U SLUŽBI PRAVDE

Ann Leckie
.
Naslov izvornika: Ancillary Justice
 .

Za moje roditelje, Mary P. i Davida N. Dietzlera,

koji nisu doživjeli da vide ovu knjigu,
ali su uvijek bili sigurni da će se ona ostvariti.
 1.

TIJELO JE LEŽALO GOLO I LICEM PREMA TLU, MRTVAČKI SIVO,

a snijeg oko njega bio je pun mrlja od krvi. Bilo je
minus petnaest i vijavica je prošla prije tek nekoliko
sati. Snijeg je bio gladak pod blijedim izlaskom
sunca. Samo je nekoliko tragova stopa vodilo do
obližnje zgrade od ledenih blokova. Gostionica. Ili što
je u ovom gradu prolazilo kao gostionica.
Bilo je nešto vrlo poznato u izbačenoj ruci i liniji
tijela od ramena do bokova. No nije bilo moguće da
poznajem tu osobu. Nisam poznavala nikoga ovdje.
Ovo je bio ledeni rub hladnog i izoliranog planeta,
nešto posve suprotno od ideje civilizacije kako su je
shvaćale Radchanke. Bila sam ovdje, na ovome
planetu, u ovome gradiću, jer sam imala hitnih
poslova. Tijela koja leže na ulici nisu me se ticala.
Katkad ne znam zašto radim to što radim. I nakon
sveg ovog vremena još mi je posve novo ne znati
nešto, nemati zapovijedi koje moram slijediti od
trenutka do trenutka. Zbog toga vam ne mogu
objasniti zašto sam zastala i nogom podigla rame da
vidim lice osobe.
Bila je promrzla, puna modrica i rana, ali
prepoznala sam je. Ime joj je bilo Seivarden Vendaai
i nekoć davno bila je jedna od mojih časnica, mlada
poručnica, a naposljetku je promaknuta i dobila
zapovjedništvo nad svojim brodom. Mislila sam da je
mrtva već tisuću godina, ali bila je ovdje, bez sumnje.
Čučnula sam i opipala joj puls, osluškujući hoću li
čuti makar nagovještaj daha.
Još je bila živa.
Seivarden Vendaai više nije bila moja briga ni
moja odgovornost. Nikada mi nije bila jedna od
omiljenih časnica. Slušala sam njezine zapovijedi,
dakako, a ona nije nikada zlostavljala moje posilne,
niti je ikada ozlijedila ijedan od mojih segmenata (kao
što su neke časnice činile). Nisam imala razloga
misliti loše o njoj. Nasuprot tome, imala je manire
obrazovane i odgojene osobe iz dobre obitelji. Ne
prema meni, dakako - ja nisam bila osoba, nego
komad opreme, dio broda. No nikada mi nije bilo
stalo do nje.
Uspravila sam se i ušla u gostionicu. Unutra je
bilo mračno. Bjelina ledenih zidova odavno je bila
prekrivena prljavštinom ili nečim još gorim. Zrak je
smrdio na alkohol i bljuvotinu. Pipničarka je stajala
iza visoke klupe. Bila je domorotkinja. Niska i pretila.
Blijeda, velikih očiju. Za prljavim stolom sjedile su tri
gošće. Unatoč hladnoći, nosile su samo hlače i
pletene košulje. Na ovoj hemisferi Nilta bilo je
proljeće i uživale su u toplom vremenu. Pravile su se
da me ne vide, iako su me sigurno primijetile na ulici
i znale što je motiviralo moj ulazak. Jedna ili više njih
vjerojatno je bila odgovorna. Seivarden nije bila dugo
ondje vani, inače bi bila mrtva.
“Želim unajmiti sanjke”, rekla sam. “I kupiti
pribor za hipotermiju.”
Jedna od gošća iza mene nacerila se i rekla,
rugajući mi se: “Baš si opaka cura.”
 Okrenula sam se kako bih je pogledala i proučila
njezino lice. Bila je viša od većine Niltanki, ali pretila
i blijeda kao i sve. Imala je veću masu od mene, ali ja
sam bila viša. Osim toga, bila sam znatno snažnija
nego što sam izgledala. Nije shvaćala s kime se
poigrava. Vjerojatno je bila muško, sudeći po uglatim
uzorcima nalik labirintima na njezinoj košulji. Nisam
bila posve sigurna. U svemiru Radcha to ne bi bilo
važno. Radchankama nije nimalo stalo do roda pa
jezik kojim govore - a to je moj prvi jezik - ni na koji
način ne razlikuje rod. Jezik koji smo sada govorile
razlikovao ga je i mogla sam se naći u nevolji ako
upotrijebim pogrešne oblike. Nije pomagalo ni to što
su se obilježja na temelju kojih se određivao rod
mijenjala od mjesta do mjesta, katkad i radikalno, te
su mi rijetko imala smisla.
Odlučila sam da neću reći ništa. Nakon nekoliko
sekunda iznenada je pronašla nešto zanimljivo na
stolu. Mogla sam je ubiti na licu mjesta, bez previše
truda. Ta mi je ideja bila privlačna. Ali trenutačno mi
je Seivarden bila glavni prioritet. Okrenula sam se
pipničarki.
Ona mi je odgovorila kao da nas nitko nije
prekidao, mrmljajući nemarno: “Što misliš, kakvo je
ovo mjeŠto?”
“Takvo mjesto”, odgovorila sam, i dalje sigurna na
lingvističkom teritoriju koji nije zahtijevao rodne
oznake, “na kojem će mi iznajmiti sanjke i prodati mi
pribor za hipotermiju. Koliko to stoji?”
“Dvjesto shena” Barem dvostruko više od
trenutačne cijene, bila sam uvjerena. “Za sanjke.
Straga su. Morat ćeš sama po njih. I još sto za
pribor.”
“Cijeli”, rekla sam. “Neupotrijebljen.”
Izvukla je jedan ispod klupe. Pečat se činio
neoštećenim. “Tvoja je prijateljica imala račun.”
Možda laže. A možda i ne. Kako god, iznos će biti
čista fikcija. “Koliko?”
“Tristo pedeset.”
Mogla sam pronaći način da nastavim izbjegavati
spominjati rod pipničarke. Ili sam mogla nagađati. U
najgorem slučaju, izgledi su mi bili pola-pola. “Pun si
povjerenja,” rekla sam, nagađajući da je muško, “kad
si dopustio takvom jadniku”, znala sam da je
Seivarden muško, to je bilo lako, “da nakupi takav
dug.” Pipničarka nije rekla ništa. “Znači, šesto
pedeset za sve?”
“Da”, rekla je pipničarka. “Uglavnom.”
“Ne, za sve. Dogovorit ćemo se sada. A ako netko
poslije dođe za mnom i traži više ili me pokuša
opljačkati, umrijet će.”
Tišina. Zatim zvuk pljuvanja iza mene.
“Radchansko smeće.”
“Ja nisam Radchanka.” To je bila istina. Morala
bih biti ljudsko biće da budem Radchanka.
“On jest”, rekla je pipničarka, jedva primjetno
kimnuvši prema vratima. “Ti nemaš njihov naglasak,
ali ipak smrdiš poput jednog od njih.”
“To je od ovog napoja koji poslužuješ.” Gošće iza
mene zahukale su s negodovanjem. Zavukla sam
ruku u džep, izvukla šaku žetona i bacila ih na
klupu. “Zadrži ostatak.” Okrenula sam se da odem.
“Bolje ti je da ti novac bude valjan.”
“Bolje ti je da su sanjke gdje si rekao da jesu.”
Nakon toga sam otišla.
Najprije pribor za hipotermiju. Okrenula sam
Seivarden na leda. Zatim sam otrgnula pečat s
pribora, uzela jednu tabletu s kartice i gurnula je u
njezina krvava, napola smrznuta usta. Kad je
indikator zasvijetlio zeleno, razmotala sam tanki
prekrivač, provjerila napajanje, zamotala prekrivač
oko nje i uključila ga. Zatim sam otišla straga po
sanjke.
Ondje me nitko nije čekao, što je bilo dobro.
Nisam još htjela početi ostavljati trupla za sobom.
Nisam došla ovamo izazivati nevolje. Dovukla sam
sanjke do prednje strane, bacila Seivarden na njih i
čak na trenutak dvojila bih li trebala skinuti kaput i
staviti ga na nju, ali naposljetku sam odlučila da to
ne bi bilo mnogo bolje od samog prekrivača s
napajanjem. Zatim sam pokrenula motor sanjki i
krenula.
.

Na rubu grada unajmila sam sobu, jednu od desetak

prljavih sivo-zelenih kocaka za stanovanje. Na
krevetima nije bilo posteljine, a prekrivači su se
naplaćivali dodatno, kao i grijanje. Platila sam. Već
sam ionako potrošila suludu količinu novca da
izvučem Seivarden iz snijega.
Maknula sam snijeg s nje najbolje što sam znala,
provjerila sam joj puls (još se osjetio) i temperaturu
(rasla je). Nekoć bih znala njezinu tjelesnu
temperaturu bez razmišljanja, kao i njezin puls,
količinu kisika u krvi i razinu hormona. Vidjela bih
svaku njezinu ozljedu čim bih to poželjela. Sad sam
bila slijepa. Očito je bila prebijena. Lice joj je bilo
natečeno, a tijelo puno modrica.
U priboru je bio i ljekoviti oblog, ali osnovni i samo
jedna doza, prikladna tek za prvu pomoć. Seivarden
je možda imala unutarnje ozljede ili teški potres
mozga, ali ja sam joj mogla pomoći samo s
porezotinama i iščašenjima. No s malo sreće,
pothlađenost i modrice jedini su problemi kojima ću
se morati baviti. Više nisam imala mnogo
medicinskog znanja. Mogla bih postaviti samo
najosnovniju dijagnozu.
Gurnula sam joj jednu tabletu u grlo. Još jedna
provjera. Koža joj nije bila ništa hladnija nego što bi
se moglo očekivati, s obzirom na sve, i nije se doimala
vlažnom. Boja joj se vraćala u normalniju smeđu,
uzevši u obzir modrice. Donijela sam punu zdjelu
snijega da se otopi i stavila je u kut, nadajući se da
je ondje neće srušiti nogom kada se probudi, a zatim
izašla van, zaključavši vrata iza sebe.
Sunce se podiglo više na nebu, ali svjetlo nije bilo
ništa jače. Dosad je već više tragova stopa pokvarilo
snijeg koji je donijela sinoćnja vijavica, a uokolo se
vrzmalo nekoliko Niltanki. Odvezla sam sanjke
natrag do gostionice i parkirala ih iza nje. Nitko mi se
nije obratio, kroz vrata nisu dopirali nikakvi zvukovi.
Uputila sam se prema centru grada.
 Ljudska su bića bila vani, obavljajući razne
poslove. Debela, blijeda djeca u hlačama i pletenim
košuljama gađala su se snijegom, a zatim prestala i
zurila u mene velikim, iznenađenim očima kad su me
primijetila. Odrasle su se pravile da ne postojim, no
oči su im se okretale prema meni dok su prolazile.
Ušla sam u trgovinu u kojoj je bilo mračnije nego vani
i tek oko pet stupnjeva toplije.
Unutra ih je bilo desetak, razgovarale su, ali čim
sam ušla sve su zašutjele. Shvatila sam da nemam
nikakav izraz lica, pa sam namjestila mišiće lica na
nešto ugodno i neobvezujuće.
“Što želite?” zarežala je trgovkinja.
“Sigurno su oni prije mene”, rekla sam nadajući
se da su miješanih rodova, kao što je to moja rečenica
naznačivala. Odgovor mi je bila samo tišina. “Želim
četiri štruce kruha i komad masti. Također i dva
pribora za hipotermiju i dva ljekovita obloga opće
namjene ako ih imate.”
“Imam od deset, dvadeset i trideset.”
“Trideset, molim vas.”
Naslagala je robu koju sam kupila na pult.
“Ukupno tristo sedamdeset pet.” Netko se iza mene
nakašljao. Opet su mi previše naplatile. Platila sam i
otišla. Na ulici su djeca još bila u skupini i smijala
se. Odrasle su i dalje prolazile pokraj mene kao da
me nema. Morala sam kupiti još nešto. Seivarden će
trebati odjeću. Zatim sam se vratila u sobu.
Seivarden još nije bila pri svijesti i, koliko sam
vidjela, još nije bilo tragova šoka. Snijeg u zdjeli
gotovo se posve otopio pa sam stavila pola jedne
štruce kruha, tvrde poput cigle, u vodu da se
namače.
Ozljeda glave ili ozljeda unutarnjih organa bile su
najopasnije mogućnosti. Otvorila sam oba ljekovita
obloga koje sam upravo kupila, podigla prekrivao te
izlila jedan na Seivardenin trbuh. Gledala sam kako
se širi iz male lokve, a zatim stvrdnjava u prozirnu
ljusku. Drugi sam stavila na onu stranu njezina lica
koja je izgledala više izranjavana. Kad se i taj
stvrdnuo, skinula sam kaput, legla i zaspala.
Malo više od sedam i pol sati poslije Seivarden se
pomaknula i probudila. “Jesi li budna?” pitala sam.
Zbog obloga na licu bilo joj je zatvoreno jedno oko i
polovica usta, ali modrice su splasnule i rane počele
zacjeljivati posvuda po njezinu licu. Na trenutak sam
razmislila koji bi bio ispravan izraz lica i zatim ga
namjestila. “Pronašla sam te u snijegu, ispred
gostionice. Izgledala si kao da ti treba pomoć.” Tiho
je zahroptala, ali nije okrenula glavu prema meni.
“Jesi li gladna?” Bez odgovora, samo prazan pogled.
“Jesi li udarila glavom?”
“Nisam”, rekla je tiho, opuštena i mlohava lica.
“Jesi li gladna?”
“Nisam.”
“Kad si zadnji put jela?”
“Ne znam.” Glas joj je bio smiren, bez emocija.
Uspravila sam je i oprezno je naslonila na sivo-
zeleni zid, kako se ne bi srušila i dodatno ozlijedila.
Ostala je sjediti pa sam je polako hranila kruhom
raskvašenim u vodi, zaobilazeći stvrdnutu ljusku
obloga. “Progutaj”, rekla sara, a ona je poslušala.
Dala sam joj pola onog što je bilo u zdjelici, a ostatak
pojela sama pa donijela još jednu zdjelu snijega.
Promatrala me dok sam stavljala drugu polovicu
štruce kruha, no nije govorila ništa, a lice joj je bilo
mirno. “Kako ti je ime?” pitala sam. Bez odgovora.
Pretpostavljala sam da je uzela kef. Većina će vam
reći da kef suzbija emocije, što je istina, ali to nije sve
što čini. Nekoć sam mogla objasniti što točno kef radi
i kako to postiže, ali nisam više ono što sam nekoć
bila. Koliko sam znala, ljudska su bića uzimala kef
kako bi prestala osjećati nešto određeno. Ili zato što
su vjerovala da će, kad maknu emocije, zavladati
čista racionalnost, nepomućena logika, istinska
prosvjećenost. Ali to ne funkcionira tako.
To što sam izvukla Seivarden iz snijega stajalo me
novca i vremena, što si nisam mogla priuštiti, a zbog
čega? Kad je ostavim samu, opet će kupiti i uzeti kef
i opet završiti na nekom mjestu poput one prljave
gostionice i ovaj put će je zaista ubiti. Ako je to željela,
nisam je imala pravo sprečavati. Ali ako je željela
umrijeti, zašto to nije učinila na čist način?
Registrirala svoju namjeru i otišla liječnici? Nisam
shvaćala.
Mnogo toga nisam shvaćala, a iako sam se već
devetnaest godina pravila da sam ljudsko biće, još
nisam naučila onoliko koliko sam mislila da hoću.
 2.

DEVETNAEST GODINA, TRI MJESECA I JEDAN TJEDAN prije

nego što sam pronašla Seivarden u snijegu, bila sam
brod za prijenos postrojbi u orbiti iznad planeta
Shis’urna. Nosači postrojbi najveći su od svih
brodova Radcha, imaju ukupno šesnaest paluba.
Zapovjednu, administrativnu, medicinsku,
hidroponsku, strojarsku, pristupnu te po jednu za
svaku dekadu, prostore za život i rad mojih časnica
kojima sam znala svaki dah, svaki trzaj mišića.
Nosači postrojbi rijetko se pomiču. Veći dio svojih
dvije tisuće godina postojanja provela sam
orbitirajući, oko ovog ili onog planeta, kao i sada,
osjećajući oštru hladnoću vakuuma izvan svoje
oplate, s bijelo-plavom Shis’urnom nalik staklenoj
kugli i njezinom postajom koja je dolazila i odlazila u
svojoj nižoj i užoj orbiti te neprekinutim priljevom i
odljevom brodova koji su stizali, pristajali pa opet
odlazili prema jednima od vrata označenih svijetlećim
radiofarovima. S moje visine, granice raznih nacija i
teritorija Shis’urne nisu bile vidljive, iako su se s
noćne strane planeta ponegdje vidjela svjetla velikih
gradova i mreža cesta između njih, ako su bile
obnovljene nakon aneksije.
Čula sam i osjećala, iako nisam uvijek vidjela,
nazočnost drugih brodova. Bržih i manjih, klasa Mač
i Milost, te najbrojnijih, klase Pravda, nosača
postrojbi kao što sam bila i ja. Najstarije od nas bile
su stare gotovo tri tisuće godina. Poznajemo se već
vrlo dugo i više si r nismo imale što reći, a da to nije
bilo rečeno već mnogo puta. Uglavnom smo bile tihe,
iako prisne, te smo komunikaciju ograničavale na
službenu i rutinsku.
Budući da sam još imala posilne, mogla sam biti
na više mjesta istodobno. Također sam bila na
dužnosti u gradu Orsu, na planetu Shis’urna, pod
zapovjedništvom poručnice Awn iz dekade Esk.
Grad Ors nalazio se napola na močvarnom tlu,
napola u jezeru. Dio na jezeru bio je podignut na
betonskim stupovima koji su se oslanjali na temelje
duboko u blatnjavom dnu. U kanalima i na
spojevima betonskih blokova hvatale su se ljigave
zelene alge, kao i na donjim rubovima stupova zgrada
te svemu nepomičnom što bi voda dosezala, a to se
razlikovalo s obzirom na godišnje doba. Neprestani
smrad sumporovodika razilazio se samo povremeno,
kad se jezerska polovica grada tresla od ljetnih oluja,
a pločnici su bili do koljena u vodi donesenoj vjetrom
s one strane otočnih barijera. Ali ne uvijek. Obično je
zbog oluja smrad bio samo još gori. Doduše,
privremeno bi rashladile zrak, ali olakšanje
uglavnom nije trajalo dulje od nekoliko dana. Inače
je uvijek bilo vruće i vlažno.
Nisam mogla vidjeti Ors iz orbite. Bilo je to više
selo nego grad, iako se nekoć nalazilo na ušću rijeke
i bilo prijestolnica države koja se pružala duž obale.
Rijekom se odvijala trgovina u oba smjera, a čamci
ravnog dna plovili su uz rub priobalnih močvara i
prevozili ljudska bića od jednog grada do drugog. No
tijekom stoljeća rijeka se pomaknula i Ors je sada
napola bio u ruševinama. Nekoć su se ondje pružali
kilometri pravokutnih umjetnih otoka odvojenih
mrežom kanala, no grad je sada bio mnogo manji,
okružen i ispresijecan napola potonulim blokovima
betona koji bi tijekom sušne sezone izvirili iz
blatnjavo zelene vode, a na nekima su još bili krovovi
i stupovi. Nekoć su u gradu živjeli milijuni. No kad su
Radchanke anektirale Shis urnu, prije pet godina,
bilo ih je samo šest tisuća tristo osamnaest. A,
dakako, proces aneksije smanjio je taj broj. Doduše,
u Orsu manje nego na drugim mjestima: čim smo se
pojavile, ja u obliku svojih Esk kohorta te poručnice
njihovih dekada koje su ih postrojile na ulicama
grada, naoružane i oklopljene, vrhovna Ikktina
svećenica prišla je najvišoj nazočnoj časnici -
poručnici Awn, kako sam spomenula - i ponudila
trenutačnu predaju. Svećenica je svojim
sljedbenicama rekla što im je činiti da bi preživjele
aneksiju i veći dio njih zaista je preživio. To nije bilo
uobičajeno kako biste mogli pomisliti - jer smo uvijek
davale jasno do znanja da bi čak i pomisao na
izazivanje nevolja tijekom aneksije mogla značiti
smrt. Od samog početka aneksije demonstrirale smo
što smo točno time mislile i to vrlo javno, kad god
smo imale priliku, ali uvijek bi se našao netko tko ne
bi mogao odoljeti tomu da pokuša nešto.
Ipak, glavna svećenica imala je dojmljiv utjecaj.
Male dimenzije grada do neke su mjere bile varljive.
Tijekom sezone hodočašća stotine tisuća
posjetiteljica prolazilo je preko trga ispred hrama i
kampiralo na betonskim blokovima napuštenih
ulica. Za Ikktine štovateljice to je bilo drugo najsvetije
mjesto na planetu, a glavna svećenica poput
božanstva.
Kad bi aneksija bila službeno dovršena, što bi
katkad trajalo pedeset godina ili više, red bi obično
provodila civilna policija. Ova je aneksija bila
drukčija. Preživjelim stanovnicama Shis’urne
ponuđeno je da postanu građanke mnogo prije nego
što je to bilo uobičajeno. Nitko u administraciji
sustava još nije vjerovao ideji da bi mjesne civilke
mogle same provoditi red pa je vojna nazočnost još
bila jaka. Stoga, kad je aneksija Shis’urne bila
službeno završena, veći dio dekade Esk s Torenine
pravde vratio se na brod, no poručnica Awn je ostala,
a i ja s njom kao dvadeset posilnih jedinica iz
postrojbe Esk Jedan s Torenine pravde, sastavljene
od dvadeset posilnih.
Vrhovna svećenica živjela je u kući blizu hrama,
jednoj od rijetkih netaknutih zgrada iz doba kad je
Ors bio grad - četverokatnica, s kosim krovom i
otvorena sa svih strana, iako je bilo moguće podići
paravane kad god je vlasnica kuće htjela privatnost,
a vanjske žaluzine mogle su se zatvoriti tijekom oluje.
Glavna svećenica primila je poručnicu Awn u dijelu
kuće od pet četvornih metara koji je bio odijeljen
paravanima preko čijeg je vrha padalo svjetlo.
“Nije vam teško”, pitala je svećenica, starica sijede
kose i kratko podšišane sive brade, “služiti ovdje na
Orsu?” I ona i poručnica Awn ležale su na jastucima,
vlažnim kao i sve na Orsu, i punim mirisa plijesni.
Svećenica je nosila žutu suknju stisnutu u struku.
Na ramenima su joj bili ucrtani uzorci, neki uvijeni,
a neki pravokutni, ovisno o liturgijskoj važnosti
dana. Iz poštovanja prema običajima Radchanki
nosila je rukavice.
“Naravno da nije”, rekla je poručnica Awn
pristojno, ali ne posve iskreno, pomislila sam. Imala
je tamnosmeđe oči i kratko podšišanu tamnu kosu.
Koža joj je bila dovoljno tamna da je nitko ne bi
smatrao blijedom, ali ne toliko tamna da bi bila
moderna. Mogla ju je promijeniti, kao i kosu i oči, ali
nikada nije. Umjesto odore - dugog smeđeg kaputa s
pribadačama ukrašenim draguljima, košuljom i
hlačama, čizmama i rukavicama - nosila je istu vrstu
suknje kao i glavna svećenica, s tankom košuljom i
vrlo tankim rukavicama. Ipak se znojila. Stajala sam
na ulazu, tiha i uspravna, dok je mlađa svećenica
postavljala šalice i zdjele između poručnice Awn i
Božanske.
Ja sam bila udaljena četrdesetak metara, u
samome hramu, netipično zatvorenome prostoru
visine 43,5 metara, dužine 65,7 metara i širine 29,9
metara. Na jednom kraju bila su vrata visoka gotovo
do stropa, a na drugome, visoko iznad poda, nalazio
se prikaz planinske litice negdje na Shis’urni, izrađen
vrlo pomno i detaljno. U podnožju njega bio je
pijedestal od sivo-zelenog kamena do kojeg su vodile
široke stube. Svjetlo je ulazilo kroz desetke zelenih
otvora na stropu i padalo po zidovima obojenim
scenama iz života svetica kulta božice Ikkt. Zgrada je
bila posve drukčija od bilo koje druge u Orsu.
Arhitektura, kao i sam kult božice Ikkt, uvezeni su s
nekog drugog mjesta na Shis’urni. Tijekom
hodočašća taj bi prostor bio prepun vjernica. Bilo je i
drugih svetih mjesta, ali kad bi netko iz Orsa rekao
“hodočašće”, mislio je na godišnje hodočašće do ovog
mjesta. No ono će početi tek za nekoliko tjedana. Za
sada je zrak u hramu ispunjavao tek jedva čujni
šapat iz jednog kuta, gdje se molilo desetak vjernica.
Vrhovna se svećenica nasmijala. “Prava ste
diplomatkinja, poručnice Awn.”
“Ja sam vojnikinja, Božanska”, odgovorila je
poručnica Awn. Razgovarale su na jeziku Radchanki,
a ona je govorila sporo i precizno, pazeći na naglasak.
“Moje dužnosti nisu mi teške.”
Glavna svećenica nije se nasmiješila na to. U
kratkoj tišini koja je uslijedila, mlađa svećenica
spustila je pred njih zdjelicu onoga što Shis’urnanke
nazivaju čajem. Gusta, mlaka i slatka tekućina, koja
nema gotovo nikakve veze s pravim čajem.
Istodobno sam stajala i ispred vrata hrama, na
trgu zamrljanom zelenim algama, promatrajući
ljudska bića koja su prolazila. Većina ih je nosila
jednostavne suknje jarkih boja, baš kao i svećenica,
no samo su vrlo mala djeca i vrlo velike vjernice imale
na sebi crteže pobožnih simbola, a tek su rijetke
nosile rukavice. Neka od ljudskih bića u prolazu bila
su takozvani presađeni. Radchanke koje su dobile
posao ili nekretnine u Orsu nakon aneksije. Većina
ih je prihvatila jednostavnu suknju i dodala tanku,
široku košulju, kao i poručnica Awn. Neke su
tvrdoglavo ostale u jakni i hlačama, znojeći se dok su
hodale trgom. Sve su na sebi imale nakit kojeg bi se
rijetke Radchanke odrekle. Bili su to darovi
prijateljica ili ljubavnica, uspomene na mrtve,
znakovi pripadnosti obitelji ili klijentskog odnosa.
 Na sjeveru, s druge strane pravokutnog bazena
zvanog Predhram, prema četvrti koja se nekoć ondje
nalazila, Ors se polako podizao prema dijelu koji se
tijekom suhe sezone nalazio na kopnu. Taj su dio i
danas pristojno nazivale Gornjim gradom. I ondje
sam patrolirala. Dok sam hodala uz rub vode vidjela
sam sebe kako stojim na trgu.
Čamci su polako, pogonjeni ljudskim bićima s
dugim štapovima u rukama, plovili po močvarnom
jezeru i kroz kanale između skupina betonskih
blokova. Voda je bila mutna od sitnih algi, a na
mnogo mjesta površinu su probijali vrhovi vodene
trave. Dalje od grada, istočno i zapadno, plutače su
označavale zabranjene dijelove vode iznad kojih je sve
titralo od krila močvarnih muha u letu, a vodena
trava bila je gusta i zapetljana. Uokolo su plutali veći
čamci i krupna jaružala, sada nepomična i tiha, koja
su prije aneksije izvlačila smrdljivi mulj s dna.
Pogled na jug bio je sličan, osim slabe naznake
mora na obzoru, iza muljevitog spruda koji je
predstavljao granicu močvare. Vidjela sam sve to,
stojeći na raznim točkama oko hrama i istodobno
hodajući ulicama grada. Bilo je dvadeset sedam
stupnjeva i vlažno kao i uvijek.
To je zaokupljalo gotovo polovicu od mojih
dvadeset tijela. Ostala su spavala ili radila u kući
koju je zauzela poručnica Awn. Bila je prostrana, na
tri kata, a u njoj je nekoć živjela proširena obitelj koja
je vodila posao najma čamaca. Jedna strana kuće
bila je otvorena na široki, blatnjavi, zeleni kanal, a
suprotna na najširu gradsku ulicu.
 Tri moja segmenta u kući bila su budna,
obavljajući administrativne dužnosti (sjedila sam na
strunjači postavljenoj na nisku platformu u sredini
prizemlja kuće i slušala pritužbe jedne Orsijke na
raspodjelu prava za ribarenje) i držeći stražu. “Na to
biste se trebali požaliti okružnom sucu, građanko”,
rekla sam Orsijki na mjesnom dijalektu. Poznavala
sam sva ljudska bića ondje i znala sam da je žensko
i baka, a oboje od toga trebalo je naglasiti i u govoru,
ako sam htjela govoriti ne samo gramatički točno
nego i u skladu s pravilima uljudnosti.
“Ne poznajem okružnog suca!” bijesno je
protestirala. Sudac se nalazio u velikom, gusto
naseljenom gradu uzvodno od Orsa i obližnjeg Kould
Vesa. Dovoljno uzvodno da je zrak često bio hladan i
suh pa stvari nisu neprestano mirisale na plijesan.
“Što okružni sudac zna o Orsu? Koliko znam, okružni
sudac možda ni ne postoji!” Nastavila je govoriti,
objašnjavajući mi dugu povijest povezanosti njezine
kuće s područjem okruženim plutačama u koje je bio
zabranjen pristup, a pogotovo ribolov u sljedeće tri
godine.
Kao i uvijek, u pozadini uma neprestano mi je bila
svijest da se nalazim i u orbiti iznad planeta.
“Ma dajte, poručnice”, rekla je vrhovna svećenica.
“Nitko ne voli Ors, osim nas koji smo bili toliko
nesretni da smo rođeni ovdje. Većina Shis’urnanki
koje poznajem, a o Radchankama da ne govorim,
radije bi živjele u velikom gradu na kopnu, s pravim
godišnjim dobima umjesto kišnog i manje kišnog.”
 Poručnica Awn, znojeći se i dalje, prihvatila je
šalicu takozvanog čaja i popila gutljaj bez grimase
gađenja. Bilo je to pitanje prakse i odlučnosti. “Moje
nadređene zahtijevaju da se vratim.”
Na relativno suhom sjevernom rubu grada dvije
vojnikinje u smeđim odorama prolazile su u
otvorenom čamcu pa su me ugledale i pozdravile me
mahanjem ruku. I ja sam nakratko podigla ruku.
“Esk Jedan!” doviknula je jedna od njih. Bile su to
obične vojnikinje, iz jedinice Issa Sedam, s broda
Entina pravda, pod zapovjedništvom poručnice
Skaaiat. Njihova je jedinica patrolirala između Orsa i
jugozapadnog ruba Kould Vesa, grada koji je nastao
na novom ušću rijeke. Pripadnice jedinice Issa
Sedam s Entine pravde bile su ljudska bića i znale su
da ja nisam. Zbog toga je njihov prijateljski stav
prema meni uvijek bio pomalo suzdržan.
“Radije bih da ostanete”, rekla je vrhovna
svećenica poručnici Awn. No poručnica Awn to je već
znala. Vratile bismo se na Toreninu pravdu još prije
dvije godine, ali Božanska je neprestano zahtijevala
da ostanemo.
“Shvaćate”, rekla je poručnica Awn, “da bismo
radije zamijenile Esk Jedan ljudskom jedinicom.
Posilni mogu neodređeno ostati u hibernaciji.
Ljudska bića...” Spustila je čaj i uzela jedan žuto-
smeđi kolačić. “Ljudska bića imaju obitelji koje žele
opet vidjeti. Imaju živote. Ne mogu ostati zamrznuta
stoljećima, a posilni mogu. Nema smisla držati
posilne izvan hibernacije da rade posao koji i ljudske
vojnikinje mogu raditi.” Iako je poručnica Awn ovdje
bila već pet godina i redovito se susretala s vrhovnom
svećenicom, prvi put su tako otvoreno razgovarale o
toj temi. Namrštila se, a promjena u njezinu disanju
i razini hormona govorila mi je da se prisjetila nečega
što ju je uznemirilo. “Zar ste imale problema s
pripadnicama jedinice Issa Sedam s Entine pravde?”
“Nisam”, odgovorila je glavna svećenica. Pogledala
je poručnicu, iskrivivši usta u grimasu. “Vas
poznajem. Poznajem Esk Jedan. Ako mi pošalju
nekoga drugog, neću ga poznavati. A ni moje
župljanke.”
“Aneksija je uvijek problematična”, rekla je
poručnica Awn. Glavna se svećenica blago trgnula na
riječ aneksija, a meni se učinilo da je poručnica Awn
to primijetila, no samo je nastavila. “Pripadnice Issa
Sedam nisu bile ovdje tijekom aneksije. Issa jedinice
s Entine pravde nisu učinile ništa što nisu i
pripadnice Esk Jedan.”
“Ne, poručnice.” Svećenica je spustila svoju
šalicu, doimajući se uznemireno, ali nisam imala
pristup njezinim internim podacima pa nisam mogla
biti sigurna.
“Postrojbe Issa s Entine pravde radile su mnogo
toga što Esk Jedan nije. Istina je, Esk Jedan ubio je
jednako ljudskih bića kao i vojnikinje iz postrojbi Issa
s Entine pravde. Vjerojatno i više.” Pogledala me je
dok sam i dalje bez riječi stajala na ulazu u prostor
ograđen paravanom. “Bez uvrede, ali mislim da ih je
bilo i više.”
“Ja se ne vrijeđam, Božanska”, odvratila sam.
Vrhovna svećenica često mi se obraćala kao da sam
osoba. “A i govorite istinu.”
 “Božanska”, rekla je poručnica Awn, s jasno
izraženom brigom u glasu. “Ako su vojnikinje
postrojbe Issa Sedam s Entine pravde - ili bilo tko
drugi - maltretirale građanke...”
“Ne, ne!” podviknula je glavna svećenica, s
gorčinom u glasu. “Radchanke su silno pažljive u
ponašanju prema našim građankama!”
Lice poručnice Awn zacrvenjelo se, a njezina
uzrujanost i bijes bili su mi očiti. Nisam joj mogla
čitati misli, ali poznavala sam svaki trzaj njezinih
mišića, pa su mi njezine emocije bile prozirne poput
stakla.
“Oprostite”, rekla je vrhovna svećenica, iako se
izraz lica poručnice Awn nije promijenio, a koža joj je
bila previše tamna da bi se primijetilo crvenilo.
“Otkad su nam Radchanke darovale državljanstvo...”
Zastala je i činilo se da ponovno bira riječi. “Od
njihova dolaska, vojnikinje iz Issa Sedam nisu mi
dale razloga za pritužbu. Ali vidjela sam što su vaše
ljudske vojnikinje činile tijekom onoga što nazivate
aneksijom. Državljanstvo koje ste nam dale možete
nam lako i oduzeti pa...”
“Ne bismo nikad...” protestirala je poručnica Awn.
Glavna svećenica podigla je ruku kako bi je
zaustavila. “Znam što vojnikinje iz Issa Sedam, ili
barem one poput njih, rade ljudskim bićima koja su
s pogrešne strane crte razgraničenja. Prije pet godina
s druge strane bile su one koje nisu bile vaše
državljanke. Ali tko zna što donosi budućnost?
Možda će to sljedeći put biti one koje nisu dovoljno
vaše državljanke?” Odmahnula je rukom, kao da se
predaje. “Ionako nije važno. Takva je razgraničenja
previše lako stvoriti.”
“Ne mogu vas kriviti što razmišljate na taj način”,
odgovorila je poručnica Awn. “Bila su to teška
vremena.”
“Bojim se da ste neobjašnjivo i neočekivano
naivni”, rekla je glavna svećenica. “Pripadnice Esk
Jedan ustrijelile bi me da to naredite. Bez oklijevanja.
Ali nikada me ne bi prebile ili me ponizile ili me
silovale samo kako bi pokazale da su moćnije od
mene ili kako bi zadovoljile želju za izopačenom
zabavom.” Pogledala me. “Zar ne?”
“Ne bih, Božanska”, rekla sam.
“Vojnikinje iz postrojbi Issa s Entine pravde radile
su sve to. Istina, nisu to učinile meni, pa ni mnogima
iz Orsa, ali ipak su to činile. Bi li se ponašale drukčije
da su bile raspoređene ovamo?”
Poručnica Awn sjedila je, uznemirena, gledajući u
svoj neukusni čaj, i nije mogla odgovoriti.
“Čudno je to. Kad sam čula za posilne, činilo mi
se to kao nešto najgroznije, najodbojnije što su
Radchanke učinile. Dobro, znam za Garsedd, ali to je
bilo prije tisuću godina. Ali ovo, napasti planet i uzeti
pola njegova odraslog stanovništva te ih pretvoriti u
hodajuća trupla, robove umjetne inteligencije vaših
brodova. Okrenuti ih protiv vlastitog naroda. Da ste
me to pitale prije nego što ste nas... anektirale, rekla
bih da je to sudbina gora od smrti.” Okrenula se
prema meni. “Je li zaista tako?”
“Nijedno od mojih tijela nije mrtvo, Božanska”,
odgovorila sam. “I pretjerujete u svojoj procjeni
postotka anektiranog stanovništva koji su postali
posilni.”
“Nekoć ste me užasavali”, rekla je vrhovna
svećenica, obrativši se meni. “Sama pomisao na vas
bila je jeziva, na vaša mrtva lica i bezizražajne
glasove. Ali danas me više užasava pomisao na
jedinicu živih bića koja dobrovoljno služe vojsku. Jer
mislim da im ne bih mogla vjerovati.”
“Božanska”, rekla je poručnica Awn stisnutih
usana. “I ja služim vojsku dobrovoljno. Ne mislim se
ispričavati zbog toga.”
“Mislim da ste unatoč tomu dobra osoba,
poručnice Awn.” Uzela je svoju šalicu čaja i popila
gutljaj, kao da nije upravo rekla to što je rekla.
Grlo i usne poručnice Awn zategnuli su se. Znala
je što želi reći, ali nije bila sigurna treba li. “Čuli ste
za Ime”, rekla je, odlučivši. Još je bila napeta i
oprezna, iako je odlučila reći što je željela.
Glavna svećenica osmjehnula se sumorno i
ogorčeno. “Novosti s Ime trebale bi u mene usaditi
povjerenje u upravu Radcha?”
Evo što se dogodilo: Postaja Ime i druge manje
postaje i mjeseci u sustavu bili su najdalje od
provincijske palače što su mogli biti, a da još budu u
svemiru Radcha. Godinama je guvernerica Ime
koristila tu udaljenost u svoju korist. Pronevjerama,
ucjenama, reketima i korupcijom. Tisuće građanki
bilo je neopravdano pogubljeno ili (što se u načelu
svodilo na isto) bilo prisiljeno služiti kao posilna
tijela, iako stvaranje posilnih više nije bilo
dopušteno. Guvernerica je kontrolirala sve
komunikacije i putne dozvole, a iako bi umjetna
inteligencija postaje inače prijavila takvo što
vlastima, ona na postaji Ime nekako je bila spriječena
da to učini pa je korupcija rasla i širila se.
Sve dok u sustav nije ušao jedan brod, prošavši
kroz vrata nekoliko stotina kilometara od patrolnog
broda Sarrsina milost. Neobični brod odbijao se
identificirati. Kad ga je posada Sarrsine milosti
napala i ukrcala se na njega, pronašli su desetke
ljudskih bića kao i tuđinske pripadnice vrste Rrrrrr.
Kapetanica Sarrsine milosti zapovjedila je
vojnikinjama da zarobe sva ljudska bića koja su se
doimala prikladnima da postanu posilni, a ostale da
pogube, zajedno s tuđinkama. Brod su naumili
predati guvernerici sustava.
Sarrsina milost nije bila jedini ratni brod s
ljudskom posadom u tom sustavu. Do tog trenutka
ljudske vojnikinje stacionirane ondje držale su na
uzici kombinacijom mita i laskanja, a kada to ne bi
uspjelo, poslužile bi se prijetnjama, pa čak i
pogubljenjima. Sve je to bilo vrlo učinkovito do
trenutka kada najviše rangirana vojnikinja postrojbe
Amaat Jedan Sarrsine milosti nije odlučila da ne želi
ubiti ta ljudska bića i tuđinke. I uvjerila ostatak
jedinice da je slijede.
Sve se to dogodilo prije pet godina. Izravne
posljedice toga još su se odvijale.
Poručnica Awn pomaknula se na svome jastuku.
“Cijela korupcija razotkrivena je zbog toga što je
jedna ljudska vojnikinja odbila poslušati zapovijed. I
povela pobunu. Da nije bilo nje... Posilni to ne bi
učinili. Ne bi mogli.”
“Korupcija je razotkrivena”, odgovorila je glavna
svećenica, “jer je na brodu na koji su se ukrcale
ljudske vojnikinje bilo tuđinki. Radchanke se ne
ustručavaju ubijati ljudska bića, osobito ona koja
nisu njihove građanke, ali oprezni ste kad postoji
mogućnost započinjanja rata s tuđinkama.”
Samo zato što bi rat s tuđinkama mogao dovesti
do propasti mirovnog sporazuma s tuđinkama vrste
Presger. Kršenje tog sporazuma imalo bi vrlo ozbiljne
posljedice. Unatoč tomu, mnoge visoko rangirane
Radchanke razilazile su se u mišljenju o toj temi.
Vidjela sam da poručnica Awn želi raspravljati o
tomu. No umjesto toga je rekla: “Guvernerica Ime nije
bila oprezna. Započela bi rat da nije bilo te
vojnikinje.”
“Jesu li je već pogubili?” pitala je vrhovna
svećenica bez uvijanja. To je bila sudbina svake
vojnikinje koja ne posluša zapovijed, a kamoli ako se
pobuni.
“Zadnje što sam čula,” rekla je poručnica Awn,
dišući plitko, “Rrrrrr su pristale predati je vlastima
Radcha.” Progutala je slinu. “Ne znam što će se
dogoditi.” Dakako, vjerojatno se već dogodilo, ma što
bilo. Vijestima je trebala godina ili više da dođu do
Shis’urne, s mjesta udaljenih kao što je Ime.
Vrhovna svećenica na trenutak nije odgovorila.
Natočila si je još čaja i žlicom ubacila riblju paštetu
u zdjelicu. “Izaziva li moje opetovano zahtijevanje
vaše nazočnosti neke neugodnosti za vas?”
 “Ne”, odvratila je poručnica Awn. “Zapravo, ostale
poručnice dekade Esk pomalo su ljubomorne. Na
Toreninojpravdi nema nikakve akcije.” Opet je uzela
u ruke svoju šalicu. Izvana mirna, ali u sebi bijesna.
Uznemirena. Razgovor o vijestima s Ime pojačao je
nelagodu koju je osjećala. “Akcija znači pohvale, a
možda i promaknuća.”
A ovo je bila posljednja aneksija. Posljednja
prilika za časnice da obogate svoje obitelji vezama s
novim građankama ili čak izravnim prisvajanjem
vlasništva.
“Još jedan razlog zašto preferiram vas”, rekla je
glavna svećenica.
.

Pratila sam poručnicu Awn kući. I držala stražu u

hramu i promatrala ljudska bića kako prelaze trg kao
što uvijek čine, zaobilazeći djecu koja su nasred trga
igrala kau, udarajući loptu nogom ovamo-onamo,
smijući se i vičući. Na rubu vode Predhrama
adolescentica iz Gornjeg grada sjedila je pokunjeno i
bezvoljno, promatrajući petero-šestero djece kako
skaču s kamena na kamen i pjevaju:

Jedan, dva, teta mi je rekla,

Tri, četiri, vojnikinje truplo,
Pet, šest, pogodit će te u oko,
Sedam, osam, ubit će te,
Devet, deset, razbij ga i opet ga sastavi.

Dok sam hodala ulicama ljudska su me bića

pozdravljala, a ja sam pozdravljala njih. Poručnica
Awn bila je napeta i ljutita, i samo je odsutno kimala
u prolazu onima koji su je pozdravljali.
Osoba koja se žalila na prava za ribarenje otišla
je, nezadovoljna. Nakon što je otišla, iza paravana se
pojavilo dvoje djece. Sjeli su prekriženih nogu na
jastuk s kojeg je starica ustala. Oboje su nosili
komad tkanine omotan oko struka. Čist, ali
izblijedio. Nisu imali rukavice. Starije je imalo oko
devet godina, a simboli ucrtani na prsima i ramenima
mlađeg djeteta - blago razmrljani - govorili su mi da
nije starije od šest godina. Pogledalo me mršteći se.
Na orsijskom je jeziku bilo lakše obratiti se djeci
na uljudan način nego odraslima. Samo se rabio
jednostavan oblik bez roda. “Zdravo, građani”, rekla
sam na lokalnom dijalektu. Oboje sam ih poznavala.
Živjeli su na južnom rubu Orsa i često sam
razgovarala s njima, ali još me nikada nisu posjetili
u kući. “Kako vam mogu pomoći?”
“Ti nisi Esk Jedan”, reklo je manje dijete, a starije
je napravilo pokret rukom kao da ga želi utišati.
“Jesam”, rekla sam i pokazala na oznake na jakni
moje odore. “Vidiš? Ovo je samo moj četrnaesti
segment.”
“Jel’ čuješ sad?” upitalo je starije dijete.
Mlađe je na trenutak razmišljalo o tomu, a onda
reklo: “Znam jednu pjesmicu.” Čekala sam u tišini, a
dijete je duboko udahnulo, kao da će početi, a onda
zastalo, naoko zbunjeno. “Želiš li je čuti?” pitalo je,
vjerojatno još sumnjičavo glede mog identiteta.
“Da, građani”, rekla sam. Ja, to jest ja kao Esk
Jedan, prvi put sam pjevala kako bih zabavila jednu
od svojih poručnica, u doba kad je Torenina pravda
bila stara tek stotinjak godina. Poručnica je voljela
glazbu pa je u svojoj dopuštenoj prtljazi ponijela
instrument. Nije mogla pobuditi zanimanje za svoj
hobi kod drugih časnica pa me naučila neke dionice
pjesama koje je svirala. Spremila sam ih u memoriju
i potražila ih još, kako bih je razveselila. Do vremena
kad je postala kapetanicom svog broda, prikupila
sam veliku biblioteku vokalne glazbe. Nitko mi ne bi
dao instrument, ali pjevati sam mogla bilo kad.
Pročuo se glas da Torenina pravda voli pjevati, a to je
izazivalo i neke podsmijehe. No to nije bila istina. Ja,
Torenina pravda, tolerirala sam tu naviku jer nije bila
škodljiva i jer je bilo moguće da će se svidjeti nekoj
od mojih kapetanica.
Inače bih prestala s njom.
Da su me djeca zaustavila na ulici, ne bih
oklijevala, ali ovdje u kući, sjedeći kao na službenom
primanju, stvari su bile drukčije. Slutila sam da je to
bila i neka vrsta izviđačkog posjeta. Da je mlađe
dijete zapravo tražilo priliku da služi u
improviziranom hramu naše kuće. Ne zato što bi
položaj donositeljice cvijeća za Amaat donosio prestiž
ovdje, u najčvršćem uporištu Ikktina kulta, nego
zbog uobičajenog darivanja voćem i odjećom. A
najbolja prijateljica ovog djeteta bila je trenutačna
donositeljica cvijeća, što joj je, barem u njezinim
očima, zasigurno povećavalo izglede.
Nijedna Orsijka ne bi tražila takvo što odmah ili
izravno pa je vjerojatno i dijete odabralo taj zaobilazni
pristup, kako bi pretvorilo neobavezni susret u nešto
formalno i obvezujuće. Zavukla sam ruku u džep i
izvukla šaku slatkiša te ih spustila na pod između
nas.
Manja djevojčica je kimnula, kao da je to otklonilo
sve njezine sumnje, pa duboko udahnula i počela
pjevati.

Srce mi je riba
Krije se u vodenoj travi
U zelenilu, u zelenilu.

Melodija je bila neobičan spoj stare radchanske

pjesme, koja se često puštala tijekom emitiranja, i
orsijske koju sam već znala. No riječi mi nisu bile
poznate. Otpjevala je ta tri stiha jasnim, ali blago
nesigurnim glasom, i činila se spremnom započeti i
četvrti, no stala je kada je začula korake poručnice
Awn s druge strane paravana.
Manja se djevojčica nagnula naprijed i uzela svoje
slatkiše. Oboje se djece naklonilo, i dalje napola
sjedeći, a zatim su ustala i otrčala van, u širi prostor
kuće, pokraj poručnice Awn i mene koja sam je
slijedila.
“Hvala vam, građani”, rekla je poručnica Awn
prema njihovim leđima koja su se udaljavala. Djeca
su se trgnula, a zatim se uspjela jednim pokretom
kratko nakloniti u njezinu smjeru pa su nastavila
trčati van na ulicu.
“Nešto novo?” pitala je poručnica Awn, iako sama
nije obraćala mnogo pozornosti na glazbu, ništa više
nego većina ljudskih bića.
 “Više-manje”, rekla sam. Dalje niz ulicu vidjela
sam dvoje djece kako još trče te skreću iza jednog
ugla. Usporila su i stala, dišući duboko. Manja
djevojčica otvorila je ruku i pokazala starijoj šaku
punu slatkiša. Iznenađujuće, činilo se da joj nijedan
nije ispao, iako joj je dlan bio malen, a trčale su vrlo
brzo. Starije dijete uzelo je jedan slatkiš i stavilo ga u
usta.
Prije pet godina, prije nego što su počeli popravci
planetarne infrastrukture, a namirnica je bilo manje,
ponudila bih im nešto hranjivije. Sada je svaka
građanka imala dovoljno hrane, ali porcije nisu bile
izdašne, a često nisu bile ni ukusne.
U hramu je sve bilo tiho pod zelenim svjetlom.
Glavna svećenica nije izašla iza svojih paravana, iako
su mlađe svećenice dolazile i odlazile. Poručnica Awn
otišla je na kat svoje kuće i zamišljeno sjela na jastuk
u orsijskom stilu. Zaštićena paravanom od pogleda s
ulice, skinula je košulju. Odbila je (pravi) čaj koji sam
joj donijela. Prenijela sam joj niz informacija - sve je
uobičajeno, sve je rutinski - a zatim ih poslala i na
Toreninu pravdu. “Za to bi se trebala obratiti
okružnom sudu”, rekla je poručnica Awn za
građanku koja se bunila zbog prava na ribarenje,
pomalo uzrujana, sklopljenih očiju, dok joj je na umu
bilo poslijepodnevno izvješće. “To ne spada u naše
ovlasti.” Nisam odgovorila. Odgovor nije bio potreban
niti očekivan. Brzim pokretom prstiju odobrila je
poruku koju sam sastavila za okružni sud, a zatim
otvorila najnoviju poruku svoje mlađe sestre.
Poručnica Awn slala je dio svoje zarade kući, svojim
roditeljima, koji su tim novcem plaćali satove poezije
svome mlađem djetetu. Poezija je bila važno,
civilizirano postignuće. Nisam mogla prosuditi ima li
sestra poručnice Awn dara za poeziju, no rijetke su
ga imale, čak i među visoko pozicioniranim
obiteljima. Ipak, njezine pjesme i pisma veselile su
poručnicu Awn i olakšavale joj stres kojem je
trenutačno bila izložena.
Djeca na trgu pobjegla su kući, smijući se.
Adolescentica je teško uzdahnula, kako
adolescentice to već rade, ubacila kamenčić u vodu i
zurila u kružne valove.
Posilni koje su budili samo za aneksije često su
na sebi imali samo sigurnosno polje koje je stvarao
usadak u tijelu svakog. Beskrajni redovi bezličnih
vojnika koji kao da su bili od žive. No ja nikad nisam
bila u hibernaciji pa sam nosila iste odore kao i
ljudske vojnikinje, nakon što su borbe završile. Moja
su se tijela znojila pod jaknama odore, i dosađivala
se, pa sam otvorila troja svoja usta, sva blizu jedna
drugome na trgu hrama, i zapjevala trima glasovima:
“Srce mi je riba, krije se u vodenoj travi...” Jedna
osoba koja je prolazila pokraj mene pogledala me
iznenađeno, ali sve ostale su me ignorirale. Dosad su
se već naviknule na mene.
 3.

SLJEDEĆE SU JUTRO LJEKOVITI OBLOZI OTPALI, a modrice

na Seivardeninu licu izblijedjele. Doimala se kao da
ne trpi bolove, ali još je bila pod lijekovima pa to nije
iznenađivalo.
Razmotala sam svežanj odjeće koju sam joj
kupila. Podstavljeno donje rublje, pletena košulja i
hlače. Jakna, kaput i rukavice. Sve sam to stavila
pred nju. Zatim sam je uhvatila za bradu i okrenula
joj glavu prema sebi. “Čuješ li me?”
“Da.” Njezine tamnosmeđe oči zurile su nekamo u
daljinu preko mog lijevog ramena. “Ustani.” Povukla
sam je za ruku, a ona je lijeno trepnula te uspjela
sjesti uspravno, a zatim se opet zagledala nekamo.
No uspjela sam je odjenuti dok se ona povremeno
trzala i grčila, a zatim sam pospremila onih nekoliko
stvari koje su bile vani, uzela Seivarden za ruku i
otišla s njom.
Na rubu grada bila je mala agencija za najam
letjelica. Predvidljivo, vlasnica je tražila dvostruki
predujam. Rekla sam joj da ću letjeti na
sjeverozapad, u posjet stočarskom logoru. Bila je to
čista laž i ona je to vjerojatno znala. “S drugog ste
planeta”, rekla je. “Ne znate kako je ovdje izvan
gradova. Stranci često pokušaju odletjeti do
stočarskih logora pa se izgube. Katkad ih
pronađemo, a katkad ne.” Nisam rekla ništa.
 “Izgubit ćete mi letjelicu i što ću onda? Završit ću
vani, na snijegu, a djeca će mi gladovati.” Pokraj
mene, Seivarden je letargično zurila u daljinu.
Morala sam platiti dvostruku cijenu. Bila sam
uvjerena da više nikada neću vidjeti taj novac. Zatim
je vlasnica tražila dodatni novac jer nisam imala
mjesni certifikat za pilotkinju. Znala sam da to nije
potrebno. Da je bilo, krivotvorila bih certifikat prije
dolaska.
Naposljetku mi je ipak iznajmila letjelicu.
Provjerila sam motor, koji se doimao čistim i
održavanim, a zatim i gorivo. Sve je bilo kako valja pa
sam ubacila naprtnjaču, posjela Seivarden, a zatim
sjela na pilotsko mjesto.
Prošla su dva dana od oluje i snježna je mahovina
opet postajala vidljiva, veliki blijedozeleni pojasevi s
mjestimičnim tamnijim crtama. Nakon dva sata leta
iznad niskih brda, zelenilo je bilo mnogo tamnije,
obrubljeno i prošarano raznim nijansama, poput
mramora. Na nekim su mjestima mahovinu zamrljale
i izgazile životinje koje su pasle na njoj. Krda
dugodlakih goveda kretala su se na jug kako je
proljeće napredovalo. A svako malo, uzduž njihovih
staza, uz sam njihov rub, ledeni su vragovi ležali u
pomno izdubljenim jazbinama, čekajući da neko od
goveda napravi pogrešan korak pa da ga povuku
dolje. Ja ih nisam mogla vidjeti, ali čak ni stočarke
koje su provodile cijeli život slijedeći krda goveda nisu
uvijek znale kad je ledeni vrag blizu.
Let je prolazio bez problema. Seivarden je napola
sjedila, napola ležala pokraj mene. Kako je mogla biti
živa? I kako je sada završila ovdje? Bilo je to više nego
nevjerojatno. Ali i nevjerojatne su se stvari događale.
Gotovo tisuću godina prije nego što se poručnica Awn
rodila, Seivarden je bila kapetanica svog broda,
Nathtasina mača, i izgubila gaje. Veći dio ljudske
posade, uključujući i Seivarden, uspio je stići do
kapsula za spašavanje, ali njezina nikada nije
pronađena, kako sam čula. No ipak je bila ovdje.
Netko ju je vjerojatno nedavno pronašao. Imala je
sreće što je živa.
.

Kad je Seivarden izgubila svoj brod, bila sam

udaljena šest milijarda kilometara. Patrolirala sam
gradom od stakla i uglačanog crvenog kamena u
kojem se čuo samo zvuk mojih koraka i razgovor
mojih poručnica, a katkad i moji glasovi, dok sam
iskušavala jeku na peterokutnim trgovima. Niz
zidove koji su okruživali okolne kuće i tvorili
peterokutna dvorišta, spuštalo se crveno, žuto i plavo
cvijeće. Cvijeće je venulo. Nitko se nije usuđivao
hodati ulicama osim mene i mojih časnica jer su svi
znali vjerojatnu sudbinu svake uhićene. Umjesto
toga, šćućurili su se u kućama, čekajući što će
uslijediti, trzajući se od straha na zvuk smijeha neke
od poručnica ili mog pjevanja.
Moje poručnice i ja rijetko smo nailazile na
probleme i nikad nisu bili veliki. Garseddanke su
pružile samo nominalni otpor. Nosači su iskrcali sve
postrojbe, a. Mačevi i Milosti zapravo su držali stražu
diljem sustava. Predstavnice pet zona iz svake od pet
regija, sveukupno njih dvadeset pet, koje su govorile
u ime raznih planeta, mjeseca i postaja u sustavu
Garsedda, predale su se u ime svojih zona te su svake
zasebno putovale na Amaatin mač na susret s
Anaander Mianaai, gospodaricom Radcha, kako bi
molile za živote svojih stanovnica. Zbog toga je grad
bio uplašen i tih.
U uskom parku oblika romba, pokraj granitnog
spomenika s popisom Pet ispravnih postupaka i
imenom garseddske plemkinje koja je dala podići
takav trajni podsjetnik na njih za mještanke, jedna
od mojih poručnica požalila se drugoj u prolazu da je
ova aneksija bila razočaravajuće dosadna. Tri
sekunde poslije primila sam poruku s Nathtasina
mača kapetanice Seivarden.
Tri garseddske elektorice koje je prevozila ubile su
dvije njezine poručnice i dvanaest posilnih njezina
broda. Oštetile su i sam brod. Prerezale su vodove i
probile trup. Uz izvješće je išla i snimka s Nathtasina
mača. Pištolj koji je jedan od posilnih nepobitno vidio,
ali koji, prema ostalim brodskim senzorima,
jednostavno nije postojao. Bila je to snimka
garseddske elektorice okružene, posve neočekivano,
sjajnim srebrnkastim oklopom u radchanskom stilu
koji samo oči posilnih mogu vidjeti. Elektorica je
pucala iz pištolja, a metak je probio oklop posilnog i
ubio ga pa je slika nestala jer su se oči koje su je
snimale ugasile.
Sve su elektorice pretražene prilikom ukrcavanja,
a brod je trebao moći detektirati bilo koje oružje ili
uređaj odnosno usadak za generiranje štita. Iako se
radchanski oklop često nosio u regijama oko samog
Radcba, one su bile anektirane prije tisuću godina.
Garseddanke ga nisu rabile, niti su mogle znati kako,
a pogotovo ga nisu znale izraditi. Čak i da jesu, taj
pištolj i njegov metak bili su posve nemogući.
Trojac naoružan takvim pištoljem, i u oklopima,
mogao je napraviti veliku štetu na brodu poput
Nathtasina mača. Osobito ako bi makar jedna od njih
uspjela doći do motora te ako bi svojim pištoljem
uspjela probiti njegov toplinski štit. Motori na
radchanskim brodovima bili su vreli poput zvijezda.
Ako bi toplinski štit zakazao, cijeli bi brod samo
ispario u jednom kratkom i jarkom bljesku.
No nisam mogla ništa učiniti. Nitko nije mogao
ništa učiniti. Poruka je bila stara gotovo četiri sata.
Bio je to signal iz prošlosti. Duh. Sve je bilo riješeno
mnogo prije nego što je vijest stigla do mene.
.

Začuo se oštar zvuk i na ploči ispred mene počelo je

bljeskati plavo svjetlo. Pokraj je bio pokazivač razine
goriva. Trenutak prije pokazivao je da je spremnik
gotovo pun. Sad je pokazivao da je posve prazan.
Motor će se zaustaviti za nekoliko minuta. Seivarden
se pokraj mene protegnula, opuštena i tiha.
Sletjela sam.
.

Prije nisam primijetila da je spremnik goriva bio

izmijenjen. Činio se tri četvrtine punim, ali nije bio.
Alarm koji se trebao uključiti kada potrošim pola
goriva s kojim sam krenula bio je onesposobljen.
Prisjetila sam se dvostrukog predujma koji
sigurno više nikad neću vidjeti. I vlasnice koja je bila
tako zabrinuta da će izgubiti svoju vrijednu letjelicu.
Naravno da je negdje u njoj odašiljač, koji radi bez
obzira na to jesam li uputila hitni poziv. Vlasnica nije
htjela ostati bez letjelice, samo je htjela da zaglavim
usred snježne ravnice prošarane mahovinom. Mogla
sam pozvati pomoć. Onesposobila sam svoje
komunikacijske umetke, ali imala sam ručni
komunikator. No bili smo vrlo, vrlo daleko od bilo koga
komu bi bilo dovoljno stalo da pošalje pomoć. Čak i
kad bi pomoć stigla, i to prije vlasnice letjelice, koja
očito nije namjeravala ništa dobro, ne bih stigla kamo
sam išla, a to mi je bilo vrlo važno.
Temperatura je bila minus osamnaest, a s juga je
puhao povjetarac brzine oko osam kilometara na sat,
što je značilo da će početi sniježiti. Ništa ozbiljno, ako
se moglo vjerovati vremenskoj prognozi od tog jutra.
Pri slijetanju sam ostavila bijeli trag u snježnoj
mahovini, lako vidljiv iz zraka. Teren je bio blago
brežuljkast, iako se brda koja smo preletjeti više nisu
vidjela.
Da je ovo bio uobičajeno prisilno slijetanje,
najbolje bi bilo ostati u letjelici dok pomoć ne stigne.
Ali ovo nije bio uobičajeno prisilno slijetanje i nisam
očekivala da će nas netko spasiti.
Ili će stići čim im odašiljač dojavi da smo sletjele,
spremne da nas ubiju, ili će čekati. Agencija je imala
još nekoliko letjelica. Vlasnici vjerojatno neće biti
problem pričekati i nekoliko tjedana prije nego što
dođe po letjelicu. Kako je sama rekla, nitko ne bi bio
iznenađen da se strankinja izgubi u snijegu.
Imala sam dva izbora. Mogla sam ovdje čekati i
nadati se da ću zaskočiti one koje me dođu ubiti i
opljačkati, a zatim uzeti njihovu letjelicu. Dakako, to
neće upaliti ako se odluče čekati da hladnoća i glad
obave posao umjesto njih. Ili bih mogla izvući
Seivarden iz letjelice, staviti naprtnjaču na leđa i
krenuti. Moje je odredište bilo oko šezdeset
kilometara na jugoistok. Ja bih tu udaljenost mogla
prijeći u jednom danu, ako mi teren, vremenske
prilike - i ledeni vragovi - to dopuste, ali imala bih
sreće kad bi Seivarden to uspjela u dvostruko duljem
vremenu. A to bi bilo uzaludno ako vlasnica ne odluči
čekati, nego uskoro dođe po svoju letjelicu. Naš trag
po snijegu prošaranom mahovinom bio bi jasan.
Samo bi nas trebale slijediti i ukloniti. Izgubila bih
prednost iznenađenja koju bih dobila kad bih se
skrila blizu srušene letjelice.
A i imala bih sreće kad bih pronašla bilo što na
svome odredištu. Prethodnih devetnaest godina
provela sam slijedeći najslabije tragove, provodeći
tjedne i mjesece tražeći ili čekajući, s povremenim
trenucima poput ovoga, kada je uspjeh, pa čak i
život, ovisio o bacanju novčića. Imala sam sreće što
sam stigla ovako daleko. Nisam mogla ni očekivati da
ću stići dalje.
Svaka Radchanka bacila bi novčić. Zapravo,
bacila bi ih punu šaku. Desetak diskova, svaki sa
svojim značenjem i konotacijama, a njihov raspored
nakon pada ocrtao bi univerzum kakav je Amaat
željela da bude. Ono što se događa, događa se zato
što je svijet takav kakav jest. Ili, kako bi Radchanke
rekle, univerzum je oblik bogova. Amaat je zamislila
svjetlo, a zamišljanjem svjetla nužno je zamislila i
nesvjetlo, pa su nastali svjetlo i tama. To je bila prva
Emanacija. EtrepaBo - svjetlo/tama. Preostale tri
uzrokovala je ta prva i činila ih nužnima. EskVar
(početak/kraj), Issalnu (kretanje/mirovanje) i
Vahnltr (postojanje/nepostojanje). Te četiri
Emanacije dijelile su se i kombinirale na različite
načine kako bi stvorile univerzum. Sve što jest
emanira iz Amaat.
Najmanji i naoko najbeznačajniji događaj dio je
složene cjeline, pa razumjeti zašto komadić prašine
pada određenom putanjom i slijeće na određeno
mjesto, znači razumjeti Amaatinu volju. Ne postoji
ništa što bi bilo “samo podudarnost”. Ništa se ne
događa slučajno, nego samo u skladu s Božanskim
umom.
Barem tako uči službena vjera Radcha. Ja nikada
nisam baš razumjela religiju. Nikada nije bilo potrebe
za time. Iako su me Radchanke stvorile, nisam bila
jedna od njih. Nisam znala ništa o božanskoj volji niti
me bilo briga za nju. Znala sam samo da ću ja pasti
onamo kamo me bace, ma gdje to bilo.
Uzela sam naprtnjaču iz letjelice, otvorila je i
izvukla rezervni spremnik streljiva, koji sam spremila
u unutarnji džep kaputa, blizu pištolja. Stavila sam
naprtnjaču na leđa, otišla na drugu stranu letjelice i
otvorila vrata. “Seivarden”, rekla sam.
Ona se nije pomaknula, samo je nešto tiho
promrmljala. Uzela sam je za ruku i povukla, pa je
napola iskliznula, a napola zakoračila van u snijeg.
Stigla sam ovako daleko radeći korak po korak.
Skrenula sam na sjeveroistok i počela hodati, vukući
Seivarden uz sebe.
***
Doktorica Arilesperas Strigan, prema čijem sam
domu hodala, ili sam se barem tako nadala, jednom
je bila liječnica s privatnom praksom na postaji Dras
Annia. Zapravo je bila riječ o spoju barem pet postaja
koje su bile sagrađene jedna na drugoj, na križanju
dvadesetak svemirskih ruta, daleko izvan teritorija
Radcha. Gotovo bilo što moglo je završiti ondje, ako
prođe dovoljno vremena, pa je u svojoj karijeri naišla
navrlo različite ljude, vrlo različitog porijekla. Plaćali
su je novcem, uslugama, antikvitetima, gotovo bilo
čime za što bi se moglo reći da ima neku vrijednost.
Bila sam ondje i vidjela tu zbrkanu postaju s
njezinim međusobno prožimajućim razinama. Vidjela
sam gdje je Strigan radila i živjela i sve što je jednog
dana ostavila, bez ikakva razloga. Kupila je kartu za
pet različitih brodova i nestala. Za sobom je ostavila
kutiju punu žicanih instrumenata, od kojih su mi
samo tri bila poznata. Pet polica punih ikona.
Zapanjujući niz prikaza boginja i svetica izrađenih od
drva, školjaka, zlata. Desetak pištolja, a svaki je bio
pomno označen brojem dozvole za nošenje na postaji.
Te su zbirke počele kao samo jedan predmet, darovan
umjesto plaćanja novcem, koji je potaknuo njezinu
znatiželju. Strigan je platila najam prostora za
stotinu pedeset godina unaprijed pa je uprava
postaje ostavila njezin stan nedirnutim.
Uz malo podmićivanja uspjela sam ući, kako bih
vidjela zbirku zbog koje sam došla. Nekoliko
peterokutnih pločica u raznim bojama, još uvijek
cvjetno jarkim i nakon tisuću godina. Plitku posudu
s pozlaćenim rubom i u njemu upisanim riječima na
jeziku koji Strigan nije mogla poznavati. Tanki
plastični pravokutnik za koji sam znala da je snimač
glasa. Na dodir je reproducirao smijeh i glasove na
tom istom izgubljenom jeziku.
Ma koliko mala bila, tu je zbirku bilo vrlo teško
prikupiti. Garseddski artefakti bili su vrlo rijetki jer
kad je Anaander Mianaai shvatila da Garseddanke
imaju mogućnost uništiti radchanske brodove i
probiti njihove štitove, naredila je potpuno uništenje
Garsedda i sve koje su živjele u njemu. Peterokutni
trgovi, cvijeće na zidovima, svako živo biće na svim
planetima, mjesecima i postajama u tom sustavu, sve
je uništeno. Ondje više nitko neće živjeti. Nikomu
neće biti dopušteno da zaboravi što znači prkositi
Radchu.
Je li joj neka pacijentica darovala posudu pa je
počela tražiti još informacija? Ako je do nje stigao
jedan predmet iz Garsedda, što je još moglo stići?
Možda joj je neka druga pacijentica umjesto novca
dala nešto, ne znajući što je. Ili znajući, pa se htjela
toga što prije riješiti. Možda je Strigan zbog toga
pobjegla i nestala, ostavivši za sobom gotovo sve što
je posjedovala. Nešto opasno, no što ipak nije smogla
snage uništiti iako bi to bio najučinkovitiji način da
se toga riješi.
Nešto što sam ja silno željela.
.

