Peta žena

Henning Mankell
.
Naslov izvornika: Die fünfte Frau
 .

Vidio sam Boga u snu, i On je imao dva lica. Jedno je

bilo blago i nježno kao lice neke majke, drugo nalik na
Sotonu.
Iz romana „Imamov pad“ Nawala el Saadawija
.

Paukova mreža s ljubavlju i brižno tka svojeg pauka.

Afrička poslovica, nepoznat izvor.
Alžir - Švedska

Svibanj - kolovoz 1993.

 PROLOG

One noći kad su došli provesti svoj sveti zadatak vladala

je potpuna tišina.
Farid, najmlađi od četvorice muškaraca, pomislio je
poslije kako se ni psi nisu oglasili. Noć je bila topla, a vjetar,
koji je u slabim naletima puhao iz pustinje, jedva se osjetio.
Čekali su otkako je pala noć. Auto kojim su prevalili dug
put od Alžira do mjesta njihova sastanka kod Dar Aziza
bio je star i imao je loše amortizere. Dva puta morali su
prekinuti vožnju. Prvi put, kad su popravljali gumu na
lijevom stražnjem kotaču. Tada još nisu prešli ni pola puta.
Farid, koji nikad prije nije izašao iz glavnoga grada, sjedio
je u sjeni kamena uz rub ceste i zadivljeno promatrao
mijene krajolika. Guma, napukla i jako izlizana, pukla je
malo sjevernije od grada Bou Saada. Potrajalo je dok su
odvrnuli zahrđale matice i stavili novi kotač. Farid je iz
tihog razgovora ostalih doznao da će zakasniti pa zato
nemaju vremena da se zaustave i objeduju. Zatim se vožnja
nastavila. Neposredno pred El Ouedom motor se ugasio.
Tek nakon sat vremena uspjeli su otkriti kvar i privremeno
ga riješiti. Njihov vođa, blijed muškarac u tridesetim
godinama, crne brade i sjajnih očiju, kakve imaju samo oni
koji žive u skladu s Prorokovim poslanjem, ljutito je
požurivao vozača, oblivena znojem, koji se nagnuo nad
motor. Farid nije znao njegovo ime. Iz sigurnosnih razloga
nisu mu rekli tko je on i odakle dolazi.
Nije znao ni kako se zovu druga dva muškarca.
 Znao je samo svoje ime.
Zatim su nastavili vožnju, već se spustio mrak, imali su
samo vodu za piće, ništa za jelo. Kad su napokon stigli u
El Oued, noć je bila već veoma tiha. Zaustavili su se negdje
duboko u labirintu ulica u blizini nekog trga. Kad su izašli
van, auto je odmah nestao. Iz mraka je izronio peti
muškarac i poveo ih za sobom.
Tek tada, dok su žurili nepoznatim ulicama, Farid je
ozbiljno počeo misliti na ono što će se ubrzo dogoditi.
Rukom je opipao blago zakrivljenu oštricu noža u
koricama, koji je nosio duboko u džepu svojega kaftana.
Njegov brat Rachid Ben Mehidi prethodno je
razgovarao s njim o strancima. Za toplih večeri sjedili su
na krovu rodne kuće i gledali blještava svjetla Alžira. Farid
je već znao da se njegov brat uključio u borbu za
preobrazbu njihove zemlje u islamsku državu, koja ne
poznaje druge zakone od onih koje je donio Prorok. Svake
večeri razgovarao je s Faridom o tome koliko je važno
protjerati strance iz zemlje. Farid je u početku bio polaskan
time što njegov brat odvaja vrijeme za njihov razgovor o
politici, iako nije odmah sve razumio. Tek poslije shvatio
je da Rachid ima sasvim druge razloge za to što mu
posvećuje toliko vremena. On je htio da i Farid doprinese
protjerivanju stranaca iz zemlje.
To je bilo prije više od godinu dana. A sada, dok je
Farid s drugim muškarcima u crnom hodao tamnim,
uskim ulicama, gdje se činilo da topli noćni zrak stoji na
mjestu, bio je na putu da ispuni Rachidovu želju. Strance
treba protjerati. Ali ih ne treba otpratiti u luke i uzletišta,
nego ubiti. Oni koji još nisu došli u zemlju, tada će radije
ostati gdje jesu.
Tvoja je zadaća sveta, stalno je ponavljao Rachid. Prorok
će biti zadovoljan. Tvoja će budućnost biti svijetla kad
preobrazimo zemlju onako kako on želi.
Farid je opipao nož u džepu. Dobio ga je prethodne
večeri od Rachida kad su se opraštali na krovu. Imao je
lijepu dršku od bjelokosti.
Zaustavili su se kad su stigli do kraja grada. Ulice su
vodile prema trgu. Zvjezdano nebo bilo je sasvim vedro.
Na drugoj strani ulice, iza visokih željeznih rešetaka
nalazila se kamena kuća. Čovjek koji ih je doveo tiho je
iščezao u sjeni. Opet su ih bila samo četvorica. Bilo je
veoma tiho. Farid nikad nije doživio takvo što. U Alžiru
nikad nije bilo tako tiho. Za devetnaest godina njegova
dosadašnjeg života nikad se nije nalazio u takvoj tišini kao
sada.
Čak ni pse, pomislio je, ne čujem čak ni pse koji su tu u
mraku.
Neki prozori kuće na drugoj strani ulice bili su
osvijetljeni. Autobus s treperavim neispravnim dugim
svjetlima prošao je pokraj njih drndajući. Zatim je opet
nastupila tišina.
Ug asilo se svjetlo najednom prozoru. Farid je pokušao
izračunati vrijeme. Možda su čekali sat vremena. Bio je
jako gladan jer nije ništa jeo od ranog jutra. A već je popio
i vodu iz obje boce. No nije htio moliti da mu daju još vode.
Čovjek koji ih je vodio bi se naljutio. Upravo su se spremali
izvršiti važan zadatak, a on traži vodu.
 Ugasilo se još jedno svjetlo. Kuća na drugoj strani ulice
sad je bila u mraku. Nastavili su čekati. Tada je vođa dao
znak pa su pojurili na drugu stranu. Na ulazu je sjedio stari
čuvar i spavao. Vođa ga je udario nogom. Kad se čuvar
probudio, Farid je vidio kako mu je vođa prislonio nož uz
lice i kako mu nešto šapće na uho. Iako je ulična rasvjeta
bila slaba, Farid je vidio strah u starčevim očima. Čovjek je
tada ustao i otišao teturajući ukočenim nogama. Vrata su
tiho zaškripila kad su ih otvorili i ušli u vrt. Osjetio se težak
miris jasmina i još neke začinske biljke koju je Farid
poznavao, ali se nije mogao sjetiti njezina imena. I dalje je
bilo veoma tiho. Na ploči pokraj visokih vrata kuće pisalo
je: Red kršćanskih sestara. Farid je pokušavao shvatiti što to
znači. U istom trenutku osjetio je nečiju ruku na ramenu.
Trgnuo se. Vođa ga je dodirnuo. Po prvi put govorio je tako
tiho da ni noćni vjetar ne bi mogao čuti što je rekao.
Četvorica smo - rekao je. - I u ovoj kući su četiri osobe.
One spavaju u posebnim sobama s obje strane hodnika.
Stare su i neće pružati otpor.
Farid je pogledao drugu dvojicu pokraj sebe. Bili su
nekoliko godina stariji od njega. Farid je odjednom shvatio
da su oni već radili takvo što. Samo je on bio nov. Unatoč
tomu nije osjećao nikakav nemir. Rachid je tvrdio da je
Proroku milo to što čini.
Vođa ga je pogledao kao da je odgonetnuo njegove
misli.
U ovoj kući žive četiri žene - rekao je zatim. - To su
strankinje koje su odbile napustiti našu zemlju. Stoga su
izabrale smrt. Osim toga, one su kršćanke.
 Trebam ubiti ženu, prošlo je Faridu kroz glavu. Rachid
nije ništa rekao o tomu.
Za to je moglo postojati samo jedno objašnjenje.
To nije značilo ništa. To uopće nije bilo važno.
Ušli su u kuću. Brava na vratima dala se lako otvoriti
oštricom noža. Unutra, u mraku, gdje je bilo jako vruće jer
je zrak potpuno mirovao, upalili su džepne svjetiljke i
oprezno potražili put širokim stubištem prema gore. U
hodniku na katu visjela je usamljena sijalica na stropu. I
dalje je bila potpuna tišina. Pred njima su se nalazila
četvora zaključana vrata. Izvadili su noževe. Vođa je
pokazao prema vratima i kimnuo. Farid je znao da sada ne
smije oklijevati. Rachid je rekao da se sve mora obaviti jako
brzo. Neka ih ne gleda u oči. Neka im samo pogleda vrat i
zatim zareže, čvrsto i odlučno.
.

Poslije se malo toga sjećao. Žena koja je ležala u krevetu

prekrivena bijelom plahtom možda je imala sijedu kosu.
Nije ju dobro vidio jer je svjetlo koje je dolazilo s ulice bilo
veoma slabo. U istom trenutku kad je maknuo plahtu, ona
se probudila, ali nije imala vremena vikati, nije imala
vremena shvatiti što se događa prije nego što joj je jednim
jedinim potezom prerezao grlo i brzo se odmaknuo
unatrag kako ga ne bi poprskala krv. Zatim se okrenuo i
vratio u hodnik. Sve skupa nije trajalo ni pola minute.
Negdje u njemu otkucavale su sekunde. Muškarci su
upravo htjeli izaći iz hodnika, kad je jedan od njih povikao
slabim glasom. Vođa se skamenio kao da ne zna što mu je
činiti.
 U jednoj od soba bila je još jedna žena. Peta žena.
Nije trebala biti tu. Bila im je nepoznata. Možda je samo
bila u posjetu.
Ali i ona je bila strankinja. Čovjek koji ju je otkrio,
shvatio je to.
Vođa je otišao u sobu. Farid je stajao iza njega i vidio
kao se žena sklupčala u krevetu. Osjetio je njezin strah pa
mu se od toga smučilo. U drugom krevetu ležala je žena -
mrtva. Plahta je bila natopljena krvlju.
Vođa je izvadio nož te i petoj ženi prerezao grkljan.
Poslije toga izašli su iz kuće jednako neprimjetno kao
što su i ušli. Malo dalje u mraku čekao ih je auto. Kad je
počelo svitati jutro, El Oued i pet mrtvih žena bili su daleko
iza njih.
To je bilo u svibnju 1991. godine.
.

Pismo je stiglo u Ystad 19. kolovoza.

Budući da je bilo predano u Alžiru i vjerojatno je bilo
od njezine majke, nije ga odmah otvorila. Htjela ga je
pročitati u miru. Pismo je imalo mnogo stranica, jer je
omotnica bila debela. Već tri mjeseca nije čula ništa o majci.
Sigurno joj sad ima mnogo toga pripovijedati. Odložila je
pismo na stol u dnevnoj sobi i čekala do večeri. Malo se
začudila. Zašto je majka ovaj put napisala adresu strojem?
No pomislila je kako će odgovor na to pitanje sigurno naći
u pismu. Tek kad se počela primicati ponoć, otvorila je
balkonska vrata i sjela na ležaljku, stiješnjenu između
posuda s cvijećem. Bila je topla, lijepa večer u kolovozu.
Možda jedna od posljednjih te godine. Vani je već čekala
jesen, iako se još nije pokazala. Otvorila je pismo i počela
čitati.
.

Tek poslije, kad je do kraja pročitala pismo i odložila ga,

počela je plakati.
Sada je znala da je pismo vjerojatno napisala neka žena.
Nije ju samo lijep rukopis uvjerio u to, nego i izbor riječi i
način na koji je nepoznata žena nastojala što obzirnije
ispričati ono strašno što se dogodilo.
Ali tu nije bilo ničega Što bije moglo poštedjeti strahota.
Postojalo je samo ono što se dogodilo. Ništa drugo.
Žena koja je napisala pismo zvala se Françoise Bertrand
i bila je policijska službenica. Iz pisma se to nije moglo
zaključiti sa sigurnošću, ali ona je očito bila inspektorica u
središnjem alžirskom odjelu za ubojstva. Stoga se bavila
događajima koji su se odigrali jedne svibanjske noći u
gradu E1 Oued južno od Alžira.
Izvana je sve bilo jasno i pregledno i silno užasno.
Nepoznati počinitelji ubili su četiri francuske redovnice.
To su sasvim sigurno bili fundamentalisti koji su odlučili
protjerati strance iz zemlje. Državu je trebalo oslabiti kako
bi se sama ukinula. U vakuumu koji bi tada nastao, uredila
bi se fundamentalistička država.
Ali našli su i tu petu ženu, švedsku turistkinju koja je
nekoliko puta produžavala boravišnu dozvolu i one noći,
kad su došli neznanci s noževima, slučajno bila u posjetu
redovnicama. Iz putovnice koju su našli u njezinoj torbici,
doznali su da se zvala Anna Ander, da je bila stara šezdeset
šest godina te legalno, s turističkom vizom boravila u
zemlji. Imala je kartu za let s otvorenim datumom
povratka. Budući da je stvar s četiri ubijene redovnice već
bila dovoljno loša i da je Anna Ander najvjerojatnije
putovala sama, istražitelji su odlučili, uz politički pritisak
odozgo, ne obazirati se na tu petu ženu: Ona se one
sudbonosne noći jednostavno nije nalazila ondje. Njezin
krevet bio je prazan. Umjesto toga, prikazali su da je
poginula u prometnoj nesreći i dali je pokopati bez imena,
kao nepoznatu osobu, na nepoznato mjesto. Uklonili su
njezine osobne stvari i izbrisali tragove. I tu je u igru ušla
Françoise Bertrand. Jednog jutra pozvao me šef, pisala je u
dugačkom pismu, i zapovjedio da odmah otputujem u El
Oued. Žena je u to vrijeme već bila pokopana. Françoise
Betrand imala je zadatak ukloniti posljednje tragove koji
još možda postoje te uništiti ženinu putovnicu i osobne
predmete.
Anna Ander nije nikad doputovala u Alžir niti je
boravila ondje. Ona je prestala postojati za Alžir - izbrisali
su je iz svih registara. Tada je Françoise Bertrand pronašla
torbu koju nemarni istražitelji nisu otkrili. Nalazila se iza
garderobnog ormara. Ilije možda stajala na visokom
ormaru pa je poslije pala, policajka to nije mogla doznati.
Ali u torbi su bila pisma koja je Anna Ander napisala ili u
najmanju ruku počela pisati, namijenjena njezinoj kćeri
koja je živjela u gradu zvanom Ystad u dalekoj Švedskoj.
Françoise se ispričala što je pročitala te osobne papire.
Zamolila je za pomoć pijanog švedskog umjetnika kojeg je
poznavala u Alžiru i on joj je preveo pisma, ne sluteći o
čemu je zapravo riječ. Ona je zapisala prijevod i s
vremenom dobila pravu sliku. Već tada ju je mučila savjest
zbog onoga što se dogodilo toj petoj ženi. Ne samo zato što
su je onako okrutno ubili u Alžiru, u zemlji koju je
Françoise silno voljela, ali koja je bila strašno rastrgana
unutarnjim suprotnostima. Pokušavala je razjasniti što se
dogodilo u njezinoj zemlji, a pisala je ponešto i o sebi. Kako
je njezin otac rođen u Francuskoj, ali je kao dijete s
roditeljima došao u Alžir. Ondje je odrastao, ondje se
oženio Alžir kom, a Françoise, najstarija od njegove djece,
dugo je imala osjećaj da jednom nogom stoji u Francuskoj,
a drugom u Alžiru. No sada više nije dvojila. Alžir je bio
njezina domovina. I zbog toga su je tako jako boljele te
suprotnosti, koje su prijetile raskomadati zemlju. Zbog
toga ni sama nije htjela doprinijeti uvećavanju vlastite
sramote i sramote svoje zemlje uklanjanjem te žene,
zatiranjem istine izmišljenom prometnom nesrećom i
poricanjem činjenice da je Anna Ander doista bila u
njezinoj zemlji. Françoise Bertrand provodila je besane
noći, pisala je. Na kraju je odlučila pisati nepoznatoj kćeri
mrtve žene i reći istinu. Nije htjela otkazati lojalnost
policiji, pa je molila da se ne oda njezino ime. Ja pišem
istinu, tako je završavalo pismo. Možda griješim govoreći što
se dogodilo. No jesam li mogla postupiti drukčije? Našla sam
torbu s pismima koja je žena pisala svojoj kćeri. Sada
pripovijedam kako sam došla do njih i samo ih prosljeđujem.
Françoise Bertrand poslala je nedovršena pisma.
Tu j e bila i putovnica Anne Ander.
Ali kći nije pročitala pisma. Stavila ih je na pod balkona
i plakala. Tek je u svitanje ustala i otišla u kuhinju. Dugo je
nepomično sjedila za kuhinjskim stolom. Glava joj je bila
sasvim prazna. Ali onda je počela misliti. Odjednom joj se
sve učinilo tako jednostavnim. Uvidjela je da je svih ovih
godina samo čekala. Samo što to prije nije shvaćala. Nije
shvaćala ni da čeka ni što čeka. Sada je to znala. Imala je
zadatak i više nije morala čekati njegovo izvršenje. Došao
je trenutak. Njezine majke nije bilo. Jedna su se vrata
odjednom širom otvorila.
Ustala je i donijela kutiju s razrezanim papirima i
velikim dnevnikom iz sanduka ispod kreveta u spavaćoj
sobi. Papire je raširila pred sobom na stolu. Znala je da ih
ima točno četrdeset tri. Samo najednom nalazio se crni
križ. Tada je počela odmatati papire, jedan za drugim.
Križ je bio na dvadeset sedmom papiriću. Otvorila je
dnevnik i redom čitala imena, dok nije došla do dvadeset
sedmog. Promatrala je ime koje je sama napisala i vidjela
kako polako izranja jedno lice. Zatim je zatvorila knjigu i
vratila papirić u kutiju.
Njezina je majka bila mrtva.
Više nije bilo dvojbe. Ni povratka. Sebi će dati godinu
dana. Za prevladavanje žalosti, za obavljanje svih
priprema. AK ne više od godine dana. Ponovno je izašla na
balkon. S mora se bližila kiša.
Malo poslije sedam legla je u krevet.
To je bilo ujutro 20. kolovoza 1993.
 Skanija

21. rujna - 11. listopada 1994.

 1.

Netom nakon deset sati bio je gotov s pjesmicom.

U posljednje kitice uložio je mnogo truda i vremena.
Tražio je sjetan izraz koji je ujedno trebao biti i lijep.
Nekoliko listova s prekinutim pokušajima bacio je u koš za
papir. Dva puta umalo nije odustao. No pjesmica je sada
bila pred njim na stolu. Njegova tužaljka o crvenoglavom
djetliću kojega više gotovo nije bilo u Švedskoj: nije bio
viđen od ranih osamdesetih godina. Još jedna ptica koju su
ljudi polako istrijebili.
Ustao je od pisaćeg stola i protegnuo leđa. Svake je
godine sve teže sjedio sagnut i piskarao.
Čovjek star poput mene ne bi vise trebao pisati, pomislio
je. Misli jednog sedamđesetosmogodišnjaka nemaju gotovo
nikakve vrijednosti za druge, važne su jedino njemu
samome. No istodobno je znao da to nije točno. Samo su u
zapadnom svijetu na stare ljude gledali s
omalovažavanjem ih s prijezirom i sažaljenjem. U drugim
kulturama poštivali su starost kao fazu prosvijetljene
mudrosti. A pjesme će pisati dok bude živ. Sve dok može
držati olovku i dok mu glava bude bistra kao sada. Ništa
drugo više nije mogao, sada više nije mogao. Prije je bio
marljiv trgovac automobilima, mnogo bolji od drugih
trgovaca. S pravom je bio na glasu kao tvrd orah u
pregovorima i poslovima. A kako li je samo prodavao
automobile! Za dobrih godina imao je podružnice u
Tomelilli i Sjöbeu. Stekao je bogatstvo koje mu je
omogućilo da živi kako je htio.
Ali sada su samo pjesme imale za njega nekakvo
značenje. Sve ostalo je bila prolazna nužnost. Stihovi na
stolu činili su mu zadovoljstvo kakvo gotovo nikad nije
osjećao.
Navukao je zavjese tako da su zastrle velike prozore
ispred kojih su se oranice u blagim valovima prelijevale u
more koje se nalazilo negdje iza obzora. Zatim je otišao do
police za knjige. Devet zbirki pjesama objavio je u životu.
Sve su bile tu. Jedna pokraj druge. Nisu se baš najbolje
prodavale. Tristo primjeraka, možda katkad i koji više.
Ostale su bile u kutijama u podrumu. Nije ih prognao
onamo. I dalje se ponosio njima. No prije mnogo vremena
odlučio je da će ih jednoga dana spaliti. Iznijeti kutije na
dvorište i zapaliti šibicu iznad njih. Onoga dana kad dobije
smrtnu presudu, kad mu je liječnik kaže, ili kad sam
nasluti da će mu život ubrzo isteći, uništit će tanke sveske
koje nitko nije želio kupiti. Nitko ih neće baciti na smetlište.
Promatrao je knjige na polici. Cijeli je život čitao
pjesme. Mnoge je znao napamet. Ali nije imao iluzija.
Njegove pjesme nisu bile najbolje koje su ikad napisane, ali
ni najgore. U svakoj zbirci, koje su od kasnih četrdesetih
godina izlazile u razmaku od približno pet godina, bilo je
stihova koji su mogli stati uz bok najboljima. ali on je u
svojem životu bio trgovac automobilima, a ne pjesnik. O
njegovim pjesmama nije se pisalo u feljtonima. Nije primio
nikakvu književnu nagradu. Osim toga, svoje je pjesme
tiskao o vlastitom trošku. Prva zbirka pjesama koju je
sastavio i poslao velikim nakladnicima u Stockholmu
vratila se s kratkim odbijenicama u formalnim pismima.
Lektor jednog nakladnika ipak se potrudio dati osobnu
primjedbu te je napisao kako nijedan čovjek nije u stanju
čitati pjesme koje ne govore ni o čemu drugome osim o
pticama. Duševni život bijelih pastirica nikoga ne
zanima, napisao je.
Poslije toga je prestao obraćati se nakladnicima. Sam je
platio tiskanje. Jednostavne naslovnice, crna slova na
bijeloj podlozi. Ništa zahtjevno. Riječi između korica bile
su ono što je nešto značilo. Unatoč svemu, tijekom godina
mnogi su ljudi pročitali njegove pjesme. Mnogi su mu
odali i priznanje.
A sada je napisao novu pjesmu. O crvenoglavom
djetliću, o lijepoj ptici koju se u Švedskoj više nije moglo
vidjeti.
Pjesnik koji piše o pticama, pomislio je.
Gotovo sve što sam napisao govori o pticama. O lepetu
krila, o šuštanju u noći, o usamljenom dozivanju negdje u
daljini. U svijetu ptica naslutio sam najdublje tajne života.
Ponovno je prišao pisaćem stolu i uzeo papir u ruku.
Posljednja mu je kitica na kraju ipak uspjela. Spustio je list
na stol. Zaboljelo ga u leđima dok je prolazio kroz veliku
prostoriju. Zar se razbolio? Svaki danje tražio znakove da
ga je tijelo počelo ostavljati na cjedilu. Cijeli je život bio u
dobroj tjelesnoj formi. Nikad nije pušio, jeo je i pio
umjereno. Zato je bio dobroga zdravlja. No sada je već
imao gotovo osamdeset godina. Kraj vremena koje mu je
bilo namijenjeno bio je sve bliže i bliže. Otišao je u kuhinju
i natočio si šalicu kave iz staklene posude aparata za kavu
koji je stalno bio u pogonu. Dogotovljena pjesma ispunila
ga je sjetom i radošću.
Jesen života, pomislio je. Primjeren naslov. Sve što
pišem može biti zadnje. A sada je rujan, jesen je. U
kalendaru, kao i u mojem životu.
Šalicu s kavom ponio je u dnevnu sobu. Oprezno je sjeo
ujedan od smeđih kožnatih naslonjača koji su mu
godinama pravili društvo. Kupio ih je kako bi proslavio
uspjeh kad je dobio agenturu za Volkswagen u južnoj
Švedskoj. Na malom stolu pokraj naslona za ruke stajala je
slika Wernera, ovčarskog psa koji mu je nedostajao više od
svih pasa što su ga pratili kroz život. Ostarjeti znači postati
usamljen. Ljudi koji su bili dio tvojeg života već su umrli.
Na kraju su i psi nestali u svijetu sjena. Još malo pa će ostati
samo on. U određenom trenutku života svi su ljudi bili
sami na svijetu.
O tome je nedavno htio napisati pjesmu. No to mu nije
pošlo za rukom. Možda bi trebao pokušati iznova, kad
završi tužbalicu o crvenom djetliću? Ali on je mogao pisati
samo o pticama. Ne o ljudima. Ptice je mogao razumjeti.
Ljudi su često bili neshvatljivi. Je li ikad shvatio sam sebe?
Pisati pjesme o nečemu što nije razumio značilo je upasti u
tuđi teritorij.
Sklopio je oči i odjednom se sjetio pitanja za deset
tisuća kruna kasnih pedesetih godina, ili je to bilo
početkom šezdesetih? Televizija je tada bila još crno- bijela.
Jedan mladić prijavio se za područje o pticama. Mladić koji
je škiljio i imao mokru začešljanu kosu. Odgovorio je na
sva pitanja i dobio ček na tada golem iznos od deset tisuća
kruna.
 On sam nije sjedio u televizijskom studiju, u zvučno
izoliranom kavezu sa slušalicama na ušima. Sjedio je baš u
ovom kožnom naslonjaču. ali i on je znao odgovore na sva
pitanja. Vjerojatno mu ne bi trebalo ni dodatno vrijeme za
razmišljanje. No nije dobio deset tisuća kruna. Nitko nije
znao za njegovo znanje o pticama. Nastavio je pisati
pjesme.
Trgnuo se iz sanjarenja. Uplašio ga je nekakav šum.
Osluškivao je u mračnoj sobi. Je li tko hodao po dvorištu?
Odbacio je tu pomisao. To si je samo umislio. Ostarjeti
znači, između ostalog, i biti plašljiv. Vrata su imala dobre
brave. U spavaćoj sobi na katu čuvao je sačmaricu, u jednoj
kuhinjskoj ladici nalazio se pištolj do kojeg je bilo lako doći.
Kad bi netko provalio u njegovu kuću na osami sjeverno
od Ystada, on bi se mogao obraniti. Ne bi se ni ustručavao
to učiniti.
Ustao je. Opet je osjetio bol u leđima. Bol se pojavljivao
i nestajao u valovima. Šalicu za kavu stavio je u sudoper i
pogledao na ručni sat. Još malo pa jedanaest. Bilo je vrijeme
da izađe van. Pogledao je na toplomjer ispred kuhinjskog
prozora, pokazivao je plus sedam stupnjeva. Tlak zraka
bio je u porastu. Blag jugozapadni vjetar puhao je nad
Skanijom. Svi su uvjeti bili idealni, pomislio je. Noćas će
jata ptica poletjeti prema jugu. Na svojemu će putu tisuće i
tisuće njih nevidljivim krilima preletjeti preko njega. On ih
neće moći vidjeti. Ali će ih osjetiti ondje vani u mraku,
visoko iznad sebe. Prije više od pedeset godina provodio
je nebrojene jesenske noći u prirodi, samo da bi osjetio
kako su noćni letači negdje iznad njega.
 Cijelo nebo koje se kreće, često je pomišljao. Pravi
simfonijski orkestri nijemih ptica pjevica koje su krenule
prije zime i poletjele u toplije zemlje. I njihova nenadmašna
sposobnost orijentiranja prema zvijezdama i magnetskim
poljima stalno ih vodi pravim putem. One traže povoljne
vjetrove, stvorile su masne naslage, mogu se satima i
satima održati u zraku.
Cijelo jedno nebo, trepereći krilima, kreće na hodočašće
s kojeg se svake godine vraća. Ptičje hodočašće u Meku.
Što je čovjek spram ptice selice? Usamljen starac,
prikovan za zemlju? Ondje, visoko iznad njega, cijelo nebo
koje kreće na put?
Često je mislio kako je to nešto poput svetog čina.
Njegova vlastita jesenska svečana misa, stajanje u mraku i
gledanje kako ptice polijeću. A kad dođe proljeće, on će
opet biti tu i čekati ih.
Noćne selidbe ptica bile su njegova religija.
Otišao je u hodnik i zastao pokraj vješalice za odjeću.
Zatim se vratio u dnevnu sobu i navukao pulover koji se
nalazio na klupici pokraj pisaćeg stola.
Ostarjeti znači, uza sve druge muke, i to da brže
promrzneš.
Još jedanput pogledao je gotovu pjesmu na stolu.
Tužaljka za crvenoglavim djetlićem. Na kraju je ispala
takva kakvom ju je zamišljao. Možda će živjeti dovoljno
dugo i uspjeti skupiti dovoljno pjesama za desetu i zadnju
zbirku? Već sad je zamišljao naslov.
Noćna svečana misa.
 Ponovno je izašao na hodnik, odjenuo jaknu i nataknuo
šiltericu nisko na čelo. Zatim je otvorio ulazna vrata.
Jesenski zrak bio je težak od mirisa mokre gline. Zatvorio
je vrata za sobom i pričekao da mu se oči priviknu na tamu.
Vrt je bio pust. U daljini su se nazirala svjetla Ystada. Inače
mu je najbliži susjed bio tako daleko da je svud oko njega
bio mrak. Zvjezdano nebo bilo je gotovo potpuno vedro,
samo se na obzoru vidjelo nekoliko pojedinačnih oblaka.
To je bila noć u kojoj će iznad njega preletjeti jata ptica.
Krenuo je. Kuća u kojoj je živio bila je stara i sastojala
se od tri krila. Četvrto je izgorjelo negdje početkom
stoljeća. Uložio je mnogo novca u temeljitu i stalnu obnovu
svojega imanja. Kad umre, sve će to naslijediti muzej u
Lundu. Nikad nije bio oženjen, nije imao djece. Prodavao
je automobile i time se obogatio. Imao je pse. A onda su mu
nad glavom bile ptice.
Ni za čim ne žalim, pomislio je idući stazom prema
tornju koji je sam izgradio i gdje je često stajao
promatrajući ptice. Ni za čim ne žalim, žaliti je besmisleno.
Bila je lijepa rujanska noć.
No ipak mu nešto nije dalo mira.
Zastao je na stazi i počeo osluškivati. Ali nije čuo ništa
osim blagog šuma vjetra. Produžio je dalje. Možda mu bol
nije dala mira? Iznenadna probadanja u leđima? Izvor
nemira bio je u njemu samom.
Ponovno je zastao i osvrnuo se. Nije bilo ničega. Bio je
sam. Staza je vodila prema dolje. Poslije će se popeti na
brijeg. Neposredno ispred brijega nalazio se širok jarak
preko kojeg je sagradio mostić. Na vrhu brijega uzdizao se
njegov toranj. Od ulaznih vrata njegove kuće toranj je bio
udaljen točno dvjesto četrdeset sedam metara. Pitao se
koliko puta je već prešao tu stazu. Poznavao je svaki zavoj,
svaku udubinu. Ipak je hodao polako i oprezno. Nije se
htio izložiti opasnosti da padne i slomi nogu.
Kosti starih ljudi su porozne. Znao je to. Bude li zbog
prijeloma noge dospio u bolnicu, umrijet će jer neće
izdržati besposleno ležanje u bolnici. Počet će razmišljati o
svojem životu. A onda će biti izgubljen.
Odjednom je zastao. Zahukao je ćuk. U blizini se
slomila grančica. Zvuk je dolazio iz šumice s druge strane
brijega na kojem se nalazio toranj. Nepomično je čekao, sva
su mu osjetila bila izoštrena do kraja. Ćuk se ponovno
oglasio. Zatim je opet zavladala tišina. Nastavio je hodati
mrzovoljno gunđajući.
Star i plašljiv, pomislio je. Strah od sablasti i strah od
mraka.
Ugledao je toranj. Crna sjena koja se ocrtava na noćnom
nebu. Još dvadeset metara pa će stići do mostića koji vodi
preko dubokog jarka.
Nešto se događalo s tornjem. Nešto je bilo drukčije.
Stisnuo je kapke ne bi li u mraku bolje razaznao
pojedinosti. Nije mogao reći što je bilo u pitanju. No nešto
se promijenilo.
Vidim prikaze, pomislio je. Sve je isto kao prije. Toranj
koji sam izgradio prije deset godina, nije se promijenio.
Menije oslabio vid. Ništa drugo. Načinio je još jedan korak
i stupio na mostić te osjetio daske pod nogama. I dalje je
promatrao toranj.
 Nemoguće, pomislio je. Da ne znam, pomislio bili da je
toranj od sinoć narastao za jedan metar. Ili da je sve ovo
samo san. Da sam sebe vidim kako stojim na tornju.
U istom trenutku kad je to pomislio, vidio je da je bilo
tako. Netko je stajao na tornju. Nepokretna sjenka.
Preplavio ga je val straha, poput daška vjetra. Zatim se
uzrujao. Netko je ušao na njegov posjed, popeo se na
njegov toranj ne zatraživši dopuštenje. Vjerojatno nekakav
divljak koji je čekao jelene koji su se katkad zadržavali
pokraj šumice s druge strane brijega. Nije mogao ni
pomisliti da je to bio netko tko također želi promatrati
ptice.
Doviknuo je sjenki na tornju. Nije bilo odgovora. Ništa
se nije pomaknulo. Opet se uznemirio. Igra li se to s njim
njegov slab vid?
Povikao je ponovno, ali nije dobio odgovor. Zatim je
stupio na most.
Kad su se pod njim slomile daske, bespomoćno je pao
naglavce. Jama je bila duboka više od dva metra. Pao je ne
mogavši ispružiti ruke kako bi se dočekao.
Zatim je osjetio oštar bol. Došao je niotkuda i
prostrujao kroza nj. Imao je osjećaj kao da netko stavlja
užareno željezo na različite točke njegova tijela. Bolje bio
tako oštar da nije mogao ni vikati. Prije nego što je umro,
vidio je da nije pao na dno jame. Ostao je visjeti u vlastitom
bolu.
Zadnje na što je pomislio bile su noćne ptice koje su
letjele negdje visoko iznad njega.
Nebo koje se kretalo prema jugu.
 Posljednji put pokušao se osloboditi bola. Zatim je sve
bilo gotovo.
Bilo je jedanaest sati i dvadeset minuta, navečer 21.
rujna 1994. godine.
Upravo te noći velika su jata drozdova cikelja i malih
drozdova odletjela na jug.
Došli su sa sjevera i letjeli prema jugozapadu, točno
iznad Falsterboa, na putu u tople krajeve koji su ih čekali u
daljini.
.

Kad se sve smirilo, oprezno je sišla stubama tornja.

Džepnom svjetiljkom osvijetlila je jamu.
Čovjek, koji se zvao Holger Eriksson, bio je mrtav.
Ugasila je svjetiljku i mirno stajala u mraku.
Zatim je žurno otišla.
 2.

Netom poslije pet sati ujutro u ponedjeljak, 26. rujna,

Kurt Wallander probudio se u svojem krevetu u stanu u
ulici Mariagatan, u središtu Ystada.
Kad je otvorio oči, prvo je pogledao svoje ruke. Bile su
preplanule. Ponovno je spustio glavu na jastuk i slušao
kako jesenska kiša bubnja po prozoru njegove spavaće
sobe. Preplavio ga je osjećaj ugode pri pomisli na
putovanje koje je prije dva dana završilo u zračnoj luci
Kastrup. Punih tjedan dana proveo je s ocem u Rimu. Bilo
je veoma toplo pa je pocrnio. Popodne, za najvećih vrućina,
potražili bi klupu u parku vile Borghese gdje bi sjedio otac,
dok bi on sam skinuo košulju te sjeo na sunce i zatvorio oči.
Njihovo jedino međusobno neslaganje na cijelom
putovanju bilo je u tome što otac uopće nije shvaćao kako
on može biti toliko tašt. Trošiti vrijeme na sunčanje. No to
je bilo beznačajno razilaženje u mišljenju, gotovo kao da je
do njega došlo samo zato da im pokaže njihovo putovanje
u pravom svjetlu.
Sretno putovanje, pomislio je Wallander. Otputovali
smo u Rim, moj otac i ja, i sve je dobro prošlo. Bilo je bolje
nego što sam ikad mogao zamisliti ih poželjeti.
Pogledao je na sat na noćnom ormariću. Tog jutra
morao se vratiti na posao. No nije se žurio. Još će dugo
ostati u krevetu. Nagnuo se nad hrpu novina koje je listao
protekle večeri. Još jedanput je pročitao rezultate
parlamentarnih izbora. Budući da je na dan izbora bio u
Rimu, svoj je glas poslao u pismu. Sad je vidio da su
socijaldemokrati dobili dobrih četrdeset pet posto glasova.
Ali što će to značiti? Hoće li se što promijeniti?
Spustio je novine na pod i u mislima se još jednom
vratio u Rim.
Stanovali su u skromnom hotelu u blizini Campo dei
Fiori. S krovne terase iznad obje sobe imali su lijep pogled
na cijeli grad. Ondje su ujutro pili kavu i planirali kako će
provesti dan. Nije bilo nikakvih rasprava. Wallanderov
otac uvijek je znao što želi vidjeti. Wallander je ponekad
bio zabrinut jer je otac htio vidjeti previše toga pa bi se
mogao premoriti. Također je kod oca stalno tražio znakove
smetenosti ili odsutnosti. To je bila podmukla bolest,
obojica su to znah, ta bolest neobičnog imena Alzheimer.
ali cijeli tjedan, cijeli tjedan tog sretnog putovanja otac je
bio sjajno raspoložen. Wallander je osjetio knedlu u grlu
pri pomisli da to putovanje već spada u prošlost i da je to
sada samo uspomena. Nikad se više neće vratiti u Rim,
samo su jednom bili ondje, on i njegov otac koji će uskoro
imati osamdeset godina.
U nekim trenucima bili su veoma bliski. Po prvi put
nakon gotovo četrdeset godina.
Wallander je pomislio kako je otkrio da su bili veoma
slični, mnogo sličniji nego što je prije htio priznati. Obojica
su bili pravi jutarnji ljudi. Kad je Wallander rekao ocu da
se doručak u hotelu ne poslužuje prije sedam sati, on se
odmah pobunio. Poveo je Wallandera na recepciju i
mješavinom skonskog, engleskog, a možda i njemačkog
jezika, ali ponajprije nizom nesuvislih talijanskih fraza
objasnio da želi presto dobiti breakfast. Ne tardi. Iz nekog
razloga otac je nekoliko puta rekao passaggio a
livello, govoreći o nužnosti da hotel posluži doručak sat
ranije, naime u šest sati, i kako će dobiti svoju kavu ili će
biti prinuđeni potražiti drugi hotel. Passaggio a
livello, rekao je njegov otac i hotelsko osoblje ga je sad
gledalo s čuđenjem, ali i s poštovanjem. Naravno, doručak
su dobili u šest sati. Wallander je poslije pročitao u
talijanskom rječniku da passaggio a livello znači željeznički
prijelaz. Pretpostavljao je da je otac to zamijenio s nečim
drugim, ali nije imao pojma s čim, a bio je dovoljno mudar
da ga ne pita.
Wallander je osluškivao kišu. Putovanje u Rim, jedan
jedini kratki tjedan, u sjećanju beskrajan i neodoljiv
doživljaj. Otac nije samo određivao kad će dobiti doručak,
nego je samopouzdano i sigurno vodio sina po gradu i
znao što on želi vidjeti. Ništa nije bilo prepušteno slučaju i
Wallander je shvatio da je njegov otac cijeli život planirao
to putovanje. To je bilo hodočašće u kojem je smio
sudjelovati. On je bio sastavni dio očeva putovanja,
nevidljiv ali stalno prisutan sluga. Putovanje je imalo tajno
značenje, koje on nikad neće shvatiti do kraja. Njegov otac
putovao je u Rim kako bi vidio nešto što je izgleda već prije
doživio u mislima.
Treći dan posjetili su Sikstinsku kapelu. Gotovo sat
vremena njegov je otac stajao i gledao Michelangelovu
fresku na svodu. To je bilo kao da vidiš starog čovjeka kako
šalje nijemu molitvu izravno u nebo. Wallandera je ubrzo
zabolio vrat pa je odustao. Bio je svjestan toga da je
promatrao nešto iznimno lijepo, ali i da je njegov otac vidio
mnogo više. Na trenutak se podrugljivo zapitao je li njegov
otac na moćnoj stropnoj slici možda tražio tetrijeba ih
zalazak sunca. No brzo se posramio zbog te pomisli. Nije
bilo sumnje u to da je otac, koliko god njegove slike bile
kičaste, promatrao majstorsko djelo s velikom pobožnošću
i osjećajnošću.
Wallander je otvorio oči. Kiša je pljuštala.
Navečer istog dana, trećeg po njihovu zajedničkom
rimskom računanju vremena, imao je osjećaj da je otac
priredio nešto što je htio zadržati kao vlastitu tajnu. Odakle
je dolazio taj osjećaj, nije znao. Večerali su u Via Veneto,
preskupo po Wallanderovu mišljenju, ali otac je rekao da
si to mogu priuštiti. Bili su na svojem prvom i zadnjem
zajedničkom putovanju u Rim. Zacijelo je onda to
podrazumijevalo da se trebaju pristojno hraniti. Poslije
toga polako su šetali gradom do hotela. Večer je bila topla,
posvuda su bili okruženi ljudima, i Wallanderov je otac
govorio o slici na svodu Sikstinske kapele. Dva puta su
zalutali prije nego što su se vratili u hotel. Prema
Wallanderovu su se ocu nakon pobune oko doručka
odnosili s velikim poštovanjem, uz uljudne naklone dobili
su ključeve i popeli se stubama. Na hodniku su si poželjeli
laku noć i zaključak vrata. Wallander je legao na krevet i
osluškivao zvukove s ulice. Možda je miško na Baibu, a
možda je samo polako utonuo u san.
Odjednom se probudio. Nešto ga je uznemirilo. Nakon
nekoliko trenutaka zagrnuo je kućni ogrtač i sišao na
recepciju. Sve je bilo tiho. Noćni vratar sjedio je pred
stišanim televizorom u sobi iza recepcije. Wallander je
kupio bocu mineralne vode. Mladić na recepciji radio je
noću kako bi mogao plaćati studij teologije. O tome je već
pričao kad je Wallander prvi put dolje kupovao vodu.
Imao je tamnu valovitu kosu, rođen u Padovi, zvao se
Mario i izvrsno govorio engleski. Wallander je stajao s
bocom vode u ruci i odjednom sam sebe čuo kako moli
mladog noćnog vratara da ga probudi u slučaju da se
njegov otac noću pojavi na recepciji i možda izađe iz
hotela. Mladić ga je gledao, možda je bio začuđen, a možda
je već imao toliko iskustva da ga više nikakve noćne želje
hotelskih gostiju nisu mogle iznenaditi. Kimnuo je i rekao
naravno, bude li stari gospodin Wallander noću izašao iz
hotela, on će odmah pokucati na vrata sobe broj 32.
To se dogodilo šeste noći. Tog dana razgledali su
Forum Rornanum i posjetili galeriju Doris Pamphili.
Navečer su podzemnim hodnicima Vile Borghese otišli do
Španjolskog trga i objedovah. Wallander je ostao bez daha
kad je vidio cijenu objeda. To je bila njihova posljednja
večer i putovanje, koje je sada već mogao nazvati sretnim,
bližilo se kraju. Wallanderov otac uložio je u dan jednaku
neslomljivu energiju i znatiželju kao i svih prethodnih
dana. Hodali su gradom, zaustavili se kod jednog kafića,
popili kavu i nazdravili grapom. U hotelu su dobili
ključeve, večer je bila kao i sve druge večeri i Wallander je
zaspao čim je legao.
U pola dva netko je pokucao na vrata.
U prvi mah nije znao gdje je. Ali kad je onako snen
skočio i otvorio vrata, ugledao je vratara koji mu je na
izvrsnom engleskom jeziku rekao da je stari gospodin,
otac signora Wallandera, upravo izašao iz hotela.
Wallander se na brzinu odjenuo. Kad je izašao na ulicu,
vidio je kako njegov otac sigurnim korakom hoda
nogostupom s druge strane. Wallander ga je pratio na
maloj udaljenosti i pomislio kako prvi put uhodi vlastitog
oca. Njegova je slutnja bila opravdana. U početku
Wallander nije bio siguran kamo idu. Poslije, kako su ulice
postajale sve uže, vidio je da idu prema Španjolskim
stubama. I dalje je održavao isti razmak između sebe i oca.
A onda je vidio kako se otac u toploj rimskoj noći popeo
Španjolskim stubama do crkve s dvama tornjevima. Ondje
je sjeo, izgledao je kao crna točka ondje gore, a Wallander
je bio u sjeni. Njegov je otac ostao ondje gotovo sat
vremena. Zatim je ustao i sišao stubama. Wallander ga je
nastavio pratiti, to je bio najtajnovitiji zadatak koji je ikad
obavio, i ubrzo su se našli kod Fontane di Trevi, gdje otac
nije bacio novčić preko ramena, nego je samo promatrao
vodu koja je prštala iz velikog vodoskoka. Ulična svjetiljka
osvijetlila mu je lice, i Wallander je primijetio sjaj u
njegovim očima.
Poslije toga su se vratili u hotel.
Sutradan su sjedili u zrakoplovu Alitalije za
Kopenhagen, Wallanderov otac imao je mjesto uz prozor,
kao i na letu kojim su doputovali, i Wallander je primijetio
kako su mu preplanule ruke. Tek na trajektu za Limhamn
Wallander je pitao očaje li zadovoljan putovanjem. On je
kimnuo i promrmljao nešto nerazumljivo i Wallander je
znao da je to najveća moguća količina oduševljenja koju je
mogao očekivati. Gertrud ih je dočekala u Limhamnu i
odvezla kući. Wallandera su ostavili u Ystadu, a navečer,
kad je nazvao i pitao je li sve u redu, Gertrud je odgovorila
da otac opet sjedi u svojem ateljeu i slika isti motiv, zalazak
sunca iznad mirnog i tihog krajolika.
 .

Wallander je ustao i otišao u kuhinju. Bilo je pola šest.

Skuhao je kavu. Zašto je izašao u noć? Zašto je sjedio ondje na
stubama? Što je pokraj vodoskoka njegovim očima dalo sjaj?
Nije znao odgovor. No zavirio je u očev tajni unutarnji
krajolik. Osim toga, bio je dovoljno obziran i ostao s druge
strane nevidljive ograde. Nikad neće pitati oca za njegovu
usamljenu šetnju noćnim Rimom.
Dok je aparat za kavu obavljao svoj posao, Wallander
je otišao u kupaonicu. Sa zadovoljstvom je utvrdio da
izgleda svježe i odlučno. Kosa mu je posvijetlila od sunca.
Možda se udebljao od silnih špageta. No nije stao na vagu.
Osjećao se odmorno. To je bilo najvažnije. Bio je sretan što
su bili na tom putovanju.
Osjećaj da će ubrzo, za nekoliko sati opet biti policajac,
nije mu izazivao nelagodu. Često mu je bilo teško vratiti se
na posao poslije godišnjeg odmora. Osobito je posljednjih
godina njegovo nezadovoljstvo bilo veliko. Povremeno se
ozbiljno bavio mišlju da napusti posao policijskog
službenika i potraži drugi, možda kao zaštitar u kakvom
poduzeću. ali on je bio policajac. Taj uvid polako je
dozrijevao u njemu i bio je neopoziv. Nikad neće biti ništa
drugo.
Pod tušem razmišljao je o događajima otprije nekoliko
mjeseci, tijekom vrućeg ljeta i svjetskog nogometnog
prvenstva koje je bilo tako uspješno za Švedsku. Stalno mu
je stvarala nelagodu pomisao na beznadni lov na serijskog
ubojicu za kojeg se na kraju ispostavilo da je zapravo
duševno bolesni dječak od četrnaest godina. Tijekom
tjedna u Rimu uopće nije razmišljao o potresnim
događajima. Sad su mu se te misli polako vraćale. Tjedan
dana u Rimu nije ništa promijenilo. Vratio se u svoj svijet.
Prošlo je sedam sati, a on je još sjedio za kuhinjskim
stolom. Kiša je neprestano padala. Talijanska žega bila je
već daleka uspomena. Jesenje stigla u Skaniju.
.

U pola osam izašao je iz stana i odvezao se autom do

policijske uprave. Njegov kolega Martinsson stigao je u
isto vrijeme i parkirao pokraj njega. Na brzinu su se
pozdravili na kiši i pohitali prema ulazu u policijsku
upravu.
- Kako je bilo na putovanju? - upitao je Martinsson. -
Lijepo je što si opet ovdje.
- Moj otac je bio jako zadovoljan - odgovorio je
Wallander.
- A ti?
- Bilo je to izvrsno. I vruće.
Ušli su unutra. Ebba, koja je već trideset godina sjedila
na recepciji policijske uprave u Ystadu, pozdravila ga je
širokim osmijehom.
- Može li se u rujnu u Italiji tako preplanuti? - začuđeno
je upitala.
- Da - odgovorio je Wallander - ako se izlažeš suncu.
Prolazili su hodnikom. Wallander je pomislio da je
trebao nešto donijeti Ebbi i ljutio se zbog svoje nemarnosti.
- Ovdje je sve mirno - rekao je Martinsson. - Ništa
ozbiljno. Nikad nije bilo tako dobro kao sada. .
 - Možda ćemo imati mirnu jesen - nesigurno je rekao
Wallander.
Martinsson je otišao po kavu. Wallander je otvorio
vrata svoje sobe. Sve je bilo onako kako je ostavio. Stol je
bio prazan. Objesio je jaknu i odškrinuo prozor. U košari
za pisma nalazilo se nekoliko okružnica državne policijske
uprave. Uzeo je onu na vrhu, ali je nije pročitao nego ju je
spustio na stol. Pomislio je na zamršeni istražni postupak
zbog krijumčarenja automobila između Švedske i bivših
istočnih država, kojim se bavio već gotovo godinu dana.
Ukoliko se nije dogodilo ništa posebno dok je bio odsutan,
mora nastaviti istragu.
Pitao se hoće li se time morati baktati do odlaska u
mirovinu za otprilike petnaest godina.
U osam i petnaest ustao je i otišao u sobu za sastanke.
U pola devet okupili su se kriminalisti policije u Ystadu
kako bi raspravili posao koji moraju obaviti u tjednu pred
njima. Svi su se divili njegovoj preplanulosti. Sjeo je na
svoje uobičajeno mjesto. Raspoloženje je bilo uobičajeno
tmurno za jesenski ponedjeljak ujutro: ljudi su djelovali
umorno i pomalo odsutno. Pitao se koliko je jutara
ponedjeljkom proveo u toj prostoriji. Budući da je nova
šefica Lisa Holgersson bila u Stockholmu, Hansson je
vodio sastanak. Martinsson je bio u pravu, u
Wallanderovoj odsutnosti nije se dogodilo gotovo ništa.
- Pretpostavljam da ću se ponovno baciti na svoje
krijumčarene automobile - rekao je Wallander, ne
pokušavajući prikriti frustraciju.
 - Osim ako se ne latiš provale - rekao je Hansson,
nastojeći ga oraspoložiti. - U cvjećarnicu.
Wallander ga je začuđeno pogledao.
- Provala u cvjećarnicu? A što su ukrali? Tulipane?
- Ništa, koliko smo mogli vidjeti - rekao je Svedberg i
počešao se po ćelavoj glavi.
U istom trenutku otvorila su se vrata i ušla je Ann-Britt
Höglund. Budući da je njezin muž najčešće bio na
montažama u kakvoj dalekoj zemlji, ona je bila sama sa
svoje dvoje djece. Jutra su joj bila kaotična i često je kasnila
na sastanke. Ann-Britt Höglund bila je sad već dobrih
godinu dana u policiji u Ystadu.
Bila je najmlađa kriminalistkinja. U početku su neki
stariji kolege, među njima i Svedberg, otvoreno pokazivali
nezadovoljstvo jer su dobili ženu za kolegicu. Ali
Wallander, koji je brzo primijetio da će ona biti dobra
policijska službenica, uzeo ju je u zaštitu. Više nitko nije
prigovarao kad bi zakasnila. Bar ne dok je on bio u blizini.
Smjestila se uz dužu stranu stola i radosno kimnula
Wallanderu kao da se iznenadila što se doista vratio.
- Govorimo o cvjećarnici - rekao je Hansson. - Mislili
smo da bi to Kurt mogao pogledati.
- Provaljeno je u četvrtak u noći - rekla je. - Prodavačica
koja ondje radi otkrila je to u petak ujutro, kad je došla na
posao. Provalnici su ušli kroz prozor na stražnjoj strani
kuće.
- Što su ukrali?
- Ništa.
Wallander je načinio grimasu. - Što to znači? Ništa?
 Ann-Britt Höglund slegnula je ramenima. - Ništa znači
ništa.
- Na podu su bile krvave mrlje - rekao je Svedberg. - A
vlasnik je na putu.
- Sve to zvuči neobično - rekao je Wallander. - Ima li
uopće smisla baviti se time?
- Sve zvuči čudno - rekla je Ann-Britt Höglund. - Ne
mogu reći isplati li se na to trošiti vrijeme.
Wallanderu je prošlo kroz glavu kako bi mogao malo
odgoditi dosadnu istragu o automobilima koji u rijekama
odlaze iz zemlje. Uzet će jedan dan kako bi se navikao na
to da više nije u Parnu.
- Mogu ja pogledati - rekao je.
- Ja sam se prihvatila toga - rekla je Ann-Britt Höglund.
- Cvjećarnica se nalazi u centru grada.
.

Sastanak je bio završen. Kiša je i dalje padala. Wallander je

otišao po jaknu. On i Höglund odvezli su se u grad
njegovim autom.
- Kako je bilo na putovanju? - upitala je kad su se
zaustavili pred semaforom kod bolnice.
- Vidio sam Sikstinsku kapelu - odgovorio je Wallander
zagledavši se u kišu. - I doživio sam da je moj otac punih
tjedan dana bio dobro raspoložen.
- To znači da je putovanje bilo dobro - rekla je.
Semafor se upalio pa su nastavili voziti. Ona mu je
davala upute jer on nije bio siguran gdje je ta cvjećarnica. -
A ovdje? - upitao je Wallander.
 - U tjedan dana ne može se ništa promijeniti -
odgovorila je. - Bilo je mirno.
- A naša nova šefica?
- Ona je u Stockholmu i raspravlja o novim
prijedlozima za smanjenje izdataka. Sigurno će biti dobra.
U najmanju ruku toliko dobra kao što je bio Björk.
Wallander ju je pogledao na tren. - Mislio sam da ga
nisi voljela.
- On je dao sve od sebe. Što možemo još tražiti?
- Ništa - rekao je Wallander. - Baš ništa.
Zaustavili su se u ulici Västra Vallgatan, na uglu
Pottmakargränd. Cvjećarnica se zvala Cymbia. Ploča s
imenom njihala se pod naletima vjetra. Ostali su u autu.
Ann-Britt Höglund dala mu je nekoliko papira u plastičnoj
mapi. Wallander je bacio pogled na to i slušao.
- Vlasnik prodavaonice zove se Gösta Runfelt. On je na
putovanju. Prodavačica je došla u radnju u petak ujutro
prije devet sati. Primijetila je da je jedan prozor na stražnjoj
strani razbijen. Vani ispred prozora i unutra bilo je
staklenih krhotina. Na podu u prodavaonici bilo je tragova
krvi. Činilo se da nije ništa ukradeno. Novac nisu preko
noći držali u trgovini. U devet sati i tri minute nazvala je
policiju. Ja sam stigla odmah poslije deset. Razbijen prozor.
Bilo je onako kako je rekla. Tragovi krvi na podu. Ništa nije
bilo ukradeno. Čudno, sve skupa.
Wallander je malo razmislio. - Čak ni cvijet? - upitao je.
- Prodavačica tvrdi da nije.
- Može li se točno znati koliko ima cvjetova u svakoj
vazi?
 Vratio joj je papire.
- Možemo je pitati - rekla je Ann-Britt Höglund. -
Trgovina je otvorena.
Kad je Wallander otvorio vrata, oglasilo se starinsko
zvono. Mirisi u cvjećarnici podsjetili su ga na rimske
vrtove. Unutra nije bilo kupaca. Iz sporedne prostorije
došla je žena od otprilike pedeset godina. Kimnula je kad
ih je ugledala.
- Dovela sam kolegu - rekla je Ann-Britt Höglund.
Wallander ju je pozdravio.
- Čitala sam o vama u novinama - rekla je žena.
- Nadam se ništa loše - rekao je Wallander.
- O, ne - rekla je žena. - To su bile samo pohvale.
Wallander je vidio u papirima da se žena, koja je radila
u trgovini, zove Vanja Andersson i da ima pedeset tri
godine.
Wallander je polako razgledavao prodavaonicu. Po
staroj, uhodanoj navici dobro je pazio kamo staje. Vlažan
miris cvijeća pobudio je u njemu još neka sjećanja. Zašao je
za pult i zaustavio se pred stražnjim vratima, na kojima je
gornja polovica bila od stakla. Kat je bio nov. Lopov ili
lopovi ušli su otuda. Wallander je promatrao pod od
zavarenih plastičnih ploča. - Pretpostavljam da je krv bila
ovdje - rekao je.
- Ne - rekla je Ann-Britt Höglund. - Krvave mrlje
nalazile su se prodavaonici.
 Wallander se namrštio. Zatim je pošao za njom natrag,
ponovo među cvijeće. Ann-Britt Höglund stala je nasred
poda. - Ovdje - rekla je. - Točno ovdje.
Ali ne i kod prozora?
Ne. Razumiješ li sada zašto je meni sve to čudno? Zašto
je krv ovdje? A ne i kod prozora? Ako ne pođemo od toga
da se onaj, tko je razbio prozor, porezao?
A tko bi drugi mogao to biti?
Točno. Tko bi drugi mogao to biti?
Wallander je još jedanput prošao kroz trgovinu.
Pokušavao je zamisliti tijek stvari. Netko je razbio staklo i
ušao. Nasred trgovine bila je krv. Ništa nije ukradeno.
Svaki zločin slijedio je nekakav plan ili razum. Osim
nedjela pravih luđaka. On je to znao iz dugogodišnjeg
iskustva. ali nitko nije tako lud da provali u cvjećarnicu i
ništa ne ukrade, pomislio je Wallander. To jednostavno nije
išlo jedno s drugim.
Pretpostavljam da su to bile kapi krvi - rekao je.
Začudio se kad je Ann-Britt Höglund odmahnula
glavom. - To je bila mala lokva - rekla je. - Nisu bile kapi.
Wallander je promislio. ali nije ništa rekao. Nije imao
što reći. Zatim se okrenuo prema prodavačici koja je čekala
straga. - Dakle, ništa nisu ukrali?
- Ništa.
Čak ni nekoliko cvjetova?
Ne, koliko sam ja mogla vidjeti.
- Zar doista uvijek točno znate koliko imate cvijeća u
trgovini?
 - Da.
Odgovor je uslijedio brzo i sigurno. Wallander je
kimnuo. - Imate li objašnjenje za tu provalu?
- Ne.
Cvjećarnica nije vaša?
Vlasnik je Gösta Runfelt. Ja sam njegova zaposlenica.
Ako sam dobro shvatio, on je otputovao? Jeste li
razgovarali s njim?
- To nije moguće.
Wallander ju je pažljivo promatrao. - Zašto to nije
moguće?
- On je na safariju na orhideje u Africi.
- Možete li mi to pobliže objasniti? Safari na orhideje?
- Gösta je strastveni ljubitelj orhideja - rekla je Vanja
Andersson. - On zna sve o orhidejama. Putuje po cijelom
svijetu i proučava sve vrste koje postoje. Piše knjigu o
povijesti orhideja. Trenutačno je u Africi. Gdje, ne znam.
Znam samo da se vraća sljedeći tjedan, u srijedu.
Wallander je kimnuo. - Sigurno ćemo morati
razgovarati s njim - rekao je. - Biste li ga mogli zamoliti da
nam se javi?
Vanja Andersson je to obećala da će to učiniti. U
trgovinu je ušao kupac. Ann-Britt Höglund i Wallander
izašli su na kišu. Sjeli su u auto, ali Wallander još nije
upalio motor. - Naravno, možda je riječ o kradljivcu koji je
zalutao - rekao je. - Kradljivac koji je razbio pogrešan
prozor. Pokraj cvjećarnice nalazi se trgovina računalima.
- ali lokva krvi?
 Wallander je slegnuo ramenima. - Možda nije odmah
primijetio da se porezao. Stoji spuštenih ruku i gleda oko
sebe. Krv kaplje. A od krvi koja kaplje na jedno mjesto
stvorit će se lokva prije ili kasnije.
Kimnula je. Wallander je upalio motor. - To je slučaj
povezan s osiguranjem - rekao je. - Ništa drugo.
Po kiši su se odvezli natrag u policijsku zgradu. Već je
bilo jedanaest sati.
Ponedjeljak, 26. rujna 1994.
U Wallanderovoj glavi putovanje u Rim rasplinulo se
poput fatamorgane koja polako blijedi.
 3.

U utorak, 27. rujna, u Skaniji je i dalje padala kiša.

Meteorolozi su prognozirali da će nakon vrućeg ljeta
nastupiti kišna jesen, a do sada ništa nije osporilo njihove
prognoze.
Prethodne večeri, kad se Wallander vratio s posla
prvog radnog dana nakon putovanja u Italiju i bezvoljno si
pripremio objed koji je još bezvoljnije strpao u sebe,
nekoliko puta pokušao je nazvati kćer Lindu u Stockholm
. Otvorio je balkonska vrata jer je kiša na trenutak prestala
padati. Osjetio je da mu smeta što Linda nije pokušala
nazvati njega i pitati ga kako je bilo na putovanju.
Uvjeravao se, iako ne baš uspješno, da je ona imala previše
posla. Te jeseni je uz studij na privatnoj glumačkoj školi
radila kao konobarica u jednom restoranu na
Kungsholmenu.
Oko jedanaest sati nazvao je Baibu u Rigu. Tada je opet
zapuhao vjetar i počela je padati kiša. Već mu je teško
padalo podsjećati se toplih dana u Rimu. Ali ako je u Rimu
radio nešto drugo osim što je uživao u suncu i pravio
društvo ocu, onda je to bilo prisjećanje na Baibu. Prije samo
nekoliko mjeseci, kada je Wallander bio iscrpljen i potišten
nakon mučnog lova na ubojicu, zajedno su putovali u
Dansku. Jednoga od posljednjih dana pitao ju je hoće li se
udati za njega. Odgovorila je nekako neodređeno, ali nije
sasvim zalupila vratima. Također nije pokušavala skriti
uzrok svojemu oklijevanju. Šetali su beskrajnim plažama
Skagena, gdje su se spajala dva mora i gdje je Wallander
prije mnogo godina šetao sa svojom prvom ženom Monom
i još jednom poslije sam, kad je bio utučen i ozbiljno
razmišljao o tome da ode iz policije. Večeri su bile tople
gotovo kao u tropima. Pretpostavljali su da je Svjetsko
nogometno prvenstvo prikovalo ljude za televizore, jer su
plaže bile neuobičajeno prazne. Hodali su uokolo.
Skupljali su kamenčiće i puževe kućice, a Baiba mu je svoju
dvojbu objasnila time što ne može zamisliti da ponovno
živi s policajcem. Njezin bivši suprug, latvijski policijski
visoki službenik Karlis, ubijen je 1992. godine. U ono burno
i nestvarno vrijeme u Rigi, Wallander ju je i upoznao. U
Rimu se Wallander pitao želi li se, ali baš iskreno, ponovno
oženiti. Je li uopće bilo nužno oženiti se? Vezati se
zamršenim i formalnim sponama koje su još jedva nešto
vrijedile u vremenu u kojem su živjeli? Iza sebe imao je dug
brak s Lindinom majkom. Kad ga je jednog lijepog dana
prije pet godina suočila s činjenicom da se želi rastati, ostao
je bez riječi. Tek sada je mogao shvatiti razloge i bar
djelomice prihvatiti zašto je htjela započeti nov život bez
njega. Sad je shvaćao zašto je bilo tako kako je moralo biti.
Vidio je svoj udio u svemu i čak je mogao priznati da je
svojom stalnom odsutnošću i nezainteresiranošću za stvari
koje su u njihovom životu bile važne snosio veću krivicu.
Jedan dio puta prešli su zajedno. Tada su im se putevi
razdvojili, tako polako i neprimjetno da je tek kad je bilo
prekasno postalo jasno što se dogodilo. A onda su jedno
drugo izgubili iz vida.
O tomu je mnogo razmišljao i za boravka u Rimu. I na
kraju je došao do zaključka da se doista želi oženiti
Baibom. Želio je da se ona doseli u Ystad. Također je
odlučio zamijeniti svoj stan u ulici Mariagatan za kuću.
Negdje izvan grada. S pravim vrtom. Za jednostavnu
kuću, ali koja je u dobrom stanju tako da može sam
obavljati nužne popravke. Razmišljao je i o tome kako bi
napokon trebao nabaviti psa o kojem je tako dugo sanjao.
O svemu tome razgovarao je s Baibom te večeri kad se
kiša ponovno spustila na Ystad. To je takoreći bio nastavak
razgovora koji je vodio u glavi dok je bio u Rimu. I tada je
razgovarao s njom. Iako ona nije bila prisutna. Katkad bi
počeo glasno govoriti sam sebi. Naravno, to nije promaklo
njegovom ocu koji je za njim kaskao po žegi. Upitao je
podrugljivo, ali ne i neuljudno, tko je od njih dvojice
zapravo star i duševno poremećen.
Baiba se javila čim je nazvao. Glas joj je zvučao veselo.
Pričao joj je o putovanju i zatim je ponovio pitanje koje joj
je postavio prethodno toga ljeta. Rekla je da je i sama
razmišljala o tome. Njezina sumnja nije nestala, nije se
smanjila, ali nije ni narasla.
- Dođi - rekao je Wallander. - O tome ne možemo
razgovarati telefonski.
- Da - odgovorila je. - Doći ću.
Nisu utvrdili vrijeme njezina dolaska. O tome će
razgovarati poslije. Ona je radila na sveučilištu u Rigi.
Godišnji odmor morala je uvijek planirati unaprijed. ali
kad je Wallander spustio slušalicu, osjetio je da sada
nastupa novo razdoblje njegova života. Ona će doći. On će
se opet oženiti.
 Te noći nije dugo mogao zaspati. Nekoliko puta je
Ustao, došao do kuhinjskog prozora i gledao kišu.
Nedostajat će mu ulična svjetiljka koja se njihala vani,
osamljena na vjetru.
.

Iako je malo spavao, u utorak je rano ujutro već bio na

nogama. Malo poslije sedam parkirao je auto ispred
policijske uprave i po kiši i vjetru odjurio u zgradu. Kad je
ušao u svoju sobu, odlučio je da će se odmah baciti na
opsežne spise o krađama automobila. Što je dulje odgađao
taj posao, to je imao manje volje i nadahnuća da ga obavi.
Jaknu je prebacio preko stolice za posjetitelje da se osuši.
Zatim je s police donio hrpu istražnih spisa visoku gotovo
pola metra. Razvrstavanje mape kad je netko pokucao na
vrata. Wallander je Čuo da je to Martinsson pa ga je pozvao
unutra.
- Dok te nije bilo, ja sam ujutro uvijek prvi bio ovdje -
rekao je Martinsson. - Sad ću opet uvijek biti drugi.
- Tako su mi nedostajali moji automobili - rekao je
Wallander i pokazao na mape kojima je bio prekriven
njegov radni stol.
Martinsson je držao list papira u ruci. - Jučer sam ti
Zaboraviti dati ovo - rekao je. - Lisa Holgersson je htjela da
ovo pogledaš još jedanput.
- Što je to?
- Pročitaj sam. Znaš da neki ljudi misle da bismo mi
policajci trebali o svemu reći svoje mišljenje.
- Je li to anketa odbora?
- Tako nekako.
 Wallander je upitno pogledao Martinssona koji je inače
rijetko kad davao neodređene odgovore. Prije nekoliko
godina Martinsson je bio aktivan u Narodnoj stranci i
doista je maštao o političkoj karijeri. Koliko je Wallander
znao, njegov je san izblijedio u mjeri u kojoj se stranka
smanjila. Propustio je komentirati izborne rezultate
stranke na izborima od proteklog tjedna.
Martinsson je otišao, a Wallander je pročitao što piše na
papiru. Kad je pročitao i po drugi put, razbjesnio se. Nije
se mogao sjetiti kad je posljednji put bio tako uzrujan.
Otišao je na hodnik i u Svedbergovu sobu na kojoj su vrata
po običaju bila samo pritvorena.
- Jesi li pročitao ovo? - upitao je mašući
Martinssonovim papirom.
Svedberg je odmahnuo glavom. - Što je to?
- Stiglo je iz jedne novoosnovane organizacije koja želi
znati ima li policija što protiv njezina imena.
- A kako glasi to ime?
- Žele se nazvati „Prijateljima sjekire“.
Svedberg je upitno pogledao Wallandera. - Prijatelji
sjekire?
- Prijatelji sjekire. I sada žele znati - zbog onoga što se
ovdje dogodilo ljetos - može li se ime pogrešno
protumačiti. Ta organizacija, naime, nema za cilj
skalpiranje ljudi.
- Nego?
- Ako sam dobro shvatio, to je nekakva zavičajna
udruga koja želi pokušati osnovati muzej za stari alat.
 - Ne zvuči loše. Zašto si toliko bijesan?
- Zato što misle da policija ima vremena zauzimati stav
o takvim stvarima. Osobno mogu biti mišljenja da je
„Prijatelji sjekire“ neobično ime za zavičajnu udrugu. Ali
kao policajcu smeta mi što moram trošiti vrijeme na takve
stvari.
- Reci to šefici.
- Reći ću.
- Iako se ona neće složiti s tvojim mišljenjem. Naime,
sada svi trebamo biti bliski s građanima.
Wallander je uvidio da je Svedberg najvjerojatnije u
pravu. Otkako obavlja ovaj posao, policija je provela brojne
i temeljite promjene. To se odnosilo i na složeni odnos
prema nejasnoj i prijetećoj sjeni koja se zvala „javnost**. Ta
javnost, koja je poput noćne more lebdjela iznad državne
policijske uprave kao i iznad svakog policajca, odlikovala
se ponajprije nedostatkom povjerenja. Najnoviji pokušaj
zadovoljavanja javnosti sastojao se u tome da se
cjelokupna švedska policija preobrazi u policiju blisku
građanstvu. No nitko nije znao kako bi se to moglo učiniti.
Glavni ravnatelj policije pribio je svoje teze na sva
dostupna vrata i time dao do znanja kako je važno da
policija postane vidljiva. Ali kako još nitko nije čuo da je
policija do sada bila nevidljiva, nitko nije mogao ni shvatiti
kako bi trebalo slijediti tu novu misiju. Već su postojali
kvartovski policajci. U međuvremenu su tu bili i mini-
komandosi koji su se vozili biciklima. Šef državne policije
zacijelo je imao na umu nešto manje opipljivo. Stoga se
ponovno obrisala prašina s projekta policije bliske
građanstvu. Policija bliska građanstvu zvuči lijepo, poput
mekanog jastuka. No nitko ne zna objasniti kako to spojiti
s činjenicom da kriminalitet u Švedskoj postaje sve grublji
i nasilniji. Odgađanje donošenja prosudbe o tome koliko je
ime Prijatelji sjekire prikladno ili neprikladno za
novoosnovanu zavičajnu udrugu sigurno je bilo dio
strategije.
Wallander je izašao iz Svedbergove sobe i otišao po
šalicu kave. Zatim se povukao u svoj ured i opet počeo
pregledavati opsežan istražni materijal na svojemu stolu.
U početku mu se bilo teško usredotočiti. Neprestano je
razmišljao o sinoćnjem razgovoru s Baibom. No trudio se
ponovno postati policajcem. Nakon nekoliko sati toliko se
uživio u istragu da je ponovno stigao do točke na kojoj se
nalazio prije putovanja u Italiju. Nazvao je jednoga
detektiva u Goteborgu s kojim je surađivao, te s njim
razgovarao o nekoliko dodirnih točaka. Kad je razgovor
završio, već je bilo dvanaest sati. Wallander je bio gladan.
Kiša je i dalje padala. Otišao je do svojeg auta, odvezao se
u centar te objedovao u jednom restoranu. Ujedan sat
vratio se u policijsku upravu. Upravo je sjeo za stol kad je
zazvonio telefon. Bila je to Ebba iz prijavnog ureda.
- Imaš posjet.
- Tko je?
- Muškarac koji se zove Tyren. Želi razgovarati s
tobom.
- O čemu je riječ?
- O nekom tko je možda nestao.
- Ne može li to preuzeti netko drugi?
 - On kaže da svakako želi razgovarati s tobom.
Wallander je prešao pogledom preko otvorenih mapa
na stolu. Ništa nije bilo tako hitno da ne bi mogao primiti
prijavu o nestaloj osobi. - Pošalji ga gore - rekao je.
Otvorio je vrata i počeo sklanjati mape sa stola. Kad je
podigao glavu, na vratima je ugledao muškarca.
Wallander ga nikad prije nije vidio. Čovjek je na sebi imao
kombinezon po kojemu se moglo zaključiti da radi u
naftnoj industriji. Kad je ušao u sobu, Wallander je osjetio
miris nafte i benzina.
Pružio je ruku čovjeku i ponudio mu da sjedne.
Muškarac u pedesetim godinama, sijede rijetke kose,
neobrijan. Predstavio se kao Sven Tyren.
- Htjeli ste razgovarati sa mnom - rekao je Wallander.
- Koliko znam, vi ste dobar policajac - rekao je Sven
Tyren. Po naglasku se moglo zaključiti da potječe iz
zapadne Skanije, otkuda je bio i Wallander.
- Gotovo svi policajci su dobri - odgovorio je
Wallander.
Odgovor Svena Tyrena ga je iznenadio: - I sami znate
da to nije točno - rekao je. - Ja sam u životu nekoliko puta
odležao za ovo ili za ono i upoznao mnoge policajce, koji
su, otvoreno rečeno, bili svinje.
Njegove su riječi bile tako snažne da je Wallander
zanijemio. Odlučio je odustati od te rasprave. -
Pretpostavljam da niste došli ovamo kako biste mi to rekli
- rekao je. - U pitanju je prijava nestale osobe?
Sven Tyren gužvao je kapu u rukama. - U svakom
slučaju, čudno je - rekao je.
 Wallander je izvadio notes iz ladice i prelistao ga do
prazne stranice. - Možda da počnemo od početka - rekao
je. - Tko je možda nestao? I što je čudno?
- Holger Eriksson.
- Tko je to?
- Jedan klijent.
- Pretpostavljam da imate benzinsku crpku?
Sven Tyren odmahnuo je glavom. - Bavim se dostavom
ulja za loženje. Zadužen sam za područje sjeverno od
Ystada. Holger Eriksson stanuje između Högestada i
Lödingea. Nazvao je i rekao da će njegov spremnik ubrzo
biti prazan. Dogovorili smo se da mu dopremim gorivo u
četvrtak dopodne. Kad sam došao onamo, nikog nije bilo
kod kuće.
Wallander je zapisivao. - Govorite li o prošlom
četvrtku?
- O dvadeset drugom.
- A kad je on nazvao?
- U ponedjeljak.
Wallander je malo razmislio. - Je li možda došlo do
nesporazuma s obzirom na vrijeme isporuke?
- Ja već više od deset godina dopremam gorivo
Holgeru Erikssonu. Nikad se nije dogodio nikakav
nesporazum.
- Što se zatim dogodilo? Kad ste utvrdili da nije kod
kuće?
 - Njegov otvor za ulijevanje goriva je zaključan. Otišao
sam, dakle. Ubacio sam cedulju s porukom u njegov
poštanski sandučić.
- I što se dalje događalo?
- Ništa.
Wallander je odložio olovku.
- Kad razvozite gorivo poput mene, upoznajete navike
ljudi - nastavio je Sven Tyren. - To s Holgerom Erikssonom
ne izlazi mi iz glave. Moguće je da je otputovao. Jučer
popodne sam opet otišao onamo. Nakon posla. Svojim
autom. Poruka je i dalje bila u sandučiću. Ispod ostale
pošte koja je stigla od četvrtka. Otišao sam u dvorište i
pozvonio na vrata. Nikog nije bilo kod kuće. Auto je stajao
u garaži.
- Živi li on sam?
- Holger Eriksson nije oženjen. Zaradio je bogatstvo na
automobilima. Osim toga, piše pjesme. Jednom sam od
njega dobio knjigu.
Wallander se iznenada sjetio da je jednom u knjižari u
Ystadu vidio ime Holger Eriksson na knjizi na polici s
djelima različitih zavičajnih pjesnika. Tražio je nešto što bi
mogao darovati Svedbergu za četrdeseti rođendan.
- I još nešto nije bilo u redu - rekao je Sven Tyren. -
Vrata nisu bila zaključana. Mislio sam da je možda
bolestan. On ima blizu osamdeset godina. Ušao sam u
kuću. Bila je prazna. ali aparat za kavu u kuhinji bio je
uključen. Osjetio se miris kave. Kava je zagorjela. Tada sam
odlučio doći ovamo. Nešto nije u redu.
 Wallander je vidio da je Sven Tyren bio iskreno
zabrinut. Iz iskustva je znao da se slučajevi nestanka
najčešće riješe sami od sebe. Veoma rijetko se iza njih krije
nešto ozbiljno. - Zar on nema susjede? - upitao je.
- Njegova je kuća na osamljenom mjestu.
- Što se moglo dogoditi po vašem mišljenju?
Sven Tyren odgovorio je brzo i odlučno. - Mislim da je
mrtav. Mislim da ga je netko ubio.
Wallander nije ništa rekao. Čekao je nastavak. No nije
ga bilo. - Zašto to mislite?
- To nije normalno - rekao je Sven Tyren. - Naručio je
gorivo. Uvijek je bio kod kuće kad bih ja došao. Ne bi
uključio aparat za kavu. Ne bi otišao, a da ne zaključa
vrata. Čak ni ako bi se samo prošetao po svojem imanju.
- Jeste li imali dojam da je netko provalio u kuću?
- Sve je izgledalo uobičajeno. Osim toga s aparatom za
kavu.
- Vi ste dakle i prije bili u njegovoj kući?
- Svaki put kad bih dovezao gorivo. Uvijek mije
ponudio kavu. I pročitao nekoliko svojih pjesama. Budući
da je bio prilično usamljen, mislim da se veselio kad bih ja
došao.
Wallander je razmišljao. - Rekli ste da mislite da je
mrtav. Ali ste također rekli da mislite kako ga je netko
ubio. Zašto bi netko to učinio? Je li imao neprijatelja?
- Koliko ja znam, nije.
- Ali bio je imućan?
- Da.
 - Kako znate?
- To svi znaju.
Wallander je odustao od pitanja. - Pogledat ćemo -
rekao je. - Sigurno postoji jednostavno objašnjenje za to što
je nestao. Najčešće je tako.
Wallander je zapisao adresu. Začudio se čuvši da se
imanje zove ,,Osama“. Wallander je otpratio Svena Tyrena
do izlaza.
- Siguran sam da se ondje nešto dogodilo - rekao je
Sven Tyren na odlasku. - Ja dovezem gorivo, a njega nema
kod kuće - tu nešto nije u redu.
- Javit ću vam se - rekao je Wallander.
U istom trenutku ušao je Hansson. - Tko je, kvragu,
zakrčio ulaz cisternom? - ljutito je upitao.
- To sam ja učinio - smireno je rekao Tyren. - A sad
odlazim.
- Tko je to bio? - upitao je Hansson kad je Sven Tyren
otišao.
- Htio je prijaviti nestalu osobu - odgovorio je
Wallander. - Jesi li čuo za pisca koji se zove Holger
Eriksson?
- Za pisca?
- Ili trgovca automobilima?
- Za koga, na koncu?
- Navodno je bio jedno i drugo. A prema riječima ovog
vozača cisterne on je nestao.
Otišli su po kavu.
- Nešto ozbiljno?
 - Čini se da je ovaj s cisternom veoma zabrinut.
Imao sam osjećaj da ga poznajem - rekao je Hansson.
Wallander je veoma cijenio Hanssonovo pamćenje.
Kad bi sam zaboravio neko ime, najčešće bi otišao k
Hanssonu i molio ga za pomoć.
Zove se Sven Tyren - rekao je Wallander. - Rekao je da
je nekoliko puta bio u zatvoru zbog ovoga ili onoga.
Hansson je prebirao po sjećanju. - Mislim da je bio
upleten u nekoliko priča s tjelesnim ozljedama - rekao je
nakon nekog vremena. - Prije mnogo godina.
Wallander je slušao zamišljeno. - Mislim da ću otići na
Erikssonovo imanje - rekao je zatim. - Obavit ću rutinske
poslove u vezi s prijavljenim nestalim osobama.
Wallander je otišao u svoj ured, uzeo jaknu i stavio u
džep adresu imanja ,,Osama“. Zapravo je prvo morao
ispuniti propisani formular za prijavu nestale osobe. No to
je ostavio za poslije. U pola tri izašao je iz policijske uprave.
Jaka kiša pretvorila se u rominjanje. Smrzavao se na putu
do auta. Vozio je na sjever i nije mu bilo teško pronaći
imanje. Kao što je i samo ime govorilo, imanje se nalazilo
na osami, na jednoj uzvisini. Smeđe oranice spuštale su se
prema moru koje on, međutim, nije mogao vidjeti. Jato
gavrana kriještalo je u krošnji jednog drveta. Wallander je
podigao poklopac poštanskog sandučića. Sandučić je bio
prazan. Pomislio je da je Sven Tyren odnio poštu u kuću.
Zatim je ušao u dvorište popločeno kaldrmom. Sve je
djelovalo veoma uredno. Zastao je i osluškivao tišinu.
Zgrada je imala tri krila. Vjerojatno ih je prije bilo četiri.
Jedno je krilo bilo ili srušeno ili je izgorjelo. Wallander se
divio slamnatom krovu. Sven Tyren bio je u pravu. Tko si
je mogao priuštiti takav krov bio je imućan čovjek.
Wallander je prišao vratima i pozvonio. Zatim je pokucao.
Otvorio je vrata i ušao unutra. Osluškivao je. Pisma su se
nalazila na klupici pokraj stalka za kišobrane. Na zidu je
visjelo nekoliko dalekozora. Jedna futrola bila je otvorena
i prazna. Wallander je polako hodao po kući. Još se osjetio
miris aparata za kavu u kojem je zagorjela kava. Kod
pisaćeg stola u velikoj dvokatnoj dnevnoj sobi s vidljivim
krovnim gredama Wallander se zaustavio i zagledao se u
list papira na smeđem stolu. Budući da je svjetlo bilo slabo,
uzeo ga je u ruku i otišao s njim do prozora.
Bila je to pjesma o ptici. O djetliću.
Pri dnu se nalazio datum. 21. rujna 1994.
Te večeri je Wallander sjedio s ocem u jednom
restoranu u blizini trga Piazza del Popolo. Sada dok je
stajao u toj tihoj kući, to je bio dalek i nestvaran san.
Wallander je stavio papir natrag na stol. U srijedu u
deset sati navečer napisao je pjesmu i čak naveo u koliko je to bilo
sati. Sutradan Sven Tyren treba isporučiti gorivo. A sada ga
nema ovdje. A vrata nisu zaključana.
Povodeći se za iznenadnom pomisli, Wallander je
izašao van i potražio spremnik za gorivo. Mjerni
instrument pokazivao je da je spremnik bio gotovo prazan.
Wallander se vratio u kuću, sjeo na staru kuhinjsku
stolicu i osvrnuo se oko sebe. Nešto mu je govorilo da je
Sven Tyren bio u pravu.
Holger Eriksson doista je nestao. Nije otišao samo tako.
 Nakon nekog vremena Wallander je ustao i počeo
prevrtati po zidnim ormarima sve dok nije našao rezervni
ključ. Zaključao je i otišao iz kuće. Opet je počela jače
padati kiša. Netom prije pet vratio se u Ystad. Ispunio je
formular na kojem je prijavio nestanak Holgera Erikssona.
Sutra ujutro počet će ga ozbiljno tražiti.
Wallander se odvezao kući. Usput se zaustavio i kupio
pizzu. Zatim je sjeo pred televizor i objedovao. Linda još
nije nazvala. Odmah poslije jedanaest sati legao je u krevet
i u trenu zaspao.
★

U srijedu, u četiri sata ujutro, naglo se probudio jer je

morao povratiti. Nije stigao ni do zahoda, a već je dobio
proljev. Nije mogao prosuditi je li to bilo do pizze ili je
imao crijevnu virozu, koju je možda donio iz Italije. U
sedam sati osjećao se tako loše da je nazvao policiju i javio
im da danas neće doći. Dobio je Martinssona.
- Ti znaš što se dogodilo, zar ne? - upitao je Martinsson.
- Znam samo da bljujem i serem - odgovorio je
Wallander.
- Noćas je potonuo jedan trajekt - nastavio je
Martinsson. - Negdje kod Tallinna. Stotine ljudi izgubile su
život. Među njima najviše Šveđana. Na trajektu je navodno
bilo mnogo policajaca.
Wallander je osjetio da opet mora povraćati. No ostao
je na telefonu. - Policajci iz Ystada? - uznemireno je upitao.
- Nitko od naših. No strašno je.
 Wallanderu nije bilo lako povjerovati u ono što je rekao
Martinsson. Nekoliko stotina mrtvih u potonuću broda?
Takvo što se ne događa. Bar ne u blizini Švedske.
- Mislim da moram prekinuti razgovor - rekao je. - Opet
moram povraćati. Na mojem stolu nalazi se papir o
čovjeku koji se zove Holger Eriksson. On je nestao. Netko
od vas mora preuzeti taj predmet.
Spustio je slušalicu i uspio stići u zahod prije nego što
je morao povratiti. Kad se poslije toga vraćao u krevet,
zazvonio je telefon.
Bila je to Mona. Njegova bivša supruga. Odmah se
uznemirio. Nikad ga nije zvala, osim kad bi se nešto
dogodilo s Lindom.
- Razgovarala sam s Lindom - rekla je. - Ona nije bila
na trajektu.
Prošlo je nekoliko trenutaka dok Wallander nije
shvatio na što je mislila. - Misliš na trajekt koji je potonuo?
- A na što drugo? Ako su u nesreći nastradale tisuće
ljudi, nazvat ću svoju kćer da provjerim je li dobro.
- U pravu si, naravno - rekao je Wallander. Moraš mi’
oprostiti što malo teško shvaćam. No bolestan sam.
Povraćam. Imam crijevnu virozu. Možemo li razgovarati
kojeg drugog dana?
- Samo nisam htjela da brineš - rekla je.
Razgovor je završio. Wallander se vratio u krevet.
Na trenutak je pomislio na Holgera Erikssona. I na
brodolom koji se očito dogodio u noći.
Tresla ga je groznica. Ubrzo je zaspao.
Otprilike u isto vrijeme kiša je prestala padati.
 4.

Već nakon nekoliko sati počeo je glodati uže.

Stalno je osjećao da će poludjeti. Nije ništa vidio.
Nešto mu je prekrile oči i zamračilo svijet. Također nije
ništa čuo. U ušima je imao nešto što mu je pritiskalo
bubnjiće. Bilo je i nekih šumova, ali su oni dolazili iznutra.
Unutarnje šuštanje koje je prodiralo van, a ne obrnuto.
Najviše ga mučilo to što se nije mogao pomaknuti. To ga je
izluđivalo. Iako je ležao, ispružen na leđima, imao je osjećaj
da pada. Padanje koje izaziva vrtoglavicu, bez kraja.
Možda je to bila samo halucinacija, izvanjska slika
činjenice da se raspada iznutra prema van. Ludilo samo što
mu nije rastavilo tijelo i svijest na dijelove koji se više ne
drže zajedno.
Ipak se pokušavao držati stvarnosti. Očajnički se
trudio misliti. Razum i sposobnost zadržavanja mira do
granica izdržljivosti možda će mu dati objašnjenje za ono
što se dogodilo. Zašto se nije mogao ni pomaknuti? Gdje se
nalazio? I zašto?
Također se dugo pokušavao boriti protiv panike i
ludila koje se prikradalo, trudeći se zadržati kontrolu nad
vremenom. Brojio je minute i sate, nastojao se držati
nemoguće rutine koja nije imala ni početka ni kraja. Budući
da se svjetlo nije mijenjalo - stalno je bilo mračno, a on se
probudio ondje gdje je ležao, zavezan i na leđima - i nije se
sjećao kako je došao ovamo, nije bilo početka. Možda se i
rodio tu gdje je ležao.
 U tom osjećaju bio je izvor ludila. U kratkim trenucima
u kojima je uspijevao držati paniku podalje od sebe i bistro
razmišljati, pokušavao je hvatati se svega što je imalo veze
sa stvarnošću.
Postojalo je nešto od čega je mogao krenuti.
To na čemu je ležao. To nije bila uobrazilja. Znao je da
leži na leđima i to na nečem tvrdom.
Košulja mu je bila podignuta na desnom boku, pa mu
je koža bila prislonjena izravno na tvrdu hrapavu
površinu. Osjetio je da je zgulio kožu kad se pokušao
pomaknuti. Ležao je betonskom podu. Zašto je tu ležao?
Kako je dospio ovamo? U mislima se vratio na posljednju
normalnu polaznu točku koju je imao prije nego što se na
njega iznenada spustila tama. ali već tada je sve bilo
nejasno. Znao je što se dogodilo. A ipak nije znao. Kad više
nije bio siguran što si je umislio, a što se stvarno dogodilo,
obuzela ga je panika. Tada je počeo plakati, kratko i gorko,
ali je isto tako brzo i prestao zato što ga nitko nije mogao
čuti. Nije plakao nikad kad ga nitko nije slušao. Bilo je ljudi
koji su plakali samo kad nikoga nije bilo u blizini. No on
nije bio jedan od njih.
Zapravo, bio je siguran samo u to da ga nitko ne može
čuti. Gdje god se nalazio, gdje god je ovaj ružni cementni
pod bio izliven, čak i ako je slobodno lebdio u potpuno
nepoznatom svemiru - nikoga nije bilo u blizini. Nikoga
tko bi mogao čuti.
S onu stranu nadolazećeg ludila nalazila su se jedina
uporišta koja su mu preostala. Sve drugo bilo mu je
oduzeto, ne samo njegov identitet, nego i njegove hlače.
 Bila je večer prije nego što je namjeravao poletjeti u
Nairobi. Nekoliko minuta prije ponoći zatvorio je kovčeg i
sjeo za pisaći stol kako bi još jedanput pregledao svoje
putne isprave. Tada je još sasvim jasno vidio sve pred
sobom. Nije znao da se nalazi u čekaonici smrti koju mu je
pripremio nepoznat čovjek. Putovnica je bila na lijevoj
strani stola, u ruci je imao avionske karte. Na krilu mu je
bila plastična mapa s dolarima, kreditnim karticama i
putnim čekovima koje je još htio provjeriti. Tada je
zazvonio telefon. Odložio je sve, podigao slušalicu i javio
se.
Budući da je to bio posljednji živi glas koji je čuo, svom
se snagom uhvatio za nj. To je bila posljednja veza sa
stvarnošću koja je još podalje držala ludilo.
Bio je to lijep glas, vrlo mekan i ugodan, i on je odmah
znao da razgovara s nepoznatom osobom. Sa ženom koju
nije vidio nikad u životu.
Htjela je kupiti ruže. Prvo se ispričala što ga ometa tako
kasno. Ali neodložno je trebala ruže. Nije rekla zašto. No
on joj je odmah povjerovao. Nema čovjeka koji bi lagao kad
kaže da treba ruže. Nije se sjećao je li pitao nju ili sebe što
se događa, zašto je tek tako kasno navečer shvatila da joj
trebaju ruže, kada više nije bila otvorena nijedna
cvjećarnica.
Ali on nije oklijevao. Stanovao je u blizini svoje radnje
i još nije bio u krevetu. Trebat će mu samo deset minuta da
joj pomogne.
Sada dok je ležao u mraku i pokušavao se sjetiti,
shvatio je kako tu postoji nešto što nije znao objasniti.
Cijelo vrijeme znao je da je nazvala negdje iz blizine.
Postojao je razlog, koji je njemu bio nepoznat, zašto je
nazvala baš njega.
Tko je bila ona? Što se dogodilo?
Odjenuo je kaput i izašao na ulicu. Ključeve radnje
imao je u ruci. Nije bilo vjetra, svjež miris pratio ga je dok
je hodao mokrom ulicom. Ranije te večeri padala je kiša,
bio je to snažan prolom oblaka koji je prestao jednako brzo
kao što je i započeo. Zastao je pred vratima koja su s ulice
vodila u njegovu radnju. Sjećao se da je otključao i ušao
unutra. A onda je svijet eksplodirao.
Ni sam nije znao koliko je puta već u mislima hodao
tom ulicom - kad god bi panika na trenutak popustila,
trenutno smirenje u neprestanom pulsirajućem bolu.
Netko je morao biti tu.
Očekivao sam da će žena stajati pred cvjećarnicom. Ali ondje
nije bilo nikoga. Trebao sam se okrenuti i vratiti kući. Mogao sam
se naljutiti jer si je netko dopustio da se grubo našali sa mnom.
Alija sam otključao radnju jer sam znao da će ona doći. Rekla je
da svakako treba ruže.
Nitko ne laže kad je riječ o ružama.
Ulica je bila prazna. U to je bio siguran. Uznemirila ga
je samo jedna pojedinost na slici. Negdje je stajao auto s
upaljenim dugim svjetlima. Kad se okrenuo prema
vratima kako bi potražio ključanicu, auto se stvorio iza
njega. I duga svjetla bila su upaljena. A onda je svijet nestao
u oštroj, bijeloj svjetlosti.
Postojalo je samo jedno objašnjenje, a ono mu je utjeralo
strah u kosti. Sigurno su ga napali. U sjeni iza njega bio je
netko koga on nije vidio. Ali žena koja usred noći nazove i
moli ga za ruže?
Dalje nije stigao. Tu je prestajalo sve što je bilo
shvatljivo i dokučivo razumom. I tada je golemim
naporom uspio okrenuti svezane ruke prema ustima tako
da je počeo glodati uže. U početku je kidao i trgao uže
poput gladne zvijeri koja se bacila na plijen. Tada si je
gotovo izvalio zub na lijevoj strani don je čeljusti. Bolje u
prvom trenu bila jaka, ali je brzo nestala. Kad je ponovno
počeo glodati uže - - zamišljao se kao uhvaćenu zvijer koja
će odgristi vlastitu nogu ne bi li pobjegla - napredovao je
polako.
Glodanje suhog i tvrdog užeta bilo je poput ruke koja
te tješi. Ako se već nije mogao osloboditi, onda je bar držao
ludilo podalje od sebe. Mogao je gristi uže i ujedno donekle
bistro razmišljati. Bio je napadnut. Zatočili su ga i sad je
ležao na nekakvom podu. Dva puta dnevno, ili možda dva
puta noću, čuo je u blizini nekakvo struganje. Ruka u
rukavici silom mu je otvarala usta i ulijevala mu vodu.
Ruka na njegovoj čeljusti bila je odlučna, nije bila gruba.
Zatim bi mu u usta gurnuli slamčicu. Usisao bi mlaku juhu
i poslije bi ga ostavili u mraku i tišini.
Bio je napadnut i svezan. Pod njim betonski pod. Netko
ga je održavao na životu. Vjerovao je da ovdje leži već
tjedan dana. Pokušavao je shvatiti zašto. Sigurno je riječ o
nekakvoj pogrešci. Ali kakva je to pogreška? Zašto bi netko
bio svezan i ležao na betonskom podu? Negdje u glavi
slutio je da ludilo izvire iz uvida o kojem se nije usudio
razmišljati. To nije bila pogreška. Ono strašno što mu se
dogodilo bilo je namijenjeno upravo njemu, nikome
drugom, i kako će to završiti? Možda će se noćna mora
nastaviti u beskraj, a on nije znao zašto.
Dva puta dnevno, ili dva puta noću, dobivao je vodu i
hranu. Dva puta su ga vukli po podu dok nije stigao do
rupe u podu. Na sebi nije imao hlače. Nestale su. Imao je
samo košulju, a kad je bio gotov, odvukli su ga natrag na
isto mjesto. Nije se imao čime obrisati. Osim toga, ruke su
mu bile svezane. Osjetio je smrad oko sebe. Prljavština. No
osjetio je i parfem.
Je li netko bio u blizini? Žena koja je htjela kupiti ruže?
Ili samo par ruku u rukavicama? Ruke koje su ga vukle
prema rupi u podu. I lagan, gotovo nezamjetljiv miris
parfema koji je ostao u zraku nakon objedovanja i odlaska
u zahod. Ruke i parfem morali su dolaziti odnekud.
Naravno, pokušao se obratiti tim rukama. Negdje su
morala biti usta. I uši. Tko god da mu je to učinio, morao je
moći čuti ono što je on imao reći. Svaki put kad bi osjetio
ruke na licu ili ramenima, pokušao je drukčiji pristup.
Preklinjao je, vikao, pokušavao biti sam svoj odvjetnik,
govoriti mirno i promišljeno.
Postoji pravo, naglašavao je, katkad jecajući, a onda opet
ljutito. Pravo koje ima i svezana osoba. Pravo da zna zašto je
ostao bez ikakvog prava. Kad čovjeku oduzmeš to pravo, svemir
vise nema smisla.
Nije nijednom zatražio da ga oslobode. Prvo je samo
htio znati zašto su ga uhvatili. Ništa drugo. Samo to.
Nije dobio odgovor. Ruke nisu imale tijelo, ni usta, ni
uši. Na kraju je urlao i sav izvan sebe očajnički vrištao. No
ruke nisu davale znaka da će odgovoriti. Imao je samo
slamku u ustima. I osjećao blagi miris parfema.
.

Slutio je da će umrijeti. Jedino što ga je još držalo bilo je

njegovo • uporno glodanje užeta. I sada, nakon najmanje
tjedan dana, jedva je uspio progristi tvrdi vanjski dio užeta.
No ipak je zamišljao jedini moguć spas. Preživio je
zahvaljujući glodanju. Nakon još tjedan dana vratio bi se s
putovanja kojemu bi sada već istekao prvi dio, da nije
otišao u trgovinu po naramak ruža. Bio bi usred neke
kenijske šume orhideja, ispunjen najljepšim mirisima. Za
tjedan dana očekivali bi njegov povratak. A kad ne bi
došao, Vanja Andersson bi se začudila. Ako se već i ne
čudi. Postojala je još jedna mogućnost koju nije mogao
zanemariti. Putnički ured znao je sve o svojim klijentima.
Platio je karte, ali nije došao u zračnu luku Kastrup. Vanja
Andersson i putnički ured bili su mu jedini spas. U
međuvremenu će žvakati uže kako ne bi potpuno izgubio
razum. Toliko ga je još imao.
Znao je da se nalazi u paklu, ali ne i zašto. Strah mu se
uvukao u zube kojima je žvakao tvrdo uže. Strah i jedini
zamislivi spas.
Nastavio je žvakati.
Povremeno je plakao. Imao je grčeve. Unatoč tomu
nastavio je žvakati.
.

Uredila je prostoriju kao mjesto za prinošenje žrtve.

Nitko nije mogao naslutiti njezinu tajnu. Nitko tko je
nije znao. A ona je bila jedina koja ju je znala.
 Nekoć se taj prostor sastojao od mnogo malih soba
niskih stropova i tamnih zidova, osvijetljenih slabim
svjetlom koja je dopirala kroz prozorska okna u debelim
zidovima. Tako je izgledalo kad je prvi put bila ovdje. U
svakom slučaju, to su bile njezine najranije uspomene. I
dalje se sjećala svakog ljeta. Tada je posljednji put vidjela
baku. U ranu jesen ona je otišla. Ali toga ljeta još je sjedila
u hladovini stabala jabuke i sama je djelovala kao sjena.
Bila je stara devedeset godina i imala je rak. Cijelo je ljeto
sjedila nepomično, nedostupna svijetu, a unucima su
naredili da joj ne smetaju, da ne galame u njezinoj blizini i
da joj prilaze samo kad ih ona pozove.
Jednom je baka podigla ruku i mahnula im da dođu.
Prišli su joj sa strahom. Starost je bila opasna, ona je značila
bolest i smrt, mračne grobove i strah. ali njihova ih je baka
samo pogledala nježnim smiješkom koji rak nije nikad
uspio uništiti.
Možda je nešto rekla, nije se sjećala toga. ali baka je bila
živa i to je bilo sretno ljeto. To je moralo biti 1952. ili 1953.
godine. Beskrajno davno vrijeme. Katastrofe su bile još
veoma daleko.
Sobe su tada bile male. Tek kad je krajem šezdesetih
godina preuzela kuću, krenule su velike promjene. Pri
rušenju unutarnjih zidova, koji su se mogli žrtvovati bez
opasnosti da će se kuća srušiti, pomagali su neki od
njezinih rođaka, mladići koji su htjeli pokazati koliko su
snažni. No i ona je sama udarala maljem tako da je cijela
kuća podrhtavala, a sa zidova je otpadala žbuka. Iz prašine
je na kraju izašao na vidjelo veliki prostor, a jedino što je
ostalo na mjestu bila je velika peć koja je stršala poput
usamljene litice. Svi koji bi tada nakon velikog preuređenja
ušli u kuću, začuđeno bi zastali i divili se njezinoj ljepoti.
To je bila stara kuća, ali ipak nešto sasvim drugo. Svjetlo je
ulazilo kroz izbijene prozore. Kad bi htjela da bude mrak,
zatvorila bi prozorske kapke od masivne hrastovine koje je
dala napraviti. Obnovila je stare podove, a strop je ostao
otvoren sve do najgornje krovne grede.
Netko je rekao da taj prostor nalikuje unutrašnjosti
crkve. Otada ga je smatrala privatnom svetinjom. Kad je
ondje bila sama, osjećala se kao u središtu svijeta. Bila je
potpuno mirna, daleko od svih opasnosti koje su joj inače
prijetile.
Bilo je razdoblja u kojima je rijetko posjećivala svoju
katedralu. Red vožnje njezina života stalno se mijenjao.
Često se pitala ne bi li trebala prodati kuću. Maljevi nisu
mogli nauditi brojnim uspomenama. No nije mogla
odustati od prostorije s masivnom peći, tom bijelom
liticom koju je zadržala, ali dala zazidati. Ona je postala dio
nje. Katkad je gledala na nju kao na posljednje utočište koje
joj je preostalo kako bi joj spasilo život.
Onda je stiglo pismo iz Alžira.
Više nikad nije pomislila da će napustiti kuću.
.

U srijedu, 28. rujna, stigla je u Vollsjö netom poslije

petnaest sati. Došla je iz Hässleholma, a prije nego što je
krenula prema svojoj kući koja se nalazila izvan mjesta,
zaustavila se pred trgovinom i obavila kupnju. Znala je što
joj treba. Samo nije bila sigurna mora li dopuniti zalihu
slamčica. Za svaku sigurnost uzela je još jedno pakiranje.
Prodavačica joj je kimnula. Ona joj se nasmiješila i rekla
nešto o vremenu. Zatim su razgovarali o strašnoj nesreći
trajekta. Platila je i otišla. Njezini prvi susjedi nisu bili kod
kuće. To su bili Nijemci koji su živjeli u Hamburgu i samo
bi u lipnju dolazili u Skaniju. Za to vrijeme bi se
pozdravljah, ali se inače nisu družili. Otključala je vrata.
Ušla je u veliku sobu i zaustavila se kod peći. Sve je bilo
tiho. Željela je da svijet bude baš tako tih. Čovjek koji je
ležao u peći nije je mogao čuti. Ona je znala da je živ, ali
nije htjela da je ometa njegovo disanje. Ni njegov plač.
Mislila je da je slijedila nekakav skriveni predosjećaj
koji ju je doveo do toga cilja. Prvo, kad je odlučila zadržati
kuću. Kad je odlučila da je neće prodati i novac odnijeti u
banku. Zatim, kad je zadržala staru peć. Tek poslije, kad je
stiglo pismo iz Alžira i kad je shvatila što mora učiniti,
otkrila je duboki smisao te peći.
Alarm za buđenje na ručnom satu trgnuo ju je iz
razmišljanja. Za sat vremena dolaze gosti. Prije toga
morala je nahraniti čovjeka u peči. On ondje leži već pet
dana. Ubrzo će toliko oslabjeti da više neće moći pružiti
nikakav otpor. Iz torbe je izvadila red vožnje i vidjela je da
je slobodna od sljedeće nedjelje popodne do četvrtka
ujutro. Tada će ga izvući van i ispričati mu što se dogodilo.
Još nije odlučila kako će ga poslije toga ubiti. Postojale
su različite mogućnosti. No imala je još vremena. Još
jedanput će točno promisliti što je učinio i onda će znati
kako mora umrijeti.
Otišla je u kuhinju i podgrijala juhu. Budući da je
držala do higijene, oprala je plastičnu posudu s poklopcem
koju je koristila dok ga je hranila. Druguje čašu napunila
vodom. Svaki dan smanjivala je količinu koju mu je davala.
Trebao je dobiti samo toliko da preživi. Nakon što je
pripremila hranu, navukla je plastične rukavice, nanijela
nekoliko kapi parfema iza uha i otišla u prostoriju u kojoj
se nalazila peć. Na stražnjoj strani nalazio se otvor skriven
iza nekoliko pojedinačnih opeka. To je bila cijev duga
gotovo jedan metar, koju je mogla oprezno izvući. Prije
nego što ga je položila u peć, stavila je unutra jaki zvučnik
i zatvorila cijev. Pustila je glasnu glazbu, ali se vani nije
ništa čulo. Sagnula se kako bi ga mogla vidjeti. Kad mu je
dotaknula nogu, on se nije ni pomaknuo. Na trenutak se
uplašila pomislivši da je možda mrtav. Zatim ga je čula
kako kašlje. Slab je, pomislila je. Vrijeme čekanja ubrzo će
proći.
Dala mu je hranu, odvukla ga do rupe, vratila na
mjesto te zatvorila otvor. Zatim je oprala posuđe,
pospremila kuhinju i sjela za stol te pila kavu. Iz torbe je
izvadila novine tvrtke u kojoj je radila i polako ih prelistala.
Prema novoj tablici plaća, dobivat će retroaktivno od 1.
srpnja 174 kruna više svaki mjesec. Ponovno je pogledala
na sat. Rijetko kad bi prošlo deset minuta, a da nije bacila
pogled na sat. Sat je bio dio njezina identiteta. Njezin život
i njezin posao bili su uređeni brižno izrađenim redovima
vožnje.
Ništa ju nije više smetalo od toga kad se nije moglo
poštivati red vožnje. Tu nisu pomagala nikakva
objašnjenja. Svaki put bi to doživjela kao vlastitu
odgovornost. Znala je da joj se mnogi kolege smiju iza leđa.
Ali nikad nije ništa rekla. Šutnja je također bila dio nje. Dio
njezina unutarnjeg sata. Iako nije oduvijek bilo tako.
 Sjećala sam se vlastitoga glasa. Kad sam bila dijete.
Moj glas bio je snažan. Ali ne kričav. Nijemost je nastupila
poslije. Nakon što sam vidjela svu onu krv. I majku, koja
umalo nije umrla. Tada, nisam vrištala. Skrila am se u
svoju šutnju. Ondje sam mogla biti nevidljiva.
Onda se to dogodilo. Kad je moja majka uplakana i krvava
ležala na stolu i uzela mi sestru koju sam tako dugo čekala.
Ponovno je pogledala na sat. One će uskoro doći. Bila
je srijeda navečer, vrijeme kad su se sastajale. Ona bi voljela
da je to uvijek bilo srijedom. To bi značilo veću redovitost.
Ali radno vrijeme joj to nije uvijek dopuštalo, a to nije
mogla promijeniti.
Pripremila je pet stolica. Nije htjela da se kod nje
istodobno okupi više od pet osoba. Tako bi se mogla
izgubiti bliskost. Već je bilo dovoljno teško postići
povjerenje kako bi te šutljive žene progovorile. Otišla je u
spavaću sobu i skinula radnu odjeću. Uz svaki odloženi
dio odjeće promrmljala je jednu molitvu. I sjetila se.
Njezina joj je majka pričala o Antoniu. O čovjeku kojeg je
jednom u mladosti, davno prije Drugog svjetskog rata,
srela u vlaku između Kolna i Münchena. Nisu dobili
mjesta za sjedenje, pa su se slučajno zajedno našli vani u
zadimljenom hodniku. Svjetla brodova na Rajni promicala
su iza prljavih prozora vlaka, bila je noć i Antonio je
govorio kako želi postati svećenik katoličke crkve. Rekao
je kako misa počinje kad se svećenik presvuče. Sveti obred
ima uvod koji znači da se svećenici podvrgavaju čišćenju.
 Za svaki dio odjeće koji odlože, imali su molitvu.
Svakim dijelom odložene odjeće bili su korak bliže svojoj
svetoj zadaći.
Nikad nije mogla zaboraviti majčino sjećanje na susret
s Antoniom u hodniku vlaka. I sad je shvatila da je i ona
svećenica, osoba koja je sama sebi postavila veliku zadaću
da objavljuje svetost pravednosti. Sada je mijenjanje odjeće
postalo i njezinim obredom. No molitve koje je izgovarala
nisu bile dijalog s Bogom. U kaotičnom i apsurdnom
svijetu Bog je bio najapsurdniji od svega. Svijet je nosio
znak odsutnog Boga. Molitve su bile upućene njoj samoj.
Djetetu koje je nekoć bila. Prije nego što joj se sve srušilo.
Prije nego što ju je majka lišila onoga što je tako silno
željela. Prije nego što su pred nju nahrupili muškarci s
pogledima vijugavih, prijetećih zmija.
Dok se presvlačila, molitvom se vratila u svoje
djetinjstvo. Odoru je stavila na krevet. Zatim je odjenula
haljinu od mekanih tkanina nježnih boja. U njoj se odvijala
promjena. Činilo joj se da joj se mijenja koža, kao da se
vraća i postaje djetetom.
Na kraju je stavila vlasulju i naočale. U njoj je utihnula
posljednja molitva. Hop, hop, jahač, kad padne, vrišti, vrišti,
vrišti...
Čula je kako prvi auto ulazi u dvorište i koči. Gledala
je svoje lice u velikom zrcalu. To nije bila Trnoružica koja
se probudila iz noćne more. To je bila Pepeljuga.
Bila je spremna. Sad je bila netko drugi. Stavila je odoru
u plastičnu vrećicu, poravnala prekrivač na krevetu i izašla
iz sobe. Iako nitko osim nje ne može ući onamo, zaključala
je vrata i za svaku sigurnost još jedanput pritisnula kvaku.
.

Okupile su se nekoliko minuta prije šest, ali jedna žena nije

došla. Rekli su da je prethodne večeri otišla u bolnicu jer je
dobila trudove. Bilo je to dva tjedna prije reda. ali sad se
dijete možda već i rodilo.
Odmah je odlučila da će je sutradan posjetiti u bolnici.
Htjela ju je vidjeti. Htjela je vidjeti njezino lice nakon svega
što je pretrpjela.
Zatim je slušala njihove priče. S vremena na vrijeme
načinila bi kretnju kao da nešto zapisuje u notes koji drži u
ruci. No pisala je samo brojke. Stalno je sastavljala redove
vožnje, zapisivala brojke, vrijeme, udaljenosti. To je bila
igra koje se nije ostavljala, igra koja je sve više nalikovala
na prizivanje. Nije morala ništa zapisivati da bi se mogla
sjetiti. Sve riječi koje su izgovarali prestrašeni glasovi, sva
ona bol koju su se usudile izraziti, urezale su joj se u svijest.
Osjećala je kako se u svakoj od njih nešto opušta.
Možda samo na trenutak. ali što je život nego niz
trenutaka? Opet red vožnje, termini koji se susreću pa opet
razdvajaju. Život je poput klatna. Njiše se između boli i
olakšanja. Bez prekida, bez kraja.
Sjedila je tako da je mogla vidjeti veliku peć iza žena.
Svjetlo je bilo prigušeno. Soba je mirovala u blagoj tami.
Svjetlo je zamišljala kao žensko. Peć je bila poput Utiče,
nepomične, usred otvorenog mora.
.
Razgovarale su nekoliko sati. Poslije su u kuhinji pile čaj.
Sve su znale kada će se ponovno sastati. Nitko nije morao
sumnjati u termine koje im je dala.
U pola devet ispratila je žene van. Pružila im je ruku,
primila njihovu zahvalnost. Kad je otišao i posljednji auto,
vratila se u kuću. U spavaćoj sobi se preodjenula. Skinula
vlasulju i naočale. Uzela je plastičnu vrećicu s odorom i
izašla iz sobe. U kuhinji je oprala šalice za čaj. Zatim je
ugasila sva svjetla te uzela torbicu.
Jedan trenutak stajala je nepomično u mraku pokraj
peći. Nije se ništa čulo.
Zatim je izašla iz kuće. Kišilo je. Sjela je u auto i krenula
prema Ystadu.
Prije ponoći ležala je u svojem krevetu i spavala.
 5.

Kad se Wallander u četvrtak probudio, osjećao se

odmornim.
Želučane tegobe su se stišale. Ustao je odmah poslije
šest sati; toplomjer ispred kuhinjskog prozora pokazivao je
plus pet stupnjeva. Teški oblaci zastrli su nebo. Ulice su
bile mokre, ali nije padala kiša. Netom poslije sedam sati
bio je u policiji. Ondje je još vladala jutarnja tišina. Dok je
išao hodnikom prema svojoj sobi, pitao se jesu li pronašli
Holgera Erikssona. Objesio je jaknu i sjeo. Na stoluje bilo
nekoliko cedulja s podacima o pristiglim telefonskim
pozivima. Ebba ga je podsjetila na termin kod optičara koji
je zaboravio. To je bilo važno, jer je trebao naočale za
čitanje. Kad je dugo sjedio nagnut nad papirima, zaboljela
bi ga glava, a slova bi mu se zamaglila i počela plesati. Još
malo pa će imati četrdeset sedam godina. Godine života
tražile su svoje. Na jednoj drugoj cedulji pisalo je da Per
Åkesson želi razgovarati s njim. Budući da je Åkesson bio
ranoranilac, odmah ga je nazvao u ured državnog tužitelja
koji se nalazio u jednom drugom dijelu policijske zgrade.
Rekli su mu da će Åkesson provesti dan u Malmöu.
Wallander je odložio papirić i donio si šalicu kave. Zatim
se zavalio u stolicu i pokušao smisliti strategiju za
rješavanje krijumčarenja automobila. Morao je nešto
poduzeti. Svaki oblik organiziranog kriminala u pravilu je
imao slabu točku, dio koji se mogao slomiti, ako se
dovoljno snažno pritisne. Ako je policija htjela otkriti i
najmanji prekršaj kod. krijumčara, morala se usredotočiti
baš na pronalaženje te točke.
Zvonjava telefona prekinula ga je u razmišljanju. Bila
je to Lisa Holgersson, nova šefica koja mu je poželjela
dobrodošlicu nakon što se vratio s godišnjeg odmora.
- Kako je bilo na putovanju? - upitala je.
- Bilo je veoma uspješno - odgovorio je Wallander.
- Čovjek tako ponovno upoznaje svoje roditelje - rekla
je.
- A i oni možda ponovno upoznaju svoju djecu - rekao
je Wallander.
Ispričala se. Wallander je čuo da netko ulazi u njezinu
sobu i nešto govori. Pomislio je kako se Björk nikad ne bi
sjetio upitati kako je bilo na putovanju. Zatim se ona
ponovno javila na telefon.
- Ja sam bila nekoliko dana u Stockholmu - rekla je. - I
nije bilo ugodno.
- I što ste otkrili?
- Mislim na brod Estoniju. Na one policajce koji su
poginuli.
Wallander je šutio. I sam je morao misliti na to.
- Vjerujem da možeš zamisliti kakvo je bilo
raspoloženje - nastavila je. - Kako smo mogli samo sjediti i
raspravljati o poteškoćama u suradnji između državne
policije i pojedinih policijskih okruga u zemlji?
- Što se tiče smrti, mi smo zacijelo jednako bespomoćni
kao i ostali - rekao je Wallander. - Iako bi možda trebalo
biti drukčije. Zato što smo vidjeli mnogo toga. Mislimo da
smo navikli na to. Ali nije tako.
- Jedan trajekt potone u olujnoj noći i odjednom je u
Švedskoj ponovno vidljiva smrt - rekla je. - Nakon što smo
je sve više ignorirali i poricali.
- Sigurno si u pravu. Iako ja do sada nisam tako gledao
na to.
Nakašljala se. Zatim je rekla: - Razgovarali smo o
poteškoćama u suradnji i o vječnom pitanju čemu bismo
trebali dati prednost.
- Mislim da bismo trebali uhititi zločince - rekao je
Wallander - i dovesti ih pred sud i nastojati imati dovoljno
dokaznog materijala kako bi bili osuđeni.
- Kad bi bar to bilo tako jednostavno – uzdahnula je.
- Sretan sam što nisam šef - rekao je Wallander.
- Katkad se pitam - rekla je i ostatak rečenice ostavila
da visi u zraku. Wallander je pomislio da ona želi okončati
razgovor, ali je nastavila: - Odobrila sam da početkom
prosinca odeš u visoku policijsku Školu. Oni žele da
izvijestiš o istrazi koju smo ovdje ljetos obavili. Ako sam
dobro shvatila, studenti su to sami zatražili.
Wallander se zaprepastio. - Ne mogu - rekao je. -
Nisam u stanju stajati pred skupinom ljudi i pretvarati se
da ih poučavam. Neka to obavi Martinsson. On zna dobro
govoriti. Nekoć je htio biti političar.
- Obećala sam da ćeš ti doći - rekla je i nasmijala se. -
Moći ćeš to.
- Uzet ću bolovanje - rekao je Wallander.
 - Daleko je prosinac - rekla je. - Još ćemo razgovarati o
tome. Zapravo sam samo htjela čuti kako je prošlo tvoje
putovanje. Sad znam da je bilo uspješno.
- A ovdje je mirno - rekao je Wallander. - Imamo samo
jednu nestalu osobu. No to su preuzeli drugi.
- Nestalu osobu?
Wallander joj je ukratko prepričao razgovor sa Svenom
Tyrenom i rekao joj kako je on zabrinut zato što Holger
Eriksson nije bio kod kuće kad je trebao primiti gorivo.
- Kako često se zapravo radi o nečemu ozbiljnom -
upitala je - kad ljudi nestanu? Što kaže statistika?
- Ja ne znam što kaže statistika - odgovorio je
Wallander. - Ali znam da je veoma rijetko u pitanju zločin
ili nesreća. Što se tiče starih i senilnih osoba, možda su
zalutale. Što se tiče mladih, u pitanju je najčešće pobuna
protiv roditelja ili želja za pustolovinom. Vrlo rijetko se
dogodi nešto ozbiljno.
Wallander se prisjetio posljednjeg takvog slučaja. S
nelagodom je pomislio na posrednicu za prodaju
nekretnina koja je nestala i zatim su je pronašli ubijenu u
jednom bunaru. To se dogodilo prije nekoliko godina. To
mu je bio jedan od najneugodnijih doživljaja kao policajcu.
Završili su razgovor. Wallander je odlučio da neće otići
u visoku policijsku školu i ondje održati nekakvo
predavanje. Naravno, laskalo mu je što su ga pitah. ali
njegova nesklonost tomu bila je jača. Također je vjerovao
da će moći nagovoriti Martinssona da uskoči umjesto
njega.
 Ponovno se posvetio krijumčarima automobila. Tražio
je točku u kojoj bi mogao slomiti tu organizaciju. U osam
sati donio si je još jednu šalicu kave. Budući da je bio
gladan, uzeo je i nekoliko dvopeka. Činilo mu se da se
njegov želudac više ne buni. U trenutku kad je sjeo netko
je pokucao na vrata. Ušao je Martinsson.
- Osjećaš li se bolje? - upitao je.
- Dobro sam - rekao je Wallander. - Kako ide s
Holgerom Erikssonom?
Martinsson ga je zbunjeno pogledao. - S kim?
- S Holgerom Erikssonom. To je čovjek o kojem sam
napisao izvještaj i koji je možda nestao. O kojem sam s
tobom razgovarao telefonski.
Martinsson je odmahnuo glavom. - Kad si govorio o
tome?
- Jučer ujutro. Kad sam bio bolestan - rekao je
Wallander.
- Ja to uopće nisam čuo. Bio sam prilično smeten zbog
prometne nesreće.
Wallander je odgurnuo stolicu. - Je li došao Hansson? -
upitao je. - Moramo odmah nešto učiniti.
Otišli su u Hanssonovu sobu. On je sjedio za pisaćim
stolom i gledao u listić za lutriju. Zatim ga je poderao na
komadiće i bacio u koš.
- Holger Eriksson - rekao je Wallander. - Čovjek koji je
možda nestao. Sjećaš li se cisterne koja je ovdje blokirala
ulaz? U utorak?
Hansson je kimnuo.
 - To je bio Sven Tyren - nastavio je Wallander. - Sjetio
si se da je on bio upleten u nekoliko slučajeva nanošenja
tjelesnih ozljeda.
- Da, to je točno - rekao je Hansson.
Wallander je teško svladavao svoje nestrpljenje. -
Dakle, on je došao prijaviti nestalu osobu. Ja sam se
odvezao na imanje na kojem Holger Eriksson živi i gdje je
vjerojatno nestao. Napisao sam izvještaj. Jučer ujutro, kad
sam bio bolestan, nazvao sam i dao vam do znanja da
trebate preuzeti slučaj. Prosudio sam da je ozbiljan.
- To smo očito zanemarili - rekao je Martinsson. - Ja sam
kriv.
Wallander je uvidio da se ne bi trebao ljutiti. - Takvo
što se, zapravo, ne smije dogoditi - rekao je. - Možemo reći
da su to bile nesretne okolnosti. Ja ću ponovno otići do
imanja. Ako on nije ondje, moramo ga tražiti. Nadam se da
ga nećemo naći mrtvog. S obzirom na to da smo izgubili
cijeli jedan dan.
- Da pokrenemo potragu? - upitao je Martinsson.
- Još ne - rekao je Wallander. - Prvo idem onamo. Javit
ću se.
Wallander je otišao u svoju sobu i u telefonskom
imeniku potražio broj tvrtke OK Oil. Čim je telefon
zazvonio, jedna je djevojka podigla slušalicu. Wallander se
predstavio i rekao da mora razgovarati sa Svenom
Tyrenom.
- On isporučuje gorivo - rekla je djevojka. - Ali ima
telefon u autu.
 Wallander je zapisao broj na rub okružnice uprave
državne policije. Zatim je nazvao. U slušalici se čuo šum
kad se Sven Tyren javio.
- Mislim da ste bili u pravu - rekao je Wallander - kad
ste rekli da je Holger Eriksson nestao.
- Naravno da sam u pravu, kvragu - odgovorio je
Tyren. - Zar je trebalo proći toliko vremena da to otkrijete?
Wallander nije na to odgovorio.
- Imate li mi još što reći? - upitao je umjesto toga.
- Što bih vam imao reći?
- To vi najbolje znate. Ima li on kakvu rodbinu koju
posjećuje? Zar nikad ne putuje? Tko ga najbolje poznaje?
Sve što bi moglo biti valjano objašnjenje za njegov
nestanak.
- Nema valjanog objašnjenja - odgovorio je Tyren. - To
sam već rekao. Zato sam i otišao na policiju.
Wallander je malo razmislio. Nije bilo razloga da Sven
Tyren ne govori istinu. Njegova zabrinutost bila je iskrena.
- Gdje ste? - upitao je Wallander.
- Vraćam se u Malmö. Bio sam na terminalu i natočio
gorivo.
- Ja vozim prema Erikssonovoj kući - rekao je
Wallander. - Možete li svratiti?
- Doći ću - odgovorio je Tyren. - Za sat vremena sam
ondje. Samo moram prije toga isporučiti gorivo domu za
stare i bolesne. Ne želimo da se starci smrzavaju, zar ne?
Wallander je spustio slušalicu. Zatim je izašao iz
policijske uprave. Počelo je kišiti.
 .

Napuštajući Ystad, nije se osjećao dobro. Da nije imao

želučanih tegoba, ne bi došlo do tog nesporazuma.
I sada je bio uvjeren da je Tyren opravdano zabrinut.
Zapravo je to slutio već od utorka. A sad je bio četvrtak, a
nitko nije ništa poduzeo.
Kad je stigao na imanje Holgera Erikssona, kiša je već
jako padala. Obuo je gumene čizme koje je imao u
prtljažniku. U pretincu za pisma bile su novine te nekoliko
pisama. Prišao je kući i pozvonio. Zatim je rezervnim
ključem otključao vrata. Pokušao je otkriti je li tko bio
ondje. Ali sve je bilo onako kako je ostavio. Futrola za
dalekozor u hodniku i dalje je bila prazna. Na pisaćem
stolu ležao je samo jedan list papira. Wallander je ponovno
izašao na dvorište. Nekoliko trenutaka stajao je na mjestu i
zamišljeno promatrao kavez za pse. Negdje vani na njivi
kriještalo je jato vrana. Uginuli zec, pomislio je. Bio je
odsutan duhom. Zatim je otišao do auta po džepnu
svjetiljku. Počeo je temeljito razgledati kuću. Holger
Eriksson bio je veoma uredan . Wallander se dugo divio
dobro očuvanom, sjajnom starom Harley- Davidsonu koji
je stajao u dijelu kuće uređenom kao garaža i radionica.
Tada je čuo kako dolazi kamion. Pošao je ususret Svenu
Tyrenu. Wallander je odmahnuo glavom kad je Tyren
izašao iz kabine i pogledao ga. - Ovdje nema ničega - rekao
je.
Ušli su u kuću. Wallander je poveo Tyrena u kuhinju.
U džepu jakne našao je nekoliko presavijenih listova
papira, ali ne i pisaljku. Uzeo je onu koja se nalazila na
pisaćem stolu pokraj pjesme o crvenoglavom djetliću.
 - Nemam više što reći - odsutno je rekao Sven Tyren. -
Ne bi li bilo bolje da ga potražite?
- Uvijek imamo više reći nego što mislimo - odgovorio
je Wallander, pokazujući da mu smeta Tyrenovo
nezainteresirano držanje.
- A što ja znam o onome o čemu ne znam ništa?
- Jeste li vi osobno razgovarali s njim kad je naručio
gorivo?
- Nazvao je u ured. Ondje radi jedna djevojka. Piše
otpremnice za mene. Ona uvijek zna gdje sam ja. Zovem je
nekoliko puta dnevno.
- Kad je nazvao, zvučao je isto kao i uvijek?
- To je morate sami pitati.
- I hoću. Kako se ona zove?
- Rut. Rut Sturesson.
Wallander je zapisao.
- Ja sam ovdje bio jednoga dana početkom kolovoza -
rekao je Tyren. - Tada sam ga posljednji put vidio. On se
ponašao jednako kao i svaki put. Ponudio mije kavu i
pročitao nekoliko novih pjesama. Osim toga, dobro je znao
pričati priče. No bio je besraman.
- Kako to mislite? Besraman?
- Da, od njegovih priča gotovo da sam se zacrvenio.
Wallander ga je pogledao. Onda je odjednom shvatio
da misli na svojeg oca koji je također znao pričati besramne
priče.
- Jeste li imali dojam da počinje biti senilan?
- Bio je bistar u glavi kao vi i ja zajedno.
 Wallander je promatrao Tyrena i pokušavao dokučiti je
li se uvrijedio ili nije. Zatim je odustao od toga. - Je li
Holger Eriksson imao rodbine?
- Nikad nije bio oženjen. Nije imao djece. Ni djevojku.
Bar koliko ja znam.
- Drugu rodbinu?
- Nikad nikog nije spominjao. Njegovu imovinu trebala
je naslijediti jedna organizacija u Lundu.
- Kakva organizacija?
Tyren je slegnuo ramenima. - Nekakva zavičajna
udruga. Ne znam.
Wallander je s nelagodom pomislio na Prijatelje sjekire.
Pretpostavljao je da je Holger Eriksson za nasljednika
odredio Udruženje muzeja u Lundu. Zapisao je nešto. -
Znate lije li posjedovao još nešto?
- Što bi to trebalo biti?
- Možda još kakvo imanje? Kuću u gradu? Možda stan?
Tyren je razmislio prije nego što je odgovorio. - Nije -
rekao je tada. - Samo ovo imanje. Ostalo je u banci. U
trgovačkoj banci.
- Kako to znate?
- Račune za gorivo plaćao je preko trgovačke banke.
Wallander je kimnuo i presavio svoje papire. Više nije
imao pitanja. Sad je bio uvjeren da se Holgeru Erikssonu
nešto dogodilo. - Javit ću vam se - rekao je i ustao.
- I što će se sad dogoditi?
- Policija ima svoju rutinu - odgovorio je Wallander.
Izašli su na dvorište.
 - Rado ću ostati Ovdje i pomoći vam pri potrazi - rekao
je Tyren.
- Bolje ne - rekao je Wallander. - Volimo to raditi na svoj
način.
Sven Tyren nije se bunio. Popeo se u svoj kamion i
spretno se okrenuo na uskom dvorištu. Wallander ga je
pratio pogledom. Zatim je stao na rub oranice i u daljini
ugledao šumicu.
Jato vrana i dalje je kriještalo. Wallander je izvadio
telefon iz džepa i nazvao policiju. Tražio je Martinssona.
- Kako je? - upitao je Martinsson.
- Moramo pokrenuti potragu - odgovorio je Wallander.
- Hansson ima adresu. Želim da počnemo što prije. Prvo
pošalji ovamo nekoliko pasa.
Wallander je upravo htio prekinuti razgovor kad se
Martinsson ponovno ubacio. - Još nešto - rekao je. -
Pogledao sam u računalo imamo li što o Holgeru
Erikssonu. Čisto rutinski. Imamo nešto.
Wallander je jače prislonio telefon na uho i otišao do
drveta ne bi li se zaštitio od kiše. - Što? - upitao je.
- Prije otprilike godinu dana prijavio je provalu u svoju
kuću. Je li točno da se njegovo imanje zove ,,Osama“?
- To je točno - rekao je Wallander. - Nastavi!
- Provala je prijavljena 19. listopada 1993. godine.
Svedberg je tada preuzeo taj slučaj. Kad sam ga pitao, nije
se mogao sjetiti, naravno.
- A što je bilo? - upitao je Wallander.
 - Prijava Holgera Erikssona bila je pomalo čudna -
oklijevajući je rekao Martinsson.
- Kako čudna? - nestrpljivo je upitao Wallander.
- Ništa nije bilo ukradeno. Ali on je unatoč tomu bio
siguran da je netko provalio u njegovu kuću.
- I što je bilo dalje?
- Ništa. Sve je stavljeno ad acta. Nismo nikoga poslali
onamo jer ništa nije bilo ukradeno. Ali imamo prijavu. A
nju je podnio Holger Eriksson.
- To zvuči čudno - rekao je Wallander. - Vidjet ćemo se
poslije. Pobrini se za to da psi dođu što je prije moguće.
Martinsson se nasmijao. - Jesi li što primijetio u vezi s
Erikssonovom prijavom? - upitao je.
- Što to?
- Da već drugi put u tjedan dana govorimo o provali
pri kojoj nije ništa bilo ukradeno.
Wallander je uvidio da je Martinsson bio u pravu. Nije
bilo ništa ukradeno ni iz cvjećarnice u ulici Vastra
Valgattan. - Ali tu prestaje svaka sličnost - rekao je.
- Vlasnik cvjećarnice također je nestao - dodao je
Martinsson.
- Nije - rekao je Wallander. - On je na putu u Keniju.
Nije nestao. A čini se da Holger Eriksson jest.
Wallander je okončao razgovor i spremio telefon.
Čvrsto je zakopčao jaknu. Zatim se vratio u garažu i
nastavio tražiti. Nije znao što točno traži. Pravo traganje će
krenuti tek kad stignu psi. Tada će organizirati potragu i
razgovarati sa susjedima. Nakon nekog vremena vratio se
u kuću. U kuhinji je popio čašu vode. U cijevima je lupalo
kad je otvorio slavinu. To je bio još jedan znak da ga u kući
nije bilo nekoliko dana. Dok je pio, zamišljeno je promatrao
vrane koje su vani kriještale. Odložio je čašu i ponovno
izašao van. Kiša je padala bez prestanka. Wallander je
odjednom zastao. Sjetio se prazne futrole za dalekozor koja
je visjela u hodniku iza ulaznih vrata. Pogledao je jato
vrana. Malo dalje, na brežuljku, nalazio se toranj.
Wallander se nastojao usredotočiti. Zatim je polako krenuo
niz rub oranice. Blato mu se skupljalo pod čizmama.
Ugledao je stazu koja je vodila preko oranice do brijega s
tornjem. Procijenio je da do tamo ima dvjesto metara te
krenuo stazom. Blato je ovdje bilo tvrđe i nije se lijepilo za
potplate. Vrane su sletjele na oranicu, izgubile se i zatim
ponovno poletjele. Wallander je pretpostavljao da se ondje
nalazi nizbrdica ili kakva jama. Produžio je dalje. Obrisi
tornja postali su oštriji. Pomislio je kako je toranj bio
podignut radi lova na zečeve i jelene. U podnožju brijega s
druge strane nalazila se šuma. Vjerojatno je pripadala
Holgeru Erikssonu. Zatim je pred sobom ugledao jamu.
Činilo se da je u nju skliznulo nekoliko teških dasaka. Kako
je prilazio bliže, vrane su kriještale sve glasnije. Zatim su
poletjele, sve odjednom, i nestale. Wallander je prišao jami
i pogledao dolje.
Trgnuo se i ustuknuo za korak. Odmah mu je pozlilo.
Poslije je rekao kako je to bilo nešto najstrašnije što je
ikad vidio. A svih ovih godina u policiji bio je prisiljen
vidjeti mnogo toga čega bi se radije poštedio.
 Dok je stajao ondje i dok mu je kiša padala pod jaknu i
košulju, prvo nije shvatio u što gleda. To je bilo nešto
nepoznato i nestvarno. Nešto čemu nikad nije bio ni blizu.
No jedno je bilo potpuno jasno - u jami se nalazio mrtav
čovjek.
Oprezno je čučnuo. Morao se prisiliti da pogleda
onamo. Jama je bila duboka, najmanje dva metra. Niz
zašiljenih kolaca bilo je zabijeno u jamu. Na te kolce bio je
naboden čovjek. Krvavi kolci s vrhovima sličnim koplju na
nekim su mjestima probili kroz tijelo. Čovjek je ležao na
prsima. Beživotno je ležao na kolcima. Vrane su mu
iskljucale vrat. Wallander je ustao iz čučnja. Osjetio je kako
mu noge drhte. Iz daljine je čuo zvuk auta koji dolazi.
Pretpostavljao je da je to ekipa s psima.
Zakoračio je unatrag. Kolci su izgleda bili načinjeni od
bambusa. Poput čvrstih štapova za pecanje s oštrim
vrhovima. Zatim je promatrao daske koje su pale u jamu.
Budući da se staza nastavljala na drugoj strani, to je
vjerojatno bio mostić. Zašto su se slomile? To su bile čvrste
daske koje mogu podnijeti veliko opterećenje. Osim toga,
jama nije bila šira od dva metra.
Kad je čuo lavež psa, vratio se na imanje. Osjetio je
mučninu i bilo ga je strah. Jedno je bilo to što je otkrio
čovjeka kojeg je netko ubio. Ali na kakav je način to
učinjeno! Netko je zabio zašiljene kolce u jamu. Čovjeka su
nabili na njih.
Zastao je na stazi i duboko udahnuo.
 Sjećanja na ljeto prošla su mu kroz glavu. Zar opet? Zar
ne postoje granice onome što se može dogoditi u ovoj
zemlji? Tko je nabio starca na kolce u jami?
Krenuo je dalje. Dva policajca s psima čekala su pred
kućom. Ondje su bili i Ann-Britt Höglund i Hansson. Oboje
su imali kišne kabanice, a na glave su navukli kapuljače.
Kad je došao do kraja staze i ušao u popločeno
dvorište, svi su po njemu vidjeli da se nešto dogodilo.
Wallander je obrisao kišu s lica i rekao što se dogodilo.
Primijetio je da mu je glas drhtav. Okrenuo se i pokazao na
jato vrana koje se vratilo čim se on udaljio od jame.
- On leži ondje dolje - rekao je. - Mrtav je. Ubijen.
Potrebna je cijela ekipa.
Čekali su da kaže još nešto.
Ali nije rekao više ništa.
 6.

