Šumsko sjemenarstvo
I. Sjeme
Sjemenarstvo je znanost o biljnome sjemenu i
plodovima s težištem na njegovoj uporabi za
biljnu reprodukciju. Glavna područja sjeme-
narstva su:1)proizvodnja sjemena, 2)skupljanje
sjemena, 3)dorada sjemena, 4)čuvanje sjemena,
5)predsjetvena priprema sjemena i 6)određivanje
uporabne vrijednosti sjemena za sjetvu.
Sjeme je nosilac klice života i predstavlja mladu
biljčicu koja se privremeno nalazi u stanju
mirovanja a obavijena je sjemenom ljuskom i
opskrbljena rezervnim tvarima. U običnome se
govoru sjemenom naziva sve ono što se sjetvom
povjerava tlu ili se u tu svrhu stavlja u prodaju.
Po zakonu o šumskom sjemenu N.N.68/98.
Šumsko sjeme jesu generativni dijelovi šumskog
drveća i grmlja koji služe za sjetvu i proizvodnju
šumskih sadnica.
Katkada se ne radi o pravome sjemenu, već o
plodovima (bukvica, kesten, orah, žir, ...).
Plod je, u botaničkome smislu, sjeme s usplođem
(perikarpom). Usplođe može biti sočno,
drvenasto, mesnato, tvrdo, mekano, a plod može
sadržavati jednu, dvije ili više sjemenki.
Kod gotovo svih vrsta četinjača pravo sjeme
ujedno predstavlja i komercijalno sjeme, dok kod
listača sjeme u trgovinu dolazi gotovo uvijek u
obliku ploda.
Sastavni dijelovi sjemena jesu:
1) Embrij
Embrij (klica) se razvija iz oplođene oosfere, a
smješten je u endospermu ili ako endosprema
nema, sam ispunjava čitavu unutrašnjost
sjemenke. Predstavlja malu, potpunu biljčicu.
Sve stanice embrija imaju istu genetsku
konstituciju.
Populus sp . Pinus sp.
Populs sp. sjemnka bez endosperma
Ilex sp. sjemenka s vrlo velikim endospermom i sitnim embrijem
Pinus sp. sjemenka sa velikim embrijem, koji je okružen endospermom.
Struktura sjemena
Sastavni dijelovi embrija su:
a) kotiledoni (sjemenski listovi, supke)
Uloga je kotiledona da iz endosperma crpi hranu
za razvoj embrija, odnosno biljčice, sve dok se ne
stvore pravi listići. Ako endosperma nema,
kotiledoni sami služe kao spremište hranjivih
tvari.
Većina listopadnoga šumskoga drveća i grmlja
ima 2 kotiledona ('dvosupnice' – Dicotyledones).
Šumske vrste s 1 supkom su rijetke (Asparagus
sp., Ruscus sp. i dr.).
Kod četinjača se broj kotiledona kreće od 2 ili
2-3 (Juniperus sp., Thuja sp.) do 18 (Abies sp.
3-10, Pinus sp. 4-18, itd.).
b) plumula (sjemenski pup, vegetacijski vršak)
Razvija se između stapki kotiledona, kod većine
se vrsta može vidjeti i golim okom. Plumula
predstavlja ishodište za produljenje stabljičice
(debalca). Ona također stvara i prve prave
listove, tzv. primarne listove.
c) hipokotil (stručak)
Nalazi se između ishodišta kotiledona i
korijenčića. Iz njega i plumule nastaje biljčica
koja nosi kotiledone i prve listove ili samo prve
listove.
d) radikula (rudimentarni korijenčić, sjemenski
korijenčić)
Radikula je smješetena na vršnome, ušiljenome
dijelu hipokotila.
2) Endosperm
Endosperm se nalazi unutar sjemene ljuske. Služi
kotiledonima kao spremište hrane (ulja, škrob,
bjelančevine, mineralne tvari) koja daje energiju
potrebnu za klijanje embrija i početni razvoj
biljčice. Sve četinjače imaju endosperm koji se
Ilex sp.
razvija prije oplodnje.
Sjeme mnogih listača ne sadrži endosperm, već
embrij ispunjava cijeli prostor unutar sjemene
ljuske, a ulogu endosperma preuzimaju
kotiledoni.
(endosperm i embrij imaju sve vrste četinjača
(ariš, bor, borovice,čempresi, duglazije, jele,
smreke, tuje, tise..) kao i sjeme mnogih
1
 Šumsko sjemenarstvo
vrstalistača (bazga, božikovina, dragun, drijen,
dud, jasen, kalina, lipa, magnolija, mahonija,
maklura, planika, platana, svib…)
Endosperm nema sjeme: akacije amelanchier sp.,
amorfe, bagrem, breze, brijest, glog,hrast, javor,
joha, judino drvo, karagane, katalpe, kestendivlji
i pitomi, koprivić, lijeske, mušmulice, oraha,
sorbus sp., topole, trešnje, vrbe….)
3) Sjemena ljuska (testa)
Sjemena se ljuska razvija iz integumenta. Glavni
zadaci sjemene ljuske su:
) zaštita sjemena od nepovoljnih vanjskih
utjecaja (suša, mehanički pritisci, napadi
insekata, gljiva i bakterija i sl.),
) regulacija komuniciranja sjemena s okolinom.
Sjemena ljuska utječe na duljinu života sjemena.
Najdulje ostaje vitalno ono sjeme koje ima
Tipovi sjemena
S obzirom na skupljanje i ekstrakciju sjemena
postoje tri glavne vrste:
1) Pravo sjeme
Vadi se iz suhih plodova ili češera. Ovdje spada
sjeme većine četinjača (Abies, Larix, Picea,
Pinus, Tsuga, i dr.) te vrste sa suhim plodom
(Cercis, Coronila, Robinia, i dr.) ili tobolcem
(Populus, Salix, i dr.).
Vađenje sjemena svodi na se sušenje češera
odnosno plodova na suncu ili umjetnim izvorima
topline, mlaćenje, rešetanje i sl.
Dozrijevanje sjemena
U pravilu, sjeme dozrijeva na samoj biljci pri
čemu se zbiva niz fizičkih i kemijskih procesa.
Fizičke procese (promjena boje, mirisa, teksture,
tvrdoće sjemene ljuske i dr.) prate promjene
kemijskoga sastava sjemena. Topivi se organski
spojevi (jednostavni šećeri, masne kiseline i
aminokiseline) potpuno pretvaraju u složenije
spojeve (ugljikohidrate, masti i ulja, proteine).
Jedan se dio anorganskih tvari iz tla uključuje u
organske spojeve, dok ostatak postaje netopiv.
Zrelo se sjeme šumskih vrsta drveća i grmlja
može razlikovati po sadržaju vlage. Sjeme je
nekih vrsta vrlo siromašno vlagom (Pinus
sabiniana 5,1%; Pinus edulis 3,4 %), dok je
2
lignificiranu ili kutiniziranu sjemenu ljusku, bez
međustaničnih prostora. Kod ovakve su ljuske
palisadni slojevi mehanička zaštita i nepropusna
brana vodi i plinovima.
Bilje iz aridnih klimatskih područja ima,
općenito, sjeme dužega vijeka od sjemena bilja iz
tropskih ili humidnih krajeva.
Na sjemenu se mogu vidjeti još i:
 mikropila – mjesto na kojem puca sjemena
ljuska kada sjeme počne klijati,
 hilum (pupak) – mjesto na kojem je sjemenka
bila pričvršćena za dršku,
 sjemenski šav (rafa) – linija koja se proteže od
mikropile do hiluma.
Na sjemenu se mogu nalaziti i različiti privjesci
(krilca, čuperci dugačkih dlačica, brakteje,
ljuskave kupole, ...).
2) Suhi plodovi
Kod njih je sjeme čvrsto obavijeno perikarpom
(Acer, Castanea, Fraxinus, Quercus, Ulmus i dr.)
Sjeme se iz takvih plodova najčešće i ne vadi jer,
praktički, čitav plod predstavlja sjemenku.
3) Mesnati plodovi
Tu se ubrajaju plodovi s mesnatim usplođem
(Berberis, Cornus, Juglans, Malus, Prunus,
Rubus, Taxus i dr.). Sjeme se iz ovih plodova
uvijek odvaja maceriranjem i ispiranjem
mesnatoga usplođa u vodi.
sjeme nekih drugih vrsta vrlo bogato vlagom
(svježi žir hrasta Quercus montana sadrži preko
91 % vlage).
Sjeme koje dozrije ljeti, kao i sjeme koje zimi
ostaje duže vrijeme na stablu ima niski sadržaj
vode (ariš, bor, smreka, kao i breza, joha).
Plodovi koji otpadaju koncem jeseni ili početkom
zime imaju nešto veći sadržaj vode (grab, lipa).
Znantno više vode sadrži sjeme i plodovi koji
otpadaju početkom jeseni i koji zimu preleže u
snijegu ili pod listincem na vlažnome tlu (jela,
javor, bukvica, bagrem, jasen).
 Šumsko sjemenarstvo

II. Proizvodnja šumskoga sjemena

Plodonošenje šumskoga drveća
Plodonošenje ili rađanje plodom (sjemenom)  vanjskim čimbenicima (klima, tlo),
šumskoga drveća ovisi o mnogim čimbenicima:  socijalnim uvjetima stabla (gustoća sastojine,
 unutrašnjim (biološkim) značajkama stabla klasa stabla).
(vrsta drveća, starost, periodicitet uroda),

a) Početak i trajanje plodonošenja šumskoga drveća

Neke vrste počinju rađati sjemenom u starosti od
svega nekoliko godina (bagrem 2-3 godine), a
mnoge druge vrste tek u starosti od više
desetljeća (bukva, hrast, jela 40-50 godina i
kasnije).
Stabla vegetativnoga porijekla (iz panja i sl.)
počinju rađati sjemenom znantno ranije nego
stabla iz sjemena.
Sve vrste šumskoga drveća obično počinju rađati
sjemenom nakon kulminacije visinskoga prirasta
što znači da brzorastuće vrste (heliofiti – ariš,
bor, breza) ranije počinju rađati sjemenom od
vrsta koje sporije prirašćuju u visinu (bukva,
jela).
Početak rađanja sjemenom stabala koja rastu u
sastojini približno se poklapa s početkom
intenzivnoga prorjeđivanja sastojine. Stabla u
sastojini počinju rađati sjemenom 10-20 godina
kasnije od stabala na osami.
Sposobnost plodonošenja šumskih vrsta traje
skoro sve do prirodnoga umiranja stabla a da se
pri tome ne povećava učešće šturih sjemenki niti
se smanjuje postotak klijavosti (npr. jela stara
530 godina još uvijek može obilno rađati
zdravim, kvalitetnim sjemenom).
Kombinacijom ubrzanja ranog rasta (produljeni
fotoperiod i optimalni uvjeti rasta), primjenom
stresa (suša i toplina tijekom diobe spolnih
stanica), formiranjem krošnje i hormonima rasta
(giberelini) moguće je stimulirati cvatnju u
razdoblju od nekoliko, pa čak i samo jedne
godine

b) Periodicitet plodonošenja šumskoga drveća

Većina vrsta šumskoga drveća i grmlja rađa
sjemenom u prilično redovitim vremenskim
razdobljima. Samo malobrojne vrste rađaju
punim urodom svake ili gotovo svake godine, a
većina svake druge, treće pa i desete godine i
više.
Može se reći da je prirođena ritmička tendencija
uroda sjemena kod većine vrsta neovisna o
klimatskim i drugim mjesnim prilikama. Tako
Hartig 1885. godine ukazuje na ovisnost između
plodnosti drveća i rezervnih tvari deponiranih u
deblu (deblo bukve poslije uroda sjemena sadrži
u bijeli samo tragove škroba, a za novi urod
sjemena treba obnoviti zalihe škroba u bijeli što
traje više godina). Proizvodnja sjemena za pun
urod iscrpljuje rezervne tvari materinskih stabala.
U višim predjelima stabla rjeđe rađaju
sjemenom. Što su stabla bliže optimumu
područja svoga prirodnoga rasprostranjenja to
češće, redovitije i obilnije rađaju sjemenom.
Vrste s teškim sjemenom rađaju rjeđe od vrsta sa
sitnijim sjemenom.
Nepovoljne klimatske prilike mogu znantno
narušiti ravnomjernost u periodicitetu
plodonošenja. Tako mraz može uništiti cvjetove,
kiša sprječiti oprašivanje i dr.
Ako je periodicitet uroda sjemenom rjeđi, tada je
obično između dva puna, odlična uroda,
interpoliran jedan ili više osrednjih, djelomičnih
uroda.
Naročito je važno znati vremenska razdoblja u
kojima se ponavlja pun urod sjemena. Pun urod,
naime, daje kvalitetnije sjeme nego djelomičan
ili slab urod. Stoga se preporuča dio sjemena
sabranoga za vrijeme punoga uroda konzervirati i
uporabiti u godinama djelomičnih uroda.

3
 Šumsko sjemenarstvo
c) Obilnost plodonošenja šumskoga drveća
Na obilnost plodonošenja šumskoga drveća
utječu mnogi čimbenici: vrsta drveća, starost
stabla, socijalni položaj stabla, svjetlo, tlo i dr.
U prvim godinama plodonošenja sjeme svih vrsta
šumskoga drveća sadrži veliki postotak gluhih
(šturih) sjemenki.
U sastojini se prinos sjemena povećava približno
do razdoblja kulminacije prosječnoga prirasta
sastojine, zatm se polagano smanjuje ili se dugo
vremena održava na istoj razini sve do smrti
sastojine (stabla). Prepostavlja se da postoji
izvjesna korelacija između plodonošenja i
vrsta drveća
ariš
bor
smreka
bukva
hrast (obilan urod)
hrast (slab urod)
općenito u sastojinama četinjača, kg/ha
obilan urod
osrednji urod
slab urod
Objekti za proizvodnju šumskoga sjemena
Sjeme se može skupljati samo iz onih sastojina
koje su za to predviđene. Takve se sastojine
nazivaju sjemenske sastojine. Sjemenske
sastojine mogu biti:
 prirodnoga porijekla  daju normalno ili obično
sjeme, u obzir dolaze sastojine u kojima su
pretežno normalna stabla i stabla normalnog i
plus tipa pod uvjetom da nisu izložena
oprašivanju sa minus stabala, 300m dovoljna
udaljenost.(podjela prema fenotipu: +,-, norm.
stabla). U sjemenskim objektima se vrše
selektivne i meliorativno-sanitarne mjere (i u
bližoj okolici), pravovremene visoke prorede.
 umjetnoga porijekla (klonske sjemenske
plantaže, generativna sjemenska plantaža)  daju
selekcionirano ili poboljšano sjeme.
4
debljine stabla tj. Da deblje stablo daje i veći
prinos. Prinos sjemena stabla u sastojini manji je
od prinosa sjemena stabla na osami.
Za proizvodnju sjemena (ploda) potrebna je
znatno veća količina svjetla nego za sam proces
asimilacije, zato obilje svjetla povećava obilnost
uroda sjemena. Što su stabla bliža optimumu
svog prirodnog rasprostranjenja obilnije rađaju
sjemenom.
Smatra se da stabla dominatnoga i podstojnoga
sloja (I. i II. klasa po Kraftu) proizvode oko 50%
ukupnoga sjemena sastojine.
količina sjemena, kg/ha
12
3
76 – 150
800
1500 – 2000
100-700
5
2,5
0,5
Klonska- nastaje cjepljenjem ili reznicama plus
ili elitnih stabala, generativna- sijancima
potomstva od stabala odabranih željenih
karakteristika.
Prema podrijetlu sjemena šumsko sjeme se dijeli:
1. selekcionirano šumsko sjeme na osnovi
genetske provijere roditeljskih
staba( proizvedeno u klonskim i generativnim
sjemenskim plantažama te ispitano u
testovima potomstva)
2. selekcionirano šum. Sjeme na osnovi
fenotipske provjere roditeljskih stabala
(proizvedeno u klonskim i generativnim
sjemenskim plantažama)
3. normalno šumsko sjeme (proizvedeno od
plus stabala iz priznatih šum, sj, rajona)
 Šumsko sjemenarstvo

4. normalno šum, sj, (proizvedeno u priznarim sjemena. Ono je izuzetno važno jer sjeme
šum, sj, sas,) određenih vrsta koje rastu u sličnim uvjetima
5. normalno šum, sjeme (proizvedeno u može imati različite karakteristike. Razlike
izabranim šumskim sas, za sakupljanje šum, između provenijencija ispoljavaju se u nizu
sjemena) osobina značajnih za šumarsku proizvodnj kao
Sjeme se s drugih objekata može skupljati samo što su: priras, oblik debla, oblik krošnje,
u iznimnim slučajevima, za što je potrebno otpornost, početak pojedinih fenofaza, svojstva
ishoditi dozvolu. drveta, način granjanja, debljina grana…
Uporaba sjemena iz neodgovarajućih sastojina ili Sjemenska rejonizacija je provedena u mnogim
genetski lošega sjemena i reprodukcijskoga zemljama. U nas je prvu rejonizaciju napravio
materijala izaziva nenadoknadive štete u Šafar, 1958. godine. On je izdvojio 5 sjemenskih
budućem razvoju sastojina. Zbog toga je, osim oblasti i veći broj podoblasti i područja. Njegovu
poznavanja sjemenskih sastojina, naročito važno je rejonizaciju 1963. godine nadopunio Zavod za
i poznavanje provenijencija sjemena (porijeklo kontrolu šumskoga sjemena. Današnje se
sjemena u odnosu na sjemensku rejonizaciju). sjemenske oblasti dijele na zone, a zone na
Provenijencija se odnosi na geografsko porijeklo rejone.
Sjemenska rejonizacija u Hrvatskoj:
1. Oblast nizinskih šuma hrasta lužnjaka, prostire se uz velike rijeke i njihove pritoke, a obuhvaća
planarni i najniži dio RH do 200 m nadmorske visine, dijeli se na dvije sjemenske zone i 6 sjemenskih
rajona.
 I.1 Sjemenska zona nizinskih šuma u Podravini i Podunavlju (80 do 200 m NV)
 I.1.1. Sjemenski rajon Baranja, đakovački i vukovarski ravnjak
 I.1.2. Sjemenski rajon srednja Podravina (D. Miholjac, Našice, Slatina, Suhopolje, Virovitica)
 I.1.3. Sjemenski rajon gornja Podravina (Repaš)
 I.2. Sjemenska zona nizinskih šuma Posavine, srednje Hrvatske i Pokuplja (80 do 200 m NV)
 I.2.1. Sjemenski rajon donja Posavina (Spačva)
 I.2.2. Sjemenski rajon srednja Posavina (Slavonski Brod, Lipovljani)
 I.2.3. Sjemenski rajon gornja Posavina i Pokuplje (Kutina, Bjelovar, Zagreb, Pokuplje)
2. Oblast brdsko-gorskih šuma srednje i sjeverne RH, 150 do 1000 m NV, tri sjemenske zone.
 II.1. Sjemenska zona šuma hrasta kitnjaka, submontanske bukove šume i pitomoga kestena (150 do 300
m NV)
 II.2. Sjemenska zona gorske bukove šume (300 do 800 m NV)
 II.3. Sjemenska zona panonske šume jele i bukve (800 do 1000 m NV)
3. Oblast brdsko-gorskih planinskih šuma, 150 do 1500 m NV.
 III.1. Sjemenska zona šuma hrasta kitnjaka i pitomoga kestena (150 do 400 m NV)
 III.2. Sjemenska zona gorske bukove šume (300 do 800 m NV)
 III.3. Sjemenska zona dinarske šume bukve i jele (700 do 1200 m NV)
 III.4. Sjemenska zona primorskih bukovih šuma (800 do 1000 m NV)
4. Oblast submediteranskih šuma, hladniji pojas primorja na primorskoj strani Dinarida, dijeli se na
dvije zone.  III.1. sjem. Zona jugozapadIstra- Tijavica-Split,  III.2 sje, zona jugoistočna Tijanica- Split-
Prevlaka
5. Oblast eumediteranskih šuma

Kod prometa sjemena i sadnica dozvoljeno je prometovanje unutar jednoga rejona, a u iznimnim
slučajevima unutar dva susjedna rejona jedne (iste) zone.

5
 Šumsko sjemenarstvo

Prognoza uroda šumskog sjemena

Za svaku vrstu se treba dobro poznavati doba i Stupanj uroda sjemena koje dozrijeva nakon više
karakteristike cvijetanja. Pupovi i cvjetovi se od jedne god, moguće je unaprijed ocijeniti
formiraju na račun nagomilanih tvari u toku prema količini nedozrelih češera tj. plodova.
jedne ili više prethodnih godina. Cvjetanje dakle
ovisi o klimatskim prilikama i prethodne godine i
u godini cvatnje. Kod šum, drveća sposobnost
ženskih cvjetova da se opraše je kratkotrajna
( nekoliko dana) kod egzota je taj period duži
( do 1,5 mj.)
Obilnost uroda u sjemena šum, drveća u sjem,
objektima može se prethodno orjentaciono
ocjeniti pravovremenim terenskim opažanjem,
npr. Intezitet cvjetanja… izražava se brojkama,
znakovima, opisno.
Zbog neupadljivosti cvjetova koriste se češće
indirektne metode kao npr, određivanje na
osnovu količine odbačenih muških cvati na tlu
(grab, jasen, joha, trepetljika), na osnovi
evidentne razlike između cvjetnih i lisnih pupova
( bukva zimi), na osnovi količine peluda na tlu
( borovi)…

Utvrđivanje uroda sjemena

Pri utvrđivanju uroda šumskoga sjemena opaža
se koliko je obilje uroda samoga sjemena
(plodova) odnosno češera i koliko je učešće
zdravih, punih sjemenki (plodova). Urod se može
stupnjevati na različite načine (pun-djelomičan-
loš-nikakav; vrlo dobar-dobar-osrednji-loš; ili
5-odličan, 1-loš, ...).
Za procjenu količinskoga uroda sjemena rabi se
nekoliko metoda:
1) metoda analize probnih grančica
U sjemenskome se objektu sa 10-20 dobro
razvijenih stabala odreže se određeni broj
grančica dugih oko 1 m na kojima se utvrdi broj
plodova po tekućem metru i izračuna prosječna
vrijednost. Usporedbom dobivenih rezultata s
podacima o ranijim urodima utvrđuje se stupanj
uroda.
2) metoda primjernih stabala
Izrađena na utvrđenoj pretpostavci da postoji
ovisnost između plodnosti stabla i dimenzija
njegova debla. Urod se utvrđuje na određenome
broju oborenih ili dubećih primjernih stabala
(najmanje 5) brojenjem plodova i izraču-
navanjem prosjeka. Treba izabrati ona stabla koja
su po svojim dimenzijama što sličnija srednjem
sastojinskom stablu. Skupa i pogodna jedino za
vrste s krupnim plodom
3) metoda sjemenomjera
Obično se u sjemenskome objektu ravnomjerno
rasporedi 5 sjemenomjera (mogu biti od drva ili
metala, u obliku sanduka ili lijevka) 0,25 m³.
Dobiveni se rezultati preračunavaju u vrijednosti
po 1 ha. Ova je metoda pogodna za mjerenje
uroda vrsta čije lagano sjeme vjetar lako raznosi
(breza, bor, smreka i dr.).
4) metoda pokusnoga sabiranja
Primijenjuje se kod četinjača. Obično se sakupe
češeri s tri dobro razvijena dubeća stabla pri
čemu treba paziti da se sakupi oko 2/3 svih
češera. Valjanost češera utvrđuje se:

6
 Šumsko sjemenarstvo
a.) prerezivanjem češera uz vreteno i
utvrđivanjem broja punih i praznih sjemenki
b.) sušenjem i trušenjem češera, skidanjem
krilaca, odvajanjem gluhih sjemenki i
utvrđivanjem postotnog odnosa težine punih
sjemenki i težine sabranih češera.
III. Sabiranje, ekstrakcija, čišćenje i čuvanje sjemena
Pribavljanje i očuvanje kvalitetnoga sjemena
ovisi o tehnici sabiranja, vađenja (ekstrakcije) i
Sabiranje sjemena
Prije početka skupljanja sjemena treba znati
slijedeće:
1. Mjesto sabiranja sjemena
2. Kada je sjeme dovoljno zrelo za sabiranje
3. Koliko traje period sabiranja
4. Kako treba sabrati sjeme, sa stabla ili s tla.
 mjesto sabiranja sjemena
Prije početka skupljanja treba utvrditi kvalitetu
sjemena, procijeniti količinu koja se može
prikupiti i ocijeniti poteškoće pri skupljanju
sjemena u predjelu u kojem se namjerava
skupljati sjeme.
 vrijeme skupljanja sjemena
Vrijeme je skupljanja sjemena određeno
vremenskim razdobljem od dozrijevanja do
otpadanja sjemena sa stabla. Razlikujemo tri
stupnja dozrijevanja sjemena:
 mliječni – sjeme je mekano, vodenasto, bo-gato
šećerom i škrobom,
 voštani – sjeme se može savijati i gnječiti poput
voska,
 potpuni – sjeme je nakon gubitka vode posta-lo
tvrdo i može ga se skupljati.
Prilikom sakupljanja sjemena najteže je
prepoznati kada je sjeme zrelo. Sjeme je zrelo
kada se težina svježeg (ili suhog sjemena) ne
povećava. Točno se vrijeme skupljanja sjemena
mora utvrditi za svaku vrstu, za svaki lokalitet i
samo za dotičnu godinu. Krajnji je rok za
7
5) metoda prosječnih podataka o proizvodnji
sjemena
Rabi se jedino kada se raspolaže s višegodišnjim
podacima o težini i broju češera određene vrste.
Uspoređivanjem vrijednosti za tekuću godinu s
višegodišnjim podacima može se procijeniti
stupanj uroda sjemena.
čuvanja sjemena, kao i o prirodnim čimbenicima
koji utječu na njegov vitalitet.
skupljanje sjemena svih če-tinjača početak
otvaranja češera.
Plodovi listača se, s obzirom na vrijeme
dozrijevanja, svrstavaju u tri skupine:
1) plod dozrijeva u proljeće i ubrzo otpada
(brijest, topola, vrba),
2) plod dozrijeva ljeti (breza, dud, trešnja,
sremza),
3) plod dozrijeva u jesen a otpada:
a) ubrzo po dozrijevanju (bukva, hrast,
d. i p. kesten),
b) nakon prvih mrazeva (grab, javor, kruška,
oskoruša),
c) duboko zimi (bagrem, jasen, joha, lipa).
Potpuno dozrio plod daje najkvalitetnije sjeme.
 varijabilitet šumskoga sjemena
Pod utjecajem različitih čimbenika, šumsko
sjeme i plodovi mijenjaju oblik i vanjske oznake
u određenim granicama. Od tih su čimbenika
najvažnija genetska svojstva same vrste, te neki
drugi čimbenici koje svrstavamo u tri skupine:
 topophysis – ovdje se ubrajaju razlike u obliku i
veličini ploda ako one ovise o položaju ploda
(sjemena) na stablu ili o položaju sjemena u
plodu,
 cyklophysis – razlike u obliku i veličini ploda
(sjemena) koje nastaju utjecajem razvoja, tj.
starosti matičnoga stabla
 periphysis – razlike u veličini i obliku sjemena
(ploda) koje su rezultat stanišnih čimbenika.
 Šumsko sjemenarstvo
 metode skupljanja sjemena
Postupak skupljanja sjemena (plodova) najviše
ovisi o njihovome obliku i veličini, te o visini
stabla. Skupljanje počinje od vrha krošnje.
Sjeme i plodovi se mogu skupljati na tri načina:
1) sa stabala (oborenih ili dubećih)
a) slobodnim penjanjem,
b) pomoću klinova, penjalica i sl.,
c) pomoću ljestava (danske ljestve, švedske
ljestve),
Prethodno prosušivanje sjemena
Tek sabrane plodove (sjeme, češere) potrebno je
odmah podvrći procesu prethodnoga sušenja ili
ih odmah zasijati. Naime, ako se energija koju
sjeme stvara disanjem ne koristi za rastenje, ona
se oslobađa kao toplinska energija koja povećava
temperaturu sjemena na hrpi. To može
uzrokovati 'upalu' sjemena i gubitak njegove
klijavosti. Zbog toga se plodovi rasprostiru u
tankim hrpama pod nadstrešnicama zaklonjeni od
Vađenje (ekstrakcija) sjemena
Pod vađenjem sjemena podrazumijeva se
odvajanje sjemena od ploda ili češera. Sjeme se
vadi da bi se izbjeglo kvarenje, uštedjelo na
prostoru i težini prilikom transporta i čuvanja, te
da bi se olakšala manipulacija i sjetva sjemena.
Za vađenje sjemena mogu se upotrijebiti sljedeće
metode:
 sušenje
Opće je pravilo da se plodovi (češeri) trebaju
sušiti u tankim slojevima. Često je puta nakon
završenoga sušenja potrebno pregrtati češere da
bi se iz njih istrusilo sjeme. Plodovi se (češeri)
mogu sušiti:
a) na zraku – najstarija i najjednostavnija
metoda, koristi se u svrhu prethodnog sušenja i
konačne dorade:
 kod sjemena onih vrsta četinjača čiji se češeri
lako i brzo oktvaraju (Abies, Chamaecyparis,
Cupressus, Pinus cembra, Thuja)
 suhih plodova listača (Alnus, Acer, Betula,
Castanea,Eucaliptus,Liquidambar,Liriodendron,
Platanus, Populus, Ptelea, Quercus, Salix, Tilia,
Ulmus)
8
d) pomoću baumvela (dva čelična obruča u
obliku trake),
e) stresanjem,- niža stabla
f) mlaćenjem. Za grmolike vrste
2) s tla – najčešće se ručno skuplja otpalo teško
sjeme (bukvica, žir, divlji kesten, jabuka, ...)
3) s površine vode – na ovaj se način može
skupljati sjeme johe tako da ga se na površini
vode lovi pomoću sita, mreža i sl.
direktnoga sunčeva zračenja, s dosta propuha.
Sitno sjeme (plodovi) zauzima više prostora nego
krupno sjeme istoga volumena. (Zbog odnosa
površine i volumena).
Za sušenje plodova važnije je strujanje zraka
nego povećana temperatura. Stoga je sjeme
potrebno prevrtati više puta dnevno. Mesnate
plodove treba osloboditi usplođa.
 sitniji mesnati plodovi koji kao takvi
prestavljaju komercijalno sjeme (Juniperus)
Estrahiranje se može ubrzati izlaganjem češera
suncu u tzv. sunčanoj trušnici- obični sanduk s
dvostrukim dnom i poklopcem. Gornje dno je
rešetkasto i pokretno, a donje puno i nepomićno
ili u obliku ladica koje se mogu izvući. Češeri se
stavljaju na gornje dno do 1/3 volumena šupljine
i povremeno pregrću. Prednost je što sjeme
sigurno i najbolje zadržavasvoju kvalitetu jer
imitira prirodu, a nedostatak skromnog je
kapaciteta i proces trušenja je relativno dug.
b) u sušnici- sušenjem češera dolazi do savijanja
ljuski i njihovog otklanjanja od vretena, češer se
otvara i sjeme može ispadati. Hladni zrak ima u
zatvrenoj prostoriji veoma malu sposobnost
isušivanja zbog svog niskog deficita zasičenosti.
Zagrijavanjem zraka ne mjenja se njegova
apsolutna vlažnost, ali se smanjuje relativna
vlažnost, što ima za posljedicu porast njegovog
kapaciteta zasićenosti, a time i sposobnost da
primi vodenu paru iz okolnih predmet. Ako se,
vjetrenjem ili odvođenjem, zrak u određenom
prostoru mijenja zagrijanim zrakom, njegova
 Šumsko sjemenarstvo

sposobnost isušivanja se ne smanjuje. Na se nalaze uglavnom iznad trake.vlažan zrak

temperaturi iznad 60°C dolazi u vlažnoj sredini
do ireverizibilne koagulacije bjelančevina u živoj
plazmi embrija, tj, do odumiranja sjemena. Zato
je u trušnici potrebno imati aparate za
registriranje temperature i vlažnosti zraka.
Ravnomjeran pristup zraka i topline postiže se
ručnim ili automatiziranim pregrtanjem češera i
mrežastim ili rešetkastim dnom police ili bubnja.
Cirkulacija zraka može biti prirodna ili pojačana
promajom ili ventilatorom. Bitno je da se
temperatura zraka povečava tokom trušenja, da
se mješanjem svi češeri podjednako izlažu
djelovanju toplinei da se istrušeno sjeme što prije
odstrani iz vruće sredine sušnie. Sušenjem u
zagrijanim trušnicama najčešće se trusi sjeme
borova, smreke i duglazije, ali može i svih ostalih
četinjač, kao i češerčića johe.
se odvodi pomoću ventilatora koji su
smješteni u otvorima zidova na podu
prstorije.
 doboš trušnica- sušenje na rešetkama i u
rotirajučim bubnjevima
-Pentzova doboš trušnica
-Möller-Pfeifferove doboš-trušnice
-Messerova doboš- trušnica
 električne trušnice- u obliku ormara s
poluautomatskom regulacijom temp, i vlage
zraka. Češeri se truse na mrežastim policama
koje su pomične. Ima ventilator, električni
grijač i filter kroz koji prolazi svježi zrak.
(trušenje arišovog sjemena)

TRUŠNICE
 obična trušnica- sastoji se i zatvorene
prostorije koja se zagrijava i u koju su
smještene rešetkaste police za češere. Topao
zrak ulazi kroz posebne otvore pri dnu
sušnice, a ohlađeni i vlagom zasićeni izlazi
kroz otvore na tvanici. Zatvoreni svježi češeri
dolaze, nakon prethodnog sušenja, u gornje
rešetke, i postepeno se premještaju sve niže,
gdje je sve toplije i suvlje.
Kao poboljšanje obične je sušnica s
rešetkastim bubnjevima koji se okreču
izvana. Prednost: relativno jeftina ne zahtjeva
specijaliziranu radnu snagu, ali mora imati
ventilator za cirkulaciju i odvođenje vlažnog
zraka, kao i aparate za stalnu kontrolu
temperature i vlage zraka. Mane: malen Iz terena Jastrebarsko
kapacitet, radnici se moraju dugo zadržavati Trušnica za trušenje i doradu sjemena. Sastoji se
u zagrijanim prostorijama. od 7 zasebnih stanica i moguča je raščlanjena
 tunelska trušnica- češeri se truse u upotreba:
beskonačnoj pomičnoj traci od guste žičane 1) stroj za čišćenje i kalibriranje- sortira sjeme
mreže, kroz koju ne propadaju ni češeri i 2)sušara za sjemenje i češere- sastoji se od
sjeme. Traka je smještena u „tunelu“ u kojem komore, ventilacijskog sustava za opticanje
se zrak zagrijava pomoću grijaćih tijela, koja

9
 Šumsko sjemenarstvo
zraka,naprave za smanjenje vlage, grijača zraka,
filtera i sustava zračnih komora.
3)stroj za trušenje i otkriljavanje- tu se koristi
rotirajuči bubanj. Trušenje je proces ispadanja
sjemena iz češera djelovanjem centrifugalne sile,
gravitacije i međusobne interakcije češera.
Otkriljavanje je proces u kojem krilca sjemena
upijaju vlagu, a sjeme se lagano okreče u bubnju
dok se sva krilca ne odvoje od sjemena nošenn
mlazom stlačenog zraka
4)uređaj za vodnu separaciju- izlučuje mehanički
oštečene sjemenke i ostale nečistoće koje su po
veličini i obliku slične sjemenu. Odvajanje
pomoču vode prenose sjeme tako da se prašina i
čestice krilaca koje su se zaljepile za sjeme
uklone i otpadaju.
5) gravitacijski separator-zamišljen je tako da
čisti i djelomićno razdvaja sjeme. Sastoji se od
kukastog kučišta i usisivača. sjeme se stavlja u
kutiju s gornje strane i pada u separator gdje je
pri samom prijelazu izloženo zračnim strujama
koje uzrokuju separaciju različitih čestica punog
sjemena. Očišćeno sjeme skuplja se na dnu u 3
različita spremnika.
6) kompresorska stanica- stvara stlačeni zrak
kojim se čisti trušnica između trušenja 2 vrste
različitog sjemena. Potreban je i za uređej za
trušenje i otkriljavanje, te kod gravitacijskog
separatora.
7) filter za prašinu s uređajem za odsisavanje-
sustav se rabi za prikupljanje prašine iz uređaja
za uklanjanje krilaca i gravitacijskog separatora i
odvaja po krupnoći. Sastoji se od filterskog
sustava za prašinu u središnjoj filterskoj stanici,
i sustava cijevi odsisnog uređaja sa
centrifugalnim ventilatorom i pogonskim
motorom.
 mlaćenje i rešetanje
Rabi se za vađenje sjemena iz mahuna, usplođa,
gronja i sl. Ako se radi o manjim količinama,
mlati se ručno. Za vađenje većih količina
sjemena koriste se mlatila, maceratori ili neki
poljoprivredni strojevi.
10
Mlatilo se sastoji iz prekrivenog otvora ili ljevka,
centralne šupljine s mlatilima ( čekićima) koji se
rotiraju oko centralne osovine i sita različitih
dimenzija otvora. Brzina mlatila ne smije
prelaziti 400-800 okretaja u minuti jer oštečuje
sjeme.
 depulpiranje
Depulpiranje je skidanje usplođa mesnatih
plodova. Istraživanja su dokazala postojanje
inhibitora rasta u mesnatom usplođu. Vrsta
Liriope muscari posijana sa usplođem, isklijala je
u malom postotku (25 do 38 %), ali kada je
usplođe odvojeno, prosječna klijavost bila je 90
% i više. Odvajanjem mesnatog usplođa ili
sjemene ljuske smanjuje se mogućnost nastanka
gljiva i bakterija tijekom čuvanja. Mesnate
plodove mnogih vrsta (Prunus, Morus) prije
maceriranja (ispiranja) treba zgnječiti i močiti u
vodi. Ako su plodovi izrazito krupni, potrebno ih
je staviti u plastične vrećice da bi omekšali. Pri
tome treba paziti da ne počnu fermentirati, jer se
zakiseljeni plodovi lako kvare.Kod većine
mesnatih plodova koji imaju sjeme s tvrdom
ljuskom (Cotoneaster, Chionanthus, Cornus) ono
se bez problema odvaja od usplođa, za razliku od
sjemena Magnolije i Euonymusa koje se može
oštetiti tijekom postupka čišćenja. Močenje prije
čišćenja olakšava odvajanje sjemena od usplođa.
Sjeme Magnolije potrebno je čistiti ručno.
Slovocovljeva se naprava sastoji od korita sa
dnom od žiane mreže. Plodovi se gnječe
izbrazdanim valjkom i usplođe protjeruje kroz
sito. Mancevičeva naprava sastoji se iz
duguljastog drvenog korita u koje ulazi
polukružno sito. U sito se umeće vreteno sa
brojnim poprećnim i ukrštenim, drvenim
klinovima. Ručnim okretanjem vretena, klinovi
skidaju usplođe.
Depulpurirani plodovi su ujedno i očišćeni.
Poslije skidanja mesnatog usplođa i ispiranja,
čisto sjeme treba prosušiti u tankom sloju,
najbolje u hladu u suhoj i hladnoj prostoriji.
 Šumsko sjemenarstvo
Čišćenje sjemena
Pod čišćenjem sjemena podrazumjevamo rad oko
odstranjvanja svih nečistoća, kao grančica, iglica,
kamenčića, zemlje, gluhih sjemenki, djelova
ljuski… Ovakvo sjeme se lakše čuva i njme se
lakše manipulira, te je manje izloženo bolestima i
štetnicima.
Opče metode čišćenja sjemena su: odvajanje
krilaca, rešetanje, vijanje i ispiranje ( flotacija).
 Odvajanje krilaca- može se vršiti ručno
ili srojno. Ručno se čiste manje prtije sjemena i
to trljanjem sjemena između vlažnih ruku ili
trljanje na situ. Druge metode koje se mogu
korisitita su: 1, mlačenje sjemena rahlo
ispunjenih vreća mlatilima ii štapovima 2,
gaženje po vraćama sa sjemenom 3, gnječenje
vreča sa sjemenom. Sjeme četinjaća se oslobađa
krilca odmah nakon trušenja jer takvo sjeme
sporije gubi svoju klijavost. Krilca su do izvjesne
mjere higroskopična.
Stojevi za skidanje krilaca sa sjemena efekniji su
i pogodnije pogotovo za veće partije jemena. Ima
više tipova:
Jedan se sastoji od 2 reda uzdužnih četki, koje su
montirane ne žabice usađene u horizontalnu
osovinu i koje se okreću u unutrašnjosti šupljeg
cilindra čiji je metalni plašt izbrazdan izbušen ili
je od žićane mreže. Pritiskanjem sjemena o
stijenku valjka sjeme se oslobađa krilca i ispada.
Drugi radi na principu klinova koji se okreću.
sastavljen je iz duguljastog korita u kojem se vrti
vreteno, sa dva reda ukrštenih klinova.
Okretanjem vretena sa klinovima sjeme se
međusobno tare i oslobađa krilaca. Maje oštećuje
sjeme od prethodnog.
Treći za borovo i smrekovo sjeme- sastoji se iz
spremišta za sjeme lijevka i rotirajućeg puža u
lijevku. Puž potiskuje okriljeno sjeme do užeg
dijela lijevka, gdje se međusobno tare i oslobađa
krilaca.
Nakon odvajanja krilaca sjeme treba prosušiti u
tankom sloju.
 Rešetanje sjemena- prosijavanjem
11
sjemena kroz metalna sita mogu se dobro očistiti
manje partije sjemena mnogih vrsta. Rašetanje
može biti suho (češći naćin) i vlažno. Uglavnom
se moraju upotrebiti dva sita u jednoj seriji, jedan
s dovoljno velikim otvorima da može proći sjeme
ali ne i krupna nečistoća i drugo s malim
otvorima gdje prolazi samo sitna nečistoća. veće
partije sjemena čiste se u mlinovima pomoču
struje zraka.
Surovecev stroj za čišćenje i sortiranje odvaja od
sjemena zračnom strujom prašinu i ostalu laku i
tešku nečistoću i skida krilca. Sjeme se
postepeno dovodi do etažnog sistema koso
položenih pokretnih sita koja izdvajaju iz
sjemena nečistoće i ujedno sjeme sortiraju.
Vincetov stroj za čišćenje sastoji se iz
električnog ventilatora i vertikane staklene cijevi
na koji je nasađena cijev od mesinga. U tu cijev
se posebnim lijevkom sipa okriljeno sjeme, koje
pada u staklenu cijev, gdje zračna struja odnosi
nedovoljno razvijene pune sjemenke, te prazne
sjemenke kroz mesingastu cijev u posebnu
posudu na kraju cijevi, dok pune sjemenke
padaju na dno staklene cijevi i odskližu u sbirnu
posudnu.
Petkus također radi na principu zračne struje.
Sjeme se najprije zračnom strujom čisti od svih
nečistoća a onda se sortira pomoću 2 pokretna
sita.gornje odvaja grubu donje sitnu nečistoću.
Čisto sjeme klizi po donjem situ do mjesta gdje
ulazi zračna struja koja odvaja prazne sjemenke..
Vibragem stroj za sortiranje sastoji se iz
pokretnog blago nagnutog vibrirajučeg okvira sa
finim sitom. Kroz sito prlazi zračna struja koja
sortira partije nejednake specifične težine. Svaka
se partija sjemena vibriranjem okvira pomiće
prema jednom od
5 odvoda, koji se nalaze na suprotnoj strani
okvira.
 Vijanje sjemena- vijati se može rukom,
pomoću sita ili raznim strojevima. Ručno- tako
da se za umjerena vjetra sjeme ispušta iz ruke i
pada na tlo, dok lakšu nečistoću odnosi struja
zraka.Sitom- sito se naglo spušta i pomiće u
stranu i to se ponavlja nekoliko puta. Sjeme tako
ostaje iznad nečistoća i preko ruba sita pada u
 Šumsko sjemenarstvo
posebnu posudu. Raznim strojevima- rade s dva
sita koja su smještena pod određenim kutem. Sita
pokreče motor, gornje propušta sjeme a zadrževa
krupnu nečistoću, dok donje propušta sitnu
nečistoću. Ima i strojeva koji rade na principu
zračne struje.
 Flotacija (ispiranje) sjemena- tako se
čisti sjeme od sočnih ili mesnatih djelova
usplođa. Zdravo sjeme obično potone dok gluho
sjeme, ljuske i pulpa, pliva ili tone sporije nego
Čuvanje sjemena
Sjeme se često puta ne može sijati odmah nakon
vađenja ili za to nema potrebe. Tada sjeme treba
čuvati duže vremensko razdoblje, sve do sjetve.
Kako se čuvanjem gubi vitalitet sjemena ( sporije
bubrenje ili klijanje, niža klijavost) i mjenjanju se
rezervne tvari ( starenje masti ili kod četinjaća
povećanje kiselosti masti), treba izabrati najbolji
način za svaku vrstu kako bi se sjemenu sačuvala
klijavost. Za čuvanje sjemena bitna su 3 faktora
vlaga, temperatura i zdrastveno stanje sjemena.
Obzirom na prirodnu trajnost očuvanja vitaliteta,
sjeme se može svrstati u 3 grupe:
1) Mikrobiotsko- zadržava vitalitet do 3g.
(bukva, hrast, jela, d,i p, kesten, cr,i ob, orah, topole i vrbe)
2) Mezobiotsko-3-15g
(ostalo)
3) Makrobiotsko preko 15g.
(bagrem, gledičija, judino drvo.)
Različiti biološki procesi u ovisnosti o vlažnosti
sjemena:
45-60%- početak klijanja
18-20% „upala“ sjemena
12-14%razvoj pljesni na i u sjemenu
8-9%- ograničena aktivnost insekata
4-8%- skladištenje u hermetički zatvorenim
posudama
Metode čuvanja sjemena:
1) Hladno-suho čuvanje u hermetički
zatvorenim posudama- Abies, Acer, Berberis,
Betula, Cercis, Chamaecyparis, Cupressus,
12
zdravo sjeme. Određena količina maceriranih
plodova stavi se u široko, ponešto nagnuto
korito. U jedan ugao korita namjesti se obična
vrtna cijev za zaljevanje tako da mlaz vode stvara
kružne vrtloge, a time i uzgon materijala.djelovi
mesnatog usplođa i pulpe, te laganije sjeme
isplivat će na površinu, i kad voda preplavi
korito, ispasti preko ruba. Ovako se može
odvojiti i zdrav žir od crljivog ili puno sjeme
borova od gluhih sjemenki.
Eleagnus, Fraxinus, Gleditshia, Juniperus, Larix,
Liquidanbar, Maclura, Malus, Picea, Pnus,
Platanus, Thuja, Tsuga, Ulmus, Vitex agnus..
2) Hladno-vlažno čuvanje: Acer saccharinum,
Aesculus, Carya, Corylus, Fagus, Junglans,
Quercus, Taxus…
3) Na sobnoj temperaturi: Acacia, Atriplex,
Caragana, Eucalyptu, Ligustrum,Pyrus, Rosa,
Syringa, Tilia…
4) U djeloičnom vakumu: Populus
 hladno-suho čuvanje
Čuvanje sjemena na niskoj temperaturi sve se
više primijenjuje u šumarskoj praksi.
Temperature se obično kreću oko 0°C ili su nešto
iznad toga. Ovako niske temperature svode
životne procese u sjemenu na minimum i tako
održavaju njegovu vitalnost.
Za ovaj se način čuvanja sjemena upotrebljavaju
hladnjaci ili hladne komore, hladni podrumi i sl.
Sjeme može biti razastrto u slojevima, u
vrećama, hermetički zatvorenim posudama, ili
samo promješano sa suhim pijeskom. Hermetičke
posude mogu biti od stakla, plastike, aluminija
denzificirane u vreloj vodi i punjene u suhoj
prostoriji.… Temperatura u njima mora biti
konstantna, ili smije odstupati najviše 1°C.
Najpogodnije su temperature između 0°C i +2°C.
( od 0-5 najekonomičnija). Presudni za uspjeh
čuvanja sjemena su sadržaj vlage u sjemenu i
 Šumsko sjemenarstvo
zaštita od naknadnog prodiranja vlage u sjeme.
Prvih pola godine sjeme se pregledava svaki
mjesec, poslije 6 mj, uzima se prosječni uzorak i
sjeme se ispita, daljnje ispitivanje se vrši u jedno
ili dvogodišnjim intervalima.Uzimanje uzorka je
kasnije objašnjeno kod analize kvalitete
 hladno-vlažno i toplo-vlažno čuvanje
Stratificiranje može biti:
1) Kratka topla i odmah hladna- trešnja, grab,
brekinja
2) Topla- hladna, topla- hladna naizmjenično-
drijen, tisa
3) Dugi period tople (8-12tj) pa hladna do
klijanja- lipa, ruža, jasen, Cotoneaster
4) Toplo-vlažna, hladno-vlažna- bukva, kesten,
orah, divlja jabuka, kruška
Hladno-vlažni postupak ili stratificiranje, jedna je
od najraširenijih metoda čuvanja sjemena. Često
se puta (sam ili u kombinaciji s toplo-vlažnim
postupkom) primijenjuje i kao metoda
prethodnoga tretiranja dormantnih vrsta sjemena.
Sjeme se na hladno-vlažan način može čuvati u
umjetno stvorenim uvjetima (u zatvorenome –
hladnjaci, hladne komore, hladni podrumi) ili
vani, u prirodnim uvjetima. Čuvanjem u
prirodnim uvjetima obično se čuva sjeme vrsta s
većim sadržajem vlage koje najčešće samo
'prezimi' (žir, plodovi kestena, oraha i lijeske).
Postoji više metoda takvoga čuvanja:
a) pod šumskom sastojinom- na sjenovitom
mjestu iskopa se jarak dubine 50-60cm.
Unutrašnja strana jarka mora biti što više
okomita, jarak valja stalno čistiti. Onda se slaže 5
cm debel sloj prosijane humozne crnice ili
pijeska, na nju sloj 20-30cm sjemena
promješanog sa humoznom crnicom ili pijeskom
u omjeru 1:2, sve se pokrije sa slojem 10cm
suhog lišće. Teperatura zraka u sloju pjeska se
redovito kontrolira, ako se spusti ispod 2°C
pojača se izolacija. Pred kraj zime povrh svega
nabaca se što deblji sloj snijega(60-80cm i više)
koji se nabije i prekrije slamom, lišćem…ako se
u proljeće temperatura digne iznad 8-10°C sjeme
treba izvaditi i odmah zasijati.
b) u jamama (grabama, rovovima i sl.)- jama se
kopa na povišenom mjestu u sastijini ili na
13
sjevernoj strani iza neke zgrade, nivo podzemene
vode treba biti barem 1-1,5 od poršine tla.
Dubina jame je 0,5-0,7m širina i dužina po
potrebi.oko jame se iskopa odvodni jarak. Na
dno jame se nabaca sloj pijeska debljine 5cm. Na
to se, do razine cca 20cm ispod površine tla,
stavljasjeme pomiješano s čistim riječnim grubim
pijeskom u omjeru 1:1. može se staviti i 10-15cm
sjemena pa sloj od 5cm pijeska, ili se mogu
staviti sanduci sa stratificiranim sjemenom.
Ostatak jame se ispuni pjeskom. Zimi se jama
pokrije 15-20cm debelim slojem zemlje, slame,
listinca i poviše toga slojem zbijenog snijega (da
se ne smrzne). Na svaki kvadratni metar jame
ulaže se dimnjak za vjetrenje ili snop slame. Na
dno jame, koja je u tom slućaju dublja (oko
110cm) i šira pri dnu, može se staviti drveni
roštilj koji leži na 2 reda cigla tako da je oko
15cm izdignut iznad tla.na roštilj se stavljaju
drveni dimnjaci za vjetrenje. Stijene jame se
oblažu nažbukanim ciglama. Na roštilj se naspe
sloj šljunka debeo 4-5cm, a na njega smjesa
sjemena i pijeska sve do cca 20 cm ispod razine
tla. Na vrh dolazi 5-10cm pijeska i sloj listinca ili
slame. Za jačih hladnoća zaštitni se sloj pojača
slojem nabijenog snijega i odozgo pokrije lišćem
ili granjem. Poveća li se temperatura-pojaća se
vjetrenje ako ni to nije dovoljno sjeme se otkrije
pregrtanjem ohladi i ponovo vrati. Poželjno je
jamu zaštititi nadstrešnicom od dasaka i
katranske ljepenke.
c) u hrpi- sjeme (žir, kesten) se u omjeru 1:2
pomješa s čistim riječnim grubozrnim pijeskom
izravna se u duguljaste prizme širine i visine 1m.
na svaki 1m prizme postavlja se „kamin“ za
provjetravanje (snop slame ili pruća)koji seže od
dna do vrha hrpe. Hrpa se prekrije s 30cm
debelim slojem komposta i prekrije granama,
daskama ili slamom. Stanje sjemena kontrolira se
jednom tjedno mjerenjem temperature u hrpi na
više mjesta. Pokrovni sloj se pojačava ili
oslabljuje prema potrebi. Naklijalo sjeme treba
zasijati odmah u proljeće.
d) u podrumima- Sjeme šumskih vrsta ( Abies,
Acer, Aesculus, Carpinus, Castanea, Corylus,
Fagus, Juglands, Quercus..) može se izvjesno
vrijeme ( obično preko zime) čuvati i u dobro
vjetrenim, vlažnim, hladnim podrumima u
kojima nema većih kolebanja temperatura i koji
 Šumsko sjemenarstvo
nisu presuhi. Max. Teperature zraka ne smije
prelazit 10°C. Sjeme treba povremeno kontrlirati
i pregrnuti ga barem 2 puta za vrijeme čuvanja, a
po potrebi i ovlažiti ako se čuva u rastresitom
stanju.
e) u tekućoj vodi- ovako se može čuvati ži pod
tekućom vodom neposredno ispod vrela u 1 m
dubokoj i 2m širokoj i 2m dugačkoj jami
obloženom daskama. Dobro se održava do
proljeća, čim se voda postane toplija žir poćne na
vrhu crniti, ali još ne gubi klijavost. Voda se ne
smije smrzavti.
Ovim se metodama nastoji imitirati uvjete
'prezimljavanja' sjemena određenih vrsta u
prirodi, u hladnoj, vlažnoj i zračnoj sredini. Cilj
je takvoga prezimljavanja da se proces klijanja
sjemena uspori, ali ne i zaustavi.
 čuvanje sjemena na sobnoj temperaturi
IV. Klijanje šumskoga sjemena
Klijanje sjemena se odvija u tri faze, a
predstavlja skup svih procesa koji se zbivaju u
sjemenu (plodu). Sam postupak klijanja odvija se
u tri faze. U prvoj fazi koju zovemo bubrenje,
sjeme samo skuplja vodu. U drugoj fazi klijanja
počinje pretvorba rezervnih tvari. Prva faza je
povratna (reverzibilna) dok druga faza je
nepovratna (ireverzibilna). Probijanjem radikule
Tipovi klijanja
Zrelo sjeme koje ne klije nalazi se u tzv.
anabiotskome stanju. Ono diše (respirira) slabo
intenzivno i neznatno oslobađa ugljični dioksid i
vodene pare. Neko sjeme može, ako su vanjski
uvjeti povoljni, klijati odmah po dozrijevanju
(topole i vrbe). Drugo sjeme usprkos povoljnim
vanjskim uvjetima ne klije ni sljedećih dana. Ono
prethodno treba naknadno dozriti. U vrijeme
naknadnoga dozrijevanja embrij ne raste ili raste
samo u sjemenci (ginko) ne mijenjajući vanjski
izgled. Naknadno dozrijevanje može trajati
nekoliko dana pa sve do nekoliko godina.
Nakon što se sjemena ljuska raspukne na
mikropili, korijenčić, koji se u međuvremenu
izdužio, probija se u pravilu kroz mikropilu i
14
Najstarija i najjednostavnija metoda čuvanja
sjemena. Na ovaj se način čuva sjeme onih vrsta
koje imaju mali postotak vlage. Sjeme se drži
uvrećama od jute, škrinjama.., ako je sjeme u
vrećama od jute mogu e objesit ili položit na
dašćanu podlogu, nikako ne na beton. Uglavnom
se koristi kod čuvanja sjemena gloga, jasena,
koprivića, lipe, sremze, trešnje i dr., kraće
vrijeme sjeme četinjaća (ariš, borovi,smreka) bez
krilaca.
 čuvanje u djelomičnome vakumu
Koristi se vrlo rijetko. Svrha je ovoga načina
čuvanja sjemena da mu se zaustavi klijanje
uskraćivanjem kisika (slično kao što sjeme ne
može klijati ako mu oduzmemo toplinu).
Primjetiti se može jedino u labaratorijima koji su
za to opremljeni.
kroz sjemenu ljusku počinje treća faza, u kojoj
prevladavaju procesi rastenja.
Da bi sjeme počelo da klije moraju biti ispunjena
dva neophodno nužna preduvjeta i to:
a) moraju postojati povoljni vanjski uvjeti:
dovoljna količna vode i kisika, te povoljna
temperatura; katkada je potrebno i svjetlo.
b) sjeme mora da je interno spremno za klijanje.
izlazi iz sjemenke. Od toga trenutka, klijanje se
može nastaviti na dva načina:
 nadzemno (epigeično) klijanje
Kod nadzemnoga klijanja korijenčić prodire u tlo
i razvija korijenove dlačice. Hipokotil raste,
potiskuje sjemenu ljusku prema gore i probija se
na površinu tla zajedno s kotiledonima,
plumulom i sjemenom ljuskom, koja može i
ostati u tlu, raspolovljena. Kotiledoni, koji dalje
rastu, potiskuju sjemenu ljusku s ostacima
endosperma i konačno je odbacuju na tlo. Nakon
toga se šire poput kišobrana i vrše ulogu listova.
Plumula, koja se nalazi između kotiledona,
razvija se i stvara prve listove, tzv. primarne
 Šumsko sjemenarstvo