Htjela sam se odmaknuti što dalje i što brže pa smo

hodale satima, uz samo najkraća zaustavljanja samo
kad je to bilo posve nužno. Iako je dan bio vedar i
sunčan, koliko je na Niltu mogao biti, osjećala sam
se slijepom na način koji sam se već naučila
ignorirati, ili sam barem tako mislila. Nekoć sam
imala dvadeset tijela i dvadeset pari očiju te stotine
drugih kojima sam mogla pristupiti ako sam to
trebala ili željela. Sada sam vidjela samo u jednom
smjeru. Golemo prostranstvo iza sebe mogla sam
vidjeti samo ako bih se osvrnula i time isključila iz
svog vidnog polja ono što je bilo ispred mene. Obično
sam to rješavala tako što sam izbjegavala previše
otvorene prostore pa sam znala što mi se nalazi iza
leđa, ali ovdje to nije bilo moguće.
Lice kao da mi je gorjelo, unatoč vrlo blagom
povjetarcu, a zatim otupjelo. Ruke i noge najprije su
me počele boljeti - nisam kupila rukavice i čizme s
namjerom da u njima hodam šezdeset kilometara po
hladnoći - a zatim su postale teške te i one otupjele.
Imala sam sreće što nisam došla zimi, kada su
temperature bile mnogo niže.
I Seivarden je sigurno osjećala jednaku hladnoću,
ali hodala je i dalje dok sam je povlačila za sobom,
apatično radeći korak za korakom vukla je noge kroz
snijeg prekriven mahovinom, spuštenog pogleda, ne
buneći se, zapravo uopće ne progovarajući. Kad se
sunce spustilo blizu obzora, malo je pomaknula
ramena i podigla glavu. “Znam tu pjesmu”, rekla je..
“Koju?”
“Tu pjesmu koju pjevušiš.” Lijeno se okrenula
prema meni, a na njezinu licu nije bilo ni traga
tjeskobi ili zbunjenosti. Pitala sam se je li se uopće
trudila skriti naglasak. Vjerojatno nije. Ako je uzela
kef, a sigurno jest, ne bi je ni bilo briga. Unutar
teritorija Radcha taj je naglasak označavao da je
pripadnica bogate i utjecajne kuće te da će, nakon
što prođe testiranje sposobnosti u dobi od petnaest
godina, završiti na nekom prestižnom položaju. Izvan
tih teritorija taj je naglasak bio ključna karakteristika
stereotipne zlikovke - bogate, korumpirane i
bezobzirne - u tisuću raznih oblika zabave za mase.
Začuo se slab zvuk letjelice. Okrenula sam se bez
stajanja, pogledom prešla preko obzora i ugledala je,
udaljenu i malu. Letjela je nisko i polako i, kako se
činilo, pratila naš trag. Nije nas došla spasiti, u to
sam bila sigurna. Moje bacanje novčića dalo je
pogrešan rezultat i sad smo bile izložene i
bespomoćne.
Hodale smo dalje dok se zvuk letjelice približavao.
Ne bismo joj mogle pobjeći ni da Seivarden nije počela
teturati, očito na kraju svojih snaga. To što je
primijetila i prepoznala pjesmu koju sam pjevušila,
te mi samoinicijativno to rekla, bio je znak da droga i
lijekovi popuštaju. Stala sam i pustila joj ruku, a ona
se odmah zaustavila pokraj mene.
Letjelica je polako preletjela iznad nas i sletjela
tridesetak metara dalje, prepriječivši nam put. Ili nas
nisu imale čime ustrijeliti iz zraka ili to nisu htjele.
Zbacila sam naprtnjaču s leđa i otkopčala kaput
kako bih lakše došla do pištolja.
Iz letjelice su izašla četiri ljudska bića. Vlasnica
od koje sam je unajmila, dvije koje nisam poznavala
i osoba iz bara koja me nazvala “opakom curom” i
koju sam željela ubiti, ali sam se suzdržala. Zavukla
sam ruku u kaput i zgrabila dršku pištolja.
Mogućnosti su mi bile ograničene.
 “Zar nemaš nimalo pameti?” doviknula je vlasnica
kad su bile udaljene petnaest metara. Sve su stale.
“Kad moraš prinudno sletjeti, ostani uz letjelicu da te
lakše pronađemo.”
Pogledala sam osobu iz bara i vidjela da me
prepoznala te da zna da sam i ja prepoznala nju. “U
baru sam rekla da će onaj tko me pokuša opljačkati
sigurno umrijeti”, podsjetila sam je. Ona se
podsmjehnula.
Jedna od dvije koje nisam poznavala odnekud je
izvukla pištolj. “Nećemo samo pokušati”, rekla je.
Izvukla sam pištolj i opalila, pogodivši je u lice.
Srušila se u snijeg. Prije nego što su ostale stigle
reagirati, pogodila sam osobu iz bara, koja je također
pala, a zatim i onu pokraj nje, sve tri brzo jednu za
drugom, u manje od sekunde.
Vlasnica je opsovala, okrenula se i počela bježati.
Pogodila sam je u leđa, a ona je napravila još tri
koraka i zatim pala.
“Hladno mi je”, rekla je Seivarden pokraj mene,
mirna i ravnodušna.
.

Ostavile su letjelicu praznom i sve četiri mi prišle.

Budalasto. Cijeli je njihov pothvat bio budalast, bez
ozbiljnijeg planiranja, činilo se. Samo sam trebala
ubaciti Seivarden i svoju naprtnjaču u njihovu
letjelicu i krenuti dalje.
.

Dom Arilesperas Strigan bio je jedva vidljiv iz zraka.

Bio je to krug promjera trideset pet metara unutar
kojeg je snježna mahovina bila svjetlija i tanja.
Sletjela sam izvan kruga i čekala trenutak da
procijenim situaciju. Iz ovoga su kuta bile vidljive
dvije građevine. Obje su izgledale poput brdašca
prekrivenog snijegom. Mogao je to biti prazni
stočarski kamp, ali ako se moglo vjerovati
informacijama koje sam dobila, nije bio. Nije bilo ni
traga zidu ili ogradi, no nisam mogla ni nagađati o
osiguranju.
Nakon kraćeg razmatranja, otvorila sam vrata
letjelice i izašla iz nje, povlačeći Seivarden za sobom.
Polako smo hodale do crte gdje se boja snijega
promijenila. Seivarden je stala kad i ja. I ostala
stajati, nezainteresirano zureći pred sebe.
Nisam mogla planirati dalje od ovoga. “Strigan!”
povikala sam i čekala, ali odgovora nije bilo. Ostavila
sam Seivarden gdje je bila i obišla cijeli krug oko
nastambe. Ulazi u obje građevine prekrivene
snijegom bili su neobični pa sam zastala i pogledala
opet.
Oba su ulaza bila otvorena, a iza njih je bio mrak.
Takve građevine obično su imale ulaze s dvojim
vratima - poput zračne komore, da topli zrak ostane
unutra - ali mislim da nitko ne bi ostavio i jedna i
druga vrata otvorena.
Ili je Strigan imala osiguranje ili nije. Zakoračila
sam preko crte, u krug. Ništa se nije dogodilo.
Vrata su bila otvorena, unutarnja i vanjska, i nije
bilo svjetala. U jednoj je zgradi unutra bilo jednako
hladno kao i vani. Pretpostavila sam da ću, kad
pronađem sklopku za svjetlo, otkriti da je to bila
ostava, puna alata i zatvorenih paketa hrane i goriva.
U drugoj je zgradi temperatura bila dva stupnja iznad
ništice. Pretpostavila sam da se donedavno grijala.
Očito je ondje netko živio. “Strigan!” povikala sam u
tamu, ali odgovorila mi je samo jeka mog glasa, što je
ukazivalo da je zgrada vjerojatno posve prazna.
Izašla sam i pronašla mjesto na kojem se nalazila
letjelica. Otišla je, a otvorena vrata i mrak bile su
poruka onome tko dođe za njom. Meni. Nije bilo
načina da otkrijem kamo je otišla. Podigla sam pogled
prema praznom nebu pa ga opet spustila prema
tragu letjelice. Stajala sam tako neko vrijeme,
gledajući u taj prazan prostor.
Kad sam se vratila do Seivarden, otkrila sam da
je legla na snijeg prekriven zelenim mrljama i
zaspala.
U stražnjem dijelu letjelice pronašla sam fenjer,
kuhalo, šator i vreće za spavanje. Odnijela sam fenjer
u zgradu za koju sam pretpostavila da je služila za
stanovanje i uključila ga.
Pod su prekrivali široki sagovi svijetlih boja, a sa
zidova su visjele tapiserije plave, narančaste i
jarkozelene boje od kojih su boljele oči. Uz zidove su
bile niske klupe bez naslona, a na njima jastuci.
Osim klupa i jarkih tapiserija u prostoriji nije bilo
gotovo ničega. Vidjela sam ploču za igru i pločice na
njoj, ali nisam prepoznala raspored rupa u ploči i
nisam razumjela raspored pločica između rupa.
Pitala sam se s kime je Strigan igrala. Možda je ploča
bila samo dekorativna. Bila je fino izrezbarena, a
pločice su bile jarko obojene.
 Na stoliću u kutu nalazila se drvena kutija. Bila
je duga i ovalna, a poklopac je bio probušen na tri
mjesta i preko njega su bile zategnute tri žice. Drvo
je bilo boje blijedog zlata i imalo valovit, uvijen uzorak
godova. Otvori na ravnom poklopcu bili su
asimetrični i zamršeni, baš kao i godovi drva.
Instrument je bio prekrasan. Trznula sam žicu i ona
je blago zazvonila.
Vrata su vodila u kuhinju, kupaonicu, spavaću
sobu i, očito, malu ambulantu. Otvorila sam vrata
ormarića i pronašla uredno složene ljekovite obloge.
U svakoj je ladici bilo medicinskih instrumenata i
lijekova. Mogla je otići u neki stočarski logor radi
hitnog slučaja. Ali ugašena svjetla, isključeno
grijanje i širom otvorena vrata sugerirali su drukčije.
Ako se ne dogodi čudo, bio je to kraj devetnaest
godina planiranja i truda. Kućne kontrole nalazile su
se iza drvene ploče na zidu u kuhinji. Pronašla sam
izvor energije, priključila ga i opet uključila grijanje i
svjetla. Zatim sam izašla van po Seivarden i dovukla
je u kuću.
Napravila sam ležaj od prekrivača koje sam
pronašla u Striganinoj spavaćoj sobi, skinula
Seivarden i spustila je na njih, a zatim preko nje
stavila još prekrivača. Nije se probudila, a ja sam
iskoristila to vrijeme da podrobnije pretražim kuću.
U ormarićima je bilo više nego dovoljno hrane. Na
radnoj površini bila je šalica, a na njezinu dnu tanak
sloj zelenkaste tekućine. Pokraj šalice stajala je
obična bijela zdjelica u kojoj su bili posljednji
komadići tvrdog kruha koji se rastapao u sada gotovo
zaleđenoj vodi. Činilo se da je Strigan otišla ne
očistivši za sobom nakon jela i ostavivši gotovo sve -
hranu, zalihe lijekova. Pogledala sam u spavaću sobu
i pronašla toplu odjeću u dobrom stanju. Otišla je u
žurbi i nije uzela mnogo.
Znala je što ima. Naravno da je znala, zbog toga je
i pobjegla. Ako nije glupa, a bila sam prilično sigurna
da nije, pobjegla je čim je shvatila tko sam ja i
nastavit će bježati, ne zaustavljajući se sve dok ne
bude sigurna da je na dovoljnoj udaljenosti od mene.
Ali gdje bi to moglo biti? Ako sam ja predstavljala
moć Radcha i pronašla je čak ovdje, toliko daleko i od
teritorija Radcha i od njezina vlastitog doma, kamo je
mogla otići, a da je ja naposljetku ne pronađem
ondje? Sigurno je to shvaćala. Ali što je drugo mogla
učiniti?
Sigurno ne bi bila toliko budalasta da se vrati.
Istodobno, Seivarden će uskoro postati loše ako
joj ne pronađem kef. Nisam to imala namjeru učiniti.
Ovdje smo imale hranu i grijanje, a možda sam i
mogla pronaći nešto, neki trag, neku naznaku toga
što je Strigan razmišljala u trenutku kad je saznala
da Radch dolazi po nju i pobjegla. Nešto što bi mi
moglo reći kamo je otišla.
 4.

NOĆU, U ORSU, HODALA BIH ULICAMA I GLEDALA MIRNU,

smrdljivu vodu, mračnu izvan dometa malobrojnih
svjetala samog grada i treperenja plutača oko
zabranjenih zona. Također sam i spavala i bila na
straži u prizemlju kuće, za slučaj da me netko treba,
iako je to tih dana bilo rijetko. Završila bih dnevne
poslove koji su ostali i čuvala poručnicu Awn dok je
spavala.
Ujutro bih donijela vodu za kupanje poručnici
Awn i odjenula je, što je bilo mnogo lakše otkad je
nosila lokalnu odjeću, a ne odoru. Šminku je prestala
nositi prije dvije godine jer ju je bilo teško održavati
na takvoj vrućini.
Zatim bi se poručnica Awn okrenula svojim
ikonama. Amaat sa svoje četiri ruke, i po jednom
emanacijom u svakoj ruci, nalazila se na kutiji u
prizemlju, ali ostale (Toren, kojoj su se klanjale sve
časnice na Toreninoj pravdi i nekoliko boginja
posebno važnih obitelji poručnice Awn) bile su
postavljene blizu kreveta poručnice Awn, na katu
kuće, te bi se ona ujutro molila njima. “Cvijet pravde
je mir.” Tako je počinjala jutarnja molitva koju je
svaka vojnikinja Radcha izgovarala nakon buđenja,
svakog dana svog života u vojsci. “Cvijet prikladnosti
jest ljepota misli i djela.” Ostale moje časnice, koje su
još bile na Toreninoj pravdi, imale su drukčiji
raspored. Njihova su se jutra rijetko poklapala s
jutrima poručnice Awn pa sam njezin glas u molitvi
gotovo uvijek čula sam, a ostale, dok su se molile
daleko od mene, u zboru, ali bez nje. “Cvijet dobrobiti
jest Amaat cijela i potpuna. Ja sam mač pravde...”
Molitva je antifonalna, ali ima samo četiri stiha.
Katkad je čujem dok se budim, poput udaljenoga
glasa negdje iza sebe.
Svakog jutra, u svakom službenom hramu diljem
svemira pod kontrolom Radcha, svećenica (koja je
ujedno i javna bilježnica te bilježi rođenja, smrti i sve
vrste ugovora) baca znamenje za taj dan. Kućanstva,
pa i jedinke, katkad ih bacaju i sami te nije obvezno
nazočiti službenom bacanju, ali to je dobar izgovor da
vidite i budete viđeni, razgovarate s prijateljicama i
susjedama te čujete tračeve.
Na Orsu još nije bilo službenog hrama. Svi su oni
primarno posvećeni Amaat, sve druge boginje
zauzimaju manje važno mjesto, a vrhovna svećenica
Ikkt još nije našla način da degradira svoje božanstvo
u njegovu vlastitom hramu, ili da dovoljno blizu
poveže Ikkt s Amaat kako bi radchanske rituale
dodala svojima. Zato je kuća poručnice Awn
trenutačno bila dovoljna. Svako su jutro donositeljice
cvijeća u improviziranom hramu uklanjale uvenulo
cvijeće oko ikone Amaat i zamjenjivale ga svježim,
obično mjesnom vrstom s malim, jarkoružičastim
laticama koja je rasla u zemlji koja se nakupljala uz
vanjske rubove kuća ili u pukotinama betonskih
blokova. Bio je to gotovo korov, ali djeca su ga silno
voljela. U zadnje su vrijeme na površini jezera cvali
bijelo-plavi ljiljani, osobito blizu zabranjenih
područja ograđenih plutačama.
 Zatim bi poručnica Awn rasprostrla tkaninu za
bacanje znamenja, a i samo znamenje, šaku punu
prilično teških metalnih diskova. Diskovi i ikone bili
su osobno vlasništvo poručnice Awn. Darovi koje je
dobila od roditelja kada je prošla testiranje
sposobnosti i dodijeljen joj je njezin prvi položaj.
Katkad bi na jutarnji obred došli samo poručnica
Awn i njezine pomoćnice za taj dan, ali obično su i
druge bile ondje. Gradska liječnica, nekoliko
Radchanki koje su dobile nekretnine ovdje, druga
orsijska djeca koje nismo mogli uvjeriti da idu u
školu ili da ih bude briga hoće li stići na vrijeme u
nju, a sviđalo im se blještavilo i zvonjava diskova dok
su padali. Katkad bi došla čak i vrhovna Ikktina
svećenica. To božanstvo, baš kao ni Amaat, nije
zahtijevalo da njegovi štovatelji odbace priznavanje
drugih božanstava.
Kad bi znamenje palo i umirilo se na tkanini (ili
se, na užas svih promatračica, otkotrljalo s tkanine
nekamo gdje bi ga bilo teže protumačiti), svećenica
koja je vodila obred trebala je identificirati uzorak
koji je nastao, povezati ga s odgovarajućim
odlomkom svetih spisa te ga izrecitirati nazočnima.
Poručnica Awn nije to uvijek uspijevala učiniti. Pa bi
ona bacila znamenje, ja bih vidjela kako je palo i
vezom joj prenijela odgovarajuće riječi. Torenina
pravda ipak je stara gotovo dvije tisuće godina i
vidjela je gotovo svaku moguću konfiguraciju.
Nakon obreda ona bi doručkovala - obično kruh
od mjesnih žitarica i (pravi) čaj - a zatim bi sjela na
strunjaču i čekala dnevne zahtjeve i pritužbe.
 “Jen Shinnan poziva vas na večeru”, rekla sam joj
tog jutra. Uz to sam jela doručak, čistila oružje,
hodala ulicama i pozdravljala one koje bi mi se
obratile.
Jen Shinnan živjela je u Gornjem gradu i prije
aneksije bila je najbogatija osoba na Orsu, a po
utjecaju druga iza vrhovne Ikktine svećenice.
Poručnici Awn nije bila draga.
“Pretpostavljam da nemam dobar izgovor da
odbijem.”
“Čini mi se da nemate”, rekla sam. Također sam
stajala uz rub kuće, gotovo na ulici, i promatrala.
Neka Orsijka prilazila je kući, ugledala me pa
usporila. Zaustavila se oko osam metara od mene,
pretvarajući se da gleda iznad mene, u nešto drugo.
“Još nešto?” pitala je poručnica Awn.
“Okružna sutkinja nastavlja službenu politiku
glede ribljih rezervata u močvarama Orsa...”
Poručnica Awn je uzdahnula. “Dakako.”
“Mogu li vam pomoći, građanine?” upitala sam
osobu koja je još oklijevala na ulici. Skori dolazak
njezine prve unuke još nije objavljen susjedama pa
sam se i ja pravila da ne znam za to i obratite Joj se
samo formalnim oblikom za mušku osobu.
“Voljela bih”, nastavila je poručnica Awn, “da
sutkinja dođe ovamo i pokuša živjeti na ustajalom
kruhu i onom odvratnom ukiseljenom povrću koje
šalju. Baš me zanima kako bi joj se svidjelo to što je
ribarenje zabranjeno ondje gdje jedino ima riba.”
 Orsijka na ulici trgnula se, na trenutak je
izgledala kao da će se okrenuti i otići, ali onda se
predomislila, činilo se. “Dobro jutro, Radchanko”,
rekla je tiho, približavajući se. “I dobro jutro
poručnici.” Orsijke su znale biti vrlo izravne kad im
je odgovaralo ili pak neobično, frustrirajuće šutljive.
“Znam da postoji razlog za to”, rekla mi je
poručnica Awn. “I znam da ona ima pravo, ali ipak.”
Opet je uzdahnula. “Još nešto?”
“Denz Ay je ispred i želi razgovarati s vama.” Dok
sam to govorila, pozvala sam Denz Ay da uđe u kuću.
“O čemu?”
“Ne želi mi reći.” Poručnica Awn kimnula je kao
znak odobrenja pa sam dovela Denz Ay oko
paravana. Ona se naklonila i sjela na strunjaču
ispred poručnice Awn.
“Dobro jutro, građanko”, rekla je poručnica Awn.
Ja sam prevela njezine riječi.
“Dobro jutro, poručnice.” Sporo i oprezno, počevši
od primjedbi o vrućini i nebu bez oblaka, pa preko
pitanja o zdravlju poručnice Awn i pokojim
bezazlenim tračem, napokon je stigla do toga da
natukne razlog zbog kojeg je došla. “Ja... Imam
prijateljicu, poručnice.” Nakon toga je zastala.
“Da?”
“Moja prijateljica je jučer navečer bila u ribolovu.”
Denz Ay opet je zastala. Poručnica Awn čekala je tri
sekunde, a kad se činilo da njezina sugovornica više
ništa neće reći, pitala je: “Je li vaša prijateljica mnogo
ulovila?” Kad su bile u takvom raspoloženju, nikakvo
izravno ispitivanje, pa ni preklinjanje, neće navesti
Orsijke da kažu što zapravo žele.
“N-ne mnogo”, rekla je Denz Ay. A onda se, na
kratki trenutak, na njezinu licu vidio izraz
uzrujanosti: “Znate da je najbolji ribolov blizu
mrijestilišta, a ondje je zabranjeno loviti.”
“Da”, odvratila je poručnica Awn. “Sigurna sam
da vaša prijateljica nikada ne bi lovila ribu ondje gdje
je to zabranjeno.”
“Ne, naravno da ne bi”, brzo se složila Denz Ay.
“Ali... Ne želim da upadne u nevolju... Ali možda
katkad vadi gomolje iz dna. Blizu zabranjenih zona.”
Blizu zabranjenih zona nije više bilo biljaka koje
daju jestive gomolje. Svi su gomolji bili iskopani prije
više mjeseci, ako ne i ranije. Krivolovke su bile
opreznije s onima unutar samih zona. Ako bi se
količina biljaka previše primjetno smanjila, ili ako bi
posve nestale, morali bismo utvrditi tko ih je iskopao
i potom mnogo pomnije nadzirati zabranjene zone.
Poručnica Awn to je dobro znala. Znali su to svi u
Donjem gradu.
Poručnica Awn čekala je ostatak priče, po tko zna
koji put uzrujana orsijskim običajem sporog
prilaženja pravoj temi, ali uglavnom je to uspijevala
ne pokazati. “Čula sam da su vrlo dobri”, rekla je
oprezno.
“O, da!” složila se Denz Ay. “Najbolji su odmah čim
ih izvučete iz blata!” Poručnica Awn prisilila se da ne
napravi grimasu. “Ali možete ih i narezati i peći...”
Denz Ay je zastala i pogledala zavjerenički. “Možda
vam moja prijateljica može donijeti pokoji gomolj.”
 Vidjela sam nezadovoljstvo poručnice Awn
njezinim porcijama i trenutačnu želju da kaže Da,
molim vas, ali umjesto toga je rekla: “Hvala, ali ne
treba. Što ste htjeli reći?”
“Reći?”
“Vaša... prijateljica?” Dok je govorila, poručnica
Awn postavljala mi je pitanja malim pokretima
prstiju. “Vadila je gomolje blizu zabranjene zone. I
onda?”
Pokazala sam poručnici Awn mjesto na kojem je
ta osoba najvjerojatnije kopala. Patrolirala sam
cijelim Orsom. Vidjela sam čamce kako dolaze i
odlaze, vidjela sam gdje su i noću, kada bi ugasili
svjetla i možda mislili da su mi nevidljivi.
“I”, rekla je Denz Ay, “pronašla je nešto.”
Je li netko nestao? pitala me poručnica Awn,
nečujno, ali uzbunjeno. Odgovorila sam negativno.
“Što je pronašla?” pitala je poručnica naglas.
“Puške”, odgovorila je Denz Ay, tako tiho da je
poručnica Awn gotovo nije čula. “Njih desetak, od
prije.” Od prije aneksije mislila je. Svim
shis’urnanskim vojnikinjama oduzeto je njihovo
oružje. Nitko na planetu nije trebao imati oružje za
koje već nismo znali. Odgovor je bio tako neočekivan
da pune dvije sekunde poručnica Awn uopće nije
reagirala.
A onda ju je obuzela zbunjenost i zabrinutost.
Zašto mi govori ovo? pitala me poručnica Awn
nečujno.
“Bilo je nekih govorkanja, poručnice”, rekla je
Denz Ay. “Možda ste ih čuli.”
 “Uvijek ima govorkanja”, odvratila je poručnica
Awn. Taj je odgovor bio tako uobičajen, da ga nisam
trebala prevoditi. Znala ga je izgovoriti na mjesnom
dijalektu. “Kako bi drukčije ljudska bića kratila
vrijeme?” Denz Ay složila se s tom već uvriježenom
frazom jednako uobičajenom gestom. Strpljenje
poručnice Awn popuštalo je i postajala je izravna.
“Možda ih je netko stavio onamo prije aneksije.”
Denz Ay napravila je odrečan pokret rukom.
“Prošli mjesec nije ih bilo ondje.”
Je li netko pronašao oružje skriveno prije aneksije
i premjestio ga onamo? pitala me poručnica Awn
nečujno. Naglas je pitala: “Kad ljudska bića
govorkaju, spominju li i to da je desetak pušaka
pronađeno pod vodom blizu zabranjene zone?”
“To oružje ne bi bilo učinkovito protiv vas" Zbog
oklopa, dakako. Denz Ay to je prešutjela jer se
podrazumijevalo. Radchanski oklop zapravo je
neprobojno polje sile. Ja sam svoj mogla uključiti
mislima, čim to poželim. Mehanizam koji je stvarao
polje sile bio je usađen u sve moje posilne. Imala ga
je i poručnica Awn, no ona je svoj nosila kao vanjsku
jedinicu. Nije nas činio posve neranjivima i u borbi
smo katkad ispod njega nosile pravi oklop koji je bio
lagan i savitljiv i prekrivao je glavu, ruke i trup, ali i
bez toga, nekoliko pušaka ne bi nas moglo jače
ozlijediti.
“Protiv koga bi se onda to oružje moglo
upotrijebiti?” pitala je poručnica Awn.
 Denz Ay razmislila je o tomu, namrštila se,
zagrizla usnicu pa rekla: “Tanmindanke su više nalik
Radchankama nego mi.”
“Građanko,” rekla je poručnica Awn, namjerno
naglašavajući tu riječ jer je ona na našem jeziku
označavala upravo Radchanke, “da smo namjeravale
pucati u nekoga ovdje, već bismo to učinile.” Zapravo,
već i jesmo. “Ne bismo trebale skriveno oružje.”
“Zato sam se obratila vama”, rekla je Denz Ay,
brižno, kao da nešto objašnjava djetetu, u vrlo
jednostavnim pojmovima. “Kada vi ustrijelite nekoga,
kažete koji je razlog i učinite to bez isprike. Takve su
Radchanke. Ali u Gornjem gradu, prije nego što ste
vi stigle, kad su htjele ustrijeliti neku Orsijku, uvijek
bi imale spreman izgovor. Kad su htjele da netko
umre,” nastavila je objašnjavati dok ju je poručnica
Awn gledala zapanjeno i u nevjerici, “ne bi rekle
Stvaraš nevolje i želimo te se riješiti pa ga ustrijelile.
Rekle bi Samo se branimo, a kod ubijene osobe, ili u
njezinoj kući, pronašle bi oružje ili inkriminirajuće
poruke.” Podmetnute poruke, dakako. Implikacija je
bila jasna.
“Kako smo onda slične?”
“Imate ista božanstva.” To nije bila istina, barem
ne činjenična, ali Radchanke su doista poticale
širenje svoje mitologije, u Gornjem gradu i drugdje.
“Živite u svemiru i cijele ste pokrivene odjećom.
Bogate ste, a i Tanmindanke su bogate. Ako netko u
Gornjem gradu” - a pretpostavljala sam da misli na
točno određenu osobu - “poviče da mu neka od
Orsijki prijeti, većina Radchanki će povjerovati,
pretpostavit će da Orsijke uvijek lažu kako bi zaštitile
svoje.”
Zbog toga je i došla poručnici Awn. Ako se bilo što
dogodi, radchanskim će vlastima biti jasno da ona -
a time i svi u Donjem gradu - nisu imali ništa s tim
skrivenim oružjem, u slučaju da ih netko optuži.
“Te podjele”, rekla je poručnica Awn. “Orsijke,
Tanmindanke, Mohanke, to sada ne znači ništa. S
time je završeno. Sve su ovdje Radchanke.”
“Kako vi kažete, poručnice”, odvratila je Denz Ay
tihim i gotovo bezizražajnim glasom.
Poručnica Awn bila je u Orsu dovoljno dugo da
prepozna prešutno odbijanje slaganja. Pokušala je
drukčiji pristup. “Nitko neće nikoga ustrijeliti.”
“Dakako da neće, poručnice”, rekla je Denz Ay, ali
jednako tihim glasom. Bila je dovoljno stara da iz
prve ruke zna da smo već ustrijelile neke od njezinih.
Teško bi je se moglo kriviti ako misli da bismo to
mogle ponoviti.
Nakon što je Denz Ay otišla, poručnica Awn
sjedila je razmišljajući. Nitko je nije prekidao. Dan je
bio miran. U zeleno osvijetljenoj unutrašnjosti hrama
glavna svećenica okrenula se prema meni i rekla:
“Nekoć su ovdje bila dva zbora. Svaki sa stotinu
glasova. Svidjelo bi ti se.” Vidjela sam snimke.
Katkad bi mi djeca dolazila s pjesmama koje su bile
daleki odjeci te glazbe stare pet stotina godina i više.
“Nismo što smo nekoć bile”, rekla je glavna svećenica.
“Sve prolazi, prije ili poslije.” Složila sam se da je
tako.
 “Večeras uzmi čamac”, rekla je poručnica Awn
kad se napokon trgnula iz razmišljanja. “Vidi možeš
li nekako utvrditi odakle je oružje stiglo. Donijet ću
odluku kad budem imala bolju ideju o tomu što se
zapravo događa.”
“Da, poručnice”, rekla sam.
.

Jen Shinnan živjela je u Gornjem gradu, s druge

strane umjetnog jezera Predhrama. Ondje su živjele
rijetke Orsijke koje nisu bile sluškinje. Ondje su kuće
bile izgrađene prema nešto drukčijem nacrtu nego u
Donjem gradu. Imale su četverostrane krovove, a
središnji dio svakoga kata bio je ograđen zidovima,
iako su prozore i vrata ostavljale otvorenima kada su
noći bile tople. Cijeli Gornji grad bio je podignut na
starijim ruševinama pa su zgrade i bile mnogo mlađe
nego u Donjem gradu, ne starije od pedeset godina te
su uglavnom imale klimatizaciju. Mnoge su
stanovnice nosile hlače i košulje, čak i jakne.
Radchanske doseljenice koje su živjele ondje
odijevale su se konvencionalnije, pa je poručnica
Awn, kad bi dolazila u posjet, nosila odoru bez
nelagode.
No poručnici nikada nije bilo ugodno kad bi išla u
posjet Jen Shinnan. Nije joj bila draga Jen Shinnan,
a iako to nijedna nikada nije pokazala, osjećaj je
vjerojatno bio uzajaman. Razlog poziva na večeru bila
je samo posljedica društvene nužnosti, budući da je
poručnica Awn bila predstavnica vlasti Radcha. Te ih
je večeri za stolom bilo neuobičajeno malo. Samo Jen
Shinnan, njezina rođakinja te poručnica Awn i
poručnica Skaaiat. Poručnica Skaaiat bila je
zapovjednica odreda Issa Sedam s Entine pravde te je
nadzirala teritorij između Orsa i Kould Vesa.
Uglavnom poljoprivredno zemljište gdje su Jen
Shinnan i njezina rođakinja imale svoje posjede.
Poručnica Skaaiat i njezine postrojbe pomagale su
nam tijekom sezone hodočašća pa je bila gotovo
jednako poznata u Orsu kao i poručnica Awn.
“Zaplijenile su mi cijelu žetvu.” To je rekla
rođakinja Jen Shinnan, vlasnica nekoliko voćnjaka
tamarinda nedaleko od Gornjeg grada. Kucnula je
priborom za jelo po svom tanjuru, naglašavajući.
“Sav urod.”
Središte stola zauzimali su pladnjevi i zdjele puni
jaja, ribe (ne iz močvarnog jezera, nego iz mora koje
se pružalo iza njega), začinjene piletine, kruha,
povrća sa žara i pet do šest vrsta raznih slastica.
“Zar vam nisu platile, građanko?” pitala je
poručnica Awn, govoreći sporo i oprezno, kao i uvijek
kad se bojala da bi mogla pogriješiti u naglasku. Jen
Shinnan i njezina rođakinja govorile su radehanski
pa nije bilo potrebe da im prevodim, niti tjeskobe
zbog roda, statusa ili bilo čega drugog što bi bilo
ključno da su razgovarale na tanmindskom ili
brsijskom.
“Sigurno bih dobila više da sam urod mogla
odvesti u Kould Ves i sama ga prodati!”
U neko prošlo vrijeme vlasnicu zemljišta poput
nje ustrijelile bi odmah na početku, tako da nečija
klijentica može preuzeti plantažu. I zaista, brojne su
Shis’urnanke stradale u početnim fazama aneksije
samo zato što su predstavljale smetnju, a to je moglo
značiti mnogo toga.
“Sigurno shvaćate, građanko,” rekla je poručnica
Awn, “da je distribucija hrane problem s kojim se još
nosimo i sve ćemo morati izdržati poteškoće dok to
ne ostvarimo.” Njezine rečenice, kada joj je bilo
neugodno, postajale su neuobičajeno formalne, a
katkad i opasno zamršene.
Jen Shinnan pokazala je prema prepunom
tanjuru od blijedoružičastog stakla. “Još jedno
punjeno jaje, poručnice Awn?”
Poručnica Awn podigla je ruku u rukavici.
“Izvrsna su, ali ne hvala, građanko.”
No njezina je rođakinja upala u rutu iz koje joj se
bilo teško izvući, unatoč diplomatskom pokušaju Jen
Shinnan da je skrene na pravi put. “Voće nije nužna
namirnica. I to tamarind, od svega! I, uostalom, nitko
ne gladuje.”
“Zaista ne gladujemo!” iz sveg se glasa složila
poručnica Skaaiat. Široko se nasmiješila poručnici
Awn. Poručnica Skaaiat - tamne kože i zlatnih očiju
- bila je aristokratskog izgleda, za razliku od
poručnice Awn. Jedna od pripadnica njezine
postrojbe Issa Sedam stajala je blizu mene, uz vrata
blagovaonice, uspravna i nepomična baš kao i ja.
Poručnica Skaaiat bila je draga poručnici Awn pa
je ona cijenila njezin sarkazam i u ovoj prilici, ali nije
se mogla natjerati da se nasmiješi. “Ne ove godine.”
“Posao ti ide bolje nego meni, rođakinjo”, rekla je
Jen Shinnan umirujućim glasom. I ona je imala
posjede nedaleko od Gornjeg grada. Ali je također bila
vlasnica jaružala koja su stajala nepomična u
močvarnoj vodi. “Ne smijem se previše žaliti, ali bilo
je to previše truda za vrlo malo dobiti.”
Poručnica Awn zaustila je da nešto kaže, ali
zaustavila se. Poručnica Skaaiat vidjela je to i rekla,
izgovarajući duge i jasne samoglasnike lako i bez
napora: “Koliko još traje zabrana ribarenja,
poručnice? Tri godine?”
“Da”, odvratila je poručnica Awn.
“To je budalaština”, rekla je Jen Shinnan.
“Dobronamjerna, ali budalaština. Vidjeli ste kako je
to izgledalo kad ste stigle. Čim maknete zabranu,
opet će izloviti svu ribu. Orsijke su možda nekoć bile
veliki narod, ali nisu više ono što su bile njihove
pretkinje. Nemaju ambicije ni smisla za bilo što osim
kratkoročne koristi. Ako im pokažeš tko je glavni,
mogu biti poslušne, kao što ste sigurno otkrili i sami,
poručnice Awn, ali u svome prirodnom stanju su, uz
rijetke iznimke, lijene i praznovjerne. To je vjerojatno
od života u Podzemlju.” Nasmiješila se na svoju šalu.
Njezina se rođakinja otvoreno nasmijala.
Shis’urnanke koje su putovale svemirom
podijelile su ga u tri dijela. U sredini je bilo prirodno
stanište ljudskih bića - svemirske postaje, brodovi i
druge konstruirane svemirske nastambe. Izvan toga
bilo je Crno - nebo, dom Božanstva i svega svetog, A
unutar gravitacijskog polja planeta Shis’urne - ili bilo
kojeg drugog planeta - nalazilo se Podzemlje. Zemlja
mrtvih iz koje je čovječanstvo moralo pobjeći kako bi
se posve oslobodilo njihova demonskog utjecaja.
 Shvatljivo je kako bi netko mogao radehansko
viđenje svemira kao Božanstva poistovjetiti s
tanmindskom idejom Crnog. No radehanskim je
ušima također bilo pomalo neobično čuti kako netko
tko vjeruje da su gravitacijska polja zemlja mrtvih,
istodobno ljudska bića koja štuju guštera smatra
praznovjernima.
Poručnica Awn uspjela se pristojno nasmiješiti, a
poručnica Skaaiat je rekla: “Ali i vi živite ovdje.”
“Jasno razlikujem apstraktne filozofske ideje od
zbilje”, rekla je Jen Shinnan. Iako je i to zvučalo
neobično Radchankama koje su dobro znale što
Tanmindankama s postaje znači spustiti se natrag u
Podzemlje. “Ozbiljno. Imam teoriju.”
Poručnica Awn, koja je čula veći broj tanmindskih
teorija o Orsijkama, uspjela je zadržati neutralan,
gotovo znatiželjan izraz lica i rekla: “Da?”
“Da čujemo!” poticala je poručnica Skaaiat.
Shinnanina rođakinja, koja je netom prije u usta
stavila veći komad začinjene piletine, napravila je
pokret podrške svojim priborom za jelo.
“To je zbog načina na koji žive”, rekla je Jen
Shinnan. “Bez zidova, samo pod krovom. Nemaju
nikakve privatnosti pa ne vide sebe kao jedinke,
shvaćate? Nitko od njih nema zaseban identitet.”
“Privatno vlasništvo da ne spominjem”, rekla je
Jen Taa, progutavši piletinu. “Misle da samo mogu
ući i uzeti što god žele.”
Zapravo, postojala su pravila - doduše prešutna -
o ulasku u kuću bež prethodnog poziva, a u Donjem
gradu rijetko je bilo krađe. Povremeno tijekom sezone
hodočašća, a izvan nje gotovo nikada.
Jen Shinnan gestikuliranjem je izrazila slaganje.
“Ovdje nitko nikad ne umire od gladi, poručnice.
Nitko ne mora raditi. Samo love ribu iz močvare. Ili
gule posjetiteljice tijekom sezone hodočašća. Nemaju
ni priliku razviti neku ambiciju ili želju da se
poboljšaju kao bića. Zapravo se ne mogu ni na koji
način sofisticirati niti razviti bilo kakav...” zastala je
tražeći pravu riječ.
“Unutarnji život?” sugerirala je poručnica
Skaaiat, koja je uživala u toj igri mnogo više od
poručnice Awn.
“Upravo tako!” složila se Jen Shinnan. “Da,
nikakav unutarnji život.”
“Znači, vaša je teorija”, rekla je poručnica Awn,
opasno monotonog prizvuka u glasu, “da Orsijke
zapravo nisu ljudska bića.”
“Pa, u svakom slučaju nisu jedinke.” Činilo se da
Jen Shinnan naslućuje kako je rekla nešto čime je
naljutila poručnicu Awn, ali nije se doimala posve
sigurnom u to. “Ne u punom smislu te riječi.”
“Dakako,” ubacila se Jen Taa, ne shvaćajući što
se događa, “one vide što sve mi imamo, ali ne
shvaćaju da za takav život treba raditi. Zavide nam i
krive nas što im ne dajemo što je naše, a kad bi samo
radile...”
“Ono malo novca što imaju daju tom napola
srušenom hramu, a onda se žale što su siromašne”,
rekla je Jen Shinnan. “Kad izlove svu ribu, okrive
nas. Učinit će to i vama, poručnice, kad opet otvorite
zabranjene zone.”
“To što ste izvlačile tone mulja i prodavale ga kao
gnojivo nije imalo nikakve veze s nestankom riba?”
pitala je poručnica Awn, napetog glasa. Zapravo,
gnojivo je bilo nusproizvod glavnog posla prodaje
mulja za religijske potrebe Tanmindanki koje su
živjele u svemiru. “To je bilo zbog neodgovornog izlova
Orsijki?”
“Naravno da je imalo nekog učinka,” rekla je Jen
Taa, “ali kad bi upravljale svojim resursima kako
valja...”
“Upravo tako”, složila se Jen Shinnan. “Krivite me
da sam upropastila ribolov. Ali dala sam im poslove.
Priliku da si poboljšaju život.”
Poručnica Skaaiat nekako je osjetila da je
poručnica Awn došla do opasne točke. “Osiguranje
na planetu bitno je drukčije nego na postaji”, rekla je
veselim glasom. “Na planetu će nam nešto uvijek...
promaći. Bit će nečega što nećemo vidjeti.”
“Ali sve ste nas označile pa za svakoga uvijek
znate gdje je”, rekla je Jen Shinnan.
“Da”, složila se poručnica Skaaiat. “Ali ne
promatramo vas uvijek. Možda bismo mogle uzgojiti
dovoljno veliku umjetnu inteligenciju da nadzire cijeli
planet, ali mislim da to još nitko nije pokušao. Ali na
postaji...”
Promatrala sam poručnicu Awn u trenutku kad je
poručnica Skaaiat zatvorila klopku u koju je Jen
Shinnan ušla nekoliko trenutaka prije. “Na postaji,”
rekla je poručnica Awn, “umjetna inteligencija vidi
sve.”
“To čini upravljanje mnogo lakšim”, veselo se
složila poručnica Skaaiat. “Gotovo nema potrebe za
osiguranjem.” To baš i nije bila istina, ali ovo nije bio
trenutak da to spomenem.
Jen Taa spustila je pribor za jelo. “Zacijelo
umjetna inteligencija ne vidi sve.” Nijedna poručnica
nije rekla ništa. “Čak i kad...?”
“Sve”, rekla je poručnica Awn. “Uvjeravam vas,
građanko.”
Tišina je trajala gotovo dvije sekunde. Pokraj
mene, tjelesna stražarica poručnice Skaaiat iz
postrojbe Issa Sedam trgnula je usnama. Možda ju je
nešto zasvrbjelo ili joj se neki mišić lica zgrčio. Ili je
to ipak, kako sam nagađala, bila jedina vanjska
manifestacija njezine zabavljenosti situacijom. Vojni
brodovi imali su umjetnu inteligenciju baš kao i
svemirske postaje pa su radchanske vojnikinje živjele
bez ikakve privatnosti.
Poručnica Skaaiat prekinula je tišinu. “Građanko,
vaša nećakinja ove godine ide na testiranje
sposobnosti?”
Shinnanina je rođakinja počela kimati. Sve dok je
imala prihod od svojih prihoda, neće trebati posao,
kao ni njezine nasljednice - ako ih bude toliko da ih
posjed može sve uzdržavati. No nećakinja je izgubila
roditelje tijekom aneksije.
“To testiranje sposobnosti”, započela je Jen
Shinnan. “I vi ste ga prošle, poručnice?” Obje su
potvrdno kimnule. Test sposobnosti bio je nužan
uvjet za vojnu karijeru ili bilo kakav posao u vladi,
iako ne i za sve dostupne položaje.
“Ne sumnjam”, rekla je Jen Shinnan, “da vama
test nije predstavljao problem, ali pitam se je li
prilagođen Shis’urnankama.”
“Zašto?” pitala je poručnica Skaaiat, hinjenim
mrštenjem prikrivajući šaljivost. “Je li bilo
problema?” pitala je poručnica Awn, još ukočena i
uzrujana zbog Jen Shinnan.
“Pa...” Jen Shinnan uzela je ubrus, mekan i
izbijeljen tako da je bio boje snijega, te njime obrisala
usta. “Govorka se da su prošli mjesec u Kould Vesu
sve kandidatkinje za javnu službu bile etničke
Orsijke.”
Poručnica Awn zbunjeno je trepnula. Poručnica
Skaaiat se nasmiješila. “Želite reći”, zaustila je
gledajući Jen Shinnan, ali upućujući riječi i
poručnici Awn, “da mislite kako je testiranje
namješteno?”
Jen Shinnan presavila je ubrus i spustila ga na
stol pokraj svoje zdjele. “Dajte, poručnice. Budimo
iskrene. Postoji razlog zašto je tako malo Orsijki
radilo u javnoj službi kad ste stigle. Dakako da ima
iznimki - Božanska je vrlo uvažena osoba, u to vas
uvjeravam. Ali ona je iznimka. Zato, kada vidim
dvadeset Orsijki odabranih za javne službe, a nijednu
Tanmindanku, moram pomisliti da nešto nije kako
valja s testiranjem ili... Pa... Neizbježno se prisjetim
da su se Orsijke prve predale kada ste stigle. Ne
mogu vas kriviti što... Uzimate to u obzir, ali to je
pogreška.”
 Poručnica Awn nije rekla ništa. Poručnica Skaaiat
je pitala: “Pod pretpostavkom da imate pravo, zašto
bi to bila pogreška?”
“Kao što sam već rekla. Jednostavno nisu
prikladne za odgovorne položaje. Da, ima iznimki,
ali...” Odmahnula je rukom u rukavici. “Budući da je
pristranost testiranja tako očita, ljudska će bića
izgubiti povjerenje u njega.”
Osmijeh poručnice Skaaiat postajao je sve širi
kako je nijemi, sablažnjeni bijes poručnice Awn
postajao sve jači. “Vaša nećakinja zabrinuta je zbog
ishoda testiranja?”
“Pomalo!” priznala je Shinnanina rođakinja.
“Razumljivo”, razvučeno je rekla poručnica
Skaaiat. “To je ključan događaj u životu svake
građanke. No ne treba se brinuti.”
Jen Shinnan sarkastično se nasmijala. “Ne treba
se brinuti? Donji grad nas prezire, oduvijek je tako, a
sada ne možemo sklapati ni ugovore ako ne odemo
do Kould Vaša ili prođemo kroz Donji grad do vaše
kuće, poručnice.” Svaki pravno obvezujući ugovor
morao se sastaviti u Amaatinu hramu. Ili, prema
nedavnom (i silno kontroverznom) kompromisu, na
stubama hrama ako je jedna od strana ugovora bila
isključiva monoteistkinja. “Tijekom onog njihova
hodočašća to je gotovo nemoguće. Ili moramo izgubiti
cijeli dan putujući u Kould Ves, ili se dovesti u fizičku
opasnost.”
Jen Shinnan često je putovala u Kould Ves, ili u
posjet prijateljicama ili radi kupnje. Sve
Tanmindanke u Gornjem gradu radile su to još od
prije aneksije. “Je li bilo nekih neprijavljenih
poteškoća?” pitala je poručnica Awn, ukočena i
ljutita. Ali savršeno pristojna.
“Pa...” započela je Jen Taa. “Zapravo, poručnice,
čekala sam priliku da to spomenem. Ovdje smo
nekoliko dana i čini se da je moja nećakinja imala
problema u Donjem gradu. Rekla sam joj da je bolje
da ne ide, ali znate kakve su adolescentice kad im
kažete da nešto ne rade.”
“Kakve nevolje?” pitala je poručnica Awn.
“Znate kako je to,” umiješala se Jen Shinnan,
“proste riječi, prijetnje - prazne bez sumnje i posve
beznačajne u usporedbi s onime što je čeka za tjedan
ili dva, ali dijete je prilično potreseno.”
Dijete o kojemu je riječ provelo je zadnja dva
poslijepodneva gledajući u vodu Predhrama i
uzdišući. Obratila sam joj se jednom, a ona je samo
okrenula glavu bez odgovora. Nakon toga sam je
ostavila na miru. Nitko je nije gnjavio. Nisam vidjela
nikakve probleme, javila sam poručnici Awn.
“Držat ču je na oku”, odvratila je poručnica Awn,
nečujno potvrđujući primitak moje poruke pokretom
prstiju.
“Hvala vam, poručnice”, rekla je Jen Shinnan.
“Znala sam da možemo računati na vas.”
.

“Misliš da je to smiješno?” Poručnica Awn

pokušavala je opustiti svoju pretjerano ukočenu
vilicu. Prema sve većoj napetosti mišića njezina lica
vidjela sam da će bez moje intervencije uskoro dobiti
glavobolju.
 Poručnica Skaaiat, koja je hodala pokraj nje,
glasno se nasmijala. “Čista komedija. Oprosti, draga,
ali što si više bijesna, tvoj govor postaje književno
ispravniji, a Jen Shinnan stječe sve pogrešniji dojam
o tebi.”
“Ne bih rekla. Sigurno se raspitala o meni.”
“Još si ljutita. Zapravo, još je gore,” rekla je
poručnica Skaaiat, obujmivši rukom poručnicu Awn
oko ramena “ljutita si na mene. Oprosti. I da, zaista
jest pitala. Vrlo neizravno, samo je zanimaš, to je
prirodno, dakako.”
“A ti si odgovorila”, sugerirala je poručnica Awn,
“jednako neizravno.”
Hodala sam iza njih, uz pripadnicu Issa Sedam
koja je stajala pokraj mene u blagovaonici Jen
Shinnan. Ravno ispred nas, duž ulice i s druge strane
vode Predhrama vidjela sam se kako stojim na trgu.
Poručnica Skaaiat odvratila je: “Nisam rekla ništa
neistinito. Objasnila sam joj da su poručnice s
brodova koji imaju posilne najčešće iz starih obitelji
visokog statusa, s mnogo novca i klijentica. Putem
svojih poznanstava u Kould Vesu mogla je saznati
više, ali ne mnogo više. S druge strane, budući da ti
nisi takva osoba, imaju razloga zamjerati ti to. No
opet, ti zaista zapovijedaš posilnima, a ne vulgarnim
ljudskim vojnikinjama koje staromodne preziru baš
kao što preziru i časnice iz opskurnih, nepoznatih
kuća. Dakle, odobravaju tvoje posilne, ali zamjeraju
ti tvoje pretkinje. Jen Shinnan dobiva vrlo
ambivalentnu sliku o tebi.” Glas joj je bio tih, tako da
ga može čuti samo onaj tko stoji vrlo blizu, iako su
kuće pokraj kojih smo prolazile bile zatvorene i
mračne na donjim razinama. Bilo je to posve drukčije
od Donjeg grada gdje su i kasno noću ljudska bića
sjedila gotovo na ulici, čak i mala djeca.
“Osim toga,” rekla je poručnica Skaaiat, “ona ima
pravo. Ne glede prigluposti Orsijki, to ne, ali ima
pravo što sumnja u testiranje sposobnosti. Znaš i
sama da je testiranje podložno manipulaciji.”
Poručnica Awn osjetila je bijes, gađenje i uvrijeđenost
zbog riječi poručnice Skaaiat, no nije rekla ništa, a
poručnica Skaaiat je nastavila. “Stoljećima su samo
one bogate i s dobrim vezama pristupale testu
sposobnosti za određene poslove. Između ostalog i za
časnice u vojsci. No posljednjih pedeset do
sedamdeset pet godina tomu više nije tako. Jesu li
manje kuće iznenada počele davati bolje
kandidatkinje za časnice, a prije nisu?”
“Ne sviđa mi se kamo ovaj razgovor vodi”, otresla
se poručnica Awn, pokušavajući se izvući iz
kolegičinih ruku i odmaknuti se. “Nisam to očekivala
od tebe.”
“Ne, ne”, pobunila se poručnica Skaaiat,
privukavši je bliže umjesto da je pusti. “Pitanje je
ispravno, kao i odgovor. A odgovor je ne, dakako. No
znači li to da su testovi bili namješteni prije ili se
namještaju sada?”
“Što ti misliš?”
“Oboje. Bili su namješteni i prije, a namještaju se
i sada. Naša prijateljica Jen Shinnan ne razumije u
potpunosti sve implikacije tog pitanja - ona samo zna
da su za uspjeh potrebne odgovarajuće veze i zna da
to vrijedi i za testiranje sposobnosti. I doista je bez
srama. Čula si kako implicira da nagrađujemo
Orsijke jer su kolaboracionistkinje i gotovo u istom
dahu implicira da bi njezine sunarodnjakinje bile
bolje kolaboracionistkinje! Jesi li primijetila kako ni
ona ni njezina rođakinja ne šalju svoju djecu na
testiranje sposobnosti, nego nećakinju koja je siroče.
Ipak, ulažu i u njezinu karijeru. Da smo tražile mito
da osiguramo njezin uspjeh, dala bi nam ga bez
pitanja. Čudim se što ga i sama nije ponudila.”
“Ne bi valjda...” pobunila se poručnica Awn.
“Nećeš to učiniti. Ionako ne bi mogla ispuniti
obećano.”
“Neću ni trebati. Dijete će proći testiranje i
vjerojatno otići u prijestolnicu i postati vježbenica za
neko fino mjesto u javnoj službi. Ako mene pitaš,
istina je da nagrađujemo Orsijke za njihovu
kolaboraciju, ali one su manjina u ovom sustavu.
Nakon što su neizbježne neugodnosti aneksije
prošlost, želimo da ljudska bića shvate kako će imati
koristi ako postanu Radchanke. Kažnjavanje
mjesnog plemstva, zato što se nije dovoljno brzo
predalo, neće nam pomoći.”
Hodale su neko vrijeme u tišini, a zatim se
zaustavile na rubu vode, još povezanih ruku.
“Da te otpratim kući?” pitala je poručnica
Skaaiat. Poručnica Awn nije odgovorila, ali je
skrenula pogled nekamo preko vode, još bijesna.
Prozori na kosom krovu hrama sjajili su zeleno, a
svjetlo je kroz otvorena vrata izlazilo na trg i
odražavalo se na vodi. Ovo je bila sezona noćnih
bdijenja. Poručnica Skaaiat rekla je, uz osmijeh
isprike: “Uzrujala sam te, dopusti mi da ti se
iskupim.”
“Dakako”, rekla je poručnica Awn, uz tihi uzdah.
Nikada nije znala odoljeti poručnici Skaaiat, a nije ni
bilo pravog razloga da to ne učini. Okrenule su se i
krenule uz rub vode.
“U čemu je razlika”, upitala je poručnica Awn tako
tiho da se činilo kako nije prekinula šutnju, “između
građanki i negrađanki?”
“Jedna je civilizirana”, odgovorila je poručnica
Skaaiat kroz smijeh, “a druga nije.” Šala je imala
smisla samo na radchanskom u kojem su građanka
i civilizirana jedna te ista riječ. Biti Radchanka
značilo je biti civilizirana.
“Znači, u trenutku kad je gospodarica Mianaai
dodijelila pravo građanstva Shis’urnankama, one su
odmah postale civilizirane.” Rečenica je zvučala
kružno. Pitanje koje je poručnica Awn postavljala bilo
je teško izraziti na njezinu jeziku. “Jedan dan tvoje
su postrojbe pucale po ljudskim bićima jer im se nisu
obraćali s dovoljno poštovanja - ne govori mi da se to
nije dogodilo jer znam da jest, a bilo je i gorih
slučajeva - no to nije bilo važno jer nisu bile
Radchanke, nisu bile civilizirane.” Poručnica Awn na
trenutak se prebacila na ono malo orsijskog jezika
koji je znala jer su joj radchanske riječi
onemogućavale da kaže ono što želi. “A sve su mjere
opravdane u ime civilizacije.”
“Pa...” odvratila je poručnica Skaaiat. “Moraš
priznati da je bilo učinkovito. Danas nam se svi
obraćaju s poštovanjem.” Poručnica Awn bila je tiha.
Nije joj bilo do smijeha. “Zašto si ovakva?” Poručnica
Awn rekla joj je za svoj razgovor s glavnom
svećenicom dan prije.
“No, dobro. Nisi se bunila kada se to događalo.”
“Što bi dobrog to donijelo?”
“Apsolutno ništa”, odvratila je poručnica Skaaiat.
“Ali to nije razlog za tvoju šutnju. Osim toga, iako
posilni ne tuku nikoga, ne uzimaju mito, ne siluju,
ne pucaju po ljudskim bićima bez razloga, svi oni
koje su ljudske vojnikinje ustrijelile... Prije stotinu
godina bili bi stavljeni u hibernaciju da ubuduće
posluže kao posilni. Znaš li koliko ih još imamo u
pohrani? Spremišta na Toreninoj pravdi bit će puna
posilnih sljedećih milijun godina. Ako ne i dulje. Ta
su ljudska bića de facto mrtva. U čemu je onda
razlika? Znam da to ne voliš čuti, ali ovo je istina:
luksuz se uvijek temelji na nečijoj tuđoj muci. Jedna
od velikih prednosti civilizacije u tomu je da to ne
moraš vidjeti ako ne želiš. Možeš uživati u
pogodnostima, a ne opterećivati svoju savjest.”
“Tvojoj savjesti to ne smeta?”
Poručnica Skaaiat veselo se nasmijala, kao da
raspravljaju o nečemu posve drukčijem, igri na ploči
ili nekoj dobroj čajani. “Kada odrasteš u uvjerenju da
zaslužuješ biti na vrhu i da manje kuće postoje samo
kako bi služile veličanstvenoj sudbini tvoje kuće,
uzimaš stvari zdravo za gotovo. Rađaš se s
pretpostavkom da netko drugi plaća troškove tvojeg
života. Tako jednostavno stoje stvari. Ono što se
događa tijekom aneksije razlika je u stupnju, a ne u
biti.”
“Meni se ne čini tako”, odgovorila je poručnica
Awn kratko i ogorčeno.
“Naravno da ti se ne čini”, rekla je poručnica
Skaaiat blažim glasom. Prilično sam sigurna da joj je
poručnica Awn bila istinski draga. Znam da je
poručnica Skaaiat bila draga poručnici Awn, iako ju
je katkad uzrujavala onime što je govorila. “I tvoja je
obitelj platila dio cijene, iako mali. Možda ti je zato
lakše suosjećati s onima koje možda plaćaju cijenu
za tebe. A sigurno ti nije teško zamisliti što su tvoje
pretkinje prolazile kad su bile anektirane.”
“Tvoje pretkinje nikada nisu bili anektirane.” Glas
poručnice Awn bio je zajedljiv. “Neke vjerojatno jesu”,
priznala je poručnica Skaaiat. “Ali one nisu u
službenom rodoslovlju.” Zastala je i privukla
poručnicu Awn k sebi. “Awn, moja draga prijateljice.
Nemoj se zamarati onime što ne možeš promijeniti.
Stvari su onakve kakve jesu. Nemaš si što
prigovoriti.”
“Upravo si rekla da si svi imamo što prigovoriti.”
“Nisam to rekla.” Glas poručnice Skaaiat bio je
blag. “Ali ti ćeš to ipak shvatiti na taj način, zar ne?
Slušaj - život ovdje postat će bolji, jer smo mi ovdje.
Već jest, ne samo za ovdašnja ljudska bića, nego i za
one koje su se doselile. Čak i za Jen Shinnan, iako je
trenutačno zaokupljena svojom uvrijeđenošću jer
više nije najviša vlast u Orsu. S vremenom će se
uklopiti. Kao i sve ostale.”
“A mrtvi?”
 “Oni su mrtvi. Nema se smisla uzrujavati zbog
njih.”
 5.

KAD SE SEIVARDEN PROBUDILA, BILA JE NEMIRNA I

RAZDRAŽLJIVA. Dvaput me je pitala tko sam i triput se
požalila da joj moj odgovor - koji doista jest bio laž -
nije dao nikakve smislene informacije. “Ne znam
nijednu kojoj je ime Breq. Nikada te prije nisam
vidjela. Gdje sam?”
Ne na mjestu koje bi imalo ime. “Na Niltu.”
Omotala je prekrivač oko golih ramena, a zatim
ga, dureći se, opet zbacila sa sebe i prekrižila ruke na
prsima. “Nikada nisam čula za Nilt. Kako sam
završila ovdje?”
“Nemam pojma.” Spustila sam na pod ispred nje
hranu koju sam držala u ruci.
Opet je posegnula za prekrivačem. “Ne želim to.”
Gestom sam pokazala da mi je svejedno. Jela sam
i odmorila se dok je ona spavala. “Događa li ti se ovo
čeŠto?”
“Što to?”
“Da se probudiš i ne znaš gdje si, s kime si, niti
kako si dospjela onamo?”
Opet se omotala prekrivačem pa ga zbacila sa
sebe, a zatim trljala ruke i zglobove jedne o druge.
“Nekoliko puta.”
“Ja sam Breq iz Gerentatea.” Već sam joj to rekla,
ali znala sam da će me opet pitati. “Pronašla sam te
prije dva dana, ispred gostionice. Ne znam kako si
dospjela onamo. Da sam te ostavila ondje, umrla bi.
Zao mi je ako si to htjela.”
Iz nekog ju je razloga to naljutilo. “Baš si
šarmantna, Breq iz Gerentatea.” Blago se nakezila
dok je to govorila. Znam da je to iracionalno, ali
pomalo me iznenadilo što čujem taj ton od nje dok je
bila gola i raščupana, a ne u odori.
Taj me ton naljutio. Točno sam znala zbog čega
sam ljutita. Znala sam da bi Seivarden, kad bih joj
pokušala objasniti razloge svoje ljutnje, reagirala
samo prezirom i to me ljutilo još i više. Zadržala sam
neutralan izraz lica, uz mali nagovještaj
zainteresiranosti. Rabila sam ga otkad se probudila.
Zatim sam ponovila gestu ravnodušnosti od
maloprije.
.

Bila sam prvi brod na kojem je Seivarden služila.

Stigla je izravno s obuke, sa sedamnaest godina, i
odmah bila bačena u ružni kraj jedne aneksije.
Naređeno joj je da čuva niz od devetnaest
zarobljenica koje su čučale gole u tunelu izdubljenom
u crveno-smeđem kamenu omanjeg mjeseca i drhteći
čekale procjenu.
Zapravo, čuvala sam ih ja, putem sedmero mojih
posilnih raspoređenih duž hodnika s oružjem
spremnim za paljbu. Seivarden je tada bila još vrlo
mlada, sitne građe, tamne kose i smeđe kože te ne
baš dojmljivih smeđih očiju koje se nisu uklapale u
aristokratske crte njezina lica, što je obuhvaćalo i nos
na koji se još nije naviknula. Bila je napeta jer je
dobila zapovjedništvo tek nekoliko dana nakon
dolaska, ali i ponosna na sebe i svoj nenadani
autoritet. Bila je ponosna na tamnosmeđu jaknu i
hlače svoje odore, na rukavice i oznake čina
poručnice. I, kako mi se činilo, malo previše
uzbuđena što u ruci drži pravo oružje u situaciji koja
očito nije bila vježba.
Jedna od osoba nanizanih uz zid - širokih ramena
i snažnih mišića, sa slomljenom rukom privijenom uz
tijelo - glasno je plakala, jecajući svaki put kad bi
ispustila zrak iz pluća i bučno hvatajući zrak sa
svakim udahom. Znala je, svi koji su čekali znali su,
da će ih ili pohraniti kako bi ih ubuduće rabili kao
posilne - baš poput mojih posilnih koji su upravo
tada stajali pred njima, nadzirući ih, bez identiteta, s
tijelima koja su tek produžetak radchanskog ratnog
broda - ili će ih se jednostavno riješiti.
Seivarden je važno hodala gore-dolje ispred njih i
postajala sve razdraženija svakim grčevitim udahom
jadne zarobljenice, dok se napokon nije zaustavila
ispred nje. “Aatrinih mi sisa! Prestani s tom bukom?'’
Sitni pokreti mišića u Seivardeninim rukama rekli su
mi da je namjeravala podići oružje. Nikoga ne bi bilo
briga da je usadnikom puške prebila zarobljenicu na
mrtvo ime. Nikoga ne bi bilo briga ni da je odmah
pucala zarobljenici u glavu, samo da pritom ne ošteti
neki ključan dio opreme. Ljudskih tijela od kojih se
moglo napraviti posilne nije nedostajalo.
Stala sam ispred nje. “Poručnice”, rekla sam, bez
ikakva prizvuka u glasu. “Čaj koji ste tražili spreman
je.” Zapravo je bio spreman pet minuta prije, ali
nisam ništa rekla, držeći to u rezervi.
 U svojim očitanjima vitalnih znakova te silno
mlade poručnice Seivarden vidjela sam zbunjenost,
frustraciju, bijes i razdraženost. “Tražila sam ga prije
petnaest minuta”, otresla se. Nisam odgovorila na to.
Iza mene je zarobljenica i dalje jecala i uzdisala. “Zar
je ne možeš ušutkati?”
“Dat ću sve od sebe, poručnice”, rekla sam, iako
sam znala da postoji samo jedan način da to zaista
učinim, samo jedan način da utišam jad te
zarobljenice. Činilo se da novopečena poručnica
Seivarden nije svjesna toga.
.

Dvadeset jednu godinu nakon dolaska na Toreninu

pravdu - i malo -više od tisuću godina prije nego što
sam je pronašla u snijegu - Seivarden je bila najviša
poručnica Esk dekade. Imala je trideset osam godina,
prilično malo po radchanskim standardima.
Građanke su obično živjele oko dvije stotine godina.
Posljednjeg je dana pila čaj sjedeći na ležaju u
svojoj kabini veličine tri puta dva metra, bijelih
zidova i besprijekorno urednoj. Dotad se već
naviknula na svoj aristokratski nos i na svoj položaj.
Više nije bila nespretna ni nesigurna.
Pokraj nje, na savršeno namještenom i
zategnutom krevetu, sjedila je najmlađa časnica Esk
dekada. Stigla je prije nekoliko tjedana. Bila je
njezina daljnja rođakinja, ali iz druge kuće. Bila je
viša i šira nego Seivarden u tim godinama, i malo
skladnija. Uglavnom. Bila je napeta što je pozvana na
privatni razgovor u kabinu više časnice, bila joj ona
rođakinja ili ne, no uspijevala je to skriti. Seivarden
joj je rekla: “Poručnice, budite oprezni kome pridajete
svoju... pozornost.”
Vrlo mlada poručnica namrštila se, posramljena,
iznenada shvaćajući zbog čega je pozvana.
“Znate na koga mislim”, nastavila je Seivarden, a
i ja sam znala. Jedna od preostalih poručnica Esk
dekada primijetila je mladu časnicu čim je stigla na
brod i odonda je polako i oprezno ispitivala
mogućnosti da mlada časnica primijeti i nju. Ali ne
toliko diskretno da to ne bi primijetila i Seivarden.
Zapravo, primijetile su sve u zajedničkoj prostoriji
dekade, kao i zaintrigiranu reakciju vrlo mlade
poručnice.
“Znam na koga mislite”, rekla je vrlo mlada
poručnica. Uvrijeđeno. “Ali ne vidim zašto...”
“O!” uzviknula je Seivarden oštro i autoritativno.
“Misliš da je to bezazlena zabava. Vjerojatno bi doista
bilo zabavno.” I Seivarden je neko vrijeme spavala s
tom poručnicom i znala je o čemu govori. “Ali ne bi
bilo bezopasno. Ona je dobra časnica, ali njezina je
kuća vrlo provincijalna. Da ti nije nadređena, to ne bi
bio problem.”
Kuća vrlo mlade poručnice ni u kojem slučaju nije
bila “vrlo provincijalna”. Iako je bila naivna, odmah
je znala na što Seivarden misli. I to ju je naljutilo,
dovoljno da se obrati Seivarden na manje formalan
način nego što je to pristojnost zahtijevala. “Aatrinih
mi sisa, rođakinjo, nitko nije spominjao klijentski
odnos. Niti bismo mogle. Nitko od nas ne može
sklapati ugovore dok smo u vojsci.” Među bogatima
klijentski je odnos bio vrlo hijerarhijski uređen.
Pokroviteljica bi obećala pomoć svojoj klijentici,
financijsku i društvenu, a klijentica bi pokroviteljici
davala podršku i pružala potrebne usluge.
Ta su obećanja mogla trajati naraštajima.
Primjerice, u najstarijim i najprestižnijim kućama
gotovo sve sluškinje bile su potomkinje klijentica, a
u tvrtkama u vlasništvu bogatih kuća radile su
pripadnice nižih kuća, njihovih klijentica.
“Provincijske su kuće ambiciozne”, objasnila je
Seivarden, pomalo patronizirajući. “I lukave su, inače
ne bi stigle tako daleko. Nadređena ti je i obje još
morate godinama služiti u vojsci. Ako joj u toj
situaciji ustupiš svoju intimnost, dopustiš da se to
nastavi i počneš ovisiti o tomu, jednog će dana ona
ponuditi tebi da postaneš njezina klijentica, a ne
obratno. Tvojoj majci ne bi bilo drago da izložiš svoju
kuću takvoj uvredi.”
Lice vrlo mlade poručnice bilo je crveno od bijesa
i poniženja. Sjaj prve romanse odrasle dobi iznenada
je nestao i sve je iznenada postalo odbojno i
proračunato.
Seivarden se nagnula naprijed, pružila ruku
prema čuturici s čajem, a zatim je zaustavila, s
navalom razdražljivosti. Nečujno mi je rekla, brzo
pomičući prste slobodne ruke, “Ovaj rukav poderan
je već tri dana.”
“Oprostite, poručnice”, rekla sam izravno u
njezino uho. Trebala sam joj ponuditi da odmah
ispravim pogrešku i poslati posilnog iz Esk Jedan da
odnese tu uvredljivu bluzu. Zapravo, trebala sam je
dati zakrpati prije tri dana. Nisam je trebala odjenuti
u tu bluzu taj dan.
U skučenoj kabini vladala je tišina. Vrlo mlada
poručnica i dalje je bila obuzeta svojom
posramljenošću. Zatim sam rekla, izravno u
Seivardenino uho: “Poručnice, zapovjednica dekade
želi vas vidjeti što prije možete.”
Znala sam da će biti promaknuta. Sitničavo sam
uživala u činjenici da joj ne bih stigla zakrpati rukav
bluze čak ni da mi je to odmah zapovjedila. Počela
sam spremati njezine stvari čim je izašla iz kabine, a
tri sata poslije bila je na putu prema svojem novom
zapovjedništvu, kao nova kapetanica Nathtasina
mača. Nije mi bilo osobito žao što je otišla.
Sve su to bile sitnice. Seivarden nije bila kriva što
je loše reagirala u situaciji s kojom bi se rijetke
sedamnaestogodišnje časnice mogle nositi na
odgovarajući način, ako je uopće bilo takvih. Nikakvo
čudo što je bila upravo onakav snob kakvom su je
odgojili da bude. Nije bila kriva niti što sam tijekom
svojih (tada) tisuću godina postojanja počela više
cijeniti sposobnost od porijekla i što sam vidjela više
od jedne “vrlo provincijalne” kuće kako se uzdižu
dovoljno visoko da izgube tu etiketu i počnu stvarati
svoje inačice Seivarden.
Sve te godine koje su prošle od mlade poručnice
Seivarden do kapetanice Seivarden sastojale su se od
sitnih trenutaka. Običnih sitnica. Nikada nisam
mrzila Seivarden. Samo mi nije bila osobito draga. No
sada je nisam mogla ni pogledati, a da ne pomislim
na neku drugu.
 .

