudi – snage koja nije zavisila od veličine tijela, nego se
sastojala u odličnim organskim svojstvima tkiva, koje je sačinjavalo njegove mišice. Zbog toga je
mogao tako brzo primijeniti svaki zahvat, i prije nego što se njegov protivnik uopće snašao i odupro
zahvat je već postigao svoj cilj. S druge strane, on je tako brzo prozreo svaku namjeru svog
protivnika da mu je lako bilo oduprijeti se ili prijeći u streloviti protunapad.
– Nema smisla da vi stojite još tu – obrati se Daylight grupi koja je čekala. – I vi biste mogli da
legnete u snijeg i da budete kršteni. Možda bi nekome od vas uspjelo da me obori kojeg drugog dana
u godini, ali danas, na moj rođendan, želim da vam pokažem da sam najjači među svima. Je li to Pat
Hanrahanovo lice što gleda tako željno i gladno? Dođi, Pat.
Pat Hanrahan, bivši profesionalni rvač i stručnjak u tučnjavama svake vrste, istupi naprijed. Njih
se dvojica postaviše jedan prema drugome i uhvatiše se u koštac. Ali prije nego što je i pokušao da
se odupre, zapade Irac u nemilosrdna kliješta »polu Nelsona« tako da mu je glava skupa s
ramenima bila zarinuta u snijeg.
Joe Hines, bivši drvosječa, sruši se na zemlju kao da je pao s krova dvokatnice – kasnije se žalio
da mu je Daylight podmetnuo nogu i oborio ga prije nego što je dospio da se spremi za obranu.
Sve to nije nimalo umorilo Daylighta, niti se napinjao ni zapuhao za čitavo to vrijeme. Sve je išlo
upravo strelovitom brzinom. Njegovo je tijelo eksplodiralo naglom i silnom snagom u jednom trenu, i
već u narednom trenutku bilo posve mirno. Tako je Doc Watson, čovjek sive brade i čelična tijela,
čovjek nepoznate prošlosti i koji je samom svojom pojavom izazivao strah, bio oboren u jednom
djeliću sekunde, prije no što je uopće dospio da navali. Dok se on spremao na skok, Daylight je već
bio na njemu i svojom strahovitom brzinom, kao da će ga slomiti, bacio ga u snijeg. Olaf Henderson,
nastojeći da izvuče iz toga pouku, pokušao je da se baci na nespremnog Daylighta sa strane u času
kad se on sagnuo pružajući ruku da pomogne Docu Watsonu da se digne. Daylight se spusti na ruke i
koljena, tako da su mu Olafove noge došle sa strane. Olafovo tijelo, izgubivši ravnotežu, preleti
preko postavljene zapreke u dugom luku kroz zrak i padeu snijeg. Prije no što mu je uspjelo da se
digne, već je Daylight priskočio, izvrnuo ga na leđa i trljao mu snijegom lice i uši, trpajući mu
čitave pregršti snijega za vrat.
— Ja sam isto tako jak čovjek, Daylight, kao što si i ti – vikao je Olaf kad mu je napokon uspjelo
da se digne na noge. – Ali tako mi Jupitera, još nikad nisam vidio jedan takav »grif« kao što je bio
ovaj.
 Francuz Louis bio je posljednji od petorice i on je već mnogo toga vidio što ga je poučavalo da
bude oprezan. Čitavu je minutu okolišao i tapkao prije no što je došlo do hvatanja ukoštac; a čitavu
narednu minutu natezali su se i okretali, a da ni jedan nije mogao steći ni najmanje prednosti. A onda,
upravo kad je borba postala zanimljiva, izvede Daylight jedan od svojih munjevitih poteza,
izmjenjujući pokrete i zahvate, i u istome času njegove mišice eksplodiraše na poznati način. Francuz
Louis opirao se još neko vrijeme, dok nije njegovo golemo tijelo počelo popuštati, a onda polagano
bilo prisiljeno da se savija gore i dolje, dok nije palo na snijeg.
— Dobitnik plaća! – poviče Daylight skočivši na noge, i pođe natrag u Tivoli. – Skupite se svi!
Ovamo, u ovo zmijsko leglo!
Ljudi se poredaše duž duge tezge, po dvojica i trojica u redu, otresajući inje sa svojih mokasina,
jer je napolju temperatura bila ispod šezdeset stupnjeva{4}. Bettles, jedan od najhrabrijih medu
članovima stare garde, koji je već izveo mnoga junačka djela, prestade pjevati svoju pijanu pjesmu o
»Lovorovom korijenu« i dovuče se do tezge da čestita Daylightu. Ali kad je došao do sredine
prostorije osjeti potrebu do održi govor i podiže glas na govornički način.
— Velim vam, drugovi, ja sam vraški ponosan što mogu nazvati Daylighta svojim prijateljem. Mi
smo mnoge krajeve zajedno proputovali, i ja sam uvjeren da je on napravljen od osamnaestkaratnog
zlata, sav od svojih mokasina do tjemena, prokleta stara šugava koža, bilo kako bilo.On je bio
golobrado momče kad je prvi put nogom stupio u ovu zemlju. Kad ste vi, drugovi, bili u njegovim
godinama, još vam je mlijeko mirisalo iz usta. On nije nikad bio dijete. Rodio se kao odrastao
čovjek. A velim vam, čovjek je zbilja morao biti čovjek u tim danima. Nije onda ovdje bilo nikakve
jalove civilizacije, kao što je imamo sada.
Bettles prestade s govorom toliko koliko mu je bil opotrebno da stavi svoju ruku, poput medvjeđe
šape, oko Daylightova vrata.
— Kad smo se nas dvojica probijali po Yukonu u dobrim starim danima, onda juha nije padala s
neba i onda se nije jelo besplatno za stolovima ovako kao danas. Naše su se logorske vatre palile
tamo gdje smo ubili kakvu divljač, a najveći dio vremena proživjeli smo od lososovih tragova i
kunićevih trbuha ... Zar nije tako?
Kad je gomila smijehom i povicima pozdravila ove preokrenute riječi, Bettles oslobodi Daylighta
svog medveđeg zagrljaja i okrenu se ogorčeno prema gomili.
— Smijte se samo, smijte, vi šugavi žutokljunci! A ja vam velim čisto i bistro, najbolji među vama
nije vrijedan da sveže vrpce na Daylightovim mokasinama. Zar nemam pravo, Campbelle? Je li tako,
Mac? Daylight je jedan od stare garde, pravi veteran. A u ono vrijeme nije ovdje bilo nikakvih
parobroda i nikakvih trgovačkih postaja, i mi smo se sami morali brinuti kako ćemo živjeti od
lososovih trbuha i kunićevih tragova.
On pogleda pobjedonosno naokolo, i u aplauzu kojim su bile popraćene njegove riječi, začuše se
povici, koji su tražili da Daylight govori. On dade znak da pristaje. Donesoše stolicu i pomogoše mu
da stane na nju. Ni on više nije bio trezniji od ove gomile, iznad koje se sada uzdizao – divlje gomile
sastavljene od ljudi neobično obučenih, na svima nogama mokasini ili nepromočive eskimske cipele
od kitove kože, svi sa rukavicama, koje su im visile oko vrata, i s krznenim naušnjacima, koji su bili
uzdignuti tako da su naličili krilima vikinških šljemova. Daylightove su crne oči sijevale, a žar od
žestoka pića probijao je brončanu boju njegovih obraza. Sa svih su ga strana pozdravljali
neprestanim oduševljenim poklicima, zbog čega su mu oči postale sumnjivo vlažne, premda su mnogi
glasovi bili neartikulirani i nejasni.
 A ipak, tako su se ljudi ponašali otkako je svijet postao, svetkujući, boreći se i pijančujući, bili u
tamnim spiljama ili pri logorskim vatrama, bili u palačama carskoga Rima ili kamenim utvrdama
razbojnika vitezova, bili u modernim hotelima što se dižu nebu pod oblake, ili u jazbinama lučkih
gradova. Isto su takvi bili i ovi ljudi, graditelji carstva u polarnoj noći, oni su se hvastali, pili i
vikali, nastojeći da u kratkotrajnim divljim časovima zaborave surovu zbilju svoga herojskoga rada.
Bili su to moderni junaci, koji se ni na koji način nisu razlikovali od heroja staroga doba.
— Dobro, drugovi, ali ja zbilja ne znam što da vam kažem – poče Daylight nesigurno, boreći se da
stavi pod kontrolu mozak, koji mu se vrtio. – Mislim da će najbolje biti da vam ispričam jednu priču.
Imao sam jednog prijatelja tamo dole u Juneau. On je došao iz Sjeverne Karoline, i on mi je češće
pripovijedao ovu istu priču. Bilo je to negdje u bregovima njegove zemlje i dogodilo se na nekoj
svadbi. Na svadbi je bila sakupljena porodica, a došli su i mnogi prijatelji. Svećenik je upravo
obavio posljednji dio ceremonije i rekao: »Ovo što je bog spojio neka nijedan čovjek ne razdvaja.«
»Župniče«, reče mladoženja, »ja stavljam u pitanje gramatičku ispravnost te vaše rečenice. A ja
bih želio da moja ženidba bude u svakom pogledu ispravna.«
Kad se dim malo kasnije razišao, nevjesta pogleda oko sebe i ugleda mrtvog župnika, mrtvog
mladoženju, mrtvog brata, dva mrtva ujaka i pet mrtvih svadbenih gostiju.
Na to ona duboko uzdahne i reče: »Ovi prokleti moderni automatski revolveri upropastili su mi
sve moje planove.«
— Isto tako velim i ja vama – doda Daylight, kad se stišao gromki smijeh – da su Jack Kearnsova
četiri kralja upropastila sve moje planove. Ja sam ošišan do kože i ništa mi drugo ne preostaje nego
da krenem na put u Dyea.
— Zar odlaziš? – poviče netko.

Izraz srdžbe pokaza se na Daylightovu licu, ali samo začas, i već u narednom trenutku on je bio
opet dobre volje.
— Znam da se netko htio samo našaliti tim pitanjem – odgovori smijući se. – Dakako da ne
odlazim odavde.
— Zakuni se, Daylighte – začu se opet isti glas.

— Kunem se. Ja sam prvi prešao preko Chilcoota 1883. Uputio sam se preko tog klanca za
vrijeme jake snježne mećave, u košulji koja je bila sva u krpama, i samo sa jednom šalicom brašna,
i morao sam se vratiti natrag.
Te zime snabdio sam se provijantom u Juneau, a u proljeće sam još jednom prešao preko klanca. I
još jednom me je glad istjerala napolje. Narednog proljeća pošao sam ponovo i zakleo sam se da
neću više izaći dok ne postignem ono zbog čega sam došao. Dakle, nisam to još postigao, i evome
ovdje. I ne kanim otići sada. Ja ću odvesti poštu i odmah ću se vratiti. Neću ni prenoćiti u Dyea.
Prijeći ću Chilcoot odmah, čim promijenim pse, preuzmem poštu i nabavim hranu. I tako vam se još
jedanput zaklinjem reponjama pakla i glavom Ivana Krstitelja da neću otići iz ove zemlje dok ne
sakupim, svoju hrpu. A velim vam, i to treba svi da znate, da to mora biti jedna prilično golema hrpa.
— Koliko iznosi to što ti nazivaš hrpom? – upita ga Bettles odozdo, zagrlivši nježno svojim rukama
Daylightove noge.
— Da, koliko? Što ti zoveš hrpom? – povikaše i ostali.

Daylight zastade časak i razmišljaše.

— Četiri do pet milijuna – reče polagano i podiže ruke da umiri gomilu, koja mu se počela smijati i
izrugivati. – Uostalom, neću da pretjerujem i smanjit ću tu brojku, ali ne idem ispod jednog milijuna. I
ni s jednom uncom manje od milijuna neću otići iz ove zemlje.
I ova je njegova izjava dočekana gromoglasnim smijehom. Ne samo što sve zlato koje je dotad
bilo iskopano na Yukonu nije dostizalo vrijednost od pet milijuna nego još nijedan kopač nije nikada
uspio da sakupi sto hiljada, a to je mnogo manje od milijuna.
Slušajte me svi. Vi ste vidjeli kako je Jack Kearns imao slutnju ove noći. Prije nego što smo
uzimali nove karte, mi smo svi stajali bolje od njega. Tri kralja što ih je imao u ruci bila su premalo.
Ali on je znao da će dobiti četvrtog kralja – to je bila njegova slutnja – i on ga je dobio. A velim
vam, i ja imam jednu slutnju. Doskora će biti pronađeno veliko nalazište zlata na Yukonu, i to vrlo
brzo. Ne mislim ja tu obično nalazište kao što su Moosehide ili Birch-Creek i druga slična. Ja
očekujem jedno nalazište od kojega će svima nama zastati dah i kose se dizati u zrak. I velim vam, to
se nalazište već osjeća uzraku i ono samo čeka da ga netko pronađe. Ništa ne može spriječiti
njegovo otkriće, i ono će biti u gornjem toku rijeke. Eto, tamo ćete u najskorijoj budućnosti naći
tragove mojih mokasina, ako zaželite da me nađete – negdje u krajevima oko Stewart Rivera, Indian
Rivera i Klondike Rivera. Kad se vratim s poštom, ja ću odmah na put, i to tako brzo da mi ni trag
nećete vidjeti od dima. Drugovi, dolazi zlatna rijeka, nalazit će se doskora zlato pod korijenom svake
travke, i stotine dolara moći će se jednom posudom zagrabiti. Pojurit će ovamo ljudi iz drugih
krajeva, barem pedeset hiljada ljudi. Svi ćete vi misliti da se pakao otvorio kada bude pronađeno to
nalazište.
Daylight podiže čašu do usta.
— U zdravlje sviju, i želim vam da budete prisutni kad to nalazište bude pronađeno.

Daylight ispi čašu i siđe sa stolice padajući ponovo u medvjeđi zagrljaj Bettlesov.
— Da sam na tvom mjestu, Daylighte, ja ne bih danas putovao – savjetovao je Joe Hines, koji je
upravo ušao, pošto je razgledao alkoholni termometar obješen na vanjskoj strani vrata. – Zahvatila
nas je jaka zima. Upravo su šezdeset i dva ispod nule, i još uvijek pada. Bilo bi bolje pričekati dok
malo popusti.
Daylight se nasmija, a nasmijaše se i svi veterani koji su oko njega stajali.
— To i dolikuje takvim žutokljuncima – poviče Bettles – da se preplaše od ovo malo zime.
Prokleto slabo poznaš ti Daylighta, kad misliš da ga zima može zadržati.
— Smrznut će mu se pluća bude li putovao po ovakvoj zimi – odgovori ovaj.

— Smrznut će se tvoj nos! Slušaj, Hinese, ti si u ovoj zemlji tek tri godine. Još se nisi na nju
privikao. Ja sam vidio Daylighta kada je prevalio pedeset milja uz Koyokuk u jednom danu kad se
termometar raspao kod sedamdeset i dva stupnja.
Hines je zabrinuto vrtio glavom.
— Baš se takvim ljudima i smrzavaju pluća – jadikovao je on. – Ako Daylight krene na put prije
nego što ova strahovita studen popusti, on se nikad neće moći probiti – on koji putuje bez
najmanjeg šatora.
— Ima hiljadu milja do Dyea – odgovori Bettles, penjući se na stolicu i podupirući svoje
nezgrapno tijelo rukom koju je držao oko Daylightova vrata. – Ima hiljadu milja, velim, a veći dio
vodi neprokrčenim putom, ali ja se kladim sa svakim od vas žutokljunaca, u što god hoćete, da će
Daylight stići u Dyea za trideset dana.
— To znači prosječno preko trideset milja na dan – upozoravao ga je Doc Watson – a i ja sam nešto
proputovao. Mećava na Chilcootu zadržala bi ga tjedan dana.
U redu – odgovori Bettles – a Daylight će i drugu hiljadu milja na povratku prevaliti opet za
trideset dana, i kladim se za pet stotina dolara da će tako biti,a vrag neka nosi mećavu.
Da pojača svoju izjavu, on izvadi vrećicu sa zlatom, koja je imala oblik debele kobasice, i baci je
na tezgu. Doc Watson položi uz nju odmah svoju.
— Čekajte! – poviče Daylight. – Bettles ima pravo, ali i ja želim da sudjelujem u toj okladi.
Kladim se u pet stotina da ću za šezdeset dana od danas ući opet na vrata Tivolija sa poštom iz Dyea.
Začu se žamor pun nevjerice i desetak ljudi povadiše odmah svoje vrećice. Jack Kearns progura
se kroz gomilu, tako da je Daylight primijetio.
— Ja se kladim, Daylighte – poviče on – dva prema jedan, da nećeš stići ni za sedamdeset i pet
dana.
— Nikakve milostinje, Jack – odgovori mu Daylight.– Oklada je jedan prema jedan, a vrijeme je
šezdeset dana.
— Sedamdeset i pet dana i dva prema jedan, da nećeš uspjeti – uporno je naglašavao Kearns. –
Voda kod Fifty Mila bit će širom otvorena a led uz obalu rijeke nesiguran.
— Ono što si od mene dobio, to je tvoje – nastavi Daylight. – I sto mu gromova, Jack, ja ne mogu
dopustiti da mi to vraćaš na ovakav način. Neću se kladiti s tobom. Ti pokušavaš da mi vratiš moj
novac. Ali ja ti velim nešto, Jack, ja imam drugu slutnju. Jednoga dana sve ću ja to dobiti natrag.
Čekaj samo dok bude otkriveno veliko nalazište u gornjem toku rijeke. Onda ćemo nas dvojica opet
sjesti za partiju pokera, skinuti krov i igrati onako kako dolikuje pravim ljudima. Slažeš li se?
Oni se rukovaše.
— Razumije se da će stići – šaptao je Kearns u uho Bettlesu. – Evo, ovdje je mojih pet stotina da
će se Daylight vratiti za šezdeset dana – doda glasno.
Billy Rawlins pridruži se okladi, a Bettles oduševljeno zagrli Kearnsa.
— Tako mi Jupitera, i ja se priključujem toj okladi – reče Olaf Henderson odvlačeći Daylighta od
Bettlesa i Kearnsa.
— Dobitnik časti! – grmio je Daylight, zaključivši okladu. – I kako sam ja siguran da ću dobiti, a
šezdeset dana je predugo vrijeme da se čeka od jedne čaše do druge, zato ja odmah plaćam. Svatko
neka kaže što želi. Natočite i pijte!
Bettles, držeći u ruci čašu viskija, pope se na svoju stolicu i njišući se naprijed i natrag zapjeva
jedinu pjesmu koju je znao:

Svi učitelji pučkih škola

Pjevaju pjesmu o lovorovom korijenju.
Ali svi možete biti sigurni,
Kad bi ona imala svoje pravo ime,
Bio bi to sok od zabranjenog voća.

A čitava je gomila za njim u zboru ponavljala:

Ali svi možete biti sigurni,

 Kad bi ona imala svoje pravo ime,
Bio bi to sok od zabranjenog voća.

Netko otvori vanjska vrata. Slabo sivo svjetlo prosu se unutra.

— Zora sviće, zora sviće! – poviče netko opominjući.

Daylight se bez oklijevanja uputi vratima, spuštajući krznene naušnjake. Kama je stajao napolju
kraj saona, uskih i dugačkih, šesnaest palaca širokih a sedam i po stopa dugačkih, čije se rešetkasto
dno uzdizalo šest palaca iznad čeličnih plazova. Na njima, privezane remenjem od jelenje kože, bile
su lake platnene vreće, u kojima se nalazila pošta i hrana za ljude i pse. Ispred njih, u jednoj liniji,
ležalo je pet kudravih pasa pokrivenih injem. Bili su to »husky«, neka vrsta izvanredno jakih,
ustrajnih i grabežljivih vučjaka, spareni po veličini i boji, svi neobično veliki i svi sivi. Od svojih
grabežljivih čeljusti pa do svojih kitnjastih repova bili su slični šumskim vukovima kao jaje jajetu. A
i bili su to vukovi, doduše pripitomljeni, ali ipak vukovi i po izgledu i po svojim ostalim osobinama.
Na vrhu saona, pod samo remenje bila su ugurana dva para cipela za snijeg, spremna da se mogu
odmah upotrijebiti.
Bettles pokaza na vreću napravljenu od koža polarnih zečeva, čiji je kraj virio iz jedne torbe.
— To je njegova postelja – reče. – Napravljena je od šest funti kunićevih kožica. To mu je
najtoplija postelja na kojoj je ikad spavao, ali proklet bio ako bih se ja mogao u njoj ugrijati, a i ja
mogu nešto podnijeti. Daylight je sama paklena vatra, eto to je on.
— Ja ne bih bio rado na mjestu njegova Indijanca – primijeti Doc Watson.

— On će ga ubiti, sigurno će ga ubiti – pjevuckao je oduševljeno Bettles. – Ja to znam. Bio sam ja s

Daylightom na putu. Taj čovjek nikad u životu nije bio umoran. On ne zna za umor. Gledao sam ga
jedanput kako je putovao čitav dan u mokrim čarapama, a zima je bila četrdeset i pet ispod nule.
Nema drugog živog čovjeka koji bi to mogao izdržati.
Dok se vodio taj razgovor, Daylight se opraštao sa svima koji su se oko njega okupili. Djevica je
željela da ga poljubi, ali premda je on bio prilično ugrijan od viskija, i ovog se puta spretno izvukao
da se ne zaplete u vrpcu njezine pregače. Poljubio je Djevicu, ali je na isti način poljubio i ostale
žene. Zatim navuče svoje dugačke rukavice, viknu na pse da se dignu i zauze svoje mjesto kraj
prednjeg dijela saona, gdje je stršila motka što je služila za upravljanje.
— Naprijed, ljepotani moji! – poviče na pse.

Životinje upriješe težinom čitavih svojih tjelesa o remenje što im je bilo oko prsiju, zagnjuriše se
nisko u snijeg i zabodoše u nj svoje kandže. Veselo zacviliše, i prije nego što su saone prevalile šest
dužina, i Daylight i Kama, koji se nalazio otraga, morali su trčati da drže korak s njima. I tako, trčeći,
ljudi i psi poskakivahu preko snijega, spuštajući se prema smrznutom koritu Yukona, i doskora ih
nestade u sivome svjetlu.
 IV

Na rijeci, tamo gdje je već bio utrt put i gdje nije trebalo upotrebljavati cipele za snijeg, psi su
prevaljivali prosječno šest milja na sat. Da ne zaostanu za njima, Daylight i Kama bili su prisiljeni da
trče. Njih su se dvojica redovito izmjenjivali kod drška za upravljanje saona, jer je bio težak posao
upravljati saonama koje su jurile, i neprestano biti pred njima. Onaj koji je ostajao iza saona mogao
je mjestimice skočiti na njih i odmarati se.
Bio je to naporan ali ipak veseo posao.
Jurili su preko snijega, držeći se uglavnom utrta puta. Kasnije, kad budu došli do neprokrčenog
puta, bit će dobro budu li prevaljivali tri milje na sat. Onda neće biti ni brze vožnje, ni odmaranja, ni
trčanja. Onda će upravljanje saonama biti lakši posao, i oni će se izmjenično vraćati dršku za
upravljanje da se odmore, nakon što svaki od njih bude obavio svoj posao, utirući snježnim cipelama
put pred psima. Taj posao neće biti nimalo veseo. Osim toga morali su očekivati i takva mjesta na
putu gdje će po čitave milje morati da se bore s nagomilanim grudama leda, gde će biti sretni ako
budu mogli prevaljivati dvije milje na sat. A bit će i još težih dijelova puta, doduše kratkih, ali tako
loših da će i jedna milja na sat zahtijevati strahovite napore.
Kama i Daylight nisu razgovarali. Bio je to posao koji nije podnosio razgovora, a obojica su bili
takve prirode da nisu voljeli razgovarati dok su radili. U rijetkim razmacima vremena, kad je bilo
prijeko potrebno, obraćali su se jedan drugome samo s nekoliko riječi, a Kama se uglavnom
zadovoljavao time da i njih samo promrmlja. Katkad je koji pas zacvilio i zarežao, ali su i oni
ponajviše bili šutljivi. Jedino što se moglo čuti bilo je oštro i praskavo čegrtanje čeličnih plazova
iznad tvrde površine i škripanje opterećenih saona.
Kao kroz neki zid Daylight je prešao iz bučnog života koji je ostavio u Tivoliju u jedan sasvim
drugi svijet – svijet tišine i nepokretnosti. Ništa se nije micalo. Yukon je spavao ispod tri stope
debelog ledenog pokrova. Niotkuda daška vjetra. Čak se nije kretao ni sok u srčiki omorika, koje su
sa obje strane obrubljivale obale rijeke.
Drveće, na čijim su se granama zadržale neznatne količine snijega, stajalo je kao okamenjeno.
Najmanji povjetarac očistio bi ga od snijega, ali ni njega nije bilo. Saone su bile jedina tačka života i
kretanja usred svečane tišine,a hrapavo škripanje čeličnih plazova samo je pojačavalo tu tišinu kroz
koju su se kretali.
Bio je to mrtvi svijet, a povrh toga jedan sivi svijet. Vrijeme je bilo oštro i čisto; nije bilo nimalo
vlage u zraku, ni magle ni isparivanja, a ipak je nebo izgledalo kao sivi pokrov, jer premda na nebu
nije bilo oblaka koji bi zakrivali svjetlo dana, nije bilo ni sunca koje bi davalo svjetlo. Daleko na
jugu, sunce se neprekidno dizalo dopodneva, ali između juga i smrznutog Yukona nalazio se izbočen
komad zemlje. Yukon je ležao u noćnoj sjeni, a i sam dan u stvari nije bio ništa drugo nego dugi
sumrak. U četvrt prije dvanaest, kada je jedan jak zavoj rijeke omogućio da se baci dugi pogled
prema jugu, pokaza se gornji rub sunčane kugle upravo iznad horizonta, ali sunce se nije dizalo
okomito uvis. Umjesto toga ono se micalo koso, tako da je upravo u podne njegov donji rub bio baš
na horizontu. Bilo je to blijedo, zamagljeno sunce. Nije bilo nikakve topline u njegovim zrakama i
čovjek je mogao ravno gledati u njegov puni krug a da mu se pritom nimalo ne zasjene oči. I tek što je
doseglo ovu svoju podnevnu visinu, ono poče padati koso ispod horizonta, i u dvanaest i četvrt
zemlja je opet bacala svoju sjenu preko predjela.
Ljudi i psi jurili su dalje. I Daylight i Kama bili su divljaci, ukoliko je riječ o njihovim želucima.
Mogli su jesti neredovito, s obzirom na vrijeme i količinu, proždirući nevjerojatno mnogo kad bi im
se pružila prilika, a kad to nije bilo moguće, bili su u stanju da prevale dugi put a da uopće ne jedu.
Što se tiče pasa, oni su jeli svega jedanput dnevno, a i tada su rijetko kad dobili više od funte suhe
ribe svaki. Bili su proždrljivo gladni ali u isto vrijeme u sjajnu stanju. Kao i kod njihovih praotaca
vukova, i kod njih je izmjena tvari bila izvanredno ekonomična i savršena. Tu nije bilo nikakvog
rasipanja. Posljednji i najmanji djelić onoga što su pojeli pretvarao se kod njih u energiju. A Kama i
Daylight bili su im vrlo slični. Potječući od generacije koje su se isticale ustrajnošću, i oni su sami
bili ustrajni. I kod njih je sve bilo jednostavno i ekonomično. Mala količina hrane snabdijevala ih je
silnom energijom. Ništa nije bilo izgubljeno. Civilizirani čovjek, koji radi svoj posao za pisaćim
stolom, omršavio bi i očajavao kad bi morao živjeti na način koji je Daylighta i Kamu održavao na
vrhuncu tjelesne sposobnosti. Oni su znali ono što čovjek za pisaćim stolom nikad ne sazna, a to je šta
znači biti normalno gladan u svako doba, tako da su mogli jesti u svako doba. Apetit im je uvijek bio
izvrstan,pa su zato požudno jeli sve što im se nudilo, ne znajući ni za kakve smetnje probave.
Oko tri sata poslije podne dugi se sumrak pretvorio unoć. Zvijezde se pojaviše, vrlo blizu i vrlo
jasne i sjajne, i uz njihovo svjetlo mogli su se psi i ljudi držati puta. Bili su neumorni. A ipak nije to
bilo nikakvo jednodnevno rekordno putovanje, nego tek prvi dan od šezdeset takvih dana. Premda
Daylight prošle noći nije spavao, i premda je proveo noć u pijančevanju i plesu, nisu se na njemu
vidjele nikakve posljedice. Da se to objasni, treba imati na umu dvoje: u prvom redu njegovu
neobičnu životnu snagu, a onda i to da su ovakve noći bile rijetke u njegovu životu. Da opet uzmemo
za primjer čovjeka za pisaćim stolom: njegovo bi se tjelesno stanje više pogoršalo od jedne šalice
kave prije spavanja nego kod Daylighta zbog toga što se čitavu jednu noć uzbuđivao i pio žestoka
pića.
Daylight je putovao bez sata, osjećajući prolaženje vremena i prosuđujući ga nekim podsvjesnim
postupkom. Smatrajući na taj način da već mora biti šest sati, poče se ogledavati za mjesto koje bi
bilo pogodno za logor. Put je na jednom zavoju presijecao rijeku. Ne našavši pogodno mjesto, oni
okrenuše prema suprotnoj obali, koja je bila udaljena oko jednu milju. Na sredim puta zadržaše ih
veliki ledeni nanosi, tako da su morali čitav sat teško raditi da se probiju kroz njih. Napokon ugleda
Daylight ono što je tražio, suho stablo kraj same obale. Potjeraše tamo saone. Kama je zadovoljno
mrmljao i obojica se dadoše na postavljanje logora.
Podjela rada bila je izvrsna. Svaki je znao ono što mora da radi. Daylight obori sjekirom suhi bor.
Kama u cipelama za snijeg i sa drugom sjekirom očisti dvije stope visoki snijeg iznad zaleđene
površine Yukona i nasiječe nešto leda, koji će im trebati za kuhanje. Pomoću jednog komadića kore
suhe breze zapališe vatru, i Daylight poče kuhati, dok je Indijanac za to vrijeme rastovario saone i
podijelio psima njihov obrok suhe ribe. Vreće sa hranom objesi visoko na drveće, tako da ih ne mogu
doseći gladneživotinje. Odmah zatim obori jednu mladu omoriku i sasiječe sa nje grane. Blizu vatre
utaba mekani snijeg i pokri pripremljeno mjesto granama. Na toj podlozi smjesti svoju i Daylightovu
prtljagu, koja se sastojala od suhih čarapa, rublja i vreće za spavanje. Ali dok je Kama imao dvije
ovakve vreće od zečjih koža, Daylight je imao samo jednu.
Radili su neprekidno, bez razgovora, ne gubeći vrijeme.Svaki je učinio sve što je bilo potrebno i
ne pomišljajući da drugom ostavi i najmanji zadatak koji se pred njim pojavio. Tako je Kama vidio
da treba još leda i odmah je otišao po njega, dok je Daylight podigao jednu cipelu za snijeg, koju je
jedan od pasa oborio. Dok je kava kipjela, pržila se slanina i pripremalo tijesto za uštipke, Daylight
je našao vremena da stavi na vatru i jedan veliki lonac graha. Kama se vrati, sjede na rub jelovih
grančica, i, da ne bi čekao uzalud, krpio je remenje.
— Čini mi se da će se Skukum i Buga neprestano gristi – primijeti Kama kad su sjeli da jedu.

— Pripazi dobro na njih – kratko odgovori Daylight.

I to je bio sav njihov razgovor za vrijeme večere. Jedanput, promrmljavši neku kletvu, skoči
Kama, zgrabivši komad drveta s vatre, i rastjera pse koji su bili između sebe zapodjeli kavgu.
Daylight, za vrijeme jela, baci nekoliko komada leda u limeni lonac, gdje su se otopili u vodu. Po
završetku večere Kama potaknu vatru, nasiječe još drva za sutra ujutro, i vrati se postelji od
omorikinih grančica i krpanju remenja. Daylight odsiječe nekoliko krupnih komada slanine i baci ih u
lonac u kojem se kuhao grah. Mokasini su im bili mokri, usprkos neprestanoj hladnoći, pa ih zato,
kako više nije bilo potrebe da ostavljaju svoju oazu od jelovih grančica, skinuše i objesiše na kratke
štapiće zabodene kraj vatre, da se suše, okrećući ih od vremena do vremena. Kad je grah napokon bio
kuhan, Daylight sasu jedan dio u jednu vrećicu, stopu i po dugačku i oko tri palca u promjeru, i položi
na snijeg da se smrzne. Preostali grah ostavi u loncu za sutrašnji doručak.
Bio je prošlo devet sati i oni se spremiše na spavanje.Natezanje i borba među psima već su davno
zamrli i umorne su se životinje skvrčile u snijegu, utisnuvši njuške među šape i pokrivši ih svojim
četkastim vučjim repovima. Kama rasprostre svoje krzno za spavanje i zapali lulu. Daylight smota
cigaretu u smeđem papiru i između njih razvi se drugi razgovor te večeri.
— Mislim da smo prevalili blizu šezdeset milja – reče Daylight.

— Tako i ja mislim – reče Kama.

Potom se uvukoše u svoje vreće, onako kako su bili obučeni, jedino je svaki stavio na sebe debeli
vuneni kaput »mackinaw« umjesto »parke«, laganog pamučnog kaputa s kukuljicom, koji su nosili
čitav dan. Brzo, gotovo u istom trenutku kad su zatvorili oči, zaspali su.
Zvijezde su poigravale i treperile u smrznutom zraku, a nad njihovim glavama bacalo je polarno
svjetlo u divnim bojama svoje mlazove, poput snažnih reflektora.
Bio je još mrak kad se Daylight probudio i zovnuo Kamu. Premda je polarno svjetlo još plamtjelo,
drugi dan je već bio počeo. Podgrijani uštipci, podgrijani grah, pečena slanina i kava sačinjavali su
doručak. Psi nisu dobili ništa, premda su ih promatrali čeznutljivim pogledima iz daljine, sjedeći na
snijegu i omotavši repovima šape. Od vremena do vremena dizali su čas jednu čas drugu prednju
šapu, neprestano ih pokrećući, kao da ih bole od studeni. Bilo je veoma hladno, najmanje šezdeset i
dva ispod nule, a kad je Kama upregao pse golim rukama, bio je prisiljen da nekoliko puta priđe vatri
i ugrije smrznute prste. Zatim su obojica zajednički natovarili saone i svezali teret. Ugrijaše
posljednji put ruke, navukoše rukavice i potjeraše pse preko obale prema putu koji je išao po rijeci.
Prema Daylightovoj procjeni moglo je biti oko sedam sati, ali su zvijezde još uvijek treperile
jednakim sjajem, a slabe svjetlucave pruge zelenkastog polarnog svjetla bile su im još nad glavama.
Dva sata kasnije iznenada se smrači – bilo je tako tamno da su se mogli držati puta uglavnom
pomoću instinkta.
Daylight je sada znao da je njegova procjena vremena bila ispravna. Bila je to tama prije zore,
koja se nigdje ne može tako dobro zapaziti kao na zimskim putovanjima po Aljasci. Malo-pomalo
poče se sivo svjetlo prokradati kroz tamu, u početku neprimjetno, tako da su se gotovo začudili kad su
počeli razabirati nejasni trag puta pod nogama. Odmah poslije toga mogli su već primijetiti zadnjeg
psa, a zatim čitav red pasa što su trčali, i snijeg s obje strane puta. Tada se ukaza i bliska obala, ali
samo za časak, jer je odmah i nestade, potom se pojavi po drugi put i ostade. Nakon nekoliko minuta
ugledaše i dalju obalu, udaljenu oko jedne milje, a ispred njih i iza njih postade vidljiva čitava
smrzuta rijeka s dugačkim oštro ocrtanim lancem snijegom pokrivenih planina, koji se protezao na
lijevoj strani. I to je bilo sve. Sunca nije bilo. Sivo svjetlo ostade sivo.
Jedanput, u toku dana, skoči jedan ris s neobičnom lakoćom preko puta upravo ispred samog nosa
prednjeg psa i iščeze u bijeloj šumi. U psima se probudiše njihovi divlji nagoni. Oni udariše u
lovački lavež, trgnuše snažno saone i skrenuše u stranu u potjeru za risom. Daylight viknu »Hua!«,
zgrabi držak za upravljanje, i pođe mu za rukom da prevrne saone u mekani snijeg. Psi se umiriše,
saone opet ispraviše i poslije pet minuta ponovo su jurili po tvrdom putu. Ris je bio jedini znak
života koji su vidjeli u ova dva dana, a i on im je, skočivši na svojim kao baršun mekim nogama, i
iščeznuvši u tren oka, izgledao više kao prikaza.
U dvanaest sati, kad se sunce nadvirilo iznad zemljinog ruba, zaustaviše se i zapališe malu vatru
na ledu. Daylight sjekirom odsiječe nekoliko komada smrznute kobasice od graha. Ovi komadi,
otkravljeni i ugrijani u tavi, sačinjavali su njihov ručak. Kave nisu imali. Kratkotrajno dnevno svjetlo
nije dopuštalo takav luksuz. Psi se prestadoše među sobom gložiti, i gledahu čeznutljivo prema njima.
Oni su samo navečer dobivali svoju funtu ribe. U međuvremenu su radili.
Ciča zima nije popuštala. Samo su ljudi željezne građe mogli putovati kraj ovako niske
temperature, a Kama i Daylight bili su izabranici svojih rasa. Ali Kama je znao da je njegov drug jači
čovjek, i tako je od početka sam sebe osudio da bude poražen. Nije on popuštao u svome radu i u
svojoj revnosti na iole svjestan način, ali ga je poražavala sama misao koju je nosio u sebi. On je
upravo obožavao Daylighta. Hladnokrvan, šutljiv, ponosan na svoje tjelesne sposobnosti, našao je
sve te osobine utjelovljene u svom bijelom drugu. To je bio čovjek koji se odlikovao u svemu u čemu
je trebalo da se čovjek odlikuje, pravo ljudsko božanstvo, i Kama nije mogao a da ne obožava
Daylighta – iako to ničim nije pokazivao.
Nije čudo, mislio je on, što je bijela rasa pobjeđivala, kad je odgajala ljude poput ovog čovjeka.
Kakvih izgleda imaju Indijanci protiv ovako izdržljivih i upornih ljudi? Pa ni sami Indijanci nisu
putovali na ovako ljutoj zimi, a oni su se na nju privikavali hiljadama generacija; a ipak ovaj
Daylight, čovjek koji je došao iz tople, južne zemlje, bio je tvrđi nego oni, smijao se onome čega su
se oni bojali i izdržavao na putu deset i dvanaest sati dnevno. I taj Daylight je vjerovao da će moći
kroz šezdeset dana prevaljivati dnevno po trideset i tri milje. Ali, pričekaj dok padne novi snijeg, ili
kad naiđu na neprokrčeni put ili na krhki ledeni rub uz otvorenu vodu.
U međuvremenu Kama je držao korak, nikad ne prigovarajući i ne izvlačeći se nikada. Šezdeset i
pet stupnjeva ispod nule, to je jaka studen. Kako se voda smrzava na trideset i dva iznad nule, to onda
šezdeset i pet ispod nule znači devedeset i sedam ispod ledišta vode. Da bi se dobio neki pojam o toj
hladnoći, treba zamisliti sličnu razliku temperature u obrnutom pravcu. Kad termometar pokazuje sto
dvadeset i devet stupnjeva, onda je zbilja vruć dan, a ipak je ta temperatura samo devedeset i sedam
stupnjeva iznad ledišta. Podvostručite ovu razliku i onda ćete možda imati barem približan pojam o
hladnoći kroz koju su Daylight i Kama putovali neprestano između tame i tame i kroz tamu.
Iako je Kama neprestano trljao lice, ipak mu se smrzla koža na jagodicama, a meso mu postade
crno i ranjavo. Isto su mu se tako lagano smrzli vršci pluća – opasnas tvar i glavni razlog zbog kojega
se čovjek ne smije previše naprezati na otvorenom pri temperaturi od šezdeset i pet ispod nule. Ali
Kama se nikada nije potužio, a što se Daylighta tiče, on je bio vruć kao peć i bilo mu je isto tako
toplo ispod njegova tri kilograma kože od kunića kao Kami ispod šest kilograma.
 Druge noći, nakon što su prevalili daljnjih pedeset milja, ulogoriše se u blizini granice između
Aljaske i Sjeverozapadnog Teritorija. Ostatak puta, osim jednog malog komada puta, u blizini Dyea,
vodio je preko kanadskog područja. Ako i dalje budu imali tvrd put, i ako ne padne novi snijeg,
Daylight se nadao da će četvrte noći stići do logora Forty Mile. Tako je rekao i Kami, ali trećega
dana poče temperatura rasti, i oni su znali da sada nije daleko do novoga snijega; jer na Yukonu mora
doći toplije vrijeme da može pasti snijeg. Također su toga dana morali prijeći pedesetak milja preko
nagomilanih ledenih gromada, gdje su hiljadu puta morali snagom svojih ruku dizati natovarene saone
preko golemih komada leda i spuštali ih opet dolje. Ovdje psi nisu bili gotovo ni od kakve koristi, ali
su se i oni mučili, isto tako kao i ljudi, po teškom putu. Jedan sat prekovremenog trčanja te noći
pomogao im je da nadoknade samo jedan dio izgubljenog vremena.
Ujutro, kad su se probudili, ležalo je deset palaca novog snijega na njihovim vrećama za spavanje.
Psi su bili zatrpani pod snijegom i nikako im se nije dalo ostaviti svoja ugodna gnijezda. Ovaj novi
snijeg značio je teško putovanje. Čelični plazovi neće se preko njega tako dobro sklizati, dok će
jedan od njih morati u snježnim cipelama ići ispred pasa i gaziti snijeg, da psi ne bi propadali. Kakva
je golema razlika između ovog snijega i snijega koji pada u Južnim krajevima. Taj je snijeg sitan, tvrd
i suh, sasvim sličan šećeru. Pod udarcima nogu raspadao se škripeći kao pijesak. Tu nije bilo nikakve
kohezije između pojedinih čestica, i od njega se nisu mogle valjati snježne grude; nije se sastojao od
pahuljica nego od kristala – sitnih, geometrijskih kristala leda. Zapravo to i nije bio snijeg, nego led.
Vrijeme je bilo također toplo, jedva je moglo biti. dvadeset ispod ništice, i dva su se čovjeka
znojila pri poslu, iako su podigli krznene naušnjake s ušiju i svukli rukavice. Te noći više nisu mogli
stići u Forty Mile, i kad su sutradan prolazili kroz ovaj logor, Daylight se zadrža samo toliko koliko
je bilo potrebno da primi poštu i popuni zalihu hrane. Poslije podne narednog dana ulogoriše se na
ušću rijeke Klondike. Otkako su otišli iz Forty Mila, nisu sreli ni žive duše, i sami su sebi krčili put.
Dotada, te zime još nitko nije putovao niz rijeku južno od Forty Mila, i vrlo je vjerojatno da će čitave
zime oni biti jedini koji su tim putem prošli.
U to vrijeme Yukon je bio pust kraj. Između rijeke Klondike i Salt Watera kod Dyea protezalo se
šest stotina milja snijegom pokrivene pustoši, a na čitavom tom prostoru bila su svega dva mjesta
gdje se Daylight mogao nadati da će se susresti s ljudima. Oba ta mjesta bila su osamljene trgovačke
postaje, Sixty Mile i Fort Selkirk. Ljeti bi se možda mogli susresti s Indijancima na ušćima rijeke
Stewart i Bijele rijeke, kod Velikog i Malog Lososa i na jezeru Le Barge; ali zimi, a on je to dobro
znao, samo će nailaziti na tragove stada sjevernih jelena i slijediti ih natrag sve do planina.
Te noći, ulogorivši se na ušću Klondika, Daylight neleže odmah, kad su završili večernji posao.
Da je bio prisutan neki bijeli čovjek, Daylight bi mu kazao da mu je došla njegova »slutnja«. Ovako
on navuče svoje cipele za snijeg, ostavi pse, skupljene u snijegu, i Kamu, koji je teško disao ispod
svojih koža od kunića, i poče se uspinjati na veliku visoravan iznad obale. Guste omorike sprečavale
su pogled u daljinu, i zbog toga se uputi po ravnici i uz prve strme obronke planina, koje su se
nazirale u pozadini. Odavde je mogao vidjeti rijeku Klondike, koja je ovamo tekla s istoka u pravom
kutu, i Yukon, koji je dolazeći s juga ovdje pravio veličanstvenu okuku. Na lijevoj strani i nizvodno
prema Moosehide planini, golema bijela mrlja, slična koži sjevernog jelena, po kojoj je planina i
dobila ime, bljeskala se jasno na zvjezdanom nebu. Poručnik Schwatka dao joj je to ime, ali on,
Daylight, bio je među prvima koji ju je vidio, mnogo prije no što je taj neustrašivi istraživač prešao
preko Chilcoota i na splavi se spustio niz Yukon.
Ali planinu je samo letimično pogledao. Daylightovose zanimanje usredotočilo baš na tu prostranu
ravnicu,okruženu dubokom vodom kao stvorenom za parobrodskapristaništa.
 – Divno mjesto da se na njemu podigne grad – promrmlja on. – Tu bi se mogao podići logor u
kome bi bilo mjesta za četrdeset hiljada ljudi. Jedino što je još potrebno, to je veliko nalazište zlata.
Razmišljao je neko vrijeme.
— Dovoljno bi bilo da se izvuče deset dolara po posudi, i došlo bi do takve divlje strke kakvu
Aljaska još nije vidjela. A ako ga ne bude ovdje onda ga mora biti u okolini. Nema sumnje da je
dobra misao pripaziti na sva mjesta uz put koja su pogodna za podizanje gradova.
Stajao je još neko vrijeme, promatrajući pustu ravnicu i dočaravajući sebi stvaralačkom maštom
prizor koji bi se ovdje odigrao kad bi došlo do očekivane navale ljudi. U duhu je razmještao pilane,
velike trgovačke kuće, krčme, plesne dvorane i duge ulice baraka, u kojima bi stanovali kopači zlata.
I gledao je kako po ovim ulicama prolaze hiljade ljudi, dok su se pred dućanima zadržavale teške
teretne saone s dugačkim redovima pasa. Isto je tako vidio kako se teške saone spuštaju niz glavnu
ulicu i kreću po zamrznutom Klondiku prema jednom zamišljenom mjestu, gdje je on u svojoj mašti
otkrio zlatne rudnike.
Nasmija se i odagna ovu viziju s očiju, spusti se u dolinu i prijeđe preko ravnice u logor. Pet
minuta nakon što se već bio zamotao u svoju vreću za spavanje, otvori oči i sjede, začuđen što još
nije zaspao. Baci pogled na Indijanca, koji je kraj njega spavao, na žar umiruće vatre, na pet pasa s
druge strane, koji su svojim vučjim repovima pokrili njuške, i na četiri cipele koje su stajale
uspravno usnijegu.
— Ova prokleta slutnja još me ne napušta – promrmlja. Misli mu se vratiše pokeru.

— Četiri kralja!

Nasmija se sjetivši se toga.

— To je bila slutnja!

Leže ponovo, povuče rub vreće do vrata i preko krznenih naušnjaka zatvori oči i ovog puta zaspa.
 V

U Sixty Milu nadopuniše zalihe, dodadoše joj nekoliko kilograma pisama svom teretu i nastaviše
put. Od Forty Mila išli su neprokrčenom stazom i mogli su pouzdano računati da će pred sobom imati
takav put sve do Dyea. Daylight se sjajno držao, ali je ubitačni tempo već počeo ostavljati tragove na
Kami. Ponos mu nije dopuštao da se tuži, ali se posljedice prehlade pluća u teškoj zimi nisu mogle
sakriti. Iz početka je mraz dotakao samo mikroskopski sitne rubove plućnog tkiva, ali se sada bolest
počela širiti, uzrokujući suhi teški kašalj. Svaki ga je malo teži napor tjerao sve češće na kašalj, za
vrijeme kojega je izgledao kao čovjek koji je dobio napadaj. Krv bi mu navrla u glavu, tako da se
činilo da će mu oči iskočiti, dok su mu suze tekle niz obraze. Dosta je bilo samo da udahne malo dima
od slanine što se pržila, pa da se po pola sata očajno muči s kašljem, i on se brižljivo sklanjao od
smjera u kome je duvao vjetar, kada je Daylight kuhao.
Mučili su se tako danima po mekanom, neprogaženom snijegu, koji je izgledao kao da mu nema
kraja. Bio je to težak, jednoličan posao, u kome nije bilo ni onog veselja ni uzbuđenja što su ih
obuzimali kada su jurili saonama po tvrdoj površini. Sad jedan, sad drugi, morao je ići ispred
zaprege u cipelama za snijeg. Bio je to primjer tvrdog, neumoljivog mučenja. Jedan korak snježne
prašine trebalo je zgaziti, a široke cipele utonule bi pod težinom ljudskog tijela punih dvanaest palaca
u mekanu površinu. Gaziti u cipelama za snijeg pod takvim okolnostima zahtijevalo je drukčiju
upotrebu mišica nego kod običnog hodanja. Od koraka do koraka noga, koja se vadila iz snijega, nije
se mogla pomaknuti koso naprijed. Trebalo ju je podići okomito. Kad je snježna cipela upala u
snijeg, pred njezinim se vrhom nalazio okomiti snježni zid visok dvanaest palaca. Ako se noga
pokušala podići i najmanje koso prema naprijed, vrh bi se cipele probio kroz snježni zid i onda pao
da bi peta udarila u potkoljenicu druge noge. I tako se noga svaki put bez prestanka morala dizati
ravno uvis za dvanaest palaca prije nego je moglo započeti gibanje noge iz koljena.
Po toj djelomično raskrčenoj površini išli su psi, za njima čovjek koji je upravljao saonama, i na
kraju saone. U najboljem slučaju, radeći onako kao što mogu raditi samo izabrani ljudi, oni nisu
mogli prevaljivati više od tri milje na sat. To je značilo produžiti sate putovanja, a Daylight je
zbog veće sigurnosti i da zadrži stečenu prednost s obzirom na eventualne neprilike, odredio da se
putuje po dvanaest sati. Kako su tri sata trošili na podizanje logora za noćenje i kuhanje graha,
spremanje doručka ujutro i raspremanje logora, te na podgrijavanje graha za vrijeme podnevnog
zadržavanja, ostajalo je devet sati za spavanje i odmor, a ni ljudi ni psi nisu uzalud potrošili mnogo
minuta od tih devet sati.
U Selkirku, trgovačkoj postaji u blizini rijeke Pelly, Daylight predloži Kami da ostane ležati i da
rnu se ponovo pridruži, kad se on bude vraćao iz Dyea. Jedan Indijanac s jezera Le Barge, koji je
slučajno zalutao ovamo, bio je spreman stupiti na njegovo mjesto. Ali Kama nije htio ni čuti. On je
samo promrmljao nešto s lakim prizvukom uvrijeđenosti, i to je bilo sve. Pse je Daylight ipak
promijenio, ostavljajući svoju iscrpljenu zapregu da se odmori do njegova povratka, dok je on
nastavio put sa šest odmornih pasa.
Putovali su do deset sati u noći, kada su stigli u Selkirk, a u šest narednog jutra upadoše u novu
pustoš, koja je ležala između Selkirka i Dyea i koja se protezala blizu pet stotina milja. Naiđe drugi
val zime, ali bilo hladno ili toplo, nije bilo nikakve razlike, jer je put bio neprokrčen. Kad se
termometar spustio na pedeset ispod ništice, putovanje je postalo još teže, jer su se pri tako niskoj
temperaturi sitni ledeni kristali poput pijeska opirali plazovima saona. Psima je sada bilo teže vući
nego po istom snijegu kad je temperatura iznosila dvadeset ili trideset stupnjeva ispod nule. Daylight
pruduži dnevno putovanje na trinaest sati. Ljubomorno je čuvao prednost koju je dosad stekao, jer je
znao da ga čekaju još teški dijelovi puta.
Još nije bila sredina zime, a nemirna rijeka Fifty Mile opravdala je njegove kobne slutnje. Na
mnogim je mjestima tekla širom otvorena s nesigurnim rubovima leda uz obale. Na brojnim mjestima
gdje je rijeka udarala o strmu stjenovitu obalu voda se uopće nije sledila. Oni su pokušavali čas s
jedne čas s druge strane, sad prelazeći preko rijeke, sad vraćajući se opet natrag, čineći često po
nekoliko pokušaja prije nego što bi im uspjelo naći put preko naročito teškog dijela puta. Išlo je to
veoma polako. Trebalo je ispitivati tvrdoću ledenih prijelaza, pa je bilo Daylight bilo Kama išao
naprijed u cipelama za snijeg na nogama i s dugim prekriženim motkama u rukama. I tako se onaj koji
bi propao kroz led mogao zadržati na tim motkama, položivši ih preko rupe u koju bi upalo njegovo
tijelo. Svakome od njih dogodilo se nekoliko takvih nezgoda. Kod pedeset ispod ništice čovjek, koji
bi se smočio do pasa, nije mogao nastaviti put a da se ne smrzne. Zbog toga je svako propadanje u
vodu značilo zadržavanje. Čim je mokri čovjek bio izvučen, morao je trčati unaokolo da održi
cirkulaciju krvi, dok bi njegov drug naložio vatru. Ovako zaštićen mogao je promijeniti odjeću, a
mokra bi se odjeća osušila, da bude spremna za buduću nepriliku.
Da nevolja bude još veća, na ovoj opasnoj rijeci nije se moglo putovati po mraku, i oni su svoj
radni dan morali smanjiti na šest sati sumraka. Svaki je trenutak bio dragocjen i zato su nastojali da
im ni jedan ne ode uzalud. I tako, prije nego što se ukazao prvi tračak novog sivog dana, već su
raspremali logor, tovarili saone, uprezali pse i obojica čučali kraj vatre čekajući da svane. Čak se ni
u podne nisu zaustavljali radi jela. A ipak su bili daleko zaostali iza predviđenog proračuna, trošeći
svaki dan po nešto od prednosti što su je bili stekli. Bilo je dana kad su prevalili svega petnaest
milja, a i dana kada nisu mogli prijeći više od dvanaest. A jedan dio puta bio je tako loš da su u dva
dana prevalili svega devet milja, zato što su morali tri puta okretati leđa rijeci i nositi saone i opremu
preko planina.
Napokon su se riješili te strašne rijeke Fifty Mile i izbili na jezero Le Barge. Ovdje više nije bilo
ni otvorene vode ni ledenih gruda. Punih trideset milja i više ležao je snijeg na površini ravnoj kao
stol, ali je bio visok tri stope i mekan kao brašno. Tri milje na sat bio je najbrži tempo kojim su mogli
ići. Daylight je proslavio oproštaj sa rijekom Fifty Mile na taj način što je produžio putovanje do
kasno u noć.
U jedanaest sati prije podne dopriješe do obale jezera. U tri sata poslije podne, kad se počela
spuštati polarna noć, Daylight prvi put ugleda njegovu suprotnu obalu, i upravo kad su se pojavile
prve zvijezde, stigoše tamo.
U osam sati navečer ostaviše jezero iza sebe i uđoše u ušće rijeke Lewes. Ovdje su se zaustavili
na pola sata, dok su se otopili smrznuti komadi kuhanog graha, i psima podijelili jedan izvanredni
obrok ribe. Tada nastaviše uz rijeku, putujući sve do jednog sata poslije ponoći, kada su podigli svoj
redovni logor.
Toga su dana išli bez prestanka punih šesnaest sati, psi su stigli tako umorni da se nisu, kao obično
ni pokavžili među sobom, čak ni jedan nije ni zarežao, a Kama je vidljivo hramao nekoliko
posljednjih milja. Ipak Daylight naredi da se već u šest ujutro nastavi put. U jedanaest sati stigoše do
podnožja White Horsa i te noći ulogoriše se s onu stranu kanjona Box, ostavljajući iza sebe
posljednji dio teškog riječnog puta, dok se pred njima nalazio niz jezera.
Tempo nisu usporavali. Išli su po dvanaest sati na dan, po šest u sumraku i po šest u mraku. Tri su
sata trošili na kuhanje, popravljanje remenja i podizanje i raspremanje logora, a preostalih devet sati
spavali su ljudi i psi kao zaklani. Željezna snaga Kamina bila je slomljena. Dan za danom strahovitih
napora iscrpili su ga. Svakog je dana trošio sve više od svoje zalihe snage. Pokreti su mu postali
polaganiji, mišice su mu izgubile elastičnost, a njegovo hramanje postade trajno. Ipak je on radio
stoički dalje, ne izvlačeći se nikada i ne tužeći se nikad, čak ni mrmljanjem.
Daylight je bio upalih obraza i izmučen. Umor se opažao na njemu, ali ipak, savršena mašina, kao
što je bilo njegovo tijelo, tjerala ga je dalje, uvijek dalje, bez smilovanja. Kama je već počeo u
njemu gledati neko božanstvo, u ovim posljednjim danima putovanja u južnom smjeru. Promatrajući
ga kako u svemu prednjači i neprekidno tjera naprijed, sve slabiji Indijanac divio se ovoj silnoj
izdržljivosti, kakvu još nikada nije vidio i o kakvoj nije nikada ni sanjao da može biti u ljudskom
tijelu.
Ali dođe vrijeme kad je Kama postao nesposoban da ide na čelu i da krči put, a to je bio najbolji
dokaz niegove velike iscrpljenosti, kad je dopustio Daylightu da on sam čitav dan radi teški posao
utiranja puta u snježnim cipelama. Jedno za drugim prešli su lanac jezera od Marsha do Lindermana
i započeli uspon na Chilcioot.
Na svaki način Daylight je trebao logorovati ispod posljednjeg vrha klanca prije nastupa noći, ali
on produži put prema Sheep Campu, dok je u isto vrijeme iza njegovih leđa bjesnjela snježna vijavica
koja bi ga zadržala barem dvadeset i četiri sata.
Ovaj posljednji izvanredni napor potpuno je skršio Kamu. Ujutro nije više mogao ni ustati. U pet
sati, kad ga je Daylight zovnuo, on sjede s naporom, zastenja i opet se sruši. Daylight obavi logorski
posao za obojicu, zapregnu pse i, kad je sve bilo gotovo za polazak, umota bespomoćnog Indijanca u
sve tri vreće za spavanje i zaveza ga na vrhu saona.
Put je sada bio dobar. Trebalo je prevaliti još posljednji komad, i on je tjerao pse niz kanjon Dyea
i po tvrdo ugaženom putu, koji je vodio do postaje Dyea. I tako neprekidno trčeći, sa Kamom koji je
stenjao na vrhu tereta, dok je Daylight poskakivao kraj drška za upravljanje,da ne bi pao pod plazove
saona koje su jurile,stigoše u Dyea na moru.
Vjeran svom obećanju, Daylight se nije zadržavao. Svega jedan sat vremena bilo je potrebno da se
saone natovare novom poštom i hranom, da se upregnu odmorni psi i da se nađe odmorni Indijanac.
Kama nije ništa prigovorio otkako su došli sve do časa polaska, kad je Daylight stao pred njega da
mu kaže zbogom. Oni se rukovaše.
— Ubit ćeš tog prokletog Indijanca – reče Kama. – Čuj me, Daylighte, sigurno ćeš ga ubiti.

— Pa on ionako ne treba da ide dalje od Pellya – nasmija se Daylight.

Kama sumnjičavo zavrti glavom i prevrnu se na drugu stranu, okrenuvši leđa Daylightu u znak
oproštaja.
Daylight prijeđe istog dana preko Chilcoota, spuštajući se kojih pet stotina stopa po mraku, uz
žestoku mećavu, do jezera Crater, gdje su podigli logor. Bio je to »hladni« logor, visoko iznad šuma,
a on nije htio da opterećuje saone drvom za gorivo. Te ih noći pokriše tri stope novoga snijega, a u
mračno jutro, kada su se iskopali iz snijega, Indijanac pokuša pobjeći. Njemu je već bilo dosta
putovanja s ovim čovjekom koga je smatrao ludim. Ali ga Daylight nagovori na prilično surov način
da ostane kod saona i oni prijeđoše preko Dubokog jezera i Dugog jezera i spustiše se na ravnu
površinu jezera Linderman.
Bio je to isti onaj ubitačni tempo pri povratku kao i pri odlasku, ali ovaj Indijanac nije imao one
izdržljivosti koju je imao Kama. Ni on se, također, nije nikad tužio niti je više pokušavao pobjeći.
Radio je onako kako je najbolje mogao, jedino što je u sebi ponovio odluku da se ubuduće drži
daleko od Daylighta. Dani su prolazili za danima, noći su se smjenjivale sa sumracima, iza valova
zime padao je snijeg, da opet dođu novi valovi hladnoće, a milje su se za to vrijeme, kroz duge sate,
gomilale iza njih.
Ali na Fifty Milu dogodi im se nesreća. Prelazeći preko ledenog mosta, psi propadoše kroz led i
struja ih zanese pod led. Remenje, koje je povezivalo pet pasa s posljednjim psom kraj saona,
popuca, i psi zauvijek nestadoše ispred njihovih očiju. Ostao je jedino posljednji, i Daylight upregne
sebe i Indijanca u saone. Ali čovjek ne može zamijeniti psa u jednom takvom poslu, a osim toga
ovdje su dva čovjeka pokušavala obavljati posao petoro pasa.
Nakon što je prošao jedan sat Daylight poče rasterećivati saone. Pobaca hranu za pse, rezervnu
opremu, i jednu sjekiru. Uslijed izvanrednih napora pukla je narednog dana psu žila, tako da je bio
beznadno onesposobljen. Daylight ga ustrijeli i ostavi saone. Natovari na svoja leđa 80 kilograma
pošte i hrane, a na Indijančeva preostalih 60 kilograma. Bez milosrđa je odbacivao spremu. Indijanac
je bio zaprepašten kad je vidio kako Daylight zadržava svaki kilogram bezvrijednog poštanskog
materijala, a baca grah, šalice, posude, tanjure i rezervnu odjeću. Svaki je zadržao jednu vreću za
spavanje, jednu sjekiru, jednu limenu posudu i mršavu zalihu slanine i brašna. Slanina se u nuždi
mogla i sirova jesti, a brašno razmućeno u vrućoj vodi davalo je ipak nešto snage. Čak je bila
odbačena i puška zajedno sa svom municijom.
I na ovaj način prevališe dvije stotine milja do Selkirka. Daylight je hodao do kasno u noći, a
dizao se rano zorom. Vrijeme koje se prije upotrebljavalo za podizanje logora i za brigu oko pasa
iskorišćavalo se sada za hodanje. U noći su čučali iznad male vatre, zamotani u svoje krznene vreće,
pijući rijetku brašnenu kašu i pržeći slaninu nabodenu na štapiće. A u jutarnjoj tami, bez ijedne riječi,
dizali bi se, zgrabili svaki svoj tovar, udesili remenje i nastavili put.
Posljednje milje do Selkirka Daylight je Indijanca tjerao pred sobom, jer se bojao da čovjek,
kojemu su obrazi bili duboko upali a oči iskočile kao u sablasti, ne legneu snijeg i zaspi ili odbaci
svoj teret pošte.
U Selkirku upregnuše staru zapregu pasa, svježu i oporavljenu, i još istog dana, kao nešto što se
samo po sebi razumije, izmjenjivao se Daylight na dršku za upravljanje s Indijancem iz Le Bargea,
koji mu se još na polasku ponudio da ga prati.
Daylight je dosad putovao dva dana duže no što je bio računao, a zbog novog snijega i
neprokrčenog puta ta dva dana zakašnjenja nije mogao nadoknaditi cijelim putem sve do Forty Mila.
Ali ovdje se vrijeme poboljšavalo. Bilo je došlo doba kad je trebalo da nastupi novi val hladnoće, i
on je s time računao, te je zbog toga smanjio količinu hrane za ljude i pse. Ljudi u Forty Milu mahali
su zloslutno glavama i pitali ga što će učiniti u slučaju ako snijeg bude i dalje padao.
– Siguran sam da dolazi val hladnoće – smijao se Daylight i nastavio put.
Velik je broj saona već prošao te zime između Forty Mila i Circle Cityja, tako da je put bio dobro
utrt. Val hladnoće zaista dođe i ostade, a Circle City bio je još svega dvije stotine milja udaljen.
Indijanac iz Le Bargea bio je mlad čovjek, koji još nije poznavao granice svojih sposobnosti, i pun
ponosa. On je veselo držao korak s Daylightom, pa je čak u početku sanjao o tome kako će nadjačati
bijelog čovjeka. Prvih stotinu milja tražio je na njemu znakove umora i čudio se što ih ne primjećuje.
Ali kad su stali prevaljivati drugu stotinu milja, on opazi da je sam postao umoran, no čvrsto je
stisnuo zube i držao se. I neprestano je Daylight jurio sve dalje i dalje, trčao kraj drška za upravljanje
ili se odmarao na vrhu saona koje su jurile, kada bi na njega došao red.
Posljednji dan, koji je bio najhladniji i vedriji nego ijedan dotada, omogućio je savršeno
putovanje i oni su prevalili sedamdeset milja. Bilo je deset sati u noći kada su se uspinjali uz obalu i
projurili preko glavne ulice Circle Cityja; a mladi Indijanac, premda je na njega došao red da se
odmara, skočio je sa saona i trčao iza njih. Bilo je to časno isticanje, i usprkos činjenici da je bio na
granici svojih snaga i očajno se borio protiv umora, on je veselo trčao.
 VI

U Tivoliju se sakupilo društvo – staro društvo, koje je bilo na okupu dva mjeseca prije, kada je
Daylight odlazio, jer je ovo bila noć šezdesetog dana, a mišljenja su, kao i uvijek, bila podijeljena o
tome hoće li mu uspjeti da izvrši pothvat.
U deset sati navečer još su se uvijek sklapale oklade, premda je od oklade rastao broj onih koji su
se kladili protiv uspjeha. Djevica je u dubini svoga srca bila uvjerena da neće uspjeti, ali se ipak
kladila sa Charleyjem Battesom u dvadeset unca protiv četrdeset da će Daylight stići prije ponoći.
I ona je prva začula štektanje pasa.
– Slušajte! – povikala je. – To je Daylight. Opća strka nastade na vratima, ali kad se velika
dvokrilna vrata širom otvoriše, gomila ustuknu. Začu se veselo cviljenje pasa, pucketanje biča i
Daylightov glas, kojim je sokolio pse, kada su umorne životinje, nadmašujući sve što su dosad
učinile, vukle saone preko drvenog poda. Oni dojuriše unutra, a s njima dojuri i hladnoća, gusta i
bijela vodena para koja se pušila i kroz koju su se probijale njihove glave i leđa, dok su vukli
zapregu, tako da je izgledalo kao da plivaju po rijeci. Iza njih, kraj drška za upravljanje, išao je
Daylighlt omotan do koljena vodenom parom, kroz koju se činilo da gazi.
Bio je to isti stari Daylight, iako mršav i umornog izgleda, ali su se njegove crne oči bljeskale i
svijetlile sjajnije nego ikada. Njegova »parka«{5} od pamučne tkanine sa kukuljicom pokrivala ga je
kao redovnika i padala mu u dugim naborima sve do koljena. Njegovo zaprljano i od logorske vatre
začađeno odijelo pripovijedalo je samo po sebi historiju njegova putovanja. Dva mjeseca stara brada
pokrivala mu je lice, a bila je sva protkana ledom od disanja u toku trčanja dugih sedamdeset i pet
milja.
Njegov je ulazak bio efektan, melodramatičan, a on je to znao. Bio je to njegov život, i on ga je
proživljavao do krajnje granice. Među svojim drugovima on je bio velik čovjek, polarni heroj.
Ponosio se time i to je bilo za njega nešto najviše, doći svjež, nakon dvije hiljade milja mučnog
putovanja, u ovu istu krčmu, sa psima, saonama, poštom, Indijancem i svom ostalom spremom. On je
izvršio još jedno veliko djelo, koje će pronijeti njegovo ime po čitavom Yukonu – on, Burning
Daylight, kralj putnika i goniča pasa.
On je proživljavao uzbuđenje iznenađenja, dok je grmljavina dobrodošlice rasla, i dok je svaki
poznati detalj Tivolija pozdravljao njegovu pojavu – dugačka tezga, redovi boca, kartaški stolovi,
golema peć, mjerilac kod vage za zlato, svirači, ljudi i žene, Djevica, Celia i Nellie, Dan
MacDonald, Bettles, Billy Rawlins, Olaf Henderson, Doc Watson – svi redom.
Bilo je sve isto onako kao kad je odatle otišao, sve se tako činilo kao da je ovo onaj isti dan kad
je otputovao. Šezdeset dana neprekidnog putovanja kroz bijelu pustinju nenadno se udaljiše, i kao da
uopće nisu postojali. Oni su postali jedan trenutak, jedan slučaj. On je u njih uronio kroz zid šutnje, i,
kako se činilo, odmah u narednom trenutku, kroz zid šutnje opet izronio i došao u buku i oduševljenje
Tivolija.
Jedan pogled na saone sa platnenim poštanskim vrećama bio je potreban da ga uvjeri o realnosti
tih šezdeset dana i dvije hiljade milja prevaljenih preko leda. Kao u snu stiskao je ruke koje su mu
pružali. Bio je silno uzbuđen. Život je bio veličanstven. On ga je čitavog volio. Prožimao ga je velik
osjećaj čovječnosti i drugarstva. Svi su oni bili njegovi, ljudi njegova kova. Bilo je to golemo, silno!
Osjećao je kako mu se srce rastapa i on bi najradije, kad bi mogao, uzeo sve te ruke najednom,
snažno ih potresao i sve ih odjednom privukao na svoja prsa u jedan moćni zagrljaj.
Udahnuvši duboko, poviče: – Dobitnik plaća, a ja sam dobitnik, zar ne!? Skupite se svi vi,
Malemuti i Siwashi, i recite kakav otrov želite. Eto, tu vam je vaša pošta iz Dyea, ravno iz Salt
Watera, i nikakvih čarolija pri tom nije bilo. Odvežite užad i pogledajte što sam donio!
Desetak se pari ruku zaposli oko istovarivanja saona, kad se mladi Indijanac iz Le Bargea,
saginjući se da pomogne, nenadano i nemoćno uspravi. U njegovim se očima ogledalo veliko
iznenađenje. Buljio je zbunjeno oko sebe, jer mu je to što se sada s njim događalo bilo potpuno
nepoznato. Bio je zaprepašten zbog svoje potpune i nepoznate nemoći. Tresao se kao u groznici,
koljena mu počeše klecati, polagano je padao i naposljetku se srušio preko saona, osjetivši kako mu
neki strahoviti udar tame zamračuje svijest.
— Iscrpljenje – reče Daylight. – Neka ga jedan od vas odnese i smjesti u postelju. Dobar je to
Indijanac.
— Daylight ima pravo – složi se Doc Watson malo kasnije. – Čovjek je do kraja iscrpljen.

Istovariše poštu, otjeraše pse u njihove nastambe i nahraniše ih i Bettles oduševljeno zapjeva
svoju pjesmu o lovorovu korijenu, kad su se svi poredali kraj duge tezge da piju, razgovaraju, i urede
svoje račune.
Nekoliko minuta kasnije Daylight se već vrtio po podu plesne prostorije, plešući valcer sa
Djevicom. Umjesto »parke« navukao je krznenu kapu i kaput od tkanine za pokrivač, odbacio svoje
smrznute mokasine i plesao u čarapama. Iako je toga dana poslije podne smočio noge do koljena,
trčao je dalje ne mijenjajući obuću, tako da su njegove dugačke vunene čarape bile oblijepljene
ledom. U toplini sobe, led se počeo otapati i lomiti u zvonke komadiće. Ti su komadići zveckali dok
su se njegove noge vrtjele i svakog časa zvečeći padali na pod, pod noge ostalim plesačima.
Ali Daylightu su to svi opraštali. On, koji je spadao među mali broj ljudi koji su stvarali zakone
ove daleke zemlje, koji su odlučivali o njezinoj etici i koji su svojim ponašanjem označavali što je
pravo a što je krivo, bio je, uza sve to, iznad zakona. On je bio jedan od onih rijetkih i povlaštenih
smrtnika koji ne mogu činiti krivo. Sve što je on učinio, trebalo je da bude pravo, bez obzira da li je
ostalima bilo dopušteno da čine to isto. Dakako da su ovakvi smrtnici uistinu obdareni takvom naravi
da oni uvijek, gotovo i bez svoje zasluge, postupaju ispravno, i to na jedan ljepši i uzvišeniji način
nego drugi ljudi. I tako je Daylight, jedan od starijih heroja u ovoj mladoj zemlji, a u isto vrijeme
mlađi nego većina njih, bio drukčiji nego oni, kao čovjek iznad ljudi, kao čovjek koji je bio pravi
čovjek i čitav čovjek. Zato nije nikakvo čudo što se Djevica s uživanjem bacila u njegov naručaj dok
su plesali ples za plesom, i da ju je srce zaboljelo kad je saznala da on u njoj nije gledao ništa drugo
nego jednu dobru prijateljicu i izvrsnu plesačicu. Mala joj je utjeha bila što je znala da nikad nije
volio nijedne žene. Ona je bila bolesna od ljubavi prema njemu, a on je plesao s njom kao što bi
plesao sa svakom drugom ženom, kao što bi plesao s muškarcem koji bi bio dobar plesač i na čijoj bi
ruci bila zavezana marama, u znak da za vrijeme plesa zamjenjuje ženu.
S jednim od takvih ljudi plesao je Daylight te večeri. Među graničarima je oduvijek vrijedilo kao
dokaz ustrajnosti kad bi jedan čovjek izdržao duže okretanje kod plesa nego drugi. Pa kad je Ben
Davis, igrač faroa, zavezao šarenu maramu oko ruke i pozvao Daylighta, upravo kad je glazba
zasvirala Virginija valcer, započe to šaljivo natjecanje. Ostali prekinuše ples i dođoše da ih
promatraju. Njih se dvojica nastaviše vrtjeti, uvijek u istom smjeru. Glas o tom proširi se i u velikoj
točionici, pa začas ostade pusta i tezga i kartaški stolovi. Svi su htjeli da to vide i napuniše plesnu
prostoriju. Svirači su bez prekida svirali, a dva su se čovjeka neprestano okretala. Davis je u toj igri
bio vješt i on je na Yukonu pobijedio u ovakvom natjecanju mnoge jake ljude. Ali već nakon nekoliko
minuta bilo je jasno da će ovog puta on, a ne Daylight, biti pobijeđen.
Nakon što su još neko vrijeme plesali, Daylight se iznenada zaustavi i ispusti svog partnera,
izmaknu se natrag okrećući se i mlatarajući rukama besciljno, kao da se želi oduprijeti o zrak. A
Davis, zbunjeno se smijući i s izrazom zaprepaštenja na licu, otetura na stranu, okrenu se,
pokušavajući da ponovo uspostavi ravnotežu, i pade kako je dug i širok na pod. Neprestano se dalje
vrteći, teturajući i mašući rukama po zraku, Daylight zgrabi najbližu djevojku i nastavi s njom plesati
valcer.
Opet je učinio jednu veliki stvar. Umoran, nakon dvije hiljade milja putovanja po ledu i nakon što
je toga dana prevalio sedamdeset milja, on je nadvladao jednog odmornog čovjeka, a taj je čovjek
bio Ben Davis.
Daylight je volio vrhunce, i premda je u njegovu uskom iskustvu bilo malo vrhunaca on je sebi
postavio za cilj da se uspne na najviši koji bude ugledao. Veliki svijet nikada nije čuo njegovo ime,
ali je ono bilo nadaleko i naširoko poznato po prostranom tihom sjeveru. Znali su za njega jednako
bijelci, i Indijanci i Eskimi, od Beringova mora pa do Klanaca, od izvora najudaljenijih rijeka do
tundra na obali rta Barrow. Želja za gospodarenjem bila je u njemu jaka i bilo mu je sasvim svejedno
bori li se s elementima prirode, ili s ljudima ili sa srećom u igri. Sve je to bila igra, život i njegovi
poslovi, a on je bio igrač do srži. Rizik i igra na sreću bili su mu jelo i piće. Doduše, nije to bilo
sasvim slijepo, jer je on upotrebljavao pamet, vještinu i snagu, ali je iza svega toga stajala vječna
Sreća, koja se katkada okretala protiv svojih štovatelja i uništavala pametne, a blagosiljala budale –
Sreća, ona za kojom su svi ljudi žudjeli i sanjali da je osvoje. Pa tako i on.
Duboko u svojim životnim zbivanjima sam je Život pjevao sirensku pjesmu o svojoj vlastitoj
veličanstvenosti, poput nekog šapata i sokoljenja, opominjući ga da on može postići više nego što
mogu postići drugi ljudi, da može dobiti i tamo gdje oni gube, uspjeti i tamo gdje oni propadaju. Bio
je to nagon Života, zdrav i jak, koji nije poznavao nemoć i slabost, nagon opijen uzvišenom
samodopadnošću i egoizmom i očaran svojim vlastitim moćnim optimizmom.
I uvijek u najnejasnijim došaptavanjima i u najjasnijim zvucima trube dolazila je poruka da će,
bilo gdje, bilo kada i bilo kako pobijediti Sreću, biti sam gospodar svoje Sreće, svladati je i utisnuti
na nju svoj žig. Kad je igrao poker, govorio mu je šapat o četiri asa i o »fleš rojalu«; kad je tražio
zlato, šapat je govorio o zlatu ispod korijena svake travke, o zlatu na kamenoj podlozi i o zlatu na
cijelom putu. Na najopasnijim putovanjima u borbi s rijekom i glađu dolazila je poruka da bi drugi
ljudi mogli umrijeti, ali da će on trijumfalno sve svladati. Bila je to stara, prastara laž Života, koji
zavarava sam sebe, vjerujući da je besmrtan i nerazoriv, koji želi da postigne više nego što su
postigli drugi životi i da dobije sve ono što mu srce želi.
I tako, plešući od vremena do vremena i na drugu stranu, Daylight je otplesao svoju vrtoglavicu i
poveo cijelo društvo u točionicu. Ali se podiže jedinstven prosvjed svih prisutnih. Nisu više htjeli da
trpe njegovo pravilo da dobitnik sve plaća. Ono je bilo u suprotnosti s običajima i zdravim razumom,
jer dok je on na taj način htio naglasiti dobro drugarstvo, baš za volju dobrog drugarstva mora se s
tim prestati. Sasvim je u redu da piće plaća Ben Davis, koji je izgubio. A osim toga sve piće i opće
čašćenje, koje je išlo na račun Daylighta, treba da plati sama krčma zato što je pravila dobar posao
kad god se Daylight provodio. Bettles je bio govornik i njegovi dokazi izneseni kratko i na vrlo
jednostavan način bili su jednodušno primljeni s pljeskom.
 Daylight se nasmija, uputi se ruleti i kupi hrpu žutih žetona. Nakon deset minuta izvagao je dobitak
na vagi i dvije hiljade dolara zlatnog praha bi sasuto u njegove vrećice. Sreća, samo jedan mig sreće,
ali to je bilo njegovo. Dobro je raspoloženje raslo. On je živio, a noć je bila njegova. Okrenu se
svojim dobronamjernim kritičarima.
— Nema sumnje da sada dobitnik plaća – reče.

I oni se pokoriše. Nije se moglo opirati Daylightu, kad je on lebdio na leđima života, zauzdao ga,
jahao na njemu i udarao ga ostrugama.
Oko jedan sat poslije ponoći on ugleda Elijaha Davisa kako tjera Henryja Finna i Joea Hinesa,
drvosječu, prema vratima. Daylight se umiješa.
— Kamo ste se vi uputili? – upita ih, pokušavajući da ih odvuče natrag u točionicu.

— Spavati – odgovori Elijah Davis. Bio je to mršav čovjek, iz Nove Engleske, koji je žvakao
duhan, jedini smioni duh u svojoj porodici, koji je čuo i odazvao se zovu Zapada što se probijao kroz
šume i preko livada Mount Deserta.
— Moramo – doda Joe Hins, ispričavajući se. – Sutra zorom krećemo na put.

Daylight ih je još uvijek zadržavao.

— Kamo ćete? Šta se tako izvanredno dogodilo?

— Ništa izvanredno – objasni Elijah. – Hoćemo da provjerimo tvoju slutnju i da pregledamo malo
Gornji Kraj. Ne bi li možda i ti s nama?
— Naravno da bih – potvrdi Daylight.

Pitanje je bilo postavljeno u šali, pa se zato Elijah nije ni osvrtao na pristanak.

— Htjeli bismo pretražiti rijeku Stewart – produži. – Al Mayo mi je pripovijedao da je vidio
neke pogodne prudove kad se prvi put spuštao niz Stewart, a mi smo odlučili da ih ispitamo dok je
još rijeka smrznuta. Slušaj, Daylighte, i zapamti što ti kažem, dolazi vrijeme kad će zimsko kopanje
biti sasvim obična stvar. Tada će se ljudi smijati nama i našim ljetnjim čeprkanjima i rovanjima po
zemlji.
U to vrijeme nije na Yukonu još nitko ni sanjao o zimskom kopanju zlata. Od mahovine i trave pa
sve dolje do kamene podloge zemlja je bila smrznuta, a smrznuti šljunak, tvrd kao granit, prkosio je
lopati i pijuku. Ljeti su ljudi počeli razgrtati zemlju čim ju je sunce otopilo. To je bilo vrijeme
kopanja. Za vrijeme zime prevozili su namirnice, išli u lov na sjeverne jelene i pripremali sve što je
potrebno za ljetnji rad, a onda provodili u ljenčarenju hladne, mračne mjesece u velikim centralnim
logorištima, kao što su Circle City i Forty Mile.
— Sigurno će doći zimsko kopanje – složi se Daylight. – Čekajte samo dok se otkrije veliko
nalazište u gornjem toku rijeke. Onda ćete svi vidjeti novi način kopanja. Zašto se ne bi palila drva,
kopala okna i radilo dolje na kamenoj podlozi? Ne treba okna podupirati, zamznuto blato i šljunak
izdržat će dok se pakao ne smrzne i pakleni mulj ne pretvori u sladoled. Vjerujte da će se u danima
koji su pred nama raditi u oknima dubokim po stotinu stopa. Naravno da ću ići s vama, Elijah!
Elijah se nasmija, uze pod ruku svoja dva prijatelja i pokuša po drugi put da dosegne vrata.
— Stani – pozva ga Daylight. – Ja mislim ozbiljno.

Tri se čovjeka naglo okrenuše prema njemu, a na njihovim se licima odražavahu radost,
iznenađenje i sumnja.
— Ne pravi od nas budale – reče Finn, drugi drvosječa, rodom iz Wisconsina, miran i staložen
čovjek.
 — Tu su moji psi i moje saone – odgovori Daylight.– Tako ćemo imati dvije zaprege pasa i
raspoloviti teret. U prvo vrijeme morat ćemo putovati lagano, jer su moji psi sigurno umorni.
Tri su čovjeka bila izvan sebe od veselja, ali su još uvijek ponešto sumnjala.
— Slušaj, Daylighte – reče malo ljutito Joe Hines – ne tjeraj šalu s nama. Mi mislimo ozbiljno.
Hoćeš li ići?
Daylight mu pruži ruku i oni se rukovaše.
— Onda će biti i za tebe najbolje da ideš u krevet – savjetova mu Elijah. – Mi krećemo sutra u
šest, a četiri sata spavanja nije baš previše.
— Kako bi bilo da odgodimo putovanje za jedan dan, dok se Daylightne odmori – predloži Finn.

Daylightov ponos je bio povrijeđen.

— Ne, to nije potrebno – poviče. – Svi polazimo u šest. U koje vrijeme želite da vas probudim? U
pet? Uredu, dignut ću vas sutra u pet.
— Trebalo bi da i ti ideš malo spavati – savjetovao je ozbiljno Elijah. – Ne možeš ni ti uvijek
tako!
Daylight je bio umoran, potpuno iscrpljen. Čak je i njegovo čelično tijelo poznavalo umor. Svaka
je njegova mišica tražila san i odmor i užasavala se nad nastavljanjem napora i na samu pomisao o
novom putovanju. Čitavo se njegovo tijelo bunilo i slalo svoje prosvjede mozgu. Ali dublje dolje,
izazivački i prkosan, bio je sam Život, njegova osnovna vatra, i šaptao mu da ga svi njegovi drugovi
promatraju, da je sada vrijeme da se gomilaju junačka djela jedno na drugo, da se opet pohvali
svojom snagom pred licem snage. Bio je to sam Život, koji je šaptao svoje stare laži. A u varavom
savezu s njim bio je viski sa svojom golemom drskošću i častoljubljem.
— Možda vi mislite da sam se ja od ovog odvikao? – upita Daylight. – Vi znate da puna dva
mjeseca nisam ni pio, ni plesao, ni vidio žive duše. Vi samo idite u postelju. Ja ću vas probuditi u pet
sati.
I čitav ostatak noći Daylight je proplesao u svojim čarapama, i tačno u pet sati ujutro, udarajući
gromko na vratima barake svojih novih drugova, svi su ga mogli čuti kako pjeva pjesmu po kojoj je i
dobio ime:
– Zora sviće, ustajte vi, koji se spremate da na rijeci Stewart pokušate svoju sreću. Zora sviće!
Zora sviće! Zora sviće!
 VII

Ovoga je puta putovanje bilo lakše. Staza je bila bolje utrta, a osim toga nisu nosili poštu, zbog
koje bi morali stići na vrijeme. Dnevna putovanja bila su kratka, a isto su tako smanjili i satove puta.
Na svom putovanju s poštom Daylight je izmorio tri Indijanca, ali su njegovi sadašnji suputnici znali
da ne smiju biti izmučeni kad stignu do sprudova Stewarta, i zato su išli polaganije. Ali i pod ovako
ublaženim okolnostima, dok su se njegovi drugovi ipak umorili, Daylight se odmorio i oporavio.
U Forty Milu provedoše dva dana zbog pasa, a u Sixty Milu ostaviše Daylightove pse kod trgovca.
Oni su bili tako umorni da se nisu mogli oporaviti za vrijeme puta kao što je to mogao Daylight nakon
strahovite jurnjave od Selkirka do Circle Cityja. I tako četvorica ljudi krenuše iz Sixty Mila s
odmornom skupinom pasa, koje su upregli u Daylightove saone.
Naredne su se noći ulogorili na jednom od brojnih potoka na ušću Stewarta. Daylight je govorio o
mjestima pogodnim za podizanje gradova i, premda su mu se on ismijali, on je omeđašio čitave
labirinte visokih šumovitih otoka.
— Dobro, pretpostavimo da se otkrije veliko nalazište na Stewartu – izlagao je on – Možda ćete i
vi sudjelovati u tome, a možda i nećete. Ali ja sigurno hoću. Bolje bi bilo da se predomislite i da
učinite isto što sam učinio i ja.
Ali oni su bili tvrdoglavi.
— Ti si isti kao što su Harper i Joe Ladue – reče Joe Hines. – I oni isto to stalno rade. Poznata ti
je ona velika ravnica koja se prostire upravo ispod Klondika i ispod Moosehide gorja? Dakle,
bilježnik u Forty Milu mi je rekao da su oni prije mjesec dana tamo omeđašili zemljište
— Grad Harpera i Laduea. Ha! Ha! Ha!

Elijah i Finn pridružiše se njegovu smijehu, ali Daylight je bio vrlo ozbiljan.
— Tu smo! – poviče. – Slutnja djeluje! Ona je u zraku, velim vam! Zašto bi oni omeđašili svu tu
prostranu ravan kad ne bi slutili da tu nešto ima? Žao mi je što ja to nisam učinio.
Žalosni ton njegova glasa izazvao je novu buru smijeha.
— Smijte se, samo se smijte! To je ono što ne valja kod svih vas. Svi vi mislite da je trka za
zlatom jedini način da se postigne uspjeh. Ali dopustite mi da vam kažem, onog dana kada bude
otkriveno veliko nalazište, svi ćete se vi baviti tim čeprkanjem po površini i prevrtanjem blata, ali
ćete vrlo malo imati od toga. Svi se vi smijete kada nađete živu u posudi za ispiranje i mislite da je
svemogući bog stvorio zlatni prah samo zato da zaluđuje novajlije i budale. Vi ne znate ništa drugo
nego tražiti krupna zlatna zrna. Tako vi radite, a na taj način ne dobivate ni polovicu onoga što je
doista u zemlji, i ostavljate u otpacima isto onoliko koliko ste otkopali... Ali, ljudi koji će izvući
veliku dobit, to su oni koji budu omeđašili zemljišta, organizirali trgovačke kompanije, osnovali
banke...
Ovdje ga prekide prava eksplozija smijeha. Banke naAljasci! Ideja je bila da čovjek pukne.
— Ne samo to, i oni koji će osnovati burze...

