MICHAEL LAVER

Politikom se ljudi bave da bi ostvarili svoje privatne želje i interese. Da bi provjerili tu tvrdnju
stvaramo teorijski model svijeta politike i načina na koji on funkcionira. Taj model je
pojednostavljena slika stvarnosti. Proučavanjem politike u takvom modelu bavi se teorija
racionalnog izbora i pripadni joj teoretičari. Za te teorije svojstven je osobiti pristup razvijanju
argumentacije: počinju skupom a priori pretpostavki (stvaranje zanimljivih i neočiglednih
tvrdnji o svijetu iz skupa pretpostavki i sustava logike) koji su u određenom smislu logički
različiti od pojave kojom se bavi analitičar. Te pretpostavke čine temelj modela i mogu biti
tvrdnje kakav svijet zapravo jest ili mogu biti čisto spekulativna nagađanja. Kad postavimo
pretpostavku na sustavan i logičan način otkrivamo implikacije tih pretpostavki. Bitna svrha
pristupa racionalnog izbora je konstruiranje logički koherentnog potencijalnog objašnjenja
pojave koja se istražuje (sposobnost da se bavi protučinjeničnim situacijama koje se još
nisu dogodile).

2 načina na koji se mogu koristiti modeli rac. izbora u istrživanju

- modelima se može logički manipulirat u pokušaju da se pruže korisna ili provokativna
tumačenja koja mogu proširit naše shvaćanje stvarne politike, a ta tumačenja se mogu
primjenit i na hipotetičke situacije u pokušaju da se istraži potencijal bilo koje situacije ili
zamišljenih političkih budućnosti.

- modeli mogu koristit za iznošenje izravnih hipoteza o stvarnim fenomenima, a te hipoteze

možemo onda usporediti sa stvarnim događajima i tako ih testirati (npr. modeli racionalnog
izbora koalicijskih vlada mogu povećati našu sposobnost predviđanja tih vlada u stvarnom
svijetu)

Lever na početku knjige objašnjava kako funkcionira empirijski pristup političkoj

znanosti. Pokaži to na ''primjeru iz fizičkog svijeta''

Empirijski pristup (zapažanje i zaključivanje na temelju obrazaca) – započinje stvaranjem

hipoteze o političkim interakcijama stvarnog svijeta na osnovu sustavnog opažanja onog što
stvarni ljudi čine, pri čemu zdrav razum i poznati rezultati prethodnih istraživanja govore što
točno treba promatrati. Kad završi istraživanje, analitičar generalizira dobivena zapažanja u
obuhvatnije postavke o tome kako svijet funkcionira. Svrha tog pristupa je da stvara
vjerojatne i uvjerljive opće iskaze koji će biti u suglasju sa promatranim empirijskim
obrascima.
Npr. – primjer iz fizičkog svijeta - ako bi htjeli predviđati izlaske sunca na nekoj
važnoj točci na globusu empirijski način bio bi bilježiti izlaske sunca svakog jutra sve dok
nam se ne čini da možemo dešifrirati obrazac vremena koji će nam omogućiti predviđane
budućnosti. Tako možemo konstruirati empirijski model koji bi precizno predviđao izlaske
sunca, a da nikad ne dođemo do istinskog uzroka te pojave.

Laver razlikuje empirijske i apriori pristupe u političkoj znanosti. Izvedi apriori

pristup s pripadajućim primjerom u knjizi.

A priori pristup (logička pretpostavka) – podrazumijeva stvaranje zanimljivih i nelogičnih

tvrdnji o svijetu iz skupa a priori (primitivnih) pretpostavki i sustava logike. (npr. takva
petpostavka je - svijet je naseljen divnim i velikodušnim ljudima – dakle, spekulativna
nagađanja ili tvrdnje o tome kakav svijet zapravo jest). Prednost je u tome što se može uzeti
bilo a priori pretpostavka.
Npr. – stvaranje logičkog modela Sunčeva sustava, izrađenog od skupa a priori pretpostavki o
tome kako funcionira svijet. Takav model možemo fizički izraditi ili bi se on mogao nalaziti u
kompjuterskom programu. Pomoću toga nismo također mogli predviđati vrijeme, ali
neprecizno – no, bez obzira na to takav model bio bi primjenjiv za niz raznovrsnih situacija,
što je puno bolje nego pretpostaviti da sunce u nekom gradu izlazi u neko određeno vrijeme.
A priori pristupom bismo tako mogli odgovarat na mnoga „što bi bilo kad bi bilo“ pitanja, na
koja uglavnom ne bi mogli odgovoriti izravnim empirijskim pristupom. Temeljna vrijednost a
priori pristupa je upravo istraživanje svih mogućnosti.
Najbolji modeli racinolanog izbora su oni koji su šturi i općeniti, te daju relativno precizne
tvrdnje o svijetu.
MODELI RACIONALNOG IZBORA U POLITICI
Kako bi pomirio različite teorije racionalnog izbora Laver te modele predstavlja kao da
proizlaze iz jednog skupa temeljnih a priori pretpostavki. U to uključuje samo pretpostavke o
osnovnim unutarnjim motivacijama pojedinca, a koje se mogu precizno odrediti s obzirom na
samo jednog pojedinca, a ne na skupine pojedinaca. Taj skup temeljnih pretpostavki će
označavati nešto poput nedruštvenog ''prirodnog stanja''. Taj pristup zagovaraju John Rawls i
Robert Nozick.

Izvedi „fundamentalno potencijalno objašnjenje politike“

Nozick kaže da nam pristup „prirodnog stanja“ omogućuje izvođenje „fundamentalnih
potencijalnih objašnjenja“ svijeta politike.
- fundamentalna - jer se temelje na pretpostavkama koje su preuzete s područja
različitog od onog koje treba objasniti
- potencijalna – jer omogućavaju da objašnjenja onog što se zbiva budu točna, ako
su pretpostavke bile točne, a logika čvrsta
Takva su objašnjenja zanimljiva, premda su možda njihove pretpostavke neodržive – npr.
mnogo možemo naučiti iz toga kako je država mogla nastati, čak i ako nije tako nastala. Ako
nije tako nastala, puno bismo naučili iz toga zašto nije tako nastala. Radi se o tome da su
objašnjenja fenomena politike na temelju pretpostavki određenih u svijetu pojedinaca, puno
dublja nego objašnjenja politike koja ostaju isključivo u svijetu političkog. Ipak, Laver na to
kaže kako je teško zamisliti da bi stvarni ljudi imali takve elementarne društvene motivacije
(npr. motivacija za glasovanje bila bi građanska dužnost, ali to objašnjenje nije dovoljno...)

Razni pristupi, od a priori do empirijskih metoda, pa do fundamentalno potencijalnih

objašnjenja ne smiju se miješati. Osnova pogreška za neke analitičare je skakanje sa a priori
činjenica na empirijsko razmatranje kada zapnu, pa povratak na a priori činjenice. Naime, ako
svaki put kad zapnemo promijenimo svoje pretpostavke, onda bismo mogli objasnit bilo što –
to je pogodno za istraživača, ali je nezadovoljavajuće. Ovdje može pomoći model
fundamentalno potencijalnih objašnjenja koji pomaže održati jasno razlikovanje između a
priori i empirijskih postupaka. On čini analitičara svjesnijim onog što se nastojalo učiniti u
svakoj fazi procesa objašnjenja.

Knjiga Roberta Nozicka: The Nature of Rationality istražuje značenje racionalnog

odlučivanja, racionalnog uvjerenja i racionalnih ciljeva. To štivo je korisno za svakog tko se
zanima za područje racionalnog izbora.

Greenova i Shapirova kritika ''Patologije teorije racionalnog izbora'' dolazi direktno iz

političke znanosti. Njihov je osnovni argument da je teorija racionalnog izbora unatoč svojoj
teorijskoj sofisticiranosti, od male empirijske koristi.
Paradoks kolektivnog djelovanja: ako se skupina racionalnih ljudi ponaša na način da svatko
od njih želi maksimizirati svoju dobit, onda oni stvaraju stanje koje je za svakoga od njih
pojedinačno lošije nego što bi bilo da su prihvatili kooperativno ponašanje. Taj paradoks je
toliko važan da ga pojedinci uzimaju kao glavno opravdanje za ulogu države, koja se shvaća
kao nužna kako bi ljude prisiljavala na suradnju ''za njihovo vlastito dobro''. Država ostvaruje
ulogu hobbesovskog suverena, uvodeći mir i produktivnost, kako bi spriječila rat svih protiv
sviju. Također postoji i anarhistički argument, a taj je da se neke stvari koje ljudi žele, pa čak i
one iz kojih ljude nije moguće isključiti, mogu u stanovitim okolnostima proizvesti i bez
intervencije države. Skupine pojedinaca moraju biti male i stabilne, članovi moraju biti
prilično pronicljivi i moraju imati jednake mogućnosti raspolaganja resursima. Anarhističko
''rješenje'' je jedan od načina na koji se mnogi problemi kolektivnog djelovanja rješavaju u
praksi, pa čak i u modernoj državi. Alternativno rješenje za problem kolektivnog djelovanja
može pružiti politički poduzetnik koji organizira razne kolektivne pothvate u ime skupine.

2. RACIONALNI AKTERI
Postoje dvije skupine: ljudi i predmeti njihovih želja. Ono što motivira ljude da djeluju na
određeni način su „predmeti želja“. „Racionalne'' ljude motivira poriv da ispune svoje želje.
Ispunjavanje tih želja zahtijeva trošenje resursa koji su dostupni u ograničenoj mjeri ovisno o
mentalnoj i fizičkoj sposobnosti pojedinca (energija, domišljatost itd). To znači da ljudi
djeluju u svijetu koji im omogućava da čine određene stvari i sprječava ih da čine neke druge,
istovremeno nudeći mogućnosti i postavljajući prepreke. Ograničenja čine ostvarenja nekih
želja nemogućim, drugih djelomično mogućim, a neke skupove želja nespojivim.
Prepreke imaju različite oblike: neke su apsolutne i nepromjenjive (npr količina
raspoloživog vremena u jednom danu), a neke apsolutne, ali i u kontroli pojedinca (količina
informacija pohranjenih u mozgu). Neki su resursi potrošni (vrijeme i energija), nepotrošni
(informacije i inteligencija), izvan kontrole pojedinca (vrijeme), unutar kontrole pojedinca
(trošenje energije)

Ove prepreke znače da su raspoloživi resursi ograničeni i da postoje želje koje se ne mogu
ostvariti. Takve neostvarive želje se smatraju ''intrizično neostvarivima'' (npr. da se hoda po
vodi). Također postoje želje koje nisu same po sebi neostvarive, no ne mogu se ispuniti uz
raspoloživu količinu resursa (npr. želim tonu tartufa, ali ne mogu dobit toliko jer je ponuda
ograničena). Neki predmeti želja koji nisu ''intrizično nespojivi'' mogu biti međusobno
isključivi, ako se uzme u obzir zadana količina osobnih resursa kojima raspolaže neki
pojedinac (npr. kad imamo više želja moguće je da ih ne možemo ostvarit istodobno jer
nemamo dovoljno vremena, inteligencije i sl. npr. vrećica tartufa i tona sirovih odrezaka).

Racionalno donošenje odluka

U svakom pojedinom trenutku osobe će imati svoje privatne želje i suočavati se sa stanjem
koje nudi mogućnosti i nailaziti na prepreke u ostavrivanju tih želja. Tako svaki pojedinac
može poduzeti neko djelovanje koje će imati različite ishode, u nastojanju da ispuni privatne
želje. Plan djelovanja u raznim situacijama može se nazvati strategijom. Svaka strategija
zahtijeva trošenje određene količine resursa, pa treba prepoznati ostvarivi ishod koji
najdjelotvornije ispunjava pojedinčevu želju – pa da bi racionalno donijeli odluku trebamo:
 1. razvrstat različite predmete svojih želja prema redoslijedu PREFERENCIJA (npr. Eva
mora preispitati ako se penje na drvo koja je vrijednost za nju u tome da bude zdrava i
sa šljivom ili ozlijeđena i bez šljive).
2. PRIPISATI VRIJEDNOSTI RAZNIM CILJEVIMA tj. procijeniti vjerojatnost ta dva
moguća ishoda, a što nam omogućuje da donesemo racionalan izbor u običnoj situaciji
kada jedan smjer djelovanja neke želje ispunjava bolje, a neke lošije, od nekog
alternativnog smjera djelovanja.
3. VREDNOVANJE RAZLIČITIH SMJEROVA S OBZIROM NA VJEROJATNOST
NJIHOVA ISHODA, pošto svako djelovanje ima čitav raspon raznih mogućnosti (npr.
Eva mora procijeniti vrijednost penjanja na stablo tako da zbroji sve moguće ishode i
to umanji za vjerojatnost da se neki ishod zaista i dogodi – tako će usporediti
očekivanu vrijednost penjanja na stablo u odnosu na vrijednost ostajanja na zemlji)
Ljudi ovakve složene proračune zapravo najčešće rade nesvjesno.Racionalna osoba zapravo
maksimira korisnost težeći ispunjenju vlastitih želja.

Također, postoje 2 načina na koji čovjek može ne biti racionalan:

- da osoba svjesno odabire smjer djelovanja za koji je opće poznato da se isplati
manje nego neki alternativni smjer djelovanja. To je proturacionalno ponašanje.
- da osoba obijesno odbije vrednovanje mogućih ishoda prije donošenja odluke. To
je ''nesmotreno'' ponašanje. U ovom razmatranju vrlo su važni troškovi jer ne
mora biti ekonomičnije vrednovati određene smjerove djelovanja ako su troškovi
veći od prima facie koristi ispravnog izbora.
INSTRUMENTALNE ŽELJE

Koji problem prema Laveru stvaraju privatne želje političara? Objasnite u svom
odgovoru pojmove instrumentalnih i intrinzičnih razloga tj.želja.

Svaki pojedinac je usmjeren na ostavarenje svojih privatnih želja. Pritom ima ograničene
resurse i nailazi na razne prepreke, te žudi za stvarima kojih nema dovoljno. Zato mora
djelovat racionalno tj. razvit strategiju djelovanja (lista preferencija, pripisivanje vrijednosti
ciljevima, donošenje odluke vrednovanjem cilja s obzirom na idhod). Pri tome će neke
predmete želja cijenit intrinzično, druge instrumentalno.
Intrinzične želje su one koje ljudi cijene zbog njih samih (ciljevi po sebi).
Instrumentalne želje su one koje pomažu da se dođu do drugih stvari koje su intrnzično
vrijedne (sredstva za druge ciljeve).
Npr. Eva je žedna i ne isplati se leći na pod, otvorit usta i skupljat vodu – pa će uzeti kantu –
ne zato što ima intrinzičnu želju posjedovati ju, već zato što će joj kanta pomoću da ostvari
svoju intrinzičnu želju tj. da utaži žeđ. Dakle kanta ima instrumentalnu vrijednost, jer pomaže
ispuniti intrinzičnu želju.

VEĆI BROJ LJUDI

Kad se razmatra ponašanje većeg broja ljudi logično je zaključiti da će svi oni imati predmete
želja, intrizične i instrumentalne, te da će zbog toga biti nemoguće svima ostvariti te želje jer
će se javiti konkurencija. Posljedica konkurencije je da će ljudi nastojat spriječiti druge u
ispunjavanju njihovih želja – javljaju se novi oblici instrumentalnih ciljeva – sredstva kojima
ćemo spriječiti da drugi posežu za nečim našim, sredstva koja sprječavaju druge da
ispunjavaju želje koje su u sukobu ili konkurenciji sa našima i sredstva pomoću kojih
možemo prisvajati predmete želja od drugih, a ne direktno od prirode.
Sredstva koja služe za napad i obranu možemo smatrati oružjem. Ono može biti fizičko i
psihološko. Psihološko oružje je vrlo djelotvorno, a najočitiji primjer je reputacija. Ona se
gradi vrlo dugo, a može se djelotvorno uništiti u nekoliko sekundi. Ona je vrlo vrijedna
društveno određena stečevina, ali isto tako vrlo krhka.
2 načina na koja bismo mogli osporiti model racionalnog donošenja odluke:
1. Ukazati na činjenicu da se svaki opis problema odlučivanja mora stilizirati kako bi
postao teorijski opipljiv i da se u toj stilizaciji uvijek nešto izgubi, a realističniji opis bi
puno bolje otkrio motivacije koje se ne vide u stiliziranoj verziji – npr. ako posudim
novce i pokušavam odlučiti hoću li ga vratiti, nešto ću sigurno izgubiti ako ne vodim
računa da možda želim posuditi još novaca ili da će drugi s kojima bih jednog dana
mogao poslovat otkrit što se dogodilo ili ću se pak osobno osjećat loše ako ne ispunim
obećanje.
2. Temeljni donositelj odluka je pojedinac tj. postoje pojedinačna djelovanja, ishodi tih
djelovanja i odabir djelovanja prema ishodu –to je bit teorije racionalnog izbora – te
ona ne dopušta mogućnost da skupine pojedinaca biraju djelovanje (jer kad jednom
počnemo govorit da skupina donosi odluke, tada smo izašli iz individualističkog
pristupa racionalnog izbora). Npr. često čujemo da je „stranka odlučila promjenit
vođu“ i sl, kao da ti društveni entiteti imaju vlastite umove...

DRUŠTVENI KONTEKSTI PRIVATNIH ŽELJA

 među pojedincima se javlja konkurencija u ostvarenju privatnih želja, pa brzo postaju
svjesni specifičnog društvenog konteksta mnogih predmeta svojih intrizičnih privatnih
želja.
 2 središnja aspekta društv. konteksta su – proizvodnja (stvaranje predmeta želja) i
potrošnja (uživanje).
Kontekst proizvodnje proizlazi iz činjenice da će pojedinci željeti predmete koje niti jedan
pojedinac sam ne bi mogao proizvesti, te da je proces ostvarenja privatnih želja sam po sebi
kolektivan. Kontekst potrošnje proizlazi iz činjenice da je prilikom potrošnje nekog dobra,
pojedinac suočen sa činjenicom da ta i neka druga dobra koriste i drugi ljudi.
1. DRUŠTVENI KONTEKST PROIZVODNJE
Pojedinac koji djeluje sam odvojeno od svih može ispuniti mnoge želje.(Skupljanje bobica i
žireva…) No postoje one želje koje se ne mogu ispuniti bez zajedničkog djelovanja velikih
skupina, čak i onda kada su resursi svakog pojedinca ogromni. (Izvođenje koncerta…)

2. DRUŠTVENI KONTEKST POTROŠNJE

Ovdje predmete želja promatramo kao DOBRA – koja mogu bit privatna (šljiva) i javna (lijek
za rak). Npr. kada ja pojedem šljivu ona prestaje bit šljiva i postaje dio mene – potrošio sam
ju, dok se lijek za rak ne može potrošiti, jer ako sam se ja izliječio, nisam to izlječenje
potrošio. Zato je javno dobro dobro 'koje uživaju svi zajedno u smislu da potrošnja takvog
dobra od strane svakog pojedinca ne rezultira umanjenjem potrošnje tog dobra od strane bilo
kojeg drugog pojedinca (Samuelson). Samuelsonova definicija javnog dobra uključuje dvije
definicije: nedjeljivost ponude i mogućnost isključivanja.
- 4 razlike izmedju privatnih i javnih dobara
- Koje značajke društvenog konteksta potrošnje čine neko dobro javnim? Objasnite
svaku od njih.
- Postoje različita obilježja dobra koja utječu na stupanj njegove kolektivne
potrošnje.objasni fakultativnost i nedjeljivost ponude / objasni isključivanje i
zagušivanje.

a) Zagušivanje - znači da konzumiranje nekog dobra od strane jednog potrošača smanjuje

kvalitetu konzumacije drugim potrošačima. Dakle što je manja mogućnost da se dobro
''zaguši'' to je ono više javno, jer uživanje jednog potrošača u manjoj mjeri ograničava
uživanje ostalima. Kod privatnih dobara (šljiva) sva korist iz njihove potrošnje ide jednoj
osobi, te su ona potpuno zagušiva. Park je srednje zagušivo dobro ovisno koliko ga ljudi
koristi, a lijek poput raka nije osjetljiv na zagušivanje, te je dakle „javnije“ dobro od parka.

b) Fakultativnost – se odnosi na to u kojem stupnji dobra mogu biti birana, odnosno

nametnuta. Što je veća fakultativnost dobro je više privatno jer je manja vjerojatnost da netko
konzumira nešto protiv svoje volje. Što je dobro manje fakultatvno, ono je više javno. Npr.
mogu birati hoću li potrošiti šljivu, ali ne mogu birati hoću ili ne „uživati“ u nukelarnom
projektilu.
Stupanj fakultativnosti može se mjeriti troškovima koje pojedinac ima ako se suzdrži od
potrošnje nekog dobra. Npr. ništa me ne košta ako se suzdržim od odlaska u park, ali bi me
puno koštalo da se probam izuzeti od konzumacije nukleranog projektila.

c) Isključivanje – je usko povezano s fakultativnošću. Naime, ako je neko dobro apsolutno

nefakultativno, nemoguće je određene ljude isključiti iz njegove uporabe (ljudi su prisiljeni).
Ako je dobro fakultativno, moglo bi se, a i ne bi moglo ljude isključit iz njegove potrošnje
(npr uživanje su+nca je fakultativno, ali je gotovo nemoguće nekog isključit iz tog uživanja
sunca – moglo bi se izraditi paravane da zakriju sunce, ali bi njihova izgradnja puno koštala).
Upravo se stupanj ekskluzivnosti nekog dobra mjeri troškom isključivanja u odnosu na
moguće koristi - dobra će biti ekskluzivnija ovisno o tome hoće li se troškovi isključivanja
moći platiti ili ne. Npr. uživanje sunca nije ekskluzivno jer nikada ne bi mogli pokriti trošak
izrade pravana, ali uživanje zagrađenog parka s lijepim dvorcima je ekskluzivnije jer bi trošak
ograđivanja mogli naplatiti putem ulaznica.

d) Nedjeljivost ponude- nedjeljivo dobro je ono koje je dostupno za potrošnju bilo kojem
članu skupine, te samim time i svim članovima skupine. Čisto privatno dobro je djeljivo i
svakom dostupno u količini koju želi. Park je nedjeljivo javno dobro jer je svima dostupan u
jednakoj mjeri. Također, nuklerani projektil kao javno dobro nije nužno nedjeljiv kao park jer
će ga ljudi konzumirati u različitoj količini, ovisno o tome koliko su udaljeni od pogođenog
mjesta.

PROIZVODNJA, POTROŠNJA I TEHNOLOGIJA

Javnost potrošnje i javnost proizvodnje nisu u tolikoj mjeri ''intrizična'' svojstva nekog dobra,
koliko svojstva određene razine tehnologije. (primjer broja frekvencija radio-emitiranja, jer je
prije malo ljudi moglo emitirati, oprema je bila skupa, a danas je trošak emitiranja pao i
prostor frekvencija emitiranja je zagušen)

INTERAKCIJA PROIZVODNJE I POTROŠNJE

Mnoga dobra koja se troše privatno mogu se proizvesti samo zajednički. Razmjena je sredstvo
kojim se usklađuje kolektivno ispunjavanje skupova privatnih želja.
Politički problemi nastaju zbog kolektivne proizvodnje dobara koja se i kolektivno troše. Npr.
pušač će htjeti imati čisti zrak, ali na način da on sam ne sudjeluje u troškovima proizvodnje
svojim suzdržavanjem od pušenja.
Zapravo do kolektivne proizvodnje dolazi ne zbog toga što bi čitava skupina morala
sudjelovati u proizvodnji, nego zato jer bi trošak proizvodnje za jednog pojedinca bio
preskup. Npr. izgradnja svjetionika – moreplovci ga neće izgraditi jer znaju da će ga koristiti
svi, a ne samo oni – to je problem kolektivnog djelovanja – kad racionalni ljude žele dobra
za kolektivnu potrošnju iz kojih ekonomski ne mogu biti isključeni i kad je izravna korist od
doprinosa svakog pojedinca njihovoj proizvodnji manja od pripadajućeg troška.
Racionalni pojedinci imaju jak poticaj da se ''švercaju'', uživajući koristi dobra, a ne plativši
za njega jer znaju da ih je teško isključiti. Ako je pojedince moguće isključiti iz uživanja
nekog dobra oni su stimulirani da pridonesu njegovu stvaranju – jer ako one koji ne sudjeluju
u proizvodnji isključimo iz potrošjne mogli bi riješiti problem kolektivnog djelovanja – ali
isključivanje švercera je često skup proces, i moguće je da koristi koje se time postignu budu
manje od troškova.
U svakom društvenom okruženje postojat će barem jedno dobro kolektivne potrošnje koje će
biti presudan instrumentalni preduvjet ispunjenju privatnih želja – to je sustav koji će
osigurati poštivanje ugovora među pojedincima. Transakcija koja uključuje buduću obvezu
može se ispuniti samo ukoliko sudionici pretpostave da će se obveza poštivati.

3. KOLEKTIVNO DJELOVANJE
Problem kolektivnog djelovanja povezuje se sa knjigom Macura Olsona – Logika
kolektivnog djelovanja. Taj problem može se nekada riješiti sam od sebe: ako stvaranje
nekog dobra zahtijeva univerzalnu suradnju svih, onda će ne sudjelovanje nekog
pojedinca/pojedinaca rezultirati time da dobra neće ni biti. Znači da je za svakog člana
skupine korist veća od njegova pojedinačnog doprinosa i prema tome nije racionalno odbiti
suradnju. Zato će se takva dobra proizvoditi bez obzira na kolektivnost njihove potrošnje
(odsutnost globalnog nuklearnog rata).
Druga vrsta dobara (a ta prevladavaju) je osjetljiva na problem kolektivnog djelovanja. To su
dobra u čijim blagodatima racionalni pojedinac može uživati i bez vlastitog pridonošenja
njihovom stvaranju (švercanje), no kad bi se svi tako ponašali to bi bilo neracionalno.
Mancur Olson napisao je knjigu Logika kolektivnog djelovanja. Koja 2 rješenja on
predlaže za rješavanje problema kolektivnog djelovanja?
1. Isključivanje „švercera“ privatiziranjem (npr. naplata cestarine, kodiranje
svjetionika). No isključivanje je jedino djelotvorno ako troškovi nisu veći od
očekivane dobiti isključivanjem. Zbog tehničko/ekonomskih razloga ''privatiziranje''
mnogih dobara kolektivne potrošnje nije izvedivo (čist zrak, kolektivna sigurnost,
arhitektura).
2. Osiguravanje sekularnih privatnih koristi (poticaja) onima koji doprinose
troškovima proizvodnje dobara (iz kojih se ''šverceri'' inače ne mogu isključiti).
Naravno privatne koristi moraju biti dovoljno jeftine da se osigura da višak iz
doprinosa može pokriti i koristi i pribavljanje dobara kolektivne potrošnje (sindikalna
prodaja osiguranja radnicima)

Olsen ovdje isključuje svjetovne svece koji bi zadovoljstvo crpili iz proizvodnje kolektivnih
dobara koja bi onda drugi trošili bez sudjelovanja. Privatne transakcije ''sa strane'' također ne
pridonose rješenju problema kolektivnog djelovanja. Ali moguće je da privatne transakcije
stvaraju dobro kolektivne potrošnje kao dodatno dobro (npr. ured za istraživanje stavova
potrošača privatnim pretplatnicima prodaje analize o proizvodima skupljajući privatne
transakcije, ali te istraživačke aktivnosti mogu pridnesti općem porastu kvalitete proizvoda i
iz toga nitko ne može biti isključen, a ta dobrobit veće kvalitete proizvoda će se pojaviti kao
dodatno dobro).

- Detaljno objasni tragediju općeg/zajedničkog dobra?

DUGOROČNA INTERAKCIJA, ANARHIJA I UVJETNA SURAD MONARHIJA

- Opišite sasvim kratko «monarhiju» (Levijatana) kao rješenje problema kolektivnog
djelovanja. Koji je prema Laveru problem s tim rješenjem?
- Laver kaže da se djelo Thomasa Hobbesa povezuje s mogućnošću rješavanja problema
kolektivnog djelovanja. Prvo izvedi što kaže Hobbes, a zatim i Laverov kritički
komentar...

Thomas Hobbes rješenje problema kolektivnog djelovanja vidi u uvođenju SUVERENA. Tu

ljudi Monarhu ili Levijatanu daju moć da provodi sve ugovore uključujući i izvorni ugovor, a
on kao treća strana nema nikakvih obveza koje proizlaze iz tog ugovora, on je zapravo
diktator. Monarh ima vlast kazniti onoga koji ne poštuje ugovor kolektivnog djelovanja
(švercere), može dizati kazne do onoga trenutka kada nepoštivanje ugovora postaje
neracionalno.
Laver kaže da se ovdje se javlja pitanje tj. problem potencijalne tiranije - zašto bi ljudi dali
takvu moć jednom pojedincu koji prema njima neće imat nikakvih obveza. On će kao
racionalni pojedinac težiti ispunjenju svojih vlastitih interesa, biti eksploatator, i možda uopće
neće realizirati ugovor. John Locke to prikazuje na primjeru Lisica i Tvorova koji nam mogu
nanijeti nedaće, a da bi ih izbjegli bacamo se u ralje Lavova, i štoviše tamo se osjećamo
sigurnima.
Laver zaključuje - suočeni sa izborom rata svih protiv sviju i Hobbesova suverena, suveren
još uvijek može biti racionalan izbor pojedinca, ali ipak uspješnije bi bilo problem
kolektivnog djelovanja rješavati Locekeovim „političkim društvom“ bez oslanjanja na bilo
kakvog političkog vladara.
ANARHIJA
Opišite anarhiju kao rješenje problema kolektivnog djelovanja. Koja 2 razloga navode
na to rješenje i koje se 2 metafore koriste za strukturiranje rasprave unutar
anarhističke tradicije rješavanja problema kolektivnog djelovanja. Koji je problem s
anarhističkim rješenjem.
- monopol se ne dodjeljuje nikome – na način da se ustanovi sustav sporazuma koji se iz
nekog razloga sprovode sami od sebe, što podrazumijeva da će se sve strane držati svog dijela
sporazuma jer su sporazumi i osmišljeni tako da su sve strane motivirane na poštivanje
sadašnjih i budućih obveza.
2 razloga koja navode na ovakvo rješenje su:
- ideološka zanimljivost za pojam anarhije kao sustava koji se ne oslanja na snažnu
državu
- to što je veći dio socijalne interakcije izvan sfere države i mora biti uređen na
anarhijski način (jer se ni država ne može baviti baš svakim problemom
kolketivnog djelovanja)

2 metafore koje se koriste:

 - zatvorenikova dilema - Jack i Jill nalaze se u pritvoru pod sumnjom za oružanu
pljačku, iako su uhićeni zbog krađe automobila. Oboje znaju da ih policija neće
moć teretit za oružanu pljačku – osim ako ju oboje ne priznaju. Ispituju ih
odvojeno pa se o strategiji druge strane može samo nagađati – pitanje je „priznati“
ili se „braniti šutnjom“. Na kraju je oboma dominantna strategija priznanje jer ne
žele riskirati 10 godina zatvora (“usprkos činjenici da bi oboma bilo mnogo bolje
da su šutjeli i odslužili po godinu dana zatvora zbog krađe automobila”). Tu je
težnja za osobnim interesom dovela do ishoda koji ne pogoduje niti jednom od
njih, oni su odustali od kolektivnog djelovanja i priznali.
Detaljno objasni zatvorenikovu dilemu?
- priča o tragediji općeg dobra – vrlo slična zatvorenikovoj dilemi, ali ima više
sudionika. Skupina farmera ima pristup zajedničkom pašnjaku koji će opstati samo
s umjerenom ispašom, svaki farmer je vlasnik svoje ovce, pa je profit od ovaca
privatan. Ako ovce travu jedu sporije, trava će brže rast, a ako je jedu brže nego što
ona raste, onda će trava polako nestajat. Tragedija je u tome što skupina
racionalnih farmera može lako uništiti ispašu jer pribjegava “švercanju” dodatnih
ovaca kao dominantnoj strategiji – švercaju više ovaca nego što pašnjak može
podnijeti. Rezultat je da će propadanjem zajedničkog dobra (malo trave) i svi
farmeri proći lošije. Radi se zapravo zatvorenikovoj dilemi za N osoba (nedoređen
broj). NJA
Taylor je spoznao da igre koje se ponavljaju (za razliku od jednokratne igre zatvorenikove
dileme) mogu rezultirati uzajamnom suradnjom bez vanjske prisile – pa bi se onda i problemi
kolektivnog djelovanja mogli slično rješavati. Kada ljudi ulaze u interakcije tokom određenog
razdoblja, mogućnost suradnje je veća nego kod jednokratne interakcije.
- kod jednokratne interakcije (Zatvorenikova dilema) javlja se dominantna
strategija - ona koja je najbolja bez obzira na to koju strategiju odabire drugi igrač.
- kod dugoročne i ponavljane interakcije se javlja novi oblik strategije – uvjetna
strategija – drugim riječima ja mogu odlučiti da ću danas surađivati s tobom pod
uvjetom da si ti surađivao sa mnom jučer. Prema Tayloru, ako ljudi koriste
kombinacije ovih uvjetnih strategija moguće je riješiti problem kolktivnog
djelovanja.

Uvjetna strategija kod Zatvorenikove dileme se naziva ''milo za drago'' – ja tebi činim točno
ono što si ti meni činio jučer - npr ako ti danas surađuješ, onda ću i ja sutra – pa tako možemo
riješit problem. Ako nesurađujem u jednoj igri to će mi donest korist, ali će u sljedećoj igri
potaknut nesuradnju drugog što će me koštat...sličan primjer je i kada dvoje sjede na klupi s
radijom, pa se međusobno utišavaju i pojačavaju. Tako ova uvjetna strategija važi samo ako
postoje slijedeće pretpostavke:
- da svi igrači imaju savršene informacije o ''dobicima'' drugih igrača
- da igrači ne umanjuju previše buduću korist
- da svi igrači znaju prethodne poteze drugih igrača u svakoj fazi igre
- da igrači ne griješe

NESAVRŠENE INFORMACIJE O DOBICIMA OSTALIH

- problem interpersonalne usporedbe korisnosti – dobici od svake aktivnosti za svakog su
privatni tj. samo osoba o kojoj se radi zna kako ona gleda svaki pojedini ishod (od 2
milijunaša svaki će imati različite poglede na to koliko im 100 dolara zadovoljava osnovne
potrebe). Naime, svatko će od nas različito vrednovat neku zaradu.
Teoretičari nastoje „dobitke“ i „gubitke“ proizašle iz određenih ishoda mjeriti ''jedinicama
korisnosti''. To su stvari koje stimuliraju mozak da stvara osjećaj ugode ili neugode koji onda
motivira ljudsko ponašanje. One nam mogu pomoći da otkrijemo koju igru pojedinci igraju(ili
ne igraju) te koju strategiju koriste. Nikada ne možemo zaista znati koju igru igramo sa
drugim ljudima, budući da nikad ne znamo koji će biti njihov dobitak, i možemo jako
pogriješiti ako pretpostavimo da drugi vrednuju iste stvari na isti način kao i mi. Mi se radije
oslanjamo na uvjetnu suradnju i sve što iz nje proizlazi ako su osobe s kojima surađujemo u
nekom bitnom smislu „poput nas“.

UMANJIVANJE BUDUĆE KORISTI

Ljudi budućoj korisnosti pripisuju manju vrijednost nego sadašnjoj. Strategije uvjetne
suradnje funkcioniraju tako da spriječe nesuradnju sada pod prijetnjom kažnjavanja u
budućnosti. Ista igra može izgledati različito za jednog čovjeka koji svoju buduću korisnost
umanjuje u najvećoj mjeri, i za drugog koji to ne čini – a to će zntno utjecat na mogućnost
uvjetne suradnje koja je namjenjena rješavanju problema kolektivnog djelovanja. Dakle što
manje pojedinac umanjuje buduću korisnost to je veća vjerojatnost da će se on držati
strategije uvjetne suradnje, te će izgledi da se riješi problem kolektivnog djelovanja, biti veći.
Vrijedi i obrnuto. (Ubojice sa smrtnom bolesti su fiktivni primjer ljudi koji uvelike umanjuju
buduću korisnost – s njima je teško surađivati jer umanjuju buduću korisnost pošto očekuju da
će umrijeti prije nego dočekaju neku buduću nagradu)
NESAVRŠENE INFORMACIJE O PRETHODNIM POTEZIMA DRUGIH IGRAČA
Uvjetna strategija koja uvjetuje reakciju jedne osobe prethodnim djelovanjem neke druge
osobe, funcionirati će samo ako se za to prethodno djelovanje zna – jer ako postoji mogućnost
da ljudi iznevjere suradnju a da ne budu otkriveni, onda im uvjetne strategije neće bit nikakav
poticaj da surađuju.
Razlika između interakcije 2 osobe (zatv.dilema) i interakcije n osoba (tragedija općeg dobra)
je u tome što je kod interakcije dviju osoba vrlo lako otkriti prethodne poteze drugih igrača
(drugi je priznao, ja nisam, dobio sam 8 godina zatvora,znam da je on priznao). Kod
interakcija n-broja osoba to je vrlo teško, pa čak i nemoguće. Tragedija zajedničkog
vodocrpilišta ograničava upotrebu uvjetnih strategija zbog nemogućnosti otkrivanja tko je
ispustio kanalizaciju u vodocrpilište preko noći (poskrivećke). Tada neće bit moguće kaznit
izdajnika. Preostaje eventualno neka uvjetna strategija poput - ''čim netko ispusti
kanalizacijsku vodu u vodocrpilište, to ćemo učiniti i mi ostali''. No je li vjerojatno
pretpostaviti da će baš svi tako uništiti zajedničko dobro?

GREŠKE
Ljudi u igranju ''igara'' griješe zbog raznih faktora. Npr. strategija milo za drago je jako
osjetljiva na pogreške. Za uvjetnu suradnju koja je potrebna za rješenje problema kolektivnog
djelovanja potrebno je biti u stanju primiti pogreške, a igrače ne odvesti u katastrofu.

UVJETNA SURADNJA U INTERAKCIJAMA VEĆEG BROJA LJUDI

U ovakvim situacijama uvjetna suradnja zna biti i često je neprovediva, jer ne nude nužno
potrebne ''kompatibilne poticaje''. U brojnim interakcijama vrlo je vjerojatno da će uzmicanje
bilo koje osobe ostaviti ostale u lošijoj poziciji nego što su bili, iako je ta pozicija još uvijek
bolja od one u kojoj suradnje uopće ne bi bilo. Problem je u tome što će „izdajnici“ znat da
suradnja ostaje racionalnom za ostatak igrača – a samim time nesuradnja i švercanje postaju
još privlačniji. Tako će i kolektivno djelovanje propasti. Ipak, ako je skupina dovoljno velika
da osigura kolektivno djelovanje, mogla bi tolerirati švercanje. Npr. nas je 10, a načrupe u
nasipu. Ako nas 7 ode spavat, ovo troje moraju zakrpat te rupe inače će brana/nasip popustit.

PRIJETNJE, OBEĆANJA I SURADNJA

Pokažite na primjerima kako funkcioniraju prijetnje, obećanja i reputacija u kolekt.
djelovanju.
Strategija uvjetne suradnje ne može riješiti mnoge probleme kolektivnog djelovanja (u
manjim može više). Jer, u velikim skupinama će šverceri zaklučit da mogu iznevjerit
suradnju. Ali potencijalnim švercerima se može zaprijetit strašnim posljedicama ako se
švercaju.

PRIJETNJA I OBEĆANJE - Npr. kod zatvorenikove dileme – mogu prijetiti „ako ti kažeš
prvi policiji, onda ću i ja reć“ – ali to nije istinska prijetnja, već dominantna strategija (jer još
nisam ništa rekao). Također, mogu obećati „ako ti šutiš i ja ću šutjet“ – to je istinsko
obećanje, jer bih ja zapravo preferirao da ne šutim kad za to dođe vrijeme. Slično je npr. i
„ako ne napišeš esej na vrijeme dobit ćeš nulu“ – ovdje ja zapravo samo izlažem pravila igre i
to nije stvarna prijetnja. Ali ako kažem „ako ne predaš esej na vrijeme, razbit ću te“ – to je
stvarna prijetnja jer ono čim se prijeti mora biti nešto što se inače u normalnoj situaciji ne bi
dogodilo. Zapravo su prijetnja i obećanje jednaki strateški potezi – jer ako sam sadist i volim
razbijat ljude, onda moja prijetnja za studente koji ne predaju esej nije prijetnja – nego
obećanje.

REPUTACIJA - Pitanje je zašto bi ljudi vjerovali obećanjima i prijetnjama – odgovor je u

reputaciji kao bitnom elementu tj. u reputaciji da ja zaista učinim ono što kažem. Npr. kod
zatvorenikove dileme dogovorimo se da ću ja šutit ako ti šutiš – ako mi vjeruješ tada ćeš
zaista šutjet i moja reputacija će nam pomoć. Kako bismo riješili naš problem kolektivnog
djelovanja moramo bit u stanju uvjerljivo prijetiti, a jedini način je da ih sada provedemo
makar to ne želimo. Reputacija se lakše izgrađuje i održava u manjim i stabilnijim skupinama,
te je vrlo koristan društveni alat kada pojedinac zna da će biti u interakcijama tijekom dužeg
razdoblja.

Kod većih skupina izgradnja reputacije će biti teža i isto tako će biti teže saznati o
reputacijama ostalih.
BIRANJE STRATEGIJE SURADNJE:ULOGA NORMI
- Uloga normi u kolektivnom djelovanju nije izmakla zanimanju teoretičara racionalnog
izbora. Pokaži to izvodeći dva Laverova primjera.
- Teoretičari racionalnog izbora "računaju" i na ulogu normi u kolektivnom
djelovanju? Pokažite to na primjerima (Lever).
- Detaljno objasnite odnos prema normama u teoriji racionalnog izbora.

Postoji velik broj strategija uvjetne suradnje koje bi ljudi mogli izabrat kad se nađu u nekoj
interakciji. Npr. zatvorenikova dilema neće rezultirat uzajamnom suradnjom ako se igra samo
jednom i uz vanjsku prisilu, ali ako igrači opet igraju pojavljuje se sve više strategija. Tada je
ljudima problem koordinirati se oko kombinacija strategija koje će zaista i dovest do
uzajamne suradnje.

Nekada se strategije suradnje biraju zahvaljujući normama.