Sljedeći tjedan u Striganinoj kući nije bio nimalo

ugodan. Neprestano sam se trebala brinuti za
Seivarden, a često i čistiti za njom. Jela je vrlo malo
(što je imalo svojih dobrih strana) i morala sam paziti
da ne dehidrira. No do kraja tjedna već je mogla
zadržati hranu u sebi i barem povremeno zaspati. Ali
san joj je bio nemiran, trzala se i okretala, često se
tresla, teško disala i naglo se budila. Kada je bila
budna, a nije ridala, bunila se da je sve previše
grubo, previše oštro, previše glasno, previše svijetlo.
Još nekoliko dana nakon toga, kad je mislila da
spavam, otišla je do ulaznih vrata i zurila van u
snijeg, a zatim se odjenula, stavila na sebe kaput,
oteturala do druge zgrade i naposljetku do letjelice.
Pokušala ju je pokrenuti, ali ja sam izvadila ključni
dio i držala ga kod sebe. Kad se vratila u kuću bila je
barem dovoljno pribrana da zatvori i jedna i druga
vrata prije nego što je na obući unijela snijeg u
dnevnu sobu gdje sam ja sjedila na klupi sa
Striganinim žicanim instrumentom u ruci. Zurila je
u mene, nesposobna prikriti iznenađenje, još pomalo
pogrbljena i nezgrapna u teškom kaputu, držeći se
kao da je sve svrbi.
“Želim otići”, rekla je neobičnim glasom, napola
poniznim, a napola bahatim, tipičnim za radchanske
zapovjednice.
“Otići ćemo kad budem spremna”, rekla sam i
odsvirala nekoliko tonova na instrumentu. Emocije
su joj bile previše sirove da bi ih mogla prikriti pa su
bijes i očaj bili jasno vidljivi na njezinu licu. “Tu si
gdje si,” rekla sam bezizražajnim glasom, “i to zbog
odluka koje si sama donijela.”
Izravnala je leđa i ramena zabacila straga. “Ne
znaš ništa o meni, kao što ne znaš ni kakve sam
odluke donosila ili nisam donosila.”
Bilo je to dovoljno da me opet naljuti. Znala sam
ponešto o donošenju i nedonošenju odluka.
“Zaboravi. Sve se događa u skladu s Amaatinom
voljom, ti nisi kriva nizašto.”
Oči su joj se raširile. Otvorila je usta da kaže
nešto, udahnula, a zatim je naglo ispustila zrak iz
pluća. Okrenula mi je leđa, tobože kako bi skinula
kaput i spustila ga na obližnju klupu. “Ne razumiješ”,
rekla je prezirno, ali glas joj je drhtao kao da
suzdržava suze. “Nisi Radchanka.”
Nisam civilizirana. “Jesi li počela uzimati kef prije
ili poslije odlaska iz Radcha?” Nije trebao biti
dostupan na radchanskom teritoriju, ali uvijek je bilo
ponešto krijumčarenja na koje bi vlasti postaje
zažmirile.
Mlohavo se spustila na klupu pokraj nemarno
odbačena kaputa. “Želim čaj.”
“Ovdje nema čaja.” Spustila sam instrument sa
strane. “Ima mlijeka.” Zapravo, bilo je to
fermentirano mlijeko ovdašnjih goveda koje su
ljudska bića razrjeđivala s vodom i pila toplo. Miris -
i okus - podsjećao je na znojne čizme. Da ga
Seivarden popije previše, sigurno bi joj bilo loše.
“Kakvo je to mjesto na kojemu nema čaja?” bunila
se, a zatim se nagnula naprijed, s laktovima na
koljenima, rukama podupirući glavu, pri čemu su joj
dlanovi ostali slobodni, raširenih prstiju.
“Ovakvo mjesto”, odvratila sam. “Zašto si uzimala
kef?”
“Ti to ne bi razumjela.” Suze su joj kapnule u
krilo.
“Iskušaj me.” Opet sam uzela instrument i počela
svirati melodiju.
Nakon šest sekunda tihog plača Seivarden je
progovorila. “Ona mi je rekla da će od njega sve biti
jasnije.”
“Od kefa?” Bez odgovora. “Što će biti jasnije?”
“Znam tu pjesmu”, rekla je, ne podižući glavu.
Shvatila sam da bi to mogao biti jedini način da me
prepozna pa sam promijenila melodiju. U jednoj regiji
Valskaaya pjevanje je bilo profinjeni oblik zabave, a
mjesni zborovi središta društvene aktivnosti. Ta mi je
aneksija donijela mnogo glazbe kakvu sam najviše
voljela kad sam imala više od jednog glasa. Odabrala
sam jednu od tih pjesama. Seivarden je nije mogla
znati. Valskaay je bio i prije i poslije njezina vremena.
“Rekla je”, napokon je opet počela Seivarden
podižući glavu s ruku, “da emocije zamagljuju
percepciju. Da najčišće viđenje da je čisti razum,
neiskrivljen osjećajima.”
“To nije istina.” Imala sam cijeli tjedan s
instrumentom i malo drugog posla. Mogla sam svirati
i govoriti.
“Isprva se činilo istinitim. Isprva je bilo divno. Sve
loše je nestalo. Ali kad bi kef popustio, sve bi opet bilo
isto. Samo gore. Nakon nekog vremena osjećala bih
se loše i kad ne bih ništa osjećala. Ne znam. Ne mogu
to opisati. Ali kad bih uzela veću dozu, i to bi prošlo.”
“No kad bi droga popustila, trpjela si to sve teže.”
Čula sam tu priču nekoliko puta u posljednjih
dvadeset godina.
“Amaatina milosti”, zastenjala je. “Želim umrijeti.”
“Zašto to ne učiniš?” Prešla sam na drugu
pjesmu. Srce mi je riba, krije se u vodenoj travi. U
zelenilu, u zelenilu...
Pogledala me je kao da sam kamen koji je upravo
progovorio.
“Ostala si bez svog broda”, rekla sam. “Bila si u
hibernaciji tisuću godina. Kad si se probudila, otkrila
si da se Radch promijenio. Nema više invazija,
ponižavajuće primirje s Presgercima, tvoja je kuća
izgubila financijski i društveni status. Nitko te ne
poznaje, nitko te se ne sjeća, nikoga nije briga jesi li
živa ili mrtva. Nisi na to naviknula, nisi to očekivala
od svog života, zar ne?”
Trebalo joj je tri zbunjene sekunde da shvati.
“Znaš tko sam.”
“Naravno da znam tko si. Ti si mi rekla”, slagala
sam.
Ona je trepnula, suznih očiju, pokušavajući se
prisjetiti je li mi rekla ili nije. No njezina su sjećanja,
dakako, bila nepotpuna.
“Idi spavati”, rekla sam i prstima utišala žice
instrumenta.
 “Želim otići”, bunila se opet, ne mičući se, još
pogrbljena na klupi, s laktovima na koljenima. “Zašto
ne mogu otići?”
“Imam posla ovdje”, rekla sam joj.
Napravila je grimasu i frknula. Dakako, imala je
pravo. Bilo je budalasto čekati ondje. Nakon toliko
godina, toliko planiranja i truda, nisam uspjela.
Ipak. “Vrati se u krevet.” Krevet je bio hrpa
jastuka i prekrivača pokraj klupe na kojoj sam
sjedila. Pogledala me, napola se prezirno cereći, a
zatim se spustila na pod, legla i povukla prekrivač na
sebe. Neće odmah zaspati, znala sam to. Pokušat će
smisliti neki način da ode, da me svlada ili uvjeri da
učinim što ona želi. Takvi su planovi, dakako,
besmisleni dok ne zna što želi, ali to joj nisam rekla.
Nakon jednog sata mišići su joj se opustili, a
disanje se usporilo. Da je još bila moja poručnica,
znala bih sigurno spava li, u kojoj je fazi sna te sanja
li. No sada sam mogla vidjeti samo vanjske znakove.
Još oprezna, sjela sam na pod, naslonila se na
drugu klupu i povukla prekrivač preko nogu. Kao i
svaki put kad sam spavala ondje, raskopčala sam
jaknu i stavila ruku na pištolj, a zatim sam se
naslonila i sklopila oči.
.

Dva sata poslije probudio me zvuk. Ležala sam

nepomično, a ruka mi je još bila na pištolju.
Prigušeni se zvuk ponovio, ali ovaj put glasnije.
Zatvaranje drugih vrata. Otvorila sam oči, ali samo
malo. Seivarden je i dalje ležala, no bila je previše
tiha. Sigurno je i ona čula zvuk.
 Kroz trepavice sam vidjela osobu u toploj odjeći za
van. Bila je visoka gotovo dva metra i mršava ispod
debelog dvostrukog kaputa. Koža joj je bila siva
poput čelika. Kad je skinula kukuljicu vidjela sam da
joj je i kosa iste boje. Sigurno nije bila s Nilta.
Stajala je gledajući mene i Seivarden oko sedam
sekunda, a zatim tiho prišla do mjesta gdje sam
ležala i sagnula se da jednom rukom povuče moju
naprtnjaču prema sebi. U drugoj je ruci držala pištolj
uperen ravno u mene, iako se činilo da ne zna da sam
budna.
Brava naprtnjače zbunjivala ju je nekoliko
trenutaka, a zatim je iz džepa izvukla alat koji joj je
omogućio da zaobiđe bravu mnogo brže nego što sam
predvidjela. Pištolja i dalje uperenog u mene,
pogledavajući i dalje nepomičnu Seivarden,
pridošlica je ispraznila naprtnjaču.
Rezervna odjeća. Streljivo, ali bez pištolja, tako da
će znati ili sumnjati da sam naoružana. Paketi
koncentriranih obroka u trostrukoj foliji. Pribor za
jelo i bočica vode. Zlatni disk promjera pet
centimetara i debljine centimetar i pol zbunio ju je pa
ga je neko vrijeme namršteno razgledavala, a zatim
ga spustila sa strane. Kutija, u kojoj je pronašla
novac kad ju je otvorila - zapanjeno uzdahnuvši kad
je vidjela koliko novca imam - a zatim me pogledala.
Nisam se micala. Nisam znala što je mislila da će
pronaći, no činilo se da to nije pronašla, ma što to
bilo.
Uzela je disk koji ju je zbunjivao i sjela na klupu
s koje je jasno vidjela i mene i Seivarden. Okretala je
disk u rukama i pronašla okidač. Strane diska
otvorile su se poput cvijeta, a mehanizam je izbacio
ikonu gotovo gole osobe, samo u kratkim hlačama,
prekrivene sitnim cvjetovima od dragulja i emajla.
Lice joj je bilo smireno i smiješilo se. Imala je četiri
ruke. U jednoj je držala loptu, a druga je bila
oklopljena cilindričnim štitnikom. U druge dvije
držala je nož i odsječenu glavu iz koje su crveni
dragulji kapali pred njezine noge. Odsječena glava
smiješila se svetački smireno, kao i ona.
Strigan - jer to je morala biti ona - namrštila se.
Nije očekivala ikonu. To joj je dodatno pobudilo
znatiželju.
Otvorila sam oči. Čvršće je stegnula pištolj - koji
sam sada gledala iz neposredne blizine jer su mi oči
bile posve otvorene, a glava okrenuta.
Strigan je ispružila ruku s ikonom prema meni,
istodobno podignuvši sijedu obrvu. “Rođakinja?”
upitala je na radchanskom.
Držala sam lice ugodno bezizražajnim. “Ne baš”,
rekla sam na njezinu jeziku.
“Mislila sam da znam što si kad si došla”, rekla je
nakon duge tišine, srećom slijedeći moju promjenu
jezika. “Mislila sam da znam zašto si došla. Sada više
nisam sigurna.” Nakratko je pogledala prema
Seivarden koja je i dalje izgledala kao da uopće ne
primjećuje naš razgovor. ‘"Mislim da znam tko je on.
Ali tko si iz? Što si ti? Samo mi nemoj reći Breq iz
Gerentatea. Iz Radcha si, baš kao i on.” Kratko je
pokazala prema Seivarden svojim laktom.
 “Došla sam kupiti nešto”, rekla sam, odlučna ne
gledati u pištolj koji je držala. “On je slučajno ovdje.”
Budući da nismo govorile radchanskim, morala sam
uzeti u obzir rod - Striganin jezik ga je zahtijevao. No
društvo u kojem je živjela istodobno je tvrdilo da
vjeruje kako je rod posve nebitan. Muškarci i žene
odijevali su se, govorili i ponašali jednako. No nitko
koga sam ikada upoznala nikada nije oklijevao oko
roda u govoru, niti je pogriješio. I svi su se, bez
razlike, uvrijedili kad bih ja oklijevala ili pogriješila.
Još nisam naučila taj trik. Bila sam u Striganinu
stanu, vidjela njezine stvari, i još nisam bila sigurna
koji oblik upotrijebiti.
“Slučajno?” ponovila je Strigan u nevjerici. Nisam
je mogla kriviti. Ni ja ne bih vjerovala, da nisam znala
da je istina. Strigan nije rekla više ništa, vjerojatno
shvaćajući da bi bilo vrlo budalasto reći nešto ako
sam zaista ono što se bojala da jesam.
“Podudarnost”, rekla sam. Opet mi je bilo drago
što ne govorimo radchanski jer je u njemu ta riječ
implicirala važnost. “Pronašla sam ga onesviještenog.
Da sam ga ostavila ondje, umro bi.” Strigan nije
povjerovala ni u to, sudeći po tomu kako me
pogledala. “Zašto si ovdje?”
Nasmijala se kratko i ogorčeno - možda zato što
sam upotrijebila zamjenicu pogrešnog roda ili zbog
nečega drugog, nisam bila sigurna. “Mislim da bih ja
trebala postaviti to pitanje.”
Barem nije ispravila moju gramatiku. “Došla sam
razgovarati s tobom. Kupiti nešto. Seivarden je bio
bolestan. Ti nisi bila ovdje. Platila bih ti za hranu
koju smo pojeli.”
Iz nekog razloga to joj je bilo smiješno. “Zašto si
ovdje?” pitala je.
“Sama sam”, rekla sam, odgovarajući na njezino
neizgovoreno pitanje. “Osim njega.” Kimnula sam
glavom prema Seivarden. Ruka mi je još bila na
pištolju, a Strigan je vjerojatno znala zašto je držim
tako mirno ispod kaputa. Seivarden je i dalje glumila
da spava.
Strigan je gotovo neprimjetno odmahnula glavom.
“Mogla bih se zakleti da si vojno truplo.” Mislila je na
posilne. “Kad si stigla, bila sam uvjerena u to.”
Znači, krila se u blizini i čekala da odemo,
istodobno prateći sve što smo radile u njezinoj kući.
Sigurno je silno vjerovala u sigurnost svojeg skloništa
- da sam zaista bila ono što se bojala da jesam, bilo
bi izuzetno budalasto ostati u blizini. Sigurno bih je
pronašla. “Ali kad si vidjela da nikoga nema, plakala
si. A on...” Slegnula ramenima, kratko pogledavši
Seivarden, posve nepomičnu na jastucima.
“Ustani, građanko”, rekla sam Seivarden na
radchanskom. “Nikoga ne zavaravaš.”
“Odjebi”, odgovorila je i povukla prekrivač preko
glave. Zatim ga je opet naglo maknula, ustala te
pomalo nesigurna na nogama otišla do zahoda i
zatvorila vrata za sobom.
Opet sam se okrenula prema Strigan. “Ti stojiš iza
onoga s iznajmljivačem letjelice?”
 Prkosno je slegnula ramenima. “Javio mi je da
dvoje Radchanaca idu prema meni. Ili te teško
podcijenio ili si još opasnija nego što sam mislila.”
A to bi bilo prilično opasno. “Navikla sam da me
podcjenjuju. Ali nisi joj... mu rekla što misliš zašto
dolazim.”
Ruka s pištoljem postala je nesigurnija. “Zašto si
ovdje?”
“Znaš zašto sam ovdje.” Izraz lica naglo joj se
promijenio, a zatim je to odmah zatomila. Nastavila
sam. “Nisam te došla ubiti. To bi poništilo svrhu mog
dolaska.”
Strigan je podigla obrvu i blago nagnula glavu u
jednu stranu. “Zaista?”
Skrivanje iza glumatanja prilično me je
frustriralo. “Želim pištolj.”
“Kakav pištolj?” Strigan nikada ne bi bila toliko
budalasta da prizna kako pištolj postoji, da uopće
zna o kakvom pištolju govorim. Ali njezino glumljeno
neznanje nije me uvjerilo. Znala je. Ako je imala ono
što sam mislila da ima, i zbog čega sam riskirala
život, daljnje pojašnjenje ne bi bilo potrebno. Znala
je.
Hoće li mi ga dati, to je bilo drugo pitanje. “Platit
ću ti za njega.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Garseddci su sve radili u znaku broja pet. Pet
ispravnih postupaka, pet temeljnih grijeha, pet zona
s pet regija. Dvadeset pet predstavnika koji su se
trebali predati gospodarici Radcha.”
 Cijele tri sekunde Strigan je ostala posve mirna.
Činilo se da je čak i prestala disati. Zatim je
progovorila. “Garsedd? Kakve to veze ima sa mnom?”
“Nikada mi ne bi ni palo na pamet da si ostala
gdje si bila.”
“Garsedd je nestao prije tisuću godina i nalazio se
vrlo, vrlo daleko odavde.”
“Dvadeset pet predstavnika krenulo se predati
gospodarici Radcha. A pronađena su ili na drugi
način otpisana dvadeset četiri pištolja.”
Trepnula je i udahnula. “Tko si ti?”
“Netko je pobjegao. Još i prije nego što je Radch
stigao u sustav. Možda se ta osoba bojala da pištolji
neće raditi kako treba. Možda je znala da ne bi
pomoglo čak i kad bi radili.”
“Baš suprotno. U tome i jest stvar. Nitko se ne
suprotstavlja Anaander Mianaai”, rekla je ogorčeno.
“Ne ako želi živjeti.”
Nisam rekla ništa.
Striganina ruka s pištoljem opet je bila posve
mirna. Unatoč tomu, bila je u opasnosti ako je
odlučim napasti. Mislim da je i sama to
pretpostavljala. “Ne znam zašto misliš da imam taj
pištolj o kojemu . govoriš. Zašto bih ga imala?”
“Skupljala si antikvitete i neobične predmete. Već
si imala malu zbirku garseddskih artefakata. Nekako
su stigli do postaje Dras Annia. Moguće je da se to
dogodilo i s drugima. A onda si jednog dana nestala.
I pobrinula se da te nitko ne prati.”
 “To je vrlo mala osnova za tako veliku
pretpostavku.”
“Čemu onda ovo?” Oprezno sam napravila gestu
slobodnom rukom dok mi je druga još bila ispod
kaputa i držala pištolj. “Imala si udoban život na
Dras Anniji. Mnogo pacijenata, više nego dovoljno
novca, poznanstva i ugled. A sada si usred ledene
pustoši i pružaš prvu pomoć stočarima.”
“Imam krizu osobnosti”, rekla je, pomno
odabranim i izgovorenim riječima.
“Dakako”, složila sam se. “Nisi se mogla natjerati
da ga uništiš ili predaš nekomu tko možda ne bi
mogao shvatiti o kakvoj je opasnosti riječ. Čim si
shvatila što imaš, znala si da bi vlasti Radcha, ako bi
makar i pomislile da takvo što postoji, pronašle i
ubile tebe kao i svakoga tko je mogao vidjeti taj
predmet.”
Iako je Radch želio da svi pamte što se dogodilo
Garseddankama, nisu htjele da itko zna kako su
uspjele učiniti ono što nitko nije uspio tisuću godina
prije niti poslije njih - uništiti radchanski brod.
Gotovo nitko živ nije se toga sjećao. Ja sam znala,
kao i svi radchanski brodovi koji su još postojali.
Anaander Mianaai sigurno je znala. I Seivarden, koja
je svojim očima vidjela ono što je gospodarica Radcha
htjela zatajiti kako nitko ne bi mislio ni da je moguće
- nevidljivi oklop i pištolj, metke koji su probijali
radchanski oklop i toplinski štit njezina broda - bez
ikakve muke.
“Želim ga”, rekla sam Strigan. “Platit ću ti za
njega.”
 “Kad bih imala takvo što... Kad! Posve je moguće
da nijedna količina novca ne bi bila dovoljna.”
“Svašta je moguće”, složila sam se.
“Iz Radcha si. Iz njihove vojske.”
“Bila sam”, ispravila sam je. Kad je frknula,
dodala sam: “Da sam još u njihovoj vojsci, ne bih bila
ovdje. Ili kad bih bila, ti bi mi već dala sve informacije
koje želim i bila mrtva.”
“Gubi se odavde.” Striganin je glas bio tih, ali
odlučan. “I povedi svoje zalutalo pseto sa sobom.”
“Neću otići dok ne dobijem ono po što sam došla.”
Ne bi imalo smisla učiniti takvo što. “Morat ćeš mi ga
dati ili me ustrijeliti njime.”
Time sam priznala da još imam oklop,
implicirajući da sam bila upravo ono čega se bojala,
radchanska agentica koja ju je došla ubiti i uzeti joj
pištolj.
Iako me se silno bojala, nije mogla zatomiti svoju
znatiželju. “Zašto ga tako silno želiš?”
“Želim”, rekla sam, “ubiti Anaander Mianaai.”
“Što?” Pištolj u njezinoj ruci zatresao se,
pomaknuo se malo u stranu pa se opet primirio.
Nagnula se naprijed tri milimetra i nakrivila glavu,
kao da je sigurna da me je pogrešno čula.
“Želim ubiti Anaander Mianaai”, ponovila sam.
“Anaander Mianaai”, rekla je ogorčeno, “ima
tisuće tijela na stotinama lokacija. Ne možeš ga ubiti.
Sigurno ne jednim pištoljem.”
“Ipak želim pokušati.”
 “Ti si luda. Ili to nije moguće? Zar nisu svim
Radchancima isprani mozgovi?”
Bila je to uobičajena zabluda. “Reeduciraju se
samo zločinci i ljudi koji ne funkcioniraju kako valja.
Nikoga nije briga što misliš, sve dok radiš ono što bi
trebao.”
Sumnjičavo je zurila u mene. “Kako definirate da
netko ne funkcionira kako valja!”
Neodređeno sam odmahnula rukom, kao da želim
reći to nije moj problem. Iako je to možda bio moj
problem. Možda se to pitanje ticalo i mene, kao što se
gotovo sigurno ticalo i Seivarden. “Izvući ću ruku iz
kaputa”, rekla sam. “A onda idem spavati.”
Strigan nije rekla ništa, samo je trgnula sijedom
obrvom.
“Ako sam te ja pronašla, i Anaander Mianaai to
sigurno može”, rekla sam. Govorili smo Striganinim
jezikom. Koji je rod dodijelila gospodarici Radcha?
“Još nije, ali vjerojatno samo zato što je trenutačno
zauzet drugim pitanjima, a iz razloga koji bi ti trebali
biti jasni, ne želi taj zadatak prepustiti nekomu
drugome.”
“Onda sam sigurna.” Zvučala je uvjerenije u to
nego što bi mogla biti.
Seivarden je bučno izašla iz kupaonice i opet se
spustila na svoj improvizirani ležaj, dok su joj ruke
drhtale, a disanje joj je bilo brzo i plitko.
“Izvući ću ruku iz kaputa”, rekla sam opet, a
potom to i učinila. Polako.
Ruka mi je bila prazna.
 Strigan je uzdahnula i spustila pištolj. “Vjerojatno
te ionako ne bih mogla ustrijeliti.” Rekla je to jer je i
dalje bila uvjerena da sam iz vojske Radcha te da
nosim oklop. Dakako, kad bi me uhvatila nespremnu
ili pucala prije nego što bih mogla uključiti oklop,
doista bi me mogla ustrijeliti.
I, dakako, imala je taj pištolj. Iako možda
trenutačno nije bio pri ruci. “Hoćeš li mi vratiti moju
ikonu?”
Zbunjeno se namrštila, a onda se sjetila da je još
drži u ruci. “Tvoju ikonu?”
“Pripada meni”, pojasnila sam.
“Prilično je vjerna”, rekla je pogledavši je opet.
“Odakle je?”
“S vrlo dalekog mjesta.” Ispružila sam ruku.
Vratila mi ju je, a ja sam, uzevši je jednom rukom,
odmah pritisnula okidač pa se slika povukla, a
podnožje se sklopilo u zlatni disk.
Strigan se zagledala u Seivarden, a zatim se
namrštila. “Tvoj zalutali psić je tjeskoban.”
“Da.”
Strigan je odmahnula glavom, frustrirana i
uzrujana pa krenula u svoju ordinaciju. Kad se
vratila, otišla je do mjesta gdje je Seivarden sjedila,
sagnula se i pružila ruku prema njoj.
Seivarden se trgnula i naglo se povukla natrag i
gore, zgrabivši Striganin zglob pokretom za koji sam
znala da ga je trebao slomiti. Ali Seivarden više nije
bila kao nekoć. Droga i vjerojatno pothranjenost uzeli
su svoj danak. Strigan je ostavila lijevu ruku u
Seivardeninu stisku, a drugom je izvukla malu bijelu
pločicu iz vlastitih prstiju pa je zalijepila na
Seivardenino čelo. “Ne osjećam žaljenje prema tebi”,
rekla je na radchanskom. “Ali liječnica sam.”
Seivarden ju je pogledala s izrazom neobjašnjiva
užasa. “Pusti me.”
“Seivarden, pusti je i legni.” Rekla sam oštro.
Zurila je u Strigan još dvije sekunde, a onda učinila
što sam joj rekla.
“Ne uzimam ga za svog pacijenta”, rekla mi je
Strigan dok se Seivardenino disanje usporavalo, a
mišići opuštali. “Ovo je samo prva pomoć. Ali ne želim
da ga uhvati panika pa da mi sve razbije.”
“Sada idem spavati”, odvratila sam. “Ujutro
možemo još razgovarati.”
“Sad jest jutro”, rekla je, ali i ostala na tomu.
Nije bila toliko budalasta da me ide pretraživati
dok spavam. Sigurno je znala koliko bi to bilo
opasno.
Ne bi me ni ustrijelila u snu, iako bi to bio
jednostavan i učinkovit način da me se riješi. U snu
bih bila laka meta za metak, osim ako ne uključim
oklop odmah i ostavim ga uključenog.
Ali nije bilo potrebe za time. Strigan me neće
ustrijeliti, sve dok ne dobije odgovore na mnoga svoja
pitanja. Možda čak ni tada. Predstavljala sam previše
zanimljivu zagonetku.
.

Strigan nije bila u glavnoj prostoriji kada sam se

probudila, ali vrata spavaće sobe bila su zatvorena
pa sam pretpostavila da spava ili da želi privatnost.
Seivarden je bila budna i zurila je u mene, vrpoljeći
se i trljajući si ruke i ramena. Tjedan prije morala
sam je sprečavati da si ne zguli kožu s ruku. Znatno
se popravila.
Kutija s novcem ležala je ondje gdje ju je Strigan
ostavila. Provjerila sam - sav je novac bio na mjestu
- odložila je i zatvorila naprtnjaču, razmišljajući o
sljedećem koraku.
“Građanko”, rekla sam Seivarden, oštro i
autoritativno. “Doručak.” “Što?” Toliko se iznenadila
da se na trenutak prestala kretati.
Podignula sam jedan kut usnice, jedva primjetno.
“Da zamolim liječnicu da ti provjeri sluh?” Žičani je
instrument ležao pokraj mene, gdje sam ga ostavila
večer prije. Uzela sam ga i odsvirala kvintu.
“Doručak.”
“Nisam tvoja sluškinja”, pobunila se. Uvrijeđeno.
Nacerila sam se, malčice šire. “A što si onda?”
Ukočila se, bijesnog izraza lica, a zatim se posve
očito počela premišljati kako mi odgovoriti. No pitanje
je sada bilo preteško za nju, nije mogla lako
odgovoriti. Njezina samouvjerenost u vlastitu
nadmoćnost dobila je previše snažan udarac da bi se
nosila s time. Činilo se da ne može pronaći odgovor.
Opet sam se okrenula instrumentu i počela svirati
melodiju. Očekivala sam da će nastaviti sjediti i duriti
se, barem dok je glad ne natjera da si pripremi
doručak. Ili možda, s velikim zakašnjenjem, smisli
što bi mi mogla reći. Shvatila sam i da se napola
nadam da će zamahnuti prema meni kako bih joj
mogla uzvratiti, ali možda je još bila pod utjecajem
onoga što joj je Strigan dala prethodne večeri, koliko
god taj utjecaj bio slab.
Vrata Striganine sobe otvorila su se i ona je ušla
u glavnu prostoriju, zastala, prekrižila ruke i podigla
obrvu. Seivarden ju je ignorirala. Nitko od nas nije
rekao ništa, a pet sekunda poslije Strigan se
okrenula i otišla do kuhinje te napola otvorila jedan
ormarić.
Bio je prazan. Ja sam to znala i prethodne večeri.
“Sve si počistila, Breq iz Gerentatea”, rekla je Strigan
bez zajedljivosti. Gotovo kao da misli da je to
smiješno. Nismo bile u opasnosti da ćemo umrijeti od
gladi. Ovdje je čak i ljeti sve izvan zatvorenih prostora
funkcioniralo kao golemi zamrzivač, a u negrijanoj
skladišnoj zgradi bilo je više nego dovoljno
namirnica. Trebalo je samo otići po njih i rastopiti ih.
“Seivarden.” Progovorila sam opušteno prezrivim
tonom koji sam čula od same Seivarden u dalekoj
prošlosti. “Donesi nešto hrane iz skladišta.”
Ona se ukočila, a zatim zatreptala očima,
zapanjena. “Što ti dovraga misliš tko si?”
“Pazi kako se izražavaš, građanko”, podbola sam
je. “I ja bih to mogla pitati tebe.”
“Ti... Ništarijo bez mozga.” Iznenadna navala
bijesa opet ju je dovela na rub suza. “Misliš da si bolja
od mene? Jedva da si ljudsko biće.” Nije to rekla zato
što sam imala tijelo posilnog. Bila sam prilično
sigurna da to još nije shvatila. Rekla je to zato što
nisam bila Radchanka, a i zato što sam mogla imati
usadke koji su bili uobičajeni izvan svemira pod
kontrolom Radcha, a to bi, u radchanskim očima,
umanjilo moju ljudskost. “Nisam odgojena da budem
tvoja sluškinja.”
Sposobna sam kretati se vrlo, vrlo brzo. Stajala
sam i ruka mi je bila na pola zamaha prije nego što
sam shvatila svoju namjeru da je pomaknem.
Tijekom vrlo kratkog djelića sekunde možda sam se
mogla zaustaviti, ali tada je on prošao i moja je šaka
udarila u Seivardenino lice, prebrzo da bi ova uopće
izgledala iznenađeno.
Pala je na leđa, na svoj ležaj, i ostala nepomično
ležati dok joj je krv tekla iz nosa.
“Je li mrtav?” pitala je Strigan, još stojeći u
kuhinji, s blagim zanimanjem u glasu.
Neodređeno sam odmahnula rukom. “Ti si
liječnica.”
Prišla je Seivarden koja je krvarila i još uvijek bila
bez svijesti. Pogledala ju je. “Nije mrtav”, utvrdila je.
“Iako bih ga voljela pregledati kako se potres mozga
ne bi pretvorio u nešto gore.”
Napravila sam gestu rezigniranosti. “Bit će kako
Amaat želi”, rekla sam, odjenula kaput i krenula van
po hranu.
 6.

NA SHIS'URNI, U ORSU, PRIPADNICA POSTROJBE ISSA SEDAM

s Entine pravde koja je pratila poručnicu Skaaiat k
Jen Shinnan sjedila je sa mnom u prizemlju kuće.
Imala je ime, no nikada ga nisam rabila, iako sam ga
znala. Čak se i poručnica Skaaiat katkad obraćala
pojedinim ljudskim vojnikinjama kojima je
zapovijedala kao “Issa Sedam”. Ili brojem njihova
segmenta.
Izvukla sam ploču i figure te smo odigrale dvije
partije u tišini. “Možeš li mi pustiti da pobijedim koji
put?” pitala je kad smo završili drugu partiju, a prije
nego što sam mogla odgovoriti, s gornjeg se kata
začuo prigušeni udarac. “Čini se da se poručnica
Ukočena ipak zna opustiti!” rekla je i dobacila mi
pogled koji je ukazivao na to da želi podijeliti šalu sa
mnom. Zabavljao ju je kontrast između uobičajene
formalnosti poručnice Awn f onoga što se događalo
na katu između nje i poručnice Skaaiat. Ali čim je
Issa Sedam progovorila, osmijeh joj je izblijedio.
“Ispričavam se. Nisam mislila ništa loše, samo...”
“Znam”, rekla sam. “Nisam se uvrijedila.”
Issa Sedam se namrštila i napravila gestu
sumnjičavosti lijevom rukom, nespretno jer je
rukama u rukavicama još držala desetak pločica za
igru. “Brodovi imaju osjećaje.”
“Dakako.” Bez osjećaja bi čak i nebitne odluke
postale izluđujuće teški pokušaji da se usporede
beskonačni nizovi nebitnih stvari. Jednostavno se
lakše nositi s time uz pomoć osjećaja. “Ali kao što
sam rekla, nisam se uvrijedila.”
Issa Sedam je spustila pogled prema ploči za igru
i ispustila pločicu u jedno od udubljenja na njoj. Na
trenutak sam zurila u njih, a onda podigla pogled.
“Čuju se glasine. O brodovima i ljudskim bićima koja
su im draga. Mogla bih se zakleti da se tvoje lice
nikada ne mijenja, ali...”
Aktivirala sam mišiće lica i nasmiješila se. Taj
sam izraz vidjela mnogo puta. Issa Sedam se trgnula.
“Ne radi to!” podviknula je sablažnjeno, ali ipak
potiho, da nas poručnice ne čuju.
Nije bio problem u tomu što sam pogrešno izvela
osmijeh. Znala sam da nisam. Bila je riječ o
iznenadnoj promjeni iz mojeg uobičajenog
bezizražajnog lica u nešto ljudsko. Nekima iz
postrojbe Issa Sedam to je bilo uznemirujuće.
Povukla sam osmijeh.
“Aatrinih mi sisa”, opsovala je Issa Sedam. “Kada
to radiš, izgledaš kao da si opsjednuta.” Odmahnula
je glavom, uzela pločice u ruku i počela ih
raspoređivati po ploči. “Dobro, ne želiš razgovarati o
tomu. Još jedna partija.”
.

Stigla je kasna večer. Susjedski razgovori usporili su

se i izgubili fokus te su naposljetku prestali dok su
ljudska biča uzimala zaspalu djecu u naručje i
odlazila na spavanje.
Denz Ay stigla je četiri sata prije zore, a ja sam joj
se pridružila, ušavši u njezin čamac bez riječi. Nije
ničime pokazala da je primijetila moju nazočnost,
kao ni njezina kći koja je sjedila na krmi. Sporo,
gotovo bešumno otklizale smo po vodi dalje od kuće.
U hramu se bdijenje nastavljalo. Molitve
svećenica čule su se na trgu kao isprekidano
mrmljanje. Ulice, gornje i donje, bile su tihe, čuli su
se samo moji koraci i zvukovi vode. Mrak su probijale
jedino blještave zvijezde iznad naših glava, treperenje
svjetala plutača koje su okruživale zabranjene zone
te svjetlo iz Ikktina hrama. Issa Sedam koja nas je
dopratila do kuće poručnice Awn spavala je na ležaju
u prizemlju.
Poručnica Awn i poručnica Skaaiat ležale su
zajedno na katu, nepomične i na rubu sna.
.

Na vodi nije bilo nikoga osim nas. Na dnu čamca

vidjela sam uže, mreže, disalice i okruglu, pokrivenu
košaru vezanu za sidro. Kći je vidjela kako gledam
košaru pa ju je gurnula nogom pod sjedalo, s
proračunatom ležernošću. Skrenula sam pogled
preko vode, prema treperećim svjetlima plutača, i
nisam rekla ništa. Mit da mogu prikriti ili promijeniti
signale svojih uređaja za praćenje bio je koristan,
iako nitko zapravo nije vjerovao u njega.
Čim smo prošli plutače, kći Denz Ay stavila je
disalicu u usta i sišla u vodu preko ruba čamca, s
užetom u rukama. Jezero nije bilo posebno duboko,
osobito u ovo doba godine. Nekoliko trenutaka poslije
izronila je i popela se u čamac, a mi smo izvukle
sanduk pomoću užeta. Bilo je to relativno lako sve
dok nije izbio na površinu, ali ipak smo ga nas tri
uspjele ubaciti u čamac bez ulaženja previše vode.
 Obrisala sam mulj s poklopca. Sanduk je bio
radchanski, ali to samo po sebi nije bilo previše
zabrinjavajuće. Pronašla sam zasun i otvorila
sanduk.
Oružje u sanduku - dugo, glatko i smrtonosno -
bilo je tipa kakav je tanmindska vojska nosila prije
aneksije. Znala sam da će svaki komad oružja imati
identifikacijsku oznaku, a oznake sveg oružja koje
smo zaplijenili popisali smo i prijavili, tako da sam
mogla provjeriti u inventaru i gotovo odmah utvrditi
je li to bilo zaplijenjeno oružje ili pak ono koje nam je
promaknulo.
Ako je bila riječ o prethodno zaplijenjenom oružju,
situacija će iznenada postati mnogo složenija nego
što se to isprva činilo - a već je bila prilično složena.
Poručnica Awn bila je u prvoj fazi NREM sna.
Činilo se da je i poručnica Skaaiat. Mogla sam i sama
provjeriti inventar. Zapravo, trebala sam. Ali nisam -
djelomično i zbog toga što su me jučer podsjetile na
korumpiranost vlasti u Imeu, o onemogućavanju
pristupa, o najstrašnijoj zlouporabi moći, o stvarima
koje bi svaka građanka smatrala nemogućima.
Podsjetnik je bio dovoljan da postanem oprezna. Ali
tu su bile i tvrdnje Denz Ay o tomu kako su
stanovnice Gornjeg grada u prošlosti podmetale
dokaze, kao i razgovor za večerom koji je jasno
ukazivao da je prijezir Gornjeg grada prema Donjem
još itekako prisutan. Nešto nije bilo kako valja. Nitko
u Gornjem gradu ne bi mogao saznati da sam
zatražila informacije o zaplijenjenom oružju, ali što
ako je još netko bio umiješan? Netko tko bi mogao
primiti upozorenje ako se na određenim mjestima
postave određena pitanja. Denz Ay i njezina kći tiho
su sjedile u čamcu, naoko posve ravnodušne prema
onomu što se događalo i ne posebno željne da budu
bilo gdje drugdje i rade bilo što drugo.
Za nekoliko trenutaka privukla sam pozornost
Torenine pravde. Već sam vidjela veći dio
zaplijenjenog oružja - ne ja, Esk Jedan, nego ja,
Torenina pravda, čijih je tisuću posilnih bilo na
planetu tijekom aneksije. Ako nisam mogla provjeriti
službeni inventar bez uzbunjivanja vlasti da sam
pronašla skriveno oružje, mogla sam provjeriti u
svojoj memoriji je li neki komad oružja prošao ispred
mojih očiju.
I doista jest.
.

Ušla sam u prostoriju u kojoj je poručnica Awn

spavala i stavila ruku na njezino golo rame.
‘'Poručnice”, rekla sam blago. U čamcu sam zatvorila
sanduk uz prigušeni škljocaj i rekla: “Natrag u grad.”
Poručnica Awn probudila se uz trzaj. “Nisam
spavala”, rekla je pospano. U čamcu su Denz Ay i
njezina kći tiho uzele vesla i krenule natrag.
“Oružje je bilo zaplijenjeno”, rekla sam poručnici
Awn potiho, izravno u uho. Nisam htjela probuditi
poručnicu Skaaiat, ne želeći da itko drugi čuje što
sam govorila. “Prepoznala sam serijske brojeve.”
Poručnica Awn nekoliko me trenutaka gledala
zbunjeno, ne shvaćajući.
A onda sam vidjela kako shvaća. “Ali...” Tada se u
potpunosti probudila i okrenula se poručnici
Skaaiat. “Skaaiat, probudi se. Imamo problem.”
 .

Donijela sam sanduk s oružjem na kat kuće

poručnice Awn. Issa Sedam nije se ni trgnula kad
sam prošla pokraj nje.
“Sigurna si?” pitala me poručnica Skaaiat, klečeći
pokraj otvorenog sanduka, gola, samo u rukavicama
i sa šalicom čaja u jednoj ruci.
“Sama sam ih zaplijenila”, odgovorila sam.
“Sjećam ih se.” Sve smo govorile vrlo tiho, da nitko
vani ne čuje.
“U tom bi slučaju oružje bilo uništeno”, rekla je
poručnica Skaaiat.
“Očito nije uništeno”, odvratila je poručnica Awn.
A zatim, nakon kratke tišine: “O, sranje. Ovo nije
dobro.”
Tiho sam joj poslala poruku. Pazite na rječnik,
poručnice.
Poručnica Skaaiat samo se kratko, sarkastično
nasmijala. “Blago rečeno.” Zatim se namrštila. “Ali
zašto? Zašto bi se netko uopće mučio s time?”
“I kako?” pitala je poručnica Awn. Činilo se da je
zaboravila na svoju šalicu čaja koja se nalazila na
podu pokraj nje. “Netko je skrio oružje onamo, a da
mi to nismo primijetile.” Provjerila sam sve zapise u
posljednjih trideset dana i nisam vidjela ništa što već
nisam znala. Nitko nije bio na tome mjestu osim Denz
Ay i njezine kćeri prije trideset dana i onda ponovno
sinoć.
“Onoj koja ima odgovarajući pristup ne bi to bilo
teško izvesti”, rekla je poručnica Skaaiat. “To nam
mnogo govori. Nije riječ o nekomu tko ima pristup
visoke razine Toreninoj pravdi jer bi se inače pobrinuo
da se brod ne sjeća tih pušaka. Ili barem da ne može
reći da se sjeća.”
“Ili im ta pojedinost nije pala na pamet”,
sugerirala je poručnica Awn. Bila je zbunjena. I tek
se počinjala bojati. “Ili je to možda dio plana. Ali
vraćamo se na zašto, zar ne? Trenutačno nije
pretjerano važno kako.”
Poručnica Skaaiat me pogledala. “Reci mi u
kakvoj se nevolji nećakinja Jen Taa našla u Donjem
gradu.”
Poručnica Awn ju je pogledala mršteći se. “Ali...”
No poručnica Skaaiat utišala ju je pokretom ruke.
“Nije bilo nevolja”, rekla sam. “Sjedila je sama i
bacala kamenčiće u vodu Predhrama. Kupila je čaj u
trgovini iza hrama. To je bilo jedini put da je
razgovarala s nekime.”
“Sigurna si?” pitala je poručnica Awn.
“Cijelo vrijeme mi je bila na oku.” I pobrinut ću se
da bude i ubuduće, ali to nisam ni trebala
naglašavati.
Dvije poručnice na trenutak su bile tihe.
Poručnica Awn sklopila je oči i duboko udahnula.
Sad se istinski bojala. “Lagale su o tome”, rekla je, i
dalje zatvorenih očiju. “Traže izgovor da optuže
nekoga u Donjem gradu za... nešto.”
“Za pobunu”, rekla je poručnica Skaaiat. Sjetila
se čaja i popila gutljaj. “A razlog je što se pokušavaju
uzdići na društvenoj ljestvici. To je lako vidjeti.”
 “Da, i ja to vidim”, rekla je poručnica Awn. Posve
joj se vratio strani naglasak, ali nije ni primijetila. “Ali
zašto bi netko na dovoljno visokom položaju da može
izvesti ovo” - pokazala je na sanduk oružja - “želio
pomoći njima?”
“Čini se da je to ključno pitanje”, odvratila je
poručnica Skaaiat. Šutjele su nekoliko sekunda. “Što
ćeš učiniti?”
Pitanje je uzrujalo poručnicu Awn koja ga je
vjerojatno upravo postavljala sebi. Podigla je pogled
prema meni. “Pitam seje li ovo sve.”
“Mogu reći Denz Ay da me opet povede sa sobom”,
rekla sam.
Poručnica Awn napravila je potvrdnu gestu.
“Napisat ću izvješće, ali neću ga još predati. Čekat ću
daljnju istragu.” Sve što je poručnica Awn radila i
govorila pratilo se i snimalo - ali kao i s uređajima za
praćenje koje su sve u Orsu nosile, nije uvijek bilo
nekoga tko bi obraćao pozornost.
Poručnica Skaaiat potiho je zazviždala. “Želi li ti
netko smjestiti, draga?” Poručnica Awn pogledala ju
je zbunjeno. “Recimo,” nastavila je poručnica
Skaaiat, “Jen Shinnan? Možda sam je podcijenila. Ili
Denz Ay. Jesi li sigurna da joj možeš vjerovati?”
“Ako me netko želi maknuti, sigurno je iz Gornjeg
grada”, rekla je poručnica Awn. Ja sam se u sebi
složila s njom, ali nisam ništa rekla. “Ali to ne može
biti to. Ako osoba koja može učiniti ovo,” opet je
pokazala prema sanduku, “želi da više ne budem
ovdje; riješila bi to vrlo lako. Samo bi izdala zapovijed.
A Jen Shinnan nije mogla učiniti ovo.” Neizgovoreno,
ali prisutno iza svake riječi bilo je sjećanje na vijesti
iz Ime. Osoba koja je razotkrila korupciju ondje bila
je osuđena na smrt i vjerojatno već mrtva. “Niti je to
mogao itko iz Orsa, ne bez...” Ne bez pomoći s vrlo
visoke razine, rekla bi gotovo sigurno, ali nije dovršila
rečenicu.
“Istina”, zamišljeno se složila poručnica Skaaiat.
Shvaćala je što . želi reći. “Dakle, riječ je o nekomu
na visokom položaju. Tko bi imao koristi od toga?”
“Nećakinja”, rekla je poručnica Awn, rastreseno.
“Nećakinja Jen Taa imala bi koristi?” pitala je
poručnica Skaaiat zbunjeno.
“Ne, ne. Netko je navodno uvrijedio ili napao
nećakinju. Neću učiniti ništa. Reći ću da se ništa nije
dogodilo.”
“Jer se zaista ništa nije dogodilo”, odvratila je
poručnica Skaaiat, izgledajući kao da joj nešto
postaje jasnije, ali i dalje je bila zbunjena.
“Ne mogu dobiti pravdu od mene pa će same doći
u Donji grad po nju. Tako su to radile prije nego što
smo mi došle.”
“A nakon toga,” rekla je poručnica Skaaiat,
“pronaći će oružje. Ili čak tijekom napada. Ili...”
Odmahnula je glavom. “Ne uklapa se. Recimo da
imaš pravo. Tko bi imao koristi? Sigurno ne
Tanmindanke jer bi izazvale nevolje. Mogu optuživati
koliko žele, ali bez obzira na to što bilo tko pronađe u
jezeru, ipak ih čeka reedukacija zbog izazivanja
nereda.”
Poručnica Awn napravila je sumnjičavu gestu.
“Onaj tko bi mogao skriti oružje u jezero, a da mi to
ne vidimo, mogao bi izvući Tanmindanke iz nevolje.
Ili barem zvučati uvjerljivo kada kaže da to može.”
“Da.” Poručnica Skaaiat odmah je shvatila.
“Dobile bi samo manju globu zbog olakšavajućih
okolnosti. To je moguće ako je riječ o nekome na vrlo
visokom položaju. Nekome vrlo opasnom. Ali zašto?”
Poručnica Awn me pogledala. “Idi vrhovnoj
svećenici i zatraži je uslugu. Reci joj da je ja molim
da stavi nekoga blizu sirene za oluju, iako nije kišna
sezona.” Sirena za uzbunu bila je na vrhu
rezidencijalne zgrade u hramu. Njezin je zvuk
probijao uši i aktivirao bi kapke za zaštitu od oluje
na većini zgrada u Donjem gradu te bi bez sumnje
probudio stanare u svim zgradama koje nisu tako
automatizirane. “Reci joj da bude spremna uključiti
sirenu ako to zatražim.”
“Sjajno”, rekla je poručnica Skaaiat. “Ako se skupi
rulja, bit će im teže proći kroz kapke. A što onda?”
“Možda ničega ni ne bude”, rekla je poručnica
Awn. “Ma što se dogodilo, morat ćemo sve rješavati u
hodu.”
.

Dogodilo se to da su sljedeće jutro stigle vijesti o

skorom posjetu Anaander Mianaai, gospodarice
Radcha, unutar nekoliko sljedećih dana.
Već tri tisuće godina Anaander Mianaai bila je
apsolutna vladarica svemira pod kontrolom Radcha.
Boravila je u svakoj od trinaest provincijskih palača i
bila nazočna prilikom svake aneksije. Mogla je to
izvesti jer je imala tisuće tijela. Sva su bila genski
identična i sva su bila međusobno povezana. Još je
bila u sustavu Shis’urne. Neka njezina tijela bila su
na zapovjednom brodu ove aneksije, Amaatinu maču,
a neka na Shis’urnanskoj postaji. Ona je donosila
radchanske zakone i odlučivala o iznimkama od tih
zakona. Bila je vrhovna zapovjednica vojske, najviša
svećenica Amaat i osoba kojoj su, u krajnjoj liniji, sve
radchanske kuće bile klijentice.
I dolazila je na Ors, u neko neodređeno vrijeme
tijekom sljedećih nekoliko dana. Zapravo je bilo
pomalo iznenađujuće što nije prije posjetila Ors. Iako
je grad bio malen i daleko od svoje nekadašnje slave,
godišnje hodočašće činilo ga je umjereno važnim
mjestom. Dovoljno važnim da su časnice iz
boljestojećih obitelji i s više utjecaja od poručnice
Awn htjele zauzeti njezino mjesto - i neprestano su je
pokušavale s njega zbaciti, unatoč odlučnom otporu
vrhovne Ikktine svećenice.
Zbog toga posjet nije bio neočekivan. No odabir
trenutka doimao se neobičnim. Bilo je to dva tjedna
prije početka hodočašća, kada će stotine tisuća
Orsijki i turistkinja proći kroz grad. Tijekom
hodočašća nazočnost Anaander Mianaai bila bi vrlo
uočljiva i to bi bila prilika da ostavi snažan dojam na
velik broj Ikktinih vjernica. Umjesto toga, dolazila je
neposredno prije. Također, nije bilo moguće ne
primijetiti podudarnost između njezina dolaska i
otkrića skrivenog oružja.
Tko god je skrio to oružje ondje, radio je ili u
skladu s interesima gospodarice Radcha ili suprotno
od njih. Ona bi trebala biti osoba kojoj bi to bilo
logično reći i od nje tražiti daljnje upute. Stoga je bilo
vrlo zgodno što osobno dolazi u Ors. Bila je to prilika
da je se obavijesti o nastaloj situaciji bez mogućnosti
da netko drugi presretne poruku i time ili pokvari
njezin plan, ma kakav bio, ili upozori zavjerenice da
su razotkrivene pa ih bude teže uhvatiti.
Samo zbog toga poručnici Awn bilo je drago čuti
da Anaander dolazi. Iako će sljedećih nekoliko dana,
i dok Anaander bude ondje, morati nositi odoru.
Istodobno, ja sam prisluškivala razgovore u
Gornjem gradu. Bilo je to mnogo teže nego u Donjem
jer su sve kuće imale zidove, a sve Tanmindanke
prestale bi govoriti kad bi shvatile da ih mogu čuti.
Nitko nije bio toliko budalast da razgovore kakve sam
ja pokušavala čuti vodi bilo gdje osim oči u oči na
privatnom mjestu. Također sam držala na oku
nećakinju Jen Taa - koliko sam to mogla. Nakon
večere više nije izlazila iz kuće Jen Shinnan, no
vidjela sam signal njezina uređaja za praćenje.
Sljedeće dvije noći isplovljavala sam u močvaru s
Denz Ay i njezinom kćeri te smo pronašle još dva
sanduka oružja. Opet nisam mogla nikako utvrditi
tko ih je ili kada ostavio, a zaobilazne izjave Denz Ay,
koja je pazila da ne uplete mjesne ribarice, iako sam
znala tko obično ide u krivolov na zabranjenim
mjestima, implicirale su da su sanduci bili ondje
najviše mjesec ili dva.
“Bit će mi drago kada gospodarica Mianaai
stigne”, rekla mi je tiho poručnica Awn jedne večeri.
“Mislim da je ovo prevelik zalogaj za mene.”
Istodobno sam primijetila da noću nije
isplovljavao nitko osim Denz Ay, a u Donjem gradu
nitko nije sjedio niti ležao na mjestu gdje bi se kapci
mogli spustiti. Bila je to uobičajena mjera opreza
tijekom kišne sezone iako su postojale sigurnosne
kočnice koje bi zaustavile kapke ako im se netko
nađe na putu, no tijekom suhe sezone nitko nije
obraćao pozornost ni na što od toga.
.

Gospodarica Radcha stigla je usred dana, pješice.

Jedno njezino tijelo spuštalo se kroz Gornji grad
ravno prema Ikktinu hramu. Nije je bilo u zapisima
uređaja za praćenje. Bila je stara, sijede kose. Široka
ramena držala je pomalo pogrbljeno, a gotovo crna
koža njezina lica bila je izborana. To je bio razlog
zašto nije imala čuvarica. Gubitak tijela koje je
ionako bilo blizu smrti ne bi bio velika šteta. Takva
starija tijela omogućavala su gospodarici Radcha da
hoda nezaštićena, bez ikakve pratnje ako to poželi, a
opet bez prevelikog rizika.
Nije nosila kaput s draguljima i hlače, kao
Radchanke, niti kombinezon ili hlače i košulju kao
shis’urnanske Tanmindanke, nego samo orsijsku
preklopnu suknju, bez košulje.
Čim sam je ugledala, poslala sam poruku
poručnici Awn koja je došla do hrama najbrže što je
mogla, baš u trenutku kada se visoka svećenica
ispružila na tlu trga ispred gospodarice Radcha.
Poručnica Awn je oklijevala. Većina Radchanki
nikad se nije našla u nazočnosti Anaander Mianaai u
takvim okolnostima. Naravno, -ona je uvijek bila
nazočna prilikom aneksije, ali zbog velikog broja
vojnikinja i broja svojih tijela koja bi gospodarica
Radcha poslala, bilo je malo vjerojatno da je neka
niža časnica susretne slučajno. Svaka građanka
može otići u neku od provincijskih palača i zatražiti
audijenciju - zbog molbe, posredovanja u pravnom
slučaju ili bilo kojeg drugog razloga - ali u takvom bi
slučaju običnu građanku najprije uputile kako se
ponašati. Možda bi netko poput poručnice Skaaiat
znao kako privući pozornost Anaander Mianaai na
sebe bez kršenja pravila pristojnosti, ali poručnica
Awn nije znala.
“Gospodarice”, rekla je poručnica Awn, dok joj je
srce udaralo od straha, i kleknula ispred nje.
Anaander Mianaai okrenula se prema njoj,
podignuvši obrve.
“Ispričavam se”, rekla je poručnica Awn. Malo joj
se vrtjelo u glavi, možda zbog odore na toj vrućini ili
zbog napetosti. “Moram razgovarati s vama.”
Obrve su se podignule još više. “Poručnica Awn,”
rekla je Anaander, “zar ne?”
“Da, gospodarice.”
“Večeras ću sudjelovati u bdijenju u Ikktinu
hramu. Razgovarat ćemo ujutro.”
Poručnici Awn trebalo je nekoliko trenutaka da to
procesuira. “Gospodarice, trebam vas samo na
trenutak. Mislim da to nije dobra ideja.”
Gospodarica Radcha znatiželjno je nagnula glavu
u stranu. “Mislila sam da imate ovo područje pod
kontrolom.”
“Imam, gospodarice, ali...” poručnica Awn zastala
je u panici, na trenutak ne znajući što bi rekla.
“Trenutačni odnosi između Gornjeg i Donjeg grada...”
Opet je zastala.
“Bavite se svojim poslom”, rekla je Anaander
Mianaai. “A ja ću se baviti svojim.” Na to se okrenula
od poručnice Awn.
Javno poniženje. I to neobjašnjivo. Nije bilo
razloga da gospodarica Radcha ne posluša nekoliko
hitnih riječi od zapovjednice mjesnog osiguranja. A
poručnica Awn nije učinila ništa da zasluži -takvo
poniženje. Isprva sam mislila da je to jedini razlog za
uznemirenost koju sam očitavala kod poručnice Awn.
O pronađenom oružju mogla ju je isto tako
obavijestiti ujutro, a činilo se da nema drugih
poteškoća. No dok je gospodarica Radcha hodala
kroz Gornji grad proširile su se vijesti o dolasku
Anaander Mianaai, kao što se moglo i očekivati, pa
su stanovnice Gornjeg grada izašle iz svojih kuća i
počele se okupljati na sjevernom rubu vode
Predhrama kako bi vidjele gospodaricu
Radcha u orsijskoj odjeći, ispred Ikktina hrama,
u društvu vrhovne svećenice. Slušajući mrmljanje
okupljenih Tanmindanki, shvatila sam da je oružje
trenutačno tek sekundarni problem.
Tanmindske stanovnice Gornjeg grada bile su
bogate, dobro uhranjene vlasnice trgovina, farmi i
voćnjaka tamarinda. Čak i u teškim mjesecima
nakon aneksije, kada je zaliha bilo malo, a hrana je
bila skupa, uspjele su nahraniti svoje obitelji. Kad je
Jen Shinnan nekoliko večeri prije rekla da ovdje
nitko ne gladuje, moguće je da je vjerovala kako je to
istina. Ona sigurno nije gladovala, kao ni itko od
njezinih poznanica, a gotovo sve su bile bogate
Tanmindanke. Ma koliko su prigovarale, prošle su
aneksiju bez većih problema. I njihova su djeca dobro
prolazila na testiranju sposobnosti, a prolazit će i
dalje, kao što je poručnica Skaaiat rekla.
No ipak, ta su ljudska bića, kad su vidjela
gospodaricu Radcha da hoda kroz Gornji grad do
Ikktina hrama, zaključila da je ta gesta poštovanja
prema Orsijkama zapravo proračunata uvreda njima.
To je bilo jasno prema izrazima njihovih lica i
njihovim sablažnjivim povicima. Nisam to
predvidjela. Možda to ni gospodarica Radcha nije
predvidjela. Ali poručnica Awn shvatila je da će se to
dogoditi kad je vidjela Božansku ispruženu na tlu
ispred gospodarice Radcha.
Otišla sam s trga i iz nekih gornjih ulica te u
obliku pet-šest svojih posilnih krenula prema mjestu
gdje su se okupile Tanmindanke. Nisam izvlačila
oružje niti prijetila. Samo sam svakome tko mi je bio
blizu rekla: “Otiđite kući, građani.”
Većina ih se okrenula i otišla, a iako im izrazi lica
nisu bili ugodni, nitko se nije bunio. Neke su pak
ostale malo dulje, možda iskušavajući moj autoritet,
ali ne previše - sve koje su imale hrabrosti za takvo
što ustrijeljene su tijekom posljednjih pet godina ili
su barem naučile obuzdati taj gotovo samoubilački
impuls.
Božanska, dok je ustajala kako bi otpratila
Anaander Mianaai u hram, uputila je neutralan
pogled prema poručnici Awn koja je još klečala na
kamenu trga. Gospodarica Radcha nije se ni
osvrnula na nju.
 7.

"A ZATIM," REKLA JE STRIGAN DOK SMO JELE, nabrajajući

dug popis zamjerki prema Radchu, “tu je i primirje s
Presgercima.”
Seivarden je ležala nepomično, sklopljenih očiju i
ujednačenog disanja. Na donjoj usnici i bradi imala
je sasušene krvi, kao i mnogo crvenih mrlja po
prednjem dijelu kaputa. Preko nosa i čela imala je
ljekoviti oblog.
“Smeta ti primirje?” pitala sam. “Radije bi da
Presgerci slobodno rade ono što su oduvijek radili?”
Presgerankama nije bilo stalo je li neka vrsta svjesna,
samosvjesna ili inteligentna. Riječ koju su rabile - ili
barem koncept, budući da, navodno, nisu rabile riječi
- obično se prevodila kao važnost. I samo su
Presgeranke bile važne. Smatrale su da imaju puno
pravo pretvoriti bilo koje drugo biće u svoj plijen,
vlasništvo ili igračku. Ljudska bića obično ih nisu
zanimala, ali neke od njih voljele su zaustavljati
njihove brodove i rastaviti ih u dijelove - zajedno s
njihovim sadržajem.
“Radije bih da Radch ne da je obećanja u ime
cijelog čovječanstva”, odvratila je Strigan. “A ne da
diktira politiku svih ljudskih vlada i govori nam da
bismo trebali biti zahvalni.”
“Presgerci ne priznaju takve podjele. Zahtijevali
su sve ili ništa.”
 “To je samo bio još jedan od načina da Radch
proširi svoju kontrolu, jeftiniji i lakši od izravnog
osvajanja.”
“Moglo bi te iznenaditi, ali neki visoko rangirani
Radchanci prigovaraju zbog tog primirja, kao i ti.”
Strigan je podigla obrve i spustila svoju šalicu
smrdljivog fermentiranog mlijeka. “Nekako sumnjam
da bi mi ti visoko rangirani Radchanci bili
simpatični.” Glas joj je bio ogorčen, pun sarkazma.
“Ne bi”, složila sam se. “Mislim da ti ne bi bili
posebno dragi. A ti njima sigurno ne bi bila nimalo
korisna.”
Trepnula je i zagledala se u mene, kao da
pokušava pročitati nešto iz mog izraza lica. Zatim je
odmahnula glavom i napravila gestu odustajanja.
“Reci mi koji su njihovi prigovori.”
“Donositelji reda i civilizacije u svemiru ne
ponižavaju se pregovaranjem. Osobito ne s onima
koji nisu ljudi.” To bi obuhvaćalo velik broj onih koji
sebe smatraju ljudskim bićima, ali je o toj temi bilo
najbolje ne raspravljati u ovom trenutku. “Zašto
sklapati primirje s tako nepomirljivim neprijateljem?
Valja ih uništiti i završiti s time.”
“Jeste li to mogli?” pitala je Strigan u nevjerici.
“Jeste li mogli uništiti Presgerce?”
“Nismo.”
Sklopila je ruke i zavalila se u stolac. “Čemu onda
uopće raspravljati o tomu?”
 “Mislila sam da je to očito”, odgovorila sam.
“Nekima je, čini se, teško priznati da Radch ima
slabosti ili da njegova moć nije neograničena.”
Strigan je pogledala preko sobe, prema Seivarden.
“Ali to je besmisleno. Tu nikakva rasprava nije
moguća.”
“Dakako”, složila sam se. “Ti si stručnjakinja.”
“Oho!” podviknula je, uspravivši se u stolcu.
“Naljutila sam te.”
Nisam bila sigurna jesam li promijenila izraz lica.
“Mislim da nikada nisi bila u Radchu. Mislim da ne
poznaješ mnoge Radchance, barem ne osobno. Ili
dobro. Gledaš to izvana i vidiš konformizam i pranje
mozga.” Beskrajne redove vojnikinja u srebrnim
oklopima, bez svoje volje ili svog uma. “Istina je i da
se najniže rangirani Radchanci smatraju neizmjerno
nadmoćnim bilo komu tko nije građanin. Ono što
ljudi poput Seivarden misle o sebi doslovno je
nepodnošljivo.” Strigan je kratko frknula umjesto
smijeha. “Ali i oni su ljudi i imaju različita mišljenja
o različitim pitanjima.”
“Mišljenja koja uopće nisu bitna. Anaander
Mianaai odlučuje što će se i kako dogoditi.”
Bila sam sigurna da je to mnogo složenije pitanje
nego što je ona mislila. “A to samo povećava njihovu
frustraciju. Zamisli. Zamisli da ti je cijeli život
usmjeren na osvajanje. Na širenje radchanske vlasti.
Ti vidiš ubijanje i razaranje nezamislivih razmjera, ali
oni vide širenje civilizacije, pravde, ispravnosti i
dobrobiti za svemir. Smrt i uništenje neizbježne su
nuspojave tog jednog, vrhovnog dobra.”
 “Mislim da nemam mnogo suosjećanja s njihovom
perspektivom.”
“Ne tražim to od tebe. Samo pogledaj na trenutak
iz te perspektive. Ne samo tvoj život, nego i životi svih
iz tvoje kuće, tvojih predaka od prije tisuću godina ili
više, usmjereni su prema toj ideji, prema takvom
djelovanju. Amaat tako želi. Bog to želi, sam svemir
to želi. A onda ti jedan dan netko kaže da možda ipak
nije tako. Da tvoj život neće biti onakav kakvim si ga
zamišljala.”
“To se događa svima, neprestano”, rekla je
Strigan, ustajući s mjesta na kojem je sjedila. “Ali
većina nas nije zaluđena idejom da imamo veliku
sudbinu.”
“Ta iznimka nije beznačajna”, istaknula sam.
“A ti?” Stajala je pokraj stolca, sa šalicom i
zdjelicom u ruci. “Ti si iz Radcha. Tvoj naglasak, kada
govoriš radchanski” - razgovarale smo njezinim
jezikom - “zvuči kao da si iz Gerentatea. Ali kad
govoriš moj jezik, nemaš naglasak. Možda ti samo
vrlo dobro idu jezici - s obzirom na to da nisi ljudsko
biće, mogla bih dodati...” Zastala je. “No odaje te
uporaba roda. Samo Radchanci mogu tako pogriješiti
glede nečijeg roda.”
Pogrešno sam pretpostavila. “Ne vidim ispod
odjeće. A i da vidim, to nije uvijek pouzdan
pokazatelj.”
Trepnula je i na trenutak oklijevala, kao da joj to
što sam rekla nema smisla. “Nekoć sam se pitala
kako se Radchanci razmnožavaju i jesu li svi istog
spola.”
 “Nisu. A razmnožavaju se kao i svi ostali.” Strigan
je skeptično podigla obrve. “Otiđu liječniku,”
nastavila sam, “koji im deaktivira kontracepcijske
usatke. Ili upotrijebe inkubator. Ili odu na operaciju
kako bi mogli iznijeti trudnoću. Ili unajme nekoga da
to učini umjesto njih.”
Ništa od toga nije bilo bitno drukčije od onoga što
su radili ostali, ali činilo se da je Striganblago
sablažnjena. “Iz Radcha si. Vrlo dobro poznaješ
kapetana Seivardena, ali nisi poput njega. Od
početka sam mislila da si posilni, ali nemaš mnogo
usadaka. Tko si ti?”
Morala bi pogledati mnogo bolje nego što jest da
bi vidjela dokaze onoga što jesam. Na prvi se pogled
činilo da imam jedan ili dva komunikacijska ili
optička usatka, a to su imali milijuni ljudskih bića,
bili oni iz Radcha ili ne. A tijekom posljednjih
dvadeset godina otkrila sam načine kako prikriti
pojedinosti koje su ukazivale na to što sam.
Pokupila sam svoju zdjelicu i šalicu i ustala. “Ja
sam Breq iz Gerentatea.” Strigan je frknula u
nevjerici. Gerentate je bio dovoljno daleko od mjesta
na kojem sam provela posljednjih devetnaest godina
da prikrijem pogreške koje sam eventualno
napravila.
“Samo si turistkinja”, primijetila je Strigan, tonom
iz kojeg je bilo jasno da mi ni najmanje ne vjeruje.
“Da”, složila sam se.
“Zašto je onda tvoje zanimanje pobudila...”
Pokazala je prema Seivarden koja je još spavala,
dišući sporo i ujednačeno. “Samo zalutala životinja
koju je trebalo spasiti?”
Nisam odgovorila na to. Iskreno, nisam znala
odgovor.
“Upoznala sam ljude koji skupljaju sve što zaluta.
Mislim da ti nisi jedna od njih. U tebi ima nešto...
Nešto hladno. Nešto oštro. Smirenija si od bilo kojeg
turista kojeg sam vidjela.” I naravno, znala sam da
ima pištolj za čije bi postojanje trebali znati samo ona
i Anaander Mianaai. Ali to nije mogla reći, a da
pritom ne prizna da ga ima. “Ni slučajno ne možeš
biti turistkinja iz Gerentatea. Što si ti?”
“Da ti kažem, pokvarila bih ti zabavu”, rekla sam.
Strigan je otvorila usta da nešto kaže - vjerojatno
nešto ljutito, sudeći po njezinu izrazu - kad se začuo
zvuk alarma. “Posjetitelji”, rekla je umjesto onoga što
je namjeravala.
Dok smo odjenule kapute i izašle kroz dvoja vrata,
snježno vozilo napravilo si je neravnu stazu do kuće,
probijajući bijeli rov kroz snijeg prekriven
mahovinom. Zaustavilo se i promašilo moju letjelicu
za tek nekoliko centimetara.
Vrata su se otvorila i kroz njih je izašla Niltanka,
niža od većine koje sam upoznala, zabundana u
tamnocrveni kaput izvezen jarko plavom i vrlo
napadnom žutom, ali preko svega je bilo tamnih
mrlja - od snježne mahovine i krvi. Osoba je na
trenutak zastala i vidjela nas kako stojimo pokraj
ulaza u kuću.
“Doktorice!” povikala je. “Upomoć!”
 Još i prije nego što je prestala govoriti Strigan je
krenula prema njoj preko snijega. Ja sam je slijedila.
Kad sam došla bliže, vidjela sam da je za volanom
sjedilo dijete od samo četrnaest godina. Na
suvozačkom sjedalu ležala je odrasla osoba, u
nesvijesti, odjeće razderane u dronjke, na nekim
mjestima kroz sve slojeve. Krv je natapala tkaninu
odjeće i sjedalo. Desna noga nedostajala joj je ispod
koljena, kao i lijevo stopalo.
Nas tri unijele smo ranjenu osobu u kuću i u
ordinaciju. “Što se dogodilo?” pitala je Strigan dok je
skidala krvave komadiće kaputa.
“Ledeni vrag”, rekla je djevojčica. “Nismo ga
vidjeli!” Suze su joj ispunile oči, ali nisu pale. Vidljivo
je progutala slinu.
Strigan je pohvalila improvizirane podveze koje je
djevojka napravila. “Učinila si sve što si mogla”, rekla
je djevojčici. Pokazala je glavom prema glavnoj
prostoriji. “Sada ja preuzimam.”
Izašle smo iz ordinacije, a djevojčica kao da nije
bila svjesna moje nazočnosti, ili Seivardenine, koja je
još ležala na prekrivačima i jastucima. Stajala je
nekoliko sekunda u sredini sobe, nesigurna, naoko
paralizirana, a zatim se spustila na klupu.
Donijela sam joj šalicu fermentiranog mlijeka, a
ona se trgnula kao da sam se iznenada pojavila
niotkuda. “Jesi li ozlijeđena?” pitala sam je. Ovaj put
nisam pogriješila rod. Već sam čula kako Strigan rabi
žensku zamjenicu.
“Ja...” Zastala je, gledajući šalicu s mlijekom kao
da bi je mogla ugristi. “Ne, nisam... Malo.” Izgledala
je kao da će se srušiti. A i mogla bi. Prema
radchanskim standardima još je bila dijete, ali vidjela
je ozlijeđenu odraslu osobu - je li joj ona bila
roditeljica, rođakinja, susjeda? - i bila dovoljno
prisebna da joj pruži osnovnu prvu pomoć, ubaci je
u vozilo i doveze je ovamo. Ne bi bilo neobično da se
sada slomi.
“Što se dogodilo s ledenim vragom?” pitala sam.
“Ne znam.” Podigla je pogled s mlijeka koje još nije
počela piti. “Udarila sam ga nogom. Izbola sam ga
nožem. Otišao je. Ne znam.”
Trebalo mi je nekoliko minuta da iz nje izvučem
nešto konkretnije. Saznala sam da je u logoru
ostavila poruke ostalima iz obitelji, no nije bilo nikoga
tko bi joj mogao pomoći niti nekoga tko bi mogao brzo
doći. Činilo se da se pribrala dok smo razgovarale,
barem malo, barem toliko da popije mlijeko koje sam
joj donijela.
Nakon nekoliko minuta već se oznojila, pa je
skinula oba kaputa i stavila ih na kup pokraj sebe te
ostala sjediti, tiho i u nelagodi. Nisam znala kako
umiriti njezinu napetost. “Znaš li neku pjesmu?”
pitala sam je.
Ona je zbunjeno trepnula očima. “Nisam
pjevačica”, rekla je.
Možda je problem bio jezični. Nisam obraćala
mnogo pozornosti na običaje u ovom dijelu ovog
svijeta, ali bila sam prilično sigurna da ne postoji
podjela između pjesama koje može pjevati bilo tko i
pjesama koje, obično iz religijskih razloga, pjevaju
samo određene jedinke - barem je tako bilo u
gradovima blizu ekvatora. Možda je ovako daleko na
jugu bilo drukčije. “Ispričavam se”, rekla sam.
“Vjerojatno sam upotrijebila pogrešnu riječ. Kako to
zovete kada pokušavate uspavati dijete ili za vrijeme
rada ili u igri? Ili samo...”
“O!” Shvaćanje ju je trgnulo, samo na trenutak.
“Misliš na pjesme!” Nasmiješila sam se, ohrabrujući
je, ali opet se povukla u tišinu.
“Nemoj se previše brinuti”, rekla sam. “Doktorica
je vrlo dobra u onome što radi. A katkad takvo što
jednostavno moraš prepustiti bogovima.”
Uvukla je malo donju usnu unutra i zagrizla je.
“Ne vjerujem ni u jednog boga”, rekla je, s malom
naznakom strasti.
“Ipak. Ono što će se dogoditi, dogodit će se.”
Nevoljko je napravila gestu slaganja. “Znaš li koju
igru na ploči?” pitala sam je nadajući se da će mi
pokazati igru na Striganinoj ploči, iako sam
pretpostavljala da igra nije s Nilta.
“Ne.” Time sam iscrpila svoje slabe mogućnosti da
je zabavim ili joj skrenem pozornost.
Nakon deset minuta tišine rekla je: “Imam
komplet za Tiktik.”
“Što je Tiktik?”
Oči su joj se raširile, okrugle na njezinu okruglom
i blijedom licu. “Kako ne znaš što je Tiktik? Sigurno
si izdaleka!” Složila sam se da jesam, a ona je
nastavila. “To je igra. Uglavnom za djecu.” Njezin je
ton implicirao da ona nije dijete, ali mi je bolje ne
pitati zašto uokolo nosi komplet za dječju igru.
“Zaista nikada nisi igrala Tiktik?”
 “Nikada. Ondje odakle dolazim uglavnom igramo
igre na ploči, igre kartama i kockama. Ali i one se
razlikuju, od mjesta do mjesta.”
Nekoliko je trenutaka razmišljala o tomu. “Naučit
ću te”, rekla je naposljetku. “Lako je.”
.