listove. Pravi, normalni listovi (iglice) obično se

pojavljuju tek treće godine.
Nadzemno kliju: Acer (osim A. dasycarpum),
Alnus, Betula, Carpinus, Celtis, Crataegus,
Eucalyptus, Fagus, Ostrya, Prunus,Pyrus
Populus, Salix, Sorbus , Tilia, Ulmus, ...
 podzemno (hipogeično) klijanje
Razlikuje se od nadzemnoga po tome što ovdje
kotiledoni ne izlaze potpuno iz sjemene ljuske i
što ostaju u tlu. Takvi kotiledoni ne mogu vršiti
ulogu prvih listova, već se tek malo oboje
svjetlozeleno. U određenome trenutku plumula
izlazi iz sjemene ljuske, razvija se i probija na
površinu tla gdje stvara prve, primarne listove
koji su reducirani na ružičaste i dlakave ljuske. U
daljnjem razvoju oni sve više nalikuju pravim
listovima ali su cjelovita ruba ili jedva primjetno Slika gore prikazuje gornja nadzemno ili epigeično i dolje podzemno ili
lapoviti. hipogeično.
1- Radikula; 2-Hipokotil; 3-Plumula; 4-Kotiledon; 5-Epikotil; 6-Primarni
Podzemno kliju: Castanea, Quercus, Juglans, listovi; 7-Prazna sjemena ljuska;
Corylus, Carya ...
Mladu biljćicu zovemo klijanac. Kod
nadzemnog klijanja klijanac ima kotiledone i
primarne listove, a kod podzemnog samo
primarne listove. Bez obzira kotiledoni prije ili
kasnije završavaju svoju ulogu i odvajaju se od
biljke. Primarni listovi u prvim mjesecima života
klijanca mogu biti kao pravi listovi
(homomorfni listovi(ariš, cedar, duglazija, jela,
kesten)) ili se mogu potpuno razlikovati
(heteromorfni listovi (bor, jasen, hrast, lipe,
orah, smreke)).
Vanjski uvjeti klijanja šumskoga sjemena
 Voda okoline poveća za 10°C. Tako na primjer sjeme
Sjemenu je za početak i nastavak procesa klijanja crnoga bora pri temperaturi od 25°C završava
potrebno obilje vode za njegove vitalne procese bubrenje za 18 sati, dok mu je na temepraturi od
apsorpcije, kolanja hrane, asimilacije, disanja i 35°C za bubrenje potrebno svega 10 sati. Za
razvoja. Osim toga, od vlage omekšala sjemena svaku vrstu postoji optimalna temperatura
ljuska postaje propusna za kisik i ugljični klijanja, što su uvjeti klijanja bliži optimumu, to
dioksid. Voda je faktor koji posredstvom enzima će klijanje biti brže. Ako je temperatura preniska
budi sjeme u život tj. Daje poticaj biokemijskim enzimi nisu aktivni, a ako je previsoka dolazi do
reakcijama koje su preduvjet za klijanje sjemena. razlaganja enzima i sjeme prestaje klijati.
 Temperatura
Temperatura znatno utječe na bubrenje sjemena.
Bubrenje se odvija prema van't Hoffovom  Kisik
pravilu prema kojem se brzina kemijskih reakcija Kada sjeme počne klijati, ono troši znatne
otprilike udvostručuje kada se temperatura količine energije za asimilaciju. Potrebna se

15
 Šumsko sjemenarstvo
energija dobiva od izazvanoga procesa
respiracije, tj. od izgaranja (oksidiranja) šećera
koji nastaje mahom rastvaranjem masti proteina.
Sjeme ne klije:
a) ako nema dovoljno kisika,
b) ako sjemena ljuska nije propusna za kisik,
c) ako je previše vlage (vode),
d) ako je sjeme preduboko zasijano.
 Svjetlo
Sjemenu nekih vrsta više odgovara difuzno
svjetlo, a sjemenu drugih potpuna tama. Svjetlo
Unutrašnji uvjeti klijanja šumskoga sjemena
Poznata je pojava da zdravo i neoštećeno sjeme
mnogih vrsta šumskoga drveća i grmlja ne klije
lako niti tada, kada se nalazi u povoljnim
uvjetima okoline. Za takvo sjeme, koje klije tek
drugoga ili trećega proljeća nakon otpadanja sa
stabla, kažemo da preleži, miruje odnosno da
naknadno dozrijeva. Nijemci tu pojavu nazivaju
die Keimruhe, die Nachreife, Englezi dormancy,
Francuzi il germination retardée, itd.
Dormantnost je važan čimbenik za preživljavanje
i opstanak pojedine vrste. Ona je prilično opća i
za rasadničare neprijatna pojava koja obuhvaća
više od 50% svih vrsta šumskoga drveća i grmlja.
Dormantnost se, ipak, u mnogim slučajevima
može svladati na jednostavan način, često puta
samom sjetvom u jesen, neposredno poslije
branja sjemena. U drugim se slučajevima
dormantnost svladava teško ili nikako.
Četiri su glavna uzroka dormantnosti sjemena:
 nepropusnost sjemene ljuske
Nepropusnost sjemene ljuske (tvrdoća) sprječava
pristup vode i kisika do embrija ili sprječava
embrij da probije sjemenu ljusku iako voda može
prolaziti u unutrašnjost sjemena. To je
najizraženije kod kutiniziranih sjemene ljuske
tzv, „tvrdo“ sjeme koje je nepropusno za vodu i
kisik sve dok nje oštećena hidrolitičkim
djelovanjem vode u tlu.
 unutrašnje stanje embrija, stanje rezervne
hrane, tvorba enzima
16
povećava temperaturu sredine i time ubrzava
klijanje sjemena.
 Tlo
Tlo na klijanje sjemena utječe svojom vlažnošću,
toplinom, sadržajem kisika, reakcijom, kao i
organskim materijama. Pretpostavlja se da je
aktivnost enzima, koja uvjetuju klijanje sjemena,
stimulirana određenim koncetracijama vodikovih
iona (pH). Tvari koje u veoma malm
koncetracijama mogu mijenjati uvjete ishrane
biljke i ubrzati njihov rast nazivamo stimulatori.
Naknadno dozrijevanje sjemena koje preleži,
prati pretvorba njegovih rezervnih tvari što se
očituje u većem sadržaju vlage, većem aciditetu,
većem sadržaju šećera, većem učešću dušika iz
aminoskupina, povećanoj respiraciji i dr. U doba
naknadnoga dozrijevanja kod sjemena nekih
vrsta utvrđena je ne samo pretvorba rezervnih
tvari, već i rast embrija. Smatra se da je dorman-
tnost embrija kemijske prirode. Tvari koje
sprječavaju klijanje nazivamo inhibitorima. Da
sjeme bude sprječeno u klijanju inhibitor mora
biti prisutan u visokoj koncentraciji.
Dormantnost se u ovom slučaju svladava tako da
se smanji razina inhibitora. Sjeme s mesnatim
usplođem obićno ne klije ni uz povoljne uvijete,
jer usplođe sadži tvari koje koće rast i sprećavaju
klijanje. Takve tvari sadrži i sjemena ljuska ili
usplođe nekih suhih plodova (grab, lipa),
endosperm (b.jasen) tj i endosper i embrij
(b.jasen).
 nedozrelost sjemena
Pod zriobom sjemena podrazumijeva se zadnja
faza razvoja oplođenoga jajašca u sjemenci.
Nezrelo sjeme sadrži mnogo aminokiselina i
amida koji se postupno, u vrijeme dozrijevanja,
pretvaraju u sastavni dio bjelančevinastih tvari.
Sjeme nedovoljno dozrije na položajima gdje je
klima oštra. Klijavost nedozreloga sjemena je
niska; njegov embrij nije potpuno razvijen
(radikula ne dosiže do mikropile).
 Šumsko sjemenarstvo
 starenje embrija
Sjeme vremenom stari i u anabiotskome stanju,
tj. smanjuje se intenzitet njegovih životnih
procesa. Čuvano duže vrijeme (npr. godinu dana
ili više), sjeme sporije prima vodu nego
umrtvljeno sjeme iz nove berbe. Sporije bubrenje
duže vrijeme čuvanoga sjemena nije posljedica
samo starenja embrija, nego i promjene rezervnih
tvari što se očituje u povećanoj kiselosti masti.
Sjeme nekih vrsta stari brže (jela), drugih sporije
(borovi, smreke). Poslije višegodišnjega čuvanja
sjemena javljaju se daljnje promjene na embriju.
Njegov vegetacijski vršak (plumula) odumire,
bjelančevine se grušaju, plazma gubi sposobnost
V. Predsjetvena priprema šumskoga sjemena
Glavna svrha predsjetvene pripreme šumskoga
sjemena je ubrzavanje njegova potpunoga
klijanja. Metode predsjetvene pripreme sjemena
su različite i uglavnom ovise o stupnju prirodne
pripremljenosti sjemena za klijanje. One su vrlo
Predsjetvena priprema sjemena koje lako klije
 močenje i vlaženje sjemena,
Sjeme s niskim sadržajem vlage treba u prvoj
fazi klijanja – bubrenju – znatnu količinu vode.
Močenje sjemena zahtijeva čestu izmjenu vode,
toplu prostoriju i prostor gdje se nabubreno
sjeme može brzo površinski prosušiti. Nabubrjelo
sjeme treba sijati samo u vlažno i zagrijano tlo
(10-12°C). Iznimke su rijetke ( npr. b, jasen u
vlažno i hladno tlo)
 stratificiranje sjemena vlažnim pijeskom
Sjeme mnogih vrsta s visokim sadržajem vlage
(bukvica, kesten, lješnjak, orah) brzo gubi znatnu
17
bubrenja, pri klijanju dolazi do pojava
abnormalnosti (deformacija) na poniku. Neke
biljke rastu bujnije nego njihovi roditelji, druge
rastu sporije ili rano ugibaju.
Dormantnost može biti jednostruka ili
dvostruka, već prema tome da li ju je izazvao
samo jedan uzrok (nepropusna ljuska) ili dva
uzroka (nepropusna ljuska i nerazvijeni embrij).
Također razlikujemo primarnu i sekundarnu
dormantnost. Primarna je dormantnost prirodna
(naslijeđena), dok je skundarna dormantnost
izazvana nekim nepovoljnim čimbenikom.
Sekundarna se dormantnost još naziva i
inducirana dormantnost.
jednostavne kod sjemena koje i prirodno lako
klije. Kod dormantnoga sjemena predsjetvene su
pripreme manje ili više komplicirane, što ovisi o
stupnju njegove dormantnosti.
količinu vlage, što za posljedicu ima sporo
klijanje, u malome broju i neravnomjerno. Stoga
njihovo sjeme prezimljujemo u hladnoj sredini i
često puta uslojavamo s vlažnim pijeskom.
Sjeme se uslojava (omjer 2:1(pijesak)) u riječni,
grubozrni, kremeni pijesak bez organskih
primjesa, a ne u sitnozrni ili drobljeni pijesak. Na
ovaj se način može tretirati i sjeme s niskim
sadržajem vlage (ariš, bor, brijest, joha, smreka i
dr.). Ono bolje klije nego sjeme koje je
prethodno samo močeno u vodi.
 Šumsko sjemenarstvo
Predsjetvena priprema dormantnoga sjemena
Da bi dormantno sjeme klijalo, potrebno ga je
uvijek tretirati prije sjetve. Ako se takvo sjeme
zasije netretirano, ono često puta nejednoliko
klije tokom jedne, pa čak i 2 – 3 godine; na
brazdicama se u rasadniku stoga nalaze biljke
razne starosti i uzrasta, što povećava proizvodne
troškove i uzrokuje gubitak vremena. Prethodno
tretiranje se obično poklapa s dijelom vremena
čuvanja sjemena, ali to nije pravilo. Ono može da
prethodi samom čuvanju ili se vrši nakon čuvanja
i zbog toga se bitno razlikuje od postupka
čuvanja. Specijalni naćini svladavanja
dormantnosti:
o Vatra
o Dim
o Ptice
o Ranije sakupljanje plodova
1) Svladavanje dormantnosti zbog nepropusnosti
sjemene ljuske
Sjeme može imati tvrdu ljusku koja je
nepropusna za vodu. Ovakvu ljusku potrebno je
omekšati ili oštetiti kako bi se omogućilo
upijanje vode i početak klijanja. Jedan od prvih
preduvjeta za klijanje sjemena je sposobnost
upijanja vode. Radi lakšeg klijanja, sjeme vrsta
Albizia sp., Gleditsia triacanthos, Gymnocladus
dioicus, Cytisus sp., Cladrastis lutea i Robinia
sp. potrebno je samo skarificirati.
Postoji više načina za svladavanje ove vrste
dormantnosti:
 jesenskom sjetvom
(prepuštanje prirodnim mikrobiološkim,
fizičkim i kemijskim uvjetima u tlu);
 tretiranje sjemena sumpornom kiselinom
Spada u najjednostavnije i vrlo učinkovite
metode. Klijavost se u ekstremnim slučajevima
povećava za 10 do 90%. Tretiranje se vrši
močenjem sjemena u sumpornoj kisleini (H2SO4)
komercijalne koncentracije. Radnici moraju
oprezno s njom raditi jer nagriza kožu, odjeću i
obuću, te je opasna za oći. način rada:
- najprije se dobro izmješa sjeme jedne partije
18
-utvrdi se vrijeme optimalnog trajanja tretiranja
(ispravno tretirano sjeme je bez sjaja i plitko
izbrazdano)
-prosušeno sjeme se u drvenoj ili glinenoj posudi
prelije i potpuno prekrije trgovački
koncetriranom sumpornom kiselinom i u njoj
moći određeno vrijeme (15-60min). Opreznim
povremenim mješanjem skraćuje se tretiranje.
Temperatura kiseline treba biti od 15-27°C.
-sjeme se izvadi na sito i ispire 5-10min mlazom
tekuće vode uz mješanje sjemena
-sjeme se prosuši i odmah sije, a može i nakon
tjedan- dva pa i mjesec i više dana.
Veći dio kiseline može se opet upotrijebiti.
Sjeme tretirano ovom kiselinom ne napadaju
patogeni organizmi u tlu.
Tretiranje sjemena sumpornom kiselinom ima i
svojih mana. Tok tretiranja treba pažljivo
kontrolirati, jer se sjeme može oštetiti, a pri radu
je potrebna velika pažnja da ne bi došlo do
nesreće i ozljeda.
 mehanička skarifikacija sjemena
Sjeme lepirnjača i nekih drugih vrsta postaje
propusno za vodu (zbog čega lakše klije) ako mu
se vanjska ljuska izgrebe nekim brusnim
sredstvom. To se može uraditi na više načina:
ručno, slobodnim padom ili u bubnjevima koji su
iznutra obloženi brusnim papirom ili u
mješalicama s grubim pijeskom, krhotinama
stakla ili oštrobridnim šljunkom, zatim
grebanjem u aparatima s kosturima (diskovima)
od brusnoga papira ili kamena i sl. Finoća
brusnoga sredstva i trajanje tretiranja razlikuju se
od vrste do vrste, a pijesak ili šljunak moraju biti
takvih dimenzija da ih se lako može odvojiti od
tretiranoga sjemena. Mana skarifikacije je u tome
što zahtjeva posebnu oprmu, jer sjme mora biti
potpuno čisto, i takvo sjeme je manje otporno na
patogene organizme.
 močenje sjemena u mlakoj ili vreloj vodi
Močenje sjemena u vreloj vodi preporuča se kao
metoda prethodnoga tretiranja sjemena. Prije
tretiranja vrelom vodom treba provjeriti da li
sjeme klija ako ga se namoči 48 sati u vodi sobne
temperature. Imamo 3 načina tretiranja:
 Šumsko sjemenarstvo
-sjeme se prelija četvero ili peterostrukom
količinom vrele vode temperature 80-100°C.
zatim se doljeva hladna voda sve dok ne postane
mlaka i u njoj se sjeme ostavlja 12h.
-sjeme se moći u vreloj vodi 5-10sec i zatim 5-
10min u hladnoj vodi. Ovako izmjenično
moćenje se ponavljadok sjemena ljuska ne poćne
pucati.nakon toga sjeme se ostavlja da bubri 5-
6h u vodi sobne temperatura.
-sjeme se u manjim dozama drži 6 sec u vreloj
vodi nakon toga se doljeva hladna voda sve dok
se temperatura ne snizi na 70ak°C. u toj vodi se
sjeme ostavlja da bubri 24h (voda se sama
pomalo hladi)
Ako sjeme klija, tretiranje vrelom vodom nije
potrebno. Mane: sijati se ne može sijačicama i
rezultati su često neujednaćeni.
 močenje sjemena u alkoholu, ksilenu, eteru ili
acetonu
Ova se metoda nije proširila u praksi.
2) Svladavanje unutrašnje dormantnosti sjemena
Ovo je najčešći tip dormantnosti, posljedica je
unutrašnjega stanja rezervnih tvari ili samoga
embrija. Sjeme s unutrašnjom dormantnosti
obično otpada u jesen i često, dijelom prekriveno
lišćem, leži na tlu sve do proljeća, kad isklije.
Međutim mnoge vrste preleže sve do drugod ili
trećeg proljeća, a neke i duže.Unutrašnju
(internu) je dormantnost moguće svladati jedino
načinima prethodnoga tretiranja kojima se
postižu onakve promjene u sjemenu kakve se
dešavaju u prirodi. Ako nedormantno sjeme
izložimo čistom CO₂ ono postaje dormantno i ne
reagira na stratifikaciju. Zato moramo pazit na
vlagu jer što je veća vlaga manje je kisika.
Tijekom stratifikacije sjeme se ne smije osušiti
jer to može spriječiti naknadno dozrijevanje
Stratificiranje može biti:
5) Kratka topla i odmah hladna- trešnja, grab, brekinja
6) Topla- hladna, topla- hladna naizmjenično- drijen, tisa
7) Dugi period tople (8-12tj) pa hladna do klijanja- lipa,
ruža, jasen, Cotoneaster
8) Toplo-vlažna, hladno-vlažna- bukva, kesten, orah,
divlja jabuka, kruška
(ovo gore je asistent dao kao točan odgovor na vrste stratifikacije)
 hladno stratificiranje sjemena
19
Najčešće korištena metoda. Sjeme se određeno
vrijeme (1 do 4 mjeseca) izlaže obilnoj vlazi i
kisiku i niskoj temperaturi (najčešće od 0° do
5°C). Sličnim je uvjetima, naime, sjeme u tlu
izvrgnuto tijekom zime. Od ovako tretiranoga
sjemena 80 do 90% isklije već za 15 do 20 dana,
a od netretiranoga tek 10 do 20% za 60 do 90
dana. Stratificirano sjeme sije se neposredno
nakon vađenja. Sitno sjme se preosuši samo ako
se ne sije s medijem pa ga treba odvojiti. Ako se
sjeme previše prosuši može doći do sekundarne
dormantnosti koju je teže svladati nego primarnu.
Ovaj način koristi se za: Acer platanoides,
A.pseudoplatanus, Malus sp, Pinus peuce, Pyrus
sp., Sorbus sp., i slaba dormantnost kod: Abies
alba, Larix decidua, Pinus strobus, Pseudotsuga
txifolia.
 kombinirano toplo i hladno stratificiranje
sjemena
Ovo je za sjeme koje otpada kasno ljeti, pa je
izloženo toplom i hladnom periodu. Sjeme se
jedan do više mjeseci drži u toplom i vlažnom
stratifikatu 20dan-30noć°C ili 15-20°C, a nakon
toga se premjesti u hladnu komoru, hladnjak i sl.
(5°Cili 3-8°C)., gdje se također drži jedan do više
mjeseci. (Viburnum opulus i lantana)
 kemijsko tretiranje sjemena
Metode kemijskoga tretiranja sjemena još su
nedovoljno istražene, nepoznate ili malo
proširene u praksi.
3) Svladavanje dvostruke dormant-nosti sjemena
Dvostruka je dormantnost kombinacija
dormantnosti zbog nepropusnosti sjemene ljuske
i unutrašnje dormantnosti sjemena. Najčešće je
za svladavanje dvostruke dormantnosti dovoljno
da se sjeme tretira hladnim stratificiranjem. No,
katkada je prije toga sjeme potrebno tretirati
kipućom vodom, sumpornom kiselinom ili
skarificiranjem. Pojava radikule kod sjemena
znak je da je dormantnost savladana. Nakon toga
sjeme je potrebno čuvati na hladnom radi
savladavanja dormantnosti embrija. Može se
svladati i toplo- vlažnom, a zatim hladno-
vlažnom stratifikacijom. Topla stratifikacija
 Šumsko sjemenarstvo

pokreće mikrobiološke aktivnosti u sjemenoj Dvostruku dormantnost uzrokuje ABCIZINSKA

ljusci koji simuliraju skarifikaciju kiselinom.
Dvostruko je dormantno sjeme mnogih vrsta:
Celtis sp., Cornus mas, Crataegus sp., Fraxinus
excelsior, Juniperus sp., Liriodendron sp., Pinus
cembra, Prunus sp., Taxus sp., Tilia sp.,
Viburnum sp., i dr.
Stimuliranje klijanja sjemena
Stimulirati klijanje sjemena u ovom slućaju znaći
živi embrij natjerati da brže raste
Čitav niz faktora utječe na simuliranje klijanja
sjemena: temperatura, svjetlo, radijacija,
ultrazvuk, kemikalije. Stimulativan utjecaj
jednog faktora ovisi o skupu djelovanja ostalih
Peletizacija sjemena
Peletizacija ili oblaganje sjemena sastoji se u
tome da se sjeme miješa s glinencem i kaolinom
u prahu u rotirajućem bubnju. Ovoj se smjesi
dodaje neznatne količine tvari za stimuliranje
klijanja i rastenja, te fungicida i insekticida, kao i
vezivne tvari kako bi sjeme dobilo oblik pilule.
KISELINA (ABA) koja djeluje suprotno od
hormona rasta ( auksin, citozin, giberin), tj. Ona
djeluje kao antihormon. Osim ABA
dormantnost uzrokuje još i salicilna kiselina,
kumarin, blastakolin koji se nalaze u mesnatom
usplođu.
vanjskih faktora date sredine. Brzina klijanja
ovisi o somatskoj građi sjemena i o utjevcaju
okoline, a manje o nasljednim svojtvima.
Na taj bi način trebala biti olakšana sjetva sitnoga
sjemena, njegovo klijanje i rast klijanaca.
Nade da će se, po uzoru na poljoprivredno sjeme,
peletizacijom šumskoga sjemena olakšati
njegovo klijanje i razvoj klijanaca, nisu se, na
žalost, ostvarile.

20
 Šumsko sjemenarstvo
VI. Ispitivanje kakvoće šumskoga sjemena
Kakvoća se šumskoga sjemena ispituje iz tri
glavna razloga:
1) da se može izračunati količina sjemena
potrebna za proizvodnju potrebnoga broja
biljaka,
1) Provjeravanje autentičnosti vrste, varijeteta i rase
Provjeravanje se može vršiti na dva načina:
 određivanje karakteristika sjemena
U više slučajeva, unutrašnje značajke sjemena
(broj kotiledona, građa embrija i sl.) predstavljaju
siguran oslonac za determiniranje vrste. Po njima
se može, na primjer, razlikovati alepski od
brucijskoga bora, obični čempres od arizonskoga
i sl. Na osnovi nekih drugih karakteristika kao
što su apsolutna težina sjemena, sadržaj dušika u
bjelančevinama, srodnost bjelančevina u sjemenu
i sl., može se u nekim slučajevima odrediti
provenijencija sjemena, odnosno ekotip kojem
2) Analiza kvalitete šumskoga sjemena
Kvaliteta sjemena se određuje analizom jednoga
ili više prosječnih uzoraka koji se uzimaju iz
određene količine sjemena, koju nazivamo
partijom.
 uzimanje prosječnoga uzorka sjemena
Prosječni uzorak je normirana težinska (kod
sitnog do krupnog sjemena) ili brojčana (kod vrlo
krupnoga sjemena) količina sjemena (plodova)
uzeta na propisani način iz određene partije ili
dijela partije sjemena tako, da što vjernije
predstavlja njenu kvalitetu.
Partija sjemena (plodova) je sjeme iste vrste i
odlike, koje potječe iz istoga sjemenskoga
objekta i koje je na isti način i iste sezone brano,
dorađeno i uskladišteno. Veće se partije sjemena
dijele na manje dijelove – kontrolne jedinice –
propisane težine.
Prije uzimanja prosječnoga uzorka važno je
homogenizirati partiju. To se postiže miješanjem,
21
2) da se sazna da li se sjeme isplati konzervirati
za uporabu u narednim godinama,
3) da se može odrediti objektivna cijena sjemena.
U mnogim zemljama , čitav materijal u vezi s
ispitivanjem kvlitete sjemena, najčešće je
reguliran zakonima, standardima, pravilnicima i
sjeme pripada. Naziv determinirane vrste,
varijeteta ili rase upisuje se u uvjerenje
(certifikat) o kvaliteti sjemena. Ako to stranka
zahtjeva, mora se označiti i postotak
učešćasjemena ojedinih vrsta ili varijateta.
 ispitivanje biljaka
Obavlja se jedino u slučajevima kada
laboratorijskim metodama nije moguće odrediti
vrstu, varijetet ili rasu. Biljke uzgojene iz
ispitivanoga sjemena treba usporediti s biljkama
iz originalnoga sjemena ili karakteristike
originalnih vrsta moraju biti vrlo dobro poznate.
strojno ili ručno, dok se ne postigne dovoljna
kvalitativna i kvantitativna homogenost
(ujednačenost). Minimalne veličine uzorka
propisane su standardom za sjeme svake pojedine
vrste.Prosječni se uzorak iz partije uzima sondom
ili ručno. Iz partije s 3 vreće za prosječan uzorak
se uzima iz svake vreće s vrha, iz sredine i s dna.
Iz partija s 4-10 vreća uzima se iz svake druge
vreće ali iz najmanje 4. Ako je sjeme u
sanducima ili kutijama uzorak se uzima na isti
naćin na pet ravnomjerno raspoređenih
mjesta.nakon toga sve kolićine sjemena se
izmješaju na ravnoj površini i izvažu. Ako je
težina veća od propisane minimalne težine
prosječnog uzorka za tu vrstuponovo se izmješa i
iz njega uzima kolićina približne težine
minimalnog prosječnog uzorka. Uzeti prosječni
uzorak služi za odre-đivanje svih elemenata
kvalitete sjemena (auten-tičnost vrste, čistoća,
klijavost, vitalitet, ...) i za određivanje sadržaja
 Šumsko sjemenarstvo
vlage u sjemenu ako je pakiran u ambalažu koja
je nepropusna za vlagu (polivinilska kesa). Svaki
radni prosjećni uzorak pakira se u čistu kesu od
polivinila i oznaćava etiketom s podacima: redni
broj uzorka tj partije i kontrolne jediice, adresa
pošiljaoca,broj prijave,vrsta i odlika sjemena,
datum sakupljanja sjemena, broj uvjerenja o
porijeklu sljemen tj.registarski broj sjemenskog
objekta, namjenjenaispitivanja i neto težina
sjemena u uzorku. Do ispitivanja čuvaju se u
hermetićki zatvorenim posudama ili kesama od
polivina u frižideru na temperaturi 3-5°C.
 uzimanje radnoga uzorka sjemena
Analiza pojedinih kvalitativnih elemenata vrši se
na radnim uzorcima koji predstavljaju dio
prosječnoga uzorka. Prema tome, postoji radni
uzorak za autentičnost vrste, radni uzorak za
čistoću, radni uzorak za klijavost i dr. Minimalna
količina, broj, naćin uzimanja i metoda analize
radnog uzorka propisuju se standardom,
normama, pravilnicima i sl.
 određivanje čistoće sjemena
Pod čistoćom sjemena razumijevamo odnos
između mase čistih sjemenki vrste koja se
ispituje i mase sjemenki uzetih zajedno s
otpacima i primjesama (masa radnoga uzorka)
izražen u postotku.
Za utvrđivanje čistoće sjemena potrebno je
izdvojiti radni uzorak i izvagati ga. Možemo
raditi i dvostruku analizu ako redni uzorak
popolovimo. Nakon toga treba na glatkoj
staklenoj ili porculanskoj podlozi odvojiti
sljedeće komponente:
1) čisto sjeme vrste koju ispitujemo – sjeme koje
pripada prijavljenoj vrsti ili varijetetu i koje je
kao takovo determinirano,
2) druge vrste šumskoga sjemena,
3) ostale vrste sjemenja – sjeme poljoprivrednih
vrsta, sjeme korovskih biljaka i drugo sjeme koje
ne potječe od drveća i grmlja,
4) inertne materije – dijelovi izlomljenih i
oštećenih zrna, dijelovi klica koji su odvojeni,
prazne (šture) sjemenke, zemlja, pijesak, dijelovi
sjemenoga ovoja, dijelovi stabljike, ...
Poslije razdvajanja, izdvojene je frakcije
potrebno izvagati vagom s odgovarajućom
točnošću. Suma masa frakcija mora se slagati s
22
početno izvaganom masom radnoga uzorka. Na
osnovu rezultata dobivenih vaganjem frakcija,
čisto sjeme izrazimo u postotku od radnoga
uzorka.
 određivanje apsolutne težine sjemena
Pod apsolutnom težinom podrazumijeva se težina
1 000 zračno suhih sjemenki (plodova) ispitane
vrste, izražena u gramima.
Iz dobro promiješane komponente čistoga
sjemena u pravilu se odvaja 4 x 100 sjemenki (4
x 50 za vrlo krupno sjeme; 4 x 200 za vrlo sitno
sjeme). Svaka se stotina (odn. 50 ili 200)
sjemenki posebno izvaže i izračuna se težina za
100, odnosno 1000 sjemenki. Razlika između
najveće i najmanje vrijednosti vaganja pojedinih
stotina ne smije biti veća od 5%. ( ako sjeme neke
vrste ima veću specifičnu težinu od druge, ima bolja
svojstva za sjetvu)
 određivanje stupnja i energije klijavosti
Klijavost sjemena je broj sjemenki ispitivane
vrste koje su normalno isklijale u određenim
uvjetima i u određenome vremenskome roku,
izražen u postotku od ukupnoga broja sjemenki
uzetoga u ispitivanje iz komponente čistoga
sjemena. Općenitije se može reći da je to
sposobnost da se iz sjemenke, odnosno embrija,
razvije normalna biljka. Ispituje se da bi se
utvrdila kvaliteta sjemena, odnosno da bismo
znali koju količinu sjemena moramo posijati po
jedinici površine da bi nakon klijanja dobili
potreban broj biljaka.
Energija klijavosti je broj sjemenki ispitivane
vrste uzetih iz komponente čistoga sjemena, koje
su normalno isklijale u određenim uvjetima i u
određenome roku koji je znatno kraći od roka za
klijavost, izražen u postotku od ukupnoga broja
sjemenki uzetih u ispitivanje. Taj je rok obično
za 1/3 do 2/3 kraći od propisanoga roka za
klijavost.
Metoda određivanja klijavosti i energije klijanja
sjemena u klijalicama preporuča se kao praktična
metoda za one vrste kod kojih trajanje
naklijavanja zajedno s prethodnim tretiranjem
(ako je ono potrebno) ne prelazi 30 do 35 dana
(najviše 50).
Klijavost sjemena može se utvrditi posrednim i
neposrednim putem. Posrednim se načinom
 Šumsko sjemenarstvo
sposobnost klijanja sjemena ocjenjuje bez
izazivanja nicanja sjemena (nije potrebno da
sjeme proklije). Neposrednim se putem klijavost
određuje na osnovi broja proklijalih sjemenki.
Rezultat ispitivanja klijavosti i energije klijanja
ustanovljuje se prebrojavanje i odstranjivanjem
iz klijalice normalno isklijalih i nenormlno
isklijalih ( klasificiranje se vrši prema
određenim, propisanim kriterijaim) sjemenki u
određenim rokovima. Ostatak prestavljaju zdrave
neisklijale, gluhe i gnjile sjemenke. Vitalitet
zdravih neisklijalih sjemenki(tzv.tvrde) utvrđuje
se biokemijski ili na prerezu i posebno upisuje na
certifikat.Nakon toga vrši se obračun postotnog
učešća pojedinih sjemenki. Klijavost se određuje
na radnome uzorku od 4 x 100 sjemenki (4 x 50
za krupnije sjeme).
Klijavost ispitujemo u laboratorijskim uvjetima
gdje se sjeme razvija u uvjetima optimalne
kombinacije tri čimbenika neophodna za
normalno klijanje: vode, temperature i kisika.
Ovu klijavost treba razlikovati od terenske
klijavosti. Podloga na koju se sjeme polaže kod
ispitivanja može biti prirodna (pijesak, zemlja) ili
umjetna (različiti tipovi papira ili tkanina koje
dobro upijaju vodu). Podloge moraju biti dobro
navlažene i prije uporabe sterilizirane. Ako se
oko sjemenke stvara tanki vodeni sloj, to je znak
da vlage ima previše. Siguran znak suviška vlage
je pojava vode na mjestu na kojem prstom
pritisnemo podlogu. Relativna vlaga u klijalici ne
smije biti iznad 70%.
Pri ispitivanju klijavosti može se, ovisno o
zahtjevima vrste, upotrijebiti stalna ili
promjenjiva temperatura. Pod stalnom
temperaturom podrazumijevamo klijanje sjemena
na konstantno održavanoj temperaturi od 18 do
20°C. U slučajevima kada se upotrebljava
promjenjiva temperatura tada se 8 sati održava
temperatura od 30°C, a potom 16 sati
temperatura od 20°C. Kod nekih je vrsta klijanje
uspješnije uz prisustvo svjetla, kod drugih bez
svjetla. Svjetlost može biti prirodna ili umjetna.
Vrste klijalica za ispitivanje klijavosti:
Postoje 3 vrste klijalica: otvorene, zatvorene,
sobne (mogu biti i kombinirane).
Otvorene:
23
Prednosti: svi uzorci mogu biti jednako
osvjetljeni, dobra kontrola temp klijanja
Nedostatak: potreban je veliki labaratorijski
prostor.
Tu spadaju:
 Jakobsenov uređaj- sjeme se nalazi na
postolju od stakla, nehrđajućeg čelika ili sličnog
prikladnijeg materijala i stavi se iznad vode.
Filter papir na kojem se nalazi sjeme spojeno je
stijenjem na spremnik s vodom. Vlažnost
sjemena održava se okrenutim ljevkom ii
staklenikom u obliku zvona od čistog stakla ili
plastike. Nedostaci: zauzima veliki prostor,
uređaj koji se zasniva na jednom velikom
spremniku vode promjenea temperature na
površini stjenke obično je spora osim ako se
spremnik potpuno ne napuni vodom druge
temperature.
 Rodewaldov uređaj-sastoji se od plitke
metalne kutije (nehrđajućeg čelika) u kojoj se
nalazi spremnik s termostatom za kontrolu temp
vode i ventilom za kontrolu razine vode. Iznad
kutije u jednoj ili više plitkih, prozirnih glinenih
zdjelica nalazi se tanki sloj pjeska stijenj dovodi
vodu u pijesak, vlažnost se održava okrenutim
ljevkom ( zvonolikog oblika) od stakla ili
plastike. Svjetlost dolazi od umjetnog izvora
obješenog iznad sjemena, tako da svi uzorci
mogu biti podjednako osvjetljeni. U nekim
Rodewaldovim klijalicama sjeme klija na filter
papiru ( s rubovima savinutim prema gore),
položenom na vlažni pjesak. U drugom tipu
klijalica sjeme se nalazi u porculanskim
zdjelicama koje su čvrsto utisnute u pjesak. Radi
smanjenja evaporacije kutija ima poklopac koji
propušta svjetlost. Češće se koristi za ispitivanje
poljoprivrednog sjemena nego šumskog.
 Krstićeva klijaliaca- se sastoji od bazena
s vodom iznad kojega su napravljene staklene
pregrade. Postoji 21 pregrada, svaka s dva polja u
koja se polaže sjeme. Voda se može zagrijavati
pomoću ugrađenoga grijača, a kontaktni
termometar regulira temperaturu. Sjeme se u
pregradama vlaži pomoću filtar papira koji je
jednim svojim krajem uronjen u bazen s vodom.
Svjetlo može biti prirodno ili umjetno.
 Češka klijalica se sastoji od staklene
 Šumsko sjemenarstvo
posude za vodu na koju se postavlja stakleni
nosač sjemena, a na njega stakleni poklopac u
obliku zvona, slično kao kod Jacobsenove
klijalice. Na nosač sjemena se stavi filtar papir
koji je jednim krajem uronjen u posudu s vodom,
a na njega drugi filtar papir sa sjemenom.
 Vegetacijska posuda je načinjena od
porculana, lima ili drveta, četvrtastoga oblika,
dimenzija 10x10x10 cm. Do vrha je napunjena
kremenim pijeskom na koji se položi sjeme.
Kremeni pijesak mora biti steriliziran i
konstantno vlažan.
 Jakobsova mala klijalica- se sastoji iz tri
dijela: tanjura s kremenim pijeskom koji je
izdignut i probušen na sredini, šamotne glinene
podloge koja se položi na tanjur i koja ima polja
u koja se smještaju sjemenke, te staklenoga
zvona (poklopca) koje također ima otvor. Otvor
poklopca u kombinaciji s otvorom tanjura
omogućava strujanje zraka kroz klijalicu.
Jacobsenovoj klijalici sliče Steinerova i
Libenbergova klijalica.
Zatvorene:
Temperatura, vlažnost i u manjoj mjeri svjetlost
automatski se kontroliraju. Sjeme je smješteno na
otvorene podložke ili plitke zdjelica sa
supstratom za klijanje, a one se nalaze na
perforiranim policama koje se protežu uzduž i
poprijeko uređaja. Potrebno je mjenjati položaj
uzorka na polici ili prilikom kontrole klijanaca
okretati policu za 90°.
Prednosti: može se testirati puno uzoraka (velika
unčikovitost), ne zauzima veliki labaratorijski
prostor, pogodne su za testiranje sitnog sjemena.
Nedostaci: svi uzorci nisu jednako osvjetljeni,
uzorci na sredini dobivaju više svjetla nego oni u
rubu ( svjetla su na stranicama ili iza uređaja),
nisu praktićne za testiranje vrsta krupnog
sjemena.
3 su osnovne metode za kontrolu temperature u
zatvorenim klijalicama: vodena izolacija,
komprimirani zrak, vodena zavjesa.
Načini kontrole vlažnosti zraka: vodena zavjesa
(skupi) ili postavljanje ovlaživaća (ne postižu
100% vlažnosti), primjena plastićnih posuda koje
održavaju vlastitu vlažnost zraka.
24
Tu spada npr. klijalica G-120.
Sobne klijalice
To su veliki uređaji u koji mogu ući osobe koje s
njima rade. Griju se koprimiranim zrakom, vlaga
se regulira pomoću zasebnih kontenjera.
Preikladne su za mnoge vrste krupnog sjamena
(Aesculus, Castanes, Quercus).
Prednoisti:omogućuje izvođenje većeg broja
testova istovremeno na razlićitim temperaturama.
Nedostaci: na jednoj temperaturi može se testirati
mali broj uzoraka.
 Klima komore su najsuvremeniji uređaji za ispitivanje
klijavosti sjemena. Omogućuju precizno kontroliranje sva
tri uvjeta bitna za klijanje sjemena.
Mediji za ispitivanje klijavosti
Imamo 3 priznata medija:
1) Papir- za klijanje sitnog nedormantnog
sjemena, može se koristiti bilo koji filter ili
upijajući papir koji odgovara određenim
specifikacijama.
Nedostaci: brzo se širi plijesan, sjeme se treba
rasporediti na veći razmak, gnjile ili pljesnive
sjemenke treba ukloniti tijekom ispitivanjatj. Po
potrebi zamjeniti papir.
2) Pijesak- Sterilni pijesak koristi se kod
ispitivanja vrsta krupnog sjemena ili vrsta s
dugim vremenom klijanja ( Carpinus, Fraxinus,
Rosa). Pjesku se dodaje voda do razine od 50-
60% retencijskog kapaciteta za vodu, kod vrsta
krupnog sjemena poćetna vlaga treba biti puo
veća jer ono upija vlagu puno brže, ako se
pijesak osuši potrebno ga je vlažiti. Isti pijesak
može se koristiti više puta, ali prije svakog
ispitivanja potrebno ga je sterilizirati.
Prednosti: pijesak usporava razvoj mikroba,
omogućuje dobu opskrbljenost sjemena vlagom.
Nedostaci: ispreplitanje korijena, kod
neujednaćenog klijanja pri vađenju ranije
proklijalih klijanaca može se oštetiti sjeme ili
klijanci koji su se tek poćeli razvijat.
3) Zemlja-teže se standarnizira pa se u pravilu
ne preporućuje. Ako se koristi svakako je treba
sterilizirat. Može se koristiti: humusno-ilovasta,
treset vermikulit)
4) Drugi mediji- u neslužbenim ispitivanjima
 Šumsko sjemenarstvo
može se koristiti medij koji nije toksičan za
sjeme ispitivane vrst, ne sadrži pljesni ili
mikroorganizme, osigurava dobru opskrbu
vlagom i kisikom
 određivanje vitaliteta sjemena
Kod dormantnih vrsta sjemena ili kod sjemena
kod kojega ispitivanje klijavosti traje relativno
dugo ne određuje se klijavost nego vitalitet. Kod
ostalih vrsta vitalitet se određuje jedino u slučaju
hitnosti kada, na primjer, sjeme treba uskoro
zasijati ili isporučiti i sl. najvažnija razlika
između testa klijavosti i vitaliteta je test
klijavosti mjeri trenutno stanje (sjeme koje je
proklijalo), dok test vitaliteta daje procjenu
moguče potencijalne klijavosti . to znaći da
vitalno sjeme ima sposobnost razvoja u normalne
klijance, ali ono ne mora nužno imati sposobnost
klijanja. Vitalitet se zadržava duže nego
klijavost.
Vitalitet sjemena ili životna sposobnost sjemena
je broj za život sposobnih sjemenki.
Metode za određivanje vitaliteta možemo svrstati
u 5 skupina:
I) mehaničke metode
a) metoda na prerez
Vjerojatno najstarija metoda. Sjeme se vlaži 48
do 72 sata u običnoj vodi na sobnoj temperaturi.
Sjemenka se potom prereže i na osnovu uvida u
njenu unutrašnju građu vršimo klasiranje
sjemenki na dobre i loše. Uglavnom se smatra da
je sjemenka dobra ako oštećenje ne zahvaća više
od 1/3 duljine hipokotila računajući od vrha
radikule. Metodu treba koristiti kao orijentacijsku
metodu za okularno ocjenjivanje moguće gornja
granice klijavosti jer je dosta nepouzdana i
neprecizna.
b) metoda potapanja sjemena u vodu
Može se upotrijebiti kao jedan od načina za
poboljšanje sjetvene vrijednosti sjemena nekih
vrsta drveća (borovi, hrastovi). Na taj se način
odstranjuju sjemenke koje plivaju, a koje su
pretežno prazne. Ne koristi se u druge svrhe.
II) biokemijske metode
Temelje se na činjenici da određeni kemijski
spojevi prodiru u živo, odnosno mrtvo tkivo
25
sjemena i boje ga. U prvu skupinu spadaju
metode kod kojih se boje mrtve klice (i
endospermi) sjemena ili mrtvi dijelovi klica (i
endosperma). U drugu skupinu ubrajamo metode
kod kojih se bojaju žive klice (i endospermi)
sjemena ili njihovi dijelovi. Od biokemijskih
metoda danas se koriste samo indigokarmin i
tetrazol metoda.
a) bojanje mrtvih sjemenki
1) indigokarmin metoda
Opisana je još 1925. godine (Neljubov).
Razrijeđena otopina indigokarmina prodire u
mrtve stanice i boji ih intenzivno plavo, a i nakon
nekoliko sti tretiranja žive stanice ostaju
neobojene. Sjeme se moči 24 sata u destiliranoj
vodi na sobnoj temperaturi. Nakon močenja
potpuno se oslobađaju embriji, a kod listača koje
ih imaju i endospermi. Slijedi tretiranje u trajanju
od 2 do najdulje 8 sati 0,5% ili 1,0% otopinom
indigokarmina u destiliranoj vodi na temperaturi
od 30°C u tami. Materijal se potom ispere i
klasificira. Klasira se prema točno propisanim
kriterijima. Prednosti: jeftina, jednostavana za
izviđenje. Nedostaci: traži puno iskustva kod
procjene.
2) metoda kiselog fuksina
Za određivanje vitaliteta kod sjemena koji s
jelenim kotiledonima, kod kojih se bojanje
drugim metodama ne vidi dobro.( Javor mljeć)
b) bojanje živih sjemenki
1) Dimitriewiczeva metoda
Embrij se vlaži sumpornom kiselinom određene
koncetracije, poprima tamnožutu boju , a nakon
2-5min prelazi u crvenu ako je embrij zdrav, a
tek nakon 15min ako je obolio.
2) metoda selena i telura
Telur je skup a selen otrovan. Vitalni embrij se
boje sjajno crnu boju, blijedo crno su obojani
manje vitalni embriji, mrtvi embriji se ne bojaju.
3) metoda tetrazola
Tetrazol metoda je prvi puta korištena 1950.
godine. Koristi se za dobivanje brze procjene
vitaliteta sjemena za koje se pretpostavlja da je
dormantno i za određivanje vitaliteta sjemena
koje nije isklijalo na testu klijavosti.propisana je
za većinu vrsta šumskog drveća za čiju je
 Šumsko sjemenarstvo
klijavost potrebno 60 i više dana. Vodena otopina
tetrazola je bezbojna tekućina koja u dodiru sa
živim stanicama embrija i endosperma prelazi u
crveno obojeni formazin. Prepariranje sjemena
vrši se na isti način kao i kod indigokarmin
metode. Oslobođeni se embriji i endospermi (kod
listača koje ga imaju) drže 3 do 8 sati, najviše 12
sati (četinjače), odnosno 24 sata i više (listače) u
0,5% ili 1,0% neutralnoj (pH od 6 do 7) otopini
tetrazolklorida na konstantnoj temperaturi od
30°C u tami. Nakon tretiranja slijedi ispiranje
vodom i klasifikacija prema propisanim
kriterijima.
III) radiografska metoda
Koristi se od 1953. godine. Sjeme se eksponira
od 4 do 8 sekundi minimalnoj dozi zračenja ( u
Röntgen aparat x- zrakama) tako da mu ono u
biti i ne šteti, pa se mogu vršiti i naknadni pokusi
klijanja. Analizom dobivenih snimaka sjemenke
se mogu rasporediti u klase. Za svaku je klasu
potrebno odrediti prosjećnu klijavost na velikom
broju proba. Prednost: Ovo je direktna metoda
koja je brža od biokemijskih i zahtjeva manje
rada, moguće je odrediti položaj i velićinu
oštećenja, pa i determinirati uzroćnika- insekta.
Mana: velika cijena aparata, a postoji i izvjesna
opasnost od radijacije.
IV) metoda rasta oslobođenih embrija
Sastoji se u tome da iz sjemena izvučemo embrij
i stavimo ga u optimalne uvjete za klijanje te
pratimo njegov razvoj.(embrij se stavlja na
podlogu od sterilnog papira- broj vitalnih
sjemenki utvrđuje se 2 puta u24h i nako 48h,
vitalno je ono koje pokazuje očite znakove
razvoja) Ova je metoda propisana za ispitivanje
sjemena jele. (direktna, moglo bi se reći okularna
metoda)
V) ostale metode
Od ostalih metoda valja spomenuti Weller
Johnsovu galvanimetrijsku metodu, metodu
vodikovoga superoksida te Schmidtovu
kombiniranu metodu.
 određivanje sadržaja vlage u sjemenu
Pod pojmom 'sadržaja vlage u sjemenu'
podrazumijeva se količina vode koju sadrži
26
sjeme ispitivane vrste, izražena u postotku težine
uzetoga radnoga uzorka za analizu vlage.
Određivanje vlage u sjemenu uvijek se vrši na
dva radna uzorka čistog sjemena. Sjeme mora
biti u hermetički zatvorenoj posudi ili u
polivinilskoj kesici kako se nebi promjenio
sadržaj vlage u sjemenu.
Sadržaj vlage u sjemenu može se odrediti
pomoću sljedećih metoda:
a) metoda sušnice na 105°C
Sjeme se u sušnici drži 1 sat na temperaturi od
105°C uz prisustvo zraka. Ovom se metodom
određuje sadržaj vlage u sjemenu rodova Abies
sp., Cedrus sp.
b) metoda sušnice na 130°C
Sjeme se drži sat vremena u sušnici na
temperaturi od 130°C uz prisustvo zraka. Koristi
se za određivanje sadržaja vlage u sjemenu svih
vrsta četinjača, kao i svih vrsta listača. Razlika
između postotaka vlage dvaju ispitanih uzoraka
iste vrste ne smije biti veća od 5%, inače se mora
ponovno vršiti analiza.
c) metoda elektronskoga aparata
Sadržaj se vlage određuje pomoću aparata koji
radi na principu provodljivosti električne struje
koja se mijenja s promjenom udjela vlage u
sjemenu. Analiza traje svega nekoliko minuta,
očitava se 4 puta. Za srednju vrijednost očitanja
izvadi se odgovarajući postotak vlage iz
pretvorbenih tablica. Koristi se za utvrđivanje
sadržaja vlage u sjemenu svih vrsta za koje
postoje izrađene pretvorbene tablice.
d) toluol metoda
Ovom se metodom preciznije nego metodom
sušnice može odrediti sadržaj vlage u sjemenu
koje sadrži veliku količinu lako hlapivih
terpentinskih ulja (Abies sp., Cedrus sp. i Picea
sp.). sjeme sse stavlja u Marcussonovu staklenu
kuglu s toluolom te nekoliko staklenih kuglica
da ubrzaju vrenje toluola. Kugla se zagrijava u
kupelji od ulja na 120-130°C. volumen isparene i
kondeirane vode oćitava se granulornoj cijevi.
Analiza je dovršena kada dva uzastopna oćitanj u
intervalu od 10-15 min daju jednaku vrijednost.
Čitava analiza traje 1-3h. (Abies, Cedrus, Picea).
 Šumsko sjemenarstvo

 utvrđivanje uporabne vrijednosti sjemena

Nakon obavljenih laboratorijskih analiza moguće
je izračunati uporabnu vrijednost sjemena.
Uporabna vrijednost sjemena računa se na osnovi
 određivanje zdravstvenoga stanja sjemena rezultata analize prosječnoga uzorka prema
formuli:
Zdravstveno stanje prosječnoga uzorka određuje
se na osnovu općeg pregleda kao i , gdje su Č – čistoća sjemena; K –
determinacijom životinjskih i biljnih parazita. To
je potrebno iz tri razloga: klijavost sjemena.
 patogene gljive i bakterije mogu se sjetvom Također i po formuli:
sjemena prenijeti na teren,
 prisustvo insekata smanjuje vrijednost sjemena , gdje je E – energija klijavosti.
tijekom konzerviranja i može biti uzrokom Broj biljaka (P) koje se proizvedu iz 1 kg
propadanja sjemena, sjemena može se izračunati prema formuli:
 utvrđivanje životinjskih i biljnih parazita važno
je s gledišta fitosanitetske kontrole. , gdje su P – broj biljaka iz 1 kg
Zdravstveni pregled vrše uglavnom posebno sjemena; A – apsolutna težina sjemena.
obučeni specijalisti prije odeđivanja čistoće
sjemena. Pregled se vrši:
1) Makroskopski- utvrđuje se prisustvo gljivnih
fruktifikacija i oštećenja od insekata i, ali ne i
učešće pojedinih vrsta mikroorganizama ili
štetnika.
2) Mikroskopski- u cilju utvrđivanja prisustva
pojedinih vrsta površinskih mikroorganizama
i unutrašnju zaraženost sjemena pojedinim
mikroorganizmima.
3) Fitoptološki- sjeme se drži u uvjetima
povoljnima za razvoj mikroorganizma ili
insekata sve dok se oni ne razviju toliko da se
može izvršiti indetifikacija.