Primjer 1. - izabiranje strane ceste po kojoj ćemo se voziti. Kada bi svatko vozio bilo kojom
stranom troškovi bi bili ogromni. Ako svi odaberu desnu stranu (ili lijevu) tada imamo
uzajamno kolektivno djelovanje. Ako bi pak neki odabrali jednu strategiju (lijevu),a drugi
drugu (desnu) – tada bi svi u pojedinačnom i kolektivnom smislu bili u opasnosti. Ali ako
postoji općepoznata konvencija tj. norma da se vozi desnom stranom – onda jedna takva
norma može pomoći ljudima u utvrđivanju strategije.
Primjer 2 – brod tone – ako ga svi napuste u isto vrijeme, čamci neće izdržati – zato imamo
npr. normu „prvo žene i djeca“. Takvo kolektivno djelovanje uvjetuje opstanak većine ako ne
i svih putnika, prema tome spasile su ih norme…

Zakjučak – problem kolketivnog djelovanja proizvodi situacija kada racionalni ljudi žele
plodove kolektivnog djelovanja za koje nije vjerojatno da će ih uživati ako si ostali sebično
maksimiziraju korist. Za taj problem postoji nekoliko rješenja:
- problem se može riješiti sam po sebi ako su dobra koja su u pitanju takva da
zahtjevaju univerzalnu suradnju potrošača da bi uopće bila proizvedena
- neki plodovi kolektivnog djelovanja mogu se privatizirati (Olson)
- neke vrste kolektivnog djelovanja mogu se dogoditi kao popratni učinak privatnih
transakcija (Olson)
- monarhija + anarhija
Još jedan mogući način rješavanja problema kolektivnog djelovanja počiva na aktivnostima
„političkih poduzetnika“ – i to kao način da se problem riješi u „stvarnom svijetu“ koji se
nalazi izvan malih, stabilnih zajednica i u kojem su velike skupine s čestim promjenama
članova pravilo (ne iznimka).

4. POLITIČKI PODUZETNICI, POLITIČARI I STRANKE

Tko su prema Laveru "politički poduzetnici"?Koja je razlika između načina na koji oni
rješavaju probleme kolektivnog djelovanja i rješenja "monarhije" i "anarhije"

Politički poduzetnika je osoba koja putem ugovora sa skupinom postaje njezin agent s
definiranim i ograničenim ovlastima za određeno razdoblje. On je unajmljeni vođa, prinuditelj
– koji za nagradu pruža političke usluge kojima pomaže skupini riješiti probleme kolektivnog
djelovanja – on izvana nameće rješenja problema. Da bi dobio ugovor za političkog
poduzetnika je važno da ima reputaciju!

Politički poduzetnici nisu hobbesovki suvereni jer za razliku od njega nemaju neograničenu
moć. Politički poduzetnik s moći da prisiljava skupinu je diktator, a racionalnom pojedincu
nije u interesu da se podčinjava diktatoru. Zato moć političkih poduzetnika mora biti dovoljna
za prisilu i sankcije prema pojedincima i manjim skupinama, ali ne i prema čitavoj populaciji

Za razliku od anarhističke uvjetne suradnje, ovaj način omogućuje rješavanje problema

kolektivnog djelovanja u „stvarnom svijetu“, a ne samo u malim i stabilnim zajednicama – jer
kada se sruše zakon i red anarhističke strategije, tipičan je odgovor sporazum s vanjskim
prinuditeljom tj. pol. poduzetnikom.

Problem kolektivnog djelovanja drugog reda – to je problem koji se tiče uklanjanja političkog
poduzetnika koji ne poštuje dogovor. Naime, da bi on djelotvorno rješavao probleme
kolektivnog djelovanja, njegovo smjenjivanje s vlasti mora biti van dosega bilo kojeg člana
skupine. Rješavanje tog problema/pitanja uklanjanja poduzetnika je ključno kako bi sam
poduzetnik mogao uopće rješavati ostale probleme zbog kojih je i unajmljen. Može se
očekivati da se rješenje problema drugog reda nalazi u konkurenciji potencijalnih kandidata
za obnašanje vlasti.

Razlika pojma javna dobra i političke usluge – izraz javna dobra se često rabi za dobra koja
ljudi žele (ljudske želje), iz kojih ne mogu bit isključeni i kojima stoga ne moraju pridonositi.
Pojam političkih usluga podrazumijeva neposredno snabdijevanje javnim dobrima, ali uz to
podrazumijeva i stvaranje političkog poretka koji olakšava proizvodnju javnih i ostalih dobara
koja bi inače mogla bit dostupna samo u manjim količinama.

''UGOVORI' IZMEĐU DRUŠTVA I POLITIČARA

4 komplikacije kod uguvora između društva i političara

Odnos između političara koji pruža usluge (pol.poduzetnika) i društva kojemu se pružaju
usluge ima oblik ''ugovora''. Ugovor traje tijekom određenog vremena, te specificira ovlasti
političara, političke usluge koje će bit pružene i nagrade za pružene usluge. Kod takvih
ugovora javljaju se barem 4 komplikacije koje se odnose na:
1. način na koji društvo dodjeljuje ugovor političaru
2. pitanje ograničenja moći prisile koju društvo dodjeljuje političaru
3. pitanje poticaja koji bi naveli političare da odstupe od sklopljenog ugovora sa
društvom
4. problem uklanjanja sa vlasti političara (čak i onog ograničenim ovlastima) ako
odstupi od ugovora

TKO DODJELJUJE UGOVOR ZA PRUŽANJE POLITIČKIH USLUGA?

Važno temeljno svojstvo dodjeljivanja ugovora bit će prisilna ravnoteža snaga između
podskupina društva (frakcije) kao cjeline. Svaka frakcija koja prevladava nad ostatkom
društva moći će ''ugovarati posao'' sa političkim poduzetnikom za društvo kao cjelinu, bez
obzira na moguće protivljenje drugog dijela društva. Frakcija može biti dominantna zbog niza
razloga - ako ima više sredstava prisile nego druge frakcije, ili pak ako i nema više sredstava
prisile može se nametnuti ako se ostatak društva ne može dogovoriti što želi.

Dakle, jedna određena dominirajuća frakcija može prevladati i sklopiti ugovor, namećući tako
neki poredak cjelokupnom društvu – ali samo ako se ne suoči s nekom frakcijom ili savezom
frakcija koje mogu kolektivno nametnuti svoju volju dominantnoj frakciji ako tako odaberu ili
koje se mogu složiti oko alternativnog poretka kojemu svi oni daju prednost pred poretkom
koji podržava dominantna frakcija. Za pripadnike frakcija ili saveza frakcija, koji se žele
nametnuti kao podskupina koja je u stanju ugovoriti političke usluge za cjelokupno društvo,
presudan je kriterij da ne mogu biti pobijeđeni odnosno može ih pobijediti samo druga
frakcija ili političkihfrakcija koje posjeduju iste kvalitete.

Prije sklapanja ugovora doći će do političke borbe – određeni podskup će i prisilom nametnuti
pogodbe skupini – i upravo će taj podskup na kraju sklopiti ugovor s političkim poduzetnikom
kako bi pribavio politički poredak za društvo u cjelini – ta mogućnost fizičke ili psihičke
prisile izdvaja dominantnu frakciju ili savez frakcija koji su sposobni sklapati takve ugovore.

MOŽE LI SE OGRANIČITI MOĆ PRISILE KOJA JE PREPUŠTENA

POLITIČARIMA?
Dakle, za razliku od hobbesovog suverena, moć u rukama političkog poduzetnika je
ograničena. No bez obzita na to – rješenje problema kolektivnog djelovanja putem
pol.poduzetnika biti će privlačna opcija samo onim skupinama koje su dovoljno velike da se
odupru masovnoj prisili koju bi političar mogao pokušati provesti. Male skupine su uvijek
podložne en masse iskorištavanju jer se nisu u stanju oduprijeti.
ŠTO NAVODI POLITIČARE DA NE POŠTUJU SVOJE UGOVORE SA
DRUŠTVOM?
- Albert Hirschman u knjizi "Izlaz,glas i lojalnost" istražuje zašto političari i bez
političke konkurencije "izvršavaju svoja obećanja".Detaljno navedi njegove razloge.
- Zašto racionalni političar prema Hirschmanu ne smije ignorirati glasove „političkih
potrošača!? Navedi 2 razloga i obrazloži
- Laver piše kako su čak i bez političke oporbe politički poduzetnici prisiljeni izvršavati
svoja obećanja. Objasnite zašto je tako te navedite: tko je i u kojoj knjizi istražio taj
argument.

Kako bi znali da dobivaju ono što su po ugovoru dogovorili, građani moraju nadgledati
ponašanje političara. No takvo nadgledanje je skupo, te predstavlja velik trošak i problem
kolektivnog djelovanja. S druge strane je i promjena političara (ako radi loše) skupa. Znajući
sve to, političar na vlasti će gotovo sigurno iskoristiti svoj položaj kako bi društvu nešto
uskratio. Također, dok god su troškovi zamjenjivanja nositelja vlasti veći od koristi, građani
nemaju poticaja da odbace takvog političara. Ipak – postoje određeni razlozi zašto će
politički poduzetnici izvršavati svoja obećanja.

Prema Albertu Hirschmanu (djelo: 'Izlaz, glas i lojanost'') alternativni odgovor na pad
kvalitete političke usluge je PRITUŽBA tj. GLAS. Racionalni političar odgovora na taj glas
jer bi ga ignoriranje tog glasa previše koštalo - zbog 2 razloga:
1. nezadovoljni potrošači mogu političarima nametnuti izravne troškove raznim oblicima
djelovanja (npr. pišući im pisma na koja će trebati odgovoriti, postavljanjem
neugodnih pitanja, stalnim žalbama, štrajkovima, demonstracijama). Političari su
prisiljeni slušati svoju klijentelu kako bi osjetili što to javnost želi. Troškovi se mogu
nametati još i snažnom upotrebom glasa, što dovodi do preopterećenja
komunikacijskih kanala, te kolektivnim djelovanjem (štrajkovi, prosvjedi…) Iz ovoga
vidimo da je za kažnjavanje moćnog monopoliste potrebna jednoglasna suradnja.
2. oni koji prvi uoče pad kvalitete usluga će alarmirat druge i navest ih da i oni uvide pad
kvalitete, a time se stvaraju dodatni sve veći izravni troškovi. Dakle, sve više i više
ljudi će biti svjesno pada kvalitete, a političari će onda morat sprječavat širenje
nezadovoljstva.

Pored neprijepornog utjecaja političkih potrošača, Laver pokazuje da politička

konkurencija značajnije utječe na političare na vlasti. Navedi njegove razloge za ovaj
stav.

Važan element je i prijetnja/konkurencija drugih političara koji bi rado sebi priskrbili

ugovor. Ako je političar ispunjavao svoja obećanja iz prethodnih ugovora – ima reputaciju i
bit će u boljoj poziciji od konkurenta koji takvu reputaciju nema. Bez obzira na to –
postojanje konkurencije smanjuje mogućnost političaru da će se ugovor s njim obnoviti. S
druge strane konkurencija ulaže znatna sredstva da ukaže na nepravilnosti i nedostatke,
upozoravajući javnost, nadajući se da ugovor vladajućeg političara neće biti obnovljen.
Konkurentu je cilj ocrniti protivnika, pa makar i lagao.

Dakle, za društvo je vrlo važno da postoji mogućnost nadmetanja konkurentskih političara –

jer ako toga nema, pripadnici društva bili bi u mogućnosti ukloniti nekog vladajućeg
političara koji odbija napustit dužnost samo pomoću kolektivnog djelovanja organiziranog u
njihovim redovima – ali tu je paradox u tome što je baš zbog poteškoća u organiziranju
redova skupina i sklopila ugovor s političkim poduzetnikom. Konkurenti su poticaj
vladajućima da se pridržavaju svojih ugovora s društvom.

Također, problem je i uklanjanje političara koji ne odlaze s vlasti – zato da bi prijetnja

konkurenta bila uvjerljiva, mora postojati politička i realna fizička mogućnost uklanjanja čak
nepokornog nositelja vlasti i njegove zamjene sa konkurencijom. Da bi se riješili tog tirana
mora postojati konkurencija koja će moći sklopiti ugovor sa društvom koje želi zbaciti
tiranina. Tu se pojavljuje sekundarni problem kolketivnog djelovanja – činjenica da svi
zajedno imaju snagu pobijediti političara kojeg treba ukloniti nije jamstvo da će to zaista i biti
„politički“ u stanju učiniti – jer dovoljno je da političar primjeni sankciju prema jednom i da
se ostali uplaše.

KAKO ODRŽATI OPORBU?

- Objasni 3 načina održavanja oporbe. Navedite ih i ukratko opišite.

- Objasni 3 načina na koja se mogu pribaviti javne koristi od političke oporbe. navedi i
objasni
- Na koje nacine se financira oporba, obrazlozi kratko

1. od samih političkih konkurenata kao ulaganje u mogućnost budućeg dolaska na

vlast – znači da oporba koristi vlastite resurse, bez vanjskih donacija. Zbog toga
oni moraju biti ljudi sa realnim nadama da će biti budući nositelji vlasti.
2. od ljudi koji očekuju da će primiti određene osobne koristi od budućeg
vladajućeg političara. To je politički klijentelizam gdje oporbeni političari
obećavaju svojim pobornicima javne položaje u slučaju da dođu na vlast, a ovi im
za uzvrat daju doprinose.
3. Planirano – financiranje javnim novcem kao dio političkog poretka koji su
ugovorili pripadnici društva – to je financiranje koje osigurava nositelj vlasti.
Obzirom da će oni na vlasti i u oporbi imati više informacija o tome što se zaista
događa, društvo u ugovor koji sklapa sa nositeljem vlasti može uvrstiti i uslugu
političke konkurencije - koja će vlast nadgledati i dovoditi u pitanje ispunjenje
obećanog. Dakle, javnosti je motivacija da se oporba financira javnim novcem, kao
dio političkog poretka.

STRUKTURA NAMETANJA POLITIČKIH PODUZETNIKA

Nadmetanje više ovlaštenih političkih poduzetnika koji istodobno osiguravaju javne političke
usluge, primjenom prisile nad ''švercerima'' koji za njih ne plaćaju, teško će opteretiti
pripadnike društva. Njih može kazniti, ''švercali'' se oni ili ne, politički poduzetnik kojeg oni
ne podržavaju.
Alternativni način nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih usluga je
''sekvencijski monopol''. U takvom aranžmanu, političkim poduzetnicima koji su u
konkurenciji nudi se ugovor na određeni rok i on se zatim dodjeljuje ekskluzivno - onome tko
ponudi najbolju nagodbu. Kad taj rok istekne ugovor ponovno ide na licitaciju i postupak se
nastavlja. Ovime se potiče političare da ispunjavaju obveze zbog straha od gubitka ugovora.
Na ovaj način pripadnici društva uspijevaju izbjeći troškove koje bi inače imali kada bi svaki
od poduzetnika nudio svoje političke usluge i naplaćivao ih (tržišna utakmica). U
sekvencijskom monopolu će svaki pripadnik društva bit podvrgnut ugovoru samo s jednim
ovlaštenim pol.poduzetnikom Time se rješava pitanje dvosmislenih sankcija jer će postojati
samo jedan politički poredak.

DOBICI ZA POLITIČKE PODUZETNIKE

Politički poduzetnici se u poslu nalaze isključivo zbog nagrade koju dobivaju za pružene
političke usluge, ne mareći intrizično za konkretni sadržaj usluga koje pružaju. Pretpostavlja
se da nagrade za javnu dužnost proizlaze iz proizvodnje, a ne potrošnje političkih usluga.
No politički poduzetnici su također pojedinci sa svojim privatnim željama, te im je možda
motivacija da se bave poslom pribavljanja političkih usluga baš želja da proizvedu paket
političkih usluga koji je bliži njihovim privatnim preferencijama. Tako političar koji je na
vlasti može umjesto onih obveza koje su ugovorene, pružati i one koje nisu, a bliže su
njegovim privatnim željama. Takvo izbjegavanje obveza ne znači pružiti manje od onoga što
je ugovoreno, nego pružati ono što nije ugovoreno. Što je veća mogućnost da se izbjegne
precizno izvođenje obveza iz ugovora, vjerojatnost takvog ponašanja je veća. Dva ključna
čimbenika koja će ograničavati takvo ponašanje političara da koristi javni položaj u privatnu
korist su:
- reputacija - političari žele obnoviti ugovor s društvom pa moraju čuvati reputaciju
- konkurencija - politički suparnici funkcioniraju kao kontrola vlasti

Dakle politički poduzetnici mogu promicati određeni paket političkih usluga jer smatraju,
instrumentalno, da će im taj paket donijeti ugovor sa društvom, ali oni, također, mogu biti i
privatno intrizično zainteresirani za konkretni sadržaj tog paketa.

SAVEZI POLITIČKI PODUZETNIKA

- Laver kaže da su prilikom nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih

usluga , politički poduzetnici „potaknuti na udruživanje u saveze“. Posrijedi su političke
stranke. Detaljno ih objasni.

Političke stranke omogućavaju političkim poduzetnicima da licitiraju za mnogo ''teže''

ugovore o političkim uslugama, koje su daleko iznad dosega pojedinačnog poduzetnika, a
omogućava i ostvarenje značajnih strateških prednosti pred drugima. Također politička
stranka osigurava resurse koji su potrebni da bi se postigla vjerodostojnost ispunjavanja
ugovora.

2 poticaja između potencijalnih suparnika za djelovanje u dogovoru

1. mogućnost ograničavanja učinaka konkurencije – bez konkurentskih poduzetnika
pripadnici društva ne mogu učinit mnogo (osim ako izbjegavanje obaveza nije tako
veliko da poništava ukupnu vrijednost pruženih usluga). Nositelj vlasti tako ima
značajan poticaj da preuzme neugodne konkurente nudeći im ulogu člana vladajuće
momčadi. Konkurent tako odustaje od budućeg mogućeg obnašanja vlasti, ali zato
ima u sadašnjosti sigurniji (iako manji) dio profita od trenutačnog obnašanja vlasti. S
druge strane, onaj koji je na vlasti se odriče dijela trenutačnog profita, ali će zato u
budućnosti zbog smanjenje konkurencije vjerojatno dobivat nove ugovore.
2. prednosti koje imaju veće pregovaračke cjeline – političari koji formiraju saveze da bi
preuzeli obnašanje mandata, morat će se dogovorit oko toga kako podijelit koristi što
ih nosi osvajanje vlasti. To pogađanje može uključit i prijetnju (odlazak u
 konkurentsku stranku ako ih se ne nagradi dovoljno i sl), ali te prijetnje su isprazne
ako savez bude i dalje u stanju držati vlast. Zapravo je najuvjerljivija prijetnja ona u
kojoj političar prijeti da će napustiti savez u kojem je bitan član, te otići u drugi
konkurentski savez u kojem će također biti bitan član, i sudjelovati u dobiti kada
jednom dođu na vlast.

- Koja su prema Laveru 3 velika poticaja političarima da se udruže u političke stranke?

Navedite ih i ukratko objasnite.

 Veća razina političkih usluga: imat će u kontroli dovoljan broj vještina i sredstava
kako bi bili u stanju davati realne ponude za ugovore o pružanju političkih usluga
velikim skupinama.
 Ograničavanje učinka konkurencije: “preuzimanje” neugodnih suparnika – djelovat
će u dogovoru kako bi ograničili konkurenciju
 Strateške prednosti koje donose pregovaračke cjeline: pregovaračka moć
nadproporcionalno raste udruživanjem

Tko su ¨svetovni sveci¨? Zašto Laver inzistira na tome da se teorija racionalnog izbora u
svojim objašnjenjima ne smije pozivati na takve osobe?
Teorija racionalnog izbora nje previše sklona „svjetovnim svecima“. Kako to obrazlaže
Laver?
Oni zbog svoje dobrote istinski žele osigurati dobra za kolektivnu potrošnju dajući zaradu od
svojih privatnih aktivnosti kako bi doprinijeli dobrobiti drugih, ne iskorištavajući skupinu za
svoj osobni probitak. Motivirani su isključivo željom da svi međusobno djeluju pomirljivo i
produktivno.

Laver kaže da mi moramo konstruirati modele politike koji će izdržati mnogo općenitije
situacije, a ne one koji će funkcionirati samo ako neka određena osoba kojim slučajem
priskoči u pomoć.
 EPISTEMIOLOGIJA I ONTOLOGIJA (Koža, a ne košulja)

Objasnite metaforu da su ontološka stajališta „poput kože,a ne košulje“

Ontološko i epistemološko stajalište nekog znanstvenika je poput kože (a ne košulje), jer se ne

može odjenuti i svući kad god se to istraživaču svidi. Želi se naglasit da zapravo znanstvenik
svoje jednom zauzeto stajalište o prirodi svijeta i o tome što možemo spoznati o svijetu i
kako, ne bi trebao mijenjeti nikada.

Što je ontologija? Na koja pitanja odgovara ontologija? Kratko objasnite dva osnovna
ontološka stajališta.
Ontologija je „teorija bitka“, a ontološko stajalište izražava nazor istraživača o prirodi
svijeta.

Ontologija odgovara na pitanja - što postoji, što jest, što treba spoznati. Ključno pitanje je
postoji li tamo negdje stvaran svijet koji je neovisan o našoj spoznaji.

2 osnovna ontološka stajališta (suprotstavljena):

- esencijalističko ili fundamentalno - postoje bitne razlike u bitku koje su

temelji na kojima se izgrađuje društveni život (između muškaraca i žena postoje
fundamentalne razlike koje su značajke same njihove egzistencije)

- antifundacionalističko – koje naglašava da je svijet društveno konstruiran, te

na postoji neki stvaran svijet kojeg bi trebalo otkriti (razlike između muškaraca i žena
su društveno konstruirane, posljedica su patrijarhata)

Što je epistemologija?Navedite barem dva epistemološka gledišta karakteristična za

različite teorijske pristupe u političkoj znanosti.

Epistemologija je „teorija spoznaje“, a epistemološko stajalište izražava nazor istraživača o

tome što možemo spoznati o svijetu i kako to možemo spoznati

2 ključna pitanja – može li promatrač utvrditi stvarne ili objektivne odnose između
društvenih fenomena – može li to učiniti jednostavnim izravnim promatranjem ili ima odnosa
koji postoje, ali ih se ne može izravno promatrati.
Klasifikacija epistemoloških stajališta:

1 klasifikacija

- ZNANSTVENO – pristaše znanstvenog stajališta su fundacionalisti tj.

smatraju da tamo negdje postoji stvaran svijet koji je za aktere izvanjski
svijet. Oni su usredotočeni na utvrđivanje uzorka društvenog ponašanja, a
naglasak je na objašnjavanju.

- HERMENEUTIČKO (ili interpretatističko) – pristaše hermenutičkog

stajališta su antifundacionalisti, koji vjeruju da je svijet društveno
konstruiran. Oni su usredotočeni na značenje ponašanja, a naglasak je na
razumijevanju. Vjeruju da nije moguće utvrditi uzročne odnose u
društvenim znanostima.

2 klasifikacija

- POZITIVISTIČKO – pozitivisti pristaju uz fundacionalističku ontologiju

i zaokupljeni su utvrđivanjem uzročnih odnosa između društvenih
fenomena

- REALISTIČKO – i realisti su fundacionalisti, ali za razliku od pozitivista

ne privilegiraju izravno promatranje, jer između društvenih fenomena
postoje strukturni odnosi koji se ne mogu izravno promatrati (npr. ne može
promatrati patrijarhat, ali možemo vidjeti njegove posljedice)
Brojne su kritike upućene i jednom i drugom znanstvenom stajalištu, i to ponajčešće od strane
interpretatista, što je logično obzirom na njihova temeljno različita ontologijska uvjerenja.

Smatra se da se ontološka i epistemiološka pitanja ne smiju zapostavljati. Pri tom treba

imati na umu 3 stvari – obrazloži barem 2

1. ta pitanja (shvaćena kao problemi) nisu jednostavna, ali nisu niti teška, ako se objasne
jednostavno i pomoću odgovarajućih primjera
2. ontološka i epistemološka stajališta ne bi trebalo tretirati kao košulju koja se može
odjenuti kad razmatramo filozofske probleme, a svući kad obavljamo istraživanje.
Mnogi znanstvenici su tako počeli odbacivati onotološka pitanja, a za epistemološka
smatrali da su više, manje raspravljena – što svakako nije točno.
3. Istraživači ne mogu tijekom jednog projekta zauzeti jedno stajalište, a tijekom drugog
projekta drugo. Epistemološko stajalište istraživača izražava se u onome što on
proučava, kako to proučava i status koji pridaje otkriću – pritom pozitivist želi doći do
objektivnih i poopćivih otkrića, dok je istraživač interpretatist zaokupljen
razumijevanjem, a ne objašnjavanjem. Realist pak traži uzročne odnose i misli da se
mnogi odnosi ne mogu promatrati.

RAZLIČITI PRISTUPI ONTOLOGIJI I EPISTEMOLOGIJI

POZITIVIZAM

U 4 točke objasni srž pozitivističkog stajališta – glavne značajke - obilježja

• temelji se na fundacionalističkoj ontologiji – svijet postoji neovisno o našoj spoznaji (kao i

prema realistima, za razliku od interpretatista). Svijet je stvaran, a ne društveno konstruiran.

• prema pozitivistima je moguće i poželjno utvrditi uzročne odnose među društvenim

fenomenima (to im je zajedničko s realistima).

• pozitivistima su prirodne i društvene znanosti analogne - moguće je utvrditi pravilne odnose

između društvenih fenomena, te ne postoje nikakve duboke strukture koje se ne mogu
promatrati (to je suprotno od realista). Promatrač može biti objektivan u svojim
promatranjima i testiranjima teorija.

• pozitivisti smatraju da je moguće empirijska pitanja (što jest) odvojiti od normativnih (što bi
trebalo biti), a oni se bave prvom skupinom. Dakle, društvene znanosti mogu biti objektivne i
vrijednosno neutralne (realisti i interpretatisti odbacuju tu mogućnost)

Kritike pozitivizma:

Postoje različite kritike pozitivizma. Izvedi kritiku koja naglašava obilježja tzv.
društvenih fenomena u odnosu na one prirodne (Quine i Kuhn).

1. pozitivisti pogrešno tumače na koji način znanost doista napreduje (2

argumentacije)
a) QUINEOVO PRAGMATIČKO STAJALIŠTE ima 2 presude kritike
- on tvrdi da je svaka spoznaja koju izvodimo iz svojih osjetila posredovana pojmovima
kojima se služimo da bismo je analizirali, te zato nema načina da se iskustvo
klasificira ili opiše, a da ga se pritom ne interpretira
- to znači da se teorija i eksperiment ne mogu jednostavno odvojiti, već teorija utječe i
na činjenice koje promatramo i na način kako ih interpretiramo, što može utjecati na
zaključke koje izvodimo. Ako promatramo činjenice koje nisu u skladu s teorijom
mogli bismo zaključiti da su činjenice pogrešne, a ne teorija – time se ruši predodžba
da za opovrgavanje teorije može poslužiti samo promatranje

b) KUHNOVO GLEDIŠTE
- znanošću stalno dominira određena paradigma koja se ne osporava i koja utječe na
pitanja koja znanstvenici postavljaju i na način kako interpretiraju ono što promatraju.
Promjena paradigme događa se kad velika količina empirijskih promatranja navede
 neke znanstvenike na osporavanje dominantne paradigme, no do tad znanstvenici
uglavnom odbacuju ona promatranja koja se ne uklapaju u dominantnu paradigmu
(znanstveno istraživanje nije otovoreno kako to impliciraju pozitivisti)
Što tvrde kritičari pozitivizma iz tabora društvenih znanosti?Koja su obilježja
društvenih fenomena (društvenih struktura) nasuprot prirodnim fenomenima,koja
onemogućuju da društvene znanosti budu istovjetne prirodnima?

2. između društvenih i fizičkih /prirodnih fenomena postoje očite razlike zbog kojih
je nemoguća društvena znanost.
Tu su važne 3 razlike:

- društvene strukture (za razliku od prirodnih) ne postoje neovisno o aktivnostima koje

oblikuju (npr. brak je društvena struktura i stvarno iskustvo za vjenčane, a to stvarno
iskustvo utječe na način kako akteri razumijevaju i oblikuju tu instituciju)
- društvene strukture (za razliku od prirodnih) ne postoje neovisno o shvaćanjima aktera
o onome što čine u određenoj aktivnosti (ljudi razmišljaju o tome što čine i često
mijenjaju svoje postupke u skladu s tim razmišljanjem)
- društvene strukture (za razliku od prirodnih) se mijenjaju kao posljedica djelovanja
aktera; društveni svijet se gotovo u svakom smislu vremenski i prostorno mijenja.

Mnogi pozitivisti izbjegavaju te kritike, ali oni sofisticarniji su svjesni tih kritika. Tako imamo
2 poznata vioralista (koji su ujedno i pozitivisti) – David Sanders i Johnson.

David Sanders – pokazuje da post-bihevioralisti koji bi se mogli nazvati i post-pozitivisti

priznaju da su normativna pitanja važna i da ih nije uvijek lako odvojiti od empirijskih
pitanja, te prihvaćaju da druge tradicije mogu imati ključnu ulogu u političkoj analizi.
Zapravo se baš zbog gornjih kritika post-pozitivizam udaljio od tradicionalnog pozitivizma –
odnosno pozitivizam se promijenio kao reakcija na kritike.

Sanders kaže da se za sustavnu empirijsku provjeru iznesene teorije moraju upotrijebit

promatranja (to je izraz pozitivističkog epistemološkog stajališta) – ipak taj standard ne bi
prihvatili ni interpretatisti (jer ne vjeruju da izravno promatranje može biti objektivno), a ni
realisti (jer smatraju da se ključni odnosi ne mogu promatrati).

INTERPRETATISTIČKO STAJALIŠTE (ontološko-epistemološko)

Uz pozitivizama i realizam,u knjizi (poglavelj Koža, a ne košulja) se govori o

interpretatističkom ontološko-epistemološkom stajalištu.Objasnite ukratko tri glavne
značajke/srž toga stajališta.
- svijet ne postoji neovisno o našoj spoznaji, već je društveno konstruiran,
(antifundacionalistička ontologija) – ovo stajalište je suprotno pozitivizmu

- interpretacija tj. razumijevanje društvenih fenomena je presudno, a to se može utvrditi i

razumijeti samo u sklopu pojedinih diskursa ili tradicija.

- objektivna analiza nije moguća jer sve interpetiramo (znanstvenici i sami djeluju unutar
diskursa ili tradicije tj. akteri interpretiraju svijet, a njihovu interpretaciju interpretira
promatrač – to je dvostruka hermeneutika)

Kritika:

- potječe od pozitivista – oni kažu da interpretatistička tradicija nudi samo mišljenja ili
subjektivne prosudbe o svijetu, te nema temelja na kojima bi se prosudila valjanost
njihovih spoznajnih tvrdnji (kažu da je interpretatističko istraživanje kao fikcija, a
pozitivističko teži znanosti o društvu)

Bevir i Rhodes:

- pokušavaju se obraniti od te kritike utvrđujući temelj na kojem mogu postavljati

tvrdnje te tvrditi da je jedna interpretacija bolja od druge
- razlikuju hermeneutičke i postmodernističke ili poststrukturalističke pravce

Hermeneutička tradicija je u biti idealistička, tvrdi da je nužno razumjeti značenja koja ljudi
pridaju društvenom ponašanju; zaokupljena je interpretacijom tekstova i djelovanja.

- cilj je stvoriti gusti opis te na osnovi njega stvoriti interpretaciju o tome što nam to
govori o društvu

Hermeneutika i poststrukturalizam/postomodernizam su dvije varijante

interpretatističkog stajališta. Izvedi stajalište Michela Foucaulta.

Hermenutika – kaže da je nužno razumjeti značenja koja ljudi pridaju društvenom ponašanju
-. Da utvrdimo vlastitu konstrukciju o konstrukcijama koje drugi ljudi stvaraju o onome što
čine (zaokupljena je interpretacijom tekstova i djelovanja, te se služi etnografskim tehnikama
npr. vođenje dnevnika, prepisivanje tekstova).

Poststrukturalizam i postmodernizam – su inačice interpretativne tradicije. Njih je teško

okarakterizirati, pa se treba usredotočiti na rad M. Foucalta. On je oštar protivnik
funacionalizma i projekta modernizacije koji je povezan s prosvjetiteljstvom. Taj moderni
prijekt tvrdi da je izravno iskustvo temelj ljudske spoznaje i da je moguće objektivno shvatiti
stvarni svijet. M. Foucalt na to kaže da se iskustvo stječe u okviru određenog društvenog
diskursa, a uvjerenje pojedinca nije važno. Politolozi moraju, da bi shvatili neki
predmet/djelovanje, interpretirati ih u širem diskursu kojeg su dio.

što je dvostruka hermenautika?

- akteri interpretiraju svijet (1.hermeneutička razina), a njihovu interpretaciju interpretiraju

promatrači (2.hermeneutička razina)

intenc

U 3 temeljne točke objasni srž realističkog stajališta (glavne značajke).

• svijet postoji neovisno o našoj spoznaji tog svijeta - fundacionalističko ont. stajalište
(zajedničko s pozitivizmom)

• moguće je utvrditi uzročne odnose među društvenim fenomenima (oni imaju uzročnu snagu
– zajedničko s pozitivizmom)

• ne mogu se svi društveni fenomeni/strukture izravno promatrati (suprotno od pozitivista) –

postoje duboke strukture koje se ne mogu promatrati, a ono što se može promatrati može dati
pogrešnu sliku o stvarnom svijetu.

Za realiste često postoji dihtomija između stvarnosti i pojavnosti – realisti ne priznaju da je

ono što se čini da je tako ili ono što akteri kažu da je tako, nužno tako (npr. klasični
marksizam predstavlja arhetipski realizam – pa marksisti kažu da ljude nije moguće pitati koji
su njihovi interesi, budući da bismo tada utvrdili tek njihove izmanipulirane interese, a ne
stvarne interese.

2 vrste kritika na račun klasičnog realizma? Navedi što autori knjige misle o o
interpretističkoj kritici?
 1. Pozitivistička kritika à pozitivisti su osporavali tvrdnje realista da postoje strukture
koje se ne mogu promatrati, te tvrde da zbog postuliranja takvih struktura, spoznajne
tvrdnje realizma nisu provjerljive, a stoga ni opovrgljive.
2. Interpretatistička kritika à interpretatisti odbacuju tvrdnju realista da strukture
uzrokuju društveno djelovanje, jer ne postoje nikakve strukture koje su neovisne o
društvenom djelovanju da bi ga uzrokovale, te nikakav objektivni temelj na kojem se
mogu promatrati djelovanja ili izvoditi zaključci o tim dubokim strukturama.

Ontologija i epistemologija u političkoj znanosti – primjer na 2 slučaja

1. GLOBALIZACIJA

Postoje različita objašnjenja fenomena globalizacije.

- Navedi obrazloženje koje daju Hirst i Thompson. Kratko prikaži njihova

fundamentalistička i epistemologijska obilježja.
- Navedi objašnjenje koje daju Held i drugi. Kratko prikaži njegova
fundamentalistička i epistemologijska obilježja.

Moguće je razlikovati ekonomsku, kulturnu i političku globalizaciju, koje su blisko povezane.

Glavna rasprava o globalizaciji tiče se stupnja u kojem se ona povećala.

1. Hiperglobalisti ili teoretičari 1. vala (npr. Ohmae)

- jako su porasli razni pokazatelji ekonomske globalizacije – izravna strana ulaganja,

međunarodni bankovni zajmovi, međunarodna trgovina itd.
- on tvrdi da će u budućnosti u politici ulogu igrati dvije sile – globalna financijska
tržišta i transnacionalne korporacije

2. Skeptici ili teoretičari 2. vala (npr. Hirst, Thompson)

- proces globalizacije je ograničeniji, globalizacija nije nova pojava

- zapravo se pojave koje se zbivaju mogu bolje opisati kao regionalizacija, a ne
globalizacija, te je jedino područje na kojem je prisutna značajna globalizacija
područje financijskih tržišta
- oni su pozitivisti (kao i hiperglobalisti), te se slažu da postoje mjerljivi pokazatelji
procesa globalizacije (iako skeptici smatraju da je proces globalizacije ograničen, a
hiperglobalisti kažu da su pokazatelji globalizacije kao porasli)
3. Transformacionalisti (npr. Held i dr)

- kritika prvih dvaju valova

- ne iznose nikakve tvrdnje o budućim putovima globalizacije, već naglašavaju da je
globalizacija dugoročan povijesni proces ispisan raznim protuslovljima
- njihovo stajalište je realističko epistemološko, te tvrde da je globalizacija uzrok
(transformacijska sila) „stvarnih“ društvenih, političkih i ekonomskih promjena, ali da
nije moguće znanstveno utvrditi bilo koji aspekt globalizacije.

U knjizi Teorije i metode navode se primjeri funkcioniranja ontologije i epistemologije u

istraživanju globalizacije. Pokaži kako to funkcionira na modelu koji su ponudili Hay i
Marsh

Hay i Marsh se u viđenju globalizacije slažu s Heldom (transformacionalist), ali idu i korak
dalje i kažu da na vladinu ekonomsku politiku utječe diskurzivna konstrukcija globalizacije
(konstruiraju ju akteri), a ne stvarni procesi globalizacije.

To pokazuju na primjeru VB – u VB je povećan regionalizam u trgovini, ali malo je dokaza

da je VB uhvaćena u globaliziranu političku ekonomiju. S druge strane britanska vlada je
ograničena i smatra da je stupanj globalizacije sada takav da je nužno provođenje
neoliberalnih politika – dakle, Hay i Marsh žele reći da britansku ekonomsku politiku ne
oblikuje stvarnost globalizacije, nego prevladavajuća diskurzivna konstrukcija te stvarnosti.

Ova agumentacija ima i realističkih i interpretatističkih elemenata – poziva se na stvaran

svijet, ali s naglaskom na diskurzivnu konstrukciju tog svijeta.

2. VIŠERAZINSKO UPRAVLJANJE i liberalni interguvernmentalizam

Višerazinsko upravljanje – termin koji obuhvaća mnoštvo fenomena koji su obično

smješteni u područje regionalne politike i europskih intergracija.

- prema HUNTU – ono obuhvaća interakciju između konstelacija javnih i privatnih

aktera koji su smješteni u nadnacionalnoj, nacionalnoj i podnacionalnoj razini
- ta je interakcija nehijerarhijska i nedostaje joj središnji prevladavajući autoritet
 - bliže je narodu, te prihvatljivije i sposobnije odgovoriti na ekonomsku klimu koja se
ubrzano mijenja
- njegova opreka je liberalni interguvernmentalizam

Interguvernmentalizam – shvaćanje EU kao međunarodne organizacije čije se odlučivanje

temelji na nacionalnim interesima koje određuju države članice.

Razlika

teoretičari višerazinskog upravljnja teoretičari interguvernmentalista

izvode svoje okvire iz institucionalizma koriste se perspektivama racionalnog izbora

tvrdeći da su insitucije važne (nastoje utvrditi preferencije aktera i pokazati
kako se ishodi mogu shvatiti kao posljedica
racionalno proračunatog ponašanja

realisti koji naglašavaju kako pravila i pozitivisti

norme, te duboke neopazive strukture mogu
dugoročno određivati ishode odlučivanja

Teoretičari višerazinskog upravljanja tvrde da bi se regionalna politika trebala odrediti kao

sfera u kojoj EU igra integralnu ulogu u ustvaranju politika, zajedno sa zasebnim regionalnim
vlastima i nacionalnim institucijama. U tom smislu razlikuju:

- vladavinu (government) – usko vezana uz formalne strukture državne vlasti

- upravljanje (governance) – vezano je uz mnogo širu predodžbu politike, te obuhvaća
proizvodnju, akumulaciju i regulaciju kolektivnih dobara
Ovdje postoji snažan normativni element.

Argumenti protiv višerazinskog upravljanja – koncentriraju se na 2 gl.problema:

1. tzv. "zamka zajedničke odluke" à misli se na opasnost od pat pozicije u odlučivanju

gdje postoji mnogo sudionika, međuovisnih sfera i mogućih kombinacija procesa
stvaranja politike. Iako ono je bliže narodu, riskira da u odlučivanju žrtvuje
učinkovitost.
2. višerazinsko upravljanje ne pruža veću legitimnost, a kad su uključene manje jedinice
i lokalne razine odlučivanja, veća složenost procedura ima za posljedicu
netransparentnost odlučivanja

Kritike interguvernmentalizma:

1. pozitivističko objašnjenje socijetalnih fenomena zanemaruje strukturna ograničenja u

okviru kojih djeluju pojedinci (npr. utjecaj diferencijalne alokacije resursa,
 nepredvidljivost vanjskih faktora poput međunarodne ekonomske i sigurnosne
klime...)

2. institucionalni okviri imaju prvenstveni utjecaj na oblikovanje odlučivanja preko

svojih formalnih pravila, neformalnih procedura, vrijednosnih struktura te učinaka
nazauzimanje položaja i ponašanje orijentirano na unutrašnje uloge à institucije nisu
više od zbroja bezbrojnih pojedinačnih izbora

3. nedovoljna kritičnost u pogledu na to koji su vremenski okviri relevantni i zašto izraz

"ovisnost o odabranom putu" usmjerava pozornost i na utjecaj odluka koje prethode
nultoj točki te na utjecaj načina na koji institucionalni okviri zatvaraju aktere u
određene skupove mogućnosti izbora
 FEMINIZAM

U drugoj polovini 20.st. pojavile su se tri struje feminističkog mišljenja. Navedi ih i

detaljno objasni.

Feminizam se pojavio kasnih 1960-ih kao pokret i skup ideja koji je doveo u pitanje odnose
moći između muškaraca i žena koji su se uvriježili kao „prirodni“, a sa svrhom unaprijeđenja
statusa žene. Sljedeće tri struje već su se otpočetka razlikovale po:

a) razlozima postojećih nejednakosti;

b) pojmovima kojima su stvarale okvire za svoje ciljeve;

c) strategijama kojima su se koristile za njihovo ostvarivanje

1. LIBERALNI - oslanjao se na većinu pretpostavki postojeće liberalne misli, s

naglaskom na pojedinačnom te racionalnosti, razlikovanju privatnog i javnog i
mogućnosti reforme institucija. Ovaj smjer je bio prilično radikalan, ali su sljedbenice
marksističkog i radikalnog f. smatrale da je previše ograničen i da je prešutno
elitistički.

2. MARKSISTIČKI - oslanjao se na marksističke premise – to je značilo iz

marksističkih tekstova preuzeti ili domišljato pokazati kako je izrabljivanje žena bilo
svrhovito za kapitalizam. Radikalni feminizam ga kritizira smatrajući kako rodni
sustav ima vlastitu logiku te da postoje mnogo bolji načini analize unutarnjih odnosa
„spolno-rodnog“ sustava i klasa. Naziva se i „socijalistički feminizam“ s pristupom
„dvojnih sustava“.