I opet su mu se prijatelji tresli od smijeha. Joe Hines se prevrnu u svojoj vreći za spavanje,
držeći se za bokove.
— Poslije njih doći će veliki rudarski špekulanti, koji će pokupovati čitave potoke po kojima ste
vi čeprkali kao kokoši, i oni će upotrebljavati hidrauličke strojeve ljeti a parno otapanje zimi.
— »Parno otapanje«, to je zbilja bio vrhunac! Daylight je sam sebe nadmašio u svojim tlapnjama.
Parno otapanje u vrijeme kad je i samo paljenje drva bio jedan neprokušani eksperiment, kula u
zraku!
— Smijte se, samo se smijte! Tko vam je kriv što vam se oči još nisu otvorile. Svi ste vi samo
gomila mladih mačića, koji znaju jedino mijaukati. Zapamtite što vam kažem, ako ovo nalazište bude
otkriveno na Klondiku, Harper i Ladue će postati milijunaši. Bude li na Stewartu, svi ćete se diviti
kako će rasti cijene gradilištima Elama Harnisha. Kada dođe to vrijeme i kada svi vi dođete i zinete
od čuda... – On rezignirano uzdahnu. – Dobro, mislim da ću vam ipak morati dati nešto sredstava da
nabavite hrane, ili ću vas počastiti juhom ili vam dati nešto drugo.
Daylight je imao viziju. Njegov je vidokrug bio kruto ograničen, ali ono što je on vidio, vidio je u
velikim razmjerima. Njegov je razum bio sređen, mašta mu je bila praktična, i on se nikada nije bavio
ispraznim snovima. Kad je zamislio golemu metropolu u ovoj pustoj, šumovitoj i snijegom
pokrivenoj ravnici, on je pretpostavljao bogato nalazište zlata koje bi omogućilo podizanje grada, a
tek su onda njegove oči tražile mjesta podesna za pristanište parobrada, za smještaj pilana, trgovina i
svih ostalih potreba jednog rudarskog grada na dalekom sjeveru. Ali sve je to s druge strane bio samo
okvir za nešto veće, naime za igru temperamenta. Bezbroj raznih mogućnosti bilo je u ulicama i
zgradama i u ljudskim i privrednim odnosima u tom gradu njegovih snova. Bio je to veći stol za
kockanje. Granica je bila nebo s južnim predjelima na jednoj i polarnim svjetlom na drugoj strani. Bit
će to velika partija, veća nego što ju je ikada itko na Yukonu zamislio, a on, Burning Daylight, već će
se pobrinuti da sudjeluje u toj igri.
Zasada se još ništa od svega toga nije moglo dokazati. Bio je to samo predosjećaj. Ali to će doći.
Isto onako kao što bi svoj posljednji novac stavio na dobre karte u pokeru, isto je tako ulagao svoj
život i svoje napore u slutnju da budućnost drži u pripremi jedno veliko nalazište na Gornjoj rijeci.
I tako su on i njegova tri druga sa psima, saonama i cipelama za snijeg išli po smrznutim grudima
Stewarta, probijajući se kroz bijelu pustoš, u kojoj beskonačnu tišinu nije nikad narušio ni ljudski
glas, ni udarac sjekire ili prasak puške u daljini. Jedino su se oni kretali po golemoj zamrznutoj tišini,
mali zemaljski crvi, svladavajući dnevno po desetak milja, rastapajući led da bi mogli doći do vode
za piće, logorujući u snijegu u noći, dok su njihovi psi ležali skvrčeni, slični dlakavim grmovima
pokrivenim injem, a njihovih osam cipela za snijeg stajalo na rubu logora u snijegu pokraj saona.
Nikakvih znakova o drugim ljudima nisu vidjeli, premda su jedanput naišli na jedan primitivan
čun, sakriven na maloj uzvisini kraj obale rijeke. Onaj koji ga je tu ostavio nije se više nikada vratio
po njega; a oni su se čudili i nastavili putovanje. Drugi put namjeriše se na jedno indijansko selo, ali
su Indijanci bili iščezli; nema sumnje da su krenuli u predjele gornjeg toka rijeke Stewart u potrazi za
stadima sjevernih jelena.
Prevalivši dvije stotine milja uz Yukon, oni dođoše na mjesto za koje je Elijah tvrdio da su bili
sprudovi što ih je spomenuo Al Mayo. Tu podigoše stalan logor, svoju zalihu hrane smjestiše na
jedno povišeno mjesto da je očuvaju od pasa, i započeše radom na sprudovima, probijajući kroz
ledenu koru put do šljunka.
Bio je to tvrd i jednostavan život. Čim se završio doručak, oni su već pri prvom sivom svjetlu
polazili na rad; a kad se spustila noć, bavili su se spremanjem jela, obavljali ostale svakodnevne
logorske poslove, pušili i pričali neko vrijeme, a potom se umotali u svoje vreće za spavanje i
spavali, dok je nad njima blistalo polarno svjetlo, a zvijezde plesale i podrhtavale u velikoj studeni.
Jelovnik im je bio jednoličan: kruh, slanina, grah, prigodice zdjela riže kuhane sa šakom suhih šljiva.
Do svježeg mesa nisu mogli doći. U ovom kraju nije bilo gotovo nikakvih životinja. Rijetko se
dešavalo da naiđu na trag polarnog zeca ili hermelina, ali uglavnom se činilo kao da je čitav život
pobjegao iz ove zemlje. Bile su to prilike koje im nisu bile nepoznate, jer u čitavom svom iskustvu, u
jedno ili drugo vrijeme, oni su putovali po godinu dana kroz krajeve u kojima je sve vrvjelo od
divljači, a zatim godinu, dvije ili tri godine kasnije u istom kraju nisu mogli naći baš nikakve
divljači.
Zlata su na sprudovima našli, ali u količinama koje se nije isplatilo vaditi. Kad je Elijah,
progoneći jednom prilikom jednog sjevernog jelena, odlutao kojih pedeset milja daleko i isprao
šljunak u jednom ovećem potoku, našao je dobre boje. Odmah upregnuše pse i s laganom opremom
uputiše se na to mjesto.
Ovdje, i to po svoj prilici prvi put u historiji Yukona, pokušalo se s paljenjem drva pri kopanju
okna. Bila je to Daylightova zamisao. Nakon što su uklonili travu i mahovinu, zapališe vatru od suhe
jelovine. Šest je sati gorenja bilo potrebno da se otopi kojih osam palaca blata. Njihovi su pijuci
probijali sada do kraja u zemlju, a kad su tu zemlju lopatom izbacili, naložili su novu vatru. Rad su
počinjali rano ujutro, a radili do kasno navečer, uzbuđeni zbog uspjeha ovog pokusa. Nakon šest
stopa smrznute zemlje dođoše do šljunka, koji je također bio smrznut. Odavde je posao išao
polaganije. Ali oni su već bili naučili da se bolje služe vatrom, i uskoro su bili u stanju da jednom
vatrom otope pet do šest palaca. U šljunku je bilo zlatnog praha, a nakon dvije stope dođoše opet do
mulja. Na dubini od sedamnaest stopa naiđoše na tanak sloj šljunka i u njemu krupna zrnca zlata, za
koje ispitivanjem utvrdiše da dostižu vrijednost od šest i osam dolara po jednoj posudi za ispiranje.
Na žalost, ovaj sloj šljunka nije bio deblji od jednog palca. Ispod njega bio je opet mulj pomiješan s
trulim panjevima i raznim okamenjenim kostima davno zaboravljenih čudovišta. Ali našli su zlata,
zlata u krupnim zrnima, i što je bilo vjerovatnije nego pretpostaviti da će se velika naslaga naći dolje
na kamenoj podlozi? Ići će dolje do kamene podloge, pa makar se ona nalazila četrdeset stopa
duboko. Podijeliše se u dvije smjene, od kojih je jedna radila po danu a druga po noći, i to na dva
okna, a dim njihovih vatri neprekidno se dizao.
I upravo u to vrijeme opaziše da im je ponestalo graha i odlučiše da pošalju Elijaha do svog
glavnog skladišta, da donese još hrane. Elijah je bio prokušani putnik stare garde. Čitav put iznosio je
okruglo sto milja, ali on obeća da će se već trećeg dana vratiti. Jedan dan treba mu do tamo, budući
da ide bez tereta, a za dva dana prevalit će put natrag s teretom. Međutim, on stiže već navečer
drugog dana. Upravo su pošli na počinak kad ga čuše gdje dolazi.
– Šta se, dovraga, dogodilo? – upita ga Henry Finn kad je ugledao prazne saone u svjetlu vatre i
kad je primijetio da je Elijahovo dugo i ozbiljno lice postalo još duže i još ozbiljnije.
Joe Hines baci nešto drva na vatru, i tri se čovjeka umotana u svoje vreće za spavanje skupiše kraj
vatre. Elijahovo bradom obraslo lice bilo je pokriveno ledom, a isto tako i obrve, tako da je u svojoj
krznenoj odjeći izgledao kao karikatura Djeda Mraza iz Nove Engleske.
— Sjećate se one velike omorike kraj rijeke, na koju je bio naslonjen jedan kraj našeg spremišta
za hranu – poče Elijah.
Nesreća je bila brzo ispričana. Veliko drvo, iako je izgledalo neobično čvrsto, obećavajući da će
stajati još stoljećima, trpjelo je od skrivenog truljenja. Deblo je pri dnu uslijed truljenja oslabilo.
Teret skrovišta, koji je bio prirodan, i novi snijeg bili su previše za ovo stablo; ravnoteža koju je tako
dugo održavalo sa silama svoje okoline bila je poremećena; ono se zanjihalo i strovalilo na zemlju,
srušilo skladište i na taj način srušilo i ravnotežu s okolinom koju su dotada održavala četiri čovjeka
i jedanaest pasa. Čitava im je zaliha hrane bila propala. Žderavci{6} su prodrli u razrušeno skladište,
a ono što nisu pojeli uništili su.
— Požderali su svu slaninu, i šljive, i šećer, i hranu za pse – izvijesti Elijah – a kad im ni to nije
bilo dosta, proklete životinje, proderale su vreće i razasule brašno, grah i rižu po snijegu od jednog
do drugog kraja zemlje. Našao sam prazne vreće, koje su odvukle četvrt milje daleko.
Dugo vremena nitko nije progovorio ni riječi. Nije to bilo ništa manje nego katastrofa, u mrtvoj
polarnoj zimi, u kraju koji je divljač ostavila, izgubiti svu zalihu hrane. Nije ih zahvatila panika, ali
su bili naučeni gledati situaciji u oči i ozbiljno je prosuđivati. Naposljetku, prvi progovori Joe
Hines.
— Mogli bismo ispiranjem snijega doći do graha i riže... premda nije ostalo više od četiri do pet
kilograma riže.
— A netko mora smjesta s jednom grupom pasa u Sixty Mile – reče Daylight.

— Idem ja – reče Finn.

Premišljali su još neko vrijeme.

— Ali kako ćemo hraniti ostale pse i trojicu ljudi, dok se on ne vrati – upita Hines.

— Ima samo jedan izlaz – predloži Elijah. – Ti ćeš, Joe, uzeti druge saone i tjerati uz Stewart, sve
dok ne naiđeš na Indijance. Onda ćeš se vratiti s tovarom mesa. Ti ćeš stići ovamo mnogo prije nego
što dođe Henry iz Sixty Mila, a kad vas dvojica odete, ovdje ćemo ostati samo Daylight i ja, a mi
ćemo nastojati da izađemo s ostatkom hrane.
— A sutra ujutro idemo svi zajedno do spremišta da ispiremo snijeg i da vidimo koliko ćemo
hrane dobiti. – Govoreći to, Daylight leže i zamota se u vreću da spava, a onda doda: – Treba da što
ranije krenemo. Vas dvojica uzmite pse sa sobom. Elijah i ja ići ćemo svaki s jedne strane i gledati
ako mognemo da usput poplašimo kojeg jelena.
 VIII

Nisu gubili vremena. Hines i Finn sa psima, kojima su već bili smanjili obroke, putovali su već
dva dana. U podne trećeg dana dođe Elijah i izvijesti da nigdje nema ni traga od jelena. Navečer se
vrati Daylight s istim izvještajem. Čim su prispjeli, dadoše se prižljivo na sakupljanje snijega oko
bivšeg spremišta i na ispiranje. Bio je to mučan posao, jer su nalazili grah razasut na stotine koraka
oko spremišta. Još jedan dan zadržaše se svi na tom poslu. Rezultat je bio žalostan, i četvorica ljudi
pokazala su svoju vrijednost prilikom dijeljenja svega nekoliko kilograma hrane koju su bili
sakupili.
Premda je svega bilo vrlo malo, lavovski dio ostaviše ipak Daylightu i Elijahu. Ostala dvojica,
koja su išla sa psima, jedan niz Stewart a drugi uz rijeku, doći će brže do hrane. Njih dvojica, koji su
ostali, moraju izdržati sve dok se oni ne vrate. Osim toga, dok će se psi, kojima će se davati svega
nekoliko unca graha dnevno, ipak moći lagano kretati, ljudi koji će putovati s njima mogli su u nevolji
pojesti same pse. Ali njih dvojica, koji ostaju, dođe li nužda, neće imati pasa. To je bio i razlog da je
položaj Daylighta i Elijaha bio daleko teži. Oni nisu mogli učiniti manje, niti su htjeli da učine
manje.
Prolazili su dani. Zima se poče neopaženo pretvarati u sjeverno proljeće, koje dolazi iznenada kao
grom iz vedra neba. Bilo je to proljeće 1896. Svakog je dana sunce izlazilo sve dalje na istoku,
ostajalo duže na nebu i zalazilo sve dalje na zapadu.
Mart se svršio i započe april, a Daylight i Elijah, mršavi i gladni, pitali su se što se to moglo
dogoditi s njihova dva druga. Uzimajući u obzir sve mogućnosti zakašnjenja i dajući im dobrom
mjerom rokove, već je odavno bilo prošlo vrijeme kad je trebalo da se vrate. Nema više nikakve
sumnje da im se dogodila neka nesreća. Društvo je bilo uzelo u obzir mogućnost da jedan čovjek
propadne na putu, pa je to i bio glavni razlog što su odaslana dvojica, i to u različitim smjerovima.
Ali da nesreća zadesi obojicu, to je bio posljednji udarac.
U međuvremenu, još uvijek ne napuštajući nadu, Daylight i Elijah su produžavali svoj tegobni
život. Otapanje još nije bilo započelo, tako da su još uvijek mogli sakupljati snijeg oko uništenog
spremišta i topiti ga u loncima i posudama koje su upotrebljavali za ispiranje zlata. Ostavljajući tu
vodu neko vrijeme da stoji, kad bi je odlili, zaostajao je tanak sloj kaše na dnu posude. To je bilo
brašno, jedva vidljivi tragovi brašna razasuti po hiljadama kubičnih metara snijega. Katkada se u toj
blatnoj kaši našao i po koji od vode razmočeni listić čaja ili zrno kave, a isto tako bila je pomiješana
i zemlja i razni drugi otpaci. Ali što su dalje odmicali od mjesta na kojemu je bilo spremište, to su
tragovi brašna postajali sve tanji a sloj zamuljene kaše sve manji.
Elijahu, koji je bio stariji, prvom popusti snaga, tako da je veći dio dana ležao zamotan u krzno.
Od vremena do vremena ubili su po koju vjevericu, i to ih je održavalo na životu. Dužnost lovljenja
preuzeo je Daylight, a bio je to težak posao. Sa svega trideset puščanih metaka on nije smio riskirati
ni jedan promašaj, a kako je njegova puška bila kalibra 45/90, morao je nastojati da malu životinju
pogodi ravno u glavu. Bilo ih je tu vrlo malo, i dani su prolazili a da nijedne nisu vidjeli. Kad je ipak
koju ugledao, postupao je s izvanrednim mjerama opreza. Vrebao je satima. Više puta, iako su mu
ruke drhtale od slabosti, on ne bi skidao oka sa životinje, uzdržavajući se ipak da ne opali. Njegova
snaga volje bila je poput željeza. On je bio gospodar svojih živaca. Nije pucao sve dotle dok nije bio
posve siguran u uspjeh. Bez obzira na to kako ga je strašno mučila glad i kolika je bila njegova želja
za tim malim komadićem nestašnog života, on nije htio riskirati ni najmanju mogućnost da promaši.
On, rođeni kockar, kakva je bila sva njegova narav, igrao je i ovoga puta, i to na savršeniji način.
Ulog je bio njegovživot, karte su bile puščani meci, i on je igrao kako samo veliki igrač može igrati, s
krajnjom pažnjom, s besprimjernom opreznošću i uzimajući u obzir svaku i najmanju sitnicu. Rezultat
je bio da nije nikad promašio. Svaki je hitac značio jednu vjevericu, ali iako su dani prolazili
između hitaca, on nikad nije mijenjao svoj način igre.
Vjevericu bi čitavu iskoristili. Čak bi joj i od kože bila skuhana juha, a kosti smrvljene u sitne
komadiće, tako da su ih mogli prožvakati i progutati. Daylight je pažljivo pretražio snijeg i ponegdje
našao krpice mahovine s bobicama. U najboljem slučaju ovakve se bobice sastoje od sjemenke i
vode sa žilavom kožnatom ljuskom. A bobice koje je on pronašao bile su od prošle godine, suhe i
uvenule. Njihova hranjivost bila je gotovo jednaka ništici. Jedva je nešto bolja bila kora mladog
drveća, koju su jedan sat kuhali i onda gutali pošto bi je temeljito sažvakali.
April se primicao kraju i zemlju je obasjalo proljeće. Dani su postajali duži. Pod toplinom
sunčanih zraka snijeg se poče topiti, a odozdo ispod snijega počeše teći sitni potočići. Punih dvadeset
četiri sata duvao je topli vjetar »chinook« i za to se vrijeme debljina snijega smanjila za čitavu stopu.
Kasno poslije podne rastopljeni se snijeg ponovo smrzavao, a njegova je ledena kora bila tako tvrda
da je mogla izdržati težinu čovjeka. Pojaviše se bijele zebe s juga, zadržavajući se jedan dan, a zatim
nastaviše svoje putovanje prema sjeveru. Jedanput, visoko gore u zraku, ugledaše jato divljih gusaka,
koje je u obliku klina jurilo na sjever, tražeći mjesta na kojima se led otopio i gdje je zima već
prošla. A dolje na obali rijeke raspupalo se grmovlje patuljastih vrba. Činilo se da su ovi mladi
pupoljci, skuhani, osobito hranjivi. Elijahu se vrati nada u srce, premda odmah pade u novo očajanje
kad Daylight više nije našao pupoljaka.
Sokovi se počeše dizati u drveću, a žuborenje nevidljivih potočića postajalo je svakog dana sve
glasnije što se smrznuta zemlja brže vraćala životu. Ali je rijeka još zadržala svoje ledene okove.
Zima je mjesecima radila dok ih je skovala, i nije ih bilo moguće u jednom danu raskinuti, makar je
proljeće nastupilo poput groma.
Dođe maj, a pojedini prošlogodišnji komarci, veliki ali neopasni, izmilješe iz udubina stijena i
pukotina gnjilih klada. Cvrčci počeše cvrčati, a sve je više pataka i gusaka prolijetalo iznad njih. Ali
na rijeci je još uvijek bio led. Desetog maja led se na Stewartu uz strahovitu lomljavu i prasak otrže
od obale i podiže za tri stope. Ali niz rijeku nije krenuo. Najprije se morao otvoriti donji Yukon,
tamo gdje Stewart utječe u njega, i na njemu krenuti led. Sve dok se to ne dogodi, led se na Stewartu
može samo sve više dizati nad bujicom vode ispod njega. A kada će se Yukon otvoriti, to je bilo
neizvjesno. Dvije hiljade milja dalje utjecao je on u Beringovo more, i stanje leda na Beringovu
moru imalo je odlučiti kada će se Yukon osloboditi milijuna tona leda koji su mu sapinjali prsa.
Dvanaestog maja, noseći svoje vreće za spavanje, kotlić, sjekiru i dragocjenu pušku, dva se
čovjeka uputiše po ledu niz rijeku. Njihova je namjera bila da stignu do ostavljenog čamca koji su
putem vidjeli, tako da ga mogu odmah, čim se vode otvore, spustiti i otploviti strujom do Sixty Mila.
Izmoreni, bez hrane, mogli su se kretati polagano, a i to s velikim teškoćama. Elijah je često posrtao,
padao na zemlju i nije bio u stanju da se digne. Daylight ga je s naporom svih svojih snaga dizao na
noge, poslije čega bi stariji čovjek automatski teturao, dok ne bi ponovo posmuo i pao.
Onog dana kad je trebalo da stignu do čamca, Elijah je bio potpuno slomljen. Kad ga je Daylight
podigao, on se ponovo srušio. Daylight je pokušao da ide uporedo s njim podupirući ga, ali i
Daylight je bio toliko oslabio da su se zajedno rušili. Dovukavši Elijaha do obale, napravi tu na brzu
ruku logor i uputi se u potragu za vjevericama. U to se vrijeme dogodilo i njemu da je počeo posrtati
od slabosti. Tek se naveče namjeri na prvu vjevericu, ali se mrak spusti a da mu se nije pružila
prilika da opali siguran hitac. S nevjerojatnom strpljivošću čekao je do narednog dana, a onda je, u
roku od jednog sata, vjeverica bila njegova.
Veći dio dobio je Elijah, a za sebe je ostavio Daylight samo žilave dijelove i kosti. Ali takav je
kemijski sastav života, da je ovo malo stvorenje, ovaj komadić mesa što se kreće, pošto su ga pojeli,
prenio na njihovo meso istu pokretnu snagu. Nije više vjeverica trčala po jelama, nije više skakutala
sa grane na granu, niti se čavrljajući hvatala za najtanje grančice. Umjesto toga ta ista energija, koja
je njoj sve to omogućavala, slila se u iznurene mišice i pokolebanu volju ljudi, osposobljavajući ih
da se kreću – i ne samo to, nego ih je i pokretala – tako da su proteturali onih nekoliko milja što su ih
dijelile od ostavljenog čamca, ispod kojeg se obojica srušiše i ostadoše ležati nepomični duže
vremena.
Koliko god bi bila lagana zadaća za jakog čovjeka spustiti mali čamac na zemlju, Daylight se sate
i sate mučio da to učini. A još više vremena, mučeći se dane i dane, vukao se oko čamca, ležeći kraj
njega, da mahovinom začepi pukotine na rebrima. I kad je sve to bilo učinjeno, led je na rijeci još
stajao. Bio se, doduše, podigao još za nekoliko stopa, ali se nije počeo kretati niz struju. A čekala ih
je još jedna zadaća, spuštanje čamca u vodu, kada rijekom proteče voda, koja će biti spremna da ih
primi. Uzalud je Daylight teturao i posrtao, padao i plazio kroz snijeg, koji je bio mokar od jugovine,
ili se vukao po snijegu, kada bi ga noćni mraz prekrio korom koja je podnosila težinu čovjeka, tražeći
još koju vjevericu, da bi pretvorio meso ove nestašne životinje u pokretnu energiju čovječjeg tijela,
koja bi uzdigla čamac preko ruba obalnog leda i spustila ga dolje u struju.
Sve do dvadesetog maja led se nije micao. Pokretanje je započelo oko pet sati ujutro, a dani su
bili već dugi da je Daylight sjeo i promatrao komešanje leda. Elijah je bio tako oslabio da ga ovaj
prizor nije nimalo zanimao. Premda je bio donekle pri svijesti, ležao je bez ikakvog pokreta, dok je
led prolazio mimo; golemi komadi udarali su o obalu, čupajući drveće iz korijena i odronjavajući na
stotine tona zemlje. Sva se zemlja unaokolo tresla i tutnjala od potresa ovih strahovitih sudara.
Poslije jednog sata kretanje leda prestade. Negdje u donjem toku led je naišao na zapreku. Tada se
rijeka poče dizati, dižući led na svojim prsima, tako da je nadvisivao obalu. Odozgo je sve više vode
dolazilo i sve više milijuna tona leda pritiskivalo je branu svojom težinom. Pritisak i napetost
postadoše strahoviti. Goleme su sante leda bile zgnječene, tako da su prskale u zrak poput sjemenki
od lubenice kad ih djeca stave između palca i kažiprsta, dok se uzduž cijele obale stvarao ledeni zid.
Kad je zapreka popustila, lom i prasak se podvostručiše. Još jedan sat produži se kretanje leda.
Rijeka poče naglo opadati. Ali ledeni zid na vrhu obale, koji se pružao sve dalje do rijeke, ostade.
Posljednje ledene gromade prođoše, i prvi put nakon šest mjeseci pred očima Daylighta ukaza se
rijeka. On je znao da još nije prošao sav led s gornjeg toka Stewarta, nego da leži nagomilan i
zgnječen u tom dijelu rijeke, i da se može svakog časa otrgnuti i spustiti niz rijeku i prouzrokovati
drugu provalu leda, ali njegov je položaj bio tako očajan da nije smio oklijevati. Elijah je bio toliko
iscrpljen da bi svakog časa mogao podleći. Što se Daylighta samog tiče, on nije bio siguran je li u
njegovim iznurenim mišicama ostalo još toliko snage da spusti čamac u vodu. Sve je bila igra na
sreću. Bude li čekao dok prođe i druga provala leda, Elijah će sigurno umrijeti, a vrlo vjerojatno i on
sam. Ako mu uspije spustiti čamac u vodu, i ako mu uspije da se održi ispred druge provale leda, ili
ako ga ne stigne neka nova navala leda s gornjeg Yukona, ako sretno prođu sve ove bitne pojedinosti
te još dvadesetak manjih, onda će se dokopati Sixty Mila i biti spašeni, ako – i opet to ako – bude
imao dovoljno snage da pristane sa čamcem u Sixty Milu, a da ga struja ne odnose dalje.
Dade se na posao. Ledeni zid bio je uzdignut oko pet stopa iznad mjesta na kojem je čamac stajao.
Tražeći najprije najbolje mjesto za spuštanje čamca, Daylight ga pronađe tamo gdje je jedna golema
santa koso stršila iz rijeke koja je tekla petnaest stopa niže, prema vrhu ledenog zida. Ona se nalazila
udaljena oko dvadesetak stopa, i poslije jednog sata napora njemu uspije da do nje dovuče čamac.
Ovaj ga je napor do krajnosti izmučio, a na časove mu se činilo kao da je oslijepio, jer nije mogao
gledati, tako su mu oči bile izmučene svijetlim plohama i tačkama, koje su bile blještave kao
dijamantna prašina, dok mu je srce udaralo u grlu kao da će ga zadaviti. Elijah se nije ni na što
osvrtao, nije se ni maknuo, niti je uopće otvorio oči, i Daylight je svoju bitku sam izvojevao.
Napokon, kad je pao na koljena od teške iznurenosti, uspije mu dogurati čamac na vrh ledenog zida u
položaj koji mu je osiguravao ravnotežu. Pužući na rukama i nogama, smjesti u čamac svoju krznenu
vreću za spavanje, pušku i kotlić. Po sjekiru nije uopće ni išao. Značilo bi to još jedanput prevaliti
dvadeset stopa tamo i natrag, a ako dođe potreba da je upotrijebi, on je dobro znao da mu onda više
neće ni trebati.

Pokazalo se da je Elijah mnogo teži zadatak nego što je on pretpostavljao. Tek nekoliko palaca na
jedan mah, odmarajući se između toga, vukao ga je po tlu, dok ga nije dovukao do jedne razbijene
sante leda kraj čamca. Ali ga u čamac nikako nije mogao ugurati. Elijahovo mlohavo tijelo bilo je
mnogo teže podići i njime rukovati nego jednakom težinom kojeg ukočenog predmeta istog obima.
Daylight ga nije mogao uspraviti, jer se tijelo savijalo u pasu poput napola prazne vreće. Ušavši u
čamac, Daylight je uzalud pokušavao da za sobom dovuče i svoga druga. Najviše što je mogao
postići bilo je to da Elijahovu glavu i ramena podigne do gornjeg ruba čamca. Ali kad je ispustio
gornji dio njegova tijela, da ga zgrabi odozdo, Elijah se odmah savio u sredini i srušio opet na led.
Sav očajan, Daylight promijeni taktiku. On počne udarati druga po licu.
— Bože svemogući, jesi li ti čovjek ili nisi? – vikao je. – Ovamo, prokleti stvore! Ovamo!

A svaku je psovku popratio udarcem po licu, nosu i ustima, nastojeći da ovim zadavanjem boli
oživi zamrlu dušu i odlutalu volju svoga druga. Elijah lagano otvori oči.
— Slušaj sada! – vikao je promuklim glasom. – Kad ti postavim glavu na rub čamca, drži se!
Čuješ li me? Drži se čvrsto! Zagrizi u drvo zubima, ali ne padaj natrag!
Oči se zatvoriše, ali je Daylight znao da je poruka primljena. I opet podiže glavu i rame
bespomoćnog čovjeka do ruba čamca.
– Drži se, prokleti vraže! Zagrizi! – grmio je kad ga je ispustio da ga odozdo zgrabi.
Jedna slabašna ruka kliznu s ruba čamca, popustiše i prsti druge ruke, ali Elijah je poslušao, i
njegovi su zubi držali. Kad ga je počeo dizati, Elijahovo lice pade naprijed, a hrapavo drvo trgalo
mu je kožu s nosa, usana i brade; i tako, licem prema dolje, on se spuštao prema dnu čamca, dok se
njegovo iznemoglo tijelo nije savilo u sredini na rubu čamca a noge još ostale napolju. Ali to su bile
samo noge, i Daylight ugura i njih u čamac. Teško dišući izvrnu Elijaha na leđa i pokri ga vrećama za
spavanje.
Ostala je još posljednja zadaća, spuštanje čamca u vodu. Ovo je u ovim prilikama bilo najteže od
svega, jer je utovarivanje njegova druga na krmu poremetilo ravnotežu čamca. Trebalo je sada
upotrijebiti posljednju snagu. Sokoleći sam sebe, Daylight se dade na posao. Mora da se nešto
neobično dogodilo, jer, premda on ničega nije bio svjestan, u narednom trenutku našao je sebe kako
leži presavijen na trbuhu na oštrom rubu krme. Očito, i prvi put u svom životu, Daylight je pao u
nesvijest. Štoviše, njemu se samome učinilo da je sada sve svršeno, da nije više u stanju učiniti ni
najmanji pokret, a što je bilo najčudnije od svega, nije mu više bilo ni do čega stalo. Imao je vizije,
jasne i žive, a pojmovi mu postadoše oštri kao oštrica čeličnog noža.
On, koji je u svim svojim danima gledao goli život, nije još nikad vidio toliku golotinju života.
Prvi put posumnja u slavnu svoju ličnost. Načas se život pokolebao i zaboravio lagati. Nakon svega, i
on je bio samo sitni zemaljski crv, poput svih ostalih zemaljskih crva, poput vjeverice koju je pojeo;
bio je kao i drugi ljudi koje je vidio kako propadaju i umiru, kao Joe Hines i Henry Finn, koji su
propali i sigurno već mrtvi, kao Elijah, koji leži tu na dnu čamca s oguljenim licem i kome ni do čega
nije stalo.
Daylightov je položaj bio takav da je s mjesta gdje je ležao mogao gledati uz rijeku do zavoja, iza
kojega će prije ili kasnije doći nova provala leda. Gledajući tako, činilo mu se da vidi daleko natrag
u prošlost, u jedno vrijeme kada još nije bilo ni Indijanaca ni bijelaca u ovoj zemlji; vidio je samo
ovu rijeku, koju je zima za zimom neprestano sapinjala ledom, a svakog je proljeća sunce lomilo led i
oslobađalo rijeku. Gledao je također i u daleku beskonačnu budućnost, kada će i posljednjih
generacija ljudi nestati s lica Aljaske, kada i on bude otišao, i vidio je ovu rijeku kako vječno ostaje,
kako se smrzava, kako se oslobađa leda i neprestano dalje teče.
Život je bio lažac i varalica. On je zavaravao sva stvorenja. On je prevario i njega, Burninga
Daylighta, jednog od svojih glavnih i najoduševljenijih predstavnika. On nije bio ništa – samo hrpa
mesa, živaca i osjećanja, hrpa koja je čeprkala po blatu tražeći zlato, koja je sanjala, podavala se
nadama i kockala se, i koja je prošla i iščezla. Samo su mrtve stvari ostajale, stvari koje nisu
napravljene od mesa, živaca i osjećanja, pijesak, blato i šljunak, nepregledne ravnice, bregovi, pa i
sama ova rijeka, smrzavajući se i oslobađajući se leda, godinu za godinom od pamtivijeka. Ako se
sve ovako postavi i pravo razmisli, život je samo lažna igra. Kocke su u njoj lažne. Oni koji su
umirali, nisu dobivali, a svi su umirali. Tko je dobio? Ni sam Život, koji nas zavarava i mami na igru
– Život, groblje koje je uvijek u cvatu, vječna pogrebna povorka.
Na časak se vrati natrag na neposrednu sadašnjost i opazi da rijeka još uvijek teče u svoj svojoj
širini, a jedna ptica, koja je doletjela na vrh prove čamca, drsko ga je promatrala. A onda se opet
sanjareći vrati svojim razmišljanjima.
Ni na koji način nije bilo moguće izbjeći svršetku igre. I on je bio sigurno osuđen da bude iz nje
izbačen. A što onda? Njemu se ovo pitanje poče neprestano nametati.
Daylight nije bio nikad pobožan. On je živio jednom vrsti religije koja se sastojala u poštenim
poslovnim odnosima i ispravnoj igri s drugim ljudima, a nije se upuštao u uzaludna metafizička
razglabanja o budućem životu. Smrt je bila svršetak svega. On je u to uvijek vjerovao i nije se toga
bojao. I u ovom času, kada se nalazio u čamcu, petnaest stopa iznad vodene površine, nemoćan da se
makne s mjesta, gotovo u nesvjestici od silne slabosti, bez trunka snage u mišicama svoga tijela, on je
još uvijek vjerovao da je smrt bila svršetak svega, i još se uvijek nije toga bojao. Njegovi su životni
nazori bili odviše jednostavno i čvrsto izgrađeni a da bi ih moglo oboriti bilo prvo bilo posljednje
grčenje života koji se preplašio smrti.
Gledao je ljude i životinje kako umiru, i u njegovim se vizijama pojaviše sada deseci tih smrtnih
slučajeva. Vidio ih je ponovo iste onakve kao što ih je gledao onda kada su umirali, i to ga nimalo ne
potrese. Što ima u tome? Oni su bili mrtvi, već odavno mrtvi. Njih to pitanje više ne zanima. Oni ne
leže na svojim trbusima preko čamca i ne čekaju da umru. Smrt je bila laka – lakša nego što je on
ikada mogao i zamisliti, a sada, kada mu je bila tako blizu, veselila ga je pomisao na nju.
 Pojavi se nova vizija. Vidio je grozničavi grad svojih snova – zlatnu metropolu Sjevera, kako se
uzdiže nad Yukonom, nad jednom visoravni, i proteže daleko u ravnicu. Vidio je parobrode,
privezane uz obalu i poredane u tri reda kraj obale. Vidio je pilane kako rade, i duge zaprege pasa,
iza kojih su se nalazile velike saone natovarene namirnicama za kopače. Vidio je, nadalje, igračnice,
banke, burze, žetone i sva ostala sredstva za igru i iskušavanje sreće i mogućnosti jedne daleko veće
kockarske igre nego što ju je on ikad vidio. To je pravi pakao, mislio je on, sada, kada se njegova
slutnja počela ostvarivati i kad predstoji veliko nalazište zlata, biti izvan svega toga. Život se uzbudi
i potrese na tu pomisao, i još jedanput poče došaptavati svoje prastare laži.
Daylight se prevmu preko čamca i sjede na led, oslanjajući se leđima o čamac. On je htio da bude
prisutan kod velikog nalaza zlata. A zašto ne bi bio? Negdje u njegovim iznurenim mišicama naći će
se još dovoljno snage, ako je mogne svu sakupiti u jedan mah, da podigne i gurne čamac u vodu.
Sasvim se nesvjesno pojavi u njemu misao da kupi od Harpera i Joea Laduea jedan dio njihova
zemljišta na Klondiku. Oni će mu sigurno jeftino prodati trećinu svog prava. A onda, ako se nalazište
otkrije na Stewartu, on će biti tu sa gradilištima Elama Harnisha, bude li pak na Klondiku, ni onda
neće biti sasvim isključen.
U međuvremenu poče sakupljati snage. Ispruži se kako je dug i širok po ledu, licem okrenut prema
dolje, i čitavih pola sata ostade u tome položaju nepomično i odmaraše se. Potom se podiže, strese s
očiju blještavu sjenu i zgrabi čamac. On je tačno znao svoje stanje. Ako mu propadne prvi pokušaj,
svi će ostali pokušaji biti osuđeni na neuspjeh. Zato mora upotrijebiti svu snagu koja se u njemu
nalazi u jednom naporu i mora je tako temeljito iskoristiti da mu ništa ne ostane za buduće pokušaje.
I on ga poče dizati, dizao ga je isto tako sa svojom dušom kao i sa svojim tijelom, udružujući u
tom naporu i tijelo i dušu. I čamac se podiže. Činilo mu se da će pasti u nesvijest, ali on nastavi s
dizanjem. Osjećao je kako čamac popušta i kako počinje da klizi. S posljednjim ostatkom snage
strmoglavi se u čamac, padajući kao prazna vreća na Elijahove noge. Nije ni pomišljao na to da se
digne, ali dok je tako ležao, čuo je i osjetio kad je čamac dospio u vodu. Promatrajući vrške drveća,
postade mu jasno da se čamac vrti. Jedan snažan udarac i prskanje komadića leda rekoše mu da je
čamac udario o obalu. Desetak se puta čamac tako zavrtio i udario o obalu, a onda poče ploviti niz
vodu, lagano i slobodno.
Daylight dođe k sebi i zaključi da je bio zaspao. Položaj sunca je odavao da je već prošlo
nekoliko sati. Bilo je odmah iza podneva. Nekako se odgura do krme i sjede. Čamac je plovio po
sredini struje. Šumovite obale, sa blještavim ledom na svojim donjim rubovima, promicale su mimo
njih. Kraj njega je plovio jedan golem bor iščupan s korijenom. Ćudljiva struja natjera čamac na
njega. Pužući naprijed, Daylight priveza uže čamca za korijen bora. Kako je drvo bilo dublje u vodi,
plovilo je brže, i uže se nategnu i povuče čamac za sobom. Potom baci još jedan vrtoglav pogled
unaokolo, učini mu se kao da su se obale nakrivile i zaljuljale, da se sunce njiše po nebu poput
njihala, zamota se u svoju krznenu vreću, leže na dno čamca i utonu u san.
Kad se probudio, bila je tamna noć. Ležao je na leđima i mogao je vidjeti zvijezde kako sjaje.
Mogao se čuti prigušeni žubor nabujale rijeke. Po jednom snažnom trzaju čamca zaključi da je bor,
koji je brže plovio, opet povukao čamac za sobom, jer se uže naglo nategnulo. Jedan komad zalutalog
leda udari o čamac i ostade češući se uz njegov bok. Dobro je, bila mu je prva pomisao. Još ga
uvijek nije stigla druga navala leda; potom zatvori oči i ponovo zaspa.
Bio je svijetao dan kad je opet otvorio oči. Sunce je pokazivalo da je upravo podne. Dovoljan mu
je bio samo jedan pogled na daleke obale, i on je znao da se nalazi na silnom Yukonu. Sixty Mile
sigurno nije više daleko. Bio je veoma slab. Pokreti su mu bili polagani, pipkavi i nesigurni, i teško
dišući, s vrtoglavicom u glavi, on se dovuče do krme i sjede, držeći pušku kraj sebe. Gledao je duže
vremena na Elijaha, ali nije mogao vidjeti diše li ili ne diše, a on je bio od njega upravo neizmjerno
daleko te se nije mogao upustiti u istraživanje.
Ponovo zapade u sanjarenje i razmišljanje, a između snova i misli probijali su se razmaci
praznine, za vrijeme kojih niti je spavao niti je bio nesvjestan, a niti je bio svjestan bilo čega. Činilo
mu se kao da mu se kotači vrte u mozgu. I na ovakav isprekidani način razmišljao je o svom položaju.
Bio je još živ i vrlo je vjerovatno da će biti spasen, ali kako to da više ne leži na rubu čamca,
polumrtav, na vrhu ledene sante?
Zatim se poče sjećati posljednjeg velikog napora što ga je učinio. Ali zašto je to učinio, pitao je
sam sebe. Na to ga nije natjerao strah od smrti. Nije se preplašio smrti, u to je bio siguran. Onda se
sjeti vjerovanja u svoju sreću i u veliko nalazište zlata, za koje je bio uvjeren da će uskoro biti
otkriveno. I postade mu jasno da ga je na sve to natjerala želja da i on bude prisutan pri toj velikoj
igri. A opet, zašto? Što onda ako i steče koji milijun? Ionda će umrijeti isto tako kao i oni koji nisu
nikada dobivali više nego što im je bilo potrebno za goli život. I opet, zašto? Ali razmaci praznine u
njegovu misaonom procesu počeše bivati sve češći, i on se predade ugodnoj malaksalosti koja je
ovladala njime.
Naglo se probudi. Nešto je bilo u njemu što mu je šapnulo da se mora probuditi. Iznenada ugleda
Sixty Mile, ni stotinu stopa daleko. Struja ga je donijela pred sama vrata. Ali ga je ista struja tjerala
sada dalje u pustoš donjeg toka. Nikoga nije bilo na vidiku. Vjerovao bi da je mjesto sasvim
opustjelo, da nije opazio kako iz jednog dimnjaka suklja dim. Pokuša zvati, ali ustanovi da je izgubio
glas. Neko nezemaljsko grleno piskanje čegrtalo je i hripalo u njegovu grlu. Posegnu za puškom,
dovuče je do ramena i povuče okidač. Odbojni udarac poslije hica prođe mu kroz tijelo, zadajući mu
strahovite boli. Puška mu je bila pala preko koljena i nije mu uspio pokušaj da je ponovo podigne do
ramana. Znao je da mora biti brz i osjećao je da ga obuzima nesvjestica. Zbog toga povuče okidač i
opali pušku onako kako je ležala. Puška puče i iskoči iz čamca. Ali upravo prije nego što ga je
prekrila potpuna tama, ugleda kako se otvaraju kuhinjska vrata i kako jedna žena gleda napolje iz
velike drvene kuće, koja je plesala neki čudovišni ples među drvećem.
 IX

Deset dana kasnije Harper i Joe Ladue stigoše u Sixty Mile, a Daylight, još uvijek ponešto slab,
ali dovoljno jak da posluša slutnju koja ga je obuzimala, ustupi im trećinu svojih prava što ih je imao
na njihova zemljišta uz Klondike. Oni su imali povjerenja u Gornji kraj, i Harper krenu niz rijeku na
jednoj splavi sa provijantom da uredi malu stanicu na ušću Klondika.
— Zašto ne uzmeš u obzir i rijeku Indian, Daylighte? – savjetovao mu je Harper opraštajući se. –
Tamo ima bezbroj potoka i potočića u čitavom kraju, a negdje zlato upravo viče da ga netko nađe. To
je moja slutnja. Tamo će se jednom otkriti veliko nalazište, a rijeka Indian nije milijun milja daleko.
— A u tom kraju sve vrvi od sjevernih jelene – doda Joe Ladue. – Bob Henderson, koji se nalazi
negdje u tom predjelu već pune tri godine i zaklinje se da će se nešto veliko dogoditi, živi jedino od
mesa jelena i pretražuje zemlju na sve strane kao da je lud.
Daylight smjesta stvori odluku da pokuša sreću na rijeci Indian, kako se sam izrazio; Elijaha nije
mogao nagovoriti da ga prati. Elijahova duša bila je umrtvljena glađu, i on je bio opsjednut strahom
da bi mu se opet mogla dogoditi ista nesreća.
— Ja nisam u stanju da se odmaknem od jela – objašnjavao je. – Znam da je to velika glupost, ali
ne mogu učiniti ništa protiv toga. Sve što mogu učiniti jest to da odem od stola kad znam da sam tako
pun da bih se mogao raspuknuti, i kad u mene ne može stati više ni jedan zalogaj. Ja ću natrag u Circle
City da tamo logorujem kraj nekog spremišta hrane, dok se ne izliječim.
Daylight se još nekoliko dana zadržao, sakupljajući snagu i uređujući svoju skromnu opremu.
Odlučio je da putuje s lakim teretom po indijanskom običaju, da nosi na sebi trideset i pet kilograma,
i da na svakog od pet svojih pasa natovari još po petnaest kilograma. Oslanjajući se na izvještaj
Laduea, nakanio je slijediti primjer Boba Hendersona i živjeti isključivo od mesa. Kad se u Sixty
Milu zaustavila lađa Jacka Kearnsa, na kojoj je bila natovarena pilana s jezera Lindermann, Daylight
ukrca svoju opremu i pse na lađu, preda svoju molbu za registraciju zemljišta Elijahu, da je uruči
vlastima, i još istog dana iskrca se na ušću Indian Rivera.
Četrdeset milja uz rijeku, na mjestu koje mu je bilo opisano kao potok Quartz, naiđe na tragove
rada Boba Hendersona, a isto tako i na potoku Australia, koji je odatle bio udaljen trideset milja.
Nedjelje su dolazile i prolazile, ali Daylight nikada nije susreo toga čovjeka. Ipak, našao je mnogo
jelena pa su i on i njegovi psi uživali u mesnoj hrani. Našao je nešto sitnog zlata na desetak sprudova,
što je bilo tek toliko da se pokriju troškovi uzdržavanja, ali česti nalazi razasutog zlatnog praha u
mulju i šljunku na mnogobrojnim potocima uvjeriše ga još više nego prije da ovdje ima u velikim
količinama krupnog zlata, koje samo čeka da bude iskopano.
Često je okretao oči prema sjeveru, gdje se pružao lanac brežuljaka, i razmišljao ne dolazi li
možda zlato odande. Na kraju se uspe do izvora potoka Dominion, prijeđe razvode i spusti se na
jedan pritok rijeke Klondike, koji je kasnije dobio ime potok Hunker. Dok se nalazio na razvođu, da
se držao planinskog visa na desnoj strani bio bi se spustio na Gold Bottom, »Zlatno dno«, kako ga je
nazvao Bob Henderson, i našao bi ga tamo kako izvlači prva zlatna zrnca koja su dobivena
ispiranjem šljunka na Klondiku. Umjesto toga Daylight se spusti niz potok Hunker do rijeke Klondike,
a odavde u ljetni ribarski logor Indijanaca na rijeci Yukon.
Jedan dan ostade s Carmackom, čija je mati bila Indijanka, i njegovim šurjakom Jimom
Skookumom, kupi jedan čamac, ukrca na njega svoje pse, i spusti se niz Yukon do Forty Mila.
Upravo je bio svršetak augusta, dani su postajali sve kraći, a zima se približavala. Još uvijek
nepokolebljivo uvjeren u svoju slutnju da će veliko nalazište biti otkriveno u Gornjem kraju, kanio je
složiti društvo od četiri do pet ljudi, a ako to nikako ne bude moguće, onda se makar s jednim drugom
vratiti natrag uz rijeku prije no što se smrzne i baviti se zimskim istraživanjem. Ali ljudi u Forty Milu
nisu imali povjerenja u taj kraj. Kopanje na zapadu bilo je za njih dovoljno dobro.
I onda jednog dana dođoše Carmack, njegov šurjak Jim Skookum i Charlie Cultus, jedan drugi
Indijanac, na čamcu u Forty Mile, uputiše se ravno povjereniku za upisivanje nalazišta zlata i upisaše
tri parcele i jedno pravo otkrića na potoku Bonanza. Poslije toga, iste večeri, u Lognnovoj krčmi
pokazaše sakupljenom sumnjičavom društvu zlatna zrnca. Ljudi se počeše smijati, nepovjerljivo
vrteći glavama. Oni su već vidjeli kako se prave inscenacije s nalazištima zlata. Bilo je i previše
očito da su Harper i Joe Ladue napravili taj plan kako bi namamili ljude u blizinu svog zemljišta i
svoje trgovačke stanice. A tko je taj Carmack? Mješanac. A tko je još ikad čuo da je jedan mješanac
nešto otkrio? A što je taj potok Bonanza? Obična livada na kojoj pasu sjeverni jeleni, potok koji
utječe u Klondike, upravo iznad njegova ušća, a koji je iz starijih vremena poznat pod imenom
Kunićji potok. Da su Daylight ili Bob Henderson upisali parcele i pokazali zlatna zrnca, onda bi znali
da nešto ima na stvari, ali Carmack, mješanac! I Jim Skookum! I Charlie Cultus! Ne, ne, nitko ne
može zahtijevati da se u to vjeruje.
Daylight je također bio skeptičan, usprkos svojoj vjeri u Gornji kraj. Zar nije on sam nekoliko
dana prije toga vidio ovog istog Carmacka kako tumara unaokolo sa svojim Indijancima, a nije mu
bilo ni na kraj pameti da traži zlato? Ali oko jedanaest sati te iste noći, sjedeći na rubu postelje, kad
je upravo odriješio svoje mokasine, pade mu nešto na pamet. Uze šešir, obuče kaput i vrati se natrag
u krčmu.
Carmack je još uvijek bio tamo, zablješćujući svojim krupnim zlatom oči nepovjerljive
generacije. Daylight mu se odmah približi i isprazni Carmackovu vrećicu u jednu posudu. Ovdje ga je
proučavao dulje vremena. Zatim uze nekoliko unca zlata iz svoje vrećice i sasu ga u drugu posudu. To
je bilo zlato iz Circle Cityja i Forty Mila. Opet je dulje vremena proučavao i uspoređivao.
Naposljetku spremi natrag u džep svoje zlato, vrati Carmacku njegovo i podiže ruku u znak da želi
govoriti.
— Drugovi, želim da vam nešto kažem – reče. – Ovoga se puta sigurno radi o nalazu u Gornjem
kraju. I velim vam svima, jasno i glasno, to je veliko nalazište. Još nikada u ovom kraju nije bilo
zlata kao što je ovo što sam ga maloprije imao u ovoj posudi. To je novo zlato. U njemu ima mnogo
više srebra. O tome se i sami možete uvjeriti po boji. Carmack je sigurno otkrio nalazište. Tko od vas
ima povjerenja da ide tamo zajedno sa mnom?
Nije bilo nijednog dobrovoljca. Naprotiv, začu se podrugljiv smijeh.
— Možda i ti imaš svoja gradilišta tamo gore? – reče netko.

— Dakako da imam – odgovori Daylight – imam i jednu trećinu suvlasništva na zemljišta Harpera
i Laduea. I već vidim kako će se moja gradilišta na uglovima prodavati skuplje nego što je vama
ikada donijelo vaše kokošje čeprkanje na potoku Birch.
— Sasvim u redu, Daylighte – umiješa se tješeći ga Curly Parson. – Ti uživaš dobar glas i svi mi
znamo da se tebi može vjerovati ono što kažeš. Ali i ti možeš isto tako, kao i svaki drugi, biti žrtva
lažne igre, kao što je ova koju izvode ove dangube. Pitam ja tebe otvoreno: Kada se Carmack bavio
traženjem zlata? Ti si nam sam pripovijedao kako si ga zatekao u logoru, gdje lovi losose sa svojim
indijanskim rođacima, a ovo se tobože dogodilo odmah drugog dana.
— I Daylight je rekao istinu – prekine ga uzbuđeno Carmack. – A i ja govorim istinu, čistu istinu.
Ja nisam tražio zlato. Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Ali kad je Daylight otišao, zar nije istoga dana
došao dolje na jednoj splavi, koja je bila natovarena namirnicama, sam Bob Henderson? On se htio
spustiti dalje do Sixty Mila, da se odmah vrati natrag na Indian River i prenese potrebnu zalihu hrane
preko razvoda između potoka Quartz i Gold Bottoma.
— Gdje je do vraga taj Gold Bottom? – upita Curly Parson.

— Tamo s druge strane Bonanze, prijašnji Kunićji potok – nastavi dalje mješanac. – To je jedan
od većih potoka koji utječu u Klondike. Tim sam se ja putem uspinjao, ali sam se vraćao natrag preko
razvoda, hodajući nekoliko milja po hrptu brijega i spustivši se potom na Bonanzu. »Hodi sa mnom,
Carmack, i omeđaši sebi parcelu«, reče mi Bob Henderson. »Ovoga puta sam dobro pogodio, na
Gold Bottomu. Već sam izvadio oko četrdeset i pet unca ...« Ja se odmah uputih tamo, a Jim Skookum
i Charlie Cultus pođoše također. Svi smo omeđašili parcelena Gold Bottomu. Vraćao sam se natrag
preko Bonanze, nadajući se da ću usput sresti kojeg jelena. I tamo smo se na jednom mjestu uz
Bonanzu ulogorili i kuhali jelo. Ja odoh spavati, ali što učini Jim Skookum? On pođe na svoju ruku
istraživati. On je, znate, promatrao Hendersona, otišao ravno do podnožja jedne breze, i iz prve
posude koju je napunio muljem isprao je više od jednog dolara zlatnih zrnaca. Zatim probudi mene, i
ja se uputim tamo zajedno s njim. Izvadio sam dva i po dolara na prvi pokušaj. Potom sam nazvao
potok imenom »Bonanza«,omeđašili smo nalaz i sada smo došli ovamo i obavili upis.
Gledao je zabrinuto oko sebe, nastojeći pogoditi po licima prisutnih da li mu vjeruju, ali je vidio
da se nalazi u krugu nepovjerljivih ljudi – osim Daylighta, koji je proučavao govornikovo lice za
vrijeme dok je pripovijedao svoju priču.
— Koliko su ti platili Harper i Ladue da im dovedeš ljude gore? – upita netko.

— Ništa oni o ovom ne znaju – odgovori Carmack. – Sve što sam rekao čista je istina. Ja sam u
jednom satu isprao tri unce zlata.
— A ovdje je zlato – reče Daylight. – Velim vam, drugovi, još nikad nije bilo ovdje zlata kao što
je ovo u posudi. Pogledajte samo njegovu boju.
— Nešto je malo tamnije – reče Curly Parson. – Vrlo je vjerovatno da je Carmack nosio u istoj
vrećici nekoliko srebrnih dolara. A onda, još nešto, kad bi sve to bila istina, zašto nije doprašio Bob
Henderson ovamo da upiše?
— On je ostao gore na Gold Bottomu – tumačio jeCarmack.– Mi smo otkrili nalazište na povratku.

Prasak smijeha bio mu je odgovor.

— Tko hoće od vas sutra zorom sa mnom čamcem do te Bonanze? – upita Daylight.

Nitko se ne odazva.
— Dobro, tko hoće da sklopi sa mnom jedan drugi posao, plaćam u gotovu unaprijed, da mi
doveze gore pet stotina kilograma hrane?
Curly Parson i njegov drug Pat Monahan prihvatiše, a Daylight im svojom uobičajenom brzinom
isplati odmah unaprijed nadnice i uredi sve što je trebalo za kupovanje hrane, premda je pri tom
ispraznio cijelu svoju vrećicu. Htio je upravo izaći iz krčme, kad se iznenada okrenu kod vrata i
priđe tezgi.
 — Da nije opet neka nova slutnja? – upitaše ga.
— Dakako da jest – odgovori Daylight. – Sigurno je da će ove zime cijena brašna na Klondiku
visoko skočiti. Tko će mi pozajmiti nešto novaca?
U istom času desetak ljudi, koji su maloprije odbili da ga prate u ovom beznadnom pothvatu,
sakupiše se oko njega i ponudiše mu svoje vrećice sa zlatom.
— Koliko brašna želiš? – upita ga poslovođa trgovačkog društva »Aljaska«.

— Oko dvije hiljade kila.

Ljudi se nisu mogli suzdržati da ne prsnu u bučan smijeh, ali ne povukoše ponuđene vrećice sa
zlatom.
— Što ćeš raditi sa dvije tone brašna? – pitao je poslovođa.

— Sinko moj – odgovori mu Daylight – ti još nisi dosta dugo u ovoj zemlji da bi mogao poznavati
sve njezine krivine. Kanim podići tvornicu kiselog kupusa i kombiniranog lijeka protiv krasta na
glavi.
Posuđivao je novac sa svih strana, unajmljujući i plaćajući odmah još šestoricu ljudi, da smjesta
krenu na put sa brašnom u tri čamca.
I opet mu kesa ostade prazna, a osim toga se bio teško zadužio.
Curly Parson sagnuo je glavu na tezgu s očajnim izrazom lica. – Ono što bih htio da znam –
mrmljao je – to je što ćeš raditi sa svim tim?
– Odmah ću ti reći. Sve je tako jednostavno kao a, b,c i Jedan, dva, tri.
Daylight podiže jedan prst i poče nabrajati:
– Slutnja broj jedan: u Gornjem kraju otkriveno bogato nalazište. Slutnja broj dva: to je ovo
nalazište što ga je otkrio Carmack. Slutnja broj
tri: uopće nije nikakva slutnja, to je sigurna stvar. Ako stoji broj jedan i ako stoji broj dva, onda će
cijena brašnu skočiti do neba. Ako preuzimam riziko slutnje broj jedan i broj dva, onda bih bio lud
kad se ne bih upustio i u sigurnu stvar pod brojem tri. Ako sam ja u pravu, onda će se ove zime za
brašno plaćati ista težina u zlatu. Velim vam, drugovi, ako ikad budete imali slične slutnje, zaigrajte
sve što imate. Šta uopće vrijedi sreća, ako je čovjek ne iskoristi? I kad se jedanput uputite u ovako
nešto, onda tjerajte do kraja. Ja se već godinama nalazim u ovoj zemlji, čekajući samo na to da se
ostvari prava slutnja. I ona je sada ovdje. Dakle, ja samo hoću da je do kraja iskoristim, i to je sve.
Laku noć svima, laka vam noć.
 X

Još uvijek ljudi nisu poklanjali vjere priči o bogatom nalazištu. Kad je Daylight sa svojim
golemim tovarom brašna stigao na ušće Klondika, nađe veliku ravnicu pustu i bez ljudi kao i uvijek.
Dolje, blizu rijeke, poglavica Isaac ulogorio se sa svojim Indijancima kraj drvenih prečki na kojima
su sušili losose. Bilo je u logoru također i nekoliko kopača stare garde. Svršivši svoj ljetni posao na
potoku Ten Mile, oni su se spustili niz Yukon na putu prema Circle Cityju. Ali došavši u Sixty Mile,
čuli su za novo nalazište i zaustavili se da pregledaju teren. Upravo su se vratili svom čamcu, kad je
Daylight iskrcao brašno. Njihov izvještaj nije bio ružičast.
– Prokleti pašnjak za jelene – reče jedan od njih, dugački Jim Harney, i prestade da puše u svoju
limenu posudu sa čajem. – Nemoj se u to upuštati Daylighte. To je neka podmukla prijevara. Svi se
oni pretvaraju da su tobože nešto našli. Iza svega stoje Harper i Ladue, a Carmack je mamac za ljude.
Tko je ikada čuo da se kopalo zlato na livadi što služi za pašu jelenima, a nalazi se pola milje između
ruba stijena i kamene podloge, za koju sam bog zna koliko duboko leži! Daylight klimnu glavom
odobravajući i razmišljaše neko vrijeme.
— Je li itko od vas pokušao ispirati? – upita napokon.

— Vrag neka ovdje ispire! – odgovori Jim srdito. – Misliš li da sam se jučer rodio! Samo se
pravi žutokljunac može skitati po ovoj livadi i puniti svoju posudu muljem. Mene ne može nitko
nagovoriti na takvu budalaštinu. Bio mi je dovoljan jedan jedini pogled. Sutra ujutro krećemo svi u
Circle City. Ja uopće nikad nisam ni imao vjere u taj Gornji kraj. Izvori Tanane bit će mi odsada
sasvim dovoljni, i, zapamti moje riječi, ako ikad bude otkriveno veliko nalazište, onda će to biti
samo u donjem toku rijeke. Johnny je ovdje omeđašio nekoliko milja ispod Carmackovog nalazišta,
ali on nije znao ništa pametnije da uradi.
Johnny se držao kao da se stidi.
— Učinio sam to samo za šalu – ispričavao se. – Dao bih svoje zemljište na potoku za pola kile
dobrog duhana.
— Ja ću ti dati – prihvati odmah Daylight. – Ali nemoj mi se doći kasnije žaliti, ako ja iz njega
izvučem dvadeset ili trideset hiljada dolara.
Johnny se veselo nasmija.
— Samo ti meni daj duhan – reče.

— Žao mi je što i ja nisam nešto omeđašio – mrmljao je tužno dugački Jim.

— Još nije prekasno – odgovori Daylight.

— Ali ima dvadeset milja hoda tamo i natrag.

— Ja ću ga omeđašiti za tebe sutra, kad dođem gore – ponudi mu Daylight. – A ti učini isto onako
kao i Johnny. Novac za prijavu će ti dati Tim Logan. On drži krčmu u Sourdoughu, i on će mi
pozajmiti novac. Onda upiši zemlju na svoje ime, zatim je prenesi na moje, a papire predaj Timu na
čuvanje.
— Mogu li i ja – požuri se treći član stare garde.
 I tako za kilogram i po duhana za žvakanje, Daylight kupi tri puta po pet stotina stopa zemljišta na
Bonanzi. Osim toga mogao je jedan komad upisati na svoje ime, Jer su druge parcele bile samo
prenesene na njega.
— Moram ti priznati da vrlo lakoumno razbacuješ svoj duhan – smijao se dugi Jim. – Sigurno imaš
negdje tvornicu?
— To nemam. Ali imam slutnju – odgovori Daylight.– I velim vam, ovo je bilo jeftinije od blata,
kad čovjek može iskušati svoju sreću za cijenu od jedan i po kilograma duhana za tri nalazišta.
Jedan sat kasnije, kad je Daylight bio u svom šatoru, uđe k njemu Joe Ladue, koji se upravo vratio
s potoka Bonanza. U početku nije uopće htio da se izjašnjava o Carmackovu nalazu, malo kasnije reče
da mu je sve to sumnjivo, a na koncu ponudi Daylightu sto dolara za njegov dio na tom zemljištu.
— Plaćaš li u gotovu? – ispitivao je Daylight.

— Razumije se, tu je zlato.

Govoreći to, Ladue izvadi svoju vrećicu. Daylight je podiže, odsutan duhom, a potom, neprestano
obuzet mislima, odveza vrpcu i istrese iz vrećice nešto zlata na dlan ruke. Pokaza se zlato tamnije
nego što ga je ikad dosad vidio, osim Carmackova zlata. Sasu natrag zlato u vrećicu, zaveže je i
vrati Ladueu.
— Mislim da će tebi ipak više trebati nego meni – rečeDaylight.

— Ni govora; imam ja još mnogo – uvjeravao ga je ovaj.

— Odakle je ovo zlato?

Daylight je bio puka nedužnost kad je postavio ovo pitanje, a Ladue je dočekao pitanje s tako
ravnodušnim, izrazom lica kao da je Indijanac. I tada, samo za trenultak, oni se zagledaše jedan
drugome u oči, i u istom trenutku učini se Daylightu da je nešto neshvatljivo bljesnulo iz čitavog tijela
i duše Joea Laduea. I Daylightu se učini da je uhvatio taj blijesak i da je iz njegovih očiju osjetio
neku tajnu o onome što je ovaj znao i namjeravao.
— Ti poznaš taj potok daleko bolje od mene – produži Daylight – i ako ono što sam ja omeđašio
vrijedi sto dolara za tebe koji dobro znaš što se tamo nalazi, vrijedi isto toliko i za mene, bez obzira
da li ja to znam ili ne znam.
– Dajem ti tri stotine dolara – ponudi očajnički Ladue.
— Moram ti opet isto odgovoriti. Bez obzira na ono što meni nije poznato, to zemljište meni
vrijedi onoliko koliko god si spreman za njega platiti.
To je bilo dovoljno da Joe Ladue sramotno kapitulira. Odvede Daylighta daleko od šatora i ljudi, i
odade mu u povjerenju cijelu stvar.
– Sigurno je da tamo ima zlata – reče zaključujući. – Ja nisam pravio ni zaustave, niti sam
postavljao uređaje za ispiranje. Ispirao sam jučer posudom na površinskom kamenju, i evo to je ovo
zlato u vrećici. Velim ti, ima ga ispod korijena svake travke. A što je sve dolje na kamenoj podlozi,
na dnu potoka, ne može se ni zamisliti. To je golemo nalazište, velim ti, golemo. Ne govori nikome
ništa i omeđaši sve što možeš. Nalazište je razbacano na mnogo mjesta, ali mene ne bi iznenadilo ako
poneka od ovih parcela izbaci čak i do pedeset hiljada. Jedina je neprilika u tome što je razbacano.

Prošao je mjesec dana, a na potoku Bonanza ostade sve mirno. Vrlo je mali broj ljudi omeđašio
parcele, ali većina njih nakon što su to učinili otputovaše natrag u Forty Mile i Circle City. Mali broj
onih koji su imali dovoljno pouzdanja da ostanu bili su zaposleni građenjem drvenih baraka,
spremajući se za zimu. Carmack i njegovi indijanski rođaci dadoše se na izgradnju jedne zaustave za
ispiranje i jednog dovodnog kanala. Rad je išao polagano, jer su sami rukom morali tesati građu u
šumi.
Ali dalje dolje na Bonanzi bila su četiri čovjeka, koji su se spustili ovamo s gornjeg toka rijeke,
Dan McGilvary, Dave MacKaym, Dave Edwards i Harry Waugh. Bilo je to tiho društvance, koje nije
tražilo ničije povjerenje niti je kome davalo svoje, a držali su se sasvim zasebno. Ali Daylight, koji
je ispirao pojedina mjesta na rubu Carmackova nalazišta i istresao nešto zlatnih zrnaca sa korijena
trave, a osim toga ispirao na kojih stotinu drugih mjesta uz potok i niz potok, a da nije ništa našao,
želio je da sazna što se nalazi dolje na kamenoj podlozi.
Primijetio je četvoricu tihih ljudi, koji su kopali jedno okno u zemlji kraj samog potoka, a čuo je
više puta u šumi škripanje njihove pile, kada su pravili daske za sanduke za ispiranje. Nije čekao da
ga pozovu, nego je sam došao da bude prisutan onog dana kada su počeli ispirati. I nakon što je jedan
od njih pet sati lopatom grabio mulj, vidio je kako su iz sanduka za ispiranje izvukli trinaest i po unca
zlata. Bilo je to krupno zlato u raznim veličinama od glavice čiode do zrnaca vrijednih dvanaest
dolara, a potjecalo je s kamene podloge.
Toga dana zalepršaše prve pahuljice jesenskog snijega; polarna se zima spuštala, ali Daylight nije
ni primjećivao turobno umiranje kratkotrajnog ljeta. On je vidio kako se ostvaruje njegova vizija i na
prostranoj ravnici ponovo uzdiže njegov zlatni snježni grad. Nađeno je zlato na kamenoj podlozi. To
je bio veliki događaj. Carmackovo je nalazište bilo osigurano, Daylight omeđaši jednu parcelu na
svoje ime, dodajući joj još tri, koje je kupio za duhan. Tako se njegovo imanje protezalo dvije hiljade
stopa u dužinu, a u širinu od jednog ruba stijena do drugog.
Vraćajući se te noći u svoj šator na ušću Klondika, nađe tamo Kamu, Indijanca, kojeg je ostavio u
Dyea. Kama je stigao na jednom čunu, donevši sa sobom posljednju poštu te godine. Imao je kod sebe
i oko dvije stotine dolara zlata u prahu, koje je Daylight odmah uzeo od njega u zajam. U zamjenu za
to on uredi da jedna parcela bude upisana na njegovo ime i reče mu neka sam izvrši upis kada bude
prolazio kroz Forty Mile. Kad je Kama narednog jutra odlazio, odnio je sa sobom mnoštvo
Daylightovih pisama upućenih svima njegovim starim drugovima duž čitave rijeke, u kojima ih je
pozivao da smjesta dođu i što prije omeđaše sebi parcele. Kama je također nosio i mnogo drugih
pisama sličnog sadržaja, koja su mu predali ostali ljudi na Bonanzi.
– Bit će to najluđa trka što ju je svijet dosada vidio – smijao se Daylight pokušavajući da sebi u
mašti predstavi uzbuđeno stanovništvo Forty Mila i Circle Cityja kad se počne bacati u čamce i
prevaljivati stotine milja uz Yukon; jer on je znao da će njegove riječi biti bez kolebanja poslušane.
Odmah po dolasku prvih, koji su bili najbrži i najodlučniji, oživi potok Bonanza, a nakon toga
započe natjecanje na dugu prugu između laži i istine. Ma koliko da je laž bila brza, ipak ju je istina
svaki put prestigla i natkrilila. Kad su ljudi, koji nisu vjerovali da je Carmack mogao pri jednom
ispiranju dobiti dva i po dolara, sami isprali dva i po, lagali su da su dobili čitavu uncu. I jedva se
ova laž počela širiti, oni su izvlačili ne jednu, nego pet unca. Oni su tada tvrdili da su dobili deset, a
kada su napunili posudu muljem da dokažu kako je to pusta laž, isprali bi dvanest unca. I tako je to
išlo. Ljudi su junački nastavili lagati, ali ih je istina stalno prestizala.
Jednoga dana u decembru Daylight napuni posudu šljunkom s kamene podloge na svome zemljištu
i odnese je u svoju baraku. Unutra je gorjela vatra, koja mu je omogućavala da održi vodu nesmrznutu
u platnenom vedru. On se prigne nad vedro i počne ispirati. Izgledalo je da su samo šljunak i pijesak
ispunili posudu za ispiranje. Kad ju je zavrtio u krugu, izdvojiše se preko ruba posude svijetle, zrnate
čestice. Od vremena do vremena pročešljavao je prstima površinu, odstranjujući čitave pregršti
šljunka. Sadržaj posude se sve više smanjivao. Kad je još malo ostalo na dnu, a on rada bržeg i
podrobnijeg ispitivanja naglo zatresao posudom, ispljuskujući iz nje svu vodu, čitavo dno posude
izgledalo je kao da je pokriveno maslacem. Kad je i ostatak zamuljene vode bio izliven, ukaza se žuti
sjaj zlata. Bilo je to zlato – zlatni prah, zlatna zrnca, pa čak i zlatne grude. On je bio sasvim sam.
Ispusti načas posudu i duboko se zamisli. Zatim završi ispiranje i izmjeri rezultat na svojoj vagi.
Računajući uncu po šesnaest stotina dolara, posuda je sadržavala nešto preko sedam stotina dolara.
To je bilo više od svega što je ikad sanjao. Njegova najskrovitija predviđenja nisu prelazila dvadeset
do trideset hiljada dolara po jednom nalazištu, ali, evo, ovdje su bila nalazišta od kojih je svako
vrijedilo barem pola milijuna, bez obzira na to što su bila razbacana.
Toga dana nije više nastavio rad u oknu, a nije ni narednih dana. Umjesto toga, navuče krznenu
kapu, obuče rukavice, uze laku opremu na leđa, uključujući i svoju krznenu vreću za spavanje, i
provede nekoliko dana na putovanju po potocima i bregovima ispitujući susjedno područje. Na
svakom potoku imao je pravo omeđašiti jednu parcelu, ali on je bio suviše oprezan a da bi na taj
način ograničavao svoje šanse. Jedino na potoku Hunker omeđaši jednu parcelu. Potok Bonanza već
je bio omeđašen od izvora do ušća, a isto tako bio je omeđašen i svaki potok, svaki jarak i svaki
potočić koji je u njega utjecao. Malo su vjere imali ljudi u one vode koje su tekle sa strane. Njih su
omeđašile stotine ljudi koji nisu stigli omeđašiti zemljište na Bonanzi. Najomiljeniji među ovim
potocima zvao se Adamov. Jedan od onih u koje su imali najmanje povjerenja bio je Eldorado, koji
je utjecao u Bonanzu upravo iznad Carmackova nalazišta. Čak se ni Daylightu nije sviđao izgled
Eldorada, ali ipak, povodeći se za svojom slutnjom, kupi pola udjela na jednoj parceli za pola vreće
brašna. Mjesec dana kasnije platio je osam stotina dolara za susjednu parcelu. Tri mjeseca poslije
toga, povećavajući svoj tamošnji posjed, platio je četrdeset hiljada dolara za treću parcelu; i premda
je to još bilo sakriveno u budućnosti, njemu je bilo suđeno da malo nakon toga plati sto pedest hiljada
za četvrtu parcelu na tom istom potoku koji je bio najmanje omiljen među svima potocima.
U međuvremenu, i to od dana kada je isprao sedam stotina dolara iz jedne posude, i kada se nad
njom bio sagnuo i duboko zamislio, on nije nikad više uzeo u ruke ni pijuk ni lopatu. Kao što je rekao
Joeu Ladueu, kad mu je pripovijedao o čudotvornom ispiranju one večeri:
— Joe, više se nikada neću baviti grubim radom. Sada je došao čas da počnem upotrebljavati
svoj mozak. Ja sam odlučio uzgajati zlato. Treba zlato posijati i zlato će narasti, samo ako znaš kako
treba sijati i ako možeš doći do sjemena. Kad sam vidio onih sedam stotina dolara na dnu posude,
znao sam da napokon imam sjeme.
— Gdje ga kaniš posaditi? – upita Joe Ladue.

A Daylight širokim pokretom ruke odlučno pokaza cijeli predio i za potoke, koji su se nalazili s
one strane razvođa.
– Evo gdje – reče – a ti samo pazi kuda se ja krećem. Ovdje leže milijuni za čovjeka koji može
da ih vidi. A ja sam sve te milijune vidio onog popodneva kad me je onih sedam stotina dolara sa dna
posude pogledalo i procvrkutalo: »Dakle, napokon je ipak došao ovamo Burning Daylight!«
 XI

Junak Yukona u ranijim danima, prije Carmackova otkrića, Burning Daylight postade sada junak
zlatnih nalazišta. Priča o njegovoj slutnji i o tome kako se ona ostvarila prepričavala se po cijeloj
zemlji. Sigurno je da je on priliku koja mu se pružila iskoristio daleko bolje no što bi to učinio i
najsmioniji među njima, jer petorica najsretnijih nisu imali toliko posjeda koliko je imao on sam.
Osim toga on se još uvijek povodio za svojom slutnjom, i to s istom smionošću kao u početku. Oni
koji su se smatrali mudrima vrtjeli su glavom i proricali mu da će izgubiti do posljednje unce sve što
je dobio. On je špekulirao, tvrdili su oni, tako kao da je čitava ova zemlja napravljena od zlata, a
nemoguće je da dobije čovjek koji je toliko ulagao u površinska nalazišta.
S druge strane, računalo se da njegovi posjedi vrijede milijune, i on je imao tako gorljivih pristaša
koji su smatrali ludim svakoga čovjeka koji bi se usudio da igra protiv Daylighta. Iza njegove
veličanstvene širokogrudnosti i bezbrižne ravnodušnosti prema novcu stajali su uporno i praktično
prosuđivanje, mašta, vizije i odvažnost velikog kockara. On je predviđao ono što svojim očima
nikada nije vidio, a igrao je tako da dobije mnogo ili da izgubi sve.
– Previše ima zlata ovdje na Bonanzi – razmišljao je on – a da bi ono moglo imati samo jedan
»džep«. Nema sumnje da zlato dolazi od neke glavne žile koja se tu negdje nalazi, a to će pokazati
ostali potoci. Treba dobro paziti na Indian River. Vrlo je vjerojatno da potoci koji utječu u Klondike
s one strane razvoda sadrže isto tako zlato kao i potoci koji teku s ove strane.
Uvjeren u ispravnost ovog svog mišljenja, on je opskrbio provijantom nekoliko istraživačkih
skupina i uputio ih preko velikog razvoda u područje Indian Rivera. Druge ljude, koji nisu uspjeli da
dođu do zemljišta na sretnim potocima, uposlio je na svojim zemljištima na Bonanzi. Plaćao ih je
dobro, po šesnaest dolara za osam sati dnevnog rada u smjeni, a radilo se u tri smjene. Imao je
dovoljnu zalihu hrane za početak, a kad je, iskorišćujući posljednju vodu, prispjela lađa »Bella«
natovarena namirnicama, on ustupi Jacku Kearnsu gradilište za podizanje dućana u zamjenu za zalihu
hrane kojom je mogao opskrbiti svoje ljude preko čitave zime godine 1896.
Te zime, kad je pritisla glad, a brašno se prodavalo po četiri dolara kilogram, on je držao
zaposlene tri smjene radnika na sve četiri svoje parcele na Bonanzi. Ostali vlasnici rudnika plaćali su
svojim radnicima po petnaest dolara dnevno, ali on je bio prvi koji je uposlio druge ljude da za njega
rade, i od početka im plaćao čitavu uncu na dan. Rezultat je bio da su kod njega radili izabrani
radnici, koji su proizvodili više nego što je iznosila njihova povišena nadnica.
Jedna od njegovih najdivljijih igara odigrala se početkom zime odmah poslije smrzavanja rijeke.
Stotine pridošlica, koji su omeđašili zemljište po raznim potocima, osim na Bonanzi, kretali su se
nezadovoljni niz rijeku do Forty Mila i Circle Cityja. Daylight uze zajam na jedno od svojih zemljišta
na Bonanzi kod trgovačkog društva »Aljaska« i spremi kreditno pismo u džep. Zatim upregnu pse i
pojuri niz rijeku po ledu brzinom kojom je samo on mogao putovati. Jedan ga je Indijanac pratio
dolje, drugi se s njim vratio, a na putu je izmijenio četiri zaprege pasa.
U Forty Milu i Circle Cityju kupovao je parcele na tucete. Mnoge od njih, kao što se kasnije
ispostavilo, bile su sasvim bezvrijedne, ali na drugima su bili postignuti još bolji rezultati nego na
Bonanzi. Kupovao je desno i lijevo, plaćajući za neke svega pedeset dolara, a za neke čak po pet
hiljada. Najskuplju je kupio u krčmi Tivoli. Radilo se o jednom zemljištu na gornjem Eldoradu, i kad
je pristao na cijenu, Jacob Wilkins, jedan od stare garde, koji se upravo vratio sa Jelenje livade,
podiže se i ostavljajući prostoriju reče:
– Daylighte, ja te poznajem punih sedam godina i uvijek mi se do ovog časa činilo da si razuman
čovjek.
A sada vidim da se daš pljačkati sa svih strana. To se ne može nikako drukčije nazvati nego –
pljačka. Pet hiljada za komadić zemlje, na toj prokletoj livadi koja služi za pašu sjevernim jelenima,
prava je prijevara. Ja ne mogu više ostati u ovoj sobi da gledam kako te ovako varaju.
— Kažem ti, Wilkinse – odgovori Daylight – Carmackovo je nalazište tako golemo da mi to još za
sada ne možemo ni pregledati. To je lutrija. Svaki komad zemlje koji kupujem je srećka. A sigurno je
da će ovdje biti nekoliko velikih zgoditaka.
Jacob Wilkins, stojeći kraj otvorenih vrata, tresao je glavom ne vjerujući.
— Dobro, pretpostavimo, Wilkinse – nastavi Daylight– pretpostavimo da ti znaš da će iz neba
padati juha mjesto kiše. Što bi ti učinio? Kupovao bi, razumije se, žlice. Dakler ja ništa drugo i ne
radim nego kupujem žlice. Tamo gore na Klondiku će padati juha s neba, a oni koji imaju samo
viljuške neće moći uhvatiti ništa.
Ali Wilkins ode i zalupi vratima, a Daylight prekine razgovor i nastavi s kupovanjem.
Vrativši se u Dawson, premda je ostao vjeran svojoj riječi i nikad više nije uzeo u ruke pijuk i
lopatu, radio je isto tako naporno kao i uvijek u svom životu. Imao je sada hiljadu komada željeza u
vatri, a trebalo je kovati željezo dok je vruće. Rad na velikom broju nalazišta bio je skup, i on je bio
prisiljen često putovati na različite potoke, da donese odluku koje će parcele napustiti a koje zadržati.
U mladim danima, prije no što je došao u Aljasku, bio je zaposlen u rudokopu bjelutka, pa sada poče
sanjatio tome kako bi našao glavnu žilu. Znajući da su površinska nalazišta ograničena, dok je rudnik
bjelutka bio stalan, on je mjesecima držao dvadesetak ljudi da traže glavnu žilu. Glavna žila nije
nikada bila nađena, a nekoliko godina kasnije on je računao da ga je traganje za njom stajalo pedeset
hiljada dolara.
Ali on je igrao na veliko. Iako su njegovi izdaci bili veliki, njegovi su dobici bili još veći. Bavio
se svim mogućim poslovima, kupovao zemljišta, udjele na zemljištima, dijelio s ljudima,
opskrbljivao provijantom druge ljude i lično obavljao istraživanja. I dan i noć stajali su njegovi psi
pripravni, a njegove su zaprege bile najbrže, i tako, čim je pronađeno neko novo nalazište, Daylight
je bio onaj koji je jurio na čelu kroz najduže i najhladnije noći, sve dok nije postavio svoje međe uz
samo otkriće. Na jedan ili na drugi način (a da se ništa ne govori o mnogobrojnim bezvrijednim
potocima) došao je u posjed zemljišta na dobrim potocima kao što su Sulphur, Dominion, Excelsis,
Siwash, Cristo, Alhambra i Doolittle. Hiljade koje je rasipao vraćale su se natrag u desecima
hiljada.
Ljudi u Forty Milu su pripovijedali priču o njegove dvije tone brašna i pravili račun o tome koliko
su mu samo one donijele; – mišljenja su bila podijeljena između pola milijuna i jednog milijuna
dolara. Jedna je stvar bila utvrđena iznad svake sumnje. Naime, da je pola udjela na prvom nalazištu
na Eldoradu, koji je kupio za pola vreće brašna, bilo vrijedno pola milijuna dolara. S druge strane,
pripovijedalo se, kada je plesačica Freda došla u jednom ribarskom čamcu za vrijeme navale leda na
Yukonu, i kada je nudila hiljadu dolara za deset vreća brašna a nije mogla naći nikoga tko bi joj ga
prodao, da joj je on poslao brašno na dar a da je uopće nije vidio. Isto je tako poslao deset vreća
samotnom katoličkom svećeniku koji se bavio osnivanjem prve bolnice.
Njegova je velikodušnost bila rasipnička. Drugi su je nazivali ludom. U isto vrijeme kad je
iskorišćavajući svoju slutnju dobivao pola milijuna za pola vreće brašna, dati dvadeset punih vreća
jednoj plesačici i jednom svećeniku nije se moglo nazvati drukčije nego ludošću. Ali takav je on bio.
Novac je bio samo ulog u igri. A za njega je jedino igra imala vrijednost.
Posjedovanje milijuna nije ga ni u čemu izmijenilo osim u tome što je sve strastvenije ulazio u
igru. Umjeren, kao što je uvijek bio, osim u rijetkim prilikama, sada, kad je imao mogućnost da
svakodnevno kupuje neograničene količine pića, pio je manje nego prije. Najosnovnija promjena
koju je uveo bila je da nije više sam kuhao, osim kad je bio na putovanju. Jedan propali kopač
stanovao je s njim u njegovoj baraci i sada kuhao za njega. Ali bila je to istahrana: slanina, grah,
brašno, šljive, suho voće i riža.. Oblačio se jednako kao i prije: radničke hlače, vunene
čarape,mokasini, košulja od flanela, krznena kapa od vunenog pokrivača. Nije pušio cigare, od kojih
su najjeftinije stajale od pola do jednog dolara komad. Zadovoljavao se i dalje Bull Durham
duhanom i smeđim cigaretnim papirom, i sam motao cigarete. Istina je da je držao više pasa i plaćao
za njih goleme svote. Ali to se nije moglo smatrati luksuzom, jer su mu psi bili potrebni u poslu.
Njemu je bila potrebna brzina u vožnji i u času kad je dolazilo do strke. A iz istih razloga držao je i
svog kuhara. On je bio previše zaposlen da bi mogao sam kuhati, i to je bilo sve. Bio bi to slab
posao, igrati na milijune a trošiti vrijeme na loženje vatre i čekati dok voda zakipi.
Dawson je zimi 1896. brzo rastao. Daylightu je pritjecao silan novac od prodaje gradilišta. On ga
je odmah ulagao tamo odakle je mogao još više izvući. U stvari, on je igrao opasnu igru gomilanja
investicija, ulažući sve dobitke uvijek u nove poslove, a ništa nije opasnije od ovakvog načina
poslovanja na jednom površinskom nalazištu zlata. Ali on je igrao otvorenim očima.
— Pričekajte samo dok se vijest o ovom nalazu proširi u svijetu – govorio je svojim starim
drugovima u krčmi »Jelenovom rogu«. – Vijest se neće moći proširiti prije proljeća. Poslije toga će
ljudi navaliti ovamo u tri naleta. Za vrijeme ljeta doći će ljudi lako opremljeni; u jesen ljudi s boljom
opremom, a u proljeće iduće godine navalit će ovamo najmanje pedeset hiljada ljudi. Bit će tako
mnogo žutokljunaca da se od njih neće moći zemlja vidjeti. Dakle, sada treba računati s ljetnim i
jesenskim naletom 1897. Što ćete vi poduzeti?
— A što ti kaniš učiniti? – upita ga jedan prijatelj.