U četvrtak, 29. rujna, kad je pao mrak, prekrili su mjesto

u jami gdje je ležao Holger Eriksson nabijen na čvrste
bambusove kolce, kako bi ga zaštitili od kiše. Lopatama su
s dna jame izbacili blato pomiješano s krvlju. Jeziv posao i
neprekidna kiša učinili su mjesto zločina jednim od
najmračnijih i najodvratnijih mjesta koja su Wallander i
njegove kolege ikad vidjeli. Ilovača im se lijepila za čizme
i nakupljala pod njima, spoticali su se o električne vodove
u blatu, a jako svjetlo reflektora koje su postavili samo je
još uvećavalo dojam nestvarnosti i straha. U
međuvremenu su doveli i Svena Tyrena koji je trebao
identificirati čovjeka nabijenog na kolce. To je bio Holger
Eriksson . Tu nije bilo nikakve sumnje. Potraga za nestalom
osobom bila je završena. Tyren se držao čudno, kao da
uopće nije bio svjestan onoga što vidi. Poslije toga je
nekoliko sati uznemireno hodao izvan ograđenog prostora
sve dok Wallander nije primijetio da je nestao.
Wallander se osjećao u jami poput uhvaćenog i
pokislog štakora. Primijetio je da njegovi najuži suradnici
izdržavaju samo uz iznimnu požrtvovnost. Svedberg i
Hansson su zbog iznenadne mučnine morali nekoliko puta
izlaziti iz jame. Činilo se da samo Ann-Britt Höglund, koju
je htio još predvečer poslati kući, nije smetalo to što radi.
Ona je stigla među prvima i organizirala posao na
nepreglednom poprištu, kako se ljudi ne bi nepotrebno
poskliznuli i pali jedni preko drugih. Jedan mladi policijski
novak poskliznuo se na blatu i pao u jamu. Rukom je
udario o kolac i ozlijedio je, pa mu ju je previo liječnik koji
je tražio način kako da zbrine truplo. Wallander je vidio
kako se novak poskliznuo pa je zamislio kako je to moralo
biti kad je Holger Eriksson pao i nabio se na šiljke. Prvo je
s Nuybergom, njihovim tehničarom, pregledao teške
daske. Sven Tyren je potvrdio da su one činile mostić preko
jame. Holger Eriksson ga je sam postavio. Tyren je jednom
išao s njim do tornja na brijegu i rekao im je da je Holger
Eriksson bio strastveni promatrač ptica. To, dakle, nije bila
čeka, nego promatračnica. Dalekozor iz prazne futrole bio
je oko Erikssonova vrata. Svenu Nybergu trebalo je samo
nekoliko minuta da utvrdi kako su daske bile toliko
ispiljene da više nisu imale gotovo nikakvu nosivost.
Nakon što je to doznao, Wallander je izašao iz jame i stao
na stranu kako bi razmislio. Pokušavao je zamisliti kako se
to sve odvijalo. No to mu nije pošlo za rukom. Tek kad je
Nyberg rekao da je dalekozor služio za noćno promatranje,
počeo je naslućivati kako se to dogodilo. No istodobno mu
je bilo teško vjerovati vlastitim zamislima. Ako je bio u
pravu, to je ubojstvo bilo pripremljeno gotovo nezamislivo
jezivom i okrutnom savršenošću.
Kasno navečer poček su vaditi tijelo iz jame. Zajedno s
liječnikom i Lisom Holgersson morali su odlučiti hoće li
kolce iskopati ili prepiliti ili će izabrati gotovo
nepodnošljivu alternativu da iščupaju tijelo sa šiljaka.
Na Wallanderov savjet izabrali su ovu posljednju
mogućnost. Morali su vidjeti mjesto zločina točno onako
kako je bilo prije nego što je Holger Eriksson stupio na
mostić i survao se u smrt. Tek su nakon ponoći bili gotovi;
kiša je popustila i čulo se samo još zujanje generatora te
gacanje čizmama po blatnoj ilovači.
Zatim su na trenutak prekinuli posao. Netko je donio
kavu. Premorena lica izgledala su sablasno pod bijelom
svjetlošću. Wallander je znao da mora načiniti pregled
događaja. Što se zapravo dogodilo? Kako da dalje
postupaju? Svi su bili iscrpljeni, a već je prošla i ponoć. Bili
su potreseni, mokri i gladni. Martinsson je stajao s
mobitelom na uhu. Wallander se pitao umiruje li možda
suprugu koja je uvijek bila zabrinuta. Ali kad je Martinsson
završio s telefoniranjem i stavio mobitel u džep, rekao im
je da je razgovarao s jednim meteorologom koji se nalazio
u blizini - kiša bi trebala prestati tijekom noći. U istom
trenutku Wallander je odlučio da će tek ujutro nastaviti s
poslom. Još nisu počeli tražiti ubojicu, još su tražili
uporišta na koja bi se mogli usredotočiti. Psi, koje su doveli
radi potrage za Holgerom Erikssonom, nisu nanjušili
nikakav trag. Tijekom večeri Wallander i Nyberg bili su na
tornju. Nisu našli ništa što bi im pomoglo u istrazi.
Wallander se obratio Liši Holgersson.
- Sada ne možemo više ništa učiniti - rekao je. -
Predlažem da se nađemo ovdje sutra ujutro. Nabolje će biti
da se sada odmorimo.
Nitko nije imao nikakvih prigovora. Svi su htjeli otići.
Svi, osim Nyberga. Wallander je znao da će on ostati. Radit
će cijelu noć i još će biti tu kad se oni vrate. Dok su ostali
polako odlazili prema autima u dvorištu, Wallander je
ostao na mjestu događaja.
- Što ti misliš? - upitao je.
 - Ne mislim baš ništa - odgovorio je Sven Nyberg. -
Osim da nikad u životu nisam vidio nešto slično.
Wallander je kimnuo bez riječi. I njemu je bilo isto tako.
Stajali su i gledali u jamu. Cerada je bila maknuta.
- Što je to zapravo? - upitao je Wallander.
- Kopija azijske zamke za divlje životinje - odgovorio je
Nyberg - kakva se koristila i u ratu.
Wallander je kimnuo.
- U Švedskoj ne raste tako čvrst bambus - nastavio je
Nyberg. - Uvozimo ga za štapove za pecanje ili izradu
građevinskih elemenata.
- Osim toga, u Švedskoj nema zvijeri - zamišljeno je
rekao Wallander. - A nismo ni u ratu. Dakle, što je onda
ovo što vidimo?
- Nešto čemu ovdje nije mjesto - rekao je Nyberg. -
Nešto što nije u redu. Nešto što me plaši.
Wallander ga je pažljivo promatrao. Rijetko se
događalo da Nyberg toliko govori. I da otkriva osobne
osjećaje nelagode i straha. To je bilo veoma neobično.
- Nemoj predugo raditi - rekao je Wallander na
odlasku.
Nyberg nije odgovorio.
Wallander je prekoračio vrpcu kojom je ograđeno
poprište, kimnuo policajcima koji su ga trebali noću čuvati
te krenuo prema imanju. Lisa Holgersson zastala je negdje
na pola puta i čekala ga je. U ruci je imala džepnu svjetiljku.
- Ondje su novinari - rekla je. - Što im možemo reći?
- Gotovo ništa - odgovorio je Wallander.
 - Ne možemo im otkriti ni ime Holgera Erikssona -
rekla je.
Wallander je majo razmislio. - Mislim da možemo -
rekao je zatim. - Ja preuzimam odgovornost za to da vozač
cisterne uistinu zna što govori. Da Holger Eriksson nema
rodbine. Ako nemamo koga obavijestiti o smrti, onda
možemo otkriti njegovo ime. To nam može pomoći.
Nastavili su hodati.
- Još nešto? - upitala je.
- da je riječ o ubojstvu - rekao je Wallander. - To
možemo reći sa sigurnošću. Ali ne znamo motiv, nemamo
ni tragova ni sumnjivca.
- Imaš li ti već nekakvo mišljenje?
Wallander je osjetio da je umoran. Svaka misao, svaka
riječ koju je morao izgovoriti tražila je od njega veoma
velik napor.
- Ja sam vidio samo ono što si i ti vidjela - rekao je. - ali
sve je bilo jako dobro isplanirano. Holger Eriksson je upao
izravno u zamku i bio uhvaćen. Iz toga se bez većeg truda
mogu izvući tri zaključka.
Ponovno su zastali. Kiša je prestala padati.
- Prvo, možemo poći od toga da je onaj tko je ovo učinio
poznavao Holgera Erikssona i bar dio njegovih navika -
počeo je Wallander. - Drugo, da je ga je počinitelj doista
namjeravao ubiti.
- Rekao si da znamo tri stvari?
 Wallander je gledao njezino blijedo lice pod svjetlošću
džepne svjetiljke. Pitao se kako on sam izgleda. Je li kiša
tijekom noći isprala boju koju je dobio na putu po Italiji?
- Počinitelj nije htio Holgera Erikssona samo ubiti, htio
ga je i mučiti. Holger Eriksson je vjerojatno dugo ležao na
šiljcima prije nego što je preminuo. Nitko ga nije čuo. Samo
vrane. Koliko je dugo patio, to će nam Rječnici možda moći
jednom reći.
Na Ecu Lise Holgersson pojavio se izraz gađenja. - Tko
čini takve stvari? – upitala je potreseno.
- Ne znam - rekao je Wallander. - Znam samo da mije
muka.
Na rubu njive čekala su dva promrznuta novinara
ijedan fotograf. Wallander je kimnuo, poznavao ih je
otprije. Pogledao je Lisu Holgersson koja je odmahivala
glavom. Wallander je ukratko ispričao što se dogodilo. Kad
su htjeli postaviti pitanja, on je podigao ruku kao znak da
ne želi odgovoriti. Novinari su se udaljili.
- Ti si na dobrom glasu kao kriminalistički inspektor -
rekla je Lisa Holgersson. - Ljetos sam shvatila koliko si
sposoban. Ne postoji nijedna policijska uprava u Švedskoj
gdje te ne bi voljeli vidjeti.
Zastali su pokraj njezina auta. Wallander je osjećao da
ona doista misli to što je rekla. No bio je previše iscrpljen
da bi ga to činilo sretnim.
- Pristupi ovom slučaju onako kako ti misliš da je
najbolje - nastavila je. - Kaži što želiš i ja ću sve srediti.
Wallander je kimnuo. - Za nekoliko sati vidjet ćemo što
ćemo dalje - rekao je. - Sad prvo moramo odspavati, i ti i ja.
 Kad je došao u stan u ulici Mariagatan, bila su već
gotovo dva sata. Napravio si je nekoliko sendviča i pojeo
ih za kuhinjskim stolom. Zatim je legao na krevet i
namjestio sat da mu zvoni u pet.
Ponovno su se okupili u sedam sati. Još se nije sasvim
razdanilo. Meteorolog je bio u pravu; kiša više nije padala.
No puhao je jak vjetar i zahladilo je. Policajci, koji su
zajedno s Nybergom proveli noć na poprištu, morali su
iznad jame razapeti plastičnu ceradu kako ih ne bi
otpuhao. Kad je kiša iznenada prestala padati, Nyberg se
bijesno obrušio na hirovite bogove vremena. Budući da se
nije odmah mogla očekivati nova kiša, maknuli su
plastičnu zaštitu i izložili se hladnom vjetru.
Na putu do Erikssonova imanja Wallander je pokušao
smisliti plan za provođenje istrage. O pokojniku nisu znali
gotovo ništa. Činjenica da je bio imućan mogla je biti
motiv, naravno. Ali Wallander je sumnjao u to od samog
početka. Zašiljeni bambusovi kolci govorili su drugim
jezikom. On ga nije znao prevesti, ali se već plašio da je
pred njim zadaća koja prelazi okvire uobičajenog posla.
Kao i uvijek kad je bio nesiguran, mislio je na
Rydberga, starog inspektora koji mu je nekoć bio učitelj i
bez čijeg bi znanja postao osrednjim detektivom. Rydberg
je prije malo manje od četiri godine umro od raka.
Wallander se stresao pomislivši kako je to vrijeme prošlo
brzo. Zatim se pitao što bi učinio
Rydberg. Strpljenja, pomislio je. Rydberg bi odmah izgovorio
glavno načelo svojeg postupanja. Rekao bi mi da je strpljenje sada
važnije nego ikad prije.
 U Erikssonovoj kući uredili su privremeni ured.
Wallander je pokušavao odrediti najvažnije zadatke i
pobrinuti se da budu logično raspoređeni.
Peta žena
Zapravo je samo jedno bilo sigurno: nisu imali ništa od
čega bi mogli krenuti.
- Znamo veoma malo - počeo je. - Sven Tyren, vozač
cisterne, javlja nam kako misli da je jedna osoba nestala. To
je bilo u utorak. Prema onome što je Tyren rekao i prema
datumu na pjesmi, ubojstvo je izvršeno vjerojatno poslije
deset sati navečer u prošlu srijedu. Nikako se nije dogodilo
prije. Moramo pričekati rezultate medicinskog
istraživanja.
Wallander je načinio predah, nitko nije ništa pitao.
Svedberg je brisao nos. Oči su mu se sjajile i Wallander je
pomislio kako sigurno ima povišenu temperaturu i kako bi
trebao biti kod kuće u krevetu. No ijedan i drugi znali su
da su im sada potrebne sve raspoložive snage.
Ne znamo mnogo o Holgeru Erikssonu - nastavio je
Wallander. – On je prije prodavao automobile. Bogat,
neoženjen, bez djece. Bio je neka vrsta zavičajnog pjesnika,
a osim toga su ga očito zanimale i ptice.
Možda ipak znamo malo više - prekinuo ga je Hansson.
- Holger Eriksson bio je poznata osoba. Bar u ovom kraju -
i to osobito prije deset, dvadeset godina. Može se reći da je
kao trgovac automobilima uživao glas gulikože.
Bespoštedan. Nije mogao podnijeti sindikate. Zarađivao je
mnogo novca. Bio je upleten u porezne prevare, i nekoliko
puta osumnjičen za nezakonite radnje. Ali koliko se
sjećam, nikad nije bio osuđen.
Drugim riječima, ti misliš da je imao neprijatelje - rekao
je Wallander.
U to možemo biti gotovo sigurni. No to ne znači da bi
bili spremni i počiniti ubojstvo. Osobito ne ovakvo.
Wallander je odlučio za početak ostaviti zašiljene kolce
i prepiljen mostić po strani. Htio je postupati po redu.
Makar i samo zato kako se pojedinosti ne bi pomiješale u
njegovoj umornoj glavi.
I to je bilo nešto što mu je Rydberg neprestano govorio.
Istraga zločina je poput gradilišta. Sve se mora obaviti po
određenom redoslijedu kako bi funkcioniralo.
Prvo moramo stvoriti sliku o Holgeru Erikssonu i
njegovu životu - rekao je Wallander. - Ali prije nego što
rasporedimo poslove, pokušat ću izreći svoje mišljenje o
tome kako se stvar odvijala.
Sjedili su za velikim okruglim kuhinjskim stolom. Kroz
prozor su mogli na određenoj udaljenosti vidjeti vrpcu
kojom je ograđeno poprište. Nyberg je stajao u blatu poput
strašila i mahao rukama. Wallander je zamišljao njegov
iscrpljen i razdražljiv glas. No znao je da je Nyberg
vrijedan i točan. Ako je i mahao rukama, sigurno je za to
imao razlog.
Wallander je primijetio kako njegovi kolege izoštravaju
svoju pozornost. To je doživio više puta. Upravo u tom
trenutku ekipa je počela stvarati zaključke.
Mislim da je bilo ovako - počeo je Wallander, govoreći
polako i promišljeno birajući riječi. - Negdje poslije deset
sati u srijedu navečer, ili možda u četvrtak rano ujutro,
Holger Eriksson izlazi iz kuće. Ne zaključava vrata jer se
namjerava ubrzo vratiti. Osim toga, ostaje na svojem
posjedu. Ponio je dalekozor. Nyberg je utvrdio da je riječ o
dalekozoru za noćno promatranje. Silazi stazom prema
jami koju je premostio daskama. Vjerojatno se uputio
prema tornju na brijegu s druge strane jame. Erikssona
zanimaju ptice. Baš sada, u rujnu i listopadu, ptice selice
polijeću na jug. Ne znam mnogo o tome kojim redom
polaze. No čuo sam da većina ptica i najveća jata lete noću.
To objašnjava korištenje noćnog dalekozora i vrijeme
promatranja. Stupio je na most koji je propao jer su daske
prije toga bile prepiljene. Pada u jamu, na prsa, i nabada se
na šiljke. Ako je i zvao u pomoć, nitko ga nije čuo. Kuća je,
kao što vidimo, na osami. Ne zove se bez razloga ,,Osama“.
Natočio si je kavu iz policijskog vrča prije nego što je
nastavio. - Mislim da se tako dogodilo i da to otvara više
pitanja nego što da je odgovora. Ali tu moramo početi.
Imamo posla s pomno isplaniranim ubojstvom. Okrutnim
i jezivim. Nemamo očit i zamisliv motiv kao ni prave
tragove.
Zavladala je tišina. Wallander je pogledao sve za
stolom. Na kraju je Ann-Britt Höglund prekinula šutnju. -
Jedno je važno. Onaj tko je to učinio, nije nastojati prikriti
svoj zločin.
Wallander je kimnuo. Točno toga se htio još dotaknuti.
- Mislim da je i gore od toga - rekao je. - Zvjerska zamka
može se protumačiti kao čisto pokazivanje okrutnosti.
Dakle, opet tražimo luđaka? - upitao je Svedberg.
 Svi su znali što misli. Ljeto nije bilo tako daleko iza njih.
Ne možemo isključiti tu mogućnost - rekao je
Wallander. - Ne možemo isključiti baš ništa.
To je kao zamka za medvjede ili nešto što smo vidjeli u
kakvom starom azijskom filmu - rekao je Hansson. -
Neobičan spoj zamke za medvjede i promatrača ptica.
Ili trgovca automobilima - dodao je Martinsson koji je
do tada šutio.
Ili pjesnika – rekla je Ann-Britt Höglund. - Veoma lijep
izbor.
Sad je već bilo pola osam. Dogovor je bio završen. Do
daljnjega će se sastajati u kuhinji Holgera Erikssona.
Svedberg je otišao još jednom razgovarati sa Svenom
Tyrenom i djevojkom iz tvrtke za snabdijevanje naftnim
gorivom koja je primila narudžbu Holgera Erikssona. Ann-
Britt Höglund trebala je potražiti i ispitati sve susjede u
okolici. Wallanderu je pala na pamet pošta u poštanskim
sandučićima i zamolio ju je da razgovara sa seoskim
pismonošom. Hansson je trebao s jednim Nybergovim
tehničarom pretražiti kuću, a Lisa Holgersson i Martinsson
će zajedno organizirati ostale radnje.
Kotač istrage se zavrtio.
Wallander je odjenuo jaknu i po jakom vjetru otišao do
jame. | Raštrkani oblaci plovili su nebom. Odjednom je
čuo karakterističan zvuk gusaka koje lete. Zastao je i
pogledao u nebo. Nakon nekoliko trenutaka ugledao je
ptice. Malo jato letjelo je ispod oblaka prema jugozapadu.
da će ono poput svih ostalih i ptica selica napustiti zemlju
iznad Skanije kod Falsterbonaseta.
 Wallander je pomislio na pjesmu koja se nalazila na
stolu. Počeo ga obuzimati sve jači nemir.
Potreslo ga je nešto u tom okrutnom događaju. Možda
je razlog j zločina bila mržnja ili ludilo, ali zločin je bio
proračunat i hladnokrvno izvršen. Nije znao što je bilo
gore.
Nyberg i njegovi tehničari počeli su izvlačiti krvave
bambusove kolce iz blata kad je Wallander došao do jame.
Svaki kolac zamotali su u plastiku i odnijeli u auto koji je
ondje čekao. Nybergovo lice bilo je umrljano blatom, a on
se kretao tromo, trzaj uči se.
Wallanderu je palo na um da pogleda u jamu. - Kako
je? - upitao je trudeći se da zvuči ohrabrujuće.
Nyberg je odgovorio nerazumljivim mrljanjem.
Wallander je pomislio kako bi trebao do daljnjega prestati
postavljati pitanja. Nyberg je bio blago razdražljiv i
neraspoložen i nikad se nije ustručavao započeti svađu,
bez obzira tko se nalazio pokraj njega. U policijskoj upravi
vladalo je opće uvjerenje da se Nyberg neće ni trena
ustručavati sukobiti se sa šefom državne policije bude li za
to imao i najmanji povod.
Iznad jame postavljenje privremeni most. Wallander je
otišao do brijega na drugoj strani. Jak vjetar razapinjao mu
je jaknu. Promatrao je toranj visok otprilike tri metra.
Toranj je bio načinjen od istih dasaka kakve je Holger
Eriksson koristio za svoj mostić. Na toranj su pod kosim
kutom bile prislonjene drvene ljestve. Wallander se popeo
na platformu koja nije bila veća od kvadratnog metra.
Vjetar ga je šibao po licu. Iako se nalazio samo tri metra
iznad brijega, slika krajolika se promijenila. Vidio je
Nyberga dolje u jami. Malo dalje nalazilo se Erikssonovo
imanje. Čučnuo je i počeo proučavati platformu.
Odjednom se pokajao što se popeo na toranj prije nego što
je Nyberg završio svoj posao, pa je brzo sišao. Zatim je
pokušao stati u zavjetrinu iza tornja. Bio je veoma umoran,
ali tu je bilo još nešto osim umora. Potištenost? Radost je
trajala tako kratko. Putovanje po Italiji. Namjera da kupi
kuću, a možda i da nabavi psa. I Baiba koja će doći.
A onda se dogodilo sve ovo - i ponovno mu je počelo
izmicati tlo pod nogama.
Pitao se koliko će još dugo moći to izdržati i nastojao je
odagnati crne misli. Moraju što prije pronaći počinitelja
koji je postavio ovu strašnu stupicu za Holgera Erikssona.
Wallander je kližući se silazio niz brijeg. Martinsson je išao
stazom s druge strane. Zurio se, kao obično. Wallander mu
je krenuo ususret. I dalje se osjećao nesigurnim i
neodlučnim. Na koji način će voditi istragu? Uzaludno je
tražio odgovarajući pristup.
Po izrazu Martinssonova lica naslutio je da se nešto
dogodilo. – Što je? - upitao je.
- Trebaš nazvati jednu ženu. Ona se zove Vanja
Andersson.
Wallander je prevrtao po pamćenju dok se nije sjetio.
Cvjećarnica u ulici Vastra Vallgatan. - To mora čekati -
začuđeno je rekao. - Sad nemamo za to vremena, kvragu.
- Nisam baš siguran - rekao je Martinsson. Činilo se da
mu je nelagodno što mu proturječi.
- Zašto ne?
 - Izgleda da taj Gösta Runfelt, vlasnik cvjećarnice,
uopće nije otputovao u Nairobi.
Wallander i dalje nije razumio o čemu Martinsson
govori.
Ona je nazvala putnički ured kako bi doznala točno
vrijeme njegova povratka. I onda je to doznala.
- Što?
Da Gösta Runfelt uopće nije stigao u Kastrup. Nije
otputovao u Afriku, iako je platio avionsku kartu.
Wallander je pogledao Martinssona.
To znači, dakle, da imamo još jednu osobu koja je, kako
se čini, nestala - bojažljivo je rekao Martinsson.
Wallander nije odgovorio.
To je bilo u devet sati ujutro, u petak, 30. rujna.
 7.

Wallanderu su trebala dva sata da bi shvatio kako je

Martinsson bio u pravu. Na putu u Ystad, nakon što je
odlučio sam posjetiti Vanju Andersson, još mu je nešto
palo na um: netko je već spomenuo da postoji još jedna
sličnost između ta dva slučaja. Holger Eriksson je prije
godinu dana prijavio policiji provalu pri kojoj nije ništa
bilo ukradeno. Wallander je osjećao sve veću
uznemirenost. Ubojstvo Holgera Erikssona bilo je više
nego dovoljno. Nije im trebala još jedna nestala osoba.
Osobito ne ona koja je imala veze sa slučajem Holgera
Erikssona. A nije im trebala ni još jedna jama sa zašiljenim
kolcima. Wallander je vozio prebrzo, kao da želi pobjeći od
pomisli na novu noćnu moru. Tu i tamo naglo bi zakočio
kao da zapovijeda autu, a ne sebi, da sačuva mir i razumno
razmišlja. Što je zapravo govorilo u prilog tome da je Gösta
Runfelt doista nestao? Možda je postojalo logično
objašnjenje. To što se dogodilo s Holgerom Erikssonom
bila je iznimka. I nije se moglo dogoditi dva puta. Bar ne u
Skaniji, a sasvim sigurno ne u Ystadu. Moralo je postojati
rješenje, a otkrit će mu ga Vanja Andersson.
No Wallander nije uspio uvjeriti samoga sebe. Prije
nego što se odvezao do cvjećarnice u ulici Vastra
Vallgatan, zaustavio se ispred zgrade policije. Na hodniku
je susreo Ann-Britt Höglund i poveo je u kantinu gdje je
sjedilo nekoliko umornih policajaca koji samo što nisu
zaspali nad svojim kruhom s maslacem. Donio je kavu i
rekao Ann-Britt Höglund za poziv koji je dobio
Martinsson, a njezina je reakcija bila jednaka njegovoj.
Nevjerica. To mora biti čista slučajnost. No Wallander je
ipak zamolio kolegicu da mu pribavi kopiju prijave
provale koju je Holger Eriksson podnio prošle godine. Ona
bi također trebala provjeriti je li postojala kakva veza
između Holgera Erikssona i Göste Runfelta. U slučaju da
jest, to će se lako pronaći u računalima. Rekao je da zna
kako ona ima mnogo drugog posla, ali je važno da se to
obavi odmah. Kako bi pospremili prije nego što dođu gosti. I
sam je čuo kako ta slika nije baš uspjela, ali nije znao
objasniti odakle mu se pojavila. Ona ga je upitno pogledala
čekajući nastavak. No nastavka nije bilo.
Moramo se požuriti - rekao je. - Što manje energije
utrošimo na traženje povezanosti među njima, to bolje.
Kad je htio krenuti, ona ga je zaustavila pitanjem.
Tko je to mogao učiniti?
Wallander je ponovno sjeo. U mislima je vidio krvave
kolce. Nepodnošljiva slika. - Ne znam - rekao je - tako je
sadistično i bolesno da ne mogu zamisliti nijedan
normalan motiv. Ako uopće postoje normalni motivi za
ubojstvo čovjeka.
Postoje - odlučno je uzvratila. - I ti ja smo bar jednom
bili tako bijesni da smo nekoga mogli zamisliti mrtvog.
Neki ljudi nemaju prirodnu kočnicu. Oni ubijaju.
Ono što me plaši - rekao je Wallander - jest to da je sve
bilo pomno isplanirano. Onaj tko je to učinio, imao je
dovoljno vremena. Također je jako dobro poznavao sve
navike Holgera Erikssona. Vjerojatno je vodio kartoteku o
njegovu životu.
 Možda ćemo moći krenuti upravo od toga - rekla je. -
Čini se da Holger Eriksson nije imao bliskih prijatelja. Ali
onaj tko ga je ubio sigurno se nalazio u njegovoj blizini. Na
bilo koji način. U svakom slučaju morao je biti vani pokraj
jame. On je prepilio daske. Morao je doći onamo i otići
odande. Netko ga je mogao vidjeti. Ili auto koji ne pripada
tom mjestu. Ljudi primjećuju stvari koje se događaju. Ljudi
na selu su poput životinja u šumi. One nas promatraju. A
mi ih ne vidimo.
Wallander je odsutno kimnuo. Nije se baš najbolje
usredotočio na njezine riječi, što mu inače nije bio običaj. -
Moramo poslije nastaviti razgovor - rekao je. - Sad idem u
cvjećarnicu.
- Vidjet ću što mogu naći - odgovorila je.
Rastali su se pred vratima kantine.
Dok je izlazio, Ebba mu je doviknula da ga je zvao otac.
- Poslije - odgovorio je Wallander braneći se - ne sada.
- Strašno je to što se dogodilo - rekla je Ebba. Wallander
je imao osjećaj kao da mu osobno želi izraziti sućut za
smrtni slučaj koji ga je pogodio.
- Ja sam jednom kod njega kupila auto- rekla je. - Volvo
PV 444.
Wallanderu je trebalo malo vremena da shvati da ona
govori o Holgeru Erikssonu. - Voziš li ti? - začuđeno je
upitao. - Nisam znao ni da imaš vozačku dozvolu.
- Vozim već trideset devet godina. Nikad nisam imala
nesreću - odgovorila je Ebba. - I još imam taj PV.
 Wallander se sjetio da je sve ove godine na parkiralištu
policijske uprave viđao dobro održavani crni PV, ali se
nikad nije pitao čiji je.
- Nadam se da si dobro prošla - rekao je.
- Holger Eriksson je dobro prošao – odgovorila je. -
Tada sam previše platila za taj auto. ali budući da sam ga
sve vrijeme dobro održavala, na kraju sam ja ta koja je bila
na dobitku. Ti automobili danas spadaju u oldtajmere.
- Moram krenuti - rekao je Wallander. - ali jednom ćeš
me provozati, u redu?
- Ne zaboravi nazvati oca - rekla je.
Wallander je malo razmislio. - Nazovi ga - rekao je
Ebbi. - Učini mi tu uslugu. Nazovi ga i objasni mu što se
ovdje događa. Kaži mu da ću mu se javiti čim budem
mogao. Pretpostavljam da nije bilo ništa neodložno?
- Samo je htio razgovarati o Italiji - rekla je.
Wallander je kimnuo. - Razgovarat ćemo o Italiji, ali ne
sada. Reci mu to.
Odvezao se u ulicu Vastra Vallgatan. Nespretno se
parkirao dijelom na uskom nogostupu i ušao u radnju.
Ondje je bilo nekoliko kupaca. Dao je znak Vanji
Andersson da može čekati. Nakon otprilike deset minuta
trgovina se ispraznila. Vanja Andersson je tiskanim
slovima napisala nešto na papir koji je ljepljivom trakom
pričvrstila za vrata i zaključala trgovinu. Otišli su u mali
ured na stražnjoj strani. Wallander umalo nije dobio
vrtoglavicu od mirisa cvijeća. Budući da, kao obično, nije
kod sebe imao ništa na što bi mogao pisati, uzeo je nekoliko
razglednica s cvijećem i na poleđini pisao bilješke. Na zidu
je bio sat. Pet do jedanaest.
- Krenimo ispočetka - rekao je Wallander. - Nazvali ste
putnički ured. Zašto?
Primijetio je da je bila zbunjena i uznemirena. Na stolu
su se nalazile novine Ystads Allehanda s velikim naslovom
o ubojstvu Holgera Erikssona. U svakom slučaju, ona ne
zna, pomislio je Wallander, da sam ovdje i da se nadam
da neću otkriti vezu između Holgera Erikssona i Göste
Runfelta.
- Gösta je napisao na jednu cedulju kad će se vratiti -
počela je. - Vjerojatno sam je zametnula. Tražila sam je, ali
je nikako nisam mogla naći. Tada sam nazvala putnički
ured. Rekli su da je trebao otputovati 23., ali se uopće nije
pojavio u Kastrupu.
- Kako se zove putnički ured?
- Specialresor. Nalazi se u Malmöu.
- S kim ste razgovarah?
- Ona se zvala Anita Lagergren.
Wallander je zapisivao.
- Kada ste nazvali?
Rekla mu je u koliko sati je nazvala.
- I što je još rekla Anita Lagergren?
- Gösta nije otputovao. Nije se prijavio u Kastrupu.
Nazvali su broj koji je naveo. Ali nije se nitko javio.
Zrakoplov je morao poletjeti bez njega.
- I poslije toga nisu ništa poduzeli?
 - Anita Lagergren rekla je da su mu poslali pismo i
objasnili kako ne može računati na povrat novca.
Wallander je slutio da je htjela reći još nešto, ali se
predomislila. - Imali ste nešto na umu? - uljudno je rekao.
- Putovanje je bilo strašno skupo - rekla je. - Anita
Lagergren rekla je cijenu.
- Koliko je koštalo?
- Gotovo 30.000 kruna. Za četrnaest dana.
Wallander je bio istog mišljenja. Putovanje je doista
bilo skupo. On sam ne bi mogao ni pomisliti na takvo
putovanje, za cijelog svojeg života. Njegov otac i on su za
tjedan dana u Rimu potrošili otprilike trećinu tog iznosa.
- Ja to ne razumijem - odjednom je rekla. - Gösta nikad
ne bi učinio takvo što.
Wallander ju je slušao. - Koliko dugo već radite za
njega?
- Gotovo jedanaest godina.
- I uvijek je sve bilo dobro?
- Gösta je simpatičan čovjek. On doista voli cvijeće. Ne
samo orhideje.
- O tome ćemo još razgovarati. Kako biste ga opisah?
Malo je razmislila. - Ugodan i ljubazan - rekla je. - Malo
neobičan. Samotnjak.
Wallander je s osjećajem nelagode pomislio kako se taj
opis vjerojatno može odnositi i na Holgera Erikssona.
Osim što su postojale naznake da Eriksson nije bio
simpatičan čovjek.
- Nije bio oženjen?
 - Bio je udovac.
- Je li imao djecu?
- Dvoje. Oni su u braku i imaju djecu. Nijedno od njih
ne živi ovdje u Skaniji.
- Koliko Gösta Runfelt ima godina?
- Četrdeset devet.
Wallander je pogledao svoje bilješke. - Udovac - rekao
je. - Onda je njegova žena sigurno umrla prilično mlada. Je
li to bio nesretan slučaj?
- Ne znam točno. Nikad nije govorio o tome. Alija
mislim da se utopila.
Wallander je odustao od tog pitanja. Bit će još vremena
za provjeru pojedinosti. Ukoliko bude bilo potrebno.
Čemu se nije nadao.
Stavio je olovku na stol. - Sigurno ste se zabrinuli -
rekao je. - Zbog dvije stvari: prvo, zašto nije otputovao u
Afriku i drugo, gdje se sad nalazi, ako nije u Nairobiju.
Kimnula je. Wallander je odjednom ugledao suze u
njezinim očima. - Sigurno se nešto dogodilo - rekla je. -
Nakon što sam razgovarala s putničkim uredom, otišla
sam u njegov stan, koji se nalazi u blizini. Imam ključ.
Trebala sam zaliti njegovo cvijeće. Ondje sam bila dva puta
otkako je, kako sam mislila, otputovao. Poštu sam stavila
na stol. Sad sam opet bila ondje. Ali nisam ga zatekla. A
nije ni prije toga bio kod kuće.
- Kako znate?
- Primijetila bih.
- Što se dogodilo po vašem mišljenju?
 - Ne znam. Radovao se putovanju. Na zimuje htio
dovršiti svoju knjigu o orhidejama.
Wallander je počeo osjećati sve jači nemir. Nekakva
unutarnja upozorenja. Prepoznao je nijeme znakove
uzbune te pokupio razglednice na koje je zapisivao svoje
bilješke. - Moram pogledati njegov stan - rekao je. - A vi
morate ponovno otvoriti trgovinu. Vjerujem da ćemo naći
prirodno objašnjenje za sve.
Pokušala je po izrazu Wallanderova lica otkriti vjeruje
li on doista u svoje riječi. No Wallander je i sam shvatio da
neće uspjeti.
Dobio je ključeve stana. Stan se nalazio u istoj ulici,
jedan blok zgrada bliže gradu.
- Vratit ću vam ih kad budem gotov - rekao je.
Na ulici je stariji bračni par nastojao proći pokraj
njegova nemarno parkiranog auta. Pogledali su ga
prijekorno. ali on se pravio kao da nema veze s tim i otišao.
.

Stan se nalazio na prvom katu zgrade koja je najvjerojatnije

bila podignuta na prijelazu stoljeća. Zgrada je imala dizalo,
ali je Wallander krenuo stubama. Prije nekoliko godina
razmišljao je o tome da svoj stan zamijeni za neki drugi u
zgradi poput ove. Sada je promijenio mišljenje. Bude li
mijenjao stan u ulici Mariagatan, onda će to učiniti u korist
kuće s vrtom. Gdje će s njim živjeti Baiba. A možda i pas.
Otključao je i ušao. Pomislio je koliko je već puta ulazio u
tuđe posjede - u stanove nepoznatih ljudi. Zastao je na
vratima i nije se micao. Svaki stan imao je vlastiti karakter.
Wallander je nakon toliko godina već znao odrediti kakvi
su ljudi ondje živjeli. Polako je hodao po stanu. Prvi korak
najčešće je bio i najvažniji. Prvi dojam. Kojem će se poslije
vratiti. Ovdje je živio čovjek koji se zvao Gösta Runfelt i
koji se jednog jutra nije zatekao ondje gdje su ga očekivali,
u zračnoj luci Kastrup. Wallander je mislio na ono što je
rekla Vanja Andersson. Kako se Gösta Runfelt radovao
putovanju.
Nakon što je prošao kroz četiri sobe i kuhinju,
zaustavio se nasred dnevne sobe. Bio je to velik stan pun
svjetlosti. Imao je dojam da je bio uređen bez nekog
ozbiljnijeg plana. Jedino je radna soba imala određenu
karizmu. Tamo je vladao stvaralački nered. Knjige, papiri,
litografije cvijeća, zemljopisne karte. Pretrpan radni stol.
Računalo. Na prozorskoj klupici nekoliko fotografija.
Vjerojatno djece i unuka. Jedna fotografija Göste Runfelta,
okruženog ! velikim orhidejama, negdje u Aziji. Na
poleđini je pisalo tintom da je snimljena 1972. godine u
Burmi. Gösta Runfelt smiješio se nepoznatom fotografu.
Ljubazan osmijeh preplanulog muškarca. Boje su
izblijedjele. ali ne i osmijeh Göste Runfelta. Wallander je
stavio fotografiju natrag te promatrao kartu svijeta na zidu.
Nije odmah mogao naći Burmu. Zatim je sjeo u naslonjač
za pisaćim stolom. Gösta Runfelt želio je otputovati. ali nije
krenuo na put, bar ne na onaj u Nairobi čarterskim letom
agencije Specialresor. Wallander je otišao u spavaću sobu.
Krevet je bio napravljen. Uzak krevet za jednu osobu. Na
noćnom ormariću poslagane knjige. Wallander je pogledao
naslove. Knjige o cvijeću. Jedino je knjiga o međunarodnoj
trgovini devizama bila odvojena od ostalih. Wallander ju
je stavio na mjesto. Tražio je nešto drugo. Sagnuo se i
pogledao pod krevet. Ništa. Otvorio je garderobni ormar.
Na gornjoj polici nalazila su se dva kovčega. Podigao se na
vrhove prstiju i skinuo ih. Oba su bila prazna. Zatim je
otišao u kuhinju i donio stolicu. Provjerio je gornju policu
i vidio ono što mu je pobudilo sumnju. U stanu muškarca
koji živi sam gotovo uvijek ima prašine. Gösta Runfelt nije
bio iznimka. Rub od prašine bio je jasno vidljiv. Ondje se
prije nalazio još jedan kovčeg. Budući da su ova dva koja
je on skinuo bila stara, a jedan je osim toga imao
neispravnu bravicu, Wallander je pretpostavljao da je
Gösta
Runfelt koristio treći kovčeg. Ako je otputovao. Ako
kovčeg nije bio negdje u stanu. Prebacio je jaknu preko
naslona na stolici te počeo otvarati sve ormare i pretince u
kojima bi se mogao nalaziti kovčeg. Nije našao ništa pa se
vratio u radnu sobu. Ako je Gösta Runfelt otputovao,
sigurno je uza se imao putovnicu. Pretražio je nezaključane
ladice pisaćeg stola. U jednoj se nalazio stari herbarij.
Wallander ga je otvorio. Gösta Runfelt 1955. Još dok je išao
u školu, prešao je cvijeće. Wallander je gledao različak star
četrdeset godina. Plava boja ostala je očuvana, bar kao
izblijedjela uspomena. Wallander nikad nije prešao biljke.
Nastavio je tražiti, ali nije našao putovnicu. Smrknuo se.
Nedostajao je jedan kovčeg. Nije bilo ni putovnice. Nije
našao ni zrakoplovne karte. Izašao je iz radne sobe i sjeo u
naslonjač u dnevnoj sobi. Mijenjanje mjesta sjedenja katkad
mu je pomagalo u oblikovanju misli. Mnogo toga
ukazivalo je na to da je Gösta Runfelt doista otišao iz stana.
S putovnicom, kartama za let i spakiranim kovčegom.
 Nastavio je razmišljati. Je li mu se moglo dogoditi što
na putu u Kopenhagen? Je li možda brodom prešao
granicu? Iz džepa na jakni izvadio je razglednicu s
cvjetnim motivom. Na jednu je zapisao broj cvjećarnice.
Otišao je u kuhinju i nazvao taj broj. Kroz prozor je mogao
vidjeti visoki silos u luci. Iza njega isplovljavao je poljski
trajekt s jednog od kamenih molova. Javila se Vanja
Andersson.
- Ja sam još u stanu - rekao je. - Imam nekoliko pitanja.
Je li Runfelt rekao kako namjerava doći do Kopenhagena?
Odgovorila je brzo i odlučno. - Uvijek je išao preko
Limhamna i Dragöra.
Sad je i to bilo razjašnjeno.
- Imam još jedno pitanje. Znate li koliko je on imao
kovčega? - Ne - rekla je. - Kako bih ja to znala?
Wallander je preoblikovao pitanje: - Kako je izgledao
njegov kovčeg? Možda ste ga kadgod vidjeli?
- Rijetko kad je imao mnogo prtljage - odgovorila je. -
Znao je kako se putuje. Imao je torbu preko ramena i
kovčeg na kotačima.
- Koje je boje bio taj kovčeg?
- Bio je crn.
- Jeste li sigurni?
- Jesam - rekla je. - Nekoliko puta išla sam pred njega
kad se vraćao. Na željeznički kolodvor ili u Sturup. Gösta
nikad nije ništa bacao bez razloga. da je morao kupiti novi
kovčeg, ja bih to znala. U tom bi se slučaju žalio kako je
skup. Katkad je znao biti Škrt.
 Ali putovanje u Nairobi koštalo je 30.000 kruna,
pomislio je Wallander. I novac je bio bačen. Ali očito ne
njegovom voljom.
Osjećao je sve veću nelagodu pa je okončao razgovor.
Za pola sata, rekao je, doći će i vratiti ključeve.
Kad je spustio slušalicu, palo mu je na um da ona
možda u podne zatvara trgovinu. Zatim je razmislio o
onom što je rekla. Crni kovčeg. Ona dva koja je našao u
ormaru bila su siva. Nije vidio ni torbu koja se nosi preko
ramena. Osim toga, sad je znao da je Gösta Runfelt izašao
iz zemlje preko Limhamna. Stao je ispred prozora i
pogledao preko krovova. Poljski trajekt više nije bio na
vidiku.
Nešto nije u redu, pomislio je. Gösta Runfelt nije nestao
svojom voljom. Morala se dogoditi nekakva nesreća. Ali ni
to nije sigurno.
Kako bi dobio odgovor na jedno od glavnih pitanja,
zatražio je na informacijama telefonski broj trajektne Unije
između Limhamna i Dragora. Imao je sreće i odmah mu se
javila osoba koja je bila nadležna za izgubljene stvari.
Čovjek je govorio danski. Wallander mu je rekao tko je on
i pitao ga za crni kovčeg. Naveo je datum i pričekao dok se
Danac, koji se predstavio kao Mogensen, nije vratio.
- Ništa - rekao je.
Wallander se pribrao. Zatim je pitao: - Događa li se da
putnici s vaših brodova nestaju? Da netko padne s broda u
vodu?
- Veoma rijetko - odgovorio je Mogensen.
Njegove su riječi zvučale uvjerljivo.
 - Ali događa se?
- To se događa na plovidbama svih vrsta brodova -
rekao je Mogensen. - Ljudi si oduzimaju život. Ljudi su
pijani. Neki su ludi i žele hodati po ogradi. Ali to se događa
veoma rijetko.
- Postoji li statistika o tome jesu li ljudi koji su pali u
more pronađeni? Mrtvi ili živi?
- Ja nemam statističkih podataka - rekao je Mogensen.
- No čujemo koješta. Većinu ih valovi nanesu na obalu.
Mrtve. Neki zapnu u ribarskim mrežama. Ostali se nikad
ne pronađu. ali ne mnogi.
Wallander više nije imao pitanja. Zahvalio se na
pomoći i spustio slušalicu.
Ništa nije bilo sigurno. No ipak je sad bio uvjeren da
Gösta Runfelt nije otputovao u Kopenhagen. Spakirao je
torbu, ponio putovnicu i putne karte i izašao iz stana.
Zatim je nestao.
Wallander je pomislio na krvavu lokvu u cvjećarnici i
pokušavao je to shvatiti. Za nekoliko minuta će biti
dvanaest i petnaest. Zazvonio je telefon u kuhinji.
Wallander se trgnuo. Zatim je otišao onamo i podigao
slušalicu. Bio je to Hansson koji je nazvao s mjesta zločina.
- Čuo sam od Martinssona da je Runfelt nestao - rekao
je. - Kako teče stvar?
- U svakom slučaju, njega nema - odgovorio je
Wallander.
- Imaš li već neko mišljenje o tome?
 - Nemam. ali mislim da je namjeravao otputovati.
Nešto se u međuvremenu dogodilo.
- Bi li to moglo imati veze s Holgerom Erikssonom?
- Ne možemo isključiti tu mogućnost - rekao je
Wallander.
Zatim je promijenio temu i pitao je li se vani nešto
dogodilo. Ali Hansson nije imao nikakvih novosti. Nakon
razgovora Wallander je još jedanput polako prošao kroz
stan. Imao je osjećaj kao da tu ima nečega što bi morao
otkriti. Na koncu je odustao. U hodniku je prelistao poštu.
Tu je bilo i pismo od putničkog ureda. Račun za struju.
Osim toga, trebalo je podići paket poslan iz Borasa. Paket
koji se plaća pouzećem. Wallander je uzeo obavijest o
pristiglom paketu.
Vanja Andersson čekala ga je u cvjećarnici kad se vratio
s ključevima. Zamolio ju je da mu javi bude li se sjetila
nečega što bi joj se učinilo važnim.
Zatim se odvezao u policijsku upravu. Dao je Ebbi
obavijest o pristigloj pošiljci i zamolio je da se pobrine za
otkup paketa.
U jedan sat zaključao je vrata svojega ureda.
Bio je gladan.
Ali njegov je nemir bio veći od gladi. Poznavao je taj
osjećaj i znao je što to znači.
Sumnjao je u to da će pronaći Gostu Runfelta živa.
 8.

Oko ponoći Ylva Brink napokon je mogla sjesti i popiti

šalicu kave. Ona je bila jedna od one dvije primalje koje su
u noći na 1. listopada noću dežurale na odjelu za porođaje
bolnice u Ystadu. Njihova kolegica Lena Söderström bila je
u jednoj sobi kod žene koja je dobila trudove. Te noći bilo
je mnogo posla, bez drame, ali uz stalan dotok zadataka
koji su se morali riješiti.
Nisu imali dovoljno osoblja. Dvije primalje i dvije
medicinske sestre trebale su obaviti sav posao u noćnoj
smjeni. U pripravnosti je bio ijedan liječnik kojeg su mogle
nazvati u slučaju ozbiljnih krvarenja ili komplikacija. No
znalo je biti i gore, pomislila je Ylva Brink. Prije nekoliko
godina ona je za dugih noći bila jedina primalja. Zbog toga
su se događale različite teške situacije jer je zapravo morala
istodobno biti na dva mjesta. Na kraju se izborila za to da
noću uvijek budu u službi najmanje dvije primalje.
Soba za sestre, u kojoj se nalazila, bila je nasred velikog
stacionara. Kroz staklene zidove mogla je vidjeti što se
događa izvan sobe. Danju je na hodnicima bilo veoma
živo, ali sada, po noći, bilo je posve drukčije. Voljela je
raditi noću. Mnoge njezine kolegice najradije bi to izbjegle.
Imale su obitelj i nisu se danju mogle naspavati. Ylva
Brink, čija su djeca bila odrasla, a suprug je bio prvi strojar
na tankeru koji je plovio između srednjoistočnih i azijskih
luka, nalazila je mir u radu dok su drugi spavah.
 S užitkom je pila kavu te uzela s tanjura komad kolača
od prhkog tijesta. Jedna je sestra ušla i sjela, a odmah za
njom došla je i | druga. U jednom kutu tiho je svirao radio.
Počele su razgovarati o jeseni, o tome kako neprestano
pada kiša. Jedna sestra čula je od svoje majke, koja je znala
prognozirati vrijeme, da će zima koja i dolazi biti duga i
hladna. Ylva Brink pitala se kako izgleda Skanija kad je
prekrije snijeg. To se nije događalo često. ali kad bi se to
dogodilo, ženama koje su trebale roditi, ali nisu stigle do
bolnice, nije bilo nimalo lako. Jednom je sjedila i smrzavala
se na ledenom traktoru koji se probijao do zabačenog
imanja sjeverno od Ystada. Žena je jako krvarila. To je bilo
jedan jedini put otkako radi kao primalja da je doista
strahovala da žena ne umre. Takvo što se nije smjelo
dogoditi. Švedska je bila zemlja u kojoj žene jednostavno
nisu umirale tijekom poroda. No još je bila jesen. Vrijeme
ptičjih bobica. Ylvi Brink, koja je došla sa sjevera zemlje,
često bi nedostajale sjetne sjevernjačke šume. Nikad se nije
navikla na život u Skaniji, gdje je uvijek puhao vjetar. No
njezin je muž bio jači od nje. Rodio se u Trelleborgu i nije
mogao zamisliti da živi negdje drugdje, izvan Skanije.
Onaj dio vremena koji je provodio kod kuće.
Lena Söderström ušla je u sobu i prekinula je u
razmišljanju. Ona je imala tridesetak godina. Mogla bi mi
biti kći, pomislila je Ylva. Dvostruko sam starija od nje,
imam šezdeset dvije godine.
Dijete se sigurno neće roditi prije jutra - rekla je Lena
Söderström. - Do tada ćemo već predati smjenu.
Bit će to mirna noć - rekla je Ylva. - Odspavaj malo, ako
si umorna.
 Noći su znale biti duge. Odspavati petnaest minuta ili
pola sata značilo je mnogo. Akutni umor bi nestao. Ali Ylva
nikad nije spavala na poslu. Nakon pedeset pete godine
života njezina se potreba za snom stalno smanjivala. To je
shvatila kao upozorenje da je život kratak i konačan. Stoga
ga ne bi trebalo prespavati.
Hodnikom je projurila medicinska sestra s nekog
drugog odjela. Lena Söderström pila je čaj. Dvije noćne
sestre sjedile su i rješavale križaljku. Bilo je dvanaest sati i
devetnaest minuta. Već je listopad, pomislila je Ylva.
Jesenje na izmaku. Ubrzo će doći zima. U prosincu Harry
ima godišnji odmor. Mjesec dana. Tada ćemo obnoviti
kuhinju. Ne zato što je to nužno, nego zato da on ima što
raditi. Godišnji odmor Harryju ne znači ništa. Tada ne zna
što bi sa sobom. Iz jedne sobe oglasilo se zvonce. Jedna je
sestra ustala i otišla. Vratila se nakon nekoliko minuta.
- Maria iz trojke ima glavobolju - rekla je i ponovno
sjela rješavati križaljku. Ylva je pila kavu. Odjednom je
primijetila da misli na nešto drugo, ali nije znala na što.
Zatim je shvatila.
Mislila je na sestru koja je projurila hodnikom.
Odjednom je osjetila da nešto nije u redu. Nisu li sve
one bile ovdje u sobi? Nije se oglasilo ni zvono s hitnog
prijema.
Odmahnula je glavom. Sigurno je sanjala.
No ipak je znala da nije bilo tako. Na hodniku je vidjela
sestru koja ne spada ovamo.
- Tko je to prošao? - oprezno je upitala.
Ostale žene su je upitno pogledale.
 - Ovuda je prije nekoliko minuta prošla jedna
medicinska sestra. Dok smo sve sjedile ovdje.
One i dalje nisu shvaćale što ona govori. Ni sama to nije
razumjela. Ponovno je zazvonilo. Ylva je žurno odložila
šalicu.
- Idem - rekla je.
Bila je to žena iz sobe broj dva. Nije joj bilo dobro.
Trebala je roditi treće dijete. Ylva je slutila da dijete baš i
nije bilo planirano. Nakon što je dala ženi da nešto popije,
izašla je na hodnik. Osvrnula se oko sebe. Vrata su bila
zatvorena. ali tuda je prošla neka sestra. Nije to umislila.
Odjednom je počela predosjećati nešto loše. Nešto tu nije
bilo u redu. Mirno je stajala na hodniku i osluškivala. Iz
sobe za sestre čuo se prigušen zvuk radija. Vratila se i uzela
svoju šalicu s kavom.
- Nije bilo ništa - rekla je.
U istom trenu tku nepoznata je medicinska sestra
ponovno prošla hodnikom. Ovaj put ju je vidjela i Lena
Söderström. Sve se odigralo veoma brzo. Čule su kako su
se zalupila vrata kroz koja se ulazi u glavni hodnik.
- Tko je to bio? - upitala je Lena Söderström.
Ylva Brink odmahnula je glavom. Dvije sestre koje su
rješavale križaljke podigle su glave.
- O čemu vi pričate? - upitala je jedna.
- O sestri koja je upravo prošla.
Sestra s olovkom u ruci počela se smijati. - Ali mi smo
tu - rekla je. - Obje.
 Ylva je brzo ustala. Kad je otvorila vrata vanjskog
hodnika, koji je povezivao rodilište s drugim odjelima
bolnice, ondje nije bilo nikoga. Osluškivala je. LI daljini je
čula kako su se zalupila neka vrata. Vratila se u sobu za
sestre. Odmahnula je glavom. Nije vidjela nikog.
- Što bi ovdje radila sestra s nekog drugog odjela? -
rekla je Lena Söderström. - I to bez pozdrava?
Ylva Brink to nije znala. No znala je da joj se to nije
samo učinilo.
- Provjerimo sve sobe - rekla je. - Da vidimo je li sve u
redu.
Lena Söderström upitno ju je pogledala. - Što ne bi
trebalo biti u redu?
- Za svaku sigurnost - rekla je Ylva Brink. - Samo to.
Obišle su sve sobe. Sve je bilo kako je trebalo biti.
Ujedan sat jedna je žena počela krvariti. Ostatak noći
provele su radeći. U sedam sati, nakon primopredaje, Ylva
Brink otišla je kuci. Živjela je u obiteljskoj kući blizu
bolnice. Kad je ušla u kuću, ponovno je počela misliti na
nepoznatu medicinsku sestru. Odjednom je bila sigurna da
to nije bila prava medicinska sestra. Iako je nosila radnu
odjeću medicinske sestre. Medicinska sestra ne bi samo
tako došla noću u rodilište, a da ne pozdravi i ne kaže o
čemu je riječ.
Ylva Brink nastavila je razmišljati. Žena je sigurno
nešto htjela. Bila je ondje oko deset minuta. Zatim je
nestala. Deset minuta. Bila je u jednoj od soba i posjetila je
nekoga. Koga? I zašto? Nepoznata žena nije joj izlazila iz
glave. U jedanaest sati Ylva Brink se predala. Ustala je,
skuhala si kavu i pomislila kako mora s nekim razgovarati.
Imam bratića u policiji. Možda mi on može reći jesam
li zabrinuta bez razloga.
Posegnula je za telefonom i nazvala ga kući. Njegov
glas na telefonskoj sekretarici priopćio joj je da je on na
poslu. Budući da policijska postaja nije bila daleko,
odlučila je prošetati do tamo. Nebom su prolazili oblaci.
Pomislila je kako policija možda ne prima stranke
subotom. Osim toga, čitala je u novinama o nečemu
strašnom što se dogodilo u blizini Lödingea. Netko je ubio
jednog trgovca automobilima i bacio ga u jamu. Možda
policija nije imala vremena za nju. Možda čak ni njezin
bratić. Došla je u ured za prijavu i pitala je li ondje
inspektor Svedberg. Bio je ondje. ali nije bio dostupan.
- Kažite da ga je pozdravila Ylva - zamolila je. - Ja sam
njegova sestrična.
Nakon nekoliko minuta Svedberg je izašao i pozdravio
je. Budući da je bio vezan za obitelj i volio sestričnu,
posvetio joj je nekoliko minuta. Sjeli su u njegovu sobu.
Donio im je kavu. Ona je zatim ispričala što se dogodilo
protekle noći. Svedberg je rekao da je to neobično, ali nije
nešto zbog čega bi trebala biti zabrinuta.
Ona se time zadovoljila. Pred njom su bila tri slobodna
dana i brzo je zaboravila sestru koja je u noći s 30. rujna na
1. listopada prošla kroz rodilište.
.

Kasno navečer u petak Wallander je svoje umorne

suradnike pozvao na dogovor u policijsku upravu. U deset
sati zaključali su vrata, a sastanak se otegnuo do poslije
ponoći. Započeo je s opširnim objašnjavanjem činjenice da
sad imaju posla s jednom nestalom osobom. Martinsson i
Ann-Britt Höglund su brzinski pregledali dostupne
popise, ali do tada nisu ništa našli. li policiji nije bilo ničega
što bi moglo ukazivati na međusobnu povezanost Holgera
Erikssona i Göste Runfelta. Ni Vanja Andersson nije se
sjećala da je Gösta Runfelt ikad spomenuo Holgera
Erikssona. Wallander je objasnio da im ne preostaje ništa
drugo nego ozbiljno se prihvatiti posla. Gösta Runfelt
mogao bi se pojaviti svakog trena i dati prihvatljivo
objašnjenje za svoj nestanak. No ne smiju zaboraviti da
postoje naznake koje ne slute na dobro. Wallander je
zamolio Ann-Britt Höglund da preuzme odgovornost za
slučaj Göste Runfelta. ali to nije značilo da više nije
obvezna raditi na slučaju ubojstva Holgera Erikssona.
Wallander, koji je u pravilu bio protiv traženja pojačanja za
složene istrage, ovaj put je imao osjećaj da su ga možda
trebali odmah zatražiti. To je rekao i Hanssonu. Složili su
se da će pričekati s tim do početka sljedećeg tjedna. Unatoč
svemu moglo se dogoditi da do napretka u istrazi dođe i
prije nego što su očekivah.
Sjedili su za stolom i razgovarali o svemu što su do tada
postigli. Wallander je kao i obično počeo s pitanjem ima li
tko reći nešto važno. Pogledao je sve za stolom. Svi su
odmahnuli glavom. Nyberg je tiho šmrknuo na kraju stola,
gdje je uvijek sjedio. Wallander je njemu prvom dao riječ.
- Ništa do sada - rekao je Nyberg. - Svi smo to vidjeli.
Daske su bile prepiljene gotovo do kraja. On je pao i nabio
se na šiljke. U jami nismo ništa našli. Otkuda su stigli
bambusovi kolci, to ne znamo.
- A toranj? - upitao je Wallander.
- Nismo našli ništa - rekao je Nyberg. - Ali nismo ni
izdaleka gotovi. Naravno, pomoglo bi nam kad bi nam
mogao reći što trebamo tražiti.
- Ja to ne znam - rekao je Wallander. - Ali onaj tko je to
učinio morao je doći odnekud. Imamo stazu od kuće
Holgera Erikssona. Uokolo su oranice. A iza brijega je
šumica.
- Do šumice vodi put za traktore - rekla je Ann-Britt
Höglund. - Na njemu su tragovi auta. Ali izgleda da nitko
od susjeda nije primijetio ništa neobično.
- Očito je Holger Eriksson posjedovao velik komad
zemlje - ubacio se Svedberg. - Razgovarao sam sa seljakom
koji se zove Lundberg. On je prije više od deset godina
prodao Erikssonu više od pedeset hektara zemlje. Budući
da je to bila njegova zemlja, nitko se nije imao razloga
ondje zadržavati. A to znači da je malo tko imao uvid u
ono što je posjedovao.
- Još moramo razgovarati s mnogim drugim ljudima -
rekao je Martinsson listajući svoje papire. - Razgovarao
sam s forenzičarima u Lundu. Oni vjeruju da će nam moći
reći nešto već u ponedjeljak.
Wallander je zapisivao. Zatim se ponovno obratio
Nybergu. - Kakva je situacija s Erikssonovom kućom?
- Ne možeš sve raditi u isto vrijeme - mrzovoljno je
rekao Nyberg. - Stajali smo vani u blatu jer je ubrzo počela
padati kiša. Mislim da s kućom možemo početi sutra
ujutro.
- To zvuči dobro - ljubazno je rekao Wallander. Ni u
kojem slučaju nije htio razljutiti Nyberga. To je moglo loše
utjecati na sastanak. Istodobno je morao sam sebi priznati
da ga je živciralo Nybergovo trajno loše raspoloženje.
Također je vidio da ni Lisi Holgersson, koja je sjedila na
sredini duže strane stola, nije promaknuo Nybergov
neljubazan odgovor.
Još su se nalazili na samom početku istrage. Wallander
je to često doživljavao kao nekakvo raščišćavanje. No
oprezno su prilazili poslu. Dok nisu imali tragove koje bi
mogli slijediti, sve je bilo jednako važno. Tek kad bi se
pojedine stvari pokazale manje važnima od drugih, mogli
su ozbiljno slijediti jedan ili više tragova.
Kad je prošla ponoć, Wallander je shvatio da i dalje
tapkaju u mraku. Razgovori s Rut Sturesson i Svenom
Tyrenom nisu im pomogli. Holger Eriksson naručio je
četiri kubična metra ulja za loženje. Ništa nije čudno ni
uznemirujuće. Zagonetna prijava provale od prošle godine
ostala je neriješena. I dalje su imali nepotpunu sliku o
životu Holgera Erikssona i o njegovu karakteru. Istraga je
bila poput broda koji još nije plovio dovoljno dugo da bi
znao iskoristiti prednosti manevriranja pa je mogao
napredovati samo ako ga vuče drugi brod; u njihovu
slučaju to su bile osnovne rutinske mjere. Istraga još nije
razvila vlastitu dinamiku.
Budući da više nitko nije imao što reći, Wallander je
pokušao načiniti sažetak. Tijekom sastanka imao je osjećaj
da je na mjestu događaja vidio nešto što je trebalo
razjasniti. Vidio je nešto što nije razumio. Način, pomislio
je. Ima nešto u tim kolcima. Ubojica govori jezikom koji je
svjesno izabrao. Zašto nabija čovjeka na kolac? Zašto se
toliko trudi?
Ipak, za početak je zadržao ta razmišljanja za sebe. Bila
su još previše nejasna da bi se mogla izložiti drugima.
Natočio si je čašu mineralne vode i gurnuo na stranu
papire koji su ležali pred njim.
- Još tražimo pristup - počeo je. - Imamo ubojstvo koje
se razlikuje od svih drugih. To može značiti da su i motiv i
počinitelj nešto s čime još nismo imali posla. Na neki način
to podsjeća na slučaj od proteklog ljeta. Slučaj smo riješili
zato što smo se odbili usredotočiti na samo jednu stvar. Ni
sada to ne smijemo učiniti.
Zatim se obratio izravno Liši Holgersson. - Moramo
raditi naporno - rekao je. - Već je subota. A ništa nam ne
pomaže. Svi će danas i sutra nastaviti obavljati svoje
poslove. Ne možemo čekati do ponedjeljka.
Lisa Holgersson je kimnula. Nije imala nikakvih
primjedbi.
Završili su sa sastankom. Svi su bili umorni, Lisa
Holgersson je ipak još ostala, Ann-Britt Höglund također.
Ubrzo su bili sami u sobi za sastanke. Wallander je
pomislio kako su u njegovom svijetu ovaj put žene
iznimno u većini.
Per Åkesson bi volio razgovarati s tobom - rekla je Lisa
Holgersson.
 Wallander ga je zaboravio nazvati. Odmahnuo je
glavom, razočaran sa samim sobom. - Nazvat ću ga sutra
ujutro - rekao je.
Lisa Holgersson odjenula je kaput. No Wallander je
primijetio da je htjela još nešto reći.
Zapravo, govori li nešto protiv toga da je to umorstvo
počinila poludjela osoba? - upitala je. - Nabiti čovjeka na
kolce. To mi nalikuje na srednji vijek.
Ne nužno - rekao je Wallander. - Jame s kolcima
koristile su se i u Drugom svjetskom ratu. Zvjerstvo i ludilo
osim toga ne idu uvijek ruku pod ruku.
Lisa Holgersson nije izgledala zadovoljno njegovim
odgovorom. Naslonila se na dovratak i promatrala ga. -
Ipak nisam sigurna. Možda bismo trebali pozvati
kriminalističkog psihologa, koji je ovdje bio i ljetos? Meni
se čini da vam je on dosta pomogao.
Wallander nije mogao poreći da je Mats Ekholm bio
dijelom zaslužan za zaključenje istrage. Pomogao im je
izraditi mentalnu sliku mogućeg počinitelja. No Wallander
je smatrao da je još prerano za njegovo uključenje u istragu.
Općenito se bojao povlačiti paralele.
- Možda - rekao je neodlučno. - Ali mislim da ćemo još
malo pričekati s tim.
Ona ga je upitno pogledala. - Zar se ne bojiš da će se to
ponovno dogoditi? Nova jama sa zašiljenim kolcima?
- Ne.
- Gösta Runfelt? Druga nestala osoba?
 Wallander odjednom vise nije bio siguran je li u pravu.
No odmahnuo je glavom. Nije vjerovao da će se to
ponoviti. Ili se samo nadao da neće? Nije znao.
- Za umorstvo Holgera Erikssiona bile su potrebne
opsežne pripreme - rekao je. - Takvo Što radi se samo
jedanput. Osim toga, za to je potrebno zadovoljiti posebne
preduvjete. Na primjer, treba imati jamu koja je dovoljno
duboka. I most. I potencijalnu žrtvu koja navečer ili rano
ujutro izlazi iz kuće kako bi promatrala ptice. Jasno mije da
sam ja sam povezao nestanak Göste Runfelta s onim što se
dogodilo u Lödingeu. ali to je ponajprije bilo iz opreza.
Ako moram voditi tu istragu, moram za svaku sigurnosti
nositi i remen i naramenice.
Ona se začudila njegovu slikovitom jeziku. Ann-Britt
Höglund smijuljila se iza njih. Tada je Lisa Holgerson
kimnula.
- Mislim da shvaćam što želiš reći. Ali imaj na umu ono
s Ekholmom.
- Hoću - rekao je Wallander. - Ne želim isključiti da si
u pravu. Rezultat pothvata često ovisi o trenutku.
Lisa Holgersson je kimnula i zakopčala kaput. - Morate
spavati - rekla je. - Nemojte ostati dugo.
- Naramenice i remen - rekla je Ann-Britt Höglund kad
su ostali sami. - Jesi li to naučio od Rydberga?
Slegnuo je ramenima i počeo skupljati papire. - Netko
će se nečega sjetiti - rekao je. - Sjećaš li se kad si došla
ovamo? Rekla si da bi mogla od mene naučiti mnogo toga.
Možda sad uviđaš da si se prevarila?
 Ona je sjela za stol i promatrala svoje nokte. Wallander
je pomislio kako je blijeda i umorna i kako se ne bi moglo
reći da je lijepa Angažirana policajka bila je nešto vrlo
rijetko. U tome su si bili slični.
Spustio je hrpu papira na stol i zavalio se u svoju
stolicu. - Reci mi, što ti vidiš? - rekao je.
- Nešto što me plaši - rekla je.
- Zašto?
- Okrutnost. Proračunatost. Osim toga ne znamo
motiv.
- Holger Eriksson bio je bogat. Svi svjedoče o tome da
je kao poslovni čovjek bio bezobziran. Vjerojatno je imao
neprijatelje.
- To ne objašnjava zašto je morao završiti proboden
kolcima.
- Mržnja može zaslijepiti čovjeka. Jednako kao i zavist.
Ili ljubomora.
Ona je odmahnula glavom. - Kad sam izašla odanle,
imala sam osjećaj da je to bilo nešto više od ubojstva starog
čovjeka - rekla je. - Ne mogu to bolje objasniti. ali takav sam
imala osjećaj. I on je bio snažan.
Wallander više nije bio tako umoran. Shvatio je da je
ona rekla nešto važno. Nešto što je na neki nejasan način
počivalo na pomisli koja mu je i samom prošla kroz glavu.
- Nastavi - rekao je. - Nastavi misliti!
- Nema više mnogo toga. Čovjek je mrtav. Tko je vidio
taj prizor nikad to neće zaboraviti. To je bilo umorstvo. ali
to je ipak bilo nešto drugo.
 - Svaki ubojica govori svojim jezikom - rekao je
Wallander. - Jesi li ti mislila na to?
- Otprilike.
- Misliš li da nam je htio nešto reći? - i
- Možda.
Nekakav kod, pomislio je Wallander. Koji još ne
možemo razbiti. - Možda si u pravu - rekao je.
Sjedili su bez riječi. Tada je Wallander tromo ustao sa
stolice i nastavio skupljati papire. Otkrio je nešto što nije
bilo njegovo.
- Je li ovo tvoje? - upitao je.
- To je Svedbergov rukopis.
Wallander je pokušao odgonetnuti što je ondje pisalo
olovkom. To je bilo nešto u vezi s rodilištem. Nešto o nekoj
nepoznatoj ženi.
- Što je ovo ovdje, kvragu? - rekao je. - Zar će Svedberg
dobiti dijete? Pa nije ni oženjen. Ima li uopće nekoga?
Uzela mu je papir iz ruke i pročitala što piše.
- Očito je netko javio da nepoznata žena u radnoj odjeći
medicinske sestre hoda po rodilištu - rekla je i vratila mu
papir.
- To ćemo ispitati kad budemo imali vremena -
podsmješljivo je odgovorio. Već ga je htio baciti u koš za
papir, ali se predomislio. Sutra će vratiti taj papir
Svedbergu.
Rastali su se na hodniku.
- Tko se brine o tvojoj djeci? - upitao je. - Je li tvoj
suprug kod kuće?
 - On je u Maliju - odgovorila je.
Wallander nije znao gdje se nalazi Mah, ali nije ništa
pitao.
Höglund je izašla iz prazne policijske zgrade.
Wallander je stavio papire na stol i uzeo jaknu. Na putu do
izlaza zaustavio se kod operativnog centra gdje je sjedio
jedan policajac i čitao novine.
- Je li tko nazvao u vezi s Lödingeom? - upitao je.
- Nije.
Wallander je otišao do svojeg auta. Bilo je vjetrovito.
Pomislio je kako nije dobio odgovor na pitanje kako Ann-
Britt Höglund rješava problem s čuvanjem djece. Dugo je
prevrtao po džepovima dok nije pronašao ključeve
automobila. Zatim se odvezao kući. Iako je bio veoma
umoran, ostao je sjediti na kauču i još jednom promislio o
svemu što se dogodilo toga dana. Najviše je razmišljao o
onom što je rekla Ann-Britt Höglund prije nego što su se
rastali. da je umorstvo Holgera Erikssona bilo nešto više.
Nešto drugo.
No može li umorstvo biti više od umorstva?
Bilo je već gotovo tri sata kad je legao u krevet. Prije
nego što je zaspao, još je pomislio kako sutra mora nazvati
oca i Lindu.
.

U šest sati naglo se probudio. Nešto je sanjao. Holger

Eriksson bio je živ. Stajao je na drvenom mostiću iznad
jame. U trenutku kad se most slomio, Wallander se
probudio. Prisilio se da ustane. Vani je opet počela padati
kiša. U kuhinji je primijetio da više nema kave. Potražio je
tablete protiv glavobolje i dugo sjedio za stolom, naslonivši
glavu na ruke.
U sedam i petnaest stigao je u policijsku upravu. Na
putu do svoje sobe uzeo je šalicu kave.
Kad je otvorio vrata, ugledao je nešto što nije vidio
protekle večeri. Na stolici pokraj prozora nalazio se
nekakav paket. Tek kad je bolje pogledao, sjetio se
obavijesti o pošiljci iz stana Göste Runfelta. Ebba je, dakle,
poslala nekoga po paket. Objesio je jaknu i počeo otvarati
paket. Pritom se pitao ima li uopće pravo na to. Maknuo je
papir i namrštena čela promatrao sadržaj.
Njegova soba bila je otvorena. Martinsson je prolazio
hodnikom.
Wallander ga je pozvao.
Martinsson je zastao na vratima.
- Uđi - rekao je Wallander. - Uđi i pogledaj ovo.
 9.

Nagnuli su se nad kutiju Göste Runfelta.

Wallander je vidio samo isprepletene kablove, relejne
veze i crne minijaturne limenke i nije imao pojma čemu to
služi. Ali Martinsson je očito znao što je to Gösta Runfelt
naručio i što je policija platila.
- Ovo je napredni prislušni uređaj - rekao je i izvadio
jednu limenku.
Wallander ga je sumnjičavo promatrao. - Zar se putem
pošte u Borasu doista može kupiti ovako složena oprema?
- upitao je.
- Putem pošte možeš kupiti što hoćeš - rekao je
Martinsson. - Prošla su ona vremena kad se putem pošte
prodavala drugorazredna roba. Vjerojatno toga ima i
danas. Ali ovo je prvorazredna roba. Je li u skladu sa
zakonom, to moramo ispitati. Uvoz takvih stvari podliježe
strogim propisima.
Raspakirali su kutiju na Wallanderovu pisaćem stolu.
Pokazalo se da to nije samo oprema za prisluškivanje
razgovora. Silno su se iznenadili kad su pronašli još jedan
omot u kojem se nalazio magnetski kist i željezni prah. Po
tome se moglo zaključiti samo jedno: Runfelt je
namjeravao provjeriti otiske prstiju.
- Imaš li kakvo objašnjenje za to? - upitao je Wallander.
 Martinsson je odmahnuo glavom. - To je jako neobično
- rekao je.
- Što će jednom trgovcu cvijećem uređaj za
prisluškivanje? Da bi špijunirao svoje konkurente u
tulipanskoj branši?
- Otisci prstiju još su čudniji.
Wallander se namrštio. Nije to razumio. Oprema je bila
skupa. Sigurno je i tehnički bila suvremena. Wallander je
povjerovao Martinssonovoj prosudbi. Tvrtka koja je
isporučila uređaj zvala se Secur i imala je adresu na
Getangsvagen u Borasu.
- Nazovimo ih i pitajmo je li Gösta Runfelt kupio još
nešto - rekao je Wallander.
- Predosjećam da oni neće biti previše susretljivi što se
tiče davanja podataka o svojim kupcima - rekao je
Martinsson. - Osim toga, sada je subotnje jutro.
- Njihov telefon za narudžbe stalno je zauzet - rekao je
Wallander i pokazao na otpremnicu koja se nalazila na
paketu.
- To je sigurno samo telefonska sekretarica - rekao je
Wallander. - Ja sam jednom putem pošte u Borasu kupio
vrtni alat. Znam kako to funkcionira. Ne sjede ljudi za
telefonom dvadeset četiri sata dnevno, ako to mislite.
Wallander je razgledao jedan od malih mikrofona. - Je
li ovo doista u skladu sa zakonom? Ti si u pravu, to bismo
trebali ispitati.
- Mislim da ti to mogu reći već sada - rekao je
Martinsson. - U svojoj sobi imam nekoliko sažetaka u
kojima je riječ baš o tome.
 Izašao je iz ureda i ubrzo se vratio. U ruci je držao
nekoliko tankih svezaka. - Obavijesni odjel državne
policije - rekao je. - Mnoge od tih stvari koje oni objavljuju
veoma su dobre.
- Pročitat ću čim budem imao vremena - rekao je
Wallander. - Ali katkad se pitam ne objavljuje li se možda
previše tih sažetaka.
- Ovdje imamo nešto: „Stjenice kao sredstvo prisile u
kaznenom postupku“ - rekao je Martinsson i stavio svezak
na stol. - To nam možda nije tako hitno. Ali ovo:
„Podsjetnik u vezi s opremom za prisluškivanje“.
Martinsson je počeo listati. Zaustavio se i počeo čitati.
- Prema švedskom zakonu nije dopušteno posjedovati,
prodavati i uvoziti opremu za prisluškivanje - rekao je. -
Što bi zapravo moralo značiti da ju je zabranjeno i
proizvoditi.
- Dakle, trebali bismo upozoriti naše kolege u Borasu
na tu tvrtku koja prodaje putem pošte - rekao je Wallander.
- Oni se bave ilegalnom prodajom. I ilegalnim uvozom.
- Tvrtke koje prodaju robu putem pošte obično su
veoma ozbiljne - rekao je Martinsson. - Mislim da je to crna
ovca koje bi se struka možda i sama htjela riješiti.
- Stupi u vezu s Borasom- rekao je Wallander. - Što prije
možeš.
Prisjetio se svojeg odlaska u stan Göste Runfelta. Kad
je pregledavao ladice pisaćeg stola i ormare, nije naišao ni
na kakvu tehničku opremu.
- Mislim da bismo ovo trebali pokazati Nybergu - rekao
je. - Do daljnjega nećemo ništa poduzimati. Ali čudno mije.
 Martinsson se složio s njim. Ni on nije mogao shvatiti
što će jednom ljubitelju orhideja prislušni uređaj.
Wallander je ponovno spakirao stvari u kutiju. - Ja ću
otići u Lödinge - rekao je.
- Pronašao sam jednog čovjeka koji je više od dvadeset
godina prodavao automobile za Holgera Erikssona - rekao
je Martinsson. - Sastat ću se s njim za pola sata vani u
Svarteu. On bi nam mogao dati sliku o tome tko je bio
Holger Eriksson, ako itko.
Rastali su se kod prijamnog ureda. Wallander je pod
rukom nosio Runfeltovu elektroničku kutiju. Zastao je kod
Ebbe.
- Što je rekao moj otac? - upitao je.
- Zamolio me da ti kažem kako bi ga trebao nazvati kad
budeš imao vremena.
Wallander je odmah postao sumnjičav. - Je li to zvučalo
ironično?
Ebba ga ozbiljno pogledala. - Tvoj otac je veoma
ljubazan čovjek. Veoma poštuje tvoj rad.
Wallander je znao da je istina sasvim drukčija i samo je
odmahnuo glavom. Ebba je pokazala na kutiju. - Ja sam to
platila iz vlastitog džepa - rekla je. - U policiji danas više ne
postoji fond za poštarinu.
- Daj mi račun - rekao je Wallander. - Je li u redu ako
dobiješ novac u ponedjeljak?
Ebba je bila zadovoljna. Wallander je izašao iz zgrade.
Više nije padala kiša i oblaci su se razišli. Bit će to vedar i
lijep jesenski dan. Wallander je stavio kutiju na stražnje
sjedalo i napustio Ystad. Sada kad je sjalo sunce, priroda je
bila manje deprimiraj uča. Na trenutak je i sam osjetio da
je manje uznemiren. Umorstvo Holgera Erikssona
doživljavao je kao noćnu moru. Ali možda je ipak postojalo
nekakvo logično rješenje. To što se činilo da je Gösta
Runfelt nestao nije moralo značiti da se dogodilo nešto
ozbiljno. Premda Wallander nije shvaćao zašto je čovjek
kupio opremu za prisluškivanje, ta bi okolnost mogla
ukazivati na to da je Runfelt još živ. Wallander je na
trenutak pomislio da si je Runfelt možda oduzeo život. No
odmah je otpisao tu mogućnost. Radovanje, o kojem je
govorila Vanja Andersson, isključivalo je dramatični
nestanak i samoubojstvo. Wallander je vozio blistavim
jesenskim krajolikom i govorio si kako je i sam katkad bio
sklon tome da se previše lako preda svojim unutarnjim
demonima.
Skrenuo je na imanje Holgera Erikssona i zaustavio
auto. Čovjek kojeg je Wallander prepoznao kao novinara
novina Arbetet krenuo je prema njemu. Wallander je pod
rukom imao Runfeltovu kutiju. Pozdravili su se. Novinar
je pokazao glavom na kutiju. - Je li unutra rješenje?
- Ništa slično.
- A sad iskreno. Kako teče istraga?
- U ponedjeljak će biti tiskovna konferencija. Do tada
ne možemo reći mnogo.
- Ali on je bio nabijen na oštro zašiljene čelične cijevi?
- Wallander ga je zbunjeno pogledao. - Tko je to rekao?
- Jedan vaš kolega.
Wallander nije mogao vjerovati da je to istina. - To je
sigurno nesporazum. To nisu bile čelične cijevi.
 - Ali bio je nabijen ?
- To je točno.
- Zvuči kao soba za mučenje na jednoj njivi u Skaniji.
- To ste vi rekli.
- A što vi kažete?
- Da u ponedjeljak imamo tiskovnu konferenciju.
Novinar je odmahnuo glavom. - Morate mi reći bar
nešto.
- Istraga tek počinje. Možemo ustvrditi da se dogodilo
umorstvo. Ali još nemamo jasnih tragova.
- Ništa?
- Za sada ne bih htio reći ništa više.
Novinar se zadovoljio time, premda nevoljko.
Wallander je znao da će on napisati sve onako kako je
rekao.
To je bio jedan od rijetkih novinara koji nisu
iskrivljavali Wallanderove riječi.
Wallander je ušao u popločeno dvorište. Policijska
vrpca još nije bila uklonjena. Pokraj tornja stajao je
policajac. Wallander je pomislio kako bi mogli povući
stražu. Kad je prišao kući, vidio je da su vrata otvorena.
Unutra je bio Nyberg, s plastičnim zaštitnim navlakama na
cipelama. - Vidio sam te kroz prozor - rekao je.
Wallander je odmah primijetio da je Nyberg dobre
volje. To je bio dobar znak za posao toga dana. - Donio sam
jednu kutiju za tebe - rekao je Wallander i ušao. - Volio bih
da je pogledaš.
- Ima li to veze s Holgerom Erikssonom?
 - S Runfeltom. Trgovcem cvijećem.
Wallander je stavio kutiju na pisaći stol. Nyberg je
gurnuo pjesmu u stranu kako bi napravio mjesta za kutiju.
To je doista bila oprema za prisluškivanje. I to jedna od
najnovijih. Nyberg je stavio naočale i potražio naljepnicu s
podacima o zemlji podrijetla. - Ovdje piše Singapur - rekao
je. - Ali vjerojatno je proizvedena negdje drugdje.
- Gdje?
- U SAD- u ili Izraelu.
- A zašto onda tu piše Singapur?
- Neke proizvodne tvrtke kriju se koliko god je to
moguće. To su poduzeća koja na ovaj ili onaj način
pripadaju međunarodnoj industriji oružja. I jedne drugima
ne odaju tajne, ako to nije potrebno. Tehnički sastavni
dijelovi proizvode se na različitim mjestima u svijetu.
Sastavljaju se negdje drugdje. A kao zemlja proizvodnje
navodi se opet neka treća.
Wallander je pokazao na opremu. - I što se može raditi
s tim?
- Možeš prisluškivati nečiji stan. Ili auto.
Wallander je odmahnuo glavom, ništa ne shvaćajući. -
Gösta Runfelt je trgovac cvijećem - rekao je. - Što će mu to?
- Pitaj ga kad ga pronađeš - odgovorio je Nyberg.
Vratili su predmete u kutiju. Nyberg je ispuhao nos.
Wallander je primijetio da je jako prehlađen. - Usporimo
malo - rekao je. - Moraš malo odspavati.
- Dolje je bilo veliko blato - rekao je Nyberg. - Razboljet
ću se od stajanja na kiši. Ne shvaćam da nije moguće
napraviti pokretnu zaštitu od kiše, koja bi funkcionirala i u
skonskim vremenskim uvjetima.
- Napiši to u novinama Svensk Polis - predložio je
Wallander.
- A gdje da nađem vremena za to?
Pitanje je ostalo bez odgovora. Prošli su kroz kuću.
- Nisam pronašao ništa neobično - rekao je Nyberg. -
Bar ne do sada. Ali kuća ima puno kutova i nusprostorija.
- Ostat ću malo ovdje - rekao je Wallander. - Moram sve
dobro pogledati.
Nyberg se vratio svojim tehničarima. Wallander je sjeo
kod prozora. Sunčeva zraka grijala mu je ruku. Ruka mu je
još bila preplanula.
Osvrnuo se po velikoj prostoriji i pomislio na pjesmu.
Tko uopće piše pjesme o djetliću? Uzeo je papir i još
jedanput pročitao pjesmu Holgera Erikssona. Vidio je da u
njoj ima lijepo oblikovanih misli. Wallander je u djetinjstvu
nekad nešto upisivao u pjesmarice svojih školskih
kolegica. ali pjesme nije nikad čitao. Linda se jednom
požalila kako u obitelji u kojoj je odrasla uopće nije bilo
knjiga. Wallander se na to nije mogao požaliti. Pogledom
je prešao preko zidova. Imućan trgovac automobilima. Star
malo manje od osamdeset godina. Koji piše pjesme. I kojeg
zanimaju ptice. Dovoljno da kasno navečer izađe i gleda
nevidljive noćne ptice selice. Hi rano ujutro. Pogled mu je
lutao. Sunčeva zraka mu je i dalje grijala ruku. Odjednom
mu je palo na um nešto što je pisalo u prijavi provale koju
su iskopali iz arhiva. Prema Erikssonovim navodima vrata su
bila otvorena pomoću otpirača ili nečeg sličnog. Eriksson je
izjavio da ništa nije bilo ukradeno. Ondje je pisalo još nešto.
Wallander je prebirao po sjećanju. Zatim se sjetio. Sef je bio
netaknut. Otišao je k Nybergu koji je imao posla u spavaćoj
sobi. - Jesi li vidio kakav sef? - upitao je.
- Nisam.
- Trebao bi biti ovdje - rekao je Wallander. - Potražimo
ga.
Nyberg je klečao pokraj kreveta. Kad je ustao,
Wallander je primijetio da nosi štitnike za koljena.
- Jesi li siguran? - upitao je Nyberg. - Već sam ga morao
naći. - Da - odgovorio je Wallander. - Postoji jedan sef.
Temeljito su pretražili kuću. Trebalo im je pola sata da
ga pronađu. Jedan od Nybergovih ljudi otkrio ga je iza
vrata pećnice u kuhinji. Vrata su se mogla okrenuti. Sef je
bio uzidan. Imao je šifriranu bravu.
- Mislim da znam gdje je kombinacija - rekao je Nyberg.
- Eriksson se očito bojao da bi ga pod stare dane moglo
izdati pamćenje.
Wallander je pošao za Nybergom do pisaćeg stola.
Nyberg je u jednoj ladici još prije našao malu kutiju u kojoj
je bila cedulja s brojevima. Kad su okrenuli brojeve, brava
je popustila. Nyberg se odmaknuo u stranu kako bije
Wallander mogao otvoriti.
Wallander je pogledao u sef. Zatim se trgnuo.
Zakoračio je unatrag i stao Nybergu na prste.
- Stoje? - upitao je Nyberg.
Wallander mu je dao znak da sam pogleda. Nyberg je
ispružio glavu. I on se brzo odmaknuo. Ali ne onako naglo
kao Wallander.
 - Ovo izgleda kao ljudska glava - rekao je Nyberg.
Okrenuo se prema jednom svojem suradniku koji je
problijedio čuvši što oni govore. Nyberg ga je zamolio da
donese džepnu svjetiljku. Dok su čekali, nisu se ni
pomaknuli. Wallander je osjetio da mu se vrti glavi.
Nekoliko puta je duboko udahnuo. Nyberg ga je upitno
pogledao. Zatim je dobio džepnu svjetiljku. Nyberg je
osvijetlio sef. Unutra se doista nalazila glava, odrezana
nasred vrata. Oči su bile otvorene. No to nije bila obična
glava. Bila je smanjena i isušena. Ni Wallander ni Nyberg
nisu mogli odgonetnuti je li to majmun ili čovjek. Osim
glave, u šefuje bilo samo još nekoliko kalendara i notesa. U
istom trenutku u sobu je ušla Ann-Britt Höglund. Napetost
u zraku odavala joj je da se nešto dogodilo. Nije pitala što,
nego je ostala po strani.
- Hoćemo li dovesti fotografa? - upitao je Nyberg.
Bit će dovoljno ako ti snimiš nekoliko slika - odgovorio
je Wallander. - Najvažnije je da izvadimo ovo.
Zatim se okrenuo prema Ann-Britt Höglund. – Unutra
je glava - rekao je. - Smežurana čovječja glava. Ili možda
majmunska.
Ona se nagnula naprijed i pogledala u sef. Wallander
je primijetio da se nije prepala. Kako bi napravili mjesta
Nybergti i njegovim ljudima, maknuli su se u stranu.
Wallanderaje oblio znoj.
Sef s glavom - rekla je Höglund. - Smežuranom ili ne.
Majmun ili netko drugi. Što ćemo s tim?
Holger Eriksson sigurno je bio mnogo složenija osoba
nego što smo mislili - rekao je Wallander.
 Čekali su da Nyberg i njegovi ljudi isprazne sef. Bilo je
devet sati. Wallander je pričao o pošiljci iz Borasa. Ann-
Britt Höglund pregledala je kutiju i pitala se što bi to moglo
značiti. Zaključili su da bi netko trebao pregledati kuću
Göste Runfelta detaljnije nego što je to učinio Wallander.
Najbolje bi bilo kad bi im Nyberg mogao dati jednog svojeg
čovjeka. Ann-Britt Höglund nazvala je u upravu i doznala
da danska policija, kojoj su uputili upit, nije u posljednje
vrijeme pronašla nikakvo naplavljeno truplo. U pola deset
Nyberg je izvadio iz sefa glavu i ostale predmete.
Wallander je maknuo u stranu pjesmu o djetliću. Nyberg
je odložio glavu. U sefu je još bila jedna kutija s medaljom.
No smanjena i isušena glava privukla je svu njihovu
pozornost. Uz danje svjetlo više nije bilo nikakve sumnje.
Bila je to čovječja glava. Crna glava. Možda dječja. Ili glava
mlade osobe. Kad ju je Nyberg gledao kroz povećalo, vidio
je da su moljci izgrizli kožu. Wallander je načinio grimasu
kad se Nyberg sagnuo i pomirisao glavu.
Tko bi mogao nešto znati o smanjenoj glavi? - upitao je
Wallander.
Etnografski muzej - odgovorio je Nyberg. - Iako se to
danas zove znanost o narodima. Državna policijska
uprava izdala je izvrsnu malu brošuru. Ondje piše gdje se
mogu naći informacije o najčudnijim pojavama.
- Onda ćemo se obratiti njima - rekao je Wallander. -
Najbolje bi bilo kad bismo već tijekom vikenda našli
nekoga tko nam može odgovoriti na naša pitanja.
Nyberg je stavio glavu u plastičnu vreću. Wallander i
Ann-Britt Höglund sjeli su za stol i počeli pregledavati
druge stvari. Medalja, koja se nalazila na svilenom
jastučiću, imala je natpis na francuskom jeziku. Nitko od
njih nije razumio što to znači. Wallander je znao da se ne
isplati pitati ni Nyberga. Engleski je govorio loše, a
francuski nikako. Zatim su pregledali knjige. Kalendari su
bili iz ranih šezdesetih godina. Na naslovnom listu
pročitali su ime Harald Berggren. Wallander je upitno
pogledao Ann-Britt Höglund. Ona je odmahnula glavom.
U dosadašnjim istragama nije se pojavilo to ime. U
kalendarima je bilo samo nekoliko bilježaka. Nekoliko
termina. Inicijala. Najednom mjestu inicijali H.E. Bili su
datirani na 10. veljače 1960. godine. Prije više od trideset
godina.
Wallander je zatim listao notes koji je, za razliku od
kalendara, bio pun bilješki. Neka vrsta dnevnika. Prvi
zapis nastao je u studenom 1960. godine. Posljednji u
srpnju 1961. Rukopis je bio sitan i teško čitljiv. Sjetio se
daje, naravno, zaboravio otići optičaru u dogovoreno
vrijeme. Od Nyberga je posudio povećalo. Listao je. Čitao
pojedine retke. - Riječ je o Belgijskom Kongu - rekao je. - O
nekome tko je ondje bio za vrijeme rata. Kao vojnik.
Holger Eriksson ili Harald Berggren?
Harald Berggren. Ma tko to bio.
Zatim je stavio bilježnicu na stranu. Znao je da bije
morao temeljito pročitati. Pogledali su se. Wallander je
znao da su oboje mislili isto. - Smežurana čovječja glava -
rekao je. - I dnevnik iz rata u Africi.
Grob s kolcima - rekla je Ann-Britt Höglund. -
Uspomena na rat. Ja zamišljam da smežurane ljudske
glave i ljudi nabijeni na kolac idu jedni uz druge.
 I ja - rekao je Wallander. - Samo se pitam jesmo li
napokon pronašli nešto što će nam pomoći u istrazi.
Tko je Harald Berggren?
To je prvo što moramo otkriti.
Wallander se sjetio da je Martinsson vjerojatno baš
sada u Svarteu kod osobe koja odavno poznaje Holgera
Erikssona. Zamolio je Ann-Britt Höglund da ga nazove na
mobitel. Od sada se ime Haralda Berggrena mora
spomenuti u svim zamislivim prilikama. Utipkao je broj.
Čekao. Zatim je odmahnuo glavom. - Nije uključio telefon.
Wallander je razdražljivo odgovorio. - Kako da
provodimo istragu ako nismo dostupni?
Znao je da je i sam često prekršio pravilo da mora biti
dostupan. Vjerojatno je on bio taj kojeg je bilo najteže
dobiti. Bar za određeno vrijeme. No ona nije rekla ništa.
Pokušat ću ga dobiti - rekla je i ustala.
Harald Berggren - rekao je Wallander. - Ime je važno.
To vrijedi za sve.
Nastojat ću otkriti tko je to.
Kad je ostao sam u sobi, upalio je svjetiljku na pisaćem
stolu. Upravo je htio otvoriti dnevnik kad je otkrio da se
nešto krije u kožnom uvezu. Oprezno je izvadio neku
fotografiju. Bila je crno- bijela, zaprljana i izlizana. Jedan
ugao bio je otkinut. Na fotografiji su bila tri muškarca koja
su pozirala fotografu. Muškarci su bili mladi, smijali su se
u kameru, a na sebi su imali nekakve odore. Wallander se
sjetio fotografije koju je vidio kod Göste Runfelta, na kojoj
je trgovac cvijećem, okružen orhidejama, stajao u nekom
tropskom kraju. Ni ovo nije bio švedski krajolik.
Proučavao je sliku pomoću povećala. Sunce je vjerojatno
bilo visoko na nebu kad je fotografija snimljena. Nije bilo
nikakvih sjena. Muškarci su bili preplanuli. Košulje su im
bile raskopčane, a rukavi zavrnuti. Uz noge su imali puške.
Bili su naslonjeni na stijenu neobična oblika. Iza stijene
prostiralo se široko polje bez kontura. Tlo se sastojalo od
šljunka ili pijeska. Promatrao je lica. Muškarci su bili stari
između dvadeset i dvadeset pet godina. Okrenuo je
fotografiju. Nije pisalo ništa. Pretpostavljao je da je slika
snimljena otprilike u isto vrijeme kad je pisan i dnevnik.
Rane šezdesete godine. Ako ništa drugo, frizure su
ukazivale na to. Nitko nije imao dugu kosu. Na temelju
životne dobi muškaraca, mogao je isključiti Holgera
Erikssona. On je 1960. imao negdje između četrdeset i
pedeset godina.
Wallander je odložio fotografiju i otvorio jednu ladicu
pisaćeg stola. Sjetio se da je u jednom omotu vidio nekoliko
slika za putovnicu. Na stol je stavio jednu sliku Holgera
Erikssona. Ona je bila stara nekoliko godina. Na poleđini
je olovkom bilo napisano 1989. Holger Eriksson je, dakle,
imao 73 godine. Promatrao je lice. Šiljast nos, tanke usnice.
Pokušao je zanemariti bore i zamisliti mlađe lice. Zatim je
ponovno pogledao sliku trojice muškaraca što su pozirali.
Proučavao je njihova lica, jedno za drugim. Muškarac s
lijeve strane imao je crte lice koje su podsjećale na one
Holgera Erikssona. Wallander se naslonio u stolici i
sklopio oči. Holger Eriksson lezi mrtav u jami. U njegovom sefu
našli smo smanjenu čovječju glavu, dnevnik i
fotografiju. Wallander se odjednom uspravio i otvorio oči.
Pomislio je na provalu koju je Holger Eriksson prijavio
godinu dana prije. Sef je bio netaknut. Pretpostavimo,
pomislio je Wallander, da onaj tko je počinio provalu, nije
kao ni mi mogao pronaći skriveni sef. Pretpostavimo zatim
da je sadržaj sefa onda bio isti kao i sada. I da je lopov
upravo to tražio. Nije našao ništa i očito nije pokušavao
ponovno. ali Eriksson je umro godinu dana poslije toga.
Shvatio je da su misli bile bar djelomice povezane. No
postojala je točka koja je bitno ometala njegov pokušaj da
pronađe vezu između različitih događaja. Ako Holger
Eriksson bude mrtav, njegov će sef biti pronađen prije ili
kasnije. Tako je vjerojatno razmišljao lopov. Pronaći će ga
osoba ili osobe koje budu došle preuzeti nasljedstvo.
A i to je bilo nešto. Trag.
Još jedanput je pogledao sliku. Muškarci su se smijali.
Pitao se je li Holger Eriksson bio fotograf. Ali Holger
Eriksson je u Ystadu, Tomelilli i Sjöbeu uspješno prodavao
automobile. Nije sudjelovao ni u kakvom afričkom ratu. Ili
ipak jest? I dalje im je poznat samo mali dio života Holgera
Erikssona.
Wallander je zamišljeno gledao dnevnik pred sobom.
Stavio je fotografiju u džep jakne, uzeo knjigu i otišao k
Nybergu koji je upravo pregledavao kupaonicu.
- Ponijet ću dnevnik - rekao je. - Kalendare ću ostaviti
ovdje.
- Hoće li to što pomoći? - upitao je Nyberg.
- Mislim da hoće - rekao je Wallander. - Ako me netko
treba, bit ću kod kuće.
 Kad je izašao na dvorište, ugledao je nekoliko
policajaca koji su upravo uklanjali vrpcu kojom se
zabranjuje prilaz jami.
.

Nakon sat vremena sjedio je za kuhinjskim stolom. Počeo

je polako čitati dnevnik.
Prvi zapis nosio je nadnevak 20. studenog 1960.
 10.

Prošlo je šest sati dok Wallander nije pročitao dnevnik od

prve do posljednje stranice. No mnogo puta su ga
prekidali. Nekoliko puta zvonio je telefon. Oko četiri sata
popodne navratila je i Ann-Britt Höglund. Ali Wallander
je nastojao da ti prekidi traju što kraće. Dnevnik je bilo
nešto najdojmljivije, ali i najviše zastrašujuće što je ikad
držao u ruci. U njemu je bilo opisano nekoliko mjeseci u
životu jedne osobe, a Wallanderu je to bilo kao da ulazi u
nepoznat svijet. Iako se Harald Berggren, ma tko to bio,
nije mogao nazvati majstorom pisane riječi - naprotiv,
često se izražavao sentimentalno ili je pokazivao
nesigurnost, koja je povremeno prelazila u bespomoćnost
- opis njegovih iskustava ipak je imao privlačnu snagu koja
je uvijek bila jača od jezično oskudnih prijelaznih dijelova
teksta.
Wallander je slutio da je nužno odgonetnuti dnevnik
kako bi oni mogli započeti s radom i shvatiti što se
dogodilo Holgeru Erikssonu. Ujedno je, međutim, osjećao
nešto poput podignutog prsta koji upozorava. To je
također mogao biti put koji ih vodi u zabludu, daleko od
rješenja. Wallander je znao da su istine istodobno bile i
očekivane i neočekivane. Samo je bilo važno znati tumačiti
povezanosti. Osim toga, jedna istraga zločina nikad nije
nalikovala na drugu, bar ne po dubini kad bi počinjali
prodirati kroz sloj površinske sličnosti.
 Dnevnik Haralda Berggrena bio je ratni dnevnik.
Čitajući ga, doznao je i imena dvojice drugih muškaraca na
fotografiji, ali ne i tko je tko. Muškarci s desne i lijeve strane
Haralda Berggrena bili su jedan Irac, Terry O’Banion,
ijedan Francuz, Simon Marchand. Sliku je snimio čovjek
imenom Raul, ali nije bilo jasno što je bio po nacionalnosti.
Oni su zajedno dobrih godinu dana sudjelovah u nekom
afričkom ratu i svi su bili legionari. Na početku dnevnika
Harald Berggren pisao je o tome kako je negdje u
Stockholmu čuo za kafić u Bruxellesu gdje su ljudi mogli
uspostaviti kontakt s mračnim svijetom legionara. Piše da
je to čuo već za novu godinu, 1958. Nije napisao zašto je
nakon nekoliko godina otišao onamo. Harald Berggren se
pojavio u vlastitom dnevniku takoreći ni iz čega. Nije imao
prošlosti, nije imao roditelji, nikoga. U dnevniku nastupa
na praznoj pozornici. Jedino se zna da ima dvadeset tri
godine i da je očajan što je Hitler izgubio rat koji je završio
prije petnaest godina.
Wallander se zaustavio na tom podatku. Harald
Berggren upravo je upotrijebio tu riječ, očajan. Wallander je
nekoliko puta pročitao tu rečenicu. Očajan poraz, koji je
Hitler morao pretrpjeti zbog svojih generala
izdajnika. Wallander je pokušavao shvatiti. To što je Harald
Berggren upotrijebio riječ očajan govorilo je o njemu nešto
važno. Je li to bio izraz njegova političkog uvjerenja? Ili je
on izgubio razum? Wallander nije mogao pronaći ništa što
bi mu omogućilo da na to odgovori. Harald Berggren više
nije pisao o tome. U lipnju 1960. godine odlazi iz Švedske
vlakom i ostaje jedan dan u Kopenhagenu kako bi otišao u
Tivoli. Ondje tople ljetne večeri pleše sa ženom koja se
zove Irene. Piše da je slatka, ali previsoka. Sutradan je već u
Hamburgu. Sljedećeg dana, 12. lipnja, nalazi se u
Bruxellesu. Nakon otprilike mjesec dana ostvario je cilj,
postao je plaćenik. Ponosno zapisuje da sada dobiva plaću
i da će ići u rat. Wallander ima dojam kako je mladi čovjek
sada gotovo ostvario svoj san. Doduše, sve je to zapisao u
dnevnik kasnije, 20. studenog 1960. godine. U tom prvom
i osim toga najdužem zapisu sažima događaje koji su ga
doveli na mjesto na kojem se upravo nalazi, a ono je u
Africi. Kad je Wallander naišao na ime Omerutu, ustao je i
potražio svoj stari atlas koji se nalazio u kartonskoj kutiji
na dnu ormara. Omerutu nije bio naznačen na karti. Staru
zemljopisnu kartu ostavio je otvorenu na kuhinjskom stolu
te nastavio čitati. Zajedno s Terryjem O’Banionom i
Simonom Marchandom Harold Berggren pripada
borbenoj jedinici koja se sastoji isključivo od plaćenika.
Njihov zapovjednik, o kojem Harald Berggren veoma malo
piše u dnevniku, jest Kanađanin kojeg spominje samo pod
imenom Sam. Čini se da Haralda Berggrena baš ne zanima
zbog čega se vodi rat. Ni sam Wallander nije imao jasne
predodžbe o ratu u tom dijelu Afrike, koji se tada i na
Wallanderovoj staroj karti zvao Belgijski Kongo. Izgleda
da Harald Berggren nije imao potrebu opravdavati svoju
prisutnost u ulozi plaćenog vojnika. Samo piše da se oni
bore za slobodu. Ali za čiju slobodu? To nije jasno. Na
nekoliko mjesta piše, između ostalog ili. prosinca 1960. i 19.
siječnja, kako neće oklijevati upotrijebiti oružje bude li se
zatekao u borbi u kojoj su se švedski vojnici Ujedinjenih
naroda borili na drugoj strani. Osim toga, svaki put točno
zapisuje kad dobiva plaću. Posljednji dan svakog mjeseca
vrši mali obračun. Koliko je dobio, koliko je potrošio i
koliko je stavio na stranu. Sa zadovoljstvom bilježi i svaki
ratni plijen koji je osvojio. U jednom iznimno odbojnom
odlomku dnevnika opisuje kako su plaćenici došli do jedne
napuštene, uništene plantaže - napola raspadnuti leševi,
okruženi crnim rojevima muha, i dalje leže u kući. Vlasnik
plantaže i njegova supruga, dvoje Belgijanaca, leže mrtvi u
svojim krevetima. Odrezane su im ruke i noge. Smrad je
užasan. ali plaćenici ipak još pretražuju kuću i nalaze
dijamante i zlatni nakit, što jedan libanonski draguljar
kasnije procjenjuje naviše od 20.000 kruna. Harald
Berggren piše tom prigodom da dobra zarada opravdava
rat. U jednom osobnom razmišljanju, kakvih, inače nema u
tom dnevniku, Harald Berggren si postavlja pitanje bi li
zaradio jednako bogatstvo da je ostao u Švedskoj i radio
kao mehaničar. Odgovara da ne bi. Živeći na taj način ne
bi ništa postigao. I dalje s velikim žarom sudjeluje u ratu.
Osim što je opsjednut zarađivanjem novca i točnim
zapisivanjem iznosa, Harald Berggren točno bilježi još
nešto.
Harald Berggren ubija ljude u svojem afričkom ratu.
Zapisuje vrijeme ubijanja i broj ubijenih. Kada je moguće,
zapisuje i je li poslije mogao prići ljudima koje je ubio.
Zapisuje je li riječ o muškarcu ili ženi ili djetetu. Osim toga
hladnokrvno utvrđuje koje su dijelove tijela ubijenih
pogodili hici koje je odapeo. Wallander je sa sve većim
gađenjem i bijesom čitao te odlomke koji su se pojavljivali
u svakom zapisu. Harald Berggren nije imao što tražiti u
tom ratu. Dobiva novac za ubijanje. Ne zna se tko ga plaća.
A ljudi koje ubija rijetko kad su vojnici, muškarci u odori.
Plaćenici napadaju različita sela koja su ocijenjena kao
neprijatelji slobode, koju oni namjeravaju očuvati ratom.
Ubijaju i pljačkaju i zatim se povlače. Oni su ubilačka
ophodnja, oni su Europljani, a na ljude koje ubijaju gledaju
kao na manje vrijedna bića. Harald Berggren ne skriva svoj
prezir prema crncima. Oduševljeno zapisuje da oni bježe
poput uplašenih koza kad im se približimo. Ali streljivo leti brže
nego što ljudi trče i poskakuju. Čitajući te retke, Wallander bi
najradije bio bacio dnevnik o zid, no prisilio se čitati dalje
nakon malog odmora i nakon što je isplahnuo nadražene
oči. Volio bi da je bio kod optičara i dobio naočale koje su
mu bile potrebne. Wallander je izračunao da je Harald
Berggren, ukoliko ne laže u dnevniku, mjesečno ubijao
desetero ljudi. Nakon sedam mjeseci provedenih u ratu
razbolio se pa su ga poslali zrakoplovom u Leopoldville.
Ima amebijazu i očito mu je već nekoliko tjedana jako loše.
Za to vrijeme ne vodi dnevnik. Ali kad su ga dopremili u
bolnicu, on je već ubio pedeset ljudi u tom ratu u kojem se
bori umjesto da radi u Švedskoj kao mehaničar. Nakon što
je ozdravio, vraća se u svoju jedinicu. Mjesec dana poslije
oni su u Omerutu. Stoje ispred stijene koja nije stijena nego
termitnjak, a neznanac Raul fotografira njega, Terryja
O’Baniona i Simona Marchanda. Wallander je uzeo
fotografiju i prišao kuhinjskom prozoru. Nikad prije nije
vidio termitnjak. No bio je siguran da je to bila fotografija
koja se spominje u dnevniku. Nakon tri tjedna upadaju u
zasjedu i Terry O’Banion biva ubijen. Moraju se vratiti, a
ne mogu organizirati povlačenje. Daju se u paničan bijeg.
Wallander traži trag straha kod Haralda Berggrena.
Uvjerenje da postoji. ali Harald Berggren ga skriva. Samo
zapisuje da pokapaju mrtve u grmlju, a njihove grobove
obilježavaju drvenim križevima. Rat se nastavlja. Jednom
prigodom organiziraju gađanje u skupinu majmuna.
Drugi put na obali rijeke skupljaju jaja krokodila. Njegova
je ušteđevina u međuvremenu narasla na 30.000 kruna.
Ali onda, na ljeto 1961. godine, odjednom je sve gotovo.
Dnevnik završava na iznenađujući način. Wallander je
pomislio kako je to bilo iznenađenje i za Haralda
Berggrena. On je vjerojatno mislio da će taj rat u džungli
trajati vječno. U posljednjim zapisima opisuje kako u žurbi
napuštaju zemlju u neosvijetljenom teretnom zrakoplovu.
Jedan motor zrakoplova počinje štektati odmah po
polijetanju s uzletišta koje su sami pripremili u grmlju.
Dnevnik naglo završava, kao da se Harald Berggren
umorio ili kao da nema više ništa reći. Završava gore u
teretnom zrakoplovu, u noći, i Wallander čak nije doznao
ni kamo je zrakoplov letio. Harald Berggren leti kroz
afričku noć, zvuk motora jenjava i onda ga više nema.
Već je bilo pet sati popodne. Wallander se protegnuo i
izašao na balkon. S mora su se dovlačili oblaci. Opet će biti
kiše. Mislio je na ono što je pročitao. Zašto se dnevnik
nalazio u sefu zajedno sa smežuranom čovječjom glavom?
Ako je Harald Berggren još bio živ, danas bi imao dobrih
pedeset godina. Wallanderu je vani na balkonu bilo
hladno. Vratio se u kuhinju i zatvorio vrata. Zatim je sjeo
na sofu. Boljele su ga oči. Za koga je Harald Berggren pisao
dnevnik? Za sebe ili za nekog drugog? Nešto je
nedostajalo.
Wallander još nije odgonetnuo što je to. Mladi
muškarac piše dnevnik o nekom ratu u dalekoj Africi.
Njegovi su opisi često veoma podrobni, iako su, gledano u
cjelini, ograničeni. No nešto nedostaje. Nešto što
Wallander nije mogao pročitati ni između redova.
Sinulo mu je tek kad je Ann-Britt Höglund po drugi put
pokucala na njegova vrata. Ugledao ju je na vratima i
odjednom je shvatio što je nedostajalo u dnevniku Haralda
Berggrena. Opisani događaji odigravali su se u svijetu
kojim su vladali isključivo muškarci. Žene, o kojima
Harald Berggren piše, mrtve su ili bježe odande glavom
bez obzira. Osim Irene s kojom se sastao u Tivoliju u
Kopenhagenu. Koja je bila slatka, ali previsoka. Inače nije
spominjao žene. Piše o odmoru u različitim gradovima u
Kongu, piše kako se opijao i bio upleten u tuče. ali ne
spominje žene. Samo Irene.
Wallander se nije mogao riješiti pomisli da je to nešto
značilo. Harald Berggren je u vrijeme dolaska u Afriku
mlad čovjek. Rat je pustolovina. U svijetu mladog čovjeka
žene su važan sastavni dio pustolovina.
Počeo si je postavljati pitanja. Ali za početak je zadržao
misli za sebe.
Ann-Britt Höglund došla je reći da je zajedno s
Nybergovim tehničarima još jedanput pregledala stan
Göste Runfelta. Nisu ništa otkrili. Nisu našli ništa što bi
moglo objasniti zašto je kupio uređaj za prisluškivanje.
- Svijet Göste Runfelta sastoji se od orhideja - rekla je. -
On mi djeluje kao ljubazan udovac i ljubitelj orhideja.
- Njegova se supruga navodno utopila - rekao je
Wallander.
 - Bila je veoma lijepa - rekla je Ann-Britt Höglund. -
Vidjela sam je na slici s vjenčanja.
- Možda bismo trebali otkriti što se dogodilo - rekao je
Wallander. - Prije ili kasnije.
- Martinsson i Svedberg stupili su u vezu s njihovom
djecom - rekla je. - No pitanje je ne bismo li se trebali
ozbiljno pozabaviti tim slučajem.
Wallander je već telefonski razgovarao s
Martinssonom. On je pak razgovarao s kćeri Göste
Runfelta. Ona je odlučno odbacila mogućnost da je njezin
otac namjerno nestao i bila je jako zabrinuta. Znala je da je
htio otputovati u Nairobi i mislila je da se on nalazi ondje.
Wallander se složio s Ann-Britt Höglund. Od toga
trenutka nestanak Göste Runfelta bio je za policiju hitan
slučaj. - Ovdje mnogo toga nije jasno - rekao je. - Svedberg
je trebao nazvati kad porazgovara s njegovim sinom. On je
bio u nekakvom ljetnikovcu u Hälsinglandu gdje nema
telefona.
Dogovorili su sastanak istražnog tima u nedjelju
popodne. Ann-Britt Höglund preuzela je na sebe svu
organizaciju. Zatim joj je Wallander prepričao sadržaj
dnevnika. Dao si je vremena i pokušavao je biti opširan.
Prepričavajući joj dnevničke zapise, ujedno je sebi
sastavljao sažetak.
- Harald Berggren - rekla je kad je završio. - Bi li on
mogao biti taj kojeg tražimo?
- U svakom slučaju, on je u svojim mlađim danima
činio zlodjela za koja je bio plaćen - rekao je Wallander. -
Dnevnik je, naravno, jezivo štivo. On možda i danas živi u
strahu da će sadržaj dnevnika isplivati na svjetlo dana?
Moramo ga naći, drugim riječima - rekla je. - To je prvo
što) ćemo učiniti. Pitanje je samo gdje da počnemo tražiti.
Wallander je kimnuo. - Dnevnik se nalazio u
Erikssonovu sefu. To je do daljnjega najjasniji trag koji
imamo. Premda ne smijemo zaboraviti da moramo i dalje
istraživati nepristrano.
Znaš da je to nemoguće - rekla je začuđeno. - Ako
pronađemo trag, više nećemo biti objektivni.
To je više zamišljeno kao upozorenje - rekao je izvlačeći
se. - Da to ipak može biti pogrešan trag.
Kad je krenula, zazvonio je telefon. Bio je to Svedberg
koji je uspio dobiti sina Göste Runfelta.
On je bio sav izvan sebe - rekao je Svedberg. - Odmah
je htio sjesti u avion i doći ovamo.
Kad je posljednji put razgovarao s ocem?
Nekoliko dana prije nego što je on odletio u Nairobi. Ili
navodno odletio. Sve je bilo uobičajeno. Prema sinovljevim
riječima otac se uvijek radovao putovanjima.
Wallander je kimnuo. - Sad znamo i to - rekao je.
Zatim je dao slušalicu Ann-Britt Höglund i ona se
dogovorila sa Svedbergom za termin sutrašnjeg sastanka.
Tek kad je spustila slušalicu, Wallander se sjetio da ima
papir koji pripada Svedbergu. S bilješkama o ženi koja se
čudno ponašala u rodilištu u Ystadu.
Ann-Britt Höglund požurila se da što prije dođe kući k
djeci. Kad je Wallander ostao sam, nazvao je oca.
Dogovorili su se da će ga posjetiti u nedjelju ujutro.
Fotografije, koje je otac snimio svojom staromodnom
kamerom, bile su gotove.
Ostatak subotnje večeri Wallander je proveo u
sastavljanju sažetka o umorstvu Holgera Erikssona. Usput
je razmišljao i o nestanku Göste Runfelta. Bio je nemiran i
nije se mogao tako lako usredotočiti.
Mračna slutnja o tome da se nalaze tek na samom
početku nečeg jako velikog sve je više rasla.
Nije imao mira.
U devet sati bio je tako umoran da više nije mogao
misliti. Maknuo je notes u stranu i nazvao Lindu. Telefon
je zvonio u prazno. Ona nije bila kod kuće. Odjenuo je
debelu jaknu i pješice otišao u centar. Ondje je jeo u jednom
kineskom restoranu na trgu. Restoran je bio neobično
dobro posjećen. Sjetio se da je subota navečer. Priuštio si je
vrč vina i odmah ga je počela boljeti glava. Kad je išao kući,
opet je padala kiša.
Te noći sanjao je o dnevniku Haralda Berggrena.
Nalazio se u mrklom mraku, bilo je jako vruće, a onda je
Harald Berggren iz mraka uperio u njega pušku.
.

Probudio se rano.
Kiša je prestala padati. Opet je bilo hladno.
U sedam i petnaest sjeo je u auto i odvezao se k ocu.
Jutarnja svjetlost davala je krajoliku oštre, jasne oblike.
Wallander se pitao bi li trebao pokušati izmamiti oca i
Gertrud na plažu. Ubrzo će zahladiti i to više neće biti
moguće.
 S nelagodom se prisjetio sna. Osim toga, bilo mu je
jasno da će na popodnevnom sastanku morati isplanirati
kojim će redoslijedom dobivati odgovore na pitanja. Važno
je pronaći Haralda Berggrena. Osobito ako se pokaže da su
pratili trag koji ne vodi nikamo.
Kad je skrenuo u dvorište očeve kuće, otac je stajao na
vratima kako bi ga pozdravio. Nisu se vidjeli od putovanja
u Rim. U kuhinji je Gertrud poslužila doručak. Zajedno su
gledali slike koje je snimio otac. Mnoge su bile mutne. Na
nekima je motiv dijelom dospio izvan ruba slike. No kako
je njegov otac bio ponosan i zadovoljan, Wallander je
kimao odajući mu priznanje.
Jedna slika bila je drukčija od ostalih. Snimljena je
zadnje večeri u Rimu. Upravo su završili s objedom.
Wallander i njegov otac približili su se jedan drugome. Na
bijelom stolnjaku stoji poluprazna boca crnog vina. Obojica
se smiješe u kameru. Na trenutak se u Wallanderovim
mislima pojavila izblijedjela fotografija iz dnevnika
Haralda Berggrena. No on ju je potisnuo. Sad je htio
pogledati sebe i svojega oca. Osjećao je da je fotografija
zabilježila ono što su otkrili tijekom putovanja.
Nalikovali su jedan na drugoga. Čak su bili jako slični.
- I ja bih volio imao tu sliku - rekao je Wallander.
- Već sam to pripremio - zadovoljno je rekao otac i
gurnuo mu omotnicu sa slikom.
Nakon doručka otišli su u očev atelje. Radio je na slici
krajolika s tetrijebom. Pticu je uvijek slikao na kraju.
- Koliko si slika naslikao u životu? - upitao je
Wallander.
 - To me pitaš svaki put kad dođeš ovamo - odgovorio
je otac. - Kako to mogu znati? I zašto je to važno? Glavno
je da su slične. Da nalikuju jedna na drugu.
Wallander je odavno znao zašto njegov otac stalno
slika isti motiv. To je bio njegov način zadržavanja onoga
što se oko njega mijenja. U svojim je slikama čak zaustavio
i kretanje sunca. Ono je bilo tu, nepomično, kao prikovano,
uvijek na istoj visini iznad šumovitih brda.
- Bilo je to lijepo putovanje - rekao je Wallander,
promatrajući oca koji je miješao boje.
- Rekao sam ti da će biti lijepo - odgovorio je otac. - Bez
njega ti bi otišao u grob, a ne bi vidio Sikstinsku kapelu.
Wallander se na trenutak pitao bi li sad trebao pitati
oca za njegovu šetnju u jednoj od posljednjih noći. No
odustao je od toga. To je bila tajna koja se ticala samo oca.
Wallander je predložio da se odvezu do mora.
Iznenadio se što je otac odmah pristao. Ali Gertrud je rekla
kako bi radije ostala kod kuće. Oko deset sati sjeli su u
Wallanderov auto i odvezli se dolje u Sandhammaren.
Gotovo uopće nije bilo vjetra. Krenuli su na plažu. Otac je
uhvatio Wallandera za ruku dok su prelazili preko
posljednje dine. Zatim su pred sobom ugledali morsku
pučinu. U daljini su vidjeli nekoliko šetača koji su se igrali
s psom. To je bilo sve.
- Lijepo je - rekao je otac.
Wallander ga je promatrao kriomice. Činilo mu se da je
putovanje u Rim temeljito promijenilo očevo raspoloženje.
Možda je ono povoljno djelovalo i na podmuklu bolest
koju su liječnici utvrdili kod njegova oca. No znao je i to da
sam nikad neće potpuno razumjeti što je putovanje značilo
njegovu ocu. To je bilo putovanje njegova života, a
Wallander je imao to zadovoljstvo da ga pritom prati.
Rim je bio njegova Meka.
Polako su šetali plažom. Wallander je primijetio da se
ocu vratila neugodna stara navika da na njegova pitanja
odgovara mrzovoljno. Zato nije rekao više ništa.
Jato ptica selica preletjele je iznad njihovih glava prema
zapadu. Tek nakon dva sata na plaži otac je rekao da mu je
dosta. Wallander nije vodio računa o vremenu i sad je
vidio da se mora požuriti kako ne bi zakasnio na sastanak
u upravi.
S osjećajem olakšanja vratio se u Ystad, nakon što je oca
odvezao u Löderup. Ako otac i nije mogao pobjeći od
bolesti koja se polako pogoršavala, putovanje u Rim mu je
očito mnogo značilo. Možda su sada mogli obnoviti onaj
stari odnos koji su imali prije sedam godina - do onoga
dana kad je Wallander odlučio postati policijskim
službenikom. Otac nikad nije prihvatio njegov izbor
zanimanja, ali nikad nije ni rekao što ima protiv toga. Na
povratku u Ystad Wallander je pomislio kako bi sada
možda mogao konačno dobiti odgovor na to pitanje o
kojem je razmišljao svih ovih godina.
.

U pola tri zatvorili su za sobom vrata sobe za sastanke.

Došla je i Lisa Holgersson. Kad ju je Wallander ugledao,
sjetio se da još nije nazvao Pera Åkessona. Kako ne bi opet
zaboravio, zapisao je to u notes.
 Zatim je izvijestio o pronalasku smežurane ljudske
glave i dnevnika Haralda Berggrena. Kad je bio gotov, svi
su se složili da je to doista nekakav trag, Nakon što su
između sebe podijelili različite zadatke, Wallander je
prešao na Gostu Runfelta.
- Od sada moramo polaziti od toga da se Gosti Runfelt
nešto dogodilo - rekao je. - Ne možemo isključiti ni
nesretan slučaj ni zločin. Naravno, postoji još i mogućnost
da je namjerno nestao. Ja vjerujem da slučajevi Holgera
Erikssona i Göste Runfelta nisu međusobno povezani.
Veza je moguća, ali malo je vjerojatna. Ništa ne govori u
prilog tome.
Wallander je htio što prije završiti sastanak. Ipak je bila
nedjelja. Znao je da su njegovi suradnici učinili sve što je
bilo moguće kako bi izvršili svoju zadaću. No također je
znao da je sada najvažniji odmor. Sati provedeni s ocem na
plaži dali su mu novu snagu. Kad je nekoliko minuta
poslije četiri sata otišao iz uprave, osjećao se tako
odmornim kako se nije osjećao danima. I nemir je donekle
jenjao.
Ako pronađu Haralda Berggrena, onda će sigurno
pronaći i rješenje. Umorstvo je bilo previše proračunato da
bi se moglo pomisliti kako počinitelj nije bio veoma
posebna osoba.
Harald Berggren mogao bi biti taj počinitelj.
Na putu u ulicu Mariagatan Wallander se zaustavio i
obavio kupnju u trgovini koja je bila otvorena nedjeljom.
Također se nije mogao oduprijeti želji da posudi film. Bio
je to klasik, Most u magli. Gledao ga je s Monom u kinu u
Malmöu, na početku njihova braka. No nije se više najbolje
sjećao radnje.
.

Usred filma nazvala je Linda. Rekao je da će je nazvati,

zaustavio film i sjeo u kuhinju. Razgovarali su gotovo pola
sata. Nijednom riječju nije pokazivala osjećaj krivnje što se
nije tako dugo javljala. Ni on to nije spominjao. Bili su slični
jedno drugome i oboje su mogli biti rastreseni, ali i
usredotočeni kad je trebalo obaviti kakav važan zadatak.
Rekla mu je da joj je dobro, da poslužuje u jednom
restoranu na Kungsholmenu i pohađa satove glume. Nije
ju pitao kako napreduje. Slutio je da ona i bez toga sumnja
u svoje sposobnosti.
Prije nego Što su završili razgovor, ispričao joj je kako
je proveo dopodne na plaži.
Zvuči kao da ti je ovo bio lijep dan - rekla je.
Da - potvrdio je Wallander. - Imam dojam da se nešto
promijenilo.
Na kraju je izašao na balkon. I dalje nije bilo vjetra. U
Skaniji je to bila rijetkost.
Na trenutak se potpuno smirio. Sad je htio spavati.
Sutra će opet ići na posao. Dok je gasio svjetlo, pogled mu
je pao na dnevnik.
Pitao se gdje se u tom trenutku nalazi Harald Berggren.
 11.

Kad se Wallander probudio u ponedjeljak ujutro, 3.

listopada, imao je osjećaj da mora hitno još jedanput
razgovarati sa Svenom Tyrenom. Je li to shvatio u snu?
Nije čekao da dođe u policijsku upravu. Dok se kava
cijedila, nazvao je informacije i zatražio Tyrenov privatni
telefonski broj. Javila se njegova supruga. Rekla je da je
njezin suprug na putu i dala je Wallanderu broj njegova
mobitela. Krčalo je i pucketalo u slušalici kad se Tyren
javio. Wallander je iz pozadine čuo tupi zvuk motora
teretnog vozila. Sven Tyren nalazio se na cesti nadomak
Högestada. Trebao je obaviti još dvije isporuke prije nego
što se vrati u skladište u Malmöu. Wallander ga je zamolio
da što prije dođe u policiju. Kad je Tyren pitao jesu li
uhvatili ubojicu Holgera Erikssona, Wallander je rekao da
samo moraju obaviti rutinski razgovor, da je istraga još na
samom početku. Oni će već uhvatiti ubojicu. Možda ubrzo.
Ali moglo bi i potrajati. Sven Tyren obećao je da će oko
devet sati doći u policiju.
- I radije nemojte parkirati pred ulazom - rekao je
Wallander. - To bi moglo izazvati zbrku.
Sven Tyren promrmljao je nešto nerazumljivo.
U sedam i petnaest Wallander je stigao u policiju. Pred
samim staklenim vratima predomislio se i krenuo ulijevo
prema ulazu u državno odvjetništvo. Znao je da je Per
Åkesson bio također ranoranilac poput njega. Kad je
pokucao, odmah je bio pozvan unutra.
 Per Åkesson sjedio je za pisaćim stolom koji je, kao i
obično, bio pretrpan. Cijela je soba bila u neredu - papiri i
registratori posvuda. No izgled je varao. Per Åkesson bio
je iznimno učinkovit i savjestan državni odvjetnik i
Wallander je volio surađivati s njim. Poznavali su se
odavna i tijekom godina su razvili dobar međusobni odnos
koji nije uključivao samo ono službeno. Događalo su da su
jedan drugome povjeravali osobne stvari, jedan drugoga
molili za pomoć ili za savjet. Ipak je postojala nevidljiva
granica koju nisu nikad prekoračili. Nikad neće postati
bliski prijatelji. Bili su previše različiti. Per Åkesson
radosno je kimnuo kad je Wallander ušao u ured. Ustao je
i oslobodio mu stolicu na kojoj je stajala kartonska kutija sa
spisima za raspravu koja se trebala održati istoga dana.
Wallander je sjeo. Per Åkesson je zamolio tajnicu da mu ne
prespaja telefonske pozive.
- Očekivao sam da ćeš se javiti - rekao je. - Hvala ti za
razglednicu.
Wallander je zaboravio da je Peru Åkessonu poslao
razglednicu iz Rima. Koliko se sad sjećao, na razglednici je
bio prikazan Forum Romanum.
- Putovanje je bilo uspješno - rekao je. - Za mojeg oca, a
i za mene.
- Nisam nikad bio u Rimu - rekao je Per Åkesson. -
Kako glasi ona poslovica? Vidjeti Rim i umrijeti? Ili se to
kaže za Napulj?
Wallander je odmahnuo glavom. Nije znao. - Nadao
sam se da će jesen biti mirna - rekao je. - A onda se vratiš i
nađeš starca nabijenog na kolce u jami.
 Per Åkesson je načinio grimasu. - Vidio sam nekoliko
vaših slika - rekao je. - A i Lisa Holgersson pričala je o tome.
Imate li kakve tragove?
- Možda - odgovorio je Wallander i ukratko mu
ispričao što su pronašli u Erikssonovu sefu. Znao je da je
Per Åkesson imao visoko mišljenje o njegovoj sposobnosti
vođenja policijske istrage. Rijetko kad nije se slagao s
Wallanderovim zaključcima ili načinom rada.
- Naravno, ubojstvo starca nabijanjem na kolce zvuči
kao pravo ludilo - rekao je Per Åkesson. - No, s druge
strane, živimo u vremenu u kojem je sve teže odrediti
razliku između ludila i zdravog razuma.
- Kako teče ona stvar s Ugandom? - upitao je
Wallander.
- Pretpostavljam da misliš na Sudan? - rekao je Per
Åkesson.
Wallander je znao da se Per Akkeson prijavio za rad u
povjerenstvu UN- a za izbjeglice. Htio je na neko vrijeme
otići iz Ystada. Vidjeti nešto drugo prije nego što bude
kasno. Per Akkeson bio je od njega stariji nekoliko godina.
Bilo mu je već pedeset.
- Sudan - rekao je Wallander. - Jesi li razgovarao sa
suprugom?
Per Åkesson je kimnuo.
- Prije nekoliko tjedana skupio sam hrabrost. Imala je
više razumijevanja nego što sam očekivao. Imao sam
osjećaj da bi voljela da neko vrijeme nisam kod kuće. Još
čekam obavijest. Jako bih se začudio da ne dobijem to
mjesto. Kao što znaš, imam i ja svoje veze.
 Wallander je tijekom godina spoznao da Per Åkesson
ima nevjerojatnu sposobnost prikupljanja povjerljivih
informacija. Kako je to izvodio, Wallander nije znao. ali
Åkesson je uvijek bio dobro informiran, na primjer o
onome o čemu se raspravlja u državnim povjerenstvima ili
najužim i najzatvorenijim krugovima državne policijske
uprave.
- Bude li sve prošlo dobro, odlazim za Novu godinu -
rekao je. - Neće me biti najmanje dvije godine.
- Nadam se da ćemo do tada riješiti slučaj Holgera
Erikssona. Želiš li mi dati kakve upute?
- Bolje bi bilo da ti kažeš što želiš.
Wallander je malo razmislio. - Još ništa - rekao je. - Lisa
Holgersson je rekla da bismo možda trebali ponovno
pozvati Matsa Ekholma. Sjećaš li ga se? Od ljetos? Onaj s
psihološkim profilima. Koji lovi luđake tako što ih uvodi u
kataloge? Ja mislim da je jako sposoban.
Per Åkesson sjećao ga se veoma dobro.
- Ipak mislim da bismo trebali pričekati - nastavio je
Wallander. - Naime, nisam siguran da uopće imamo posla
s duševno poremećenom osobom.
- Ako misliš da bismo trebali pričekati, onda ćemo to i
učiniti - rekao je Per Åkesson. Pokazao je na kartonsku
kutiju kao da se ispričava. - Danas imam jednu doista
zamršenu raspravu. Moram se pripremiti.
Wallander je krenuo prema vratima. - A što ćeš
zapravo raditi u Sudanu? - upitao je. - Trebaju li izbjeglice
švedsku pravnu pomoć?
 - Izbjeglice trebaju svaku pomoć koju mogu dobiti -
odgovorio je Per Åkesson te otpratio Wallandera do izlaza,
i dodao: - I to ne samo u Švedskoj.
.