27

Podaci o sjemenu.- Češeri jele su pojedinačni ,
smješteni na vrhu stabla, uspravni, raspadaju se
na stablu odmah nakon dozrijevanja odmah u
jesen. Sjemenke su čunjaste ili nepravilno
trouglasta oblika, sa smolnim kesicama. Krilce je
jedno; potpuno obuhvaća jednu i dijelom
presavijeno na drugu stranu sjemenke; obično
strši kao neki grebenčić. Sjeme ima embrij i
mesnati endosperm.
Većina vrsta jela počinje plodonositi u dobi
između 20 i 30 godine, a veći urodi pojavljuju se
u intervalima od 2 do 4 godine.
Tablica Fenologija cvijetanja i
plodonošenja nekih vrsta roda Abies
Cvjetanje Dozrjevanje Rasipanje
sjemena plodonošenja
Vrsta (mjesec)
A.alba V-VI IX-X IX-X
A.concolor V-VI IX-X IX-X
A.grandis III-VI VIII VIII-IX
A.nordmanniana V IX-X
Sabiranje, vađenje i čuvanje sjemena- Češeri jele
se sabiru nešto prije nego što su se počeli
otvarati, sa stojećih, rijeđe s oborenih stabala.
Smatra se da je urod zadovoljavajući , ako na
bočnom rezu češera ima 50% ili više punih
sjemenki. Sjeme većine vrsta jele, prolazi kroz
dvije faze sazrijevanja. Prva faza uključuje
prelazak tvari iz češera u sjeme, a druga
uključuje promjene metabolizma samoga
Šumsko sjemenarstvo
Abies Mill. – jele
sjemena. Iz ovog razloga, sjeme ne bi trebalo
vaditi odmah nakon sabiranja, a posebno ne iz
rano sabranih češera. Vađenje sjemena odmah
nakon sazrijevanja može uzrokovati niski
vitalitet. Sjeme jela je krhko, pa se lako može
oštetiti prilikom odvajanja od krilca. Gubitak
vitaliteta prilikom skladištenja može biti
uzrokovan nepravilnom obradom.
Stoga je preporučljivo da se češeri skupljaju u
vrećice i pomoću užeta spuštaju na zemlju.
Odmah poslije sakupljanja potrebno je sjeme
zaštititi od kiše, pod neke nadstrešnice već u
šumi, u hrpama od 20-30 cm i povremeno
pregrtati. Na taj se način pogoduje naknadnom
dozrijevanju sjemena i njegovom prirodnom
djelomičnom sušenju.
Početak Periodicitet Kroz duži period sjeme se najbolje čuva tako da
mu se snizi vlaga na 7-9% i u hermetički
(godine)
25-30 2-3
zatvorenim posudama na temperaturi od -100Cdo
-150C. Do idućeg proljeća sjeme ob.jele se može
40 2-4 prilično uspješno čuvati i u svježim zračnim
prostorijama, u tankom sloju od 10-15 cm, s tim
20 3
da se sjeme redovito pregrće drvenim lopatma.
30-40 2-3 No i kod ovoga slučaja bolje je koristiti ,
frižidere (hladnjače).
Klijanje - U prirodi, sjeme jele obično isklije
idućeg proljeća nakon otpadanja. Klijanje je
nadzemno i sporo. Usljed izvjesne dormantnosti
embrija, rijetko isklije više od 50% sjemneki.
Netretirano sjeme počinje da klije nakon 30 dana
i uglavnom završava nako 60-70 dana.
Pojedinačne sjemnke isklijaju i nakon 3-5
mjeseca.
28
 Šumsko sjemenarstvo

Predsjetvena priprema: Sjeme močiti 24 sata u
običnoj vodi i zatim ga držati 3-7 tjedana u stalno
vlažnom stratifikatu, na temperaturi od 00C do
+50C. Postoje i neke druge metode, ali daju
slabije rezultate.
Sjetva Standardni postupak u rasadničarstvu je
proljetna sjetva sjemena stratificiranog u
hladnom i suhom prostoru. Običnu jelu (Abies
alba) sijemo u jesen bez prethodnog
stratificiranja. Sjeme se prekriva slojem od cca 1-
1,9 cm supstrata. Usjev i klijance je dobro
zasjeniti . Klijanci jele imaju spor rast, i obično
se presađuju kao 2+0 (dvogodišnje) biljke. Na
teren se nose kao 2+1 ili 2+2 stare sadnice.
Rasadničarstvo: Standardni postupak u
rasadničarstvu je proljetna sjetva sjemena
stratificiranog u hladnom i suhom prostoru.
Običnu jelu (Abies alba) sijemo u jesen bez
prethodnog stratificiranja.
Za zaštitu sadnica tijekom prve zime u nekim
rasadnicima tlo se malčira piljevinom ili slamom.
Klijanci jele u početku imaju spor rast, a na teren
se nose kao 2 i 3 godišnje sadnice ili 3 i 4
godišnje presađenice.

Acer L. – javori
Cvatnja i plodonošenje: Javori imaju pravilno
građene, višesimetrične, dvospolne ili
jednospolne cvjetove, s dvostrukim ocvijećem.
Čašku i vjenčić čini po 4-5 listića. Prašnika ima
koliko i latica, dvostruko više ili 8. Plod je na
dvije strane okriljeni pucavac. Čine ga po 2
perutke.
Svaka perutka sadrži jedno sjeme. Sjeme nema
endosperma. Plodovi većine vrsta javora
dozrijevaju u jesen. Prilikom dozrijevanja
plodovi mijenjaju boju od zelene, do ružičaste ili
žućkasto smeđe.

Javori: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala i težina čistog sjemena
Plodonošenje
Dozrijevanje Rasipanje
Cvjetanje Visina Sjemenki/
Vrste plodova sjemena
(mjesec) (m) Početak Periodicitet gram
(mjesec) (mjesec)
(god) (god)

A. campestre IV-VI VIII-X X-II 20.0 10 1 12.8

A. negundo III-V VIII-X IX-III 23.1 - 1 29.5

A. platanoides IV-VI IX-X X-XI 30.8 - 1 6.3

A. pseudoplatanus IV-VI VIII-X IX-XI 30.8 - 1 11.3

A. saccharinum III-V IX-X X-XII 27.7 11 1 3.9

A. saccharum II-V VIII-X IV-VII 30.8 30 3-7 15.5

A. tataricum V-VI VIII-IX IX-XI 10.8 - - 25.0

Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Većina
javora počinje plodonositi vrlo rano, a skoro
svake godine daju dobar urod. Sjeme skupljamo
sa stojećih stabala ili tresemo i sakupljamo na
prostirkama od tkanine ili plastike koje smo
prethodno postavili na tlo. Perutke vrsta kao što
su A. saccharinum i A. negundo možemo
sakupljati sa travnjaka, pločnika ili sa površine
vode u bazenima. Nakon sakupljanja, listove i
ostale nečistoće potrebno je ukloniti ručno,
prosijavanjem ili upotrebom ventilatora.
Sjeme javora u pravilu ne odvajamo od ploda
(perutke). Otkidanje krilaca smanjuje težinu i
volumen prilikom čuvanja. Odvajanje punog od
šturog sjemena vršimo uranjanjem perutki u n-
pentan. Uklanjanje praznih perutki olakšava

29
 Šumsko sjemenarstvo

rukovanje, čuvanje, te kontrolu gustoće sadnica 20°C, u trajanju od 21 dana, uz hladnu

na gredicama.
Svježe sakupljene perutke imaju sadržaj vlage od
30 do 160 %. Prije skladištenja sjeme treba
prosušiti tako da se sadržaj vlage smanji na 10 do
15 %. Prosušeno sjeme gorskog javora (A.
pseudoplatanus) gubi vitalitet kad mu sadržaj
vlage padne ispod 15 %.
Sjeme ostalih vrsta javora uspješno se čuva od 1
do 2 godine u hermetički zatvorenim posudama,
na temperaturi od 2 do 5°C.
Predsjetvena priprema: Dormantnost uzrokuju
slojevi koji čine perutku, te slojevi integumenta
koji čine sjemenu ljusku (e.g., Heit 1955).
Rasadničari navedeni problem rješavaju dugom
stratifikacijom sjemena koja se može vršiti
umjetnim putem ili jesenskom sjetvom u hladnim
područjima. Kod nekih vrsta potrebno je prvo
izvršiti toplo-vlažnu, a zatim hladnu
stratifikaciju. na površini upijajućeg papira,
odnosno u pijesku ili zemlji, pri temperaturi od
stratifikaciju u trajanju od 60 dana, pri
temperaturi od 1-5°C, te uz uklanjanje perikarpa.
Stratificirano sjeme navedenih vrsta ima klijavost
od 71 do 81 %.
Rasadničarstvo: Sjeme većine vrsta roda Acer
sijemo u jesen a gredice malčiramo.
Stratificirano sjeme sijemo u proljeće, ali su
rezultati varijabilni i često nezadovoljavajući.
Sjeme se sije omaške ili u rupice na dubinu od
0,5 do 1 cm. Gustoća sadnica na gredicama kreće
se od 150 do 1500 po m². Ipak ukoliko se žele
proizvesti jače sadnice preporučljivo je da na
jedinici površine ima manji broj sadnica. U
periodu nicanja i rasta klijanaca preporuča se
primjena zasjene. Na teren nosimo sadnice
starosti 1+0, no kako bi ostvarili zadovoljavajuće
rezultate češće koristimo sadnice starosti 2+0 ili
čak 2+2. Općenito gledano, što su biljke veće,
bolje su šanse za njihovo preživljavanje na
terenu.

Alnus Hill. – johe

Cvatnja i plodonošenje: Johe cvjetaju prije
listanja. Cvjetovi joha skupljeni su u rese.
Priperak ženskog cvijeta sraste s 4 svoja
predlistića, te je peterolap. Priperci odrvene i
čine češeriće koji ostaju dosta dugo na drvetu
nakon što se otvore, a plodovi ispadnu. Plod je
sitan, vrlo uskim krilcem okriljen i plosnat. Johe
počinju plodonositi u starosti od 10 godina, a
dobar urod događa se jednom u 4 godine. Sjeme
raznosi vjetar ili voda. Sjeme crne johe (A.
glutinosa) ostaje vitalno i nakon 12 mjeseci
plutanja na površini vode. Sjeme ne sadrži
endosperm.

Alnus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala (Schopmeyer 1974a).

Dozrijeva Rasipanj Plodonošenje
Cvjetanje nje e Visina Periodicite
Vrste Početak
(mjesec) plodova sjemena (m) t
(mjesec) (mjesec) (god)
(god)
A. Tijekom
III-V Jesen 31.4 - -
glutinosa zime
A. incana
II-IV - - 20.0 >25 1-4

Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Češeriće
sakupljamo sa stojećih ili neposredno oborenih
stabala, prije nego se ljuske počinju otvarati.
Nakon toga slijedi sušenje u dobro prozračenim
prostorijama na sobnoj temperaturi u trajanju od
nekoliko tjedana. Sam postupak sušenja možemo
ubrzati upotrebom sušnice, u kojima sjeme
sušimo na temperaturi od 25 do 35°C. Većina
sjemena ispadne iz češerića za vrijeme sušenja, a
ostalo ako je potrebno možemo izvaditi
prevrtanjem i stresanjem.

30
 Šumsko sjemenarstvo

Sjeme čistimo upotrebom zraka, pri čemu
možemo dobiti čistoću i do 90 %. Kvaliteta
sjemena u pravilu je niska zato što ne možemo
odvojiti šturo od punog sjemena. Ispravnost
(punoća) sjemena kreće se od 30 do 70 %. Jedan
gram sjemena johe sadrži od 600 do 1500
sjemenki.
Osušeno sjeme čuvamo u hermetički zatvorenim
posudama na temperaturi od 2 do 5°C. Pri
navedenim uvjetima sjeme crne johe uspješno se
čuva do 2 godine.
Predsjetvena priprema:
Svježe sjeme crne johe klija bez prethodne
hladne stratifikacije, a prosušeno sjeme sa
Betula L. – breze
Cvatnja i plodonošenje: Breze imaju jednospolne
cvjetove skupljene u rese. Muški se rese
pojavljuju u jesen, a ženske za listanja. Pokrovni
listovi (priperci) ženskih cvjetova su trolapi,
kasnije okožnate, a otpadaju s plodne rese
zajedno s plodovima. Plodovi sazrijevaju krajem
ljeta ili početkom jeseni, kada dozore postaju
sadržajem vlage od 8 do 9 % je dormantno. Zato
prosušeno sjeme prije sjetve treba stratificirati na
temperaturi od 5°C u trajanju od 180 dana.
Maksimalna klijavost se postiže ukoliko nakon
hladne stratifikacije sjeme držimo 3 dana na
temperaturi od –20°C.
Rasadničarstvo: Sjeme joha sijemo u jesen ili
proljeće, na dubinu od 0,25 do 0,5 cm. Na terenu
koristimo sadnice starosti 1+0. Klijavost je
nadzemna. Crnu johu možemo sijati direktno na
teren, pri čemu se postižu dobri rezultati. U
Engleskoj se crna joha sijala u saće (kontejnere)
uz plitko prekrivanje sjemena blatom, a svaka
sadnica je gnojena fosfatnim gnojivima.
drvenasti, a mogu biti uspravni ili viseći. Svaka
ljuska nosi po jedno sjeme (okriljeni spljošteni
oraščić), ovalnog oblika. Boja sjemena se mijenja
od zelene do svijetlo ili tamno smeđe nakon
dozrijevanja. Sjeme raznosi vjetar, a ponekad i
voda.

Betula: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala i težina čistog sjemena
Rasipanj Plodonošenje
Cvjetanj Dozrijevanj
e Visina Sjemenki
Vrste e e plodova Početak Periodicitet
sjemena (m) /gram
(mjesec) (mjesec) (god) (god)
(mjesec)
B. nigra IV-V V-VI V-VI 31.0 - - 825
VIII-
B. papyrifera IV-VI VIII-IX 21.5 15 2 3040
proljeće
B. pendula
Neokriljeno
IV-VI VII-VIII VII-IX 20.0 15 2-3 5300
sjeme
Okriljeno sjeme IV-VI VII-VIII VII-IX 20.0 15 2-3 1750
Jesen-
B. pubescens V-VI VIII-IX 20.0 15 2-3 3800
zima

Sakupljanje sjemena: Brezovo sjeme sakupljamo
branjem plodnih resa (moraju biti zelene boje, ne
smiju se raspasti), sa stojećih ili neposredno
oborenih stabala i grmova. Zrele rese se lako
raspadaju, pa ih zato stavljamo u vreće kako bi
zadržali sjeme.
Vađenje i čuvanje sjemena: Svježe sakupljene
zelene plodne rese rasprostiremo radi sušenja.
Tako ih čuvamo nekoliko tjedana prije nego se
počnu raspadati. Kako bi odvojili sjeme od
nečistoća, rese se mrve mlaćenjem i trešnjom, a
sjeme se odvaja od ljusaka i drugih primjesa
rešetanjem. Brezovo sjeme je sitno i lagano, a

31
 Šumsko sjemenarstvo
broj sjemenki u gramu i urod po litri sjemena
varira od vrste do vrste.
Sjeme većine vrsta breza sa sadržajem vlage od 3
% čuvamo na temperaturi od 2 do 5°C.
Predjetvena priprema: hladne stratifikacije u
trajanju od 4 do 8 tjedana
Rasadničarstvo: Sjeme breza sijemo krajem ljeta
ili u jesen odnosno odmah nakon sakupljanja.
Drugi način je sjetva sjemena u proljeće nakon
hladne stratifikacije u trajanju od 4 do 8 tjedana.
Sjeme sijemo omaške, a pokrivamo ga što je
pliće moguće. Ukoliko održavamo vlagu na
gredicama, sjeme ne treba prekrivati. Klijavost je
Carpinus L. – grabovi
Cvatnja i plodonošenje: Grabovi su jednodomne
vrste. Muški scvjetovi skupljeni su u rese, a
pojavljuju se u proljeće za vrijeme listanja
(prezime u pupu). Ženske rese izbijaju s lišćem;
one su zelenkaste i orijetke.
Carpinus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala i težina čistog sjemena
Dozrijevanje Rasipanje
Cvjetanje
Vrste plodova sjemena
(mjesec)
(mjesec) (mjesec)
C. betulus IV-V VIII-XI XI-proljeće
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Plodove
sakupljamo krajem jeseni, prije nego se osuše na
način da ih tresemo na zemlju na unaprijed
pripremljene prostirke ili ih trgamo ručno sa
stojećih stabala. Najbolje ih je sabirati u fazi
kada su potpuno razvijeni, a dok još imaju
zelenkastu boju.
Nakon sabiranja, zrele plodove rasprostiremo u
tankom sloju u hladnim, dobro prozračnim
prostorijama; zatim čekamo da se prosuše samo
površinski, pa ih stavljamo u uređaj za
32
nadzemna a završava u roku od 4 do 6 tjedana
nakon proljetne sjetve. Brezini klijanci
zahtijevaju zasjenjivanje u periodu od 2-3
mjeseca tijekom ljeta. Od samo 15 do 20%
sjemena obične breze (B. pendula) mogu se
uzgojiti sadnice starosti 1+0. Za teren su
prikladne sadnice starosti 1+0 ili 2+0.
Breze se mogu razmnožavati reznicama i
kulturom tkiva.
Plod je rebrasti oraščić, a nalazi se na bazi
trolapog ili napiljenog plodnog lista. Plodovi su u
kiticama. Sazrijevanje sjemena počinje krajem
ljeta, i traje do jeseni. Sjeme sa stabala otpada od
jeseni do proljeća, a raznosi ga vjetar i ptice.
Visina Plodonošenje
Sjemenki/
stabla
Početak Periodicitet gram
(m)
(god) (god)
20 10-30 1-2 28
otkriljivanje ili u vreće koje udaramo (mlatimo),
kako bi smo odvojili sjeme od plodnog lista.
Nečistoće uklanjamo prosijavanjem ili
upotrebom zračnog pritiska. Težina sjemena
iznosi oko 50% težine sabranog ploda (Rudolf i
Phipps 1974).
Sjeme je potrebno samo djelomično prosušiti,
nakon čega ga spremamo u hermetički zatvorene
posude iz kojih ga radi stratifikacije vadimo 100
do 120 dana prije sjetve. Sjeme običnog graba sa
sadržajem vlage od 10% možemo bez gubitka
 Šumsko sjemenarstvo
vitaliteta čuvati u hermetički zatvorenim
Predsjetvena priprema sjemena običnog graba (Carpinus betulus), uvjeti ispitivanja klijavosti s
rezultatima
Topla stratifikacija Hladna stratifikacija
Temperatur
Temperatura Trajanje Trajanje
a (dani)
(ºC) (dani) (dani)
(ºC)
15 28 5 98
Rasadničarstvo: Za uzgajanje graba zemlja u
gredicama treba biti stalno vlažna, bogata,
humusno-ilovasta, te zaštićena od naglih
promjena temperature. U prirodnim uvjetima
sjeme klije tek drugu godinu nakon otpadanja.
Ako želimo postići dobru klijavost u prvoj
godini, sjeme graba moramo sabrati dok je još
zeleno i odmah posijati ili stratificirati tijekom
Castanea Mill. – pitomi kesteni
Cvatnja i plodonošenje: Castanea je jednodomni
rod, ali pojedinačna stabla ne mogu biti
samooplođena već je potrebno naizmjenično
oprašivanje kako bi se osigurao dobar urod
sjemena. Na ovogodišnjem izbojku javljaju se
dvije vrste cvjetova. Jednospolne muške rese
javljaju se pri dnu cvjetne rese, a blizu vrha
mogu se pronaći dvospolni cvjetovi. Ženski
cvjetovi dolaze pojedinačno ili po 2-3 u
zajedničkoj kupoli, na bazi dvospolnih cvjetova.
Ostatak rese nosi muške cvjetove koji u
potpunosti procvjetaju 2 do 3 tjedna nakon onih
na jednospolnoj resi. Ženski cvjetovi u
potpunosti se razviju u periodu od dva cvjetanja
muških cvjetova. Cvjetanje u lipnju i srpnju,
odnosno nakon listanja.
Plod je kupola, koja je obrasla oštrim
bodljikama, a sadrži 1-3 ploda, kestena.
Sazrijevanje plodova je u rujnu i listopadu.
Kesteni su djelomično spljošteni, a boja im je
svijetla do tamno smeđa; ponekad gotovo crna.
Dimenzije plodova su od 2 do 3 cm u promjeru.
33
posudama na temperaturi od 3°C u trajanju od 14
mjeseci,
Temperatur
Trajanje Klijavost
a
(%)
(ºC)
15 70 18-90
zime pa posijati slijedeće proljeće. Na m² sije se
od 300 do 400 sjemenki i prekriva sa 1,5 cm
zemlje. Jesenske gredice štitimo od mraza
malčiranjem grubim platnom ili borovim
iglicama.
U prvoj godini gredice treba držati pod zasjenom.
Za sadnju na terenu prikladne su sadnice starosti
2 godine (2+0).
Embrij ima velike supke, a sjeme ne sadrži
endosperm.
Skupljanje, vađenje i skladištenje sjemena:
Plodovi kestena su lako kvarljivi, pa ih se mora
sakupiti odmah nakon dozrijevanja. Skupljanje
treba početi čim se kupole počnu otvarati.
Kesteni koji padnu mogu se skupiti na zemlji
ispod stabala, ili se kupole mogu brati na
stablima. Zrele kestene treba brati barem svaki
drugi dan, posebno ako je vrijeme suho i vruće.
Već nakon tjedan dana, kesteni na zemlji ili u
otvorenim kupolama mogu postati suhi i tvrdi, te
mogu izgubiti vitalnost. Svježe skupljeni kesteni
suše se prostiranjem u tankom sloju na žičanoj
podlozi i čuvaju od izravnog sunčevog svjetla u
dobro prozračenim prostorijama. Trajanje
sušenja ovisi o vlazi; a obično iznosi od 1 do 7
dana na temperaturi od 15 do 22°C. Kao oblik
stratifikacije tijekom zime koristi se skladištenje
u vlažnom mediju na temperaturi od –1 do 3°C.
Prilikom skladištenja najvažnije je paziti na
vlagu. Sadržaj vlage u kestenu treba biti oko 40
 Šumsko sjemenarstvo

do 45%, a relativna vlažnost u posudi treba biti
održavana na približno 70%.
Općenito nije preporučljivo skladištiti sjeme
kestena duže od 6 ili 8 mjeseci, jer ono lako
trune. Kesteni koje čuvamo duže vremena mogu
proklijati još dok su u skladištu.
Predsjetvena priprema: Sjeme kestena mora biti
stratificirano kako bi se savladala dormantnost
prije klijanja. U normalnim okolnostima najbolji
način savladavanja dormantnosti je zimsko
skladištenje u hladnim i vlažnim uvjetima. Za
sjeme koje sijemo u jesen nije potrebna
stratifikacija, ali ga moramo čuvati u hladnom
prostoru do sjetve.
Rasadničarstvo: Kesten možemo sijati u jesen ili
u proljeće. Jesensku sjetvu treba obaviti u rujnu
ili listopadu, korištenjem zrelog sjemena koje je
čuvano u hladnom prostoru od trenutka berbe do
sjetve. Sjeme koje sadimo u proljeće mora biti
stratificirano tijekom zime i posijano čim se tlo
može obraditi.
Kesten sijemo na gredice u dubini od 2,5 do 5
cm, s razmakom od 7,5 do 10 cm. Jesenske
gredice treba malčirati s 2,5 do 10 cm grube
slame. Malč uklanjamo u proljeće čim sjeme
počne klijati. U pravilu proklije oko 80%
posijanog kestena. Sadnice možemo presaditi
nakon jedne godine (1+0).
Reznice: zrelim reznicama teško, no, ukoliko se
uzimaju zelene reznice, one se mogu zakorjeniti
Cijepljenje: postoje brojni načini – u raskol,
okuliranje

Fagus L. – bukve
Cvatnja i plodonošenje: Muški su cvjetovi u Plodnica se sastoji od 3 plodna lista. U kupuli su
okruglastim resama koje su na dugoj stapci, a po dva ploda (bukvice) koji su trouglasta
ženski u dvočlanim uspravnim glavicama, tj. po presjeka, smeđi, glatki i jestivi. Sjeme nema
2 cvijeta u kupuli obrasloj končastim ljuskama. endosperm. Zrela kupula puca na 4 dijela, a
Muški i ženski cvjetovi se javljaju odvojeno na obrasla je čekinjavim ljuskama. Plodovi su
istom stablu. Bukve cvjetaju u proljeće za osjetljivi na proljetni mraz.
vrijeme listanja.
Fagus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala
Dozrijevanje Rasipanje Plodonošenje
Cvjetanje Visina
Vrste plodova sjemena Početak Periodicitet
(mjesec) (m)
(mjesec) (mjesec) (god) (god)
F. sylvatica IV-V IX-X Jači mraz 31 40-80 2-20

Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Bukvice nakon što padnu na zemlju. Zatvorene kupule
skupljamo stresanjem sa stabala nakon što mraz možemo brati na oborenim stablima.
otvori kupule, ili ih sakupljamo pomoću grablji Očišćene bukvice treba posijati odmah ili hladno
stratificirati što je prije moguće. Prosječna težina

34
 Šumsko sjemenarstvo
jedne sjemenke obične bukve iznosi od 3,5 do
4,6 g (jednaka je i kod američke bukve F.
americana). Ukoliko želimo bukvicu čuvati dulje
vrijeme treba je prosušiti na sadržaj vlage od 8
do 10 % i držati na temperaturi od –15°C.
Bukvice koje namjeravamo posijati u proljeće
treba prosušiti do sadržaja vlage od 20 do 30 % i
čuvati u plastičnim vrećicama na temperaturi od
2 do 5°C.
Predsjetvena priprema: Ukoliko želimo da
bukvica odmah klija treba je stratificirati.
Fraxinus L. – jaseni
Cvatnja i plodonošenje: Cvjetovi su im
raznospolni, maleni, javljaju se u rano proljeće,
prije ili zajedno s listovima, skupljeni su u
metlice. Vjenčić se sastoji iz 4 slobodne latice ili
Fraxinus: fenologija cvjetanja i plodonošenja,
Dozrijevanje
Cvjetanje
Vrste plodova
(mjesec)
(mjesec)
F. americana IV-V X-XI
F. excelsior IV-V VIII-IX
F. ornus V-VI - -
F. pennsylvanica III-V IX-X
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena:
Jasenovo sjeme sakupljamo u jesen, nakon što im
boja prijeđe od zelene u žutu ili smeđu. Sjeme
bijelog (F. excelsior) i crnog (F. ornus) jasena
sakupljamo još dok perutke imaju zelenkastu
boju, a sijemo ga odmah nakon sakupljanja.
Jedan od pokazatelja zrelosti je čvrsto, svježe,
bijelo i duguljasto sjeme u perutki. Perutke
odvajamo ručno, mlaćenjem vreća ili
propuštanjem kroz suhi macerator. Stabljike i
nečistoće uklanjamo rešetanjem na zraku.
Odvajanje krilaca s perutke nije potrebno.
Sjeme sa sadržajem vlage od 7 do 10 % čuva se
bez gubitka vitaliteta do 7 godina,u hermetički
zatvorenim posudama na temperaturi od 5°C.
Predsjetvena priprema:
Većina jasena ima dormantno sjeme. Razlog
dormantnosti su unutarnji čimbenici u sjemenu i
sama sjemena ljuska. Stupanj dormantnosti ovisi
35
Rasadničarstvo: Bukvicu sijemo u jesen odmah
nakon sakupljanja ili sjeme stratificirano u
proljeće. Treba posijati tako gusto da u prvoj
godini bude do 450 sadnica po m², a u drugoj 270
po m². Sjeme prekrivamo s 1,25 cm zemlje.
Jesenske gredice treba malčirati. U prvoj
vegetaciji preporučljivo je klijance držati pod
50%-tnom zasjenom. Od 15 % posijanog
sjemena mogu se očekivati sadnice sposobne za
teren.
ga nema. Plod je na vrhu dugačko okriljeni
jednosjemeni oraščić – perutka. Plodovi
dozrijevaju krajem ljeta ili u jesen i otpadaju s
stabla.
svojstva zrelih stabala
Rasipanje Plodonošenje
Visina
sjemena Početak Periodicitet
(m)
(mjesec) (god) (god)
IX-XII 25 20 3-5
Zima-
39 15 1-2
proljeće
20 20 -
X-proljeće 22 - 1
skupljamo ručno, pomoću škara ili kuke za
sjeme. Suhe perutke možemo tresti s krošnje
stojećih stabala na prostirke postavljene na tlu.
Osim toga perutke možemo pomesti s ulice ili
drugih tvrdih površina nakon što padnu.
Nakon sabiranja plodove rasprostiremo u tankim
slojevima kako bi se prosušili, posebno ako smo
ih rano sakupili. Prosušene skupine plodova
o starosti sjemena; starije sjeme je jače
dormantno od svježe sakupljenog. Klijavost je
nadzemna, a pojavljuje se u proljeće nakon
otpadanja sjemena ili sjeme ostaje dormantno u
listincu nekoliko godina prije nego proklija.
Najuspješniji način stratifikacije sjemena je
kombinacija tople i hladne stratifikacije, a vršimo
ju obavezno kod sjemena koje sijemo u proljeće.
Rasadničarstvo: Jasenovo sjeme sijemo u jesen
bez prethodne stratifikacije. Po mogućnosti
sjetvu valja obaviti odmah nakon sakupljanja

odnosno prije 10. listopada, a nikada nakon 1.
studenog. Na taj način već slijedeće proljeće
postižu se dobri rezultati.
Jesenske gredice treba malčirati upotrebom jute
ili slame. Malč uklanjamo čim sjeme počne sa
nicanjem.
Stratificirano sjeme sijemo u proljeće. Sjetvu
vršimo u redove razmaknute od 15 do 30 cm i u
Larix Mill. – ariši
Hibridi: Ariši se međusobno lako križaju. Jedan
od poznatijih križanaca je L. eurolepis, koji je
dobiven 1900. godine križanjem Larix leptolepis
x L. decidua. Radi dobrih svojstava oba roditelja
i bržeg rasta (heterozis) ovaj križanac često je
sađen u sjeverozapadnoj Evropi. Ostali poznatiji
križanci su Larix leptolepis x L. sibirica, poznat
kao L. marschlinsii, koji je nastao 1901.godine i
L. laricina x L. decidua, poznat pod imenom L.
pendula, nastao je prije 1800 g.
Provenijencije: Evropski ariš ima 5 različitih
provenijencija, koje smatramo podvrstama ili
varijetetima. Ove rase su: alpski ariš u južnoj i
središnjoj Evropi, sudetski ariš u Češkoj i
Slovačkoj, tatarski (karpatski) ariš u Češkoj,
Slovačkoj i Poljskoj, poljski ariš u Šleziji i
rumunjski ariš. Rase se razlikuju u veličini i
vitalitetu sjemena, preživljavanju nakon
Larix: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala
Dozrijevanje
Cvjetanje
Vrste (mjesec)
plodova
(mjesec)
L. decidua III-V IX-XII
L. leptolepis IV-V IX
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Ariševe
češere sakupljamo u jesen odmah nakon
sazrijevanja. Možemo ih sakupljati sa stabala,
tresti na tlo ili uzimati sa hrpa koje naprave
vjeverice. U Evropi ariševo sjeme možemo
sakupljati s površine snijega. Kod većine vrsta
zreli češeri imaju smeđu boju, a skupljanje
možemo početi čim testovi pokažu da su sjemene
ljuske postale tvrde, a embrij čvrst.
Svježe sabrane češere rasprostiremo u tankom
sloju i sušimo na suncu ili u prozračnoj prostoriji.
Šumsko sjemenarstvo
količini od 80 do 90 sjemenki po dužnom metru.
Na 1m² treba biti od 100 do 150 sadnica. Sjeme
jasena se prekriva s 0,6 do 0,8 cm zemlje. Kraće
vrijeme nakon klijanja sadnice se drže pod
zasjenom. Na teren presađujemo sadnice starosti
1+0, a u nekim slučajevima 2+0.
presadnje, brzini rasta, fenologiji, obliku i
otpornosti na insekte i bolesti.
Cvatnja i plodonošenje: Muški i ženski cvjetovi
se javljaju odvojeno na istom stablu. Pojavljuju
se za vrijeme listanja, nekoliko dana prije iglica.
Muški cvjetovi su pojedinačni, žute boje,
okruglasti ili duguljasti, sadrže polen bez krilaca.
Ženski cvjetovi su mali. Na kratkim izbojcima,
uspravni, crvene ili zelenkaste boje. Češeri su na
kratkoj stapci, jajoliki, sastoje se od smeđih,
drvenastih ljusaka, od kojih svaka ima po dvije
sjemenke. Sjeme se širi vjetrom, a prazni češeri
ostaju dugo na stablu. Sjeme ariša je okriljeno,
trouglasto. Ima svjetlo smeđu do crveno smeđu
vanjsku ljusku, te blijedo smeđu unutrašnju
ljusku, svijetli endosperm i dobro razvijen
embrij.
Rasipanje Godina kada je Plodonošenje
Visina stabla
sjemena
(m)
prvi put
(mjesec) uzgojen Početak(god) Periodicitet(god)
IX-proljeće 40 1629 10 3-10
zima 40 1861 15 3
Češeri se otvaraju od sunčeve topline, grijanjem
u sušnici ili čuvanjem u zagrijanim prostorijama.
Preporučena temperatura u sušnici iznosi od
45°C do 48°C, a vrijeme sušenja od 7 do 9 sati.
Nakon otvaranja češeri se protresaju kako bi
ispalo sjeme. Zatim vršimo otkriljivanje sjemena
i to ručno ili upotrebom odgovarajućeg stroja.
Nečistoće odvajamo od sjemenki upotrebom
zračnog pritiska.
36
 Šumsko sjemenarstvo

Kako bi sačuvali vitalitet, sjeme ariša treba Predsjetvena priprema: Većina vrsta roda Larix
čuvati u hermetički zatvorenim posudama na klija dobro bez stratifikacije.
niskim temperaturama

Picea A. Dietr. – smreke

Provenijencije: Zbog velikog areala i različitih izbojka, a ženski na vrhu isto takvog
staništa na kojima rastu, smreke imaju velik broj izbojka(duljina cvatova je od 0,6 do 1,9 cm).
provenijencija. Na mjestima gdje se preklapaju Boja ženskih cvatova je žućkasto zelena ili
areali dolazi do prirodne hibridizacije i grimizna.
introgresije među različitim provenijencijama. Češeri vise, otvaraju se nakon sazrijevanja, ali se
Kod obične smreke (P. abies) je primijećeno da ne raspadaju nego ostaju čitavi. Pokrovne ljuske
je sjeme iz sjevernog dijela areala i većih (priperci) su sitne i ne vide se. Na svakoj plodnoj
nadmorskih visina lakše od sjemena iz južnog ljusci nalaze se po 2 okriljena sjemena. Sjeme je
dijela areala i nižih nadmorskih visina. glatko, sitno i jajoliko. Krilce ga obuhvaća poput
Cvatnja i plodonošenje: Smreke cvjetaju u žlice. Broj kotiledona varira od 4 do 15. Češeri
proljeće. Muški i ženski cvjetovi javljaju se na ostaju na stablu 1 godinu, a neki padaju sa
različitim granama istoga stabla. Muški cvatovi stabala cijelu godinu.
se nalaze u pazušcu gornjih iglica lanjskog
Picea: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala i težina čistog sjemena
Dozrijevanje Rasipanje Boja Plodonošenje
Cvjetanje Visina Sjemenki/
Vrste (mjesec)
plodova sjemena zrelog
(m) gram
(mjesec) (mjesec) češera Početak Periodicitet
P. abies IV-VI IX-XI IX-IV smeđa 61 30-50 3-13 160
Svijetlo
P. engelmanii VI-VII VIII-IX IX-X
smeđa 30 16-25 2-3 300
Zagasito
P. glauca V VIII IX
smeđa 30 30 2-6 500
Tamno
P. omorika V X -
smeđa 30 - - 300
P. orientalis - - - smeđa 55 - - 170
Zagasito
P. pungens IV-VI jesen Jesen-zima
smeđa 51 20 - 230
Žuto-
P. sitchensis V VIII-IX X-proljeće
crvena 74 20 - 400
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Češere dozrijevaju. Kod obične smreke kao indikator
smreka sakupljamo odmah, kako bi izbjegli zrelosti sjemena možemo koristiti sadržaj vlage
gubitak sjemena. Možemo ih skupljati sa stojećih koji se kreće oko 30 % ili manje. Osim toga na
stabala, oborenih, ili sa hrpa koje naprave zrelost upućuje boja sjemene ljuske ili čvrstoća
životinje. Sjeme u pravilu dozrijeva prije sjemena. Sjemena ljuska treba biti tamno smeđe
promjene boje češera u sivu ili smeđu, što je ili crne boje, a sjeme treba pucketati kada ga
svojstvo zrelih češera. Češeri izloženi suncu prije zarežemo oštrim nožem.
Smrekovo sjeme je osjetljivo prilikom odvaja od krilaca, nečistoća i šturog sjemena
skladištenja i može izgubiti vitalitet ukoliko ga rešetanjem. Za odvajanje šturog sjemena koji čini
na vrijeme ne izvadimo iz češera. Češere treba veliki postotak u ukupnoj količini sjemena
sušiti na zraku nekoliko tjedana ili ih staviti u izvađenog iz češera koristi se usisivač ili metoda
sušnicu i sušiti na temperaturi od 38 do 49°C u plutanja sjemena u alkoholu.
trajanju od 6 do 24 sata. Nakon sušenja sjeme Sjeme smreka sa sadržajem vlage od 4 do 8 %
vadimo trešnjom ili prosijavanjem. čuvamo u hermetički zatvorenim posudama na
Odvajanje krilca od sjemena postižemo temperaturi od 1 do 5°C. U navedenim uvjetima
namakanjem i miješanjem sjemena u okrugloj uz stalno održavanje navedenog sadržaja vlage
posudi uz upotrebu mekanog plastičnog strugača. sjeme se uspješno čuva od 5 do 17 godina.
Nakon što se prosuši, vitalno sjeme se lako

37
 Šumsko sjemenarstvo
Dugogodišnja istraživanja koja je provodio
Zveidre et al. (1984) u Latviji pokazala su da je
sadržaj vlage od 7 % optimalan kada je riječ o
čuvanju sjemena obične smreke u hermetički
zatvorenim posudama.Standardi kvalitete za
certificirano sjeme smreke su: čistoća 95 %, udio
drugog sjemena 0 %, inertna tvar (uključujući
krilca i njihove dijelove) 5 %.
Predsjetvena priprema: Sjeme većine vrsta
smreka klija odmah bez prethodne stratifikacije,
ali za pojedine vrste je preporučljivo
stratificiranje prije sjetve. Namakanje u hladnoj
vodi ili kraći periodi hladne stratifikacije
povećavaju energiju klijavosti.
Rasadničarstvo: Jesenska sjetva se ne preporuča
za slijedeće vrste smreka: P. engelmannii, P.
pungens, P. polita, zato što njihovo sjeme
počinje klijati pri niskim temperaturama pa
strada od jesenskih mrazeva.
Pinus L. – borovi
Cvatnja i plodonošenje: Neke vrste borova
počinju rađati sjemenom u starosti od 5 do 10
godina (npr. P. attenuata); dok druge plodonose
puno kasnije (npr. Pinus lambertiana). Borovi su
jednodomne vrste, muški i ženski cvjetovi
pojavljuju se na istom stablu, ali na različitim
mjestima. Muški cvatovi se nalaze pri dnu novih
izbojaka, većinom na starijim bočnim granama u
donjem dijelu krošnje. Ženski cvatovi se nalaze u
gornjem dijelu krošnje, na vrhovima glavnih
grana. Muški cvatovi se razvijaju od jednog do
nekoliko tjedana prije ženskih.
Nakon oprašivanja plodne ljuske ženskih cvatova
se zatvaraju, a češeri se polako počinju razvijati.
Na kraju prve vegetacijske periode češeri narastu
od 1/8 do 1/5 duljine zrelih češera. Oplodnja
38
Jesenska sjetva dala je dobre rezultate za
slijedeće vrste smreka: P. omorika, P. orientalis,
P. rubens.
Sjeme prekrivamo zemljom čija dubina ne smije
prelaziti dva promjera sjemena. Gredice zasijane
u proljeće prekrivamo jutom sve dok sjeme ne
počne sa nicanjem nakon čega jutene prekrivače
uklanjamo. Gredice zasijane u jesen malčiramo s
2,5 do 5 cm slame, borovih iglica ili piljevine
koju uklanjamo u proljeće prije klijanja. Sve
smreke kliju nadzemno.
U prvoj godini uzgoja preporuča se zasjena ili
upotreba prskalica postavljenih iznad gredica. Na
kraju prve vegetacije klijance treba malčirati
slamom radi zaštite tijekom zime. Smrekove
klijanci zahtijevaju veću količinu mineralnih
hranjiva u usporedbi s borovim.
nastaje u proljeće ili ljeto od prilike 13 mjeseci
nakon oprašivanja. Nakon oplodnje započinje
brzi rast češera. Za vrijeme dozrijevanja češeri
mijenjaju boju od zelene, ljubičaste, do žute,
svijetlo smeđe, crveno smeđe ili tamno smeđe.
Češeri i sjeme većine vrsta dozrijevaju naglo
tijekom kraja ljeta ili jeseni druge godine. Kod
nekih vrsta sjeme dozrijeva u 3 godini (npr. P.
pinea). Pojedine vrste imaju obilan urod svake
godine, dok druge imaju jače urode u ciklusima
od 2 do 10 godina.
Zreli češeri su različitih veličina i težina, tako
npr P. mugo ima češere duljine od 2,5 do 5 cm,
koji teže 1,7 grama, dok P. lambertiana ima
češere dužine 30 do 60 cm i težine od 450 do 900
grama. Češeri P. sabiniana i P. coulteri teže više
 Šumsko sjemenarstvo

od kilograma. Zreli češeri imaju drvenaste
plodne ljuske, koje se međusobno prekrivaju
poput crijepa na krovu. One se prema vrhu
proširuju, a kod nekih vrsta i jače odebljaju.
Gornji dio ljuske, tj. dio koji nije pokrit
susjednom ljuskom ima oblik štitića (apofiza).
Na tom štitiastom dijelu nalazi se pri gornjem
vrhu ili u sredini veća ili manja grbica. Kod
nekih borova grbica završava šiljkom.
Pokrovna ljuska (priperak) ovdje je redovito
zakržljala. Na plodnoj ljusci su po 2 sjemenke.
Sjeme je većinom okriljeno, a krilce obuhvaća
sjemenku poput kliješta. Neke vrste bora imaju
sjeme bez krilca (npr. P. pinea, P. cembra). Zrelo
sjeme se sastoji od sjemene ljuske koja obavija
embrij i endosperm.

Pinus: fenologija cvjetanja i plodonošenja Pinus: rasadničarstvo

Dubin
Cvjetanj Dozrijevanje Rasipanje Vrijem Broj a %
Vrste e češera sjemena e sjemenk sjetve Malčiranje
(mjesec) (mjesec) (mjesec)
Vrste sjetve i na m
2
sadnica
cm

Češeri
P. brutia III-V I-III
zatvoreni

Sjeme ne P. proljeć Treset od

P. cembra V VIII-X 530 0.9 55
rasipa mugo e mahovine

Phalepensi P. Treset od
V-VI IX Jesen jesen 580 1.5 62
s nigra mahovine

proljeć
heldreichii V-VII VIII-IX IX-X pinaster 320 0.9 - -
e
P.
P. mugo V-VI X XI-XII 370 70
*
jesen piljevina
strobus
Jesen/
Treset od
P. nigra V-VI IX-XI X-XI proljeć 480 0.8 48
sylvestris mahovine
e
walichian proljeć
P. peuce V jesen jesen - 1.25 Bez malčiranja 46
a e

P. pinaster IV XI-XII XII-I

Kasno Kasno u
P. pinea V-VI
jesen jesen

P. strobus V-VI VIII-IX VIII-IX

sylvestris V-VI IX-X XII-III
wallichiana IV-VI VIII-X IX-XI
Sakupljanje češera: češere sakupljamo sa
dominantnih stabala. Veći češeri u pravilu sadrže
više sjemena, ali se u praksi sakupljaju svi češeri,
osim onih koji su napadnuti bolešću ili kukcima.
Zrele češere sakupljamo sa dubećih ili
neposredno oborenih stabala, odnosno sa hrpa
koje naprave životinje. Češere ne sakupljamo
odmah po dozrijevanju, nego kasnije kada izgube
dio vlage. Kako bi izbjegli sakupljanje nezrelog
sjemena, poželjno je prethodno provjeriti zrelost
sjemena na malom uzorku češera uzetih sa
pojedinačnih stabala.
Zrelo sjeme ima čvrst bijeli ili krem obojani
endosperm i žuti ili bijeli embrij koji se skoro u
potpunosti proteže duž endosperma.
Češere najčešće sakupljamo ručno sa stojećih
stabala, i to pomoću ljestvi ili penjanjem na
stabla. Razvijeni su i brojni alati kako bi se
olakšalo rezanje i dosezanje češera.

