Studijski program Menazdžment

Tema seminarskog rada:

MONOPOL

Mentor: Prof. dr Mladen Ivić Student: Milica Ćeranić

Istočno Sarajevo, 2021.

Predgovor

Da bi se što jednostavnije objasnilo šta je monopol, potrebno je prvo upoznati pojmove kao
što su tržište, savršena konkurencija, nesavršena konkurencija itd. Najkraćom definicijom,
tržište je mjesto gdje se susreću ponuda i potražnja. . tj. to je stalan i organizovan oblik
dovođenja ponude u vezu sa potražnjom za robom i uslugama. Istovremeno, tržište je
mehanizam koji reguliše odnose između prodavaca i kupaca u uslovima u kojima učesnici
razmene ili prodaje ostvaruju svoje ciljeve i interese, zbog čega stupaju u međusobne odnose.
Postoji više vrsta tržišta, a osnova podjele je na savršenu i nesavršenu konkurenciju

Monopol je jedan od osnovnih oblika nepotpune tržišne utakmice. To znači jedan prodavač
koji ima potpunu kontrolu nad cijelim ekonomskim sektorom. Sam naziv "monopol" dolazi
od grčkih riječi: "Mono" što znači jedan; n "Polist" što znači prodavac.

Dakle, radi se o kompaniji koja samo kao takva proizvodi određeni proizvod u sektoru
privrede, dok niko drugi ne proizvodi ništa slično datom proizvodu. Postoji isključivi
monopol, ali to je rijetka pojava. Dugoročno, vremenski, nijedan monopolista nije siguran od
potencijalne konkurencije. Monopol nije u stanju da postigne sve nivoe proizvodnje koje želi
jer visoka cena smanjuje količine koje kupci kupuju. Iako je monopol u stanju da kontroliše
cene svojih dobara, njegov profit nije neograničen.

Cilj monopolske kompanije je isti kao i cilj konkurentske kompanije, a to je maksimiziranje

profita. Međutim, takvi ciljevi se u monopolskom i konkurentnom preduzeću postižu na
različite načine.

2
Sadržaj:

Uvod...........................................................................................................................................4

1. Pojam monopola.................................................................................................................5

1.1. Podjela i izvori monopola............................................................................................7

1.1.1. Izvori monopola...................................................................................................7

2. Zbog čega nastaju monopoli...............................................................................................8

2.1. Resursi monopola........................................................................................................8

2.2. Monopol koji stvara država.........................................................................................9

2.3. Prirodni monopol.........................................................................................................9

3. Poslovna politika monopola..............................................................................................14

3.1. Monopol nasuprot konkurencije................................................................................15

4. Antimonopolska politika...................................................................................................17

Zaključak..................................................................................................................................20

Literatura..................................................................................................................................21

3
Uvod

Ljudi su trgovali od davnina i trgovat će i dalje. Sva ta razmjena roba odnosno pružanje
usluga odvija se na tržištu. Ono predstavlja mehanizam gdje se s jedne strane nalaze
proizvođači odnosno ponuda, a s druge strane kupci odnosno potražnja. U cijeloj toj priči,
monopol se javlja kao jedna krajnost, oblik nesavršene konkurencije. U stvarnom svijetu ne
nailazi se svaki dan na monopolistička preduzeća zbog čega se ovaj oblik, zajedno sa
savršenom konkurencijom, i smatra i naziva krajnošću. Većina zna da monopol predstavlja
takav tržišni oblik koji podrazumijeva samo jednog proizvođača odnosno ponuđača nekog
dobra ili usluge. Iz tog je razloga monopolsko preduzeće u mogućnosti određivati cijene i
proizvoditi na temelju vlastitih afiniteta. No, da ne bi bilo zabune, monopolist ipak nema
neograničenu moć jer njegovo poslovanje reguliše država. Svrha je ovog pristupnog rada
prikazati kako monopolsko poduzeće kao takvo djeluje na tržištu, na koje načine formira
cijenu i određuje koliku će količinu dobra proizvoditi.

Monopol predstavlja jedan od osnovnih oblika nepotpune tržišne konkurencije. To označava

jednog prodavca koji ima potpunu kontrolu nad cijelim jednim privrednim sektorom. Sam
naziv „monopol“ vodi porijeklo od grčkih riječi: „Mono“ što znači jedan i „Polist“ što znači
prodavac. Dakle, u pitanju je preduzeće koje jedino kao takvo proizvodi određeni proizvod u
privrednom sektoru, dok niko drugi ne proizvodi ništa slično datom proizvodu. Postoji
isključiv monopol, međutim on je rijetka pojava. Na duže staze, u vremenskom smislu, ni
jedan monopolista nije osiguran od potencijalne konkurencije. Monopol nije u stanju da
ostvari baš sve nivoe autputa koje želi jer visoka cijena smanjuje količine koje kupci kupuju.
Iako je monopol u stanju da kontrolše cijene svog dobra, njegov profit nije neograničen. Cilj
monopolskog preduzeća isti je kao i cilj konkurentnog preduzeća, a to su maksimiziranja
profita. Međutim, takvi ciljevi se kod monopola i konkurentnog preduzeća ostvaruje na razne
načine. Kupca i prodavca koji vodi računa o sopstvenom interesu nesvjesno vodi nevidljiva
ruka zbog ostvarenja opšteg ekonomskog blagostanja. S druge strane, ako monopolsko
preduzeće nije ugroženo od strane konkurencije, ishodi na nekim tržištima s monopolom
često nisu u najboljim interesima društva.