- Nedavno sam bio u Stockholmu, dok si ti bio u Rimu -

iznenada je rekao Åkesson. - Slučajno sam sreo Anette
Brolin. Zamolila me da pozdravim sve ovdje dolje.
Posebno tebe.
Wallander ga je sumnjičavo pogledao. No nije rekao
ništa. Prije nekoliko godina Anette Brolin neko vrijeme
zamjenjivala je Pera Åkessona. Iako je bila udana,
Wallander joj se pokušao približiti, što nije baš najbolje
završilo. Bila je to priča koju bi volio zaboraviti.
Izašao je iz ureda državnog odvjetnika. Nebo je bilo
sivo. Wallander je vjerovao da temperatura iznosi najviše
šest stupnjeva. Na vratima policijske zgrade sudario se sa
Svedbergom koji je izlazio van. Sjetio se da ima papir koji
pripada Svedbergu. - Ja sam nehotice nakon nedavnog
sastanka uzeo nekoliko tvojih spisa - rekao je.
Svedberg nije shvatio što mu želi reći. - Meni ništa ne
nedostaje.
To su bile bilješke o ženi koja se čudno ponašala u
rodilištu. - Možeš to baciti - rekao je Svedberg. - Netko je
vidio duhove. - Baciti ih možeš i sam - rekao je Wallander.
- Stavit ću ti ih na stol.
Nastavit ćemo s ljudima iz Erikssonova susjedstva -
rekao je Svedberg. Sastat ću se i sa seoskim pismonošom.
Wallander je kimnuo. Zatim je svatko otišao svojim
putem.
 Kad se Wallander vratio u svoju sobu, već je zaboravio
Svedbergove papire. Iz unutarnjeg džepa na jakni izvadio
je dnevnik Haralda Berggrena i stavio ga u ladicu pisaćeg
stola. Fotografiju trojice muškaraca koji su pozirali ispred
termitnjaka ostavio je na stolu. Dok je čekao Svena Tyrena,
na brzinu je pregledao nekoliko papira koje su mu dali
ljudi iz njegova tima. U osam i četrdeset pet otišao je po
kavu. Ann-Britt Höglund navratila je i rekla da je Gösta
Runfelt upisan i da će se odsad formalno smatrati hitnim
slučajem.
Razgovarala sam s jednim Runfeltovim susjedom -
rekla je. - S gimnazijskim profesorom koji je djelovao
veoma pouzdano. Rekao je da je u utorak navečer čuo
Runfelta u njegovu stanu. ali poslije toga ga više nije čuo.
Iz čega bi se moglo zaključiti da je ipak krenuo na put
- rekao je Wallander. - Ali ne u Nairobi.
Pitala sam tog susjeda je li primijetio bilo što na
Runfeltu - rekla je. - No čini se da je on bio povučen čovjek
sa svojim navikama. Uljudan, ali ništa više od toga. Osim
toga, rijetko je imao posjete. Jedino je bilo neobično to što
se Runfelt katkad vraćao kući veoma kasno. Taj učitelj
stanuje u stanu ispod Runfeltova.
A kuća ima lošu zvučnu izolaciju. Mislim da možemo
vjerovati njegovim riječima.
Wallander je stajao s kavom u ruci i razmišljao o tome
što je ona rekla. - Moramo se pozabaviti sadržajem
kartonske kutije - rekao je. - Bilo bi dobro kad bi netko već
danas nazvao tvrtku za isporuku. Osim toga, nadam se da
su kolege iz Borasa obaviješteni. Kako se zvala tvrtka?
Secur? Nyberg to zna. Moramo otkriti je li Runfelt i prije
kupovao od te tvrtke. Sigurno je naručio ove stvari kako bi
ili za nešto koristio. - Opremu za prisluškivanje - rekla je. -
Za otiske prstiju? Koga to zanima? Tko koristi takvo što?
- Mi.
- Ali tko još?
Wallander je vidio da ona misli na nešto određeno. -
Uređaj za prisluškivanje mogu koristiti ljudi koji se bave
nedopuštenim stvarima.
- Mislila sam na otiske prstiju.
Wallander je kimnuo. Sad je shvatio. - Privatni detektiv
- rekao je. - I ja sam već pomislio na to. ali Gösta Runfelt je
trgovac cvijećem koji se bavi orhidejama.
- To mije samo tako palo na um - rekla je. - Ja ću sama
nazvati tvrtku za isporuku.
Wallander je otišao u svoju sobu. Telefon je zazvonio.
Bila je to Ebba. Sven Tyren bio je u prijavnom uredu.
- Nadam se da nije parkirao cisternu pred ulazom? -
upitao je Wallander. - Hansson će poludjeti.
- Ovdje nema nikakvog kamiona - rekla je Ebba. -
Hoćeš doći po njega? Osim toga, Martinsson je htio
razgovarati s tobom.
- Gdje je on?
- U svojoj sobi, mislim.
- Zamoli Svena Tyrena da pričeka nekoliko minuta dok
ja razgovaram s Martinssonom.
Martinsson je telefonirao kad je Wallander ušao u sobu.
Na brzinu je okončao razgovor. Wallander je
pretpostavljao da ga je zvala supruga. On svaki dan
bezbroj puta razgovara sa suprugom. Nitko nije znao o
čemu razgovaraju.
- Dobio sam forenzičare u Lundu - rekao je. - Imaju niz
privremenih rezultata. Problem je što nam ne mogu reći
ono što bismo mi htjeli znati.
- Kada je umro?
Martinsson je kimnuo. - Nijedan od onih bambusovih
kolaca nije mu prošao kroz srce. Također nije pogođena ni
žila kucavica. To znači da je prilično dugo bio naboden
prije nego što je umro. Uzrok smrti može se opisati kao
utapanje.
- Što to znači? - začuđeno je upitao Wallander. - Pa on
je bio na kolcima u jami. Nije se mogao utopiti.
- Liječnik s kojim sam razgovarao raspolagao je
velikom količinom nelijepih pojedinosti - rekao je
Martinsson. - Rekao je da su pluća bila puna krvi tako da
Holger Eriksson u jednom trenutku više nije mogao disati.
Otprilike kao da se utopio.
- Moramo znati kad je umro - rekao je Wallander. -
Nazovi ih ponovno. Možda će ti sada već moći reći.
- Gledat ću da dobiješ papire čim stignu.
- U to ću povjerovati tek kad ih dobijem. S obzirom na
to da stvari ovdje često nestaju.
Nije imao namjeru kritizirati Martinssona. Tek vani na
hodniku Wallander je shvatio da bi se njegove riječi mogle
krivo protumačiti. ali sad je bilo prekasno bilo što mijenjati.
Otišao je u prijavni ured po Svena Tyrena koji je sjedio na
plastičnoj sofi i zurio u pod. Bio je neobrijan i oči su mu bile
podlivene krvlju. Osjetio se veoma jak miris nafte i
benzina. Otišli su u Wallanderovu sobu.
- Zašto još niste uhvatili Holgerova ubojicu? - - upitao
je Sven Tyren.
Tyrenov ton odmah je uzrujao Wallandera. - Budete li
mi sada i ovdje rekli tko je on, osobno ću ga otići uhvatiti -
rekao je.
- Ja nisam policajac.
- To mi ne trebate govoriti. Da ste policajac, ne biste
postavili tako glupo pitanje.
Wallander je podigao ruku kad je Tyren otvorio usta ne
bi li mu odgovorio.
- Ovdje ja postavljam pitanja - rekao je.
- Jesam li osumnjičen?
- Ne. Alija postavljam pitanja. A vi trebate odgovoriti
samo na ono što vas pitam. Ništa drugo.
Sven Tyren slegnuo je ramenima. Wallander je
odjednom osjetio da je Tyren nepovjerljiv i da je na oprezu.
Svi Wallanderovi policijski instinkti odjednom su se
probudili. Njegovo prvo pitanje bilo je i jedino koje je
pripremio.
- Harald Berggren, govori li vam što to ime?
Sven Tyren ga je gledao. - Ne poznajem nikoga tko se
zove Harald Berggren. Bih li trebao?
- Jeste li sigurni?
- Da.
- Hoćete li razmisliti?
 - Ne trebam razmisliti. Ako sam siguran, onda sam
siguran.
Wallander mu je gurnuo sliku i pokazao na nju. Sven
Tyren se nagnuo.
- Poznajete li kojeg od tih muškaraca na slici?
Pogledajte dobro. Ne morate se žuriti.
Sven Tyren uzeo je fotografiju prstima uprljanim od
nafte. Dugo ju je gledao. Wallander se već počeo nadati
nečemu kad je Tyren odložio fotografiju.
- Nikad nisam vidio nijednog od njih.
- Dugo ste gledali. Jeste li pomislili da ipak poznajete
kojeg od njih?
- Mislio sam da ste rekli kako se ne moram žuriti. Tko
su ti muškarci? Gdje je to snimljeno?
- Jeste li sigurni?
- Nisam nikad vidio nijednog od njih.
Wallander je osjetio da Tyren govori istinu.
- To su trojica plaćenika - rekao je. - Snimljeno je prije
trideset godina u Africi.
- Legija stranaca?
- Ne baš. Ali nešto slično. Vojnici koji se bore na strani
onih koji najbolje plaćaju.
- Mora se od nečega živjeti.
Wallander ga je upitno pogledao. No nije ga pitao što
misli time reći.
- Jeste li čuli od koga da je Holger Eriksson imao kakve
veze s plaćenicima?
 - Holger Eriksson prodavao je automobile. Mislio sam
da ste to shvatili.
- Holger Eriksson je osim toga pisao pjesme i
promatrao ptice - rekao je Wallander ne skrivajući
nervozu. - Jeste li čuli da Holger Eriksson govori o
plaćenicima ili niste? Ili o ratovima u Africi?
Sven Tyren ga je pogledao. - Zašto policajci moraju biti
tako neugodni? - upitao je.
- Zato što nemamo uvijek posla s ugodnim stvarima -
odgovorio je Wallander. - Ponovno vas molim da mi
odgovarate na pitanja. Ništa drugo. Nikakve osobne
primjedbe koje nemaju veze s predmetom.
- A što ako vam ne budem odgovarao na pitanja?
Wallanderu je bilo jasno da je na najboljem putu ka
povredi procedure. No bilo mu je svejedno. Čovjek s druge
strane pisaćeg stola imao je u sebi nešto što mu je bilo
strašno odbojno.
- Onda ću vas pozivati svaki dan u policiju. I zatražit
ću od državnog odvjetnika nalog za pretres vaše kuće.
- I što ćete naći ondje?
- To vas se ne tiče. No je li vam jasno o čemu se ovdje
radi?
Wallander je znao da igra opasnu igru. Sven Tyren
mogao ga je pročitati. Ali očito je odlučio učiniti ono što je
Wallander tražio.
- Holger je bio miroljubiv čovjek. No znao je biti krut
kad je bila riječ o poslovima. Ali nikad nije govorio o
plaćenicima. Iako je to sigurno mogao činiti.
 - Kako to mislite? da je sigurno mogao to činiti?
- Plaćenici se bore protiv revolucionara i komunista,
zar ne? Holger je bio konzervativan, može se reći. Blago
rečeno.
- U kojem smislu konzervativan?
- Miško je da je cjelokupan razvoj društva
katastrofalan. Smatrao je da bi ponovno trebalo uvesti
kažnjavanje batinama i smrtnu kaznu za ubojice. Kad bi
bilo po njegovom, onda bi onaj tko ga je ubio dobio uže oko
vrata.
- I o tome je razgovarao s vama? - O tome je razgovarao
sa svima.
Čvrsto je zastupao svoja uvjerenja.
- Je li održavao vezu s kakvom konzervativnom
organizacijom?
- Kako bili ja to znao?
- Ako znate jedno, onda možda znate i drugo.
Odgovorite mi na pitanje.
- Ne znam.
- S neonacistima?
- Ne znam.
- Je li on bio nacist?
- Ja o njima ne znam ništa. Smatrao je da će društvo
propasti. Za njega nije postojala razlika između socijalista
i komunista. Stranka Folkparti bila je za njega nešto
najradikalnije što je mogao prihvatiti.
Wallander je malo razmislio o tome što je rekao Tyren.
Produbio je i promijenio sliku koju je do tada stvorio o
Holgeru Erikssonu. On je očito bio neobično kompleksna i
proturječna osoba. Pjesnik, a konzervativac, promatrač
ptica, a zagovornik smrtne kazne.
- Je li kad razgovarao s vama o tome da ima
neprijatelje?
- To ste me već pitali.
- Znam, ali pitam vas ponovno.
- Nikad to nije rekao otvoreno, ali noću bi dobro
zabarikadirao vrata.
- Zašto?
- Zato što je imao neprijatelje.
- Ali vi ne. znate koji su to neprijatelji bili?
- Ne.
- Je li rekao zašto ima neprijatelje?
- Nikad nije rekao da ima neprijatelje. To ja kažem.
Koliko puta moram to još ponoviti?
Wallander je podigao ruku u znak opomene. - Ako mi
odgovara, mogu vam sljedećih pet godina svaki dan
postavljati isto pitanje. Nije imao neprijatelje? Ali noću se
zaključavao?
- Da.
- Kako to znate?
- On je to rekao. Kako bih inače znao, kvragu? Ja nisam
odlazio onamo i noću lupao na njegova vrata! U Švedskoj
danas ne možeš vjerovati nikome. Tako je rekao.
Wallander je odlučio za sada okončati razgovor sa
Svenom Tyrenom. Bit će još prilike. Također je imao osjećaj
da Tyren zna više nego što je rekao. No Wallander je morao
oprezno postupati. Bude li Tyrena stjerao u kut, bit će ga
teško ponovno izmamiti.
- Mislim da ćemo do daljnjega ostati na ovome - rekao
je Wallander.
- Do daljnjega? Znači li to da ću morati doći još koji put?
A kada ću obavljati svoj posao?
- Javit ćemo vam se. Hvala što ste došli - rekao je
Wallander i ustao. Pružio mu je ruku.
Tyren je bio zbunjen tom ljubaznošću. Imao je snažan
stisak ruke.
- Vjerujem da ćete sami naći izlaz - rekao je Wallander.
Kad je Tyren otišao, Wallander je nazvao Hanssona.
Imao je sreću i odmah ga je dobio. - Sven Tyren - rekao je.
- Koji vozi cisternu. Za kojeg si mislio da je upleten u tuče
s tjelesnim ozljeđivanjem. Sjećaš li se?
- Da.
- Vidi što možeš naći o njemu.
- Je li hitno?
- Ne više od ostalog. ali ni manje.
Hansson je obećao da će se posvetiti tomu.
Već je bilo deset sati. Wallander si je donio kavu. Zatim
je napisao podsjetnik o razgovoru sa Svenom Tyrenom.
Kad se ekipa ponovno sastane, temeljito će raspravljati
o onom što se pokazalo iz razgovora. Wallander je bio
uvjeren da je to važno.
Kad je dovršio sažetak i zatvorio bilježnicu, ugledao je
papir s bilješkama napisanim olovkom; već je nekoliko
puta zaboravio vratiti papir Svedbergu. To je htio učiniti
sada, prije nego što počne raditi nešto drugo. Uzeo je papir
i izašao iz sobe. Vani na hodniku čuo je da mu zvoni
telefon. Predomišljao se jedan trenutak. Zatim se vratio i
podigao slušalicu.
Bila je to Gertrud. Plakala je. - Moraš doći - jecala je.
Wallander se smrzao. - Sto se dogodilo? - upitao je. - Tvoj
otac je mrtav. Leži vani među svojim slikama.
Bilo je deset sati i petnaest minuta. Ponedjeljak, 3.
listopad; 1994. godine.
 12.

Otac Kurta Wallandera bio je pokopan 11. listopada na

groblju Nya Kyrkogarden u Ystadu. Toga dana puhao je
olujni vjetar i pljuštala je kiša, ali je bilo i sunčanih
trenutaka. I sada, tjedan dana nakon što je Wallander
primio telefonom vijest o očevoj smrti, bilo mu je teško
shvatiti što se dogodilo. Još od trenutka kad je spustio
slušalicu, opirao se prihvatiti ono što je čuo. Jednostavno
nije mogao vjerovati da bi njegov otac mogao umrijeti.
Osobito ne sada, neposredno nakon putovanja u Rim. Ne
sada, kad su nakon toliko godina ponovno postali bliski.
Wallander je otišao iz zgrade policije, a da prethodno nije
ni s kim razgovarao. Bio je uvjeren da se Gertrud prevarila.
Ali kad je stigao u Löderup i otrčao u atelje, gdje se kao i
uvijek osjetio miris terpentina, odmah je vidio da je
Gertrud bila u pravu. Njegov je otac pao preko slike na
kojoj je upravo radio. li trenutku smrti sklopio je oči i
prstima grčevito stisnuo kist kojim je slikao male bijele
točke na tetrijebu. Wallander je vidio da je upravo
dovršavao sliku kojom je bio zabavljen dan prije, kad su
dugo šetali plažom u Sandhammarenu. Smrt je došla
iznenada. Gertrud je poslije, kad se smirila toliko da je opet
mogla suvislo govoriti, rekla da je doručkovao kao obično.
Sve je bilo kao i uvijek. Oko pola sedam otišao je u atelje.
Kad se do deset sati nije vratio u kuhinju, kako bi popili
kavu kao obično, htjela ga je podsjetiti na to. Tada je već
bio mrtav. Wallander je mislio kako smrt uvijek nešto
poremeti kad dođe. Smrt dolazi uvijek u nezgodno
vrijeme, bilo da šalica kave ostane neispijena, bilo da se
prekine nešto drugo.
Čekali su kola hitne pomoći. Ona ga je držala za ruku.
Wallander je iznutra bio potpuno prazan. Nije bio tužan.
Nije osjećao ništa osim mutne slutnje da je to bilo
nepravedno. Pokojnog oca gotovo nije mogao žaliti. No
mogao je žaliti sama sebe, to je bila jedina tuga koja je
moguća. Tada su došla kola hitne pomoći. Wallander je
poznavao vozača. On se zvao Prytz i odmah je shvatio da
trebaju otići po Wallanderova oca.
Nije bio bolestan - rekao je Wallander. - Još jučer smo
šetali plažom. Zalio se da se ne osjeća dobro. Ništa drugo.
To je sigurno bio moždani udar - s razumijevanjem je
rekao Prytz. - Tako djeluje.
I bilo je tako, liječnici su to poslije rekli Wallanderu. Sve
se odigralo veoma brzo. Njegov otac vjerojatno nije bio ni
svjestan toga da umire. Puknula mu je krvna žila u mozgu
i bio je mrtav prije nego što je glavom udario o nedovršenu
sliku. Gertrudina žalost i šok bili su ublaženi time što je sve
bilo tako brzo gotovo. Što je bio pošteđen toga da životari
ni na nebu ni na zemlji.
Wallander je bio zaokupljen sasvim drugim mislima.
Njegov je otac bio sam kad je umro. Nitko ne bi trebao biti
sam kad mu kucne zadnji čas. Pekla ga je savjest zato što
se nije obazirao na to da mu je ocu bilo loše. To može biti
predznak srčanog ili moždanog udara. No ipak je najgore
bilo to što se to dogodilo u krivo vrijeme. Iako je imao
osamdeset godina, to je došlo prerano. Trebalo je doći
kasnije. Ne sada. Ne tako. Dok je Wallander stajao u
ateljeu, pokušao je prodrmati oca. No bilo je uzalud.
Tetrijeb će ostati nedovršen.
Ali usred kaosa, unutarnjeg i vanjskog, Wallander je
zadržao sposobnost smirenog i razumnog djelovanja.
Gertrud se odvezla u kolima hitne pomoći. Wallander se
vratio u atelje, stajao je ondje u tišini i mirisu terpentina te
zaplakao pri pomisli kako otac nije želio da tetrijeb ostane
nedovršen. U znak slaganja s nevidljivom granicom
između života i smrti Wallander je uzeo kist i ispunio dvije
bijele točke koje su još nedostajale u tetrijebovoj pernatoj
haljini. Prvi put u životu kistom je dotaknuo jednu očevu
sliku. Zatim je očistio kist i stavio ga među ostale u staru
staklenku. Nije shvaćao što se dogodilo, nije znao što će to
značiti za njega. Cak nije znao kako bi trebao tugovati.
Otišao je u kuću i nazvao Ebbu. Bila je dirnuta i
nesretna, a Wallander nije mogao ništa reći. Na kraju ju je
samo zamolio da kaže ostalima što se dogodilo. Neka
nastave raditi bez njega. Dovoljno je da ga obavijeste
otkriju li nešto važno tijekom istrage. On se danas više neće
vratiti na posao. Kako će biti sutra, to nije znao reći. Zatim
je nazvao svoju sestru Kristinu i obavijestio je o očevoj
smrti. Dugo su razgovarali. Wallanderu se činilo da se
njegova sestra sasvim drukčije od njega pripremila na to
da bi otac mogao iznenada umrijeti. Ona će mu pomoći
pronaći Lindu, jer on nije znao telefonski broj restorana u
kojem je radila. Poslije toga je nazvao Monu. Ona je radila
u frizerskom salonu za žene u Malmöu kojemu nije znao
ime. No ljubazna žena na informacijama pomogla mu je
nakon što joj je rekao o čemu je riječ. Čuo je kako se Mona
zaprepastila što ju je nazvao. Odmah se uplašila da se nije
nešto dogodilo Lindi. Kad joj je Wallander rekao za očevu
smrt, osjetio je da joj je bar malo bilo lakše. To ga je
uzrujalo. Znao je da su se Mona i njegov otac uvijek dobro
razumjeli. Naravno, bilo je prirodno da se zabrine za
Lindu. Sjetio se jutra kad je Estonija potonula.
Mogu zamisliti kako ti je - rekla je. - Toga si se trenutka
bojao cijeli život - rekla je.
Imali smo razgovarati još o mnogo čemu - odgovorio
je. - Sad kad smo se napokon vratili jedan drugome. No
sada je prekasno.
Uvijek je prekasno - rekla je.
Obećala je da će doći na sahranu i pomoći mu ako
treba. Kad je razgovor završio, osjetio je u sebi užasnu
prazninu. Nazvao je Baibu u Rigu. Ali ona se nije javila.
Nastavio je nazivati. No nije bila ondje.
Na koncu se vratio u atelje. Sjeo je na stare sanjke na
kojima je njegov otac obično sjedio, uvijek sa šalicom kave
u ruci. Po krovu je lagano bubnjala kiša. Ponovno je počela
padati. Wallander je osjećao kako mu je strah od vlastite
smrti nadomak ruke. Atelje se već pretvorio u grobnicu.
Brzo je ustao i izašao van. Vratio se u kuhinju. Zazvonio je
telefon. Bila je to Linda. Plakala je. I Wallander je počeo
plakati. Htjela je doći što prije. Wallander je pitao treba li
nazvati njezina poslodavca i razgovarati s njim. Ali Linda
je već sve sredila. Odvest će se do Arlande i pokušati se već
popodne ukrcati u zrakoplov. Obećao je da će doći pred
nju, ali ona je rekla neka radije ostane uz Gertrud. Sama će
doći do Ystada i Löderupa.
 Navečer su se okupili u kući u Löderupu. Gertrud je
bila veoma mirna. Razgovarali su o pogrebu. Wallander
nije bio siguran bi li otac zapravo želio svećenika na
pogrebu. ali Gertrud je odlučivala o tome. Ona je bila
njegova udovica.
- Nikad nije govorio o smrti - rekla je. - Je li se bojao
smrti ili nije, to ne mogu reći. Također nije nikad rekao gdje
bi volio biti pokopan. Noja želim svećenika.
Dogovorili su se da ga sahrane na groblju Nya
Kyrkogarden u Ystadu. Jednostavan pogreb. Otac nije
imao mnogo prijatelja. Linda je rekla da želi pročitati jednu
pjesmu, Wallander je obećao održati kratak govor i složili
su se da zajedno otpjevaju pjesmu „Lijepa je zemlja“.
Sutradan je došla Kristina. Ona je odsjela kod Gertrud,
dok je Linda bila kod Wallandera u Ystadu. Kristina je
rekla da su sada, kad je otac otišao, oni na redu. Wallander
je osjetio kako mu raste strah od smrti. Ali nije ni s kim
razgovarao o tome; ni s Lindom, ni sa svojom sestrom.
Možda bi jednom mogao o tome razgovarati s Baibom.
Ona je pokazala snažne osjećaje kad ju je napokon dobio i
rekao joj što se dogodilo. Razgovarali su gotovo sat
vremena. Ona je govorila o svojim osjećajima u vrijeme kad
je prije deset godina umro njezin otac kao i o tomu kako se
osjećala kad su ubili njezina supruga Karlisa. Poslije toga
Wallanderu je bilo lakše. Ona je bila tu i neće nestati.
Onog dana kad je izašla osmrtnica u novinama Ystads
Allehanda, nazvao ga je Sten Widen sa svoje farme konja
kod Skurupa. Prošlo je nekoliko godina otkako je
Wallander s njim razgovarao. Obojicu je zanimala opera i
imali su velike zajedničke snove o budućnosti. Sten Widen
imao je lijep glas i Wallander je trebao biti njegov
impresario. Ali sve se promijenilo onoga dana kad je
iznenada umro Stenov otac, pa je Sten bio primoran
preuzeti farmu na kojoj su trenirali trkaće konje. Wallander
je postao policijski službenik, pa su se polako počeli
udaljavati jedan od drugoga. ali Sten Widen je nazvao i
izrazio sućut. Nakon razgovora Wallander se pitao je li
Sten ikad vidio njegova oca. No bio je zahvalan što ga je
nazvao. Postoji, dakle, još netko osim najužeg obiteljskog
kruga tko ga nije zaboravio.
.

Uza sve to Wallander je nastojao ne zanemariti svoj posao.

Već sutradan nakon očeve smrti, u utorak, 4. listopada,
vratio se na radno mjesto. Proveo je besanu noć u stanu.
Linda je spavala u svojoj staroj sobi. Osim toga, Mona je
došla u posjet i donijela večeru ne bi li, kako je rekla, bar
nakratko mislili o nečemu drugom. Wallander je pritom
prvi put nakon iscrpljujuće rastave braka prije pet godina
pomislio kako je sad i za njega njihov brak konačno gotov.
Predugo je zvao Monu da se vrati i sanjao neostvarive
snove da bi sve moglo biti kao prije. No nije bilo povratka.
A sad mu je Baiba bila bliska. Očeva smrt donijela je i nešto
dobro: Wallander više nije sumnjao u to da je život koji je
vodio s Monom prošao.
Možda i nije bilo tako čudno što je spavao loše cijeli
tjedan prije pogreba. No njegovi su kolege imali dojam da
je bio isti kao prije. Izrazili su mu sućut i on im je zahvalio.
Zatim se odmah prihvatio tekućih istražnih poslova. Lisa
Holgersson pozvala ga je na hodniku na stranu i predložila
mu da uzme nekoliko slobodnih dana. No on je odbio
njezinu ponudu. Dok je radio, tuga za ocem bila je
podnošljivija.
U tjednu prije pogreba istraga se odvijala jako sporo.
Možda zbog toga što Wallander nije pritiskao kao obično.
Drugi slučaj na kojem su radili, i koji je sve više zasjenjivao
umorstvo Holgera Erikssona, bio je nestanak Göste
Runfelta. Nitko nije shvaćao što se dogodilo. Kao da se
rasplinuo u zraku. Nitko od službenika nije vjerovao da
postoji prirodno objašnjenje za njegov nestanak. A druge
strane, nisu uspjeli naći ništa što bi ukazivalo na
međusobnu povezanost Holgera Erikssona i Göste
Runfelta. Jedino što je bilo potpuno jasno u vezi s Gostom
Runfeltom bilo je to da je zanimanje za orhideje bilo smisao
njegova života.
- Trebali bismo istražiti što se dogodilo kad mu se
utopila žena - rekao je Wallander najednom od sastanaka
na kojima je prisustvovao u tjednu u kojem je održan
pogreb. Ann-Britt Höglund obećala je da će to preuzeti na
sebe.
- Poštanska isporuka u Borasu? - zatim je upitao
Wallander. - Što je s tim? Što kažu kolege?
- Oni su obavili provjeru - odgovorio je Svedberg. -
Očito su i prije primijetili da ta tvrtka nezakonito uvozi
opremu za prisluškivanje. Policija u Borasu kaže da se
tvrtka pojavila pa nestala te osvanula pod novim imenom
i na novoj adresi, s novim vlasnikom. Ako sam dobro
shvatio, kolege su se ondje već prihvatili posla. ali mi
čekamo pismeni izvještaj.
 - Za nas je najvažnije pitanje je li Gösta Runfelt i prije
kupovao kod njih. Ostalo nas trenutno ne zanima.
- Čini se je njihov popis kupaca bio nepotpun. No
kolege iz Borasa pronašli su u poslovnim prostorijama
tvrtke očito zabranjene i veoma moderne opreme. Prema
njihovu mišljenju Runfelt je lako mogao biti špijun.
Wallander je na trenutak razmislio. - Zašto ne? - rekao
je zatim. - Ništa ne možemo isključiti. Morao je imati
nekakav razlog za kupovanje te opreme.
Nestanak Göste Runfelta shvatili su veoma ozbiljno.
Neovisno o tome posvetili su se lovu na one koji su
ubili Holgera Erikssona. Tražili su Haralda Berggrena, ali
nisu našli ni najmanji trag. Iz muzeja u Stockholmu javili
su im da smežurana glava, koju su zajedno s dnevnikom
pronašli u sefu Holgera Erikssona, najvjerojatnije potječe iz
Konga ili iz Zaira i da je to ljudska glava. To je bilo u redu.
ali tko je bio taj Harald Berggren? Razgovarali su već s
mnogim ljudima koji su poznavali Holgera Erikssona u
različitim razdobljima njegova života, ali nitko od njih
nikad nije čuo za Haralda Berggrena. Također nitko nije
čuo da je Holger Eriksson bio povezan s podzemljem u
kojem su se kretali plaćenici i potpisivali ugovore s
različitim pomoćnicima sotone. Na koncu je Wallander bio
taj koji je svojom idejom dao istrazi novi zamah.
- Mnogo je toga neobično u okruženju Holgera
Erikssona - rekao je. - Pa tako i činjenica da se njegovoj
blizini ne pojavljuje ni jedna jedina žena. Nigdje i nikad.
Zbog toga se počinjem pitati je li možda između Holgera
Erikssona i tog Haralda Berggrena postojala
homoseksualna veza. Ni u Berggrenovu dnevniku se ne
pojavljuju žene.
U sobi je zavladala tišina. Činilo se da nitko nije ni
pomislio na mogućnost koju je spomenuo Wallander.
- Malo mije čudno da homoseksualci izabiru tako
muški posao kao što je služenje u vojsci - rekla je Ann-Britt
Höglund.
- To uopće nije čudno - odvratio je Wallander. - Nije
neobično da homoseksualci izaberu vojničko zanimanje.
Vjerojatno žele prikriti svoje sklonosti, ili samo žele biti
okruženi muškarcima.
Martinsson je proučavao fotografiju trojice muškaraca
ispred termitnjaka. - Moglo bi se reći da si u pravu - rekao
je. - Ovi muškarci imaju u sebi nešto ženskasto.
- Što to? - znatiželjno je upitala Ann-Britt Höglund.
- Ne znam - rekao je Martinsson. - Možda način na koji
su se naslonili na termitnjak. Kosa.
- Neće nam pomoći budemo li sjedili ovdje i nagađali -
rekao je Wallander. - Ja samo pokušavam navesti neku
drugu mogućnost. Trebali bismo je imati na umu, kao i sve
drugo.
- Drugim riječima, tražimo plaćenika homoseksualca -
rekao je Martinsson. - Gdje se može naći jedan takav?
- Upravo je to ono što ne tražimo - rekao je Wallander.
- ali moramo imati na umu tu mogućnost, uza sve ostalo.
- Nitko od onih s kojima sam razgovarao nije ni
natuknuo da bi Holger Eriksson mogao biti
homoseksualac - rekao je Hansson koji je do tada šutio.
 - Ali o tome se ne govori otvoreno - rekao je Wallander.
- Osobito ne među starijim muškarcima. Ako je Holger
Eriksson bio homoseksualac, onda je to bilo u vremenima
kad su ovdje ucjenjivali muškarce s takvim sklonostima.
- Dakle, ti misliš da trebamo pitati ljude je li Holger
Eriksson bio homoseksualac? - upitao je Svedberg, koji je
također do tada šutio.
- Sami morate odlučiti kako ćete postupiti - rekao je
Wallander. - Ja ne znam je li to točno. Ali ne smijemo
zanemariti tu mogućnost.
Wallander se poslije jasno sjećao da je to bio trenutak u
kojem je započeo novi stupanj istrage. Kao da je odjednom
svima postalo jasno da u slučaju umorstva Holgera
Erikssona ništa nije bilo jednostavno ni lako dostupno.
Imali su posla s jednim ili više lukavih počinitelja i sad su
mogli pretpostaviti da je motiv za umorstvo ostao skriven
negdje u prošlosti. U prošlosti koja je bila dobro zaštićena
od tuđih pogleda. I dalje su obavljali teške temeljne
poslove. Uzimali su sve o životu Holgera Erikssona što im
je bilo dostupno. Svedberg je čak nekoliko dana radio do
kasno u noć te pažljivo i polako pročitao devet zbirki
pjesama koje je Eriksson izdao. Na kraju je Svedberg
gotovo povjerovao da je izgubio razum zbog svih onih
unutarnjih sukoba koji očito postoje u svijetu ptica. No nije
mislio da je naučio nešto više o Holgeru Erikssonu.
Martinsson je jednog vjetrovitog popodneva poveo svoju
kćer Terese u Falsterbonaset i razgovarao s raznim
promatračima ptica koji su ondje stajali, glava uvučenih u
ramena, i zurili u sive oblake. Jedini rezultat tog posjeta, ne
računajući to što je proveo vrijeme s kćeri koja je pokazala
zanimanje za učlanjenje u društvo biologa, bio je taj što je
sad znao da su one noći kad je Holger Eriksson bio ubijen
velika jata drozdova odletjela iz Švedske.
Martinsson je poslije razgovarao sa Svedbergom koji je
tvrdio da ni u jednom od devet svezaka nema pjesme o
drozdovima.
- Međutim, pročitao sam tri dugačke pjesme o velikim
šljukama - rekao je Svedberg. - Pošto je li još kakve šljuke?
Martinsson to nije znao. Istraga se nastavila.
Napokon je došao i dan pogreba. Namjeravali su se
naći kod krematorija. Prije nekoliko dana Wallander se
začudio doznavši da bi misu zadušnicu trebala održati
jedna svećenica. Osim toga, to nije bila bilo koja svećenica.
Upoznao ju je jednom prilikom tijekom ljeta. Poslije mu je
bilo drago što je to bila ona. Održala je jednostavan govor,
ni u jednom trenutku nije bila patetična.
Nazvala ga je dan prije i pitala je li njegov otac bio
religiozan. Wallander je rekao da nije. No pričao joj je o
njegovim slikama. I o njihovu putovanju u Rim. Sahrana je
bila manje bolna nego što je Wallander očekivao. Lijes je
bio izrađen od smeđeg drva i imao jednostavan ukras od
ruža. Linda je najotvorenije pokazala osjećaje. Nitko nije
sumnjao u iskrenost njezine tuge. Možda će pokojnik baš
njoj najviše nedostajati.
Poslije obreda vratili su se u Löderup. Sada, nakon
sahrane, Wallander je osjetio olakšanje. Kako će mu biti
poslije, nije znao. Zapravo, i dalje nije shvaćao što se
dogodilo. Mislio je da pripada naraštaju koji je veoma loše
pripremljen na to da je smrt stalno u blizini. Što se njega
ticalo, taj osjećaj se pojačavao posebnošću činjenice što se
kao policajac često bavi mrtvim ljudima. No sad se ;
pokazalo da je i sam bio jednako nezaštićen kao i svi drugi.
Prisjetio se razgovora s Lisom Holgersson otprije tjedan
dana.
Navečer su Linda i on dugo ostali budni i razgovarali.
Ona se htjela sutradan rano ujutro vratiti u Stockholm.
Wallander se oprezno raspitao hoće li ga rjeđe posjećivati,
sada kad djeda više nema. ali ona mu je obećala da će
dolaziti češće nego prije. A Wallander je sa svoje strane
obećao da neće zaboraviti Gertrud.
Kad je te večeri legao u krevet, osjetio je potrebu da se
ponovno posveti svojem poslu. Svom snagom. Tek kad se
na određeni način odmakne od iznenadne očeve smrti,
možda će shvatiti što to znači za njega. Kako bi ostvario taj
odmak, morao je raditi. Nije vidio druge mogućnosti.
Nikad nisam doznao zašto nije htio da budem
policajac, pomislio je prije nego što je zaspao. A sada je
prekasno. To vise nikad neću doznati.
Ako postoji svijet duhova, u što sumnjam, ondje bi se
otac i Rydberg mogli sresti. Iako su se za života rijetko kad
viđah, sada bi sigurno imali mnogo više materijala za
razgovor.
Za zadnje sate života Göste Runfelta izradila je
podroban plan. Znala je da sada, kad je bio tako slab, nije
više mogao pružiti nikakav otpor. Ona je slomila taj
otpor. Crv u cvijetu najavljuje smrt cvijeta, pomislila je dok je
zaključavala vrata kuće u Vollsjöu. Zapisala je u svoj
raspored da će doći u četiri sata popodne. Stigla je tri
minute prije. Čekat će dok se ne smrači. Zatim će ga izvući
iz peći. Za svaku sigurnost htjela mu je staviti Ušice. I
začepiti mu usta. Ali mu neće povezati oči. Premda će mu
se oči nakon tolikih dana u potpunom mraku teško
priviknuti na svjetlo, nakon nekoliko sati će opet vidjeti.
Željela je da je on doista vidi. I fotografije koje će mu
pokazati. Slike pomoću kojih će shvatiti što mu se
dogodilo. I zašto.
Bilo je nekoliko pojedinosti nad kojima nije imala pun
pregled i koje su mogle utjecati na njezin plan. Između
ostalog, postojala je opasnost da je preslab i da ne može
stajati na nogama. Zato je s glavnog kolodvora u Malmöu
pokupila mala, spretna teretna kolica i stavila ih u svoj
auto. Nitko nije vidio kad je stavljala kolica u auto. Još nije
odlučila hoće li ih vratiti. Ali u kolicima ga je mogla odvesti
do auta, bude li potrebno.
Ostali dio plana bio je veoma jednostavan. Netom prije
devet sati odvest će ga u šumu. Povezat će ga za drvo koje
je već odabrala. Pokazat će mu fotografije.
Zatim će ga zadaviti. Ostavit će ga ondje. Najkasnije u
ponoć ona će biti kod kuće u krevetu. Budilica će zvoniti u
pet i petnaest. U sedam i petnaest počinje raditi.
Voljela je svoj vremenski raspored. Bio je savršen. Ništa
nije moglo poći ukrivo. Sjela je na stolicu i promatrala
nijemu peć koja je nasred prostorije stolovala poput
kakvog žrtvenika. Moja bi me majka razumjela, pomislila
je. Ono što nitko ne učini, nikad nije učinjeno. Zlo se mora
naplatiti zlom.
 Izvadila je raspored iz torbe. Pogledala je na sat. Za tri
sata i petnaest minuta Gösta Runfelt će umrijeti.
.

Navečer 11. listopada Lars Olsson nije se osjećao najbolje.

Do zadnjeg trena nije mogao odlučiti hoće li otići trčati ili
neće. Ne samo zato što je bio bezvoljan. Na televiziji se baš
te večeri prikazivao film koji je želio gledati. Na koncu je
odlučio da će otići, trčati nakon filma pa makar bilo i kasno.
Lars Olsson stanovao je u jednoj kući u blizini Svartea.
Rodio se na imanju i još je živio kod roditelja, iako je već
imao trideset godina. Bio je suvlasnik bagera i znao je
njime upravljati jako dobro. Ovog tjedna iskopao je rupu
za drenažu najednom imanju u Skarbyju.
Ali Lars Olsson bio je također strastveni orijentacijski
trkač. Doslovno je živio za trčanje po švedskim šumama sa
zemljovidom i kompasom u ruci. Trčao je za jednu
momčad iz Malmöa koja se sad pripremala za veliku
međunarodnu noćnu orijentacijsku utrku. Često se pitao
zašto zapravo posvećuje trčanju toliko vremena? Kakvog
smisla ima trčati kroz šumu sa zemljovidom i kompasom i
tražiti skrivene kontrolne točke. Često je bilo hladno i
mokro, tijelo ga je boljelo i nikad nije bio zadovoljan svojim
postignućem. Zar će u tome provesti život? S druge strane
znao je da je dobar orijentacijski trkač. Imao je osjećaj za
teren i bio je brz i izdržljiv. Svojim iznimnim trudom već je
nekoliko puta pomogao svojoj momčadi da na zadnjoj
dionici staze dođe do pobjede. Malo je trebalo da ga prime
u nacionalnu momčad i on još nije izgubio nadu da će
jednog dana ostvariti taj napredak i predstavljati svoju
zemlju na međunarodnim natjecanjima.
 Gledao je film na televiziji, ali on je bio lošiji nego što je
očekivao. Malo poslije jedanaest krenuo je trčati. Trčao je
jednim dijelom šume sjeverno od njegove kuće, na granici
s prostranim zemljištima Marsvinsholma. Mogao je birati
između dva kruga, jednog od osam i jednog od pet
kilometara. Budući da je bio umoran i da je rano ujutro
morao ići raditi bagerom, odlučio se za onaj kraći.
Nataknuo je svjetiljku na čelo i krenuo. Tijekom dana
padala je kiša, snažan pljusak, a povremeno je bilo i
sunčanih razdoblja. Sada, navečer, bilo je šest stupnjeva.
Osjetio se miris vlažnog tla. Stazom je trčao u unutrašnjost
šume. Stabla su svjetlucala obasjana svjetiljkom na njegovu
čelu. Duboko u najgušćem dijelu šume nalazila se mala
uzvisina. Bude li trčao preko nje, put će biti kraći. Odlučio
se za kraći put. Skrenuo je sa staze i popeo se na uzvisinu.
Odjednom se zaustavio. U sjeni svjetiljke ugledao je
čovjeka. Prvo nije znao što vidi. Zatim je shvatio da je deset
metara ispred njega privezan za drvo polugoli muškarac.
Lars Olsson stao je kao ukopan. Disao je duboko i osjećao
kako ga obuzima strah. Svjetiljka je bacala svjetlo preko
drveća i grmova. No on je bio sam. Oprezno je načinio
nekoliko koraka prema čovjeku. Čovjek je visio preko
užeta kojim je bio privezan za drvo. Gornji dio tijela bio je
obnažen.
Lars Olsson nije trebao prilaziti bliže. Vidio je da je
čovjek mrtav. Ne znajući zapravo zašto, pogledao je na sat.
Bilo je jedanaest sati i devetnaest minuta.
Zatim se okrenuo i potrčao kući. Nikad prije nije trčao
tako brzo. Nije čak imao vremena ni skinuti svjetiljku s
čela, odmah je telefonom, koji se nalazio na zidu u kuhinji,
nazvao policiju u Ystadu.
Policajac koji je primio poziv pažljivo je slušao. Nakon
razgovora nije oklijevao. Potražio je na zaslonu
Wallanderovo ime i nazvao ga na kućni broj.
Već je bilo deset minuta do ponoći.
 Skanija

12. - 17. listopada 1994.

 13

Wallander je ležao budan u krevetu i razmišljao o tome

kako sad njegov otac i Rydberg leže na istom groblju, kad
je zazvonio telefon. Brzo je zgrabio slušalicu pokraj kreveta
da zvono ne probudi Lindu. Osjećajući se sve nemoćnije,
slušao je izvještaj dežurnog službenika. Informacije su bile
veoma škrte. Prva policijska ophodnja još nije stigla na
mjesto u šumi južno od Marsvinsholma. Naravno,
postojala je mogućnost da se noćni orijentacijski trkač
zabunio. No to je bilo malo vjerojatno. Službenik ga je
doživio iznimno bistrim, iako je, naravno, bio uzbuđen.
Wallander je obećao da će odmah doći. Odjenuo se što je
tiše mogao. Dok je sjedio za kuhinjskim stolom i pisao
poruku Lindi, ona se pojavila u spavaćici.
- Što se dogodilo? - upitala je.
- U šumi su našli mrtvog čovjeka - odgovorio je. - Pa su
me morah nazvati.
Ona je odmahnula glavom. - Zar se nikad ne bojiš?
Pogledao ju je upitno. - Zašto bili se bojao?
- Zbog svih tih ljudi što umiru.
Pomislio je kako ona pokušava reći nešto više nego što
on razumije. - Ne mogu - uzvratio je. - To je moj posao.
Netko mora to raditi.
Obećao je da će se vratiti na vrijeme kako bije ujutro
odvezao u zračnu luku. Još nije bio nijedan sat kad je sjeo
u auto. I tek na putu u Marsvinsholm sinulo mu je da bi
mrtvac u šumi mogao biti Gösta Runfelt. Upravo je za
sobom ostavio grad kad mu je zazvonio telefon u autu.
Poziv je došao iz policijske uprave. Ophodnja na poprištu
potvrdila je izvještaj. U šumi je doista bio mrtav čovjek.
- Jesu li ga identificirali? - upitao je Wallander.
- Čini se da nije imao u sebe nikakvih papira. Nije čak
bio ni pristojno odjeven. Izgleda jako loše.
Wallander je osjetio grč u želucu. No nije rekao više
ništa.
- Čekaju te na križanju. Prvo skretanje u smjeru
Marsvinsholma.
Wallander je završio razgovor i dao gas. Zgrozio se pri
pomisli na prizor koji će vidjeti.
Izdaleka je već vidio policijski auto i zakočio je. Ispred
auta sta jao je policajac. Wallander je prepoznao Petersa,
spustio je prozorsko staklo i upitno ga pogledao.
- Prizor nije ni malo lijep - rekao je Peters.
Wallander je naslućivao što to znači. Peters je bio
iskusan policajac. Ne bi se bez razloga poslužio tim
riječima.
- Jesu li ga identificirali?
- Bio je oskudno odjeven. Vidjet ćeš.
- A onaj tko ga je našao?
- Taj je tu.
Peters se vratio u drugi auto. Wallander je vozio za
njim. Stigli su u dio šume južno od dvorca. Put je
završavao pred jednom već zaraslom prosjekom.
- Dalje moramo pješačiti - rekao je Peters.
 Wallander je donio gumene čizme iz prtljažnika. Peters
i mladi policajac, o kojem je Wallander samo znao da se
zove Bergman, imali su jake džepne svjetiljke. Hodali su
stazom koja je vodila prema maloj uzvisini. Mirisalo je po
jeseni. Wallander je pomislio kako je trebao odjenuti deblji
pulover. Bude li morao ostati u šumi cijelu noć, bit će mu
hladno.
- Ubrzo ćemo biti ondje - rekao je Peters.
Wallander je osjetio da on to govori zato da ga upozori
na ono što ga čeka.
Unatoč svemu, prizor je iskrsnuo iznenada. Dvije
džepne svjetiljke silnom su oštrinom osvijetlile čovjeka koji
je polugol bio vezan za drvo. Snopovi svjetlosti su
podrhtavah. U blizini je kriknula neka noćna ptica.
Wallander je stajao nepomično. Zatim je prišao bliže.
Peters mu je svijetlio da vidi kamo staje. Čovjekova glava
visjela je na prsnom košu. Wallander je kleknuo kako bi
mu vidio lice. Pomislio je kako već zna što će vidjeti. Kad
je ugledao lice, njegove pretpostavke su se potvrdile. Iako
su fotografije koje je vidio u stanu Göste Runfelta bile
nekoliko godina stare, nije bilo nikakve sumnje. Gösta
Runfelt nije otputovao u Nairobi. Sada su bar znali što se
dogodilo umjesto toga. Umro je. Svezan za drvo.
Wallander je ustao i koraknuo unatrag. U njegovoj
glavi više nije postojala ni najmanja sumnja da između
Holgera Erikssona i Göste Runfelta postoji neka veza. Jezik
ubojice bio je isti. Iako je izbor riječi ovaj put bio malo
drukčiji. Jama s kolcima i drvo. To jednostavno nije moglo
biti slučajno.
 Okrenuo se prema Petersu. - Temeljito pripremljeno.
Peters je kimnuo. Wallander je primijetio da je
zaboravio telefon u autu. Zamolio je Bergmana da ode po
njega i da donese džepnu svjetiljku iz pretinca za rukavice.
- Gdje je čovjek koji ga je pronašao? - upitao je zatim.
Peters je skrenuo snop svjetlosti u stranu. Najednom
kamenu sjedio je čovjek u trenirci i podbočio lice rukama.
- Zove se Lars Olsson - rekao je Peters. - Živi na imanju
u blizini.
- Što je radio u šumi usred noći?
- On je orijentacijski trkač.
Wallander je kimnuo. Peters mu je dao džepnu
svjetiljku. Wllander je prišao čovjeku koji ga je pogledao
čim mu je snop svjetlosti pao na lice. Bio je veoma blijed.
Wallander se predstavio i sjeo pokraj njega na kamen.
Osjetio je hladnoću. - Dakle, vi ste ga našli - rekao je.
Lars Olsson je pričao. O lošem filmu na televiziji. O
razlozima njegova noćnog treninga. Kako je odlučio
krenuti kraćim putem. I kako je svjetiljkom na čelu
odjednom osvijetlio čovjeka.
- Vi ste točno naveli vrijeme - rekao je Walander sjetivši
se razgovora s dežurnim policajcem.
- Pogledao sam na sat - rekao je Lars Olsson. - To mije
navika. Možda je loša. Kad se dogodi nešto važno,
pogledam na sat. Da sam mogao, vjerojatno bih pogledao
na sat i u trenutku kad sam se rodio.
Wallander je kimnuo. - Jesam li dobro shvatio da vi
ovdje trčite gotovo svaku večer? - nastavio je.
 - Jučer sam tu trčao. ali u ranijem terminu. Trčao sam
dva kruga. Prvo dugi. Zatim kratki. Smanjio sam ga.
- U koliko je to bilo sati?
- Između pola deset i deset.
- I tada niste ništa vidjeli?
- Ne.
- Je li on mogao već biti privezan za drvo, a da ga vi
niste vidjeli?
Lars Olsson je malo razmislio. Zatim je odmahnuo
glavom. - Ja svaki put prolazim pokraj tog drveta. Vidio
bih ga.
Onda to znamo, pomislio je Wallander. Gotovo tri
tjedna Gösta Runfelt bio je negdje drugdje. I bio je živ.
Umorstvo je počinjeno u posljednja dvadeset četiri sata.
Ostavite adresu i telefonski broj - rekao je. - Javit ćemo
vam se.
Tko bi mogao učiniti takvo što? - rekao je Lars Olsson.
I ja se to pitam - odgovorio je Wallander.
Zatim je otišao od Larsa Olssona. Dao je Petersu
džepnu svjetiljku nakon što je dobio svoju i telefon. Dok je
Bergman zapisivao adresu Larsa Olssona, Peters je nazvao
policijsku upravu. Wallander je duboko udahnuo i prišao
čovjeku koji je bio povezan užetom. Na trenutak se
iznenadio što uopće nije mislio na oca dok se ponovno
nalazio u blizini smrti. No ipak je znao zašto to nije činio.
To je doživio već nekoliko puta. Mrtvi ljudi nisu bili samo
mrtvi. Oni više u sebi nisu imali ništa ljudsko. Bilo mu je
kao da prilazi beživotnom predmetu nakon što je
prevladao prvu nelagodu. Wallander je oprezno opipao
vrat Göste Runfelta. Sva tjelesna toplina već je bila nestala.
Ništa drugo nije ni očekivao. Utvrđivanje trenutka smrti,
vani i na temperaturama koje su se stalno mijenjale, bio je
vrlo složen posao. Wallander je promatrao čovjekov prsni
koš. Ni boja kože nije mu govorila ništa o tome koliko je on
već dugo bio ovdje. Nisu se vidjele nikakve ozljede. Tek
kad mu je Wallander osvijetlio vrat, primijetio je modrice.
To bi moglo značiti da je Gösta Runfelt bio obješen. Zatim
je Wallander pregledao uže. Bilo je obavljeno oko njegova
tijela, od natkoljenica do najgornjih rebara. Čvor je bio
jednostavan. Uže nije bilo jako zategnuto. To ga je
začudilo. Zakoračio je unatrag i osvijetlio cijelo tijelo.
Zatim je obišao oko drveta. Cijelo vrijeme pazio je kamo će
stati. Načinio je samo jedan krug. Činilo mu se da je Peters
rekao Bergmanu da bez potrebe ne hoda uokolo. Lars
Olsson je otišao. Peters je i dalje telefonirao. Wallanderu bi
dobro došao pulover. Uvijek bi morao imati još jedan u
autu. Kao što je u prtljažniku imao i čizme. To će biti duga
noć.
Pokušavao je zamisliti što se dogodilo. Labavo
povezano uže nije mu dalo mira. Pomislio je na Holgera
Erikssona. Možda će im umorstvo Göste Runfelta pomoći
pri rješenju njegova slučaja. Sljedeće istrage prisilit će ih da
prate oba slučaja. Stalno će morati imati na umu obje
strane. No Wallander je bio svjestan da bi moglo biti baš
obratno. Mogla je nastati još veća zbrka. Moglo bi biti sve
teže odrediti središnju točku, sve složenije tumačiti i
nadzirati područje istrage.
 Wallander je na trenutak ugasio džepnu svjetiljku i
nastavio razmišljati u mraku. Peters je i dalje razgovarao
telefonom. Bergman je negdje u blizini stajao poput
nepokretne sjenke. Gösta Runfelt visio je preko labavo
zavezanog užeta.
Je li to bio početak, sredina ili kraj? - pomislio je
Wallander. Možda imamo posla s novim serijskim
ubojicom. Klupko uzroka koje je još teže razmrsiti od onog
koje smo imali ljetos?
Nije imao odgovor. Jednostavno nije znao. Bilo je
prerano. Sve je bilo prerano.
Negdje u blizini čuli su se zvuci automobila. Peters je
izašao na cestu kako bi usmjeravao druge patrolne
automobile koji su dolazili, Wallander je na trenutak
pomislio na Lindu, nadajući se da ona spava. Bilo kako
bilo, on će je ujutro odvesti u zračnu luku. Odjednom ga je
obuzela velika tuga za pokojnim ocem. Osim toga žudio je
za Baibom. I bio je umoran. Osjećao se iscrpljeno. Isparila
je sva ona energija koju je imao nakon povratka iz Rima.
Više joj nije bilo ni traga.
Morao je upotrijebiti svu svoju snagu ne bi li odagnao
sumorne misli. Martinsson i Hansson došli su iz šume, a
ubrzo za njima Ann-Britt Höglund i Nyberg. Iza njih ljudi
iz vozila hitne pomoći i Nybergovi tehničari. Zatim
Svedberg. Na kraju jedan liječnik. Doimali su se kao loše
organizirana karavana koja je zalutala. Okupio je oko sebe
svoje najuže suradnike. Reflektor, priključen na prijenosni
generator, već je osvijetlio čovjeka privezanog za drvo.
Wallander se sjetio strašne slike pokraj jame na imanju
Holgera Erikssona. Sada se to ponovilo. Samo je okvir bio
drukčiji. A ipak usporediv. Scenariji su bili povezani.
Ovo je Gösta Runfelt - rekao je Wallander. - Nema
nikakve , sumnje. Ipak moramo dovesti Vanju Andersson.
Moramo što prije potvrditi identitet. No ima vremena, pa
ćemo ga skinuti. Ona ovo ne mora vidjeti.
Zatim je u nekoliko riječi ispričao kako je Lars Olsson
našao Gostu Runfelta.
On je nestao prije gotovo tri tjedna - nastavio je. - Ali
ako ne griješim, i ako je Lars Olsson u pravu, mrtav je
manje od dvadeset četiri sata. Ilije tako dugo privezan za
drvo. Pitanje je, dakle, gdje je bio u međuvremenu.
Zatim je odgovorio na pitanje koje još nitko od njih nije
postavio, ali koje je bilo logično. - Ne mogu vjerovati ni u
kakvu slučajnost - rekao je. - U pitanju je isti počinitelj
kojeg tražimo u vezi sa slučajem Holgera Erikssona. Sada
moramo otkriti što ta dvojica imaju zajedničko. Zapravo su
to tri istrage u jednoj: Holger Eriksson, Gösta Runfelt te
njih dvojica zajedno.
Što ako ne otkrijemo da su povezani? - upitao je
Svedberg.
Nešto ćemo naći - odlučno je rekao Wallander. - Prije
ili kasnije. Oba umorstva isplanirana su na način koji
isključuje izbor slučajne žrtve. Ubojica nije bio lud. Ova
dvojica su ubijena s određenim ciljem, iz određenog
razloga.
Gösta Runfelt vjerojatno nije bio homoseksualac -
rekao je Martinsson. – On je udovac koji ima dvoje djece.
 Možda je bio biseksualan - odgovorio je Wallander. -
Još je rano za takvu vrstu pitanja. Sad imamo važnijih
stvari za obaviti.
Krug ljudi oko Wallandera razišao se. Nije trebalo
mnogo riječi kako bi se počelo raditi. Wallander je stao
pokraj Nyberga koji je čekao da liječnik završi svoj posao.
Opet se dogodilo, dakle - rekao je Nyberg umornim
glasom.
Da - rekao je Wallander. - I opet moramo sve proći
ispočetka.
Baš jučer sam odlučio uzeti nekoliko tjedana godišnjeg
odmora - rekao je Nyberg. - Čim otkrijemo tko je ubio
Holgera Erikssona. Mislio sam otputovati na Kanarske
otoke. Možda nije osobito maštovito. Alije ondje toplije.
Nyberg se rijetko kad upuštao u privatne razgovore.
Primijetio je da je Nyberg umoran i iscrpljen. Opterećenost
poslom često je bila prevelika. Wallander je odlučio da će
prvom prilikom o tome razgovarati s Lisom Holgersson.
Nisu imali pravo na taj način ugrožavati Nybergovo
zdravlje.
Još dok je razmišljao o tome, vidio je kako je Lisa
Holgersson izašla na mjesto počinjenja umorstva. Stajala je
pokraj Hanssona i Ann-Britt Hbglund.
Liši Holgersson je doista od samog početka bilo teško,
pomislio je Wallander. Mediji će se raspisati o tom
umorstvu. Njezin prethodnik Björk nije izdržao taj
pritisak. Sad ćemo vidjeti hoće li ona uspjeti.
Wallander je znao da je Lisa Holgersson udana za
čovjeka koji je radio za međunarodnu računalnu tvrtku.
Imali su dvoje odrasle djece. Kad je ona došla u Ystad,
kupili su kuću u naselju Hedeskga, sjeverno od grada. No
on još nije bio kod nje i nije upoznao ni njezina supruga.
Nadao se da je to čovjek koji bi joj baš sada mogao dati
potporu. To će joj trebati.
Liječnik je ustao s koljena. Wallander ga je već jednom
vidio, ali u žurbi se nije mogao sjetiti njegova imena.
Izgleda kao da je zadavljen - rekao je.
Nije obješen?
Liječnik je pružio ruke. - Zadavljen dvjema rukama -
rekao je. - To ostavlja drukčije tragove od užeta. Jasno se
vide palčevi.
Snažan muškarac, odmah je pomislio Wallander.
Dobro utreniran čovjek. Koji ne oklijeva ubijati rukama. -
Koliko je vremena prošlo otada? - upitao je.
- Nije moguće reći. U posljednja dvadeset četiri sata.
Sigurno ne prije. Morate pričekati izvještaj forenzičara.
- Možemo li ga skinuti? - upitao je Wallander.
- Ja sam gotov - rekao je liječnik.
- A ja mogu početi - promrmljao je Nyberg.
Ann-Britt Höglund je prišla k njima. - Vanja Andersson
je ovdje - rekla je. - Čeka dolje u autu.
- Kako je ona to primila? - upitao je Wallander.
- Naravno, strašno je kad te netko probudi na takav
način. ali imala sam osjećaj da nije bila iznenađena.
Sigurno je cijelo vrijeme strahovala da je mrtav.
- I ja sam - rekao je Wallander. - Vjerojatno i ti?
Kimnula je, ali nije ništa rekla.
 Nyberg je odmotao uže. Tijelo Göste Runfelta ležalo je
na nosilima.
- Dovedite je - rekao je Wallander. - Poslije se može
vratiti kući.
Vanja Andersson bila je veoma blijeda. Wallander je
primijetio da na sebi ima crninu. Zar je već pripremila crnu
odjeću? Pogledala je mrtvačevo lice, snažno udahnula i
kimnula.
- Dakle, možete reći da je to Gösta Runfelt? - upitao je
Wallander. Nije bio zadovoljan svojim jednostavnim
načinom izražavanja.
- Tako je smršavio - promrmljala je.
Wallander je odmah naćulio uši. - Kako to mislite? -
upitao je. - Mršav?
- Lice mu je sasvim upalo. Prije tri tjedna nije izgledao
tako.
Wallander je znao da smrt može jako promijeniti
čovjekovo lice. No imao je osjećaj da Vanja Andersson
govori o nečem drugom. - Mislite da je smršavio otkako ste
ga vidjeli posljednji put?
- Da. Strašno je smršavio.
Wallander je pomislio kako je to što je rekla veoma
važno. Ali još nije mogao odlučiti kako bi to protumačio. -
Ne trebate više biti ovdje - rekao je. - Odvest ćemo vas kući.
Pogledala gaje. Djelovala je bespomoćno i izgubljeno. -
Što da radim s trgovinom? - upitala je. - Sa svim onim
cvijećem?
 - Sutra ne trebate otvarati. Neka tako bude za početak.
Ne razmišljajte o onome što bi trebalo biti poslije.
Nijemo je kimnula. Ann-Britt Höglund otpratila ju je
do policijskog auta koji ju je trebao odvesti kući.
Wallander je razmišljao. Gösta Runfelt nestao je bez
traga na gotovo tri tjedna. Kad se pojavio i vjerojatno
zadavljen bio povezan za drvo, bio je strašno mršav.
Wallander je znao što to znači. Zatočeništvo.
Stajao je mirno i slijedio svoje misli. I zatočeništvo se
moglo povezati s ratom. Vojnici su zatvarali zarobljenike.
U razmišljanju ga je prekinula Lisa Holgersson kad se,
idući prema njemu, spotaknula i umalo pala.
Pomislio je kako bije odmah mogao pripremiti za ono
što joj predstoji.
- Izgledaš kao da ti je hladno - rekla je.
- Zaboravio sam odjenuti deblji pulover - rekao je
Wallander. - Neke stvari čovjek nikad ne nauči.
Glavom je pokazala na nosila kojima su Gostu Runfelta
nosili u vozilo hitne pomoći, koje je čekalo na nekom
prokrčenom mjestu. - Što ti misliš?
- Isti počinitelj koji je ubio i Holgera Erikssona. Bilo bi
glupo misliti nešto drugo.
- Dakle, čini se da je bio zadavljen.
- Ne bih se želio prenagliti - rekao je Wallander. - Ah,
naravno, mogu zamisliti kako je sve teklo. Bio je još živ kad
su ga zavezali za drvo. Možda nije bio pri svijesti. Ali tu su
ga zadavili i ostavili. Osim toga, nije mogao pružiti otpor.
- Kako si to zaključio?
 - Uže je bilo labavo omotano. Uz malo napora mogao
se osloboditi.
- Zar ne bi labavo uže moglo navesti na pomisao da ga
je povlačio i pokušavao se oduprijeti?
Dobro pitanje, pomislio je Wallander, Lisa Holgersson
je nesumnjivo dobra policajka.
- Moguće - rekao je. - Ali ne vjerujem. Zbog nečeg što je
rekla Vanja Andersson. da je strašno smršavio.
- Ne razumijem kakve to ima veze.
- Ja samo mislim da je naglo mršavljenje polučilo
gubitak snage. Kimnula je.
- Ostao je privezan - nastavio je Wallander. - Počinitelj
nema potrebu prikriti svoj zločin. Ili skriti truplo. To je isto
kao u slučaju Holgera Erikssona.
- Zašto ovdje? - upitala je. - Zašto privezati čovjeka za
drvo? Čemu takva okrutnost?
- Kad bismo to znali, možda bismo shvatili zašto se to
uopće dogodilo - odgovorio je Wallander.
- A što ti misliš?
- Ja mislim mnogo toga - odgovorio je Wallander. -
Najbolje bi bilo da sada ostavimo Nyberga i njegove ljude
da rade na miru. Važnije je da se okupimo u Ystadu i
razgovaramo o svemu, nego što tapkamo tu u šumi i
umaramo se. U ovom trenutku ionako nemamo više što
vidjeti.
Nije imala nikakvih primjedbi. U dva sata ostavili su
Nyberga i njegove tehničare same u šumi. Kiša je rominjala
i vjetar je donio svježinu. Wallander je otišao zadnji.
 Što ćemo sad? Kako ćemo nastaviti? - pitao se.
Nemamo ni motiv ni osumnjičenika. Sve što imamo je
dnevnik koji pripada čovjeku imenom Harald Berggren.
Netko je ubio promatrača ptica i strastvenog ljubitelja
cvijeća. S dobro smišljenom okrutnošću. Gotovo
demonstrativno.
Pokušao se sjetiti što je rekla Ann-Britt Höglund. To je
bilo važno. Nešto o izraženoj muževnosti. To ga je navelo
da sve više misli na počinitelja s vojnom prošlošću. Harald
Berggren bio je plaćenik - nije ga se moglo nazvati
vojnikom - čovjek koji nije branio svoju zemlju ni svoju
ideju. Bio je to čovjek koji je za mjesečnu plaću u gotovini
ubijao ljude.
U svakom slučaju, to je polazna točka, pomislio je.
Moramo se držati toga, dok ide.
Pozdravio se s Nybergom.
- Trebamo li tražiti nešto posebno? - upitao je Nyberg.
- Ne, samo obratite pozornost na sve što podsjeća na
ono što se dogodilo s Holgerom Erikssonom.
- Ja mislim da sve podsjeća na to - rekao je Nyberg. -
Osim možda bambusovih stupaca.
- Sutra ujutro moramo ovamo dovesti pse - rekao je
Wallander.
- Ja ću sigurno još biti tu - mrzovoljno je rekao Nyberg.
- Razgovarat ću s Lisom o tvojim radnim uvjetima -
rekao je Wallander nadajući se da bi to moglo poslužiti bar
kao simbolično ohrabrenje.
- To se ne isplati - rekao je Nyberg.
 - Još manje se isplati ostaviti ovako kako jest -
odgovorio mu je Wallander.
Ujutro u petnaest do tri okupili su se u zgradi policije.
Wallander je došao posljednji u sobu za sastanke. Ugledao
je umorna i otečena lica i shvatio da istražnom timu
ponajprije mora dati novu energiju. Iz iskustva je znao da
svaka istraga dođe do stupnja kad se čini da više nitko
nema samopouzdanja. ali ovaj put je taj trenutak došao
neuobičajeno rano.
Trebali smo imati mirnu jesnu, pomislio je Wallander.
Svi su još iscrpljeni od ljeta.
Sjeo je i Hansson mu je poslužio kavu.
- Ovo neće biti lako - počeo je. - Dogodilo se ono čega
smo se potajno bojali. Netko je ubio Gostu Runfelta.
Vjerojatno isti onaj tko je ubio i Holgera Erikssona. Ne
znamo što to znači. Na primjerene znamo hoćemo li
doživjeti još neugodnih iznenađenja. Ne znamo je li ovo
počelo nalikovati na ono što smo doživjeli ljetos. No htio
bih upozoriti na to da ne donosimo druge zaključke od
toga da očito imamo posla s počiniteljem koji je ubio više
puta, a ne samo jedanput. Inače, ima mnogo toga u čemu
se ta dva zločina razlikuju. Više nego onoga što ih
povezuje.
Načinio je stanku. No nitko nije imao ništa reći.
- Moramo raditi na širokom frontu - nastavio je. - Bez
prethodno stvorenih mišljenja, ali dosljedno. Moramo
pronaći Haralda Berggrena. Moramo otkriti zašto Gösta
Runfelt nije otputovao u Nairobi. Moramo otkriti zašto je
prije nestanka i smrti naručio moderni prislušni uređaj.
Moramo naći vezu između te dvojice muškaraca, koji su,
izgleda, živjeli bez međusobnog kontakta. Budući da žrtve
nisu izabrane slučajno, veza između njih jednostavno mora
postojati.
Ni dalje se nitko nije javio za riječ. Wallander je
pomislio kako bi bilo najbolje privesti sastanak kraju.
Svima je bilo potrebno nekoliko sati sna. Ujutro će se opet
sastati.
Wallander više nije imao što reći, pa su se brzo razišli.
Vani je počela jače padati kiša i vjetar je snažnije
zapuhao. Dok je Wallander preko mokrog parkirališta
jurio prema svojem autu, razmišljao je o Nybergu i
njegovim tehničarima. No mislio je i na ono što je rekla
Vanja Andersson. da je Gösta Runfelt smršavio u ta tri
tjedna otkako je nestao.
Wallander to nije mogao obrazložiti drukčije nego
zatočeništvom. Pitanje je samo bilo gdje su ga držali
zatočenog.
Zašto? I tko?
 14.

Wallander je spavao pod vunenim pokrivačem na kauču

u svojoj radnoj sobi jer je već nakon samo nekoliko sati
morao ponovno ustati. U Lindinoj sobi bilo je tiho kad se
nakon sastanka u policijskoj upravi vratio kući. Trgnuo se
iz sna, mokar od znoja, nakon noćne more koje se jedva
sjećao. Sanjao je o ocu, opet su bili u Rimu i dogodilo se
nešto što ga je uplašilo. Nije se sjećao što je to bilo. Možda
je smrt u snu već putovala s njima u Rim, kao upozorenje?
Sjeo je u krevetu i omotao prekrivač oko sebe. Bilo je pet
sati. Ubrzo će zazvoniti budilica. Sjedio je tromo,
nepomično. Cijelo ga je tijelo boljelo od umora. Morao je
pokrenuti svu svoju snagu kako bi se prisilio ustati i otići
u kupaonicu. Nakon tuširanja osjećao se malo bolje.
Pripremio je doručak i probudio Lindu u petnaest do šest.
Prije pola sedam bili su na putu prema zračnoj luci. Linda
nije bila jutarnji tip osobe i nije mnogo govorila putem. Tek
kad su skrenuli s ceste E6 i prelazili posljednji kilometar do
Sturupa, činilo se da se probudila.
- Što se dogodilo u noći? - upitala je.
- Netko je u šumi našao truplo.
- Možeš li mi reći malo više o tome?
- Orijentacijski trkač imao je trening. Trčeći se gotovo
spotaknuo o mrtvaca.
- A tko je to bio?
- Orijentacijski trkač ili mrtvac?
 - Mrtvac.
- Jedan trgovac cvijećem.
- Je li izvršio samoubojstvo?
- Nije, nažalost.
- Što misliš time reći, nažalost?
- da je bio ubijen. Znači, imat ćemo mnogo posla.
Šutjela je nekoliko trenutaka. Sada su već vidjeli žutu
zgradu zračne luke.
- Ne razumijem kako to možeš izdržati - rekla je.
- Ni ja - uzvratio je. - Ali moram. Netko mora.
Pitanje koje je uslijedilo zapanjilo gaje.
- Misliš li da bih ja mogla biti dobra policajka?
- Miško sam da imaš sasvim druge planove.
- Imam. Odgovori mi na pitanje!
- Ne znam - rekao je. - ali sigurno bi mogla.
Više nisu ništa rekli. Wallander se zaustavio na
parkiralištu. Ona je imala samo naprtnjaču koju je on
izvadio iz prtljažnika. Kad je htio ući s njom u zgradu, ona
je odbila.
- Vrati se kući - rekla je. - Tako si umoran da jedva stojiš
na nogama.
- Moram raditi - odgovorio je. - No u pravu si: umoran
sam.
Zatim je nastupio trenutak sjete. Razgovarali su o
njegovu ocu, Lindinom djedu. Kojeg više nije bilo.
- To je tako čudno - rekla je. - U autu sam razmišljala o
tome. Kako je čovjek, kad umre, tako dugo mrtav.
 Promrmljao je nekakav odgovor. Zatim su se
pozdravili. Obećala je da će nabaviti telefonsku
sekretaricu. Kroz staklena vrata koja su se otvorila gledao
je kako odlazi. Zatim je nestala.
Sjedio je u autu i razmišljao o tome što je rekla. Je li smrt
zbog toga bila tako strašna?
Zbog toga što moraš tako dugo biti mrtav?
Upalio je motor i krenuo. Priroda je bila siva i činila mu
se tmurnom kao i istraga kojom su se bavili. Wallander je
razmišljao o događajima iz protekla dva tjedna. Muškarac
leži u jami nabijen na kolce. Drugi muškarac privezan je za
drvo. Je li smrt mogla biti odvratnija? Naravno, nije bilo
lijepo ni vidjeti oca kako leži među svojim slikama.
Pomislio je kako se ubrzo mora naći s Baibom. Nazvat će
ju još ove večeri. Više nije podnosio samoću i osjećao se kao
da ga netko goni. Od rastave je prošlo već pet godina i bio
je na najboljem putu da postane divlji pas koji se boji ljudi.
A to nije htio.
Netom poslije osam stigao je u policijsku upravu. Prvo
je otišao po kavu i nazvao Gertrud. Doimala se opuštenom
i to ga je iznenadilo. Njegova sestra Kristina još je bila
ondje. Budući da je Wallander imao toliko posla oko
tekućih istraga, dogovorili su se da njih dvije obave sve oko
očeva nasljedstva. Kuća u Löderupu bila je njegov sav
imetak. Dugova gotovo uopće nije imao. Gertrud je pitala
ima li Wallander kakvu posebnu želju. Prvo je rekao da
nema, a zatim se predomislio te izabrao jednu sliku s
tetrijbom s hrpe gotovih slika, naslonjenih na zid. Iz nekog
razloga, koji ni njemu nije bio jasan, nije htio imati sliku na
kojoj je otac radio kad je umro. Slika koju je Wallander
odabrao nalazila se u njegovoj sobi u policiji. Još nije
mogao odlučiti kamo bije objesio. Ili želi li to uopće.
Zatim je ponovno postao policajac.
Za početak je pročitao sažetak razgovora koji je Ann-
Britt Höglund vodila sa seoskom poštaricom koja je
dostavljala poštu Holgeru Erikssonu. Primijetio je da
dobro piše, bez nespretnih rečenica i sporednih
pojedinosti. Očito je nov naraštaj policajaca učio sastavljati
bolje izvještaje nego njegov.
No činilo se da njezin izvještaj nema nikakvo značenje
za njihove istrage. Holger Eriksson je malu žutu pločicu,
znak da mora razgovarati s poštaricom, posljednji put
izvjesio prije nekoliko mjeseci. Koliko se sjećala, u pitanju
je bilo nekoliko običnih uplata. U posljednje vrijeme nije
primijetila ništa čudno. Sve na imanju izgledalo je potpuno
normalno. Nije vidjela u blizini ni nepoznate automobile
ni nepoznate ljude. Wallander je odložio izvještaj. Zatim je
uzeo svoj notes i zapisao što prvo mora obaviti. Netko
mora temeljito ispitati Anitu Lagergren iz turističkog
ureda u Malmöu. Kad je Gösta Runfelt rezervirao
putovanje? Što zapravo obuhvaća takvo jedno putovanje
radi orhideja? Za njega je važilo isto što i za Holgera
Erikssona. Moraju stvoriti sliku o njegovu životu. Također
će biti prisiljeni razgovarati s njegovom djecom. Osim toga,
Wallander je želio znati nešto više o tehničkoj opremi koju
je Gösta Runfelt kupio kod Secura u Borasu. U koju je
svrhu trebala poslužiti? Što je trgovac cvijećem htio s tim
stvarima? Bio je uvjeren da je taj podatak odlučujući za
razumijevanje onoga što se dogodilo. Wallander je gurnuo
notes u stranu i ostao sjediti s rukom na telefonskoj
slušalici. Oklijevao je. Bilo je osam sati i petnaest minuta.
Moguće je da Nyberg spava. Ali to se nije moglo
promijeniti. Utipkao je broj Nybergova mobitela. Nyberg
se odmah javio. On je još bio u šumi, daleko od svojega
kreveta.
Wallander je pitao kako napreduje pretraživanje mjesta
događaja.
- Upravo su stigli psi - rekao je Nyberg. - Onjušili su
uže i pratili trag do prosjeke. No to nije ništa čudno, jer je
to jedini put koji vodi ovamo. Mislim da možemo reći da
Gösta Runfelt nije išao pješice. Sigurno ga je netko dovezao
autom.
- Ima li tragova automobila?
- Jako puno. Ali što ide jedno s drugim, to još ne mogu
reći, naravno.
- Još nešto?
- Zapravo nema više ništa. Uže je proizvedeno u jednoj
užari u Danskoj.
- U Danskoj?
- Mislim da se prodaje u svakoj trgovini gdje ima užadi.
U svakom slučaju, izgleda kao novo. Kupljeno za tu svrhu.
Wallander se počeo osjećati nelagodno. Zatim je
postavio pitanje zbog kojeg je nazvao. - Ima li bilo kakvih
znakova da je pokušao pružiti otpor dok su ga vezali za
drvo?
Nyberg je odgovorio bez oklijevanja. - Ne - rekao je. -
Ništa ne govori u prilog tome. Prvo, u blizini nisam naišao
ni na kakve tragove borbe. Tlo bi moralo biti izrovano.
Drugo, ni na stablu ni na užetu nema tragova struganja. Tu
su ga povezali. I bio je miran.
- Kako to objašnjavaš? >
- Zapravo pošto je samo dvije mogućnosti - odgovorio
je Nyberg. - Ili je već bio mrtav ili u najmanju ruku bez
svijesti kad su ga vezali. Ili je sam odlučio da neće pružati
otpor. ali to mi se ne čini vjerojatnim.
Wallander je razmišljao. - Postoji i treća mogućnost -
rekao je zatim. - Naime, da Gösta Runfelt nije imao snage
pa se nije mogao braniti.
Nyberg se složio. I to je bilo moguće. Možda i
najvjerojatnije.
- Pitat ću te još nešto - nastavio je Wallander. - Znam da
ne možeš odgovoriti. ali čovjek uvijek zamišlja kako se to
odvijalo. Nitko ne nagađa tako mnogo i tako često kao
policajci. Iako mi to uporno poričemo. Je li tu bila samo
jedna osoba ili više njih?
- Razmišljao sam o tome - rekao je Nyberg. - Mnogo
toga govori da je moralo biti više osoba. Nije tako
jednostavno odvući čovjeka u šumu i privezati ga za drvo.
No sumnjam.
- Zašto?
- Iskreno rečeno, ne znam.
- Vratimo li se na slučaj u Lödingeu, kakav si osjećaj
imao ondje?
- Isti. Moralo bi biti više osoba, ne samo jedna. ali nisam
siguran.
- I ja tako mislim - rekao je Wallander. - Ali to mi smeta.
 - Svakako mislim da imamo posla s osobom koja
raspolaže velikom tjelesnom snagom. Za to pošto je mnoge
naznake.
Više reda radi Wallander je na kraju upitao: - Ništa
drugo?
- Nekoliko starih limenki piva i umjetni nokat. To je
sve.
- Umjetni nokat?
- Žene to koriste. Ali možda je nokat već odavno tu.
- Pokušaj odspavati nekoliko sati - rekao je Wallander.
- A kad bih trebao imati vremena za spavanje? - upitao
je Nyberg.
Wallander je primijetio da je Nyberg odjednom postao
razdražljiv. Požurio se okončati razgovor. Odmah zatim
zazvonio je njegov telefon. Bio je to Martinsson.
- Mogu li svratiti? - upitao je. - Kada imamo sastanak?
- U devet. Imamo vremena.
Wallander je prekinuo razgovor. Imao je dojam da je
Martinsson naišao na nešto. Osjetio je napetost. Ono što im
je sad najpotrebnije bio je pravi pomak u istrazi.
Martinsson je ušao unutra, sjeo na Wallanderovu stolicu za
stranke i odmah prešao na stvar.
- Ponovno sam razmislio o toj priči s plaćenicima -
rekao je. - I o dnevniku Haralda Berggrena iz Konga.
Jutros, kad sam se probudio, sjetio sam se da sam jednom
sreo nekoga tko je bio u Kongu u isto vrijeme kad i Harald
Berggren.
- Kao plaćenik? - začuđeno je upitao Wallander.
 - Ne kao plaćenik. Nego kao član švedske trupe
Ujedinjenih nacija. Oni su trebali razoružati belgijske
postrojbe u provinciji Katanga.
Wallander je odmahnuo glavom. - Ja sam imao
dvanaest, trinaest godina kad se to dogodilo - rekao je. - Ne
sjećam se gotovo ničega iz tog vremena. Sve u svemu,
znam samo da je Dag Hammarskjöld stradao u
Zrakoplovnoj nesreći.
- Ja sam se tada tek rodio - rekao je Martinsson. - No
znam još ponešto iz škole.
- Rekao si da si sreo nekoga?
- Prije nekoliko godina sudjelovao sam na raznim
sastancima stranke Folkparti - rekao je Martinsson. - Poslije
sastanaka uvijek smo se ugodno družili uz kavu. Tada sam
si kavom uništio želudac.
Wallander je nestrpljivo lupkao prstima po pisaćem
stolu.
- Najednom od tih susreta sjedio sam pokraj čovjeka u
dobi od nekih šezdeset godina. Više ne znam kako smo
došli na to, ali on je rekao da je bio kapetan i ađutant
generala von Horna koji je zapovijedao švedskom
postrojbom Ujedinjenih nacija u Kongu. I sjećam se da je
spomenuo plaćenike koji su bili ondje.
Wallander je slušao sa o okolo nakon što sam se jutros
probudio. I na kraju sam imao sreću. Jedan od mojih bivših
prijatelja iz stranke sve većim zanimanjem.
- Malo sam naziva znao je tko je taj kapetan. Zove se
Olof Hanzell i umirovljenik je. Živi u Nybrostrandu.
 - Dobro - rekao je Wallander. - Onda ćemo ga posjetiti
što prije.
- Ja sam ga već nazvao - rekao je Martinsson. - Rekao je
da će rado razgovarati s policijom, ako mi mislimo da će
nam to pomoći. Zvučao je bistro i još veoma živahno i
rekao je da ima izvrsno pamćenje.
Martinsson je stavio na Wallanderov stol cedulju s
telefonskim brojem.
- Moramo sve pokušati - rekao je Wallander. - I ovaj naš
sastanak bit će prilično kratak.
Martinsson je ustao i krenuo. Na vratima je zastao. -
Jesi li vidio novine? - upitao je. ,
- Kad bih ih vidio? - Wallander je uzvratio pitanjem. j
- Björk bi pobjesnio. Stanovnici Lödingea i drugih
mjesta izjasnili su se. Nakon onoga što se dogodilo
Holgeru Erikssonu počeli su govoriti o tome kako bi
građani trebali organizirati stražu, j
- To su uvijek činili - odsutno je rekao Wallander. -
Nema razloga da zbog toga budemo zabrinuti. ,
- Nisam baš siguran - rekao je Martinsson. - Ono što
danas piše u novinama ukazuje na jasnu razliku.
- Kako?
- Više nisu anonimni. Objavili su svoja imena i slike.
Prije nije j bilo toga. Ideja o odborima građana za budnost
postala je društveno prihvatljiva.
Wallander je uvidio da je Martinsson u pravu. No ipak
mu je bilo teško vjerovati da je riječ o nečem drugom Osim
o uobičajenom izražavanju uznemirenosti kad se dogodi
nasilan zločin. O nečemu za stoje Wallander uostalom
imao razumijevanja. - Sutra! će biti još toga - rekao je samo.
- Kad se pročuje što se dogodilo i s Gostom Runfeltom.
Možda bismo trebali pripremiti Lisu Hogersson na to što
nas čekaj
- Kakav je tvoj dojam? - upitao je Martinsson.
- O Liši Holgersson? Čini mi se da je jako dobra.
Martinsson je ponovno ušao u sobu. Wallander je vidio
da je umoran. Pomislio je kako je Martinsson brzo ostario
otkako je u | policiji. «
- Mislio sam da je ovo što se ovdje dogodilo ljetos
iznimka - | rekao je Martinsson. - Ali sad vidim da nije bilo
tako.
- Sličnosti su tako male - rekao je Wallander. - Ne
smijemo stvarati poveznice koje ne postoje.
- Ne mislim na to. Mislim na tu okrutnost. Kao da
danas nije dovoljno ubiti, već je potrebno tako strašno
mučiti žrtve.
- Znam - rekao je Wallander. - No ne pitaj me kako
možemo zaustaviti taj trend.
Martinsson je izašao iz sobe. Wallander je razmišljao.
Zatim je odlučio da će još danas otići sam do umirovljenog
kapetana Olofa Hanzella.
.

Sastanak je bio kratak, kao što je to Wallander i najavio.

Iako se nitko od njih nije noću dovoljno naspavao, svi su
djelovali odlučno i puni snage. Znali su da ih čeka
zamršena istraga. Došao je i Per Åkesson i poslušao
Wallanderovo kratko izlaganje. Poslije toga imao je samo
nekoliko pitanja.
Podijelili su zadaće i raspravili o tome što treba obaviti
prvo. Pitanje o tome trebaju li zatražiti pojačanje zasada
nije bilo aktualno. Lisa Holgersson povukla je određeni
broj policijskih službenika s drugih poslova kako bi
pomogli odjelu za umorstva. Kad je nakon otprilike sat
vremena sastanak bio gotov, bili su zatrpani zadacima.
- Još samo nešto - rekao je Wallander. - Moramo
računati s tim da će ova ubojstva izazvati veliku pozornost
u medijima. Ono što smo vidjeli do sad, samo je početak.
Čuo sam da ljudi na selu opet govore o noćnim
ophodnjama i građanskoj zaštiti. Moramo pričekati hoće li
se to dogoditi. Do daljnjega će biti najjednostavnije da Lisa
i ja preuzmemo suradnju s medijima. Osim toga, kad bi
Ann-Britt Höglund mogla prisustvovati našim
konferencijama za medije, ja bih bio veoma zahvalan.
U deset i deset sastanak je završio. Wallander je još
neko vrijeme razgovarao s Lisom Holgersson. Dogovorili
su se da će u pola sedam održati konferenciju za medije.
Zatim je Wallander potražio u hodniku Pera Åkessona, ali
on je već otišao. U svojoj sobi Wallander je nazvao broj s
Martinssonove cedulje. U istom trenutku sjetio se da
Svedbergov papir s bilješkama o razgovoru još nije stavio
na njegov stol. Na drugom kraju žice Olof Hanzell podigao
je slušalicu. Imao je ugodan glas. Wallander se predstavio
i pitao bi li mogao već sada dopodne doći k njemu.
Kapetan Hanzell rekao mu je da je dobrodošao i opisao mu
je put. Kad je Wallander izašao iz policijske uprave,
ponovno se razvedrilo. Bilo je vjetrovito, ali je kroz
razmaknute oblake sjalo sunce. No ponovno je pomislio
kako treba za hladne dane koji dolaze staviti u auto topli
pulover. Iako se žurio, zaustavio se kod jednog posrednika
za nekretnine u centru grada i gledao izlog. Proučavao je
različite ponude za kuće koje su bile na prodaju. Najmanje
je jedna mogla biti zanimljiva. da je imao više vremena,
ušao bi unutra i uzeo kopiju dokumenata. Zapamtio je broj
ponude i vratio se u auto. Pitao se je li Linda uspjela dobiti
kartu za let u Stockholm ili još sjedi u zračnoj luci u
Sturupu i čeka.
Vozio je na istok prema Nybrostrandu, prošao pokraj
lijevog izlaza, malo poslije skrenuo udesno i počeo tražiti
Skrakvagen, gdje je stanovao Olof Hanzell. Svi putevi u
tom kraju bili su nazvani po pticama. Pitao se je li to
slučajno i bi li to trebalo što značiti. Tražio je osobu koja je
ubila ornitologa amatera. Nadao se da u Skrakvägenu živi
netko tko bi mu mogao otkriti trag.
Nakon što je zalutao nekoliko puta, napokon je stigao
na pravu adresu. Parkirao se, prošao kroz vrtna vrata i
krenuo prema kući koja nije bila starija od deset godina.
Ipak je djelovala nekako oronulo. Wallander je vjerovao da
je to tip kuće u kojoj se on nikad ne bi osjećao dobro. Čovjek
u trenirci otvorio je vrata. Imao je kratko ošišanu sijedu
kosu i uske brkove i činilo se da je u dobroj tjelesnoj
kondiciji. Nasmiješio se i pružio ruku Wallanderu.
Wallander se predstavio.
Moja supruga umrla je prije nekoliko godina - rekao je
Olof Hanzell. - Otada živim sam. Možda nije baš uredno.
Ali uđite!
 Prvo što je Wallander primijetio u hodniku bio je veliki
afrički bubanj. Olof Hanzell pratio je njegov pogled.
Ona godina kad sam bio u Kongu - to je bilo putovanje
mojeg života - rekao je. - Nikad se nisam vratio onamo.
Djeca su bila mala, moja supruga nije htjela. A onda je
jednog dana već bilo prekasno.
Odveo je Wallandera u dnevnu sobu gdje su već bile
pripremljene šalice za kavu. I tu su na zidovima visjeli
afrički suveniri. Wallander je sjeo na sofu i sa
zadovoljstvom prihvatio ponuđenu kavu. Zapravo je bio
gladan i trebalo bi mu nešto za jelo. Hanzell je donio tanjur
s dvopekom.
Sam ih pečem - rekao je pokazavši na dvopeke. - Dobra
zanimacija za starog vojnika.
Wallander je pomislio kako nema vremena razgovarati
ni o čemu drugom osim o tome zbog čega je došao ovamo.
Izvadio je iz džepa fotografiju trojice muškaraca i dodao
mu preko stola.
Prvo bih vas htio pitati poznajete li koga od te trojice
muškaraca. Mogu vam reći da je fotografija snimljena u
Kongu u vrijeme kad je ondje bila švedska postrojba
Ujedinjenih nacija.
Olof Hanzell uzeo je fotografiju. Nije ju ni pogledao,
nego je ustao i otišao po naočale. Wallander se sjetio kako
bi morao otići optičaru. Hanzell je s fotografijom prišao
prozoru i dugo je promatrao. Wallander je osluškivao u
tišini koja je ispunjavala cijelu kuću. Zatim se Hanzell
vratio od prozora. Bez riječi stavio je fotografiju na stol i
izašao iz sobe. Wallander je uzeo još jedan dvopek. Upravo
je htio pogledati gdje je Hanzell, kad se on vratio poseći
foto- album. Ponovno je otišao do prozora i počeo listati.
Wallander je čekao. Hanzell je napokon pronašao što je
tražio te dodao Wallanderu otvoreni album.
Pogledajte sliku lijevo dolje - rekao je. - Nije lijepa,
nažalost. Ali mislim da će vas zanimati.
Wallander se zaprepastio. Na slici su bila tri mrtva
vojnika, crne kože. Ležali su jedan do drugoga, krvavih
lica, prostrijeljenih ruku i razvaljenih prsnih koševa. Iza
njih stajala su dva muškarca s puškama u rukama. Bijelci.
Pozirali su kao na slici s lovinom. Crni vojnici bik su plijen.
Wallander je odmah prepoznao jednog od dvojice
bijelaca. To je bio onaj koji je na fotografiji iz dnevnika
Haralda Berggrena stajao sasvim lijevo. Bez ikakve dvojbe.
Bio je to isti čovjek.
- Učinio mi se poznatim - rekao je Hanzell. - Ali nisam
bio siguran. Trebalo mije vremena da pronađem pravi
album.
- Tko je to? - upitao je Wallander. - Terry O’Banion ili
Simon Marchand?
Primijetio je da je njegovo pitanje zbunilo Olofa
Hanzella.
- Simon Marchand - odgovorio je Hanzell. - Moram
priznati da me zanima otkuda to znate.
- Poslije ću vam objasniti. Molim vas, recite mi otkud
vam ta slika.
Olof Hanzell je sjeo. - Što znate o onome što se u to
vrijeme događalo u Kongu? - upitao je.
- Ne mnogo. Zapravo gotovo ništa.
 - Onda mi dopustite da vam objasnim okolnosti - rekao
je Hanzell. - Mislim da ih je potrebno razumjeti.
- Imate vremena koliko želite - rekao je Wallander.
- Počet ću s 1953. godinom - započeo je Hanzell. - U to
vrijeme četiri su afričke suverene zemlje bile članicama
Ujedinjenih nacija. Sedam godina kasnije taj se broj popeo
na dvadeset šest. Cijeli je afrički kontinent ključao.
Dekolonizacija je ušla u dramatičnu fazu. Sve više država
proglašavalo je samostalnost. Često su to bile velike
porođajne muke. Ali nije uvijek bilo onako nasilno kao u
slučaju Belgijskog Konga. Belgijska vlada je 1959. godine
izradila plan za prijelaz u suverenost. Bilo je dogovoreno
da će se vlast predati 30. lipnja 1960. godine. Kako se taj
dan bližio, tako su rasli i nemiri u zemlji. Plemena su
stremila k različitim političkim ciljevima, zločini su se
događali svaki dan. No samostalnost je postignuta i
iskusan političar imenom Kasavubu postao je
predsjednikom, dok je Lumumba postao premijerom.
Vjerojatno ste čuli za ime Lumumba.
Wallander je kimnuo ne previše uvjerljivo.
- Nekoliko dana prevladavalo je uvjerenje da će se
unatoč svemu postići miran prijelaz iz kolonije u
samostalnu državu. No već nakon nekoliko tjedana
regularna vojska Force Publique pobunila se protiv
belgijskih časnika. Belgijski padobranci došli su spasiti
svoje časnike. U zemlji je zavladao kaos. Kasavabu i
Lumumba nisu mogli kontrolirati situaciju. Istodobno je
Katanga - južna provincija zemlje, najbogatija zbog rudnog
blaga - proglasila odvajanje i nezavisnost. Vođa se zvao
Mois Čombe. Kasavubu i Lumumba zatražili su pomoć od
Ujedinjenih nacija. Dag Hammarskjöld, tadašnji glavni
tajnik, za kratko je vrijeme uspio dogovoriti intervenciju
Ujedinjenih naroda, između ostalog i sudjelovanje jedne
postrojbe iz Švedske. Mi smo imali ulogu policije.
Belgijanci koji su ostali u Kongu podupirali su Moisa
Čombea u Katangi. Novcem velikih rudničkih poduzeća
plaćali su plaćeničke postrojbe. I sada dolazi na red
fotografija.
Hanzell je predahnuo i otpio gutljaj kave. - Sada znate
kako je ondje bilo napeto i zamršeno - rekao je.
Mogu zamisliti da je situacija bila iznimno zamršena -
odgovorio je Wallander, nestrpljivo čekajući nastavak.
U borbe u Katangi bilo je uključeno nekoliko stotina
plaćenika - rekao je Hanzell. - Došli su iz mnogih zemalja.
Iz Francuske, Belgije, Alžira. Petnaest godina nakon
završetka Drugog svjetskog rata bilo je još mnogo
Nijemaca koji nisu mogli prihvatiti da je rat završio tako
kako je završio. Osvećivali su se na nevinim Afrikancima.
No bio je tu i određen broj Skandinavaca. Neki su umrli i
bili zatrpani u jame i nitko ne zna gdje leže. Jednog dana
jedan je Afrikanac došao u švedsku jedinicu Ujedinjenih
nacija. Kod sebe je imao papire i fotografije plaćenika koji
su poginuli. No među njima nije bilo Šveđana.
- A zašto je onda došao u švedsku jedinicu?
- Mi smo Šveđani bili na glasu kao ljubazni i
velikodušni. Došao je s kartonskom kutijom i htio je
prodati njezin sadržaj. Bog zna kako je došao do toga.
- I vi ste ga kupili?
 Hanzell je kimnuo. - Recimo da smo izvršili robnu
razmjenu. Mislim da sam za kutiju platio u
protuvrijednosti od nekih deset kruna. Najviše toga sam
bacio. ali zadržao sam nekoliko fotografija. Između ostalih
i ovu.
Wallander je načinio korak dalje. - Harald Berggren -
rekao je. - Jedan od muškaraca na fotografiji Šveđanin je i
zove se tako. Nakon što smo jednog isključili, on je ili ovaj
u sredini ili ovaj na desnoj strani. Govori li vam što njegovo
ime?
Hanzell je malo razmislio. Zatim je odmahnuo glavom.
- Ne - rekao je. - No to ne mora ništa značiti.
- Kako to mislite?
- Mnogi plaćenici promijenili su ime. Ne samo Šveđani.
Do isteka ugovora koji su imali, uzimali su nova imena.
Kad je sve bilo gotovo i ako su ostali živi, mogli su vratiti
svoja prava imena.
- To znači da je Harald Berggren možda bio u Kongu
pod nekim sasvim drugim imenom?
- Da.
- To također znači da je možda dnevnik pisao pod
imenom koje mu je tada služilo kao pseudonim?
- Da.
- I to opet može značiti da je Harald Berggren bio ubijen
pod nekim drugim imenom?
- Da.
 Wallander je upitno pogledao Hanzella. - Drugim
riječima, gotovo je nemoguće reći je li on živ ili mrtav?
Može li pod jednim imenom biti živ, a pod drugim mrtav?
- Plaćenici su plašljivi ljudi. Što je i razumljivo.
- Dakle, gotovo je nemoguće pronaći ga, ako on sam to
ne želi?
Olof Hanzell je kimnuo. Wallander je gledao u tanjur s
dvopekom.
- Znam da su mnogi moje kolege bili drugog mišljenja
- rekao je Hanzell. - Alija sam uvijek prezirao plaćenike.
Oni su ubijali za novac. Iako su tvrdili da se bore za
ideologiju. Za slobodu. Protiv komunizma. Ali stvarnost je
izgledala drukčije. Ubijali su bez razlike. Slušali su
zapovijedi onih koji su najbolje plaćah.
- Plaćenik je sigurno imao velikih problema vratiti se
normalnom životu - rekao je Wallander.
- Mnogima to nikad nije uspjelo. Postali su sjenke na
rubu društva. Ili su se opijali do smrti. Jedan dio njih
vjerojatno je i prije toga imao psihičke smetnje.
- Kako to mislite?
Hanzellov odgovor uslijedio je bez oklijevanja i bio je
jasan. - Sadisti i psihopati.
Wallander je kimnuo. Shvatio je.
Harald Berggren bio je čovjek koji je postojao, ali i koji
nije postojao. Kako se uklapao u sliku, bilo je više nego
nejasno.
Osjećaj je bio jasan. Wallander je zapeo. Više nije znao
kako dalje.
 15.

Wallander je ostao u Nyborstrandu do kasno popodne.

No nije sve vrijeme bio kod Olofa Hanzella. Otišao je iz
Hazellove kuće ujedan sat. Kad je nakon dugog razgovora
izašao na svjež jesenski zrak, nije znao što bi započeo. Što
bi trebao biti njegov sljedeći korak? Umjesto da se vrati u
Ystad, odvezao se na more i parkirao auto. Nakon nekoliko
trenutaka neodlučnosti odlučio se za šetnju.
Možda će mu to pomoći da načini sažetak koji mu je
bio hitno potreban? Ali kad je došao na plažu i osjetio oštar
jesenski vjetar, vratio se u auto. Sjeo je na suvozačevo
sjedalo i spustio naslon za leđa. Zatim je zatvorio oči i
dozvao u sjećanje događaje od onog dopodneva otprije
dva tjedna, kad se Sven Tyren pojavio kod njega i rekao
mu da je Holger Eriksson nestao. Danas, 12. listopada imali
su još jedno ubojstvo koje je trebalo razjasniti.
Wallander je pokušao postupati strogo kronološki.
Jedan od najvažnijih uvida koje mu je omogućio Rydberg
bio je taj da stvari koje se dogode prve ne moraju nužno
biti i prve u lancu uzroka. Holger Eriksson i Gösta Runfelt
bili su ubijeni. ali zašto? Je li to bila nekakva osveta? Ili
zločin iz koristi, iako nije shvaćao kakva bi to korist mogla
biti?
Otvorio je oči i ugledao otrgnutu uzicu za zastavice
koja se njihala na vjetru. Holger Eriksson bio je naboden u
brižno pripremljenoj rupi sa zašiljenim kolcima. Gösta
Runfelt bio je zatočen i zatim zadavljen.
 Bilo je previše pojedinosti koje Wallanderu nisu davale
mira. Naglašena okrutnost. I zašto je Gösta Runfelt bio
zatočen prije nego što su ga ubili? Wallander si je
pokušavao razjasniti glavne pretpostavke od kojih moraju
krenuti. Počinitelj kojeg su tražili i kojeg su pokušavali
identificirati sigurno je poznavao i Holgera Erikssona i
Gostu Runfelta. Tu nije bilo nikakve sumnje.
Bile su mu poznate navike Holgera Erikssona. Osim
toga, sigurno je znao da je Gösta Runfelt namjeravao
otputovati u Nairobi. Od toga se moglo krenuti. Nadalje,
ubojica nije ni na koji način spriječio da ubijeni budu
pronađeni. Čak je bilo naznaka da je to htio.
Wallander je zastao. Zašto netko nešto pokazuje? Zato
da netko vidi što je učinio. Je li ubojica doista htio drugim
ljudima ukazati na svoj zločin? I što je želio pokazati tim
ponašanjem? Da su baš ta dva čovjeka bila mrtva? Ili je pak
htio da bude jasno vidljivo kako je postupio? Da ih je ubio
na jeziv i mudar način?
To je bila jedna mogućnost, pomislio je Wallander,
osjećajući sve veću nelagodu. U tom slučaju su se ubojstva
Holgera Erikssona i Göste Runfelta morala staviti u mnogo
širu sliku. Veličinu te slike nije još mogao ni zamisliti. To
nije moralo značiti da će umrijeti još netko. No sigurno je
značilo da Holgera Erikssona i Gostu Runfelta i onoga tko
ih je ubio treba tražiti u većoj skupini ljudi. U nekoj vrsti
zajednice - možda među plaćenicima u kakvom dalekom
afričkom ratu.
Wallander je odjednom osjetio želju za cigaretom. Iako
se prije nekoliko godina veoma lako odrekao pušenja, ta
mu se želja sve češće javljala. I sad je bilo tako. Izašao je iz
auta i sjeo na stražnje sjedalo. Vjerojatno zato da promijeni
perspektivu. Brzo je zaboravio cigarete i nastavio je
razmišljati. Ono što sada traže i što prvo moraju naći jest
veza između Holgera Erikssona i Göste Runfelta. Bilo je
moguće da uopće nisu uočili tu vezu. No sigurno je
postojala, bio je uvjeren u to. Kako bi pronašli to što ih
veže, morali su znati nešto više o dvojici muškaraca.
Gledano izvana, oni su bili različiti. Veoma različiti. Već
samo po starosnoj dobi. Nisu pripadali istom naraštaju.
Dobna razlika iznosila je trideset godina. Holger Eriksson
mogao je biti otac Göste Runfelta. No njihovi su se životi
križali u nekoj točki. Potraga za tom točkom od sada je
trebala biti u središtu njihove istrage. Wallander nije vidio
nikakav drukčiji put.
Zazvonio mu je telefon. Bila je to Ann-Britt Höglund.
- Nešto se dogodilo? - upitao je.
- Moram priznati da zovem iz čiste znatiželje -
odgovorila je.
- Razgovor s kapetanom Hanzellom bio je koristan -
rekao je Wallander. - Uza sve drugo što je rekao i što bi
moglo biti važno, ukazao je na to da Harald Berggren
danas možda živi pod drugim imenom. Plaćenici su često
koristili lažna imena kad su potpisivali ugovore ili se
dogovarali usmeno.
- To će nam otežati potragu za njim.
- I ja sam to prvo pomislio. Igla u plastu sijena. No ne
mora biti tako. Koliko ljudi zapravo mijenja ime tijekom
života? Iako će zadatak biti težak, morao bi biti rješiv.
- Gdje si ti?
 - Na moru. U Nybrostrandu.
- Što radiš ondje?
- Sjedim u autu i razmišljam.
Primijetio je da je pooštrio ton, kao da ima potrebu
braniti se.
- Onda ti neću više smetati - rekla je.
- Ne smetaš mi - rekao je. - Sad ću krenuti natrag u
Ystad. Ali namjeravam se usput zaustaviti u Lödingeu.
- Nešto posebno?
- Moram osvježiti pamćenje. Zatim idem u Runfeltov
stan. Mislim da ću doći u tri sata. Bilo bi dobro kad bi Vanja
Andersson mogla doći.
- Pobrinut ću se za to.
Završili su razgovor. Wallander je upalio motor i
krenuo u Lödinge. Još mu gotovo ništa nije bilo jasno. Ali
ipak je malo napredovao. U glavi je imao nacrt daljnjeg
tijeka istrage. Pritom je uronio u takve dubine koje su veće
nego što je mogao zamisliti.
Nije bio sasvim iskren kad je rekao Ann-Britt Höglund
da je svrha njegova posjeta kući Holgera Erikssona potreba
za osvježenjem pamćenja. Wallander je htio vidjeti kuću
prije nego što ode u stan Göste Runfelta. Htio je vidjeti
postoje li kakve sličnosti. I po čemu se razlikuju.
Kad je skrenuo na imanje Holgera Erikssona ondje su
već stajala dva automobila. Začuđeno se pitao tko bi mogli
biti ti posjetitelji. Novinari koji provode jesenski dan
snimajući mračne fotografije mjesta zločina? Wallander je
dobio odgovor kad je ušao u dvorište. Ondje je stajao
odvjetnik iz Ystada kojeg je Wallander poznavao otprije, te
dvije žene, jedna starija i jedna Wallanderovih godina.
Bjurman, odvjetnik, pozdravio ga je i pružio mu ruku.
- Ja sam izvršitelj oporuke Holgera Erikssona - objasnio
mu je. - Mislili smo da je policija ovdje završila s poslom.
Nazvao sam policijsku upravu.
- Bit ćemo gotovi tek kad uhvatimo počinitelja -
odgovorio je Wallander. - ali nemamo ništa protiv da
prođete kroz kuću.
Sjetio se da je u istražnim spisima pročitao da je
Bjurman izvršitelj oporuke Holgera Erikssona. Također je
mislio da se sjeća da je Martinsson s njim razgovarao.
Bjurman je Wallanderu predstavio dvije žene. Starija
mu je naglašeno odmjereno pružila ruku, kao da joj je
ispod časti baviti se policijskim službenicima. Wallander,
koji je bio iznimno osjetljiv na umišljene ljude, odmah se
uzrujao. No svladao se. Druga je žena bila ljubazna.
- Gospođa Martensson i gospođa von Fessler su iz
muzeja u Lundu - rekao je Bjurman. - Holger Eriksson je
udruzi muzeja ostavio najveći dio svojeg nasljedstva.
Naveo je veoma točne opise inventara. Upravo smo htjeli
sve pregledati.
- Recite ako nešto nedostaje - napomenuo je Wallander.
- Inače vam neću smetati. Neću ostati dugo.
- Zar policija doista nije pronašla ubojicu? - upitala je
starija žena, gospođa Fessler. Wallander je njezine riječi
doživio kao tvrdnju i kao gotovo neprikrivenu kritiku.
- Ne - rekao je. - Policija nije.
 Wallander je shvatio da mora okončati razgovor prije
nego što pobjesni. Okrenuo se i krenuo prema kuci na kojoj
su vanjska vrata bila otvorena. Kako bi se isključio iz
razgovora koji se vodio na dvorištu, zatvorio je vrata za
sobom. Jedan miš projurio mu je pokraj nogu i nestao iza
stare škrinje za odjeću uza zid. Jesenje, pomislio je
Wallander. Poljski miševi useljavaju se u svoja zimska
staništa..
Prošao je kroz kuću, polako i pribrano. Nije tražio ništa
posebno, samo je htio zapamtiti sve u kući. To je trajalo
dobrih dvadeset minuta. Bjurman i dvije žene nalazili su
se u drugom krilu kad je izašao iz kuće. Wallander je
odlučio otići bez pozdrava. Tek kad je stigao do auta,
prenuo se. Bjurman je rekao nešto. Prošlo je nekoliko
trenutaka dok se nije sjetio što. Vratio se u kuću. Bjurman i
žene još su bili u krilima sa strane. Gurnuo je vrata i pozvao
Bjumana mahnuvši mu rukom.
- Što ste ono malo prije rekli o oporuci?
- Holger Eriksson je najveći dio imovine ostavio udruzi
muzeja u Lundu.
- Najveći dio? To znači da nije sve?
- Ima još jedna odluka o 100.000 kruna koje idu nekom
drugom. To je sve.
- Kome?
- Jednoj crkvi u župi Berg. Crkva u Svenstaviku. Kao
dar. Nadstojnik može slobodno raspolagati tim novcem.
Wallander nikad nije čuo za to mjesto.
- Je li Svenstavik u Skaniji? - upitao je.
 - U južnom Jamtlandu - odgovorio je Bjurma. -
Dvadeset, trideset kilometara od granice s Harjedalenom.
- Što je Holger Eriksson imao sa Svenstavikom? -
začuđeno je upitao Wallander. - Ja sam mislio da je on iz
Ystada.
- Nažalost, ne znam ništa o tome - odgovorio je
Bjurman. - Holger Eriksson bio je veoma zatvoren čovjek.
- Je li dao objašnjenje za to darivanje?
- Oporuka Holgera Erikssona uzoran je dokument,
sažet i precizan - rekao je Bjurman. - Ona ne sadrži
obrazloženja osjećajne prirode. Crkva u Svenstaviku treba
prema njegovoj posljednjoj želji dobiti 100.000 kruna. A i
dobit će ih.
Wallander više nije imao pitanja. Iz auta je nazvao
Ebbu koja je bila u upravi. - Molim vas da mi nađete broj
župnog ureda u Svenstaviku - rekao je. – Ili je ured možda
u Östersundu. Mislim da je to susjedni grad.
- A gdje se nalazi Svenstavik? - upitala je.
- Zar ne znaš? U južnom Jamtlandu.
- Ti znaš svašta - uzvratila mu je.
Wallander je osjetio da ga je odmah pročitala, pa joj je
rekao da je to doznao tek od Bjurmana.
- Ako imaš broj, daj mi ga, molim te - rekao je. - Ja sam
sada na putu prema stanu Göste Runfelta.
- Lisa Holgersson želi svakako razgovarati s tobom -
rekla je Ebba. - Stalno nas zovu novinari. ali konferencija
za tisak pomaknuta je na pola sedam večeras.
- To mi baš odgovara - rekao je Wallander.
 - Zvala je i tvoja sestra. Htjela je još jednom razgovarati
s tobom prije nego što se vrati u Stockholm.
Pomisao na očevu smrt došla je neočekivano i
uzdrmala gaje. No nije htio popustiti osjećajima. Nikako ne
u ovom trenutku.
- Nazvat ću je - rekao je Wallander. - ali sad mije
najvažniji župni ured u Svenstaviku.
Zatim se vratio u Ystad. Zaustavio se ispred jedne
zalogajnice i pojeo hamburger koji nije imamo nikakav
okus. Bio je razočaran, pa je naručio još i kobasicu. Jeo je
brzo kao da čini nešto nezakonito i boji se da ga netko ne
uhvati. Poslije toga odvezao se u Vastra Vallgatan. Stari
auto Ann-Britt Höglund stajao je pred vratima kuće Göste
Runfelta.
Vjetar je i dalje puhao u naletima. Wallander se
smrzavao, stisnuo se u kaput dok je prelazio ulicu.
Kad je pozvonio, nije mu otvorila Ann-Britt Höglund,
nego Svedberg.
- Morala je otići kući - objasnio mu je Svedberg. - Jednoj
joj je dijete bolesno. A nije mogla upaliti svoj auto, pa je
uzela moj. No rekla je da će se brzo vratiti.
Wallander je otišao u dnevnu sobu i pogledao oko sebe.
- Je li Nyberg već gotov? - začuđeno je upitao.
Svedberg ja pogledao s nevjericom. - Zar nisi ništa čuo?
- upitao je.
- Što sam trebao čuti?
- Što se dogodilo s Nybergom. Ozlijedio je stopalo.
- Nisam ništa čuo - rekao je Wallander. - Kad je to bilo?
 - Nyberg se poskliznuo na ulje ispred uprave. Pao je
tako nezgodno da mu je napukao mišić ili tetiva. Sad je u
bolnici. Nazvao je i rekao da može nastaviti raditi. ali mora
imati štaku. I naravno, bio je silno ljutit.
. Wallander je pomislio na Svena Tyrena koji se
parkirao pred ulazom u zgradu policije. Ali odlučio je ne
reći ništa.
Prekinulo ih je zvono na vratima. Bila je to Vanja
Andersson. Bila je veoma blijeda. Wallander je dao znak
Svedbergu pa se ovaj povukao u radnu sobu Göste
Runfelta. Wallander je s Vanjom Andersson otišao u
dnevnu sobu. Djelovala je kao da joj je bilo neugodno što
je ovdje. Bila je neodlučna kad ju je zamolio da sjedne.
- Razumijem da vam je neugodno - rekao je. - Alija vas
ne bih molio da dođete ovamo da to nije bilo neophodno.
Kimnula je. No Wallander je sumnjao da ga je
razumjela. Sigurno joj je sve bilo neshvatljivo nakon što
Gösta Runfelt nije otputovao u Nairobi, nego su ga našli
mrtvog u jednoj šumi pokraj Marsvinsholma.
- Vi ste već bili u ovom stanu - rekao je Wallander. - A
imate i dobro pamćenje. To znam jer ste se sjetili boje
njegova kovčega.
- Jeste li ga našli?
Wallander je pomislio kako ga još nisu ni počeli tražiti.
Po njegovu mišljenju kovčeg je bio zauvijek izgubljen.
Ispričao se i otišao k Svedbergu koji je pregledavao sadržaj
ormara za knjige. - Jesi li čuo što o kovčegu Göste Runfelta?
- On je imao kovčeg?
 Wallander je odmahnuo glavom. - Zaboravi.
Razgovarat ću s Nybergom.
Vratio se u dnevnu sobu. Vanja Andersson nepomično
je sjedila na sofi. Wallander je primijetio da ona želi otići
što je prije moguće. Doimalo se kao da se s velikim
naporom prisiljava disati zrak u stanu. - Poslije ćemo se
vratiti na kovčeg - rekao je. - Sad bih vas zamolio da
prođete kroz stan i pogledate nedostaje li što.
Pogledala ga je zapanjeno. - Kako bih ja to znala?
Nisam bila tako često ovdje.
Znam - rekao je Wallander. - No možda ipak primijetite
nedostaje li što. To može biti važno. U ovom trenutku sve
je važno. Ako želimo naći onoga tko je to učinio. A vi to
sigurno želite jednako kao i mi.
Wallander je računao na to. No ipak je došlo
neočekivano. Briznula je u plač. Wallander se osjećao
potpuno bespomoćno, kao i uvijek u takvim situacijama.
Pitao se uče li budući policajci tijekom svojeg obrazovanja
tješiti ljude koje plaču. Pitat će to Ann-Britt Höglund kad
se ukaže prilika.
Svedberg je došao iz kupaonice s papirnatim rupčićem
i dao joj ga. Onaj e prestala plakati jednako naglo kao što je
i počela.
Žao mije - rekla je. - Ali ovo je tako teško.
Znam - rekao je Wallander. - Ne treba vam biti žao.
Mislim da ljudi općenito ne plaču dovoljno.
Pogledala gaje.
To vrijedi i za mene - rekao je.
 Netom nakon toga razgovora ustala je sa sofe. Bila je
spremna početi.
Ne morate se žuriti - rekao je Wallander. - Pokušajte se
sjetiti kako je bilo kad ste posljednji put bili ovdje kako
biste zalili njegovo cvijeće. Samo polako.
Pratio ju je, ali se držao podalje. Kad je čuo kako
Svedberg psuje u radnoj sobi, otišao je k njemu i stavio prst
na usta. Svedberg je kimnuo, shvatio je. Wallander je često
mislio kako se važni trenuci u zamršenim istragama
pojavljuju ili tijekom razgovora ili u potpunoj tišini. I jedno
i drugo doživio je nekoliko puta. Vidio je da se Vanja
Andersson doista trudila.
No bez uspjeha. Vratili su se onamo odakle su poček,
na sofu u radnoj sobi. Odmahnula je glavom.
Mislim da sve izgleda kao i obično - rekla je. - Ne vidim
da bilo što nedostaje ili da ima kakvih promjena.
Wallander se nije tomu čudio. Primijetio bi da je ona
što opazila pri obilasku stana. - Ništa niste uočili? - upitao
je.
Mislila sam da je on u Nairobiju - rekla je. - Zalijevala
sam njegovo cvijeće i brinula o trgovini.
Izvrsno ste obavili i jedno i drugo - rekao je Wallander.
- Hvala vam što ste došli. Sigurno ćemo vam se još javiti.
Otpratio ju je do vrata. Kad je otišla, Svedberg je izašao
iz zahoda.
- Izgleda da ništa ne nedostaje - rekao je Wallander.
- On je sigurno bio poseban - zamišljeno je rekao
Svedberg. - Njegova radna soba neobična je mješavina
kaosa i besprijekornog reda. Što se tiče cvijeća, čini se da je
taj red bio savršen. Nikad ne bih pomislio da postoji toliko
mnogo literature o orhidejama. ali što se tiče njegova
privatnog života, sve je u velikom neredu. U
knjigovodstvu trgovine cvijećem za 1994. godinu pronašao
sam prijavu poreza iz 1969. godine. Tada je njegov
dohodak iznosio vrtoglavih 30.000 kruna.
- Pitam se koliko smo mi tada zarađivali - rekao je
Wallander. - Sigurno ne više. Vjerojatno mnogo manje.
Možda smo imali 2000 kruna mjesečno.
Malo su razmišljali o svojim prijašnjim primanjima.
- Nastavi tražiti - rekao je tada Wallander.
Svedberg se vratio svojemu poslu. Wallander je stao
kod prozora i gledao luku kad je začuo nekakav šum na
vratima. To je sigurno Ann-Britt Höglund, ona ima
ključeve. Otišao je k njoj u hodnik.
- Ništa ozbiljno, nadam se?
- Jesenska prehlada - rekla je. - Moj suprug je negdje u
području koje se prije zvalo Istočne Indije. ali susjeda me
spašava.
- Često sam razmišljao o tome - rekao je Wallander. -
Vjerovao sam da su susjede koje pomažu nestale s
pedesetim godinama.
- I jesu. Alija imam sreću. Moja ima pedeset godina i
nema djece. No ne radi to besplatno, naravno. I događa se
da me odbije.
- Što onda radiš?
- Improviziram. Ako je večer, možda mogu
dobiti babysittericu. Katkad se i sama pitam kako mi to
polazi za rukom. Kao što znaš, ne uspijevam uvijek. Tada
kasnim na posao. Ali vjerujem da muškarci zapravo ne
razumiju kakve su složene radnje potrebne za rješavanje
izostanka s posla kad je, na primjer, dijete bolesno.
- Vjerojatno ne - rekao je Wallander. - Možda bismo se
morali pobrinuti da tvoja susjeda dobije odlikovanje.
- Govorila je o tome kako se želi odseliti - rekla je Ann-
Britt Höglund namrštivši čelo. - Ne smijem ni pomisliti što
će onda biti.
Razgovor je prilazio kraju.
- Je li bila ovdje? - upitala je Ann-Britt Höglund.
- Vanja Andersson je došla i otišla. Čini se da iz stana
nije ništa nestalo. No podsjetila ine na nešto drugo. Na
kovčeg Göste Runfelta. Moram priznati da sam ga
potpuno zaboravio.
- I ja - rekla je. - ali koliko znam, u šumi ga nisu našli.
Razgovarala sam s Nybergom, baš prije nego što je slomio
nogu.
- Je li baš tako loše?
- U svakom slučaju, ozljeda je ozbiljna.
- Onda će biti loše volje. A to nije dobro.
- Pozvat ću ga na večeru - veselo je rekla Ann-Britt
Höglund.
- On voli kuhanu ribu.
- Kako znaš? - začuđeno je upitao Wallander.
- Tako što sam ga već jednom pozvala. On je vrlo
ugodan gost. Priča o svemu, samo ne o svojem poslu.
Wallander se u sebi pitao bi li i njega ocijenila kao
ugodnoga Gösta. Znao je da bar ne pokušava govoriti o
svojem poslu. Ali kada je zapravo posljednji put bio
pozvan na objed? To je bilo tako odavno da se više nije ni
sjećao.
Stigla su Runfeltova djeca - rekla je Ann-Britt Höglund.
- Hansson ih je primio. Kći i sin.
Otišli su u dnevnu sobu. Wallander je promatrao
fotografiju supruge Göste Runfelta.
Moramo otkriti što se dogodilo - rekao je.
Ona se utopila.
Ali moramo znati pojedinosti.
Hansson misli na to. On savjesno obavlja razgovore.
Pitat će djecu za majku.
Wallander je znao da je ona u pravu. Hansson je imao
mnogo loših strana. ali jedna od njegovih najboljih bila je
ta što je znao razgovarati sa svjedocima. Skupljati
informacije. S roditeljima razgovarati o djeci. IR obrnuto,
kao sada.
Wallander je pričao o svojem razgovoru s Olfom
Hanzellom. Pozorno ga je slušala. Preskočio je mnoge
pojedinosti. Najvažniji je bio zaključak da Harald Berggren
danas vjerojatno živi pod drugim imenom. Već je to
spomenuo kad su razgovarali telefonski. Primijetio je da
ona razmišlja o tome.
Ako je službeno promijenio ime, možemo provjeriti u
popisu patenata i prijava - rekla je.
Sumnjam da bijedan plaćenik to obavio redovnim
putem - napomenuo je Wallander. - Naravno, možemo
provjeriti. To i sve ostalo. I bit će teško.
 Poslije toga pričao joj je o susretu sa ženama iz Lunda i
odvjetnikom Bjurmanom na imanju Holgera Erikssona.
- Ja sam se jednom sa suprugom vozila autom po
unutrašnjosti Norrlanda - rekla je. - Mutno se sjećam da
smo prošli kroz Svenstavik.
- Ebba je trebala odavno nazvati i dati mi broj župnog
ureda - ljutito je rekao Wallander i uzeo telefon iz džepa.
Telefon je bio isključen. Opsovao je zbog svoje nemarnosti.
Ona je pokušala prikriti smiješak, ali nije uspjela.
Wallander je shvatio da se ponaša nemoguće i djetinjasto.
Kako bi se izvukao, sam je nazvao upravu. Zatražio je od
Ann-Britt Höglund olovku i zapisao broj na komadiću
novinskog papira. Ebba ga je doista pokušala nazvati
nekoliko puta.
U istom trenutku u sobu je ušao Svedberg. U ruci je
imao svežanj papira. Wallander je vidio da su to potvrde o
plaćenim računima.
- Ovo bi moglo biti nešto - rekao je Svedberg. - Gösta
Runfelt je vjerojatno imao još jednu sobu u ulici
Harpegatan. Plaća mjesečnu stanarinu. Koliko vidim, ovo
drži odvojeno od ostalih plaćanja koja su povezana s
trgovinom s cvijećem.
- Harpegatan? - upitala je Ann-Britt Höglund. - Gdje je
to?
- Blizu Nattmanstorga u središtu grada - rekao je
Wallander.
- Je li Vanja Andersson rekla što o tome da je unajmio
još jednu sobu?
 - Pitanje je je li ona to znala - rekao je Wallander. -
Odmah ćemo to doznati. 3
Izašao je iz stana i ukoso preko ceste otišao u
cvjećarnicu. Vjetar je sad puhao u još jačim naletima.
Wallander je zadržao dali i sagnuo se štiteći se od vjetra.
Vanja Andersson bila je sama. Miris cvijeća opet je bio
veoma jak. Wallander se na trenutak osjećao izgubljenim,
kad je pomislio na putovanje u Rim i na svojeg oca koji više
nije bio među živima. No odagnao je te misli. On je j bio
policajac. Tugovat će kad za to bude imao vremena. Ne
sada.
- Imam jedno pitanje - rekao je - na koje vjerojatno
možete a odgovoriti s da ili ne.
Okrenula se prema njemu. Lice joj je bilo blijedo i
prestrašeno. Wallander je pomislio kako neki ljudi stalno
ostavljaju dojam kako su spremni na to da bi svakog časa
moglo doći do onog najgoreg. Činilo se da je i Vanja
Andersson takva osoba. Wallander joj to sada nije mogao
zamjeriti.
- Jeste li znali da je Gösta Runfelt unajmio sobu ovdje u
gradu u ulici Harpegatan? - upitao je.
Odmahnula je glavom.
- Jeste li sigurni?
- Gösta je imao samo ovu trgovinu i svoj stan.
Wallanderu se odjednom jako žurilo.
To bi bilo sve - rekao je. - Ništa više.
Kad se vratio u stan, Svedberg i Ann-Britt Höglund
skupili su već sve ključeve koje su uspjeli naći.
Svedbergovim autom odvezli su se u ulicu Harpegatan.
Obična kuća za iznajmljivanje. Na pločicama s imenima na
ulazu nisu vidjeli ime Göste Runfelta.
Na potvrdama o plaćenim računima piše da je riječ o
podrumskoj prostoriji - rekao je Svedberg.
Malo stubište vodilo je u podrum. Wallander je osjetio
kiselkasti miris zimskih jabuka. Svedberg je počeo
isprobavati ključeve. Dvanaesti ključ bio je onaj pravi. Ušli
su u hodnik s crveno oličenim čeličnim vratima koja su
vodila u pojedine podrumske prostorije.
Ann-Britt Höglund pronašla je odgovarajuća vrata. -
Mislim da je to ovdje - rekla je.
Na vratima se nalazila naljepnica s cvjetnim motivom.
Orhideja - rekao je Svedberg.
Tajna prostorija - rekao je Wallander.
Svedberg je nastavio isprobavati ključeve. Wallander je
primijetio da vrata imaju još jednu bravu.
Napokon se u jednoj bravi čuo klik. Wallander je osjetio
kako postaje sve napetiji. Svedberg je tražio odgovarajući
ključ. Imao je još samo dva kad je pogledao ostale i kimnuo
im.
- Onda ulazimo - rekao j e Wallander.
I Svedberg je otvorio vrata.
 16.