39
 Šumsko sjemenarstvo
Vađenje i čuvanje sjemena: kako bi se izbjegao
razvoj plijesni i pretjerano zagrijavanje u
unutrašnjosti češera, koje može dovesti do
naglog propadanja sjemena, češere odmah nakon
sakupljanja treba prosušiti. Sušenje traje od 2 do
60 dana, a vršimo ga prostiranjem svježe
sakupljenih češera u tankom sloju, na suhoj
površini izloženoj suncu ili na poslužavnicima
postavljenim u dobro prozračnoj zgradi, odnosno
stavljanjem u vreće koje su obješene na stalke
zaštićene od kiše. Češere treba sušiti postepeno
kako bi spriječili otvrdnjavanje. Nakon početnog
sušenja, možemo ih staviti u dobro prozračne
vreće ili na poslužavnike. Češere većine vrsta
otvaramo u sušnici, na temperaturama koje ne
smiju prijeći 55°C, uz sadržaj vlage od
20%.Nakon otvaranja, češeri se protresaju kako
bi ispalo sjeme. Sjeme najčešće vadimo
stavljanjem češera u odgovarajući mehanički
uređaj, koji ih prevrće ili trese. Nakon vađenja
slijedi postupak otkriljivanja sjemena, što također
vršimo upotrebom strojeva. Kod pojedinih vrsta
poželjno je sjeme prvo navlažiti, a onda ga pustiti
da se prosuši. Na taj način krilca se olabave i
lakše ih je odvojiti zračnim separatorom.
Nakon skidanja krilaca i čišćenja, vršimo
odvajanje punog od šturog sjemena namakanjem
u tekućini koja ima odgovarajuću specifičnu
gravitaciju. Vitalitet može biti umanjen ukoliko
sjeme namačemo u organskoj tekućini kao što je
etanol, pentan ili petrolej. Kako bi to izbjegli,
sjeme u navedenim tekućinama valja držati vrlo
kratko vrijeme, a zatim ga pustiti da se osuši.
Prije skladištenja sjemena svi tragovi navedenih
tekućina moraju ispariti. Ukoliko koristimo vodu
za odvajanje punog od šturog sjemena, puno
sjeme koje dobijemo prije skladištenja treba
prosušiti na sadržaj vlage između 5 i 10%. Za
dugotrajno čuvanje sjemena preporuča se
temperatura od 2 do 5°C.
Predsjetvena priprema: Sjeme bora ima izrazito
varijabilnu klijavost ukoliko se sije odmah nakon
vađenja ili čuvanja. Sjeme većine vrsta klija bez
stratifikacije, ali se ona poboljšava i ubrzava
ukoliko sjeme hladno stratificiramo.
Hladnu stratifikaciju vršimo namakanjem
sjemena u vodi u trajanju od 1 do 2 dana, a
40
zatim stavljanjem u vlažni medij ili plastične
vrećice koje držimo na temperaturi između 3 i
5°C. Sjeme određenih vrsta može imati izrazitu
dormantnost koja zahtjeva hladnu stratifikaciju u
trajanju dužem od 60 dana. Takva dormantnost je
uzrokovana fizičkim ili fiziološkim čimbenicima.
Rasadničarstvo: Sadnice borova mogu se
uspješno uzgajati u rasadnicima koji se nalaze u
umjerenom ili suptropskom pojasu. Zemlja u
rasadnicima treba biti plodna, dobro drenirana i
prozračna.U umjerenom pojasu sjeme bora
sijemo u jesen ili proljeće. Prije sjetve
dormantnog sjemena potrebno je provesti
stratifikaciju. Predsjetvenu pripremu treba
izvršiti tako da svaka vrsta i partija sjemena
postigne najbolju klijavost. Sadnice dobivene
jesenskom sjetvom u pravilu su veće i bolje
razvijene nakon jedne vegetacijske periode.
Gredice zasijane u jesen treba štititi od mraza i
napada glodavaca.Radi ekonomičnosti, većina
rasadnika borovo sjeme sije u redove. Broj
sjemena po jedinici površine ovisi o vrsti; sjeme
sijemo u količini od 160 do 790 sadnica po m².
Veći postotak preživljavanja sadnica postiže se
ukoliko je gustoća sadnje srednja ili niska.Vrste
krupnijeg sjemena prekrivamo s više, a vrste
sitnijeg sjemena s manje zemlje. Sjeme nekih
vrsta borova iz južnog dijela SAD-a bolje niče
ukoliko ga sijemo na samu površinu gredice a
nakon toga povaljamo.Klijavost je nadzemna, a
nastupa od 10 do 50 dana nakon proljetne sjetve.
Sjeme dormantnih vrsta, čak i nakon hladne
stratifikacije treba duži period za klijanje.
Presadnja sadnica i prenošenje na teren ovisi o
vrsti i karakteristikama staništa. Za lošije
stanišne uvijete potrebne su starije
sadnice.Borovi se teško razmnožavaju
reznicama. Vegetativno razmnožavanje najčešće
se vrši cijepljenjem (Dirr i Heuser 1987). Većinu
borova cijepimo u siječnju i veljači. Podloga
mora biti ista ili srodna vrsta, npr. 5-ero igličave
borove cijepimo samo na podlogu 5-ero igličavih
borova.
 Šumsko sjemenarstvo
Quercus L. – hrastovi
Cvatnja i plodonošenje: Muški cvjetovi su
skupljeni u duge i orijetke rese, s 6-8 dijelnim
perijantom i 6-10 prašnika. Ženski su cvjetovi
pojedince u kupuli. Plodnicu čine 3 plodna lista.
Za cvatnje kupula je sitna i nalik na pup. Kasnije
se ona razvije u naboranu, veću ili manju čašicu,
koja je obrasla kratkim i većinom prileglim ili
duguljastim i čekinjavim ljuskama. U čašici je po
1 plod, žir, koji je jajolik. Plodovi sazrijevaju u 1
godini (bijeli hrastovi) ili u 2 godini (crveni i crni
hrastovi).
Hrastovi cvjetaju u proljeće od veljače do
svibnja, prije ili za vrijeme listanja.
Žirovi sazrijevaju i otpadaju sa stabala od kraja
kolovoza do početka prosinca. Embrij ima 2
mesnate supke, nema endosperma. Prije
sazrijevanja žirevi su u pravilu zelene boje, a
nakon dozrijevanja postaju smeđi (rjeđe crni).
Plodonošenje i učestalost uroda varira u ovisnosti
o vrsti hrasta.
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Zrele
žirove sakupljamo sa zemlje u razdoblju od
kolovoza do prosinca, ili ih tresemo sa grana na
plastičnu prostirku postavljenu na tlu. Žirove
bijelih hrastova treba sakupiti odmah nakon što
padnu kako bi usporili prerano klijanje.
Prije čuvanja ili sjetve, trebamo ukloniti čašice,
izbojke i ostale nečistoće. Postotak punog
sjemena može biti povećan odstranjivanjem
oštećenih, šupljih, ili djelomično izgriženih
žirova. Sortiranje vršimo ručno ili stavljanjem u
vodu (flotacija). Odabir metode sortiranja ovisi o
vrsti hrasta, sadržaju vlage u žirovima i relativnoj
čistoći partije sjemena.
Kod sortiranja u vodi odbacujemo sve žirove koji
plutaju po površini. Ručno uklanjanje oštećenih
žirova (s malim rupicama od žirotoča, s
puknutim sjemenim ljuskama, pljesnive i sl.)
poboljšati će vrijednost sakupljenog sjemena.
Žirove većine vrsta bijelih hrastova ne smijemo
čuvati dok žirove crnih hrastova uspješno
čuvamo samo do 6 mjeseci ili od trenutka
otpadanja do sjetve u proljeće. Sjeme crnih
hrastova čuva se kraće vrijeme samo uz primjenu
hladne stratifikacije. Dakle, žiru pogoduju hladni
i vlažni uvjeti. Primjenjivano je i suho čuvanje u
41
hermetički zatvorenim posudama, ali je
rezultiralo naglim gubitkom vitaliteta. Do toga
dolazi iz razloga što je životni proces u žiru
izrazito ovisan o sadržaju vlage. Za klijanje žira,
sadržaj vlage u žiru ne smije pasti ispod 30 do
50% kod bijelih hrastova, odnosno 20 do 30%
kod crnih hrastova.
Predsjetvena priprema: Žirovi bijelih hrastova u
pravilu ne pokazuju dormantnost i proklijat će
odmah nakon otpadanja. Žirevi crnih hrastova
imaju dormantan embrij i kliju u proljeće nakon
jesenske sjetve. Prije testa klijavosti ili proljetne
sjetve, crne hrastove treba stratificirati. Najbolji
rezultati postižu se ako hladnu stratifikaciju
obavimo u vlažnom, dobro dreniranom pijesku,
mješavini pijeska i treseta ili sličnom mediju u
trajanju od 30 do 90 dana i na temperaturi od 0
do 5°C.
Rasadničarstvo: U praksi se favorizira jesenska
sjetva za sve vrste roda Quercus. Sjeme bijelih
hrastova klije odmah nakon jesenske sjetve, dok
sjeme crnih hrastova zasijano u jesen, treba proći
prirodni proces hladne stratifikacije, a s klijanjem
počinje u rano proljeće.. Ukoliko vršimo
proljetnu sjetvu crnih hrastova, poželjno je
obaviti hladno-vlažnu stratifikaciju. Žirove
sijemo omaške ili u redove razmaknute od 20 do
25 cm a prekrivamo ih s 0,6 cm rasadničke
zemlje. Gustoća sadnica na gredicama treba se
kretati u rasponu od 105 do 370 sadnica po m².
Kako bi zaštitili sjeme i klijance tijekom zimskog
razdoblja, gredice zasijane u jesen treba
malčirati. U vrijeme nicanja poželjna je primjena
djelomične zasjene. Sadnice hrasta obično se
presađuju nakon prve godine (podatak iz SAD)
 Šumsko sjemenarstvo

Prunus L.
Prunusi imaju koštuničave plodove, a od davnina latica, te 15 do 20 prašnika. Cvjetovi su
se uzgajaju zbog jestivih plodova, a neki i zbog pojedinačni, u jednostavnim štitastim cvatovima
jestivog sjemena. Stabla za proizvodnju sjemena –gronjama ili u dugim grozdastim cvatovima,
i za hortikulturne potrebe razmnožavaju se javljaju se prije ili zajedno s listovima.
kalemljenjem, ali je klijavost sjemena važna za Oprašivanje vrše kukci. Plod je jednosjemena,
uzgoj podloga i u programima oplemenjivanja. većinom sočna koštunica, osim kod badema koji
Cvjetanje i plodonošenje: Cvjetovi Prunusa su ima suhu koštunicu.
dvospolni, sastoje se od 5 bijelih ili ružičastih
Prunus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, karakteristike stabala
Dozrijevanje Rasipanje Godina kada Plodonošenje
Cvjetanje Visina
Vrste Plodova Sjemena je prvi put Početak Periodicitet
(mjesec) (m)
(mjesec) (mjesec) uzgojen (godine) (godine)
P. amygdalus II-III VIII-X - 9 Rano 6-7 1
P. armeniaca II-III V-VI - 11 Rano - 2
P. avium IV-V VI-VII VII-VIII 30 Rano 6-7 1
P. cerasifera IV-V VI-VIII VI-IX 8 Rano - 2-3
P. cerasus IV-V VI-VII - 15 Rano 6-7 1
P. domestica V VII-X - 12 Rano - -
P. mahaleb IV-V VII - 10 Rano - 1-2
P. padus IV-V VI-VII - 15 Rano - 2
P. persica III-V VII-X - 8 Rano 4-8 1-2
P. serotina V-VI VIII-IX VIII-IX 34 1629 5 1-5
P. spinosa IV-V VIII-IX IX 4 Rano - 1-2
Skupljanje, vađenje i skladištenje sjemena: ljuske otvore.Plodove skupljamo ručno sa stabala
Sjeme Prunusa treba skupljati kada u potpunosti ili na prostirkama postavljenim na tlu kako bi
dozrije. Zrelost određujemo prema stanju i boji smo sakupili plodove koji prirodno padaju.
ploda. Vrste crnog ploda u zrelom stanju imaju Sjeme možemo izdvojiti maceracijom, a onda
plodove crvene boje prije dozrijevanja, a vrste prikupiti ono koje pluta.Za dugotrajnije čuvanje
crvenog ploda u zrelom stanju, plodove žute ili sjeme treba prosušiti na zraku, i čuvati u
djelomično zelene i crvene boje prije hermetički zatvorenim posudama na niskoj
sazrijevanja. Bademi se sakupljaju kad im se temperaturi.

Prunus: težina čistog sjemena i predsjetvena priprema

Promjer
Sjemenki/ Topla Hladna
Vrste Boja zrelog ploda ploda
gram stratifikacija stratifikacija
(mm)
P amygdalus smeđa - 0.4 0 65
P. armeniaca Žuto-crvena 30+ 0.7 0 60-120
P. avium Žuto-crna 20-25 5.2 0 90-125
P. cerasifera Crvena 16-25 2.2 14 189
P. cerasus Crvena 8-25 6.4 0 90-150
P. domestica Plavo-ljubičasta 8-12 1.3 14 189
P. mahaleb Crveno-žuta - 11.3 0 80-100
P. padus crvena 6-8 19.6 0 100-120
P. persica Ljubičasto-crna 30-60 0.3 0 98-105
P. serotina crna 7-10 9.3 0 120
P. spinosa Plavo-crna 10-15 4.9 0 170

42
 Šumsko sjemenarstvo

Predsjetvena priprema: Sjeme Prunusa je tresetom dana na 18-25°C a zatim 90-120dana

dormantno, te zahtjeva dugotrajnu stratifikaciju.
Njihovo sjeme ima tvrdi endokarp, pa se
smatralo da imaju tvrdu sjemenu ovojnicu.
Endokarp može otežati klijavost, ali u pravilu
upija vodu. Kod pojedinih vrsta uklanjanje
endokarpa može ubrzati klijanje. Strattificira se
vlažnim pijeskom ili tresetom 90-120 dana na
temperaturi 0-5°C ili s vlažnim pijeskom tj
na temperaturi od °C
Rasadnička i terenska iskustva: Nestratificirano
sjeme Prunusa sijemo u jesen a stratificirano u
proljeće. Kako bi sjeme bilo izloženo hladnoći prije
samog smrzavanja gredica, jesensku sjetvu moramo
obaviti što ranije. Sadnice Prunusa presađujemo
nakon 1 ili 2 godine (1+0 ili 2+0). Klijavost je
nadzemna ili podzemna, te ovisi o vrsti.

Malus Mill. – jabuke

Cvatnja i plodonošenje: Jabuke imaju dvospolne vrijeme listanja. Vrijeme cvjetanja ovisi o vrsti,
štitaste cvjetove. Listića čaške i vjenčića ima po može biti od ožujka pa sve do lipnja. Prividni
5, prašnika 20-50, a tučaka 5. Tučci su do plod je okruglast, gore i dolje više ili manje
polovice međusobno srasli. Cvjetovi su bijele do utisnut.
ružičaste boje, javljaju se u proljeće prije ili za
Malus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva zrelih stabala, težina čistog sjemena i predsjetvena
priprema
Godina Stratifikacija
Dozrijevanje Boja Visina
Cvjetanje kada je Sjemenki/
Vrste plodova zrelog stabla Trajanje Temp
(mjesec) prvi put gram
(mjesec) ploda (m) (dani) (ºC)
uzgojen

Crvena 20/3
M. baccata V VIII-X 9 1784 145 30
ili žuta 0
M. floribunda V - Crvena 9 1862 130 60-120 -

Žuta ili 20/3

M. pumila V VIII-X 15 davno 45 60
crvena 0

Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Plodovi
pojedinih vrsta dozrijevaju već tijekom kolovoza
i odmah padaju na zemlju. Do sjemena jabuka
dolazimo postupkom djelomične fermentacije
plodova u velikim posudama. Fermentirane
plodove prekrivamo vodom i gnječimo a nakon
toga sakupljamo sjeme koje pluta na površini.
Svježe plodove možemo staviti u macerator, i
sakupiti sjeme koje pluta po površini. Sjeme
jabuka, uz sadržaj vlage manji od 11%, čuvamo u
hermetički zatvorenim posudama na niskoj
temperaturi. Navedenim postupkom, bez gubitka
vitaliteta sjeme se uspješno čuva do 2 godine
Predsjetvena priprema : dormantnost
savladavamo hladnom stratifikacijom
Rasadničarstvo: U rasadnicima se iz sjemena
najčešće uzgajaju sadnice jabuka koje koristimo
kao podloge. Netretirano sjeme sijemo krajem
jeseni, a stratificirano u proljeće. Sjetva se
obavlja u redove koje malčiramo s tankim slojem
piljevine. Dubina sjetve iznosi od 0,6 do 1,25 cm.
Klijavost je nadzemna.

Pyrus L. – kruške
Cvatnja i plodonošenje: Kruške imaju velike
dvospolne cvjetove, koji se javljaju prije ili
zajedno s listovima od ožujka do svibnja. Plodovi
divljih krušaka su kraći od 5 cm, ali komercijalno
uzgajani kultivari imaju veće plodove. Boja
zrelih plodova može biti zelena, žuta, crvenkasto-
smeđa, crvena ili kombinacija navedenih boja.
Zreli plodovi sadrže od 4 do 10 glatkih, crnih ili
gotovo crnih sjemenki s tankim slojem

43
 Šumsko sjemenarstvo
endosperma. Plodovi sazrijevaju od sredine
srpnja do listopada.
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Zrele
plodove sakupljamo sa stabala ili ih tresemo na
zemlju. Sjeme odvajamo propuštanjem plodova
kroz macerator, sušenjem i rešetanjem na zraku.
Pitoma kruška ima oko 31 sjemenku u jednom
gramu. Sjeme koje namjeravamo čuvati treba
prosušiti na sadržaj vlage od oko 10% i držati ga
u hermetički zatvorenim posudama pri niskim
temperaturama.
Robinia L. - bagremi
Cvatnja i plodonošenje: Cvjetovi čine grozdove
koji vise. Javljaju se u proljeće i početkom ljeta.
Oprašivanje vrše kukci. Plod je mahuna koja
sazrijeva u jesen, sadrži od 4 do 10 tamno smeđih
ili crnih sjemenki dugačkih od 4 do 6 mm.
Robinia: fenologija cvjetanja i plodonošenja
Dozrijevanje
Cvjetanje
Vrste
(mjesec)
R. hispida V-VI
R. pseudoacacia V-VI
Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena:
Sakupljanje zrelog sjemena moramo započeti
prije nego se mahune otvore. Mahune možemo
trgati ručno sa dubećih stabala ili ih tresemo na
prostirku postavljenu na zemlji. Sakupljanje
vršimo od kraja kolovoza do početka zime
(Olson 1974e). Osušene mahune otvaramo
pomoću stroja za čišćenje, a sjemenke odvajamo
pomoću zraka. Čuvanjem sjemena u hermetički
zatvorenim posudama pri niskim temperaturama
možemo održati vitalitet i do 10 godina
Predsjetvena priprema: Sjemena ljuska kod vrsta
roda Robinia je tvrda, pa ju prije klijanja treba
skarificirati. Najefikasniji način za skarifikaciju
Sorbus L. – sorbusi
Cvjetanje i plodonošenje – Bijeli, prekrasni
cvjetovi u pomalo spljoštenim vršnim gronjama
pojavljuju se od travnja do srpnja ovisno o vrsti i
lokalitetu. Prividni okruglasti plodovi dozrijevaju
od kolovoza do listopada. Kad sazriju plodovi su
intenzivne narančasto-crvene do svijetlo-crvene
Predsjetvena priprema: Sjeme vrsta roda Pyrus
uzeto iz svježih zrelih plodova je dormantno i
neće proklijati ukoliko ga ne stratificiramo.
hladna stratifikacija u trajanju od 130 dana, pri
temperaturi od 5°C
Rasadničarstvo: Sjeme krušaka sijemo u jesen ili
proljeće ukoliko je prije toga stratificirano.
Sjetvu vršimo u redove s 32 do 48 sjemenki po
dužnom metru reda. Klijavost je nadzemna.
Nakon dozrijevanja plodovi dobivaju smeđu
boju, otvaraju se na stablima i izbacuju sjeme.
Obični bagrem počinje plodonositi u starosti od 6
godina, a dobar urod događa se u intervalima od
1 do 2 godine. Sjeme ne sadrži endosperm.
Rasipanje
Sjemenki/
plodova sjemena
gram
(mjesec) (mjesec)
VII-IX - 60
IX-X IX-IV 50
je pomoću kiseline, iako se koristi i mehanička
skarifikacija kao i ona s vrelom vodom. Dužina
namakanja u kiselini ovisi o partiji sjemena, a
kreće se od 10 do 120 minuta.
Rasadničarstvo: Sjeme roda Robinia sijemo od
ožujka do svibnja, u redove razmaknute od 15 do
20 cm. Po dužnom metru reda ide od 65 do 100
sjemenki. Druga mogućnost je sjetva sjemena
omaške na plodno tlo. Sjeme prekrivamo s 0,6
cm zemlje, pijeska ili mješavine pijeska i
piljevine. Poželjno je malčiranje gredica slamom.
Vrste roda Robinia kliju nadzemno. Za sadnju na
terenu upotrebljavaju se sadnice starosti 1+0.
boje. Imaju dva do pet pretinaca, a u svakom
jednu ili dvije male, smeđe sjemenke. Plodovi
ostaju na stablu do kraja zime – njima se hrane
ptice. Ptice su glavni način rasprostiranja
sjemena.
44
 Šumsko sjemenarstvo
S. aucuparia počinje rađati sjemenom u starosti
od 15 godina, a dobar urod događa se skoro
svake godine. Sjeme rado napadaju kukci iz
Sorbus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, svojstva stabala i težina čistog sjemena
Dozrijevanj
Cvjetanj Rasipanje
e plodova
Vrsta e sjemena
(mjesec)
(mjesec) (mjesec)
S. aria V IX-X X-proljeće
S. V VIII-IX IX-proljeće
S. V-VI IX-X IX-X
S. V-VI IX-X IX-X
Sakupljanje plodova –Radi zaštite plodova od
ptica, ubrzo nakon dozrijevanja, možemo ih
trgati ili tresti sa stabla. Plodovi se također mogu
trgati i ranije, u trenutku kad počinju dobivati
boju. Ukoliko ih beremo prije nego što su
potpuno sazrijeli, prije nego što odvojimo sjeme,
plodove moramo sakupiti u hrpe i ostaviti kroz 2
mjeseca kako bi se raspali.
Vađenje i čuvanje sjemena – Kako bi smo
odvojili sjeme, plodove sa mesnatim usplođem
stavljamo izravno u macerator ili prešu. Kako bi
izbjegli oštećenja na sjemenu, maceraciju
trebamo izvoditi vrlo oprezno. Nakon
maceracije, usplođe se ispire u vodi, odvaja i
sakuplja. Slijedi sušenje sjemena, pomoću
uređaja za odvajanje, ispravno sjeme treba
odvojiti od slomljenih dijelova, šturog ili
djelomično punog sjemena. Ukoliko plodove
stavljamo pod prešu, mesnato usplođe može se
odvojiti, osušiti i uz pomoć vjetra separirati, ili
suho usplođe i sjeme možemo posijati zajedno.
Međutim, ukoliko sakupljamo sjeme i
namjeravamo ga čuvati, ono mora biti čisto.
Uz mali gubitak vitaliteta, očišćeno sjeme može
se čuvati u hladnim i suhim uvjetima kroz 2 do 8
godina. Za dobivanje boljih rezultata,
preporučamo da sjeme sa sadržajem vlage od 6-
8% držite u hermetički zatvorenim posudama na
temperaturi od 1-3 ºC.
Urod, kao i apsolutna težina sjemena razlikuju se
s obzirom na pojedine vrste sorbusa (Harris i
Stein 1974). Vaganjem je ustanovljeno da se
težina sjemena u plodovima kreće u rasponu od
45
porodice Chalcididae, čije larve parazitiraju na
drugim kukcima.
Sjemenki
Visina Boja zrelog
/
(m) ploda
gram*
15 Crvena 69
15 Crvena 258
20 Zagasito žuta 34
20 Crvenkasto- 32
1-7 % težine ploda. Čuvanje sjemena vrste S.
aucuparia na sobnoj temperaturi pokazalo se
zadovoljavajućim, no pri višim temperaturama
čuvanja nepovoljno je ako je relativna vlažnost
puno veća ili manja od 25%. Također, sjeme se
preko zime može čuvati na otvorenom, u jamama
za stratifikaciju. Težina i količina čistog sjemena
razlikuje se od vrste do vrste sorbusa.
Predsjetvena priprema sjemena Sjeme sorbusa
zahtijeva 60 ili više dana hladne stratifikacije u
vlažnom pijesku, mahovini, zemlji ili nekom
drugom mediju, pri temperaturi od 1-5 ºC.
Nakon stratifikacije, sjeme vrsta S. americana, S.
aucuparia, S. decora i S. sitchensis klijalo je
prilično brzo na ispitivanjima provedenim na
približno sobnoj temperaturi. Barem tri vrste, a
posebno S. aucuparia, u potpunosti su proklijale
kada su držane na vlažnom i na temperaturi
stratifikacije kroz 60 do 150 ili više dana. Na šest
vrsta iz roda Sorbus demonstrirana je sposobnost
klijanja, samo neke su pokazale bolju klijavost
pri temperaturi između 5-10 ºC, u odnosu na
temperaturu od 0,5-5 ºC. Jarebika (Sorbus
aucuparia) zahtijeva period hladne stratifikacije,
koji može biti kraći ako je sjeme najprije čuvano
kroz 6 mjeseci na suhom pri sobnoj temperaturi.
Sjeme vrste S. aucuparia može priječi u
sekundarnu dormantnost u slučaju nepotpune
stratifikacije kada ga izlažemo toplim uvjetima
klijanja ili kada ga nakon perioda hladno-vlažne
stratifikacije držimo na suhom.
Duga toplo-vlažna stratifikacija prije hladne, nije
poboljšala ukupnu klijavost, a ponekad je za
 Šumsko sjemenarstvo
potpunu klijavost potreban dulji period hladne
stratifikacije. Skarifikacija sjemena kiselinom
nije značajno umanjila potreban hladni period, ali
u jednom primjeru povećala je ukupnu klijavost.
Postoje odlične mogućnosti za daljnje
poboljšanje ispitivanja klijavosti sjemena
sorbusa.
Rasadnička proizvodnja – Nestratificirano sjeme
vrsta iz roda Sorbus može se sijati u jesen ili
početkom zime. Sjetva se može obaviti i krajem
zime ili vrlo rano u proljeće ukoliko ima
dovoljno vremena za post sjetveni hladni period
ili ako je sjeme bilo izloženo hladnoj
stratifikaciji. Sjetva netretiranog sjemena u
srpnju i kolovozu za proizvodnju sadnica
narednog proljeća, pokazala se kao
zadovoljavajuća. Sjemenu nekih vrsta iz roda
Sorbus pomažu toplo-vlažni uvjeti prije vlažnog i
hladnog razdoblja tijekom zime.
Očišćeno sjeme može se posijati u redove,
prividni okruglasti plodovi (bobe) ili osušeno
macerirano usplođe sa sjemenom obavezno treba
sijati omaške. U slučaju kada prije sjetve sjeme
nismo odvojili iz ploda (bobe), klijanje je sporije
Tilia L. – lipe
Cvjetanje i plodonošenje: Cvjetovi su pravilni,
dvospolni, žućkaste boje, otvaraju se u lipnju,
tvore paštitaste cvatove, zajednička cvjetna
stapka je srasla s dugim krilastim priperkom
(letnim listom). Plodovi su oraščići koji
dozrijevaju u rujnu i listopadu, oblik im je
okruglast do jajolik. Svaki plod ima drvenasti
perikarp koji sadrži jednu, a ponekad 2 do 4
sjemenke. Sjemenke imaju tvrdu sjemenu ljusku,
te mesnati žućkasti endosperm i dobro razvijeni
embrij. Sjeme se rasprostire putem vjetra ili
životinja.
Skupljanje, vađenje i skladištenje sjemena:
Sjeme lipe se skuplja nakon mrazeva, stresanjem
sa grana na prostirke raširene na tlu, a zatim se
rasprostire kako bi se prosušilo. Rano sakupljanje
plodova vršimo sa stabla u trenutku kad
promijene boju u smeđu.
Nakon sušenja, letne listove uklanjamo
mlaćenjem, a otpatke gravitacijskim separatorom
(uz pomoć zračne struje). Kod malolisne lipe
46
i općenito nije zadovoljavajuće. Poželjno je
plitko prekrivanje sjemena od svega 1,5 mm.
Sjeme se može pomiješati sa pijeskom i posijati u
jesen na samu površinu ili prekriti slojem pijeska,
zemlje, piljevine ili tresetom od mahovine i u
tankom sloju malčirati sa borovim iglicama,
tresetom od mahovine, strugotinama od drva ili
lišćem. Dobri rezultati u prvoj godini uzgoja,
postignuti su jesenskom i zimskom sjetvom
netretiranog sjemena bez malčiranja u
prekrivenoj negrijanoj drvenoj lijehi. Sjetva
sjemena na snijegu, također se pokazala kao
zadovoljavajuća.
Ukoliko sjeme sijemo kasno ili bez odgovarajuće
predsjetvene pripreme, većina sjemena vjerojatno
će proklijati druge ili treće vegetacije. Klijanje je
nadzemno (epigeično).
Sadnice sorbusa su sasvim otporne i nisu
podložne napadima kukaca i bolestima, iako
divljač često nanosi štete odgrizanjem izbojaka
nezaštićenih sadnica.
Za popunjavanje na terenu najbolje su školovane
biljke starosti 1+1, ali su često prikladne i
sadnice starosti 2+0.
mlaćenjem možemo ukloniti i perikarp. Prinos
sjemena iznosi od 75 do 80% težine plodova.
Sitnolisna lipa ima oko 30,4 sjemenke u jednom
gramu. Lipovo sjeme treba prosušiti na 10 do
12% sadržaja vlage, a zatim ga čuvati na niskim
temperaturama. Navedenim postupkom sjeme
može očuvati vitalitet od 2 do 3 godine.
Predsjetvena priprema: Sjeme lipa je dormantno
zbog nepropusne sjemene ljuske, dormantnog
embrija i tvrdog perikarpa. Klijavost se povećava
upotrebom skarifikacije koja ima za cilj
omekšati perikarp i sjemenu ljusku. Dobre
rezultate daje sjetva rano sakupljenog sjemena
prije nego se ono prosuši.
Rasadnička i terenska iskustva: Jesenska kao i
proljetna sjetva stratificiranog sjemena rezultira
klijanjem u periodu od 2 do 3 godine. Povećanje
broja sadnica u prvoj godini može se postići
ukoliko sjeme tretiramo kiselinom 5 mjeseci prije
sjetve. Sjetva 2100 sjemenki po m² daje oko 315
sadnica na m².
 Šumsko sjemenarstvo

Corylus L. – lijeske
Cvatnja i plodonošenje: Muški i ženski cvjetovi su lješnjaci, okruglastog ili jajolikog oblika, s
se pojavljuju odvojeno na jednogodišnjim tvrdom ljuskom, u zrelom stanju smeđe boje.
postranim izbojcima iste biljke. Muški cvjetovi Svaki lješnjak se nalazi u ovoju, koji ima oblik
su skupljeni u rese i pojavljuju se već u jesen, kraće ili duže cijevi, a gornji rub ovoja je jače ili
dok su ženske rese kratke i ne vide se, jer su u slabije nazubljen. Sjeme raznose ptice i sisavci.
pupovima, iz kojih za cvatnje izlaze crvenkaste i Dobar urod događa se u nepravilnim razmacima,
nitaste njuške. Lijeske cvjetaju u proljeće prije obično svake 2 ili 3 godine
listanja. Od oplođenih ženskih cvjetova, krajem
ljeta ili početkom jeseni nastaju plodovi. Plodovi
Corylus: fenologija cvjetanja i plodonošenja, podaci o urodu i težini sjemena
Sjemenki
Dozrijevanje
Cvjetanje / Sjemenki/
Vrste plodova
(mjesec) 100 kg gram
(mjesec)
plodova

C. avellana II-III IX-X 132 0.8

Sakupljanje, vađenje i čuvanje sjemena: Predsjetvena priprema: Svježe sabrano sjeme

Lješnjake prije dozrijevanja mogu pojesti
glodavci ili ptice. Da bi se spriječili takvi gubici,
plodove valja skupiti u trenutku kad ljuske počnu
dobivati smeđu boju, to može biti već sredinom
kolovoza.
Radi sušenja lješnjake treba prostrti u tankim
slojevima, sve dok se ovoj ne otvori dovoljno
kako bi sjeme izvadili mlaćenjem. Sjeme obične
lijeske možemo čuvati sve do jeseni ukoliko
izvršimo hladnu stratifikaciju u vlažnom pijesku.
Lješnjaci se mogu čuvati do godine dana u
otvorenim posudama na sobnoj temperaturi. Prije
stavljanja sjemena na čuvanje ono ne smije biti
suho, trebamo održavati visoki stupanj vlage.
obične lijeske nije dormantno iako čuvanje
sjemena na suhom potiče dormantnost (Jarvis
1975). U prirodnim uvjetima dormantnost
savladavamo hladnom stratifikacijom koja potiče
sintezu giberelina (biljnih hormona izoliranih iz
gljiva, koji potiču rast biljaka op. p.).
Za poticanje klijavosti kod sjemena obične
lijeske možemo koristiti mješavinu etanola i
živinog klorida (to je bijeli, otrovni, topivi,
kristalni sublimat žive koji se koristi kao pesticid,
antiseptik ili za zaštitu drva op. p.). Antiseptičko
djelovanje živinog klorida potiče klijanje.
Dormantnost možemo savladati stratifikacijom
koja potiče biosintezu giberelina ili vanjskom
aplikacijom giberelina. Sjeme tretirano

47
 Šumsko sjemenarstvo

giberelinom, bez gubitka klijavosti, možemo 2,5 cm i prekrivamo s 2,5 do 3 cm debelim

čuvati do 12 tjedana (Jarvis 1975). Utjecaj
giberelina na duže čuvanje još uvijek nije poznat
(Nussbaum i Lagerstedt 1983).
Rasadničarstvo: Većina rasadnika sjeme
Corylusa sije u jesen. Sjeme sijemo na dubinu od
slojem piljevine. Gustoća sadnica mora biti mala,
od 42 do 63 po m². Za teren su prikladne
jednogodišnje sadnice (1+0). Klijavost je
podzemna.

I. Općenito o šumskim rasadnicim

48
Pod rasadnikom se razumijeva posebno
uređena površina tla na kojoj se kroz sustav
tehnološko-tehničkih postupaka proizvode
sadnice za odgovarajuću privrednu granu
(šumarstvo, hortikulturu, voćarstvo i dr.).
Šumski rasadnici služe za proizvodnju sadnica
za pošumljavanje goleti, osnivanje plantaža,
melioracije degradiranih šuma i šikara,
erodiranih terena, jalovišta i dr.
Tragovi rasadničarstva mogu se otkriti u
vrtlarstvu najstarijih civilizacija. Prvu knjigu o
rasadnicima pod nazivom “Seminarium”
napisao je 1530. Charles Estienne.
Nagli procvat rasadničarske proizvodnje
počinje krajem 19. stoljeća. Prvi opsežan rad u
nas iz problematike rasadničarske proizvodnje
u Šumarskome listu 1880. god objavio je D.
Hlava, profesor Križevačkoga učilišta.
Većina je rasadnika danas po svome
proizvodnome programu mješovita. Proizvode
i četinjače i listače, ukrasno drveće i grmlje.
Ima i rasadnika koji su specijalizirani samo za
četinjače ili listače ili čak za samo jednu vrstu.
Danas u svijetu mnoge zemlje imaju razvijenu
rasadničarsku proizvodnju, posebno se ističu
Nizozemska i Danska u Europi, te SAD.
Razvoj rasadničarske proizvodnje u našoj
zemlji vezan je za početke pošumljavanja krša.
Prvi je rasadnik za proizvodnju šumskih
sadnica osnovan 1879. u Sv. Mihovilu na
području Senja, površine 2 kj (katastarsko jutro
ili ral). Godišnji kapacitet bio mu je 1,8-2
milijuna sadnica. Uglavnom su se proizvodile
sadnice crnog bora i nešto listača. Ubrzo
poslije toga osnovani su i drugi rasadnici;
Kesten (Senjska draga), Podbadanj
(Crikvenica). Oni su danas napušteni i u vrlo
lošem stanju.
Do kraja drugoga svjetskoga rata, šumske se
sadnice proizvode u privremenim šumskim
rasadnicima u kojima se uglavnom radilo
ručno. Najviše su se proizvodile sadnice
četinjača i to nepresađenice. Sadnice
obloženoga korijena uzgojene u tuljcima od
ljepenke, šupljim dijelovima bambusove
stabljike, glinenim loncima, proizvodile su se
samo na području krša.
Najveći broj danas postojećih rasadnika
osnovan je šezdesetih godina 20. stoljeća. U
njima je uvedena suvremena tehnologija
proizvodnje. Velika pažnja se posvećuje
porijeklu i kvaliteti sjemena, kontroli plodnosti
tla te mjerama zaštite.
Rasadničku proizvodnju Hrvatske danas
karakterizira veliki broj malih, slabo
opremljenih i neravnomjerno raspoređenih
rasadnika. Registrirana su 43 rasadnika s
ukupne površine 443 ha. U 26 rasadnika
proizvode se četinjače i listače, u 9 rasadnika
samo listače, a u 8 samo četinjače. Više od
polovice rasadnika ima površinu manju od 10
ha, 6 rasadnika ima površinu 15 do 20 ha, a 7
rasadnika ima površinu veću od 20 ha.
Najveći rasadnici za proizvodnju listača (topole
i vrbe) su "Višnjevac" i "Topolje" u Upravi
šuma Osijek, te "Zalužje" u Upravi šuma
Vinkovci,
a listača i četinjača "Hajderovac" u Upravi
šuma Požega, "Zelendvor" u Upravi šuma
Koprivnica, "Oštarije" u Upravi šuma Ogulin,
te još neki manji rasadnici.
Rasadnik Šumarskoga fakulteta osnovan je
1922. godine na površini od 1 ha. Ta se
površina s vremenom mijenjala i povećavala
tako da fakultet danas raspolaže s rasadnikom
Maksimir-Ravnice površine 2,5 ha i
rasadnikom Dotršćina površine 1 ha. Osnovna
namjena tih rasadnika je edukacija studenata
šumarstva.
Sadni materijal - pod ovim se pojmom
označavaju biljke razmnožene i uzgojene u
rasadnicima. Poslije uzgoja u rasadniku, koji
može trajati različito, ovisno o namjeni, te se
biljke presađuju na stalno mjesto gdje će
nastaviti rasti, ostvarujući funkcije koje su im
namijenjene: ekonomsku, zaštitnu, estetsko-
dekorativnu, sanitarno-higijensku i dr.
Pod sadnim materijalom u širem smislu mogu
se shvatiti i biljke iz šume, iz prirodnoga
pomlatka (divljake) koje se mogu odmah
upotrijebiti za sadnju.
U šumarskoj praksi razlikujemo dvije vrste
rasadnika: privremeni i stalni.
Privremeni se šumski rasadnici osnivaju tamo
gdje su površine za pošumljavanje ograničene.
U njima se uglavnom proizvodi jedna ili dvije
vrste drveća, a njihova se površina kreće od
nekoliko ari do pola hektara. Privremeni se
šumski rasadnici osnivaju na samim
površinama koje treba pošumiti ili u njihovoj
neposrednoj blizini. Po završetku
pošumljavanja rasadnici se napuštaju i osnivaju
novi. Ulaganja u privremene rasadnike su
mala, u njima gotovo da i nema nikakve
prateće opreme.
Stalni se šumski rasadnici osnivaju radi
pokrivanja potreba za pošumljavanjem većih
područja tijekom dužega vremenskoga
razdoblja. U stalnome se šumskome rasadniku
proizvodi veći broj drvenastih vrsta. Površina
ovakvih rasadnika je veća od nekoliko desetina
hektara, radovi su mehanizirani, primijenjuju
se mjere za održavanje plodnosti tla, potrebni
su određeni objekti (staklenici, garaže,
hladnjače, upravna zgrada i dr.).
Svaki rasadnik mora imati matičnjak. To je
proizvodni posebno uređeni diokoji prestavlja
polazište za daljnju proizvodnju biljaka u
rasadniku. Sa biljaka u matičnjaku uzimaju se
vegetativni i generativni dijelovikoji služe za
proizvodnju biljaka. On može imati i funkciju
vjetrobranog pojas, i uglavnom se postavlja na
smjer puhanja vjetra.
Rasadnici u kojima se proizvodnja zasniva na
sjetvi sjemena imaju dva osnovna dijela:
sjemenište i rastiliše. U sjemeništu se sjeme
sije i proizvode se jednogodišnje ili
dvogodišnje sadnice koje se presađuju u
rastilište. Presadnja u rastilište ima zadatak da
se sadnice pripreme za sadnju na terenu.
Presadnjom se dobiju sadnice s bogatijim i
gušćim korijenom, te jačim i stabilnijim
stabljikama. Takve su sadnice sposobne dobro
podnijeti šok što ga dožive vađenjem korijena i
sadnjom na terenu. Ako se želi proizvesti
sadnice za hortikulturne potrebe (stablašice),
biljke se u rastilištu presađuju nekoliko puta,
svaki puta na veći razmak. Biljke u sjemeništu
provode jednu do dvije godine, dok u rastilištu
mogu provesti i 10 godina, ovisno o vrsti
drveća i cilju proizvodnje. Sadnice koje su
provele u sjemeništu 2, a u rastilištu 3 godine
nose oznaku 2+3, a sadnice koje nisu
školovane u rastilištu označavamo 1+0, 2+0..
Rasadnici topola i vrba koji se temelje na
vegetativnome načinu proizvodnje (reznice)
imaju ožilište i rastilište. U ožilištu se pikiraju
reznice iz kojih se nakon jedne godine dobiju
biljke ožiljenice. Korijen ožiljenice sadi se u
rastilište, a nadzemni dio (prut) reže se u
reznice koje ponovno služe za proizvodnju
ožiljenice. U rastilištu iz posađenoga korijena
koji je star jednu godinu, nakon dvije godine
dobijemo sadnicu topole ili vrbe sposobnu za
osnivanje šumskih kultura i plantaža. Takve
sadnice označavamo razlomkom 2/3 što znači
da joj je nadzemni dio (stabljika) star dvije, a
podzemni dio 3 godine. Prema tome možemo
zaključiti da proizvodnja kvalitetne sadnice
topola i vrba traje tri godine. Ukoliko sadnicu
topole i vrbe proizvedemo u cijelosti u ožilištu
gdje ona provede 1, 2 ili 3 godine, takve
sadnice nose oznaku 1/1, 2/2, 3/3, što znači da
im je jednako star i podzemni i nadzemni dio.
 II. Izbor staništa za rasadnik
Opće postavke
Idealno stanište za rasadnik ne postoji. Izbor
mjesta za proizvodnju sadnoga materijala
podrazumijeva izvjesne kompromise. Što je
lokacija rasadnika brižljivije odabrana, to će se
kasnije svi uloženi napori, rad i sredstva
obilnije isplatiti.
U izboru staništa za rasadnik trebaju
sudjelovati stručnjaci iz područja
rasadničarstva, pedologije, fitopatologije,
entomologije, i dr. Treba analizirati više
lokaliteta prema istim kriterijima koji
obuhvaćaju tip tla, njegov granulometrijski
sastav i dubinu, pH vrijednost A i B horizonta,
razinu podzemne vode, ocjeditost, mogućnosti
snabdijevanja vodom, klimatske prilike i dr.
Prilikom osnivanja rasadnika treba težiti da
Klima i rasadničarska proizvodnja
Za proizvodnju sadnoga materijala od velikoga
je značaja da se biljke dobrih genetskih
svojstava proizvode u klimatskim odnosno
mikroklimatskim uvjetima koji im
omogućavaju brz rast, normalan razvoj i dobro
zdravstveno stanje.
Temperaturni uvjeti djeluju dvojako: na
brzinu rasta i na trajanje prirašćivanja sadnice u
toku jedne godine (vegetacijski period). S
povećanjem topline do određene granice (kod
mnogih je vrsta to 32°C), sadnice se brže
razvijaju. Temperatura zraka ispoljava svoj
utjecaj na trajanje rasta biljke u rasadniku
preko dužine vegetacijskoga razdoblja.
Ukoliko je vegetacijski period duži za
očekivati je da će i sadnice za kraće vrijeme
dostići veće dimenzije. Smatra se da
vegetacijski period ispod 150 dana nije
ekonomičan za rasadničarsku proizvodnju.
Kako za biološku, tako i za ekonomsku stranu
od klimatskih su elemenata najbitniji klimatski
ekstremi, bilo da se radi o minimalnim ili
maksimalnim vrijednostima (temperaturama).
One ne samo da utječu na razvoj biljaka nego i
na njihov opstanak.
Pojavljivanje kasnih proljetnih i ranih
jesenskih mrazeva također je bitan podatak.
Kasni proljetni mrazevi mogu oštetiti ponik i
mjesto na kojem će se organizirati proizvodnja
sadnoga materijala sjedini što više povoljnih
prirodnih, ekonomskih i drugih uvjeta za što
uspješniju i ekonomičniju proizvodnju.
Kriteriji za odabir lokacije rasadnika, rangirani
po poželjnosti osobina:
1. kakvoća tla i dreniranost,
2. dostupnost vode,
3. tekstura tla,
4. klima,
5. cijena tla,
6. dubina tla,
7. stanje hraniva (uključujući pH, kapacitet
izmjene kationa),
8. stanje radne snage,
9. nadmorska visina.
presađenice koje su otvorile pup. Kao zaštita
koriste se sjenila, sustavi za navodnjavanje,
dimljenje i sl. Rani jesenji mrazevi su štetni jer
mogu smrznuti neodrvenjeli izbojci. Mrazevi
se obično javljaju na određenim mjestima,
mrazištima, te takva mjesta treba izbjegavati.
S gledišta normalnoga odvijanja proizvodnog
procesa najkorisniji oblik oborina su kiše
umjerenoga intenziteta i trajanja, te k tome
povoljno raspoređene tijekom vegetacijske
sezone. Intenzivni pljuskovi i tuča mogu
nanijeti mehanička oštećenja biljkama, koja su
veća ukoliko su izbojci i asimilacijski organi
nježniji. Osim toga, intenzivni su pljuskovi
štetni jer razvaljuju gredice, vrše eroziju,
zbijaju tlo. Snijeg je kao izvor vlage koristan,
osim ako se u proljeće dugo zadržava. Kako je
teško postići da potreba za vodom bude
zadovoljena atmosferskim oborinama, uvijek je
potrebno osigurati i dodatno navodnjavanje.
Uglavnom se voda u rasadnike doprema iz
područnih vodotoka ili se rade umjetne
akumulacije.
Za proizvodnju sadnoga materijala od interesa
su količina i karakter oborina po mjesecima,
godišnja suma oborina, srednja relativna
vlažnost po mjesecima, početak padanja
snijega, njegova debljina i otapanje, itd.
Pravac, intenzitet i učestalost vjetrova u
mjestu osnivanja rasadnika je vrlo bitan
podatak. Štete od vjetra su značajne, prije
svega uslijed jakoga i stalnoga vjetra jer se
krošnje sadnica deformiraju, lome se izbojci, a
to je naročito karakteristično za kalemljene
biljke. Tlo se ubrzano isušuje, malč biva
otpuhan. Kao učinkovita mjera, ako već ne
postoje prirodne barijere, obično se podižu
vjetrobrani pojasevi od drveća i grmlja na
pravcu puhanja glavnoga vjetra. Smatra se da
je zaštićena zona jednaka 10-15 puta srednje
Tlo
Pravilan izbor tla je vjerojatno najznačajniji
čimbenik pri osnivanju rasadnika. Tlo
rasadnika predstavlja podlogu na kojoj se
sadnice razvijaju i iz koje crpe vodu i
mineralne tvari za izgradnju organizma.
Pedološka analiza je neophodna osnova za
organiziranje rasadničarske proizvodnje.
Analize se provode prije osnivanja rasadnika a
postoje i kasnije (povremene) pedološke
analize čiji je cilj utvrditi u kojoj su se mjeri
proizvodnjom sadnica pogoršale fizikalne
osobine tla i iscrpila hraniva.
U rasadniku se često uzgajaju različite vrste
koje se međusobno razlikuju po svojim
zahtjevima prema tlu. Tlo koje bi u potpunosti
odgovaralo svim vrstama teško je naći, pa bi
upravo zbog toga i proizvodnju pojedinih vrsta
trebalo prilagoditi konkretnome tlu. Tlo
rasadnika mora biti duboko i propusno. Većina
korijenja se nalazi na dubini 30-40 cm i do te
dubine ne bi smio postojati nepropusni sloj. Tla
za rasadnik moraju biti povoljnog
granulometrijskoga sastava, učešće sitne
frakcije (< 0,05 mm) treba se kretati između 15
Orografski uvjeti i rasadničarska proizvodnja
Od orografskih prilika za rasadničarsku
proizvodnju su bitni: nadmorska visina,
ekspozicija i nagib.
Porastom nadmorske visine pogoršavaju se
uvjeti za proizvodnju sadnica većine vrsta
drveća i grmlja. Niža je temperatura, kraće
vegetacijsko razdoblje, česte pojave ranih i
kasnih mrazeva, dolazi do oštećenja od snijega.
Površine koje se nalaze na n.v. >500 m, nisu
povoljne za rasadničarsku proizvodnju.
visine pojasa. Vjetrobrani pojasevi mogu
služiti i kao izvor sjemenskog i vegetativnog
reprodukcijskoga materijala, ukoliko su
sastavljeni od vrsta interesantnih za
proizvodnju sadnica, pa korist od njih može
biti višestruka.
U zadnje se vrijeme javlja i problem
zagađenosti atmosfere u blizini velikih
gradskih središta. Sadnice četinjača su
osjetljivije nego listače, no i tu ima iznimaka
(sadnice pančićeve omorike i tise su izuzetno
otporne).
i 20 %. Uglavnom su za rasadnike pogodna
ilovasta i ilovasto-pjeskovita tla. Razina
podzemne vode ne smije biti blizu površine, u
zoni korijenova sustava. Kvalitetne sadnice
najvećega broja vrsta i fromi drveća i grmlja
proizvode se u uvjetima pH između 5 i 6.
Općenito vrijedi da se četinjače uzgajaju u
tlima vrijednosti pH 5 do 5,5; listače 5,5 do 6,5
a topole 6,5 do 7,5. Lakše je povećati pH tla
(kalcifikacijom) nego ga sniziti.
Hranjivost tla, odnosno prisustvo dovoljne
količine elemenata biljne ishrane od posebnoga
je značaja u proizvodnji sadnica drveća i
grmlja. Tlo na kojemu se osniva rasadnik mora
bar u prvih nekoliko godina imati dovoljno
hraniva. Uspostavljanje i održavanje plodnosti
rasadnika ostvaruje se pomoću organskih i
mikrobioloških gnojiva zajedno sa sustavom
plodoreda i sukcesivnim isključivanjem
pojedinih dijelova rasadnika iz procesa
proizvodnje sadnica na određeno vrijeme.
Gnjojivo može biti organsko, organomineralno,
mineralno i mikrobiološko.
Za rasadnike treba birati ravne ili blago
nagnute terene (3-5°). Na terenima s većim
nagibom erozijski su procesi ubrzani, ispiru se
hraniva iz tla, upijanje vode je manje. Obično
se na terenima s velikim nagibima rade terase.
Što se tiče odabira ekspozicije, ona ovisi o
klimi područja. Za rasadnike podignute na
sušim terenima pogodnije su zapadne i
sjeverozapadne ekspozicije, za rasadnike na
većim n.v. J, JI i JZ ekspozicije
 Tehnički uvjeti
 Objekti
Ako se radi o privremenome rasadniku,
dovoljna je samo drvena koliba za spremanje
najnužnijega alata i sklonište za radnike u
slučaju lošega vremena. U stalnim se
rasadnicima kao i rasadnicima za proizvodnju
parkovnih sadnica osniva kompletno
ekonomsko dvorište sa neophodnim objektima:
- službene prostorije za upravitelja rasadnika
i radnike,
- garaže za smještaj strojeva i oruđa,
- skladište za gorivo, pesticide, gnojivo,
- nadstrešnice (bolje hladnjače) za sortiranje,
pakiranje, vezivanje i sl.,
- prostorije s ormarima za radnike,
odvojenim sanitarnim prostorijama,
kupaonice i sl.
Staklenici i plastenici različitih konstrukcija
služe za razmnožavanje biljaka. Plastenici osim
toga zajedno s tunelima od plastične folije
služe za prezimljavanje biljaka, zaštitu biljaka
od mrazeva i proizvodnju biljaka u
kontejnerima. Prije izgradnje staklenika, treba
razmotriti ekonomske aspekte jer izgradnja
staklenika zahtijeva znatna novčana sredstva.
Izgradnja hladnjača u suvremenom
rasadničarstvu je postala gotovo nužnost.
Hladnjača se koristi za skladištenje mladih
biljaka do prodaje ili isporuke kupcima,
spremanje plemki i podloga i sl. Troškovi
održavanja hladnjača su visoki. Klimatski
uvjeti u hladnjačama moraju se održavati na
optimalnim vrijednostima za fiziološko stanje
biljaka (temperatura +1°C; vlaga 96%).
 Mehanizacija
Danas je gotovo nemoguće zamisliti
rasadničarsku proizvodnju na većim
površinama bez mehaniziranih sredstava rada.
Uglavnom se svi poslovi u rasadniku obavljaju
mehanizacijom. U proizvodnji sadnica s 'golim
korijenom' primjenu su našli mehanizirani
sustavi austrijske tvrtke 'Rath' i danske tvrtke
'Egedahl'. 'Rath' je razvio 2 linije za rasadnike:
 samohodni kultivator ili specijalni rasadnički
traktor koji služi kao nosač oruđa za radove u
rasadniku,
 priključci za radove u rasadniku koje vuče
poljoprivredni traktor.
(rasadnik 'Višnjevac')
Mehanizaciju za rad u rasadniku, te za
podizanje kultura i plantaža topola uglavnom
čine:
- veliki plug rigoler,
- rovokopač,
- bušilica za plitku sadnju (promjera 45 cm s
mehaničkim pužnim prijenosom),
- bušilica za duboku sadnju (promjera 25 cm,
do 3 m dubine, pokreće se pomoću
hidromotora),
- osnovni pogonski strojevi su traktori marke
Torpedo i Steyr (osnovni uzgojni traktor u
HŠ),
- sadilica za hrast (kapacitet 300 sadnica
dnevno),
- mali traktor za međurednu obradu ('Tomo
Vinković' s malom frezom),
- uređaji za zaštitu (mali, srednji i veliki
atomizeri, te ručne mehaničke prskalice i
reaktivni motor za zamagljivanje),
- pneumatske škare za rezanje debljih
reznica,
- razni sustavi za navodnjavanje.
(rasadnik 'Hajderovac')
- podrivač (razbijanje zbijenoga sloja zemlje
na manjoj dubini, i oranje plugovima – u
jesen duboko, u proljeće plitko oranje),
- plug, tanjurača, drljača,
- sadilica za sadnju hrasta lužnjaka (klijanci
1+0 i 2+0 se presađuju u rastiliše pri čemu
se jednim prolazom stroja obavi više
radova: sadnja, pravljenje brazde, ne
oštećuje se biljka, odmah se pravi 5 redova,
pri tome traktor ide pužnom brzinom),
- traktori za međurednu obradu,
- prskalice i atomizeri za zaštitu biljaka,
- plug za podrezivanje korijena kod hrasta
lužnjaka i kitnjaka (korijen se podrezuje jer
je rast korijena intenzivniji od rasta
nadzemnoga dijela biljke, podrezivanjem se
dobiva gušći i bogatiji korijen,
podrezivanje se kod četinjača ne vrši),
- plug za vađenje sadnica s horizont. nožem,
- rasipač za gnojivo (koristi se i za žir),
- izvanserijski višenamjenski stroj (vrši
međurednu obradu, zaštitu i
prihranjivanje),
- samohodne rotacijske kopačice.
(rasadnik Instituta Jastrebarsko)
Priključci za traktor koji se koriste za
obavljanje radova u rasadniku:
1) obrada tla:
- podrivači – razbijaju nepropusni sloj tla
koji se stvara na određenoj dubini nakon
više prolazaka traktora,
- plugovi za duboko (jesensko) i plitko
(proljetno) oranje, plug reže tlo
horizontalno i okomito nakon čega ga
okreće, sastoji se od raonika, vertikalnoga
noža i daske za okretanje tla koji može
imati produžetak kada se radi o teškim
tlima, plugovi su nošena oruđa, okvir je
vezan na trozglobnu poteznicu.
2) dopunska obrada tla:
- za dopunsku obradu tla koriste se tanjurače,
drljače i valjci za ravnanje koji zatvaraju
pore (vertikalnu poroznost),
- rotacijska kopačica – dobiva mehaničku
snagu od vratila
3) sadnja:
- sadilica – prosječna je brzina sadilice
nekoliko stotina metara na sat, sastoji se od
plugova koji rade brazde, 2 elastična lima u
koja se stavljaju sadnice te kotača koji
zagrću brazdu.
4) trušenje sjemena:
- industrijska trušnica – prva industrijska
trušnica u RH, nabavaljč HŠ, proizvođač
švedska tvrtka BCC, ukupna vrijednost
investicije iznosila oko 250i000i€,
kapacitet ove trušnice pokriva potrebe za
sjemenom u Hrvatskoj, trušnica se sastoji
od 7 dijelova (trušenje se obavlja u 7 faza):
stroj za čišćenje i kalibriranje
 usmjeravanje češera (kalibriranje) – čišćenje
češera.
Sušara za češere i sjeme
 sušenje – Vrši se u automatskoj sušionici.
Treba paziti na količinu topline i odvlaživanje
(45°C za običnu smreku s 36% vlage, oko
55°C za crni bor). Sušionica ima tri osnovna
elementa: grijače, ventilator i odvlaživač.
Ventilatori potiču prisilni protok zraka koji
struji preko odvlaživača, zagrijava se i prolazi
kroz 4 komore. Kapacitet sušionice je 1 400 L
sjemena. Za jedno je sjeme potrebno 42 kWh.
Stroj za trušenje i otkriljavanje
 trušenje – Dolazi do ispadanja sjemena
zajedno s krilcima uslijed centrifugalne sile.
Trušenje se vrši u mrežastome bubnju,
ekstrakcija traje 2 do 5 minuta. Trušenje češera
crnoga bora obavlja se u trušnici, a sjemenke se
odvajaju od krilaca bilo ručno (trljanjem) bilo
mehanički (sito); trušenje sjemena občne
smreke vrši se u trušnici; češeri ariša se
dorađuju u trušnici gdje se trušenjem odvajaju
samo gornje ljuske, dok su dojnje čvrsto
zatvorene, zato se one prvo zdrobe ili samelju u
drobilicama ili mlinovima, a potom se stavljaju
u trušnicu.
 otkriljivanje – Vrši se u istome uređaju.
Sjemenke se tretiraju vodom, nakon
ovlaživanja dolazi do komprimiranja zraka koji
suši sjeme, a ostaje samo sjeme bez krilaca.
Kapacitet uređaja je 30 do 50 kg/h.
Uređaj za vodnu separaciju
 vodeno separiranje – Odvaja se mehanički
oštećeno sjeme jer upija više vode. Odvajaju se
i smola, ostaci krilaca, prašina, ...
 gravitacijski separator-zamišljen je tako da
čisti i djelomićno razdvaja sjeme. Sastoji se od
kukastog kučišta i usisivača.sjeme se stavlja u
kutiju s gornje strane i pada u separator gdje je
pri samom prijlazu izloženo zračnim strujama
koje uzrokuju separaciju različitih čestica
punog sjemena. Očišćeno sjeme skuplja se na
dnu u 3 različita spremnika.
 kompresorska stanica- stvara stlačeni
zrak kojim se čisti trušnica između trušenja 2
vrste različitog sjemena. Potreban je i za uređej
za trušenje i otkriljavanje, te kod rotacijskog
separatora.
 filter za prašinu s uređajem za odsisavanje-
sustav se rabi za prikupljanje prašine iz uređaja
za uklanjanje krilaca i gravitacijskog separatora
i odvaja po krupnoći. Sastoji se od filterskog
sustava za prašinu u središnjoj filterskoj
stanici, i sustava cijeviodsisnog uređaja sa
centrifugalnim ventilatorom i pogonskim
motorom.
 odvajač s ekscentrima i sitima
 pneumatsko gravitacijsko odvajanje –
Postoje tri komore, brzina u 1. komori jednaka
je brzini letenja zdravoga sjemena, a u zadnjoj
brzini letenja oštećenoga sjemena i otpadaka.
Tako dobivamo sjeme koje se suši na 5 do 7%
relativne vlage. Ne može se odmah sijati već se
čuva do 5 godina. Garantirana je klijavost
ovakvoga sjemena 98%.
5) automatsko punjenje kontejnera
Na početku pomične trake kontejneri se pune
tresetom. Pri kraju pomične trake nalazi se
pneumatska sijačica koja s vanjske strane ima
rupe raspoređene kao saće kontejnera. Proces
je potupno automatiziran. Posađeni kontejneri
slažu se u sanduke. Linija je finske
proizvodnje.