4
 1. Pojam monopola

Monopol je stanje na tržištu kada postoji samo jedan prodavac i mnogo kupaca. Monopol je
osnovni oblik nesavršene konkurencije. To je slučaj kada postoji jedan jedini prodavac s
potpunom kontrolom nad cjelim privrednim sektorom. Naziv potiče od grčke riječi "mono"
jedan i "polist" - prodavac. Potpuni monopoli su rijetke pojave. Primjer za ovo su: telefonske
usluge, gasovod, voda, struja itd.1 Ovi monopolisti moraju računati na konkurenciju i iz
drugih privrednih sektora, npr. kablovski telefoni, struja i gas mogu zamijeniti druga goriva
itd. Na dugi rok nijedan monopolista nije siguran od napada konkurenata.Pošto je monopolist
jedini proizvođač proizvoda, njegova kriva tražnje je kriva tržišne tražnje. Dakle, tržišno
stanje u kojem se na strani ponude nalazi samo jedan prodavac koji je u mogućnosti da
odlučuje, utiče na formiranje cijena, a na strani tražnje nalazi se mnoštvo kupaca bez
mogućnosti izbora drugog dobavljača i uticaja na cijenu, naziva se monopolom. Za
monopolistu ne važi marginalno pravilo. Monopolistička pozicija na tržištu omogućava mu
da maksimizira profit proizvodeći onu količinu proizvoda i usluga za koju su marginalni
troškovi jednaki marginalnom prihodu. U današnjim uslovima privređivanja preovlaćuju
oligopoli koji su čvrsto povezani sporazumima o cijenama, segmentaciji tržišta, te kao takvi
diktiraju razvoj ključnih grana svjetske privrede. U tom kontekstu, teško je danas govoriti o
uslovima privređivanja slobodne konkurencije, koja je u suštini zamjenjena monopolističkom
konkurencijom. Tako se cijene uvijek prilagođavaju kalkulacijama monopolista. Drugim
riječima, one su uvijek više od cijena koje bi se formirale u uslovima slobodne konkurencije.
Iznos za koji su više je izvor monopolskog ekstraprofita. S druge strane, monopolska cijena je
uvijek niža od cijene u nabavci na slobodnom tržištu, što je opet izvor ekstra profita, ali na
strani kupovine. 2 Posljedica monopolističkih uslova privređivanja su pozitivne i negativne, to
prelivanje novostvorene vrijednosti u korist monopola, kapaciteti i radna snaga se nedovoljno
koriste, tehnički progres nalazi bržu primjenu, više se izdvaja za naučno-istraživački rad, koji
svojom primjenom doprinosi povećanju produktivnosti rada itd. Ali isto tako, monopolski
uslovi privređivanja imaju i svoje nedostatke. Zahvaljujući tržišnoj moći, koja se ogleda u
sposobnosti da utiče na cijenu proizvoda manju od konkurentne po cijeni koja je viša od
konkurentne. Takav ishod predstavlja trošak za društvo, jer manje potrošača kupuje proizvod
i plaća ga po višoj cijeni. Zbog toga vlade donose antimonopolske zakone koji ograničavaju i
sprječavaju monopolizaciju tržišta.
1
https://nsokote.ru/posao/232958-glavne-vrste-monopola-i-njihova-obilje%C5%BEja.html
2
https://sh.wikipedia.org/wiki/Monopol

5
Cilj monopolskog preduzeća isti je kao i cilj konkurentnog preduzeća, a to su maksimiziranja
profita. Međutim, takvi ciljevi se kod monopola i konkurentnog preduzeća ostvaruje na razne
načine. Kupca i prodavca koji vodi računa o sopstvenom interesu nesvjesno vodi nevidljiva
ruka zbog ostvarenja opšteg ekonomskog blagostanja. S druge strane, ako monopolsko
preduzeće nije ugroženo od strane konkurencije, ishodi na nekim tržištima s monopolom
često nisu u najboljim interesima društva. Jedan od 10 principa ekonomije kaže da vlada
ponekad može poboljšati tržišni ishod. Sem problema koji se u društvu stvaraju zbog
monopola, razmatra se i reakcija kreatora politike na njih.

Tri osnovna obilježja monopola su:

a) samo jedan proizvođač koji može određivati ili kontrolisati cijenu;

b) proizvod nema bliskih supstituta;
c) tržište zatvoreno za ostala poduzeća koja žele ući, bilo zbog pravnih ili tehničkih
razloga.

Monopol je gotovo potpuna suprotnost savršenoj konkurenciji. Konkurencije nema zato što
postoje zapreke ili potpuna blokada ulasku drugih preduzeća u granu. Ovaj oblik nesavršene
konkurencije ima prednost u mogućnosti kontrole cjelokupne ponude i kontrole razine cijena
svog proizvoda. Monopolisti nameću društvu dvostruki ekonomski teret odnosno štetu – s
jedne strane podižu cijenu, a s druge smanjuju proizvodnju.