— Ništa – odgovori Daylight. – Ja sam već uradio sve što je potrebno. Poslao sam desetak
skupina radnika uz Yukon da sijeku drvo. Uskoro, čim se rijeka oslobodi, vidjet ćete kako se njihove
splavi spuštaju. Barake! One će naredne jeseni vrijediti toliko koliko ljudi budu mogli platiti. Drvena
građa! Cijena će joj skočiti do neba. Ja sam već nabavio dvije pilane, koje se upravo prevoze preko
klanaca, i čim se jezera otvore, one će biti spuštene. Ali, ako netko od vas misli da će mu trebati
drvene građe, spreman sam s njim odmah napraviti pogodbu – cijena je tri stotine dolara hiljadu
komada, neotesanih.
Gradilišta na pogodnim mjestima prodavana su te zime uz cijenu od deset do trideset hiljada
dolara. Daylight je uputio poruku preko svih klanaca i putova, pozivajući one koji su dolazili da se
spuštaju na splavima od drvene građe, a posljedica je bila da su u ljetu 1897. njegove pilane radile
dan i noć u tri smjene. A osim toga imao je još preostale drvene građe za podizanje baraka. Ovakve
barake zajedno sa zemljištem prodavane su od jedne do nekoliko hiljada dolara. Dvokatne drvene
zgrade u poslovnom dijelu grada donosile su mu po četrdeset do pedest hiljada svaka. Ovaj novi
kapital odmah je ulagao u druge pothvate. Obrtao je zlato po nekoliko puta i činilo se da se sve čega
god se prihvati pretvara u zlato.
 Ali ta prva ljuta zima na Carmackovom nalazištu naučila je Daylighta mnogim stvarima. Usprkos
svojoj rasipničkoj naravi, on je znao mjeru. Promatrao je novopečene milijunaše kako lakoumno
razbacuju novac i nikako mu to nije išlo u glavu. U skladu s njegovom prirodom i nazorima bilo je
sasvim u redu potrošiti određenu svotu u jednoj veseloj noći. Tako je i on učinio one noći kad je
igrao poker u Circle Cityju i kad je izgubio pedeset hiljada dolara – sve što je imao. Ali on je gledao
na tih pedeset hiljada dolara samo kao na određen ulog u igri. Kad se radi o milijunima, to je sasvim
nešto drugo. Takav je imutak bio golem ulog i nije se smio prosipati po podu u krčmama, kao što su to
radili pijani milijunaši, koji su prosipali, u doslovnom smislu te riječi, zlato iz svojih vrećica od
jelenje kože, izgubivši svaki smisao za mjeru.
Tu je bio McMann, koji je u jednoj krčmi platio račun u iznosu od trideset i osam hiljada dolara;
pa onda Jimmie Rough, koji je u toku četiri mjeseca trošio po sto hiljada dolara mjesečno, živeći
raskalašenim životom, a onda je jedne noći u mjesecu martu pao pijan u snijeg, gdje se smrznuo i
umro; zatim Bill Swiftwater, koji je, pošto je potrošio tri vrlo vrijedna nalazišta, u rasipničkoj
razuzdanosti posudio tri hiljade dolara da može otputovati iz zemlje, i koji je s ovom svotom kupio
stotinu i deset tuceta jaja na trgu u Dawsonu, plaćajući po dvadeset i četiri dolara tuce, i razlupao ih
pred svojim psima, zato što ga je prevarila njegova dragana, koja je rado jela jaja.
Šampanjac se prodavao po četrdeset do pedeset dolara boca, a konzervirane oštrige po petnaest
dolara kutija. Daylight se nije upuštao u takav luksuz. On se nije ustručavao počastiti čitavu krčmu
viskijem, koji je stajao pedeset centi čaša, ali je kod njega, usprkos rasipničkoj prirodi, postojao
smisao za prikladnost i račun, koji se bunio protiv toga da plati petnaest dolara za jednu kutiju
oštriga. S druge strane, on je sigurno potrošio više novaca pomažući one koje je sreća iznevjerila
nego što su najbješnji milijunaši razbacali na luđačku razuzdanost. Svećenik Judge, iz bolnice, mogao
bi pripovijedati o daleko dragocjenijim darovima no što je bilo onih prvih deset vreća brašna. A stari
drugovi, koji su dolazili Daylightu, odlazili su uvijek dobivši ono što im je trebalo. Ali pedeset
dolara za malu bocu pjenušavog šampanjca! To je bila ludost!
Ipak je on i sada s vremena na vrijeme priredio po koju od svojih starih noćnih pijanki. Ali sada
je to činio iz drugih razloga. U prvom redu zbog toga što se to očekivalo od njega, jer je to bila
njegova navika iz starih dana. U drugom redu, on je to sada sebi mogao priuštiti. Ali više se nije ni
izdaleka toliko oduševljavao za tu vrst razonode. U njemu se razvijao na jedan drugi način osjećaj
uživanja u moći. To mu je postala strast. Nadaleko najbogatiji posjednik na Aljasci, on je težio za tim
da bude još bogatiji. Bila je to velika igra, ta igra koju je ovog puta zaigrao, i on ju je više volio nego
ijednu drugu igru. Na neki način uloga koju je igrao bila je stvaralačka. On je nešto stvarao.
Odjekivale su druge strune u njegovoj naravi, i on se nikad prije ne bi mogao toliko veseliti jednom
milijunskom nalazištu na Eldoradu koliko se sada radovao promatrajući svoje dvije pilane u radu i
velike splavi drvene građe kako plove niz rijeku, zaustavljajući se uz obalu u živahnom komešanju
upravo iznad Moosehide planine. Zlato, pa čak i na vagi, nije bilo ništa drugo nego jedna apstrakcija.
Ono je predstavljalo stvari i moć stvaranja. Ali pilane, one su same bile stvari, konkretne i opipljive,
one su bile sredstva pomoću kojih su se mogle stvarati mnoge druge stvari. One su bile snovi koji su
se obistinili, tvrdo i nesumnjivo ostvarenje jedne fantastične priče.
S ljetnom navalom dođoše izvana posebni dopisnici velikih listova i časopisa, i svi su oni u
opširnim člancima pisali o Daylightu, tako da je Daylight, svuda gdje se svijet protezao, bio istican
kao najznačajnija ličnost Aljaske. Dakako, nakon nekoliko mjeseci svijet se stao zanimati za
španjolski rat i zaboravio na Daylighta, ali je on na Klondiku i nadalje ostao najistaknutija ličnost.
Kad je prolazio ulicama Dawsona, sve su se glave okretale za njim, novajlije u krčnama sa
strahopoštovanjem su ga promatrale, jedva skidaući svoj pogled s njega, sve dok im je bio na domaku
očiju. Ne samo zato što je bio najbogatiji čovjek u ovoj zemlji nego i zato što je to bio Burning
Daylight, pionir, čovjek koji je u najranije doba ove mlade zemlje prešao preko Chilcoota i spustio
se niz Yukon, da se tu susretne sa starim divovima, kao što su bili Al Mayo i Jack MacQueston. On je
bio Burning Daylight, koji je proživio na tucete divljih pustolovina, čovjek koji je donio poruku
zamrznutoj floti lovaca na kitove preko pustoši tundra do Polarnog mora, koji je dovezao poštu od
Circle Cityja do Salt Watera i natrag za šezdeset dana, koji je spasao čitavo pleme Tanana od
propasti u zimi 1891. godine – ukratko čovjek koji je mogao zaokupiti maštu novajlija daleko jače
nego čitavo tuce drugih ljudi zajedno.
Glas o njemu širio se nevjerovatnom brzinom. Stvari koje je on poduzimao, bez obzira na to
koliko su bile slučajne ili spontane, uživale su glas izvanrednih djela. A posljednje djelo koje je
učinio bilo je uvijek na svim usnama, bez obzira da li se radilo o tome što je stigao prvi u napetoj trci
na Danish Creek ili o tome kako je ubio golemog bjeloglavog grizli medvjeda na Sulphur Creeku ili o
njegovoj pobjedi u natjecanju u kajaku, na kraljičin rođendan, kada je bio prisiljen da nastupi u
posljednji čas zato što predstavnik stare garde nije stigao na vrijeme.
Tako se jedne noći u krčmi »Jelenovom rogu« ponovo sastao s Jackom Kearnsom da odigra davno
obećani revanš partiju pokera. Igralo se bez ograničenja visine uloga, a vrijeme je bilo određeno do
sutradan u osam sati, i, na svršetku igre, Daylightov je dobitak iznosio dvije stotine i trideset hiljada
dolara. Za Jacka Kearnsa, koji je u to vrijeme također bio višestruki milijunaš, nije ovaj gubitak bio
od naročitog značenja. Ali je čitavo mjesto bilo uzbuđeno zbog visokih uloga u igri, a svih dvanaest
prisutnih novinara poslaše svojim listovima senzacionalne članke
 XII

Usprkos mnogobrojnim izvorima prihoda, Daylight je zbog nagomilavanja poslova u toku prve
zime neprestano oskudijevao u gotovomnovcu. Izvučeni šljunak, odmrznut dolje na kamenoj podlozi,
smrzavao se ponovo čim je bio iznesen na površinu. I tako su njegova nalazišta, u kojima su ležali
milijuni zlata, bila nepristupačna. Sve dok nije opet došlo sunce, smekšalo zemlju i otopilo vodu za
ispiranje, nije mogao izvlačiti zlato koje je nalazište sadržavalo. Onda je raspolagao suviškom zlata,
ulažući ga u dvije novoosnovane banke. Zbog toga su ga neprestano opsjedali ljudi i grupe ljudi,
nagovarajući ga da uloži svoj kapital u njihova poduzeća.
Ali on je odlučio igrati svoju vlastitu igru, a ulazio je u pojedine kombinacije samo onda kada su
mu one općenito služile za odbranu ili za napad. Tako se on ipak, premda je plaćao najviše nadnice,
pridružio Udruženju vlasnika rudokopa, rukovodio borbom i doista suzbio pokretne poslušnosti koji
se počeo širiti među radnicima.
Vremena su se promijenila. Staro je doba otišlo u nepovrat. Ovo je bila nova era, u kojoj je
Daylight, kao bogati vlasnik rudokopa, bio vjeran svojim novim klasnim vezama. Istina je, doduše, da
je svoje stare drugove, koji su kod njega bili zaposleni, da bi ih spasio od udaraca organiziranih
vlasnika, postavio za nadglednike nad grupama novajlija, ali je to učinio više iz osjećaja nego po
razumu. U svom srcu nije mogao zaboraviti stare dane, ali je u svojoj glavi igrao ekonomsku igru po
najnovijim i najpraktičnijim metodama.
Ali, osim ovakve veze s grupom iskorišćivača, on je odbijao da se veže uz igru bilo koga drugoga.
On je igrao sam sa svojim kartama, sav njegov novac bio mu je potreban za vlastite poslove.
Nedavno osnovana burza izvanredno ga je zanimala. Nikada prije nije vidio jednu takvu ustanovu, ali
je smjesta shvatio sve njezine dobre strane, i znao ih je iskoristiti. Više od svega bila je to igra na
sreću, i u mnogim slučajevima, kada to nije bilo na štetu njegovim osnovama, davao je burzi prilike
da i ona iskuša svoju sreću, kako je to govorio, iz čiste obijesti i šale.
– To je još uzbudljivije nego igra faroa – napomenuo je jednog dana, kad je, nakon što je čitavu
sedmicu držao u groznici špekulante Dawsona, igrajući iznjenično na dizanje i obaranje tečajeva,
naposljetku pokazao karte i pokupio toliko da bi to predstavljalo imutak za svakog drugog čovjeka.
Drugi ljudi, čim bi se obogatili, odlazili su na jug u Sjedinjene Države, da se tamo odmore od
teških napora polarne borbe. A kada su njega pitali kad kani ostaviti ovu zemlju, Daylight se uvijek
nasmijao i odgovarao da će to učiniti tek onda kada završi igru koju je započeo. Dodavao je uz to da
bi samo lud čovjek ostavio igru upravo onda kad ima najbolje karte u rukama.
Hiljade pridošlica, koji su ga obožavali, smatrali su Daylighta čovjekom koji se ničega ne boji.
Ali Bettles i Dan MacDonald i ostali njegovi stariji drugovi vrtjeli su glavom i smijali se čim bi se
samo spomenula kakva žena. A imali su i pravo. On se žena uvijek bojao, još od vremena kad mu je
kao sedamnaestogodišnjem mladiću Ana Queen sa Juneaua izjavila ljubav na otvoren i smiješan
način. Zbog toga on nikad nije upoznao žene. Rođen u rudarskom logoru, gdje su žene malobrojne i
tajanstvene, nemajući sestara, dok mu je mati umrla još dok je bio dijete, on nikad nije bio u vezi s
njima. Doduše, kada mu je uspjelo od Ane Queen pobjeći, on ih je kasnije susretao na Yukonu i
običavao je s njima sklapati poznanstva – bile su to žene pionirke, koje su prelazile klance odmah iza
muškaraca koji su započeli s prvim kopanjima. Ali nijedno janje nije nikada išlo s vukom u većem
strahu i drhtanju nego što je on hodao sa ženama. Išao je s njima zbog svog muškaračkog ponosa, i
činio je to onako kako je dolikovalo, ali žene su ostale za njega zatvorena knjiga, i on je uvijek više
volio da se zabavlja igranjem karata.
Sada, kada je bio poznat kao kralj Klondika, noseći još nekoliko drugih kraljevskih naslova, kao
što su kralj Eldorada, kralj Bonanze, šumski barun i princ kopača zlata, ne izostavljajući najponosniji
naslov od svih, to jest »otac veterana«, on se više plašio žena nego ikada prije. One su još više nego
prije pružale ruke za njim, a svakog je dana dolazilo u taj kraj sve više žena. Bez obzira da li se
nalazio na večeri u kući povjerenika za zlato, naručivao piće u plesnoj dvorani ili davao intervju
dopisnici njujorškog lista »Sun«, sve su ga one dočekivale ispruženih ruku.
Bila je jedna iznimka, a to je bila Freda, djevojka koja je plesala i kojoj je poklonio brašno. Ona
je bila jedina žena u čijem se društvu lagodno osjećao, jer ona jedina nije nikada pružala ruke prema
njemu. A ipak se dogodilo da mu je baš ona utjerala najveći strah u kosti.
Bilo je to u jesen 1897. On se vraćao s jednog od svojih brzih putovanja. Ovoga puta je išao da
obavi nadzor nad Hendersonom, potokom koji utječe u Yukon upravo ispod Stewarta. Zima je došla
naglo i sasvim iznenada, a on se mučio u krhkom čunu, spuštajući se kojih sedamdeset milja niz
Yukon posred ledenih santa. Držeći se zaleđenog ruba, koji je već bio prilično čvrst, on stiže na ušće
Klondika, koje je bilo puno leda, upravo u času kad je neki čovjek, uzbuđeno skačući po obali
pokazivao na rijeku. U narednom času ugledao je u krzno obučeno tijelo žene, koja je, licem u vodi,
tonula u vrtlogu ledenih santa. Probijajući se kroz led, Daylightu pođe za rukom – mada se radilo o
sekundama – da dotjera čun na to mjesto, da je u vodi zgrabi za ramena i da je oprezno privuče do
čuna. Bila je to Freda. I sve bi bilo dobro da nije ona kasnije, čim je došla k svijesti, upirući u njega
svoje srdite plave oči, upitala:
– Zašto ste to učinili? Oh, zašto ste to učinili?
To ga je uznemirilo. Nekoliko noći poslije toga, umjesto da utone odmah u san, kao što je to bio
navikao, on je ležao budan predočavajući sebi njezino lice, bijesni pogled njenih plavih očiju, i
ponavljao u sebi po nekoliko puta njezine riječi. One su zvučale sasvim iskreno. Prebacivanje je bilo
istinito! Ona je upravo mislila ono što je rekla. I on je neprestano razmišljao.
Kad ju je ponovo susreo, okrenula je glavu od njega ljutito i prezirno. A ipak je došla k njemu da
ga zamoli da joj oprosti i pri tom je nešto natuknula o nekom čovjeku tko zna gdje i tko zna kad – ona
nije rekla kako – koji ju je ostavio i zbog čega ona više nema volje da živi. Njezin je govor bio
iskren, ali nepovezan, i sve što je mogao iz njega razabrati bilo je to da se događaj odigrao, bez
obzira na to o čemu se radilo, prije mnogo godina. I on je razabrao da je ona voljela toga čovjeka.
To je bila ta stvar – ljubav. Ona je prouzročila nepriliku. Ona je bila strašnija od zime i gladi. Što
se tiče žena, samih po sebi, one su bile dobre i ljupke dok ih čovjek samo promatra, ali čim je došla
ta stvar koja se zove ljubav, one su njom bile prožete do srži, i postajale su tako nerazborite da
čovjek nikada nije mogao znati što će učiniti u narednom trenutku. Ova Freda, na primjer, bila je
prekrasno stvorenje, stasita, lijepa i pametna, ali došla je ljubav i ogorčila joj život, otjerala je u
Klondike i to takvom snagom da je zamrzila čovjeka koji joj je spasio život.
No, njemu je dosad uspjelo da se sačuva ljubavi isto lako kao što mu je uspjelo da se sačuva
boginja. Ipak, ona je bila tu, isto tako zarazna kao i boginje, ali mnogo opasnija u svom djelovanju.
Ona je bila uzrok da ljudi i žene čine tako strašne i nerazborite stvari. Bila je poput delirium
tremensa, samo još gora. A ako bi zahvatila njega, Daylighta, ni on ne bi prošao ništa bolje od
ostalih. Bila je to ludost, potpuna ludost, a povrh svega toga zarazna. Pola tuceta mladih ljudi bilo je
do ušiju zaljubljeno u Fredu. Svi bi se oni htjeli njome oženiti. A ona, sa svoje strane, voljela je
nekog drugog čovjeka, na drugoj strani svijeta, i njih nije htjela ni pogledati.
Ali je bilo ostavljeno Djevici da mu ona zada konačni strah.
Jednog jutra nađena je mrtva u svojoj kolibi. Ubila se hicem iz revolvera, a nije ostavila nikakvog
pisma, nikakvog razjašnjenja. Zatim se počelo naklapati. Javno mnjenje je razglasilo da je tu
posrijedi Daylight. Ona se ubila zbog njega. Svi su to znali i svi su to govorili. Novinari su to opisali
i još jedanput izađoše senzacionalni članci o Burningu Daylightu, kralju Klondika, u nedjeljnim
prilozima američkih listova. Djevica je promijenila svoj način života, to je bilo naglašeno u svim
člancima, a tako je i bilo. Nikada nije stupila u plesni lokal u Dawsonu. Kada je došla iz Circle
Cityja, u početku je svoj kruh zarađivala pranjem rublja, zatim je kupila šivaću mašinu i šila ljudima
platnene »parke«, krznene kape i rukavice od jelenje kože. Poslije toga se zaposlila kao činovnica u
prvoj jukonskoj banci. Sve je to, a i još više bilo poznato i prepričavano, premda su se svi slagali da
je Daylight, makar je bio uzrok, nedužan uzrok njezine prerane smrti.
Najgore od svega bilo je to što je Daylight znao da je sve to istina. Uvijek će se sjećati one noći
kad ju je posljednji put vidio. U to vrijeme njemu takvo što nije bilo ni na kraj pameti; ali
razmišljajući sada ponovo o svemu, progonila ga je svaka pojedinost koja se tada dogodila. U svjetlu
tragičnog događaja mogao je sada sve razumjeti – njezinu mirnoću, njezinu tihu sigurnost, kao da su
sva pitanja koja su je u životu mučila bila izglađena i riješena, i onu neku eteričku ljupkost koja je
bila oko svega što je tada rekla i učinila, koja je bila gotovo materinska. Sjećao se kako ga je tada
gledala, kako se smijala kad joj je pripovijedao kako se jako prevario Mickey Dolan kada je
omeđašio jednu parcelu na potoku Skookum. Smijeh joj je bio bezbrižan i veseo, ali mu je u isto
vrijeme nedostajala nekadašnja snaga. Ne može se reći da je bila preozbiljna, tako ispunjena mirom.
Ona se pretvarala, a on je bio budala. On je čak te noći pomislio kako su se njezini osjećaji prema
njemu promijenili, pa se čak i veselio zbog toga, maštajući sa zadovoljstvom o njihovom budućem
prijateljstvu, sada, kad je uklonjena s puta ta neugodna ljubav.
A onda, kad je stajao na vratima s kapom u ruci i rekao joj laku noć! Učinilo mu se tada smiješno i
zbunilo ga je kada se ona nagnula nad njegovu ruku i poljubila je. Osjećao se kao budala, ali je
zadrhtao sada, kad se sjetio toga i ponovo osjetio dodir njezinih usana na svojoj ruci. Ona se od njega
opraštala i to je bio posljednji oproštaj, a da on to nije ni slutio. I upravo u tom času kao i u svim
drugim časovima cijele te večeri, hladno i promišljeno – a on je dobro poznavao njezinu narav – ona
je bila odlučila umrijeti.
Ah, da je to znao! Iako on sam nije bio zaražen tom bolešću, on bi se ipak bio oženio njome, da mu
je dala ma i najmanji znak o onome što je namjeravala učiniti. A ipak je znao, nadalje, da je ona bila i
previše ponosna a da bi mogla pristati na brak iz samilosti. U stvari, njoj nije bilo spasa, ako se sve
uzme u obzir. Ljubavna bol srušila se na nju, i ona je bila osuđena od počeka da umre od nje.
Za nju je postojala jedna jedina mogućnost, a to je da i njega uhvati zaraza. Ali on se nije zarazio.
Da ga je uhvatila zaraza, to bi najvjerojatnije bilo od Frede ili od neke druge žene. Tu je, na primjer,
bio Dartworthy, čovjek s fakultetom, koji je bio vlasnik jedne bogate parcele na Bonanzi, iznad
nalazišta. Svi su znali da je kćerka Doolittlea, Berta, bila u njega ludo zaljubljena. A kad je njega
uhvatila zaraza, dogodilo se to, kraj tolikih drugih žena, sa suprugom pukovnika Walthstona, velikog
rudarskog stručnjaka u Guggenhammerovu poduzeću. Rezultat, tri luđačka slučaja: Dartworthy je
prodao svoj rudnik za jednu desetinu vrijednosti: siromašna žena, žrtvujući svoj ugled i svoj
društveni položaj, pobjegla je s njim u jednom otvorenom čamcu niz Yukon, a pukovnik Walthstone,
zaklinjući se na ubojstvo i uništenje, uzeo je odmah drugi otvoreni čamac i pojurio za njima. Čitava
neminovna tragedija kretala se niz zamuljeni Yukon, prošla kraj Forty Mila i Circle Cityja i izgubila
se negdje u divljoj pustoši. Ali to je bila ona, ljubav, koja je unosila nered u živote žena i muškaraca,
tjerajući ih u propast i smrt, izvrćući naglavce sve što je bilo razumno i smišljeno, praveći bludnice i
samoubojice od kreposnih žena a lopove u ubojice od ljudi koji su uvijek bili časni i pošteni.
Prvi put u životu Daylight je izgubio živce. Obuze ga smrtni strah. Žene su bile strašna stvorenja, i
u njihovoj blizini nalazilo se bezbroj ljubavnih klica. A one su bile tako bezobzirne i ničega se nisu
plašile. Njih nije prestrašilo ono što se dogodilo Djevici. One su pružale svoje ruke prema njemu još
zavodljivije nego prije. Ne uzimajući u obzir njegov imutak, promatran samo kao čovjek koji je
upravo navršio trideset godina, neobično jak, izvanredno pristale vanjštine i dobre naravi, on je bio
privlačan za većinu normalnih žena. A kad se tim prirodnim svojstvima doda još romantika koja je
okruživala njegovo ime, i bajoslovno bogatstvo koje je bilo njegovo, gotovo nije bilo nijedne
slobodne žene koju je sreo a da ne bi bacila na nj udivljen i dovoljno rječit pogled, a da se ništa i ne
govori o priličnom broju žena koje nisu bile slobodne.
Druge bi ljude to razmazilo i oni bi izgubili glavu, a jedina posljedica koju je to kod njega imalo
bila je da ga je obuzimao još veći strah. Zbog svega toga odbijao je većinu poziva u kuće gdje bi se
mogao susresti sa ženama i posjećivao je momačke lokale i krčmu »Jelenovom rogu«, u kojem nije
bilo plesne dvorane.
 XIII

Šest hiljada ljudi provedoše godine 1897. zimu u Dawsonu, radovi su na potocima brzo
napredovali, dok se, kako se javljalo, još sto hiljada spremalo da na proljeće nagrne ovamo. Jednoga
dana poslije podne Daylight je stojeći na proplanku između French Hilla i Skookum Hilla promatrao
sve što se pružalo pred njegovim očima.
Ispod njega protezao se najbogatiji dio potoka Eldorado, dok je uz Bonanzu i niz Bonanzu mogao
pogledom obuhvatiti nekoliko milja. Bio je to prizor golemog pustošenja. Od podnožja do vrhova
bila su na brežuljcima posječena sva stabla, a na njihovim ogoljelim obroncima vidjeli su se znaci
bušenja i kopanja koje čak ni debeli snježni pokrov nije mogao sakriti. Ispod njega na sve strane
nalazile su se kolibe ljudi, ali se mnogo ljudi nije vidjelo. Zavjesa sivog dima nadvijala se nad
dolinom i pretvarala sivi dan u tužni sumrak. Dim se dizao iz hiljada rupa u snijegu, gdje su duboko
dolje na kamenoj podlozi ljudi kopali, puzali i grebli po smrznutoj zemlji i šljunku i neprestano ložili
sve nove vatre da otope ledenu koru. Ovdje-ondje gdje se započelo s kopanjem novih okana gorjele
su te vatre crvenkastim sjajem. Ljudske su prilike izmiljale iz rupa ili su iščezavale u njima, odnosno
na uzdignutim mostovima sagrađenim od rukom tesanog drveta, vitlovima izvlačile odmrznuti šljunak
na površinu, gdje se on odmah smrzavao. Razvaline ljetnog ispiranja vidjele su se posvuda – gomile
drvenih sanduka za ispiranje, dijelovi sagrađenih naprava za dovod vode i golemi točkovi za vodu –
sve ruševine što ih je iza sebe ostavila jedna armija ljudi za zlatom.
– Pravo razbojište – promrmljao je Daylight naglas.
Promatrao je ogoljele brežuljke i vidio strahovito upropašćivanje šuma koje se ovdje odigralo.
Odozgo iz ptičje perspektive mogao je sebi predočiti čudovišnu zbrku njihova uzbudljivog rada. Bio
je to nevjerojatan nerazmjer. Svaki je radio sam za sebe, a rezultat je bio kaos. U ovom jednom od
najbogatijih nalazišta trebalo je platiti jedan dolar da se iskopaju dva, ali kod svakog dolara koji je
bio izvučen ovakvim grozničavim i nepromišljenim metodama ostajao je još jedan dolar beznadno u
zemlji. Još samo jedna godina i većina nalazišta bit će iscrpljena, a količina zlata koja će biti
izvučena neće biti ništa veća od svote što će ostati u zemlji.
Ono što je ovdje potrebno, to je organizacija, zaključi, a njegova mu bujna mašta ubrzo dočara
potok Eldorado od izvora do ušća, i od jednog planinskog vrha do drugog, u rukama jedne sposobne
uprave. Pa čak i parno otapanje, iako još nije bilo pokušano, ali je sigurno moralo doći, bilo je samo
jedno privremeno sredstvo. Ono što treba učiniti to je da se postave hidrauličke naprave u dolinama i
na proplancima, a onda upotrijebe bageri na dnu potoka, onako kako su mu opisivali da se radi u
Kaliforniji.
Ovo je doista bila prilika za novi obilni plijen. On se pitao kakav je stvarni razlog što
Guggenhammeri i veliki engleski koncerni šalju ovamo svoje skupo plaćene stručnjake. To je bio
njihov plan. To je bio razlog zbog kojeg su došli k njemu, sa željom da kupe iscrpljena nalazišta i
ostale otpatke. Oni su bili zadovoljni da ostave malim vlasnicima rudokopa da izvlače ono što mogu
jer su bili sigurni da će iza njih ostati milijuni.
Buljeći dolje u taj zadimljeni pakao teških napora, Daylight je smišljao plan za novu igru, koju će
sada zaigrati; igru u kojoj će Guggenhammeri i ostali morati s njim računati. Ali istodobno s veseljem
nad novim planom pojavljivao se i umor. Bio je već izmoren dugotrajnim polarnim godinama, a
postao je i radoznao kako izgleda i drugi svijet – veliki svijet, o kojemu je slušao kako govore ljudi,
a o kojemu on nije ništa znao nego što zna malo dijete. I tamo su se mogle igrati igre. Tamo je bio
veći stol i nije bilo nikakva razloga zašto ne bi i on sa svojim milijunima sjeo za taj stol i zaigrao.
I tako se dogodilo da je toga poslijepodneva na Skookum Hillu sazrela u njemu odluka da zaigra
svoju posljednju, najbolju kartu na Klondiku, i da onda ode iz ove zemlje.
Trebalo je, međutim, za to vremena. Uzeo je povjerljive ljude, kojima je naredio da u stopu
slijede velike stručnjake, i na potocima gdje su oni počeli kupovati kupovao je i on. Gdje god su se
oni pokušali dočepati kojeg iscrpljenog nalazišta, našli su njega kako im stoji na putu, kupujući
nalazišta u grupama i pojedinačne parcele i rušeći sve njihove planove.
– Ja igram sasvim otvoreno da dobijem – imam li pravo? – Rekao im je jednom za vrijeme jedne
burne sjednice.
Slijedili su ratovi, sklapala se primirja, sporazumi, pobjede su se izmjenjivale s porazima. Godine
1898. bilo je šezdeset hiljada ljudi na Klondiku, a njihovi imuci i njihovi poslovi napredovali su i
nazadovali, neprestano pod utjecajem velike bitke što ju je Daylight vodio. I sve više i više rasla je u
Daylightu želja za većom igrom. Ovdje se uhvatio ukoštac s velikim Guggenhammerom i odlučno
dobivao. Po svoj prilici najogorčenija se bitka vodila baš na Ophiru, pravoj livadi za jelene, ali ona
je bila tako golema da je time nadoknađivala mali postotak zlata koji se nalazio u zemlji. Dobivši u
vlasništvo jedan zaokruženi posjed sastavljen od sedam raznih dijelova u sredini toga predjela,
Daylight je imao čvrsto uporište, i nikako nije moglo da dođe do sporazuma. Guggenhammerovi
stručnjaci zaključiše da je to za njega prevelik posao, a kad su mu u tom smislu postavili ultimatum,
on ga prihvati i kupi cijelo zemljište.
Sam je izradio plan, ali je pozvao iz Sjedinjenih Država najbolje stručnjake da ga provedu. Na
razvođu Rinkabilly, udaljenom osamdeset milja, dade sagraditi rezervoar i kroz čitavih osamdeset
milja, pomoću golemog drvenog vodovoda tekla je voda preko predjela u Ophir. Bilo je predviđeno
da rezervoar i vodovod staju ukupno tri milijuna dolara, ali su stajali blizu četiri. Ali se ni tu nije
zaustavio. Dao je podići električnu centralu, i njegova poduzeća dobiše električno svjetlo i električni
pogon. Ostali veterani, koji su stekli veće bogatstvo nego što su se ikadi u snu nadali, turobno su
tresli glavama, opominjali ga da će sve izgubiti i odbijali da ulažu svoj novac u ovako avanturistički
pothvat. Daylight im se smijao i počeo prodavati svoja preostala gradilišta. Prodao ih je u najbolje
vrijeme, upravo kad im je cijena bila najviša. Kad je proricao svojim starim drugovima u krčmi
»Jelenovom rogu« da se u roku od pet godina gradilišta u Dawsonu uopće neće moći prodati, da će se
barake rušiti i upotrebljavati kao gorivo drvo, svi su mu se smijali i uvjeravali ga da će prije toga
vremena biti pronađena glavna žila.
On nastavi svojim putem, i kako mu drvene građe nije više trebalo, proda i obje pilane. Na isti
način poče se rješavati svojih rasparčanih nalazišta po raznim potocima i, ne dugujući hvalu nikome,
završi svoj vodovod, sagradi bagere, uveze strojeve i učini zlato na Opbiru pristupačnim. I on, koji je
prije pet godina prešao preko razvoda Indian Rivera i probijao se kroz mrtvu pustoš sa psima
upregnutim na indijanski način, hraneći se i sam poput Indijanca, isključivo mesom sjevernih jelena,
slušao je sada promukli zvižduk koji je stotine njegovih radnika pozivao na posao, i promatrao ih
kako rade pod bijelim svjetlom lučnih svjetiljki.
Svršivši sve to, bio je spreman za odlazak. Kad je pustio da se ta vijest proširi, počeše se
natjecati Guggenhammeri s engleskim koncernima i s jednim novim francuskim društvom tko će mu
više ponuditi za Ophir i njegove uređaje. Guggenhammeri ponudiše najviše, i cijena koju su oni
platili donijela je Daylightu novi dobitak od čistih milijun dolara. Općenito je vladalo uvjerenje da
sva njegova imovina vrijedi dvadeset do trideset milijuna. Ali on je jedini znao tačno kako stoji. Kad
je prodao i posljednje zemljište, i sa stola pokupio sve što je zaradio, izvukao je iz čitavog posla
nešto preko jedanaest milijuna
Njegov je odlazak ušao u povijest Yukona zajedno s ostalim njegovim djelima. Čitav je Yukon bio
njegov gost, a u Dawsonu je bilo središte svečanosti. Te se posljednje noći nije smjelo trošiti ničije
zlato osim njegovog. Piće se uopće nije prodavalo. Sve su krčme bile otvorene s pojačanom
poslugom za umorne konobare, i piće je teklo. Čovjek koji bi odbio da bude njegov gost te bi htio
sam platiti, morao bi se boriti barem s deset ljudi. Čak i posljednji žutokljunci dizali bi se da brane
ime Burninga Daylighta od takve uvrede.
A kroz sve to kretao se Daylight u svojim mokasinama, sa gromovitim glasom, u silnom
oduševljenju i drugarstvu, zavijao poput šumskog vuka po svom starom običaju, tvrdio da je to
njegova moć, obarajući ljudima ruke na tezgama, i pokazujući svoju snagu na različite načine.
Njegovo je brončano lice bilo zažareno od pića, a crne su mu se oči blistale. Obučen je bio, kao i
uvijek, u radničke hlače i vuneni kaput od pokrivača, krzneni naušnjaci lepršali su mu oko glave a
rukavice svezane na vrpci visile oko vrata. Ali ovog puta nije se radilo ni o određenom ulogu u igri
ni o razbacivanju novca. Bio je to samo jedan žeton u igri što je on, koji je držao tako mnogo žetona,
nije htio propustiti.
Ta je noć nadmašila sve što je Dawson ikada doživio. Bila je to Daylightova želja da ta noć ostane
svima u što dužoj uspomeni i u tome je uspio. Dobar dio Dawsona bio je pijan te noći. Bila je jesen, i
premda Yukon još nije bio smrznut, termometar je pokazivao dvadeset i pet ispod ništice i neprestano
padao. Zbog toga je bilo potrebno organizirati grupe za spašavanje, koje su patrolirale po ulicama i
kupile one koji su pijani popadali u snijeg, jer bi jedan sat spavanja u snijegu bio sudbonosan.
Daylight, čiji je hir bio da te noći opije stotine i hiljade ljudi, sam je organizirao grupe za
spašavanje. Želio je da Dawson zapamti tu noć, ali kako u dubini svoje duše nije bio ni bezobziran ni
lakouman, brinuo se da se nikakva nesreća ne dogodi te noći. Kao i za vrijeme njegovih prijašnjih
noći, tako je i ovog puta objavljen njegov ukaz da ne smije biti svađa i tučnjava, a da će prekršitelji s
njim osobno imati posla. Ali nigdje nije bilo potrebno njegovo posredovanje. Stotine požrtvovnih
drugova sami su se brinuli da sve izazivače najprije bace u snijeg, a onda otpreme u krevet.
U velikom svijetu, kada umiru veliki kapetani industrije, svi točkovi koji se nalaze pod njihovom
upravom zaustavljaju se na jednu minutu. Ali na Klondiku je zavladala među ljudima takva vesela
žalost zbog odlaska njihova kapetana da se puna dvadeset i četiri sata nijedan točak nije okrenuo. Čak
je bio zatvoren i veliki Ophir, na kome je bilo zaposleno hiljadu radnika. Drugog dana poslije
oproštajne noći nije bilo nijednog čovjeka koji bi išao na rad ili bi bio barem sposoban da radi.
Narednog jutra, ranom zorom, Dawson se od njega opraštao. Hiljade ljudi stajale su poredane na
obali s rukavicama i spuštenim naušnjacima. Bilo je trideset ispod ništice, ledeni rub je bio prilično
odebljao, a po Yukonu su plovile sante leda. S palube parobroda »Seattle« Daylight je mahao i
odgovarao na pozdrave. Kada su užeta bila odriješena i brod zaplovio strujom, oni koji su stajali
blizu Daylighta opaziše kako su mu se orosile oči. Bio je to za njega, na neki način, rastanak sa
rođenom zemljom, jer je ovaj surovi polarni kraj bio zapravo jedina zemlja koju je poznavao. On
skide kapu i stade mahati njome:
– Zbogom svi! – vikao je – Zbogom ostajte!
DRUGI DIO
 I

Dolazak Burninga Daylighta u San Francisco nije bio u sjaju slave. Ne samo da je on bio
zaboravljen nego se ni o Klondiku nije više govorilo. Svijet se zanimao za druge događaje, a
pustolovine na Aljasci, kao i španjolski rat, bile su stare priče. Mnogo se toga otada dogodilo.
Uzbudljivi događaji redali su se svakog dana, a prostor što su ga listovi ostavili za senzacije bio je
ograničen. Međutim, njega je baš oduševljavalo to što je ostao nezapažen. Sve je to ipak pokazivalo
koliko je veća ova nova igra, kad je on, veliki čovjek iz polarnih krajeva, čovjek čiji imutak iznosi
jedanaest milijuna i koji je imao onakav život kao što je bio njegov, ostao nezapažen.
Odsjeo je u hotelu »St. Francis«. Intervjuirali su ga novinski reporteri, koji obilaze hotele, ali
novine narednog dana donesoše samo kratke bilješke, koje žive dvadeset i četiri sata. Nasmija se sam
sebi i poče se ogledavati oko sebe i upoznavati se s novim poretkom ljudi i stvari. Bio je vrlo
nespretan, ali pun samopouzdanja. Pored toga što mu je svijest o posjedovanju jedanaest milijuna
davala čvrstinu u držanju, posjedovao je on i golem osjećaj sigurnosti. Ništa ga nije uzbuđivalo, niti
su ga prestrašile kultura i moć koje su ga okružavale. Bila je to neka druga vrst divljine, i to je bilo
sve; a njemu je trebalo da upozna njezine putove i putokaze, staze i mjesta na kojima ima vode i gdje
je dobar lov, a isto tako gole i poplavljene dijelove koje treba izbjegavati.
Kao i dotada, žena se plašio. Imao je previše gorkog iskustva a da bi došao preblizu tim
blještavim i raskošnim stvorenjima, što mu je s obzirom na njegove milijune bilo moguće. One su ga
pratile čeznutljivim pogledima, a on je tako dobro skrivao svoju plašljivost da je davao izgled
čovjeka koji se vrlo hrabro kreće u njihovoj blizini. I nije njih privlačilo samo njegovo imanje. On je
bio i te kakav muškarac, a uz to i neobičan tip muškarca. Još mlad, jedva je navršio trideset i šestu,
vrlo pristale vanjštine, čovjek silne snage, iz koga je izbijala muževnost i odlučnost. Njegov
slobodan hod, koji je stekao na svojim putovanjima, nenaviknut na gradski pločnik, i njegove crne
oči, koje su pripovijedale o velikim prostorima i nisu bile izmorene skučenim vidokrugom gradskih
stanovnika, privukle su mnogi radoznali i ćudljivi ženski pogled. On je to opažao, nasmijao se
znalački u sebi, gledajući na njih kao na mnoge druge opasnosti, i to tako hladnokrvno da je to
predstavljalo daleko vrednije lično djelo nego da su to bili glad, studen ili poplava.
On nije došao ovamo u Sjedinjene Države da igra žensku, nego mušku igru; a muškarce još nije
upoznao. Oni su mu izgledali nekako mekani – fizički mekani; naslućivao je ipak da su tvrdi u
poslovnim stvarima, ali je ta tvrdoća bila sakrivena ispod vanjske mekoće. Upalo mu je u oči njihovo
mačje ponašanje. Susretao se s njima u klubovima, i pitao se koliko je stvarno bilo to drugarstvo što
su ga oni među sobom razvijali, i kako će brzo izvući svoje pandže i početi grepsti i jedan drugom
derati kožu. »Stvar je u tom«, govorio je češće sam sebi, »što će oni raditi onda kada se igra završi i
kada bude trebalo posegnuti u kesu?« Nisu mu ulijevali nimalo povjerenja. »Nema sumnje da su vrlo
lukavi«, bilo je njegovo intimno mišljenje.
Iz odlomaka razgovora koje je čuo od vremena do vremena osjećao je da je njegovo mišljenje
opravdano. S druge strane, iz njih je zračila neka atmosfera muževnosti i poštene igre, koja ide
usporedo s muževnošću. Mogu oni da se čupaju i deru jedan drugome kožu u borbi – što je bilo
sasvim prirodno – ali on je, nekako, osjećao da će se oni grepsti i čupati po stanovitim utvrđenim
pravilima. Takav je dobio dojam o njima – jedan općeniti dojam, pomiješan s uvjerenjem da među
njima mora biti i priličan broj lupeža.
Proveo je nekoliko mjeseci u San Franciscu, proučavajući za to vrijeme igru i njezina pravila, i
spremajući se da i on u njoj učestvuje. Uzimao je čak i privatnu pouku u engleskom jeziku i uspio
ukloniti svoje najteže jezične pogreške, premda je u trenucima uzbuđenja ponovo upadao u stare
jezične i gramatičke nepravilnosti koje je usvojio u polarnim krajevima.
Naučio je jesti i oblačiti se i uopće ponašati se na način civiliziranih ljudi, ali uza sve to ostao je
on onakav kakav je bio, nikada pretjerano skroman i udvoran, i nikada ne oklijevajući da grubo
prijeđe preko neke mlake konvencionalnosti, ako bi se ispriječila na njegovu putu i ako je izazov bio
dovoljno velik. Isto tako nije se, poput većine slabijih ljudi koji su dolazili iz zaostalijih krajeva i
udaljenih mjesta, klanjao lažnim božanstvima, koja na različiti način obožavaju civilizirana ljudska
plemena. On je takva božanstva otprije poznavao i znao je zbog čega ona postoje.
Kad mu je dosadilo da bude samo promatrač, otputovaoje u Nevadu, gdje je upravo bila započela
zlatna groznica – »samo da malo okuša sreću«, kako se sam izrazio. To njegovo iskušavanje sreće na
burzi u Tonopahu potrajalo je svega deset dana. Za to je vrijeme svojim smionim i divljim načinom
igre, rušeći i podižući tečajeve, potpuno zbunio igrače navikle na stereotipnu igru, i na kraju krajeva,
pošto je natjerao Floridela da mu uleti u šake, otišao je sa čistim profitom od pola milijuna. Poslije
toga, cmoknuvši usnama, otputova u San Francisco, u hotel »St.Francis«. Ukus je bio dobar, a njegova
glad za igrom postala je još jača.
I ponovo donesoše novine senzacije o njemu. BURNING DAYLIGHT bio je opet glavni naslov
ispisan krupnim slovima. Novinari su se jatili oko njega. Pretraživali su se snopovi starih novina i
časopisa, a romantični i historijski Elam Harnish, Pustolov s lednog sjevera, Kralj Klondika i Otac
veterana došao je na stolove za doručak u milijunima domova zajedno s prženim kruhom i drugom
hranom. Čak i prije vremena koje je on sam izabrao bio je silom gurnut u igru. Financijeri i
poduzetnici i svi mogući brodolomci u moru špekulacije udarahu o obale njegovih jedanaest milijuna.
U samoodbrani bio je prisiljen da otvori svoje urede. On ih je natjerao da se dignu, da o njemu vode
računa, i sada, htio-ne htio, oni su mu podijelili karte, zahtijevajući od njega da igra. Dobro, onda će
igrati i pokazati im tko je on; usprkos hvalisavim proročanstvima kako će biti brzo očerupan –
proročanstvima povezanim s opisima primitivne igre koju će on igrati i sa njegovim divljim i grubim
izgledom.
U početku se bavio sitnim stvarima – »čekajući svojevrijeme«, kako je to sam objašnjavao
Holdsworthyju, prijatelju s kojim se upoznao u Alta-Pacific klubu. Daylight je također bio član toga
kluba, a Holdsworthy ga je predložio za člana. I bilo je dobro što je Daylight igrao u početku
suzdržljivo, jer je bio iznenađen velikim brojem lupeža – on ih je zvao »suhozemni morski psi« – koji
su oblijetali oko njega. Prilično lako prozirao je njihove planove, pa se čak i čudio kako je toliki broj
nalazio dovoljan plijen da se može održati. Njihovo lupeštvo i sumnjivost u svakom pogledu bili su
tako očiti da nije mogao razumjeti kako im netko može pasti u zamku.
A onda je ustanovio da ima raznih vrsti lupeža. Holdsworthy je postupao s njim više kao sa
bratom nego kao s prijateljem iz kluba, bdijući nad njim, savjetujući ga i upoznajući ga s magnatima
mjesnog financijskog svijeta. Holdsworthyjeva porodica živjela je u jednom prekrasnom ljetnikovcu
u blizini Menlo Parka, i Daylight je tamo proveo mnoge vikende, promatrajući ljepotu i srdačnost
porodičnog života, o kakvoj on nikada nije ni sanjao.
Holdsworthy je bio oduševljen uzgajivač cvijeća i gotovo lud za plemenitim rasama peradi. Ove
strasti, koje su ga sasvim zaokupljale, izazivale su neprestanu veselost kod Daylighta, koji je na sve
to gledao sa dobroćudnim humorom. Takve slabosti bile su dokaz dobrodušnosti ovog čovjeka, i
Daylight se s njim sve više sprijateljivao. Daylight ga je smatrao imućnim, spretnim u poslovima, ali
bez velikih ambicija, čovjekom koji se i suviše zadovoljava malim ulozima u igri a da bi se ikad
upustio u veliku igru.
Jednom prilikom, kad ga je isto tako posjetio u subotu poslije podne, Holdsworthy mu poče pričati
o jedno dobroj stvari, o jednom dobrom malom poslu, nekoj ciglani u Glen Ellenu. Daylight je
pažljivo slušao kad mu je njegov prijatelj opisivao situaciju. Bio je to sasvim razuman posao, i jedini
je Daylightov prigovor bio da je cijela stvar malena i daleko od njegovih planova; i upustio se u nju
samo zbog prijateljstva, jer mu je Holdsworthy objasnio da se on već malo angažirao u tom poslu, a
budući da je stvar dobra, bio bi prisiljen da učini žrtve na drugim stranama da bi je mogao razviti.
Daylight dade potreban kapital, pedeset hiljada dolara, i, kao što je kasnije sam smijući se
objašnjavao:
— Priznajem, nasjeo sam, ali nije to bilo ni izdaleka toliko zbog Holdsworthyja koliko zbog onih
prokletih pilića i voćaka.
Ipak je to bila dobra lekcija. Naučio je da u poslovnom svijetu ima malo povjerenja, pa da čak i
ono osnovno domaće povjerenje, zajednički kruh i sol, malo dolazi u obzir kada se jedna bezvrijedna
ciglana može prodati za pedeset hiljada dolara. Ali lopovi i lupeži različite vrsti i stepena,
zaključivao je on, nalaze se samo na površini. Duboko dolje, mislio je, bilo je poštenje i ispravnost.
Velike vođe industrije i gospodari financija, to su bili ljudi s kojima treba raditi. Već sama priroda
njihovih golemih poslova i poduzeća zahtijevala je poštenu igru. Tu nije bilo mjesta za sitne lupeške
prijevare i varanje u igri. Moglo se očekivati da će mali ljudi prodati lažne zlatne rudnike ili
podvaliti svojim prijateljima bezvrijedne ciglane, ali u velikom financijskom svijetu ovakve se
metode ne bi isplatile. Tu su ljudi bili zauzeti oko podizanja zemlje, organizirali njezin saobraćaj,
otvarali rudnike i činili pristupačnim njezina golema prirodna bogatstva. Njihova igra morala je biti
velika i poštena.
— Nema sumnje da se oni ne mogu služiti lupeškom taktikom – bio je njegov konačni zaključak.

Zbog toga je odlučio da ubuduće izbjegava male ljude, poput Holdsworthyja; i, mada je i dalje
ostao s njima u dobrim odnosima, nije se s njima intimnije povezivao i sklapao nikakva duboka
prijateljstva. Ne da on nije volio te male ljude, na primjer ljude iz Alta-Pacific kluba, nego ih on
samo nije više uzimao sebi za partnere u velikoj igri koju je namjeravao zaigrati. A kakva će biti ta
velika igra, to ni on sam nije znao. On je čekao da to pronađe. U međuvremenu je igrao u male svote,
ulažući novac u nekoliko projekata za navodnjavanje neplodnog zemljišta, pažljivo motreći na sve
strane kada će se pojaviti mogućnost za veliku igru.
A onda se upoznao s Johnom Dowsettom, velikim Johnom Dowsettom. Bio je to puki slučaj. O
tome nema sumnje. Daylight je bio u Los Angelesu, i, sasvim slučajno – to je on sam dobro znao –
čuo je da su se tune u masama pojavile kod Santa Cataline, i umjesto da se vrati ravno u San
Francisco, kao što je namjeravao, uputi se prijeko na taj otok. Tu je susreo Johna Dowsetta, koji se
ovdje zadržao nekoliko dana radi odmora u toku svoga kratkotrajnog puta po Zapadu. Dowsett je već,
naravno, bio čuo za glasovitog kralja Klondika i za njegovih trideset milijuna, o kojima se pričalo, i
nema sumnje da ga je zainteresirao taj čovjek s kojim se tada upoznao. Za vrijeme toga poznanstva
mora da se pojavila jedna misao u njegovoj glavi. Ali on je nije tada razradio, voleći više da je pusti
da polako sazrije. Zbog toga je govorio samo o općenitim stvarima i činio sve što mu je bilo moguće
da se pokaže pred Daylightom ugodan i da zadobije njegovo prijateljstvo.
 Bio je to prvi veliki magnat s kojim se Daylight sastao licem u lice, i on je bio zadovoljan i
očaran. Izbijala je iz tog čovjeka neka srdačna čovječnost, ponašanje mu je bilo pravo demokratsko,
tako da je Daylight jedva mogao shvatiti da je to glavom John Dowsett, predsjednik čitavog niza
banaka, stručnjak u poslovima osiguranja, glasoviti saveznik šefova Standard Oila i poznati saveznik
Guggenhammera. A njegov izgled bio je u skladu s njegovim dobrim glasom i ponašanjem.
Njegova vanjština potvrđivala je sve što je Daylight znao o njemu. Usprkos tome što je imao
šezdeset godina i kao snijeg bijelu kosu, njegov je stisak ruke bio jak i srdačan, i na njemu nije bilo
nikakvih tragova slabosti. Hodao je brzim laganim korakom, a svi su mu pokreti bili sigurni i odlučni.
Koža mu je bila rumena od zdravlja, a njegove uske i tanke usne znale su se srdačno nasmijati svakoj
šali. Imao je poštene plave oči, najsvjetlije plave boje, koje su gledale odvažno i iskreno ispod
čupavih sivih obrva. Njegov je mozak bio discipliniran i sređen, a radio je, kako je to izgledalo
Daylightu, sa sigurnošću željezne klopke.
To je bio čovjek koji je bio pun znanja, ali to znanje nije nikad ukrašavao smiješnim ukrasima
osjećaja i uzbuđenja. Vidjelo se da je bio naučen zapovijedati, i svaka njegova riječ, svaki pokret
odzvanjali su snagom. Uporedo s tim bila je njegova ljubaznost i uslužnost, i Daylightu nije trebalo
mnogo da uoči sve te osobine, kojima se on razlikovao od malih ljudi kao što je bio Holdsworthy.
Daylight je također znao njegovu povijest, da je potjecao od stare američke obitelji, da se istakao u
ratu i da je potomak onog Johna Dowsetta koji je bio jedan od financijskih stupova u korist američke
Unije, admirala Dowsetta iz rata 1812, generala Dowsetta, slavnog iz vremena revolucije, i onog
prvog dalekog Dowsetta koji je bio posjednik imanja i robova u ranim danima Nove Engleske.
— To je čovjek na mjestu – pripovijedao je kasnije u salonu za pušenje jednom svom klupskom
drugu u Alta-Pacifiku. – Velim vam, Gallone, bilo je to neobično iznenađenje za mene. Ja sam znao
da moraju po prilici tako izgledati ti velikani, ali morao sam njega vidjeti da budem posve u to
uvjeren. To je jedan od onih koji stvaraju. To čovjek mora zaključiti čim ga ugleda. On je jedan od
hiljade koji je pošten i u koga se čovjek može pouzdati. Nema granice u igrama koje on igra, i možete
se pouzdati u to da će ispravno igrati do kraja. Kladio bih se da je on u stanju izgubiti ili dobiti pet ili
šest milijuna a da ni okom ne trepne.
Gallon povuče dim iz cigare, i na kraju ovog hvalospjeva radoznalo pogleda svog prijatelja; ali
Daylight, naručujući koktele, nije primijetio taj čudni pogled.
— Vjerojatno se kanite upustiti s njim u neki posao? – primijeti Gallon.

— Ne, ni govora o tome. Htio sam vam samo objasniti da sam tek sada shvatio na koji način ovi
veliki ljudi stvaraju velika djela. Vjerujte mi, imao sam osjećaj da taj čovjek sve zna, tako da sam se
upravo stidio samog sebe.
— Vjerujem da bih mu mogao dati priličnu prednosti opet ga stići kada bismo se utrkivali sa
saonama u koje bi bili upregnuti psi – doda Daylight nakon kraćeg razmišljanja. – A sigurno je da bih
mu mogao dati i koji dobar savjet u pokeru ili u kopanju zlata, a po svoj prilici i u veslanju u kajaku.
A može biti da ću ja bolje naučiti i tu igru koju je on igrao cijelog svog života nego što bi on bio u
stanju naučiti igru koju sam ja igrao gore na Sjeveru.
 II

Nešto malo poslije toga dođe Daylight u New York. Uzrok je tome bilo jedno pismo, koje je
primio od Johna Dowsetta, jednostavno malo pismo, koje je sadržavalo svega nekoliko redaka
pisanih strojem. Ali Daylight je uzdrhtao kad ga je pročitao. Sjetio se da je isti taj osjećaj imao kada
ga je u Tempas Buttu – bio je tada još nezreo mladić od petnaest godina – spazio glasoviti kartaš Tom
Galsworthy, koji je upravo tražio četvrtog partnera, i rekao mu: »Dođi, mali, uzmi karte«.
Isto je tako i sada zadrhtao. Suhoparne strojem napijane rečenice kao da su bile ispunjene
tajanstvenošću.

»Naš Mr. Howison posjetit će vas u vašem hotelu. U njega možete imati puno povjerenje. Nas ne
smiju vidjeti zajedno. To ćete razumjeti poslije našega razgovora.«
Daylight je nekoliko puta pročitao pismo. To je bilo ono što je on čekao. Stigla je velika igra, i
izgledalo je kao da je upravo pozvan da sjedne za stol i uzme karte. Sigurno, jer kakav bi drugi razlog
mogao imati čovjek da nekoga tako odlučno pozove na putovanje preko kontinenta.
I tako – zahvaljujući »našem« Mr. Howisonu – oni se sastadoše u jednom divnom ljetnikovcu na
gornjem Hudsonu. U skladu sa dobivenim uputama, Daylight dođe u jednom privatnom automobilu,
koji mu je bio stavljen na raspolaganje. Čija su to kola bila, to nije znao, isto tako kao što nije ni
pojma imao tko je vlasnik divne kuće, okružene talasastom bujnom travom i drvećem. Dowsett se već
nalazio unutra, i još jedan čovjek, kojega je Daylight prepoznao prije nego mu je bio predstavljen.
Bio je to glavom Nathaniel Letton. Daylight je vidio njegovo lice desetak puta u časopisima i
novinama, i čitao je o njegovom ugledu u financijskom svijetu i o sveučilištu što ga je osnovao u
Daratoni.
I on je isto tako upao u oči Daylightu kao čovjek moći, premda je bio malo zbunjen kad u njemu
nije našao nikakve sličnosti sa Dowsettom. Osim u pogledu čistoće, koja kao da je kod njega
prodirala u najsitnije žilice – Nathaniel Letton se razlikovao od svog druga u svim pojedinostima.
Bio je mršav kao da je osušen, i izgledao je kao čovjek u čijoj nutrini gori neki hladni plamen, kao
čovjek s nekim tajanstvenim kemijskim plamenom, i koji je ispod vanjštine, koja je bila slična
glečeru, davao, na neki način, dojam žarke topline hiljadu sunaca. Ovaj osjećaj uglavnom se imao
pripisati njegovim krupnim sivim očima; one su grozničavo buktjele iz lica koje je davalo dojam
mrtvačke glave, tako su mu mršavi bili obrazi a koža sablasno mrtvački blijeda.
Iako još nije prešao pedesetu, izgledao je sa svojom prorijeđenom metalnosivom kosom nekoliko
puta stariji od Dowsetta. Ipak je Nathaniel Letton znao vladati sobom – Daylight je to jasno mogao
vidjeti. Bio je to asket mršava lica, koji je živio životom uzvišene, profinjene mirnoće, rastaljeni
planet ispod transkontinentalnog ledenog pokrova. A ipak, iznad svega, Daylighta se najviše dojmila
neobična čistoća toga čovjeka, koja ga je upravo zaprepaštavala. Nije bilo nijedne mrlje na njemu.
Izgledao je kao da je na vatri prečišćen. Daylight je imao osjećaj da bi jedna poštena muškaračka
psovka bila smrtna uvreda za njegove uši – pravo bogohulstvo i svetogrđe.
Oni su pili – to jest Nathaniel Letton uze mineralnu vodu, kojom ga je poslužio lakej, tih poput
automata, koji je stanovao u ovoj kući, dok je Dowsett uzeo jedan viski sa sodom, a Daylight martini-
koktel. Nikome se nije činilo čudno da se oko ponoći pije martini, premda je Daylight na to bio
obratio naročitu pažnju, jer je već bio naučio da martini ima svoje određeno vrijeme i mjesto. Ali on
je rado pio martini, i, kako se nije volio pretvarati, odlučio je da ga pije kako mu i kada mu prija.
Drugi su znali za tu njegovu neobičnu naviku, ali ne Dowsett i Letton, i Daylightu se sama po sebi
nametnu misao: »Oni sigurno ne bi ni okom trenuli da sam ja naručio čašu otrovnog sublimata.«
Dok su još pili, uđe u sobu Leon Guggenhammer i naruči viski. Daylight ga je pažljivo proučavao.
To je bio jedan član velike Guggenhammerove porodice, jedan od mlađih, doduše, ali ipak jedan od
onih s kojima se on uhvatio u koštac na Sjeveru. Leon Guggenhammer nije propustio da spomene da
mu je poznata ta stara afera. On je čestitao Daylightu na njegovoj smionosti: – Odjeci Ophira došli su
i do nas ovdje. I moram vam priznati, Mr. Daylight – to jest Mr. Harnish – da ste nas dobro izmlatili
u tom poslu.
Odjeci! Daylight se nije mogao suzdržati a da se ne trgne na tu riječ – došli su ovamo k njima
odjeci te borbe, u koju je on bacio svu svoju snagu i snagu svojih milijuna na Klondiku.
Guggenhammeri mora da su ipak nešto, kad je jedna borba takvih razmjera za njih samo čarkanje od
kojeg se oni udostojavaju da čuju samo odjeke. »Nema sumnje da ovi ljudi ovdje igraju jednu silnu
igru«, zaključio je, osjetivši se istodobno polaskan što i njega pozivaju da sudjeluje u toj silnoj igri.
U tom času on gorko požali što nisu istinite glasine, i što on mjesto svojih jedanaest milijuna nema
doista trideset. Ipak, on će i u toj stvari biti posve iskren, i reći će im neka znaju tačno koliko je on
žetona u stanju kupiti.
Leon Guggenhammer je bio mlad i debeo. Moglo mu je biti najviše trideset godina, njegovo lice,
izuzev kesica ispod očiju, koje su se jedva zapažale, bilo je tako glatko i bez bora kao i djeteta. I on
je također davao dojam čistoće. Bio je pun zdravlja, a njegova glatka izbrijana čista koža svjedočila
je o njegovu izvanrednom stanju. Uz takvu savršenu kožu njegova debljina i njegov puni i zaokruženi
trbuh činili su se posve normalni. On je bio takvog sastava da je naginjao debljanju, i to je sve.
Razgovor je ubrzo skrenuo na poslove, premda je Guggenhammer morao najprije pripovijedati o
predstojećem međunarodnom jedriličarskom natjecanju i o svojoj prekrasnoj parnoj jahti »Electra«,
čiji su najnoviji strojevi već bili zastarjeli. Dowsett je izlagao plan, a ostala dvojica su prigodice
stavili po koju opasku, dok je Daylight postavljao pitanja. O čemu god se bude radilo, on će ući u
posao otvorenih očiju. A oni su mu dočarali praktičnu viziju onoga što su imali na umu.
– Nitko neće ni sanjati da ste vi s nama – ubaci Guggenhammer kad se izlaganje plana primicalo
kraju, dok su njegove lijepe židovske oči oduševljeno svijetlile. – Svi će misliti da ste vi navalili
sami, na svoj poznati gusarski način.
— Dakako, vi razumijete, Mr. Harnish, apsolutno je potrebno da se ništa ne sazna o našem savezu
– opominjao je ozbiljno Nathaniel Letton.
Daylight potvrdi glavom.
— A isto tako mislim da vam je jasno – nastavi Letton – da će čitav ovaj posao imati samo dobre
posljedice. Stvar je u skladu sa zakonima i pravom, a jedini koji mogu pri tom nastradati jesu
burzovni špekulanti. Ovdje se ne radi o pokušaju da se ruši tržište. Kako i sami vidite, vaša je zadaća
jedino u oživljavanju tržišta. Pošteni ulagači bit će na dobitku.
— Da, tako stoji stvar – reče Dowsett. – Trgovačka potražnja bakra u stalnom je porastu.
Poduzeće Ward Valley Cooper, i sve što ono predstavlja – a to je u stvari jedna četvrtina svjetske
proizvodnje, kao što sam vam pokazao – velika je stvar, tako velika da je čak mi jedva možemo
procijeniti. Mi smo pripremili sve što je potrebno. Mi i sami imamo dovoljno kapitala, a ipak nam je
još potrebno. Osim toga ima previše dionica Ward Valleyja u tuđim rukama a da bismo mogli
ostvariti svoje planove. I na taj način ubit ćemo dvije ptice istim kamenom...
— A kamen sam ja – upadne Daylight smijući se.

— Da, baš je tako. Ne samo da ćete vi dizati cijenu Ward Valley dionica nego ćete u isto vrijeme
sakupljati dionice. To će biti od neprocjenjive koristi za nas, jer ćete i vi, a i mi s vama, pri tom
dobro zaraditi. I kao što je Mr. Letton naglasio, stvar je zakonita i poštena. Osamnaestog će biti
sjednica ravnateljskog vijeća, i umjesto uobičajene dividende bit će objavljena dvostruka.
— A tko će onda izvući kraći kraj? – upita uzbuđeno Leon Guggenhammer.

— Kraći kraj će izvući špekulanti – objašnjavao je Nathaniel Letton – hazarderi, ološ Wall
Streeta. Pošteni ulagači neće biti pogođeni. Štoviše, oni će po hiljaditi put naučiti da treba imati
povjerenje u Ward Valley. Sa njihovim povjerenjem mi ćemo moći provesti ono veliko proširenje
posla koje smo vam opisali.
— Razumije se da će se po ulicama pronositi najraznovrsniji glasovi – opominjao je Dowsett
Daylighta – ali se vi ne dajte prestrašiti. Možda će ti glasovi potjecati čak i od nas. Moći ćete jasno
vidjeti kako i zašto. Ali te glasine ne treba da vas zabrinjuju. Vi znate o čemu se radi. Sve što imate
da radite, to je da kupujete, kupujete i da nastavite s kupovanjem do posljednjeg časa, kad
ravnateljstvo objavi dvostruku dividendu. Ward Valley dionice će toliko skočiti da ih poslije toga
nitko neće moći kupovati.
— Ono što mi želimo – nastavi Letton, zastajkujući pomalo značajno da popije gutljaj mineralne
vode – ono što mi želimo jest izvući iz ruku publike što veće količine Ward Valley dionica. To bismo
mogli lako učiniti tako da oborimo tečaj dionica i zaplašimo posjednike. Na taj bismo način to mnogo
jeftinije učinili. Ali mi smo apsolutni gospodari položaja, a osim toga smo toliko pošteni da ćemo
kupovati Ward Valley dionice po višem tečaju. Ne zato što smo mi možda čovjekoljupci, nego zato
što su nam potrebni ulagači u našem novom planu proširenja poduzeća. Osim toga kod takve
transakcije ne gubimo ništa. Onog časa čim bude poznat zaključak ravnateljstva, Ward Valley dionice
skočit će do neba. Pored toga, i izvan zakonitog područja transakcija, pogodit ćemo one koji su
špekulirali s padanjem tečajeva, za prilične svote. Ali to je samo nuzgredno, vi razumijete, i, na neki
način, neizbježivo. S druge strane, mi ne treba da se stidimo te faze posla. Pogođeni će biti hazarderi,
a to je i pravo.
— I još nešto, Mr. Harnish – reče Guggenhammer – ako premašite gotovinu kojom raspolažete ili
svotu koju kanite uložiti u taj posao, nemojte propustiti da se odmah na nas obratite. Imajte na umu da
smo mi iza vas.
— Da, mi stojimo iza vas – ponovi Dowsett.

Nathaniel Letton potvrdi glavom.

— A što se tiče dvostruke dividende, koja će biti objavljena osamnaestog –John Dowsett istrgnu
jedan listić iz svoje bilježnice, namjesti naočare –dopustite mi da vam predočim brojke. Ovdje
vidite...
I poslije toga upusti se u dugačko povijesno i tehničko objašnjavanje o zaradama i dividendama
Ward Valleya od njegova osnutka.
Čitava konferencija nije trajala duže od jednog sata, za koje se vrijeme Daylight nalazio na
najvišem vrhuncu na kojem je ikad u svom životu stajao. Ovi su ljudi bili veliki igrači. To su bile
velesile. Doduše, to je on znao, oni ipak nisu bili najveći. Oni nisu stajali u istom redu s Morganima i
Harrimanima. Ali oni su bili u vezi s tim divovima, a i sami su bili manji divovi. Bio je također
zadovoljan s njihovim držanjem prema njemu. Oni su ga dočekali s poštovanjem, ali ne
pokroviteljski. Bilo je to poštovanje koje se iskazuje prema sebi ravnima, i Daylight nije mogao a da
se ne osjeti polaskanim; jer on je bio potpuno svjestan da su oni po iskustvu, a isto tako i po
bogatstvu daleko iznad njega.
— Malo ćemo prodrmati tu bandu špekulanata – izjavi slavodobitno Leon Guggenhammer kad su
se dizali za polazak. – A vi ste čovjek, Mr. Harnish, koji je kao stvoren za to. Svi će oni biti uvjereni
da vi radite na svoju ruku, a kada se radi o tome da se jednom pridošlici malo podrežu krila, onda su
njihove škare dobro nabrušene.
— Nema sumnje da će se zbuniti – složi se Letton, čije su se sjetne sive oči svijetlile iza
prostranih nabora debelog šala, kojim je omotao vrat do ušiju. – Njihove se misli kreću po ustaljenim
kolosjecima. Dođe li nešto neočekivano, neka nova kombinacija, neki nepoznati faktor, neka svježa
varijanta, njihove se stereotipne kalkulacije ruše. A sve ćete vi to, Mr. Harnish, biti za njih. I
ponavljam vam: to su hazarderi i oni zaslužuju ono što će ih snaći. Oni sprečavaju i koče svaki
zakoniti pothvat. Vi nemate pojma o neprilikama koje oni prave ljudima kao što smo mi – rušeći
katkada svojom hazarderskom taktikom i najzdravije planove i obarajući i najstabilnije ustanove.
Dowsett i mladi Guggenhammer odoše u jednom autu, a Letton. sam u drugom. Na Daylighta, čija
je svijest još uvijek bila zaokupljena onim što se dogodilo sat prije, učinio je dubok dojam prizor u
času njihova odlaska. Tri su auta stajala kao tri strahovita noćna čudovišta na pošljunčenom prilazu
širokog stubišta, koje je bilo sasvim u tami. Bila je mračna noć, a automobilska svjetla rezala su
tminu kao što oštar nož prodire kroz kakvu čvrstu tvar. Ponizni lakej – automatski duh kuće koja nije
pripadala nijednom od te trojice ljudi, stajao je kao da je iz kamena isklesan, nakon što im je
pomogao da uđu u automobile.U krzno obučeni šoferi ocrtavali su se nejasno na svojim sjedištima.
Jedan za drugim, kao konji podbodeni ostrugama, skočiše automobili u mrak, zaokrenuše na cestu i
nestadoše.
Daylightov auto bio je posljednji, i, izvirujući, on obuhvati pogledom golemu neosvijetljenu kuću,
koja se ocrtavala u pomrčini kao kakvo brdo. Čija je bila? Pitao se on. Kako su došli do toga da je
upotrijebe za tajnu konferenciju? Da li će lakej govoriti? A šoferi? Da li su i oni bili povjerljivi ljudi
kao »naš« Mr. Howison? Tajna? Čitava je stvar bila tajanstvena, a ruku o ruku s tajanstvenošću
koračala je Moć. Nasloni se na sjedalo i povuče dim iz cigarete. Započete su velike stvari.
Izmiješane su karte za jednu veliku igru, u kojoj i on sudjeluje. Sjeti se svojih partija pokera sa
Jackom Kearnsom i glasno se nasmija.Tih dana stavljao je on hiljade na jednu kartu, a sada se radi o
milijunima. A osamnaestog, kada ta dividenda bude objavljena... on se grohotom nasmija zbrci koja
će neminovno nastati među ljudima što su oštrili škare da ostrižu njega – njega, Burninga Daylighta.
 III

Na povratku u hotel, premda su već bila blizu dva sata poslije ponoći, zateče reportere, koji su
čekali da ga intervjuiraju. Narednog ih je jutra bilo još više. I tako ga New York dočeka uz jeku
novinskih truba. Još jedan put uz tam-tam bubnjanje i divljačku halabuku prešla je njegova slikovita
pojava preko štampanih stranica. Kralj Klondika, heroj Arktika, tridesetorostruki milijunaš sa
Sjevera došao je u New York. Zašto je došao? Da očerupa Njujorčane kao što je očerupao burzijance
u Tonopahu, u Nevadi? Wall Street treba da bude na oprezu, jer je divlji čovjek sa Klondika upravo
stigao u grad. Ili, možda će da Wall Strett očerupa njega? Wall Street je ukrotio mnoge divljake; hoće
li to biti i sudbina Burninga Daylighta? Daylight se potiho smijao i davao dvosmislene intervjue. To
je koristilo igri, i on se ponovo smijao, misleći kako će Wall Street imati mnogo muke dok njega
očerupa.
Svi su očekivali da on započne igru, i kada je počelo kupovanje na veliko Ward valley dionica,
ubrzo se došlo na to da je to njegovo djelo. U financijskom svijetu poče žamor i brujanje. Ponovo je
udario na Guggenhammere. Priča o Ophiru prenosila se od usta do usta i tako se promijenila da ju je i
sam Daylight jedva prepoznao. Međutim, sve je to bila samo voda na njegov mlin. Burzovni
špekulanti bili su potpuno obmanuti. On je svakog dana sve više kupovao, ali je ponuda bila tako
živahna da su Ward Valley dionice tek lagano skakale. »Ovo je svakako napetije nego poker«, šaptao
je Daylight veselo u sebi kad je vidio kakvu je zbrku prouzročio. Novine su se upuštale u bezbrojna
nagađanja i pretpostavke, a Daylight je bio neprestano progonjen od čitavog malog bataljona
reportera. Njegovi intervjui bili su pravi dragulji. Kad je vidio da novinari uživaju u njegovim
gramatičkim pogreškama i u načinu govora koji se upotrebljava među kopačima zlata na Aljasci, on
je čak i pretjeravao u tom žargonu iskorišćujući izraze koje je čuo od drugih graničara i izmišljajući
prigodice i poneki svoj vlastiti izraz.
Tjedan dana prije osamnaestog, koji je padao u četvrtak, prošao je u najvećem uzbuđenju. Ne
samo da je on igrao onako kao što još nikada dosad nije igrao, nego je igrao za najvećim stolom
svijeta, a ulozi su bili tako veliki da su čak i oni koji su bili prekaljeni u igri za tim stolom bili
prisiljeni da se dignu. Usprkos neograničenoj prodaji, on je neumorno kupovao i time tjerao Ward
Valley dionice neprestano uvis, a kada se četvrtak približio, položaj je postao neobično napet. Nešto
je moralo prsnuti. Koliko je dionica Ward Valleya zapravo odlučio kupiti ovaj kockar sa Klondika?
Koliko on može kupiti? Što rade članovi uprave Ward Valleya u to vrijeme? Daylight je uživao u
intervjuima koje su oni davali – bile su to izjave prijatne, spokojne, u kojima se nije ništa odavalo.
Leon Guggenhammer čak je izrazio mišljenje da je ovaj sjeverni Knez po svoj prilici na pogrešnom
putu. John Dowsett reče da se oni mnogo ne brinu za ono što on radi. Isto tako nemaju ništa protiv
toga. Iako im nisu poznate njegove namjere, sigurno je jedno, naime da on tjera uvis Ward Valley
dionice. A to njima nije krivo. Bez obzira na to što će se dogoditi s njim i njegovim špekulantskim
operacijama, Ward Valley je solidno poduzeće i ostat će uvijek takvo, čvrsto poput gibraltarske
stijene.
Ne, oni nemaju na prodaju Ward Valley dionica, hvala. Ovom fiktivnom stanju tržišta mora
doskora doći kraj, a Ward Valley nema namjere da mijenja i najmanje način svoga rada zbog nekog
ludog uzbuđenja na burzi. »To je čista špekulacija od početka do kraja«, bile su riječi Nathaniela
Lettona, »i mi odbijamo da nas se dovodi na bilo kakav način u vezu sa svim tim ili da se na to uopće
obaziremo.«
Za to vrijeme Daylight je imao nekoliko tajnih sastanaka sa svojim ortacima – jedan s Leonom
Guggenhammerom, jedan s Johnom Dowsettom i dva s misterom Howisonom. Osim čestitanja, ovi
mu sastanci stvarno nisu ništa donijeli; jer, kako su ga informirali, sve je išlo onako kao što je
trebalo.
Ali u utorak ujutro jedna nezgodna vijest dođe do Daylightovih ušiju. Bila je također objavljena i
u listu »Wall Street Journal«, i to u tom smislu da će, na osnovu tobože strogo pouzdane informacije,
u četvrtak, na sjednici uprave Ward Valleya, umjesto da bude objavljena uobičajena dividenda, biti
zaključena doplata kapitala. Bio je to prvi udarac što ga je Daylight primio. Djelovalo je to na njega
upravo porazno, jer ako tako stvari stoje, onda je on upropašten. I tek mu tada pade na pamet da je
čitavu tu kolosalnu operaciju izveo samo sa svojim novcem. Dowsett, Guggenhammer i Letton nisu
uopće ništa stavili na kocku. Uhvati ga panika, doduše kratkotrajna, ali dok je trajala, dovoljno
snažna da ga podsjeti na Holdsworthyja i ciglanu, i da ga navede da smjesta poništi sve naloge za
kupovanje, dok je odmah odjurio na telefon.
– Ništa od svega toga, obične glasine – začu se promukli glas Leona Guggenhammera u slušalicu.
– Kao što vam je poznato – reče Nathaniel Letton – ja sam jedan od članova uprave, i sigurno bih
bio obaviješten kad bi se takva akcija spremala. – A John Dowsett: – Ja sam vas upozoravao baš na
takve glasine. Nema u tome ni trunka istine – pouzdano ne. Dajem vam svoju časnu riječ kao
gentleman.
Daylight, zastiđen pred samim sobom što je izgubio živce makar i na kratko vrijeme, vrati se
svome zadatku. Prestanak kupovanja dionica pretvorio je burzu u pravu ludnicu, i špekulanti, koji su
igrali na obaranje tečajeva, navališe na cijeloj liniji. Ward Valley dionice, koje su vodile u pogledu
visina tečaja, bile su izložene najjačem udaru, i počeše se kolebati. Daylight mirno podvostruči svoje
naloge za kupovanje. I u toku čitavog utorka, srijede i u četvrtak prije podne nastavi s kupovanjem, a
Ward Valley dionice počeše se opet trijumfalno dizati. Ljudi su neprestano prodavali i neprestano je
on kupovao, a iznosi su bili toliki da su višestruko premašivali njegovu kupovnu snagu, kad se uzme u
račun isporuka. Što to smeta? Danas će biti proglašena dvostruka dividenda, uvjeravao je samog
sebe. Teret isporuke snosit će oni koji su igrali na obaranje tečajeva. Oni će biti prisiljeni da se s
njim nagode.
A onda udari grom. Glasine su se obistinile, i Ward Valley zatraži od dioničara doplatu kapitala.
Daylight položi oružje. Provjerio je izvještaj i povukao se. Spekulanti, koji su igrali na padanje
tečajeva, u trijumfu se oboriše ne samo na Ward Valley dionice nego i na sve ostale vrijednosne
papire. Što se tiče Ward Valley dionica, Daylight se nije čak ni trudio da dozna jesu li već dosegle
najnižu tačku ili još uvijek padaju. Nije bio zaprepašten, pa čak ni zbunjen, i dok je Wall Street
ludovao, Daylight se povuče s poprišta da o cijeloj stvari razmisli. Poslije jedne kratke konferencije
sa svojim mešetarima, uputi se u hotel. Putem kupi večernje novine i baci površan pogled na njihove
stranice. »Burning Daylight gotov,« čitao je: »Daylight dobio ono što je tražio; Opet jedan sa
Zapada, kome nije uspjelo na lak način doći do novaca«. Kad je ulazio u hotel, jedno kasnije
izdanje javilo je o samoubojstvu jednog mladog čovjeka, janjeta koje se bilo upustilo za Daylightom
u igru.
— Zašto je, dovraga, išao sebe ubijati? – promrmlja tiho Daylight.

Ode odmah u svoje sobe, naruči jedan martini koktel, skine cipele i sjedne da razmišlja. Poslije
pola sata prenu se, uze piće i kad je osjetio kako mu alkohol zagrijava tijelo, lične mu se crte polako
razvukoše u namješten a ipak iskren smijeh. Smijao se samom sebi.
— Baš sam bio budala! – mrmljao je.

Zatim nestade smijeha, a lice mu opet postade hladno i ozbiljno. Ne uzimajući u obzir svoje
melioracione projekte na Zapadu, koji su još uvijek zahtijevali znatno ulaganje kapitala, on je bio
upropašten. Ali još je teže bio povrijeđen njegov ponos. Bio je tako lakouman. Podvalili su mu cigle
za zlato, a on nema nikakva dokaza u ruci. I najprostiji farmer imao bi barem neke dokumente, a on
nema ništa osim jednog džentlmenskog sporazuma, koji je osim toga još i usmen. Džentlmenski
sporazum! Grohotom se nasmija. John Dowsettov glas, kako ga je onda čuo na telefonu, još mu je
zvonio u ušima. – »Dajem vam na to svoju časnu riječ kao gentleman.«
Bili su to lopovi i varalice, eto što su bili, i uspjelo im je da ga navedu na tanak led. Novine su
imale pravo. On je došao u New York da bude očerupan, a taj su posao obavili gospoda Dowsett,
Letton i Guggenhammer. On je za njih bio samo jedna sitna riba, s kojom su se oni igrali svega deset
dana – to im je bilo dovoljno vremena da ga progutaju zajedno s njegovih jedanaest milijuna.
Dakako, oni su ga sve vrijeme obasipali Ward Valley dionicama, koje će oni sada za bagatelu
pokupovati natrag prije nego što se tržište snađe. Vrlo je vjerojatno da će Nathaniel Letton iz svog
udjela lopovske pljačke podići nekoliko novih zgrada za svoje sveučilište. Leon Guggenhammer kupit
će valjda nove strojeve za svoju jahtu ili će možda sada nabaviti čitavu flotu jahti. Ali što će dovraga
Dowsett sa svojim dijelom dobitka, to nije mogao dokučiti – on će po svoj prilici osnovati još jedan
lanac banaka.
I Daylight je sjedio, pio koktele i sjećao se svog nekadašnjeg života na Aljasci, proživljujući još
jedanput tegobne godine u kojima se borio za svojih jedanaest milijuna. Za trenutak mu se u dušu
uvuče misao o ubojstvu, i divlje ideje i magloviti planovi do poubija one koji su ga prevarili
prohujaše mu glavom. Eto to je ono što je trebalo da učini onaj mladi čovjek umjesto što je sebe ubio.
Trebalo je da ode i da puca. Daylight otključa svoju putnu torbu i izvadi iz nje automatski revolver –
jedan veliki kolt kalibra četrdeset i četiri. Povuče palcem osigurač, i, povlačeći naprijed i natrag
vanjsku cijev, ugura sadržaj šaržera u mehanizam. Osam metaka skliznuše jedan za drugim, poput
mlaza. On ponovo napuni šaržer, ubaci jedan metak u cijev i, nategnuvši okidač, spusti osigurač.
Stavi oružje u unutrašnji džep kaputa, naruči još jedan martini i opet sjede u naslonjač.
Proveo je u razmišljanju čitav sat, ali se više nije smijao. Bore se pojaviše na njegovu licu, i u tim
su se borama ocrtavali napori Sjevera, muke zime, sve što je postigao i pretrpio – dugi beskonačni
tjedni putovanja po snijegu, puste tundre na obali Point Barrowa, sante leda na Yukonu, borbe sa
životinjama i ljudima, dugi dani teškog gladovanja, dugi mjeseci u Koyokuku među moskitima, rad
lopatom i pijukom, rane i ogrebotine od nošenja tereta, isključivo mesna hrana, koju je jeo zajedno sa
psima, i čitavih dvadeset godina rada, znoja i naprezanja.
U deset sati se diže i poče pregledavati gradski adresar. Zatim navuče cipele, uze kočiju i odveze
se u noć. Dva puta je mijenjao kočije, i napokon se zaustavio pred noćnim uredom jedne detektivske
agencije. Uzeo je stvar u svoje ruke, položio unaprijed novac u obilnoj mjeri, izabrao šest ljudi koji
su mu bili potrebni, i podijelio im instrukcije. Nikada još nisu bili tako dobro plaćeni za tako
jednostavnu zadaću; jer je svakome od njih, pored propisane takse, dao još posebno pet stotina
dolara s obećanjem da će po završenom poslu dobiti svaki još toliko ako stvar uspije. Bio je uvjeren
da će se još narednog dana, ako ne još i prije, sastati njegova tri šutljiva ortaka. Na svakog od njih
odredio je dvojicu detektiva. Vrijeme i mjesto sastanka bilo je sve što je želio saznati.
– Ne zaustavljajte se ni pred čim, momci – bile su njegove posljednje instrukcije. – Ja moram
imati to obavještenje. Ma što uradili, ma što se dogodilo, računajte na moju pomoć.
Na povratku u hotel mijenjao je kočije kao i prije. Uđe u svoju sobu i s još jednim gutljajem
koktela za dobar san leže u postelju i zaspa. Ujutro se obuče i obrija, naredi da mu se donesu doručak
i novine, i čekaše. Ali nije pio. Oko devet sati poče zvoniti telefon i stizati izvještaji. Nathaniel
Letton sjeo je u vlak u Tarrytownu. John Dowsett pošao je podzemnom željeznicom. Leon
Guggenhammer još se nije pojavio, ali je sigurno da se nalazi u kući. I na ovaj način, s raširenom
mapom grada pred sobom, Daylight je pratio kretanje trojice ljudi, koji su se jedan drugom
približavali. Nathaniel Letton nalazio se u svom uredu u Mutual-Solander zgradi. Za njim je prispio
Guggenhammer. Dowsett je još uvijek bio u svom uredu. Ali u jedanaest sati dođe izvještaj da je i on
stigao, a nekoliko minuta poslije toga Daylight je u iznajmljenom automobilu jurio prema Mutual-
Solander zgradi.
 IV

Nathaniel Letton upravo je govorio kad su se vrata otvorila. On prestade i zajedno sa svoja dva
druga, savlađujući uzbuđenje, zagleda se u Burninga Daylighta, koji je odlučnim koracima ulazio u
sobu. Slobodni i ležerni pokreti putnika, naučenog na duga putovanja na sjeveru, bili su i nesvjesno
pretjerani u njegovom hodu. Uistinu, njemu se činilo da pod nogama osjeća snijeg.
— Kako ste, gospodo, kako ste – reče mirno, ne obraćajući pažnju na neprirodnu tišinu, kojom su
oni pozdravili njegov ulazak u sobu. Rukova se sa svima redom, obilazeći od jednog do drugog i
stežući im ruke tako srdačno da se Nathaniel Letton nije mogao uzdržati a da se ne trgne. Daylight se
poslije toga zavali u masivnu naslonjaču i lijeno se ispruži, kao da je jako umoran. Kožnu torbu, koju
je sa sobom donio, položi nemarno kraj sebe na pod.
— Bože svemogući, što me je sve ovo izmučilo – uzdahnu. – Dobro smo ih očerupali. To je bilo
vješto napravljeno. Ljepota igre tek mi je na kraju sinula. Porazili smo ih tako kako se ni u snu nisu
nadali. A to, kako su nam samo pali u stupicu, upravo zadivljuje.
Srdačnost u njegovom lijenom zapadnjačkom načinu izražavanja ohrabrila ih je. Na kraju krajeva,
on ipak nije tako strašan. Usprkos tome što je silom ušao ovamo protiv Lettonovih naređenja posluzi,
ipak se nije činilo da će napraviti neku scenu ili biti grub.
— Dakle – upita dobroćudno Daylight – zar nemate nijedne lijepe riječi za svoga partnera? Ili vas
je možda njegova sjajna oštroumnost toliko zabliještila?
Letton ispusti neki suhi glas iz grla. Dowsett je mirno sjedio i čekao, dok se Leon Guggenhammer
mučio da nešto progovori.
— Vi ste zbilja napravili pravi darmar na burzi – reče on.

Daylightove crne oči zasjaše od zadovoljstva.

— Zar ne! – uskliknu on slavodobitno. – Zar ih nismo namamili na lijepak. Ja sam bio potpuno
iznenađen. Nisam ni sanjao da će nam to tako lako uspjeti.
— A sada – produži, ne puštajući da dugačka pauza postane neugodna – mogli bismo da
napravimo obračun. Ja, naime, danas poslije podne putujem na zapad s onim vražjim ekspresom
Dvadeseto stoljeće. – I on diže torbu, otvori je i zavuče u nju obje ruke. – Ali, ne zaboravite, momci,
ako budete još kada zaželjeli da malo prodrmamo Wall Street, sve što treba da učinite to je da mi
šapnete samo jednu riječ. Evo mene odmah ovamo sa svim što treba.
Njegove se ruke pojaviše prepune čekovnih knjižica, talona i priznanica burzovnih mešetara. Sve
to položi na gomilu usred velikog stola, zagnjuri opet ruke, izvuče sve što je preostalo i doda hrpi.
Zatim izvadi komadić papira iz džepa kaputa i pročita na glas:
— Deset milijuna dvadeset i sedam hiljada, četrdeset i dva dolara i šezdeset i osam centi iznose
moji izdaci. Dakako, to treba oduzeti od ukupne svote dobitka prije nego što prijeđemo na diobu.
Gdje su vaše cifre? Po mom mišljenju radi se o silnom plijenu.
Tri se čovjeka među sobom pogledaše zbunjeni. Ovaj je čovjek veća budala nego što su oni
mislili, ili, možda, on igra neku igru koju oni ne mogu da prozru.
 Nathaniel Letton navlaži usne i progovori.
– Ipak će trebati nekoliko sati, Mr. Harnish, prije nego što budemo mogli napraviti konačni
obračun. Mr. Howison upravo to radi. – Mi – ah – kao što ste rekli, radi se o bogatom plijenu. Šta
mislite o tome da zajedno ručamo i da porazgovaramo o cijeloj stvari. Ja ću narediti činovnicima da
rade preko podne, pa ćete tako imati dosta vremena da stignete na vlak.
Dowsett i Guggenhammer odahnuše s takvim olakšanjem da je to gotovo upalo u oči. Situacija se
razvedrivala. Bilo je nezgodno pod ovakvim okolnostima biti zatvoren u sobi s ovim snažnim
čovjekom indijanskog izgleda, koga su opljačkali. Sjetiše se s neugodnošću mnogih priča o njegovoj
snazi i bezobzirnosti. Ako Lettonu samo uspije da zavuče stvar, dok se izvuku napolje iz ureda u
svijet, koji se nalazi pod zaštitom policije, sve će biti dobro; a po svim znacima činilo se da će
Daylight pristati na odgađanje.
— Vrlo mi je drago da to čujem – reče. – Ne bih nikako želio da propustim taj vlak, i ponosan
sam, gospodo, što ste dopustili da učestvujem u ovom poslu. Ja to toliko cijenim da mi je upravo
nemoguće da izrazim svoje osjećaje. Ali ja sam tako silno radoznao i toliko bih želio čuti, Mr. Letton,
što vi mislite koliki je naš dobitak. Možete li mi to barem približno reći?
Nathaniel Letton nije pozvao pogledom u pomoć svoja dva prijatelja, ali za vrijeme kratke stanke
oni osjetiše da ih zove. Dowsettu, koji je bio sagrađen od nešto tvrđe materije nego ostali, postalo je
sve jasnije da čovjek sa Klondika glumi. Druga dvojica su još uvijek stajala pod dojmom slatkih
riječi njegove upravo djetinje nedužnosti.
— To je vrlo – hm – teško – poče Leon Guggenhammer. – Vi znate da su Ward Valley dionice
kolebale, tako da ...
— Tako da je upravo nemoguće dati unaprijed neku procjenu – nadopuni Letton.

— Samo približno, samo približno – ponavljao je veselo Daylight. – Ništa ne smeta ako se
preračunate za koji milijun bilo na jednu bilo na drugu stranu. Cifre će to kasnije ispraviti. Ali ja sam
tako radoznao da me sva koža svrbi. Šta kažete?
— Čemu nastavljati ovo pretvaranje i ovu igru? – upita Dowsett naglo i hladno. – Najbolje je
odmah sve objasniti. Mr. Harnish ima o cijelom poslu krivu predodžbu, a on treba da bude načisto. U
ovoj igri...
Ali ga Daylight prekine. On je previše dugo igrao pokera da ne bi uzeo u obzir i psihološki faktor,
pa zbog toga prekine Dowsetta, da bi odigrao rasplet sadašnje igre na svoj način.
— Kad je već riječ o igri – reče – upravo se sjetih jedne partije pokera što sam je jedanput
gledao u Renou, u Nevadi. Nije to bilo ono što biste vi nazvali poštenom igrom. Bili su to sve odreda
lopovi što su sjedili za stolom. Našao se tu i neki žutokljunac, koji je stajao iznad igrača koji je
dijelio karte, i on primijeti kako je ovaj podijelio sebi četiri asa, stavljajući ih na dno snopa karata.
Žutokljunac je bio zaprepašten. On polako priđe igraču koji je sjedio nasuprot onome što je dijelio.
»Slušajte«, prošapta mu, »vidio sam kako je ovaj podijelio sebi četiri asa.«
»Dobro, pa što onda?« reče igrač.
»Došao sam da vam to kažem, jer mislim da to trebada znate«, reče žutokljunac. »Velim vam da
sam vidio kako je sebi podijelio četiri asa.«
»Slušajte, gospodine«, reče mu taj igrač, »bolje bi bilo da se vi izgubite odavde. Vi se uopće ne
razumijete u igru. Naravno da ih je uzeo sebi kad je na njemu bio red da dijeli.«
Smijeh koji je popratio ovu priču bio je prisiljen i šupalj, ali se Daylight pretvarao da to ne
primjećuje.
— Pretpostavljam da vaša priča ima neko značenje – reče Dowsett naglašujući riječi.