3. RADIKALNI – najnoviji - polazi od spoznaje da ni liberalini ni socijalistički

feminizam ne vode istinskoj jednakosti žena. On prepoznaje rat spolova kao osnovno
sredstvo političke borbe. Više nego ostale 2 struje je isticao da je privatna sfera
područje na kojemu je utemeljeno potlačivanje žena. Također, svratio je pozornost na
seksualnu sferu muškog izrabljivanja.

Ove struje su imale brojna suprotstavljena stajališta, ali zajednička tendencija im je bila da
drže žene jednostavnom kategorijom te naglašavanje njihove sličnosti sa muškarcima – no s
vremenom se otvorilo pitanje ''razlike' tj. da li su te razlike prirodne ili su proizvod kulture.

Tako su se marksističke feministice počele udaljavati od jednostavnih spolnih kategorija te

počinju usvajati pojam "roda" koji je naglašavao njegov povijesno kontingentni i društveno
konstruirani karakter à suprotstavljenost biološki zadanog spola i njegova kulturna preobrazba
u rod
U radikalnom feminizmu se javlja "kulturni" ili "proženski" feminizam koji je prihvaćao i
slavio razlike, te posebnu prirodu žena (materinstvo). No, svi ti pokušaji da se žena objasni
kao subjekt feminizma i kao suprotnost muškarcu, doveli su do pitanja o razlikama između
samih žena. To znači da je sam feminizam služio da bi iznova artikulirao klasne, spolne, rasne
i druge razlike među ženama, koje su svagda postojale.

- dijelom kao odgovor na te razlike, javlja se poststrukturalistički pristup koji privlači

brojne utjecajne feministice. Taj pristup dovodi u pitanje društveno-konstruktivističko
razumijevanje roda. Pokazuje se da esencijalizam ne dokida razdvajanjem spola i roda,
nego se jednostavno pravi stanovit razmak. Također, poststrukturalizam dovodi u
pitanje i „identitet“ žene, pa mu se prigovara da se takvim problematiziranjem
koncepcije žene uklanja intelektualna osnova feminizma kao političkog projekta.
- prelamanjem kroz optiku roda, spol ostaje u mnogome nepropitana kategorija, umjesto
da se prizna društvena konstruktnost samih spolnih razlika

Vicky Randall govori o "marksistickom feminizmu". Da li je marksisticki feminizam

moguc? Takoder, postavlja se slicno pitanje može li se ujedno biti poststrukturalistica i
feministica? Oba svoja odgovora obrazložite.

Može li feministica bit poststrukturalistica – Butler kaže da katkad može biti nužno govoriti
„kao žena i za žene“ tj upotrevljavati taj jezik na retorički ili strategijski način. Ipak, ona tvrdi
da feminizam može zadržati kategoriju žene samo ako pretpostavlja da 'žena' označava
neoznačivo polje razlika koje se ne može obuhvatiti i sažeti kategorijom identiteta (kako to
govore postrukutralisti).

Objasni kako je počeo odnos feminizma i političke znanosti (na primjerima autora
Roberta Lainea, Lowndes).

Politolozi su tradicionalno bili uglavnom muškarci, pa je tako i politička znanost ili

zanemarivala žene kao subjekt, pozivajući se na njih kroz njihov odnos s utjecajnim
muškarcima, ili je pribjegavala reprodukciji stereotipnih i seksističkih shvaćanja njihove
prirode.

Robert Laine smatra da je feminizam kao pokret kriv za porast delikvencije i

homoseksulizma u Americi zbog okretanja žena (amričkih majki) karijeri i neobičnim
interesima koji ih potpuno obuzmu,a čime oduzimaju ljubav svoje djece.

Od 70-ih godina broj žena u političkoj znanosti raste, pa se javljaju različita razdoblja
1. razdoblje – obilježila ga kritika muške političke znanosti zbog njezina stvarnog
isključivanja žena kao političkih aktera.
2. razdoblje – tzv. "ubrajanje žena" - ono je donijelo mnogo sustavnija istraživanja razmjera
podzastupljenosti žena i uzroka tome. Sve se više žena uključivalo u javnu politiku, otvarala
su se nova pitanja o oblicima i utjecaju njihove participacije. Lowdnes pokazuje da u novoj
uzburkanosti koju je dovela koncepcija 'socijalnog kapitala', postoji neobična šutnja u odnosu
na rodnu dinamiku, iako bi ona mogla rasvjetliti ključna pitanja rasprave o socijalnom
kapitalu.
3. razdoblje – postavljaju se fundamentalna pitanja o feminističkoj disciplini,o granicama
karakterističnih metodologija političke znanosti, o načinu konceptualizacije politike, o
rodnom karakteru političkih institucija i procesa
Epsitemologija i metodološka pitanja
- nema zajedničkog feminističkog epistemološkog stava; feminizam se opisuje kroz 3
epistemološke faze: racionalističku, proturacionalističku i postracionalističku
- prigrlivši poststrukturalizam,feministice su prihvatile epistemološki instantni (muški)
stav
- najznačajniji feministički epistemološki iskoraci povezani su s feminizmom koji se
temelji na razlici à ponekad su proženske feministice prikazivale svijet u kojem
živimo kao niz sposobnosti (npr. um i tijelo, kultura i priroda) pri čemu se prvi član
para pridaje muškarcima, a drugi ženama
pritom obilježja muškog nisu odbačena kao puki instrumenti muške dominacije
nego kao nešto što je intrinzično muško, a prednost se daje alternativnim
tipovima mišljenja i izražavanja (npr. poezija) koji mogu potkopati
patrijarhalni poredak i dopustiti pojavu drugačijih pogleda

Nancy Hartsock – najznačajnija predstavnica perspektivističkog feminizma – pojam

perspektive ovisi o pretpostavci da epistemologija izrasta iz materijalnog života na složen i
protuslovan način.
Na početku je smatrala da spolna podjela rada u okviru kapitalističkog društva
znači da žene dijele posebno iskustvo života, utemeljeno na njihovoj stvarnoj
ili potencijalnoj ulozi u životu i podizanju djece à a to bi iskustvo moglo
osigurati temelj za feminističku perspektivu. Druge feministice to kritiziraju i
optužuju taj pristup za esencijalizam, te da ta teorija nije uzela u obzir temeljne
razlike u životima žena.

Kritika teorije racionalnog izbora – jedan od primjera feminističke metodologijske kritike –

Shapiro kaže da teorija racionalnog izbora sa svojim proračunavanjem osobnog interesa
pojedinca pretpostavlja muški model moralnog slobodnog djelovanja. Kaže da je pristup
racionalnog izbora trebao uzeti u obzir posljedice odnosa ugnjetavanja (među klasama i
rodovima) na donošenje odluka ugnjetavanih.

Unutar feminstičkog pristupa postoje različita viđenja političkog. Navedi ih i obrazloži.

Od početka su feministice podijeljene na pitanju u kojoj se mjeri treba boriti s glavnim
političkim institucijama. Radikalne i marksističke feministice sebe prikazuju kao
revolucionarke, a liberalne se prikazuju kao reformatorice.

Radikalni feminizam argumnetira u korist koncepcije politike kao odnosa moći između
muškarca i žene (koliko u kuhinji i krevetu, toliko i u Westminsteru ili Whitehallu), te osuđuje
muškost javne politike. Taj pristup sažet je u sloganu 'osobno je političko' – odbija poduprijet
razlikovanje javne i privatne sfere, jer ga smatra ideološkim sredstvom kojim se legitimira
trajno isključenje i potlačivanje žena. No nije se ustrajalo na tome da se granice javnog i
privatnog izbrišu, jer su uvidjeli eksplanacijsku korisnost takve podjele, te da je ona korisna
onoliko koliko oblikuje društveno ponašanje.
Liberalni je feminizam dugo pokazivao sklonost da postojeće institucije vlasti uzme ''na
povjerenje''.
Marksističke feministice odbacuju liberalnu koncepciju, te pojam politike vežu uz pojam
moći.
Feministica Moller Okin razvila je tri kritike razlikovanja privatno/javno. Navedi ih i
objasni

1. postoji nedoumica u primjeni javnog /privatnog kod razlikovanja države i društva

(ekonomije), kao kod javnog i privatnog vlasništva, te kod razlikovanja države i
obitelji ili sfere kućanstva.
2. nedoumica prostječe i iz tradicionalnog poistovjećivanja kućanstva s muškom glavom
i dosljednim neuviđanjem toga da njegovo pravo na privatnost može osporiti
privatnost drugim članovima kućanstva (privatni patrijarhat utemeljen je na muškoj
moću unutar kućanstva, a javni patrijarhat se vodi time da žena postaje ovisna ne samo
o muškarcu, već i o poslodavcu, državi itd)
3. Problem radikalne feministilčke koncepcije patrijarhata – koji, iako je djelovao na
različitim razinama i kroz različite organizacije, njegova osnovna jedinica bila je
razlikovanje javnog/privatnog. Patrijarhat ima tendenciju da bude ahistoričan,
neosjetljiv na kulturne razlike i da podcjenjuje ženske izvore moći. Okin kritizira
takvu koncepciju patrijarhata, odnosno razlikovanja javno/privatnog budući da postoje
izvjesne razlike u ženskim iskustvima
Feministička kritika želi pokazati koliko privatno-javna distinkcija šteti ženama kao
društvenoj skupini i povećava njihovu društvenu podređenost.

Rodno dimenzionirano shvaćanje države - Treba li feminizmu uistinu teorija države?

Država se uzimala s velikom dvojbom kao agent kapitalizma ili patrijarhata, ali postupno se
osjećala potreba za feinističkom teorijom države – ipak feminizam je naposljetku propustio
stvoriti takvu teoriju. To nije bio problem za liberalne feministice, jer su one nastojale
prihvatit postojeći sistem. Za radikalne feministice je država pak bila instrument patrijarhata,
a za marskističke feministice instrument održavanja kapitalizma.

objasni što znači rodno dimenzionirano objašnjenje političkih institucija

Connell kaže da su feministice pomogle da se razviju aspekti neizravnog feminističkog
shvaćanja države. On koristi pojam "rodnog režima" da bi opisao kako državu čini skup
odnosa moći između muškarca i žene, koji je sam po sebi talog njegove prijašnje rodne
povijesti. Rodni režim djeluje na temelju hijerarhije, podjele rada i strukture emocionalne
privrženosti. Država je prisiljena i ovlaštena upravljati radnim odnosima u društvu, pomažući
time rekonstruiranju reguliranih kategorija, te je stoga uključena u historijski proces koji
uspostavlja i mijenja osnovne dijelove rodnog poretka

2 primjera za pristup rodno dimenzioniranih institucija:

Halford govori o problemima s kojima se "ženske inicijative" u britanskim lokalnim vlastima,
gdje se one susreću s posebnim preprekama zbog rodno shvaćene dinamike struktura i kultura
lokalne vlasti. Tako postoje 3 glavna organizacijska oblika kroz koje interesi muškaraca
nastoje biti predstavljeni u lokalnim vlastima – sindikati, strukovne udruge i skupine viših
menadžera

L. Kathlene - pobija pretpostavku kako će povećani broj žena koje obnašaju javne dužnosti
automatski povećati njihov utjecaj u zakonodavnim sferama u SAD-u. Ako su zakonodavni
odbori uistinu rodno neutralni, ženska predsjedavateljica odbora treba imati jednake
mogućnosti da utječe na zakonodavni proces kao i muški predsjedatelj. Ona je istraživala
verbalnu dinamiku slušanja u odborima i primjetila da žene u odborima govore manje, ali i
manje upadaju u riječ od muškaraca. Razmatrala je i načine oslovljavanja, pa se tako
muškarci drugom muškarcu obračaju s navođenjem titule, a ženi samo s navođenjem njenog
imena. Također, uvidjela je i da ako su žene sjedile blizu jedna druge, onda su i česšće
istupale u raspravi.
Feministička kritika modela države blagostanja (tipologija Espinga Andersena)

Feministice kritiziraju njegovu tipologiju jer zanemaruje rodne odnose, te zato predlažu da se
razmotri koliko su socijalne i ekonomske politike utemeljene na modelu 'muškarca hranitelja'.
One također razmatraju i kakve su posljedice procesa restuktuiranja države blagostanja za
žene kao zaposlenice i žene kao majke.

Vicky Randall navodi pet kritika upućenih feminističkoj znanosti. Nabrojite ih i ukratko
opišite.

1. UNIVERZALIZAM – zbog pretjerano univerzalističke koncepcije žene, kritizirana je

prijašnja feministička politička znanost koja nedovoljno prepoznaje različitosti među
ženama, odnosno činjenicu da među različitim skupinama žena zapravo mogu
postojati vrlo duboki sukobi interesa i percepcije.

2. ESENCIJALIZAM – Esencijalizam je još uvijek pojam koji se izriče prijezirnim

tonom. Većina je poststrukturalističkih feministica spremna prihvatiti neki oblik
strategijskog esencijalizma, ali u tom okretanj „rodu“ nužno je sustavnije istraživajne
muškosti politike i političkih institucija.

3. NEKRITIČNOST – uočeno je da su feminističko mišljenje u cjelini i feminističke

studije i feminizam u drugim disciplinama pokazali slabo zanimanje ili odobravanje za
feminističku političku znanost. Također se ističe da feministička politička znanost nije
dovoljno odvažna.. Dok se uspostavljala sama feministička politička znanost,
postojala je težnja da se potpuno nekritički prihvati tradicionalne "muške" metode.
Jedan od razloga je taj što su žene oduvijek imale razmjerno marginalnu ulogu u
političkoj znanosti kao struci te što su teško stjecale akademsku pravovaljanost i
profesionalne stupnjeve.

4. OGRANIČENOST – feministička politologija je u praksi premalo pozornosti

usmjerila na onu sferu ili razinu djelovanja koja se najčešće izjednačuje s političkim.
Ona nije dovoljno dovela u pitanje tradicionalne granice političkih znanosti i srodnih
disciplina, iako su feminističke politologinje bile u potpunosti spremne iskoristiti
pojmovne okvire i metode drugih disciplina. Preradikalno napuštanje tradicionalne
ključne sfere je prijetnja identitetu političke znanosti i njezina prava na ekspertizu.

5. NEUČINKOVITOST – politička znanost nikad nije znatnije okrznuta feminističkom

perspektivom. Rodna politika nikad nije bila potpuno integrirana u politčku znanost:
njezine teorije, pitanja i zaključci nikad nisu bili znatniji dio matice političke znanosti,
a politička je znanost još uvijek profesija kojom izrazito vladaju muškarci. Malestream
politike nije bio uspješno osporavan.
Geslo radikalnog feminizma „Osobno je političko!“ ističe da je i privatna sfera područje
političkih borbi među spolovima, čak štoviše, područje na kojem je potlačivanje žena
utemeljeno. Objasni sljedeće kritičke odgovore na feminističku političku – univerzalizam,
esencijalizam i nekritičnost

ODGOVOR KAO GORE

INTERPRETATIVNA TEORIJA

Objasni interpretatističko stajalište

- usredotočeno je na značenja koja oblikuju djelovanja i institucije, kao i na načine na

koje to čine
- ono je skup odgovora na pitanje "kako znamo to što znamo o političkoj znanosti?"
- ne možemo prikladno razumijeti ljudska posla ako ne shvatimo njihovo relevantno
značenje
- proučava uvjerenja, ideje ili diskurse onako kako se ona pojavljuju, pa i oblikuju, u
sklopu djelovanja, praksi i institucija

Politička znanost ima teorije u disciplinama kao što su povijest, pravo ili filozofija, gdje
interpretacija često ima dominantnu ulogu à povjesničari su se usredotočili na događaje kako
se oni kronološki razvijaju; pravnici na formalnu prirodu institucija; filozofi istražuju
normativnu stranu društvenog života. Npr. jedan događaj ima različite interpretacije – Danci
su 1943 spasili 7000 židova – pa su se pojavile priče o „herojskim Dancima“, „dobrim
Nijemcima“ i „berlinska teorija“ – sve one se vrte oko različitih motivacija klljučnih aktera u
tom događaju, a jedino znamo to da su Danci prebacili mnogo židova...

Današnja interpretativna teorija ima dvije glavne struje:

1. se odnosi na interpretativne pristupe ukorijenjene u humanističkim disciplinama,

napose u povijesti
2. se odnosi na nove pristupe koji su jačali kako je raslo razočaranje u znanstvenim
ciljevima bihevioralizma i strukturalizma

2 su osnovne premise na kojima se zasniva interpretativni pristup u pol. znanosti.

Navedite i objasnite

Važnost interpretacije:
  ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i preferencija à pa se i njihovo
djelovanje može objasniti pozivanjem na dotična uvjerenja i preferencije ß
većina bi se tu požalili kako ta objašnjenja nisu općeprimjenjiva, te da je
uvjerenja i preferencije nemoguće potkrijepiti, pa nastoje djelovanje dovesti u
vezu s objektivnim činjenicama o ljudima.
 ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu se iščitati iz objektivnih činjenica o
njima, kao što su npr. društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj à
uvjerenja i preferencije nije moguće svesti na intervenirajuće varijable, a naše
bi nas teorije o tome zašto netko čini to što čini, mogle dovesti do gledišta koja
su suprotna onome kako ta sama osoba vidi svoj položaj i pripadajuće interese.

Upravo zbog tih premisa je interpretacija važna. Postoje 2 razloga zašto se ustraje na posebnoj
ulozi interpretacije uočitavanju nekih obilježja: jedno je ideologija kojom se služe politički
akteri kako bi legitimirali svoja djelovanja neovisno o svojim stvarnim motivima; a imeje
analiza ideja i jezičnih konvencija koje su temelji društvenih praksa (da bismo razumjeli te
društvene prakse, moramo shvatiti relevantne konvencije i uvjerenja)

Unutar interpretativnig pristupa postoje dva pravca. Objasnite hermenautiku,

fenomenologiju i etnoligiju koje čine prvi pravac.

1. HERMENEUTIKA i ETNOLOGIJA
Hermeneutika se pojavila u sklopu istraživanja biblijskih tekstova, no uskoro se počinje
pozivati na teoriju razumijevanja, osobito interpretacije tekstova i djelovanja à hermeneutičari
najčešće istražuju egzistencijalnu prirodu razumijevanja, priznajući da je ona usađena u
tradiciju.

- Collingwood je dokazivao da je cjelokupna povijest mišljenje, pri čemu je mišljenje

niz odgovora na posebna pitanja koja se pojavljuju u povijesno specifičnom skupu
ideja koje se smatraju samorazumljivima
- Oakeshott tvrdi da političko znanje može proizaći samo iz povijesti, a političku dilemu
treba objasniti mudrošći i moralnim zahtjevima u određenoj tradiciji ponašanja

Etnologija – njome se služe antropolozi da bi otkrili relevatne mreže značenja koje ljudi pletu
(prema Clifordu Geertzu). Etnologija se usredotočuje na različite oblike zdravorazumskog
znanja i praktično mišljenje koje se pojavljuje u različitim društvenim okruženjima.

- bavljenje etnografijom obuhvaća tehnike kao što su izbor informatora, prepisivanje

tekstova i vođenje terenskih bilješki, te (najvažnije) guste opise tj. eksplikaciju naših
vlastitih konstrukcija o konstrukcijama koje drugi ljudi imaju o onome što oni i njihovi
sunarodnjaci čine à etnografi interpretiraju ono što čine informatori, a ta su objašnjenja
interpretacije drugog i trećeg stupnja
- etnografski opis ima 4 glavna obilježja:
1. on je interpretativan
 2. interpretira tijek društvenog diskursa
3. zapisivanjem bilježi taj diskurs
4. mikroskopski je
- to je meka znanost koja nagađa o značenjima, procjenjuje pretpostavke i izvodi
eksplanacijske zaključke iz boljih pretpostavki; bavi se inskripcijom i specifikacijom,
a zadatak joj je zabilježiti značenja koje određeno djelovanje ima za društvene aktere,
a potom pokazati što nam ti gusti opisi govore o društvu u kojem su pronađeni

2. POSTSTRUKUTRALIZAM i POSTMODERNIZAM
Poststrukturalističke i postmodernističke filozofije su dovele do novih varijanti interpretativne
teorije. Njihovi teoretičari su Derrida, Foucalt, Lacan, Rorty, White....

Bevir i Rhodes ističu kako su neke varijante interpretativnog pristupa u političkoj

znanosti inspirirane poststrukturalizmom i postmodernizmom. Jedan od autora kojemu
se pridijevaju navedene etikete je Michel Foucault. Opišite ukratko osnovne
karakteristike njegove teorije (pritom se svakako osvrnite na pojmove episteme i
diskurzive prakse,te opišite Foucaultov stav prema autonomiji subjekta)

Foucault – veliki protivnik tzv. modernog projekta koji je povezan s prosvjetiteljstvom (taj
projekt tvrdi da je temelj ljudske spoznaje izravno iskustvo, te da je moguće razviti objektivno
shvaćanje stvarnog svijeta – time se poriče dvostruka hermenutika)

Foucaltovo djelo odlikuje trajno neprijateljstvo prema subjektu i umu.

Upravo ga je neprijateljstvo prema modernom projektu dovelo do prihvaćanja

interpretativnog pristupa.

On se suprotstavlja čistom iskustvu i kaže da iskustva posjedujemo samo u okviru nekog

prethodno uspostavljenog diskursa. Da bi shvatili neki predmet ili djelovanje, politolozi
moraju taj predmet ili djelovanje interpetirati u širem diskursu kojeg je on dio – važan je
društveni diskurs, a ne uvjerenje pojedinca. Ljudski se život može shvatiti samo u određenoj
episteme ili u okviru značenja, i taj se okvir ne može svesti na objektivni proces ili strukturu.

- u svom kasnijem radu napušta koncepciju episteme u korist diskurzivne

prakse – gdje se diskurs se sastoji od beskrajno multiplicirajućih značenja,
brojnih tvrdnji i događaja, od kojih nijedna nije stabilna niti čini bit. Ključ
razumijevanja društvenih praksi je razumijevanje objektivnih značajki ljudi
kao dio skupine značenja koja ih čine mogućima.
 - njegovo neprijateljstvo prema subjektu znači da on naglašava načine na koje poreci
moći i različite episteme konstruiraju pojedince injihova uvjerenja. Odbacuje ideju
autonomnog subjekta – za njega je subjekt samo kontingentni proizvod određenog
diskursa, određenog skupa tehnika vladavine.
- njegovo neprijateljstvo prema umu znači da on decentrira diskurse da bi prikazao
kako oni nastaju iz manje ili više slučajnih interakcija svih vrsta mikropraksi

Autori poglavlja o interpretativizmu Bevir i Rhodes nude vlastiti oblik interpretativnog

pristupa (antifundacionalistički).

- Kako oni shvaćaju subjektivnost?

- Objasnite pojam tradicije kojom Bevir i Rhodes objašnjavaju društvene strukture.

Oni kažu da po pitanju subjektivnosti daju prednost obliku interpretacije koji se nalazi
između hermeneutike i poststrukturalizma (poststrukturalizam je neprijateljski nastrojen
prema subjektivnosti). Poststrukturalisti odbacuju ideju autonomije subjekta, pa na to Bevir i
Rhodes kažu da odbacivanje autonomije ne treba povlačiti za sobom odbacivanje djelovanja.
Djelovanje moramo uzeti u obzir, jer različiti ljudi imaju različita uvjerenja i različito
postupaju u uvjetima iste društvene strukture. Moramo dopustiti da subjekt može birati
određena uvjerenja i djelovanja (tu se rado o naraciji koja je specifična za određeno vrijeme i
prostor – npr, istraživač može objasniti neki fenomen, ali to se objašnjenje oslanja na njegovu
interpretaciju).

To shvaćanje djelovanja pretpostavlja da društvene strukture vidimo kao tradicije – prema toj
koncepciji tradicije važna je ona društvena struktura u kojoj su subjekti rođeni i koja je onda
temelj za njihova kasnija uvjerenja i djelovanja, a da ih pritom ne fiksira, te uzima u obzir
mogućnost da subjekti

prihvate, razviju pa i odbace veliki dio svoje baštine.

Racionalnost:

- bitni dijelovi svake tradicije prisutni su u svemu onome što njezini sljedbenici kažu ili
čine
- mi tradicije smatramo kontingentnima à ljudi kao akteri stvaraju ih svojim
djelovanjem
- stoga ih politolozi moraju decentrirati da bi shvatili sadržaj i prirodu neke tradicije, da
bi razotkrili načine na koji ona djeluje, održava se i mijenja kroz uvjerenja i djelovanja
pojedinaca.
- ideja tradicije nalaže da subjekti mogu mijenjati svoju baštinu zbog razloga koji za
njih imaju smisla, treba se pozabaviti prirodom i učincima lokalnog mišljenja
 činjenica djelovanja omogućuje nam da prihvatimo lokalno mišljenje na način
kojem Foucault nije bio sklon à tradicije ne sadržavaju inherentnu logiku koja
određuje njihov razvoj: ne postoji obvezujući uzrok koji bi prisilio ljude da
promijene svoja uvjerenja ili djelovanja ovisno o lokalnom mišljenju ß
promjene nastaju kao odgovor na dileme koje se pojavljujukad se postojećoj
ideji suprotstavi nova ideja, te tako sili na ponovno promišljanje

samo istraživanjem načina na koji pojedinci shvaćaju i odgovaraju na

dileme

može se shvatiti kako se mijenjaju društvene prakse koje pojedinci

stvaraju

Relativizam:

- iako nam nisu dostupne čiste činjenice kojima bismo se mogli poslužiti da određene
interpretacije i naracije proglasimo istinitima ili lažnima, ipak se možemo čvrsto držati
ideje objektivnosti
jednu naraciju cijenimo više nego drugu jer ona bolje udovoljava kriterijima
kao što su preciznost, sveobuhvatnost, konzistencija i otvaranje novih putova
istraživanja

- objektivnost nastaje kritikom i uspoređivanjem konkurentnih mreža interpretacije

usuglašenih činjenica; temelji se na kriterijima usporedbe, a u procesu usporedbe
izabiremo najbolju interpretaciju

U poglavlju o interpretativnoj teoriji analizira se tačerizam. Detaljno prikaži kako se to

radi iz torijevske, liberalne, vigovske i socijalističke tradicije.

1. TORIJEVSKA TRADICIJA: Ian Gilmour kaže da je osnovna briga torijevstva

očuvanje jedinstva nacije, nacionalnih institucija, političkih i civilnih sloboda.
Torijevci tako prednost daju državi kao savezu građana, a državu kao interesni savez
prihvaćaju samo kad su pojedinci sposobni otkazati obveze prema njoj kad im to
odgovara.

Torijevska tradicija vidi tačerizam kao prijetnju i Konzervativnoj stranci i

nacionalnom jedinstvu. Gilmour tako snažno napada "dogmu tačerizma"
tvrdeći da M. Thatcher nije istinski konzervativni vladar jer svojim stavom o
Britaniji kao zajednici općeg interesa ljude je natjerala na konformizam; nije
došlo do transformacije ekonomije, a i naneseno je mnogo društvene štete.
Njegov naziv "torijevstvo jedne nacije" znači da u slučaju da država nije zainteresirana
za svoje ljude, ni oni ne bi trebali biti zainteresirani za nju à država stoga treba očuvati
tkivo društva i izbjeći šokove nasilnih preokreta, te brinuti o zadovoljenju svih svojih
pripadnika
 2. LIBERALNA TRADICIJA: prema toj tradiciji je 'novi konzervatizam M. Tacher'
obnovio liberalnu tradiciju naglašavanjem slobode, pozivanjem na načela slobode u
ekonomiji i prihvaćanjem države blagostanja. Tako Willets kaže da je tačerizam
poseban zbog političkih kvaliteta M. Thatcher, njezine energije i uvjerenja,
sposobnosti da se kreće između općih načela i prakse, kao i njezine procjene za koja se
pitanja treba boriti. Tačerizam pokazuje i veliko političko umijeće – vlada se čvrsto
pridržavala svojih načela i pokazala da privrženost slobodi zadovoljava ljudske težnje
te ih čini prosperitetnima, a državna intervencija demotivira
Konzervativna misao u svom najboljem izdanju izražava međusobnu ovisnost
zajednice i slobodnog tržišta. Tačerizam nije samo antiteza konzervatizma zato
što priznaje da u životu postoji još nešto osim slobodnog tržišta; tačerizam je
nastojao pomiriti ekonomsku računicu s našim moralnim obvezama prema
sugrađanima.
3. VIGOVSKA TRADICIJA: koristi se westminsterskim modelom koji uključuje
Britaniju kao unitarnu državu koju obilježuju suverenost parlamenta, jaka kabinetska
vlada, nadzor izvršne vlasti od stranke koja ima većinu, razrađeni običaji vođenja
parlamenta......
Vigovska tradicija uključuje i idealističku struju koja smatra da su institucije
izraz ljudske svrhe, a naglasak je na tome kako međusobno utječu i surađuju
institucije i ideje na sposobnosti britanskih institucija da se otvore i nose s
krizama.

Kavanagh pokazuje kako je politički program britanske vlade bio iz temelja ponovno
napisan à vlada je bila radikalna i uspješna, te je promijenila smjer prethodnih ratnih
administracija, a M. Tacher je imala poseban paket politika kojim je stvorila novi pravac
djelovanja koji će buduća vlada teško obrnuti. Vigovska naracija tu promjenu objašnjaca
pozivajući se na osobnu moć M. Tacher.

4. SOCIJALISTIČKA TRADICIJA: ova tradicija je protuvigovska.

Marquand smatra da Britanija nije postala razvojna država à nije se prilagodila valovima
tehnoloških i institucionalnih inovacija koji su se proširili svjetskom ekonomijom. Tu
prilagodbu je kočio i Westminsterski je model (jer je osnova tog modela suverenost
parlamenta koji sprečava otvorenu i izravnu podjelu moći o kojoj ovisi dogovorena
prilagodba, a britanska je kriza upravo kriza neodgovarajuće prilagodbe povezane s gubitkom
pristanka i rastućeg nepovjerenja između onih koji vladaju i onih kojima se vlada).
Britanija se nije prilagodila zato što je njezina kultura ukorijenjena u redukcionističkom
individualizmu

Marquandovo objašnjenje tačerizma naglašava podudaranje njegova tržišnog liberalizma i

britanske političke kulture posjedničkog individualizma, te nesposobnost i jednog i drugog da
se pozabave krizom te neodgovarajuće prilagodbe.

On kaže da tačerizam sadrži 3 paradoksa:

a) politike slobodne ekonomije su u sukobu s potrebom jake intervencionalističke
države da upravlja kulturnom promjenom koja je potrebna za održanje te
slobodne ekonomije;
b) želja da se spriječi nacionalno propadanje u sukobu je s liberalnim
imperativima slobodne trgovine poradi slabosti britanske ekonomije;
 c) napadna posredničke institucije (BBC, lokalna vlast, sveučilišta) potkopava
torijevsku tradiciju koja ih smatra utvrdama slobodne – tržište je u sukobu sa
zajednicom

Zaključak analize tačerizma à ne postoji esencijalističko tumačenje tačerizma, jer postoji

mnogo ideja, ali ne postoji ništa što je zajedničko svima njima. Fenomen tačerizma tvore
različite povijesne priče i na različit način – od očuvanja tradicionalnog autoriteta, onbove
tržišta i postupnosti, do rješavanja krize kapitalizma. Zapravo izbor tih tradicija ovisi o tome
što pokušavamo objasniti, a znanstvenici konstruiraju tradicije kako bi odgovorili na pitanja
koja ih zanimaju.

Koje su prema Beviru i Rhodesu dvije glavne kritike interpretativne teorije? Ukratko ih
opišite, kao i odgovore Bevira i Rhodesa na njih.

2 glavne kritike interpretativne teorije

- da ne uvažava dovoljno materijalnu stvarnost – tj. ne uzima u obzir materijalna
ograničenja društvenog djelovanja. Bever i Rhodes na to kažu da interpretativni
teoretičari mogu uzeti u obzir ekonomske utjecaje i prihvatiti da dileme često
odražavaju materijalne okolnosti. Sama činjenica da vlada djeluje na temelju
određenog pogleda na svijet ne znači da on određuje učinke njezina djelovanja à
učinci će ovisiti o tome kako drugi reagiraju i njihove će reakcije kolektivno činiti
relevantnu materijalnu stvarnost. Drugi se kritičari žale da interpretativni pristupi ne
mogu uzeti u obzir postojanost i pouzdanost institucija à ali Bever i Rhodes kažu
interpretativna teorija iznova promišlja prirodu institucija.
- da ne pruža osnovu za kritiku društvenog života – tj. da joj nedostaje kritička
snaga. Tako kod poststrukturalističkih i postmodernističkih varijanti nedostaje
koncepcija istine kojom se neko uvjerenje može proglasiti lažnim à ali neka uvjerenja
možemo odbaciti bez pozivanja na neku koncepciju apsolutne istine. Isto tako
proglašenje nekog sustava uvjerenja lažnim ne znači njegovo odbacivanje kao
ideološkog sustava. Ipak, interpretativna teorija mora izbjeći pojam ideologije.

MARKSIZAM

Što je to „klasični marksizam“? Na kakvoj se ontologiji i epistemologiji temelji „klasični

marksizam“? Navedite i ukratko objasnite njegove četiri značajke (tj. 4 – izma).

Klasični marksizam je inačica marksizma koja je prevladavala 100 god nakon Marxove smrti.

Temelji se na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj epistemologiji. Tako prema Marxu

"tamo negdje postoji stvaran svijet", i to je esencijalističko stajalište budući da tvrdi da
suvremenu društvenu egzistenciju oblikuju ili uzrokuju neki esencijalni procesi i strukture
koje znanstvenici moraju otkriti.
4 značajke su: ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam. Tako se
marksizam povezuje s:

- Ekonomizmom – jer privilegira ekonomske odnose. Marx je smatrao da se političke

institucije, zakoni, pa čak i oblici obitelji ravnaju prema osnovnim uvjetima
ekonomskog sustava. Tako je glavna funcija zakona zaštita privatnog vlasništva, a
država je sredstvo vladajuće klase.
- Determinizmom – jer tvrdi da ekonomski odnosi određuju društvene odnose tj.
odnose između klasa, a društveni odnosi uređuju političke odnose
- Materijalizmom - jer tvrdi da materijalni odnosi oblikuju ideje, a u bilo kojem
trenutku su dominantne one ideje koje promiču interese vladajuće klase (to je
shvaćanje u suprotnosti s idealizmom)
- Strukturalizmom - jer tvrdi da strukture ( ekonomske strukture) određuju djelovanja
aktera, pa se zato ti akteri mogu shvatiti kao tek nešto više od nositelja svoje
strukturne pozicije. Tu država nema izbora, već djeluje kao sredstvo vladajuće klase.

Važno je naglasiti i da klasični marksizam nudi određenu metapriču (svjetonazor), a taj

svjetonazor kritizira novija antifundacionalistička, posebice postmodernistička misao. Naime,
klasični marksizam iznosi "teoriju povijesti": određeno shvaćanje prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti, te načina na koji su one povezane. Prema tome se on temelji na znanstvenom
načelu dijalektike - povijesni razvoj je obilježen procesom u kojem protuslovlja u tezi
podržavaju antitezu u kojoj se ta protuslovlja razotkrivaju, te se potom stvara sinteza koja
postaje nova teza.

Marksizam se smatra znanstvenim jer je postavio je teoriju povijesti koja je vremenski i

prostorno univerzalno primjenjiva. Marksizam je i emancipacijsko stajalište jer ima viziju
napretka koji će rezultirati krajem izrabljivanja, tj. nastat će pravednije društvo s više
jednakosti

ZAŠTO SE MARKSIZAM MIJENJA?

- javljaju se 3 vrste kritika klasičnog marksizma:

1. Teorijske kritike unutar same marksističke tradicije

Unutar same marksist. teorijske tradicije javile su se kritike ¨klasičnog marksizma¨.
Opiši argumente Gramscia i Poulantzasa. Od kojih je karakteristika klasičnog
marksizma Gramsci odstupio i koja su 3 argumenta kojima Poulantzas potkrepljuje
svoju teoriju statusa države u kapitalizmu?

UNUTRAŠNJE KRITIKE – možemo ih pokazati na primjeru marksističke teorije države

Gramsci à on naglašava ulogu političke ili hegemonijske borbe, važnosti ideologije i značenja
aktera (stranaka, radničkog vijeća itd) što zapravo predstavlja prekid s -izmima klasičnog
marksizma (ekonomizmom, determinizmom i strukturalizmom), a te je teme preuzela i razvila
moderna marksistička teorija države.

Poulantzas àon pokušava postaviti teoriju relativne autonomije države, jer je državi potrebna
relativna autonomija kako bi mogla promicati interese 'kapitala općenito' i to potkrepljuje s
tima što država posreduje između interesa različitih frakcija kapitala, posreduje između klasa
da smiri klasne tenzije, te intervenira u ekonomske odnose.

KRITIKE DRUGIH TRADICIJA -

Johnston i Dolowitz à pokazuju kako su weberijanske ideje o klasi utjecale na suvremenu

marksist.teoriju

S.Jackson à pokazuje na koji su način feminističke kritike utjecale na marksističku analizu

roda i marksističku analizu države - tvrdi da feministice marksističke orijentacije u svoju
analizu pokušavaju inkorporirati klasu i rod, no rod je presudni temelj strukturne
nejednakosti, koji se ne može svesti na klasu.

2. Kritika da marksizam ne može objasniti ekonomska, društvena i politička

događanja
- ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam nisu ponudili uvjerljivo
objašnjenje ekonomskih, društvenih i političkih događanja. Ekonomski odnosi
proizvodnje ne određuju kulturu i ideologiju ili tip i djelovanje države à tako su
razvijene kapitalističke države na sličnom stupnju ekonomskog razvoja i s međusobno
usporedivim odnosima proizvodnje imale različite tipove države.
- također, političke odluke ne promiču uvijek i interese vlasnika i upravljača kapitalom -
države
imaju autonomiju (čak i ako je ona ograničena)

3. Učinak ekonomskih, društvenih i političkih promjena u svijetu

Na marksizam su utjecale različite promjene. Navedi ih i detaljno objasni.)

- ekonomske, društvene i političke promjene imale su velik učinak na razvoj marksizma, a

najvažnija je internacionalizacija kapitalizma - prihvatimo li činjenicu da se ograničenja
koja globalizacija nameće vladinoj politici mogu precijeniti, to dovodi do reinterpretacije
marksističke političke ekonomije
- društvene posljedice - promjena u društvenoj strukturi (rast javnog sektora, propadanje
proizvodnog sektora, povećanje ženske radne snage); promjena uloge žena (poticaj
marksizmu da primjerenije konceptualizira ulogu roda)
 - političke promjene – na marksizam je utjecala situacija u Sovjetskom Savezu, pa oni imaju
osjećaj da je potrebno braniti političku praksu u Sovjetskom savezu. No, Staljinova smrt
1953. i invazija na Mađarsku 1956. potiču marksističke intelektualce na osporavanje
prakse Sovjetskog Saveza. Tu su bili važni i Gramscijevi radovi (glavno djelo Pisma iz
zatvora pisao je dok je bio u zatvoru u Italiji)

SUVREMENI MARKSIZAM:

- odbacuje ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam

- više ne postoji marksizam, nego marksizmi

Srž Marxove klasične realističke epistemologije izražavaju 3 suda. Navedi ih i objasni

1. svijet postoji neovisno o našoj spoznaji tog svijeta (zajedničko s pozitivizmom)

2. mnogi odnosi između društvenih fenomena koji nas zanimaju ne mogu se
izravno promatrati (različito od pozitivizma)
3. u svijetu postoji nužnost - društveni fenomeni doista imaju uzročnu snagu te
stoga možemo izricati uzročne iskaze (različito od relativizma, a zajedničko
pozitivizmu)

Epistemološko stajalište većine modernih marksista počiva još na 2 druga suda (za to su
zaslužne interpretatističke kritike):

- priznaju da društveni fenomeni postoje neovisno o našoj interpretaciji, ali smatraju da

na konačni rezultat utječu upravo naša interpretacija i razumijevanje društvenih
fenomena
- strukture ne određuju djelovanja aktera, već ih ograničavaju i olakšavaju

Objašnjenje te 2 točke je u sljedećem - moderni marksisti priznaju da postoji izvanjski svijet

koji je neovisan o našoj spoznaji, te da diskurzivna konstrukcija tog izvanjskog svijeta ima
presudan utjecaj na političke ishode, ali i da priroda tog izvanjskog svijeta
ograničava/olakšava tu konstrukciju. Smisao toga možemo ilustrirati na primjeru globalizacije
– proces globalizacije je stvaran – prisutan je porast u internacionalizaciji trgovine i
fleksibilnosti kapitala, globalizacija američke kulture i porast lakoće globalnog komuniciranja
i uloge globalnih medija – u isto vrijeme je taj način na koji globalizacija utječe na stvaranje
nacionalnih politika posredovan je njihovom diskurzivnom konstrukcijom od strane
ekonomista, biznismena i osobito političara. Upravo taj jaz između stvarnosti i prevladavajuće
diskurzivne konstrukcije ostavlja mjesta konstrukciji alternativnog diskursa koji bi dugoročno
mogao imati više odjeka.

U 70-tim godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam. U tom su smislu prihvatili

Poulantzasovu teoriju države u kapitalizmu. Detaljno prikaži ovu teoriju.
Navedi i obrazloži 3 obilježja Poulantzasove koncepcije "relativne autonomije države".
Obrati pozornost i na neke njene problematične dijelove

Poulantzasova formulacija relativne autonomije države: državi je potrebna relativna

autonomija kako bi promicala interese kapitala općenito. Tu tezu Poulantzas potkrpljuje time
što država posreduje između interesa različitih frakcija kapitala,posreduje između klasa kako
bi smanjila klasne tenzije, te intervenira u ekonomske odnose.

- Poulatzasova strukturna selektivnost - država štiti klasne interese zato što njezin oblik
odražava ishod prošlih klasnih borbi (to naziva strukturalnom selektivnošću). Osim
toga, država najbolje zna što je u interesu kapitala, i svaki ustupak drugim društvenim
snagama ima za cilj da promiče dugoročne interese kapitala općenito, ako je potrebno
i protiv interesa posebnih kapitala.

Kritika te teorije je:

- Poulantzas ne nudi nikakvo objašnjenje u kojem to smislu država zna najbolje

- i dalje se privilegira društvena klasa i zanemaruje činjenica da država odražava rodnu i rasnu
nejednakost isto toliko koliko i klasnu nejednakost

- Stajalište je i dalje materijalističko, pri čemu idejama ne dodjeljuje nikakvu neovisnu ulogu

- ono je strukturalističko – za djelovanje ima malo mjesta ili ga uopće nema, a također je i
ekonomističko i determinističko

U 70-im godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam.Tako se pojavila i teorija

države koju je potpisao Bob Jessop.Detaljno prikaži ovu teoriju

Objasnite Jessopov pojam "strateške selektivnosti". Po čemu se ona razlikuje od

Poulantzasove "Strukturne selektivnosti"?