1.1. Podjela i izvori monopola

Monopol se može podijeliti na četiri vrste:

1. prirodni monopol koji nastaje zbog limitiranosti proizvodnih čimbenika i izvora

ponude;
2. zakonski monopol koji nastaje kada se prodaja ili proizvodnja određenih roba
monopolizira za samo neka preduzeća putem državnih propisa;
3. ekonomski monopol nastaje koncentracijom i centralizacijom kapitala;
4. oktopodski monopol predstavlja kombinaciju prirodnih i ekonomskih monopola, i
kod njih zbog veličine opreme nije povoljno postojanje više preduzeća.
1.1.1. Izvori monopola

6
Već je ranije u radu spomenuto da u uslovima monopola druga preduzeća ne mogu ući na
tržište i na taj način konkurisati preduzeću koje je jedini prodavač svog proizvoda i čiji
proizvod nema bliskih supstituta. Glavni izvori prepreka za ulazak na tržište su:

a) samo jedno preduzeće posjeduje ključni resurs;

b) država daje isključivo pravo proizvodnje nekog dobra ili usluge samo jednom
preduzeću;
c) troškovi proizvodnje su takvi da je proizvođač učinkovitiji od velikog broja
proizvođača.

Moglo bi se reći da upravo posjedovanje ključnog resursa predstavlja najjednostavniji način

nastanka monopola. Primjerice, ukoliko u malom gradiću postoji nekoliko crpilišta pitke
vode, prije će se moći govoriti o savršenoj konkurenciji. No, ukoliko samo jedan stanovnik
ima crpku onda on predstavlja monopolistu koji ima puno veću moć od bilo kojeg preduzeća
na tržištu savršene konkurencije. Iako je ovo jedan od mogućih razloga nastanka monopola, u
stvarnom svijetu monopoli rijetko kad nastaju iz tog razloga. S druge strane, država je često
ta koja stvara monopol. 3Ukoliko jednoj osobi ili jednom preduzeću odobri isključivo pravo
prodaje nekog dobra ili pružanja neke usluge, samim time potiče odnosno stvara monopol. I
na kraju, preduzeće može biti jedini proizvođač jednostavno iz razloga što njegova efikasnost
omogućuje proizvodnju po nižim troškovima po jedinici proizvoda od konkurenta, čime
likvidira jednog po jednog s tržišta i tako postaje jedini dobavljač na tržištu. Ekonomisti
raspravljaju o pet faktora gdje kombinacija bilo kojeg od njih omogućuje preduzeću da
postane monopolist. Ti faktori su:

a) ekskluzivna kontrola važnih sirovina;

b) ekonomija razmjene;
c) patenti;
d) mrežna ekonomija;
e) državne franšize ili licence.

Patent se obično odnosi na pravo eksluzivne dobiti od svih razmjena, uključujući pronalazak
na koji se odnosi. Patent omogućava mnoga otkrića koja, u suprotnom, ne bi bila otkrivena.

2. Zbog čega nastaju monopoli

3
M. Kesner-Škreb: Regulacija tržišta,1994.god.

7
Preduzeće postaje monopol, ako je, dakle, ono jedini prodavač određenog proizvoda, te
ako dati proizvod nema bliske zamjene. Osnovni uzroci monopola su barijere ulaska:
monopol će ostati jedini prodavac na datom tržištu jer druga preduzeća nisu u stanju da
uđu na dato tržište i naprave konkurenciju. Barijere ulaska, s druge strane, imaju 3 uzroka
poput:

a) ključnih resursa koji su u rukama jednog preduzeća;

b) države koja samo jednom od preduzeća daje ekskluzivna prava za proizvodnju
nekog dobra ili usluge;
c) troškova za proizvodnju koji jednog proizvođača čine efikasnijim u odnosu na
druge proizvođače.

2.1. Resursi monopola

Monopoli najčešće nastaju ako samo jedno preduzeće čini vlasnika ključnih resursa. Iako
ekskluzivno vlasništvo nad ključnim resursima predstavlja potencijalni uzrok za monopol,
kada je u pitanju praksa, to je rijedak razlog za njegovo nastajanje. Privreda je u stvarnosti
velika, a resurs se nalazi u rukama većeg broja ljudi. Dakle, pošto se mnogm dobrima
trguje na medunarodnim nivoima, prirodni obim tržišta na kojem se ta dobra prodaju
često zahvata cijeli svijet. Stoga, mali je broj primjera preduzeća koja posjeduju resurse
za koje ne postoje bliski i adekvatne zamjene. 4

2.2. Monopol koji stvara država

U mnogim slučajevima monopoli nastaju zato što je država jednoj osobi ili preduzeću dala
ekskluzivno pravo na prodaju nekog dobra ili usluge. Monopol ponekad nastaje zbog
političkog uticaja budućeg monopoliste. Nekada su kraljevi, na primjer svojim prijateljima i
saveznicima davali ekskluzivne dozvole za poslovanje. U nekim slučajevima, ipak, država
može dati monopol, jer se smatra da je to u svrhu javnog interesa. Na primjer, vlada u SAD je
dala monopol kompaniji naziva “Network Solutions, Inc.”, koja posjeduje bazu podataka
svake Internet adrese sa sufiksom “com”, “net i. “org”, jer smatraju da ovakvi podaci moraju

4
4M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.