Daylight ga pogleda nedužno, ne odgovori ništa, nego se veselo obrati Nathanielu Lettonu.
— Raspalite – reče. – Recite nam približnu cifru našega dobitka. Kao što sam vam već rekao, ne
smeta ništa ako se preračunate za koji milijun bilo na jednu bilo na drugu stranu, jer po svemu sudeći
mora da je to golem dobitak.
U međuvremenu se Letton sabrao, zahvaljujući držanju koje je zauzeo Dowsett, i odgovori brzo i
odlučno.
— Meni se čini da ste vi u zabludi, Mr. Harnish. Tu uopće nema nikakva dobitka koji bi se dijelio
s vama. Molim vas, nemojte se uzrujavati. Ja treba samo da pritisnem ovo dugme ...
Daleko od toga da bi se uzrujavao, Daylight je izgledao zaprepašten. Kao odsutan duhom, on
potraži šibicu u džepu od prsluka, zapali je, i tek onda ustanovi da nema cigarete. Tri su ga čovjeka
promatrala napregnutom pažnjom, kao mačke. Sada, kada je to bilo rečeno, oni su znali da im
predstoji nekoliko gadnih minuta.
— Budite tako dobri pa recite to još jedanput – reče Daylight. – Čini mi se da nisam sasvim tačno
shvatio.Vi ste rekli...?
S napregnutom pažnjom iščekivao je što će reći Nathaniel Letton.
— Rekao sam da ste vi u zabludi, Mr. Harnish, to je sve. Vi ste hazardirali na burzi, i pri tom ste
zlo prošli. Ali ni Ward Valley, ni ja, niti moji drugovi ne smatramo da vam bilo što dugujemo.
Daylight upre prstom na gomilu priznanica i talona čekovnih knjižica na stolu.
— Ovo predstavlja deset milijuna dvadeset sedam hiljada četrdeset i dva dolara i šezdeset i osam
centi u gotovu novcu. I sada to ne vrijedi ništa.
Letton se nasmija i slegnu ramenima.
Daylight pogleda Dowsetta i promrmlja.
— Mislim da je ona moja priča imala neko značenje na koncu konca. – Nasmija se bolnim
smijehom. – Istina je, vi ste bili na redu da dijelite, i vi ste podijelili kako ste htjeli. Dobro, ja se ne
tužim. I ja ću postupati kao igrač u onoj partiji pokera. Na vama je bio red da dijelite, i vi ste imali
pravo da podijelite onako kako je za vas bolje. I vi ste to učinili – ošišali ste me upravo do kože.
Buljio je u hrpu na stolu sa tupim izrazom lica.
— I sada sve ovo ne vrijedi ni toliko koliko je vrijedan papir na kome je napisano. Vrag neka me
nosi, vi zbilja znate dijeliti kada vam se pruži prilika. Ah, ne, ja se ne tužim. Vi ste bili na redu i vi
ste mi dobro podvalili. Ja ne bih bio čovjek kad bih se zbog toga tužio. I sada, partija je odigrana,
karte se nalaze na stolu, i dijeljenje je završeno, ali...
Njegova ruka segnu naglo u džep na prsima, i pojavi se s velikim Coltovim revolverom.
— Kao što sam rekao, staro dijeljenje je završeno. A sada je na meni red da ja dijelim, i baš sam
radoznao da vidim hoću li i ja dobiti četiri asa ...
— Smjesta makni ruku, ti, okrečeni grobe! – poviče oštro.

Ruka Nathaniela Lettona, koja se polako primicala dugmetu na stolu, naglo se zaustavi.
Mijenjajte mjesta – zapovjedi Daylight. – Sjedi na ovu stolicu ovdje, ti, smrdljivi tvorče. Skoči!
Dovraga! – ili ću te tako izrešetati da će ljudi misliti da ti je otac bio vodovodni hidrant a mati kola
za prskanje ulica. Ti, Guggenhammeru, primakni svoju stolicu; a ti, Dowsette, sjedni ovdje, da vam,
bez obzira na sve, objasnim vrline ovog automatskog oružja ovdje. Ono je napunjeno za veliku
divljač i praši osam puta. Pravo čudo kada jedanput počne da radi.
— Pošto su prethodne primjedbe završene, sada nastavljam s dijeljenjem. Sjetite se da ni ja nisam
pravio nikakvih prigovora vašem dijeljenju. Vi ste radili onako kako ste htjeli, i to je bilo u redu. Ali
ovo je moje dijeljenje, i sada ću ja pokazati što znam. Na prvom mjestu, vi me poznajete, ja sam
Burning Daylight – zapamtite. Ne bojim se ni boga ni vraga, ni smrti ni propasti. To su moja četiri
asa, i s njima ću nadjačati sve vaše karte. Pogledajte onaj živi kostur tamo. Lettone, tebe je sigurno
strah smrti. Kosti ti sve čegrću. tako si se preplašio. A pogledajte samo onog debelog Židova. Ovo
malo oružje utjeralo mu je smrtni strah u kosti. Požutio je kao pokvareno voće. Dowsette, ti si čovjek
hladnokrvan. Ti nisi ni okom trepnuo, i ni dlaka ti se nije pomakla. To je zato što si ti velik u računici.
I zbog toga si tako hladnokrvan u ovoj igri, u kojoj ja dijelim karte. Ti tu sjediš i zbrajaš koliko su
dva i dva, i znaš da ću vam ja oguliti kožu. Ti me poznaješ i znaš da se ja ničega ne bojim. I ti zbrajaš
sad svoj novac i znaš da nećeš umrijeti ako se budeš mogao izvući.
— A ja ću tebe gledati na vješalima – bio je Dowsettov odgovor.

— Ništa ti nećeš vidjeti. Kad počne zabava, ti ćeš biti prvi u koga ću pucati. Ja ću biti obješen, u
redu, ali nijedan od vas neće biti živ da to vidi. Svi ćete vi umrijeti odmah ovdje, a ja ću umrijeti u
skladu sa zakonskim propisima – je li tako? Kad budete mrtvi, i kad već bude trava rasla iz vaših
lešina, vi nećete znati kad ću ja visiti, ali ja ću svakako imati to zadovoljstvo da dugo vremena znam
da ste vi otišli prije mene.
Daylight zastade.
— Vi nas valjda ne kanite poubijati? – upita Letton muklim, smušenim, tankim glasom.

Daylight zatrese glavom.

— To bi bilo preskupo. Vi toga niste vrijedni. Meni će biti mnogo milije ako mi vratite moj novac.
A ja mislim da ćete mi radije vratiti moj novac nego ići u mrtvačnicu.
Slijedila je duga šutnja.
— Dakle, ja sam podijelio. Sad je na vama red da igrate. Ali, dok budete razmišljali, smatram da
je potrebno da vas na nešto upozorim: Ako se ova vrata otvore i ako ijedan od vas lopova upozori da
se ovdje nešto neobično događa, ja ću smjesta početi pucati. Ni živa duša neće iz ove sobe izaći
osim sa nogama naprijed.
Slijedilo je dugo konferiranje puna tri sata. Odlučujući faktor nije bio veliki automatski revolver,
nego sigurnost da će ga Daylight upotrijebiti. Ne samo da su tri čovjeka bila u to uvjerena, nego je
bio uvjeren i sam Daylight. On je stvorio čvrstu odluku da poubija te ljude ako mu novac ne bude
vraćen.
Nije bila laka stvar tako brzo stvoriti deset milijuna u papirnatim novčanicama i dolazilo je do
mučnih odgađanja. Desetak su puta bili u sobu pozivani Mr. Howison i šef ureda. U tim bi
momentima revolver ležao na Daylightovom krilu pokriven nemarno novinama, dok je on obično bio
zaokupljen motanjem ili paljenjem cigarete u smeđem papiru. Na koncu je stvar ipak bila gotova.
Jedan od namještenika donese iz automobila, koji je čekao, kovčeg, i Daylight ga zatvori, pošto je u
njega strpao i posljednji paket novčanica. Zaustavi se na vratima da stavi svoje konačne primjedbe.
– Tri su još stvari koje vam želim reći. Kad ja izađem kroz ova vrata, vi ste slobodni da radite
što želite, ali vas opominjem da pazite što radite. Na prvom mjestu, ne tražite moje hapšenje – jeste li
čuli? Ovo je moj novac i ja ga nisam od vas oteo. Ako izađe na javnost kako ste vi mene prevarili, i
kako sam vam ja vratio milo za drago, ljudi će vam se smijati, i sigurno je da će se od srca smijati. Vi
sebi ne možete dopustiti taj smijeh. Osim toga, ako me pokušate dati uhapsiti zato što sam uzeo natrag
svoj novac i tako me po drugi put opljačkati, ja ću poći sa revolverom za vama, a siguran sam da ću
vas stići. Ne mogu takvi podmukli patuljci kao što ste vi očerupati Burninga Daylighta. I ako dobijete,
vi ćete izgubiti, a onda će biti nekoliko neočekivanih sprovoda u ovom gradu. Pogledajte mi u oči i vi
ćete se uvjeriti da mislim ozbiljno. Ovi čekovni taloni i ove priznanice na stolu, sve je to vaše.
Zbogom.
Čim su se vrata za njim zatvorila, Nathaniel Letton priskoči telefonu, ali ga Dowsett spriječi.
— Što namjeravate? – upita Dowsett.

— Zvati policiju. To je pravo razbojstvo, ja to neću trpjeti. Velim vam, ja to neću trpjeti.

Dowsett se jetko nasmija, i u isto vrijeme povuče mršavog financijera natrag na njegovo sjedalo.
— Razgovarat ćemo o tome – reče, a u Leonu Guggenhammeru nađe zabrinutog saveznika.

I nikada se ništa od svega nije saznalo. Stvar je ostala tajna ove trojice ljudi. Ni Daylight nije
nikada odao tu tajnu, premda se istoga dana poslije podne u salonskim kolima ekspresnog vlaka
Dvadeseto stoljeće, skinuvši cipele i uzdignuvši noge na sjedalo, dugo i od srca smijao. Za New
York je ta afera ostala zauvijek zagonetnom, i nitko nije mogao naći neko razumno objašnjenje. Prema
svemu što je bilo poznato, trebalo je da Burning Daylight bude upropašten, a ipak se znalo da se on
odmah poslije toga pojavio u San Francisku s nesmanjenim kapitalom. To je dokazala veličina
pothvata u koje se upustio, kao što je na primjer bila Panamska pošta, gdje je samo pomoću velikih
iznosa novca i zahvaljujući svojoj borbenosti oduzeo kontrolu Sheftlyju i poslije dva mjeseca
preprodao je Harrimanovu koncernu, i to, kako se govorilo, s golemim dobitkom.
 V

Vrativši se u San Franoisco, Daylight brzo dođe na glas. U stvari, to baš nije bio glas na kojem bi
mu se moglo zavidjeti. Ljudi su ga se bojali. Bio je poznat kao borben čovjek, opasan protivnik,
poput tigra. Njegova je igra bila u stilu trganja i navaljivanja, i nitko nije znao gdje i kako će
uslijediti njegov naredni udarac. Element iznenađenja imao je veliku ulogu. Napadao je neočekivano,
a njegov mozak, još svjež s divljeg sjevera, koji se nije kretao po uobičajenoj kolotečini,
omogućivao mu je u neobičnom stepenu da smišlja uvijek nove trikove i nove strateške poteze. A kad
je jedanput stekao prednost, iskorištavao ju je nesmiljeno. »Nemilosrdan kao Crvenokožac«,
govorilo se o njemu, a to je bila istina.
S druge strane, bio je poznat kao čovjek »pošten«. Njegova je riječ bila isto tako pouzdana kao što
su sigurne bile njegove obveznice, i to usprkos tome što on sam nije vjerovao ničijoj riječi.
Izbjegavao je uvijek sve prijedloge koji bi se temeljili na džentlmenskim sporazumima, i čovjek koji
bi u poslovima s Daylightom pokušavao zalagati svoju čast kao gentleman ne bi se dobro proveo.
Svoju riječ nije Daylight nikada zalagao, osim ako je bio gospodar položaja. Drugom je onda bilo
ostavljeno na volju da li da je prihvati ili ne.
Zakonita investiranja kapitala nisu imala mjesta u Daylightovoj igri. To bi vezalo njegov novac i
smanjivalo element rizika. Njega je oduševljavala hazardna strana poslova, a takva je igra
zahtijevala da novac uvijek mora biti pri ruci. Zbog toga je njegov novac uvijek bio vezan samo na
kratke rokove, on ga je neprestano prometao, navaljujući ovdje, ondje, i na sve strane, pravi gusar u
financijskom svijetu.
Siguran ulog novca, koji bi donosio pet posto kamata, nije ga privlačio; radost života bili su za
njega poslovi u kojima je stavljao na kocku milijune, u oštroj i surovoj borbi, spreman da sve izgubi
ili da dobije pedeset ili sto procenata. Igrao je u skladu sa pravilima igre, ali je igrao nemilosrdno.
Kad bi jedanput slomio kojeg čovjeka ili kakvo poduzeće, on bi ga ogulio što je bolje mogao,
neobazirući se na jauke. Apeli za financijsku milost nailazili su kod njega na gluhe uši. Borio se
uvijek samostalno, i nije imao nikakvih prijateljskih poslovnih udruženja. Ako je i stvarao s vremena
na vrijeme kakve saveze, bilo je to samo zato da se poslovi ubrzaju, a svoje je saveznike smatrao
ljudima koji bi mu podmetnuli nogu i upropastili ga čim im se za to pruži prilika. Usprkos takvom
gledanju na stvari, bio je vjeran svojim saveznicima. Ali im je bio vjeran samo tako dugo dok su oni
bili njemu, a ne duže. Izdajstvo je moglo doći od njih, a onda je vrijedilo:
»Čuvaj se Daylighta«.
Poslovni ljudi i financijeri na obali Tihog oceana neće nikad zaboraviti lekciju koju je podijelio
Charlesu Klinkneru i poduzeću »California & Altamont Trust«. Klinkner je bio predsjednik. U
zajednici s Daylightom izvršiše napad na poduzeće »San Jose Interurban«. Moćno društvo »Lake
Power & Electric Lighting« priskoči mu u pomoć, a Klinkner, misleći da mu se pruža zgodna prilika,
prijeđe u protivni tabor, upravo usred najljućeg boja. Daylight je izgubio tri milijuna da raščisti ovu
stvar, a prije nego što je stvar bila gotova, »California & Altamont Trust« ode beznadno u propast,
dok je Charles Klinkner počinio samoubojstvo u zatvoreničkoj ćeliji. Ne samo da je Daylight izgubio
kontrolu nad »San Jose Interurbanom«, nego je zbog toga što mu je bila razbijena borbena fronta trpio
teške gubitke na cijeloj liniji. Mjerodavni stručnjaci su smatrali da je mogao postići sporazum i
mnogo spasiti. Ali umjesto toga, on je promišljeno prekinuo borbu sa »San Jose Interurbanom« i
»Lake Powerom«, i, očigledno poražen, napoleonskom brzinom navalio na Klinknera. Bilo je to nešto
na što Klinkner nije ni u snu pomišljao, a Daylight je to znao. Osim toga je znao da je »California &
Altamont Trust« bio u suštini zdravo poduzeće, ali da je došlo u tešku situaciju baš uslijed
Klinknerovih špekulacija s njegovim novcem. Znao je također da će za nekoliko mjeseci trust stajati
na mnogo čvrćim nogama nego ikada, zahvaljujući upravo tim špekulacijama, i zato, ako trebada
navali, mora smjesta navaliti.
»Trebalo je zato izvaditi sav novac iz džepa i još mnogo više«, bila je njegova opaska u vezi s
teškim gubicima koje je pretrpio. »To je kao neko malo osiguranje za budućnost. Odsad će ljudi koji
se budu sa mnom upuštali u poslove promisliti dva puta prije nego što pokušaju da mi podmetnu nogu,
a tek poslije toga će imati da razmišljaju.«
Razlog njegovoj surovosti bio je u tome što je on prezirao ljude s kojima je igrao. Bio je uvjeren
da ni jedan od stotine među njima nije u biti pošten; a što se tiče onih poštenih, proricao je da će,
sudjelujući u nepoštenoj igri, sigurno izgubiti, i u toku vremena propasti. Iskustvo koje je stekao u
New Yorku otvorilo mu je oči. On je zbacio sve iluzije s poslovne igre i gledao ju je u svoj njezinoj
golotinji. O odnosima u privredi i u društvu mislio je poprilici ovako:
Društvo, ovakvo kakvo je organizirano, predstavlja jednu golemu prijevarnu igru. Ima tu mnogo
ljudi nasljedno opterećenih – muškaraca i žena koji još nisu toliko bolesni da bi mogli biti zatvoreni
u zavodima za slaboumne, ali koji nisu ni tako pametni da bi mogli biti što drugo nego drvosječe i
vodonoše. Nadalje, ima budala koji organiziranu prijevarnu igru uzimaju ozbiljno, cijene je i odaju
joj počast. Ti su lak plijen za one druge, koji jasno gledaju i proziru lažnu igru.
Rad, zakoniti rad, izvor je svega bogatstva. Bez obzira radi li se o vreći krumpira, velikom klaviru
ili putničkom automobilu za sedam osoba, sve su to samo proizvodi rada. Prijevarna igra započinjala
je onda kad treba dijeliti te stvari, nakon što ih je rad stvorio. Jer nigdje nije vidio da su se oni koji
su radili naslađivali zvukovima klavira, ili da su se vozili automobilima. Kako se to događalo,
razjašnjavala je prijevarna igra. Deseci hiljada i stotine hiljada ljudi sjede po čitave noći i
razmišljaju kako bi se mogli umetnuti između radnika i predmeta koje su ti radnici proizveli. Ljudi
koji prave te planove, to su poslovni ljudi. Kad se oni ubace između radnika i njihovih proizvoda, oni
dio tih proizvoda uzimaju sebi. Veličina toga dijela ne određuje se nikakvim pravilima, ni
pravednošću, nego njihovom snagom i podlošću. Tu uvijek vrijedi pravo »zgrabi onoliko koliko
možeš«. On je vidio da se svi ljudi u poslovnoj igri drže toga pravila.
Jednog dana, u vedrom raspoloženju, zahvaljujući nizu koktela i bogatom ručku, započeo je
razgovor s Jonesom, momkom kod lifta. Jones je bio mršav, čupav, starmalog izgleda, iz kojega je
izbijalo nešto divlje, tako da su se oni koje je vozio u liftu bojali da će ih napasti. To je i bilo ono što
je privuklo Daylightovu pažnju, i njemu nije trebalo dugo vremena da dozna zašto je Jones takav. On
je bio proleter, kako je sam sebe izazivački nazivao, a imao je želju da živi od pisanja. Kad mu nije
uspjelo da prodre u časopisima, a kako je bio prisiljen da se sam brine za krov nad glavom i hranu,
uputio se u malu dolinu Petacha, koja se nalazi nešto manje od sto milja od Los Angelesa. Ovdje,
radeći po danu, namjeravao je da piše po noći.
Ali je željeznica naplaćivala sve što je promet mogao podnijeti. Petacha je bila pusta dolina, u
kojoj su se proizvodile svega tri stvari: stoka, drvo za ogrjev i drveni ugalj. Za otpremu jednog
vagona stoke u Los Angeles željeznica je naplaćivala osam dolara. Ovo je Jones objašnjavao
činjenicom što stoka ima noge i može sama stići u Los Angeles uz isti trošak koliko je iznosila
vozarina. Ali drvo za gorivo nema nogu, i željeznica je naplaćivala za prijevoz jednog vogona drva
ravno dvadeset i četiri dolara.
Bilo je to fino udešeno, jer drvosječe koji su se po dvanaest sati dnevno mučili sječom drva, kad
su ih prodali u Los Angelesu i kad su od prodajne cijene odbili vozarinu, zasluživali su ravno dolar i
šezdeset centi dnevno. Jones je mislio da će nadmudriti tu igru time što će svoje drvo pretvoriti u
ugljen. Njegovi su proračuni bili vrlo povoljni. Ali je željeznica također računala. Ona udari cijenu
od četrdeset i dva dolara za prijevoz jednog vagona drvenog ugljena. Poslije tri mjeseca Jones složi
svoje račune, i ustanovi da još uvijek postiže svega dolar i šezdeset centi dnevno.
— Onda sam to napustio – zaključi Jones. – Skitao sam se godinu dana, a zatim sam se vratio
željeznici. Da ne govorim o sitnim stvarima, prešao sam preko Siere ljeti, i podmetnuo šibicu pod
brane za zaštitu pruge od snijega. Napravio sam im svega jednu malu vatru od trideset hiljada dolara.
Mislim da su time bili izravnani naši računi sa Petache.
— Sinko, zar te nije strah da tako otvoreno o tome govoriš? – ozbiljno ga upita Daylight.

— Ne, tako mi života – reče Jones. – Oni to ne mogu dokazati. Vi možete reći da sam vam ja to
kazao, a ja mogu reći da to nisam kazao, i neka me vrag odnese ako bi to bio dovoljan dokaz za
porotu.
Daylight ode u svoj ured i razmišljaše neko vrijeme. To je bilo ono: Sve što promet može
podnijeti. Od vrha do dna to je bilo pravilo igre; a ono što je uopće omogućavalo tu igru bila je
činjenica da se svake minute rađa jedan glupan. Kad bi se jedan Jones rađao svake minute, igra ne bi
mogla dugo trajati. Sreća je za igrače što svi radnici nisu bili kao Jones.
Ali je tu bilo drugih i većih faza te igre. Mali poslovni ljudi, mali trgovci i sličan svijet uzimao je
koliko je mogao od proizvoda radnika; ali, na kraju svega, veliki poslovni ljudi uzimali su u zakup
radnike pomoću malih poslovnih ljudi. Kad se uzme sve u obzir, radnici, kao što je bio Jones u
Petacha dolini, od svog dijela nisu dobivali ništa više osim nadnica. U stvari, oni su bili najamnici
velikih poduzetnika. A iznad njih nalazili su se još veći poslovni ljudi. Oni su upotrebljavali golema
komplicirana sredstva na širokoj bazi da se utisnu između stotine hiljada radnika i njihovih
proizvoda. Ti ljudi nisu bili toliko razbojnici koliko hazarderi. I kako nisu bili zadovoljni svojim
neposrednim dobitkom, i kako im je igra ležala u naravi, oni su navaljivali jedan na drugog. Ovu vrst
igre zvali su: visoke financije. Oni su svi u prvom redu bili zauzeti oko toga da opljačkaju radnika.
Ali svaki čas oni su pravili kombinacije kako da jedan drugom otmu nagomilani plijen. Na taj se
način objašnjava napad od pedeset hiljada dolara, koji je na njega izveo Holdsworthy, i napad od
deset milijuna dolara, koji su na njega izveli Dowsett, Letton i Guggenhammer. A kada je on izvršio
napad na Panamsku poštu, učinio je upravo to isto. Dakle, zaključi Daylight, ipak je ljepši sport
pljačkati pljačkaše nego siromašne glupe radnike.
I tako je Daylight, iako nije imao pojma o filozofiji, prisvojio sebi položaj i zvanje natčovjeka
dvadesetog stoljeća. On je našao da među nadljudima financijskog poslovnog svijeta, osim rijetkih i
mističnih iznimaka, ne vrijedi pravilo noblesse oblige. Kao što je u Alta-Pacific klubu poslije večere
u jednom govoru izjavio jedan mudri putnik:
– Ima časti među lopovima, i to je ono čime se lopovi razlikuju od poštenih ljudi.
To je bilo ono. Pogodio je čavao u glavu. Ti su moderni nadljudi bili skupina prljavih bandita,
koji su imali toliko drskosti da propisuju svojim žrtvama zakone o onome što je pravo i što je krivo,
iako se oni sami tih zakona nisu pridržavali, časna riječ u poslovima s njima vrijedila je za njih tako
dugo dok su bili prisiljeni da je se drže. Ne ukradi! – to se načelo primjenjivalo samo na poštenog
radnika. Oni, nadljudi, stajali su iznad takvih zapovijedi. Oni su bez kolebanja krali, a njihovi su ih
drugovi to više poštovali što su njihove krađe bile veće.
Što je Daylight duže sudjelovao u toj igri, to mu je jasnija postajala situacija. Usprkos tome što je
svaki razbojnik išao otvoreno za tim da orobi drugog razbojnika, banda je bila vrlo dobro
organizirana. Ona je u stvari nadzirala političku mašineriju društva, od rajonskog političara pa do
senata Sjedinjenih Država. Ona je donosila zakone koji su joj davali privilegij da pljačka. Ona je
provodila u život te zakone pomoću policije, šerifa, milicije, redovne vojske i sudova. I to je bila
klopka.
Najveća opasnost za jednog takvog nadčovjeka bio je drugi nadčovjek. Velika glupa masa naroda
nije dolazila u obzir. Ona je bila napravljena od tako malo vrijednog blata da su je i najobičnije
prijevare mogle obmanuti. Nadljudi su držali sve konce u svojim rukama, ali kad bi pljačkanje
radnika postalo prepolagano ili monotono, oni su se okretali i pljačkali jedan drugog.
Daylight je bio filozofska priroda, ali nije bio filozof. Knjige nije nikad čitao. Bio je trijezan i
praktičan čovjek, a najdalje od svega bila je kod njega misao da se ikad prihvati čitanja knjiga. Živio
je jednostavnim životom, u kome knjige nisu ni bile potrebne za razumijevanje života, a sada mu je
život i u svojoj najvećoj zapletenosti izgledao isto tako jednostavan. On je prozirao njegove varke i
obmane i pronašao da su one isto tako elementarne kao što su i one na Yukonu. Ljudi su napravljeni
od iste materije. Imaju iste strasti i želje. Financije su poker, samo na višem stepenu. Ljudi koji su
igrali bili su ljudi koji su imali što da ulože. Radnici su bili ljudi koji se muče da se održe na životu.
Vidio je da se igra odvija po vječnim pravilima, pa je i on uzeo karte u ruke.
Divovska besciljnost čovječanstva, koje su organizirali i obmanjivali banditi, nije ga uzbuđivala.
Bio je to prirodni poredak. U stvari, sva su ljudska nastojanja uzaludna. On je toliko toga vidio.
Njegovi su drugovi gladovali i umirali na Stewartu. Stotine veterana nisu uspjele da dođu do
nalazišta na Bonanzi i Eldoradu, dok su Šveđani i novajlije došli na livadu za pašu jelena i nasumce
zgrnuli milijune. Bio je to život, a život je u najboljem slučaju okrutna igra. Ljudi su u civilizaciji
pljačkali, jer im je takva bila priroda. Oni su pljačkali isto onako kao što mačka grebe, glad boli i
studen grize.
Tako je došlo do toga da je Daylight postao sposoban financijer. On se nije upuštao u to da vara
radnike. Ne samo zbog toga što nije imao srca za to, nego što mu ova vrst sporta nije bila zanimljiva.
S radnicima je bilo i suviše lako, oni su bili tako zaostali. To mu je izgledalo kao ubijanje debelih
pripitomljenih fazana, kao što je čuo da se to radi na nekim rezerviranim lovištima u Engleskoj. Sport
koji je njega oduševljavao sastojao se u vrebanju na bogate pljačkaše, da im otme njihov plijen. U
tom je bilo i zabave i uzbuđenja, a katkada je dolazilo do pravih paklenih bitaka.
Poput Robina Hooda iz starih vremena, Daylight se dao na to da pljačka bogataše i, donekle, dijeli
siromašnima. Ali on je bio darežljiv na svoj poseban način. Golema ga ljudska bijeda nije nimalo
potresala. Ona je bila sastavni dio vječnog poretka. Nije imao strpljivosti da pomaže organizirano
milosrđe i profesionalne trgovce milosrđa. U drugu ruku, ono što je on davao nije davao zbog toga
što bi ga grizla savjest. On nije bio nikome ništa dužan i nije imao kome što vraćati. Ono što je davao
bili su širokogrudni spontani darovi onima koji su se nalazili oko njega. Nikada nije ništa priložio za
fond postradalima od potresa u Japanu, niti za fond za izgradnju parka u New York Cityju. Umjesto
toga, on je finansirao Jonesa, momka kod lifta, čitavu godinu dana, da može napisati jednu knjigu.
Kad je čuo da je žena njegovog konobara u hotelu tuberkulozna, poslao ju je u Arizonu, a kasnije, kad
je bilo javljeno da je njezin slučaj beznadan, poslao je k njoj muža da ostane kod nje do kraja. Isto
tako kupio je čitavu seriju uzda od konjske dlake od nekog osuđenika iz jednog zatvora na Zapadu,
koji je tu dobru vijest raširio, tako da se Daylightu činilo da polovica osuđenika u tom zatvoru prave
uzde za njega. On ih je sve kupovao, plaćajući ih od dvadeset do pedeset dolara komad. Bile su to
lijepe i poštene stvari, i on je njima ukrasio sav slobodni prostor po zidovima svoje spavaće sobe.
Surovi život na Yukonu nije uspio da učini Daylighta tvrdim. Bila je potrebna civilizacija da se
postigne taj rezultat. U divljoj žestokoj igri koju je sada igrao neprimjetno nestade njegove stare
dobroćudnosti, isto tako kao što je nestalo i njegova lijenog zavlačenja u govoru. Kao što mu je govor
postao oštar i nervozan, takvi su bili i njegovi duševni procesi. U brzom toku igre on je nalazi osve
manje vremena da pokaže svoju dobroćudnu narav.
Promjena se odražavala i na njegovu licu. Crte su mu postale strože. Sve se manje pojavljivao
ljupki zavoj na njegovim usnama, i sve je rjeđi bio smiješak u naboranim kutovima njegovih očiju. I
same oči, crne i sjajne kao u Indijanca, odavale su bljeske okrutnosti i brutalne svijesti moći. Ostala
je u njemu njegova silna životna snaga, koja je zračila iz čitavog njegovog bića. Ali to je bila životna
snaga novog oblika, životna snaga čovjeka koji gazi, čovjeka osvajača. Njegove borbe s prirodnim
silama bile su na neki način bezlične, njegove sadašnje borbe bile su sa stvorenjima koja pripadaju
njegovoj vrsti, a teškoće putovanja po snijegu, rijeke i studen nisu mu ni izdaleko naškodili toliko
koliko je to učinila ova surova borba s ljudima.
Bilo je kod njega još uvijek izljeva veselosti, ali se to događalo s vremena na vrijeme, i oni su se
obično mogli zahvaliti koktelima, koje je uzimao prije jela. Na Sjeveru je pio obilno, ali u
neredovitim vremenskim razmacima, a sada je pio sistematski i disciplinirano. Taj je razvoj bio
nesvjestan, ali se temeljio na tjelesnom i duševnom stanju. Kokteli su mu služili kao neka vrst
zaborava. Bez razmišljanja, i uopće ne misleći na to, napor u uredu, koji je nužno proizlazio iz
smionosti i odvažnosti poslova što ih je poduzimao, zahtijevao je predah ili zaborav; a on je
ustanovio u toku sedmica i mjeseci da su mu kokteli to mogli dati. Oni su sačinjavali kameni zid oko
njega. Nikada nije pio u toku jutra ili za vrijeme uredovnih sati; ali onog časa kad je napustio ured
počeo se opkoljavati tim zidom alkoholičarskog zaborava, koji mu je uspavljivao svijest. Ured je
odmah postajao svršena stvar. Prestajao je postojati. U toku popodneva, poslije ručka, oživio bi
ponovo za jedan ili dva sata, a onda je, napuštajući ured, ponovo gradio zid zaborava. Dakako da je u
svemu tome bilo i iznimaka; a snaga njegove discipline bila je takva da se u slučajevima kad je imao
pred sobom večeru ili poslovnu konferenciju, gdje bi se sastajao s neprijateljima ili saveznicima i
pravio planove za borbu ili za nastavak borbe, uzdržavao od pića. No onog tranutka kad je posao bio
svršen pojavljivao se u njemu trajni zahtjev za martinijem, i za dvostrukim martinijem poslije toga,
koji mu je bio serviran u visokoj čaši, tako da bi se izbjegle primjedbe.
 VI

Tada je u Daylightov život ušla Dede Mason. Ušla je prilično neprimjetno. On ju je uzeo sasvim
bezlično, zajedno sa uredskim pokućstvom, uredskim slugom, šefom ureda Morrisonom, povjerljivim
činovnikom, koji je ipak bio samo činovnik, i sa svim ostalim pripadnostima poslovnog ureda jednog
nadčovjeka. Da ga je netko prvih mjeseci otkako se ona nalazila u njegovoj službi upitao, on ne bi bio
u stanju reći ni kakva je boja njezinih očiju. Zbog toga što je ona bila tamna plavojka, u njegovoj se
podsvijesti stvorilo nejasno uvjerenje da je bila brineta. Isto tako imao je dojam da nije mršava, zato
što u njegovoj svijesti nije bilo predodžbe da je debela. O tome kako se oblačila nije imao ni pojma.
Njegovo oko nije bilo izvježbano da to primjećuje, niti se on za to zanimao. Uzeo je kao svršenu
činjenicu da je dobro obučena, jer mu ništa čudnovato nije na njoj upadalo u oči. On ju je poznavao
kao »Miss Mason«, i to je bilo sve, premda je bio svjestan da je kao stenografkinja brza i pouzdana. I
ovaj dojam, međutim, bio je posve neodređen, jer nije imao nikakvog iskustva sa drugim
stenografkinjama, i, razumije se, vjerovao je da su sve one brze i pouzdane.
Jednog jutra, kad je potpisivao pisma, naiđe na jedno »ja ću«. Pregledavši brzo stranicu, tražeći
slične izraze, nađe nekoliko »ja hoću«. Onaj »ja ću« stajao je osamljeno. Stajao je izazivački.
Pritisnu dugme za zvonce dva puta, i trenutak kasnije uđe Dede Mason.
– Jesam li ja ovako rekao, Miss Mason? – upita pružajući joj pismo i upirući prstom na
inkriminirani izraz.
Sjena zbunjenosti prijeđe joj preko lica. Držala se kao da je na optuženičkoj klupi.
— Moja pogreška – reče. – Žao mi je. Ali to uopće i nije pogreška – doda brzo.

— Kako to mislite? – izazivao je Daylight. – Po mom mišljenju to nikako ne zvuči dobro.

Ona je u tom času već bila stigla do vrata i onda se okrenu držeći u ruci to nesretno pismo.
— Ipak je pravilno.

— Ali to bi onda značilo da su sva ona »ja hoću« pogrešna – bunio se on.

— I jesu – smiono odgovori ona. – Da li da ih promijenim?

»Ja ću biti tamo u ponedjeljak da pogledam taj posao.« Daylight ponovi naglas rečenicu iz
pisma. Učinio je to s ozbiljnim izrazom lica, slušajući pažljivo zvuk svoga glasa. Zatim zatrese
glavom. – Ne zvuči dobro, Miss Mason. Jednostavno ne zvuči dobro. Slušajte, meni nitko ovako ne
piše. Svi oni govore »ja hoću« – obrazovani ljudi također, neki od njih. Zar nije tako?
— Da – prizna ona i izađe iz sobe da na pisaćem stroju izvrši ispravak.

Slučajno se dogodilo toga dana da se među nekolicinom ljudi s kojima je sjedio za ručkom našao
jedan mladi Englez, rudarski inženjer. Da se to dogodilo u ma koje drugo vrijeme, prošlo bi
neprimijećeno, ali neposredno poslije njegove prepirke sa stenografkinjom, Daylightu odmah udari u
oči Englezovo »ja ću«. Izraz je bio ponovljen nekoliko puta u toku ručka, i Daylight je bio uvjerenda
se ne vara.
Poslije ručka Daylight pozva na stranu McIntosha, jednog od članova kluba, za koga je, po ugledu
što ga je uživao kao nogometaš, znao da je bio na sveučilištu.
 — Slušaj Bunny – upita ga Daylight – što je pravilno: »ja ću biti tamo u ponedjeljek da
pogledam taj posao«, ili »ja hoću biti tamo u ponedjeljak da pogledam taj posao«?
Bivši nogometaški kapetan razmišljao je naporno čitavu minutu.
— Neka me bog ubije ako znam – prizna on. – Kako ja to govorim?

— Ah, pa dakako, »ja hoću«.

— E, onda je pravilno ono drugo, možete se u to pouzdati. Ja sam bio uvijek vrlo slab u gramatici.

Na povratku u ured Daylight svrati u jednu knjižaru i kupi gramatiku; i čitav jedan sat provede s
nogama na pisaćem stolu, prelistavajući njezine stranice.
— Tako mi moje lude glave, djevojka je ipak imala pravo – izreče glasno zaključak proučavanja.

Prvi put mu upade u oči da ima nečeg neobičnog na njegovoj stenografkinji. On ju je primjećivao
dotada kao žensko stvorenje i kao komad uredskog namještaja. Ali sada, pošto je pokazala da zna
više gramatike nego poslovni ljudi i čovjek koji je svršio sveučilište, ona je postala ličnost. Izgledalo
je da ona u njegovoj svijesti stoji isto onako izrazito kao što je stajalo i ono »ja ću« na otipkanoj
stranici, i on poče obraćati pažnju na nju.
Uspjelo mu je da je promatra kad je odlazila toga popodneva, i prvi put postade mu jasno da je
dobro građena i dobro obučena. Nije se razumijevao u detalje ženske odjeće i nije primijetio nijednu
od sitnica na njezinoj uskoj bluzi i dobro skrojenom kostimu. On je dobio jedino ukupni, opći dojam.
Izgledala je dobro. A taj dojam dobio je zbog toga što nije primijetio na njoj ništa što bi bilo loše ili
što ne bi bilo na mjestu.
»Vrlo dobro izgleda«, bila je njegova ocjena kad su se za njom zatvorila vanjska vrata.
Narednog jutra, za vrijeme diktiranja, on zaključi da mu se dopada kako je počešljana, mada ni
pod cijenu života ne bi bio u stanju da to opiše. Dojam je bio ugodan, i to je sve. Ona je sjedila
između njega i prozora, i on primijeti da joj je kosa svijetlosmeđa, a na nekim mjestima sa prelivima
zlatnobrončane boje. Blijedo sunce što je prodiralo u sobu pretvaralo je zlatnu broncu u žarku
žeravicu, koju je bilo vrlo ugodno gledati. Čudno, pomisli on, da još nikada prije nije zapazio tu
pojavu.
U sredini pisma naiđe na izraz koji je dan prije uzrokovao nepriliku. Sjetio se svoje borbe s
gramatikom i poče diktirati:
»Ja ću vam izaći donekle u susret u ovom prijedlogu...
Miss Mason baci brz pogled na njega. Pokret je bio posve nehotičan, i, u stvari, bio je u priličnoj
mjeri izraz iznenađenja. U narednom trenutku oči su joj bile opet spuštene i ona je sjedila čekajući da
on nastavi sa diktiranjem. U onom času kad ga je pogledala, Daylight je primijetio da su joj oči sive.
Kasnije će on doznati i to da se u tim istim sivim očima katkada pojavljuju zlatne iskrice; ali i ono što
je vidio bilo je dovoljno da ga iznenadi, jer mu najedanput postade jasno da je on uvijek smatrao da
je ona brineta sa smeđim očima, što se samo po sebi razumije.
— Imali ste, ipak, vi pravo – prizna on sa zbunjenim smiješkom, koji se nije nimalo slagao s
njegovim strogim indijanskim crtama lica.
Opet je bio nagrađen jednim pogledam odozdo i smiješkom u znak priznanja, a ovoga puta on se
potpuno uvjeri da su joj oči sive.
— Ali to ipak ne zvuči dobro – reče žalosno.

Na ovo je ona prasnula u smijeh.

— Molim vas da mi oprostite – požuri se ona da se ispriča, a onda sve pokvari dodajući – ali vi
ste tako smiješni.
Daylight se poče osjećati malo nelagodno, a sunce nastavi da njezinu kosu pretvara u žar.
— Nisam mislio da ću biti smiješan – reče.

— Zbog toga sam se ja i smijala. Ali to je pravilno i sasvim u skladu sa gramatikom.

— Dobro – uzdahnu on. – Ja ću vam izaći donekle u susret u tom prijedlogu – jeste li napisali?

I on nastavi diktirati.
Otkrio je da ona u međuvremenu, kada nema posla, čita knjige i časopise ili radi neki ženski
ručni rad.
Prolazeći jedanput kraj njezinog pisaćeg stola, uze jedan svezak Kiplingovih pjesama i zbunjeno
prolista nekoliko stranica.
— Vi volite čitati, Miss Mason? – reče ostavljajući knjigu.

— O, da – odgovori ona – veoma.

Drugi put ju je zatekao kad je čitala Wellsovu knjigu »Kolo sreće.«

— O čemu se ovdje radi? – upita Daylight.

— Ah, to je jedan roman, ljubavna priča.

Ona zastane, ali on je još stajao čekajući, i ona se osjeti obvezana da nastavi.
— Radi se o jednom malom londonskom trgovačkom pomoćniku koji je za vrijeme godišnjeg
odmora putovao na svom biciklu i zaljubio se u jednu mladu djevojku, koja je bila mnogo
inteligentnija od njega. Njezina je mati bila popularna spisateljica, i tome slično. Situacija je vrlo
neobična, a također i žalosna, moglo bi se reći tragična. Biste li je možda htjeli pročitati?
— Dobije li on nju? – upita Daylight.

— Ne, u tome baš i jest poenta romana. On nije bio...

— I on nju ne dobije, a vi ste pročitali sve te stranice, stotine stranica, da to ustanovite –

mrmljao je Daylight začuđeno.
Miss Mason se isto toliko srdila koliko ju je to zabavljalo.
— Ali vi čitate rudarske i financijske vijesti satima – odgovori mu.

— Ali ja barem imam nekakve koristi od toga. To su poslovi, a to je nešto sasvim drugo. Ja iz toga
izvlačim novac, a što imate vi od svojih knjiga?
— Poglede na život, nove ideje, život.

— Sve to ne vrijedi jednog centa.

— Ali život je više vrijedan nego novac – prigovori ona.

— Oh, pa dobro – reče on s lakom muškaračkom tolerancijom – kad vas to veseli. To je ono što je
važno, kako se meni čini; a o ukusu se ne raspravlja.
Usprkos svom superiornom stanovištu, njemu je bilo jasno da ona mnogo zna, i osjećao se katkad
pred njom kao barbar kada se nađe licem u lice sa svjedočanstvom neke velike kulture. Daylightu je
kultura bila nešto potpuno bezvrijedno, a ipak ga je nekako nejasno mučio osjećaj da u kulturi ima
više nego što on to misli.
Prolazeći opet jednom kraj njezina stola, primijeti na njemu knjigu koja mu je bila dobro poznata.
Ovog se puta nije zaustavio, jer ju je prepoznao po koricama. Bila je to knjiga o Klondiku koju je
napisao dopisnik nekog časopisa, i znao je da je on u njoj opisan i da se u njoj nalazi i njegova
fotografija, a također mu je bilo poznato da se u njoj nalazi i jedno senzacionalno poglavlje u vezi sa
samoubojstvom jedne žene, i jedno poglavlje pod naslovom »Previše Daylighta«.
Poslije toga nije više s njom razgovarao o knjigama. Mislio je o tome kakve je ona pogrešne
zaključke izvukla naročito iz onog poglavlja, a to ga je boljelo, to više što je bilo neopravdano. Osim
svih neugodnih stvari, da stekne još i glas ubojice žena – on, Burning Daylight, i da se jedna žena
ubila iz ljubavi prema njemu! Osjećao se vrlo nesretnim, i pitao se kakvim je čudom baš ta knjiga
među hiljadama drugih došla u ruke njegovoj stenografkinji. Nekoliko narednih dana neprestano je
imao neugodan osjećaj krivnje kad god bi se našao u prisustvu Miss Mason; a jednom prilikom bio je
siguran da je uhvatio njezin pogled, kad ga je pažljivo i radoznalo promatrala, kao da proučava kakav
je on čovjek.
Ispitivao je Morissona, činovnika, koji je najprije dao oduška svojoj ličnoj zlovolji prema Miss
Mason, pa je tek onda rekao ono malo što je o njoj znao.
— Ona potječe iz pokrajine Siskiyou. S njom je vrlo ugodno raditi u uredu, dakako, ali je ona
prilično uobražena – ekskluzivna, znate.
— Po čemu to zaključujete? – ispitivao je Daylight.

— Na primjer, ona smatra da bi za nju bilo ispod časti da se druži s onima koji s njom zajedno
rade, recimo, ovdje u uredu. Ona ni s kim neće da ima bilo kakve veze, znate. Ja sam je nekoliko puta
pozvao u kazalište ili na izlet ili nešto slično. Ali uvijek je odbila. Rekla je da voli mnogo spavati, da
ne može kasno navečer ostati i da mora ići sve do Berkeleya – ona, naime, tamo stanuje.
Taj dio izvještaja izazvao je kod Daylighta očigledno zadovoljstvo. Ona je nešto iznad
prosječnosti, o tome nema sumnje.
Ali slijedeće Morrisonove riječi malo ga zabolješe.
— Sve su to prazne priče. Ona hoda s mladićima sa sveučilišta, eto što ona radi. Njoj treba
mnogo spavanja, i ne može da ide sa mnom u kazalište, ali može da posjećuje sve njihove plesove i
slične priredbe. Nešto malo pretjerano i previsoko za jednu stenografkinju, po mom mišljenju. A drži
također i konja. Jaše na muški način po svim ovim okolnim brežuljcima. Vidio sam je i sam jedne
nedjelje. Oh, ona živi na velikoj nozi, i ja se samo pitam odakle sve to. Šezdeset i pet dolara
mjesečno, s tim se ne može daleko. Zatim, ona ima također i bolesnog brata.
— Stanuje zajedno sa svojima? – upita Daylight.

— Ne, nema nikoga. Oni su bili imućni, tako sam čuo. Mora da je to tačno, jer inače taj njezin brat
ne bi mogao studirati na kalifornijskom sveučilištu. Otac joj je imao veliku stočnu farmu, ali se
upustio u špekulacije s rudnicima ili nešto slično, i bankrotirao je prije nego što je umro. Mati joj je
umrla mnogo prije toga. Njezin brat mora da stoji mnogo novaca. Bio je to nekada valjan momak,
igrao je nogomet, isticao se kao lovac i bavio planinarstvom i sličnim stvarima. Unesrećio se
ukroćujući konje, a onda je dobio reumatizam ili nešto slično. Jedna mu je noga kraća od druge, i suši
mu se. Mora hodati na štakama. Vidio sam je jedanput s njim – kad su se prevozili skelom. Doktori
prave s njim već godinama eksperimente, a sada se nalazi u Francuskoj bolnici.
Sve ove pojedinosti o Miss Mason samo su povećale Daylightovo zanimanje za nju. Ipak, iako je
to veoma želio, nije mu uspjelo da se s njom pobliže upozna. Pomišljao je da je pozove na ručak, ali
u njemu je bilo prirođenog graničarskog viteštva, i ta se misao nije nikada ostvarila. On je znao da
čovjek koji nešto do sebe drži i koji pošteno misli neće nikad povesti na ručak svoju stenografkinju.
Znao je da su se takve stvari događale, jer je slušao brbljanja i zadirkivanja u klubu; ali on nije
mnogo držao do takvih ljudi i bilo mu je žao tih djevojaka. Imao je neko čudno shvaćanje da čovjek
ima manje prava nad onima koji su kod njega zaposleni nego nad običnim znancima ili strancima.
Prema tome, da Miss Mason nije bila njegova namještenica, on je bio uvjeren da bi je u najkraćem
vremenu bio pozvao na ručak ili u kazalište. Ali osjećao je da bi to prema jednoj namještenici bilo
zloupotrebljavanje položaja, jer je on kupio njezin rad za vrijeme uredovnih sati, i nije imao nikakva
prava na ostali dio njezinog vremena. Raditi tako značilo bi iskorištavati činjenicu što je
namještenica materijalno ovisnao svom poslodavcu. Namještenica bi pristala i na ono što joj je
neugodno, u strahu da ne naljuti svog poslodavca, a ne zbog neke lične naklonosti.
U svom vlastitom slučaju osjećao je da bi takvo nametanje bilo naročito ružno, jer, zar ona nije
pročitala knjigu onog prokletog dopisnika sa Klondika? Lijepo mišljenje može imati o njemu ta
djevojka, koja toliko drži do sebe da neće da ima nikakva posla s pristojnim i u svakom pogledu
ispravnim gentlemanom kao što je Morrison. Osim toga, i pored svih ostalih njegovih razloga,
Daylight je bio plašljiv. Jedina stvar koje se uopće u životu bojao bile su žene, a njih se bojao
čitavog svog života. Te plašljivosti nije se lako mogao osloboditi ni sada, kad se u njemu prvi put
pojavila ustreptala potreba i želja za ženom. Još su mu uvijek lebdjele pred očima vrpce pregače, i
pomogle mu da nađe isprike što nije krenuo nimalo naprijed u zbližavanju s Dede Mason.
 VII

Nemajući prilike da se pobliže upozna s Dede Mason, Daylightovo se zanimanje za nju postepeno
smanjivalo. To je bilo posve prirodno, jer je bio sav zaokupljen svojim hazarderskim poslovima. Igra
je bila tako privlačiva, a veličina njezina tako golema da je zahtijevala svu energiju koju je njegov
izvanredni organizam mogao razviti. Toliko je bio zaokupljen da je lijepa stenografkinja malo-
pomalo i neopazice izblijedjela u njegovoj svijesti. Tako je prva slaba pobuna, u najboljem smislu
riječi, njegove potrebe za ženom, posve utihnula. Što se tiče Dede Mason, on je imao samo ugodan
osjećaj zadovoljstva u tome što ima vrlo lijepu stenografkinju.
I da bi potpuno prekinuo s pojedinim suzdržijivim nadama, koje je mogao imati prema njoj, sav se
predao dramatskoj i neobično ogorčenoj borbi koju je vodio s Obalnim parobrodskim društvom i s
Havajskim, Nikaraguanskim i Pacifičko-meksičkim parobrodskim društvom. Napravio je mnogo veću
zbrku nego što je pretpostavljao, tako da se i sam čudio koliko se široko razgranala ta borba i kakvi
su sve neočekivani i suprotni interesi u nju bili uvučeni. Sve se novine u San Franciscu okrenuše
protiv njega. Doduše, nekoliko njih mu se najprije povjerljivo obratiše, dajući mu razumijeti da bi
bili voljni primiti novčanu pomoć, ali Daylight nije smatrao da situacija zahtijeva takve izdatke. Sve
do tog vremena novine su donosile o njemu zabavne, dobroćudno napisane senzacije, ali sada je
mogao vidjeti za što je sve sposobna pakosna i neprijateljski raspoložena štampa.
Svaka, pa i najsitnija epizoda iz njegova života bila je opet iščeprkana i iskrivljeno upotrijebljena
u zlobnim člancima. Daylight je bio iskreno zapanjen novom interpretacijom svega što je postigao, i
djela koja je izveo. Od heroja s Aljaske napraviše nasilnika s Aljaske, lažljivca, očajnika, i skroz
pokvarenog čovjeka. I nisu se zadovoljili samo time, nego su izmišljali o njemu neprekidno sve nove
laži, koje nisu imale nikakve podloge. Odgovarao na to nije nikada, premda se jedanput toliko
naljutio da je petorici ili šestorici novinara rekao sve što mu je ležalo na duši.
– Pišite što god hoćete – reče im. – Burning Daylight savladao je veće stvari nego što su vaše
prljave i bljutave novine. Ja ionako nimalo ne krivim vas, momci... to jest ne mnogo. Što vi tu
možete? I vi morate živjeti. Ima mnogo žena na ovom svijetu koje žive na sličan način kao i vi, jer
nisu u stanju da rade nešto bolje. Netko mora raditi i prljave poslove, a za to ste sposobni i vi. Vi ste
plaćeni za to, a nemate dosta tvrdu kičmu da potražite neki časniji posao.
Socijalistička štampa u gradu slavodobitno je iskoristila ovu izjavu, rasprostranjujući je u
desecima hiljada primjeraka po San Franciscu. A pogođeni su se novinari osvećivali jedinim
sredstvom koje im je stajalo na raspolaganju – zloupotrebljavanem štamparske boje. Napadi
postadoše ogorčeniji nego što su ikada bili. Čitava se stvar provlačila upravo po dnu prostote i
divljašta. Nesretna djevojka koja je počinila samoubijstvo bila je iskopana iz groba i paradirala na
hiljadama štampanih araka papira kao mučenica i žrtva Daylightove divlje brutalnosti. Objavljivani
su i prividno nepristrani članci, popraćeni statističkim podacima, u kojima se dokazivalo da je
Daylight počeo svoju karijeru otimajući siromašnim kopačima njihova nalazišta, i da temelji njegova
bogatstva potječu od vjerolomstva prema Guggenhammerima u poslu na Ophiru. Bili su pisani i
uvodni članci, u kojima su ga nazivali neprijateljem društva, čija je kultura i ponašanje kao u
špiljskog čovjeka, podstrekačem pogubnih poslovnih nemira, rušiteljem gradskog prosperiteta u
trgovini i prometu, i anarhistom najopasnije vrsti. U jednom se čak uvodniku ozbiljno preporučivalo
da bi jedino vješala bila dostojna kazna za njega i njemu slične, a završavalo se živom nadom da će
se jednoga dana njegov veliki auto razbiti, a zajedno sa njim i on.
Izgledao je poput golemog medvjeda koji navaljuje na košnicu, i bez obzira na ubode sa svih
strana tvrdoglavo ide naprijed da se dočepa meda. Škrgutao je zubima i vraćao udarce. Bitka koju je
započeo sa dva parobrodarska društva razvila se u ogorčenu borbu s gradom, sa samom državom i
jednom kontinentalnom obalnom linijom. Vrlo dobro, oni su htjeli borbu, i dobit će borbu. To je bilo
upravo ono što je on želio, i jedino je u tome i nalazio opravdanje što je došao sa Klondika, jer je
ovdje igrao za većim stolom nego što mu ga je ikad mogao dati Yukon.
S njim je bio udružen, uz sjajnu plaću i kneževske prigodne honorare, odvjetnik Larry Hegan,
mladi Irac, koji je htio doći na glas, a čija je neobična genijalnost bila nepriznata, sve dok se
Daylight nije s njim združio. Hegan je imao keltsku fantaziju i smionost, i to u tolikoj mjeri da je bila
potrebna hladna Daylightova glava kao kočnica njegovim neobuzdanim vizijama. Hegan je bio
napoleonski pravnički um, bez uravnoteženosti, a upravo ga je u tome nadopunjavao Daylight. Da je
radio sam, Irac bi bio osuđen na propast, ali pod Daylightovim vodstvom bio je na putu slavne
karijere i bogatstva. Osim toga, nije imao ništa više lične i građanske svijesti od Napoleona.
Hegan je uputio Daylighta u intrige modernog političkog života, u radničke organizacije i
trgovačko i privredno zakonodavstvo. Pun ideja i vješt u pronalaženju sredstava, Hegan je otvorio
Daylightu oči o nesanjanim mogućnostima vođenja borbe u dvadesetom vijeku. A Daylight je primao,
odbijao i razrađivao njegove prijedloge, stvarajući planove za bitku i provodeći ih u život. Čitava je
obala Tihog oceana od Puget Sounda do Paname bila uzrujana i uzbuđena i zajedno sa San
Franciscom bjesnjela protiv njega, tako da su svi izgledi bili da će parobrodarska društva izvući
pobjedu. Izgledalo je da će Burning Daylight ovoga puta biti prisiljen da poklekne. A onda on udari –
na parobrodarska društva, na San Francisco, na čitavu obalu Tihog oceana.
U početku to i nije izgledalo kao neki udar. Održavao se kongres nekog kršćanskog društva u San
Franciscu, a sindikat prevoznika Br. 927 izazva sukob oko preuzimanja jedne manje količine prtljaga
u zgradi brodarskog pristaništa. Razbijeno je nekoliko glava, policija je izvršila nekoliko hapšenja, i
prtljag je bio isporučen. Nitko nije ni slutio da se iza ovog malog sukoba nalazi spretna ruka
Heganova i zlato Burninga Daylighta. Činilo se da je to sasvim beznačajna afera. Ali se u svađu
umiješa sindikat špeditera, s kojim izrazi solidarnost savez lučkih radnika. Malo-pomalo dođe do
štrajka. Najprije se digoše kuhari i konobari, koji odbiše da poslužuju štrajkolomce špeditere i
špediterske poduzetnike. Mesari odbiše da izdaju meso određeno za gostioničare koji se nisu
priključili štrajku. Udružena društva poslodavaca stvoriše zajedničku frontu, ali nađoše protiv sebe
četrdeset hiljada organiziranih radnika San Francisca. Ubrzo se pridružiše štrajku pekari i raznosači
kruha, mljekari i raznosači mlijeka, prodavači peradi. Građevinski obrtnici odredište svoj stav na
nedvosmislen način u korist štrajka, i u čitavom San Franciscu nastade metež.
Ali je to još uvijek bio samo San Francisco. Heganove su intrige bile majstorski izvedene, i
Daylightova se kampanja neprestano širila. Moćna borbena organizacija poznata pod imenom
»Sindikat pomoraca Tihog oceana« donese zaključak da neće raditi na brodovima čije bi tovare
preuzimali štrajkolomci. Sindikat preda svoj ultimatum, a onda objavi štrajk. To je upravo i bio
Daylightov cilj cijelo vrijeme. Svaki brod koji je izvana plovio prema obali dočekivali su
povjerenici sindikata i pozivali njegovu posadu da izađe na obalu. A s mornarima išli su ložači,
strojari, brodski kuhari i konobari. Svakog je dana sve više rastao broj nezaposlenih parobroda. Bilo
je nemoguće sastaviti brodske posade od štrajkolomaca, jer su članovi sindikata pomoraca bili borci
prokušani u tvrdoj školi mora, i kad su oni istupili, onda je to značilo krv i smrt štrajkolomcima. Ova
se faza štrajka proširila duž čitave obale Tihog oceana, dok napokon sve luke nisu bile pune
nezaposlenih lađa, a čitav pomorski saobraćaj doveden u zastoj. Dani su se vukli i sedmice prolazile,
a štrajk je još trajao. Obalno parobrodarsko društvo i Havajsko, Nikaraguansko, i Pacifičko-
meksičko parobrodarsko društvo moradoše potpuno obustaviti poslovanje. Troškovi oko suzbijanja
štrajka bili su golemi, zarađivalo se nije ništa, a situacija je iz dana u dan postajala sve gora, »mir
pod svaku cijenu« nije postao sveopći poklik. I sve dotle nije došlo do mira dok Daylight i njegovi
saveznici nisu odigrali svoje karte, strpali u džep dobitke i dopustili dobrom dijelu američkog
kontinenta da se vrati na posao.
Doznalo se u toku narednih godina da je nekoliko radničkih vođa sagradilo sebi kuće i zgrade za
iznajmljivanje stanova i poduzelo putovanje u stari kraj, dok su još prije druge vođe i neke »mračne
ličnosti« došle do političkog utjecaja i kontrole nad gradskom upravom i gradskim novcem. U stvari,
korupcija u gradskoj upravi San Francisca ima se u velikoj mjeri pripisati ovoj široko
rasprostranjenoj borbi koju je Daylight vodio i o kakvoj San Francisco nije nikad ni sanjao. Jer uloga
koju je on igrao, i pojedinosti koje su se uglavnom oslanjale na glasine i naslućivanja, ubrzo izbiše na
javu, a posljedica je bila da je Daylight postao najomraženiji i najviše napadani čovjek u San
Franciscu. Sam Daylight nije ni u snu pomišljao da će njegov napad na parobrodarska društva uzeti
takve goleme razmjere.
Ali on je postigao ono za čim je išao. Odigrao je jednu uzbudljivu igru i dobio je, srušivši u
prašinu parobrodarska društva i opljačkavši nemilosrdno dioničare na posve zakonit način, prije
nego što ih je pustio iz svojih šaka. Razumije se, pored velikih svota novaca koje je isplatio svojim
saveznicima, oni su se i sami nagradili, iskorišćujući prednosti koje su im kasnije omogućile da
opljačkaju grad. Njegov savez s jednom bandom razbojnika doveo je do čitavog niza razbojničkih
djela. Ali njega savjest nije grizla. Sjećao se propovijedi koju je jedanput čuo od nekog starog
svećenika – naime, da će oni koji se mača laćaju od mača i poginuti. Čovjek treba da zna što stavlja
na kocku kad igra zajedno s razbojnicima, a njegov, Daylightov, vrat još je bio nepovrijeđen. Tako
stoji stvar. A on je dobio. Sve je to bila igra i rat između jakih ljudi. Budale nisu dolazile u obzir.
One su još uvijek loše prolazile. A da su one uvijek loše prolazile, bio je zaključak koji je Daylight
izvukao iz ono malo povijesti što ju je znao. San Francisco je želio rat, i on mu je dao rat. Bila je to
igra. Sve su velike ličnosti radile to isto, pa čak i mnogo gore.
— Ne govorite mi o moralu i građanskim dužnostima – odgovorio je jednom nasrtljivom
reporteru. – Kad biste vi napustili sutra svoj posao i prešli da radite u neki drugi list, pisali biste
upravo ono što bi se tamo od vas tražilo da pišete. I to bi opet bilo u skladu s vašim moralom i
građanskom dužnošću; u novom namještenju branili biste jedno razbojničko željezničko poduzeće... u
ime morala i građanske dužnosti, tako ja mislim. A vaša cijena, sinko moj, iznosi po prilici trideset
dolara nedjeljno. Eto, pošto se vi prodajete. Ali i vaš se list prodaje, samo nešto malo skuplje.
Platite mu danas njegovu cijenu, i on će zamijeniti svoju sadašnju pokvarenu politiku s nekom drugom
isto tako pokvarenom; ali nikad neće prestati da priča o moralu i građanskoj dužnosti.
 — A sve je to samo zato što se svake minute rađa jedan glupan. Sve dotle dok ljudi budu to trpjeli
bit će pljačkani, i to u obilnoj mjeri, sinko moj. A dioničari i poslovni interesi najbolje bi učinili da
se prestanu derati o tome koliko su mnogo izgubili. Nikada ih niste čuli da se deru kad oni obore
nekoga i kad mu gule kožu. A sada se dogodilo da su oni očerupani, i to je jedini razlog njihovu
deranju. Govorite o slabićima! Sinko, isti ti ljudi ukrali bi posljednju koru kruha od čovjeka koji
umire od gladi, i vadili bi zlatne krune iz usta lešina, a derali bi se kao vragovi kad bi koja nesretna
lešina vratila udarac. Svi su oni napravljeni na isti kalup, i mali i veliki. Pogledajte vaš Šećerni trust
koji, usprkos svim svojim milijunima, krade vodu gradu New Yorku kao obični lopov i vara vladu
prikraćujući je na težini lažnom vagom. Moral i građanska dužnost! Sinko, zaboravi to.
 VIII

Civilizacija nije Daylighta učinila boljim. Doduše, nosio je bolje odijelo, imao je nešto bolje
manire i govorio je ispravnije engleski. Kao kockar i čovjek koji gazi ljude razvio je zamjernu
sposobnost. Također se priučio na viši životni standard, izoštrio svoj um do oštrine britve u žestokim,
kompliciranim borbama što ih je vodio s ljudima. Ali postao je tvrđi, a sve to na štetu svoje stare
širokogrudne dobroćudnosti. Ništa mu nije bilo poznato o bitnim finoćama civilizacije. On čak nije
znao ni da one postoje. Postao je ciničan, grub i brutalan. Moć je na njega vršila isti utjecaj kao i na
sve druge ljude.
Sumnjičav prema velikim, izrabljivačima, prezirući i smatrajući glupima one koji su bili
izrabljivani, imao je vjere jedino u sama sebe. To je dovodilo do prekomjernog i pogrešnog
procjenjivanja svoga ja, dok su prijateljski obziri prema drugima – pa čak i osnovno poštovanje –
bili uništeni, tako da je jedino što mu je preostalo bilo obožavanje samog sebe.
Ni u tjelesnom pogledu nije to više bio čovjek željeznih mišića kakav je došao s Arktika. Nije se
dovoljno kretao, jeo je više nego što mu je trebalo, a naročito je previše pio. Mišice su mu postale
mlohave, a njegov ga je krojač upozoravao na sve veći obujam struka. U stvari, Daylight je već
počeo dobivati trbuh. To tjelesno pogoršavanje također se izražavalo i na njegovu licu. Mršavo
indijansko lice poprimilo je gradski izgled. Udubine na obrazima, ispod visokih jagodica, ispunile su
se. Već su se pojavljivale i kesice ispod očiju. Šija mu je odebljala, a jasno se primjećivao i prvi
nabor dvostrukog podbratka. Nekadašnji asketski izgled, stvoren strahovitim naporima i mučnim
radom, posve je iščezao; crte lica postale su mu razvučenije i teže, odavajući sve više tragove života
kojim je živio, pokazujući samoljublje, oporost i brutalnost tog čovjeka.
Čak je i u svojim vezama s ljudima padao sve niže, igrajući svoju samostalnu igru, prezirući većinu
onih s kojima je igrao, nemajući za njih ni simpatija ni razumijevanja, a osjećujući se nezavisnim od
njih, nije imao ništa zajedničko sa ljudima koje je susretao, na primjer u Alta-Pacific klubu.
Tako se dogodilo da je upravo u vrijeme kad je borba s parobrodarskim društvima bila na
vrhurcu, a njegovi postupci nanosili neprocjenjive štete svim poslovnim krugovima, bio zamoljen da
istupi iz Alta-Pacific kluba.
Ova mu je želja bila upravo po volji i on nađe nove znance u klubovima kao što je bio Klub
Riverside, koji su osnovali i u stvari uzdržavali ljudi koji su upravljali gradom. Ustanovio je da se s
ovim ljudima mnogo bolje slaže. Oni su bili nešto primitivniji i jednostavniji, i nisu se pretvarali.
Bili su to pošteni gusari, iskreni u igri, ne skrivajući svoje ciljeve, na površini više surovi i divlji, ali
barem bez ikakve politure licemjerstva. Alta-Pacific je predložio da njegov izlazak iz kluba bude
zadržan u tajnosti, a onda je o tome povjerljivo obavijestio novine. Ove su izbile golem kapital iz
ovog prisilnog istupa, ali se Daylight samo smijao, i mirno išao svojim putem, premda je stavio na
crnu listu nekoliko imena, članova kluba, koji su u narednim danima trebali da osjete tešku šapu
bogataša sa Klondika.
Podvrgnut koncentričnom napadu novina, koji je trajao već nekoliko mjeseci, Daylightov karakter
bio je razbijen na komade. Nije bilo nijednog događaja iz njegova života koji nije bio izopačen u
zločin ili porok. Bio je pred javnošću prikazan kao neko zločinačko čudovište, a to je u njemu ubilo i
posljednju suzdržljivu nadu da će doći do bližeg poznanstva s Dede Mason. Osjećao je da nema
nikakvog izgleda da bi ona mogla ikada ljubazno pogledati čovjeka njegove vrsti, i, osim što joj je
povećao plaću na sedamdeset i pet dolara mjesečno, počeo ju je postepeno zaboravljati. Povišicu
plaće saopćio joj je Morrison, a kasnije se ona zahvalila Daylightu, i time je to bilo svršeno.
Jedne subote poslije podne, osjećajući se veoma umoran i potišten od grada i gradskog života,
podade se jednom nagonskom hiru, koji će kasnije imati važnu ulogu u njegovu životu. Vukla ga je
želja da se izvuče iz grada, da osjeti dašak poljskog zraka i promijeni okolinu. Ipak, da ima ispriku
pred samim sobom, odluči da pođe u Glen Ellen, da pogleda ciglanu koju mu je svojedobno podvalio
Holdsworthy.
Proveo je noć u malom seoskom hotelu, a u nedjelju ujutro bacio se u sedlo konja kojeg je
iznajmio od tamošnjeg mesara, i izjahao iz sela. Ciglana se nalazila blizu, u ravnici kraj potoka
Sonoma. Između drveća mogle su se vidjeti peći ciglane, a bacivši pogled na lijevu stranu ukaza mu
se pred očima niz pošumljenih brežuljaka, jedva pola milje daleko, koji su se nizali na valovitim
obroncima planine Sonoma. Sama planina, također obrasla šumom, uzdizala se u pozadini. Činilo mu
se da ga zove k sebi drveće na brežuljcima. Suhi zrak ranog ljeta, protkan sunčanim zracima,
djelovao je na njega poput vina. Nesvjesno ga je pio punim plućima. Izgled ciglane nije ga privlačio.
Bio je već i odviše umoran od poslova, a šumoviti su ga brežuljci dozivali k sebi. Konj se nalazio
pod njim – dobar konj, zaključio je on, konj koji ga je podsjećao na mustange što ih je jahao za
vrijeme svoga djetinjstva u Istočnom Oregonu. Bio je u svojim mladim danima priličan jahač, i zato
je sada rado slušao zvukove žvala u konjskim ustima i škripanje sedla.
Odlučivši da se najprije malo razonodi, a tek poslije da razgleda ciglanu, on pojaše uz brijeg
tražeći stazu preko polja, koja bi vodila do brežuljaka. Skrenuo je s poljske ceste kod prve ograde na
koju je naišao, i kasom potjerao preko sjenokosa. Trava je bila do pojasa visoka s obje strane
kolskog puta, i on je raširenim nosnicama uvlačio njegov topli miris. Ševe su letjele ispred njega, a
sa svih strana strujali su blagi zvuci. Prema izgledu puta zaključivao je da se upotrebljavao za
dovlačenje ilovače u ciglanu, koja je sada bila napuštena. Umirujući svoju savjest mišlju da je ovo
dio nadzornog putovanja, odjaha prema mjestu na kome se kopala ilovača – jedna golema brazgotina
na obronku brežuljka. Ali nije se dugo zadržavao, skrenu opet nalijevo i siđe s puta. Nijedne seljačke
kuće nije bilo na dogledu, i ta mu je promjena, poslije gradske buke, bila ugodna. Jahao je sada
otvorenom šumom, koja je bila ispresijecana malim čistinama posutim cvijećem, dok nije došao do
jednog izvora. Legavši na zemlju napi se bistre vode, i gledajući oko sebe osjeti potresnu ljepotu
svijeta.
Došlo je to kao neko otkriće; nikada to prije nije shvatio, mislio je on, a također, mnogo je i
zaboravio. Ne može se čovjek baviti visokim financijama i zadržati u sjećanju prirodne ljepote.
Naslađujući se zrakom, vidikom i dalekom pjesmom ševe osjećao se kao igrač pokera kad ustane od
stola za kojim je igrao čitavu noć, i iziđe iz zagušljive atmosfere da se nadiše svježeg jutarnjeg
zraka.
Na podnožju brežuljka naiđe na neku napola porušenu drvenu ogradu. Prema njezinom izgledu
zaključivao je da mora biti najmanje četrdeset godina stara – djelo nekog od prvih pionira, koji su
došli na ovu zemlju kada je prestala zlatna groznica. Ovdje je šuma bila gusta, ali je bila prilično
čista od grmlja i šikare, tako da je nesmetano jahao pod gustim svodom grana koje su zastirale plavo
nebo. Nalazio se u jednom kutu velikom nekoliko jutara, gdje su se hrastovi, manzanita i madronjo
drveće povukli pred grupama veličanstvenih sekvoja. Na podnožju jednog strmog brežuljka naiđe na
divnu skupinu sekvoja, koje su izgledale kao da su se okupile oko jednog nježnog brbljavog izvora.
 Zaustavi konja, jer se kraj izvora uzdizao divlji kalifornijski ljiljan. Bio je to krasan cvijet, koji je
rastao ovdje okružen visokim drvećem kao u hramu. Dosezao je u visinu najmanje osam stopa,
stabljika mu je bila uspravna i nježna, zelene boje i posve gola do dvije trećine visine, a onda se
rasula u vodoskok kao snijeg bijelih voštanih zvončića. Na stabljici su bile stotine ovakvih cvjetova,
prekrasno poredanih, i upravo eterički nježnih. Daylight nije nikada vidio nešto slično. Kružio je
pogledom sa cvijeta lagano po svemu što ga je okruživalo. Skide šešir, obuzet svečanim, gotovo
religioznim osjećajem. Ovo je bilo drukčije. Ovdje nije bilo mjesta za prezir i zlobu. Ovo je bilo
čisto, svježe i lijepo – nešto što je mogao poštovati. Bilo je to kao u crkvi. Atmosfera je odisala
svetom tišinom. Ovdje je čovjek osjećao poticaj za plemenitije stvari. Takvi i još uzvišeniji osjećaji
prožimali su Daylightovo srce dok je gledao unaokolo. Ali sve to nisu bile misli njegova mozga. On
je to samo osjećao i ne misleći uopće o tome.
Na strmoj padini iznad izvora rasla je nježna gospina kosa, a malo više bila je krupnija paprat i
kupinovo grmlje. Veliki mahovinom pokriveni panjevi palih stabala ležali su razbacani, propadajući
sve više u zemlju, dok se nisu posve izravnali sa površinom šumskog tla. S druge strane, na jednoj
malo većoj čistini, divlja loza i kozja krv u bujnom zelenilu ovijale su se oko čvorastih starih
hrastova. Jedna siva vjeverica došuljala se na malu granu i promatrala ga. Odnekud iz daljine
odjekivalo je žunino kucanje po kori. Ovaj zvuk nije nimalo remetio mir i pobožnost mjesta. Tihi
šumski glasovi spadali su ovamo i upotpunjavali samoću. Nježno žuborenje izvora i sivi blijesak
vjeverice bili su kao neka mjera za mjerenje tišine i nepomičnog mira.
– Kao da sam udaljen milijun milja od svijeta – prošapta tiho Daylight.
Pogled mu se neprestano vraćao na onaj divni ljiljan kraj brbljavog izvora.
Zaveza konja i pođe pješice među brežuljcima. Njihove glavice bile su okrunjene stoljetnim
omorikama, a obronci pokriveni hrastovima, madronjo drvećem i česminom. A savršenim sekvojama
pripadao je mali duboki kanjon što se provlačio između brežuljaka. Ovdje nije bilo nikakvog prolaza
za njegovog konja, i on se vrati ljiljanu kraj izvora. Idući pješice, spotičući se i padajući, vodeći za
sobom konja, s mukom se probijao uz strminu. A svuda mu se paprat kao sag prostirala pod nogama,
šuma se neprestano s njim zajedno penjala i pravila mu svod nad glavom, a dušu mu je ispunjavala
čista radost i razdraganost.
Na grebenu je prošao kroz neobično gustu šikaru baršunastog mladog madronjo drveća, i izbio na
otvorenu padinu koja se spuštala u malu dolinu. Sunčano ga je svjetlo u početku zaslijepilo svojom
blještavošću, i on zastade da se malo odmori, jer je već teško disao od napora. Prije nije poznavao
ovaj kratki ubrzani dah, niti su mu se mišice lako umarale pri uspinjanju. Jedan potočić protjecao je
dolinicom preko male livade, koja je bila pokrivena do koljena visokom travom i plavim i bijelim
nemofilijama.{7} Obronak je bio pokriven maripoza ljiljanima i divljim zumbulima, kroz koje je
njegov konj lagano gazio, bacajući oprezno noge i suzdržavajući hod.
Prešavši potočić, Daylight se uputi jedva vidljivom kozjom stazom, koja je vodila preko niskog
kamenog brežuljka, a zatim kroz gustu šumicu manzanite, i pojavi se pred drugom malom dolinom, u
kojoj je bilo suho korito drugog izvora i livada s malim potočićem. Jedan zec iskoči iz grmlja upravo
ispred nosa njegovog konja, preskoči potočić i nestade na suprotnoj strani brežuljka u hrastiku.
Daylight je gledao zadivljeno za njim, jašući prema kraju livade. Ovdje ga iznenadi srndać s krasnim
rogovljem, koji je izgledao kao da lebdi preko livade, da lebdi preko ograde, i, još uvijek lebdeći,
iščeznu u guštari s druge strane.
Daylightovo je ushićenje bilo neograničeno. Činilo mu se da još nikada nije bio tako sretan. U
njemu se probudi njegovo staro šumsko iskustvo, i neobično ga je zanimalo sve na što je nailazio –
mahovina na drveću i granama, imela koja je visila s krošnjatih hrastova, jazbine šumskih štakora,
vodeni cvijet koji je rastao u zaštićenim virovima malog potoka, leptiri, koji su lepršali kroz pruge
sunčanog svjetla i sjene, modre kreštalice, koje su strelovito prelijetale u mlazovima raskošnih boja
kroz šumske proplanke, sitne ptice poput palčića, koje su poskakivale u grmlju i usitnjeno oponašale
zivkanje prepelica, i crvenoglava žuna, koja je prestala sa svojim kucanjem i nakrenula glavicu na
stranu i promatrala ga.
Prešavši preko potoka, naiđe na jedva vidljive ostatke šumskog puta, kojim se očigledno služila
prošla generacija, kad su se na livadi iskrčivali hrastovi. Ugleda jastrebovo gnijezdo na gromom
opaljenom vrhu jedne šest stopa debele sekvoje. A kao vrhunac svega, njegov konj nabasa na
nekoliko velikih gnijezda mladih prepelica, i zrak se ispuni lepršanjem njihovih krila. Zastao je i
promatrao kako mlade prepelice pućpuriću i iščezavaju na zemlji pred njegovim očima, i slušaše
zabrinuto zivkanje starih prepelica, koje su bile sakrivene u šikari.
– Ovo svakako nadmašuje sve vile i ljetnikovce u Menlo parku – reče naglas – i ako me ikad
obuzme čežnja za životom u prirodi, doći ću svaki put ovamo.
Stari šumski put izvede ga na čistinu, gdje je raslo na crvenkastoj zemlji desetak jutara vinove
loze. Uskom stazom, kroz drveće i šikaru, siđe s obronka na jugoistočnu stranu. Ovdje, iznad velikog
šumovitog kanjona, odakle je pucao pogled na Sonoma dolinu, stajala je mala farmerska kuća. Sa
žitnicom i ostalim gospodarskim zgradama privila se uza stranu brežuljka, koji ju je štitio sa zapada i
sjevera. Erozija zemlje sa brijega, ocjenjivao je on, stvorila je malu ravnu površinu za povrtnjak.
Zemlja je bila masna i crna, a vode je bilo u izobilju, jer je primijetio nekoliko otvorenih slavina, iz
kojih je tekla voda u širokim mlazovima.
Zaboravljena je bila ciglana. Nikoga nije bilo kod kuće, ali Daylight sjaha, prošeta kroz povrtnjak,
jedući jagode i zeleni grašak, promatrajući staru od nepečenih opeka sagrađenu žitnicu, zarđali plug i
branu, i, dok je motao i palio cigaretu, veselio se igri nekoliko nasada mladih pilića sa kvočkama.
Staza koja je vodila niz strminu velikog kanjona pozivala ga je, i on se uputi po njoj. Jedna cijev za
dovod vode, uglavnom nad zemljom, išla je uporedo sa stazom, pa je odmah zaključio da vodi uz
potok do korita potoka. Zid kanjona bio je nekoliko stotina stopa visok od dna do vrha, a tako je
veličanstveno bilo nedirnuto drveće da je čitavo mjesto uronilo u vječni hlad. Mjerio je očima
omorike, koje su u promjeru imale barem pet do šest stopa, a sekvoje su bile još deblje. Jedna od
njih, kraj koje je prošao, imala je u promjeru barem deset ili jedanaest stopa. Staza je vodila ravno
do male brane, gdje se nalazio otvor za cijev kojom se dovodila voda za natapanje vrta. Ovdje su
kraj potoka rasle johe i lovorovo drveće, a paprat, kroz koju je prolazio, bila mu je iznad glave.
Svuda je bila prostrta baršunasta mahovina, iz koje su rasle gospina kosa i zlatna paprat.
Osim brane, čitav je kraj bio još djevičanski i divlji. Još nikad ovdje nije udarila sjekira, a drveće
je umiralo prirodnom smrću od starosti i udara zimskih oluja. Golema trupla srušenih stabala ležala
su na zemlji, pokrivena mahovinom, pretvarajući se polagano natrag u zemlju, iz koje su potekla.
Neka su već tako dugo ležala da ih je sasvim nestalo, premda su se još uvijek mogli opaziti njihovi
nejasni obrisi izravnani s površinom tla. Druga su pala preko potoka i ispriječila se poput mosta, a
ispod trupa jednog diva, pet ili šest mladih stabala, oborenih i polomljenih njegovim padom, raslo je
dalje po tlu, još uvijek živeći i razvijajući se, kopajući svoje korijenje u potočiću, dok su njihove
mlade grančice hvatale sunčano svjetlo kroz otvor što je bio napravljen u šumskom krovu.
Vrativši se farmerskoj kući, Daylight uzjaše i odjaše napuštajući farmu i nastavljajući put prema
još divljijim kanjonima i još strmijim obroncima s druge strane. Ništa nije bolje moglo zadovoljiti
njegovo prazničko raspoloženje nego uspon na Sonoma planinu.
 Tri sata kasnije pojavi se na vrhu umoran i oznojen, razderana odijela, izgrebene kože na licu i
rukama, ali sjajnih očiju i s izrazom silne radosti. Osjećao je zabranjeni užitak učenika koji se igra
bježanja od škole. Veliki kockarski stol u San Franciscu činio se vrlo daleko. Ali u njegovu
raspoloženju ipak je bilo nešto više od zabranjenog užitka. Bilo mu je kao da je prolazio kroz neku
vrst čistilišta. Nije ovdje bilo mjesta za podlost, pokvarenosti bezobzirnost, čime je bila ispunjena
prljava lokva gradskog života. Ne razmišljajući uopće podrobno o svim stvarima, osjećao se čistiji i
uzvišeniji. Da ga je netko upitao kako se osjeća, on bi mu po svoj prilici samo rekao da se osjeća
vrlo ugodno; jer on sam u svojoj spoznaji nije bio svjestan koliki je silan čar prirode koji je sada
prožimao njegovo od gradskog života iskvareno tijelo i mozak – osjećaj silan u tom što je dolazio iz
pradavne prošlosti stanovnika divljine, dok je on sam bio presvučen samo najtanjom korom gradske
civilizacije.
Na vrhu Sonoma planine nije bilo nijedne kuće, i sasvim sam, pod ažurnim kalifornijskim nebom,
on zaustavi konjana južnom grebenu vrhunca. Pred njim su se prostirali pašnjaci ispresijecani
šumovitim klancima, koji su se sa mjesta na kom je on stajao spuštali prema jugu i zapadu, talas za
talasom i nabor za naborom, sve niže i niže do dna Petaluma doline, ravne kao biljarski stol, kao stol
za kartanje, na kojoj su sve mrlje i četvorokuti bili geometrijski pravilni, i gdje su se nalazila plodna
farmerska polja. S druge strane, na zapadu, uzdizali su se jedan za drugim lanci bregova, između
kojih su doline bile ispunjene ljubičastom maglicom, a još dalje, iza posljednjeg lanca, bijeljela se
srebrna pruga Tihog oceana.
Okrenuvši konja, upravi pogled na sjever i zapad od Santa Rosa do brda Sv. Helene, a na istok
preko Sonoma doline na guste šikare koje su zatvarale pogled na dolinu Napa. Ovdje, bacivši pogled
uz istočni obronak Sonoma doline, upravo na liniji koja je presijecala seoce Glen Ellen, ugleda neku
brazgotinu na obronku. Prva mu je misao bila da je to sigurno iskopana zemlja iz okna nekog rudnika,
ali sjetivši se da se ne nalazi u kraju u kome se kopa zlato, izgubi brazgotinu iz misli, i nastavi kružiti
pogledom prema jugoistoku, gdje je preko vodene površine zaljeva San Pablo mogao vidjeti dva
daleka i oštra vrha Mount Diabola, jednaka kao blizanci. Prema jugu bio je Mount Tamalpais, i, da,
imao je pravo, pedeset milja odavde, gdje snažni vjetrovi Tihog oceana duvaju u Zlatna vrata,
uzdizao se prema nebu, poput lake maglice, dim San Francisca.
– Već dugo nisam vidio tako mnogo zemlje najedanput – mislio je Daylight naglas.
Nije mu se odlazilo, i prošao je čitav sat dok je bio u stanju da se odvoji od ovog mjesta i počne
spuštati sa planine. Krčeći sebi novi put, što ga je još više zabavljalo, tek je kasno poslije podne
ponovo stigao na one šumovite brežuljke. Ovdje, na vrhu jednog od njih, njegove oštre oči zapaziše
jednu nijansu zelenila koja se oštro razlikovala od svega zelenila što ga je vidio toga dana.
Proučavajući ga čitavu minutu, on zaključi da se sastoji od tri čempresa, i odmah mu je bilo jasno da
ih je samo ljudska ruka mogla na tom mjestu zasaditi. Gonjen čisto djetinjskom radoznalošću, odluči
da istraži što je na stvari. Šuma je na brežuljku bila tako gusta, a put tako strm, da je morao sjahati i
ići pješke, a ponekad čak i četvoronoške da se probije kroz sve gušću šikaru.
Čempresi se iznenada pojaviše pred njim. Bili su ograđeni malom četvorokutnom starom ogradom.
Kolje ograde, mogao je jasno razabrati, bilo je tesano i zaoštreno rukom. Unutra su se nalazili humci
– dva dječja groba. Dvije drvene nadgrobne ploče, također rukom tesane, pričale su njihovu
povijest:
Mali David, rođen 1855, umro 1859
Mala Lily, rođena 1853, umrla 1860
 — Jadna mala dječica – promrmlja Daylight.
Na grobovima su se opažali znaci nedavnog uređivanja. Uvenule kite divljeg cvijeća nalazile su se
na humcirm, a slova na pločama bila su nanovo obojena. Rukovodeći se tim znacima, Daylight
potraži stazu i nađe jednu, koja je vodila na suprotnu stranu od one kojom se on uspeo. Obišavši
podnožje brežuljka, Daylight uzjaše i pođe farmerskoj kući. Dim se dizao iz dimnjaka, i on se uskoro
nalazio u razgovoru s nervoznim, mladim čovjekom, za koga je doznao da je bio samo zakupnik
farme. Koliko jevelika? Svega stotinu i osamdeset jutara, premda je izgledala mnogo veća. To je bilo
zbog toga što je nepravilnog oblika. Da, ovamo spada i zemljište na kome se kopala ilovača, i svi
brežuljci, a njezina međa, koja ide duž velikog klanca, iznosi više od jedne milje.
— Vidite – reče mladi čovjek – tlo je ovdje tako divlje i ispresijecano da su farmeri, kad su
počeli obrađivati ovu zemlju, kupovali najprije dobre komade, koji se nalaze po rubovima. Zbog toga
su međe farme tako izlomljene i ispresijecane.
Ah, da, on i njegova žena mogu da izvuku toliko koliko im treba za život a da se ne muče previše.
Zakupnina nije baš visoka. Hillard, vlasnik, vuče glavni prihod od ilovače. Hillard je bogat čovjek,
ima velike farme i vinograde dolje na dnu doline. Ciglana plaća deset centa za kubični metar ilovače.
Što se tiče ostalih dijelova farme, zemlja je dobra na mjestima gdje je iskrčena, kao što su povrtnjak i
vinograd, ali ostalo je previše ispresijecano.
— Vi ste farmer? – upita Daylight.

Mladi se čovjek nasmije i zatrese glavom.

— Ne; ja sam telegrafist. Ali žena i ja smo odlučili da uzmemo dvogodišnji dopust, i . . . došli smo
ovamo. Rok je upravo pri kraju. Vraćam se ove jeseni natrag u ured, čim obavimo berbu.
Da, ima kojih jedanaest jutara vinograda sa grožđem za vino. Cijena je obično dobra. Proizvodio
je većinu onoga što im je trebalo za ishranu. Kad bi ovo bilo njegovo vlasništvo, iskrčio bi komad
zemlje na obronku iznad vinograda, i zasadio mali voćnjak. Zemlja je dobra. Na farmi ima dosta
pašnjaka i nekoliko krčevina, u svemu oko petnaest jutara, s kojih dobiva tako dobro planinsko sijeno
kakvo se rijetko gdje može naći. Ono se prodaje od tri do pet dolara po toni skuplje nego što je cijena
najboljem sijenu iz doline.
Dok ga je Daylight slušao, odjednom ga obuze zavist prema ovom mladom čovjeku koji živi ovdje
okružen svim onim ljepotama kroz koje je Daylight prolazio ovih nekoliko posljednjih sati.
— Zašto se onda, sto mu gromova, vraćate natrag u brzojavni ured? – upita ga.

Mladi se čovjek nasmije, ali mu lice ostade ozbiljno.

— Jer ne možemo ovdje više da izdržimo... – A poslije kraćeg oklijevanja doda: – A pojavljuju
se i novi troškovi. Zakupnina, iako je malena, ipak zadaje brige; osim toga, ja nisam dovoljno jak da
obrađujem ovu zemlju onako kako bi trebalo. Kad bih ja bio njezin vlasnik ili kad bih bio tako jak
kao što ste vi, ne bih tražio ništa bolje. Isto tako ne bi ni moja žena.
Ponovo mu se na licu ukaza ozbiljan smiješak.
— Znate, mi smo rođeni na selu, i nakon što smo proveli nekoliko godina u gradu uvjerili smo se
da selo više volimo. Mi smo, doduše, mislili da ćemo moći nešto uštedjeti, a onda, jednoga dana,
kupiti komad zemlje i ostati na njoj.
Grobovi djece? Da, on je prebojio slova i očistio korov. To je postao običaj. Svi koji su živjeli na
farmi tako su postupali. Godinama su se, tako se barem priča, otac i mati vraćali svakog ljeta
grobovima. A onda je došlo vrijeme kad se više nisu vraćali, i onda je stari Hillard uveo taj običaj.
 Brazgotina s one strane doline? Stari rudnik. Nikad se nije isplaćivao. Ljudi su radili u njemu s
vremena na vrijeme, godinama, jer su predznaci bili dobri. Ali to je bilo prije mnogo i mnogo godina.
Nijedan dobar rudnik nije nađen u dolini, premda su pokusna bušenja vršena na bezbroj mjesta, čak
je prije nekih trideset godina došlo ovdje do prave zlatne groznice.
Na vratima se ukaza mlada žena, nježnog izgleda, i pozva mladog čovjeka na večeru. Daylightova
je prva misao bila da njoj gradski život nije dobro činio. A zatim opazi laku opaljenost i zdravo
rumenilo, koji su izgledali kao da su dodani njezinu licu, i on zaključi da je selo pravo mjesto za nju.
Odbivši poziv na večera, baci se na konja i pođe prema Glen Ellenu, sjedeći sa spuštenim nogama u
sedlu i tiho pjevušeći zaboravljene pjesme. Spuštao se vijugavim neravnim putem preko livada, kroz
pašnjake na kojima su rasli hrastovi sa mjestimičnim šikarama manzanite i otvorenim čistinama.
Osluškivao je s oduševljenjem zivkanje prepelice, i jedan put se od srca nasmijao, u velikom
uživanju, kad je ugledao malu vjevericu koja je srdito potrčala uza strminu, okliznula se na sipkoj
površini i pala, rasrdila se i projurila preko puta, ispred nosa njegovog konja, i neprestano se srdeći
uspuzala na spasonosni hrast.
Daylight je čitavog dana izbjegavao prometne ceste, pa tako i sada udari prečacem kroz polje
prema Glen Ellenu, koji ga dovede pred guduru koja mu je tako zatvarala put da je bio sav sretan što
je mogao dalje nastaviti put po prijatnoj kozjoj stazi. Ova ga dovede do drvene kolibe. Vrata i
prozori bili su otvoreni, na pragu je mačka hranila svoje mačiće, ali se činilo da u kući nema nikoga.
Spuštao se dalje stazom, koja je očigledno prelazila preko gudure. Odmaknuvši malo, susretne jednog
starog čovjeka, koji se uspinjao obasjan zracima sunca na zalazu. U ruci je nosio vedricu pjenušavog
mlijeka. Bio je gologlav, a na njegovu licu, uokvirenu kao snijeg bijelom bradom i kosom, odsijevao
se rumeni žar i zadovoljstvo ljetnog dana na izmaku. Daylight pomisli da još nikad u životu nije
vidio čovjeka s tako zadovoljnim izrazom lica.
— Koliko ti ima godina, čiča? – upita ga.