Strah ga je uhvatio poput kakvih kandži. Ali kad mu se

javila ta misao, već je bilo kasno. Svedberg je otvorio vrata.
Wallander je u trenutku u kojem je strah potisnuo osjećaj
za vrijeme očekivao eksploziju. Ali dogodilo se samo to da
je Svedberg pipao rukom po zidu i tiho upitao gdje je
prekidač za rasvjetu. Poslije je Wallanderu bilo neugodno
što se toliko bojao. Zašto bi Gösta Runfelt svoju
podrumsku prostoriju osigurao eksplozivom?
Svedberg je upalio svjetlo. Ušli su unutra i pogledali
uokolo. Budući da se prostorija nalazila ispod zemlje, bilo
je samo nekoliko uskih prozora u visini nogostupa.
Wallander je odmah primijetio da prozori i na unutarnjoj
strani imaju željezne rešetke. To je bilo neobično i
vjerojatno je Gösta Runfelt to dao napraviti o svom trošku.
Prostorija je bila uređena kao ured. Tu se nalazio pisaći
stol. Uza zidove ormari za spise. Na malom stolu uz jedan
zid aparat za kavu i nekoliko šalica na ubrusu. Telefon,
faks uređaj i aparat za kopiranje.
- Hoćemo li ući ili ćemo čekati Nyberga? - upitao je
Svedberg. To je prekinulo Wallandera u razmišljanju. Čuo
je Svedbergovo pitanje. No oklijevao je s odgovorom. Još je
pokušavao shvatiti što mu govori prvi dojam. Zašto je
Gösta Runfelt unajmio tu podrumsku prostoriju, a uplate
za najamninu držao odvojeno od ostaloga knjigovodstva?
Zašto Vanja Andersson nije znala ništa o tome? I ono
najvažnije: za što je koristio tu prostoriju?
 Nema kreveta - rekao je Svedberg. - Čini se, dakle, da
to nije bilo tajno ljubavno gnijezdo.
Ovdje dolje nijedna žena ne bi se osjećala romantično -
potvrdila je Ann-Britt Höglund.
Wallander još nije odgovorio na Svedbergovo pitanje.
Zašto je Gösta Runfelt držao taj ured u tajnosti? Jer to je bio
ured. U to nije bilo sumnje.
Wallander je prešao pogledom po zidovima. Ondje su
bila još jedna vrata. Kimnuo je Svedbergu. Zatim im je
prišao i stavio ruku na kvaku. Vrata su bila otvorena.
Pogledao je unutra.
- Izgleda kao foto- laboratorij - rekao je. - Potpuno
uređen.
U tom trenutku Wallander se počeo pitati ne postoji li
ipak nekakvo jednostavno i vjerodostojno objašnjenje za tu
podrumsku prostoriju. Runfelt je mnogo fotografirao. To
su mogli vidjeti i u njegovu stanu. Imao je veliku zbirku
slika orhideja iz cijelog svijeta. Na njegovim fotografijama
gotovo uopće nije bilo ljudi, a mnoge su bile crno- bijele,
iako su orhideje bile veoma lijepih boja i sigurno su
privlačile čovjeka s kamerom.
Wallander i Ann-Britt Höglund gledali su preko
Svedbergovih ramena. To je doista bio mali foto-
laboratorij. Wallander je odlučio da ne čekaju Nyberga.
Mogu i sami pregledati prostoriju.
Prvo je tražio kovčeg, ali nije ga nigdje vidio. Sjeo je na
stolicu za pisaćim stolom i počeo listati papire koji su se
nalazili na stolu. Svedberg i Ann-Britt Höglund
usredotočili su se na ormare za spise. Wallander se mutno
sjećao kako je Rydberg prije beskrajno mnogo vremena,
jedne od mnogih večeri kad su sjedili na njegovom
balkonu i pili viski, pričao o tome kako zadaci
kriminalističkog policajca i revizora imaju mnogo toga
zajedničkog. Obojica su veliki dio vremena posvećivali
pregledavanju papira. Ako je to točno, onda seja upravo
bavim pregledom papira mrtvog čovjeka u čijim knjigama
se, kao na tajnom kontu, pojavio ured s adresom u ulici
Harpegatan u Ystadu.
Wallander je izvukao pretince pisaćeg stola. Na
gornjem se nalazilo prijenosno računalo. Wallanderove
sposobnosti rada na računalima bile su ograničene. Često
je morao nekoga zamoliti za pomoć kad je htio raditi na
računalu koje se nalazilo u njegovoj sobi u policijskoj
upravi. I Svedberg i Ann-Britt Höglund znak su raditi na
računalima i smatrali su ih sasvim običnim pomagalima.
- Pogledajmo što se krije u ovom ovdje - rekao je i
podigao laptop na pisaći stol. Ustao je, a Ann-Britt
Höglund sjela je na njegovo mjesto. Pokraj pisaćeg stola
nalazila se utičnica. Otvorila je računalo i uključila ga.
Ubrzo je zasvijetlio zaslon. Svedberg je i dalje prevrtao po
ormaru za spise. Ona je pritisnula nekoliko tipki i otvorila
program.
- Nema lozinke - rekla je.
Wallander se nagnuo naprijed kako bi bolje vidio. Tako
blizu da je osjetio miris njezina parfema. Pomislio je na
svoje oči. Više ne smije čekati. Trebale su mu naočale.
- To je nekakav popis - rekla je. - Osobna imena.
 - Pokušaj vidjeti je li tu i ime Haralda Berggrena - rekao
je.
Začuđeno ga je pogledala. - Misliš li da jest?
- Ništa ja ne mislim - rekao je. - ali možemo pokušati.
I Svedberg je sad stajao pokraj Wallandera. Ann-Britt
Höglund pretraživala je popis. Zatim je odmahnula
glavom.
- Holger Eriksson? - predložio je Svedberg.
Wallander je kimnuo. Tražila je. Ništa.
- Pregledaj popis nasumično - rekao je Wallander.
- Ovdje imamo čovjeka imenom Lennart Skoglund -
rekla je.
- Da pokušamo?*
- Kvragu, pa to je Nacka! - uzviknuo je Svedberg.
Gledali su ga s nedoumicom.
- Lennart Skoglund bio je poznati nogometaš - rekao je
Svedberg. - Zvali su ga Nacka. Sigurno ste čuli za njega.
Wallander je kimnuo. No Ann-Britt Höglund nije ga
poznavala.
- Lennart Skoglund zvuči kao sasvim obično ime -
rekao je Wallander. - Pogledajmo ga.
Prikazala je tekst na zaslonu. Wallander je stisnuo oči,
pa je uspio pročitati veoma kratak tekst.
Lennart Skoglund. Počeo I0. lipnja I994. Završio 19.
kolovoza 1994. Ništa nije postigao. Slučaj odložen u spise.
- Što to znači? - upitao je Svedberg. - Što misli s tim
„Slučaj odložen u spise“? Koji slučaj?
 - Ovo izgleda kao nešto što smo i mi mogli napisati -
rekla je.
U istom trenutku Wallander je naslutio što bi to moglo
značiti. Sjetio se tehničke opreme koju je Gösta Runfelt
kupio u Borasu i dao dopremiti poštom. Pomislio je na
foto- laboratorij. Na skriveni ured. Sve je to djelovalo
nevjerojatno, ali ipak zamislivo. Dok su gledali u popis, čak
im se učinilo i vjerojatnim.
Wallander je protegnuo leđa. - Pitanje jesu li Gostu
Runfelta zanimale i druge stvari, a ne samo orhideje - rekao
je. - Pitanje je nije li i on bio privatni detektiv.
Štošta je bilo moguće. Ali Wallander je htio slijediti trag
i to odmah.
- Mislim da sam u pravu - rekao je. - Sada me vas dvoje
morate pokušati uvjeriti da nisam u pravu. Dobro otvorite
oči i ne zaboravite Holgera Erikssona. Osim toga, htio bih
da netko od vas stupi u vezu s Vanjom Andersson. Možda
je čula ili vidjela nešto što ima veze s tom djelatnošću, a da
nije ni svjesna toga. Ja idem u upravu i razgovarat ću s
Runfeltovom djecom.
- Što ćemo s konferencijom za tisak večeras u pola
sedam? - Höglund je pitala. - Obećala sam da ću biti tamo.
- Bolje da ostaneš ovdje.
Svedberg je dao Wallanderu ključ svojega auta, ali on
je odmahnuo glavom.
- Idem po svoj auto. Ionako mije potrebna šetnja.
Kad je izašao na ulicu, odmah je požalio. Vjetar je bio
oštar i bilo je još hladnije. Wallander se na trenutak
pitao,ne bi li prvo trebao otići kući po deblji pulover. No
odustao je od toga. Zurilo mu se. Osim toga, bio je
uznemiren. Otkrili su nešto novo. ali to što su otkrili nije se
uklapalo u sliku. Zašto je Gösta Runfelt bio privatni
detektiv? Požurio je do svojeg auta. Kazaljka za benzin
stajala je na ništici, a crveno je svjetlo bilo upaljeno. No sad
nije želio ići po benzin. Nemir ga je činio nestrpljivim.
U pola pet došao je u upravu. Ebba mu je dala hrpu
telefonskih poruka koje je strpao u džep. Iz svoje sobe prvo
je nazvao Lisu Holgersson. Ona je potvrdila da je
konferencija za tisak dogovorena za pola sedam.
Wallander je obećao da će je voditi. Nije to volio raditi, jer
bi ga uvijek naživcirala pitanja novinara, koja je smatrao
nametljivima i neprimjerenima. Nekoliko puta su iz
najviših policijskih krugova u Stockholmu stigle žalbe na
njegovo grubo ponašanje. U takvim trenucima Wallander
je imao osjećaj da je poznat izvan kruga svojih kolega i
prijatelja. U cijeloj zemlji bio je poznat i po dobrim i lošim
stvarima.
Wallander ju je ukratko obavijestio o podrumskoj
prostoriji u ulici Harpegatan, ali za početak nije rekao ništa
o tome da je Gösta Runfelt, izgleda, dio svojeg vremena
provodio kao privatni detektiv. Poslije toga nazvao je
Hanssona. Kod njega je sjedila kći Göste Runfelta.
Dogovorili su se da se nakratko nađu na hodniku.
- Sina sam otpremio - rekao je Hansson. - On stanuje u
hotelu Sekelgarden.
Wallander je kimnuo. Znao je gdje je to.
- Je li bio od kakve pomoći?
 - Baš i nije. Potvrdio je da je Gösta Runfelt bio strastven
ljubitelj orhideja.
- A majka? Supruga Göste Runfelta?
- Tragičan slučaj. Želiš li čuti pojedinosti?
- Ne sada. Što kaže kći?
- Upravo sam namjeravao započeti razgovor s njom.
Razgovor sa sinom dugo je trajao. Želim to temeljito
obraditi. Sin živi u Arviki, a kći u Eskilstuni.
Wallander je pogledao na sat. Petnaest do pet. Zapravo
bi trebao pripremiti konferenciju za tisak. Ali može još
nekoliko minuta razgovarati s kćeri. - Imaš li što protiv da
joj prvo ja postavim nekoliko pitanja?
- Zašto bih imao?
- Nemam ti sad vremena objašnjavati. No pitanja će ti
zvučati malo čudno.
Otišli su u Hanssonovu sobu. Žena na stolici za stranke
bila je mlada. Vjerovao je da nije imala više od dvadeset tri
ili dvadeset četiri godine. Činilo mu se da po izgledu
nalikuje na oca. Ustala je kad je on ušao. Wallander se
nasmiješio i pružio joj ruku. Hansson se naslonio na
dovratak, a Wallander je sjeo na njegovu stolicu. Primijetio
je da je stolica nova novcata. Na trenutak se upitao kako je
Hansson uspio dobiti novu stolicu. Njegova je bila u
veoma lošem stanju.
Hansson je zapisao jedno ime na list papira. Lena
Lönnerwall. Wallander je brzo pogledao Hanssona koji mu
je kimnuo. Zatim je skinuo jaknu i stavio je na pod pokraj
stolice. Ona je cijelo vrijeme pogledom pratila njegove
kretnje.
 - Prvo bih htio reći kako mije žao što se to dogodilo.
- Hvala - rekla je.
Wallander je vidio da je pribrana. S određenim
olakšanjem primijetio je da neće zaplakati. - Vi ste Lena
Lönnerwall iz Eskilstne - nastavio je Wallander. - Kći Göste
Runfelta.
- Da.
- Sve ostale osobne podatke koje, nažalost, trebamo,
uzet će inspektor Hansson. Ja imam samo nekoliko pitanja.
Jeste li udani?
- Jesam.
- Što radite?
- Ja sam košarkaška trenerica.
Wallander je razmislio o njezinu odgovoru. - Znači li to
da ste i nastavnica tjelesnog odgoja?
- To znači da sam košarkaška trenerica.
Wallander je kimnuo. Ostalo je prepustio Hanssonu.
No još nikad nije upoznao košarkašku trenericu.
- Vaš otac je bio trgovac cvijećem?
- Da.
- Oduvijek?
- U mladosti je plovio morem. Kad su se on i mama
vjenčali, ostao je na kopnu.
- Ako sam dobro shvatio, vaša se majka utopila?
- Da.
 Nije mu promakao kratak trenutak u kojem je
oklijevala. Nakon toga se bolje usredotočio na nju. - Kad je
to bilo?
- Prije otprilike deset godina. Menije tada bilo tek
trinaest.
Wallander je primijetio da je odjednom postala napeta.
Oprezno je nastavio. - Možete li malo opširnije ispričati
kako se to dogodilo? Gdje se to dogodilo?
- Ima li to veze s tatom?
- Ispitivanje o prethodnim događajima policijska je
rutina- rekao je Wallander pokušavajući zvučati važno.
Hansson ga je gledao s vrata otvorenih usta.
- Ne znam mnogo o tome - rekla je.
Nije istina, brzo je pomislio Wallander. Znate, ali ne
želite govoriti o tome. - Pričajte što znate - rekao je.
- To je bilo zimi. Iz nekog razloga odvezli su se u
Älmhult u nedjeljnu šetnju. Ona je propala kroz led. Tata
ju je pokušao spasiti, ali nije uspio.
Wallander je sjedio nepomično. Nešto od toga što je
rekla imalo je veze s njihovom istragom. Tada mu je sinulo.
To se nije odnosilo na Gostu Runfelta, nego na Holgera
Erikssona. Čovjek koji je upao u rupu u zemlji i nabio se na
kolce. Majka Lene Lönnerwall propala je kroz led.
Policijski instinkt govorio je Wallanderu da tu postoji
nekakva veza. No nije znao kakva. Nije znao ni zašto
mlada žena koja sjedi nasuprot njemu ne želi razgovarati o
smrti svoje majke.
 Odustao je od toga i prešao izravno na glavno pitanje.
- Vaš otac imao je cvjećarnicu. Osim toga, bio je strastveni
ljubitelj orhideja.
- To je prvo čega se sjećam. Kako je meni i mojem bratu
pričao o cvijeću.
- Zašto je bio tako strastveni ljubitelj orhideja?
Pogledala ga je kao da ju je to iznenadilo. - Zašto je
netko strastven? Može li se odgovoriti na to pitanje?
Wallander je odmahnuo glavom. - Jeste li znali da je
vaš otac bio privatni detektiv?
Hansson se trgnuo. Wallander je netremice gledao
ženu. Bila je zbunjena i to je djelovalo uvjerljivo. - Moj otac
je bio privatni detektiv?
- Da. Niste to znali?
- To ne može biti istina.
- Zašto ne?
- Ne razumijem. Ja čak ne znam ni što to znači. Privatni
detektiv. Zar to postoji u Švedskoj?
- To je drugo pitanje - rekao je Wallander. - Ali vaš je
otac očito u jednom razdoblju svojeg života bio privatni
detektiv.
- Kao Ture Sventon? To je jedini švedski detektiv kojeg
poznajem.
- Nećemo sad o romanima u nastavcima - rekao je
Wallander. - Ja mislim ozbiljno.
- I ja. Nikad nisam čula da moj otac ima s tim veze. Što
je radio?
- Još je prerano da odgovorimo na to pitanje.
 Wallander je sad bio uvjeren u to da ona nije znala čime
se bavio njezin otac. Naravno, bilo je moguće da se
Wallander vara, da pretpostavka nije bila činjenica, nego
zabluda. No već sada je nekako znao da nije bila riječ o
zabludi. Otkriće tajnih prostorija Göste Runfelta bio je
napredak u istrazi čije se posljedice nisu mogle odmah
zamisliti. Tajne prostorije su ih možda samo vodile do
drugih tajnih prostorija. ali Wallander je imao osjećaj da je
istraga bila time pogurana. Nastao je jedva zamjetan potres
koji je pokrenuo sve drugo.
Ustao je. - To je bilo sve - rekao je i pružio joj ruku. -
Sigurno ćemo se opet vidjeti.
Gledala ga je ozbiljno. - Tko je to učinio? - upitala je.
- Ne znam - rekao je Wallander - ali uvjeren sam u to
da ćemo uhvatiti onoga ili one koji su ubili vašeg oca.
Hansson je izašao za njim na hodnik.
- Privatni detektiv? - rekao je. - Je li to nekakva šala?
- Nije - odgovorio je Wallander. - Pronašli smo tajni
ured koji je plaćao Runfelt. Poslije ćeš čuti više.
Hansson je kimnuo.
- Ture Sventon nije bio lik iz romana u nastavcima -
rekao je. - To je bila serija dječjih detektivskih romana.
Ali tada je Wallander već otišao. Donio je šalicu kave i
za sobom zatvorio vrata svojeg ureda. Telefon je zazvonio.
Podigao je slušalicu, ali nije odgovorio. Najradije bi
izbjegao konferenciju za tisak. Bilo je previše drugih stvari
na koje je morao misliti. Načinio je grimasu i uzeo notes te
zapisao ono najvažnije što mora reći na konferenciji.
Utonuo je u stolicu i pogledao kroz prozor. Vjetar je
zavijao.
Ako ubojica govori nekim određenim jezikom, onda
mu moramo pokušati odgovoriti, pomislio je. Ako je tako
kako ja mislim, naime, da on želi pokazati drugima što
radi. Onda ćemo i mi reći da smo razumjeli. ali nećemo se
dati zastrašiti.
Načinio je još nekoliko bilješki. Zatim je ustao i otišao k
Liši Holgersson. Ukratko joj je rekao što misli. Ona ga je
pozorno slušala i zatim kimnula. Učinit će ono što on
predloži.
.

Konferencija za tisak održavala se u velikoj dvorani za

sastanke u zgradi policije. Wallander je imao osjećaj da se
vratio u ljeto kad je bijesno otišao sjedne burne
konferencije za tisak. Prepoznao je mnoge ljude.
Sretna sam što ćeš ti preuzeti ovo - šapnula je Lisa
Holgersson.
Pa mora netko - odgovorio je Wallander.
Ja ću ih samo pozdraviti - rekla je. - Ostalo ti preuzimaš.
Popeli su se na podij na kraćoj strani dvorane. Lisa
Holgersson pozdravila je prisutne i dala riječ Wallanderu.
Osjetio je kako mu izbija znoj.
Dao je opširan pregled ubojstava Holgera Erikssona i
Göste Runfelta. Iznio je niz odabranih pojedinosti te
izrekao vlastito mišljenje kako je riječ o najgrubljim
nasilnim zločinima s kojima su se sreli on i njegovi kolege.
Jedina bitna informacija, koju je zatajio, bilo je otkriće da je
Gösta Runfelt najvjerojatnije potajno radio kao privatni
detektiv. Također nije spomenuo da traže autora dnevnika
koji je nekoć bio plaćenik u nekom dalekom afričkom ratu
i zvao se Harald Berggren.
No rekao je nešto sasvim drugo. Ono što se dogovorio
s Lisom Holgersson. Da policija prati jedan jasni trag. Ne
može ići u pojedinosti. No postoje tragovi i naznake.
Policija je stvorila jasnu sliku o kojoj zbog iz razumljivih
istražno- tehničkih razloga ne može reći ništa.
Ta mu je misao sinula kad je imao osjećaj da je istraga
ugrožena potresom u dubini, koji se gotovo nije mogao
zabilježiti, ali se i ipak dogodio.
Misao je bila veoma jednostavna. Kad se dogodi potres,
ljudi bježe. Žurno odlaze iz središta grada. Počinitelj - ili
počinitelji - želio je da ljudi vide kako su ubojstva bila
planirana sadistički ! i brižno. Istražitelji sad mogu
potvrditi da su to i vidjeli. Ali mogli su dati i opširan
odgovor. Vidjeli su više nego što je počinitelj možda htio.
Wallander je htio navesti počinitelja da se pokrene.
Divljač u pokretu lakše se vidi od one koja miruje i krije se
u sjeni.
Naravno, Wallanderu je bilo jasno da bi to moglo imati
suprotan učinak. Počinitelj se mogao skriti. Ipak je
vjerovao da se isplati pokušati. Osim toga, imao je
pristanak Liše Holgersson da kaže nešto što nije bilo
sasvim korektno.
Nisu imali trag. Imali su samo djelomične spoznaje
koje nisu bile međusobno povezane. Kad je Wallander
prestao govoriti, počela su se nizati pitanja. Za mnoga je
bio pripremljen. Već ih je prije čuo i odgovarao na njih,
slušat će ih sve dok bude bio policajac.
Tek pred kraj konferencije za tisak, kad je Wallander
već p| stao pomalo nestrpljiv i kad mu je Lisa Holgersson
dala znak da je vrijeme za kraj, sve je krenulo sasvim
drugim smjerom. Čovjek koji je digao ruku sjedio je straga,
u kutu dvorane. Wallander ga nije vidio i baš je htio
zaključiti sastanak kad ga je Lisa Holgersson upozorila da
netko očito ima još jedno pitanje.
- Ja sam iz novina Anmarkaren - rekao je čovjek. - Htio
bih postaviti još jedno pitanje.
Wallander se pokušavao sjetiti. Nikad nije čuo za
novine koje se zovu Anmarkaren. Postao je još nestrpljiviji.
- Iz kojih novina dolazite? - upitao je.
- Anmarkaren.
Ljudi u dvorani su se uznemirili.
- Moram priznati da nikad nisam čuo za te novine. Što
želite pitati?
- Anmarkaren ima časne prethodnike - smireno je
odgovorio čovjek iz kuta. - Početkom devetnaestog stoljeća
postojale su novine s tim imenom. Novine su se bavile
društvenom kritikom. Nadamo se da će ubrzo izaći naš
prvi broj.
- Jedno pitanje - rekao je Wallander. - Kad izađe vaš
prvi broj, odgovorit ću vam na dva pitanja.
Dvoranom se proširila određena vedrina. No čovjek u
kutu i dalje se nije dao smesti. Nalikovao je na nekakvog
glasnika. Wallander se već pitao nisu li novine koje još nisu
izašle vjerski nastrojene. Kriptoreligiozne, pomislio je.
Nova duhovnost već je zahvatila i Ystad. Söderslätt je
osvojen. To sad čeka i Österlen.
- Kako se policija u Ystadu postavlja prema tome što su
stanovnici Lödingea odlučili osnovati građansku stražu? -
upitao je čovjek iz kuta.
Wallander mu nije mogao dobro vidjeti lice. - Ja nisam
čuo ništa o tome da ljudi u Lödingeu namjeravaju počiniti
kolektivne gluposti - odgovorio je.
- Ne samo u Lödingeu - rekao je čovjek iz kuta. - Postoje
planovi za osnivanje narodnog pokreta u cijeloj zemlji.
Krovne organizacije za građansku zaštitu. Organizacija
građana koja štiti građane. Koja radi ono što policija neće.
Ili ne uspijeva. Jedna od polazišnih točaka bilo je područje
oko Ystada.
Odjednom je u dvorani zavladala tišina.
- Zašto je Ystad dobio tu čast? - upitao je Wallander. Još
nije bio siguran treba li čovjeka iz
novina Anmarkaren shvatiti ozbiljno.
- U nekoliko mjeseci dogodila su se brojna ubojstva.
Doduše, policija je razjasnila ono što se dogodilo ljetos. AK
čini se da sad opet počinje. Ljudi žele živjeti dok su živi.
Ne kao uspomena u sjećanju drugih ljudi. Švedska policija
je kapitulirala pred zločinom koji danas posvuda izlazi iz
svojih rupa. Zbog toga je građanska zaštita jedina
mogućnost za rješavanje sigurnosnih pitanja.
- Nikad nije ništa postignuto time što su ljudi uzeli
zakon u svoje ruke - rekao je Wallander. - Policija u Ystadu
ima samo jedan odgovor i taj je jasan i nedvosmislen.
Svaku privatnu inicijativu osnivanja paralelnih snaga reda
mi ćemo smatrati kršenjem zakona i spriječiti na određeni
način.
- Znači li to da ste protiv organiziranje građanske
zaštite? - upitao je čovjek iz kuta dvorane.
Wallander je sad uspio vidjeti njegovo blijedo i mršavo
lice. Nastojao ga je zapamtiti. - Da - odgovorio je. - Mi smo
protiv svih pokušaja uspostavljanja građanske zaštite.
- Ne pitate li se što će na to reći ljudi iz Lödingea?
- Možda se pitam - odgovorio je Wallander. - ali ne
bojim se odgovora.
Poslije toga zaključio je konferenciju za tisak.
- Vjeruješ li da je on to mislio ozbiljno? - upitala je Lisa
Hogersson kad su ostali sami u dvorani.
- Možda - odgovorio je Wallander. - U svakom slučaju
bismo trebali imati na oku što se događa u Lödingeu. Ako
ljudi otvoreno istupe sa zahtjevom za osnivanje građanske
zaštite, situacija se u odnosu na raniju promijenila. Tada
bismo mogli imati problema.
Već je bilo sedam sati. Wallander se pozdravio s Lisom
Holgerson i otišao u svoj ured. Sjeo je. Morao je razmisliti.
Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put u istrazi imao
tako malo vremena za razmišljanje i donošenje zaključaka
kao sada.
Telefon je zazvonio. Odmah je podigao slušalicu. Bio je
to Svedberg. - Kako je prošla konferencija za tisak? - upitao
je.
- Samo malo gore nego inače. Kako je kod vas?
 - Mislim da bi trebao doći ovamo. Pronašli smo kameru
s filmom. Nyberg je ovdje. Želimo razviti film.
- Možemo li sad biti sigurni da je on vodio dvostruki
život kao privatni detektiv?
- Vjerujemo u to. I vjerujemo još nešto.
- Wallander je sa zanimanjem čekao nastavak.
- Mislimo da su na filmu slike njegova posljednjeg
klijenta.
- Dolazim.
Izašao je iz policije na olujni vjetar. Nebom su se vukli
raštrkani oblaci. Dok je išao prema autu, pitao se lete li
ptice selice noću i po ovako jakom vjetru.
Na putu do ulice Harpegatan zaustavio se i kupio
gorivo. Osjećao se iznureno i prazno i pitao se kada će
imati vremena pogledati neku kuću za sebe. I misliti na
oca. I kada će doći Baiba.
Pogledao je na ručni sat. Prolazi li vrijeme ili njegov
život? Bio je preumoran da bi se mogao odlučiti zajedno ili
za drugo.
Zatim je krenuo. Sat je pokazivao sedam i trideset pet.
Malo poslije parkirao se u ulici Harpegatan i sišao u
podrum.
 17.

Napeto su iščekivali da se iz tekućine za razvijanje pojavi

slika.
Wallander nije znao što očekuje, ili čemu se bar nada,
dok je stajao pokraj kolega u mračnoj komori. Crveno
svjetlo pobudilo je u njemu osjećaj da će se dogoditi nešto
nepristojno. Nyberg se pobrinuo za razvijanje. Skakutao je
uz pomoć štake. Kad se Wallander vratio u ulicu
Harpegatan, Ann-Britt Höglund mu je šapnula da je
Nyberg jako loše volje.
No napredovali su dok je Wallander bio s novinarima.
Više nije bilo dvojbe da je Gösta Runfelt radio kao privatni
detektiv. Iz različitih popisa klijenata koje su pronašli
mogli su iščitati da se tim poslom bavio najmanje deset
godina. Najstariji spisi bili su iz rujna 1983. godine.
- Njegove aktivnosti nisu bile previše opsežne - rekla je
Ann-Britt Höglund. - Imao je najviše sedam, osam naloga
godišnje. Čovjek bi mogao pomisliti da mu je to bilo
zanimanje u slobodno vrijeme.
Svedberg je dobro proučio kakvi su bili ti poslovi koje
je preuzeo Runfelt. - Pola slučajeva odnosilo se na sumnju
u nevjeru - rekao je nakon što je pogledao u svoje bilješke.
- Neobično je što su to najčešće bili muškarci koji su
sumnjali u svoje supruge.
- Zašto je to neobično? - upitao je Wallander.
 Svedberg je shvatio da nema odgovor na to pitanje. -
Miško sam da bi prije trebalo biti obrnuto - samo je rekao.
- Ali što ja znam?
Svedberg je bio neoženjen i nikad nije spomenuo da je
u vezi s nekom ženom. Imao je četrdeset godina i činilo se
da je zadovoljan svojim momačkim životom.
Wallander mu je dao znak da nastavi.
- U najmanje dva slučaja godišnje neki poslodavac
sumnjiči zaposlenike za krađu. Osim toga pronašli smo niz
naloga za praćenje, koji nisu sasvim jasni. Sve to čini jednu
prilično šarenu sliku. Njegove bilješke nisu opširne. ali je
zato veoma uredno ubirao novac.
- U svakom slučaju time možemo objasniti kako si je
mogao priuštiti skupa putovanja u inozemstvo - rekao je
Wallander. - Platio je trideset tisuća kruna za putovanje u
Nairobi od kojega nije bilo ništa.
- Radio je najednom slučaju kad je umro - rekla je Ann-
Britt Höglund.
Na stol su stavili kalendar. Wallander je pomislio na
naočale koje još uvijek nije imao. Nije vidio gotovo ništa.
- Čini se da je to bio jedan od njegovih uobičajenih
poslova - nastavila je. - Neka gospođa Svensson sumnja na
supruga da joj je nevjeran.
- Ovdje u Ystadu? - upitao je Wallander. - Ilije radio i
izvan grada?
- Godine 1987. imao je posao u Markarydu - rekao je
Svedberg. - To mjesto je najsjevernije. Inače je radio samo
u Skaniji. Godine 1991. dva puta je putovao u Dansku i
jedanput u Kiel. Još nisam pogledao pojedinosti. No riječ je
o nekom prvom strojaru na trajektu, koji je, čini se, imao
aferu s konobaricom koja je radila na trajektu. Njegova
supruga u Skandru očito je imala opravdanih razloga za
sumnju.
- ali inače je radio samo u Ystadu i okolici?
- Ja ne bih tako rekao - odgovorio je Svedberg. - Točan
odgovor je južna i istočna Skanija - Holger Eriksson? -
upitao je Wallander. - Jeste li naišli na njegovo ime?
Ann-Britt Höglund pogledala je Svedberga koji je
odmahnuo glavom.
- Harald Berggren?
- Ne.
- Jeste li otkrili bilo što što ukazuje na povezanost
između Holgera Erikssona i Göste Runfelta?
Odgovor je bio negativan. Nisu našli ništa. ali mora
postojati nešto, pomislio je Wallander. Nezamislivo je da
postoje dvojica počinitelja. Jednako tako je nezamislivo da
su to bile dvije slučajne žrtve. Postoji neka veza među
njima. Samo je još nismo otkrili.
- Ne shvaćam tog čovjeka – rekla je Ann-Britt Höglund.
- Nema sumnje da je on bio strastveni ljubitelj cvijeća.
Istodobno radi i kao privatni detektiv.
- Ljudi najčešće nisu onakvi kakvima ih smatramo -
rekao je Wallander i u istom se trenutku pitao vrijedi li to i
za njega.
- Dakle, čini se da je zaradio nešto novca baveći se tim
poslom - rekao je Svedberg. - ali ako se dobro sjećam, on te
prihode nije naveo u poreznoj prijavi. Je li moguće da je
ovo obavljao u tajnosti samo zato da mu porezni ured ne
uđe u trag?
- Ne znam baš - rekao je Wallander. - Zanimanje
privatnog detektiva za većinu ljudi je nešto sumnjivo.
- Ili djetinjasto – rekla je Ann-Britt Höglund. - Igra za
muškarce koji nikad neće odrasti.
Wallander joj je poželio proturječiti. No budući da nije
znao kako bi to sročio, odustao je.
Na slici koja se pojavila u kemikaliji za razvijanje bio je
muškarac. Fotografija je bila snimljena vani. Nitko od njih
nije mogao prepoznati mjesto snimanja. Čovjek je imao
oko pedeset godina. Imao je rijetku, kratko podšišanu
kosu. Nyberg je ocijenio da su slike snimane iz prilično
velike udaljenosti. Neki su negativi bili mutni. To je moglo
značiti da je Runfelt koristio teleobjektive koji su bili
osjetljivi na pomicanje.
- Gospođa Svensson prvi put je stupila s njim u vezu 9.
rujna - rekla je Ann-Britt Höglund. Runfelt je 14. i 17. rujna
zapisao „radio na slučaju“.
- To je samo nekoliko dana prije nego stoje namjeravao
otputovati u Nairobi - rekao je Wallander.
Iz laboratorija su otišli u susjednu prostoriju. Nyberg je
sjeo za pisaći stol i pregledao niz mapa sa spisima i
fotografijama.
- Tko je njegova klijentica? - upitao je Wallander. - Ta
gospođa Svensson?
- Njegov popis klijenata i bilješke nisu jasni - rekao je
Svedberg. - Čini se da je on bio detektiv koji je lijen za
pisanje. Nema čak ni adrese gospođe Svensson.
 - Kako privatni detektiv dolazi do klijenata? - upitala je
Ann-Britt Höglund. - Sigurno mora obznaniti svoju
djelatnost.
- Ja sam vidio oglase u novinama - rekao je Wallander.
- Možda ne baš u listu Ystads Allehanda, ali u regionalnim
novinama svakako. Nekako je morao pronaći tu gospođu
Svensson.
- Razgovarao sam s domarom - rekao je Svedberg. – On
je miško da Runfelt ovdje ima nekakvo skladište. Nikad
nije vidio da mu dolaze ljudi.
- Vjerojatno se s klijentima sastajao na drugim mjestima
- rekao je Wallander. - Ovo ovdje bio je skriveni prostor
njegova života.
Nekoliko trenutaka razmišljali su o tome što je rekao.
je Wallander je pokušavao odlučiti što je sada najvažnije.
Istodobno osjetio da mu se konferencija za tisak i dalje
mota po glavi. Brinuo ga je čovjek iz novina Anmarkaren. Je
li doista bilo moguće da se diljem zemlje počinje
organizirati građanska obrana? Ako je tako, Wallander je
znao da je samo još jedan mali korak do točke kad će ti ljudi
biti kažnjeni. Imao je potrebu da o tome obavijesti
Sveberga i Ann-Britt Höglund, ali je odustao od toga.
Vjerojatno je bilo bolje da se na sljedećem sastanku time
pozabave svi zajedno. Zapravo je to bila zadaća Liše
Holgersson.
- Moramo pronaći gospođu Svensson - rekao je
Svedberg. - Samo je pitanje kako.
- Moramo je pronaći - potvrdio je Wallander. - I naći
ćemo je. Sjedit ćemo tu pokraj telefona i još jedanput
pregledati papire. Negdje ima nešto o njoj. U to sam
siguran. To prepuštam vama. Sada ću razgovarati s
Runfeltovim sinom.
.

Kad je otišao iz ulice Harpegatan i po olujnom vjetru vozio

prema Osterledenu, grad mu se činio praznim. Skrenuo je
u ulicu Hamnagatan i parkirao se pred poštom. Zatim je
ponovno izašao na vjetar. Sam sebi bio je smiješan:
kriminalistički policajac u tankom puloveru, koji se ujesen
u švedskom gradu bez žive duše bori protiv vjetra.
Švedsko pravosuđe, pomislio je. Ono što je ostalo od njega.
Tako to izgleda. Policijski službenici koji se smrzavaju u
tankim puloverima.
Kod štedionice skrenuo je ulijevo i nastavio ići ulicom
u kojoj se nalazio hotel Sekelgarden. Na recepciji sjedio je
mladić i čitao. Wallander mu je kimnuo u znak pozdrava.
Hej - rekao je mladić.
Wallander je odjednom shvatio da ga poznaje, ali mu
je trebalo vremena da se sjeti da je to najstariji sin bivšeg
šefa policije Björka.
Odavno se nismo vidjeli - rekao je Wallander. - Kako je
tvoj otac?
Ne osjeća se dobro u Malmöu.
Ne osjeća se dobro u Malmöu, pomislio je Wallander.
Ne osjeća se dobro kao šef.
- Što to čitaš? - upitao je Wallander.
- Nešto o fraktalima.
- O fraktalima?
 - To je jedan pojam iz matematike. Ja studiram u
Lundu. Ovo mije samo usputni posao.
- Dobro zvuči - rekao je Wallander. - Aja nisam došao
unajmiti sobu, nego razgovarati s jednim od tvojih gostiju.
On je Bo Runfelt.
- Upravo je ušao unutra.
- Možemo li negdje nesmetano razgovarati?
- Večeras gotovo uopće nemamo gostiju - rekao je
mladić. - Možete sjesti u sobu za doručkovanje.
Pokazao je prema hodniku.
- Čekat ću ga ondje - rekao je Wallander. - Nazovi ga u
sobu i reci mu tko je ovdje.
- Vidio sam to u novinama - rekao je mladić. - Kako to
da se sve samo pogoršava?
Wallander ga je pogledao s velikim zanimanjem. - Što
misliš time reći?
- Sve je lošije. Grublje. Je li moguće da ih je bilo više od
jednoga?
- Ne znam - rekao je Wallander. - Iskreno rečeno, ne
znam zašto je to tako. Također ne vjerujem ni u to što sam
sad rekao. Zapravo znam bolje. Zapravo, svi znaju zašto je
postalo tako.
Björkov sin htio je nastaviti razgovor, ali Wallander je
digao ruku i pokazao na telefon. Zatim je otišao u sobu za
doručkovanje i sjeo. Mislio je na prekinuti razgovor. Zašto
je sve postalo lošije i grublje. Pitao se zašto nije bio voljan
odgovoriti. Zacijelo je znao kako glasi objašnjenje. Zemlja
u kojoj je odrastao, Švedska, zemlja koja je izgrađena
nakon rata, nije još stajala na čvrstim temeljima kao što su
oni mislili. Ispod svega nalazila se nevidljiva močvara. Već
tada su nova stambena naselja bila označena kao
„nečovječna"; Kako se moglo tražiti da ljudi koji ondje žive
očuvaju „čovječnost" neokrnjenom? Društvo je postalo
grublje, ljudi koji su se u vlastitoj zemlji osjećali suvišnima
ili čak nepoželjnima, odgovarali su agresivnošću i
prezirom. Wallander je znao da besmisleno nasilje ne
postoji. Svako nasilje imalo je smisla za onoga tko ga je
činio. Tek kad se odvažiš prihvatiti tu istinu, smiješ se
nadati da ćeš usmjeriti razvoj prema nekom drugom cilju.
Također se pitao kako će netko u budućnosti uopće
moći biti policajcem. Mnogi njegovi kolege ozbiljno su
razmišljali o tome da potraže drugi posao. Martinsson je
mnogo puta govorio o tome, Hansson je to spomenuo
jedanput, kad su sjedili u kantini. A Wallander je prije
nekoliko godina iz novina izrezao oglas u kojem se nudio
posao zaštitara u jednom velikom poduzeću u
Trellerborgu.
Što lije Ann-Britt Höglund mislila o tome? Ona je bila
još mlada. Još najmanje trideset godina radit će kao
policajka. Pitat će je o tome kad se ukaže prilika. Morao je
to znati ne bi li shvatio kako će i sam postupiti.
No također je znao da je slika koju je stvorio
nepotpuna. Posljednjih se godina među mladim ljudima
jako povećalo zanimanje za zvanjem policijskog
službenika. I izgleda da se ta tendencija nastavlja bez
prekida. Wallander je bio sve uvjereniji da je to
generacijsko pitanje. Imao je osjećaj da je odavno bio u
pravu. Još početkom devedesetih godina često je za toplih
ljetnih večeri sjedio na Rydbergovu balkonu i razgovarao
s njim o tome kako će policija izgledati u budućnosti. Te su
razgovore nastavili i za vrijeme Rydbergove bolesti, pa i
do samoga kraja. Nigdje nisu stavili točku. Također nisu
uvijek imali isto mišljenje. No uvijek su se slagali u tome
da će na kraju posao policije biti tumačenje znakova
vremena. Razumijevanje promjena i tumačenje onoga što
se događa u društvu.
Wallander je već onda mislio da - iako je u mnogo čemu
imao pravo - griješi u jednoj odlučujućoj točki. Danas nije
bilo teže biti policajcem nego prije.
Njemu je bilo teže. Što nije bilo isto. Koraci na recepciji
prekinuli su Wallandera u razmišljanju. Ustao je i
pozdravio Boa Runfelta. Bio je to visok i dobro građen
muškarac. Wallander je procijenio da ima oko dvadeset
sedam godina. Stisak njegove ruke bio je snažan.
Wallander ga je zamolio da sjedne. U istom trenutku
utvrdio je kako je kao i obično zaboravio ponijeti notes.
Čak je sumnjao i da ima olovku. Razmišljao je o tome da
ode na recepciju i od Björkova sina posudi papir i olovku.
No nije to učinio. Morao je pokušati zapamtiti ono
najvažnije. Ali nemarnost je bila neoprostiva. To ga je
živciralo.
Prvo bih vam htio izraziti sućut - počeo je Wallander.
Bo Runfelt je kimnuo, ali nije ništa rekao. Imao je
izrazito plave oči. Malo je treptao. Možda je bio
kratkovidan.
 Znam da ste već razgovarali s mojim kolegom, s
inspektorom Hanssonom. Alija vam moram postaviti još
nekoliko pitanja.
Bo Runfelt i dalje je šutio. Wallander je sada osjetio
kako je njegov pogled prodoran.
Koliko sam shvatio, vi živite u Arviku - rekao je
Wallander. - Po zanimanju ste poslovni revizor.
Radini za Price Waterhouse - rekao je Bo Runfelt. Glas
mu je odavao čovjeka koji je bio vješt u izražavanju.
To ne zvuči baš švedski.
Price Waterhouse jedna, je od najvećih revizorskih kuća
u svijetu. Lakše je nabrojati zemlje u kojima ne radimo,
nego one druge.
- ali radite u Švedskoj?
- Ne stalno. Često obavljam poslove u Africi i Aziji.’
- Trebaju li te zemlje revizore iz Švedske?
- Ne nužno iz Švedske. ali iz tvrtke Price Waterhouse. Mi
nadgledamo mnoge razvojne projekte. Stiže li novac doista
onamo kamo treba.
- A to vi radite?
- Ne uvijek. Je li to doista važno za ono što se dogodilo
mojem ocu?
Wallander je primijetio kako čovjek preko puta njega
teško uspijeva prikriti da mu je razgovor s policajcem
ispod časti. U nekom drugom slučaju Wallander bi se zbog
toga razbjesnio. Osim toga, već mu se to dogodilo prije
samo nekoliko sati. No nije se osjećao sigurnim pokraj Boa
Runfelta. Nešto u njemu nagnalo ga je da se povuče. Pitao
se u sebi nije li možda naslijedio poniznost o kojoj je njegov
otac tako često govorio. Osobito pred muškarcima u
sjajnim američkim automobilima koji su kupovali njegove
slike. Nikad prije nije mislio na to. Možda je ovo bilo očevo
nasljeđe. Osjećaj manje vrijednosti, skriven pod tankim
slojem demokratskog premaza.
Promatrao je muškarca plavih očiju. - Vaš gospodin
otac je ubijen - rekao je naglašeno službeno. - I u ovom
trenutku ja odlučujem o tome koja su pitanja bitna.
Bo Runfelt slegnuo je ramenima. - Moram priznati da
se ne razumijem previše u policijski posao.
- Popodne sam razgovarao s vašom sestrom - nastavio
je Wallander. - Jedno pitanje koje sam joj postavio osobito
je važno. Sada ću ga postaviti i vama. Jeste li znali da se vaš
otac osim prodajom cvijeća bavio i poslovima privatnog
detektiva?
Bo Runfelt sjedio je nepomično. Zatim je prasnuo u
smijeh. - To je nešto najgluplje što sam čuo.
- Glupo ili ne, ali je istina.
- Privatni detektiv?
- Privatni istražitelj, ako vam je to draže. Imao je ured i
preuzimao je različite slučajeve. Najmanje posljednjih
deset godina.
Bo Runfelt je shvatio da Wallander misli ozbiljno. Bio
je iskreno zbunjen.
- Time se počeo baviti otprilike u vrijeme kad se vaša
majka utopila.
Wallander je primijetio isto ono što je vidio popodne i
na sestri Boa Runfelta. Jednu gotovo neprimjetnu
promjenu na njegovu licu, kao da je Wallander stupio na
tlo na koje nije trebao.
- Vi ste znali da je vaš otac namjeravao otputovati u
Nairobi - nastavio je. - Jedan moj kolega razgovarao je s
vama telefonski. Bilo vam je neshvatljivo što se on nije
pojavio u Kastrupu.
- Dan prije imao sam s njim telefonski razgovor.
- Kako vam je on djelovao?
- Kao i uvijek. Govorio je o svojem putovanju.
- Nije pokazivao znakove zabrinutosti?
- Nije.
- Sigurno ste razmišljali o tome što se zapravo
dogodilo. Imate li kakvo logično objašnjenje za to da je
dobrovoljno odustao od putovanja?
- Za to nema logičnog objašnjenja.
- Čini se da je spakirao kovčeg i otišao iz stana. Tu
završava svaki trag.
- Vjerojatno ga je netko čekao.
- Tko?
- Ne znam.
- Je li vaš otac imao neprijatelje?
- Koliko ja znam, nije. Ne više.
Wallander se trgnuo.
- Što mislite pod tim? Ne više?
- To što sam rekao. Ne vjerujem da je imao još
neprijatelja.
- Možete li biti malo jasniji?
 Bo Runfelt izvadio je iz džepa kutiju cigareta.
Wallander je primijetio kako mu ruka lagano drhti.
- Imate što protiv toga što pušim?
- Ne, samo vi pušite!
Wallander je čekao. Znao je da će uslijediti nastavak.
Također je predosjećao da se približava jednoj važnoj točki.
- Ne znam je li moj otac imao neprijatelje - rekao je Bo
Runfelt. - Ali znam za osobu koja ga je doista prezirala.
- Tko je to?
- Moja majka.
Bo Runfelt je čekao da Wallander postavi pitanje. No
Wallander je i dalje šutio.
- Moj otac bio je čovjek koji je veoma volio orhideje -
rekao je Bo Runfelt. – On je također bio čovjek koji je imao
veliko znanje. Samouki botaničar, može se reći. No on je
bio i nešto drugo.
- Što?
- Bio je okrutan. Majku je zlostavljao sve one godine
koje su proveli u braku. Katkad tako teško da je morala
zatražiti liječniku pomoć. Mi smo htjeli da ga ona napusti.
Ali to nije išlo. On ju je tukao. Zatim bi se slomio i ona bi
se opet dala nagovoriti. Bila je to noćna mora bez kraja.
Nasilje je prestalo tek kad se utopila.
- Ja sam shvatio da je propala kroz led.
- I ja znam samo to. To je bilo ono što je rekao Gösta.
- ali niste posve sigurni?
 Bo Runfelt je u pepeljari ugasio cigaretu koju je popušio
dopola. - Možda je sama prethodno načinila rupu u ledu?
Možda je htjela sve okončati?
- Je li postojala ta mogućnost?
- Govorila je kako će si oduzeti život. Ne često.
Nekoliko puta u posljednjim godinama svojega života. Ali
nitko od nas nije vjerovao u to. Ljudi nikad ne vjeruju. Sva
samoubojstva zapravo su neobjašnjiva onima koji su
trebali vidjeti i shvatiti što se događa.
Wallander je pomislio na jamu s kolcima. Prepiljene
daske. Gösta Runfelt bio je nasilan čovjek. Zlostavljao je
svoju suprugu. Wallander je nastojao otkriti značenje
onoga što je pričao Bo Runfelt.
- Ja ne žalim za ocem - rekao je Runfelt. - Ne vjerujem
ni da sestra žali za njim. On je bio okrutan čovjek. Našu je
majku mučio do smrti.
- Prema vama nije nikad bio nasilan?
- Nikad. Samo prema njoj.
- Zašto ju je zlostavljao?
- Ne znam, a i ne bi trebalo loše govoriti o mrtvima. No
on je bio monstrum.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka. - Jeste li
ikad pomislili da je vaš otac mogao ubiti vašu majku?
Odgovor je uslijedio brzo i bio je odlučan. - Veoma
često. ali naravno, to se ne može dokazati. Nije bilo
svjedoka. Oni su toga zimskog dana bili sami na ledu.
- Kako se zvalo to jezero?
 - Stångsjön. Nije daleko od Älmhulta. U južnom
Smalandu.
Wallander je razmišljao. Je li zapravo imao još kakvo
pitanje? Činilo mu se da je istraga samu sebe gušila.
Trebalo bi biti mnogo pitanja. I bilo ih je mnogo. Ali nije
bilo nikoga komu bi se mogla postaviti.
- Govori li vam što ime Harald Berggren?
Bo Runfelt dobro je razmislio prije nego što je
odgovorio. - Ne. Ništa. ali možda se varam. To je obično
ime.
- Je li vaš otac ikad stupio u vezu s plaćenicima?
- Sjećam se da je često govorio o legiji stranaca kad sam
još bio dijete. Nije govorio mojoj sestri, ali meni jest.
- I što je pričao?
- Pustolovine. Pristupiti legiji stranaca možda je bio
njegov davni san. Alija sam sasvim siguran da nikad nije
kontaktirao s njima. Ili s bilo kojim drugim plaćenicima.
- Holger Eriksson. Jeste li čuli za to ime?
- Čovjek koji je bio ubijen tjedan dana prije mojeg oca?
O tomu sam čitao u novinama. Ali koliko znam, moj otac
nije imao s njim nikakve veze. Naravno, možda se varam.
Nisam bio s njim tako blizak.
Wallander je kimnuo. - Koliko dugo ostajete ovdje u
Ystadu?
- Pogreb će se održati čim obavimo sve što je potrebno.
Još moramo odlučiti što ćemo učiniti s prodavaonicom
cvijeća.
 - Ja ću vam se možda ponovno javiti - rekao je
Wallander i ustao.
 18.

Čekala je do tri sata u noći. Iz iskustva je znala da čovjek

tada postane umoran. Sjetila se onih noći kad je i sama
radila. Uvijek je bilo tako. Između dva i četiri prijetila je
najveća opasnost da će zadrijemati.
Od devet sati čekala je u praonici. Kao i za prvog
posjeta ušla je na glavni ulaz bolnice. Nitko se nije obazirao
na nju. Medicinska sestra koja nekamo žuri. Možda je
morala obaviti kakav važan posao? Ili donijeti nešto iz
svojega auta? Nitko se nije obazirao jer na njoj nije bilo
ništa neobično. Pitala se bi li se trebala prerušiti. Možda da
stavi vlasulju? No to bi bio pretjeran oprez. U svlačionici,
gdje se mutno prisjećala mirisa netom oprane, još
neosušene posteljine iz djetinjstva, imala je previše
vremena za razmišljanje. Sjedila je ondje u mraku, iako je
mirne duše mogla upaliti svjetlo. Tek nakon ponoći
izvadila je džepnu svjetiljku, koju je koristila i na radnom
mjestu, i pročitala zadnje pismo koje joj je napisala majka.
Pismo je bilo nedovršeno kao i sva ostala pisma koja joj je
poslala Françoise Bertrand. Ali majka je u zadnjem pismu
počela govoriti o samoj sebi. O događajima koji su je doveli
dotle da si je htjela oduzeti život. Shvaćala je da majka
nikad nije prestala biti ogorčena. Kao brod bez kormilara
plutam svijetom, napisala je. Ja sam poput prokletog letećeg
Holandeza koji je prisiljen ispaštati tuđe grijehe. Mislila sam da
će starost povećati odmak, da će sjećanja biti sve slabija, da će
izblijedjeti i nestati. No vidim da nije tako. Samo smrt može sve
ovo okončati. A budući da ne želim umrijeti, bar ne za sada,
biram sjećanje.
Na pismu je bio datum posljednjeg dana prije nego što
je majka otišla k francuskim redovnicama, prije nego su
sjenke izašle iz mraka i ubile je.
Nakon što je pročitala pismo, ugasila je džepnu
svjetiljku. Vladala je potpuna tišina. Dva puta je netko
prošao hodnikom. Praonica se nalazila u dijelu zgrade gdje
se koristio samo jedan dio.
Imala je puno vremena za razmišljanje. U svojem je
rasporedu sad imala tri slobodna dana. Tek za četrdeset
devet sati bit će ponovno na poslu, u 17 sati i 44 minute.
Imala je vremena i htjela ga je iskoristiti. Do sada je sve išlo
prema planu. Žene griješe samo kad razmišljaju kao
muškarci. To je znala odavno. Također je mislila kako je to
sada već i dokazala.
No ipak je postojalo nešto što ju omelo i poremetilo joj
raspored. Pomno je pratila sve što je pisalo u novinama.
Slušala je vijesti na radiju i gledala emisije raznih televizija.
Bilo joj je savršeno jasno da policija nije ništa shvatila.
Također je nastojala ne ostaviti tragove, odmamiti pse s
puteva po kojima su zapravo morali tražiti. No sad je
postala nestrpljiva zbog sve te nesposobnosti. Policija
nikad neće shvatiti što se dogodilo. Svojim postupcima
stvorila je zagonetke koje će ući u povijest. No policija će i
poslije uvijek tražiti muškarca koji je počinio te zločine.
Ona više nije htjela da bude tako.
Sjedila je u mračnoj praonici rublja i smišljala plan. Od
sada će raditi na malim promjenama. Na takvim koje neće
poremetiti njezin raspored. Uvijek je imala predviđeni
prostor za igru, iako to izvana nije bilo vidljivo.
Htjela je zagonetki dati lice.
U pola tri izašla je iz praonice rublja. Bolnički hodnik
bio je pust. Poravnala je svoju bijelu radnu odjeću i popela
se stubama koje su vodile do rodilišta. Znala je da su ondje
obično četiri osobe u smjeni. Po danu je bila ondje i
pretvarala se da želi posjetiti neku ženu za koju je znala da
se već vratila kući s djetetom. Pogledala je sestri preko
ramena i vidjela da su sve sobe popunjene. Nije mogla
razumjeti zašto su žene rađale djecu u ovo doba godine,
kad jesen prelazi u zimu. No znala je odgovor. Žene još
uvijek nisu same odlučivale o tome kada će rađati djecu.
Kad je došla do staklenih vrata koja su vodila u
dvoranu za rađanje, zastala je i oprezno pogledala u
sestrinsku sobu. Vrata su bila malo odškrinuta. Nisu se čuli
nikakvi glasovi. To je značilo da su primalje i sestre imale
posla. Trebat će joj manje od petnaest sekundi da stigne u
sobu u kojoj je ležala žena koju je htjela posjetiti. Vjerojatno
neće nikoga sresti. Ali nije bila sigurna. Izvadila je
rukavicu koju je sama sašila. Vanjsku stranu pojačala je
olovom koje je oblikovala prema prstima. Navukla ju je na
desnu ruku, otvorila vrata i brzo ušla na odjel. Sestrinska
soba bila je prazna, negdje je svirao radio, a ona je tiho
brzim koracima išla prema sobi. Provukla se kroz vrata
koja su se za njom nečujno zatvorila.
Žena u krevetu bila je budna. Ona je skinula rukavicu i
strpala je u džep. U isti džep u kojem se nalazilo pismo
njezine majke. Sjela je na rub kreveta. Žena je bila veoma
blijeda, trbuh joj se nadimao pod plahtom. Primila je ženu
za ruku.
- Jesi li odlučila?
Žena je kimnula. To ju nije iznenadilo, no ipak se
osjećala nekako pobjedonosno. I najveći bogalji mogu se
vratiti u život.
Eugen Blomberg - rekla je žena u krevetu. - On živi u
Ludu. Znanstvenik je na sveučilištu. Ne znam kako bili
pobliže objasnila što radi.
Pomilovala je ženinu ruku.
To ću ja već otkriti - rekla je. - Ne trebaš misliti na to.
Mrzim tog čovjeka - rekla je žena u krevetu.
Da - rekla je žena na rubu kreveta. - S pravom ga mrziš.
Kad bih mogla, ubila bih ga.
Znam. ali ti to ne možeš. Umjesto toga radije misli na
svoje dijete.
Nagnula se naprijed i pomilovala ženu po obrazu.
Zatim je ustala i ponovno navukla rukavicu. U sobi je
provela najviše dvije minute. Oprezno je gurnula vrata.
Nije vidjela ni primalje ni sestre. Krenula je prema izlazu.
Dok je prolazila pokraj sobe za medicinske sestre,
izašla je jedna žena. Nije imala sreće, ali se tu nije moglo
ništa promijeniti. Žena ju je pogledala. Bila je to starija
žena, vjerojatno jedna od primalja.
Nastavila je ići prema izlazu. Ali žena iza nje nešto joj
je doviknula i potrčala za njom. I dalje je namjeravala izaći
i nestati. No žena ju je zgrabila za ruku i pitala ju je tko je
ona i što radi ovdje. Žalosno je, pomislila je, što se ova žena
umiješala. Zatim se brzo okrenula i zamahnula je rukom u
rukavici. Nije ju htjela povrijediti, nije htjela prejako
udariti. Pazila je da je ne udari u sljepoočicu jer to bi moglo
biti kobno. Udarila je ženu u obraz, umjerenom snagom.
Dovoljno da je omami, da joj pusti ruku. Tada je osjetila
kako je dvije ruke hvataju za noge. Nije udarila dovoljno
jako. U istom trenutku čula je kako se iza nje otvaraju vrata.
Umalo nije izgubila kontrolu nad time što se događa.
Istrgnula je nogu i sagnula se kako bi još jedanput udarila.
Tada joj je žena zarila nokte u lice. Ona je sad zamahnula,
ne vodeći više računa o jačini udarca. Točno u sljepoočicu.
Žena joj je pustila noge i skljokala se. Ona je pobjegla kroz
staklena vrata. Na licu je osjetila ozljede od noktiju.
Potrčala je hodnikom. Nitko nije vikao za njom. Obrisala je
lice. Na bijelom rukavu primijetila je krvave mrlje. Stavila
je rukavicu u džep i izula drvene papuče kako bi mogla
brže trčati. Pitala se ima li bolnica vlastiti alarmni uređaj.
No izašla je ne susrevši nikoga. Tek kad je sjedila u autu i
pogledala se u zrcalo, vidjela je da nema mnogo ogrebotina
i da one koje ima nisu duboke.
Nije sve proteklo onako kako je zamišljala. Čovjek ne
može uvijek računati na to. Ipak, najvažnije je bilo to što je
uspjela od žene koja će roditi dijete izvući ime muškarca
koji joj je zadao toliko boli.
Eugen Blomberg.
Još je imala dva dana vremena za istraživanje, za
smišljanje plana i rasporeda. Nije joj se žurilo. Sve u svoje
vrijeme. No nije računala s tim da će joj trebati više od
tjedan dana.
Peć je bila prazna i čekala je.
 .

U osam sati u četvrtak istražni se tim okupio u sobi za

sastanke. Wallander je pozvao i Pera Åkessona. Baš kad je
htio otvoriti sastanak, primijetio je da netko nedostaje.
- Svedberg? - upitao je. - Zar on nije došao?
- Došao je i otišao - rekao je Martinsson. - U bolnici se
noćas dogodio napad. Rekao je da će se brzo vratiti.
Wallander se nakratko nejasno sjetio nečega, ali nije to
uspio zadržati u glavi. To je bilo nešto u vezi sa
Svedbergom. I s bolnicom.
- To jasno pokazuje da nam je potrebno još osoblja -
rekao je Per Åkesson. - Nikad ne razgovaramo o tome.
Nažalost.
Wallander je znao na što on misli. Nekoliko puta on i
Åkesson su se sukobili kada je trebalo procijeniti je li nužno
zatražiti više osoblja.
- Tom pitanju ćemo se posvetiti na kraju sastanka -
rekao je Wallander. - Prvo trebamo vidjeti gdje smo
zapravo u svoj ovoj zbrci.
- Bilo je nekoliko telefonskih poziva iz Stockholma -
rekla je Lisa Holgersson. - Ne moram ni reći tko je zvao.
Ovi zločini zasjenili su sliku ljubazne policije bliske
građanima.
Mješavina razočaranja i vedrine proširila se među
okupljenima. No nitko nije komentirao ono što je rekla Lisa
Holgersson. Martinsson je glasno zijevnuo. Wallander je to
shvatio kao znak za početak.
- Svi smo mi umorni - rekao je. - Nedostatak sna
prokletstvo je policije. Barem povremeno.
 Vrata su se otvorila i to ga je prekinulo. Ušao je Nyberg.
Wallander je znao da je on telefonski razgovarao s
kriminalističko- tehničkim laboratorijem u Linköpingu. Uz
pomoć štake došao je do stola.
- Kako je noga? - upitao je Wallander.
- U svakom slučaju bolje nego kad te netko nabode na
bambusove kolce uvezene iz Tajlanda - odgovorio je
Nyberg.
Wallander ga je upitno pogledao. - Znamo li to
sigurno? Da su uvezeni iz Tajlanda?
- Znamo. Uvezeni su kao štapovi za pecanje i ukrasni
predmeti, preko trgovačke kuće u Bremenu. Razgovarali
smo sa Švedskim agentom. Godišnje se uveze u zemlju
više od sto tisuća Bambusovih stabljika. Nije moguće reći
gdje su kupljene te što nas zanimaju. ali ja sam upravo
razgovarao s Linköpingom. Oni nam mogu reći koliko su
dugo stabljike u zemlji. Bambus se uvozi kad dostigne
određenu starost.
Wallander je kimnuo. - Još nešto? - upitao je, i dalje se
obraćajući Nybergu.
- Misliš li na slučaj Eriksson ili Runfelt?
- Na oba. Po redu.
Nyberg je otvorio svoju bilježnicu. - Daske za mostić
kupljene su u građevinskom centru u Ystadu - počeo je. -
Ako nas to veseli znati. Na mjestu zločina nema predmeta
koji bi nas mogli obradovati. Na stražnjoj strani brijega,
gdje je imao svoj toranj za promatranje ptica, nalazio se
poljski put kojim je najvjerojatnije došao ubojica. Ako je
došao autom. Što je vjerojatno. Imamo otiske svih
automobilskih tragova koje smo uspjeli otkriti. Sve u
svemu, poprište je raščišćeno.
- A kuća?
- Problem je u tome što ne znamo što trebamo tražiti.
Čini se da je sve bilo sređeno kao i inače. Provala, koju je
prijavio prije godinu dana, također je zagonetna. Jedino je
možda važno to što je Holger Eriksson prije samo nekoliko
mjeseci postavio nekoliko dodatnih brava na vrata koja
vode u stambenu zgradu.
- To bi se moglo shvatiti kao da se bojao nečega - rekao
je Wallander.
- I ja to mislim - rekao je Nyberg. - No, s druge strane,
danas svi stavljaju dodatne brave na vrata. Mi živimo u
obećanom vremenu oklopnih vrata.
Wallander se okrenuo od Nyberga i pogledao ostale. -
Susjedi - rekao je. - Bilo kakva naznaka. Tko je bio Holger
Eriksson? Tko je mogao imati razloga da ga ubije? Harald
Berggren? Vrijeme je da o svemu temeljito razgovaramo. A
to će potrajati.
Wallander se poslije prisjećao toga jutra kao kakve
prividno beskonačne uzbrdice. Svatko je iznio rezultate
svojega rada, a sve je završilo tako da se nigdje nije mogao
vidjeti nikakav znak napretka. Mučna istraga se nastavila.
Život Holgera Erikssona bio je poput neosvojive tvrđave.
Kad bi i uspjeli probiti kakav zid, iza toga ne bi našli ništa.
Tražili su dalje, a uzbrdica je bila sve strmija i nije joj se
vidio kraj. Nitko nije ništa vidio, nitko izgleda nije
poznavao tog čovjeka koji je prodavao automobile,
promatrao ptice i pisao pjesme. Wallander je na kraju
počeo vjerovati da se prevario, pomislivši da je Holger
Eriksson bio slučajna žrtva bolesnog ubojice koji je
nasumično izabrao baš njegovu jamu i prepilio njegov
most. No u dubini duše znao je da nije moglo biti tako.
Ubojica je govorio jezikom koji je odavao logičnost i
dosljednost u načinu na koji je Holger Eriksson bio ubijen.
Wallander se nije prevario. Problem je bio u tome što još
nije vidio pravo rješenje.
Bili su u potpuno bezizlaznoj situaciji kad se Svedberg
vratio iz bolnice. Wallander je poslije pomislio kako se on
doista pojavio ne bi li ih spasio iz nevolje. Jer tek kad je
Svedberg sjeo za dužu stranu stola i uz veliki trud doveo u
red svoje papire, stigli su do točke na kojoj im se činilo da
su se vrata malo jače odškrinula.
Svedberg je počeo ispričavajući se za izostanak.
Wallander je rekao da mora pitati što se to zapravo
dogodilo u bolnici.
- Sve je to veoma čudno - rekao je Svedberg. - Oko tri
sata ujutro u rodilištu se pojavila jedna medicinska sestra.
Ylva Brink, jedna od primalja i, usput rečeno, moja
sestrična, radila je u noćnoj smjeni. Ona nije poznavala tu
medicinsku sestru, a kad je pokušala doznati što ona ondje
traži, bila je napadnuta. Izgleda da je ta medicinska sestra
imala u ruci nekakav olovni predmet ili nešto slično. Ylva
se onesvijestila. Kad je došla k svijesti, žene više nije bilo.
Naravno, prošlo je mnogo vremena od udarca. Nitko ne
zna što je ona ondje tražila. Pitali su sve žene koje su ondje
ležale i čekale porođaj. Ali ni jedna je nije vidjela. Ja sam
bio ondje i razgovarao sam s osobljem koje je radilo u
noćnoj smjeni. Naravno, svi su bili silno uzrujani.
 Što je s primaljom? - upitao je Wallander. - Tvojom
sestričnom.
Ima potres mozga.
Wallander se upravo htio vratiti na slučaj Holgera
Erikssona, kad je Svedberg nastavio. Djelovao je zbunjeno
i živčano se grebao po ćelavoj glavi.
- Još je čudnije što je ta sestra već jednom bila ondje.
Jedne noći prije tjedan dana. Slučajno je i Ylva radila te
noći. Ona je sigurna da ta žena zapravo nije medicinska
sestra. Misli da se prerušila.
Wallander se namrštio. Sjetio se lista papira koji je već
tjedan dana ležao na njegovu pisaćem stolu. - Ti si i prije
razgovarao s Ylvom Brink - rekao je - i načinio bilješke.
- To sam bacio - rekao je Svedberg. - Budući da se tada
nije ništa dogodilo, mislio sam da se time ne bismo morali
baviti. Ima i važnijih stvari kojima se moramo posvetiti.
- Mislim da to nije dobro - rekla je Ann-Britt Höglund.
- Lažna medicinska sestra koja noću vrluda po rodilištu. I
koja se ne ustručava upotrijebiti silu. To mora nešto značiti.
- Moja je sestrična nije poznavala. No dobro ju je
opisala. Bila je krupna i očito veoma snažna.
Wallander nije rekao da su Svedbergovi papiri na
njegovu pisaćem stolu. - To doista zvuči neobično - samo
je rekao. - Što će poduzeti bolnica?
- Za sada će angažirati nadzornu službu. Zatim će
vidjeti hoće li se lažna sestra pojaviti ponovno.
Noćne su događaje privremeno stavili na stranu.
Wallander je pogledao Svedberga i mrzovoljno pomislio
kako će on sigurno još osnažiti dojam da tapkaju na mjestu
s istragom. No prevario se. Svedberg je imao novosti.
- Proteklog tjedna razgovarao sam s jednim
zaposlenikom Holgera Erikssona - rekao je. - Tore
Karlhammar, sedamdeset tri godine, živi u Svarteu. O
tome sam napisao izvještaj koji ste možda pročitali. On je
radio za Erikssona više od trideset godina kao prodavač
automobila. U početku je samo sjedio i žalio za onim što se
dogodilo. A Holger Eriksson je navodno bio čovjek o
kojem se može reći sve najbolje. Karlhammarova žena bila
je u kuhinji i kuhala je kavu. Kuhinjska vrata bila su
otvorena. Odjednom je ušla, spustila pladanj na stol tako
da se vrhnje prelilo i rekla da je Holger Eriksson bio hulja.
Zatim je otišla.
- Što je bilo dalje? - zapanjeno je upitao Wallander.
- Naravno, osjećali smo se pomalo nelagodno. Ali
Karlhammar je ostao pri svojoj priči. Kad sam poslije htio
razgovarati s njegovom suprugom, ona nije bila ondje.
- Što to znači? Otišla je nekamo?
- Sjela je u auto i odvezla se. Poslije toga sam nazvao još
nekoliko puta. Nitko se nije javio. Ali jutros sam ovdje
zatekao pismo. Pročitao sam ga prije nego što sam otišao u
bolnicu. Napisala ga je Karlhammarova supruga. Ako je
točno to što ona piše, onda je pismo veoma zanimljivo.
- Ispričaj mi ukratko - rekao je Wallander. - Poslije nam
možeš kopirati pismo.
- Ona tvrdi da je Holger Eriksson tijekom života uvijek
pokazivao znakove sadizma. Prema zaposlenicima
odnosio se loše. Znao im je tako zagorčati život da bi
odlučili prestati raditi kod njega. Ona stalno ponavlja da
može navesti brojne primjere koji potvrđuju da je to što
ona piše istina.
Svedberg je pogledao u tekst. - Piše da je imao jako
malo poštovanja prema drugim ljudima. Bio je krut i
pohlepan. Potkraj pisma navodi da je često putovao u
Poljsku. Ondje su u igri navodno bile neke žene. Prema
riječima gospođe Karlhammar i one bi imale što reći. Ali to
je trač, naravno. Kako bi ona mogla znati što je on radio u
Poljskoj?
- Ona ne da je naslutiti da bi mogao biti
homoseksualac? - upitao je Wallander.
- Putovanje u Poljsku ne ostavlja takav dojam.
- Karlhammar nije nikad čuo ništa o osobi koja se zove
Harald Berggren?
- Nije.
Wallander je imao potrebu protegnuti se, pa je
predložio da naprave pauzu. Ono što je Svedberg ispričao
o sadržaju pisma bilo je svakako važno. Ovo je bilo po
drugi put u dvadeset četiri sata da su mu nekog muškarca
opisali kao nasilnog. Per Åkesson ostao je u sobi.
- Sad je jasno - rekao je. - Ono sa Sudanom.
Wallander je osjetio blagu zavist. Per Åkesson donio je
odluku i odvažio se na djelovanje. Zašto i sam nije učinio
isto? Zašto se zadovoljio traženjem nove kuće? Sada, kad
je njegov otac bio mrtav, više ga ništa nije vezalo za Ystad.
Linda se sama snalazila.
 - Ne trebate policajce koji će održavati red među
izbjeglicama? Ja imam određeno iskustvo s radom u
Ystadu.
Per Åkesson se počeo smijati. - Mogu pitati - rekao je.
- Švedski se policajci u pravilu dodjeljuju različitim
inozemnim postrojbama pod zapovjedništvom
Ujedinjenih nacija. Nitko ti ne brani da se ne prijaviš.
- U ovom trenutku sprečava me istraga umorstva. Ali
možda kasnije. Kada ti odlaziš?
- Poslije Božića. Između Božića i Nove godine.
- A tvoja supruga?
Per Åkesson je sklopio ruke. - Zapravo mislim da je
sretna što me neće morati gledati neko vrijeme.
- A ti? Jesi li i ti sretan što nećeš nju vidjeti neko
vrijeme?
Per Åkesson oklijevao je s odgovorom. - Da - rekao je
zatim. - Mislim da će mi biti lijepo što odlazim. Katkad
imam osjećaj da se možda nikad neću vratiti. Nikad neću
otploviti u Zapadnu Indiju na čamcu koji sam sam
izgradio. Čak nisam nikad ni sanjao o tome. Ali putujem u
Sudan. A što će se poslije dogoditi, ne znam.
- Svi sanjaju o tome da pobjegnu - rekao je Wallander.
- Ljudi u ovoj zemlji neprestano su u potrazi za novim
rajskim utočištima. Katkad mislim da više ne poznajem
svoju zemlju.
- Možda sam i ja u bijegu? Ali Sudan sigurno nije raj.
 - U svakom slučaju ispravno je što ćeš pokušati - rekao
je Wallander. - Nadam se da ćeš mi pisati. Nedostajat ćeš
mi.
- I ja se veselim tome. Pisanju pisama. Pisma koja
nemaju veze s poslom. Privatna pisma. Mislim da ću
pritom otkriti koliko imam prijatelja. Onih što odgovaraju
na pisma koja pišem.
Kratak odmor je prošao. Martinsson, koji se uvijek
bojao prehlade, zatvorio je prozore. Ponovno su sjeli.
- Još ćemo pričekati sa sažetkom - rekao je Wallander. -
Idemo prvo na Gostu Runfelta.
Pozvao je Ann-Britt Höglund da podnese izvještaj o
otkrivanju podruma u ulici Harpegatan i o tome da je
Runfelt bio privatni detektiv. Kad ni ona ni Svedberg ni
Nyberg više nisu imali Što reći i nakon što su fotografije
koje je Nyberg razvio i umnožio obišle oko stola, izvijestio
je o svojem razgovoru s Runfeltovim sinom. Primijetio je
kako su ljudi sada slušali pozornije nego na početku ovog
dugog sastanka.
- Ne mogu se riješiti osjećaja da smo blizu odlučujuće
točke - zaključio je Wallander. - Nastavit ćemo tražiti
dodirnu točku. Još je nismo našli. Ali što znači to da su i
Holger Eriksson i Gösta Runfelt opisani kao nasilne osobe?
Zašto je to tek sad izašlo na vidjelo?
Načinio je stanku kako bi dao mjesta komentarima i
pitanjima. Nitko nije rekao ni riječi.
- Vrijeme je da kopamo još dublje - nastavio je. - Ima još
previše toga što moramo znati. Svi materijali moraju se
odsada uspoređivati s dodirnim točkama tih dvaju
muškaraca. Martinsson je zadužen za to. Neke su stvari,
zatim, važnije od drugih. Mislim na nesretan slučaj kad se
utopila Runfeltova žena. To može biti odlučujuće. A zatim
ono s novcem koji je Holger Eriksson ostavio crkvi u
Svenstaviku. Možda ćemo morati i putovati. Na primjer na
jezero gore u Smalandu, u blizini Älmhulta gdje se utopila
Runfeltova supruga. Kako sam rekao, cijela mije ta priča
nekako čudna. Možda griješim. ali ne možemo to ostaviti
neobrađeno. Možda će biti nužno otići i u Svenstavik.
- Gdje je to? - upitao je Hansson.
- U južnom dijelu Harjedalena. Otprilike dvadeset
kilometara od granice prema Harjedalenu.
- Kakve veze ima Holger Eriksson s tim mjestom? Pa
on je bio Skonac?
- Baš to moramo otkriti - rekao je Wallander. - Zašto
nije darovao novac nekoj crkvi u ovom kraju? Zašto je
izabrao neku posebnu crkvu? Želim znati zašto. Vjerojatno
je imao određeni razlog.
Nitko nije imao primjedbu nakon što je on završio s
izlaganjem. Oni će i dalje pretraživati plast sijena. Nitko od
njih nije očekivao da će rješenje doći drugačije nego
dosadnim poslom koji će njihovo strpljenje dovesti u
iskušenje.
.

Sjedili su već nekoliko sati pa je Wallander odlučio sam

riješiti pitanje pojačanja. Također se sjetio da je morao
predložiti uključenje stručnjaka za psihologiju. - Nemam
ništa protiv da dobijemo pomoć u obliku pojačanja - rekao
je. - Moramo mnogo toga razjasniti, a za to će nam trebati
puno vremena.
- Ja ću se pobrinuti za to - rekla je Lisa Holgersson.
Per Åkesson je kimnuo, ali nije ništa rekao. Wallander
za svih ovih godina suradnje s Perom Åkessonom nije
nikad doživio da je ovaj ikad ponovio nešto o čemu su već
razgovarah. Wallander je naslutio da je to dobar preduvjet
za posao na koji je trebao stupiti u Sudanu.
- Nisam siguran trebamo li doista psihologa koji će nas
nadgledati - nastavio je Wallander nakon što su riješili
pitanje pojačanja. - Priznajem je da je Mats Ekholm, koji je
ljetos bio ovdje, bio dobar sugovornik. Iznio je argumente
i gledišta koji su nam bili od koristi. To nije bilo odlučujuće,
ali ni nevažno. Danas je situacija drukčija. Ja predlažem da
mu pošaljemo sažetke naših istražnih spisa, primimo na
znanje njegove primjedbe i da se za sada time zadovoljimo.
Ako se dogodi nešto dramatično, možemo promijeniti
odluku.
Ni sada nije bilo prigovora.
Već je bio jedan sat kad su zaključili sastanak.
Wallander je žurno otišao iz policijske uprave. Nakon
dugotrajnog sastanka glava mu je bila teška. Odvezao se
do restorana u centru na ručak. Dok je objedovao,
pokušavao si je razbistriti što su zapravo doznali na
sastanku. Budući da se u mislima neprestano vraćao na
pitanje što se dogodilo onog zimskog dana prije deset
godina na jezeru kod Älmhulta, odlučio je slijediti
intuiciju. Nakon ručka nazvao je hotel Sekelgarden. Bo
Runfelt bio je u svojoj sobi. Wallander je zamolio ženu na
recepciji da kaže gostu da će on doći odmah poslije dva
sata. Zatim se odvezao u upravu. Pozvao je Hanssona i
Matinssona u svoju sobu i zamolio Hanssona da nazove
Svenstavik.
- Što trebam pitati?
- Odmah prijeđi na stvar. Zašto je Holger Eriksson
oporučno ostavio novac baš toj zajednici? A ako ti netko
kaže kako ne smije ništa reći, onda im reci da nam je ta
informacija potrebna kako bismo spriječili daljnja ubojstva
te vrste.
- Da pitam je li tražio oprost grijeha?
Wallander se počeo smijati. - Otkrij što možeš. Ja idem
s Boom Runfeltom u Älmhult. Zamoli Ebbu da mi
rezervira hotelsku sobu u Ahnhultu.
Martinsson je djelovao sumnjičavo. - Što zapravo misliš
otkriti razgledanjem jezera? - upitao je.
- Ne znam - iskreno je odgovorio Wallander. - Ali usput
ću imati priliku za opširan razgovor s Boom Runfeltom.
Imam osjećaj da se ondje kriju informacije koje su važne za
nas i do kojih možemo doći samo ako smo dovoljno
uporni. Moramo zagrepsti tako jako da probijemo
površinu. Osim toga, ondje bi morao biti netko tko je bio u
blizini kad se dogodila nesreća. Malo se raspitajte.
Nazovite kolege u Älmhultu. Nesretan slučaj otprije deset
godina. Točan datum možete dobiti od kćeri koja je
trenerica košarke. Žena koja se utopila. Javit ću se kad
stignem.
 Vjetar je i dalje puhao u naletima dok je Wallander išao
prema svojem autu. Odvezao se u Sekelgarden i ušao u
hotel. Bo Runfelt sjedio je na stolici i čekao ga.
- Ponesite kaput - rekao je Wallander. - Idemo na izlet.
Bo Runfelt ga je pogledao. - Kamo idemo?
- To ću vam reći u autu.
Ubrzo zatim napustili su Ystad.
Tek kad su za sobom ostavili izlaz za Höör, Wallander
mu je rekao kamo idu.
 I9.

Kad su prošli Hdor, počela je padati kiša. Wallander je

već tada počeo sumnjati u uspjeh svojega pothvata. Je li ta
vožnja u Älmhult doista bila vrijedna truda? Što je zapravo
očekivao od toga? Što je moglo biti važno za istragu
njihova slučaja? Blaga sumnja u nesretan slučaj otprije
deset godina kad se utopila jedna osoba?
On neće naći rješenje. Ali možda će napredovati bar za
jedan korak. Kad je Bou Runfeltu rekao kamo idu, ovaj se
uzrujao i pitao je li to kakva šala. Kakve veze ima majčina
tragična smrt s očevim ubojstvom? Wallander je vozio iza
teretnjaka koji je bacao toliko blata na njegov vjetrobran da
ga nije mogao prestići. Tek kad mu je pošlo za rukom
ostaviti kamion za sobom na jednoj od rijetkih dionica s
dva kolnika, odgovorio je. - Vaša sestra i vi nerado govorite
o tome što se dogodilo. Mogu to razumjeti na neki način,
naravno. Čovjek se nerado sjeća tragičnog slučaja. No ne
mogu samo tako vjerovati da vas tragičan događaj
sprečava da govorite o tome. Ako mi sada i ovdje date
zadovoljavajuće objašnjenje, smjesta ćemo se okrenuti. I ne
zaboravite da ste mi vi sami pričali o tome kako je vaš otac
bio nasilan.
- Time sam već dao odgovor - rekao je Bo Runfelt.
Wallander je primijetio blagu promjenu u njegovu
glasu. Trag umora, obrambeni stav koji je počeo popuštati.
 Približavao mu se opreznim pitanjima dok su se vozili
monotonim krajolikom. - Vaša je majka, dakle, govorila o
tome kako si želi oduzeti život?
Malo je potrajalo dok čovjek pokraj njega nije
odgovorio.
- Zapravo je čudno što to već nije bila učinila. Ne
vjerujem da možete zamisliti u kakvom je paklu morala
živjeti. Ni vi, ni ja. Nitko.
- Zašto se nije rastala?
- On joj je zaprijetio da će je ubiti, ako ga ostavi. A ona
je imala razloga vjerovati mu. Nekoliko puta ju je tako
istukao da je morala ići u bolnicu. Ja tada nisam znao ništa.
No kasnije sam shvatio.
- Ako liječnici sumnjaju da je u pitanju zlostavljanje,
nije li njihova dužnost da to prijave policiji?
- Ona je uvijek imala dobro objašnjenje. I bila je
uvjerljiva. Nije joj bilo teško poniziti samu sebe dok je njega
štitila. Govorila je kako je bila pijana pa je pala. Moja majka
nikad nije pila alkohol. ali to Rječnici nisu znah.
Razgovor je zapeo dok je Wallander pretjecao autobus.
Primijetio je da je Runfelt napet. Wallander nije vozio brzo,
ali se njegov suvozač očito bojao.
- Mislim da nije počinila samoubojstvo samo radi nas,
djece - rekao je kad su ostavili autobus za sobom.
- To je prirodno - rekao je Wallander. - No vratimo se
radije na ono što ste upravo rekli. da je vaš otac prijetio
majci. Kad muškarac zlostavlja ženu, on najčešće nema
namjeru ubiti je. Želi imati vlast nad njom. Katkad je tuče
tako jako da zlostavljanje dovede do smrti, iako mu to nije
bila namjera. ali doista ubiti nekoga, za to postoje drugi
razlozi. To je jedan korak dalje.
Bo Runfelt ga je iznenadio s jednim pitanjem. - Jeste li
oženjeni?
- Više nisam.
- Jeste li je tukli?
- Zašto bih to radio?
- Samo pitam.
- Ali mi ne govorimo o meni.
Bo Runfelt je zanijemio. Činilo se kao da želi
Wallanderu dati vremena da razmisli. Wallander se
zastrašujuće zorno prisjetio jedinog slučaja u svojem braku
kad je u besmislenom i nekontroliranom bijesu udario
Monu. Udarila je glavom u dovratak i na nekoliko
trenutaka ostala bez svijesti. Tada je malo nedostajalo da
spakira torbe i ode. Ali Linda je bila još jako mala. A
Wallander je mobo i preklinjao. Razgovarali su cijelu noć.
Molio ju je da mu oprosti. Na kraju je ostala. Taj događaj
urezao mu se u pamćenje. No nije se više sjećao kako je sve
počelo. Zbog čega su se svađah? Zašto je bio tako bijesan?
Shvatio je da je to potisnuo. Previše se sramio toga što se
tada dogodilo. Predobro je razumio zašto se ne želi sjećati
toga.
- Vratimo se onom danu prije deset godina - rekao je
Wallander nakon nekog vremena. - Što se dogodilo?
- Bilo je to jedne zimske nedjelje - rekao je Bo Runfelt. -
Početkom veljače. Petog veljače 1984. godine. Hladan i lijep
zimski dan. Oni su često nedjeljom išli na izlete. U šetnje
šumom. Hodali duž obale. Ili su odlazili na zamrznuta
jezera.
- To zvuči veoma idilično - rekao je Wallander. - Kako
to mogu povezati s onim što ste rekli malo prije?
- To nije bila idila, naravno. Sasvim suprotno. Moja je
majka stalno bila u paničnom strahu. Ne pretjerujem. Ona
je već odavno prekoračila granicu iza koje je strah počeo
vladati njezinim životom. Vjerojatno je bila psihički
iscrpljena. ali ako je on želio ići nedjeljom u šetnju, onda su
išli. Uvjeren sam da otac nikad nije bio svjestan toga koliko
ga se ona boji. Vjerojatno je svaki put mislio da mu je sve
oprostila i da je sve zaboravila. Pretpostavljam da je on na
zlostavljanja gledao kao na trenutne ispade. Ništa više od
toga.
- Mislim da razumijem. Dakle, što se dogodilo?
- Zašto su te nedjelje otišli u Smaland, ne znam. Auto
su ostavili na šumskom putu. Pao je snijeg, ali nije bio
visok. Zatim su produžili šumskom stazom i došli do
jezera. Stali su na led. Odjednom je led popustio i ona je
propala. On je nije mogao izvući. Vratio se do auta i
odvezao po pomoć. Kad su je našli, bila je mrtva, naravno.
- Kako ste vi to doznali?
- On je sam nazvao. Ja sam tada bio u Stockholmu.
- Možete li se sjetiti tog razgovora?
- Otac je bio veoma potresen.
- Na koji način?
- Zar se može biti potresen na više načina?
 - Je li plakao? Je li bio u šoku? Pokušajte mi to točnije
opisati.
- Nije plakao. Koliko ja znam, moj otac je imao suze u
očima samo kad je govorio o kakvom rijetkom primjerku
orhideje. Više mi se činilo da me želi uvjeriti kako je učinio
sve što je bilo u njegovoj moći da je spasi. No to nije bilo
potrebno. Kad je čovjek u nevolji, onda mu pokušavaš
pomoći.
- Što je još rekao?
- Zamolio me da nazovem sestru.
- Dakle, prvo je nazvao vas?
- Da.
- I onda?
- Došli smo ovamo, u Skaniju. Baš kao i sada. Pogreb je
bio nakon tjedan dana. Jednom sam telefonski razgovarao
s policijskim službenikom. Rekao je da je led sigurno bio
neočekivano tanak. Osim toga, moja majka je bila sitna
osoba.
- Je li to rekao? Policajac? Da je led bio „neočekivano
tanak“.
- Ja jako dobro pamtim pojedinosti. Možda sam zato
revizor.
Wallander je kimnuo. Prošli su pokraj neke ploče na
kojoj je stajalo ime kafića. Tijekom kratke stanke Wallander
je pitao Boa Runfelta o njegovu zanimanju međunarodnog
revizora.
No slušao ga je samo površno. U mislima je još jednom
prevrtio razgovor koji su vodili u autu. Nešto je u njemu
bilo važno, ali on još nije znao što je to. Kad su izašli iz
kafića, oglasio mu se telefon. Bio je to Martinsson. Bo
Runfelt se odmaknuo u stranu kako bi ostavio Wallandera
samog.
- Čini se da nismo imali sreće - rekao je Martinsson. -
Jedan od dvojice policajaca koji su tada radili u Älmhultu
umro je, a drugi je umirovljen i odselio se u Örebro.
Wallander je bio razočaran. Bez odgovarajućeg
sugovornika njihovo će putovanje biti gotovo besmisleno.
- Čak ne znam ni kako ću doći do jezera - požalio se. - Zar
nema vozača hitne pomoći? Nisu li i vatrogasci sudjelovali
u spašavanju?
- Našao sam čovjeka koji je tada pomogao Gosti
Runfeltu - rekao je Martinsson. - Znam kako se on zove i
gdje stanuje. Problem je samo to što nema telefon.
- Zar u ovoj zemlji još ima ljudi koji nemaju telefon?
- Očito. Imaš li što za pisanje?
Wallander je tražio. Kao i obično, nije imao olovku, ali
ni blok. Mahnuvši rukom, pozvao je Boa Runfelta pa mu je
on dao zlatom optočenu kemijsku olovku i svoju
posjetnicu.
- Čovjek se zove Jacob Hoslowski - rekao je Martinsson.
- On je nešto poput seoskog budalaša i živi sam u kolibi
nedaleko jezera. Jezero se zove Stångsjön i nalazi se
sjeverno od Älmhulta. Razgovarao sam s jednom
ljubaznom osobom u općinskoj upravi. Rekla je da je
Stångsjön ucrtan na obavijesnoj ploči na ulazu u mjesto. ali
nije mogla objasniti kako da dođemo do Hoslowskga.
Moraš otići u neku kuću i pitati.
 - Gdje možemo prenoćiti?
- IKEA ima hotel u kojem su vam rezervirane sobe.
- Ne prodaje li IKEA namještaj?
- Prodaje. ali oni imaju i hotel. IKEA Vardshus.
- Je li se dogodilo još nešto?
- Svi imaju jako puno posla. No čini se da će doći
Hamrén iz Stockholma kako bi nam pomogao.
Wallander se sjećao dvojice kriminalističkih službenika
iz Stockholma koji su im pomagali ljetos. Nije imao ništa
protiv toga da ih ponovno vidi.
- A Ludwigsson?
- On je imao automobilsku nesreću i leži u bolnici.
- Je li teško ozlijeđen?
- Raspitat ću se. Ali nisam imao dojam da je tako.
Wallander je okončao razgovor i vratio kemijsku
olovku. - Ovo izgleda skupo - rekao je.
- Revizor u tvrtki kao što je Price Waterhouse jedno je od
najboljih zanimanja koja postoje - rekao je Bo Runfelt. -
Svakako što se tiče plaće i izgleda za budućnost. Mudri
roditelji savjetuju svojoj djeci da postanu revizori.
- Kolika je prosječna plaća? - upitao je Wallander.
- Većina onih koji rade iznad određene razine imaju
osobne ugovore. A oni su tajni.
To je, dakle, značilo da imaju veoma visoka primanja.
Kao i svi drugi, i Wallander je opet bio zapanjen različitim
spoznajama o otpremninama, visini plaća i takozvanim
padobranskim ugovorima. Njegova plaća kao
kriminalističkog inspektora s dugogodišnjim iskustvom u
poslu bila je niska. Da se odlučio za radno mjesto u
privatnoj zaštitarskoj tvrtki, mogao je zarađivati
dvostruko. No on je donio odluku. Ostao je policijski
službenik. To će raditi sve dok bude mogao preživjeti s
plaćom.
.

U pet sati stigli su u Älmhult. Bo Runfelt pitao je je li doista

nužno ostati preko noći. Wallander zapravo nije imao
uvjerljiv odgovor. Bo Runfelt se mogao vratiti vlakom u
Malmö. Ali Wallander je rekao da jezero mogu potražiti
tek sutra jer će ubrzo pasti mrak. I htio je da Runfelt bude
pokraj njega.
Kad su se smjestili u hotel, Wallander je odmah otišao
autom potražiti kuću Jacoba Hoslowskog, prije nego što se
spusti mrak. Zaustavili su se kod obavijesne ploče na ulazu
u Älmhult. Wallander je zapamtio gdje se nalazi Stångsjön.
Izašao je iz mjesta. Već je padao mrak. Skrenuo je ulijevo,
pa zatim opet ulijevo. Suma je bila gusta. Skonski krajolik
ostao je daleko iza njih. Zaustavio se ugledavši čovjeka
kako na ulici popravlja vrtna vrata. Čovjek mu je objasnio
kako će doći do kućice Hoslowskog. Wallander je nastavio
voziti. Motor je imao čudan zvuk. Wallander je pomislio
kako će ubrzo morati promijeniti auto. Njegov je Peugeot
ostario. Pitao se kako si može priuštiti novi auto. Ovaj koji
je sad vozio kupio je prije nekoliko godina kad je njegov
prijašnji auto, također Peugeot, otkazao jedne noći na cesti
E65. Wallander je slutio da će i njegov sljedeći auto biti
Peugeot. Što je bio stariji, to mu je bilo teže mijenjati navike.
Zaustavio se kod sljedećeg odvojka. Ako je dobro
razumio opis puta, ovdje mora skrenuti udesno i nakon
otprilike sto metara trebao bi ugledati kolibu Hoslowskog.
Put je bio u lošem stanju. Nakon sto metara Wallander se
zaustavio i vratio auto malo unatrag kako ne bi zaglibio.
Ostavio je auto i krenuo pješice. S obje strane uske staze
šumjelo je drveće. Hodao je brzo kako bi se zagrijao.
Kućica se nalazila pokraj puta. Bila je to stara drvena
koliba. Dvorište je bilo puno automobilskih olupina.
Usamljeni pijevac sjedio je na panju i promatrao ga. Samo
je jedan prozor bio osvijetljen - petrolejskom svjetiljkom.
Oklijevao je pitajući se ne bi li bilo bolje kad bi odgodio
posjet za sutra ujutro. No prešao je dugačak put. Pod
pritiskom istrage nije smio uzalud trošiti vrijeme. Prišao je
ulaznim vratima. Pijetao na panju nije se ni pomaknuo.
Vrata su se otvorila. Čovjek koji je sjedio u mraku bio je
mlađi nego što je Wallander zamišljao. Možda je imao oko
četrdeset godina. Wallander se predstavio.
- Jacob Hoslowski - rekao je čovjek. Wallander je čuo
slab, jedva zamjetan naglasak. Čovjek je bio neopran.
Zaudarao je. Dugačka kosa i brada bile su mu gotovo
slijepljene. Wallander je počeo disati na usta.
- Možete li odvojiti nekoliko minuta za mene? - rekao
je. - Ja sam policijski službenik i dolazim iz Ystada.
Hoslowski se nasmiješio i stao u stranu. - Uđi. Tko
pokuca na moja vrata, taj i uđe.
Wallander je ušao u mračan hodnik i umalo se nije
spotaknuo o mačku. Tada je vidio da je kuća bila puna
mačaka. Nikad prije nije vidio toliko mačaka najednom
mjestu. Smrad je bio užasan. Otvorio je usta kako bi došao
do zraka te krenuo za Hoslowskim u veću prostoriju.
Koliba se sastojala od dvije prostorije. Gotovo uopće nije
bilo pokućstva. Samo madraci i jastuci i hrpa knjiga te
petrolejska svjetiljka na klupici. I mačke. Posvuda mačke.
Wallander je osjetio nelagodu pomislivši kako ga one
gledaju raširenih očiju i kako bi se u svakom trenu mogle
baciti na njega.
- Rijetko dolazim u kuću u kojoj nema struje - rekao je
Wallander.
- Ja živim mimo vremena - kratko je odgovorio
Hoslowski. - U sljedećem životu rodit ću se kao mačka.
Wallander je kimnuo. - Shvaćam - rekao je ne baš
uvjerljivo. - Ako su me dobro obavijestili, vi ste živjeli
ovdje i prije deset godina?
- Ovdje živim otkako sam zanemario vrijeme.
Wallander je bio svjestan da će njegovo sljedeće pitanje
biti neobično, ali ga je ipak postavio. - Kada ste zanemarili
vrijeme?
- Odavno.
Wallander je pomislio kako ne može očekivati iscrpniji
odgovor. Nerado je sjeo na jedan jastuk, nadajući se da nije
natopljen mačjom mokraćom. - Prije deset godina jedna je
žena ovdje u blizini na Stångsjönu propala kroz led i
utopila se - rekao je. - Budući da se vjerojatno ne događa
često da se ljudi utapaju, možda se sjećate toga? Iako, kako
ste rekli, živite mimo vremena.
Wallander je primijetio da Hoslowski, koji je bio ili lud
ili sluđen kakvim nejasnim proročanskim idejama,
pozitivno reagira na to što on prihvaća njegovu priču o
bezvremenskom postojanju. - Jedna zimska nedjelja prije
deset godina - dodao je Wallander. - Čovjek je navodno
došao ovamo i zamolio vas za pomoć.
Hoslowski je kimnuo. Sjećao se.
- Jedan je čovjek došao i pokucao na moja vrata. Htio
se poslužiti mojim telefonom.
Wallander se osvrnuo po sobi. - Ali vi nemate telefon?
- S kim bih razgovarao?
Wallander je kimnuo. - Što se zatim dogodilo?
- Pokazao sam mu put do mojeg prvog susjeda. On ima
telefon.
- Jeste li i vi otišli s njim onamo?
- Otišao sam na jezero vidjeti mogu li je izvući.
Wallander je zastao i zakoračio unatrag. - Čovjek koji
je pokucao na vrata bio je sigurno veoma uznemiren?
- Možda.
- Kako to mislite, ,,možda“?
- Sjećam se da je bio tako pribran kako čovjek možda
ne bi očekivao.
- Jeste li primijetili još što?
- Zaboravio sam. To se dogodilo u jednoj drugoj
kozmičkoj dimenziji koja se otada promijenila mnogo
puta.
- Da vidimo dalje. Došli ste do jezera. Što se ondje
dogodilo?
- Led je bio sasvim gladak. Vidio sam rupu. Otišao sam
onamo. Ali nisam ništa vidio u vodi.
- Otišli ste onamo? Zar se niste bojali da će led puknuti?
 - Ja znam gdje je čvrst. Osim toga, ako je potrebno,
mogu se lišiti težine.
Ne možeš razumno razgovarati s luđakom, razočarano
je pomislio Wallander. No ipak je nastavio postavljati
pitanja. - Možete li mi opisati rupu?
- Sigurno je neki ribič probio led. Možda se rupa poslije
ponovno zamrznula, ali led nije bio dovoljno debeo.
Wallander je malo razmislio. - Ne buše li ribiči manje
rupe?
- Taje bila gotovo Četvrtasta. Možda je bila izrezana
pilom.
- Ima li na Stångsjönu ribiča koji pecaju kroz led?
- Jezero je bogato ribom. I sam odlazim onamo po ribu.
Ali ne zimi.
- I što se onda dogodilo? Stajali ste pokraj rupe u ledu i
niste vidjeli ništa. Što ste zatim učinili?
- Skinuo sam se i spustio u vodu.
Wallander ga je pogledao. - Zašto ste to učinili?
- Mislio sam da ću moći nogama napipati njezino tijelo.
- Mogli ste i vi stradati.
- Ja se mogu učiniti neosjetljivim na preveliku
hladnoću ili vrućinu, ako je potrebno.
Wallander je shvatio da je mogao predvidjeti taj
odgovor. - ali je niste našli?
- Ne. Izronio sam i odjenuo se. Ubrzo su dotrčali ljudi.
Auto s ljestvama. Ja sam tada otišao.
Wallander je ustao s neudobnih jastuka. Smrad je bio
nepodnošljiv. Više nije imao pitanja i nije htio ostati duže
nego što je potrebno. Istodobno, morao je priznati da je
Jacob Hoslowski bio susretljiv i ljubazan.
Hoslowski ga je ispratio na dvorište. - Oni su je tada
pronašli - rekao je. - Moj susjed često navraća i priča mi ono
što misli da bili ja želio čuti o nekome ili nečemu. Između
ostalog, on misli da ja moram znati sve što se događa u
streljačkom društvu. Ono što se događa na drugim
mjestima u svijetu manje je važno, kaže. Smijem li vas
pitati vodi li se trenutno kakav veći rat u svijetu?
- Nema većih ratova - rekao je Wallander. - Ali ima
mnogo malih.
Hoslowski je kimnuo. Zatim je pokazao rukom u
jednom smjeru. - Moj susjed živi u blizini. Vidi se njegova
kuća, možda je udaljena tristo metara. Zemaljske
udaljenosti ne mogu se tako lako izračunati.
Wallander mu je zahvalio i otišao. Već je pao mrak.
Izvadio je džepnu svjetiljku i osvjetljavao si put. Između
drveća treperilo je svjetlo. Mislio je na Jacoba Hoslowskog
i na sve one njegove mačke.
Kuća do koje je došao izgledala je gotovo kao nova.
Ispred kuće stajao je kamion s ravnom platformom i
krovom na kojem je sa strane pisalo „Održavanje cijevi".
Wallander je pozvonio. Otvorio mu je bosonogi muškarac
u bijeloj potkošulji. Širom je otvorio vrata kao da je
Wallander zadnji u beskrajnom redu ljudi koji su ga došli
ometati. No čovjek je djelovao otvoreno i ljubazno. Iz kuće
se čula dječja galama. Wallander mu se ukratko
predstavio.
- A poslao vas je Hoslowski? - upitao je čovjek.
 - Kako znate?
- To se osjeti po mirisu - rekao je čovjek. - No uđite.
Poslije mogu prozračiti.
Wallander je pošao za visokim muškarcem u kuhinju.
Dječja galama dolazila je s kata. Osim toga, odnekud se čuo
televizor. Čovjek je rekao da se zove Rune Nilsson i da
postavlja cijevi.
Wallander je odbio kad mu je Nilsson ponudio kavu te
mu rekao zašto je došao.
- Takav se događaj ne zaboravlja - rekao je Nilsson
nakon što je Wallander završio. - Ja sam tada bio
neoženjen. Ovdje se nalazila stara kuća koju sam srušio
kad sam sagradio novu. Je li otada doista prošlo već deset
godina?
- Deset godina manje nekoliko mjeseci.
- Došao je i počeo lupati po vratima. Bilo je to usred
dana.
- Kako je djelovao? ,
- Bio je uznemiren. Ali pribran. Zatim je nazvao
spasilačku službu. Krenuli smo prijekim putem kroz
šumu. Ja sam tada često pecao.
- Je li cijelo vrijeme djelovao pribrano? Što je rekao?
Kako je objasnio nesreću?
- Rekao je da je ona propala kroz led. Led je popustio.
- Ali led je bio prilično debeo?
- S ledom se nikad ne zna. Na njemu se mogu nalaziti
nevidljive pukotine iE tanka mjesta. Premda je sve bilo
nekako čudno.
 - Jacob Hoslowski je rekao da je otvor u ledu bio
četvrtast. Misli da ga je netko izrezao.
- Je li bio četvrtast, to više ne znam. No bio je velik.
- Ali led oko otvora bio je čvrst. Vi ste krupan čovjek i
niste se bojali izaći na led?
Rune Nilsson je kimnuo. - Poslije sam mnogo
razmišljao o tome - rekao je. - Bilo je čudno to s rupom koja
se samo tako otvorila, a i sa ženom koja je propala. Zašto je
nije mogao izvući?
- Kako je on to objasnio?
- Rekao je da je pokušao, ali ona je veoma brzo nestala
pod ledom.
- Je li bilo tako?
- Pronašli su je nekoliko metara dalje od otvora u ledu.
Točno pod ledom. Nije potonula. Ja sam bio ondje kad su
je izvukli. To nikad neću zaboraviti. Nikad nisam mogao
povjerovati da je bila tako teška.
Wallander ga je upitno pogledao. - Što mislite time
reći? da je bila „tako teška“?
- Poznavao sam Nygrena koji je tada bio policajac. On
je sada mrtav. Jednom je rekao kako je njezin muž tvrdio
da je imala osamdeset kila. Time bi se moglo objasniti zašto
je led popucao. Ja to nisam nikad razumio. No vjerujem da
ljudi uvijek razmišljaju o nesretnim slučajevima. Što se
dogodilo. Kako se to moglo spriječiti.
- To je točno - rekao je Wallander i ustao. - Hvala što ste
odvojili vrijeme za mene. Volio bili da mi sutra ujutro
pokažete gdje je to bilo.
 - Hoćemo li hodati po vodi?
Wallander se nasmiješio. - Nije potrebno. ali Jacob
Hoslowski sigurno ima tu sposobnost.
Rune Nilsson odmahnuo je glavom. - Simpatičan je -
rekao je. - On i njegove mačke. ali je lud.
Wallander se vratio na šumski put. U prozoru
Hoslowskoga gorjela je petrolejka. Rune Nilsson obećao je
da će sutra ujutro ostati kod kuće do osam sati. Wallander
je upalio motor i krenuo natrag u Älmhult. Više se nije čuo
onaj čudan zvuk u motoru. Bio je gladan. Možda je bilo
umjesno predložiti Bou Runfeltu da zajedno večeraju.
Wallander više nije imao osjećaj da je putovanje bilo
nepotrebno.
Ali kad se vratio u hotel, ondje ga je dočekala poruka
Boa Runfelta. Unajmio je auto i odvezao se u Växjö. Ondje
je imao dobre prijatelje i htio je kod njih provesti noć. Sutra
ujutro bit će opet u Älmhultu. Wallander se nakratko
uzrujao zbog Runfeltova ponašanja. Što ako ga bude
trebao navečer? Runfelt je ostavio telefonski broj prijatelja
iz Växjöa. No Wallander ga nije imao razloga nazvati. Na
neki način mu je i laknulo što može sam provesti večer.
Otišao je u svoju sobu kako bi se istuširao. Nije imao čak ni
četkicu za zube. Odjenuo se i potražio trgovinu gdje je
mogao tako kasno kupiti što mu treba. Zatim je večerao u
pizzeriji pokraj koje je slučajno prolazio. Cijelo je vrijeme
razmišljao o nesretnom slučaju u kojem je nastradala
Runfeltova žena. Osjetio je kako mu sad polako polazi za
rukom stvoriti kakvu- takvu sliku. Nakon objeda vratio se
u hotelsku sobu. Nekoliko minuta prije devet sati nazvao
je Ann-Britt Höglund kući. Nadao se da njezina djeca
spavaju. Kad se javila, on joj je ukratko ispričao što se
dogodilo. Pitao ju je jesu li pronašli gospođu Svensson koja
je navodno bila zadnja klijentica Göste Runfelta.
- Još ništa - rekla je. - Ali dobit ćemo je već nekako.
Okončao je razgovor. Zatim je uključio televizor te
površno slušao nekakvu raspravu. Potom je zaspao.
.

Kad se u šest sati ujutro probudio, osjećao se naspavano. U

pola osam već je doručkovao i platio sobu. Zatim je sjeo u
predvorje i čekao. Bo Runfelt došao je za nekoliko minuta.
Nitko nije spomenuo to što je proveo noć u Växjöu.
- Idemo na izlet - rekao je Wallander. - Na jezero u
kojem se utopila vaša majka.
- Je li se putovanje isplatilo? - upitao je Bo Runfelt.
Wallander se uzrujao. - Da - rekao je. - A vaša je
prisutnost bila bitna, vjerovali vi to ili ne.
Naravno, to nije bilo točno. No Wallander je tako
naglasio te riječi da se Bo Runfelt u najmanju ruku
zamislio.
Rune Nilsson ih je dočekao. Išli su jednom stazom kroz
šumu. Nije bilo vjetra, temperatura je bila blizu ništice. Tlo
pod njihovim nogama bilo je tvrdo. Ugledali su vodu pred
sobom. Jezero je bilo dugačko. Rune Nilsson pokazao je na
jednu točku negdje na sredini. Wallander je primijetio da
se Bo Runfelt osjeća nelagodno što su došli onamo.
Wallander je vjerovao da on još nikad nije bio tu.
- Teško je zamisliti zamrznuto jezero - rekao je Rune
Nilsson. - Sve se promijeni kada dođe zima. Čak se
udaljenost doživljava drukčije. Ono što ti se ljeti čini
dalekim, odjednom može biti veoma blizu. Ili obrnuto.
Wallander otišao na obalu. Voda je bila tamna. Učinilo
mu se da najednom kamenu vidi obris male ribe. Čuo je
kako Bo Runfelt iza njega pita je li jezero duboko. ali nije
razumio što je Rune Nilsson odgovorio.
Pitao se što se dogodilo. Je li Gösta Runfelt unaprijed
odlučio da će te nedjelje ubiti suprugu? Sigurno je bilo
tako. Vjerojatno je već izrezao led. Na isti način kao što je
netko izrezao daske koje su vodile preko jame kod Holgera
Erikssona. Ili kao što je netko Gostu Runfelta držao
zatočenim.
Wallander je dugo stajao i gledao u jezero koje se
prostiralo pred njim. ali ono što je vidio događalo se samo
u njegovim mislima.
Vratili su se kroz šumu. Kod auta pozdravili su se
Runeom Nilssonom. Wallander je procijenio da mogu biti
u Ystadu već prije dvanaest sati.
No preračunao se. Samo što su iza sebe ostavili
Älmhult, auto je stao. Motor se ugasio. Wallander je
nazvao lokalnog predstavnika službe za popravak vozila.
Čovjek je došao već za dvadeset minuta te utvrdio da je u
pitanju ozbiljan kvar koji ne može odmah popraviti. Nije
bilo druge mogućnosti osim da ostave auto u Älmhultu i
sjednu u vlak za Malmö. Vozilo vučne službe odvezlo ih je
do željezničkog kolodvora. Bo Runfelt ponudio se da kupi
karte, dok je Wallander sređivao račune s čovjekom za
popravke.
 Poslije se pokazalo da je Bo Runfelt kupio karte za prvi
razred. Wallander nije ništa rekao. U 9 i 44 kretao je vlak
za Hassleholm i Malmö. U međuvremenu je Wallander
nazvao policijsku upravu i zamolio da ih netko dočeka u
Malmöu. Nisu imali dobru vezu za Ystad. Ebba je obećala
da će netko doći po njih.
- Zar policija doista nema boljih automobila? - iznenada
je upitao Bo Runfelt dok je vlak napuštao Älmhult. - Što bi
bilo da je u pitanju bila neka hitna intervencija?
- To je moj privatni auto - rekao je Wallander. - Naša
vozila su u mnogo boljem stanju.
Kroz prozor su gledali kako promiče krajolik.
Wallander je miško na Jacoba Hoslowskog i na njegove
mačke. ali miško je i na to kako je Gösta Runfelt vjerojatno
ubio svoju suprugu. Što je to značilo, nije znao. Gösta
Runfelt je sad bio mrtav. Okrutan čovjek, koji je možda i
sam počinio ubojstvo, bio je ubijen na jeziv način.
Wallander je pomislio da je najprirodniji motiv bila
osveta.
Ali tko se osvetio i zašto? Kako se u tu sliku uklapao
Holger Eriksson?
Bio je prekinut u razmišljanju. Provjera karata.
Bila je to žena. Nasmiješila se i s jakim skonskim
naglaskom zamolila da pregleda karte.
Wallander je imao osjećaj da ga je pogledala kao da ga
poznaje. Možda ga je vidjela na slici u novinama. - Kada
stižemo u Malmö? - upitao je.
- U 12 sati i 15 minuta - odgovorila je. - U 11 i 13 smo u
Hassleholmu.
Imala je red vožnje u glavi.
 20.

Na glavnom kolodvoru u Malmöu Čekao je Peters. Bo

Runfelt se po dolasku ispričao i rekao da želi nekoliko sati
ostati u Malmöu, ali će se popodne vratiti u Ystad. Tada će
sa sestrom raspraviti o očevoj ostavštini i odlučiti što će biti
s prodavaonicom cvijeća.
Na putu do Ystada Wallander je sjedio na stražnjem
sjedalu i pravio bilješke o onom što je čuo u Älmhultu. Na
kolodvoru u Malmöu kupio je olovku i mali notes. Pisao je
na koljenima. Peters, koji nije bio razgovorljiv, tijekom
vožnje nije rekao ni riječi, jer je vidio da Wallander ima
posla. Bilo je sunčano, ali je vjetar puhao svom snagom.
Već je bio 14. listopada. Nije prošlo još ni tjedan dana
otkako mu otac leži pod zemljom. Wallander je slutio, ili,
bolje rečeno, bojao se da ga pravo žalovanje tek čeka.
Odvezli su se u policijsku upravu. Wallander je u vlaku
pojeo nekoliko grešno skupih sendviča i nije mu bila
potrebna podnevna stanka. Zadržao se na recepciji i
ispričao Ebbi što se dogodilo s autom. Njezin dobro
održavani osobni automobil nalazio se kao i obično na
parkiralištu.
- Trebao bili kupiti novi auto - rekao je. - Ali kako da ga
platim?
- Zapravo je sramota kako smo mi loše plaćeni - rekla
je. - ali najbolje je ne misliti na to.
- Nisam baš siguran - rekao je Wallander. - Plaće se
neće povećati time što ćemo šutjeti o njima.
 - Ti sigurno imaš tajni padobranski ugovor - rekla je
Ebba.
- Svi imaju padobrane - uzvratio je Wallander - osim
možda tebe i mene.
Na putu do svojeg ureda Wallander je zavirivao u sobe
svojih kolega. Svi su bili odsutni. Jedini kojeg je zatekao bio
je Nyberg. Njegova je soba bila na kraju hodnika. On je
ondje bio veoma rijetko. Na pisaći stol bila je naslonjena
štaka.
- Kako je noga? - upitao je Wallander.
- Tako- tako - mrzovoljno je rekao Nyberg.
- Niste li slučajno našli Runfeltov kovčeg?
- U šumi kod Marvinsholma nije ga bilo. Psi bi ga bili
nanjušili.
- Jeste li našli nešto drugo?
- To uvijek nađemo. Pitanje je samo ima li to veze sa
zločinom ili nema. ali upravo uspoređujemo tragove
kotača s poljskog puta iza brijega kod tornja Holgera
Erikssona s onima koje smo pronašli u šumi. No sumnjam
da će od toga biti kakve koristi. Na oba mjesta padala je
kiša i bilo je previše blatnjavo.
- Ima li još nešto što bili trebao znati?
- Majmunska glava - rekao je Nyberg. - Koja nije bila
majmunska, nego čovječja. Iz etnografskog muzeja u
Stockholmu stiglo je jedno opširno pismo. Ja razumijem
otprilike pola onoga što su napisali. No najvažnije je što su
oni sad sigurni da glava dolazi iz Belgijskoga Konga. Ili
Zaira, kako se danas zove. Procjenjuju da je riječ o osobi
staroj između četrdeset i pedeset godina. Muzej želi
preuzeti glavu.
- To moraju odlučiti oni koji budu za to nadležni po
završetku istrage.
Nyberg je iznenada upitno pogledao Wallandera. -
Hoćemo li uhvatiti one koji su to učinili?
- Moramo.
Nyberg je kimnuo, ali nije više ništa rekao.
- Rekao si ,,oni“. Kad sam te prije pitao, rekao si da je
vjerojatno bio samo jedan počinitelj.
- Jesam li rekao ,,oni“?
- Da.
- I dalje mislim da je bila samo jedna osoba. Ali ne
mogu objasniti zašto to mislim.
Wallander je krenuo prema izlazu. Nyberg ga je
zaustavio. - U dostavnoj službi Secur u Borasu doznali smo
što je Gösta Runfelt kupio. Osim onih posljednjih
prislušnih uređaja i magnetnoga kista još je tri puta
naručivao od njih. Tvrtka je novijeg datuma. Kupio je
noćni dalekozor, nekoliko džepnih svjetiljka i neke
nevažne sitnice. Ništa protuzakonito, uostalom. Džepne
svjetiljke našli smo u ulici Harpegatan. ali noćni dalekozor
nije bio ni ondje ni u ulici Vastra Vallgatan.
Wallander je malo razmislio. - Je li ga možda spakirao
u kovčeg za Nairobi? Mogu li se orhideje vidjeti noću?
- Ne znam, ali mi ga nismo našli - rekao je Nyberg.
Wallander je otišao u svoju sobu. Namjeravao je otići
po šalicu kave, ali se predomislio. Sjeo je za pisaći stol i još
jedanput pročitao što je zapisao u autu na putu od Malmba
dovde. Tražio je sličnosti i ono po čemu se dva slučaja
ubojstva razlikuju. Obje su žrtve na različite načine bile
opisane kao nasilne. Holger Eriksson loše je postupao sa
svojim zaposlenicima, dok je Gösta Runfelt zlostavljao
suprugu. Tu je postojala sličnost. Obojica su bila ubijena na
sofisticirani način. Wallander je i dalje bio uvjeren da su
Runfelta držak zatočenog. Nije postojalo drugo logično
objašnjenje za njegovo dugotrajno odsustvo. Eriksson je,
naprotiv, izravno otišao u smrt. U tome je bila razlika. Ali
Wallander je također mislio da i tu postoji neka sličnost,
iako nejasna i teško shvatljiva. Zašto su Runfelta zatočili?
Zašto ga počinitelj nije odmah ubio? Odgovor na to pitanje
mogao se temeljiti na različitim razlozima. Počinitelj je iz
nekog razloga želio čekati. Iz čega opet proizlazi novo
pitanje. Je li moguće da počinitelj nije imao prilike ubiti ga
odmah? Ako jest, zašto? Ili se plan ubojstva sastojao u tome
da zatoče Runfelta i izgladnjuju ga dok sasvim ne oslabi?
Jedini motiv koji je Wallander vidio i dalje je bila
osveta. Ali osveta za što? Još nisu imali pouzdan trag.
Wallander je prešao na počinitelja. Razgovarali su o
tome da je u pitanju vjerojatno bio veoma snažan
muškarac. Naravno, možda su se varali, ali Wallander nije
bio tog mišljenja. Nešto u planiranju zločina ukazivalo je
na samo jednog počinitelja. Dobar plan bio je jedan od
preduvjeta. Da počinitelj nije bio sam, plan ne bi mogao biti
tako dobro razrađen.
Wallander se naslonio u stolici. Pokušao je pronaći
uzrok potmulom nemiru koji ga je obuzimao. Postojalo je
nešto što još nije dokučio. Ili je pogrešno, protumačio. Nije
mogao otkriti što je to.
Nakon otprilike sat vremena Wallander je otišao po
kavu koju si je prethodno uskratio. Zatim je nazvao
optičara koji je uzalud čekao njegov dolazak. Wallander
nije dobio novi termin. Neka dođe kad hoće. Nakon što je
dva puta pretražio jaknu, Wallander je cedulju s
telefonskim brojem radionice za popravak automobila u
Älmhultu našao u džepu na hlačama. Popravak će biti
veoma skup. No Wallander nije imao izbora, ako je želio
još dobiti bar nešto bude li ga prodavao.
Na kraju je nazvao Martinssona.
- Nisam znao da si se vratio. Kako je bilo u Älmhultu?
- Mislio sam da porazgovaramo o tome. Tko je sve
ovdje?
- Upravo sam vidio Hanssona - rekao je Martinsson. -
Htjeli smo održati kratak sastanak u pet sati.
- Onda ćemo pričekati.
Wallander je spustio slušalicu i odjednom se upitao
kada će imati vremena potražiti kuću. Bojao se da od toga
neće biti ništa. Radno opterećenje u policiji bivalo je sve
veće. Prije su postojale faze u kojima je bilo manje posla.
Sada više nije bilo tako. Nije bilo nikakvih nagovještaja da
bi opet moglo biti tako. Je li kriminalitet rastao, nije znao.
U određenim slučajevima bio je grublji i sve zamršeniji.
Osim toga, zapošljavali su sve manje policijskih službenika
koji bi se time izravno bavili. Sve više ih je sjedilo u upravi.
Sve ih je više planiralo za sve manje. Wallander nije Vidio
sebe za pisaćim stolom. Kad je tu sjedio, kao sada, to je bio
prekid njegove prirodne rutine. Nikad neće naći počinitelja
kojeg traže budu li ostali unutar četiri zida policijske
zgrade. Tehnički razvoj kriminalističkog ispitivanja
neprestano je napredovao. ali to nikad neće moći
zamijeniti rad na terenu.
U mislima se vratio u Älmhult. Što se dogodilo onog
zimskog dana prije deset godina na ledu jezera Stångsjön?
Je li Gösta Runfelt inscenirao nesretan slučaj i zapravo ubio
svoju suprugu? Postojale su naznake za to. Brojne
pojedinosti nisu se uklopile u sliku nesretnog slučaja.
Negdje u nekakvom arhivu sigurno će moći bez većih
poteškoća iskopati spise tadašnje policijske istrage. Iako je
ta istraga po njegovu mišljenju bila obavljena aljkavo, nije
volio kritizirati policajce. U što su zapravo mogli sumnjati?
Zašto su uopće i trebali sumnjati?
Wallander je nazvao Martinssona i zamolio ga da stupi
u vezu s Älmhultom i zatraži kopiju zapisnika istrage.
- Zašto to nisi sam učinio? - začuđeno je upitao
Martinsson.
- Nisam razgovarao ni s jednim jedinim policajcem.
Umjesto toga sjedio sam na podu u jednoj kući u kojoj je
bilo mnogo mačaka te muškarac koji se mogao prebaciti u
bestežinsko stanje, ako je to bilo potrebno. Bilo bi dobro da
što prije dobijemo kopiju.
Spustio je slušalicu ne davši Martinssonu mogućnost
da postavlja pitanja. Već su bila tri sata, a vrijeme je i dalje
bilo lijepo. Pomislio je kako odmah može otići optičaru.
Sastanak imaju u pet sati. Prije toga ionako ne može učiniti
bogznašto. Osim toga, glava mu je bila umorna. Odjenuo
je jaknu i izašao iz sobe. Ebba je telefonirala. Dao joj je
papirić na koji je napisao da će se vratiti u pet sati. Na
parkiralištu je tražio svoj auto, ali onda se sjetio da je na
popravku. Do centra mu je trebalo deset minuta pješice.
Kod optičara u ulici Stora Östergatan morao je čekati
nekoliko minuta. Prelistao je novine koje su ležale na stolu.
U jednima je bila njegova slika, snimljena prije više od pet
godina. Jedva se prepoznao. Izvještaji o ubojstvima bili su
pretjerani. „Policija slijedi sigurne tragove", rekao je
Wallander. Što nije bilo točno. Pitao se čita li počinitelj
novine. Prati li rad policije? Wallander je nastavio Ustati.
Zaustavio se na jednoj unutarnjoj strani te čitao
zaprepašteno. Gledao je sliku. Novinar iz
novina Anmarkaren, koje još nisu izašle, bio je u pravu.
Određeni broj ljudi iz cijele zemlje došao je u Ystad radi
osnivanja organizacije građanske zaštite. To su rekli bez
ustručavanja. Bude li potrebno, neće oklijevati s
poduzimanjem nezakonitih radnja. Oni su podupirali rad
policije. Ali nisu prihvaćali rezanje sredstava. Nisu
prihvaćali ni pravnu nesigurnost. Wallander je čitao
osjećajući sve veću nelagodu i ogorčenost. Sada je doista
kucnuo čas. Zagovornici naoružanih i organiziranih
građanskih zaštitarskih odreda više se nisu krili u sjeni.
Istupili su otvoreno. S imenima i fotografijama. Na
okupljanju u Ystadu radi osnivanja organizacije građanske
zaštite.
Wallander je bacio novine na stol. Morat ćemo se boriti
na dvije bojišnice, pomislio je. Ovo ovdje ima veću težinu
od mnogih opisanih neonacističkih organizacija, o
opasnosti kojih se često pretjeruje. A o motorističkim
bandama da se i ne govori.
Došao je na red. Ubrzo je sjedio ispred čudnog aparata
i gledao zamagljena slova. Odjednom se uplašio da bi
mogao polako oslijepiti. Ali poslije, kad mu je optičar
stavio na nos naočale i dao novine u kojima se također
nalazio članak o građanskoj zaštiti i planiranoj organizaciji,
pročitao je tekst bez naprezanja očiju.
- Trebate naočale za čitanje - ljubazno je rekao optičar.
- Ništa neobično u vašim godinama. Plus 1,5 bit će
dovoljno za početak. Zatim ćete svakih nekoliko godina
morati uzimati jače.
Poslije toga Wallander je razgledao okvire za naočale.
Čudio se cijenama. Kad je čuo da postoje i jeftine plastične
naočale, odmah se odlučio za njih.
- Koliko? - upitao je optičar. - Dvoje, kako biste imali
jedne u rezervi?
Wallander je pomislio na kemijske olovke koje je stalno
gubio. Nije mogao zamisliti da nosi naočale na vrpci oko
vrata.
- Pet - rekao je.
Bila su tek četiri sata kad je bio gotov kod optičara. Bez
prethodne namjere otišao je u posrednički ured pred čijim
je prozorima stajao prije nekoliko dana i gledao fotografije
kuća ponuđenih za prodaju. Ovaj put ušao je unutra, sjeo
za stol i proučavao mape s pojedinačnim ponudama. Dvije
su ga kuće zainteresirale. Dobio je preslike i obećao je da
će ih nazvati bude li želio pogledati koju od tih kuća.
Budući da je imao još vremena, odlučio je potražiti
odgovor na pitanje koje ga je mučilo od smrti Holgera
Erikssona. Otišao je u knjižaru na trgu Stortorget. Knjižar,
kojeg je poznavao otprije, bio je u podrumu u skladištu.
Wallander se spustio do pola stubišta i zatekao poznanika
među kutijama s nastavnim materijalima koje su upravo
raspakirali. Pozdravili su se.
- Duguješ ini još devetnaest kruna - rekao je knjižar i
nasmiješio se.
- Zašto?
- Ljetos me probudila policija jednog jutra u šest sati
zato što im je trebao zemljovid Dominikanske republike.
Policajac, koji je došao i odnio ga, platio je stotinu kruna,
ali on je koštao sto i devetnaest kruna.
Wallander je gurnuo ruku u džep kako bi izvadio
novčanik. Knjižar je podigao ruku. - Pusti, to vam darujem
- rekao je. - Samo sam se šalio.
- Holger Eriksson pisao je pjesme - rekao je Wallander.
- Sam ih je dao tiskati. Tko ih je čitao?
- On je bio amater, naravno - rekao je knjižar. - ali nije
pisao loše. Problem je bio u tome što je pisao samo o
pticama. Ili, bolje rečeno, ptice su bile jedino o čemu je znao
pisati. Kad bi se okušao u nečem drugom, to nikad nije bilo
uspješno.
- Tko je kupovao njegove pjesme?
- Ja ih nisam prodao mnogo u svojoj knjižari. Veliki dio
zavičajne literature ne donosi nikakvu zaradu. No ona je
važna u drugom smislu.
- Tko ih je kupovao?
 - Iskreno rečeno, ne znam. Možda tu i tamo koji turist
u Skaniji. Ornitolozi amateri poznavali su njegove knjige.
Možda skupljači zavičajnih knjiga.
- Ptice - rekao je Wallander. - To znači da nikad nije
pisao ništa zbog čega bi se ljudi mogli uzrujati.
- Naravno da nije - začuđeno je rekao knjižar. - Je li to
itko tvrdio?
- Samo se pitam - rekao je Wallander.
Zatim je izašao iz knjižare i otišao u policijsku upravu.
.

Kad je u sobi za sastanke sjeo na svoje uobičajeno mjesto,

prvo je stavio na nos nove naočale. Prostorija je počela
odisati nekom vedrinom.
No nitko nije ništa rekao.
- Koga još nema? - upitao je.
- Svedberga- rekla je Ann-Britt Höglund.- Ne znam
gdje je on.
Još nije ni izgovorila rečenicu do kraja, a Svedberg je
otvorio vrata sobe za sastanke. Wallander je odmah znao
da se nešto dogodilo.
- Pronašao sam gospođu Svensson - rekao je Svedberg.
- Zadnju klijenticu Göste Runfelta. Ako je točno ono što mi
mislimo.
- Dobro - rekao je Wallander, osjetivši kako raste
napetost.
- Mislio sam da je možda kadgod bila u cvjećarnica -
nastavio je Svedberg. - Mogla je ondje upoznati Svedberga.
Ponio sam sliku koju smo razvili. Vanja Andersson sjetila
se da se fotografija istog muškarca jednom nalazila na stolu
u stražnjoj prostoriji. Također je znala da je gospođa
imenom Svensson često dolazila u cvjećarnicu. Jednom je
kupila cvijeće koje je trebalo poslati. Ostalo je bilo
jednostavno. Adresa i telefonski broj bili su zapisani. Ona
stanuje u ulici Byabacksvagen u Sövestardu. Otišao sam
onamo. Ona ima mali vrt. Uzeo sam sliku i jasno rekao da
mislimo kako je angažirala Gostu Runfelta kao privatnoga
detektiva. Ona je odmah odgovorila da je to točno.
- Dobro - rekao je Wallander. - Što je još rekla?
- Nisam je više ništa pitao. Imala je u kući majstore, pa
sam mislio kako bi bilo bolje da zajednički pripremimo
razgovor s njom.
- Želim razgovarati s njom još večeras - rekao je
Wallander. - Neka ovaj sastanak bude kratak.
Bili su zajedno oko pola sata. Tijekom sastanka
pridružila im se Lisa Holgersson i nečujno sjela za stol.
Wallander je izvijestio o svojem odlasku u Älmhult. Na
kraju je rekao da po njegovu mišljenju ne bi trebali isključiti
mogućnost da je Gösta Runfelt ubio svoju suprugu. Moraju
pričekati kopiju tadašnje istrage. Poslije toga mogu odlučiti
kako će dalje postupati.
Kad je Wallander završio, nitko nije rekao ni riječi. Svi
su uvidjeli da bi mogao biti u pravu. No nitko nije bio
siguran što je to zapravo značilo.
- Odlazak onamo bio je važan - rekao je Wallander
nakon nekoliko trenutaka. - I ja mislim da bi bilo korisno
otići u Svenstavik.
 - Trebali bismo stati u Gävleu - rekla je Ann-Britt
Höglund. - Ne znam znači li to Što. ali ja sam zamolila
jednog dobrog prijatelja u Stockholmu da ode u
specijaliziranu knjižaru i kupi nekoliko primjeraka novina
koje se zovu „Terminator“. To je stiglo danas.
- A kakve su to novine? - upitao je Wallander koji je o
tome znao jako malo.
- One izlaze u SAD- u - nastavila je. - Loše prikrivene
stručne novine, moglo bi se reći. Za ljude koji žele raditi
kao plaćenici, tjelohranitelji ili kao vojnici. Novine su
veoma zlonamjerne. Između ostalog i rasističke. Noja sam
pronašla jedan mali oglas koji bi nas mogao zanimati. U
Gävleu ima jedan čovjek koji oglašava da može pomoći
naći poslove za „muškarce koji se žele boriti i koji nemaju
predrasude“, kako on to kaže. Nazvala sam kolege u
Gävleu. Oni su znali tko je to, ali još nisu imali s njim
nikakva posla. Međutim, vjeruju da on veoma često
kontaktira s muškarcima u Švedskoj koji su u prošlosti
možda bili plaćenici.
- To može biti važno - rekao je Wallander. - S njim
svakako moramo stupiti u kontakt. Možda ćemo moći
svratiti u Gävle kad budemo išli u Svenstavik.
- Pogledala sam na karti - rekla je. - Može se
zrakoplovom otići u Östersund i zatim unajmiti auto. Ili
zamoliti tamošnje kolege da nam pomognu.
Wallander je zaklopio notes. - Pobrinite se da mi netko
sredi kružno putovanje - rekao je. - Već sutra, ako je
moguće.
- Iako je subota? - upitao je Martinsson.
 - Oni s kojima se želim sastati mogu me primiti - rekao
je Wallander. - Nemamo vremena za gubljenje. Predlažem
da sada završimo. Tko će sa mnom u Sövestard?
Prije nego što je itko uspio odgovoriti, Lisa Holgersson
je lupila olovkom o stol. - Samo trenutak - rekla je. - Ne
znam jeste li čuli da se ovdje u gradu okupljaju ljudi koji
su odlučili osnovati organizaciju za građansku zaštitu.
Mislim da bi bilo dobro kad bismo što prije razgovarali
kako ćemo se ponijeti prema tome.
- Državna policija objavila je brojne okružnice s temom
građanske zaštite - rekao je Wallander. - Mislim da je
ljudima već potpuno jasno što švedski zakon kaže o
privatnom pravosuđu.
- Sigurno jest - odgovorila je. - Alija imam osjećaj da se
nešto mijenja. Bojim se da ćemo ubrzo doživjeti da će
nekog lopova ubiti netko iz jedne od tih skupina. A onda
će se uzajamno poubijati.
Wallander je znao da je ona u pravu. No u tom
trenutku bilo mu je teško misliti na nešto osim na
dvostruku istragu ubojstva kojom su bili zaokupljeni.
- Pričekajmo s tim do ponedjeljka - rekao je. - I ja mislim
da je to važno. Pitanje je, naravno, bitno, ako ne želimo da
nas okruže ljudi koji se žele igrati policije. Razgovarat
ćemo o tome u ponedjeljak.
Lisa Holgersson je pristala. Zaključila je sastanak. Ann-
Britt Höglund i Svedberg željeli su ići s Wallanderom u
Sövestard. Bilo je šest sati kad su izašli iz policijske uprave.
Navukli su se oblaci i vjerojatno će navečer ili u noći početi
padati kiša. Vozili su se njezinim autom. Wallander je sjeo
na stražnje sjedište. Iznenada se zapitao zaudara li još po
mačjoj kući Jacoba Hoslowskog.
- Maria Svensson - rekao je Svedberg. - Trideset šest joj
je godina i ima mali vrt u Sövestardu. Ako sam je dobro
razumio, bavi se samo ekološkim uzgojem povrća.
- Nisi je pitao zašto je razgovarala s Runfeltom?
Kad je to potvrdila, nisam je dalje ispitivao.
- To postaje veoma zanimljivo - rekao je Wallander. -
Svih ovih godina otkako radim kao policajac nisam sreo
osobu koja je tražila pomoć od privatnog detektiva.
- Na fotografiji je bio muškarac - rekla je Ann-Britt
Höglund. - Je li ona udana?
- Ne znam- odgovorio je Svedberg. - Rekao sam sve Što
znam. Sada svi znamo isto.
- Svi znamo jednako malo - rekao je Wallander. - Ne
znamo gotovo ništa.
Nakon otprilike dvadeset minuta stigli su u Sövestard.
Prije mnogo godina Wallander je bio tu i skinuo jednog
čovjeka koji se objesio. Sjećao se toga zato što je to bilo prvo
samoubojstvo s kojim se susreo. Pri pomisli na to osjetio je
nelagodu.
Svedberg je zakočio pred kućom uz koju se nalazio
staklenik te trgovina. Na ploči je pisalo „Povrće Svensson".
Izašli su iz auta.
- Ona stanuje u kući - rekao je Svedberg. -
Pretpostavljam da je zatvorila trgovinu.
- Cvjećarnica i prodavaonica povrća - rekao je
Wallander. - Znači li to što ili je to samo slučajno?
 Nije očekivao odgovor, a nije ga ni dobio. Kad su prešli
otprilike pola pošljunčane staze, otvorila su se vrata na
kući.
- Maria Svensson - rekao je Svedberg. - Očekivala nas
je.
Wallander je odmjerio ženu koja je stajala na stubištu.
Na sebi je imala traperice i bijelu bluzu. Na nogama
klompe. Izgledala je nekako neodređeno. Primijetio je da
uopće nije bila našminkana. Svedberg ih je predstavio.
Maria Svensson pozvala ih je unutra. Sjeli su u njezinu
dnevnu sobu. Wallander je nakratko pomislio kako je
njezin stan nekako neodređen, kao da je zapravo ne
zanima kako živi.
- Skuhat ću kavu - rekla je Maria Svensson.
Sve troje odbilo je zahvalivši.
- Kao što možda znate, došli smo ovamo kako bismo
doznali nešto više o vašem odnosu s Gostom Runfeltom.
- Valjda ne mislite da sam imala nešto s njim.
- Mislim na odnos između privatnog detektiva i
klijenta - rekao je Wallander.
- Da, to je točno.
- Gösta Runfelt je ubijen. Trebalo nam je vremena da
otkrijemo kako on nije bio samo cvjećar nego i privatni
detektiv. Moje prvo pitanje je stoga kako ste došli do njega.
Vidjela sam oglas u novinama. To je bilo ljetos.
Kako je došlo do prvog sastanka?
 Posjetila sam ga u cvjećarnici. Kasnije istoga dana našli
smo se u jednom kafiću u Ystadu. Kafić se nalazi na trgu
Stortorget. Ali više ne znam kako se zove.
Zašto ste se sastali s njim?
Radije ne bili odgovorila na to pitanje.
Bila je veoma odlučna. Wallander se začudio jer su
njezini prethodni odgovori bili veoma otvoreni.
Ipak mislim da morate odgovoriti - rekao je.
Uvjeravam vas da to nema nikakve veze s njegovom
smrću. Ja sam time što mu se dogodilo jednako užasnuta i
šokirana kao i svi ostali.
Ima li to veze s predmetom ili ne, o tome će odlučiti
policija - rekao je Wallander. - Nažalost, morate odgovoriti
na pitanje. Možete odlučiti hoćete li to učiniti ovdje. U tom
slučaju, sve što nema izravne veze s istragom, ostat će
među nama. Budemo li prisiljeni pozvati vas na službeni
razgovor, teže će biti spriječiti da sve ne procuri u medije.
Dugo je šutjela. Čekali su. Wallander je stavio na stol
fotografiju koju su razvili u ulici Harpegatan. Bezizražajna
lica gledala je sliku.
- Je li to vas suprug? - upitao je Wallander.
Pogledala gaje, a zatim je prasnula u smijeh. - Ne. To
nije moj suprug – rekla je. - Ali on je uništio moju vezu.
Wallander nije ništa shvaćao. Ann-Britt Höglund je
shvatila odmah.
- A taj je muškarac stao između vas?
Sad je ponovno bila potpuno pribrana. - Sumnjala sam.
Na kraju više nisam znala što bih učinila. Tada sam
pomislila kako trebam potražiti privatnog detektiva.
Morala sam znati namjerava li me ona ostaviti. Promijeniti
se. Otići k muškarcu. Na kraju sam uvidjela da je to i
učinila. Gösta Runfelt je došao ovamo i sve mi ispričao.
Sutradan sam napisala Anniki da je više nikad ne želim
vidjeti.
- Kada je to bilo? - upitao je Wallander. - Kad je on bio
tu i to vam ispričao?
- Dvadesetog ilii dvadesetprvog rujna.
- Poslije se više niste sastali?
- Ne. Platila sam mu na njegov žiro račun.
- Kakav ste dojam stekli o njemu?
- Bio je veoma ljubazan. Vodo je orhideje. Mislim da
smo dobro surađivali jer je djelovao jednako suzdržano
kao i ja.
Wallander je malo razmislio. - Imam samo još jedno
pitanje - rekao je. - Biste li mogli zamisliti zbog čega su ga
ubili? Zbog nečega što je rekao ili učinio? Jeste li primijetili
bilo što?
- Ne - rekla je. - Ništa. A doista sam razmišljala o tome.
Wallander je pogledao svoje kolege i ustao. - Onda vam
nećemo više smetati - rekao je. - I sve ovo ostaje među
nama. To vam obećavam.
- Zahvalna sam vam zbog toga - rekla je. - Ne bih
voljela izgubiti svoje kupce.
Pozdravili su se. Zatvorila je vrata za njima prije nego
Što su izašli na ulicu.
 - Što je mislila reći s ovim na kraju? - upitao je
Wallander. - Da ne želi izgubiti svoje kupce?
- Ljudi na selu su konzervativni - rekla je Ann-Britt
Höglund. - Mnogi osjećaju odbojnost prema lezbijkama.
Mislim da ona s razlogom ne želi da se to dozna.
Sjeli su u auto. Wallander je pomislio kako će ubrzo
početi padati kiša.
- Što sad imamo od toga? - upitao je Svedberg.
Wallander je znao da postoji samo jedan odgovor. -
Ovo nam nije pomoglo, niti nas je bacilo unatrag - rekao je.
- Istina o ove dvije istrage ubojstva veoma je jednostavna.
Ništa ne znamo sigurno. Imamo niz otvorenih mogućnosti.
ali nemamo nikakav pravi trag. Nemamo ništa.
Sjedili su u autu bez riječi. Wallander se na trenutak
osjetio krivim. Kao da je cijeloj istrazi zabio nož u leđa. No
ipak je znao da je rekao istinu.
Nisu imali ništa za što bi se mogli uhvatiti.
Baš ništa.
 21.

Te noći Wallander je usnuo san. Ponovno je bio u Rimu.