8
da se centralizuju i da budu sveobuhvatni. Zakon o patentima i autorskom pravu predstavljaju
dva važna primjera kako država može stvoriti monopol koji služi javnim interesima.
Autorsko pravo jeste garancija države da niko ne smije štampati ili prodavati dato djelo bez
dozvole samog autora. Autorska prava dakle čini pisce monopolistima kada je u pitanju
prodaja njegovih romana. Efekat zakona o patentu i autorskom pravu lako je uočljiv, jer ako
ti zakoni daju monopol jednom proizvođaču, oni mogu voditi ka većim cijenama nego što bi
to bio slučaj u uslovima konkurencije. Međutim, osim što omogućavaju monopolskom
proizvođaču da naplati višu cijenu i ostvari veći profit, ti zakoni podstiču i poželjna
ponašanja. Da bi se podstakla dalja istraživanja, kompanijama za proizvodnje lijekova
dozvoljeno je to da budu monopolisti kod prodaje lijekova koje su otkrili. Piscima se
dozvoljava da budu monopolisti kod prodaje knjiga da bi se podstakli za pisanje još bolje
knjige. Dakle, zakon kojim se reguliše patent i autorsko pravo ima svoju korist i troškove.
Korist od zakona za patente i autorska prava jeste veći podsticaj za kreativnu aktivnost. Ta
korist u izvjesnom stepenu kompenzuje troškove monopolskih određivanja cijena.

2.3. Prirodni monopol

Neka grana predstavlja prirodni monopol onda kada je jedno od preduzeća u stanju da
cijelo tržište snabdjeva dobrima ili uslugama, i to uz niži trošak, nego što bi to mogao biti
slučaj s dvije ili više preduzeća. Prirodni monopol će nastati onda kada bude postojala
ekonomija obima u značajnom dijelu autputa. Pojedinačna preduzeća su u stanju da
proizvedu svaku količinu autputa uz najmanji trošak. To znači da za bilo koje date
količine autputa više preduzeća dovodi domanjeg autputa svakog od preduzeća, kao i
većih prosječnih ukupnih troškova. Kada neko preduzeće čini prirodan monopol, ono je
samim tim manje zabrinuto da bi ulazak novog preduzeća na tržište mogao da umanji
njegovu tržišnu moć. Preduzeće po pravilu teško zadržava monopolske položaje ako nema
vlasništvo nad ključnim resursima ili ako nema zaštitu od države. Profit monopolista
privlači novo preduzeće na tržište, a to preduzeće čine tržišta konkurentnijima. 5Nasuprot
toga, ulazak na tržišta na kojima druga preduzeća imaju prirodne monopole nije privlačan.
Preduzeće koje će ući na tržište zna da ne može ostvariti jednake niske troškove kao i
monopolisti, jer bi nakon tog ulaska sva preduzeća imala manje dijelove tržišta. U nekim
5
M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.

9
slučajevima, na temelju veličine tržišta određuje se da li je neka industrija prirodan
monopol. Dakle, kako se tržište širi, prirodni monopoli mogu prerasti u konkurentna
tržišta. Prirodne monopole uglavnom reguliše i vodi država. U nekim zemljama
telefonske linije regulišu privatna preduzeća koja reguliše država. I jedan i drugi način
imaju svoje prednosti i nedostatke. Državni regulatori određuju cijene koje komunalno
preduzeće može da naplaćuje. U idealnom slučaju, ove cijene bi trebalo da budu cijene
koje preduzeću omogućavaju da dostigne nultu tačku rentabiliteta – da proizvodi u tački u
kojoj je cijena jednaka prosječnim troškovima. Problem sa kojim se suočavaju regulatori
jeste da se utvrdi koji su pravi troškovi preduzeća. Obično postoji komisija za komunalne
usluge koja ispituje troškove monopola u pokušaju danutrvdi pravi prosečni trošak, a
zatim određuje cijenu koja će pokrivati troškove. U SAD, ovakva regulatorna tijela
funkcionišu na državnom i lokalnom nivou. Na ovaj način funkcionišu elektrodisribucija,
preduzeće za distribuciju prirodnog gasa i telefonske usluge. Ostali prirodni monopoli,
puput kablovske TV, obično se regulišu na lokalnom nivou. Drugo rešenje problema
prirodnog monopola je da se dozvoli državi da njime rukovodi. Idealno rešenje u ovom
slučaju jeste da preduzeće pruža usluge po cijeni koja je jednaka graničnom trošku i da
dobija paušalnu subvenciju koja bi mu omogućila da i dalje posluje. Ovo se često
praktikuje u sistemima lokalnog javnog prevoza, kao što su autobusi i metroi. Paušalne
subvencije ne moraju da znače neefikasno poslovanje, već jednostavno odražavaju velike
fiksne troškove koji su povezani sa takvim komunalnim uslugama. S druge strane, baš
subvencije mogu da predstavljaju neefikasnost. Problem sa monopolima kojima upravlja
država jeste to što je skoro isto tako teško izmeriti troškove, kao što je teško izmeriti
troškove regulisanih komunalnih preduzeća. Državne regulatorne komisije koje
nadgledaju poslovanje komunalnih preduzeća, često ih podvrgavaju temeljnim
saslušanjima i zahtjevaju od njih da opravdaju podatke o troškovima, dok interni vladini
službenici mogu izbjeći tako žestoka detaljna ispitivanja. Može se ispostaviti da vladini
službenici koji rukovode takvim državnim monopolima mnogo manje polažu račune
javnosti nego oni koji rukovode regulisanim monopolima.