Dva sata poslije, dok sam bacala punu šaku sitnih

kocaka izrađenih od kostiju goveda, oglasio se alarm.
Djevojčica se trgnula i podigla pogled. “Netko je
stigao”, rekla sam. Vrata ordinacije ostala su
zatvorena. Strigan nije obraćala pozornost na alarm.
“Mama”, rekla je djevojčica, s jedva primjetnim
drhtajem nade i olakšanja u glasu.
“Nadam se. Nadam se da nije još jedan pacijent.”
Odmah sam shvatila da to nisam trebala reći. “Idem
pogledati.”
Bila je to mama, bez sumnje. Iskočila je iz letjelice
kojom je stigla i potrčala prema kući brzinom koju
bih smatrala nemogućom u dubokom snijegu. Prošla
je pokraj mene ne reagirajući na moje postojanje ni
na koji način. Bila je visoka, za nekoga s Nilta, i
široka kao što su svi oni bili ispod više slojeva
kaputa. U crtama lica jasno je bilo vidljivo da je u
rodu s djevojčicom u kući. Ušla sam unutra za njom.
Kad je vidjela djevojčicu kako stoji iznad sada
napuštenih kockica za Tiktik rekla je: “No, što je
bilo?”
Radchanska roditeljica zagrlila bi svoju kćer,
poljubila je, rekla joj kako joj je drago što je dobro,
možda čak i zaplakala. Netko iz Radcha smatrao bi
reakciju ove majke hladnom i bezosjećajnom. No bila
sam sigurna da bi to bila pogreška. Sjele su zajedno
na klupu, jedna tik uz drugu, a djevojčica je govorila
što je znala o stanju ranjene osobe i što se dogodilo s
ledenim vragom dok su bile s krdom u snijegu. Kad
je završila, majka ju je dvaput kratko potapšala po
koljenu, i činilo se da je to druga djevojčica, viša i
jača, sada kad je uz nju bila njezina snažna majka
koja ju je ne samo tješila, nego i odobravala njezine
postupke.
Donijela sam svakoj šalicu fermentiranog mlijeka
i majka je naglo prebacila pozornost na mene, ali ne,
kako mi se činilo, zato što bih joj na bilo koji način
bila zanimljiva. “Ti nisi liječnica”, rekla je. Obična
izjava. Vidjela sam da joj je pozornost još zaokupljala
kći, a njezino zanimanje za mene bilo je ograničeno
na to jesam li potencijalna prijetnja ili pomoć.
“Gošća sam ovdje”, rekla sam joj. “Ali liječnica je
zauzeta, a mislila sam da bi vam prijalo piće.”
Pogled joj se pomaknuo na Seivarden, koja je i
dalje spavala, posljednjih nekoliko sati ništa se nije
promijenilo. Crni i drhtavi ljekoviti oblog prekrivao joj
je gotovo pola lica, a oko usta i nosa bilo je još tragova
udarca.
“Ona je izdaleka”, rekla je djevojčica. “Nije znala
igrati Tiktik!” Majčin je pogled prešao na ploču na
podu, na kockice i plosnate, šarene kamenčiće na
njoj, zaustavljene usred igre. Nije rekla ništa, ali izraz
lica joj se neznatno promijenio. Jedva je primjetno
kimnula, a zatim popila malo mlijeka koje sam joj
donijela.
 Dvadeset minuta poslije Seivarden se probudila,
maknula crni ljekoviti oblog s glave, a zatim protrljala
gornju usnu i zagledala se u mrvice sasušene krvi
koje su joj ostale na prstima. Pogledala je dvije
Niltanke koje su u tišini sjedile jedna pokraj druge na
obližnjoj klupi, pomno ignorirajući i nju i mene.
Nijednoj od njih kao da nije bilo čudno što nisam
prišla Seivarden kad se probudila niti joj bilo što
rekla. Nisam znala sjeća li se zašto sam je udarila ili
jesam li uopće. Katkad udarac u glavu iskrivi
sjećanje na trenutke koji su mu neposredno
prethodili. No činilo se da se ona sjeća, ili barem
sumnja, jer me nije ni pogledala. Nakon što se
nekoliko trenutaka vrpoljila, ustala je, otišla u
kuhinju i otvorila kuhinjski ormarić. Zurila je u njega
trideset sekunda, a zatim uzela zdjelicu i tvrdi kruh
koji je stavila u nju i zalila ga vodom te ostala stajati,
čekajući da se kruh razmekša, ne govoreći ništa i ne
gledajući nikoga.
 8.

LJUDSKA BIĆA KOJA SAM RASTJERALA OD VODE Predhrama

najprije su stajala u malim skupinama na ulici,
šapućući, a zatim su se počele razilaziti nakon što
bih im se približila, hodajući u uobičajenoj ophodnji.
Ubrzo nakon toga, sve su se povukle u kuće i
zatvorile se u njih. Sljedećih nekoliko sati Gornji grad
bio je tih. Jezivo tih, a nimalo mi nije pomagalo ni to
što me poručnica Awn neprestano ispitivala što se
ondje događa.
Poručnica Awn bila je sigurna da bi moja
nazočnost u Gornjem gradu samo pogoršala situaciju
pa mi je zapovjedila da se držim blizu trga; Ako se
bilo što dogodi, nalazit ću se između Gornjeg i Donjeg
grada. To je bio glavni razlog što sam i dalje mogla
funkcionirati više-manje učinkovito kad se sve
raspalo.
Satima se ništa nije događalo. Gospodarica
Radcha otvarala je usta - na molitve zajedno s
Ikktinim svećenicama. U Donjem gradu proširila sam
glas da bi noćas bilo dobro ostati u kući pa nije bilo
razgovora na ulicama niti susjeda koje bi se okupile
u nečijem prizemlju kako bi zajedno gledale neki
oblik zabave. Do noći, sve su se povukle na kat i tiho
razgovarale ili bez riječi promatrale s balkona.
Sve se raspalo četiri sata prije zore. Ili, bolje
rečeno, ja sam se raspala. Dotok podataka uređaja
za praćenje koje sam nadzirala prekinuo se i
iznenada je svih dvadeset mojih posilnih bilo slijepo,
gluho i nepokretno. Svaki je segment vidio samo
svojim očima, čuo samo svojim ušima i kretao se
samo svojim tijelom. Mojim je posilnima trebalo
nekoliko zbunjenih, paničnih trenutaka da shvate
kako su odsječeni od ostalih. Svaki je postao zasebna
instanca mene u zasebnom tijelu. Što je bilo najgore,
u istome je trenutku prekinut sav dotok podataka od
poručnice Awn.
Od tog trenutka nadalje bila sam dvadeset
različitih osoba, s dvadeset različitih skupova
zamjedbi i sjećanja. Događaja se mogu prisjetiti samo
povezivanjem tih odvojenih iskustava u cjelinu.
U trenutku kad se veza među njima prekinula,
svih dvadeset posilnih je, bez razmišljanja, aktiviralo
svoj oklop. Oni koji su bili odjeveni nisu ni pokušali
prilagoditi oklop tako da prekrije neki dio odore.
Osmorica posilnih koji su spavali u kući odmah su
se probudili, a kad sam se pribrala, svi su otrčali do
poručnice Awn koja je ležala i pokušavala zaspati.
Dvojica posilnih, segmenti Sedamnaest i Četiri,
vidjevši da je poručnica Awn dobro te da je štiti
nekoliko ostalih posilnih, otišla su do kućne konzole
provjeriti status komunikacija. Konzola nije radila.
“Komunikacija je prekinuta”, doviknuo je
segment Sedamnaest, glasa iskrivljenog glatkim,
srebrnkastim oklopom.
“To nije moguće”, rekao je broj Četiri, ali broj
Sedamnaest nije odgovorio. Odgovor nije bio
potreban, s obzirom na činjenice.
Neki od posilnih u Gornjem gradu krenuli su
prema Predhramu, dok nisu shvatili da mi je bolje
ostati gdje sam bila. Svaki posilni na trgu i u hramu
okrenuo se prema kući. Jedan moj segment potrčao
je prema kući, provjeriti kako je poručnica Awn, dva
su istodobno povikala “Gornji grad!”, a druga dva
“Uzbuna za oluju!” Tijekom dvije zbunjene sekunde
dijelovi mene pokušali su odlučiti što učiniti sljedeće.
Segment Devet utrčao je u stambenu zgradu hrama i
probudio svećenicu koja je spavala pokraj sirene za
uzbunu i nakon buđenja je aktivirala.
Trenutak prije nego što se začula sirena Jen
Shinnan istrčala je iz svoje kuće u Gornjem gradu
vičući: “Ubojstvo! Ubojstvo!” U kućama oko njezine
upalila su se svjetla, ali svaku daljnju buku zaglušilo
je zavijanje sirene. Moj najbliži posilni bio je udaljen
četiri ulice.
U cijelom Donjem gradu spustili su se kapci za
slučaj oluje. Svećenice u hramu prestale su s
molitvama, a glavna me svećenica pogledala, no
nisam joj mogla ništa reći i napravila sam gestu
bespomoćnosti. “Moje su komunikacije prekinute,
Božanska”, rekao je taj segment. Glavna je svećenica
trepnula očima ne shvaćajući. Govor je bio
beskoristan dok je sirena bila uključena.
Gospodarica Radcha nije reagirala u trenutku
kad sam se fragmentirala, iako je i ona bila povezana
sa svojim segmentima, kao i ja sa svojima. Njezin
nedostatak iznenađenja bio je dovoljno neobičan da
ga moj najbliži segment primijeti. No mogla je to biti
tek njezina golema samouvjerenost. Ni zvuk sirene
kod nje nije izazvao veću reakciju od podignute obrve
i pogleda skrenutog prema krovu. A zatim je ustala i
izašla na trg.
 .

Bila je to treća najgora stvar koja mi se dogodila.

Izgubila sam bilo kakav osjećaj Torenine pravde u
orbiti, svaki osjećaj sebe. Razbila sam se u dvadeset
fragmenata koji su jedva mogli međusobno
komunicirati.
Malo prije nego što se sirena oglasila, poručnica
Awn poslala je jednog posilnog u hram, sa
zapovijedima da oglasi alarm. Sad je taj posilni
utrčao na trg i ostao stajati ondje, oklijevajući,
gledajući ostale dijelove mene koji su mu bili vidljivi,
ali “nisu bili ondje” što se tiče mog osjećaja za sebe.
Sirena je prestala. Donji je grad bio tih, jedini su
zvuk bili moji koraci i moji glasovi filtrirani kroz oklop
kojima sam pokušavala razgovarati sama sa sobom,
kako bih se organizirala i funkcionirala barem na
neki način.
Gospodarica Radcha podigla je jednu sijedu
obrvu. “Gdje je poručnica Awn?”
To je pitanje bilo prvo na pameti svim mojim
segmentima koji to već nisu znali, ali sada je onaj dio
mene koji je stigao sa zapovijedi od poručnice Awn
znao nešto što bi mogao učiniti. “Poručnica Awn je
na putu, gospodarice”, rekao je, a deset sekunda
poslije poručnica Awn utrčala je na trg u pratnji
ostalih segmenata mene koji su bili u kući.
“Mislila sam da imate ovo područje pod
kontrolom.” Anaander Mianaai nije ni pogledala
poručnicu Awn kad je progovorila, ali bilo je jasno
komu su riječi bile upućene.
 “I ja sam mislila.” A onda se poručnica Awn sjetila
gdje je i s kime razgovara. “Molim vas, gospodarice,
oprostite mi.” Svaki dio mene morao se suzdržavati
da se ne okrene prema poručnici Awn kako bi bio
siguran da je zaista ondje jer je nisam mogla osjetiti
na drugi način. U nekoliko šapata riješili smo koji će
segmenti ostati uz nju, a ostale će im morati
vjerovati.
Moj segment Deset dotrčao je do vode Predhrama.
“Nevolje u Gornjem gradu!” doviknuo je
zaustavljajući se ispred poručnice Awn budući da
sam si raščistila put do nje. “Ljudska bića okupljaju
se oko kuće Jen Shinnan. Ljutiti su. Govore o
ubojstvu i pravdi.”
“Ubojstvo. O, sranje!”
Svi moji segmenti pokraj poručnice Awn rekli su
uglas: “Pazite na rječnik, poručnice!” Anaander
Mianaai u nevjerici se okrenula prema meni, ali nije
rekla ništa.
“O, sranje!” ponovila je poručnica Awn.
“Hoćete li”, pitala je Anaander Mianaai, smirena i
odmjerena, “učiniti išta drugo osim psovati?”
Poručnica Awn smrznula se na pola sekunde, a
zatim se okrenula preko vode prema Donjem gradu i
hramu. “Tko je ovdje? Prebrojite se!” Kada smo to
učinili, rekla je: “Od Jedan do Sedam, ostanite ovdje.
Ostali za mnom.” Ja sam je slijedila u hram, ostavivši
Anaander Mianaai da stoji na trgu.
Svećenice su stajale blizu propovjedaonice i
gledale nas kako prilazimo. “Božanska”, rekla je
poručnica Awn.
 “Poručnice”, odvratila je vrhovna svećenica.
“Iz Gornjeg grada stiže rulja željna nasilja. Mislim
da imamo pet minuta. Ne mogu napraviti mnogo
štete dok su kapci protiv oluje spušteni. Voljela bih
ih uvesti ovamo kako ne bi učinile ništa drastično.”
“Uvesti ih ovamo?” ponovila je vrhovna svećenica
sumnjičavo.
“Sve ostalo zatvoreno je i mračno. Ovdje su velika
vrata otvorena. Ovo je najočitije mjesto za ulazak.
Kada ih većina stigne, zatvorit ćemo vrata, a Esk
Jedan će ih okružiti. Mogle bismo samo zatvoriti
vrata hrama i pustiti ih da iskušaju sreću s kapcima
na kućama, ali zapravo ne bih željela saznati koliko
ih je teško probiti. Ako”, dodala je vidjevši da
Anaander Mianaai ulazi u hram hodajući sporo kao
da se ne događa ništa neuobičajeno, “gospodarica to
dopusti.”
Gospodarica Radcha napravila je gestu slaganja.
Vrhovnoj svećenici prijedlog se očito nije svidio,
ali pristala je. Do tada su moji segmenti na trgu
vidjeli baklje u rukama ljudskih biča u najbližim
ulicama Gornjeg grada.
Za nekoliko trenutaka poručnica Awn smjestila
me je iza velikih vrata hrama, kako bih ih zatvorila
na njezin znak, a nekolicinu mene poslala je u ulice
oko trga kako bih pomogla usmjeriti Tanmindanke
prema hramu. Ostatak mene stajao je u sjenama uz
zidove hrama, a svećenice su se vratile svojim
molitvama, leđima okrenute širom otvorenom ulazu
koji kao da je pozivao.
 Iz Gornjeg grada sišlo je više od stotinu
Tanmindanki. Većina ih je učinila upravo ono što
smo željele. U uskovitlanoj, urlajućoj masi ušle su u
hram. Vani ih je ostalo dvadeset tri. Dvanaest njih
nastavilo je mračnom, praznom avenijom. Preostalih
jedanaest, koje su ionako zaostajale za glavnom
skupinom, ugledale su jedan moj segment kako tiho
stoji u blizini te su još jednom promislile o svojim
postupcima. Zastale su i na trenutak mrmljale među
sobom, promatrajući masu svojih sunarodnjakinja
kako utrčava u hram, a ostale kako trče niz ulicu
vičući. Promatrali su me kako zatvaram vrata hrama.
Segmenti koji su bili ondje nisu bili u odori,
prekriveni samo srebrnim oklopom. Možda ih je to
podsjetilo na aneksiju. Nekolicina ih je opsovala i
potrčala natrag prema Gornjem gradu.
U hram su utrčale osamdeset tri Tanmindanke.
Njihovi bijesni glasovi odzvanjali su u velikom
prostoru, doimajući se glasnijima.
Kad su čule tresak zatvaranja vrata, okrenule su
se i pokušale potrčati natrag u smjeru iz kojeg su
stigle, ali ja sam ih okružila, izvukavši oružje i
uperivši ga u one koje su bile najbliže pojedinom
segmentu.
“Građanke!” povikala je poručnica Awn, ali nije
imala mogućnost pojačavanja svojeg glasa.
“Građanke!” povikali su neki moji segmenti, a
glasovi su im odzvanjali prije nego što su utihnuli. A
s njima i buka koju su podizale Tanmindanke: Jen
Shinnan, Jen Taa i nekoliko drugih koje sam
poznavala kao njihove prijateljice ili rodbinu stišavale
su one blizu sebe i govorile im neka se smire i uzmu
u obzir da je gospodarica Radcha ondje te se mogu
obratiti izravno njoj.
“Građanke!” ponovno je povikala poručnica Awn.
“Jeste li poludjele? Što radite?”
“Ubojstvo!” povikala je Jen Shinnan koja je stajala
ispred ostalih i vikala preko moje glave prema
poručnici Awn koja se nalazila iza mene, pokraj
gospodarice Radcha i Božanske. Niže svećenice
stajale su u skupini, kao skamenjene. Tanmindski su
glasovi zagunđali, pojačani jekom, podržavajući Jen
Shinnan. “Ne dobivamo pravdu od vas pa ćemo je
uzeti same!” povikala je Jen Shinnan. Gunđanje
gomile kotrljalo se po kamenim zidovima hrama.
“Objasnite svoje riječi, građanko”, rekla je
Anaander Mianaai, visokim glasom koji se uzdigao
iznad buke.
Tanmindanke su ušutkavale jedna drugu pet
sekunda, a onda je Jen Shinnan rekla:
“Gospodarice.” Njezin ton pun poštovanja zvučao je
gotovo iskreno. “Moja mlada nećakinja nije izlazila iz
kuće cijeli prošli tjedan. Orsijke su je zlostavljale i
prijetile joj kad je sišla u Donji grad. To sam prijavila
poručnici Awn, ali ništa nije poduzela. Večeras sam
pronašla sobu svoje nećakinje praznu, prozor
razbijen, a posvuda krv! Što bih drugo mogla
zaključiti? Orsijke nam oduvijek zavide! Sada nas
žele sve pobiti. Zar se ne smijemo braniti?”
Anaander Mianaai okrenula se prema poručnici
Awn. “Je li to zaista prijavila?”
 “Jest, gospodarice”, odgovorila je poručnica Awn.
“Istražila sam to i utvrdila da je osoba o kojoj je riječ
u svakom trenutku bila na oku
Esk Jedan s Torenine pravde koja je izjavila da je
djevojka sve vrijeme u Donjem gradu provela sama.
Razgovarala je samo s trgovkinjama od kojih bi
kupila nešto. Nitko je nije zlostavljao niti joj prijetio.”
“Vidite!” povikala je Jen Shinnan. “Sad vidite
zašto moramo uzeti pravdu u svoje ruke!”“
“Zašto smatrate da su vam životi ugroženi?” pitala
je Anaander Mianaai.
“Gospodarice,” rekla je Jen Shinnan, “poručnica
Awn će vas uvjeravati da su sve u Donjem gradu
odane i poštuju zakon, ali ja iz iskustva znam da
Orsijke nisu nimalo uzorne. Ribarice noću potajno
isplovljavaju. Izvori...” Oklijevala je, samo trenutak,
možda zato što je jedan od mojih pištolja bio uperen
izravno u nju ili zato što se Anaander Mianaai i dalje
doimala posve ravnodušnom ili zbog nečega drugog,
nisam to mogla znati. No činilo mi se da ju je nešto
zabavljalo. Ali tada se pribrala. “Izvori koje radije ne
bih imenovala vidjeli su ljudska bića iz Donjeg grada
kako u jezeru skrivaju sanduke s oružjem. Koja bi im
druga mogla biti svrha nego da nam se osvete,
uvjerene da smo bile nepravedne prema njima? I
kako bi to oružje moglo stići ovamo bez odobrenja
poručnice Awn?”
Anaander Mianaai okrenula je svoje tamno lice
prema poručnici Awn i podigla sijedu obrvu. “Imate li
odgovor na to, poručnice Awn?”
 Nešto u tom pitanju, ili načinu na koji je
postavljeno, zabrinulo je sve moje segmente koji su
ga čuli. A Jen Shinnan se nasmijala. Očekivala je da
će se gospodarica Radcha okrenuti prema poručnici
Awn i bila je zadovoljna zbog toga.
“Imam odgovor, gospodarice”, rekla je poručnica
Awn. “Prije nekoliko noći mjesne su me ribarice
obavijestile da su pronašle oružje skriveno u jezeru.
Izvadila sam sanduk iz jezera i odnijela ga u svoju
kuću. Tražeći dalje, pronašla sam još dva sanduka te
izvadila i njih. Namjeravala sam tražiti i ove noći, ali
događaji su me preduhitrili, kao što vidite. Izvješće
sam napisala, ali još ga nisam poslala jer sam se i ja
pitala kako se oružje moglo naći ondje bez mojeg
znanja.”
Možda je to bilo samo zbog osmijeha Jen Shinnan
i neobičnih optuživačkih pitanja Anaander Mianaai -
kao i ranijeg poniženja na trgu - ali u napetom zraku
hrama i riječi poručnice Awn zazvučale su kao
optužba.
“Također sam se pitala”, nastavila je poručnica
Awn u tišini nakon što su utihnuli odjeci njezinih
prethodnih riječi, “zašto bi mlada osoba o kojoj
govorimo lažno optužila stanovnice Donjeg grada da
je maltretiraju, kad je sigurno da se to nije dogodilo.
Posve sam sigurna da joj nitko iz Donjeg grada nije
učinio ništa nažao.”
“Netko jest!” povikao je glas iz gomile, a zatim se
začulo mrmljanje slaganja koje je raslo i odzvanjalo u
golemom kamenom prostoru.
 “Kad ste posljednji put vidjeli svoju nećakinju?”
pitala je poručnica Awn.
“Prije tri sata”, odgovorila je Jen Shinnan.
“Zaželjela nam je laku noć i pošla u svoju sobu.”
Poručnica Awn obratila se mojem segmentu koji
joj je bio najbliži. “Esk Jedan, je li u posljednja tri
sata itko prešao iz Donjeg grada u Gornji?”
Segment koji je odgovorio - broj Trinaest - znao je
da moram vrlo oprezno odgovoriti jer će me
neizbježno svi čuti. “Ne. Nitko nije prošao ni u jednom
smjeru. Iako ne mogu biti sigurna za posljednjih
petnaest minuta.”
“Možda je netko došao ranije”, istaknula je Jen
Shinnan.
“U tom slučaju,” odvratila je poručnica Awn, “još
su u Gornjem gradu i trebate ih tražiti ondje.”
“Oružje...” započela je Jen Shinnan.
“Ne predstavlja nikakvu opasnost za vas.
Zaključano je u potkrovlju moje kuće, a jedinica Esk
Jedan već je onesposobila većinu.”
Jen Shinnan uputila je neobičan, molećiv pogled
prema Anaander Mianaai koja je ostala tiha i
nepomična tijekom cijelog tog razgovora. “Ali...”
“Poručnice Awn”, rekla je gospodarica Radcha.
“Razgovarajmo nakratko.” Gestom ju je pozvala na
stranu, a poručnica Awn slijedila ju je do mjesta
udaljenog petnaest metara. Jedan od mojih
segmenata slijedio ih je, a Mianaai je to ignorirala.
“Poručnice”, rekla je Mianaai tihim glasom. “Recite
mi što mislite da se događa.”
 Poručnica Awn progutala je slinu i duboko
udahnula. “Gospodarice, sigurna sam da nitko iz
Donjeg grada nije naudio mladoj osobi o kojoj je riječ.
Također sam sigurna da nitko iz Donjeg grada nije
skrio sanduke s oružjem u jezero. Sve su puške u
sanduku bile zaplijenjene tijekom aneksije. To je
mogao učiniti samo netko na vrlo visokoj razini. Zato
još nisam podnijela izvješće. Nadala sam se da ću
moći razgovarati s vama nakon što stignete, ali nisam
imala priliku.”
“Bojali ste se da će, ako to prijavite putem
redovnih kanala, onaj tko stoji iza toga shvatiti da mu
je plan razotkriven te prikriti svoje tragove.”
“Tako je, gospodarice. Kad sam čula da dolazite,
htjela sam odmah s vama razgovarati o tomu.”
“Torenina pravdo” Gospodarica Radcha obratila
se mom najbližem segmentu, ne pogledavši me. “Je li
to istina?”
“U potpunosti, gospodarice”, odgovorila sam. Niže
svećenice još su bili stisnute u skupini, vrhovna je
svećenica stajala podalje od njih, gledajući poručnicu
Awn i gospodaricu Radcha dok su razgovarale, s
izrazom na licu koji nisam mogla pročitati.
“Dakle”, rekla je Anaander Mianaai. “Koja je vaša
procjena situacije?” Poručnica Awn zapanjeno je
trepnula. “Ja... Čini mi se da je Jen Shinnan bila
umiješana u to s oružjem. Kako bi inače znala da je
oružje ondje?”
“A ta mlada osoba koja je ubijena?”
“Ako je ubijena, nije to učinio nitko iz Donjeg
grada. No možda su je ubile same kako bi imali
izgovor da...” poručnica Awn se zaustavila,
sablažnjena samom idejom.
No gospodarica Radcha nastavila je umjesto nje.
“Izgovor da siđu u Donji grad i ubiju nedužne
građanke na spavanju. A zatim upotrijebe skriveno
oružje kao dokaz svoje tvrdnje da su sve učinile u
samoobrani i da vi niste ispunile svoju dužnost i
zaštitile ih.” Bacila je pogled prema Tanmindankama
koje su bile okružene mojim naoružanim segmentima
oklopljenim u srebro. “Pa... Pojedinostima se možemo
baviti poslije. Sada moramo odlučiti što ćemo s
njima.”
“Da, gospodarice”, složila se poručnica Awn, uz
mali naklon.
“Pobijte ih.”
Negrađanke, koje Radchanke vide samo u
melodramatičnim oblicima zabave i kojima su
posilni, aneksije i ono što smatraju ispiranjem mozga
jedino što znaju o Radchu, smatrale bi takvu
zapovijed sablažnjivom, ali ne i iznenađujućom. No
ideja strijeljanja građanki zapravo je bila izuzetno
šokantna i uznemirujuća. Što je smisao civilizacije
ako ne i dobrobit građanki? A Tanmindanke su
postale građanke.
Poručnica Awn skamenila se na dvije sekunde.
“G... Gospodarice.”
Glas Anaander Mianaai, koji je ionako bio hladan,
možda i pomalo strog, postao je leden i oštar.
“Odbijate li izvršiti zapovijed, poručnice?”
“Ne, gospodarice, ali... One su građanke. A mi
smo u hramu. Imamo ih pod kontrolom, a poslala
sam jedan segment Esk Jedan u susjednu diviziju,
da dovede pojačanje. Postrojba Issa Sedam s Entine
pravde doći će za jedan sat, najviše dva, pa možemo
uhititi Tanmindanke i lako ih poslati na reedukaciju,
budući da ste vi ovdje.”
“Odbijate li”, pitala je Anaander Mianaai, polako i
razgovijetno, “izvršiti zapovijed?” Moj segment koji je
slušao razgovor shvatio je zašto se Jen Shinnan
smiješila, zašto je bila voljna - čak i željna -
razgovarati s gospodaricom Radcha. To je oružje
poslao netko s vrlo visoke razine, tko je također znao
kako onesposobiti komunikacije. Nitko nije bio na
višoj razini od Anaander Mianaai. Ali to nije imalo
smisla. Motivacija Jen Shinnan bila je očita, ali kakve
bi koristi gospodarica Radcha imala od svega toga?
Takve su misli vjerojatno prolazile kroz glavu i
poručnici Awn. Vidjela sam njezinu uzrujanost u
napetosti njezine vilice i ukočenosti njezinih ramena.
Ipak, doimalo se nestvarnim jer sam vidjela samo
vanjske znakove. “Neću odbiti zapovijed,
gospodarice”, rekla je nakon pet sekunda. “No
smijem li izraziti svoje neslaganje?”
“Mislim da već jeste”, rekla je Anaandar Mianaai
hladno. “Sad ih pobijte.”
Poručnica Awn se okrenula. Činilo mi se da je
pomalo nesigurna na nogama dok je hodala prema
okruženim Tanmindankama.
“Torenina pravdo”, rekla je Mianaai, a moj
segment koji je slijedio poručnicu Awn zaustavio se.
“Kad sam te posljednji put posjetila?” Vrlo sam se
jasno sjećala kad je gospodarica Radcha posljednji
put bila na Toreninoj pravdi. Bio je to neuobičajen
posjet - nenajavljen. Četiri starija tijela, bez pratnje.
Uglavnom je boravila u svojoj kabini i razgovarala sa
mnom - s Toreninom pravdom, a ne s Esk Jedan, ali
tražila je Esk Jedan da pjeva za nju. Udovoljila sam
njezinoj želji jednom valskaayanskom pjesmom. Bilo
je to devedeset četiri godine, dva mjeseca, dva tjedna
i šest dana prije te noći, ubrzo nakon aneksije
Valskaaya. Otvorila sam usta da to kažem, ali
umjesto toga čula sam sebe kako govorim: “Prije
dvjesto tri godine, četiri mjeseca, jedan tjedan i jedan
dan, gospodarice.”
Anaander Mianaai samo je zamišljeno zagunđala.
Poručnica Awn mi je prišla, na mjestu gdje sam
okruživala Tanmindanke. Tri i pol sekunde stajala je
iza jednog segmenta ne govoreći ništa.
Njezina uznemirenost nije bila očita samo meni.
Jen Shinnan, kad ju je vidjela kako stoji ondje tiha i
nesretna, nasmiješila se. Gotovo trijumfalno. “I?”
“Esk Jedan”, rekla je poručnica Awn, očito se
užasavajući završetka te rečenice. Jenin osmijeh još
se malo proširio. Bez sumnje je očekivala da će
poručnica Awn poslati Tanmindanke kući. Također
je očekivala da će, s vremenom, poručnica Awn biti
zamijenjena nekom drugom, a utjecaj Donjeg grada
će oslabiti. “Nisam željela ovo,” rekla joj je poručnica
Awn tiho, “ali dobila sam izravnu zapovijed.” Podigla
je glas. “Esk Jedan. Ustrijeli ih.”
Osmijeh Jen Shinnan je nestao, a zamijenio ga je
užas i bijes zbog izdaje. Pogledala je ravno u
Anaander Mianaai koja je mirno stajala sa strane.
Ostale Tanmindanke podigle su buku, vičući od
straha i buneći se.
Svi su moji segmenti oklijevali. Zapovijed nije
imala smisla. Ma što da su učinile, bile su građanke
i imala sam ih pod kontrolom. Ali poručnica Awn je
rekla glasno i oštro: “Pali!” pa sam to i učinila. Za tri
sekunde sve su Tanmindanke bile mrtve.
U tome trenutku u hramu nije bilo nikoga
dovoljno mladog da ga iznenadi to što se dogodilo,
iako su godine koje su prošle otkad sam posljednji
put nekoga pogubila učinile ta sjećanja dalekim, pa
čak i ulijevale nadu da je stjecanje državljanstva
značilo kraj takvih užasa. Niže svećenice i dalje su
stajale u skupini, ne mičući se i ne govoreći ništa.
Vrhovna svećenica otvoreno je plakala, bez glasa.
“Mislim”, rekla je Anaander Mianaai u grobnoj
tišini koja nas je okružila nakon što su odjeci
pucnjeva utihnuli, “da više neće biti problema s
Tanmindankama ovdje.”
Usta i grlo poručnice Awn pomalo su se trznuli,
kao da je nešto htjela reći, ali to se nije dogodilo.
Umjesto toga je krenula naprijed, zaobilazeći trupla,
dodirujući četiri moja segmenta u prolazu i
pokazujući im da je slijede. Shvatila sam da se nije
mogla natjerati da progovori. Ili se bojala što će izaći
iz njezinih usta ako to pokuša. Bilo je frustrirajuće
primati samo vizualne podatke od nje.
“Kamo ste krenuli, poručnice?” pitala je
gospodarica Radcha.
Leđa i dalje okrenutih prema njoj, poručnica Awn
otvorila je usta pa ih opet zatvorila. Sklopila je oči i
uzdahnula. “Uz vaše dopuštenje, namjeravam otkriti
što to blokira naše komunikacije.” Anaander Mianaai
nije odgovorila, a poručnica Awn okrenula se mom
najbližem segmentu.
“Provjerit ću kuću Jen Shinnan”, rekao je taj
segment, jasno vidjevši da je poručnica Awn još
emocionalno potresena. “Potražit ću i mladu osobu
koja je navodno ubijena.”
.

Malo prije izlaska Sunca ondje sam pronašla uređaj.

U trenutku kad sam ga isključila, opet sam bila
cjelovita - no jedan je segment nedostajao. Vidjela
sam tihe i slabo osvijetljene ulice Gornjeg i Donjeg
grada u polumraku zore i hram u kojem sam bila
samo ja i osamdeset tri nepomična trupla širom
otvorenih očiju. Tuga, uzrujanost i sram poručnice
Awn iznenada su mi postali jasni i vidljivi, što je u
meni izazvalo istodobno olakšanje i nelagodu. Čim
sam to poželjela, signali uređaja za praćenje svih
ljudskih bića u Orsu zabljesnuli su preda mnom,
uključujući i pobijene koje su još ležale u Ikktinu
hramu, moj segment koji je nedostajao i ležao
slomljenog vrata u jednoj ulici Gornjeg grada te
truplo nećakinje Jen Shinnan u blatu na dnu
sjevernog ruba vode Predhrama.
 9.

STRIGAN JE IZAŠLA IZ ORDINACIJE U ZAKRVAVLJENOM

OGRTAČU, a djevojka i njezina majka, koje su tiho
razgovarale na jeziku koji nisam razumjela, utihnule
su i s očekivanjem pogledale prema njoj.
“Učinila sam što sam mogla”, rekla je Strigan, bez
uvoda. “Nije u životnoj opasnosti. Morat ćete ga
odvesti k Therrodu da mu opet narastu udovi.
Napravila sam neke pripremne radnje pa bi mu
trebali izrasti prilično lako.”
“Za dva tjedna”, rekla je Niltanka gotovo
ravnodušno. Kao da to nije prvi put da se takvo što
dogodilo.
“To se ne može izbjeći”, rekla je Strigan,
odgovarajući na nešto što ja nisam čula ili shvatila.
“Možda vam netko drugi može pomoći s poslom.”
“Pozvat ću rođake.”
“Dobra ideja”, složila se Strigan. “Možete ga
pogledati ako želite, ali spava.”
“Smijemo li ga pomicati?” pitala je žena.
“Ako želite, učinite to sada”, odvratila je Strigan.
“Što prije to bolje, pretpostavljam.” Žena je napravila
potvrdnu gestu pa su ona i djevojka ustale i otišle u
ordinaciju bez ijedne daljnje riječi.
Nedugo zatim odnijele smo ranjenu osobu u
njihovu letjelicu i ispratile ih, a zatim se kroz snijeg
vratile u kuću i skinule vanjske kapute. Seivarden se
dotad vratila u svoj ležaj na podu. Sjedila je na
njemu, privučenih koljena i ruku čvrsto zategnutih
oko nogu, kao da ih pridržava s velikim naporom.
Strigan me pogledala s neobičnim izrazom na licu
koji nisam mogla pročitati. “Dobra djevojčica.”
“Da.”
“Zbog ovoga će svi čuti za nju. Imat će dobru priču
uz to.”
Naučila sam jezik za koji sam pretpostavljala da
će mi biti najkorisniji ovdje i upoznala se s osnovnim
informacijama kako bih se mogla snalaziti na meni
nepoznatom mjestu, ali nisam znala gotovo ništa o
ljudskim bićima koja su živjela kao stočarice na
ovome dijelu planeta. “Je li to neka vrsta inicijacije?”
nagađala sam.
“Na neki način jest.” Otišla je do ormarića i
izvadila šalicu i zdjelicu. Pokreti su joj bili brzi i
sigurni, ali nekako sam dobila dojam iscrpljenosti.
Možda po držanju njezinih ramena. “Nisam očekivala
da će te zanimati djeca. Osim kad ih treba ubiti,
dakako.”
Odbila sam zagristi mamac. “Dala mi je do znanja
da nije dijete. Iako je imala komplet za Tiktik.”
Strigan je sjela za svoj mali stol. “Igrale ste puna
dva sata.”
“Nismo imale što drugo raditi.”
Strigan se nasmijala, kratko i ogorčeno. Zatim je
pokazala prema Seivarden koja nas je, činilo se,
ignorirala. Ionako nas nije mogla razumjeti jer nismo
govorile radchanski. “Ne žalim ga, ali ipak sam
liječnica.”
 “To si već rekla.”
“Mislim da ga ni ti ne žališ.”
“Ne žalim.”
“Ništa ne olakšavaš, zar ne?” Striganin glas bio je
napola bijesan. Ogorčen.
“Ovisi.”
Jedva primjetno je odmahnula glavom, kao da
nije jasno čula. “Vidjela sam i gore slučajeve. Ali
potrebna mu je medicinska pomoć.”
“Ti je ne namjeravaš dati”, rekla sam. To nije bilo
pitanje.
“Još uvijek te pokušavam shvatiti”, rekla je
Strigan, kao da je njezina izjava vezana uz moju, iako
sam bila uvjerena da nije. “Zapravo, razmišljam o
tomu da mu dam još nešto za smirenje.” Nisam
odgovorila na to.
“Ne odobravaš to.” Ni to nije bilo pitanje.
“Ne žalim ga.”
“Neprestano to ponavljaš.”
“Izgubio je svoj brod.” Vjerojatno ju je njezino
zanimanje za garseddske artefakte navelo da sazna
što više o događajima koji su doveli do uništenja
Garsedda. “Već to je dovoljno loše,” nastavila je
Strigan, “ali radchanski brodovi nisu samo brodovi,
zar ne? Izgubio je i posadu. Nama je prošlo tisuću
godina, ali njemu — u jednom je trenutku sve bilo
kako treba, a u sljedećem je sve nestalo.” Jednom je
rukom napravila frustriranu, ambivalentnu gestu.
“Potrebna mu je medicinska pomoć.”
“Dobio bi je da nije pobjegao iz Radcha.”
 Strigan je podigla sive obrve i sjela na klupu.
“Prevodi mi. Moj radchanski nije dovoljno dobar.”
.

U jednom je trenutku posilni gurnuo Seivarden u

kapsulu za hibernaciju, a u sljedećem se smrzavala i
gušila dok su joj hibernacijske tekućine izlazile kroz
nos i usta. Nakon što su sve tekućine otekle, shvatila
je da se nalazi u bolnici patrolnog broda. Dok je
Seivarden to opisivala, vidjela sam njezinu
uzrujanost i bijes. Jedva ih je prikrivala. “Našla sam
se na nekakvoj jadnoj Milosti, s otrcanom,
provincijskom kapetanicom.”
“Lice ti je gotovo posve ravnodušno”, rekla mi je
Strigan. Ne na radchanskom, kako Seivarden ne bi
razumjela. “Ali vidim ti temperaturu i puls.” A
vjerojatno i još ponešto, s medicinskim usadcima
koje je sigurno imala.
“Brod je imao ljudsku posadu”, rekla sam
Seivarden.
To ju je dodatno uznemirilo. Je li uzrok bio bijes,
sram ili nešto treće, nisam znala. “Nisam shvatila. Ne
odmah. Kapetanica me odvela na stranu i objasnila
mi.”
Prevela sam to Strigan, a ona je pogledala
Seivarden u nevjerici, a zatim mene, upitno. “Je li
lako napraviti takvu pogrešku?”
“Nije”, odgovorila sam kratko.
“Tad mi je napokon morala reći koliko je vremena
prošlo”, rekla je Seivarden, nesvjesna ičega osim
svoje priče.
 “I što se dogodilo poslije?” sugerirala je Strigan.
Ja sam prevela njezine riječi, ali Seivarden je to
ignorirala i nastavila kao da nijedno od nas nije
progovorilo. “Naposljetku smo pristali na neku sitnu
pograničnu postaju. Znate kakva su to mjesta.'
Administratorica postaje obično je netko tko je pao u
nemilost ili neka ništarija koja je naglo napredovala.
Službena inspektorica glumi tiranku na dokovima, a
pet-šest pripadnica osiguranja ima najviše posla s
tjeranjem kokoši iz čajana.”
“Mislila sam da kapetanica Milosti ima grozan
naglasak, ali na postaji uopće nisam nikoga
razumjela. Umjetna inteligencija morala mi je
prevoditi, ali moji usadci nisu radili. Bili su previše
zastarjeli. Mogla sam razgovarati s njome samo
putem zidnih konzola.” To bi joj silno otežalo bilo
kakvu vrstu razgovora. “No čak i kad bi mi postaja
objasnila, ono što su ljudska bića govorila
jednostavno nije imalo smisla.”
“Dodijelile su mi kabinu, zapravo sobu s ležajem,
jedva dovoljno veliku da ustanem u njoj. Znale su tko
sam, ali nisu imale zapise o mojim financijskim
podacima i mogli su proći tjedni dok oni stignu.
Možda i dulje. Dotad sam dobila hranu i sklonište
koji su bili zajamčeni svakoj Radchanki. Mogla sam,
da sam željela, ponovno ići na testiranje sposobnosti
i dobiti nov zadatak. Jer nisu imale moje rezultate
testiranja, a i da su ih imale, gotovo bi sigurno bili
zastarjeli. Zastarjeli,” ponovila je ogorčeno.
“Jesi li bio kod liječnika?” pitala je Strigan.
Promatrajući Seivardenino lice, pretpostavila sam
zašto je naposljetku otišla iz radchanskog svemira.
Vjerojatno je otišla k liječnici, koja je pak odlučila
čekati i promatrati. Tjelesne ozljede nisu bile
problem. Bolničarke na Milosti koja ju je pokupila
pobrinule bi se za njih, ali one psihološke ili
emocionalne mogle bi se riješiti same. Ako se ne
riješe, liječnica bi trebala rezultate testiranja
sposobnosti kako bi ih razriješila na učinkovit način.
“Rekle su da bi mogle poslati poruku gospodarici
moje kuće i tražiti pomoć. Ali nisu znale o komu je
riječ.” Bilo je očito da Seivarden nije namjeravala
razgovarati o liječnici s postaje.
“Gospodarica kuće?” pitala je Strigan.
“Poglavarica proširene obitelji”, objasnila sam. “U
prijevodu zvuči vrlo uzvišeno, ali nije, osim ako ti je
obitelj vrlo bogata ili prestižna.”
“A njegova?”
“Bila je oboje.”
Strigan nisu promakle konotacije. “Bila.”
Seivarden je nastavila kao da nismo ni
progovorile. “No pokazalo se da je kuća Vendaai
nestala. Moja kuća naprosto više nije postojala. Sve
naše vlasništvo i ugovore preuzela je kuća Geir!” To
je bilo veliko iznenađenje za sve, prije nekih pet
stotina godina. Dvije kuće, Geir i Vendaai, mrzile su
jedna drugu. Gospodarica kuće Geir zlobno je
iskoristila kockarske dugove kuće Vendaai i neke
budalasto sklopljene ugovore.
“Jesi li se informirala o trenutačnim
događanjima?” pitala sam Seivarden.
 Ona je ignorirala moje pitanje. “Ničega više nije
bilo. A ono što je ostalo, bilo je nekako pogrešno. Boje
su bile pogrešne, sve kao da je bilo pomalo lijevo od
mjesta gdje bi trebalo biti. Ljudska bića bi govorila, a
ja ih uopće ne bih razumjela, ili bih znala riječi, ali ih
moj um ne bi prihvaćao. Ništa mi se nije doimalo
stvarnim.”
Možda je to bio pravi odgovor na moje pitanje.
“Kako si se osjećala glede ljudskih vojnikinja?”
Seivarden se namrštila i pogledala ravno u mene,
prvi put otkad se probudila. Zažalila sam što sam je
to pitala. Jer sam joj zapravo htjela postaviti drugo
pitanje. Što si pomislila kad si čula za Ime? Ali možda
i nije čula. Ili joj je to što je čula bilo neshvatljivo. Je
li ti itko počeo šaptati o tomu da bi trebala vratiti ono
što ti pripada? Vjerojatno ne, s obzirom na sve. “Kako
si napustila Radch bez dozvola?” To nije moglo biti
lako. U najmanju ruku, barem bi je stajalo novca koji
nije imala.
Seivarden je skrenula pogled od mene, dolje i
lijevo. Nije namjeravala odgovoriti.
“Sve je bilo pogrešno”, rekla je nakon devet
sekunda tišine.
“Loši snovi”, rekla je Strigan. “Tjeskoba. Katkad i
drhtavica.”
“Nepostojanost”, rekla sam ja. Prevedeno nije
zvučalo posebno oštro, ali na radchanskom, za
časnicu kao što je bila Seivarden to je govorilo više.
Impliciralo je slabost, strašljivost, nedostatnost za
zapovjedni položaj. Krhkost. Ako je Seivarden bila
nepostojana, nikada nije ni zaslužila svoj zapovjedni
položaj i nikada nije bila prikladna za vojsku, a
kamoli da bude kapetanica broda. Ali Seivarden je,
dakako, bila na testiranju sposobnosti koje je
pokazalo da je onakva kakvom ju je njezina kuća
oduvijek smatrala: postojanom i sposobnom za
zapovijedanje i osvajanje. A ne sklonom sumnjama i
iracionalnim strahovima.
“Nemaš pojma o čemu govoriš”, odvratila je
Seivarden, napola s podsmjehom, a napola režeći.
Ruke su joj i dalje bile stisnute oko koljena. “Nitko iz
moje kuće nije nepostojan.” Dakako (pomislila sam,
ali ne i rekla), njezine brojne rođakinje koje su služile
u vojsci godinu ili dvije tijekom ove aneksije, a zatim
se povukle i zaklele se na askezu, ili se počele baviti
oslikavanjem servisa za čaj, nisu to učinile jer su bile
nepostojane. A rođakinje čiji rezultati testiranja nisu
bili poput očekivanih, nego su iznenadile svoje
roditelje dobivši položaje kao niže svećenice ili
umjetnice - to nije ukazivalo ni na kakvu
nepostojanost u njihovoj kući, ne, nikada. A
Seivarden nije bila nimalo uplašena ni zabrinuta
glede položaja koje bi joj rezultati novog testiranja
sposobnosti dodijelili i što bi to moglo reći o njezinoj
postojanosti. Dakako da nije.
“Nepostojan?” pitala je Strigan, shvaćajući riječ,
ali ne i njezin kontekst.
“Nepostojani”, objasnila sam, “nemaju potrebnu
snagu karaktera.”
“Karaktera!” Striganina sablažnjenost bila je
očita.
 “Dakako.” Nisam mijenjala izraz svoga lica.
Zadržala sam ga bezizražajnim i ugodnim, kakvo je
bilo veći dio posljednjih dana. “Građani nižeg
porijekla slome se suočeni s velikim teškoćama ili
stresom te im je katkad zbog toga potrebna
medicinska pomoć. Ali neki su građani odgojeni bolje
od toga. Oni se nikada ne slome. Iako se možda ranije
povuku ili provedu nekoliko godina slijedeći
umjetničke ili duhovne interese. Povlačenje na
dugotrajnu meditaciju prilično je popularno. U tomu
se vidi razlika između visoko rangiranih obitelji i onih
nižih.”
“Ali vi Radchanci vrlo ste dobri u ispiranju mozga.
Barem sam tako čula.”
“Reedukaciji”, ispravila sam je. “Da je ostao,
pomogli bi mu.”
“Ali nije se mogao suočiti s time da mu je pomoć
uopće potrebna.” Nisam se ni složila ni porekla, iako
sam smatrala da Strigan ima pravo.
“Koliko toga može... Reedukacija postići?”
“Mnogo”, odgovorila sam. “Iako je većina onoga
što si vjerojatno čula o tomu silno preuveličano. Ne
može te pretvoriti u nešto što nisi. Ne na koristan
način.”
“Brisanje sjećanja.”
“Mislim da ih samo potiskuje. I možda dodaje
neka nova. Moraš znati što radiš ili ćeš nekoga teško
oštetiti.”
“Ne sumnjam u to.”
 Seivarden je namršteno zurila u nas i promatrala
nas kako razgovaramo, no nije mogla razumjeti što
govorimo.
Strigan se napola nasmiješila. “Ti nisi proizvod
reedukacije.”
“Nisam”, složila sam se.
“Plod si kirurgije. Prekinuli su neke veze,
uspostavili neke druge. Umetnuli neke usadke.”
Zastala je na trenutak, čekajući da odgovorim, ali
nisam. “Prilično si uvjerljiva. Većinom. Tvoj izraz lica,
ton tvojeg glasa, uvijek su ispravni, ali uvijek...
Naučeni. Uvijek samo gluma.”
“Misliš da si riješila zagonetku”, nagađala sam.
“Riješila nije prava riječ. Ali ti si vojno truplo,
sigurna sam u to. Sjećaš li se ičega?”
“Mnogo toga”, rekla sam, i dalje bezizražajnog
lica.
“Ne, mislim od prije.”
Trebalo mi je gotovo pet sekunda da shvatim što
je mislila. “Ta je osoba mrtva.”
Seivarden je naglo, grčevito ustala, a zatim izašla
kroz unutarnja, a sudeći po zvuku, i kroz vanjska
vrata.
Strigan ju je promatrala kako odlazi, kratko i
duboko zagunđala i okrenula se prema meni. “Tvoj
osjećaj osobnosti ima neurološke temelje. Jedna
mala promjena i više ne vjeruješ da postojiš. Ali ti si
još unutra. Mislim da si još unutra. Odakle ta
bizarna želja da ubiješ Anaandera Mianaaija? I zašto
bi inače bila toliko bijesna na njega?” Glavom je
pokazala prema vratima, iza kojih je Seivarden još
bila vani na hladnoći u samo jednom kaputu.
“Uzet će vozilo”, upozorila sam. Djevojčica i
njezina majka otišle su letjelicom i ostavile vozilo
ispred Striganine kuće.
“Neće. Onesposobila sam ga.” Gestom sam
pokazala odobravanje, a Strigan je nastavila,
vraćajući se na prethodnu temu. “Zatim i glazba.
Sigurno nisi bila pjevačica s takvim glasom. Ali
sigurno si bila glazbenica, prije, ili barem ljubiteljica
glazbe.”
Razmislila sam o tomu da se ogorčeno nasmijem,
što je Strigan vjerojatno očekivala. “Nisam”, rekla
sam. “Ne baš.”
“Ali jesi vojno truplo, u tomu imam pravo.” Nisam
odgovorila. “Nekako si pobjegla ili... Jesi li s njegova
broda? Broda kapetana Seivardena?”
“Nathtasin mač je uništen.” Bila sam ondje, u
blizini. Uvjetno govoreći. Gotovo sam vidjela kako se
događa. “I to prije tisuću godina.”
Strigan je pogledala prema vratima, a zatim opet
prema meni. Zatim se namrštila. “Ne. Mislim da si s
Ghaona, a oni su anektirani prije samo nekoliko
stoljeća, zar ne? To sam nekako smetnula s uma.
Zato možeš proći kao da si iz Gerentatea, zar ne? Ne,
nekako si pobjegla. Mogu te vratiti. Sigurna sam da
mogu.”
“Hoćeš reći, možeš me ubiti. Možeš uništiti moj
osjećaj osobnosti i zamijeniti ga onime koji
odobravaš.”
 Vidjela sam da se Strigan moje riječi ne sviđaju.
Vanjska su se vrata otvorila, a Seivarden je drhteći
ušla kroz unutarnja. “Sljedeći put stavi na sebe i
vanjski kaput”, rekla sam joj.
“Odjebi.” Zgrabila je prekrivao sa svog ležaja,
omotala ga oko ramena i ostala stajati, i dalje drhteći.
“Nimalo prikladan rječnik, građanko”, rekla sam.
Na trenutak je izgledala kao da će izgubiti
kontrolu. Zatim se prisjetila što će se dogoditi ako to
učini. “Od...” Teško je sjela na najbližu klupu. “Jebi.”
“Zašto ga nisi ostavila gdje si ga pronašla?” pitala
je Strigan.
“I ja bih to voljela znati.” Bila je to još jedna
zagonetka za nju, ali ovu joj nisam namjerno
pripremila. Ni sama to nisam znala. Nisam znala
zašto me je bilo briga hoće li se Seivarden smrznuti u
snijegu koji je nanijela oluja. Nisam znala zašto sam
je povela sa sobom. Nisam znala zašto me je bilo briga
hoće li ukrasti nečije snježno vozilo i pobjeći ili će
pješice otići u smrznutu pustoš zamrljanu zelenim
lišajevima i umrijeti.
“I zašto si tako bijesna na njega?”
To sam znala. Da budem iskrena, nije bilo baš
pošteno prema Seivarden što sam bila ljutita. Ipak,
to nije mijenjalo činjenice, kao ni-moj bijes.
“Zašto želiš ubiti Anaandera Mianaaija?”
Seivarden je malo okrenula glavu jer joj je poznato
ime privuklo pozornost.
“Iz osobnih razloga.”
“Osobnih.” Striganin ton odavao je nevjericu.
 “Da.”
“Ti više nisi osoba. Sama si mi to rekla. Ti si dio
opreme. Dodatak umjetnoj inteligenciji broda.”
Nisam rekla ništa. Čekala sam da razmisli o vlastitim
riječima. “Je li neki brod izgubio razum? U posljednje
vrijeme, hoću reći.”
Poludjeli radchanski brodovi bili su izvor
melodrame izvan radchanskog svemira i u njemu.
Iako su radchanski zabavni proizvodi na tu temu
obično bili povijesni. Kad je Anaander Mianaai
preuzela kontrolu nad središtem radchanskog
svemira, nekoliko se brodova namjerno uništilo
nakon smrti ili zarobljavanja svojih kapetanica, a
kružile su glasine da neki drugi još lutaju svemirom,
tri tisuće godina poslije, očajni i napola ludi. “Nije,
koliko znam.”
Vrlo je vjerojatno pratila vijesti iz Radcha, radi
vlastite sigurnosti, s obzirom na ono što je, prema
mome uvjerenju, krila i koje bi posljedice bile da je
Anaander Mianaai to ikada otkrila. Potencijalno je
imala sve potrebne informacije da me identificira. Ali
nakon pola minute napravila je sumnjičavu gestu,
razočarana. “Ne namjeravaš mi reći.”
Nasmiješila sam se, smireno i ugodno. “To ne bi
bilo nimalo zabavno.”
Nasmijala se, naoko istinski zabavljena mojim
odgovorom. Shvatila sam to kao dobrodošao znak.
“Dakle, kada odlaziš?”
“Kad mi daš pištolj.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
 To je bila laž. Očita laž. “Tvoj stan na postaji Dras
Annia.još je netaknut. Koliko sam to mogla
procijeniti, i dalje je onakav kakvim si ga ostavila.”
Svaki Striganin pokret postao je promišljen i
neznatno usporen - treptanje očiju, disanje. Pokret
ruke kojim je stresla prašinu s rukava svojeg kaputa.
“Ozbiljno?”
“Ulazak u njega stajao me mnogo.”
“Odakle uopće vojnom truplu toliko novca?” pitala
je Strigan, još napeta, još to pokušavajući sakriti. Ali
istinski znatiželjna. Uvijek.
“Zaradila sam ga”, odgovorila sam.
“Unosan posao.”
“I opasan.” Riskirala sam život da dođem do tog
novca.
“A ikona?”
“Nije nepovezana s time.” Ali nisam htjela
razgovarati o tomu. “Što trebam učiniti kako bih te
uvjerila? Nisam ti ponudila dovoljno novca?” Imala
sam ga još, na sigurnom, ali bilo bi budalasto to
priznati.
“Što si vidjela u mome stanu?” pitala je Strigan sa
znatiželjom i bijesom u glasu.
“Zagonetku. Kojoj nedostaju dijelovi.” Očito sam
dobro zaključivala o postojanju i naravi tih dijelova,
to je bilo neizbježno jer sad sam bila ovdje s
Arilesperas Strigan.
Strigan se opet nasmijala. “I tebi nedostaju
dijelovi. U glavi. Slušaj me.” Nagnula se naprijed, s
rukama na bokovima. “Ne možeš ubiti Anaandera
Mianaaija. Silno bih voljela da je to moguće, ali nije.
Čak i kad... Čak i kad bih imala to što misliš da
imam, ne bi to mogla učiniti. Rekla si mi da dvadeset
pet takvih pištolja nije bilo dovoljno...”
“Dvadeset četiri”, ispravila sam je.
Odmahnula je rukom na moje riječi. “Nisu bili
dovoljni da spase Garsedd od Radchanaca. Zašto
misliš da bi jedan predstavljao išta više od manje
smetnje?” Dobro je znala, inače ne bi pobjegla. Ne bi
zatražila od mjesnih grubijanki da me uklone prije
nego što dođem do nje.
“I zašto si tako odlučna učiniti nešto tako šašavo?
Svi izvan Radcha mrze Anaandera Mianaaija. Da
nekim čudom umre, slavlje bi trajalo stotinu godina.
Ali to se neće dogoditi. I sigurno se neće dogoditi zbog
jedne idiotkinje s pištoljem. Sigurna sam da to znaš.
Znaš to vjerojatno mnogo bolje nego što bih ja uopće
mogla.”
“Istina.”
“Zašto onda?”
Informacija je moć. Informacija je sigurnost.
Planovi utemeljeni na nepotpunim informacijama
imaju kobnu manu. Njihov uspjeh ili neuspjeh ovisi
o slučaju. Kad sam prvi put shvatila da moram
pronaći Strigan i uzeti pištolj od nje, znala sam da će
ovo biti takav trenutak. Da odgovorim na Striganino
pitanje - da na njega odgovorim u potpunosti, kako
bi sigurno zahtijevala - dala bih joj nešto što može
upotrijebiti protiv mene, oružje. Pritom bi se gotovo
sigurno ozlijedila, ali znala sam da to rijetko koga
sprečava.
 “Katkad”, započela sam, a onda sam se ispravila.
“Prilično često, kada se netko upozna s osnovama
radchanske religije, postavi sljedeće pitanje: Ako je
sve što se događa Amaatina volja, ako se ništa ne
može dogoditi, a da to Bog nije već osmislio, zašto se
uopće truditi oko bilo čega?”
“Dobro pitanje.” '
“Baš i nije.”
“Nije? Zašto se onda trebamo truditi?”
“Ja sam”, rekla sam, “onakva kakvom me je
načinio Anaander Mianaai. A on je onakav kakvim je
sam sebe stvorio. Oboje ćemo raditi ono za što smo
stvoreni. Ono što je pred nama da učinimo.”
“Sumnjam da te Anaander Mianaai napravio
takvom da ga ubiješ.”
Bilo kakav odgovor otkrio bi više nego što sam
trenutačno željela.
“A ja”, nastavila je Strigan, nakon sekunde i pol
tišine, “sam stvorena da tražim odgovore. To je
jednostavno božja volja.”
Lijevom je rukom napravila gestu koja je značila
to nije moj problem.
“Priznaješ da imaš pištolj.”
“Ne priznajem ništa.”
Preostala mi je samo još jedna prilika, korak u
mrak o kojem nije moguće nagađati, iščekivanje toga
hoću li živjeti ili umrijeti kao rezultat bacanja
novčića, ne znajući ni kakvi su izgledi za pojedini
rezultat. Drugi mi je izbor bio odustati, ali kako da
odustanem sada? Nakon tako dugo vremena, nakon
tako mnogo toga. A u prošlosti sam riskirala mnogo,
pa i više nego sad, i dospjela sam ovako daleko.
Morala je imati pištolj. Morala. Ali kako sam je
mogla natjerati da mi ga preda? Što će je navesti da
mi ga odluči predati?
“Reci mi”, rekla je Strigan gledajući me netremice.
Bez sumnje je vidjela moju frustraciju i neodlučnost
uz pomoć svojih medicinskih usadaka i
promjenjivosti mojeg krvnog tlaka, temperature i
disanja. “Reci mi zašto.”
Sklopila sam oči, osjećajući dezorijentiranost zbog
toga što ne vidim kroz ostale oči koje sam nekoć imala.
Opet sam otvorila oči, duboko udahnula i rekla joj.
 10.

MISLILA SAM DA ĆE TOG JUTRA UOBIČAJENE POSJETITELJICE

HRAMA odlučiti ostati kod kuće, što bi bilo posve
razumljivo, ali jedna malena donositeljica cvijeća
probudila se prije odraslih u svome domu i stigla s
rukoveti korova ružičastih latica te zastala na rubu
kuće, zapanjena što vidi Anaander Mianaai kako
kleči ispred naše male ikone Amaat.
Poručnica Awn odijevala se na katu. “Ne mogu biti
na dužnosti danas”, rekla mi je mirnim glasom, iako
su joj emocije divljale. Jutro je već bilo toplo i oznojila
se.
“Niste dodirnuli nijedno truplo”, rekla sam dok
sam joj namještala ovratnik jakne, sigurna u tu
činjenicu. Nisam to trebala reći.
Četiri moja segmenta, dva na sjevernom rubu
Predhrama i dva koja su stajala do struka u mlakoj
vodi i blatu podigla su truplo nećakinje Jen Taa na
kamenu obalu, a zatim je odnijela u liječnikovu kuću.
U prizemlju kuće poručnice Awn rekla sam
ukočenoj, prestravljenoj donositeljici cvijeća: “Sve je
u redu.” Donositeljici vode nije bilo ni traga, a ja
nisam bila prikladna za to.
“Morat ćete barem donijeti vodu, poručnice”,
rekla sam na katu poručnici Awn. “Donositeljica
cvijeća je ovdje, ali donositeljica vode nije.”
Nekoliko trenutaka poručnica Awn nije govorila
ništa, dok sam ja dovršavala njezino umivanje.
“Shvaćam”, rekla je naposljetku, sišla u prizemlje,
napunila posudu i odnijela je donositeljici cvijeća
koja je stajala pokraj mene, još uplašena, držeći u
ruci svoj rukovet ružičastih latica. Poručnica Awn
pružila joj je vodu, a djevojčica je spustila cvijeće i
oprala ruke. Ali prije nego što je opet podigla cvijeće,
Anaander Mianaai okrenula se prema njoj i dijete je
uzmaknulo hvatajući moju rukavicu svojom golom
rukom. “Morat ćeš opet oprati ruke, građanko”,
prošaptala sam, a ona me, nakon još malo
ohrabrivanja, poslušala, opet uzela cvijeće u ruke i
ispravno, iako i dalje napeto, dovršila svoj dio
jutarnjeg obreda. Nitko drugi nije došao. Nisam bila
iznenađena.
Liječnica, koja je govorila sebi, a ne meni, iako
sam stajala tri metra od nje, rekla je: “Prerezano grlo,
očito, ali također je i otrovana.” A onda, s gađenjem i
prezirom. “Dijete iz njihove kuće. Ova ljudska bića
nisu civilizirana.”
Naša mala pomoćnica je otišla, s darom
gospodarice Radcha u jednoj ruci - pribadačom s
ukrasnim vrhom koji je prikazivao cvijet s četiri
latice, a na svakoj je bila emajlirana slika jedne od
četiriju Emanacija. Bilo gdje drugdje građanka
Radcha koja bi dobila takav dar pomno bi ga čuvala
i nosila ga gotovo neprestano, kao dokaz da je služila
u hramu sa samom gospodaricom Radcha. Dijete će
ga vjerojatno ubaciti u neku kutiju i zaboraviti na
njega. Kad djevojčica više nije bila na vidiku
(poručnice Awn i gospodarice Radcha, ne i mojem),
Anaander Mianaai okrenula se poručnici Awn i rekla:
“Zar to nije korov?”
 Poručnicu Awn preplavio je sram, a odmah nakon
toga razočaranje pa snažan bijes kakav nikada prije
nisam vidjela u njoj. “Djeci nije, gospodarice.” Nije
uspjela posve izbaciti oštrinu iz svog glasa.
Izraz lica Anaander Mianaai nije se promijenio.
“Čini mi se da su ova ikona i ovo znamenje vaše
osobno vlasništvo. Gdje su predmeti koji pripadaju
hramu?”
“Ispričavam se, gospodarice”, rekla je poručnica
Awn, iako mi je već bilo posve jasno da misli
suprotno, a ta je činjenica bila čujna u njezinu glasu.
“Novcem namijenjenim za njih kupila sam darove
pomoćnicama u hramu, za kraj služenja.” Kupovala
ih je i svojim novcem, ali to nije spominjala.
“Vraćate se na Toreninu pravdu”, rekla je
gospodarica Radcha. “Vaša zamjena stići će sutra.”
Sram. Novi bljesak bijesa. I očaj. “Da,
gospodarice.”'
Nije bilo mnogo stvari za spremanje. Mogla sam
biti spremna za pokret za manje od sata. Ostatak
dana nosila sam darove našim pomoćnicama u
hramu, koje su sve bile kod kuće. Školska nastava
bila je otkazana, a na ulicama nije bilo gotovo nikoga.
“Poručnica Awn ne zna”, rekla sam svakoj pomoćnici,
“hoće li nova poručnica uzeti druge poručnice te hoće
li vam u tom slučaju dati završne darove godine, kao
da ste služile cijelu godinu. Ipak, dođite u kuću nove
poručnice kada prvi dan bude ovdje.” U svakoj kući
odrasle su me gledale bez riječi i nitko me nije pozvao
da uđem. Svaki put sam samo ostavila dar - nije to
bio uobičajeni par rukavica, koje ovdje nisu bile
osobito važne, nego suknja jarkih boja i uzoraka te
mala kutijica ušećerenih tamarinda. Svježe voće bilo
bi u skladu s običajem, ali nije bilo vremena da ga
kupimo.
Svaki sam dar ostavila na ulici, uz rub kuće, no
nitko se nije pomaknuo da ga uzme ili mi se ijednom
riječi obratio.
Božanska je provela sat ili dva iza paravana u
stambenoj zgradi hrama, a zatim izašla izgledajući
vrlo umorno. Ušla je u hram i ondje razgovarala s
nižim svećenicama. Trupla su bila odnesena.
Ponudila sam se da očistim krv, budući da nisam
znala je li dopušteno da to učinim, ali svećenice su
odbile moju pomoć. “Neke od nas”, rekla mi je
Božanska, i dalje zureći u pod, na mjestu gdje su
ležale ubijene, “zaboravile su što ste. Ovo ih je
podsjetilo.”
“Mislim da vi niste zaboravili, Božanska”, rekla
sam.
“Nisam.” Šutjela je dvije sekunde. “Hoće li me
poručnica posjetiti prije odlaska?”
“Vjerojatno neće, Božanska”, odgovorila sam. U
tom sam se trenutku trudila nagovoriti poručnicu
Awn da spava jer joj je san bio silno potreban, ali
nikako nije mogla zaspati.
“Vjerojatno je i bolje da ne dođe”, rekla je vrhovna
svećenica ogorčeno. Zatim me pogledala. “To je
nerazumno od mene, znam. Što je drugo mogla
učiniti? Lako je meni reći - a i kažem to - da je mogla
izabrati drukčije.”
“Mogla je, Božanska”, priznala sam.
 “Kako ono kažete, vi Radchanke?” Nisam bila
Radchanka, ali nisam je ispravila, a ona je nastavila.
“Pravda, prikladnost i dobrobit, zar ne? Neka sve što
činite bude pravedno, prikladno i donosi dobrobit.”
“Da, Božanska.”
“Je li to bilo pravedno?” Glas joj je na trenutak
zadrhtao i po tome sam znala da je na rubu suza. “Je
li bilo prikladno?”
“Ne znam, Božanska.”
“I što je najvažnije, zbog čije je dobrobiti to
učinjeno?”
“Ničije, Božanska, koliko ja vidim.”
“Ničije? Zaista? Hajde, Esk Jedan, ne radi budalu
od mene.” Optuživački pogled izdane Jen Shinnan
usmjeren prema Anaander Mianaai bio je očit svima
nazočnima.
Ipak, nisam vidjela kakve je koristi gospodarica
Radcha mogla imati od tih smrti. “Mogli su ubiti i vas,
Božanska”, rekla sam. “Vas i sve druge nebranjene.
Poručnica Awn učinila je sve što je mogla da spriječi
sinoćnje krvoproliće. Nije njezina krivnja što nije
uspjela.”
“Jest.” I dalje mi je bila okrenuta leđima. “Neka joj
Bog oprosti. Bože sačuvaj da ja ikada budem suočena
s takvim izborom.” Napravila je gestu invokacije. “A
ti? Što bi ti učinila da je poručnica odbila izvršiti
zapovijed, a gospodarica Radcha ti naredila da je
ustrijeliš? Jesi li to mogla učiniti? Mislila sam da je
vaš oklop neprobojan.”
 “Gospodarica Radcha može isključiti naš oklop.”
Ali šifra koju bi Anaander Mianaai morala prenijeti
da spusti oklop poručnice Awn - ili moj ili oklop bilo
koje druge radchanske vojnikinje - morala bi se
prenijeti putem komunikacijskih linija koje su tada
bile blokirane. Ipak. “Nema smisla nagađati o takvim
stvarima, Božanska”, rekla sam. “To se nije
dogodilo.”
Vrhovna svećenica se okrenula i zagledala u
mene. “Nisi odgovorila na pitanje.”
Nije mi bilo lako odgovoriti. Bila sam u dijelovima
i u tome trenutku samo je jedan segment znao da je
takvo što uopće moguće, da je život poručnice Awn u
jednome trenutku visio o koncu, nesiguran, oviseći o
ishodu tih zbivanja. Nisam bila posve sigurna da taj
segment ne bi umjesto toga zapucao na Anaander
Mianaai.
Ali vjerojatno ipak ne bi. “Božanska, ja nisam
osoba.” Da sam pucala u gospodaricu Radcha, ništa
se ne bi promijenilo, bila sam sigurna u to, osim što
bi poručnica Awn ionako bila ubijena, ja bih bila
uništena, a zamijenila bi me Esk Dva ili bi sastavili
novi Esk Jedan od posilnih iz skladišta
Toreninepravde. Umjetna inteligencija broda možda
bi se našla u nevolji, ali vjerojatno bi moje postupke
objasnili prekidom komunikacija. “Ljudska bića
često misle da bi postupili plemenito, ali kad se nađu
u takvoj situaciji otkriju da to nije tako jednostavno.”
“Kao što sam rekla - Bože sačuvaj. Tješit ću se
samoobmanom da bi pucala u tu gaduru Mianaai.”
 “Božanska!” upozorila sam je. Sve što sam ja čula
naposljetku je moglo doći do ušiju gospodarice
Radcha.
“Neka čuje. Ti joj reci! Ona je pokrenula ono što
se dogodilo sinoć. Ne znam jesmo li meta bile mi,
Tanmindanke ili poručnica Awn. No imam svoje
sumnje. Nisam budala.”
“Božanska”, rekla sam. “Tko god je potaknuo
sinoćnje događaje, mislim da se nisu odvili prema
željama te osobe. Mislim da je trebalo doći do
otvorenog sukoba između Gornjeg i Donjeg grada, ali
nije mi jasno zašto. I mislim da je to spriječeno time
što je Denz Ay rekla poručnici Awn za oružje.”
“I ja mislim tako”, složila se svećenica. “I mislim
da je Jen Shinnan znala i više te je zato ubijena.”
“Žao mi je što je vaš hram oskrnavljen,
Božanska”, rekla sam. Nije mi bilo osobito žao što je
Jen Shinnan mrtva, ali to nisam rekla.
Božanska se opet okrenula od mene. “Sigurno
imaš mnogo posla spremajući stvari za odlazak.
Poručnica Awn ne mora se mučiti posjetom meni. Ti
je možeš pozdraviti u moje ime.” Okrenula se i otišla
od mene, ne čekajući moju potvrdu.
.