Hodao je ulicom s ocem, ljeto je odjednom minulo, došla je
jesen, rimska jesen. Razgovarali su o nečemu. Više nije
znao o čemu. Odjednom je otac nestao. Hodao je veoma
brzo. U jednom trenutku bio je još pokraj njega, a u
sljedećem se već izgubio, progutala ga je rijeka ljudi na
ulici.
Naglo se probudio. U tišini noći sanje bio jasan i
providan. Tugovanje za ocem, za razgovorom koji su
započeli, ali ga nisu priveli kraju. Svojeg mrtvog oca nije
mogao žaliti, ali žalio je sebe, koji je ostao na životu.
Više nije mogao zaspati. A i trebao je ustati rano.
Kad su se prethodne večeri nakon posjeta Mariji
Svensson u Sövestardu vratili u policijsku upravu,
dočekala ih je poruka da je za Wallandera rezerviran let u
sedam sati sutradan ujutro, s polaskom iz Sturupa,
presjedanjem u Arlandi i dolaskom u Östersund u 9 sati i
50 minuta. Pregledao je raspored putovanja i utvrdio da
može birati hoće li subotnju večer provesti u Svenstaviku
ili Gävleu. Na uzletištu H čekao ga je auto. Pogledao je
kartu Švedske koja se nalazila na zidu pokraj uvećanog
zemljovida Skanije. Tada mu je nešto palo na um. Otišao je
u svoju sobu i nazvao Lindu. Po prvi put mu se iz njezina
stana javila telefonska sekretarica. Postavio je jedno
pitanje: može li doći vlakom u Gävle, vožnja traje najviše
dva sata, i ondje prenoćiti? Zatim je potražio Svedberga i
na kraju ga našao u gimnastičkoj dvorani u podrumu.
Svedberg je petkom navečer odlazio onamo kako bi na
miru uživao u sauni. Wallander ga je zamolio da mu za
subotu navečer rezervira dvije sobe u nekom dobrom
hotelu u Gävleu. Sutradan ga može nazvati na mobitel.
Poslije toga otišao je kući. I dok je spavao, ponovno je
usnuo san o rimskoj ulici ujesen.
U šest sati naručeni ga je taksi čekao pred kućom. U
Sturupu je pokupio karte za let. U subotnje jutro zrakoplov
je bio poluprazan. Zrakoplov za Östersund poletio je na
vrijeme. Wallander nikad nije bio u Östersundu. Veoma
rijetko odlazio je u dijelove zemlje sjeverno od Stockholma.
Veselio se putovanju. Tako se odmaknuo i od sna iz
protekle noći.
Bilo je svježe jutro u zračnoj luci u Östersundu. Pilot je
rekao da temperatura iznosi jedan stupanj iznad ništice.
Hladnoća je bila nekako drukčija, pomislio je na putu do
zgrade u zračnoj luci. I ne osjeća se miris gline. Iz Frösöna
vozio je preko mosta i pomislio kako je priroda lijepa.
Mirni grad smjestio se na obronku koji se spuštao prema
jezeru Strorsjön. Tražeći put prema jugu osjećao se
slobodnim dok sjedi u tuđem autu i vozi se nepoznatim
krajem.
U pola dvanaest stigao je u Svenstavik. Putem je
doznao od Svedberga da treba potražiti čovjeka koji se
zove Melander. To je bio čovjek u crkvenom odboru s
kojim je pregovarao odvjetnik Bjurman. Melander je živio
u crvenoj kući pokraj starog općinskog suda u Svenstaviku
koji se koristio samo još za tečajeve saveza za obrazovanje
radnika.
 Wallander je parkirao pred supermarketom ICA u
samom središtu grada. Trebalo mu je nekoliko trenutaka
da shvati kako se stari općinski sud nalazi preko puta
novoizgrađene robne kuće. Ostavio je auto i nastavio ići
pješice. Bilo je oblačno, ali nije padala kiša. Ušao je u
dvorište kuće u kojoj je navodno stanovao Robert
Melander. Lovački pas na lancu ležao je ispred kućice za
pse. Vrata su bila otvorena. Wallander je pokucao. Nitko
nije odgovorio. Wallanderu se tada učinilo da čuje glasove
koji dolaze iz stražnjeg dijela kuće. Obišao je dobro
očuvanu i održavanu drvenu kuću. Posjed je bio velik.
Najednom dijelu rasli su krumpiri i grmovi ribiza.
Wallander se čudio što ribiz uspijeva tako daleko na
sjeveru. Iza kuće stajao je čovjek u čizmama i pilio grane
posjećenog stabla. Kad je primijetio Wallandera, odmah je
prestao raditi i ispravio se. Bio je Wallanderovih godina.
Nasmiješio se i odložio pilu.
- Pretpostavljam da ste to vi - rekao je i pružio ruku. -
Policajac iz Ystada.
Narječje mu je veoma izražajno, pomislio je Wallander
kad ga je pozdravio.
- Kada ste krenuli? - upitao je Melander. - Sinoć?
- Poletio sam jutros u sedam sati - odgovorio je
Wallander.
- Tako brzo - rekao je Melander. - Ja sam bio u Malmöu
negdje šezdesetih godina. Mislio sam da bi ondje moglo
biti posla. A i bilo je u velikom brodogradilištu.
- Kockums - rekao je Wallander. - Ali sada sigurno više
ne postoji.
 - Nema više ničega - filozofski je odgovorio Melander.
- Tada je put autom do tamo trajao četiri dana.
- ali niste ostali - rekao je Wallander.
- Ne, nisam - veselo je odgovorio Melander. - Bilo je
lijepo i dobro ondje dolje. Ali ne i za mene. Budem li još
ikad putovao, onda ću ići samo gore, nikako dolje. Vi dolje
nemate ni snijega, rekli su mi.
Dogodi se katkad - rekao je Wallander. - A kad pada,
onda ga ima u velikim količinama.
Unutra nas čeka objed - rekao je Melander. - Moja
supruga radi u socijalnoj službi, ali ga je pripremila.
Lijepo je ovdje - rekao je Wallander.
Veoma - odgovorio je Melander. - A ljepota traje. Iz
godine u godinu.
Sjeli su za kuhinjski stol. Wallander je jeo s velikim
tekom.
Hrane je bilo u izobilju. Osim toga, Melander je bio
dobar pripovjedač. Ako je Wallander dobro shvatio, on je
bio čovjek koji se bavio različitim poslovima. Između
ostalog, zimi je držao tečajeve narodnog plesa. Tek kad su
počeli piti kavu, Wallander je počeo govoriti o razlogu
svojeg dolaska.
I mi smo se iznenadili, naravno - rekao je Melander. -
100.000 kruna nije malo. Osobito kad je to dar nepoznate
osobe.
Dakle, nitko nije znao tko je bio Holger Eriksson?
On je bio potpuno nepoznat. Trgovac automobilima iz
Skanije koga su ubili. To je bilo jako neobično. Mi iz crkve
počeli smo se raspitivati. Pobrinuli smo se i za to da se u
novinama objavi njegovo ime. Novine su pisale da tražimo
informacije. Ali nitko se nije javio.
Wallander je izvadio fotografiju Holgera Erikssona
koju su našli u jednoj od njegovih ladica u pisaćem stolu.
Robert Melander proučavao je sliku puneći svoju lulu.
Wallander se počeo nadati. No onda je Melander
odmahnuo glavom. - Ne poznajem ovog čovjeka - rekao je.
- Dobro pamtim lica, ali njega nisam nikad vidio. Možda
će ga netko drugi prepoznati. ali ja ne.
Navest ću vam dva imena - rekao je Wallander. - Jedno
je Gösta Runfelt. Govori li vam ono što?
Melander je razmišljao. Ali ne dugo. - Runfelt nije
ovdašnje prezime - rekao je. - Također mi ne djeluje kao
posuđeno ili izmišljeno.
Harald Berggren - rekao je Wallander. - Još jedno ime.
Melanderova se lula ugasila. Stavio ju je na stol. -
Možda - rekao je. - Dopustite da obavim telefonski
razgovor.
U širokoj prozorskoj niši nalazio se telefon. Wallander
je osjetio kako raste napetost. Najviše od svega želio je
otkriti tko je čovjek koji je pisao dnevnik iz Konga.
Melander je razgovarao s čovjekom koji se zvao Nils. -
Imam posjetitelja iz Skanije - rekao je u telefon. - Čovjek se
zove Kurt i kriminalistički je inspektor. On pita za
muškarca imenom Harald Berggren. U Svenstaviku ne živi
nitko tko se tako zove. No imamo li koga u groblju?
Wallander se obeshrabrio. Ali ne do kraja. I mrtav
Harald Berggren mogao bi im biti od pomoći.
 Melander je slušao odgovor. Zatim je završio razgovor
pitanjem kako je Artur koji je doživio nekakvu nesreću.
Wallander je slutio da je Arturovo zdravstveno stanje bilo
nepromijenjeno. Melander se vratio za kuhinjski stol.
- Nils Enman upravlja grobljem - rekao je. - Ondje
postoji nadgrobni spomenik s imenom Harald Berggren.
Ali Nils je mlad. A bivši upravitelj groblja i sam leži ondje.
Možda bismo trebali otići onamo i pogledati.
Wallander je ustao. Melander se začudio njegovoj
žurbi. - Netko mije rekao da su ljudi iz Skanije usporeni.
Ali za vas se to ne može reći.
- Ja imam neke loše navike - rekao je Wallander.
Hodali su po čistom jesenskom zraku. Melander je
pozdravio sve koje su sreli. Došli su na groblje.
Wallander je hodao za Melanderom između grobova i
razmišljao o snu od protekle noći. Odjednom mu se učinilo
nevjerojatnim da je njegov otac mrtav. Kao da to još nije
shvatio.
Melander se zaustavio kod uspravnog spomenika sa
zlatnim slovima. Wallander ih je pročitao i odmah mu je
bilo jasno da mu to nije pomoglo. Čovjek koji se zvao
Harald Berggren i koji je ondje ležao u grobu umro je još
1949. godine. Melander je primijetio njegovu reakciju.
- Nije taj?
- Nije - rekao je Wallander. - Sasvim sigurno nije.
Čovjek kojeg tražim bio je živ još 1963. godine.
- Čovjek kojeg tražite - znatiželjno je rekao Melander. -
Čovjek kojeg traži policija zacijelo je počinio nekakav
zločin?
 - Ja to ne znam - rekao je Wallander. - Osim toga,
veoma je zamršeno i teško je objasniti. Policija često traži
ljude koji nisu učinili ništa protuzakonito.
- Onda ste uzalud došli ovamo - rekao je Melander. -
Mi smo dobili mnogo novca za crkvu, ali ne znamo zašto.
I ne znamo tko je bio taj Eriksson.
- Mora postojati objašnjenje - rekao je Wallander.
- Želite li vidjeti crkvu? - iznenada je upitao Melander
kao da želi razvedriti Wallandera. Wallander je kimnuo.
- Lijepa je - rekao je Melander. - Ja sam se tu vjenčao.
Otišli su do crkve i ušli unutra. Wallander je primijetio
da vrata nisu bila zaključana. Kroz prozore je padalo
svjetlo.
- Lijepo je - rekao je Wallander.
- Alija ne vjerujem da ste vi religiozni - rekao je
Melander i nasmiješio se.
Wallander nije odgovorio. Sjeo je na drvenu klupu.
Melander je ostao nasred crkve. Wallander je u glavi tražio
nešto što će im pomoći u istrazi. Znao je da postoji
odgovor. Holger Eriksson ne bi nikad bez razloga darivao
crkvu u Svenstaviku. I to bez jakog razloga.
- Holmes Eriksson je pisao pjesme - rekao je Wallander.
- On je bio ono što se naziva zavičajnim pjesnikom.
- Takve imamo i mi - rekao je Melander. - Da budem
iskren, to što oni pišu nije uvijek dobro.
- On je bio i promatrač ptica. Noću je čekao ptice selice
koje su letjele na jug. Nije ih vidio, ali je znao da su negdje
visoko iznad njega. Možda se može čuti mahanje krila
tisuća ptica?
- Znam nekoliko ljudi koji imaju golubinjake, ali smo
imali samo jednu ornitologinju.
- Imah? - upitao je Wallander.
Melander je sjeo na klupu s druge strane prolaza. - To
je bila posebna priča - rekao je. - Priča bez kraja.
Počeo se smijati. - Gotovo kao vaša - rekao je. - Ni vaša
nema kraj.
- Naći ćemo počinitelja - rekao je Wallander. - Najčešće
ga nalazimo. Kakva je to bila priča?
- Sredinom šezdesetih godina ovamo je došla jedna
Poljakinja - rekao je Melander. - Nitko nije znao odakle je
došla. Radila je u internatu. Unajmila je sobu. Nije se
družila gotovo ni s kim. Iako je veoma brzo naučila
švedski, nije imala prijatelja. Poslije je kupila kuću. U
okolici Svega. Ja sam tada bio prilično mlad. Toliko mlad
da sam često mislio kako je ona lijepa. Iako je živjela
povučeno. I zanimale su je ptice. Na pošti su rekli da
dobiva dopisnice i pisma iz cijele Švedske. Razglednice s
podacima o sovama s prstenovima i o još koječemu. A i
sama je mnogo pisala. Poslije općine slala je najviše
pisama. U trgovini su morali posebno za nju naručivati
razglednice. Motivi joj nisu bili važni. Nabavljali su
razglednice koje se drugdje nisu mogle prodati.
- Kako vi sve to znate?
- U malom mjestu znamo mnogo toga, htjeli ili ne htjeli
- rekao je Melander. - To je tako.
- I što se onda dogodilo?
 - Ona je nestala.
- Nestala?
- Pa, kako se ono kaže, isparila. Otišla.
Wallander nije bio siguran je li dobro shvatio.
- Je li otputovala?
- Veoma često je putovala. Ali se uvijek vraćala. Kad je
nestala, zapravo je bila ovdje. Jednog popodneva u
listopadu prošetala se mjestom. Mnogo je hodala. Šetala.
Otada je nitko više nije vidio. Tada se puno pisalo. Nije
spakirala torbe. Ljudi su se začudili kad nije došla u
internat. Otišli su k njezinoj kući. Nije je bilo. Tražili su je.
ali je nisu nikad pronašli. Otada je prošlo oko dvadeset pet
godina. Nikad ništa nisu našli. No širile su se glasine. Daju
je netko vidio u Južnoj Americi ili u Alingsåsu. Ili kao
sablast u šumi pokraj Rätansbyna.
- Kako se ona zvala?
- Krista. Prezime joj je bilo Haberman.
Wallander se nejasno prisjećao toga slučaja. Tada je
bilo svakojakih nagađanja. Sjetio se naslova u novinama,
„Lijepa Poljakinja“.
Wallander je malo razmislio. - Dakle, ona se dopisivala
s drugim promatračima ptica- rekao je. - I povremeno ih je
posjećivala.
- Da.
- Postoje li još ta pisma?
- Prije nekoliko godina proglasili su je mrtvom.
Odjednom se pojavio nekakav rođak iz Poljske koji je
tražio nasljedstvo. Njezina je imovina nestala. A kuća je
srušena radi novogradnje.
Wallander je kimnuo. Bilo bi previše očekivati da su
pisma i razglednice još tu. - Nejasno se sjećam svega toga -
rekao je. - No zar nikad nitko nije posumnjao? da je
počinila samoubojstvo ili postala žrtvom zločina?
- Naravno, kružile su mnoge glasine. A ja vjerujem da
su policajci koji su istraživali taj slučaj obavili dobar posao.
Ovdje je bilo ljudi koji su znali razlikovati glasine od istine.
Postojale su glasine o tajanstvenim automobilima. O tome
kako je ona noću primala posjete. A nitko nije znao što je
radila na svojim putovanjima. To se nikad nije doznalo.
Nestala je. I još je nema. Ako je živa, ima dvadeset pet
godina više. Svi stare. Pa i oni koji su nestali.
Evo ga opet, pomislio je Wallander. Nešto je izronilo iz
prošlosti. Dolazim ovamo otkriti zašto je Holger Eriksson
ostavio novac crkvi u Svenstaviku. Ne dobivam odgovor
na pitanje. Naprotiv, čujem kako je ovdje živjela
ornitologinja, žena koja je nestala prije više od dvadeset pet
godina. No možda sam ipak dobio odgovor na svoje
pitanje. Iako ga još ne razumijem.
- Istražni spisi vjerojatno su u Östersundu - rekao je
Melander. - Sigurno su teški nekoliko kilograma.
Izašli su iz crkve. Wallander je promatrao pticu koja je
sjedila na zidu groblja.
- Znate li za pticu koja se zove crvenoglavi djetlić? -
upitao je.
- To je nekakav djetlić - rekao je Melander. - Čuo sam
za njega. Ali nije li on izumro? Bar u Švedskoj?
 - Samo što nije nestao - rekao je Wallander. - U Švedskoj
se nije pojavio već petnaest godina.
- Možda sam ga kadgod i vidio - oklijevajući je rekao
Melander. - Ali djetlići su danas rijetkost. Stara stabla su
posječena. A oni su najčešće ondje sjedili. I naravno, na
telefonskim stupovima.
Vratili su se do robne kuće i zastali kod Wallanderova
auta.
- Hoćete li produžiti? - upitao je Melander. - Ili se
morate vratiti u Skaniju?
- Idem u Gävle - odgovorio je Wallander. - Koliko ima
do tamo? Tri, četiri sata?
- Prije bih rekao pet. Na cestama nema snijega, a nisu
ni skliske. Dobre su za vožnju. Ali treba vam vremena. Ima
gotovo četiristo kilometara.
- Hvala vam što ste mi pomogli - rekao je Wallander. -
I na dobroj hrani.
- Ali niste dobili odgovor na svoje pitanje.
Možda ipak jesam - rekao je Wallander. - To će se
pokazati.
- Jedan stari policajac vodio je istragu nakon nestanka
Kriste Haberman - rekao je Melander. - To je počeo raditi
dok je bio srednjih godina. I nastavio je sve do
umirovljenja. Navodno je o tome govorio i na samoj samrti.
Što joj se dogodilo. Nikad se nije riješio toga.
Da, u tome je opasnost - rekao je Wallander.
Pozdravili su se.
 Dođete li kadgod k nama, morate navratiti - > rekao je
Wallander.
Melander se nasmiješio. Lula mu se ugasila. - Moji
putevi najčešće vode prema gore - rekao je. - ali nikad se ne
zna.
Bio bih vam zahvalan kad biste mi javili - rekao je
Wallander na kraju - ukoliko doznate još nešto o tome
zašto je Holger Eriksson darovao novac crkvi.
To je smiješno - rekao je Melander. - Ako je vidio crkvu,
onda se može shvatiti. Ona je jako lijepa.
U pravu ste - rekao je Wallander. - Ako je bio ovdje,
onda bi se moglo razumjeti.
Možda je prošao ovuda, a da to nitko nije znao?
IU je znala samo jedna osoba - odgovorio je Wallander.
Melander ga je pogledao. - Imate nešto na umu?
Da. Ali ne znam što to znači.
Rukovali su se. Wallander je sjeo u auto i odvezao se.
U zrcalu je vidio kako Melander stoji i gleda za njim.
Vozio je beskrajnim šumama.
Kad je stigao u Gävle, već je pao mrak. Potražio je hotel
za koji mu je rekao Svedberg. Na recepciji je doznao da je
Linda već došla.
.

Pronašli su mali restoran u kojem je bilo mirno, samo

nekoliko gostiju, iako je bila subota navečer. Budući da je
Linda doista došla i da su se nalazili na mjestu koje je
oboma bilo nepoznato, Wallander je odlučio da će joj
odmah ispričati kako zamišlja budućnost.
 No prvo su razgovarali o njegovu ocu a njezinu djedu
koji više nije bio s njima.
- Uvijek sam se čudio što ste vas dvoje u tako dobrim
odnosima - rekao je Wallander. - Možda sam jednostavno
bio ljubomoran? Vidio sam vas zajedno i onda sam
prepoznao nešto što me podsjećalo na moju mladost, ali što
je zatim nestalo.
- Možda je dobro to što između mene i njega postoji još
jedna generacija - rekla je Linda. Nije neobično da djedovi
i bake imaju bolji odnos s unucima nego roditelji s djecom.
- Kako znaš?
- Vidim to po sebi. A i neki moji prijatelji kažu to isto.
- Ja sam ipak imao osjećaj da je to bilo nepotrebno -
rekao je Wallander. - Nikad nisam shvaćao zašto on nije
mogao prihvatiti to što sam otišao u policiju. Da mije bar
objasnio. Ili predložio nešto drugo. No nije to učinio.
- Djed je bio veoma čudan - rekla je. - I svojeglav. Ali
što bi ti rekao kad bili ja odjednom došla i posve ozbiljno
rekla da želim biti policajka?
Wallander se počeo smijati. - Iskreno rečeno, ne znam
kako bili reagirao. Mi smo tu temu već zaključili.
Nakon večere vratili su se u hotel. Na termometru
trgovine željeznom robom Wallander je vidio da su dva
stupnja ispod ništice. Sjeli su u predvorje. U hotelu nije bilo
mnogo gostiju, pa su bili sami. Wallander se oprezno
počeo raspitivati o njezinim željama da postane glumica,
ali je odmah osjetio da ona ne želi razgovarati o tome. Bar
ne sada. Odustao je od pitanja, ali je bio zabrinut. Linda se
stalno predomišljala oko budućeg zanimanja. Wallandera
je mučilo što su promjene dolazile iznenada i očito su bile
nepromišljene.
Ona je ulila čaj iz termosice i odjednom upitala zašto je
tako teško živjeti u Švedskoj.
- Ja katkad mislim - rekao je Wallander - da je to zato
što smo prestali krpati čarape.
Začuđeno ga je pogledala.
- Ja to mislim ozbiljno - rekao je. - Za mojega odrastanja
Švedska je još bila zemlja u kojoj su ljudi krpali svoje
čarape. Ja sam to čak učio u školi. A onda je jednoga dana
s tim bilo gotovo. Poderane čarape su se bacale. Više nitko
nije krpao vunene čarape. Iskoristiti i baciti - to je bilo
pravilo koje je ujedinilo sve ljude. Doduše, bilo je ljudi koji
su i dalje krpali odjeću. Ali ih nisi ni vidio ni čuo. Sve dok
se to odnosilo samo na čarape, nije bilo tako strašno. Ali
načelo se širilo. Na kraju se pretvorilo u neku vrstu
nevidljivog, ali sveprisutnog morala. Mislim da je to
promijenilo naše poimanje ispravnog i neispravnog, onog
što smijemo činiti drugim ljudima i onog što ne smijemo.
Sve je postalo mnogo teže. Sve više ljudi, ponajprije mladih
kao što si ti, osjeća se suvišnim ili čak nepoželjnim u
vlastitoj zemlji. Kako odgovaraju na to? Nasiljem i
mržnjom. Najstrašnije je, po mojemu mišljenju, što se
nalazimo na početku nečega što će se još pogoršati.
Trenutačno odrasta naraštaj - oni koji su mlađi od tebe -
koji će odgovoriti s još većim nasiljem. A oni ne znaju da je
nekoć doista postojalo vrijeme kad smo sami krpah vunene
čarape. Kad još nismo ljude trošili i bacali.
 Wallander više nije znao ništa reći, iako je vidio da ona
čeka nastavak. - Možda se ne izražavam osobito jasno -
rekao je.
- To je točno - rekla je. - Ali mislim da znam što hoćeš
reći.
- Moguće je da je moje mišljenje pogrešno. Možda su
ljudi uvijek mislili da je prošlost bila bolja od sadašnjosti.
- Nikad nisam čula djeda da govori o tome.
Wallander je odmahnuo glavom. - On je živio u svojem
svijetu. Slikao je svoje slike na kojima je mogao odrediti
kretanje sunca.
Ono je pedeset godina bilo na istom mjestu, iznad
panja, s tetrijebom ili bez njega. Katkad mislim da nije znao
što se događa izvan kuće u kojoj je živio. Oko sebe je
podigao nevidljiv zid od terpentina.
- Griješiš - rekla je. - On je znao mnogo toga.
- Onda je to tajio od mene.
- Čak je pisao i pjesme.
Wallander ju je pogledao s nevjericom. - Pisao je
pjesme?
- Jednom mije pokazao nekoliko pjesama. Možda ih je
poslije spalio. AU pisao je pjesme.
- Pišeš li i ti pjesme? - upitao je Wallander.
- Možda. Ne znam jesu li to pjesme. ali katkad pišem.
Ti ne?
- Ne - odgovorio je Wallander. - Nikad. Ja živim u
svijetu loše napisanih policijskih izvještaja i odvratno
slikovitih forenzičkih zapisnika. A da i ne govorim o
obavijestima državne policijske uprave.
Ona je tako naglo prešla na drugu temu da je pomislio
kako se za to pripremila. - Kako ti ide s Baibom?
- Dobro. Ne znam što će biti s nama, ali se nadam da će
ona doći ovamo. Nadam se da želi živjeti ovdje.
- A što bi ona radila u Švedskoj?
- Živjela bi sa mnom - rekao je Wallander, začudivši se.
Linda je lagano odmahnula glavom.
- Zašto ne?
- Nemoj mi zamjeriti - rekla je. - Ali nadam se da znaš
da si ti osoba s kojom nije lako živjeti.
- A zašto?
- Sjeti se mame. Što misliš, zašto je ona htjela živjeti
drugim životom?
Wallander nije odgovorio. Osjećao se nekako
povrijeđeno.
- Sada se ljutiš - rekla je.
- Ne, ne ljutim se.
- Što onda?
- Ne znam. Možda sam umoran.
Ustala je sa stolice i sjela pokraj njega na sofu. - Nije
riječ o tome da te ja ne volim - rekla je. - To je možda zato
što sam odrasla. Naši će se razgovori promijeniti.
Kimnuo je. - Zacijelo se još nisam naviknuo na to -
rekao je. - Možda je samo to u pitanju.
 Kad im je razgovor utihnuo, gledali su film na
televiziji. Linda se morala rano ujutro vratiti u Stockholm.
AU Wallander je ipak pomislio kako je bacio pogled u
budućnost. Od sada će se sastajati kad oboje budu imali
vremena. I od sada će ona uvijek reći ono što doista misli.
Nekoliko minuta prije jedan sat rastali su se na
hotelskom hodniku.
Wallander je poslije toga još dugo ležao budan i
pokušavao otkriti je li nešto izgubio ili je nešto dobio.
Dijete je otišlo. Linda je odrasla.
Našli su se u sedam sati na doručku.
Poslije toga ju je otpratio do željezničkog kolodvora.
Dok su stajali na peronu i čekali vlak koji je kasnio nekoliko
minuta, ona je odjednom počela plakati. Wallander nije
znao što bi učinio. Još samo jedan trenutak prije toga nije
davala nikakve znakove da je nešto muči.
- Što je sad? - upitao je. - Zar se nešto dogodilo?
- Djed mi tako nedostaje - odgovorila je. - Svake noći ga
sanjam.
Wallander ju je zagrlio. - I ja - rekao je.
Vlak je došao. Wallander je čekao dok nije krenuo.
Peron je bio pust i prazan. U jednom trenutku osjećao se
kao zaboravljen ili izgubljen čovjek, bez imalo snage u sebi.
Pitao se gdje će naći snagu za posao koji ga čeka.
 22.

Kad se Wallander vratio u hotel, dočekala ga je poruka

od Melandera iz Svenstavika. Popeo se u svoju sobu i
nazvao ga. Javila mu se njegova žena. Wallander se
predstavio i odmah joj zahvalio na dobroj hrani koju je
dobio prethodnog dana. Zatim je Melander preuzeo
razgovor.
- Sinoć sam morao još razmišljati - rekao je. - O ovom i
onom. Također sam nazvao starog poštara. On se zove
Ture Emmanelsson. Potvrdio je da je Krista Haberman
redovito dobivala razglednice iz Skanije, i to mnogo. Iz
Falsterboa, koliko se sjećao. Ne znam znači li to što, ali sam
vam svakako htio reći. Doista je imala mnogo razglednica
s pticama.
Kako ste znali gdje ja stanujem? - upitao je Wallander.
Nazvao sam policiju u Ystadu i pitao - odgovorio je
Melander.
.

Skanör i Falsterbo poznata su sastajališta promatrača ptica

- rekao je Wallander. - To je jedino logično objašnjenje za
brojne razglednice koje je dobila. Hvala što ste se potrudili
nazvati me.
Čovjek se pita - rekao je Melander - zašto je taj trgovac
automobilima ostavio novac našoj crkvi.
Doznat ćemo odgovor prije ili kasnije - rekao je
Wallander. - U svakom slučaju hvala što ste me nazvali.
 Nakon razgovora Wallander je ostao sjediti. Još nije
bilo ni osam sati. Pomislio je kako je na željezničkom
kolodvoru iznenada ostao bez snage. Kako je imao osjećaj
da se pred njim nalazi nešto nesavladivo. Razmišljao je o
razgovoru s Lindom od prethodne večeri. A na kraju i o
onom što je rekao Melander te o onom što ga je čekalo.
Boravio je u Gävleu jer je imao zadatak. Do poletanja
njegova zrakoplova bilo je još šest sati. Unajmljeni auto
vratit će u Arlandi. Izvadio je nekoliko papira koje je držao
u plastičnom omotu u torbi. Ann-Britt Höglund napisala je
da prvo mora potražiti policijskog inspektora Stena
Wenngrena. On je nedjeljom bio kod kuće i čekao je
Wallanderov poziv. Osim toga, napisala je i ime čovjeka
koji se oglasio u novinama kao plaćenik. On se zvao Johan
Ekberg i živio je u Brynasu. Wallander je prišao prozoru.
Vrijeme je bilo više nego tmurno. Počela je padati kiša,
hladna jesenska kiša. Wallander se pitao hoće li prijeći u
snijeg. I pitao se ima li auto zimske gume. No ponajprije se
pitao što traži ovdje u Gävleu. Sa svakim novim korakom
imao je osjećaj da se udaljava od središta, koje mu je,
doduše, bilo nepoznato, ali se negdje ipak moralo nalaziti.
Ponovno ga je preplavio osjećaj da je previdio nešto, da
je pogrešno shvatio ili protumačio uzorak na slici tog
zločina. Taj ga je osjećaj uvijek dovodio do pitanja: čemu ta
demonstrativna okrutnost? Što je počinitelj htio poručiti?
Jezik ubojice. Kod, koji još nije otkrio.
Stresao se, zijevnuo i spakirao torbu. Budući da nije
znao o čemu treba razgovarati sa Stenom Wenngrenom,
odlučio je otići izravno k Johanu Ekbergu. Ako od njega ne
bude ništa doznao, možda će bar dobiti uvid u mračni
svijet u kojem je vojnike mogao kupiti onaj tko je najviše
nudio. Uzeo je torbu i izašao iz sobe, platio na recepciji i
pitao za put do ulice Sodra Faltskarngatan u Brynasu.
Zatim se spustio dizalom u podrumsku garažu. Dok je
sjedio u autu, ponovno ga je obuzela slabost. Nastavio je
sjediti, ne paleći auto. Zar se razbolio? Nije se osjećao loše,
čak nije bio ni osobito umoran.
Tada je sam sebi rekao da je to sigurno zbog njegova
oca. To je bila reakcija na sve što se dogodilo. Možda i
tugovanje. Pokušaj da se nakon dramatičnih promjena u
životu prilagodi novoj situaciji. Nije bilo drugog
objašnjenja. Linda je reagirala na svoj način. On je pak na
gubitak oca odgovarao učestalim napadima slabosti.
Upalio je motor i izvezao se iz garaže. Čovjek na
recepciji opisao mu je put točno i jasno. Unatoč tome
Wallander je otpočetka vozio krivo. Grad je nedjeljom bio
prazan. Wallander je imao osjećaj kao da luta u kakvom
labirintu. Trebalo mu je dvadeset minuta da nađe kuću.
Bilo je već pola deset. Stajao je pred stambenom zgradom
u starom dijelu grada Brynasa. Odsutna duha pitao se
spavaju li plaćenici nedjeljom dugo. I je li Johan Ekberg
uopće bio plaćenik. To što je dao oglas u „Terminatoru“
nije moralo značiti da je obavljao vojnu službu.
Wallander je sjedio u autu i promatrao kuću. Padala je
kiša. Listopad je bio mjesec beznađa. Sve je bilo sivo.
Jesenje je lišće izblijedjelo.
Na trenutak pomislio je kako će odustati od svega i
otići. Mogao se vratiti u Skaniju i zamoliti nekog drugog
da nazove tog Johana Ekberga. Ili je mogao sam to učiniti.
Ako sada krene, možda će stići na neki raniji zrakoplov za
Sturup.
Naravno, nije otišao. Wallander još nikad nije uspio
pobijediti simboličkog dočasnika u sebi koji je vodio brigu
o tome da učini ono što mora učiniti. Nije došao ovamo na
račun poreznih obveznika da sjedi u autu i zuri u kišu.
Izašao je iz auta i prešao na drugu stranu ulice.
Johan Ekberg stanovao je sasvim gore. Nije bilo dizala.
Iz jednog stana dopirala je vesela svirka harmonike. Netko
je pjevao. Wallander je zastao i slušao. Bio je to nekakav
škotski ples.
Nasmiješio se. Onaj tko svira harmoniku ne misli na
tmurnu kišu, pomislio je i produžio.
Vrata Johana Ekberga imala su ugrađene čelične šipke
i dodatnu bravu. Wallander je pozvonio. Imao je osjećaj da
ga netko gleda kroz špijunku. Ponovno je pozvonio, ne bi
li dao do znanja da ne misli odustati. Vrata su se otvorila.
Imala su sigurnosni lanac.
' Hodnik je bio mračan. Muškarac, čiji su se obrisi
nazirali u tami, bio je veoma visok.
- Tražim Johana Ekberga - rekao je Wallander. - Ja sam
kriminalistički inspektor i dolazim iz Ystada. Moram
razgovarati s vama, ako ste vi Ekberg. Niste ni za što
osumnjičeni. Trebam samo neke informacije.
Glas, koji mu je odgovorio, bio je oštar, gotovo kreštav.
- Ne razgovaram s policajcima. Dolazili oni iz Gävle ili iz
nekog drugog mjesta.
Nemoć je odjednom nestala. Wallander je neposredno
reagirao na čovjekovo odbojno držanje. Izvadio je svoju
policijsku iskaznicu i pokazao mu je. - Bavim se istragom
dvaju ubojstava u Skaniji - rekao je. - Vjerojatno ste o tome
čitali u novinama. Nisam došao ovamo stajati pred vratima
i raspravljati s vama. Vaše je pravo da me odbijete. ali u
tom slučaju ću se vratiti. I onda ćete biti prisiljeni poći sa
mnom u policijsku postaju ovdje u Gävleu. Možete birati
što vam je milije.
- Što želite znati?
- Ili me pustite unutra ili izađite van - rekao je
Wallander. - Neću razgovarati s vama kroz odškrinuta
vrata.
Vrata su se zalupila. Zatim ponovno otvorila.
Sigurnosni lanac bio je otkvačen. U hodniku je zasvijetlila
jaka svjetiljka. Wallander se iznenadio. Bila je namjerno
postavljena tako da zaslijepi osobu koja dolazi. Wallander
je krenuo za čovjekom čije lice još nije vidio. Ušli su u
dnevnu sobu. Zavjese su bile navučene, a svjetla upaljena.
Wallander je zastao na vratima. Činilo mu se da ulazi u
neko drugo vremensko razdoblje. Prostorija je bila poput
kakvog muzeja, namještena u stilu pedesetih godina. Uz
jedan zid nalazio se džuboks. Blještave neonske boje
plesale su unutar plastičnog kućišta. Wurlitzer. Na
zidovima filmski plakati. Na jednom je prepoznao Jamesa
Deana, a na ostalima su bili uglavnom motivi iz ratnih
filmova. Men in Action. Američki marinci bore se na
japanskim obalama. Bilo je i oružja. Bajunete, mačevi, stari
jahački pištolji. Garnitura za sjedenje od crne kože.
Visoki muškarac, koji se zvao Johan Ekberg, odmjerio
ga je pogledom. Imao je kratko ošišanu kosu i kao da je
sišao s jednog od plakata na zidovima. Nosio je kratke
svjetlosmeđe hlače i bijelu potkošulju. Ruke su mu bile
tetovirane. Mišići izraženi. Wallander je pomislio kako je
čovjek pred njim bodibilder. Ekbergove oči bile su veoma
živahne. - Što želite?
Wallander je pokazao na naslonjač sa znakom pitanja
u očima. Čovjek je kimnuo. Wallander je sjeo, a Ekberg je i
dalje stajao. Pitao se je li Ekberg uopće bio rođen kad se
Harald Berggren borio u svojem odvratnom ratu u Kongu.
- Koliko imate godina? - upitao je.
- Jeste li prešli cijeli onaj put od Skanije samo da biste
me to pitali?
Wallander je osjetio da mu čovjek ide na živce. Nije ni
pokušavao to prikriti. - Između ostalog - rekao je. - Ako ne
budete odgovarali na moja pitanja, smjesta ćemo prestati.
Zatim ćete biti odvedeni u policiju.
- Jesam li osuđen za kakav zločin?
- Jeste li ga počinili? - uzvratio je Wallander. Pomislio
je kako je upravo prekršio sva pravila obavljanja svojega
posla.
- Nisam - rekao je čovjek.
- Onda ću vas ponovno pitati - rekao je Wallander. -
Koliko imate godina?
- Trideset dvije.
Wallander je bio u pravu. Kad se Ekberg rodio, već je
prošla godina dana otkako je Dag Hammarskjöld stradao
kod Ndole.
- Došao sam razgovarati s vama o švedskim
plaćenicima - rekao je. - Razlog tomu što sam sada ovdje
leži u okolnosti da ste otvoreno izvjesili natpis. Oglašavate
u „Terminatoru".
- Mislim da to nije protuzakonito. Ja držim i „Combat
& Survival“ i „Soldier of Fortune“.
- Ja to nisam ni rekao. Razgovor će završiti znatno brže
budete li samo odgovarali na moja pitanja.
Ekberg je sjeo i zapalio cigaretu. Wallander je
primijetio da on puši cigarete bez filtera. Zapalio ju je
upaljačem koji je Wallandru izgledao poput onih iz starih
filmova. Pitao se živi li Ekberg u svakom pogledu u nekom
drugom vremenu.
- Švedski plaćenici - ponovio je Wallander. - Kada je to
sve počelo? S ratom u Kongu početkom šezdesetih godina?
- Malo ranije - odgovorio je Ekberg.
- Kada?
- Recimo s Tridesetogodišnjim ratom.
Wallander se pitao pravi li Ekberg budalu od njega?
Tada je shvatio da ne smije dopustiti da ga zavede
Ekbergov izgled ili činjenica što se usredotočio na pedesete
godine. Ako već postoje strastveni istraživači orhideja,
onda bi jednako tako i Ekberg mogao biti osoba koja zna
sve o plaćenicima. Osim toga, Wallander se mutno sjećao
da su se u Tridesetogodišnjem ratu borile vojske koje su se
sastojale isključivo od plaćenika.
- Krenimo s vremenom nakon Drugog svjetskog rata -
rekao je Wallander.
- Onda to počinje s Drugim svjetskim ratom. Bilo je
Šveđana koji su dragovoljno pristupili suprotstavljenim
vojskama. Bilo je Šveđana u njemačkoj odori, u ruskoj
odori, u japanskoj, američkoj, engleskoj i talijanskoj.
- Ja zamišljam da dragovoljno sudjelovanje u ratu nije
isto što i bivanje plaćenikom.
- Ja govorim o želji za ratovanjem - rekao je Ekberg. -
Uvijek je bilo Šveđana koji su bili spremni stupiti u
oružane snage.
Wallander je znao ponešto o uzaludnom entuzijazmu
ljudi koji su imali sulude ideje o Velikoj Švedskoj. Na
brzinu je pogledao zidove ne bi li vidio jesu li mu možda
promakli kakvi nacistički simboli. No nije primijetio
nijedan. - Pustimo sada dragovoljnost - rekao je zatim. -
Plaćenici su ljudi koje možeš zaposliti.
- Legija stranaca - rekao je Ekberg. - To je klasično
ishodište. Ondje je uvijek bilo Šveđana. Mnogi leže
pokopani u pustinji.
- Kongo - rekao je Wallander. - Ondje počinje nešto
novo. Je li to točno?
- Ondje nije bilo puno Šveđana. No neki su se cijelo
vrijeme borili na strani Katange.
- Kakvi su to bili ljudi?
Ekberg ga je zaprepašteno pogledao. - Tražite li imena?
- Još ne. Htio bih znati kakvi su to ljudi bili?
- Bivši vojnici. Neki su tražili pustolovinu. Drugi su
vjerovali u misiju. Pokoji policajac koji je dobio otkaz.
- U što su vjerovah?
- U borbu protiv komunizma.
- Nisu li oni ubijali nedužne Afrikance?
 Ekberg je ponovno postao oprezan. - Ne moram
odgovarati na pitanja o političkim uvjerenjima. Poznata su
mi moja prava.
- Mene ne zanimaju vaša uvjerenja. Htio bih znati kakvi
su to bili ljudi. I zašto su postali plaćenici.
Ekberg ga je promatrao svojim budnim pogledom. -
Zašto želite to znati?
- Recimo da je to moje jedino pitanje. I želim da mi
odgovorite na njega.
Wallander nije imao što izgubiti ako igra otvorenim
kartama. - Možda netko tko je u prošlosti bio švedski
plaćenik ima veze s jednim od ubojstava. Zbog toga
postavljam pitanja. Zbog toga mi vaši odgovori mogu biti
važni.
Ekberg je kimnuo. Shvatio je. - Hoćete li nešto popiti? -
upitao je.
- Što imate?
- Viski? Pivo?
Wallander se sjetio da je tek deset sati ujutro.
Odmahnuo je glavom. Iako zapravo ne bi imao ništa protiv
piva. - Radije ne - rekao je.
Ekberg je ustao i ubrzo se vratio s čašom viskija.
- Što ste po zanimanju? - upitao je Wallander.
Ekbergov odgovor ga je iznenadio. Zapravo nije znao
što je što je očekivao. Ali sigurno ne to što je rekao Ekberg.
- Imam savjetodavnu tvrtku koja radi u personalno
administrativnom sektoru. Razvijam metode rješavanja
sukoba među zaposlenicima.
 - To zvuči zanimljivo - rekao je Wallander. I dalje nije
bio siguran pravi li Ekberg budalu od njega.
- Osim toga imam paket dionica koji trenutačno stoji
veoma dobro. Moja je likvidnost za sada stabilna.
Wallander je odlučio vjerovati da Ekberg govori istinu.
Vratio se na plaćenike. - Kako ste se poček zanimati za
plaćenike?
- Oni predstavljaju ono najbolje u našoj kulturi što,
nažalost, nestaje.
Ekbergov odgovor odmah je izazvao nelagodu kod
Wallandra. Najteže je bilo shvatiti zašto je Ekberg, čini se,
bio tako čvrsto uvjeren u to. Kako je to moguće, pomislio
je Wallander i ujedno se pitao imaju li i drugi muškarci sa
švedske burze takve tetovaže kao Ekberg. Je li bilo
zamislivo da će muškarci iz svijeta novčarstva i
gospodarstva Švedske ubuduće biti bodibilderi koji u
svojim dnevnim sobama imaju prave džubokse?
Wallander se vratio predmetu njihova razgovora. -
Kako su se novačili ti ljudi koji su odlazili u Kongo?
- U Bruxellesu su postojali određeni barovi. I u Parizu.
Sve se odvijalo veoma diskretno. Uostalom, to se radi i
danas. Osobito nakon onoga što se dogodilo u Angoli 1975.
godine.
- Što se dogodilo ondje?
- Određeni broj plaćenika nije otišao na vrijeme.
Zarobili su ih kad je završio rat. Nova vlada otvorila je
sudski postupak. Većina ih je bila osuđena na smrt i
strijeljana. Sve je to bilo veoma strašno i potpuno
nepotrebno.
 - Zašto su ih osudili na smrt?
- Zato što su bili plaćeni vojnici. Kao da postoji razlika.
Vojnici su uvijek plaćeni na ovaj ili onaj način.
- ali što su imali raditi u ratu? Došli su izvana.
Sudjelovali su njemu samo kako bi zaradili novac.
Ekberg se nije obazirao na Wallanderovu primjedbu.
Kao da mu je to bilo ispod časti. - Oni bi se pravodobno
povukli iz ratne zone, ali su u borbama izgubili dvojicu
svojih zapovjednika. Zrakoplov koji ih je trebao izbaviti
spustio se na pogrešnom mjestu. Dogodile su se mnoge
nepredviđene stvari. Petnaestak njih dospjelo je u
zarobljeništvo. Veći broj ih se izvukao. Najviše ih je otišlo
u Rodeziju. Najednom velikom imanju kod Johannesburga
danas se nalazi spomenik plaćenicima koji su bili
pogubljeni u Angoli. Plaćenici iz cijelog zapadnog svijeta
prisustvovali su otkrivanju spomenika.
- Je li među pogubljenima bilo i Šveđana?
- Najviše je bilo Britanaca i Nijemaca. Rodbina je imala
dvadeset četiri sata vremena da odveze njihova tijela.
Gotovo nitko nije to učinio.
Wallander je razmišljao o spomeniku kod
Johannesburga. - Drugim riječima, među plaćenicima iz
različitih dijelova svijeta postoji čvrsto zajedništvo?
- Svatko je odgovoran za sebe. Ali zajedništvo postoji.
Mora postojati.
- Možda ljudi zato postaju plaćenici? Zato što traže
zajedništvo?
- Novac je na prvom mjestu. Zatim pustolovina. Zatim
zajedništvo. Tim redom.
 - Istina je, dakle, da plaćenici ubijaju za novac?
Ekberg je kimnuo. - Naravno. Plaćenici nisu čudovišta.
To su ljudi.
Wallander je osjećao sve veću nelagodu. No shvatio je
da Ekberg doista misli ono što govori. Odavno nije sreo
čovjeka koji je bio toliko uvjeren u svoje riječi. Nije bilo
ničeg čudovišnog u tim vojnicima koji su ubijali za dobar
novac. Naprotiv, to je bila definicija njihove čovječnosti.
Prema Ekbergu.
Wallander je uzeo presliku fotografije i stavio je preda
se na stakleni stol. Zatim ju je gurnuo Ekbergu. - Vi imate
filmske plakate na zidovima - rekao je. - Ovdje imate pravu
sliku. Snimljenu u tadašnjem Belgijskom Kongu. Prije više
od trideset godina. Prije nego što ste se vi rodili. Na njoj su
trojica plaćenika, od kojih je jedan Šveđanin.
Ekberg se nagnuo naprijed i uzeo fotografiju.
Wallander je čekao. - Poznajete li koga od ovih ljudi? -
upitao je zatim. Naveo je dva imena, Terry O’Banion i
Simon Marchand.
Ekberg je odmahnuo glavom.
- To vjerojatno nisu njihova prava imena, nego ona koja
su dobili kao plaćenici.
- U tom slučaju to su imena koja poznajem - rekao je
Ekberg.
- Čovjek u sredini je Šveđanin - nastavio je Wallander.
Ekberg je ustao i otišao u susjednu sobu. Vratio se s
povećalom u ruci. Iznova je pogledao sliku.
- Zove se Harald Berggren - rekao je Wallander. - I zbog
njega sam ja ovdje.
 Ekberg nije ništa rekao. Nastavio je gledati sliku.
- Harald Berggren - ponovio je Wallander. - Pisao je
dnevnik o ratu u Kongu. Poznajete li ga? Znate li tko je on?
- Naravno da znam tko je Harald Berggren - odgovorio
je.
Wallander se trgnuo. Nije znao kakav je odgovor
očekivao. U svakom slučaju ne ovaj koji je dobio.
- Gdje je on sada?
- Mrtav je. Umro je prije sedam godina.
Wallander je tu mogućnost već prije uzeo u obzir. Ipak,
bio je razočaran što je otada prošlo toliko vremena.
- Kako je umro?
- Počinio je samoubojstvo. Ništa neobično za tako
smione ljude. I za one koji imaju iskustva s borbom u
oružanim jedinicama pod teškim uvjetima.
- Zašto se ubio?
Ekberg je slegnuo ramenima. - Mislim da mu je bilo
dosta svega.
- Čega svega?
- Čega je čovjeku dosta kad si oduzima život? Života.
Dosade. Gađenja kad se svako jutro vidiš u zrcalu.
- Kako se to dogodilo?
- Živio je u Sollentuni sjeverno od Stockholma. Jednog
nedjeljnog jutra uzeo je pištolj, sjeo u autobus te se odvezao
do posljednje postaje. Zatim je otišao u šumu i ustrijelio se.
- Kako vi to sve znate?
 - Znam. I to znači da to ne može biti povezano ni s
jednim ubojstvom u Skaniji. Osim ako njegov duh ne hoda
uokolo. Ili ako je postavio minu koja se tek sada aktivirala.
Wallander je ostavio dnevnik u Skaniji. Pomislio je
kako je to možda bila pogreška.
- Harald Berggren pisao je dnevnik u Kongu. Našli smo
ga u sefu jednog od dvojice ubijenih ljudi. Jednog trgovca
automobilima koji se zvao Holger Eriksson. Govori li vam
što njegovo ime?
Ekbergje odmahnuo glavom.
- Jeste li sigurni?
- Moje pamćenje je sasvim u redu.
- Biste li mogli objasniti kako je dnevnik dospio
onamo?
- Ne bih.
- Biste li mogli objasniti to da su se ta dvojica poznavala
prije više od sedam godina?
- Ja sam Haralda Berggrena vidio samo jedan jedini
put. I to one godine kad je umro. Tada sam živio u
Stockholmu. On je jedne večeri došao k meni. Bio je veoma
uznemiren. Pričao je kako, čekajući novi rat, vrijeme
provodi putujući po zemlji te jedan mjesec radi najednom
mjestu, a drugi na nekom drugom. Na koncu, on je imao
svoje zanimanje.
Wallander je shvatio da nije razmišljao o toj
mogućnosti. Iako je to pisalo u dnevniku, na jednoj od
prvih stranica.
- Mislite li da je bio automehaničar?
 Ekberg se po prvi put iznenadio. - Kako znate?
- Pisalo je u dnevniku.
- Mislio sam da trgovac automobilima možda ima
vlastitog mehaničara. da je Harald Berggren možda
prolazio kroz Skaniju i stupio u vezu s tim Erikssonom.
Wallander je kimnuo. Naravno, to je bilo moguće. - Je
li Harald Berggren bio homoseksualac? - upitao je
Wallander.
Ekberg se počeo smijati. - Itekako.
- Je li to uobičajeno među plaćenicima?
- Ne nužno. ali nije neuobičajeno. Mislim da je to česta
pojava i među policajcima.
Wallander nije odgovorio. - Je li uobičajeno i među
savjetnicima za konfliktne situacije? - upitao je umjesto
toga.
Ekberg je ustao i stao pokraj džuboksa. Nasmiješio se
Walladeru. - Događa se - rekao je.
- Vi oglašavate u „Terminatoru“ - rekao je Wallander. -
Nudite svoje usluge. ali ne piše kakve su to usluge.
- Posredujem među ljudima.
- Među kojim ljudima?
- To su različiti poslodavci koji mogu biti zanimljivi.
- Pronalazite li plaćenike?
- Katkad. Tjelohranitelje, zaštitare u prijevozu. To se
mijenja. Kad bih htio, mogao bi nahraniti švedske novine
zapanjujućim pričama.
- Ali to ne činite?
- Imam povjerenje svojih klijenata.
 - Ja ne pripadam novinskom svijetu.
Ekberg je ponovno sjeo.
- Terre Blanch je u Južnoj Africi - rekao je. - Vođa
nacističke stranke među Burima. On ima dva švedska
tjelohranitelja. Samo za primjer. No budete li to javno
iznijeli, ja ću poreći, naravno.
- Neću ništa iznijeti - rekao je Wallander.
Više nije imao pitanja. Još nije znao što doista znače
odgovori koje je dobio od Ekberga.
- Mogu li zadržati fotografiju? - upitao je Ekberg. -
Imam jednu malu zbirku.
- Zadržite je - rekao je Wallander. - Mi imamo original.
- Tko ima negativ?
- I mi bismo to voljeli znati.
Kad je Wallander već izašao, palo mu je na um još
jedno pitanje. - Zašto vi to radite, zapravo?
- Dolaze razglednice iz cijelog svijeta - rekao je Ekberg.
- To je sve.
Wallander je shvatio da je to bio odgovor koji je mogao
očekivati. - Ne vjerujem vam - rekao je - ali moguće je da
ću vas još nazvati. Budem li još imao kakvih pitanja.
Ekberg je kimnuo. Zatim je zaključao vrata.
Kad je Wallander izašao na ulicu, padala je susnježica.
Bilo je jedanaest sati. Više nije imao što raditi u Gävleu. Sjeo
je u auto. Harald Berggren nije ubio Holgera Erikssona, a
naravno ni Gostu Runfelta. Ono što je moglo biti nekakav
trag, izgubilo je svako značenje.
 Opet moramo početi iznova, pomislio je Wallander.
Moramo se vratiti na početnu točku. Zaboravit ćemo
smežurane glave i dnevnike. Što ćemo vidjeti? Možda
ćemo Haralda Berggrena pronaći među bivšim
zaposlenicima Holgera Erikssona. Također moramo uzeti
u obzir to što je bio homoseksualac.
Površinski sloj istrage nije bio uspješan.
Moramo dublje kopati.
Wallander je upalio motor. Izabrao je najkraći put do
Arlade. Kad je stigao, nije odmah mogao pronaći mjesto
gdje je trebao predati unajmljeni auto. U dva sata sjedio je
u čekaonici zračne luke i čekao svoj let. Odsutno je Ustao
večernje novine koje je netko ostavio. Susnježica je prestala
padati sjeverno od Uppsale.
Zrakoplov je poletio na vrijeme. Wallander je sjedio uz
prolaz. Zaspao je čim su se odlijepili od tla. Kad su sletjeli
na pistu u Strupu, osjetio je pritisak u ušima i probudio se.
Pokraj njega sjedila je neka žena i krpala čarape. Wallander
ju je zbunjeno pogledao. Zatim je pomislio kako mora
nazvati u Älmhult i raspitati se za svoj auto. Uzet će taksi
za Ystad. No kad je izašao iz zrakoplova i krenuo prema
izlazu, odjednom je ugledao Martinssona. Sigurno se nešto
dogodilo.
Nije valjda još netko, pomislio je.
Sve, samo to ne.
Martinsson ga je primijetio.
- Što se dogodilo? - upitao je Wallander.
- Tvoj mobitel mora biti uključen - rekao je Martinsson.
- Ne možemo te dobiti.
 Wallander je čekao. Zastao mu je dah. - Našli smo
kovčeg Göste Runfelta - rekao je.
- Gdje?
- Bio je u žurbi skriven uz cestu za Höör.
- Tko ga je našao?
- Netko tko se zaustavio kako bi se pomokrio. Vidio je
kovčeg i otvorio ga. Unutra su bili papiri s Runfeltovim
imenom. Taj čovjek je čitao o ubojstvu pa je odmah nazvao.
Nyberg je sad ondje.
- Dobro - pomislio je Wallander. - Bar nekakav trag.
- Onda idemo onamo - rekao je.
- Ne moraš li prvo kući?
- Ne- rekao je Wallander.- Ako nešto ne moram, onda
je to to. Otišli su do Martinssonova automobila.
Wallander je odjednom osjetio da se moraju požuriti.
 23.

Kovčeg je još ležao ondje gdje su ga pronašli.

Budući da je to bilo uza sami rub ceste, mnogi su se
vozači zaustavili iz znatiželje kad su vidjeli dva policijska
auta i skupinu ljudi.
Nyberg je osiguravao tragove na mjestu na kojem je
pronađen kovčeg. Jedan njegov pomoćnik držao mu je
štaku dok je on klečao i nešto čeprkao. Podigao je glavu
kad je stigao Wallander. - Kako je bilo u Norrlandu?
- Nisam našao kovčeg - odgovorio je Wallander. - Ali
lijepo je. I veoma hladno.
- Uz malo sreće moći ćemo točno reći koliko je dugo
kovčeg bio ovdje - rekao je Nyberg. - Mislim da bi to mogao
biti koristan podatak.
Kovčeg je bio zaključan. Wallander nije primijetio
privjesak s adresom. Ni reklamnu naljepnicu
,,Specialresora“. - Jeste li razgovarali s Vanjom Andersson?
- upitao je.
- Ona je već bila ovdje - odgovorio je Martinsson. -
Prepoznala je kovčeg. Osim toga, mi smo ga otvorili. Na
vrhu se nalazio nestali dalekozor Göste Runfelta. To je,
dakle, njegov kovčeg.
Wallander je pokušavao razmišljati. Točka na kojoj su
stajali nalazila se otprilike na sredini između dva mjesta
zločina. Bili su blizu svega, pomislio je. Na jednoj
nevidljivoj središnjoj točki.
 Kovčeg je ležao na istočnoj strani ceste. Ako ga je ondje
ostavio netko tko je došao autom, taj je vjerojatno vozio od
Ystada prema sjeveru. No mogao je doći i iz
Marsvinsholma, skrenuti na križanju kod Sövestarda i
zatim nastaviti prema sjeveru. Wallander je pokušao
odvagnuti te dvije mogućnosti. Nyberg je bio u pravu kad
je rekao da bi im bilo od velike pomoći kad bi znak koliko
je dugo kovčeg bio ondje prije nego što su ga pronašli.
- Kada ćemo ga moći ponijeti? - upitao je.
- Za sat vremena imat ćete ga u Ystadu. Ja ću brzo biti
gotov ovdje - odgovorio je Nyberg.
Wallander je dao znak Martinssonu. Otišli su do
njegova auta. Wallander je tijekom vožnje od zračne luke
izvijestio da je njegovo putovanje razjasnilo jednu važnu
točku, ali mu to nije pomoglo što se tiče postavljanja drugih
pitanja. Zašto je Holger Eriksson ostavio novac crkvi u
Jamtlandu, to je i dalje bila zagonetka. No sad su znali da
je Harald Berggren mrtav. Wallanderje bio siguran da je
Ekberg rekao istinu i da je znao o čemu govori. Berggren
nije mogao imati izravne veze sa smrću Holgera Erikssona.
Oni će istražiti je li radio kod Erikssona. No ne mogu biti
sigurni da će im to pomoći. Određeni dijelovi njihove
slagalice nisu imali druge vrijednosti osim da se nalaze na
svojim mjestima kako bi se oni važni dijelovi mogli staviti
onamo kamo pripadaju. Harald Berggren je odsada bio
jedan takav dio slagalice.
Vozili su se natrag u Ystad.
- Možda je Holger Eriksson zapošljavao privremeno
nezaposlene plaćenike - rekao je Martinsson. - Možda je
nakon Haralda Berggrena došao netko tko nije pisao
dnevnik. ali tko je odjednom došao na ideju da iskopa jamu
za Erikssona. Iz ovog ili onog razloga.
- I to je moguće, naravno - neodlučno je rekao
Wallander. - ali kako ćemo objasniti to s Gostom
Runfeltom?
- Još nemamo objašnjenje. Možda bismo se trebali na to
usredotočiti.
- Eriksson je umro prvi - rekao je Wallander. - Ali to ne
znači da se on nalazi na samom kraju uzročno-
posljedičnog lanca. Problem nije samo u tome što nemamo
ni motiv ni objašnjenja. Nemamo ni pravu polaznu točku.
Martinsson je neko vrijeme sjedio ne rekavši ni riječi.
Vozili su se kroz Sövestard. - Zašto je njegov kovčeg
završio na toj cesti? - iznenada je upitao. - Ako je Runfelt
vozio u drugom smjeru? U Kopenhagen. Marsvinshohn se
nalazi na pravoj strani, ako je htio ići u Kastrup. Što se tu
zapravo dogodilo?
- I ja bili to volio znati - rekao je Wallander.
- Pretražili smo Runfeltov auto - rekao je Martinsson. -
Bio je parkiran iza kuće u kojoj je on stanovao. To je bio
Opel iz devedeset treće. Sve je bilo u redu.
- Ključevi od auta?
- Bili su gore u stanu.
Wallanderu je palo na um kako još uvijek nije čuo je li
Runfelt naručio taksi onog jutra kad je kanio otputovati.
- Hansson je razgovarao s centralom za taksije. Runfelt
je naručio auto za pet sati ujutro. Trebao je ići u Malmö. No
u centrali je ta narudžba kasnije poništena. Vozač je čekao.
Zatim su nazvali Runfelta jer su mislili da je zaspao. Nitko
im se nije javio. Taksije zatim otišao. Hansson je rekao da
mu je osoba s kojom je razgovarao točno opisala kako je
sve teklo.
- Čini se da je taj napad bio dobro planiran - rekao je
Wallander.
- To ukazuje na više osoba, a ne samo na jednu - rekao
je Martinsson. - Morali su dobro poznavati Runfeltove
planove. Da namjerava rano ujutro krenuti na put. Tko je
to mogao znati?
- Popis je ograničen. A mi ga imamo. Mislim da ga je
načinila Ann-Britt Höglund. Anita Lagergren iz putničkog
ureda znala je za to, znala su i njegova djeca. Kći je znala
samo datum, a ne i vrijeme polaska. Vjerojatno nitko drugi.
- Vanja Andersson?
- Mislila je da zna. Ali nije znala.
Wallander je polako odmahnuo glavom. - Još je netko
znao za to. Taj nije na našem popisu. Njega tražimo.
- Pregledali smo popis Runfeltovih klijenata. Otkrili
smo da je imao oko četrdeset istražnih naloga, ili kako se
to već zove. Drugim riječima, ne osobito mnogo. Četiri
slučaja godišnje. Ali ne možemo isključiti da se osoba koju
tražimo nalazi među njima.
- Moramo to istražiti - odgovorio je Wallander. - Ti si
možda u pravu, naravno.
- Sve mi se više čini da će se ta stvar rastegnuti do
beskonačnosti.
Wallander se u sebi pitao isto. Složio se Martinssonom.
- Nadajmo se da griješiš - rekao je. - No nije baš vjerojatno.
 Ystad više nije bio daleko. Bilo je pola šest.
- Oni očito žele prodati cvjećarnicu - rekao je
Martinsson. - Djeca su se složila. Pitala su Vanju
Andersson želi lije preuzeti. No pitanje je ima li ona novca.
- Tko je to pričao?
- Bo Runfelt je nazvao. Zanimalo ga je bi li on i sestra
mogli otići iz Ystada nakon pogreba.
- Kada je to?
- U srijedu.
- Neka idu - rekao je Wallander. - Javit ćemo im se bude
li potrebno.
Skrenuli su na parkiralište pred zgradom policije.
- Razgovarao sam s ljudima iz radionice u Älmhultu -
rekao je Martinsson. - Auto će biti gotov sredinom
sljedećeg tjedna. Nažalost, čini se da će popravak biti
prilično skup. To si sigurno znao? Ali čovjek je obećao da
će dovesti auto ovamo.
Hansson je sjedio kod Svedberga kad su došli.
Wallander je ukratko izvijestio o svojem putovanju.
Hansson je imao jaku prehladu. Wallander mu je predložio
da ode kući.
- I Lisa Holgersson je bolesna - rekao je Svedberg. -
Očito ima gripu.
- Je li već počela sezona gripe? - upitao je Wallander. -
U tom slučaju imat ćemo problema.
- Ja sam samo prehlađen - rekao je Hansson. - Nadam
se da ću sutra opet biti u punoj snazi.
 - Oboje djece Ann-Britt Höglund također je bolesno -
rekao je Martinsson. - No mislim da se njezin suprug sutra
vraća kući.
Wallander je izašao iz sobe. Zamolio je kolege da mu
jave kad stigne kovčeg. Namjeravao je sjesti i napisati
izvještaj o putovanju. Možda i pripremiti potvrde o
plaćenim računima za obračun putnih troškova. No na
putu do svoje sobe smislio je nešto drugo pa se vratio. -
Može li mi tko posuditi auto? - upitao je. - Vraćam se za sat
vremena.
Svi su mu ponudili svoje ključeve. Uzeo je
Martinssonove.
Bio je mrak dok je vozio prema ulici Västra Vallgatan.
Nebo je bilo vedro. Noć će biti hladna. Možda će se
temperatura spustiti ispod ništice. Parkirao se ispred
cvjećarnice. Nastavio je pješice ulicom do kuće u kojoj je
stanovao Runfelt. Vidio je da gori svjetlo. Pretpostavljao je
da Runfeltova djeca prazne stan. Policija ih je pustila.
Mogli su početi pakirati i bacati ono što im nije trebalo.
Posljednji sažetak života preminule osobe. Odjednom se
sjetio svojega oca. Gertrud i njezine sestre Kristine. Nije
nijednom otišao u Löderup kako bi im pomogao pri
sređivanju očeve ostavštine. Iako nije bilo mnogo toga i
možda im njegova pomoć nije bila potrebna, trebao se bar
pojaviti ondje. Nije znao je li to potisnuo zašto što je osjećao
nelagodu ili zato što nije imao vremena.
Zastao je pred ulaznim vratima kuće u kojoj je živio
Runfelt. Na ulici nije bilo žive duše. Imao je potrebu
zamisliti kako se sve dogodilo. Stao je pred ulazna vrata i
osvrnuo se oko sebe. Zatim je prešao na drugu stranu ulice
i učinio isto. Runfelt se nalazi na ulici. Još se ne zna koliko je
bilo sati. Mogao je izaći iz kuće navečer ili noću. Tada nije imao
kovčeg uza se. Nešto ga je drugo potaklo da izađe iz stana. Ako
je pak izašao ujutro, imao je kovčeg. Ulica je prazna. Stavlja
kovčeg na nogostup. S koje strane dolazi taksi? Čeka li on pred
vratima ili prelazi na drugu stranu ulice? Nešto se događa.
Runfelt i njegov kovčeg nestaju. Kovčeg pronalaze uz cestu za
Höör. Runfelt visi mrtav, privezan za drvo u blizini
Marsvinsholma. Wallander je pogledao ulaze s lijeve i s
desne strane kuće. Nijedan od njih nije bio tako uvučen da
bi se u njemu mogao netko skriti. Promatrao je ulične
svjetiljke. One koje su osvjetljavale ulazna vrata Runfeltove
kuće. Auto, pomislio je. Tu je stajao auto, pred samim
ulazom u kuću. Runfelt izlazi na ulicu. Netko izlazi iz auta.
Ako se Runfelt uplašio, sigurno je glasom svratio
pozornost na sebe. To bi čuo susjed. Ako je ondje bila neka
nepoznata osoba, Runfelt bi se možda samo začudio.
Čovjek je krenuo na Runfelta. Je li ga udario? Prijetio mu?
Wallander je pomislio na reakciju Vanje Andersson u šumi.
Runfelt je, otkako je nestao, izgubio mnogo kilograma.
Wallander je bio uvjeren da su ga izgladnjeli u
zatočeništvu. Silom, u nesvjesnom stanju ili pod
prijetnjom, Runfelta su odnijeli u auto. Zatim je nestao.
Kovčeg su pronašli uz cestu za Hoor. Uz sam rub.
Kad je Wallander došao na mjesto gdje su ga našli, prvi
mu je dojam bio da je kovčeg ostavljen ondje kako bi ga
netko vidio.
Opet taj demonstrativni potez.
 Wallander se vratio do ulaznih vrata. Počeo je
iznova. Runfelt izlazi na ulicu. Namjerava krenuti na put
kojemu se veseli. Želi otići u Afriku i pogledati orhideje.
Wallanderove misli prekinuo je auto koji je prošao
ulicom.
Počeo je hodati tamo- amo ispred ulaznih vrata.
Pomislih je kako je Runfelt prije deset godina možda ubio
svoju suprugu. Pripremio rupu u ledu i pustio je da
propadne. On je bio okrutan Čovjek. Zlostavljao je majku
svoje djece. Drugi su ga vidjeli kao ljubaznog trgovca
cvijećem koji ima strast prema orhidejama. A Sad želi
otputovati u Nairobi. Svi koji su razgovarali s njim tih dana
složno tvrde da se iskreno radovao putovanju. Uljudan
čovjek, a ujedno i čudovište.
Wallander se prošetao do cvjećarnice. Razmišljao je o
provali. O krvavoj mrlji na podu. Dva ili tri dana nakon što
je Runfelt viđen posljednji put, netko provaljuje. Ništa nije
ukradeno. Čak ni jedan cvijet. Na podu krv.
Wallander je razočarano odmahnuo glavom. Tu ima
nešto što on ne vidi. Jedan sloj prekrio je drugi. Gösta
Runfelt, ljubitelj orhideja i monstrum. Holger Eriksson,
promatrač ptica, pjesnik i trgovac automobilima. I o njemu
kruži glas da je okrutno postupao s ljudima.
Okrutnost je ono što im je zajedničko, pomislio je
Wallander.
Točnije rečeno, prikrivena okrutnost. U Runfeltovu
slučaju jasnija nego u Erikssonovu. No sličnost postoji.
 Vratio se do ulaznih vrata kuće. Runfelt izlazi na ulicu.
Odlaže kovčeg. Ako je to bilo ujutro. Što čini zatim? Čeka taksi.
Ali kad taksi stigne, njega već nema.
Wallander je zastao usred koraka. Runfelt čeka taksi. Je
li možda došao neki drugi taksi? Lažni? Runfelt samo zna
da je naručio auto, ali ne zna koji auto dolazi. Ne zna ni tko
je vozač. Ulazi u auto. Vozač mu pomaže utovariti kovčeg.
Zatim se voze prema Malmöu. No ne stižu dalje od
Marsvinsholma.
Je li moglo biti tako? Je li Runfelt bio zatočen negdje u
blizini šume u kojoj su ga pronašli? ali kovčeg je pronađen
uz cestu za Höör. U suprotnom smjeru. U smjeru Holgera
Erikssona.
Wallander je shvatio da nije otkrio ništa novo. Ni sam
nije vjerovao da je došao neki drugi taksi. S druge strane,
nije znao u što bi vjerovao. No jedno je bilo potpuno jasno:
ono što se dogodilo ispred Runfeltovih vrata netko je
pomno isplanirao. Netko tko je znao da Runfelt namjerava
otputovati u Nairobi.
Wallander se vratio u policijsku upravu. Ugledao je
Nybergov auto, nemarno parkiran pred ulazom. Dakle,
kovčeg je stigao.
.

Stol su prekrili plastičnom folijom i gore stavili kovčeg.

Brava još j nije bila otvorena. Nyberg je pio kavu sa
Svedbergom i Hanssnom. Wallander je shvatio da su ga
čekah. Martinsson je telefonirao. Wallander je čuo kako
razgovara sa svojim djetetom. Dao mu je ključeve
automobila.
 - Koliko je dugo kovčeg ležao ondje vani? - upitao je.
Nybergov ga je odgovor iznenadio. Očekivao je da će
čuti nešto drugo.
- Najviše nekoliko dana - rekao je Nyberg. - Nikako ne
više od tri dana.
- Drugim riječima, prilično su ga dugo držali na nekom
drugom mjestu - rekao je Hansson.
- To otvara jedno drugo pitanje - rekao je Wallander. -
Zašto ga se počinitelj želi riješiti tek sada?
Nitko nije imao odgovor. Nyberg je navukao plastične
rukavice i otvorio bravu. Upravo je htio izvaditi odjevni
predmet koji se nalazio na vrhu, kad ga je Wallander
zamolio da pričeka. Nagnuo se nad stol. Nije znao što mu
je privuklo pozornost. - Imamo li fotografiju ovoga? -
upitao je.
- Nismo snimili otvoreni kovčeg - odgovorio je Nyberg.
- Učinite to - rekao je Wallander. Bio je uvjeren da mu
je bilo nešto čudno u načinu na koji je kovčeg bio spakiran.
No nije odmah znao reći što je to bilo.
Nyberg je izašao iz sobe i vratio se s kamerom. Budući
da ga je boljela noga, rekao je Svedbergu da se popne na
stolicu i načini nekoliko snimaka.
Zatim su raspakirali kovčeg. Wallander je pred očima
imao čovjeka koji želi otputovati u Afriku bez mnogo
prtljage. U kovčegu nije bilo predmeta ni odjeće koje nitko
ne bi očekivao. U pretincu sa strane nalazile su se njegove
putne isprave. Osim toga veći iznos u dolarima. Na dnu
kovčega bile su bilježnice, knjige o orhidejama ijedan
fotoaparat. Stajali su mirno i promatrali predmete.
Wallander je u mislima očajnički tražio odgovor na pitanje
što mu je to privuklo pozornost kad su otvorili kovčeg.
Nyberg je otvorio kozmetičku torbicu. Proučavao je
naljepnicu na kutiji nekog lijeka. - Zaštita od malarije -
rekao je. - Gösta Runfelt znao je što treba imati ondje dolje
u Africi.
Wallander je promatrao otvoreni kovčeg. Otkrio je da
se nešto nalazi ispod podstave poklopca. Nyberg je to
izvadio. Bila je to mala plava plastična kvačica za pločicu s
imenom. - Gösta Runfelt je možda putovao na kongres -
nagađao je Nyberg.
- U Nairobiju je htio ići na foto- safari - rekao je
Wallander. - Kvačica je možda s kakvog ranijeg putovanja.
Sa stola je uzeo papirnati ubrus i uhvatio iglu sa
stražnje strane. Približio ju je očima. Zatim je osjetio miris
parfema. Zamislio se. Pružio ju je Svedbergu koji je stajao
pokraj njega.
- Je li ti poznat taj miris?
- Vodica za brijanje?
Wallander je odmahnuo glavom. - Ne - rekao je. - To je
parfem.
Svi su je pomirisali. Hansson nije htio jer je bio
prehlađen. Složili su se da miriše po parfemu. Wallander
se još više zamislio. I njemu se činilo da poznaje tu kvačicu.
- Je li tko ikad vidio takvu kvačicu? - upitao je.
Martinsson je imao odgovor. - Nije li to onakva kakvu
odavno koriste u županiji Malmö? - rekao je. - Imaju je svi
koji rade u bolnici.
 Wallander se složio s njim. - Tu nešto nije u redu - rekao
je. - Plastična kvačica koja miriše na parfem nalazi se u
kovčegu Göste Runfelta spakiranom za putovanje u
Afriku.
U istom trenu sjetio se što mu se učinilo čudnim pri
otvaranju kovčega.
- Volio bih da Ann-Britt Höglund dođe ovamo - rekao
je. - Bez obzira na to što su joj djeca bolesna. Možda joj
njezina divna susjeda može uskočiti na pola sata. Policija
će platiti račun.
Martinsson je nazvao. Razgovor je bio veoma kratak. -
Dolazi- rekao je.
- Zašto si je pozvao? - upitao je Hansson.
- Ja samo želim da ona nešto učini s tim kovčegom -
rekao je Wallander. - Ništa drugo.
- Hoćemo li vratiti stvari u kovčeg? - upitao je Nyberg.
- Upravo to ne želimo - rekao je Wallander. - Zbog toga
je trebamo. Kako bi spakirala kovčeg.
Pogledali su ga znatiželjno, ali nitko nije ništa rekao.
Hansson je šmrcao. Nyberg je sjeo i odmarao bolnu nogu.
Martinsson je otišao u svoju sobu, vjerojatno kako bi
telefonirao kući. Wallander je izašao iz prostorije za
sastanke te stao pred zidnu kartu policijskog okruga Ystad.
Gledao je ceste između Marsvinsholma, Lödingea i Ystada.
Negdje uvijek postoji nekakva sredina, pomislio je.
Dodirna točka između različitih događaja postoji i u
stvarnosti. Samo je u rijetkim slučajevima točno da se
počinitelj vraća na mjesto zločina. Ali zato počinitelj često
najmanje dva puta prolazi pokraj iste točke, a možda i više
puta.
Ann-Britt Höglund dojurila je hodnikom. Wallandera
je kao i uvijek pekla savjest zato što ju je pozvao. Sad je
bolje shvaćao koliko joj je teško bilo samoj s dvoje djece. No
ovaj put je vjerovao da je njegov postupak bio opravdan.
- Zar se nešto dogodilo? - upitala je.
- Znaš li da smo pronašli kovčeg Göste Runfelta?
- Čula sam to.
Otišli su u sobu za sastanke.
- Ovo što je na stolu, bilo je u kovčegu - rekao je
Wallander. - Ja bih htio da navučeš rukavice i spakiraš
stvari u kovčeg.
- Na neki određeni način?
- Onako kako bi ti to učinila. Jednom si mi pričala da
svojem suprugu uvijek ti pakiraš kovčeg. Drugim riječima,
navikla si na to.
Učinila je što je rekao. Wallander joj je bio zahvalan što
nije postavljala nikakva pitanja. Svi su gledali kako ona
radi. Vješto i odlučno birala je stvari i pakirala ih u kovčeg.
Zatim se odmaknula za korak.
- Da ga zatvorim?
- Nije potrebno.
Stajali su oko stola i gledali rezultat. Bilo je onako kako
je Wallander zamišljao.
- Kako si znala kako je Runfelt spakirao stvari? - upitao
je Martinsson.
 - Pričekat ćemo s komentarima - rekao je Wallander. -
Vidio sam jednog prometnog policajca u blagovaonici.
Dovedite ga.
Prometni policajac Laurin ušao je u sobu.
U međuvremenu su ponovno ispraznih kovčeg. Laurin
je izgledao umorno. Wallander je čuo da su tijekom noći
izvršili opsežnu provjeru vozača na cestama s obzirom na
korištenje alkohola. Wallander ga je zamolio da navuče
plastične rukavice i predmete sa stola spakira u kovčeg. Ni
Laurin nije ništa pitao. Wallander je primijetio da on
veoma pažljivo postupa s odjećom. Kad je sve spakirao,
Wallander mu je zahvalio pa je izašao iz prostorije.

- Sasvim drukčije - rekao je Svedberg.

- Ne pokušavam ništa dokazati - rekao je Wallander. -
Također ne vjerujem da je to moguće. Ali kad je Nyberg
otvorio kovčeg, imao sam osjećaj da nešto nije u redu.
Uvijek mi se činilo da muškarci i žene različito pakiraju
stvari. A sad sam imao dojam da je ovaj kovčeg spakirala
žena.
- Vanja Andersson? - nagađao je Hansson.
- Ne - odgovorio je Wallander. - Ne ona. Gösta Runfelt
sam je spakirao kovčeg. U to možemo biti potpuno sigurni.
Ann-Britt Höglund prva je shvatila na što Wallander
cilja. - Ti dakle misliš da ga je netko poslije ponovno
spakirao? Neka žena?
- Ne mislim ništa određeno. No pokušavam glasno
razmišljati. Kovčeg je nekoliko dana ležao vani. Gösta
Runfelt nestao je mnogo prije. Gdje je kovčeg bio sve to
vrijeme? To može objasniti i jedan značajan nedostatak u
njegovu sadržaju.
Nitko osim Wallandera nije prije pomislio na to. Ali sad
su svi shvatili što je on imao na umu.
- U kovčegu nema donjeg rublja - rekao je Wallander. -
Menije čudno što Gösta Runfelt odlazi na put, a da nije
spakirao ni jedne jedine gaćice.
- Dakle, on to sigurno nije učinio - rekao je Hansson.
- Iz čega se opet može zaključiti da je netko prepakirao
kovčeg - rekao je Martinsson. - Neka žena, na primjer. I
pritom je nestalo sve Runfeltovo don je rublje. A u kovčeg
je ujedno dospio tuđi predmet.
Pokazao je na plavu plastičnu kvačicu. Ann-Britt
Höglund još je imala rukavice na rukama.
- Pomiriši ovo - rekao j e Wallander.
Učinila je što je tražio od nje. - Diskretan ženski parfem
- odgovorila je.
U sobi je zavladala tišina. Istražitelji su po prvi put
ostali bez daha.
Na kraju je Nyberg prekinuo šutnju. - Znači li to da je
žena upletena u sve te strahote?
- To više ne možemo isključiti - odgovorio je
Wallander. - Iako ništa ne govori izravno u prilog tome.
Osim ovog kovčega.
Ponovno je zavladala tišina. Duga.
Bilo je sedam i trideset. Nedjelja, 16. listopada.
.
U sedam sati i nekoliko minuta stigli su do željezničkog
mosta. Ona je cijelo vrijeme tapkala nogama ne bi li ih
održala toplima. Potrajat će dok ne dođe čovjek kojeg je
čekala. Najmanje pola sata, možda i duže. Ali ona je uvijek
dolazila veoma rano. Naježila se pri pomisli na one
trenutke u svojem životu kad je kasnila. Kad je dopustila
da je ljudi čekaju. Kad je ulazila u prostorije gdje su ljudi
zurili u nju.
Više nikad neće kasniti. Uredila je svoj život prema
vremenskom rasporedu koji joj je davao prostora za sve.
Bila je potpuno mirna. Čovjek koji će ubrzo proći ispod
mosta bio je muškarac koji nije zaslužio živjeti. Ona ga nije
mogla mrziti. Mrziti ga je mogla samo žena kojoj je
naneseno mnogo zla. Stajala je u mraku i samo čekala da
učini ono što je nužno.
Jedino se pitala treba li čekati. Peć je bila prazna. No
njezin radni raspored za sljedeći tjedan bio je složen. Nije
htjela riskirati da on umre u peći. Odlučila je da se to mora
dogoditi odmah. Također se nije dvoumila oko načina na
koji se to treba dogoditi. Žena koja joj je pričala o svojem
životu i koja joj je na kraju rekla njegovo ime, govorila joj
je o kadi napunjenoj vodom. O tome kakav je osjećaj kad te
drže pod vodom i kad se umalo ne udaviš, ne eksplodiraš.
Sjetila se nedjeljne škole. Pakleni oganj koji je čekao
grešnike. Strah je i dalje bio duboko u njoj. Nitko nije znao
kako se grijeh procjenjuje. I nitko nije znao kad će dobiti
kaznu. O tom strahu nikad nije mogla razgovarati s
majkom. Pitala se o posljednjim trenucima majčina života.
Alžirska policajka, Françoise Bertrand, napisala je da je sve
proteklo veoma brzo. Sigurno nije patila. Vjerojatno nije
bila ni svjesna što joj se dogodilo. Ali kako ona to može
znati? Je li ipak pokušala prešutjeti dio istine koji je za nju
bio pretežak?
Iznad nje prošao je vlak. Brojila je vagone. Zatim je
ponovno zavladala tišina.
Ne u vatru, pomislila je. Nego u vodu. Grešnika treba
potopiti u vodu.
Pogledala je na sat. Primijetila je da joj se od vezala
vezica na tenisici. Sagnula se i zavezala je. Čvrsto. Imala je
jake prste. Čovjek kojeg je čekala i kojeg je pratila proteklih
dana bio je nizak i debeo. S njim neće imati problema. Sve
će biti gotovo za tren.
Muškarac s psom prolazio je ispod mosta s druge
strane ceste. Njegovi su koraci odjekivali na nogostupu. To
ju je podsjetilo na jedan stari crno- bijeli film. Učinila je ono
Što je najjednostavnije. Pretvarala se da čeka nekoga. Bila
je sigurna da je se on poslije neće sjećati. Cijeli je život učila
kako ostati neprimjetna, kako se učiniti nevidljivom. Tek
sada je shvatila da je to bila priprema na nešto o čemu prije
nije imala pojma.
Čovjek s psom je nestao. Njezin auto stajao je s druge
strane željezničkog mosta. Iako su bili usred Lunda,
promet je bio slab. Čovjek s psom bio je jedini koji je tuda
prošao, osim jednog biciklista. Osjetila je da je spremna.
Ništa neće poći po zlu.
Tada je ugledala čovjeka kojeg je Čekala. Prilazio je
njezinoj strani ulice. Odnekud je čula auto. Sagnula se kao
da je boli želudac. Čovjek je zastao pokraj nje. Pitao ju je
osjeća li se loše.
 Umjesto odgovora, ona je pala na koljena. On je učinio
ono što je ona očekivala. Prišao joj je i sagnuo se. Rekla je
da joj je iznenada pozlilo. Može li joj pomoći da ode do
svojega auta? Bio joj je sasvim blizu. Uhvatio ju je pod
ruku. Ona se sasvim opustila. On je morao uložiti veliki
napor kako bije održao uspravnom. Upravo je na to
računala. Njegova tjelesna snaga bila je ograničena.
Pomogao joj je doći do auta. Pitao je može li joj još nekako
pomoći. Ali ona je zanijekala. Otvorio joj je vrata. Brzo je
ispružila ruku i uzela krpu. Kako eter ne bi tako brzo
ishlapio, stavila ju je u plastičnu vrećicu. Trebalo joj je samo
nekoliko sekundi da je izvadi. Na ulici i dalje nije bilo
nikoga. Brzo se okrenula i čvrsto mu pritisnula krpu na
lice. On se branio, ali ona je bila jača. Kad se skljokao,
držala ga je jednom rukom dok je drugom otvarala vrata
automobila. Nije ga bilo teško ugurati u auto. Sjela je na
prednje sjedalo. Prošao je jedan auto, a odmah zatim i
biciklist. Nagnula se prema stražnjem sjedalu, pritišćući
mu krpu na lice. Neće se probuditi dok ga ne doveze do
jezera.
Vozila je preko Svaneholma i Brodde do jezera. Kod
malog napuštenog kampirališta uz obalu ugasila je svjetlo
i izašla iz auta. Osluškivala. Sve je bilo tiho. Kamp- kućice
bile su prazne. Muškarca u nesvijesti izvukla je iz auta na
tlo. Zatim je iz prtljažnika donijela vreću. Utezi koji su se u
njoj nalazili udarili su o neko kamenje. Stavljanje tijela u
vreću i vezanje vreće trajalo je duže nego što je zamišljala.
Čovjek je i dalje bio bez svijesti. Dovukla je vreću do
mostića koji je vodio u vodu. Nedaleko je zalepršala neka
ptica u mraku. Sad je dovukla vreću do kraja mostića. Još
je samo trebala malo čekati. Zapalila je cigaretu. Pod
svjetlošću žari promatrala je svoju ruku. Bila je smirena.
Nakon otprilike dvadeset minuta čovjek u vreći polako je
počeo dolaziti k svijesti. Micao se.
Pomislila je na kupaonicu. Na ono što joj je pričala ona
žena. I sjetila se mačaka koje su utopili kad je ona bila mala.
Otplutale su u vrećama, žive, očajnički se boreći za dah, za
preživljavanje.
Počeo je vikati. Sad je povlačio vreću. Ugasila je
cigaretu na mostiću.
Pokušavala je misliti. No glava joj je bila prazna.
Zatim je nogom gurnula vreću u vodu i otišla.
 24.

Zasjedali su dok nedjela nije prešla u ponedjeljak.

Wallander je Hanssona poslao kući, a poslije i Nyberga. No
drugi su ostali i iznova počeli pregledavati istražne spise.
Kovčeg ih je prisilio da se prisjete proteklih događaja.
Nalazio se pred njima na stolu do kraja sastanka. Zatim je
Martinsson spustio poklopac i odnio kovčeg u svoju sobu.
Pretresli su sve što se dogodilo do toga trenutka, držeći
da trud koji su uložili u svoj rad nije bio uzaludan. Njihovo
prisjećanje temeljilo se na zajedničkoj potrebi da se osvrnu
udesno i ulijevo, zastanu kod određenih pojedinosti,
nadajući se da će otkriti nešto što do tada nisu vidjeli.
Ali nisu našli ništa zbog čega bi imali dojam da su
napredovali. Događaji su i dalje bili mutni, njihova
povezanost nejasna, motivi nepoznati. Ponovno
proučavanje opet ih je dovelo do polazne točke, dakle do
spoznaje da su dvojica muškaraca bila ubijena na okrutan
način i da je vjerojatno u pitanju bio isti počinitelj.
U dvanaest i petnaest Wallander je priveo sastanak
kraju. Dogovorili su se da će se naći rano ujutro i isplanirati
daljnje postupke. Što je ponajprije značilo da moraju
razmisliti o tome moraju li zbog pronalaska kovčega
mijenjati dosadašnji način rada.
Ann-Britt Höglund cijelo je vrijeme sjedila s njima. Dva
puta je izašla iz sobe na nekoliko minuta. Wallander je
pretpostavljao da je zvala kući i razgovarala sa susjedom
koja je čuvala njezinu djecu. Kad je sastanak bio gotov,
Wallander ju je zamolio da ostane još nekoliko minuta.
Odmah se pokajao zbog toga. Nije ju smio više zadržavati.
No ona je samo sjela na svoje mjesto, a ostali su se razišli.
- Htio bih da nešto učiniš za mene - rekao je. - Želio bih
da još jednom proučiš sve te događaje iz ženske
perspektive. Da pročitaš sve istražne spise, imajući na umu
da tražimo ženu, a ne muškarca. Postoje dva polazišta. U
prvom slučaju zamisli da je bila sama. U drugom slučaju
da je imala barem jednog suučesnika.
- Misliš li da su bile najmanje dvije osobe?
- Da. A jedna od njih bila je žena. Naravno, moglo ih je
biti i više.
Kimnula je.
- Učini to što je moguće prije - nastavio je Wallander. -
Najbolje sutra. Htio bih da to učiniš prvo. Ako imaš neke
druge važne stvari koje ne mogu čekati, proslijedi ih
nekom drugom.
- Mislim da će sutra doći Hamrén iz Stockholma - rekla
je. - Dolazi i nekoliko službenika iz Malmöa. Mogu to dati
jednom od njih.
Wallander više nije imao što reći. No i dalje su sjedili.
- Zar doista vjeruješ da je to bila žena? - upitala je.
- Ne znam - rekao je. - Naravno, postoji opasnost da
precjenjujemo taj kovčeg i miris parfema. ali imam osjećaj
da će nam ova istraga iskliznuti iz ruku. Od samog početka
nešto je bilo čudno u cijeloj toj stvari. Još kad smo stajali
vani pokraj jame, gdje je Eriksson ležao na bambusovim
kolcima. Ti si rekla nešto o čemu sam često razmišljao.
- Da sve djeluje tako demonstrativno?
 - Ubojičin jezik. Ono što smo vidjeli mirisalo je na rat.
Holger Eriksson bio je pogubljen u stupici za divlje
životinje.
- Možda i jest rat - rekla je zamišljeno.
Wallander se trgnuo. - Što misliš time reći?
- Ne znam. Možda to moramo tumačiti točno onako
kako jest. U jamama sa zašiljenim kolcima love se divlje
životinje. Osim toga, one se katkad koriste i u ratu.
Wallander je odmah znao da je ona rekla nešto važno.
- Nastavi - zamolio ju je.
Ona se ugrizla za usnu. - Ne mogu – odgovorila je. -
Žena koja mi čuva djecu mora ići kući. Ne mogu dopustiti
da me čeka tako dugo. Kad sam je malo prije nazvala, bila
je ljutita. Ne pomaže ni to što je dobro plaćam.
Wallander nije htio samo tako prekinuti razgovor koji
su vodili. Na trenutak počeo se živcirati se zbog njezine
djece - ili zbog njezina muža koji nikad nije bio kod kuće.
No ubrzo se pribrao.
- Možeš poći sa mnom kući - rekla je. - Tako možemo
nastaviti razgovarati.
Primijetio je koliko je kako je bila blijeda i umorna. Nije
ju smio preopteretiti. Usred noći vozili su se njezinim
autom kroz prazan grad. Dadilja je stajala na vratima i
čekala. Ann-Britt Höglund stanovala je u novogradnji uz
zapadnu magistralnu cestu grada. Wallander je pozdravio,
ispričao se i preuzeo odgovornost za njezino kašnjenje.
Zatim su sjeli u dnevnu sobu. On je već nekoliko puta bio
ovdje. Bilo je jasno da tu stanuje čovjek koji često putuje.
Suveniri iz svih mogućih zemalja visjeli su na zidovima.
No nije se vidjelo da tu živi i policijska službenica. Soba je
bila udobna, što se nikako nije moglo reći i za njegovu
dnevnu sobu. Pitala je želi li nešto popiti, ali on je odbio.
- Stupice za divlje životinje i rat - rekao je. - Dotle smo
došli.
- To su muškarci koji love, muškarci koji su vojnici. Mi
vidimo ono što vidimo, osim toga, našli smo smanjenu
glavu i dnevnik koji je pisao plaćenik. Vidimo ono što
vidimo i to tumačimo.
- Kako to tumačimo?
- Ispravno. Ako ubojica ima određeni rukopis, onda
možemo jasno i razgovijetno pročitati što piše.
Wallanderu je odjednom palo na um nešto što je
jednom rekla Linda kad mu je pokušavala objasniti što je
zapravo posao glumca. Čitati između redova, tražiti
podtekst. Izgovorio je tu misao. To što je rekla Linda. Ona
je kimnula.
- Ja se možda loše izražavam- rekla je - ali i ja mislim
otprilike tako. Mi smo sve vidjeli i protumačili, ali je to ipak
bilo pogrešno.
- Vidimo ono što ubojica želi da vidimo?
- Možda nas navodi da gledamo u pogrešnom smjeru.
Wallander je razmišljao. Potpuno mu se razbistrilo u
glavi. Umor je nestao. Slijedili su trag koji je mogao biti
odlučujući. Trag koji se već jednom pojavio u njegovim
mislima, ali koji nikad nije mogao pratiti.
- To demonstrativno je zapravo čin zavaravanja - rekao
je. - Misliš li i ti tako?
 - Da.
- Nastavi.
- Istina je možda upravo suprotna.
- Kako to izgleda?
- Ja to ne znam. Ali ako vjerujemo da dobro
razmišljamo, onda ono što je pogrešno na kraju mora biti
ispravno.
- Razumijem - rekao je Wallander. - Razumijem i
dijelim tvoje mišljenje.
- Žena nikad ne bi bacila muškarca u jamu sa zašiljenim
bambusovim kolcima - rekla je. - Jednako tako ne bi
privezala muškarca za drvo i zatim ga udavila golim
rukama.
Wallander je dugo šutio. Ona je otišla na kat i vratila se
nakon nekoliko minuta. Wallander je primijetio da je obula
druge cipele.
- Cijelo vrijeme imali smo osjećaj da je sve bilo dobro
isplanirano - rekao je Wallander. - Pitanje je je li još što bilo
tako dobro isplanirano?
- Ja, naravno, ne mogu zamisliti da je sve to učinila žena
- rekla je. - Ali sad uviđam da je to moguće.
- Tvoj sažetak bit će važan - rekao je. - Također mislim
da m' tamo razgovarati s Matsom Ekholmom.
- S kim? - upitala je.
- Sa sudskim psihologom koji je ljetos bio ovdje.
Odmahnula je glavom. - Ja sam jednostavno
preumorna - rekla je. - Zaboravila sam njegovo ime.
Wallander je ustao. Već je bio jedan sat.
 - Vidimo se sutra. Možeš li mi pozvati taksi?
- Možeš uzeti moj auto - rekla je. - Sutra ujutro bit će mi
potrebna duga šetnja kako bih mogla razbistriti glavu.
Dala mu je ključeve. - Moj suprug uskoro dolazi kući.
Onda će sve biti lakše.
- Ja sam tek sada shvatio koliko je ovo tebi teško - rekao
je. - Kad je Linda bila mala, Mona je stalno bila s njom.
Mislim da svili tih godina, dok je ona odrastala, nisam
nijednom bio prisiljen izostati s posla.
Ispratila ga je van. Noć je bila vedra. Temperatura je
bila ispod ništice.
- Ali ne kajem se - odjednom je rekla.
- Zbog čega se ne kaješ?
- Što radim u policiji.
- Ti si dobra policajka - rekao je Wallander. - Veoma
dobra policajka. Ako to još nisi znala.
Osjetio je da se obradovala. Kimnuo joj je, sjeo u njezin
auto i otišao.
Sutradan, 17. listopada, Wallander se probudio s
užasnom glavoboljom. Ležao je u krevetu i pitao se hoće li
se razboljeti od prehlade. No nije osjetio nikakve druge
simptome. Skuhao je kavu i potražio tablete protiv
glavobolje. Kroz kuhinjski prozor vidio je da puše vjetar.
Tijekom noći iznad Skanije prešao je veliki oblak.
Temperatura se povećala. Toplomjer je pokazivao četiri
stupnja iznad ništice.
U sedam i petnaest bio je u policiji. Otišao je po kavu i
zatim sjeo u svoj ured. Na njegovu stolu nalazila se poruka
od kolege iz Göteborga s kojim je radio na slučaju
krijumčarenja automobila u bivše zemlje istočnog bloka.
Nekoliko trenutaka samo je sjedio s listom papira u
ruci. Zatim ga je stavio u ladicu. Uzeo je notes i potražio
olovku. U jednoj ladici pronašao je Svedbergov papir.
Pitao se koliko mu je puta to zaboravio vratiti.
Uzrujao se, ustao je i izašao u hodnik. Svedbergova
vrata bila su otvorena. Stavio je papir na stol, vratio se u
svoju sobu, zatvorio vrata i sljedećih pola sata proveo u
zapisivanju pitanja na koja je htio što prije dobiti odgovor.
Pritom je odlučio da će se istog jutra, kad se svi skupe,
dotaknuti sadržaja svojeg noćnog razgovora s Ann-Britt
Höglund.
U petnaest do osam netko je pokucao na vrata. Bio je to
Hamrén iz odjela za ubojstva u Stockholmu. Pozdravili su
se. Wallander ga je volio. Ljetos su izvrsno surađivali.
- Već si stigao? - rekao je. - Ja sam mislio da ćeš doći
tijekom dana.
- Došao sam jučer autom. Nisam mogao čekati.
- Kako je u Stockholmu?
- Kao i ovdje. Samo što je Stockholm veći.
- Ne znam gdje bi se trebao smjestiti - rekao je
Wallander.
- Kod Hanssona. To je već riješeno.
- Sastajemo se za otprilike pola sata.
- Moram još pročitati mnogo toga.
Hamrén je izašao iz sobe. Wallander je smeteno
posegnuo za telefonskom slušalicom kako bi nazvao oca.
Zatim se trgnuo. Žalovanje je bilo jako i pojavilo se
iznenada, kao ni iz čega. Više nije bilo oca kojeg je mogao
nazvati. Ni danas, ni sutra. Nikad više.
Nepomično je sjedio na stolici, bojao se da bi ga moglo
negdje zaboljeti.
Zatim se nagnuo naprijed i nazvao njegov broj.
Gertrud se javila gotovo u istom trenu. Djelovala je
iscrpljeno i odjednom je počela plakati kad ju je pitao kako
se osjeća. I sam je osjetio knedlu u grlu.
- Živim iz dana u dan - rekla je nakon što se smirila.
- Nastojat ću navratiti danas popodne - rekao je
Wallander. - Neću se dugo zadržavati. ali nastojat ću u
svakom slučaju.
- Razmišljala sam o mnogim stvarima - rekla je. - O tebi
i o tvojem ocu. Malo znam o tome.
On je priveo razgovor kraju i znao je da, sudeći prema
svemu, neće uspjeti tijekom dana otići do Löderupa. Zašto
je rekao da će nastojati? Sad će ona samo sjediti i čekati.
Ja živim život u kojem samo razočaravam ljude,
pomislio je.
Bijesno je slomio olovku koju je držao u ruci. Dijelove
olovke bacio je koš za papir. Jedan dio pao je na pod.
Odgurnuo ga je nogom. Na trenutak je poželio pobjeći.
Pitao se kad je posljednji put razgovarao s Baibom. Ni ona
njega nije nazvala. Je li njihova veza bila na izdisaju? Kada
će on imati vremena pogledati nekakvu kuću? Kupiti psa?
Bilo je trenutaka u kojima je mrzio svoj posao. Ovo je bio
jedan od tih trenutaka.
 Stao je kod prozora. Snažan vjetar i jesenski oblaci.
Ptice selice na putu u toplije krajeve. Pomislio je na Pera
Åkessona koji je napokon odlučio otići. Koji je uvidio da
život može biti nešto više.
Baiba je u kasno ljeto, dok su šetali obalom, rekla kako
joj se čini da cijela zapadna Europa zajedno sanja o
divovskom jedrenjaku koji će cijeli kontinent odvesti do
Kariba. Rekla je da joj je slom bivšeg istočnog bloka otvorio
oči. U siromašnoj Latviji postojali su otoci izobilja, sreće.
Otkrila je da i u bogatim zemljama, u koje je sad mogla
putovati, ima velikog siromaštva. Postoji more
nezadovoljstva i praznine. I tu u igru ulazi jedrenjak.
Wallander je pokušao zamišljati sebe kao napuštenu ili
možda neodlučnu pticu selicu. No ta mu se pomisao
učinila toliko glupom i besmislenom da je ju odmah
odbacio.
Zapisao je da mora pokušati nazvati Baibu još iste
večeri. Tada je vidio da je već osam i petnaest. Otišao je u
sobu za sastanke. Osim pristiglog Hamréna ondje su bila
još dvojica policajaca iz Malmöa. Wallander ih nije vidio
nikad prije. Pozdravio ih je. Jedan se zvao Augustsson, a
drugi Hartman. Lisa Holgersson je ušla pa su sjeli. Novim
ljudima poželjela je dobrodošlicu. Nije bilo više vremena.
Zatim je pogledala Wallandera i kimnula.
Počeo je onako kako je prethodno zamislio.
Razgovorom s Ann-Britt Höglund koji je doveo do pokusa
s pakiranjem kovčega. Odmah je primijetio da su ljudi u
prostoriji bili sumnjičavi. To je i očekivao.
 Ovo navodim samo kao jednu od mnogih mogućnosti.
Budući da ništa ne znamo, ne možemo ništa ni zanemariti.
Kimnuo je Ann-Britt Höglund.
Zamolio sam za sažetak naših dosadašnjih istražnih
radnji iz ženske perspektive - rekao je. - Takovo što još
nismo nikad radili. No u slučaju koji imamo moramo sve
pokušati.
Uslijedila je živa rasprava. I to je Wallander očekivao.
Hansson, koji je tog jutra izgledao bolje, vodio je raspravu.
Usred sastanka došao je i Nyberg. Tog jutra je hodao bez
štake.
Wallander ga je pogledao u oči. Imao je osjećaj da
Nyberg želi nešto reći. Uputio mu je upitan pogled. Ali
Nyberg je odmahnuo glavom.
Wallander je pratio raspravu, ali sam nije bio osobito
aktivan. Hansson se izražavao razgovijetno, dobro
potkrepljujući svoje stavove. Također je bilo dobro što su
dobili i suprotstavljena mišljenja koja su im mogla pomoći.
Oko devet sati načinili su kratak predah. Svedberg je
pokazao Wallanderu novine sa slikom novoosnovanih
zaštitnih odreda u Lödingeu. Čini se da su im se pridružila
još neka mjesta iz Skanije.
Lisa je prethodne večeri vidjela na televiziji reportažu
o tome u večernjoj emisiji ,,Raport“. - Ubrzo ćemo imati
takve odrede u cijeloj zemlji - rekla je. - Zamislite si
situaciju kad imate deset puta više policajaca amatera nego
pravih policajaca.
- To je možda neizbježno - rekao je Hamrén. - Možda je
uvijek bilo tako da se zločin isplatio. No danas se to može
dokazati. Kad bismo dobili deset posto novca koji nestaje
u gospodarskom kriminalu, sigurno bismo mogli zaposliti
tri tisuće policajaca.
Wallander je smatrao da je taj broj pretjeran, ali
Hamrén je ostao pri svojemu mišljenju.
- Pitanje je samo želimo li mi takvo društvo - nastavio
je. - Kućni liječnici su jedno, ali kućni policajci? Policija
posvuda? Društvo koje je podijeljeno na različite zone
alarma? Lozinke i šifre kako bismo mogli posjetiti svoje
stare roditelje?
- Uopće ne trebamo toliko mnogo policajaca - rekao je
Wallander. - Trebamo druge policajce.
- Možda trebamo drugo društvo - rekao je Martinsson.
- S manje padobranskih ugovora i više zajedništva.
Njegove su riječi neočekivano dobile prizvuk
političkog izbornog govora. No Wallander je mislio da
shvaća što je Martinsson htio reći. Znao je da je stalno
zabrinut za svoju djecu. Da ne dođu u doticaj s drogom. Da
im se nešto ne dogodi.
Wallander je sjeo pokraj Nyberga koji nije ustao od
stola. - Imao sam osjećaj da si htio nešto reći.
- Samo jednu sitnicu - rekao je Nyberg. - Sjećaš li se da
sam u šumi kod Marsvinsholma našao umjetni nokat?
Wallander se sjećao toga. - Što misliš čiji je i koliko je
dugo ležao ondje?
- Nisam ništa mislio, ali nisam ništa ni isključio. Sada
možemo biti sigurni da nije dugo ležao ondje.
Wallander je kimnuo. Pozvao je Ann-Britt Höglund k
sebi. - Koristiš li ti umjetne nokte?
 - Obično ne - odgovorila je. - Ali sam ih imala, naravno.
- Mogu li se oni dobro učvrstiti?
- Lako se lome.
Wallander je kimnuo.
- Mislio sam da bi ti to trebao znati - rekao je Nyberg.
Svedberg se vratio. - Hvala za papir - rekao je. - No
mogao si ga baciti.
- Rydberg je uvijek govorio da je bacanje koleginih
zapisa neoprostiv grijeh - rekao je Wallander.
- Rydberg je rekao mnogo toga.
- Mnogo puta se pokazalo da je bio u pravu.
Wallander je znao da Svedberg nikad nije bio u
dobrom odnosu sa svojim starijim kolegom. No
zaprepastio se vidjevši da je i dalje tako, iako je Rydberg
mrtav već nekoliko godina.
Sastanak se nastavio. Načinili su novu podjelu poslova,
tako da su Hamrén i dvojica policajaca iz Malmöa odmah
bili uključeni u istragu. U petnaest do jedanaest Wallander
je rekao da je vrijeme za zaključenje sastanka. Zazvonio je
telefon. Martinsson, koji mu je bio najbliže, podigao je
slušalicu. Wallander je bio gladan.
Možda će ipak naći vremena da popodne ode u
Löderup i posjeti Gertrud. Tada je vidio kako je Martinsson
digao ruku. Za stolom je zavladala tišina. Martinsson je
pozorno slušao. Pogledao je Wallandera koji je odmah
shvatio da se dogodilo nešto ozbiljno. Nije valjda još netko,
pomislio je. To neće ići, mi to ne možemo.
 Martinsson je spustio slušalicu. - U jezeru Krageholm
su pronašli truplo.
Wallander je pomislio da to ne mora značiti da je
počinitelj ponovno ubio. Nije bilo ništa neobično da se
netko utopi.
- Gdje? - upitao j e Wallander.
- Na istočnoj obali ima jedno malo kampiralište. Tijelo
je ležalo odmah ispred mostića.
Wallanderu je tada bilo jasno da je prerano osjetio
olakšanje.
Martinsson je imao reći još nešto. - Tijelo se nalazi u
vreći - rekao je. - Muškarac.
Ponovno se dogodilo, pomislio je Wallander. Opet je
osjetio grč u želucu.
- A tko je nazvao? - upitao je Svedberg.
- Jedan izletnik. Nazvao je sa svojeg mobilnog telefona.
Bio je sav izvan sebe. Činilo mi se da će mi povratiti u uho.
- Ali sada više nitko ne kampira? - dodao je Svedberg.
- Neke kamp kućice ostaju ondje tijekom cijele godine -
rekao je Hansson. - Ja znam gdje je to.
Wallander je odjednom osjetio da nije sposoban
preuzeti slučaj. Želio je pobjeći dalje od svega. Možda je to
primijetila Ann-Britt Höglund. U svakom slučaju,
pomogla mu je tako što je ustala.
- Onda će biti najbolje da odmah odemo onamo.
- Da - rekao je Wallander. - Svakako bismo trebali
odmah krenuti.
 Budući da je Hansson poznavao put, Wallanderje sjeo
s njim u auto. Hansson je vozio brzo i opasno. Wallander
je kočio nogama.
Zazvonio je telefon u autu. Per Åkesson htio je
razgovarati s Wllanderom.
- Što sam to čuo? - rekao je. - Zar se opet dogodilo?
- Još je rano odgovoriti na to. No bojim se najgorega.
- Zašto?
- Ako je truplo donijela voda, možda je riječ o
samoubojici ili o davljeniku. Truplo u vreći je umorstvo. To
ne može biti drukčije.
- Prokleto sranje - rekao je Per Åkesson.
- Da, moglo bi se tako reći.
- Obavještavajte me. Gdje si ti?
- Na putu u Krageholmssjön. Bit ćemo ondje za
dvadesetak minuta.
Razgovor je završio. Wallander je mislio da se voze u
istom smjeru gdje su pronašli kovčeg. Jezero
Krageholmssjön nalazilo se u istom trokutu koji je on već
jednom vidio.
Činilo se da se Hansson bavi istim mislima. - Jezero se
nalazi na sredini između Lödingea i šume pokraj
Marsvinsholma - rekao je. - To nisu velike razdaljine.
Wallander je uzeo telefon i nazvao Martinssona. On je
bio u autu koji je vozio neposredno iza njih. Martinsson se
javio.
- Što je još rekao? Taj koji je nazvao? Kako se on zove?
 - Nisam uopće čuo ime. No govorio je skonskim
dijalektom.
- Truplo u vreći. Kako je znao da je u vreći truplo? Je
liju otvorio?
- Virila je noga u cipeli.
Iako je veza bila loša, Wallander je primijetio da se
Martinsson osjeća nekako jadno. Okončao je razgovor.
Stigli su u Sövestard i skrenuli ulijevo. Wallander je
pomislio na ženu koja je bila klijentica Göste Runfelta. Sve
je podsjećalo na te događaje. Ako je postojalo neko
zemljopisno središte, onda je to bio Sövestard.
Između stabala naziralo se jezero. Wallander se
pokušavao pripremiti za ono što ga čeka. Kad su skrenuli
prema napuštenom kampu, ususret im je trčao jedan
čovjek. Wallander je izašao iz auta prije nego što se
Hansson do kraja zaustavio.
- Tu dolje - rekao je čovjek. Glas mu je drhtao, a on je
zamuckivao.
Wallander je polako otišao do malog obronka koji je
vodio do mostića. Već izdaleka primijetio je nešto u vodi,
sjedne strane mosta. Martinsson mu je prišao, ali je ostao
na početku mostića. Ostali su čekali iza njih. Wallander je
oprezno stupio na klimavi mostić. Voda je bila smeđa i
činilo se da je hladna. Stresao se.
Samo jedan dio vreće nalazio se iznad površine. Iz
vreće je stršala noga. Cipela je bila smeđa. Cipela na
vezanje. Kroz rupu na hlačama vidjela se bijela koža.
Wallander je pozvao Nyberga k sebi. Hansson je
razgovarao s čovjekom koji je nazvao. Martinsson je čekao
malo dalje. Ann-Britt Hbglund stajala je sa strane.
Wallanderu se sve to doimalo poput kakve fotografije.
Stvarnost je bila zamrznuta, zatvorena. Neće se dogoditi
više ništa.
Taj dojam je nestao kad je Nyberg stupio na mostić.
Stvarnost se vratila. Wallander je čučnuo. Nyberg je učinio
isto.
- Jutena vreća - rekao je Nyberg. - Takve su najčvršće.
A ipak je ova imala rupu. Sigurno je bila stara.
Wallander je poželio da je Nyberg u pravu. No već je
znao da nije tako.
Vreća nije bila probušena. Vidjelo se da čovjek u vreći
načinio rupu. Niti tkanja bile su istegnute i zatim
raskinute.
Wallander je znao što to znači.
Čovjek je bio živ kad su ga stavili u vreću i bacili u
jezero. Nyberg je upitno pogledao, ali nije ništa rekao.
Čekao je.
Wallander je nekoliko puta udahnuo i izdahnuo. Zatim
je rekao što misli i što je prema njegovu mišljenu istina. -
On je nogom probušio rupu. To znači da je bio živ kad su
ga bacili u jezero.
- Pogubljenje? - upitao je. - Rat bandi?
- Nadajmo se - rekao je Wallander. - ali ja ne vjerujem
u to.
- Isti počinitelj?
Wallander je kimnuo. - Tako se čini.
 Wallander je jedva ustao. Boljela su ga koljena Vratio
se na obalu. Nyberg je ostao na mostiću. Policijski tehničari
upravo su stigli svojim autom. Wallander se popeo do
Ann-Britt Höglund. Ona je sada stajala s Lisom
Holgersson. Poslije su došli i ostali. Napokon su svi bili na
okupu. Čovjek koji je otkrio vreću sjedio je na kamenu
naslonivši glavu na ruke.
- Možda je riječ o istom počinitelju - rekao je Wallander.
- Ako je tako, on je ovaj put udavio muškarca u vreći.
Svi su se zgrozih.
- Moramo zaustaviti tog luđaka - rekla je Lisa
Holgersson. - Što se zapravo događa u ovoj zemlji?
- Jama s nazubljenim stupcima - rekao je Wallander. -
Jednog čovjeka netko je privezao ža drvo i zadavio. A sada
i ovaj kojeg su udavili.
- Vjeruješ li i dalje da bi žena mogla učiniti takvo što? -
upitao je Hansson gotovo agresivno.
Wallander se i sam pitao to isto. Što je zapravo mislio?
U nekoliko sekundi kroz glavu su mu prošli svi događaji.
- Ne - rekao je zatim. - Ne vjerujem. Zato što ne želim
vjerovati. ali ipak je moguće da je to učinila žena. Ili da je u
najmanju ruku sudjelovala u tome.
Pogledao je Hanssona. - Pitanje nije dobro postavljeno
- rekao je. - Nije riječ o tome što ja mislim. Riješ je o tome
što se danas događa u ovoj zemlji.
Vratio se na obalu jezera. Usamljeni labud približavao
se mostiću. Bešumno je klizio po tamnoj površini vode.
Wallander ga je dugo promatrao.
 Zatim je povukao zatvarač jakne prema gore i vratio se
Nybegu koji se već bacio na posao na mostiću.
 Skane

17. listopada - 3. studenog 1994.,

 25.

Nyberg je oprezno razrezao vreću. Wallander je stupio

na most kako bi vidio čovjekovo lice. Pokraj njega išao je
liječnik koji je upravo stigao.
Nije poznavao pokojnika. Nikad ga nije vidio. Ali on to
nije ni očekivao, naravno.
Po Wallanderovu mišljenju čovjek je imao između
četrdeset i pedeset godina.
Promatrao je truplo koje su minutu prije izvukli iz
vreće. Jednostavno više nije mogao izdržati. Vrtoglavica
nije popuštala.
Nyberg je pretražio čovjekove džepove.
- Ima skupo odijelo - rekao je. - Ni cipele nisu jeftine.
Nisu ništa našli u džepovima. Netko se, dakle,
potrudio otežati identifikaciju. Počinitelj je pak računao s
tim da će leš ubrzo biti pronađen u jezeru Krageholmssjön.
Prema tome nije mu bila namjera da ga skrije.
Truplo je sada ležalo na zemlji. Vreća je bila na
plastičnoj foliji. Nyberg je pozvao Wallandera u stranu. -
Sve je veoma točno izračunao - rekao je. - Kao da je koristio
vagu. Ili dobro poznavao raspoređenost težine i otpor
vode.
- Kako to misliš? - upitao je Wallander.
Nyberg je pokazao nekoliko debelih izbočina s
nutarnje strane vreće. - Sve je dobro pripremljeno. U vreću
su ušiveni utezi koji onom tko je to učinio jamče dvije
stvari. Sjedne strane da će vreća s uskim zračnim jastukom
ostati na vodi, a s druge strane, da utezi zajedno s
čovjekovom težinom neće biti dovoljni da vreća potone na
dno. Budući da je sve tako točno izračunato, onaj tko je
pripremio vreću sigurno je znao koliko je pokojnik težak.
Bar približno. S odstupanjem od možda pet kilograma.
Wallander se prisilio na razmišljanje, iako mu je
pomisao na način na koji je čovjek bio ubijen izazivala
mučninu.
- Uski zračni jastuk, dakle, jamči da je čovjek doista bio
udaljen?
- Ja nisam liječnik - rekao je Nyberg. - Ipak mislim da je
čovjek bio živ kad su ga bacili u jezero. Dakle, ubili su ga.
Liječnik koji je klečao pokraj trupla i pregledavao ga
čuo je njihov razgovor. Ustao je i prišao im je. Mostić se
zaljuljao pod njegovom težinom. - Naravno, još ne
možemo ništa tvrditi sa sigurnošću - rekao je. - Ali na
vidljivim dijelovima tijela ja nisam ništa otkrio. Forenzički
pregled može pokazati nešto drugo, naravno.
Wallander je kimnuo. - Želim da me odmah
obavijestite ako naiđete na znakove primjene sile.
Liječnik se vratio svojemu poslu. Iako ga je Wallander
često sretao, nije se mogao sjetiti njegova imena.
Wallander je otišao s mosta te pozvao k sebi svoje
najbliže suradnike. Hansson je dovršio razgovor s
čovjekom koji je otkrio vreću u vodi.
- Nismo našli nikakve osobne dokumente - počeo je
Wallander. - Ne znamo tko je on. To je sada najvažnije.
Moramo utvrditi njegov identitet. Prije toga ne možemo
krenuti dalje. Morate početi s popisom nestalih osoba.
- Naravno, postoji opasnost da ga još nitko ne traži -
rekao je Hansson. - Ovaj Čovjek, koji ga je pronašao - on se
zove Nils Göransson - tvrdi da je ovdje bio i jučer popodne.
On radi u smjenama u jednoj tvornici strojeva u Svedali i
dolazi ovamo jer ima poteškoća sa spavanjem. Upravo je
počeo odrađivati smjenu. Jučer je bio ovdje. Uvijek dolazi
na mostić. Tada nije bilo vreće. Sigurno ju je netko tijekom
noći bacio u vodu. Ili sinoć.
- Ili jutros rano - rekao je Wallander. - Kad je on došao?
Hansson je pogledao u svoje bilješke. - U osam i
petnaest. Njegova je smjena završila u sedam sati i poslije
toga je odmab došao ovamo. Usput je negdje stao i
doručkovao.
- Onda znamo - rekao je Wallander. - Nije prošlo
mnogo vremena, dakle. To nam može pomoći. No teško
ćemo ga moći identificirati.
- Vreća je mogla biti bačena u jezero negdje drugdje -
rekao je Nyberg.
Wallander je odmahnuo glavom. - Nije dugo ležao u
vodi. A ovdje nema struja koje su vrijedne spomena.
Martinsson je uznemireno tapkao po pijesku, kao da
mu je hladno. - Zar je doista riječ o istom počinitelju? -
upitao je. - Meni to ipak djeluje drukčije.
Wallander je bio siguran u svoje mišljenje. - Ne, to je
isti počinitelj. U svakom slučaju, najpametnije je da to
pretpostavimo. I ako je potrebno, bacimo pogled preko
ramena.
 Zatim ih je raspustio. Ovdje, na obali jezera
Krageholmssjön, više nisu mogli ništa učiniti.
Automobili su otišli. Wallander je pogledao jezero.
Labud je nestao. Promatrao je ljude koji su radili na mostu.
Vozilo hitne pomoći, policijske automobile, vrpce za
obilježavanje mjesta događaja. Sve mu je odjednom
djelovalo veoma nestvarno. Gledao je prirodu i plastične
trake oko poprišta zločina. Kamo god je išao, nailazio je na
mrtve. Pogledom je mogao tražiti labuda na jezeru, ali
ispred njega je ležao čovjek kojeg su netom izvadili iz
vreće. Pomislio je kako njegov pošao nije bio ništa drugo
do loše plaćen test izdržljivosti. Bio je plaćen da izdrži.
Plastična traka vijugala je poput zmije kroz njegov život.
Prišao je Nybergu koji je istezao leđa.
- Našli smo opušak cigarete - rekao je Nyberg. - To je
sve. Bar ovdje na mostu. No već smo površno pregledali
pijesak. Tražili smo tragove koji bi dokazivali da su ga
vukli po tlu. Nismo ih našli. Onaj tko je nosio vreću morao
je biti veoma snažan. Ako nije ovamo namamio čovjeka i
zatim ga strpao u vreću.
Wallander je odmahnuo glavom. - Zamislimo da su
nosili vreću - rekao je. - Nosili je zajedno s teretom.
- Misliš li da ima smisla tražiti u vodi?
Wallander je oklijevao s odgovorom. - Mislim da nema
- rekao je zatim. - Čovjek je bio bez svijesti kad je stigao
ovamo. Sigurno su ga dovezli autom. Zatim su vreću bacili
u vodu i otišli.
- Onda se ostavimo vode - rekao je Nyberg.
- Pričaj mi kako ti to vidiš - rekao je Wallander.
 Nyberg je načinio grimasu. - Naravno, moguće je da je
riječ o istom počinitelju - rekao je. - Nasilje, okrutnost, to je
slično. Iako postoje razlike.
- Misliš li da je to mogla učiniti žena?
- Reći ću isto što i ti - odgovorio je Nyberg. - Ne želim
to vjerovati. ali također mogu reći da je onda ona bila u
stanju nositi osamdeset kilograma bez ikakvih poteškoća.
Koja to žena može?
- Ja ne poznajem nijednu - rekao je Wallander. - No ima
ih, naravno.
Nyberg se opet dao na posao. Wallander je htio otići s
mostića, ali je upravo ugledao usamljenog labuda u blizini.
Poželio je da ima uza se malo kruha. Labud je hvatao
kljunom nešto uz obalu. Wallander je prišao bliže. Labud
se oglasio i otplivao.
Wallander je otišao do jednog policijskog auta i
zamolio da ga od vezu u Ystad.
Usput je pokušavao razmišljati. Dogodilo se ono čega
se najviše bojao. Počinitelj nije bio gotov. Nisu znali ništa o
njemu. Je li to bio početak ili kraj onoga što je namjeravao
učiniti? Također nisu znali je li radio promišljeno ili je bio
lud.
To je sigurno muškarac, pomislio je Wallander. Sve
drugo protivi se zdravom razumu. Žene ubijaju veoma
rijetko. A još rjeđe vrše točno isplanirane zločine. Jezive i
promišljene zločine.
To je sigurno muškarac. Možda ih je više. Ovu priču
nećemo nikad riješiti ako ne otkrijemo što povezuje žrtve.
Sad ih je tri. To bi nam moglo olakšati posao. No sigurno
nema ničega. Ništa se neće pokazati samo od sebe.
Naslonio je lice na prozor automobila. Priroda je
smeđa, s jednom crtom sivoga. Trava je još zelena.
Najednom polju traktor.
Wallander je pomislio na stupicu sa zašiljenim kolcima
u kojoj je našao Holgera Erikssona. Na stablo za koje je bio
privezan Gösta Runfelt, a zatim zadavljen. A sad i čovjek
kojeg su živog strpali u vreću i bacili u jezero
Krageholmssjön kako bi se udavio.
Odjednom mu je sinulo da je motiv mogla biti samo
osveta. No ovo ovdje nadilazilo je sve dokučive razmjere.
Zbog čega se počinitelj osvećivao? Što je bio razlog? Nešto
tako strašno da nije bilo dovoljno samo ubiti, nego da oni
koji umiru budu svjesni onoga što im se događa.
Iza toga ne stoje nikakve slučajnosti, pomislio je
Wallander. Sve je dobro smišljeno - i odabrano.
Pomislivši ovo posljednje, trgnuo se.
Počinitelj je birao. Netko je bio izabran. Izabran iz neke
skupine? Iz koje?
Kad je došao u policijsku upravu, imao je potrebu
isključiti se prije nego što sjedne s kolegama. Telefonsku
slušalicu stavio je pokraj telefona, gurnuo u stranu hrpu
poruka na stolu te stavio noge na snop dopisa državne
policijske uprave. Najteže mu je bilo vjerovati da je riječ o
ženi. da je u svemu sudjelovala žena. Nastojao se sjetiti
slučajeva kad je imao posla sa zločinkama. To se nije
događalo često. Vjerovao je da se može sjetiti svih takvih
slučajeva u svojoj policijskoj karijeri. Jedan jedini put, prije
otprilike petnaest godina, sam je uhvatio ženu koja je
počinila ubojstvo. Na općinskom sudu to je poslije bilo
proglašeno ubojstvom na mah. Žena srednjih godina ubila
je svojega brata. On ju je pratio i zlostavljao otkako su bili
djeca. Na kraju ona više nije to mogla izdržati i ubila ga je
njegovom sačmaricom. Zapravo ga nije htjela ustrijeliti,
nego samo zaplašiti. No nije znala dobro gađati. Pogodila
ga je usred grudi i on je bio na mjestu mrtav. U svim
ostalim slučajevima kojih se Wallander sjećao, žene su
djelovale impulzivno i u nužnoj samoobrani. Žrtve su bili
njihovi muževi ili muškarci koje su bezuspješno
pokušavale odbiti. U mnogim slučajevima u igri je bio i
alkohol.
Nikad nije doživio da je žena planirala počiniti zločin.
Bar ne po nekom razrađenom planu.
Ustao je i prišao prozoru.
Zašto se unatoč tomu nije mogao osloboditi pomisli da
je ovaj put u sve bila umiješana žena?
Nije znao odgovor. Čak nije znao ni vjeruje li da je žena
bila sama ili s nekim muškarcem.
Ništa nije govorilo u prilog nijednom ni drugom.
Martinsson je pokucao na njegova vrata i ušao.
- Popis će uskoro biti spreman - rekao je. Wallander nije
shvatio što on time želi reći. Bio je zadubljen u svoje misli.
- Kakav popis?
- Popis osoba koje su prijavljene kao nestale - začuđeno
je odgovorio Martinsson.
Wallander je kimnuo. - Onda ćemo se okupiti - rekao je
i izgurao Martinssona na hodnik.
 Kad su za sobom zatvorili vrata sobe za sastanke,
osjetio je da mu se vratila snaga.
Suprotno svojoj navici zastao je kod uže strane stola.
Obično bi sjeo. Sada se činilo kao da za to nema vremena.
- Što imamo?
- U Ystadu posljednjih tjedana nije bilo dojava o
nestalim osobama - rekao je Svedberg. - Oni koje tražimo
dulje vrijeme ne poklapaju se s pokojnikom kojeg smo našli
u Kragesholmssjonu. Nekoliko tinejdžerica i dječak koji je
pobjegao iz izbjegličkog logora. Vjerojatno je napustio
zemlju i vraća se u Sudan.
Wallander je pomislio na Pera Åkessona. - Onda to
znamo - samo je rekao. - A drugi okruži?
- Provjerili smo nekoliko slučajeva u Malmöu - rekla je
Ann-Britt Höglund. - Ali ni oni se ne poklapaju. No nestao
je jedan muškarac iz južne Italije. Ovaj kojeg smo našli ne
nalikuje na Talijana.
Pregledali su prijave koje su pristigle u susjedne
okruge. Wallander je znao da će možda morati tražiti po
cijeloj zemlji, pa čak i po cijeloj Skandinaviji. Mogli su se
samo nadati da je čovjek iz okolice Ystada.
- U Lundu je kasno sinoć prijavljen nestanak jedne
osobe - rekao je Hansson. - Nazvala je jedna žena i prijavila
da se njezin muž nije vratio iz večernje šetnje. Starosna dob
mogla bi odgovarati. On je bio istraživač na sveučilištu.
Wallander je sumnjičavo odmahnuo glavom. - Nisam
siguran - rekao je. - ali moramo provjeriti, naravno.
- Oni će pribaviti fotografiju - nastavio je Hansson. -
Poslat će je faksom čim je dobiju.
 Wallander je stajao cijelo vrijeme. Sad je sjeo. U istom
trenutku u sobu je ušao Per Åkesson. Wallanderu to nije
odgovaralo. Nije bilo lako iznositi sažetak u kojem se vidi
da zapravo tapkaju u mjestu. Istraga je duboko zaglibila.
Nije ni napredovala ni nazadovala.
A sad su imali još jednu žrtvu.
Wallander se osjećao jadno. Kao da je bio osobno
odgovoran za to što se nisu imali za što uhvatiti. Unatoč
tomu znao je da su radili naporno i savjesno, kako su
najbolje mogli. Policijski službenici koji su sjedili u sobi bili
su kompetentni i poduzetni.
Wallander je potisnuo svoje nezadovoljstvo zbog
prisutnosti Pera Åkessona. - Došao si u pravi čas - rekao je.
- Upravo sam htio govoriti dokle smo stigli u istrazi.
- Jeste li se uopće pomakli? - upitao je Per Åkesson.
Wallander je znao da on ne misli ništa loše niti da ih
kritizira. Tko nije poznavao Pera Åkessona mogao je imati
problema s njegovim izravnim načinom izražavanja. Ali
Wallander je toliko dugo radio s njim; znao je da su
njegove riječi izraz zabrinutosti i volje da im pomogne, ako
može.
Hamrén, koji je bio nov, sumnjičavo je promatrao Pera
Åkessona. Wallander se pitao kako se izražavaju državni
odvjetnici s kojima je surađivao u Stockholmu.
- Uvijek ima pomaka u istrazi - rekao je Wallander. -
Imamo ga i sada. No veoma je nejasan. Tragovi koje smo
slijedili više nisu aktualni. Mislim da smo stigli do točke s
koje se moramo vratiti na onu polaznu. Još ne možemo reći
što znači ovo novo ubojstvo. Prerano je za to.
 - Je li riječ o istom počinitelju?
- Mislim da jest- rekao je Wallander.
- Zašto?
- Način postupanja. Grubost. Okrutnost. Naravno,
vreća nije isto što i zašiljeni bambusovi kolci. Ali može se
reći da je to samo varijacija na temu.
- Što se dogodilo sa sumnjom da iza svega stoji
plaćenik?
- To nas je dovelo do spoznaje da je Harald Berggren
mrtav već sedam godina.
Per Åkesson više nije imao pitanja.
Netko je oprezno odškrinuo vrata. Jedna službenica
donijela je sliku koja je došla faksom.
- Ovo smo dobili iz Lunda - rekla je djevojka i zatvorila
vrata.
' Svi su ustali istodobno i sjatili se oko Martinssona koji
je držao sliku u ruci.
Wallander je duboko udahnuo i izdahnuo. Nije bilo
nikakve sumnje. To je bio muškarac kojeg su našli u jezeru
Krageholmssjön.
- Dobro - tiho je rekao Wallander. - Ovime smo
nadoknadili veliki dio prednosti koju ima ubojica.
Ponovno su sjeli.
- Tko je to? - upitao je Wallander.
Hanssonovi papiri bili su uredno složeni. - Eugen
Blomberg, pedeset jedna godina. Asistent na sveučilištu u
Lundu. Proučava nešto u vezi s mlijekom.
- S mlijekom? - začuđeno je rekao Wallander.
 - Tako piše ovdje. „Kako alergije na mlijeko utječu na
crijevne bolesti“.
- Tko je prijavio njegov nestanak?
- Njegova supruga. Kristina Blomberg, ulica
Siriusgatan u Lundu.
Wallander je bio svjestan toga da moraju iskoristiti
vrijeme na najbolji mogući način. Htio je još više smanjiti
nevidljivu prednost koju je imao počinitelj.
- Idemo onamo - rekao je i ustao. - Recite kolegama da
smo ga identificirah. Neka obavijeste ženu kako bih mogao
razgovarati s njom. Poznajem jednog kriminalističkog
službenika u Lundu, Kallea Bircha. Razgovarajte s njim. Ja
odlazim onamo.
- Zar možeš razgovarati s njom prije nego što konačno
utvrdimo njegov identitet?
- Neka ga identificira netko drugi. Netko sa sveučilišta.
Neki, drugi znanstvenik koji se bavi mlijekom. Osim toga,
sada moramo iznova pregledati sav materijal o Erikssonu
i Runfeltu. Eugen Blomberg. Uklapa li se u cijelu sliku? Već
danas bismo morali obaviti velik dio posla.
Wallander se obratio Peru Åkessonu. - Možemo reći da
je došlo do pomaka u istrazi.
Per Åkesson je kimnuo, ali nije ništa rekao.
Wallander je ponio jaknu i ključeve do jednog
policijskog auta. U dva i petnaest otišao je iz Ystada. Na
trenutak se pitao treba li staviti plavo svjetlo na krov
automobila. Ali onda je odustao od toga. Ionako ne bi prije
stigli.
 U Lundu su bili oko pola četiri. Auto policijske
ophodnje dočekao ih je na ulazu umjesto te ih odveo do
ulice Siriusgatan. Ulica se nalazila u otmjenoj četvrti
istočno od središta grada. Policijska kola zakočila su pred
skretanjem u ulicu. Uz rub ceste nalazio se drugi auto.
Wallander je vidio kako Kalle Birch izlazi iz auta. Oni su se
upoznali prije nekoliko godina na nekoj velikoj
konferenciji policijskih okruga južne Švedske na
Tylosandu kod Halmstada. Razgovaralo se o poboljšanju
suradnje u regiji. Wallander je ondje bio protiv svoje volje.
Tadašnji šef policije Björk bio mu je prisiljen izdati
službenu naredbu. Za ručkom je slučajno sjedio pokraj
Bircha. Pritom su utvrdili da ih obojicu zanima opera.
Tijekom godina povremeno bi se čuli. Wallander je čuo od
mnogih ljudi da je Birch bio veoma savjestan policajac, ali
da je često patio od teških depresija. Dok je dolazio
Wallanderu ususret, činio se dobro raspoloženim.
Rukovah su se.
Mene su netom uključili u ovaj slučaj - rekao je Birch. -
Jedan Blombergov kolega već je otišao identificirati
pokojnika. Javit će nam se telefonom.
A udovica?
- Još je nismo obavijestili. Mislili smo da je prerano.
To će otežati saslušanje - rekao je Wallander. - Ona će
se šokirati, naravno.
Tu ne možemo ništa promijeniti.
Birch je pokazao na slastičarnicu na drugoj strani ulice.
- Možemo ondje čekati. Osim toga, gladan sam.
 Ni Wallander nije ručao. Sjeli su u slastičarnicu, jeli
sendviče i pili kavu. Wallander je ukratko ispričao Birchu
što se dogodilo.
To podsjeća na ono što ste imali ljetos - rekao je nakon
što je Wallander završio.
Samo po tome što je počinitelj ubio više osoba- rekao je
Wallander. - No čini se da se motivi razlikuju.
U čemu je, zapravo, razlika između skalpiranja i
davljenja ljudi u vrećama?
Možda to ne znam izraziti riječima - zamišljeno je rekao
Wallander. - No razlika je velika.
Birch je odustao od pitanja. - Sigurno nismo zamišljali
da će biti ovako kad smo izabrali ovo zanimanje - rekao je
umjesto toga.
Uopće se ne sjećam što sam tada zamišljao - rekao je
Wallander.
- Ja se sjećam jednog starog inspektora - rekao je Birch.
- On je već odavno mrtav. Karl- Oscar Frederick Wilhelm
Sunesson. Prava legenda. Bar ovdje u Lundu. Znao je da će
doći do ovoga. Sjećam se da je razgovarao s nama, mladim
kriminalistima, i upozorio nas da će sve biti teže. Nasilje će
rasti i postati sve okrutnije. Također je objasnio zašto je
tomu tako. O švedskom blagostanju govorio je kao o
prekrivenoj močvari. Propast je bila neminovna. Doista si
je dao vremena za obavljanje gospodarskih analiza i
objašnjavanje povezanosti među različitim vrstama
kriminaliteta. Osim toga, sjećam se da je on bio jedan od
rijetkih ljudi koji nikad nisu govorili loše o drugima. Znao
je biti kritičan prema političarima, znao je svojim
argumentima poništiti prijedloge za promjene u policiji.
Ali nikad nije sumnjao da iza svega stoji dobra, iako ne
potpuno jasna volja. Uvijek je govorio da dobra volja koja
nije u skladu s razumom izaziva veće nepogode nego
postupci koji se temelje na zlobi ili gluposti. Tada ga nisam
razumio u potpunosti. Ali danas to razumijem.
Wallander je pomislio na Rydberga. I Rydberg je
mogao biti taj čovjek o kojem je govorio Birch.
Ali to ne odgovara na pitanje što smo zapravo mislili
kad smo odlučili postati policajcima - rekao je Wallander.
Wallander nije doznao što je Birch mislio. Telefon je
zazvonio, Birch je slušao bez riječi.
Identificirali su ga - rekao je po završetku razgovora.
Onda idemo unutra - rekao je Wallander.
Ako želiš, možeš čekati dok ja ne obavijestim suprugu
- rekao je Birch. - To je najčešće mučno.
- Idem s tobom - rekao je Wallander. - Radije to nego
da ovdje besposleno sjedim. Osim toga, možda ću otkriti u
kakvim je ona odnosima bila sa svojim suprugom.
Žena koja je izašla pred njih bila je zaprepaštena, ali se
činilo da je odmah shvatila zašto policajci stoje pred
njezinim vratima. Wallander je stajao po strani dok ju je
Birch obavještavao o smrti supruga. Ona je sjela na sam rub
stolice, oslonivši se na noge, te šutke kimnula. Wallanderje
ocijenio da je bila iste dobi kao i suprug. No izgledala je
starije, kao da je ostarjela prije vremena. Bila je veoma
mršava, koža joj se napela preko jagodica. Wallander ju je
promatrao krišom. Nije vjerovao da će se slomiti. Bar ne
odmah.
 Birch je kimnuo Wallanderu koji je stao ispred njega.
Birch je samo rekao da su njezina supruga pronašli mrtva
u Krageholmssjönu. Ništa o pojedinostima. To će biti
Wallanderova zadaća.
- Krageholmssjön se nalazi na području policije Ystada
- rekao je Birch. - Zbog toga je došao jedan tamošnji kolega.
Zove 'se Kurt Wallander.
Kristina Blomberg ga je pogledala. Wallandera je
podsjećala na nekoga. Ali nije znao na koga.
- Vaše mije Lice poznato - rekla je. - Vjerojatno sam ga
vidjela u novinama.
- Lako moguće - rekao je Wallander i sjeo na stolicu
nasuprot njezine. Birch je u međuvremenu stao na mjesto
na kojem se prije nalazio Wallander.
U kući je bilo veoma tiho. Bila je namještena s ukusom.
No doista je bilo veoma tiho. Wallanderu je palo na um da
ne zna ima li u obitelji djece.
To je bilo i njegovo prvo pitanje.
- Ne - rekla je. - Nemamo djece.
- Ni iz prethodnih brakova?
Wallander je odmah primijetio kako se uznemirila.
Oklijevala je s odgovorom, gotovo neprimjetno, ali njemu
to nije promaklo.
- Ne - rekla je. - Koliko znam, nemamo. Ja nemam.
Wallander je pogledao Bircha koji je također primijetio
njezinu nesigurnost u vezi s pitanjem na koje zapravo nije
bilo teško odgovoriti. Wallander je polako nastavio. - Kada
ste posljednji put vidjeli supruga?
 - Sinoć je izašao u šetnju. To čini redovito.
- Znate li kojim putem je išao?
Odmahnula je glavom. - Često je ostajao vani više od
sat vremena. Ne znam kamo je odlazio.
- Je li sinoć sve bilo kao i uvijek?
- Da.
Wallander je opet primijetio trag nesigurnosti u
njezinu odgovoru. Oprezno je nastavio. - Dakle, nije se
vratio? Što ste vi zatim učinili?
- U dva sata u noći pozvala sam policiju.
- Nije li možda posjetio nekoga?
- On je imao jako malo prijatelja. Nazvala sam ih prije
nego što sam zvala policiju. Nije bio kod njih.
Pogledala gaje. I dalje je bila pribrana. Wallander je
shvatio da ne može više čekati. - Vašeg su supruga pronašli
mrtvog u Krageholmssjönu. Mi smo utvrdili da je ubijen.
Žao mije što se to dogodilo. Ali moram vam reći istinu.
Wallander je promatrao njezino lice. Nije zapanjena,
pomislio je. Ni time što je on mrtav, ni time što je ubijen.
- Naravno, važno je da mi uhvatimo počinitelja ili
počinitelje. Sumnjate li na koga? Je li vaš suprug imao
neprijatelje?
- Ne znam - odgovorila je. - Nisam dobro poznavala
supruga.
Wallander je malo razmislio prije nego što je nastavio s
ispitivanjem. Njezin ga je odgovor uznemirio. - Nisam
siguran kako bili trebao shvatiti taj odgovor - rekao je.
 - Zar je to tako teško? Nekoć, prije mnogo vremena,
vjerovala sam da ću ga razumjeti. ali to je bilo onda.
- Što se dogodilo? Što se promijenilo?
Odmahnula je glavom. Wallander je osjetio kako je
obuzima nekakva gorčina. Čekao je.
- Nije se ništa dogodilo - rekla je. - Razišli smo se. -
Stanujemo u istoj kući, ali imamo odvojene sobe. On živi
svoj život. Ja živim svoj.
Zatim se ispravila. - On je živio svoj život. Ja živim svoj.
- Ako sam dobro shvatio, on je bio istraživač na
sveučilištu?
- Da.
- Alergije na mlijeko, je li tako?
- Da.
- Radite li i vi ondje?
- Ja sam učiteljica.
Wallander je kimnuo. - Dakle, vi ne znate je li vaš
suprug imao neprijatelje?
- Ne.
- A imao je malo prijatelja?
- Da.
- Ne možete zamisliti nikoga tko bi ga ubio? I zašto?
Lice joj je bilo jako napeto. Wallander je imao osjećaj
kao da vidi kroz nju. - Nikoga osim same sebe - odgovorila
je. - Alija nisam ubila.
Wallander ju je dugo gledao bez riječi. Birch mu je
prišao. - Zašto biste ga vi mogli ubiti?
 Ona je ustala sa stolice i tako snažno povukla bluzu
dolje daju je strgnula se sebe. To je bilo tako brzo da
Wallander i Birch nisu shvatili što se dogodilo. Zatim im je
pružila ruke. Bile su pune ožiljaka. - Ovo mije on učinio -
rekla je. - I još mnogo drugih stvari o kojima ne želim
govoriti.
Izašla je iz sobe s poderanom bluzom u ruci. Wallander
i Birch su se pogledah.
- On ju je zlostavljao - rekao je Birch. - Misliš li da je ona
to mogla učiniti?
- Ne - rekao je Wallander. - To nije bila ona.
Čekali su bez riječi. Ona se vratila nakon nekoliko
minuta. Odjenula je košulju koju je nosila preko suknje. -
Ne žalim za njim- rekla je. - Ne znam tko je to učinio.
Mislim da ni ne želim znati. AU shvaćam da ga morate
naći.
Da - rekao je Wallander. - Moramo. I potrebna nam je
svaka i najmanja pomoć.
Pogledala gaje, a lice joj je odjednom djelovalo potpuno
bespomoćno. - Više ništa ne znam o njemu - rekla je. - Ne
mogu vam pomoći.
Wallander je vjerovao da je rekla istinu. Nije im mogla
pomoći.
No ona je to samo mislila. Već im je pomogla.
Kad joj je Wallander vidio ruke, sve su njegove sumnje
nestale.
Sad je znao da traže ženu.
 26.