Postojanje prirodnog monopola vezuje se za tržište na kome je ekonomski najracionalnije

postojanje jedne firme, jednog proizvodnog kapaciteta. Postojanje jedne firme čiji
kapacitet može zadovoljiti potrebe lokalnog tržišta omogućava najvišu efikasnost

10
proizvoda ili usluga, te i najnižu cijenu. 6Otpočinjanje proizvodnje u prirodnom monopolu
je povezano sa velikim investicionim ulaganjima, a, posebno, sa angažovanjem sredstava
za rad. Sredstva za rad imaju vijek trajanja i uslovljavaju visoke fiksne troškove koji se
mogu pokriti samo visokim stepenom korišćenja kapaciteta. Veliki obima proizvodnje
izaziva jaku degresiju fiksnih troškova, pa jedinični ukupni troškovi prirodnog monopola
padaju i poslije presjeka sa krivom tražnje. Određivanje cijene prirodnog monopola je
veoma važno iz dva razloga. 7Prvo, da kapacitet proizvodnje bude veći od kapaciteta koji
bi bio ostvaren u uslovima slobodnog tržišta, i, drugo, da cijena proizvoda i usluga bude
prihvatljiva za platežnu moć potrošača i da omogući proizvođaču samo prosječan profit
dovoljan za njegovu samoodrživost. Obim proizvodnje, u prirodnom monopolu je veći
nego u slučaju potpune konkurencije. Prednosti kao što su velik obim proizvodnje i niske
cijene opravdavaju postojanje prirodnih monopola, ali ih država podvrgava kontroli prije
svega u pogledu kontrole cijena. Cijena koja je jednaka jediničnim ukupnim troškovima
je upravo ona koja monopolisti obezbjeđuje samoodrživost, visok stepen korišćenja
kapaciteta i cijenu prihvatljivu za potrošače. Kada je u pitanju politika cijena, treba praviti
razliku između prirodnog monopola u djelatnostima sa rastućim i opadajućim troškovima.
Ilustracija tih razlika su na graficima (1) i (2).

(1) Gubici u djelatnosti sa opadajućim (2) Dobici u djelatnosti sa rastućim

troškovima troškovima
2.4. Kontrola cijena prirodnog monopola

6
M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.
7
http://oikosinstitut.org/wp-content/uploads/2016/11/8-1.pdf

11
 Državni prirodni monopoli su orijentisani na maksimalno zadovoljavanje potreba
stanovništva. Oni, za razliku od privatnih monopola, ne teže maksimizaciji profita, nego
najpotpunijem zadovoljavanju socijalnih potreba po cijenama koje su na nivou nešto
višem od stvarnih troškova (Slika 4).8

Slika 1. Kontrola cijena prirodnog monopola

Pri proizvodnji Qm društvu će se ponuditi obim proizvodnje (Qm) po cijenama (Pm).

Država će odrediti cijenu Pr i količinu Qr koja ima cijenu od Pr a manju od Pm. Ta cijena
omogućava preduzeću pokrivanje troškova i ostvarenje prosječnog profita. Ovakva
politika je regulisana Zakonom o kontroli cijena Republike Srpske a odnosi se, uglavnom,
na proizvode koji su od posebnog značaja za građane kao što su: voda, struja, komunalne
usluge, željeznica, putna služba i sl. To su javna preduzeća na nivou opštine, regiona,
Republike i države. 9Razlozi efikasnosti zahtijevaju da se proizvodnja koncentriše u
jednom preduzeću. S obzirom da su ova preduzeća vezana za određenu teritoriju i da su
im tržišta limitirana u odnosu na efikasan obim proizvodnje ili usluga, država, da bi
spriječila preuzimanje potrošačkog viška od strane monopola, preduzima odlučujuću
ulogu u određivanju visine cijena. Zbog toga će država odrediti cijenu prirodnom
monopolu ne na nivou graničnih, nego prosječnih troškova, što podrazumijeva mnogo

8
http://oikosinstitut.org/wp-content/uploads/2016/11/8-1.pdf
9
M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.

12
niži stepen ekonomske efikasnosti od okolnosti gdje se cijene određuju na nivou
graničnog troška. Preduzeće nije pod vlastitim ekonomskim pritiskom da smanjuje
troškove da bi povećalo profit. Obrnuto, ovdje je neprekidan pritisak na državu za
iznuđivanje što većih cijena za vlastiti proizvod ili uslugu.

3. Poslovna politika monopola

Konkurentska su preduzeća prihvatioci cijena zbog čega su zapravo suočeni s vodoravnom

krivom tražnje. S druge strane, monopolist odnosno monopolsko preduzeće jedini je
proizvođač na svom tržištu te je suočen s tržišnom krivom tražnje koja ima negativan nagib.
Posljedica takvog položaja je da monopolist mora prihvatiti nižu cijenu ako želi prodati veće
količine svog proizvoda. Osnovna razlika između preduzeća u savršenoj konkurenciji i
monopolu je njihova veza između tražnje i kriva graničnog prihoda. Kako je ranije prikazano,
kriva tražnje u uslovima savršene konkurencije je vodoravni pravac koji osim potražnje za
proizvodima i uslugama predstavlja i krivu graničnog prihoda. To znači da je granični prihod
preduzeća jednak njegovoj cijeni. Kod monopola se susrećemo s opadajućom krivom tražnje
odnosno s krivom koja ima negativan nagib, zbog čega se i granični prihod monopolista
razlikuje od njegove cijene.