— Osamdeset i četiri – odgovori ovaj. – Da, gospodine, osamdeset i četiri, ali još uvijek svježiji
od mnogih i mnogih.
— Mora da si se uvijek dobro čuvao – primijeti Daylight.

— To baš ne bih rekao. Ljenčario nisann nikada. Prešao sam preko Američke ravnice s volovskom
zapregom, tukao se 1851. s Indijancima, bio sam otac porodice, i imao sedmoro djece. Mislim da
sam onda bio tako mlad kao što si ti sada, ili po prilici tako.
— Zar se ne osjećaš ovdje osamljen?

Stari čovjek premjesti vedricu s mlijekom u drugu ruku i zamisli se.

— To zavisi o tome kako se shvati – reče proročanski. – Nikad se nisam osjećao osamljenim,
osim kad mi je žena umrla. Ima ljudi koji se osjećaju osamljeni kad su u gomili, a ja sam jedan od tih.
Jedino se osjećam osamljen kad odem u San Francisco. A ne kanim tamo više, hvala lijepo, sve do
svoje smrti. Ovdje mi je sasvim dobro. U ovoj sam dolini sve od 1854 – jedan od prvih naseljenika
poslije Španjolaca.
Daylight obode konja govoreći:
— Pa lijepo, laku noć, čiča. Drži se ovdje. Ima mnogo mladića koji se ne bi mogli s tobom
mjeriti, a mislim da si ih sigurno dobar broj nadživio.
Stari se čovjek nasmija, a Daylight odjaše, neobično izmiren sam sa sobom i čitavim svijetom.
Činilo mu se kao da se opet vratilo njegovo staro zadovoljstvo putovanja na saonama i logorovanja,
koje je poznavao na Yukonu. Pred očima mu je neprestano lebdjela slika starog naseljenika, kako ide
putem, obasjan sunčanim zracima. Kako je taj čovjek izgledao sa svoje osamdeset i četiri godine!
Misao da slijedi njegov primjer pojavi se u Daylightovoj glavi, ali se velika igra koja ga je čekala u
San Franciscu usprotivi toj ideji.
— Ipak, u svakom slučaju – zaključi on – kad jedanput ostarim i napustim igru, otići ću na jedno
mjesto kao što je ovo, a grad neka ide dovraga.
 IX

Umjesto da se u ponedjeljak vrati u grad, Daylight iznajmi mesareva konja za još jedan dan i
prijeđe dnom doline do istočnih brežuljaka, da razgleda rudnik. Teren je ovdje bio kamenitiji nego
tamo gdje je bio jučer, a obronci su uglavnom bili obrasli šikarom, niskom i tako gustom da je bilo
nemoguće prolaziti na konju. Ali u gudurama je bilo u izobilju vode, a i šume su bile bujne. Rudnik je
bio potpuno napušten, ali Daylight je uživao vrludajući po njemu pola sata. Imao je nešto iskustva o
rudnicima bjelutka, prije nego što je otišao na Aljasku, i sada se veselio oživljavanju svog starog
znanja iz tog područja. Povijest rudnika bila mu je posve jasna: dobri izgledi dali su podstreka za
bušenje okna na obronku brežuljka; poslije tri mjeseca rada nestalo je novaca; posao je prekinut, a
ljudi su se raštrkali i našli drugu zaradu; poslije toga bi se vraćali, nastavljali posao ali se zlato, koje
ih je mamilo, neprestano povlačilo sve dublje u utrobu brijega, dok napokon, poslije godina
uzaludnih nadanja, nisu napustili posao i razišli se. Po svoj prilici već odavno nisu više među živima,
razmišljao je Daylight kad se okrenuo u sedlu i bacio pogled natrag preko gudure na izrovanu zemlju i
na mračni otvor tunela.
Kao i prijašnjeg dana, iz čistog zadovoljstva, išao je nasumce uskim stazama, verući se s mukom
prema vrhuncima. Izašavši na kolni put, koji je vodio uzbrdo, slijedio ga je nekoliko milja, dok nije
došao u jednu malu, bregovima okruženu dolinu, gdje je pet ili šest siromašnih farmera obrađivalo
vinovu lozu na strmim obroncima. S druge strane cesta se strmo uspinjala. Gusta je šikara pokrivala
izbočene obronke, ali u naborima klanaca rasle su goleme omorike, i divlja zob, i cvijeće.
Pola sata kasnije, pod zaklonom samih vrhova, izađe na jednu čistinu. Ovdje-ondje, bez reda
razbacani, nalazili su se vinogradi na mjestima gdje su to dopuštali tlo i strmina. Daylight je morao
vidjeti da je to bila teška borba, i da je divlja priroda pokazivala svježe znakove pobjede – šikara je
ponovo prodrla na mnoge krčevine; čitavi vinogradi i dijelovi vinograda, neobrezani, travom obrasli
i napušteni; svuda stare ograde, koje su se uzalud borile da se ne sruše. Ovdje, kod jedne male
farmerske kuće, opkoljene velikim gospodarskim zgradama, svršavala se cesta. S druge strane šikara
je zatvarala put.
Naiđe na jednu staru ženu, koja je vilama slagala đubre u dvorištu, a zaustavi konja kraj ograde.
– Dobar dan, majko – pozdravi je – zar ovdje nema nijednog muškarca da radi taj posao mjesto
vas?
Ona se nasloni na vile, zataknu suknju za pas i veseloga promatraše. Primijetio je da su joj ruke od
rada i nevremena izgledale kao u muškarca, žuljave, koščate i čvornate, te da su joj bose noge bile u
teškim muškim cipelama.
– Nijednog muškarca – odgovori ona. – A odakle ste vi i kako dolazite ovamo? Nećete li se
zaustaviti i svratiti na čašu vina?
Stupajući nezgrapno ali čvrsto poput radnika, povede ga u najveću zgradu, gdje Daylight ugleda
ručnu prešu i sve što je potrebno za proizvodnju vina na malo. Previše je daleko, a i cesta je suviše
loša a da bi se moglo grožđe voziti u vinare u dolinu, tumačila mu je ona, i tako su one bile prisiljene
da to rade same. »One«, dozna on, to su ona i njezina kći, udovica od kojih četrdeset godina. Bilo im
je mnogo lakše prije nego što je umro unuk, i prije nego što je otišao da se bori s divljacima na
Filipinima. Poginuo je tamo u borbi.
Daylight ispi nadušak punu čašu izvrsnog rizlinga, razgovaraše nekoliko minuta, i zatraži još jednu.
Da, žive tako da baš ne umru od gladi. Njezin suprug i ona dobili su ovu zemlju od vlade 1857.
godine, iskrčili je i obrađivali otada sve dok on nije umro, a onda je ona nastavila. Čitav posao
zapravo ne vrijedi uložene muke, ali što zapravo može drugo raditi? Osnovan je vinarski trust, i
cijena je vinu pala. Ovaj rizling? Ona ga nosi na željezničku stanicu dolje u dolinu, po dvadeset i dva
centa galon{8}. A put je dugačak. Treba čitav dan da čovjek ode tamo i da se vrati natrag. Njezina je
kći upravo otišla s jednim tovarom vina.
Daylight je znao da se u hotelima za rizling, koji čak i nije bio ovako dobar, naplaćuje jedan i po
do dva dolara litra, a ona je dobivala svega dvadeset i dva centa za galon. To je bila igra. Ona je bila
jedna od malih i glupih, ona i njezini prije nje – oni koji su radili, došli volovskim kolima preko
Američke ravnice, krčili i obrađivali djevičansku zemlju, radili dan i noć, plaćali sve pristojbe i
poreze, slali svoje sinove i unuke da se bore i umiru za zastavu, koja im je dala tako silnu zaštitu da
su mogli prodavati svoje vino po dvadeset i dva centa galon. Isto to vino donosili su pred njega u
hotelu »St. Francis« za dva dolara bocu ili osam dolara za galon. Tako je to bilo.
Između nje i njezine ručne preše na planinskoj krčevini, i njega koji naričuje vino u hotelu, bila je
razlika od sedam dolara i četrdeset i osam centi. Jedna klika lukavih ljudi u gradu umetnula se između
nje i njega, i tu razliku zadržala sebi. A osim njih bila ih je još čitava četa koji su uzimali svoj dio. To
se nazivilo željeznički promet, visoke financije, bankarstvo, trgovina na veliko, hipotekarni krediti i
slične stvari, ali konačni rezultat svega toga bio je taj da je njoj preostalo dvadeset i dva centa. Ah,
da, jedan glupan se rađa svata minute, uzdahnu on tiho, i nitko za to nije kriv. Sve je to bila igra, a
samo malo njih mogu da dobiju, i zato teško glupanima.
— Koliko vam je godina, majko?

— U siječnju ću navršiti sedamdeset i devet.

— Mnogo ste radili, zar ne?

— Od svoje sedme godine. Živjela sam u državi Michigan, dok nisam odrasla. Onda sam se
udala, i čini mi se da je rad postajao sve teži i teži.
— Kad se kanite malo odmoriti?

Ona ga pogleda kao da se želi uvjeriti da se on možda ne šali, i ništa ne odgovori.

— Vjerujete li u boga?

Ona potvrdi glavom.

— Onda će vam sve biti vraćeno – uvjeravao ju je on; ali u svom srcu čudio se tome bogu koji
dopušta da se tako mnogo glupana rađa, i koji ne prekine tu prijevarnu igru, u kojoj oni bivaju
pljačkani od kolijevke do groba.
— Koliko imate ovog rizlinga?

Ona prijeđe očima preko bačve i poče računati.

— Bit će oko osam stotina galona.

On se pitao što bi mogao učiniti s tolikim vinom, i razmišljaše kome bi ga mogao ustupiti.
— Što biste uradili kada bih vam je platio po dolar galon? – upita.

— Mislim da bi me udarila kap.

— Ne; govorim ozbiljno.

 — Napravila bih sebi umjetne zube, pokrila kuću šindrom i kupila nova kola. Cesta je vrlo tvrda, a
kola su nam slaba.
— A poslije toga?

— Kupila bih sebi mrtvački sanduk.

— Dobro, sad je sve to vaše, majko, mrtvački sanduk i sve ostalo.

Ona ga nepovjerljivo pogleda.

— Ne; mislim ozbiljno. Evo vam pedeset dolara kapare. Potvrda nije potrebna. Samo je bogate
ljude potrebno kontrolirati, jer im je pamćenje prokleto kratko. Evo vam moje adrese. Treba da ga
predate na željeznici. A sada mi pokažite kako da izađem odavde. Htio bih se uspeti na vrh.
Nastavi put jedva vidljivim kozjim stazama kroz šikaru, probijajući se polagano uzbrdo, dok nije
izašao na vrh, odakle je pucao pogled na Napa dolinu, a otraga na Sonoma planinu.
— Divan kraj – promrmlja – neobično divan kraj.

Zaokrenuvši nadesno i spuštajući se kozjim stazama, tražio je drugi put, koji bi ga odveo u
Sonoma dolinu; ali se činilo da su staze nestale, šikara je postajala sve gušća, kao da je namjerice
sprečavala put, pa čak, kad se i provukao na pojedinim mjestima, gudura i jarci bili su i previše strmi
za njegova konja, tako da se morao vraćati natrag. Nije ga to nimalo srdilo. Uživao je u svemu, jer se
opet bavio svojom starom igrom, savladavanjem prirode. Kasno poslije podne uspije mu da se
probije, i, po jednoj dobro označenoj stazi, spusti u neko suho korito.
Ovdje je doživio novo uzbuđenje. Prije nekoliko minuta začuo je lavež psa, a onda iznenada, na
golom obronku brijega pred kojim se nalazio, ugleda golemog srndaća u bijegu. Nedaleko iza njega
jurio je lovački pas, prekrasna životinja. Daylight se ukoči u sedlu, napeto ih promatrajući, sve dok
mu nisu nestali iz vida. Dah mu je postao nešto kraći, kao da se i on, također, nalazi u lovu; nosnice
su mu se raširile, a u njegovim se kostima pojavi stara lovačka strast i uspomene iz prijašnjih dana,
kada još nije živio po gradovima.
Iza suhog korita dolazio je klanac, kroz koji je protjecao poput nježne vrpce mali potočić. Staza se
proširila u šumski put, a šumski put je vodio preko male ravnice do slabo prometne seoske ceste. U
neposrednoj blizini nije bilo ni farme ni kuća. Zemlja je bila mršava, kamenje se nalazilo odmah
ispod površine ili je sačinjavalo samu površinu. Manzanita drveće i niski hrastovi ipak su rasli,i s
obje strane ceste stvarali poput zida gustu šikaru. A iz otvora jednog puta, koji je bio prosječen kroz
ovu guštaru, iznenada skoči neki čovjek, tako naglo i nenadano da je Daylighta podsjetio na zeca.
Bio je to malen čovjek u zakrpanim radničkim hlačama, gologlav, u pamučnoj košulji, otvorenoj
oko vrata i preko prsiju. Lice mu je bilo opaljeno od sunca, od koga je i njegova riđa kosa
izblijedjela na krajevima i postala svijetlo plava. On dade Daylightu znak da stane i podiže pismo.
— Ako idete u grad, molio bih vas da predate ovo pismo na poštu – reče.

— Vrlo rado. – Daylight stavi pismo u džep od kaputa. – Živite li vi ovdje?

Ali mali čovjek ništa ne odgovori. Buljio je u Daylighta iznenađenim i pozornim pogledom.
— Ja vas poznam – izjavi mali čovjek. – Vi ste Elam Harnish – Burning Daylight, kako vas u
novinama zovu. Imam li pravo?
Daylight potvrdi.
— Ali što vi, za ime božje, radite ovdje u guštari?

Daylight se nasmije i odgovori:

— Tražim mušterije za besplatnu isporuku seoskih proizvoda.
 — E, baš mi je drago što sam danas poslije podne napisao ovo pismo – produži mali čovjek – jer
bih inače propustio priliku da vas vidim. Vidio sam vašu fotografiju nekoliko puta u novinama, a ja
dobro pamtim fizionomije. Odmah sam vas prepoznao. Moje je ime Ferguson.
— Živite li ovdje? – ponovi Daylight svoje pitanje.

— O, da. Imam malu kolibu, tamo otraga u grmlju, stotinu metara odavde. Kraj nje je divan izvor,
nekoliko voćaka i nekoliko malina. Dođite da pogledate. Izvor je pravo uživanje. Nikada niste kušali
takve vode. Dođite i uvjerite se.
Hodajući i vodeći, svog konja, Daylight pođe za malim, žustrim čovjekom, koji je išao brzim
koracima kroz tunel zelenila, i iznenada izbiše na čistinu, ako se čistinom može nazvati to mjesto na
kome je divlja priroda bila nerazdruživo spojena s ljudskim iskrcavanjem. Bio je to malen kutak
između bregova, zaštićen strmim stijenama ždrijela jednog kanjona. Ovdje je bilo nekoliko debelih
hrastova, koji su svjedočili o plodnosti zemlje. Odronjavanje zemlje u toku stoljeća sa brijega
postepeno je stvorilo sloj plodnog tla. Pod hrastovima, tako da se jedva vidjela, stajala je priprosta,
neobojena, drvena koliba sa širokom verandom, na kojoj su se nalazili naslonjači i mreže za
spavanje, odavajući da služi kao spavaonica pod vedrim nebom. Daylightove su oštre oči sve
zapazile. Čistina je bila nepravilnog oblika, obuhvatila je samo mjesta najbolje zemlje, a svaka
voćka i svaki grm maline, pa i svaka zasađena biljka imala je svoj vlastiti kanalčić za dovod vode.
Mali kanali za natapanje bili su iskopani svuda, i u nekima je tekla voda.
Ferguson je pažljivo promatrao lice svog posjetioca, očekujući znakove odobravanja.
— Što mislite o svemu ovome?

— Svako pojedino blagoslovljeno drvo rukama njegovano i manikirano – nasmije se Daylight, ali
veselje i zadovoljstvo koje je odsijevalo u njegovim očima zadovoljilo je malog čovjeka.
— Treba da znate da ja poznam svako ovo drvce, kao da su mi to sinovi. Ja sam ih zasadio,
njegovao, hranio i odgajao. Dođite da pogledate izvor.
— Pa to je pravo čudo – bio je Daylightov oduševljeni sud kad ga je pregledao i napio se vode.

Zatim se vratiše u kuću.

Unutrašnjost ga je iznenadila. Kako se kuhalo u jednoj maloj nadograđenoj kuhinji, čitava je
koliba sačinjavala jednu veliku prostoriju za stanovanje. Veliki stol u sredini bio je prenatrpan
knjigama i časopisima. Sav raspoloživi prostor uza zidove bio je od poda do stropa zauzet policama,
koje su bile pune knjiga. Daylightu se činilo da nikada u životu nije vidio toliko knjiga na jednom
mjestu. Po podu od jelovih dasaka ležale su kože divlje mačke, rakuna i jelena.
— Sam sam ih poubijao i sam sam ih uštavio – izjavi ponosno Ferguson.

Kruna svega što se nalazilo u sobi bilo je golemo ognjište napravljeno od grubog kamenja i od
obluća.
– Sagradio sam ga svojim rukama – pohvali se Ferguson – a da samo znate kako vuče! Nikada ni
trag dima, osim u dimnjaku, pa makar duvao i najžešći jugoistočnjak.
Daylight je bio očaran, i mali čovjek izazva u njemu radoznalost. Zašto se skriva ovdje u guštari
sa svojim knjigama. Nije bio lud, to je svatko mogao vidjeti Pa onda zašto? Čitava je stvar mirisala
po pustolovini, i Daylight prihvati poziv da ostane na večeri, pomalo pripravan da će u svom
domaćinu otkriti nekog vegeterijanca ili kakvog drugog sličnog apostola zdravlja.
Za stolom, dok su jeli zečetinu s rižom – Ferguson je sam ubio zeca – razgovarali su o tome, i
Daylight ustanovi da mali čovjek nema nikakvih posebnih nazora u pogledu hrane. Jeo je sve što mu
se sviđalo i sve što je želio, izbjegavajući jedino takva jela za koja ga je iskustvo poučilo da ih ne
podnose njegovi probavni organi.
Zatim Daylight počne nagađati da bi to mogao biti neki vjerski fanatik, ali ispitujući ga o svemu
što je želio, u razgovoru koji je obuhvaćao najrazličitije teme, nije mogao otkriti nikakve znakove
osebujnosti i čudaštva. I zato, kad su zajednički oprali i obrisali suđe i poslagali ga, a zatim se
udobno smjestili u naslonjače i pušili, Daylight postavi svoje pitanje.
— Slušajte, Fergusone. Otkako smo zajedno, ja se mučim da pronađem što to nije u redu s vama,
koji vam točak u glavi nedostaje, ali neka me objese ako mi je uspjelo da to pronađem. Što vi
zapravo radite ovdje? Zbog čega ste došli ovamo? Čime ste se bavili prije nego što ste ovamo došli?
Govorite i objasnite svoju ličnost.
Ferguson pokaza iskreno zadovoljstvo zbog ovih pitanja.
— U prvom redu – poče on – doktori su digli ruke od mene, jer su bili izgubili svaku nadu. Davali
su mi u najboljem slučaju svega nekoliko mjeseci, a i to nakon što sam obišao mnoge sanatorije,
putovao najprije u Evropu, a zatim na Havaje. Pokušali su s elektricitetom, prisilnim debljanjem, i
postom. Na meni je iskušano sve čime je medicina raspolagala. Materijalno su me posve upropastili
svojim računima, dok je moje zdravlje išlo od zla na gore. Sa mnom je bila dvostruka neprilika: prva,
što sam se rodio kao slabić; i druga, što sam živio neprirodnim životom – previše sam radio, nosio
preveliku odgovornost i naprezao se. Bio sam glavni urednik lista »Times Tribune«.
Daylight je bio presenećen, jer je »Times Tribune« bio najveći i najutjecajniji list u San
Franciscu.
— A nisam bio dosta jak da podnesem taj napor. Razumije se, tijelo se opiralo napornom radu, a
mozak također, iz istog razloga. Trebalo ga je podupirati viskijem, ali mu to nije dobro činilo, isto
tako kao što ni život u klubovima i hotelima nije činio dobro mom želucu i ostalim mojim organima.
To je bilo ono što me je mučilo; ja sam živio sasvim pogrešno.
Slegnuo je ramenima i povukao iz lule.
— Kad su me doktori napustili, ostavio sam svoje poslove, i napustio doktore. To je bilo prije
petnaest godina. Dok sam još bio dječak, lovio sam u ovom kraju za vrijeme školskih praznika, i kada
sam postao posve slomljen i tjelesno i duševno, pojavila se u meni čežnja da se vratim u ovaj kraj. I
tako sam ostavio sve, apsolutno sve, i došao ovamo da živim u Mjesečevoj dolini – to je, naime, ako
vam je poznato, indijansko ime za Sonoma dolinu. Živio sam u onoj prigrađenoj kolibici u početku, a
zatim sam sagradio ovu kolibu i poslao po svoje knjige. Nikada prije nisam znao što je sreća ni što je
zdravlje. Pogledajte me sada i usudite se reći da mi je četrdeset i sedam godina.
— Ne bih vam dao ni dana preko četrdeset – prizna Daylight.

– A ipak, onog dana kada sam ovamo došao izgledao sam kao da imam šezdeset, a bio sam
petnaest godina mlađi nego danas.
Nastaviše razovor, i Daylightu se otvoriše novi pogledi na svijet. Ovdje je bio čovjek, ni ogorčen,
ni ciničan, koji se smijao gradskim stanovnicima, i nazivao ih budalama: čovjek kome nije bilo stalo
do novaca, i u kome je već davno umrla žudnja za vlašću. U pogledu prijateljstva gradskih stanovnika
njegov je domaćin govorio na vrlo jasan način.
— Što su oni učinili, sva ta čeljad koju sam poznavao, prijatelji po klubovima, s kojima sam bio u
prisnom prijateljstvu, bogzna od kada? Ja nisam imao ni prema kome nikakvih obaveza, a kada sam
otišao, nije se našao nijedan od njih da mi napiše nekoliko redaka i upita: »Kako si, stari prijatelju?
Mogu li išta učiniti za tebe?« Doduše, nekoliko tjedana je trajalo raspitivanje: »Što se to dogodilo s
Fergusonom?«, a poslije toga ostao sam samo uspomena i sjećanje. A ipak, svi su oni od prvog do
posljednjeg znali da ja nemam ništa drugo do svoje plaće, i da sam uvijek živio malo i od
predujmova.
— Ali, što sada radite? – istraživao je Daylight. – Potreban vam je novac da kupujete odjeću i
časopise?
— Tjedan rada ili mjesec dana rada, od vremena do vremena, orući zimi ili berući grožđe u jesen,
a kod ovdašnjih farmera uvijek se nađe zarade preko ljeta. Meni ne treba mnogo, pa zbog toga i ne
moram da radim mnogo. Najveći dio svoga vremena utrošim u lutanje po okolici. Mogao bih pisati
honorarno za novine i časopise, ali meni je mnogo milije orati i brati grožđe. Pogledajte me samo i
odmah ćete vidjeti zašto. Ja sam tvrd kao stijena. Ja volim ovaj rad. Ali, velim vam, čovjek se mora
na to priučiti. Velika je to stvar biti izvježban u branju grožđa, ostati u poslu po čitav dan, i doći
navečer kući s osjećajem sretnog umora, umjesto s osjećajem potpunog tjelesnog iscrpljenja. Ovo
ognjište, ovo veliko kamenje – bio sam onda slab, slabokrvan, degeneriran od alkohola, plašljiv kao
zec ali samo sa stotim dijelom njegove životne snage, a neko od ovog velikog kamenja gotovo mi je
slomilo i hrptenjaču i srce. Ali ja sam izdržao i upotrebljavao svoje tijelo onako kako je to priroda
odredila – ne sagibajući se za pisaćim stolom i ne pijuckajući viski... i evo me, tu sam, bolji čovjek
nego što sam bio, a tu je i moje ognjište, fino i ukrašeno da ne može biti ljepše, zar ne?
– A sada pripovijedajte vi meni o Klondiku i o tome kako ste izvrnuli naglavce čitav San
Francisco svojim posljednjim napadom. Vi ste hrabar borac, mora se priznati, i vi uzbuđujete moju
fantaziju, premda mi moj hladniji razbor veli da ste budala, kao i svi ostali. Žudnja za vlašću! To je
strašna bolest. Zašto niste ostali na svom Klondiku? Ili, zašto ne ostavite sve i ne živite prirodnim
životom, ovako, na primjer, kao što ja živim? Kako vidite,i ja znam postavljati pitanja. Sada govorite
vi, a ja ću malo slušati.
Bilo je već deset sati kada je Daylight otišao od Fergusona. Dok je jahao po mjesečini, dođe mu
najedanput misao da kupi onu farmu na drugoj strani doline. Ali, nije ni pomislio na to da bi ikada
došao tamo živjeti. Njegova je igra bila u San Franciscu, ali njemu se sviđala farma, i čim se vrati u
ured, započet će pregovore s Hillardom. Osim toga, ova farma obuhvaćala je zemljište s ilovačom, i
to bi mu dalo nadmoć nad Holdsworthyjem, ako bi ovaj ikada pokušao da pravi kakve ludorije.
 X

Vrijeme je prolazilo, i Daylight je dalje igrao svoju igru. Ali sada je igra ušla u novu fazu. Žudnja
za vlašću u samom hazardiranju i dobivanju pretvarala se u žudnju za vlašću zbog osvete. Bilo je
mnogo ljudi u San Franciscu koje je on stavio na crnu listu, i od vremena do vremena jednim od
svojih munjevitih udara brisao po koje ime s liste. Milosti nije ni od koga tražio, ali je nikome nije ni
davao. Ljudi su ga se bojali i mrzili ga, i nitko ga nije volio osim Larryja Hegana, njegovog
odvjetnika, koji bi i svoj život dao za njega. Ali je to ujedno bio i jedini čovjek s kojim je Daylight
održavao iskrene prijateljske odnose, premda je bio u odnosima prijateljskog drugarstva sa surovom
i besprincipijelnom klikom koja je upravljala Riverside klubom.
Na drugoj strani, ponašanje San Francisca prema njemu također se promijenilo. Dok je on svojim
prodornim gusarskim metodama bio neprekidna prijetnja za ortodoksne špekulante financijskog
svijeta, ipak je bio tako velika opasnost da je po njihovu mišljenju najbolje bilo ostaviti ga na miru.
On ih je već naučio da je najbolje ne dirati u lava ni kad spava. Mnogi od tih ljudi koji su znali da im
prijeti opasnost od njegove velike medvjeđe šape kada on posegne za medom čak su se trudili da ga
udobrovolje, i prilazili mu kao prijatelji. Alta-Pacific klub povjerljivo mu je uputio ponudu da uđe
natrag u članstvo, što je on smjesta odbio. On je želio da obračuna sa stanovitim brojem ljudi toga
kluba, i kad god mu se pružila prilika, zgrabio je ponekog od njih i razderao ga. Čak ga i novine, osim
nekih iznimaka, gdje se radilo o ucjenjivanju, prestadoše napadati, i postadoše obzirne prema njemu.
Ukratko, svi su gledali u njemu opasnog krvoločnog grizli medvjeda iz divljih polarnih krajeva, kome
je najbolje ukloniti se s puta. U vrijeme kad je izvršio napad na parobrodarska društva čitav taj čopor
digao je hajku na njega i napao ga, a posljedica je bila da se on razbjesnio i uvukao ih u najžešću
bitku koju je ikada San Francisco vidio. Nije se tako lako mogao zaboraviti štrajk pomoraca na obali
Tihog oceana i predaja gradske uprave radničkim vođama i podmitljivcima. Uništenje Charlesa
Klinknera i »California & Altamont Trusta« bila je također opomena, ali to je bio osamljen slučaj;
oni su se pouzdavali u svoju brojčanu snagu dok ih on nije naučio pameti.
Daylight se još uvijek upuštao u smione špekulacije, kao na primjer, neposredno prije no što je
izbio rusko-japanski rat, kada je, ne obazirući se na iskustvo i moć brodarskih špekulanata, istupio i
zgrabio u svoje ruke stvarni monopol nad cjelokupnim raspoloživim parobrodskim prostorom. Teško
da bi se na sedam mora mogla naći neka istrošena olupina koja se nije nalazila u njegovom
privremenom zakupu. Kao i obično, njegovo je stanovište bilo: »Vi treba da dođete k meni i da me
potražite«; a to su oni i činili, i da upotrijebimo drugu njegovu izreku, oni su »papreno plaćali« tu
privilegiju. A svi njegovi pothvati i borbe imali su sada samo jedan motiv.
Jednog dana, kao što je to povjerio Heganu, kad bude mislio do se dovoljno obogatio, otići će u
New York i obračunati sa gospodom Dowsettom, Lettonom i Guggenhammerom. Pokazat će im što je
on sve u stanju učiniti, i kakvu su pogrešku učinili kad su pokušali da od njega naprave budalu. Ali on
nikada nije gubio glavu, i znao je da još nije dovoljno jak da se upusti u borbu na život: i smrt s tri
svoja stara neprijatelja. U međuvremenu oni ostaju na crnoj listi do dana obračuna.
Dede Mason još je uvijek bila u njegovom uredu. Više joj se nije približavao, nije više vodio
nikakvih diskusija ni o knjigama ni o gramatici. Prestalo je njegovo aktivno zanimanje za nju, ona mu
je ostala samo kao ugodna uspomena na nešto što se nikad nije dogodilo, jedna radost koju zbog
svoje prirode neće nikada upoznati. Ipak, premda je njegovo zanimanje bilo zaspalo i premda je svu
svoju energiju trošio u beskonačnim borbama koje je vodio, poznavao je svaku igru svjetla u njezinoj
kosi, svaku njezinu brzu i energičnu kretnju, svaku liniju njezinog stasa, ocrtanu u dobro skrojenim
haljinama. Nekoliko puta, u razmacima od po prilici šest mjeseci, on joj je povećavao plaću, tako da
je sada primala devedeset dolara na mjesec. Dalje od toga nije se usuđivao ići, mada je nastojao da
joj posao što je moguće više olakša. To je postigao na taj način što je poslije njezinog povratka s
dopusta zadržao kao pomoćnu silu jednu djevojku koja ju je zamjenjivala. Također je promijenio
svoju uredsku prostoriju, tako da su sada dvije djevojke imale zasebnu sobu.
Postao je kritičan prema svemu što se odnosilo na Dede Mason. Već mu je odavno palo u oči
njezino ponosno držanje. Bilo je to, doduše, nenametljivo, ali se ipak opažalo. Iz njezinog držanja on
izvede zaključak da ona smatra da treba da bude ponosna na svoje tijelo, i da ga njeguje kao lijepi i
vrijedni posjed. U tome, kao i u načinu kako se oblačila, on ju je uspoređivao s njezinom
pomoćnicom, sa stenografkinjama koje je susretao u drugim uredima, sa ženama koje je gledao na
pločnicima.
– Nema govora, ona je lijepo građena – razgovarao je sam sa sobom, – a također zna kako se
treba oblačiti i ponašati a da pri tome ne izgleda uobražena i pretjerana.
Što ju je više gledao, i mislio da je bolje poznaje, tomu se činila nepristupačnija. Ali kako se
uopće nije bavio mišlju da se s njom pobliže upozna, to ga nije nimalo smetalo. Njemu je bilo drago
što je ima u svom uredu; nadao se da će ostati, i to je uglavnom bilo sve.
Daylight se nije s godinama nimalo popravio. Život koji je vodio nije bio za njega. Bio je sve
deblji i mekši., a u mišicama je osjećao mlohavost, koja ga je smetala. Što je više pio koktele, to je
bio prisiljen da ih više popije, da bi postigao željeni učinak, časove zaborava, koji su mu
omogućavali smirenje poslije velikih napora u poslovima. Zatim je dolazilo vino, također za vrijeme
jela, i mnoge čaše viskija sa sodom poslije večere u Riverside klubu.
Tijelo mu je također sve više trpjelo zbog nedovoljnog kretanja, a i njegov je moral, nemajući
stalnih, čovječanskih odnosa, sve to više slabio. Nije bio čovjek koji bi išta skrivao, pa se zato u
javnosti doznalo za njegove ispade, kao što su brze i raskalašene vožnje u njegovom velikom
crvenom automobilu u San Jose, u očigledno šarenom društvu – incidenti koje su novine donosile na
zabavan i humorističan način.
Nije bilo ničega što bi ga moglo skrenuti s toga puta. Religija je prošla pokraj njega. »Već je
davno mrtva«, bila je njegova izjava o toj fazi razmišljanja. Prema njegovoj surovo shvaćenoj
sociologiji, sve je u svijetu bilo samo igra. Bog je bio jedan apstraktan, lud pojam, koji se zvao
Sreća. Prema tome, kako je jedan čovjek rođen – da li kao glupan ili razbojnik – s tim treba da počne
igru; Sreća je dijelila karte, i novorođena djeca su dobivala karte koje im je ona dodijelila. Svaki je
protest bio uzaludan. To su bile njihove karte, i trebalo je s njima igrati, hoćeš-nećeš, grbav ili
uspravnih leđa, sakat ili zdravih udova, šuplje glave ili bistra mozga. I nije bilo u tome pravičnosti.
Karte koje je većina dobivala stavljale su ih u red klase glupana; mali broj dobivao je karte koje su
im omogućavale da postanu razbojnici. Igranje karata bio je život; gomila igrača – društvo. Kartaški
stol je bio zemlja; a zemlja u velikim i malim komadima, od komada kruha do velikih crvenih
automobila, to su bili ulozi. A na kraju sretni i nesretni, svi moraju umrijeti.
Bilo je teško glupima i potlačenima, jer su oni od početka bili osuđeni da izgube. Ali što je više
promatrao one druge, prividne dobitnike, sve mu se manje činilo da i oni imaju bilo čime da se
pohvale. I oni će također biti mrtvi, a i njihov život nije baš mnogo vrijedio. Bila je to divlja
životinjska borba. Jaki su gazili slabije, a jaki – kao što je to već otkrio – ljudi kao što su Dowsett i
Lettton i Guggenhammer – nisu bili i najbolji.
Sjećao se svojih manje značajnih drugova na Arktiku. Oni su spadali među glupane i potlačene,
radili su teške poslove, a plodovi njihova rada bili su im opljačkani, isto onako kao i onoj starici
koja je proizvodila vino na Sonoma brežuljcima; a ipak, u njima je bilo ljepših vrlina, istine, i
vjernosti, i poštenja, nego u ljudirma koji su ih pljačkali. Baš je i izgledalo da dobivaju oni koji su
nepošteni, podmukli i nečasni. Pa čak ni oni nisu imali što da kažu u svemu tome. Oni su igrali s
kartama koje su im bile podijeljene; a Sreća, to čudovišno ludo božanstvo, vlasnik cijele te jazbine,
sve je to promatrala i cerila se.
Ona je miješala svemirske karte života.
Karte nisu bile pravedno podijeljene. Mali ljudi, koji su dolazili na svijet, male mekane bebe, nisu
bili ni pitani da li žele pokušati sreću u igri. Nisu imali pravo izbora. Sreća ih je bacila u život i
gurnula ih za kartaški stol i rekla im: »Igrajte, prokletnici, igrajte!« A oni su igrali kako su najbolje
znali, kukavni i sitni vragovi. Jednima je igra donosila parne jahte i dvorce, a drugima ludnicu ili
ubožnicu. Jedni su igrali uvijek samo s jednom kartom, i pravili vino u gudurama čitav svoj život,
nadajući se da će na koncu kupiti vještačke zube i mrtvački sanduk. Drugi su brzo ispadali iz igre, jer
su izvukli karte koje su im donosile nasilnu smrt ili propast od gladi, ili neku dugotrajnu i odvratnu
bolest. Neki su imali karte kojima se osvajaju kraljevstvo i neodgovorna i nezaslužena moć; drugima
su karte donosile karijeru, neizmjerno bogatstvo, nesreću i sramotu, ili žene i vino.
Što se njega tiče, on je izvukao dobre karte, premda ih još nije sve mogao vidjeti. Uvijek može
netko ili nešto da ga sruši. Možda ga ludo božanstvo Sreća podmuklo vodi baš takvom svršetku.
Jedan nesretan splet okolnosti, i u roku od jednog mjeseca četa lopova mogla bi zaigrati divljački
ratnički ples oko njegove financijske lešine. Još danas ga može pogaziti tramvaj na ulici ili s krova
pasti cigla i razbiti mu lubanju. Pa tu su još bolesti, koje uvijek prijete, i koje spadaju među
najgroznije hirove Sreće. Tko to može reći! Sutra ili bilo kojeg dana, otrovna muha ili koji drugi od
hiljade insekata može naletjeti na njega, i on je zauvijek svršio. Tako je bilo sa doktorom Bascomom,
Leeom Bascomom, koji je stajao kraj njega još prošle nedjelje, razgovarao se i smijao, prava slika
sjajne mladosti, snage i zdravlja. A poslije tri dana – bio je mrtav. Upala pluća, srčana kap i sam bog
zna što još – i onda konac. Vikao je u agoniji tako da se moglo čuti u drugu ulicu. To je bilo strašno.
Bio je to novi, surovi udarac u Daylightovoj svijesti. A kada će on doć na red? Tko to može znati?
U međuvremenu nema ništa drugo da radi nego da igra s kartama koje je mogao vidjeti u svojoj
ruci, a te su karte bile borba, osveta i kokteli. A iznad svega sjedila je Sreća i cerila se.
 XI

Jedne nedjelje, kasno poslije podne, nalazio se Daylight sa druge strane zaljeva u Piedmontskim
brežuljcima iza Oaklanda. Kao i obično, bio je u velikom automobilu, ne u svom vlastitom, nego kao
gost Billa Swiftwatera, pravog ljubimca Sreće, koji je došao ovamo da potroši sve što je još imao od
sedmog imanja, koje je iskopao iz smrznutog polarnog šljunka. Bio je to glasoviti rasipnik, njegovo
posljednje imanje već je bilo na sigurnom putu da ode tamo kamo je otišlo i prijašnjih šest. On je bio
taj koji je u prvoj godini grada Dawsona prosuo čitav ocean šampanjca, plaćajući ga po pedeset
dolara bocu. On je bio taj koji je, kad je već vidio dno u svojoj vrećici za zlato, pokupovao sva jaja
na trgu po dvadeset i četiri dolara tucet, i to sto i deset tuceta, samo zato da naljuti svoju draganu,
koja ga je ostavila. On je bio taj koji je iznajmljivao posebne vlakove, plaćajući kraljevski za brzinu,
potukao sve rekorde između San Francisca i New Yorka. Sada je po sedmi put taj »ljubimac pakla«,
kako ga je Daylight zvao, rasipao svoj posljednji imutak sa svojom starom nekadašnjom
lakomislenošću.
Bilo je to veselo društvo, koje je izvrsno provelo dan, vozeći se oko zaljeva San Francisca od San
Josea do Oaklanda. Triput su bili zaustavljeni zbog nedopuštene brzine, a treći put, međutim, na cesti
kod Haywardsa, uspjelo im je pobjeći zajedno sa saobraćajnim stražarom. Bojeći se da je već izdan
telegrafski nalog za njihovo hapšenje svima mjestima koja su se nalazila pred njima, skrenuše jednim
sporednim putem preko brežuljaka, i sada su jurili prema Oaklandu novim smjerom, bučno
raspravljajući o tome što treba da učine sa zarobljenim saobraćajcem.
— Doći ćemo za deset minuta do Blair Parka – reče jedan od njih. – Gledaj, Bille, tu se naprijed
nalazi sporedni put sa mnogo ograđenih prolaza, ali njime ćemo stići ravno u Berkeley. Onda se
možemo vratiti natrag u Oakland s druge strane, prošuljati se preko zaljeva skelom, a auto poslati
noćas natrag okolnim putem sa šoferom.
Ali Bill nije nikako mogao uvidjeti zašto ne bi išao u Oakland kroz Blair Park, pa tako i odlučiše.
U narednom trenutku, kada su jurili na jednom zaokretu, pojavi se pred njima sporedni put, kojim
su odlučili da ne idu. S unutrašnje strane ograde koja je zatvarala put, sagnuvši se na sedlu i upravo
zatvarajući ogradu, bila je mlada žena na riđem konju.
Na prvi pogled Daylight je osjetio da mu je djevojka odnekud poznata. Začas, uspravivši se u
sedlu, pokretom koji je on smjesta prepoznao, ona potjera konja u kas, i odjaše dalje okrenuvši im
leđa. Bila je to Dede Mason – njemu pade na pamet kako mu je Morrison govorio da ona ima konja
za jahanje, i bi mu vrlo drago što ga nije primijetila u ovom razuzdanom društvu. Bill se diže, držeći
se jednom rukom za naslon prednjeg sjedala, a drugom poče mahati, kako bi privukao njezinu pažnju.
Njegove se usne skupiše za prodorni zvižduk, po kome je on bio slavan, i koji je Daylight dobro
poznavao iz prijašnjih vremena, ali Daylight, gurnuvši ga nogom i povukavši ga za rame, sruši
iznenađenog Billa natrag na sjedalo.
— Ti valjda po-o-znaješ damu – promuca Bill.

— Razumije se – odgovori Daylight – zato jezik za zube.

— Čestitam ti na dobrom ukusu, Daylighte. Lijepa je kao breskva, a jaše kao momak.
 Drveće koje se pojavilo sakrilo ju je ispred njihovih očiju, a Bill se udubi u problem što da radi
sa saobraćajcem, dok je Daylight, naslonivši se na svoje sjedalo, zatvorenih očiju, još uvijek vidio
Dede kako jaše poljskim putem.
Bill je imao pravo. Ona je zbilja izvrsna jahačica. Iako je sjedila u muškom sedlu, stav joj je bio
besprijekoran. Bravo, Dede! Mora joj se upisati u prilog i to što je imala hrabrosti da jaše na jedini
prirodan i logičan način. Pametna je to glava, to je sigurno.
U ponedjeljak ujutro, kad je došla da stenografira, on ju je promatrao s novim zanimanjem, ali to
nije ničim pokazivao. Njihov redovni posao prođe na uobičajeni način.
Ali naredne nedjelje nađe se on na konju s one strane zaljeva, jašući po Piedmontskim
brežuljcima. Dan mu se otegao, ali nigdje nije bio ni traga Dede Mason, premda je češće dolazio na
sporedni put s mnogo ograda, i odjahao sve do Berkeleya. Ovdje, u ovim ulicama, među tim
mnoštvom kuća, idući jednom ulicom gore a drugom dolje, pitao se u kojoj bi od njih mogla ona
stanovati. Morrison mu je već odavno rekao da stanuje u Berkeleyu, a tim putom je odjahala prošle
nedjelje, kasno poslije podne, očito vraćajući se kući.
Bio je to izgubljen dan, barem ukoliko se na nju odnosilo; a ipak nije bio posve izgubljen, jer je
uživao u svježem zraku, i toliko se veselio jahanju, tako da je u ponedjeljak dao nalog posrednicima
da mu pronađu najboljeg riđeg konja koji se za novac može kupiti. U slobodnim časovima u toku
nedjelje pregledao je velik broj riđana, iskušao ih nekoliko, ali nije bio zadovoljan. Tek u subotu
namjeri se na Boba. Čim ga je ugledao, Daylight je znao da je to konj kakvog traži. Bio je to visok
konj, možda nešto prevelik za jahanje, ali ne za čovjeka tako jakog kao Daylight. Vidjelo se da je
konj u izvrsnoj kondiciji, dlaka mu se sjala na suncu poput vatre, a vitki vrat se prelijevao u pravom
požaru dragulja.
— To je ono što ja tražim – reče odmah Daylight, ali trgovac nije bio oduševljen. On je prodavao
konja kao posrednik, a vlasnik Bobov je zahtijevao da kupcu tačno izloži pravu narav konja. Trgovac
je to i učinio.
— Ne može se reći da je to zloban konj, ali je svakako opasan. Mušičav je i ćudljiv, ali nije
podmukao. Izgleda vam na prvi pogled da vas misli ubiti, ali se onda pokaže da se samo šali i da ne
misli zlo. Ja lično ne bih ga htio jahati. Ali je izdržljiv. Pogledajte mu prsa. A tek noge. Bez pogreške.
Nikad nije bio povrijeđen niti je ikad radio. A nikome nije još uspjelo izići s njime na kraj. Brdski je
to konj, naučen, također, na neprokrčene putove, jer je odrastao u surovom kraju. Na nogama je
siguran kao koza, tako dugo dok mu ne sunu u glavu gluposti. Ne udara, ali se propinje. Nemoguće ga
je jahati bez ogrljača. Ima lošu naviku da se vrti bez ikakva razloga. Na taj način se šali s jahačem.
Radi sve ono što mu se prohtije. Jednog će dana ići mirno i zadovoljno čitavih dvadeset milja. A
drugog dana odmah od početka nije čovjek u stanju njime upravljati. Poznaje automobile tako da bi
legao kraj njih i spavao ili jeo sijeno iz njih. Propustit će ih devetnaest kraj sebe a da ni okom ne
trepne, a kad naiđe dvadeseti, možda će se iz pukog nestašluka dati u divlji bijeg poput mustanga.
Općenito uzevši, previše živahan konj za jednog gentlemana, i pun iznenađenja. Sadašnji ga je vlasnik
nazvao Juda Iskariot, i neće da ga proda dok kupac ne sazna sve što je u vezi s njim. To je po prilici
sve što ja o njemu znam. A pogledajte ovu grivu i rep. Jeste li ikada vidjeli takvo što? Dlaka mu je
fina kao kosa u malog djeteta.
Trgovac je imao pravo. Daylight pregleda grivu i uvjeri se da tako lijepe dlake na konju nije još u
životu vidio. I boja mu je također bila čudna. Zanosila je malo na kestenjasto. Daylight mu prođe
prstima kroz grivu, a Bob okrenu glavu i nestašno ga ponjuši po ramenu.
– Osedlajte ga, pokušat ću – reče trgovcu. – Htio bih znati je li naučen na ostruge. Ne englesko
sedlo. Dajte mi meksičko i žvale – ne previše grube, jer vidim da voli da se propinje.
Daylight je nadzirao pripreme, prilagođavao remenje uzda, dužinu stremena, remenje za
opasivanje, i ostalo. Zatrese glavom kad mu donesoše ogrljač, ali posluša trgovčev savjet i dopusti
da ga stave. A Bob, osim nemirnog uzbuđenja i nekoliko šaljivih pokušaja, nije pravio nikakvih
neprilika. Isto tako u toku jednog sata jahanja nije se ponašao nepristojno, osim nešto malo
dopuštenog poigravanja i poskakivanja.
Daylight je bio ushićen, kupnja je bila odmah zaključena, a Bob sa čitavom svojom opremom
prebačen preko zaljeva da zauzme svoje mjesto u štali Oaklandske jahačke akademije.
Narednog dana, kako je bila nedjelja, Daylight je rano bio na nogama, prešao preko skele, vodeći
sa sobom Wolfa, psa koji je bio prednjak u njegovoj zaprezi u saonama, jedini pas koga je izabrao da
ga povede sa sobom kad je otišao s Aljaske. Ma koliko da je tražio po svim brežuljcima Piedmonta i
po sporednom putu sa mnogo ograda, koji je vodio u Berkeley, Daylight nije vidio ni Dede Mason ni
njezinog riđana. Ali nije imao vremena da zbog toga bude razočaran, jer je sa svojim vlastitim
riđanom bio i suviše zaposlen. Pakazalo se da je Bob pun vragolija i nedosljednosti, i on je
iskušavao svog jahača isto onako kao što je i njegov jahač iskušavao njega. Dayligat je morao
upotrijebiti sve svoje znanje o konjima, i sav svoj osjećaj za konje, dok je Bob sa svoje strane
upotrijebio sve trikove kojima je raspolagao. Osjetivši da mu ogrljač stoji labavije nego inače,
počeo je priređivati pravu ekshibiciju propinjanja i hodanja na stražnjim nogama. Poslije desetak
minuta, u kojima je bio bespomoćan, Daylight skoči s konja i pritegnu ogrljač, poslije čega je Bob
priredio ekshibiciju anđeoske dobrote. Time je potpuno zavarao Daylighta. Nakon pola sata dobrote,
Daylight, uljuljan povjerenjem, jahao je korakom sa spuštenim nogama, ležerno sjedeći, ostavivši
uzde na vratu konja. Bob se nenadano okrenu, strelovitom se brzinom ispravi na stražnje noge, dižući
visoko u zrak prednje. Daylightu ispade desna noga iz stremena, a ruke mu se oviše konju oko vrata; a
Bob iskoristi situaciju i dade se u divlji trk cestom. Nadajući se da u ovom času neće sresti Dede
Mason, Daylight se učvrsti u sedlu i opet zadobi vlast nad konjem.
Kad su stigli natrag na ono isto mjesto, Bob se opet okrenu. Daylight je ovog puta ostao u sedlu, i
osim što ga je malo udario uzdama po vratu, nije učinio ništa drugo da spriječi okret. Primijetio je da
se Bob okreće na desnu stranu, i zaključi da ga treba udariti lijevom ostrugom i tako zadržati u
pravcu. Ali je Bob svoj okret izvodio tako brzo i nenadano da je Daylightova opomena u stvari došla
u isto vrijeme sa izvršenjem okreta.
– Dobro, Bobe – obrati se Daylight životinji, brišući s očiju znoj koji ga je oblijevao. – Moram ti
priznati da si zbilja najprokletije, najbrže i najtvrdoglavije stvorenje koje sam ikada vidio. Ali meni
se ipak čini da sam pronašao način kako da te dovedem u red, a to je da neprekidno osjećaš ostrugu,
makar samo malo – ah, ti, životinjo!
Ali onog trenutka kad ga je dotakla ostruga, konj je svoju lijevu stražnju nogu trgnuo naprijed i
lakim udarcem pogodio u stremen. Nekoliko puta, iz čiste radoznalosti, Daylight pokuša ostrugom, i
svaki put je Bobovo kopito pogodio stremen. Daylight tada odluči da i on poput konja izvodi svoje
napadanje neočekivano, zabadajući u njega iznenada obje ostruge i istodobno ga udarivši korbačem
ispod trbuha.
— Još nikada ti nisi dobio pravih batina – mrmljao je Daylight kad je Bob, na ovako grub način
izbačen iz kruga svojih nestašluka, pojurio naprijed.
Desetak mu je puta Daylight davao lekcije ostrugama i korbačem, a onda se preda uživanju u
bijesnom i veličanstvenom kasu. Kad je vidio da nema više kažnjavanja, poslije pola milje Bob
postepeno prijeđe u brzi kas, i Wolf, koji je bio zaostao, stiže ih opet, te je sve išlo upravo prekrasno.
 — Već ću ja tebe odučiti od tvog ludog okretanja, dečko moj – govorio mu je Daylight kad je Bob
izveo opet jedan okret.
Bili su u punom kasu, i Bob iznenada zabode prednje noge u zemlju i stade kao ukopan. Daylight
mu raširenim rukama naleti na vrat, a u istom trenutku, skočivši uvis sa sve četiri noge, Bob izvrši
okret. Samo izvrstan jahač mogao je izbjeći da ne bude izbačen iz sedla, a prema onome kako je bilo
Daylight nije bio daleko od toga. U času kad se opet čvrsto smjestio u sedlu, Bob je u punom trku
jurio kao strijela putem kojim je došao, prisiljavajući Wolfa da skače na stranu u grmlje.
— Samo tako, prokletniče! – ljutio se Daylight podbadajući ga neprestano ostrugama i udarajući
korbačem. – Natrag hoćeš, dobro, ići ćeš natrag dok ne crkneš od umora.
Kad je nakon nekog vremena Bob pokušao usporiti luđački tempo, oboriše se na njega ostruge i
korbač s nesmanjenom žestinom, i natjeraše ga na novi napor. I kad je, napokon, Daylight zaključio da
je konju već dosta, okrenu ga naglo i pusti da ide laganim kasom naprijed. Poslije kratkog vremena
zaustavi ga da vidi da li teško diše. Stojeći tako jednu minutu, Bob okrenu glavu i ponjuši nestašno i
nestrpljivo stremen svoga jahača, kao da mu želi reći daje već vrijeme da krenu.
– Ovo je zbilja pravo čudo od konja – reče Daylight.– Ni zlovolje, ni srdžbe, ama baš ništa –
usprkos takvim batinama! Bobe, ti si divna životinja!
Još jedanput bio je Daylight uljuljan u prividnu sigurrost. Čitav jedan sat Bob bijaše miran, kako
se to moglo samo poželjeti od jednog tako vatrenog konja, a onda, kao i obično, bez opomene, poče
se okretati i juriti. Daylight ga dovede u red ostrugama i korbačem, i natjera ga za kaznu da juri
nekoliko milja u smjeru koji je sam izabrao. Ali kad ga je okrenuo i potjerao naprijed, Bob poče
hiniti strah pred svakim grmom, drvetom, kravom, Wolfom, svojom vlastitom sjenom – ukratko pred
svim što se samo moglo zamisliti kao smiješno. U tim časovima Wolf bi legao u hlad i promatrao, dok
je Daylight istjerivao Bobu mušice iz glave.
Tako je prošao dan. Među ostalim stvarima, Bob je izvodio i trik pretvarajući se da se kani
okrenuti, ali se nije okrenuo. Daylightu je to zadavalo isto takvu nepriliku kao i stvarni okret, jer je
svaki put bio prevaren i morao da ga steže nogama i da napinje čitavu strukturu tijela. A onda, poslije
nekoliko tobožnjih pokušaja, Bob bi se doista okrenuo, i Daylight bi dospio u stari položaj sa
raširenim rukama oko Bobovog vrata.
I tako, sve do kraja dana, Bob je upotrebljavao sad jedan, sad drugi trik; pošto su prešli desetak
automobila na putu u Oakland, iznenada je odlučio da se luđački poplaši sasvim običnih malih kolica.
I upravo prije nego što će stići natrag u staju, izveo je najznačajnije djelo dana, spajajući okret s
propinjanjem, tako da je prekinuo ogrljač, što mu je omogućilo da se propne u okomit položajna
stražnjim nogama. U tom trenutku puče i jedan oštećeni remen, koji je držao stremen, tako da se
Daylight jedva održa u sedlu.
Uza sve to, on je zavolio životinju i nije se pokajao za novac što je za Boba dao. Njemu je bilo
jasno da Bob nije ni zloban ni podmukao, sva je neprilika bila u tome što je upravo pucao od životne
snage i bio obdaren većim razborom nego prosječni konji. Ta živahnost i razbor, udruženi s
nestašlukom, napravili su od njega to što je bio. Ono što je trebalo da ga obuzda bila je jaka ruka,
umjerena strogost, a po potrebi i nešto malo surove sile.
— Ili ti ili ja, Bobe – rekao mu je Daylight više puta toga dana.

A iste večeri reče konjušaru:

— Zar nije divan! Jeste li u životu vidjeli nešto ovakvo? Najbolje konjsko meso na kojem sam
ikad jahao, a dosta sam ih vidio u svom životu.
 A Bobu, koji je okrenuo glavu i počeo sa svojim nestašnim onjuškivanjem:
— Zbogom, ti, moj dobri mali zloćko. Vidjet ćemo se opet druge nedjelje poslije podne, a ti samo
pripremi punu košaru svojih trikova, stara puško.
 XII

Čitave se nedjelje Daylight zanimao za Boba gotovo isto toliko koliko i za Dede; a budući da se na
dnevnom redu nisu nalazili nikakvi veliki poslovi, mogao se više zanimati za njih dvoje nego za svoju
poslovnu igru. Bobov trik s okretanjem naročito ga je zaokupio. Kako da tome doskoči, to je bio
problem. Pretpostavimo da susretne Dede u brežuljcima; i pretpostavimo da se dogodi neki sretni
slučaj da jašu zajedno jedno pored drugog; onda bi to Bobovo okretanje prouzročilo veliku
neugodnost i nepriliku. Ne bi mu baš bilo drago da ga ona vidi kako je odletio na Bobov vrat. U
drugu ruku, ne bi također lijepo izgledalo da je iznenada ostavi i odjuri natrag, udarajući Boba
korbačem i ostrugama.
Trebalo je izmudriti neki način kako bi se mogao spriječiti Bobov streloviti okret. Treba životinju
zaustaviti prije nego što počne okret. Uzdama se to ne može postići. Isto tako ni ostrugama.
Preostajao je korbač. Ali kako da to napravi? Toga je tjedna u mnogim trenucima bio odsutan duhom,
kad je sjedeći na stolici u svom uredu zamišljao da jaše na svom prekrasnom riđanu, i pokušavao da
ga spriječi u okretanju. Jedan takav trenutak dogodio se koncem tjedna, upravo usred konferencije s
Heganom. Hegan mu je izlagao neku svoju novu blještavu pravničku viziju i najedanput osjeti da ga
Daylight ne sluša.
Njegove su oči bile izgubile svaki sjaj, kao da i on također vidi nešto u svojoj fantaziji.
– Pronašao sam! – poviče iznenada. – Hegane, čestitajte mi. Pa to je tako jednostavno kao valjati
kladu. Sve što treba da učinim, to je da ga udarim po nosu, i to dobro da ga udarim.
Pa onda objasni zbunjenom Heganu o čenu se radi, i postade opet slušalac, premda se nije mogao
uzdržati a da se s vremena na vrijeme glasno ne nasmije od zadovoljstva i razdraganosti. Plan je bio
ovaj: Bob se okretao uvijek nadesno. Vrlo dobro, on će složiti dvostruko korbač u ruci, i u trenutku
kad se Bob počne okretati dvostruki će ga korbač poklopiti po nosu. Nema takvog konja na svijetu
koji će, kad jedanput dobije ovakvu lekciju, pokušati opet da se okrene na onu stranu na kojoj ga je
čekao udvostručeni korbač.
Mnogo jasnije nego ikad prije, za vrijeme ove sedmice u uredu, uvjerio se Daylight da nema
nikakvog društvenog, pa čak ni ljudskog dodira s Dede. Situacija je bila takva da joj nije mogao
upraviti ni najobičnije pitanje da li kani izjahati naredne nedjelje. Nevolja nove vrsti bila je u tome
što je on bio poslodavac lijepe djevojke. Pogledao bi je često za vrijeme svakidašnjeg posla u uredu,
a pitanje – da li kani izjahati druge nedjelje? – peklo mu je usne. I dok ju je promatrao, pitao se
koliko joj može biti godina, i kakve je sve ljubavne doživljaje imala i morala imati s onom
dječurlijom sa sveučilišta, s kojom se, kako mu je to Morrison pričao, družila i plesala. Tih šest dana
između dvije nedjelje mislio je mnogo o njoj, i jedna mu je stvar postala sasvim jasna: ona mu je
trebala. I tako mu je jako bila potrebna da je nestalo njegove stare plašljivosti prema vrpcama
pregače. On, koji je čitav svoj život bježao od žena, postao je najedanput tako hrabar da je za jednom
počeo trčati. Jedne nedjelje, prije ili kasnije, on će se s njom susrestti negdje izvan ureda, negdje na
brežuljcima, pa ako se onda ne približe jedno drugom, bit će to samo zbog toga što ona ne želi takvo
bliže poznanstvo.
 Tako je našao u rukama još jednu kartu koju mu je ludo božanstvo Sreća podijelila. Nije ni sanjao
o tome kako će važna postati ta karta, ali ju je smatrao prilično dobrom kartom. S druge strane,
sumnjao je. Možda je to samo trik Sreće, da ga namami u nesreću i propast. Pretpostavimo da ga
Dede ne bude htjela, i pretpostavimo da on bude u nju sve jače i jače zaljubljen?
Ponovo oživješe sva njegova strahovanja pred ljubavi. Sjećao se nesretnih ljubavnih afera
muškaraca i žena koje je poznavao u prošlosti. Tu je bila Bertha Doolittle, kći starog Doolittla, koja
je bila smrtno zaljubljena u Dartworthyja, suvlasnika bogatog nalazišta na Bonanzi; a Dartworthy,
međutim, nije uopće volio Berthu, ali je bio do ludila zaljubljen u ženu pukovnika Walthstona, tako da
je s njom pobjegao niz Yukon; a pukovnik Walthstone, koji je ludo volio svoju ženu, dao se u potjeru
za odbjeglim parom. I kakav je bio ishod? Kao što se Berthina ljubav svršila tragično, isto tako je
bilo i s ostalo troje. Dolje ispod Minooka došlo je do borbe između pukovnika Walthstona i
Dartworthyja. Dartworthy je bio ubijen. Tane koje je pukovniku prošlo kroz pluća toliko ga je
oslabilo da je slijedećeg proljeća umro od upale pluća. A pukovnikova žena je ostala bez ikoga na
svijetu koga bi voljela.
Pa onda Freda, koja se strmoglavila u zaleđenu rijeku zato što je voljela čovjeka koji se nalazio na
drugom kraju zemlje, a mrzila njega, Daylighta, zato što se slučajno tu zatekao, izvadio je iz ledenih
santa i vratio natrag u život. Pa onda Djevica... Stare ga uspomene zaplašiše. Ako ta ljubavna klica
zgrabi njega svom svojom snagom i ako ga Dede ne bude htjela, moglo bi to biti za njega gotovo isto
tako pogubno kao što bi bilo da su ga Dowsett, Letton i Guggenhammer do kože opljačkali. Da je
žudnja za Dede, koja se u njemu rađala, bila manja, strah bi iz njega istjerao i svaku pomisao na nju.
Ali ovako, tješio se time da je bilo i takvih ljubavi koje su se dobro svršavale. A tko zna, možda je
Sreća dodijelila njemu jednu od takvih karata koje dobivaju. Neki su ljudi bili rođeni sretni, živjeli
su čitav svoj život sretno i umrli sretni. Možda je i on jedan od takvih ljudi, rođeno dijete sreće, koje
ne može izgubiti.
Dođe nedjelja, a Bob se u brežuljcima Piedmonta ponašao kao anđeo. Njegova je dobrota u
pojedinim časovima bila ispunjena živahnošću i obiješću, ali inače je bio kao janje. Daylight, držeći
u desnoj ruci spreman udvostručeni korbač, gorio je od želje da Bob pokuša okret, makar samo
jedanput, ali je Bob, ponašajući se odlično, odbio da to učini, stavljajući Daylighta na Tantalove
muke.
Ali Dede nije bilo nigdje. Uzalud je kružio unaokolo po cestama među brežuljcima, a poslije
podne se uputio strmom stazom preko drugog lanca brežuljaka u Maraga dolinu. Upravo kad je stigao
na podnožje obronka, začu topot kopita konja u kasu. Topot je dolazio sprijeda, i približavao se
prema njemu. Što onda ako je to Dede? Okrenu Boba i pođe natrag korakom. Ako je Dede, mislio je,
onda se rodio pod sretnom zvijezdom, jer do susreta nije moglo doći pod sretnijim okolnostima Tu su
bili oboje, i išli su u istom pravcu, a kas će je dovesti k njemu upravo na onom mjestu gdje se cesta
počinje uspinjati, tako da će biti prisiljena jahati korakom. Ništa joj drugo neće preostati nego da
jaše zajedno s njim do vrha; a kad jedanput budu gore, isto tako strmo spuštanje na drugoj strani
prisilit će ih da i nadalje nastave korakom.
Kas je dolazio sve bliže, ali on je išao ravno sve dok nije čuo da je konj iza njega prešao u korak.
Onda pogleda preko ramena. Bila je to Dede. Prepoznavanje je bilo brzo, a na njoj se moglo
primijetiti da je iznenađena. Što je bilo naravnije nego da malo okrene svoga konja i pričeka dok ga
ona stigne; a onda, kada budu zajedno, da skupa nastave uzbrdo? Mogao je odahnuti. Problem je bio
riješen, i to tako lako. Izmijeniše pozdrave; i sad su se nalazili jedno pored drugog i ići će zajedno u
istom smjeru još mnogo milja koje se nalaze pred njima.
 Primijetio je da je najprije pogledala njegova konja, pa tek onda njega.
— Oh, kako je divan! – poviče, promatrajući Boba. Po sjaju njezinih očiju, i po oduševljenom
izrazu lica jedva je mogao vjerovati da je to ista ona mlada žena koju je poznavao u uredu, mlada
žena s gotovo bezizražajnim, poslovnim izgledom lica.
— Nisam znala da vi jašete – bila je jedna od prvih njezinih primjedaba. – Mislila sam da ste se
oženili s onom vašom mašinom za brzu vožnju.
— Upravo sam nedavno počeo – odgovori on. – Počeo sam debljati, kako i sami vidite, pa to
moram nekako skinuti.
Ona ga pogleda sa strane brzim pogledom, koji ga je obuhvatio od pete do glave zajedno sa
sedlom, pa reče:
— Ali vi ste već prije jahali.

Nema sumnje, ona je imala izvježbano oko za konje i za sve što je u vezi s konjima, pomisli on, a
onda odgovori:
— Već dugo godina nisam jahao. Kad sam bio deran u Istočnom Oregonu, vjerovao sam da sam
silan jahač, znao sam se često odšuljati iz logora, jahati sa stokom i ukroćivati mustange, i tome
slično.
Tako su se na njegovo veliko olakšanje upustili u temu koja ih je oboje zanimala. On joj je
pripovijedao o Bobovim trikovima, o njegovom okretanju i o svom planu kako da to spriječi; a ona
se složi s njim da se s konjima mora postupati sa stanovitom razumnom strogošću, bez obzira na to
koliko ih čovjek voli. Eto na primjer, njezina Mab, koju ona ima već punih osam godina, i koju je
morala odučiti od ritanja u štali. Postupak je bio bolan za Mab, ali je bila izliječena.
— Vi ste mnogo jahali? – upita Daylight.

— Zapravo se ne mogu ni sjetiti kada sam prvi put bila na konju – odgovori ona. – Rođena sam na
farmi, i nitko me nije mogao odvojiti od konja. Mora da sam rođena s ljubavi prema konjima. Imala
sam svog prvog ponija, koji je bio moje vlasništvo, kada mi je bilo šest godina. Kad mi je bilo osam
godina znala sam po cijeli dan ostati u sedlu sa svojim tatom, a u jedanaestoj poveo me je prvi put sa
sobom u lov na jelene. Bila bih kao izgubljena bez konja. Mrzim život unutar četiri zida, i da nemam
svoje Mab, mislim da bih se već odavno razboljela i umrla.
— Vi volite selo? – upita on primijetivši u njezinim očima prvi sjajni blijesak, koji nije bio sive
boje.
— Isto toliko koliko mrzim grad – odgovori ona. – Ali žena ne može zarađivati kruh na selu. I tako
sam – u zajednici sa svojom Mab – udesila kako sam najbolje mogla.
Zatim je još pripovijedala o svom životu na farmi prije nego što joj je otac umro. Daylight je bio
neobično zadovoljan sa samim sobom. Oni su se upoznavali. Razgovor nije zapeo nijedanput za
čitavih pola sata što su bili zajedno.
— Mi oboje potječemo uglavnom iz istog kraja – reče on. – Ja sam odrasta o u Istočnom Oregonu,
a to nije tako daleko od Siskiyoua.
U narednom trenutku više bi volio da je pregrizao jezik, jer ga ona brzo zapita:
— Odakle znate da sam ja iz Siskiyoua? Sigurna sam da vam to nisam nikada spomenula.

— Ne sjećam se – promuca on u neprilici. – Negdje sam čuo da ste iz onog kraja.

U tom se času došulja Wolf, tiho i poput sjene; njezin se konj poče plašiti, i tako prijeđoše
nelagodnost tog trenutka i počeše razgovarati o psima s Aljaske sve dok se razgovor nije opet vratio
na konje. A o konjima su razgovarali i sve vrijeme dok su se uspinjali i spuštali na drugu stranu.
Dok je ona govorila, on je slušao i pratio njezine riječi, a ipak je čitavo vrijeme bio zabavljen i
svojim vlastitim mislima i dojmovima. Bilo je to odvažno od nje što je jahala na muški način, ali, na
kraju krajeva, on nije znao da li mu se to dopada ili ne dopada. Njegovi su nazori o ženama bili nešto
staromodni; bili su još uvijek onakvi kakve su mu ucijepili u ranoj mladosti, za vrijeme graničarskog
života, kada nijedna žena nije jahala drukčije nego na ženskom sedlu. On je odrastao sa prećutnim
uvjerenjem da žene, ukoliko se radi o jahanju, ne spadaju među dvonošce. Zbog toga ga je donekle
začudilo to što ju je vidio onako muškobanjastu u sedlu. Ipak je morao priznati da mu se čitava
njezina pojava na konju dopadala.
Odmah poslije toga padoše mu u oči još dvije stvari. Prvo, zlatne tačkice u njezinim očima. Čudno
da ih nikada prije nije primjetio. Možda uredsko svjetlo nije bilo dobro, a možda su se te tačkice
samo katkada pojavljivale. Nisu to bile tačkice; bila je to neka žarka boja – neka vrst rasutog, zlatnog
svjetla. Nije doduše bilo baš zlatno, ali je svakako bilo bliže zlatnoj nego ikakvoj drugoj boji koju je
poznavao. Sasvim sigurno nije to bila nijedna nijansa žute boje. Misli zaljubljenog čovjeka uvijek su
obojene, i sumnjivo je da li bi još itko drugi na svijetu nazvao Dedine oči zlatnima. Ali Daylight se
upravo rastapao od milja, i on je najradije vjerovao da su zlatne, i zbog toga su bile zlatne.
A osim toga, ona je bila tako prirodna. On je pretpostavljao da će u njoj naći ženu s kojom je vrlo
teško razviti bliže poznanstvo. A ipak se to pokazalo kao nešto posve jednostavno. Nije bilo ničega
nadutog u njezinom društvenom ponašanju – i ovim uobičajenim izrazom on je označavao razliku
između ove Dede na konju i one Dede s uredskim ponašanjem, koju je dotada poznavao. Ali iako je
bio ushićen lakoćom s kojom je sve išlo, i činjenicom da su našli mnogo toga o čemu će razgovarati,
ipak je bio svjestan jednog nedostatka pri svemu tome. Na kraju krajeva, ovaj je razgovor ipak bio
prazan i jalov. On je bio čovjek akcije, on je želio nju, Dede Mason, kao ženu; on je želio da ga ona
voli onako kao što on nju voli; i on je htio da se sve te sjajne želje odmah na mjestu ostvare. Naviknut
na brza rješavanja problema, naviknut da snažno grabi ljude i stvari, da ih savija po svojoj volji,
osjetio je i sada isti nagon za gospodarenjem. Želio je da joj kaže da je voli i da joj sada ništa drugo
ne preostaje nego da se uda za njega.
A ipak nije poslušao taj nagon. Žene su ćudljiva stvorenja, i ovdje bi se ta želja za gospodarenjem
mogla pokazati pogrešnom. Sjeti se svih svojih lovačkih lukavština, dugotrajne strpljivosti kada je
lovio umirući od gladi i kada je pogodak ili promašaj značio život ili smrt. Doduše, premda ova
djevojka za njega nema toliko značenje, ipak mu je mnogo do nje stalo – više nego ikada, sada, dok je
jahao kraj nje gledajući je tako često koliko se usuđivao, u njezinom jahačkom kostimu od tvrdog
sukna, tako izrazito muškobanjastu a ipak u suštini i usvakom pokretu tako ženstvenu, kako se
smješka, smije, govori, kako joj se oči sjaje a žar sunčanog dana i ljetnog povjetarca tjera joj vrelinu
u obraze.
 XIII

Naredne su nedjelje čovjek, konj i pas tumarali po brežuljcima Piedmonta. I opet su Daylight i
Dede zajedno jahali. Ali ovoga puta njezino iznenađenje kad ga je susrela bilo je pomiješano sa
sumnjom; odnosno, njezino iznenađenje bilo je druge vrste. Prošle je nedjelje susret mogao biti
sasvim slučajan, ali da se on i drugi put pojavi na njezinim omiljenim brežuljcima, to više nije mogla
biti samo puka slučajnost. Daylight je osjetio njezino sumnjičavo držanje i, sjetivši se da je u blizini
Blair parka opazio jedan veliki kamenolom, reče kao iz rukava da ga je odlučio kupiti. Njegova
nekadašnja investicija u ciglanu navela ga je na tu misao – misao koja je po njegovu mišljenju bila
dobra, jer mu je omogućavala da joj predloži da odjašu zajedno do kamenoloma, da ga pregledaju.
Tako je proveo nekoliko sati u njezinom društvu, za koje se vrijeme ona pokazala opet ista
djevojka kao i prošlog puta; prirodna, bez afektacije, vesela i nasmijana, dobar drug, razgovarajući o
konjima s nesmanjenim oduševljenjem, sprijateljivši se sa nepovjerljivim Wolfom, i na kraju izrazila
želju da pojaše Boba, u koga je, reče, sada mnogo više zaljubljena nego kad ga je prvi put vidjela.
Ali se Daylight usprotivi. Bob je bio pun opasnih lukavština, i on ne bi nikome preporučio da na
njega uzjaše, osim svom najgorem neprijatelju.
– Vi mislite, zato što sam djevojka, da nemam pojma o konjima – odgovori ona. – Ali dosta sam ja
puta bila zbacivana i obarana a da bih im previše vjerovala. Nisam ja luda. Ne bih ja nikada uzjahala
na konja koji zbacuje jahača. Ja sam već prilično izvježbana. Drugih konja me nije strah. A sami ste
mi rekli da Bob ne zbacuje.
– Ali vi nemate pojma kakve on sve nepodopštine izvodi – protivio se i nadalje Daylight.
– Morate misliti na to da sam ja već vidjela svakakvih konja, a i sama sam na mnogima jahala.
Privikla sam svoju Mab na tramvaje, automobile i lokomotive. Ona je bila obično seljačko ždrijebe
kad je došla k meni. Bila je naučena jedino na sedlo, i to je bilo sve. Osim toga, mislim da neću
nanijeti nikakve štete vašem konju.
Protivno svom uvjerenju, Daylight ipak popusti, i, na jednom dijelu ceste koji nije služio za
promet, izmijeniše sedla i uzde.
– Zapamtite da je brz kao strijela – opominjao ju je Daylight, pomažući joj da uzjaše.
Ona klimnu glavom, a Bob poče strizati ušima osjetivši da ima na leđima nepoznatog jahača. Šala
je došla dosta brzo – i prebrzo za Dede, koja se začas nađe oko Bobova vrata, kad se on strelovito
okrenuo i odmaglio u protivnom smjeru. Daylight ju je slijedio na njezinom konju i promatrao. Vidio
je kako joj je uspjelo naglo zaustaviti konja, a odmah zatim kako ga je, pošto ga je udarila po vratu
uzdama i odlučno podbola lijevom ostrugom, okrenula natrag i potjerala istim putem kojim je došao, i
gotovo istom brzinom.
— Budite spremni da ga udarite korbačem po nosu – doviknuo joj je Daylight.

Ali prije nego što se snašla, Bob se opet okrenu, no ovog joj puta, zahvaljujući krajnjem naporu,
pođe za rukom da se spasi nedostojnog položaja da padne oko Bobova vrata. Njegov streloviti trik
bio je još odlučniji, ali ga ona natjera da ide upropanj, i okrenu ga surovo natrag, udarajući ga
ostrugama. Ništa nije bilo ženskog u načinu kako je postupala s Bobom; njezina metoda bila je
zapovjednička i muškaračka. Da nije bilo tako, Daylight bi očekivao da će mu reći da joj je već
dosta. Ali ova mala uvodna ekshibicija omogućila mu je da sazna nešto o tome kakva je Dede. A da
ni toga nije bilo, sijevanje njezinih sivih očiju, na kojima se opažalo da je ljuta na samu sebe, i
njezine čvrsto stisnute usne rekle bi mu to isto.
Daylight joj nije govorio više ništa, ali je gotovo s uzbuđenjem promatrao sve njezine akcije,
veseleći se unaprijed onome što će ćudljivi Bob dobiti. A Bob je i dobio, pri narednom okretu,
odnosno pokušaju, jer nije se još bio ni do polovine okrenuo kadli ga je udvostručeni korbač
poklopio po osjetljivoj njušci. I tada, na tom mjestu, uslijed zbunjenosti, iznenađenja i boli, njegove
prednje noge, koje je upravo počeo dizati, padoše natrag.
— Sjajno! – odobravao je Daylight. – Još nekoliko puta i to će ga naučiti pameti. On je previše
mudar a da ne bi znao kada je poražen.
Bob pokuša ponovo. Ali ovog puta je napravio tek četvrtinu okreta, a već ga je dvostruki korbač
po nosu prisilio da spusti prednje noge na cestu. Poslije toga, bez uzda, bez ostruga, dovoljno je bilo
da mu samo zaprijeti korbačem, i Bob se pokoravao.
Dede pogleda slavodobitno Daylighta.
— Dopuštate li da ga malo potjeram trkom? – upita.

Daylight potvrdi glavom, a ona odjuri niz cestu. Promatrao ju je sve do zavijutka, gdje ju je
izgubio iz vida, i onda opet kad se pojavila na vidiku, vraćajući se. Nema sumnje, ona zna jahati,
mislio je on, a osim toga, divno je stvorenje. Bože, što bi to bila divna žena! Kako većina žena
izgleda krhka prema njoj. I kad čovjek pomisli da takva djevojka mora čitavog tjedna sjediti za
pisaćim strojem! To nije bilo mjesto za nju. Ona je trebalo da bude supruga valjanog čovjeka, da živi
lagodno u svili i baršunu, s dijamantima – to je bilo njegovo graničarsko shvatanje o tome što
dolikuje ljubljenoj ženi – sa psima, i konjima, i drugim sličnim stvarima. – A vidjet ćemo, Mr.
Burning Daylight, što nas dvojica možemo u tom pogledu učiniti – promrmlja u sebi; a naglas reče:
— Izvrsno, Miss Mason, zbilja izvrsno. Nema konja koji bi bio dostojan djevojke koja zna jahati
kao vi. Ne; ostanite na njemu, pa ćemo zajedno odjahati do kamenoloma. – On se nasmija. – Znate li
vi da je upravo zajecao kada ste ga posljednji put udarili. Jeste li čuli! A jeste li vidjeli kako je samo
spustio noge na cestu, kao da je udario o kameni zid. A dovoljno je pametan da shvati da će sada taj
kameni zid biti uvijek u pripremi za njega.
Kad su se toga dana kasno poslije podne rastali, kod prolaza na cesti koja je vodila prema
Berkeleyu, on se povuče u stranu iza drveća, odakle ju je, nezapažen, promatrao dok je nije izgubio iz
vida. Zatim, okrenuvši se da odjaše natrag u Oakland, pade mu na um misao zbog koje se pokajnički
nasmija i prošapta: – A sada mi ne preostaje ništa drugo nego da kupim taj prokleti kamenolom.Ničim
drugim neću moći opravdati svoje skitanje po ovim brežuljcima.
Ali kamenolomu je bilo suđeno da na neko vrijeme ispadne iz njegovih planova, jer je naredne
nedjelje jahao sam. Toga dana nije bilo na sporednom putu prema Berkeleyu ni Dede ni njezine Mab,
a ni nedjelju dana kasnije. Daylight je bio izvan sebe od nestrpljivosti i bojazni, premda se u uredu
nastojao svladati. Na njoj nije opazio nikakve promjene, i borio se da se ni na njemu ništa ne
primijeti.
Nastavljao se isti stari uobičajeni posao, premda ga je sada sve to dražilo i razbješnjavalo.
Daylight je proklinjao svijet, koji je tako uređen da se čovjek ne smije prema svojoj stenografkinji
ponašati na način koji je inače uobičajen između muškaraca i žena. Što mu u ovom slučaju koriste
njegovi milijuni, pitao se jednog dana gledajući u kalendar na pisaćem stolu kad je ona izašla poslije
završenog diktiranja.
Pred kraj trećeg tjedna, kad je još jedna očajna nedjelja stajala pred njim, Daylight odluči da
progovori, pa makar to bilo i u uredu. I kao što je bilo u njegovoj prirodi, prijeđe jednostavno i
neposredno na stvar. Ona je upravo završila posao s njim, kupila svoje stenograme i olovke,
spremajući se da ode, kada on reče:
— Ah, još nešto, Miss Mason; nadam se da nećete zamjeriti mojoj iskrenosti i otvorenosti. Vi ste
od početka napravili na mene dojam razumne djevojke, i ja držim da vas neće uvrijediti ono što ću
vam sada reći. Vi znate kako ste dugo ovdje u uredu – to su godine, nekoliko godina, u svakom
slučaju, i vi znate da sam se uvijek prema vama ponašao otvoreno i ispravno. Nikada nisam sebi
nešto – kako vi to kažete – dozvoljavao. Baš zato što ste kod mene u uredu, nastojao sam da budem
prema vama pažljiviji nego – nego kad ne biste bili u mojoj službi – vi razumijete. Ali, usprkos tome,
ja sam isto tako čovjek kao i drugi ljudi. Ja sam čovjek osamljen – molim vas nemojte ovo uzeti kao
neku molbu za ljubaznost. Ja vam samo želim time kazati koliko su mnogo za mene značila ona dva
jahanja s vama. I sada, nadam se da mi nećete zamjeriti ako vas upitam zašto niste izjahali prošle
dvije nedjelje.
Završio je i čekao, osjećajući neku čudnovatu vrućinu i nelagodnost, od koje su mu se pojavile
sitne kapljice znoja na čelu. Ona nije odmah odgovorila, a on prijeđe preko sobe i otvori širom
prozor.
— Ja sam jahala – odgovori ona – u drugim pravcima.

— Ali zašto...? – nije znao kako da završi pitanje. – Produžite i budite iskreni prema meni –
požurivao je. – Onako iskreni kao što sam ja s vama. Zašto niste izjahali u brežuljke Piedmonta? Ja
sam vas svuda tražio.
— To i jest pravi razlog – nasmija se ona i pogleda mu za trenutak ravno u oči, a onda opet spusti
pogled. – Vi me sigurno razumijete, Mr. Harnish.
On mrzovoljno potrese glavom.
— I razumijem i ne razumijem. Još nisam ni izdaleka naviknut na gradske običaje. Ima stvari koje
čovjek ne smije da radi, protiv čega ja nemam ništa sve dotle dok ja ne želim da ih radim.
— A ako želite? – upita ona brzo.

— Onda to radim. – Njegove se usne čvrsto stisnuše na ovu odlučnu izjavu, ali je u narednom
trenutku već ispravio tu tvrdnju:
— To jest, većinom radim. Ali ono što ne razumijem, to su stvari koje čovjek ne smije činiti ni
onda kad u njima nema ništa rđavo, i kada nikome ne nanose nikakvu štetu – kao što je na primjer ovo
jahanje.
Dede se neko vrijeme nervozno poigravala olovkom, kao da razmišlja što će odgovoriti, dok je
Daylight strpljivo čekao.
— To jahanje – poče ona – ipak nije nešto za što bise moglo reći da je sasvim na svom mjestu.
Prepuštam vam da to i sami prosudite. Vi znate kakav je svijet. Vi ste, Mr. Harnish, milijunaš.
— Špekulant – reče on oporo.

Ona potvrdi glavom u znak da se slaže s tim nazivom, i nastavi:

— A ja sam samo stenografkinja u vašem uredu.

— Vi ste hiljadu puta bolji od mene – pokuša on da dometne, ali ga ona prekine.

— Ne radi se uopće o tome. To je vrlo obična i jednostavna situacija, koja se mora uzeti u obzir.
Ja radim kod vas. I nije stvar u tome što vi mislite, ili što ja mislim, nego što će drugi ljudi o tome
misliti. I smatram da nije potrebno da vam još o tome govorim. Vi to i sami znate.
Njezin hladni stvarni govor nije se slagao s njezinim izgledom, ili je bar tako Daylight mislio
promatrajući njezinu uzbuđenu ženstvenost, oble linije njezina stasa, grudi koje su se duboko dizale i
spuštale, i rumenilo koje joj je probijalo obraze.
Žao mi je što sam vas; poplašio i otjerao s vašeg omiljenog mjesta – reče on prilično besciljno.
— Niste vi mene poplašili – odgovori ona uzbuđujući se. – Nisam ja neka glupa djevojčica iz
internata. Ja se već dugo sama brinem za sebe, ja to nisam uradila zato što sam se preplašila. Mi smo
bili zajedno dvije nedjelje, i ja sam sigurna da se nisam preplašila ni vas ni Boba. Ne radi se o tome.
Mene nije strah da se sama brinem o sebi, ali i svijet hoće da vodi brigu o drugima. U tome je
neprilika. Radi se o tome što će svijet reći o meni i o mom poslodavcu, kad se budemo redovito
svake nedjelje susretali i jahali po brežuljcima. To je smiješno, ali to je tako. Mogla bih jahati s bilo
kojim od činovnika a da nitko ništa ne primijeti, ali s vama – ne.
— Ali svijet to ne zna i ne treba da zna – poviče on.

— Utoliko gore, ne osjećati se krivim a ipak se šuljati okolo po sporednim putovima s osjećajem
da se radi nešto što nije u redu. Bilo bi ljepše i dostojnije kad bih ja javno...
— Otišli sa mnom na ručak kojeg radnog dana – reče Daylight, nastojeći pogoditi smisao njezine
nezavršene rečenice.
Ona potvrdi glavom.
— Nisam baš to mislila, ali otprilike tako. Ja bih mnogo radije učinila i najružniju stvar tako da to
svi znaju nego da učinim nešto potajno, pa da to onda bude otkriveno. Ne mislim time da tražim od
vas da me pozovete na ručak – doda ona smiješeći se – ali sam sigurna da razumijete moj položaj.
— Zašto onda ne biste jahali otvoreno i naočigled svima sa mnom po brežuljcima? – nastavi on.