Bob Jessop - kao alternativu Poulantzasovoj strukturnoj selektivnosti razvija pojam strateške
selektivnosti, što znači da je oblik države ishod prošlih strateških borbi između društv. snaga.

Između strukturne selektivnosti (Poulantzas) i strateške selektivnosti (Jessop) očite su 2

razlike:

1. strategija upućuje na to da strukture ne određuju ishode, već je odnos između struktura

i aktera dijalektički – akteri kalkuliraju, a strukture ograničavaju i olakšavaju
djelovanje aktera, koje konstruira i rekonstruira rezultate
 2. Jessop ne privilegira klasu - već priznaje da su rod, rasa, znanje i drugo presudne
osnove strukturne nejednakosti koje su upisane u državu i koje oblikuju njezina
djelovanja, ali ih ne određuju.

Jessop tvrdi da nije moguća nikakva teorija države te da su ishodi stoga neizvjesni. Pojam
relativne autonomije države smatra neodrživim – država jest autonomna, a to koliko su
njezina djelovanja rezultat prošlih strukturnih borbi ostaje otvoreno pitanje. Država može biti
kapitalistička država, koja promiče interes kapitala, no takav je odnos slučajan, a ne nužan.
Pojmom strateške selektivnosti ukazuje da su oblik i djelovanje države rezultat
hegemonijskih/političkih borbi i da ideje imaju neovisan utjecaj na ishode.

Što nam može ponuditi marksizam?

Mnogi kažu da marksizam propada zbog:

- urušavanja Sovjetskog saveza – ali ne propada - jer urušenje sovjetskog saveza

marksizam oslobađa od pritiska tj. potrebe da opravdava razvoj događaja u Istočnoj
europi.
- trijumfa ideologije Nove desnice (neoliberalizma) – ne, jer se taj razuzdani
individualizam ublažava uvjerenjem da su kolketivne vrijednosti važne želimo li da
društvo učinkovito funkcionira. Uviđa se da neobuzdani kapitalizam uzrokuje više
problema nego što ih rješava. 2 su primjera:
 velika globalna financijska kriza s kraja 90-ih godina naročit je dokaz slabosti
kapitalizma (slom Hedge fonda koji je izišljen zato da se zaštite veliki igrači,
ali zbog gubitka od preko 100 mi dolara taj fond je ukinut). Tako je smanjena
vjerodostojnost međunarodnih institucija koje su učinile mnogo na
promicanju neoliberalne ortodoksije (npr. Svjetska banka, MMF)
 knjiga Naomi Klein skicira ekscese globalnog kapitalizma kao i uspon
antiglobalizacijskih pokreta, te svijet shvaća kao globalno selo koje
obilježavaju izrabljivanje i nejednakosti. Ona smatra da su korporacije uzrok
vlastitih problema, a svojim radom potiče antiglobalizacijsko raspoloženje.
- suvremenih promjena u kapitalizmu – ne, jer baš zbog porasta nejednakosti u
suvremenom kapitalizmu raste relevantnost marskističke ideologije. Ta korisnost
marksizma može se ilustrirati ispitujući porast strukturne nejdenakosti u SAD i VB.
Tri osnovne strukturne nejednakosti su: klasa, rod i rasa. Učinak tih stuktura na
političke ishode posredovan je obrazovanjem i znanjem, te pristupom političkoj vlasti.
Marksizam se fokusira na strukturna ograničenja kako bi objasnio funkcioniranje
suvremenog kapitalizma.

Kada se govori o korisnosti marksizma nakon pada berlinskog zida navode se

istrazivanja

strukturne nejednakosti. Objasni to na primjeru SAD-a i VB.

Strukturna nejednakost u Velikoj Britaniji:

- prisutna je značajna nejednakost u bogatstvu i dohotku à prosječni dohodak je

porastao 36%, no dohodak donjih 10 posto stanovnika pao je za 14; prosječna zarada
žena iznosila je 72 prosječne zarade muškaraca
- značajan sloj stanovništva uhvaćen je u zamsku siromaštva – 14 stanovništa je
potpuno ovisno o socijalnoj skrbi, a djeca iz takvih obitelji imaju slabiji uspjeh u
školi, veće su šanse da obole od kroničnih bolesti te imati neki oblik oštećenja
- društvena mobilnost pstoji, ali je ograničena
- nejednakost se izražava i u obrazovanju à obrazovni sustav odražava različite oblike
povlaštenosti; za djecu iz radničkih obitelji manje je vjerojatno da će ostati u školi ili
pohađati sveučilište
- što se tiče položaja političke vlasti, velika je podpretstavljenost radničke klase, žena i
crnaca u političkoj eliti à dominantne političke elite u Britaniji pretežno su bijelci,
muškarci i pripadnici sloja

Strukturna nejednakost u SAD-u:

- prosjećne zarade su se povećale, no nejednakost u zaradi rastu još brže; dolazi do

povećanja siromaštva
- prosječna zarada žena iznosi 58% prosječne zarade muškarca, dok prosječna zarada
crnca iznosi 75%, a hispanaca 68% od prosječnih zarada bijelaca
- 83% bijelaca je završilo 4 godine srednje škole, 74 crnaca i samo 53 hispanaca
- žene čine 22 članstva državnih zakonodavnih tijela, a na saveznoj razini crnci i
hispanci su značajno podzastupljeni

Dakle, zaključak je da je marksizam i dalje relevantan i to zbog sljedećih razloga:

- kapitalizam sadržava značajna protuslovlja, on tvrdi da je progresivna snaga u

trenucima kada se uvjeti u mnogim zemljama pogoršavaju (živimo u doba „kasino
kapitalizma“)
- kapitalizam se temelji na izrabljivanju (kako je to govorio i Marx pred stoljeće i pol)
- društvo obilježavaju velike nejednakosti

NORMATIVNA TEORIJA

Korijeni su joj još kod starih Grka, od Platona i Aristitotela, te se zaokupljala pitanjima o
najboljem mogućem životu i političkom poretku. Početkom 20.st. logički pozitivizam vrši
napad na normativnu teoriju i tradicionalnu klasičnu filozofiju

Peter Laslett – objavljuje esej "politička filozofija je mrtva"

- kaže da su pitanja koja nadahnjuju političku filozofiju u biti besmislena à temeljila su

se na pogreškama u pogledu na to što se može smatrati pravom ili objektivnom
 spoznajom, a te su pogreške bile pogubne jer su nas vodile u jalovu spekulaciju i
besmislene tvrdnje

Logički pozitivizam:

- razvio se početkom 20. stoljeća, želi potkopati normativnu teoriju zasnovanu na

tradicionalnoj političkoj filozofiji, na logički pozitivizam su utjecaj imali radovi
Davida Humea
- prednost daje metodama prirodnih znanosti, koje teže istinitoj spoznaji kvantitativnim
mjerenjem i fizičkim eksperimentima
- odlike: prihvaćanje razlikovanja između činjenica i vrijednosti, tvrdnja da se spoznaja
temelji na osjetilnom iskustvu, tvrdnja da je za spoznaju nužna formalna logika

U poglavlju o normativnoj teoriji, Steve Buckler piše o "pravom ocu pozitivisticke

filozofije", Davidu Humeu. Hume je smatrao valjanima samo dva oblika spoznaje (tzv.
Humeove rašlje). Navedi, objasni.

Hume je valjanima smatrao samo:

- spoznaju koja se tiče odnosa među idejama – npr. tu spadaju znanosti geometrije,
algebre (jer „da je 3x5=pola od 30“ to izračava odnos među brojevima i te teze se
mogu otkrit jedino misaonom radnjom nezavisno od onoga što postoji bilo gdje u
svemiru)

- spoznaju koja se tiče činjenica – on kaže da se istinsko razumijevanje uvijek bavi

činjenicama

Logički pozitivisti 50-ih su godina prošlog stoljeća proglasili smrt političke filozofije,
odnosno normativne teorije. Deatljno objasni stajalište logičkog pozitivista A. J. Ayera
izneseno u njegovoj knjizi Language, Truth and Logic.

Prikažite Ayerovu kritiku tradicionalne metafizike. Kakve su bile posljedice te kritike za

političku filozofiju.

Ayer – odbacuje tradicionalno filozofsko razlikovanje između carstva biti (predstavlja

istinsku prirodu stvari) i carstva pojavnosti (pruža nam samo prolazno znanje o svijetu) – zato
jer se to metafizičko stajalište zasniva na mitoviima i spekulacijama, ne može pružiti nikakav
osjetilni dokaz.
Slično kao i Hume kaže da se kao spoznaja mogu kvalificirati 2 vrste iskaza – činjenične
tvrdnje (koje se temelje na osjetilnom iskustvu i mogu se empirijski testirati) i iskazi koji se
tiču logičkih svojstava i odnosa između pojmova (oni nam služe kako bismo uredili i
kategorizirali iskustvo, time se bave filozofi)

Time su tradicionalne metafizičke tvrdnje potkopane, a filozofska pitanja o prirodi dobra ili o
najboljem životu pokazala su se besmislenima. Filozofima je kao posljedica toga ostala puno
ograničenija uloga.

Weldonovo djelo „Rijecnik politike“ slijedi tradiciju logičkog pozitivizma kad je u

pitanju stav prema političkoj filozofiji. Ukratko prikazi njegovu poziciju.

Zbog čega Weldon odbacuje metafizičke i normativne sudove tradicionalne političke

filozofije? Kako on zamišlja tvorbu osnovnih političkih pojmova i koju ulogu pri tome
dodjeljuje političkoj filozofiji?

D. Weldon tvrdi da su metafizičke sklonosti dovele politčke filozofe do pogrešnog mišljenja

da politički pojmovi kao što su država, sloboda ili vlast imaju neko bitno značenje s one
strane empirijskog iskustva i da je svrha filozofije otkriti te pojmove (npr. vlast se uvijek
smatrala tajnovitom, a prema Weldonu ona je stvarna ili potencijalna primjena sile spojena s
općim pristankom). Weldon smatra da je potrebna demistifikacija tih pojmova.

Weldon vrijednosne iskaze, kao i logički pozitivisti, smatra neobjektivnima i neprikladnima

za racionalnu argumentaciju. Time se iz političke filozofije uklanja normativni sadržaj. Uloga
filozofa nije izražavanje mišljenja o tome koliko je prihvatljivo prevladavajuće mišljenje oko
toga što je, a što nije vrijedno, već razjašnjavanje političkih pojmova i razotkrivanje jezičnih
zbrka koje proistječu iz metafizičkih pretpostavki.

Interpretativna teorija:

Wittgenstein: tvrdio da smisao ovisi o odnosu između osnovnih elemenata jezika i izravnog
empirijskog iskustva.

Analogija između jezika i igara – različitim načinima upotrebe jezika je, kao i igrama, malo
toga zajedničko à premda svaka igra ovisi o skupu priznatih pravila koja određuju legitiman
način igre, one iskazuju samo maglovite obiteljske sličnosti, te ne možemo reći koja je igra
bolja. Slična je raznolikost prisutna i u jeziku, te smisao koji pridajemo onome što govorimo
ovisi o pravilima koja čine konkretnu jezičnu igru u kojoj sudjelujemo.
- za njega je jezik nešto po čemu svijet poznaje spoznatljiv, a jezik to omogućuje na mnogo
različitih načina

Detaljno prikaži Winchovu kritiku „pomoćničke koncepcije filozofije“.

Peter Winch: kritizira "pomoćničku" koncepciju filozofije jer ovisi o razlikovanju pitanja o
"stvarnom svijetu" i pitanja o jeziku, a to pretpostavlja lažno razdvajanje stvarnog iskustva od
jezika koji se koristi za njegovo opisivanje. Jezik nije puki način kategoriziranja stvarnosti, ne
dolazi iza iskusta, već on konstruira stvarnost, a istraživanja jezika su istraživanja svijeta u
djelokrugu filozofije.

Winch dalje istražuje oblike društvene interakcije i u središte stavlja pojam „slijeđenja
pravila“ – jer da bismo se mogli smisleno služit jezikom moramo slijedit pravila, a sljeđenje
tih pravila znači i razumijevanje što ona znače i to razumijevanje mora biti svima zajedničko.
Npr. ako igrač šaha revidira svaki svoj potez, znači da ne slijedi pravila igre – to pokazuje da
istraživanje različitih pravila razumijevanja svijeta nužno za sobom povlači istraživanje
zajedničkog razumijevanja naše suradnje – o tome naposljetku ovisi društveno ponašanje.
Njegov model društvenoznanstvenog istraživanja ima za cilj interpretaciju – jer je istraživanje
nečijih uvjerenja i razloga ključ razumijevanja društvenog života (zašto je netko glasovao za
neku stranku nećemo saznati statističkim prikupljanjem podataka, nego treba istražiti dublje
razloge putem kojih ćemo otkriti tuđa uvjerenja saoj insituciji glasovanja i što to predstavlja
za neku osobu).

Kritike interpretativnom (Winchovom) pristupu:

- glavna točka rasprave je problem razumijevanja tuđih kulturnih običaja à tvrdnja da je

značenje utjelovljeno u zajedničkim uvjerenjima i običajima koji konstituiraju
društvenu stvarnost, implicira da razumijevanje značenja društvenog djelovanja
zahtijeva da se razumije kakvo ono ima značenje za same aktere – a time se baca
sumnja na mogućnost razumijevanja onih običaja s kojima nismo dobro upoznati, a
koji mogu sadržavati značenja koja nisu prisutna u našoj vlastitoj kulturi
- također je teško postaviti objektivne standarde po kojima se neki aspekt pojedine
kulture može ocijeniti neprihvatljivim

MacIntyre à Pitanje marginaliziranja eksplanacijskih pristupa à smatra da je Winchevo

gledište pogrešno. Winch je možda u pravu kad kaže da je potrebno razmotriti uvjerenja koja
društveni akteri gaje i prihvaćaju, kao i razloge djelovanja, no to može biti samo početak
istraživanja. Zato treba krenuti u potragu za pravilima koja možda funkcioniraju bez svjesnog
znanja aktera, a to onda omogućuje da se govori o faktorima kao što su ideologija ili lažna
svijest. Ti se aspekti smatraju bitnima želimo li da se politička filozofija pokaže sposobnom
za postavljanje izazovnih kritičkih tvrdnji

U okviru normativne teorije govori se o kritičkoj teoriji. Detaljno izvedi što nam ona
kaže.
- termin kritička teorija veže se sa tzv. Frankfurtskom školom početkom 20.st. tj. strujom
mišljenja koja je bila sklona marksizmu i željela je preispitati Marxov pristup (pošto se
proleterska revolucija izbacivanja kapitalizma nije dogodila i to je bacilo sumnju na Marxovu
metodu).

Središnja premisa Marxove dijalektičke povijesne promjene bila je da se društvene promjene

ne zbivaju kao posljedica nekog izvanjskog djelovanja, nego kao posljedica protuslovlja
unutar cjelokupnosti društvenih odnosa (npr. kapitalizam stvara masovnu radnu snagu, a u
isto vrijeme ne može zadovoljit osnovne potrebe te skupine – posljedica toga je proletereska
revolucija.

Ipak proletarijat nije uspio izvršit taj radikalni preokret – pa su kritičari zaokupljeni time da
istraže to iščezavanje radikalizma. Tim kritičarima se činilo da je moderna idelogija zapravo
pomirila ljude s kapitalizmom (tu je iščezao radikalizam).

Horkheimer i Adorno povezuju kapitalizam i pozitivizam. Obrazloži tu vezu

Oni kažu da je idelogija pozitivizma (kao moderna idelogija koja je postala dominantna)
pomirila ljude s kapitalizmom i da je zbog toga iščezao radikalizam marksizma. Pozitivizam
je primjenom tehničke i empirijske racionalnosti obećao ljudsko oslobođenje (intelektualno i
materijalno) u smislu da ljudima diktiraju prirodni zakoni, a modernim čovjekom tako
upravljaju zakoni robne razmjene koji predstavljaju kapitalističko tržište (pozitivizam je na taj
način legitimirao zakone robne razmjene).

Horheimer i Adorno kažu da je uspjeh pozitivističke ideologije bio takav da je brisao sva
protuslovlja i onemogućavao društvenu promjenu (nove svjetonazore).

Detaljno objasni Habermasov doprinos normativnoj teoriji.

Obrazložite Habermasovu ideju komunikativne etike na osnovi "idealne govorne

situacije".
U okviru normativne teorije Habermas je istraživao oblik racionalnosti koji dolazi do
izražaja u načinu na koji komuniciramo. Izvedi njegovu poziciju.
Jurgen Habermas:

On kaže da središnje značenje za ljudsku egzistenciju ima naša racionalna sposobnost za

racionalnu komunikaciju – bez uporabe istine, iskrenosti,moralne pirmjerenosti i shvatljivosti
u komunikaciji - uporaba jezika je besmislena i bez toga nema racionalne rasprave.

On koristi pojam idealne govorne situacije – to je komunikacija koja je slobodna od

izobličenja, lukavstava, prikrivenih namjera, gdje svi sudionici imaju jednaku šansu govorit –
logičan slijed takve komunikacije morao bi biti racionalni konsenzus. Komunikacija se može
izobličavat, ali nam upravo uočavanje tih sustavnih izobličenja omogućava da otkrijemo
ideološku pristranost koja se povezuje s moći i utjecajem dominantnih društveno-ekonomskih
odnosa.

Takav pristup postavlja zahtjev o tome na koji bi se način trebalo raspravljati o pojedinim
pitanjima uspostavljajući moralnu nužnost za pitanja kao što su ustavna jamstva prava,
procedure demokratske participacije, kolektivni nadzor elita itd. Za to koristi empirijsku i
interpretativnu analizu, jer nijedna ne daje potpuni uvid u društvenu stvarnost samostalno.

Habermasovo mišljenje zapravo pokušava utvrditi opća etička načela (nadovezuje se na

deontološke teorije),

i iznosi uvjete koji omogućavaju uporabu jezika, a takav nas uvjet čini inteligentnim,
komunikativnim bićima.

Dvije su glavne kritike Habermasove teorije.

Prva kritika tvrdi da Habermasova komunikativna etika opravdava nametanje jedne moralne
vizije. Habermas se na te kritike brani time što njegovu teoriju ne treba shvatiti kao
monološku – jer ona uvjetuje slobodnu i racionalnu raspravu.

Drugi kritiziraju Habermasa tvrdeći da njegov model potpuno slobodnog i otvorenog dijaloga
nije potpuno inkluzivan, već logocentričan i potencijalno isključiv prema nekim glasovima.
Tu vrstu kritike zastupaju npr. feministice koje tvrde da taj logocentrični model utjelovljuje
mušku sliku racionalnosti.

Važan autor za normativnu teoriju je liberalni mislilac Isaaiah Berlin. Na koji način on
brani nomativnu političku teoriju.
Izvedite Berlinovu koncepciju vrijednosnog pluralizma

Isaiah Berlin – on brani normativnu teoriju tako što kaže da ima mnogo pitanja tipičnih za
normativnu teoriju na koja logički pozitivizam ne može odgovoriti čistim empirijskim i
logičkim istraživanjem. Npr. na pitanje „što je pravednost“ nikada se ne može dati objektivan
odgovor i konsenzus oko takvih pitanja nikada neće bit postignut.

On kaže da mi nastanjujemo svijet vrijednosnog pluralizma gdje postoje nepremostive razlike

između koncepcija vrijednost koje ljudi usvajaju. Nijedan vrijednosni sustav nije apsolutan i
ne može utjeloviti sve što je vrijedno, jer uvijek postoje konkurentni vrijednosni sustavi i
nema objektivnog kriterija po kojem bismo mogli odlučiti koji je sustav ispravan. Značajnost
vrijednosnih sustava leži u tome što različiti modeli kroz koje ljudi shvaćaju svijet sadrže
različita uvjerenja, a zadatak političke filozofije je razmotriti te različite oblike moralnog
konsenzusa na kojima se temelji pravedan i stabilan politički poredak.

John Rawls je razvio teoriju pravednosti. Izvedi i objasni njena temeljna načela.

Izvedi Rawlsovo videnje normativne politicke teorije.

On nastoji izgraditi teoriju društvene pravednosti koja bi bila pogodna za upravljanje

političkim zajednicama ta teorija bi se temeljila na poštenosti i oslanja se na autonomnog
razumnog pojedinca kako bi to objasnio. Pritom se koristi modelom racionalnog izbora i
pretpostavlja načela pravednosti koja bi odabrali racionalni ljudi - to bi bilo načelo koje
zahtjevaju maksimizaciju temeljnih sloboda i načelo prema kojem redistributivna država
jamči da svi (pogotovo siromašni) imaju koristi od sustava. On kaže da bi ta načela odabrali
svi ljudi bez obzira na vlastite želje i uvjerenja, jer mi svi želimo od društva osiguranje
osnovnih životnih uvjeta.

On kaže da se njegova teorija temelji na onome što je ispravno i ljudima zajedničko.

Johna Rawlsa kao liberala kritiziraju i tzv. komunitarci. Izvedi njihovu kritiku njegove
pozicije.

Komunitarci kažu da je teorija pravednosti neuspješna iz 2 pogleda:

1. po toj teoriji ljudska društva ne utjelovljuju nikakve zajedničke koncepcije dobra ili
etičke solidarnosti, već samo minimalna načela – a pojedinci su stranci koje zapravo
ništa duboko i međusobno ne povezuje u tu zajednicu.
2. premda Rawls i teoretičari oput njega predviđaju neka načela etičke solidarnosti, oni
ih traže na pogrešnim mjestima, jer bi htjeli svoja načela utemeljit na nekim
univerzalnim tvrdnjama o ljudskoj egzistenciji, a na kraju pirbjegavaju minimalnom
shvaćanju što je to zajedničko različitim osobama (na takvom minimalnom shvaćanju
se ne može temeljit normativna teorija)
Ostale kritike:

M. Sandel – tvrdi da je naglasak u "rasterećenom ja", pojedincu lišenome društvenog

konteksta, promašen.

- Rawlsova načela je teško opravdati krenemo li od premise sebičnog pojedinca ( ne

bismo trebali tražiti opća načela ljudske prirode, već se koncentrirat na norme i
zajedničke obveze koje pridonose stvaranju našeg identiteta)

Postmodernistička kritika:

- takve teorije nastoje nametnuti jedno normativno stajalište, koje odgovara na jedan
skup iskustava, kulturni pogled ili osjećaj identiteta, marginalizirajući one koji se
temelje na drugim iskustvima ili konstrukcijama identiteta. Time se osiromašuje
raznolikost ljudskih identiteta.

Feministice:

- predodžba o onome što nam je zajedničko je predodžba racionalno sebičnog pojedinca

koja je uvelike logocentrična, takva predodžba je 'muška'

STRUKTURA I DJELOVANJE

- Pitanje je - u kojoj mjeri kao akteri imamo mogućnost oblikovanja svoje sudbine u
odnosu prema mjeri u kojoj nam je život strukturiran nečime što je izvan naše kontrole
Djelovanje se odnosi na mogućnost pojedinca ili skupine da utječe na svoju okolinu
npr. pitanje djelovanja je - talent ili slabost G.W. Busha (njegov stil, karakter u
odnosu na to koliko je uspješan)
Struktura se odnosi na kontekst, materijalne uvjete koji određuju raspon akcija koji je
akterima na raspolaganju – npr. pitanje strukture je- vanjski izazov s kojim se suočava
američka vlada (globalizacija, prijetnje okolišu – jer vlada ne bira te uvjete ali ipak
mora djelovati s obzirom na njih)

2 tipa prigovora:
1. prigovor da je rasprava o "strukturi-djelovanju" povezana sa zamršenim filozofskim
pitanjima kroz povijest - odgovor na prigovor – to je istina, ali zapravo se ne bi
trebalo ni usredotočiti na rješavanje tog problema, nego ga jednostavno priznati kao
neizbježan problem tj. to je tema o kojoj ne možemo izbjeći zauzimanje određenog
stajališta.

2. prigovor kaže da je pitanje "strukture-djelovanja" malog, možda i nikakvog značenja

jer nema ništa vrijedno i novo u činjenici da nas ograničavaju uvjeti koji nas okružuju
i da imamo mogućnost oblikovanja budućnosti, jer se to podrazumijeva - odgovor na
 prigovor – djelomično je zaista tako, ali ne bismo trebali pretpostavljati da je ono što
u društvenom svijetu uzrokuje događaje, nešto jednostavno. Nastaju dodatni problemi
jer ne postoji suglasnost o tome kako dosita objašnjavamo događaje (da li je uzrok
masovne nezaposlenosti ekonomski ili to što ljudi ne žele raditi – strukturni ili
djelovanje)

STRUKTURALIZAM:
Objasnite strukturalizam kao „pokret“. Tko su njegovi najznačajniji predstavnici i što
su istraživali?

- kao pokret potječe iz radova filozofa jezika Ferdinanda de Sausserea

- njegov veliki doprinos sastojao se u tome da se jezik shvati kako sustav, tj. da je odnos
između riječi strukturiran, a poznavanje te strukture bitno je za razumijevanje.

marksistički autor Louis Althusser jedan je od najutjecajnijih strukturalista. Navedi

njegov doprinos.

- najutjecajniji politološki autor u strukturalističkom pokretu bio je marksist Louis

Althusser à on smatra da društvenom stvarnošću upravlja složena interakcija
ekonomske, političke i ideološke strukture, a pojedinci ili akteri nemaju nikakvu
autonomnu moć – oni su samo nositelji tih struktura.
strukturalisti vjeruju da pojedinci djeluju u skladu sa strukturama koje se mogu
vidjeti i kojih uopće ne moraju biti svjesni

Objasni strukturalizam kao „tendenciju“

Strukturalizam je u današnjoj teoriji tek nešto više od pogrdnog termina, a oznakom
'strukturalistički' se obično služe kritičari kad interpretiraju radove drugih koji privilegira
ulogu struktura pred ulogom djelovanja (pošto strukturalizam daje prednost strukturi u odnosu
na djelovanje). Kritika upućena strukturalizmu odnosi se na činjenicu da strukturalizam aktere
vidi tek kao puke nositelje struktura, s malom ili nikakvom mogućnošću akcije neovisne o
strukturama

INTENCIONALIZAM:
- za pokret intencionalizma važna su 3 pravca:

1. Teorija racionalnog izbora: zasniva se na uvjerenju da pojedince ponajprije motivira

želja da ostvare maksimalni osobni probitak, te da su akteri sposobni proračunavati
koji će im konkretni postupci vjerojatno koristiti.
2. Teorija javnog izbora: potpodručje teorije racionalnog izbora; smatra da će političari
i državni birokrati djelovati tako da maksimiraju vlastiti interes, tj. da zadrže vlast i
povećaju opseg i financiranje svog područja
– kritka - neuvjerljivo je djelovanju pojedinca dodijeliti tako autonomnu ulogu u
objašnjavanju događaja; time se uvelike umanjuje važnost društvenih struktura u
oblikovanju događaja.
 3. Pluralizam: naglašava raspršenost političke moći i predodžbu da je nemoguće da
društvom dominira jedna skupina ili interes. Smatra se da ako skupine nemaju pristup
vlasti, jer se nisu dovoljno potrudile ili što im interesi nisu bili dovoljno ugroženi.
- kritike: nedovoljno uzima u obzir da vlast zapravo može biti strukturirana tako da
sustavno
marginalizira ili isključuje neke skupine i interese iz utjecaja u političkoj zajednici

DIJALEKTIČKI PRISTUPI – znači da djelovanje utječe na strukturu, ali i struktura na

djelovanje

1. TEORIJA STRUKTURACIJE:

Objasni teoriju strukturacije i prikaži kritike koje su joj upućene

Teorija strukturacije je jedan od 3 dijalektička pristupa koji društvene fenomene

objašnjavaju interakcijom strukture i djelovanja. Giddens tom teorijom želi prevladati
dualizam između strukture i djelovanja i kaže da su struktura i djelovanje zapravo uzajamno
povezani (dvije strane jedne medalje), a ne odvojeni entiteti“. Razlog tome je što struktura
postoji samo po djelovanju, a akteri među sobom imaju pravila i resurse koji će olakšati ili
ograničit njihove akcije. Poanta je da pojedine akcijemogu dovesti do rekonstrukcije
strukture, što će pak utjecati na buduću akciju.

KRITIKE
a) Teorijska: Giddens griješi kad inzistira na tome da su struktura i djelovanje
uzajamno konstitutivni. Posljedica toga je tzv. "središnje miješanje" –
djelovanje i struktura spajaju se ili se stišću do točke gdje razlika između njih
postaje besmislena, a to znači da zapravo postaje teško ispitati prirodu odnosa
ili dijalektike između strukture i djelovanja.
b) Praktična: Giddens u svom radu većinom usvaja analizu koja je usredotočena
na djelovanje, a strukturnu analizu ostavlja za druge radove, a kritičari
smatraju da to ukazuje na neadekvatnost teorije strukturacije, koja ne nudi
nikakve jasne smjernice u pogledu svoje primjene u praktičnim istraživanjima.

2. STRATEŠKO-RELACIJSKI PRISTUP:

Detaljno objasni strateško-relacijski pristup Haya I Jessopa

Hay i Jessop se bave odnosom strujture i djelovanja. Izvedite njihovu poziciju s

primjerima koji se navode u knjizi.

Hay & Jessop – strukturu i djelovanje tretiraju kao zasebne fenomene (za razliku od
Giddensa)- oni polaze od strukture kao strateški selektivne, a takva struktura onda omogućava
i ograničava djelovanje. Npr. hotel Waldorf je struktuiran tako da privilegira bogate goste,
znači da je Waldorf strateški selektivan.

Zato akteri promišljaju i formuliraju strategiju na osnovi djelomičnog znanja o strukturama

kako bi prevladali problem – npr. netko tko treba ulaznicu za Olimpijske igre je u
nepovoljnijem položaju od onog tko će tu ulaznicu dobit preko firme, ali zato će on stajat u
redu i cijelu noć ako treba da bi kupio ulaznicu – to je njegova strategija kojom će prevladat
problem strateške selektivnosti.

Postmodernizam
Što su binarne opozicije, kako one funkcioniraju. Navedite primjer

Postomdernizam smatra da je cijela zapadna filozofija izgđena na cijelom nizu binarnih

suprotnosti tj. dualizama. Binarna suprotnost djeluje tako da klasificira i organizira objekte,
događaje i odnose u svijetu služeći se parom oprečnih termina pri čemu smisao jednog ovisi o
smislu drugog (npr. Darth Vader – tamna strana sile – razumijet ćemo ju ako ju stavimo u
opreku s dobrom stranom). Znači jedna strana je naglašena kao pozitivan termin kojem se
podređuje drugi termin pokazujući da je on nedostatan sam za sebe.

Tako se i struktura i djelovanje shvaćaju kao binarna suprotnost – jer autori promiču ili jedan
ili drugi termin. Ali samo ako umanjuju vrijednost ovog drugog. Za postmoderniste tako nema
smisla ustanovljavati odnos stukture i djelovanja – već je svako naše razumijevanje tog
problema konstruirano u jeziku i diskursu kojim se služimo
Odbacivanje postmodernizma; ponovno potvrđivanje strukture i djelovanja
- ključno je pitanje u kojoj smo mjeri spremni prihvatiti epistemološki stav koji su
usvojili zastupnici postmodernizma à možemo se s njima složiti samo djelomično
- postmodernistička kritika otvara važne probleme, a najvažniji među njima je potreba
da se protumači i objasni uloga idejnoga i diskurzivnoga
nema sumnje da su diskurs ideje fundamentalno važni aspekti društvenog i
političkog svijeta, oni izravno utječu na djelovanje pojedinca, a dominantne
ideje mogu i omogućavati i ograničavati djelovanje, stoga je bitno da rasprave
o ulozi ideja povežemo s raspravama o strukturi-djelovanju

- ideje imaju složenu ulogu u društvenom životu, a to je pitanje izloženo znatnoj

teorijskoj i terminološkoj zbrci à jedna od ključnih poteškoća sastoji se u tome da se
prosudi u kojoj su mjeri ideje nešto što ljudi stvaraju i upotrebljavaju u posebne svrhe,
te u kojoj su mjeri ideje nešto što primamo od drugih, a što pritom određuje način na
koji gledamo na svijet
treba povući razliku između idejnoga i materijalnoga, a otud i razliku između
strukture, djelovanja i idejnoga

3. MORFOGENETSKI PRISTUP: M. Archer

Kako se naziva pristup odnosu strukture i djelovanja koji je razvila M.Archer?Objasni
ga ukratko

Morfogenetski ciklus – M. Archer tvrdi da su struktura i djelovanje doista odvojeni entiteti,

koji imaju jedinstvena svojstva i snagu i koji se ne mogu svesti jedno na drugo. Ona ih
prikazuje kao dvije niti koje se međusobno isprepleću à struktura nužno prethodi djelovanju, a
promjene u strukturi nužno slijede nakon tog djelovanja – i struktura i djelovanje se tako
mogu vremenski odvojiti, a morfogenetski ciklus je upravo trodijelni ciklus te promjene.

Ciklus ima 3 faze:

1. Strukturno uvjetovanje (T1) - djelovanje se zbiva u okviru postojećih, strukturiranih

uvjeta koji utječu na interese ljudi (klimatska promjena, globalizacija...)
2. Društvena interakcija (T2-T3): bez obzira što na aktere djeluju struktuirani uvjeti (iz
T1), oni imaju određeni stupanj neovisne moći da utječu na događaje – dakle pojedinci
su u interakciji i nastoje unaprijediti svoje interese i utjecati na ishode – bilo
sukobljavanjem bilo dogovaranjem.
3. Strukturna elaboracija ili reprodukcija (T4) – koji su moguci konacni ishodi tog
ciklusa i kako se zovu?
 ako se kao posljedica T2-T3 mijenjanju strukturni uvjeti onda se radi o
strukturnoj elaboraciji ili morfogenezi – ta promjena znači da su neke skupine
uspješno promijenile uvjete kako bi oni odgovarali njihovim interesima
(struktura je promijenjena)
 ako se strukturni uvjeti nisu promjenili onda se radi o strukturnoj reprodukciji
ili morfostazi – što znači da djelovanje pojedinaca nije imalo uspjeha u
ostavrenju željenih promjena (struktura je nerpomijenjena)
T4 je završna točka jednog ciklusa, te postaje T1 drugog ciklusa.

Ona daje i sličan morfogenetski ciklus u odnosu 'djelovanja' i 'kulture'.

M. Archer uz bok strukture i djelovanja stavlja još i kulturu. Glavna svrha razlikovanja
strukture i kulture je izbjegavanje miješanja materijalnoga s idejnim.

1. Kulturno uvjetovanje (T1): djelovanje se zbiva u okviru kulturnih uvjeta koji utječu
na mišljenje ljudi (npr. kako gledamo na homoseksulnost – devijantno ili normalno
ponašanje)
2. Sociokulturna interakcija (T2-T3): na aktere snažno utječu kulturni uvjeti, no oni
zadržavaju moć da izvrše promjenu kulture i ospore kulturne norme samostalnim
mišljenjem, kampanjama ili uvjeravanjem (npr. kampanje za homoseksualnost).
3. Kulturna elaboracija (ili reprodukcija) (T4): kao posljedica djelovanja u T2,
kulturni će se kontekst u određenim pogledima vjerojatno modificirati ili preobraziti, a
mogu ostat i nepromijenjeni (npr. da zbog javne kampanje saborski zastupnici mogu
priznati homoseksualnost,a da im to ne okonča karijeru)

INSTITUCIJE I IDEJE
U jednom trenutku razvoja političke znanosti pojavio se tzv. strukturni funkcionalizam
koji je tvrdio da institucije obavljaju specifične funkcije, nužne za opstanak društva.
Objasni ovaj strukturni funkcionalizam Almonda i Colemana. Kako on shvaća
socijetalnu stabilnost?

Strukturni funkcionalizam: -- Almond & Coleman

- tvrdili su da se gotovo svaki politički sustav može podijeliti na niz ulaznih (input) i izlaznih
(output) institucija koje su postojale zato da bi obavljale vitalne funkcije za to političko tijelo.:

INPUTI - institucije političke socijalizacije, artikulacije interesa, agregacije interesa i

političke komunikacije (njima se postizalo to da se ljudi poistovjećuju sa svojom državom)

OUTPUTI - institucije donošenja pravila, primjene pravila i presuđivanja o pravilima (njima

se pokazivalo kako država procesuirala takve zahtjeve)

Tvrdilo se da tim pretvaranjem ulaznih institucija u izlazne, politička tijela postižu stanje
ravnoteže u odnosu na svoju okolinu te da se moderniziraju.

Ovakva teorija je dominirala do kraja 50-ih. Socijetalna stabilnost (značajka modernih

društava) je rasla zbog sve veće diferencijacije među institucijama - što je neki skup
institucija bio specijaliziraniji i diferenciraniji, to se država smatrala razvijenijom. Problem tih
teorija bio je taj što su ih svjetski događaji u 60.godinama jednostavno pokopali - sve su
moderne demokracije zapale u diktature (Latinska Amerika, Afrika).

Nakon drugog svijetskog rata u politickoj se znanosti istrazivaci polako okrecu sirem
shvacanju institucija. Objasni teoriju modernizacije koju je dao  Huntington (TiM).

Huntington à svojom teorijom je pokušao pomoću insittucija objasniti razvoj i odsutstvo

razvoja. Institucije je poredao u kontinuum prema stupnju u kojemu su iskazivale:

- prilagodljivost nasuprot rigidnosti

- kompleksnost nasuprot jednostavnosti

- autonomiju nasuprot podređenosti

Tako se prisutnost prvog elementa smatrala dobrim, a drugog lošim. Huntington je postavio
pitanje što se u procesu modernizacije dogodilo s tradicionalnim institucijama. On tvrdi kako
su se institucije raspale, a ljudi su ostali zarobljeni u osjećaju samoće, raspuštenosti i postali
podložni prihvatiti neki oblik diktatorske vlasti. Dakle, ključni problem je u tome što se
pomoću istog koncepta objašnjava jedna stvar (razvoj), ali i odsustvo te stvari (odsustvo
razvoja). Pitanje je može li se na taj način uopće išta objasniti.

U poglavlju „Institucije i ideje“ novodi se kako je novi institucionalizam utemeljen na

dva teorijska korpusa. Objasni ih.

Iz Huntingtonove teorije modernizacije proizašla su dva teorijska korpusa

1. Teorija države - razvila se iz potrebe da se objasni zašto država pokušava riješiti

velike ekonomske krize, a ne neka organizirana interesna skupina.Država se shvaća
kao akter po sebi, a ne više kao skup birokrata i institucija.

2. Teorija racionalnog izbora - proizašla je iz triju međusobno povezanih događaja

- iz teorije javnog izbora koja birokrate smatra maksimizatorima proračuna i
informacijskim monopolistima, koji se vode sebičnim interesima, ucjenjuju
vladu i varaju javnost
- Olsonovi radovi o kolektivnom djelovanju su zauvijek promijenili način na koji
znanstvenici razmišljaju o odlučivanju i participaciji – javlja se pitanje zašto
ljudi uopće parcipiraju s obzirom na očite koristi švercanja
- teorija igara pružila je obećanje da će novi uvidi postat dinamična teorija
političke promjene
Teorija racionalnog izbora tvrdi da svijet nastanjuju sebični akteri koji nemaju osjećaja
vjernosti, nemaju ideologiju koju slijede i koji nisu sposobni izvršavati sporazume koje
sklapaju s drugim sebičnim akterima. Kritika upućena teoriji racionalnog izbora tvrdi da je
svijet ipak uređeniji, a za to su zaslužne institucije.

Detaljno objasni historijski i racionalni institucionalizam.

Historijski institucionalizam nastao je razbijanjem teorije države i okretanjem prema

institucijama zbog potrebe da se objasni koncepcija države na nižim razinama. On tvrdi da su
institucije historijski proizvodi koji postoje prije i a priori svakog aktera koji u njima slučajno
djeluje u bilo kojem trenutku – zapravo su institucije nešto što prije ograničava negoli
omogućava političko djelovanje (npr. za njih britanske institucije otežavaju novim
administracijama da misle i djeluje drugačije od prethodnih administracija)
Racionalni institucionalizam (teoretičari rac.izbora)- institucije shvaća kao instrumentalne
proizvode djelovanja aktera. One su nešto što ljudi izgrađuju, stvaraju stabilnost kako bi
pomogli akterima u maksimiziranju koristi. Također, institucije postoje dok se ne ispuni
njihova svrha (al to baš i nije tako jer se skoro nikad ne događa da nakon što troškovi
institucije prerastu koristi, nastupi promjena)

Na kraju se obje ove teorije okreću 'idejama', jer historijski institucionalizam ne može
objasniti promjenu (tj. zašto bi akteri opće dobili želju da nešto naprave različito od svojih
prethodnika), a racionalni institucionalizam ne uspijeva objasnit problem stabilnosti (jer
pojedinci izabiru institucije kako bi proizveli stabilnost kako bi se riješio problem kolektivnog
djelovanja, ali ako su te institucije i same problem kolektivnog djelovanja onda se ne možemo
na njih pozvati da riješe problem)

Kako S. Berman u knjizi The Social Democratic Moment objašnjava dolazak nacizma
na vlast u Njemačkoj? Zašto je njezino istraživanje dobar primjer integriranja ideja u
perspektivu historijskog institucionalizam?

Berman nastoji objasniti kako to da je njemačka Socijaldemokratska stranka kapitulirala prije

nacizma iako je bila najveća i najsnažnija socijaldemokratska stranka u međuratnom
razdoblju, bez da je pokušala ekonomskim politikama ublažiti ekonomsku krizu te time
omogućila dolazak Hitlera na vlast. Pritom uspoređuje tu stranku sa slabijom švedskom
socijaldemokratskom strankom, pomoću koje je Švedska uspjela izbjeći fašizam. Berman se
pri objašnjenju poziva na razlike u idejama svake stranke i programskom nasljeđu koje je
nastalo tim idejama. Berman objašnjava da je njemačka Socijaldemokratska stranka bila
opterećena posebnim odnosom prema Marksu i marksizmu, za razliku od švedske koja je
imala slobodu da interpretira marksizam kao iskaz ciljeva, a ne sredtava.

Zato je njemačka Socijaldemokratska stranka kao „branitelj marksizma“, zbog očekivane

revolucije proletarijata, bila spriječena poduzimati ekonomske politike koje bi stabilizirale
kapitalizam. Takva idejna nefleksibilnost omogućila je Hitlerov dolazak na vlast 1933.

Objasni postupak S. Berman (knjiga The Social Democratic Moment) u kojem se vidi
kako se historijski institucionalisti služe idejama da bi objasnili historijske promjene
velikih razmjera.