Slika 2. Kriva tražnje i granični prihod

Kriva tražnje pokazuje kako količina utiče na cijenu proizvoda. Kriva graničnog prihoda
pokazuje kako se mijenja prihod preduzeća kada se količina poveća za jednu jedinicu. Cijena

13
svih prodanih jedinica mora pasti ako monopolist poveća proizvodnju zbog čega je granični
prihod uvijek manji od cijene. Granični prihod može biti čak i negativan kako je prikazano na
slici 2. do toga dolazi kada je cjenovni učinak na prihod veći od količinskog učinka. To znači
da kad preduzeće proizvede dodatnu jedinicu dobra, njegova cijena pada dovoljno da
prouzroči smanjenje ukupnog prihoda preduzeća, pa čak i ako preduzeće prodaje više
jedinica. Ako pretpostavimo da monopolist ima za cilj maksimizirati profit, što ne mora biti
slučaj u stvarnom svijetu, onda takođe pomoću krive možemo odrediti koji mu je output
potreban da bi ostvario svoj cilj.10

3.1. Monopol nasuprot konkurencije

Ključne razlike između konkurentnog i monopolskog preduzeća sastoje se u sposobnostima

monopola da utiču na cijenu svog autputa. Konkurentna preduzeća su mala u odnosu na
tržišta na kojima posluju i zbog toga cijenu svog autputa uzimaju kao zadate tržišnim
uslovima. Nasuprot toga, pošto je monopol jedini proizvođač na tržištu, on je u stanju da
mijenja cijenu svojih dobara prilagođavanjem količina koje nudi na tržištu. Ove razlike
između konkurentnih i monopolskih preduzeća, mogu se shvatiti ukoliko se razmotre krive
tražnje s kojima se suočavaju oba preduzeća. Pošto konkurentna preduzeća mogu da pradaju
koje god hoće količine po toj cijeni, ona se suočavaju s horizontalnom krivom tražnje.
Ustvari, pošto konkurentna preduzeća prodaju proizvode s mnogo savršenih zamjena
(proizvodi svih drugih preduzeća na datom tržištu), kriva tražnje s kojom se suočavaju sva
preduzeća savršeno je elastična. Nasuprot toga, pošto je monopol jedini od proizvođača na
tržištu, njegova kriva tražnje je i kriva za tržišnu tražnju. Dakle, kriva tražnje monopolista je
nagnuta naniže iz uobičajenih razloga. Ako monopolisti povećaju cijenu svojih dobara,
potrošači će kupovati manje tih dobara. Drugačije rečeno, ako monopolisti smanje količine
autputa koju prodaju, cijena njihovog autputa se poveća. Kriva za tržišnu tražnju ograničava
sposobnosti monopola za profitiranje od svojih tržišnih moći. Kada bi ovo bilo moguće,
monopolisti bi više voljeli povećati cijenu i prodati veće količine po toj višoj cijeni. 11 Kriva
tržišne tražnje onemogućava takve ishode, konkretno, krive tržišne potražnje opisuju
kombinaciju cijene i količine koja je dostupna monopolskom preduzeću. Prilagođavanjima

10
M. Ivanić: Principi ekonomije, Ekonomski fakultet, Banja Luka, 2002.god.
11
N. G. Mankju: Principi ekonomije, Beograd, Ekonomski fakultet, 2006. god.

14
količina koje proizvode (odnosno, cijene koju naplaćuju, monopolisti su u stanju da izaberu
bilo koje tačke na krivoj tražnje. Kao i u slučaju konkurentnih preduzeća, pretpostavljamo da
je cilj monopolista da maksimiziraju profit. Pošto profiti preduzeća predstavljaju razlike
između ukupnih prihoda i ukupnih troškova, naš novi zadatak jeste da se istraži prihod
monopolista.

Slika 3. Krive tražnje konkurentnih i monopolskih preduzeća

U slučaju monopola, marginalan prihod je niži od cijene zato što se monopoli suočavaju sa
opadajućom krivom potražnje. Da bi povećala prodata količina, monopolska preduzeća
moraju sniziti cijenu svojih proizvoda. Marginalan prihod monopola značajno se razlikuje od
marginalnog prihoda konkurentnog preduzeća. Kada monopolisti povećaju količine koje
prodaju, to dvojako utiče na ukupne prihode (P X Q):

 Uticaj autputa - prodaje se više autputa, pa je Q veće;

 Uticaj cijene - cijena će opadati, pa je P niže.

Pošto konkurentna preduzeća mogu prodati koliko god žele po tržišnoj cijeni, uticaj cijene ne
postoji. Kada se poveća proizvodnja za 1 jedinicu, monopolisti dobijaju tržišnu cijenu za tu

15
jedinicu i ne dobijaju ništa drugo, pa ni za sve jedinice koje su prodavali. To jest, pošto
konkurentna preduzeća uzimaju cijenu kao datu, njihov marginalan prihod je jednak cijeni
dobra.