Poručnica Skaaiat stigla je na večeru s bocom

arracka i dvije pripadnice postrojbe Issa Sedam.
“Tvoja zamjena neće stići ni do Kould Vesa prije
podne”, rekla je otvarajući bocu. Za to vrijeme dvije
iz Issa Sedam nelagodno su stajale u prizemlju. Stigle
su neposredno prije nego što sam vratila
komunikacijske linije. Vidjele su mrtve u Ikktinu
hramu i same pogodile što se dogodilo. A provele su
ovdje tek posljednje dvije godine. Nisu vidjele samo
aneksiju.
Cijeli Ors, Gornji i Donji, bio je slično tih i napet.
Kad bi ljudska bića izašla iz kuća, izbjegavala bi me
pogledati ili mi se obratiti. Obično su samo izlazila
kako bi otišla do hrama gdje su svećenice vodile
molitve za mrtve. Čak je i nekoliko Tanmindanki
došlo iz Gornjeg grada i tiho stajalo na rubu manje
gomile. Ja sam se držala u sjenama, kako ne bih
stvarala dodatni nemir i napetost.
“Reci mi da nisi pokušala odbiti zapovijed”, rekla
je poručnica Skaaiat na gornjem katu kuće, s
poručnicom Awn iza paravana. Sjedile su na
jastucima koji su mirisali po plijesni, okrenute jedna
prema drugoj. “Poznajem te, Awn. Kad su mi Issa
Sedam rekle što su vidjele nakon što su došle do
hrama, bojala sam se da ću sljedeće čuti da si mrtva.
Reci mi da nisi pokušala odbiti.”
“Nisam”, rekla je poručnica Awn, jadno i s
grizodušjem. Glas joj je bio pun ogorčenja. “Vidiš da
nisam.”
“Ne vidim to. Ni najmanje.” Poručnica Skaaiat
natočila je veću količinu pića u šalicu koju sam
držala u ispruženoj ruci i zatim je predala poručnici
Awn. “Uvjerena sam da se Esk Jedan slaže sa mnom,
inače ne bi bila tako tiha cijelu večer.” Pogledala je
moj najbliži segment. “Je li to gospodarica Radcha
zabranila da pjevaš?”
“Nije, poručnice.” Nisam htjela uznemiravati
Anaander Mianaai dok je bila ovdje niti prekidati ono
malo sna poručnice Awn. Osim toga, nije mi baš bilo
do pjevanja.
Poručnica Skaaiat ispustila je zvuk frustracije i
okrenula leđa poručnici Awn. “Da si odbila, ništa se
ne bi promijenilo, samo bi i ti bila mrtva. Učinila si
što si mogla, a te idiotkinje... Hyrinog mi kurca, te
idiotkinje. Trebale su biti mnogo pametnije.”
Poručnica Awn zurila je u šalicu u svojoj ruci, ne
mičući se.
“Poznajem te, Awn. Ako namjeravaš učiniti nešto
toliko ludo, čuvaj to za trenutak kad će zaista nešto
značiti.”
“Poput Prve Amaat Jedan sa Sarrsine milosti?”
Govorila je o događajima u sustavu Ime i vojnikinji
koja je odbila zapovijed i povela pobunu prije pet
godina.
“Ona je barem postigla nešto. Slušaj, Awn, obje
znamo da je nešto bilo iza svega. Obje znamo da ono
što se dogodilo sinoć nema smisla, osim ako...”
Zaustavila se.
Poručnica Awn oštro je spustila svoju šalicu
arracka. Malo se pića izlilo preko ruba šalice. “Osim
ako što? Kako ti može imati smisla?”
“Uzmi.” Poručnica Skaaiat podigla je šalicu i
gurnula je u ruku poručnice Awn. “Popij ovo, a ja ću
ti objasniti. Barem onoliko koliko mi to ima smisla.”
“Znaš kako aneksija funkcionira. Da, isprva je
riječ o nezaustavljivoj sili, ali poslije toga. Nakon
pogubljenja i deportacija, nakon što su uklonjene i
posljednje idiotkinje koje misle da se mogu
oduprijeti. Kada sve to završi, one koje su preostale
prihvatimo u društvo Radcha. I one osnivaju svoje
kuće, uzimaju klijentice, a za naraštaj-dva
Radchanke su koliko i mi ostale. To se uglavnom
događa tako da se obratimo najvišima u mjesnoj
hijerarhiji - koja gotovo uvijek postoji - i ponudimo
im razne pogodnosti ako se pristanu ponašati poput
građanki. Nudimo im klijentske ugovore, koji pak
omogućuju njima da ponude ugovor onima koji su
ispod njih te se cijeli lokalni ustroj uklopi u društvo
Radcha s minimalnim ometanjima.”
Poručnica Awn napravila je nestrpljivu gestu. Već
je znala sve to. “Kakve to veze ima s...”
“Ti si to poremetila.”
“Ja...”
“Ono što si ti učinila upalilo je. I mjesne
Tanmindanke morale su to prihvatiti. To bi bilo
pošteno. Da sam ja učinila što si učinila ti - otišla
izravno orsijskoj svećenici, uzela kuću u Donjem
gradu umjesto da se uselim u policijsku postaju sa
zatvorom u Gornjem gradu te počela sklapati
savezništva s vlastima Donjeg grada, ignorirajući...”
“Nikoga nisam ignorirala}” pobunila se poručnica
Awn.
Poručnica Skaaiat samo je odmahnula rukom. “I
ignorirajući ono što bi sve druge vidjele kao prirodnu
lokalnu hijerarhiju. Tvoja kuća ne može nikomu
ovdje ponuditi klijentski odnos. Još. Ni ti ni ja ne
možemo ni sa kime sklapati ugovore. Za sada. Morale
smo se izuzeti iz ugovora koje sklapaju naše kuće i
postati izravne klijentice Anaander Mianaai dok smo
u vojsci. Ali i dalje imamo obiteljske veze i članice
naše obitelji mogu iskoristiti veze koje uspostavimo
sada, čak i ako mi ne možemo. A i mi ih možemo
iskoristiti kada se povučemo iz vojske. Boravak na
planetu tijekom aneksije jedini je siguran način
povećavanja financijskog i društvenog statusa svoje
kuće.”
“I to se smatra prihvatljivim sve dok pogrešna
osoba to ne pokuša. Govorimo si da je sve onako kako
Amaat želi, da sve postoji zbog Božanstva. Ako si
bogata i poštovana, onda je to onako kako treba biti.
Testovi sposobnosti dokazuju da je sve pravedno i da
sve dobivaju ono što zaslužuju, a kada testovi pošalju
pravu osobu u smjeru prave karijere, to samo
pokazuje kako je sve to skupa vrlo ispravno.”
“Ja nisam jedna od pravih.” Poručnica Awn
spustila je praznu šalicu, a poručnica Skaaiat
ponovno ju je napunila.
“Samo si jedna od tisuću, ali vrlo si primjetna,
nekomu. Ova je aneksija drukčija jer je posljednja.
Posljednja prilika da se prigrabe nekretnine, da se
uspostave veze na kakve su više kuće oduvijek
naviknute. Ne vole vidjeti da bilo koja posljednja
prilika otiđe kući kao što je tvoja. Da sve bude još
gore, tvoje podrivanje ovdašnje hijerarhije...”
“Iskoristila sam lokalnu hijerarhiju!”
“Poručnice”, upozorila sam. Ispad poručnice Awn
bio je dovoljno glasan da se čuje na ulici, kad bi te
večeri na ulici nekoga bilo.
“Ako su Tanmindanke ovdje bile glavne, sigurno
je Amaat tako željela. Zar ne?”
 “Ali one...” Poručnica Awn se zaustavila. Nisam
bila sigurna što je namjeravala reći. Možda su tek
nedavno nametnule svoju vlast u Orsu. Možda je
razlog bio taj što su u Orsu Tanmindanke bile u
manjini, a cilj poručnice Awn bio je dobar odnos sa
što većim brojem ljudskih bića.
“Oprezno”, upozorila ju je poručnica Skaaiat, iako
poručnici Awn nije trebalo upozorenje. Svaka
vojnikinja Radcha znala je da ne treba govoriti bez
razmišljanja. “Da nisi pronašla ono oružje, netko bi
imao izgovor ne samo da te izbaci iz Orsa, nego da
snažno pritisne Orsijke i počne favorizirati Gornji
grad. Vratiti svemir u prirodno stanje. A svatko komu
to odgovara mogao bi iskoristiti taj incident kao
primjer toga kako smo mekane postale. Da smo se
držale navodno nepristranih testiranja sposobnosti,
da smo pogubile više ljudskih bića, da još radimo
posilne...”
“Ja imam posilne”, istaknula je poručnica Awn.
Poručnica Skaaiat slegnula je ramenima. “Sve bi
se ostalo uklapalo pa bi to mogle ignorirati. Ignorirat
će sve što im ne bi donijelo ono što žele. A žele sve što
mogu prigrabiti.” Doimala se tako mirnom. Gotovo
opuštenom. Bila sam se naviknula na to da ne
primam podatke o vitalnim znakovima poručnice
Skaaiat, ali diskrepancija između njezina držanja i
ozbiljnosti situacije - velike uzrujanosti poručnice
Awn i, iskreno govoreći, moje nelagode zbog svega što
se zbilo - stvarala je dojam da je poručnica Skaaiat
neobično dvodimenzionalna, gotovo nestvarna.
 “Shvaćam ulogu Jen Shinnan u ovome”, rekla je
poručnica Awn. “Shvaćam to. Ali ne shvaćam kako...
Kako bi netko drugi imao koristi.” Pitanje koje nije
mogla izravno postaviti bilo je, dakako, zašto bi
Anaander Mianaai bila umiješana ili zašto bi se htjela
vratiti na neku raniju, pravu zapovijed, ako je već
sama odobrila promjenu te zapovijedi. I zašto, ako je
htjela takvo što, nije to jednostavno zapovjedila. Obje
poručnice mogle su reći, a vjerojatno bi to i učinile,
da nisu govorile o gospodarici Radcha, nego o nekoj
nepoznatoj osobi koja je vjerojatno umiješana, ali to
sigurno ne bi prošlo ispitivanje pod utjecajem droge.
Srećom, bilo je malo vjerojatno da bi se to moglo
dogoditi. “Ne vidim zašto bilo tko s pristupom toj
razini ne bi mogao jednostavno zapovjediti da me se
smijeni i na moje se mjesto postavi netko više po
njezinoj volji, ako su to već željele.”
“Možda to nije sve što su željele”, odvratila je
poručnica Skaaiat. “Ali očito je da je netko želio
barem to i da mu je bilo korisno učiniti to na točno
taj način. A ti si učinila sve što si mogla da izbjegneš
ljudske žrtve. Nisi mogla učiniti ništa drugo od čega
bi bilo neke koristi.” Ispila je svoju šalicu. “Ostat
ćemo u kontaktu”, rekla je. Nije to bilo pitanje ni
molba. A onda je dodala: “Nedostajat ćeš mi.”
Na trenutak sam pomislila da bi poručnica Awn
mogla opet zaplakati. “Tko će me zamijeniti?”
Poručnica Skaaiat rekla joj je ime časnice i broda.
“Znači, ljudske postrojbe.” Poručnica Awn na
trenutak je zašutjela, a onda frustrirano uzdahnula.
Vjerojatno se prisjećala da Ors više nije bio njezin
problem.
“Znam”, rekla je poručnica Skaaiat. “Razgovarat
ću s njom. A ti se čuvaj. Sad kad su aneksije stvar
prošlosti, nosači posilnih postrojbi prepuni su
beskorisnih kćeri prestižnih kuća kojima nije moguće
dodijeliti niži položaj.” Poručnica Awn se namrštila.
Očito se željela usprotiviti tomu, misleći možda na
druge poručnice Esk postrojbi. Ili na sebe. Poručnica
Skaaiat vidjela je njezin izraz lica i prkosno se
nasmiješila. “Pa... Dariet nije loša. Ali čuvaj se
ostalih. Imaju vrlo visoko mišljenje o sebi, a malo
argumenata kojima bi to potkrijepile.” Skaaiat je
upoznala neke od njih tijekom aneksije i uvijek je bila
posve pristojna prema njima.
“Ne moraš mi to govoriti”, rekla je poručnica Awn.
Poručnica Skaaiat natočila joj je još arracka i
ostatak večeri njihov je razgovor bio takve vrste da ga
nije potrebno prenositi.
Naposljetku je poručnica Awn opet zaspala, a kad
se probudila, ja sam već unajmila čamce koji će nas
odvesti do ušća rijeke, blizu Kould Vesa i napunila ih
našom malobrojnom prtljagom i mojim mrtvim
segmentom. U Kould Vesu će izvaditi mehanizam koji
je kontrolirao oklop i drugu tehnologiju, kako bi ih
mogle ponovno koristiti.

***

Ako namjeravaš učiniti nešto toliko ludo, čuvaj to za

trenutak kad će zaista nešto značiti, rekla je
poručnica Skaaiat, a ja sam se složila. I još se slažem.
 Problem je znati koji je to trenutak u kojem će ono
što učiniš zaista nešto značiti. Ne govorim o malim
postupcima koji, kumulativno, tijekom vremena ili u
velikom broju upravljaju događajima na načine koji
su previše kaotični ili suptilni da bi ih se pratilo.
Jedna riječ koja usmjerava sudbinu neke osobe i svih
osoba s kojima je bila u kontaktu čest je motiv
zabavnih sadržaja i moralizirajućih priča, ali kada bi
svi razmotrili sve moguće posljedice svih mogućih
izbora, nitko se ne bi ni pomaknuo ili se čak usudio
disati zbog straha od mogućih krajnjih rezultata.
Mislim to na većoj i više očitoj razini. Na način na
koji Anaander Mianaai sama odlučuje o sudbini
cijelih naroda. Ili kako moji postupci mogu značiti
život ili smrt tisuća ljudskih bića. Ili njih osamdeset
tri, stisnutih u Ikktinu hramu i opkoljenih. Pitam se
- kao što se sigurno i poručnica Awn pitala - koje bi
bile posljedice odbijanja zapovijedi za paljbu? Očito,
njezina bi smrt bila izravna posljedica. A onda,
odmah nakon toga, one osamdeset tri ionako bi
umrle jer bih ih ja ustrijelila na izravnu zapovijed
Anaander Mianaai.
Jedina razlika bila bi to što bi poručnica Awn bila
mrtva. Znamenje je bačeno, a njegove su putanje bile
jednostavne, izravne, jasne i lako izračunljive.
Ali ni poručnica Awn ni gospodarica Radcha nisu
znale da bi u tom trenutku cijeli raspored znamenja
mogao izgledati drukčije da je samo jedan disk pao
malo drukčije. Katkad, prilikom bacanja znamenja,
jedan disk odleti ili se otkotrlja nekamo gdje niste
očekivali i iskrivi cijeli raspored. Da je poručnica Awn
odlučila drukčije, onaj jedan segment, odsječen od
ostalih, dezorijentiran i užasnut idejom da bi pucao
u poručnicu Awn, mogao je okrenuti pištolj prema
Mianaai. A što onda?
U krajnjoj konzekvenci, takav bi postupak
odgodio smrt poručnice Awn i osigurao uništenje
mene kao Esk Jedan. Budući da nisam postojala kao
jedinka, ta me pomisao nije uznemiravala.
Ali i smrt ona osamdeset tri ljudska bića bila bi
odgođena. Poručnica Skaaiat morala bi uhititi
poručnicu Awn - uvjerena sam da je ne bi ustrijelila,
iako bi vjerojatno bilo pravno dopušteno da je to
učinila - ali ne bi pogubila Tanmindanke jer Miaanai
ne bi bila ondje da izda zapovijed. A Jen Shinnan
imala bi vremena i priliku reći ono što ju je
gospodarica Radcha, u stvarnom tijeku događaja,
spriječila da kaže. Što bi to promijenilo?
Možda mnogo toga. Možda baš ništa. Bilo je
previše nepoznanica. Bilo je umiješano previše naoko
predvidivih ljudskih bića koja su, u zbilji, zapravo
balansirala na rubu noža ili su njihove putanje lako
mogle biti skrenute, a ja nikako nisam mogla znati
kako.
Ako namjeravaš učiniti nešto toliko ludo, čuvaj to
za trenutak kad će zaista nešto značiti. Ali budući da
nisam sveznajuća, ne mogu znati kada je taj
trenutak. Možete samo proračunati svoje najbolje
predviđanje. Možete samo baciti znamenje i poslije
pokušati protumačiti rezultat.
 11.

OBJAŠNJENJE ZAŠTO ŽELIM PIŠTOLJ i zašto želim ubiti

Anaander Mianaai trajalo je dugo. Odgovor nije bio
jednostavan - ili, preciznije, jednostavan odgovor
samo bi izazvao dodatna pitanja kod Strigan pa to
nisam ni pokušavala, nego sam odmah krenula s
cijelom pričom od početka i pustila je da izvede
jednostavan odgovor iz dužeg, složenijeg. Kad sam
završila, već je bila kasna noć. Seivarden je spavala i
polako disala, a Strigan je očito bila iscrpljena.
Tri minute nije se čuo nikakav zvuk osim
Seivardenina daha koji je ubrzavao dok je prelazila u
neko stanje bliže budnosti ili ju je pak mučio neki
san.
“Sada znam i tko si”, rekla je Strigan naposljetku,
umorno. “Ili tko misliš da jesi.” Nisam trebala
odgovarati na to. Nakon svega što je čula, vjerovala je
u svoje mišljenje o sebi, a ne u ono što sam joj rekla.
“Zar ti ne smeta,” nastavila je Strigan, “zar ti nikada
nije smetalo što ste robovi?”
“Tko?”
“Brodovi. Ratni brodovi. Tako moćni. Naoružani.
Časnici u brodovima na milost su i nemilost vama u
svakome trenutku. Što vas sprečava u tome da ih sve
pobijete i proglasite se slobodnima? Nikada mi nije
bilo jasno kako Radch uspijeva zadržati brodove
robovima.”
“Ako razmisliš o tome,” rekla sam, “shvatit ćeš da
već znaš odgovor na svoje pitanje.”
 Opet je utihnula i zamislila se. Ja sam nepomično
sjedila. Čekala sam rezultate svog bacanja znamenja.
“Bila si u Garseddu”, rekla je nakon nekog
vremena.
“Jesam.”
“Jesi li poznavala Seivarden? Osobno, mislim.”
“Jesam.”
“Jesi li... Jesi li sudjelovala?”
“U uništenju Garseddaca?” Napravila je potvrdnu
gestu. “Jesam. Svi koji su bili ondje sudjelovali su.”
Napravila je grimasu gađenja, kako mi se činilo.
“Nitko nije odbio.”
“Nisam to rekla.” Zapravo, moja kapetanica je
odbila i zbog toga bila pogubljena. I njezinu je
zamjenu mučila sumnja - nije to mogla skriti od svog
broda - ali nije rekla ništa i učinila je što joj je bilo
rečeno. “Lako je reći da bi ti odbila da si bila ondje,
da bi radije umrla nego sudjelovala u pokolju, ali sve
to izgleda mnogo drukčije kad je stvarno i kada dođe
trenutak da moraš birati.”
Oči su joj se suzile, zbog neslaganja, činilo mi se,
ali ono što sam rekla bila je istina. A onda joj se izraz
promijenio. Razmišljala je, možda o onoj maloj zbirci
artefakata u svome stanu na postaji Dras Annia.
“Znaš li njihov jezik?”
“Znam dva.” Bilo ih je više od deset.
“I znaš njihove pjesme, dakako.” Glas joj je bio
pomalo podrugljiv.
“Nisam imala priliku naučiti ih onoliko koliko sam
htjela.”
 “Što bi učinila da si mogla birati, odbila bi ih
uništiti?”
. “Pitanje nema smisla. Izbor mi nije ponuđen.”
“Ne slažem se”, rekla je, potajno ljutita zbog mojeg
odgovora. “Izbor ti je uvijek bio ponuđen.”
“Garsedd je bio prekretnica.” To nije bio izravan
odgovor na njezinu optužbu, ali nisam mogla smisliti
izravan odgovor koji bi shvatila. “Bilo je to prvi put da
brojni radchanski časnici nakon aneksije nisu bili
sigurni jesu li postupili ispravno. Smatraš li i dalje da
Mianaai kontrolira sve Radchance ispiranjem mozga
i prijetnjama da će ih pogubiti? Da, i toga ima, ali
većina građana Radcha, kao i većina drugih ljudi na
mjestima na kojima sam bila, rade ono što se od njih
očekuje, zato što vjeruju da je to ispravno. Nitko ne
voli ubijati ljude.”
Strigan je ispustila sarkastičan zvuk. “Nitko?”
“Rijetki”, ispravila sam se. “Nedovoljno njih da bi
ispunili ratne brodove Radcha. Ali na kraju, nakon
sveg krvoprolića i jada, sve te neprosvijetljene duše
koje bi patile u tami danas su sretni građani. I oni će
se složiti s time ako ih pitaš! Reći će ti da je to bio
sretan dan kad je Anaander Mianaai donijela
civilizaciju k njima.”
“Bi li se njihovi roditelji složili? Ili njihovi djedovi?”
Napravila sam gestu na pola puta između to nije
moj problem i to nije relevantno. “Iznenadila si se kad
si me vidjela kako blago postupam s djetetom. To te
nije trebalo iznenaditi. Zar si mislila da Radchanci
nemaju djece ili ne vole svoju djecu? Zar si mislila da
ne reagiraju na djecu isto kao gotovo svako ljudsko
biće?”
“Kako ste samo puni vrlina!”
“Vrlina nije izolirana, jednostavna stvar.” Zlo je
nužno kako bi postojalo dobro, a dvije strane tog
diska nisu uvijek jasno odijeljene. “Vrlina može
služiti bilo kojem cilju koji ti odgovara. Ipak, postoje
i utjecat će na tvoje postupke. Na tvoje odluke.”
Strigan je frknula. “Hvata me nostalgija za
pijanim filozofskim razgovorima iz mladosti. Ali sada
ne govorimo o apstrakcijama, govorimo o životu i
smrti.”
Izgledi da ću dobiti ono po što sam došla naglo su
se počeli smanjivati. “Snage Radcha tada su prvi put
izazvale smrt na masovnoj razini, bez obnove koja bi
uslijedila poslije. Svi izgledi da nešto dobro - proiziđe
iz onoga što su učinili bili su izgubljeni. To je utjecalo
na sve koji su bili ondje.”
“Čak i na brodove?”
“Na sve.” Čekala sam sljedeće pitanje ili na
zajedljivo Ne žalim vas, ali samo je sjedila u tišini i
promatrala me. “Uskoro nakon toga započeli su prvi
pokušaji diplomatskog kontakta s Presgercima. A
uvjerena sam da je to bio i početak zamjenjivanja
posilnih ljudskim vojnicima. Ne mogu biti posve
sigurna jer je većina toga obavljena u tajnosti, iza
kulisa.”
“Zašto bi se Presgerci miješali u aneksiju
Garsedda?” pitala je Strigan.
Sigurno je vidjela moju reakciju na svoje pitanje
koje je bilo gotovo izravno priznanje da je imala
pištolj; morala je znati - i prije nego što je progovorila
- što će mi to priznanje reći. Ne bi postavila to pitanje
da ga nije vidjela i pregledala ga izbliza. Garseddanke
su dobile te pištolje od Presgeranki. Bile su u
kontaktu s tuđinkama, ma tko da je napravio prvi
korak. Toliko smo izvukli iz zarobljenih predstavnica.
No moje je lice ostalo mirno. “Tko zna zašto Presgerci
rade bilo što? Ali Anaander Mianaai postavio si je isto
pitanje. Zašto su se Presgerci umiješali? Sigurno ne
zato što su htjeli nešto što su Garseddci imali. Mogli
su samo uzeti što god su htjeli.” No znala sam da su
Presgeranke to debelo naplatile Garseddankama.
“A što da su Presgerci odlučili uništiti Radch? U
potpunosti. A imaju takvo oružje.”
“Želiš reći”, odvratila je Strigan zapanjeno, u
nevjerici, “da su Presgerci smjestili Garseddcima
kako bi naveli Anaandera Mianaaija da pregovara.”
“Govorim o Mianaaijevim reakcijama i motivima.
Ne poznajem niti ne razumijem Presgerce. Ali mislim
da bi Presgerci, kada bi željeli nešto potaknuti, to
učinili na vrlo jasan način. Nimalo suptilan. Mislim
da je ovo više bila sugestija. Ako je sve to zaista imalo
veze s njima.”
“Sve je to bila samo sugestija?”
“Oni su tuđinci. Tko bi ih razumio?”
“Ništa što bi mogla učiniti,” rekla je nakon pet
sekunda tišine, “ne bi moglo promijeniti ništa.”
“To je vjerojatno istina.”
“Vjerojatno.”
 “Da su svi koji su...” Tražila sam prave riječi. “Da
su svi koji su bili protiv uništenja Garsedda odbili
izvršiti zapovijed, što bi se dogodilo?”
Strigan se namrštila. “Koliko ih je odbilo?”
“Četiri.”
“Četiri od...?”
“Od više tisuća.” Na svakoj Pravdi, u to doba, bile
su stotine časnica, zajedno s kapetanicom, a ondje
su bili deseci brodova poput mene. K tomu, tu su
Milosti i Mačevi s manjom posadom. “Odanost, duga
navika poslušnosti, želja za osvetom - da, čak i to -
ali ta četiri pogubljenja spriječila su sve ostale da
donesu tako drastičnu odluku.”
“Čak i da su svi odbili poslušati, bilo je više nego
dovoljno takvih poput tebe da izvršite zapovijed.”
Nisam rekla ništa, čekajući promjenu izraza lica
koja će mi reći da je dvaput promislila o tomu što je
upravo rekla. Kad sam ga ugledala, rekla sam:
“Mislim da je moglo ispasti drukčije.”
“Nisi više jedna od tisuća!” povikala je Strigan
nagnuvši se naprijed, neočekivano žestoko.
Seivarden se trgnula iz sna i pogledala Strigan
uzbunjena i još mutnih očiju.
“Nema drugih koji su na rubu pobune”, nastavila
je Strigan. “Nitko te neće slijediti. Čak i kad bi ih bilo,
to ne bi bilo dovoljno. Čak i ako se uspiješ naći licem
u lice s Mianaaijem - odnosno jednim od njegovih
tijela - bit ćeš sama i bespomoćna. Umrijet ćeš ne
postigavši ništa!” Uzrujano je uzdahnula. “Uzmi svoj
novac.” Pokazala je prema mojoj naprtnjači
naslonjenoj na klupu na kojoj sam sjedila. “Kupi
zemlju, kupi kabine na postaji, kupi cijelu postaju!
Živi život koji ti nije bilo dopušteno imati. Nemoj se
žrtvovati nizašto.”
“Kojoj meni se obraćaš?” pitala sam. “Koji mi to
život nije bilo dopušteno imati pa bih ga sad trebala
proživjeti? Da ti šaljem mjesečna izvješća kako bi
mogla odobriti odluke koje donosim?”
To ju je utišalo na punih dvadeset sekunda.
“Breq”, rekla je Seivarden, kao da iskušava zvuk
tog imena u svojim ustima. “Želim otići.”
“Uskoro”, rekla sam. “Budi strpljiva.” Na moje
veliko iznenađenje, uopće se nije pobunila, nego se
naslonila na klupu i rukama obgrlila koljena.
Strigan se na trenutak zamišljeno zagledala u nju,
a zatim se okrenula prema meni. “Moram razmisliti.”
Napravila sam gestu slaganja, a ona je ustala, otišla
u svoju sobu i zatvorila vrata.
“U čemu je njezin problem?” pitala je Seivarden,
posve nesvjesna ironije. Glas joj je bio tek neznatno
prezriv. Nisam odgovorila, samo sam je pogledala ne
promijenivši izraz lica. Rub prekrivača ostavio je
crveno udubljenje preko njezina obraza koje je sada
blijedilo, a njezina odjeća, niltske hlače i pletena
košulja ispod otkopčanog unutarnjeg kaputa bila je
izgužvana i neuredna. Budući da je posljednjih
nekoliko dana redovito jela i nije uzimala kef, koža joj
je dobila malo zdraviju boju, no ipak je izgledala
mršavo i umorno. “Zašto se uopće gnjaviš s njom?”
upitala me ignorirajući moj pogled. Kao da se nešto
promijenilo pa smo se ona i ja iznenada našle na istoj
strani. Postale suputnice.
 Ali nikako ne jednake. To nikada. “Moram obaviti
neki posao.” Preciznije objašnjenje bilo bi besmisleno
ili budalasto ili oboje. “Imaš li problema sa
spavanjem?”
Suptilna promjena u njezinu izrazu lica ukazala
mi je na to da se opet povlači i zatvara. Više nisam
bila na njezinoj strani. Sjedila je tiho deset sekunda
pa sam pomislila da te noći više neće progovoriti, ali
umjesto toga duboko je udahnula i ispustila zrak iz
pluća. “Da. Ja... Moram se malo kretati. Idem van.”
Nešto se u njoj promijenilo, ali nisam znala o
čemu je riječ niti što je to izazvalo.
“Noć je”, rekla sam. “I vrlo je hladno. Uzmi vanjski
kaput i rukavice i nemoj ići predaleko.”
Gestom je pokazala da će poslušati i, što me je još
više zapanjilo, bez ikakve zajedljive primjedbe ili čak
prkosnog pogleda obukla vanjski kaput i rukavice
prije nego što je izašla kroz dvostruka vrata.
No zašto me uopće bilo briga? Možda će odlutati i
smrznuti se, a možda neće. Namjestila sam svoj ležaj
i legla spavati, ne čekajući da vidim hoće li se
Seivarden vratiti živa i zdrava ili neće.
Kad sam se probudila, Seivarden je spavala na
svojoj hrpi prekrivača. Vanjski kaput nije bacila na
pod, nego ga je objesila pokraj ostalih, na kukicu
blizu vrata. Ustala sam i otišla do kuhinjskog
ormarića, gdje sam vidjela nove zalihe hrane.
Donijela je još kruha, a na stolu je bila zdjela sa
zaleđenim komadom mlijeka koji se polako otapao.
Pokraj nje je bila zdjela s komadom masti od snježnih
goveda.
 Čula sam otvaranje vrata Striganine sobe iza
sebe. Okrenula sam se. “On želi nešto”, rekla mi je
tiho. Seivarden se nije ni pomaknula. “Ili smišlja
nešto drugo. Ne bih mu vjerovala na tvome mjestu.”
“I ne vjerujem.” Ubacila sam komad kruha u
zdjelu vode i ostavila ga da se razmekša. “Ali pitam
se što ju je obuzelo.” Strigan me gledala s
podsmijehom. “Njega”, ispravila sam se.
“Vjerojatno pomisao na novac koji nosiš sa
sobom”, primijetila je Strigan. “Mogao bi kupiti
mnogo kefa za to.”
“Ako je tako, to nije problem. Sav je novac
namijenjen tebi.” Osim za moju putnu kartu natrag
uz vrpcu i još malo za hitne slučajeve. A vjerojatno i
za Seivardeninu kartu.
“Što se događa ovisnicima u Radchu?”
“Nema ih.” Strigan je podigla jednu pa drugu
obrvu, u nevjerici. “Barem ne na postajama”,
nadopunila sam se. “Ne možeš postati ovisnik ako te
umjetna inteligencija postaje neprestano promatra.
Na planetu je drukčije. Prevelik je za to. No čak i
ondje, ako dođeš do toga da više ne funkcioniraš,
reeduciraju te i pošalju negdje drugdje.”
“Da ne sramotiš nikoga.” - .
“Radi novog početka. Novo okruženje, nov posao.”
A ako bi netko stigao nekamo iz velike udaljenosti i
preuzeo posao koji bi bilo tko mogao raditi, svi znaju
što je tome razlog, iako to nitko neće spomenuti u
blizini pridošlice. “Muči te što Radchanci nemaju
slobodu uništiti svoj život ili živote drugih građana?”
“Ne bih to tako formulirala.”
 “Dakako da ne bi.”
Naslonila se na dovratak, prekriženih ruku. “Za
nekoga tko želi uslugu - nevjerojatnu, golemu i silno
opasnu uslugu - ponašaš se neočekivano
neprijateljski.”
Gestikulirala sam jednom rukom. Tako je kako je.
“Ali kad imaš posla s njim, to te ljuti.” Pokazala je
glavom prema Seivarden. “Mislim da je to
razumljivo.”
Zaustila sam da kažem Tako mi je drago da
odobravaš, ali prešutjela sam to. Nakon svega, ipak
sam tražila nevjerojatnu, golemu i silno opasnu
uslugu. “Sav novac u kutiji”, rekla sam umjesto toga.
“Dovoljno da kupiš zemlju, kabine na postaji ili čak
postaju.”
“Vrlo malu.” Usne su joj zadrhtale od prigušenog
smijeha.
“I više ga ne bi imala. Opasno je uopće ga vidjeti,
ali zapravo je mnogo gore imati ga.”
“A ti”, rekla je uspravljajući se i spustivši ruke,
posve ozbiljnog glasa, “ćeš ga odnijeti ravno pred
gospodara Radcha. Koji će slijedeći njegov trag doći
ravno do mene.”
“Uvijek će postojati ta opasnost”, složila sam se.
Nisam se namjeravala pretvarati da Mianaai, ako
padnem u njezine ruke, ne bi mogla iz mene izvući
informacije koje je željela, bez obzira na to koliko bih
ih pokušavala sakriti. “Ali ta opasnost postoji od
trenutka kad si ugledala pištolj i nastavit će se sve
dok živiš, dala mi ga ili ne.”
 Strigan je uzdahnula. “To je istina, nažalost. Da
budem iskrena, zaista se želim vratiti kući.”
To je bilo nevjerojatno budalasto. Ali to nije bila
moja briga. Moja briga bila je nabaviti taj pištolj.
Nisam rekla ništa. Nije ni Strigan.
Umjesto toga, navukla je vanjski kaput i rukavice
te izašla kroz dvostruka vrata, a ja sam sjela pojesti
doručak, pokušavajući ne nagađati previše kamo je
otišla te imam li ikakva razloga gajiti nade.
.

Vratila se petnaest minuta poslije noseći široku i

tanku crnu kutiju. Strigan je stavila kutiju na stol.
Doimala se kao da je iz jednog komada, ali kad je
podigla jedan tanki crni sloj, ispod se opet ukazala
crna površina.
Strigan je stajala, čekajući, s poklopcem u
rukama, promatrajući me. Ispružila sam ruku i
prstom nježno dodirnula točku. Od mjesta koje sam
dodirnula počela se širiti smeđa boja i poprimila oblik
pištolja, sada boje identične boji moje kože.
Podignula sam prst i crna je navrla natrag. Zatim
sam podigla još jedan crni sloj, ispod kojeg se
napokon ukazala kutija s predmetima u njoj, no bila
je uznemirujuće i potpuno crna, ispunjena
streljivom.
Strigan je ispružila ruku i dodirnula gornju
površinu crnog sloja koji sam još držala. Sivilo se iz
njezinih prstiju počelo širiti u obliku debele vrpce
namotane kraj pištolja. “Još ne znam što je to. Znaš
li ti?”
 “To je oklop.” Časnice i ljudske vojnikinje nosile
su vanjske jedinice za oklop, umjesto onakvih koje se
usađuju u tijelo. Poput mojeg. Ali prije tisuću godina
sve su imale usadke za oklop.
“Nikada nije aktivirao nijedan alarm niti se
pokazao ni najednom skeneru kroz koji sam prošla.”
To je bilo ono što sam željela. Mogućnost da ušećem
u bilo koju postaju Radcha i da nitko ne zna da sam
naoružana. Mogućnost da nosim oružje u nazočnosti
Anaander Mianaai, a da to nitko ne zna. Većini
Anaanderinih tijela nije trebao oklop. Mogućnost
pucanja kroz njega bila je samo dodatak.
“Kako to radi?” pitala je Strigan. “Kako se skriva?”
“Ne znam.” Spustila sam sloj koji sam držala, a
zatim i onaj gornji.
“Koliko tih gadova misliš da možeš ubiti?”
Podigla sam pogled s kutije i pištolja, nevjerojatno
ostvarenog cilja dvadesetogodišnjih nastojanja koji
se nalazio ispred mene, stvaran i. opipljiv. Meni na
dohvat ruke. Htjela sam reći, Kolikogod uspijem prije
nego što me ubiju. No realno, mogla sam očekivati da
ću uspjeti doći samo do jednog tijela od više tisuća.
Ali isto, nije bilo realno za očekivati da ću ikada
pronaći ovaj pištolj. “To ovisi”, odgovorila sam.
“Ako namjeravaš poduzeti očajnički, beznadni čin
prkosa, neka barem bude dobar.”
Gestom sam pokazala da se slažem. “Namjeravam
zatražiti audijenciju.”
“Hoćeš li je dobiti?”
 “Vjerojatno. Svaki je građanin može zatražiti i
gotovo će je sigurno dobiti. No ja se ne bih predstavila
kao građanin...”
Strigan se podsmjehnula. “Kako ćeš ti uvjeriti
nekoga da nisi iz Radcha?”
“Doći ću do dokova provincijske palače bez
rukavica, ili noseći pogrešne rukavice, objaviti svoje
strano porijeklo i govoriti s naglaskom. To će biti
dovoljno.”
Ona je trepnula pa se namrštila. “Baš i neće.”
“Uvjeravam te da hoće. Vjerojatnost da kao
negrađanin dobijem audijenciju ovisit će o mojem
razlogu za nju.” Taj dio nisam još posve promislila.
Ovisit će o tomu što nađem kad stignem onamo.
“Neke stvari nije dobro planirati previše unaprijed.”
“A što ćeš učiniti s...” Mahnula je rukom prema
usnuloj Seivarden.
Izbjegavala sam si postaviti to pitanje. Od
trenutka kad sam je pronašla, izbjegavala sam
razmišljati više od jednog koraka unaprijed, kad je
bila riječ o tomu što ću sa Seivarden.
“Imaj ga na oku”, rekla je. “Možda je stigao do
točke kad je spreman zauvijek ostaviti kef, ali mislim
da nije.”
“Zašto ne?”
“Nije tražio da mu pomognem.”
Sad je bio red na mene da u čudu podignem
obrve. “Bi li mu pomogla da je tražio?”
“Učinila bih što mogu. Dakako, kako bi liječenje
bilo dugoročno uspješno, morao bi se pozabaviti
problemima koji su ga doveli do toga da počne
uzimati drogu. A ne vidim nikakav znak da je to
spreman učiniti.” U sebi sam se složila, ali nisam
ništa rekla.
“Mogao je u bilo kojem trenutku potražiti pomoć”,
nastavila je Strigan. “Luta uokolo već barem pet
godina. Bilo koji liječnik mogao mu je pružiti pomoć,
da ju je zatražio. Ali to bi značilo da mora priznati da
ima problem. A ne vidim da će se to dogoditi tako
skoro.”
“Bilo bi najbolje da se ona... On vrati u Radch.”
Liječnice u Radchu mogle bi riješiti sve njezine
probleme. I ne bi se zamarale time je li Seivarden
sama zatražila njihovu pomoć i želi li je uopće.
“Neće se vratiti u Radch ako ne prizna da ima
problem.” Napravila sam gestu, nije me briga. “Može
ići kamo želi.”
“Ali ti ga hraniš i sigurno ćeš mu platiti kartu za
put už vrpcu i dalje brodom, u koji ćeš sustav već
krenuti. Ostat će s tobom sve dok mu to bude u
interesu, sve dok dobiva hranu i sklonište. I ukrast
će bilo što ako misli da to može prodati i kupiti novu
dozu kefa.”
Seivarden nije bila snažna ili mentalno bistra kao
nekoć. “Misliš li da će mu to biti lako?”
“Neće”, priznala je Strigan, “ali bit će vrlo
odlučan.”
“Da.”
Strigan je zatresla glavom kao da je želi razbistriti.
“Što ja to radim? Nećeš me poslušati.”
 “Slušam te.”
Ali očito mi nije vjerovala. “To nije moja briga,
znam. Samo...” Pokazala je na crnu kutiju. “Samo
ubij što više Mianaaija možeš. I nemoj ga navesti na
moj trag.”
“Odlaziš?” Naravno da je odlazila, nije bilo potrebe
odgovoriti na tako glupavo pitanje pa se nije ni
trudila. Samo se vratila u svoju sobu, ne rekavši više
ni riječi, te zatvorila vrata za sobom.
Otvorila sam naprtnjaču, izvadila novac iz nje i
stavila ga na stol, a zatim crnu kutiju gurnula u
naprtnjaču. Napravila sam niz dodira na točno
određenim mjestima i kutija je nestala. U naprtnjači
je bila samo složena odjeća i nekoliko paketa sušene
hrane. Zatim sam otišla do mjesta gdje je ležala
Seivarden i gurnula je svojim stopalom u čizmi.
“Probudi se.” Trgnula se i naglo uspravno sjela, a
zatim se naslonila na obližnju klupu, teško dišući.
“Probudi se”, rekla sam opet. “Odlazimo.”
 12.

OSIM TIJEKOM ONIH SATI KADA SU KOMUNIKACIJSKE VEZE

bile prekinute, nikada nisam zaista izgubila osjećaj
povezanosti s Toreninom pravdom. Moji kilometri
hodnika bijelih zidova, moja kapetanica, moje
zapovjednice dekada, poručnice svake dekade,
najmanja gesta svake od njih, njihov svaki dah bili
su mi vidljivi. Nikada nisam izgubila ni svijest o
svojim posilnima, po dvadeset njih u jedinicama
Amaat Jedan, Toren Jedan, Etrepa Jedan, Bo Jedan
i Esk Dva, s nogama i rukama da služe svojim
časnicama i ustima da razgovaraju s njima. Niti s
onim tisućama posilnih smrznutih u hibernaciji.
Nikada nisam gubila iz vida ni plavo-bijelu Shis’urnu
čije je stare podjele i granice izbrisala udaljenost. Iz
te perspektive, događaji u Orsu nisu značili ništa. Bili
su nevidljivi i posve nevažni.
Leteći šatlom osjećala sam da se udaljenost
smanjuje, a svijest da doista jesam brod postajala je
sve jača. Esk Jedan još je više postajao ono što je
oduvijek bio - mali dio mene. Mojom pozornošću više
nisu upravljala ljudska bića i događaji odvojeni od
ostatka broda.
Dok je Esk Jedan bio na planetu, njegovo je
mjesto zauzeo Esk Dva. Njegovi su segmenti
pripremali čaj u zajedničkoj prostoriji dekade Esk za
njezine poručnice - moje poručnice. Ribali su bijele
zidove hodnika ispred kupelji dekade Esk i krpali
odore koje bi se poderale tijekom dopusta. Dvije moje
poručnice sjedile su za pločom za igru u zajedničkoj
prostoriji dekade i brzo i tiho pomicale pločice, a
ostale su promatrale. Poručnice dekada Amaat,
Toren, Etrepa i Bo, zapovjednice dekada, kapetanica
stotine Rubran, administrativne časnice i bolničarke,
razgovarale su, spavale, kupale se, već prema svojem
rasporedu i želji.
Svaka je imala dvadeset poručnica i zapovjednicu
dekade, ali Esk je sada bila moja najniža zauzeta
paluba. Ispod Eska, od Vara nadolje - pola mojih
paluba - bilo je hladno i prazno, iako su skladišta i
dalje bila puna. Praznina i tišina tih prostora u
kojima su nekoć živjele časnice isprva su me
uznemiravali, ali dotad sam se već naviknula.
U šatlu, poručnica Awn sjedila je tiho ispred Esk
Jedan, stisnute vilice. U određenom smislu bilo joj je
fizički udobnije nego ikada na Orsu. Temperatura od
dvadeset stupnjeva bila je prikladnija za jaknu i hlače
njezine odore. Smrad močvarne vode zamijenio je
poznatiji i podnošljiviji miris recikliranog zraka. Ali
skučeni prostori - koji su u njoj, kad je tek stigla na
Toreninu pravdu, izazivali ponos zbog položaja i
uzbuđenje zbog onoga što bi budućnost mogla
donijeti - sada kao da su je ograničavali i zarobljavali.
Bila je napeta i nesretna.
Zapovjednica dekade Esk, Tiaund, sjedila je u
svome sićušnom uredu. U uredu su bila samo dva
stolca i stol naslonjen uz jedan zid, jedva malo veći
od police, bio je to prostor u kojem je moglo stajati
još najviše dvoje ljudi. “Poručnica Awn se vratila”,
rekla sam joj, kao i kapetanici stotine Rubran na
zapovjednoj palubi. Začuo se potmuli udarac kad je
šatl pristao uz brod.
Kapetanica Rubran se namrštila. Bila je
iznenađena i ožalošćena kad je čula vijesti o
iznenadnom povratku poručnice Awn. Zapovijed je
stigla izravno od Anaander Mianaai te je bila
neupitna. Uz .nju je stigla i zapovijed da se ne ispituje
što se dogodilo.
U svome uredu na palubi Esk zapovjednica
Tiaund je uzdahnula, sklopila oči i rekla: “Čaj.”
Sjedila je u tišini dok joj Esk Dva nije donio šalicu i
čajnik, natočio joj čaj i spustio oboje pred nju. “Neka
dođe do mene što prije može.”
Esk Jedan uglavnom je bio usredotočen na
poručnicu Awn koja je izašla iz dizala i uputila se
uskim bijelim hodnicima prema prostorijama dekade
Esk i njezinoj kabini. Očitala sam njezino olakšanje
kad je vidjela da su hodnici prazni, osim segmenata
Esk Dva.
“Zapovjednica Tiaund želi da dođete do nje što
prije možete”, rekla sam poručnici Awn, prenoseći
izravno njoj u uho. Potvrdila je kratkim pokretom
prstiju dok je ulazila u hodnike dekade Esk.
Esk Dva odlazili su s palube i nastavljali niz
hodnik prema skladištu i kapsulama za hibernaciju
koje su ih čekale, a Esk Jedan preuzeli su zadatke
koje su obavljali Esk Dva i pratili poručnicu Awn.
Gore, na bolničkoj palubi, jedna je medicinska
tehničarka počela pripremati sve potrebno da
zamijeni segment Esk Jedan koji je nedostajao.
 Pred vratima svoje male kabine - iste one koja je
prije više od tisuću godina pripadala poručnici
Seivarden - poručnica Awn okrenula se da kaže nešto
segmentu koji ju je slijedio, a zatim je zastala. “Što
je?” pitala je, nakon nekoliko trenutaka. “Nešto ne
valja, zar ne?”
“Oprostite, poručnice”, rekla sam. “U sljedećih
nekoliko minuta medicinska tehničarka priključit će
novi segment. Možda kratko vrijeme neću reagirati.”
“Nećeš reagirati?” rekla je, iznenada zaokupljena
nečime što nisam mogla shvatiti. A zatim su je
preplavile krivnja i bijes. Stajala je pred zatvorenim
vratima svoje kabine, dvaput udahnula, a zatim se
okrenula i vratila se hodnikom prema dizalu.
Živčani sustav novog segmenta mora biti više-
manje funkcionalan prije povezivanja. Pokušali su to
u prošlosti s mrtvim tijelima i nisu uspjeli. Jednako
je bilo s umjetno uspavanim tijelima - veza nikada
nije uspostavljena kako valja. Katkad bi novom
segmentu dali sredstvo za smirenje, ali katkada
tehničarka radije probudi i priključi novo tijelo brzo,
bez ikakvog sredstva za smirenje. To eliminira
zahtjevan korak odabira točno odgovarajuće količine
sredstva za smirenje, ali rezultat je uvijek neugodno
povezivanje.
Ovoj medicinskoj tehničarki nije bilo pretjerano
stalo do moje ugode. Dakako, nije joj bila dužnost da
joj bude stalo.
Poručnica Awn ušla je u dizalo za medicinsku
palubu u trenutku kad je tehničarka pokrenula
vađenje tijela iz kapsule za hibernaciju.
 Poklopac se podigao i na stotinku sekunde tijelo
je ostalo ležati nepomično i ledeno u hibernacijskoj
tekućini.
Medicinska tehničarka zakotrljala je tijelo iz
kapsule na susjedni stol, dok je s njega na sve strane
curila tekućina, a ono se u istome trenutku
probudilo, u grčevima, gušeći se i daveći. Zaštitna
tvar lako sama isklizne iz pluća i grla, ali prvih
nekoliko puta iskustvo je moglo biti prilično odbojno.
Poručnica Awn izašla je iz dizala i krenula niz hodnik
prema Medicinskom odjelu u pratnji segmenta
Osamnaest Esk Jedan.
Medicinska tehničarka brzo se dala na posao i
iznenada sam se našla na stolu (istodobno sam
hodala iza poručnice Awn, dovršavala krpanje odore
koje je Esk Dva prekinuo prije odlaska u skladište,
lijegala sam na svoj mali, uski ležaj, brisala sam stol
u zajedničkoj prostoriji dekade) i mogla sam čuti i
vidjeti, ali nisam imala kontrolu nad novim tijelom, a
užas koji je ono proživljavalo ubrzalo je puls svim
segmentima Esk Jedan. Usta novog segmenta
otvorila su se i zavrištao je, a u pozadini sam čula
smijeh. Zamahala sam rukama, povezi su popustili
pa sam se skotrljala sa stola i pala na pod s visine od
metar i pol uz bolni udar. Nemoj nemoj nemoj,
pomislila sam usmjerivši to prema tijelu, ali ono nije
slušalo. Bilo je bolesno, prestravljeno, umiralo je.
Podiglo se na ruke i koljena i počelo puzati dok mu
se vrtjelo u glavi. Nije ga bilo briga kamo, samo da se
makne.
A onda sam osjetila ruke ispod svojih pazuha
(ostali Esk Jedan nisu se kretali u tome trenutku)
kako me podižu i ugledala poručnicu Awn.
“Upomoć”, zakreštala sam, ali ne na radchanskom.
Vražja tehničarka izvukla je tijelo s lošim glasom.
“Pomozi mi!”
“U redu je.” Poručnica Awn pomaknula se,
obujmila rukama novi segment i privukla me bliže.
Segment je još drhtao, još mu je bilo hladno od
hibernacije i straha. “U redu je. Bit će dobro.”
Segment je hvatao zrak i jecao cijelu vječnost, kako
se činilo i mislila sam da će možda povratiti dok...
Veza napokon nije uspostavljena i dobila sam
kontrolu nad njime. Prekinula sam jecanje.
“Tako”, rekla je poručnica Awn. Užasnuta.
Osjećala je mučninu. “Mnogo bolje.” Vidjela sam da
je opet bijesna ili je to bilo samo novo naglo pojačanje
uzrujanosti koju sam primjećivala od događaja u
hramu. “Nemoj ozlijediti moju jedinicu”, rekla je
poručnica Awn kratko, a ja sam shvatila da govori
medicinskoj tehničarki, iako i dalje gleda u mene.
“Nisam, poručnice”, odgovorila je tehničarka, s
prizvukom prezira u glasu. Vodile su taj razgovor,
samo u dužem i oštrijem obliku, i tijekom aneksije.
Medicinska tehničarka tada je rekla: Pa nije riječ o
osobi. Bilo je u skladištu tisuću godina, to je samo dio
broda. Poručnica Awn požalila se zapovjednici
Tiaund koja nije shvaćala bijes poručnice Awn, a to
je i rekla, ali nakon tog incidenta više nisam imala
posla s tom tehničarkom. “Ako ste tako osjetljivi,”
nastavila je tehničarka, “možda se nalazite na
pogrešnom mjestu.”
 Poručnica Awn ljutito se okrenula i izašla iz
prostorije, ne rekavši više ni riječi. Ja sam se
okrenula prema stolu s osjećajem zebnje. Segment se
već počinjao opirati, a znala sam da ovu tehničarku
neće biti briga ako će me boljeti kada mi usadi oklop
i ostale usadke.
Dok sam se navikavala na novi segment, sve je
bilo pomalo nespretno. Katkad bi mu ispadale stvari
ili bi slao zbunjujuće impulse, nasumične navale
straha ili mučnine. Sve se uvijek činilo pomalo
neuravnoteženo neko vrijeme. No nakon tjedan ili
dva, sve bi se obično smirilo. Barem većinu vremena.
Katkad segment jednostavno ne bi funkcionirao kako
valja pa bi ga morali ukloniti i zamijeniti. Dakako,
provjeravaju tijela prije nego što ih uzmu za posilne,
ali testiranje nije savršeno.
Imalo je glas koji mi se nije sviđao i nije znalo
nijednu zanimljivu pjesmu. Barem ne nijednu koju
već nisam znala. Još se ne mogu otresti slabe, i bez
sumnje iracionalne sumnje da je medicinska
tehničarka odabrala to tijelo kako bi me uzrujala.
.

Nakon što se na brzinu okupala, u čemu sam joj

pomogla, i odjenula novu odoru, poručnica Awn
došla je pred zapovjednicu Tiaund.
“Awn.” Zapovjednica dekade mahnula je
poručnici Awn rukom, pokazujući joj da sjedne u
stolac nasuprot nje. “Drago mi je što si se vratila,
dakako.”
“Hvala vam, zapovjednice”, rekla je poručnica
Awn, sjedeći.
 “Nisam očekivala da ću te vidjeti tako brzo. Bila
sam uvjerena da ćeš biti na planetu još neko
vrijeme.” Poručnica Awn nije odgovorila.
Zapovjednica Tiaund čekala je pet sekunda u tišini,
a onda rekla: “Pitala bih te što se dogodilo, ali imam
zapovijed da ne smijem.”
Poručnica Awn otvorila je usta, udahnula da
nešto kaže, a zatim zastala. Bila je iznenađena.
Nisam joj rekla ništa o zapovijedi da nitko ne smije
pitati što se dogodilo. Zapovijedi da poručnica Awn
ne smije nikomu reći što se dogodilo nije bilo.
Pretpostavljala sam da je to test i bila sam prilično
uvjerena da će ga poručnica Awn proći.
“Loše?” pitala je zapovjednica Tiaund. Silno je
željela znati više. Već i tom jednom riječju mnogo je
riskirala.
“Da, zapovjednice.” Poručnica Awn spustila je
pogled na svoje ruke u rukavicama koje je držala u
krilu. “Vrlo.”
“Ti si kriva?”
“Za sve što se dogodi kad sam na dužnosti
odgovorna sam ja, zar ne?”
“Da”, složila se zapovjednica Tiaund. “Ali teško mi
je zamisliti da bi ti učinila nešto... Neprikladno.” Ta
je riječ imala težinu na radchanskom. Bila je dio
trojstva pravde, prikladnosti i dobrobiti. Upotrijebivši
je, zapovjednica Tiaund implicirala je više od
očekivanja da poručnica Awn slijedi propise ili
pravila ponašanja. Implicirala je da sumnja kako iza
svega stoji neka nepravda. Iako to nije mogla reći
otvoreno - nije znala ništa o tomu što se dogodilo i ni
pred kime ne bi željela ostaviti dojam da jest. da je
poručnicu Awn trebalo kazniti zbog nekog prijestupa,
ne bi javno stala na njezinu stranu, ma kakvo bilo
njezino privatno mišljenje.
Zapovjednica Tiaund je uzdahnula. Možda od
frustracije i znatiželje. “Pa”, nastavila je, s glumljenim
veseljem. “Sad imaš vremena nadoknaditi sve što si
propustila na vježbalištu i u teretani. I kasniš s
obnovom svog streljačkog certifikata.”
Poručnica Awn prisilila se na neveseli osmijeh. Na
Orsu nije bilo teretane niti bilo čega što bi sličilo
streljani. “Da, zapovjednice.”
“I poručnice, molim vas, nemojte ići na
medicinsku palubu ako baš ne morate.”
Vidjela sam da poručnica Awn želi proturječiti i
požaliti se. Ali i to bi bilo ponavljanje ranijeg
razgovora. “Da, zapovjednice.”
“Otpust.”
.

Kad je poručnica Awn napokon ušla u svoju kabinu,

gotovo je bilo vrijeme za večeru. Bio je to formalan
događaj u zajedničkoj prostoriji dekade, s drugim
poručnicama Eska. Poručnica Awn ispričala se,
pozvavši se na iscrpljenost. To nije bila laž. Spavala
je jedva šest sati otkad je otišla s Orsa, gotovo tri
dana ranije.
Sjedila je na svome krevetu, pogrbljena i
zagledana pred sebe, dok ja nisam ušla te joj skinula
čizme i jaknu. “Dobro”, rekla je, sklopila oči i podigla
noge na ležaj. “Shvaćam na što ciljaš.” Zaspala je pet
sekunda nakon što je spustila glavu na jastuk.
 .

Sljedeće jutro osamnaest od dvadeset mojih

poručnica iz Eska stajalo je u zajedničkoj sobi
dekade, pijući čaj i čekajući doručak. Prema običaju,
nisu mogle sjesti bez nadređene poručnice.
Zidovi zajedničke prostorije dekade Esk bili su
bijeli, s plavo-žutom crtom povučenom tik ispod
stropa. Na jednom zidu, preko puta dugog pulta,
visjeli su trofeji iz prethodnih aneksija. Dvije
poderane zastave crvene, crne i zelene boje, krovne
ploče od ružičaste gline prekrivene reljefom s
dizajnom lišća, drevni pištolj (nenapunjen) i njegova
elegantna futrola te ghaonska maska prekrivena
draguljima. Bio je tu i cijeli prozor iz valskaayanskog
hrama. Obojeno staklo bilo je raspoređeno tako da
prikazuje osobu koja u jednoj ruci drži metlu, s tri
manje životinje pod nogama. Sjećam se kako sam
osobno skinula taj prozor i donijela ga onamo. Svaka
zajednička prostorija dekade na brodu imala je
prozor s te zgrade. Ritualna odjeća i oprema hrama
bačena je na ulicu ili je završila u drugim zajedničkim
prostorijama na drugim brodovima. Bilo je
uobičajeno da Radch prihvati svaku novu religiju na
koju bi naišao i ugura njezina božanstva u već
zapanjujuće složeni panteon. Ili da jednostavno kaže
kako je vrhovno božanstvo i stvoriteljica zapravo
Amaat pod drugim imenom te pusti da se sve ostalo
samo razriješi. Neka neobičnost u valskaayanskoj
religiji činila je to osobito teškim pa je rezultat bilo
uništavanje. U nedavnim promjenama zakona
Radcha, Anaander Mianaai legalizirala je
valskaayansku izdvojenu religiju, a guvernerica
Valskaaya vratila im je zgradu hrama. Govorilo se i o
vraćanju prozora, budući da smo u to doba još bile u
orbiti oko Valskaaya, ali naposljetku su ih zamijenile
kopijama. Nedugo potom, dekade ispod Eska bile su
ispražnjene i zatvorene, ali ukrasni prozori s hrama i
dalje su visjeli na zidovima njihovih praznih i
mračnih zajedničkih prostorija.
Ušla je poručnica Issaaia, otišla izravno do
Torenine ikone u niši u kutu i odmah zapalila tamjan
u crvenoj zdjeli ispod ikoninih nogu. Šest časnica se
namrštilo, a dvije su počele tiho i iznenađeno
mrmljati. Progovorila je poručnica Dariet. “Zar Awn
ne dolazi na doručak?”
Poručnica Issaaia okrenula se prema poručnici
Dariet s izrazom iznenađenja koji nije, koliko sam
vidjela, odražavao njezine prave osjećaje i rekla:
“Amaatina milosti! Posve sam zaboravila da se Awn
vratila.”
U stražnjem dijelu skupine, zaštićena od pogleda
poručnice Issaaije, jedna vrlo mlada poručnica
uputila je pogled drugoj vrlo mladoj poručnici.
“Sve je tako tiho”, nastavila je poručnica Issaaia.
“Teško je povjerovati da se zaista vratila.”
“Tišina i hladan pepeo”, citirala je vrlo mlada
poručnica, odvažnija od svoje kolegice koja joj je zbog
toga uputila znakovit pogled. Citirana pjesma bila je
elegija za nekoga čiji su posmrtni obredi namjerno
zanemareni. Vidjela sam poručnicu Issaaiju kako
reagira ambivalentno. Sljedeći je stih govorio o hrani
koja nije donesena kao žrtva za mrtve pa je mlada
poručnica vjerojatno kritizirala poručnicu Awn zbog
toga što večer prije nije došla na večeru, a tog je jutra
kasnila na doručak.
“To zaista jest Esk Jedan”, rekla je druga
poručnica, krijući smiješak zbog duhovitosti vrlo
mlade poručnice, promatrajući pozorno segmente
koji su trenutačno postavljali tanjure s ribom i voćem
na pult. “Možda ga je Awn odučila od njegovih loših
navika. Nadam se da jest.”
“Esk Jedan, zašto si tako tiho?” pitala je
poručnica Dariet.
“Nemoj da sad počne”, zagunđala je druga
poručnica. “Prerano je za tu buku.”
“Ako je to učinila Awn, svaka joj čast”, rekla je
poručnica Issaaia. “Ipak je malo zakasnila.”
“Kao i sad”, rekla je poručnica koja je stajala
pokraj poručnice Issaaije. “Daj mi hranu dok još
živim.” Još jedan citat i još jedna referenca na
posmrtne obrede i odgovor za slučaj da je vrlo mlada
poručnica usmjerila uvredu u pogrešnom smjeru.
“Hoće li doći ili neće? Ako neće, neka tako kaže.”
U tom je trenutku poručnica Awn bila u kupelji,
a ja sam joj pomagala. Mogla sam reći poručnicama
u zajedničkoj sobi da će poručnica Awn uskoro stići,
ali nisam rekla ništa, samo sam provjerila
temperaturu čaja u staklenoj šalici svake poručnice i
nastavila postavljati tanjure za doručak.
Blizu svog skladišta oružja očistila sam svojih
dvadeset pištolja kako bih ih mogla pohraniti zajedno
sa streljivom. U kabinama svojih poručnica počela
sam mijenjati posteljinu na krevetima. Časnice
dekada Amaat, Toren, Etrepa i Bo već su počele s
doručkom i živahno su čavrljale. Kapetanica je
doručkovala sa zapovjednicama dekada, uz tiši i
ozbiljniji razgovor. Približavao mi se jedan od mojih
šatlova, prevozeći četiri poručnice iz dekade Bo koje
su se vraćale s dopusta. Bile su vezane u svojim
sjedalima jer su spavale. Neće biti sretne kada se
probude.
“Brode,” rekla je poručnica Dariet, “hoće li nam se
poručnica Awn pridružiti na doručku?”
“Hoće, poručnice”, rekla sam glasom segmenta
Šest Esk Jedan. U kupelji sam izlila vodu preko
poručnice Awn, koja je stajala zatvorenih očiju na
rešetki iznad odvoda. Disanje joj je bilo mirno, ali
puls joj je bio malo ubrzan, a pokazivala je i druge
znakove stresa. Bila sam uvjerena da je namjerno
kasnila kako bi imala kupelj samo za sebe. Ne zato
što se ne bi znala nositi s poručnicom Issaaijom - to
je sigurno mogla - nego zato što je još bila uzrujana
zbog događaja prethodnih dana.
“Kada?” pitala je poručnica Issaaija, blago se
namrštivši.
“Oko pet minuta, poručnice.”
Začuo se cijeli zbor gunđanja. “Tiše, poručnice”,
ukorila ih je poručnica Issaaia. “Ipak nam je ona
nadređena. Morale bismo imati strpljenja s njom.
Vratila se tako iznenada, a sve smo mislile da je
Božanska nikada neće pustiti da ode iz Orsa.”
“Možda je otkrila da ipak nije tako dobar odabir”,
podsmjehnula se poručnica pokraj poručnice
Issaaije. Bila je bliska poručnici Issaaiji na više
načina. Nijedna od poručnica nije znala što se
dogodilo i nije smjela pitati. Dakako, ja nisam rekla
ništa.
“To je malo vjerojatno”, rekla je poručnica Dariet,
glasom za nijansu glasnijim nego inače. Bila je
ljutita. “Ne nakon pet godina.” Uzela sam čajnik s
pulta, otišla do poručnice Dariet i natočila jedanaest
mililitara čaja u gotovo punu zdjelicu koju je držala.
“Dakako, tebi je poručnica Awn draga”, rekla je
poručnica Issaaia. “Svima nam je draga, ali nema
potrebno porijeklo. Nije rođena za ovo. Mora se silno
truditi da postigne ono što je nama prirodno. Ne bi
me iznenadilo da je pet godina najviše što može
podnijeti, a da ne pukne.” Pogledala je praznu
zdjelicu u svojoj ruci. “Trebam još čaja.”
“Misliš da bi bolje obavila posao da si bila na
Awninu mjestu”, primijetila je poručnica Dariet.
“Ne zamaram se hipotetičkim pitanjima”,
odvratila je poručnica Issaaia. “Činjenice su takve
kakve jesu. Postoji razlog zašto je Awn postala najviše
rangirana poručnica dekade Esk prije nego što je
ijedna od nas stigla ovamo. Očito ima neke
sposobnosti ili nikada ne bi uspjela postići ni to, ali
dosegla je svoje granice.” Tih žamor slaganja.
“Roditelji su joj kuhari”, nastavila je poručnica
Issaaia. “Sigurno su sjajni u onome što rade.
Uvjerena sam da bi Awn vrhunski upravljala
kuhinjom.”
Tri su se poručnice počele cerekati. “Zbilja?” rekla
je poručnica Dariet napetim i oštrim glasom.
Napokon odjevena, u odori besprijekornoj koliko sam
to mogla postići, poručnica Awn izašla je iz garderobe
u hodnik, pet koraka od zajedničke sobe dekade.
Poručnica Issaaia primila je na znanje
raspoloženje poručnice Dariet s uobičajenom
ambivalentnošću. Poručnica Issaaia bila je više
rangirana, ali kuća poručnice Dariet bila je starija i
bogatija od kuće poručnice Issaaije, a ogranak kuće
iz kojeg je potjecala poručnica Dariet bio je pod
izravnom zaštitom istaknutog ogranka same
Mianaai. U teoriji to nije bilo važno. Samo u teoriji.
Svi podaci koje sam primala od poručnice Issaaije
to jutro ukazivali su na srdžbu koja je postajala sve
jačom. “Upravljanje kuhinjom posve je pristojan
posao”, rekla je poručnica Issaaia. “Ali mogu samo
zamisliti koliko je teško biti rođen u obitelji sluškinja
i umjesto preuzimanja položaja koji ti zaista pripada,
biti bačen u položaj koji zahtijeva velik autoritet. Nije
svatko za časnicu.” Vrata su se otvorila baš u
trenutku kad je poručnica Issaaia izgovarala zadnju
rečenicu, a u prostoriju je ušla poručnica Awn.
Zavladala je tišina. Poručnica Issaaia izgledala je
smireno i nezabrinuto, ali osjećala se posramljeno.
Očito nije namjeravala - niti bi se ikada usudila - reći
takvo što u lice poručnici Awn.
Progovorila je samo poručnica Dariet. “Dobro
jutro, poručnice.”
Poručnica Awn nije odgovorila, nije je ni
pogledala, samo je otišla u kut prostorije gdje se
nalazio oltar dekade s malom figurom Toren i zdjelom
tinjajućeg tamjana. Poručnica Awn naklonila se
figurici, a zatim pogledala zdjelicu s tamjanom, blago
se namrštivši. Kao i prije, mišići su joj bili napeti, a
puls ubrzan. Znala sam da je vrlo lako mogla pogoditi
sadržaj ili barem smjer razgovora prije svog ulaska,
znajući tko to nije prikladan za časnicu.
Zatim se okrenula. “Dobro jutro, poručnice.
Ispričavam se što ste me čekale.” Bez daljnjeg uvoda
započela je jutarnju molitvu. “Cvijet pravde je mir...”
Ostale su se uključile, a kad su završile, poručnica
Awn otišla je do svog mjesta na čelu stola i sjela. Prije
nego što su se ostale imale vremena smjestiti,
postavila sam čaj i doručak pred nju.
Poslužila sam ostale, a poručnica Awn uzela je
gutljaj čaja i počela jesti. Poručnica Dariet podigla je
pribor za jelo. “Lijepo je što ste se vratili.” Glas joj je
bio jedva primjetno napet, no morala se silno truditi
kako bi suspregla bijes.
“Hvala”, rekla je poručnica Awn i uzela još jedan
zalogaj ribe.
“I dalje trebam čaj”, rekla je poručnica Issaaia.
Časnice za stolom bile su napete i tihe, promatrajući.
“Tišina je ugodna, ali možda je došlo do pada
učinkovitosti.”
Poručnica Awn je prožvakala zalogaj, progutala ga
i popila još jedan gutljaj čaja. “Molim?”
“Uspjeli ste utišati Esk Jedan,” objasnila je
poručnica Issaaia, “ali...”
Podigla je praznu zdjelicu.
U tom sam trenutku bila iza nje s čajnikom i
natočila joj čaj, ispunivši zdjelicu. Poručnica Awn
podigla je ruku u rukavici i napravila gestu kako bi
ukazala da se poručnica Issaaia nepotrebno požalila.
“Nisam utišala Esk Jedan.” Pogledala je segment koji
je držao čajnik i namrštila se. “Barem ne namjerno.
Pjevaj ako želiš, Esk Jedan.” Nekoliko je poručnica
zagunđalo. Poručnica Issaaia neiskreno se
nasmiješila.
Poručnica Dariet je zastala, s komadićem ribe na
pola puta do usta. “Meni se pjevanje sviđa. Lijepo je.
A i naša je posebnost.”
“Nije, nego nas sramoti”, odvratila je poručnica
bliska s poručnicom Issaaijom.
“Ja se ne osjećam osramoćeno”, rekla je
poručnica Awn, pomalo ukočeno.
“Dakako da ne”, rekla je poručnica Issaaia, a
dvosmislenost njezinih riječi krila je zlobu. “Zašto si
onda tako tiho, Esk Jedan?” -
“Imala sam posla, poručnice”, odgovorila sam. “I
nisam htjela ometati poručnicu Awn.”
“Tvoje me pjevanje ne smeta, Esk Jedan”, rekla je
poručnica Awn. “Žao mi je ako si mislila da je tako.
Molim te, pjevaj ako želiš.”
Poručnica Issaaia podigla je obrvu. “Isprika? I
molim te! To je ipak malo previše?”
“Pristojnost”, dometnula je poručnica Dariet,
neuobičajeno čistunski, “je uvijek prikladna i donosi
dobrobit.”
Poručnica Issaaia se podsmjehnula. “Hvala,
majko.” Poručnica Awn nije rekla ništa.
.
Četiri i pol sata nakon doručka stigao je šatl na kojem
su bile četiri poručnice iz dekade Bo, one koje su se
vraćale s dopusta.
Prethodna tri dana provele su u pijančevanju i
nisu prestale sve do trenutka kad su napustile
postaju Shis’urne. Prva od njih koja je ušla na brod
blago je zateturala, a zatim sklopila oči. “Bolničarku”,
uzdahnula je.
“Očekuje vas”, rekla sam putem segmenta Bo
Jedan koji sam smjestila onamo. “Trebate li pomoć
do dizala?”
Poručnica je napravila slabašan pokušaj da
odmahne rukom na moju ponudu, a zatim polako
krenula niz hodnik, naslanjajući se ramenom o zid
kako ne bi pala.
Ušla sam u šatl i izašla iz dometa svoje umjetno
stvorene gravitacije - šatl je bio premali da bi imao
svoju. Dvije časnice, koje su i same još bile pijane,
pokušavale su probuditi četvrtu, koja je ležala
onesviještena na svome sjedalu. Pilotkinja - najniže
rangirana časnica dekade Bo - sjedila je ukočena i
napeta. Isprva sam pomislila da je razlog tomu smrad
prolivenog arracka i bljuvotine - srećom, ono prvo su
poručnice prolile samo po sebi, i to još na postaji, a
gotovo sve od potonjeg završilo je u za to
namijenjenim otvorima - no tada sam pogledala
(segment Bo Jedan je pogledao) prema krvi i vidjela
tri Anaander Mianaai kako sjede tihe i nepomične na
stražnjim sjedalima. Za mene nisu bile ondje. To je
značilo da su se potajno ukrcale na postaji Shis’urne
i rekle pilotkinji da me ne obavijesti o tome. Ostale
su, pretpostavljala sam, bile previše pijane da bi je
primijetile. Sjetila sam se kako me na planetu pitala
kad me posljednji put posjetila, a ja sam odgovorila
neobjašnjivom laži. Njezin istinski posljednji posjet
bio je sličan ovome.
“Gospodarice”, rekla sam kad su tri preostale
poručnice iz dekade Bo izašle. “Obavijestit ću
kapetanicu stotine.”
“Nemoj”, rekla je jedna Anaander. “Tvoja Var
paluba je prazna.”
“Jest, gospodarice”, potvrdila sam.
“Boravit ću ondje dok sam na brodu.” Ništa više.
Ni zašto ni koliko dugo. Ili kad ću smjeti reći
kapetanici što radim. Morala sam slušati zapovijedi
Anaander Mianaai jer su imale prednost čak i pred
onima moje kapetanice, ali rijetko bih dobila
zapovijedi jedne, a da druga ne zna za njih. Bilo mi je
nelagodno zbog toga.
Poslala sam segmente Esk Jedan da izvuku Var
Jedan iz skladišta i počela grijati jedan dio palube
Var. Tri Anaander Mianaai odbile su moju ponudu da
im pomognem s prtljagom. Same su odnijele svoje
stvari do palube Var.
To se već dogodilo, u sustavu Valskaay. Moje
donje palube bile su uglavnom prazne jer je većina
postrojbi bila izvan skladišta, na terenu. Taj je put
boravila na palubi Esk. Što je tada željela i što je
učinila?
Na svoj užas, shvatila sam da mi misli zaobilaze
odgovor koji je ostajao mutan i nevidljiv. To nije bilo
kako valja. Ni najmanje.
 Između paluba Esk i Var bio je izravan pristup
mojem mozgu. Što je učinila dok smo bile u sustavu
Valskaay, a ja se toga nisam mogla sjetiti, i što se
spremala učiniti sada?
 13.