Kad su izašli iz kuće u ulici Siriusgatan, počela je padati

kiša. Zastali su kod Wallanderova auta. On je bio
uznemiren i žurilo mu se.
Mislim da nikad prije nisam vidio ženu koja je upravo
postala udovicom i tako lako primila gubitak supruga -
rekao je Birch, neugodno dirnut.
To je ujedno i točka od koje moramo početi - odgovorio
je Wallander.
Nije se trudio pojasniti svoj odgovor. Umjesto toga
pokušao je zamisliti sate koje dolaze. Osjećao je da se
moraju požuriti.
Moramo pregledati njegove osobne stvari ovdje i na
sveučilištu - rekao je. - To je vaša zadaća, naravno. - No
volio bih da tu bude i netko iz Ystada. Mi ne znamo što
tražimo. Moguće je da ćemo na taj način brže otkriti nešto
važno.
Birch je kimnuo. - Ti nećeš ostati?
Neću. Pozvat ću Martinssona i Svedberga. Zamolit ću
ih da odmah krenu.
Wallander je donio mobitel iz auta, utipkao broj
policije u Ystdu i zatražio Martinssona. Ukratko mu je
objasnio o čemu je riječ. Martinsson je obećao da će odmah
krenuti. Wallander mu je rekao neka se u policiji u Lundu
obrati Birchu. Morao je Martinssonu slovkati njegovo
prezime. Birch se smijao.
 - Ja bih ostao - rekao je Wallander. - Ali moram još
jednom unatrag odvrtjeti istragu. Čini mi se da već imamo
rješenje Blobergova ubojstva. Samo ga još nismo vidjeli.
Rješenja svih triju ubojstava. Kao da smo zalutali u
kakvom zamršenom podzemnom labirintu.
Bilo bi dobro kad bismo bili pošteđeni novih mrtvih -
rekao je Birch. - I ovo je dovoljno.
Pozdravili su se. Wallander je krenuo natrag u Ystad.
Kiša je padala u naletima. Jedan zrakoplov nalazio se na
stazi za slijetanje kad je on prolazio pokraj Sturupa. Usput
je u mislima iznova prošao sav istražni materijal. Ni sam
nije znao po koji put. Također je smišljao kako će postupiti
kad se vrati u Ystad.
U petnaest do šest parkirao je auto. Zaustavio se kod
prijavnog ureda i pitao Ebbu je li Ann-Britt Höglund kod
kuće.
Ona i Hansson vratili su se prije sat vremena.
Wallander je odjurio dalje. Zatekao je Ann-Britt
Höglund u njezinoj sobi. Telefonirala je. Wallander joj je
dao znak da na miru dovrši razgovor. Čekao je na
hodniku. Čim je čuo da je spustila slušalicu, opet je ušao u
njezinu sobu. - Mislio sam da sjednemo u moj ured - rekao
je. - Moramo još jednom sve temeljito proučiti.
Trebam li nešto ponijeti?
Pokazala je na papire i mape na stolu.
Mislim da nije potrebno. Bude li nam što trebalo,
možeš donijeti poslije.
Krenula je za njim u njegovu sobu. Wallander je nazvao
prijavni ured i zamolio da im ne smetaju. Nije rekao koliko
dugo. Za ono Što je namjeravao obaviti trebalo je mnogo
vremena.
Sjećaš se da sam te zamolio da cijelu stvar sagledaš sa
ženske strane.
- To sam i učinila.
- Čvrsto sam uvjeren da postoji mjesto koje možemo
probiti. Samo ga još nismo vidjeli. Prošli smo pokraj njega.
Išli smo naprijed i natrag, a ono je bilo tu, no mi smo se
usredotočili na nešto drugo. Sada sam gotovo siguran da
je u igri žena.
- Zašto to misliš?
Pričao joj je o razgovoru s Kristinom Blomberg. Kako je
strgnula bluzu sa sebe i pokazala im ožiljke zlostavljanja
kojima je bila izložena.
- Ti govoriš o zlostavljanoj ženi - rekla je. - Ne o ženi
koja ubija.
- To je možda jedno te isto - rekao je Wallander. - U
svakom slučaju, moram se uvjeriti u to, ukoliko griješim.
- Gdje počinjemo?
- Na početku. Kao u bajci. A prvo što se dogodilo bilo
je to što je netko pripremio jamu sa zašiljenim kolcima za
Holgera Erikssona u Lödingeu. Zamisli da je to bila žena.
Što ti u tom slučaju pada na um?
- Naravno, da nije nemoguće. Ništa nije bilo ni
preveliko ni preteško.
- Zašto je izabrala baš takav postupak?
- Kako bi ostavila dojam da je to učinio muškarac.
 Wallander je dugo razmišljao o njezinu odgovoru prije
nego što je nastavio. - Dakle, namamila nas je na lažni trag.
- Ne nužno. Također je moguće da je htjela pokazati
kako se nasilje vraća. Poput bumeranga. Ili zašto ne ijedno
i drugo?
Wallander je malo razmislio. Njezino objašnjenje nije
bilo nemoguće. - Motiv - nastavio je. - Tko je želio ubiti
Holgera Erikssona?
- To je manje jasno nego u slučaju Göste Runfelta.
Postoje najmanje dvije različite mogućnosti. O Holgeru
Erikssonu i dalje znamo veoma malo. Tako malo da je to
pomalo čudno. Čini se da je njegov život bio zaštićen od
bilo kakvih vanjskih utjecaja i pogleda. Poput zemljišta
kojemu je zabranjen pristup.
- Kako to misliš?
- Tako kako kažem. Moramo znati više toga. O čovjeku
od osamdeset godina, koji je cijeli život proveo u Skaniji.
Osoba koja je bila dobro poznata. Nije prirodno da znamo
tako malo.
- Kako to objašnjavaš?
- Ne znam.
- Boje li se ljudi govoriti o njemu?
- Ne.
- A što je onda u pitanju?
- Mi smo tražili plaćenika - rekla je. - Pronašli smo
mrtvog čovjeka. Naučili smo da ti ljudi obično mijenjaju
ime. Mislila sam da bi to moglo važiti i za Holgera
Erikssona.
 - Da je bio plaćenik?
- Ne vjerujem u to. Ali mislim da je promijenio ime.
Nije uvijek morao biti Holger Eriksson. Možda to
objašnjava činjenicu da tako malo znamo o njegovom
životu. Zato što je s vremena na vrijeme bio netko drugi.
Wallander je pomislio na prve zbirke pjesama Holgera
Erikssona. Na one koje je izdao pod pseudonimom. Poslije
je odabrao svoje pravo ime. - Teško mije vjerovati tvojim
riječima, ponajprije zato što ne vidim motiv koji bi imao
smisla. Zašto čovjek uopće koristi drugo ime?
- Zato što radi nešto nedopušteno i ne želi da ga uhvate.
Wallander ju je pogledao. - Misliš da je možda
promijenio ime zato što je bio homoseksualac? U doba kad
se to moralo držati u tajnosti?
- To je jedno od mogućih objašnjenja.
Wallander je kimnuo. Ipak nije bio siguran. - Imamo
donaciju crkvi u Jamtlandu - rekao je. - To sigurno nešto
znači. Zašto je on to učinio? A ona Poljakinja koja je
nestala? Ima nešto što je čini posebnom. Jesi li se pitala što
je to?
Ann-Britt Höglund odmahnula je glavom.
- To je jedina žena koja se pojavljuje u istražnim spisima
o Hogeru Erikssonu.
- Stigle su preslike istražnih spisa iz Östersunda - rekla
je. - Ali ne vjerujem da se netko već pozabavio time. Osim
toga, ona je samo rubna figura. Nemamo dokaza da su se
ona i Holger Eriksson poznavali.
 Wallander je odjednom postao veoma određen. - To je
točno - rekao je. - To moramo razjasniti što je moguće prije.
Moramo doznati postoji li ta veza.
- Tko će to učiniti?
- Hansson. On čita brže od svih nas. Osim toga, često
pogodi baš ono što je važno.
Nešto je zapisala. Zatim su se na trenutak odmaknuli
od Holgera Erikssona.
- Gösta Runfelt bio je nasilnik. - rekao je Wallander. -
To možemo tvrditi. Isto kao i Holger Eriksson. Osim toga,
Runfelt je zlostavljao svoju suprugu. Kao Blomberg. Što
nam to govori?
- Da imamo trojicu muškaraca koji su skloni nasilju. Od
kojih su dvojica zlostavljali najmanje dvije žene.
- Ne - rekao je Wallander. - Nije baš tako. Imamo trojicu
muškaraca. Za dvojicu znamo da su zlostavljali žene. No
to može važiti i za trećega, Holgera Erikssona. To još ne
znamo.
- Poljakinja? Krista Haberman?
- Na primjer ona. Osim toga, možda je Gösta Runfelt
čak ubio svoju ženu. Pripremio rupu u ledu. Gurnuo je
unutra. I ona se udavila.
Oboje su osjetili da je nešto kliknulo. Wallander se
ponovno vratio natrag. - Zamka sa zašiljenim kolcima-
rekao je. - Što je to bilo?
- Pripremljeno. Pomno isplanirano. Smrtna zamka.
- Više od toga. Način za sporo ubijanje neke osobe.
 Wallander je potražio nekakav papir na stolu. - Prema
sudskom liječniku iz Lunda Holger Eriksson je ondje
mogao biti naboden i nekoliko sati prije nego što je umro.
S gađenjem je odložio papir. - Gösta Runfelt - rekao je
tada. - Izgladnio, zadavljen, privezan za drvo. Što to
govori?
- Da su ga držak zatočenog. On nije bio bačen u jamu
sa zašiljenim kolcima.
Wallander je digao ruku. Ona je ušutjela. Razmišljao je.
Prisjetio se odlaska u Stångsjön. Pronašli su je pod ledom.
- Utopila se pod ledom - rekao je. - Uvijek sam to
zamišljao kao nešto najstrašnije što se čovjeku može
dogoditi. Dospjeti pod led. Ne moči isplivati. Vidjeti svjetlo
kroz led.
- Zatočeništvo pod ledom - rekla je.
- Točno. Upravo to mislim.
- Misliš li da način osvete, koji odabire počinitelj,
podsjeća na to za što se osvećuje?
- Tako nekako. U svakom slučaju, moguće je.
- Ovo što se dogodilo Eugenu Blombergu više podsjeća
na Runfeltovu suprugu.
- Znam - rekao je Wallander. - Možda ćemo i to shvatiti
nakon nekog vremena.
Nastavili su s radom. Razgovarali su o kovčegu. On je
ponovno spomenuo umjetni nokat koji je Nyberg našao u
šumi kod Marsvinsholma.
Zatim su došli na Blomberga. Način postupanja bio je
isti.
 - Njega su htjeli udaviti. Ali ne prebrzo. Trebao je biti
svjestan toga što mu se događa.
Wallander se zavalio u stolici i pogledao je preko stola.
- Pričaj što ti vidiš.
- Motiv osvete poprima oblik. U svakom slučaju, stalno
se vraća kao zajednički nazivnik. Muškarce, koji su nasilni
prema ženama, pogađa dobro smišljeno muško nasilje.
Kao da moraju osjetiti vlastite ruke na svojim tijelima.
- Lijepo si to rekla - napomenuo je Wallander. - Nastavi.
- Ali to je možda i način prikrivanja da je sve to učinila
žena. Trebalo nam je dugo da uopće pomislimo kako bi u
igri mogla biti žena. A onda smo odmah odbacili tu
pomisao.
- Što govori protiv toga da je u pitanju žena?
- I dalje znamo veoma malo. Osim toga, žene
pribjegavaju nasilju samo kad brane sebe ili svoju djecu.
One to ne planiraju. Kod njih su to samo instinktivne
radnje. Obično žene neće postaviti zamku sa zašiljenim
kolcima. Ili zatočiti muškarca. Ili baciti muškarca u vreći u
jezero.
Wallander ju je upitno pogledao. - Obično - rekao je. -
To ti kažeš.
- Ako je u ovom sudjelovala neka žena, onda je ona
sigurno bolesna.
Wallander je ustao i otišao do prozora. - Još nešto -
rekao je - što bi moglo srušiti cijelu kulu od karata koju
gradimo. Ona ne osvećuje sebe. Ona osvećuje druge.
Supruga Göste Runfelta je mrtva. Supruga Eugena
Blomberga nije to učinila, siguran sam. Holger Eriksson
nema suprugu. Ako je u pitanju osveta i ako to radi žena,
onda ona osvećuje druge. A to zvuči besmisleno. Ako je
pak točno, onda još nikad nisam doživio takvo što.
- Možda ih je bilo više, a ne samo jedna - nagađala je
Ann-Britt Höglund.
- Nekoliko anđela smrti? Skupina žena? Sekta?
- Ne zvuči vjerojatno.
- Ne - rekao je Wallander. - Ne zvuči.
Ponovno je sjeo. - Volio bih da kreneš obratnim putem.
Da još jedanput razmisliš o svemu i navedeš mi dobre
razloge zbog kojih to nije mogla biti žena.
- Ne bi li bilo bolje čekati dok ne doznamo nešto više o
onome što se dogodilo Blombergu?
- Možda - odgovorio je Wallander. - Ali mislim da
nemamo za to vremena.
- Misliš da bi se moglo ponoviti?
Wallander joj je htio odgovoriti iskreno. Malo je
pričekao prije nego što odgovori. - Nema početka - rekao
je. - Bar ne onog koji možemo vidjeti. Zato nije vjerojatno
ni da postoji kraj. Može se dogoditi ponovno. I nemamo
pojma u kojem se smjeru moramo kretati.
Nisu znali kako dalje. Wallander je bio nestrpljiv jer ni
Martisson ni Svedberg nisu nazvali. Zatim se sjetio da je
telefon blokiran. Nazvao je centralu. Nijedan od njih nije
se javio. Rekao je da mu proslijede njihove pozive.
- Provale - odjednom je rekla. - U cvjećarnicu i u
Erikssonvu kuću. Kako se to uklapa u sliku?
 - Ne znam - odgovorio je. - Ne znam ni kako se uklapa
krvava mrlja na podu. Vjerovao sam da ću znati objasniti.
Ali sad ne znam više ništa.
- Ja sam razmišljala - rekla je.
Wallander je primijetio da joj je važno to što htjela reći.
Ohrabrio ju je pogledom.
- Govorimo o tome da moramo razlikovati ono što
doista vidimo od onoga što se dogodilo. Holger Eriksson
prijavio je provalu pri kojoj nije ništa bilo ukradeno. Zašto
ju je onda prijavio?
- I ja sam već razmišljao o tome - rekao je Wallander. -
Možda je bio uzrujan što je netko provalio u njegovu kuću.
- To bi već moglo odgovarati.
Wallander nije odmah shvatio što ona misli.
- Postoji mogućnost da je netko provalio zato što ga je
htio uznemiriti. Ne zato da bi nešto ukrao.
- Nešto kao prva opomena? To si mislila?
- Da.
- A cvjećarnica?
- Gösta Runfelt odlazi iz stana. Ili su ga izmamili, ili je
to bilo rano ujutro. Izlazi na ulicu kako bi pričekao taksi.
Zatim nestaje bez traga. Možda je otišao u cvjećarnicu? Do
tamo ima samo nekoliko minuta. Kovčeg je možda ostavio
iza ulaznih vrata. Ili ga je ponio sa sobom. Nije bio težak.
- Zašto bi išao u cvjećarnicu?
- Ne znam. Možda je nešto zaboravio.
- Misliš da su ga napali u cvjećarnici?
 - Znam da je to malo vjerojatno. ali sam ipak to
pomislila.
- Nije manje vjerojatno od ostalog - rekao je Wallander.
Pogledao ju je. - Je li uopće provjereno može li krv s
poda biti Runfeltova?
- Mislim da to uopće nismo učinili. To je onda moja
pogreška.
- Kad bismo htjeli pratiti tko je odgovoran za sve
pogreške učinjene u istragama zločina, ne bismo imali
vremena ni za što drugo. Pretpostavljam da tragovi krvi
više ne postoje?
- Ja mogu razgovarati s Vanjom Andersson.
- Učini to. Možemo dati provjeriti. Toliko da budemo
sigurni.
Ustala je i izašla iz sobe. Wallander je bio umoran. Bio
je to dobar razgovor. No on se još više uznemirio. Bili su
veoma daleko od nekakve središnje točke. Istrazi je i dalje
nedostajala gravitacijska sila koja bije povukla u
određenom smjeru.
Netko je na hodniku uzrujano podigao glas. Zatim je
pomislio na Baibu, ali se prisilio da nastavi raditi. Zatim je
u mislima vidio psa kojeg je želio kupiti. Ustao je i otišao
po kavu. Netko ga je pitao je li imao vremena napisati svoje
mišljenje o tome i je li se tko zapitao je li u redu što se
zavičajna udruga zove „Prijatelji sjekire“. Zanijekao je i
vratio se u svoj ured. Teški oblaci nadvili su se nad vodeni
toranj.
 Telefon je zazvonio. Bio je to Martinsson. Wallander po
njegovu glasu nije mogao zaključiti je li se dogodilo što
važno.
- Svedberg se upravo vratio sa sveučilišta. Čini se da je
Eugen Blomberg bio jedan od onih ljudi za koje pomalo
zlobno kažu da se pretvaraju u uzorke na tapetama.
Izgleda da nije bio nikakav istaknuti istraživač kad je riječ
o alergijama na mlijeko. Nije baš usko surađivao s dječjom
klinikom u Lundu, i kao da se prije mnogo godina zapravo
prestao razvijati kao znanstvenik. Njegova istraživanja
sigurno su se odvijala na najnižoj razini. Tako bar tvrdi
Svedberg. S druge strane, Što Svedberg uopće zna o
alergijama na mlijeko?
- Nastavi - rekao je Wallander, ne pokušavajući prikriti
nestrpljivost.
- Teško mi je shvatiti da nekoga baš ništa ne zanima -
rekao je Martinsson. - Čini se da je imao samo to svoje
prokleto mlijeko, ništa drugo. Osim jedne stvari.
Wallander je čekao.
- Izgleda da je bio u vezi s nekom ženom. Ja sam našao
nekoliko pisama. U njima se pojavljuju inicijali K. A.
Zanimljivo je da je ona očito čekala dijete.
- Kako znaš?
- Iz pisama. Iz zadnjeg pisma može se naslutiti da je
njezina trudnoća pri kraju.
- Kad je pismo napisano?
- Nema datuma. ali ona spominje jedan film na
televiziji koji joj se svidio. Ako se dobro sjećam, film se
davao prije otprilike mjesec dana. To ćemo provjeriti.
 - Ima li ona svoju adresu?
- U pismima se ne navodi.
- Ne zna se je li u pitanju Lund?
- Ne. No ona je sigurno iz Skanije. Koristi nekoliko
fraza iz kojih se to može zaključiti.
- Jesi li pitao udovicu što o tome?
- O tome sam htio razgovarati s tobom. Je li to
prikladno. Ili bih trebao pričekati s tim.
- Pitaj je - rekao je Wallander. - Ne možemo čekati.
Osim toga, imam osjećaj da ona to ionako zna. Trebamo
ime i adresu te žene. I to odmah. Javi se čim budeš znao
nešto više.
Wallander je sjedio sa slušalicom u ruci. Na trenutak
mu je tijelom prostrujao osjećaj nezadovoljstva. To što je
rekao Martinsson podsjetilo ga je na nešto drugo.
A to je imalo veze sa Svedbergom.
No nije otkrio što je to.
Hansson se pojavio na vratima i rekao da će još iste
večeri pokušati proučiti dio materijala koji je stigao iz
Östersunda.
- Ima jedanaest kilograma - rekao je. - Toliko da znaš.
- Jesi li ga izvagao? - zapanjeno je upitao Wallander.
- Nisam ja - rekao je Hansson. - Alije to
učinio Jetpack. Jedanaest zarez tri kilograma iz policijske
uprave u Östersundu. Želiš li znati koliko je to koštalo?
- Radije ne.
Hansson je otišao. Wallander je grickao nokte.
Razmišljao je o crnom labradoru koji spava pokraj njegova
kreveta. Bilo je dvadeset minuta do osam. Martinsson se
još nije javio. Nyberg je nazvao i rekao da bi išao kući.
Wallander se poslije pitao zašto mu je to rekao. Da ga
može dobiti kod kuće? Ili jer želi imati svoj mir?
Napokon je nazvao Martinsson. - Spavala je - rekao je.
- Zapravo je nisam htio probuditi. Zato je toliko trajalo.
Wallander nije rekao ništa. Znao je da bi sam bez
ikakvog oklijevanja probudio Kristinu Blomberg.
- Što je rekla?
- Bio si u pravu. Ona zna da je njezin suprug bio u vezi
s drugim ženama. Ta mu nije bila prva. No ona ne zna tko
je ta žena. Inicijali K. A. ništa joj ne govore.
- Zna li gdje ona stanuje?
- Kaže da ne zna. A ja sam joj sklon vjerovati.
- Ali sigurno je znala kad je on bio na putu?
- I to sam je pitao. Kaže da nije. Osim toga., on nema
auto. Nije imao čak ni vozačku dozvolu.
- To znači da žena živi negdje u blizini.
- I ja to mislim.
- Žena s inicijalima K. A. Moramo je naći. Ostavi sve
drugo za sada. Je li Birch ovdje?
- Upravo se vratio u policijsku upravu.
- Gdje je Svedberg?
- On je htio razgovarati s nekim tko je Blomberga
navodno najbolje poznavao.
- Neka se usredotoči na to da otkrije tko je žena s
inicijalima K. A.
 - Nisam siguran da ga mogu dobiti - odgovorio je
Martinsson. - Ostavio je mobitel ovdje kod mene.
Zaboravio ga je ponijeti.
Wallander je opsovao.
- Ali udovica mora znati tko je bio najbolji prijatelj
njezina supruga. Važno je da Svedberg to dozna.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
Wallander je već spustio slušalicu kad se iznenada
sjetio što je bio zaboravio. Nazvao je policijsku upravu u
Lundu. Imao je sreću i odmah je dobio Bircha.
- Možda smo nešto otkrili - rekao je Wallander.
- Martinsson je razgovarao s Hamrénom koji je radio s
njim u Siriusgatanu - odgovorio je Birch. - Ja sam shvatio
da tražimo nepoznatu ženu, a K. A. su možda početna
slova njezina imena i prezimena.
- Ne možda - rekao je Wallander. - To jesu njezini
inicijali. Karin Andersson, Katarina Ahlström, moramo je
naći kako god se ona zvala. Postoji jedna sitnica koja je,
vjerujem, važna.
- Napomena u pismu da će ubrzo roditi dijete?
Birch j e brzo mislio.
- Točno - rekao je Wallander. - Dakle, trebali bismo
razgovarati s rodilištem u Lundu. Žene koje su rodile u
posljednje vrijeme. Ili koje trebaju roditi. S inicijalima K. A.
Osobno ću se pobrinuti za to - rekao je Birch. - Takvo
što uvijek je dosta složeno.
Wallander je okončao razgovor. Znojio se - nešto se
pokrenulo. Izašao je na hodnik. Nije bilo nikoga. Kad je
zazvonio telefon, trgnuo se. Bila je to Ann-Britt Höglund.
Zvala je iz Runfeltove cvjećarnice.
Ovdje više nema tragova krvi - rekla je. - Vanja
Andersson je sama oprala pod.
Krpa za pranje - rekao je Wallander.
Bacila ju je, nažalost. Lokva krvi bila joj je odvratna. A
otpad je odavno odvezen, naravno.
Wallander je znao da je i najmanji trag krvi dovoljan za
analizu. - Cipele - rekao je. - Kakve je cipele imala na sebi
toga dana? Možda je ostala mala mrlja krvi na potplatima.
Pitat ću je.
Wallander je čekao na telefonu.
Imala je drvene cipele - rekla je Ann-Britt Höglund.
Ali one su sad u njezinu stanu.
Idi po njih. Donesi ih ovamo. I nazovi Nyberga. On je
kod; kuće. Morao bi vidjeti ima li krvi na cipelama.
Za vrijeme razgovora na vratima se pojavio Hamrén.
Wallander ga gotovo nije ni vidio otkako je došao u
Ystad. Također se pitao Što rade dvojica službenika iz
Malmöa.
- Ja uspoređujem slučajeve Erikssona i Runfelta, sada
kad je; Martinsson u Lundu - rekao je Hamrén. - Do sada
nisam ništa, otkrio. Njihovi se putevi zacijelo nisu nikad
križali.
Ipak je važno da proučimo do kraja - rekao je
Wallander. - Negdje će se istrage sastati. Uvjeren sam u to.
A Blomberg?
 I on će dobiti svoje mjesto u ovom uzorku. Nešto drugo
jednostavno je nezamislivo.
Otkad je policijski posao pitati se što je zamislivo? -
rekao je Hamrén i počeo se smijati.
U pravu si, naravno - rekao je Wallander. - No smijemo
se nadati.
Hamrén je stajao s lulom u ruci. - Idem van pušiti -
rekao je. - To pročišćuje mozak.
Bilo je osam sati i nekoliko minuta. Wallander je čekao
da se javi Svedberg. Donio si je šalicu kave i nekoliko
keksa. Tada je zazvonio telefon. Pogrešan broj. Oko pola
devet stao je na vrata kantine i neko vrijeme zamišljeno
gledao u televizor. Lijepe slike Komora. Odsutan duhom
pitao se gdje se nalazi ta otočna skupina. U petnaest do
devet ponovno je sjedio na svojemu mjestu. Nazvao je
Bircha. On mu je rekao da upravo provjeravaju imena žena
koje su u protekla dva mjeseca rodile dijete ili trebaju roditi
u sljedeća dva mjeseca. Do sada nisu našli nijednu s
inicijalima K. A.. Nakon razgovora Wallander je pomislio
kako bi mogao poći kući. Ako je potrebno, mogu ga nazvati
na mobitel. Pokušao je nazvati Matinssona, ali nije imao
sreće. U devet i deset nazvao je Svedberg.
- Nema osobe s inicijalima K. A. - rekao je. - Čovjek koji
je navodno bio Blombergov najbolji prijatelj ne poznaje
nijednu s tim inicijalima.
- Onda to znamo - rekao je Wallander, ne skrivajući da
je razočaran.
- Ja sad idem kući - rekao je Svedberg.
 Wallander je spustio slušalicu, a telefon je opet
zazvonio. Bio je to Birch.
- Nažalost - rekao je. - Ne postoji nitko s inicijalima K.
A. A ta bi informacija trebala biti pouzdana.
- Sranje - rekao je Wallander.
Obojica su razmišljala nekoliko trenutaka.
- Možda je rodila negdje drugdje - rekao je Birch. - To
nije moralo biti u Lundu.
- U pravu si - rekao je Wallander. - Sutra moramo
nastaviti.
Spustio je slušalicu.
Sad je znao što je bilo ono u vezi sa Svedbergom. List
papira koji je greškom dospio na njegov pisaći stol. Nešto
s noćnim događajima u rodilištu u Ystadu. Je li to bio
napad? Nešto s lažnom medicinskom sestrom?
Nazvao je Svedberga koji mu se javio iz auta.
- Gdje si? - upitao je Wallander.
- Još nisam ni u Staffanstorpu.
- Dođi ovamo - rekao je Wallander. - Moramo tu nešto
provjeriti.
- Dobro - rekao je Svedberg. - Dolazim.
Prošle su točno četrdeset dvije minute.
U pet do deset Svedberg je stajao na vratima
Wallanderova ureda. Wallander je ponovno postao
sumnjičav.
Vjerojatnost da si je nešto umislio bila je prevelika.
 27.

Tek kad su se za njim zalupila vrata shvatio je što se

dogodilo. Prešao je onu malu udaljenost do auta i sjeo za
upravljač. Zatim je glasno izgovorio svoje ime: Åke
Davidsson.
Åke Davidsson će od sada biti veoma usamljen čovjek.
Nije očekivao da će mu se to dogoditi. Da će mu žena s
kojom je tolike godine bio u vezi, iako nisu živjeli zajedno,
jednoga dana reći da ga više ne želi. I onda ga je izbacila.
Počeo je plakati. To ga je boljelo. Nije mu bilo jasno. No
ona je bila odlučna. Zamolila ga je da ode. Upoznala je
drugog muškarca koji je mogao zamisliti da živi s njom.
Za nekoliko trenutaka bit će ponoć. Ponedjeljak, 17.
listopada. Gledao je u mrak. Znao je da ne bi trebao voziti
po mraku. Imao je slab vid. Zapravo je mogao voziti samo
po danu i to s posebnim naočalama. Pogledao je kroz
staklo. Jedva je raspoznavao rub ceste. No nije mogao
cijelu noć ostati ovdje. Morao se vratiti u Malmö.
Upalio je motor. Bio je veoma tužan i nije shvaćao što
se dogodilo.
Zatim je izašao autom na cestu. Uistinu je slabo vidio.
Možda će mu biti lakše kad stigne na glavnu cestu. Ali sad
je prvo morao naći izlaz iz Lödingea.
Skrenuo je u krivu ulicu. Bilo je mnogo malih ulica, a
po mraku su sve izgledale isto. U pola jedan primijetio je
da je zalutao.
 Došao je do nekog dvorišta gdje mu se činilo da je kraj
puta. Htio se okrenuti. Odjednom je pod dugačkim
svjetlom ugledao nekakvu priliku. Netko je prilazio
njegovu autu. Odmah je osjetio olakšanje. Vani je bio netko
tkb bi mu mogao pokazati put.
Otvorio je vrata auta i izašao van.
Zatim je nastupio potpuni mrak.
.

Svedbergu je trebalo petnaest minuta da pronađe papir

koji je tražio Wallander. Wallander je bio veoma jasan kad
je Svedberg malo prije deset sati došao u ured.
- To može biti pucanj u prazno - rekao je Wallander. -
Ali mi tražimo ženu s inicijalima K. A. koja je ovdje u
Skaniji upravo rodila dijete ili ga treba roditi. Prvo smo
mislili da je ona u Lundu. Ali ondje nismo ništa našli.
Možda je baš ovdje u Ystadu. Ako ne griješim, ovdje imaju
određene metode po kojima je rodilište u Ystadu postalo
poznato u cijeloj regiji. I tu se jedne noći događa nešto
neobično. Poslije još jedanput. Dakle, to može biti pucanj u
prazno, ali ja ipak želim znati što se tu dogodilo.
Svedberg je pronašao papir s bilješkama. Vratio se k
Wallandru koji ga je nestrpljivo čekao.
- Ylva Brink - rekao je Svedberg. - To je moja rođakinja.
Daljnja rođakinja. Ona je primalja u rodilištu. Došla je
ovamo i ispričala kako se jedne noći u rodilištu pojavila
nepoznata žena. Zbog toga je bila uznemirena.
- A zašto?
- Zato što nije u redu da se nepoznata osoba noću
zadržava u rodilištu.
 - Razmotrimo to još jednom po redu - rekao je
Wallander. - Kada se to dogodilo prvi put?
- U noći s 30. rujna na 1. listopada.
- Prije gotovo tri tjedna. I ona je bila uznemirena?
- Došla je sljedeći dan. Bila je subota. Razgovarao sam
s njom i pritom načinio bilješke.
- A onda se opet dogodilo?
- U noći na 13. listopada. Slučajno je Ylva radila i te
noći. I tada ju je netko udario. Ujutro su me pozvali onamo.
- Što se dogodilo?
- Ponovno se pojavila nepoznata žena. Kad ju je Ylva
pokušala zaustaviti, netko ju je udario i srušio. Ylva je rekla
da se osjećala kao daju je pregazio konj.
- Je li ikad prije vidjela tu ženu?
- Nije.
- A ona je bila u radnoj odjeći medicinske sestre?
- Da. Ali Ylva je bila sigurna da ona ne radi u bolnici.
- Kako je mogla biti sigurna? Sigurno u bolnici rade i
mnogi drugi koje ona ne poznaje.
- Bila je sigurna. Nažalost, nisam je pitao zašto.
Wallander je razmišljao. - Tu ženu zanimalo je rodilište
u razdoblju od 30. rujna do 13. listopada - rekao je. - Dva
puta dolazi noću i ne ustručava se udariti primalju. Pitanje
je što je zapravo radila ondje.
- To se pita i Ylva.
- I nije pronašla odgovor?
 - Oba puta su prošli kroz sve sobe rodilišta, ali sve je
bilo kao obično.
Wallander je pogledao na sat. Petnaest do jedanaest. -
Nazovi rođakinju, molim te - rekao je. - Čak i ako je moraš
probuditi.
Svedberg je kimnuo. Wallander je pokazao na svoj
telefon. Znao je da Svedberg, koji je često bio zaboravan,
izvrsno pamti telefonske brojeve. Svedberg je ukucao broj.
Pustio je da telefon dugo zvoni. Nitko se nije javio.
- Ako nije kod kuće, onda to znači da radi - rekao je
nakon što je spustio slušalicu.
Wallander je naglo ustao. - Utoliko bolje - rekao je. -
Nisam bio u rodilištu otkako se Linda rodila.
- Stari odjel je srušen - rekao je Svedberg. - Ovo je sve
novozgrađeno.
Trebalo im je samo nekoliko minuta da Svedbergovim
autom dođu do ambulante u bolnici. Wallander se sjetio
noći prije nekoliko godina kad se probudio s tako jakim
bolovima u prsnom košu da je mislio kako ima srčani udar.
Tada se ambulanta nalazila na drugom mjestu. Činilo mu
se da je cijela bolnica preuređena.
Pozvonili su. Ubrzo je došla dežurna osoba i otvorila
im vrata. Wallander je pokazao svoju policijsku iskaznicu.
Popeli su se stubama do rodilišta. Sestra ih je najavila. Na
vratima rodilišta čekala ih je jedna žena.
- Moja rođakinja - rekao je Svedberg. - Ylva Brink.
Wallander ju je pozdravio. Iza nje prošla je jedna
medicinska sestra. Ylva Brink odvela ih je u mali ured. –
Trenutačno je veoma mirno - rekla je. - ali to se može brzo
promijeniti.
- Htio bih odmah prijeći na stvar- rekao je Wallander. -
Znam da se svi podaci o osobama koje se iz bilo kojeg
razloga nalaze u bolnici moraju smatrati povjerljivima.
Također nemam namjeru prekršiti to pravilo. Jedino što
bih za sada htio znati je odgovor na pitanje je li u razdoblju
od 30. rujna do 13. listopada ovdje bila žena s inicijalima K.
A. koja je trebala roditi. Na primjer K kao Karin, A kao
Andersson.
Izraz zabrinutosti pojavio se na licu Ylve Brink. - Zar se
nešto dogodilo?
- Ne - rekao je Wallander. - Moram samo identificirati
jednu osobu. Ništa drugo.
- Ne mogu vam odgovoriti na vaše pitanje - rekla je. -
To su veoma povjerljivi podaci osim ako rodilja nije
pismeno potvrdila da smijemo objaviti da je ona ovdje. Po
mojem mišljenju to vrijedi i za inicijale.
- Netko će prije ili kasnije morati odgovoriti na moje
pitanje - rekao je Wallander. - Moj problem je u tome što ja
to moram znati sada.
- Ja vam ipak ne mogu pomoći.
Svedberg nije rekao ništa. Wallander je vidio kako mu
se naboralo čelo. - Ima li ovdje zahod? - upitao je.
- Iza ugla.
Svedberg je kimnuo Wallanderu. - Rekao si da moraš
ići u zahod. Najbolje da to učiniš sada.
Wallander je shvatio. Ustao je izašao iz sobe.
 Čekao je pet minuta u zahodu prije nego što se vratio.
Ylva Brink nije bila ondje. Svedberg se nagnuo nad nekim
papirima koji su ležali na stolu.
- Što si rekao? - upitao je Wallander.
- Da ne sramoti obitelj - odgovorio je Svedberg. - Osim
toga, objasnio sam joj da može dobiti godinu dana zatvora.
- Zašto? - zapanjeno je upitao Wallander.
- Ometanje u vršenju službe.
- Takvo što uopće ne postoji.
- Ona to ne zna. Ovdje imaš sva imena. Nabolje da ih
zajedno pročitamo na brzinu.
Pregledali su popis. Nijedna žena nije imala inicijale K.
A.. Toga se Wallander i bojao. Promašaj.
- Možda to uopće i nisu inicijali - zamišljeno je rekao
Svedberg. - K. A. možda znači nešto drugo?
- A što bi to trebalo biti?
- Ovdje ima jedna Katarina Taxell - rekao je Svedberg
pokazujući jedno ime. - Slova K. A. možda su samo
skraćenica od Katarina.
Wallander je kimnuo i još jednom pročitao popis. Nije
bilo ni jednog drugog imena koje počinje s K. A. Ni Karin,
ni Karoline. Ni s početnim slovom C ni s K.
Možda si u pravu - rekao je. - Zapisi adresu.
Nema je ovdje. Tu su samo imena. Možda bi bilo
najbolje da pričekaš dolje dok ja još jednom ne razgovaram
s Ylvom.
Drži se onoga da ne bi trebala sramotiti obitelj - rekao
je Wallander. - Ne govori joj o kaznenoj odgovornosti.
Poslije može biti problema. Ja moram znati je li Katarina
Taxell još ovdje. Moram znati je Uju tko posjetio. Moram
znati je li po bilo čemu posebna. Obiteljske odnose. ali
ponajprije to gdje stanuje.
To će potrajati - rekao je Svedberg. - Ylva je upravo na
porođaju.
Čekat ću - rekao je Wallander. - Ako treba i cijelu noć.
Uzeo je dvopek iz zdjelice i izašao iz rodilišta. Kad je
sišao do ambulante, upravo je stiglo vozilo hitne pomoći s
pijanim i krvlju oblivenim muškarcem. Wallander ga je
poznavao. Zvao se Niklasson i imao je odlagalište pokraj
Ystada. Obično je bio trijezan. No imao je ispade i često se
znao potući.
Wallander je kimnuo vozačima hitne pomoći koje je
poznavao. - Je li nešto loše? - upitao je.
- Niklasson je žilav - rekao je stariji vozač. - Preživjet će
i ovo. Potukli su se u jednoj kolibi u Sandskogenu.
Wallander je izašao na parkiralište. Bilo je hladno.
Pomislio je kako moraju provjeriti ima li u Lundu kakva
Karin ili Katarina. To bi mogao obaviti Birch. Bilo je pola
dvanaest. Vrata Svedbegova automobila bila su
zaključana. Pitao se ne bi li i on trebao imati ključeve.
Mogao bi dugo čekati. ali neka.
Počeo je hodati tamo- amo po parkiralištu.
Odjednom se ponovno našao u Rimu. Ispred njega,
malo dalje, hodao je otac. Španjolske stube, zatim fontana.
Sjaj u njegovim očima. Star čovjek sam u Rimu. Je li znao
da će ubrzo umrijeti? da je morao putovati Italiju prije nego
što bude kasno?
 .

Wallander je zastao. Osjetio je knedlu u grlu. Kada će

napokon imati vremena tugovati za ocem? Život ga je
bacao tamo- amo. Uskoro će imati pedeset godina. Sad je
bila jesen. Noć. A on hoda iza neke bolnice i smrzava se.
Najviše se bojao da će život postati silno neshvatljiv pa se
on više neće snalaziti u njemu. Što mu onda preostaje?
Prijevremeno umirovljenje? Traženje nekog jednostavnijeg
posla? Hoće li petnaest godina hodati po školama i pričati
o drogama i opasnostima u cestovnom prometu?
Kuća, pomislio je. I pas. A možda i Baiba. Potrebna je
vanjska promjena. Time ću početi. Tada ću vidjeti što će
biti dalje sa mnom. Uvijek sam preopterećen poslom. Neću
ga moći obaviti budem li se morao baktati sa samim
sobom.
Ponoć je prošla. Šetao je po parkiralištu. Vozilo hitne
pomoći je opet otišlo. Sve je bilo mirno. Znao je da mora
razmisliti o mnogim stvarima. No bio je preumoran. Jedino
je još mogao čekati. I kretati se kako se ne bi smrznuo.
U pola jedan došao je Svedberg. Hodao je brzo.
Wallander je vidio da donosi nekakve novosti. - Katarina
Taxell je iz Lunda - rekao je.
Wallander je osjetio kako postaje sve napetiji. - Je li ona
još ondje? - Rodila je 15. listopada. Već se vratila kući.
- Imaš li adresu?
- Imam i nešto više. Ona nije udana. A otac nije
naveden. Osim toga, nitko je nije posjetio dok je bila ovdje.
 Wallander je ostao bez daha. - Onda to može biti ona -
rekao je. - Mora biti ona. Žena koju je Eugen Blomberg zvao
K. A.
Vratili su se u policijsku upravu. Pred samim ulazom
Svedberg je naglo zakočio kako ne bi pregazio zeca koji je
zalutao u grad.
Sjeli su u kantinu koja je bila prazna. Negdje je tiho
svirao radio. Kod dežurnog policajca zazvonio je telefon.
Wallander si je natočio šalicu gorke kave.
- ali ne vjerujem da je ona strpala Blomberga u vreću -
rekao je Svedberg te se žličicom počešao po ćelavoj glavi. -
Teško je vjerovati da je mlada majka otišla onamo i ubila
čovjeka.
- Ona je poveznica - rekao je Wallander. - Ako je moja
teorija točna. Ona se nalazi između Blomberga i osobe koja
je sad najvažnija.
- Medicinska sestra koja je oborila Ylvu?
- Ta i nijedna druga.
Svedberg je s naporom pratio Wallanderove misli. - Ti,
dakle, misliš da je ta nepoznata medicinska sestra došla u
rodilište ne bi li se sastala s njom?
- Da.
- Ali zašto to čini noću? Zašto nije došla u uobičajeno
vrijeme posjeta? Postoji točno određeno vrijeme za posjete.
A nitko ne zapisuje tko dolazi i komu.
Wallander je uvidio da su Svedbergova pitanja važna.
Morao je odgovoriti na njih kako bi mogao krenuti dalje. -
Ne želi daju netko vidi - rekao je. - To je jedino logično
objašnjenje.
 Svedberg nije popuštao. - Tko je ne bi smio vidjeti? Je li
se bojala da je netko ne prepozna? Možda nije htjela ni da
je vidi Katarina Taxell? Je li došla u bolnicu noću kako bi
promatrala ženu koja spava?
- Ne znam- rekao je Wallander. - U pravu si, to je baš
čudno.
- Postoji samo jedno smisleno objašnjenje - nastavio je
Svedberg. - Ona je došla noću zato što bije po danu netko
mogao prepoznati.
Wallander je razmislio o Svedbergovoj primjedbi. - To
bi, na primjer, moglo značiti da bije netko tko radi po danu
prepoznao.
- Ne možemo ignorirati činjenicu da je dva puta otišla
u rodilište noću. I da se dovela u situaciju u kojoj je morala
napasti moju rođakinju koja nije učinila ništa loše.
- Možda postoji i alternativno objašnjenje - rekao je
Wallander.
- Koje?
- Da samo noću može posjetiti rodilište.
Svedberg je zamišljeno kimnuo. - Naravno, to je
moguće. Ali zašto?
- Moguća su različita objašnjenja. Gdje stanuje. Njezin
posao. Osim toga, možda želi kriomice posjetiti tu ženu.
Svedberg je odgurnuo šalicu od kave. - Njezini su
posjeti sigurno bili važni. Dva puta je bila ovdje.
- Možemo izraditi vremensku crtu - rekao je Wallander.
- Prvi put je došla u noći na 1. listopada. I to u trenutku kad
su svi koji rade veoma umorni i najmanje pribrani. Ostaje
nekoliko minuta i nestaje. Nakon dva tjedna sve se
ponavlja. U isto vrijeme. Taj puta je Ylma Brink zaustavlja,
ali ona je udari. Žena nestaje bez traga.
- Nakon nekoliko dana Katarina Taxell donosi dijete na
svijet.
- Žena se više ne vraća. Ali Eugen Blomberg je ubijen.
- Stoji li iza toga kakva medicinska sestra?
Pogledali su se bez riječi.
Wallanderu je odjednom sinulo da je zaboravio pitati
Svedbega za jednu važnu sitnicu. - Sjećaš li se plastične
kvačice koju smo našli u kovčegu Göste Runfelta?
Svedberg je kimnuo.
- Ponovno nazovi rodilište. Pitaj Ylvu sjeća li se možda
da je žena koja ju je oborila imala pločicu s imenom.
Svedberg je ustao i uzeo telefon koji je visio na zidu.
Javila se jedna Ylvina kolegica. Svedberg je čekao.
Wallander je popio čašu vode. Svedberg je zatim počeo
postavljati pitanja. Bio je to kratak razgovor.
- Ona je sigurna da je žena imala pločicu s imenom -
rekao je. - Oba puta.
- Je li mogla pročitati ime?
Nije bila sigurna je li ondje uopće pisalo kakvo ime.
Wallander je malo razmislio. - Možda je izgubila prvu
- rekao je. - Nekako je došla do radne odjeće za medicinske
sestre i do nove pločice.
Mislim da u bolnici nećemo moći naći važne otiske
prstiju - rekao je Svedberg. - Ondje se stalno čisti. Osim
toga, ne znamo je li ona uopće što dirala.
 U svakom slučaju, nije imala rukavice - rekao je
Wallander. - Ylva bi to primijetila.
Svedberg se udario po čelu žličicom za kavu.
Možda - rekao je. - Ako sam dobro razumio Ylvu, žena
ju je uhvatila kad ju je srušila.
- Dotaknula joj je samo odjeću - rekao je Wallander. - A
na odjeći se ne može ništa naći.
Na trenutak se učinilo da ga je to obeshrabrilo. - Ipak
moramo razgovarati s Nybergom - rekao je zatim. - Možda
se uhvatila za krevet u kojem je ležala Katarina Taxell.
Moramo pokušati. Ako nađemo otiske prstiju koji se
podudaraju s nečim iz Runfeltova kovčega, onda smo
načinili veliki korak naprijed. Tada možemo početi tražiti
iste otiske kod Holgera Erikssona i Eugena Bloberga.
Svedberg mu je dodao papir na koji je zapisao osobne
podatke Katarine Taxell. Wallander je pročitao da ona ima
trideset tri godine i da je samozaposlena, ali iz toga se nije
vidjelo što je po zanimanju. Imala je stan u centru Lunda.
- Sutra ujutro u sedam sati bit ćemo ondje - rekao je. -
Budući da smo noćas zajedno radili, možemo i sutra
nastaviti. Ali sada bi nam dobro došlo da odspavamo
nekoliko sati.
- Čudno je to - rekao je Svedberg. - Prvo tražimo
plaćenika, a sada medicinsku sestru.
- Koja vjerojatno to nije - dodao je Wallander.
- To zapravo ne znamo - naglasio je Svedberg. - To što
je Ylva ne poznaje ne znači da ona nije medicinska sestra.
- U pravu si. Moguće je.
 - Odvest ću te kući - rekao je Svedberg. - Što je s tvojim
autom?
- Morao bih kupiti novi. Ali ne znam kako ću to platiti.
Jedan od dežurnih službenika žurno je ušao u sobu. -
Znao sam da ste ovdje - rekao je. - Mislim da se nešto
dogodilo.
Wallander je osjetio bol u želucu. Ne opet, pomislio je.
Nećemo to moći.
- Uz cestu između Sövestarda i Lödingea leži teško
ozlijeđen muškarac. Primijetio, ga je jedan vozač kamiona.
Ne znamo je li ga udarilo neko vozilo ili su ga napali.
Vozilo hitne pomoći je na putu onamo. Mislio sam, budući
da je to u blizini Lödingea ...
Nije dovršio rečenicu. Svedberg i Wallander već su
istrčali iz ureda.
.

Stigli su na mjesto nesreće u trenutku kad su bolničari

stavljali ozlijeđenoga na nosila. Wallander je prepoznao
bolničara kojeg je prije vidio u bolnici.
- Kao brodovi u noći - rekao je vozač hitne pomoći.
- Je li to bila prometna nesreća?
- To bi onda značilo da je vozač pobjegao. ali ovo više
nalikuje na primjenu sile.
Wallander se osvrnuo oko sebe. Na sporednoj cesti nije
bilo nikoga. Tko se ovuda mota noću?
Muškarac je imao teške ozljede na licu. Tiho je hroptao.'
 - Moramo krenuti - rekao je vozač hitne pomoći. -
Mislim da bi ovo moglo biti hitno. Možda ima unutarnje
ozljede.
Vozilo hitne pomoći je otišlo. Pregledali su mjesto
osvijetlivši ga dugim svjetlima Svedbergova auta. Ubrzo
poslije toga stigla je noćna ophodnja iz Ystada. Svedberg i
Wallander nisu našli ništa. Čak ni najmanji trag kočenja.
Svedberg je pristiglim policajcima rekao što se dogodilo.
Zatim su se Wallander i on vratili u Ystad. Zapuhao je
olujni vjetar. Svedberg je u autu očitao vanjsku
temperaturu. Tri stupnja iznad ništice.
- Ovo je sigurno nešto drugo - rekao je Wallander. - Kad
me ostaviš kod bolnice, možeš ići kući i malo odspavati.
Jedan od nas će ujutro opet biti umoran.
- Kamo da dođem po tebe? - upitao je Svedberg.
- U ulicu Mariagatan. Recimo u šest. Martinsson se
rano budi. Nazovi ga i ispričaj mu što se dogodilo. Reci mu
neka razgovara s Nybergom o plastičnoj kvačici. Reci mu
da idemo u Lund.
Po drugi put te noći Wallander je stajao pred hitnom
službom bolnice. Kad je ušao unutra, upravo su obrađivali
ozlijeđenog. Wallander je sjeo i čekao. Bio je veoma
umoran. Zaspao je ne mogavši više izdržati. Kad se prenuo
nakon što je netko izgovorio njegovo ime, u prvi mah nije
znao gdje se nalazi. Sanjao je. O Rimu. Trčao je mračnim
ulicama i tražio oca, ali ga nije našao.
Pred njim je stajao liječnik. Wallander se razbudio u
trenu.
- Preživjet će - rekao je liječnik. - ali dobro su ga sredili.
 - Dakle, nije ga pregazio auto?
- Ne. Napali su ga. ali koliko možemo prosuditi, nema
unutarnjih ozljeda.
- Je li imao isprave?
Liječnik mu je dao omotnicu. Wallander je izvadio
novčanik u kojem se osim drugih stvari nalazila i vozačka
dozvola. Čovjek se zvao Åke Davidsson. Wallander je
vidio da mora imati naočale dok vozi noću. - Mogu li
razgovarati s njim?
- Mislim da bi bilo bolje pričekati s tim.
Wallander je odlučio zamoliti Hanssona ili Ann-Britt
Höglund da preuzmu ovaj slučaj, lako su u pitanju bile
teške tjelesne ozljede, morali su ga privremeno staviti na
čekanje. Jednostavno nisu imali vremena.
Wallander je ustao i krenuo.
- U njegovoj smo odjeći našli još nešto što bi vas moglo
zanimati - rekao je liječnik.
Dao je Wallanderu komad papira. Wallander je
pročitao riječi napisane na brzinu: - Lopov kojeg je
onesposobila noćna straža.
- Kakva noćna straža? - upitao je.
- Pa to je bilo u novinama - rekao je liječnik. - Jedinice
građanske zaštite koje su se oformile. Možda se nazivaju
noćnom stražom?
Wallander je s nevjericom gledao u tekst.
- Još nešto govori u prilog tome - nastavio je liječnik. -
Papir je bio klamericom pričvršćen za njegovu odjeću.
 Wallander je odmahnuo glavom. - To je neshvatljivo -
rekao je.
- Da - rekao je liječnik. - Nevjerojatno je da je dotle
došlo.
Wallander se nije potrudio ni pozvati taksi. Pješice je
išao kući praznim ulicama grada. Mislio je na Katarinu
Taxell. I na Åkea Davidssona kome je na odjeću bila
pričvršćena poruka.
Kad se popeo u svoj stan, samo je izuo cipele i skinuo
jaknu te legao na sofu i pokrio se vunenim pokrivačem.
Budilica je bila namještena da zvoni u određeno vrijeme.
Ali on nije mogao zaspati. Osim toga, počela ga je boljeti
glava. Otišao je u kuhinju i u čaši vode otopio tablete.
Ulična svjetiljka ispred prozora njihala se na vjetru. Zatim
je ponovno legao. Bio je u nekoj vrsti polusna dok budilica
nije zazvonila. Kad se pridigao, bio je umorniji nego prije.
Otišao je u kupaonicu i umio se hladnom vodom.
Zatim je odjenuo čistu košulju. Dok je čekao da se kava
skuha, nazvao je Hanssona. Dugo se nije javio. Wallander
je shvatio da ga je probudio.
- Još nisam gotov s papirima iz Östersunda - rekao je
Hansson. - Sjedio sam nad njima do dva sata u noći. Imam
još otprilike četiri kilograma pred sobom.
- O tome ćemo poslije razgovarati - prekinuo ga je
Wallander. - Ja bih samo htio da odeš u bolnicu i
razgovaraš s čovjekom koji se zove Åke Davidsson. Netko
ga je sinoć ili jutros napao kod Lödingea. To su vjerojatno
bili ljudi iz građanske zaštite. Volio bih da se ti pobrineš za
to.
 - A što ću s papirima iz Östersunda?
- I to moraš dovršiti. Svedberg i ja idemo u Lund.
Poslije ćeš znati više.
Završio je s razgovorom prije nego što je Hansson
stigao bilo što pitati.
Nije imao živaca odgovarati na njegova pitanja.
.

U šest sati Svedberg se zaustavio autom pred njegovim

vratima. Wallander je stajao na kuhinjskom prozoru sa
šalicom kave u ruci i gledao ga kako dolazi.
- Razgovarao sam s Martinssonom - rekao je Svedberg
kad je Wallander sjeo pokraj njega. - On je htio zamoliti
Nyberga da se pozabavi plastičnom kvačicom.
- Je li shvatio što želimo?
- Mislim da jest.
- Onda idemo.
Wallander se zavalio u sjedalo i zažmirio. Najbolje što
je mogao učiniti na putu do Lunda bilo je spavanje.
Katarina Taxell stanovala je u kući za iznajmljivanje na
trgu koji Wallanderu nije bio poznat. - Možda bi bilo bolje
da nazovemo Bircha - rekao je. - Kako poslije ne bi bilo
problema.
Svedberg ga je zatekao kod kuće. Dao je slušalicu
Wallanderu. Wallander mu je ukratko objasnio što se
dogodilo. Birch je obećao da će doći za dvadeset minuta.
Sjedili su u autu i čekali. Nebo je bilo sivo. Nije padala kiša.
No vjetar je sad bio jači. Birchov auto zaustavio se iza
njihova. Wallander mu je objasnio što je doznao u
razgovoru s Ylvom Brink. Birchje slušao pozorno. No
Wallander je primijetio da je sumnjičav.
Zatim su ušli unutra. Katarina Taxell stanovala je na
prvom katu lijevo.
- Ja ću biti iza vas - rekao je Birch. - Ti moraš obaviti
razgovor.
Svedberg je pozvonio na vrata. Otvorila su se gotovo u
istom trenu. Pred njima je stajala žena u jutarnjem ogrtaču.
Imala je tamne podočnjake od umora. Wallander je
pomislio kako ga podsjeća na Ann-Britt Höglund.
Wallander je pozdravio, pokušavajući zvučati što
ljubaznije. Ali kad je rekao da je policijski službenik i da
dolazi iz Ystada, primijetio je da se trgnula. Ušli su u stan
koji se činio nevelikim i skučenim. Po svemu se vidjelo da
je ona upravo rodila dijete. Wallander se sjetio kako je
izgledao njegov stan kad se rodila Linda. Ušli su u dnevnu
sobu opremljenu svijetlim drvenim namještajem. Na stolu
se nalazila brošura koja je pobudila Wallanderovu
znatiželju: „Proizvodi za njegu kose Taxell“. Tada je
shvatio što je bila njezina samostalna djelatnost.
Zao mije što dolazimo ovako rano - rekao je nakon što
su sjeli. - ali naš posao ne može čekati.
Nije bio siguran kako da nastavi. Ona je sjedila
nasuprot njemu i nije skidala pogled s njegova lica.
Vi ste nedavno rodili u rodilištu u Ystadu - rekao je.
- Dječaka - rekla je. - Rođenje petnaestoga. U tri sata
popodne.
- Čestitam vam od srca - rekao je Wallander. Svedberg
i Birch također su nešto promrmljali.
 - Otprilike dva tjedna prije - nastavio je Wallander -
točnije rečeno, u noći između 30. rujna i 1. listopada, volio
bih znati jeste li imah posjete, očekivane ili neočekivane,
negdje oko ponoći.
Zbunjeno ga je pogledala. - A tko bi to trebao biti?
- Jedna medicinska sestra koju možda niste nikad prije
vidjeli?
- Poznavala sam sve koje su radile noću.
- Ta žena došla je ponovno nakon dva tjedna - rekao je.
- A mi mislimo da vas je došla posjetiti.
- U noći?
- Da. Negdje poslije dva sata.
- Mene nije nitko posjetio. Osim toga, ja čvrsto spavam.
Wallander je lagano kimnuo. Birch je stajao iza sofe,
Svedberg je sjedio na stolici uza zid. Odjednom je
zavladala tišina.
Čekali su da Wallander nastavi.
Nije se mogao lako usredotočiti. Još je bio umoran.
Zapravo je trebao pitati zašto je tako dugo ležala u
rodilištu. Je li imala komplikacija tijekom trudnoće. No
odustao je od toga.
Važnije je bilo nešto drugo.
Nije mu promaklo da ona ne govori istinu. Bio je
uvjeren daju je netko posjetio. I da ona zna tko je ta žena.
 28.

Dijete je odjednom počelo plakati. Katarina Taxell je ustala

i izašla iz sobe. Wallander je u istom trenutku odlučio kako
će nastaviti razgovor. Na samom početku primijetio je da
je ona nekako neodređena, da izbjegava reći istinu. Radeći
godinama kao policajac morao je naučiti razlikovati laž od
istine. Kad bi tko zaobilazio istinu, on bi to odmah
prepoznao. Ustao je i prišao Birchu kod prozora. Svedberg
im se pridružio. Skupili su glave i Wallander je govorio
tihim glasom. Cijelo vrijeme je držao vrata na oku.
- Ona ne govori istinu - prošaptao je.
Izgleda da ostali to nisu primijetili. Ili nisu bili toliko
uvjereni u to kao on. No nisu dali nikakve primjedbe.
- Moguće je da za ovo treba vremena - rekao je
Wallander. - ali kako ja mislim da nam ona mnogo znači,
neću odustati. Ona zna tko je ta žena. I ja čvrsto vjerujem
da je ona važna.
Činilo se da je Birch tek sada shvatio o čemu je riječ. -
Misliš li da iz svega stoji neka žena? Žena kao počiniteljica?
To je zvučalo kao da su ga zaprepastile vlastite riječi.
- Ne mora značiti da je ona ubojica - rekao je Wallander.
- Ali mislim da se sve vrti oko nekakve žene. Uvjeren sam
u to. Pa makar ona samo pokriva nešto što se nalazi iza
svega. Zbog toga je moramo što prije uhvatiti. Moramo
znati tko je ona.
Dijete je prestalo plakati. Svedberg i Wallander brzo su
se vratili na svoja mjesta. Prošla je još jedna minuta. Tada
se Katarina Taxell vratila i sjela na sofu. Wallander je
primijetio da ih' gleda veoma pozorno.
- Vratimo se na rodilište u Ystadu - ljubazno je rekao. -
Kažete da ste spavali. I da vas nitko nije posjetio tih noći?
- Da.
- Vi živite ovdje u Lundu. A ipak ste u Ystadu rodili
dijete?
- Odgovaraju mi metode njihova rada.
- Znam - rekao je Wallander. - I moja kći rođena je u
Ystadu.
Nije se obazirala na njegove riječi. Wallander je shvatio
da želi samo odgovarati na pitanja. Neće razgovarati ni o
čemu drugom.
- Sada ću vam postaviti jedno osobno pitanje - nastavio
je. - Budući da ovo nije službeno ispitivanje, ne morate
odgovoriti. ali u tom slučaju moram vam reći da ćemo vas
morati odvesti u policijsku upravu i ondje službeno
ispitati. Mi smo došli ovamo potražiti informacije u vezi s
nekoliko teških zločina.
Opet nije ništa rekla. Samo ga je netremice gledala kao
da mu želi zaviriti u glavu. Nešto u njezinim očima
izazivalo je nelagodu.
- Jeste li razumjeli što sam rekao?
- Razumjela sam. Nisam glupa.
- Prihvaćate li da vam postavim pitanja osobne naravi?
- To mogu reći tek kad čujem pitanja.
- Čini se da ovdje živite sami. Niste u braku?
- Nisam.
 Odgovor je uslijedio brzo i bio je odrješit. Oštro,
pomislio je Wallander. Kao da napada.
- Smijem li pitati tko je otac vašeg djeteta?
- Ne želim odgovoriti. To ne treba znati nitko osim
mene. I djeteta.
- Ako je djetetov otac bio žrtvom teškog zločina, onda
se mora reći da je to važno.
- To bi značilo da vi znate tko je otac mojeg djeteta. Ali
vi to ne znate. Pitanje je, dakle, besmisleno.
Wallander je shvatio da je ona u pravu. Nije pala s
Marsa.
- Pitat ču vas nešto drugo - nastavio je. - Poznajete li
čovjeka koji se zove Eugen Blomberg?
- Da.
- Kako ga poznajete?
- Poznajem ga.
- Znate li da je ubijen?
- Da.
- Odakle to znate?
- Jutros sam pročitala u novinama.
- Je li on otac vašeg djeteta?
- Nije.
Dobro laže, pomislio je Wallander. Ali ne dovoljno
uvjerljivo.
- Jeste li bili u vezi s Blombergom?
- Jesam.
- A on ipak nije otac vašeg djeteta?
 - Nije.
Koliko ste dugo bih u vezi?
Dvije i pol godine.
To je sigurno bilo potajno, budući da je on bio oženjen.
Lagao mije. To sam doznala mnogo kasnije.
Što se tada dogodilo?
Prekinula sam s njim.
Kada je to bilo?
Prije godinu dana, otprilike.
Poslije se niste sastajali s njim?
- Ne.
Wallander je iskoristio priliku i prešao u napad.
- Pronašli smo kod njega pisma koja ste mu pisali još
prije samo nekoliko mjeseci.
Nije se dala smesti. - Dopisivali smo se. Ali se nismo
viđali.
- Sve je to veoma čudno.
- On je pisao. Ja sam odgovarala. Htio je da se vidimo.
Ja nisam htjela.
‘ - Zato što ste upoznali drugog muškarca?
- Zato što sam bila trudna.
- A ne želite reći očevo ime?
- Ne.
Wallander je pogledao Svedberga koji je zurio u pod.
Birch je gledao kroz prozor. Wallander je znao da su
obojica veoma napeti.
 - Tko je, po vašem mišljenju, mogao ubiti Eugena
Blomberga?
Wallander je svom snagom ispucao pitanje. Birch se
pomaknuo kod prozora. Svedberg se prebacio na gledanje
vlastitih ruku.
- Ne znam tko ga je uopće htio ubiti.
Dijete se ponovno oglasilo. Ona je skočila. Opet je
otišla. Wallander je pogledao kolege. Birch je odmahnuo
glavom. Wallander je pokušao procijeniti situaciju. Bit će
jako teško privesti na ispitivanje ženu koja je imala dijete
staro tri dana. Osim toga, ona nije bila osumnjičena. Brzo
je donio odluku. Ponovno su se okupili kod prozora.
- Prekidam s ovim ovdje - rekao je Wallander. - ali
želim da je pratite. I želim znati o njoj baš sve. Čini se da
ona ima tvrtku koja prodaje nekakve proizvode za njegu
kose. Želim znati sve o njezinim roditeljima, prijateljima, o
tome što je prije radila. Pregledajte sve kartoteke koje
postoje. Trebam sliku na kojoj ništa ne nedostaje.
- To ćemo mi obaviti - rekao je Birch.
- Svedberg ostaje ovdje u Lundu. Tu nam je potreban
netko tko je upućen u ranija ubojstva.
- Ja bih zapravo radije išao kući - rekao je Svedberg. -
Dobro znaš da se ne osjećam dobro kad nisam u Ystadu.
- Znam - rekao je Wallander. - Ali sada se ništa ne može
promijeniti. Kad se vratim u Ystad, zamolit ću nekoga da
te zamijeni. Ovog trenutka si ne možemo dopustiti da ljudi
nepotrebno putuju tamo- amo.
Ona se iznenada pojavila na vratima. Držala je dijete u
naručju. Wallander se nasmiješio. Prišli su joj i pogledali
dječaka. Svedberg, koji je volio djecu, iako ih sam nije imao,
počeo mu je tepati.
Wallander je odjednom primijetio da nešto nije u redu.
Pitao se kako je bilo kad se rodila Linda. Kad ju je Mona
nosila. Kad je sam to radio, u stalnom strahu da mu ne
padne.
To mu je pomoglo da shvati što mu se učinilo
neobičnim. Žena nije privila dijete uz tijelo. Držala ga je
kao nešto što zapravo nije njezino.
Osjetio je nelagodu. No nije ju pokazivao.
- Ne želimo vam više smetati - rekao je. - Sigurno ćemo
vam se još javiti.
- Nadam se da ćete pronaći osobu koja je ubila Eugena
– rekla je.
Wallander ju je pogledao. Zatim je kimnuo.
- Da - rekao je. - Riješit ćemo to. To vam mogu obećati.
Izašli su na ulicu. Vjetar je sada puhao još jače.
- Što misliš o njoj? - upitao je Birch.
- Ona ne govori istinu, naravno - rekao je Wallander. -
Ali kao da nije ni lagala.
Birch ga je upitno pogledao. - Kako da to shvatim? Kao
da je istodobno lagala i govorila istinu?
- Tako nekako - rekao je Wallander. - Ni ja ne znam što
to znači.
- Ja sam nešto primijetio - odjednom je rekao Svedberg.
- Da je rekla ,,osobu“, a ne ,,njega“ ili „počinitelja“.
Wallander je kimnuo. I on je to primijetio.
- Mora li to nešto značiti? - sumnjičavo je upitao Birch.
 - Ne - rekao je Wallander. - Ali to je upalo u oči i
Svedbergu i meni. A to opet možda nešto znači.
Složili su se da se Wallander vrati u Ystad
Svedbergovim autom. Ponovno je obećao da će što prije
poslati nekoga tko će ga zamijeniti u Lundu.
- Ovo ovdje je važno - ponovno je rekao Birchu. - Taje
žena posjetila Katarinu Taxell u bolnici. Moramo otkriti tko
je ona. Primalja, koju je oborila, prilično ju je dobro opisala.
- Dajte mi njezin opis - rekao je Birch. - Možda će je i
ovdje posjetiti.
- Bila je jako visoka - rekao je Wallander. - Ylva Brink
visoka je 174 centimetra, a misli da je žena bila visoka oko
180 centimetara. Tamna kosa, poluduga i ravna. Plave oči,
šiljast nos, tanke usnice. Bila je krupna, ali ne i debela.
Tijelo - ništa posebno. Po jačini udarca može se zaključiti
da je bila snažna. Možda je utrenirana.
- To odgovara opisu prilično mnogo osoba - rekao je
Birch.
- Svi su opisi takvi - rekao je Wallander. - A ipak odmah
znamo jesmo li pronašli pravu osobu.
- Je li što rekla? Kakav joj je bio glas?
- Nije rekla ni riječi. Samo ju je udarila i oborila.
- Je li vidjela kakve ima zube?
Wallander je pogledao Svedberga koji je odmahnuo
glavom.
- Je li bila našminkana?
- Ne napadno.
- Kako su joj izgledale ruke? Je li imala umjetne nokte?
 - Nije, sigurno. Ylva Brink je rekla da bi to primijetila.
Birch je pravio bilješke. Kimnuo je. Vidjet ćemo što
možemo učiniti - rekao je. - Nadzor ovdje pred kućom
mora biti diskretan. Ona će biti na oprezu.
Razišli su se. Svedberg je dao Wallanderu ključeve
svojega auta. Wallander je putem pokušavao shvatiti zašto
Katarina Taxell nije htjela priznati da ju je u rodilištu netko
posjetio dva puta, i to noću. Tko je bila ta žena? Što je imala
zajedničko s Katarinom Taxell i Eugenom Blombergom?
Kako su se veze nastavile? Kako izgleda lanac koji je doveo
do ubojstva?
Wallander je ujedno osjetio unutarnji nemir i plašio se
da se nalazi na potpuno pogrešnom putu. Možda je
potpuno skrenuo istragu s pravog puta, na područje s
podvodnim stijenama koje bi na kraju mogle izazvati
brodolom.
Ništa ga nije moglo više mučiti, izazvati nesanicu,
bolove u želucu, kao pomisao da vodi istragu u propast.
Doživio je to i ranije. Da se istraga odjednom raspadne tako
da je više ne možeš prepoznati. Da ne preostaje ništa nego
započeti iznova. A to je bila njegova pogreška.
Bilo je pola deset kad se parkirao ispred policijske
uprave. Dok je prolazio pokraj prijavnog ureda, zaustavila
ga je Ebba. - Ovdje vlada potpuni kaos - rekla je.
- Što se dogodilo?
- Lisa Holgersson želi odmah razgovarati s tobom.
Riječ je o čovjeku kojeg ste Svedberg i ti noćas našli uz
cestu.
- Idem k njoj - rekao je Wallander.
 - Idi odmah - rekla je Ebba.
Wallander je odmah otišao u njezin ured. Vrata su bila
otvorena. Hansson je sjedio u sobi, bio je blijed. Također je
bilo jasno da je Lisa Holgersson bila uzrujanija nego ikad
prije. Rukom mu je dala znak da sjedne. - Mislim da moraš
čuti što Hansson ima reći.
Wallander je skinuo jaknu i sjeo.
Åke Davidsson - rekao je Hansson. - Jutros sam dugo
razgovarao s njim.
Kako j e on? - upitao j e Wallander.
Izgleda lošije nego što jest. No s druge strane, dovoljno
je loše. U najmanju ruku toliko loše kao priča koju je
ispričao.
Hansson nije pretjerivao, poslije je pomislio Wallander.
Slušao gaje, prvo zbunjeno, a zatim sa sve većim
ogorčenjem. Hanssonov izvještaj bio je kratak i jasan. Ali
priča je ipak prevršila svaku mjeru. Wallander je pomislio
kako je tog jesenskog jura čuo nešto što do tada nije ni
zamišljao mogućim. No sad se dogodilo i oni će morati
živjeti s tim. Švedska se stalno mijenjala. Često su to bile
spore promjene koje si mogao vidjeti tek naknadno. No
Wallander je katkad imao osjećaj da je cijelo društvo
uzdrmano. U svakom slučaju, tako je doživljavao
promjene koje je primijetio i doživio kao policijski
službenik.
Hanssonova priča o Åkeu Davidssonu bio je jedan
takav udar koji je uzdrmao Wallanderovu svijest.
Åke Davidsson radio je u socijalnoj službi u Malmöu.
Zbog lošeg vida bio je djelomično nesposoban za rad.
Nakon dugogodišnje borbe uspio je dobiti vozačku
dozvolu s ograničenjima. Od kraja sedamdesetih godina
Åke Davidsson bio je u vezi s jednom ženom iz Lödingea.
Sinoć je raskinuo s njom. Obično bi Åke Davidsson
prenoćio kod nje jer nije smio voziti po mraku. No sad je
bio prisiljen voziti. Zalutao je i zaustavio se kako bi pitao
nekoga za put. Tada ga je napala noćna ophodnja
građanske straže iz Lödingea. Mislili su da je lopov i nisu
htjeli prihvatiti njegovo objašnjenje. Njegove su naočale
nestale, vjerojatno su bile razbijene. Izbatinali su ga do
nesvijesti, a k sebi je došao tek kad su ga bolničari podigli
na nosila.
To je bila Hanssonova priča o Åkeu Davidssonu. No to
nije bilo sve.
Åke Davidsson je miroljubiv čovjek, koji ne samo da
slabo vidi, nego ima i visok tlak. Razgovarao sam s
njegovim kolegama iz Malmöa koji su bili silno ogorčeni.
Jedan od njih ispričao je nešto što Åke Davidsson nije
spomenuo. Možda zato što je bio povučen.
Wallander je slušao.
Åke Davidsson je veoma požrtvovan član organizacije
Amnesty Iternational - rekao je Hansson. - Pitanje je hoće
li se od sada ta organizacija zanimati i za Švedsku, ako se
ne zaustavi taj trend nasilnih noćnih straža i građanske
zaštite.
Wallander je ostao bez riječi. Osjetio je mučninu,
razbjesnio se.
Ti ljudi imaju vođu - dodao je Hansson. - Zove se Eskil
Bengtsson i prijevoznik je iz Lödingea.
 Moramo to okončati - rekla je Lisa Holgersson. - Iako
imamo mnogo posla s istragama ubojstava. Trebali bismo
bar načiniti plan, znati što želimo učiniti.
Plan već postoji - rekao je Wallander i ustao. - Veoma
je jednostavan. Naime, trebamo otići onamo i dovesti tog
Eskila Begtssona. I uhvatit ćemo svakoga tko ima veze s
tom građanskom zaštitom. Neka ih Åke Davidsson
identificira, sve odreda.
Ali on ništa ne vidi - rekla je Lisa Holgersson.
Slabovidni ljudi često imaju dobar sluh - odgovorio je
Wallander. - Ako sam dobro shvatio, zlostavljanju je
prethodio verbalni napad.
Pitam se je li to opravdano - rekla je sumnjičavo. -
Kakve uopće imamo dokaze?
Za mene je opravdano - rekao je Wallander. - Naravno,
ti mi možeš službeno narediti da ostanem ovdje u upravi.
Odmahnula je glavom. - Idi - rekla je. - Što prije, to
bolje.
Wallander je dao znak Hanssonu. Na hodniku su
zastali.
Želim dva službena auta - rekao je Wallander i prstom
odlučno kucnuo Hanssona po ramenu.
- I neka svi uključe plavo svjetlo i sirene kad izađemo
iz Ystada i uđemo u Lödinge. Ne bi škodilo da netko
obavijesti novinare.
- Mi to ne možemo - žalosno je rekao Hansson.
 - Naravno da ne možemo - rekao je Wallander. -
Krećemo za deset minuta. U autu možemo razgovarati o
papirima iz Östersunda.
- Imam još jedan kilogram - rekao je Hansson. - To je
nevjerojatno istraživanje. Dio po dio. Tu je čak i sin koji je
poslije oca nastavio voditi posao.
- U autu - prekinuo ga je Wallander. - Ne ovdje.
Kad je Hansson otišao, Wallander ušao u prijavni ured.
Tiho je razgovarao s Ebbom. Ona je kimnula i obećala mu
da će učiniti ono što je tražio.
Krenuli su nakon pet minuta. S plavim svjetlima i
sirenama izašli su iz grada.
- S kojim obrazloženjem ćemo ga uhititi? - upitao je
Hansson.
- Eskila Bengtssona, prijevoznika?
- Pod sumnjom je za nanošenje teških tjelesnih ozljeda
- odgovorio je Wallander. - Poticanje na nasilje.
Davidssona su morali odvesti na lokalnu cestu. Pokušat
ćemo i s otmicom. Izazivanje nereda.
Zbog toga će ti Per Åkesson sjesti za vrat.
Nije sigurno - rekao je Wallander.
čini mi se da smo krenuli uhvatiti nekoliko doista
opasnih momaka.
Da - odgovorio je Wallander. - Potpuno si u pravu.
Imamo posla s vrlo opasnim ljudima. U ovom trenutku ne
mogu zamisliti ljude koji su opasniji za pravnu sigurnost u
ovoj zemlji.
 Zakočili su kod kuće Eskila Bengtssona koja se nalazila
na ulazu u mjesto. Pred kućom su stajala dva kamiona
ijedan bager. U kavezu je lajao razjareni pas.
- Dakle, idemo po njega - rekao je Wallander.
Došli su do ulaznih vrata. Otvorio ih je snažan
muškarac sa zaobljenim trbuhom. Wallander je pogledao
Hanssona koji je kimnuo.
- Inspektor Wallander iz policije u Ystadu - rekao je
Wallander. - Odjenite jaknu. Idete s nama.
- A kamo?
Wallander umalo nije izgubio živce zbog čovjekove
bahatosti. Hansson je to primijetio i uhvatio ga je za ruku.
- Idete s nama u Ystad - rekao je jedva uspjevši sačuvati
mir. - A vi vjerojatno veoma dobro znate zašto.
- Ja nisam ništa učinio - rekao je Eskil Bengtsson.
- O, jeste - rekao je Wallander. - Učinili ste i previše
toga. Ako sad ne uzmete jaknu, ići ćete bez nje.
Niska mršava žena pojavila se pokraj čovjeka.
- Što se događa? - povikala je visokim, prodornim
glasom. - Što je učinio?
- Makni se - rekao je čovjek i ugurao je natrag u kuću.
- Stavite mu Ušice - rekao je Wallander.
Hansson ga je zabezeknuto pogledao. - Zašto?
Wallander je sada izgubio strpljenje. Obratio se jednom
od policajaca i dobio par lisica. Zatim je rekao Eskilu
Bengtssonu da pruži ruke i stavio mu lisice. To je išlo tako
brzo da Bengtsson uopće nije ni pomislio pobuniti se. U
istom trenutku sijevnula je bljeskalica. Fotograf koji je
upravo iskočio iz auta načinio je snimak.
- Kako novine znaju da smo ovdje? - upitao je Hansson.
- Ti mi reci - odvratio je Wallander i pomislio kako je
Ebba pouzdana i brza. - Krećemo!
Žena koju je čovjek gurnuo u kuću izašla je van.
Odjednom je prišla Hanssonu i počela ga udarati šakama.
Fotograf je snimao. Wallander je odveo Eskila Bengtssona
do auta.
- Platit ćeš mi to - rekao je Eskil Bengtsson.
Wallander se počeo smijati. - Sigurno - odgovorio je. -
Ali to nije ništa naspram onoga što ćeš ti platiti. Započnimo
odmah s imenima. Tko je bio s tobom prošle noći?
Eskil Bengtsson nije odgovorio. Wallander ga je grubo
gurnuo u auto. Hansson se u međuvremenu oslobodio
pobješnjele žene.
- Njezino je mjesto u kavezu za pse - rekao je. Bio je
toliko uzrujan da je drhtao. Načinila mu je duboku
ogrebotinu na obrazu.
- Krenimo - rekao je Wallander. - Ti sjedni u drugi auto
i vozi u bolnicu. Želim znati je li Åke Davidsson čuo kakva
imena. Je li vidio nekoga tko bi mogao biti Eskil Bengtsson.
Hansson je kimnuo i otišao. Fotograf je prišao
Wallanderu.
- Dobili smo anonimnu dojavu - rekao je. - Što se to
događa?
- Nekoliko osoba sinoć je ovdje u okolici napalo i teško
ozlijedilo nedužnog čovjeka. Izgleda da je to neka vrsta
organizacije građanske zaštite. Čovjek je bio nedužan u
svakom pogledu, osim što je zalutao. Oni su tvrdili da je
on lopov. Umalo ga nisu ubili.
- A čovjek u autu?
- Pod sumnjom je da je sudjelovao u tome. Osim toga,
znamo da je on jedan od začetnika te gluposti. Mi ne
želimo imati u Švedskoj građansku zaštitu. Ni u Skaniji ni
bilo gdje drugdje.
Fotograf je htio postaviti još jedno pitanje. Wallander je
digao ruku dajući mu do znanja da ne želi više odgovarati
na pitanja.
- Bit će konferencija za tisak - rekao je. Zatim je naredio
da i na povratku uključe sirene. Nekoliko automobila sa
znatiželjnicima zaustavilo se pokraj ulaza u dvorište.
Wallander je sjeo na stražnje sjedalo pokraj Eskila
Bengtssona.
- Hoćemo li početi s imenima? - upitao je. - Tako ćemo
uštedjeti na vremenu. Na tvojem kao i na mojem.
Eskil Bengtsson nije odgovorio. Wallander je osjetio
kako vonja po znoju.
Wallanderu je trebalo tri sata da izvuče iz Eskila
Bengtssona priznanje da je sudjelovao u zlostavljanju Åkea
Davidssona. Poslije toga je sve išlo veoma brzo. Eskil
Bengtsson otkrio je imena trojice ostalih koji su bili ondje.
Wallander je zapovjedio da ih odmah uhite. Auto Åkea
Davidssona, koji su odvukli u jednu napuštenu halu za
strojeve na njivi, već je bio dopremljen u policijsku upravu.
Oko tri sata popodne Wallander je uvjerio Pera Åkessona
da četvoricu muškaraca treba smjestiti u istražni zatvor.
Poslije toga je s Perom Åkessonom odmah otišao u
prostoriju u kojoj su već čekali brojni novinari. Lisa
Holgersson ih je već obavijestila o noćnim događajima.
Ovaj put se čak veselio što će izaći pred medije. Iako mu je
bilo jasno da im je Lisa Holgersson već rekla ono glavno,
on je ponovno opisao događaj, kao da to nikad ne može
biti previše.
- Četiri osobe upravo su uhićene na zahtjev državnog
odvjetništva rekao je zatim. - Nema nikakve sumnje da su
krivi za nanošenje teških tjelesnih ozljeda. No još je
ozbiljnija okolnost što to nisu morala biti baš ta četvorica.
Ima još pet ili šest osoba koje su u Lödingeu bili članovi
zapovjedništva građanske zaštite. Ti su se ljudi namjerno
stavili iznad zakona. Posljedice toga možemo vidjeti na
slučaju nedužnog čovjeka, čovjeka koji ne vidi dobro i koji
ima visok tlak, kojega umalo nisu ubili kad je zalutao.
Pitanje je želimo li mi takvo što. Da se izložimo smrtnoj
opasnosti, ovisno o tome skrenemo li ulijevo ili udesno.
Želimo li mi to? Da jedni na druge gledamo kao na lopove,
silovatelje i ubojice? Ja to ne mogu reći dovoljno jasno.
Neki ljudi, koji su nagovoreni da se priključe tim
protuzakonitim i opasnim stražama, možda nisu shvatili u
što su se time upustili. To se još može oprostiti, ako se oni
odmah izvuku iz svega toga. ali onima koji su potpuno
svjesni onoga što čine sudjelujući u toj priči ne možemo
oprostiti. Nažalost, četvorica muškaraca koje smo danas
uhitili najbolji su primjer za to. Možemo se samo nadati da
će kazne koje će dobiti na ostale djelovati zastrašujuće.
Wallander je govorio naglašavajući svaku riječ. To su
osjetili i novinari, koji ga nisu odmah obasuli pitanjima. A
onih nekoliko postavljenih pitanja odnosilo se isključivo na
potvrđivanje određenih pojedinosti. Ann-Britt Höglund i
Hansson smjestili su se uza stražnji zid. Wallander je
pogledom tražio među okupljenim novinarima čovjeka iz
novina Anmärkaren. ali on nije bio tu.
Nakon pola sata konferencija za tisak bila je završena.
- Dobro si to obavio - rekla je Lisa Holgersson.
- Ja drukčije ne znam - odgovorio je Wallander.
Kad je prišao Ann-Britt Höglund i Hanssonu, oni su
mu dali do znanja da se slažu s njim. No to mu nije donijelo
olakšanje. Bio je jako gladan. I trebalo mu je zraka.
Pogledao je na sat.
- Dajte mi samo sat vremena - rekao je. - Nađimo se u
pet sati. Je li se Svedberg vratio?
- Na putuje.
- Tko ga zamjenjuje?
- Augustsson.
- Tko je to? - začuđeno je upitao Wallander.
- Jedan od ljudi iz Malmöa.
Wallander je zaboravio ime. Kimnuo je. - U pet - rekao
je. - Sad imamo puno posla.
Nakratko je zastao kod prijavnog ureda i zahvalio Ebbi
za pomoć. Ona se nasmiješila.
Wallander je otišao u centar. Puhao je jak vjetar. Sjeo je
u slastičarnicu kod autobusne postaje i pojeo nekoliko
sendviča. Utažio je prvu glad. Glava mu je bila prazna.
Nemarno je prelistao neki stari časopis. Na povratku u
policijsku upravu ponovno se zaustavio i pojeo
hamburger. Bacio je ubrus u koš i počeo razmišljati o
Katarini Taxell. Eskil Bengtsson više za njega nije postojao.
Ali Wallander je znao da će se oni u budućnosti suočiti
s ostalim lokalnim građanskim stražama. Ono što se
dogodilo Åkeu Dvidssonu bio je samo početak.
.

U pet i deset okupili su se u sobi za sastanke. Wallander je

prvo ukratko ponovio ono što su do sada znali o Katarini
Taxell. Odmah je osjetio veliko zanimanje među
prisutnima. Po prvi put tijekom aktualne istrage imao je
osjećaj da se približavaju točki koja će možda biti
odlučujuća za napredak istrage. Taj je osjećaj postao još
snažniji nakon onoga što je rekao Hansson.
- Istražni materijal o Kristi Haberman je preobilan -
rekao je. - Imao sam premalo vremena i možda sam
previdio nešto bitno. No našao sam nešto što bi nas moglo
zanimati.
Listao je svoje bilješke dok nije pronašao ono što je
tražio. - U drugoj polovici šezdesetih godina Krista
Haberman tri puta je bila u Skaniji. Stupila je u vezu s
jednim promatračem ptica iz Falsterboa. Mnogo godina
nakon njezina nestanka policajac Fredrik Nilsson
prevaljuje cijeli put od Östersunda kako bi razgovarao s
tim čovjekom iz Falsterboa. Između ostalog zapisao je i to
da je putovao vlakom. Čovjek iz Falsterboa zove se
Tadvall. Erik Gustav Tandvall. Bez okolišanja govori da ga
je posjetila Krista Haberman. Iako nije bilo otvorenog
razgovora o tome, može se naslutiti da su bili u vezi. No
policijski službenik Nilsson iz Östersunda ne vidi u tome
ništa sumnjivo. Veza između Habermanove i Tandvalla
bila je okončana odavno prije njezina nestanka. Tandvall
sigurno nije imao nikakve veze s njezinim nestankom.
Time je prekrižen i više nikad se ne pojavljuje u istrazi.
Hansson je čitao iz svojih zabilješki. Sad je pogledao
prisutne. - Ime mi se čini nekako poznato. Tandvall.
Neobično ime. Imao sam sreću što sam ga već jednom
pročitao. Trebalo mije vremena da se sjetim gdje. Na
popisu ljudi koji su radili za Holgera Erikssna kao
prodavači automobila.
U sobi je zavladala potpuna tišina. Napetost je bila
velika. Svi su shvatili da je Hansson došao do nečeg veoma
važnog.
Prodavač automobila nije se zvao Erik Tandvall -
nastavio je Hansson - nego Gote. Gote Tandvall.
Neposredno prije ovog sastanka dobio sam potvrdu da je
on sin Erika Tandvalla. Možda bih još trebao reći da je Erik
Tandvall umro prije nekoliko godina. Sina još nisam
pronašao.
Hansson je prestao govoriti.
Još dugo nitko nije ništa rekao.
Drugim riječima, to znači - tiho je rekao Wallander - da
postoji mogućnost da je Holger Eriksson poznavao Kristu
Habermann: ženu koja je poslije nestala bez traga. Ženu iz
Svenstavika. Gdje postoji crkva koja je prema jednoj
odredbi u oporuci Holgera Erikssona dobila novac.
U sobi je ponovno nastao muk.
Svi su shvatili što to znači.
Napokon se pokazalo da je sve to nekako povezano.
 29.

Nekoliko trenutaka prije ponoći Wallander je shvatio da

više ne mogu. Sjedili su zajedno od pet sati i imali su samo
kratku stanku kako bi prozračili prostoriju.
Hansson je izveo početni udarac. Utvrdili su da postoji
veza među slučajevima koje istražuju. Poček su se
ocrtavati obrisi osoba koja se poput sjenke provlači između
trojice ubijenih muškaraca. Iako su i dalje veoma oprezno
govorili o motivu, sada su imali osjećaj da se nalaze na
vanjskom rubu niza događaja kojima je zajednički
nazivnik bila osveta.
Wallander ih je okupio da se zajedno probijaju
neprohodnim putovima, Hansson je došao i pokazao im
smjer. ali još nisu imali zemljovid kojim bi se mogli
poslužiti.
Neki od njih bili su i sumnjičavi. Može li to doista biti
ispravno? Da im neobičan nestanak prije mnogo godina,
osvijetljen s gotovo jedanaest kilograma istražnog
materijala policajaca iz Jatlanda koji su u međuvremenu
umrli, može pomoći otkriti počinitelja koji je između
ostalog postavio zašiljene bambusove kolce u jednu jamu
u Skaniji?
Tek kad su se netom poslije šest sati otvorila vrata i kad
je ušao Nyberg, sumnje su nestale. Nyberg se čak nije
potrudio ni sjesti za stol. Nije krio uzbuđenje, Što je bilo u
suprotnosti s njegovom prirodom.
 - Na mostiću smo pronašli opušak cigarete - rekao je. -
Uspjeli smo identificirati otiske prstiju.
Wallander ga je upitno pogledao. - Nemoguće - rekao
je. - Otiske prstiju s opuška cigarete?
- Imali smo sreću - rekao je Nyberg. - U pravu si kad
kažeš da to obično nije moguće učiniti. No postoji iznimka.
Naime, ako je netko sam smotao cigaretu. A u ovom
slučaju bilo je tako.
Svi su utihnuli. Prvo je Hansson otkrio moguću, čak
vjerojatnu vezu između Poljakinje koja je nestala prije
mnogo godina, i Holgera Erikssona, a sad je još došao
Nyberg i rekao da su otisci prstiju s Runfeltova kovčega i s
mjesta na kojem su pronašli Blomberga u vreći bili
istovjetni.
To je bilo gotovo previše. Istraga koja se mukotrpno
vukla ne pokazujući napretka odjednom se zahuktala.
Nakon što im je priopćio novost, Nyberg je sjeo.
- Počinitelj je pušač - rekao je Martinsson. - Takve danas
možemo naći lakše nego prije dvadeset godina. Ako
imamo na umu da se broj pušača stalno smanjuje.
Wallander je rastreseno kimnuo. - Moramo još
jedanput usporediti ta ubojstva. Kod tri mrtve osobe
trebamo imati najmanje devet kombinacija, otiske prstiju,
vrijeme ubojstva, sve što ukazuje na zajednički nazivnik.
Osvrnuo se po sobi. - Morali bismo donijeti dobar plan
- rekao je. - Znamo da osoba ili osobe koje stoje iza toga
postupaju veoma okrutno. U načinu na koji su ubijena ta
trojica otkrili smo potrebu za pokazivanjem. No još nismo
uspjeli odgonetnuti ubojičin jezik, šifru. Čini nam se da se
on obraća nama. On ili ona. Ali što nam treba reći? To ne
znamo. Pitanje je postoji li u svemu još kakav obrazac koji
nismo otkrili.
- Misliš li možda napada li počinitelj za punog mjeseca?
- Točno. Simbolični puni mjesec. Kako on izgleda u
ovom slučaju? Htio bih da netko napravi vremenski
redoslijed. Postoji li u tome nešto što bi nam pomoglo u
nastavku istrage?
Martinsson je obećao da će popisati sve podatke koje
imaju. Wallander je znao da je on po vlastitoj želji nabavio
nekoliko računalnih programa načinjenih u glavnom
stožeru FBI- a u Washngtonu. Pretpostavljao je da
Martinsson sad namjerava primijeniti jedan od tih
programa.
Zatim su razgovarali o tome kako doista postoji jedna
središnja točka. Ann-Britt Höglund stavila je u projektor
izvadak iz karte glavnog stožera. Wallander je stao pokraj
slike. - Počinje u Lodigeu - rekao je i pokazao to mjesto. -
Odnekud dolazi neka osoba i počinje promatrati imanje
Holgera Erikssona. Pretpostavimo da ona dolazi autom i
da je koristila poljski put s druge strane brijega na kojem
se nalazi promatračnica za ptice Holgera Erikssona.
Godinu dana ranije možda je ista osoba provalila u
Erikssonovu kuću. Nije ništa ukrala. Možda ga je htjela
samo opomenuti, najaviti mu se. To ne znamo. Također
nije nužno da je riječ o istoj osobi.
Wallander je pokazao na Ystad. - Gösta Runfelt raduje
se putovanju u Nairobi gdje želi proučavati rijetke vrste
orhideja. Sve je spremno. Kovčeg je spakiran, novac
promijenjen, putne karte podignute. Čak je naručio taksi
za jutro onoga dana kad namjerava otputovati. No od
putovanja nema ništa. On nestaje bez traga i pojavljuje se
tek nakon tri tjedna.
Nastavio je pokazivati prstom. Ovaj put je stigao do
šume kod Marsvinsholma, zapadno od grada. - Pronalazi
ga orijentacijski trkač tijekom noćnog trčanja. Vezanog za
drvo, udavljenog. Sigurno su ga držali zatočenog otkako je
nestao. Imamo, dakle, dva ubojstva na dva različita mjesta,
a Ystad je neka vrsta središnje točke.
Prstom je krenuo prema sjeveroistoku. - Nalazimo
kovčeg na cesti za Hoor. Nedaleko mjesta gdje se može
skrenuti prema kući Holgera Erikssona. Kovčeg je uz rub
ceste, na vidljivom mjestu. Odmah pomišljamo da je ondje
ostavljen kako bi ga netko pronašao. S pravom se možemo
pitati: zašto baš ondje? Zato što se cesta nalazi na mjestu
koje odgovara počinitelju? To ne znamo. Ali pitanje je
važnije nego što smo to mislili do sada.
Wallanderova ruka pomiče se prema jugozapadu. -
Ovdje pronalazimo Eugena Blomberga. To znači da
nemamo nekakvo veliko, neograničeno područje. Trideset,
četrdeset kilometara između krajnjih točaka. Od jednog do
drugog mjesta nema više od pola sata vožnje
automobilom.
Wallander je sjeo. - Izvedimo iz toga nekoliko opreznih
i privremenih zaključaka - rekao je. - Što nam govori ova
slika?
- Dobro poznavanje mjesta - rekla je Ann-Britt
Höglund. - Mjesto u šumi kod Marsvinsholma dobro je
odabrano. Kovčeg je ostavljen na mjestu gdje nema kuće iz
koje bi se mogao vidjeti vozač koji se zaustavlja i nešto
odlaže.
- Kako znaš? - upitao je Martinsson.
- Jer sam to provjerila osobno.
Martinsson nije rekao više ništa.
- Mjesto upoznaješ ili ga poznaješ otprije - nastavio je
Wallander. - O čemu je riječ u ovom slučaju?
Nisu svi bili istog mišljenja. Hansson je rekao da
stranac može veoma lako naučiti snalaziti se na određenim
mjestima. Svedberg je mislio suprotno. Već sam izbor
mjesta na kojem su pronašli Gostu Runfelta ukazuje na
počiniteljeve dobro poznavanje ovoga kraja.
Sam Wallander je dvojio. Prvo je zamislio osobu koja je
došla izvana. Sad više nije bio posve siguran u to.
Još nije bilo potpuno jasno. Morali su uzeti u obzir obje
mogućnosti. Još nisu mogli točno odrediti ni središnju
točku. Ravnalom i šestarom stići će blizu mjesta na kojem
su pronašli Rufeltov kovčeg. Ali to im neće pomoći.
Te večeri stalno su se vraćali na kovčeg. Zašto je
ostavljen uz cestu? I zašto ga je netko, vjerojatno neka žena,
prepakirao? Još teže su mogli objasniti nestanak
Hanssonovog donjeg rublja. Hansson je rekao da je Runfelt
možda bio čudak koji nije nosio don je rublje. Naravno, to
nitko nije shvatio ozbiljno. Mora postajati neko drugo
rješenje.
U devet sati načinili su stanku i otvorili prozore.
Martinsson je otišao u svoj ured kako bi nazvao kući.
Svedberg je zagrnuo jaknu i otišao u kratku šetnju.
Wallander je otišao u zahod i umio se. Kad se pogledao u
zrcalo, odjednom mu se učinilo da mu se izgled promijenio
nakon očeve smrti. Nije znao reći u čemu je bila razlika.
Odmahnuo je glavom pred zrcalom. Mora naći vremena
da razmisli o tome što se dogodilo. Njegov otac bio je
mrtav već nekoliko tjedana. On to nije još shvatio do kraja
i zbog toga ga je pekla savjest, ni sam nije znao zašto.
Mislio je i na Baibu. Koju je tako volio, ali je nije nikad zvao.
Često je sumnjao da policijski službenik može svoje
zanimanje uskladiti s nečim drugim. Naravno, to nije bilo
točno. Martinsson je imao izvrstan odnos sa svojom
obitelji. Ann-Britt Höglund je manje- više sama vodila
brigu o svoje dvoje djece. Wallander je zakazao kao osoba,
ne kao policajac.
Zijevnuo je prema odrazu svojeg lica u zrcalu. Čuo je
da se ljudi ponovno okupljaju na hodniku. Odlučio je
skrenuti razgovor na ženu koja vjerojatno stoji iza svega.
Moraju je pokušati vidjeti i odrediti ulogu koju je igrala.
To je bilo i prvo što je rekao nakon što je zaključao
vrata. - Neprestano u pozadini vidimo jednu ženu. Ostatak
večeri, koliko izdržimo, moramo se pozabaviti tom
pozadinom. Govorimo o motivu osvete. Ali ništa nam još
nije osobito jasno. Znači li to da ne razmišljamo ispravno?
Da gledamo u pogrešnom smjeru? Da je moguće sasvim
drugo objašnjenje?
Šutke su čekali da nastavi govoriti. Iako su ljudi bili
iscrpljeni i umorni, osjetio je da su i dalje usredotočeni.
Počeo je korakom unatrag. Vratio se na Katarinu Taxell
u Ludu. - Ona je rodila dijete ovdje u Ystadu - rekao je. -
Dvije noći imala je posjete. Iako ona to poriče, ja sam
uvjeren da je ona nepoznata žena posjetila baš nju. Dakle,
ona laže. Pitamo se zašto. Tko je ta žena? Zašto ne želi
otkriti tko je ona? Od svih žena koje se pojavljuju u ovoj
istrazi najvažnije su Katarina Taxell i žena u radnoj odjeći
medicinske sestre. Nadalje, vjerujem da je Eugen Blomberg
otac djeteta koje nije nikad vidio. Mislim da Katarina Taxell
laže po pitanju očinstva. Kad smo bili u Lundu, imao sam
osjećaj da nije rekla ni jednu jedinu istinitu riječ. ali ne
znam zašto. Ipak možemo poći od toga da ona ima u ruci
ključ cijele te zbrke.
- Zašto je jednostavno ne privedemo? - uzrujano je
upitao Hansson.
- S kojim obrazloženjem? - uzvratio je Wallander. - Ona
je upravo postala majkom. Ne možemo je samo tako
uznemiravati. Osim toga, mislim da ne bi rekla ništa više i
ništa drugo nego što je rekla do sada. Čak i ako je
posjednemo na stolicu u policijskoj postaji u Lundu.
Moramo pokušati obilaziti oko nje, tražiti u njezinoj blizini,
iskopati istinu na drugi način.
Hansson je nevoljko kimnuo.
- Treća žena u okruženju Eugena Blomfelda njegova je
udovica - nastavio je Wallander nakon razmjene riječi s
Hanssonom. - Ona je rekla nekoliko važnih stvari. No
najvažnija je činjenica to što ona ni malo ne žali za njim. On
ju je zlostavljao. Sudeći po ožiljcima, zlostavljanje je bilo
teško i dugotrajno. Ona također neizravno potvrđuje
njegovu vezu s Katarinom Taxell kad kaže da je imao
izvanbračne afere.
 Izgovorivši posljednje riječi, pomislio je kako zvuči kao
kakav staromodni propovjednik. Pitao se kako bi to rekla
Ann-Britt Höglund.
- Ostanimo pri tome da su pojedinosti oko Blomberga
neka vrsta šablone kojoj ćemo se vratiti.
Prešao je na Gostu Runfelta, krećući se unatrag, prema
prvom ubojstvu. - Gösta Runfelt bio je okrutan čovjek. To
potvrđuju i sin i kći. Iza ljubitelja orhideja skrivala se
sasvim druga osoba. Osim toga, on je bio privatni detektiv.
A mi to zapravo ne znamo objasniti. Je li tražio izazove?
Nisu li mu orhideje bile dovoljne? Mi to ne znamo. U
svakom slučaju, složena i proturječna osoba.
Zatim se posvetio Runfeltovoj supruzi. - Odvezao sam
se do jednog jezera kod Älmhulta, ne znajući zapravo što
želim ondje naći. Dokaza nemam. ali mogu zamisliti da je
Runfelt doista ubio svoju ženu. Vjerojatno nikad nećemo
doznati što se dogodilo na ledu. Glavni likovi su mrtvi.
Svjedoka nema. Ipak imam osjećaj da je za to znao netko iz
obitelji. U nedostatku boljeg rješenja moramo uzeti u obzir
mogućnost da je smrt njegove supruge povezana s
Runfeltovom sudbinom.
Wallander je još jedanput ispričao kako je sve teklo. -
On želi putovati u Afriku. Ali ne putuje. Nešto se
ispriječilo. Ne znamo kako je nestao. No možemo točno
odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nemamo nikakvo
objašnjenje za provalu u njegovu cvjećarnicu. Ne znamo ni
gdje su ga držali zatočenog. Kovčeg može biti nekakav
neodređeni geografski trag. Također vjerujem da možemo
oprezno zaključiti da ga je prepakirala žena. Žena koja je
na mostiću s kojeg je vreća s Blombergom bila bačena u
jezero pušila cigaretu koju je sama smotala.
- To mogu biti dvije osobe - napomenula je Ann-Britt
Höglund. - Jedna koja je pušila cigaretu i ostavila otisak
prsta na kovčegu i druga koja ga je prepakirala.
- U pravu si - rekao je Wallander. - Dakle, onda ću reći
da je bila prisutna najmanje jedna osoba.
Pogledao je Nyberga.
- Tražimo - rekao je Nyberg. - I to vani kod Holgera
Erikssona. Našli smo mnogo otisaka prstiju. Ali do sada se
nijedan ne poklapa.
Wallander je u tom trenutku pomislio na jedan detalj. -
Pločica s imenom - rekao je. - Ona koju smo našli u
Runfeltovu kovčegu. Je li na njoj bilo otisaka prstiju?
Nyberg je odmahnuo glavom.
- Ali moralo bi biti - začuđeno je rekao Wallander. -
Pločicu uzimamo u prste kad je pričvršćujemo na odjeću.
Nitko mu nije mogao dati pravo objašnjenje.
Wallander je nastavio s izlaganjem. - Do sada smo se
približili ženama od kojih se jedna pojavljuje nekoliko
puta. Ono što se moramo pitati jest sljedeće: tko je mogao
znati za to? Tko je mogao imati razlog za osvetu? Ako je
osveta uopće motiv u ovom slučaju.
- Možda imamo još nešto - rekao je Svedberg i počešao
se po vratu. - Imamo dvije stare policijske istrage koje su
odložene među spise. Nisu ništa polučile. Jedna u
Östersundu i jedna u Älmhultu.
 Wallander je kimnuo. - Ostaje još Holger Eriksson -
rekao je. - Još jedan okrutan čovjek. Uz mnogo muke, bolje
rečeno uz mnogo sreće, i kod njega nalazimo ženu u
pozadini. Poljakinju koja je nestala gotovo prije trideset
godina.
Pogledao je sve za stolom prije nego što je zaključio
svoj sažetak. - Drugim riječima, postoji uzorak. Okrutni
muškarci i zlostavljane, nestale i možda ubijene žene. A još
jedan korak iza svega toga i sjenka koja slijedi trag tih
događaja. Sjenka koja je možda je žena. Žena koja puši.
Hansson je spustio olovku na stol i odmahnuo glavom.
- To se ipak ne čini vjerojatnim - rekao je. - Zamislimo li da
u svemu sudjeluje žena. Koja ima silnu snagu i jezivu
maštu kad je riječ o pametnim metodama ubojstava.
Kakvu bi ona mogla imati korist od toga što se dogodilo
tim ženama? Je li ona njihova prijateljica? Kako su se
presijecali tragovi svih tih ljudi?
- Pitanje ne samo da je važno - rekao je Wallander - ono
je vjerojatno odlučujuće. Kako su svi ti ljudi stupili u vezu?
Gdje trebamo početi tražiti? Kod žena ili kod muškaraca?
Jedan prodavač automobila, zavičajni pjesnik i promatrač
ptica, jedan ljubitelj orhideja, privatni detektiv i cvjećar - i
na kraju znanstvenik koji proučava alergije. U svakom
slučaju, čini se da Blomberga nije zanimalo ništa posebno.
Izgleda da ga ništa nije zanimalo. Ili da počnemo sa
ženama? Mlada majka koja laže kad je riječ o ocu njezina
novorođenog djeteta? Žena koja se prije deset godina
utopila u Stångsjönu kod Älmhulta? Žena iz Poljske koja je
živjela u Jamtlandu i koju su zanimale ptice? Koja je nestala
prije trideset godina? I na koncu ta žena koja se noću šulja
po rodilištu u Ystadu i napada primalje? Gdje su dodirne
točke?
Šutnja je potrajala. Svi su pokušavali pronaći odgovor.
Wallander je čekao. Trenutak je bio važan. Najviše se
nadao da će netko od njih doći do nekog neočekivanog
zaključka. Rydberg mu je često govorio da je najvažnija
zadaća istražitelja potaknuti suradnike da pomisle nešto
neočekivano. Sada je pitanje je li mu to pošlo za rukom.
Na kraju je Ann-Britt Höglund prekinula šutnju. -
Postoje radna mjesta na kojima glavnu riječ imaju žene.
Imajući to na umu, ako tražimo medicinsku sestru, bilo
pravu ili lažnu, onda to mora biti u bolničkom okruženju.
- Osim toga, ovamo dolaze bolesnici odasvud -
nastavio je Martinsson. - Pretpostavimo da je žena koju
tražimo radila u nekoj ambulanti, pa je mogla sresti mnogo
zlostavljanih žena. One se nisu poznavale međusobno, ali
ona ih je upoznala. Znala je njihova imena, povijesti
bolesti.
Wallander je shvatio da su oboje rekli nešto što bi
moglo biti točno. - Mi, dakle, ne znamo je li ona medicinska
sestra - rekao je. - Znamo samo da ne radi u rodilištu u
Ystadu.
- Zašto ne bi mogla raditi na nekom drugom odjelu u
bolnici? - ubacio se Svedberg.
Wallander je lagano kimnuo. Zar je doista moglo biti
tako jednostavno? Ta nepoznata sestra iz bolnice u Ystadu?
- To bi se moralo lako otkriti - rekao je Hansson. - Iako
su bolnice sveta mjesta, koja se ne smiju ni dirati ni
otvarati, trebalo bi biti moguće doznati je li supruga Göste
Runfelta bila u bolnici zbog zlostavljanja. I zašto ne bi bila
i Krista Haberman?
Wallanderje krenuo u drugom smjeru. - Jesu li Runfelt
i Eriksson ikad bili prijavljeni zbog zlostavljanja? To se
može provjeriti. Možda bi to bio pravi put.
- Ali postoje i druge mogućnosti - rekla je Ann-Britt
Höglund kao da ima potrebu dovesti u pitanje svoj raniji
prijedlog. - Ima još mnogo radnih mjesta na kojima
dominiraju žene. Na primjer krizne grupe za žene. Čak i
policijske službenice u Skaniji imaju svoju mrežu.
- Moramo ispitati sve mogućnosti - rekao je Wallander.
- To će potrajati. Ali mislim da moramo shvatiti kako ova
istraga istodobno ide u nekoliko smjerova. Jednako tako i
u prošlost. Uvijek je teško proučiti sve spise. ali ja ne vidim
drugu mogućnost.
U posljednja dva sata do ponoći dogovarali su različite
strategije kojima se moraju služiti istodobno. Budući da
Martinsson računalnom pretragom nije uspio naći vezu
između triju žrtava, morali su tražiti na više strana.
Oko ponoći bili su na izmaku snaga.
Hansson je postavio zadnje pitanje, koje su svi čekali
cijele večeri. - Hoće li se to ponovno dogoditi?
- To nitko ne zna - rekao je Wallander. - Nažalost, bojim
se da je takvo Što moguće. Imam osjećaj da u svemu postoji
nešto nedovršeno. Ne pitajte zašto. Jednostavno je tako.
Nešto što nije u skladu s policijskim metodama, osjećaj.
Možda intuicija.
- I ja imam nekakav osjećaj - rekao je Svedberg.
On je to rekao tako sigurno da su se svi iznenadili.
 - Nije li moguće da smo suočeni s nizom ubojstava koji
će se nastaviti u nedogled? Ako je to netko tko svojim
osvetoljubivim prstom pokazuje na muškarce koji su
zlostavljali žene? Onda tomu neće biti kraja.
Wallander je znao da bi Svedberg doista mogao biti u
pravu. I sam je cijelo vrijeme pokušavao odagnati tu
pomisao. - Opasnost postoji - rekao je. - Što opet znači da
moramo što prije uhvatiti dotičnu osobu.
- Pojačanje - rekao je Nyberg, koji jedva da je
progovorio u posljednja dva sata. - Inače neće ići.
- Da - rekao je Wallander. - Uviđam da ga trebamo.
Osobito nakon ovoga o čemu smo večeras razgovarali. Ne
možemo raditi više nego što radimo.
Hamrén je digao ruku dajući do znanja da želi nešto
reći. Sjedio je pokraj dvojice službenika iz Malmöa na kraju
stola. - Volio bih naglasiti ovo posljednje - rekao je. - Veoma
sam rijetko ili nisam nikad vidio ovako učinkovit rad
policije koji uključuje tako mali broj osoba. Budući da sam
i ljetos bio ovdje, mogu reći da to očito nije bila iznimka.
Ako tražite pojačanje, nitko razuman neće vam to odbiti.
Dvojica policajaca iz Malmöa kimnuli su u znak
slaganja s rečenim.
- Sutra ću o tome razgovarati s Lisom Holgersson - I
rekao je Wallander. - Osim toga, potrudit ću se da
dobijemo i nekoliko kolegica. Pa makar samo zato da nam
podignu raspoloženje.
Ozračje teškog umora raspršilo se na trenutak.
Wallander je iskoristio priliku i ustao je. Bilo je važno znati
kada treba privesti sastanak kraju. Sada je došao taj
trenutak. Više nisu mogli raditi. Morali su spavati.
Wallander je otišao u svoj ured po jaknu. Prelistao je
hrpu telefonskih poruka koja je stalno rasla. Umjesto da
odjene jaknu, sjeo je na stolicu. Koraci su se udaljavali na
hodniku. Zatim je sve utihnulo. Usmjerio je svjetiljku na
stol, tako da je soba bila u polutami.
Bilo je pola jedan. Bez razmišljanja posegnuo je za
telefonom i nazvao Baibin broj u Rigi. Ona je neredovito
odlazila na spavanje, kao i on. Katkad je odlazila rano u
krevet, ali je jednako tako znala ostati budna do ponoći. On
to nikad nije znao. Ovaj put se odmah javila. Bila je budna.
On je kao i uvijek pokušao iz njezina glasa otkriti raduje li
se ona njegovu pozivu. Nikad nije bio siguran. Sad je imao
osjećaj da nije baš oduševljena. To ga je odmah pokolebalo.
Htio je biti siguran da je sve onako kako treba biti. Pitao ju
je kako je, pričao joj je o iscrpljujućoj istrazi. Ona je
postavila nekoliko pitanja. Poslije on više nije znao što bi
rekao. Muk na obje strane, između Ystada i Rage.
- Kada ćeš doći? - upitao je na kraju.
Njezino ga je protupitanje iznenadilo. Iako je zapravo
bilo logično. - Doista želiš da dođem?
- Zašto ne bih želio?
- Nikad me ne zoveš. A kad nazoveš, kažeš da zapravo
nemaš vremena razgovarati sa mnom. Kako ćeš onda imati
vremena za mene ako dođem?
- Nije tako.
- A kako je onda?
 Ni sam nije znao zašto je postupio na takav način. Ni
onda kad se to dogodilo, ni poslije. Pokušao se zaustaviti.
Ali nije uspio. Zalupio je slušalicom. Zurio je u telefon.
Zatim je ustao i otišao. Pokajao se i prije nego što je došao
do prijavnog ureda. No dovoljno je dobro poznavao Baibu
da bi znao kako ona neće podići slušalicu bude li je sad
ponovno nazvao.
Izašao je na svjež noćni zrak. Jedna su policijska kola
upravo prošla pokraj njega i izgubila se iza vodenog tornja.
Nije bilo vjetra. Hladan noćni zrak. Vedro nebo.
Utorak, 19. listopada.
Nije mogao shvatiti zašto se tako ponio. Što bi se
dogodilo da je ona bila u njegovoj blizini?
Razmišljao je o ubijenim muškarcima. Učinilo mu se da
odjednom vidi nešto što prije nije vidio. Jedan njegov dio
zapeo je u okrutnosti koja ga je okruživala. On je bio dio te
okrutnosti.
Razlika je bila stupnjevita. Ništa drugo.
Odmahnuo je glavom. Morao je čekati do jutra kako bi
ponovno nazvao Baibu. Ona će se tada javiti. Nije bilo baš
tako loše. Shvaćala je. I ona je mogla biti razdražljiva zbog
umora. Onda bi on morao imati razumijevanja za nju.
Bio je jedan sat. Trebao bi otići kući i odspavati. Ili
zamoliti noćnu ophodnju da ga odvezu kući. Krenuo je.
Grad je bio pust. Negdje su zacviljele automobilske gume.
Zatim je zavladala tišina. Ulica koja vodi dolje prema
bolnici.
Sedam sati sjedili su na sastanku. A ništa se nije
dogodilo. No večer je ipak bila bogata događajima. Jasnoća
se rađa u međuprostorima, rekao je jednom Rydberg kad je
bio propisno pijan. ali Wallander, koji je bio u najmanju
ruku jednako pijan kao i on, ipak je to shvatio. Osim toga,
nije zaboravio. Sjedili su na Rydbergovubalkonu. Prije pet,
a možda i šest godina. Rydberg još nije bio bolestan. Jedne
večeri u lipnju, neposredno prije Ivanjske noći. Slavili su,
Wallander je zaboravio što.
Jasnoća se rađa u međuprostorima.
Bio je na razini s bolnicom. Zastao je. Oklijevao je, ali
samo na trenutak. Zatim je obišao zgradu i došao do
ambulante. Kad mu se javio nečiji glas, predstavio se i
pitao je li primalja Ylva Brink u službi. Bila je ondje.
Zamolio je da ga puste unutra. Ona mu je došla ususret
mimo staklenih vrata. Po izrazu njezina lica vidio je da je
uznemirena. Nasmiješio se. I dalje je bila uznemirena.
Možda njegov smiješak nije bio smiješak? Ili je svjetlo bilo
slabo?
Ušli su, Ylva Brink ga je pitala želi li popiti kavu.
Odmahnuo je glavom. - Ostajem samo nekoliko trenutaka
- rekao je. - Možda imate mnogo posla?
- Imam - rekla je. - Ali mogu odvojiti jedan trenutak.
Ako ne može čekati do sutra?
- Zapravo može - rekao je. - ali sad sam se vraćao kući
pa sam svratio.
Otišli su u ured. Jedna medicinska sestra upravo je
htjela ući, ali je zastala kad je ugledala Wallandera.
- Nije ništa hitno - rekla je i nestala.
Wallander se naslonio na pisaći stol. Ylva Brink je sjela.
 - Vjerojatno ste razmišljali - počeo je. - Ona žena, koja
vas je udarila i oborila. Tko je ona. Zašto je bila ovdje. Zašto
se tako ponijela. Sigurno ste neprestano razmišljali o tome.
Dobro ste opisali njezino lice. ali možda ste se poslije sjetili
još nečega?
- U pravu ste kad kažete da sam razmišljala. Ali o licu
sam vam rekla sve čega se sjećam.
- Jeste li bar sigurni što se tiče boje njezinih očiju?
- Nisam.
- Obično zapamtimo boju očiju drugih ljudi.
- Sve se dogodilo veoma brzo.
Vjerovao joj je. - To ne mora nužno biti lice. Možda
način na koji se kretala. lb kakav ožiljak na ruci. Čovjek se
sastoji od mnogo pojedinosti. Mislimo da se sjećanje odvija
u veoma brzom tempu. Kao da leti. Zapravo je obrnuto.
Zamislite predmet koji gotovo plovi. Koji tone u vodu,
veoma polako. Tako je i sa sjećanjem.
Odmahnula je glavom. - Odigralo se tako brzo. Ne
sjećam se ničeg drugoga osim toga što sam vam ispričala.
A doista sam se trudila.
Wallander je kimnuo. Nije ni očekivao ništa drugo.
- Što je učinila?
- Udarila vas je i srušila. Mije tražimo. Vjerujemo da
nam vi možete dati određene informacije. Više od toga ne
mogu vam reći.
Zidni sat pokazivao je tri minute do pola dva.
Pružio je ruku kako bi se pozdravio. Izašli su iz ureda.
 Ona je odjednom zastala. - Možda ipak ima nešto -
nesigurno je rekla.
- Što?
- Nisam odmah pomislila na to. Kad sam išla prema
njoj i kad me udarila. Tek poslije.
- Što?
- Imala je poseban parfem.
- U kojem smislu?
. Pogledala ga je gotovo molećivo. - Ne znam. Kako se
opisuje miris?
- To je nešto najteže. ali bar pokušajte.
Primijetio je da se ona doista trudi.
- Ne - rekla je. - Ne nalazim odgovarajuću riječ. Samo
znam da je bio poseban. Mogla bih reći opor.
- Više kao losion za brijanje?
Zapanjeno ga je pogledala.
Da - rekla je. - Kako ste znali?
To mi je palo na pamet.
Možda nisam to trebala reći. Kad se već ne znam jasno
izražavati.
Naprotiv - rekao je. - To se može pokazati važnim. To
uvijek doznamo naknadno.
Rastali su se kod staklenih vrata. Wallander se spustio
dizalom i izašao iz bolnice. Hodao je brzo. Sad mora
odspavati.
Razmišljao je o onom što je ona rekla..
 Ako na pločici ima tragova parfema, dat će je ujutro
Ylvi Brink da pomiriše. No on je već sada znao da je riječ o
istom mirisu.
Tražili su ženu. Njezin parfem bio je poseban.
Pitao se hoće lije ikad pronaći.
 30.

U sedam sati i četrdeset pet minuta završavala joj je

noćna smjena. Zurila se, jer se odjednom veoma
uznemirila. To jutro u Malmöu bilo je hladno i vlažno.
Odjurila je do parkirališta gdje se nalazio njezin auto.
Obično bi odmah otišla kući i legla spavati. Sada je znala
da mora što prije stići u Lund. Bacila je torbu na stražnje
sjedište i ušla u auto. Kad je uhvatila upravljač, primijetila
je da joj se znoje dlanovi.
Nikad se nije mogla u potpunosti osloniti na Katarinu
Taxell. Ona je bila preslaba. Uvijek je postojala opasnost da
će popustiti. Unatoč tome vjerovala je da ju je uvijek
dovoljno snažno nadzirala. Sada više nije bila u to potpuno
uvjerena.
Moram je odvesti odanle, mislila je cijele noći. Bar na
neko vrijeme, dok se ne odmakne od svega.
Neće biti teško izvesti je iz stana. Nije bilo ništa
neobično da žena nakon poroda ima psihičkih poteškoća.
Kad je stigla u Lund, počela je padati kiša. I dalje je bila
uznemirena. Parkirala se u sporednoj ulici te otišla do
stana Katarine Taxell. Odjednom je zastala. Zatim je
ustuknula za nekoliko koraka, kao da se pred njom
pojavila kakva divlja životinja. Stala je uza zid jedne kuće i
promatrala ulaz u kuću Katarine Taxell.
Pred ulazom je bio parkiran auto. U njemu je sjedio
jedan muškarac, a možda su bila i dvojica. Ona je odmah
znala da su to policajci. Katarina Taxell bila je pod
nadzorom.
Uhvatila ju je panika. Iako nije mogla vidjeti, znala je
da su joj na licu izbile crvene mrlje. Osim toga, srce joj je
kucalo ubrzano. Misli su joj se uskomešale u glavi poput
poplašenih noćnih životinja u prostoriji u kojoj je netko
iznenada upalio svjetlo. Što je rekla Katarina Taxell? Zašto
oni sjede pred njezinom kućom i nadziru je?
Ili je to samo umislila? Stajala je nepomično,
pokušavajući razmišljati. Vjerovala je da je sigurna ujedno:
da Katarina Taxell unatoč svemu nije rekla ništa. U
protivnom je ne bi nadgledali, nego bije odveli. Dakle, još
nije bilo kasno. No očito nije imala puno vremena. A nije
joj ni trebalo. Znala je što treba učiniti.
Zapalila je cigaretu koju je smotala noćas. Došla je sat
vremena prije nego što je planirala. No sada je to prekršila.
Dan će biti veoma neobičan. ali se više ništa nije moglo
promijeniti.
Stajala je još nekoliko minuta, držeći na oku auto pred
ulazom u kuću.
Zatim je ugasila cigaretu i udaljila se brzim koracima.
.

Wallander se te srijede ujutro probudio netom poslije šest

sati, ali je i dalje bio veoma umoran. Bio je u velikom
zaostatku sa spavanjem. Malaksalost mu je opteretila
svijest poput olova. Nepomično je ležao u krevetu
otvorenih očiju. Čovjek je životinja koja živi zato da izdrži,
pomislio je. U ovom trenutku čini mi se da više nisam za
to sposoban.
 Sjeo je na rub kreveta. Pod je bio hladan. Gledao je
nokte na nožnim prstima. Trebao bi ih odrezati. Cijeli bi se
trebao obnoviti. Prije mjesec dana bio je u Rimu i prikupio
snagu. Sad je ona bila potrošena. Za manje od mjesec dana.
Prisilio se ustati. Zatim je otišao u kupaonicu. Hladna voda
djelovala je na njega poput šamara. Pomislio je kako će i s
tim jednoga dana prestati. Koristiti hladnu vodu kako bi se
prisilio da funkcionira. Obrisao se, odjenuo kućni ogrtač i
otišao u kuhinju. Uvijek isto. Voda za kavu. Zatim prozor,
toplomjer. Padala je kiša. Četiri stupnja iznad ništice. Jesen.
Studen koja se već ustalila. Netko u policijskoj upravi
predskazao je da će zima biti duga. Bojao se zime.
Kad je kava bila gotova, sjeo je za kuhinjski stol. U
međuvremenu je donio jutarnje novine. Na naslovnici
slika iz Lödingea. Otpio je nekoliko gutljaja. Sad je već
pregrmio prvi i najviši prag umora. Njegova su jutra znala
biti poput zamršenih staza s preprekama. Pogledao je na
sat. Vrijeme je da nazove Baibu.
Ona se javila nakon drugog poziva. Bilo je onako kako
je još noćas znao da će biti. Sad je bilo drukčije.
Umoran sam - ispričao se.
Znam - odgovorila je. - ali moje je pitanje ostalo isto.
Želim li da dođeš?
- Da.
Ne postoji ništa što bih volio više od toga.
Vjerovala mu je. I odgovorila mu je da će možda doći
za nekoliko tjedana. Početkom studenoga. Još danas će
provjeriti postoji li mogućnost za to.
 Nisu morali dugo razgovarati. Nijedno od njih nije
držalo do telefona. Poslije, kad se Wallander vratio šalici
kave, pomislio je kako je ovaj put trebao s njom razgovarati
ozbiljno. Da bi ona trebala preseliti u Švedsku. Da on želi
kupiti kuću. Možda bi joj pričao i o psu.
Nastavio je sjediti. Bio je umoran. Nije ni otvorio
novine. Odjenuo se tek u pola osam. Dugo je tražio u
ormaru dok nije našao čistu košulju, zadnju. Danas se
mora upisati za pranje rublja. Kad je krenuo, zazvonio je
telefon. Radionica za popravak automobila iz Älmhulta.
Wallander se zaprepastio kad je čuo koliko će koštati
popravak. No nije rekao ništa. Mehaničar je obećao da će
mu još danas dostaviti auto. Njegov će ga brat dovesti u
Ystad, a zatim će se vratiti vlakom. Wallander će platiti
samo putnu kartu za vlak.
Kad je Wallander izašao na ulicu, kiša je padala jače
nego što mu se činilo dok je gledao kroz prozor. Vratio se
unutra i nazvao policijsku upravu. Ebba je obećala da će
odmah poslati auto po njega. Nakon samo pet minuta pred
ulaz je stigao auto. U osam sati bio je u svojem uredu.
Samo što je skinuo jaknu, sve se oko njega uskomešalo.
Ann-Britt Höglund stajala je na vratima njegova ureda.
Bila je veoma blijeda. - Jesi li čuo? - upitala je.
Wallander se trgnuo. Zar se opet dogodilo? Još jedan
ubijeni muškarac?
- Upravo sam došao - rekao je. - Što je?
- Netko je napao Martinssonovu kćer.
- Teresu?
- Da.
 - Što je bilo?
- Napali su je pred školom. Martinsson je odmah otišao
onamo. Ako sam dobro shvatila Svedberga, to je imalo
nekakve veze s tim što je Martinsson policajac.
Wallander ju je pogledao u nedoumici. - Je li loše?
- Gurali su je i šakama udarali u lice. Čini se da su je
udarali i nogama. Nije imala tjelesnih ozljeda. ali je
doživjela šok, naravno.
- Tko je to učinio?
- Drugi učenici. Koji su veći od nje.
Wallander je sjeo. - Pa to je strašno! ali zašto?
- Ne znam baš sve što se dogodilo. ali očito i učenici
raspravljaju o građanskoj zaštiti. O tome kako policija ništa
ne poduzima. Kako smo odustali.
- I onda su se okomili na Martinssonovu kćer?
- Da.
Wallander je ponovno osjetio knedlu u grlu. Terese je
imala trinaest godina i Martinsson je uvijek pričao o njoj.
- Zašto napadaju nedužno dijete?
- Jesi li pogledao novine?
- Nisam.
- Trebao bi. Ljudi su iznosili svoje mišljenje o Eskilu
Bengtssnu i ostalima. Smatraju da su uhićenja
protupravna. Tvrde da je Åke Davidsson pružao otpor.
Velike reportaže, slike i uvodni članci. „Na čijoj je strani
policija?**
- Ja to ne moram čitati - rekao je Wallander s gađenjem.
- Što je sa školom?
 - Hansson je otišao onamo. Martinsson je sada već
sigurno kod kuće s kćeri.
- I to su, dakle, učinili dečki iz škole?
- Da. Koliko znamo.
- Vozi odmah onamo - brzo je naredio Wallander. -
Pokušaj doznati sve što možeš. Razgovaraj s dečkima.
Mislim da je bolje da ja ne idem s tobom. Lako bili se
mogao razbjesniti.
- Hansson je već ondje. Ne vjerujem da treba još
nekoga.
- Svejedno - rekao je Wallander. - Želim da i ti odeš
onamo i pokušaš na svoj način otkriti što se zapravo
dogodilo i zašto. Ako nas ima više, pokazat ćemo da cijelu
stvar shvaćamo ozbiljno. Ja idem k Martinssonu kući. Sve
ostalo može čekati za sada. Najgore što se ovdje može
dogoditi, kao i svugdje drugdje, jest ubojstvo policajca. A
druga najgora stvar je napad na policajčevo dijete.
- Navodno su ostali učenici sve to gledali i smijali se -
rekla je. Wallander je digao ruke. Nije htio više ništa
slušati.
Ustao je i zgrabio jaknu.
- Eskil Bengtsson i ostali izlaze danas - rekla na
hodniku. - ali Per Åkesson želi podići optužnicu.
- Što će dobiti?
- Ljudi već pričaju o tome kako će skupljati novac bude
li trebalo platiti novčanu kaznu. No mogu se nadati i
zatvoru. Bar neki od njih.
- Kako je Åke Davidsson?
 - On je kod kuće u Malmöu. Na bolovanju.
Wallander je zastao i pogledao je.
- Što bi bilo da su ga nehotice ubili? Bi li onda bilo
novčane kazne?
Nije čekao odgovor.
.