Ograđivanje rasadnika
Rasadnike je potrebno ograditi da bi se sprječio žičane i žive ograde. Za žive ograde koriste se
upad divljači i stoke, kao i neovlašteni ulazak u mnoge vrste: smreka, jela, tuja, tisa, javor,
rasadnik. Ograda rasadnika treba biti praktična grab, brijest, gledičija, glog i dr.
i lijepoga izgleda. Obično su to kombinacije

Opčenito……….
U svakom rasadniku razlikuju se proizvodne i supstratom. Supstrat je najčešće mješavina
neproizodne površine. Na proizvodnim ae šuskog tla i mineralnih gnjojiva sulfatnog
proizvodi sadni materijal: sijalište ili porijekla. U njima dobivamo sadnice koje
sjemenište, ožilište, rastilište, staklenici, moramo školovati. Supstrat se u njima mjenja
plastenici, matičnjaci, pokusne plohe… svake 3 g. prednost:mogućnost kontrole
Svi ostali objekti, rasadničke komunikacije na supstrata, pa je moguće proizvesti široku paletu
kojima se ne proizvodi su neproizvodne. Udjel proizvoda.
neproizvodnih površina može biti 5-50%
(manje bolje).
Osnovna proizvodna ploha u rasadniku je polje
veličine od 200m²-1ha. Djeli se na manje
tabele između kojih prolaze staze, a tabele se
djele na gredive sa stazama.
Ugar- proizvodna površina u mirovanju, na
njoj je izvršena sideracija da bi se poboljpala
plodnost.

