Musliman u pluralnom društvu: Između pragme i dogme

Vjernik je “sin svoga vremena” i teži ka tome da svoj život provede u skladu sa Božijim
odredbama, obraćajući pozornost na svoju okolinu i društvene izazove.

Postavlja se pitanje: Kakav je vjernički stav po pitanju onog što je dogma vjere kad se ta dogma
nađe u susretu sa situacijama u kojim pragma(tičnost) poziva da bude iskorištena?

Dogma je ono što je pravilo u vjerovanju, a pragma je djelovanje koje je uvjetovano ili usmjereno
na neposrednu uspješnost i korist, najčešće uz kompromis. U svom vjerničkom postupanju, osoba mora
naći pravi balans u specifičnom vremenu.

Kakva je Poslanička praksa u situacijama koje mogu poslužiti kao smjernice? Niko od muslimana
prije Ugovora na Hudejbijji1 ne bi pristao da se Muhammeda, a.s., u ugovorima oslovi ikako drugačije
osim kao Allahovog poslanika – da bi se on, pragmatično postupajući, upravo toga odrekao pri
potpisivanju ugovora s idolopoklonicima Mekke, potpisavši se kao „Muhammed, sin Abdullaha“.
Poslanik Muhammed a.s., u specifičnom kontekstu, umiruje ashaba koji je, da bi izbjegao mučenje i
moguću smrt, porekao svoju vjeru u Allaha i Njegovog poslanika. Muhammed, a.s., koristi usluge
nemuslimana – vodiča pri tajnom napuštanju Mekke i preseljenju u Jesrib, kao i u drugim situacijama u
kojima je bez ikakvog problema sarađivao s ljudima koji nisu dijelili njegova uvjerenja. Ipak,
pragmatičnost mora imati granice. Muhammed a.s. nije pristao ni na kakve nagodbe u svojoj misiji kad su
mu protivnici u Mekki nudili položaj i bogatstvo predlažući mu da se obožavanje „našeg“ i „vašeg“
božanstva smjenjuju svaki dan.

Kao primjer savremenih izazova pred muslimanima, može se navesti sve izraženije pozivanje
muslimana Zapada da izraze svoje stavove u društvenom aktivizmu gdje izlaze na teren na kojem su
prisutne grupe dijapazon čijeg neslaganja s dogmom muslimana je raznolik. Mogu li muslimani surađivati
s grupacijama čije je primarno polje djelovanja, na primjer, zaštita LGBT prava, ako se mogućnost za
saradnjom pojavljuje u kampanji zaštite prava izbjeglica, prava žena ili prava drugih vrsta „manjina“? Da
bi dodatno oslikali primjer jednog od izazova pred muslimanima Zapada, navest ćemo istraživanje PEW
istraživačkog centra koji je u svom istraživanju provedenom u proljeće 2017. godine došao do rezultata
koji navode da 52% muslimana u SAD-u smatra da bi društvo trebalo prihvatiti homoseksualnost. 2007.
godine je rezultat bio 27%., a 2011. je 39% muslimana imalo taj stav.2

Ovakvi rezultati pokazuju da su shvatanja muslimana, koliko god se to izbjegavalo istaknuti, u

određenoj mjeri podložna društvu u kojem borave. Muslimani su društvenim diskursom, u borbi za
1
Sporazum između Muhammeda, a.s., i njegovih protivnika u Mekki, krajem 6. godine po Hidžri
2
Detaljnije: http://www.pewforum.org/2017/07/26/political-and-social-views/
očuvanje svog identiteta, usmjereni prema solidarizovanju s drugim ugroženim manjinama, pa se i tako
može tumačiti navedeni trend. Ovo, naravno, ne znači da se vrijednosti islama mijenjaju u različitim
društvenim kontekstima, već se praćenjem rezultata ovakvih istraživanja mogu identifikovati tačke
izazova pred muslimanskim stanovništvom Zapada.

Vjernik će se naći u sljedećoj situaciji: pragmatičnost mu govori da će nekom mazlumu pomoći

ako bude fleksibilniji u držanju udaljenosti od onih grupa s kojima se ne slaže, a koje čak i promoviraju
nešto što je vjerski neprihvatljivo. Može li vjernik sebi dozvoliti da olahko odmahne rukom i odbije bilo
kakav oblik suradnje s onima koji žive život suprotno odredbama njegove vjere, čak i ako to znači
konkretnu pomoć ugroženim pojedincima? Mnogo je lakše postaviti pitanja i iznijeti probleme nego
pokušati ponuditi odgovore na njih.