Ona zatrese glavom, tako da se njemu činilo kao da mu želi pokazati da je i njoj samoj to žao, i u
tom trenutku njega obuze neka luda čežnja za njom.
— Slušajte, Miss Mason, znam da ne volite razgovarati u uredu o ovakvim stvarima. Isto tako ne
volim ni ja. I to je jedan dio čitavog tog problema, čini mi se; pretpostavlja se da čovjek koji je na
mjestu neće razgovarati sa svojom stenografkinjom ni o čem drugom osim o poslovima. Hoćete li
naredne nedjelje izjahati sa mnom, pa će mo tu stvar temeljito pretresti i doći do nekog zaključka.
Tamo na brežuljcima je mjesto gdje se može govoriti i o stvarima koje se ne tiču poslova. Mislim da
ste me već toliko upoznali da me smatrate poštenim čovjekom. Ja – ja – vas poštujem i cjenim i... sve
tako, i ja... – Počeo je mucati, a ruka kojom je držao upijač na stolu vidljivo mu je drhtala. Borio se
da se svlada. – Ja to želim više nego što sam ikada išta dosada u životu želio. Ja, ja... ja vam to ne
mogu objasniti, ali tako jest, to je sve. Hoćete li? ... – Samo naredne nedjelje? Sutra?
Nije ni sanjao da je njezinu tihu privolu imao zahvaliti više nego ičem drugom onim kapljicama
znoja na čelu i ruci koja mu je drhtala, i čitavoj svojoj suviše očiglednoj općoj zbunjenosti.
 XIV

– Dakako, nije moguće odrediti što netko želi po onome što on govori. – Daylight pogladi
buntovničko Bobovo uho korbačem i razmišljaše nezadovoljan riječima koje je upravo izrekao. One
nisu govorile ono što je on htio kazati. – Ono što ja želim od vas, jest da mi otvoreno priznate da se
ne želite sa mnom sastajati, da mi kažete svoje razloge, ali kako ću ja znati jesu li to pravi vaši
razlozi? Može biti da vi ne želite da to kažete iz bojazni da ne povrijedite moje osjećanje. Ne uviđate
li? Ja sam posljednji čovjek na svijetu koji bi se gurao tamo gdje ga ne žele. I kad bih ja bio uvjeren
da vama nije nimalo stalo do toga da me više vidite, eh, onda bih otprašio takvom brzinom da biste
vidjeli samo dim iza mene.
Dede se nasmija, u znak da se slaže s ovim njegovim riječima, ali je dalje jahala šuteći. Taj
smijeh, mislio je on, to je najslađi i najljepši smijeh koji je on ikada čuo. Taj se smijeh razlikovao,
uvjeravao je on samog sebe, od svakog drugog smijeha kojim mu se ona dotada nasmijala. To je bio
smijeh nekoga tko ga već malo poznaje, nekoga tko mu se smatra barem malo bliskim. Razumije se,
ispravljao je sam sebe već u narednom trenutku, bilo je to nesvjesno s njezine strane. Do toga
svakako mora doći u toku ophođenja bilo koje dvije osobe. Svaki stranac, poslovni čovjek, činovnik,
bilo tko, poslije nekoliko slučajnih sastanaka pokazao bi slične znakove prijateljstva. Do toga je
moralo doći, ali u njezinom slučaju učinilo je to jači dojam na njega; a osim toga, bio je to tako
sladak, tako divan smijeh. Druge žene koje je on poznavao nisu se nikada tako smijale; u to je bio
uvjeren.
Bio je to sretan dan. Daylight ju je susreo na sporednom putu iz Berkeleya, i proveli su nekoliko
sati zajedno. I tek sada, kada se dan primicao kraju a oni se približavali ogradi na putu prema
Berkeleyu, dotakao se on važne teme.
Ona poče odgovarati na njegovu posljednju tvrdnju, a on je zahvalno slušao.
— Ali pretpostavimo, samo pretpostavimo, da su razlozi što sam ih iznijela jedini koji postoje –
da nije pitanje u tom što ja ne bih željela da se s vama pobliže upoznam?
— Onda bih vas ja progonio kao prava napast – reče on brzo. – Jer, znajte, ja sam uvijek
primjećivao da ljudi koji za nečim teže vrlo rado slušaju kad im se te želje potvrde. Ali ako vi imate
još neki drugi potajni razlog, ako vi ne želite da se sa mnom pobliže upoznate, ako – ako, dakle,
mislite da ne treba da povrijedite moje osjećaje zbog toga što imate kod mene dobro namještenje...
Ovdje se prekine njegovo mirno razmatranje, od straha da bi ta mogućnost mogla biti stvarnost, i
on izgubi nit misli.
— Dakle, uostalom, sve što treba da učinite jeste da kažete samo jednu riječ i ja ću nestati. I
nimalo vam to neću zamjeriti; to će samo značiti da nisam imao sreće. Zato budite pošteni, Miss
Mason, i molim vas, recite mi da li je to razlog – ja gotovo predosjećam da je tako.
Ona ga pogleda, a oči joj se iznenada i lagano ovlažiše, nešto zbog povrijeđenosti a nešto zbog
ljutnje.
— Oh, ali to nije pošteno – poviče ona. – Vi mi dajete da izaberem, ili da vam lažem i da vas
uvrijedim kako bih na taj način sebe zaštitila i riješila vas se, ili da odbacim svoju zaštitu i da vam
kažem istinu, a onda će te vi, kao što ste i sami rekli, ostati i progoniti me.
Obrazi joj se zarumenješe, usne joj zadrhtaše, ali ona nastavi da mu gleda iskreno u oči.
Daylight se smijao usiljeno, sa zadovoljstvom.
– Vrlo mi je drago, Miss Mason, vrlo mi je drago što sam čuo ove riječi.
— Ali od njih nemate nikakve koristi – produži ona brzo. – One vam ne mogu ništa koristiti. Ja ih
se odričem. Ovo je naše posljednje jahanje, a... ovdje je ograda.
Postavivši svoju Meb kraj prolaza u ogradi, ona se sagnu, povuče zasun i prijeđe na drugu stranu.
— Ne, molim, ne – reče ona kada je Daylight pošao za njom.

Pokorivši se ponizno, on potjera Boba natrag, a vrata ograde se zatvoriše među njima. Ali trebalo
je još nešto da se kaže, i ona još nije odjahala.
— Slušajte, Miss Mason – reče on tihim glasom, koji je drhtao od iskrenosti. – Htio bih vas
uvjeriti o jednoj stvari. Ja ne mislim na to da zbijam šalu s vama. Vi mi se dopadate, potrebni ste mi,
ja nikad nisam bio ozbiljniji u svom životu. Nema ničeg nepoštenog u mojim namjerama. Ono što ja
mislim potpuno je časno...
Ali izraz njezinog lica postade takav da je zašutio. Bila je srdita, ali se u isto vrijeme i smijala.
— To je baš ono što niste nikako smjeli da kažete – poviče. – To je kao... kao u ženidbenom uredu;
namjere posve časne; predmet – ženidba. Ali to sam i zaslužila. Ako se ne varam, to je ono što ste vi
nazvali progoniti kao napast.
Zagasita boja Daylightova lica izblijedjela je otkako je došao da živi pod gradskim krovovima,
tako da mu je uslijed navale krvi pocrvenio vrat, a zatim se crvenilo prosulo po licu. U svojoj velikoj
neprilici nije sanjao da ga je ona u tom trenutku ljubaznije promatrala nego i u jednom drugom
trenutku toga dana. Nije imala tog iskustva da gleda kako odrasli muškarci crvene kao dječaci, i već
se počela kajati zbog oštrine u koju je iznenada bila zapala.
— Slušajte, Miss Mason – poče Daylight, polagano i mucajući u početku, ali neprekidno
povećavajući brzinu govora, tako da je ispao gotovo nerazumljiv; – ja sam sirov čovjek, ja to znam.
A znam i to da ima mnogo stvari koje ne znam. Ja nisam nikad ništa učio o lijepim stvarima, nikada
još nisam bio zaljubljen, i nikada još nisam izjavljivao ljubav – i ja se u tom pogledu ne znam
ponašati ništa bolje od običnog idiota. Ono što vi treba da učinite jest da pogledate iza mojih glupih
riječi i da pokušate shvatiti čovjeka koji je iza njih. To sam ja, a ja mislim pošteno, iako ne znam
kako da vam to kažem.
Dede Mason imala je svojstvo da ptičjom brzinom mijenja svoja raspoloženja; u narednom je
trenutku već bila sušta skrušenost.
— Oprostite što sam se smijala – reče preko ograde. – Nije to u stvari ni bio smijeh. Bila sam
iznenađena, a također i uvrijeđena. Vidite, Mister Harnish, ja nisam...
Ona zastane u iznenadnom strahu da dovrši misao u koju ju je uvukla njena ptičja prenagljenost.
Hoćete da kažete da niste navikli na ovakvu vrstu prosidbe – reče Daylight; – na vrstu: dobar dan,
kako ste, vrlo mi je drago što smo se upoznali, hoćete li biti moja žena.
Ona potvrdi glavom i prsnu u smijeh, kome se i on pridruži, i koji im je pomogao da prijeđu preko
tjeskobne situacije. To ga je ohrabrilo, i on nastavi s većim pouzdanjem, s hladnijom glavom i
jezikom.
— Evo, vidite, vi i sami opravdate moj slučaj. Vi imate iskustva u takvim stvarima. Ja ne sumnjam
da ste već imali velik broj ovakvih prijedloga. No ja nisam, i osjećam se kao riba na suhom. Osim
toga, to i nije ženidbeni prijedlog. To je jedna naročita situacija, to je sve, i ja sam natjeran u škripac.
Ja imam dosta obične pameti da znam da čovjek ne treba da raspravlja o ženidbi s djevojkom zato što
želi da se s njom pobliže upozna. I upravo tu sam pao u klopku. Broj jedan, ja se ne mogu s vama
pobliže upoznati u uredu. Broj dva, vi velite da nećete da se sa mnom sastajete izvan ureda i da mi
tako pružite priliku. Broj tri, vi velite da će vas svijet ogovarati zato što ste uposleni kod mene. Broj
četiri, ja upravo želim da se s vama pobliže upoznam, a želio bih vas uvjeriti da mislim časno i
pošteno. Broj pet, vi se nalazite s jedne strane ograde spremajući se da odete, a ja s druge strane
ograde prilično očajan, trudeći se da vam kažem nešto što bi vas potaklo da se predomislite. Broj
šest, to sam već rekao. I napokon, ja samo želim da vi još jednom o svemu razmislite.
A ona je s uživanjem promatrala njegovo ozbiljno i zbunjeno lice i jednostavne obične riječi, koje
su samo podvlačile njegovu ozbiljnost i isticale razliku između njega i većine prosječnih muškaraca
koje je poznavala, tako da ga je naposljetku prestala slušati i zadubila se u svoje vlastite misli. Žene
uvijek čeznu za ljubavlju jakih ljudi, a nikad još nije Dede tu čežnju osjećala tako jako kao sada,
gledajući preko zatvorene ograde Burninga Daylighta. Nije ni pomišljala na to da bi se ikada udala za
njega – bilo je mnogo razloga koji su govorili protiv toga – a zašto da se s njim barem češće ne
sastaje? Sigurno je da joj on nije bio antipatičan. Naprotiv, on joj se dopadao, od prvog dana kad ga
je vidjela i pogledala njegovo mršavo indijansko lice i njegove sjajne indijanske oči. Bio je on prava
muška pojava, čovjek koji je upadao u oči mnogim drugim svojstvima a ne samo svojim snažnim
mišicama. Osim toga bio je okružen romantikom, taj smioni, sirovi pustolov sa Sjevera, taj čovjek s
mnogo junačkih podviga i mnogo milijuna, koji je došao ovamo iz polarnih krajeva da se uhvati
ukoštac i bori tako majstorski s ljudima na Jugu.
Divlji poput crvenokožog Indijanca, kockar i razuzdanik, čovjek bez morala, čija se osveta nije
nikada gasila, koji je gazio sve one koji bi mu se usprotivili – o, da, njoj su bila poznata sva ona
gruba imena kojima su ga nazivali. A ipak ga se ona nije bojala. Bilo je u njemu mnogo više nego što
je označavalo njegovo ime. Ime Burninga Daylighta izazivalo je dojmove i o drugim stvarima. One
su se nalazile u novinama, časopisima i u knjigama o Klondiku. Kada se sve uzme u obzir, ime
Burning Daylight imalo je silno značenje – značenje koje je moglo uzbuditi maštu svake žene, kao što
je uzbudilo njezinu, dok je sada, rastavljena od njega ogradom, slušala turobnu i ozbiljnu
jednostavnost njegova govora. Na kraju krajeva, i Dede je bila samo žena s taštinom svojstvenom
svom spolu, a njezinoj je taštini godilo da se jedan takav čovjek u svojoj nevolji obraća na nju.
A bilo je još mnogo toga što joj je prošlo kroz glavu – osjećaji umornosti i osamljenosti; čitave
armije nejasnih osjećaja i još nejasnijih stremljenja; i još dublja i nejasnija došaptavanja i odjeci,
čežnje zaboravljenih generacija, kristalizirane i oživljene, koje se uvijek iznova pojavljuju, nesanjane
i neslućene, prigušene ali snažne, duh i osnovna težnja života, koja ispod hiljadu obmana i maski
uvijek nastoji da oživi.
Bilo je veliko iskušenje već samo ovo jahanje s tim čovjekom po brežuljcima. Ali na tome je
imalo i ostati, samo na tome i ništa više, jer je bila duboko uvjerena da njegov način života neće
nikada postati njezin način. S druge strane, nju nije mučila nijedna od običnih ženskih bojazni i
strahovanja. Nikada nije sumnjala u to da će se moći pobrinuti za sebe u svim okolnostima. Pa onda
zašto ne? Na kraju krajeva, bila je to ipak mala stvar.
Ona je živjela jednostavnim i dosadnim životom. Jela je, spavala i radila, i to je bilo uglavnom
sve. Kao u slikama, prošao je ispred nje njezin pustinjački život; šest dana u tjednu provodila je u
uredu i na putu od kuće u ured i natrag skelom preko zaljeva; sate koje je ukrala prije spavanja
provodila je za klavirom ili je prala svoje rublje, šila i krpala i sređivala svoje mršave račune. Dvije
večeri u tjednu dopuštala je sebi za društvenu razonodu; ostale ukradene sate i subotu poslije podne
provodila je sa svojim bratom u bolnici; a sedmi dan, nedjelju, svoj dan utjehe, provodila je na
leđima svoje Mab među ovim blagoslovljenim brežuljcima. Ali je već postalo samotno to jahanje bez
društva. Nitko od njezinih poznatih nije jahao. Nagovorila je nekoliko prijateljica sa sveučilišta da
pokušaju, ali poslije jedne ili dvije nedjelje na iznajmljenim konjima one su izgubile volju. Doduše,
bila je tu Madeline, koja je kupila sebi konja i oduševljeno jahala nekoliko mjeseci, samo zato da bi
se udala i otišla da živi u južnu Kaliforniju. Nakon nekoliko godina čovjek postane umoran od tog
vječnog osamljenog jahanja.
A on je bio pravi dječak, taj veliki div i milijunaš, kojega se bojala polovica bogataša u San
Franciscu. Takav dječak! Ona nikada nije mogla ni zamisliti tu stranu njegove prirode.
– Kako se uopće ljudi žene? – govorio je on. – Evo kako: broj jedan, susretnu se; broj dva,
dopadnu se jedno drugom; broj tri, upoznaju se; i broj četiri, ožene se ili se ne ožene, prema tome
koliko su zavoljeli jedno drugo poslije pobližeg upoznavanja. Ali kako ćemo, sto mu gromova, nas
dvoje imati mogućnosti ustanoviti da li se jedno drugome dovoljno dopadamo, to ja ne mogu
zamisliti, ako sami za to ne stvorimo priliku. Ja bih rado došao da vas vidim, da vas posjetim, ali
znam da živite u iznajmljenoj sobi ili u pansionu, i da to ne bi bilo zgodno.
Iznenada, promijenivši raspoloženje, Dedi postade situacija do krajnosti smiješna. Osjećala je
želju da se smije, ne ljutito ni histerično, ali veselo. Bilo je to zbilja šaljivo. Ona, stenografkinja, a
on poznati i moćni hazarder i milijunaš, stoje jedno s jedne a drugo s druge strane ograde, i on iznosi
svoje misli o tome kako se ljudi upoznaju i žene. Posve nemoguća situacija. S obzirom na sve to, ona
ne smije dopustiti da se to nastavi. S ovim potajnim sastancima u brežuljcima treba prestati. Ovo
treba da bude posljednji sastanak. A ako, poslije toga, on nastavi da joj udvara u uredu, ona će biti
prisiljena napustiti jedno vrlo dobro namještenje, i to će biti konac pripovijesti. Nije joj bilo drago
na to misliti; ali muški svijet, naročito muškarce u gradovima, ona nije smatrala naročito dobrima.
Godine koje je proživjela zarađujući radom svoj kruh učinile su da izgubi mnogo iluzija.
— Nema nikakva smisla da se skrivamo i šuljamo unaokolo – tumačio je Daylight. – Jahat ćemo
otvoreno i slobodno koliko god to vi želite, a ako nas netko vidi, šta onda, neka vidi. Budu li nas
ogovarali... neka nas ogovaraju, tako dugo dok nam je savjest čista, nas to ništa ne treba da smeta.
Recite samo jednu riječ, i Bob će na svojim leđima odnijeti najsretnijeg čovjeka na svijetu.
Ona zatrese glavom, podbode Mab, koja je već postala nestrpljiva i htjela kući, i pogleda
značajno na sjene koje su se produžavale.
— Kasno je već, uostalom – požurivao je Daylight – a mi još ništa nismo svršili. Samo još jednu
nedjelju, bar jednu, to ne znači tražiti mnogo – da se dogovorimo.
— Imali smo na raspolaganju čitav dan – reče ona.

— Ali smo tek kasno počeli o tome razgovarati. Idući put počet ćemo ranije. Ovo je veoma
ozbiljna stvar za mene, uvjeravam vas. Dakle, naredne nedjelje?
— Jesu li ikad muškarci pošteni? – upita ona. – Vi znate vrlo dobro da pod tim »naredne nedjelje«
mislite mnogo nedjelja.
— Onda neka bude mnogo nedjelja – poviče Daylight neobuzdano, dok je ona pomislila da još
nikad nije tako lijepo izgledao kao sada. – Recite samo jednu riječ. Samo jednu riječ. Naredne
nedjelje kod kamenoloma ...
Ona pokupi uzde u ruku, spremajući se na polazak.
— Laku noć – reče ona – i...
 — Da – prošapta on s lakim zapovjedničkim naglaskom.
— Da – reče ona tihim, ali jasnim glasom.

U istom času potjera kasom Mab i odjuri cestom ne osvrćući se nijednom, zabavljena
razmišljanjem o svojim osjećajima.
Sve do posljednjeg trenutka ona je bila odlučila da kaže »ne«, a njezine su usne ipak izgovorile
»da«, odnosno barem je izgledalo da su to bile usne. Ona nije imala namjere da pristane. Pa zašto je
to onda učinila? Poslije prvog iznenađenja i zbunjenosti zbog jednog tako potpuno nepromišljenog
čina ona sa zaprepaštenjem poče razmišljati o posljedicama. Znala je da Burning Daylight nije čovjek
s kojim bi se moglo šaliti, da se ispod njegove jednostavnosti i dječačkog izgleda skriva
zapovjednička muškaračka narav, i da se prepustila jednoj budućnosti sa neizbježivim uzbuđenjem i
burom. I ponovo se zapita zašto je rekla »da«, i to upravo u onom trenutku kada je to bilo najdalje od
njezine namjere.
 XV

Život je u uredu tekao uglavnom isto onako kao i uvijek. Nikada, ni riječju, ni pogledom, nisu oni
odavali da se situacija bilo u čemu promijenila. Svake su se nedjelje dogovorili za sastanak naredne
nedjelje, ali nikad o tome nije bilo govora u uredu. Daylight se u toj stvari vladao upravo viteški. On
nije htio da je izgubi kao namještenicu. Promatrati je u radu bila je za njega silna radost. Ali nije to
zloupotrebljavao otezanjem diktiranja ili pronalaženjem prekovremenog rada, koji bi je zadržao dulje
pred njegovim očima. Jer iznad takvog sebičnog ponašanja bila je njegova ljubav za poštenu igru.
Smatrao je nedostojnim iskorištavati prednost svoga položaja. Duboko u svojoj unutrašnjosti više je
cijenio ljubav nego samo posjedovanje. Želio je da bude voljen zbog samog sebe, i da pri tom obje
strane imaju jednake mogućnosti.
S druge strane, da je bio najvještiji taktičar, ne bi mogao voditi pametniju politiku. Voleći poput
ptice svoju individualnu slobodu, Dede je bila posljednja žena na svijetu koja bi dopustila nasilje
nad svojim osjećajima, i zato je visoko cijenila finoću njegova držanja. Kod nje je to bilo svjesno,
ali dublje od svake svijesti, a djelovanje toga bilo je tako osjetljivo kao paučina. Potpuno nevidljivo,
osim u nekim najvišim trenucima, tkivo Daylightove ličnosti omotavalo se oko nje. Nit po nit, stvarali
su se ti tajni i kao san laki okovi. U njima bi se mogao naći ključ toga što je ona rekla »da«, kada je
mislila da kaže »ne«. I zar ne bi ona mogla na neki sličan način, u nekoj budućoj krizi većeg trenutka,
u suprotnosti sa svim diktatima zdravog rasuđivanja, dati još jedan nenamjeravani pristanak?
Među mnogim povoljnim posljedicama koje je za Daylighta imalo ovo sve veće zbližavanje s
Dede, bila je i tada više nije onoliko pio kao prije. Želja za alkoholom bila se smanjila, čega je i on
sam na kraju postao svjestan. Na neki način sada mu je Dede bila žuđena zaborav. Misao na nju bila
mu je kao koktel. Odnosno, u svakom slučaju, ona mu je zamjenjivala stanovitu količinu koktela.
Uslijed napora svog neprirodnog gradskog života i svojih uzbudljivih hazarderskih operacija, on je
skrenuo na put koktela. Trebalo je da sebi jednom zauvijek sagradi zid koji će mu olakšati da podnese
visoke napore, a Dede je postala jedan dio toga zida. Njezina ličnost, smijeh, zvuk njezina glasa,
nevjerojatni zlatni žar njezinih očiju, odsjaji na kosi, njezin pogled, odijelo, njezino ponašanje za
vrijeme jahanja, pa i svaki najobičniji tjelesni pokret – sve to što mu je neprestano lebdjelo pred
očima i u čemu je neprestano razmišljao poslužilo mu je da nadomjesti mnogi koktel i mnogi viski sa
sodom.
Usprkos čvrstoj odluci, ipak su njihovi sastanci održavani u priličnoj tajnosti. U suštini, sastanci
su bili tajni. Nisu jahali slobodno, naočigled cijelom svijetu. Naprotiv, sastajali su se neopaženo, ona
bi dojahala sporednim putem s mnogo ograda iz Berkeleya, a on bi je susretao na polovici puta.
Jahali su jedino po putovima kojima se nije odvijao nikakav promet. A najradije su prelazili preko
drugog lanca brežuljaka i jahali među pobožnim seljačkim svijetom koji je išao u crkvu i koji bi
jedva poznavao čak i Daylighta po njegovim fotografijama u novinama.
Ustanovio je da je Dede izvrsna jahačica, ne samo u načinu jahanja nego i u ustrajnosti. Bilo je
dana kad su prevalili po šezdeset, sedamdeset, pa čak i osamdeset milja. Nikada se Dede ne bi
potužila da joj je dan predugačak, niti je – još jedna velika preporuka za Daylighta – najteži dan
ostavljao bilo kakvog traga na leđima njezine Mab.
»Čudo od djevojke« svejednako je, s oduševljenjem ponavljao Daylight u sebi.
Upoznali su dobro jedno drugo na ovim dugim neprekidnim izletima. Nisu imali ni o čem drugom
mnogo govoriti osim o sebi samima, i dok je ona dobivala pouku o putovanjima po polarnim
krajevima i o kopanju zlata, dotle je on malo-pomalo dobivao jasniju sliku o njoj. Ona je neprestano
iznosila sve nove i nove podatke o svom djetinjstvu, koje je provela na farmi, čavrljajući o konjima,
psima, ljudima i stvarima, tako da je on jasno vidio prilike pod kojima je ona rasla i razvijala se. Sve
mu je to omogućilo da stvori sebi sliku o vremenu u kome je njezin otac bankrotirao i umro, poslije
čega je ona bila prisiljena napustiti sveučilište i potražiti službu u uredu. Govorila je također o
svome bratu i o svojoj dugoj borbi za njegovo izlječenje, kao i o svojim sve slabijim nadama da će
joj to poći za rukom. Daylight zaključi da je bilo mnogo lakše shvatiti i razumjeti Dede no što je on
pretpostavljao, iako je uvijek bio svjestan da se ispod svega što on o njoj zna krije tajna njezina
spola. Bio je dovoljno skroman da prizna samom sebi da to predstavlja za njega jedno beskrajno,
neproučeno more, o kome on ništa ne zna a po kome usprkos tome ipak mora nekako da plovi.
Njegov dosadašnji strah od žena imao je svoj izvor u nepoznavanju, a taj ga je strah baš i
sprečavao da ih upozna. Dede na konju, Dede kako bere cvjetove maka na sunčanoj strani brežuljka,
Dede kako hvata diktat brzim stenografskim potezima – sve mu je to bilo razumljivo. Ali on nije
poznavao onu Dede koja tako brzo prelazi iz jednog raspoloženja u drugo, Dede koja je tako
tvrdokorno odbijala da ide s njim zajedno jahati, a onda iznenada pristala, i onu Dede u čijim se
očima zlatni sjaj neprestano pojavljivao i iščezavao i došaptavao nagovještaje i poruke koje on nije
mogao čuti svojim ušima. U svim tim stvarima vidio je on svjetlucave dubine spola, priznavao je
njihovu privlačnu snagu i uzimao ih kao nešto neshvatljivo.
Imala je ona još jednu osobinu, o kojoj je on bio svjestan da ništa ne zna. Ona je poznavala knjige,
posjedovala je onu tajanstvenu i strašnu stvar koja se zove »kultura«. A ono što ga je neprestano
iznenađivalo bilo je to da se ta kultura nije nikada nametala u njihovu ophođenju. Ona nije govorila ni
o knjigama ni o umjetnosti, ni o svim sličnim stvarima. Jednostavan kao što je bio, on je našao da je i
ona gotovo isto tako jednostavna. Ona je voljela jednostavan život, život u prirodi, konje i brežuljke,
sunce i cvijeće. On se našao u jednoj gotovo novoj flori, u kojoj je ona bila vođa, pokazujući mu sve
vrsti hrastova, upoznajući ga sa madronjo i manzanita drvećem, učeći ga kako se zovu, gdje rastu i
kako rastu beskonačni nizovi divljeg cvijeća, grmlja i paprati. Njezine oštre šumske oči predstavljale
su drugi izvor radosti za njega, one su bile izvježbane u slobodnoj prirodi, i jedva im je moglo nešto
izbjeći. Jednog dana natjecali su se tko će otkriti veći broj ptičjih gnijezda. I on, koji se uvijek
ponosio svojim izvježbanim zapažanjem, morao se mučiti da sačuva prednost koju je bio stekao.
Potkraj dana vodio je sa svega tri gnijezda više, od kojih mu je ona jedno odlučno osporavala, a za
koje je i on sam priznavao da je vrlo sumnjivo. On joj je čestitao rekavši joj da svoj uspjeh ima
zahvaliti činjenici što je i ona sama ptica, s oštrim ptičjim vidom i brzinom.
Što ju je više poznavao, sve je više bio uvjeren o njezinoj sličnosti sa pticama. Zato ona i voli
jahati, zaključivao je. To je najbliže letenju. Polje s makovim cvjetovima, dolinica s paprati, red
jablanova na seoskom drumu, zagasitosmeđa strana brežuljka, pruga sunčane svjetlosti na udaljenom
vrhuncu – sve je to kod nje izazvalo nagle radosti koje su se njemu činile kao zvuci pjesme. Ona se
veselila malim stvarima, i činilo se kao da uvijek pjeva. Čak i u ozbiljnim stvarima bilo je isto tako.
Kada je jahala Boba i borila se da svlada tu sjajnu životinju, u njoj su prevladavale osobine orla.
Te njezine brze, male radosti postale su za njega izvor velikog veselja. On je uživao u njezinom
uživanju, upirući svoje oči isto tako uzbuđeno u nju kao što je ona upirala svoje na predmet koji joj je
privukao pažnju. Također je, zahvaljujući njoj, naučio tačnije poznavati i bolje ocjenjivati prirodu.
Ona mu je u pejzažu pokazala boje za koje on ne bi nikada ni sanjao da se tu nalaze. On je poznavao
samo osnovne boje. Svi tonovi crvene boje bili su mu crveni, crno je bilo crno, a smeđe samo smeđe.
Grimiznu boju uvijek je smatrao crvenom, tako nešto kao krv, dok mu ona nije objasnila.
Jednog dana su jahali preko nekog visokog, vrletnog brežuljka, gde su makovi cvjetovi, njišući se
na vjetru, plamtjeli oko koljena njihovih konja, tako da je ona bila sva ushićena prelijevanjem
tonova. Sedam, nabroji ih ona, a on koji je buljio u prirodu čitav svoj život, prvi put je naučio što je
to zapravo »ton«. Poslije toga uvijek je promatrao lice prirode očima koje su više vidjele, nalazeći
svoju radost u promatranju nizova sve udaljenijih planinskih lanaca, i u laganom promatranju
grimiznih ljetnih maglica, koje su se povlačile nad blagim naborima dalekih brežuljaka.
A kroz sve to isprepletala se zlatna nit ljubavi. U početku on je bio zadovoljan samo da jaše
zajedno s Dede, da bude s njom u drugarskim odnosima; ali želja i potreba za njom su rasle. Što ju je
više poznavao, to ju je više cijenio. Da je ona bila suzdržljiva i ohola prema njemu, ili da je spadala
u onu vrst žena koje se samo hihoću i cerekaju, bilo bi to drukčije. Umjesto toga, ona ga je upravo
zadivljavala svojom jednostavnošću i svojim tjelesnim i duševnim zdravljem, svojim velikim i
iskrenim drugarstvom.
Ovo posljednje došlo je neočekivano. Nikada on nije gledao na ženu na takav način. Žena igračka;
žena pohlepna; žena potrebna supruga i majka radi nastavka rase – to je bilo ono što je on očekivao i
kako je on razumijevao ženu. Ali, žena drug i učesnik u igri i u radosti, to je bilo ono u čemu ga je
Dede iznenadila. I ukoliko ju je više cijenio utoliko je vatrenija bila njegova ljubav, dajući i
nesvjesno nježan ton njegovu glasu, a isto se tako nesvjesno rasplamsavala i vatra u njegovim očima.
A ni ona nije bila slijepa za sve to, ali je ipak, kao i mnoge druge žene prije nje, željela da se igra s
tom lijepom vatrom i da izbjegne predstojeći požar.
— Uskoro će doći zima – reče ona jednog dana žalosno i izazovno – a onda neće više biti našeg
jahanja.
— Ali mi ćemo se morati sastajati i zimi – poviče on uzrujano.

Ona zatrese glavom.

— Mi smo bili vrlo sretni, to se mora priznati – reče ona gledajući ga otvoreno i iskreno. – Sjećam
se vašeg smiješnog razlaganja o upoznavanju; ali sve ovo ne vodi ničemu. To je nemoguće. Ja sebe i
predobro poznajem a da bih se varala.
Lice joj je bilo ozbiljno, čak i zabrinuto zbog želje da ga ne povrijedi, pogled joj je bio čvrst, ali
joj je u očima plamtio sjaj, zlatan i zažaren – ponor spola u koji se on sada nije bojao gledati.
— Mislim da sam se dobro vladao – reče. – Prepuštam vam da to ocijenite. Moram vam priznati da
mi je to mnogo puta bilo teško. Treba da i o tome promislite. Nijedne riječi nisam rekao o tome da
vas volim, a volio sam vas sve vrijeme. To znači nešto za čovjeka koji je navikao da ide svojim
putem. A kad se radi o putovanju, ja spadam među ljude koji brzo idu. Mislim da bih prestigao i boga
svemogućega kad bi došlo do utrke po snijegu i ledu. A vidite, s vama se ipak nisam žurio. Mislim da
ova činjenica pokazuje koliko vas volim. Razumije se, ja želim da se udate za mene. A ipak, jesam li
rekao ijednu riječ o tome? Ni slova. Bio sam dobar i miran, premda sam ponekad bio bolestan od tog
mirovanja. Nisam tražio od vas da budete moja žena. Ja to ni sada ne tražim. O, ne zato što ja ne bih
bio s vama zadovoljan. Ja pouzdano znam da ste vi žena kakva meni treba. Ali da li ja vama
odgovaram? Poznajete li vi mene dovoljno da biste mogli donijeti odluku? – On slegnu ramenima.
— Ja to ne znam i ne želim da danas postavljam to pitanje. Vi treba da budete sasvim načisto s
time da li mislite da ćete se moći sa mnom slagati ili ne, i zato ja igram jednu polaganu i suzdržljivu
igru. Ja ne želim da je izgubim zbog toga što nisam dobro pogledao svoje karte.
Ovo je bilo ljubavno očitovanje kakvo Dede još nije doživjela. Niti je ikada nešto slično čula.
Štoviše, pomanjkanje svake vatrenosti izazvalo je kod nje neugodan osjećaj, koji je mogla prevladati
samo tim što se sjetila kako mu je nekada drhtala ruka, i što se sjetila strasti koju je vidjela tog istog
dana i svakog dana u njegovim očima, ili čula u njegovu glasu. Sjetila se i onoga što joj je rekao prije
nekoliko nedjelja: – Možda vi još i ne znate što znači strpljivost. – A onda joj je ispričao kako je
ubijao vjeverice puškom velikog kalibra u ono vrijeme kada su on i Elijah Davis umirali od gladi na
rijeci Stewart.
— Dakle, vidite – nastavi on – da se zbog potpune jednakosti u igri nas dvoje moramo sastajati i
ove zime.Vrlo je vjerojatno da vi još niste došli do zaključka...
— Naprotiv – prekine ga ona. – Ja nikad ne bih mogla sebi dopustiti da mi bude stalo do vas.
Moja sreća ne leži na zajedničkom putu s vama. Vi ste mi dragi, Mister Harnish, i to je sve. Ali nikad
iz toga ne može biti ništa više.
— To je zbog toga što vi ne volite moj način života – odgovori on pomišljajući na sve one svoje
senzacionalne vožnje i uopće razuzdani način života o kome su novine pisale, misleći na to, i pitajući
se hoće li ona ili neće u svojoj djevojačkoj čednosti zanijekati da joj je to poznato.
Na njegovo iznenađenje njezin odgovor je bio brz i jasan.
— Ne, ne volim vaš način života.

— Priznajem da sam bio razuzdan na mnogim svojim izletima, što je došlo i u novine – poče on da
se brani – ali sam se nalazio u veselom društvu...
— Ne mislim ja to – reče ona – premda mi je i to poznato, i ne mogu reći da mi se dopada. Radi
se o vašem životu uopće, o vašim poslovima. Ima žena na svijetu koje bi se mogle udati za čovjeka
kao što ste vi i biti s njim sretne, ali ja ne bih mogla. I što bih više voljela takvog čovjeka, sve bih se
nesretnijom osjećala. I, razumije se, budući da bih se ja osjećala nesretnom, i on bi bio nesretan.
Počinila bih tešku pogrešku, a i on isto tako, premda u stvari njemu ne bi bilo tako teško kao meni, jer
bi njemu i dalje ostali njegovi poslovi.
— Poslovi! – začudi se Daylight. – Što ima ružno u mojim poslovima? Ja igram časno i pošteno.
U njima nema ništa nedopušteno, a to se ne može reći za većinu poslova, bez obzira radi li se o
velikim društvima ili o malim sitničarima koji lažu i varaju. Ja igram strogo po pravilima igre, i meni
nije potrebno lagati ili varati, ili kršiti zadanu riječ.
Dede odahnu s olakšanjem zbog promjene teme u razgovoru, koja joj je u isto vrijeme omogućila
da kaže svoje mišljenje.
— U staroj Grčkoj – poče ona poučavajući – onaj je čovjek bio smatran dobrim građaninom koji
je gradio kuće, sadio drveće. – Nije mogla završiti citat, nego naglo izreče zaključak. – Koliko ste
kuća vi sagradili? Koliko ste drveća posadili?
On zatrese glavom ne razumijevajući, jer nije shvatio smjer izlaganja.
— Pretprošle zime – nastavi ona – vi ste pokupovali sav ugljen.

— Lokalna stvar – nasmija se on, sjećajući se – posve lokalna. Iskoristio sam pomanjkanje
vagona i štrajk u Britanskoj Kolumbiji.
— Ali ništa od tog ugljena niste vi sami iskopali. Ipak ste natjerali cijenu za četiri dolara po toni i
zaradili masu novaca. To su vaši poslovi. Učinili ste da sirotinja skuplje plaća ugljen. Igrali ste
pošteno, kako vi kažete, ali ste uvukli svoje ruke u džepove svih tih siromaha i izvukli im njihov
novac. To sam ja i sama osjetila. Imam u svojoj sobi u Berkeleyu veliki kamin. Umjesto jedanaest
dolara za tonu Rock Wells ugljena platila sam te zime petnaest. Opljačkali ste me za četiri dolara. Ja
sam to mogla podnijeti. Ali tu je bilo na hiljade vrlo siromašnih, koji nisu mogli. Vi to možete
nazivati zakonitom špekulacijom, ali po mom shvatanju to je bila prava pljačka.
Daylight se nije zbunio. Sve to nije bilo za njega nikakvo otkriće. Sjeti se stare žene koja je
proizvodila vino na Sonoma brežuljcima i milijuna ljudi poput nje, koji i postoje zato da budu
pljačkani.
— Slušajte, Miss Mason, priznajem da ste me time donekle pogodili. Ali vi me već odavno
promatrate u poslovima, i vi znate da nije moj običaj da navaljujem na siromašni svijet. Ja tjeram one
krupne. Oni su moja divljač. Oni pljačkaju sirotinju, a ja pljačkam njih. Onaj posao s ugljenom bio je
samo slučaj. Nisam ja ni u tom poslu išao protiv siromašnih ljudi, nego protiv jakih, a i njih sam
pogodio. Slučaj je htio da se siromašni ljudi nađu na tom putu, i tako su stradali, to je sve.
— Zar ne vidite – produži on – da je čitava igra obična kocka. Svatko se kocka na ovaj ili onaj
način. Seljak se kocka protiv vremena i tržišta sa svojim žitom. Isto tako radi čelični trust SAD.
Poslovi mnogih ljudi su prava pljačka siromašnog svijeta. Ali ja to nisam nikada učinio svojim
poslom. Vi to znate. Ja sam uvijek tjerao pljačkaše.
— Može biti da sam se krivo izrazila – dopusti ona. – Čekajte malo.

Jahali su komadić puta šuteći.

— Ja to sve mnogo jasnije vidim nego što mogu da izrazim, ali to je otprilike ovako. Postoji
zakoniti rad, a postoji i rad koji – recimo, nije zakonit. Seljak obrađuje zemlju i proizvodi žito. On
radi nešto što je korisno za čovječanstvo. On, prema tome, na neki način, stvara nešto, stvara žito
kojim će se hraniti gladni.
— A onda dolaze željeznice, tržni špekulanti i ostali, koji mu opljačkaju to isto žito – prekine je
Daylight.
Dede se nasmije i zaustavi ga rukom.
— Čekajte malo, inače ćete me opet zbuniti. Ne radi se o tome, makar ga oni do gola opljačkali i
makar on umro od gladi. Težište je u tome što žito koje je on proizveo ostaje u svijetu. Ono postoji.
Zar ne shvaćate? Seljak je nešto stvorio, recimo deset tona pšenice, i tih deset tona postoje.
Željeznica doprema pšenicu na tržište, do usta koja će je jesti. To je također zakonito. To je tako kao
kad bi vam netko donio čašu vode, ili vam izvadio trun iz oka. Nešto je učinjeno, na neki način
stvoreno, upravo kao i pšenica.
— Ali ga željeznice pljačkaju kao razbojnici – prigovori Daylight.

— Onda je njihov rad djelomično zakonit a djelomično nezakonit. A sad dolazimo do vas. Vi ne
stvarate ništa. Ništa novo ne postoji kada vi završite svoj posao. Upravo kao ono s ugljenom. Vi ga
niste kopali. Vi ga niste dopremili na tržište, vi ga niste isporučili potrošaču. Zar ne uviđate? To je
ono što sam ja mislila kad sam govorila ograđenju kuća i sađenju drveća. Vi niste zasadili nijedno
drvo niti ste sagradili ijednu kuću.
— Nikada nisam ni pomišljao na to da postoji žena na svijetu koja bi na ovaj način govorila o
poslovima – promrmlja on zadivljeno. – Priznajem, u toj tački imate pravo. Ali ima mnogo toga što bi
se moglo navesti u moju odbranu. Slušajte vi sada mene. Podijelit ću cijelu stvar u tri poglavlja. Broj
jedan: mi živimo premalo vremena, najbolji od nas, a dugo smo vremena mrtvi. Život je velika igra
na sreću. Neki su ljudi rođeni sretni, a neki nesretni. Svi sjede za stolom i svi pokušavaju da jedan
drugoga opljačkaju. Većina biva opljačkana. To su rođeni glupani. I onda dođe čovjek kao što sam ja,
i počne razmišljati što da radi. Mogu da biram između dvije stvari: mogu se udružiti s glupanima ili
se mogu udružiti s pljačkašima. Kao glupan ne dobivam ništa. Čak mi pljačkaši trgaju iz usta
posljednju koru kruha. Radim naporno čitav svoj život, i umirem radeći. I nikada nemam nikakva
užitka. Nisam imao ništa drugo osim što sam radio, radio i radio. Govori se o dostojanstvu rada. A ja
vam velim da u toj vrsti rada nema nikakva dostojanstva. Drugo što mogu izabrati to je da se družim s
pljačkašima, i ja se s njima družim. Ja igram igru koju sam izabrao, igram je otvorenim očima, da
dobijem. Imam automobile, hranim se biftecima i spavam na mekanim krevetima.
— Broj dva: nema baš velike razlike između onoga koji igra napola pljačkaški, poput željeznice
što doprema seljakovu pšenicu na tržište, i onoga koji igra sasvim pljačkaški, i pljačka pljačkaše, kao
što to ja radim. A osim toga, ovo polovično pljačkanje za mene je previše polagana igra da bih se tim
bavio. Tu se ne dobiva onako brzo kao što ja želim.
— Ali što vam uopće trebaju ti dobici? – upita Dede. – Vi već imate milijune i milijune. Vi se ne
možete voziti u više nego jednom automobilu, ni spavati u više nego jednom krevetu u isto vrijeme.
— Broj tri će vam odgovoriti na to – reče on – a to je ovo: Ljudi i stvari su tako stvoreni da imaju
različite ukuse. Zec voli vegetarijansku hranu, ris uživa u mesu. Patke plivaju, a pilići se boje vode.
Jedan čovjek sakuplja poštanske marke, a drugi leptire. Jedni uživaju u slikarstvu, drugi u jahtama, a
treći u lovu na krupnu divljač. Ima ljudi koji misle da su konjske trke nešto najljepše na svijetu, a
neki, opet, uživaju u zabavama sa glumcima. Protiv tih svojih želja oni ne mogu ništa. Oni ih imaju, i
što da rade? A ja volim kocku. Volim igru na sreću. Želim da igram na veliko i da igram brzo. Ja sam
tako stvoren. I ja to igram.
— Ali zašto ne biste mogli činiti dobra djela sa svojim novcem?

Daylight se nasmija.
— Činiti dobra djela sa svojim novcem! To bi bilo kao udariti boga u lice, ili kao da mu se želi
reći da on ne zna upravljati svojim svijetom, i da bi najbolje bilo da se on makne i prepusti vama da
vi to pokušate. Ja nisam prosjedio čitave noći razmišljajući o bogu, nego sam na drugi način
promatrao sve te stvari. Zar nije smiješno ići unaokolo s bokserom i toljagom, razbijati ljudima glave
i otimati od njih novac, dok ne sakupim dovoljnu hrpu, a onda se pokajati zbog svog postupka, ići
opet unaokolo i zamatati povojima glave koje su drugi pljačkaši porazbijali? Prepuštam vam da o
tome razmislite. Eto na što se svodi činiti dobro sa svojim novcem. Svaki čas se kojem od pljačkaša
smekša srce i onda se on počne baviti tim bolničarskim poslom. To je ono što je učinio Carnegie. On
je porazbijao ljudima glave u krvavim bitkama u Homesteadu, bio je sasvim propisni razbijač glava
naveliko, opljačkao je glupanima nekoliko stotina milijuna, i sada ide unaokolo i daje im natrag kap
po kap. Smiješno? Ostavljam vam da to prosudite.
Smota cigaretu i promatraše Dede pola radoznalim pola zabavnim pogledom. Njegovi odgovori i
grubo generaliziranje jedne tvrde škole zbunili su je i ona se opet vrati na svoje prijašnje stanovište.
— Ne mogu se s vama prepirati, i vi to znate. Bez obzira na to koliko jedna žena ima pravo,
muškarci na takav način postupaju s njima – da, recimo, da ono što oni kažu zvuči vrlo uvjerljivo, a
žena je ipak sigurna da oni imaju krivo. Ali ima tu još jedna stvar – a to je stvaralačka radost.
Nazovite to kockanjem, ako hoćete, ali ipak mene bi mnogo više zadovoljavalo nešto stvoriti, nešto
napraviti, nego jednostavno po čitav dan izvrtati kocke iz kutije. Katkada, zbog gimnastike, ili kad
sam morala platiti petnaest dolara za ugljen, ja sam sama znala po pola sata čistiti i timariti Mab. I
kad vidim kako joj je dlaka čista i sjajna, osjećam zadovoljstvo nad onim što sam radila. Isto tako
mora biti čovjeku koji sagradi kuću ili zasadi drvo. On na to može s ponosom pogledati. On je to
uradio, to je njegovo djelo. Pa čak i onda ako dođe netko poput vas i uzme mu njegovo drvo, ipak ono
ostaje, i ipak ga je on napravio. To mu vi ne možete oteti, Mr. Harnish, sa svim svojim milijunima. To
je stvaralačka radost, i to je veći užitak nego obično kockanje. Zar niste nikad sami nešto napravili –
drvenu baraku na Yukonu, ili čamac, ili splav, ili nešto drugo? Zar se ne sjećate kako ste onda bili
zadovoljni, kako ste se dobro osjećali dok ste to radili i nakon što ste to napravili?
Ove njezine riječi izazvaše kod njega stare uspomene. Vidio je u mislima pustu ravnicu na obali
Klondika, vidio je kako se podižu drvene barake i dućani, sve ostale drvene zgrade koje je on
sagradio, i kako njegove pilane rade dan i noć u tri smjene.
— Dovraga, Miss Mason, vi zbilja imate pravo... na neki način. Ja sam tamo gore sagradio na
stotine kuća, i sjećam se kako sam bio ponosan i radostan kad sam gledao kako se podižu. Ponosan
sam i sada kad se toga sjetim. Pa onda, Ophir – najzabačeniji pašnjak za jelene koji ste ikada vidjeli,
na jednom potoku sasvim iza božjih leđa. Ja sam ga pretvorio u veliki Ophir. Eto, ja sam tamo doveo
vodu iz Rinkabillyja, koji je udaljen osamdeset milja. Svi su rekli da to neću moći ali ja sam to
učinio, i učinio sam to sam. Brana i dovodne cijevi stajale su me četiri milijuna. Ali trebalo je da
vidite taj Ophir – električne centrale, električno osvjetljenje, stotine ljudi na platnoj listi, koji su
radili dan i noć. Čini mi se da nešto malo shvaćam što vi mislite pod stvaranjem stvari. Jasam stvorio
Ophir, i, bogamu, bilo je to pravo čudo. Molim vas, nemojte mi zamjeriti. Nisam mislio da psujem.
Ali taj Ophir! – još sam i danas ponosan kad ga se sjetim, isto onako kao i onog dana kad sam bacio
posljednji pogled na njega.
— I pri tome ste dobili nešto što je bilo vrednije od novca – hrabrila ga je Dede. – A znate li što
bih ja uradila kad bih imala mnogo novaca i kad bih baš morala nastaviti da se bavim poslovnom
igrom? Pogledajte ove gole brežuljke na južnoj i zapadnoj strani. Pokupovala bih ih i zasadila na
njima eukaliptusovo drveće. Uradila bih to zato što bi me to veselilo; ali pretpostavimo da postoji u
meni taj kockarski nagon, o kome ste vi govorili, pa ipak, ja bih to svejedno učinila i zaradila novac
na tom drveću. I tu smo opet došli na moje stanovište. Umjesto da povisujem cijenu ugljenu a da
nisam dodala ni uncu ugljena za potrebe tržišta, ja bih proizvela na hiljade i hiljade hvati gorivog
drva – učinila da postoji nešto tamo gdje prije toga nije bilo ništa. I svatko tko bi prolazio ovuda na
skeli pogledao bi pošumljene brežuljke i bio bi veseo. A koga ste razveselili vi kad ste podigli
cijenu jedne tone Rock Wells ugljena za četiri dolara?
Sad je bio red na Daylightu da šuti, dok je ona čekala na odgovor.
— Da li biste više voljeli da radim takve stvari? – upita on naposljetku.

— To bi bilo bolje za svijet, a bolje i za vas – reče ona izbjegavajući izravan odgovor.
 XVI

Cijelog tog tjedna svi su u uredu znali da se Daylight sprema na nešto novo i veliko. Osim nekih
poslova manje važnosti, nekoliko ga mjeseci nije zanimalo ništa. Ali sada je bio zabavljen
dugotrajnim i gotovo naprekidnim proučavanjima, a poduzeo je neočekivano nekoliko dužih izleta
preko zaljeva u Oakland, ili je po čitave sate sjedio za svojim pisaćim stolom, šutljiv i nepomičan.
Izgledao je naročito sretan zbog onoga čime su mu misli bile zaokupljene. Od vremena do vremena
dolazili su k njemu neki ljudi i konferirali – ali su to bila nova lica, koja su se razlikovala od onih što
su ga obično posjećivala.
U nedjelju je Dede saznala sve o čemu se radi.
— Razmišljao sam mnogo o našem razgovoru – poče on – i došla mi je misao da nešto u tom
smjeru poduzmem. Izradio sam plan, od koga će vam se kosa dići u zrak. To je ono što vi nazivate
zakonitim, a u isto vrijeme je to i najriskantnija igra u koju se ikada jedan čovjek upustio. Što mislite
o sađenju minuta na veliko, odnosno da rastu dvije minute tamo gdje je dosad rasla samo jedna? Ah.
da, a zasaditi i nešto drveća, također – recimo nekoliko milijuna stabala.
— Sjećate li se onog kamenoloma što sam ga tobože išao gledati. Dakle, ja ću ga kupiti. Također
sam odlučio pokupovati sve ove brežuljke, odavde pa sve unaokolo do Berkeleya i dolje na drugoj
strani do San Leandra. Već sam ih mnogo pokupovao, kad već o tome govorimo. Ali nikome ni riječi.
Želim da što duže kupujem prije nego što išta o tome prodre u javnost, jer ne bih rado da cijene počnu
prerano skakati. Vidite li onaj brežuljak tamo. Sada je čitav moj, počev od svojih obronaka, što se
spuštaju kroz Piedmont, pa sve do polovice puta prema onim talasastim brežuljcima što se spuštaju
prema Oaklandu. A sve to nije ništa prema onome što još namjeravam kupiti.
Slavodobitno zastade.
— I to sve zbog toga da dvije minute rastu tamo gdje je dosad rasla jedna? – upita Dede, smijući se
u isto vrijeme srdačno njegovu tajnovitom načinu izlaganja.
On ju je zadivljeno gledao. Kad se smijala, ona je na tako dražestan, dječački način zabacivala
glavu. A njezini zubi bili su za njega trajno veselje. Nisu bili maleni, ali pravilni i čvrsti, bez ijedne
mane, i on ih je smatrao najzdravijim, najbjeljim i najljepšim zubima što ih je ikad vidio. Mjesecima
ih je uspoređivao sa zubima svake žene koju je susreo.
Morao je čekati dok se ona prestane smijati, da bi mogao nastaviti.
— Prijevozni sistem preko zaljeva između Oaklanda i San Francisca je najlošiji jednoprežni
konjski sistem koji postoji u Sjedinjenim Državama. Vi prelazite taj put svaki dan, dakle šest puta na
tjedan. To znači dvadeset i pet puta u mjesecu, odnosno tri stotine puta u godini. Koliko vremena
izgubite svaki put? Četrdeset minuta, ako imate sreću. Namjeravam da vas prevezem za dvadeset
minuta. Ako to ne znači napraviti da rastu dvije minute tamo gdje je dosad rasla samo jedna, možete
mi razbiti glavu. Ja ću vam kod svakog prijelaza uštedjeti dvadeset minuta, to znači četrdeset minuta
na dan puta tri stotine iznosi dvanaest hiljada minuta na godinu, i to samo za vas, samo za jednu
osobu. Izračunajte: to čini dvije stotine punih sati. Pretpostavimo da ja na ovaj način uštedim po dvije
stotine sati godišnje za hiljade drugih ljudi – to svakako znači uraditi nešto, zar ne?
 Dede je mogla samo glavom potvrditi, ne dišući. I na nju je prešla zaraza njegova oduševljenja,
premda još nije imala ni pojma o tome kako će biti izvršena ova velika ušteda vremena.
— Dođite – reče. – Odjahat ćemo gore na onaj brežuljak, i kad se popnete na vrh, odakle možete
nešto vidjeti, onda ću vam sve objasniti.
Uska je staza vodila suhim dnom klanca, kojim su morali proći prije nego što su se počeli
uspinjati. Obronak je bio strm i pokriven gustim i trnovitim džbunjem, kroz koje su se konji spoticali i
zapinjali. Bob, koji je postajao sve mrzovoljniji, naglo se okrenu i pokuša prestići Mab. Odgurnuo je
kobilu na stranu u gusto grmlje, gde je gotovo pala. Uspravivši se opet, nasloni se čitavom težinom na
Boba. Bedra oboje jahača bila su stisnuta jedno uz drugo, i kad je Bob jurnuo niz brežuljak, Dede
umalo što nije bila zbačena. Daylight trgnu svoga konja, tako da je pokleknuo na stražnje noge, i u isto
vrijeme povuče Dede natrag u sedlo. Pljusak lišća i grančica prosu se po njima, i tako, prelazeći iz
jedne neprilike u drugu, napokon izbiše na vrh brežuljka, umorni i izmučeni, ali ipak sretni i uzbuđeni.
Ovdje nije bilo drveća koje bi zatvaralo vidik. Brežuljak na kome su se nalazili odvajao se od lanaca
ostalih brežuljaka, tako da se opseg njihovog vidokruga proširivao na tri četvrtine horizonta.
Dolje, u ravnici kraj zaljeva, ležao je Oakland, a prijeko na drugoj strani zaljeva bio je San
Francisco. Između oba grada mogli su vidjeti na vodi bijelo obojene prijevozne brodice. Na desnoj
se strani nalazio Berkeley, a na lijevoj razasuta sela između Oaklanda i San Leandra. Ravno pred
njima bio je Piedmont, s razbacanim kućama i komadićima obrađene zemlje, a iza Piedmonta zemlja
se valovito spuštala sve do Oaklanda.
— Pogledajte ovo – reče Daylight, pružajući ruku širokom gestom. – Sto hiljada ljudi žive ovdje, a
nema nikakvog razloga da ih ne bude pola milijuna. Ovo je prilika da se posadi pet ljudi tamo gdje
sada jedan raste. To je suština plana. Zašto ne živi više ljudi u Oaklandu? Nema dobre veze sa San
Franciscom, a osim toga Oakland spava. A on je doleko bolje mjesto za život nego San Francisco.
Pretpostavimo sada da ja pokupujem sve tramvajske pruge Oaklanda, Berkeleya, Alamede, San
Leandra, i sve ostale, da ih stavim pod jedno vodstvo sa sposobnom upravom? Pretpostavimo da
skratim put do San Francisca na polovicu izgradnjom jednog golemog gata, koji bi se protezao sve
tamo do Goat Islanda, i da uredim prijevozni sistem s najmodernijim brodovima? Dakle, ljudi će
onda vrlo rado stanovati na ovoj strani. Vrlo dobro. Njima će biti potrebna zemlja za gradnju kuća.
Zato ja najprije kupujem zemlju. A zemlja je sada jeftina. Zašto? Zato što je to selo, bez električnog
tramvaja, bez brzih saobraćajnih veza, a nitko i ne sluti da će tramvaj doći. Ja ću sagraditi ceste.
Zbog toga će porasti cijena zemljištu. Onda ću prodavati zemlju onom brzinom kako je ljudi budu
htjeli kupovati zbog poboljšanog prijevoznog sistema i saobraćajnih veza.
— Vidite, ja ću povećati vrijednost zemljišta izgradnjom cesta. Zatim ću zemljišta prodati i dobiti
natrag uloženi novac, a poslije toga tu su ceste po kojima će se prevoziti ljudi tamo i natrag i na taj ću
način zarađivati mnogo novaca. Ne mogu izgubiti. Ali ima tu još mnogo i drugih milijuna. Također
namjeravam da dobijem u svoje ruke jedan dio obale u luci i plićake. Otprilike prostor koji se nalazi
između gata što ga kanim graditi i staroga gata.
Tu je plićina. Ja je mogu nasuti, iščistiti i sagraditi tu sistem dokova uz koje će moći pristajati
stotine brodova. Luka San Francisca zagušena je od prometa. Nema više mjesta za brodove. Kad se
stotine brodova bude ukrcavalo i iskrcavalo ovdje na ovoj strani, ravno u teretne vagone triju velikih
željezničkih pruga, tvornice će se podizati ovdje, umjesto da se podižu u San Franciscu. To znači da
će biti potrebna gradilišta za tvornice. To opet znači da ću ja pokupovati gradilišta za tvornice prije
nego što itko nasluti da će mačka skočiti, a pogotovu gdje će skočiti. Tvornice znače desetak hiljada
radnika i njihovih porodica. To znači više kuća i više zemlje, a tu sam opet ja, jer ja ću biti tamo i
prodavati im zemljišta. A deseci hiljada porodica znače desetke hiljada novčića svakog dana za moje
električne tramvaje. Porast stanovništva iziskivat će više dućana, više banaka i svega ostaloga. A to
opet znači – ja, jer ja ću biti tamo sa gradilištima za poslovne zgrade isto tako kao i sa gradilištima za
stambene zgrade. Što mislite o svemu ovome?
Prije nego što je dospjela odgovoriti, on je već nastavio, jer su mu misli bile zaokupljene jedino
tim novim gradom njegovih snova što ga je izgrađivao na brežuljcima Alamede, na vratima za Istok.
– Da li vam je poznato... ja sam to proučavao... da Firth of Clyde{9}, gdje se grade sve željezne
lađe, nije ni upola tako širok kao zaljev Oaklanda, ovdje pred nama, gdje leže sve te stare olupine?
Zašto ovo nije Firth of Clyde? Zato što gradsko zastupstvo Oaklanda troši vrijeme u raspravama o
šljivama i grožđu. Ono što je potrebno, to je čovjek koji će vidjeti stvari, i, poslije toga, organizacija.
A to sam ja. Nisam ja uzalud stvarao Ophir. A kad jedanput stvari krenu, pritjecat će i kapital izvana.
Sve što imam da uradim to je da pokrenem stvar. »Gospodo«, reći ću ja, »ovdje postoje svi prirodni
uvjeti za jedan velegrad. Bog svemogući postavio je te uvjete ovdje, a mene je postavio ovdje da ih
vidim. Želite li ovdje iskrcavati svoj čaj i svilu iz Azije i prevoziti dalje na istok? Ovdje su dokovi
za vaše parobrode, a tu su željezničke pruge. Želite li tvornice iz kojih ćete moći odvoziti robu
direktno kopnom ili morem? Tu su gradilišta, tu je moderan, suvremen grad, s najnovijim uređajima
za život, za vas i za vaše radnike.«
— A onda, tu je voda. Ja ću se brzo pobrinuti da dođem u posjed svih izvora. Zašto ne bih
preuzeo i vodovode? Sada postoje u Oaklandu dva vodovodna preduzeća, koja se međusobno glože
kao pas i mačka, i oba su pred slomom. Ono što jednom velegradu treba, to je dobra opskrba vodom.
Oni to ne mogu dati. Oni su zaglibili u blato. Ja ću ih progutati i opskrbiti grad vodom kakva mu
treba.Tu leži novac, također – novac leži svuda. Sve je u najužoj međusobnoj vezi. Svako poboljšanje
imat će za posljedicu porast vrijednosti na svim linijama. Jer iza vrijednosti stoje ljudi. Što je neko
mjesto gušće naseljeno, to je veća vrijednost nekretnina. A ovo je mjesto kao stvoreno da se na njemu
nastani masa svijeta. Pogledajte, samo ga pogledajte! Nigdje ne možete naći ljepšeg položaja za
velegrad. Sve što je potrebno to su ljudi, a ja ću sjuriti ovamo nekoliko stotina hiljada ljudi u roku od
dvije godine. A što je još značajnije, tu nema ni govora o nekoj divljoj i nesolidnoj špekulaciji s
terenima. To će biti zakonito. Nakon dvadeset godina na ovoj će strani zaljeva biti jedan milijun
ljudi.
Druga stvar su hoteli. Sada u gradu nema nijednoga koji bi se mogao nazvati pristojnim. Ja kanim
sagraditi nekoliko najmodernijih, takvih da će im se ljudi diviti. Nije mi stalo ako se godinama ne
budu isplaćivali. Zahvaljujući njima, dobit ću s kamatama novac koji sam uložio na drugim mjestima.
I, ah, da, zasadit ću eukaliptuse, milijune eukaliptusa, po ovim brežuljcima.
— Ali, kako ćete sve to izvesti? – upita Dede. – Vi nemate dovoljno novaca za sve te planove.

— Ja imam trideset milijuna. Bude li mi potrebno više, mogu dignuti zajam na zemljište i druge
stvari. Kamati na hipoteke sigurno će biti manji nego što će iznositi porast vrijednosti zemljišta, a
osim toga neprestano ću prodavati gradilišta.
Narednih nekoliko tjedana Daylight je bio veoma zaposlen. Veći dio vremena provodio je u
Oaklandu, dok je u ured rijetko dolazio. Namjeravao je ured preseliti u Oakland, ali, kao što je rekao
Dedi, prethodno je trebalo potajno provesti kampanju kupovanja zemljišta. Svake su nedjelje
promatrali, sad s ovog, sad s onog vrha brežuljka, grad i njegova poljoprivredna predgrađa, a on joj
je pokazivao posljednje komade zemljišta što ih je pokupovao. U početku su to bili pojedinačni
komadi i parcele ovdje-ondje; ali što je više nedjelja prolazilo, postajali su sve rjeđi oni dijelovi
koji nisu bili u njegovom vlasništvu, dok napokon nisu stajali kao otoci okruženi Daylightovom
zemljom.
Trebalo je brzo raditi i u golemim razmjerima, jer Oakland i okolica brzo otkriše ovo silno
kupovanje. Ali Daylight je imao pripravljen gotov novac, a njegova je taktika uvijek bila da udara
brzo. Prije nego što su drugi mogli i shvatiti u čemu je uzrok skakanja cijena, on je u miru posvršavao
mnoge stvari. U isto vrijeme dok su njegovi agenti kupovali gradilišta na uglovima, pa i čitave ulične
blokove u srcu poslovnog dijela grada i ogromne površine zemljišta za tvornička gradilišta, Daylight
je od gradskog zastupništva isposlovao potrebne koncesije, preuzeo oba prezadužena vodovodna
poduzeća i nekih osam ili devet nezavisnih tramvajskih poduzeća i uzeo u svoje ruke obalu
Oaklandskog zaljeva i plićaka za svoj pristanišni sistem. Oko ovih plićaka već su se godinama vodili
sporovi, a on je zgrabio bika za rogove time što je isplatio privatne vlasnike i u isto vrijeme uzimao u
najam zemljišta od gradskih otaca.
U času kad se Oakland trgnuo iz sna uslijed ove neviđene djelatnosti u svim smjerovima i pitao se
što to sve treba da znači, Daylight je potajno kupio glavni list republikanske stranke i glavni organ
demokratske stranke, i hrabro se preselio u novi ured. Potreba je zahtijevala da to bude ured velikih
razmjera; bio je smješten u četiri kata jedne moderne poslovne zgrade u gradu – jedine zgrade koju
kasnije neće trebati rušiti, kao što je rekao Daylight. Tu se nalazilo odjeljenje za odjeljenjem, u
svemu nekih dvadesetak, sa stotinama činovnika i stenografa. Kao što je govorio Dedi:
– Ja imam više poduzeća nego prstiju na rukama. To su »Alameda & Contra Costa gradilišni
sindikat«, »Udruženi tramvaji«, »Yerba Buena prijevozno društvo«, »Udruženi vodovodi«,
»Piedmontsko društvo za promet nekretnina«, »Hotelsko društvo«, i još pet ili šest kojih se ne mogu
sjetiti dok ne pogledam u bilježnicu. Tu su još »Piedmontska praonica rublja«, i »Udruženi
kamenolomi«. Počinjući s onim našim kamenolomom, nastavio sam ih kupovati dok ih nisam sve
pokupovao. Tu je i brodograđevno društvo, za koje još nemam imena. Kako su mi potrebni brodovi
za prijevoz, odlučio sam da ih sam gradim. Izgradnja će početi kad za njih bude dovršen gat. Eh! Ovo
je svakako uzbudljivije od pokera, a imao sam i zabave, jer sam očerupao nekoliko razbojničkih
bandi. Klika iz vodovodnih poduzeća još uvijek cvili. Zgrabio sam ih tamo gdje su bili najslabiji.
Već su se ionako nalazili pred propašću, kad sam došao i likvidirao ih.
— Ali zašto ih tako mrzite? – upita Dede.

— Zato što su takve podmukle kukavice.

— Ali i vi igrate istu igru kao i oni!

— Da; ali ne na isti način. –Daylight ju je zamišljeno promatrao.

— Kad ja kažem podmukle kukavice, ja mislim baš to – podmukle kukavice. Složili su se da budu
grupa kockara, a nema među njima ni jednoga od hiljade koji ima živce da bude kockar. Svi su oni
bleferi, ako znate što to znači. Sve je to skupina malih, sivih kunića, koji bi htjeli da uvjere svijet da
su krvoločni šumski vukovi. Uvijek se spremaju da progutaju neko poduzeće, ali čim se pojavi prva
neprilika, podviju rep i bježe u grmlje. Evo kako to ide. Kad su krupni poduzetnici htjeli da prodaju
dionice poduzeća »Little Copper«, poslali su Jakeyja Fallowa na njujoršku burzu da viče: »Kupujem
svaku količinu dionica »Little Cooper«, po pedeset pet!« – »Little Copper« prodavao se tada po
pedeset četiri. I u roku od trideset minuta ti kunići – neki ih ljudi nazivaju financijerima – natjeraše
»Little Copper« na šezdeset. A jedan sat kasnije, bježeći u grmlje, oni su se rješavali dionica »Little
Copper« po četrdeset i pet, pa čak i po četrdeset.
To su ljudi koji vade kestenja iz vatre za one krupne. Gotovo isto onako brzo kao što oni pljačkaju
glupane, dolaze ti krupni i pljačkaju njih. Ili ih, pak, krupni špekulanti upotrebljavaju da opljačkaju
jedan drugog. Na taj način je u posljednjoj panici trust progutao ugljeno i žeIjezno poduzeće
Chattanooga. Trust je napravio paniku. Trebalo je da skrši nekoliko velikih banaka i da pritisne pet ili
šest krupnih špekulanata, a sve je to postigao time što je natjerao u paniku ove kuniće. Oni su sve
ostalo izvršili kao što treba, a trust je progutao ugljeno i željezno poduzeće Chattanooga. Vjerujte,
svaki čovjek koji ima živaca i znanja u stanju je natjerati te kuniće da skaču u grmlje. Ja ih u stvari ne
mrzim, ali ne osjećam nikakvo poštovanje prema tim bleferima s pilećim srcem.
 XVII

Mjesecima je Daylight bio zatrpan radom. Izdaci su bili strahoviti, a prihoda nije bilo nikakvih.
Osim općeg porasta cijena zemljištima, Oakland još nije primio na znanje njegov istup na
financijskoj pozornici. Grad je čekao da pokaže što namjerava učiniti, a on u tome nije gubio
vremena. Iznajmio je najbolje stručne mozgove koji su se mogli naći na tržištu, za razne grane posla.
Nije imao strpljenja za početne pogreške, i njegova je odluka bila da sve od početka treba da ide
pravim putem. Angažirao je Wilkinsona, gotovo mu podvostručio njegovu veliku plaću, i doveo ga iz
Chicaga da preuzme organizaciju tramvajskog saobraćaja. Danju i noću čete radnika gradile suceste.
A danju i noću radnici su zabijali stupove u zamljeni zaljev San Francisca. Gat je trebalo da bude tri
milje dug, a brežuljci oko Berkeleya ostadoše goli, jer su svi zreli eukaliptusi bili upotrijebljeni za
stupove.
U isto vrijeme kad su se gradile tramvajske pruge preko brežuljaka, livade su mjerene i
parcelirane za gradske trgove s vijugavim bulevarima i pojasima parkova, za koje je određivano
mjesto prema najnovijim metodama. Građene su široke, dobro nivelirane ulice, odmah su postavljena
kanalizacija i vodovodni uređaji, i vršeno popločavanja ulica kamenom iz njegovih kamenoloma.
Cementni pločnici također su bili postavljeni, tako da je kupac imao jedino izabrati mjesto i arhitekta
i započeti gradnju. Brza veza Davlightovih novih električnih tramvaja do Oaklanda učinila je
pristupačnim ovo golemo područje, i mnogo prije nego što je prijevozni sistem počeo funkcionirati
bilo je podiguto na stotine stambenih zgrada. Profit od ovog zemljišta bio je velik. U jednom danu,
zahvaljujući njegovom bogatstvu, pretvorio se dotadašnji poljoprivredni kraj u jednu od najljepših
stambenih četvrti.
Ali sav novac koji mu je pritjecao smjesta je bio ulagan u nove pothvate. Potreba za tramvajskim
kolima bila je tako velika da je podigao vlastite radionice za njihovu izradu. Čak je i uz povišene
cijene nastavio kupovati pogodna tvornička gradilišta i zemljišta za stambene zgrade. Na savjet
Wilkinsona obnovljene su sve stare tramvajske pruge. Lagane i zastarjele tračnice su skinute i
zamijenjene novim, najtežima koje se uopće proizvode. Zemljišta na uglovima, na oštrim zavojima
uskih cesta, kupovao je i bezobzirno ih poklanjao gradu, kako bi zavoji njegovih tramvajskih pruga
bili što širi a brzina kola što veća. Također su postavljeni ogranci glavnih pruga za njegov prijevozni
sistem, tako da su dodirivali sve dijelove Oaklanda, Alamede i Berkeleya, a ekspresni tramvaji
vodili su sve do kraja gata. Iste metode velikih razmjera upotrijebljene su u izgradnji vodovodne
mreže. Morao je dati ono što je najbolje ako je htio da njegov golemi investicioni plan uspije.
Oakland je imao postati veliki grad, to je bila njegova namjera. Usporedo s gradnjom velikih hotela
podizao je zabavne parkove za široke slojeve, umjetničke galerije i klupske kuće s restoranima za
razmaženije društvene krugove. Još prije nego što je došlo do povećanja broja stanovnika, tramvajski
se saobraćaj znatno povećao. Ništa nije bilo nestvarno u ovim njegovim planovima. Sve su to bile
zdrave investicije.
– Ono što Oaklandu treba, to je prvorazredno kazalište – reče, i nakon što je uzalud pokušavao da
zainteresira mjesne kapitaliste, poče sam graditi kazalište, jer je još uvijek jedino on imao viziju o
dvije stotine hiljada novih stanovnika koji će doći u grad.
 Ali bez obzira na sav pritisak poslova kome je Daylight bio izložen, ipak su nedjelje ostale
sačuvane za jahačke izlete po brežuljcima. Međutim, prije no što su nastupili kišoviti zimski dani,
dođe kraj ovim jahanjima u društvu Dede. Jedne subote poslije podne ona mu u uredu reče neka je ne
čeka sutra, a kad on od nje zatraži razjašnjenje, ona odgovori:
— Prodala sam Mab.

Daylight je ostao bez riječi u tom trenutku. Ovaj čin spadao je u red onih njezinih ozbiljnih
postupaka koje on nije mogao shvatiti. Izgledalo je to gotovo kao izdajstvo. Možda je došla u
financijske neprilike. A moguće mu želi na taj način pokazati da joj je već dosta tih izleta u njegovu
društvu, ili...
— Šta se dogodilo? – uspije mu napokon postaviti pitanje.

— Nisam je u stanju izdržavati otkako je sijeno poraslo na četrdeset i pet dolara po toni –
odgovori Dede.
— Je li to bio vaš jedini razlog? – upita on gledajući je čvrsto; sjetio se kako mu je ona jednom
prilikom rekla da je prije pet godina jedne zime uspjela da zadrži Mab kada je sijeno bilo poraslo
čak na šezdeset dolara po toni.
— Ne. Izdaci za mog brata također su se povećali i ja sam bila prisiljena da se odlučim; budući
da sebi ne mogu dopustiti oboje, bolje je da se odreknem Mab i da sačuvam brata.
Daylight je bio neizrecivo ožalošćen. Iznenada je postao svjestan jedne goleme praznine. Kakva
će to biti nedjelja bez Dede? A sve nedjelje bez nje? Bubnjao je zbunjeno prstima po pisaćem stolu.
— Tko ju je kupio? – upita.

Dedine oči sijevnuše na način koji mu je odavno bio poznat kada je bila srdita.
— Da se niste usudili da je natrag kupite za mene – poviče. – I nemojte poricati da ste baš na to
sada pomislili.
— Ne, ne poričem. Zaista je to bila moja misao. Ali ja to ne bih učinio a da prije vas ne upitam, a
kako vidim što vi o tome mislite neću čak ni da vas pitam. Ali vi ste voljeli Mab, i vama je sigurno
veoma teško što ste je izgubili. Meni je također vrlo žao. A žao mi je i to što sutra nećete sa mnom
zajedno jahati. Bit ću potpuno izgubljen. Neću znati što da počnem.
— Neću ni ja – prizna turobno Dede – osim što ću moći da se malo pozabavim šivanjem.

— Ali ja nemam što šiti.

Daylightov ton bio je nestašno žalostan, ali potajno se veselio što mu je priznala svoju
osamljenost. To mu je bilo tako drago čuti od nje da je to gotovo nadoknađivalo gubitak kobile. U
svakom slučaju, on je za nju nešto značio. On joj nije bio potpuno ravnodušan.
— Želio bih da još jedanput dobro razmislite, Miss Mason – reče blago. – Ne samo zbog Mab,
nego i zbog mene. Novac ovdje nema nikakvu ulogu. Kupiti ponovo Mab za mene ne znači ni toliko
koliko za većinu drugih poslati buket cvijeća ili kutiju bombona mladoj dami. A ja vam nikad nisam
slao ni cvijeće ni bombone.
On opazi blijesak opomene u njezinim očima, i požuri se da bi izbjegao odbijanje.
— Reći ću vam što ćemo učiniti. Kako bi bilo do ja kupim Mab i zadržim je u svom vlasništvu, i
posuđujem vam je onda kada vi želite jahati. U tome nema ništa što ne bi bilo u redu. Ljudi uvijek
posuđuju konja jedan od drugoga. To vi znate.
Opet je primijetio da kani odbiti, pa je produžio:
— Mnogi ljudi vode žene na izlet u dvokolicama, u tome nema ništa šta ne bi bilo u redu. A
muškarci uvijek nabavljaju i konja i dvokolice. Dakle, kakva je sada razlika u tome da vas ja sutra
pozovem na izlet dvokolicama i nabavim i konja i kola, ili da vam nabavim konja pa da zajedno
jašemo?
Ona potrese glavom, odbijajući da odgovori, a u isto vrijeme pogleda na vrata kao da mu želi
pokazati da je vrijeme da se završi ovaj privatni razgovor. On učini još jedan napor:
— Znate li vi, Miss Mason, da ja na čitavom svijetu nemam nijednog prijatelja osim vas. Mislim
pravog prijatelja, bez obzira da li je muško ili žensko, pravog i iskrenog druga, shvaćate li, s kojim
živite kad ste zajedno, i žao vam je kad nije s vama. Hegan je čovjek koji mi je najbliži, a ipak je on
udaljen milijun milja od mene. Izvan posla mi nemamo ništa zajedničko. On ima veliku biblioteku,
bezbroj knjiga, i neku čudnu vrst kulture, i troši sve svoje slobodno vrijeme čitajući knjige na
francuskom, njemačkom i drugim stranim jezicima, kad sam ne piše drame i pjesme. Nemam nikoga
prema kome bih osjećao iskreno prijateljstvo osim vas, a vi znate kako smo se malo nas dvoje družili
– jedanput tjedno, ako nije padala kiša, u nedjelju. Vi ste postali neka vrsta moje – moje – moje –
— Neka vrsta navike – reče ona smiješeći se.

— Tako nekako. Pa onda Mab, i vi jašući na njoj, kada dolazite cestom ispod drveća ili kroz
sunčano svjetlo – i ako sve to sada izgubim onda neću imati ničega čemu bih se cijelog tjedna mogao
veseliti. Kad biste mi samo dopustili da je kupim natrag...
— Ne, ne, velim vam ne.

Dede se nestrpljivo diže, ali su joj se oči zasuzile od sjećanja na svoju ljubimicu.
— Molim vas, nemojte mi više spominjati Mab. Ako mislite da mi je bilo lako rastati se od nje,
onda se varate. Ja sam se već nje odrekla, i želim da je zaboravim.
Daylight nije ništa odgovorio, i za njom se zatvoriše vrata.
Pola sata kasnije konferirao je s Jonesom, nekadašnjim momkom kod lifta i fanatičnim proleterom,
koga je Daylight svojedobno godinu dana uzdržavao da se može baviti književnošću. Roman koji je iz
toga proizašao propao je. Urednici i izdavači nisu ga htjeli ni pogledati, i Daylight je sada
upotrebljavao razočaranog pisca u jednoj svojoj maloj privatnoj obavještajnoj službi, koju je bio
prisiljen da uspostavi. Jones, koji se držao tako kao da ga ništa ne može iznenaditi poslije njegova
poraznog iskustva s visinom željezničke vozarine za ogrevno drvo i drveni ugljen, nije pokazivao
nikakvo iznenađenje ni sada, kada mu je Daylight povjerio zadaću da pronađe kupca jedne riđe
kobile.
— Koliko smijem platiti za nju? – upita.

— Svaku cijenu. Glavno je da je dobijete. Pogađajte se da ne pobudite sumnju, ali je kupite.

Zatim je pošaljite na ovu adresu u Sonoma pokrajini. Taj je čovjek upravitelj jedne male farme koju
imam gore. Recite mu neka je čuva što bolje može. A poslije toga zaboravite sve to. Nemojte mi reći
ni ime čovjeka od koga ste je kupili. Nemojte mi reći ništa drugo osim da ste je kupili i otpremili.
Jeste li razumjeli?
A nije prošlo ni tjedan dana kada Daylight opazi u Dedinim očima blijesak koji je predskazivao
buru.
— Nešto se neugodno dogodilo... Šta je bilo? – upita on hrabro.

— Mab – reče ona. – Čovjek koji ju je kupio, već ju je prodao. Kad bih znala da ste vi u to
umiješani...
— Pa ja nemam ni pojma kome ste je prodali – odgovori Daylight. – A osim toga ja sebi time ne
razbijam glavu. To je bila vaša kobila, i mene se ne tiče što ste vi s njom učinili. Vi je nemate, to je
istina, i to gorka istina. A kad smo već prešli na osjetljive teme, htio bih da još nešto spomenem.
Mislim da vas to neće povrijediti, jer to uopće i nije vaša stvar.
Ona je čekala i u kratkoj stanci koja je slijedila gotovo ga sumnjičavo promatrala.
— Radi se o vašem bratu. Njemu je potrebno više nego što vi možete učiniti za njega. Time što ste
prodali Mab, vi niste u stanju da ga pošaljete u Njemačku. A to je baš ono što su njegovi liječnici
rekli da mu treba – najbolji njemački specijalist, koji čovjeku strga kosti i meso, napravi od toga kašu
i ponovo mu sve namjesti. Dakle, ja ga želim poslati u Njemačku, i dati prilike tom njemačkom
čudotvorcu da se iskaže, i to je sve.
— Ah, kad bi to samo bilo moguće – reče ona gotovo ne dišući, i bez ikakve srdžbe. – Ali to nije
moguće, i vi znate da to nije moguće. Ja ne mogu od vas primiti novac...
— Čekajte malo – prekine je on – zar vi ne biste primili čašu vode od jednoga od dvanaest
apostola kad biste umirali od žeđi? Ili biste se možda bojali njegovih zlih namjera – ona učini gestu
odbijanja – ili biste se možda pitali što će svijet na to reći?
— Ali to je nešto drugo – reče ona.

— Slušajte, Miss Mason, vi treba da izbijete sebi iz glave neke čudne pojmove. Taj pojam o
novcu, to je najsmješnija stvar koju sam ikad vidio. Pretpostavimo da vi padate s neke stijene, zar ne
bi bilo sasvim pravo da ja priskočim i da vas uhvatim za ruku? Svakako da bi. Ali pretpostavimo da
je vama potrebna neka druga vrst pomoći – mjesto snage moje ruke, snaga moga džepa? I sada bi sve
bilo ružno. Tako kaže svijet. Ali zašto svijet tako govori? Zato što pljačkaška banda želi da svi
glupani budu pošteni i da cijene novac. Kad glupani ne bi bili pošteni i kad ne bi cijenili novac, gdje
bi bili pljačkaši? Neuviđate li to? Pljačkaši ne prave poslove s davanjem pomoći. Oni prave poslove
s dolarima. Zbog toga davanje pomoći spada u jednostavnu i običnu stvar, dok su dolari sveti – tako
sveti da vi ne dopuštate da vam ja pružim ruku s nekoliko dolara.
— Evo još jedan primjer – nastavi on, potaknut njezinim šutljivim protestom. – Po vašem je
mišljenju sasvim u redu ako vam ja dam snagu svojih ruku da spriječim vaš pad sa stijene. Ali ako ja
tu istu snagu ruku upotrijebim da pijukom i lopatom zaradim dva dolara za jedan dan, onda vi nećete
ni da čujete za ta dva dolara. A to je ista ona snaga ruke, samo u drugom obliku. Uostalom, u ovom
prijedlogu uopće se ne radi o vama. To čak nije ni neki zajam vama. To je potpora koju ja pružam
vašem bratu – ista onakva pomoć kao kad bi padao sa stijene. A lijepa ste mi vi sestra, koja bi
dotrčala i povikala mi: »Stanite!« i pustila svog brata da padne sa stijene. Da spasi svoje noge, njemu
je potreban onaj njemački specijalist, a to je ruka pomoćnica koju mu ja pružam.
— Želio bih da vidite moje sobe. Zidovi su ukrašeni uzdama od konjske dlake, stotine uzda. One
mi nisu ni od kakve koristi, iako sam ih vrlo skupo platio. Ali ima velik broj osuđenika koji ih prave,
i ja ih neprestano kupujem. Treba da znate da sam ja potrošio jedne jedine noći na viski više nego što
bi stajali i najbolji specijalisti i troškovi liječenja za deset takvih slučajeva kao što je slučaj vašeg
brata, i imajte na umu da vi sa svim tim nemate nikakve veze. Ako vaš brat hoće da to smatra zajmom,
u redu. To ovisi od njega, a vi treba da se uklonite s puta, dok ga ja ne skinem sa te stijene.
I dalje se Dede protivila, a Daylightovi argumenti postadoše još bolniji.
— Ja mogu samo misliti da vi stojite na putu svom bratu zbog neke krive ideje u svojoj glavi da je
ovo moj način udvaranja. Znajte da nije. Isto tako vi biste mogli misliti da se ja udvaram i svima
onim osuđenicima od kojih kupujem uzde. Ja nisam od vas tražio da se udate za mene, a budem li to
učinio, sigurno neću pokušati da kupim vašu privolu. I kad dođem da vas to upitam, učinit ću to bez
ikakvog okolišanja.
Dedino lice pocrvenje od srdžbe.
— Kad biste znali kako ste smiješni, vi biste smjesta prestali – prasnu ona. – Vi možete učiniti da
se osjećam tako neugodno kako to nije mogao nijedan drugi čovjek koga sam ikad poznavala. Svaki
čas mi dajete na znanje kako me još niste zapitali da li bih se htjela udati za vas. Ja ne čekam da me
to zapitate, ja sam vas od prvog časa opomenula da nemate nikakvih izgleda. A ipak, vi mi neprestano
prijetite kako ćete jednog dana zatražiti da se za vas udam. Učinite to i pitajte me odmah, i dobit ćete
odgovor i stvar će biti svršena.
On ju je gledao zamišljeno s iskrenim divljenjem.
— Ja vas tako silno želim, Miss Mason, da se ne usuđujem da vas to sada upitam – reče on s
takvom nestašnošću a istovremeno i s takvom ozbiljnošću da je ona zabacila natrag glavu u srdačnom
dječačkom smijehu. Osim toga, kao što sam vam već rekao, ja sam zelen u tim stvarima. Još nikad
nisam udvarao, i ne želim da pravim pogreške.
— Ali vi ih pravite cijelo vrijeme – poviče ona razdraženo. – Nikada još nijedan čovjek nije
nijednoj ženi udvarao na taj način što joj je prijetio ženidbenom ponudom kao batinom nad glavom.
— Neću to više nikada učiniti – reče on ponizno. – Uostalom, udaljili smo se od naše teme. Ono što
sam vam prije jedne minute rekao još vrijedi. Vi stojite na putu svom bratu. Bez obzira na to što ste vi
sebi uvrtjeli u glavu, vi treba da se maknete s puta i da date prilike svom bratu da ozdravi. Hoćete li
mi dopustiti da odem k njemu i da o tome s njim razgovaram? Ja ću mu dati koliko mu treba za
liječenje, to je sve, i naplatit ću na to kamate.
Ona je vidljivo oklijevala.
— I imajte na umu još jednu stvar, Miss Mason: radi se o njegovoj nozi, a ne o vašoj.

Ona je još uvijek zatezala s odgovorom, a Daylight nastavi, jačajući svoju poziciju:
– Znajte još i to, ja ću otići sam k njemu. On je muškarac, i ja ću se s njim bolje razumjeti kad ne
bude u blizini žena. Posjetit ću ga sutra poslije podne.
 XVIII

Daylight je govorio čistu istinu kad je rekao Dedi da nema nijednog pravog prijatelja. Razgovara s
hiljadama, druži se i pije sa stotinama, a ipak je posve osamljen. Nije mogao naći nijednog čovjeka
ili skupinu ljudi s kojima bi mogao biti doista prisan. Gradovi nisu tako podesni za stvaranje
prijateljskih veza kao putovanja po Aljasci. Osim toga, i tipovi ljudi bili su drukčiji. S jedne strane
prezirao je i omalovažavao poslovne ljude, a s druge strane njegove veze s koruptivnim političarima
San Francisca imale su više karakter saveza radi lakšeg i bržeg obavljanja poslova nego išta drugo.
Osjećao je sklonost prema iskrenoj brutalnosti tih političara i njihovih šefova, ali mu oni nisu
ulijevali nikakvo naročito poštovanje. I suviše su bili spremni na svako lupeštvo. Pismene obaveze
više su vrijedile u tom modernom svijetu nego zadata riječ, a čovjek je morao biti oprezan i s
pismenim obavezama. U prijašnjim danima na Yukonu bilo je to sasvim drukčije. Nisu bili potrebni
pismeni ugovori. Čovjek je rekao koliko ima, i to se vjerovalo čak i u igri pokera.
Larry Hegan, koji je bio dorastao i najtežim zadaćama koje su proizlazile iz Daylightovih pothvata
i koji je imao malo iluzija a još manje licemjerstva, mogao bi mu biti dobar drug da nije bio neke
vrsti čudak. Taj neobični genij, Napoleon na pravnom području, koji je imao daleko veću sposobnost
predviđanja od Daylighta, nije imao ništa zajedničko s Daylightom izvan ureda. Svoje slobodno
vrijeme provodio je uz knjige, nešto što Daylight nikako nije mogao da shvati. Osim toga se
posvećivao beskonačnom pisanju kazališnih komada, koji su uvijek ostali u rukopisu, a bio je, iako je
Daylight tek nešto malo znao o toj tajni, stalan ali umjeren pušač opijuma. Hegan je živio čitav svoj
život zatvoren s knjigama u svijetu fantazije. Za svijet izvan svoja četiri zida nije imao ni
razumijevanja ni strpljivosti. U hrani i piću bio je suzdržljiv kao redovnik, dok mu je gimnastika bila
upravo odvratna.
Daylightova prijateljstva, umjesto da budu prijateljstva s prisnim vezama, svodila su se na
prijateljevanje uz piće i pijančevanje. A kada je nestalo nedjeljnih izleta s Dede, on se sve više
vraćao tim načinima razonode. Koktelski zid zaborava podizao je revnije nego ikada. Golemi crveni
automobil bio je sada više upotrebljavan nego prije, dok je za kretanje, koje je Bobu bilo potrebno,
iznajmio konjušara. U prvo vrijeme svoga boravka u San Franciscu imao je vremenske razmake
odmora između poslova, ali u njegovom sadašnjem najvećem pothvatu napor je bio neprekidan. Ni za
mjesec, dva, pa ni za tri nisu njegove goleme investicije u zemljišta mogle biti privedene uspješnom
završetku. Sve je bilo tako dalekosežno i tako složeno da je neprestano dolazilo do komplikacija i
zapletenih situacija. Svaki je dan donosio nove probleme, a kad bi ih Daylight riješio na svoj poznati
vješti način, ostavljao je ured u svom golemom autu, gotovo uzdisao s olakšanjem misleći na
dvostruki martini koji ga je čekao. Rijetko je bio pijan. Njegov je tjelesni sastav bio prejak za to.
Umjesto toga spadao je u najstrašniju vrst pijanica, onih koji stalno piju, smišljeno i proračunato, i
koji popiju daleko veću količinu alkohola nego jedan prigodni i žestoki pijanac.
Prošlo je čitavih šest tjedana, a on Dede nije vidio nigdje osim u uredu, a tu se odlučno obuzdavao
da joj se približi. Ali sedme ga nedjelje svlada čežnja za njom.
Bio je buran dan. Duvao je jak jugoistočnjak, a udar za udarom kiše i vjetra vitlali su gradom.
Nikako nije mogao odvojiti svoje misli od nje, i neprestano mu je dolazila pred oči njezina slika
kako sjedi kraj prozora zaposlena nekim ženskim ručnim radom. Kad je došlo vrijeme za prvi koktel
prije ručka, koji su mu donosili u njegovu sobu, on ga ne uze. Ispunjen jednom smionom odlukom,
pogleda u notes da nađe broj Dedina telefona, i zatraži vezu.
Najprije se javila kćerka njezine stanodavke, ali nakon jedne minute začu glas koji je toliko želio
čuti.
— Htio sam samo da vam kažem da ću vas doći posjetiti– reče. – Nisam htio provaliti k vama a
da vam se ne najavim. Zato sam vas nazvao.
— Da li se što dogodilo? – čuo se njezin glas.

— Reći ću vam kad dođem – izbjegnu on odgovor.