Dunnemanove lijehe- napravljene su od

betona. Pravokutnog su oblika visine do 40 cm.
Na dno lijehe stavlja se mreža ( da se spreći
ulaz glodavaca ), a korito lijehe ispunjeno je
I. Uloga i značenje šumskih rasadnika pri pošumljavanju novih
površina
Želimo li pošumljavanjem uzgojiti novu
šumu, podizati parkove, drvorede itd.,
moramo raspolagati kvalitetnim, dobro
uzgojenim, otpornim i prikladnim
sadnicama. Uspjeh pošumljavanja ovisi
prvenstveno o kvaliteti sadnica. Kvalitetne,
stručno odabrane i posađene sadnice temelj
su živoga, vrlo složenoga, osjetljivog, a
istodobno i otpornoga šumskoga sustava.
Put do kvalitetne sadnice je dug, zahtijeva
puno vremena, znanja i stručnoga rada. Taj
put počinje u šumi gdje se skuplja sjeme
drveća. Da bi skupljeno sjeme moglo
poslužiti za sjetvu u rasadniku, potrebno je
izvršiti brojne radnje u sjemenarskim
pogonima. Ti postupci obuhvaćaju trušenje u
trušnicama, čišćenje, sušenje, zaštitu od
štetnika, ispitivanje klijavosti, spremanje i
čuvanje u hladnjačama. Nakon toga se može
početi s proizvodnjom sadnica u ožilištu gdje ona provede 1, 2 ili 3 godine, takve
rasadanicima.
S obzirom na način proizvodnje razlikujemo
rasadnike u kojima se sadnice proizvode
generativno (iz sjemena) i vegetativno (iz
reznica).
Rasadnici u kojima se proizvodnja zasniva
na sjetvi sjemena imaju dva osnovna dijela:
sjemenište i rastiliše. U sjemeništu se sije
sjeme i proizvode jednogodišnje ili
dvogodišnje sadnice koje se presađuju u
rastilište. Presadnja u rastilište ima za
zadatak pripremiti sadnice za sadnju na
teren. Presadnjom se dobiju sadnice s
bogatijim i gušćim korijenom, te jačim i
stabilnijim stabljikama. Takve sadnice su
sposobne podnijeti šok što ga dožive
vađenjem korijena i sadnjom na terenu. Ako
se želi proizvesti sadnice za hortikulturne
potrebe (stablašice), biljke u rastilištu se
presađuju nekoliko puta, svaki put na veći
razmak. Biljke u sjemeništu provode jednu
do dvije godine, a u rastilištu mogu provesti i
10 godina, ovisno o vrsti drveća i cilju
proizvodnje. Sadnice koje su provele u
sjemeništu 2, u rastilištu 3 godine nose oznaku
2+3, sadnice koje nisu školovane u rastilištu
označavamo s 1+0, 2+0, ...
Rasadnici topola i vrba koji se temelje na
vegetativnome načinu proizvodnje (reznice)
imaju ožilište i rastilište. U ožilištu se pikiraju
reznice iz kojih se nakon jedne godine dobiju
biljke ožiljenice. Korijen ožiljenice se sadi u
rastilište, a nadzemni se dio (prut) reže u reznice
koje ponovno služe za proizvodnju ožiljenice. U
rastilištu iz posađenoga korijena koji je star jednu
godinu, nakon dvije godine dobijemo sadnicu
topole ili vrbe sposobnu za osnivanje šumskih
kultura i plantaža. Takve sadnice označavamo s
razlomkom 2/3 što znači da joj je nadzemni dio
star dvije, a podzemni dio 3 godine. Prema tome
možemo zaključiti da proizvodnja kvalitetne
sadnice topola i vrba traje tri godine. Ukoliko
sadnicu topole i vrbe proizvedemo u cijelosti u
sadnice nose oznaku 1/1, 2/2, 3/3, što znači da im
je jednako star i podzemni i nadzemni dio.
Proizvodnja sadnica u rasadniku mora početi
nekoliko godina prije planiranoga pošumljavanja.
Proizvodni ciklus počinje s pripremom sjemena
za sjetvu (ili reznica za pikiranje) u sjemeništu
(ožilištu), a završava nekoliko godina kasnije
vađenjem, pakiranjem i otpremom sadnica iz
rastilišta na teren.
Kvalitetni sadni materijal četinjača (jela, smreka,
bor, ariš i dr.) možemo dobiti za tri do pet
godina. Proizvodnja bjelogoričnih biljaka (hrast,
jasen, javor, lipa i dr.) traje 1-2 godine. U
modernim rasadnicima s kontejnerskom
proizvodnjom sadnica možemo kvalitetan sadni
materijal sposoban za pošumljavanje dobiti za
godinu dana.
Nakon vađenja iz rastilišta, sadnice se klasiraju,
pakiraju i otpremaju do mjesta sadnje.
Transportirati se mogu samo dobro upakirane
sadnice jer je to garancija da će neoštećene stići
do mjesta sadnje.
 II. Pripremni radovi kod pošumljavanja novih površina
Prirodne šume nastojimo pomladiti
(regenerirati) prirodnim putem, pomoću
sjemena koje padne s krošanja starih stabala, a
koje se nalazi na površini koju pomlađujemo.
Takav način pomlađivanja šuma nazivamo
prirodnim pomlađivanjem.
Pošumljavanjem smatramo umjetno (ručno)
podizanje šuma sadnjom sadnica ili sjetvom
sjemena na površine koje su duži niz godina
bez šume. Pošumljavanje površina koje su pod
šumom ili površina čije tlo još nije izgubilo
svojstva šumskoga tla nazivamo umjetnim
pomlađivanjem šuma.
Radovi jednostavne biološke reprodukcije su
radovi pomlađivanja (regeneracije, obnove)
šuma.
Radovi proširene biološke reprodukcije su
radovi na osvajanju novih površina šumom
(krš, bujadare, livade, pašnjaci i dr.) odnosno
pošumljavanje.
Pošumljavanjem osnivamo šume koje prema
načinu podizanja i gospodarenja nazivamo
šumskim kulturama, intenzivnim kulturama i
šumskim plantažama.
Šumske kulture su šume koje su podignute
sadnjom biljaka ili sjetvom sjemena. Prema
FAO “šumske kulture” su definirane kao
šumske sastojine podignute sadnjom ili
sjetvom sjemena u procesu pošumljavanja.
Obično se podižu alohtonim ili autohtonim
vrstama gdje je minimalna površina 0,5h,
1) Odabiranje prikladnih površina za pošumljavanje
Šumsko drveće i šume zahtijevaju tla nižih
kvaliteta i zadovoljavaju se skromnijim
atmosferskim uvjetima staništa nego
poljoprivredne kulture. Zbog toga šume
zauzimaju apsolutna šumska tla za koja
poljoprivreda nije zainteresirana, iako se dio
šuma nalazi i na relativnim šumskim tlima na
kojima bi proizvodnja poljoprivrednih kultura
bila gospodarski opravdana. Najbolje bi bilo
odabrati tla boljih fizikalnih i kemijskih
svojstava koja bi jamčila bolje uspijevanje
krošnje drveća pokrivaju minimalno 10%
površine i totalna visina stabla veća je od 5m.
Intenzivne kulture su šume koje su podignute
sadnjom biljaka ili sjetvom sjemena s tim da se
prilikom sadnje i sjetve obavila startna
gnojidba mineralnim ili stajskim gnojivom.
Šumske plantaže su šume podignute sadnjom
biljaka uz primjenu intenzivne agrotehnike i
gnojidbe tla, na kojem se pored šumskih vrsta u
prvih nekoliko godina uzgajaju i
poljoprivredne kulture. Kod nas se najčešće
podižu plantaže brzorastućih vrsta listača
(topole, vrbe).
 Industrijske plantaže priskrbljuju sirovi
materijal (drvo), uključujući drvo za drvne
konstrukcije, proizvodnju ploća i namještaja,
drvo za proizvodnju papira.
 Neindustrijske plantaže imaju za cilj
proizvodnju ogrijevnog drva, zštitu tla i vode,
zaštitu od vjetra.
U skupinu značajnih radova o kojima ovisi
uspjeh pošumljavanja pripadaju pripremni
radovi za pošumljavanje. To su:
1) odabiranje površina za pošumljavanje,
2) izbor vrsta za pošumljavanje
3) izbor načina pošumljavanja,
4) određivanje vremena pošumljavanja,
5) priprema tla za pošumljavanje,
6) određivanje rasporeda i razmaka biljaka i
redova.
novopodignutih kultura. Nekadašnje manje
kvalitetne poljoprivredne površine, površine
koje su nekada bile pod šumom, a nalaze se u
blizini njih (livade, pašnjaci, vrištine, bujadare
i sl.) vrlo su povoljne za pošumljavanje.
Razdijeljivanje i omeđivanje površina,
planiranje i izgradnja pristupnih puteva i cesta i
utvrđivanje smjera napredovanja
pošumljavanja pripadaju skupini radova pri
odabiru površina za pošumljavanje.
 2) Izbor vrsta drveća za pošumljavanje odabranih površina
Jedan je od najodgovornijih poslova pri
pošumljavanju. Sudbina buduće šume i njeno
uspijevanje ovisi o dobro obavljenom izboru
vrsta drveća. Ne izaberu li se prave vrste
drveća za određeno stanište, one će ili
uginuti, ili čitav život slabo uspijevati i biti
izložene čestim napadima kukaca, gljiva i
bakterija.
Iimitiranje prirode osnovno je pravilo kod
izbora vrste drveća. U tom se slučaju
odlučujemo na površini predviđenoj za
pošumljavanje podignuti šumu kakva je,
prije više ili manje vremena tu postojala.
Kod ovakvog izbora vrsta se ne može
pogriješiti ako stanište nije degradirano. U
slučaju značajnih promjena staništa
nekadašnje šume, odlučujemo se za izbor
pionirskih vrsta koje će pripremiti stanište
za vrijednije vrste. Pionirske su vrste: breza,
trepetljika, vrbe, johe i borovi.
S obzirom na cilj gospodarenja (tehnička
oblovina, estetske funkcije) često se
odlučujemo za četinjače (neke brzo rastu,
njihovo je učešće u krajoliku tijekom zime
kada su listače gole poželjno).
Prilikom odabira vrste u obzir se uzimaju
glavni (posredni) ekološki čimbenici: klima,
geološka podloga i tlo, reljef te utjecaj
čovjeka i živoga svijeta. Oni djeluju
posredno na prostor buduće šume.
Neposredni ekološki čimbenici koje
razmatramo pri izboru vrste (voda, toplina,
svjetlo, kemijski sastav tla i atmosfere,
mehanički čimbenici) direktno utječu na
uspijevanje i razvoj šume. Svaki od njih je
3) Izbor načina pošumljavanja
Šumske se kulture mogu osnovati na dva
načina: sjetvom sjemena i sadnjom biljaka.
Izbor načina sadnje ovisi o:
- biološkim svojstvima i ekološkim
zahtjevima vrste koju planiramo saditi,
- klimatskim uvjetima koji vladaju u
području pošumljavanja,
- fizikalnim i kemijskim svojstvima tla,
- postavljenom cilju proizvodnje i namjeni
osnovane kulture.Pošumljavanje sadnicama
ovisan o glavnim ekološkim čimbenicima (voda
ovisi o klimi, geološkoj podlozi, utjecaju
čovjeka).
Kada se skupe podaci o staništu i kada se odredi
cilj osnivanja šume, pristupa se razmatranju
ekoloških zahtjeva i bioloških svojstava
šumskoga drveća koja su nam zanimljiva s
obzirom na postavljeni cilj.
Ekološki zahtjevi su skup svojstava vrste
obilježeni njenim odnosom prema vodi, svjetlu,
temperaturi i tlu.
Biološka svojstva obuhvaćaju: klijanje sjemena,
razvoj mlade biljke, razvoj stabalca i stabla
tijekom godine i tijekom više godina (jedno i više
vegetacijskih razdoblja), oblik korijenske mreže i
razvoj korijenja, dnevni ritam razvoja
(transpiracija, asimilacija CO2 i drugi značajni
fiziološki procesi), najveće dimenzije koje stablo
te vrste može postići, učestalost uroda sjemena,
trajanje života vrste i njena konkurentna
sposobnost.
Neke su vrste skromnih ekoloških zahtjeva prema
jednom čimbeniku, ali nema vrste koja je malih
zahtjeva prema većini čimbenika. Za vrste malih
zahtjeva kažemo da imaju široku ekološku
valenciju ili širok ekološki raspon, dok su vrste
velikih ekoloških zahtjeva uske ekološke
valencije. Tako, npr, crni bor pripada skupini
vrsta širokoga ekološkoga raspona u odnosu na
vodu i tlo (dobro uspijeva u sušim staništima sa
siromašnim tlima), obična jela pripada u vrste
uske ekološke valencije s obzirom na vodu i
visoke temperature zraka, bukva je skromna vrsta
s obzirom na tlo, svjetlo i toplinu, međutim,
osjetljiva na manjak vode i visoke temperature.
ima niz prednosti kod većine šumskih vrsta
drveća. Na području krša (mediteran), često se
na opožarenim površinama primjenjuje sjetva
sjemena alepskoga i brucijskoga bora. Uspjeh
sjetve je često zadovoljavajući, naročito pri
povoljnome rasporedu oborina.
Pri podizanju šumskih kultura nekih vrsta drveća
koje se mogu podizati i sjemenom (hrastovi, crni
i obični orah, alepski i brucijski bor i dr.) vrijedi
pravilo: sjetva sjemena je jeftinija, a sadnja
biljaka učinkovitija.
 4) Određivanje vremena pošumljavanja
Biljke s golim korijenom sadimo za vrijeme
vegetacijskoga mirovanja, kad tlo nije
smrznuto, u jesen i proljeće. Premda i
jesenska i proljetna sjetva imaju dobre i loše
strane, šumarska praksa je više naklonjena
proljetnom pošumljavanju. U krajevima s
kišama u proljeće i ljeto (kontinentalni dio)
bolje je pošumljavati u proljeće, a u
predjelima sa suhim ljetom, (sredozemni dio)
veći je uspjeh jesenskoga pošumljavanja.
Pojavom proizvodnje sadnica s obloženim
korijenom (kontejnerska proizvodnja),
5) Priprema tla za pošumljavanje
Pripremom tla za mladoj biljci se stvaraju
povoljni uvjeti za rast i razvoj. Na taj način
joj je olakšana borba s postojećom
vegetacijom u području korijena i iznad tla.
Pripremom tla se stvaraju povoljni vodno-
zračni odnosi koji omogućuju optimalne
biokemijske procese. Način i intenzitet
radova na pripremi tla ovisi o stanju tla,
metodi pošumljavanja, upotrebi
mehanizacije.
Prije pošumljavanja obavlja se:
- sječa i uklanjanje pojedinačnih primjeraka
drveća i grmlja,
- vađenje ili iveranje panjeva,
- uništavanje korova,
- čišćenje tla od korova i drugih materijala,
- potpuna ili djelomična obrada tla,
- površinska odvodnja i ravnanje tla,
- gnojenje tla.
6) Određivanje prostornoga rasporeda i međusobnoga razmaka biljaka i redova
Pri pošumljavanju biljke se mogu saditi u
pravilnom i nepravilnom rasporedu. Pravilan
se raspored primjenjuje gdje god to
omogućuje teren (panjevi, kamenje i dr.).
Pravilni prostorni raspored može biti
četverokutan, ili trokutan s određenim
razmacima biljaka i redova. Prednost ovoga
načina je što omogućuje jednostavnije
njegovanje i gospodarenje u budućnosti.
Tamo gdje se zbog uvjeta koji vladaju na tlu
ne može primjeniti pravilan raspored sadnje,
primjenjuje se nepravilan raspored.
Nepravilan se raspored primjenjuje na
omogućeno je i ljetno pošumljavanje, možemo
saditi tijekom cijele godine s izuzetkom zimskih
mjeseci kad je tlo smrznuto, temperature ispod
nule i kada je snijeg na tlu.
Na području krša (mediteran i submediteran)
radovi se mogu izvoditi tijekom cijele godine.
Jesenjom i ranom proljetnom sadnjom moguće je
saditi biljke s golim korijenom i biljke s
busenom.
Dobra priprema tla je presudna za uspjeh
pošumljavanja. To su teški radovi koji se ne
mogu obaviti bez mehanizacije. U radovima
pripreme tla mogu se koristiti strojevi razvijeni
za takve radove ili strojevi iz drugoga
gospodarskoga područja (poljoprivreda,
građevinarstvo).
Za izvođenje radova na pripremi tla mogu se
uporabiti sljedeći strojevi:
- rotacijski sjekači,
- grebači tla,
- više tipova čistača - motornih kosa sposobnih
za uništavanje travne vegetacije, grmlja i
manjeg drveća
- motorne pile
- grejderi,
- plugovi za potpunu ili djelomičnu obradu tla,
- iverači panjeva.
području krša jer se sadnja obavlja na mjestima
gdje ima tla i gdje je moguće iskopati jamu
zadovoljavajućih dimenzija. Broj biljaka po
jedinici površine ili gustoća sadnje određuje
razmak biljaka i redova. Taj broj ovisi o šumsko-
uzgojnim značajkama svake vrste drveća i o cilju
gospodarenja. Sadi se od 272 biljke (plantaže) do
10i000 biljaka (kulture hrasta) po hektaru.
Uobičajeni razmak sadnje kod crnogorice iznosi
2ixi2 m ili 2i500 biljaka po hektaru, osim ariša
koji se zbog bržega rasta u mladosti sadi u većim
razmacima (2,5 x 3 m ili 1i333 komada po
hektaru).
 III. Načini pošumljavanja
Dva su osnovna načina pošumljavanja: sjetva
sjemena i sadnja biljaka. Pošumljavanje
sjetvom sjemena sve se manje provodi
zbog prednosti pošumljavanja sadnjom.
Biljke se sade na više načina, ovisno o vrsti i
veličini sadnica, i vrsti alata koji
1) Sadnja biljaka s golim korijenom
Biljke s golim korijenom su sadnice izvađene
iz rasadnika ili šume čiji korijen nije obložen
tlom. Takve biljke treba pripremiti za sadnju
tako da im oštrim nožem ili škarama
odrežemo oštećen ili previše dugačak
korijen. Kod većine bjelogoričnih sadnica s
jače razvijenom krošnjom, osim korijena
obrezuju se i grane: pojedine se grančice
potpuno odstrane, a neke samo prikrate.
Donje grane ostavljaju se dulje, a gornje
kraće. Obrezuje se neposredno uz pupove
tako da na najnižim granama ostane
nekoliko, a na najvišim samo jedan pup.
Obrezivanje krošnje obavljamo radi
uspostavljanja ravnoteže između korijena
(koji je već reduciran vađenjem iz tla) i
krošnje kako bi smanjeni korijenski sustav
mogao dobro opskrbljivati krošnju vodom i
hranivima.
Kod sadnica crnogoričnih vrsta drveća
orezujemo samo oštećeno korijenje, a
ponekad i najdonje grane krošnje. Skoro sve
crnogorične vrste su osjetljive na obrezivanje
i prikraćivanje krošnje i korijena.
Biljke s golim korijenom sadimo za vrijeme
mirovanja vegetacije u jesen i proljeće, kada
tlo nije smrznuto. Za pošumljavanje u
relativno dobrim stanišnim uvjetima najčešće
upotrebljavamo biljke 10-40icm visine s
dobro razvijenim čupavim korijenjem i
stabilnom stabljikom. Manje i mlađe biljke
dobro se prilagođavaju novim uvjetima u tlu
i lakše podnose oštećenja nastala vađenjem
iz rasadnika i sadnjom, a i sam rad je lakši i
jeftiniji. Starije i odraslije biljke sadimo na
nepovoljnim staništima (zamočvarenim,
zakorovljenim, na mrazištima i sl.) i tamo
gdje želimo u što kraćem roku dobiti
odrasliju šumu ili pojedinačna stabla. Pri
sadnji valja obratiti pažnju na to da korijen
biljke bude u istom položaju u kojem je bio
upotrebljavamo. Načine pošumljavanja možemo
svrstati u dvije osnovne skupine:
1) sadnja biljaka s golim korijenom,
2) sadnja biljaka s busenom (obloženim
korijenom).
prije vađenja biljke. Prostor oko korijena mora
biti dobro ispunjen tlom a sadnica dobro
učvršćena. Dubina sadnje treba biti takva da
nakon slijeganja tla biljka ostane na dubini na
kojoj je bila u rasadniku. Biljka ne smije biti
posađena ni duboko ni plitko.
Kod pošumljavanja terena na kojima se na
površini nalaze panjevi, stijene i sl. dobro je
sadnju obaviti uz takve predmete radi zaštite
sadnice u prvim godinama života i boljih uvjeta u
tlu za rast sadnice.
Sadnice su osjetljive na isušivanje korijena.
Crnogorične vrste su osjetljivije od bjelogoričnih.
Zbog toga treba paziti da korijen sadnice od
vađenja iz rasadnika do sadnje bude u vlažnoj
sredini. Sadnica ne smije biti izložena suncu ili
vjetru, a da nije zaštićena vlažnim supstratom.
Radi toga sadni materijal mora biti utrapljen; u
rasadniku nakon vađenja i na mjestu sadnje do
trenutka pošumljavanja. Ukoliko će sadni
materijal biti duže u trapu poželjno je da se utrapi
ispod krošanja stabala (šuma, drveće na osami).
Svaki rasadnik ima hladnjače za biljke u kojima
se sadnice čuvaju do sadnje. U hladnjačama se
biljke čuvaju pri visokoj vlažnosti zraka i
temperaturi od oko 2°C.
Pri izboru vrsta drveća za pošumljavanje moramo
voditi računa o tome da u određene ekološke
uvjete sadimo one vrste drveća kojima
odgovaraju uvjeti staništa. Prema uvjetima klime
i tla te prema alatu kojim pošumljavamo, biljke s
golim korijenom možemo saditi na nekoliko
načina:
 sadnja u jame
Ovaj način sadnje najduže upotrebljavamo pri
pošumljavanju. Jame se kopaju ručno pomoću
lopata i motika, i mehanizirano pomoću bušilica.
Sadnja u jame je prikladna za sve vrste drveća.
Uobičajene dimenzije jame jesu 40 x 40 x 40 cm,
s tim da za manje sadnice kopamo manje, a za
veće sadnice veće jame. Na zakorovljenim
tlima prije kopanja jame uklonimo korov. Pri
kopanju kvalitetnije tlo stavljamo na jednu, a
manje kvalitetno na drugu stranu jame, kako
bismo boljim tlom prilikom sadnje ispunili
prostor između korijena. Prilikom sadnje,
jednom rukom sadnicu spustimo nešto niže,
drugom rukom korijen zasipavamo tlom uz
polagano povlačenje biljke prema gore. Tako
korijen dođe u prirodan položaj, u kakvom je
bio prije vađenja sadnice iz rasadnika.
Za one vrste drveća koje nemaju žilu
srčanicu nego čupavi i plitki korijen (obična
smreka), sadnja se obavlja na humku u jami.
Tako korijen sadnice zauzme normalan
položaj, što utječe na bolje uspijevanje
posađenih biljaka.
Kod sadnje biljaka s dugom žilom srčanicom
možemo žilu prikratiti, a na težim tlima
uputno je u dno jame ukopati odgovarajući
zasjek.
Kod sadnje biljaka u jame pažnju moramo
posvetiti položaju korijenovoga sustava
posađene sadnice. Normalan raspored
korijenova žilja, sličan onome kojeg je imao
u rasadniku, osigurava bolji uspjeh sadnje.
Svaka vrsta ima karakterističan oblik
korijenskoga sustava o čemu moramo voditi
računa kod kopanja jama i sadnje.
Pri izvođenju radova na pošumljavanju,
najteži se dio posla odnosi na kopanje jama,
odnosno stvaranje povoljnih uvjeta u tlu gdje
će biljka biti posađena. Radi toga se
nastojalo pronaći alat, oruđa i strojeve čime
bi se brže i kvalitetnije obavila sadnja.
Postoji mnogo alata i oruđa konstruiranih za
radove na pošumljavanju, od
najjednostavnijih (motika, kramp) do
modernih bušilica za mehanizirani način
bušenja jama i najsuvremenijih strojeva za
sadnju biljaka na terenu.
S obzirom da klasični način kopanja jama
sve više ustupa mjesto mehanizaciji, uvest
ćemo onu mehanizaciju koju možemo
primijeniti kod kopanja jama i sadnje:
- svrdla priključena na motorne pile
- svrdla priključena na traktor
- strojevi za duboku sadnju vrba i topola (Iva
– 3M, Elletori i dr.)
- stroj za sadnju sadnica crnogorice i bjelogorice
priključen na traktor (Quickwood).
S obzirom da ručno kopanje jama predstavlja
fizički napor, primjenom neke od navedene
mehanizacije postižu se veliki radni učinci.
 sadnja u zasjeke i jamice
U zasjeke i jamice sadimo manje sadnice na
rahlim tlima koja nisu jako zakorovljena. Ako
sadimo u zasjeke, onda upotrebljavamo klinolike
lopate, motike ili specijalno napravljene mačeve
za sadnju. Ako sadimo u jamice, služimo se
drvenim ili željeznim sadiljima. Na području
hrastovih i jasenovih poplavnih šuma
pošumljavamo sadnicama hrasta i jasena uz
potrebu klinolikih lopata.
Na tlima koja nisu suviše zakorovljena,
pošumljavanje možemo obavljati kosom sadnjom
u zasjeke pod motiku. Taj je način sadnje vrlo brz
i gospodarski opravdan. Biljke se za kratko
vrijeme isprave i ne pokazuju zastoj u razvoju
ako ih usporedimo s uspravno posađenim.
Vrlo je praktična i dosta upotrebljavana tzv.
kutna sadnja. Izvodi se pomoću posebnoga alata
(motika) koji ima dvije oštrice. Jedna oštrica ima
oblik sjekire a druga motike. Pomoću takvoga se
alata vrlo brzo napravi kutni zasjek u tlu, odigne
se busen, pod njega se ugura korijen sadnice i sve
se učvrsti pritiskom noge. Ova metoda sadnje u
zasjek našla je veliku primjenu u europskim
zemljama radi velikoga radnoga učinka po
radniku i dobroga uspjeha zasađenih sadnica.
 sadnja na humke i nasipe (na rabate)
Na humke i nasipe sadimo na onim terenima koji
su vlažni i zakorovljeni. Nasipe i humke možemo
napraviti ručno ili pomoću mehanizacije.
Izrađuju se nekoliko mjeseci prije sadnje. Sadnju
na humcima ili nasipima možemo obaviti
kopanjem jama ili sadnjom u zasjeke.
 sadnja u jarke
Takav način sadnje obavlja se na onim terenima
koji su siromašna oborinama, a jarci služe da se u
njima zadrži što više vlage. Dubina jarka iznosi
20 do 30 cm, a širina 30 do 40 cm. Na onim
terenima koji su izloženi jakim vjetrovima jarci
mogu biti dublji i širi. Na dnu jarka biljke se sade
najčešće u jame.
Na terenima s obilnom travnatom vegetacijom
(vrištine, bujadare) koja otežava kopanje jama za
sadnju, služimo se plugom za pravljenje brazdi u
obliku jarka u kojima kopamo jame za
sadnju. Plug je kostruiran tako da ima dva
lemeša koji prevrću busen, zasipavaju ga
tlom a dva konusna valjka tlače prevrnuti
busen i izorano tlo. Diskosno crtalo ispod
lemeša reže (crta) busen radi lakšega
prevrtanja. Jarci mogu biti plići ili dublji
ovisno o količini travne vegetacije i kvalitete
tla. Treba paziti da iz prevrnutog busena i
ruba jarka ne proviruje korov koji predstavlja
opasnost za posađenu biljku.
2) Sadnja biljaka s busenom (obloženim korijenom)
Ovim se načinom sadnje biljke sade s
busenom s kojim su izvađene iz rasadnika ili
su uzgojene u kontejnerima. Zbog prednosti
koje ima ovaj se način sve više primjenjuje.
Biljkama s obloženim korijenom se ne
oštećuje korijen vađenjem, zaštićen je pri
transportu i sadnji, veliki je postotak
primanja, biljka nastavlja ravnomjerno rasti
nakon sadnje jer ne doživljava šok, takve se
biljke mogu saditi tijekom cijele godine.
Osim navedenoga, značajno je i da se takve
biljke mogu proizvesti u vrlo kratkom
vremenu (za manje od jedne godine), a
uzgajanjem u staklenicima i plastenicima
omogućeno je dugo vegetacijsko razdoblje,
dobro vlaženje i zaštita.
S busenom se sade i velike sadnice potrebne
za parkove i drvorede. Te se sadnice vade iz
rasadnika ili šume s busenom ili se uzgajaju
u velikim posudama radi lakšega vađenja i
sadnje.
Poznajemo više načina uzgoja biljaka s
obloženim korijenom u posudama i
kontejnerima. Primjena pojedinih sustava
kontejnerske proizvodnje ovisi o ekološkim
karakteristikama područja gdje obavljamo
pošumljavanje. Od kontejnerskih sustava kod
nas se najviše upotrebljavaju Bosnaplast
kontejneri visine 12-18 cm u kojima se
uzgajaju sadnice četinjača do 1 god starosti.
Vrlo je praktičan uzgoj biljaka obične
smreke s obloženim korijenom po sustavu
Nissula. Jednogodišnje se biljke slažu na
plastičnu traku, krojen se oblaže tresetom, te
se sve zarola. Nakon jedne vegetacije
korijenski sustav prorasta treset, veže ga za
Ovaj način svoju primjenu nalazi na području
ličkih i banijskih vriština i bujadara te na
području pašnjačkih površina predviđenih za
pošumljavanje. Napravljena brazda (jarak)
omogućava brzo kopanje jama ručno ili
mehanizirano, a omogućava akumulaciju vlage.
Sadnja se može izvoditi u jame ili u jarke.
Prevrnuti busen sprječava pojavu korova u prvim
godinama razvoja biljke te na taj način izostaju
radovi na njezi posađenih sadnica.
sebe te tako dobijemo biljku s busenom koju
sadimo na teren.
Navedeni sustavi kontejnerske proizvodnje
odnose se na proizvodnju sadnica četinjača.
Proizvodnja bjelogoričnih vrsta drveća sve više
nalazi primjenu i u kontejnerskim sustavima, ali
ne tako masovno kao crnogorica.
Najznačajnija istraživanja su pokazala da se
sadnice hrasta lužnjaka mogu dobro proizvoditi u
papirnatim Bel posudama promjera 7, 8 i 10 cm,
te visine 20 cm. Tako proizvedene sadnice
garantiraju dobar uspjeh novoosnovanih šumskih
kultura hrasta lužnjaka.
Dakle možemo razlikovati 3 tipa kontenjera:
1. Prva grupa-sadnice se uzgajaju u
supstratu a sade se zajedno s kontenjeom koji se
nako nekog vremena raspadne (jiffy
posude,tresetne sjemene pločica, Multicomp, Bel
posude…)
2. Druga grupa- sadnice se uzgajaju u
različitim supstatima te se prilikom sadnje vade
iz kontenjera ( Nisulla, Brika, Kopparfors,
Bosnaplast, Jukoplast, Pirosad..)
3. Kontenjerski sustavi- napravljen od
takvih materijala koje korijen nakon sadnje
prerata ( paper-pot, Finpot)
Kopanje jama za sadnju biljaka s obloženim
korijenom može se obavljati ručno uz uporabu
klasičnoga alata (motika, kramp) ili pomoću
mehanizacije.
Vrlo su praktične ručne sadilice (cijevi) za sadnju
kontejnerskih sadnica. Svaki kontejnerski sustav
pored kontejnera ima sadilicu. Sve sadilice za
kontejnerski proizvedene biljke rade na sličnome
principu. Opće im je obilježje da imaju visoke
radne učinke bez većih naprezanja radnika.
Sadnje pomoću sadilica mogu se izvoditi na
obrađenom ili slabo zakorovljenom tlu s
dobrim fizikalnim osobinama.
Opće je pravilo da se prilikom sadnje s
obloženim korijenom sadnice moraju
3) Pošumljavanje na kršu
Krš je nastao dugogodišnjim stihijskim
djelovanjem čovjeka na šume u području
mediterana i submediterana. Nestankom
šume, a nakon toga i tla koje je pokrivalo
kamen, stvorio se krš kao krajnji
degradacijski stadij šuma toga područja.
Opći principi koje smo naveli kod izvođenja
pošumljavanja u kontinentalnome dijelu
mogu se primijeniti i na kršu. Kod toga
moramo uočiti posebnosti kod izbora vrste
vezane uz ekološke uvjete koji vladaju.
Pošumljavanje na kršu obavljamo sadnjom
sadnica i sjetvom sjemena.
Najstariji i najupotrebljiviji način sadnje je
sadnja u jame. Jame su duboke 40 cm.
Prilikom kopanja, tlo se odvaja od kamena.
Ako kod kopanja naiđemo na horizontalno
uslojenu ploču, to mjesto napuštamo i
tražimo ono s vertikalno uslojenim i
raspucalim kamenom. Svaka iskopana jama
mora biti takva da se u njoj korijen može
dobro razvijati i probiti u dublje slojeve.
Sadimo uobičajenom tehnikom sadnje s tim
da vodimo računa o sprječavanju isušivanja
tla i akumulaciji vlage. Kad je biljka
posađena, tlo oko biljke mora biti ljevkasto
udubljeno da bi se što bolje skupljala kišnica
u tlu. Površinski sloj mora biti razrahljen, a
kapilare na površini tla razbijene. Zbijeno tlo
ima dosta sitnih kapilara kroz koje se isušuje.
Radi toga se tlo oko svake posađene biljke
pokrije manjim kamenjem na udaljenosti oko
15 cm ili slojem sitnijega šljunka.
Kod nekih vrsta drveća (crni bor, alepski
bor) biljku je dobro posaditi dublje nego što
je bila u rasadniku. Na taj se način reducira
krošnja zatrpavanjem nekoliko grančica u tlo
i uspostavlja ravnoteža između krošnjice i
oštećenoga korijenova sustava.
IV. Njega novih šuma podignutih pošumljavanjem
Nakon sadnje biljaka i osnivanja šumskih
kultura i plantaža samo je djelomično
navlažiti prije sadnje, kako bi se biljka što bolje i
brže prilagodila novoj sredini.
Pošumljavanje biljkama s obloženim korijenom
ima velike prednosti pred pošumljavanjem
biljkama s golim korijenjem.
Pri sađenju, biljke nastojimo posaditi u zaklon od
kamenja ili panja radi štetnih utjecaja vjetra i
sunca.
Kod izvođenja sadnje u jame upotrebljavamo
biljke s golim korijenom i biljke s obloženim
korijenom uzgojene u kontejnerima (posudama).
Biljke uzgojene u kontejnerima nalaze sve veću
primjenu u pošumljavanju krša.
Na nagnutim terenima i tlima na flišnoj podlozi
primjenjuje se pošumljavanje na 'gradonima'. To
su zasjeci širine od 70 do 120 cm koji su
napravljeni pomoću mehanizacije, u smjeru
izohipsa na terenu. Zasjek je nagnut prema brdu s
nagibom 30%. Ako nagibi terena ne dozvoljavaju
kopanje gušćih gradona onda se svakih 3 m
paralelno s gradonom kopaju zasjeci (gradoncini)
isprekidani neobrađenim terenima. Između
gradona i gradoncina još se mogu kopati i terase
veličine 1 do 2 m. Na gradonima, gradoncinima i
terasama obrađujemo tlo i sadimo biljke ili
sijemo sjeme. Izvođenjem takvih radova
omogućavamo bolji rast biljke, sprječavamo
naglo otjecanje vode i stvaranje bujica.
Na kršu podižemo šumske kulture i sjetvom
sjemena. Sjetvu obavljamo u rupice, na krpe i
omaške. Rezultati sjetve sjemena su slabiji od
sadnje biljaka. Dobri se rezultati mogu postići
sjetvom sjemena alepskoga bora, primorskoga
bora i pinije. Najpogodnije vrijeme sjetve je
krajem ljeta ili početkom jeseni.
Dobre rezultate su pokazali radovi na sjetvi
domaćih (autohtonih) vrsta bjelogorice (crnika,
crni jasen, lovor, planika, medunac, koprivić,
rašeljka i dr.). Kod sadnje sadnica crnogoričnih
vrsta drveća dobro je vršiti i istovremenu sjetvu
domaćih vrsta bjelogorice. Na taj način
povećavamo stabilnost novopodignutih šuma i
postupno vraćamo autohtonu vegetaciju na njene
terene.
obavljen rad na podizanju šuma. Cilj svake
šumske proizvodnje jest da se u kratkom
vremenu, uz min. troškove proizvede najviše
vrijedne drvne mase uz poboljšanje i trajno
održavanje plodnosti tla i povoljne šumske
klime, te da se uzgajaju šume koje će
poslužiti i u zaštiti čovjekova okoliša. Da
bismo to mogli dobiti od nove šume, ne
smijemo je, nakon osnivanja prepustiti samoj
sebi, nego je moramo njegovati.
Njega šumskih kultura i plantaža obuhvaća
radove koje treba provoditi u njima nakon
osnivanja do konačne sječe. Radovi na njezi
šumskih kultura i plantaža traju 15 do 60
godina koliko dugo i uzgajamo pojedine
kulture i plantaže. Osim što njega šume
utječe na kvalitetu proizvedene drvne mase,
ona istovremeno povećava i njihovu
stabilnost. Zadatak njege je utjecati na
1) Zaštita od štetočina
Da bismo šumske kulture i plantaže zaštitili
od štetočina potrebno je provoditi
preventivne zahvate koji će onemogućiti da
do šteta uopće dođe. Potrebno poznavati
vrste šteta koje mogu nastati zbog lošega
utjecaja biljaka, životinja i drugih ekoloških
čimbenika.
Većina mjera se poduzima prije i za vrijeme
osnivanja šumskih kultura (pravilan izbor
vrste drveća, način sadnje, izbor mjesta za
pošumljavanje, obrada tla) pa u većini
slučajeva do šteta i ne dolazi.
U prvim godinama razvoja biljke su
ugrožene od korova, bilo da se radi o
jednogodišnjim zeljastim (trave, paprat) ili o
višegodišnjim drvenastim biljkama (grmlje,
izbojci iz panja). One ugrožavaju posađenu
biljku jer joj oduzimaju vlagu i hraniva iz tla,
a zbog rasta u visinu i svjetlo. Iz okoliša
biljke se odstranjuje korovska vegetacija.
Odstranjivanjem korova i okopavanjem tlo
oko biljke se rahli i zadržava više vlage. S
uništavanjem korova se mora početi odmah
nakon osnivanja kultura, a prestaje se kada
stabla razviju krošnje koje zasjenom
onemogućuju bujan rast korova.
Zaštitu od korova provodimo mehanički i
kemijski. Na mehanički način korov se
2) Obrada i gnojidba tla
Ako je šumska kultura ili plantaža osnovana
pravilnom sadnjom u redove, njega tla se
obavlja oranjem ili tanjuranjem. Tako se
strukturu, kvalitetu, stabilnost i prirast tijekom
života šume kako bi se ispunio cilj gospodarenja.
Od osnivanja kulture pošumljavanjem do njena
iskorištavanja, ona prolazi kroz razvojne stadije,
za svaki je karakterističan poseban način njege.
Kad govorimo o njezi šuma, ne mislimo samo na
njegu sastojine, nego i na njegu tla i atmosfere
(staništa), dakle na cjelovitu njegu šumskog
ekosustava. Njega šuma obuhvaća:
1) zaštitu od štetočina i nepovlj. ekl čimbenika,
2) obradu i gnojidbu tla,
3) popunjavanje šumskih kultura i plantaža,
4) čišćenje i prorjeđivanje,
5) primjenu drugih mjera koje trebaju povećati
kvalitetu i proizvodnju šumske kulture i
plantaže (rezanje grana, formiranje krošanja)
uništava ručno-mehanizirano (rotofreza,
tanjurača). Kemijska sredstva (herbicidi) mogu se
upotrebljavati onda i samo tako da ne ugrožavaju
biljke koje uzgajamo. Korov se uništava i
odstranjuje prije nego što mu sazrije sjeme. Stoga
je lipanj najpovoljniji za suzbijanje korovskih
biljaka.
Ako se pojave štetni kukci, zaštitu obavljamo na
različite načine. Svi se zasnivaju na kemijskim,
biološkim i mehaničkim principima.
Ako je mjesto gdje je osnovana šumska kultura
izloženo napadu divljači i stoke, podizanje
ograde je najbolja zaštita.
U područjima s malo vlage i oborina često se
primjenjuje koričanje ili prašenje. Koričanjem se
razbija stvrdnuti površinski sloj tla, prekida se
kapilarnost, te sprječava isparavanje vlage iz tla.
Podignutu šumsku kulturu ugrožavaju jaki
vjetrovi, oni oštećuju biljke i usporavaju razvoj
mlade kulture. Radi zaštite, u smjeru puhanja
vjetrova podižu se vjetrobrani pojasevi, od vrsta
drveća koje brzo rastu i koje su otporne na
djelovanje vjetra.
Na terenima izloženima poplavama i zadržavanju
poplavne vode koja ugrožava biljke, kopanjem
kanala se odvodi voda.
uništava korov, poboljšavaju fizička svojstva i
zadržava vlaga u tlu. U uzorano tlo mogu se
dodavati mineralna i stajska gnojiva, i preparati
za uništavanje korova. Te se mjere
primjenjuju kod šumskih plantaža (topole)
kod kojih želimo u kratkom vremenu dobiti
3) Popunjavanje šumskih kultura i plantaža
Ovim načinom njege u šumskoj kulturi
zamjenjujemo biljke koje su se osušile. Ako
je posušenih biljaka 10-20% i ako su
ravnomjerno raspoređene, ne pristupa se
popunjavanju. Ako je posušenih biljaka više,
popunjavanje je obavezno. Ono se obavlja
4) Čišćenje i prorjeđivanje( ne radi se u plantažama)
Njega šumskih kultura okopavanjem,
plijevljenjem i prašenjem prestaje kad se
posađene biljke razviju da im se krošnje
dodiruju i velikim zasjenjuju tlo. Od tada
počinje njega čišćenjem; odstranjuju se vrste
koje su se naselile u kulturu, a svojim rastom
ugrožavaju glavnu vrstu. Sijeku se i bolesna,
oštećena i deformirana stabla glavne vrste
Čišćenje treba osigurati dovoljno svjetla.
Ako se u kulturi jave vrste drveća (autohtona
vegetacija) koje ne ugrožavaju razvoj glavne
vrste, ne ih sjeći, nego podržavati.S
čišćenjem počinjemo kad je kultura stara 5-
10 god, što ovisi o vrsti drveća, gustoći
sadnje, starosti sadnica, brzini rasta,
provodimo ga svake 3-4 godine. Čišćenje
možemo izvršiti priručnim alatom (sjekira,
srp) i posebnim motornim pilama (čistači).
Kad se šumska kultura razvije da se krošnje
dodiruju, donje grane suše, prirast opada, kad
postaje pregusta, tada počinjemo s
5) Ostale mjere za povećanje kvalitete i proizvodnje šumske kulture i planta
Na kvalitetu i vrijednost drvne mase utječe
čistoća debla od grana. Što je uraslih grana
manje, vrijednost je veća. Prirodni proces
odumiranja donjih grana je spor, pa se radi
dobivanja što kvalitetnijeg drva, režu najdonje;
i suhe i zelene grane s tim da se ne obuhvati
više od 25% duljine krošnje. Rezanje grana ne
smije smanjiti prirast drvne mase. Grane se
režu kod onih stabala za koje se pretpostavlja
da se neće sjeći prorjeđivanjem. romjer stabla
pri kojem počinjemo rezati grane je 8 do 10
drvnu masu uz međuredni uzgoj poljoprivrednih
kultura.
istom vrstom, sadnjom u jame, biljkama istoga
uzrasta i starosti kao i biljke u kulturi.
Najpogodnije je u proljeće. Popunjavanje počinje
u drugoj godini starosti kulture, a traje dok se ne
postigne zadovoljavajući broj biljaka po jedinici
površine.
prorjeđivanjem. Dok je čišćenje bilo usmjereno
na vrste koje su se naselile u kulturu,
prorjeđivanje se provodi među stablima glavne
vrste drveća.Obično se prorjeđivanje podudara s
dobi max. visinskog prirasta, kad je i prirodno
izlučivanje najintenzivnije. Osim tog biološkoga
pokazatelja početak prorjeđivanja možemo
odrediti i na osnovi gospodarskih pokazatelja.
Ako prodani drvni materijal ne može pokriti
troškove zahvata onda se zahvati koje provodimo
odnose na kategoriju čišćenja, a kad se prodanim
drvnim materijalom mogu pokriti troškovi njege,
od tada zahvati koje provodimo spadaju u
prorjeđivanje. Prorjeđivanjem smanjujemo broj
stabala po jedinici površine kako bismo
omogućili najkvalitetnijim stablima veći i
vrijedniji prirast drvne mase. Prorjeđivanjem se
ne smije smanjiti prirast drvne mase po jedinici
površine.
Prorede u šumskim kulturama mogu
biti:selektivne, geometrijske i kombinirane.
cm. Ako režemo zelene grane, tada rane treba
premazati sredstavom protiv truleži.
U šumskim plantažama topola provode se
zahvati njege u krošnji, pri čemu se režu
izrazito deble grane koje uzrokuju nepravilan
razvoj krošnje. Ako se takva grana nalazi pri
vrhu krošnje, postoji opasnost da preuzme
funkciju vršne, i deformira cijelo stablo.
Formiranje krošnje rezanjem grana pospješuje
visinski prirast stabla i povećava vrijednost
drvne mase.
 OBRADA TLA
Obrad tla se obično definira kao mehanićki
zahvat u tlo kojim se popravlja stanje tla koje
utječe na biljnu proizvodnju. U širem smislu
obrada tla je postupak kojim se mjenja stanje
ili položaj tla pomću oruđa za potrbe čovjeka
ili zahvat pri kojim se svjesno koriste sile da bi
se promjenilo stanje tla.
Temeljne zadaće obrade tla:
1. popravljanje strukture tla
2. suzbijanje korova
3. unošenje gnjojiva u tlo
4. konzerviranje vlage
Pod utjecajem obrade tla mjenjaju se ukupno
fizikalno stanje tla ukljućujući njegovu
napetost, aeraciju, difuziju plinova, upijanje
vode i temperature, te kemijsku i biološku
aktivnost.
Nepovoljni utjecaji obrade tla na strukturu:
 oksidacija organske tvari zbog povećane
aeracije
 mehanička disperzija zbog zbijanja u
vlažnom stanju i usitnjavanja oruđima za
obradu
 dezagregacija golog tla oborinama
 erozija tla vodom i vjetrom
Dubina ili volumen obrađenog tla ovisi o
dubini tla, stanju podzemnih voda, teksturnoj
građi, uslojenosti tla, reljefu, klimi… Djeli se
na:
 vrlo plitku 10cm
 plitku 20cm
 srednje duboku 40cm
 duboku 100cm
 vrlo duboku više od 100cm
Prema glavnoj agrotehničkoj namjeni obrada
tla može se podjeliti na osnovnu ili primarnu
(oranje, rigolanje, dubinsko rahljenje i neki
specijalni naćini), i dopunsku ili
sekundarnu(blaniranje ili vlačenje, drljanje ili
brananje, tanjuranje, kultiviranje i valjanje).
postoji još i integralna obrada tla (osnovna +
dopunska)= frezanje. Funkcije frezanja su:
stvaranje supstrata za sjetvu, unošenje gnjojiva
u tlo, uništavanje korova, zamjena drugog
oruđa u predjetvenoj pripremi.. Loše strane:
zbog agresivnog sitnjenja tla, zimi dolazi do
jaćeg zbijanja i sljeganj pa ze za teža tla u jesen
ne preporuća- nestabilna strukturafrezanog tla,
nakon duže upotrebe na tlima nestabilne
strukture može doći do kvarenja strukture tla.
Osnovna obrada tla
Pri osnovnoj obradi tlo se zahvaća do veće
dubine, tko da obrađeni volumen tla obuhvaća
dio u kojem će se razvijati glavna masa
korijena i dio u kojem se polaže sjeme.
Melioracijska obrada koja se provodi u
dubokim tlima samo je poseban oblik osnovne
obrade tla.
Ciljevi osnovne obrade tla:
o smanjuje se koherencija
o popravlja struktura
o povećava se kapacitet za zrak
o povećava se propusnodt z vodu
o povećava se evaporacija
o smanjuje se kapacitet za toplinu- tlo postaje
toplije zbog više kisika
o premještaju se koloidi tla- iz površinskog
sloja u dublje
Oranje – jedan je od najstarijih naćina obrade
tla, a obavlja se plugovima. Imamo dvije vrste
pluga: lemešni (raonički) i diskosni (tnjurasti).
Lemešni- radi na načelu rezanja i struganja. Pri
kretanju pluga kroz tlo lemeš koji ima mali kut
rezanja reže brazdu horizontalno, a crtalo
okomito, djelujući kao klin. Pri završetku
rezanja tlo se podiše preko daske, odrezani se
komad, ako je tlo drobivo, deformira ili lomi
prilagođavajući se obliku daske.
Diskosni- (vertikalni i nagnuti tj. Ukošeni) radi
na načelu rotacije. Nijhov je radni organ disk
ili tanjur promjera 46-60cm u tanjurastih i 60-
80cm u pravih diskosnih plugova. Disk koji je
pod jdjelovanjem vertikalnih sila ušao u tlo i
koji se kreće prema naprijed vrši pritisak na tlo
pri ćemu ga reže i okreće, ne „glača“ i
smanjuje mogućnost stavaranja zbitog sloja.
Diskosni plug koristi se kod teških, suhih i
zbitih skeletoidnih tala, na tlima na kojima ima
žilja i biljnih rezidua, pri zaoravanju većih
količina organskih gnjojiva, na tlima na kojima
se javlja erozija vodom.
Prednosti:
o Moguća je promjena kuta diska
o Lakše ulaze u suho i zbato tlo
o Dobro radi na kamenitim i zbijenim tlima
o Ima skidać blata na svakom disku
o Radi i u uvjetima kada se dobar dio oštrice
istroši
o Manje je osjetljiv na podešavanje
o Najnižim dijelom diska ostavlja grebene
između brazda
Nedstaci:
o Dubina rada do max, 30cm(srednjeduboka)
o Služe samo za strojnu vuću
o Ne pokrivaju tako dobro biljne rezidue
o Zahtjeva oko 10% više vućne sile
o Tlo ostavlja neravnijim
Specifični način obrade tla:
Rigolanje- oranje koje je dublje od 50 cm, a
može dostići i do 200cm. Obavlja se u pravilu
jednobraznim plugovima, sa strojevima velikih
snaga. Rigolati se mogu samo ona tla koja
imaju veliku dubinu. Rigolanje redovito prati i
melioracijska gnjojidba.
Podrivanj- na nekim tlima u kojima se u
profilu ispod 40cm javlja nepropusni sloj, a
težeg su mehaničkog sastava treba vršiti
podrivanje nepropusnog sloja. Podrivaćima se
rahli tlo ali ne okreće.
Dopunska obrada tla
Dopunskom (sekundarnom) obradom,
dopunjuje se osnovna obrada tla.
Dopunska obrada usitnjuje tlo, odnosno
finalizira, poravnava, popravlja njegovu
strukturu, konzervira vlagu, uništavaju se
korovi itd.
Sekundarna obrada se ograničava na
površinski, sjetveni sloj tla.
Gnojidba tla
Rast svih organizama ograničen je količinom
pristupačne hrane. Zadaća je gnojidbe da
reguliranjem hranidbenog režima osigura
dobivanje visokih i postojanih prinosa najbolje
kakvoće, te istodobno očuva i po mogućnosti
povećava plodnost tla.
Pod gnojivom podrazumjeva se tvar koja služi
kao izvor hraniva za biljke i koja se može
Ciljevi dopunske obrade tla:
o priprema sjetvena sloja
o popravak strukture
o povećano usitnjavanje (pulverizacija)
o konzerviranje vlage
o uništenje korova
o usitnjavanje bilnih rezidua
Blanjanje(vlačenje)- je najplići zahvat
dopunske obrade tla. U prosjeku ulazi 3-5cm u
tlo, pri čemu se tlo sijeće i lomi tanka pokoica
na površini. Blanjanjem se uništava površinska
kapilarnost, smanjuje se isparavanje, tlo se
zagrijava, usitnjava i popravlja njegova
površina. Pospješuju se mikrobiološke
aktivnosti u tlu, korovi se provociraju na lakše
klijanje i nicanje ( lakše uništavanje)
Drljanje(branjanje)- koristi se prvenstveno za
plitko površinsko usitnjavanje prethodno
grublje obrađenog tla, najčešće oranjem ili
tanjuranjem u fazi predjetvene pripreme.
Drljanjem se također uništava korov i vrši se
mješanje tla. Postiže se to da krupnije čestice
dolaze na vrh a sitnije dole.
Tanjuranje- provodi se oruđem za koje je
radni organ disk ili tanjur. Pri tanjuranju tlo se
zbog rotacije miješa pri čemu se istodobno
sijeće i usitnjava.
Kultiviranje- je zahvat kojima se tlo
prvenstveno rahli i usitnjava, tj miješa, ali ne
okreće. Ovako se vrlo učinkovito uništavaju
korovi, čak i rizomi ali se manje uspješno
miješaju korovi.
Valjanje- zahvat pri kojem se tlo zbija.
Osnovne zadaće su:
o Pripremiti ležej za sjeme
o Priljubiti tlo uz sjeme kako bi se
pospješilo klijanje
o Razbiti grude i pokorice
o Borba protiv korova
unositi u tlo radi povećanja njegove prirodne
plodnosti.
Gnojivo je prije svega namijenjeno
prvenstveno izravnom zadovoljavanju potreba
biljke a zatim i za popravljanje reakcije,
strukture i drugih značajki tla.
Obzirom na porijeklo tvari koje se koriste za
gnojivo dijelimo ih na:
 1. organska
2. mineralna
3. organsko – mineralna
4. mikrobiološka
Gnojiva mogu biti u svim agregatim stanjima
tj.krutom, tekućem i plinovitom.
Kruta gnojiva mogu biti kristalična,
praškasta i granulirana.
1.) Organska gnojiva- sve vrste organskih
gnjojiva popravljaju kemijske i fizikalne
značajke tla što im je glavna prednost u odnosu
na mineralna.Tu spada stajnjak, kompost,
zeleno gnojivo (sideracija), treser.
 Stajsko gnojivo- Ono je najčešće od
domaćih gnojiva. To je vrlo kvaliteno gnojivo
koje sadrži hranjive tvari, među kojima
prvenstveno dušik, fosfor, kalij, kalcij, i
magnezij, popravlja fizikalna svojstva tla,
povećava njegovu adsorpciju i pufernsot.
Hranjive tvari u stajskom gnoju uglavnom se
nalaze u organski vezanom obliku i oslobađaju
se postepeno, usporedno s razlaganjem
organske tvari. Stajski gnoj u usporedbi s
mineralnim gnojivima sadrži male količine
biljnih hranjiva, ali je većinom bogatiji
mikroelementima.
Prema sadržaju vode stajski se gnoj dijeli na
1. topli – konjski i ovčiji
2. hladni – goveđi i svinjski
Topli se u skladu s manjim sadržajem vode,
razgrađuje brže, pa se stoga koristi za punjenje
staklenika, osnivanje toplih lijeha i kao
biološko gnojivo.
Stajski gnoj razgrađuje se pod utjecajem
bakterija, gljiva i parazita. Svježi stajski gnoj
uglavnom se sastoji od celuloze, hemiceluloze,
lignina i bjelančevina.
Zreli stajski gnoj poluhumificirana je masa
koja se dobiva čuvanjem i spremanjem i
ležanjem stajskoga gnoja nekoliko mjeseci.
Zreli stajski gnoj dobro je prekriti s zemljom je
se na taj način štiti od atmosferilija.
Za određivanje količine krutog stajskog gnoja
u praksi se koriste iskustvene norme, koje
uvažavaju ekološke, biološke i proizvodne
čimbenike.
- Slaba gnojidba 10 do 20 t/ha
- Srednja 20 do 30 t/ha
- Jaka 30 do 40 t/ha
- Vrlo jaka 40 t i više/ ha
Primjenom stajskoga gnoja želi se prvenstveno
povećati – promet- organske tvari u tlu i tlo
održati biološki aktivnim.
Gnoj treba odmah unijeti u tlo, što se najčešće
čini zaoravanjem.
Temeljna razlika između stajskog gnoja i
mineralnih gnojiva jest brzina kojima se
oslobađaju hranjiva. Većina mineralnih gnojiva
je topljiva i hranjiva se oslobađaju neposredno
nakon njihove primjene. To brzo oslobađanje
često je i nedostatak. Stajski gnoj, kao i druge
vrste organskih gnojiva, zapravo je sporo
razgradivo gnojivo iz kojega se hranjiva sporo
oslobađaju u toku procesa mineralizacije.
Stajski gnoj u tlu ima produženo djelovanje pa
se stoga primjenjuje u većim količinama za
duže razdoblje, u prosjeku za tri godine na
srednje teškim ilovastim tlima, na težim
glinastim do 4 godine. Ekstrementi peradi
vrijedno su i koncentrirano brzodjelujuće
organsko gnojivo, koje, u biti, pripada krutom
stajskom gnoju. Od njega se razlikuje prema
kemijskom sastavu, a potom i time što u njemu
nema tekućih ekstremenata.
 Kompost- se dobije od organskih
otpadaka izmiješanih sa zemljom i pijeskom.
Prirema se u kompostnim jamama u koje se
naizmjenično slažu slojevi biljnih dijelova
(korovi uklonjeni s rasadničke površine, lišće,
odbačene sadnice i sl.) i slojevi zemlje i
pijeska. Debljina sloja otpadaka iznosi oko 15
cm, a zemlje i pijeska 5 do 7 cm. Proces može
biti aeroban i anaeroban. Kompost se za
toploga vremena zalijeva, prevrće se svakih
mjesec dana. Zajedničko je svim kompostima
to da u njih proces humifikacije teče do kraja,
pa je njihova organska tvar zapravo trajan
humus.
Praktički, bilo koja organska tvar može se
koristiti za kompost, no neke su više a neka
manje pogodne. One manje prikladne treba
prije kompostiranja usitniti, a potom dobro
izmiješati.
U hrpi za kompostiranje ne bi smjelo biti tvari
koje nepovoljno utječu na plodnost tla kao i rad
mikroorganizama. Tu spadaju: metalni
predmeti, staklo, rezistentne plastične tvari,
sredstva za zaštitu bilja, lešine životinja,
osjemenjeni korovi i dr.
 Kompostiranje traži uvjete pogodne za rad
mikroorganizama. Proces može biti aeroban ili
anaeroban. Mnogo je brži aeroban i manje ima
neugodnog mirisa.
Ako je kompostirani materijal siromašan na
neko hranjivo, onda treba unijeti odgovarajući
materijal kojim će se taj nedostatak ukloniti.
Najčešće se dodaju dušik, fosfor i kalcij. Voda
je ključna za sve enzimatske procese, pa stoga
kompost treba držati stalno vlažno kako bi se
osigurala brza razgradnja. Ako se kompost
isušuje, zbog miješanja treba ga zalijevati
vodom ili gnojnicom.
Zrenje komposta, prema opisanom postupku,
traje 6 do 20 mjeseci. Najbolje je osnovati
komposište u proljeće, tako da preko zime
promrzne. Zreo kompost amorfna je tamno-
smeđe-siva masa bogata trajnim humusom. U
zrelom su kompostu procesi razgradnje
završeni, pa se može bez opasnosti unositi u tlo
zajedno s sjemenom.
Kemijski sastav komposta je sljedeći: 0,35 %
N, 0,20 % P2O5, 0,25% K2O i 2 do 3 % CaO.
Kompost sadrži i fitohormone koji povoljno
utječu na klijanje , zakorjenjivanje. Kao i kod
stajskog gnojiva 40 do 60 % oslobađa se u
prvoj godini nakon primjene.
Komposot djeluje dvojako :
- kao supstrat iz kojega se hranjiva
sporo oslobađaju
- te kao organska tvar koja popravlja
strukturu i rahli tlo
Količine koje se primjenjuju kreću se u
rasponu od 20 do 60 t/ha. Fertilizacijski učinak
traje oko 2 godine.
Dvije najčešće korištene metode za pripravu
komposta jesu:
1) Indore
Prema ovoj se metodi slojevi organskoga
materijala naizmjence slažu u kup ili hrpu
visoku 2 m i široku oko 3 m. Organski
materijali koji se pri tome mogu koristiti su:
zelena materija (lišće, trava), stajski gnoj,
zemlja i povremeno drobljeni vapnenac i/ili
fosfatne stijene. Tijekom gradnje kroz hrpu se
probiju kolci ili motke koji se kasnije maknu, a
nastale rupe služe za prozračivanje komposta.
Hrpa se ne dira dok se biljni materijal ne
raspadne što obično traje oko 12 mjeseci.
2) Berkley
Organski se materijal prvo sitno sasječe, a
zatim pomiješa u hrpe 2 x 3 m. Berkley je
metoda brža od uobičajene Indore metode. Pri
korištenju ove metode mora se paziti da
temperatura komposta ne prijeđe 60°C, jer se
na većim temperaturama razvijaju tvari koje
mogu naškoditi biljci u rasadniku. Optimalne
su temperature između 40 i 60°C. Ako
temperatura naraste preko 60°C, hrpa se mora
prozračiti mehaničkim ili ručnim okretanjem
(miješanjem). Ako hrpa postane suha, dodaje
se voda, a ako temperatura u ranoj fazi razvoja
komposta padne ispod 40°C, dodaje se dušično
gnojivo.
 Zeleno gnojivo- Zelena gnojidba jedan
je od najučinkovitijih načina povećanja
plodnosti tla unošenjem u tlo nadzemne mase
za tu svrhu posebno uzgajanih usjeva. U
svojstvu sideracije pretežno se koriste
leguminoze.
Razlozi za zelenu gnojidbu su višestruki.
Pojačava se promet organske tvari u tlu koji
nema dovoljno humusa, ili se ne primjenjuje
stajsko gnojivo.
Dvije su glavne skupine siderata:
1. Leguminozne (lupine, grahorica,
grahor, crvena i bijela djetelina,
lucerna, bob, grašak i dr.)
2. Neleguminozne (repice, ogrštica,
gorušica, rauola, uljana rotkvica)
Pri izboru siderata važnu ulogu igra dubina
njihova zakorjenjivanja, posebice pri
istodobnoj sjetvi različitih siderata radi
sveobuhvatnog prožimanja mase tla.
Srednje teška tla, povoljne reakcije, dobro
opskrbljena humusom i kalcijem odgovaraju
svim sideratima. Na teškim tlima dobro
uspjevju stočni grašak, bob, grahor, i bijela
djetelina, a na laganim žuta lupina i heljda.
Siderati mogu se uzgajati na oranici i u
nasadima drvenastih kultura. Količina sjemena
se obično povećava za četvrtinu ili čak se
povećava za dva puta.
Kako bi hranjiva sadržana u sideratima postala
pristupačna ili organski ostaci postali dio
humusa tla, siderati se moraju razgraditi.
Učinkovitost zelene gnojidbe ovisi o prinosu
siderata. Što je prinos veći i što je veća masa
unesena u tlo, jače je izravno i produženo
djelovanje zelene gnojidbe. U svezi s
produženim djelovanjem, zelena gnojidba
zaostaje za stanjakom.
Učinkovitost zelene gnojidbe proistječe
zapravo iz njezine vrijednosti koja se očituje
stvorenom količinom svježe organske tvari, a u
leguminoza i količinom vezanog dušika.
Najveću masu stvara siderat sijan kao glavni
usjev, potom kao podusjev, a najmanje kao
postrani usjev.
Sideracija se smatra uspješnom kada je prinos
suhe tvari od 5 do 8 t/ha, te kad leguminozni
usjevi vežu od 100 do 200 kg dušika/ha.
Sideracija biološki aktivira tlo, čuva glavna
biljna hranjiva, osobito dušik, od ispiranja, uz
istodobno obogaćivanja tla tim hranjivom i
uvelike utječe na popravljanje strukture. Što je
dubina unošenja veća, biljke starije i teži
mehanički sastav, siderati se
sporije razgrađuju i obrnuto. Zaoravanje
zajedno s leguminoznim sideratima
sporo razgradivih materijala (slama, treset)
usporava razgradnju siderata, dok dodavanje
manjih količina stajskog gnoja ili eksremenata,
radi obogaćivanja mikroorganizama, ubrzava
taj proces.
 Treset - nastaje nagomilavanjem mrtve
organske tvari biljnog porijekla koja se vrlo
spororazgrađuje zbog anaerobnih uvjeta u tlu
koje su uzrokovane stagnacijom vode. Sastoji
se od manje ili više aspadnutih mahovina iz
roda Sphagnum. Geološki gledano treset je
najmlađe fosilno gnjojivo. Treset je laka,
šupljikava, kompresibilna i elastična masa
biljnih ostataka. Mekan je dok je vlažan, tvrd
kad je suh, smeđe, žućkaste i crne boje. U
svježem tresetu maseni udio vode je 90% a
udio ugljika raste s dubinom sloja. To je dio tla
a ujedno i supstrat. Konstantnim dodavanjem
treseta snižava se tlu pH, ali treset nije
gnjojivo, njegova je važnost u tome da
apsorbira puno vode do 15 puta više nego
njegove težine u suhom stanju.
Prema stupnju raspadnutosti i količini hranjiva
imamo:
-Bijeli treset- karakterizira ga velika
moć upijanja, 10-15 puta veća od vlastite
težine suhog. Ima i visoku kiselost 3,5-4,2 pH.
Najčešće se primjenjuje za uzgoj crnogorice i
drugih acidofilnih biljaka. Posve je organskog
sastava i sadrži tek tragove hranjivih
mineralnih tvari, tako da se njegovo pozitivno
djelovanje sastoji u poboljšanju vodnog
režima, zračne propusnosti tla i zakiseljavanja
alkalnih zemljišta.
-Crni treset- u svom sastavu posjeduje
veće količine ineralnih tvari koje su pogodne
za rast biljaka. Kiselost mu se kreće 6,5-7,2
pH tako da je pogodan za uzgoj većine biljaka
kojima odgovara neutralna ili slabo alkalna
reakcija. Ponekad se u proizvodnji koristi kao
baza za izradu namjenskih supstrata.
2,) Mineralna gnojiva- gnojiva nose različite
tvorničke nazive, a najčešće nose naziv prema
biljnom hranjivu koje sadrže u najvećoj
količini.
Dijele se na makrognojiva i
mikrognojiva.
 makrognojiva: dušična, fosforna,
kalijeva, kalcijeva, magnezijeva,
 mikrognojiva: manganova, borna,
bakrena, željezna, cinkova,
molibdenova
Po broju hranjivih elemenata koje sadrže mogu
biti jednostavna i složena.
Prema naćinu i brzini djelovanja razlikujemo:
 Gnjojiva s brzim djelovanjem
 Gnjojiva s usporenim (produženim)
MINERALNA GNOJIVA
DUŠIČNA GNOJIVA
natrijev nitrat (Čileanska salitra), Kalijev nitrat,
Kalcijev nitrat, Amonijev nitrat, Urea
FOSFORNA GNOJIVA – glavni izvor fosfora
za dobivanje gnojiva jesu sirovi fosfati
marinskog ili eruptivnog podrijetla. Također se
koriste naslage guana (morske ptice).
Superfosfat, Trostrukisuperfosfat, Amonijev
fosfat, Thomasfosfat
KALIJEVA GNOJIVA kalijev klorid (KCl),
Kalijev sulfat , Kaint
NAČINI PRIMJENE GNOJIVA
- RUČNI – kakvoća rada uvelike ovisi o
fizičkom stanju gnojiva, meteorološkim
uvjetima i vještini onoga koji rasipa gnojiva (3
do 4 ha na dan). Ručno se mineralna gnojiva
mogu primijeniti oko biljka, u otvorene jarke
za sadnju i jamice.
- MEHANIČKI- na ovaj način gnojiva se
mogu primijeniti u sva tri agregatna stanja.
Osim rasipač širom (granule) gnojiva se mogu
mehanički putem primijeniti i na različite
druge načine (folijarno, injektorima u tlo, i pod
koru, iz zraka i fertigacijom).
Djelovanje mineralnih gnojiva sa kontroliranim
otpuštanjem hranjiva- Osmocote
Osmocote- granulati mineralnih gnojiva