S. Berman služenje idejama pokazuje na primjeru kako ideje dovode do različitih ishoda (npr.
različite ideje kod njemačke i švedske stranke). Usvajanjem ideja historijski institucionalizam
objašnjava problem promjene (što raniji teoretičari nisu uspjeli – jer im nije bilo jasno zašto bi
akteri uopće dobili želju napravit nešto drukčije od svojih prethodnika). Kod analize S.
Berman ključno je to što ideje i institucije ontološki prethode akterima, one su temeljne
jedinice – jer u cijelosti mijenjaju koncepcije interesa koje imaju akteri. Kao takve, ideje
mogu nadopuniti postojeći teorijski okvir bez protuslovlja, a pritom još i dovesti do novih
spoznaja.

Objasni postupak Goldstein i Keohane u kojem se vidi kako se racionalizam služi

idejama.

Goldstein & Keohane – dali su najpoznatiju obradu ideja u okviru racionalizma. Razlikuju 3
tipa uvjerenja:

a) Načelna uvjerenja: shvaćaju se kao normativni temelji i opravdanja konkretnih

odluka
b) Uzročna uvjerenja: govore o akterima o odnosima između sredstava i ciljeva
c) Svjetonazori: mjesto gdje ideje imaju najširi utjecaj na ljudsko djelovanje
Racionalizam ideje shvaća kao konstrukcije kojima je svrha pomoći akterima da ostvare svoje
ciljeve. Racionalisti pomoću ideja nastoje objasniti stabilnosti. Smatraju kako ideje obavljaju
fizički posao za koji se prije smatralo da ga obavljaju institucije.

Garrett & Weingast – nastoje objasniti kretanje Europske Zajednice prema jedinstvenom
tržištu.

- budući da su države EZ suvereni akteri koji ljubomorno čuvaju svoju unutrašnju

autonomiju, odustajanje od te autonomije čini se neobičnim. Budući da nijedna od tih
država nije imala prethodnog iskustva s jedinstvenim tržištem, te bi države bile
nesigurne u pogledu ishoda koje bi trebale proizvesti predložene nove institucije
- jedna je ideja postala žarišna točka pregovaranja u Zajednici i to je stabiliziralo
situaciju – načelo uzajamnog priznavanja dobara i usluga à određivalo je
nediskriminaciju dobara i usluga, te je olakšalo suradnju i promicalo stabilnost ondje
gdje sam interes nebi bio dostatan
- racionalisti su se okrenuli idejama kako bi objasnili stabilnost à ovdje u Garrett ovom i
Weingastovom tekstu je riječ o političkoj stabilnosti a ne promjeni à ono što je
uzrokovalo kretanje prema jedinstvenom tržištu od drugorazredne je važnosti u
odnosu na to kako je razriješena sama nesigurnost i stvorena stabilnost

GUY PETERS – I NOVI INSTITUCIONALIZAM

Na samom početku Peters govori o korijenima novog institucionalizma. Detaljno izvedi
njegovo viđenje razvoja i osnovnih naglasaka ove pozicije (konteksti razvitka novog
institucionalizma)

Korijeni novog institucionalizma su u starom institucionalizmu, koji je nakon 2.svj.rata

odbačen u korist korist bihevioralizma i t.racionalnog izbora – jer pojedinci djeluju
autonomno bilo na temelju svojih sociopsiholoških osobina, bilo na temelju racionalnog
proračunavanja osobnih koristi – ne ograničavaju ih institucije, nego sami donose odluke.

Ipak, 80-ih godina 20.st dolazi do ponovnog zanimanja za institucije i razvoja novog
institucionalizma, koji se razlikuje od starog u tome što ga obogaćuje raznim istraživačkim
alatima. U novom isntitucionalizmu se institucija shvaća puno šire, te se ne bavi samo
učinkom institucija na pojedinca, nego i njihovom međusobnom interakcijom.

Primjer: stari institucionalizam kaže da se predsjednički i pralamentarni sustav razlikuju

svojim formalnim strukturama i pravilima, a novi institucionalizam ide dalje - pokušava
utvrditi da li te razlike postoje i koliko one utječu na funkcioniranje i uspješnost tih sustava.

Objasni tzv. stari institucionalizam (tradiciju pristupa, Wilsona, Američku i europsku

perspektivu...).

Teorijsko formiranje političkih institucija počelo je još u antici, a proizlazilo je iz potrebe da

se ponašanje pojedinca usmjeri prema kolektivnim ciljevima i da se onda analizira uspjeh tih
institucija u upravljanju. Tu analizu nastavili su mnogi veliki mislioci npr.Thomas Hobbes
živio je u doba sloma političkog života za vrijeme engleskog građanskog rata, te je zagovarao
potrebu za snažnim institucijama koje bi spasile čovječanstvo od njegovih najgorih instinkata

Wodrow Wilson bio je jedan od najranijih predsjednika Američkog udruženja za političku

znanost, kasnije ravnatelj sveučilišta Princeton, a zatim i predsjednik SAD-a. Njegov rad bio
je usredotočen na ulogu institucija u SAD-u i svijetu. U svom poznatom eseju o birokraciji,
upozorio je na to što američka vlada može naučiti od europskih vlada, a kasnije je rekao i da
bi trebalo razmislit o parlamentarnoj vladi kao alternativi predsjedničkom sistemu. Radio je
na reformaciji američkih institucija kako bi se uklonili pogubni učinci strančarstva putem
neovisnih regulacijskih organizacija i nestranačkih izbora. Zapravo je htio da se iz carske
njemačke birokracije nauči kako se najbolje može upravljat državom i da se te ideje prenesu
na republikansku Ameriku.

Europska perspektiva – U Europi se priroda političke znanosti malo razlikovala od one u

SAD-u, a jedina razlika je bila u tome što je u Europi politička znanost ostala povezana s
drugim područjima istraživanja (osobito prava). Tako je pravo, kao formalna institucija
upravljanja koja društvu nameće skup normi i pravila, bilo važnije od politike. Tome je puno
pridonijela participacijska priroda većine europskih vlada u to vrijeme.

Značajke institucije

- institucije su strukturna značajka društva i pol.zajednice. Ta struktura može biti

formalna ili neformalna.
- institucije označavaju postojanje određene stabilnosti tijekom vremena
- institucije moraju utjecati na ponašanje pojedinca (ograničavati ga)

Peters smatra kako "stari" institucionalizam ima  značajki. Navedite i kratko pojasnite
svaku od njih

1. LEGALIZAM – znači da je stari institucionalizam zaokupljen ulogom prava u

upravljanju. Interes za političke institucije značio je i interes za pravo. Tako se u
Francuskoj na prijelazu iz 19. u 20 st. pojavila škola pravnih institucionalista koja kaže
da je pravo proizvod ljudskog djelovanja, da je pravo institucija. Izučavanje prava
dosegnulo je svoj vrhunac u pruskoj državi, a kasnije u Njemačkoj. Tvrdi se da je
dominacija prava bila važna u socijaliziranju novog naraštaja njemačke elite i njegovu
uvođenju u način života koji je velikim dijelom bio izgrađen na građanskoj
odgovornosti i privrženosti državi.

2. STRUKTURALIZAM – stari institucionalizam kaže da je sturktura važna i da

determinira ponašanje, jer ako analitičar može utvrditi bitne aspekte strukture, onda
može ''predvidjeti'' ponašanje sustava. Strukturalističko obilježje starog
institucionalizma obično se usredotočivalo formalne definicije termina, a 'moderni'
politolozi su to kritzirali jer smatraju da je takav formalizam od istraživača sakrio
važne neformalne značajke politike, i da je istraživač zbog toga pretpostavio da bi se
ključne funkcije neke vlade trebale izvršavati u unaprijed formalno određenoj
organizaciji (npr. parlament donosi zakone, a izvršna vlast ih provodi). Također s tim
formalističkim pretpostavkama politička znanost nije mogla baš najbolje funkcionirati
u manje razvijenim zemljama.
 3. HOLIZAM – stari institucionalisti bili su komparatisti svoje vrste, jer kada su
provodili svoju komparativnu analizu nisu ispitivali pojedine institucije (npr.
zakonodavnu skupštinu), nego su uspoređivali cijele sustave. Tako su se zemlje
zapravo manje komparirale, a više opisivale jedna za drugom. Problem je bio u tome
što ako je znanstvenik politički sustav mogao razumjeti samo u njegovoj
cjelokupnosti, onda ga je teško mogao komparirati.

4. HISTORICIZAM – stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali jak

povijesni temelj, jer su smatrali da ako želiš razumijeti način na koji se politika
prakticira, moraš razumijeti razvojni model kojeg je stvorio takav sustav. Takva
koncepcija politike podrazumijevala je onda i interakciju politike i društva, jer
postupci države utječu na društvo jednako toliko koliko društvo utječe na politiku.
Suvremeni znanstvenici tvrde da je povijest nepotrebna za razumijevanje suvremenog
političkog ponašanja.

5. NORMATIVNA ANALIZA - stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali

snažan normativni element, te su svoje deskriptivne iskaze često povezivali s
interesom za „dobru vladavinu“. Za njih razlikovanje činjenica i vrijednosti nije bilo
prihvatljivo, jer su te dvije dimenzije isprepletene. Kasnije su reformatori starog
insitucionalizma zagovarali pozitivističko razdvajanje činjenica i vrijednosti, te
zagovarali disciplinu koja bi se bavila pretežno činjenicama.

Koja su dva teorijska pravca dovela u pitanje stari institucionalizam?

Bihevioralizam i teorija racionalnog izbora

Što je "bihevioralistička revolucija" i u čemu je njezin značaj?

Dogodila se tijekom 50-ih i 60-ih god. 20.st, te je iz temelja preobrazila političku znanost kao
disciplinu, a pogotovo je učinila veliki zaokret u načinu na koji se politička znanost izučavala
na vodećim odsjecima u SAD-u. Pod okriljem te revolucije razvija se i pristup racionalnog
izbora.

Bihevioralizmu i teoriji racionalnog izbora zajedničko je zanimanje za teoriju i metodologiju,

imaju antinormativnu sklonost, te se zanimaju i za inputizam i metodološku individualizam.

Iz uspjeha ta dva pokreta uzdigao se novi institucionalizam

Guy Peters navodi kako su naročito 60-tih godina počela zbivati svojevrsna revolucija
bihevioralizma i teorije racionalnog izbora. Ovi su pristupi umali neke zajedničke
osobine. Objasni njihovo zanimanje za teoriju i metodologiju te antinormativističku
sklonost.

Teorija i metodologija – bihevioralistička revolucija imala je interes za teoriju, jer se

smatralo da politička znanost mora razviti teoriju da bi bila istinska znanost (želimo li
razumijeti svijet politike, moramo obratiti pozornost na ljude koji čine taj svijet i upitati ih
zašto su učinili ono što su učinili). Također pristup racionalnom izboru smatra da je političko
ponašanje postalo funkcija ekonomskih motivacija i kalkulacija kako bi se maksimizirala
korist.

Zato su oba pristupa zahtjevala da politička znanost mnogo uloži u metodologiju i da

sustavnije razmišlja o prikupljanju podataka, a da znanstvenici budu obrazovani u statistici i
matematici.

Antinormativna sklonost – želi se eliminirati normativne elemente, kako bi se naglasio

razvoju znanstvenosti u političkoj znanosti. Problem vide u tome što je pristranost
industrijaliziranim zemljama s formalnopravnim insitucijama, isključivala manje razvijene
zemlje.

Guy Peters navodi kako su naročito 60-ih godina počela zbivati svojevrsna revolucija
bihevioralizma i teorije racionalnog izborta. Ovi su pristupi imali neke zajedničke
osobine. Objasni metodološki individualizam i inputizam.

Metodološki individualizam - je jedna od fundamentalnih zasada bihevioralističke analize i

analize racionalnog izbora. To je argument da su jedini akteri u političkoj sferi pojedinci, te da
su stoga i jedini prikladan fokus politološkog istraživanja pojedinci i njihovo ponašanje.

Taj pristup je važan za bihevioralnu analizu zato jer je fokus istraživanja često pojedinac (kao
birač, nositelj mnijenja, pripadnik političke elite). Slično tome kod racionalnog izbora
pretpostavka maksimiranja individualne koristi pokreće cijeli taj pristup i daju mu analitičku
moć, bilo da se razmatraju pojedinci, bilo skupine pojedinaca.

Jedino pitanje ostaje - da li je odlučivanje pojedinaca ovisno o prirodi institucije u sklopu

koje su djelovali u tom trenutku (npr. maksimizirat će korist na poslu tijekom tjedna, a bit
altruističniji u crkvi ili sinagogi tijekom vikenda – da li je onda bitan pojedinca ili kontekst?).
Inputizam – bihevioralistička revolucija želi premjestit fokus sa formalnih institucija vlasti i
usredotočit se na inpute iz društva u ''politički sustav'' (npr. glasovanje, aktivnost interesnih
skupina), da bi ti inputi zatim bili procesuirani u outpute.

Prema tome su formalne institucije vlasti svedene na „crnu kutiju“ u kojoj se zbiva pretvorba
inputa u outpute. Više se ne razmatra odlučivanje unutar formlanih institucija, nego se autori
služe mjerama inputa kao jedinim postupcima za utvrđivanje učinka politike.

S druge strane, teorija racionalnog izbora smatra da institucije ipak imaju određen stupanj
stvarnosti i utjecaj na sudionike, ali im osporava da imaju bilo kakvu značajnu ulogu u
oblikovanju preferencija sudionika. One su obično izvanjske i određene prije sudjelovanja.

Marsh i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put.

Objasni što u tom smislu znače kontekstualizam, utilitarizam i redukcionizam.

Kontekstualizam - oni smatraju da su se političke pojave podređivale kontekstualnim

pojavama kao što je ekonomski rast, klasna struktura i dr. Također smatraju da politika ovisi o
društvu.

Redukcionizam se odnosi na tendenciju bihevioralizma i teorije racionalnog izbora da

kolektivno ponašanje svedu na individualno ponašanje. To rastavlja cjeloukupno kolektivno
ponašanje na sastavne dijelove i ne ostavlja prostora za bilo kakav utjecaj širih struktura u
društvu.

Utalitarizam obilježava tendenciju da se odluke vrednuju prema onome što one donose za
pojedinca. Ali za institucionaliste djelovanje znači i privrženost drugim vrijednostima (ne
samo intrinzičnim). Također, ne možemo znati što će nam biti u interesu u budućnosti – mi
djelujemo u uvjetima Rawlsova vrela neznanja. Stoga se pri donošenju odluka može biti
racionalnije osloniti na ustaljene institucionalne kriterije, nego pokušati maksimirati
individualnu dobrobit.

March i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put.

Obrazloži što u tom smislu znači funkcionalizam i instrumentalizam. (Peters)

Funkcionalizam je kritika načina na koji su se bihevioralizma i teorije racionalnog izbora

bavili poviješću. March i Olsen smatraju kako je povijest djelotvoran proces koji se kreće
prema nekakvom ekvilibriju. Znanstvenici koji proučavaju institucije smatraju da su politički
procesi mnogo manje mirni i nesmetani no što pretpostavljaju njihovi kolege u drugim
teorijskim disciplinama.

Instrumentalizam - politički se život analizira kao da jednostavno nešto čini putem javnog
sektora, a ne kao složena interakcija simbola, vrijednosti, pa čak i emotivnih aspekata
političkog procesa. March i Olsen tvrde da rituali i ceremenonije u najvećem dijelu
suveremene političke znanosti postaju besmisleni.

March i Olsen su vrlo zaslužni za "novi institucionalizam". Što su oni pokazali?

March i Olsen bili su prvi zagovornici novog institucionalizma, a dali su i naziv tom pokretu
1984.g. Oni su iznjeli nekoliko kritika i istakli kako je disciplina odvedena na pogrešan put
kroz kontekstualizam, utilitarizam, redukcionizam, funkcionalizam i instrumnetalizam. Na
osnovi ovih kritika, zagovarali su novi institucionalizam koji bi zamjenio tih 5
prevladavajućih obilježja pol. znanosti koncepcijom koja bi u središte analize više smještala
kolektivno djelovanje.

Postoji barem 6 verzija/teorija novog institucionalizma prema Marchu i Olsenu

1. normativni institucionalizam – proučava se kako norme i vrijednosti koje su

utjelovljene u političkim institucijama oblikuju ponašanje pojedinca. Naglašava se
logika prikladnosti kao sredstvo utjecaja na ponašanje članova institucija
2. institucionalizam racionalnog izbora – institucije su sustavi pravila i poticaja
ponašanja u kojima pojedinci pokušavaju maksimizirati vlastitu korist, one se
pojavljuju kako bi zadovoljile društvene i ekonomske potrebe
3. historijski insititucionalizam – prvo moramo analizirati odluke koje se donose ranije
u povijesti, da bismo onda mogli analizirati kasnije odluke, jer inače ne možemo
shvatiti logiku razvoja te politike
4. empirijski insititucionalizam - struktura vlasti doista pravi razliku u načinu
procesuiranja politika i u odlukama koje će donijeti vlade, pa tako institucionalni
dizajneri slobodno biraju institucionalne oblike
5. međunarodni institucionalizam – tu se ne misli na npr. ulogu UN-a, nego na to kako
strukturna ograničenja međ. političkog života objašnjavaju ponašanje države i
pojedinca.
6. sociološki insititucionalizam – proučava na koji način institucije stvaraju značenja za
pojedince - npr. u SAD-u imamo vrlo labav i neinstitiucionaliziran model interakcija
između interesnih skupina i države, dok u Europi imamo strukturiraniju interakciju
između službenih i neslužbenih aktera u procesu upravljanja

Guy Peters govori kako se i u dr. disciplinama znanstvenici bave institucionalizmom.

Koje su to discipline i do čega su došle u istraživanju i primjeni institucionalističkog
pristupa.

U ekonomiji – pitanje možemo li kolektivno ponašanje svesti na puki agregat individualnog

ponašanja bio je aktualno i u ekonomiji, pa je želja znanstvenika bila shvatiti koje učinke
imaju šire strukture na ponašanje racionalnih pojedinaca.Tako i poznati pojmovi u ekonomiji
poput „najupadljivije tržište“ imaju kolektivna svojstva.

U sociologiji - dolazi do sve većeg zanimanja za neidividualno ponašanje. Sociologija ima

uspješnu tradiciju analize na mikrorazini, a znatnu pozornost pridaje i političkoj sociologiji.
Također ispituju se razlike starog i novog institucionalizma u sociologiji.

INTERPRETATIVNA TEORIJA

Interpretativni pristupi u političkoj znanosti usredotočeni su na:

a. značenja koja oblikuju djelovanja i institucije,

b. i na načine na koje to čine.

Epistemologija postavlja pitanje «Kako znamo to što znamo o političkoj znanosti?».

Interpretativne su teorije skup odgovora na to pitanje. Iza različitih vrsta interpretativnih
teorija nalazi se zajednička pretpostavka da ne možemo prikladno razumjeti ljudska posla ako
ne shvatimo njihovo relevantno značenje. Različite varijante interpretativne teorije različito
shvaćaju značenja. Ona mogu biti izrazi uma, namjera, uvjerenja, nesvjesnoga ili sustava
znakova. Koristeći se logičkom progresijom, prirodom pojedinaca i strukturnim vezama
između pojmova i moći, one različito objašnjavaju značenja. Interpretativni pristupi
proučavaju uvjerenja, ideje ili diskurse. Ti pristupi proučavaju uvjerenja onako kako se ona
pojavljuju, pa i oblikuju, u sklopu djelovanja, praksi i institucija. Interpretativna se teorija
primjenjuje u cjelokupnoj političkoj znanosti.

Sljedećim primjerom možemo pokazati neminovnost interpretacije. Danci su u listopadu

1943. spasili 7 200 Židova prevezavši ih u malim čamcima preko Qresunda koji je odvajao
okupiranu Dansku od Švedske. Te općenite činjenice su u središtu rasprave. Široko je
prihvaćeno da su Danci prebacili mnogo Židova u Švedsku, ali je manje jasno što te
usuglašene činjenice znače. Neki tvrde da su Danci heroji što su riskirali živote i spasili
danske Židove od Nijemaca. Ali pokušavaju se i demitologizirati postupci Danaca. Prema
teoriji o «dobrim Nijemcima», nacistički su rukovodioci pokrenuli deportaciju, ali su je
sabotirali hrabri Nijemci na terenu kojih se dojmio demokratski način života u Danskoj.
Rasprava se opetovano vrti oko motiva ključnih aktera i samo je dijelom ometaju nepouzdani
izvori.

Politička znanost ima korijene u povijesti, pravu, filozofiji, gdje interpretacija često ima
dominantnu ulogu. Povjesničari su se usredotočili na određene događaje onako kako su se
kronološki razvijali, te su nastojali analizirati uvjerenja i motive onih koji su dio njihove
priče. Pravnici su promatrali formalnu prirodu institucija i težili da iznesu na vidjelo namjere
zakonodavca, kako bi odlučili o načinu primjene prava. Filozofi su istraživali normativnu
stranu društva i nastojali otkriti ideale na osnovi kojih su drugi živjeli kako bi došli do uputa
kako bi mi trebali živjeti.

Nakon II. svjetskog rata politička znanost bilježi pojavu i postupnu dominaciju
biheviroalizma, strukturalizma, teorije racionalnog izbora. Svi oni izražavaju znanstvene
ambicije.

Današnja interpretativna teorija ima 2 glavne struje:

a. interpretativni pristupi ukorijenjeni u humanističkim disciplinama (povijesti) – oni se

približavaju hermeneutičkim i fenomenološkim filozofijama koje nastoje razumjeti
značenja koja ljudi pridaju društvenom djelovanju
b. novi interpretativni pristupi koji su jačali kako je raslo razočaranje znanstvenim
ciljevima bihevioralizma i strukturalizma – oni su bliski poststrukturalističkim i
posmodernim filozofijama

Važnost interpretacije

Interpretativni pristup slijedi iz 2 premisa:

a. ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i preferencija

Ljudi glasuju za Laburističku stranku zato što dijele njezine vrijednosti ili vjeruju da će im
njezina politika povećati blagostanje. Budući da ljudi djeluju na temelju svojih uvjerenja ili
preferencija, njihovo se djelovanje može objasniti pozivanjem na dotična uvjerenja i
preferencije. Malo politologa bi moglo poreći da ta objašnjenja imaju određenu snagu, ali
većina bi ih se požalila kako ta objašnjenja nisu općeprimjenjiva, te da je uvjerenja i
preferencije ionako nemoguće potkrijepiti. Zato nastoje zaobići uvjerenja tako da djelovanje
dovedu u vezu s objektivnim činjenicama o ljudima: npr. glasovanjem i klasnom pripadnošću.

b. ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu se iščitati iz objektivnih činjenica o njima,

kao što su njihova društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj

Nemogućnost čistih iskustava daje naslutiti da se uvjerenja i preferencije ne mogu svesti na

intervenirajuće varijable. Kad kažemo da je neki visoki dužnosnik Ministarstva uprave
zainteresiran za zadržavanje postojećeg osoblja i razine potrošnje u svom ministarstvu, nužno
primjenjujemo svoje teorije kako bismo ustanovili njegov položaj i izveli interese koji su s
njime povezani. Ljudi s različitim teorijama mogu različito vidjeti njegov položaj. On nije
menadžer nego je prije politički i stručni savjetnik, pa zato ima i različite interesi – npr. da
štiti ministra od političkih objeda i ublažava političke katastrofe.

Ili bismo mogli dokazivati da je interes visokih dužnosnika da rade na ostvarivanju i

promoviranju trajnih političkih preferencija svog ministarstva. Naše bi nas teorije mogle
dovesti od gledišta koja su suprotna onome kako sama osoba vidi svoj položaj i pripadajuće
interese.

Te su nam 2 premise sve što nam je potrebno kako bismo pokazali da je interpretacija važna.
Uza sve to, 2 su razloga da se ustraje na posebnoj ulozi interpretacije u očitavaju nekih
obilježja društvenog života. Jedno očito područje jest ideologija kojom se služe politički
akteri kako bi legitimirali svoja djelovanja neovisno o svojim stvarnim motivima. Kad se
političari služe ljudskim pravima kako bi opravdali određenu politiku, to opravdanje i njegovu
učinkovitost ne možemo dokučiti ako ne shvatimo sadržaj i ulogu ideja o ljudskim pravima u
dotičnom društvu.

To umnogome vrijedi i za posljednje područje u kojem interpretacija ima ključnu ulogu; u

analizi ideja i jezičnih konvencija koje su u temeljima društvenih praksi. Npr. kad svećenik
proglašava par vjenčanim, oni su vjenčani samo zbog uvaženih konvencija o pravnom
autoritetu crkve, religioznoj prirodi braka i obvezujućoj snazi ugovora. Da bismo razumjeli i
objasnili što se događa u takvim prigodama, moramo shvatiti relevantne konvencije i
uvjerenja. Brak se ne može ni ugovoriti, ni živjeti bez strukture značenja koja proizlaze iz
teologije, prava, moraliteta i običaja.

Argumenti o neizbježnoj ulozi interpretacije usko su povezani s argumentima protiv

mogućnosti nekakve znanosti o politici. Ljudi djeluju prema svojim uvjerenjima, i
preferencijama, ali o njima nemamo izvanjskih dokaza. Kad pokušavamo objasniti vezu
između uvjerenja i djelovanja, u toj vezi ne postoji nikakva uzročna nužnost koja bi bila
jednaka objašnjenjima u prirodnim znanostima. Društveno djelovanje ipak možemo objasniti.
Otud se politička znanost oslanja na narativne oblike objašnjenja. Djelovanja, prakse i
institucije objašnjavamo pričajući priču o tome kako one postaju to što jesu, a možda i o tome
kako se odražavaju. Zato je naracija u političkoj znanosti ono što su teorije u prirodnim
znanostima.

Varijante interpretacije

Interpretativni pristupi često počinju uvidom da za razumijevanje djelovanja, praksi i

institucija moramo shvatiti značenja, uvjerenja i preferencije uključenih ljudi.
 1. Hermeneutika i etnologija

Idealisti kao Michael Oakeshott i R. G. Collingwood bili su skloniji hermeneutičkim

pristupima povijesti, a time i društvenoj znanosti u cjelini. Fenomenologija je nadagnula
sociologe i antropologe koji su želelji razumijeti značenja koja su ljudi pridavali društvenom
djelovanju u svojim ili drugim društvima.

Hermeneutika se pojavila u sklopu istraživanja biblijskih tekstova. Počela se pozivati na

teoriju razumijevanja, osobito interpretacije tekstova i djelovanja. Preklapala se sa
zanimanjem za povijest ideja. Hermeneutičari najčešće istražuju egzistencijalnu prirodu
razumijevanja, priznajući da je ona usađena u tradiciju. Oakeshott je smatrao da političko
znanje može proizaći samo iz povijesti. Političku djelatnost treba objasniti mudrošću i
moralnim zahtjevima u određenoj tradiciji ponašanja.

Etnologija obuhvaća tehnike kao što su izbor informatora, prepisivanje tekstova i vođenje
terenskih bilješki. Etnografi interpretiraju ono što čine informatori.

Etnografski opis ima 4 obilježja: on je interpretativan; interpretira tijek društvenog diskursa;

zapisivanjem bilježi taj diskurs; te je mikroskopski. Ona nagađa o značenjima, procjenjuje
pretpostavke i izvodi eksplanacijske zaključke iz boljih pretpostavki. Teorija osigurava
rječnik koji se izražava ono što se simboličkim djelovanjem želi izreći. Ona se ne bavi
predviđanjem. Etnografija se bavi inskripcijom (gustim opisima) i specifikacijom (kliničkom
dijagnozom). Zadatak je zabilježiti značenja koje određene djelovanje ima za društvene
aktere, a potom pokazati što nam ti gusti opisi govore o društvu u kojemu su pronađeni.
Etnografija je znanost koju više obilježava nadmudrivanje u raspravi nego savršeni
konsenzus.

2. Poststrukturalizam i postmodernizam

Etikete «poststrukturalist» i «postmodernist» odnose se na cijeli niz teoretičara koji dovode u

pitanje fundacionalizam u filozofiji i humanističkim disciplinama. Toj skupini pripadaja
Derrida, Foucault, Lacan, Rorty i White.

Poput većine postsrukturalista i postmodernista, Foucault je nepomirljivo protiv velebnih

tvrdni koje su karakteristične za tzv. moderni projekt, koji našu spoznaju i etiku nastoji
zasnovati na objektivnim i esencijalnim temeljima. Foucaultovo djelo odlikuje trajno
neprijateljstvo prema 2 modernim pojmovima: subjektu i umu.

Neprijateljstvo prema modernom projektu dovelo je Foucaulta do prihvaćanja interpretativnog

pristupa društvenom životu. Suprotstavljajući se čistom iskustvu, on je pretpostavio da
iskustva posjedujemo samo u okviru nekog prethodno uspostavljenog diskursa. Ciljevi i
djelovanja zadobivaju značenje, postaju «stvarni» samo kad imaju mjesto u jeziku, u široj
mreži značenja. Stoga da bi razumjeli određeni cilj ili djelovanje, politolozi ih moraju
interpretirati u širem diskursu čiji su oni dio. Foucault smatra da se diskursi razvijaju nasumce
kao proizvodi vremena i slučaja. Politolozi moraju interpretirati ciljeve i djelovanja u
njihovim povijesno specifičnim okolnostima.
Foucault je odbacio ideju autonomnog subjekta, to znači da subjekt nema vlastiti temelj ili
smisleno iskustvo, mišljenje, uvjerenje ili djelovanje izvan društvenog konteksta.

Antifundacionalistički pristup interpretaciji

1. Subjektivnost

Poststrukturalističke i postmodernističke varijante interpretacije načelno se razlikuju od

hermeneutičkih zbog svog neprijateljstva prema subjektivitetu i racionalnost. Mi dajemo
prednost onom obliku interpretacije koje se nalazi negdje između hermeneutike i
poststrukturalizma. Neke interpretativne teorije pretpostavljaju autonomne subjekte koji misle
i djeluju isključivo prema vlastitom umu i zapovijedima. Poststrukturalisti i postmodernisti
suprotstavljaju se toj ideju. Odbacivanje autonomije ne treba povlačiti za osobom odbacivanje
djelovanja. Različiti ljudi imaju različita uvjerenja i različito postupaju u uvjetima iste
društvene strukture. U društv. strukturama stoga mora postojati prostor u kojemu individualni
subjekti odlučuju na temelju vlastite prosudbe o tome kojih će se uvjerenja držati i kako će
djelovati. Pojedinci mogu stvaralački razmišljati na načine koji nisu nepromjenjivi ili
ograničeni društvenim kontekstima i diskursima u kojima obitavaju. Slažemo se s
poststrukturalistima i postmodernistima da subjekti doživljavaju svijet ovisno o utjecaju
društvenih struktura na njih.

Unatoč tome, moramo dopustiti da subjekt može birati određena uvjerenja i djelovanja,
uključujući i ona nova, koja bi mogla promijeniti dotičnu društvenu strukturu. To shvaćanje
pretpostavlja da društvene strukture vidimo kao tradicije. Koncepcija tradicije podrazumijeva
da je važna ona društvena struktura u kojoj su subjekti rođeni i koja je onda temelj za njihova
kasnija uvjerenja i djelovanja, a da ih pritom ne fiksira. «Tradicija» uzima u obzir mogućnost
da subjekti prihvate, razviju, pa i odbace velik dio svoje baštine. Tradiciju shvaćamo kao skup
teorija ili naracija i povezanih praksi koje ljudi baštine i na temelju kojeg dolaze do uvjerenja
i djeluju. Tradicije se stalno razvijaju i smještene su u povijesni kontekst, prelaze s naraštaja
na naraštaj. One nisu nepromjenjive ni statične, pa konkretne slučajeve koji čine neku
postojeću tradiciju možemo ustanoviti samo tako da vremenski unatrag pratimo odgovarajuće
povijesne veze.

2. Racionalnost

Naša analiza tradicije suprotna je prethodnima, koja su izjednačavale tradiciju s nekim

nepromjenjivim značajkama, a zatim utvrđivale odstupanja od tih značajki. Bitni dijelovi
svake tradicije prisutni su u svemu onom što njezini sljedbenici kažu ili čine. Mi tradicije
smatramo kontingentnima, što znači da ih ljudi kao akteri stvaraju svojim djelovanjem. Da bi
shvatili sadržaj i prirodu određene tradicije, politolozi je moraju decentrirati. Decentrirano
proučavanje tradicije, prakse ili institucije razotkriva načine na koji ona nastaje, održava se i
mijenja kroz uvjerenja, preferencije i djelovanja pojedinca u različitim sferama (npr.
istraživanje politike treba izaći izvan okvira države kao bi istražilo sve one različite teme kao
što su telegrafske žice, škole, upravljanje rizikom i razvoj samopouzdanja… to je važno jer iz
tih mikropraksi proistječu diskursi koji upravljaju društvom). Ideja tradicije nalaže da subjekti
mogu mijenjati svoju baštinu zbog razloga koji za njih imaju smisla. Trebamo se ozbiljno
pozabaviti prirodom i učincima lokalnog mišljenja. Ljudi pokušavaju organizirati svoja
uvjerenja tako da budu konzistentna s njihovom koncepcijom najboljeg uvjerenja. Budući da
uvjerenja i djelovanje pojedinca ne možemo iščitati iz objektivnih društvenih činjenica koje se
odnose na njih, samo se istraživanjem načina na koji oni shvaćaju i odgovaraju na dileme
može shvatiti kako se mijenjaju društvene prakse koje oni stvaraju.

3. Relativizam

Čim uzmemo u obzir lokalno mišljenje, možemo se suočiti s optužbom za relativizam i

iracionalizam. Iako nam nisu dostupne čiste činjenice kojima bismo se mogli poslužiti da
određene interpretacije i naracije proglasimo istinitima ili lažnima, ipak se možemo čvrsto
držati ideje objektivnosti. Objektivnost možemo antropologijski definirati služeći se
kriterijima usporedbe. Jednu naraciju cijenimo više nego drugu jer ona bolje udovoljava
kriterijima kao što su preciznost, sveobuhvatnost, konzistencija i slično. Objektivnost nastaje
kritikom i uspoređivanjem konkurentnih mreža interpretacije usuglašenih činjenica.
Interpretacija za koju smo se odlučili neće biti ona koja se sama uspostavlja kao dana istina.
«Najbolju» ćemo interpretaciju izabrati u procesu postupne usporedbe.

Primjer: analiza tačerizma

Interpretativna teorija koju preferiramo razvija pojmove tradicije i dileme kako bi došla do
narativnih prikaza uvjerenja i preferencija te praksi koje oni potiču. U ovom primjeru
utvrđujemo različite tradicije u Velikoj Britaniji, te njihove različite analize tačerizma.

Torijevci Liberali Vigovci Socijalisti

Tradicije Očuvanje Obnova tržišta Evolutivna Uloga države u

tradicionalnog kojeg je oslabila promjena rješavanju kriza
autoriteta državna kapitalizma
intervencija

«Tačerizmi» Stranački i izborni Prekinuti Jako vodstvo i Propast razvojne

opstanak propadanje posebna ideologija države
Britanije daju novi pol.
program

Kritike interpretativne teorije

Drugi politolozi reagiraju na interpretativnu teoriju na 3 glavna načina.

1. Najdobrohotniji među njima priznaju interpretaciju kao sastavni dio socijalnog

objašnjenja.
2. Neki politolozi smatraju interpretativnu teoriju korisnom u nekim područjima svoje
discipline (proučavanju vrijednosti i ideologija).
 3. Neprijateljski raspoloženi politolozi odbacuju interpretativne pristupe, smatrajući da
su oni neodgovarajući ili da ih je nadomjestila znanstvena alternativa. Interpretativni
teoretičari bi trebali prihvatiti da objektivni podaci mogu osigurati korisne smjernice
za istraživanje i i potvrditi neke zaključke. Oni također trebaju odgovoriti na 2 kritike
koje im upućuju politolozi: interpretativne teorije nedovoljno uvažavaju materijalnu
stvarnost i potom da interpretativne teorije ne pružaju osnovu za kritiku društvenog
života. Različite vrste interpretativne teorije različito odbacuju te kritike.

O materijalnoj stvarnosti

Prema nekim kritičarima, interpretativni pristupi ne uzimaju u obzir materijalna ograničenja

društvenog djelovanja. Iako interpretativni teoretičari zapravo moraju ostati nepomirljivo
suprotstavljeni svakom obliku ekonomskog redukcionizma, oni mogu uzeti u obzir
ekonomske utjecaje na nekoliko načina.Subjektivni su pogledi na svijet važna točka, ali su
često posljedica realnih pritisaka (npr. inflacijska je dilema bila jedna usuglašena, precizna
percepcija stvarnog ekonomskog pritiska, čak i ako je bila različito postavljenja i ako su
odgovori na taj pritisak podjednako varirali). «Tamo negdje» postoji stvaran svijet i on jest
izvor pritisaka. Osim toga, da vlada djeluje na temelju određenog pogleda na svijet, ne znači
da on određuje učinke njezina djelovanja. Učinci će ovisiti o tome kako drugi reagiraju i
njihove će reakcije kolektivno čini relevantnu materijalnu stvarnost. Hoće li novi program za
dugotrajno nezaposlene njih i uposliti, ovisi o njihovoj reakciji na mogućnosti koje im se,
kako ih vide poslodavci, kao i o stanju ekonomije. Drugi se kritičari žale da interpretativni
pristupi ne mogu uzeti u obzir postojanost i pouzdanost institucija. Mi tvrdimo da mogu,
ovisno o tome kako shvaćamo institucije. Većina današnjih interpretativnih teorija osporava
da institucije imaju stvarnu ili esencijalnu prirodu. One nas izazivaju da analiziramo načine na
koje se one stvaraju, održavaju i mijenjaju posredstvom određenih i kontingentnih uvjerenja,
preferencija i akcija pojedinaca. Ne valja reći da interpretativnoj teoriji nedostaju institucije,
nego je prije posrijedi to da ona iznova promišlja prirodu institucija.

O kritici Sljedeća kritika interpretativnih teorija ukazuje na to da tim teorijama nedostaje

kritička snaga.

Zaključak

Interpretativna teorija obuhvaća mnogo pristupa suprotstavljenih pozitivizmu koji je temelj za

velik dio političke znanosti. Ona ozbiljno shvaća ulogu ideja i značenja u životu pojedinaca i
u društvenim praksama. Većina interpretativnih teoretičara misli da smislena priroda ljudskog
života čini model prirodnih znanosti neprikladnim za političku znanost.

Većina ključnih rasprava koja je pratila uspon poststrukturalizma i postmodernizma odnosi se

na prirodu subjekta i granice uma.
Interpretatistički autori suprotstavljaju se gledištu da u stvarnome svijetu postoje temelji koji
se mogu otkriti. Njihovo je stajalište da se izazov sastoji u tome da se svijet predstavi onako
kako ga interpretiraju ljudsko mišljenje i praksa. Razumijevanje djelovanja i događaja ne
može se iščitati iz ponašanja, pretpostavki o sebičnoj motivaciji ili ograničavajućem utjecaju
institucija. Ključ je razumijevanja politike svijet raznolikih značenja i shvaćanja u kojem ona
funkcionira. Usredotočeni su na interpretiranje politike pomoću naracija, uvjerenja, ideja ili
diskursa koji nastaju u društvu.

Za njih je politika borba između naracija, koja se može voditi u različitim kontekstima.
Razumijevanje ljudske aktivnosti bitno je različito od razumijevanja fizičkog svijeta. Politička
je analiza u biti sporna i nužno ima normativni sadržaj.

NORMATIVNA TEORIJA

Steve Buckler

Počeci normativne teorije sežu još u vrijeme Platona i Aristotela i drugih grčkih filozofa. Ona
je usko vezana s moralnom i političkom filozofijom. Politički filozofi kroz povijest su se
bavili pitanjima najboljeg mogućeg života i najboljeg političkog poretka. Bilo je za
očekivati da će toliko duga tradicija biti u budućnosti podvrgnuta brojnim promjenama i
kritikama, od kojih se najozbiljnija dogodila sredinom 20. stoljeća.

Napad na normativnu teoriju je izvršio filozofski pokret zvan «logički pozitivizam» početkom
20. stoljeća. Buckler kaže da je za napad bio bitan određeni skup epistemoloških pretpostavki
– pretpostavki o tome što se može smatrati pravom spoznajom i što se može smisleno reći o
svijetu. Godine 1956. teoretičar Peter Laslett je objavio esej da je politička filozofija mrtva.
Ustanovilo se da su pitanja o najboljem životu i političkom poretku promašena, jer su se
«dogodile» pogreške u pogledu na to što se može smatrati pravom i objektivnom spoznajom.
One su uzrokovale kako Buckler kaže jalovu spekulaciju i besmislene tvrdnje.Razlog pojave
logičkog pozitivizma kao teorijskog pokreta nalazi se u želji pozitivista da potaknu temeljitu
reviziju i promjenu u našem razumijevanju temelja spoznaje. Logički je pozitivizam prednost
davao metodama prirodnih znanosti. Njegove korijene vidimo u empirističkim teorijama
spoznaje koje su razvili filozofi osamnaestog stoljeća. David Hume bio je jedan od njih.
Mnogi ga smatraju « pravim ocem pozitivističke filozofije». Bitno je naglasiti da je Hume
tvrdio da je sva naša spoznaja o svijetu proizašla iz konkretnih empirijskih iskustava, te su čak
i apstraktni pojmovi «proizišli iz poopćavanja koja su zasnovana na osjetilnom iskustvu». Za
razumijevanje su bitne činjenice.Knjiga A. J. Ayera Language, Truth and Logic predstavlja
program i stajališta logičkih pozitivista. Ayer smatra da se spoznaja temelji na osjetilnom
iskustvu i poopćavanjima iz iskustva, iz kojeg nastaju pojmovi «kojima se to iskustvo
uređuje». Činjenične tvrdnje za Ayera su jedina vrsta iskaza koja može dati prinos našoj
spoznaji. One su temelje na osjetilnom iskustvu i mogu se empirijski provjeravati. Druga vrsta
iskaza tiče se logičkih svojstava i odnosa između pojmova. Ti iskazi ne pružaju nekakvu
spoznaju o svijetu, ali govore o strukturi pojmova koje upotrebljavamo.Logički pozitivizam je
priznavao dva područja smislenog istraživanja.Prvo se odnosi na istraživanje empirijskog
iskustva kojim se bavi znanstvenik,a drugo područje ostaje u nadležnosti filozofa koji se bavi
«istraživanjem logičkih svojstava i odnosa između pojmova». Razumljivije rečeno filozof
obavlja analitičko i lingvističko razjašnjavanje, koji pomažu u ispravljanju grešaka u
pojmovima i intelektualne zbrke. Logički pozitivizam izvršio je veliki utjecaj na političku
filozofiju. Najbolji primjer za to je knjiga T. D. Weldona The Vocabulary of Politics. Weldon
smatra da su politički filozofi kroz povijest sustavno griješili zbog svojih kako kaže
metafizičkih sklonosti. Oni su tvrdili da politički pojmovi kao što su «država», «sloboda» ili
«vlast» imaju neko bitno značenje s onu stranu empirijskog iskustva, te je zadaća filozofije da
ih otkrije.