Ostavio je crveni auto dvije ulice prije, i pješice stigao do lijepe, trokatne, šindrom
pokrivene kuće u Berkeleyu. U prvom trenutku osjeti neko unutrašnje skanjivanje, ali u drugom
zazvoni. Znao je da se ono što sada radi protivi njezinim željama, i da ju je doveo u nezgodan položaj
da prima kao nedjeljnog posjetioca mnogostrukog milijunaša i ozloglašenog Elama Harnisha, čije su
ime pronijele novine. U drugu ruku, jedino što nije od nje mogao očekivati, bili su, kako je on to
zvao, »glupi ženski hirovi«.
I u tom se nije razočarao.
Sama je došla na vrata da ga primi i rukovala se snjim. On objesi kišni kaput i šešir na vješalicu u
prostranom četvorokutnom predsoblju, a zatim se okrenu k njoj da ga povede.
— Ovdje je društvo – reče ona pokazujući na salon, iz koga su se čuli bučni glasovi mladih ljudi,
a kroz otvorena vrata mogao je vidjeti nekoliko studenata. – Zato ćemo morati poći u moju sobu.
Ona je išla naprijed i otvorila jedna vrata koja su iz predsoblja vodila desno. Ušavši unutra,
Daylight zastade kao ukopan, buljeći oko sebe i u nju, i trudeći se sve vrijeme da ne bulji. Bio je tako
zbunjen da nije ni čuo kad mu je ponudila da sjedne. To je, dakle, njezin stan. Intimnost prostorije i to
što ga je ona primila na tako miran način upravo su ga zadivili, ali on od nje nije ništa drugo ni
očekivao. Bile su to zapravo dvije sobe zajedno; jedna, u kojoj se on nalazio, očito je bila soba za
rad, a druga, koju je također mogao vidjeti, bila je spavaća soba. Osim jednog hrastovog toaletnog
stolića sa čitavom zbirkom češljeva, četaka i raznih ženskih sitnica, nije bilo u njoj nikakvog znaka
po kome bi se moglo naslutiti da se upotrebljava kao spavaća soba. Široki divan s ružičastim
pokrivačem i čitavim brdom jastučića morao je, prema njegovu mišljenju, biti krevet, ali se nimalo
nije slagao s predodžbom koju je on imao o tome kakav treba da izgleda civilizirani krevet.
Ne može se reći da je vidio mnoge pojedinosti u tom prvom trenutku nelagodnosti, dok je stajao.
Njegov je opći dojam bio toplina, udobnost i ljepota. Na podu od tvrdog drveta nije bilo sagova, ali
je ugledao nekoliko krzna šumskih i prerijskih vukova. A što mu je naročito upalo u oči, bila je statua
pognute Venere koja je bila tako postavljena na klaviru da se iza nje na zidu kao pozadina nalazilo
krzno pume.
Ali sama Dede ipak je najjače djelovala i na njegove osjećaje i na razum. On je uvijek uživao u
tome što je ona bila tako izrazito žena – linije stasa, kosa, oči, glas i njezin ptičji način smijanja, sve
je to tome pridonosilo; ali ovdje u sobama u kojima je živjela, obučena u talasastu. uz tijelo pripijenu
kućnu haljinu, isticanje spola upravo je zapanjivalo. Bio je navikao da je gleda u pristalim kostimima
i bluzama, ili u jahačkom odijelu od tvrdog baršuna, i nije bio spreman na ovo novo otkriće. Izgledala
je ovdje mnogo mekša, mnogo nježnija i vitkija. Ona je sačinjavala dio ove atmosfere tišine i ljepote.
Pristajala je ovamo isto onako kao što je pristajala u jednostavne uredske prostorije.
 — Zar nećete sjesti? – ponovi ona.
Osjećao se kao životinja kojoj dugo vremena nisu davali hrane. U njemu se pojavi tako silna želja
za njom da je počeo »proždirati« slasni zalogaj koji se pred njim nalazio. Nestalo je svake
strpljivosti i diplomacije. Najkraći i najizravniji put nije mu bio dovoljno brz, ali on nije znao da je
to i najmanje uspješan od svih koje je mogao izabrati.
— Slušajte – reče glasom koji je drhtao od strasti – ima jedna stvar koju ja nikako ne bih učinio, a
to je da vas zaprosim u uredu. Zbog toga sam došao ovamo. Dede Mason, vi mi trebate, ja ne mogu
biti bez vas.
Dok je govorio, prilazio joj je sve bliže, njegove crne oči plamtjele su žarkom vatrom. A od
uzavrele krvi potamnješe mu obrazi.
Bio je tako nagao da je ona jedva imala vremena i nehotice tiho zaviknuti i koraknuti natrag,
uhvativši u isto vrijeme jednu njegovu ruku, kad ju je pokušao zagrliti.
Za razliku od njega, ona je izgledala kao da nema krvi u licu. Ruka kojom je otklonila njegovu
ruku i koju je još uvijek držala drhtala je. Ona otpusti prste, a njegova ruka pade postrance. Htjela je
nešto učiniti, nešto reći da se izbjegne ova tjeskobna situacija, ali joj nikakva pametna misao ni
akcija ne padoše na um. Osjećala je jedino želju da se smije. Osjećaj je bio djelomično histeričan,
djelomično spontan – ali je rastao od časa do časa. Ma koliko je cijela stvar bila neobična, njezina
smiješna strana nije joj ostala sakrivena. Osjećala se kao netko tko se bio na smrt preplašio od
napada groznog razbojnika, a pokazalo se da je to u stvari nedužni prolaznik koji je želio znati koliko
je sati.
Daylight je brzo uspio doći do riječi.
— Ah, znam da sam zbilja glup – reče. – Ja – ja mislim, da će biti najbolje da sjednem. Ne plašite
se, Miss Mason, nisam ja tako opasan.
— Ja se ne bojim – odgovori ona sa smijehom, spuštajući se u naslonjač, kraj kojeg je na podu
ležala košarica s ručnim radom iz koje se, kako je Daylight primijetio, prelijevala neka lepršava
stvarčica od čipake i svile.
Ona se ponovo nasmije.
— Premda sam se, moram vam priznati, u prvom času bila uplašila.

— Zbilja je smiješno! – uzdahne Daylight gotovo žalosno; – tu stojim, ja, koji sam dovoljno jak da
bih mogao učiniti s vama sve što bih htio, ja, koji sam navikao da svojoj volji podvrgavam ljude i
životinje, i sve uopće... a sad sjedim ovdje na ovoj stolici tako slab i bespomoćan kao malo janje. A
vi radite sa mnom što vas je volja.
Dede je uzalud razbijala glavu tražeći odgovor na ove primjedbe. Umjesto toga njezine se misli
intenzivno zabaviše značenjem ovog njegovog uzmicanja usred onako snažno iznesene ženidbene
ponude, da bi učinio te beznačajne primjedbe. Ono što joj je naročito udaralo u oči bila je njegova
sigurnost. Tako je malo sumnjao u to da će ona naposljetku biti njegova da je mogao sebi dopustiti
ovu stanku i ćaskati o ljubavi i o utjecaju ljubavi.
Primijetila je kako je nesvjesno posegao rukom na uobičajeni način u unutrašnji džep kaputa, gdje
je znala da mu stoji duhan i njegov smeđi cigaretni papir.
— Možete pušiti, ako želite – reče mu.

On izvuče ruku naglim trzajem, kao da ga je nešto u džepu ubolo.

— Ne, nisam ni mislio na pušenje. Mislio sam na vas. Šta može drugo uraditi čovjek koji voli
jednu ženu nego da je pita bi li se htjela udati za njega? To je ono što i ja radim. Ja to ne mogu učiniti
u uobičajenom stilu. Ja to znam. Ali ja se izražavam jasno na engleskom jeziku, i to je za mene dosta.
Sigurno je da ste vi meni jako potrebni, Miss Mason. Ja neprestano mislim samo na vas. Želim znati
samo to da li – dakle, da li i vi mene hoćete? To je sve.
— Meni – meni bi bilo mnogo milije da me to niste pitali – reče ona blago.

— Možda bi bilo bolje da saznate neke stvari prije nego što mi odgovorite – nastavi on, prelazeći
preko činjenice da mu je ona već odgovorila. – Ja još nikada u svom životu nisam išao sa ženama,
bez obzira na sve vijesti koje govore protivno. Ono što ste čitali o meni u novinama i knjigama, u
kojima me prikazuju kao ženskara, sve je to krivo. Nema u tome nijednog slova istine. Priznajem da
sam pio i kartao, možda i više no što je trebalo, ali žene sam ostavljao na miru. Bila je jedna žena,
koja je počinila samoubojstvo, ali ja nisam znao da sam joj bio tako jako potreban, jer bih se u tom
slučaju bio oženio njome – ne zbog ljubavi, nego da spriječim njezino samoubojstvo. Ona je bila
najbolja u čitavoj toj družbi, ali ja joj nikada nisam dao ni najmanjeg povoda. Pripovijedam vam sve
ovo zato što ste o tome čitali, i želim da iz mojih usta doznate istinu.
— Ženskar! – nasmija se gorko Daylight. – Čujte, Miss Mason, ja se ne stidim da vam kažem da
sam se čitav svoj život plašio žena. Vi ste prva žena koje se ne bojim. To je najčudnije na cijeloj
stvari. Ja vas upravo obožavam, a ipak me nije strah od vas. Može biti da je to zbog toga što ste vi
drukčiji od žena koje ja poznajem. Vi me niste nikada lovili. Ženskar! A ja sam uvijek bježao od žena
otkako znam za sebe, i spasio sam se od njih samo time što sam imao jaka pluća i što nikada nisam
pao i slomio nogu ili nešto drugo.
— Nikad nisam ni pomislio da se ženim, dok nisam vas upoznao, a poznavao sam i vas dugo
vremena a da mi ženidba nije bila na pameti. Nešto me je privuklo vama od prvog početka; ali nikada
nisam mislio da će se to završiti takvim zlom kao što je brak. A ipak, ne mogu po noći spavati,
neprestano mislim na vas i želim vas.
Zastade i čekaše. Ona izvadi čipke i svilu iz košarice, po svoj prilici da umiri živce i da se
sabere, i poče šiti. Nije gledala u njega, i on ju je mogao upravo gutati očima. Zapazio je čvrste
marljive ruke – ruke koje su mogle vladati konjem kao što je Bob, koje su mogle pisati na stroju
gotovo tako brzo kao što je čovjek mogao govoriti, koje su mogle šiti fine haljine, a koje su, nema
sumnje, znale svirati i na klaviru, koji je stajao tamo u uglu. Pade mu zatim u oči još jedan potpuno
ženski detalj – papuče. Bile su malene i brončane boje. On nikada nije ni pomislio da ona ima tako
malu nogu. Ulične cipele i jahačke čizme – to je bilo jedino što je vidio na njezinim nogama, a po
njima nije mogao znati da joj je noga tako malena. Te brončane papuče su ga očaravale, i njegove su
se oči neprestano na njih navraćale.
Netko pokuca na vrata, a ona odgovori. Daylight nije mogao a da ne čuje razgovor. Netko ju je
zvao na telefon.
— Recite mu neka ponovo zove za deset minuta – čuo je kako je ona rekla, a ono »mu« zadade mu
oštar ubod ljubomore. Dobro, pomisli on, pa ma tko to bio, Burning Daylight će već izaći s njim na
kraj. Najviše ga je čudilo to što djevojka kao što je Dede nije već odavno bila udata.
Dede se vrati, nasmija mu se, i uze opet svoj ručni rad. Njegovi su pogledi lutali od spretnih ruku
do brončanih papuča i opet natrag, i on se zaklinjao u sebi da na svijetu ima malo takvih
stenografkinja kao što je ona. To dolazi odatle što ona sigurno potječe od dobre porodice i što ima
dobar odgoj. Ničim drugim ne mogu se objasniti ove njezine sobe i odijelo koje je nosila i način kako
ga je nosila.
 — Onih deset minuta lete – reče on.
— Ne mogu se za vas udati – odgovori ona.

— Vi me ne volite?

Ona potrese glavom.

— Da li vam se dopadam barem malo?

Ovaj put ona potvrdi glavom, a u isto vrijeme dopusti da joj na usnama zatitra lagani smiješak. Ali
to nije bio smiješak u kome bi bilo trunka prezira. Humoristična strana situacije rijetko joj je kad
promakla.
— Dobro, i to je dosta za početak – izjavi on. – svaka stvar mora nekako početi. U početku i vi ste
se meni samo dopadali, pa vidite što je iz toga ispalo. Vi se sjećate kako ste rekli da ne volite moj
način života. Dobro, ja sam ga mnogo promijenio. Ne kockam se više kao što sam to prije radio.
Bavim se onim što ste vi nazvali zakonitim, radim da dvije minute rastu tamo gdje je prije rasla
jedna, da trista hiljada ljudi bude tamo gdje ih je bilo prije samo sto hiljada. A u ovo doba naredne
godine rast će na brežuljcima dva milijima eukaliptusa. Recite mi, dakle, da li vam se dopadam više
nego samo malo?
Ona podiže oči s ručnog rada i, gledajući mu ravno ulice, odgovori:
— Vi mi se veoma dopadate, ali...

On je čekao časak da ona završi misao, ali kad je ona zašutjela, on sam nastavi.
— Ja nemam nikakvog pretjeranog mišljenja o sebi, ali znam da nije nikakvo hvalisanje kad
kažem da ću biti dobar suprug. Vidjet ćete da nisam ni zajedljiv ni sitničav. Mogu shvatiti što znači
nezavisnost za ženu kao što ste vi. Dakle, vi ćete kao moja žena imati potpunu slobodu. Ja vas neću ni
u čemu ograničavati. Možete živjeti po svojoj miloj volji, i ništa neću smatrati da je predobro za vas.
Dat ću vam sve što vam srce zaželi.
— Osim samog sebe – prekine ga ona naglo, gotovo oštro.

Daylighta je ovo začudilo, ali samo za trenutak.

— O tome ja ne znam ništa. Ja bih bio iskren, pošten i vjeran. Ja nisam pristaša dijeljenja osjećaja.

— Ne mislim na to – reče ona. – Umjesto da dadete samog sebe svojoj ženi, vi biste dali sebe
onim stotinama hiljada ljudi u Oaklandu, svojim tramvajima i brodovima, onim milijunima drveća na
brežuljcima – svim ostalim poslovima... i ... i... svemu što je s tim u vezi.
— Nastojao bih da ne bude tako – reče on čvrsto. – Pripadao bih vama ...

— Tako vi mislite, a u stvari dogodilo bi se obratno. – Ona iznenada postade nervozna. – Moramo
prestati s ovim razgovorom. To izgleda tako kao da se cjenkamo...
»Koliko vi dajete?« – »Ja plaćam toliko.« »Ja tražim više«, i tako dalje. Vi mi se dopadate, ali ne
toliko da bih se mogla udati za vas, i nećete mi se nikada toliko dopadati da bih vas mogla uzeti za
muža.
— Kako vi to znate? – upita on.

— Zato što mi se sve manje i manje dopadate.

Daylight je sjedio kao da je zanijemio. Bol mu se jasno pokazivala na licu.

— Ah, vi me ne razumijete – poviče ona žestoko, polako gubeći vlast nad sobom. – Ne mislim ja
to tako. Vi mi se dopadate; što sam vas više poznavala, to ste mi se više dopadali. Ali u isto vrijeme,
što sam vas više poznavala, to bih se manje htjela udati za vas.
 Ova zagonetna izjava posve je zbunila Daylighta.
— Zar ne razumijete? – žurila se ona. – Ja bih se mnogo lakše mogla udati za Elama Harnisha,
onakvog kakav je došao s Klondika, kad sam ga prvi put ugledala, davno je to bilo, nego poći za vas
ovakvog kakav sada sjedite ovdje preda mnom.
On lagano potrese glavom.
— To je previsoko za mene. Što više poznajete jednog čovjeka i što vam se on više dopada, to
manje želite da se udate za njega. Dugo poznanstvo rađa prezir – izgleda da to mislite?
— Ne, ne – poviče ona, ali prije nego što je mogla nastaviti, začu se kucanje na vratima.

— Deset minuta je prošlo – reče Daylight.

Njegove oči, koje su poput indijanskih bile naučene na brzo zapažanje, razgledavale su sobu dok
je ona bila napolju. Prevladavao je dojam topline, udobnosti i ljepote, premda ga on nije bio u stanju
analizirati; zadivljavala ga je jednostavnost – skupocjena jednostavnost, mislio je on, i većinom se tu
nalazilo ono što je ostalo iz vremena kad joj je otac propao i umro. On nije nikad prije ni pomislio da
bi obični drveni pod, pokriven krznima, mogao izgledati tako lijepo, ljepše nego da je pokriven
najskupocjenijim sagovima. Pobožno je gledao na ormar za knjige, u kome se nalazilo nekoliko
stotina knjiga. Tu je bila tajna. On nije nikako mogao shvatiti o čemu mogu ljudi toliko pisati. Čitati
knjige i pisati knjige, za njega nije značilo raditi, a on je u prvom redu bio čovjek djela, i
razumijevao je jedino rad.
Pogled mu prijeđe s Venere na mali stolić za čaj s njegovim krhkim i dražesnim posuđem, na sjajni
bakreni kotlić i bakreno kuhalo. Kuhala mu nisu bila nepoznata, i on se pitao da li je ona na ovom
pripremala večere za nekog od onih mladih ljudi sa sveučilišta, o kojima je čuo da se šapuće. Jedan
ili dva akvarela na zidu navedoše ga na misao da ih je možda sama radila. Bilo je tu joši fotografija
konja i reprodukcija starih majstora, a grimizna boja »Pogreba Kristova« zadrža mu pogled neko
vrijeme. Ali mu se pogled neprestano vraćao na statuu Venere na klaviru. Njemu, s njegovim
priprostim, graničarskim odgojem, izgledalo je čudno da jedna pristojna mlada žena izlaže ovako
smion, gotovo sablažnjiv predmet u svojoj sobi. Umirilo ga je opće povjerenje koje je u nju imao.
Kad je to učinila Dede, onda je to sigurno bilo na mjestu. Očito, ovakve su stvari išle uporedo s
kulturom. Larry Hegan ima nekoliko sličnih kipova i fotografija u svom knjigama pretrpanom stanu.
Ali je Larry Hegan ipak nešto drugo. Bilo je nešto nezdravo oko njega, što je Daylight uvijek osjećao
u njegovoj prisutnosti, dok je Dede, naprotiv, uvijek izgledala tako krepka i tako zdrava, i donosila sa
sobom atmosferu sastavljenu od sunca, vjetra i prašine poljskih putova. Pa onda, ako jedna tako
ispravna i zdrava djevojka kao što je ona postavi golu ženu u pognutom stavu na svoj klavir, to mora
da je sasvim uredu. Sve što je Dede činila bilo je pravo. Osim toga, on se doista nije razumijevao u
kulturu.
Ona uđe u sobu, i dok je prelazila do svoje stolice, on se divio njezinom hodu, a brončane su ga
papuče upravo zaluđivale.
— Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja – poče on odmah. – Kanite li se možda udati za nekog
drugog?
Ona se veselo nasmija i zatrese glavom.
— Dopada li vam se netko drugi više nego što vam se ja dopadam? Taj čovjek koji je sada bio na
telefonu, na primjer?
— Ne postoji nitko drugi. Ne poznam nikoga tko bi mi se toliko dopadao da bih se za njega udala.
U tom pogledu čini mi se da baš nisam djevojka za udaju. Izgleda da rad u uredu i brak ne idu
zajedno.
Daylight prijeđe očima preko nje, od lica pa sve do vrha brončanih papuča, na taj način da je njoj
rumenilo udarilo u obraze. U isto vrijeme on skeptično zatrese glavom.
— Meni se baš čini da ste vi najzgodnija djevojka za udaju kraj koje je ikada jedan muškarac
sjedio i promatrao je. A sada još jedno pitanje. Kako vidite, ja bih svakako htio da pronađem u kom
grmu leži zec. Postoji li netko drugi tko vam se isto tako dopada kao ja?
Ali Dede se već bila potpuno snašla.
— To nije pošteno – reče. – Ako prestanete i razmislite, vi ćete se uvjeriti da radite upravo ono
što ste sami rekli da nećete nikada raditi – naime cjepidlačiti. Neću vam više odgovoriti ni na jedno
pitanje. Razgovarajmo radije o drugim stvarima. Kako je Bob?

Pola sata kasnije, jureći kroz kišu po Telegraph Avenue prema Oaklandu, Daylight zapali jednu od
svojih cigareta u smeđem papiru i razmišljaše o onome što se dogodilo. Nije bilo nimalo zlo, bio je
njegov konačni zaključak, premda je bilo mnogo toga što ga je zbunjivalo. To je bilo ono da joj se
sve više dopada što ga bolje pozna, a u isto se vrijeme to manje želi udati za njega. To je bila
zagonetka.
Ali činjenica da ga je ona odbila ispunjavala ga je stanovitim oduševljenjem. Odbijajući njega,
ona je odbila njegovih trideset milijuna dolara, a to znači nešto za stenografkinju sa plaćom od
devedeset dolara mjesečno, koja je poznavala i bolje dane u svom životu. Očigledno je da njoj nije
stalo do novaca. Svaka žena koju je dosad susreo bila bi voljna da ga proguta zbog njegova novca.
Dakle, on je podvostručio svoj imutak, napravio petnaest milijuna od onda kad je ona prvi put došla
da radi kod njega, i gle, njezino raspoloženje da se uda za njega, koje je mogla tada imati, smanjivalo
se onako kako se njegov novac povećavao.
— Dovraga! – promrmlja on. – Ako zaradim stotinu milijuna na prodaji gradilišta, ona uopće neće
više htjeti sa mnom ni razgovorati.
Ali smijehom se ova stvar nije mogla riješiti. Zbunjivala ga je njezina zagonetna tvrdnja da bi se
lakše mogla udati za Elama Harnisha onakvog kakav je došao s Klondika nego za sadašnjeg Elama
Harnisha. Prema tome, zaključivao je on, ono što treba učiniti sastoji se u tome da nastoji postati što
više sličan starom Daylightu, onakvom kakav je došao ovamo sa sjevera da iskuša svoju sreću u
većoj igri. A to je bilo nemoguće. On nije mogao vratiti natrag proteklo vrijeme. Želje tu ništa ne
pomažu, a tu nije bilo drugog puta. Isto bi tako mogao poželjeti da opet postane dječak.
Još jedno zadovoljstvo izvukao je iz njihova razgovora. Slušao je prije o stenografkinjama koje su
odbile ženidbene ponude svojih poslodavaca, i odmah potom napuštale mjesto. Ali Dede nije učinila
ni najmanju aluziju na tako nešto. Bez obzira na to kako je bila čudna, ne može se reći da je u bilo
čemu nerazumno postupala. Ona je bila razumna. Ali i on je bio razuman, i njemu pripada djelomična
zasluga za to. Nikada nije iskorištavao svoj položaj u uredu. Doduše, dva puta je prešao granicu, ali
nije nastavio i nije od toga napravio običaj. Ona je znala da može imati povjerenja u njega. Ali
usprkos svemu on je bio uvjeren da bi većina mladih djevojaka ipak bila tako luda da bi otkazala
mjesto kod čovjeka koga su odbile. A osim toga, kad joj je prikazao stvar u pravom svjetlu, ona je
bila toliko pametna da se nije protivila da pošalje njezinog brata u Njemačku.
— Naprijed! – zaključi on, kad je auto stigao pred hotel. – Da sam samo znao ono što sada znam,
postavio bih pitanje odmah prvog dana, kada sam je uzeo u službu. Prema onome što ona kaže, to je
bio pravi čas. Ja joj se sve više dopadam, ali što joj se više dopadam, to manje želi da se uda za
mene. Dakle, što sad mislite o tome? Nema sumnje, ona hoće da me zbuni.
 XIX

Još jedanput, jedne kišovite nedjelje, nekoliko tjedana kasnije, Daylight je zaprosio Dede. Kao i
prvog puta, suzadržao se sve dotle dok ga čežnja za njom nije savladala i potjerala ga u njegovu
crvenom automobilu u Berkeley. Zaustavio je kola nekoliko ulica prije i produžio pješke do njezinog
stana. Ali Dede je izašla, reče mu kćerka njezine stanodavke i doda poslije kraćeg razmišljanja da je
otišla na šetnju po okolnim brežuljcima. Štoviše, mlada mu dama pokaza pravac kojim se Dede
najradije šetala.
Daylight posluša djevojčine upute i uskoro je došao do posljednje kuće u ulici kojom je išao,
odakle su počinjali prvi strmi obronci golih brežuljaka. Zrak je bio vlažan zbog predstojeće kiše, jer
oluja još nije bila izbila, premda je sve jači vjetar nagoviještao da će početi svakog časa. Tako
daleko koliko je mogao pogledom dosegnuti Dede nije bilo nigdje na glatkim zelenim brežuljcima.
Na desnoj strani, spuštajući se u dolinu i uspinjući se opet na brijeg, nalazio se veliki i bujni
eukaliptusov gaj. Ovdje je bilo sve u žamoru i pokretu, visoko i vitko drveće savijalo se na vjetru
ispreplećući svoje grane. Pod udarcima vjetra, iznad svih manjih šumova, pucketanja i škripanja
uzdizali su se duboki, melodiozni tonovi kao od neke goleme harfe. Poznavajući Dede, onako kao što
ju je on znao, Daylight je bio uvjeren da će je naći negdje u ovom gaju, gdje su se tako divno
odražavali učinci bure. I našao ju je s druge strane doline na izloženom grebenu suprotnog brežuljka,
gdje je bura bjesnjela najjačim udarima.
Bilo je nešto jednolično, mada ne i dosadno, u tome kako je Daylight prosio Dede. Bez ikakve
diplomacije i pretvaranja, on je bio tako neposredan i tako nagao kao i bura. Nije čak imao vremena
ni da je pozdravi ni da se ispriča.
– Opet ista stvar – reče. – Potrebni ste mi i doša osam po vas. Vi se morate udati za mene, Dede,
jer što dulje razmišljam o cijeloj stvari, to sam više siguran da i vi za mene osjećate čuvstvo koje je
nešto više od obične simpatije. I vi ne smijete reći da nije tako. Smijete li?
Rukovao se s njom u trenutku kad je počeo govoriti, i zadržao je njezinu ruku u svojoj ruci. Ona
nije ništa odgovarala; ali osjeti lagani a ipak čvrsti pritisak kojim ju je privlačio k sebi. I protiv
svoje volje, ona mu je donekle popuštala, jer je u tom trenutku njezina želja bila jača od njezine
volje. Odmah se zatim ona naglo odmaknu, ali je ipak dopustila da njezina ruka ostane u njegovoj
ruci.
— Vi me se valjda ne bojite? – upita on, brzo se pokajavši.

— Ne. – Ona se žalosno osmjehnu. – Ne bojim se vas, nego sebe.

— Još mi niste odgovorili – požurio je on, ohrabrenovom njezinom izjavom.

— Molim, molim – branila se ona. – Mi se nikada nećemo uzeti, i zato je najbolje da o tome ne
raspravljamo.
— A ja se kladim da hoćemo. – On je sada bio gotovo veseo, jer je uspjeh dolazio brže i od
njegovih najsmionijih nada. On joj se dopadao, o tome nema sumnje; a nema sumnje ni o tome da joj
se dopadao toliko da mu je ona dopuštala da drži njezinu ruku, i da joj se dopadao toliko da je nije
odbijala njegova blizina.
 Ona potrese glavom.
— Ne, to je nemoguće. Vi biste izgubili okladu.

Prvi put prohuja Daylightovim mozgom jedna tamna sumnja – ključ kojim se sve može objasniti.
— Kažite, da se niste možda upustili u jedan od onih tajnih brakova, jeste li?

Očaj u njegovu glasu i na licu bio je tolik da se ona nije mogla uzdržati da ne prsne u smijeh,
veseli i spontani smijeh što je odjekivao kao radosni cvrkut iz ptičjeg grla.
Daylight je razumio njezin odgovor, i, nezadovoljan samim sobom, odluči da više radi a manje
govori. On se postavi između nje i vjetra i privuče je tako uz sebe da ju je svojim tijelom potpuno
zaklanjao. Jedan neobično jak udar vjetra prohuja kraj njih i potrese krošnjama drveća iznad njihovih
glava, a oni oboje zastadoše da slušaju. Na njih se sasu čitav pljusak otkinutog lišća, a odmah za
vjetrom dojuriše i prve kapljice kiše. On je pogleda, pogleda njezinu kosu, koju je vjetar vitlao oko
lica; i uslijed njezine blizine i novog i još oštrijeg shvaćanja što ona za njega znači, zadrhtao je tako
da je ona to osjetila na ruci koja je držala njezinu ruku.
Ona se nenadano nasloni na njega, spuštajući svoju glavu, dok nije lagano počivala na njegovim
prsima. I tako su stajali, dok nije prohujao novi udar vjetra a opalo lišće i kapi kiše opet se izliše nad
njihovim glavama. Isto tako naglo kao što se bila naslonila, ona podiže glavu i pogleda ga.
— Znate li – reče – da sam se prošle noći molila bogu za vas. Molila sam da propadnete, da
izgubite sve što imate.
Daylight je buljio u nju, ne razumjevajući ovu čudnu izjavu.
— Ovo nadmašuje moju pamet. Ja sam uvijek govorio da moj mozak ne radi dobro kad sam sa
ženama, a sada mi se čini da sam ga sasvim izgubio. Zašto biste htjeli da sve izgubim, ako vam se
dopadam?
— Ja to nikada nisam rekla.

— Ali se niste usudili reći da vam se ne dopadam. I zato, kako sam rekao: ako vam se dopadam,
zašto onda želite da budem upropašten? To prelazi moje jednostavno razumijevanje. To spada u isti
red s onom drugom vašom zagonetkom: što vam se više dopadam, to se manje želite udati za mene.
Dakle, treba da mi objasnite, to je sve.
Njegove je ruke obujmiše i on je povuče k sebi, a ovog puta ona se nije opirala. Glava joj je bila
spuštena, tako da joj nije mogao vidjeti lice, ali je imao osjećaj da plače. Znao je koliko je velika
moć šutnje, i čekao je da dozna njezinu volju. Stvari su se tako daleko razvile da je ona sada morala
nešto kazati. U to je bio uvjeren.
— Ja nisam romantična – poče ona, pogledavši ga ponovo dok je govorila. – Bolje bi bilo za
mene da jesam. Onda bih mogla počiniti ludost i biti nesretna čitav svoj život. Ali to se protivi mom
odvratnom zdravom razumu. A zbog toga ipak nisam nimalo sretnija.
— To je još uvijek previsoko i tamno za mene – reče Daylight, budući da je uzalud čekao da ona
nastavi. – Vi treba da mi to objasnite, ali mi niste objasnili. Vaš zdravi razum i vaša molitva da ja
budem upropašten, sve je to za mene nerazumljivo. Mala djevojko, ja vas tako jako volim i htio bih
da budete moja žena. To je sve tako jednostavno i tako razumljivo. I sasvim iz duše. Hoćete li biti
moja žena?
Ona lagano zatrese glavom, a onda, dok je govorila, izgledalo je da postaje srdita, žalosno srdita;
a Daylight je znao da je ta srdžba upravljena protiv njega.
— Onda mi dopustite da vam to objasnim, i to isto tako jednostavno i razumljivo kao što ste i vi
pitali. – Ona zastade, kao da ne zna kako bi počela. – Vi ste pošten i ispravan čovjek. Želite li da i ja
govorim s toliko poštenja i iskrenosti koliko se obično ne pretpostavlja za jednu ženu? – da vam
kažem stvari koje će vas zaboljeti? – da priznam i ono čega bih se morala stidjeti? – da se ponašam
onako kako mnogi muškarci misle da ne dolikuje jednoj ženi?
Ruka koja se nalazila oko njezinog ramena hrabrila ju je lakim pritiskom, ali Daylight ne reče
ništa.
— Ja bih se vrlo rado udala za vas, ali se bojim. Ja sam ponosna i potištena u isti mah što me je
zaprosio čovjek kao što ste vi. Ali vi imate previše novaca. To je ono čemu se protivi moj odvratni
zdravi razum. Sve kad bismo se mi i uzeli, vi nikada ne biste bili moj čovjek – moj ljubavnik i moj
muž. Vi biste pripadali i dalje svom novcu. Ja znam da sam malo čudna žena, ali ja želim da moj muž
pripada samo meni. A vi za mene ne biste imali nikada vremena. Vas posjeduje vaš novac, oduzima
vam sve vrijeme, misli, energiju, i uopće sve, zapovijedavam da idete ovamo ili onamo, da radite
ovo ili ono. Zar ne shvaćate? Možda je to sve velika glupost, ali ja osjećam da bih mogla jako
voljeti, dati mnogo, dati sve; a zauzvrat, premda ja ne želim sve, ali želim ipak mnogo – i želim
mnogo više no što bi vama vaš novac dopustio da mi date.
— Vaš vas novac upropašćuje; čini vas sve manje lijepim. Ja se ne stidim reći da vas volim, jer
se nikad neću udati za vas. Ja sam vas mnogo voljela kad vas još uopće nisam poznavala, kad ste tek
došli s Aljaske i kad sam prvi put ušla u vaš ured. Vi ste bili moj junak. Bili ste Burning Daylight, sa
zlatnih polja, smioni putnik i rudar. Tako ste i izgledali. Ne znam da li bi bilo žene koja bi vas
pogledala a da vas ne bi zavoljela – tada. Ali sada vi ne izgledate tako.
— Molim, molim, oprostite što vam zadajem bol. Vi ste tražili da budem iskrena, i ja tako
postupam. Vi ste svih ovih posljednjih godina živjeli neprirodnim životom. Vi, čovjek koji je naučen
da živi u prirodi, posve ste se predali gradskom životu sa svim onim što on sa sobom donosi. Vi
uopće niste više isti čovjek, i vaš vas novac upropašćuje. Postajete nešto sasvim drugo, nešto što nije
tako zdravo, ni tako čisto, ni tako lijepo. To čini vaš novac i vaš način života. Vi to znate i sami. Vi
sada više nemate ono isto tijelo koje ste onda imali, udebljali ste se, i to novo meso nije zdravo
meso. Ljubazni ste i srdačni sa mnom, ja to uviđam, ali niste isto tako ljubazni i srdačni sa čitavim
svijetom kao što ste tada bili. Postali ste tvrdi i okrutni. Ja to znam. Imajte na umu da sam vas ja
proučavala šest dana u nedjelji, mjesec za mjesecom, godinu za godinom; i ja više znam o
najbeznačajnijoj vašoj sitnici nego što je vama o meni u cjelini uopće poznato. Okrutnost nije samo u
vašem srcu i mislima, nego se izražava i na vašem licu. Ona je i tamo ostavila svoje tragove.
Promatrala sam ih kako su dolazili i povećavali se. Sve su to učinili vaš novac i način života na koji
vas on prisiljava da ga vodite. Postajete sve brutalniji, padate sve niže. I taj se proces može samo
nastaviti, dok ne budete beznadno upropašteni.
On pokuša da je prekine, ali ga ona zaustavi i, gotovo ne dišući, drhtavim glasom nastavi:
— Ne, ne; pustite me da do kraja izgovorim. Ja nisam ovih nekoliko mjeseci ništa drugo radila
nego mislila, mislila, i sada, kad sam počela govoriti, reći ću sve što je u meni. Ja vas volim, ali se
ne mogu udati za vas i uništiti ljubav. Vi se razvijate u tom smjeru da bih vas ja na koncu morala
prezirati. Vi ne možete ništa protiv toga. Više nego što biste uopće bili u stanju mene voljeti, vi volite
svoju poslovnu igru. Ti poslovi – a sve je to savršeno beskorisno ukoliko se na vas odnosi –
zahtijevaju vas čitavog. Katkada pomislim da bi mi lakše bilo dijeliti vas ravnopravno s kojom
drugom ženom nego dijeliti vas s tim vašim poslovima. Onda bih barem mogla imati polovicu vas. A
ti poslovi ne bi tražili samo polovicu vas, nego devet desetina ili devedeset i devet stotnina.
— Zapamtite da udaja ne znači za mene dobiti nečiji novac i trošiti ga. Meni treba čovjek. Vi velite
da vam trebam. I pretpostavimo da ja pristanem, ali da vam dam samo jedan stoti djelić sebe.
Pretpostavimo da ima još nešto u mom životu što bi uzimalo ostalih devedeset i devet dijelova, a
osim toga što bi kvarilo moj stas, od čega bi mi se pojavile kesice ispod očiju i bore na licu, ukratko,
zbog čega bih postala i ružnog tijela i ružne duše. Da li biste vi bili zadovoljni s tom jednom
stotninom mene? A to je sve što vi od sebe nudite meni. Čudite li se sada što neću da se udam za vas?
– Što ne mogu da se udam za vas?
Daylight pričeka da vidi da li je završila, ali ona produži dalje:
— Nije stvar u tome da sam ja sebična. Na kraju krajeva, ljubav je davanje, a ne uzimanje. Ali ja
tako jasno vidim da sve ono što bih vam ja davala ne bi za vas bilo ni od kakve koristi. Vi ste slični
bolesnom čovjeku. Vi se ne bavite poslovima kao drugi ljudi. Vi sudjelujete u njima svim srcem,
svom dušom i čitavim svojim bićem. Bez obzira na to što vi vjerujete i što namjeravate, žena bi za
vas bila samo kratkotrajna razonoda. Eto, na primjer, onaj krasni Bob sada hoće da svisne u štali. Vi
biste mi kupili divan dvorac i pustili me da u njemu umirem od dosade ili da isplačem svoje oči zbog
svoje bespomoćnosti i nemogućnosti da vas spasim. Ta bi vas poslovna zaraza grizla i vi biste bili
njome oženjeni čitavo vrijeme. Vi se s tim igrate kao što ste se sa svim drugim igrali, kao što ste se na
Aljasci igrali sa životom na putovanjima. Nikome se ne smije dopustiti da putuje tako brzo i tako
daleko kao vi ili da radi tako mnogo i da toliko izdrži. Ništa za sebe ne zadržavate; sve što imate vi
stavite u ono što radite, pa ma što radili.
— Nebo je granica – reče on mrko, slažući se.

— Ali kad biste barem zaljubljenog muža htjeli igrati na taj način...

Njezin glas zadrhta i stade, a crvenilo joj navali u mokre obraze, kada su se njezine oči spustile
pred njegovima.
— A sada neću više reći ni jedne riječi – doda.. – Održala sam vam čitavu propovijed.

Počivala je sada iskreno i povjerljivo u zagrljaju njegovih ruku, i oboje su zaboravili buru koja je
bjesnjela kraj njih, sve bržim i sve jačim udarima. Veliki pljusak još se nije bio spustio, ali su talasi
magličaste kiše postajali sve češći. Daylight je bio posve zbunjen, a nije došao k sebi ni kad je
počeo govoriti.
— Ja sam zapanjen. Gotovo sam odrvenio. Upravo sam zaprepašten, Miss Mason – ili Dede, jer
volim da vas zovem tim imenom. Moram vam priznati da ima mnogo istine u onome što ste rekli. Ako
sam vas dobro razumio, vaš je zaključak taj da biste se vi udali za mene kad ne bih imao ni centa i
kad se ne bih debljao. – Ne, ne; ja se ne šalim. Ja uzimam suštinu, a to je moj način da stvar malo
prokuham i svedem na ono što je najbitnije. Kad ne bih imao ni centa, kad bih živio zdravim životom
i kad bih sve svoje vrijeme posvećivao vama i našoj ljubavi, umjesto da do grla budem zatrpan u
posao i sve ostalo – onda, vi biste se udali za mene.
— Sve je to tako jasno kao da je napisano, a vi ste ispravniji nego što sam to ikad prije mislio.
Uspjelo vam je da mi malo otvorite oči. Ali ja sam zaglibio. Što mogu da radim? Moji su me poslovi
svezali, oborili me i stavili svoj žig na mene. Meni su zavezane ruke i noge. Ja ne mogu ustati i šetati
po zelenim livadama. Ja sam kao onaj čovjek koji je uhvatio medvjeda za rep. Ja ga ne mogu pustiti;
ali ja želim vas i moram ga pustiti da bih dobio vas.
— Ja ne znam što da radim, ali nešto se svakako mora uraditi. Vas ne mogu izgubiti. Jednostavno
ne mogu. I ne namjeravam da to učinim. Vi ste potisnuli poslove u drugi red. Poslovi mi nisu nikad
oduzimali noćni san.
– Niste mi ostavili ništa što bih mogao iznijeti u svoju obranu. Znam da nisam više onaj čovjek
kakav sam došao s Aljaske. Ja više ne bih mogao izdržati onakva putovanja sa psima, kao što sam
onda mogao. Moje su mišice omlohavile, a duša mi je otvrdnula. Nekada sam poštovao ljude, a sada
ih prezirem. Vi znate, proveo sam čitav svoj život u prirodi, i ja uviđam da sam upravo stvoren za taj
život. Zbog toga sam kupio malu farmu, najljepšu koju ste ikada vidjeli, gore u Glen Ellenu. To je
tamo kraj one ciglane, s kojom sam bio nasamaren. Vi se sjećate toga iz dopisivanja. Svega sam
jedanput vidio tu farmu, i tako mi se dopala da sam je odmah kupio. Kada sam jahao po tim
brežuljcima, bio sam tako sretan kao đače kad nema škole. Postao bih bolji čovjek kad bih živio na
selu. Gradski me život ne može popraviti. U tome vi imate posve pravo. To ja znam. Ali
pretpostavimo da vaša molitva bude uslišana, da ja sasvim propadnem i da moram živjeti od
nadnice?
Ona ne odgovori ništa, premda se činilo da čitavo njezino biće izražava pristanak.
— Pretpostavimo da mi ne ostane ništa, osim te male farme, i da se zadovoljim time da uzgajam
piliće i da nekako životarim – biste li se onda udali za mene, Dede?
— Ah, onda bismo bili zajedno čitavo vrijeme! – poviče ona.

— Ali ja bih ipak morao od vremena do vremena oratii baviti se sličnim poslom – opominjao ju
je on – ili bih morao otići u grad po namirnice.
— Ali tamo ne bi bilo nikakvog ureda i nikakvih ljudi koje treba primati, beskrajnog niza ljudi
koje treba primati. Ali sve je to ludo i nemoguće, mi treba da odmah krenemo natrag, ako hoćemo da
pobjegnemo od kiše.
Tada je došao trenutak, tamo među drvećem, prije nego što su se počeli spuštati niz brežuljak, kad
bi je Daylight mogao čvršće privući k sebi i jedanput je poljubiti. Ali on je bio i previše zbunjen
novim mislima koje mu je ona usadila u glavu a da bi iskoristio priliku. Jedino ju je uzeo ispod ruke i
pomogao joj u hodu preko neravna terena.
— Prekrasan je to kraj tamo gore u Glen Ellenu – reče on zamišljeno. – Želio bih da ga vidite.

Na rubu gaja on reče da bi najbolje bilo da se tu rastanu. – To je vaše susjedstvo, a ljudi su uvijek
skloni ogovaranju.
Ali ona je zahtijevala da je otprati sve do kuće.
— Ne mogu vas pozvati unutra – reče pružajući mu ruku na početku stepenica.

Vihor je divlje zavijao snažnim udarcima u kratkim razmacima, ali kiše još nije bilo.
– Znate li vi – reče on – da je ovo, kad se sve uzme u obzir, najsretniji dan moga života. – On
skide šešir, i dok mu je vjetar raznosio i zapletao crnu kasu, svečano nastavi: – Zahvalan sam bogu,
ili ma tko to bio, odnosno ma što to bilo, čemu se ima zahvaliti što vi postojite na ovoj zemlji. Jer vi
me ipak volite. Velika je radost bila za mene što sam to danas od vas čuo. To je... – Nije dovršio
misao, a njegovo lice poprimi poznati nestašni izraz kad je promrmljao: – Dede, Dede, mi moramo
biti muži žena. To je jedini izlaz, povjerite se sudbini i budite uvjereni da će se sve dobro svršiti.
Ali prijetila je opasnost da se ponovo pojave suze u njezinim očima, kad je zatresla glavom,
okrenula se i otišla uza stepenice.
 XX

Kada je njegov prijevozni sistem počeo funkcioniratii kada se pokazalo da je vrijeme potrebno za
prijevoz iz Oaklanda u San Francisco smanjeno na polovinu, došlo je do preokreta u Daylightovim
strahovitim izdacima. U stvari se ipak nije mnogo promijenilo, jer je on dobiveni novac odmah dalje
ulagao. Prodao je već hiljade gradilišta u stambenom dijelu grada, i na hiljade se kuća gradilo.
Prodao je također i mnogo gradilišta za tvornice i poslovne zgrade u srcu Oaklanda. Sve je to
utjecalo na stalan porast vrijednosti ogromnih Dayhghtovih posjeda. Ali kao i u svojim prijašnjim
danima, on je imao svoju slutnju i iskorištavao ju je do kraja. Već je počeo pozajmljivati novac od
banaka. Sjajne profite koje je postigao prodajom zemljišta ulagao je u kupovanje novog zemljišta, u
sve veći razvoj poslova; i umjesto da plaća stare dugove, pravio je nove. Isto onako kao što je
gomilao poduzeća u Dawsonu, gomilao ih je sada u Oaklandu; ali činio je to s onom sviješću da je
ovo solidniji pothvat nego nesigurni prosperitet u području nalazišta zlata.
U malom su ga razmjeru slijedili drugi ljudi, kupujući i prodajući zemljišta, i zarađujući na
tehničkim poboljšanjima koja je on stvarao. Ali to se moglo očekivati, i mali imuci koje su oni
pravili na njegov račun nisu ga uzrujavali.
Bila je ipak jedna iznimka. Neki Simon Dolliver, koji je imao i dosta novca da ga uloži, i dosta
lukavosti i hrabrosti da izdrži, činilo se da će postati mnogostruki milijunaš na Daylightov račun.
Dolliver je također nagomilavao poduzeća, igrajući brzo i spretno, i promećući neprestano svoj
novac. Više nego jedanput našao ga je Daylight na svom putu, isto onako kao što je on nekada stajao
na putu Guggenhammerima, kad su prvi put bacili oko na Ophir.
Rad na sistemu dokova također je brzo napredovao; ali to je bio jedan od onih pothvata koji gutaju
silne svote novaca, a ne mogu biti tako brzo stavljeni u pogon kao prijevozni sistem. Tehničke teškoće
bile su vrlo velike, a drenaža i nasipanje prava kiklopska zadaća. Sama stavka koja se odnosila na
zabijanje drvenih trupaca bila je sve drugo samo ne mala. Jedan dobar prosječni trupac, u času
isporuke na terenu, stajao je dvadeset zlatnih dolara, a ovakvih trupaca trebalo je na hiljade i hiljade.
Sve pristupačne šume sa zrelim eukaliptusima bile su posječene, a isto su tako i goleme splavi
borovih trupaca bile tegljene niz obalu sa Puget Sounda.
Nezadovoljan proizvodnjom struje za svoje tramvaje na zastarjeli način u malim centralama,
Daylight je organizirao »Siersko i salvadorsko električno društvo«. Ono je odmah zauzelo velike
razmjere. Presijecajući San Joaquin dolinu putem koji je vodio kroz planine, i probijajući se kroz
Contra Costa brežuljke, bilo je mnogo gradića pa čak i jedan veliki grad koji su mogli biti
snabdjeveni električnom strujom za industriju i osvjetljenje; tako se ono pretvorilo također i u
poduzeće za osvjetljenje ulica i kuća. Čim je obavljena kupovina gradilišta za centralu u Sierri, na
teren su poslane tehničke ekipe i započeli su građevinski radovi.
I tako je to išlo. Bilo je tu hiljade nezasitnih ždrijela, u koje je bez prestanka sipao čitave rijeke
novca. Ali sve je to bilo tako zdravo i zakonito da Daylight, rođeni igrač, s jasnim i širokim vizijama,
nije mogao igrati polagano i sigurno. Bila je to velika prilika, a za njega postojao je tu samo jedan
način igranja, a to je u najvećem stilu.
 Ovoga puta nije ga ni jedini njegov povjerljivi savjetnik, Larry Hegan, opominjao na opreznost.
Naprotiv, Daylight je često bio prisiljen da se usprotivi još divljijim vizijama ovog sposobnog
pušača opijuma. Ne samo da je Daylight uzimao u zajam goleme svote od banaka i trustova, nego je
bio prisiljen da mnoga svoja poduzeća pretvara u dionička društva. Činio je to nerado, ali je, ipak,
većinu svojih velikih poduzeća zadržao isključivo u svom vlasništvu. Među društvima u kojima je,
mada nerado, dopustio publici da ulaže svoje kapitale, bila su »Pristanišno društvo Golden Gate«,
»Društvo za podizanje parkova za razonodu«, »Udruženi vodovodi«, »Brodogradilišno društvo« i
»Siersko i salvadorsko električno društvo«. Međutim, on i Hegan zadržali su u svojim rukama većinu
dionica u svakom od ovih poduzeća.
Njegov odnos prema Dede Mason samo je na izgled oslabio. Dok je odgađao da se uhvati ukoštac
s neobičnim pitanjem ovog odnosa, njegova je želja za njom neprekidno rasla. Po svojoj kockarskoj
naravi, on je zaključio da mu je sreća dodijelila jednu od najvažnijih karata, a da on već godinama
nije na nju obraćao pažnju. Ljubav je bila kralj svih aduta, peti as, »joker« u partiji pokera koju
igraju početnici. Ona je bila karta nad kartama, i s njom je kanio zaigrati kao što nikada u životu nije
igrao, čim igra bude otvorena. A otvorenje još nije mogao predvidjeti. Najprije treba da na neki
način bude završena sadašnja igra.
Nikako nije mogao odagnati iz svoje glave viziju onog toplog sjećanja na brončane papuče,
pripijenu kućnu haljinu i svu onu Dedinu ženstvenu mekoću i okretnost u njezinoj lijepoj sobi u
Berkeleyu. Još joj je jedanput jedne kišne nedjelje telefonirao da će doći. I kao što se događa otkako
je prvi put čovjek pogledao ženu koja mu se dopada, tako je i on stavio u igru slijepu snagu
muškaračkog nagona protiv tajanstvene ženske slabosti popuštanja.
Nije bio Daylightov običaj da se ponizuje i moljaka. Naprotiv, on se ponašao dostojanstveno u
svemu što je činio, ali je pronašao način nestašnog umiljavanja, koje mu se Dede teže mogla opirati
nego molbama poniznog ljubavnika. Prizor kojim se to završilo nije bio sretan, Jer je Dede, u teškoj
borbi sa svojom vlastitom željom, očajna zbog svoje slabosti a u isto vrijeme dovoljno razumna da
prezre svoju slabost, uzviknula:
— Vi me tjerate da iskušam sreću, da se sada odmah udam za vas i da vjerujem da će se,
zahvaljujući udesu, sve dobro svršiti. Vi velite da je život igra. Vrlo dobro, onda igrajmo. Uzmite
jedan novčić i bacite ga u zrak. Ako izađe glava, udat ću se za vas. A ako ne, vi ćete me zauvijek
ostaviti i nikad više nećete ni spomenuti ženidbu.
Žar ljubavi pomiješan s kockarskom strasti pojavi se u Daylightovim očima. I nehotice njegova
ruka zađe u džep da potraži novčić. Onda se zaustavi, a sjaj mu se u očima zamuti.
— Naprijed! – naredi ona oštro. – Ne oklijevajte, jer ja mogu promijeniti svoju odluku, i vi ćete
propustiti priliku.
— Mala moja.

Njegove su prispodobe bile šaljive, ali u njihovom značenju nije bilo šale. Misao mu je bila isto
tako svečana kao što mu je bio i glas.
— Mala moja, ja bih se kockao cijelo vrijeme od stvorenja svijeta do sudnjega dana; stavio bih na
kocku zlatnu harfu protiv svetačkog aureola; igrao bih se novčićana glavnim stepenicama Novog
Jeruzalema ili bih postavio kartaški stol pred samim dverima raja. Ali bih bio vječno proklet kad bih
se kockao za ljubav. Ljubav ima za mene preveliko značenje a da bih je stavljao na kocku. Ljubav
mora biti sigurna stvar, a između vas i mene ona je sigurna stvar. Pa ako bi izgledi, kad bih bacio
novčić uvis, bili stotinu prema jedan u moju korist, i onda ne bih pristao da ga bacim.
 U proljeće te godine zavlada Velika Panika. Prva je opomena uslijedila kad su banke počele
opozivati zajmove bez pokrića. Daylight smjesta isplati nekoliko prvih svojih ličnih mjenica, koje su
mu bile predočene; a onda mu postade jasno da ova traženja samo pokazuju smjer kojim vjetar duva,
i da će se jedna od onih strahovitih financijskih oluja o kojima je slušao uskoro razbjesnjeti nad
Sjedinjenim Državama. Kakve će jačine biti oluja koja dolazi, nije se moglo predvidjeti. Usprkos
tome, poduzeo je sve mjere opreza koje su bile u njegovoj moći, i nije se nimalo bojao da neće
izdržati dok ne prođe nevrijeme.
Zavlada pomanjkanje novca. Počinjući sa slomom nekoliko velikih bankovnih kuća na Istoku,
oskudica novca se sve više širila, dok sve banke u zemlji ne počeše povlačiti kredite. Daylight je bio
zatečen, i to zatečen zbog toga što je prvi put u životu igrao zakonitu poslovnu igru. U prijašnjim
danima, slična panika, praćena strahovitim padanjem vrijednosnih papira, bila bi prava zlatna žetva
za njega. Ali ovoga puta on je promatrao špekulante koji su jahali na valu prosperiteta i pripremali se
da dočekaju slom, kako se izvlače iz skrovišta i spašavaju na sigurno mjesto ili nastavljaju da žanju
dvostruku žetvu. Ništa mu drugo nije preostalo nego da stoji čvrsto i da izdrži.
Vidio je jasno situaciju. Kada su banke zatražile da im vrati dugove, on je znao da je bankama
neophodno potreban novac. Ali njemu je još više bio potreban. A znao je i to da bankama nisu
potrebne njegove garancije, koje su one držale. Od njih one nemaju nikakve koristi. Kod takvog
srozavanja vrijednosti nije bilo vremena za prodavanje. Njegove su garancije bile dobre, sve su se
zasnivale na solidnim i zdravim poduzećima; ipak postadoše bezvrijedne u jednom takvom času kad
je neprestani krik bio: novac, novac, novac! Kad su vidjele da je uporan, banke postaviše zahtjev za
novim garancijama, a kad je oskudica novca još više pritisnula, zatražiše dva, pa čaki tri puta veće
pokriće od onoga s kojim su se bile prvobitno zadovoljile. Katkada je Daylight popuštao pred tim
zahtjevima, češće ih je odbijao, ali je uvijek vodio žestoku borbu.
Borio se kao čovjek koji je s ilovačom stajao iza zida što se ruši. Svi su dijelovi zida bili
ugroženi, i on je išao unaokolo i neprestano pojačavao ilovačom najslabije dijelove. Ta ilovača bio
je novac, i on ga je upotrebljavao malo ovdje, malo ondje, čim bi se ukazala potreba, ali isključivo
onda kad je bila velika potreba. Snaga njegova položaja ležala je u poduzećima kao što su
»Prijevozno društvo Yerba buena«, »Udruženi tramvaji« i »Udruženi vodovodi«. Premda ljudi nisu
više kupovali gradilišta za kuće, tvornice i poslovne zgrade, ipak su bili prisiljeni da se voze
njegovim tramvajima i njegovim brodovima i da troše njegovu vodu. Kada je čitav financijski svijet
grčevito vapio za novcem, i propadao zbog oskudice novca, svakog prvog u mjesecu pritjecale su u
njegove blagajne mnoge hiljade dolara od vodovodnih pristojbi, a svakog dana deset hiljada dolara u
sitnom novcu od tramvaja i brodova.
Gotov novac, to je bilo ono što mu je trebalo, i da je on mogao za sebe upotrebljavati tu stalnu
rijeku gotovog novca, kod njega bi sve bilo u redu. Ali je bilo tako da se neprestano morao boriti
samo za jedan dio toga novca. Investicioni su radovi prestali, jedino su se još obavljali neodgodivi
popravci. Najveću je borbu vodio oko tekućih izdataka, i to je bila borba koja se nikada nije
svršavala. Tu nije nikada prestajao da steže zavrtnje u pogledu davanja kredita i u provođenju
štednje. Počev od velikih dobavljača pa sve do isplatne liste namještenika i poštanskih maraka stalno
je pritezao zavrtnje. Kad su njegovi nadzornici i šefovi pojedinih odjeljenja proveli prava čuda u
pogledu smanjivanja izdataka, on ih je tapšao po ramenima i zahtijevao više. Kad su oni u očajanju
spuštali ruke, on im je pokazivao kako se mogu provesti još veće uštede.
– Vi dobivate osam hiljada dolara godišnje – reče on Matthewsonu. – To je veća plaća nego što
ste ikad prije u životu imali. Vaša je sudbina u istoj vreći u kojoj i moja. Treba da preuzmete truda i
rizika. Vi uživate lični kredit u ovom gradu. Iskoristite ga. Odbijajte mesara, pekara i sve ostale,
razumijete li? Vi povlačite mjesečno po prilici šest stotina i šezdeset dolara. Meni je potrebna ta
gotovina. Od sada odbijajte sve redom i uzimajte stotinu dolara. Plaćat ću vam kamate na ostatak, dok
prohuji ova oluja.
Dvije nedjelje kasnije, držeći pred sobom platnu listu, govorio je: –Matthewsone, tko je taj
knjigovođa Rogers? Vaš nećak? To sam i mislio. Njegova plaća iznosi osamdeseti pet dolara
mjesečno. Od danas plaćat ćete mu trideset i pet. Pedeset ostaje kod mene uz kamate.
— Nemoguće! – poviče Matthewson. – On ni s ovom plaćom koju sada ima ne može vezati kraj s
krajem, jer mora uzdržavati ženu i dvoje djece...
Daylight ga prekine jednom oštrom psovkom.
— Ne može! Nemoguće! Šta vi, dovraga, mislite, što ja ovdje vodim? Zavod za slaboumne? Da ću
ja hraniti, oblačiti i brisati nosove gomili idiota koji nisu u stanju da se sami za sebe brinu? Nema
ništa od toga. Ja sam u stisci, i sada je došlo vrijeme da se svatko tko radi za mene mora stisnuti.
Meni u uredu nisu potrebne nikakve šarene ptičice koje mi samo zauzimaju stolice u uredu ili nešto
drugo. Došlo je ružno vrijeme, prokleto ružno vrijeme, i treba da se nastojite progurati, kao što i ja
radim. Deset hiljada radnika ostalo je dosad u Oaklandu bez posla, a šezdeset hiljada u San
Franciscu. Vaš nećak ili bilo tko drugi na platnoj listi ima postupati onako kako ja sada govorim ili
napustiti mjesto. Razumijete li? Ako koji od njih zapadne u nepriliku, vi ćete ići i jamčiti za njih kod
mesara i sitničara. A platnu listu smanjite, kako sam vam rekao. Ja sam dosad izvlačio nekoliko
hiljada ljudi, koji će odsad morati sami da se izvlače neko vrijeme, to je sve.
— Vi velite da bi filter trebalo izmijeniti – reče šefu vodovoda. – To ćemo još vidjeti. Neka ljudi
u Oaklandu piju malo za promjenu blatnu vodu. To će ih naučiti da cijene čistu vodu. Obustavite
odmah radove. Skinite te ljude s platne liste. Stornirajte sve naloge za dobavu materijala. Velite da će
dobavljači tužiti? Neka tuže i neka idu dovraga. Dok oni dobiju presudu, mi ćemo ili sasvim propasti
ili ćemo se izvući.
A Wilkinsonu reče:
— Obustavite onaj noćni parobrod. Neka se ljudi deru, ali neka ranije dolaze kući svojim ženama.
A onda, tu je i onaj posljednji tramvaj, koji se spaja s brodom od 12:45 u Dvadeset drugoj ulici i u
Hastingsu. Obustavite ga. Ja ga ne mogu držati u prometu za dva ili tri putnika. Neka uzmu koji raniji
brod ili neka idu pješice. Sada nije vrijeme za čovjekoljublje. Osim toga, možete oduzeti još
nekoliko kola za vrijeme najvećeg prometa. Neka plaćaju oni koji se voze stojeći. Oni koji se voze
držeći se za remenje, ti će nas sačuvati od propasti.
A jednom drugom upravitelju, koji je bio sav slomljen od silnih napora u provođenju štednje:
— Vi samo govorite: ne mogu učiniti ovo, ne mogu učiniti ono. Pokazat ću vam samo nekoliko
posljednjih primjera o tome »može se – ne može se«. Vi ćete biti prisiljeni da podnesete ostavku.
Sasvim u redu, kad vi tako mislite. Ja još nisam vidio čovjeka koji bi bio nenadoknadiv. A kad neki
čovjek pomisli da ne mogu biti bez njega, ja mu onda pokažem posljednji uzorak te vrste robe, i
dajem mu njegove papire.
I tako se on borio, tjerao i zastrašivao, pa čak i laskao probijajući se naprijed. Bila je to borba,
borba, borba, bez predaha, od ranog jutra do kasne noći. Njegov ured bio je prepun svakog dana.
Ljudi su dolazili, ili im je bilo naređeno da dođu. Sad bi izrazio neko optimističko mišljenje o panici,
sad opet ispričao neku šaljivu priču, vodio ozbiljne poslovne razgovore ili postavljao kratko i
odlučno pitanje: hoćete ili nećete? A nije bilo nikoga da ga zamijeni. Trebalo je tjerati i neprestano
samo tjerati, a jedini je on mogao tjerati. I tako je to išlo dan za danom, dok se čitav poslovni svijet
oko njega ljuljao, a poduzeće za poduzećem propadalo.
— Sve je u redu, stari moj – govorio je Heganu svakog jutra; a iste te radosne riječi izgovarao je
čitavog dana, osim u ono vrijeme kad se nalazio u jeku borbe da nametne svoju volju ljudima i
stvarima.
U osam sati svakog jutra već je sjedio za svojim pisaćim stolom. U deset sati trebalo je sjesti u
auto i obići banke. Obično je uzimao sa sobom deset hiljada ili nešto više dolara, koje su dan prije
zaradili njegovi brodovi i tramvaji. To je bilo određeno za najslabija mjesta financijskog nasipa. I
obilazeći tako jednog po jednog direktora banke, svagdje su se odigravale slične scene. Oni su bili
ukočeni od straha, a on bi prije svega odigrao svoju ulogu velikog životnog optimista. Vremena se
popravljaju. Dakako da se popravljaju. To se već osjeća u zraku. Sve što treba da se radi jest: još se
malo stisnuti i izdržati. To je sve. Na Istoku novac već počinje življe kolati. Pogledajte samo promet
u Wall Streetu u posljednja dvadeset i četiri sata. Tu se vidi kojim smjerom vjetar duva. Zar nije
Ryan rekao to i to? A zar nije bilo javljeno da se Morgan sprema na ovo i ono?
A što se njega tiče, zar prihodi tramvaja ne rastu? Usprkos panici, sve više ljudi dolazi u Oakland.
Već je počelo kupovanje nekretnina. On se čak nalazi u pregovorima radi prodaje hiljadu jutara
gradilišta u predgrađima. Naravno da to ide uz izvjesne žrtve, ali to će olakšati napore svima njima i
podignuti duh kod malodušnih. To uopće i jest najveća neprilika – ti malodušnici. Da nije bilo njih,
ne bi bilo ni panike. Eto, na primjer, »Istočni sindikat« pregovara sada s njim da preuzme većinu
dionica »Sierskog i salvadorskog električnog društva«. To pokazuje vjerovanje da dolaze bolja
vremena.
Ali ako to nije bio veseo razgovor, nego molbe i preklinjanja ili izlaganje situacije i borba koju su
vodile banke, Daylight je morao uzvraćati na isti način. Ako se oni mogu groziti, može i on. Ako je
molba koju je on podnio bila odbijena, onda je to postala stvar koju je on zahtijevao. A kad bi
dolazilo do surove i gole borbe, u kojoj je bio zbačen i posljednji veo osjećaja i iluzije, on je znao
da ih dobro namuči.
Ali je znao, također, kako i kada treba popustiti. Kad bi vidio da se zid drma i nezadrživo ruši na
nekom naročitom mjestu, priskakao je odmah u pomoć, s gotovim novcem od tri svoja društva koja su
zarađivala gotov novac. Ako banke odu, otići će i on. Radilo se o tome da one izdrže. Kad bi one
bankrotirale, i kad bi sve njegove garancije, koje su se nalazile u njihovim rukama, bile bačene na
jedno kaotično tržište, to bi značilo svršetak. I tako je, u toku vremena, u svom crvenom autu pored
gotova novca ponekada nosio i najvažnije dionice koje je posjedovao, naime dionice »Prijevoznog
društva«, »Udruženih vodovoda« i »Udruženih tramvaja«. Ali je to činio vrlo nerado, boreći se za
svaku stopu.
Predsjedniku Trgovačke banke San Antonio, koji se zauzimao za spašavanje drugih, rekao je:
– To su sve sitne ribe, pustite ih neka propadnu. Ja sam ovdje najvažniji. Vi ćete izvući više
novaca od mene nego od njih. Naravno, vi ste suviše opterećeni, i morate birati, to je sve. Ili vi ili
oni? Ja sam i suviše jak a da biste me mogli slomiti. Samo biste me mogli dovesti u nepriliku i sami
sebe zaplesti. Za vas je spas u tome da prepustite male ribe njihovoj sudbini, a ja ću vam u tome
pomoći.
I u tim vremenima financijske anarhije Daylight se ipak umiješao u poslove Simona Dollivera i
ispružio ruku, koja je upropastila njegova rivala. Poduzeće »Golden Gate National« predstavljalo je
ključ Dolliverove snage, a predsjedniku ovog zavoda Daylight je rekao:
 — Vidite, ja vama neprestano pomažem, a vi sada, kad se vodi posljednja bitka, puštate da
Dolliver jaše na vašim i na mojim leđima. To tako ne može. Velim vam da tako ne može. Dolliver ne
bi mogao iskašljati ni jedanaest dolara da vas spasi. Pustite ga neka ga vrag nosi. A ja ću vam reći što
ću ja učiniti. Dat ću vam sitan novac od prihoda tramvaja kroz četiri dana – to je četrdeset hiljada
dolara u gotovu. A šestog u mjesecu možete računati na još dvadeset hiljada od Vodovodnog društva.
On slegnu ramenima. – Hoćete li ili nećete? To su moji uvjeti.
— Došlo je vrijeme kada pas jede psa, a ja neću da propustim nijedan zalogaj mesa koji oko mene
pliva... – rekao je Daylight toga popodneva Heganu; a Simon Dolliver otišao je putem ostalih
nesretnika u Velikoj Panici, koji su bili zatečeni sa mnogo vrijednosnih papira a malo novaca.
Daylightova dosjetljivost i lukavstvo upravo su zadivljavali. Ništa, bilo malo ili veliko, nije
izmaklo njegovu oštrom pogledu. Napetost pod kojom se nalazio bila je strahovita. Više nije imao
vremena ni za ručak. Dani su postali prekratki, a u podne je njegov ured bio isto tako pun kao i u
svako drugo vrijeme. Na kraju dana bio je iza svog zida alkoholičarskog zaborava. Odvezao bi se
ravno u hotel, odlazio u svoje sobe, gdje je odmah priređen za njega prvi od čitave serije dvostrukih
martinija. Za večerom bi mu se već mozak zamaglio, i on je zaboravljao paniku. Prije spavanja – uz
pomoć viskija – bio je opijen, ne silovito ili bučno pijan ili omamljen, nego samo pod uticajem nekog
ugodnog i blagog sredstva za uspavljivanje.
Narednog se jutra budio s osušenim usnama i grlom, i s osjećajem težine u glavi, koja je brzo
prolazila. U osam sati već je sjedio za svojim pisaćim stolom, spreman za borbu, u deset započinjao
obilaženje banaka, a nakon toga, bez jednog trenutka prekida, sve do noći, rješavao zamršene
čvorove industrijske, financijske i ljudske prirode, koji su navaljivali na njega. A kad je pala noć, bio
je opet u svom hotelu sa dvostrukim martinijem i viskijem. Takav mu je bio program dan za danom,
dok se dani nisu počeli gomilati u tjedne.
 XXI

Premda je Daylight među svojim poznanicima izgledao odvažan i neumoran, čovjek u kome je sve
kipjelo od energije i životne snage, ipak je on duboko u svojoj nutrini bio veoma umoran. A katkada,
pod omamom alkohola, bio je svjesniji svoga stanja nego u trijeznim časovima, kao što je to, na
primjer, bilo jedne noći kad je sjedio na rubu postelje s jednom cipelom u ruci i razmišljao o
Dedinom aforizmu da ne može spavati u više nego jednom krevetu u isto vrijeme. Držeći neprestano
cipelu, promatrao je nizove uzda od konjske dlake po zidovima. Zatim se diže i noseći cipelu poče ih
svečano brojiti, uputivši se i u pokrajne dvije sobe, da završi prebrojavanje. Poslije toga se vrati
natrag postelji i ozbiljnim tonom poče govoriti svojoj cipeli:
– Ona mala djevojka ima pravo. Čovjek može u isto vrijeme spavati samo u jednom krevetu.
Stotinu i četrdeset uzda od konjske dlake, a nikakve koristi od njih. U isto vrijeme može se
upotrijebiti samo jedna uzda! U isto vrijeme čovjek može jahati samo na jednom konju. Jadni stari
Bob. Bolje bi bilo da ga pošaljem na pašu. Trideset milijuna dolara, a u izgledu sto milijuna ili ništa,
a što imam od svega toga? Ima mnogo stvari koje se za novac ne mogu kupiti. Novcem se ne može
kupiti ona mala djevojka. Pamet se ne može kupiti za novac. Kakva korist od trideset milijuna kad
ionako ne mogu popiti na dan više od jedne litre koktela? Bila bi druga stvar kada bih imao žeđ koja
bi se gasila sa stotinu litara. Ali samo jedna litra – jedna bijedna mala litra. Eto, tu sam ja,
tridesetostruki milijunaš, mrcvareći se svakog dana više nego bilo kojih dvanaest ljudi koji su u
mojoj službi, i sve što od toga imam, to su dva obroka koji mi ne prijaju, jedan krevet, litra martinija
i sto i četrdeset uzda od konjske dlake da ih promatram po zidovima.
Buljio je turobno u čitavu izložbu uzda. – Gospođo cipelo, ja sam malo čvrknut. Laku noć!
Daleko je gori od svjesnog, stalnog pijanca onaj pijanac koji sam pije, a Daylight je to sve više
postajao. Sada je on rijetko pio u društvu, većinom sam u svojoj sobi. Vraćajući se umoran poslije
svakidašnjih nesmanjenih napora, opijao se da može spavati, znajući da će se sutra probuditi sa
suhim i izgorjelim grlom i da će se program jučerašnjeg dana ponoviti.
Ali zemlja se nije oporavljala s uobičajenom elastičnošću. Novac nije življe kolao, premda je
prigodni čitalac Daylightovih novina, isto tako kao i novina drugih vlasnika i subvencioniranih
listova u zemlji, mogao jedino zaključiti da je oskudica novca prestala i da je panika otišla u
historiju. Sve su javne izjave bile vedre i optimistične, ali su se mnogi od onih koji su te izjave
davali nalazili u očajnim prilikama. Prizori koji su se odigravali u Daylightovom uredu i na
sjednicama uprava njegovih poduzeća demantirali su uvodne članke što su izlazili u njegovim
novinama, isto tako kao i njegov govor što ga je održao glavnim dioničarima »Sierskog i
salvadorskog električnog društva«, »Udruženih vodovoda« i nekoliko drugih dioničarskih društava.
– Morate doplatiti. Vi posjedujete jednu dobru stvar, ali morat ćete nešto žrtvovati da je zadržite.
Nema nikakvog smisla deklamirati isprike o teškim vremenima. Zar ja ne znam da su vremena teška?
Zato ste baš i pozvani. I kao što sam rekao prije, morate izvršiti doplatu. U mojim se rukama nalazi
većina dionica, a situacija je takva da je potrebna doplata. Ili to, ili bankrot. A ako ja počnem da
gonim, vi nećete znati što vas je pogodilo, jer ću tako jako udariti. Male ribe mogu se izvući, ali vi
veliki ne možete. Ovaj brod neće potonuti tako dugo dok ste vi na njemu. Ali ako pokušate da ga
ostavite, buditesigurni da nijedan od vas neće doplivati do obale. Ova doplata mora da bude
izvršena odmah, to je sve.
Velike dobavljačke tvrtke, dobavljači živežnih namirnica za njegove hotele, i čitava četa ostalih,
koji su neprestano zahtijevati da budu plaćeni, morali su da izdrže mučnih pola sata u razgovoru s
njim. Sakupio ih je u svojoj kancelariji i izložio im svoje posljednje poglede na »može se – ne može
se « i na »hoću – neću«.
– Bogami, morate me izvlačiti – govorio im je. – Ako vi sebi zamišljate da je ovo neka vrst
ugodne male partije salonskog whista i da se vi možete izvući i otići kući kada vam se svidi, onda se
ljuto varate. Slušajte, Watkinse, vi rekoste prije pet minuta da ne pristajete. Sad ću vam ja nešto reći.
Vi ćete pristati, i još kako ćete pristati. Vi ćete nastaviti dopremati namirnice, a moje ćete papire
zadržati sve dok stiska ne prođe. Kako ćete vi izaći na kraj, to je vaš posao, u to ja ne ulazim. Sjetite
se samo što sam učinio sa Klinkerom i sa »Altamont Trustom«. Meni su okolnosti vašeg posla
poznate bolje nego vama samima, i ako me pokušate napustiti, ja ću vas smrviti. Pa makar ja sam
odletio u propast, uvijek ću naći jednu minutu da vas zgrabim i da vas povučem zajedno sa sobom. Ili
ćemo svi plivati, ili ćemo svi potonuti, a ja smatram da ćete ipak uvidjeti da je u vašem interesu da
me održite na površini lokve.
Možda je najžešću borbu imao s dioničarima »Udruženih vodovoda«, jer je gotovo sav prihod
ovog društva uzimao sebi i upotrebljavao ga da podupre svoju široku borbenu frontu. Ipak nije nikada
otišao predaleko sa svojom samovoljom. Tjerajući na žrtve ljude kojih su sudbine bile povezane s
njegovom, kad je koji od njih bio pritisnut uza zid i nalazio se u nevolji, Daylight mu je ipak smjesta
priskakao u pomoć i vraćao ga u frontu. Samo se jak čovjek mogao spasiti u jednoj tako
kompliciranoj situaciji u tom teškom vremenu, a Daylight je bio takav čovjek. Pokušavao je na sve
moguće načine, kombinirao i računao, prijetio i zastrašivao slabiće, podržavao malodušne u borbi, i
nije imao smilovanja prema dezerterima.
I na koncu, kad je započelo ljeto, sve se poče popravljati. Tada je došao jedan dan kad je Daylight
učinio nešto što dotada nije mogao. Izašao je iz ureda čitav sat ranije nego inače, i to zato što prvi put
otkako je nastala panika nije bilo nijednog predmeta koji je trebalo svršiti. Prije nego što je izišao,
navrati u Heganovu kancelariju, da malo porazgovaraju, a kada se digao da ode, reče:
— Hegane, izvukli smo se. Izlazimo na fin način iz financijske zalagaonice, i izvući ćemo se tako
da nijedan zalog neće ostati neotkupljen. Najgore je već prošlo, i svršetak je na vidiku. Treba još
samo pritegnuti uzde nekoliko tjedana, biti spreman na kakvu malu stisku ili uzrujanost od vremena do
vremena, pa onda možemo popustiti i pljunuti u šake.
Ovog puta Daylight izmijeni uobičajeni program. Umjesto da ode ravno u hotel, obilazio je barove
i kavane, pijući po jedan koktel ovdje, jedan ondje, i po dva ili tri ondje gdje je susreo koga od
poznatih. Prošlo je nešto više od jednog sata kad je ušao u bar »Partenon« da popije posljednji koktel
prije nego pođe na večeru. Bio je u to vrijeme već prilično ugrijan od alkohola, i nalazio se u
najveselijem i najboljem raspoloženju.
U kutu bara nekoliko se mladića zabavljalo starom igrom, stavljajući svoje laktove na tezgu i
nastojeći da jedan drugome obore ruku. Jedan mladi div širokih pleća držao je neprestano na tezgi
svoj lakat i obarao svaku ruku koja se s njegovom ukrstila. Daylighta je to počelo zanimati.
— To je Slossan – reče vlasnik bara, odgovarajući na njegovo pitanje. – On je prvak gornje
Kanade u bacanju kladiva. Tukao je sve rekorde ove godine, i na kraju postavio novi svjetski rekord.
Silan je to momak, zaista silan.
 Daylight klimnu glavom i uputi se k njemu, postavivši svoju ruku prema njegovoj.
— Htio bih da vam pružim mogućnost da iskušate svoju snagu – reče.

Mladić se nasmija i oni sastaviše ruke; i na veliko čudo Daylightovo, njegova ruka bi prisiljena da
se spusti na tezgu.
— Čekajte malo – promrmlja. – Samo još jedanput. Čini mi se da ovog puta nisam bio pripravan.

I opet sastaviše ruke. Išlo je brzo. Ofenzivni napad Daylightovih mišica naglo prijeđe u obranu, i,
uzaludno se opirući, njegova se ruka sagibala i pala.
Daylight je bio zapanjen. Tu nije bilo trika. Jedan i drugi bili su jednako vješti, čak bi se moglo
reći da je Daylight bio vještiji. Snaga, čista ga je snaga pobijedila. Naruči piće, i, još uvijek zbunjen
i zamišljen, držao je svoju ruku i gledao je kao da je to tuđa stvar. Nije mogao prepoznati svoju
vlastitu ruku. Nema sumnje, ovo nije više bila ona ruka koju je on toliko godina nosio. Nekadašnja
ruka? Za nju bi bila igračka oboriti ruku ovog mladog junačine. Ali ova ruka – on je nastavi
promatrati s takvom sumnjičavom smetenošću da se oko njega zaori gromki smijeh mladih ljudi.
Taj ga smijeh osvijesti. On mu se najprije i sam pridruži, a onda je njegovo lice polako postajalo
sve ozbiljnije. Okrenu se bacaču kladiva.
— Sinko – reče mu – dopustite mi da vam prišapnem jednu tajnu. Otiđite odavde i ostavite
alkohol prije nego ste ga i počeli piti.
Mladić se od ljutnje zacrveni, ali Daylight čvrstim glasom produži:
– Poslušajte čovjeka koji bi vam mogao biti otac, i dopustite mu da vam kaže nekoliko riječi. I ja
sam mlad čovjek, ali ipak nisam. Evo što ću vam reći: prije nekoliko godina za mene bi bilo oboriti
vašu ruku i napasti isto što i pobijediti dječji vrtić.
Slossan ga je s nepovjerenjem gledao, dok se drugi počeše smijati i okupljati oko Daylighta.
— Sinko, ja se ne bavim držanjem propovijedi. Ovo je prvi put što ja zauzimam pokajnički stav, a
na to ste me baš vi natjerali. Ja sam dosta toga prošao u svom životu, a kako ste mogli vidjeti, nisam
ohol. Ali dopustite da vam odmah kažem da imam sam vrag zna koliko milijuna, i da bih ih ja sve
ovdje rado položio na tezgu, samo kad bih mogao oboriti vašu ruku. Drugim riječima, dao bih sve što
imam kad bih opet mogao biti tamo gdje sam bio prije nego što sam ostavio spavanje pod vedrim
nebom i zavukao se u ove gradske kokošinjce, da pijem koktele, i zaboravio da idem pješice. Eto što
se sa mnom dogodilo, i kako ja o tim stvarima mislim. Igra ne vrijedi ništa. Pazite na sebe i razmislite
s vremena na vrijeme o mom savjetu. Laku noć.
Okrenu se i izađe teturajući iz bara, a moralni efekat njegove izjave mnogo je pokvarila činjenica
što je bilo očigledno da je bio pijan dok ju je izgovarao.
Još uvijek zbunjen, Daylight uđe u hotel, povečera i spremi se da legne.
– Prokleti mladi uobraženko – mrmljao je. – Radio je s mojom rukom što je htio. S mojom
rukom.
Podiže osramoćenu ruku i promatraše je s tupim čuđenjem. Ruka koju nikad nitko nije pobijedio!
Ruka od koje su zacviljeli divovi u Circle Cityju! A dječak sa sveučilišta sa smijehom na licu oborio
ju je – dva puta!
Dede je imala pravo. On nije više bio isti čovjek. Situacija zahtijeva da se o njoj mnogo ozbiljnije
razmisli nego što je on to dosada činio. Ali nije sada za to vrijeme. Sutra ujutro, nakon što se dobro
naspava, o svemu će ozbiljno razmisliti.
 XXII

Daylight se probudi kao i obično s osušenim ustima, usnama i grlom, povuče dug gutljaj vode iz
vrča koji je stajao kraj kreveta, i nastavi razmišljati tamo gdje je sinoć prestao. Najprije je razmotrio
popuštanje financijske zategnutosti. Stvari su napokon krenule nabolje. Iako je put još uvijek bio
neravan, ipak su najveće opasnosti već prošle. Kao što je rekao Heganu, jedino što je sada bilo
potrebno jest čvrsto držati uzde i biti na oprezu. Uzbune i opasnosti mogle su još uvijek nastupiti, ali
sve što je moglo doći nije moglo biti ni izdaleka onako opasno kao ono što je već prohujalo. Bio je,
doduše, teško pogođen, ali se izvlačio iz gužve bez polomljenih kostiju, što svakako nisu mogli za
sebe reći Simon Dolliver i mnogi drugi. Čak ni jedan od njegovih poslovnih prijatelja nije bio
upropašten. On ih je natjerao da ostanu u fronti, da bi spasio sebe, pa su na taj način i oni bili
spašeni.
Sjeti se sinoćnjeg incidenta u kutu bara »Partenon«, gdje je mladi atleta oborio njegovu ruku. Nije
više bio uzbuđen zbog tog događaja, ali je bio veoma potresen i ožalošćen, kao što to samo može biti
jak čovjek kad osjeti da ga izdaje snaga. A svršetak mu je bio i suviše jasan a da bi ga mogao skrivati
čak i pred samim sobom. Znao je zašto je njegova ruka bila oborena. Ne zbog toga što je već ostario.
On je upravo bio u najboljim godinama, i, po pravu, ruka bacača kladiva morala je ići dolje.
Daylightu je bilo jasno da je sebi dopuštao previše slobode. Uvijek je gledao na svoju snagu kao na
nešto stalno, a evo, ona je godinama neprimjetno izlazila iz njega. Dijagnozu jesam postavio: –
ostavio je spavanje pod vedrim nebom, da živi u gradskim kokošinjcima. Gotovo je zaboravio hodati.
Prestao je upotrebljavati svoje noge i neprestano se vozio automobilima, dvokolicama, kočijama i
tramvajima. Nije se bavio nikakvom gimnastikom, i upropaštavao je svoje mišice alkoholom.
A da li se to isplatilo? Na kraju krajeva, što ima od svega tog novca. Dede je imala pravo. On ne
može u istovrijeme spavati u više nego jednom krevetu, a u isto vrijeme novac pravi od njega
najbjednijeg roba. On ga je čvrsto zarobio. I sada mu je novac vezao i ruke i noge. Čak kad bi želio,
ne bi mogao ostati čitav jedan dan u krevetu. Njegov ga je novac zvao. Uredska će zviždaljka doskora
zasvirati, a on joj se mora odazvati.
Zrake su se ranog sunca probijale kroz prozor – divan dan, kao stvoren za jahanje po brežuljcima,
on na Bobu a kraj njega Dede sa svojom Mab, a ipak mu ni svi njegovi milijuni ne mogu pribaviti taj
jedan dan. Može da nastupi jedna od onih nepredviđenih uzbuna, i on mora biti na mjestu da joj se
suprotstavi. Trideset milijuna! A oni su nemoćni da nagovore Dede da izjaše s njim na Mab. Mab,
koju je on kupio i koju sada nitko ne jaše, nego se deblja na livadi. Što vrijedi trideset milijuna kad
čovjek za njih ne može sebi kupiti zadovoljstvo da jaše s djevojkom koju voli? Trideset milijuna –
zbog kojih mora da trči tamo i ovamo, koji su mu se objesili o vrat kao trideset mlinskih kamenova,
koji su ga upropaštavali dok su se povećavali, koji su ga pritisnuli svojim teretom i onemogućili mu
da dobije tu djevojku koja radi za devedeset dolara mjesečno.
Što je bolje? – pitao je sam sebe. Sve su to bile Dedine misli. To je ono što je ona mislila kad se
molila bogu da propadne. Podiže svoju osramoćenu desnu ruku. To nije više bila ona nekadašnja
ruka. Razumije se da ona nije mogla voljeti ovakvu ruku i ovakvo tijelo kao što je mogla voljeti
snažno i zdravo tijelo koje je imao prije nekoliko godina. Ni on sam nije volio ni tu ruku ni to tijelo.
Jedan mladi uobraženko mogao se igrati s njom kako je htio. Ona ga je izdala. On naglo ustade. Ne,
bogami, on je nju izdao. On je izdao samog sebe, on je izdao Dede. Ona je imala pravo, hiljadu puta
pravo, a imala je i dosta zdravog razuma da to uvidi i dosta zdravog razuma da odbije da se uda za
čovjeka koji je rob svoga novca i živi leš što trune od alkohola.
Ustade iz kreveta i pogleda se u velikom ogledalu na vratima ormara. Nije bio lijep. Nestalo je
nekadašnjih mršavih obraza. Imao je sada neke teške, koji su se objesili uslijed svoje težine. Potraži
crte okrutnosti, o kojima je Dede govorila, i nađe ih, a nađe također okrutnost i usvojim očima, koje
su sada bile mutne poslije svih koktela što ih je popio prošle noći, prošlih mjeseci i prošlih godina.
Pogleda jasno ocrtane kesice, koje su se pokazale ispod očiju, i one ga zaprepastiše. Zavrnu rukav
pidžame. Nikakvo čudo što je bacač kladiva savladao tu ruku. Tu više nije bilo mišica, prekrivala ih
je debela naslaga sala. Skide kaput pidžame. Ponovo je bio zaprepašten, ovoga puta glomaznošću
svog tijela. Nije bilo lijepo. Mršavi trbuh pretvorio se u pravu trbušinu. Izraziti mišići na prsima,
ramenima i trbuhu pretvorili su se u prave mesnate jastučiće.
Sjede na krevet, a kroz glavu mu prohujaše slike njegove divne mladosti, napori koje je bio u
stanju izdržati bolje nego drugi ljudi, Indijanci i psi, koje je tako gonio da su im noge gotovo otpale u
uzbudljivim danima i noćima na putovanjima po Aljasci, silna snaga koja ga je načinila kraljem nad
jednom žilavom rasom graničara.
A ovo je bila starost. Onda mu se pojavi pred očima vizija starca koga je susreo u Glen Ellenu
kako se uspinje uz brežuljak kroz žar sunca na zalazu, sijede kose i bijele brade, osamdeset i četiri
godine, držeći u ruci vedricu svježeg mlijeka koje se još pušilo, a na licu mu topli sjaj i zadovoljstvo
ljetnog dana na izmaku. To je bila starost. »Da, gospodine, osamdeset i četiri, i krepkiji sam od
mnogih mladića«, slušao je starog čovjeka kako govori. »Nikada nisam ljenčario. Prešao sam preko
Američke ravnice na volovskim kolima i borio se s Indijancima 1851, i bio otac porodice sa
sedmoro djece.«
Poslije toga se sjeti stare žene u šikari kako cijedi grožđe na svojoj gorskoj krčevini; pa
Fergusona, malog čovjeka, koji je iskočio pred njega na cestu poput zeca, koji je nekad bio glavni
urednik jednog velikog lista a sada je zadovoljno živio u guštari sa svojim gorskim izvorom i svojim
voćkama, koje je rukama njegovao i uređivao. Ferguson je riješio problem. Slabić i alkoholičar,
pobjegao je od doktora i od gradskih kokošinjaca, i upijao zdravlje svom snagom poput suhe spužve.
Dakle, razmišljao je Daylight, kad se jedan bolestan čovjek, za koga su doktori bili izgubili svaku
nadu, mogao pretvoriti u zdravog poljoprivrednog radnika, što bi onda mogao postići čovjek koji je
samo odebljao, kao što je on, ako bude živio pod sličnim okolnostima? Pred njim se pojavi vizija
njegovog tijela kako mu se vraća zajedno s nekadašnjom mladenačkom svježinom, sjeti se Dede i
naglo sjede na krevet, uzbuđen veličinom misli koja mu je došla.
Nije dugo sjedio. Njegov mozak, radeći na uobičajeni brzi način poput čelične zamke, razradio je
misao u svim pojedinostima. Bila je to velika misao – veća od svega što je dosad poduzimao. A on
joj je gledao ravno u oči, uzeo je u svoje dvije ruke, prevrtao je ovamo i onamo i promatrao je.
Njezina ga je jednostavnost oduševila. Grohotom se nasmija, nakon što je odluka bila gotova, i poče
se oblačiti. Usred oblačenja zastade i posegnu za telefonom.
Dede je bila prva koju je nazvao.
– Ne treba da danas dolazite u ured – reče joj. – Za koji trenutak doći ću k vama.
Zatim je nazvao druge. Naručio je auto. Jonesu je dao nalog da uputi Boba i Wolfa u Glen Ellen.
Hegan se iznenadi kada mu je rekao neka pogleda papire koji se odnose na farmu u Glen Ellenu i
neka ispostavi nove na ime Dede Mason. – Na čije ime? – pitao je Hegan. – Dede Mason – ponovi
Daylight čvrstim glasom – čini mi se da telefon nije jutros jasan. D-e-d-e M-a-s-o-n. Jeste li
razumjeli?
Pola sata kasnije jurio je u Berkeley. I prvi put su se velika crvena kola zaustavila ravno pred
kućom. Dede mu ponudi da uđe u salon, ali on odbi pokretom glave i pokaza na njezinu sobu.
— Tamo – reče, – Neko drugo mjesto ne bi dolikovalo.