Slika 4. Krive tražnje i marginalnog prihoda monopola

Za razliku od konkurentnih preduzeća, kada monopolisti povećaju proizvodnju za 1 jedinicu,

moraju smanjiti cijenu koju naplaćuju za sve jedinice koje prodaju, pa to smanjenje cijene
smanjuje i prihode od svih jedinica koje su se već prodavale. Kao rezultat, marginalan prihod
monopola biće manji od cijene. Na slici broj 4. grafički je prikazana kriva tražnje i kriva
marginalnog prihoda datog monopolskog preduzeća. 12Ove dvije krive uvijek polaze iz iste
tačke na vertikalnoj osi, pošto je marginalan prihod od jedne prodate jedinice jednak cijeni
dobra. Međutim, poslije toga, marginalan prihod monopolista manji je od cijena dobara.
Dakle, krive marginalnih prihoda monopola leže ispod njegovih krivih tražnje. Na slici se
vidi da marginalan prihod može postati i negativan. Marginalan prihod je negativan kad je
uticaj cijene na prihod veći od uticaja autputa.

4. Antimonopolska politika

Monopolsko preduzeće nalazi se u povlaštenom položaju. Kao jedini proizvođač na tržištu u

mogućnosti je mjenjati i proizvodnju i cijenu. Kako monopolist ne bi zloupotrijebio svoj
12
M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.

16
položaj suvremene države nastoje kontrolisati njegovo poslovanje. Postojanje monopola nije
protivno zakonu, no država ne može rizikovati da jedno preduzeće samostalno donosi odluke
o proizvodnji i cijenama na štetu kupcima. Tu se prije svega radi o smanjenju opsega
proizvodnje i podizanju cijena radi zaštite od konkurencije.

Kojim se mjerama boriti protiv monopola?

1) Vođenje protumonopolske politike kojom se zabranjuju određene tržišne strukture i

vrste ponašanja.
2) Ohrabrivanje konkurencije u svakom mogućem slučaju.
3) Regulacija, koja za razliku od protumonopolske politike koja propisuje što preduzeća
ne smiju činiti, preduzećima govori što treba učiniti.
4) Nacionalizacija.
5) Kontrola cijena (ova mjera je vrlo grubi instrument kontrole).
6) Oporezivanje monopolskih profita kako bi se ublažili socijalno neprihvatljivi učinci
monopola.
Savremena tržišta temelje se na slobodnom tržištu, to znači i da postoji konkurencija.
Posebno je intenzivna početna konkurencija koja je usmjerena na stvaranje tržišnog položaja.
Ona preduzeća koja u takvoj konkurenciji budu najuspješnija stiču monopolski položaj
odnosno monopolsku moć. Da bi zadržala taj položaj, moraju pronaći načine da spriječe
druge da uđu u granu. Stvaranje i održavanje monopolske moći skup je posao. Preduzeće
koje ima takvu moć ulaže u kapital (ekonomsku propagandu, lobiranje, oblikovanje marke
proizvoda, razvoj i patentnu zaštitu novih proizvoda i sl.) da bi ostao na svom položaju.
Međutim, monopolista nije obvezan koristiti svoju moć u cijelosti. Može se odlučiti za niže
cijene proizvoda kako bi obeshrabrio druge na ulazak u granu. Time u kratkom roku
„žrtvuje“ dobit, ali zato na dugi rok jača svoj položaj u grani. Nositelji ekonomske politike
mogu na problem monopola odgovoriti na jedan od četiri načina:

a) pokušati razviti konkurenciju u monopolskim industrijama;

b) regulisati ponašanje monopolista;
c) pretvoriti neke privatne monopole u javna preduzeća;
d) ne činiti ništa.

Postoje određene vladine ustanove koje imaju zadaću prikupljati podatke važne za
istraživanje monopola i procjenu njegovog ponašanja sa stajališta javnog interesa.

17
Ekonomisti ističu da male firme, u međusobnoj konkurenciji, mogu iznijeti na tržište robe po
višim cijenama od monopolskih. Ekonomija obima, zbog degresije fiksnih troškova
proizvodnje, je u stanju da ponudi tržištu više roba po nižim cijenama, nego što to mogu da
urade mala preduzeća u potpunoj konkurenciji. Monopolista je u stanju da snizi cijenu
proizvoda, ali da, zbog povećane proizvodnje i bržeg pada troškova, ostvari povećan
monopolski profit. To svakako nije protiv, nego u korist potrošača. U mnogim privrednim
sektorima tehnologije su takve da zahtijevaju velika preduzeća, odnosno ekonomiju obima,
da bi se na osnovu pada troškova mogle isplatiti velike investicije. Odreći se ovih velikih
preduzeća da bi se ostvarila slobodna tržišna konkurencija značilo bi odreći se ekonomske
efikasnosti u proizvodnji većine proizvoda. Proizvodnja nekih proizvoda je neefikasna u
malim preduzećima. Razvoj nauke i tehnologije podrazumijeva velika investiciona ulaganja.
To mogu da obezbijede samo krupna preduzeća, tako da su ona nosioci razvoja nauke i
tehnologije, što dugoročno vodi smanjenju troškova i pojeftinjenju proizvoda.13
Diferenciranje cijena proizvoda po raznim socijalnim grupama omogućava potpunije
zadovoljenje potreba u monopolskom nego u tržištu potpune konkurencije. Među
ekonomistima ima i drugih mišljenja kada su velika preduzeća u pitanju. Tako se, na primjer,
osporava tvrdnja da su krupna preduzeća središta degresije troškova putem korištenja
moderne tehnike i masovne proizvodnje. Navode se praktična istraživanja koja ukazuju na
odsustvo potpunije međuzavisnosti između veličine preduzeća i degresije troškova. Kod
mnogih preduzeća srednje veličine dolazi do prekoračenja progresije troškova, što znači da je
riječ o njihovoj ekonomskoj optimalnosti. Osporavaju se i mišljenja da su velika preduzeća
zbog svojih povećanih finansijskih mogućnosti nosioci tehničkog progresa. Navode se
statistički podaci koji govore da se osnovne investicije u oblasti tehnike u najvećem broju
slučajeva odnose na pojedinačna otkrića ostvarena u malim preduzećima. Osporava se i da su
velika preduzeća stabilnija i da ne nose visok rizik propasti na tržištu kao što se to odnosi na
mala preduzeća. Razlozi za to nalaze se u državnoj pomoći velikim preduzećima u kriznim
situacijama da bi se održala zaposlenost, što se ne odnosi na mala preduzeća. Naravno,
rješenje nije u krajnostima niti da se zabrane monopoli da bi se ojačala slobodna
konkurencija, niti, obrnuto, da se dozvoli nesmetano monopolsko strukturiranje tržišta i
prestanak uticaja slobodne konkurencije. Kao i uvijek, problem ekonomije je u finom
odlučivanju: sačuvati dobre strane monopola i ne dozvoliti prevlast njegovih loših strana,
odnosno sačuvati dobre strane slobodne konkurencije, ali i izbjeći zamke da se, podržavajući