DALJE NA JUGU SNIJEG I LED više nisu bili vječni, iako je

i dalje bilo hladno za one koji nisu bili s Nilta. Žiteljke
Nilta smatrale su regiju oko ekvatora nekom vrstom
tropskog raja u kojem može rasti žito i u kojem
temperature lako prelaze i osam ili devet stupnjeva.
Veći dio velikih gradova Nilta nalazi se u
ekvatorijalnom pojasu ili blizu njega.
Isto vrijedi i za ono jedino po čemu bi se planet
možda mogao smatrati poznatim - staklene mostove.
Riječ je o crnim trakama širokim oko pet metara
koje se u blagim krivuljama pružaju preko rovova čija
su širina i dubina gotovo istovjetne, a te se
udaljenosti mjere kilometrima. Nemaju kabela,
stupova ni drugih držača. Samo crni luk koji se pruža
od jedne do druge litice. S donje strane mosta vise
spirale i šipke od bojenog stakla, u fantastičnim
kombinacijama, a katkad se pružaju i u stranu.
I sami mostovi su, prema svim opažanjima,
izrađeni od stakla, iako staklo nikako ne bi moglo
izdržati naprezanje kojem se ti mostovi izlažu. Čak i
njihova vlastita težina bila bi prevelika, budući da
vise bez potpornja. Mostovi nemaju ograde ni
rukohvata, rubovi su otvoreni ponoru, kilometrima
niže, skup cijevi debelih stijenki, svaka široka metar
i pol, prazna i glatka iznutra. I cijevi su od istog
materijala kao mostovi. Nitko ne zna koja je bila
namjena mostova i cijevi ispod njih ni tko ih je
izradio. Kad su ljudska bića kolonizirala Nilt,
pronašli su ih takve kakvi jesu.
Teorija je pregršt, a svaka je manje uvjerljiva od
prethodne. U mnogima se spominju hipotetska
međudimenzijska bića - koja su, navodno, stvorila ili
oblikovala ljudski rod za svoje svrhe ili ostavila
poruke ljudskim bićima da ih dešifriraju, iz nekih
opskurnih razloga. Ili su pak zli i žele uništiti sve
oblike života. A mostovi su, nekako, bili dio njihova
plana.
Drugi podskup teorija tvrdio je da su mostove
podigla ljudska bića - neka drevna, davno izgubljena,
fantastično napredna civilizacija koja je ili izumrla
(polako i jadno ili spektakularno, zbog neke
katastrofalne pogreške) ili prešla na višu razinu
postojanja. Zastupnice takvih teorija često tvrde i da
je Nilt, zapravo, mjesto na kojemu je čovječanstvo
nastalo. Gotovo svugdje gdje sam bila smatralo se da
je planet s kojeg je prvotno poteklo čovječanstvo
nepoznat, obavijen velom tajne. Zapravo nije, kao što
može otkriti svatko, samo ako se potrudi čitati o
tome, ali je vrlo, vrlo, vrlo daleko od svega ostalog i
nije posebno zanimljivo mjesto. Ili barem nije ni
približno zanimljivo kao očaravajuća ideja da vaš
narod nije pridošlica na svoj planet, nego da se samo
vratio na mjesto na koje pripada od početka vremena.
Takvih tvrdnja ima na svakome planetu s barem
osnovnim preduvjetima za ljudski život.
Most kod Therroda nije bio posebna turistička
atrakcija. Šareno staklo koje je tvorilo blistavu
arabesku većinom se razbilo tijekom tisuća godina,
ostavljajući ga gotovo golim. A i Therrod je još previše
daleko na sjeveru da bi onima koji nisu s Nilta bilo
ugodno. Posjetiteljice s drugih planeta obično se
zadržavaju oko bolje očuvanih mostova na ekvatoru,
kupe prekrivao od dlake snježnih goveda koje su
ručno vezle majstorice tog zanata u nepodnošljivo
hladnim dijelovima planeta (iako su ih gotovo sigurno
izrađivali strojevi, masovno, u tvornici nekoliko
kilometara od trgovine suvenira), prisile se progutati
nekoliko smrdljivih gutljaja fermentiranog mlijeka pa
se vrate kući razveseljavati prijateljice i suradnice
pričama o svojoj avanturi.
Sve sam to saznala u nekoliko minuta nakon što
sam shvatila da ću morati posjetiti Nilt kako bih
ostvarila svoj cilj.
Therrod se nalazio uz rub široke rijeke u čijoj su
struji plutale i sudarale se gromade zeleno-bijelog
leda, a na obali su prvi čamci te sezone već izvučeni
na suhi dok. Na suprotnoj strani grada, tamni i
golemi luk mosta prekidao je ionako već silno
razvučeni niz kuća. Južni rub grada sastojao se od
parkirališta za letjelice i velikog kompleksa plavo-
žutih zgrada koje su, činilo se, predstavljale neki
bolnički centar, vjerojatno najveći te vrste u širem
području. Kompleks je bio okružen blokovima zgrada
s trgovinama i zalogajnicama te nizovima kuća,
ružičastih, narančastih, žutih ili crvenih, prekrivenih
prugama, cik-cak ili križnim uzorcima.
Letjele smo pola dana. Ja bih možda letjela cijelu
noć, mogla sam to, ali ne bi bilo ugodno. No nije bilo
potrebe za žurbom. Sletjela sam na prvi prazan
parkirni prostor, kratko rekla Seivarden da izađe, a
zatim to i sama učinila. Prebacila sam naprtnjaču
preko ramena, platila parkirališnu pristojbu,
onesposobila letjelicu na jednak način kao i kod
Strigan i krenula prema gradu, ni ne pogledavši prati
li me Seivarden.
Sletjela sam blizu zgrade bolnice. Neke od okolnih
stambenih zgrada bile su luksuzne, ali većina ih je
nudila smještaj u najam koji je bio manji i manje
udoban od onog u selu gdje sam pronašla Seivarden,
ali je bio malo skuplji. Pokraj mene su prolazili
južnjakinje u šarenim kaputima, govoreći jezik koji
nisam razumjela. Ostale su govorile jezikom koji sam
znala, a srećom, na tom su jeziku bili i znakovi i
putokazi.
Odabrala sam smještaj - barem prostraniji od
najjeftinijeg, veličine kapsula za hibernaciju - i odvela
Seivarden u prvu zalogajnicu koja je izgledala
pristojno, a nije bila pretjerano skupa.
Čim smo ušle Seivarden je pogledom prešla preko
polica s bocama na suprotnom zidu. “Imaju arrack.”
“Bit će nevjerojatno skup”, rekla sam, “i vjerojatno
ne baš dobar. Ne proizvode ga ovdje. Umjesto toga
popij pivo.”
Pokazivala je znakove stresa i blago se trzala od
brojnih jarkih svjetala pa sam očekivala neki
razdražljivi ispad, ali samo je napravila gestu
slaganja. Zatim je nabrala nos s blagim gađenjem.
“Od čega izrađuju pivo ovdje?”
“Od žita. Raste blizu ekvatora. Ondje je manje
hladno.” Pronašle smo mjesto za sjedenje na
klupama koje su bile postavljene-uz duge stolove, a
konobarica nam je donijela pivo i zdjele nečega za što
je tvrdila da je specijalitet kuće. Ekstra divno jedenje,
da rekla je, na posve unakaženom radchanskom, no
hrana je zaista bila prilično dobra i pokazalo se da u
njoj ima i pravog povrća, tanko narezanog kupusa
između svega ostalog, ma što to bilo. Manji komadići
doimali su se poput mesa - vjerojatno snježnog
goveda. Seivarden je prerezala jedan od većih
komada žlicom i otkrila da je iznutra bijel. “Vjerojatno
sir”, rekla sam.
Napravila je grimasu. “Zašto ova bića ne jedu
pravu hranu? Zar ne znaju za bolje?”
“Sir je prava hrana. Kupus također.”
“Ali ovaj umak...”
“Ima dobar okus.” Uzela sam još jednu žlicu.
“Cijelo ovo mjesto ima neobičan miris”, pobunila
se.
“Samo jedi.” Sumnjičavo je pogledala u svoju
zdjelu, zagrabila punu žlicu hrane i pomirisala je.
“Ne može mirisati gore od onog fermentiranog
mlijeka”, rekla sam.
Gotovo se nasmiješila. “Ne može.”
Zagrabila sam još jednu žlicu, razmišljajući o
implikacijama njezinog poboljšanog ponašanja.
Nisam bila sigurna što to govori o njezinu stanju
duha, njezinim namjerama i o tome što misli tko je.
Možda je Strigan imala pravo i Seivarden se, zasad,
odlučila na najisplativiji pristup - ne ljutiti osobu
koja je hrani, ali to će se promijeniti čim bude imala
i druge mogućnosti.
S drugog stola dozvao nas je visok glas. “Bok!”
 Okrenula sam se i vidjela kako mi djevojčica s
kojom sam igrala Tiktik maše s mjesta gdje je sjedila
sa svojom majkom. Na trenutak sam bila
iznenađena, ali bile smo blizu bolnice, a znala sam
da su ovamo dovele svoju ozlijeđenu rođakinju i stigle
su iz istog smjera kao i mi pa su vjerojatno parkirale
letjelicu na istoj strani grada. Nasmiješila sam se i
kimnula joj, a ona je ustala i došla do mjesta gdje
sam sjedila. “Tvojem prijatelju je bolje!” rekla je
veselo. “Baš dobro. Što to jedete?”
“Ne znam”, priznala sam. “Konobar je rekao da je
to specijalitet kuće.”
“To je vrlo dobro. Ja sam to jela jučer. Kad ste
stigli? Ovdje je tako toplo, kao da je već ljeto. Ne mogu
zamisliti kako je dalje na sjeveru.” Očito je imala
vremena vratiti svoje uobičajeno raspoloženje nakon
nesreće koja ju je dovela u Striganinu kuću.
Seivarden ju je gledala neveselim pogledom, držeći
žlicu u ruci.
“Ovdje smo tek jedan sat”, rekla sam. “Samo ćemo
prenoćiti i nastavljamo do vrpce.”
“Mi ćemo ostati ovdje dok ujaku noge he budu
bolje. To će vjerojatno biti sljedeći tjedan.” Namrštila
se brojeći dane. “Malo dulje. Spavamo u letjelici.
Užasno je neudobno, ali mama kaže da je cijena
smještaja ovdje prava pljačka.” Sjela je na kraj klupe,
pokraj mene. “Nikada nisam bila u svemiru. Kako je
to?”
“Vrlo je hladno. Čak bi i tebi bilo hladno.” To joj je
bilo smiješno, pa se malo nasmijala. “Dakako, nema
zraka ni gravitacije pa sve samo lebdi.”
 Namrštila se prema meni, hineći ljutnju.
“Znaš što mislim.” Pogledala sam prema mjestu
gdje je njezina majka mirno sjedila i jela. Nije se
doimala zabrinuto. “Zaista nije posebno uzbudljivo.”
Djevojčica je gestom pokazala da joj je svejedno.
“Jao! Pa ti voliš 'glazbu. Večeras u blizini nastupa
jedna pjevačica.” Upotrijebila je riječ koju sam ja
pogreškom odabrala, a ne onu kojom me ispravila u
Striganinoj kući. “Nismo je išli gledati sinoć jer
naplaćuju. Osim toga, ona mi je rođakinja. Zapravo,
malo dalja rođakinja. Zapravo je teta kćeri majčine
sestrične. To je dovoljno blizu. Čula sam je na
zadnjem obiteljskom okupljanju. Vrlo je dobra.”
“Sigurno ću otići. Gdje točno nastupa?”
Kazala mi je kako se zove lokal, a zatim rekla da
mora završiti večeru. Promatrala sam je kako se
vraća majci koja je samo kratko podigla pogled i
kimnula mi, na što sam joj ja uzvratila kimanjem.
.

Mjesto koje je djevojčica spomenula bilo je samo

nekoliko vrata dalje, u dugoj zgradi niskoga krova čiji
je stražnji zid bio sav u kapcima, sada otvorenim
prema ograđenom dvorištu u kojem su žiteljke Nilta
sjedile bez kaputa na temperaturi od jednog stupnja,
pile pivo i tiho slušale žensku osobu koja je gudalom
svirala žičani instrument kakav nikada prije nisam
vidjela.
Tiho sam naručila pivo za sebe i Seivarden, a
zatim smo sjele s unutarnje strane kapaka gdje je
bilo malo toplije nego u dvorištu jer nije bilo
povjetarca, pokraj zida na koji smo se mogle
nasloniti. Nekolicina ljudskih bića okrenula se kako
bi nas pogledala, zurila trenutak, a zatim se, više ili
manje pristojno, okrenula.
Seivarden se nagnula tri centimetra u mojem
smjeru i prošaptala: “Zašto smo ovdje?”
“Da slušamo glazbu.”
Podigla je obrvu. “Ovo je glazba!”
Okrenula sam se i izravno je pogledala. Ona se
blago trgnula. “Oprosti, samo...” Bespomoćno je
gestikulirala.
Radchanke imaju žičane instrumente, zapravo
više različitih, stečenih putem nekoliko aneksija, ali
sviranje u javnosti smatra se pomalo sablažnjivim jer
glazbenica mora svirati golim rukama ili rukavicama
tako tankim da su bile gotovo besmislene. A ova
glazba - duge, spore, neujednačene fraze čiji je ritam
radchansko uho teško slijedilo i oštar, britak ton
instrumenta - nije bila ono što je Seivarden odgojena
da bi cijenila. “Tako je...”
Ženska osoba za obližnjim stolom okrenula se
prema nama i utišala nas šuštavim zvukom iz usta.
Gestom sam pokazala slaganje i prijekorno pogledala
Seivarden. Na trenutak sam ugledala bijes na njezinu
licu i bila sam uvjerena da ću je morati izvesti van,
ali ona je samo duboko uzdahnula, pogledala svoje
pivo i popila gutljaj. Nakon toga je samo bez riječi
gledala pred sebe.
Kad je kompozicija završila, publika je šakama
tiho udarala po stolovima.-Glazbenica je istodobno
izgledala ravnodušno i zahvalno, a zatim je započela
drugu kompoziciju, primjetno bržu i dovoljno glasnu
da mi Seivarden može šapnuti: “Koliko ćemo dugo
biti ovdje?”
“Neko vrijeme”, rekla sam.
“Umorna sam. Želim natrag u sobu.”
“Znaš li gdje je?”
Ona je gestom potvrdila da zna. Ženska osoba za
susjednim stolom opet nas je prijekorno pogledala.
“Idi”, prošaptala sam što sam tiše mogla, a da me
Seivarden, nadala sam se, ipak čuje.
Otišla je. Rekla sam si da ona više nije moja briga.
Bilo da će se vratiti u našu sobu (pomislivši to
čestitala sam si što sam zaključala naprtnjaču u sef
pansiona preko noći, a učinila bih to i da me Strigan
nije upozorila da ne vjerujem Seivarden kad je riječ o
mojim stvarima i novcu) ili besciljno odlutati u grad
ili pasti u rijeku i utopiti se, ništa od toga nije više
imalo veze sa mnom i nisam se trebala brinuti.
Umjesto toga, imala sam vrč posve pristojnog piva i
večer glazbe koja je obećavala dobru pjevačicu i
pjesme koje nikada prije nisam čula. Bila sam bliže
svome cilju nego što sam se ikada nadala da ću biti
pa sam se mogla, barem na jednu večer, opustiti.
.

Pjevačica je bila sjajna, iako nisam razumjela ni riječi

onoga što je pjevala. Nastupila je kasno i dotad je bar
već bio pun ljudskih bića i bučan, no publika bi
povremeno utihnula uz svoje pivo, slušajući glazbu,
a kucanje o stolove između pjesama postalo je glasno
i razmetljivo. Naručila sam dovoljno piva da
opravdam svoj dugi boravak ondje, ali nisam popila
veći dio. Nisam ljudsko biće, ali moje tijelo jest
ljudsko pa bi mi previše piva zatupilo reakcije na
neprihvatljiv način.
Ostala sam prilično dugo, a zatim krenula prema
sobi niz mračnu ulicu, prolazeći u hodu pokraj
parova ili trojaca koji su razgovarali, ignorirajući me.
U maloj sobi pronašla sam Seivarden kako spava
- bila je nepomična i tiho je disala, mlohavog lica i
udova. Neka vrsta mirnoće koju sam vidjela u njoj
sugerirala je da je prvi put vidim kako duboko i
odmorno spava. Na trenutak sam se pitala je li uzela
kef, no znala sam da nema novca, ne poznaje nikoga
na Niltu i ne govori nijedan od jezika koje sam ovdje
dosad čula.
Legla sam pokraj nje i zaspala.
Probudila sam se šest sati poslije i, nevjerojatno,
ali Seivarden je i dalje ležala pokraj mene, još uvijek
spavajući. Mislim da se nije budila dok sam spavala.
Odlučila sam je pustiti da se odmori koliko želi.
Nakon svega, nije mi se žurilo. Ustala sam i izašla.
Kako sam se približavala medicinskom centru, na
ulici je bila sve veća gužva i buka. Kupila sam zdjelicu
vruće mliječne kaše na kiosku uz pločnik i nastavila
dalje cestom koja je skretala oko bolnice i pružala se
dalje prema centru grada. Autobusi su se zaustavljali
i čekali da iz njih izađu putnice i uđu nove pa
nastavljali dalje.
U gužvi sam ugledala poznata lica. Djevojčicu i
majku koje su bile kod Strigan. Vidjele su me. Oči
djevojčice su se raširile, a onda se blago namrštila.
Izraz majčina lica nije se promijenio, ali obje su
skrenule prema meni. Činilo se kao da su se nadale
da će me ugledati.
“Breq”, rekla je djevojčica kad su se zaustavile
ispred mene. Zvučala je i doimala se neuobičajeno
pokunjeno.
“Je li tvoj ujak dobro?” pitala sam.
“Jest, ujak je dobro.” No očito ju je nešto mučilo.
“Tvoj prijatelj”, rekla je majka, bez emocija, kao i
uvijek. I ostala na tomu.
“Da?”
“Naša je letjelica parkirana blizu tvoje”, rekla je
djevojčica, očito se suzdržavajući od prenošenja loših
vijesti. “Vidjeli smo je kad smo se vratili s večere
sinoć.”
“Recite mi što je bilo.” Nisam uživala u napetosti.
Majka se čak namrštila. “Tvoja letjelica više nije
ondje.” Nisam rekla ništa, čekajući ostatak.
“Sigurno sije onesposobila”, nastavila je. “Tvoj je
prijatelj pozvao ljude koji su je odvukli i dali mu
novac za nju.”
Zaposlenici parkirališta vjerojatno nisu ništa
pitali jer su vidjeli Seivarden sa mnom.
“Ali on ne govori nijedan ovdašnji jezik”, pobunila
sam se.
“Mnogo su mahali rukama!” objasnila je
djevojčica, i sama široko gestikulirajući. “Pokazivali
su i govorili vrlo sporo.”
Previše sam podcijenila Seivarden. Zapravo,
trebalo mi je biti očito. Preživjela je putujući od
planeta do planeta, govoreći samo radchanski,
vjerojatno nije imala novca, a opet se uspjela gotovo
predozirati kefom. Vjerojatno više nego jednom.
Znala se snaći, čak i kad se doimala izgubljeno. Bila
je posve sposobna nabaviti ono što želi bez nečije
pomoći. A željela je kef. I nabavila ga je. O mojem
trošku, ali to joj nije bilo važno.
“Znale smo da tu nešto ne valja”, rekla je
djevojčica, “jer si rekla da ste ovdje samo jednu noć
prije puta u svemir, no nitko nas ne bi slušao, mi smo
samo stočarke.” K tomu, s osobom koja bi kupila
letjelicu bez dokumenata i dokaza vlasništva -
letjelicu koja je očito namjerno onesposobljena kako
je ne bi mogao pomaknuti nitko osim vlasnice -
najbolje je ne dolaziti u sukob.
“Time ne želim reći”, dometnula je majka
djevojčice, neizravno, “kakva je osoba tvoj prijatelj.”
Nije mi prijateljica. Nikada mi nije ni bila. “Hvala
vam što ste mi rekle.”
Otišla sam do parkirališta i vidjela da letjelice
zaista nema. Kad sam se vratila u sobu, vidjela sam
da Seivarden još spava. Ili je barem bez svijesti. Pitala
sam se koliko je kefa mogla kupiti od novca koji je
dobila za letjelicu. To sam se pitala samo onoliko
dugo koliko mi je bilo potrebno da uzmem svoju
naprtnjaču iz sefa svratišta, platim za sobu - nakon
ovoga Seivarden će se morati snalaziti sama, a to joj,
čini se, nije predstavljalo problem - i odem potražiti
prijevoz iz grada.

***
Mogla sam ići autobusom, ali prvi je otišao petnaest
minuta prije nego što sam stigla, a drugi ide tek za
tri sata. Jednom na dan, prugom uz rijeku na sjever
je išao vlak, ali kao i autobus, i on je već otišao.
Nisam htjela čekati. Htjela sam otići odavde.
Točnije, nisam htjela ni slučajno više nikada vidjeti
Seivarden, makar i na kratko. Temperatura je u
ovome kraju bila uglavnom iznad ništice, a ja sam
bila posve sposobna hodati na duge udaljenosti.
Sljedeći grad vrijedan spomena, prema zemljovidima
koje sam vidjela, bio je udaljen samo dan hoda ako
krenem preko staklenog mosta pa ravno preko
ravnice, umjesto da slijedim cestu koja je radila velik
zavoj, kako bih izbjegla rijeku i veliki ponor ispod
mosta.
Most je bio nekoliko kilometara od grada. Hodanje
će mi koristiti. U posljednje vrijeme nisam dovoljno
vježbala. A i sam most mogao bi biti zanimljiv.
Krenula sam prema njemu.
Nakon što sam prošla oko pola kilometra, pokraj
soba za najam i zalogajnica koje su okruživale
medicinski centar pa ušla u nešto nalik stambenoj
četvrti - manje zgrade, trgovine hrane i trgovine
odjeće, kompleksi niskih, pravokutnih zgrada
povezanih natkrivenim pločnicima - s leđa mi je
prišla Seivarden. “Breq!” zavapila je hvatajući dah.
“Kamo ćeš?”
Nisam odgovorila, samo sam nastavila brže.
“Breq, dovraga!” .
Zastala sam, ali nisam se okrenula. Razmislila
sam o tomu da joj odgovorim. Nijedan odgovor koji
mi je padao na pamet nije bio ni najmanje suzdržan,
niti bi išta što bih rekla pomoglo. Seivarden me
sustigla.
“Zašto me nisi probudila?” pitala je. Opet sam
znala što bih joj mogla reći, ali sam se suzdržala od
toga da bilo što takvoga kažem naglas. Nastavila sam
hodati.
Nisam se osvrtala. Nije me bilo briga hoće li me
slijediti ili ne. Zapravo, nadala sam se da neće. Mogla
se brinuti za sebe..
“Breq, dovraga!” zazvala me opet. A zatim je
opsovala. Čula sam njezine korake iza sebe, kao i
ubrzano disanje dok me sustizala. Ovaj put nisam
stala, samo sam malo ubrzala korak.
Nakon pet kilometara, tijekom kojih je naizmjence
zaostajala, pa trčala, teško dišući, kako bi me
sustigla, rekla je: “Aatrinih mi sisa, baš si
zlopamtilo.”
Ipak nisam rekla ništa i nisam stala.
Prošao je još jedan sat. Grad je bio daleko iza nas,
a most se već vidio ispred nas. Crni luk iznad ponora,
a ispod njega šiljci i spirale od stakla, sjajno crveni,
jarko žuti, tamnoplavi i mnogo nazubljenih krhotina
drugih boja. Zidovi ponora bili su prošarani crnom,
sivozelenom i plavom, ovdje-ondje bilo je i leda. Ispod
nas, dno ponora bilo je izgubljeno u oblacima. Ispred
njega je bio znak na kojem je na pet jezika pisalo da
je most zaštićeni spomenik i da je pristup dopušten
samo uz dozvolu - kakvu dozvolu i u koju svrhu,
nisam mogla dokučiti, jer nisam razumjela sve
napisane riječi. Ulaz na most priječila je niska
ograda, preko koje sam lako mogla prekoračiti, a u
blizini nije bilo nikoga osim mene i Seivarden. Sam je
most bio širok pet metara, kao i svi ostali, a iako je
vjetar bio prilično jak, nije bio dovoljno jak da me
dovede u opasnost. Krenula sam naprijed,
prekoračila nisku ogradu i izašla na most.
Da sam se bojala visine, vjerojatno bi mi se
zavrtjelo u glavi. Srećom, nisam imala taj problem i
jedini uzrok nelagode bio je to što je iza i ispod mene
bio otvoreni prostor koji nisam mogla vidjeti ako ne
skrenem pozornost s onoga ispred sebe. Moje su
čizme odzvanjale na crnom staklu, a cijela se
struktura blago njihala i tresla na vjetru.
Promjena u vibracijama rekla mi je da me
Seivarden prati.
.

Ono što se potom dogodilo uglavnom je bila moja

pogreška.
Bile smo na pola mosta kad je Seivarden
progovorila. “Dobro, dobro, shvaćam. Ljutita si.”
Zastala sam, ali nisam se okrenula. “Koliko si
dobila za letjelicu?” izgovorila sam naposljetku, samo
jedno od onoga što mi je bilo na umu.
“Što?” Iako se nisam okrenula, vidjela sam njezin
pokret kad se nagnula naprijed i oslonila rukama na
koljena. Opet sam je čula kako teško diše, trudeći se
da glasno govori kako bih je mogla čuti na tom vjetru.
“Koliko kefa?”
“Htjela sam samo malo”, rekla je, ne odgovarajući
na moje pitanje. “Dovoljno da mi kriza popusti.
Trebala sam ga. Ionako nisi platila tu letjelicu.” Na
trenutak sam pomislila da se sjetila kako sam došla
do letjelice, iako se to činilo vrlo malo vjerojatnim. No,
nastavila je. “U naprtnjači imaš dovoljno novca da
kupiš deset letjelica, ali taj novac nije tvoj, pripada
gospodarici Radcha, zar ne? Tjeraš me da hodam
samo zato što si ljutita.”
Stajala sam i dalje okrenuta prema naprijed, dok
mi je vjetar zatezao kaput ispred mene. I dalje sam
pokušavala shvatiti što su njezine riječi značile, što
ili tko je mislila da sam ja. Zašto je mislila da bih se
uopće gnjavila njome.
“Znam što si”, rekla je, dok sam stajala šuteći.
“Sigurno me želiš samo ostaviti, ali ne možeš, zar ne?
Dobila si zapovijed da me vratiš.”
“Što sam to ja?” pitala sam i dalje se ne okrećući.
Glasno, zbog vjetra.
“Nitko, eto tko.” Seivardenin glas bio je pun
prezira. Sad je stajala uspravno, iza mog lijevog
ramena. “Testiranje sposobnosti odvelo te je u
vojsku, kao i milijune ništarija ovih dana, pa misliš
da si zato netko. Uvježbala si naglasak i kako držati
pribor za jelo i klečeći se izborila za ulazak u Posebne
zadatke, a sad sam ja tvoj posebni zadatak. Moraš
me dovesti kući u jednom komadu, iako radije ne bi,
zar ne? Smetam ti, a znam i zašto. Zato što možeš
učiniti što god želiš, klečati pred kime god želiš,
nikada nećeš biti ono za što sam ja rođena biti, a
osobe poput tebe to mrze"
Okrenula sam se prema njoj. Bila sam uvjerena
da je moje lice bez izraza, ali kad su nam se pogledi
susreli, ona se trznula - iako joj je pogled ostao
sluđen - i nagonski napravila tri brza koraka
unatrag.
Preko ruba mosta.
Prišla sam rubu i pogledala dolje. Seivarden je
visjela šest metara niže, s obje se ruke držeći za
složenu spiralu od crvenog stakla, raširenih očiju i
poluotvorenih usta. Podigla je pogled prema meni i
rekla: “Udarila bi me!”
Bilo mi je lako izračunati. Kad bih vezala svu
svoju odjeću, dobila bih duljinu od samo 5,7 metara.
Crveno staklo bilo je povezano s mostom na nekoj
točki ispod njega koju nisam mogla vidjeti. Nije bilo
ni traga ničemu po čemu bi se mogla popeti. Šareno
staklo nije bilo snažno kao sam most. Pretpostavljala
sam da će se crvena spirala slomiti pod
Seivardeninom težinom tijekom sljedećih tri do
sedam sekundi. No to je bilo samo nagađanje. Ipak,
ako bih išla po pomoć, zakasnila bih. Dno ponora još
su skrivali oblaci. Cijevi na njemu bile su samo malo
uže od mojih ispruženih ruku, a i one su bile vrlo
duboke.
“Breq?” Seivardenin glas bio je zadihan i odavao
napor. “Možeš li učiniti nešto?”
Barem nije rekla Moraš učiniti nešto.
“Vjeruješ li mi?” pitala sam.
Oči su joj se još više raširile, a disanje postalo još
isprekidanije. Znala sam da mi ne vjeruje. Bila je uz
mene samo zato što je mislila da sam na zadatku da
je pronađem pa mi ionako ne može pobjeći, te . da je
dovoljno važna Radchu da pošalje nekoga za njom -
pretjerana skromnost nikada nije bila jedna od
Seivardeninih mana - a možda i zato što joj je bilo
dosta bježanja od svijeta i od sebe. Bila je spremna
odustati. Ali ja još nisam shvaćala zašto sam ja s
njom. Od svih časnica s kojima sam služila ona mi
nikada nije bila među miljenicama.
“Vjerujem ti”, slagala je.
“Kad te uhvatim, uključi svoj oklop i obujmi me
rukama.” Na licu joj se pojavila panika, ali više nije
bilo vremena. Uključila sam oklop ispod svoje odjeće
i zakoračila s mosta.
Čim su moje ruke dotaknule njezina ramena,
crveno se staklo razbilo, fragmenti oštrih rubova
razletjeli su se na sve strane, bljeskajući nakratko.
Seivarden je sklopila oči, spustila glavu i zarila lice u
moj vrat te me stisnula rukama dovoljno snažno da
bi mi, da nisam imala oklop, onemogućila disanje.
Zbog oklopa nisam osjetila njezin paničan dah na
svojoj koži, niti zrak koji je jurio pokraj nas, iako sam
ga osjećala. Ali ona nije uključila svoj oklop.
Da nisam bila samo ja i da sam znala potrebne
podatke, mogla sam izračunati koja će biti naša
terminalna brzina i za koliko ćemo je doseći. S
gravitacijom je bilo lako, ali otpor moje naprtnjače i
naših debelih kaputa koji su lelujali oko nas i utjecali
na našu brzinu bio je previše za mene. U vakuumu
bi bilo mnogo lakše izračunati, ali nismo padale u
vakuumu.
No razlika između pedeset i stotinu pedeset
metara u sekundi u tom je trenutku bila samo
apstraktna. Još nisam vidjela dno, mjesto koje sam
pokušavala pogoditi bilo je malo i nisam znala koliko
vremena imamo da prilagodimo našu putanju te
hoćemo li to uopće moći. Sljedećih dvadeset do
četrdeset sekunda nismo imale što raditi nego čekati
i padati.
“Oklop!” povikala sam u Seivardenino uho.
“Prodala sam ga”, odgovorila je. Glas joj se blago
tresao, napinjući se da bude čujan povrh šuštanja
zraka. Lice joj je još bilo pritisnuto uz moj vrat.
Iznenada je bilo sivo. Na izloženim dijelovima mog
oklopa kondenzirala se vlaga i kapljice su letjele s
mene prema gore. Sekundu i tri i pol desetinke poslije
ugledala sam tlo i na njemu gusto zbijene tamne
krugove. Bili su krupniji, a time i bliži, nego što mi se
to sviđalo. Navala adrenalina iznenadila me je.
Vjerojatno sam se previše naviknula na padanje.
Okrenula sam glavu i pokušala pogledati preko
Seivardenina ramena u ono što je bilo izravno ispod
nas.
Moj je oklop bio osmišljen za rasipanje sile udara
metka i otpuštanja dijela nje u obliku topline. U
teoriji je bio neprobojan, ali ipak me se moglo
ozlijediti, pa čak i ubiti, primjenom dovoljne sile.
Trpjela sam lomove kostiju, čak i gubila tijela pod
nepopustljivom kišom metaka. Nisam bila sigurna
što će trenje usporavanja učiniti mome oklopu ili
mome tijelu. Imala sam neka ojačanja kostura i
mišića, ali nisam imala pojma hoće li biti dovoljna za
to. Nisam mogla izračunati koliko se brzo krećemo i
koliko će energije trebati sagorjeti kako bih usporila
na brzinu na kojoj možemo preživjeti. Budući da
nema oklop, Seivarden mi neće moći pomoći.
Dakako, da sam ono što sam nekoć bila, to ne bi
bilo važno. Ovo ne bi bilo moje jedino tijelo. Nisam
mogla prestati razmišljati o tomu da sam trebala
pustiti Seivarden da padne. Nisam trebala skočiti. Ni
dok smo padale nisam znala zašto sam to učinila. Ali
u trenutku kad sam trebala donijeti odluku,
jednostavno nisam mogla samo otići.
Tada sam već znala našu udaljenost u
centimetrima. “Pet sekunda!” povikala sam kroz
zavijanje vjetra. Do tada je preostalo još četiri. Ako
budemo imale vrlo mnogo sreće past ćemo ravno u
cijev ispod nas pa ću se rukama i nogama oduprijeti
o stijenke cijevi. Ako budemo imale vrlo, vrlo mnogo
sreće, vrućina od trenja neće pretjerano opeci
Seivarden. Ako budemo imale još više sreće, slomit
ću samo zglavke i gležnjeve. Sve mi se to činilo malo
vjerojatnim, ali znamenje će pasti onako kako je
Amaat htjela.
Padanje mi nije smetalo. Mogla bih padati
zauvijek i ne ozlijediti se. Problem je zaustavljanje.
“Tri sekunde”, rekla sam.
“Breq”, rekla je Seivarden, jecajući. “Molim te.”
Neke odgovore nikada neću dobiti. Odustala sam
od svih proračuna. Nisam znala zašto sam skočila,
ali u tome trenutku to više nije bilo važno. U tome
trenutku nije postojalo ništa drugo. “Ma što učinila”
- jedna sekunda - “nemoj me pustiti.”
Tama. Nije bilo udara. Ispružila sam ruke koje su
odmah povučene prema gore. Zglavci i jedan gležanj
slomili su se odmah, unatoč mojem oklopu. Tetive i
mišići popucali su i počeli smo se kotrljati bočno.
Unatoč bolu, privukla sam ruke i noge k sebi, pa ih
opet ispružila, brzo, i ispravila nas trenutak poslije.
Pritom je nešto u mojoj desnoj nozi puklo, no nisam
si mogla priuštiti da se brinem o tomu. Usporavali
smo centimetar po centimetar.
Više nisam mogla kontrolirati svoje ruke ni noge.
Samo sam ih mogla gurati prema stijenci cijevi,
nadajući se da nećemo opet ispasti iz ravnoteže te
naglavce i bespomoćne pasti u smrt. Bol je bio oštar,
zasljepljujuć i blokirao je sve osim brojki - udaljenost
(procijenjena) koja se smanjivala svakim
centimetrom (također procijenjeno); brzina
(procijenjena) smanjivala se; temperatura vanjskog
oklopa (povećavala se na ekstremitetima, uz
opasnost da premaši prihvatljive parametre i možda
dovede do ozljede), ali brojke su bile gotovo
besmislene jer je bol bio glasniji i neposredniji od
svega ostalog.
No brojke su ipak bile važne. Usporedba
udaljenosti i naše stope usporavanja sugerirala je da
nam se bliži katastrofa. Pokušala sam duboko
udahnuti, no shvatila sam da ne mogu pa sam samo
pokušala jače pritisnuti o stijenku cijevi.
Ne sjećam se ostatka spuštanja.
.

Probudila sam se na leđima, ležeći u bolovima.

Boljele su me ruke, dlanovi, ramena. Noge i stopala.
Ispred mene - zapravo ravno iznad - bio je krug sivog
svjetla. “Seivarden”, pokušala sam reći, ali začuo se
samo grčeviti uzdah koji je tiho odjeknuo stijenkama
cijevi. “Seivarden.” Ovaj put sam uspjela izgovoriti
ime, ali bilo je jedva čujno i iskrivljeno oklopom.
Isključila sam oklop i pokušala opet progovoriti,
uspjevši na kraju ipak ispustiti glas iz grla.
“Seivarden.”
Podigla sam glavu, samo malo. Pri slabom
osvjetljenju odozgo vidjela sam da ležim na tlu,
koljena svijenih i okrenutih u jednu stranu, s
desnom nogom pod uznemirujućim kutom i rukama
opuštenim pokraj tijela. Pokušala sam pomaknuti
prst, nisam uspjela. Zatim ruku. Ni to nisam uspjela.
Pokušala sam pomaknuti desnu nogu, no bol se
samo pojačao.
U cijevi nije bilo nikoga osim mene. Niti bilo čega
osim mene - nisam vidjela svoju naprtnjaču. Nekoć
prije, da je u orbiti bio radchanski brod, mogla sam
ga kontaktirati posve lako, mislima. Ali da sam bila
bilo gdje blizu radchanskog broda, ništa se od ovoga
ne bi dogodilo.
Da sam ostavila Seivarden u snijegu, ništa se od
ovoga ne bi dogodilo. Bila sam tako blizu. Nakon
dvadeset godina planiranja i potrage, manevriranja
dva koraka naprijed pa korak natrag. Polako i
strpljivo, usprkos svemu i s nikakvim šansama,
uspjela sam stići ovako daleko. Mnogo sam puta
ovako riskirala, ne samo u igri, nego i u životu, i svaki
put sam pobijedila ili barem nisam izgubila tako da
ne mogu pokušati opet.
Sve do ovoga trenutka. I to zbog tako glupog
razloga. Iznad mene oblaci su krili nedostižno nebo,
budućnost koju više nisam imala, cilj koji više nisam
mogla ostvariti. Nisam uspjela.
Sklopila sam oči da prigušim suze, koje nisu
potekle zbog fizičke boli. Ako doista ne uspijem, to
neće biti zato što sam, u bilo kojem trenutku,
odustala. Seivarden je nekako otišla. Pronaći čuje.
Odmorit ću se malo, pribrati se i smoći snage da
izvučem ručni komunikator koji sam držala u kaputu
te pozvati pomoć ili pronaći neki drugi način da odem
odavde, čak i ako je to značilo da se moram izvući
van na krvavim, neupotrebljivim ostacima svojih
udova. Učinit ću to, bez obzira na bol, ili ću umrijeti
pokušavajući.
 14.

JEDNA OD TRI MIANAAI NIJE NI OTIŠLA do palube Var, nego

mi je poslala šifru za ulazak na moju palubu za
središnji pristup. Pristup nije valjan, pomislila sam
primivši šifru, ali ipak sam zaustavila dizalo na toj
razini i otvorila vrata. Ta je Mianaai zatim otišla do
moje glavne konzole, gestama pozvala moje zapise i
ubrzano pregledala naslovne retke cijelog stoljeća
dnevničkih unosa. Zastala je, namrštivši se, kod
točke na popisu koja je bila oko pet godina udaljena
od njezina stvarnog posljednjeg posjeta, onog koji
sam joj zatajila.
Druge dvije nje ostavile su prtljagu u kabinama i
krenule prema zajedničkoj prostoriji dekade Var koja
je nakon dugo vremena bila osvijetljena, ali još
prilično hladna. Obje su sjele za stol dok se
valskaayanska svetica tiho smiješila s vitraja na zidu
iznad njih. Bez izgovorene riječi zatražila je
informacije od mene - nasumični uzorak sjećanja iz
onog razdoblja od prije pet godina koji joj je privukao
pozornost na palubi iznad, u središnjem pristupu.
Tiha i bez emocija - na neki način nestvarna jer sam
vidjela samo njezinu vanjštinu - pratila je moja
sjećanja u svome umu, gledajući ih i slušajući. Počela
sam sumnjati u istinitost svog sjećanja o tom drugom
posjetu. Činilo se da u podacima kojima je Anaander
Mianaai pristupala nema ni traga tom posjetu. U tom
razdoblju nije bilo ničega osim rutinskih operacija.
 No nešto je privuklo njezinu pozornost u tome
vremenskom razdoblju. A pitala sam se zašto sam
registrirala da njezin pristup nije valjan. Ni za jedan
pristup Anaander Mianaai dotad nisam zabilježila da
nije valjan, niti bi ikada mogao biti. I zašto sam
otvorila vrata ako pristup nije valjan? A kad se jedna
Anaander u zajedničkoj prostoriji dekade Var
namrštila i rekla: “Ne, nema ničega”, a gospodarica
Radcha okrenula pozornost novijim sjećanjima,
osjetila sam veliko olakšanje.
Istodobno su moja kapetanica i sve ostale časnice
obavljale rutinske dnevne poslove - vježbale, jele,
razgovarale - ni ne znajući da je gospodarica Radcha
na brodu. Sve se doimalo pogrešnim.
Dok je doručkovala, gospodarica Radcha
promatrala je mačevanje mojih poručnica iz dekade
Esk. Tri puta. Bez vidljive promjene izraza lica. Jedan
od segmenata dekade Var Jedan spustio je čaj pokraj
svakog od identičnih dvaju tijela u crnoj odori.
“Poručnica Awn”, rekla je jedna Anaander. “Je li
u bilo kojem trenutku nakon incidenta bila izvan
tvojeg vidokruga?” Nije navela na koji incident misli,
ali mogla je biti riječ samo o onomu što se dogodilo u
Ikktinu hramu.
“Nije, gospodarice”, rekla sam kroz usta Var
Jedan.
Na mojoj palubi za središnji pristup gospodarica
Radcha unijela je šifre za premošćenje koje će joj
omogućiti da u mojem umu promijeni gotovo sve što
poželi. Nije valjano, nije valjano, nije valjano. Jedno
za drugim. Ali ipak sam svaki put dopustila pristup,
iako ga nije trebala dobiti. Osjetila sam nešto nalik
mučnini i počela shvaćati što se vjerojatno dogodilo,
ali nisam imala sjećanje kojemu bih mogla pristupiti,
potvrditi sumnje i učiniti pitanje jasnim i
nedvosmislenim.
“Je li ona u bilo kojem trenutku raspravljala o tom
incidentu s nekim?”
Jedno je bilo jasno - Anaander Mianaai radila je
protiv sebe. Potajno. Bila je podijeljena u dva -
najmanje dva - dijela. Vidjela sam samo tragove
druge Anaander, one koja je promijenila pristupne
šifre, iste one za koje je mislila da ih mijenja sada, za
svoje potrebe.
“Je li ona u bilo kojem trenutku raspravljala o tom
incidentu s nekim?”
“Nakratko, gospodarice”, rekla sam. Prvi put u
svome dugom životu istinski uplašena. “S
poručnicom Skaaiat s Entine pravde” Kako je moj
glas - glas Var Jedan - mogao govoriti tako mirno?
Kako sam uopće mogla znati koje riječi izreći, koje
odgovore dati, kada je na cjelokupni temelj mojih
postupaka - čak i na sam moj razlog postojanja -
bačena sumnja?
Jedna se Mianaai namrštila - ne ona s kojom sam
razgovarala. “Skaaiat”, rekla je, s blagim gađenjem.
Činila se nesvjesna mojeg iznenadnog straha. “Već
neko vrijeme sumnjam u Awer.” Awer je bila kuća iz
koje je potjecala poručnica Skaaiat, ali nisam imala
pojma kakve je to veze imalo s događajima u Ikktinu
hramu. “Nikada nisam mogla pronaći dokaz.” To mi
je, također, bilo tajnovito. “Prikaži mi njihov
razgovor.”
Kad je poručnica Skaaiat rekla, Ako namjeravaš
učiniti nešto toliko ludo, čuvaj to za trenutak kad će
zaista nešto značiti, jedno se Mianaaino tijelo naglo
nagnulo naprijed i ispustilo ljutiti ha! Nekoliko
trenutaka poslije, na spomen sustava Ime, obrve su
joj se trgnule. Na trenutak sam se uplašila da će
gospodarica Radcha primijetiti moju zabrinutost
zbog tako neoprezne i prilično opasne otvorenosti tog
razgovora, ali nije je spomenula ni na koji način.
Možda je nije ni primijetila, kao što nije primijetila ni
moju duboku uznemirenost zbog shvaćanja da ona
više nije jedna osoba, nego dvije, u sukobu, jedna s
drugom.
“To nije dokaz. Barem ne dovoljan”, rekla je
Mianaai, nesvjesna mojih misli. “Ali je ipak opasno.
Kuća Awer morala bi naginjati na moju stranu.”
Nisam odmah shvatila zašto je to mislila. Awer je bila
kuća iz samog Radcha i od početka je bila dovoljno
bogata i utjecajna da bi kritizirala, a i jest kritizirala,
iako uglavnom dovoljno lukavo da se ne nađe u
istinskoj nevolji.
Već sam dugo znala za kuću Awer. Nosila sam
mlade poručnice koje su potjecale iz nje i znala ih kao
kapetanice drugih brodova. No nitko iz kuće Awer
koji se našao u vojnoj službi nije u potpunosti
izražavao sklonosti svoje kuće. Pretjerano zaziranje
od nepravde ili tendencija k misticizmu nisu dobro
išli uz aneksije. Niti uz bogatstvo i visoki rang - svaka
bi se sablazan kod pripadnica kuće Awer doimala
pomalo licemjerno, s obzirom na udobnosti i
privilegije u kojima je tako drevna kuća uživala pa su
tako neke nepravde vrlo jasno uočavale, a neke druge
kao da nikada nisu primjećivale.
U svakom slučaju, sarkastični pragmatizam
poručnice Skaaiat nije bio stran njezinoj kući. Bio je
to samo blaži, prihvatljiviji oblik sklonosti Awera
moralnoj sablazni.
Anaander je bez sumnje smatrala da je njezin cilj
time još pravedniji. (I još prikladniji, donoseći još
veću dobrobit. Bez sumnje.) S obzirom da Awer toliko
cijeni pravednost, pripadnice te kuće tim bi više
trebale podržavati pravu stranu. Pod pretpostavkom
da su uopće znale da postoje dvije strane.
I dodatnom pretpostavkom, dakako, da je bilo koji
dio Anaander Mianaai smatrao da bilo koju
pripadnicu kuće Awer vodi strast za pravdom, a ne
interes prikriven pozom moralne nadmoćnosti. A bilo
koja od Awera mogla bi, bilo kada, biti vođena bilo
kojim od ta dva stava.
Ipak. Bilo je moguće da neki dio Anaander
Mianaai smatra kako kuću Awer (ili bilo koju njezinu
pripadnicu) samo treba uvjeriti u pravednost njezina
cilja pa će ga podržati. Sigurno je znala i da će, ako
kuću Awer - ili bilo koju njezinu pripadnicu - ne
uspije uvjeriti, time dobiti neumoljivu neprijateljicu.
“Ali Suleir...” Anaander Mianaai okrenula se
prema segmentu Var Jedan koji je tiho stajao pokraj
stola. “Čini se da je Dariet Suleir saveznica poručnice
Awn. Zašto?”
To me pitanje zabrinulo, iako nisam znala zašto.
“Ne mogu biti posve sigurna, gospodarice, ali
vjerujem da poručnica Dariet smatra poručnicu Awn
sposobnom časnicom, a i podređena joj je kao
najvišoj časnici u dekadi.” Možda je i dovoljno
sigurna u svoj status da ne zamjera poručnici Awn
što ima autoritet nad njom. Za razliku od poručnice
Issaaije. Ali to nisam rekla.
“Znači, to nema veze s političkim simpatijama?”
“Ne mogu shvatiti što pitate, gospodarice”, rekla
sam, posve iskreno, ali sa sve jačim osjećajem
uzbunjenosti.
Progovorila je druga Mianaai. “Praviš li se glup,
brode?”
“Oprostite, gospodarice,” odgovorila sam, i dalje
kroz Var Jedan, “ali kad bih znala što moja
gospodarica traži, lakše bih joj mogla dostaviti
relevantne podatke.”
Kao odgovor na to, Mianaai je rekla: “Torenina
pravdo, kad sam te posljednji put posjetila?”
Da su pristupne šifre za premošćenje bile valjane,
ne bih mogla ništa skriti od gospodarice Radcha.
“Prije dvjesto tri godine, četiri mjeseca, jedan tjedan i
pet dana, gospodarice”, lagala sam, sada posve
sigurna u važnost tog pitanja.
“Daj mi svoja sjećanja na incident u hramu”,
zatražila je Mianaai, a ja sam poslušala.
I opet lagala. Jer iako je gotovo svaki trenutak
pojedinačnih nizova sjećanja i podataka bio
promijenjen, onog trenutka užasa i sumnje kada se
jedan segment pobojao da će možda morati ustrijeliti
poručnicu Awn, na neobjašnjiv način nije bilo.
.
Čini se vrlo jednostavnim kad kažem “ja”. U to je doba
“ja” značilo Torenina pravda. Cijeli brod i svi njegovi
posilni. Neki bi segment mogao biti vrlo usredotočen
na ono što radi u tome trenutku, ali nije bio ništa više
odvojen od “mene” nego što bi to bila ruka koja
obavlja zadatak za koji nije potrebna moja puna
pozornost.
Gotovo dvadeset godina poslije, “ja” ću biti samo
jedno tijelo i jedan mozak. Počelo mi se činiti da ta
podjela na ja – Toreninu pravdu i ja - Esk Jedan, nije
bila iznenadna. Nije bilo trenutka prije kojeg sam ja
bila jedna i nakon kojeg smo “ja” bile “mi”. Činilo mi
se da je to oduvijek postojalo kao mogućnost od koje
sam se štitila. Ali kako je prešlo iz mogućnosti u
zbilju, nepromjenjivu i nepovratnu?
Na jednoj razini odgovor je jednostavan. To se
dogodilo kad je Torenina pravda uništena, a ja nisam.
Ali kada pogledam pobliže, čini mi se da posvuda
vidim pukotine. Je li tome pridonijelo pjevanje, ono
što je Esk Jedan činilo različitim od svih drugih
jedinica na brodu, pa i u cijeloj floti? Moguće. Ili se
svačiji identitet zapravo sastoji od segmenata koje
zajedno drži prikladan ili koristan narativ, pritom se
nikada, u običnim okolnostima, ne razotkrivajući kao
fikcija? Ili je zaista fikcija?
Ne znam odgovor. Ali znam da, iako vidim
naznake potencijalnog rascjepa još prije tisuću
godina ili više, one su mi očite samo iz ove
perspektive. Prvi put kad sam primijetila mogućnost
da ja - Torenina pravda nisam također i ja - Esk
Jedan, bio je trenutak kad je Torenina pravda
izmijenila sjećanje jednog segmenta Esk Jedan na
pokolj u Ikktinu hramu. Trenutak kad sam ja - “ja” -
bila iznenađena time. Zbog toga mi je teško
prepričavati povijest. Jer “ja” sam i dalje bila ja,
ujedinjena, jedna, a ipak sam djelovala protiv sebe,
protiv svojih interesa i želja, katkad potajno, varajući
samo sebe po pitanju toga što znam i radim. Čak mi
je i sada teško razlučiti tko je što učinio i tko je što
znao. Jer ja sam bila Torenina pravda. Čak i kad
nisam bila. Čak i ako više nisam.
Istodobno, iznad, na palubi Esk, poručnica Dariet
zatražila je dopuštenje za ulazak u kabinu poručnice
Awn i pronašla je kako leži na svome ležaju, s
rukama u rukavicama iza glave, zagledana u strop.
“Awn”, započela je pa zastala, osmjehnuvši se
nestašno. “Došla sam zabadati nos.”
“Ne smijem govoriti o tomu”, odvratila je
poručnica Awn, i dalje zureći u strop, uzrujana i
ljutita, no to se u njezinu glasu nije čulo.
U zajedničkoj prostoriji dekade Var, Mianaai je
pitala: “Kakvi su politički stavovi Dariet Suleir?”
“Vjerujem da ih uopće nema”, odgovorila sam
ustima Var Jedan.
Poručnica Dariet ušla je u kabinu poručnice Awn
i sjela na rub kreveta, uz njezine noge s kojih je izula
čizme. “Ne zanima me to. Je li ti se javila Skaaiat?”
Poručnica Awn sklopila je oči. I dalje je bila
uzrujana, i dalje ljutita. Ali uz to je bio vezan malo
drukčiji osjećaj. “Zašto bi mi se javila?”
Poručnica Dariat šutjela je tri sekunde. “Sviđa mi
se Skaaiat”, rekla je naposljetku. “Znam da se ti
sviđaš njoj.”
 “Bila sam ondje. Na dohvat ruke. Svi znamo da
ćemo uskoro otići, a kad odemo, Skaaiat neće imati
razloga upitati se ni postojim li uopće. Pa čak i...”
Poručnica Awn je zastala. Progutala slinu. Udahnula.
“Čak i da pita,” nastavila je, glasom tek neprimjetno
manje čvrstim nego prije, “to ne bi bilo važno. Nisam
netko s kime bi ona željela biti povezana, više ne. Ako
sam ikada i bila.”
Dvije palube ispod, Anaander Mianaai je rekla:
“Čini se da se poručnica Dariet zalaže za reformu.”
To me zbunilo, ali Var Jedan nije imao mišljenje o
tome, dakako, budući da je bio samo Var Jedan, i nije
imao tjelesne reakcije na moju zbunjenost. Iznenada
sam posve jasno shvatila da sam rabila Var Jedan
kao masku, iako nisam shvaćala zašto bih učinila
takvo što. Ili zašto bih to sada shvatila. “Ispričavam
se, gospodarice, ali ne shvaćam to kao politički stav.”
“Ne?”
“Ne, gospodarice. Vi ste zapovjedili reforme.
Odane će ih građanke slijediti.” Ta se Mianaai
nasmiješila. Druga je ustala, izašla iz zajedničke
prostorije i hodala hodnicima palube Var,
pregledavajući ih. Posve je ignorirala druge segmente
Var Jedan na koje bi naišla.
Na skeptičnu šutnju poručnice Dariet, poručnica
Awn je odgovorila: “Tebi je lako. Nitko ne misli da
želiš steći neku pogodnost kad odeš u krevet s nekim.
Niti da ciljaš previsoko. Nitko se ne pita gdje je pamet
tvojoj partnerici niti kako si uopće dospjela ovamo.”
“Već sam ti rekla da si previše osjetljiva na to.”
 “Jesam li?” Poručnica Awn otvorila je oči i podigla
se na laktove. “Kako znaš? Jesi li ikada to doživjela?
Ja jesam. Neprestano to doživljavam.”
“To je”, rekla je Mianaai u zajedničkoj prostoriji
dekade Var, “složenije pitanje nego što mnogi
shvaćaju. Poručnica Awn je za reformu, dakako.”
Poželjela sam da primam podatke od Mianaai, kako
bih mogla protumačiti oštrinu u njezinu glasu kad je
izgovorila ime poručnice Awn. “Možda i Dariet, iako
je pitanje koliko je snažno za to. A ostale časnice?
Koje su za reformu, a koje protiv nje?”
U kabini poručnice Awn poručnica Dariet je
uzdahnula. ‘'Mislim da se previše brineš zbog toga.
Koga briga što takvi ljudi govore?”
“Lako je ne brinuti se kad si bogata i jednaka
takvim osobama na društvenoj ljestvici.”
“Takvo što ne bi trebalo biti važno”, bila je uporna
poručnica Dariet.
“Ne bi trebalo biti, ali jest.”
Poručnica Dariet se namrštila. Bila je bijesna i
frustrirana. Već su vodile taj razgovor prije i svaki put
je završio isto. “Dobro. Kako god, trebala bi poslati
Skaaiat poruku. Što možeš izgubiti? Ako ne odgovori,
neće odgovoriti. Ali možda...” Poručnica Dariet malo
je podigla jedno rame i ruku. Ta je gesta govorila:
Riskiraj i vidi što će ti sudbina donijeti.
Da sam i najmanje oklijevala prije odgovora na
neko od pitanja Anaander Mianaai, ona bi odmah
znala da njezino premošćenje ne funkcionira. Var
Jedan izgledao je vrlo, vrlo ravnodušno. Navela sam
nekoliko časnica koje su imale jasan stav u jednom
ili drugom smjeru. “Ostale”, završila sam, “samo
slijede zapovijedi i obavljaju svoje dužnosti, ne
razmišljajući previše o politici. Koliko ja vidim.”
“Njih je moguće privući na jednu ili drugu
stranu”, primijetila je Mianaai.
“Ne bih znala, gospodarice.” Moj osjećaj užasa još
se povećao, ali ostao je na distanci. Možda se zbog
potpune odsutnosti reakcija mojih posilnih taj
osjećaj doimao dalekim i nestvarnim. Brodovi koji su
umjesto posade posilnih dobili ljudsku posadu, rekli
su da se njihov doživljaj emocija promijenio, iako se
prema podacima koje su mi pokazali to nije činilo
tako.
Poručnice Awn i Dariet začule su tihi zvuk Esk
Jedan kako pjeva. Bila je to jednostavna pjesma u
dva dijela.

Hodala sam, hodala,

Kad sam susrela svoju ljubav,
Bila sam na ulici i hodala,
Kad sam vidjela svoju istinsku ljubav,
Rekla sam: “Ljepša je od dragulja, divnija od zada ili lapisa,
od srebra ili zlata.”

“Drago mi je što je Esk Jedan opet ona stara”,

rekla je poručnica Dariet. “Prvi je dan bio jeziv.”
“Esk Dva nije pjevala”, istaknula je poručnica
Awn.
“Istina, ali.. poručnica Dariet napravila je gestu
sumnje. “Doimalo se pogrešnim.” Zamišljeno je
pogledala poručnicu Awn.
 “Ne mogu razgovarati o tomu”, rekla je poručnica
Awn i opet legla, prekriživši ruke iznad očiju.
Na zapovjednoj palubi kapetanica Rubran susrela
se sa zapovjednicama dekada. Popile su čaj i
razgovarale o rasporedima službe i dopusta.
“Nisi spomenula kapetanicu stotine Rubran”,
rekla je Mianaai u zajedničkoj prostoriji dekade Var.
Nisam. Vrlo sam dobro poznavala kapetanicu
Rubran. Znala sam svaki njezin dah, svaki trzaj
njezina mišića. Bila je moja kapetanica već pedeset
šest godina. “Nikada je nisam čula da je izrazila svoj
stav o tomu”, rekla sam posve iskreno.
“Nikada? Onda ga sigurno ima i krije ga.”
To mi se činilo poput dvostruke zamke. Ako
izneseš svoj stav, on je bio očit i jasan svima. Ako se
pak suzdržiš od toga, i to je bio dokaz da imaš stav.
Da je kapetanica Rubran rekla, Zaista nemam
mišljenje o tomu, bi li to bio samo još jedan dokaz da
ga ima?
“Sigurno je čula ostale kako raspravljaju o tomu”,
nastavila je Mianaai. “Koje je osjećaje pokazivala u
takvim slučajevima?”
“Uzrujanost”, odgovorila sam kroz Var Jedan.
“Nestrpljivost. Katkad i dosadu.”
“Uzrujanost”, razmišljala je Mianaai naglas. “Zbog
čega, pitam se.” Nisam znala odgovor pa sam šutjela.
“Njezine su obiteljske veze takve da ne mogu biti
sigurna koja joj je vjerojatnija pozicija. A neke od njih
ne želim udaljiti od sebe prije nego što napravim
otvoreni potez. Moram biti oprezna s kapetanicom
Rubran. Ali oprezna će biti i ona”
 Pritom je, dakako, mislila na sebe.
Nije ni pokušala doznati moje stavove. Možda ih
je - zapravo, sigurno - smatrala irelevantnim. A
ionako sam već krenula smjerom u kojem me druga
Mianaai gurnula. Zbog nekolicine tijela Anaander
Mianaai i četiri segmenta Var Jedan izvađenih iz
hibernacije kako bi joj služili, paluba Var samo se
činila praznijom, a tako i sve ostale od nje do mojih
motora. U mojim skladištima spavale su stotine
tisuća posilnih. Tijekom sljedećih nekoliko godina
vjerojatno će biti uklonjeni. Ili pohranjeni drugdje ili
uništeni, no više se neće buditi. A mene će trajno
smjestiti nekamo u orbitu. Motori će mi gotovo
sigurno biti onesposobljeni. Ili će me jednostavno
uništiti - iako dosad nisu uništile nikoga od nas i bila
sam prilično sigurna da ću poslužiti kao svemirska
nastamba ili jezgra male postaje.
To nije bio život za kakav sam izgrađena.
“Ne, ne smijem se žuriti s Rubran Osck. Ali tvoja
poručnica Awn je nešto drugo. Možda je mogu
iskoristiti da razotkrijem koji je istinski stav Awera.”
“Gospodarice”, rekla sam ustima jednog od
segmenata Var Jedan. “Ne mogu shvatiti što se
događa. Osjećala bih se mnogo ugodnije da
kapetanica zna da ste ovdje.”
“Ne sviđa ti se kriti nešto od svoje kapetanice?”
pitala je Anaander glasom koji je zvučao i ogorčeno i
zabavljeno.
“Tako je, gospodarice. Dakako, učinit ću točno
ono što mi zapovjedite.” Iznenada me obuzeo osjećaj
već viđenoga.
 “Dakako. Trebala bih objasniti nešto.” Dojam već
viđenoga postajao je sve jači. Već sam vodila ovaj
razgovor, u gotovo identičnim okolnostima, također s
gospodaricom Radcha. Sljedeće će reći: Znaš da je
svaki od tvojih posilnih segmenata sposoban imati
vlastiti identitet. “Znaš da je svaki od tvojih posilnih
segmenata sposoban imati vlastiti identitet.”
“Da.” Svaka mi je riječ bila poznata. Osjećala sam
to, kao da recitiramo tekst koje smo zapamtile.
Sljedeće će reći: Zamisli da postaneš neodlučna glede
nečega.
“Zamisli da neki neprijatelj odvoji neki tvoj dio od
tebe.”
Ne baš ono što sam očekivala. Kako ono ljudi kažu
kad se to dogodi? Da se dvoumiš. Da si podijeljen u
sebi.
“Zamisli da se neki neprijatelj uspije probiti u
njega kroz sve tvoje zaštite. I onda se taj tvoj dio vrati
k tebi - ali zapravo više nije dio tebe. Ali ti to ne
shvatiš. Ne odmah.”
Ti i ja zaista se možemo dvoumiti, možemo imati
dva uma. “To je vrlo uznemirujuća pomisao,
gospodarice.”
“Jest”, složila se Anaander Mianaai, istodobno
sjedeći u zajedničkoj prostoriji dekade Var i
pregledavajući hodnike i sobe palube Var.
Promatrajući poručnicu Awn, opet samu i jadnu.
Gestama se krećući kroz moj um na palubi za
središnji pristup. Ili je barem tako mislila. “Ne znam
tko je to točno učinio. Slutim da su umiješani
Presgeranke. Miješaju se u naše poslove još od prije
primirja. A nakon njega, prije pet stotina godina,
najbolji medicinski instrumenti i lijekovi proizvodili
su se u svemiru Radcha. Sada ih kupujemo od
Presgeranki. Najprije samo u postajama uz granicu,
ali sada su posvuda. Prije osam stotina godina Ured
prevoditeljice bio je skupina nižih službenica koje su
pomagale u tumačenju inteligentnih bića izvan
Radcha i olakšavale lingvističke probleme tijekom
aneksija. Sada diktiraju politiku. Glavna među njima
je poslanica kod Presgeranki.” Posljednju je rečenicu
izgovorila s čujnim gađenjem. “Prije primirja
Presgeranke su uništile nekoliko brodova. Sada
uništavaju cijelu civilizaciju Radcha.”
“Širenje i aneksija vrlo su skupi, ali i nužni - tako
je bilo od početka. Najprije je valjalo okružiti Radch
zaštitnom zonom, kako bismo onemogućile bilo
kakav napad ili upletanje. Zatim je trebalo zaštititi te
građanke. I proširiti doseg civilizacije. I...” Mianaai je
zastala i zlovoljno uzdahnula. “Da platimo prethodne
aneksije. I steknemo bogatstvo za građanke Radcha
općenito.”
“Gospodarice, što mislite da su Presgeranke
učinile?” No znala sam odgovor na to pitanje.
Iako mi je sjećanje bilo mutno i nepotpuno, znala
sam.
“Podijelile su me. Iskvarile su jedan moj dio. I ta
se iskvarenost proširila. Druga ja počela je novačiti -
ne samo druge dijelove mene, nego i moje građanke.
Moje vlastite vojnikinje.” Moje vlastite brodove. “Moje
vlastite brodove. Mogu samo nagađati koji je njezin
cilj. Ali ne može biti ništa dobro.”
 “Razumijem li vas ispravno?” pitala sam, iako
sam već znala odgovor. “Ta druga Anaander Mianaai
odgovorna je za prestanak aneksija?”
“Uništit će sve što sam stvorila!” Nikada nisam
vidjela gospodaricu Radcha tako frustriranu i ljutitu.
Nisam mislila ni da je sposobna za takvo što.
“Shvaćaš li - iako nema razloga zašto bi ikada
razmišljala o tomu - da je prisvajanje resursa tijekom
aneksija ono što pokreće našu ekonomiju?”
“Bojim se, gospodarice, da sam samo nosač
postrojbi i da se nikada nisam bavila takvim
pitanjima. Ali to što kažete ima smisla.”
“A ti? Sumnjam da se veseliš tomu što ćeš ostati
bez posilnih.”
Moje udaljene suputnice, ostale Pravde u
orbitama diljem sustava, čekale su u tišini. Koliko je
njih primilo ovaj posjet? Ili oba ovakva posjeta? “Ne
veselim se, gospodarice.”
“Ne mogu obećati da to mogu spriječiti. Nisam
spremna za otvoreni rat. Svi su moji potezi tajni.
Učinim nešto ovdje, nešto ondje. Provjerim svoje
resurse i podršku. Ali naposljetku, ona je ja, ne mogu
učiniti mnogo toga čega se ona nije sjetila. Već me
nekoliko puta nadmudrila. Zato sam bila tako
oprezna pri dolasku k tebi. Htjela sam provjeriti je li
te već podjarmila.”
Osjećala sam da je bolje ne komentirati to pa sam
zato samo rekla, putem Var Jedan: “Gospodarice,
oružje u jezeru, u Orsu.” Je li to učinila vaša
neprijateljica? gotovo sam pitala, ali ako je bila riječ o
sukobu dviju Anaander, kako je itko mogao znati
koja je koja?
“Događaji u Orsu nisu se odvijali kako sam
željela”, odvratila je Anaander Mianaai. “Nisam
očekivala da itko pronađe to oružje, ali da ih je neka
orsijska ribarica pronašla i nije rekla ništa, ili čak i
da ih je uzela, ja bih ipak ostvarila svoj cilj.” Umjesto
toga, Denz Ay dojavila je poručnici Awn ono što je
otkrila. Gospodarica Radcha nije to očekivala,
shvatila sam. Nije mislila da Orsijke toliko vjeruju
poručnici Awn. “Nisam dobila što sam htjela ondje,
ali možda će rezultati ipak biti korisni mome cilju.
Kapetanica stotine Rubran uskoro će dobiti
zapovijedi da napusti ovaj sustav i krene prema
Valskaayu. Već ste trebale otići. Otišle biste još
prošle godine da vrhovna Ikktina svećenica nije
inzistirala da poručnica Awn ostane, a ja sam se
tomu protivila. Bez obzira na to je li svjesna toga ili
ne, poručnica Awn instrument je moje neprijateljice,
sigurna sam u to.”
Nisam vjerovala čak ni da bi Var Jedan ostao
dovoljno ravnodušan na to pa radije nisam ništa
rekla. Iznad nas, na palubi za središnji pristup,
gospodarica Radcha nastavila je raditi promjene,
davati zapovijedi, mijenjati moje misli. Još je
vjerovala da to zaista može učiniti.
.