Kada su se vrata zatvorila, njegove je ruke potražiše i zagrliše. A onda joj stavi ruke na ramena i
stajaše tako gledajući je ravno u lice.
— Dede, ako vam kažem, kratko i jasno, da sam odlučio otići u Glen Ellen i živjeti tamo na farmi,
da ne kanim uzeti ni jednog centa sa sobom, i da ću svaki zalogaj što ga pojedem sam stvoriti, i
nikada više neću ni pomisliti da se bavim poslovnom igrom, hoćete li poći zajedno sa mnom?
Ona radosno uskliknu, a on je još više privi u svoj zagrljaj. Ali već u narednom trenutku ona se
odmaknu od njega i ostade u prijašnjem položaju na udaljenosti ruke.
— Ja... ja, ne razumijem – reče ona gotovo ne dišući.

— Još niste odgovorili na moj prijedlog, premda mislim da nikakav odgovor nije ni potreban.
Smjesta ćemo se vjenčati i odmah polazimo. Ja sam već poslao Boba i Wolfa. Kada ćete biti gotovi?
Dede se nije mogla uzdržati od smijeha. – Bože, kakav ste vi to orkan od čovjeka! Sasvim ste me
zbunili. A još mi niste nijedne riječi objasnili.
Daylight se smijao odgovarajući.
— Gledajte, Dede, ovo je ono što kartaši nazivaju pokazati karte. Dosta je bilo natezanja, kićenog
razgovora i izmotavanja između nas dvoje. Sada ćemo razgovarati otvoreno i iskreno – čistu istinu i
ništa drugo osim istine. Najprije ćete mi odgovoriti na nekoliko mojih pitanja, a onda ću ja odgovoriti
vama. – On zastade. – Dakle, postavit ću vam svega jedno pitanje: volite li vi mene toliko da biste se
mogli udati za mene?
— Ali... – poče ona.

— Nikakvih ali – prekine je on oštro. – Sada treba pokazati karte. Kad govorim o braku, onda
mislim na ono što sam vam odmah u početku rekao, da ćemo ići na farmu i tamo živjeti. Volite li vi
mene dovoljno za to?
Ona ga časkom pogleda, a potom spusti trepavice i čitavim svojim bićem odavala je da pristaje.
— Onda idemo, pođimo.

Mišići njegovih nogu i nehotice se ispružiše kao da će je povesti prema vratima. – Moj auto čeka
napolju. Ne treba ništa drugo nego da uzmete šešir.
On se sagnu nad nju. – Mislim da je dopušteno? – reče i poljubi je.
Bio je to dug zagrljaj, i ona prva progovori.
— Još niste odgovorili na moja pitanja. Kako je sve to moguće? Kako možete ostaviti poslove?
Da li se što dogodilo?
— Ne, ništa se nije dogodilo, ali sada će se događaji razvijati prokletom brzinom. Uzeo sam k
srcu tvoje propovijedi i pokajao sam se. Ti si moje božanstvo i ja ću samo tebi služiti. Sve ostalo
može ići do sto vragova. Ti si imala posve pravo. Ja sam bio rob svoga novca, a kako ne mogu služiti
dva gospodara, pustio sam neka ide novac. Meni si milija ti nego sav novac na svijetu, to je sve. –
Ponovo ju je držao čvrsto zagrljenu. – Ipak si postala moja, Dede. Napokon sam te dobio.
 — Želim ti još nešto reći. Ja sam već popio svoju posljednju čašu. Ti si se udala za pijanca, ali
tvoj suprug to neće biti. On će se pretvoriti u posve drugog čovjeka, i to tako brzo da ga nećeš
prepoznati. Za nekoliko mjeseci, počev od danas, jednog jutra ti ćeš se probuditi gore u Glen Ellenu,
i naći kraj sebe u kući jednog posve stranog čovjeka, i opet ćeš mu se morati predstaviti. Ti ćeš reći:
»Ja sam gospođa Harnish, a tko ste vi?« A ja ću odgovoriti: »Ja sam mlađi brat Elama Harnisha.
Upravo sam došao s Aljaske da prisustvujem pogrebu.« – »Kakvom pogrebu?« upitat ćeš ti. A ja ću
reći: »Pogrebu onog nevaljalca, kockara i pijanice Burninga Daylighta – čovjeka koji je umro od
masne degeneracije srca, koju je zadobio sjedeći dan i noć zaokupljen svojom poslovnom igrom.«
— »Da, milostiva gospođo«, ja ću reći, »njega je zauvijek nestalo, ali ja sam došao da zauzmem
njegovo mjesto i da vas učinim sretnom. A sada, milostiva gospođo, ako mi dopustite, spustit ću se
dolje na pašnjak da pomuzem kravu dok vi budete pripremali doručak.«
Opet je uze za ruku i učini pokret kao da će je povesti vratima. Kad se ona oduprla, on se sagnu i
poljubi je nekoliko puta zaredom.
— Upravo me muči čežnja za tobom, mila djevojko – promrmlja. – Ti si učinila da trideset
milijuna izgledaju kao trideset centa.
– Sjedi dolje i budi razborit – uzrujavala se ona, dok su joj se obrazi rumenjeli a zlatno svjetlo u
očima postalo zlatnije nego što ga je ikad prije vidio.
Ali Daylight je bio tvrdo odlučio da ide svojim putem, pa kad je sjeo, sjeo je kraj nje i zagrlio je
rukom.
— Da, milostiva gospođo – ja ću reći – Burning Daylight bio je prilično dobar momak, ali bolje
je što je otišao. Prestao je da se zamata u svoju vreću od kunićjih koža i da spava na snijegu, i došao
je da živi u kokošinjcu. Zaboravio je da ima noge i prestao je hodati i raditi, a održavao se na životu
martini koktelima i viskijem. Mislio je da vas voli, milostiva gospođo, i učinio je što je mogao, ali
on je više volio svoje koktele, više je volio svoj novac i više je volio samog sebe i još mnogo štošta
drugo nego vas. A poslije toga ću reći: »Milostiva gospođo, okrenite malo svoje oči prema meni i
pogledajte koliko sam ja drukčiji. Mene ne muči žeđ za koktelima, a sav novac što ga imam iznosi
dolar i četrdeset centi, i moram kupiti novu sjekiru, jer se stara rasklimala i otupjela, i u stanju sam
da vas volim barem jedanaest puta više nego što vas je vaš prijašnji muž volio. Vidite, milostiva
gospođo, on se sav pretvorio u salo. A na meni nema nijedne unce sala. « Pa ću onda zavrnuti rukav,
pokazati vam i reći: »Gospođo Harnish, poslije iskustva što ste ga stekli u braku s onom debelom
vrećom novaca, biste li se htjeli udati za jednog vitkog mladića kao što sam ja? «A ti ćeš onda
obrisati jednu suzu za siromašnim starim Daylightom, i spremno se osloniti na mene s izrazom
pristanka u svojim očima, a ja ću onda možda malo pocrvenjeti, budući da sam mlad momak, staviti
svoju ruku oko tebe ovako kao sada, i onda – eh, onda ću se dići i oženiti se udovicom svoga brata, i
otići napolje da radim razne poslove, dok bude ona nešto spremala za jelo.
— Ali ti mi nisi odgovorio na moja pitanja – prigovori ona kad se izvukla, zažarena i uzbuđena, iz
zagrljaja koji je došao kao vrhunac njegove pripovijetke.
— Dakle, što zapravo želiš znati? – upita je.

— Želim znati kako je sve to moguće. Kako si ti u stanju ostaviti svoje poslove u ovim prilikama?
Što ti misliš pod tim kada kažeš da će se sada nešto početi brzo događati? Ja – ona zastade i
pocrvenje – ja sam već odgovorila na tvoje pitanje. Ti znaš.
— Idemo se vjenčati – požurivao je on, a neštašnost njegovih riječi odražavala mu se dvostruko u
očima. – Ti znaš da moram ustupiti mjesto onom mom snažnom bratu, i da neću još dugo živjeti. –
Ona nestrpljivo napuči usne, a on onda ozbiljno nastavi: – Gledaj, Dede, to ti je ovako. Ja sam radio
kao četrdeset konja otkako je zavladala ta prokleta panika, i sve to vrijeme neke ideje što si ih ti u
mene usadila spremale su se da prokliju. Dakle, one su ovog jutra proklijale, to je sve. Jutros sam
ustao u namjeri da odem u ured kao obično. Ali nisam otišao u ured. Sve su te ideje baš tada
proklijale. Sunce je sjalo u prozor, i ja sam znao kako je danas divan dan u bregovima. Bilo mi je
jasno da bih trideset milijuna puta radije izjahao s tobom na brežuljke nego da idem u ured. A u isto
vrijeme sam znao da je to nemoguće. A zašto? Zbog ureda. Ured me ne pušta. Sav se moj novac
propeo na stražnje noge, ispriječio mi se na putu i ne pušta me. To je način kojim se taj prokleti novac
isprečuje čovjeku na putu. Ti to i sama znaš.
– I onda sam shvatio da se nalazim na raskrsnici. Jedan put je vodio u ured. Drugi je vodio u
Berkeley. I ja sam pošao putem prema Berkeleyu. Nikada više moja noga neće prijeći preko praga
ureda. Sve je to otišlo, svršeno, jedanput zauvijek gotovo, i ja sve to puštam neka se sruši i rastreska
do kraja. U tom pogledu moja je odluka čvrsta. Kako vidiš, ja sad imam vjeru, a to je ona stara vjera:
ljubav i ti, a ta je vjera starija od najstarije vjere na svijetu. To je Ono, eto što je to – Ono, sa
velikim O.
Ona ga je gledala iznenađena i uzbuđena.
— Ti misliš... ? – poče ona.

— Upravo ono što sam rekao. Ja brišem ploču. Puštam neka se rastreska sve. Kad je onih trideset
milijuna dolara stalo pred mene i reklo mi da ne mogu danas s tobom u brežuljke, znao sam da je
došlo vrijeme da donesem konačnu odluku. I ja sam je donio. I sada imam tebe, a imam i snage da
radim za tebe, i za našu malu farmu u Sonomi. To je sve što mi treba, i to je sve što sam odlučio
spasiti, uključivši Boba i Wolfa, jedan putnički kovčeg i sto i četrdeset uzda od konjske dlake. Sve
ostalo neka ide i sretan mu put. Ionako ništa ne vrijedi i spada na smetište.
Ali Dede nije popuštala.
— To znači da je taj... taj strahoviti gubitak sasvim nepotreban? – upita ona.

— To je još jedino što ti nisam rekao. On je potreban. Ako taj novac misli da može stati preda me
i reći mi da ne smijem s tobom jahati...
— Ne, ne, budi ozbiljan – prekine ga Dede. – Ti znaš da ne mislim na to. Ja želim znati da li je sa
čisto poslovnog gledišta potreban taj bankrot?
On zatrese glavom.
— Nije potreban. U tome i jest stvar. Ne puštam sve to zbog toga što bi me skršila panika i
natjerala na to. Ja to ostavljam nakon što sam savladao paniku i kad se više ne treba boriti da
pobijedim. To baš pokazuje kako mi je malo do toga stalo. Sada se radi samo o tebi, mala moja, i
prema tome udešavam svoju igru.
Ali se ona istrže iz zagrljaja.
— Ti si poludio, Elame.

— Nazovi me tako još jedanput – promrmlja on ushićeno. – To mi je mnogo slađe nego zveket
milijuna.
Ali se ona na to nije osvrtala.
— To je ludost. Ti ni sam ne znaš što radiš.

— Oh, znam, vrlo dobro – uvjeravao ju je on. – Ja dobivam ono što moje srce najviše želi. Tvoj
mali prst meni je vredniji više nego...
 — Budi barem jedan čas razborit.
— Nikada u svom životu nisam bio razboritiji. Ja znam što mi treba, i hoću da to postignem. Ja
hoću tebe i život u prirodi. Želim ukloniti svoje noge s pločnika i odmaknuti svoje uho od telefona.
Želim malu farmersku kućicu u kraju koji je jedan od najljepših što ih je bog stvorio, i želim da se
bavim poslovima na farmi – da muzem krave, cijepam drva, timarim konje, orem zemlju i sve ostalo
što u to spada; a želim da ti budeš u toj kućici zajedno sa mnom. Od svega ostalog sam umoran,
sasvim iscrpljen. I siguran sam da ću onda biti najsretniji čovjek na svijetu, jer ću imati ono što se za
novac ne može kupiti. Dobio sam tebe, a za trideset milijuna te ne bih mogao kupiti, pa ni za tri
hiljade milijuna, niti za trideset centi.
Kucanje na vratima prekine ga, i on ostade u sobi sam promatrajući pognutu Veneru i unaokolo po
sobi razne Dedine sitne stvarčice, dok je ona telefonirala.
— To je Mr. Hegan – reče ona vraćajući se. – Ostao je na telefonu. Veli da je stvar vrlo važna.

Daylight zatrese glavom i nasmije se.

— Molim te, budi tako dobra i reci Mr. Heganu neka spusti slušalicu. Ja sam svršio s uredom i ne
želim ništa više čuti o tim stvarima.
Minutu kasnije ona se opet vrati.
— Neće da ode s aparata. Rekao mi je da ti kažem da se Unwin sada nalazi u uredu i da želi da te
vidi, a također i Harrison. Mr. Hegan kaže da je banka Grimshaw & Hodgkins zapala u teškoće, da
izgleda da bi mogli pasti pod stečaj. I govorio je nešto o tome da im treba pomoći.
Bila je to uzbudljiva informacija. Unwin i Harrison predstavljali su velike bankovne zavode, i
Daylight je znao da bi propast banke Grimshaw & Hodgkins povukla za sobom velik broj stečajeva i
izazvala uzbunu ozbiljnih razmjera. Ali Daylight se smijao, zatresao glavom i, oponašajući službeni
uredski ton, reče:
— Miss Mason, budite tako ljubazni i recite Mr. Heganu da se tu ne može ništa učiniti i neka spusti
slušalicu.
— Ali to ne možeš učiniti – molila je ona.

— Učini tako – reče on odlučno.

— Elame!

— Reci to još jedanput! – poviče on. – Reci to još jedanput i neka čitav tucet Grimshaw &
Hodgkinsa ide do sto vragova!
On je uze za ruku i privuče je k sebi.
– Pusti Hegana neka visi na telefonu dok se ne umori. Mi ne možemo izgubiti na njega nijedne
sekunde u danu kao što je današnji. On voli samo svoje knjige i stvari, ali ju imam pravu živu ženu u
svojim rukama, koja mene voli, premda se sve vrijeme bori protiv toga.
 XXIII

— Ali meni je ipak nešto poznato o borbi koju si ti vodio – tvrdila je Dede. – Ako ti sada staneš,
bit će uništeno sve što si dosada napravio. Nemaš pravo da to učiniš. Ti to ne možeš učiniti.
Daylight je bio uporan. Zatrese glavom i nasmija se držeći je.
— Ništa neće biti uništeno, Dede, baš ništa. Ti ne razumiješ tu poslovnu igru. Ona se vodi na
papiru. Zar to ne uviđaš? Gdje je zlato koje sam iskopao na Klondiku? Ono je pretvoreno u zlatnike
od 20 dolara, u zlatne satove i vjenčano prstenje. Bez obzira na to što će se sa mnom dogoditi, zlatni
će dolari, satovi i vjenčani prsteni ostati. Pretpostavimo da ja ovog časa umrem. To ne bi imalo
nikakvog utjecaja na to zlato. Isto to vrijedi i za sadašnju situaciju. Sve što ja posjedujem, to je papir.
Ja imam papire za hiljade jutara zemlje. U redu. Baci u vatru te papire i zapali i mene zajedno s
njima. Zemlja će ostati, zar ne? Kiša će na nju padati, sjeme će iz nje klijati, drveće će na njoj rasti,
kuće će i nadalje na njoj ostati, električni će tramvaji i dalje po njoj voziti. U poslovima se radi samo
o papirima. Izgubim li ja svoje papire ili izgubim život, svejedno je. Ali sve to neće promijeniti ni
zrno pijeska na svoj toj zemlji niti će saviti ijednu travku na njoj.
— Ništa neće propasti – nijedan stup u dokovima, nijedan čavao na željezničkim tračnicama,
nijedna unca vodene pare iz parobroda neće zbog toga otići uzalud. Tramvaji će i dalje voziti, bez
obzira čuvam li papire ja ili netko drugi. U Oaklandu se već opaža plima. Ljudi su počeli u masama
dolaziti. Mi opet prodajemo gradilišta. Ništa neće zaustaviti taj val. Bez obzira na to što će se
dogoditi sa mnom ili s papirima, onih trista hiljada ljudi ipak će doći. A tu će biti tramvaji koji će ih
voziti, kuće u kojima će stanovati, dobra voda koju će piti, električna struja koja će im davati
osvjetljenje, i sve ostalo.
Upravo u tome trenutku stiže Hegan autom. Zvuk automobilske trube začu se kroz otvoreni prozor, i
oni ugledaše kako se zaustavio kraj velikog crvenog Daylightova auta. U kolima su se nalazili Unwin
i Harrison, dok je Jones sjedio sa šoferom.
— Primit ću Hegana – reče Daylight Dedi. – Ostali nisu potrebni. Oni mogu čekati u kolima.

— Je li pijan? – prošapta Hegan Dedi na vratima.

Ona zatrese glavom i uvede ga u sobu.

— Dobro jutro, Larry – pozdravi ga Daylight. – Sjednite i odmorite noge. Izgledate veoma
uzrujani.
— I jesam – odgovori oštro mali Irac. – Grimshaw i Hodgkins će bankrotirati ako se nešto brzo ne
učini. Zašto niste došli u ured? Što kanite učiniti u ovoj stvari?
— Ništa – odgovori Daylight s lijenim razvlačenjem. – Osim što ću ih pustiti da bankrotiraju,
mislim.
— Ali...

— Ja ne stojim ni u kakvom poslovnom odnosu s kućom »Grimshaw & Hodgkins«. Ništa im nisam
dužan. Osim toga, kanim i sam bankrotirati. Slušajte, Larry, vi me poznate. Vi znate, kada se ja na
nešto odlučim, da je to svršena stvar. Dakle, moja je odluka konačno stvorena. Umoran sam od cijele
te igre. Ja se povlačim brzo, što je moguće brže, a bankrot je najbrži način da se to postigne.
Hegan je buljio u svog šefa, a zatim sa zaprepaštenjem pogleda Dede, koja mu je klimanjem glave
izražavala simpatiju.
— Dakle, pustite ih neka bankrotiraju, Larry – produži Daylight. – Sve što treba da radite, jest da
zaštitite sebe i sve naše prijatelje. Slušajte me sada, dok vam budem govorio, što treba da radite.
Postoje svi uvjeti da se to dobro izvede. Nitko ne smije biti oštećen. Svi koji su bili uz mene moraju
proći bez ikakve štete. Sve zaostale nadnice i plaće treba smjesta isplatiti. Sav novac što sam ga uzeo
od vodovodnog poduzeća, tramvaja i brodova mora biti vraćen. A ne smijete ni vi lično da budete
oštećeni. Svako poduzeće u kome ste vi dioničar mora se izvući...
— Vi ste poludjeli, Daylighte! – poviče mali odvjetnik. – Sve je to najočitija ludost. Što se
dogodilo s vama? Da se niste možda najeli ludih gljiva ili nešto slično?
— Dakako da jesam – smijao se Daylight odgovarajući mu. – I sada ih baš iskašljavam. Bolestan
sam od života u gradu i od ovih poslova. Odlazim odavde na sunce, u prirodu, na zelenu travu. A
Dede, evo je ovdje, ona ide sa mnom. I tako se vama pruža prilika da budete prvi koji će mi čestitati.
— Čestitati – vrag neka na tome čestita! – jedva je od uzrujanosti izgovorio Hegan. – Nikada se
neću pomiriti s takvom ludošću.
— O, da, pomirit ćete se; jer ako se ne pomirite, doći će do još većeg loma, u kome će vrlo
vjerovatno postradati mnogi ljudi. Vi imate oko milijun dolara, i sada, ako me poslušate, moći ćete
izvući čitavu kožu. Ja želim da stradam, i to da postradam do krajnjih granica. To je ono za čim ja
idem, i nema toga čovjeka ili te grupe ljudi koja bi se mogla postaviti između mene i onoga za čim ja
idem. Jeste li čuli, Hegane? Jeste li čuli?
— Što ste uradili s njim? – zareži Hegan na Dede.

— Stanite, Larry.

Prvi put je Daylightov glas postao oštar, i na njegovu se licu pokazaše sve stare crte okrutnosti.
— Miss Mason će postati moja žena, i ja nemam ništa protiv toga da vi s njom razgovarate o čemu
god želite, ali morate govoriti drukčijim tonom, ili ćete ravno u bolnicu, što će svakako biti
neočekivana vrst bankrota. A reći ću vam još nešto. Sve je to samo moje djelo. I ona kaže da sam lud.
Hegan zatrese glavom, žalosno, bez riječi, i nastavi buljiti pred sebe.
— Privremeno će preuzeti upravu vjerovnički odbor, to se razumije – upućivao ga je Daylight –
ali on neće nikoga dovesti u nepriliku niti će dugo trajati. Ono što morate odmah učiniti, to je spasiti
sve one koji su mi ostavili svoje plaće i nadnice, isplatiti sve vjerovnike i sva poduzeća koja su s
nama držala. Ima mnogo zemlje koju su već zatražili ljudi iz New Jerseya. Oni kane kupiti nekoliko
hiljada jutara, i to odmah, ako im ponudite umjerenu cijenu. Područje oko Fairmounta je najvrednije,
i tu ćete za jutro moći dobiti barem hiljadu dolara. To će mnogo pomoći. Za onaj komad od pet stotina
jutara s druge strane, budite sretni ako vam plate po dvije stotine za jutro.
Dede, koja je jedva slušala, kao da je iznenada donijela svoju odluku, istupi naprijed i postavi se
ispred dvojice muškaraca. Lice joj je bilo blijedo, ali puno odlučnosti, tako da se Daylight, dok ju je
gledao, sjetio onog dana kad je prvi put uzjahala Boba.
— Čekajte – reče. – I ja želim nešto reći. Elame, ako napraviš tu ludost, neću se udati za tebe.

Hegan joj, usprkos svojoj nevolji, dobaci brz, zahvalan pogled.

— Ja ću ipak pokušati... – poče Daylight.

— Čekaj! – prekine ga ona ponovo. – A ako to ne učiniš, udat ću se za tebe.

 — Dopusti da raščistimo ovaj prijedlog. –Daylight je govorio izazivački polako i promišljeno. –
Kako sam ja to razumio, ti pristaješ da mi budeš žena ako produžim ovu poslovnu igru. Pristaješ da
se udaš za mene ako nastavim da radim kao lud i ispijam martinije?
Poslije svakog pitanja napravio je stanku, dok je ona klimala glavom u znak potvrđivanja.
— I onda ćeš se smjesta udati za mene?

— Da.

— Još danas? Sad?

— Da.

Razmišljao je časak.
— Ne, mala moja, ja to neću učiniti. Ne može tako biti, ti to dobro znaš. Meni si potrebna ti – ti
cijela; i da to bude moguće, potrebno je da i ja čitavog sebe predam tebi, a što će, dovraga, od mene
ostati za tebe ako ja nastavim sa svojim poslovima. A na maloj farmi, Dede, ja sam siguran i za tebe i
za sebe. Ja sam siguran za tebe, u svakom slučaju. Ti možeš govorite da hoćeš i da nećeš, što te je
god volja, ali ti ćeš se ipak za mene udati. A sada, Larry, najbolje će biti da odete. Ja ću za koji čas
biti u hotelu, i kako moja noga više neće stupiti u ured, donesite sve dokumente koje treba da
potpišem i sve ostalo u moju sobu. A možete me tamo nazvati i telefonom u svako doba.
Ovaj će se bankrot provesti. Jeste li razumjeli? S time sam svršio.
On se diže, što je za Hegana bio znak da treba da ode. Hegan je bio još uvijek zaprepašten. I on se
također diže, ali ostade stajati, gledajući bespomoćno naokolo.
— Ludost, potpuna, apsolutna ludost – mrmljao je.

Daylight ga potapša po ramenu.

— Saberite se, Larry. Vi ste uvijek govorili o čudesima ljudske naravi, i evo, ja vam ovdje
pružam još jedan takav primjer, a vi nećete da ga ocijenite onako kako treba. Ja sam veći sanjar nego
što ste vi, to je sve, ali ono što ja sanjam sigurno je da će se obistiniti. To je najveći i najljepši od
svih mojih snova, i ja nastojim da ga ostvarim.
— Time što ćete izgubiti sve što imate – reče srdito Hegan.

— Baš tako – time što ću izgubiti sve što imam i što mi nije potrebno. Ali ipak mnogo mi je stalo
do onih sto i četrdeset uzda od konjske dlake. A sada će biti najbolje da se požurite Unwinu i
Harrisonu i da se odvezete u grad. Ja ću biti u hotelu, i možete me nazvati u svako doba.
Čim je Hegan izašao, okrenuo se Dedi i uze je za ruku.
— A sada, mala moja, ne treba više da ideš u ured. Smatraj da si otpuštena. I zapamti da sam ja
bio tvoj poslodavac, i da ti je potrebna moja preporuka, pa ako doista ne budeš dobra, neću ti je dati.
U međuvremenu se odmori i razmisli koje stvari treba spakovati, jer ćemo naše kućanstvo morati
započeti s tvojim pokućstvom – barem što se tiče prednjeg dijela kuće.
— Ali, Elame, ja neću, ja ne pristajem. Ako učiniš tu ludost, neću nikada pristati da budem tvoja
žena.
Pokušala je da izvuče svoju ruku, ali on je stisnu zaštitnički i očinski.
— Hoćeš li da govoriš otvoreno i pošteno? Dobro, evo kako stvar stoji. Što više voliš – mene i
novac, ili mene i farmu?
— Ali...– poče ona.

— Nikakvih ali. Mene i novac?

 Ona ne odgovori ništa.
— Mene i farmu?

Ona još uvijek nije ništa odgovorila, ali se on nije dao zbuniti.
— Vidiš, ja znam tvoj odgovor, Dede, i tu nema više ništa da se kaže. Nas dvoje odlazimo odavde
ravno na visine Sonome. Misli na to što želiš da ponesemo, a ja ću za nekoliko dana poslati ljude da
te stvari spakuju. To će biti posljednji posao što će ga drugi ljudi uraditi za nas. Nas ćemo dvoje
sami raspakovati stvari i urediti kuću.
Ona pokuša posljednji put.
— Elame, zar doista nećeš da budeš razborit? Još ima vremena da se predomisliš. Mogu
telefonirati i uhvatiti Mr. Hegana čim stigne u ured ...
— Zašto, ja sam jedini razborit čovjek u čitavom ovom klupku – odgovori on. – Pogledaj me...
miran sam da ne mogu biti mirniji, i sretan kao kakav kralj, dok oni lete unaokolo kao muhe bez
glave.
— Ja bih zaplakala kad bih mislila da bi to nešto koristilo – prijetila je ona.

— U tom slučaju mislim da bih te morao zagrliti malo jače i nešto učiniti da te umirim – zaprijeti i
on njoj. – A sada idem. Velika je šteta što si prodala Mab. Mogla bi je sada poslati na farmu. Ali ja
ću svakako nastojati da ti pribavim nekog konja da možeš jahati.
Dok je stajao na vrhu stepenica, odlazeći, ona reče:
— Ne treba slati te ljude. Nema nikakvog pakovanja, jer meni nije ni na kraj pameti da se za tebe
udam.
— Za to me nije nimalo strah – odgovori on i spusti se niz stepenice.
 XXIV

Tri dana kasnije Daylight se doveze u Berkeley u svom crvenom automobilu. Bilo je to posljednji
put, jer su od sutra velika kola prelazila u tuđe vlasništvo. Bila su to tri mučna dana, jer je njegov
bankrot bio najveći koji je izazvala panika u Kaliforniji. Novine su bile pune, a naročito su bili
ogorčeni baš oni ljudi koji su kasnije ustanovili da je Daylight potpuno zaštitio njihove interese.
Upravo te činjenice, koje su postepeno izlazile na javu, dale su povoda da se na sve strane govori da
je Daylight poludio. Bilo je opće uvjerenje među poslovnim ljudima da se jedan normalan čovjek ne
bi nikada ponašao na takav način. S druge strane, nitko nije ništa znao ni o njegovom stalnom i
neprekidnom opijanju, ni o njegovoj ljubavi prema Dede, tako da je jedini logičan zaključak bio da
se divljem bogatašu s Aljaske poremetio um. A Daylight se samo smijao i učvršćivao ih u toj sumnji
time što je odbijao da primi reportere.
Zaustavi auto pred Dedinim vratima i priđe joj na svoj poznati buran način, zagrlivši je prije nego
što je i jedna riječ bila izmijenjena. Tek poslije toga, kad se ona oslobodila i zamolila ga da sjedne,
poče on govoriti.
— Sve je gotovo – izjavi on. – Sigurno si čitala novine. Sasvim sam operušan, i došao sam samo
da čujem kojega dana želiš poći u Glen Ellen. To treba da bude što brže, jer je u ovo vrijeme doista
skup život u Oaklandu. Moj pansion u hotelu plaćen je samo do konca ovog tjedna, a poslije toga
meni nije više moguće ostati. Počev od sutra moram se voziti tramvajem, a on upravo guta sitan
novac.
Zastade i čekaše, promatrajući je. Neodlučnost i zbunjenost ocrtavala se na njezinu licu. Poslije
toga, smiješak, koji je on tako dobro poznavao, poče joj se pojavljivati na usnama i u očima, dok nije
zabacila glavu i srdačno se smijala na svoj uobičajeni dječački način.
— Kada će doći k meni oni ljudi radi pakovanja? – upita ga?

Ponovo se nasmija i pretvaraše se kao da uzalud pokušava izbjeći zagrljaju njegovih medvjeđih
ruku.
— Dragi Elame – prošapta – dragi Elame. – I prvi put poljubi ona njega.

Prođe mu rukom kroz kosu milujući ga.

— Oči su ti opet pune zlata – reče on. – Mogu u njima čitati koliko me voliš.
— One su zlatne za tebe, Elame, već dugo vremena. A nadam se da će na našoj maloj farmi biti
uvijek zlatne.
— I kosa ti je također zlatna, puna zažarenog zlata.

On joj iznenada okrenu lice, držeći njenu glavu među svojim rukama, gledajući joj dugo u
oči.
— A oči su ti bile zlatne i onog dana kad si mi rekla da se nećeš za mene udati.

Ona potvrdi glavom i nasmija se.

— Ti si htio da provedeš svoju volju – govorila je ona. – Ali ja nisam mogla pristati da budem
suučesnik u toj ludosti. Sav je taj novac bio tvoj, a ne moj. Ali ja sam te voljela sve to vrijeme,
Elame, zato što si ti jedan veliki dječak, koji razbija igračku vrijednu trideset milijuna dolara, s
kojom mu je postalo dosadno i dalje se igrati. A kad sam rekla »ne«, ja sam sve vrijeme znala da to
znači »da«. Sigurna sam da su moje oči bile zlatne čitavo vrijeme. Bojala sam se samo jednog, a to
je da ćeš se ti ustručavati da izgubiš sve. Jer, dragi moj, znala sam da ću se udati za tebe u svakom
slučaju. A meni si trebao samo ti, mala farma, Bob i Wolf i one uzde od konjske dlake. Hoćeš li da ti
otkrijem jednu tajnu? Čim si ti otišao, telefonirala sam čovjeku kome sam prodala Mab.
Ona za trenutak sakri lice na njegova prsa, a onda ga opet pogleda sva razdragana od radosti.
— Znaš, Elame, usprkos svemu što su moje usne govorile, moja je odluka još onda bila stvorena.
Ja – ja sam morala biti tvoja žena. Ali molila sam se da ti uspije sve izgubiti. I tako sam pokušala
ustanoviti što se dogodilo s Mab. Ali trgovac ju je već bio prodao i nije imao pojma što se s njom
dogodilo. Kako vidiš, htjela sam jahati uz tebe preko brežuljka Glen Ellena, ti na Bobu, a ja na Mab,
isto onako kao što smo nekada zajedno jahali po brežuljcima Piedmonta.
Daylightu je već bilo na vrhu jezika da otkrije gdje se nalazi Mab, ali se suzdrža.
— Obećajem ti jednog konja koga ćeš voljeti isto toliko koliko si voljela Mab – reče joj.

Ali Dede zatrese glavom i jedino u tom pogledu nije se dala utješiti.
— Imam jednu ideju – reče Daylight, požurivši se da skrene razgovor na manje opasan teren. – Mi
napuštamo gradski život, a ti nemaš ni svojte ni rodbine, i zbog toga nema nikakvog razloga da se
vjenčamo u gradu. Dakle, ovo je moja ideja: Ja idem na farmu da uredim kuću i da otpustim
upravitelja. Ti ćeš za nekoliko dana doći za mnom jutarnjim vlakom. Ja ću sve urediti sa župnikom i
čekati. A imam još jednu ideju. Ponesi sa sobom u kovčegu svoj jahaći kostim. I čim vjenčanje bude
obavljeno, otići ćeš u hotel i presvući se. Ja ću te čekati napolju s parom konja, i zajedno ćemo jahati
kroz okolinu, tako da ćeš moći kao prvu stvar vidjeti najljepše dijelove farme. A zbilja je lijepa, ta
farma. To je sada utanačeno. Čekat ću te kod dolaska jutarnjeg vlaka, prekosutra.
Dede se zacrvenjela dok je govorila:
— Ti si pravi orkan.

— Da, milostivo gospođo – reče on zavlačeći. – Ja zbilja mrzim svako odugovlačenje. A nas
dvoje smo potratili prilično mnogo vremena uzalud. U tom pogledu bili smo skandalozno rasipni.
Mogli smo već prije mnogo godina postati muž i žena.

Dva dana kasnije stajao je Daylight pred malim hotelom u Glen Ellenu i čekao. Ceremonija
vjenčanja bila je obavljena, Dede je otišla u hotel da obuče jahaći kostim, dok je on otišao po konje.
Držao ih je sada, Boba i Mab, a u hladu kraj korita s vodom ležao je Wolf i promatrao.
Samo dva dana provedena pod žarkim kalifomijskim suncem podjarila su novom vatrom staru
brončanu boju Daylightova lica. Ali još je veći bio žar koji mu je prodirao u obraze i gorio mu u
očima kad je ugledao Dede kako izlazi iz hotela s korbačem u ruci u onom svom istom jahaćem
kostimu u kome je jahala s njim u nekadašnjim piedmontskim danima. I iz njezinog su lica izbijali žar
i toplina, dok je odgovarala na njegov pogled i prenijela ga s njega na konje. Tada je ugledala Mab.
A zatim je opet brzo pogledala čovjeka.
– Ah, Elame! – uskliknu.
Bilo je to izrečeno kao u molitvi, ali u molitvi koja je imala hiljadu značenja. Daylight se pokušao
pretvarati kao da ne razumije njezino ushićenje, ali je njegovo srce pjevalo i previše burnu pjesmu a
da bi se sve moglo svršiti samo sa šalom. U načinu kako je izgovorila njegovo ime sve je bilo rečeno
– prigovor, pročišćen zahvalnošću, a iznad svega bile su radost i ljubav.
Ona stupi naprijed, pomilova Mab, a zatim se opet okrenu čovjeku i prošapta.
— Ah, Elame!

A sve što joj je bilo u glasu odražavalo joj se i u očima, u kojima je Daylight nazirao dubinu
dublju i širu od svih riječi i misli – golemu i neizrecivu tajnu i čudesnost spola i ljubavi.
Ponovo je pokušao da se našali, ali je to bio i suviše velik trenutak a da bi se u njega mogla unijeti
čak i ljubavna šala. Nijedno od njih nije govorilo. Ona skupi uzde, a Daylight, sagnuvši se, podmetnu
svoju ruku pod njezino stopalo. Podiže je, ona skoči, i smjesti se u sedlu. U narednom trenutku jahao
je kraj nje, i dok je Wolf odjurio naprijed svojim uobičajenim vučjim trkom, oni su se uspinjali uz
brežuljak koji je vodio iz grada – dvoje ljubavnikana riđanima jahalo je po vrućem ljetnom danu na
svoj svadbeni put.
Daylight se osjećao opijen kao od vina. Bio je na najvišem vrhuncu života. Više se od ovoga ne
može uspeti nijedan čovjek, niti se ikada uspeo. Bio je to njegov najveći dan, njegov ljubavni dan i
svadbeni dan, a sve je bilo okrunjeno djevičanskim posjedovanjem bračne družice, koja je rekla
»Ah, Elame!« onako kao što je to samo ona mogla reći, i koja je gledala iz dubine duše onako
kako je to samo ona mogla gledati.
Stigoše na greben brežuljka, i on je promatrao kako joj radost prodire u lice, dok je gledala divnu,
svježu zemlju. Pokaza joj rukom skupinu bujno pošumljenih brežuljaka, koji su se uzdizali na kraju
valovite površine zrelog žita.
— To je naše – reče. – A to je samo jedan dio farme. Čekaj samo da vidiš veliki kanjon. Tamo
ima rakuna, a tamo otraga na Sonomi ima kuna zlatica. Pa onda srne! U ovim gorama sve vrvi od njih,
a mislim da bismo mogli poplašiti i koju pumu, bude li nam baš jako stalo do toga. A onda, pogledaj
ovu malu livadu – neću ništa više govoriti. Promatraj sama.
Skrenuše kroz vrata ograde, gdje je cesta, koja je vodila prema jamama s ilovačom, presijecala
polje, i oboje su s uživanjem udisali topli miris zrelog sijena koji im je dopirao u nosnice. Kao i
prilikom njegovog prvog posjeta, ševe su se natjecale u pjevanju i lepršale ispred konja, sve dok nisu
stigli do šume i do cvijećem posutih proplanaka, gdje su ševe ustupile mjesto žunama i sojkama
kreštalicama.
— Sada smo na našoj zemlji – reče on kad su prešli preko livade. – Ona se proteže upravo kroz
najdivniji dio predjela. Čekaj malo, sve ćeš vidjeti.
Kao i onog dana kad je jahao sam, on okrenu kod jame s ilovačom i udari kroz šumu na lijevoj
strani, prešavši prvi izvor i potjeravši konje da preskoče ostatke porušene ograde. Počevši odavde,
Dede je neprestano bila obuzeta bezgraničnim oduševljenjem. Kraj izvora, koji je žuborio među
sekvojama, rastao je još jedan veliki divlji ljiljan s raskošnom kitom poput voska bijelih zvončića na
svojoj nježnoj stabljici. Ovog puta nije sjahao, već je nastavio put prema dubokom kanjonu, gdje se
potok probijao između brežuljaka. On je ovdje prokrčio put, i sada je preko potoka vodila strma i
uska konjska staza, tako da su prešli na drugu stranu kroz sjenoviti sumrak sekvoja, i dalje, kroz
gotovo neprohodnu šumu hrastova i madronjo drveća. Dođoše do jedne male čistine od svega
nekoliko jutara, gdje je žito bilo visoko do pojasa.
— Naše – reče Daylight.

Ona se sagnu u sedlu, uzbra klas zrelog žita, i grickaše ga zubima.

— Najslađe planinsko sijeno! – uskliknu. – Onakvo kakvo Mab najviše voli.
 I za vrijeme dok su jahali neprestano je klicala i uzvikivala od iznenađenja i ushićenja.
— A nikad mi o svemu ovome nisi ništa govorio! – prebaci mu ona kad su gledali preko male
čistine i dalje prijeko na blage i šumovite proplanke sve do velikog zavoja Sonoma doline.
— Hajdemo – reče on; i oni se okrenuše i vratiše kroz šumski hlad, prijeđoše preko potoka i
dođoše do ljiljana kraj izvora.
I ovdje, gdje je put išao preko vrleti strmog brežuljka, prosjekao je on usku konjsku stazu. Dok su
se probijali vijugavom stazom, otvarao bi im se od časa do časa pogled kroz more lišća. Ali bi im
uvijek najdalje vidike zatvarao zeleni zastor, i neprestano, dok su se uspinjali, stajao im je šumski
krov poput svoda nad glavom, a tek ovdje-ondje nalazile su se pukotine koje su dopuštale rasutim
zrakama sunčanog svjetla da prodru ovamo. A svuda oko njih bila je paprat, dvadeset različitih vrsta,
počev od sitne zlatne bujadi i gospine kose pa sve do golemih primjeraka visokih šest i osam stopa.
Dok su se uspinjali, promatrali su pod sobom velika čvornata stabla i grane starog drveća, a iznad
njih su se nalazile isto takve velike čvornate grane.
Dede zaustavi Mab i uzdahnu nad ljepotom koja ju je sa svih strana okruživala.
— Čini mi se kao da plivamo – reče – kao da smo izronili iz dubokog jezera zelene tišine. Gore je
nebo i sunce, ali ovo je jezero, a mi se nalazimo nekoliko hvati ispod površine.
Potjeraše konje, ali njezinu pažnju privuče jedan ljubičasti pasji zub među gospinom kosom, i ona
opet zaustavi konja.
Stigoše na vrhunac, i kao da su izronili iz jezera u neki drugi svijet, jer sada su se nalazili u guštari
mladih baršunastih madronjosa i gledali niz otvoreni, suncem obasjani obronak, preko trave koja se
povijala, na čitave pojaseve plavih i bijelih nemofilija, rasutih po maloj livadi s obje strane
potočića. Dede zapljeska rukama.
— Ovo je sigurno ljepše nego uredski namještaj – primijeti Daylight.

— Sigurno – odgovori ona.

A Daylight, koji je znao svoju slabost da često upotrebljava riječ »sigurno«, osjetio je da ju je ona
ponovila promišljeno i s puno ljubavi.
Prijeđoše preko potoka i nastaviše put kozjom stazom preko niskog kamenitog brežuljka, a zatim
kroz šikaru manzanite, dok ne stigoše u drugu malu dolinicu s livadama kroz koje je protjecao
potočić.
— Vrlo bi me iznenadilo ako doskora ne nabasamo na prepelice – reče Daylight.

Jedva je izgovorio ove riječi, kadli se začu praskavo lepršanje krila, a stara prepelica poče
uzrujano oblijetati oko Wolfa, dok su se mlade razbježale i posakrivale i na upravo čudesan način
iščezle pred samim očima gledalaca.
Pokaza joj jastrebovo gnijezdo, koje je našao na vrhu jedne sekvoje u koju je udario grom, a ona
otkri gnijezdo šumskog štakora, koga dotada još nije bila vidjela. Zatim se uputiše starim šumskim
putom i dospješe do jedne krčevine od kojih desetak jutara, gdje je na poput vina rumenom
vulkanskom tlu rasla vinova loza. Krenuše dalje uskom stazom što je vodila kroz nove guštare i
proplanke, i spustiše se niz obronak do farmerske kuće, koja je upravo visila na rubu velikog kanjona
i pojavila se pred njihovim očima tek kad su joj prišli sasvim blizu.
Dede je stajala na širokoj verandi što se pružala duž cijele kuće, dok je Daylight vezao konje.
Dedi je upala u oči potpuna tišina. Bilo je to suho, vruće i tiho kalifornijsko podne, bez daška vjetra.
Činilo se da sve drijema. Odnekud se čulo lijeno gukanje golubova. S dubokim zadovoljnim
uzdahom, Wolf, koji je pio vode po svim potočićima uzduž puta, podvukao se u hladovinu verande.
Čula je korake Daylighta, koji se vraćao, i osjeti kako joj dah postaje brži. On je uze za ruku, i kad je
okrenuo kvaku na vratima, osjeti kako ona oklijeva. Onda joj stavi ruku oko pasa; vrata se širom
otvoriše, i oni zajedno uđoše u kuću.
 XXV

Mnogi ljudi koji su rođeni i odgojeni u gradu vratili su se prirodi i uspjeli da nađu sreću i
zadovoljstvo. U tim slučajevima njima je to polazilo za rukom tek pošto su prošli kroz mnoga i teška
razočaranja, ali s Daylightom i Dede bilo je to drukčije. Oboje su bili rođeni na selu, i poznavali su
golu jednostavnost i surove oblike života koji ih je čekao. Oni su bili kao dvoje ljudi koji su se
poslije duga lutanja opet vratili kući. U njihovom ponovnom dodiru s prirodom bilo je s jedne strane
manje neočekivanog, a s druge strane sva radost oživljavanja nekadašnjih uspomena. Ono što bi se
razmaženom čovjeku činilo siromašno i zapušteno, njima je bilo posve zdravo i prirodno. Život
prirode nije im bio ništa novo i nepoznato. Pravili su manje grešaka. Njima je već sve bilo poznato, i
bilo je veliko veselje sjećati se onoga što su bili zaboravili.
A naučili su još i to da je bilo lakše onome koji se do mile volje najeo mesa zadovoljiti se korom
kruha, nego onome koji je poznavao samo suhi kruh. Nisu živjeli u oskudici. Ali veću radost i dublje
zadovoljstvo nalazili su u stvarima. Daylight, koji je igrao životnu igru u njezinim najvećim i
najfantastičnijim oblicima, ustanovio je da je ovdje na obroncima Sonoma planine bila opet ta ista
stara igra. Čovjek je i nadalje morao raditi i boriti se i svladavati zapreke. Kad je pravio pokuse u
malom opsegu da uzgoji nekoliko golubova za tržište, nalazio je isto takvo zadovoljstvo u
kalkuliranju s golišavim golubovima kao što ga je nekada imao kad je kalkulirao s milijunima.
Postignut uspjeh bio je isto tako uspjeh, dok se način kako ga je postigao činio racionalniji i bio
uskladu s razumom.
Domaća mačka, koja je podivljala i vrebala na njegove golubove, bila mu je, u stanovitom smislu,
isto takav neprijatelj kao svojedobno Charles Klinkner na financijskom polju, kad je navalio na njega
da mu otme nekoliko milijuna. Jastrebovi, lisice i rakuni bili su isto što i Dowsetti, Lettoni i
Guggenhammeri, koji su podmuklo navaljivali na njega. More divljeg raslinja, koje je svojim
valovima udaralo o međe njegovih krčevina, a katkada se znalo ušuljati unutra i za tjedan dana sve
preplaviti, bilo je ne manje podmukao neprijatelj, s kojim se trebalo boriti i savladati ga. Njegov
pognojeni povrtnjak u zaklonu među brežuljcima, koji ni izdaleka nije davao ono što bi mogao, bio je
neobično važan problem, i kad ga je riješio izgradnjom kanala za navodnjavanje od crepova, uživao
je u tom uspjehu. Kad god bi radio u tom povrtnjaku, i vidio kako mu je zemlja bila neiscrpena i
podašna, uvijek bi osjećao zadovoljstvo zbog postignutog uspjeha.
Pa onda radovi oko postavljanja vodovoda. Pošlo mu je za rukom nabaviti materijal, sretnom
prodajom jednog dijela uzda od konjske dlake. Posao je obavljao sam, premda je mnogo puta bio
prisiljen pozvati Dede da mu pomogne kod spajanja cijevi. A na koncu, kad je bila postavljena kada i
provedene stalne cijevi, i kad je napokon sve funkcioniralo kako treba, jedva je mogao odvojiti oči
od djela što su ga njegove ruke stvorile. Prve večeri kada ga nigdje nije bilo, Dede ga potraži i nađe
kako sa svjetiljkom u ruci bulji, šutljiv i razdragan, u cijevi. Milovao je rukom njihovu glatku
površinu, smijući se naglas, i bio se zastidio poput dječaka što ga je ona zatekla kako potajno uživa u
svojoj vještini.
Ova pustolovina sa stolarskim i limarskim radovima dovela je do uređenja male radionice, gdje je
postepeno sakupio čitavu zbirku toliko dragog alata. I on, koji je u prošlim danima, zahvaljujući
svojim milijunima, mogao smjesta kupiti sve što mu je srce zaželjelo, upoznao je novu radost, koja
dolazi kad se dobiju stvari poslije stroge štednje i dugo odgađane želje. Čekao je tri mjeseca prije no
što se usudio priuštiti sebi luksuz da nabavi moderni američki ključ za zavrtnje, i njegovo uživanje u
tom divnom malom mehanizmu bilo je tako silno da je Dede odmah smislila veliki plan. Šest mjeseci
štedjela je novac koji je dobivala od prodaje jaja, a taj dio gospodarstva bio je dodijeljen njoj, i na
njegov rođendan poklonila mu divno jednostavan i mnogostruko upotrebljiv strug. Njihovo
zajedničko veselje nad ovom spravom, koja je bila njegova, moglo se usporediti jedino s veseljem
koje su imali kada je Mab dobila prvo ždrijebe, koje je opet spadalo u posebno Dedino lično
vlasništvo.
Daylight je tek drugog ljeta počeo s izgradnjom velikog kamina, koji je nadmašivao Fergusonov s
druge strane doline. Za sve ove stvari trebalo je vremena, a Daylightu i Dedi nije se žurilo. Oni nisu
pali u pogrešku većine gradskih stanovnika, koji bježe u prirodu a da nemaju ni pojma o životu u
prirodi. Nisu poduzimali mnogo najedanput. Niti su se morali brinuti za otplatu dugova niti su išli za
tim da steknu bogatstvo. Bili su skromni u pogledu hrane, a nisu morali plaćati nikakvu zakupninu.
Zbog toga su pravili skromne planove, posvećujući svoje živote jedno drugome i zadovoljstvima koja
daje život u prirodi, a koja nisu pristupačna prosječnom stanovniku sela. Fergusonov primjer također
im je mnogo koristio. To je bio čovjek koji se zadovoljavao najskromnijom hranom, koji je svoje
skromne potrebe podmirivao vlastitim rukama; koji je radio kao radnik jedino onda kad mu je trebalo
novaca da kupi knjige i časopise; i koji je nastojao da najveći dio svog dnevnog vremena upotrijebi
za uživanje. Volio se skitati od podne pa sve do sumraka po hladu sa svojim knjigama ili ustati ranom
zorom i odlutati u brežuljke.
Ponekad je pratio Daylighta i Dede u lov na srne po divljim kanjonima i preko strmih litica Hood
planine, premda su mnogo češće Daylight i Dede išli sami. To im je jahanje bilo jedan od najljepših
užitaka. Istraživali su svaki nabor, svaku pukotinu u brežuljcima, poznavali su svaki tajni izvor i
sakrivenu uvalicu u čitavom lancu koji je okruživao dolinu. Znali su sve staze i puteljke; a ništa ih
nije tako veselilo kao kad su pravili izlete po najsurovijim i najtežim terenima, gdje su uživali u tome
da se provlače i pužu po najužim stazama, dok su se Bob i Mab s teškom mukom probijali iza njih.
Na povratku s ovakvih izleta donosili bi sjemenje i korijenje raznog divljeg cvijeća i zasađivali
ga na pogodnim mjestima farme. Duž puta koji je vodio niza stranu velikog kanjona sve do mjesta
gdje je počinjao vodovod napravili su papratište. Nije to bilo ništa naročito, i paprat je bila
prepuštena sama sebi. Dede i Daylight su jedino od vremena do vremena posadili po koji novi
primjerak, prenijevši ga s jednog divljeg mjesta na drugo. Isto tako je bilo i s divljim jorgovanom,
što ga je Daylight naručio čak iz pokrajine Mendocino. On je postao sastavni dio divljine farme, i
nakon što je njegovan jednu sezonu, prepušten je sam sebi. Često su sakupljali sjeme kalifornijskog
maka i rasipali ga po svojim poljima, tako da su narančasti cvjetovi išarali livade planinske trave i
bujali u plamenim prugama u kutovima ograda i po rubovima krčevina.
Dede, koja je osjećala veliku ljubav za trsku, uredila je čitav jedan pojas trske duž potočića u
dolini, a onda ju je ostavila da sama vodi borbu s travom potočarkom. A kad je zaprijetila opasnost
da potočarka bude uništena, Daylight je pretvorio jedan od svojih zaklonjenih izvora u cvjetnjak
potočarke i objavio rat svakoj trsci kad bi ovamo prodrla. Na dan njihove svadbe Dede otkri jedan
dugački ljubičasti pasji zub kraj vijugave staze iznad izvora okruženog sekvojama, i poče ga ovdje
saditi u sve većem broju. Otvoreni obronak iznad male livade postade naselje maripoza-ljiljana. To
se uglavnom imalo zahvaliti njezinim naporima, dok je Daylight, koji je uvijek jahao s malom
sjekirom o sedlu, čistio nisku šumicu manzanita na kamenitom brežuljku od suhih, zakržljalih i
previše gustih mladica.
Sve ove zadaće nisu im zadavale naročitog posla. Niti se tu radilo o zadaćama. Sasvim usput, s
vremena na vrijeme, oni bi zastali i pružili ruku pomoćnicu prirodi. To cvijeće i to grmlje raslo je
samo, a njegova prisutnost nije narušavala prirodu okoline. Čovjek i žena nisu se trudili da uvedu
neki novi cvijet ili grm, koji sam po sebi ne bi ovamo spadao. Niti bi ih branili od neprijatelja. Konji
i ždrebad, krave i telići išli bi za pašom među njima i preko njih, i svaki cvijet ili grm bio je
prepušten svojoj sudbini. Ipak životinje nisu pravile naročitu štetu, jer ih je bilo malo, a farma je bila
velika. Daylight je, doduše, mogao preuzeti na pašu deset, dvanaest konja, na čemu bi zaradio dolar i
po mjesečno po grlu. Ali on je to odbio zbog štete koju bi prouzročila takva stiska na paši.
Ferguson dođe da prisustvuje proslavi posvećenja velikog kamenog kamina. Daylight je nekoliko
puta jahao na drugu stranu doline da se s njim posavjetuje o tom pothvatu, i on je jedini bio prisutan
pri svečanoj ceremoniji paljenja prve vatre. Uklonivši jedan zid, Daylight je pretvorio dvije sobe u
jednu, i to im je bila velika soba za stanovanje, u kojoj je Dede smjestila svoje blago – svoje knjige i
slike, fotografije i klavir, pognutu Veneru, kuhalo i sve što je uz njega spadalo. Uz njezina prijašnja
krzna divljih životinja bila su sada još i krzna jelena,vuka i pume, koje je Daylight ubio i sam uštavio,
polagano i spretno, na graničarski način.
On pruži šibicu Dedi, koja je kresnu i zapali vatru. Suha manzanita zapucketa, a plamen liznu i
obuhvati koru debelih cjepanica. Ona se zatim nasloni na ruku svoga muža, i sve troje su stajali i
promatrali u napetoj neizvjesnosti. A kad je Ferguson izrekao svoj sud, učinio je to s ozarenim licem
i ispruženom rukom.
– Ovaj vuče! Pravo čudo kako vuče! – vikao je.
Sav oduševljen, rukovao se s Daylighitom, a Daylight mu je isto tako srdačno odgovarao, i
sagnuvši se, poljubio Dede u usta. Bili su tako razdragani uspjehom svoje jednostavne rukotvorine
kao što se veliki zapovjednici ponose svojim ratnim pobjedama. Fergusonove oči sumnjivo se
ovlažiše, dok se žena još čvršće privila uz čovjeka čije je to djelo bilo. On je iznenada podigne na
rukama i odnese je do klavira, vičući: – Dođi, Dede! Sviraj! Gloria! Gloria!
I dok je plamen buktio u kaminu, odjeknuše u sobi trijumfalni zvuci Dvanaeste mise.
 XXVI

Daylight se nije zavjetovao na potpuno suzdržavanje od alkohola, ali ipak nije posegao za čašom
nekoliko mjeseci, od onog dana kad je odlučio da svoje poslove dovede do bankrota. Uskoro je
postao tako jak da se usudio popiti čašu a da ne zaželi drugu. S druge strane, poslije dolaska na
farmu, prošla ga je svaka želja i potreba za pićem. Ne samo što nije osjećao nikakve čežnje za pićem
nego je, štoviše, i zaboravio da ono postoji. Ipak ga se nije plašio, i s vremena na vrijeme, kad bi
dolazio u grad i kad bi mu trgovac ponudio, odgovorio bi mu: »Ide u redu, sinko. Kad baš želite da s
vama nešto popijem, neka bude. Za mene viski.«
Ali jedna ovakva čaša nije rađala želju za drugom, i nije ostavljala nikakav dojam. Bio je i suviše
jak a da bi mu jedna čašica mogla naškoditi. Kao što je prorekao Dedi, Burning Daylight, bivši
gradski financijer, umro je naglom smrću na farmi, a na njegovo je mjesto došao njegov mlađi brat,
Daylight s Aljaske. Poplava sala, koja mu je prijetila, prestala je, a njegova nekadašnja, indijanska
vitkost i gipkost mišića se vratila. Tako su mu se, na primjer, vratile i stare njegove male udubine na
obrazima, koje je nekada imao. Za njega je to značilo da se nalazi na vrhuncu snage i zdravlja. Postao
je priznati jaki čovjek Sonoma doline, čovjek koji je mogao najviše podignuti i koji je mogao najviše
izdržati među ovom žilavom rasom farmera. Svake godine slavio je svoj rođendan na stari
graničarski način, pozivajući čitavu dolinu gore na farmu i obarajući u rvanju sve redom. I pretežni
dio doline odazivao se pozivu, dovodeći i svoje žene i djecu sa sobom, i ostajući kod njega u gostima
preko čitavog dana.
U početku, kad mu je zatrebalo novaca, ugledao bi se u Fergusona i išao raditi za nadnicu; ali
poslije kratkog vremena poče težiti za drugom vrsti rada, koji bi ga više podsticao i više
zadovoljavao, i koji bi mu ostavljao još više vremena za Dede i za farmu i za neprestano jahanje po
brežuljcima. Kad ga je susjedni kovač pozvao, više iz šale, da pokuša ukrotiti jednog njegovog
bijesnog ždrijepca, on je u tome tako savršeno uspio da je stekao glas pravog krotitelja konja. I
uskoro je bio u stanju da zarađuje onoliko novaca koliko je želio ovim poslom koji mu je bio ugodan.
Neki kralj šećera, koji je imao svoju konjsku farmui štale trkaćih konja na Caliente, tri milje
daleko, slao je po njega kada god mu je bio potreban, a prije nego što je prošla godina dana ponudio
mu je mjesto upravitelja svojih štala. Ali se Daylight nasmijao i zatresao glavom. Štoviše, nije ni
primao sve ždrijepce koje su mu dovodili da ih ukroti. – Ne želim da umrem od pretjeranog rada –
odgovorio je Dedi; prihvaćao je taj posao samo onda kad mu je trebalo novaca. Kasnije je ogradio
mali prostor na livadi, gdje je od vremena do vremena preuzimao ograničeni broj nepopravljivih
ždrijebaca.
– Mi imamo farmu i ja imam tebe, a ti imaš mene – govorio je svojoj ženi – i meni je mnogo
milije odjahati s tobom na planinu Hood nego zaslužiti toga dana četrdeset dolara. Čovjek ne može
kupiti zalaz sunca, ljupku suprugu, hladnu izvorsku vodu i slične stvari za četrdeset dolara; a ni
četrdeset milijuna dolara ne mogu mi kupiti natrag onaj dan koji bih propustio da izjašem s tobom na
planinu Hood.
Njegov je život bio posve zdrav i prirodan. Lijegao je rano, spavao mirno poput djeteta, i ustajao
zorom. Uvijek je imao nešto raditi, a mamilo ga je na posao hiljadu sitnica, ali nijedna nije vikala, pa
zbog toga nikada nije bio premoren. Ipak je bilo dana kada su on i Dede, spremajući se naveče u
postelju, morali priznati da su umorni poslije sedamdeset ili osamdeset milja provedenih u sedlu.
Katkada, kad bi uštedjeli nešto novaca i kad bi vrijeme pogodovalo, uzjahali bi na konje, smjestili
iza sedla putničke torbe, i odjahali preko grebena svoje doline i spuštali se u druge doline. Kad bi
pala noć, svratili bi na prvu prikladnu farmu ili u selo, a sutradan ujutro nastavljali put bez utvrđenog
plana, jašući iz dana u dan, dok im ne bi ponestalo novaca te bi tako bili prisiljeni da se vrate. Na
takvim izletima provodili bi od sedam do deset dana, pa i dvije nedjelje, a jedanput su poduzeli izlet
koji je trajao tri tjedna. Čak su napravili i ambiciozni plan da jednog dana, kada budu bestidno
bogati, prijeđu na konjima čitav put do Istočnog Oregona, gdje je Daylight proveo svoje djetinjsvo, i
da se putem zaustave u Siskiyou, odakle je Dede bila rodom. I sve radosti toga putovanja
proživljavali su unaprijed po hiljadu puta, smišljajući vesele pojedinosti ovog velikog pothvata.
Jednog dana, kad su se zaustavili da predaju pismo na poštu u Glen Ellenu, pristupi im kovač.
— Slušajte, Daylighte – reče – neki mladić po imenu Slossan šalje vam svoje pozdrave. Prošao je
ovuda autom na putu u Santa Rosu. Htio je znati da li živite ovdje u okolici, ali se njegovom društvu
jako žurilo. Zbog toga vas je samo dao pozdraviti i poručio vam da je poslušao vaš savjet i da još
uvijek poboljšava svoje rekorde.
Daylight je odavno pripovijedao Dedi zgodu sa Slossanom.
— Slossan – razmišljao je – Slossan? To mora da je onaj bacač kladiva. Dvaput je oborio moju
ruku, mladi lupež. – On se naglo okrenu Dedi: – Šta veliš, do Santa Rose ima svega dvadeset milja, a
konji su odmorni?
Ona je odmah pogodila šta je naumio, jer su o tome jasno govorile njegove svijetle oči i nestašni
dječački smiješak, koji mu se pojavio na licu. Samo se nasmija i klimnu glavom u znak pristanka.
— Prijeći ćemo preko doline Bennett – reče on. – To je bliži put.

Kad su stigli u Santa Rosu, nije im bilo teško da nađu Slossana. On i njegovo društvo odsjeli su u
hotelu Oberlin, i Daylight se susretne s mladim bacačem kladiva u recepciji hotela.
— Slušajte, sinko – reče mu Daylight čim mu je predstavio Dede – došao sam da vam pružim
priliku da se istaknete u onoj igri s rukom. Ovo je baš zgodno mjesto.
Slossan se nasmije i pristane. Dva se čovjeka postaviše jedan prema drugome, laktove svojih
desnica nasloniše na tezgu, i uklopiše prste. Slossanova je ruka bila brzo potisnuta natrag i oborena.
— Vi ste prvi čovjek kojemu je dosada uspjelo da to učini – reče. – Da pokušamo još jednom.

— Vrlo rado – odgovori Daylight. – Ali nemojte zaboraviti, sinko, da ste i vi bili prvi čovjek koji
je oborio moju ruku. Zbog toga sam ja i raspalio danas ovamo za vama.
Opet ukliještiše ruke, i opet je Slossanova ruka bila oborena. Bio je to golem mladi div, širokih
ramena i snažnih mišica, barem za pola glave viši od Daylighta, i on sasvim iskreno prizna svoju
žalost i zatraži da pokušaju i po treći put. Ovog puta pružio je čelični otpor, i za trenutak ishod je bio
neizvjestan. Sa zarumenjenim licem i stisnutim zubima suprotstavio se Daylightovoj snazi, dok nisu
njegove praskave mišice popustile. Zrak mu je oštro eksplodirao iz napregnutih pluća kad je popustio
predajući se i kad mu je ruka pala.
— Vi ste prejaki za mene – prizna. – Jedina mi je nada da se nećete početi baviti bacanjem
kladiva.
Daylight se nasmije i zatrese glavom.
 — Napravit ćemo sporazum da svaki ostane kod svog sporta. Vi ćete bacati kladivo, a ja ću
obarati ruke.
Ali Slossan nije htio da se prizna poraženim.
— Slušajte – reče mu kad su Daylight i Dede bili na konjima i spremili se da krenu. – Šta velite
na to da vas potražim druge godine. Htio bih još jednom pokušati.
— Vrlo rado, sinko. Vi ste mi uvijek dobro došli da odmjerimo snagu. Premda, moram vas
pošteno upozoriti, to neće ići tako lako. Morate marljivo trenirati, jer ja sada orem, cijepam drva i
ukroćujem ždrijepce.
Na povratku kući Dede je nekoliko puta mogla čuti svoga muža, koji bijaše radostan kao dijete,
kako se od srca smije. Kad su zaustavili konje na vrhu ispred doline Bennett, da promatraju zalaz
sunca, on se postavi kraj nje i zagrli je rukom oko pasa.
— Mala ženice – reče – ti si zaslužna za sve ovo. Prepuštam tebi da prosudiš vrijedi li sav novac
ovoga svijeta toliko koliko jedna ovakva ruka, kada se savije oko pasa jedne ovako slatke male
ženice?
Jer od svih radosti u njegovom novom životu, Dede je bila najveća. Kao što joj je nekoliko puta
objašnjavao, on se čitav svoj život bojao ljubavi, zato da bi se na kraju uvjerio da je ona najveća
životna radost. Ne samo da su njih dvoje bili dobri bračni drugovi, nego su, došavši na farmu,
izabrali i najbolje tlo na kome je mogla uspijevati njihova ljubav. I pored svojih knjiga i glazbe Dede
je bila vrlo jednostavna i u njoj je bila razvijena ljubav prema prirodi, dok je Daylight svakom
žilicom težio za životom u prirodi.
Bila je jedna stvar kod Dede kojoj se Daylight nikada nije mogao dovoljno nadiviti, a to su bile
njezine vrijedne ruke – ruke koje je najprije vidio kako brzo pišu po diktatu na pisaćem stroju; ruke
koje su bile tako jake da drže jednu tako veličanstvenu životinju kao što je Bob, koje su divno
prebirale po tipkama klavira, koje su bile neumorne u kućnim poslovima i koje su bile pravo čudo
kad su ga milovale i kad mu je svoje prste provlačila kroz kosu. Ipak se ne može reći da je Daylight
bio pretjerano podložan. On je živio svojim životom, kao što je ona živjela svojim. Bila je izvršena
pravilna podjela rada u poslovima, koje su svaki za sebe obavljali. A sve zajedno bilo je
isprepleteno i utkano u tkivo zajedničkih interesa i razumijevanja. On se isto tako zanimao za njezino
kuhanje i glazbu, kao i ona za njegove poslove u polju i vrtu. I on, koji se odlučno protivio svakom
pretjeranom radu, čuvao je i nju da se previše ne umara.
S tim u vezi, po svom muškom razumu i upotrebljavajući svoje pravo muža, on joj nije dopuštao
da se suviše opterećuje primanjem gostiju. Jer imali su gostiju, naročito za vrijeme dugog vrućeg
ljeta, a obično su to bili njezini prijatelji iz grada, koji su logorovali pod šatorima, sami se za sebe
brinuli i kao pravi izletnici sami sebi kuhali. Ovakav način moguć je samo u Kaliforniji, gdje svi
ljudi poznaju logorski način života. Ali Daylight je neprekidno pazio na to da mu supruga ne postane
ni kuharica, ni konobarica ni sobarica, jer u kući nisu imali služinčadi. S druge strane, večere
priređene na kuhalu u velikoj sobi za stanovanje za njihove logorske goste bile su obična stvar, i
Daylight je onda svakome određivao njegov posao i starao se da taj posao bude urađen. Drukčije je
bilo s onima koji su došli samo na jednu noć. Isto se tako drukčije postupalo s njezinim bratom, koji
je, vrativši se iz Njemačke, opet bio u stanju jahati. Za vrijeme dopusta on bi postajao treći član
porodice, i njemu je bilo dodijeljeno da loži vatru, mete kuću i pere posuđe.
Daylight je uložio sav svoj trud kako bi Dedi što više olakšao njezine poslove a njezin ga je brat
podstakao na to da iskoristi snagu vode na farmi, koja je uzalud tekla. Trebalo je da Daylight ukroti
nešto više ždrijebaca da bi smogao potreban novac za materijal, a Dedin je brat proveo kod njih tri
tjedna dopusta pomažući, i napokon su zajednički instalirali jednu Peltonovu turbinu. Pored piljenja
drva i okretanja struga i brusa Daylight je spojio struju i s posudom za pravljenje maslaca; ali njegov
je najveći trijumf bio kad je stavio Dedi ruku oko pasa i poveo je da pogleda mašinu za pranje rublja,
koju je okretala Peltonova turbina i koja je zbilja radila i izvrsno prala rublje.
Dede i Ferguson su zajednički, poslije strpljive borbe, upoznali Daylighta s poezijom, tako da su
ga kasnije češće mogli vidjeti kako sjedeći sa spuštenim nogama u sedlu jaše niz gorske puteljke po
suncem obasjanim šumama, deklamirajući naglas Kiplingovog »Tomlinsona« ili kako oštreći sjekiru
uz okretanje brusa pjeva Henleyevu »Pjesmu o maču«. Ipak on nije nikada osjećao za književnost
onako kao dvoje njegovih učitelja. Osim u pjesmama »Fra Lippo Lippi«, »Calibani i Setebosi« nije
našao ništa drugo u Browningu, dok je Georg Meredith bio za njega pravo očajanje. Međutim,
samoinicijativno je kupio violinu i vježbao se tako marljivo da su on i Dede proveli mnoge ugodne
časove svirajući zajedno kada bi se spustila noć.
I tako je mirno tekao život ovog uzornog bračnog para. Nikada im nije bilo dosadno. Bilo je uvijek
novih divnih jutara i tihih sumraka na kraju dana. On se zanimao za hiljadu stvari, a sve što je njega
veselilo, privlačilo je i nju. Mnogo temeljitije nego što je i sam znao shvaćao je on relativnost stvari.
U ovoj novoj igri koju je igrao našao je u malim stvarima istu jačinu zadovoljenja želje koju je nekad
nalazio u velikim stvarima, kada je predstavljao silu i tresao s pola kontinenta svojim snažnim
udarcima.
Upotrebljavao je svoje znanje i ruke, stavljao na kocku život i zdravlje, da ukroti divljeg ždrijepca
i da ga stavi u službu čovjeka, i smatrao je to ne manje velikim uspjehom. A ovaj novi stol, za kojim
je sada igrao, bio je čist. Tu nije bilo ni laganja, ni varanja ni pretvaranja. Ona druga igra vodila je u
smrt i propast, a cilj nove igre bili su čista snaga i život. I zbog toga je bio zadovoljan da zajedno sa
Dede, iz farmeske kućice na rubu kanjona, prati kako prolaze dani i mijenjaju se godišnja doba; da
jaše ujutro po mrazu i zimi ili pod žarkim ljetnim suncem; i da se zaklone u velikoj sobi, gdje su
gorjela drva u kaminu koji je on sagradio, dok se napolju svijet tresao i borio s olujnim udarima
jugoistočnjaka.
Samo ga je jedanput zapitala Dede je li ikada požalio, a on ju je zagrlio i umjesto odgovora
pritisnuo joj poljubac na usta. I tek jednu minutu kasnije rekao joj je u svom odgovoru:
– Mala ženice, makar si stajala trideset milijuna, ti si ipak najjeftinija životna potrepština koju
sam ikada nabavio. – A onda je dodao: – Da, samo mi je nečega žao, i to zbilja žao. Htio bih da te
mogu svaki put nanovo osvojiti. Htio bih se još jednom šuljati po brežuljcima Piedmonta i tražiti
tebe. Htio bih još jedanput prvi put ućiu tvoju sobu u Berkeleyu. A nije potrebno ni da kažem da sav
izgaram od žalosti što te ne mogu zagrliti ponovo kao onog puta kad si naslonila svoju glavu na moja
prsa i plakala na vjetru i kiši.

XXVII

Ali dođe dan, jedne godine, rano u travnju, kad je Dede sjedila u naslonjaču na verendi, i šila neke
male haljinice, dok joj je Daylight naglas čitao. Bilo je poslijepodne, i sjajno sunčano svjetlo prosulo
se po čitavom svijetu novog zelenila. Duž kanalića za natapanje u povrtnjaku tekli su potočići vode, a
Daylight je od vremena do vremena prekidao čitanje i odlazio da promijeni pravac toka vode. A uz to
je pokazivao nestašno zanimanje za male haljinice kojima je Dede bila zaokupljena, dok se ona sva
sjala od sreće radeći ih, premda je pokatkada, kada su njegove nježne šale postale pretjerane,
zbunjeno porumenjela ili se ljubazno srdila.
Sa mjesta na kome su sjedili mogli su pregledati čitav kraj. Poput oštrice krive sablje prostirala se
pred njima Mjesečeva dolina, istačkana farmerskim kućama i prošarana livadama, pašnjacima i
vinogradima. S druge strane se dizao zid doline na kome su Dede i Daylight poznavali svaki usjek i
svaki nabor, a na mjestu u koje je upravo udaralo sunce plamtjela je kao dragulj bijela brazgotina
napuštenog rudnika. Pred njima, u konjušnici kraj žitnice, bila je Mab, veoma zabrinuta za svoje
ždrijebe, koje je teturalo oko nje na nejakim nogama. Zrak je podrhtavao od vrućine, i svuda se
protezao lijeni, žarki dan. Prepelice su zivkale svoje mlade iz guštare na obronku brežuljka iza kuće.
Odnekud je dopiralo umiljato gukanje golubova, a iz zelenih dubina velikog kanjona čuo se turobni
glas šumske grlice. U jednom trenutku digoše uzbunu kokoši, koje su čeprkale po dvorištu, i u divljem
se trku posakrivaše kad je po zemlji projurila sjena jastreba, koji je kružio na plavom nebu.
To je bio, po svoj prilici, uzrok što su se u Wolfu probudile stare lovačke uspomene. Bilo kako
bilo, Dede i Daylight osjetiše uzbuđenje koje je zavladalo u konjušnici, i bezazleno promatrahu
obnavljanje stare tragedije od postanka svijeta. S neobičnom opreznošću, šuljajući se poput sablasti
na svojim baršunastim šapama, klizeći, pužući i plazeći, pas, koji je u stvari bio samo ukroćeni vuk,
krišom se približavao zamamljivom zalogaju mladog života, koji je Mab nedavno donijela na svijet.
A kobila, u kojoj su se također probudili i obuzeli je pradavni instinkti, neprestano se premještala
između ždrebeta i ove prijetnje iz mladih dana, kada su svi njezini preci dobro poznavali strah od
njega i njegove divlje braće. Najedanput se strelovito okrenu i pokuša da ga udari, ali se uglavnom
trudila da ga udari prednjom nogom, ili je navaljivala na njega otvorenom gubicom i zabačenim
ušima, kao da mu kani zdrobiti kičmu među zubima. A pas bi se, povlačeći se sa spuštenim ušima,
tiho odšuljao, samo zato da se pokuša približiti ždrebetu s druge strane, prouzrokujući time novu
uzbunu kod zabrinute kobile. Potom Daylight, na Dedinu molbu, zavika na psa prijetećim glasom; a
Wolf, pokunjivši se i popuštajući u čitavom tijelu, u narednom se trenutku vrati opet u ovisnost od
čovjeka, i odšulja se iza žitnice.
Nekoliko minuta kasnije, prekidajući čitanje da promijeni tok struje vode, Daylight ustanovi da je
voda prestala teći. Metnu na rame pijuk i lopatu, uze čekić i ključ za zavrtnje iz šupe u kojoj je stajalo
oruđe, i vrati se na verandu Dedi.
— Mislim da moram otići da otkopam cijev – reče joj. – To je odron zemlje, koji je prijetio
čitave zime. Čini se da je sada napokon došao.
— Nemoj dalje čitati, dok se ne vratim – opomenu je, kad je prolazio oko kuće i pošao stazom
koja je vodila niz rub kanjona.
Na pola puta naiđe na odron. Bila je to mala stvar, svega nekoliko tona zemlje i zdrobljenog
kamenja; ali, srušivši se sa pedeset stopa visine, odron je bio dosta jak da slomi cijev na spojnici.
Prije no što se prihvatio posla razgledao je put odrona, promatrajući ga očima iskusnog rudara. A ono
što je vidio toliko ga je presenetilo da je začas prestao s daljim istraživanjem.
— Hej, hej – poviče na glas – šta ja to vidim?

Kružio je pogledom po strmoj odronjenoj površini preko odrona od jedne strane do druge. Ovdje-
ondje, na pojedinim mjestima, mali isprepleteni grmovi manzanite bili su gotovo iščupani s
korijenom, ali uglavnom, osim trave i korova, taj je dio kanjona bio posve go. Vidjelo se da se
površina na tom mjestu često pomicala, pod utjecajem kiše, koja je nanosila zemlju odozgo s ruba
kanjona.
— Ako ovo nije žila neke rude, onda ja zbilja ništa ne znam – reče tihim glasom.

I kao što su se stari lovački instinkti toga dana probudili u Wolfu, tako je i u njemu iskrsla sva
njegova nekadašnja žarka želja za traženjem zlata. Bacivši čekić i ključ, ali zadržavši pijuk i lopatu,
uspinjao se uz odron do mjesta gdje se nazirala nejasna izbočina stijene, koja je većim dijelom bila
pokrivena zemljom. Sve je to bilo gotovo nevidljivo, ali njegove izvježbane oči otkriše skrivenu
formaciju koju je ona predstavljala. Ovdje-ondje, duž tog zida u kome se nalazila žila, udari pijukom
u stijenu koja se odronjavala i odstrani lopatom zemlju koja ju je zatrpavala. Pretražio je stijenu
nekoliko puta. Poneko kamenje bilo je tako mekano da ga je mogao među prstima drobiti. Uspe se
desetak stopa više, i opet udari nekoliko puta pijukom i lopatom. A ovoga puta, kad je odstranio
zemlju s jednog komada stijene i pogledao, iznenada se uspravi jedva dišući od ushićenja. A onda,
poput srne kad pije vodu, u strahu od neprijatelja, baci brz pogled oko sebe, da se uvjeri ne
promatraju li ga čije oči. Nasmija se svojoj ludosti i preda se ponovo ispitivanju grude. Jedna kosa
sunčana zraka pade na nju, i ona sva zablista od sitnih čestica čistog zlata.
– Upravo pod korijenjem trave – promrmlja pun strahopočitanja, udarivši pijukom u mekanu
površinu.
Izgledao je kao da se preobrazio. Nikad mu litra koktela nije natjerala u obraze takav plamen ni
takvu vatru u oči. Dok je radio, bio je zahvaćen starom strašću, koja je upravljala većim dijelom
njegova života. Zahvatilo ga je pravo bjesnilo, koje se očevidno povećavalo od časa do časa. Radio
je poput luđaka, dok nije počeo dahtati od umora. A krupne su mu kaplje znoja padale s lica na
zemlju. Pretraživao je čitavu površinu odrona od jednog kraja stijene do drugog, i onda se opet
vraćao natrag. A u sredini poče kopati crvenu vulkansku zemlju, koju je kiša donijela odozgo sa
brežuljka što se raspadao, dok nije otkrio pod njom bjelutak, krhki bjelutak, koji se lomio imrvio u
njegovim rukama i bio sav protkan suhim zlatom.
Katkada je izazvao male odrone zemlje, koji su zatrpavali čitav njegov rad i prisiljavali ga da
ponovo kopa. Jedanput je bio odnesen čitavih pedeset stopa niz stranu kanjona, ali se brzo iskoprcao
i ponovo uspuzao, nastavljajući rad bez predaha. Naišao je na bjelutak, koji je bio krhak gotovo kao
ilovača i tu je bilo više zlata nego igdje. Bila je to prava zlatna riznica. Nekih stotinu stopa odozgo i
odozdo obilježio je stijene zlatne žile. Čak se uspeo do ruba kanjona da pregleda čitav greben
brežuljka ne bi li otkrio još koju izbočinu. Ali to je moglo čekati, i on se požuri natrag svom
nalazištu.
Nastavio je rad sa istom divljom žurbom, dok ga iscrpljenost i nesnosna bol u leđima nisu prisilile
da prestane. Uspravi se, držeći u ruci jednu grudu bjelutka,koja je bila još bogatija zlatom. Kad se
sagnuo, kapi znoja padoše mu sa čela na zemlju. Sada su mu tekle u oči i zasljepljivale ga. Obrisa ih
nadlanicom i vrati se opet istraživanju zlata. Sigurno bi se od tone dobilo trideset, a možda i pedeset
hiljada – on je to znao.
I dok je tako promatrao zamamnu žutu rudu, teško disao i brisao znoj, njegova mu fantazija poče
dočaravati vizije. Gledao je ogranak željezničke pruge, koja bi mogla ići iz doline i preko planinskih
livada, slijedio ju je kako se uspinje i gradio most koji bi išao preko kanjona, dok sve to nije postala
zbilja pred njegovim očima. Na drugoj strani kanjona bilo je mjesto za mlin i rude, i on ga tamo
podiže: podiže također beskrajni lanac vagoneta, koji su visili na žici i kretali se vlastitom težinom,
vagoneta koji će prenositi rudu preko kanjona do mjesta gdje će se drobiti bjelutak. Isto tako nastade
pred njegovim očima čitav rudnik – s tunelima, rovovima, galerijama i golemim dizalicama. U uši su
mu dopirale rudarske eksplozije, dok je s druge strane kanjona mogao čuti tutnjavu strojeva drobilica.
Ruka koja je držala grudu bjelutka zadrhta, a u području želuca osjeti umorno, nervozno kuckanje.
Nenadno mu postade jasno da je ono za čim mu se pojavila želja bilo piće – viski, koktel, bilo što,
samo da pije. I upravo tada, kad ga je obuzela nova čežnja za alkoholom, začu slabo i iz daljine, kroz
zeleni ponor kanjona, glas Dede koja je zvala:
»Pipice male, pi, pi, pi, pi, pi ... pi, pi, pi!«
Bio je začuđen kako je brzo prošlo vrijeme. Ostavio ju je kod šivanja na verandi, a sada je hranila
piliće prije nego što će početi spremati večeru. Prošlo je čitavo poslijepodne. Nije mogao shvatiti da
se već tako dugo ovdje nalazi.
I opet se začu dozivanje: »Pi, pi, pi, pi, pi ... pi, pi, pi!«
Bio je to njezin uobičajeni način – najprije pet puta, a onda tri puta. On je to odavno primijetio.
Nakon ovih misli na nju, pojaviše se druge misli, od kojih ga spopade strah, koji mu se jasno
odražavao na licu. Učini mu se da ju je gotovo izgubio. Za sve vrijeme ovih bjesomučnih sati nije
nijedanput pomislio na nju, i barem za to vrijeme bila je zaista za njega izgubljena.
Baci grudu bjelutka, spustise niz odron i potrča stazom, teškim koracima. Na rubu krčevine malo
uspori korake i gotovo dopuza do male uzvisine, odakle ju je mogao neopaženo promatrati. Hranila je
piliće, bacajući im čitave pregršti žita i smijući se njihovom koprcanju.
Činilo se da je pogled na nju odagnao paniku koja ga je bila zahvatila, i on se okrenu i potrča
natrag stazom. Ponovo se uspuza uz odron, ali se ovoga puta uspe nešto više, noseći sa sobom pijuk i
lopatu. Opet se dade bjesomučno na posao, ali sada sa sasvim drugim ciljem. Radio je promišljeno
otkidajući odron za odronom crvene zemlje, spuštajući ga dolje i pokrivajući zemljom sve što je malo
prije bio našao, sakrivajući od danjeg svjetla blago što ga je otkrio. Čak je otišao u šumu, pokupio
čitave naramke suhog lišća, i rasuo ga po odronu. Ali je to odmah napustio kao uzaludan posao, i
spustio još više odrona zemlje na pozornicu svog maloprijašnjeg rada, dok nije potpuno pokrio
izbočene rubove zlatne žile.
Zatim popravi napuknutu vodovodnu cijev, sakupi oruđe, i pođe kući. Išao je polagano, osjećajući
neobičnu slabost, kao čovjek koji je prošao kroz strašnu krizu. Ostavi alat, potegnu snažan gutljaj
vode, koja je ponovo tekla kroz cijev, i sjedne na klupu ispod otvorenih kuhinjskih vrata. Dede je bila
unutra, spremala je večeru, i on je s golemim zadovoljstvom prisluškivao odjeke njezinih koraka.
Udisao je zdravi gorski zrak punim plućima kao ronilac koji je upravo izronio iz mora. I dok je
upijao zrak, promatrao je široko otvorenim očima oblake, nebo i dolinu, kao da sve to želi upiti u se
zajedno sa zrakom.
Dede nije znala da se vratio, a on je od vremena do vremena okretao glavu i kradomice promatrao
nju – njezine vrijedne ruke, brončanu boju njezine smeđe kose, koja se poput vatre zažarila kad bi ona
prošla kroz mlaz sunčanog svjetla što se probijao kroz prozor, i obećanje njezina struka, koje ga je
prožimalo bolom, tako neobično dragim i tako slatkim. Začu kako se približava vratima, i odlučno
okrene glavu prema dolini. U narednom trenutku postade neobično uzbuđen, kao što je uvijek bio
kada je osjetio kako mu ona svoje prste nježno provlači kroz kosu.
— Nisam znala da si se vratio. – reče. – je li bilo ozbiljno?

— Prilično ozbiljno, onaj odron – odgovori on još uvijek gledajući na stranu, uzbuđen njezinim
dodirom. – Mnogo ozbiljnije nego što sam mislio. Ali imam plan. Znaš što kanim učiniti? – Zasađit
ću eukaliptuse na tom mjestu. Oni će držati zemlju. Zasadit ću ih gusto kao travu, tako da se ni gladan
zec neće moći kroz njih provući; a kada oni puste korijenje, ništa na svijetu neće više moći pokrenuti
ono blato.
— Zar je zbilja tako opasno?

On zatrese glavom.
— Nema razloga da se uzbuđujemo. Ali neću više da imam posla s nikakvim odronom, to je sve.
Zbog toga kanim zemlju na tom mjestu tako učvrstiti da će ostati tamo milijun godina. A kada odjeknu
zvukovi truba na sudnji dan, a Sonoma planina i sva ostala brda pretvore se u prah, taj će stari odron
još uvijek tamo stajati, jer će ga držati korijenje.
— Kaži mi, mala ženice, tebi sigurno nedostaje mnogo toga u ovom našem farmerskom životu –
glazba, kazalište i slične stvari. Da li te ikada uhvati čežnja da sve ovo ostaviš i da se vratiš natrag?
Njegova je bojazan bila tako velika da se nije usudioni pogledati je, a kad je ona zatresla glavom i
nasmijala se, osjeti silno olakšanje. Primijetio je također onu istu mladenačku nekadašnju svježinu u
tom njezinom dječačkom smijehu.
— Slušaj – reče s iznenadnom žestinom – i nemoj ićii tumarati oko onog odrona, dok ne zasadim
drveće i dok ono ne pusti korijenje. Vrlo je opasno, a ja ne mogu dopustiti da te baš sada izgubim.
I on privuče njezine usne k svojima i poljubi je čeznutljivo i strastveno.
— O, kako si ti danas zaljubljen! – reče ona; a osjećaj ponosa nad njim i nad svojom ženskom
privlačnošću opažao se u njezinu glasu.
— Pogledaj ovamo, Dede. – On skide s njezinog ramena ruku i zaokruži širokom gestom dolinu i
bregove iza nje. – Mjesečeva dolina, doista lijepo ime, pravo ime. Znaš li ti, kad gledam sve to i kad
mislim na tebe i na sve što ti za mene značiš, onda me nešto stegne u grlu, a u srcu me zgrabi nešto što
ne mogu izraziti riječima, i onda me obuzmu osjećaji da gotovo mogu razumjeti Browninga i one
druge ambiciozne pjesnike. Pogledaj planinu Hood, baš tamo gdje sunce sada udara. Upravo ispod
onog grebena našli smo izvor.
— A to je bilo one večeri kad si ti tek u deset sati otišao da pomuzeš krave – nasmija se ona. –
Ako me budeš još duže ovdje zadržavao, večera neće biti gotova ništa ranije nego one noći.
Oboje ustadoše s klupe, a Daylight skide vedricu s čavla na vratima. Zastade još jedan trenutak i
ponovno baci pogled na dolinu.
— Zbilja je veličanstveno – reče.

— Zbilja je veličanstveno – oponašala ga je ona, smijući mu se veselo, a sa njim i sebi i cijelom

svijetu, dok je ulazila u kuću.
A Daylight se spustio s vedricom u ruci, poput onog starog čovjeka koga je jedanput susreo, niz
brežuljak kroz vatru sunca na zalazu.

Kraj
 Beleške

{1}
Upravitelj igre u kockarnici.

{2}
Engleski: Burning Daylight.

{3}
Burning Daylight´s burning candlelight, neprevediva igra riječi

{4}
M jerenje po Farenheitu

{5}
Kratki kaput

{6}
Zvijer, koja živi u sjevernim krajevima, srodna kuni i lasici.

{7}
Sjevernoamerička biljka, koja obuhvaća oko 20 raznih vrsta, naročito rasprostranjena u Kaliforniji.

{8}
Jedan galon je 3,8 litara.

{9}
Grad u Škotskoj, u kome se nalaze velika brodogradilišta.