Film „American Factory“ je dugometražni dokumentarni film iz 2019.

godine koji prikazuje moderne

probleme rada kroz priču o tvornici automobilskih dijelova u Ohiu, SAD. Nekadašnja tvornica u
posjedu General Motorsa, zatvorena je i gotovo 10 000 radnika tada je izgubilo posao te je tvornicu
zakupila kineska tvrtka Fuyao Group. Zakupom tvornice, radna mjesta se ponovno otvaraju za
stanovništvo Daytona.

Projekt je započeo sa optimističnim sentimentom s obje strane; američki radnici, uprava i zajednica
prvotno su bili zadovoljni novim investicijskim kapitalom koji doprinosi gospodarstvu i dobrobiti
regije. Međutim kroz razvoj dokumentarnog filma, mnogi problemi dolaze na vidjelo.

Pri samoj ceremoniji otvaranja pogona, zanimljiv je detalj govor senatora koji je izazvao prve tenzije
unutar tvrtke. Naime, senator se, u govoru, upravi i radnicima osvrnuo na američki radnički pokret i
ujedinjenju radnika u borbi za svoja prava, nakon čega se mogla primijetiti izrazita napetost kod
kineskog menadžmenta, kao i američkog. Može se postaviti pitanje bi li se jednako spominjala duga
povijest američkih borba radnika kada bi vlasnici tvrtke bili Amerikanci? Bi li se ta tema uopće
pojavila da nije bilo filmskih kamera? Moguće je da se radi o pukoj slučajnosti ili da je to dio američke
kulture, patriotskog osjećaja i želje za zaštitom američkih građana ili pokušaja instigacije i suptilne
provokacije.

Američki i kineski radnici rade zajedno, što je inicijalno započelo sa problemima u sporazumijevanju i
komunikaciji, a kasnije se pretvara u uspješnu integraciju, čak i stvaranje bliskih odnosa između dviju
strana. Doduše, ovakvo stvaranje odnosa između radnika, dešavalo se samo na razini radnika koji su
radili fizikalne poslove unutar tvornice, što zapravo pokazuje da jaz nije samo između kultura različitih
nacija, već i unutar same hijerarhije radnih mjesta.

Među radnicima, američki radnici su, pričajući o radu u tvornici, iskazali nezadovoljstvo dnevnicama,
radnim uvjetima, osjećaju generalno otuđenje i pritisak od strane uprave za poboljšanje
produktivnosti u pogonu. Kineski radnici su, iz svoje kulturalne perspektive pričali o svojim iskustvima
rada, uz vidjljivu zadršku, bila ona uzrokovana iskrenim vjerovanjem u vrijednosti koje su im
nametnute ili iz straha.

Kineska kultura mnogo se razlikuje od zapadne; kao socijalistička država, ističe važnosti kolektiva te
važnost rada svae osobe za kolektiv. Kvaliteta osobe kao radnika izjednačava se sa vrijednošću same
osobe, jer rad se smatra bitkom života. Kultura je građena na principima zajedništva; kolektiv za kojeg
je potrebno dati krv, znoj i suze u svrhu zajedničkog opstanka i progresa dok je ona zapadnjačka puno
više individualizirana - blagostanje pojedinca ostvaruje sam za sebe i interes sa samoočuvanjem jači
je od potrebe zajednice. Primjeri ovoga vidljivi su na snimkama sastanaka kineskog menadžmenta i
kineskih radnika u američkog tvornici, individualnim intervjuima kineskih radnika te u posjeti
američkog menadžmenta pogona u Kini. Tamo su zajedno sa menadžerima tvornice vidjeli kako
izgleda dan u tvornici; kineska etika i način rada bio je mnogo organiziraniji, službeniji, stroži i
disciplinarniji od onoga na koji su Amerikanci navikli. Na službenoj večeri, gosti su prisustvovali na
impresivnoj izvedbi glazbenih točaka visoke produkcije, u kojima su nastupali sami zaposlenici tvrtke,
što je pokazalo veliku razinu organzacije i predanosti svih sudionika. Ovo je iznimno dojmilo američke
goste, štoviše neke i ganulo, doduše, ono o čemu se ne razmišlja je kako se to prelomilo na leđima
zaposlenika koji su morali to izvesti. Sve što je bilo pokazano, pokazano je intencionalno i sa
određenom namjerom, koja je urodila plodom budući da su pri povratku američki menadžeri pokušali
(neuspješno) uspostaviti jednaku etiku.