Očuvanje vrijednosti koje promovira islam spada u prioritete u životu praktičnog vjernika –
muslimana, a pluralno društvo nudi posebnu vrstu izazova ovom cilju. U takvoj situaciji, izrazito
ustrajavanje na dogmi može dovesti do fanatizma u stavovima koji, u konačnici, dovodi do potpune
društvene irelevantnosti, isključenosti iz društva (čak i alijenacije), a što bi bilo gotovo pogubno za
muslimane. S druge strane, spremnost na stalni pragmatični pristup koji bi konstantno potiskivao dogmu
odvodi, također, u društvenu irelevantnost. Potpuno pragmatični, konstantno na kompromis, po pitanju
svojih uvjerenja, spremni musliman izostaje iz društvene debate, ne nudi svoja rješenja, ne nudi svoje
viđenje nego se u potpunosti prepušta „vodi“ da ga nosi, istovremeno uživajući u blagodati te iste vode
(obično u obliku društvenih povlastica), usput ignorišući razinu zamućenosti te vode. U kontekstu
djelovanja u pluralnom društvu, ključno je jasno specifiziranje temeljnih ('asl) stvari u učenju islama, u
odnosu prema sporednim učenjima (fer') unutar kojih može postojati razlika u mišljenju po pitanju
društvene primjene.

Trenutna društvena kretanja u većini zemalja zapadne Europe ukazuju da društveno aktivni
muslimani svoju „oazu mira“ velikim dijelom pronalaze u liberalnim, „lijevim“ društvenim subjektima
(od političkih subjekata pa do nevladinog sektora), iako, u osnovi, muslimani većinom spadaju u, uvjetno
rečeno, konzervativni faktor u društvenim pitanjima. Unutar takvog konteksta, islamske organizacije (a i
pojedinci) koje su uključene u djelovanje zajedno s takvim subjektima, moraju se jasno opredijeliti za
očuvanje svojih vrijednosti i moraju biti precizni u izražavanju svojih stavova. U praksi, najčešće se nudi
neki od sljedećih odgovora:

a) kreiraju se „sive zone“ koje odlikuje šutnja (oblik autocenzure), prešutno odobravanje uz
izbjegavanje isticanja vjerskih stavova, u svrhu očuvanja statusa quo; ili
 b) napuštanje organizacija i/ili djelovanja, uz objašnjenja da te organizacije, iako nude prostor za
rad, ipak promoviraju vrijednosti i aktivnosti u kojima ne može sudjelovati čiste savjesti.

„Sive zone“ neodređenosti i šutnje se moraju ispunjavati jasnim, otvorenim i pozitivnim

stavovima koje donose korist cijelom društvu u kojem musliman – aktivist djeluje. Bezrezervna i
bezuvjetna podrška ne može biti dio djelovanja islamski orijentiranih organizacija, počevši od lokalne
razine na kojoj će takve organizacije promovirati pozitivne vrijednosti, ulazeći u društvene debate, nudeći
svoje stavove na društveno razmatranje. S druge strane, povlačenje je, u ovom kontekstu, pogrešan
postupak jer zatvara mogućnost društvenog djelovanja. Treći odgovor, koji ima najviše osobina „srednjeg
puta“ u datom kontekstu, jeste jasno odbijanje promovisanja onog što je neprihvatljivo kao potpuno
prihvatljivog (što mora biti jasna „crvena linija“ koja se ne može prelaziti), uz načelo: „mrzi grijeh, ne
mrzi griješnika“, koje govori da vjernik ne može i ne smije mrziti osobu koja živi u grijehu, već taj sami
grijeh. Odgoj baziran na ovom principu rezultat je mukotrpnog procesa. Ovakav odabir omogućava
društvenu saradnju, ako je vjernik u situaciji da očuva mogućnost da jasno ističe svoj stav.

Islamske vrijednosti u velikoj su opasnosti, a integritet je ključan u savremenom društvenom djelovanju.

mr. Senad ef. Hevešević,

glavni imam MIZ Osijek, Republika Hrvatska