13
M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski fakultet, Istočno Sarajevo,
2006.god.

18
potpunu konkurenciju, društvo liši ekonomske efikasnosti koju nude monopoli. Država je
preuzela odgovornost da spriječi nastajanje monopola, a tamo gdje su neophodni, da reguliše
njihov rad. Država u tom slučaju neće ukidati monopol nego će ga regulisati, prije svega,
određivanjem nivoa prodajnih cijena i drugim adekvatnim mjerama a, prije svega,
promjenom vlasništva.14

Zaključak

U ekonomiji se posvećuje značajna pažnja slobodnoj konkurenciji, jer je relativno lako

razumjeti tržište na kome ona vlada. Međutim, savremena tržišna privreda poznaje i druge
oblike konkurencije, gdje se prvenstveno misli na monopolsku. Monopol se u ekonomiji
14
http://oikosinstitut.org/wp-content/uploads/2016/11/8-1.pdf

19
definiše kao trajna situacija gdje postoji samo jedan davatelj određene vrste proizvoda ili
usluga. Osobina monopola je nedostatak konkurencije za robu ili uslugu koja se nudi i
nedostatak prihvatljive robe za zamjenu. Pojava monopola je vezana za novi niz pronalazaka
i tehnoloških dostignuća, krajem prošlog i početkom ovog vijeka. Da bi se sve to stavilo u
upotrebu potrebne su velike količine kapitala, koje se pojavljuju stvaranjem velikih i
ekonomski moćnih vlasnika kapitala. Proces koncentracije i centralizacije kapitala omogućio
je stvaranje monopola. Monopolska moć je dobrim djelom određena brojem preduzeća koja
konkurišu na tržištu. Kada na tržištu postoji samo jedno preduzeće to je čisti monopol. Bitna
karakteristika monopola je da može potpuno odrediti cijenu robe koju prodaje, bez obzira na
količinu koju nudi. Isto tako na strani tražnje monopsonist određuje po kojoj će cijeni robu
kupovati. Monopolska moć je djelimično određena brojem kupaca na tržištu. Identično
konkurentnim preduzećima, monopolsko preduzeće može da maksimizira profit ako
proizvodi količinu dobara pri kojoj je marginalni trošak jednak marginalnom prihodu
(MC=MR). Monopolista tada bira onu cijenu pri kojoj se traži ta količina proizvoda. Ako bi
proizvodio veću ili manju količinu, gubio bi dio profita. U odnosu na konkurentno preduzeće,
cijena monopolskog preduzeća veća je od njegovog marginalnog troška. Tržišna moć može
da uslovi trošak društvu. Pošto monopolista i monopolska moć uzrokuju smanjenje
proizvodnje ispod konkurentskog obima proizvodnje, potrošačev i proizvođačev višak se
gube. Tada monopol naplaćuje cijenu višu od troška njegove proizvodnje, te pojedini
potrošači ne kupuju to dobro. Iz svega možemo zaključiti da monopolističko tržište ima svoje
nedostatke koje ekonomisti pokušavaju da neutralizuju. Na neefikasnost monopolskog
ponašanja, kreatori ekonomske politike mogu da reaguju na različite načine. Uz pomoć
antimonopolskih zakona, magu da takvu granu učine konkurentnijom. Takođe, mogu da
regulišu cijene koje naplaćuje monopol, ili da monpolistu transformišu u preduzeće kojim
upravlja.

Literatura

1. M. Šarčević, Značaj kontrole cijena prirodnih monopola za potrošače, Ekonomski

fakultet, Istočno Sarajevo, 2006.god.
2. M. Ivanić: Principi ekonomije, Ekonomski fakultet, Banja Luka, 2002.god.

20
3. N. G. Mankju: Principi ekonomije, Beograd, Ekonomski fakultet, 2006. god.
4. M. Kesner-Škreb: Regulacija tržišta,1994.god.
5. http://oikosinstitut.org/wp-content/uploads/2016/11/8-1.pdf
6. https://nsokote.ru/posao/232958-glavne-vrste-monopola-i-njihova-obilje
%C5%BEja.html
7. https://sh.wikipedia.org/wiki/Monopol

21