Interpretativna teorija jedna je alternativa koja je odbacila pozitivistička stajališta i nastojala

potvrditi širu ulogu normativnog istraživanja politike. Toj teoriji pridonijeli su radovi
Ludwiga Wittgensteina. Njegov prvi rad s argumentom da smisao ovisi o odnosu između
osnovnih elemenata jezika i izravnog empirijskog iskustva slagao se s pozitivizmom. Kasnije
je W. zauzeo drugo stajalište u kojem je istakao da je jezik nešto po čemu možemo spoznati
svijet, te to omogućuje na različite načine. Time je srušena pretpostavka logičkih pozitivista o
empirijskim iskustvima koja su temelj svake spoznaje.Peter Winch polazi od «kritike onoga
što naziva ''pomoćničkom'' koncepcijom filozofije koju implicira pozitivizam i kojom se služe
teoretičari kao što je Weldon». Jezik prema Winchu pomaže da se organizira stvarnost, a
istraživanja jezika su istraživanja svijeta kako ga ljudi doživljavaju. Takva su istraživanja u
djelokrugu filozofije. Bez dobrog poznavanja pojmova koji su dani u jeziku, teško je znati
kako bi se mogla stjecati smislena iskustva. Takva se istraživanje ne zadržavaju samo na
razjašnjavanju jezika, nego i obuhvaća istraživanje oblika društvene interakcije.Brojne kritike
pokazuju da Wincheva teorija nije savršena i da ima mana. Jednu od većih kritika uputio je
Alasdair MacIntyre u svezi s pitanjem marginaliziranja eksplanacijskih pristupa. Naziv
«kritička teorija» potječe iz Njemačke početkom dvadesetog stoljeća. Povezuje se uz rad
Zavoda za društvena istraživanja, osnovanog u Frankfurtu 1923. Teoretičari ove teorije skloni
su marksizmu i kroz svoj rad pokušali su preispitati Marxov pristup.«Za M. je kritiku bila
bitna teorija dijalektičke povijesne promjene, čija je središnja premisa bila da se društvene
promjene ne zbivaju kao posljedica učinaka nekog ''izvanjskog'' djelovanja na društvenu
strukturu (budući da ne postoji nikakav izvanjski akter te vrste), nego kao posljedica
protuslovlja unutar cjelokupnosti društvenih odnosa, koja se izražavaju u klasnim
antagonizmima.»(Buckler)Zanimljiva je studija Horkheimera i Adorna koji su modernu
ideologiju povezivali s pozitivizmom. Pozitivizam je obećavao ljudsko oslobođenje
(intelektualno i materijalno) primjenom znanstvene i tehničke racionalnosti, ali je zapravo
kako kažu Horkheimer i Adorno podmetnuo duboko obeshrabrujuću viziju. To znači da su
ljudska bića ulovljena u zamku društvenih mehanizama i procesa, u svijetu bez moralnih
vrijednosti. Jedan važan problem ni Horkheimer ni Adorno nisu uspjeli riješiti. Uspjeh
pozitivizma kao ideologije vidljiv je u pomirenju ljudi sa sadašnjim sustavom, te je brisao
protuslovlja i uklanjao svaku objektivnu dinamiku društvene promjene.Problem utemeljenja
normativne kritike još zaokuplja kritičku teoriju, premda je poduzeto mnogo toga da se
problem riješi. Jedno od boljih rješenja ponudio je Jürgen Habermas. Svjestan je opasnosti
isticanja tehničke racionalnosti (to čini pozitivistička ideologija), ali ne vjeruje u potpunu
dominaciju te ideologije, po kojoj ne postoji nijedno razumijevanje osim empirijskog i
tehničkog. Za Habermasa centralno značenje za ljudsku egzistenciju zauzima «jedan oblik
racionalnosti koja nije tehnička, nego je utjelovljena u našoj sposobnosti za racionalnu
raspravu o načelnim pitanjima». Ukratko, H. tvrdi da se pri upotrebi jezika implicitno vežemo
uz određene kriterije, koji se sastoje od istine, iskrenosti, moralne primjerenosti i shvatljivosti.
Oni su u samoj prirodi jezika, čija bi uporaba bez njih ostala besmislena.

Habermasovo se mišljenje udaljava od marksizma. Premda je on vezan uz emancipacijsko

znanje (kritičko znanje koje prelazi granice pukog empirijskog ili konvencionalnog),, nije
sigurno da je poput Marxa to znanje povijesno uvjetovano i povezano s klasnom borbom.
Habermas više duguje tradiciji deontološke teorije. One «ne utemeljuju objektivne,
normativne tvrdnje na pretpostavljenim metafizičkim istinama, nego na uvjetima koji
omogućavaju ostvarivanje ljudskih sposobnosti, tako što nas čine inteligentnim,
komunikativnim bićima» (teorija komunikativne racionalnosti koja je naišla na kritike
posebno od feministica).Isaiah Berlin objavio je 1962. esej u kojem je odgovorio na
pozitivističko proglašenje smrti političke teorije. On se suprotstavio logičkim pozitivistima
koji smisleno istraživanje svode na empirijsko ili na čisto logičko istraživanje. Brojna se
pitanja suprotstavljaju mogućnosti da se na njih odgovori na jedan od dva navedena načina.
Na redukcionistički postupak su otporna ona pitanja koja uključuju vrijednosne prosudbe
(tipična za moralnu i političku filozofiju), kao pitanje «što je to pravednost?». Berlin ističe
vrijednosni pluralizam i njegovo priznanje je po sebi dobro, a liberalna društva najbolje
utjelovljuju to priznanje.

Na tom području značajan je i politički filozof John Rawls, koji nastoji postaviti teoriju
koncepcije pravednosti koja je pogodna za upravljanje političkim zajednicama, «u svjetlu
nepomirljivog moralnog neslaganja». Rawls opisuje osnovne uvjete i racionalne autonomije
ljudi kako bi izgradio teoriju društvene pravednosti utemeljene na poštenosti. «On se poziva
na hipotetičku ''izvornu poziciju'', gdje se od ljudi traži da izaberu načela pravednosti koja će
upravljati temeljnom institucionalnom strukturom društva.»(Buckler) Rawlsov je rad značajno
utjecao na suvremenu političku teoriju te je pridonio ponovnoj pojavi normativnog mišljenja,
potrage za temeljnim moralnim načelima koja nude objektivni ideal po kojem se mogu
prosuđivati naša politička uređenja.Njegov je pristup izložen također kritikama, a jedna je od
njih usmjerena na deontološki liberalizam i povezana s komunitarnim stajalištem. Michael
Sandel također se pridružio kritici Rawlsa i «tvrdi da je naglasak na ''rasterećenom ja'',
pojedincu lišenome društvenog konteksta, kao izvoru fundacionalističkih tvrdnji o ljudskim
bićima, promašen i da, štoviše, nije čvrst temelj na kojem se mogu postavljati tvrdnje o
društvenim obvezama».U zaključku bih se složio s Berlinovom tvrdnjom da je normativna
teorija kontinuiran i neiskorjenjiv aspekt naših trajnih pokušaja da razumijemo svijet.
Poglavlje je kvalitetno i detaljno istumačeno. Tekst nije potpuno jednostavan za čitati.
Potrebna je velika doza koncentracije i poznavanje stručne znanstvene terminologije. Na
početku cjeline autor objašnjava pozitivizam i njegov utjecaj na političku filozofiju. Kasnije
iznosi alternative koje odbacuju pozitivističku kritiku i nastoje potvrditi širu ulogu
normativnog istraživanja politike. Ono što mi nije bilo baš najrazumljivije u tekstu su kritike
nekih autora čija su stajališta prikazana u sklopu prethodno spomenutih alternativa. Htio bih
da se on jasnije i kraće istumače
 INSTITUCIJE I IDEJE

     

 Ontologija je «društvena igra» koja bi se mogla igrati po cijele dane bez nagrade i da zapravo
nije istraživačka strategija. Ontologija ima mnoštvo ali se neke međusobno suprostavljaju, kao
recimo ontologija marksista i ontologija teoretičara racionalnog izbora. Obje teorije mogu bit
istinite ili barem mogu dovesti do novih otkrića, ali jedna drugu isključuje, pa se stoga ne
može ni jedna ontologija o tome od čega se sastoji svijet uzeti a priori. Derivati ontologija su
epistemologije, a derivati epistemologija- metodologije, pa se i derivati takvih ontologija
isključuju. Postavljamo si pitanje: svodi li se politička znanost na retoričko prepucavanje
suprostvaljenih ontologija i kuda to vodi?! ?! Ako si analitičar odabere neku ontologiju a
priori i čvrsto se drži te ontologije dolazimo do problema nesumjerljivosti, jer će taj analitičar
u «startu» odbaciti uvide prikupljene iz perspektiva drugih ontologija i time ograničiti svoje
razumijevanje problema

    

 Postoje dvije strategije koje se bore protiv te «filozofske slijepe ulice», pozitivizam i
znanstveni realizam.

Pozitivisti smatraju netočnim sve ono što ne udovoljava pozitivističkim unutarnjim pravilima
opovrgljivosti i empirijskog dokaza. Temelji se na inačici iskaza: «samo ono što se može
provjeriti smisleno i može se smatrati pouzdanom spznajom»; a prema Hilary Putnamu je
uprao taj iskaz problem pozitivizma jer se on ne može provjeriti, a što opet znači da
pozitivizam pobija sam sebe.

Znanstveni realizam pretpostavlja «neopazivost» kad god iz njihov rezidualni esencijalizam

iznevjeri. Njega prihvaćaju svi ostali koje Marsh i Furlong nazivaju interpretatisti. Oni polaze
od stajališta da se ništa ne može a priori definitivno spoznati te da nitko zapravo ne može
znati što je istinito, a najmanje oni koji misle da to mogu. Problem relativizma je što odbija
postojanje bilo kakvih istinosnih tvrdnji, a njegovo postojanje je upitno ake se ne temelji na
jednoj. Prema Marshu i Furlongu znan. realizma se temelji na inačici ovog iskaza: «Sve su
stvari relativne i ne može postojati nikakvo stajalište apsolutne istine»; koja opet pobija
realizma sam po sebi. Takvo stajalište koje problemtizira kako «dolazimo do spoznaje?»
omogućuju politolozima konstruktivan put naprijed.

Sve definicije «institucije», a ima ih puno jer i ontologija «političkog» ima nekoliko,
zaokupljene se jednim: stvaranjem reda.
«Stari institucionalizam» javio se početkom 20. st., a bavio se izučavanjem ustava, zakona,
parlamentarnih procedura itd. Politička je znanost zatim razvila jednu inačicu
institucionalizma koja je smatrala da «institucije obavljaju specifične «funkcije» koje su
«nužne» za opstanak društva.»

Do kraja pedesetih razvijao se strukturni funkcionalizam teoretičara kao što su G. Almond i J.

Coleman. Tvrdili su da se gotovo svaki politički sustav može podijeliti na niz ulaznih (input) i
izlaznih (output) institucija. Pretvaranjem ulaznih pritisaka u izlazne politike «političko tijelo»
je bivalo jače i tadašnji su politolozi smatrali da će ono, poput organizma u razvoju s
vremenom postati naprednije. Glavni cilj funkcionalista bilo je razdvajanje institucija
međusobno. Smatralo se da je društvo naprednije što su institucije bile specijaliziranije i
diferenciranije, u suprotnom se držaav smatrala ne razvijenom. Problem se dogodio u
šesdesetima kada su demokracije koje su se temeljile na takvim institucijama upadale u
diktaturu. Iako poučeni nedavnom prošlošću ni novi val institucionalnih teoretičara «ne bježi»
daleko od funkcionalistčke analize institucija. Novi način razmišljanja uvodi S. Huntington,
koji ne pita kako se dogodio razvoj društva od tradicionalnih do modernih, nego gdje su
izgubile tradicionalne institucije u toj modernizaciji. Isti koncept instucija uzima se za
predviđanje razvoja ali taj isti koncept služi i za predviđanje ne razvoja.
«Teorija modernizacija» zbog nelogičnosti da nešto objašnjava ishod i njegovu suprotnost,
nije najbolje primljena među politolozima, pe se iz nje razvijaju 2 nove teorije: teorije
racionalnog izbora i teorija države.Teorija države se razvila iz potrebe da se objasni zašto se
za vrijeme velikih ekonomskih kriza država odlučila za rješavanje problema, a ne neka
organizirana interesna skupina. Državu je u tom trenutku trebalo shvatiti kao aktera po sebi, a
ne kao na nakupinu različitih institucija ili birokracija.
Teorija racionalnog izbora proizašla je iz tri međusobno povezana događaja. 1. Teorija javnog
izbora u ekonomiji potpuno je izokrenula analizu stvaranja javnih polikika. 2. Olsonovi radovi
o kolektivnom djelovanju zauvijek su promijenili način na koji znanstvenici razmišljaju o
odlučivanju i participaciji. 3. Teorija igara omogućila je obećanje koje nikada nije ispunila, a
to je da će se ti novi uvidi pretvoriti u dinamičku teoriju političke promjene usvajanjem
tehnika matematičkog djelovanja. Ta je teorija predviđala svijet sebićnih ljudi bez osjećaja za
druge i potpune neorganizacije života, ali su se teoretičari iznenadili kad su shvatili da je
svijet ipak uređeniji od njihovih pretpostavki.

Teoretičari teorije države postali su «historijski institucionalisti» jer se pojavila potreba da se

razbije teorija države kako bi se objasnile stvari na nižoj razini analize. Za institucije kažu da
su «historijski proizvodi koji postoje prije i a priori svakog aktera koji u njima slučajno
djeluje u bilo kojem trenutku». Temeljne jedinice historijskog insti. su ideje i institucije, a ne
pojedinci. A to znači da institucije shvaćaju kao nešto što pretpostvaljenim akterima daje
sadržaj i ograničava političko djelovanje. Cilj im je objasniti promijenu, tj. kako uopće dolazi
do nje, ako akterima djelovanje određuju institucije. Do promjena institucija dolazi ratovima i
depresijama, ali promjene se događaju i između ratova pa se okreću idejama kako bi one
objasnile promjene. Povezanost ideja i historijskih institucionalista najbolje je razradila S.
Berman. Predmet istraživanja jest različitost ishoda koju uzrokuju ideje. Ideje zajedno s
historijski-institucionalističkom teorijom dovode do novih uvida, pružaju nam nove spoznaje i
ne protuslove ontološkom temelju teorije. Iz teorije racionalnog izbora razvio se racionalni
institucionalizam. Oni institucije shvaćaju kao svjesno dizajnirane strukture koje pojedinci
izabiru da bi proizveli stabilnost. Racionalizam se okreće institucijama za rješavanje pitanja
stabilnosti, ali bezuspješano jer to dovodi do novih «teorijskih anomalija». Institucije postaju
intencionalni proizvodi koji su oblikovani kako bi pojedincima pomogli u maksimiranju
njihove koristi. I tu se događa prvi problem, jer većina institucija ne prestaje s radom kada se
njihova svrha ispuni. Najčešće tada šire svoj djelokrug, što je nerazumljivo jer su institucije
tek instrumentalni proizvodi,a da bi širili svoj djelokrug moraju biti akteri, a samo pojedinci
su akteri. Goldstein i Keohane su napravili najpoznatiju obradu ideja u okviru racionalizma, a
tako što su postulirali trojno razlikovanje između različitih tipova uvjerenja: načelna
uvjerenja, uzročna uvjerenja i svjetonazori. Ideje mogu biti samo nešto čime se akteri
instrumentalno služe dok im to koristi, one ne mogu biti nešto što iz temelja mijenja ono što
akter zapravo želi. Kada bi se to dogodilo ideje i institucije bi predhodile pojedincima, a to bi
kršilo ontologiju teorije racionalnog izbora.
Problemi kolektivnog djelovanja se javljaju kada nije u interesu ni jednog pojedinca da pruži
neko dobro koje svi mogu dijelit. Institucije možda i mogu biti rješenje problema kolektivnog
djelovanja koje osigurava stabilnost, ali ako su te institucije i same problemi kolektivnog
djelovanja, onda se ne možemo na njih pozvati da razriješe te probleme. Ni institucije ni ideje
nisu uspjele riješiti problem stabilnosti kod racionalista, dok su historijski inst. prihvačajući
ideje prevladali takve probleme i proširili eksplanacijski domet teorije.

Interpretativna teorija

Iako široko primijenjena u politologiji, interpretativna teorija ima najveći značaj u

proučavanju institucija i njihovih značenja. Ona je na izvjestan način negacija mogućnosti
uspostave empirijske znanosti o politici. Ako je način spoznavanja nekog događaja naša
vlastita interpretacija, to implicira da nije moguće uspostaviti egzaktnu političku znanost na
principima prirodnih znanosti. Ovu nemogućnost argumentira činjenicom da ne postoje
čvrste, uzročno-posljedične veze u ljudskom djelovanju kao u predmetu istraživanja neke
prirodne znanosti. Ova teorija je time potpuno idejno suprotna od npr. pozitivizma ili
bihevioralizma. Izražena je i određena sumnja prema točnosti ostalih društvenih disciplina
poput povijesti jer je prikazivanje povijesnih događaja često usko povezano s osobnom
interpretacijom povjesničara. Na primjeru spašavanja Židova u Danskoj vidimo da se motivi
Danaca različito prikazuju ovisno o različitosti interpretacije.

Danas možemo uočiti određeni dualizam u ovoj teoriji:

jedna grana je bazirana na humanističkim znanostima,
dok se druga javlja kao svojevrsna kritika bihevioralizma i strukturalizma, dominantnih
pristupa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Ova posljednja struja je donekle slična
postmodernizmu.
U interpretativnoj teoriji raspolažemo s dvije osnovne premise.
Prva je da je ljudsko djelovanje bazirano na uvjerenjima i preferencijama,
a druga je da ona nisu objektivna i jednostavno uočljiva. Naglasak je stavljen na drugu
premisu koja ima veliku ulogu u oslikavanju političkih preferencija.
Paralelno s razvojem politologije kao zasebne znanosti možemo pratiti porast njene
povezanosti s hermenautikom i etnologijom.
Hermenautiku možemo definirati kao vještinu tumačenja, odnosno metodu tumačenja
tekstova. Ovo se prvenstveno odnosi na utvrđivanje biblijskih tekstova, a kasnije se pojam
hermenautika proširio i na tumačenje znanstvenih tekstova. Prema hermenautičarima,
etnološka komponenta je vrlo važna u interpretaciji. S obzirom da je interpretacija usađena u
tradiciju, ona će uvelike ovisiti o našoj etnografskoj pozadini. Navode se primjeri nekoliko
hermenautičara: prema Collingwoodu, čitava povijest se treba razumjeti kao niz interpretacija.
Michael Oakeshott je smatrao da političko djelovanje treba biti vođeno već prethodno
društveno uspostavljenim moralnim zakonima. Clifford Geertz definira cjelokupnu
civilizaciju kao mrežu isprepletenih značenja – ta značenja imaju etnografsku podlogu. Važno
je istaknuti da etnografski opisi u sklopu korištenja etnologije u interpretativnim pristupima
nisu predviđeni da budu precizna analiza nekog značenja – oni su najčešće jednostavno
uočavanje njihovog postojanja.
Utjecaj interpretativne teorije na postmodernizam i poststrukturalizam je recipročan: ovi
pravci su isto tako utjecali na preoblikovanje interpretativne teorije i dali joj novi značaj.
Teško je strogo definirati teoretičare post-pravaca. U postmodernističke i
poststrukturalističke ubrajamo niz autora, poput Foucalta, Lacana, Lyotarda ili Rortryja, ali
budući da njihov rad nije bio previše povezan, ne možemo ih lako kategorizirati kao skupinu
autora. Kada govorimo o njihovim zajedničkim obilježjima, lakše je govoriti o njihovoj
inspiriranosti interpretativnom teorijom i oponiranju fundacionalizmu. Kako bi se nadovezali
na njihovu sklonost kritici fundacionalizmu, Bevir i Rhodes kreiraju antifundacionalistički
pristup interpretaciji, koji je prožet elementima subjektivnosti, racionalnosti i relativizma.
Zanimljivo je da postmodernisti ne pridaju toliko važnosti subjektu, pa autori pokušavaju
smjestiti antifundacionalizam na pola puta između hermenautičkog i
postmodernog/postsrukturalnog pristupa.
Bevir i Rhodes nadalje analiziraju tačerizam iz kuta raznih britanskih političkih tradicija,
poput torijevske, liberalne, vigovske ili socijalističke tradicije. Neke od tih tradicija su
međusobno suprotne, poput socijalizma i vigovizma, a u odnosu na tačerizam biti će ponekad
afirmativne, a ponekad će izražavati negativan stav. Njihovo podržavanje, odnosno
odbacivanje ideje tačerizma ovisit će o njihovom vlastitom sustavu vrijednosti.
Antifundacionalizam nas ovdje usmjerava na zaključak da nije moguće reći koja je od
tradicija najbolja ili najlošija, jer su rezultat različitih sustava vrijednosti. Svaka od njih se
koncentrira na različite elemente političkog života, pa su sve podjednako relevantne iskazati
svoje stavove u nekoj dilemi.
Vrlo je malo kritika na inerpretativnu teoriju, one potječu prvenstveno od teoretičara koji vole
objašnjavati društvo kroz materijalnu prizmu. Najkonzistentnija je ona da interpretativnu
teoriju zbog njezine relativnosti ne možemo iskoristiti kako bi zauzeli kritički stav.

Interpretativna teorija nije jednostavno negacija političke znanosti. Ona možda čak nastoji
prikazati političku znanost sofisticiranijom od ostalih, jer je shvaćanje ljudske akcije mnogo
kompleksnije od materije koju izučavaju prirodne znanosti.
Nedostatak solidnih, empirijskih dokaza ne znači nužno nemogućnost uspostave političke
znanosti uopće. To samo želi dokazati da apliciranje pozitivističkog pristupa na politologiju
nije moguće.
Nefunkcionalnost ove teorije u praksi je moguća ako shvatimo svijet oko sebe kaotičnim ili
isključivo intuitivnim. Antifundacionalizam nudi najbolje rješenje protiv padanja u ovakvu
zamku, kao svojevrsna zlatna sredina u kombiniranju intuitivnosti i racionalnosti. Vjerojatno
najveća prednost ove teorije naspram krutog, izrazito objektivnog pozitivizma je što umjesto
koncentriranja na kolektiv pokušava razviti senzibilitet za pojedinca. Na taj način svakome
nudi jedan dio vlastite istine i prosuđivanje temeljem njegovog unutarnjeg svijeta.

MARKSIZAM
 Danas je uobičajeno proglašavati smrt marksizma. S te točke gledišta liberalizam je
trijumfirao nad marksizmom, a kapitalizam je odnio pobjedu nad komunizmom. Marksizam,
se kao i ostale teorije, razvijao tako što je odgovarao na intelektualne izazove koje su mu
upućivali simpatizeri i kritičari te pokušao razumjeti i objasniti promjene u društvenom
svijetu kojeg analizira. Premda marksizam više nije u modi, on još uvijek može mnogo toga
ponuditi modernim politolozima. 

RAZVOJ MARKSIZMA

Marksizam svoje porijeklo i naziv duguje Kalu Marxu. Otud su se rasprave unutar marksizma
vrtjele su se oko pokušaja interpretacije i reinterpretacije samoga Marxa.

1. KLASIČNI MARKSIZAM

Klasični marksizam je inačica marksizma koje je prevladavala prvih sto godina nakon
Marxove smrti.

On se temelji na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj epistemologiji. Prema Marxu,

«tamo negdje» postoji «stvaran svijet»; on tvrdi da suvremenu društvenu egzistenciju oblikuju
ili uzrokuju neki esencijalni procesi i strukture, ali ti stvarni uzročni odnosi često su ispod
površinske javnosti, i oni ne moraju biti dostupni izravnom promatranju.

Za marksizam je politika borba između društvenih skupina, napose društvenih klasa, te je

sklon angažmanu u borbama potlačenih društvenih skupina ili klasa.

Marksizam je:

·                                 Ekonomistički jer privilegira ekonomske odnose,

·                                 Deterministički jer tvrdi da ekonomski odnosi određuju društvene i političke

odnose,

·                                 Materijalistički jer tvrdi da materijalni odnosi oblikuju ideje, a dominantne

su one ideje koje promiču interese vladajuće klase,

·                                 Strukturalistički jer tvrdi da ekonomske strukture određuju djelovanja

aktera.

Smatra se znanstvenim jer je postavio teoriju povijesti koja je vremenski i prostorno

univerzalno primjenjiva, te je emancipacijsko stajalište koje ima viziju napretka protiv
izrabljivanja.

Marksizam se mijenja iz 3 razloga:

1. kao reakcija na teorijske kritike,

2. jer ne može objasniti ekonomska, društvena i politička događanja i
3. jer te promjene potiču novi razvoj teorije.

2. SUVREMENI MARKSIZAM
 U modernom marksizmu prisutna je raznolikost tumačenja, pa možemo reći da više ne postoji
marksizam, već marksizmi. Većina modernih marksista usvaja kritičko realističko
epistemološko stajalište, te je u novije vrijeme popustio pred interpretativnom
argumentacijom.On većim dijelom odbacuje ekonomizam, determinaciju, materijalizam,
strukturalizam, i više ne privilegira klasu već naglašava slučajnost, priznaje idejama neovisnu
ulogu, prihvaća da ključnu ulogu imaju akteri, te privilegira politiku. Oslanja se na različite
vrste podataka (i kvalitativne i kvanitativne), ovisi o postavljenom pitanju. Mnogi bi rekli da
marksizam propada, zbog urušavanja Sovjetskog Saveza, trijumfa neoliberalizama i
suvremenih promjena u kapitalizmu, i da nema što ponuditi suvremenim društvenim
znanostima, ali autor David Marsh osporava te argumente.

Marksizam je i dalje relevantan zbog tri razloga:

·                                 Kapitalizam još uvijek sadržava značajna protuslovlja – on je progresivna

snaga u trenutku kad se uvjeti u mnogim dijelovima svijeta pogoršavaju, uglavnom zbog
aktivnosti transnacionalnih korporacija i međunarodnih organizacija («živimo u doba kasino
kapitalizma», Susan Strange)

·                                 Kapitalizam se temelji na izrabljivanju

                                 I na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, društva obilježavaju goleme

nejednakosti.

Marsh pokazuje kako u okviru marksizma još postoji snažan skup analitičkog pribora ideja,
koji će u revidiranom obliku najvjerojatnije opet zadobiti istaknuto mjesto u političkoj analizi,
osobito što se tiče kontinuiranog utjecaja glabalnog kapitalizma.

Marksizam nam nudi zanimljiv uvid u objašnjavanju funkcioniranja suvremenog kapitalizma

jer se bavi strukturnim ograničenjima – tj. sa 3 ključne strukture nejednakosti – klasom,
rodom i rasom.

MARKSIZAM

Što je zapravo marksizam? U zemlji koja je gotovo pola stoljeća provela pod komunističkim
režimom, malobrojni su oni koji o marksizmu kao učenju Karla Marxa nemaju nikakvu
predodžbu. No, kao pristup izučavanja politike, marksizam je prava misterija, zato smatram
da je primjereno krenuti od kratkog pojašnjenjaPostoje različiti pristupi političkoj znanosti, no
svi su suglasni da je politika borba za moć; riječ je o nejednakoj raspodjeli moći u društvu, o
tome kako se vodi borba za moć, te njezinom utjecaju na stvaranje i raspodjelu resursa,
životnih šansi i blagostanja.1 Ta je definicija politike povezana, no ne i izjednačena sa
marksističkim pristupom koji politiku shvaća kao borbu između društvenih klasa.2 Većina
ljudi pod pojmom marksizma ima prilično nejasnu sliku onoga što Marsh naziva klasičnim
marksizmom: težnja za besklasnim društvom, izrabljivanje proleterijata, upečatljivu krilaticu
komunističkog manifesta: "Radnici svijeta, ujedinite se!" i sl. No, iako tu postoji podudarnost,
klasični je marksizam pojmovno mnogo više.

Glavne su karakteristike marksizma:

a) ekonomizam

b) determinizam

c) materijalizam

d) strukturalizam

Ekonomski se odnosi u kapitalističkom svijetu izdvajaju i izdižu, te određuju područje

društvenog i političkog života. Materijalni odnosi u koje ljudi stupaju neovisno o svojoj volji i
iz nužde daju formu idejama - dominantne ideje uvijek su one koje promiču interese
materijalno nadmoćne klase, koja je zaštićena zakonom o privatnom vlasništvu, iz čega
proizlazi da je država neminovno sredstvo vladajuće klase. U skladu s tim tumačenjem, akteri
materijalnih odnosa unutar ekonomskih struktura imaju malo autonomije i prostora za
strateško kalkuliranje.

Klasični se marksizam temelji na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj epistemologiji;

svijet postoji neovisno o našoj spoznaji, društveni fenomeni tj. strukture imaju uzročnu snagu
- moguće je postavljati uzročne iskaze, svi se društveni fenomeni i odnosi među njima ne
mogu izravno promatrati, a ono što je moguće promatrati može pružiti pogrešnu sliku o tim
fenomenima i njihovim učincima.3

Marksizam je također znanost o zakonima razvitka prirode i društva, čiji su sastavni dijelovi
dijalektički i povijesni materijalizam - ekonomsko učenje i teorija izgradnje besklasnog
društva. Upravo se zato i smatra znanstvenim jer je teorija koju on postavlja univerzalno
primjenjiva; cjelokupno domarksističko shvaćanje povijesti, zasnivalo se na predodžbi da
posljednje uzroke svih povijesnih promjena treba tražiti u ljudskim idejama koje se mijenjaju,
te da su od svih povijesnih promjena najvažnije političke koje i vladaju poviješću. Marksizam
međutim dokazuje da je cijela povijest univerzalno, zapravo povijest klasnih borbi, da se u
svim raznovrsnim i složenim političkim borbama radi o društvenoj i političkoj vlasti klasa.
Ovo shvaćanje povijesti koje na znanstven način objašnjava klasnu vladavinu, dovodi do
svijesti da je nestao razlog za podjelu ljudi na vladajuće i izrabljivane, vladajuća je buržoazija
odigrala svoju povijesnu ulogu, koju sada preuzima proleterijat. To je moguće samo ako
proleterijat ukloni svaku klasnu vladavinu i eksploataciju, što marksizam čini
emancipacijskim stajalištem.

Zašto se marksizam mijenja? Neosporivo je da je klasični model "držao vodu" čitavo stoljeće
nakon što je stvoren, no u zadnjih par desetljeća neki se autori suprotstavljaju temeljnim
odrednicama marksizma. Potrebu za revidiranjem teorije uzrokuju kritike koje marksizam
prima iz same marksističke tradicije i izvan nje, nemogućnost marksizma da objasni
društvene, političke i ekonomske procese, te nadolazeće ekonomske, političke i društvene
promjene koje zahtjevaju nova objašnjenja.Što se tiče kritika koje je marksizam primio iz
 same tradicije, Hay naglašava važnost Gramscijeva rada u kojem odbacuje ekonomizam,
determinizam i strukturalizam, kao i Poulantzasov rad u kojem je stvorio teoriju relativne
autonomije države. Rezultati njihova rada usvojeni su u modernu marksističku teoriju. Kritike
upućene iz drugih tradicija odnose se prvenstveno na radove Johnstona i Dolowitza koji
naglašavaju mogućnost primjene weberijanskih ideja o klasi na marksističku teoriju, te utjecaj
feminizma; marksistički orijentirane feministice naglašavaju da je rod ustvari temelj
strukturne nejednakosti.Nemogućnost marksističke teorije i njena 4 izma da objasne
ekonomska, društvena i politička zbivanja svakako su utjecala na pojavu kritike klasičnog
marksizma. Uočeno je da ekonomija ipak ne određuje sve drušvene i političke odnose4,
materijalizam je opovrgnut činjenicom da političke odluke ne podržavaju uvijek interese
vladajuće klase, a determinizam se nasukao na očitoj autonomiji države.Ekonomske, političke
i društvene promjene s kojima se marksizam suočio, bile su jaki impuls reviziji teorije. Iako se
danas govori da je utjecaj globalizacije često bio precijenjen, možda je na razvoj teorije
najjače utjecao upravo taj proces. Od društvenih je promjena bitna ona u strukturi zaposlenih:
sve su češći bijeli ovratnici, kao i ženska radna snaga. Razvoj feminizma imao je katalitički
efekt pri revidiranju marksističke teorije s rodom kao osnovom strukturne nejednakosti. Od
političkih događaja kao najvažnije autor navodi Staljinovu smrt i invaziju na Mađarsku koji su
iskrčili put mnogim teoretičarima koji su svoje radove usko vezali uz obranu moskovske
politike.

Marksizam se u skladu sa zahtjevima koje mu je donijelo vrijeme mijenjao. Moderni

marksisti danas odbacuju 4 izma, priznaju neovisnu ulogu ideja, te usvajaju kritičko
realističko epistemološko stajalište koje se razvilo pod utjecajem interpretatizma. Klasično
ontološko slaganje s pozitivistima5, a epistemološko s relativizmom6, dopunjeno je sa dvije
interpretatističke kritike:

                                 na konačnu sliku društvenih fenomena i struktura utječe upravo naša

interpretacija i razumijevanje istih

                                 strukture ne određuju djelovanje aktera, nego ih olakšavaju i ograničavaju.

Razvoj marksističke moderne misli može se objasniti kroz Poulantzasov i Jessopov rad.
Naime Poulantzas je razvio teoriju relativno autonomne države čija je bitna odrednica proces
strukturalne selektivnosti - država djeluje u klasnom interesu zato jer je njezin oblik rezultat
klasnih borbi. Država posreduje između frakcija kapitala i klasa - kako bi smanjila
međuklasne napetosti koje su neizbježne u kapitalizmu, te intervenira u ekonomskim
odnosima. Međutim, taj je model pun rupa čak i ako se zanemari Popperovo učenje o
neopvrgljivosti teorije; navođenje da država zna najbolje za kapital svakako je upitno jer nije
opisan nikakav mehanizam provođenja, ni stjecanja toga znanja, oblik države je rezultat
prošlih klasnih borbi pri čemu je i dalje riječ o determinizmu. I dalje se ne ostavlja nikakav
manevarski prostor za djelovanje - strukturalizam, ne priznaje se neovisna uloga ideja -
materijalizam, a Poulantzas također zaboravlja da država omogućava i rasnu i rodnu, a ne
samo klasnu nejednakost.Kritici na račun Poulantzsavo rada stat će na kraj Jessopova teorija
modernog marksizma u kojoj je ključni proces strateška selektivnost. Jessop tako oblik države
smatra rezultatom strateških borbi društvenih snaga, dijalektika upućuje na postojanje
strateške kalkulacije aktera, odnosno njihovu sposobnost da stvaraju nove i revidiraju stare
strukture. Jessop je kompilirao logiku slučajnosti, kojom se odriče determinizma -
kapitalistički oblik države rezultat je ishoda prošlih strateških borbi i kao takav je slučajan, a
ne nužan kako je smatrao Marx. Odbacuje materijalizam zauzimajući političan stav kojim
priznaje neovisnu ulogu ideja. Moderne inačice marksizma na prvi pogled gube marksističku
bit, pa pitanje što je marksizam ako odbacimo njegove bitne suputnike: ekonomizam,
determinizam, strukturalizam i materijalizam postaje opravdano. Ipak, marksistički teoretičari
kreću od djela Karla Marxa, te ih autor smatra nasljednicima marksističke tradicije.
Nepostojanje jednog strogo definiranog marksističkog pravca samo upućuje na fleksibilnost
pristupa koji se razvio kao odgovor na promjene u svijetu.Nadalje, autor ističe da marksizam
kao pristup unatoč ili upravo zbog pada Sovjetskog Saveza, trijumfa neoliberalizma i
promjena u suvremenom svijetu može mnogo ponuditi društvenim znanostima. Pad
komunizma u SSSR-u oslobodio je marksizam od tereta naslijeđa i očekivanja, a otvarani su
novi, još neistraženi putevi.

Trijumf neoliberalizma činio se kao sigurna oklada, a kritički se pristupi nisu previše cijenili.
No, dvije važne činjenice upućuju na nesigurnost u temeljnim postavka liberalnog
kapitalizma. Prva je ekonomska kriza koja se 1997. g. pojavila na Tajlandu, a zatim proširila
na sve zemlje čija su tržišta definirana kao "ona u nastajanju" odnosno, pod jakim utjecajem
zapadnog kapitala. Poljuljao se ugled MMF-a i Svjetske banke, no i čitav neoliberalni sustav.
Iako pojava krize ne znači da će se vladajući diskurs ugasiti, dokaz je onoga što tvrdi George
Soros.7Globalna ekonomija većini ljudi nikako ne koristi, a stvara duboke strukturne
nejednakosti, a to je rasprava u kojoj marksizam može mnogo pridonijeti. Drugo, veliku
pozornost privukla je knjiga Naomi Klein u kojoj se javlja kritika multikorporacija i širok
utjecaj njima suprotstavljenih antiglobalizacijskih organizacija. Protivnici globalizacije sve su
brojniji, pa je nesumnjivo da se stvara mjesto i za marksizam kao neoliberalizmu
suprotstavljenu ideologiju.Kako bismo shvatili suvremeni kapitalizam potrebno je prihvatiti
postojanje nekih njegovih osobina: strukturna je nejednakost neosporna u razvijenim
kapitalističkim zemaljama. Učinak klasne, rasne i rodne strukturne nejednakosti na političke
ishode prožet je obrazovanjem, znanjem, te pristupom političkoj vlasti. Naravno, strukturna
nejednakost se očituje u nejednakom pristupu ključnim resursima koji su nužni u borbi za
politički utjecaj: novcu, znanju i vlasti. Postoje strukturna ograničenja koja se mogu
međusobno pojačavati i poništavati, no ne mogu se svesti na jedno. Akteri utječu na strukture;
strukture nisu odrednice, one olakšavaju i ograničavaju djelovanje aktera, koja onda
dijalektički konstruiraju i rekonstruiraju strukture.Glavna je autorova teza da upravo
marksizam može ponuditi kvalitetno objašnjenje pojave i porasta strukturnih nejednakosti. Po
njegovom mišljenju udaljavanje od ekonomizma, determinizma, materijalizma i
strukturalizma čini marksizam kompetentnim da se fokusira na značajke modernog
kapitalizma.

  Zaključak: Kada sam se prijavila za analizu ovog pristupa političkoj znanosti, nisam ni
slutila o čemu će ustvari biti riječ. Postojala je neka predodžba o marksizmu kao ideologiji, no
kroz ovaj tekst Davida Marsha morala sam revidirati svoju teorijsku predodžbu. Tekstu sam
prvenstveno pristupila misleći da će biti riječ o svojevrsnom objašnjenu komunističkog
poretka koji je svoje osnove našao u učenju Karla Marxa. Tek sam na kraju teksta shvatila da
ovdje nije riječ o obrani te ideologije, nego o procjeni može li ili ne može marksizam kao
pristup političkoj znanosti pružiti objašnjenje drušvenih fenomena, modernog kapitalizma, te
prvenstveno strukturnih nejednakosti. Tekst ne pruža apsolutnu istinu ili objašnjenje
suvremenih političkih problema koje moramo ultimativno prihvatiti, riječ je tek o jednom
između različitih gledišta koje se fokusira na karakteristike modernog društva i kapitalističkog
svijeta. Mislim da bih imala poteškoću objasniti društvene i političke procese čak i kad bi
poznavala sve pristupe koji se koriste u političkoj znanosti, ali i da je nemoguće pružiti sebi ili
drugima konstruktivan odgovor na probleme današnjice koristeći se samo marksističkim
postulatima. Neki su pristupi već u osnovi međusobno različiti i suprotstavljeni, pa ipak
smatram da utjecaj jednog stajališta na drugo može biti samo koristan za daljni razvoj tog
stajališta. Tako je klasični marksizam u svojoj osnovi realističan, no pod utjecajem
interpretatističke kritike, moderna inačica marksizma poprima epistemološki interpretativna
obilježja. Dosta mi je dugo trebalo da sama sebi razjasnim što mislim o ontologijskim i
epistemologijskim postavkama marksizma, međutim na kraju sam izvukla sljedeće zaključke:
ne slažem se sa fundacionalističkim postavkama da postoji stvaran svijet neovisno o našoj
spoznaji; ako sam dobro shvatila značenje tih pojmova, mislim da su razlike između klasa, a
potom i rodova i rasa društveno kostruirane, te da su specifične za neku danu kulturu i
vrijeme. Ipak, mislim da je marksizam tu učinio kompromis prema interpetatistima prihvativši
da na konačni rezultat društvenih fenomena utječe naša interpretacija. Slažem se sa relistima
da između društvenih fenomena možemo postaviti uzročne odnose, kao i da postoje neke
društvene strukture koje je nemoguće izravno promatrati. Tako je po mom mišljenju dihtomija
između stvarnosti i pojavnosti logična, diskurzivna konstrukcija izvanjskog svijeta ima
presudan utjecaj na političke ishode, a strukture izvanjskog svijeta olakšavaju i ograničavaju
tu konstrukciju. Ne podržavam Marxovu logiku nužnosti i smatram da je Jessop bio u pravu
kada je ustvrdio da država može biti kapitalistička država koja promiče interese kapitala, no
takav je odnos slučajan, nikako ne nužan.Marsh, kao realist, neupitno vjeruje da marksizam
može mnogo toga ponuditi u objašnjenju suvremenih procesa i fenomena. Naravno, uslijed
porasta strukturnih nejednakosti širih razmjera, diljem razvijenog kapitalističkog svijeta raste
potreba za diskurzima suprotstavljenima neoliberalističkom diskursu. Pitanje je što
marksizam uopće jest i što može ponuditi kada ga se razriješi bitnih obilježlja? To je kao
pitanje treba li katoličku crkvu preoblikovati tako da se može prilagoditi potrebama
civilizacijski zaostalih plemena u Africi. Kako biste im objasnili Boga, potrebno je povezati
vjeru i kršćanske obrede sa plesom i glazbom, ne možete misu služiti na latinskom, ni pjesme
pjevati u tradicionalno-kršćanskom ritmu, niti im reći da nije pristojno nositi odjeću koja
pokazuje koljena, jer to jednostavno neće biti prihvatljivo tamošnjim uvijetima. Ipak, uza sve
te prilagodbe, to ipak ostaje kršćanstvo, ali kršćanstvo koje se prilagodilo novim zahtjevima i
potrebama! Pravo je pitanje, jesu li zahtjevi koje je marksizam morao uvažiti jednako
sporedni da bi njihovim prihvaćanjem marksizam zadržao svoju biti. Meni se čini da je
marksizam u odgovoru na kritike iz svoje i drugih tradicija pomalo izgubio svoju srž. Čini mi
se neuvjerljivim Marshovo pojašnjenje da su marksisti oni koji za polazište uzimaju Marxove
radove, kao i konstatacija da je decentralizacija unutar modernog marksizma njegova
prednost?! Razumijem zašto je došlo do odbacivanja ekonomičnosti i prihvaćanja političnosti
kod većine teoretičara, no mislim da je utjecaj politike na ekonomiju jednak utjecaju
ekonomije na politiku i društvo. Ekonomski interesi političkih i uvjetno rečeno ekonomskih
vođa imaju prioritet nad interesima onog sloja ljudi koji možda u klasično marksističkom
smislu nisu izrabljivana klasa - sloju srednje i niže socijalno rangiranog stanovništva. Iako se,
kao što sam spomenula, pojam radničke klase u klasično marksističkom smislu gubi pojavom
bijelih ovratnika, porastom javnog sektora i povećanim udjelom ženske radne snage,
neopovrgljivo je da u kapitalizmu postoji izrabljivanje8. Nemoguće je previdjeti tri ključne
osnove strukturne nejednakosti: rod, rasu i klasu, kao i povezanost u mogućnosti pristupa
aktera tih struktura ključnim resursima za oblikovanje političkih ishoda: novcu, znanju i
vlasti. Također, u kapitalizmu postoje mnoga proturječja; činilo se da će pobjedom nad
komunizmom doći do ravnoteže tržišta, ali nije - tržište gubi svako ograničenje,
multinacionalne kompanije divljaju, javljaju se krize koje se zbog globalne povezanosti
kapitala šire po principu domino-efekta.Vrijeme je da konačno izrazim jasan stav o korisnosti
marksizma. Marksizam je izgubio neke bitne karakteristike odbacivanjem svoja 4 izma, no
vrijeme radi u njegovu korist. Pobližim promatranjem možemo uvidjeti da marksizam unatoč
kompromisima učinjenima uslijed promjena u svijetu, jedini posjeduje stajalište fokusirano na
strukturnu nejednakost, te je kao takav i najprikladniji da taj fenomen objasni. Neke su
promjene bile nužne, no neke je možda bilo moguće kompromisno obaviti. Marksizam će
stoga po mom mišljenju, još dugo biti aktualan jer se direktno suprotstavlja sada vladajućem,
ali i poljuljanom diskursu, te je nemoguće zanemariti njegovu važnost, unatoč poteškoćama s
kojima se za vrijeme svog razvoja susretao.