Policijski auto odvezao je Wallandera do Martinssonove

kuće koja se nalazila u četvrti obiteljskih kuća na istočnoj
strani grada. Wallander je bio ondje možda samo nekoliko
puta. Kuća je bila neugledna. No vrt je bio jako lijepo
uređen. Pozvonio je. Otvorila je Martinssonova supruga
Maria. Oči su joj bile crvene. Terese je bila njihovo najstarije
dijete, jedina kći uz dvojicu dječaka. Jedan od sinova,
Packard, stajao je iza nje. Wallander se nasmiješio i
potapšao ga po glavi.
- Kako ste? - upitao je. - Upravo sam doznao što se
dogodilo i odmah sam došao.
- Ona sjedi na krevetu i plače. Jedino hoće razgovarati
sa svojim tatom.
Wallander je ušao, izuo cipele i skinuo jaknu. Imao je
rupu na čarapi. Pitala ga je želi li kavu. Zahvalio je
kimnuvši. U istom trenutku Martinsson je sišao s kata. On
je inače bio vedra osoba. Wallander je sada vidio koliko je
bio ogorčen. ali i uplašen.
- Čuo sam što se dogodilo - rekao je Wallander. -
Odmah sam došao.
Sjeli su u dnevnu sobu.
- Kako je ona? - upitao je Wallander.
 Martinsson je samo odmahnuo glavom. Wallander je
pomislio kako bi svaki čas mogao zaplakati. To bi mu bilo
prvi put da vidi Martinssona kako plače.
Dajem otkaz - rekao je Martinsson. - Još danas ću
razgovarati s Lisom.
Wallander nije znao što bi rekao. Martinsson je s
pravom bio izvan sebe. Wallander je lako mogao zamisliti
kako bi sam reagirao da su napali Lindu.
Ipak se morao oduprijeti osjećajima. Nikako se nije
smjelo dogoditi da Martinsson odustane. Wallander je
znao da je on bio jedini koji je mogao nagovoriti
Martinssona da se predomisli.
No još je bilo prerano za to. Vidio je da je Martinsson u
veoma lošem stanju.
Maria je došla s kavom. Martinsson je samo odmahnuo
glavom. Nije htio kavu.
To nije vrijedno - rekao je. - Ako strada obitelj.
Ne - rekao je Wallander. - To nije vrijedno.
Martinsson nije više ništa rekao. I Wallander je ušutio.
Martinsson je ubrzo ustao i ponovno se popeo na kat.
Wallander je shvatio da u ovom trenutku ne može više
ništa učiniti. Martinssonova žena otpratila ga je do vrata.
Pozdravi Teresu - rekao je.
Misliš li da će nas opet napasti?
Ne - rekao je Wallander. - Znam da ovo što sad
govorim zvuči čudno. Kao da želim obezvrijediti to što se
dogodilo. No mislim na nešto drugo. Važno je samo ne
izgubiti iz vida razmjere. Ne izvoditi pogrešne zaključke.
To su bili dječaci koji su možda samo nekoliko godina
stariji od Terese. Oni nemaju zle namjere. Samo ne znaju
što zapravo čine. Razlog svemu je to što ljudi poput Eskila
Bengtssona i drugih u Lödingeu počinju organizirati
građanske straže i huškati protiv policije.
- Znam - rekla je. - Čula sam da ljudi u ovom kraju
govore o tome.
- Priznajem da je teško jasno rasuđivati kad su
ugrožena vlastita djeca. Ipak se moramo pokušati osloniti
na razum.
- Sve to nasilje - rekla je. - Odakle to dolazi?
- Ljudi nisu zli - odgovorio je Wallander. - U svakom
slučaju, mislim da ih ima jako malo. Okolnosti su loše. One
su te koje izazivaju nasilje. Njima se moramo pozabaviti.
- Neće li biti sve gore i gore?
- Možda - neodlučno je odgovorio Wallander. - Ali ako
je tako, onda se moramo pobrinuti da se okolnosti
promijene i da se ne poveća broj zlih ljudi.
- Ova je zemlja postala tako nečovječna.
- Da - rekao je Wallander. - Postala je nečovječna.
Rukovao se s njom i otišao do policijskog auta koji ga
je čekao.
- Kako je Terese? - upitao je policajac za upravljačem.
- Preplašena je - odgovorio je Wallander. - Kao i njezini
roditelji.
- Nije li to da čovjek pobjesni?
- Da - odgovorio je Wallander. - I ja sam bijesan.
 Wallander se vratio u policijsku upravu. Hansson i
Ann-Britt Höglund još su bili u školi. Wallander je doznao
da je Lisa Höglund u Stockholmu. To ga je nakratko
uzrujalo. Ali ona je bila obaviještena o tomu što se
dogodilo. Vratit će se popodne. Wallander je potražio
Svedberga i Hamréna.
Nyberg je bio na imanju Holgera Erikssona gdje je
tražio otiske prstiju. Dvojica policajaca iz Malmöa također
su bila negdje vani. Otišao je sa Svedbergom i Hamrénom
u sobu za sastanke. Svi su bili uzrujani zbog onoga što se
dogodilo Martinssonovoj kćeri. Obavili su samo kratak
dogovor i zatim se svatko posvetio svojem poslu.
Prethodne večeri podijelili su zadatke. Wallander je
mobitelom nazvao Nyberga.
- Kako ide? - upitao je.
- Teško je - rekao je Nyberg. - Ali možda smo na
njegovu tornju za promatranje ptica našli nekakav slabi
otisak. S don je strane ograde. Moguće je da nijedan nije
njegov. Nastavljamo tražiti.
Wallander je malo razmislio. - Misliš li da je onaj tko ga
je ubio bio na tornju?
- Nije isključeno.
- Mogao bi biti u pravu. U tom slučaju možda ima i
opušaka cigareta.
- Opuške smo našli pri prvoj pretrazi. Sada je svakako
prekasno.
Wallander mu je rekao za svoj noćni razgovor s Ylvom
Brink u bolnici.
 - Pločica s imenom nalazi se u plastičnoj vrećici - rekao
je Nyberg. - Ako ona ima dobar nos, možda će nešto
nanjušiti.
- Trebali bismo odmah pokušati. Možeš je sam nazvati.
Sveberg ima njezin telefonski broj.
Nyberg je obećao da će to učiniti. Wallander je otkrio
da je netko stavio nekakav papir na njegov stol. Bio je to
dopis od Ureda za patente i prijavu. Osoba koja se zove
Harald Berggren nije to ime službeno promijenila ili uzela.
Wallander je stavio papir na stranu. Bilo je deset sati i još
je padala kiša. Razmišljao je o sinoćnjem sastanku.
Ponovno se uznemirio. Jesu li doista bili na pravom tragu?
Ili su išli putem koji ne vodi nikamo? Prišao je prozoru.
Vodeni ga je toranj gledao. Katarina Taxellje naša
najvažnija svjedokinja, pomislio je. Ona se sastala sa
ženom. Što je ta žena tražila noću u rodilištu?
Vratio se k pisaćem stolu i nazvao Bircha u Lundu.
Pronašao ga je tek nakon deset minuta.
- Pred njezinom je kućom sve mirno - rekao je Birch. -
Nije bilo drugih posjeta osim jedne žene za koju smo
utvrdili da je njezina majka. Katarinaje samo jedanput
izašla u kupnju dok je njezina majka bila ondje i čuvala
dijete. U blizini je jedan supermarket. Jedino što bi trebalo
spomenuti jest to da je kupila mnogo novina.
- Zacijelo želi pročitati sve što pišu o ubojstvu. Čini li
vam se da ona zna da smo mi u blizini?
- Ne vjerujem. Napeta je. Ali nikad se ne osvrće. Mislim
da uopće ne sluti da je pratimo.
- Važno je da ništa ne primijeti.
 - Mi stalno mijenjamo ljude.
Wallander se nagnuo nad pisaći stol i otvorio
bilježnicu. - Dokle ste stigli s njezinim osobnim podacima?
Tko je ona?
- Dakle, ima trideset tri godine - rekao je Birch. -
Osamnaest godina je mlađa od Blomberga.
- Ovo joj je prvo dijete - rekao je Wallander. - Prilično je
kasno rodila. Žene kojima se žuri ne uzimaju ozbiljno
razliku u godinama? Zapravo, ja o tome znam jako malo.
- Prema njezinim riječima Blomberg nije djetetov otac.
- To je laž - rekao je Wallander te se na trenutak upitao
kako može uopće biti tako siguran. - Što još imaš?
- Katarina Taxell rodila se u Arlovu - nastavio je Birch.
- Njezin otac bio je inženjer u rafineriji šećera. Pregazio ga
je vlak dok je bio u autu. U blizini Landskronea. Ona nema
braće ni sestara. Odrasla je kod majke. Nakon očeve smrti
preselile su u Lund. Majka je radila pola radnog vremena
u gradskoj knjižnici. Katarina je imala dobre ocjene u Školi.
Studirala je na sveučilištu. Geografiju i jezike. Malo
neobična kombinacija. Visoka učiteljska škola. Otada radi
u nastavi. Ujedno je osnovala i malu tvrtku za prodaju
različitih proizvoda za njegu kose. Dakle, sigurno je
mnogo radila.
U našim kartotekama nismo našli ništa, naravno. Ona
djeluje sasvim normalno.
- To je bilo brzo - zadovoljno je rekao Wallander.
- Učinio sam ono što si tražio - odgovorio je Birch. -
Uključio sam u to mnogo ljudi.
 - Ona očito još ništa ne zna o tome. Inače bi se osvrnula
na ulici.
- Vidjet ćemo dokle će tako ostati. Pitanje je ne bismo
lije mogli malo pritisnuti.
- I ja sam to pomislio - odgovorio je Wallander.
- da je dovedemo?
- Ne. Ali mislim da ću doći u Lund. Onda ti i ja možemo
ponovno razgovarati s njom.
- O čemu? Ako nemaš novih pitanja, ona će odmah
posumnjati.
- Nešto ću smisliti putem - rekao je Wallander. -
Recimo, da se nađemo pred njezinom kućom u dvanaest
sati?
Wallander je dobio auto i napustio Ystad. Pokraj
uzletišta u Sturupu zaustavio se i pojeo sendvič. Kao i
obično, bio je nezadovoljan cijenom.
Zamislio je da Eugen Blomberg bude ishodište
njegovih pitanja. Na koncu konca, u pitanju je bilo
ubojstvo. Oni su trebali svaki podatak o njemu koji su
mogli dobiti. Katarina Taxell bila je samo jedna od brojnih
osoba koje će oni ispitati.
U petnaest do dvanaest Wallander je uspio nakon
duljeg traženja naći parkirno mjesto u središtu Lunda. U
glavi je već započeo oblikovati pitanja za Katarinu Taxell.
Izdaleka je već vidio Bircha.
- Čuo sam vijest - rekao je Birch. - O Martinssonu i
njegovoj kćeri. Ružna priča.
- A što nije ružno? - odgovorio je Wallander.
 - Kako je djevojčica?
- Samo se možemo nadati da će ona to ubrzo preboljeti.
Ali Martinsson je rekao da više ne želi raditi u policiji. Aja
to moram spriječiti, ako je moguće.
- Ako doista misli ozbiljno, nitko ga neće moći
spriječiti.
- Ne vjerujem da će to učiniti - rekao je Wallander. - U
najmanju ruku želim biti siguran da zna što radi.
- Ja sam jednom dobio kamenom u glavu - rekao je
Birch. - Bio sam tako bijesan da sam trčao za onim tko ga je
bacio sve dok ga nisam sustigao. Pokazalo se da sam
njegova brata strpao u zatvor. On je mislio da mi ima pravo
baciti kamen u glavu.
- Policajac je uvijek policajac - rekao je Wallander. - Bar
kad slušaš one koji se nabacuju kamenjem.
Birch više nije htio razgovarati o tome. - Što ćeš ju
pitati?
- Za Eugena Blomberga. Kako su se upoznali. Ona
treba pomisliti da pitanja koja postavljam njoj postavljam i
velikom broju drugih ljudi. Da su to rutinska pitanja.
- I što želiš postići?
- Ne znam. No ipak mislim da je to nužno. Nešto može
isplivati u međuvremenu.
Ušli su u kuću. Wallander je odjednom osjetio da nije
sve onako kako bi trebalo biti. Zastao je na stubištu. Birch
ga je pogledao. - Što je?
- Ne znam. Vjerojatno ništa.
 Popeli su se na prvi kat. Birch je pozvonio. Čekali su.
Zvono je odjeknulo u stanu. Pogledali su se. Wallander se
sagnuo i otvorio vratašca za pisma. Vladala je potpuna
tišina.
Bircli je ponovno pozvonio. Nekoliko puta. Nitko nije
došao. - Ona je sigurno kod kuće - rekao je. - Nitko nije
prijavio da je izašla iz kuće.
- Onda je nestala kroz dimnjak - rekao je Wallander. -
Ovdje je nema.
Potrčali su niz stepenice. Birch je gotovo istrgnuo vrata
policijskog automobila. Čovjek za volanom sjedio je i čitao
novine.
- Je li izašla? - upitao je Birch.
- Unutra je.
- Nije.
- Postoji li stražnji izlaz? - upitao je Wallander.
Birch je proslijedio pitanje čovjeku za upravljačem.
- Koliko ja znam, ne postoji.
- To nije odgovor - bijesno je uzvratio Birch. - Ili postoji
stražnji izlaz, ili ne postoji.
Vratili su se u kuću i spustili se stepenicama. Vrata
podruma bila su zaključana.
- Imaju li ovdje domara? - upitao je Wallander.
- Nemamo vremena za to - rekao je Birch.
Pregledao je šarke. Bile su hrđave.
- Možemo pokušati - promrmljao je za sebe.
Uzeo je zalet i bacio se na vrata koja su odmah
popustila.
 - Dobro znaš što znači prekršiti pravila - rekao je.
U Birchovoj primjedbi nije bilo ni traga ironije. Hodnik
između različitih podrumskih prostorija zatvorenih
rešetkama vodio je do jednih vrata. Birch ih je otvorio.
Nalazili su se u podnožju stražnjeg stubišta.
- Dakle, pobjegla je stražnjim stubištem - rekao je. - A
nitko se nije potrudio provjeriti postoji li ono.
- Možda je još u stanu - rekao je Wallander.
Birch je shvatio. - Samoubojstvo?
- Ne znam. ali moramo ući. I nemamo vremena čekati
bravara.
- Ja najčešće otvaram brave - rekao je Birch. - Samo
moram donijeti nekoliko alatki.
Nakon pet minuta vratio se sav zadihan. Wallander je
ponovno otišao do vrata stana Katarine Taxell i pozvonio.
Jedan stariji čovjek otvorio je susjedna vrata i pitao što se
dogodilo. Wallander se uzrujao. Izvadio je policijsku
iskaznicu i pokazao je čovjeku. - Bili bismo zahvalni kad
biste zaključali svoja vrata - rekao je. - Odmah. I neka budu
zaključana dok ne kažemo drukčije.
Čovjek je nestao. Wallander je čuo kako stavlja na vrata
sigurnosni lanac.
Birch je nakon nekoliko minuta otvorio bravu.
Ušli su. Stanje bio prazan. Katarina Taxell povela je
dijete sa sobom. Stražnji izlaz vodio je na sporednu ulicu.
Birch je odmahnuo glavom. - Netko mora odgovarati za
ovo - rekao je.
 - To me podsjeća na Berglinga - rekao je Wallander. -
Nije li on išetao na stražnji izlaz dok je straža nadgledala
prednji?
Prošli su kroz stan. Odlazak se očito odvijao u velikoj
žurbi. Wallander je zastao pred dječjim kolicima i
nosiljkom u kuhinji.
- Sigurno je netko došao autom po nju - rekao je.
- Preko puta je benzinska crpka. Netko je morao vidjeti
kako žena s djetetom izlazi iz kuće.
Birch je otišao. Wallander je još jedanput prošao kroz
stan. Pokušavao je zamisliti što se dogodilo. Zašto žena s
novorođenčetom odlazi iz stana? Stražnji ulaz nudio je
odgovor da je htjela otići neprimjetno. Dakle, sigurno je
znala da je kuća pod nadzorom.
Možda je netko izvana primijetio da je nadziremo,
pomislio je. Onda ju je taj nazvao i organizirao joj bijeg.
Sjeo je na kuhinjsku stolicu. Još je jedno pitanje bilo važno.
Jesu li Katarina Taxell i njezino dijete u opasnosti? Ili je
svojom voljom pobjegla iz stana? A za to postoji samo
jedan razlog. Ona ne želi odgovarati na pitanja policije.
Ustao je i prišao prozoru. Vidio je kako Birch stoji dolje
i razgovara s radnikom na benzinskoj crpki. U tom
trenutku zazvonio je telefon. Wallander se trgnuo. Otišao
je u dnevnu sobu. Telefon je ponovno zazvonio. Podigao je
slušalicu.
- Katarina? - čuo se ženski glas.
- Ona nije ovdje - odgovorio je. - Tko je to?
- Tko ste vi? - upitala je žena. - Ja sam Katarinina majka.
 - Moje ime je Kurt Wallander. Ja sam policijski
službenik. Nije se ništa dogodilo. Samo Katarina nije ovdje.
Ni ona ni dijete.
- To je nemoguće.
- Moglo bi se pomisliti. Ali ona nije ovdje. Znate li
možda kamo je mogla otići?
- Ne bi trebala otići, a da me ne obavijesti o tome.
Wallander je brzo donio odluku. - Bilo bi dobro kad
biste mogli doći ovamo. Ako sam dobro shvatio, vi ne
stanujete daleko odavde.
- Nema ni deset minuta - odgovorila je. - Što se
dogodilo?
Primijetio je po njezinu glasu da se uplašila. - Sigurno
postoji neko jednostavno objašnjenje - rekao je. - Možemo
o tome razgovarati kad dođete ovamo.
Kad je spustio slušalicu, čuo je Bircha kako ulazi.
- Imamo sreću - rekao je Birch. - Razgovarao sam s
jednim čovjekom koji radi na benzinskoj crpki. Priseban
momak, koji je dobro motrio.
Nešto je zapisao na listu papira umrljanom benzinom.
- Jutros se ovdje zaustavio crveni Golf. Nekad između
devet i deset sati, možda oko deset. Na stražnja vrata izašla
je neka žena. Nosila je dijete. Sjela je u auto koji je zatim
otišao.
- Je li obratio pozornost na vozača?
- Vozač nije izlazio iz auta.
- Dakle, on ne zna je li to bio muškarac ili žena?
 - Pitao sam ga. Dao je zanimljiv odgovor. Rekao je da je
auto odjurio kao da je za upravljačem sjedio muškarac.
Wallander se začudio. - A po čemu je to zaključio?
- Auto je naglo odjurio. Žene tako ne voze.
- Je li primijetio još što?
- Nije. Ali možda bi se prisjetio kad bismo mu malo
pomogli. Kako sam rekao, djeluje veoma prisebno.
Wallander je rekao da dolazi majka Katarine Taxell.
- Što se dogodilo? Je li ona u opasnosti? - upitao je
Birch.
- Mislim da nije. ali ne moram biti u pravu.
Ušli su u dnevnu sobu. Na podu je ležala dječja čarapa.
Wallander se osvrnuo po sobi. Birch je pratio njegov
pogled.
- Ovdje negdje krije se rješenje - rekao je Wallander. - U
ovom stanu postoji nešto što će nas odvesti do žene koju
tražimo. Ako je nađemo, naći ćemo i Katarinu Taxell.
Nešto odavde reći će nam u kojem smjeru trebamo krenuti.
Moramo to naći pa makar i podigli parket.
Birch nije ništa rekao.
Čuli su škljocanje brave. Ona je, dakle, imala svoj ključ.
Zatim je u dnevnu sobu ušla majka Katarine Taxell.
 31.

Wallander je do kraja dana ostao u Lundu. Svakim

satom koji je prošao Wallander je bio sve uvjereniji da su s
Katarinom Taxell imali najveće mogućnosti za dobivanje
odgovora na pitanje tko je ubio trojicu muškaraca. Tražili
su ženu. Nije bilo sumnje da je ona na ovaj ili onaj način
bila duboko upletena u taj slučaj. Ali nisu znali je li bila
sama i koji su bili njezini motivi.
Razgovor s majkom Katarine Taxell nije doveo ni do
čega. Ona je počela hodati tamo- amo po stanu i histerično
tražiti kćer i unuče. Na kraju se toliko izbezumila da su bili
prisiljeni potražiti pomoć i pobrinuti se da je pregleda
Rječnik. No Wallander je u tom trenutku bio uvjeren da
ona ne zna kako je nestala njezina kći. Odmah su nazvali
nekoliko njezinih prijateljica za koje je majka mogla
zamisliti da su je odvele. Sve su djelovale jednako
zbunjeno. Wallander se ipak nije htio osloniti na to što je
čuo preko telefona. Na njegovu molbu Birch se odmah
odvezao kući tim osobama s kojima je Wallander
razgovarao. Katarina Taxell nije se pojavila. Wallander je
bio siguran da majka ima dobar pregled nad krugom
prijatelja svoje kćeri. Osim toga, ona je bila iskreno
zabrinuta. Da je znala, rekla bi gdje se nalazi njezina kći.
Wallander je također sišao niza stube i otišao do
benzinske crpke na drugoj strani ulice. Svjedoka, koji se
zvao Jonas Hader i bio star dvadeset četiri godine još
jedanput je pitao što je vidio. Činilo se da Jonas Hader
neprestano promatra svijet oko sebe kao da bi ono što je
vidio moglo u svako doba postati odlučujućim iskazom
svjedoka. Crveni Golf zaustavio se pred kućom u isto
vrijeme kad je jedno dostavno vozilo odlazilo s benzinske
crpke. Pronašli su vozača, koji je bio siguran da je otišao s
benzinske postaje točno u pola deset. Jonas Hader sjećao se
mnogih pojedinosti, između ostalog i velike naljepnice na
stražnjem staklu Golfa. Ali razmak je bio prevelik, pa nije
mogao vidjeti što je na njoj naslikano ili što piše. Ponovio
je da su gume zacviljele kad je auto krenuo i da tako voze
muškarci. Vozača nije mogao vidjeti. Padala je kiša i brisači
su radili. No bio je siguran da je Katarina Taxell imala na
sebi svjetlosivi kaput te torbu marke Adidas u ruci, a dijete
u njezinu naručju bilo je umotano u plavu vunenu dekicu.
Sve se odigralo veoma brzo. Ona je izašla na vrata u
trenutku kad se pred kućom zaustavio auto. Netko je
iznutra otvorio vrata. Prvo je stavila dijete u auto, a zatim
torbu u prtljažnik. Tada je otvorila stražnja vrata i ušla u
auto. Vozač je naglo krenuo i prije nego što je ona dobro
zatvorila vrata. Jonas Hader nije dobro vidio broj na
registarskoj pločici. Wallander je imao osjećaj da je on to
doista nastojao vidjeti. Jonas Hader je bio siguran da je tada
prvi put vidio da se taj Golf zaustavio pred stražnjim
ulazom.
Wallander se vratio kući s osjećajem da je dobio
potvrdu za nešto, ali nije znao za što. Je li bila riječ o bijegu
u žurbi? Koliko dugo se planirao taj bijeg? I zašto? U
međuvremenu Birch je razgovarao sa službenicima koji su
se izmjenjivali u promatranju kuće. Wallander ga je
zamolio da ih pita jesu li u blizini kuće vidjeli kakvu ženu.
Nekoga tko je dolazio i odlazio i tko se možda pokazao više
puta. No za razliku od Jonasa Hadera policajci su vidjeli
malo toga. Oni su se usredotočili na ulazna vrata, na one
koji ulaze i izlaze, a to su bili samo oni ljudi koji stanuju u
toj kući. Wallander je tražio da identificiraju svaku osobu
koju su vidjeli. Budući da je u kući stanovalo petnaest
obitelji, policajci su neprestano jurcali gore dolje po kući i
kontrolirali stanare. Birch je na taj način pronašao čovjeka
koji je možda vidio nešto važno. Taj čovjek stanovao je dva
kata iznad Katarine Taxell. On je bio strastveni glazbenik
koji je rekao Birchu da satima stoji na prozoru, gleda kišu i
u glavi sluša glazbu koju više nikad neće svirati. Svirao je
fagot u simfonijskom orkestru u Helsingborgu i doimao se
- prema Birchovim riječima - kao melankolična i tmurna
osoba, koja živi veoma usamljeno. Baš toga jutra vidio je
ženu na drugoj strani trga. Žena, koja je dolazila,
odjednom je zastala, vratila se nekoliko koraka i zatim
nepomično stajala i promatrala kuću. Poslije se okrenula i
otišla. Kad je Birch došao s tom viješću, Wallander je
odmah pomislio kako bi to mogla biti žena koju traže.
Netko je došao do stana i ugledao auto koji, naravno, ne bi
smio stajati točno pred ulaznim vratima. Netko je htio
posjetiti Katarinu Taxell. Kao što ju je posjetio u bolnici.
Wallander je toga dana pokazao veliku upornost.
Zamolio je Bircha da još jedanput pita prijateljice Katarine
Taxell je li koja od njih tog jutra namjeravala posjetiti nju i
njezino novorođeno dijete. Sve su odgovorile
nedvosmisleno. Nijedna nije krenula k njoj pa se zatim
odjednom predomislila. Birch je pokušao od umirovljenog
fagotista izmamiti opis žene. No on je jedino znao reći da
je to bila žena. I da je bilo oko šest sati. Taj podatak bio je
pomalo upitan jer su tri sata u njegovu stanu, uključujući i
njegov ručni sat, pokazivala različito vrijeme.
Wallanderova energija nije jenjavala. Birchu, koji
Wallanderu izgleda nije zamjerao što mu zapovijeda kao
podređenom, davao je različite zadaće, dok je sam veoma
pomno pretraživao stan Katarine Taxell. Prvo je zamolio
Bircha da nekoliko kriminalističkih tehničara iz Lunda
provjeri otiske prstiju u stanu. Te otiske zatim treba
usporediti s onima koje je našao Nyberg. Cijeli dan je
održavao telefonsku vezu s Ystadom. Četiri puta
razgovarao je s Nybergom. Ylva Brink pomirisala je
pločicu s imenom na kojoj je i dalje ostao slab miris
parfema. Bila je veoma nesigurna. To je mogao biti onaj
parfem koji je osjetila one noći u rodilištu. Ali nije bila
sigurna. Ništa nije bilo sigurno.
Dva puta tijekom dana razgovarao je i s Martinssonom
koji je bio kod kuće. Terese se još nije oporavila i bila je
potištena. Martinsson je odlučio dati otkaz, objesiti zvanje
policajca o klin. Wallander je ipak uspio izmamiti od njega
obećanje da će s pisanjem zahtjeva za prekidom radnog
odnosa pričekati bar do sutra. Iako Martinsson toga dana
nije mogao misliti ni na što drugo osim na svoju kćer,
Wallander ga je podrobno izvijestio o svemu što se
dogodilo. Bio je siguran da ga Martinsson sluša, iako je
davao škrte primjedbe i bio odsutan duhom. Wallander je
znao da ga mora zainteresirati za istragu. Nije htio
dopustiti da Martinsson donese odluku zbog koje će se
poslije kajati. Nekoliko je puta razgovarao i s Lisom
Holgersson. Hansson i Ann-Britt Höglund odlučno su
istraživali u školi u kojoj je Teresa bila zlostavljana. U sobi
ravnatelja razgovarali s trojicom dječaka koji su bili
umiješani u slučaj. Sa svakim pojedinačno. Razgovarali su
i s njihovim roditeljima i učiteljima. Prema riječima Ann-
Britt Höglund, s kojom je Wallander također razgovarao
telefonski toga dana, Hansson je ostavio izvrstan dojam
kad su pozvali sve učenike i obavijestili ih o slučaju.
Učenici su bili ogorčeni, trojica dječaka očito izolirani, i ona
je mislila da se više nikad neće dogoditi takvo što.
Eskil Bengtsson i ostala trojica bili su pušteni na
slobodu, ali Per Åkesson će podići optužnicu. Možda bi
slučaj s Martinssonovom kćeri mogao pridonijeti tomu da
neki ljudi promijene mišljenje. Ann-Britt Höglund nadala
se tomu u svakom slučaju. Ali Wallander je bio sumnjičav.
Vjerovao je da će ubuduće morati uložiti mnogo snage
kako bi onemogućili djelovanje građanske zaštite.
Najvažnija vijest, međutim, stigla je toga dana od
Hamréna koji je preuzeo dio Hanssonovili zadaća. Oko tri
sata popodne uspio je odrediti gdje se nalazi Gote
Tandvall. Odmah je nazvao Wallandera.
- On ima staretinarnicu u Simrishamnu - rekao je
Hamrén. - Ako sam dobro razumio, on mnogo putuje i
otkupljuje starine koje izvozi i u Norvešku.
- Je li to legalno?
- Ne mislim da je baš ilegalno - odgovorio je Hamrén. -
Zacijelo je povezano s tim što su ondje cijene više.
Naravno, ovisi i o tome kakve su to starine.
- Htio bili da ga posjetiš - rekao je Wallander. -
Nemamo vremena za gubljenje. Osim toga, ionako smo
rastrgani. Idi u Simrihamn. Prije svega trebamo odgovor
na pitanje postoji li doista veza između Holgera Erikssona
i Kriste Haberman. Ali to ne znači da Gote Tandvall nema
i druge informacije koje nas zanimaju.
Nakon tri sata Hamrén je ponovno nazvao. Sjedio je u
svojem autu i vraćao se iz Simrishamna. Sastao se s
Goteorn Tandvallom. Wallander ga je nestrpljivo čekao.
- Gote Tandvallje iznimno odlučna osoba - rekao je
Hamrén. - Čini se da ima veoma zamršeno pamćenje.
Nekih stvari uopće se nije mogao sjetiti, a drugih jest i to
potpuno jasno.
- Krista Haberman?
- Sjetio se nje. Dobio sam dojam da je ona bila veoma
lijepa žena. I bio je siguran da se sastala s Holgerom
Erikssonom. Bar dva puta, na različitim mjestima. Između
ostalog, mislio je da se sjeća jednog ranog jutra na rtu
Falsterbo. Kad su stajali ondje i promatrali divlje guske
koje su se vraćale. Ili možda ždralove. Nije bio siguran.
- Je li i on promatrač ptica?
- Otac ga je vodio sa sobom.
- U svakom slučaju, znamo ono što je najvažnije - rekao
je Wallander.
- Doista izgleda da postoji veza među njima. Krista
Haberman, Holger Eriksson.
Wallander je odjednom osjetio nekakvu nelagodu. Bilo
mu je jasno što je sad počeo vjerovati.
- Htio bih da se vratiš u Ystad - rekao je. - I da pregledaš
sve podatke koji se odnose izravno na njezin nestanak. Tko
ju je posljednji vidio, i kada? Napravi sažetak tog dijela
istrage.
- Imaš na umu nešto određeno - rekao je Hamrén.
- Ona je nestala - rekao je Wallander. - Nisu je našli. Što
se može zaključiti iz toga?
- Da je mrtva.
- Više od toga. Ne zaboravi da se nalazimo usred
istrage koja ukazuje na to da su muškarci i žene u jednakoj
mjeri žrtve najtežeg nasilja.
- Ti, dakle, misliš da ju je netko ubio?
- Hansson mije dao pregled okolnosti njezina nestanka,
koje proizlaze iz spisa. Pomisao na ubojstvo uvijek je bila
prisutna. No kako nije bilo dokaza, nije smjela nadjačati
druga moguća objašnjenja. Ne trebaju nam preuranjeni
zaključci, sva su vrata otvorena sve dok se jedna ne mogu
zatvoriti. Možda smo se sada približili tim vratima.
- Je li moguće da ju je ubio Holger Eriksson?
Wallander je bio uvjeren da je Hamrén sada prvi put
pomislio na to.
- Ne znam - rekao je Wallander. - Ali od sada ne
smijemo isključiti tu mogućnost.
Hamrén je obećao načiniti kratak izvještaj. Javit će se
kad bude gotov.
Nakon razgovora Wallander je izašao iz stana Katarine
Taxell. U jednoj obližnjoj pizzeriji objedovao na brzinu pa
ga je zabolio trbuh. Poslije se nije mogao sjetiti ni kakvog
je okusa bilo jelo.
 Nije imao vremena. Uznemirio ga je osjećaj da će se
ubrzo nešto dogoditi. Budući da ništa nije ukazivalo na to
da je lanac ubojstava prekinut, utrkivali su se vremenom.
Nisu znali koliko još imaju vremena. Sjetio se da mu je
Martinsson obećao pripremiti kronološki pregled svega
što se do sada dogodilo. Da Terese nije bila napadnuta, on
bi to učinio već danas. Na povratku u stan Katarine Taxell
rekao je sam sebi da više ne može čekati. Sklonio se pod
krov jedne autobusne postaje i nazvao Ystad. Ann-Britt
bila je ondje. Ona je već razgovarala s Hamrénom i znala je
da su se Krista Haberman i Holger Eriksson sastajali.
Wallander ju je zamolio da načini raspored koji je
Martinsson odobrio za danas.
- Ne znam je li to važno - rekao je. - Ali mi premalo
znamo o tome gdje se ta žena kreće. Možda će se pokazati
slika nekog geografskog središta, budemo li načinili
vremenski raspored.
- Sad kažeš „ta žena“ - rekla je Ann-Britt Hbglund.
- Da - odgovorio je Wallander. - Kažem. Ali mi ne
znamo je li ona sama. Ne znamo ni kakvu ulogu igra.
- Što se po tvojem mišljenju dogodilo Katarini Taxell?
- Ona je pobjegla. To se odigralo veoma brzo. Netko je
otkrio da je njezina kuća pod nadzorom. Isparila je zato što
nešto krije.
- Je li moguće da je ubila Eugena Blomberga?
- Katarina Taxell je karika nekog lanca. Ako postoje
takve karike koje možemo povezati. Ona nije ni na početku
ni na kraju lanca. Ne mogu tako lako zamisliti da je
počinila ubojstvo. Ona vjerojatno pripada skupini
zlostavljanih žena.
Ann-Britt Höglund zvučala je veoma začuđeno. - Je li i
ona bila zlostavljana? To nisam znala.
- Možda je nitko nije tukao ni ozlijedio nožem - rekao
je Wallander. - Ali čini mi se da je bila zlostavljana na neki
drugi način.
- Psihički?
- Tako nekako.
- Misliš da ju je zlostavljao Blomberg?
- Da.
- A ipak je rodila dijete? Ako je točno ono što misliš o
očinstvu.
- Sudeći po tome kako je držala dijete, nije bila baš
sretna zbog toga. Ali naravno, postoje mnoge praznine -
dopustio je Wallander. - Naš posao ipak se sastoji od toga
da iznosimo privremena rješenja. Moramo pokušati
preokrenuti događaje naopako kako bismo ih postavili na
noge.
- U policijskoj školi nisu nam to rekli. Nisu li te pozvali
da ondje održiš predavanje?
- Ne dolazi u obzir - rekao je Wallander. - Ne znam
govoriti pred ljudima.
- Ja mislim da znaš – odgovorila je. - ali ne želiš to
prihvatiti. Osim toga, vjerujem da zapravo to želiš.
- To sada nije aktualno - rekao je Wallander i time
okončao razgovor.
 Još malo je razmišljao o onome što je ona rekla. Je li bilo
točno da je zapravo želio govoriti pred budućim
policajcima? Uvijek je bio čvrsto uvjeren da mu je to
odbojno. Sad je odjednom počeo u to sumnjati.
Izašao je iz zaklona i pojurio po kiši do stana Katarine
Taxell. U kartonskoj kutiji u stražnjem kutu jednog ormara
za odjeću pronašao je mnogo dnevnika u kojima su bili
opisani događaji iz davnih vremena. Prvi dnevnik počela
je pisati sa dvanaest godina. Wallander se zaprepastio
vidjevši da se na omotu nalazi lijepa orhideja. Jednakim
žarom vodila je te dnevnike od mladosti do zrelih godina.
Posljednji je bio iz 1993. godine. Ali nakon rujna više nije
bilo nikakvih zapisa. Nastavio je tražiti, ali nije našao
nastavak. No bio je siguran da on postoji. Zamolio je za
pomoć Bitcha koji je završio s ispitivanjem svjedoka u
zgradi.
Birchje imao ključ podrumske prostorije Katarine
Taxell. Pregledavao ju je sat vremena, ali nije pronašao
dnevnike. Wallander je sada bio uvjeren da ih je ona
ponijela sa sobom. Vjerojatno su bili u torbi marke Adidas
koju je Jonas Hader vidio dok ju je ona stavljala u prtljažnik
crvenoga Golfa.
Na koncu je preostao samo još njezin pisaći stol.
Wallander je već prije na brzinu pregledao ladice. Sada je
to htio učiniti temeljito. Sjeo je na staru stolicu s naslonima
za ruke ukrašenim zmajevim glavama. Ploča pisaćeg stola
mogla se podići. Na stolu su se nalazile uokvirene
fotografije. Katarina Taxell kao dijete. Sjedi na travi. Bijeli
vrtni namještaj u pozadini. Zamagljeni likovi. Netko nosi
bijeli šešir. Katarina Taxell sjedi pokraj velikog psa. Gleda
izravno u kameru. Vrpca za kosu s rozetom. Sunčeva
svjetlost pada koso s lijeve strane. Pokraj toga druga slika:
Katarina Taxell s majkom i ocem. Inženjerom u rafineriji
šećera. On ima brkove i djeluje samouvjereno. Katarina
Taxell više nalikuje na oca nego na majku. Wallander je
uzeo sliku i pogledao poleđinu. Nije naznačena godina.
Slika je snimljena u jednom fotografskom studiju u Lundu.
Sljedeća slika. Slika s mature. Bijela kapa, cvijeće oko vrata.
Ona je sada mršavija, bljeđa. Nema psa ni onog
raspoloženja sa slike iz vrta. Katarina Taxell živi u drugom
svijetu. Posljednja slika. Stara fotografija, obrisi su
izblijedjeli. Pusti krajolik uz more. Stari par ukočeno zuri u
kameru. Daleko u pozadini jedrenjak s tri jarbola. Bez
jedra. Wallander je pomislio kako bi to mogla biti slika
Ölanda. Snimljena negdje početkom stoljeća. Djed i baka
Katarine Taxell? Ni na poleđini te fotografije nije ništa
pisalo. Vratio je sliku na mjesto. Nema muškaraca, pomisli.
Blomberg nije tu. To se može objasniti. Ali nema ni drugih
muškaraca. Otac - on bi morao postojati: Je li to što značilo?
Sve je nešto značilo. Iz gornjeg dijela sekretera izvlačio je
male ladice jednu za drugom. Pisma, dokumenti, računi. U
jednom pretincu stare školske svjedodžbe. Iz geografije je
imala najbolju ocjenu. U fizici i matematici bila je loša.
Sljedeći pretinac. Fotografije za putovnice snimljene
automatom. Tri djevojačka lica, jedno do drugog, izvode
grimase. Još jedna slika. Strøget u Kopenhagenu. Sjede na
klupi. Smiju se. Katarina Taxell sasvim desno, na kraju
klupe. I ona se smije. Još jedan pretinac s pismima. Neka
su još iz 1972. godine. Poštanska marka s brodom ,,Wasa“.
Ako se u stolu kriju najosobnije tajne Katarine Taxell, onda
ih baš i nije imala mnogo, pomislio je Wallander. Nema
strasti, nema ljetnih pustolovina na grčkim otocima. ali
najbolja ocjena iz geografije. Nastavio je pregledavati
pretince, ali ništa mu nije pobudilo pažnju. Zatim je prešao
na tri don je velike ladice. Ni ondje nije bilo dnevnika. Čak
ni kalendara. Wallander se osjećao nelagodno zbog tog
traženja u slojevima bezličnih slika iz prošlosti. Život
Katarine Taxell nije ostavio nikakve tragove. Nije vidio
ženu. Je li ona vidjela sebe?
Odgurnuo je stolicu unatrag i zatvorio posljednju
ladicu. Ništa. Nije znao ništa više nego prije. Namrštio se.
Nešto tu nije bilo u redu. Ako je naglo odlučila otići, a u to
je bio uvjeren, nije imala vremena da sakrije sve ono što
nije htjela otkriti drugima. Dnevnici su joj sigurno bili
nadomak ruke. Mogla bi ih spasiti kad bi izbio požar. ali u
životu svakog čovjeka ima nešto što nije sređeno. Ovdje
nije bilo ničega. Oprezno je odgurnuo stol od zida. Ništa
nije bilo pričvršćeno za poleđinu. Sjeo je i zamislio se. Tu je
bilo nešto što je vidio, ali što mu se tek sada učinilo važnim.
Nepomično je sjedio i pokušavao se sjetiti. To nisu bile
fotografije, ni pisma. AK što je onda bilo? Svjedodžbe?
Ugovor o najmu? Računi s njezine kreditne kartice? Ništa
od toga. Što je još ostalo?
Onda je to bio taj komad namještaja. Sekreter. Nešto s
onim malim ladicama. Izvukao je jednu, a zatim drugu i
usporedio ih. Zatim ih je izvadio i pogledao unutra. Ništa.
Vratio ih je na mjesto. Izvukao je gornju na lijevoj strani,
zatim sljedeću. Tada je otkrio. Pretinci su bili različite
visine. Izvadio je manju ladicu i preokrenuo je. Ondje se
nalazio još jedan otvor. Pretinac je bio podijeljen na manje
dijelove. Na donjoj strani nalazio se tajni pretinac. Otvorio
gaje. U njemu je bila samo jedna mala bilježnica. Izvadio ju
je i stavio preda se na stol.
Red vožnje Švedske željeznice. Veze između Malmöa i
Stockholma.
Izvadio je i ostale ladice i pronašao još jedan tajni
pretinac. Taj je bio prazan.
Zavalio se u stolici i gledao u redao vožnje. Nije mogao
shvatiti što je to trebalo značiti. Ali još mu je teže bilo
shvatiti zašto se nalazio u tajnom pretincu. Onamo nije
mogao dospjeti zabunom.
Birch je ušao u sobu.
- Pogledaj ovo - rekao je Wallander.
Birch je stao iza njega. Wallander je pokazao na red
vožnje. - Ovo se nalazilo u najskrivenijem kutku Katarine
Taxell.
- Red vožnje?
Wallander je odmahnuo glavom. - Ja to ne razumijem -
rekao je.
Prelistao gaje, stranicu po stranicu. Birch je privukao
stolicu sjeo pokraj njega. Wallander je nastavio listati. Nije
bilo ništa napisano, ni na jednoj stranici nije bilo magarećih
ušiju, niti je koja po bilo čemu upadala u oči. Tek kad je
stigao do predzadnje stranice, zastao je. I Birch je to
primijetio. Bilo je podcrtano jedno vrijeme polaska iz
Näsjöa. Iz Näsjöa za Malmö. Polazak u 16 sati. Dolazak u
Lund u 18 sati i 42 minute. Malmö 18 sati i 57 minuta.
Näsjö 16 sati. Netko je podcrtao sve te sate. Wallander
je pogledao Bircha. - Govori li ti to što?
 - Ništa.
Wallander je odložio red vožnje.
- Je li moguće da Katarina Taxell ima kakve veze s
Näsjöm?
- Koliko ja znam, nije - odgovorio je Wallander. - No
moguće je, naravno. U ovom trenutku najteže nam je to što
je sve i zamislivo i moguće. Ne možemo razlikovati
pojedinosti i povezanosti koje bismo odmah mogli otpisati
kao nevažne.
Wallander je dobio nekoliko plastičnih vrećica od
kriminalističkog tehničara koji je prije toga u stanu tražio
otiske prstiju koji ne pripadaju ni Katarini Taxell ni njezinoj
majci. Stavio je red vožnje u jednu vrećicu.
- Ponijet ću ga - rekao je. - Ako nemaš ništa protiv.
Birch je slegnuo ramenima. - Neće ti koristiti - rekao je.
- Prestao je važiti prije tri i pol godine.
- Rijetko putujem vlakom - rekao je Wallander.
- Čovjek se može odmoriti u vlaku - rekao je Birch. - Ja
više volim putovati vlakom nego zrakoplovom. Tada
imam vremena za sebe.
Wallander se prisjetio svojeg posljednjeg putovanja
vlakom. Kad je bio u Älmhultu. Birch je bio u pravu. Putem
je malo odspavao.
- Ovo nam ništa ne pomaže - rekao je. - Mislim da je
vrijeme da se vratim u Ystad.
- Još nećemo raspisati tjeralicu za Katarinom Taxell i
njezinim djetetom?
- Nećemo još.
 Izašli su iz stana. Birch je zaključao. Kiša je gotovo
prestala padati. Vjetar je puhao u naletima i bio je leden.
Već je bilo petnaest do devet. Rastali su se kod
Wallanderova auta.
- Što ćemo s nadzorom kuće? - upitao je Birch.
Wallander je razmišljao jedan trenutak. - Nastavite -
rekao je. - ali ovaj put nemojte zaboraviti stražnju stranu.
- Što se može dogoditi, po tvojem mišljenju?
- Ne znam. ali ljudi koji nestanu mogu se odlučiti na
povratak.
Izašao je iz grada. Jesen je ulazila u auto. Upalio je
grijanje. Unatoč tome se smrzavao.
Što će biti dalje, pitao se. Katarina Taxell je nestala.
Nakon dugog dana u Lundu vraćam se u Ystad s redom
vožnje u plastičnoj vrećici.
Ipak su toga dana učinili velik korak unaprijed. Holger
Eriksson poznavao je Kristu Haberman, Nehotice je dodao
gas. Htio je što prije doznati što je otkrio Hamrén. Kod
skretanja za Strup zaustavio se pokraj autobusne postaje i
nazvao Ystad. Dobio je Svedberga. Njegovo prvo pitanje
odnosilo se na Teresu.
- Ima punu podršku iz škole - rekao je Svedberg. -
Osobito od ostalih učenika. ali to će potrajati, naravno.
- A Martinsson?
- On je potišten. Govori kako će otići.
- Znam. Ali ne vjerujem da mora doći do toga.
- Vjerojatno ćeš ga samo ti moći nagovoriti da ostane.
- Učinit ću to.
 Zatim je pitao je li se dogodilo što važno. Svedberg nije
znao gotovo ništa. Upravo se vratio sa sastanka s Perom
Åkessonom koji je trebao pomoći pri pribavljanju
istražnog materijala o smrti supruge Göste Runfelta u
Älmhultu.
Wallander ga je zamolio da okupi ljude na dogovor u
deset sati.
- Jesi li vidio Hamréna? - upitao je.
- On sjedi s Hanssonom i proučava spise o
Habermanovoj. Ti si mu to zadao kao nešto što je hitno.
- U deset - rekao je Wallander. - Bilo bi dobro kad bi do
tada bili gotovi.
- Trebaju li do tada pronaći Kristu Haberman? - upitao
je Svedberg.
- Ne baš. ali tako nekako.
Wallander je spustio telefon na suvozačevo sjedalo.
Sjedio je u mraku. Miško je na tajni pretinac. Na skriveno
mjesto Katarine Taxell u kojem se nalazio red vožnje.
Nije to shvaćao. Uopće nije shvaćao.
.

Okupili su se u deset sati. Jedino je izostao Martinsson.

Prvo su razgovarali o tome što se dogodilo ujutro. Svi su
znali da je Martinsson namjeravao otići iz policije.
- Razgovarat ću s njim - rekao je Wallander. - Želim
znati misli li doista ozbiljno. Ako je tako, nitko ga neće
spriječiti, naravno.
Više nisu govorili o tome. Wallander je ukratko
ispričao što se dogodilo u Lundu. Iznijeli su različita
objašnjenja zašto je Katarina Taxell nestala i koji je bio
motiv njezina nestanka. Također su se pitali je li moguće
ući u trag crvenom Golfu. Koliko je zapravo bilo crvenih
Golfova u Švedskoj?
- Žena s novorođenčetom ne može nestati bez traga -
na kraju je rekao Wallander. - Mislim da će biti najbolje da
se vježbamo strpljenju. Moramo raditi s onim što imamo u
rukama.
Pogledao je Hanssona i Hamréna. - Nestanak Kriste
Haberman - rekao je. - Prije dvadeset sedam godina.
Hansson je kimnuo Hamrénu.
- Ti si htio imati pojedinosti o njezinu nestanku - rekao
je. Posljednji put bila je viđena u Svenstaviku, u četvrtak,
22. listopada 1967. godine. Šetala je gradom. Budući da si
bio ondje, možeš si sve to zamisliti. To što je šetala nije bilo
ništa neobično. Zadnji koji ju je vidio bio je šumski radnik
koji je dolazio biciklom sa željezničkog kolodvora. To je
bilo u pet sati popodne. Već je pao mrak. No ona je šetala
po osvijetljenim stazama. On je siguran da je to bila ona.
Poslije toga nije je vise nitko vidio. No neki su rekli da je
navečer kroz mjesto prošao nepoznati auto. To je sve.
Wallander je sjedio bez riječi.
- Je li tko što rekao o marki automobila? - upitao je
zatim.
Hamrén je potražio u svojim papirima. Zatim je
odmahnuo glavom i izašao iz prostorije. Kad se vratio, u
rukama je imao hrpu papira. Nitko nije ništa rekao.
Napokon je pronašao što je tražio. - Jedan od svjedoka,
poljoprivrednik Johansson, tvrdi da je to bio Chevrolet.
Tamnoplavi Chevrolet. Bio je siguran u to. U Svestaviku je
ranije vidio taksi iste marke. No taj je bio svijetloplavi.
Wallander je kimnuo. - Svenstavik i Lödinge daleko su
jedan od drugoga - rekao je. - ali ako se ne varam, Holger
Eriksson je u to vrijeme prodavao Chevrolete.
U prostoriji je nastala tišina.
- Pitam se je li moguće da je Holger Eriksson prešao
dugačak put do Svenstavika - nastavio je. - I da se Krista
Haberman vratila s njim.
Wallander se obratio Svedbergu. - Je li Eriksson tada
već imao kuću?
Svedberg je potvrdio kimnuvši.
Wallander je pogledao sve za stolom. - Holger Eriksson
završio je u jami sa zašiljenim kolcima - rekao je. - Ako je
točno ono Što mi mislimo, naime, da ubojica ubija svoje
žrtve na način koji odražava prije počinjena nedjela, onda
se bojim da se moramo pripremiti zajedan prilično nelijep
zaključak.
Nadao se da griješi. Ali više nije vjerovao u to. -
Moramo početi tražiti na imanju Holgera Erikssona. Pitam
se nije li ondje negdje pokopana Krista Haberman.
Bilo je deset minuta do jedanaest. Srijeda, 19. listopada.
 32.

U ranu zoru krenuli su na imanje. Wallander je zamolio

Nyberga, Hamréna i Hanssona da pođu s njim. Svaki
posebno, a Wallander u svojem autu koji mu je vraćen iz
Älmhulta. Zaustavili su se pred ulazom nenastanjene kuće
koja je izgledala kao usamljeni i isluženi brod u magli.
Upravo tog jutra, u četvrtak, 20. listopada, magla je bila
veoma gusta. Došla je kasno noću s mora i nepomično je
ležala nad skonskim krajolikom. Dogovorili su se za pola
sedam. Ali svi su zakasnili, jer je vidljivost bila veoma loša.
Wallander je došao zadnji. Kad je izašao iz auta, pomislio
je kako nalikuju nekakvom okupljanju lovačkog društva.
Jedino što im je nedostajalo bilo je oružje. Nije ih čekalo
ništa ugodno. Slutio je da je negdje na imanju Holgera
Erikssona pokopana ubijena žena. Budu li uopće nešto
našli, to će biti dijelovi kostura. Ništa drugo. Dvadeset
sedam godina bilo je veliko razdoblje.
No možda se i varao. Njegova predodžba o kraju
života Kriste Haberman možda nije bila smiona. Nije bila
ni apsurdna. Ali korak do istine i dalje je bio veoma velik.
Pozdravili su se dršćući od hladnoće. Hansson je imao
kod sebe topografsku kartu imanja i zemljišta koje mu je
pripadalo. Wallander je pomislio što će reći ljudi u muzeju
u Lundu budu li doista pronašli kostur ubijene žene. To će
vjerojatno dovesti do povećanja broja posjetitelja imanja.
Nijedna turistička atrakcija nije se mogla mjeriti s mjestima
zločina.
 Raširili su kartu na poklopcu motora Nybergova auta i
okupilo se oko nje.
Godine 1967. imanje je izgledalo drukčije - rekao je
Hansson i pokazao na kartu. - Tek sredinom sedamdesetih
godina Eriksson je kupio svu zemlju koja se nalazi južno
odavde.
Wallander je primijetio da je to za trećinu smanjilo
površinu koja je dolazila u obzir. No ipak je bilo nemoguće
prekopati cijelo to područje. Morali su na drugi način
pronaći to mjesto. - Magla nam smeta - rekao je. - Nadao
sam se da ćemo imati pregled nad zemljištem. Moramo
isključiti neka mjesta. Ja polazim od toga da se mjesto na
kojem pokapaš nekoga koga si ubio ne prepušta slučaju.
Vjerojatno izabereš mjesto za koje vjeruješ da na njemu
sigurno nitko neće tražiti - rekao je Nyberg. - Postoji
istraživanje o tome. Iz SAD- a, naravno. No zvuči
vjerojatno.
Zemljište je veliko - rekao je Hamrén.
Stoga ga prvo trebamo smanjiti - rekao je Wallander. -
Točno je to Što je rekao Nyberg. Sumnjam da ju je Holger
Eriksson - ako je on ubio Kristu Haberman - pokopao bilo
gdje. Na primjer, mislim da nitko neće zakopati tijelo pred
kućnim vratima. Osim ako nije potpuno lud. Što sigurno
nije slučaj s Holgerom Erikssonom.
- Osim toga, tu je kaldrma - rekao je Hansson. -
Dvorište već možemo isključiti.
Ušli su u dvorište. Wallander se pitao ne bi li se trebali
vratiti u Ystad pa doći ponovno kad ne bude magla. Kako
nije bilo vjetra, magla se mogla zadržati cijeli dan. Odlučio
je da ipak ostanu sat vremena i pregledaju imanje.
Otišli su u veliki vrt sa stražnje strane kuće. Mokro tlo
bilo je prekriveno trulim jabukama. Jedna svraka poletjela
je sa stabla prema njima. Zastali su i pogledali uokolo. Ni
tu nema ničega, pomislio je Wallander. Čovjek u gradu koji
nekoga ubije, a ima samo vrt, vjerojatno će pokopati tijelo
između voćaka i grmova malina. Ali ne i netko tko živi na
selu.
Izgovorio je tu misao. Nitko nije ništa dodao. Izašli su
na polja. Magla je i dalje bila veoma gusta. Zečevi su se
pojavljivali poput sjena i zatim brzo nestajali. Prvo su otišli
do sjeverne međe posjeda.
- Pas ne bi našao ništa, naravno? - upitao je Hamrén.
- Ne nakon dvadeset sedam godina - odgovorio je
Nyberg.
Blato im se lijepilo za čizme. Pokušavali su hodati po
uskoj nepreoranoj travnatoj stazi koja je zapravo
obilježavala granicu Erikssonova posjeda. Na njivi se
nalazila hrđava drljača. Na Willanderovo raspoloženje nije
utjecao samo zadatak, nego i magla te siva, mokra zemlja.
Volio je kraj u kojem je živio i u kojem se rodio, ali jesen
nije bila njegovo godišnje doba. Bar ne u dane poput
ovoga.
Došli su do jednog jezerca u udolini. Hansson je
pokazao na karti gdje se nalaze. Promatrali su jezerce.
Promjer mu je bio oko sto metara.
- Ovdje cijele godine ima vode - rekao je Nyberg. - Na
sredini je sigurno duboko dva do tri metra.
 - Naravno, i to je jedna od mogućnosti - rekao je
Wallander. - Da potopiš tijelo s utezima.
- Ili vreću - rekao je Hansson. - Kao što je bilo s
Eugenom Blombergom.
Wallander je kimnuo. No nije bio siguran. To je i rekao.
- Tijelo može i isplivati. Bi li Holger Eriksson potopio
truplo u jezeru, ako ima na tisuće četvornih metara zemlje?
To baš ne mogu zamisliti.
- Tko je zapravo obrađivao svu tu zemlju? - upitao je
Hansson. - Sigurno to nije radio sam. Dao ga je u zakup. ali
zemlja se mora obrađivati jer će u protivnom zarasti. A ova
je zemlja uredno obrađena.
Hansson je odrastao na seoskom imanju kod Ystada i
znao je o čemu govori.
- To je važno pitanje - rekao je Wallander. - Moramo to
otkriti.
- To nam može dati odgovor i na neka druga pitanja -
rekao je Hamrén. - Je li se što mijenjalo na zemlji. Je li se
negdje pojavio brijeg. Ako kopaš najednom mjestu, zemlju
bacaš na drugo mjesto. Ne mislim na grob, nego na
nekakvu jamu. Ili nešto drugo.
- Govorimo o nečemu što se dogodilo prije gotovo
trideset godina - rekao je Nyberg. - Tko to može pamtiti?
- Netko sigurno može- rekao je Wallander.- Ali
moramo ga pronaći, naravno. Dakle, tko je obrađivao
zemlju Holgera Erikssona?
- Trideset godina dugo je razdoblje - rekao je Hansson.
– Možda je bilo više osoba.
 - U tom slučaju moramo razgovarati sa svima - rekao je
Wallander. - Uspijemo li doći do njih. Ako su još žive.
Nastavili su hodati. Wallander se odjednom sjetio da je
u kući vidio nekoliko starih snimaka imanja iz zraka.
Zamolio je Hanssona da nazove Lund i kaže da im pošalju
nekoga s ključevima.
- Malo je vjerojatno da je netko ondje u sedam i petnaest
ujutro.
- Onda razgovaraj s Ann-Britt Höglund - rekao je
Wallander.
- Zamoli je da nazove odvjetnika, izvršitelja
Erikssonove oporuke. Možda on ima ključeve.
- Možda odvjetnici ustaju rano - sumnjičavo je rekao
Hansson i utipkao broj.
- Moram vidjeti te snimke iz zraka - rekao je Wallander.
- I to što prije.
Produžili su. Hansson je telefonski razgovarao s Ann-
Britt Höglund. Zemljište je sada bilo strmo. Magla je bila
jednako gusta kao i prije. Odnekud se začuo zvuk traktora,
ali je brzo utihnuo. Hanssonov je telefon zazvonio. Ann-
Britt Höglund razgovarala je s odvjetnikom, ali on je već
predao ključeve. Pokušala je doći do nekoga u Lundu, ali
nije uspjela. Obećala je da će se ponovno javiti. Wallanderu
su pale na um dvije žene koje je ovdje sreo prije tjedan
dana. S osjećajem nelagode sjetio se umišljene plemkinje.
Trebalo im je gotovo dvadeset minuta da dođu do
sljedeće međe. Hansson ju je pokazao na karti. Sada su se
nalazili na jugozapadnom kraju. Posjed se pružao još
petsto metara prema jugu, ali Holger Eriksson je taj dio
dokupio 1976. godine. Krenuli su na istok i sada su bili
blizu jame i brijega s tornjem za promatranje ptica.
Wallander je osjećao sve veću nelagodu. Činilo mu se da se
i ostali tako osjećaju.
To je postalo slikom njegova života, pomislio je. Moj
život policijskog službenika u Švedskoj u zadnjim
desetljećima dvadesetog stoljeća. Rano jutro. Svitanje.
Jesen, magla. Ljepljiva hladnoća. Četiri muškarca koja gaze
po blatu. Prilazili su neshvatljivoj zamci za divlje životinje,
gdje je jedan muškarac bio naboden na egzotične
bambusove kolce. Istodobno su tražili mjesto na kojem se
možda nalazio grob Poljakinje koja je nestala prije
dvadeset sedam godina.
Gazit ću po ovom blatu dok ne padnem. Na drugim
mjestima u magli ljudi su sjedili za kuhinjskim stolovima i
organizirali građansku stražu. Tko zaluta u magli, izlaže
se opasnosti da bude ubijen.
Shvatio je da u mislima vodi razgovor s Rydbergom.
Bez riječi, ali veoma živahan. Rydberg je sjedio na svojem
balkonu, bio je to zadnji stadij njegove bolesti. Balkon je
lebdio pred njim poput zrakoplova u magli. Ali Rydberg
nije odgovarao. Samo je slušao i smješkao se. Na licu mu je
bio trag teške bolesti.
Odjednom su stigli do mjesta na koje su pošli.
Wallander je išao zadnji. Jama je bila pred njima. Stajali su
na rubu zamke sa stupcima. Otrgnuti dio policijske vrpce
zaglavio se pod jednom otpalom daskom. Neraščišćeno
mjesto ubojstva, pomislio je Wallander. Nije bilo
bambusovih kolaca. Pitao se gdje su. U podrumu policijske
uprave? U kriminalističkom laboratoriju u Linkpingu?
Promatračnica za ptice nalazila se s njihove desne strane.
Gotovo se nije vidjela u magli.
Wallander je osjetio kako jedna misao u njegovoj glavi
poprima oblik. Načinio je nekoliko koraka u stranu i umalo
se nije poskliznuo u blatu i pao. Nyberg je zurio u jamu.
Hamrén i Hansson tiho su raspravljali o nekoj pojedinosti
na karti.
Netko promatra Holgera Erikssona i njegov posjed,
pomislio je Wallander. Netko tko zna što se dogodilo Kristi
Haberman, ženi koja je nestala prije dvadeset sedam
godina i koju su proglasili mrtvom. Žena koja leži
pokopana negdje na njivi. Holgeru Erikssnu bili su
odbrojani sati. Priprema se grob sa zašiljenim stupcima. Još
jedan grob u blatu.
Prišao je Hanssonu i Hamrénu. Nyberg se izgubio u
magli. Wallander je rekao ono što je mislio. Poslije će to
ponoviti Nybergu. - Ako je počinitelj tako dobro
obaviješten kao što mislimo, onda on zna i gdje je Krista
Haberman pokopana. U nekoliko navrata smo razgovarali
o tome kako ubojica ima svoj jezik. On ili ona pokušava
nam nešto reći. Holger Eriksson bio je ubijen iznimno
okrutno. Njegovo je tijelo sigurno trebalo biti pronađeno.
Ali možda je mjesto izabrano iz nekog drugog razloga.
Možda nam time poručuje da nastavimo tražiti. A budemo
li to učinili, naći ćemo i Kristu Haberman.
Nyberg je izronio iz magle. Wallander je ponovio sve
što je rekao. Svi su znali da bi mogao biti u pravu. Prošli su
pokraj jame i krenuli prema tornju. Dio šume ispod njih
progutala je magla.
 - Previše korijenja - rekao je Nyberg. - Ne vjerujem da
je u šumici.
Vraćali su se na istok sve dok nisu stigli na mjesto s
kojeg su krenuli. Već je bilo gotovo osam sati. Magla se nije
razišla. Ann-Britt Höglund nazvala je i rekla da ključevi
stižu. Svi su bili promrzli i mokri i Wallander ih nije želio
nepotrebno zadržavati. Hansson je namjeravao u satima
koji dolaze doznati tko je obrađivao zemlju.
- Iznenadna promjena prije dvadeset sedam godina -
naglasio mu je Wallander. - O tome želimo nešto znati. Ali
nemoj reći da mislimo kako je tijelo možda ovdje
pokopano. To će izazvati invaziju.
Hansson je kimnuo. Shvatio je.
- Ovo ovdje moramo ponoviti kad ne bude magle -
rekao je Wallander. - Ipak mislim da je dobro što smo ovo
pogledah.
Ostali službenici su otišli. Wallander je čekao dok nije
ostao sam. Zatim je sjeo u svoj auto i htio uključiti grijanje.
Nije radilo. Popravak je bio nevjerojatno skup, ali grijanje
nije radilo. Pitao se kada će imati vremena i novca
zamijeniti ovaj auto za novi. Hoće li se ovaj, koji ima sada,
do tada ponovno pokvariti?
Čekao je, razmišljao je o trima ženama: o Kristi
Haberman, Evi Runfelt, Katarini Taxell. I o četvrtoj, koja
nije imala ime. Koja im je bila dodirna točka? Imao je
osjećaj da je ta točka tako blizu da bije morao vidjeti. Bila je
veoma blizu. On ju je vidio, ali i nije.
Vraćao se u mislima. Zlostavljane, možda i ubijene
žene. Veliko vremensko razdoblje natkrililo se nad svime.
 I dok je sjedio u autu, shvatio je da može doći do još
jednog zaključka. Nisu obratili pozornost na sve. Bilo je
važno pronaći vezu među tim ženama. No ujedno su
morali računati na mogućnost da je ta veza sasvim
slučajna. Netko je birao. Ali što je pritom bilo odlučujuće?
Okolnosti? Slučajnosti? Možda mogućnosti koje su se
otvarale? Holger Eriksson živio je sam na imanju. Nije se
družio s ljudima, noću je promatrao ptice. On je bio čovjek
do kojeg je bilo lako doći. Gösta Runfelt krenuo je na safari
orhideja. Trebao je biti odsutan dva tjedna. Tu se otvorila
jedna mogućnost. I on je živio sam. Eugen Blomberg
redovito je šetao uvečer, sam, bez pratnje.
Wallander je odmahnuo glavom. Nije otkrio ništa
novo.
U autu je bilo hladno. Izašao je van kako bi se kretao.
Ključevi moraju ubrzo stići. Ušao je dvorište i sjetio se kako
je prvi put bio ovdje. Jato vrana dolje kod jame. Pogledao
je svoje ruke. Više nisu bile preplanule. Uspomena na
sunce nad vilom Borghese pripadala je prošlosti. Kao i
njegov otac.
Zurio je u maglu. Kuća je doista bila u dobrom stanju.
Ovdje je nekoć sjedio čovjek koji se zvao Holger Eriksson i
koji je pisao pjesme o pticama. Usamljeni let šljuka.
Crvenoglavi djetlić. Ima ih sve manje. Jednoga dana sjeda
u svoj tamnoplavi Chevrolet i kreće na dalek put u
Jamtland. Je li gonjen strašću? Ili nečim drugim? Krista
Haberman bila je lijepa žena. U opsežnom istražnom
materijalu iz Östersunda nalazi se njezina fotografija. Je li
ga pratila svojom voljom? To se može pretpostaviti. Ona
zatim nestaje. Holger Eriksson živi sam. Kopa grob. Grob
se ne može naći. Istraga nikad nije došla do njega. Do sada.
Kad je Hansson otkrio ime Tandvall i kad se pokazalo
nešto na što se prije nisu obazirali.
Wallander je shvatio da samo stoji i zuri u prazni kavez
za pse. Prvo nije bio svjestan toga o čemu razmišlja. Slika
Kriste Haberman polako se rasplinula. Namrštio je čelo.
Zašto nije vidio psa? Nitko do sada nije postavio to pitanje.
Ni on sam. Kada su odveli psa? Je li to uopće što značilo?
Pitanja na koja je htio dobiti odgovore.
Jedan auto zakočio je pred kućom. Ubrzo poslije toga u
dvorište je došao mladić nepunih dvadeset godina. Krenuo
je prema Wallanderu. - Jeste li vi policijski službenik koji
treba ključ?
- Ja sam taj.
Mladić ga je gledao sumnjičavo. - Kako da ja to znam?
Možete biti bilo tko.
Wallander se uzrujao. Ujedno je uvidio da je mladić
opravdano sumnjičav. Nogavice su mu bile poprskane
blatom. Izvadio je iskaznicu. Mladić je kimnuo i dao mu
svežanj ključeva.
- Pobrinut ću se za to da se vrati u Lund - rekao je
Wallander.
Mladić je kimnuo, žurio se. Wallander je čuo kako auto
odlazi uz škripu guma dok je tražio ključ kuće. Nehotice je
pomislio na to što je Jonas Hader rekao o crvenom Golfu
pred kućom Katarine Taxell. Zar žene obično ne kreću tako
da gume škripe? Mona je vozila brže od njega. Baiba je
uvijek jako stiskala papučicu gasa. Ali nijedna od njih nije
kretala tako da gume cvile.
 Otvorio je vrata, ušao u kuću i upalio svjetlo u hodniku.
Sjeo je na klupicu i izuo blatne čizme. Kad je došao u veliku
sobu, začudio se vidjevši da je pjesma o crvenoglavom
djetliću i dalje na pisaćem stolu. Večer, 21. rujna. Sutra će
biti točno mjesec dana. Jesu li sada bili bliže rješenju?
Trebali su razjasniti tri ubojstva. Jedna žena napustila je
svoj stan. Jedna druga žena možda je ležala pokopana na
njivi Holgera Erikssona.
Magla ispred prozora i dalje je bila gusta. Osjećao se
bespomoćno. Činilo mu se da ga predmeti u sobi
promatraju. Prišao je zidu na kojem su bile obješene dvije
uokvirene slike snimljene iz zraka. Potražio je naočale u
džepovima. Baš toga jutra pomislio je kako ih mora
ponijeti. Stavio ih je i nagnuo se naprijed. Jedna fotografija
bila je crno- bijela, a druga u izblijedjelim bojama. Crno-
bijela slika bila je iz 1949. godine. To je bilo dvije godine
prije nego što je Holger Eriksson kupio imanje. Snimak u
boji bio je iz 1965. godine. Wallander je razmaknuo zavjesu
ne bi li pustio više svjetla u prostoriju. Odjednom je
ugledao srnu koja je pasla među stablima u vrtu. Srna je
podigla glavu i pogledala ga. Zatim je mirno nastavila
pasti. Wallanderu je nešto govorilo da nikad neće
zaboraviti tu srnu. Nije znao koliko je dugo stajao ondje i
promatrao je. Životinja se odjednom prenula, ali on nije
čuo nikakav zvuk koji bije mogao uplašiti. Zatim je
poskočila i nestala. Wallander je nastavio gledati kroz
prozor. Ponovno se okrenuo prema, dvjema fotografijama
koje je snimila tvrtka „Flygfoto“. Između njihova snimanja
prošlo je šesnaest godina. Letjelica s kamerom došla je s
juga. Sve pojedinosti bile su veoma jasne. Godine 1965.
Eriksson još nije izgradio svoj toranj, ali brežuljak je bio
ondje, kao i jama. Wallander je stisnuo oči, ali nije vidio
mostić. Pratio je obrise oranice. Slika je nastala u proljeće.
Njiva je bila uzorana; ali još ništa nije izraslo. Jezerce se
dobro vidjelo. Nekoliko stabala pokraj uskog poljskog
puta koji je razdvajao dvije njive. Namrštio je čelo; nije se
sjećao drveća. Tog jutra nije ga mogao vidjeti zbog magle,
ali ga se nije sjećao ni od svojih ranijih posjeta. Stabla su
bila veoma visoka, morao bi ih primijetiti. Na osami,
između njiva. Sada je promatrao kuću, središnju točku
slike. Između 1949. i 1965. godine kuća je dobila novi krov.
Jedna gospodarska zgrada, možda svinjac, bila je srušena.
Ulaz je širi. Sve ostalo bilo je nepromijenjeno. Skinuo je
naočale i pogledao kroz prozor. Zatim je sjeo u kožni
naslonjač i prepustio se mislima. Jedan Chevrolet vozi u
Svenstavik. Jedna žena vraća se njime u Skaniju. Zatim
nestaje. Dvadeset godina poslije toga umire muškarac koji
ju je vjerojatno vozio u Svenstavik i došao po nju.
Sjedio je u tišini pola sata. Mislio je kako sada traže
najmanje tri žene. Kristu Haberman, Katarinu Taxell
ijednu kojoj još ne znaju ime, ali koja je vozila crveni Golf i
možda katkad imala umjetne nokte i pušila cigarete koje je
sama motala.
Ili možda traže samo dvije žene? Ako su dvije od njih
zapravo jedna? Ako je Krista Haberman živa unatoč
svemu? Sada bi mogla imati šezdeset pet godina. Žena koja
je oborila Ylvu Brink bila je znatno mlađa.
To se nije uklapalo. Kao ni štošta drugo.
Pogledao je na sat. Petnaest do devet. Ustao je i izašao
iz kuće. Magla je bila gusta kao nikad prije. Sjetio se
praznog kaveza za pse. Zatim je zaključao vrata i otišao
autom.
U deset sati Wallanderu je pošlo za rukom okupiti
istražnu ekipu radi dogovora. Samo je Martinsson izostao.
Obećao je da će doći popodne. U jutarnjim satima bio je u
Teresinoj školi. Ann-Britt Höglund rekla im je kako ju je
predvečer nazvao. Imala je dojam da nije bio trijezan, što
joj je bilo čudno. Wallander je osjetio kako ga obuzima
zavist. Zašto je Martinsson nazvao nju, a ne njega? Ipak su
oni tolike godine radili zajedno.
- Čini se da i dalje namjerava otići iz policije - rekla je. -
Ali imala sam osjećaj da želi da ga odgovorim od toga.
- Razgovarat ću s njim - rekao je Wallander.
Zatvorili su vrata sobe za sastanke. Per Åkesson i Lisa
Holgersson došli su posljednji. Wallanderu se učinilo da su
upravo završili s nekom sastankom.
Čim su se umirili, Lisa Holgersson je počela govoriti.
- Cijela zemlja raspravlja o građanskoj zaštiti - rekla je.
- Lodige je od sada pojam za sve ljude iz ovoga kraja. Iz
Goteborga je stigao upit može li Kurt večeras sudjelovati u
jednom razgovoru na televiziji.
- Nikako - zapanjeno je rekao Wallander. - Što ću ja
ondje?
- Ja sam već odbila u tvoje ime - rekla je smiješeći se. -
Ali zato očekujem od tebe protuuslugu kad dođe vrijeme.
Wallander je pretpostavljao da misli na predavanja u
visokoj policijskoj školi.
- Rasprava je zatrovana i užarena - nastavila je. -
Možemo se samo nadati da je jedino dobro u tome što se
ljudi žele razračunati s osjećajem rastuće pravne
nesigurnosti.
- To u najboljem slučaju može natjerati policijsko
vodstvo u zemlji na malo samokritike - rekao je Hansson. -
Ni sama policija nije bezgrešna u svemu tome.
- Što imaš na umu? - upitao je Wallander. Budući da je
Hansson rijetko kad sudjelovao u raspravama o policiji, to
ga je posebno zanimalo.
- Mislim na sve one skandale u koje su bili upleteni
policijski službenici. Možda je uvijek bilo toga, ali ne toliko
učestalo kao sada.
- To ne bi trebalo ni precijeniti ni podcijeniti - rekao je
Per Åkesson. - Veliki je problem postupno odgađanje
onoga što policija i sudovi ocijene kao zločin. Ono za što se
još jučer sudilo, danas se odjednom smatra nevažnim,
nečim čime se policija ne treba baviti. Ja mislim da je to
uvreda općoj svijesti o pravednosti, koja je ovdje kod nas
uvijek bila jaka.
- Jedno zacijelo ovisi o drugome - rekao je Wallander. -
Sumnjam da će rasprava o građanskim stražama utjecati
na razvoj događaja. Iako mislim, da je to poželjno, naravno.
- U svakom slučaju, ja namjeravam podizati optužbe
kad god budem mogao - rekao je Per Åkesson. - To je bila
teška tjelesna ozljeda. Ja to mogu dokazati. Bila su
četvorica. Mislim da bi najmanje trojica mogla biti
osuđena. Za četvrtog nisam siguran. Možda bih trebao reći
i to da je glavni državni odvjetnik zamolio da ga
obavještavamo. To me iznenađuje. No bar znam da netko
od gore uzima to za ozbiljno.
 - Åke Davidsson mudro se i razborito izrazio u jednom
razgovoru za Arbetet - rekao je Svedberg. - Srećom, izvući
će se bez trajnih posljedica.
- Onda još ostaju Terese i njezin otac - rekao je
Wallander. - I momci iz škole.
- Razmišlja li Martinsson o odlasku iz policije? - upitao
je Per Åkesson. - Nešto sam načuo o tome.
- To je bila njegova prva reakcija - rekao je Wallander. -
A ona je razumljiva i prirodna. No nisam siguran hoće li to
doista učiniti.
- On je dobar policijski službenik - rekao je Hansson. -
Zna li to on uopće?
- Da - rekao je Wallander. - Samo se pita je li to
dovoljno. Druge stvari mogu izaći na vidjelo kad se dogodi
takvo što. Na primjer, naša neodrživa preopterećenost
poslom.
- Znam - rekla je Lisa Holgersson. - A to će biti još gore.
Wallanderu je palo na um kako još nije razgovarao s
njom o Nybergu. Zapisao si je to.
- O tome moramo razgovarati drugom prilikom - rekao
je.
- Ja sam samo htjela obavijestiti - rekla je Lisa
Holgersson. - Ništa više. I reći da je nazvao vaš bivši šef i
zaželio vam sreću. Zao mu je zbog toga što se dogodilo s
Martinssonovom kćeri.
- On je znao otići na vrijeme - rekao je Svedberg. - Što
smo mu zapravo darovali na rastanku? Stap za pecanje? da
je nastavio raditi ovdje, nikad ga ne bi mogao koristiti.
 - On sada sigurno ima mnogo posla - napomenula je
Lisa Holgersson.
- Björk je bio dobar - rekao je Wallander. - Ali mislim
da bismo sada trebali nastaviti.
Počeli su s rasporedom Ann-Britt Höglund. Pokraj
Wallandrova notesa nalazio se željeznički red vožnje iz
sekretera Katarine Taxell.
Ann-Britt Höglund je kao i uvijek temeljito obavila
posao. Svi termini koji su na bilo koji način bili povezani s
događajima navedeni su i stavljeni u međusoban odnos.
Dok je Wallander slušao, pomislio je kako sam ne bi dobro
obavio taj posao. Sigurno bi bio površan. Nema dva
jednaka policajaca, pomislio je. Tek kad se možemo baviti
onim u čemu smo najbolji, onda smo doista korisni.
- Ja zapravo ne vidim nikakvu shemu - rekla je Ann-
Britt Höglund pri kraju svojeg izlaganja. - Liječnici sudske
medicine u Lundu utvrdili su da je smrt Holgera Erikssona
nastupila kasno navečer 21. rujna. Kako su došli do toga,
ne znam reći, ali oni su sigurni u to što tvrde. Gösta Runfelt
također je ubijen u noći. Tu se poklapa vrijeme, ali se iz
toga ne mogu izvući nikakvi logični zaključci. Dani u
tjednu se ne podudaraju. Ako dodamo dva posjeta
rodilištu i ubojstvo Eugena Blomberga, možda možemo
naslutiti dijelove nekakve sheme.
Zastala je i pogledala okupljene. Izgleda da ni
Wallander ni bilo tko drugi nisu shvatili što je htjela reći.
- To je gotovo čista matematika - rekla je. No zanimljivo
je po koliko nepravilnom obrascu postupa naš počinitelj..
Holger Eriksson umire 21. rujna. U noći na 1. listopada
Katarinu Taxell netko posjećuje u rodilištu u Ystadu. Gösta
Runfelt umire 11. listopada. U noći na 13. listopada žena se
ponovno pojavljuje u rodilištu i napada Svedbergovu
rođakinju. Na kraju umire i Eugen Blomberg, 17. listopada.
Vjerojatno možemo uzeti u obzir i dan kad je Gösta Runfelt
nestao. Obrazac koji vidim ne pokazuje nikakvu
pravilnost. Što je možda začuđujuće. Budući da je sve
ostalo pomno isplanirano i pripremljeno. Počinitelj koji
ima vremena ušiti utege u vreću i točno ih prilagoditi težini
tijela žrtve? Ili možemo tu nepravilnost shvatiti kao
posljedicu nečega izvan kontrole počinitelja. I onda se
postavlja pitanje: čega?
Wallander je shvatio da je ne može pratiti.
- Još jedanput - zamolio ju je. - Polako ...
Ponovila je ono što je rekla. - To nije moralo biti
slučajno - zaključila je. - Dalje se ne bih usudila. Možda je
u pitanju nepravilnost koja se ponavlja. ali ne mora biti
tako.
- Pretpostavimo da ipak postoji obrazac - rekao je
Wallander. - Kako ćeš to tumačiti? Koji vanjski čimbenici
utječu na počiniteljev raspored?
- Moguće je da ima više različitih objašnjenja. Počinitelj
ne živi u Skaniji. Ali redovito dolazi ovamo. On ili ona
imaju zanimanje koje podliježe određenom ritmu. Ili nešto
drugo što do sada nismo mogli zamisliti.
- Dakle, ti misliš da je možda riječ o skupljenim
slobodnim danima koji se redovito ponavljaju? Kad bismo
to mogli pratiti još mjesec dana, bi li onda bilo jasnije?
 - To je jedna od mogućnosti. Počinitelj ima posao koji
se odvija po obrascu koji se stalno mijenja. Drugim
riječima, slobodni dani nisu nužno subota i nedjelja.
- To može biti važno - zamišljeno je rekao Wallander. -
No teško mije povjerovati u to.
- Iz ovog rasporeda ne mogu iščitati ništa - rekla je. -
Ne mogu odrediti osobu.
- Ono što ne možemo jasno utvrditi, također je jedna
vrsta spoznaje - rekao je Wallander i podigao plastičnu
vrećicu. - A budući da smo kod rasporeda, ovo sam
pronašao u jednom tajnom pretincu sekretera Katarine
Taxell. Ako je htjela ono što joj je najvažnije skriti od svijeta,
onda to mora biti ovo. Red vožnje međugradskih vlakova
Švedske željeznice. Proljeće 1991. godine. Podcrtano je
vrijeme polaska jednog vlaka: Näsjö 16 sati. Vlak vozi
svaki dan.
Plastičnu vrećicu dodao je Nybergu.
- Otisci prstiju - rekao je.
Zatim je prešao na Kristu Haberman. Iznio je svoja
razmišljanja. Pripovijedao je o jutarnjem posjetu u magli.
Svi u prostoriji bili su ozbiljni. - Dakle, ja mislim da
moramo početi kopati - zaključio je. - Ako se magla razišla
i ako je Hansson uspio otkriti tko je obrađivao zemlju i je li
se ondje nakon 1967. godine nešto bitno promijenilo.
Dugo je vladala potpuna tišina. Svi su razmišljali o
onome što je rekao Wallander. Na kraju se za riječ javio Per
Åkesson. - Sjedne strane to zvuči nevjerojatno, a s druge
veoma logično - rekao je. - Mislim da moramo ozbiljno
ispitati te mogućnosti.
 - Bilo bi dobro kad bi sve ovo ostalo među nama - rekla
je Lisa Holgersson. - Ništa toliko ne očarava ljude kao kad
stari, neriješeni slučajevi nestanka ponovno isplivaju na
površinu.
Donijeli su odluku.
Wallander je sada htio što prije zaključiti sastanak,
budući da je pred svima njima bilo mnogo posla. - Katarina
Taxell - rekao je. - Nestala je, dakle. Odvezla se crvenim
Golfom. S nepoznatim vozačem. Moramo reći da je otišla
u velikoj žurbi. Birch vjerojatno čeka u Lundu da mu se
javimo. Njezina majka bi htjela da joj dopustimo da je sama
traži. Ne možemo joj to odbiti, budući da joj je ona najbliži
srodnik. Alija mislim da bismo još trebali pričekati. Barem
jedan dan.
Zašto? - upitao je Per Åkesson.
Vjerujem da će se javiti - rekao je Wallander. - Ne nama,
naravno. Ali javit će se majci. Katarina Taxell zna da je ona
zabrinuta. Nazvat će je kako bije umirila. Nažalost, neće
reći gdje se nalazi. Ili tko je s njom.
Wallander se sada obratio izravno Peru Åkessonu. -
Htio bih da netko bude u kući s majkom Katarine Taxell.
Netko tko će snimiti razgovor. Ona će nazvati prije ili
poslije.
Ako se to već nije dogodilo - rekao je Hansson i ustao.
- Daj mi Birchov telefonski broj.
Dobio ga je od Ann-Britt Höglund i brzo izašao iz
prostorije.
 To bi bilo sve za sada- rekao je Wallander. - Recimo da
se ponovno nađemo ovdje u pet sati, ukoliko se do tada
ništa ne dogodi.
Kad je Wallander ušao u svoju sobu, zazvonio je
telefon. Bio je to Martinsson. Pitao je može li se Wallander
naći s njim oko dva sata, kod njega kod kuće. Wallander je
obećao da će doći. Zatim . je otišao iz policijske uprave.
Ručao je u Continentalu. Zapravo si to nije mogao priuštiti.
No bio je gladan i nije imao mnogo vremena. Sjedio je sam
za stolom pokraj prozora, kimao ljudima koji su prolazili.
Čudio se i bilo mu je žao što se nitko nije zaustavio i izrazio
mu sućut zbog očeve smrti. To je bilo objavljeno u
novinama. Vijest o smrti brzo se širila. Jeo je iverka i pio
pivo s malim postotkom alkohola. Konobarica je bila
mlada i svaki put bi pocrvenjela kad bije pogledao. Pitao
se kako izdrži na tom poslu.
U dva sata pozvonio je na Martinssonova vrata. Kolega
mu je sam otvorio. Sjeli su u kuhinju. U kući je bilo tiho,
Martinsson je bio sam. Wallander je pitao za Teresu. Ona
je ponovno išla u školu. Martinsson je bio blijed i zatvoren.
Wallander ga još nikad nije vidio tako potištena.
- Što da radim? - upitao je Martinsson.
- Što kaže tvoja supruga? Što kaže Terese?
- Naravno, kažu neka nastavim raditi u policiji. One ne
žele da prestanem. Ja sam taj koji to želi.
Wallander je čekao. ali Martinsson nije više ništa rekao.
- Sjećaš li se, prije nekoliko godina - počeo je Wallander.
- Kad sam kod Kaseborga po magli ustrijelio jednog
čovjeka. I jednog drugog pregazio na mostu Öland.
Gotovo godinu dana nisam radio. Vi ste čak mislili da se
neću vratiti. Zatim se dogodilo ono s odvjetnikom
Torstenssonom. I odjednom se sve promijenilo. Htio sam
potpisati zahtjev za prestankom radnog odnosa. Umjesto
toga vratio sam se na posao.
Martinsson je kimnuo. Sjećao se toga.
- Sada sam sretan što sam tako odlučio. Jedino što ti
mogu savjetovati jest da se ne prenagliš. Pričekaj. Radi još
neko vrijeme, a onda donesi odluku. Ne molim te da
zaboraviš. Molim te da budeš strpljiv. Svima nedostaješ.
Svi znaju da si dobar policajac. Primijeti se da te nema.
Martinsson je odmahnuo rukom.
Nisam baš tako važan. Znam ponešto. Ali mi nemoj
govoriti da sam nezamjenljiv.
Baš tebe nitko ne može zamijeniti - rekao je Wallander.
- O tome govorim.
Wallander je računao s tim da bi razgovor mogao
potrajati. Martinsson je sjedio šutke nekoliko trenutaka.
Zatim je ustao i izašao iz kuhinje. Kad se vratio, na sebi je
imao jaknu. - Idemo? - upitao je.
Da - rekao je Wallander. - Imamo mnogo posla.
U autu na putu do policijske uprave Wallander ga je
ukratko izvijestio o tome što se dogodilo posljednjih dana.
Martinsson je slušao, ali nije ništa rekao.
Kad su došli do prijavnog ureda, Ebba ih je zaustavila.
Kako nije imala vremena reći Martinssonu da je sretna što
ga vidi, Wallander je odmah znao da se nešto dogodilo.
Ann-Britt Höglund želi razgovarati s vama - rekla je. -
Veoma je hitno.
 Što se dogodilo?
Žena koja se zove Katarina Taxell nazvala je svoju
majku.
Wallander je pogledao Martinssona.
Bio je u pravu, dakle.
No sve se dogodilo brže nego što se nadao.
 33.

Nisu zakasnili.
Birch se još bavio uređajem za snimanje. Nakon dobrih
sat vremena vrpca je bila u Ystadu. Okupili su se u
Wallanderovoj sobi gdje je Svedberg pripremio
magnetofon.
S velikim zanimanjem slušali su razgovor Katarine
Taxell i njezine majke. Razgovor je bio kratak. Wallander
je odmah pomislio da će biti tako. Katarina Taxell nije
govorila više nego što je bilo potrebno.
Preslušali su jedanput, a zatim još jedanput. Svedberg
je dao Wallanderu slušalice kako bi čuo što više
pojedinosti.
- Mama? Ja sam.
- Bože mili! Gdje si ti? Što se dogodilo?
- Ništa se nije dogodilo. Dobro smo.
- Gdje si ti?
- Kod jedne dobre prijateljice.
- Kod koga?
- Kod jedne dobre prijateljice. Samo sam htjela nazvati i reći
da je sve u redu.
- Ali što se dogodilo ? Zašto si otišla ?
- To ću ti drugi put objasniti.
- Kod koga si?
- Ne poznaješ je.
- Nemoj prekinuti. Reci mi svoj telefonski broj.
 - Prekidam. Samo sam htjela nazvati da ne brineš.
Majka je pokušala reći još nešto, ali Katarina Taxell
spustila je slušalicu. Razgovor se sastojao od petnaest
rečeničnih nizova, od kojih je zadnji bio prekinut.
Preslušali su vrpcu najmanje dvadeset puta. Svedberg
je zapisivao.
- Zanima nas jedanaesta rečenica - rekao je Wallander.
- „Ti je ne poznaješ“. Što misli time reći?
- To što kaže - odgovorila je Ann-Britt Höglund.
- Ja ne mislim tako - pojasnio je Wallander. - „Ti je ne
poznješ“ može značiti dvije stvari. da je majka još nije
upoznala. Ili da majka nije shvatila što ona znači Katarini
Taxell.
- Vjerojatnije je ono prvo - rekla je Ann-Britt Höglund.
- Nadam se da griješiš - odgovorio je Wallander. - To bi
nam u velikoj mjeri olakšalo njezinu identifikaciju.
Za to vrijeme Nyberg je sjedio sa slušalicama na ušima
i slušao. Prema zvuku koji se čuo mogli su zaključiti da je
glasnoću okrenuo do kraja.
- Nešto se čuje u pozadini - rekao je Nyberg. - Nešto
lupka.
Wallander je nataknuo slušalice. Nyberg je bio u pravu.
U pozadini su se čuli tupi udarci. Svi su redom to poslušali.
Nitko nije mogao sa sigurnošću reći što je to.
- Gdje je ona? - upitao je Wallander. - Nekamo je došla.
Kod žene je koja ju je odvela. A negdje u pozadini čuje se
lupkanje.
 - Možda je to u blizini kakvog gradilišta? - rekao je
Martinsson. To je bilo prvo što je rekao nakon što je odlučio
vratiti se na posao.
- Moguće je - rekao je Wallander.
Poslušali su još jedanput. Lupkanje se čulo veoma
dobro. Wallander je donio odluku.
- Pošalji vrpcu u Linköping - rekao je. - Zamoli ih da je
analiziraju. Budemo li mogli identificirati zvuk, to će nam
biti od koristi.
- Koliko gradilišta ima samo u Skaniji? - upitao je
Hansson.
- Možda je nešto drugo - rekao je Wallander. - Nešto što
bi nam moglo pomoći da otkrijemo gdje se ona nalazi.
Nyberg je otišao s vrpcom. Oni su ostali u
Wallanderovoj sobi, naslonjeni na pisaći stol i na zidove.
- Od sada vrijede tri stvari - rekao je Wallander. -
Moramo odrediti što je najvažnije. Određene aspekte
moramo privremeno zanemariti. Moramo još bolje
pročešljati život Katarine Taxell. Tko je ona? Tko su joj
prijatelji? Što joj se događalo u životu? To je prvo. A drugo
ovisi o tome. Kod koga je?
Nakratko je predahnuo prije nego što je nastavio. -
Pričekat ćemo dok se Hansson ne vrati iz Lödingea. No
računam s tim da će naš treći zadatak biti kopanje kod
Holgera Erikssona.
Nitko nije imao nikakvu primjedbu. Wallander je htio
otići u Lund i povesti Ann-Britt Höglund. Već je bilo kasno
popodne.
 - Čuva li tko tvoju djecu? - upitao je kad su ostali sami
u sobi.
- Da - rekla je. - Mojoj susjedi trenutno je potreban
novac, hvala Bogu.
- Kako izlaziš s tim na kraj zapravo? - upitao je. - Tvoja
plaća nije baš tako velika. .
- Ne bih si to mogla priuštiti - rekla je. - ali moj suprug
dobro zarađuje. To nas spašava. Imamo sreće kao obitelj.
Wallander je nazvao Bircha i rekao da kreću.
Dao je Ann-Britt Höglund da vozi. Više nije imao
povjerenja u vlastiti auto, unatoč skupom popravku.
Krajolik je polako uranjao u sumrak. Hladan vjetar
puhao je nad oranicama.
Počet ćemo kod majke Katarine Taxell - rekao je. -
Poslije toga ponovno idem u njezin stan.
Što misliš da još možeš naći ondje? Već si pretražio
stan. A najčešće si veoma temeljit.
Možda ništa novo. Ali mogu uočiti neku vezu između
dvije sitnice koju prije nisam vidio.
Ona je vozila brzo.
Krećeš li kada tako da gume zaškripe? - iznenada je
upitao Wallander.
Pogledala gaje. - Događa se - rekla je. - Zašto pitaš?
Zato što bih volio znati je li crveni Golf vozila žena.
Ona koja je došla po Katarinu Taxell.
Zar nismo sigurni u to?
Ne - odlučno je rekao Wallander. - Nismo sigurni.
Nismo ni u što sigurni.
 Pogledao je kroz bočni prozor. Upravo su prolazili
pokraj dvorca Marsvinsholm.'
Ima još nešto što ne znamo sa sigurnošću - rekao je. -
ali u što sam ja sve više uvjeren.
- Što?
Daje ona sama. Nema muškarca u njezinoj blizini.
Nema nikoga. Mi ne tražimo ženu koja bi nam mogla
pomoći u istrazi. Iza nje nema ničega. To je ona. Nitko
drugi.
Ona je počinila ubojstva? Iskopala jamu za zamku sa
stupcima? Udavila Runfelta nakon što ga je držala
zatočenog? Bloberga živog strpala u vreću i bacila u jezero?
Wallander je odgovorio postavivši drugo pitanje. -
Sjećaš li se da smo na početku ove istrage govorili o jeziku
počinitelja? Da nam on ili ona žele nešto ispričati? Svojim
načinom postupanja?
Sjećala se toga.
- Sada mi se čini da smo od samog početka gledali u
ono pravo, ali smo mislili na ono krivo.
- Da se žena ponašala poput muškarca?
- Možda nije riječ o samom ponašanju. Ali činila je
stvari koje su nas navodile na pomisao o okrutnim
muškarcima.
- Onda smo, dakle, morali misliti na žrtve? Budući da
su one bile okrutne?
- Točno. Ne na počinitelja. Iz onog što smo vidjeli
pročitali smo pogrešnu priču.
 - A ipak upravo tu postaje teško - rekla je. - Naime,
teško je pomisliti da je žena sposobna za sve to. Ne mislim
na fizičku snagu. Ja sam, na primjer, jednako jaka kao moj
suprug. On me ne može tako lako pobijediti u obaranju
ruke.
Wallander ju je zbunjeno pogledao. Primijetila je to i
počela se smijati. - Svatko se zabavlja na svoj način.
Wallander je kimnuo. - Sjećam se kako sam se s
majkom igrao povlačenja prstima kad sam bio dijete -
rekao je. - Ali mislim da sam svaki put pobijedio.
- Možda ti je puštala da pobijediš.
Skrenuli su prema Sturupu.
- Ne znam kako ta žena opravdava svoja djela - rekao
je Wallander. - Ali ako je nađemo, mislim da ćemo
upoznati osobu kakvu još nismo vidjeli.
- Žensko čudovište?
- Možda. Ali ni to nije sigurno.
Prekinuo ih je telefon iz auta. Wallander se javio. Bio je
to Birch. Objasnio mu je kuda moraju voziti kako bi došli
do stana majke Katarine Taxell.
- Kako je njezino ime?
- Hedwig. Hedwig Taxell.
Birch je obećao da će ih najaviti. Wallander je vjerovao
da će za pola sata biti ondje.
Bližila se večer.
.

Birch je stajao na stubištu i pozdravio ih je.

 Hedwig Taxell stanovala je na kraju ulice s kućama u
nizu na rubu grada Lunda. Wallander je ocijenio da su
kuće bile izgrađene u ranim šezdesetim godinama. Ravni
krovovi, četvrtaste kutije s malim dvorištima sa stražnje
strane. Pomislio je kako je negdje pročitao da se krovovi
mogu urušiti pod težinom snijega.
- Zamalo nisam stigao uključiti magnetofon prije nego
što je započeo razgovor - rekao je Birch. j
- Nas inače ne prati sreća - rekao je Wallander. - Kakav
si stekao dojam o Hedwig Taxell?
- Jako je zabrinuta za kćer i dijete. ali djeluje još
pribranije nego posljednji put.
- Hoće li nam pomoći? Ili štiti kćer?
- Ja mislim da ona samo želi znati gdje je njezina kći.
Birch ih je odveo u dnevnu sobu. Ne mogavši reći
zašto, Wallander je imao osjećaj da ga soba podsjeća na
stan Katarine Taxell. Hedwig Taxell ih je pozdravila. Birch
se kao i obično držao po strani. Wallander ju je promatrao.
Bila je blijeda. Oči su joj nemirno treperile. Wallander se
nije čudio. Čuo je to po njezinu glasu sa snimke. Bila je
zabrinuta i veoma napeta. Zato je poveo sa sobom Ann-
Britt Höglund. Ona je imala divnu sposobnost smirivanja
ljudi. Hedwig Taxell izgleda nije bila nepovjerljiva ni na
oprezu. Imao je osjećaj da je ponajprije bila sretna što nije
sama. Sjeli su. Wallander je pripremio prva pitanja.
- Gospođo Taxell. Potrebna nam je vaša pomoć kako
bismo dobili odgovore na neka pitanja koja se odnose na
Katarinu.
 Kako bi ona bilo što znala o tim strašnim ubojstvima?
Upravo je rodila dijete.
Ne mislim da je ona upletena u to - ljubazno je rekao
Wallander. - Ali moramo prikupiti informacije sa svih
strana.
Što bi ona trebala znati?
Nadam se da ćete nam to moći reći.
Ne biste lije radije potražili? Ja uopće ne znam što se
događa.
Uopće ne vjerujem da je ona u opasnosti - rekao je
Wallander, ali nije uspio sasvim prikriti sumnju.
Još nikad nije učinila takvo što.
A vi nemate pojma gdje bi mogla biti?
Ne. Ne mogu to shvatiti.
Katarina ima mnogo prijatelja?
Nema. ali oni koje ima veoma su joj bliski. Ne znam
gdje bi mogla biti.
Možda postoji netko s kim se ne sastaje često? Netko
koga je upoznala nedavno?
Tko bi to mogao biti?
Ili netko koga je ranije dobro poznavala, a sada je
ponovno stupila s njim u vezu?
Ja bih to znala. Imale smo dobar odnos. Mnogo bolji
nego što ga imaju druge majke i kćeri.
Ne vjerujem da je među vama bilo tajni - strpljivo je
rekao Wallander. - No rijetko tko zna sve o drugoj osobi.
Na primjer, znate li vi tko je otac Katarinina djeteta?
 Wallander je nije namjeravao šokirati tim pitanjem, ali
ona se trgnula.
Pokušavala sam razgovarati s njom o tome - rekla je. -
Ali ona nije htjela.
- Dakle, ne znate tko je to? Možda slutite tko bi mogao
biti?
- Ja čak nisam znala ni da je bila u vezi s kakvim
muškarcem.
- Ali znali ste da je bila s Eugenom Blombergom?
- To sam znala. Ali on mi se nije sviđao.
- Zašto? Zato što je bio oženjen?
- To sam doznala tek kad sam u novinama pročitala
oglas o smrti. Bio je to šok.
- Zašto ga niste voljeli?
- Ne znam. Bio mije odbojan.
- Jeste li znali da je zlostavljao Katarinu?
Iskreno se zapanjila. Wallanderu je na trenutak bilo žao
te žene. Srušio joj se svijet. Vjerojatno je shvatila da je bilo
mnogo toga što nije znala o kćeri. da je prisnost u koju je
vjerovala bila lažna, u svakom slučaju veoma ograničena.
- Zar ju je tukao?
- I gore od toga. Zlostavljao ju je na različite načine.
Pogledala ga je s nevjericom u očima. No osjećala je da
Wallader govori istinu. Nije se mogla braniti protiv toga.
- Također mislim da je moguće da je Eugen Blomberg
otac njezina djeteta. Iako su bili prekinuli.
Polako je odmahnula glavom, ali nije ništa rekla.
Wallander se bojao da će se ponovno slomiti. Pogledao je
Ann-Britt Höglund. Ona je kimnula. Protumačio je to tako
da može nastaviti s ispitivanjem. Birch je nepomično stajao
sa strane.
- Katarinini prijatelji - rekao je Wallander. - Moramo se
sastati s njima i razgovarati.
- Ja sam već rekla tko su oni. A vi ste već razgovarali s
njima.
Navela je tri imena. Birch je kimnuo.
- Više nitko?
- Ne.
- Je li ona član kakve udruge?
- Nije.
- Je li putovala u inozemstvo?
- Zajedno putujemo jedanput godišnje. Najčešće za
školskih praznika u veljači. U Madeira, Maroko, Tunis.
- Ima li kakav hobi?
- Puno čita. Voli slušati glazbu. Ali najviše vremena joj
oduzima rad u tvrtki za proizvodnju sredstava za njegu
kose. Mnogo radi.
- Još nešto?
- Katkad igra badminton.
- S kim? S jednom od one tri prijateljice?
- S jednom učiteljicom. Mislim da se preziva Carlman.
Alija je nisam nikad vidjela.
Wallander nije znao je li to važno. No to je ipak bilo
jedno novo ime. - Rade li one u istoj školi?
- Sada više ne. Prije su radile. Prije nekoliko godina.
 - Ne sjećate se njezina imena?
- Nisam je nikad vidjela.
- A gdje igraju?
- Na stadionu Victoria. To je tako blizu da se može doći
pješice iz njezina stana.
Birch je neprimjetno otišao u hodnik. Wallander je znao
da sada traži ženu s prezimenom Carlman.
Trajalo je kraće od pet minuta.
Birch je dao znak Wallanderu da izađe u hodnik. Ann-
Britt Höglund je za to vrijeme pokušavala dokučiti što je
Hedwig Taxell znala o odnosu svoje kćeri s Eugenom
Blombergom.
- To je bilo lako - rekao je Birch. - Annika Carlman. Ona
je rezervirala i plaćala teniski teren. Ja imam adresu. Nije
daleko odavde. Lund je ipak mali grad.
- Idemo onamo - rekao je Wallander.
Vratio se u sobu. - Annika Carlman - rekao je. - Ona
stanuje ovdje, u ulici Bankgatan.
- Nikad nisam čula njezino ime - rekla je Hedwig
Taxell.
- Ostavit ćemo vas neko vrijeme samu - nastavio je
Wallander.
- Moramo odmah razgovarati s njom.
Vozili su se Birchovim autom. To nije trajalo ni deset
minuta. Bilo je pola sedam. Annika Carlmann stanovala je
u kući za najam s početka stoljeća. Birch je pozvonio na
interfon. Odgovorio mu je neki muškarac, Birch se
predstavio, vrata su se otvorila. Na prvom katu vrata
jednog stana bila su otvorena. Čekao ih je jedan muškarac.
Predstavio se.
- Ja sam Annikin suprug - rekao je. - Što se dogodilo?
- Ništa - rekao je Birch. - Moramo postaviti samo
nekoliko pitanja.
Čovjek ih je pozvao unutra. Stanje bio velik i lijepo
uređen. Iz jedne sobe dopirala je glazba i čuli su se dječji
glasovi. Ubrzo se pojavila i Annika Carlman. Bila je visoka
i na sebi je imala trenirku.
- Ovdje su dva policijska službenika koji žele
razgovarati s tobom. ali čini se da se nije ništa dogodilo.
- Moramo postaviti nekoliko pitanja koja se odnose na
Katarinu Taxell - rekao je Wallander.
Sjeli su u sobu u kojoj su se uza sve zidove nalazile
police s knjigama. Wallander se pitao je li i suprug Annike
Carlman bio učitelj.
Odmah je prešao na stvar. - Koliko ste dobro poznavali
Katarinu Taxell?
- Zajedno smo igrale badminton. Inače se nismo
družile.
- Vi, naravno, znate da je ona rodila dijete?
- Nismo igrale pet mjeseci. Baš iz tog razloga.
- Jeste li htjeli ponovno početi igrati?
- Dogovorile smo se da će se ona javiti.
Wallander je naveo imena njezinih triju prijateljica.
- Ne poznajem ih. Mi smo samo igrale badminton.
- Od kada?
- Prije otprilike pet godina. Predavale smo na istoj školi.
 - Je li moguće s nekom osobom pet godina igrati
badminton, a ne upoznati je pobliže?
- Moguće je, naravno.
Wallander se pitao kako da nastavi. Annika Carlman
davala je jasne i nedvosmislene odgovore. No ipak mu se
činilo da se udaljuju od nečega. - Niste je nikad vidjeli ni s
kim drugim?
- S muškarcem ili sa ženom?
- Počnimo s muškarcem.
- Ne.
- Ni dok ste radile zajedno?
- Ona je bila veoma povučena. Jedan se učitelj zanimao
za nju. Ona se ponašala veoma hladno. Baš odbojno,
moram reći. Ali s učenicima je imala dobar odnos. Bila je
marljiva. Odlučna i marljiva učiteljica.
- Jeste li je ikad vidjeli s nekom ženom?
Wallander je izgubio nadu da će dobiti koristan
odgovor i prije nego što je postavio pitanje. No prerano je
odustao.
- Da, doista - odgovorila je. - Prije otprilike tri godine.
- Tko je to bio?
- Ne znam kako se ona zove. ali znam što radi. Bila je
to prava slučajnost.
- I što ona radi?
- Što sad radi, to ne znam. ali u ono vrijeme posluživala
je u vagon- restoranu.
Wallander se smrknuo. - Sreli ste Katarinu Taxell u
vlaku?
 - Slučajno sam je vidjela s nekom ženom u gradu.
Hodala sam drugom stranom ulice. Nismo se ni
pozdravile. Nekoliko dana nakon toga putovala sam u
Stockholm. Negdje iza Alveste otišla sam u vagon-
restoran. Kad sam htjela platiti, prepoznala sam ženu koja
je ondje radila. To je bila žena koju sam vidjela s Katarinom
Taxell.
- Naravno, ne znate kako se ona zove?
- Ne.
Ali poslije ste o tome pričali Katarini Taxell?
Nisam. Vjerojatno sam to već zaboravila. Je li to važno?
Wallander je odjednom pomislio na red vožnje koji je
našao u pisaćem stolu Katarine Taxell.
Možda. Koji je to bio dan? Koji vlak?
Kako bih to mogla znati? - začuđeno je upitala. - To je
bilo prije tri godine.
Možda imate nekakav stari kalendar? Voljeli bismo da
se pokušate sjetiti.
Njezin suprug, koji je šutke slušao, sad je ustao.
Donijet ću kalendar - rekao je. - Je li to bilo 1991. ili 1992.
godine?
Ona je razmišljala jedan trenutak. - U veljači ili ožujku
1991. godine.
Čekali su nekoliko minuta ne rekavši ni riječi. Glazbu
iz jedne od soba zamijenili su glasovi s televizora. Čovjek
se vratio i dao joj stari crni kalendar. Prelistala je nekoliko
mjeseci. Brzo je pronašla što je tražila.
 Putovala sam u Stockholm 19. veljače 1991. godine.
Vlakom koji je kretao u 7 sati i 12 minuta. Vratila sam se
nakon tri dana. Bila sam u posjetu sestri.
Na povratku niste vidjeli tu ženu?
Nisam je vidjela nikad više.
- Ali sigurni ste da je to bila ona? Ona koju ste vidjeli u
Lundu na ulici, zajedno s Katarinom?
- Da.
Wallander ju je zamišljeno promatrao.
- Nema više ničega što bi po vašem mišljenju moglo biti
važno za nas?
Odmahnula je glavom. - Tek sad shvaćam da ništa ne
znam o Katarini Taxell. ali ona dobro igra badminton.
- Kako biste je opisali kao osobu?
- To je teško. A to možda najviše govori. Osoba koju je
teško opisati. Često je mijenjala raspoloženja. Znala je biti
potištena. ali onda kad sam je vidjela na ulici s
konobaricom, onda se smijala.
- Jeste li sigurni?
- Jesam.
- Mislite li da ništa drugo ne bi moglo biti važno?
Wallander je primijetio kako ulaže napor ne bi li im
mogla pomoći.
- Mislim da joj nedostaje otac - rekla je nakon nekoliko
trenutaka.
- Zašto to mislite?
 - To je teško reći. Imam takav osjećaj. Način na koji se
ponašala prema muškarcima koji su mogli biti očevih
godina.
- Kako se ponašala?
- Više nije bila prirodna. Kao da je postala nesigurna.
Wallander je nakratko razmislio o tome. Sjetio se kako
je Katarinin otac stradao dok je ona još bila dijete. I pitao se
može li to što je rekla Annika Carlman objasniti Katarinin
odnos prema Eugenu Blombergu.
Ponovno ju je pogledao. - Ništa više?
- Ne.
Wallander je kimnuo Birchu i ustao. - U tom slučaju ne
želimo vam više smetati - rekao je.
- Ja sam znatiželjna, naravno - rekla je. - Zašto policija
postavlja pitanja, ako se nije ništa dogodilo?
- Dogodilo se mnogo toga- rekao je Wallander. - ali ne
s Katarinom. To je, nažalost, jedino što vam mogu reći.
Izašli su iz stana. Na stubištu su zastali.
- Moramo naći tu konobaricu - rekao je Wallander. -
Osim fotografije s izleta u Kopenhagen iz njezinih mladih
dana, ništa ne ukazuje na to da bi Katarina Taxell mogla
biti osoba koja se smije. i
- Željeznica sigurno ima popis zaposlenika - rekao je
Birch. |
- Ali upitno je možemo li to dobiti večeras. Ipak su
otada prošle tri godine.
- Moramo pokušati - rekao je Wallander. - Naravno, ne
mogu tražiti da ti to učiniš. Možemo to zatražiti iz Ystada.
 - Vi imate dovoljno posla- odgovorio j e Birch. - Ja ću to
učiniti.
Wallander je osjetio da je Birch bio iskren. To nije bila
žrtva.
Vraćali su se u kuću Hedwig Taxell. Birch je ostavio
Walladera i odvezao se u policiju kako bi započeo potragu
za konobaricom iz vagon-restorana. Wallander se pitao
nije li to nemoguć zadatak.
Upravo kad je htio pozvoniti, oglasio mu se telefon. Bio
je to Martinsson. Wallander mu je po glasu čuo da nastoji
odagnati potištenost. To je očito išlo brže nego što se
Wallander usudio nadati.
- Kako je? - upitao je Martinsson. - Jesi li još u Lundu?
- Tražimo konobaricu iz vagon- restorana - odgovorio
je Walander.
Martinsson je bio dovoljno pametan da ne postavlja
dodatna pitanja. - Ovdje su se dogodile neke stvari - rekao
je. - Svedberg je uspio ući u trag čovjeku koji je tiskao
pjesme Holgera Erikssona. Taj čovjek je zacijelo veoma
star. Ali bistar u glavi. Nije imao , ništa protiv toga da kaže
što misli o Holgeru Erikssonu. Očito je uvijek imao
poteškoća s naplatom troškova tiskanja knjiga.
- Je li rekao nešto što još nismo znah?
- Izgleda da je Holger Eriksson u poslijeratnim
godinama redovito putovao u Poljsku. Okoristio se
tamošnjim siromaštvom kako bi si kupovao žene. A onda,
kad bi se vratio kući, hvalio se j svojim uspjesima. Taj stari
tiskar doista nije imao dlake na jeziku.
 Wallander se sjetio nečega što je Sven Tyren spomenuo
u jednom od njihovih prvih razgovora. Sada je to bilo
potvrđeno. Krista Haberman nije, dakle, bila jedina
Poljakinja u životu Holgera Erikssona.
- Svedberg je razmišljao o tome isplati li se stupiti u
vezu s policijom u Poljskoj - rekao je Martinsson.
- Možda - rekao je Wallander. - No pričekajmo malo.
- Ima još nešto - rekao je Martinsson. - Spojit ču te s
Hanssnom.
U slušalici se čulo pucketanje. Zatim je Wallander čuo
Hanssonov glas. - Mislim da imam prilično jasnu sliku o
tome tko je obrađivao zemlju Holgera Erikssona - počeo je.
- Jedna je stvar znakovita.
- Koja?
- Neprekidna svađa. Ako mogu vjerovati mojem
doušniku, Holger Eriksson veoma je lako postizao da ga
ljudi zamrze. Čovjek bi mogao pomisliti da mu je to bila
najveća strast u životu. Neprestano stvaranje novih
neprijatelja.
- Tlo - nestrpljivo je rekao Wallander.
Hanssonov se glas promijenio dok je odgovarao,
zvučao je ozbiljnije.
- Jama - rekao je Hansson - u kojoj smo pronašli
Holgera Erikssona.
- Što je s tim?
- Prije je nije bilo. Iskopana je poslije. Zapravo nitko nije
znao zašto ju je Holger Eriksson trebao. Nije bila potrebna
za drenažu. Zemlja je dovezena na brijeg. Ondje gdje se
nalazi toranj.
- Nisam ni pomišljao na jamu - rekao je Wallander. - Ne
izgleda kao da ima veze s mogućim grobom.
- I ja sam to prvo pomislio - rekao je Hansson. - ali onda
sam doznao nešto zbog čega sam promijenio mišljenje.
Wallander je na trenutak prestao disati.
- Jama je iskopana 1967. godine. Seljak s kojim sam
razgovarao bio je siguran u to. Jama je iskopana u kasnu
jesen 1967. godine.
- Dakle, to znači da je jama iskopana nekako u isto
vrijeme kad je nestala Krista Haberman - rekao je
Wallander.
- Moj seljak bio je još precizniji. Bio je siguran da je
iskopana krajem listopada. Sjeća se toga jer je posljednjeg
dana listopada u Lödingeu bila jedna svadba. Imajući na
umu datum kad je Krista Haberman posljednji put viđena,
onda se vremenski sve točno poklapa. Vožnja
automobilom iz Svenstavika. On je ubija. Pokapa je.
Nastaje jama. Jama koja se zapravo ne koristi.
- Dobro - rekao je Wallander. - To nešto znači.
- Ako je ona ondje, onda znam gdje moramo početi
tražiti - nastavio je Hansson. - Seljak tvrdi da su počeli
kopati jugoistočno od brijega. Eriksson je unajmio bager.
Prvih dana kopao je sam. Poslije su nastavili drugi.
- Onda ćemo početi ondje - rekao je Wallander, osjetivši
kako ga obuzima strah. Najviše bi volio da griješi. No sada
je bio siguran da Krista Haberman leži negdje u blizini
mjesta koje je opisao Hansson.
 - Počinjemo sutra - nastavio je Wallander. - Htio bih da
ti sve pripremiš.
- Neće biti moguće zadržati to u tajnosti - rekao je
Hansson.
- U svakom slučaju moramo pokušati - rekao je
Wallander. - Molim te, razgovaraj o tome s Lisom
Holgersson. S Perom Åkessonom i ostalima.
- Pitam se nešto - zamišljeno je rekao Hansson - ako je
nađemo, što ćemo time zapravo dokazati? Da ju je ubio
Holger Eriksson? To možemo pretpostaviti, iako nikad ne
možemo dokazati krivicu mrtvog čovjeka. Pa tako ni u
ovom slučaju. ali što to zapravo znači za istragu ubojstva
kojom se bavimo?
Pitanje je bilo i više nego opravdano.
- U prvom redu dobit ćemo potvrdu da smo na pravom
putu - rekao je Wallander. - da je motiv koji povezuje ta
ubojstva osveta ili mržnja.
A ti i dalje vjeruješ da se iza svega nalazi žena?
Da - odgovorio je Wallander. - Sada još više nego prije.
Wallander je nakon razgovora ostao vani na jesenskom
večernjem zraku. Nebo je bilo vedro i bez oblaka. Blagi
vjetar dodirnuo mu je lice.
Mislio je kako se polako bliže središnjoj točki koju je
tražio gotovo mjesec dana.
A ipak nije imao nikakvu predodžbu o tome što će
ondje naći.
Žena koju je sumnjičio sve više mu je izmicala. No
istodobno je osjećao da bije mogao razumjeti.
 .

Oprezno je otvorila vrata sobe u kojoj su bili spavači. Dijete

je ležalo na leđima u krevetiću koji je kupila istoga dana, a
Katarina u krevetu pokraj njega, u položaju zametka.
Stajala je potpuno mirno i promatrala ih. Činilo joj se da vidi
samu sebe. Hi je možda u dječjem krevetiću bila njezina sestra?
Odjednom joj se vid zamutio. Bila je okružena krvlju.
Nije se samo dijete rađalo u krvi. Sam život izvirao je iz
krvi koja je tekla kad bismo zarežali kožu. Krv koja pamti
žile kojima je nekoć tekla. Vidjela je to sasvim jasno. Svoju
majku koja je vrištala i muškarca koji je bio nagnut nad
njom dok je ležala na stolu raširenih nogu. Iako je otada
prošlo više od četrdeset godina, vrijeme iz prošlosti jurilo
je prema njoj. Cijeli svoj život pokušavala je pobjeći od
toga. ali nije išlo. Sjećanja su je uvijek stizala.
No sada se više nije morala bojati tih uspomena. Ne
sada, kad joj je majka bila mrtva, pa je ona mogla činiti što
želi. Ono što mora. Kako bi udaljila od sebe sve te
uspomene.
Vrtoglavica je nestala jednako brzo kao što je i došla.
Oprezno je prišla krevetu i promatrala usnulo dijete. To
nije bila njezina sestra. Ovo dijete je već imalo lice. Njezina
sestra uopće nije živjela toliko dugo da bi se bilo što moglo
razviti. Ovo je bilo novorođeno dijete Katarine Taxell. To
nije bilo dijete njezine majke. Dijete Katarine Taxell koje će
zauvijek biti slobodno od patnje i strašnih uspomena.
Sad je ponovno bila sasvim mirna. Slike iz sjećanja
nestale su.
 Ono što je učinila bilo je ispravno. Spriječila je da ljudi
dožive patnju kakvu je ona doživjela. Muškarce koji su bili
krivi, a društvo ih nije kažnjavalo, poslala je da lutaju
najtežim od svih puteva. Bar je zamišljala da je bilo tako.
Da muškarac, kojeg je ubila žena, nikad nije mogao shvatiti
što mu se zapravo dogodilo.
Posvuda je vladala tišina. To je bilo najvažnije. Bilo je
ispravno dovesti nju i dijete. Smireno govoriti, slušati i reći
da je sve što se dogodilo bilo pravedno. Eugen Blomberg
se udavio. Ono što je u novinama pisalo o vreći bile su
samo glasine i dramatična pretjerivanja. Eugen Blomberg
je otišao. Ako se spotaknuo i okliznuo i zatim udavio, to
nije bila ničija greška. A sudbina je bila pravedna. Ona je to
ponavljala, neprestano, i Katarina Taxell je to počela
shvaćati.
Bilo je ispravno dovesti ih ovamo. Iako je zbog toga
ženama koje su trebale doći morala poručiti da ovaj tjedan
neće biti sastanka. To je izazvalo nered, pa nije mogla
spavati. Ali bilo je nužno. Ne možeš sve planirati. Iako je
to nerado priznavala.
Sve dok su Katarina i njezino dijete bile kod nje, i sama
će živjeti u kući u Vollsjöu. Iz stana u Ystadu uzela je samo
ono najvažnije. Svoju radnu odjeću i malu kutiju u kojoj je
držala cedulje te knjigu s imenima. Sada, kad su Katarina i
njezino dijete spavah, nije više trebala čekati. Istresla je
cedulje na peć, izmiješala ih i zatim počela izvlačiti. Na
devetoj cedulji koju je razmotala nalazio se crni križ.
Otvorila je knjigu i polako pratila popis imena. Zastala je
kod broja devet i pročitala ime: Tore Grundén. Stajala je
sasvim mirno i gledala preda se. Polako se pojavila njegova
slika. Isprva samo kao mutna sjena, kao jedva vidljivi
obrisi. Poslije toga lice, identitet. Sada ga se sjetila. Tko je
bio. Što je učinio.
.

Bilo je to prije više od deset godina. Ona je tada radila u

bolnici u Malmöu. Večer uoči Božića. Bila je dežurna u
ambulanti. Žena koju su dovezli bila je mrtva već po
dolasku. Poginula je u automobilskoj nesreći. S njom je bio
i njezin suprug. Bio je uzbuđen, ali pribran. Ona je odmah
posumnjala. Često je to viđala. Budući da je žena bila
mrtva, nisu mogli ništa poduzeti. Pozvala je na stranu
jednog od prisutnih policajaca i pitala ga što se dogodilo.
Bila je to tragična nesreća. Njezin suprug vozio je unatrag
iz garaže i nije vidio da ona stoji iza auta. Pregazio ju je.
Glava joj je dospjela pod stražnji kotač auta u kojem je bio
težak teret. Bio je to nesretan slučaj kakav se zapravo ne bi
smio dogoditi. No ipak se dogodio. Kad nitko nije obraćao
pozornost, podigla je plahtu i promatrala mrtvu ženu. Iako
nije bila liječnik, vidjela je da je tijelo bilo pregaženo
nekoliko puta. Zatim je počela istraživati. Ženu, koja je
sada ležala mrtva na nosilima, već su nekoliko puta
dopremali u bolnicu. Jednom je pala s ljestvi. Drugi put je
teško ozlijedila glavu udarivši u betonski pod kad je pala
u podrum. Poslala je policiji anonimno pismo u kojem je
napisala da je riječ o ubojstvu. Razgovarala je s liječnikom
koji je pregledao tijelo. No ništa se nije dogodilo. Čovjek je
dobio novčanu kaznu ili je bio uvjetno osuđen zbog
nemarnosti. A žena je bila ubijena. Poslije toga se nije ništa
događalo.
 Do sada. Kad je sve trebalo biti ispravljeno. Sve osim
života mrtve žene. Ženu više nitko neće oživjeti.
Počela je planirati kako bi to trebalo odraditi.
No nešto joj je smetalo. Ljudi koji su nadzirali kuću
Katarine Taxell. Oni su došli kako bi spriječili provedbu
njezina nauma. Pokušat će joj se približiti preko Katarine.
Možda već sumnjaju da se iza onoga što se dogodilo krije
žena? Računala je na to. Prvo su trebali vjerovati da je u
pitanju muškarac. Zatim su trebali početi sumnjati. Na
kraju se sve trebalo okrenuti oko svoje osi i zaustaviti na
onom suprotnom.
Naravno, oni je nikad neće naći. Nikad, nikad.
Pogledala je peć. Pomislila je na Torea Grundéna. Na
to kako on stanuje u Hassleholmu i radi u Malmöu.
Odjednom joj je postalo jasno kako će se sve odigrati.
Bilo je jednostavno do bola.
Ono što mora učiniti mogla je obaviti na poslu.
Za radnog vremena. I bit će plaćena za to.
 34.

Počeli su kopati rano ujutro; bio je petak, 21. listopada.

Još se nije sasvim razdanilo. Wallander i Hansson obilježili
su vrpcom prvi kvadrat. Policajci u kombinezonima i
čizmama znali su što trebaju tražiti. Njihovo je
nezadovoljstvo raslo na hladnom jutarnjem zraku.
Wallander je imao osjećaj da se nalazi na groblju. Negdje
pod zemljom možda će pronaći ostatke mrtve osobe.
Nadzor nad iskapanjem prepustio je Hanssonu. Sam je
morao zajedno s Birchom što prije ući u trag konobarici
koja je jednom u nekoj ulici u Lundu nasmijala Katarinu
Taxell.
Wallander je pola sata ostao u blatu gdje su policajci
počeli kopati. Zatim je otišao stazom prema dvorištu gdje
ga je čekao auto. Nazvao je Bircha i dobio ga u njegovu
stanu u Lundu. Prethodne večeri Birch je još otkrio da bi u
Malmöu možda mogli doznati ime konobarice koju su
tražili. Kad je Wallander nazvao, Birch je pio kavu.
Dogovorili su se da će se naći pred željezničkim
kolodvorom u Malmöu.
- Sinoć sam razgovarao s jednim službenikom tvrtke
koja drži vagon- restorane - rekao je Birch i počeo se
smijati. - Imao sam osjećaj da sam ga nazvao u veoma
nezgodnom trenutku.
Wallander nije odmah shvatio što je Birch htio reći.
- Usred ljubavnog čina - rekao je Birch kroz smijeh. -
Katkad je baš zabavno biti policajcem.
 Wallander se odvezao u Malmö. Pitao se kako je Birch
mogao znati da je omeo službenika usred ljubavnog čina.
Zatim je počeo razmišljati o konobarici koju su tražili.
Pomislio je kako je ona bila četvrta žena u njihovoj istrazi
koja je sad već trajala točno mjesec dana. Krista Haberman,
Eva Runfelt, Katarina Taxell; nepoznata konobarica bila je
četvrta žena. Pitao se postoji li možda još koja žena, peta.
Je li to bila ona koju su tražili. Ili su stigli na cilj kad su ušli
u trag konobarici iz vlaka? Je li ona noću pohodila rodilište
u Ystadu? Nije znao objasniti zašto, ali ipak je sumnjao da
je konobarica bila ta žena koju su tražili. Možda im ona
može pomoći? Više od toga nije mogao očekivati.
Svojim starim autom vozio se sumornim jesenskim
krajolikom, zamišljeno se pitajući kakva će biti zima. Kada
su posljednji put imali bijeli Božić? Nije se mogao sjetiti, to
je bilo odavno.
.