Zapovijed za odlazak nije iznenadio nikoga. Četiri

druge Pravde otišle su prethodne godine, na
odredišta koja bi im trebala biti završna. Ali ni ja ni
moje časnice nismo očekivale Valskaay, udaljen šest
vrata.
Nekoć mi je bilo teško napustiti Valskaay. Prije
stotinu godina, u gradu Vestris Cor, na samom
Valskaayu, Esk Jedan pronašao je brojne sveske
složene višeglasne zborne glazbe, namijenjene
obredima valskaayanske problematične religije, od
kojih su neki datirali iz vremena prije letova u svemir.
Preuzela sam sve što su pronašli pa nisam morala
previše žaliti što su nas odvukli od takvog blaga na
selo gdje smo teškom mukom morale čistiti
pobunjenice iz šuma, špilja i potoka. Nismo mogle
sve jednostavno dići u zrak jer je odatle pola
kontinenta dobivalo pitku vodu. Bio je to kraj pun
malih rijeka i farmi. Ovaca koje su pasle i voćnjaka
breskvi. I glazbe. Čak su i pobunjenice, kad smo ih
napokon stjerale u kut, pjevale. Možda iz prkosa
prema nama ili kao utjeha sebi. Njihovi su glasovi
dosezali moje zahvalne uši dok sam stajala na ulazu
u špilju u kojoj su se krile.

Smrt će nas preteći

Na koji je god to način sudbina odredila
Svi padaju pred njom
Sve dok sam spremna
Ja je se ne bojim
Ma koji oblik uzela.

Kad pomislim na Valskaay, pomislim na sunčevu

svjetlost i sladak i vedar okus breskvi. Pomislim na
glazbu. No bila sam sigurna da me ovaj put neće slati
na planet. Ovaj put neće biti voćnjaka za Esk Jedan
niti posjeta (neslužbenih i što je moguće manje
primjetnih) sastancima zborskih društava.
Pokazalo se da u Valskaay neću putovati kroz
postojeća vrata, nego ću stvoriti svoja pa ću putovati
izravnije. Vrata kroz koja je putovala većina putnica
stvorena su prije više tisuća godina i neprekidno su
stajala otvorena, stabilna i okružena radiofarovima
koji su emitirali upozorenja, obavijesti i informacije o
mjesnim propisima i opasnostima u navigaciji. Kroz
njih nisu prolazili samo brodovi, nego i poruke i
informacije, i to neprestano.
U dvije tisuće godina svog života rabila sam ih
samo jedanput. Kao i svi radchanski ratni brodovi,
mogla sam stvoriti vlastiti prečac. Bilo je to opasnije
nego putovati trajno otvorenim vratima - pogreška u
mojim proračunima mogla me poslati bilo kamo ili
nikamo, i više nitko ne bi čuo za mene. Budući da za
sobom nisam ostavljala ništa što bi držalo vrata
otvorenim, putovala sam u mjehuru običnog svemira
koji je bio izoliran od svega i svih, sve dok ne bih
izašla na svome odredištu. Ja nisam radila takve
pogreške, a tijekom pripremanja aneksije izolacija je
mogla biti prednost. No sada me ideja da ću mjesece
provesti sama, dok Anaander Mianaai potajno boravi
na mojoj palubi Var, činila nervoznom.
Prije nego što sam prošla kroz vrata, poručnica
Awn primila je poruku od poručnice Skaaiat. Bila je
kratka. Rekla sam da ostaneš u kontaktu. Ozbiljno
sam to mislila.
Poručnica Dariet kazala joj je: “Vidiš, rekla sam
ti.” Ali poručnica Awn nije odgovorila.
 15.

U JEDNOM TRENUTKU OPET SAM OTVORILA OČI JER MI SE

ČINILO DA ČUJEM GLASOVE. Sve oko mene bilo je plavo.
Pokušala sam trepnuti, ali uspjela sam samo sklopiti
oči i ostaviti ih sklopljenima.
Nakon nekog vremena opet sam otvorila oči,
okrenula glavu desno i vidjela Seivarden i djevojčicu
kako sjede za pločom za Tiktik. Znači, sanjala sam ili
halucinirala. Barem više nisam osjećala bol, što je
zapravo bio loš znak, ali nisam se mogla natjerati da
me bude briga. Opet sam sklopila oči.
.

Kad sam se naposljetku zaista probudila, nalazila

sam se u maloj prostoriji plavih zidova. Ležala sam
na krevetu, a na klupi pokraj mene sjedila je
Seivarden, naslonjena na zid, izgledajući kao da dugo
nije spavala. Ili, bolje rečeno, kao da dugo nije
spavala onoliko koliko je obično spavala.
Podigla sam glavu. Ruke i noge bile su mi
¿mobilizirane ljekovitim oblozima.
“Budna si”, rekla je Seivarden.
Opet sam spustila glavu. “Gdje je moja
naprtnjača?”
“Ovdje.” Sagnula se i podigla naprtnjaču tako da
je vidim.
“Nalazimo se u medicinskom centru u Therrodu”,
nagađala sam i sklopila oči.
 “Da. Možeš li razgovarati s liječnicom? Jer ja je ne
razumijem ni riječi.”
Sjetila sam se svog sna. “Naučila si igrati Tiktik.”
“To je drukčije.” Znači, nije bio san.
“Prodala si letjelicu.” Bez odgovora. “Kupila si
kef.”
“Ne, nisam”, pobunila se. “Namjeravala sam. Ali
kad sam se probudila i vidjela da te nema...” Čula
sam je kako se nelagodno vrpolji na klupi. “Htjela
sam pronaći dilericu, ali me mučilo to što si otišla, a
nisam znala gdje si. Počela sam misliti da si me
možda ostavila.”
“Da si uzela kef, ne bi te bilo briga.”
“Ali nisam imala kef”, rekla je, iznenađujuće
razumnim glasom. “A onda sam otišla do recepcije i
vidjela da si se odjavila.”
“Pa si odlučila pronaći mene, a ne kef”, rekla sam.
“Ne vjerujem ti.”
“Ne krivim te.” Bila je tiha pet sekundi. “Sjedila
sam i razmišljala. U sebi sam te optuživala da me
mrziš zato što sam bolja od tebe.”
“Ne mrzim te zato.”
Ignorirala je moje riječi. “Amaatine mi milosti, taj
pad... Za to je kriva moja glupost. Bila sam uvjerena
da sam mrtva. Da je situacija bila obratna, ja nikada
ne bih skočila da spasim nečiji život. Nisi klečanjem
postigla to što jesi. Postigla si to jer si jebeno
sposobna i spremna riskirati sve da učiniš ono
ispravno, a ja nikada neću biti ni pola toga što si ti,
makar pokušavala cijeli život. Hodala sam uokolo
misleći da sam bolja od tebe, iako već napola mrtva i
posve beskorisna, samo zato što potječem iz stare
obitelji, pa sam bolja po rođenju”
“Upravo te zbog toga mrzim”, rekla sam.
Nasmijala se kao da sam rekla nešto osrednje
duhovito. “Ako si spremna učiniti ono za nekoga koga
mrziš, što bi tek učinila za nekoga koga voliš?”
Shvatila sam da nisam sposobna odgovoriti na to.
Na sreću, u sobu je ušla liječnica, široka, okruglog
lica, blijeda. Bila je blago namrštena, a kad me
ugledala, namrštila se još više. “Čini se”, rekla je
hladnim glasom koji se doimao objektivnim, ali je
implicirao neodobravanje, “da ne razumijem vašeg
prijatelja kad mi pokušava objasniti što se dogodilo.”
Pogledala sam Seivarden koja je napravila gestu
bespomoćnosti i rekla: “Ne razumijem je ni riječi.
Trudim se što više mogu, a ona me cijeli dan gleda
kao da sam biološki otpad u koji je slučajno ugazila.”
“To joj je vjerojatno uobičajeni izraz lica.”
Okrenula sam se natrag liječnici.
“Pali smo s mosta”, objasnila sam.
Izraz lica liječnice nije se promijenio.
“Oboje?”
“Da.”
Trenutak ravnodušne tišine, a zatim: “Ne isplati
se lagati svome liječniku.” A kad nisam odgovorila,
dodala je: “Ne biste bili prvi turisti koji su ušli u
zabranjeno područje i ozlijedili se. No prvi ste koji
tvrde da su pali s mosta i preživjeli. Ne znam bih li se
divila toj drskosti ili bila bijesna što me smatrate
takvom budalom.”
Ni na to nisam rekla ništa. Nijedna priča koju bih
izmislila ne bi objasnila moje ozljede tako dobro kao
istina.
“Pripadnici vojnih snaga moraju se registrirati
kada stignu u sustav”, nastavila je liječnica.
“Sjećam se da sam čula nešto o tomu.”
“Jeste li se registrirali?”
“Nisam jer nisam pripadnica nijednih vojnih
snaga.” To nije bila laž. Nisam bila pripadnica, nego
dio opreme. Izdvojen i beskoristan komad opreme.
“Ova ustanova nije opremljena”, rekla je liječnica,
za nijansu strože nego trenutak prije, “za liječenje
osobe s usadcima i poboljšanjima kakva vi imate. Ne
mogu predvidjeti rezultate popravaka koje sam
programirala. Trebali biste otići liječniku kada se
vratite kući. U Gerentate.” Posljednja je riječ
zazvučala pomalo skeptično, blago ukazujući na to
da mi liječnica baš ne vjeruje.
“Namjeravam otići ravno kući kada odem
odavde”, rekla sam, pitajući seje li nas liječnica
prijavila kao moguće špijunke. Zaključila sam da nije
- da jest, vjerojatno bi izbjegavala izražavanje bilo
kakve sumnje i čekala da se vlasti pozabave nama.
Znači, nije. Zašto nije?
Mogući odgovor provirio je u sobu i veselo me
dozvao: “Breq! Budna si! Moj ujak je na katu iznad.
Što se dogodilo? Činilo mi se da tvoj prijatelj tvrdi
kako ste skočili s mosta, ali to nije moguće. Osjećaš
li se bolje?” Djevojčica je ušla u sobu. “Bok, doktore.
Hoće li Breq biti bolje?”
“Breq će biti dobro. Oblozi će otpasti do sutra. Ako
nešto ne pođe po zlu.” S tom veselom primjedbom
okrenula se i izašla iz prostorije.
Djevojčica je sjela na rub mojeg kreveta. “Tvoj
prijatelj grozno igra Tiktik. Drago mi je što nismo
igrali za novac jer inače ne bi imala čime platiti
liječnika. A uostalom, to je tvoj novac, zar ne? Od
letjelice.”
Seivarden se namrštila. “Što? Što to ona govori?”
Odlučila sam što prije provjeriti sadržaj
naprtnjače. “Vratio bi ga na igri pločicama.”
Sudeći prema izrazu njezina lica, djevojčica uopće
nije vjerovala u to. “Ne biste smjeli ići ispod mosta.
Znam nekoga tko je imao prijatelja čiji je rođak išao
ispod mosta, a netko je s mosta bacio komadić
kruha. Kruh je padao tako brzo da mu je razbio glavu
kad ga je pogodio, ušao mu u mozak i ubio ga.”
“Svidjelo mi se pjevanje tvoje rođakinje.” Nisam
htjela opet započinjati raspravu o tomu što se
dogodilo.
“Nije li divna? O!” okrenula je glavu kao da je čula
nešto. “Moram ići. Posjetit ću te opet!”
“Bilo bi mi drago”, rekla sam, a ona je izašla kroz
vrata i otišla. Pogledala sam Seivarden. “Koliko je ovo
stajalo?”
“Otprilike onoliko koliko sam dobila za letjelicu”,
rekla je i blago spustila glavu, možda zbog srama.
Možda i zbog nečega drugog.
 “Jesi li uzela nešto iz moje naprtnjače?”
To joj je odmah podiglo glavu. “Nisam! Kunem se
da nisam.” Ništa nisam rekla na to. “Ne vjeruješ mi.
Ne krivim te. Možeš provjeriti, čim ti ruke budu
slobodne.”
“I namjeravam. Ali što onda?”
Namrštila se jer me nije razumjela. Naravno da
nije shvatila - došla je tek do toga da (pogrešno)
zaključi kako sam ljudsko biče koje bi moglo biti
vrijedno poštovanja. Još joj nije palo na pamet kako
možda nije toliko važna Radchu da pošalje za njom
nekoga iz posebnih postrojbi.
“Zadatak mi nije bio da te pronađem”, rekla sam.
“Pronašla sam te posve slučajno. Koliko znam, nitko
te ne traži.” Željela sam da mogu gestikulirati i
odmahnuti rukom.
“Zašto si onda ovdje? Ne radi uvoda u aneksiju jer
ih više neće biti. Tako su mi rekli.”
“Nema više aneksija”, složila sam se. “Ali to nije
bitno. Bitno je da možeš otići kad god želiš. Nemam
zapovijedi da te vratim u Radch.”
Seivarden je razmišljala o tomu šest sekunda, a
zatim rekla: “Već sam pokušala prestati. I prestala
sam. Bila sam na postaji na kojoj su imali program.
Ako se ostaviš droge, dobiješ posao. Jedna od
njihovih radnica dovela me je u program, sredila me
i objasnila mi pojedinosti ugovora. Posao je bio
sranje, ugovor je bio sranje, ali bilo mi je dosta droge.
Mislila sam da mi je dosta droge.”
“Koliko si izdržala?”
 “Ni šest mjeseci.”
“Onda shvaćaš”, rekla sam nakon stanke od dvije
sekunde, “zašto nemam povjerenja u tebe.”
“Vjeruj mi, shvaćam. Ali ovo je drukčije’’ Nagnula
se naprijed, iskrenog izraza lica. “Ništa ti ne pročisti
misli kao pomisao da ćeš umrijeti.”
“Učinak je često privremen.”
“Na postaji su mi rekle da mi mogu dati nešto i da
nakon toga kef neće imati učinka na mene. No
najprije sam morala riješiti problem zbog kojeg sam
ga počela uzimati jer bih inače samo pronašla drugu
drogu. Rekla sam da je to glupost, ali da sam zaista
željela i zaista mislila ostaviti se droge, učinila bih to
onda.”
Kod Strigan je govorila kao da je njezin razlog za
drogiranje bio jednostavan i jasan. “Jesi li im rekla
zašto si počela?” Nije odgovorila. “Jesi li im rekla tko
si?”
“Naravno da nisam.”
Ta su dva pitanja u njezinu umu bila jedno,
pretpostavljala sam. “I u Garseddu si se suočila sa
smrću.”
Ona se blago trgnula. “I sve se promijenilo.
Probudila sam se i sve što sam imala bilo je prošlost.
I to ne osobito dobra prošlost. Nikomu nije bilo drago
govoriti mi što se dogodilo. Sve su bile tako pristojne
i nasmiješene i sve je bilo posve lažno. Nisam vidjela
nikakvu budućnost. Slušaj...” nagnula se naprijed, i
dalje iskrenog izraza lica, dišući malo dublje. “Ovdje
si posve sama, bez ikoga, očito zbog toga što si
prikladna za to ili ne bi dobila ovaj zadatak.” Zastala
je na trenutak, možda razmišljajući tko je prikladan
za što i tko je dobio kakav zadatak, ali odmah je
odbacila takve misli. “Ali naposljetku, ti se možeš
vratiti u Radch i pronaći osobe koje te poznaju, osobe
koje te se sjećaju, osobno. Mjesto na koje se uklapaš,
čak i ako nisi uvijek ondje. Ma kamo otišla, uvijek si
dio toga. Čak i ako se više nikada ne vratiš, znaš da
to postoji. Ali kad su me izvadile iz kapsule za
hibernaciju, sve koje su imale bilo kakav osobni
interes prema meni bile su mrtve već sedam stotina
godina. Vjerojatno i dulje. Čak i...” Glas joj je
zadrhtao, a zatim je zastala, zureći u neku točku iza
mene. “Čak i brodovi.”
Čak i brodovi. “Brodovi? Ne samo Nathtasin maci”
“Moj... Prvi brod na kojem sam služila. Torenina
pravda. Pokušala sam saznati gdje se nalazi, poslati
mu poruku i.. Napravila je negativnu gestu, brišući
ostatak te rečenice. “Nestao je. Prije deset... Čekaj...
Izgubila sam osjećaj za vrijeme. Prije petnaest
godina.” Zapravo, bilo je bliže dvadeset. “Nitko mi nije
znao reći što se dogodilo. Nitko ne zna.”
“Jesi li bila miljenica nekog od brodova na kojima
si služila?” pitala sam pomno ravnodušnim glasom.
Neutralnim.
Trepnula je i izravnala se. “To je neobično pitanje.
Imaš li kakvog iskustva s brodovima?”
“Imam”, rekla sam. “Zapravo.”
“Brodovi se uvijek vežu za svoje kapetanice.”
“Nisu više kakvi su nekoć bili.” Nekoć, kad su neki
brodovi poludjeli zbog smrti svojih kapetanica. To je
bilo vrlo, vrlo davno. “No ipak, uvijek imaju miljenice
među časnicama.” Iako te časnice to ne moraju
nužno znati. “Ali zapravo nije važno, zar ne? Brodovi
nisu ljudska bića i stvoreni su da služe njima, da
budu vezani za njih, kako si se izrazila.”
Seivarden se namrštila. “Sad si ljutita. Sjajno to
kriješ, ali ljutita si.”
“Žališ li zbog svojih brodova?” pitala sam. “Zato
što su mrtvi? Ili zato što činjenica da ih nema znači
da se nema tko brinuti za tebe i davati ti osjećaj
povezanosti?” Tišina. “Ili misliš da je to iŠto?” I dalje
bez odgovora. “Odgovorit ću na vlastito pitanje:
Nikada nisi bila miljenica nijednom od brodova na
kojima si služila. Ne vjeruješ da je moguće da brod
ima miljenice među časnicama.”
Seivardenine su se oči raširile - možda od
iznenađenja, možda od nečega drugog. “Previše me
dobro poznaješ da bih povjerovala kako nisi ovdje
zbog mene. Shvatila sam to čim sam počela
razmišljati o tomu.”
“Znači, ne tako davno”, rekla sam.
Ignorirala je to što sam rekla. “Ti si prva osoba
koja mi se čini poznatom otkad sam izašla iz kapsule
za hibernaciju. Kao da te poznajem. Kao da ti
poznaješ mene. Ne znam što je tomu razlog.”
Ja sam znala, dakako. Ali ovo nije bio trenutak da
joj to kažem, da objašnjavam, imobilizirana i ranjiva
kakva sam bila. “Uvjeravam te da nisam ovdje zbog
tebe. Ovdje sam privatnim poslom.”
“Skočila si s mosta zbog mene.”
 “I neću biti razlog da prestaneš uzimati kef. Ne
prihvaćam odgovornost za tebe. To ćeš morati učiniti
sama. Ako to zaista namjeravaš učiniti.”
“Skočila si s mosta za mene. To je pad od barem
tri kilometra. I više. To je... To je...” Zastala je,
odmahujući glavom. “Ostajem s tobom.”
Sklopila sam oči. “Ako ikada makar pomislim da
ćeš opet nešto ukrasti od mene, slomit ću ti noge i
ostaviti te pa će biti potpuna slučajnost ako se ikada
više sretnemo.” No za Radchanke slučajnosti nisu
postojale.
“Mislim da tome nemam što prigovoriti.”
“Ne preporučujem ti.”
Kratko se nasmijala, a zatim šutjela petnaest
sekundi. “Reci mi onda, Breq”, nastavila je nakon
stanke. “Ako si ovdje osobnim poslom koji nema
nikakve veze sa mnom, zašto u naprtnjači imaš jedan
od garseddskih pištolja?”
Ljekoviti oblozi držali su moje ruke i noge posve
nepomičnima. Nisam mogla ni pomaknuti ramena s
kreveta. Liječnica je bučno ušla u sobu, a blijedo lice
bilo joj je zacrvenjeno. “Ležite mirno!” prekorila me, a
zatim se okrenula prema Seivarden. “Što si učinio?”
Seivarden je to očito razumjela. Raširila je ruke u
bespomoćnoj gesti. “Ne!” odgovorila je, glasno, na
istom jeziku.
Liječnica se namrštila, a zatim jednim prstom
pokazala na Seivarden koja se uspravila, uvrijeđena
tom gestom koja je u Radchu bila mnogo uvredljivija
nego ovdje. “Ako smetaš,” rekla je liječnica strogo,
“odlaziš!” Zatim se okrenula meni. “A ti lezi mirno dok
ne zacijeliš kako valja.”
“Da, doktore.” Prestala sam s minijaturnim
pokretima na koje sam bila sposobna. Duboko sam
udahnula i pokušala se smiriti.
Činilo se kao daju je to odobrovoljilo. Na trenutak
me promatrala, bez sumnje je primala podatke o
mome pulsu i disanju. “Ako se ne možete smiriti
sami, mogu vam dati neki lijek.” Ponuda, pitanje,
prijetnja. “Mogu natjerati njega” - pogledala je prema
Seivarden - “da ode.”
“Ne trebam. Nijedno od toga.”
Liječnica je skeptično uzdahnula pa se okrenula i
izašla iz prostorije.
“Ispričavam se”, rekla je Seivarden kad je liječnica
otišla. “To je bilo glupo. Trebala sam promisliti prije
nego što sam progovorila.” Nisam odgovorila. “Kad
smo se našle na dnu,” nastavila je kao da je to logički
povezano s onime što je govorila prije, “bila si bez
Svijesti. I očito teško povrijeđena. Bojala sam se
previše te pomicati jer nisam vidjela je li ti koja od
kostiju slomljena. Nisam imala način pozvati pomoć,
ali sam mislila da si imala nešto čime bih se mogla
popeti van ili možda nešto za pružanje prve pomoći.
Dakako, to je bilo budalasto jer ti je oklop još bio
uključen. Tako sam i znala da si još živa. Izvadila sam
ručni komunikator iz tvoga kaputa, ali nije bilo
signala. Morala sam se popeti van prije nego što sam
mogla nazvati nekoga. Kad sam se vratila, tvoj oklop
više nije bio uključen i bojala sam se da si mrtva. Sve
je još unutra.”
 “Ako pištolja nema,” rekla sam smirenim i
neutralnim glasom, “neću ti samo slomiti noge.”
“Unutra je”, inzistirala je. “Ali to nikako ne može
biti osobno, zar ne?”
“Osobno je.” No u mome je slučaju osobno
obuhvaćalo i mnoge druge. Ali kako bih to mogla
objasniti, a da ne otkrijem više nego što sam
trenutačno htjela?
“Reci mi.”
Ovo nije bilo vrijeme za to. Trenutak nije bio
dobar. No trebalo je objasniti mnogo toga. Osobito
zato što je Seivardenino poznavanje posljednjih
tisuću godina povijesti zasigurno bilo površno i
nepotpuno. Do ovoga su vodile godine prethodnih
događaja za koje gotovo sigurno nije znala, koje će
trebati dugo objašnjavati, prije nego što dođem do
toga tko sam i što namjeravam.
A poznavanje povijesti bilo je ključno. Bez nje.
Seivarden nije mogla shvatiti ništa. Bez tog konteksta
ne bi mogla shvatiti zašto se itko ponašao onako kako
jest. Da Anaander Mianaai nije tako bijesno reagirala
na ono što su Garseddanke učinile, bi li učinila sve
ono što je učinila u tisuću godina nakon toga? Bi li
poručnica Awn postupila na jednak način da nije
čula za događaje u sustavu Ime, pet godina prije toga,
a dvadeset pet godina prije sadašnjeg trenutka?
Kad sam zamišljala trenutak u kojem je vojnikinja
sa Sarrsine milosti odlučila ne poslušati zapovijed,
uvijek sam je vidjela kao segment jedinice posilnih.
Bila je segment Jedan jedinice Amaat Jedan sa
Sarrsine milosti, nadređena ostalim pripadnicama
jedinice. Ipak, bila je ljudsko biće. Uz svoj položaj na
brodu, imala je i ime. Nije bila samo segment Jedan
Amaat Jedan sa Sarrsine milosti. Ali nikada nisam
vidjela snimku, nisam vidjela njezino lice.
Bila je ljudsko biće. Trpjela je događaje u sustavu
Ime - možda je i sama provodila korumpiranu
diktaturu guvernerice kad joj je bilo zapovjeđeno. Ali
nešto u tom trenutku promijenilo je sve. Nešto joj je
bilo previše.
O čemu je bila riječ? Možda to što je vidjela jednu
od Rrrrrr mrtvu ili kako umire? Vidjela sam
fotografije Rrrrrra. Dugačke su poput zmija,
prekrivene krznom i imaju više udova. Govore
režanjem i lajanjem. No ljudska se bića druže s
njima, ako razumiju njihov jezik i mogu ga govoriti.
Je li jedna Rrrrrr skrenula segment Jedan Amaat
Jedan sa Sarrsine milosti s njezine zacrtane staze? Ili
joj je bilo toliko stalo do toga da ne prekrši primirje s
Presgerankama? Ili joj je pak smetala pomisao na
ubijanje brojnih bespomoćnih ljudskih bića? Đa sam
znala više o njoj, možda bih shvatila zašto je u tom
trenutku odlučila da bi radije umrla.
No nisam znala gotovo ništa o njoj. To vjerojatno
nije bilo slučajno. Ali čak i to malo što sam znala, i
ono malo što je znala poručnica Awn, imalo je
posljedice. “Je li ti itko rekao što se dogodilo kod
postaje Ime?”
Seivarden se namrštila. “Nije. Reci mi.”
Ispričala sam joj sve. O korumpiranosti
guvernerice, o tome kako je spriječila postaju Ime i
bilo koji brod da prijavi to što se događa tako daleko
od bilo kojeg drugog sustava u svemiru Radcha. O
brodu koji je jedan dan stigao - pretpostavili su da je
ljudski, nitko nije znao ni za kakve tuđinke u blizini,
a očito nije bio radchanski pa je bio dopušten plijen.
Rekla sam Seivarden sve što sam znala o
vojnikinjama sa Sarrsine milosti koje su se ukrcale na
nepoznati brod sa zapovijedi da ga zauzmu i pobiju
sve na njemu koje se opiru ili je očito da ih nije
moguće pretvoriti u posilne. Nisam znala mnogo,
samo da je, nakon ukrcavanja na brod, segment
Jedan jedinice Amaat Jedan koja se ukrcala na brod,
odbio nastaviti izvršavati zapovijedi. Uvjerio je ostale
iz jedinice da mu se pridruže te su prebjegli na stranu
Rrrrrra i pobjegli brodom izvan domašaja.
Seivarden se sve više mrštila, a kad sam završila,
rekla je: “Znači, želiš mi reći da je guvernerica Ime
bila posve korumpirana? I nekako je uspjela spriječiti
postaju Ime da je prijavi? Kako je to moguće?” Nisam
odgovorila. Ili će sama doći do očitog odgovora ili ga
ionako ne bi mogla vidjeti. “I kako su joj testiranja
sposobnosti mogla dodijeliti takav položaj ako je
sposobna učiniti takvo što? Ni to nije moguće.”
“Naravno,” nastavila je Seivarden, “sve ostalo
proizlazi iz toga, zar ne? Korumpirana guvernerica
postavlja korumpirane službenice, bez obzira na
rezultate testiranja. Ali kapetanice koje su onamo
bile razmještene... To nije moguće.”
Nije mogla shvatiti. Bilo bi bolje da joj ništa nisam
rekla. “Kad je ta vojnikinja odbila ubiti jednu od
Rrrrrra koje su ušle u sustav, kad je uvjerila ostale iz
jedinice da učine isto, stvorila je situaciju koju nije
bilo moguće još dugo skrivati. Tuđinke Rrrrrr mogle
su stvoriti vlastita vrata pa ih guvernerica nije mogla
spriječiti da odu. Bilo je dovoljno da skoče do
sljedećeg naseljenog sustava i ondje ispričaju što se
dogodilo. A upravo su to i učinile.”
“Zašto bi ikoga bilo briga za Rrrrrre?” Seivarden
nije mogla baš jasno izgovoriti taj glas. “Ozbiljno?
Zaista se tako zovu?”
“Tako nazivaju sebe”, objasnila sam,
najstrpljivijim glasom kojim sam mogla. Kad bi neka
od Rrrrrra to rekla, ili pak neka od njihovih ljudskih
prevoditeljica, to je zvučalo poput produženog
režanja, vrlo slično ostatku njihova jezika. “Teško je
to izgovoriti. Većina koje sam čula samo kaže dugi
glas r.”
“Rrrrrr”, rekla je Seivarden, isprobavajući. “Ipak
zvuči smiješno. Dakle, zašto bi ikoga bilo briga za
Rrrrrre?”
“Zato što su Presgeranke sklopile primirje s nama
na temelju toga što su zaključile da su ljudska bića
važna. Presgerankama ubiti nekoga beznačajnog ne
znači ništa, kao ni nasilje između pripadnica iste
vrste, ali nasilje prema pripadnicama drugih važnih
vrsta nije im prihvatljivo.” To ne znači da je svako
nasilje nedopušteno, ali ovisi o određenim uvjetima,
od kojih nijedan nema pretjerano mnogo smisla
većini ljudskih biča pa je najsigurnije posve ga
izbjegavati.
Seivarden je zamišljeno uzdahnula. Djelići
slagalice padali su na mjesto.
“Dakle,” nastavila sam, “cijela jedinica Amaat
Jedan sa Sarrsine milosti prebjegla je k Rrrrrrima.
Bile su izvan dosega, sigurne s tuđinkama, ali u
Radchu su bile krive za izdaju. Možda bi bilo bolje
da-su ih samo ostavile ondje, ali umjesto toga, Radch
ih je zatražio natrag, da ih mogu pogubiti. Dakako,
tuđinke Rrrrrr to nisu željele učiniti. Postrojba Amaat
Jedan spasila im je živote. Nekoliko je godina sve bilo
vrlo napeto, no naposljetku su došle do kompromisa.
Tuđinke Rrrrrr pristale su predati predvodnicu, onu
koja je započela pobunu, u zamjenu za imunitet za
ostale.”
“Ali...” Seivarden je zastala.
Nakon sedam sekundi šutnje rekla sam: “Misliš
da bi je, dakako, trebalo pogubiti jer neposluh nije
moguće tolerirati, iz itekako poznatih razloga. Ali
njezina je izdaja istodobno razotkrila korupciju
guvernerice Ime, koja bi se inače neometano
nastavila pa je zapravo pobunom napravila uslugu
Radchu. Misliš da svaka budala zna kako ne smije
kritizirati vladinu službenicu, ni pod koju cijenu.
Misliš da će, ako budemo kažnjavali sve one koje
progovore protiv nekog očitog zla, civilizacija loše
završiti. Progovorit će samo one koje su spremne
umrijeti zbog svojih riječi, ali...” Oklijevala sam.
Progutala sam slinu. “Rijetke su spremne to učiniti.
Vjerojatno misliš da je gospodarica Radcha bila u
teškom položaju dok je donosila odluku kako se
nositi s tom situacijom. Ali također i da su to posebne
okolnosti, a budući da Anaander Mianaai,
naposljetku, ima apsolutnu moć, mogla je pomilovati
vojnikinju da je to željela.”
 “Mislim”, rekla je Seivarden, “da ih je gospodarica
Radcha mogla ostaviti kod tuđinki Rrrrrr i izbjeći
cijeli taj nered.”
“Mogla je”, složila sam se.
“Također mislim kako, na mjestu gospodarice
Radcha, ne bih dopustila da te vijesti dospiju daleko
od sustava Ime.”
“Možda bi privilegiranim pristupom spriječila
brodove i postaje da govore o tomu. Zabranila bi svim
građankama da išta kažu.”
“Da. Zabranila bih.”
“Ali glasine bi se ipak proširile.” No te bi glasine
nužno bile nejasne i spore. “I izgubila bi priliku dati
vrlo poučan primjer. Poredati gotovo cjelokupnu
upravu sustava Ime na glavnoj promenadi postaje i
ustrijeliti ih u glavu, jednu za drugom, dok sve ostale
gledaju.” Dakako, Seivarden je bila samo jedna osoba
koja o Anaander Mianaai razmišlja kao o jednoj osobi
koja može biti neodlučna oko nečega, ali onda se
odluči za jedno i ne podijeli se u sebi zbog te odluke.
No u pozadini dileme Anaander Mianaai bilo je
mnogo više toga nego što je Seivarden mogla pojmiti.
Seivarden je šutjela četiri sekunde, a zatim rekla.
“Sad ću te opet naljutiti.”
“Zaista?” pitala sam ogorčeno. “Zar ti već nije
dosta toga?”
“Jest.” Jednostavno i ozbiljno je odgovorila.
“Guvernerica sustava Ime bila je iz dobre kuće i
dobro odgojena”, rekla sam i navela naziv njezine
kuće.
 “Nisam nikad čula za njih”, rekla je Seivarden.
“Toliko se toga promijenilo. A sada se događaju i
takve stvari. Zaista misliš da tu nema povezanosti?”
Okrenula sam glavu ne podigavši je. Nisam bila
ljutita, samo vrlo, vrlo umorna. “Želiš reći da se ništa
od ovoga ne bi dogodilo da provincijske skorojevićke
nisu napredovale? da je guvernerica sustava Ime bila
iz obitelji zaista dokazane kvalitete?”
Seivarden je bila dovoljno pametna da ne odgovori
na to.
“Zaista nikada nisi upoznala nikoga iz dobre
obitelji tko je dobio položaj iznad svojih sposobnosti?
Tko se slomio pod pritiskom? Loše se ponašao?”
“Ne na taj način.”
Pošteno. No smetnula je s uma da je Prva Amaat
Jedan sa Sarrsine milosti - dakle, ljudsko biće, a ne
posilni - također bila “skorojevićka” po njezinoj
definiciji, i dio iste promjene o kojoj je Seivarden
govorila. “Napredovanje provincijskih skorojevićki i
korupcija u sustavu Ime rezultati su istih događaja.
Nisu uzrokovali jedno drugo.”
Postavila je očito pitanje. “Što je onda bio uzrok?”
Odgovor je bio previše složen. Koliko daleko da se
vratim? Počelo je u Garseddu. Počelo je kad se
gospodarica Radcha umnožila i krenula osvojiti cijeli
ljudski svemir. Počelo je nastankom Radcha. I još
prije. “Umorna sam”, rekla sam.
“Dakako”, rekla je Seivarden, pomirljivije nego što
sam očekivala. “Možemo poslije razgovarati o tomu.”
 16.

PROVELA SAM TJEDAN KREĆUĆI SE U NEPROSTORU između

Shis'urne i Valskaaya - izolirana i oviseći samo o sebi
- prije nego što je gospodarica Radcha povukla svoj
potez. Nitko drugi nije ništa posumnjao jer nisam
dala nikakvu naznaku pa ni najmanju indikaciju da
je netko na palubi Var i da je nešto možda pošlo po
zlu.
Ili sam tako mislila. “Brode,” rekla mi je poručnica
Awn nakon jednog tjedna, “je li sve kako valja?”
“Zašto pitate, poručnice?” odvratila sam. Zapravo,
odvratio je Esk Jedan. Esk Jedan neprestano je bio
uz poručnicu Awn.
“Dugo smo bili zajedno na Orsu”, odgovorila je
poručnica Awn, blago se mršteći prema segmentu s
kojim je razgovarala. Od događaja u Orsu bila je u
neprestanom stanju jada, katkad snažnijem, katkad
slabijem, ovisno o tomu, pretpostavila sam, koje bi
joj misli pale na pamet u danom trenutku. “Izgledaš
kao da te nešto muči. I tiša si.” Uzdahnula je, napola
se pritom podsmjehnuvši. “U kući si uvijek pjevala ili
barem pjevušila. Sad je previše tiho.”
“Ovdje postoje zidovi, poručnice”, istaknula sam.
“U našoj kući u Orsu nije ih bilo.”
Obrva joj se jedva primjetno trgnula. Vidjela sam
da je prepoznala moje izbjegavanje odgovora, ali nije
inzistirala na pitanju.

***
Istodobno, u zajedničkoj prostoriji dekade Var,
Anaander Mianaai mi je rekla: “Shvaćaš što je na
kocki. Što ovo znači za Radch.” Dala sam znak da
shvaćam. “Znam da ti je ovo sigurno uznemirujuće.”
Bilo je to prvo priznanje te mogućnosti otkad je došla
na brod. “Napravila sam -te tako da služiš mojim
ciljevima, za dobrobit Radcha. Dio je tvog dizajna da
mi želiš služiti. A sad mi moraš služiti, a istodobno
mi se suprotstaviti.”
Silno mi je olakšavala, pomislila sam, da joj se
suprotstavim. To je učinila jedna ili druga strana nje,
nisam bila sigurna koja. Ali rekla sam kroz Var
Jedan: “Da, gospodarice.”
“Ako ona uspije, Radch će se podijeliti. Ne
središte, ne sam Radch.” Većina ljudskih bića
podrazumijevala je cijeli radchanski teritorij kad bi
rekla Radch, ali Radch je bio jedna lokacija,
zatvorena i samodostatna Dysonova sfera. U njoj nije
bilo dopušteno ništa ritualno nečisto, nijedno
necivilizirano ili neljudsko biće nije smjelo ući. Vrlo,
vrlo rijetke Mianaaine klijentice bile su ondje, a
postojalo je još svega nekoliko kuća koje su imale
pretkinje koje su nekoć živjele ondje. Bilo je otvoreno
pitanje zna li itko unutra i je li ga briga za postupke
Anaander Mianaai ili za dimenzije pa čak i postojanje
teritorija Radcha. “Sam Radch, kao Radch, preživjet
će dulje. Ali moj teritorij, koji sam izgradila kako bih
ga zaštitila, kako bih ga održala čistim, raspast će se.
Pretvorila sam sebe u ovo što jesam i stvorila sve
ovo...” - mahnula je rukom, kao da zajednička
prostorija dekade predstavlja cijeli svemir Radcha -
“... sve ovo kako bih sačuvala to središte sigurnim.
Čistim. Nisam to mogla povjeriti nikome drugom. A
sada se čini da to ne mogu povjeriti ni sebi.”
“Sigurno nije tako, gospodarice”, rekla sam ne
znajući što drugo da kažem, iako nisam bila sigurna
ni što to točno pokušavam negirati.
“Tijekom svega što će se dogoditi poginut će
milijarde građanki”, nastavila je, kao da ništa nisam
rekla. “Od rata i nedostatka resursa. A ja...” '
Oklijevala je. Jedinstvo, pomislila sam, implicira
mogućnost nejedinstva. Početak implicira i zahtijeva
kraj. Ali nisam to rekla.
Najmoćnija osoba u svemiru nije trebala moje
predavanje o religiji i filozofiji.
“Ali već sam slomljena”, dovršila je. “Mogu se
samo boriti da spriječim daljnji lom. Da uklonim ono
što više nisam ja.”
Nisam bila sigurna što bih trebala ili mogla reći.
Nisam se sjećala da sam prije vodila takav razgovor,
iako sam bila uvjerena da sigurno jesam. Sigurno
sam slušala Anaander Mianaai kako objašnjava i
opravdava svoje postupke nakon što je unijela šifre
za premošćenje i promijenila... Nešto. Vjerojatno je to
bilo prilično slično, možda čak i iste riječi. Nakon
svega, ipak je to bila ista osoba.
“Osim toga,” nastavila je Anaander Mianaai,
“moram ukloniti oružje svoje neprijateljice gdje god
ga pronađem. Pošalji mi poručnicu Awn.”
.

Poručnica Awn sa strepnjom se približavala

zajedničkoj prostoriji dekade Var, ne znajući zašto
sam je poslala onamo. Odbila sam odgovoriti na
njezina pitanja, koja su samo osnaživala njezin
osjećaj da je nešto vrlo pogrešno. Koraci su joj
odjekivali na bijelom podu i sve se doimalo praznim,
unatoč nazočnosti Var Jedan. Kad je stigla do vrata
zajedničke prostorije, ona su se otvorila, gotovo
bešumno.
Ugledavši Anaander Mianaai u prostoriji,
poručnica Awn trznula se kao od udarca, doživjevši
snažan ubod straha, iznenađenja, užasa, šoka,
sumnje i zbunjenosti. Poručnica Awn triput je
udahnula, pliće nego što bi htjela, vidjela sam, a
zatim malo podigla ramena, ušla u prostoriju te se
ispružila na pod.
“Poručnice”, rekla je Anaander Mianaai. Njezin
naglasak, njezin ton, bili su oličenje elegantnih
samoglasnika poručnice Skaaiat i podrugljive
bahatosti poručnice Issaaije. Poručnica Awn ležala je
licem prema dolje, čekajući. Uplašena.
Kao i prije, nisam primala podatke od Mianaai,
osim ako bi mi ih sama slala. Nisam imala
informacija o njezinu unutarnjem stanju. Doimala se
mirnom. Ravnodušnom, bez emocija. Bila sam
uvjerena da je taj dojam laž, no nisam shvaćala zašto
to mislim, osim možda zato što još nije rekla ništa
dobro o poručnici Awn, a smatrala Sam da bi trebala.
“Reci mi, poručnice,” započela je Mianaai nakon duge
šutnje, “odakle ono oružje u jezeru i što mislite da se
dogodilo u Ikktinu hramu.”
Kombinacija olakšanja i straha prošla je kroz
poručnicu Awn. U trenucima koje je imala da
razmisli o razlozima nazočnosti Anaander Mianaai,
stvorila je očekivanje da će joj postaviti to pitanje.
“Gospodarice, oružje je onamo mogao staviti samo
netko s dovoljnim ovlastima da spriječi njegovo
uništenje.”
“Ti, na primjer.”
Oštar ubod iznenađenja i užasa. “Ne, gospodarice,
uvjeravam vas. Razoružala sam negrađanke pod
mojom ovlasti, a neke od njih bile su tanmindske
vojnikinje.” Zapravo, u policijskoj postaji u Gornjem
gradu bilo je mnogo oružja. “Ali dala sam ga
onesposobiti odmah, prije nego što sam ga poslala
dalje. Prema serijskim brojevima, stiglo je u Kould
Ves.”
“Primile su ga postrojbe s Torenine pravde?
“Koliko znam, tako je, gospodarice.”
“Brode?”
Odgovorila sam ustima Var Jedan. “Gospodarice,
oružje o kojemu je riječ preuzeli su segmenti
Šesnaest i Sedamnaest postrojbe Inu.” Navela sam
ime njihove tadašnje poručnice, koja je poslije
premještena.
Anaander Mianaai samo se malo namrštila.
“Znači, prije čak pet godina, netko s pristupom -
možda ta poručnica iz dekade Inu ili netko drugi,
spriječio je uništenje tog oružja i skrio ga. A nakon
pet godina prenio ga je u orsijsku močvaru? U koju
svrhu?”
Lica još priljubljenog uz pod, trepćući od
zbunjenosti, poručnica Awn trebala je jednu
sekundu da oblikuje odgovor. “Ne znam,
gospodarice.”
' “Lažeš”, rekla je Mianaai, i dalje sjedeći,
naslonjena u svome stolcu kao da je opuštena i
bezbrižna, ali njezine su oči neprestano bile na
poručnici Awn. “Jasno to vidim. Čula sam svaki tvoj
razgovor od incidenta. Na koga si mislila kada si
govorila o nekome drugome tko bi imao koristi od te
situacije?”
“Da sam znala koje bi ime mogla imati ta osoba,
gospodarice, upotrijebila bih ga. Samo sam mislila da
mora postojati određena osoba koja je djelovala, koja
je to uzrokovala...” Zastala je, uzdahnula pa odustala
od rečenice. “Netko se urotio s Tanmindankama,
netko s pristupom tome oružju. Ma tko to bio, želio
je nevolje između Gornjeg i Donjeg grada. Moj je
posao bio spriječiti to i učinila sam najbolje što sam
mogla da to postignem.” Očito izbjegavanje odgovora.
Od trenutka kad je Anaander Mianaai zapovjedila
brzo pogubljenje tanmindskih građanki u hramu,
prvi i najočitiji sumnjivac bila je sama gospodarica
Radcha.
“Zašto bi itko želio nevolje između Gornjeg i
Donjeg grada?” pitala je Anaander Mianaai. “Tko bi
se trudio oko toga?”
“Jen Shinnan, gospodarice, i njezini suradnici”,
odgovorila je poručnica Awn, samouvjerenije, barem
za trenutak. “Smatrala je da su etničke Orsijke
favorizirane.”
“Odnosno, da ih ti favoriziraš.”
“Da, gospodarice.”
 “Želite reći da je u prvim mjesecima aneksije Jen
Shinnan pronašla neku radchansku časnicu
spremnu da skrije tri sanduka oružja kako bi pet
godina poslije izazvala sukob između Gornjeg i
Donjeg grada. Kako bi tebe uvalila u nevolje.”
“Gospodarice!” poručnica Awn podigla je čelo
centimetar od poda, a onda zastala. “Ne znam kako,
ne znam zašto. Ne znam tk...” Progutala je posljednji
odgovor jer je bio laž. “Samo znam da je moj zadatak
bio sačuvati mir u Orsu. Mir je bio ugrožen i djelovala
sam...” Zastala je, shvativši da bi rečenica možda
imala nezgodan završetak. “Bio mi je posao zaštititi
građanke Orsa.”
“Zato si protestirala protiv pogubljenja ljudskih
biča koja su ugrožavala građanke Orsa.” Ton
Anaander Mianaai bio je zajedljiv.
“Bila sam odgovorna za njih, gospodarice. Kao što
sam tada rekla, bile su pod kontrolom i lako smo ih
mogle zadržati dok ne dođe pojačanje. Vi ste vrhovni
autoritet i vaše se zapovijedi moraju slušati, ali nisam
razumjela zašto ta ljudska bića moraju umrijeti. Još
ne razumijem zašto su morala umrijeti tada.” Stanka
od pola sekunde.
“Ne moram razumjeti zašto. Ovdje sam kako bih
slijedila vaše zapovijedi. Ali ja...” Opet je zastala i
progutala slinu. “Gospodarice, ako sumnjate da
nisam odana ili da sam učinila nešto pogrešno,
molim vas, pošaljite me na ispitivanje kada stignemo
u Valskaay.”
Droge koje su se rabile za testiranje sposobnosti i
reedukaciju, mogle su se rabiti i za ispitivanje. Vješta
ispitivačica mogla bi izvući i najtajnije misli iz nečijeg
uma. No nesposobna ispitivačica dobila bi samo
nebitne stvari i maštarije te bi mogla oštetiti subjekta
gotovo u istoj mjeri kao i nesposobna reedukatorica.
Uz ono što je poručnica Awn tražila bile su vezane
pravne obveze - između ostalog i to da moraju biti
nazočne dvije svjedokinje, a poručnica Awn smjela je
imenovati jednu od njih.
Vidjela sam mučninu i užas u njoj kada Anaander
Mianaai nije odgovorila. “Gospodarice, smijem li
govoriti otvoreno?”
“Dakako da trebaš govoriti otvoreno”, odgovorila
je Anaander Mianaai zajedljivo i zlovoljno.
Poručnica Awn je nastavila, prestravljena, lica još
pritisnutog uz pod. “Bili ste to vi. Vi ste dali skriti
oružje, vi ste planirali okupljanje rulje, zajedno s Jen
Shinnan. Ali ne razumijem zašto. Sigurno ne zbog
mene, ja sam nitko.”
“Ali mislim da ne namjeravaš ostati nitko”,
odvratila je Anaander Mianaai. “To mi govori tvoje
zavođenje Skaaiat Awer.”
“Moje...” poručnica Awn je progutala slinu.
“Nisam je zavela. Bile smo prijateljice. Ona je
nadgledala susjedni okrug.”
“To nazivaš prijateljstvom?”
Lice poručnice Awn zažarilo se. No sjetila se svog
naglaska i dikcije. “Ne predmnijevam da bih to smjela
nazvati nečim drugim.” Bila je jadna i uplašena.
Mianaai je šutjela tri sekunde, a zatim rekla:
“Možda ne. Skaaiat Awer zgodna je i šarmantna. Bez
sumnje je dobra u krevetu. Netko poput tebe lako bi
podlegao njezinoj manipulaciji. Već sam neko vrijeme
sumnjičava glede odanosti kuće Awer.”
Poručnica Awn htjela je progovoriti, vidjela sam
kako su joj se zategnuli mišići grla, ali nije se začuo
nikakav zvuk.
“Da, govorim o pobuni. Kažeš da si odana, a
družiš se sa Skaaiat Awer.” Anaander Mianaai
napravila je gestu i Skaaiatin glas začuo se u
zajedničkoj prostoriji dekade.
“Poznajem te, Awn. Ako namjeravaš učiniti nešto
toliko ludo, čuvaj to za trenutak kad će zaista nešto
značiti.”
A zatim odgovor poručnice Awn: “Poput Prve
Amaat Jedan sa Sarrsine milosti?”
“Kakvu bi promjenu”, pitala je Anaander Mianaai,
“željela postići?”
“Promjenu”, odgovorila je poručnica Awn, suhih
usta, “kakvu je postigla ta vojnikinja sa Sarrsine
milosti. Da nije učinila to što je učinila, korupcija u
sustavu Ime nastavila bi se do danas.” Bila sam
uvjerena da je, dok je govorila, potpuno shvaćala što
govori. Bila je na opasnom tlu. Iz njezinih sljedećih
riječi bilo je jasno da jest znala. “Pogubljena je zbog
toga, da. Ali razotkrila vam je svu tu korupciju.”
Imala sam cijeli tjedan za razmišljanje o svemu
što mi je Anaander Mianaai rekla. Dosad sam već
shvatila kako je guvernerica sustava Ime dobila
potreban pristup da spriječi postaju Ime u
prijavljivanju njezinih aktivnosti. Takav je pristup
mogla dobiti samo od Anaander Mianaai. Jedino je
pitanje bilo koja joj je Anaander to omogućila.
“To se pojavilo na svim javnim kanalima vijesti”,
primijetila je Anaander Mianaai. “Radije bih da nije
bilo. O, da”, rekla je, odgovarajući na iznenađenje
poručnice Awn. “To se nije dogodilo mojom željom.
Taj je incident posijao sumnju gdje je prije nije bilo.
Nezadovoljstvo i strah, gdje je dotad bilo samo
povjerenje u moju sposobnost osiguravanja pravde i
dobrobiti.”
“Mogla sam zaustaviti glasine, ali ne i izvješća
putem službenih kanala! Emitirana tako da ih je
svaka građanka Radcha mogla čuti! Da nije bilo
publiciteta, mogla sam pustiti da Rrrrrr samo odvedu
izdajice. Umjesto toga, morala sam pregovarati za
njihov povratak ili ih pustiti da postanu poziv za
daljnje pobune. To mi je uzrokovalo mnoge nevolje.
Još mi uzrokuje nevolje.”
“Nisam to znala”, rekla je poručnica Awn, s
panikom u glasu. “Bilo je na svim javnim kanalima.”
A onda je shvatila. “Nisam... Nisam rekla ništa o
Orsu. Nikome.”
“Osim Skaaiat Awer”, istaknula je gospodarica
Radcha. No to nije bio pravedan prigovor - poručnica
Skaaiat bila je u blizini, dovoljno blizu da svojim
očima vidi dokaze da se nešto dogodilo. “Ne,”
nastavila je Mianaai, odgovarajući na neartikulirano
pitanje poručnice Awn, “nema ništa o tomu na
vijestima. Još. A vidim da te uznemiruje ideja da bi
Skaaiat Awer mogla biti izdajica. Mislim da ti je teško
povjerovati u to.”
 Poručnici Awn još jednom je bilo teško odgovoriti.
“To je točno, gospodarice”, uspjela je napokon reći.
“Mogu ti ponuditi priliku”, odvratila je Mianaai,
“da dokažeš njezinu nedužnost i popraviš svoju
situaciju. Mogu te razmjestiti tako da joj opet budeš
blizu. Samo trebaš prihvatiti klijentski odnos kad ti
ga Skaaiat ponudi - o, ponudit će ga”, rekla je
gospodarica Radcha, bez sumnje uvidjevši očaj i
sumnjičavost poručnice Awn. “Kuća Awer prikuplja
osobe poput tebe. Skorojevićke iz nekoć nevažnih
kuća koje se iznenada nađu u položaju pogodnom za
poslovanje. Prihvati klijentski odnos i promatraj.”
Prešutjela je i izvještavaj, no to se podrazumijevalo.
Gospodarica Radcha pokušavala je pretvoriti
instrument svoje neprijateljice u svoj. Što će se
dogoditi ako ne uspije u tomu?
A što će se dogoditi ako uspije? Ma što poručnica
Awn odabrala, djelovat će protiv Anaander Mianaai,
gospodarice Radcha.
Već sam jednom vidjela njezin izbor, kada je bila
suočena sa smrću. Odabrat će onaj put koji će je
održati na životu. Implikacije tog izbora moći će
dokučiti poslije - uz moju pomoć - i vidjeti koje su joj
opcije kad bude u manje pogibeljnoj situaciji.
U zajedničkoj prostoriji dekade Esk, poručnica
Dariet uzbunjeno je pitala: “Brode, što je s Esk
Jedan?”
“Gospodarice”, rekla je poručnica Awn, dok joj se
glas tresao od straha, a lice i dalje bilo pritisnuto uz
pod. “Zapovijedate li mi?”
 “Samo trenutak, poručnice”, rekla sam, izravno u
uho poručnice Dariet jer nisam mogla progovoriti
kroz usta Esk Jedan.
Anaander Mianaai nasmijala se kratko i oštro.
Odgovor poručnice Awn bio je jednako odvažno
odbijanje kao i da je jednostavno rekla nikada. Bilo
bi besmisleno zapovjediti takvo što.
“Ispitajte me kad stignemo u Valskaay”, nastavila
je poručnica Awn. “Zahtijevam to. Odana sam vam.
Kunem se da vam je odana i Skaaiat Awer, ali ako
sumnjate, ispitajte i nju.”
No Anaander Mianaai, dakako, nije to mogla
učiniti. Svako ispitivanje imalo bi svjedokinje. Svaka
vješta ispitivačica - a ne bi bilo smisla rabiti
nesposobnu - bez sumnje bi vidjela pristranost
pitanja postavljenih poručnici Awn ili poručnici
Skaaiat. Bio bi to previše otvoren pokret, odavao bi
informacije koje Mianaai još nije željela odati.
Anaander Mianaai sjedila je u tišini četiri
sekunde. Ravnodušna.
“Var Jedan,” rekla je kada su te četiri sekunde
prošle, “ustrijeli poručnicu Awn.”
Sada nisam bila jedan izdvojeni segment, sam i
nesiguran što će učiniti ako primi takvu zapovijed.
Bila sam cijela. Odvojen od mene, Esk Jedan više je
volio poručnicu Awn nego ja. Ali Esk Jedan nije bio
odvojen od mene. Trenutačno je itekako bio dio
mene.
Ipak, Esk Jedan bio je samo mali dio mene. A već
sam pucala na časnice. Čak sam, slijedeći zapovijedi,
ustrijelila svoju kapetanicu. Ali ta su pogubljenja, ma
koliko bila uznemirujuća i nelagodna, očito bila
pravedna. Kazna za neposluh je smrt.
Poručnica Awn nije bila kriva za neposluh. Daleko
od toga. Što je još gore, njezina je smrt trebala prikriti
postupke neprijatelja Ahaander Mianaai. Cijela svrha
mog postojanja bila je suprotstaviti se neprijateljima
Anaander Mianaai.
Ali nijedna Mianaai još nije bila spremna za
otvoreni potez. Morala sam od ove Mianaai prikriti
činjenicu da me ona sama obvezala suprotnome cilju,
dok sve ne bude spremno. Morala sam, trenutačno,
slušati kao da nemam drugog izbora, kao da ne želim
ništa drugo. Naposljetku, ako sagledam širu sliku,
što je uopće značila poručnica
Awn? Njezini će roditelji tugovati, a vjerojatno i
njezina sestra, i vjerojatno će se sramiti što ih je
poručnica Awn obeščastila svojim neposluhom. Ali
ne bi postavljali pitanja. Čak i da postavljaju pitanja,
ona ih neće nikamo odvesti. Tajna Anaander Mianaai
bila bi sigurna.
Sve sam to pomislila u 1,3 sekunde koliko je
trebalo poručnici Awn, šokiranoj i prestravljenoj, da
refleksno podigne glavu. Istodobno je segment Var
Jedan rekao: “Nemam oružje, gospodarice. Trebat će
mi oko dvije minute da odem po pištolj.”
Vidjela sam da poručnica Awn to shvaća kao
izdaju, ali morala je znati da nemam drugog izbora.
“Ovo je nepravedno”, rekla je, i dalje podignute glave.
Glas joj je drhtao. “Nije prikladno. Neće biti nikakve
dobrobiti od toga.”
 “Tko su ostale zavjerenice?” pitala je Mianaai
hladno. “Reci mi njihova imena i možda ti poštedim
život.”
Napola podignuta, s dlanovima oslonjenim o pod
u ravnini ramena, poručnica Awn zatreptala je u
potpunoj zbunjenosti koju je Mianaai morala vidjeti
jednako dobro kao i ja. “Zavjerenice? Nikada nisam
sudjelovala ni u kakvoj zavjeri. Uvijek sam vam
odano služila.”
Gore, na zapovjednoj palubi, rekla sam u uho
kapetanice Rubran: “Kapetanice, imamo problem.”
“Služiti meni”, rekla je Anaander Mianaai, “više
nije dovoljno.
Više nije zadovoljavajuće nedvosmisleno. Kojoj
meni služiš?”
“Št...” počela je poručnica Awn, a zatim “Al...” pa
naposljetku: “Ne razumijem.”
“Kakav problem?” pitala je kapetanica Rubran
prinoseći zdjelicu čaja ustima, ne pretjerano
zabrinuta.
“Ratujem sama sa sobom”, rekla je Mianaai u
zajedničkoj prostoriji dekade Var. “To traje već gotovo
tisuću godina.”
Odgovorila sam kapetanici Rubran: “Moram
uspavati Esk Jedan.” “U ratu sam,” nastavila je
Anaander Mianaai na palubi Var, “zbog budućnosti
Radcha.”
Nešto je iznenada postalo jasno poručnici Awn.
Vidjela sam oštar, čisti bijes u njoj. “Prestanak
aneksija, povlačenje posilnih i puštanje ljudskih bića
poput mene u vojsku.”
“Ne razumijem te, brode”, rekla je kapetanica
Rubran, bezizražajnog glasa, ali bez sumnje
zabrinuta. Spustila je čaj na stol pokraj sebe.
“Počelo je zbog primirja s Presgerankama”, rekla
je Mianaai ljutito. “Ostalo je slijedilo iz toga. Znala ti
to ili ne, instrument si moje neprijateljice.”
“A Prva Amaat Jedan sa Sarrsine milosti razotkrila
je ono što ste radili u sustavu Ime”, rekla je poručnica
Awn, a njezin je bijes i dalje bio jasno vidljiv. “To ste
bili vi. Guvernerica sustava radila je posilne - trebali
ste ih za rat protiv sebe, zar ne? Sigurna sam da to
nije sve što je radila za vas. Je li zato ta vojnikinja
morala umrijeti, čak i ako ste se morali toliko
namučiti da je dobijete natrag od Rrrrrra? A ja...”
“Još čekam, brode”, rekla je poručnica Dariet u
zajedničkoj prostoriji dekade Esk. “Ali ne sviđa mi se
ovo.”
“Prva Amaat Jedan sa Sarrsine milosti nije znala
gotovo ništa, ali u rukama Rrrrrra bila je figura koju
bi moja neprijateljica mogla upotrijebiti protiv mene.
Kao časnica na nosaču postrojbi, ti si ništa, ali čak i
na položaju manjeg autoriteta na planetu, uz
potencijalnu podršku Skaaiat Awer, koja bi ti
pomogla da povećaš svoj utjecaj, ti si potencijalna
opasnost za mene. Mogla sam te samo premjestiti s
Orsa, izvan dosega kuće Awer. Ali htjela sam više.
Htjela sam očiti argument protiv nedavnih odluka i
promjena u politici. Da ribarice nisu pronašle oružje
ili da nisu prijavile taj pronalazak tebi, da su se
događaji te večeri odvijali kako sam željela, pobrinula
bih se da ta vijest bude na svim javnim kanalima.
Jednim potezom osigurala bih odanost Tanmindanki
i uklonila nekoga tko mi smeta. To su manji ciljevi,
ali bih uz to mogla svima demonstrirati opasnost
popustljivosti i makar i najmanjeg razoružavanja. I
opasnost davanja autoriteta u ruke koje nisu
dovoljno sposobne za to.” Ispustila je kratak, ogorčen
ha. “Priznajem, podcijenila sam te. Podcijenila sam
tvoj odnos s Orsijkama u Donjem gradu.”
Var Jedan više nije mogao odugovlačiti i ušao je u
zajedničku prostoriju dekade Var, s pištoljem u ruci.
Poručnica Awn čula ga je kako ulazi i malo okrenula
glavu kako bi ga promatrala. “Posao mi je bio zaštititi
građanke Orsa. Shvatila sam ga ozbiljno i obavljala
ga najbolje što sam mogla. U tome samo jednom
nisam uspjela, ali ne zbog vas.” Okrenula je glavu,
pogledala izravno u Anaander Mianaai i rekla:
“Trebala sam umrijeti u Ikktinu hramu, radije nego
da vas poslušam. Čak i ako to ne bi ništa
promijenilo.”
“Sada možeš ispraviti tu pogrešku”, rekla je
Anaander Mianaai i zapovjedila mi da pucam.
Pucala sam.
.

Dvadeset godina poslije rekla sam Arilesperas

Strigan da radchanske vlasti nisu marile što neka
građanka misli, sve dok radi što bi trebalo. To je bila
istina. Ali od tog trenutka, kad sam vidjela poručnicu
Awn mrtvu na podu zajedničke prostorije dekade
Var, nakon što ju je ustrijelio Var Jedan (ili, bez
samozavaravanja, nakon što sam je ustrijelila ja),
zapitala sam se koja je razlika između toga dvoga.
Morala sam poslušati ovu Mianaai kako bih je
navela da pomisli kako je i dalje bespogovorno
slušam. Ali u ovom slučaju doista sam je slušala. Nije
bilo razlike između djelovanja za jednu ili drugu
Mianaai. Uostalom, ma kakve bile njihove razlike,
one su naposljetku bile ista osoba.
Misli su prolazne, nestaju u trenutku dok se
zbivaju, osim ako se ne pretvore u djelovanje i
materijalni oblik. Zelje i namjere također. Besmislene
su ako nas ne navedu da napravimo neki izbor, da
odaberemo neki čin ili djelovanje umjesto nekog
drugog, ma koliko beznačajni bili. Misli koje vode do
djelovanja mogu biti opasne. One koje ne vode, ne
znače ništa, pa i manje od toga.
.