tijekom proizvodnje obloženi su tankim slojem
biljne smole koji regulira izlućivanje hranjivih
elemenata a ujedno štiti korijen od
nagomilavanja soli. Granulati za vrijeme
djelovannja neprekidno izlučuju hranjive tvari
a ispražnjeni oblog smole kasnije se raspada u
tlu i tako obagaćuje tlo organskim elementima.
Svaki granulat sadrži sve makro i
mikroelemente. Nakon mješanja sa tlom, vlaga
prodire kroz sloj smole i tako natopi čvrste
hranjive tvari. Elementi se neprekidno izlućuju
prema tlu, a brzina izlućivanja ovisi
otemperaturi tla ( veća temp, brže izlućivanje).
Tri su naćina aplikacije gnojiva tipa osmocote:
mješanje, na površine i dibbling.
3,) Organsko- mineralna- nastaju mješanjem
organskih i mineralnih gnojiva.
4,) Mikrobiološka gnojiva- to nisu gnojiva u
pravom smislu te riječi, već na
podlozi(supstratu) razmnožavaju bakterije koji
u tlu obavljaju procese korisne za njegovu
plodnost. Životna aktivnost mikroorganizama
uvelike određuje uvjete ishrane biljaka i
rodnost. To je poslužilo kao osnova za
stvaranje i primjenu različitih preparata ili
biofertilizatora, koji sadrže različite vrste ili
skupine mikroorganizama.
Na poboljšanje dušične ishrane biljaka:
- - nitrogeni preparat kvržičnih bakterija
- -Azotobacter
Bakterijalna gnojiva, premda djeluju pozitivno
na prinos, ne mogu zamijeniti organska i
mineralna gnojiva. Fosfobacterin sadrži
fosforne bakterije koje imaju sposobnost
pretvaranja organskih spojeva fosfora u
mineralne spojeve.
Posebnu skupinu preparata čine mikorizni
preparati kojima se vrši inficiranje biljka
endomikoriznim gljivama koje tvore mikorizu.
Micelij gljiva koji okružuje korijen povećava
njegovu sorpcijsku površinu. Zahvaljujući
tome, korjenov sustav biljaka lakše usvaja
vodu i hranjive tvari iz tla. Biljke s razvijenom
mikorizom lakše podnose sušu.
 V. Uzgojni radovi u nekim šumskim kulturama i plantažama
Plantaže i intenzivne kulture topola i vrba
Podizanje kultura i plantaža zahtijeva:
1) pripreme plantaža i kultura,
2) izbor tala,
3) topola ili vrba,
4) način sadnje (plitka ili duboka),
5) gustoća sadnje,
6) vrijeme sadnje,
7) izbor klonova,
8) njega,
9) orezivanje,
10) zaštita i duljina ophodnje.
Utvrditi i pravilno odrediti pitanje plantaža
ili kultura je složen posao o kojem ovisi
daljnja proizvodnja (vitalnost, produktivnost,
zdravstveno stanje). Kod izbora površine
treba voditi računa o kvaliteti tla (poželjna su
ilovasto-pjeskovita tla s dobrim omjerom
čestica praha i gline) i o režimu podzemne
vode koja u vrijeme vegetacije treba biti
dostupna biljci.
Za podizanje plantaža i kultura, koriste se
klonovi kanadske (Populus xcanadensis) i
američke crne topole (Populus deltoides)
koji su otporniji na bolesti. Za odabrani klon
važno je da se dobro ožiljava, da dobro raste,
da ima dobar habitus, a značajna je i
otpornost na štetočine i bolesti. Najvažnije
bolesti su uzrokovane gljivama Dothichiza
populnea, Marsonina i gljivama iz roda
Melampsora. U rasadniku se protiv bolesti i
štetočina prska 6 do 7 puta godišnje, a na
terenu poslije sadnje prema potrebi.
Priprema površine za plantažu počinje
uništavanjem panjeva (iveranje), zatim se
obavlja duboko oranje i tanjuranje površina.
Gustoća sadnje kod topola je standardizirana
od 273-300 kom/ha, na izuzetno kvalitetnim
tlima 205 kom/ha. Iskolčavanje redova vrši
se pomoću žica, a obilježava trskom. Slijedi
bušenje rupa, dovoz sadnica, raznošenje
sadnica u rupe, zatrpavanje uz nabijanje
zemlje oko sadnica i zalijevanje.
Zbog utvrđivanja dubine sadnje otvaraju se
pedološki profili ili se kvaliteta tla utvrđuje
sondiranjem. Odluka ovisi o količini humusa, o
odnosu pjeskovite i ilovasto-praškaste frakcije
(sposobnost zadržavanja vlage), te razine
glejnoga sloja koji je pod utjecajem vlage.
Kvalitetni aluviji (ilovasto-pjeskoviti) s
cjelovitim profilom 150 do 200 cm mogu se
pošumljavati plitkom sadnjom na 80 do 100 cm,
dok se aluviji s karakterističnim slojevima
pjeskovitoga sastava i nižom razinom podzemne
vode pošumljavaju dubokom sadnjom od 270 do
300 cm (do nivoa glejnoga sloja).
Vrijeme sadnje karakterizira kratka sezona
(kratka vremenska razdoblja u kojima je moguće
obaviti sadnju). Trajanje jesenske i proljetne
sezone sadnje svodi se na 20 do 30 radnih dana.
Pri pošumljavanju se koriste sadnice 2/3 zbog
šteta od divljači (veću je sadnicu lakše zaštititi)
ili zbog potrebne duboke sadnje.
Njega tla se provodi u plantažama tri puta u tri
smjera tijekom vegetacije (svibanj, lipanj, srpanj)
i to 5 do 7 godina. Poželjno je da se obrađuje tlo
oko sadnice.
Kao mjera njege u svrhu podizanja kvalitete
oblovine vrši se orezivanje grana. Početak ore-
zivanja je u trećoj godini kada se vrši formiranje
vrha i krošnje. Nastavlja se nakon dvije godine
kada se skidaju donje grane, a po potrebi se ulazi
i treći put (ovisno o kvaliteti i prirastu plantaže).
Ophodnja se kreće od 15 do 25 godina. Za
najkvalitetnija staništa (plantaže s intenzivnom
obradom) ophodnja iznosi 15 godina, dok je na
manje kvalitetnim tlima i uz manje intenzivnu
obradu (kulture) ophodnja od 20 do 25 godina.
Vrbe se podižu na manje kvalitetnim tlima, nižim
terenima s duljim trajanjem poplavnih voda i
visokim razinama podzemne vode. Planirana
ophodnja u tako podignutim kulturama je 25
godina s ciljem proizvodnje kvalitetnoga drva za
industrijske potrebe. Očekivani je prirast 15
m3/ha godišnje.
 Kulture američkoga borovca
Kulture američkoga borovca pokazale su se
kao izvrstan izbor u pošumljavanju bujadara.
Prorede u kulturama američkoga borovca
uglavnom se ne vrše jer se dobivena drvna
masa ne može plasirati na tržište. Zadatak
kultura treba biti vraćanje autohtonih
šumskih zajednica na površine koje su dugo
vremena bez šume (na primjer, bukve i
hrasta kitnjaka u kulturu američkoga
borovca). Prorede se u kulturama mogu vršiti
na dva načina:
 shematski
Stabla se iz kulture odstranjuju prema
određenome geometrijskome rasporedu.
 selektivno
Iz kulture se odstranjuju ona stabla koja u
rastu zaostaju za stablima budućnosti,
bolesna stabla, stabla maloga prirasta,
krivoga debla i sl.
Kulture duglazije
U jednom pokusu (terenska nastava
Karlovac) uspoređeno je sedam
provenijencija zelene duglazije. Cilj pokusa
je bio utvrditi koja je provenijencija najbolja
za naša područja. Stabla mnogih
provenijencija uzetih u pokus stradala su od
studeni i bolesti. Iako zelena duglazija nije
pionirska vrsta, pokazala se dobrom. Kao
najbolja, pokazala se provenijencija zelene
duglazije iz Savezne države Washington,
SAD, s viših geografskih područja. U nasadu
Kulture ariša
Europski ariš ne spada u idealne vrste za
pošumljavanje, jer je u prvim godinama
dosta izbirljiva vrsta. U jednom pokusu
provenijencija (terenska nastava Karlovac)
uspoređeno je 14 provenijencija europskoga
ariša. Uzabrane su provenijencije s područja
Češke, Slovačke, Bavarske, Slovenije,
Gospića i Đurđevca. Pokazalo se da su
najbolje provenijencije iz Sudeta (Češka) i to
provenijencija Bruntal. Uz ariš, sađen je i
američki borovac koji je stradao od snijega i
S proredom se kreće u vrijeme kulminacije
visinskoga prirasta. Cilj je na kraju ophodnje
imati 250 do 300 stabala po hektaru. Proredama
se ipak ostavlja malo više stabala po hektaru (oko
400), jer uvijek neko stablo strada i biva uništeno
prije kraja ophodnje (snijeg, vjetar, bolesti i
štetnici).
Nakon prorede, vrši se dodatni oblik njege –
orezivanje grana. Grane se moraju orezivati u
strogo određenim granicama kako bi se izbjegli
negativni utjecaji na prirast.
Veliki problem u kulturama američkoga borovca
predstavljaju snjegolomi, dok se krhkost grana
može tumačiti povećanom zagađenosti zraka
(dušik i sl.). Danas se izbjegava podizanje kultura
na velikim površinama, ali se isto tako odustalo
od sadnje više vrsta na istoj površini. Više se sadi
jedna vrsta na površini nekoliko hektara.
s običnom smrekom, uspjela je čak i nadrasti
smreku.
Duglazija se u kulturama miješa sa smrekom u
svrhu njenoga očuvanja od težine mokroga
snijega koji joj lomi grane. Smreka u takvim
nasadima težinu mokroga snijega preuzima na
sebe. Značajna uzgojna mjera u kulturama zelene
duglazije je orezivanje grana u svrhu povećanja
vrijednosti proizvedene drvne mase. Grane se
orezuju do visine 4-5 metara.
vjetroizvala. Ariš je narastao do odličnih
dimenzija, a da su provedene prorede, rezultati bi
bili još bolji. Ista provenijencija na području
Vinkovaca postiže slabije rezultate zbog
drugačije klime, količine i rasporeda oborina i dr.
Na prirast ariša u kulturama, značajan utjecaj ima
zelena obraslost stabla, a najbolje je kad je odnos
krošnje i stabla 2/3. Europski ariš treba
oplemenjivati japanskim arišem jer je križanac
boljih osobina od oba roditelja.
 Kulture alepskoga bora
Alepski bor od prirode u Hrvatskoj dolazi na
obali južno od Splita i na otocima južno od
Šibenika. Kutura alepskoga bora ima oko
40i000 ha. On se spontano križa s brucijskim
borom. Što se tiče uzgojnih zahvata to je
nebitno, jer se te dvije vrste istovjetno
promatraju. Alepski bor je pogodan za
pošumljavanje goleti, gariga i šibljaka kojih
kod nas ima oko 300 000 ha. S obzirom da su
mješovite sastojine otpornije na sve negativne
utjecaje, predlaže se uz alepski bor, saditi
jasen, planiku, zeleniku, koprivić i dr. Prije
početka opsežnoga posla na pošumljavanju,
javlja se više problema: pitanje hoće li se
upotrijebiti sadnice ili sjeme, treba skupiti
sjeme i odabrati površine za pošumljavanje,
prisutnost mina u priobalnome području jedan
je od velikih problema. Na kraju se
pošumljavaju potpune goleti jer je njih najteže
pošumiti zbog potrebe dovoženja tla.
Pošumljavanje u mediteranu se može vršiti
tijekom cijele godine. Broj sadnica alepskoga,
brucijskoga i primorskoga bora potrebnih za
pošumljavanje kreće se od 1-2 tisuće kom/ha,
ili se sije 3-5 kg sjemena po hektaru, a u brazde
2-3 kg sjemena po hektaru. Za crni bor je
potrebno 2-2,5 tisuća sadnica po hektaru, dok
sjemena treba u istim količinama kao za
alepski bor. Za pošumljavanje cedrom treba
700 do 1 200 sadnica po hektaru.
1) III. Razmnožavanje drveća i grmlja u rasadniku
U takvim sastojinama otpale iglice polako
stvaraju A horizont tla, a postupno se mijenja
mikroklima i sastojinski oblik, jer se pojavljuju
i druge vrste. Cilj podizanja kultura alepskog
bora je vraćanje autohtone zajednice Orno-
Quercetum ilicis na područja s kojih je nestala.
U kulturama je važna njega koja se sastoji od
sljedećih radova:
1) zaštita od štetočina i nepovolj. čimbenika,
2) obrada i gnojidba tla po potrebi,
3) popunjavanje šumskih kultura,
4) čišćenje do kulminacije visinskoga
prirasta, a nakon toga prorjeđivanje,
5) primjena drugih mjera koje podižu
kvalitetu kulture (orezivanje grana i sl.).
Kod nas se uglavnom obavljaju zaštita i
popunjavanje, dok se ostale mjere ne provode.
U prorede se ne ide jer se drvna masa
alepskoga bora dobivena proredama ne može
plasirati na tržište zbog fobije pilanara prema
smoli. Zanimljivo je da bi sva drvna masa
dobivena proredama iz kultura alepskoga bora
bila dovoljna za pokrivanje energetskih potreba
Dalmacije.
Djelenjem biljke koje rastu u busenima.
Vegetativno
Vegetativnim (nespolnim) razmnožavanjem
biljke se razmnožavaju vegetativnim
dijelovima (korijen, stabljika, list). Kod
vegetativnoga razmnožavanja u pravilu nema
promjena u genetskoj osnovi. Sve osobine
roditeljske biljke pojavljuju se i kod potomstva
ukoliko nisu modificirane utjecajem vanjskih
čimbenika (klima, tlo, biotski čimbenici).
Mnoge sorte, forme, kultivari ili klonovi
opstaju jedino zahvaljujući sposobnosti
vegetativnoga razmnožavanja. One su većinom
heterozigoti i ne mogu se identično
reproducirati iz sjemena. Jedan od nedostatka
je prijenos biljnih virusa.
U šumskim se rasadnicima mali broj
ekonomski vrijednih vrsta razmnožava
vegetativnim putem. Od gospodarskih vrsta
šumskoga drveća, vegetativnim se putem
Autovegetativno razmnožavanje
Kod autovegetativnoga načina razmnožavanja
razlikujemo:
1) razmnožavanje dijeljenjem,-
Djelenjem biljke koje rastu u busenima.
Razdvojimo busen i svaki se sadi posebno i
nastavlja rasti
2) razmnožavanje zagrtanjem
(vertikalnim povaljenicama),
3) razmnožavanje povaljenicama:
a) obično (lučno) polijeganje,- kod
magnolije. Rez se radi u obliku jezika na
izdanku matične biljke duljine oko 5cm.
Pažljivo se savine izdanak kod reza i učvrsti
ga se u tlu, a gornji dio se priveže uz kolčić.
Savinuti dio izdanka kod reza mora biti oko
7,5cm ispod razine tla. Duž reza na izdanku
dolazi do razvoja korijena i zakorjenjivanja.
b) polijeganje u jarak
(kinesko polijeganje),
c) složeno polijeganje
(zmijoliko polijeganje),
4) razmnožavanje reznicama.
Razmnožavanje reznicama predstavlja naj-
jednostavniji i najuspješniji način
Razdvojimo busen i svaki se sadi posebno i
nastavlja rasti
razmnožavaju topole i vrbe. Osim njih, u
zadnje se vrijeme vegetativno razmnožavanje
dosta koristi i u proizvodnji smreka (nekih
vrsta) kao i kod borova.
Margotiranje- (zračne reznice) naćin
razmnožanja biljke u rasadniku. Vegetativna
tehnika razmnožavanja. Odaberemo na biljci
zdrave, zrele i odrasle izbojke-grane,
prstenujemo je ispod koljenice, n oguljeni dio
kore nanesemo hormon i mjesto omotamo
magovinom, tresetom i najlonom. Najčešće se
provodi ljeti, ali u rasadnicima nije isplativo.
Razlikujemo dvije osnovne metode
vegetativnoga razmnožavanja:
1) autovegetativno razmnožavanje,
2) heterovegetativno razmnožavanje (ksenove-
getativno razmnožavanje, cijepljenje).
razmnožavanja drveća i grmlja u rasadnicima.
prednosti: 1. Zadržavanje karakteristika
Reznice se koriste da bi se zadržale određene
karakteristike. Ovaj postupak razmnožavanja
nazivamo KLONIRANJE budući da svaka
jedinka ima sva svojstva roditeljske biljke.
2. Ekonomski razloziTroškovi razmnožavanja
reznicama značajno su niži u odnosu na druge
načine razmnožavanja biljaka.
3. Izbjegavanje inkompatibilnost prilikom
cijepljenja Većina kultivara ukrasnog drveća
razmnožava se cijepljenjem. Neki kultivari
poput selekcioniranih jedinki Acer rubrum
pokazuju visoki postotak inkompatibilnosti.
Osnovna je značajka ovoga načina
razmnožavanja da se vegetativni dijelovi
odvajaju od matične biljke i stavljaju u
povoljne uvjete kako bi regenerirali organ ili
organe koji im nedostaju. Reznice je najbolje
uzimati rano u jutro jer je turgor visok, a
temperatura zraka je niža. Ožiljavanje reznica
od stabljike, odnosno odvojenoga komada
(najčešće jednogodišnjega izbojka) uvjetovano
je formiranjem adventivnih korijenova. Najveći
dio adventivnih korijenčića na reznici
nastaje od grupe stanica koje imaju sposobnost
postati meristemske. Ove se grupe stanica (tzv.
korijenovi začeci) nalaze između lika i drveta.
Reznice s mlađih stabala ožiljuju se brže, što
vrijedi podjednako za reznice sa stabala i za
reznice od korijena. Zato najčešće koristimo
jednogodišnje reznice.
Vrste reznica prema porijeklu:
1. List
Svaki vegetativni dio biljke može činiti
reznicu, pa tako i list. Mnoge kućne biljke
razmnožavaju se na ovaj način.
Razmnožavanje šumskih vrsta pomoću listova
malo se primjenjuje. Reznice koje čine samo
jedan list, sastoje se od plojke, peteljke i
kratkog izbojka s postranim pupom. Ova
metoda nije komercijalno popularna.
2. Vršne reznice ili stabljika
Vršne reznice obično se dijele na zelene
(ljetne), poluzrele (poluodrvenjele) i zrele
(zimske, odrvenjele). Zrele reznice mogu se
dalje podijeliti na reznice listopadnih vrsta,
vazdazelenih četinjača i vazdazelenih listaća.
a. Zelene reznice
Zelene reznice drveća i grmlja su od
ovogodišnjih izbojaka. Reznice se mogu
lagano odlomiti i brzo uvenu. Zbog toga ih je
potrebno držati na hladnom i vlažnom mjestu.
Zelene reznice trebaju biti duljine u prosjeku 5
– 13 cm s nekoliko nodija. Kod osobito zelenih
reznica treba posebno paziti da ne uvenu.
Teško se pikiraju. Takove reznice često
propadnu na stolovima za razmnožavanje.
Razdoblje za uspješno zakorjenjivanje zelenih
reznica može biti relativno kratko. Vrijeme
zakorjenjivanja ne bi se trebalo zasnivati na
kronološkom, već na fiziološkom kalendaru
(stanje reznice).
b. Poluzrele reznice
Ova vrsta reznica uzima se ljeti i koristi se za
razmnožavanje vazdazelenih listaća.
Najpovoljnije razdoblje je od sredine srpnja do
početka rujna. Rast izbojaka je završen, reznica
je dovoljno čvrsta i listovi su potpuno
razvijeni. Mekane vrhove treba ukloniti.
Listopadno drveće i grmlje može se također
 Vanjske gredice – istraživanje u SAD-u
zakorijeniti poluzrelim reznicama. Najbolje su
reznice duljine 7-15 cm s kojih je potrebno
ukloniti pola listova. Neki rasadničari smanjuju
lisnu površinu, no ne postoje pouzdani dokazi
je li to korisno. Korisno je ozljeđivanje reznice
i upotreba hormona.
Vazdazelene četinjače, poput borovice, mogu
se zakorjeniti poluzrelim reznicama. Za većinu
vazdazelenih četinjača korisno je izlaganje
niskim temperaturama. Reznice se bolje
zakorjenjuju kada se uzimaju u razdoblju od
rujna do zime.
c. Zrele reznice listaća
Zrelim reznicama razmnožavaju se listopadne
vrste. Reznice se uzimaju od listopada do
početka vegetacije u rano proljeće, odnosno u
razdoblju kada su bez asimilacijskih organa.
Na ovaj način mogu se također razmnožavati i
neke vrste vazdazelenih četinjača, kao i vrste
vazdazelenih listača. Reznice odrežemo pilom
na duljinu 15-50 cm (po mogućnosti i dulje),
tretiramo ih hormonom, pikiramo izravno na
polje (jesen ili zima) ili ih ostavimo da
kalusiraju, a zatim ih presađujemo. Postoje
različiti postupci:
 Grijana podloga – donji dio reznice
tretiran hormonom konc. 2500 do 5000 ppm
grije se na 21 ºC, a vrhovi ostaju hladni.
 Plastične vrećice – zrele reznice
pripremimo, umočimo u hormon konc. 2000-
4000 ppm, hermetički zatvorimo u plastične
vrećice i stavimo na tamno mjesto pri
temperaturi od 10 ºC. Nakon
kalusiranja/zakorjenjivanja presadimo ih.
 Hladni postupak – reznice podjednake
veličine svežemo u snopove (baliramo) i
utrapimo s vrhovima okrenutim prema dolje.
Krajevi reznica moraju viriti nekoliko
centimetara iznad razine tla.
 Topli postupak – reznice se uzimaju u
jesen, tretiraju hormonom i čuvaju u vlažnim
uvjetima kroz 3 - 5 tjedana na temperaturi od
oko 21 ºC, a nakon toga možemo ih presaditi u
područjima s blagom klimom ili ih držati na
hladnom sve do proljeća.
pokazalo je da se zrele reznice četinjača
uključujući i fotiniju, aukubu, božiku te
borovicu mogu uspješno zakorijeniti na
vanjskim gredicama koje imaju grijanu
podlogu. Ovaj postupak primjenjuje se ako se
reznice uzimaju u siječnju, veljači i
ožujku,tretiraju hormonom i stave pod najlon.
Gredice bez grijane podloge nisu pokazale
uspjeh.
d. Zrele reznice vazdazelenih četinjača
Vazdazelene četinjače često se zakorjenjuju
krajem jeseni i zimi u stakleniku. Tuja,
pačempres, borovica (patuljaste vrste) i tisa
mogu se jednostavno zakorjeniti na ovaj način
iako je za zakorjenjivanje potrebno do 3
mjeseca. Bor, jela, smreka i druge vrste poput
nekih patuljastih četinjača teže se zakorjenjuju
stavljanjem u plastenik. Izbojci koji se pojave,
mogu se odrezati od korijena čime smo dobili
zelene reznice za ponovo pikiranje ili se sade
zajedno s dijelom korijena. Nedostaci su
cijena, vrijeme razmnožavanja ( kalendarski) i
komercijalno je isplativo samo za mali broj
vrsta.
3. Korjenove reznice
Vrlo malo šumskih rasadnika koristi se ovom
metodom jer je vrlo skupa i dugotrajna.
Korjenove reznice uzimaju se od prosinca do
ožujka, ovisno o vremenskim uvjetima.
Na ovaj naćin mogu srrazmnožavati vrste:
Rhus ssp., Albizia julibrissini, Sassafasag
albidum, Aralia spinosa, Elliottia racemosa.
Čimbenici koji utječu na zakorjenjivanje biljaka
1. Hranjiva/ugljikohidrati/dušik
Reznice uzete s matičnih biljaka uzgojenih u
povoljnim uvjetima uz optimalnu količinu
vlage, ugljikohidrata i hranjiva predstavljaju
dobar materijal za razmnožavanje. Takve
reznice zakorjenjuju se u visokim postocima.
2. Starost
Reznice uzete s mladih matičnih biljaka
zakorjenjuju se puno uspješnije od reznica
uzetih sa starijih biljaka. Smatra se da
starenjem biljke dolazi do povećanja inhibitora
zakorjenjivanja. Za razmnožavanje biljaka koje
se teško zakorjenjuju rasadničari se koriste
metodom orezivanja matičnih stabala.
Općenito vrijedi pravilo što je reznica
udaljenija od korijena biljke, teže se
zakorjenjuje.
Korijen se izvadi, očisti, tretira fungicidom i
čuva do trenutka pikiranja. Nužno je poznavati
i pridržavati se polariteta, što znači da dio
korijena bliže deblu mora biti pikiran u tlu
prema gore. Kako nebi došlo do zabune kod
pikiranja, proksimalni dio ( bliže deblu) valja
odrezati poprečno, a distalni ( dalje debla)
koso. Reznice od korijena se pikiraju
vertikalno ( u razini ili malo iznad supstrata) u
kontenjere ili horizontalno u plitice te se
prekrivaju supstratom u sloju od cca 1cm.
Reznice se zaljevaju, a vlaga se može održavati
i prekrivanjem plitica s najlonom ili
stavljanjem u plastenik. Izbojci koji se pojave,
mogu se odrezati od korijena čime bi smo
dobili zelene reznice za ponovno pikiranje ili
se sade zajedno sa djelom korijena. Nedostaci
su cijena, vrijeme razmnožavanja
( kalendarski) i komercijalno je isplativo za
mali broj vrsta.
Tipovi reznica obzirom kako i gdje je načinjen
rez:
 Reznice sa petom- na bazalnom dijelu
imaju dio starog drveta
 Reznice poput bata-na bazalnom dijelu
imaju komadić starog drva slićnog na
bat
 Klesične (ravne) reznice- prednosti:
Lakše sakupljanje, jednostavnija dorada,
lakše pikiranje
3. Optimalno vrijeme
Neke biljke mogu se zakorjeniti tijekom cijele
godine, a druge samo u određeno vrijeme.
Vrijeme uzimanja reznica ovisi o vanjskim
ekološkim čimbenicima koji utječu na
fiziološke procese. U proljeće i početkom ljeta
reznice su zelene. Početkom mirovanja
vegetacije, uslijed smanjenja dnevnog svjetla i
nižih temperatura, reznice postaju zrele.
4. Uzimanje reznica s kultivara
a. Klonski materijal
Postoje velike razlike između zakorjenjivanja
reznica uzetih sa tipične vrste i njenog
kultivara. Reznice treba uzimati s izbojaka bez
cvjetova. Nekoliko istraživanja dokazalo je da
se vršne reznice bolje zakorjenjuju ako su uzete
prije ili poslije cvatnje. U engleskoj literaturi
navodi se nekoliko tipova reznica: reznice s
petom starijeg drveta, reznice s dijelom starijeg
drveta (poput bata) i klasične (ravne) reznice.
b. Položaj reznice na biljci
Položaj reznice na biljci može utjecati na
uspješnost zakorjenjivanja. Dokazano je da se
reznice uzete s postranih izbojaka zakorjenjuju
bolje od onih s vršnih izbojaka. Topophysis je
pojam koji označava karakteristike rasta kada
se koriste reznice s različitih dijelova biljke.
Ortotropni tip odnosi se na reznice koje
zadržavaju uspravan rast, a plagiotropni na one
koje će nastaviti rasti postrano.
5. Ozljeđivanje i prstenovanje
a. Ozljeđivanje reznica
Za većinu vrsta i kultivara ozljeđivanje nije
potrebno. Ipak, preporučuje se kod određenih
vrsta iz roda Magnolia, Rhododendron, Ilex,
Juniperus, Thuja i dr. Ozljeda treba biti duljine
oko 1,25 – 2,5 cm, može biti plića ili dublja,
jednostrana ili s obje strane reznice.
Ozljeđivanje dovodi do unutarnje izmjene
hormona koji pospješuju zakorjenjivanje.
Ozljeđivanje se preporučuje kod poluzrelih i
zrelih reznica. Ozljeđivanje je često ključni
čimbenik uspješnog zakorjenjivanja. Mnoge
vrste vazdazelenih četinjača ozljeđuju se
tijekom uklanjanja iglica.
b. Prstenovanje reznica
To je oblik ozljeđivanja reznica kružnim
izrezivanjem kore. Preduvjet za
zakorjenjivanje reznica drveća koje se teško
razmnožava na ovaj način (hrast, orah, bor)
upravo je prstenovanje. To se vrši na stablu ili
se reznice uzmu sa stabla, prstenuju i
zakorjenjuju uz pomoć zamagljivanja.
c. Primjena crne ljepljive trake
Biljke u mirovanju vegetacije prekrivaju se
crnom plastičnom folijom (koja reducira
svjetlost za 99%). Kada se pojave novi izbojci
duljine 5-8 cm, otkriva se sjeverni dio kako bi
se žuto zelene mladice prilagodile na svjetlo.
Tada se mladica pri osnovi omota crnom
ljepljivom trakom (kao zaštita) a ujedno se
dopušta listovima da pozelene. Reznice se
nakon toga uzimaju i tretiraju hormonom IBA.
Daljnji postupak s reznicom je uobičajen.
Elotacija – biljni sindrom uvjetovan
nedostatkom svijetla; manifestira se u obliku
žućkastih listova i abnormalno izduženih
internodija biljaka.
6. Hormoni
Smatra se da više od 10.000 kemijskih
sredstava može imati povoljan učinak na
određene fiziološke procese u biljci. Primjena
kemijskih sredstava u razmnožavanju biljaka
započela je 1934. godine otkrićem auksina,
indol-3- octene kiseline (IAA). Istraživanja
koja su 1935. godine proveli Zimmerman i
Wilcoxon pokazala su da dva sintetička
auksina (ne postoje kod «višeg» bilja), indol-3-
buterna kiselina (IBA) i naftiloctena kiselina
(NAA) pospješuju zakorjenjivanje. Suvremena
znanost o razmnožavanju biljaka primjenjuje
IBA, NAA i njihove derivate.
b. Nova kemijska sredstva
U novije vrijeme pojavilo se nekoliko novih
sintetičkih vrsta hormona IAA i IBA za koje se
smatra da su bolji od dosad korištenih kiselina
IAA i IBA. U upotrebi su slijedeće sintetičke
vrste hormona: fenil indol-3-octena kiselina
(P-IAA), 3-hidroksifenil indol-3-octena
kiselina (3HP-IAA), fenil indol-3-buterna
kiselina (P-IBA). Indol-3-butiramid (NP-IBA)
i fenil-3-tiobuterna kiselina
(P-ITB).
c. Najčešće dostupni hormoni
Na hrvatskom tržištu mogu se nabaviti
preparati komercijalnih naziva: Rhizopon
(proizvođač u R Austriji), Radix (proizvođač u
R Sloveniji), Neokor,…
d. Komparativno istraživanje učinka kemijskih
sredstava za zakorjenjivanje
Ova istraživanja vršena su na vrsti Photinia x
fraseri. Smatra se da je fotinija najprikladnija
vrsta za testiranje jer se ne zakorjenjuje bez
relativno visoke koncentracije hormona.
e. Koncentracije hormona
Svaka vrsta ili kultivar drugačije reagira na
tretiranje hormonima. Optimalna koncentracija
IBA hormona za jednu vrstu ne mora imati
povoljan učinak na zakorjenjivanje druge vrste.
Za svaku biljku postoji optimalan raspon
koncentracija. Za većinu vrsta optimalno je
brzo umakanje reznica u IBA hormon
koncentracije između 2500 do 5000 ppm.
Previsoke koncentracije hormona uzrokuju
palež pri osnovi reznice.
f. Kemijska svojstva i cijena IBA i NAA
hormona
Kako bi se jednim tretiranjem postigao najbolji
učinak, često se koriste kombinacije hormona
IBA i NAA. Cijene IBA hormona višestruko su
veće u odnosu na NAA.
g. Otapala kemijskih sredstava za
zakorjenjivanje
Mnogi rasadničari primjenjuju metodu brzog
umakanja reznice u različite koncentracije
hormona. Potrebno je otopiti IBA ili NAA
kiselinu u organskom otapalu. IBA je topiva u
etanolu. Osim čistih kiselina postoje i njihove
soli. One se prodaju kao kalijeve i natrijeve
soli. Soli su skuplje od kiselina, ali zbog svoje
potpune topivosti u vodi jednostavnije su za
primjenu. Ipak, one nisu uvijek jednako
učinkovite za zakorjenjivanje jer u usporedbi s
alkoholom, voda sporije prodire (penetrira) u
reznicu. Neke biljke osjetljive su na alkohol i
druga otapala i nakon tretiranja njihove reznice
mogu odbaciti lišće.
h. Usporedba između brzog umakanja i praha
Relativna učinkovitost praha u odnosu
na brzo umakanje predmet je brojnih rasprava.
Mnoštvo dokaza upućuje na bolju učinkovitost
brzog umakanja u odnosu na prah. Često se
postavlja pitanje kako je umakanje u trajanju
od 5 sekundi postalo standard. Ranija
istraživanja pokazala su da umakanje u trajanju
od 5 sekundi ima isti učinak na zakorjenjivanje
kao i umakanje u trajanju od 160 sekundi.
Umakanje u trajanju od 320 sekundi umanjuje
zakorjenjivanje. Drugi način koji se koristi je
razrjeđivanje IBA ili NAA otopine i dulje
trajanje umakanja.
Otopina može biti koncentracije od 20 do 200
ppm, a umakanje može trajati od 6 – 24 sata.
Prema Howardu slični postoci zakorjenjivanja
mogu se postići umakanjem u IBA otopinu
konc. 5000 ppm u trajanju od 5 sekundi, 500
ppm u trajanju od 30 sekundi i 50 ppm s
trajanjem od 18 minuta. Ovaj autor također je
dokazao da se najbolji rezultati zakorjenjivanja
postižu plitkim umakanjem reznice (2,5 cm).
 Supstrati za ožiljavanje reznica i gnojiva
1. Supstrati
a. Pijesak Preporuča se grubi građevinski
pijesak s promjerom čestica od 0.5 do 2 mm.
Miješanje pijeska s drugim vrstama supstrata
umanjuje aeraciju i propusnost. Fini pijesak
(0.05 – 0.25 mm) nije pogodan za
zakorjenjivanje. Biljke zakorijenjene u pijesku
mogu imati prilično rijetko korijenje. Pijesak je
vrlo težak (1121 – 1602 kg/m3), nije bogat
hranjivima ima slabu sposobnost zadržavanja
vode. Prije upotrebe pijesak moramo
sterilizirati. Najveća prednost pijeska je
njegova niska cijena i dostupnost na tržištu.
Pijesak se može miješati s tresetom, perlitom i
drugim dodacima kako bismo dobili
odgovarajući medij.
b. Perlit nastaje lomljenjem vulkanske
aluminijsko-silicijeve stijene. Naglim
zagrijavanjem pri temperaturi od 982 ºC
dijelovi stijene se šire i nastaju bijele lagane
čestice. Perlit je sterilan, kemijski inertan, bez
sposobnosti izmjene kationa i ima pH od 7–
7.5. Težina perlita iznosi 128 kg/m3. Perlit se
može koristiti godinama, ali se svake godine
mora sterilizirati. Skuplji je od pijeska, a cijena
mu je slična cijeni vermikulita. U čistom
perlitu razvija se rijetko korijenje a budući da
ne sadrži hranjiva, reznice treba presaditi
odmah nakon zakorjenjivanja.
c. Vermikulit je glineni mineral s visokim
udjelom kalija i magnezija. On nastaje
zagrijavanjem na 760 ºC. Proširene čestice
vermikulita sastoje se od niza paralelnih
slojevitih pločica koje imaju visoku sposobnost
upijanja vode i zadržavanja hranjiva.
Vermikulit je sterilan i vrlo lagan (96 kg/m3).
Čisti vermikulit koristi se za brzo
zakorjenjivanje reznica. pH vermikulita kreće
se od 7 do 7.5. Iako na tržištu postoji
vermikulit različitih veličina čestica,
najpogodniji za zakorjenjivanje je grublji
vermikulit. Smjesa koja se često koristi kod
prekrivanja sjemena sastoji se od vermikulita i
treseta u određenom omjeru. Koristi se i kao
meterijal za za pakiranje biljaka za isporuku
kupcima.
d. Scoria i kamen plovučac -Scoria je
prirodna vulkanska stijena koja se lomi i
separira po veličini. Porozna je, a težina 1 m3
iznosi 480 kg. Kamen plovučac je bijelo
prirodno staklo nastalo naglim hlađenjem
užarene vulkanske lave prije kristalizacije.
Plovučac je relativno lagan i može biti zamjena
za perlit.
e. Kora U posljednje vrijeme kora nekih vrsta
tvrdog drva i borova sve više se primjenjuje u
kontejnerskom uzgoju biljaka. Biljke se
uzgajaju u mljevenoj kori ili kori pomiješanoj s
pijeskom ili drugim dodacima. Borova kora
nije skupa, dostupna je na tržištu i učinkovita.
Koristi se sama ili pomiješana s tresetom,
perlitom ili drugim supstratima u omjeru 3:2:2.
U nekim istraživanjima mješavina kore i perlita
pokazala se boljom u odnosu na čistu koru.
Kora za razmnožavanje mora biti mljevena i
sadržavati 70 – 80 % čestica promjera od 6,35
do 95,25 mm, odnosno 20 – 30 % čestica
promjera manjeg od 6,35 mm. Kora je
relativno lagana, težina 1 m3 zračno prosušene
kore iznosi 304 kg. U usporedbi s tresetom i
perlitom kora je puno jeftinija.
f. Treset je širok pojam koji obuhvaća treset od
mahovine iz roda Sphagnum, Hypnaceous i dr.
Vrlo važan supstrat korišten kod
razmnožavanja reznicama je Sphagnum treset
koji se sastoji od suhih ili živih dijelova
acidofilnih vrsta iz roda Sphagnum koje rastu
na vlažnom staništu. Suhi treset vrlo je lagan,
relativno je sterilan, može upiti 10-20 puta
više vode od svoje težine, ima pH vrijednost od
3,5 – 4,0 kao i određena fungicidna svojstva.
Budući da Sphagnum treset sadrži malu
količinu hranjiva, biljke koje se dulje vrijeme
uzgajaju u ovom supstratu pokazuju simptome
nedostatka pojedinih hranjiva. Pomiješan s
pijeskom i perlitom daje odličan supstrat za
razmnožavanje.
Osim ovih najčešćih supstrata koriste se
još i Styromull, Grodan, Multitop i dr.
Reznica je od trenutka odsijecanja odvojena od
dovoda vode. Budući da isparavanje ovisi o
relativnoj vlazi okoline, vlažnost zraka
moramo držati na najvećoj mogućoj razini.
Optimalna temperatura za većinu biljaka je25-
28 °C u samome listu. Dakle, temperatura
okoline može biti i veća, za listače čak do 40
°C, za četinjače do 35 °C.Temperaturu
supstrata treba održavati na 22 -24 °C čak i ako
se temperatura zraka održava na 20°C.
2. Gnojiva
Smatra se da nije potrebno vršiti prihranjivanje
prskanjem, zamagljivanjem ili zalijevanjem sve
Fitohormoni i regulatori rasta
Pod pojmom 'hormoni' podrazumijevaju se
tvari unutrašnjih organa biljaka koje već u
neznatnim količinama mogu utjecati na
određene fiziološke procese. Pored pravih tvari
(regulatora) rasta, tzv. auksina (a i b), pronađen
je još jedan - -indoloctena kiselina. Ona se
može lako proizvesti sintetskim putem.
Djelovanje hormona se može svesti na
nekoliko glavnih točaka:
 fitohormoni su djelotvorni u vrlo malim
količinama i oštro ograničenim
koncentracijama,
 tretiranje fitohormonima može ubrzati
ožiljavanje zelenih reznica, potaknuti jače
ožiljavanje i povećati postotak ožiljenih
reznica, u mnogim se slučajevima postiže i
ožiljavanje reznica vrsta koje se inače teško
ožiljavaju,
 fitohormoni samo aktiviraju postojeću
sposobnost ožiljavanja, ne mogu stvoriti
sposobnost ožiljavanja kod vrsta koje tu
sposobnost nemaju,
 primijenjene se koncentracije mijenjaju od
vrste do vrste, ali i za istu vrstu u ovisnosti o
stupnju zrelosti reznice (odrvenjenosti).
Heterovegetativno razmnožavanje - cjepljenje
Cjepljenje je heterovegetativno razmnožavanje
koje se još naziva i ksenovegetativno
razmnožavanje ili transplatacija. To je proces
presađivanja dijela jednoga organizma
(pupoljak, grančica, dio stabla) na isti ili drugi,
srodan organizam (rod, vrsta), tako da poslije
srašćivanja čine cjelinu. Dio koji se presađuje
(plemka, epibiont) usvaja korijenov sustav
biljke na koju se prenosi (podloga, hipobiont) i
na njemu se razvija. Dio biljke koji izraste iz
plemke naziva se cjep, kalem ili navrtak.
dok se reznice ne zakorijene. Većina
istraživača slaže se da je povoljan učinak
gnojiva vidljiv tek nakon zakorjenjivanja.
Prihranjivane reznice imaju bolje razvijen
korijenski sistem i više hranjiva za nastavak
rasta nakon presađivanja.
Iskustvo je pokazalo da na tretiranje
fitohormonima vrlo dobro reagiraju zelene
reznice listača. Rezultati dobiveni za reznice
četinjača su vrlo varijabilni, ali su uglavnom
pozitivni.Fitohormoni danas na tržište dolaze u
tri oblika:
- kao otopina,
- kao prah,
- kao pasta.
Fitohormoni u obliku praha pokazali su se
najbolji i najpraktičniji jer im djelovanje može
ostati nepromijenjeno tijekom duljeg
vremenskoga razdoblja.
Obično se koriste fitohormoni čija je aktivna
tvar:
- -indoloctena kiselina (njem IES, engl. IAA),
- -indolbuterna kiselina (njem IBS, engl. IBA),
- -naftiloctena kiselina (njem. NES, engl. NAA).
Sanitarno-higijenske mjere u razmnožavanju
zelenim reznicama obuhvaćaju u najširem
smislu sve postupke koji služe proizvodnji
zdravih i dobro ožiljenih reznica. Ove mjere
počinju zaštitom matičnih biljaka koje bi
trebale biti preventivnoga karaktera. To se
postiže prskanjem biljaka fungicidima i
insekticidima širokoga spektra djelovanja.
U rasadnicima ukrasnoga drveća i grmlja
kalemljenje često predstavlja jedinu mogućnost
proizvodnje brojnih ukrasnih vrsta i formi.
Podloge se proizvode u rasadniku, najčešće
pomoću sjemena s dobro razvijenih stabala ili
grmova iste vrste. Međutim, ponekada se
koriste i podloge srodnih vrsta da bi se postigla
odgovarajuća fiziološka, morfološka ili kakva
druga promjena.
Plemke se uzimaju s jedinki koje imaju jako
izraženo svojstvo ili svojstva koja se žele
fiksirati u vegetativnome potomstvu. Plemke se
skupljaju tijekom zime, od prosinca do ožujka,
najbolje pred samo cjepljenje jer je tada
razdoblje čuvanja plemki najkraće. Drveće i
grmlje može se kalemiti tokom cijele godine, a
najčešće se kalemi u proljeće i preko ljeta.
Razlikujemo sljedeće načine cjepljenja:
2) kopuliranje - cjepljenje odvojenom
grančicom s 2 do 4 pupa:
a) obično spajanje – primjenjuje se kad su
plemka i podloga podjednako tanke i
debele, podloga i plemka koso se odrežu a
zatim se površinr reza polože jedna na
drugu tako da se bar na jednoj strani
kambiji pokrivaju. Tad se čvrsto povežu
likom a da se spreći isušivanje čitavo
mjesto oplemenjivanja se premaže voskom
b) englesko cjepljenje – modificirani način
običnoga spajanja, tj. Na ježičak, na
podlogu i plemku se ureže joši jedan izrez
u sredini koji omogućava dvostruko
priljubljivanje. Najbolje vrijeme 1-2 i 4-5
mjesec
c) sedlasto cjepljenje ili pod koru–
primjenjuje se kada je podloga deblja od
plemke, zašiljena grančica plemke gurne
se ispod kore podloge tako da ukošeni kraj
viri 2-3mm, mjesto se zaveže i premaže
voskom.
d) klinasto cjepljenje (kozja noga,
triangulacija) – dobar način za
Kontejnerska proizvodnja sadnica
Kontejnerske su sadnice one biljke koje se za
vrijeme svoga rasta i razvoja u rasadniku
nalaze sa vlastitim korijenovim sustavom u
posudi (kontejneru) ograničene veličine, tako
da isti formira određenu malu balu (busen).
Kontejner se kao sredstvo u biljnoj prozvodnji
počeo upotrebljavati vrlo rano. U početku se
više koristio u cvjećarstvu, povrtlarstvu i
hortikulturi. Značajnije povećanje proizvodnje
šumskih sadnica u kontejnerima datira od
šezdesetih godina kada se u Kanadi pojavljuju
dva tipa kontejnera namijenjena proizvodnji
sadnica šumskoga drveća (Walter bullet i
Ontario tube). Oba su sustava izazvala veliko
zanimanje jer su, prije svega, bili visoko
mehanizirani, brzi i učinkoviti. Osim
mehaniziranosti proizvodnje u rasadnicima, ovi
su sustavi omogućavali laku i brzu sadnju.
Nedugo poslije osnivanja prvih kultura, uočeni
cjepljenje listača kada je podloga znatno
deblja od plemke, na podlogi se napravi
udubljenje u obliku klina u koju se stavi
plemka s klinastim dnom tako da se kora
plemke i podloge poklapaju.
e) bočno cjepljenje – metoda s
neprevršenom podlogom, cjepi se kad je
podloga u fazi mirovanja na podlozi se
napravi urez pod kutem od 25-30° duljine
2,5cm. Podloga se savije suprotno od reza i
u nju se umeće plemka ( 6-8mm debljine s
2-3 pupa) kjoj je donji kraj izrezan u obliku
klina. Kambijalni slojevi plemke i podloge
trebaju se poklapati. Mjesto kopuliranja se
poveže i premaže, a plemka se onda iznad
tog mjesta odreže.
3) okuliranje – jednostavan i vrlo
rasprostranjen način cjepljenja, pogodan je
za listače, a naročito za ukrasno grmlje,
može biti sa spavajućim ili aktivnim
pupom, obliku štitastog komadića kore s
drvenastim pupom treba gurnuti u urez u
obliku slova T. najbolje je raditi sredinom
ljeta kad se kora lako guli.
4) ablaktiranje – plemka i podloga se spajaju
dok su na vlastitim korijenovima, a
razdvajanje se vrši tek poslije srašćivanja.
su i prvi nedostaci proizvedenih kontejnerskih
sadnica. Glavni se nedostatak očitovao u
deformacijama korijenova sustava do kojih je
dolazilo još za vrijeme uzgoja sadnica u
kontejnerima. Neki čak govore da te
deformacije korijena mogu izazvati u kasnijoj
dobi i gušenje biljke (tkz.stranguliranje).
Takve su deformacije trajne i ne mogu se
ispraviti sadnjom na terenu. Ubrzo nakon ovih
otkrića, u proizvodnju se uvode novi sustavi
koji omogućavaju smanjenje ili izbjegavanje
deformacija korijenova sustava. Ove
deformacije mogu se svesti na podnošljivu
mjeru primjenom nekih tipova kontejnera
kojim se žile razvode u više smjerova, zatim
tretiranje stjenka kontejnera s kemijskim
supstancama koje sprečavaju rast korIjena ili
različitim orezivanjem busena korijena.npr
zraćno podrezivanje korjena ili desikacija
korijena sadnica. Tu se koriste kontenjeri sa
perforiranim dnom, koji su podignuti iznad tla.
Korijen raste prema dnu kontenjera , a u dodiru
sa zrakom njegovi vrhovi odumiru. Postupak
se ponavlja sve dok sekundarni i tercijalni
korijen ne naraste do dna i sve dok se ne
formira gusti korijenski sustav. Ova metoda je
skuplja u odnosu na uzgoj sadnica u
gredicama. Kod vrsta koje teško podnose
prsadnju i imaju jaku žulu srćanicu npr. Caria,
Fagus, Juglans, Quercus ova metoda mogla bi
imati veliku primjenu.Korijen u pravilu treba
da bude pozitivno geotropan, da dobro formira
busen i da sam ne bude duži od busena
To se uglavnom postiže:
-ravnomjerno (tj.bez horizontalnih kutova)
parabolično povijeni unutrašnji zidovi
kontejnera
-izražena vertikalna unutrašnja rebara, posebno
u donjem dijelu kontejnera
-određeni otvor na donjem kraju kontejnera
koji omogućava provjetravanje korijena
(automatski korektor dužine korijena-zbog
pojave isušivanja, korijen ne raste dalje od tog
otvora, nego se formiraju novi korijeni u
kontejneru).
-Konačno za korijen neprobojni zid kontejnera,
gdje različiti kontejneri ispunjavaju taj uvjet.
Danas postoji mnogo tipova kontejnera koji se
razlikuju po obliku, materijalu, veličini i nekim
drugim manje bitnim obilježjima. Kod svih se
kontejnera dizajnom nastoji što viš smanjiti
oštećivanje korijena sadnice. Teoretska se
pretpostavka proizvodnje sadnica u perforirane polietilenske vrećice pogodne za
kontejnerima bazira na postavci da će posađena
sadnica s minimalnim oštećenjima i
promjenama na korijenu izbjeći šok presadnje,
a preživljavanje i početni rast je veći.
Kontejnerske sadnice su skuplje u pogledu
uzgoja i transporta, a vjerojatno jeftinije
prilikom sadnje, sigurno također jeftinije
prilikom popunjavanja(viši postotak primanja)
i vrlo često jeftinije prilikom njegovanja
kultura (brži i veći visinski prirast).
U Hrvatskoj je većina proizvedenih sadnica
gologa korijenskoga sustava, a samo se 7%
otpada na kontejnerski proizvedene sadnice, i
to uglavnom četinjače.PREDAVANJA:
Kontejner je posuda u kojoj se uzgaja sadnica.
Postoje dva tipa kontejnera:
 koji se zajedno sade s biljkom u
tlo.Ovdje se primjenjuju biomaterijali koji se
sami razgrađuju ili materijali koje može
prorasti korijenski sustav
- prednosti –vađenjem sadnice iz kontejnera
rješavaju se i daljnji problemi sa kontejnerima,
kao ambalažom.
-nedostatak –rast korijena kroz zidove
kontejnera biva više ili manje ometan.
 kontejneri iz kojih se biljke vade
neposredno prije presadnje. Tu razlikujemo
dvije varijante i to pojedinačni kontejneri i tzv.
zbirni kontejneri – multikontejneri.
Kontejneri se mogu podijeliti u tri osnovne
grupe:
 sadnice se uzgajaju u supstratu (tlo, treset i
dr.), a sade se zajedno s kontejnerom (posudm)
koji se nakon nekoga vremena raspadne u tlu
Tu se ubrajaju sljedeći sustavi: Jiffy posuda,
tresetne sjemene pločice, Multicomp, Bel
posude i dr. Preteča ovoj grupi kontejnera bio
je kontejner od stabljike sunckoreta
upotrebljavan prije mnogo godina.
 sadnice se uzgajaju u različitim supstartima,
te se prilikom sadnje vade iz kontejnera i sade
s busenom kojeg je prorastao korijenov sustav
Upotreba ovih kontejnera je višestruka. Ovdje
spadaju kontejneri koji su se upotrebljavali još
pred 100 godina (glineni lonci, košrae od
vrbova pruča i dr.), te moderni kontejneri kao
Nisulla, Brika, Bosnaplast, Jukosad i dr., kao i
zgoj sadnica za pošumljavanje na kršu
 kontejneri koji su napravljeni od takvoga
supstrata kojeg korijen nakon sadnje proraste
Ovdje se ubrajaju sustavi Paperpot, Finpot i dr.
Sva tri sustava imaju svojih prednosti i
nedostataka. Može se ipak reći da se više
koriste sustavi kod kojih se sadnica prije sadnje
vadi iz kontejnera. Prednosti ovoga načina su:
- kontejneri se vraćaju što smanjuje cijenu
koštanja sadnice,
- mnogi kontejneri od tvrde plastike imaju
vertikalna rebra ili brazdice što sprječava
spiralni rast bočnoga korijenja oko središnje
osi, pa čak i ako se predugo uzgaja,
- Kod sadnje, izvađena biljka nema nikakvih
prepreka da nastavi s rastom, što nije slučaj
kada se kontejneri sade skupa sa sadnicom.
Nedostaci su:
- sadnica se vadi iz kontejnera što može dovesti
do oštećivanja korijenova sustava,
- povrat kontejnera, čišćenje i sterilizacija
poskupljuju proizvodnju.
U kontejnerskoj proizvodnji šumskih sadnica
postoje razlike u tehnologiji kod proizvodnje
listača i četinjača:
- listače brže rastu što podrazumijeva kraće
vrijeme uzgoja do zadane veličine sadnice,
- sadnja na terenu mnogim vrstama listača
gologa korijena puno je lakša nego sadnja sa
četinjačama,
- početni je rast na terenu brži,
- mnoge vrste listača imaju krupno sjeme i
zahtijevaju veće kontejnere.
Općenito se za prednosti i nedostatke
kontejnerske proizvodnje može reći da su:
 prednosti:
1. Bolje preživljavanje kod osnivanja šumskih
kultura;
- šok presadnje je smanjen jer je korijen
sadnice obavijen supstratom i ima manje
mehaničkih i okolišnih šokova prilikom
prenošenja iz rasadnika do mjesta sadnje,
- može se postići visoka kvaliteta sadnje,
potreban je manji napor, postoji mogućnost
izbora boljih mikrostaništa.
2. Operaciona poboljšanja i sniženje cijena:
- sadnja je lakša, brža, pristupačnost težim
mjestima je lakša nego sa sadnicama gologa
korijena,
- potreban je manji broj ljudi pri sadnji, te se
mogu bolje uvježbati zbog produženoga
vremena sadnje,
- kontejnerski su sustavi pogodni za
mehanizaciju u svim fazama proizvodnje,
transporta i sadnje,
- kontejnerske sadnice sa svojim korijenskim
sustavima uniformnije su nego sadnice gologa
korijena.
 nedostaci:
1. Visoki tehnički zahtjevi proizvodnje
kontejnerskih sadnica,
- slaba rasadnička proizvodnja ima utjecaj na
kvalitetu šumskih sadnica i potencijalno na
kvalitetu same kulture,
- potrebno je dobro poznavanje bioloških
svojstava uzgajanih vrsta.
2) Veličina sadnica potencijalno ograničava
staništa gdje će sadnice biti sađene,
- potrebna je bolja priprema staništa i njega,
- stare (prerasle) sadnice se ne upotrebljavaju.
Kontejneri koji se koriste u šumarskoj
praksi
- glineni lonci: oni su se prvi počeli koristiti.
Proizvodili su se različitih dimenzija, zavisno
od vrste koja se uzgajala. Vrlo je nepogodna
manipulacija sa istim kako u proizvodnji,
transportu na terenu itd. Danas se gotovo više i
ne koriste.
-posude od treseta: sade se zajedno s biljkom.
Izrada samih kontejnera je dosta skupa. U prvo
vrijeme rađeni su od čistoga treseta, što je
uslijed zalijevanja vrlo često dovodilo do
raspadanja istih. Iz toga razloga radile su
mrežaste obloge od različitih materijala. I ovaj
sustav je napušten.
-Polietilenske kesice : u početku su bile
neperforirane da bi kasnije dobile i perforaciju.
Prednosti su da se ne lome, elastične su i nema
povrata ambalaže, lako se manipulira s istim,
lagane itd. Sade se zajedno s biljkom s tim da
se odreže dno ili sa strane proreže kako bi se
korijenski sustav razvio.
-Tresetno celulozne posude. Porijeklom su iz
Norveške i dolaze pod komerijalnim nazivima
Jiffypot, Fertilpot. Izrađene su od sfagnumova
treseta (75%), celuloznih vlakana (22%), te
dodatak određenih sintetskih materija radi
povećanja čvrstoće posude. Sadnice se sade
zajedno s posudom, a materijal se razlaže i
inkorporira u korjenovu masu.
-Nisula-roll: patentirana je u Finskoj.
Karakterizira je korištenje treseta uvijenog u
plastičnu foliju. Sam postupak formiranja je
sljedeći: na ravnoj podlozi se razvije plastična
folija dužine 2,5 m i širine 20 cm, na koju se
stavi supstrat (treset), postave biljke u razmaku
od 5 cm jedna od druge i zarolaju, tako da se
dobije smotak i čvrsto zaveže. Na terenu se on
odmotava i s oštrim nožem se režu i sade.
-Paperpt i enso tube-pot : načinjeni su od
razložljivog papira i sade se zajedno s biljkom.
Sistem potiče iz Japana.
Multikontejneri imaju
Prednosti:
-kod postavljanja na gredice (kao podloge
dovoljne su čak i letve)
-racionalnije korištenje zalijevanja i transport
-ponovno sakupljanje i povrat kontejnera u
rasadnik
Nedostaci
-transport i skladištenje praznih kontejnera
(potrebno više prostora)
-sortiranju sadnica
-kod presadnje je ograničeno korištenje
mehanizacije
Vježbe:
Prednosti kontejnerske proizvodnje:
- izbor staništa za uzgoj kontejnerskih sadnica
nema velikoga utjecaja na sadnice kada se
govori o kvaliteti tla,
- zahtjevi za prostorom su manji,
- veći je stupanj mehaniziranosti,
- mogućnost utjecaja na uvjete rasta i razvoja
- skraćeno vrijeme uzgoja,
- jednostavnija zaštita sadnica,
- laganije skladištenje,
- produljeno vrijeme pošumljavanja,
- smanjenje šoka presadnje,
- bolji postotak primanja,
- brži rast u visinu,
- mogućnost mehanizirane sadnje.
Nedostaci kontejnerske proizvodnje:
- vrlo visoka početna ulaganja,
- sama proizvodnja je skuplja,
- potrebna je veća obučenost uposlenih i njihov
stalni monitoring,
- proizvodnja je podložna većim rizicima,
- troškovi transporta sadnica su veći,
-vraćanje kontejnera predstavlja dodatni trošak.
Supstrati za punjenje kontejnera
Supstrat mora imati sljedeće kvalitete:
- dobre osobine retencije
- visok kapacitet razmjene kationa
- lako popravljive PH –okvire
- visok sadržaj hranjiva
- lagane strukture
- sterilan (bez primjesa korova)
- cijena koštanja
Kao idealan supstrat pokazao se bijeli treset.
Kao dodatak pokazo se dobar vermakulit.
 Sjetva sjemena
Šumske se sadnice iz sjemena mogu proizvesti
na više načina:
1) prvi način je sijanjem u lijehe ili gredice u
rasadniku odnosno sijalištu, a zatim se sadnice
koriste neposredno za pošumljavanje ili se
prethodno presade u rastilište gdje se uzgajaju
određeno vrijeme.
2) drugi način je sijanjem sjemena u tzv.
'Dunemanove lijehe'. Suština proizvodnje
sadnica u Dunemanovim lijehama je korištenje
organskoga supstrata pogodnoga za razvoj
korijenova sustava ograđenoga sa svih strana,
zasjenjivanoga i vlaženoga prema potrebi.
Sadnice proizvedene u Dunemanovim lijehama
gotovo se nikada ne koriste izravno za
pošumljavanje, već se presađuju na lijehe ili
polja na otvorenom ili u kontejnere (Nisula
rola).
3) treći način je od davnina u uporabi u
poljoprivredi i cvjećarstvu. Sjeme se sije u
razne posude, kontejnere. Sadnice se mogu
presaditi na polja ili odmah nositi na teren.
Sadnice prije uporabe mogu biti presađene ili
nepresađene. Biljke koje nisu presađene u
rasadniku nazivamo sadnicama, a one koje su
bile presađene i njegovane u rastilištu
nazivamo presađenicama ili školovanim
biljkama.
Sjetva sjemena obuhvaća 4 radnje:
1) priprema tla za sjetvu,
2) priprema sjemena,
3) obavljanje same sjetve,
4) postupak nakon sjetve.
1) priprema tla
Sastoji se od jedne osnovne i nekoliko
dopunskih obrada.
Podrivanje (rahljenje) tla – ova se operacija
izvodi na onim tlima koja imaju nepovoljna
fizička svojstva (zbijeni sloj na manjoj dubini).
Ravnanje (planiranje) tla – ova se operacija
obavlja na onim terenima na kojima su jako
izražene neravnine (zaostali jarci, nasipi i sl.),
ravnanje se vrši raznim daskama i valjcima.
Oranje i štihanje – cilj je ove operacije da se
tlo dovede u dobro fizičko, kemijsko i biološko
stanje, pogodno za razmnožavanje i razvoj
biljaka. Oranje vršimo u jesen, tako da se to
može nazvati i jesenskom obradom. Oranjem
se zemlja rastrese, razrahli i prozrači. Grude
dobivene oranjem se preko zime izmrznu i
raspadnu pod utjecajem mraza. Obično se
skupa s ovim oranjem vrši i gnojenje. Sve što
postižemo oranjem odnosi se i na štihanje.
Usitnjavanje tla (fina obrada) – ova se radnja
obavlja u proljeće odgovarajućim priključnim
oruđima (freze, tanjurače, drljače i sl.).
Dezinfekcija tla – za dezinfekciju se danas
koriste razni kemijski preparati – biocidi. Oni
mogu biti specifični tako da djeluju na pojedine
štetočine ili univerzalni. Kao totalni pesticidi
koriste se dimetil-fenil granule. Još se koriste
Terabol, Di-Tropex, Basamid.
2) priprema sjemena
Priprema sjemena obuhvaća stratifikaciju i
skarifikaciju sjemena.
3) sjetva sjemena
Sjeme se može sijati omaške (po cijeloj
površini) ili u redove. Sjetva omaške se vrši
tako da se sjeme razbacuje rukom ili sijačicom
po cijeloj površini. Ovaj se način primjenjuje
za vrste čije je sjeme lagano (breza, platana,
tuja i dr.). Dobre strane sjetve omaške su:
sadnice se pravilno razvijaju, pravilni su uvjeti
za razvoj korijenova sustava, po jedinici
površine proizvodi se veći broj biljaka, razvitak
korova je manji. Nedostaci sjetve omaške su:
vađenje biljaka je otežano, kao i njega. Sjetva u
redove (brazdice) omogućava kasniju
mehaniziranu obradu. Redovi mogu biti
okomiti na gredicu ili paralelni s duljom
stranicom gredice. Brazdice se rade ručno ili
mehanizirano. Širina brazdice ovisi o veličini
sjemena i kreće se od 2 do 3 cm kod sitnijega i
5 cm kod krupnijega sjemena. Razmaci između
redova su od 10 do 25 cm. Sijanje se vrši
direktno iz ruke ili pomoću odgovarajućih
naprava (rogova, prstenova) ili strojno pomoću
sijačice. Sjeme se poslije sjetve pokriva
različitim supstratima. Supstrat mora imati
takva svojstva da kroz njega buduća klica može
lako proklijati, te da se ne zbija. Kao supstrat
najčešće se koriste treset, kvarcni pijesak,
perlit, kompost, humus i sl.
Vrijeme sjetve – Sjeme onih vrsta koje
dozrijeva tokom ljeta i koje brzo gubi klijavost
sije se odmah po dozrijevanju. To je takozvana
ljetna sjetva (breza, dud, karagana). Ljetna
sjetva sa sobom donosi čitav niz opasnosti
(suša, pripeka). Mnogo su češće jesenje i
proljetne sjetve. U toku jeseni sije se sjeme
koje tada dozrijeva te kojemu je teško očuvati
klijavost (žir, bukvica, kesten, orah, jela, ...),
sjeme koje se odlikuje dugim razdobljem
mirovanja zbog dormantnosti embrija
(Fraxinus, Acer) i sjeme s dvostrukom
domantnosti (lipa, dren).
Gustoća sijanja – Izražava se normativom za
sjetvu, tj. količinom sjemena iskazanom
jedinicama mjere za težinu, a rjeđe brojem
sjemenki ili plodova koji se siju po dužnome
metru brazde. Normativi za sjetvu potrebni su
zbog toga što je sjeme skupo i stoga što je na
određenoj površini moguće proizvesti samo
određeni broj kvalitetnih sadnica.
Dubina sijanja – Određuje se za svako
područje i svaku vrstu posebno. Plitko posijano
sjeme brže isklije i podložnije je suši. Ako se
sjeme posije preduboko može se desiti da
biljka iscrpi rezervne tvari prije nego što
proklije. U toplim područjima sjeme se sije
dublje, u sjevernim i hladnijim pliće.
Sjetva sjemena u Dunemanove lijehe
Dunemanove se lijehe uglavnom koriste zbog
loših tala u rasadnicima, zbog čega se sadnice
proizvode na pogodnim supstratima u lijehama.
Dubina im je 50 do 60 cm i na dno treba
postaviti čeličnu mrežu protiv krtica.Za izradu
Dunemanovih lijeha koriste se daske i betonski
elementi. Za razliku od sadnica dobivenih
tradicionalnim načinom sjetve, sadnice iz
Dunemanovih lijeha su 20 do 30% više.
Troškovi proizvodnje su 2 do 3 puta veći,
gustoća je sjetve ista kao kod sjetve sjemena
omaške na gredicama. Jedna od loših strana
Dunemanovih lijeha je što se radovi ne mogu
mehanizirati. Gnojenjem sadnica ne postiže se
puno, a s obzirom na broj proizvedenih sadnica
troškovi gnojenja se ne isplate. Prije sijanja
izračuna se broj potrebnih sjemenki po 1 m2.
Sjeme nekih vrsta potrebno je stratificirati.
Prije sadnje, sjeme se tretira fungicidima
(uglavnom na bazi bakra). Sadnja se vrši
omaške na supstrat koji se sastoji od šumskoga
tla (70%) i treseta (30%) U supstratu se može
nalaziti i kvarcni pijesak. Šumsko se tlo prije
toga mora dezinficirati. Dezinfekcija se obavlja
Bazamidom koji je potpuni pesticid. Pri tome
se lijehe pokrivaju najlonom jer se Bazamid
pretvara u plin tijekom 7 dana. Nakon toga se
obavlja tzv. KRESO-test: na uzorak tla iz
Dunemanovih lijeha sije se zelena salata. Ako
salata ne proklije, tlo nije spremno za sjetvu.
Kada je tlo spremno, posije se sjeme. Klijanci
na Dunemanovim lijehama moraju biti pod
zasjenom, moraju se plijeviti od korova,
tretirati fungicidima, zalijevati. Zalijevanje je
najskuplji dio proizvodnoga procesa jer
zahtijeva izgrađivanje čitavoga sustava za
navodnjavanje. Klijanci s Dunemanovih lijeha
nikada ne idu direktno na teren, već se školuju.
Razlike između klasičnih i Dunemanovih lijeha
su sljedeće:
 Dunemanove su lijehe ograđene, dok
klasične nisu,
 supstrat kod Dunemanovih lijeha je
miješavina kvarcnoga pijeska, treseta i
šumskoga tla, dok se kod klasičnih samo treset,
 kod Dunemanovih se lijeha sije omaške, kod
klasičnih u redove,
 kod Dunemanovih lijeha svi se radovi vrše
ručno, kod klasičnih mehanizirano,
 prije sjetve sjemena, kod Dunemanovih lijeha
treba dezinficirati supstrat,
 kod Dunemanovih lijeha gnojive ne utječe
znatno na uspijeh biljaka, dok je kod klasičnih
lijeha gnojidba jedan od presudnih čimbenika,
 uzgoj na D. lijehama je 2 do 3 puta skuplji,
ali kvalitetniji od uzgoja na klasičnim lijehama.
4) Postupak nakon sjetve
Brzo i obilato pojavljivanje ponika uvjetovano
je stvaranjem i održavanjem povoljnih uvjeta
za sjeme (prisustvo zraka, topline i vlage). Ovi
uvjeti stvaraju se valjanjem gredica,
malčiranjem, zalijevanjem, rahljenjem i sl.
 Vrsta drveća Način sjetve ili sadnje Sjeme kg/ha Sadnice kom/ha