Ubrzo nakon početka rada, uprava Fuyao Glass America ubrzo pročinje primjećivati poteškoće kod
američkih stanovnika koji zbog opasnih i nepovoljnih uvjeta rada započinju govore o uspostavljanju
sindikata. Kako se govori i demonstracije za sindikat počinju zahuktavati, američke menadžere počinju
smjenjivati i zamijenjivati kineskim, počinje se pratiti osobe koje podupiru sindikat, započinju mnoga
predavanja i taktike zastrašivanja zaposlenika, koje nažalost, uspjevaju.

Projekt otvaranja kineske tvornice na američkom tlu u ovome dokumentarcu prikazan je kao pokušaj
kineske uprave da nametne svoja pravila, ugrozi okoliš, zajednicu te izrabljuje američke radnike. Kroz
priču dokumentarnog filma postavlja se neprijateljski nastrojen ton, nameće se slika kineskih
investitora i uprave kao tipičnih kapitalista koji nemaju obzira prema ljudskim pravima, dostojanstvu
radnika ili okolišu.

Dokumentarac se na površini čini kao priča pokrenuta osjećajima suosjećanja sa američkim radnicima
plavih ovratnika, doduše, ona je nedvojbeno politički nastrojena. Priča o nepravdi, kapitalističkoj
pohlepi i strancima koji guše slobode američkih građana, licemjeran je pothvat zemlje koja investira i
kupuje tvornice u Kini, Indiji, Bangladešu i drugim azijskim zemljama, u kojima desetci tisuća radnika
rade u nehumanim uvjetima, gdje se cijeli ekosustavi truju toksičnim kemikalijama, otpadom i
ispušnim plinovima tvornica. U takvim slučajevima američke tvrtke i američki građani nemaju
problem sa radom u skladu sa zakonima države ili sa preseljenjem većine svojih proizvodih snaga kod
njih. Kako se američka dominacija tržištem i svjetskom političkom moći rapidno smanjuje, američka
se uzrečica „what goes around, comes around“ čini prigodnom. U dubini, cilj nije osvještavanje i
borba protiv kršenja ljudskih prava, već se uspostavljanje straha od Kine kao prijetnje SAD-u, na način
da se ističe napad na temeljne američke vrijednosti, time olakšavajući manipulaciju stavova i osjećaja
gledatelja.

Na kraju filma, prikazano je kako tvornica u Daytonu počinje prolaziti proces mehanizacije, uvodi
strojeve koji počinju zamijenjivati ljudske ruke. Ovakva investicija dugoročno je isplativija za
poslodavca, strojevi su učinkovitiji i ne zahtjevaju zadovoljenje određenih uvjeta. Mehanizacija
procesa proizvodnje čini se na neki način kao dobro rješenje za opasnosti i pritiske za takvu vrstu
poslova, međutim mnogo radnika koji obavljaju ovakve vrste poslova time gube radna mjesta i radno
aktivno stanovništvo je prisiljeno snalaziti se kroz ove velike društvene promjene. Naravno, svako
razdoblje zahtjeva nove prilagodbe za ljude u svakom aspektu života. Svaka mlađa generacija lakše
podnosi promjene i imaju, u većini, veći kapacitet za adapciju, dok su stare generacije mnogo ranjivije
na strukturalne promjene te ih je iz tog razaloga nužno zaštititi. Nažalost, u kulturi drastične
individualizacije, mentalne i fizičke opterećenosti te nedostatka osjećaja solidarnosti, takavi pothvati
često su jalovi.