INSTITUCIONALIZAM

Do 50-tih godina 20. st. u političkoj znanosti je postojala velika prevlast institucionalnog
pristupa. Glavna aktivnost u političkoj znanosti, osim političke teorije, je bilo opisivanje
ustava, pravnih sustava, struktura vlasti i uspoređivanje vlasti u vremenu i u različitim
zemljama. Institucionalizam je bio politička znanost. No, njegove pretpostavke i prakse nisu
bile često specificirane ili podvrgavane kritici:ostale su nepropitane metodologijske i teorijske
premise.

Sve je promjenila "bihevioralistička revolucija". Oni nisu smatrali funkcije političkih

institucija osnovnom vrijednošću, nego su nastojali objasniti kako su pojedinci djelovali u
stvarnom životu, i zašto su upravo tako djelovali. Teoretičari racionalnog izbora su željeli
objasniti politiku igrom sebičnih interesa političara, a neomarksisti su se koncentrirali na
ulogu "sistemske moći", izvedene iz odnosa rada i kapitala, u strukturiranju političkog
djelovanja i organizacije vlasti. Logičan je zaključak:moderni politolozi daju do znanja da
žele otkriti institucionalističke izvjesnosti svojih prethodnika. No, kada su unutrašnja
ograničenja novih paradigmi potkraj 80-tih godina 20. st. postala jasnija, pojavio se "novi
institucionalizam", kao reakcija na asocijalni karakter vodećih pristupa u disciplini. Novi
instiucionalisti tvrde da je "organizacija političkog života nešto drugo".

Institucije su ponovno u modi, iako promjenjene. Novi institucionalizam operira

obuhvatnijom, ali sofisticiranijom definicijom svog predmeta i eksplicitnijim, iako različitim,
teorijskim okvirima. Politička institucija se više ne izjednačuje s političkom organizacijom.
Novi institucionalisti se ne bave samo efektom institucija na pojedinca, nego i interakcijom
institucija i pojedinca.

TRADICIONALNI INSTITUCIONALNI PRISTUP

Ovaj pristup nailazi na kritike, zbog njegova ograničenja na planu opsega i metode. On se
bavio institucijama vlasti i djelovao je s ograničenim razumijevanjem svog predmetnog
područja. Naglasak je na formalnim pravilima i organizacijama, nego na neformalnim
konvencijama, te na formalnim strukturama vlasti, a ne na širim institucionalnim
ograničenjima. Ipak, većina tradicionalnih institucionalista je prihvatila sofisticiraniji oblik
analize, npr. svi predstavnici W. Wilsona shvatili su da vrijednosti koje su u temelju sustava
postaju jasnije kada su jedna drugoj suprotstavljene.

Budućnost institucionalnog pristupa

Fokus je i dalje na institucijama, i metodama povjesničara i pravnika, no implicitne

pretpostavke moraju dati mjesto prema eksplicitnoj teoriji u koju treba smjestiti izučavanje
institucija. Ovime dolazimo do tzv. novog institucionalizma.

Uspon novog institucionalizma

Potkraj 80-tih godina 20. st. se smatralo da je instituciionalizam izvan matice političke
znanosti. March i Olsen su skovali pojam "novog institucionalizma". Dokazivali su da su
političke institucije izgubile položaj koji su imale u prijašnjim teorijama politologa, i
kritizirali konvencionalnu političku znanost kao redukcionističku. Smatrali su institucije-
olitičkim akterima. Posljednja teza veže mnoga pitanja-posebno ako znamo što se događa na
političkoj sceni potkraj 80-tih godina 20.st. (raspad komunizma, npr.). Događa se rascjep u
novoinstitucionalističkom mišljenju- između normativnih pristupa i onih koji su potaknuti
novijom, sofisticiranijom verzijom teorije racionalnog izbora.

Normativni institucionalizam tvrdi da političke institucije utječu na ponašanje aktera

oblikujući njihove "vrijednosti, norme, interese, identitete i uvjerenja".

Institucionalistički racionalni izbor osporava tezu da institucionalni faktori "proizvode

ponašanje" ili oblikuju preferencije pojedinaca-političke institucije utječu na ponašanje
djelujući na strukturu situacije u kojoj pojedinci biraju načine za ostvarivanje svojih
preferencija.

Ostale verzije novog institucionalizma:historijski, empirijski, međunarodni, mrežni i

sociologijski

TEMELJNA OBILJEŽJA PRISTUPA-ŠTO JE NOVO U NOVOM INSTITUCIONALIZMU

U većini slučajeva novi se institucionalizam oslanja na uvide najboljih tradicionalnih
institucionalista u kontekstu eksplicitnijih i sofisticiranijih teorijskih predložaka. Točke
razilaženja možemo analizirati u šest točaka:

i. Od fokusiranja na organizacije do fokusiranja na pravila

ii. Od formalne do neformalne koncepcije institucija
iii. Od statičke do dinamičke koncepcije institucija
iv. Od prikrivenih vrijednosti do vrijednosno kritičkog stava
v. Od holističke do neagregirane koncepcije institucija
vi. Od neovisnosti do uklopljenosti
DVOJBE NOVOG INSTITUCIONALIZMA

Nasuprot tradicionalnom pristupu, novi su institucionalisti više zainteresirani za

provjeravanje teorijskih modela i načina na koji institucije djeluju na ponašanje, nego na
donošenje zaključaka na temelju deskriptivno-induktivne metode. Najfundamentalnije
pitanje:može li veliki opseg novog institucionalizma obuhvatiti radikalno različite
ontologije njeovih normativnih verzija i verzija racionalnog izbora?

ŠTO JE UOPĆE INSTITUCIJA?

Koncepcija standardnih funkcionalnih postupaka nudi institucionalistima način za

kombiniranje interesa za formalna i neformalna pravila i razlikuje političke institucije

od širih navika i običaja. Istodobno, interakcije između političkih institucija i onih

institucija koje karakteriziraju civilni ili društveni život ostaju predmetom

istraživanja.

KAKO NASTAJU I KAKO SE MIJENJAJU INSTITUCIJE?

Teoretičari racionalnog izbora smatarju da individualne preferencije prethode

institucijama, drugi tipovi novog institucionalizma misle da institucije oblikuju
preferencije. Teorije racionalnog izbora osigurava bitne hipoteze zašto nastaju političe
institucije, normativni i historijski pristupi pomažu objasniti zašto sve političke institucije
nisu slične. Novi se institucionalisti bave središnjim paradoksom-dvostrukim životom
institucija, koje su po vlastitoj logici ljudske tvorevine i društvene silnice.

JESU LI NORMATIVNI PRISTUPI KOMPATIBILNI S PRISTUPIMA

RACIONALNOG IZBORA?
 Jessop tvrdi da bi se institucionalni obrat u političkoj znanosti mogao dopuniti
pragmatičnim obratom u kojem znanstvenici odustaju od izoliranja ili strukture ili
djelovanja kao objašnjenja političkog ponašanja. Goodini Klingemann primjećuju da
politolozi više ne misle u kategorijama ili – ili –djelovanje ili struktura, interesi ili
institucije- svi ozbiljni znanstvenici koji se bave disciplinom bi mogli reći da je to stvar
razboritog spoja i jednoga i drugoga.

Mirjana Kasapović: Izlazak iz Množine?

Autor navodi na početku knjige kako su prve institucije za političku znanost poglavito
nastajale zbog političkih razloga; što će pokušati prikazati u samoj knjizi. Za sam osnutak
institucija bitnu ulogu imaju istaknuti pojedinci i skupine s jasnim političkim ciljevima i
motivima. Nadalje Kasapović tvrdi kako su prve institucije bile koncipirane kao „studijski
konglomerati“ niza društvenih disciplina te samim time ističe problem borbe rane političke
znanosti za vlastiti identitet.

FRANCUSKA

-Prva samostalna institucija političke znanosti u svijetu je bila Ecole Libre des Sciences
Politiques, osnovana 1871. u Parizu. Glavni nositelj cijelokupnog projekta bio je Emile
Boutmy.

-Emile Boutmy; pariški publicist i povjesničar, uvjereni zagovaratelj samostalne,

eksperimentalne i induktivne političke znanosti kakvu je nastojao razvijati do 1906. kao
ravnatelj institucije.

-Društveni kontekst 1871. godine je slijedeći; Francuska je bila duboko potresena porazom
u francusko-pruskom ratu, Njemačka se ujedinjuje na njenim granicama, pao je režim
Napoleona III, a nakon svih tih problema javlja se sukob između novouspostavljene Treće
Republike i proleterske Pariške komune. -> time vidimo kako su novoj Republici trebali nova
politička i upravna elita, te novi „prosvijećeni građani“.
-Škola postoji do Prvoga svijetskog rata, kada prestaje djelovati te se ponovno obnavlja 1945.
godine pod novim nazivom Institut d'Etrudes Politiques. Osim u Parizu slični instituti se
osnivaju u još 8 drugih gradova (što čini devet institucija pod istim imenom)

-Politička znanost nema samostalan primat u vlastitom području sve do šezdesetih godina.
(Do tada je predavana u sklopu prava)

-Od 1969. priznata kao samostalna disciplina na fakultetima društvenih znanosti

-Suvremena francuska politička znanost je koncentrirana na devet Institutes d'Etrudes

Politiques i na pravnim fakultetima

-Središnju ulogu u formaciji akademske institucije političkih znanosti su imali istaknuti

pojedinci.

-Maurice Duverger je središnja figura u francuskoj institucionalizaciji političkih znanosti.

Duverger je nakon drugog svjetskog rata bio profesor javnog prava na Pravnom fakultetu u
Bordeauxu, ali je najzaslužniji za osnivanje 1946. Institut d'Etrudes Politiques,
Economiques et Sociales, koji 1948. biva pretvoren u sveučilišni Institut d'Etrudes
Politiques (Profesor i ravnatelj do 1955.). Nakon toga odlazi na parišku Sorbonu gdje osniva
1969. Odsjek za političku znanost. Godine 1976. osnovao je Centre d'Analyse Comparative
des Systemes Politiques, kao pridruženi istraživački dio sveučilišnog odsjeka za politologiju.

-Godine 1949. osnovano je Francusko udruženje za političku znanost, koje je iste godine bilo
suosnivač Međunarodnog udruženja za političku znanost. (Američko, Indijsko, Kanadsko i
Francusko strukovno udruženje)

-Revue Francaise de Science Politique, utemeljen 1951. od Francuskog udruženja za

političku znanost do danas je ostao najuticajniji politološki časopis u Francuskoj.

-Politix, Revue des sciencis sociales du politique, 1987. status drugog po važnosti francuskog
politološkog časopisa
-Gledajući u cjelini Francuska politološka zajednica je marginalizirana, s „katastrofalnim“
stanjem. Postoji malen broj utjecajnih znanstvenika, kao što tvrdi Jean Leca, poput Mauricea
Duvergera i Jean Blondela (koji djeluje, te koji je izgradio karijeru, u Velikoj Britaniji).
Sama znanost je u kritičnom stanju u odnosu na sve ostale „velike“ politološke nacije, a s time
da Francusku nadmašuju i Nizozemci i Norvežani kao brojčano puno manji narod.

-Dva razloga lošeg stanja političke znanosti u Francuskoj; Prvi je jezična izolacija
francuskih znanstvenika, koja je u velikoj mjeri bila dobrovoljna, dok je drugi razlog, bitniji,
okarakteriziran u koncepciji političke znanosti u Francuskoj. Naime, studij političke znanosti
je koncipiran kao „kolektivni naziv za tečajeve iz povijesti, ekonomije, političke filozofije,
javnog prava, socijologije i diplomacije“. Leca precizira kako su izvori francuske političke
znanosti u javnom pravu i izbornoj geografiji u 20. stoljeću. Pol. Znanost je bila
marginalizirana na znanost o državi, te je bila usmjerena na obrazovanje javnih službenika, a
ne znanstvenika.

-Same granice prava i politologije su svakako francuski fenomen, gdje su one u velikoj mjeri
bile nejasne. Samim time pojava ustavnih politologa odnosno Constitutionales, je
svojevrstan francuski fenomen. Potkraj šezdesetih odmiče se od prava i približuje se
socijologiji gdje se od određenog trenutka ne radi razlika između političke sociologije i
političke znanosti što u krajnjoj mjeri definira sam Duverger kao istoznačnicu. Za političkom
socijologijom znatno zaostaju, po zastupljenosti, komparativna politika i međunarodni odnosi
te pogotovo politička teorija i javne politike, dok su slabo razvijene politička ekonomija,
povijest discipline i dr.

-U francuskoj politologiji prednost imaju kvalitativne metode nad kvantitativnim, te ju

karakterizira otpornost na izvanjske utjecaje, poglavito na američke modele političkih
znanosti.

-Francuska politička znanost ima relativno slab ugled u svijetu, te njezin model nije poželjan
model za primjenu u razvoju akademskih institucija.

-Konglomerat više društvenih znanosti je uvelike opteretilo, kako teoretski, tako i

metodološki i institucionalno, razvoj i osamostaljenje francuske politologije što je poučno u
velikoj mjeri za hrvatsku politologiju.

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

-Početak nezaustavljuvog institucionalnog razvoja studija politike u SAD-u obilježava
osnutak School Of Political Science na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1880.

-John W. Burgess, osnivač kolumbijskog studija bio je potaknut na taj čin dubokim
previranjima i promjenama koje su zahvatile američko društvo potkraj 19. stoljeća poput
masovnog useljavanja, brze industrijalizacije i urbanizacije zemlje. Burgess je ustvrdio kako
je američkoj politici potrebna država, a zadaća sveučilišta je da budućoj eliti posreduje
zamisao o državi. Studij je osnovan po uzoru na akademske studije znanosti o državi i pravu
na ondašnjim njemačkim studijima. Burgess je studirao u Berlinu i Gotingenu, a na njega
su presudno utjecali njemački teoretičari države poput hajdelberškog profesora Johana
Bluntschija. Uzor mu je bila pariška Ecole Libre des Sciencis gdje se višekratno sastajao s
Boutmyjem s kojim raspravlja o modelu studija kojeg će osnovati. Početno se kolumbijski
studij sastojao kao „konglomerat“ više društvenih disciplina, te je takva ideja duž cijele
Istočne obale ostala do tridesetih godina 20. stoljeća.

-David Easton „formalnom fazom“ naziva razdoblje od kraja 19. do tridesetih godina 20.
stoljeća, a to povijesno područje se poklapa sa problemima uspostave moderne predstavničke
demokracije u SADu. Američka politologija je zainteresirana da suodređuje „političku
agendu“ u zemlji.

-U kasnim osamdesetima 19. stoljeća, Woodrow T. Wilson – ondašnji profesor prava i

povijesti te rektor sveučilišta Princeton, a kasnije i predsjednik SADa, osniva poseban odsjek
za političku znanost na svojem sveučilištu.

-Lowrence Lowell osniva 1910. studij političke znanosti na Harvardu i osigurava mjesto
profesora Jamesu Bryceu (Englez), koji je 1888. napisao American Commonwealth (Prvu
cjelovitu panoramu američke politike nakon Toquevilla.)

-Nasuprot premoćnom utjecaju njemačkog Staatslehre na Harvardu i Princetonu se promiču

angolosaksonska tradicija proučavanja politike s naglašenom ulogom povijesti te model
engleskog političkog poretka. Woodrow T. Wilson bio je poštovatelj Waltera Bagehota i
njegova djela te engleskog parlamentarizma općenito.

-Do početka Prvog svjetskog rata, američka politička znanost je stekla potrebnu kritičnu
masu za disciplinarnu autonomiju.
-Dvadesetih godina politološko središte se premješta na Srednji Zapad u Chicago. Na
čikaškom sveučilištu su se oko utemeljitelja Charlesa E. Merriama okupili sami kasniji
klasici američke političke znanosti poput Harolda Lasswella, Gabrijela A. Almonda,
Vladimirera O. Keya i drugih. Razvija se empiristička politička znanost zasnovana na
statistici, psihologiji i sociologiji te se kao takva strogo distancira i protivi dominaciji
političke filozofije u disciplini. Empiričari odnosno bihevioralisti su ubrzo političku filozofiju
iz središta potisnuli na rub. Iako se tvrdi da je tijekom bihevioralističke ere galvaniziran (u
smislu brze promjene, akcije) identitet discipline, bihevioralizam nikad nije postao
jedinstvena paradigma.

-1962. broji već 466 nezavisnih odsjeka za političku znanost.

-Američko udruženje za političku znanost kao središnja organizacija djeluje od 1865. tada
pod okvirom Američkog udruženja za društvene znanosti, te samostalo od 1903. godine kada
se polako formira do sredine prošlog stoljeća u snažnu profesionalnu organizaciju. I imalo je
neobično važnu ulogu u američkoj politologiji i njenom razvoju.

-Timothy V. Kaufman-Osborn navodi veliku ulogu udruženja u razvoju „velikog kvarteta“,

četiriju glavnih poddisciplina političke znanosti – političke teorije, nacionalne politike,
komparativne politike i međunarodnih procesa. Koji ostaje i početkom 21. stoljeća kao
dominantan model.

-Američka politologija je danas uvjerljivo najjača nacionalna politološka znanost, koja

sadržava najveći broj uglednika, najcjenjenije i najčitanije časopise i dominira u znanstvenim
istraživanjima.

-American Political Science Review je najcitiraniji i najugledniji politološki časopis na

svijetu, izdavan od strane Američkog udruženja za političku znanost.

VELIKA BRITANIJA

-Prvi institucionalizirani oblik uspostavljen je kao London School of Economics and

Political Science, osnovan 1895. na poticaj Beatrice i Sidneya Webba, uglednih
suutemeljitelja laburističke stranke, a prema uzoru na Ecole Libre des Sciences Politique i
Columbia College.

-Prvi politički znanstvenik na toj ustanovi bio je Grahm Walls, a naslijedio ga je ugledniji i
utjecajniji Harold Laski. Škola je postala dio sveučilišta 1900.

-1930. na Oxfordu se osniva Nuffield College za studij politike.

-Pravi uspon znanost doživljava te šezdesetih godina, i to zahvaljujući politici ondašnje

laburističke vlade koja je odlučila potaknuti razvoj društvenih znanosti općenito, te je 1965.
osnovala Social Science Research Cuncil kao vladinu zakladu za poticanje izgradnje novih
sveučilišta izvan Londona. U to doba nastaje sveučilišni studij politologije u Essexu koji se
vrlo brzo razvio u jedan od najutjecajnijih u Britaniji, ali i u Europi.

-Deset godina poslije sama znanost je uspostavljena u svim granama od nacionalne i

komparativne politike, do političke teorije i međunarodnih odnosa.

-1950. politolozi su osnovali Udruženje za političke studije, premda se Harold Laski zalagao
da se ono nazove Udruženje za politilku znanost.

-Upravo Political Studies Association 1953. počinje objavljivati svoj časopis Political
Studies, a uslijedili su brojni drugi časopisi pa tako i British Journal of Political Science koji
je postao najutjecajniji.

-LSE je nominalno i programski ustrojen kao studij ekonomije i politologije na početku je

činilo šest glavnih disciplina: Ekonomija, statistika, trgovina, bankarstvo i financije,
trgovačko i industrijsko pravo, politička znanost. Kasnije u prvoj polovici 20. stoljeća Škola
je organizirana u tri glavna odsjeka: Za ekonomiju, Za povijest i Za društvene znanosti.
Odsjek za političke znanosti nakon pedesetih, dugo vremena je relativno nebitan u odnosu na
ekonomski odsjek. Za vrijeme Harolda Laskija prevladavala je politička teorija kao i za
vrijeme Michaela Oakeshotta, kasnije jača studij javne uprave, međunarodnih odnosa i
komparativne politike.
-Utjecaj povijesne znanosti je vidljiv na Nuffied Collageu na Oxfordu, kao i općenito u
britanskoj politologiji.

-Britanska znanost mnogo toga neplagijatorski preuzima od američke politologije, no u skladu

s time se neustručava distancirati od iste, poput bihevioralizma i teorije racionalnog izbora.

-Od skromnih početaka britanska politička znanost danas dobiva značaj najvažnije u Europi
sa najuglednijim sveučilištima

NJEMAČKA

-Deutsche Hochschule fur Politik osnovana je 1920. u Berlinu, po uzoru na Ecole Libre des
Sciences Politiques i oslanjajući se na iskustva Instituta za političko obrazovanje što ga je
prije Prvoga svjetskog rata osnovao Friedrich Naumann. Prvi su sponzori bili industrijalci
poput Siemensa i Boscha, a kasnije su ju financirali njemačka i pruska vlada.

-Škola je od početka razapeta dvijema težnjama da se pretvori u uglednu akademsku

instituciju i praktično obrazuje šire građanstvo. Prevagnuo je drugi cilj.

-Osim Berlinske škole u to doba veću izraženost za političke znanosti pokazuje Fakultet za
znanosti o državi Sveučilišta u Hidelbergu, zahvaljujući Alfredu Weberu, koji potiče studij
socijologije i politologije te vezu s američkom znanosti. S tog fakulteta potječe prvi pravi
europski komparist Carl-Joachim Friedrich.

-1933. Berlinska škola biva pretvorena u „Nationalsozialishe Deutche Hochschule fur

Politik“. Hitlerovim ukazom 1937. postaje ustanova Trećeg Reicha. Iako se ovo razdoblje
sustavno izbacuje iz povijesti discipline Johanes Weyer misli da nema opravdanog razloga
da se to čini. Oni koji to čine polaze sa stajališta da „prava politička znanost ne može
postojati izvan demokracije“ Weyer gradi dva protuargumenta, prvi da niti jednu znanost ne
može ugušiti politički sustav, te drugi kako su empirijska istraživanja postojala u doba
nacizma u akademskim institucijama.

-Weyer navodi kako je 1936. osnovana Auslandshochschule na Sveučilištu u Berlinu, koja se

spaja zajedno s Deutche Hochschule fur Politik u Auslandwissenschaftliches Fakultat.
-Weyer nadalje, u svojoj argumentaciji, navodi kako je 1939. osnovan Deutsches
Auslandwissenschaftliches Institut usmjeren na proučavanje međunarodnih odnosa i „stranih
naroda i država“

-Weyer napominje kako je u njemačkoj politologija se distancirala od krovnog konglomerata

društvenih znanosti u samostalnu disciplinu upravo za vrijeme Trećeg Reicha, no kao takva se
uvelike smjela definirati samo kao znanost o činjenicama vanjske politike

-1948. škola biva ponovno obnovljena odlukom Predstavničkog doma Berlina kojom je
predsjedavao Otto Suhr, te je kao međufakultetski Institut Otto Suhr 1959. integrirana u
Slobodno sveučilište Berlin.

-Kraj 40ih i početak pedesetih obilježava niz konferencija kako proširiti znanost na ostala
sveučilišta

-Izravan američki utjecaj u vidu političkom smislu i novčanom potiče razvoj discipline nakon
1945. godine, no pojavljuju se brojni kritičari iz društvenih znanosti koji ne vide politologiju
kao bitan faktor u društvenim znanostima.

-Početkom šezdesetih politička znanost se studirala u sklopu pravnih, filozofskih, ekonomskih

fakulteta te fakulteta društvenih znanosti. Krajem šezdesetih ona se polako institucionalizira
te dobiva posebne studije u Frankfurtu, Marburgu, Heidelbergu, Freiburgu, Tubingenu i
drugdje

-1951. svega dvije godine nakon osnutka SR Njemačke, formirano je Njemačko udruženje za
političku znanost, koje izdaje dva utjecajna časopisa: Politische Vierteljahesschrift i
Zeitschrift fur Parlamentsfragen

-Njemačka politička znanost prije drugog svijetskog rata se razvija kao znanost o državi,
srž koje je bio nauk o državnom pravu, a njome su vladali „analitički formalizam i
pozitivizam“, nakon drugog svjetskog rata u njemačkoj politička znanost shvaćala kao
povijest političkih ideja.
-90-etih njemačka politička znanost ulazi u svojevrsnu krizu, koja je uvjetovana brojnim
ekonomskim i političkim razlozima, kriza se očitovala u smanjenoj kompetenciji njemačke
političke znanosti na globalnoj razini.

-Njemačka je druga po snazi europska politička znanost, no s obzirom na brojnost nacije to je

relativan pojam jer Nizozemska kao relativno mala zemlja u usporedbi s Njemačkom, jako
malo zaostaje po broju objavljenih znanstvenih radova iz područja političkih znanosti.

-Berlin i Heidelberg, kao najuglednija sveučilišta uz Mannheim drže primat njemačkih

politoloških škola

-Njemačka je propustila šansu da se bolje međunarodno afirmira kao posrednih zbivanja iz

svoje okoline krajem 20. stoljeća, poput pada komunizma i vlastitih dramatičnih promjena.

ITALIJA

-Dakako Nicclo Machiaveli je postavio temelje daljnjem razvoju političke znanosti, no ako
njega zanemarimo tu su Gaetano Mosca i Vilfredo Pareto kao tvorci teorije elita.

-Mosca je napisao 1896. djelo pod nazivom Elementi di Szienza Politica koje se označuje kao
simbolično „rođenje“ političke znanosti u Italiji.

-Institucionalizacija talijanske političke znanosti se dešava tek u fašističkom režimu što će

ostaviti dubok trag u talijasnkoj političkoj znanosti.

-Režim je 1924. osnovao Facolta di scienze politiche u Paviji, Padovi i Rimu, a 1927.
Facolta Fascista di szienze politiche u Perugi. Studiji su propali propašću fašizma, ali je
takva utemeljiteljska povijest negativno utjecala nakon Drugog svijetskog rata jer su isti
smatrani za „proizvode onog režima“
-Počinje se razvijati kasnih pedesetih i tijekom šezdesetih na sveučilištima u Firenci, Bolonji
i Torinu, pod više čimbenika kao što su modernizacija političkog društva i razvoj talijanskog
društva, ali i izravan američki utjecaj kao i u Njemačkoj.

-Amerikanci potiču i financiraju brojne nesveučilišne oblike suradnje u koje se uključuju

brojni znanstvenici talijanskog podrijetla poput Giovani Sartorija, Giacoma Sanija,
Giuseppe DiPalma, Joseph LaPalombara, Gianfranco Poggi i drugi.

-U programima razmjene znanstvenika od 1949-1982 sudjelovalo je više od osam tisuća

Amerikanaca i Talijana.

-Talijansko udruženje za političku znanost počelo je djelovati 1973. kao posebna sekcija
Talijanskog udruženja za društvene i političke znanosti, da bi se 1981. posve osamostalilo.

-Rivista Italiana di Scienzia Politica počinje izlaziti 1971. kao glasilo nacionalnog udruženja
te postaje najutjecaniji talijanski politološki časopis. Uslijedili su Teoria Politica i drugi.

-Prvi doktorski program iz političke znanosti na Sveučilištu u Firenci uveden je 1983., a

slijedilo je uvođenje doktorskih programa na sveučilištima u Paviji, Sieni, Milanu, Torinu i
Bolonji da bi 2005. bolo 40 takvih programa na sveučilištima u cijeloj zemlji. To je urodilo
ubrzanim razvojem političke znanosti; 1971. samo jedna katedra od Giovanni Sartorija u
Firenci, a na početku 21. stoljeća čak 35 od 72 talijanska sveučilišta.

-Samu struku karakterizira nedominacija politoloških predavača, naime samo 7.2% predavača
od ukupnog broja predavača na sveučilištu za političke znanosti su politolozi.

-Nakon Drugog svjetskog rata talijanska politička znanost biva izložena hegemoniji starijih
disciplina. Giovanni Sartori je zapisao kako politički studiji nakon drugog svjetskog rata
čine mješavine prava, povijesti, ekonomije, statistike, geografije, filozofije te da nisu
podučavali studente razumijevanju politike

-Govorilo se o „političkim znanostima“, a ne o političkoj znanosti.

-Borba za samostalnost vodila se u dvije faze. U prvoj se fazi inzistiralo na uspostavi
posebnog statusa političkih znanosti u odnosu prema povijesti i javnom pravu, a u drugoj
prema protuempirističkoj talijanskoj filozofiji i sociologiji.

-Noberto Bobbio, Bruno Leni i Giovanni Sartori su podnijeli taj teret ofenzive.

Bobbio je pisao tekstove u kojima je obrazlagao metodološke razlike između historiografije i

političke znanosti, između javnog prava i političke znanosti, a kasnije i između političke
filozofije i političke znanosti.

Sartori, koji u to doba djeluje u Italiji, pisao je rasprave u kojima je ukazivao na razlike
između političke filozofije i političke znanosti, ali je ponajprije bio angažiran u borbi protiv
„sociološkog imperijalizma“, pišući brojne članke o razlici između socijologije i politologije.

Prema Sartorijevom mišljenju, socijologija istražuje utjecaj društva na politiku, a politologija

utjecaj politike na društvo. U metodološkom smislu, razlika se očituje u tome da je ono što su
za socijologe ovisne varijable, za politologe neovisne varijable.

Socijologija politike istražuje utjecaj društvenih klasa i društvene stratifikacije na političko

ponašanje masa, uključujući i političke stranke, dok politologija istražuje djelovanje i utjecaj
političkih stranaka i stranačkih sustava na političke i društvene procese, bilo neposredno, bilo
posredstvom parlamenta, tijela lokalne uprave itd.

-1999. bitne reforme sa bolonjskim procesom

-Suvremena politička znanost u Italiji nalazi se u svojevrsnom procjepu. S jedne strane, ona
se morala dugo i uporno boriti da se akademski instucionalizira i društveno afirmira.
Talijanska politička znanost još uvijek je u velikoj mjeri koncipirana kao „kolekcija“ različitih
disciplina

-„Nova interdisciplinarnost“ podrazumjeva da politička znanost kao razvijena samostalna

disciplina surađuje s drugim disciplinama na posebnim područjima istraživanja gdje je
nužna interdisciplinarna perspektiva kako bi se određeni predmet cijelovito istražio i razložio.
Taj KRUCIJALNI problem talijanske politologije osobito je važan za razumjevanje
hrvatske politologije koju , također, opterećuje više od 40 godina.
-Talijanski politički znanstvenici smatraju da njihova znanstvena disciplina i struka još nisu
dostatno prepoznatljive, da još žive u manjinskom statusu, te da pate od društvene
nerelevantnosti.

-S druge strane talijanska politologija zauzima istaknuto mjesto u europskoj i svjetskoj

politologiji, a neki njezini prvaci, poput Noberta Bobbija i Giovannija Sartorija, ubrajaju
se u politološke klasike 20. stoljeća. Ipak ugled pojedinih talijanskih politologa nije pratio i
ugled talijanskih studija politologije. Izuzev međunarodnog instituta Europskog sveučilišta u
Firenci (koji je prvi na Hixovoj ljestvici), ali koji je samo geografski u Italiji, Italija nema
ugledan studij politologije osim onog najstarijeg na Sveučilištu u Firenci koje se nalazi na
77. mjestu.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

-Prema uvriježenom mišljenju moderna je politička znanost američka politička znanost.

-Jurgen Hartmann tvrdi da je modena politička znanost nastala u SADu da su njezini temelji
uvezeni odatel i da do danas određuje profil struke. Stoga razvoj američke političke znanosti
treba čitati kao integralnu predpovijest britanske, njemačke i francuske političke znanosti.

-Uvoz je negdje bio izravan i očit, kao u Italiji i Njemačkoj, prema Jamesu Farru, a drugdje
posredniji u sklopu opće kolonizacije Amerikanaca u vidu intelektualnog i duhovnog života.
To se ponajprije vidi na primjeru Nizozemske, Švedske, Norveške i dr.

-Prava postojbina političke znanosti je Europa, i američka politička znanost je europskog

podrijetla. Takvo stajalište zastupaju oni koji tvrde da je politička znanost „stara“ znanost
utemeljena djelima grčkih mislilaca, ponajprije u Aristotelovim spisima o politici.

-Prema mišljenju Johna G. Gunnella, europski utjecaj na razvoj američke političke znanosti
može se pratiti kroz tri razdoblja. U drugoj polovici 19. stoljeća na njezin razvoj presudno
utječe njemačka teorija države. John W. Burgess, utemeljitelj prvog akademskog studija
političke znanosti na Sveučilištu Columbia, bio je pod neposrednim utjecajem njemačkih
teoretičara države, uključujući Francisa Liebera, koji je u SAD uveo njemački Staatslehre
te povijest i filozofiju što su bile povezane s naukom o državi, prilagodivši ih američkom
kontekstu. Utjecaj njemačkog nauka o državi je oslabio tek u sklopu „općeg odbacivanja“
njemačke filozofije uslijed Prvog svjetskog rata.

Nakon Prvog svjetskog rata na razvoj američke političke znanosti snažno su utjecali engleski
teoretičari poput Jamesa Brycea, Harolda Laskija, Grahma Wallasa i dr.

Od tridesetih godina u 20. stoljeću emigranti iz Njemačke i Austrije – Leo Strauss, Hannah
Arendt, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Hans Morgenthau, Franz Neuman, i dr. Bitno su
utjecali na razvoj političke filozofije i empirijskog istraživanja politike u SADu.

-Ian Mclean misli da je utjecaj europske teorijske tradicije na nastanak američke znanosti o
politici još stariji i još dublji, te da seže u 18. stoljeće i da se vezuje za djelovanje škotskih i
francuskih prosvjetitelja u salonima Condorcetova Pariza. Među Škotima ključan utjecaj na
razvoj američke političke znanosti imali su Francis Hutchison, David Hume i Adam Smith.
Njihova je osobna misao prodrla na američka sveučilišta gdje su studirali federalisti poput
Alexandera Madisona, i Thomas Jefferson. Mclean tvrdi da se javila snažna veza između
Amerike i Škotske i Irske. Drugi utjecaj Mclean vidi u „salonima prosvjetiteljskog Pariza“, u
kojima su često boravili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams. U njima
prepoznaje Condorceta kao ključnu figuru prijenosa između Amerike i Francuske. Franklin,
Jefferson i Condorcet dijelili su Humeovu želju za svođenja na znanost politologije.
Condorcet je prvi upotrijebio frazu scineces politiques koju je Jefferson preveo u political
science.

-Nasuprot Gunnellu i Mcleanu; James Farr radije govori o „europsko-američkoj političkoj

znanosti“ koja je nastala transatlanskom „interakcijom“ i „transakcijom“ „pojmova, metoda,
teorija, tekstova, tradicija, institucija i udruženja“. Napominje da je Europski konzorcij za
istraživanje politike (ECPR), koji se smatra ključnom organizacijom u poticanju razvoja
političke znanosti u Europi nakon Drugog svijetskog rata, nastao prema modelu
Međusveučilišnog konzorcija za istraživanje politike na Sveučilištu u Michiganu. EPCR je
pokrenu European Journal for Political Research, a njegov je glavni urednik bio Arend
Lijphart, politolog nizozemskog podrijetla, koji je glavni dio svojega profesionalnog života
proveo na kalifornijskim sveučilištima Barkeleyu i San Diegu i koji je bio predsjednik
Američkog udruženja za političku znanost. I Giovanni Sartori, drugi najutjecajniji
politički znanstvenik europskog podrijetla u 20. stoljeću, svoju je međunarodnu profesionalnu
karijeru izgradio na američkim sveučilištima Stanfordu i Columbiji. Osim slučaja Sartorija i
Lijpharta, imamo i primjer Steina Rokkana, njegove suradnje s vodećim američkim
političkim znanstvenicima šezdesetih i sedamdesetih godina, te snažna utjecaja na njih.

-Europski teorijski korijeni nisu jedini razlog zbog kojeg se ne može tvrditi da je znanost
potpuno amerikanizirana.
-Od nastanka Europske Unije europska politička znanost suočena je s novim velikim
temama, kao što je istraživanje nadnacionalnog političkog sustava i njegovih institucija,
oblika višerazinskog upravljanja, političke integracije, ekonomske transformacije i
demokratske konsolidacije novih članica.

-Neki se razvijeni američki pravci nikad nisu ukorijenili ili nisu bili jednako prihvaćeni u
Europi. Primjerice škole racionalnog ili javnog izbora koju je velika većina europskih
političkih znanstvenika gledala kao intelektualnu igru male koristi za stvaran svijet.

-Dirk Berg-Schlosser smatra da je suvremena europska politička znanost „više historijski

usmjerena, da je komparativnija, da je više makrosociološka u Rokkanovoj tradiciji“ od
američke.

-David McKay ukazuje na to da su američki politički znanstvenici oduvjek bili teorijski i

politički uniformniji od europskih gdje ne postoji jedna dominanta tradicija kao liberalizam u
američkom nego supostoji kompleksna mješavina liberalnih, strukturnih i kolektivističkih
pristupa, kadkad i unutar jednog studijskog odsjeka.

-Europske su demokracije kompleksna mježavina liberalizma, korporativizma,

konsocijalizma, elitizma, populizma, etatizma i socijalizma.

-Na razvoj neke discipline općenito, pa tako i političke znanosti posebno, utječu mnogi
čimbenici. Među njima su posebno važni: geneza, nacionalne tradicije u obrazovanju i
sveučilišnim sustavima, odnos prema susjednim tj. srodnim disciplinama, stupanj
etabliranosti discipline, sposobnost da se izbori za vlastite resurse, da privuče studente,
akademska vjerodostojnost i prepoznatljivost itd.

-U razvoj europske političke znanosti u posljednje je vrijeme uložen veliki napor.

Prijelomnicu u nastojanjima da se stvori europska politička znanost je osnutak Europskog
konzorcija za istraživanje politike. 1970. je osnovan od strane 8 sveučilišnih institucija iz
Bergena, Essexa, Leidena, Mannheima, Nuffield Colagea, Oxforda, Pariza i Strathclydea.

Bitnu ulogu su imala 4 europska „oligarha“: Jean Blondel, Hans Daalder, Stein Rokkan i
Rudolf Wildemann.
--Od 1994. među članicama je i FPZG (uz 286 drugih članica). Konzorcij se usredotočio na
razvoj političke znanosti u Europi. I utemeljitelji prihvaćaju općenito mišljenje kako politička
znanost može funkcionirati samo u otvorenim društvima i demokratskim državama.

-1972. The European Journal Of Political Research kao službeni časopis Konzorcija, a
kasnije i European Political Science

-Drugu veliku prijelomnicu činio je projekt ujednačavanja studija općenito, pa i studija izvan
političkih znanosti, na sveučilištima u zemljama EUa ali i izvan nje, putem bolonjskog
procesa.

-Institucionalne i organizacijske promjene ne mogu same po sebi proizvesti nešto što bi bila
europska politička znanost. Većina istraživača misli da u tom postupku ključnu ulogu treba
imati promjena teorijskih i metodoloških pristupa proučavanju politike.

-Johansson i Vifell misle da su nacionalne političke znanosti još uvijek zasnovane na

nezdravom metodološkom nacionalizmu, koji u središte analize postavlja društva u
nacionalnim državama, te nacionalne države i njihove vlasti. Nasuprot metodološkom
nacionalizmu, oni se zauzimaju za prevladavanje tradicionalne podjele na nacionalnu i
internacionalnu politiku koja je, teorijski i empirijski, jednostavno preuska. Suvremene
nacionalne političke i društvene poretke stvaraju i mijenjaju i nacionalni i transnacionalni
akteri.

-U poslijednje vrijeme na razvoj nacionalnih političkih znanosti bitno utječe njihova

sposobnost da se internacionaliziraju. Oglednim primjerom smatra se nizozemska politička
znanost.

-I na kraju bit razvoja političke znanosti je uprvo u emancipaciji, povjesnoj, kontekstualnoj u

okviru društvenih zejednica, i internacionaliziranju znanosti.

FRANCUSKA
Ecole Libre des Sciences Politiques – osnovana 1871. u Parizu

- prva samostalna institucija za studij političke znanosti u povijesti

- glavni nositelj projekta – Emile Boutmy- zagovaratelj samostalne, eksperimentalne i

induktivne političke znanosti, ravnatelj škole.

- godina osnutka škole veže se uz događanja u zemlji, poraz u francusko pruskom ratu,
ujedinjenje Njemačke, te pad režima Napoleona III i sukob Treće Republike sa Pariškom
komunom. Kako nije bilo škole u kojoj bi se nacionalna elita učila modernoj politici, dolazi
do potrebe stvaranja jedne.