Hrast lužnjak Omaške 700-1000 10000-15000

Pod motiku 400-600

Hrast kitnjak Omaške 600-800 10000-15000

Pod motiku 300-500

Hrast medunac Omaške 500-700 10000-15000

Pod motiku 250-450

Hrast crnika Omaške 400-600 10000-15000

Pod motiku 250-400

Jaseni Pod motiku 7-10 5000-10000
Obična bukva Omaške 80-100 10000-15000

Pod motiku 40-60

Obična jela Omaške 60-80 10000-15000

Pod motiku 8-12

Johe 3000-5000
Breze 1000-2000
Vrbe 1000-1500
Topole 500-1000
Obična smreka 2500-3000
Obični bor 2000-2500
Crni bor Omaške 3-5 1000-2000
Brazde ili krpe 2-3
Alepski i Brucijski Omaške 3-5 1000-2000
Brazde ili krpe 2-3
Zelena duglazija 1300-2000
Ariši 1200-1800
Borovac 1300-2000
Primorski bor Omaške 3-5 1000-2000
Brazde ili krpe 2-3
Cedrovi 700-1200
BROJ BILJAKA I KOLIČINA SJEMENA ZA KVALITETNO POMLAĐIVANJE I
POŠUMLJAVANJE
 IV. Njega biljaka u rasadniku
Gnojenje
U rasadnicima se kod nas koriste organska,
mineralna, organsko-mineralna i mikrobiološka
gnojiva.
Od organskih gnojiva u rasadniku se
upotrebljavaju stajnjak, kompost, zeleno
gnojivo, treset, humus, odnosno sušanj iz
šume. Sve ove vrste organskih gnojiva
popravljaju kako kemijske tako i fizičke
značajke tla što im je glavna prednost u odnosu
na mineralna gnojiva.
Od stajskih gnojiva najbolje je konjsko. Ono
se lako razlaže u tlu i tom prilikom oslobađa
veće količine topline. Iz tih je razloga pogodno
za teža i hladnija tla. Polupregorjelo stajsko
gnojivo treba unositi u tlo godinu dana prije
sjetve odnosno sadnje, pregorjelo-zrelo
prilikom jesenje sadnje. Goveđi se stajnjak teže
razlaže pa je zato pogodan za lakša tla.
Njegovo je djelovanje dulje nego djelovanje
konjskoga stajnjaka. Ovčije se gnojivo razlaže
dosta brzo i bogato je dušikom.
Kompost se dobije od organskih otpadaka
izmiješanih sa zemljom i pijeskom. Prirema se
u kompostnim jamama u koje se naizmjenično
slažu slojevi biljnih dijelova (korovi uklonjeni
s rasadničke površine, lišće, odbačene sadnice i
sl.) i slojevi zemlje i pijeska. Debljina sloja
otpadaka iznosi oko 15 cm, a zemlje i pijeska 5
do 7 cm. Proces može biti aeroban i anaeroban.
Kompost se za toploga vremena zalijeva,
prevrće se svakih mjesec dana.
Treset- nastaje nagomilavanjem mrtve
organske tvaribiljnog porijekla koja se vrlo
spororazgrađuje zbog anaerobnih uvjeta u tlu
koje su uzrokovane stagnacijom vode.to je dio
tla a ujedno i supstrat. Konstantnim
dodavanjem treseta snižava se tlu pH, ali treset
nije gnjojivo, njegova je važnost u tome da
apsorbira puno vode do 15 puta više nego
njegove težine u suhom stanju.
Dvije najčešće korištene metode za pripravu
komposta jesu:
1) Indore
Prema ovoj se metodi slojevi organskoga
materijala naizmjence slažu u kup ili hrpu
visoku 2 m i široku oko 3 m. Organski
materijali koji se pri tome mogu koristiti su:
zelena materija (lišće, trava), stajski gnoj,
zemlja i povremeno drobljeni vapnenac i/ili
fosfatne stijene. Tijekom gradnje kroz hrpu se
probiju kolci ili motke koji se kasnije maknu, a
nastale rupe služe za prozračivanje komposta.
Hrpa se ne dira dok se biljni materijal ne
raspadne što obično traje oko 12 mjeseci.
2) Berkley
Organski se materijal prvo sitno sasječe, a
zatim pomiješa u hrpe 2 x 3 m. Berkley je
metoda brža od uobičajene Indore metode. Pri
korištenju ove metode mora se paziti da
temperatura komposta ne prijeđe 60°C, jer se
na većim temperaturama razvijaju tvari koje
mogu naškoditi biljci u rasadniku. Optimalne
su temperature između 40 i 60°C. Ako
temperatura naraste preko 60°C, hrpa se mora
prozračiti mehaničkim ili ručnim okretanjem
(miješanjem). Ako hrpa postane suha, dodaje
se voda, a ako temperatura u ranoj fazi razvoja
komposta padne ispod 40°C, dodaje se dušično
gnojivo.
Zelena se gnojidba postiže sijanjem
leguminoza (lupina, djetelina, bob, grahorica)
na ugarene površine, a zatim se biljke za
vrijeme cvatnje kada su najbogatije kemijskim
tvarima (dušikom) pokose, a površina se
preore.
Od mineralnih gnojiva, u rasadniku se najčešće
troše dušična, kalijeva i fosforna (NPK 
10:20:30) gnojiva. Mineralna gnojiva u pravilu
treba unositi samo nakon provedene pedološke
analize (stanje hraniva u tlu).
 Radovi u sijalištu u prvoj godini uzgajanja
Radovi u sijalištu do pojave ponika
1) valjanje lijeha (gredica) poslije sjetve
Gredice poslije sjetve treba povaljati da bi
sjemenu priticala vlaga stvorena kapilarama.
Valjanje ne mora uvijek biti korisno, jer može
izazvati i povećano isparavanje.
2) malčiranje
Pod malčiranjem se podrazumijeva pokrivanje
lijeha poslije sjetve nekim pogodnim
materijalom. Malč ima za cilj da:
- štiti sjeme posijano u jesen od zimskoga
mraza,
- održava vlažnost površinskoga sloja tla,
- sprječava stvaranje pokorice,
- sprječava razvoj korovskih biljaka,
- obogaćuje tlo organskim materijama.
Stari način malčiranja bio je pokrivanje lijeha
slamom (oko 1 kg/m2). Danas se uglavnom
koristi drvena strugotina (piljevina). Malčiranje
je privremena mjera. Čim se ponik počne
pojavljivati, pokrov se postupno uklanja s
brazdice. Malč između brazdica ne dira se sve
dok biljčice ne ojačaju.
3) zalijevanje zasijanih površina
Zalijevanje gredica poslije sjetve neophodno je
kada je proljeće suho, a prethodna je zima bila
s malo snijega ili kada je sjetva obavljena u
kasno proljeće. Zasijane površine treba dobro
Radovi u rasadniku nakon pojave ponika
1) zasjenjivanje
Radi smanjenja zagrijavanja površinskoga sloja
tla i zaštite biljčica od prejakoga sunčevoga
zagrijavanja, gredice treba zasjeniti odmah
nakon pojave ponika. Ova je mjera neophodna
za vrste sjene čiji je ponik u pravilu osjetljiv.
Za zasjenjivanje se koriste drvene rešetke
(štitovi). Okviri se postavljaju pod kutem ili
vodoravno iznad zemlje. Gredice se zasjenjuju
samo za vrijeme toplih sunčanih dana, dok se
za vrijeme kišnih i prohladnih dana zasjene
uklanjaju. Suviše dugo zasjenjivanje nije
korisno jer može omesti razvoj klijanaca,
posebito korijenovog sustava. Sa
zasjenjivanjem se prestaje čm klijanci očvrsnu
zaliti pa tek onda malčirati. Gredice se
polijevaju uvečer (vlaga se sporije isparava), u
slučaju svježih dana, gredice treba zalijevati
izjutra.
4) rahljenje (prozračivanje) površinskoga sloja
tla
Ova se mjera primjenjuje uvijek kada se ponik
dugo ne pojavljuje, na težim tlima na kojima se
stvara pokorica, te na nemalčiranim gredicama.
Tlo se rahli do dubine manje od one na kojoj je
zasijano sjeme i to samo između redova. Kako
bi mogli raspoznavati redove pri sjetvi se
našem sjemenu može dodati sjeme nekih vrsta
koje brzo kliju te na taj način utvrditi položaj
redova i prije nego naše biljke izniknu.
Rahljenje se obavlja jednostavnim oruđima:
grabljicama, valjcima na koje su zabijeni čavli
i sl.
5) zaštita od miševa
Sjeme je izloženo napadima miševa, naročito
ako dulje vrijeme ne proklija. Dobar način
zaštite od miševa je naklijavanje sjemena i
sjetva tako isklijalih zrna. Sjeme se može
zaštititi i kemijskim preparatima koji odbijaju
glodavce.
6) zaštita od ptica
Za zaštitu sjemena od ptica koriste se različite
mreže, strašila, kemijski preparati i sl.
i na korijenovome se vratu stvori plutasto tkivo
(odrvene).
2) zaštita ponika od kasnih mrazeva
Radi zaštite od kasnih mrazeva, sijališta se
pokrivaju štitovima i slamom, vrši se
zadimljavanje i sl. Dimom se sijalište štiti na
većim površinama za koje nemamo dovoljno
pokrivala. Dimiti se počinje navečer između 10
i 11 sati, a završava se ujutro oko 4 (5) sati.
3) prorjeđivanje ponika
Poslije sjetve sitnoga sjemena ili zasijavanja
može se desiti da se razvije preveliki broj
biljčica na gredicama. Tada se biljčice ne mogu
razvijati pravilno, nadzemni se dio izduljuje, a
korijenov se sustav razvija nepravilno. Ponik se
prorjeđuje čupanjem ili rezanjem nadzemnoga
dijela određenoga broja klijanaca ručno i to 2
do 3 tjedna nakon masovnoga pojavljivanja
ponika. Obično se čupaju slabije razvijene i
zaražene biljčice, a po potrebi i dobro
razvijene. Optimalna gustoća biljaka ovisi o
vrsti i njenim ekološkim osobinama što se tiče
klimatskih i edafskih uvjeta. Prorjeđivanje
nekada treba izvršiti i naredne godine. To se
obavlja u proljeće prije početka druge
vegetacije.
3) uništavanje korova i razaranje pokorice
Korovske su biljke prije svega štetne jer
mladim biljaka oduzimaju vlagu, svjetlo,
mineralne tvari i dr. Prašenje (okopavanje) ima
za cilj smanjenje isparavanja vlage iz tla i
poboljšavanje aeracije. Najveći učinak
plijevljenja i prašenja postiže se poslije kiše ili
zalijevanja. Prvo plijevljenje i prašenje treba
obaviti što je moguće prije, čim se pojavi
ponik.
4) prihranjivanje biljaka u rasadniku
Ako nije obavljeno osnovno gnojenje ili ako se
opaze nedostaci u razvoju i izgledu sadnica
uslijed nedostatka hraniva, pristupa se
prihranjivanju biljaka organskim ili mineralnim
gnojivima.
Nedostatak pojedinoga hraniva u ishrani biljke
najtočnije se može ustanoviti folijarnom
analizom, te analizom tla. Dosta su sigurni
pokazatelji i simptomi nedostatka pojedinih
hraniva koji se mogu uočiti na lišću odnosno
iglicama.
Dušik – Dušika nedostaje ako su iglice i listovi
maleni i žuto-zeleni. Promjena je više manje
Radovi u sijalištu u drugoj godini uzgajanja
Proizvodnu tehnologiju u drugoj godini
uzgajanja također čine brojne radne operacije,
od kojih su neke obavljene i prošle godine.
1) mjere njegovanja korijenovoga sustava
Prikraćivanjem korijena sprječava se pretjeran
razvoj korijena, posebno srčanice u dubinu,
kao i nadzemnoga dijela u visinu. Podrezivanje
korijena se kod listača obavlja krajem prve
vegetacije i početkom druge. Podrezivanjem se
želi usmjeriti razvoj biljaka tako da po svojim
osobinama odgovaraju rasađenim sadnicama.
izrazita, ovisno o mjestu gdje se javlja. Nastupa
uvijek na svim asimilacijskim organima. Rast
korijena je pri pomanjkanju dušika srazmjerno
jak, jer biljka svu svoju snagu usmjerava na
traženje dušika u tlu ('rast zbog gladi').
Fosfor – U nekih četinjača (npr. smreke ili
ariša) zbog pomanjkanja fosfora iglice postaju
sive ili plavo zelene. U bora a katkada i u
smreke boja se mijenja u ljubičastu ili čak
crvenu. Promjene nastupaju na vrhovima
iglica, krajem ljeta. Stare iglice su prije
napadnute nego mlade. Iako su odumrle, one se
zadržavaju na biljci te tako čine kontrast spram
mladih, zelenih iglica. U listača (hrast) lišće
postaje tamno-zeleno ili crvenkasto. Rast je
sporiji, lišće je rjeđe.
Kalij – Pomanjkanje kalija najprije se očituje
pojavom zeleno-žute, a kasnije blijedo-žute
boje iglica. Promjene počinju na vrhovima
iglica. Već prema količini kalija koji biljci
nedostaje, iglice mogu postati crveno-smeđe do
smeđe. U listača, lišće najprije dobije tamniju
boju i boju bronce, rubovi postaju svjetliji, sa
sve više nekrotičnih mrlja. Konačno se sasvim
skupe. Takve su biljke osjetljive na mraz.
Magnezij – Kod četinjača su vrhovi iglica
narančasto-žuti, a nekad i crvenkasti. Prijelaz u
zelenu boju je oštar. Najčešće se promjene
zapažaju u jesen. U sljedećoj se godini proširi u
narandžasto-žutu boju (prema donjem dijelu
iglice, koje kasnije postanu smeđe i uvenu).
Kod listača se između žilica pokazuju svjetlo-
žute mrlje nepravilnoga oblika. Pri velikome
nedostatku magnezija, lišće rano otpada.
Obrezivanje možemo vršiti pomoću ašova ili
mehanizirano pomoću posebnoga pluga.
2) vađenje, klasiranje, brojenje, pakiranje i
skladištenje sadnica
Sadnice brzorastućih vrsta (bagrem, pajasen i
dr.) vade se iz sijališta poslije prve godine, a
sadnice spororastućih vrsta vade se kao
dvogodišnje. Sadnice se iz sijališta vade u
jesen po završetku vegetacije ili u proljeće prije
početka vegetacije, tj. za vrijeme mirovanja
vegetacije.
Sadnice se mogu vaditi ručno ili mehanizirano.
Ručno je vađenje vrlo jednostavno: ispred reda
se iskopa jarak dubok 25 do 30 cm, a zatim se
ašov zabode u zemlju sa suprotne strane reda i
busen sa sadnicom se prevaljuje u jarak.
Sadnice je nakod vađenja potrebno klasirati i to
prema sljedećim kriterijima:
 visina nadzemnoga dijela,
 promjer korijenovoga vrata,
 razvijenost korijenovoga sustava.
Klasiranje sadnica treba obaviti po oblačnome
vremenu ili ispod nadstrešnice u zaklonu da
vjetar i sunce ne bi isušili korijen.
Upotrebljive sadnice odmah nakon klasiranja
treba posaditi u rastilište ili utrapiti.
Utrapljivanje može biti kratkotrajno ili
dugotrajno. Ovo zadnje obično treba
Presadnja biljaka u rasadniku
Školovanje sadnica u rasadniku obuhvaća
operacije kojima je cilj da se putem rasađivanja
u rastilištu (sadilište) biljkama osigura veći
prostor za razvoj, potakne grananje korijenova
sustava i poboljša odnos korijena prema
nadzemnome dijelu biljke.
Sadnice su do kraja planiranoga perioda
uzgajanja u sijalištu dostigle gornju granicu
racionalnoga iskorištavanja tla. Njihovo daljnje
uzgajanje u istome dijelu rasadnika da bi se
dobile krupnije sadnice je neopravdano, jer bi
se dobile izdužene i tanke biljke, sa smanjenom
sposobnosti preživljavanja nakon
pošumljavanja.
Školovanje sadnica je korisno kada se radi o
melioraciji degradiranih šuma, jer bi manje
sadnice propale pod naletom korova i izbojaka
koji se intenzivno razvijaju na panjevima
poslije sječe stabala loših sastojina.
Proizvodni proces u rastilištu radi proizvodnje
školovanih sadnica traje 1 do 2 godine.
Za pošumljavanje izuzetno teških terena
koristimo sadnice školovane u nekoliko
navrata i takav sadni materijal nazivamo
stromlje.
U šumskim se rasadnicima klijanci presađuju u
starosti od 1, 2 ili 3 godine, ovisno o vrsti.
Vrste drveća koje imaju žilu srčanicu
presađujemo nakon 1. godine, a vrste s plitkom
korijenovom mrežom nakon 2. ili 3. godine.
izbjegavati. Za utrapljivanje sadnica potrebno
je na uređenome mjestu iskopati rov dubok 30
do 40 cm koji je s jedne strane vertikalan. U
rov se polažu sadnice i zatrpavaju zemljom do
polovine stabalca (u slučaju dugotrajnoga
čuvanja u trapu). Zatim se zemlja dobro ugazi,
pa se naslaže drugi red sadnica, od prvoga
udaljen 20 do 30 cm. Pored trapljenja, u
velikim se šumskim rasadnicima sadnice
čuvaju i u hladnjačama. Biljke se u
hladnjačama čuvaju na odgovarajućoj
temperaturi, najčešće spakirane u plastične
vrećice. Osnovna je prednost čuvanja u
hladnjačama sprječavanje otvaranja pupova
sadnica do kasno u proljeće. Temperatura u
hladnjačama treba biti između –2°C i + 2°C
(optimalno 0° do +2°C).
Presadnji predhodi priprema tla koja se sastoji
od nekoliko grupa radova:
- podrivanje (samo ako je potrebno),
- oranje (uglavnom jesensko-zimsko oranje),
- gnojenje i dezinfekcija tla (organska i
mineralna gnojiva),
- fina obrada tla.
Biljke se mogu rasađivati tijekom cijele godine
osim kada je tlo smrznuto, ali ako se to čini u
toku vegetacije, potrebno je više truda i
sredstava da se postigne željeni uspjeh. U
praksi se sadnice presađuju u mirovanju
vegetacije, od vremena kada prestaje prirast i
oblikuju se pupoljci, pa do njihova otvaranja u
proljeće. Ljetnu presadnju za vrijeme
mirovanja vegetacije nazivamo ljetna ili
ivanjska presadnja. Sadnice četinjača se
presađuju u proljeće, gubici tada uglavnom ne
prelaze 3%. Dobri rezultati mogu se dobiti i u
kolovozu poslije završetka visinskoga prirasta.
Za biljke koje ostaju u rastilištu 1 godinu važno
je da se rasade u jesen ili rano proljeće da bi
mogle iskoristiti pun vegetacijski period, dok
za dvogodišnje uzgajanje u rastilištu ljetna
sadnja ne smeta.
Razmak između redova i biljaka u redovima
koji će se primijeniti prilikom rasađivanja ovisi
o vrsti drveća, stanišnim uvjetima u rasadniku,
veličini sadnica, dužini uzgajanja u rastilištu,
načinu rasađivanja, i dr. Zapaženo je da o
razmaku između biljaka u redovima ovisi
promjer korijenovoga vrata sadnica i njihova
masa. Razmak može biti manji ako se rasađuje
ručno, a veći ako se rasađuje mehanizirano.
Razmaci kod ručnog rasađivanja za četinjače
iznose 10x10; 10x20, 15x15 cm, a za listače
20x20; 25x25; 20x30 cm.
U mehaniziranim je rasadnicima presadnja
paralelna s duljom stranicom u rasadniku, dok
se u klasičnome rasadniku presadnja obavlja
okomito na dulju stranicu gredice, gdje je
razmak između redova 20 cm, a razmak
između biljaka 10 cm. Biljke se raspoređuju
tako da najviše biljke dolaze u sredinu reda, a
manje prema kraju reda zbog boljega
iskorištavanja sunčeva svjetla.
 V. Rasadnik za topole
Općenito o šumama poplavnoga područja – ritske šume
Poplavne se šume prostiru na aluvijalnim tlima
u nezaštićenome priobalju većih rijeka (Dunav,
Drava, Mura, Sava). Prema nekim izvorima u
Hrvatskoj ih ima oko 39 000 ha od čega su
21 000 ha plantaže i kulture selekcioniranih
klonova crnih topola (euroameričke i
američke), 11 000 ha prirodne sastojine i
kulture vrbe, te 7 000 ha prirodnih sastojina.
Masovna pojava ponika, koja je osnovni uvjet
prirodne obnove, svojevrsni je prirodni
fenomen. U pravilu se ponik pojavljuje na
novim naplavinama uz obale rijeka, te na
riječnim nanosima u samome koritu (rječni
otoci) u godinama kada su visina vodostaja i
klimatske prilike povoljne za nicanje u vrijeme
naleta sjemena i trajanja njegove klijavosti.
Opstanak ponika i kasniji razvoj mladih
sastojina ovisi posebno o dinamici vodostaja.
U prirodnim sastojinama danas nalazimo i
vrste koje su unošene prilikom podizanja
intenzivnih kultura topola. Neke, kao američki
jasen, masovno su se proširile zahvaljujući
uspješnoj prirodnoj obnovi iz sjemena.
Prirodna je obnova vrlo teška. Ona može
uspjeti samo onda kada neposredno prije
obnove budu obilne i dugotrajne poplave koje
nanose nove količine sitnoga pijeska. Kako su
to vrlo rijetki događaji, ide se na umjetnu
obnovu selekcioniranim klonovima vrba i
topola. Ovisno o stanju staništa može se ići i na
umjetnu obnovu hrastom lužnjakom ili
jasenom. Bijela topola se vrlo dobro obnavlja
iz žilja, a kvaliteta je novonastalih sastojina
zadovoljavajuća.
Prelomnica u kultiviranju topolama dogodila se
60.-ih godina. Masovno podizanje plantaža
(povoljni državni krediti) prouzrokovalo je i
nagli razvoj rasadničarstva. Idućih 10 godina
Rasadnici za prizvodnju topola i vrba
Postoji dva tipa rasadnika: rasadnici s
vegetativnom proizvodnjom sadnoga
materijala i rasadnici s generativnom
proizvodnjom sadnoga materijala.
Sam tehnološki proces proizvodnje sadnoga
materijala topola i vrba značajno se razlikuje
bit će u znaku klona I-214. Nakon 70.-ih
godina počinje unošenje novih klonova u
proizvodnju i to najviše američke crne topole.
Počinje se i s proizvodnjom sadnica vrbe. Prije
domovinskoga rata u RH je bilo 18 rasadnika s
površinom od 239,86 ha koji su se bavili
proizvodnjom sadnica vrba i topola.
Za unošenje selekcioniranih kultivara i klonova
topola kod nas, značajna su tri razdoblja:
 prije 60.-ih s niskim intenzitetom tehnologije
kada su u uporabi klonovi Marilandica,
Robusta, Serotina, Ostia, Regenerata,
 poslije 60.-ih i do polovine 70.-ih uglavnom
klon I-214,
 u zadnje vrijeme uglavnom se sade klonovi
američke crne topole.
Do sada je priznato 12 klonova topola i 13
klonova vrba, a još podržavamo nepriznati 21
klon topola i 40 klonova vrba.
Kod topola se radi o klonovima hibrida
europske i američke crne topole P. x
euroamericana i američke crne topole P.
deltoides, a kod vrba se koriste klonovi
selekcija unutarvrsnih hibrida bijele vrbe te u
manjoj mjeri međuvrsnih hibrida stablastih
vrba.
Ako određeni klon na istome staništu ne daje
rezultate kao prije i postane podložan
bolestima, kažemo da je došlo do 'zamora
klona'. Takvi se klonovi povlače iz
proizvodnje, ali se čuvaju u klonskim
arhivima kako bi se eventualno kasnije mogli
ponovno upotrijebiti.
U pravilu se proizvode sadnice topole 2/2 i 2/3
prilagođene potrebama duboke sadnje. Kod
vrbe se proizvode dvogodišnje sadnice 2/2 i
jednogodišnje 1/2.
od procesa proizvodnje sadnoga materijala
ostalih listača. Danas u praksi postoje rasadnici
topola, dok su rasadnici vrba rijetki. Samo
topolarstvo je čitavo područje uzgajanja šuma,
pokret koji je nastao prije više od 20 do 30
godina, koji je dao dosta dobrih rezultata ali ne
onakvih kakvi su se očekivali.
Postoje dva glavna tipa uzgoja topola:
 uzgajanje topola u zasadima šumskoga tipa
koji je postavljen na principima prirodnih
šumskih zajednica. On se odlikuje sadnjom
velikoga broja sadnica (gusta sadnja), malih
dimenzija. Zasadi su mješoviti, s raznim
sortama topola i drugima vrstama drveća, kako
bi se stvorile što stabilnije biljne zajednice.
Ožilište
Ožilište je dio rasadnika u kojem se iz reznica
proizvode jednogodišnje ožiljenice od čijih se
stabljika prave reznice, a iz korijenova
) Priprema reznica
Reznice se prave od jednogodišnjih, dobro
odrvenjenih izbojaka bujnoga rasta, od
stabljika ožiljenica. Najveću pažnju treba
pokloniti kvaliteti, zdravstvenome stanju i
klonskoj čistoći reznice, jer od toga ovisi
uspjeh čitavoga rada. Prutevi (izbojci) od
kojih se prave reznice trebaju biti zdravi i
nalaziti se u stanju vegetativnoga mirovanja.
Odvajaju se od korijena vinogradarskim
škarama ili pilom neposredno prije pravljenja i
uporabe reznica, tj. samo u proljeće kada se tlo
više ne smrzava. Nije dobro raditi reznice u
zimu pa ih čuvati do proljeća jer dolazi do
prevelikoga isušivanja reznica. Reznice trebaju
biti duge između 18 i 22 cm. Za vlažnije terene
pikira u zemlju tako da ne viri van.
) Raspored reznica u ožilištu
Reznice se u ožilištu pikiraju u redove za koje
je poželjno da se pružaju u smjeru sjever-jug
kako bi sve ožiljenice mogle u dovoljnoj mjeri
iskoristiti svjetlo. Razmaci između redova
moraju biti takvi da odgovaraju mehanizaciji
potrebnoj za obradu redova (okopavanje i
prskanje). Najekonomičniji i najpovoljniji
Rezultat je srazmjerno mali prirast, duge
ophodnje, lošija i neujednačena kvaliteta drva.
 kod intenzivno-plantažnoga tipa uzgajanja
topola koriste se sva sredstva moderne
agrotehnike da bi se za što kraće vrijeme, uz
najmanju cijenu koštanja proizvela što veća
drvna masa. U tom cilju uzgajamo
visokoproduktivne topole u monokulturama.
U našim se rasadnicima danas upotrebljava
metoda ožilište-rastilište.
(korijenjaka) uzgajaju sadnice. U ožilištu se
dakle proizvodi vegetativni reproduktivni
materijal.
prave se kraće reznice, a za suše terene malo
dulje. Kod rezanja se pazi da gornji rez bude
okomit a donji kos, i ne mora biti ispod pupa.
Pravljenje kosoga reza preporuča se i zbog toga
jer se time izbjegava obrnuta sadnja, olakšava
pikiranje reznice, te da bi bilo više korijenovih
žila. Idealna je reznica debljine 10 do 15 mm
(12 do 20 mm). Dobra reznica treba imati 3 do
4 zdrava pupa. U nedostatku takvih reznica
mogu se saditi i reznice sa samo 1 do 2 pupa.
Reznice treba rezati neposredno prije pikiranja.
Vrlo su loša iskustva s reznicama koje nisu
zasađene odmah poslije rezanja. Prije pikiranja
reznice se dezifinciraju močenjem u 10%
bordoškoj juhi. Reznica se čitavom duljinom
razmak u ožilištu je 1 do 1,2 m x 8 do 10 cm.
Ovaj razmak u većini slučajeva omogućava
mehaniziranu obradu tla i razvoj dobro
odrvenjelih i snažnih ožiljenica bez postranih
izbojaka. Prema tome, po 1 ha ožilišta zasadit
će se od 80 000 do 120 000 komada reznica.
 ) Osnivanje ožilišta
Poslije pripreme tla obilježe se redovi duž
kojih će se pikirati reznice. Reznice se mogu
pikirati strojno i ručno. Poslije pikiranja
reznica, potrebno je zemlju sa strane dobro
ugaziti da se priljubi uz zabodenu reznicu. Pri
tome treba paziti da se ne ošteti vršni pup.
U lipnju se obično pojave 3 do 4 izbojka iz
reznice. Kako je nama potreban samo jedan
(najbolji), ostali se izbojci moraju odrezati.
Rezanje se obavlja ručno.
Mjere njege koje provodimo u ožilištu su:
1) obrada tla,
) Vađenje i trapljenje ožiljenica
Uz pravilnu njegu, uzgojene ožiljenice do kraja
vegetacije izrastu do potrebnih dimenzija (1 do
1,5 cm debljine i 2 do 2,5 m visine). S
vađenjem ožiljenica ne smije se početi prije
nego potpuno otpadne lišće. Na prirodan način
otpalo lišće garancija je da je ožiljenica u
potpunosti odrvenila. Preporučuje se da se
ožiljenice vade u proljeće iduće godine. Kako
se prije sadnje korijenjacima obrežu žile, nije
) Klasiranje ožiljenica 1/1
Ožiljenice služe za pravljenje reznica te se
klasira po duljini stabljike, tj. po broju reznica
koje je moguće napraviti iz jedne ožiljenice. Iz
jedne se ožiljenice dobije 3 do 5 reznica i
korijen. Ovom se prilikom još jednom vrši
zravstvena kontrola i provjeravanje klonske
Rastilište
Rastilište je dio rasadnika u kojem se
proizvode sadnice za sadnju u plantaže ili
zasade drugoga tipa.
Rastilište se po pravilu osniva u proljeće s
korijenom ožiljenica (korijenjakom).
Korijenjaci se vade iz tla neposredno prije
uporabe. Odrezuje se od stabljike ožiljenice
koso, na oko 5 cm iznad vrata korijena, tako da
na odrezanome korijenu ostane dio stabljike s 2
do 3 pupa. Zatim se oštrim vinogradarskim
2) zalijevanje,
3) prihranjivanje.
Obrada se tla vrši okopavanjem i prašenjem.
Obradom se uništava korov, smanjuje se
isparavanje i provjetrava se tlo. Mehaniziranim
se načinom obično obrađuje 5 puta, te se još 4
puta ručno okopava.
Zalijevanjem se osigurava ravnomjerno
snabdijevanje ožiljenica vlagom, što je vrlo
važno za ravnomjeran i bujan rast ožiljenica.
Prihranjivanje ožiljenica umjetnim gnojivom
vrši se dodavanjem 100 do 200 kg/ha (NPK).
potrebno paziti na oštećivanje žila prilikom
vađenja ožiljenica. Jako je bitno da se ne ošteti
os korijena (vreteno) jer se takvi korijenjaci
moraju baciti.
Ako se izvađene ožiljenice neće odmah
upotrijebiti, one se moraju dobro utrapiti. Trap
se priprema na sjenovitome mjestu,
zaklonjenome od vjetrova.
čistoće topola. Na snopove ožiljenica
pričvršćuje se etiketa ili se radi prsten od boje.
Svaka boja označava jedan klon. Boje i klonovi
koje one označavaju nalaze se u šifrarniku
boja.
škarama prikrate sve žile korijena na 2 do 3 cm
duljine, te tom prilikom ujedno vršimo i
klasiranje korijena. Slabo ožiljeni, oštećeni,
natruli, bolesni ili od insekata napadnuti
korijenovi odbacuju se kao škart.
Rastilište se, u iznimnim slučajevima, može
osnovati biranim reznicama. U tom slučaju,
one se pripremaju na način opisan kod rada
ožilišta, ali u razmacima predviđenima za
rastilište.
 ) Unutrašnji raspored u rastilištu
Prema stečenim iskustvima, za pravilan razvoj
dvogodišnje sadnice u rastilištu potrebno je 1
do 1,5 m2. Razmaci između redova moraju biti
podešeni za mehaniziranu obradu. Razmaci
između biljaka također ne bi smjeli biti manji
od 60 cm jer se kod manjih razmaka razvijaju
asimetrične biljke. Kao najpovoljniji razmaci
) Osnivanje rastilišta
Poslije pripremanja tla (osnovna i dopunska
obrada) pristupa se obilježavanju redova.
Korijenovi se zasade u brazde koje se otvaraju
posebnim plugom koji pravi brazde pod pravim
kutem. Širina brazde je 20 do 25 cm, a dubina
30 do 35 cm. Radnici postavljaju korijenje u
brazde i učvršćuju ih s malo zemlje. Konačno
se zatrpavanje vrši plugom. Korijen treba
) Njega rastilišta
Njega se u rastilištu sastoji od:
1) obrade tla,
2) zalijevanja,
3) orezivanja suvišnih izbojaka iz korijenja,
4) prihranjivanja.
Obrada se tla sastoji od okopavanja i prašenja
(motokultivatorom 5 puta i ručno 3 puta).
Zalijevanje je preporučljivo i to u brazde.
Prihranjivanje je potrebno i u prvoj i u drugoj
godini uzgajanja. U prvoj se godini obično
prihranjuje sa 100 do 200 kg/ha dušičnoga
gnojiva i to u dva navrata (krajem svibnja i
početkom lipnja). U drugoj se godini
prihranjuje s 200 kg/ha NPK gnojiva.
Orezivanjem suvišnih izbojaka iz korijena
potpomaže se pravilan razvoj biljke. U prvoj
) Vađenje sadnica
S vađenjem se sadnica može početi kad lišće
potpuno otpadne (u studenom). To je garancija
da su sadnice dobro odrvenjele. Sadnice je
najbolje vaditi neposredno prije upotrebe
(otpreme). Sadnice se vade presijecanjem
korijenova sustava pazeći da se pri tome ne
ošteti vreteno korijena. Sadnice se vade ručno
ili pomoću pluga.
sadnje u rastilištu preporučuju se: 1,5 x 0,80 m;
1,20 x 0,70 m i 1,80 x 0,80 m (omogućuje
strojnu obradu i kod dvogodišnjih biljaka).
Primjenom ovih razmaka sadnje moguće je
uzgojiti 7 000 do 8 000 sadnica po ha. Poželjno
je da redovi imaju pravac sjever-jug.
zasaditi dublje nego što je bio u ožilištu, tako
da je prerez na vratu korijena u razini sa
zemljom. U iznimnim slučajevima kada se, u
nedostatku korijenjaka, rastilište osniva
reznicama, one se zabadaju na način opisan
kod rada u ožilištu, ali u razmacima
predviđenima za rastilište.
godini, tokom lipnja kada biljke narastu do
visine od 40 do 60 cm, odrezuju se suvišni
izbojci iz korijenja i ostavlja se samo jedan,
najljepši, od kojega će se formirati stabljika. U
to vrijeme izbojci su dovoljno odrvenjeli i
prošlo je vrijeme moguće fitopatogene zaraze i
napada insekata koji razaraju vršni pup. Jako
odrvenjeli drvni provodni elementi također su
nepovoljni jer ne mogu primiti povećane
količine hraniva koje će poslije odrezivanja
ostalih izbojaka korijen staviti na raspolaganje
stabljici (preostalome izbojku). Rezanje se
postranih grana ne vrši jer bi se time umanjila
asimilaciona površina biljke i poticao njen rast
u visinu. Ostavljanjem postranih grana potiče
se razvoj sadnica s jakom stabljikom koje će,
posađene u plantažu, imati potreban stabilitet.
Za klasiranje sadnica preporučuje se slijedeći
kriterij:
I. klasa  sadnice promjera 4,5 cm na 1 m
visine od korijenova vrata,
II. klasa  sadnice promjera 3,5 do 4,5 cm na 1
m visine od korijenova vrata,
III. klasa  sadnice promjera preko 2,5 cm na 1
m visine od korijenova vrata.
Sadnice promjera manjega od 2,5 cm na 1 m
visine od korijenova vrata odbacuju se kao
škart. Pri klasiranju se obraća pažnja na
zdravstveno stanje i klonsku čistoću sadnica.
Na tako provjerene sadnice pričvršćuje se
etiketa o zdravstvenome stanju i klonskoj
čistoći.
Poslije vađenja, sadnicama se oštrim
vinogradarskim škarama odrežu sve postrane
grane. Sadnicama se odrezuju grane kako bi se
smanjila transpiraciona površina nadzemnoga
dijela biljke i tako uspostavila ravnoteža
između ovoga dijela biljke i vađenjem
reduciranoga korijena. Sadnice pripremljene na
ovaj način moraju se utrapiti ako ne idu odmah
na teren. Prilikom transporta sadnica, posebnu
je pažnju potrebno posvetiti zaštiti sadnica od
isušivanja.
Kod proizvodnje sadnoga materijala treba
računati i sa škartom. Škart u ožilištu iznosi
20%, a u rastilištu 15%. Kada se planira
VI. Izračunavanje kapaciteta rasadnika
Izačunavanje kapaciteta rasadnika za topole
Zadatak
Treba izračunati kapacitet rasadnika za pošumljavanje 100 ha površine. Sadnice su deltoidne topole
starosti 2/3. Razmak sadnje je četverokutan, 5 x 6 m. Škart u rasadniku iznosi 15%, a u ožilištu 20%.
Neproizvodni dio rasadnika je 30%.
Rastilište
(površina rastilišta)
Ožilište
površina rasadnika potrebno je znati i površinu
koju ćemo pošumljavati, zatim u kojem
vremenu i kako dugo. Treba znati razmak
pošumljavanja, tj. razmak biljke od biljke, kako
bi se mogao izračunati potreban broj biljaka po
jedinici površine. Svaki rasadnik ima i
neproduktivne površine na koje otpada oko
20%.
Na terenu imamo dva osnovna načina sadnje s
obzirom na raspored sadnica u prostoru:
1) trokutni raspored – udaljenost između
sadnica iznosi 6,5 m, a udaljenost između
redova je 5,63 m, broj biljaka se računa po
formuli:
bb = 10000/a2 x 0,866 = 273 kom/ha,
2) četverokutni raspored – biljka je od biljke
udaljena 6 m, a udaljenost između redova
iznosi 5 m, broj biljaka se računa po sljedećoj
formuli:
bb = 10000/a x b = 333 kom /ha.
Izačunavanje kapaciteta rasadnika za četinjače
Da bi izračunali kapacitet rasadnika za pojedine vrste četinjača, moramo poznavati broj biljaka po
tekućem metru i po kvadratnome metru. U klasičnome se rasadniku sjetva obavlja u redove koji su
okomiti na dulju stranicu gredice, to je tzv. ljestvičasta sjetva, s tim da je razmak između redova 20
cm, a širina redova 1 m. U mehaniziranim su rasadnicima redovi paralelni s duljom stranicom gredice,
a razmak između redova je obično 20 cm.
Sjemenište:
Starost [god] kom/dužnom metru kom/m2
Smreka
1 250 1 250
2 180 900
3 80 400
Obični bor
1 150 750
2 90 450
3 50 250
Rastilište:
10 biljaka po m dužnom ili 50 kom/m 2, što znači da je razmak između biljaka u redu 10 cm, a razmak
između redova 20 cm.

Zadatak
Potrebno je permanentno pošumljavati površinu od 200 hektara gdje će se osnivati šumske kulture
sadnicama obične smreke, s tim da je prostorni raspored sadnica četverokutni (2 x 2 m). Sadnice su
rogodišnje (1+2). Potrebno je izračunati kapacitet rasadnika za proizvodnju potrebnoga broja
kvalitetnih sadnica obične smreke s tim da je škart u sjemeništu i rastilištu po 20%. Neproizvodni dio
iznosi 30%.

Rastilište

Površina rastilišta:

Sjemenište

Površina sjemeništa:
 VII. Uzgajanje sadnica nekih vrsta šumskoga drveća u
rasadnicima
Sadnice hrasta lužnjaka (Hajderovac)
Žir za proizvodnju sadnica hrasta lužnjaka sije
se omaške i to isključivo u jesen. Gredice su
široke 1 m, a sa svake se strane gredice nalazi
prolaz širok 0,5 m. U ljeto prije sjetve, na
gredice se siju leguminoze koje se zaoravaju, te
se površina gnoji s 300 kg/ha gnojivom NPK.
U jesen se sije žir tretiran fungicidom i to oko
1 t žira na 1 ha. Po jednom se hektaru dobije
oko 1 do 1,2 mil. sadnica hrasta lužnjaka. Žir
se zatrpava nabacivanjem zemlje lopatama na
sjeme i to u dvije visine žira. Nakon prvog
brojanja, vrši se prskanje prije pojave
pepelnice, a nakon završetka vegetacije, vrši se
i drugo brojanje sadnica. Smatra se da bi
optimalno trebalo biti 120 do 130 biljaka po
m2. Protiv pepelnice se biljke špricaju svakih
16 dana pri čemu se mijenja preparat. Nakon 1.
godine, vrši se horizontalno podrezivanje
korijena, jer hrast lužnjak ima žilu srčanicu, a
rasadničarima je u interesu dobiti sadnice
čupavoga korijenja. Osim toga, podrezivanjem
se korijena sprječava i pretjerani rasta sadnice
u visinu. Jednogodišnja sadnica hrasta lužnjaka
može imati žilu srčanicu dugačku do 80 cm.
Korijen se podrezuje na dubini oko 16 cm.
podrezivanjem žile srčanice čime se dobije 2
do 3 manje žile i čupavo korijenje. Vertikalno
podrezivanje vrši se plugom sadnja vršena u
redove.Prije podrezivanja korijenja, izvršava se
prihranjivanje (veljača) sa 100 do 200 kg
NPK/ha. Sadnice se vade u stanju mirovanja
vegetacije, tj. kada im otpadne barem 75%
lišća. Vade se s dubine od 20 do 24 cm, a u
sastojinu se unose kao dvogodišnje biljke.
Sadnice poljskoga jasena
Prije sjetve sjemena, tlo treba izorati,
istanjurati i isfrezati. Zatim se formiraju lijehe
na koje se sjeme sije omaške pri čemu treba
paziti da se ravnomjerno razbaca po površini
lijehe. Budući da jasen ima sjeme u grozdu,
treba ga rasćihati. Jasenovo sjeme se ne treba,
ali se može stratificirati u pijesku. Dobro niče.
Prije nicanja klijanaca, lijehe se protiv korova
tretiraju preparatom Timbar, a nakon nicanja se
lijehe plijeve (2 do 3 puta godišnje). Jasenovi
se klijanci ne smiju tretirati preparatom
Cidokor. Klijanci se zaštićuju prskanjem
raznim preparatima. Klijanci jasena imaju malo
štetnika (pipa). Jednogodišnjih sadnica jasena u
prosjeku ima oko 190 kom/m2, a dvogodišnjih
oko 150 kom/m2. Sadnice se nakon prve i
druge godine podrezuju (reže se žila srčanica
koja je dulja od nadzemnoga dijela stabljike).
Sve se sadnice moraju očistiti od postranih
grana kako bi se na terenu bolje primile.
Jednogodišnje jasenove sadnice ne bi smjele
biti više od 1,30 m, a nakon vađenja, pakiraju
se u buntove od 50 komada, i kao takve se
trape. Prije trapljenja, moče se u mulj. Sadnice
u trapu trebaju provesti što manje vremena, jer
su gubici prilikom trapljenja najveći u cijelome
putu od rasadnika do terena.
Sadnice crne johe
(rasadnik "Limbuš")
Sjeme za rasadnik djelatnici skupljaju u
sjemenskim sastojinama. Češerići se truše u
rasadniku, a sjeme se dorađuje u Šumarskom
institutu Jastrebarsko. Proizvodne se površine
gnoje stajskim gnojem i obavlja se jesensko
oranje. Umjetnim se gnojivom gnoji prema
rezultatima dobivenima analizom tla. Proljetna
se predsjetvena priprema tla obavlja
tanjuračama i sjetvospremačem. Gredice se
izrađuju priključkom za pripremu tla i
formiranje gredica. Gredice su trapezoidnoga
oblika, duljine 11 m, visine 20 cm i širine 90
cm. Površina gredice iznosi 10 m2. Preko
gredica se izrađuju niski tuneli od PVC folija
(debljine 0,15 mm) koje se razapinju preko
željeznih lukova.
Tlo se sterilizira do dubine od 20 cm
metilbromidom u obliku ampula (454 g po
gredici), folije se otvaraju nakon 3 dana, te se
prozračuju najmanje 3 dana,
Sjetva sjemena obavlja se omaške u količini od
3 do 8 g/m2, ovisno o kvaliteti sjemena. Nakon
sjetve obavlja se prvo rošenje vodom i gredice
se pokrivaju folijama. Folije se otvaraju svaki
put kada je potrebno rošenje gredica vodom, a
za sunčanih dana otvaraju se krajevi tunela radi
prozračivanja. Gredice se prekrivaju folijama
zbog povoljnije mikroklime unutar tunela sve
do prestanka opasnosti od mraza, odnosno do
faze rasta biljčica kada one imaju dva lista.
Kada biljke dosegnu taj razvojni stadij, folije
se skidaju kao i željezni lukovi. Tijekom
vegetacije, gredice se plijeve od korova,
zalijevaju i zaštićuju pesticidima. Staze između
gredica obrađuju se motokultivatorima.
Nakon prestanka vegetacije, sadnice se vade
(one koje zadovoljavaju standarde), pakiraju i
otpremaju iz rasadnika. Biljke koje nisu
sposobne za sadnju, na gredicama ostaju još
jednu godinu.Gredice se izrađuju strojno i
trapezastoga su oblika, visine 0,20 cm.
Pokrivaju se plastičnim folijama pod koje se
pušta plin (bromid) kako bi uništio korov.
Sjetva se vrši omaške, zalijevanje pomoću
sustava limenih cijevi i prskalica. Folija na
gredicama služi i za čuvanje topline, te štiti od
mrazeva. Mladi se ponik tretira fungicidima i
insekticidima. Jednogodišnje se sadnice
podrezuju plugom podrezačem. U rasadniku se
proizvode sadnice starosti 1+0. Sadnica prve
klase mora imati promjer od 4 mm i 60 cm
visine. Crna joha inače brzo raste u visinu. Ako
je godina kišna, ne treba ju zalijevati. Također
ju ne treba niti prihranjivati, jedino je treba
tretirati insekticidima i fungicidima
Proizvodnja sadnica bagrema
Sadnice bagrema se proizvodne u manjim
količinama, uglavnom sjetvom sjemena.
Posljednjih se godina proizvode i sadnjom
korijenovih reznica (rasadnik "Višnjevac").
Proizvodnja sadnica vrbe
Sadnice vrbe proizvode se u razmacima sadnje
0,30 x 1,40 m. Proizvode se od reznica koje se
dobiju skidanjem nadzemnoga dijela sadnice
nakon 1 godine provedene u ožilištu, s tim da
korijen ostaje na mjestu za proizvodnju sadnica
1/2 ili 2/3. Isto se tako proizvode i sadnice
uzrasta 1/1 i 2/2 (rasadnik "Višnjevac").
Proizvodnja sadnica četinjača
Sadnice četinjača uglavnom se proizvode u
Dunemanovim lijehama prema tehnologiji
proizvodnje sadnica u Dunemanovim lijehama.
Na primjer, na 50 m2 sije se 1,25 kg smrekovog
sjemena.
Nakon Dunemanovih lijeha, sadnice se, u
pravilu, ne nose odmah na teren, već se
školuju. Tako sadnice smreke provode 2
godine u sjemeništu i 2 godine u rastilištu, a
sadnice ariša i crnoga bora provode 1 godinu u
sjemeništu i 2 godine u rastilištu.
Prilikom uzgajanja sadnica četinjača, bitno je
da se koriste NPK gnojiva i supstrati
superfosfata, a nikako gnojivo s klorom koje
šteti sadnicama četinjača. Sadnice smreke
proizvode se u omjeru 800 klijanaca po m2, ariš
i duglazija 1000 kom/m2, jednogodišnji bor
1000 kom/m2, a dvogodišnji 700 do 800
kom/m2.
Proizvodnja sadnica sustavom Nisulla
To su tzv. balirane sadnice. Ovaj se sustav
koristi kako bi se sadnice mogle početi ranije
saditi, tj. kako bi se produljilo vrijeme sadnje.
Sade se na lošim terenima u bilo koje doba
godine (osim zimi kada je tlo smrznuto).
Sadnice su obloženoga korijena s plastičnom
folijom koja se reže na duljinu od 2,5 m. Na
foliju se stavlja supstrat, slažu se klijanci, te se
sve zarola. Na terenu se sadnicama reže
korijen.
Proizvodnja sadnica u
kontejnerima Bosnaplast
Bosnaplast kontejneri su visoki 120 mm i
imaju oblik pčelinjega saća. Svaka je ćelija
ispunjena supstratom i u svakoj bi trebala biti
posađena jedna sjemenka. No prilikom strojne
sadnje, često u jednu ćeliju padne više
sjemenki, pa prekobrojne klijance treba vaditi.
Osim Bosnaplast kontejnera postoje i stariji
kontejneri visine 80 mm u kojima često dolazi
do deformacije korijena. Takvi se kontejneri
drže u rasadničkim plastenicima koji imaju
sustave za grijanje, navlaživanje i ventilaciju.
Kontejneri bi se trebali držati na posebnim
okvirima iznad zemlje radi tzv. zračnoga
podrezivanja korijena (desikacije). Nedostaci:
 visoka početna cijena ulaganja
 sama proizvodnja je skuplja
 potrebna je veća obućenost uposlenih i
njihov stalni monitoring
 proizvodnja je podložne većim rizicima
 troškovi transporta su veći
 vraćanje kontenjera prestavlja dodatni
trošak
PREMA FAO “ŠUMSKE KULTURE” SU DEFINIRANE KAO ŠUMSKE SASTOJINE
PODIGNUTE SADNJOM ILI SJETVOM U PROCESU POŠUMLJAVANJA.
OBIČNO SE PODIŽU ALOHTONIM ILI AUTOHTONIM VRSTAMA GDJE JE
MINIMALNA POVRŠINA 0,5 ha, KROŠNJE DRVEĆA POKRIVAJU MINIMALNO
10% POVRŠINE, I TOTALNA VISINA ODRASLIH STABALA JE VEĆA OD 5 M.

POŠUMLJAVANJE; AFFORESTATION; AUFFORSTUNG – JE OSNIVANJE ŠUMA

NA PROSTORU GDJE DUŽI PERIOD NIJE BILO ŠUME.

SINONIMI SU “HUMAN MADE FOREST ILI ARTIFICIAL FOREST”

POČECI UMJETNOG PODIZANJA DATIRAJU VRLO RANO, GOTOVO KAKO SE I
RAZVIJAO LJUDSKI ROD.
MNOGI STARI PISANI PODACI GOVORE O PODIZANJU ŠUMSKIH NASADA I
INTRODUCIRANJU NOVIH VRSTA.
II ST.PR.N.E. – PITOMI KESTEN U ITALIJI
III.ST.P.N.E. DIVLJA TREŠNJA, PLATANA
17 ST. – BAGREM ITD.
1664 GOD. John Evelyn : Sylva. opisuje podizanje drvenog zida u Engleskoj
U Njemačkoj veća pošumljavanja počinju za vrijeme Cotte i to smrekom u Saxony
U Hrvatskoj značajnija pošumljavanja počinju osnivanjem Inspektorata za
pošumljivanje krš 1878.
UKUPNA POVRŠINA ŠUMSKIH KULTURA
187 MIL.HA.

GODIŠNJE OSNIVANJE NOVIH ŠUMSKIH KULTURA

4,5 MIL.HA

UKUPNA POVRŠINA PODIGNUTIH KULTURA JE OKO 72000 HA, 55% ČINE

ČETINJAČE, 45% LISTAČE
GODIŠNJE OSNIVANJE NOVIH ŠUMSKIH KULTURA U HRVATSKOJ JE OKO
1300 HA, PLANIRANO OKO 2500 ha

POTENCIJALNE POVRŠINE ZA OSNIVNJE NOVIH ŠUMSKIH KULTURA U

HRVATSKOJ OKO 315 000 HA.
INDUSTRIJSKE PLANTAŽE PRISKRBLJUJU SIROVI MATERIJAL (drvo)A,
UKLJUČUJUĆI DRVO ZA DRVNE KONSTRUKCIJE, PROIZVODNJU PLOČA I
NAMJEŠTAJA, DRVO ZA PROIZVODNJU PAPIRA.

NEINDUSTRIJSKE PLANTAŽE IMAJU ZA CILJ PROIZVODNJU OGRIJEVNOG

DRVETA, ZAŠTITU TLA I VODE, ZAŠTITU OD VJETRA,

GLOBALNO
INDUSTRIJSKE PLANTAŽE SU 34% DRŽAVNE, 29% PRIVATNE, 37% SU
OSTALI ILI NESPECIFICIRANO.

NEINDUSTRIJSKE PLANTAŽE SU 41% DRŽAVNE, 37% PRIVATNE, 22% SU

OSTALI ILI NESPECIFICIRANO
TRENDOVI U PODIZANJU ŠUMSKIH KULTURA

PLANTAŽE VRIJEDNOG DRVETA (TVRDODRVNE VRSTE)

TEAK, MAHAGONIA, ROSEWOOD, HRAST, ORAH

PLANTAŽE ZA PROIZVODNJU DRVETA ZA ENERGIJU

U ZEMLJAMA U RAZVOJU NA TAJ NAČIN SE ZADOVOLJAVA 15% OD UKUPNE
ENERGIJE

DRVO KAO GORIVO ZADOVOLJAVA OKO 7% SVJETSKIH POTREBA, A U

RAZVIJENIM ZEMLJAMA SAMO 2 %
NOVI IZVORI VLAKANCA
RUBER (HEVEA BRASILIENSIS)
COCONUT PALM (COCOS NUCIFERA)
OIL PALM (ELAEIS GUINEENSIS)
Zauzimaju oko 28 mil.ha.

ŠUMSKE KULTURE KAO SUPSTITuti ZA PRIRODNE ŠUMSKE PRODUKTE

DUŽINA OPHODNJE OVISI O DVA FAKTORA:
KONAČNOM KORIŠTENJU
EKONOMIČNOSTI
TAKO OPHODNJE MOGU SE KRETATI OD
6 GODINA ZA OGRIJEV
7-8 GODINA ZA TT STUPOVE
50-70 GODINA ZA VRLO VRIJEDNE SORTIMENTE
BOROVI SE OBIČNO UZGAJAJU 20-30 GODINA
ŠUMSKE PLANTAŽE TAKOĐER POVEĆAVAJU OKOLIŠNE, SOCIJALNE I
EKONOMSKE BLAGODATI
TAKOĐER SE KORISTE ZA BORBU PROTIV PROŠIRENJA PUSTINJA, ZAŠTITU
TLA I VODA, OPORAVAK TLA OD PRIJAŠNJEG NAČINA KORIŠTENJA,
APSORBCIJU UGLJIKA, POVEĆAVA ZAPOSLENOST U RURALNIM PODRUČJIMA,
POVEĆAVA RAZNOLIKOST KRAJOLIKA I BIODIVERSITET
OSIM DOBRIH STRANA PODIZANJE ŠUMSKIH KULTURA IMA I NEGATIVNE
STRANE:

• LOŠ IZBOR STANIŠTA

• LOŠ IZBOR VRSTE/PROVENIJENCIJE
• LOŠE UZGOJNE MJERE
• LOŠA KVALITETA SADNICA
• SJEČA PRIRODNIH SASTOJINA I SADNJA ALOHTONIH VRSTA
• OTUĐENJE POVRŠINA NA KOJIMA LOKALNO STANOVNIŠTVO
DOSADA UŽIVA BLAGODATI
• IZAZIVANJE PROMJENA U TLU ILI REŽIMU VODE
NEGATIVNI UTJECAJI ŠUMSKIH KULTURA MIČU ZNAČENJE OD ČINJENICE DA
SU ŠUMSKE KULTURE RESURS POTPUNO OBNOVLJIV, EKONOMSKI,
SOCIJALNO I OKOLIŠNO POTRAJAN.

KONTENJERSKA PROIZVODNJA SADNICA

Sjetva i presadnja

U cilju racionalizacije radova u rasadniku, ova grupa radova je najslabija to čka u

proizvodnom lancu.
-postotak klijavosti sjemena treba da bude visok (iznad 60%)
-zbog različite morfologije sjemena trebalo bi konstruirati i razli čite ure đaje za sjetvu
-u fazi klijanja i nicanja često su veliki gubici
nema selekcije (škartiranja)
Zaljevanje i Prihrana
Kod kontejnerske proizvodnje nema kapilarne razmjene vlage (niti horizontalno niti
vertikalno), centralni značaj u svemu ima snabdijevanje svake sadnice pojedina čno
sa dovoljnim količinama vlage. Sa vodom kojom se vrši zalijevanje mogu se
istovremeno u njoj dodavati i tekuća gnojiva, regulatori kiselosti i neka zaštitna
sredstva.

Stacionirani sistemi (kružno kretanje rasprskivača, pravokutno kretanje kao uređaji za

kišenje) uglavnom su vrlo jeftini, ali kvaliteta zalijevanja nije uvijek na
zadovoljavajućem nivou.

Pokretni uređaji su skuplji i sastoje so samopokretnog krana koji ima rasprskiva če i

garantiraju ravnomjerno zaljevanje.
Zasjenjivanje
Zasjenjivanje sa fiziološkog aspekta je još uvijek samo djelomično poznato.
Istraživanja su pokazala da zasjenjivanje povoljno utječe na klijanje kao i formiranje
pupova, tj. zaokruženje vegetacijske sezone. Za to postoje mreže različite
propusnosti svjetla

Mjesto uzgoja
Kontejneri moraju biti tako postavljeni da sa donje strane ima dovoljno strujanje
zraka, da bi se moglo izvršiti zračno podrezivanje korijena. Za tu svrhu se
upotrebljavaju žičana postelja, palete itd. Zemljište ispod palete nasuto je šljunkom,
šljakom ili nečim sličnim koje omogućava normalno dreniranje i odvo đenje
površinskih voda.

Zaštite od negativnih klimatskih utjecaja

Plastične folije
Plastične folije štite prije svega od prekomjerne količine vode koja dođe s kišom,
također i od tuča (leda), te u znatnijem obimu od mraza u proljeće i jesen. One ne
mogu zaštiti sadnice od niskih temperatura, te od prevelikih zagrijavanja u vrijeme
intezivnog sunčevog zračenja. Kao tehničko rješenje postoje svi prijelazni oblici od
primitivnih Folija-tunela do najmodernijih staklenika.
Klima uređaji

U područjima sa nepovoljnim klimatskim prilikama (kraći vegetacijski period) koriste

se skupi klima uređaji , pomoću kojih se može ublažiti nedostaci klime ili neki drugi
faktori bitni za uspješnu proizvodnju.