Imao je sreću i pronašao je mjesto za parkiranje točno

ispred glavnog ulaza u željeznički kolodvor. Nakratko se
našao u iskušenju da na brzinu popije kavu prije nego što
dođe Birch. No odustao je, nije imao vremena.
Ugledao je Bircha na drugoj strani kanala. Prešao je
preko mosta. On je vjerojatno parkirao auto gore pokraj
tržnice. Pozdravili su se. Birch je imao na glavi kapu koja
mu je bila premala. Bio je neobrijan i neispavan.
- Jeste li počeli kopati? - upitao je.
- U sedam sati - odgovorio je Wallander.
- Hoćete li je naći?
- Teško je reći. Ali nije nemoguće.
 Birch je smrknuto kimnuo. Zatim je pokazao na
željeznički kolodvor. - Trebamo se sastati s čovjekom koji
se zove Karl- Henrik Bergstrand - rekao je. - Obično ne
počinje raditi tako rano. No obećao je da će doći ranije kako
bi nas primio.
- Je li to bio onaj kojeg si omeo u nezgodnom trenutku?
- Možeš biti siguran u to.
Ušli su u upravnu zgradu SJ- a1 i primio ih je Karl-
Henrik Berstrand. Wallander ga je krišom promatrao,
pokušavajući zamisliti trenutak o kojem je pričao Birch.
Tada je shvatio da mu je zapravo smetao vlastiti seksualni
život koji nije imao.
Posramljeno je odbacio tu pomisao. Karl- Henrik
Bergstrand imao je oko trideset godina. Wallander je
vjerovao da je on predstavljao mladalački novi profil
državne željeznice. Pozdravili su se i predstavili.
- Razlog vašeg dolaska je neobičan - rekao je
Bergstrand i nasmiješio se. - No vidjet ćemo što možemo
učiniti.
Odveo ihje u svoj prostrani ured. Wallanderu se
njegova samouvjerenost učinila napadnom. Kad je on imao
trideset godina, bio je još veoma nesiguran po pitanju
većine stvari u životu.
Bergstrand je sjeo za veliki pisaći stol. Wallander je
razgledao namještaj u sobi. Možda je to bilo objašnjenje

1 SJ - Statens Jarnvager - prijašnji naziv za švedsku državnu željeznicu, danas BV,

op. prev.
zašto su cijene putovanja državnom željeznicom bile tako
visoke.
- Dakle, mi tražimo jednu zaposlenicu u vagon-
restoranu- počeo je Birch. - Zapravo znamo samo da je riječ
o ženi.
- Većina onih koji poslužuju u vlaku su žene -
odgovorio je Bergstrand. - Mnogo lakše bilo bi naći
muškarca.
Wallander je digao ruku. - Kako se to zapravo zove?
„Vagorestoran“ ili „Posluga u vlaku“?
- Koriste se oba naziva.
Wallander je bio zadovoljan. Pogledao je Bircha. - Ne
znamo kako se ona zove - rekao je. - Ne znamo ni kako
izgleda.
Bergstrand ga je pogledao upitno. - Zar doista moramo
naći nekoga o kome znamo tako malo?
- Katkad ne ide drukčije - uzvratio je Wallander.
- Znamo, međutim, u kojem je vlaku radila - rekao je
Birch. Bergstrandu su dali podatke koje su dobili od
Annike Carlman.
- To je bilo prije tri godine - rekao je.
- Svjesni smo toga - rekao je Wallander. - Ali vjerujemo
da Švedska željeznica ima podatke o svojim
zaposlenicima.
- Zapravo vam ne mogu odgovoriti na to pitanje -
svisoka je rekao Bergstrand. - Švedska željeznica je koncern
koji se grana na brojna poduzeća. ,,Vagon- restoran“ je
tvrtka kći. Ona ima vlastiti kadrovski odjel. Oni bi trebali
odgovoriti na vaše pitanje. Ne mi. Ah, naravno, mi
surađujemo kad je to potrebno.
Wallander je osjetio kako postaje nestrpljiv i
razdražljiv. - Nešto moramo razjasniti - prekinuo gaje. - Mi
ne tražimo tu konobaricu iz zabave. Trebamo je jer bi nam
možda mogla dati važne podatke u vezi s jednim veoma
složenim slučajem ubojstva. Svejedno nam je tko će nam
odgovoriti na pitanja. No stalo nam je da se to dogodi što
je moguće prije.
Riječi su djelovale. Činilo se da je Bergstrand shvatio.
Birch je dobacio Wallanderu ohrabrujući pogled prije nego
što je ovaj nastavio. - Vjerujem da nam možete dovesti
osobu koja će nam odgovoriti na pitanja. A mi ćemo tu
sjediti i čekati.
- Je li riječ o ubojstvima u Ystadu? - znatiželjno je upitao
Bergstrand.
- Da. A konobarica možda zna nešto što bi nam bilo
važno.
- Je li ona osumnjičena?
- Nije - odgovorio je Wallander. - Ona nije osumnjičena.
Nikakva sumnja neće pasti na vlakove ni na sendviče.
Bergstrand je ustao i izašao iz sobe.
- Djeluje pomalo kruto - rekao je Birch. - Dobro je što si
mu sve rekao.
- Bilo bi još bolje kad bi on došao s odgovorom i to što
prije - rekao je Wallander.
Dok su čekali Bergstranda, Wallander je nazvao
Hanssona u Lödinge. Odgovor je bio negativan. Upravo su
iskopali do sredine prvoga kvadrata. Nisu još ništa našli.
 - Nažalost, govorkanja su već počela - rekao je
Hansson. - Već smo imali niz znatiželjnika gore na imanju.
- Držite ih podalje - rekao je Wallander. - To je sve što
možemo učiniti.
- Nyberg je htio razgovarati s tobom. Riječ je o snimku
telefonskog razgovora između Katarine Taxell i njezine
majke.
- Jeste li utvrdili otkuda dolazi lupanje?
- Ako sam dobro shvatio Nyberga, rezultat je bio
negativan. ali najbolje će biti da sam razgovaraš s njim.
- Zar doista nisu mogli ništa reći?
- Rekli su da je u blizini telefona bio netko tko je lupao
u pod ili u zid. ali kako nam to može pomoći?
Wallander je shvatio da se počeo prerano nadati.
- Malo je vjerojatno da to čini novorođenče Katarine
Taxell - rekao je Hansson.
- Očito imamo na raspolaganju stručnjaka koji može
izdvojiti frekvencije i slično. On bi nam mogao reći dolazi
li razgovor iz daljine. Ili je to bilo u blizini Lunda. No čini
se da je to veoma zamršen postupak. Nyberg je rekao da će
trajati najmanje dva dana.
- Ostanimo pri tome - rekao je Wallander.
U istom trenutku Bergstrand se vratio u sobu.
Wallander se požurio dovršiti razgovor.
- To će potrajati - rekao je Bergstrand. - Sjedne strane,
raspored posla koji želite imati star je tri godine. S druge
strane, koncern je otada izvršio brojne promjene. Noja sam
objasnio da je važno. „Posluga u vlaku“ radi punom
parom.
- Čekat ćemo - rekao je Wallander.
Bergstrand se nije činio sretnim što će dvojica
policajaca sjediti u njegovoj sobi. No nije ništa rekao.
- Kava - rekao je Birch. - Jedan od specijaliteta Švedske
željeznice. Može li se dobiti i izvan vagon- restorana?
Bergstrand je izašao iz sobe.
- Ne vjerujem da je navikao ići po kavu - rekao je Birch
posprdno se smješkajući.
Wallander nije odgovorio.
Bergstrand se vratio s pladnjem. Zatim se ispričao
rekavši da ima hitan sastanak. Oni su ostali u sobi.
Wallander je pio kavu osjećajući kako mu nestrpljenje
raste. Mislio je na Hanssona. Pitao se ne bi li trebao ostaviti
Bircha da sam čeka dok ne utvrde tko je bila ona
konobarica. Ipak je odlučio pričekati još pola sata.
- Pokušao sam se zadubiti u vaš slučaj - iznenada je
rekao Birch. - Moram priznati da nikad nisam doživio ništa
slično. Je li moguće da iza svega stoji žena?
- Ne možemo zanemariti ono što znamo - odgovorio je
Wallander.
Istodobno ga je ponovno preplavio osjećaj koji ga je
mučio cijelo vrijeme. Strah da je cijelu istragu usmjerio
onamo gdje nije bilo jame s kolcima. U svakom trenutka
moglo bi im se otvoriti tlo pod nogama.
Birch je sjedio bez riječi. - Ovdje gotovo da i nije bilo
žena masovnih ubojica - rekao je na kraju.
 - Ako je uopće i bilo - rekao je Wallander. - Osim toga,
ne znamo je li ona izvršila nedjela. Ili netko drugi. Tragovi
nas vode ih prema njoj samoj ih prema nekome tko se
nalazi u pozadini.
- A ti misliš da ona obično poslužuje kavu između
Stockholma i Malmöa?
Birch nije mogao skriti da sumnja.
- Ne - rekao je Wallander. - Ne mislim da ona poslužuje
kavu. Konobarica je vjerojatno samo četvrti korak na putu.
Birch je prestao ispitivati. Wallander je pogledao na sat
i pitao se hoće li Hansson ponovno nazvati. Ubrzo će proći
pola sata otkako čekaju. Bergstrand je i dalje bio na
sastanku. Birch je čitao brošuru o izvrsnosti Švedske
željeznice.
Prošlo je pola sata. Wallanderovo strpljenje bilo je pri
kraju.
Bergstrand se vratio. - Čini se da bismo mogli riješiti
slučaj - rekao je želeći ih ohrabriti. - No potrajat će još neko
vrijeme.
- Koliko dugo?
Wallander je nije skrivao da je nestrpljiv i razdražljiv.
Shvaćao je da vjerojatno nije u pravu. Ali nije mogao ništa
promijeniti.- Možda pola sata. Oni ispisuju popis. Za to je
potrebno malo više vremena.
Wallander je kimnuo ne rekavši ni riječi. Birch je stavio
brošuru na stranu i sklopio oči. Wallander je prišao jednom
prozoru odakle se pružao pogled na Malmö. Na desnoj
strani prepoznao je terminal za hidroglisere. Sjetio se kako
je stajao ondje i čekao Baibu. Koliko puta do sada? Dva
puta. Činilo mu se da je to bilo češće. Ponovno je sjeo i
nazvao Hanssona. Još nisu ništa našli. Za iskapanje trebalo
je vremena. Hansson je također rekao da je počela padati
kiša. Wallander je s nezadovoljstvom zamišljao razmjere
tegobnog posla.
Priča je potpuno besmislena, odjednom je pomislio.
Upropastio sam cijelu istragu.
Birch je počeo hrkati. Wallander je stalno pogledavao
na sat.
Bergstrand se vratio. Birch je naglo ustao.
Bergstrand je imao u ruci nekakav papir. - Margareta
Nystedt - rekao je. - To bi mogla biti osoba koju tražite. Ona
je toga dana bila sama u službi.
Wallander je ustao. - Gdje je ona sada?
- Ja to ne znam. Ona je prestala raditi kod nas prije
otprilike godinu dana.
- Sranje - rekao je Wallander.
- Ali imamo njezinu adresu - nastavio je Bergstrand. -
Vjerojatno nije odselila samo zato što je prestala raditi kod
nas.
Wallander mu je istrgnuo papir iz ruke. Na njemu je
bila adresa iz Malmöa.
- Cesta Carla Gustava - rekao je Wallander. - Gdje je to?
- Kod parka Pildamm - odgovorio je Bergstrand.
Wallander je vidio da ona ima telefon. Ali odlučio je da
je neće nazvati. Htio je odmah otići onamo.
 - Hvala lijepa što ste nam pomogli - rekao je
Bergstrandu. - Pretpostavljam da je to doista točno. da je
ona posluživala onoga dana koji nas zanima?
- Švedska državna željeznica poznata je po sigurnosti -
rekao je Bergstrand. - Naravno, to znači i da uredno
vodimo spise o svojim službenicima. Kako u glavnoj
djelatnosti tako i u podružnicama.
Wallander nije shvatio što je on htio reći, ali nije ga
imao vremena pitati. - Onda idemo - rekao je Birchu.
Izašli su iz kolodvora i ušli u Wallanderov auto.
Trebalo im je manje od deset minuta da pronađu adresu.
To je bila četvrtasta kuća za najam. Popeli su se dizalom.
Wallander je pozvonio na vrata i prije nego što je Birch
izašao iz dizala. Čekao je. Ponovno pozvonio. Nitko nije
otvorio. Opsovao je u sebi. Zatim je pozvonio na susjedna
vrata. Otvorila su se gotovo u istom trenu. Stariji muškarac
strogo je pogledao Wallandera. Košulja mu je bila
raskopčana na trbuhu. U ruci je držao dopola ispunjen
kupon za klađenje. Wallander je vjerovao da su u pitanje
konjske utrke. Pokazao je svoju iskaznicu. - Tražimo
Margaretu Nystedt - rekao je.
- Što je učinila? - upitao je čovjek. - Ona je jedna veoma
ljubazna mlada dama. I njezin suprug je veoma ljubazan.
- Trebamo samo nekoliko podataka - rekao je
Wallander. - Ona nije kod kuće. Nitko ne otvara vrata.
Znate li slučajno gdje je možemo naći?
- Ona radi na hidrogliseru - odgovorio je čovjek. -
Poslužuje.
Wallander je pogledao Bircha.
 - Mnogo hvala na pomoći - rekao je. - Sretno s konjskim
utrkama.
Nakon deset minuta zakočili su pred terminalom za
hidroglisere.
- Ne možemo ovdje parkirati - rekao je Birch.
- To ćemo zanemariti - rekao je Wallander.
Imao je osjećaj da trči. Ako se zaustavi, sve će se srušiti.
Već nakon nekoliko minuta znali su da Margareta
Nystedt tog dopodneva radi na ,,Springarenu“. Brod je
upravo krenuo iz Kopenhagena i trebao bi stići za pola
sata. Wallander je to vrijeme iskoristio tako što je odvezao
svoj auto s mjesta na kojem je zabranjeno parkiranje. Birch
je sjedio na klupi u prijavnoj dvorani i čitao neke poderane
novine. Ravnatelj terminala došao je i rekao da mogu
čekati u dnevnom boravku za osoblje. Pitao je treba li
stupiti u vezu s brodom.
- Koliko ona ima vremena? - upitao je Wallander.
- Zapravo se treba vratiti u Kopenhagen već sljedećim
brodom.
- To neće biti moguće.
Čovjek im je pomogao. Obećao je da će se pobrinuti za
to da Margareta Nystedt ostane na kopnu. Wallander ga je
uvjeravao da ona ni u kojem slučaju nije osumnjičena za
kriminalni čin.
Wallander je izašao na olujni vjetar kad je brod pristao
uz mol. Putnici su se borili protiv vjetra. Wallander se
čudio što je običnim danom tako mnogo ljudi putovalo
preko tjesnaca. Nestrpljivo je čekao. Posljednji putnik bio
je muškarac sa štakama. Ubrzo se na palubi pojavila žena
u radnoj odjeći konobarice. Čovjek, koji je prethodno
primio Wallandera, stajao je pokraj nje i pokazivao na
njega. Žena, Margareta Nystedt, sišla je niz pristanišni
most. Bila je plavuša, kratko podšišane kose i bila je mlađa
nego što je Wllander očekivao. Zastala je pred njim i
prekrižila ruke na grudima. Bilo joj je hladno.
- Vi želite razgovarati sa mnom? - upitala je.
- Margareta Nystedt?
- To sam ja.
- Uđimo. Ne moramo stajati ovdje i smrzavati se.
- Ja nemam puno vremena.
- Više nego što mislite. Propustit ćete sljedeću
plovidbu.
Ona se iznenadila. - Zašto? Tko je to odredio?
- Moram razgovarati s vama. Ali ne trebate biti
zabrinuti.
Odjednom je osjetio da se ona boji. Na trenutak je
pomislio da se zabunio. da je ona bila ta koju su čekah. da
je žena pokraj njega peta žena i da ne mora upoznati onu
četvrtu.
No odmah je shvatio da se vara. Margareta Nystedt
bila je mlada i nježna žena. Ona fizički ne bi bila u stanju
učiniti ono što bi bilo potrebno. I nešto u cijelom njezinu
izgledu govorilo mu je da ona nije žena koju traže.
Ušli su u zgradu terminala gdje ih je čekao Birch. U
dnevnom boravku za osoblje sjeli su na izlizanu plastičnu
garnituru. Soba je bila prazna. Birch se predstavio. Pružila
mu je ruku. Ruka joj je bila krhka. Kao ptičja noga, pomislio
je Wallander.
Promatrao je njezino lice. Vjerojatno ima dvadeset
sedam ili dvadeset osam godina. Nosila je crnu suknju i
imala je lijepe noge. Bila je jako našminkana. Imao je dojam
da je premazala nešto što joj se nije sviđalo. Bila je nemirna.
- Zao mije što se upoznajemo na ovaj način - rekao je
Wallander. - No katkad ima stvari koje ne mogu čekati.
- Kao moj brod, na primjer - rekla je. Glas joj je zvučao
neobično grubo. Wallander to nije očekivao.
- To nije problem. Razgovarao sam s vašim šefom.
- Što sam ja to učinila?
Wallander ju je zamišljeno gledao. Ona nije imala
pojma zašto su on i Birch bili ovdje. U to nije bilo sumnje.
Ponovila je pitanje. Što je učinila?
Wallander je pogledao Bircha koji je kriomice
promatrao njezine noge.
- Katarina Taxell - rekao je Wallander. - Poznajete li je?
- Znam tko je ona. Drugo je pitanje koliko je dobro
poznajem.
- Kada ste je upoznah? Kako je došlo do toga?
Ona se odjednom trgnula na crnoj plastičnoj sofi. - Zar
joj se nešto dogodilo?
- Nije. Odgovorite mi na pitanje.
Wallander je osjetio kako je postao nestrpljiv. Krenuo
je prenaglo. Njezinu je agresivnost zapravo mogao
objasniti.
 - Katarini se nije ništa dogodilo. Nije ni osumnjičena za
počinjenje zločina. Kao ni vi. No nama su potrebne različite
informacije o njoj. To je sve što mogu reći. Kad mi
odgovorite na pitanja, otići ću i vi se možete vratiti svojem
poslu.
Proučavala je njegovo lice, osjetio je da mu je sad počela
vjerovati.
- Prije otprilike tri godine proveli ste s njom mnogo
vremena. Tada ste radili kao konobarica u vagon-
restoranu.
Djelovala je zaprepašteno time što on zna toliko stvari
iz njezine prošlosti. Wallander je dobio dojam da je sad
postala opreznija, što je opet dovelo do toga da je on
izoštrio pozornost.
- Je li to točno? - nastavio je.
- Naravno da je točno. Zašto bih to osporila?
- I poznavali ste Katarinu Taxell?
- Da.
- Kako ste je upoznah?
- Radile smo zajedno.
Wallander ju je upitno pogledao prije nego što je
nastavio. - Ali ona je učiteljica?
- Neko vrijeme nije bila zaposlena u školi. I tada je
radila u vlakovima.
Wallander je pogledao Bircha koji je odmahnuo
glavom. Ni on nije čuo za to.
- Kad je to bilo?
- U proljeće 1991. Ne mogu reći točno.
 - I vi ste radile zajedno?
- Ne uvijek. ali često.
- Osim toga sastajale ste se i u slobodno vrijeme?
- Povremeno. Nismo bile bliske prijateljice. Zajedno
smo se zabavljale. To je bilo sve.
- Kad ste je vidjeli posljednji put?
- Izgubile smo kontakt kad je prestala raditi kao
konobarica.
Prijateljstvo se nije produbljivalo.
Wallander je osjećao da govori istinu. Više nije bila tako
oprezna.
- Je li Katarina u to vrijeme imala zaručnika?
- Puno me pitate - odgovorila je.
- Ako ste radile zajedno i nalazile se u slobodno
vrijeme, morali ste znati za to?
- Nikad nije nikog spominjala.
- Niste nikad vidjeli muškarca u njezinu društvu?
- Nikad.
- Je li imala druge prijateljice s kojima se družila?
Margareta Nystedt je malo razmislila. Zatim je rekla
Wallandru tri imena. Ista ona imena koja su mu već bila
poznata.
- Nitko drugi?
- Ne, koliko ja znam.
- Jeste li ikad čuli ime Eugen Blomberg?
- Nije li to onaj koga su ubili?
 - Upravo taj. Možete li se sjetiti je li Katarina Taxell ikad
govorila o njemu?
Odjednom ga je ozbiljno pogledala. - Je li ona to
učinila?
Wallander se odmah nadovezao. - Mislite li da je ona
mogla ubiti nekoga?
- Ne. Katarina je bila prilično miroljubiva.
Wallander nije znao kako bi nastavio.
- Putovale ste između Stockholma i Malmöa - rekao je.
- Sigurno ste imale puno posla. ali vjerojatno ste i
razgovarale. Jeste li sigurni da nikad nije spomenula
nijednu drugu prijateljicu?
Primijetio je da se pokušava sjetiti.
- Ne - rekla je. - Ne mogu se sjetiti.
Wallander je primijetio da je nakratko oklijevala. Ona
je osjetila da je on to vidio.
- Možda - rekla je. - Ali ne mogu se sjetiti.
- Čega?
- To je moralo biti neposredno prije nego što je prestala
raditi. Ja sam tjedan dana bila na bolovanju zbog gripe.
- Što je bilo tada?
- Kad sam se vratila, ona se promijenila.
Wallander je bio veoma napet. I Birch je naslutio da se
nešto događa.
- Kako se promijenila?
- Ne znam kako bih to objasnila. Mijenjala je
raspoloženja, od sumornog do vedrog. Kao da se
promijenila.
 - Pokušajte opisati tu promjenu. To može biti veoma
važno.
- Kad nismo imale posla, obično smo sjedile u maloj
kuhinji u vagon-restoranu. Razgovarale smo i Ustale
novine. Ali kad sam seja vratila, više to nismo radile.
- Nego?
- Ona je otišla.
Wallander je čekao nastavak. Ali nije ga bilo.
- Otišla je iz vagon- restorana? Nije mogla otići iz vlaka.
Što je rekla da želi učiniti?
- Nije rekla ništa.
- Ali vjerojatno ste je pitali. Ona se promijenila. Više
niste sjedile zajedno i niste razgovarale?
- Možda sam je pitala. Ne sjećam se više. Ali ona nije
odgovarala. Jednostavno je otišla.
- To se stalno događalo?
- Nije. Neposredno prije nego što je prestala raditi,
promijenila se. Kao da se zatvorila.
- Mislite li da je upoznala nekoga? Nekog putnika koji
je stalno putovao tim vlakom? To zvuči veoma čudno.
- Ne znam je li upoznala nekoga.
Wallander više nije imao pitanja. Pogledao je Bircha. Ni
on nije imao što dodati.
Hidrogliser je upravo napuštao luku.
- Sada imate stanku - rekao je Wallander. - Volio bili da
nam se javite ukoliko se sjetite još nečega.
Napisao je svoje ime i telefonski broj na ceduljicu koju
joj je zatim dao.
 - Ne znam više ništa - rekla je.
Ustala je i otišla.
- Koga je Katarina srela u vlaku? - upitao je Birch. -
Putnika koji stalno putuje između Malmöa i Stockholma?
Osim toga, one cijelo vrijeme poslužuju u istom vlaku. To
ne zvuči baš vjerojatno.
Wallander je samo površno slušao što Birch govori.
Udubio se u jednu misao koju nije htio ispustiti. To nije
mogao biti putnik.
Dakle, to je morao biti netko tko se nalazio u vlaku iz
istog razloga kao i ona. Netko tko je ondje radio.
Wallander je pogledao Bircha. - Tko radi u vlaku? -
upitao je.
- Pretpostavljam da postoji strojovođa.
- Dalje?
- Kondukter, ili više njih. To se danas kaže pratnja
vlaka.
Wallander je kimnuo. Pomislio je ono što je otkrila
Ann-Britt Höglund. Blagi sjaj uzorka. Čovjek s
nepravilnim, ali učestalim neradnim danima. Kao ljudi koji
rade u vlaku.
Ustao je.
Osim toga, red vožnje u tajnom pretincu.
- Mislim da moramo ponovno posjetiti Karla- Henrika
Bergstranda - rekao je Wallander.
- Tražiš li još neke konobarice?
Wallander nije odgovorio. Već je izlazio iz terminala.
.
Karl-Henrik Bergstrand nije djelovao sretno kad je
ponovno ugledao Wallandera i Bircha. Wallander je
krenuo pravo prema njemu, gotovo ga gurnuo kroz vrata
ureda i posjeo na stolicu.
- Isto razdoblje. Proljeće 1991. godine - rekao je. - Tada
je kod vas bila zaposlena osoba imenom Katarina Taxell. Ili
u tvrtki koja prodaje kavu. Ja bih sada htio da mi date popis
svih konduktera ih pratitelja vlaka i strojovođa koji su
radili u isto vrijeme kad i Katarina Taxell. Najviše me
zanima jedan tjedan u proljeće, kad je Margareta Nystedt
bila na bolovanju. Jeste li čuli što sam rekao?
- Ne mislite valjda ozbiljno - rekao je Karl- Henrik
Bergstrand. - Nemoguće je prikupiti sve te podatke. To će
potrajati mjesecima.
- Recimo da imate nekoliko sati na raspolaganju -
uljudno je rekao Wallander. - Bude li potrebno, zamolit ću
šefa državne policije da nazove vašeg kolegu, generalnog
direktora Švedske željeznice. I tražit ću od njega da se
požali na sporost službenika iz Malmöa koji se zove
Bergstrand.
Čovjek za pisaćim stolom shvatio je sve. Činilo se da
prihvaća izazov.
- Dakle, pokušajmo učiniti ono što je nemoguće - rekao
je. - No trebat će nam nekoliko sati.
- Budete li radili brzo, može trajati koliko treba -
odgovorio je Wallander.
- Možete prenoćiti u jednoj od spavaonica Švedske
željeznice - rekao je Bergstrand. - Ili u hotelu Prize s kojim
imamo ugovor.
 - Ne - rekao je Wallander. - Kad prikupite podatke,
pošaljite ih faxom u policijsku upravu u Ystadu.
- Htio bih još samo ukazati da se to ne zove
kondukter ili pratitelj vlaka - rekao je Bergstrand. - Zove se
pratitelj vlaka. Nikako drukčije. A jedan je šef vlaka. Temelj
našeg sustava su zapravo vojni činovi.
Wallander je kimnuo, ali nije ništa rekao.
Kad su izašli iz željezničkog kolodvora, već je bilo
gotovo pola jedanaest.
- Ti misliš da je u pitanju netko drugi tko je tada radio
na željeznici?
- Sigurno je tako. Nema drugog objašnjenja.
Birch je stavio kapu na glavu. - Znači da moramo
čekati.
- Ti u Lundu, a ja u Ystadu. Magnetofon ostavi kod
Hedwig Taxell. Katarina bi mogla ponovno nazvati.
Rastali su se pred kolodvorskom zgradom. Wallander
je sjeo u svoj auto i izašao iz grada. Pitao se je li stigao do
srži problema. Što će pronaći? Prazninu? Nije znao. Bio je
silno uznemiren.
Neposredno ispred posljednjeg kružnog toka prije
skretanja za Ystad zaustavio se na benzinskoj postaji.
Napunio je spremnik, ušao unutra i platio. Kad se vratio,
čuo je da zvoni telefon koji je ostavio na sjedalu. Otvorio je
vrata i zgrabio aparat.
Bio je to Hansson. - Gdje si? - upitao je.
Na putu u Ystad.
Mislim da bi bilo najbolje kad bi došao ovamo.
 Wallander se stresao. Umalo mu nije ispao telefon iz
ruke. - Jeste lije, našli?
Mislim da jesmo.
Wallander nije ništa rekao. Odmah je krenuo u
Lödinge.
Vjetar je donio svježinu, puhao je sa sjevera.
 35.

Pronašli su bedrenu kost. Ništa više. Tek nakon nekoliko

sati našli su još nekoliko dijelova kostura. Hladan vjetar
puhao je u naletima, prodirući im kroz odjeću i otežavajući
situaciju koja je ionako bila sumorna i odvratna.
Bedrena kost bila je položena na komad plastične folije.
Wallader je pomislio kako je sve ipak išlo brzo. Prekopali
su nepunih dvadeset četvornih metara zemlje, a lopata je,
začudo, udarila u kost ispod same površine.
Došao je liječnik te, dršćući od hladnoće, razgledao
kost. Naravno, nije mogao reći ništa više osim toga da je
kost ljudska. No Wallanderu je to bilo dovoljno. Nije
sumnjao da je riječ o dijelu kostura Kriste Haberman. Oni
će nastaviti kopati i možda će naći još kostiju pa će onda
vjerojatno biti moguće utvrditi kako je bila ubijena. Je liju
udavio Holger Eriksson? Je li ju ustrijelio? Što se točno
dogodilo?
Tog dugog popodneva Wallander je bio umoran i
tužan. Nije mu pomagalo ni to što je bio u pravu. Činilo
mu se kao da izravno gleda užasnu priču kojom se
najradije uopće ne bi bavio. No cijelo je vrijeme napeto
čekao što će otkriti Karl- Henrik Bergstrand. Nakon
nekoliko sati stajanja u blatu s Hanssonom i drugim
policajcima koji su kopali vratio se u policijsku upravu u
Ystad. Tada je još ispričao Hanssonu što su doživjeli u
Lundu, kako su se sastali s Margaretom Nystedt i otkrili
da je Katarina kratko vrijeme radila kao konobarica u
vlakovima između Malmöa i Stockholma. Ondje je
najednom od putovanja susrela nepoznatu osobu koja je
jako utjecala na nju. Nisu znali što se dogodilo. No ta joj je
nepoznata osoba postala veoma važnom. Wallander nije
znao nije li to bio muškarac ili žena. Sigurno je bilo samo
to da su se sada nalazili u središtu istrage koje im je
prečesto izmaklo iz ruku i da će načiniti veliki korak prema
pronalasku prave osobe.
Kad je došao u policiju okupio je svoje suradnike do
kojih je mogao doći te ponovio ono što je prije pola sata
rekao Hanssenu. Sada su još samo mogli čekati da iz faksa
počne izlaziti papir.
Dok su sjedili u sobi za sastanke, nazvao je Hansson i
rekao da su našli još jednu bedrenu kost. Svi za stolom bili
su vidno potišteni. Wallander je pomislio kako svi sada
sjede tu i čekaju da se iz blata pojavi lubanja.
Bilo je to dugo popodne. Iznad Skanije spremala se
nova jesenska oluja. Vjetar je kovitlao lišće nad
parkiralištem policijske zgrade. Oni su ostali u sobi za
sastanke, iako više nisu imali o čemu raspravljati. Osim
toga, svi su imali pune ruka posla za svojim pisaćim
stolovima. Wallander je mislio da sada ponajprije moraju
skupiti snagu. Budu li im podaci iz Malmöa pomogli u
napredovanju u istrazi, mogli su računati na to da u
kratkom roku moraju obaviti mnogo posla. Zbog toga su
sjedili na svojim stolicama oko stola i odmarali se. Nakon
nekog vremena nazvao je Birch i rekao da Hedwig Taxell
nikad nije čula za Margertu Nystedt. Ni sama nije znala
objasniti zašto je potpuno zaboravila da je njezina kći neko
vrijeme radila kao konobarica u vlaku. Birch je naglasio da
joj vjeruje. Martinsson je nekoliko puta izlazio iz sobe kako
bi telefonirao kući. Wallander je tada tiho razgovarao s
Ann-Britt Höglund koja je vjerovala da je Teresi sada
mnogo bolje. Martinsson nije više govorio o tome kako želi
otići iz policije. I što se toga tiče, pomislio je Wallander,
moraju privremeno pričekati.
Rasvjetljavanje teškog zločina uvijek je značilo da
moraš odgoditi sve drugo u životu.
U četiri sata nazvao je Hansson i rekao da su našli
srednji prst, a ubrzo je nazvao ponovno i rekao da su
izvadili i lubanju.
Wallander ga je pitao želi li da ga tko zamijeni, ali
Hansson je rekao da može još ostati. Dovoljno je da se samo
jedan prehladi.
Svi su u sobi uzdahnuli kad je Wallander rekao kako
misli da lubanja, koju su iskopah, pripada Kristi
Haberman. Svedberg je istog trena odložio napola
pojedeni sendvič.
Wallander je već to doživio. Kostur nije značio ništa
dok se ne pojavi lubanja. Tek tada je moguće zamisliti da
je to nekoć bilo ljudsko biće.
Umorni članovi skupine, nalik na osamljene otoke oko
stola, čekali su što će biti dalje i započinjali kratke
razgovore. Raspravljali su o različitim pojedinostima.
Netko bi nešto pitao. Netko drugi bi odgovorio, nešto bi se
razjasnilo, a zatim bi opet zavladala tišina.
Svedberg je odjednom počeo govoriti o Svenstaviku. -
Izgleda da je Holger Eriksson bio veoma čudan čovjek.
Prvo namami Poljakinju ovamo u Skaniju. Bog zna što joj
je obećao. Brak? Bogatstvo? Da će postati kraljicom prodaje
automobila? A onda je jednostavno ubije. Otada je prošlo
gotovo trideset godina. Kad je osjetio da mu se i samom
bliži smrt, oporučno ostavlja novac crkvi u Jamtlandu.
- Čitao sam njegove pjesme - rekao je Martinsson. - Ne
sve. Ne može se reći da nije pokazao određenu osjećajnost.
- Prema životinjama - rekla je Ann-Britt Höglund. -
Prema pticama. Ne prema ljudima.
Wallander se sjetio napuštenoga kaveza za pse. Htio je
znati koliko je dugo stajao prazan. Hamrén je uzeo telefon
i nazvao Svna Tyrena koji je upravo vozio cisternu. Tada
su dobili odgovor.
Zadnji pas Holgera Erikssona neočekivano je jednoga
jutra zatečen mrtav u kavezu. To je bilo nekoliko tjedana
prije nego što je Holger Eriksson pao u jamu sa zašiljenim
kolcima. Tyren je to čuo od svoje žene koja je to čula od
raznositeljice pošte. Nije znao reći od čega je pas umro, ali
je znao da je pas već bio veoma star. Wallander je pomislio
da je netko sigurno ubio psa kako on ne bi lajao. A to je
mogla biti samo osoba koju su sada tražili.
Opet su sami sebi objašnjavali, ali su im glavne
činjenice i dalje bile nepoznate. Još ništa nije bilo ozbiljno
rasvijetljeno.
U pola pet Wallander je nazvao u Malmö. Javio se Karl-
Henrik Bergstrand. U poslu su, odgovorio je. Ubrzo će im
poslati faksom sva imena i ostale podatke koje je tražio
Wallander.
Nastavili su čekati. Nazvao je jedan novinar i pitao što
traže na zemlji Holgera Erikssona. Wallander je odgovorio
da zbog istrage ne mogu ništa reći o tome. No nije bio
neuljudan, nego toliko ljubazan koliko samo može biti.
Lisa Holgersson sjedila je s njima veći dio vremena. S
Perom Åkessonom odvezla se u Lödinge. Ali za razliku od
svojeg bivšeg šefa nije rekla mnogo toga. Wallander je
razmišljao o tome koliko su oni različiti. Björk bi iskoristio
priliku i požalio se na posljednju okružnicu državne
policijske uprave. Nekako bi to uspio povezati s njihovom
sadašnjom istragom. Lisa Holgersson bila je drukčija.
Wallander je ostao pri tome - onako smeten kakav je bio -
da je svatko od njih dvoje dobar na svoj način.
Hamrén se igrao potapanja brodova sa samim sobom,
Svedberg je tražio posljednje preostale vlasi na glavi, a
Ann-Britt Höglund je sjedila zatvorenih očiju. S vremena
na vrijeme Wallander bi izašao na hodnik i protegnuo
noge. Bio je silno umoran i pitao se, znači li nešto to što se
Katarina Taxell više nije oglasila. Bi li ipak trebali krenuti
u potragu? Nije se mogao odlučiti jer se bojao da će
poplašiti ženu koja ju je odvela. Čuo je kako u sobi za
sastanke zvoni telefon, potrčao onamo i zastao na vratima.
Svedberg je već preuzeo razgovor. Wallander je usnama
oblikovao riječ Malmö, ali Svedberg je odmahnuo glavom.
To je ponovno bio Hansson.
Ovaj put rebro - poslije je rekao Svedberg. - Mora li
doista nazvati svaki put kad naiđu na neku kost?
Wallander je sjeo za stol. Ponovno je zazvonio telefon.
Ponovno je Svedberg digao slušalicu. Nakratko je
osluhnuo, a zatim ju je dao Wallanderu.
Ubrzo vam stiže faks - rekao je Karl- Henrik
Bergstrand. - Mislim da smo prikupili sve što ste tražili.
 Onda ste obavili dobar posao - odgovorio je Wallander.
- Budemo li još danas trebali kakvo objašnjenje ili dopunu,
javit ću vam se.
U to sam uvjeren - rekao je Karl- Henrik Bergstrand. -
Imam dojam da nećete tako brzo biti gotovi.
Okupili su se vani oko uređaja za faksiranje. Nakon
nekoliko minuta stigli su papiri. Wallander je odmah vidio
da ima više imena nego što je zamišljao. Kad je slanje
završilo, otrgnuli su listove i umnožili ih. Vrativši se u
sobu za sastanke, šutke su proučavali papire. Wallander je
izbrojao trideset dva imena. Među pratiteljima vlaka bilo
je sedamnaest žena. Nijedno ime nije mu bilo poznato.
Popis radnog vremena i različitih kombinacija činio se
beskrajnim. Morao je dugo tražiti dok nije pronašao tjedan
u kojem nije bilo imena Margarete Nystedt. Čak jedanaest
pratiteljica vlaka bilo je u službi tih dana kad je Katarina
Taxell radila u vagon- restoranu. Također nije bio siguran
poznaje li sve skraćenice i šifre za različite osobe i njihovo
radno vrijeme.
Wallander je nakratko osjetio kako mu se vraća slabost,
ali se pribrao te lupio olovkom po stolu. - Ovdje imamo
veliki broj osoba - rekao je. - Ako se ne varam, moramo se
prvo usredotočiti na jedanaest pratiteljica vlaka i na žensko
zapovjedno osoblje. Osim toga, imamo četrnaest
muškaraca. No volio bih da počnemo sa ženama. Zna li tko
od vas za neko od ovih imena?
Sagnuli su glave prema papirima, ali se nitko iz drugih
dijelova istrage nije sjećao nijednog imena. Wallanderu je
nedostajao Hansson koji je najbolje pamtio imena. Zamolio
je jednog policajca iz Malmöa da dovede Hanssona.
 - Možemo početi - rekao je kad je kolega iz Malmöa
izašao iz sobe. - Jedanaest žena. Moramo razgovarati o
svakoj posebno. Nadam se da ćemo negdje naći točku koja
će nam pomoći u istrazi. Razdvojit ćemo vas. A sada
počnimo. Ovo će biti duga večer.
Razdijelili su imena i razišli se. Kratak trenutak slabosti
koju je Wallander osjetio, minuo je. Sad je osjećao da je
počeo lov. Vrijeme čekanja napokon je prošlo.
.

Nakon nekoliko sati, kad je bilo već gotovo 11 sati navečer,

Wallander je ponovno počeo osjećati da nema snage. Nisu
postigli ništa osim što su mogli prekrižiti dva imena. Jedna
je žena poginula u automobilskoj nesreći odavno prije
nego što su u jami pronašli tijelo Holgera Erikssona. Druga
se greškom našla na popisu, iako je tada već prešla raditi u
upravu u Malmöu. Karl- Henrik Bergstrand sam je otkrio
pogrešku i odmah je nazvao Wallandera.
Tražili su dodirne točke, ali nisu našli nijednu. Ann-
Britt Höglund došla je u Wallanderovu sobu. - Što ćemo s
ovom ovdje? - upitala je mašući listom papira.
- Što je s njom?
- Anneli Olsson, trideset devet godina, udana, četvero
djece. Živi u Angelholmu. Suprug je pastor u Slobodnoj
crkvi. Ona je prije radila u jednom hotelu u Angelhomu
kao šefica za pripremu i posluživanje hladnih jela. Zatim
se prekvalificirala, ali ja ne znam u što. Ako sam dobro
shvatila, veoma je religiozna. Radi u vlaku, brine za obitelj,
a ono malo slobodnog vremena što ima koristi za ručni rad
ili obavlja različite poslove za misiju. Što ču s njom?
Pozvati je na razgovor i pitati je je li prošli mjesec ubila
trojicu muškaraca? Zna li gdje se nalaze Katarina Taxell i
njezino dijete?
- Stavi je na stranu - rekao je Wallander. - I to je korak
u pravom smjeru.
Hansson se oko osam sati vratio iz Lödingea kad su im
vjetar i kiša onemogućili da nastave s radom. Rekao je da
mu odsada treba više pomagača za iskapanje. Poslije toga
se odmah bacio na proučavanje preostalih devet žena.
Wallander ga je uzalud pokušavao poslati kući, ne bi li se
bar presvukao u suhu odjeću. No Hansson nije htio.
Wallander je naslućivao da se želi što prije otarasiti
sumornog iskustva kopanja po kiši u potrazi za posmrtnim
ostacima Kriste Haberman.
Oko pola jedanaest Wallander je sjedio za telefonom,
pokušavajući doći do rođakinje jedne pratiteljice vlaka koja
se zvala Wedin. Ona je tijekom protekle godine pet puta
mijenjala adresu stanovanja. Prošla je kroz mučnu rastavu
braka i najveći dio vremena bila je bolovanju. Upravo je
ponovno htio nazvati informacije kad se na vratima
pojavio Martinsson. Wallander je brzo spustio slušalicu. Po
izrazu Martinssonova lica vidio je da se nešto dogodilo. -
Mislim da sam je našao - rekao je polako. - Yvonne Ander.
Četrdeset sedam godina.
- Zašto misliš da je to ona?
- Kao prvo, ona živi tu, u Ystadu. U ulici Liregatan.
- Što još imaš?
- Djeluje posebno, na više načina. Neshvatljivo. Kao i
cijela istraga. No ima prošlost koja bi nas trebala zanimati.
Nekoć je bila pomoćna sestra, a osim toga, radila je u
ambulanti za stradale u prometnim nesrećama.
Wallander ga je nekoliko trenutaka gledao bez riječi.
Zatim je ustao. - Dovedi ostale - rekao je. - Odmah.
Nakon nekoliko minuta okupili su se u sobi za
sastanke.
- Martinsson ju je možda pronašao - rekao je
Wallander. - Ona živi ovdje u Ystadu.
Martinsson je iznio sve što je doznao o Yvonne Ander.
- Četrdeset sedam joj je godina - počeo je. - Rođena je u
Stockhomu. Čini se da već petnaest godina živi u Skaniji.
Prvih nekoliko godina živjela je u Malmöu. Zatim je otišla
u Ystad. Posljednjih deset godina radila je na željeznici. No
prije, vjerojatno dok je još bila mlada, izučila je za pomoćnu
sestru i mnogo je godina radila u bolnici. Zašto je
odjednom počela raditi nešto drugo, ne mogu reći.
Naravno. Također je bila pomoćna sestra u jednoj
ambulanti za stradale u prometnim nesrećama. A poslije
toga, čini se, godinama nije uopće radila.
- Što je radila u to vrijeme? - upitao je Wallander.
- Nije poznato.
- Je li u braku?
- Nije, sama je.
- Rastavljena?
- Ne znam. Nigdje se ne pojavljuju djeca. Ne vjerujem
da je bila udana. No njezino se radno vrijeme podudara s
onim Katarine Taxell.
 Martinsson je čitao iz svoje bilježnice. Sad ju je spustio
na stol. - Još nešto - rekao je - na što sam prvo reagirao. Ona
je aktivni član željezničarske sportske udruge u Malmöu,
koja sigurno ima mnogo članova. Ali mene je iznenadilo to
što ona trenira s utezima.
U sobi je zavladala tišina.
- Drugim riječima, vjerojatno je snažna - nastavio je
Martinsson. - A mi i tražimo ženu velike tjelesne snage.
Wallander je brzo procijenio situaciju. Je li to mogla biti
ona? Zatim je donio odluku. - Sva ostala imena ostavit
ćemo do daljnjega po strani - rekao je. - Posvetimo se sada
Yvonne Ander. Ponovi sve još jedanput, ali polako, molim
te.
Martinsson je ponovio ono što je rekao. Pojavila su se
nova pitanja. Na mnoga nisu znali odgovoriti. Wallander
je pogledao na sat. Petnaest do dvanaest.
- Mislim da ćemo još večeras razgovarati s njom.
- Ako ne radi - rekla je Ann-Britt Höglund. - Ako
pogledate popise, vidjet ćete da povremeno radi u noćnim
vlakovima. Što je pomalo čudno. Pratitelji i šefovi vlakova
i inače rade samo danju ili samo noću. No možda se
varam?
- Ona je ili kod kuće ili nije - rekao je Wallander.
- O čemu zapravo želimo razgovarati s njom?
Pitanje je došlo od Hamréna i bilo je opravdano.
- Mislim da nije nemoguće da je Katarina Taxell kod nje
- rekao je Wallander. - Za nuždu nam to može poslužiti kao
izgovor. Reći ćemo da je njezina majka zabrinuta. Time
moramo početi. Nemamo nikakvih dokaza protiv nje.
Nemamo ništa. Alija želim doći do otisaka prstiju.
- Dakle, ne idemo u punom sastavu - rekao je Svedberg.
Wallander je kimnuo Ann-Britt Höglund. - Mislio sam
da je posjetimo nas dvoje. Za svaku sigurnost možemo u
pozadini imati jedan auto. Ako se što dogodi.
- Što bi se moglo dogoditi? - upitao je Martinsson.
- Ne znam.
- Nije li to pomalo neodgovorno? - upitao je Svedberg.
- Ipak je sumnjičimo za sudjelovanje u teškom zločinu.
- Ponijet ćemo oružje, naravno - odgovorio je
Wallander.
Prekinuo ih jedan čovjek iz centrale koji je pokucao na
pritvorena vrata. - Stigla je poruka od jednog Rječnika iz
Lunda - rekao je. - On je već pregledao ostatke kostura koje
ste našli. Misli da je u pitanju ženska osoba. I da su kosti
dugo ležale pod zemljom.
- Onda to znamo - rekao je Wallander. - Ako je to sve,
onda ćemo riješiti slučaj nestanka otprije dvadeset sedam
godina.
Službenik je izašao iz sobe. Wallander se vratio na ono
o čemu su prije razgovarali. - Ne vjerujem da će se nešto
dogoditi – ponovio je.
- A što ćemo reći ako Katarina Taxell nije ondje? Ipak
ćemo pozvoniti usred noći.
- Pitat ćemo za Katarinu - rekao je Wallander. - Tražimo
je. I to je sve.
- Što ako ona nije kod kuće?
 Wallanderu nije trebalo vremena za razmišljanje. -
Onda ćemo ući - rekao je. - A oni u autu će također biti na
oprezu, u slučaju da ona dođe kući. Uključili smo telefone.
Vi ostali čekat ćete ovdje. Znam da je kasno. Ali ne
možemo ništa promijeniti.
Nitko nije imao ništa dodati.
.

Netom poslije ponoći izašli su iz policijske zgrade. Vjetar

je u međuvremenu postigao olujnu jačinu. Wallander i
Ann-Britt Höglund vozili su se njezinim autom.
Martinsson i Svedberg bili su pozadinci. Ulica Liregatan
nalazila se u samom središtu grada. Parkirali su se jedan
blok dalje. Grad je bio pust, susreli su samo auto noćne
policijske ophodnje. Wallanderu je odjednom prostrujalo
glavom pitanje hoće li novi policajci na biciklima moći izaći
u ophodnju i po oluji poput ove.
Yvonne Ander stanovala je u obnovljenoj starinskoj
kući. Vrata su vodila izravno na ulicu. Od tri stana u kući
njezin je bio srednji. Wallander i Ann-Britt Höglund prešli
su na drugu stranu ulice i promatrali pročelje. Osvijetljen
je bio samo jedan prozor na lijevoj strani.
- Ili spava - rekao je Wallander - ili nije kod kuće. No
moramo poći od toga da je unutra.
Bilo je dvadeset minuta poslije ponoći.
- Je li ona ubojica? - upitala je Ann-Britt Höglund.
Wallander je primijetio da mu je hladno i da se ne
osjeća dobro.
Možda zato što sada love ženu?
- Da - odgovorio je. - Jasno je da jest.
 Prešli su na drugu stranu ulice. Lijevo je stajao auto u
kojem su sjedili Martinsson i Svedberg. Svjetla na autu bila
su ugašena. Ann-Britt Höglund pozvonila je na vrata.
Wallander je naslonio uho na vrata i čuo kako unutra
zvoni. Nestrpljivo su čekali. Glavom joj je dao znak da
ponovno pozvoni. I dalje ništa. Isto tako bilo je i kad je
pozvonila treći put.
- Spava li? - upitala je Ann-Britt Höglund.
- Ne - rekao je Wallander. - Mislim da nije kod kuće.
Vrata su bila zaključana. Izašao je na ulicu i mahnuo
prema autu. Martinsson je izašao. Kad bi trebalo otvoriti
zaključana vrata, najbolje bi bilo da se to ne učini silom.
Imao je džepnu svjetiljku i svežanj ključeva. Wallander je
držao svjetiljku dok je Martinsson radio. Prošlo je više od
deset minuta dok brava nije popustila. Uzeo je svjetiljku i
vratio se u auto, a Wallander se osvrtao uokolo. Na ulici
nije bilo nikoga. Ann-Britt Höglund i on ušli su u stan,
stajali u tišini i osluškivah. Činilo se da na hodniku nije bilo
prozora. Wallander je upalio svjetlo. Lijevo se nalazila
dnevna soba s niskim stropom, a desno kuhinja. Ispred
njih nalazile su se uske stube koje su vodile na prvi kat.
Škripale su pod njihovim nogama. Gore su bile tri spavaće
sobe, sve su bile prazne, u cijelom stanu nije bilo nikoga.
Pokušao je procijeniti situaciju. Ubrzo će biti jedan sat.
Mogu li računati na to da će se žena koja tu živi vratiti u
noći? Mnogo toga ukazivalo je na suprotno, a zapravo
ništa da bi moglo biti tako. Čak ni okolnost da je bila
zajedno s Katarinom Taxell i njezinim djetetom. Zar bi
noću bila vani s njima?
 Wallander je prišao staklenim vratima u jednoj od
spavaćih soba i vidio da je balkon ispred njih pretrpan
loncima za cvijeće. U loncima je bila samo zemlja - ni jedna
jedina biljka.
Slika balkona i praznih posuda za cvijeće izazvala je u
njemu još veću potištenost. Brzo je izašao iz sobe.
Vratili su se na hodnik.
Idi po Martinssona - rekao je. - I zamoli Svedberga da
se vrati u policijsku upravu. Moraju nastaviti tražiti.
Mislim da Yvonne Ander ima još jedan stan. Vjerojatno
kuću.
A što je sa stražom na ulici?
Noćas je neće biti. Naravno, trebamo imati auto vani.
Kaži Svedbergu da to sredi.
Kad je Höglund krenula, on ju je zaustavio. Zatim je
pogledao uokolo, ušao u kuhinju i upalio svjetlo iznad
sudopera. Ondje su se nalazile dvije neoprane šalice za
kavu. Umotao ih je u ručnik i dao ih joj.
Otisci prstiju - rekao je. - Daj ih Svedbergu. A on neka
ih dade Nybergu. To može biti jako važno.
Ponovno se popeo na kat, čuo je kako ona otvara vrata.
Mirno je stajao u mraku. Tada je učinio nešto što ga je i
samog zaprepastilo. Otišao je u kupaonicu, uzeo ručnik i
pomirisao ga. Osjetio je blagi miris posebnog parfema.
No taj ga je miris iznenada podsjetio na nešto drugo.
Pokušao je zadržati sliku, sjećanje na jedan miris.
Pomirisao je još jedanput. Ali nije našao ništa. Iako je imao
osjećaj da je sasvim blizu nečega.
 Taj je miris osjetio negdje drugdje, u nekoj drugoj
prigodi. No nije se mogao sjetiti kada i gdje. Otada nije
prošlo mnogo vremena.
Trgnuo se kad je čuo kako se dolje u prizemlju otvaraju
vrata. Odmah zatim pojavili su se Martinsson i Ann-Britt
Höglund.
Sada počinjemo tražiti - rekao je Wallander. - Ne
tražimo samo ono što će potkrijepiti sumnju na ubojstvo.
Tražimo i nešto što ukazuje na to da ona doista ima još
jedan stan. Želim znati gdje.
Zašto bi ga imala? - upitao je Martinsson. <
Cijelo su vrijeme govorili tiho kao da se osoba koju
traže nalazi u njihovoj blizini, pa ili može čuti.
Katarina Taxell - rekao je Wallander. - Njezino dijete.
Osim toga vjerujemo da je Gösta Runfelt bio zatočen tri
tjedna. Ja mislim da to nije bilo ovdje, usred Ystada.
Martinsson i Ann-Britt Höglund ostali su gore.
Wallander je sišao u prizemlje. Navukao je zavjese u
dnevnoj sobi i upalio svjetlo. Zatim je stao nasred sobe i
polako se okretao u krug, razgledajući prostoriju. Pomislio
je kako žena koja ovdje živi ima Ej ep namještaj. Ona je
također pušila. U pepeljari na priručnom stolu pokraj
kožnate sofe nije bilo opušaka, ali je bilo tragova pepela.
Na zidovima su visjele slike i fotografije. Prišao je bliže i
pogledao ih. Mrtva priroda i vaze s cvijećem. Nisu baš bile
nešto. Sasvim dolje u desnom kutu nalazio se potpis: Anna
Ander- 58. Vjerojatno neka rođakinja. Ander nije bilo
uobičajeno prezime, pomislio je. Pojavilo se i u švedskoj
kriminalističkoj povijesti, ali se nije mogao sjetiti u kojem
kontekstu. Gledao je jednu od uokvirenih fotografija.
Imanje u Skaniji. Slika je bila snimljena odozgor, ukoso.
Wallander je pretpostavljao da je fotograf stajao na
nekakvom krovu ili na visokim ljestvama. Hodao je po
sobi. Pokušavao je osjetiti njezinu prisutnost. Pitao se zašto
je to bilo tako teško. Sve ostavlja dojam napuštenosti,
pomislio je. Temeljita napuštenost. Ona nije često ovdje.
Vrijeme provodi negdje drugdje.
Prišao je njezinu malom pisaćem stolu koji se nalazio
uza zid. Između zavjesa ugledao je malo stražnje dvorište.
Prozor nije bio dobro zatvoren, pa je hladan vjetar prodirao
u sobu. Izvukao je stolicu i sjeo. Pokušao je otvoriti prvu
ladicu. Nije bila zaključana. Na ulici je prošao auto. Dugim
svjetlima osvijetlio je jedan prozor i zatim nestao. Poslije
toga se opet čuo samo vjetar. U ladici se nalazio svežanj
pisama. Potražio je svoje naočale i izvukao gornje pismo.
Pošiljatelj je bio A. Ander, s adresom u Španjolskoj. Izvadio
je pismo iz omotnice i preletio ga pogledom. Anna Ander
bila je njezina majka. To nije bilo upitno. Opisivala je jedno
putovanje. Na zadnjoj stranici napisala je da putuje u Alžir.
Pismo je bilo napisano u travnju 1993. godine. Vratio ga je
među ostala pisma. Iznad njega na katu zaškripale su
podne daske. Rukom je popipao stražnji dio ladice. Nije
bilo ničega. Zatim je pregledao ostale ladice. Čak si papiri
mogu djelovati napušteno, pomislio je. Nije našao ništa što
bi mu privuklo pozornost. Bilo je previše prazno da bi bilo
prirodno. Sad je bio potpuno siguran da ona stanuje negdje
drugdje. Nastavio je pregledavati ladice.
Pod iznad njega je škripao.
Bilo je pola dva.
 .

Vozila je kroz noć i bila je veoma umorna. Katarina je bila

nemirna. Morala ju je slušati satima. Često se čudila kako
su te žene slabe. Dopuštale su da ih muče, zlostavljaju,
ubijaju. Ako prežive napad, poslije sjede noćima i kukaju.
Nije ili shvaćala. Sada, dok je vozila kroz noć, mislila je
kako zapravo prezire te žene. Zato što nisu pružale otpor.
Bilo je pola jedan. Obično bi sada spavala, ujutro je
morala ići na posao. Osim toga, planirala je spavati u
Vollsjöu. No sad se odvažila ostaviti Katarinu samu s
djetetom. Uvjerila ju je da mora ostati gdje je. Još nekoliko
dana, možda jedan tjedan. Sutra navečer ponovno će
nazvati majku. Katarina će nazvati. Ona će sjediti pokraj
nje. Nije vjerovala da će Katarina reći nešto što ne bi
trebala. No ipak je htjela biti pokraj nje.
U jedan i deset stigla je u Ystad.
Instinktivno je naslutila opasnost kad je skrenula u
ulicu Lingarten. Auto s ugašenim svjetlima. Nije se više
mogla okrenuti, morala je nastaviti voziti. Prolazeći, bacila
je pogled na auto. U njemu su sjedila dvojica muškaraca.
Također je slutila da u njezinu stanu gori svjetlo. U bijesu
je tako snažno pritisnula papučicu gasa da je auto
poskočio. Zakočila je jednako naglo kad je skrenula iza
ugla. Znači da su je pronašli. Ljudi koji su nadzirali kuću
Katarine Taxell. Sada su bili u njezinu stanu. Osjetila je
kako joj se vrti u glavi. Ali to nije bio strah. Ondje nije imala
ništa što bi ih moglo odvesti u Vollsjö. Ništa što bi im
otkrilo tko je ona. Ništa osim njezina imena.
Sjedila je sva uznemirena. Vjetar je udarao u njezin
auto. Ugasila je motor i isključila svjetla. Sad je bila
prisiljena vratiti se u Vollsjö. Sada je znala zašto je otišla
odanle; kako bi vidjela jesu li ljudi koji su je pratili ušli u
njezinu kuću. Još je bila u velikoj prednosti. Oni je nikad
neće sustići. Razmotavat će cedulje sve dok u knjizi ne
ostane nijedno ime.
Ponovno je upalila motor. Odlučila je još jedanput
proći pokraj svoje kuće.
Auto je još bio ondje. Zakočila je dvadeset metara iza
njega, ali nije ugasila motor. Unatoč velikom razmaku i
nepovoljnom kutu vidjela je da su zavjese u njezinu stanu
navučene. Ljudi koji su bili unutra upalili su svjetlo. Sada
je traže. ali neće naći ništa.
Odvezla se dalje. Prisilila se da to učini pažljivo, tako
da joj kotači ne proklizuju kao inače.
.

Wallander se vratio svežnju pisama kad je začuo užurbane

korake na hodniku. Ustao je. Bio je to Martinsson. Odmah
poslije njega došla je i Ann-Britt Höglund.
- Mislim da bi trebao pogledati ovo - rekao je
Martinsson. Bio je blijed, glas mu je drhtao. Stavio je na stol
izlizanu bilježnicu u crnom omotu. Bila je otvorena.
Wallander se nagnuo i stavio naočale. U bilježnici je bilo
mnogo imena. Uz svako ime nalazio se broj. Namrštio se.
- Okreni nekoliko stranica - rekao je Martinsson.'
Wallander je Ustao. Ponovno se pojavio niz imena. Bila
su označena strelicama, prekrižena, promijenjena. Imao je
osjećaj da su to samo nekakve bilješke.
- Još nekoliko stranica - rekao je Martinsson.
Wallander je primijetio da je uzrujan.
 Niz imena pojavio se još jedanput. Ovaj put s manjim
brojem izmjena i premještanja.
Onda ga je ugledao.
Prvo ime bilo mu je poznato. Gösta Runfelt. Zatim je
pronašao i ostala, Holger Eriksson i Eugen Blomberg. Na
vanjskom rubu pokraj imena bili su navedeni i datumi.
Datumi njihovih smrti.
Wallander je pogledao Martinssona i Ann-Britt
Höglund. Oboje su bili blijedi.
Više nije bilo sumnje. Stigli su do cilja svoje potrage.
U ovoj knjizi ima više od četrdeset imena - rekao je
Wallander. - Namjerava li ih sve ubiti?
U svakom slučaju znamo tko je sljedeći na redu - rekla
je Ann-Britt Höglund pokazujući na jedno ime.
Tore Grundén. Ispred njegova imena nalazio se crveni
uskličnik. Ali na desnoj strani nije bilo datuma smrti.
Na kraju se nalazi jedan poseban list - rekla je Ann-Britt
Höglund.
Wallander ga je oprezno izvukao. To su bile uredno
napisane bilješke. Wallander je nehotice pomislio na
rukopis svoje bivše supruge Mone. Slova su bila zaobljena,
redovi ravni i pravilni. Bez križanja i izmjena. No ono što
je tu pisalo nije bilo lako protumačiti. Što su značile te
bilješke? Brojke, ime mjesta Hasslehoma, jedan datum.
Nešto što bi moglo biti vrijeme polaska ili dolaska u redu
vožnje, 7.50. Sutrašnji datum. Subota, 22. listopada.
- Što to znači, kvragu? - rekao je Wallander. - Silazi li
Tore Grundén u 7.50 u Hassleholmu?
 - Možda ulazi u vlak - rekla je Ann-Britt Höglund.
- Nazovi Bircha u Lund. On ima telefonski broj čovjeka
iz Malmöa koji se zove Karl- Henrik Bergstrand. Neka ga
probudi i neka mu postavi jedno pitanje. Radi li Yvonne
Ander u vlaku koji sutra dolazi u Hassleholm u 7.50 ili
odlazi u to vrijeme?
Martinsson je izvadio svoj telefon. Wallander je zurio u
otvorenu bilježnicu.
- Gdje je ona? – upitala je Ann-Britt Höglund. - Mislim,
sada? Znamo gdje će vjerojatno biti sutra ujutro.
Wallander ju je pogledao. U vidnom polju iza nje imao
je slike i fotografije. Odjednom je shvatio. Trebao se odmah
toga sjetiti. Prišao je zidu i skinuo uokvirenu sliku imanja.
Okrenuo ju je. Hansgarden u Vollsjöu, 1965., netko je
napisao tintom.
- Ona živi ovdje - rekao je. - A vjerojatno se tu nalazi i
u ovom trenutku.
- Što ćemo? – upitala je.
- Idemo onamo pa ćemo je uhititi - odgovorio je
Wallander. Martinsson je dobio Bircha. Čekali su.
Razgovor je bio kratak. - Izvući će Bergstranda iz kreveta -
rekao je Martinsson.
Wallander je i dalje držao bilježnicu u ruci. - Idemo -
rekao je.
- Ostale ćemo pokupiti usput.
- Znamo li gdje se nalazi Hansgarden? – upitala je.
- Pronaći ćemo ga u popisima zemljišta - rekao je
Martinsson. - Za to mi treba manje od deset minuta.
 Sada su bili u velikoj žurbi. U dva sata i pet minuta
vratili su se u policijsku upravu. Okupili su umorne
kolege. Martinsson je u svojem računalu tražio
Hansgarden. Trebalo mu je više vremena nego što je
mislio. Našao ga je tek nekoliko minuta prije tri sata.
Potražili su ga na karti. Nalazio se na rubu Vollsjöa.
- Da se naoružamo? - upitao je Svedberg.
- Da - odgovorio je Wallander. - ali imajte na umu da je
ondje Katarina Taxell. I njezino dijete.
Nyberg je došao u sobu za sastanke. Raščupane kose i
krvavih očiju. - Na jednoj šalici našli smo što smo tražili -
rekao je. - Otisak prsta odgovara. Onom na kovčegu i na
opušku. Budući da nije riječ o palcu, ne mogu reći
podudara li se i s otiskom s tornja za ptice. Uostalom,
čudno je da je taj izgleda tek poslije dospio onamo. Kao da
je još jedanput bila ondje. Ako je to uopće bila ona. No
trebala bi biti. Tko je ona?
- Yvonne Ander - rekao je Wallander. - A sad idemo po
nju. Samo da se Bergstrand javi.
- Moramo li to čekati? - upitao je Martinsson.
- Pola sata - rekao je Wallander. - Ne dulje.
Čekali su. Martinsson je izašao iz sobe kako bi
provjerio nadziru li još stan u ulici Liregatanu.
Nakon dvadeset dvije minute nazvao je Bergstrand. -
Yvonne Ander radi ujutro u vlaku iz Malmöa prema
sjeveru - rekao je.
- Sada to znamo - rekao je Wallander.
U petnaest do četiri izašli su iz Ystada. Oluja je dostigla
vrhunac.
 Wallander je obavio još dva telefonska razgovora.
Jedan s Lisom Holgersson, a drugi s Perom Åkessonom.
Nitko nije imao nikakvih primjedbi.
Morali su je što prije uhititi.
 36.

Oko pet sati rasporedili su se oko imanja koje se zvalo

Hansgarden. Vjetar je bio jak i puhao je u naletima, oni su
bili promrzli, opkolili su kuću, poput sjenki. Nakon kratke
rasprave odlučili su da bi Wallander i Ann-Britt Höglund
trebali ući. Ostali su zauzeli takva mjesta da je svaki bio u
vezi bar s jednim drugim.
Stajao je s Ann-Britt Höglund u zavjetrini iza jedne
oronule šupe. Ulazna vrata kuće bila su udaljena oko
dvadeset pet metara. Vrijeme je prolazilo; ubrzo će svanuti
dan. Nisu mogli dulje čekati.
Wallander je rekao da se trebaju naoružati. Ali htio je
da sve protekne mirno. Ponajprije zato što je u kući bila
Katarina Taxell s djetetom.
Ništa nije smjelo poći po zlu. Najvažnije je bilo da
ostanu smireni.
Idemo sad - rekao je. - Daj znak.
Tiho je govorila u walkie-talkie. Svi su potvrdili da su
shvatili. Izvukla je pištolj. Wallander je odmahnuo glavom.
Stavi ga u džep - rekao je. - Ali zapamti u koji.
U kući je i dalje vladala tišina. Ništa se nije micalo.
Wallander je išao prvi, Ann-Britt Höglund ukoso za njim.
Vjetar je puhao u naletima cijelo vrijeme. Wallander je još
jedanput pogledao na sat. Pet sati i devetnaest minuta.
Yvonne Ander je sigurno već ustala, ako želi stići na posao
u jutarnji vlak. Zastali su pred vratima.
 Wallander je duboko udahnuo. Pokucao je i odmaknuo
se korak unatrag. Ruka mu je bila na pištolju u desnom
džepu jakne. Ništa se nije dogodilo. Koraknuo je naprijed i
ponovno pokucao. Ujedno je pritisnuo kvaku. Vrata su bila
zatvorena zasunom. Odjednom ga je obuzeo nemir.
Udario je šakom po vratima. I dalje ništa. Nešto nije bilo u
redu.
- Provalit ćemo vrata - rekao je. - Daj znak. Tko je ponio
otpirač? Zašto ga nemamo?
Ann-Britt Höglund govorila je odlučnim glasom u
walkie-talkie. Okrenula se leđima prema vjetru. Wallander
je držao na oku prozore s obje strane ulaznih vrata.
Svedberg je dotrčao s otpiračem. Wallander ga je
zamolio da se odmah vrati na svoje mjesto. Zatim je
gurnuo otpirač između vrata i dovratka. Upotrijebio je svu
svoju snagu. Vrata su iskočila iz brave. U hodniku je bilo
upaljeno svjetlo. Izvadio je pištolj, iako to nije namjeravao
učiniti. Ann-Britt Höglund slijedila ga je u stopu.
Wallander se sagnuo i ušao. Ona je stajala iza njega i
pokrivala ga svojim pištoljem. Sve je bilo mirno.
- Policija! - povikao je Wallander. - Tražimo Yvonne
Ander.
Ništa se nije dogodilo. Povikao je još jedanput.
Oprezno je išao prema sobi koja se nalazila nasuprot njima.
Ona ga je pratila. Ponovno mu se sve učinilo nestvarnim.
Brzo je ušao u veliku, otvorenu prostoriju, mašući
pištoljem. Sve je bilo prazno. Spustio je ruku. Ann-Britt
Höglund stajala je s druge strane vrata. Prostorija je bila
golema. Svjetiljke su bile upaljene. Uz jedan od duljih
zidova nalazila se peć neobična oblika.
Odjednom su se na drugoj strani prostorije otvorila
vrata. Wallander se okrenuo i ponovno podigao oružje,
Ann-Britt Höglund kleknula je na jedno koljeno. U
prostoriju je ušla Katarina Taxell. Na sebi je imala
spavaćicu i izgledala je uplašeno.
Wallander je spustio pištolj, Ann-Britt Höglund učinila
je isto.
U tom trenutku Wallander je shvatio da Yvonne Ander
nije u kući.
- Što se to događa? – upitala je Katarina Taxell..
Wallander se u nekoliko koraka stvorio pokraj nje. -
Gdje je Yvonne Ander?
- Ona nije ovdje.
- Gdje je?
- Mislim da je otišla na posao.
Wallanderu se sada jako žurilo. - Tko ju je odvezao?
- Sama je vozila.
- Ali njezin je auto pred vratima.
- Ona ima dva auta.
Kako jednostavno, pomislio je Wallander. Nije u
pitanju bio samo crveni Golf. - Jeste li dobro? - upitao je
zatim. - A kako je vaše dijete?
- Zašto ne bismo bili dobro?
Wallander se na brzinu osvrnuo po prostoriji, zatim je
zamolio Ann-Britt Höglund da pozove ostale. Nisu imali
puno vremena i morali su krenuti dalje.
 - Dovedi Nyberga - rekao je. - Ovu kuću treba pretražiti
od podruma do krova.
Promrzli policajci okupili su se u velikoj bijeloj
prostoriji.
- Otišla je - rekao je Wallander. - Na putuje u
Hassleholm.
Nema razloga da mislimo da je negdje drugdje. Ondje
počinje raditi. Ondje ulazi u vlak i putnik koji se zove Tore
Grundén, koji je sljedeći na njezinu popisu smrti.
- Zar ga doista želi ubiti u vlaku? - s nevjericom je
upitao Martinsson.
- To ne znamo - rekao je Wallander. - ali ne želimo više
ubojstava. Moramo je uhvatiti.
- Trebali bismo upozoriti kolege u Hassleholmu - rekao
je Hansson.
- To ćemo usput - rekao je Wallander. - Mislio sam da
Martinsson i Hansson pođu sa mnom. Vi ostali počnite s
kućom i razgovarajte s Katarinom Taxell.
Kimnuo joj je. Ona je stajala uza zid. Svjetlost je bila
siva. Gotovo je ušla u zid, rasplinula se, zamaglila. Može li
ljudsko biće doista biti tako bezbojno da postane
nevidljivo?
Krenuli su. Hansson je sjedio za upravljačem.
Martinsson je upravo htio nazvati u Hassleholm kad ga je
Wallander zamolio da pričeka.
- Mislim da bi bilo najbolje kad bismo sami to učinili -
rekao je. - Nastane li kaos, bog zna što će se dogoditi. Ona
je možda opasna. To sam shvatio. Opasna i za nas.
 - A što drugo? - zapanjeno je upitao Hansson. - Pa ubila
je tri čovjeka. Nabila na kolac, zadavila, utopila. Ako takva
osoba nije opasna, onda ne znam tko jest.
- Mi čak ne znamo ni kako Grundén izgleda - rekao je
Martinsson. - Hoćemo li ga pozvati preko zvučnika na
kolodvoru? Ona u svakom slučaju ima na sebi nekakvu
odoru?
- Možda - rekao je Wallander. - Pričekajmo da dođemo
onamo. Upali plavo svjetlo, žurimo se.
Hansson je vozio brzo. Bih su u stisci s vremenom. Kad
su imali još dvadeset minuta do Hassleholma, Wallander
je znao da će stići na vrijeme.
Onda im je pukla guma. Hansson je opsovao i
zaustavio se. Kad su shvatih da moraju promijeniti lijevu
stražnju gumu, Martinsson je opet htio nazvati kolege u
Hassleholmu. Oni su mogli poslati i auto. Ali Wallander
nije pristao. Donio je odluku. Unatoč svemu stići će na
vrijeme. Munjevitom brzinom promijenili su kotač dok im
je olujni vjetar razdirao odjeću. Zatim su ponovno bili na
cesti. Hansson je sada vozio još brže, vrijeme je curilo, a
Wallander je pokušavao smisliti kako će postupiti. Bilo mu
je teško zamisliti kako Yvonne Ander pred očima putnika
koji ulaze u vlak ili izlaze iz njega ubija Torea Grundéna.
To se nije poklapalo s njezinim dosadašnjim načinom
ubijanja. Došao je do zaključka da do daljnjega mogu
zaboraviti Torea Grundéna. Potražit će nju, ženu u odori, i
neprimjetno će je uhvatiti.
Došli su u Hassleholm i Hansson je postao živčan,
griješio je u vožnji, iako je tvrdio da poznaje put. Sad je i
Wallander postao živčan, a kad su stigli na željeznički
kolodvor, umalo nisu počeli vikati jedan na drugoga.
Iskočili su iz auta, plavo svjetlo ostalo je uključeno. Tri
muškarca, pomislio je Wallander, koji su izgledali kao da
žele opljačkati blagajnu na kojoj se prodaju vozne karte il
u najmanju ruku stići na vlak koji treba krenuti za nekoliko
trenutaka. Na satu su vidjeli da imaju još točno tri minute
vremena: 7.47. Na zvučniku su najavili vlak. No Wallander
nije znao je li riječ o dolasku ili odlasku. Sada su morali biti
mirni. Otići će na peron, razdvojeni, ali ipak će neprestano
održavati vezu. Kad je pronađu, brzo će je opkoliti s tri
strane i zamoliti je da pođe s njima. Wallander je vjerovao
da je to kritičan trenutak. Nisu mogli biti sigurni kako će
se ona ponijeti. Moraju biti spremni, ne s oružjem, nego u
glavama. To je naglasio nekoliko puta. Yvonne Ander nije
koristila oružje. Moraju biti spremni, ali trebaju je uhvatiti
bez pucanja.
Zatim su krenuh. Vani je dalje puhao oštar vjetar. Vlak
još nije stigao. Putnici su tražili zaklon gdje god su mogli.
Bilo je mnogo putnika koji su toga jutra putovali na sjever.
Otišli su na peron. Wallander je išao prvi, Hansson odmah
iza njega, Martinsson na rubu perona. Wallander je odmah
ugledao muškarca, pratitelja vlaka, koji je čekao pušeći
cigaretu. Osjetio je kako mu od napetosti izbija znoj.
Yvonne Ander nije vidio. Nije bilo nikakve žene u odori.
Žurno je pogledom tražio muškarca koji bi mogao biti Tore
Grundén. No to je bilo besmisleno, naravno. Nisu
poznavali tog čovjeka. On je bio samo jedno prekriženo
ime u jezivoj bilježnici. Izmijenio je nekoliko pogleda s
Hanssonom i Martissonom. Tada je pogledao u
kolodvorsku zgradu, možda će ona doći odonud. U istom
trenutku vlak je ušao u kolodvor. Wallander je pomislio
kako su negdje pogriješili. Još nije htio vjerovati da ona
namjerava ubiti Torea Grundéna na peronu, ali nije bio
siguran. Mnogo puta je doživio da predvidive osobe
odjednom izgube kontrolu i počnu postupati impulzivno i
suprotno svojim dotadašnjim navikama. Putnici su
pokupili svoje kovčege, vlak je stigao. Pratitelj vlaka bacio
je cigaretu.
Wallander je uvidio da nema izbora, morao je
razgovarati s njim. Pitati ga je li Yvonne Ander već u vlaku.
Ili se njezin raspored promijenio. Vlak je zakočio.
Wallander se morao probijati između putnika koji su se
žurili skloniti se u vlak pred jakim vjetrom. Wallander je
odjednom ugledao muškarca koji je stajao sam malo dalje
na peronu i upravo posegnuo rukom u džep. Pokraj njega
stajala je žena u dugačkom kaputu koji je lamatao na
vjetru. Drugi vlak ulazio je u postaju iz suprotnog smjera.
Wallander nije bio načistu s tim je li uopće shvatio bit
slučaja. No ponašao se kao da je sve bilo potpuno jasno.
Ljude koji su mu stajali na putu gurao je u stranu. Malo
dalje iza njega išli su Hansson i Martinsson, ne znajući
kamo zapravo idu. Wallander je vidio kako je žena
odjednom odostrag zgrabila čovjeka. Djelovala je veoma
snažno. Gotovo ga je podigla s tla. Wallander je vjerovao
da ga želi baciti pred vlak na druge tračnice. Budući da
neće stići do nje na vrijeme, povikao je. Unatoč velikoj buci
koju je stvarala lokomotiva morala ga je čuti. Bio je
dovoljan samo jedan kratki trenutak oklijevanja, pogledala
je Wallandera pokraj kojeg su se pojavili Martinsson i
Hansson. Oni su počeli trčati prema ženi, koja je sad već
pustila onog čovjeka. Njezin dugačak kaput rastvorio se na
vjetru i Wallander je ispod njega ugledao odoru. Ona je
iznenada digla ruku i učinila nešto što je zaustavilo
Martinssona i Hanssona. Otrgnula si je kosu. Vjetar ju je
odmah zahvatio i počeo je kovitlati duž perona. Ispod
vlasulje imala je kratko podšišanu kosu. Nastavili su trčati.
Tore Grundén izgleda još uopće nije shvatio što mu se
moglo dogoditi.
- Yvonne Ander - viknuo je Wallander. - Policija.
Martinsson je sada bio iza nje. Wallander je vidio kako
je ispružio ruku ne bi li je uhvatio. Zatim se sve odigralo
veoma brzo. Ona je snažno i odlučno zamahnula desnom
rukom. Martinsson je dobio udarac u desni obraz. Pao je
na peron ne ispustivši glasa. Iza Wallandera netko je
povikao, jedan putnik je vidio što se dogodilo. Hansson je
stao kao ukopan kad je vidio što se dogodilo s
Martinssonom. Htio je izvaditi pištolj iz džepa. ali bilo je
prekasno. Ona je zgrabila Hanssona za jaknu i svom
snagom ga koljenom udarila u međunožje. Na trenutak se
nagnula nad njim, a zatim potrčala niz peron. Strgnula je
kaput s tijela i bacila ga. Zalepršao je i vjetar ga je odnio.
Wallander se zaustavio kod Martinssona i Hanssona.
Martinsson je bio bez svijesti. Hansson je uzdahnuo, bio je
blijed u licu. Kad je Wallander podigao glavu, više je nije
bilo. Počeo je trčati duž perona i vidio je kako malo dalje
pretrčava preko tračnica. Nestala je. Više je nije mogao
stići. Osim toga, nije znao što je s Martinssonom. Dotrčao
je natrag i vidio da nema Torea Grundéna. Došloje još
nekoliko službenika željeznice. Naravno, u onoj gunguli
nitko nije znao što se zapravo dogodilo.
O satu koji je uslijedio Wallander je poslije razmišljao
kao o kaosu kome nema kraja. Pokušao je istodobno učiniti
nekoliko različitih stvari. No nitko oko njega nije razumio
što je on govorio. Osim toga, oko njega su se uskomešali
putnici. Usred te gužve Hansson je počeo dolaziti k sebi.
Ali Martinsson je i dalje bio bez svijesti. Wallander je
proklinjao vozilo hitne pomoći koje nije došlo, a tek kad su
se na peronu pojavili smeteni policajci iz Hassleholma,
uspio je donekle shvatiti što se događa. Martinsson je
dobio klasični nokaut. No disao je pravilno. Dok su ga
bolničari nosili, Hansson je ustao teškom mukom i
odvezao se s njima u bolnicu. Wallander je objasnio
policajcima da su upravo namjeravali uhvatiti jednu
pratiteljicu vlaka, ali ona im je pobjegla. U tom trenutku
Wallander je primijetio da je vlak otišao. Pitao se je li Tore
Grundén ušao u vlak. Je li čovjek uopće slutio koliko je bio
blizu smrti? Wallander je uvidio da zapravo nitko ne
shvaća o čemu on govori. Samo su mu policijska iskaznica
i autoritet pomogli da ga unatoč svemu prihvate kao
kriminalističkog inspektora i da ga ne smatraju ludim.
Osim Martinssonova zdravstvenog stanja jedino ga još
zanimalo to kamo je pobjegla Yvonne Ander. U
uzbudljivim trenucima na peronu nazvao je Ann-Britt
Höglund i rekao joj što se dogodilo. Ona mu je obećala da
će se pobrinuti da jedan tim u Vollsjöu bude u pripremi za
svaki slučaj, ako se ona vrati. Nadzirat će i stan u Ystadu.
Ali Wallander je bio sumnjičav. Nije vjerovao da će se ona
ondje pojaviti. Ona je sad znala ne samo to da joj nadziru
kuću, nego i to da su joj za petama i da neće odustati dok
je ne uhvate. Kamo je mogla otići? Bijeg koji nije
isplanirala? Morao je uzeti u obzir tu mogućnost. No,
istodobno je nešto govorilo protiv toga. Planirala je cijelo
vrijeme. Ona je bila osoba koja je tražila dobro promišljene
izlaze. Wallander je ponovno nazvao Ann-Britt Höglund i
zamolio je da razgovara s Katarinom Taxell. Neka joj
postavi samo jedno pitanje: je li Yvonne Ander imala još
kakvo skrovište? Sva ostala pitanja mogla su se
privremeno odgoditi.
- Mislim da ona uvijek ima drugi izlaz - rekao je
Wallander. - Možda je spomenula neku adresu, neko
mjesto, a Katarina Taxell nije ni pomislila da je to skrovište.
- Možda se odlučila za stan Katarine Taxell u Lundu?
I Wallanderu se to činilo mogućim. - Nazovi Bircha -
rekao je. - Neka se prihvati posla.
- Ona ima ključeve stana, to je rekla Katarina - kazala je
Ann-Britt Höglund.
Wallander je vozio u bolnicu prateći policijski auto.
Hanssonu je bilo loše, ležao je na nosilima.
Skrotum mu je bio otečen i trebali su ga zadržati na
promatranju. Martinsson je i dalje bio bez svijesti. Jedan
liječnik govorio je o teškom potresu mozga. - Muškarac koji
može zadati takav udarac sigurno je veoma snažan - rekao
je.
- Da - odgovorio je Wallander. - Osim što je taj
muškarac bio žena.
 Otišao je iz bolnice. Kamo da krene? Nešto ga je
kopkalo u podsvijesti. Nešto u čemu bi se mogao nalaziti
odgovor na pitanje gdje je ona ili kamo ide.
Tada mu je sinulo. Nepomično je stajao pred bolnicom.
Nyberg je bio veoma jasan. Otisci prstiju s tornja dospjeli su
onamo kasnije. To je bila jedna od mogućnosti, iako ne baš
velika. Yvonne Ander mogla je biti osoba poput njega. Kad
je u škripcu, povlači se u osamu. Ondje lakše sagledava
stvari, lakše donosi odluke. Svi njezini postupci ukazivali
su na temeljite pripreme i točno planiranje vremena. Sada
se sve oko nje srušilo.
Rekao je sam sebi da bi svakako vrijedilo pokušati.
Mjesto je bilo zaključano, naravno. Ali Hansson je
rekao da će ondje nastaviti raditi tek kada dobiju pomoć
koju su tražili. Wallander je također vjerovao da su samo
kola ophodnje vršila nadzor. Osim toga, ona je mogla ići
istim putem kao i prije.
Wallander se pozdravio s policajcima koji su mu
pomogli. Oni i dalje nisu do kraja shvatili što se dogodilo
na željezničkom kolodvoru. No obećao im je da će ili
obavijestiti tijekom dana. Riječ je bila o rutinskom uhićenju
koje im je iskliznulo iz ruku. ali zapravo nije nastala
nikakva velika šteta. Policajci koji su morah ostati u bolnici
ubrzo će ponovno stati na noge.
Wallander je sjeo u auto i po treći put nazvao Ann-Britt
Höglund. Nije rekao zašto je zove, nego je samo htio da se
nađu na skretanju prema imanju Holgera Erikssona.
Bilo je deset sati kad je Wallander stigao u Lödinge.
Ann-Britt Höglund stajala je pokraj svojeg auta i čekala.
Posljednji dio puta do Erikssonova imanja vozili su se
Wallanderovim autom. Sto metara od kuće zaustavio je
auto. Do tada nije rekao ništa. Ona ga je upitno pogledala.
- Vjerojatno griješim - rekao je. - ali postoji mogućnost
da se ona vrati ovamo. U toranj za promatranje ptica. Već
je bila ovdje.
Podsjetio ju je na ono što je Nyberg rekao o otiscima
prstiju.
- Što je htjela ovdje? - upitala je.
- Ne znam. No lovimo je. Ona mora donijeti nekakvu
odluku.
Izašli su iz auta. Dočekao ih je vjetar.
- Pronašli smo radnu odjeću medicinske sestre - rekla
je. - Osim toga i plastičnu vrećicu s gaćicama.
Pretpostavljamo da je Gösta Runfelt bio zatočen u Vollsjöu.
Došli su do kuće.
Što ćemo ako je na tornju?
Napast ćemo je. Ja ću obići brijeg i otići na drugu
stranu. Ako dođe, tu će ostaviti auto. Ti ćeš onda sići
stazom. Ali ovaj put ćemo potegnuti oružje.
Ne vjerujem da će doći - rekla je Ann-Britt Höglund.
Wallander nije odgovorio. Znao je da bi mogla biti u
pravu.
Na dvorištu su se sklonili od vjetra. Jak vjetar je
potrgao trake za obilježavanje dolje kod jame gdje su
iskapali kosti Kriste Haberman. Na tornju nije bilo nikoga.
Njegovi su se obrisi oštro ocrtavali na vedrom jesenskom
nebu.
 - Čekat ćemo neko vrijeme - rekao je Wallander. - Ako
dođe, onda će to biti ubrzo.
- U okrugu je objavljena uzbuna - rekla je. - Ako je ne
nađemo, ubrzo će je tražiti u cijeloj zemlji. I
Nekoliko trenutaka stajali su bez riječi.
- Što je nagoni na zlodjela? – upitala je Ann-Britt
Höglund.
- Samo ona može odgovoriti na to pitanje - rekao je
Wallander. - No ne bismo li trebali početi od toga da je i
sama bila zlostavljana?
Ann-Britt Höglund nije odgovorila.
- Ja mislim da je ona veoma usamljena - rekao je
Wallander.
- I osjeća se pozvanom ubijati u ime drugih. Vjerojatno
u tome vidi smisao života.
- Još nedavno smo mislili da tražimo plaćenog ubojicu
- rekla je. - A sad čekamo pratiteljicu vlaka da se pojavi na
napuštenom tornju za promatranje ptica.
- To s plaćenikom možda i nije bilo sasvim pogrešno -
zamišljeno je rekao Wallander. - Ne uzimajući u obzir to
što je ona žena i što ne dobiva novac. Ipak tu ima nečega
što me podsjeća na naše polazište.
- Katarina Taxell rekla je da ju je upoznala preko
skupine žena koje su se redovito sastajale u Vollsjöu. No
njihov prvi susret dogodio se u jednom vlaku. Ti si tu bio
u pravu. Vjerojatno je pitala Katarinu Taxell za modricu
koju je imala na čelu. Prozrela je njezine izgovore. Eugen
Blomberg bio je taj koji ju je zlostavljao. Ja nisam otkrila
kako se sve to točno dogodilo. No ona je tvrdila da je
Yvonne Ander prije radila u bolnici i osim toga ispomagala
u jednoj ambulanti hitne službe. Ondje je vidjela mnogo,
zlostavljanih žena. Poslije je stupila s njima u vezu i
pozvala ih u Vollsjö. Možemo reći da je to bila jedna sasvim
neformalna krizna skupina. Ona je doznala koji su
muškarci zlostavljali te žene. A onda se nešto dogodilo. I
Katarina je priznala da je žena koja ju je posjetila u bolnici
bila Yvonne Ander. Za drugog posjeta rekla joj je ime
djetetova oca. Eugen Blomberg.
- I time mu je potpisala smrtnu presudu - rekao je
Wallander. - Osim toga, mislim da se ona dugo pripremala
za ovo. Nešto se dogodilo i to je bilo okidač za sve. Ni ti ni
ja ne znamo što je to.
- Zna li ona?
- Moramo pretpostaviti da zna, ukoliko nije potpuno
luda. Čekali su. Nitko nije imao ništa reći.
U petnaest do jedanaest Wallander je oprezno stavio
ruku na njezino rame. - Evo je - tiho je rekao.
Na brijegu se pojavila neka osoba. To nije mogao biti
nitko drugi nego Yvonne Ander. Stajala je i osvrtala se, a
zatim se počela penjati na toranj.
- Treba mi dvadeset minuta da odem iza brijega - rekao
je Wallander. - Nakon toga ti kreni. Ja ću biti sa stražnje
strane, u slučaju da ona pokuša pobjeći.
- Što ako me napadne? Morat ću pucati.
- Spriječit ću da se to dogodi. Bit ću tu.
Otrčao je do auta i odvezao se što je brže mogao do
poljskog puta koji je vodio prema stražnjoj strani brijega.
Ipak se nije usudio voziti do kraja. Trčao je tako brzo da je
ostao bez daha. Trebalo mu je više vremena nego što je
mislio. Na poljskom putu stajao je jedan auto. Također
Golf, ali crni. Zazvonio je telefon u Wallanderovu džepu.
Zaustavio se. Možda ga je zvala Ann-Britt Höglund. Javio
se i nastavio trčati poljskim putem.
Bio je to Svedberg. - Gdje si ti? Što se zapravo događa,
kvragu?
- Ne mogu ti sada objašnjavati. Nalazimo se na imanju
Holgra Erikssona. Bilo bi dobro kad bi i ti došao, i još netko.
Hamrén, na primjer. Sad više ne mogu razgovarati.
- Zovem jer te trebam nešto pitati - rekao je Svedberg. -
Hansson se javio iz Hassleholma. Njemu i Martinssonu je
sada bolje. Martinsson je došao k sebi. Ali Hansson je pitao
jesi li ti uzeo njegov pištolj.
Wallander je zastao kao gromom ošinut. - Njegov
pištolj?
- Rekao je da ga nema.
- Nije ni kod mene.
- Nije valjda ostao na peronu.
U istom trenutku Wallander je sve shvatio. Jasno je
vidio prizor pred sobom: Ona je uhvatila Hanssona za jaknu
i udarila ga svom snagom u međunožje. Zatim se hitro nagnula
nada nj. Tada je uzela pištolj.
- Sranje! - viknuo je Wallander.
Prije nego što je Svedberg uspio odgovoriti, prekinuo
je razgovor i stavio telefon u džep. Doveo je Ann-Britt
Höglund u životnu opasnost. Prošlo je dvadeset minuta -
ona je vjerojatno na stazi. Zastao je i ukucao broj njezina
mobitela. Nije ju dobio. Ostavila je telefon u autu.
 Nastavio je trčati. Jedini spas bio mu je u tome da stigne
prvi. Ann-Britt Höglund nije znala da je Yvonne Ander
naoružana.
Strah ga je silio da trči još brže. Bio je iza brijega. Ona je
sada vjerojatno kod jame. Polako hodaj, pomislio je, padni,
posklizni se, bilo što. Samo se nemoj žuriti. Hodaj
polako. Izvadio je pištolj, spotaknuo se, puzajući se penjao
uzbrdo sa stražnje strane tornja. Kad je stigao gore, vidio je
da je ona već kod jame. U ruci je imala pištolj. Žena na
tornju još ga nije primijetila.
Viknuo je: - Ann-Britt, ona ima pištolj! Bježi! Ujedno je
uperio pištolj u ženu na tornju. Ona mu je bila okrenuta
leđima.
U istom trenutku odjeknuo je pucanj. Wallander je
vidio kako je Ann-Britt Höglund zateturala i pala na leđa
u blato. Imao je osjećaj kao da mu je netko probio tijelo
mačem. Zurio je u nepomično tijelo u blatu i pomislio kako
se žena na tornju okrenula munjevitom brzinom. Bacio se
u stranu i počeo pucati na toranj. Pogodio ju je iz trećeg
pokušaja. Pala je i ispustila iz ruke Hanssonov pištolj.
Wallander je protrčao pokraj tornja kroz blato. Pao je u
jamu i zatim izašao na drugoj strani. Kad je vidio Ann-Britt
Höglund kako leži na leđima u blatu, pomislio je da je
mrtva. Ubijena je Hanssonovim pištoljem, a sveje to bila
njegova greška.
Nakratko nije vidio nikakav drugi izlaz nego da sam
sebe ustrijeli. Baš tu, gdje je stajao, nekoliko metara dalje
od nje.
 Tada je primijetio da se malo pomaknula. Pao je na
koljena pokraj nje. Cijela prednja strana njezine jakne bila
je krvava. Ona je bila jako blijeda i gledala ga je natečenim
očima.
- Bit će dobro - rekao je. - Bit će dobro.
- Bila je naoružana - promrmljala je. - Zašto nismo to
znali?
Wallander je osjetio da mu suze cure niz lice. Zatim je
telefonom pozvao vozilo hitne pomoći.
Poslije se sjećao daje, dok je čekao, neprestano
izgovarao nekakvu zbrkanu molitvu Bogu u kojeg zapravo
nije vjerovao. Kao kroz maglu vidio je da dolaze Svedberg
i Hamrén. Malo poslije odnijeli su Ann-Britt Höglund na
nosilima. Wallander je sjedio u blatu. Nisu ga uspjeli
podići. Jedan fotograf koji se ubacio u kola hitne pomoći na
polasku iz Ystada snimio je Wallandera kako sjedi ondje.
Prljav, izgubljen, očajan. Fotograf je to uspio snimiti prije
nego što ga je Svedberg ljutito otjerao. Na intervenciju Liše
Holgersson slika nije nikad bila objavljena.
U međuvremenu su Svedberg i Hamrén skinuli
Yvonne Ander s tornja. Wallander ju je pogodio u
natkoljenicu. Jako je krvarila, ali joj nije bio ugrožen život.
I nju su odvezli kolima hitne pomoći.
Svedberg i Hamrén napokon su uspjeli podići
Wallandera iz blata; i odvesti ga u kuću.
Tada je stigla i prva vijest iz bolnice u Ystadu. Ann-Britt
Höglund bila je pogođena u trbuh. Ozljeda je bila teška.
Stanje joj je bilo kritično.
 Wallander se povezao sa Svedbergom do svojega auta.
Sveberg do samoga kraja nije bio siguran smije li pustiti
Wallandera da sam vozi do Ystada. Ali Wallander je rekao
da nema nikakve opasnosti. Odvezao se ravno u bolnicu i
sjedio u hodniku čekajući, vijesti o stanju Ann-Britt
Höglund. Još se nije oprao, a tek kad su liječnici nakon
nekoliko sati potvrdili da joj se stanje stabiliziralo, otišao je
iz bolnice.
Odjednom je jednostavno nestao. Nitko nije primijetio
da više nije ondje. Svedberg se počeo brinuti. No vjerovao
je da dobro poznaje Wallandera i shvatio je da on sada
samo želi da ga ostave na miru.
Wallander je otišao iz bolnice neposredno prije ponoći.
Vjetar je i dalje bio oštar, noć će biti hladna. Sjeo je u auto i
odvezao se na groblje gdje je ležao njegov otac. U mraku je
potražio grob, stajao je pokraj njega, glava mu je bila
potpuno prazna. Još nije sprao blato sa sebe. Oko jedan sat
došao je kući i nazvao Baibu u Rigu. Tek poslije toga
skinuo je odjeću i ušao u kadu.
Kad se ponovno odjenuo, vratio se u bolnicu. Oko tri
sata u noći ušao je u sobu u kojoj je pod strogim nadzorom
ležala Yvonne Ander. Spavala je kad je oprezno ušao u
sobu. Dugo je stajao i promatrao njezino lice. Zatim je
otišao, ne rekavši ni riječi.
No vratio se već nakon sat vremena. Rano ujutro u
bolnicu je stigla i Lisa Holgersson i rekla da su dobili
supruga Ann-Britt Höglund, koji se nalazi u Dubaiju.
Tijekom dana stići će u Kastrup.
 Nitko nije znao je li Wallander čuo što su mu rekli.
Nepomično je sjedio na stolici ili stajao kod prozora i zurio
van u olujni vjetar. Kad mu je jedna medicinska sestra
htjela donijeti kavu, neočekivano je briznuo u plač i
zaključao se u zahod. No najviše je vremena proveo
nepomično sjedeći na stolici pogleda uprta u svoje ruke.
.

Nekako u isto vrijeme, kad je suprug Ann-Britt Höglund

sletio u Kastrup, jedan je liječnik donio vijest koju su svi
čekah. Preživjet će. Vjerojatno neće imati nikakvih
ozbiljnih posljedica. Imala je sreću. ali za oporavak treba
vremena, potrajat će dok potpuno ne ozdravi.
Wallander je ustao i slušao liječnika, kao da mu izriče
presudu. Zatim je otišao iz bolnice i izgubio se negdje u
oluji.
.

U ponedjeljak, 24. listopada, protiv Yvonne Ander

podignuta je optužnica za ubojstvo. U to vrijeme bila je još
u bolnici. Još nije rekla ni jednu jedinu riječ, čak ni
branitelju koji joj je bio dodijeljen. Wallander je popodne
pokušao s njom obaviti razgovor. Ona ga je samo
pogledala i nije odgovorila ni na jedno njegovo pitanje.
Kad je Wallander krenuo, zastao je na vratima i okrenuo se
i rekao joj da će se Ann-Britt Höglund izvući. Činilo mu se
da je to primila s olakšanjem, možda je čak bila i sretna.
Martinsson je bio na bolovanju zbog potresa mozga.
Hansson je nastavio dolaziti na posao, iako je još nekoliko
tjedana imao poteškoća s hodanjem i sjedenjem.
 Za to vrijeme pokušavali su shvatiti što se zapravo
dogodilo. Jedino za što još nisu imali dokaza bilo je pitanje
može li se za kostur koji su - sa zagonetnom iznimkom
nikad pronađene druge bedrene kosti - iskopali iz oranice
Holgera Erikssona, reći da doista pripada Kristi
Haberman. Ništa nije govorilo protiv toga, ali nisu mogli
dokazati ni da jest tako.
Slomljena lubanja svjedočila je o tome kako ju je Holger
Eriksson ubio prije više od dvadeset pet godina. Sve se
ostalo bistrilo, premda polako i s upitnicima koje nisu
mogli sasvim izbrisati. Je li Gösta Runfelt ubio svoju
suprugu? Ilije to bila nesreća? Jedina osoba koja im je
mogla odgovoriti na to pitanje bila je Yvonne Ander, a ona
još nije rekla ništa. Krenuli su pročešljavati njezinu prošlost
i vratili su se s pričom koja je djelomice odavala tko je ona,
a možda i to zašto je postupala tako kako jest.
Jednog popodneva pri kraju dugog sastanka
Wallander je odjednom rekao nešto što je, čini se, već dugo
držao u sebi. - Yvonne Ander je prva osoba koju sam
upoznao koja je jednako pametna koliko i luda, ijedno i
drugo, istodobno.
Nije objasnio što je time htio reći. Ali nitko nije sumnjao
da je izrazio svoje kategoričko mišljenje.
.

Wallander je u to vrijeme svaki dan posjećivao Ann-Britt

Höglund u bolnici. Nije se mogao riješiti osjećaja krivnje.
Nije mu pomagalo ni ono što su drugi govorili. Smatrao je
da snosi odgovornost za ono što se dogodilo. Točka. S tim
mora živjeti od sada pa nadalje.
 .

Yvonne Ander šutjela je i dalje. Jedne kasne večeri

Wallander je sjedio sam u svojoj sobi i ponovno čitao pisma
koja je ona dobila od majke.
Sutradan ju je posjetio u ćeliji.
Toga dana ona je počela govoriti.
Bilo je to 3. studenog 1994. godine.
Tog jutra mraz je prekrio prirodu oko Ystada.
Skanija

4. - 5. prosinca 1994. godine

 EPILOG

Popodne 4. prosinca Kurt Wallander je posljednji put

razgovarao s Yvonne Ander,
Dana 4. prosinca privremeno su stavili točku. Više nisu
imali što dodati. Više nisu imali što pitati ni na što
odgovoriti. I tek tada je duga i zamršena istraga počela
nestajati iz njegove svijesti. Iako je prošlo više od mjesec
dana otkako su uhitili Yvonne Ander, istraga je i dalje
gospodarila njegovim životom. Nikad prije, za svih onih
godina rada u zanimanju istražitelja nije osjećao tako jaku
potrebu da nešto doista shvati. Zločinačke radnje uvijek su
pokazivale samo površinu. Često bi ta površina čvrsto
srasla s vegetacijom ispod sebe, ali katkad, kad bi nekom
pošlo za rukom probiti površinu zločina, otvorili bi se
ponori o kojima nitko nije mogao ni slutiti. To se dogodilo
i u slučaju Yvonne Ander. Wallander je načinio rupu u
površini i odmah je znao da je zavirio u ponor. Odlučio je
simbolički povezati uže oko tijela i spustiti se u ponor, ne
znajući kamo će ga to odvesti, ni njega ni nju.
Prvi je korak bio navesti je da prekine šutnju, da
progovori. To mu je uspjelo nakon što je po drugi put
pročitao pisma koja je ona u odrasloj dobi izmijenila s
majkom i brižno sačuvala. Wallander je vjerovao da je to
točka s koje može krenuti kako bi slomio njezinu
nepristupačnost. I bio je u pravu. To je bilo 3. studenog,
prije više od mjesec dana. Wallander je bio još potišten
zbog ozljede Ann-Britt Höglund. Doduše, znao je da će ona
izdržati, daće ozdraviti i da neće imati nikakvih posljedica
osim ožiljka na lijevoj strani trbuha, ali krivnja ga je tako
strašno opterećivala da je mislio kako će se ugušiti.
Najveća mu je potpora u to vrijeme bila Linda koja je došla
u Ystad, iako zapravo nije imala vremena, i koja se brinula
o njemu. No ona ga je također tjerala da shvati kako nije on
kriv, nego su krive okolnosti. Uz Lindinu pomoć uspio je
preživjeti prve tjedne u studenom. Osim napora da se
održi na životu, svu svoju snagu posvetio je Yvonne
Ander. Ona je pucala, ona je mogla ubiti Ann-Britt
Höglund da je slučaj tako htio. ali samo je na početku imao
napade agresivnosti i želju da je izudara. Poslije mu je bilo
važnije otkriti tko je ona zapravo. On je bio taj kojemu je na
kraju pošlo za rukom prekinuti njezinu šutnju i navesti je
da govori. Zavezao je uže oko sebe i spustio se u ponor.
Što je našao dolje? Dugo je dvojio o tome nije li ona
unatoč svemu luda, nisu li sve one stvari koje je rekla o sebi
zapravo bile samo zbrkani snovi i bolesne utvare. U to
vrijeme nije se oslanjao na vlastitu moć rasuđivanja i nije
mogao prikriti svoje nepovjerenje u nju. No ipak je cijelo
vrijeme vjerovao da ne čini ništa drugo nego da samo
govori kako je bilo. Govorila je istinu. Nekad sredinom
studenog Wallanderove su se pretpostavke okrenule oko
svoje osi. Kad se vratio na polaznu točku, bilo mu je kao da
sve vidi novim očima. Više nije mislio da ona ne govori
istinu. Osim toga, shvatio je da je Yvonne Ander jedna od
rijetkih osoba koje nikad nisu lagale.
Pročitao je pisma njezine majke. U posljednjem svežnju
koji je otvorio nalazilo se neobično pismo alžirske
policijske službenice Françoise Bertrand. U prvi mah nije
shvatio sadržaj pisma. Pismo je stajalo među mnogim
majčinim nedovršenim pismima koja nisu nikad bila
odaslana, a sva su bila napisana prethodne godine u
Alžiru. Françoise Bertrand poslala je pismo Yvonne Ander
u kolovozu 1993. godine. Ono ga je koštalo nekoliko sati
noćnog razmišljanja dok nije našao odgovor. Tada je
shvatio. Majka Yvonne Ander, Anna Ander, zbog jedne
pogreške, besmislenom slučajnošću bila je ubijena, a
alžirska je policija to zataškala. Očito je postojala neka
politička pozadina, teroristički čin, iako Wallander nije bio
u stanju do kraja shvatiti o čemu je bila riječ. AK Françoise
Bertrand je u povjerenju pisala o tome što se doista
dogodilo. U to vrijeme mu Yvonne Ander nije još ni u čemu
pomogla i on je ispričao Liši Holgersson što se dogodilo
njezinoj majci. Lisa Holgersson je poslušala i poslije toga
stupila u vezu s državnom kriminalističkom upravom.
Wallander se tada privremeno isključio iz slučaja. Tada je
ponovno pročitao sva pisma.
Wallander je potražio Yvonne Ander u zatvoru. Ona je
polako počela uviđati da on nije čovjek koji ju lovi. On je
bio drukčiji od ostalih muškaraca na ovom svijetu, bio je
zatvoren, čini se da je veoma malo spavao, a osim toga
izgledao je kao da ga izjeda nemir. Po prvi put u životu
Yvonne Ander otkrila je da doista može imati povjerenja u
nekog muškarca. To mu je i rekla za jednog od njihovih
posljednjih susreta.
Nikad ga nije otvoreno pitala, ali ipak je vjerovala da
zna odgovor. Vjerojatno nikad nije udario ženu. A ako jest,
onda samo jedan jedini put. Nikad više.
.
Silazak u ponor počeo je 3. studenog. Istoga dana Ann-Britt
Höglund bila je treći put operirana. Sve je proteklo dobro i
njezino je potpuno ozdravljenje moglo započeti. Wallander
je tog studenog radio rutinski. Nakon razgovora s Yvonne
Ander odlazio bi u bolnicu. Ann-Britt Höglund bila je
sugovornik koji mu je bio potreban kako bi shvatio koliko
se duboko može spustiti u ponor u koji je već zavirio.
Njegovo prvo pitanje upućeno Yvonne Ander odnosilo
se na ono što se odigralo u Alžiru. Tko je bila Françoise
Bertrand? Što se zapravo dogodilo?
Blijeda svjetlost padala je kroz prozor prostorije u kojoj
su sjedili za stolom, jedno nasuprot drugome. Odnekud se
čuo radio i netko tko kucka po zidu. Prve rečenice koje je
ona izgovorila uopće nije razumio. Bilo je to kao prava
grmljavina nakon što je napokon prekinula šutnju. Čuo je
samo njezin glas, prvi put, jer ga je do sada samo
pokušavao zamisliti.
Zatim je počeo slušati. Tijekom razgovora nije gotovo
ništa zapisivao, a nije uključio ni magnetofon.
- Negdje živi čovjek koji je ubio moju majku. Tko njega
traži?
- Ja ne - odgovorio je. - Ali ako ispričate što se dogodilo,
i ako je švedska državljanka bila ubijena u inozemstvu,
onda moramo nešto poduzeti, naravno.
Nije joj rekao za razgovor koji je prije nekoliko dana
vodio s Lisom Holgersson. Naime, da su već istraživali
smrt njezine majke.
- Nitko ne zna tko je ubio moju majku - nastavila je. -
Slučajno je bila izabrana za žrtvu. Što je posve besmisleno.
Oni koji su je ubili nisu je poznavali. Opravdavali su se.
Rekli su da mogu ubiti koga žele. Pa i nedužnu ženu koja
je pod starost išla na sva ona putovanja za koja prije nije
imala vremena ili novca.
Osjetio je njezino ogorčenje i bijes. Nije ih ni
pokušavala prikriti.
- Zašto je boravila kod opatica? - upitao je.
Odjednom je podigla glavu i pogledala ga ravno u oči.
- Tko vam je dao pravo da čitate moja pisma?
- Nitko. ali ona pripadaju vama. Osobi koja je počinila
nekoliko teških ubojstava. Inače ih ne bili čitao, naravno.
Odvratila je pogled.
- Opatice - ponovio je Wallander. - Zašto je stanovala
kod njih?
- Nije imala mnogo novca. Stanovala je ondje gdje je
bilo jeftino. Nije mogla ni slutiti da je to bila njezina smrt.
- To se dogodilo prije više od godinu dana. Kako ste se
ponijeli kad ste dobili pismo?
- Više nisam imala razloga čekati. Kako bili mogla
opravdati to da nisam ništa poduzela? Kad se nitko osim
mene nije pobrinuo za to?
- Za što?
Nije odgovorila. On je čekao.
Zatim je promijenio pitanje. - Što niste mogli čekati?
Odgovorila je ne pogledavši ga. - Da ih ubijem.
- Koga?
- Muškarce koji su na slobodi unatoč svemu što su
učinili.
 Tada je vidio da je bio u pravu. Kad je dobila pismo od
Françose Bertrand, u njoj se oslobodila snaga koja je do
tada bila zarobljena. Ona je razmišljala o osveti, ali se još
mogla kontrolirati. Tada su popustile sve brane i ona je
uzela zakon u svoje ruke.
Wallander je poslije pomislio kako zapravo nema
velike razlike u odnosu na ono što se događalo u Lödingeu.
Ona je bila svoja građanska zaštita. Zauzela je stav i
donijela vlastiti pravorijek.
- Je li bilo tako? - upitao je. - Da ste sami htjeli izvršiti
pravdu? Htjeli ste kazniti one koji nikad nisu izašli pred
sud?
- Tko traži čovjeka koji je ubio moju majku? -
odgovorila je. - Tko?
Zatim je opet zašutjela. Wallander je još jedanput
razmislio o tome kako je sve počelo. Nekoliko mjeseci
nakon što je stiglo pismo iz Alžira provalila je kod Holgera
Erikssona. To je bio prvi korak. Kad ju je Wallander pitao
bez okolišanja je li to bilo tako, ona se čak nije ni iznenadila.
Mislila je da on to zna.
- Čula sam za Kristu Haberman - rekla je. - Da ju je ubio
onaj trgovac automobilima.
- Od koga ste to čuli?
- Od jedne Poljakinje koja je ležala u bolnici u Malmöu.
To je bilo prije mnogo godina.
- Vi ste tada radili u bolnici?
- Ondje sam radila u nekoliko navrata. Često sam
razgovarala sa ženama koje su bile zlostavljane. Ona je
imala prijateljicu koja je poznavala Kristu Haberman.
 - Zašto ste bik u kući Holgera Erikssona?
- Htjela sam dokazati sama sebi da je to moguće. Osim,
toga, tražila sam dokaze da je Krista Haberman bila ondje.
- Zašto ste iskopah jamu? Zašto ste postavili stupce?
Zašto je mostić bio prepiljen? Je li žena koja je poznavala
Kristu Haberman sumnjala da je tijelo ondje pokopano?
Nikad nije odgovorila na ta pitanja. Wallander je to
razumio. Iako je istraga cijelo vrijeme bila teška, Wallander
i njegovi kolege nalazili su se na pravom tragu, premda im
to nije bilo sasvim jasno. Način na koji je Yvonne Ander
ubila te muškarce potpuno je odgovarao njihovoj
okrutnosti.
Tijekom prvih pet ili šest razgovora s Yvonne Ander
Wallander je sustavno obradio tri ubojstva, rasvijetlio
pojedinosti i načinio cjelovitu sliku od slika i uzročno-
posljedičnih veza koje su se prije samo nazirale. I dalje ju
je ispitivao ne snimajući razgovore. Nakon razgovora sjeo
bi u auto i pravio bilješke. Zatim bi ih poslao tajnici da ih
pretipka. Jedan primjerak poslao bi Peru Åkessonu koji je
pripremio optužnicu, koja neće dovesti ni do čega drugoga
nego samo do trostruke optužbe. No Wallander je cijelo
vrijeme znao da i dalje samo grebe po površini. Pravi
silazak u ponor zapravo još nije ni započeo. Gornje
naslage, teret dokaza, odvest će je u zatvor. Ali pravu
istinu koju traži tek će kasnije moći iznijeti na svjetlo dana,
nakon što se spusti na samo dno.
Naravno, ona će morati biti podvrgnuta
sudskomedicinskom psihološkom ispitivanju. Wallander
je znao da je to neizbježno. No nastojao je odgoditi to
ispitivanje. Sada je bilo najvažnije da može na miru
razgovarati s njom. Nitko nije imao ništa protiv. Wallander
je imao argument koji nitko nije mogao pobiti. Svi su
shvatili da će ona ponovno zašutjeti budu li je omeli.
Ona je bila spremna razgovarati samo s njim i ni s kim
drugim.
Napredovali su, polako, korak po korak. Dan za
danom. Izvan zatvorske ustanove jesen je polako prelazila
u zimu. Zašto je Holger Eriksson doveo Kristu Haberman
iz Svenstavika i poslije toga je ubio, Wallander nikad nije
doznao. Vjerojatno mu je uskratila nešto što je bio naviknut
dobiti. Možda je kakva svađa završila nasilnim činom.
Zatim su prešli na Gostu Runfelta. Ona je bila uvjerena
da je Gösta Runfelt ubio svoju ženu. Udavio ju je u
Stångsjönu. A čak i ako nije bilo tako, on je ipak zaslužio
sudbinu koja ga je zatekla. Tako ju je teško zlostavljao da
ona zapravo nije željela ništa drugo do umrijeti. Ann-Britt
Höglund je dobro pretpostavila da je bio napadnut u
prodavaonici. Yvonne Ander je otkrila da je on namjeravao
otputovati u Nairobi, pa ga je namamila u trgovinu s
obrazloženjem da treba cvijeće za sutra ujutro za jedan
prijam. Ubila gaje, krv na podu doista je bila njegova.
Razbijeni prozor bio je samo varka kako bi policija
povjerovala u provalu.
Poslije je uslijedio opis pojedinosti koje su Wallanderu
bile najstrašnije. Do tada ju je on pokušavao shvatiti, ne
dopuštajući da ga svladaju osjećaji. Ali onda više nije išlo.
Sasvim smireno ispričala je kako je izvukla Gostu Runfelta,
kako ga je svezala lancima i ugurala u staru peć. Kad više
nije mogao kontrolirati svoje potrebe, skinula mu je don je
rublje i stavila ga na plastičnu foliju.
Zatim ga je odvela u šumu. Bio je potpuno klonuo,
zavezala ga je za stablo i na kraju zadavila. Tek tada, u tom
trenutku, ona se u Wallanderovim očima pretvorila u
zvijer. Nije bilo važno je li ona žena ili muškarac, pretvorila
se u zvijer koju su srećom uhvatili prije nego što je uspjela
ubiti Torea Grundéna ili nekog drugog muškarca sa svojeg
jezivog popisa.
To je bila jedina pogreška koja joj se potkrala. To što
nije spalila bilježnicu nego ju je koristila kao priručnik za
upisivanje u glavnu knjigu, u dnevnik koji se nije nalazio
u Ystadu nego u Vollsjöu. Wallander je nije pitao, ali ona je
ipak priznala tu pogrešku. To je bio jedini od njezinih
postupaka koji nije mogla objasniti.
Wallander je poslije razmišljao o tome znači li to da je
ona zapravo htjela ostaviti trag. da je u dnu duše željela da
je otkriju i spriječe u izvršenju novih zločina.
Ali kolebao se. Katkad bi vjerovao da je bilo tako, a
onda opet nije. Nije bio načistu s tim.
O Eugenu Blombergu nije imala reći mnogo toga.
Opisala je kako je pomiješala cedulje od kojih je samo na
jednoj bio križ. Slučaj je odlučio kad će se ona pojaviti na
vrhu. Točno onako kao što je i njezina majka slučajno bila
ubijena.
To je bila jedna od točaka na kojima ju je prekinuo u
opisivanju. Uglavnom ju je puštao da govori, tu i tamo joj
pomagao pitanjima kad više nije znala kako nastaviti. No
ovdje ju je prekinuo.
 Dakle, vi ste postupili jednako kao oni što su ubili vašu
majku - rekao je. - Prepustili ste slučaju da vam izabere
žrtve. Slučajnost je imala glavnu riječ.
To se ne može usporediti - odgovorila je. - Svi muškarci
čija sam imena imala zaslužili su svoju sudbinu. Dala sam
im vremena s tim ceduljama. Produljila sam im život.
Više nije ništa pitao, jer je uvidio da je ona na neki
mračan način u pravu. Nehotice je pomislio kako ona ima
vlastitu i teško osporivu istinu.
Također je pomislio, nakon što je pročitao transkript
razgovora s njom, kako je to sigurno bilo priznanje. No to
je ujedno bila i nepotpuna priča, priča koja je mogla
objasniti pravo značenje priznanja.
Je li uspio u onom što je namjeravao učiniti? Wallander
je poslije uvijek bio jako škrt na riječima kad bi govorio o
Yvonne Ander. Neprestano je ukazivao na transkripte
razgovora. Ali u njima nije bilo sve, naravno. Tajnica koja
ih je tipkala često se žalila kolegicama da nisu dovoljno
čitljivi.
Ono što je ipak proizašlo iz toga, takoreći ostavština
Yvonne Ander, bila je priča o sudbini osobe koja je u
djetinjstvu doživjela užasne stvari. Wallander je sve češće
pomišljao kako vrijeme u kojem živi - a broj godina
njegova života gotovo se potpuno poklapao s brojem
godina života Yvonne Ander - otvara jedno jedino pitanje:
što zapravo činimo sa svojom djecom? Pričala je kako je
njezinu majku neprestano zlostavljao očuh koji je došao
nakon njezina biološkog oca koji je jednostavno nestao i
izblijedio u njezinu pamćenju poput mutne fotografije bez
duše. No najgore je bilo to što je očuh njezinu majku
natjerao na pobačaj. Ona nikad nije mogla upoznati sestru
koju je majka nosila u sebi. Nije mogla znati je li to doista
bila sestra ili možda brat, no zamišljala je da je sestra, koju
je jedne noći u ranim pedesetim godinama majka morala
protiv svoje volje pobaciti u njihovu stanu. Ta joj je noć
ostala u sjećanju kao krvavi pakao. I dok je pričala
Wallanderu o tome, podigla je glavu i gledala ga pravo u
oči. Njezina je majka ležala na plahti na razvučenom
kuhinjskom stolu, liječnik koji je obavljao pobačaj bio je
pijan, očuh zaključan u podrumu, vjerojatno također pijan,
a nju su lišili sestre i ona je od toga trenutka uvijek gledala
na sudbinu kao na tamu, opasni muškarci čekali su iza
svakog ugla na ulici, opasnost je vrebala iza svakog
ljubaznog smiješka, iza svakog daha.
Poslije toga potisnula je ta sjećanja u tajni kutak duše.
Školovala se, postala medicinskom sestrom i neprestano je
osjećala kako ima obvezu jednoga dana osvetiti sestru koju
nikad nije dobila i majku koja nije smjela donijeti tu sestru
na svijet. Prikupljala je priče o zlostavljanim ženama, ušla
je u trag mrtvim ženama u blatnjavim njivama i
smalandskim jezerima, skicirala ih je, zapisivala imena u
dnevnik, igrala se ceduljicama.
A onda su joj ubili majku.
Ona je to Wallanderu opisala gotovo pjesnički. Poput
mirnog vala, rekla je. Ništa više. Shvatila sam da je došlo
vrijeme. Zatim je prošla godina dana. Planirala sam, dovršila
vremenski raspored koji mije svih tih godina pomagao da
preživim. A onda sam noćima kopala jamu.
Onda je noćima kopala jamu.
 Točno tim riječima. A onda sam noćima kopala
jamu. Možda je ta rečenica najbolje opisivala ono kako je
Wallander te jeseni doživio razgovore s Yvonne Ander u
zatvoru.
Pomislio je kako je to slika vremena u kojem živi.
Kakvu je on kopao jamu?
Na jedno jedino pitanje nikad nije dobio odgovor.
Zašto se odjednom, sredinom osamdesetih godina,
prekvalificirala za pratiteljicu vlaka. Wallander je shvatio
da vremenski rasporedi, redovi vožnje, predstavljaju
liturgiju prema kojoj je ona živjela; priručnik redovitosti.
No zapravo nije vidio razlog da nastavi kopati po tome.
Vlakovi su ostali njezin svijet. Možda jedini, možda zadnji.
Je li se osjećala krivom? Per Åkesson ga je pitao o tome.
Mnogo puta. Lisa Holgersson rijeđe, njegovi kolege gotovo
nikad. Jedina osoba osim Åkessona koja je uporno
nastojala to doznati bila je Ann-Britt Höglund. Wallander
je odgovorio da to ne zna, što je bila istina.
- Yvonne Ander je osoba - odgovorio joj je - koja
podsjeća na zategnutu oprugu. Ne mogu se bolje izraziti.
Sadrži li ona krivnju ili ne, ne znam.
Završilo je 4. prosinca. Wallander više nije imao
pitanja, Yvonne Ander više nije imala što reći. Pismeno
priznanje bilo je gotovo. Wallander je stigao do kraja
velikog silaska. Sad je mogao povući nevidljivo uže i vratiti
se na površinu. Uslijedit će ispitivanje sudskog psihijatra.
Branitelj, koji je nanjušio zanimanje javnosti za suđenje
Yvonne Ander, počeo je oštriti olovke, a Wallander je
naslućivao kako će sve to teći.
 Yvonne Ander će opet šutjeti. S odlučnošću osobe koja
zna da nema više što reći.
Prije nego što je otišao, pitao ju je za dvije stvari za koje
još nije dobio odgovor. Jedna je bila ona pojedinost koja
više ništa nije značila. Pitao je iz čiste znatiželje.
- Kad je Katarina Taxell nazvala majku iz Vollsjöa, je li
ono bila lupa ili kuckanje? Nikad nismo doznali odakle su
dolazili zvukovi.
Pogledala ga je kao da ne shvaća što govori. Zatim joj
se na ozbiljnu licu pojavio široki osmijeh, jedini koji je
Wallander vidio tijekom svih njihovih razgovora.
- Na njivi pokraj kuće pokvario se traktor. Seljak je
stajao i udarao velikim čekićem kako bi nešto odvojio od
donjega dijela. Zar se doista čulo na telefonu?
Wallander je kimnuo. Već je razmišljao o svojem
zadnjem pitanju.
- Mislim da smo se mi već negdje sreli - rekao je. - U
vlaku.
Kimnula je.
- Južno od Älmhulta. Pitao sam vas kad stižemo u
Malmö.
- Ja sam vas prepoznala iz novina. Od prošlog ljeta.
- Jeste li onda već znali da ćemo vas uhvatiti?
- Zašto bili znala?
- Kriminalistički inspektor iz Ystada koji ulazi u vlak u
Älmhultu? Što on tu radi? Ako ne traga za onim što se
dogodilo Gosti Runfeltu?
 Odmahnula je glavom. - Nisam ni pomislila na to -
odgovorila je. - No trebala sam, naravno.
Wallander nije više imao pitanja. Doznao je što je htio.
Ustao je, promrmljao nešto kao pozdrav i otišao.
Popodne je kao i obično otišao u bolnicu. Ann-Britt
Höglund je nakon posljednje operacije ležala u sobi
intenzivne njege i još je spavala. ali Wallanderu je jedan
liječnik potvrdio da je sve dobro proteklo. Za pola godine
ona će se moći vratiti na posao.
Wallander je izašao iz bolnice netom poslije pet sati.
Već je bio mrak, dva ili tri stupnja ispod ništice, bez vjetra.
Odvezao se na groblje i posjetio očev grob. Uvelo cvijeće
smrznulo se na tlu. Nisu prošla ni tri mjeseca otkako su se
vratili iz Rima. Ondje na grobu ponovno je proživljavao
putovanje. Pitao se o čemu je njegov otac razmišljao za
svoje samotne noćne šetnje do Španjolskih stuba i do
fontane dok su mu se oči caklile.
Zamišljao je kako Yvonne Ander i njegov otac stoje na
suprotnim obalama neke rijeke i mašu jedno drugom. Iako
nisu imali ništa zajedničko. Ili ipak jesu? Wallander se
pitao što je on sam imao zajedničko s Yvonne Ander.
Naravno, nije znao odgovor.
Te večeri, ondje na grobu na mračnom groblju završila
je istraga. Još će biti papira za čitanje i za potpisivanje. ali
više ne treba ništa istraživati. Slučaj je bio rasvijetljen i
zaključen. Psihijatrijsko ispitivanje završit će tako da će je
proglasiti potpuno uračunljivom. Ukoliko uopće izvuku
što iz nje. Zatim će biti osuđena i nestati iza rešetaka u
Hinsenbergu. Istraga o onome što se dogodilo njezinoj
majci nastavit će se. No to nije bio njegov posao.
U noći na 5. prosinca spavao je veoma loše. Sutradan je
namjeravao pogledati jednu kuću sjeverno od grada. Osim
toga, htio je posjetiti uzgajivača pasa u Sjöbou, koji je
prodavao crnu štenad labradora. Sedmoga prosinca će
otputovati u Stockholm gdje će idućeg dana na visokoj
policijskoj školi održati predavanje o svojem viđenju
policijskog posla. Ni sam nije znao zašto je odjednom
popustio kad ga je Lisa Holgersson ponovno pitala za to. I
dok je sad ležao budan i pitao se o čemu bi trebao govoriti,
nije shvaćao kako ga je uspjela nagovoriti.
No te nemirne noći na 5. prosinca najviše je mislio na
Baibu. Nekoliko je puta ustao i stajao na kuhinjskom
prozoru i gledao u uličnu svjetiljku koja se njihala.
Nakon što se vratio iz Rima krajem rujna, odlučili su
da ona dođe što je moguće prije, najkasnije u studenom.
Sada su morali ozbiljno zauzeti stav o tome treba li se ona
preseliti iz Rige u Švedsku. ali onda ona odjednom nije
mogla doći, put je bio odgođen, jedanput, pa onda još
jedanput. Postojali su razlozi, čak opravdani, za to što nije
mogla doći, još ne, ne ovog trenutka. Wallander joj je
vjerovao, naravno. No poslije više nije bio tako siguran. Je
li se što dogodilo među njima? Nešto nevidljivo? Razdor
koji on nije vidio? I zašto ga nije vidio? Zato što nije htio?
Ali sada će svakako doći. Naći će se 8. prosinca u
Stockholmu. On će iz policijske škole otići u Arlandu kako
bije dočekao. Večer će provesti s Lindom, a sutradan ujutro
će otići u Skaniju. Nije znao koliko ona može dugo ostati.
ali ovaj put će ozbiljno razgovarati o budućnosti, a ne samo
o tome kada će se ponovno sastati.
Noć na 5. prosinca bila je duga, besana. Vrijeme se
smirilo. No meteorolozi su najavili snijeg. Wallander je
poput nemirnog duha šetao tamo- amo između kreveta i
kuhinjskog prozora. Tu i tamo sjeo bi za kuhinjski stol
uzaludno pokušavajući smisliti o čemu bi trebao govoriti
u Stockholmu te načiniti nekakve bilješke.
Istodobno je neprestano mislio na Yvonne Ander i na
njezinu priču. On mu je bila neposredno prisutna u svijesti
i čak se gurala ispred pomisli na Baibu.
Za razliku od toga, o ocu je razmišljao veoma malo. On
je već bio daleko. Wallanderu je bilo teško dozvati u
sjećanje pojedinosti njegova izbrazdanog lica. Tada je
morao uzeti neku od fotografija i promatrati je da mu se
slika potpuno ne izgubi iz pamćenja. U studenom je
nekoliko puta navečer posjetio Gertrud. Kuća u Löderupu
bila je prazna, atelje hladan i odbojan. Gertrud se doimala
pribranom. Ali usamljenom. Činilo mu se da se tješila time
što je pokojnik već bio star i da je umro od bolesti koja mu
je polako gasila pamćenje.
Wallander je možda kratko odspavao pred jutro.
Možda je cijelo vrijeme bio budan. U sedam sati već je bio
odjeven.
U pola osam odvezao se autom, čiji motor je sumnjivo
štektao, u policijsku upravu. Upravo je toga jutra sve bilo
veoma mirno. Martinsson je bio prehlađen, Svedberg je
protiv svoje volje službeno otputovao u Malmö. Na
hodniku nije bilo žive duše. Sjeo je u svoju sobu i pročitao
prijepis zapisnika svojeg posljednjeg razgovora s Yvonne
Ander. Na njegovu stolu nalazio se zapisnik razgovora koji
je Hansson vodio s Toreom Grundénom, čovjekom kojeg
je Yvonne Ander htjela gurnuti pod vlak u Hassleholmu.
Bilo je tu različitih dodataka kao i kod svih drugih imena
u njezinu jezivom dnevniku. Bankarski činovnik Tore
Grundén jednom je čak odsjedio kaznu zbog zlostavljanja
neke žene. Kad je Wallander pročitao Hanssonov zapisnik
s ispitivanja, primijetio je kako je Hansson Grundénu jasno
dao do znanja koliko je bio blizu toga da ga pokupi vlak
koji je ulazio u postaju.
Wallander je primijetio da među njegovim kolegama
ima naznaka razumijevanja za ono što je učinila Yvonne
Ander. To ga je zaprepastilo. Što uopće postoji takvo
razumijevanje. Iako je ona teško ozlijedila Ann-Britt
Höglund i iako je napadala i ubijala muškarce. Bilo mu je
teško shvatiti zbog čega je to tako. Obično policijski
službenici nisu bili skloni tome da stanu na stranu žene kao
što je bila Yvonne Ander. Čak se moglo postaviti pitanje
jesu li policajci uopće bili prijateljski raspoloženi prema
ženama, ako one nisu raspolagale posebnom snagom za
pružanje otpora, kakvu su posjedovale Ann-Britt Höglund
i Lisa Holgersson.
Načrčkao je svoj potpis i odgurnuo papire od sebe. Bilo
je petnaest do devet.
.

Kuća koju je htio pogledati nalazila se sjeverno od grada.

Dan prije dobio je ključ od posrednika za nekretnine. Bila
je to jednokatna kamena kuća usred velikog starog vrta.
Imala je mnogo uglova i dogradnji, a s kata se pružao
pogled na more. Otključao je i ušao. Bivši vlasnik odvezao
je namještaj, prostorije su bile prazne. Obilazio je
prostorije, otvorio vrata koja su vodila u vrt i pokušavao
zamisliti da tu živi.
Začudio se shvativši da je to išlo lakše nego što je
mislio. Očito nije bio toliko vezan za ulicu Mariagatan kao
što se bojao. Također se pitao može li se Baiba ovdje dobro
osjećati. Ona je govorila kako se želi odseliti na selo, daleko
od Rige, ali da to mjesto ne bude zabačeno, nego samo
izolirano.
Toga jutra mu nije trebalo mnogo vremena da donese
odluku. Kupit će kuću, ne bude li Baiba imala ništa protiv
toga. Cijena nije bila tako visoka da ne bi mogao podnijeti
potrebne kredite.
Netom poslije deset sati otišao je iz kuće. Odvezao se k
posredniku i obećao mu da će mu u roku od tjedan dana
reći što je odlučio.
Nakon što je pogledao kuću, htio je pogledati i psa.
Uzgajalište se nalazilo uz cestu za Hoor, neposredno pred
Sjöboom. Psi su zalajali iz različitih kaveza kad je ušao
autom u dvorište. Vlasnica je bila mlada žena koja je,
začudo, govorila izražajnim goteborškim narječjem.
- Htio bili pogledati crnog labradora - rekao je
Wallander.
Pokazala mu je štenad. Psići su bili još mali i uz majku.
- Imate li djece? - upitala je.
- Nažalost nijedno koje još živi kod kuće - odgovorio je.
- Moramo li imati djecu ako želimo kupiti štenca?
 Ne, naravno. Ali gotovo nema boljih pasa za djecu od
ovih.
Wallander je rekao kako stoje stvari. Možda će kupiti
kuću izvan Ystada. A ako se odluči za to, onda će moći
imati i psa. To ovisi jedno o drugome. Ali prvo je na redu
kuća.
- Ne morate se žuriti - rekla je. - Ja ću vam ostaviti jedno
štene. Ne morate se žuriti. Ali nemojte ni dugo čekati. Za
labradore stalno imam kupce. Doći će dan kad ću ih morati
sve prodati.
Wallander joj je obećao, kao i posredniku za
nekretnine, da će joj javiti u roku od tjedan dana. Progutao
je knedlu kad je čuo cijenu. Zar štene doista košta tako
mnogo?
Ali nije ništa rekao. Već sada je znao da će kupiti psa,
bude li kupio onu kuću.
Kad je otišao iz uzgajališta bilo je dvanaest sati. Stigavši
na glavnu cestu, odjednom više nije znao kamo ide. Je li se
uopće zaputio nekamo? Nije se trebao sastati s Yvonne
Ander. U ovom trenutku više nisu imali što reći jedno
drugome. Vidjet će se opet, ali ne sada. Privremeni kraj
istrage vrijedio je do daljnjega. Možda će ga Per Åkesson
zamoliti za još neke pojedinosti. No sumnjao je u to.
Optužnica je već sada imala dobre temelje.
Činjenica je bila da nije imao kamo otići. Upravo toga
dana, 5. prosinca, nije bilo nikoga kome bi on doista trebao.
Ne znajući zapravo zašto, vozio se prema Volsjöu.
Zaustavio se pred Hansgardenom. Nije mu bilo jasno što
će se dogoditi s kućom. Yvonne Ander bila je vlasnica i to
će vjerojatno ostati svih onih godina koje bude provela u
zatvoru. Nije imala bliže rodbine, samo pokojnu majku i
pokojnu sestru. Bilo je upitno je li uopće imala prijatelja.
Katarina Taxell ovisila je o njoj, imala je njezinu potporu,
kao i druge žene. Ali prijatelji? Wallander se naježio pri toj
pomisli. Yvonne Ander nije imala ni jedno jedino ljudsko
biće koje joj je doista bilo blisko. Ona se pojavila iz
zrakopraznog prostora i ubijala je ljude.
Wallander je izašao iz auta. Kuća je zračila osamom.
Kad je obišao oko nje, vidio je da je jedan prozor bio samo
pritvoren. To ne bi smjelo biti tako. Netko je mogao lako
provaliti. Yvonne Ander mogla je postati žrtvom lovaca na
trofeje. Wallander je donio drvenu gredu i stavio je pod
prozor. Zatim je ušao. Pogledao je oko sebe. Ništa nije
ukazivalo na provalu. Prozor je ostao otvoren iz
nemarnosti. Prošao je kroz sobe. Sa strahom je promatrao
peć. Tuda je prolazila nevidljiva granica. Iza te granice on
je neće nikad shvatiti.
Još jednom je pomislio kako je istraga završena.
Podvukli su crtu pod stravičan popis, odgonetnuli jezik
ubojice i na koncu pronašli i nju samu.
Zbog toga se osjećao suvišnim. Više ga nisu trebali.
Kad se vrati iz Stockholma, opet će na istrage o
automobilima koji se krijumčare u istočne zemlje.
Tek tada će sam sebe ponovno doživljavati stvarnim.
Zvuk telefona prekinuo je tišinu. Tek pri drugom
signalu shvatio je da mu telefon zvoni u džepu jakne.
Izvadio je telefon. Bio je to Per Åkesson.
- Smetam li? - upitao je. - Gdje si?
 Wallander nije htio reći gdje je. - Sjedim u autu - rekao
je. - ali parkiran sam.
- Pretpostavljam da ne znaš ništa - rekao je Per
Åkesson. - Neće biti suđenja.
Wallander nije shvaćao. To mu uopće nije padalo na
um, iako je bilo tako blizu. Trebao se pripremiti.
- Yvonne Ander počinila je samoubojstvo - rekao je Per
Åkesson. - Protekle noći. Pronašli su je danas ujutro.
Wallanderu je zastao dah. Nešto je bujalo u njemu,
samo što se nije rasprsnuo.
- Čini se da su joj bile dostupne tablete za spavanje. To
nije smjelo biti tako. Bar ih nije smjela imati toliko da si
može oduzeti život. Zlobne osobe pitat će se jesi li ih joj ti
dao.
Wallander je čuo da to nije bilo prikriveno pitanje. No
ipak je odgovorio. - Ja joj nisam pomogao.
- Sve skupa ostavilo je dojam smirenosti. Sve je bilo u
najboljem redu. Čini se da je donijela odluku i učinila je to.
Zaspala. Možemo je razumjeti, naravno.
- Možemo li? - upitao je Wallander.
- Ostavila je pismo. Upućeno tebi. Ovdje je preda
mnom, na stolu.
Wallander je kimnuo u telefon. - Dolazim - rekao je. -
Stižem za pola sata.
Stajao je s telefonom u ruci. Pokušavao je shvatiti što
zapravo osjeća. Prazninu, možda blagi osjećaj nepravde.
Nešto drugo? Nije znao.
 Provjerio je je li prozor dobro zatvoren i izašao iz kuće
na prednja vrata koja su bila opremljena bravom
upadnicom.
Prosinački dan bio je vedar. Negdje u blizini već je
vrebala zima.
.

Odvezao se u Ystad po svoje pismo.

Per Åkesson nije bio ondje, ali tajnica je znala o čemu je
riječ. Pismo se nalazilo nasred stola.
Uzeo ga je i odvezao se u luku, izašao i krenuo prema
crvenoj zgradi Pomorske spasilačke službe i sjeo na klupu.
Pismo je bilo veoma kratko. Negdje u Alžiru živi
nepoznat muškarac koji je ubio moju majku. Tko njega traži?
To je bilo sve. Imala je lijep rukopis.
Tko njega traži?
Pismo je potpisala punim imenom. U desni gornji kut
stavila je datum i vrijeme.
5. prosinca 1994. 2.44.
Predzadnji unos u njezinu redu vožnje, pomislio je.
Posljednji nije sama napisala.
To čini liječnik kad navodi u kojem je trenutku po
njegovu mišljenju nastupila smrt.
Poslije toga nema više ničega.
Red vožnje okončan, život zaključen.
Pozdrav oblikovan kao pitanje ili optužba? Ili kao
oboje?
Tko njega traži?
 .
Budući da je bilo hladno, nije dugo sjedio na klupi. Pismo
je polako poderao na trake koje je zatim bacio u vodu.
Sjećao se kako je prije mnogo godina na istom mjestu
poderao neuspjelo pismo za Baibu. I to je pismo bacio u
vodu.
No ipak je postojala velika razlika između ta dva
događaja. On će se ponovno naći s Baibom. I to čak jako
brzo.
.

Pogledom je pratio papirnate trake koje su polako

nestajale. Zatim je otišao iz luke i odvezao se u bolnicu
kako bi posjetio Ann-Britt Höglund.
Nešto je napokon bilo gotovo.
Skonska jesen išla je ususret zimi.
 POGOVOR

Mnogi su doprinijeli, mnogima hvala. Na primjer Bo

Johansson u Alaforsu, koji poznaje svijet ptica i koji mije
prenio svoje znanje. Dan Israel, koji čita prvi i zadnji,
otkriva praznine, predlaže rješenja i stalno kritizira, oštro,
ali s velikim entuzijazmom. Hvala i Evi Stenberg za
odlučnost kojom je preuzela sav nadzor nad
korekturom. Malin Svänd vodila je računa o tome da svi
redovi vožnje, oni stvarni ili oni simbolični, budu
točni; Maja Hagerman rekla mije da se uloga susjeda
promijenila nakon pedesetih godina.
Moram zahvaliti još mnogima drugima. Svi su oni
uključeni u ovu zahvalu.
.

U svijetu romana postoji sloboda. Ono što je ovdje opisano

moglo se tako i dogoditi. ali možda se dogodilo čak i na
neki drugi način.
Sloboda romana podrazumijeva i to da možda
premjestimo nekakvo jezero, promijenimo križanje ulica ili
pregradimo rodilište. Ili da dodamo crkvu koja možda ne
postoji. Ili groblje.
Ja sam to učinio.
Maputo, u travnju 1996.