- škola je postojala do 1. svj. rata kada prestaje djelovati, a svoj rad obnavlja 1945. pod
nazivom Institut d´Etudes Politiques

Pokaži kako se razvija francuska politička znanost nakon 2. svjetskog rata (objasni njenu
dominantnu koncepciju,ulogu M.Duvergera)

Nakon 2.svj.rata - 1945.g. Ecole Libre des Sciences Politiques (prva samostalna institucija za
studij političke znanosti) – obnavlja svoj rad pod nazivom Institut d´Etudes Politiques.
Ubrzo nakon toga otvaraju se slični instituti u Rennesu, Layonu, Lilleu, Bordeauxu...

1969. - politička znanost kao samostalna disciplina priznata je u sklopu fakulteta društvenih
znanosti (prava, povijesti, filozofije i sociologije) – a danas je institucionalizirana u dva
oblika: na devet Institute d'Etudes Politique (elitne obrazovne ustanove) i na pravnim
fakultetima. U procesu te institucionalizacije političke znanosti – Maurice Duverger bio je
središnja figura. On je bio profesor javnog prava na Pravnom fakultetu u Bordeauxu, te
najzaslužniji za otvaranje Institut d'Etudes Politique u Bordeauxu. Također, 1969. u Sorbonni
osniva Odsjek za političke znanost kao jedini sveučilišni odsjek na kojem se isključivo
studirala politička znanost. Duveger je bio pristaša profašističke desnice, iako je u starim
danima izabran u europski parlament kao kandidat s liste Komunističe partije Italije.

1949. osnovano je Francusko udruženje za političku znanost - ono je 1951. počelo izdavati
dvomjesečnik Reveu Francaise de Science Politique koji je do danas ostao najutjecajniji i
najugledniji pol. časopis u Fra.
Općenito gledano, u Francuskoj se politička znanost institucionalizirala vrlo sporo zbog
otpora etabliranijih disciplina, te je ostala razmjerno slabo razvijena u odnosu na VB, SAD.
Razlog je mali broj međunarodno priznatih franc.znanstvenika, zatim dobrovoljna izolacija i
jezične prepreke (mali broj djela objavljenih na engl. jeziku), te sama koncepcija političke
znanosti, koja je bila svedena na znanost o državi i obrazovanje javnih službenika, pa je
izučavana u okviru drugih disciplina (prava, sociologije, čak i geografije), a ne kao
samostalna.

Općenito francuski model akademskog studija politologije danas nije ni poželjan niti se
smatra mogućim rješenjem u ostalim zemljama.

SAD

Pokažite razvoj političke znanosti u SAD-u.

Za razvoj političke znanosti u SAD-u posebno su važna sveučilišta u Chicagu i

Columbia. Detaljno objasni njihovu misiju (vodeći profesori, institucionalna
organizacija i intelektualni naglasci...)

School of Political Science

- osniva se na Sveučilištu Columbia 1880. i označava početak institucionalnog razvoja studija
politke u SAD-u

- osnivač je bio J.W.Burgess. Na osnivanje tog studija bio je potaknut velikim promjenama u
SAD-u na koje tadašnja politika nije nalazila primjereno rješenje (masovno useljavanje, brza
industrijalizacija i urbanizacija zemlje). Također, to vrijeme se poklapalo i sa problemima
uspostave moderne predstavničke demokracije u SAD-u. Zato je tvrdio da je zadaća
sveučilišta da budućoj eliti posreduje zamisao o državi.

- Burgessov studij osnovan je po uzoru na njemačka sveučilišta, jer je i sam studirao u

Njemačkoj. Studij se početno sastojao od više disciplina – geografije, ekonomije, filozofije,
prava....te se kasnije pretvorio u pravi studij pol. znan.

20-tih god 20. st. glavno politološko središte premješta se sa istočne obalne na Srednji Zapad
u Chicago koji je u to doba bio suočen s lokalnim problemima snažne industrijalizacije,
mafije i kriminala. U Chicagu se kao osnivač politološkog studija javlja Charles E. Merriam
– oko kojeg se okupljaju Harold Lasswell, Almond i drugi. Taj studij se razvija kao
empirijska politička znanost zasnovana na sociologiji, statistici i psihologiji. Ovdje govorimo
o tzv. ''Čikaškoj novoj političkoj znanosti'' koja se oštro suprotstavlja prevlasti političke
filozofije u disciplini, a kasnije i bihevioralizmu.

Američko udruženje za političku znanost (osamostaljuje se 1903.) - odigralo je važnu ulogu

u procesu institucionalnog osamostaljenja američke političke znanosti. 1962. objavljuje
izvješće u kojem stoji da je politička znanost kao disciplina podijeljena na 4 široka područja
studija:

- politička teorija,
- američke političke institucije i procesi,
- komprativne političke institucije i procesi,
- međunarodni odnosi te organizacije i pravo.
Radilo se na standardizaciji disciplina na način da se na prijediolomske studije uključi
najmanje po 1 od ova 4 tečaja.

Američki studiji političke znanosti najbrojniji su i najsnažniji i danas. Najcitiraniji i

najugledniji časopis na svijetu je American Political Science Review, a izdaje ga Američko
udruženje za političku znanost.
- Woodrow T. Wilson krajem 19.st. osniva poseban odsjek za političku znanost na
Sveučilištu Princeton, gdje je bio rektor. Tu se promiče anglosaksonska tradicija u
proučavanju politike.

- Lawrece Lowel 1910. osniva studij političke zanosti na Harvardu, gdje daje profesorsko
mjesto Jamesu Bryceu, koji piše American Commonwealth (prvu cjelovitu panoramu
američke politike nakon Tocquevillea).

VELIKA BRITANIJA

1. institucionalizirani oblik studija političke znanosti u V. Britaniji uspostavljen je na London

School of Economics and Political Science 1895. na poticaj Sidney i Beatrice Webb, a po
uzoru na Ecole i Columbia College. Nastala je u doba demokratizacije britanske politike i sve
izraženije potrebe da se ovjetli unutarnja mašinerija britanske vlasti. Ustanova je bila
zamišljena kao protuteža Oxfordu i Cambridgeu, koji su slovili kao akademske utvrde
britanske više klase i vladajuću elite. Bila je namjenjena muškarcima i ženama angažiranima
u businessu, javnim službenicima, novinarima, radnicima ...

Prvi politički znanstvenik na tom studiju bio je Graham Wallas, a naslijedio ga je Harold
Laski (istaknuti predstavnik lijevog krila Laburističke stranke). Ova škola se razlikovala od
prvih politoloških institucija u drugim zemljama po tome što je bila ustrojena kao studij
ekonomije i politike (imala je discipline trgovine, ekonomije, statistike, bankarstva,
trgovačkog prava, političke znanosti). Kasnije je škola bila organizirana u 3 glavna odsjeka:
za ekonomiju, za historiju i za društvene znanosti. Prema svemu tome Škola je djelovala kao
jedinstvena škola društvenih znanosti.

- 1930. na Oxfordu se osniva Nuffield Colledge za studij politike...

- 1965 osnovan Social Research Council kao vladina zaklada za poticanje izgradnje novih
sveučilišta izvan Londona...među ostalima i onaj u Essexu koji se brzo razvio u jedan od
najutjecajnijih studija u V.B. i u Europi

- najutjecajniji časopis – British Journal of Political Science

Početkom 21. st. postojala su 23 odsjeka za političku znanost na svim većim britanskim
sveučilištima, što pokazuje da su posvetili osobitu pozornost razvoju britanske politike.

NJEMAČKA

Detaljno izvedi razvoj politologije u Njemačkoj

Deutsche Hochschule fur Politik

- osnovana 1920. u Berlinu kao privatna ustanova nastala prema uzoru na parišku Ecole i
oslanjanjući se na iskustva Instituta za političko obrazovanje što ga je prije 1. svj. rata
osnovao Friedrich Naumann

- prvi sponzori škole bili su industrijalci poput Boscha i Siemensa

- škola se usredotočila na demokratsko političko obrazovanje članova političkih stranaka,

sindikata, učitelja. Najviše su se studirale ustavna politika, političke stranke, sindikati,
interesna udruženja, kao i ustavni sustavi i politike drugih država, ponajprije FRA, SAD i
V.B.

Škola je 1933. pretvorena u Nationalsozialistische Deutsche Hochshule fur Politik ;

Hitlerovim ukazom postala je ustanova Njemačkog Reicha s ciljem obrazovanja
nacionalsocijalističkih vođa. Napominje se da je upravo u ovom razdoblju počela
emancipacija političke znanosti u samostalnu disciplinu (iako joj je predmet bio ograničen na
vanjsku politiku).

Škola je nakon 2. rata obnovljena i uključena u Slobodno sveučilište u Berlinu. Tu obnovu su

podupirali Amerikanci, što je automatski onda uklučivalo i preuzimanje američkih trendova.
Tome su otpor pružale tradicionalne struke (pravnici, sociolozi, filozofi).

Zapravo Njemačka politička znanost se prije 2. rata zasnivala na znanosti o državi, a nakon
rata se shvaćala kao povijest politčkih ideja. 90-tih godina je zapala u svojevrsnu krizu,
uvjetovanu brojnim ekonomskim i političkim razlozima. Kriza se očitovala u smanjenoj
komepetitivnosti njemačke političke znanosti na međunarodnoj razini.

1951. formirano je Njemačko udruženje za pol. znan. koje je u trenutku osnutka okupljalo
oko 40-ak članova, a danas preko 1500 članova
 - 2 časopisa koja su opstala i danas: Politische Vierteljahresschrift i Zietschrift fur
Parlamentsfragen.

ITALIJA

Pokažite razvoj talijanske političke znanosti nakon 2 svj. rata

Prvi insitucionalni oblici razvoja političke znanosti nastali su u fašističkom razdoblju.

1924. fašistički režim osnovao je Facolta di scienze politiche u Paviji, Padovi i Rimu, a
kasnije u Perugi. Bili su namjenjeni obrazovanju diplomata, javnih službenika, kolonijalnih
upravitelja, sindikalnih dužnosnika i novinara... Razvoj političke znanosti bio je negativan jer
je disciplina bila smatrana za proizvod fašističkog režima. Padom fašizma ugasili su se i
studiji. Tako se politička znanost počinje razvijati kasnije 50-tih i 60-tih godina na
sveučilištima u Firenci, Bolognji i Torinu, ponajviše zahvaljujući američkoj politici i novcu.
Amerikanci potiču istraživačke projekte te programe razmjene znanstvenika. Sve to je
poticalo i talijanske političke znanstvenike da se samostalno angažiraju u razvoju i
institucionalizaciji svoje discipline i struke.

Talijansko udruženje za političku znanost počelo je djelovati 1973. kao posebna sekcija za
društ. i pol. znan., da bi se kasnije 1981. posve osamostalio.

1971. postojala je samo jedna sveučilišna katedra za pol. znan. koju je držao Giovanni Sartori
u Firenzi

Talijanska politička znanost nakon Drugog sv. rata bila je izložena ''hegemoniji starih
disciplina'' napose povijesti, javnog prava i političke filozofije, a Sartori smatra da se na tim
fakultetima političkih znanost studente nije poučavalo da razumiju politiku, već da je
talijanska politologija bila kolekcija različitih predmeta. Borba za samostalnost političke
znanosti vodila se u dvije faze: u prvoj se inzistiralo na uspostavi posebnog statusa političke
znanosti unutar društvenih znanosti, a u drugoj se vodila borba za autonomiju u odnosu prema
protuempirističkoj talijanskoj filozofiji i sociologiji. Glavni teret te borbe podnijeli su:
Bobbio, Leni i Sartori, kao vodeći talijanski politolozi.

- 1999. «bolonjski proces» 3+2 godine studija – to su bitne reforme

Ovo je pomoglo da se učvrsti izučavanje političkih znanosti na talijanskim fakultetima.

Suvremena politička znanost u Italiji je u svojevrsnom procjepu. Morala se dugo boriti da se
akademski institucionalizirai i afirmira, no još je umnogome studijski koncipirana kao
''kolekcija'' različitih disciplina. Javlja se ''nova interdisciplinarnost'' koja podrazumijeva da
politička znanost kao samostalna disciplina u nekim istraživanjima surađuje sa drugim
disciplinama, tamo gdje je nužna interdisciplinarna perspektiva.

Međunarodni institut Europskog sveučilišta sa svojim odsjekom studija za političke znanosti

smješten je u Firenci i na prvom je mjestu Hixove liste.

Dva opća pristupa definiranju političkog su:

1)prvi to područje definira upućujući na određenu sferu ili skup institucija.Interes politologa u
prvim trima pristupima(bihevioralizma, teorije rac.izbora i institucionalizma) većim je
dijelom posvećen formalnom funkcioniranju politike u svijetu vlasti i onima koji na njega
nastoje utjecati.Ta ideja što je to političko ima zapravo smisla i povezana je s nekim
svakodnevnim shvaćanjima.

2)Drugi pristup definiciji političkog shvačanja shvaća političko kao društveni proces koji se
može promatrati u nizu različitih konteksta.Riječ je o nejednakoj raspodjeli moći u društvu o
tome kako se vodi borba za moć, te njenom utjecaju na svaranje i raspodjelu resursa, životnih
šansi i blagostanja.

Ta je šira definicija političkog povezana sa ostala 3 pristupa(feminizmom, marksizmom i

antifundacionalizmom)Feministice osobito naglašavaju da je osobno jednako političkom, da
su pitanja koja neki određuju kao privatna zapravo duboko politička da podrazumijevaju
primjenu moći i demokracije.I marksisti preferiraju definiciju politike koja je određuje širom
borbom između društvenih skupina.Antifundacionalisti će politiku vjerojatnije shvaćati kao
proces koji se odvija u nizu različitih sfera.

Može se slobodno reć da bi se svi pristupi politici mogli usuglasiti sa definicijom politike kao
borbe za moć gdje je i riječ o upotrebi te moći i njezinim posljedicama.

Je li ideologija pala zajedno sa „zidom“?- Marx, Marksizam, Postmarksizam

-Marksizam nije samo raznolik kao ideologija, on ponajprije u sebi utjelovljuje raznolika
shvaćanja o tome što ideologija jest. Neka shvaćanja unutar same ideologije su
kontradiktorna- Razlog je taj što je marksizam nastajao tijekom 150 godina teorijskih i
praktičnih doprinosa različitih ljudi, u različitim okolnostima te je prihvaćao adaptacije i
inovacije, mimo svih granica. Obuhvaćao je mnoge pozicije o teoriji i praksi u politici, ili je
bio kompatibilan s njima. Postmarksizam nije nešto što je došlo poslije marksizma, nego
samo još jedanput reinterpretirani marksizam.

- Tijekom 19.st. marksizam se smatrao ideologijom pod utjecajem konceptualnog okvira, što
znači: 1) vaš pogled na marksizma je barem donekle bio determiniran vašim shvaćanjem što
je to ideologija; time što ste znali da se marksizam smatra ideologijom govorilo vam je na što
da obratite pažnju, i kakve stvari tražite. 2) Takvo je shvaćanje ideologije kao dogmatskog
sustava povezanog s totalitarnom politikom pronalazilo varijante marksizma koje su se
približavale ovom sindromu (npr. staljinizam ili maoizam). 3) Shvaćanje ideologije naprosto
kao ideja orijentirana na djelovanje, otkrivalo je prilično različitu vrstu marksizma
(trockističku ili gramscijevsku misao), a shvaćanje ideologije kao teorije znanja opet je davalo
drugačiji marksizam (dijalektički materijalizam ili kritički realizam).

- Veliki dio publiciteta koji okružuje marksizam potekao je od neprijateljskih ili distanciranih
prikaza. Kao odgovore na kritike i progone, oni koji su se smatrali marksistima konstruirali su
raznovrsne i politički prilagođene marksizme. Svaki prikaz marksizma ne samo da je uokviren
određenim razumijevanjem nego i pol. okolnostima u kojima je pisao autor te njegovim
shvaćanjima.

- Način najbliži sinoptičkom, da se marksizam vidi konceptualno i povijesno, je gledati ga kao

eksplicitni i kritički način povezivanja liberalizma i ekonomije, tj. povezivanje ideje o
individualnim pravima i dem. odlučivanju s natjecateljskim individualizmom zasnovanom na
privatnom vlasništvu i kapitalističkim odnosima proizvodnje i razmjene.

Neki liberali tvrde da dem. politika iziskuje slobodno tržište kapitala, roba i usliga; drugi
zauzimaju restriktivnije stajalište, smatrajući da je nejednakost i neizvjesnost kapitalističe
ekonomije moguće izbjeći stoga što liberalni pol. sustav pretpostavlja nužan minimum
kolektivnog upravljanja. -Svaka vrsta marksizma čini ovu podvojenost među liberalima još
puno problematičnijom.

Marksisti poriču sposobnost liberala prikazujući ih kao ljude koje su nasamarili ili kao veliki
ekonomski interesi koji konstruiraju nacionalni i globalni kapital. Sposobnost takvih
ekonomija da tijekom vremena ostvare prihvatljiv životni standard, umjesto sve većih ratova i
kriza, marksisti osporavaju, tvrdeći da je ono što se smatra slobodom u biti eksploatacija.
Prema tom sinoptičkom shvaćanju, postojat će samo jedno područje intelektualnog i pol.
preklapanja „lijevih“ liberala, socijalista i „gradualističkih“ marksista.

-Za razliku od liberala i socijalista, marksisti su prisvojili koncept ideologije. Karl Marx
zauzimao je kritičko stajalište s obzirom na ideologiju kao koncept, upotrebljavajući je kao
pogrdan naziv u svojem radu Njemačka ideologija. Ideolozi su, prema tom shvaćanju,
intelektualci koji izriču iluzije, dogme, snove, iskrivljivanje. Politički se kaže da je to problem
jer te iluzije često služe interesima klasa ili interesima u društvu, dok se licemjerno pretvaraju
da izriču deskriptivne istine i preskriptivne norme.

Autori koje su Marx i Engles napali kao „njemačke ideologe“ bili su također filozofski
idealisti ( ili su ih barem njih dvojica tako opisivali). Filozofksi idealisti smatraju da su ideje
jednina stvarnost, ili jedina učinkovita te da je egzistencija, i bilo koja promjena u njoj,
pretežito stvar ideja i misli, ili barem da je veza između ideja i djelovanja izravna i
neproblematična. Marxov prigovor u Njemačkoj ideologiji je bio taj da je određena škola
pisaca (Kritičkih kritičara) ne samo nesvjesni sluga interesa srednje klase (suprotstavljen
interesima osiromašene radničke klase) nego da oni podcjenjuju ili negiraju važnost
ekonomskih interesa i potrebu za učinkovitom promjenom u životu i distribuciji bogatstva.
Povijesno je to bila važna epizoda u davanju važnosti „ideologiji“ kao kritičkom pojmu i
posebnom smjeru kritike- zahtijevalo se da se diskurs o društvenoj promjeni usmjeri prema
eksplicitnom angažmanu u klasnoj politici, ekonomskim interesima i radikalnoj ekonomiji te
u pol. promjenama. Sociološka teza Njemačke ideologije koja koja razlikuje aktivne ideologe
od pasivnih : u stvarnosti, članovi te klase imaju manje vremena formulirati iluzije i ideje o
samima sebi.

-Destutt de Tracy (90-e godine 18.st) formulirao je koncept, koji je polazio od te pretpostavke
koja je prikazana u povoljnijem svjetlu, da je asocijacija utjecajnih intelektualaca i ideologa
bila prirodna.

- Marxov pojam dem. politike nasuprot tome bio je po svoj retorici neelitistički, a u njegovoj
praksi intelektualaca gotovo nepostojeći. Činilo se da je on zadovoljan time što može
zagovarati klasnu borbu na razini gotovo spontane klasne akcije, umjesto da teži bilo kakvoj
vrsti vodstva koja bi imala bilo kakvu višu ulogu od savjetodavne. Čak je i koncept pol.
stranke u njegovim spisima bio problematičan kao i bilo kakva vodeća uloga intelektualaca u
politici radničke klase

-Marx je bio dvostruko neprijateljski raspoložen prema ideologiji, čak i kao „idejama
orijentiranim na djelovanje“ jer je imao 2 problema s „idejama“: 1. „ideje“ su zastupali
intelektualci, dok je klasna borba za Marxa bila portretirana kao djelatnost koja koindicira s
klasnim interesima, a ne kao ispunjenje neke istine ili sustava, kao što su intelektualci mislili.
2. „Ideje“ su za Marxa uvijek imale prizvuk filozofskog idealizma, nazora koji je prikrivao
stvarnost politike i revolucionarne promjene beskonačnom retorikom i ratovima riječi,
intelektualne i općenito gledano bezvrijedne djelatnosti.

-Marx je bio intelektualac koji je glasnogovornik ideja koje su trebale služiti interesima
radničkog naroda ili svakome tko je hendikepiran modernim ekonomskim odnosima. Ako je
gledao na vlastite ideje i njihovo širenje, govorio je o njima kao o kritici ili gledanju na svijet,
i karakterizirao ih kao wissenschaftlich, znanstvene ili sustavne u širem smislu valjanog
znanja o bilo čemu konkretnom ili apstraktnom, i svakako ne ograničenom na fizičke
znanosti, ili zasnovanom na njima.

-Marx je u svom mišljenju jasno podvukao crtu između pomaganja pokretu za koji je već
rekao da se razvija i zagovaranja jedne ideologije, koja je za njega prema definiciji bila
elitistička i iluzorna. No ne zna se kako je Marx u stvarnosti mogao razlikovati svoju misao
kao nešto neelitističko i neiluzorno, od misli ideologa i misli u ideologijama koje je kritizirao.

-Marxovu ontologiju i epistemologiju konstruirali su drugi uz pretpostavku da će to

razlikovati njegov rad od obične ideologije i pokazati njegovu istinu. Marx to nije mogao sam
učiniti, ali je jasno pretpostavio kako postoji tanka linija razdvajanja između njegovih pogleda
i kritika te sustava koji služe sami sebi ili nekoj klasi, a ističu ih ideolozi- filozofska
prolegomena- zastupanje te vrste na neki način bi bilo u kontradikciji s političkom biti
njegovih spisa.

-Od 1859. Engels je preuzeo posao predstavljanja Marxa i njegove novoobrađene kritičke
studije moderne pol. ekonomije, svijetu. Predstavio je Marxa kao velikog sustavnog mislioca
Hegelova kova, koji za razliku od Hegela, predlaže ideje u skladu s razvojem fizičke znanosti
koja se pojavila poslije 1840. Poistovjetio je Marxa s filozofskim materijalizmom- shvaćanje
kojim se egzistencija može objasniti jedino, i obuhvaćena je jedino, materijom u kretanju.

I dok je Marx bio zainteresiran za modernu fizičku znanost, to je zanimanje općenito bilo
usmjereno na funkciju znanošću potaknutih tehnologija u ekonomskom razvoju, a manje na
filozofske sustave koji su tvrdili da su „materijalistički“, a time i u skladu s fizikom i
kemijom, kako su ih shvaćali u ono vrijeme.

-Prema Engelsovom shvaćanju, Marxova su djela nudila neosporive istine o povijesti kao o
slijedu ekonomskih epoha, o prirodi i budućnosti globalnog kapitalizma, i o izvjesnosti
pobjede radničke klase u svjetskoj političkoj borbi.. Prema njemu, čika Marx je bio začetnik
„materijalističkog tumačenja povijesti“ ili „historijskog materijalizma“, mislilac koji je
„izokrenuo“ Hegelov idealizam kako bi stvorio materijalističku dijalektiku, primjenjivu na
kapitalističko društvo. Engelsovo uglačavanje Maxova djela bio je začetak marksizma.

-Engels je tvrdio da postoji razlika između znanosti, s kojom je Marx bio čvrsto identificiran, i
ideologije, koju je Engels odbacio kao „lažnu svijest“. Koncept lažnosti, u suprotnosti spram
znanstvenosti, dobro se poklapao s Engelsovim shvaćanjem znanosti kao istine, ali ne i s
Marxovim shvaćanjem ideologije kao iluzije koja se služi interesima. Taj koncept, premda
naizgled oštar i specifičan, u kritičkoj se konceptualizaciji društvenih fenomena može
iskoristiti puno manje nego što bi se moglo očekivati. Iluzija je zapravo analitički snažnija i
vjernija životu.

-Bio je mali korak za Marksiste, poput Lenjina, prenijeti funkcionalnu definiciju ideologije
kako ju je vidio Marx ( sustavi ideja koji promiču klasne interese) na karakterizaciju Marxova
djela kao obuhvatne znanosti koju je promicao Engels.

-Marksizam= sustavni misaoni korpus koji služi interesima radničke klase. Zbog toga je on u
tom funkcionalizmu i bio poput neke ideologije, a time je elizijom i postao ideologijom. Čini
se da je ta elizija uklonila distinkciju između ideologije i znanosti za koju je Engels tvrdio da
postoji te distinkciju između ideološke iluzije i činjenične istine.

U očitom pokušaju da izbjegnu ponor relativizma ( u kojem su ideologije čiste funkcije

posebnih klasa i ne postoji nikakav kriterij istinitosti kojim bi ih se moglo razlikovati), Lenjin
i dr. su „marksističku ideologiju“ poistovjetili s „znanstvenim znanjem“. Tako se znanstvena
ideologija pojavila kao marksistički koncept.

-Marksizam je politička snaga neusporedive snage 20.st., igrao vidljivu ulogu od 1900. do
danas. Dok se prilagođavao labavim shvaćanjima ideologije koja bi mogli prihvatiti čak i
liberali (u smislu promicanja interesa grupne politike), marksizam je u tom raspoloženju često
pokazivao i totalizirajuće pretenzije na istinu, univerzalnost i učinkovitost koje su
nadahnjivale obične ljude i njihove vođe na hrabra djela oslobođenja, ali i nečovječnosti.
Marksistička politika u lokalnim varijantama postoji u cijelom svijetu i to što se ne pojavljuje
uvijek u obliku marksističkog režima ne znači da ne postoji. U politici je uvijek riječ o borbi,
čak i ako povijest pišu pobjednici.

-Odnos između marksizma kao znanstvene ideologije i režima problematičan je na 2 načina:

1) individualni ili kolektivno, njihove različite varijante ne sumiraju osnovne teze marksizma,
a pogotovo ne Marxove misli. Tako da su pokušaji da se pođe od „znanstvenih ideologija“
spomenutih režima, unatrag kroz povijest marksizma, pa sve do Marxa, promašena vježba
koja počiva na pretpostavci da postoji neka značajka ili kvaliteta totalitarne ili ideološke misli
koja se može izolirati, koja je svojstvena marksizmu ili čak povezana s njim, i da ju je
najbolje napasti intelektualnom kritikom. Taj tip intelektualne aktivnosti je na neki način bio
sudionik najgorih aspekata spomenutih režima. Hladnoratovska kritika bila je najsnažnija kad
se usredotočila na neprihvatljive aspekte marksizma kao znanstvene ideologije.
2)Vrlo je nejasno kako bi marksistička politika trebala izgledati. Marx je djelovao u okvirima
revolucionarnog kapitalizma 30-ih i 40-ih god. 20.st. Njegova djelatnost upućivala je na
pomoćnu ulogu intelektualaca u tom pokretu i on nije postavljao nikakve autoritarne zahtjeve
za njihove ideje. To je upravo suprotno onomu što su revolucionarni kadrovi zahtijevali za
nacionalno oslobođenje, a birokrati i vojnici tražili kao preduvjet za implementaciju
ekonomskih i političkih transformacija širokih razmjera. Marksizam je kao „znanstvena
ideologija“ igrao golemu ulogu u politici ove vrste. Marx, Engels i drugi u marksističkoj
tradiciju dobili su ulogu kao ikone, bili su oci osnivači – Engels bio ikonska figura u
socijalističkoj internacionali, ali Marx nije bio nikad ništa više od „Doktora crvenog terora“
kako su ga demonizirali u doba Pariške komune (1871.)

- Pad zida 1989. ne samo da je izbrisao veliki dio marksizma kao znanstvene ideologije nego
je i jednim potezom izbrisao i veliki dio hladnoratovske krize marksizma. Sada se čini
neprihvatljivim bilo koji sustav smatrati totalizirajućim na onaj način na koji su to činili
staljinizam i fašizam sredinom 20.st. Koncept ideologije se udaljio se od tog uskog dijela i
povijesno specifičnog fenomena u smjeru opuštenijeg shvaćanja ideja koje su politike,
sustavne i orijentirane na djelovanje

Tako bi se i liberalizam mogao proglasiti ideologijom, i većina bi liberala s lakoćom

prihvatila gledati na vlastitu politiku u tom svjetlu, a posebno liberali koji se bave ljudskim
pravima i primjenom univerzalnih normi na vlade. Liberalni pogledi nastaju iz filozofskih
argumenata koji čine etički individualizam, a liberali su skloni smjestiti suprotstavljene
poglede unutar doktrina o toleranciji i osobnoj slobodi uravnoteženoj s pravima drugih.
-Suvremeni marksisti- Intelektualne i praktične kritike ideologije kao lažne svijesti i
znanstvene ideologije kao nepogrešivog vodiča za klasnu borbu bile su uvelike uvjerljive i
učinkovite, premda tek nakon 600-ih i 70-ih 20.st zbog djela Lousia Althusser i njegovih
„ althusserovskih“ učenika. Odbacujući lenjinističko shvaćanje marksizma kao znanstvene
ideologije, Althusser je zahtijevao ponovno kritično iščitavanje Marxa kao znanstvenika. Za
to je bila nužna poznata podjela njegova djela, pomoću „prijeloma“, na predznanstvene
poglede (pod utjecajem Hegela, za kojeg je Althusser isticao da je bio znanstvenik) i
znanstvene poglede, sustav u kojem društveni aparati, vlastitom praktičnom logikom, čvrsto
definiraju pojedince. U nekom smislu je „althusserovski trenutak“ bio posljednji izdisaj
engelsovske ortodoksije, s obzirom na ekonomizam i determinizam.

-„Kritički realizam“, njegov filozofski nasljednik, učinkovito je preformulirao Althusserove

prilično slabo potkrijepljene tvrdnje o znanosti i stvarnosti u smislu gotovo neokantovske
vježbe u specificiranju toga kakva mora biti misao kako bi izražavala stajalište o društvu i
društvenom razvoju, koja će biti istinita u načelu i učinkovita u praksi. Ortodoksije koje se
tiču ekonomskog primata bile su odvojene od bilo kakvog grubog utemeljenja u navodnim
materijalnim činjenicama prirodnih znanosti, kako ih je zamišljao Engels, i umjesto toga
skrenute u područje pretpostavki potkrijepljenih povijesnim i očitim argumentima i izvodima.
Pod uvjetom da je vjernost istini ostala netaknuta, iz toga slijedi da je ideologija također
zadržala poziciju kao izraz ideja, istodobno lažnih i iluzornih.

-Glavni razvojni akspekt marksističke teorije nakon 70-ih bilo je ponovno iščitavanje Marxa
kroz djela Antonija Gramscija. Gramsci je antifašističku politiku komentirao kako bi se
izrazio kompleksniji prikaz pol. ponašanja, više povezan s kulturom i tradicijom, a manje s
klasnom pozicijom. Njegova čvrst pol. vjernost politici radničke klase dopustila je
rekonceptualizaciju marksističke ideologije koja je bila manje nepopustljivo znanstvena i
ekonomska, a puno više fleksibilnija prema popularnoj svijesti i nacionalnim borbama. To je
približilo liberale i marksiste.

Ideologija je na toj točki postala skup ideja orijentiranih na aktivizam radničke klase u
proizvodnji pol. promjena velikih razmjera Ipak, nije bilo nikakvog razvijenog prikaza koji bi
podupirao politiku radničke klase kao neku vrstu premise koja može učiniti individualni
odabir racionalnim ili neizbježnim.

Ernesto Laclau i Chantal Mouffe to su pokušali ostvariti rekonceptualizacijom klase kao

diskurzivnog, a ne materijalnog ili objektivnog fenomena, kao što su prijašnji marksisti
shvaćali. S tim su ostatci marksističke ideologije (klasa kao materijalni fenomen) nestali, a
shvaćanja o idejama orijentiranih na djelatnost (koja se tiču nac. ili etničkih skupina, spolnih
ili seksualnih, klasa ili bilo koje druge vrste skupina) više se nisu smatrale ideologijom nego
samo kulturom. To se shvaćalo kao derivativ Gramscijeva koncepta „hegemonije“ ,
deskriptivnog za strukture u kojima dominira gornja klasa, a niža u tome sudjeluje. Slijedeći
lingvistički obrat u filozofiji Laclau i Mouffe zastupali su tezu prema kojoj primat ili prioritet
klase, ekonomije ili sredstava proizvodnje, koji održavaju primarne ili konstruktivne
fenomene povijesti i društvene egzistencije, ne može održati jer su svi takvi argumenti
reflektivni, ne potječu iz izvanjezične stvarnosti, nego iz povijesno i kulturno kontigentnih
„jezičnih igara“ koje ljudi igraju. Čini se da je bez određenog shvaćanja ekstra-lingvističke
validacije malo nade da će ideologija biti koristan koncept. Laclau i Mouffe time su se
svjesno svrstali uz postmodernističu neizvjesnost i tako su se u svojim filozofskim pogledima
razišli s fundacionalizmom i marksizmom ( u materiji i ekonomiji) i liberalizmom (u
individualnoj vrijednosti i ljudskim pravima.

Politički su Laclau i Mouffe zagovarali gramscijevsku potrebu da se radi kroz, i unutar,

kulturalno konstruiranih pol. shvaćanja i „momenata“ borbe, dok su također branili aparat
liberalnih prava, sloboda i participarnu politiku bez univerzalizirajuće etike. Marsisti su sada
zaključili s ideološkom borbom, i svakom teorijom ideologije kao pol. učinkovitom.

-Kina, Kuba , Sjeverna Koreja, Vijetnam i dalje imaju sustave znatno nalik na pol. oblike iz
sredine 20. st., nego na liberalizirajuće režime nasljednike u Istočnoj Europi i srednjoj Aziji.
Ti režimi nasljednici ipak se nastoje razlikovati od komunističkih ideologija koje su im
prethodile. Nasuprot tome, ortodoksni marksistički režimi to ne čine, budući da su ondje još
na vlasti komunističke elite. Tako u Istočnoj Aziji hladni rat još nije završio. Kina je glavna
sila u regiji, Sjeverna Koreja je odigrala važnu i agresivnu ulogu. Vijetnam i Kuba su prilično
drugačiji slojevi, ekonomski i strateški, budući da su pod povremenim sankcijama i vrlo
siromašne.

-Teorijski i praktični odnos između ideja i prakse Marxa i Engelsa, s jedne strane te ideja i
prakse revolucionarnih nacionalističkih stranaka, s druge strane, u tim su zemljama bili
krajnje problematični od samog početka. Mislioci koji su bili u manjini upozoravali su (oko
1900.) da se osnovne filozofske premise Marxa i Engelsa razlikuju, dok su autori koji su
pripadali srednjoj struji žestoko branili jedinstvo marksizma. Obrana tih stajališta postala je
pitanje praktične politike u revolucionarnim nacionalističkim pokretima i režimima kad je
„ispravna teorija“ bila definicijski povezana s ispravnom praksom, a ispravna praksa s
partijskom disciplinom.

- Dok su Marx i Engels nedvojbeno zagovarali kolektivno vlasništvo radničke klase nad
sredstvima za proizvodnju, i kraj zaostalosti sela u usporedbi s civiliziranošću i uslugama
grada, teško iz toga može slijediti da su na bilo koji način bili autori Staljinove prisilne
kolektivizacije u Sovjetskom Savezu, ili bi se s njom složili, ili da ona nikad ne bi bila
ostvarena da nije bilo njihovih ideja.

-S obzirom na to kako se čini da ni Marx ni Engels nisu mogli zamisliti pol. i ekon. procese
socijalističke tranzicije na bilo koji jasan način, niti su ikad razmišljali o golemim praktičnim
poteškoćama s kojima su bili suočeni Lenjin, Staljin, Mao, Fidel Castro, teško se oteti
zaključku da je marksizam kao pol. snaga koja je izmijenila svijet bila uvelike ekstrapolirana
iz samo nekoliko rečenica, kako bi se prilagodila potrebama i politikama nac. oslobođenja, u
najmanju ruku onako kako su ga jedan čovjek, ili mala skupina, zamišljali.

- Unutrašnja koherencija bilo koje od ideologija, rasla je i padala usporedno s pol. poretkom,
previranjima unutarnje politike te bijesom unutarnjih i vanjskih protivnika. Politika velikih
sila u toj je povijesti igrala veliku ulogu , u tom smislu da su varijante marksizma prihvaćene
unutar režima s imperijalnim pretenzijama poput Rusije i Kine. Zadobile su mnogo više
pozornosti nego antiiperijalističke pretenzije na Kubi i u Vijetnamu. Sjeverna Koreja je
epitom svih ovih kontradikcija, a istočna Europa je specifičan slučaj povezan s izgradnjom
imperija i položajem obrambene tampon zone Sovjetskog Saveza. Kada je postalo jasno da
ruska intervencija više nije izgledna, došlo je do sloma satelitskih režima.

-Izravna marksistička praksa: brza industrijalizacija, središnje planiranje i ukidanje tržišta

kapitala, jednostranačka vlast i totalitarno nepoštivanje ljudskih prava

-Postignuća čak i liberalnih režima rijetko su se preispitivala, a više dezinficirala u smislu

povijesti pobjednika, dok su u stvarnosti postojali mnogi nemarksistički režimi koji su bili
totalitarni i represivni, pa opet nisu uspjeli proizvesti modernizaciju koju su ostvarile neke od
glavnih marksističkih sila. Gotovo većina današnjih najsiromašnijih zemalja na svijetu nikad
nije bila marksistička, niti su marksisti u njima bili jedini ili čak glavni zagovornici
iscrpljujućih građanskih ratova kojima su te zemlje bile izvrgnute.

Nijedan od realnopostojećih marksističkih režima jedva da je ikad pokušao ukinuti novac (što
su objavili Marx i Engels u Komunističkom manifestu 1848.), ni izgraditi demokraciju na
najnižim razinama društva, koju je Marx opisao u svojim komentarima o neostvarenim
potencijalima Pariške komune. Ako marksistički režimi nisu stvorili klasičnu komunističku
ekonomiju i distribuirali robe u skladu s potrebama ( a rad u skladu s mogućnostima), oni su
položili temelje neke vrste socijalne demokracije koju su Marx i Engels bili spremni
zagovarati. Kao revolucionarni socijalisti 40-ih 19.st., obojica su radili u skladu s
revolucionarnim liberalima, boreći se protiv autoritarizma, podupirujući proces kojim se
predstavnička vlast institucionalizirala i demokratizirala, zagovarajući institucionalizam
„naroda“ unutar nac. država i među njima

Ipak, ni jedan od njih nije se bavio okrutnim stranačkim politikama, čak i kada se 1849.
nadvila propast nad revolucionarnim pokušajima. Možda je to crta razdjelnica među
praktičnim političarima, koji su spremni predočiti ideju u doktrinu kako bi uhvatili pravi
trenutak, i piscima spremnima čekati neko drugo vrijeme kad će više ljudi biti u stanju shvatiti
njihovu ideju.

-Pokreti oslobođenja 90-ih nastali su građanskim prosvjedima. Konstruirani su kao novi,

nasuprot klasnoj politici starog kova. Bili su zaokupljeni uspostavom identiteta i zahtjevom za
vlastitim poštovanjem u socijalnim i pol. kontekstima.

-Novim socijalnim pokretima zajednička briga bila je prisiliti liberale da u praksi dopuste
ostvarenje konstruktivnih prava u puno širem opsegu nego ih je većina zamišljala te da izbrišu
granične crte (npr. javnog/privatnog, političkih/osobnih odnosa). Poput marksista, novi
socijalni pokreti su ponekad išli znatno iznad liberalnih ciljeva, prema sveobuhvatnim i
suptilnim shemama socijalnog i osobnog oslobođenja. Za marksiste su oslobođenje i carstvo
slobode bili izgrađivani nad ekonomskom bazom i racionalnim planiranjem proizvodnje i
distribucije materijalnih dobara i usluga. Novi socijalni pokreti pokušali su razviti druga
shvaćanja oslobođenja, manje povezana s materijalnim stvarima, a bliže vezana za osobna
iskustva.
-Crta između marksista i postmarksista može se povući pomoću pitanja: koliko su ključna
ekonomska pitanja u razumijevanju socijalnog i osobnog oslobođenja.

Marksisti su se uputili u žestoku raspravu s postmarksistma, inzistirajući da su postmarksisti

napustili klasnu politiku, a time i svako objašnjenje „ideja orijentiranih na djelovanje“ koje je
marksizam ostavio u baštinu za suvremenu prilagodbu.

Postmarksisti su smatrali klasu „socijalno imaginarnom“. Priznanje da „novi“ socijalni pokreti

i politika identiteta, kakvi se prakticiraju u suvremenom svijetu, nisu zasnovani na klasi i ne
slijede teme koje se mogu identificirati kao klasna politika u ekonomskom smislu te riječi,
naprosto utvrđuje problem kojim se postmarksisti žele baviti u teoriji i praksi. Njihova se
politika često sastoji u privlačenju pozornosti na ekonomske niti klasne analize koje bi mogle
među socijalnim pokretima stvoriti koalicije, a time ponovno izvesti karakteristično
marksistički projekt napada na liberale tamo gdje su osjetljivi, naime, u njihovoj
ambivalenciji glede natjecateljskog individualizma kapitalističkih ekonomskih sustava. U tim
sustavima učinci neprijateljske ekonomije pritišću pojedince koji imaju prava, ali čija su
ljudska prava nedostatni oklop za zaštitu od ekonomske zakinutosti, bespomoćnosti i tlačenja.

-Politika individualnih prava i natjecateljskih izbora može podlegnuti ekonomskim interesima

velikih razmjera.

-Jednostavno je reći da je postmarksistička politika neučinkovita upravo stoga što nije

sustavna i univerzalizirana, tj. Onakva kakva je ideološka politika. Moglo bi se također
dokazivati da ritmu globalne promjene pol. ideja i učinkovite promjene treba puno vremena
da se pokrene od jedne vrste politike do druge. Prema tome, još će trebati proći desetljeća
prije nego što se ideološka politika raspline, a učvrste manje samouvjereni načini uvjeravanja.

-Postmarksisti su u neobičnom položaju u kojem žele napustiti ideologiju, onakvu kakvom se

predstavljala i u liberalnoj i u marksističkoj poziciji, pa opet da tvrde kako žele utjecati na
politiku, i to znatno. Također tvrde da od liberala žele ostvarenje konstruktivnih vrijednosti za
koje se zauzimaju, a od marksista ostvarenje postkapitalističke ekonomije. U odnosu prema
liberalima i marksistima- postmarksisti mogu tvrditi da su dospjeli s onu stranu ideologije.