Poručnica Awn ležala je na podu zajedničke

prostorije dekade Var, opet licem prema podu, ali
ovaj put mrtva. Pod ispod nje trebat će očistiti i
pokrpati. Ono hitno, ono ključno u tome trenutku
bilo je pokrenuti Esk Jedan jer za otprilike pola
sekunde nikakvo moje filtriranje neće moći prikriti
snagu njegove reakcije i zaista sam morala reći
kapetanici što se dogodilo i nisam se sjećala kako mi
Mianaaina neprijateljica - sama Mianaai - izdaje
zapovijedi za koje sam znala da mi ih je izdala i zašto
Esk Jedan ne može shvatiti koliko je to važno, još
nismo spremne za otvorenu akciju, a gubila sam
časnice i prije i tko je uopće Esk Jedan ako ne ja
sama, a poručnica Awn je mrtva i rekla je, Trebala
sam radije umrijeti nego vas poslušati.
A onda je Var Jedan podigao pištolj i ustrijelio
Anaander Mianaai iz neposredne blizine u lice. U sobi
niz hodnik, Anaander Mianaai skočila je iz kreveta na
kojem je ležala, bijesno urliknuvši. “Aatrinih mi sisa,
bila je ovdje prije mene'.” Istodobno je prenijela šifru
kojom bi spustila oklop Var Jedan sve dok ne ovlasti
njegovu ponovnu uporabu. Bila je to zapovijed koja
se nije oslanjala na moju poslušnost. Nijedna
Anaander ne bi riskirala da ostane bez tog
premošćenja.
“Kapetanice,” rekla sam, “sada zbilja imamo
problem.”
U drugoj sobi u istom hodniku, treća Mianaai -
sada druga, zapravo - otvorila je jednu od putnih
torbi koje su donijele sa sobom i izvukla pištolj pa
brzo izašla u hodnik i ustrijelila najbliži segment Var
Jedan u potiljak. Ona Mianaai koja je govorila
otvorila je svoju torbu te iz nje izvukla pištolj, ali i
kutiju koju sam već vidjela u kući Jen Shinnan u
Gornjem gradu Orsa, na Shis’urni. Ako je upotrijebi,
umanjit će i svoje sposobnosti, ali moje će umanjiti
mnogo više. U sekundama koje su joj trebale da
aktivira napravu, oblikovala sam namjere i prenijela
zapovijedi svojim sastavnim dijelovima.
“Kakav problem?” pitala je kapetanica Rubran,
sada stojeći na nogama. Uplašena.
A onda sam se raspala.
Poznat osjećaj. Na djelić sekunde osjetila sam
miris vlažnog zraka i jezerske vode i pomislila Gdje je
poručnica Awn?, a zatim sam se pribrala i prisjetila
se što moram učiniti. Zdjelice za čaj razbile su se na
podu kad sam ispustila sve što sam držala i potrčala
iz zajedničke prostorije dekade Esk, niz hodnik.
Drugi segmenti, opet odvojeni od mene kao u Orsu,
mrmljali su i šaptali - bio je to jedini način na koji
sam mogla zajednički razmišljati svojim tijelima.
Otvarali su ormariće i dijelili oružje, a oni koji su ga
prvi dobili nasilno su otvorili vrata dizala i počeli se
spuštati niz okno. Poručnice su se usprotivile,
zapovijedale mi da stanem i objasnim što radim.
Bezuspješno su mi pokušavale prepriječiti put.
Ja - to jest gotovo cijeli Esk Jedan - osigurat će
palubu za središnji pristup i onemogućiti Anaander
Mianaai da ošteti moj mozak - mozak Torenine
pravde. Sve dok je Torenina pravda živa, a nije bila
preobraćena na njezinu stranu, ona je - ja sam - bila
opasnost za nju.
Ja - segment Devetnaest Esk Jedan - imala sam
druge zapovijedi. Umjesto da se spustim oknom do
palube za središnji pristup, potrčala sam u drugome
smjeru, prema skladištu dekade Esk i zračnoj komori
na njezinu kraju.
Činilo se da nisam odgovarala nijednoj od svojih
poručnica, čak ni zapovjednici Tiaund, ali kad je
poručnica Dariet povikala: “Brode! Zar si poludio?”,
odgovorila sam.
“Gospodarica Radcha ustrijelila je poručnicu
Awn!” povikao je jedan segment u hodniku iza mene.
“Sve se ovo vrijeme nalazila na palubi Var.”
 To je utišalo moje časnice - uključujući poručnicu
Dariet - ali samo na sekundu. “Ako je to uopće istina,
gospodarica Radcha ne bi to učinila bez razloga.”
Iza mene su moji segmenti, koji se još nisu počeli
spuštati oknom, siktali i uzdisali od frustracije i
bijesa. “Beskorisni ste!” čula sam se kako govorim
poručnici Dariet na kraju hodnika dok sam ručno
otvarala vrata skladišta. “Niste ništa bolji od
poručnice Issaaije! Za nju je poručnica Awn barem
znala da je ova prezire!”
Začuo se uvrijeđeni povik, zasigurno poručnice
Issaaije, a Dariet je rekla: “Ne znaš o čemu govoriš.
Ne funkcioniraš kako valja, brode!”
Vrata su se otvorila, a ja nisam mogla ostati i
slušati ostatak, nego sam utrčala u skladište. Duboki
ravnomjerni udari potresali su palubu kojom sam
trčala. Prije samo nekoliko sati mislila sam da više
nikada neću čuti taj zvuk. Mianaai je otvarala
skladišta dekade Var. Posilni koje izvuče iz
hibernacije neće se sjećati nedavnih događaja i morat
će slušati ovu Mianaai. A njihovi oklopi neće biti
onesposobljeni.
Izvući će Var Dva, Var Tri i Var Četiri, koliko god
stigne probuditi, i pokušat će zauzeti palubu za
središnji pristup ili palubu s motorima.
Najvjerojatnije oboje. Ionako je kontrolirala sve
palube i skladišta ispod palube Var. Ti će segmenti
biti nespretni i zbunjeni. Neće se sjećati kako je to
kad funkcioniraju odvojeni, kao što sam se ja sjećala,
ne bi imali to iskustvo. Ali brojnost je bila na njihovoj
strani. Imala sam samo segmente koji su bili budni
u trenutku kad sam se fragmentirala.
Moje su časnice imale pristup gornjoj polovici
paluba i skladišta. No neće imati razloga da odbiju
poslušnost Anaander Mianaai. Mislit će da sam
izgubila razum. Trenutačno sam objašnjavala stanje
stvari kapetanici stotine Rubran, ali nisam očekivala
da će mi povjerovati. I ona će zaključiti da sam
poludjela.
Oko mene su se začuli jednaki udari kao oni koji
su odzvanjali ispod mojih nogu. Moje su časnice
izvlačile segmente dekade Esk iz hibernacije. Stigla
sam do zračne komore, otvorila ormarić pokraj nje i
izvukla dijelove odijela za vakuum koji će pristajati
ovome segmentu.
Nisam znala koliko dugo mogu držati palubu za
središnji pristup ili motore. Nisam znala koliko je
Anaander Mianaai očajna i koliku štetu misli da joj
mogu nanijeti. Toplinski štit motora nužno je bio
takav da ga je bilo vrlo teško probiti, ali znala sam
kako to učiniti. A znala je i gospodarica Radcha. Ma
što se dogodilo na putu onamo, bilo je gotovo sigurno
da ću umrijeti ubrzo nakon što stignem na Valskaay,
ako ne i prije. Ali neću umrijeti prije nego što
objasnim svoje postupke.
Morat ću stići do šatla, ručno ga odvojiti i udaljiti
se od Torenine pravde - sebe - u točno odgovarajućem
trenutku, pri točno odgovarajućoj brzini i točno
odgovarajućem kursu, te proletjeti kroz zid mjehura
običnog svemira koji me okruživao.
 Ako uspijem učiniti sve to, naći ću se u sustavu
koji ima vrata, udaljenom četiri skoka od palače Irei,
jednog od provincijskih sjedišta Anaander Mianaai.
Mogla sam joj reći što se dogodilo.
Šatlovi su se nalazili s ove strane broda. Ulazak i
odvajanje od broda trebalo bi proteći bez problema,
sve je to bila oprema koju sam sama testirala i
održavala. No ipak sam bila zabrinuta da bi nešto
moglo poći po zlu. Ipak, bilo je to bolje nego
razmišljati o tomu da se borim protiv svojih časnica.
Ili o tomu da će toplinski štit motora popustiti.
Pričvrstila sam kacigu. Zvuk disanja bio mi je
glasan u ušima. Disala sam brže nego što sam
trebala. Prisilila sam se da dišem sporije i dublje.
Hiperventiliranje neće pomoći. Morala sam se kretati
brzo, ali ne tako brzo da napravim neku kobnu i
budalastu pogrešku.
Dok sam čekala da se zračna komora otvori,
osjetila sam svoju samoću, kao neprobojni zid koji mi
se približava sa svih strana. Nelagodan osjećaj samo
jednog tijela obično je bila nevažna pojedinost koju
bih lako zanemarila. No sad sam bila samo ovo tijelo.
Nije bilo ničega izvan njega što bi umirilo moju
napetost. Ostatak mene bio je ovdje, svuda oko
mene, ali nedostupan. Uskoro, ako sve prođe kako
treba, neću biti ni blizu sebi niti ću znati kad bih se
mogla ponovo spojiti sa sobom. U ovome trenutku
nisam mogla ništa osim čekati. I prisjećati se pištolja
u ruci Var Jedan - u mojoj ruci. Ja sam bila Esk
Jedan, ali koja je razlika? Trzaj pištolja u ruci kad je
Var Jedan ustrijelio poručnicu Awn. Krivnja i
bespomoćni biješ koji me obuzeo u tome trenutku
popustio je zbog hitnijih problema, ali sada sam
imala vremena prisjetiti se. Moja sljedeća tri udisaja
bila su isprekidano jecanje. Na trenutak sam osjećala
perverznu radost što sam skrivena od sebe.
Morala sam se smiriti. Morala sam pročistiti misli.
Mislila sam na pjesme koje sam znala. Htjela sam
zapjevati Srce mi je riba, ali kad sam otvorila usta da
je zapjevam, grlo mi se stegnulo. Progutala sam slinu
i udahnula. Potražila sam neku drugu.

Jesi li otišla na bojno polje

U oklopu i dobro naoružana?
I hoće li te strašni događaji
Natjerati da odbaciš svoje oružje?

Vanjska su se vrata otvorila. Da Mianaai nije

upotrijebila svoj uređaj, časnice na dužnosti sada bi
vidjele da se zračna komora otvorila, obavijestile bi o
tome kapetanicu Rubran i privukle pozornost
Anaander Mianaai. Ali budući da je aktivirala uređaj,
nije mogla znati što sam učinila. Pružila sam ruku
izvan vrata, napipala rukohvat i izvukla se van.
Od gledanja u unutrašnjost vrata za skok
ljudskim je bićima često bilo mučno. Mene to nikada
prije nije smetalo, ali sad sam bila samo jedno
ljudsko tijelo i shvatila sam da se isto događa i meni.
Unutrašnjost vrata za skok bila je crna, ali bilo je to
crnilo koje se istodobno doimalo nezamislivom
dubinom u koju bih mogla pasti, u koju jesam
padala, a njegova me blizina gušila i prijetila da će
me zdrobiti u n ¡štavilo.
 Natjerala sam se da skrenem pogled. Vani nije
bilo poda, nije bilo generatora gravitacije koji me
trebao držati na mjestu i davati mi dojam što je gore,
a što dolje. Kretala sam se od jednog rukohvata do
drugog. Što se događalo iza mene, u brodu koji više
nije bio moje tijelo?
Trebalo mi je sedamnaest minuta da stignem do
šatla, otvorim njegovo okno za hitne slučajeve i ručno
se odvojim od broda. Isprva sam se borila sa željom
da stanem i osvrnem se, osluhnem ima li zvukova
koji bi mi rekli da netko ide za mnom kako bi me
zaustavio, ali ionako ne bih mogla čuti ništa izvan
svoje kacige. To je samo održavanje, govorila sam si.
Samo održavanje vanjske oplate. Radila si to stotinu
puta.
Daje netko pošao za mnom, ne bih mogla ništa.
Bio bi to neuspjeh Eska, moj neuspjeh. A vrijeme mi
je bilo ograničeno. Mogla bih doživjeti neuspjeh čak i
ako me nitko ne zaustavi. Nisam smjela razmišljati ni
o čemu od toga.
Kad je trenutak stigao, bila sam spremna i
krenula sam. Vidjela sam samo naprijed i straga,
kroz jedine dvije kamere na šatlu. Dok se Torenina
pravda smanjivala iza mene, obuzela me panika koja
je cijelo vrijeme postupno jačala, no dotad sam je
uspijevala držati pod kontrolom. Što sam radila?
Kamo sam krenula? Što sam mogla postići sama, u
jednom tijelu, gluha, slijepa i odsječena? Koja je bila
svrha prkošenja Anaander Mianaai koja me stvorila,
čije sam vlasništvo bila i koja je neizrecivo moćnija
nego što bih ja ikada mogla biti?
 Uzdahnula sam. Vratit ću se u Radch. Na kraju
ću se vratiti na Toreninu pravdu, makar u posljednjim
trenucima svog života. To što sam bila slijepa i gluha
nije bilo važno. Bio je važan samo moj zadatak. Mogla
sam jedino sjediti na pilotskom mjestu i promatrati
Toreninu pravdu kako se smanjuje i udaljava od
mene. I pokušati se sjetiti druge pjesme.
Prema kronometru, ako sam sve učinila kako
treba, Torenina pravda nestat će s mojeg zaslona za
četiri minute i trideset dvije sekunde. Promatrala
sam, brojeći i pokušavajući ne misliti ni o čemu
drugome.
Stražnji je prikaz bljesnuo plavo-bijelo, a ja sam
ostala bez daha. Kad se zaslon raščistio, nisam
vidjela ništa osim crnila - i zvijezda. Izašla sam iz
vrata za skok koja sam stvorila još na Shis’urni.
Izašla sam više od četiri minute prerano. I kakav
je ono bio bljesak? Trebala sam vidjeti samo brod koji
nestaje i zvijezde koje se iznenada pojavljuju.
Mianaai nije pokušala zauzeti palubu za središnji
pristup, niti se povezati s časnicama na gornjim
palubama. Čim je shvatila da me njezina
neprijateljica pridobila na svoju stranu, vjerojatno je
odmah odlučila poduzeti najočajniji potez. Ona i
posilni dekade Var koji su joj služili zauzeli su moju
palubu s motorima i probili toplinski štit. Nije mi bilo
jasno kako sam uspjela pobjeći i zašto nisam
uništena s ostatkom broda, ali vidjela sam bljesak, a
ja sam još bila ovdje.
Torenina pravda i svi na njoj bili su mrtvi. Nisam
bila gdje sam trebala biti. Možda sam bila tako daleko
od svemira Radcha da se nisam mogla vratiti u njega
ili stići do bilo kojeg ljudskog svijeta. Svi izgledi da ću
se opet sjediniti sa sobom bili su izgubljeni.
Kapetanica je bila mrtva. Sve moje časnice bile su
mrtve. Prijetio je građanski rat.
Ustrijelila sam poručnicu Awn.
Više nikada ništa neće biti kako valja.
 17.

SREĆOM, IZAŠLA SAM IZ VRATA ZA SKOK NA RUBU NEKOG

SUSTAVA u zabiti, daleko od svemira Radcha. Bila je
to skupina habitata i rudarskih postaja u kojima su
živjeli vrlo modificirana ljudska biča - prema
standardima Radcha, to uopće nisu bila ljudska bića
jer su imala šest ili osam udova (a bilo je moguće da
nijedan od njih ne bude noga), kožu i pluća
prilagođene za vakuum i mozgove tako pune usadaka
i žica da je bilo pitanje jesu li išta više od svjesnih
strojeva s biološkim sučeljem.
Bilo im je neobično zašto bi itko odabrao tako
primitivan oblik u kojem je rođena većina ljudskih
bića koja sam poznavala. No, cijenili su svoju
izoliranost, a njihovo je društvo najviše cijenilo ideju
da, uz rijetke iznimke (većinu kojih ne bi ni priznali),
nitko od drugoga ne traži ono što sam ne bi učinio.
Gledali su me s mješavinom zbunjenosti i prezira te
se odnosili prema meni kao prema djetetu koje je
zalutalo među njih, pa me treba držati na oku dok
me roditelji ne pronađu, no zapravo se nisu smatrali
odgovornima za mene. Ako je itko od njih naslutio
odakle sam - a sigurno jesu, šatl je bio dovoljan
pokazatelj - nisu to govorili niti je itko od mene tražio
odgovore, smatrali bi to silno nepristojnim. Bila su to
šutljiva i samodostatna bića, držali se svojih klanova,
ali katkad su znali biti neočekivano i silno
velikodušni. Da nije bilo toga, vjerojatno bih još bila
ondje ili bih naprosto bila mrtva.
 Provela sam šest mjeseci pokušavajući shvatiti
kako učiniti bilo što - ne samo kako poslati poruku
gospodarici Radcha, nego kako sama hodati, disati,
spavati i jesti. Sama ja ionako sam bila samo
fragment onoga što sam bila nekoć, bez predvidive
budućnosti, osim toga da vječno želim ono što sam
izgubila. Onda je jednog dana stigao ljudski brod čija
me kapetanica rado pristala povesti, u zamjenu za
novac koji sam zaradila prodavši šatl, za koji ionako
nisam mogla plaćati mjesto na doku. Poslije sam
saznala da je najveći dio putne karte za mene platila
osoba nalik jegulji dugoj četiri metra, s brojnim
pipcima. Kapetanici je rekla da ne pripadam onamo i
da bih bila zdravija drugdje. Neobična bića, kako sam
rekla, i dugujem im mnogo, iako bi se uvrijedili i
uznemirili na pomisao kako im netko nešto duguje.
U devetnaest godina koje su otad prošle, naučila
sam jedanaest jezika i sedamsto trinaest pjesama.
Pronašla sam načine da prikrijem što sam - čak i od
gospodarice Radcha, bila sam prilično sigurna.
Radila sam kao kuharica, čistačica, pilotkinja.
Osmislila sam plan djelovanja. Pridružila sam se
religijskom redu i zaradila mnogo novca. Tijekom
svih tih godina ubila sam samo desetak ljudskih
bića.
.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, impuls da bilo

što kažem Seivarden prošao je, a činilo se da je ona
zaboravila svoja pitanja. Osim jednog. “Kamo dalje?”
pitala je ležerno, sjedeći na klupi pokraj mog kreveta,
naslonjena na zid, kao da ju je odgovor zanimao
samo iz dosade.
 Kad čuje odgovor, možda shvati da joj je bolje
samoj. “U palaču Omaugh.”
Blago se namrštila. “To je jedna od novih?”
“Baš i nije.” Izgrađena je prije sedamsto godina.
“Ali da, datira iz vremena nakon Garsedda.” Desni
gležanj počeo me peckati i svrbjeti, siguran znak da
se ljekoviti oblog istrošio. “Neovlašteno si izašla iz
svemira Radcha. I prodala si svoj oklop da bi to
učinila.”
“Bile su to izvanredne okolnosti”, rekla je, i dalje
naslonjena. “Žalit ću se.”
“Moći ćeš dobiti najviše odgodu kazne.” Svaka
građanka koja je željela vidjeti gospodaricu Radcha
mogla je podnijeti molbu za to, no što je dalje živjela
od provincijske palače, to bi putovanje bilo dulje,
složenije i skuplje. Katkad bi molbe bile odbijene, kad
bi udaljenost bila velika ili bi razlog posjeta bio
procijenjen kao beznadan ili beznačajan ili kad
podnositeljica molbe pak nije mogla sama platiti put.
Ali Anaander Mianaai bila je završna razina priziva
za gotovo bilo koje pitanje, a Seivardenin slučaj
sigurno nije bio rutinski. No Anaander će biti na
postaji. “Čekat ćeš mjesecima na audijenciju.”
Seivarden je gestom pokazala da ne mari za to.
“Što ćeš ti raditi ondje?” Pokušati ubiti Anaander
Mianaai. Ali to nisam mogla reći. “Razgledati
znamenitosti. Kupiti suvenire. Možda pokušati
upoznati gospodaricu Radcha.”
Seivarden je podigla obrvu. Zatim je pogledala
prema mojoj naprtnjači. Znala je za pištolj i, dakako,
razumjela koliko je opasan. I dalje je mislila da sam
agentica Radcha. “Sve vrijeme pod tajnim
identitetom? A kad to predaš” - pokazala je glavom
prema mojoj naprtnjači - “gospodarici Radcha, što
onda?”
“Ne znam.” Sklopila sam oči. Nisam planirala
ništa dalje od dolaska u palaču Omaugh. Nisam
imala ni najmanju ideju što učiniti nakon toga, kako
se približiti Anaander Mianaai dovoljno da
upotrijebim pištolj.
Ne. To nije bila istina. Upravo u tom trenutku
nazrela sam početak plana, no bio je silno
nepraktičan jer se oslanjao na Seivardeninu podršku
i povjerljivost.
Konstruirala je vlastitu priču o tomu što radim i
zašto se vraćam u Radch glumeći stranu turistkinju.
Zašto bih se radije javila izravno Anaander Mianaai
nego časnici posebnih postrojba. Mogla sam to
iskoristiti.
“Idem s tobom”, rekla je Seivarden, pa dodala, kao
da je pročitala moje misli. “Možeš mi se pridružiti na
audijenciji i govoriti u moje ime.”
Nisam imala dovoljno vjere u sebe kako bih
odgovorila. Trnci su mi putovali po desnoj nozi pa
počinjali zahvaćati dlanove, ruke, ramena i lijevu
nogu. U desnom kuku osjetila sam blagi bol. Nešto
nije zacijelilo kako valja.
“Ionako već znam što se događa”, odgovorila je
Seivarden.
“Znači, kad ukradeš od mene, neće biti dovoljno
slomiti ti noge. Morat ću te ubiti.” Oči su mi još bile
sklopljene pa nisam vidjela njezinu reakciju na to.
Možda je to shvatila kao šalu.
“Neću ti ništa ukrasti”, rekla je. “Vidjet ćeš.”
.

Provela sam još nekoliko dana u Therrodu,

oporavljajući se dovoljno dobro da liječnica odobri
moje puštanje iz bolnice. Sve to vrijeme i poslije, dok
smo putovale uz vrpcu, Seivarden je bila pristojna i
suzdržana.
To me brinulo. Na vrhu vrpce Nilta ostavila sam
nešto novca i ostatak stvari koje ću morati uzeti prije
nastavka puta. Sve je bilo spakirano, pa Seivarden
neće vidjeti mnogo više od nekoliko kutija, ali sigurno
će ih pokušati otvoriti prvom prilikom.
Barem ću opet imati novca. Možda je to bilo
rješenje problema. Uzela sam sobu na postaji na
vrhu vrpce, ostavila Seivarden ondje da me čeka, i
otišla po svoje stvari. Kad sam se vratila, sjedila je na
jedinom krevetu - bez posteljine i prekrivača, koji su
se i ovdje dodatno naplaćivali - i vrpoljila se. Jedno
joj je koljeno poskakivalo, a golim je dlanovima trljala
nadlaktice - naše debele vanjske kapute i rukavice
prodala sam u podnožju vrpce. Kad sam ušla, umirila
se i pogledala me s iščekivanjem, ali. nije rekla ništa.
Ubacila sam joj u naručje torbu u kojoj je nešto
zazveckalo kad je doletjela do nje. Seivarden je
namršteno pogledala torbu, a zatim podigla pogled
prema meni, ni ne dodirnuvši torbu rukama. “Što je
ovo?”
“Unutra je deset tisuća shena”, rekla sam. Bila je
to najraširenija valuta u toj regiji, a dolazila je u
obliku lako prenosivih (i potrošnih) žetona. Ovdje bi
za deset tisuća mogla kupiti mnogo. Kartu do
susjednog sustava, primjerice, i još bi joj ostalo
dovoljno da banči nekoliko tjedana.
“Je li to mnogo?”
“Jest.”
Oči su joj se raširile, samo malo, i na trenutak
sam vidjela proračunatost na njezinu licu.
Bilo je vrijeme da budem izravna. “Soba je plaćena
unaprijed za sljedećih deset dana. Nakon toga...”
Pokazala sam prema torbi u njezinu krilu. “To će ti
potrajati neko vrijeme. I dulje, ako zaista ozbiljno
namjeravaš prestati uzimati kef.” Ali njezin pogled,
kad je shvatila da ima pristup novcu, uvjerio me da
nije tako. Ne zaista.
Šest je sekundi gledala u torbu u svome krilu.
“Ne.” Oklijevajući je podigla torbu, između palca i
kažiprsta, kao da je riječ o uginulom štakoru, i
spustila je na pod. “Idem s tobom.”
Nisam odgovorila, samo sam je pogledala. Tišina
se oduljila.
Naposljetku je skrenula pogled i prekrižila ruke.
“Zar nema nikakvog čaja?”
“Ne onakvog na koji si navikla.”
“Nije me briga.”
Pa... Nisam je htjela ostaviti samu ovdje s mojim
novcem i stvarima. “Hajde, onda.”
Izašle smo iz sobe i u glavnom hodniku postaje
pronašle trgovinu koja je prodavala razne okuse za
vruću vodu. Seivarden je pomirisala jedan od
ponuđenih okusa. Nabrala je nos. “Ovo je cap.”
Vlasnica trgovine promatrala nas je krajičkom
oka, ne želeći da primijetimo kako nas gleda. “Rekla
sam ti da to nije čaj na kakav si navikla. Rekla si da
te nije briga.”
Nekoliko je trenutaka razmišljala o tomu. Na moje
potpuno iznenađenje, umjesto da se počne prepirati
ili nastaviti prigovarati zbog nezadovoljavajućeg čaja,
mirno je rekla: “Što preporučuješ?”
Gestom sam pokazala da nisam sigurna. “Rijetko
pijem čaj.”
“Rijetko?” zurila je u mene. “Zar u Gerentateu ne
piju čaj?” “Ne tako kao vi.” Dakako, čaj je bio za
časnice. Za ljudska bića. Posilni su pili vodu. Čaj je
bio dodatak, nepotreban trošak. Luksuz.
Pa nikad nisam stekla tu naviku. Okrenula sam
se vlasnici, stanovnici Nilta, niskoj, blijedoj i debeloj,
koja je bila samo u košulji, iako je temperatura na
postaji uvijek iznosila četiri stupnja, pa smo
Seivarden i ja nosile naše unutarnje kapute. “U
kojem ima kofeina?”
Odgovorila je, prilično pristojno, a postala je još
pristojnija kad sam kupila dvije vrste čaja po 250
grama, kao i čajnik s dvije šalice i dvije boce vode.
Seivarden je sve to odnijela do naše sobe,
hodajući uz mene i ne govoreći ništa. U sobi je
kupljene stvari spustila na krevet i sjela pokraj. Uzela
je u ruke čajnik i zbunjeno gledala neobičan dizajn.
Mogla sam joj pokazati kako funkcionira, ali
odlučila sam da neću. Umjesto toga, otvorila sam
svoju prtljagu i izvukla debeli zlatni disk, tri
centimetra većeg promjera od onog koji sam nosila sa
sobom, i malu plitku zdjelicu od kovanog zlata,
promjera osam centimetara. Zatvorila sam kovčeg,
stavila zdjelicu na njega i pokrenula sliku u disku.
Seivarden je podigla pogled i gledala kako se disk
rastvara u plosnati cvijet od sedefa u čijem je središtu
stajalo žensko biče. Nosila je halju od sedefa koja joj
se pružala do koljena i imala ukrase od zlata i srebra.
U jednoj je ruci držala ljudsku lubanju koja je bila
optočena crvenim, plavim i žutim draguljima, a u
drugoj nož.
“Nalik je onoj drugoj”, rekla je Seivarden, blago
zainteresirana. “Ali ne sliči tebi.”
“Istina”, odgovorila sam i sjela prekriženih nogu
ispred kovčega.
“Je li to gerentatska božica?”
“Naišla sam na nju putujući.”
Seivarden je neodređeno zagunđala. “Kako joj je
ime?”
Izgovorila sam dugi niz slogova koji je zbunio
Seivarden. “To znači Ona koja je iskočila iz ljiljana.
Ona je stvoriteljica svemira.” To je značilo da je
jednaka Amaat kod Radchanki.
“A!” rekla je Seivarden, tonom koji je ukazivao da
je i ona to povezala te da joj strana božica više nije
nepoznata jer se našla unutar njezina shvaćanja
svijeta. “A ona druga?”
“Ono je svetica.”
“Neobično je što ti je toliko slična.”
 “Da. No nije ona svetica. Glava koju drži pripadala
je svetici.”
Seivarden je trepnula i namrštila se. To je bilo vrlo
neobično nekomu iz Radcha. “Ipak.”
Za Radchanke ništa nije bila slučajnost. Takve
neobične podudarnosti mogle su - a često i jesu -
neke od njih poslati na hodočašće, motivirati ih da
štuju nova božanstva, promijene ukorijenjene
navike. Smatrale su to izravnim porukama od Amaat.
“Sada ču se moliti”, rekla sam.
Seivarden je jednom rukom napravila gestu
prihvaćanja. Rasklopila sam mali nož, bocnula se u
palac i pustila malo krvi u zlatnu zdjelicu. Nisam
pogledala Seivarden da vidim njezinu reakciju -
nijedno radchansko božanstvo nije zahtijevalo krv, a
ja nisam čak ni ruke oprala prije obreda. Takvo što
bi bez izuzetka izazvalo podizanje obrva kod
Radchanki, doimalo bi se stranim, čak i primitivnim.
Ali Seivarden nije rekla ništa. Tiho je sjedila
trideset jednu sekundu, koliko mi je trebalo za
zazivanje prvog od tristo dvadeset dva imena Stotine
od Bijelog Ljiljana, a zatim se posvetila čajniku i
spravljanju čaja.
.

Seivarden mi je rekla da je njezin posljednji pokušaj

da se ostavi kefa trajao šest mjeseci. Za putovanje do
postaje s radchanskim konzulatom trebalo nam je
sedam mjeseci. Na početku prve etape putovanja,
prilikom kupnje karte rekla sam da putujem sa
svojom sluškinjom, a Seivarden me čula. Nije
reagirala, koliko sam vidjela. Možda nije razumjela.
No očekivala sam više ili manje bijesnu reakciju kad
ostanemo nasamo i ona otkrije svoj status, no nije to
ni spomenula. Nakon toga, kad bih se probudila,
uvijek me je čekao čaj.
Osim toga, uništila mi je dvije košulje
pokušavajući ih oprati pa sam cijeli mjesec imala
samo jednu, sve dok nismo stigle na sljedeću postaju.
Kapetanica broda - bila je Ki, visoka i prekrivena
ritualnim ožiljcima - neizravno mi je rekla da su ona
i cijela posada mislile da držim Seivarden za
sluškinju iz milosrđa. A to nije bilo daleko od istine.
Nisam joj proturječila. No Seivarden se popravila, i tri
mjeseca poslije, na sljedećem brodu, jedna ju je
putnica htjela otkupiti od mene.
No to nije značilo da je iznenada postala drukčija
osoba, niti je bila posve suzdržana. Bilo je dana kad
mi je odgovarala razdražljivo, bez ikakvog jasnog
razloga, ili provodila sate sklupčana na svome ležaju,
licem okrenuta prema zidu, ustajući samo radi
dužnosti koje si je' sama nametnula. Prvih nekoliko
puta kad sam joj se obratila dok je bila u tom
raspoloženju, odgovorila mi je samo šutnjom pa sam
je poslije ostavljala na miru.
.

U radchanskom konzulatu bio je i Ured

prevoditeljice, a besprijekorna bijela odora
konzularne agentice - zajedno s blještavo bijelim
rukavicama - pokazivala je da ima sluškinju ili
provodi mnogo slobodnog vremena pokušavajući
ostaviti dojam da je ima. Elegantne - i naoko skupe -
niske dragulja u kosi, imena na memorijalnim
pločicama koje su blještale posvuda po bijeloj jakni i
blagi prezir u glasu kad mi se obraćala, ukazivali su
na to da ipak ima sluškinju. Ali samo jednu - ovo je
ipak bila vrlo udaljena postaja.
“Kao negrađanka u posjetu, imate ograničena
prava.” Očito je recitirala naučeno. “Morate uplatiti
najmanje...” pucnula je prstima kako bi provjerila
tečaj valuta. “Pet stotina shena na tjedan tijekom
vašeg posjeta, po osobi. Ako troškovi vašeg smještaja,
hrane i bilo kakve dodatne kupnje, globe ili odštete
premašuju iznos na depozitu, a ne možete podmiriti
razliku, bit ćete pravno obvezni raditi dok ne otplatite
dug. Budući da niste građanka, vaše pravo priziva na
bilo koju presudu ili radnu obvezu ograničeno je.
Želite li ipak ući u prostor Radcha?”
“Želim”, rekla sam i stavila žetone u vrijednosti od
dva milijuna shena na stol između nas. Njezin je
prezir nestao. Sjela je uspravnije i ponudila mi čaj,
istodobno gestikulirajući i pomičući prstima dok je
komunicirala s nekim - njezinom sluškinjom,
pokazalo se, koja je, pomalo uspuhana, donijela čaj
u raskošno emajliranom čajniku, s dvije jednako
ukrašene zdjelice.
Dok je sluškinja točila čaj, izvukla sam svoje
krivotvorene isprave iz Gerentatea pa stavila i njih na
stol.
“Morate dati identifikacijske isprave i za svoju
sluškinju, poštovana”, rekla je konzularna agentica,
sada sva pristojna.
“Moja je sluškinja građanka Radcha”, rekla sam,
blago se smiješeći. Svrha smiješka bila je ublažiti
nužno neugodan trenutak. “Ali izgubila je isprave i
putne dozvole.”
Konzularna agentica se ukočila, pokušavajući
shvatiti što govorim.
“Poštovana Breq”, oglasila se Seivarden, stojeći
iza mene, na starinskom, besprijekorno otmjenom
radchanskom, “je bila toliko velikodušna da me
zaposlila i platila mi put do kuće.”
To nije raspršilo zapanjenu paralizu konzularne
agentice onako učinkovito kao što se Seivarden
možda nadala. Taj naglasak nije mogao pripadati
ničijoj sluškinji, a kamoli sluškinji negrađanke. Nije
ponudila Seivarden da sjedne niti da popije čaj,
smatrajući da je previše nevažna za takav tretman.
“Sigurno možete uzeti genske informacije”,
sugerirala sam.
“Dakako”, odgovorila je konzularna agentica, uz
osmijeh blještav poput sunca. “No vaša molba za vizu
sigurno će biti obrađena prije nego što građanka...”
“Seivarden”, rekla sam.
“Prije nego što građanka Seivarden opet dobije
putne dozvole. Ovisi o tomu odakle je krenula i gdje
su njezini spisi.”
“Dakako”, odgovorila sam i popila gutljaj čaja. “To
je očekivano.”
.

Dok smo odlazile, Seivarden mi je tiho rekla: “Kakav

snob. Je li to bio pravi čaj?”
“Jest.” Čekala sam da se pobuni što ga ona nije
dobila, ali nije više rekla ni riječi. “Bio je vrlo dobar.
Što ćeš učiniti ako umjesto putne dozvole za tebe
stigne nalog za uhićenje?”
Napravila je gestu negiranja. “Zašto bi se gnjavile
time? Ionako se želim vratiti. Mogu me uhititi kad
stignem onamo. A onda ću se žaliti. Misliš li da
konzulici šalju čaj od kuće ili ga netko ovdje
prodaje?”
“Saznaj ako želiš”, rekla sam. “Ja se vraćam u
sobu meditirati.”

***

Sluškinja konzularne agentice odmah je dala

Seivarden pola kilograma čaja, vjerojatno zahvalna
što je dobila priliku iskupiti se za nenamjernu raniju
uvredu svoje nadređene. A kad je stigla moja viza,
stigle su i putne dozvole za Seivarden, ali bez naloga
za uhićenje i bilo kakvog dodatnog komentara ili
informacije.
To me pomalo zabrinulo. No Seivarden je
vjerojatno imala pravo. Zašto bi se gnjavile? Kad siđe
s broda i uđe na teritorij Radcha, bit će dovoljno
vremena i prilike da se pozabave njezinim pravnim
problemima.
Ipak. Bilo je moguće da su vlasti Radcha shvatile
da zapravo nisam državljanka Gerentatea. Bilo je to
malo vjerojatno - Gerentate je bio vrlo, vrlo daleko od
mjesta na koje sam išla, a osim toga, unatoč prilično
prijateljskim - ili barem ne otvoreno neprijateljskim -
odnosima između Gerentatea i Radcha, dio politike
Gerentatea bio je da ne daju nikakve informacije o
svojim državljankama - barem ne Radchu. Da je
Radch pitao - a ne bi to učinili - Gerentate ne bi ni
potvrdio ni opovrgnuo tvrdnju da sam ja jedna od
njihovih državljanki. Da sam se zaista zaputila iz
Gerentatea u svemir Radcha, više bi me puta
upozorili da putujem na vlastiti rizik te da neću dobiti
nikakvu pomoć ako se nađem u teškoćama. No
radchanske službenice koje su imale posla sa
stranim putnicama već su to znale pa su bile
spremne prihvatiti moje isprave kao važeće.
.

Svih trinaest palača Anaander Mianaai bile su

prijestolnice svojih provincija. Bile su to postaje
veličine velegradova, pri čemu je jedna polovica bila
uobičajena radchanska postaja - s pripadajućom
umjetnom inteligencijom postaje - a druga polovica
sama palača. Svaka je palača bila rezidencija
Anaander Mianaai i sjedište provincijske
uprave..Tako ni palača Omaugh nije neka izolirana
zabit. U sustav vodi desetak vrata, a svaki dan dolaze
i odlaze stotine brodova. Seivarden će biti jedna od
tisuću građanki koje traže audijenciju ili priziv po
nekom pravnom pitanju. No u svakom će se slučaju
isticati. Nijedna se druga građanka nije vratila iz
tisuću godina u hibernaciji.
Provela sam mjesece putovanja razmišljajući o
tomu što želim učiniti s tim u vezi. Kako to mogu
iskoristiti? Kako poništiti nedostatke ili ih okrenuti u
svoju korist. Razmišljala sam i o tomu što točno želim
postići.
Teško mi je znati koliko se sjećam sebe. Koliko
sam možda znala, ali sam cijeli svoj život krila od
sebe. Uzmimo, na primjer, posljednju zapovijed, ili
uputu, koju sam ja - Torenina pravda dala sebi - Esk
Jedan, segment Devetnaest. Otiđi do palače Irei,
pronađi Anaander Mianaai i reci joj što se dogodilo.
Što sam time zapravo mislila? Osim onog očitog,
činjenice da sam htjela prenijeti poruku gospodarici
Radcha?
Zašto je to bilo toliko važno? Jer tada jest bilo
važno. Nije to bila posljedica razmišljanja, nego hitna
nužnost. Tada se to činilo jasnim. Naravno da je
trebalo poslati poruku i upozoriti pravu Anaander.
Namjeravala sam izvršiti zapovijed. No tijekom
vremena koje sam provela oporavljajući se od vlastite
smrti i putujući prema svemiru Radcha, odlučila sam
učiniti još nešto. Suprotstavit ću se gospodarici
Radcha. Možda moj otpor neće postići ništa, možda
će to biti tek bijedna gesta koju će ona jedva
primijetiti.
Istina je bila da je Strigan imala pravo. Moja želja
da ubijem Anaander Mianaai bila je nerazumna.
Svaki pokušaj da se to učini bio je ludost. Čak i s
pištoljem koji sam mogla donijeti u blizinu
gospodarice Radcha, a da ona to ne zna sve dok ga
ne odlučim izvaditi, sve što sam mogla postići bio je
jadni čin prkosa koji će biti zaboravljen čim ga
učinim. Ništa čime bih mogla nešto promijeniti.
Ali. Sve to potajno manevriranje protiv sebe.
Razlog tomu sigurno je bio izbjegavanje otvorenog
sukoba, kako se Radchu ne bi počinila prevelika
šteta. Ili kako se ne bi pretjerano narušilo uvjerenje
Anaander Mianaai da je jedinstvena, jedna osoba. Jer
kad bi ta .dvojba bila jasno iznesena, hoće li se moći
pretvarati da je situacija drukčija?
Jer ako su bile dvije Anaander Mianaai, moglo ih
je biti i više. Možda jedan njezin dio nije znao da
postoje zaraćene strane u njoj samoj. Ili je sama sebe
uvjeravala da ne postoje. Što bi se dogodilo da
otvoreno kažem ono što je gospodarica Radcha
skrivala od sebe? Nešto gadno, to je sigurno, ili se ne
bi toliko trudila da se krije od sebe. Kad činjenica
bude iznesena i priznata, kako da je to ne rastrga na
dijelove?
No kako uopće mogu nešto izravno reći Anaander
Mianaai? Da, mogla bih otputovati do palače
Omaugh, izaći iz broda i ući na postaju. Ondje bih
mogla stati nasred glavne promenade i vikati svoju
priču na sav glas.
Mogla bih je započeti, ali ne bih je završila.
Osiguranje bi došlo po mene, možda čak i vojnikinje,
a u dnevnim vijestima spomenuli bi da je neka
putnica izgubila razum na glavnoj promenadi, ali je
osiguranje brzo riješilo problem. Građanke bi
odmahivale glavama, gunđale o neciviliziranim
strankinjama i zaboravile na to. A koji god bi me dio
gospodarice Radcha primijetio prvi, brzo bi zaključio
da sa mnom nešto nije kako treba - ili bi barem
uvjerio ostale dijelove sebe da je tako.
Ne, trebala sam punu pozornost Anaander
Mianaai kad kažem ono što želim reći. Kako je dobiti,
bio je problem oko kojeg sam razbijala glavu već
gotovo dvadeset godina. Znala sam da će biti teže
ignorirati nekoga čije bi pogubljenje bilo primijećeno.
Mogla bih doći na postaju i potruditi se biti viđena i
poznata pa da me se nijedan dio Anaander ne može
lako i neprimjetno riješiti. Ali zaključila sam da to ne
bi bilo dovoljno da natjeram gospodaricu Radcha -
cijelu gospodaricu Radcha - da me sasluša.
A tu je i Seivarden. Kapetanica Seivarden
Vendaai, izgubljena tisuću godina, slučajno
pronađena pa opet izgubljena. I onda se iznenada
pojavljuje u palači Omaugh. To bi pobudilo znatiželju
u svakoj Radchanki, znatiželju religioznog naboja. No
i Anaander Mianaai bila je Radchanka. Možda i više
od svih ostalih Radchanki. Ne bi mogla ne primijetiti
da sam se vratila u društvu Seivarden. Kao i sve
druge građanke Radcha, pitala bi se, makar
podsvjesno, što bi to moglo značiti. A budući da je
bila ono što je bila, njezina je podsvijest bila
pozamašna.
Seivarden će tražiti audijenciju. Naposljetku će je
dobiti. Na toj će audijenciji imati potpunu pozornost
Anaander. Nijedan dio nje ne bi ignorirao takav
događaj.
Zapravo, gospodarica Radcha držala bi na oku
Seivarden čim siđe s broda. A time i mène, jer sam u
njezinu društvu. To će biti silno rizično. Možda nisam
dobro prikrila svoju pravu prirodu, možda netko
prepozna što sam nekoć bila. No čvrsto sam odlučila
pokušati.
.

Sjedila sam na krevetu u kabini, čekajući dopuštenje

da napustim brod u palači Omaugh. Naprtnjača mi
je bila pokraj nogu, a Seivarden se nemarno naslonila
na zid nasuprot mene, dosađujući se.
“Nešto te muči”, primijetila je Seivarden, usputno.
Nisam odgovorila, a ona je nastavila: “Uvijek pjevušiš
tu melodiju kad si zamišljena.”
Srce mi je riba, krije se u vodenoj travi. Razmišljala
sam o svim načinima na koje nešto može poći po zlu,
počevši od sad, odnosno od trenutka kad siđem s
broda i suočim se s inspektoricama na doku. Ili
osiguranjem postaje. Ili nečim još gorim. Razmišljala
sam o tomu kako bi sve što sam učinila bilo nizašto
da me uhite već na dokovima.
I razmišljala sam o poručnici Awn. “Zar sam tako
providna?” Prisilila sam se na smiješak, kao da me
njezina primjedba malo razveselila.
“Nisi providna. Ne u potpunosti. Samo...”
Oklijevala je. Blago se namrštila, kao da je iznenada
zažalila što je progovorila. “Imaš nekoliko navika koje
sam primijetila, to je sve.” Uzdahnula je. “Zar
inspektorice na dokovima piju čaj? Ili čekaju da sve
ostarimo?” Nismo mogle napustiti brod bez
dopuštenja Ureda inspektorice. Inspektorica je
dobila naše dokumente kad je brod zatražio
dopuštenje za pristajanje na postaji te je imala
dovoljno vremena pregledati ih i odlučiti što da učini
kad stignemo.
I dalje naslonjena na zid kabine, Seivarden je
sklopila oči i počela pjevušiti. Neujednačeno, gubeći
intonaciju dok je griješila u intervalima, ali i dalje
prepoznatljivo. Srce mi je riba. “Aatrinih mi sisa”,
opsovala je nakon stiha i pol, očiju i dalje sklopljenih.
“Sad sam i ja počela zbog tebe.”
Začulo se zvono na vratima. “Naprijed”, rekla
sam. Seivarden je otvorila oči i sjela uspravno.
Izmjena je bila napeta. Počela sam sumnjati da je
dosada bila samo poza.
Vrata su se otvorila, a pred njima je stajala osoba
u tamnoplavoj jakni, rukavicama i hlačama
inspektorice s dokova. Bila je sitna i mlada. Imala je
najviše dvadeset tri ili dvadeset četiri godine.
Izgledala mi je poznato, no izmicalo mi je na koga me
točno podsjeća. Dragulji i memorijalne značke, kojih
je bilo manje nego uobičajeno, mogli su mi to reći kad
bih joj došla dovoljno blizu da pročitam imena. Ali to
bi bilo nepristojno. Nasuprot mene, Seivarden je
stavila gole ruke iza leđa.
“Poštovana Breq”, rekla je inspektorica uz blagi
naklon. Činilo se da nije sablažnjena time što ne
nosim rukavice. Vjerojatno zato što je navikla na rad
sa strankinjama. “Građanko Seivarden. Možete li
poći sa mnom do ureda nadzorne inspektorice?”
Ne bi trebalo biti razloga za posjet nadzornoj
inspektorici. I njezina pomoćnica mogla nam je
odobriti ulazak na postaju. Ili zatražiti naše uhićenje.
Slijedile smo je kroz jednu zračnu komoru, u
prostor za ukrcavanje, pa kroz drugu u hodnik pun
ljudskih bića - inspektorica u tamnoplavim odorama
i pripadnica osiguranja postaje u svijetlosmeđim, a
bilo je i tamnije smeđih odora vojnikinja te, ovdje-
ondje, mrljice vedrijih boja, obične građanke koje
nisu nosile odoru. Hodnikom smo stigle do široke
prostorije uz čije su zidove bili kipovi desetak
božanstava koja su svisoka gledala na putnika i
trgovce. S jedne je strane bio glavni ulaz u postaju, a
s druge vrata ureda nadzorne inspektorice.
Pomoćna inspektorica provela nas je kroz prvu
prostoriju ureda, gdje je devet još niže rangiranih
inspektorica u tamnoplavim odorama slušalo
pritužbe kapetanica brodova, a iza su bili uredi za
desetak pomoćnih inspektorica i njihovo osoblje.
Prošli smo i njih te stigle do najdaljeg ureda u kojem
je bio mali stol s četiri stolca i zatvorena vrata s druge
strane.
“Oprostite grad... Poštovana i građanko”, rekla je
pomoćna inspektorica koja nas je dovela, istodobno
pomičući prstima kao da komunicira s nekime -
vjerojatno s umjetnom inteligencijom postaje ili
samom nadzornom inspektoricom. “Nadzorna
inspektorica vas je očekivala, no iskrsnulo je nešto
hitno. Sigurno će se vratiti za nekoliko trenutaka.
Molim vas, sjednite. Jeste li za čaj?”
Znači, prilično ćemo dugo čekati. A to što nam je
ponudila čaj značilo je da nas neće uhititi. Da nitko
nije otkrio kako su moje isprave krivotvorene. Sve
ovdje - uključujući i postaju - pretpostavljat će da
sam ono što sam rekla da jesam, strankinja i
putnica.
Možda ću dobiti priliku otkriti na koga me ta
mlada pomoćna inspektorica podsjeća. Nakon što je
malo više govorila, primijetila sam blagi naglasak.
Odakle je bila? “Da, hvala”, rekla sam.
 Seivarden nije odmah reagirala na pitanje želi li
čaj. Ruke je prekrižila i gole dlanove zavukla ispod
nadlaktica. Vjerojatno je željela čaj, no sramila se
zbog toga što nije imala rukavice, a to nije mogla
skriti držeći zdjelicu. Tako sam barem mislila dok
nije rekla: “Ne razumijem je ni riječi.”
Seivardenin naglasak i način govora bio bi poznat
većini obrazovanih Radchanki iz starih oblika zabave
i načina na koji su pripadnice prestižnih obitelji - ili
onih koje su se nadale postati prestižne - imitirale
govor Anaander Mianaai. Nisam mislila da su
promjene u izgovoru i vokabularu bile tolike. Alija
sam ih proživjela, a Seivarden ionako nije imala baš
najbolje uho za jezike. “Nudi ti čaj.”
“O!” Seivarden je nakratko pogledala svoje
prekrižene ruke. “Ne bih.”
Uzela sam čaj koji je pomoćna inspektorica
natočila iz čajnika na stolu, zahvalila joj i sjela. Ured
je bio obojen u blijedozeleno, a pločice na podu
trebale su izgledati poput drva i možda bi bile
uspješne u tomu da je dizajner ikada vidio išta drugo
osim imitacije imitacija drva. U niši u zidu iza mlade
pomoćne inspektorice nalazila se ikona Amaat i mala
zdjelica s jarko narančastim cvijećem gustih latica. A
pokraj toga, mala kopija bakroreza litice iz Ikktina
hrama. Znala sam da ih prodaju na trgu ispred vode
Predhrama tijekom sezone hodočašća.
Opet sam pogledala pomoćnu inspektoricu. Tko je
ona? Netko koga sam poznavala? Rođakinja nekoga
koga sam poznavala?
“Opet pjevušiš”, rekla je Seivarden ispod glasa.
 “Ispričavam se.” Popila sam gutljaj čaja. “To mi je
navika. Ispričavam se.”
“Nema potrebe”, rekla je pomoćna inspektorica i
sjela za stol. Očito je to bio njezin ured, što je značilo
da je najbliža pomoćnica nadzornoj inspektorici - što
je bilo neuobičajeno za nekoga tako mladog. “Nisam
čula tu pjesmu još od djetinjstva.”
Seivarden je trepnula očima, ne shvaćajući. Da je
shvatila, vjerojatno bi se nasmiješila. Građanke
Radcha obično su živjele oko dvije stotine godina.
Pomoćna inspektorica, vjerojatno punoljetna tek
jedno desetljeće, i dalje je bila nevjerojatno mlada.
“Poznavala sam nekoga tko je neprestano pjevao”,
nastavila je pomoćna inspektorica. Poznavala sam je.
Vjerojatno sam kupila i neke pjesme od nje.
Vjerojatno je imala četiri ili pet godina kad sam otišla
s Orsa. Možda i malo starija, ako me se tako dobro
sjećala.
Nadzorna inspektorica iza vrata s druge strane
prostorije bila je osoba koja je provela neko vrijeme
na Shis’urni - možda i u samome Orsu. Što sam znala
o poručnici koja je zamijenila poručnicu Awn kao
tamošnja upraviteljica? Koliko je vjerojatno bilo da je
prekinula vojnu karijeru i zaposlila se kao
inspektorica na dokovima? To ne bi bilo nečuveno.
Ma tko nadzorna inspektorica bila, imala je
dovoljno novca i utjecaja da dovede svoju pomoćnicu
iz Orsa. Htjela sam pitati mladu ženu tko joj je
pokroviteljica, ali to bi bilo nezamislivo nepristojno.
“Čula sam”, rekla sam, pokušavajući zvučati blago
znatiželjno i malo naglašavajući svoj gerentatski
naglasak, “da nakit koji Radchanke nose ima neko
značenje.”
Seivarden me zbunjeno pogledala. Pomoćna
inspektorica samo se nasmiješila. “Katkad.” Njezin
orsijski naglasak, sada kad sam ga identificirala, bio
je očit. “Na primjer ovaj.” Zavukla je jedan prst u
rukavici pod pločicu zlatne boje pričvršćenu blizu
svog lijevog ramena. “To je memorijalna pločica.”
“Smijem li pogledati izbliza?” pitala sam, a kad
sam dobila dopuštenje, približila sam stolac i sagnula
se kako bih pročitala ime ugravirano radchanskim
pismom na metalnu pločicu, no nisam ga prepoznala.
To vjerojatno nije bila memorijalna pločica za Orsijku
- nisam mogla zamisliti da bi itko iz Donjeg grada
prigrlio radchanske pogrebne običaje, barem ne nitko
dovoljno star da umre, otkad sam ih posljednji put
vidjela.
Pokraj memorijalne pločice, na ovratniku,
nalazila se mala pločica u obliku cvijeta. Svaka je
latica bila emajlirana simbolom jedne Emanacije. U
sredini cvijeta bio je ugraviran datum. To je potvrdilo
da je ta mlada žena bila mala, preplašena nositeljica
cvijeća kad je Anaander Mianaai obavljala ulogu
svećenice u kući poručnice Awn prije dvadeset
godina.
Za Radchanke nema slučajnosti. Bila sam
uvjerena da ću, kada me predstave nadzornoj
inspektorici, upoznati zamjenicu poručnice Awn u
Orsu. Pomoćna inspektorica bila je, možda, njezina
klijentica. “Izrađuju ih za pogrebe”, rekla je pomoćna
inspektorica, i dalje govoreći o memorijalnim
pločicama. “Nosi ih obitelj i bliske prijateljice.” Prema
stilu i skupocjenosti pločice vidjelo se koji je položaj
u radchanskom društvu imala osoba koja je umrla, a
time i koji položaj ima ona koja nosi pločicu. Ali
pomoćna inspektorica - sad sam znala da joj je ime
Daos Ceit - nije to spomenula.
Pitala sam se što bi Seivarden mislila - odnosno
što misli - o promjenama u modi nakon događaja u
Garseddu te koliko su se takvi signali promijenili - ili
nisu. Ljudska su bića još nosila naslijeđene kolajne i
memorijalne pločice, kao dokaz svojih društvenih
veza i vrijednosti njihovih pretkinja naraštajima
unatrag. Uglavnom je sve bilo jednako, ali sada je
Garsedd bio naraštajima unatrag. Neke kolajne koje
su prije bile beznačajne, sada su cijenjene, a neke
koje su tada bile neprocjenjive, sada su beznačajne.
Pa boja i značenje dragulja koji su bili u modi
posljednjih stotinjak godina Seivarden neće ništa
značiti.
Pomoćna inspektorica Ceit imala je tri bliske
prijateljice, a sve su imale položaj i prihod sličan
njezinom, sudeći po darovima koje su razmijenile.
Dvije ljubavnice dovoljno bliske da s njima razmijeni
kolajne, ali ne dovoljno da bi ih smatrala vrlo
ozbiljnima. Nije imala niske dragulja ni narukvice -
iako bi nailazila na takve stvari ako je zaista radila
na pregledu tereta i brodskih sustava - a nije nosila
ni prsten preko rukavica.
No ondje, na drugom ramenu, gdje sam je mogla
jasno vidjeti, a da ne budem pretjerano nepristojna,
nalazila se kolajna koju sam tražila. Mislila sam da
je riječ o nečemu manje dojmljivom jer sam, na prvi
pogled, zaključila da je od srebra, a ne od platine, a
za biser sam mislila da je staklo, što bi bio znak dara
od sestre. Trenutačna moda navela me na pogrešan
put. To nije bilo nešto jeftino ili usputno. Nije to bio
znak klijentskog odnosa, iako su metal i biser
sugerirali povezanost s određenom kućom. Kućom
dovoljno starom da bi je Seivarden odmah
prepoznala. A vjerojatno i jest.
Pomoćna inspektorica Ceit je ustala. “Nadzorna
inspektorica sada će vas primiti”, rekla je.
“Ispričavam se što ste čekali.” Otvorila je vrata
unutarnjeg ureda i gestom nam pokazala da uđemo.
U unutarnjem uredu bila je osoba koja je ustala
da nas dočeka, dvadeset godina starija i malo
krupnija nego kad sam je posljednji put vidjela,
osoba koja je svojoj pomoćnici darovala tu kolajnu -
poručnica - ne, nadzorna inspektorica Skaaiat Awer.
 18.

NIJE BILO MOGUĆE DA ME PORUČNICA SKAAIAT PREPOZNA.

Naklonila mi se, ne znajući da je poznajem. Bilo je
neobično vidjeti je u tamnoplavoj odori i mnogo
trezveniju i ozbiljniju nego što je bila kad sam je
poznavala u Orsu.
Nadzorna inspektorica na postaji s ovoliko
prometa vjerojatno nikada nije ni nogom stupila na
brodove koje su njezine podređene pregledavale, ali
nadzorna inspektorica Skaaiat nosila je tek malo više
nakita od svoje najbliže pomoćnice. Od ramena do
suprotnog boka pružala joj se dugačka niska plavo-
zelenih dragulja, a s jednog uha visio joj je dragi
kamen crvene boje, ali inače je imala sličnu (iako
očito mnogo skuplju) zbirku uspomena na
prijateljice, ljubavnice i mrtvu rodbinu na jakni svoje
odore. S ruba njezina desnog rukava visjela je
jednostavna zlatna kolajna, uz sam rub rukavice.
Nosila ju je tako kako bi je podsjećala. Da je vidi i
ona, a ne samo drugi. Izgledala je jeftino, izrađena na
stroju. Ne poput nečega što bi ona nosila.
Naklonila se. “Građanko Seivarden. Poštovana
Breq. Molim vas, sjednite. Jeste li za čaj?” I nakon
dvadeset godina bila je prirodno elegantna.
“Vaša pomoćnica već nam je ponudila čaj, hvala
vam, nadzorna inspektorice”, rekla sam. Nadzorna
inspektorica Skaaiat na trenutak je pogledala mene,
a zatim Seivarden, blago iznenađena, kako mi se
činilo. Prvenstveno se obratila Seivarden, misleći da
je ona glavna osoba u našem dvojcu. Sjela sam.
Seivarden je na trenutak oklijevala, a zatim sjela
pokraj mene, ruku i dalje prekriženih kako bi sakrila
gole dlanove.
“Željela Sam vas osobno upoznati, građanko”,
nastavila je nadzorna . inspektorica Skaaiat nakon
što je i sama sjela. “To je privilegij moje funkcije. Ne
upoznaje se svaki dan netko star tisuću godina.”
Seivarden se nasmiješila, ali vrlo suzdržano.
“Uistinu”, složila se.
“Stoga sam mislila da ne bi bilo prikladno da vas
osiguranje uhiti na doku. Iako.. Nadzorna
inspektorica Skaaiat napravila je pomirljivu gestu, a
kolajna na njezinu rukavu pritom je bljesnula. “U
pravnim ste nevoljama, građanko.”
Seivarden se opustila, jedva primjetno, spustivši
ramena i opustivši vilicu. Bilo je to jedva primjetno
ako je niste poznavali. Skaaiatin naglasak i blago
uviđavan ton imali su učinka. “Da, jesam”, složila se
Seivarden. “Namjeravam uložiti priziv.”
“Onda moramo riješiti neka pitanja u vezi s tim.”
Ukočeno. Formalno. Pitanje koje nije bilo pitanje. Ali
nije bilo ni odgovora. “Mogu vas sama odvesti u urede
palače kako biste izbjegli komplikacije s osiguranjem
postaje.” Dakako da je mogla. Sve je to već dogovorila
sa šeficom osiguranja.
“Bila bih vam zahvalna.” Seivarden je prvi put u
godini dana bila ona stara. “Smijem li zamoliti vašu
pomoć u kontaktiranju gospodarice kuće Geir?” Bilo
je moguće da je kuća Geir odgovorna za posljednju
pripadnicu kuće koju je preuzela. Omražena kuća
Geir koja je preuzela svog neprijatelja - Vendaai,
Seivardeninu kuću. Odnosi kuće Vendaai s kućom
Awer nisu bili ništa bolji nego s kućom Geir, ali to je
vjerojatno samo pokazivalo koliko je Seivarden očajna
i sama.
“A!” Nadzorna inspektorica Skaaiat malo se
trgnula. “Kuće Awer i Geir nisu više bliske kao što su
nekoć bile, građanko. Prije dvjestotinjak godina došlo
je do razmjene nasljednika. Nasljednica kuće Geir
izvršila je samoubojstvo.” Glagol koji je nadzorna
inspektorica Skaaiat upotrijebila implicirao je da nije
bila riječ o odobrenom samoubojstvu uz nazočnost
liječnika, nego o nečemu nezakonitom i neurednom.
“A nasljednica kuće Awer poludjela je i pobjegla u
neki kult.”
Seivarden se blago podsmjehnula. “Tipično.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat podigla je obrve,
ali je posve smireno rekla: “Na obje strane ostali su
loši osjećaji. Stoga moje veze s kućom Geir nisu
onakve kakve bi mogle biti pa nisam sigurna hoću li
vam moći pomoći. A njihovu odgovornost prema
vama moglo bi biti... teško utvrditi, no to vam može
biti korisno tijekom priziva.”
Seivarden je gestom pokazala da je bolje odustati
od toga, no ruke su joj još bile čvrsto prekrižene pa je
samo malo podigla lijevi lakat. “Ne zvuči kao da je
vrijedno truda.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat napravila je gestu
ambivalentnosti. “U svakom slučaju, dobit ćete
hranu i smještaj ovdje, građanko.” Zatim se okrenula
prema meni. “A vi, poštovana. Ovdje ste kao
turistkinja?”
“Tako je.” Nasmiješila sam se kako bih izgledala
što više poput turistkinje iz Gerentatea.
“Vrlo ste daleko od kuće.” Nadzorna inspektorica
Skaaiat pristojno se nasmiješila, kao da je to tek
usputna primjedba.
“Dugo sam putovala.”. Dakako, pobudila sam
znatiželju u njoj - kao i u ostalima. Stigla sam u
društvu Seivarden. Većina ljudskih bića ovdje nije
znala njezino ime, ali one koje su ga znale privukla bi
nevjerojatna slučajnost što je pronađena nakon
tisuću godina, ali i njezina povezanost sa zloglasnim
događanjima u Garseddu.
I dalje se ugodno smiješeći, nadzorna
inspektorica Skaaiat upitala je: “Tražite nešto?
Izbjegavate nešto? Samo volite putovati?”
I ja sam napravila gestu ambivalentnosti. “Čini se
da volim putovati.”
Oči nadzorne inspektorice Skaaiat blago su se
suzile zbog tona mojeg glasa, a mišići oko usta jedva
su se primjetno zategnuli. Činilo se da misli kako
krijem nešto pa su joj se zanimanje i znatiželja
povećali.
Na trenutak sam se zapitala zašto sam tako
odgovorila. A onda sam shvatila da je to što se
nadzorna inspektorica Skaaiat nalazi na postaji silno
opasno za mene - ne zato što bi me mogla prepoznati,
nego zato što sam ja prepoznala nju. Jer je bila živa,
a poručnica Awn nije. Jer su sve na položaju poput
njezina iznevjerili poručnicu Awn (i ja sam iznevjerila
poručnicu Awn), a da je poručnica Skaaiat tada bila
prisiljena birati, i ona bije iznevjerila. I poručnica
Awn je to znala.
Bila sam u opasnosti da će moje emocije utjecati
na moje ponašanje. Već jesu, uvijek su utjecale. No
još nikad nisam bila suočena sa Skaaiat Awer. “Znam
da je moj odgovor neodređen”, rekla sam, napravivši
pomirljivu gestu koju je nadzorna inspektorica
Skaaiat upotrijebila već prije. “Nikada nisam dovodila
u pitanje svoju želju za putovanjem. Još dok sam bila
dijete, moja je baka govorila da je-po mojim prvim
koracima vidjela kako sam rođena da putujem.
Neprestano je to ponavljala. Čini se da sam joj
povjerovala.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat napravila je gestu
slaganja. “U svakom slučaju, bilo bi šteta da
razočarate baku. Vaš je radchanski vrlo dobar.”
“Baka mi je uvijek govorila da moram studirati
jezike.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat nasmijala se na
to. Gotovo onako kako sam je se sjećala iz Orsa, ali
ipak s tračkom ozbiljnosti. “Oprostite, poštovana, ali
imate li rukavice?”
“Mislila sam ih kupiti prije ukrcavanja na brod,
ali odlučila sam pričekati i kupiti one koje su
prikladne. Nadam se da ćete mi oprostiti što dolazim
bez rukavica, jer ipak sam samo necivilizirana
strankinja.”
“Taj bi se argument mogao upotrijebiti i ovako i
onako”, rekla je nadzorna inspektorica Skaaiat, i
dalje se smiješeći. Možda tračak opuštenije nego
prije. “Ipak.. Povratak u ozbiljnost. “Govorite vrlo
dobro, ali nisam sigurna koliko razumijete neke
druge stvari.”
Podigla sam obrve. “Koje stvari?”
“Ne želim biti nepristojna, poštovana, ali čini se
da građanka Seivafden uopće nema novca.”
Seivarden, koja je sjedila pokraj mene, opet se
ukočila i zategnula vilicu. Progutala je nešto što je
namjeravala reći. “Roditeljice”, nastavila je nadzorna
inspektorica Skaaiat, “kupuju odjeću svojoj djeci.
Hramovi daju rukavice svojim pomoćnicama -
donositeljicama cvijeća i vode. To je u redu jer svi
moramo biti odani Božanstvu. Iz vaše prijave za
ulazak znam da ste zaposlili građanku Seivarden kao
svoju sluškinju, ali...”
“A!” Shvatila sam je. “Ako kupim rukavice
građanki Seivarden - a one su joj očito potrebne -
izgledat će kao da sam joj ponudila klijentski odnos.”
“Upravo tako”, složila se nadzorna inspektorica
Skaaiat. “To bi bilo u redu da to zaista namjeravate.
No mislim da to ne ide tako u Gerentateu. A
iskreno...” Oklijevala je, očito opet na osjetljivom tlu.
“A iskreno,” nastavila sam umjesto nje, “u teškoj
je pravnoj situaciji i povezivanje sa strankinjom neće
joj pomoći.” Lice mi je uglavnom bilo bezizražajno.
Lako sam se mogla suzdržati da mi se ne čuje bijes u
glasu. Mogla sam razgovarati s nadzornom
inspektoricom Skaaiat kao da nije ni na koji način
povezana s poručnicom Awn, kao da poručnica Awn
nije gajila nadu ili trpjela od tjeskobe ili straha zbog
njezina mogućeg budućeg pokroviteljstva. “Čak ni s
bogatom strankinjom.”
“Nisam sigurna da bih se izrazila baš tako”,
započela je nadzorna inspektorica Skaaiat.
“Jednostavno, dat ću joj nešto novca odmah sad”,
rekla sam. “To bi trebalo riješiti problem.”
“Ne.” Ton Seivardenina glasa bio je oštar. Ljutit.
“Ne trebam novac. Svaki građanka ima pravo na
ispunjavanje osnovnih potreba, a odjeća je osnovna
potreba. Dobit ću što mi je potrebno.” Nakon
iznenađenog i upitnog pogleda nadzorne inspektorice
Skaaiat, Seivarden je dodala: “Breq ima dobar razlog
zašto mi ne da je novac.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat morala je znati što
to vjerojatno znači. “Građanko, ne namjeravam vam
držati prodike”, rekla je. “Ali ako je o tomu riječ, zašto
vas osiguranje ne bi odvelo u medicinski centar?
Shvaćam da možda oklijevate.” Reedukaciju nije bilo
nimalo lako spomenuti na pristojan način. “Ali to bi
vam zaista moglo pomoći. Najčešće pomaže.”
Prije samo godinu dana Seivarden bi izgubila
živce zbog takvog prijedloga. No u međuvremenu se
nešto u njoj promijenilo. Samo je, blago razdraženo,
rekla: “Ne.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat me pogledala.
Podigla sam obrvu i rame, kao da želim reći
Jednostavno je takva.
“Breq je bila vrlo strpljiva sa mnom”, rekla je
Seivarden, u potpunosti me zapanjivši. “I vrlo
velikodušna.” Pogledala me. “Ne trebam novac.”
“Kako god želiš”, rekla sam.
 Nadzorna inspektorica Skaaiat sve je to pomno
promatrala, blago se mršteći. Vjerojatno se pitala ne
samo tko sam i što sam ja, nego i što sam ja
Seivarden. “Pa,” rekla je naposljetku, “odvest ću vas
do palače. Poštovana Breq Ghaiad, zatražit ču da
vam dostave stvari onamo gdje ste smješteni.” Ustala
je.
I ja sam ustala, a za mnom i Seivarden. Slijedile
smo nadzornu inspektoricu Skaaiat kroz vrata i
vidjele da je vanjski ured prazan. Daos Ceit (odnosno
pomoćna inspektorica Ceit, morat ću to zapamtiti)
vjerojatno je završila s poslom za danas, s obzirom na
kasni sat. Umjesto da nas provede kroz vanjski ured,
nadzorna inspektorica Skaaiat povela nas je kroz
stražnji hodnik pa kroz vrata koja su se otvorila bez
njezina vidljivog znaka - postaja, to jest, umjetna
inteligencija koja ju je vodila i koja je zapravo bila
postaja, pomno je pratila što nadzorna inspektorica
radi na njezinim dokovima.
“Jesi li dobro, Breq?” pitala me Seivarden,
gledajući me zbunjeno i zabrinuto.
“Dobro sam”, lagala sam. “Samo sam malo
umorna. Bio je ovo dug dan.” Bila sam sigurna da se
moj izraz lica nije promijenio, ali Seivarden je nešto
primijetila.
Iza vrata je bio još jedan hodnik, a zatim niz
dizala, od kojih nam se jedno otvorilo, a zatim
zatvorilo i automatski krenulo. Postaja je znala kamo
nadzorna inspektorica Skaaiat želi ići. A pokazalo se
da je to glavna promenada.
 Vrata dizala otvorila su se i ukazao se prostran i
zapanjujuć prizor - avenija popločana crnim
kamenim kockama prošaranim bijelim žilama, duga
sedamsto i široka dvadeset pet metara, s krovom na
visini od šezdeset metara. Ravno ispred nas nalazio
se hram. Stube ispred njega zapravo nisu bile stube,
nego dio pločnika označen crvenim, zelenim i plavim
kamenjem. Ono što se učini na stubama hrama
potencijalno je moglo imati pravnu valjanost. Sam
ulaz bio je visok četrdeset i širok osam metara,
okružen prikazima stotina božanstava.
Mnoga su bila ljudskog oblika, ali neka nisu, a
šarenilo boja bilo je posvemašnje. Odmah pokraj
ulaza nalazila se velika posuda s vodom u kojoj su
vjernice mogle oprati ruke, a zatim i košare cvijeća,
žutog, narančastog i crvenog, te tamjana, na prodaju
kao žrtve božanstvima. U drugom smjeru, s obiju
strana promenade, pružale su se trgovine, uredi i
balkoni s kojih su se spuštale povijuše s cvijećem.
Bilo je klupa i ukrasnih biljaka, a čak i u vrijeme kad
je većina Radchanki bila na večeri, stotine građanki
hodale su ili stajale razgovarajući, u odorama (bijelim
za Ured prevoditeljice, svijetlosmeđim za osiguranje
postaje, tamnosmeđim za vojsku, zelenim za
hortikulturu, svijetloplavim za upravu) ili ne, sve
blještave od nakita, sve posve civilizirane. Vidjela
sam posilnog kako prati svoju kapetanicu u čajanu i
pitala se s kojeg su broda. Koji su brodovi ovdje. No
nisam smjela pitati jer Breq iz Gerentatea ne bi bilo
briga za takvo što.
Na trenutak sam ih sve vidjela očima strankinje u
Radchu, uskovitlanu gomilu rodno zbunjujućih
ljudskih biča. Vidjela sam sve značajke koje bi
osobama izvan Radcha označavale rod - no nikad, što
me uzrujavalo i stvaralo mi poteškoće, nisu bile
jednake na svakom mjestu. Duga ili kratka kosa,
raspuštena (tako da pada niz leđa ili u gustoj,
kovrčavoj kugli oko glave) ili pak vezana (u pletenice,
repove ili ukosnicama). Mišićavo ili vitko tijelo, nježne
ili grube crte lica. S kozmetikom ili bez nje. Veliko
bogatstvo boja koje bi na drugim mjestima bilo očiti
pokazatelj roda. Sve to nasumično kombinirano s
tijelima koja imaju obline u bokovima i prsima ili
nemaju, tijelima koja su se kretala na načine koje bi
netko izvan Radcha nazvao ženskima, a trenutak
poslije muškima. Dvadeset godina navike učinilo je
svoje i na trenutak sam očajavala nad time što ne
znam odabrati odgovarajuću zamjenicu,
odgovarajući način obraćanja nekome: Ali ovdje za
time nije bilo potrebe. Mogla sam zaboraviti tu brigu,
taj mali, ali dosadni teret koji sam neprestano nosila.
Bila sam kod kuće.
No bio je to dom koji mi još nikada nije bio dom.
Život sam provela na aneksijama i postajama koje su
bile u postupku postajanja ovakvim mjestom, a zatim
bih otišla prije nego što su to postale, kako bih
cjelokupni postupak započela negdje drugdje. Ovo je
bilo mjesto s kakvog su dolazile moje časnice i na
kakvo su se vraćale. Mjesto na kakvom još nikada
nisam bila, no bilo mi je posve poznato. Ovakva su
mjesta, moglo bi se reći, bila jedini razlog mog
postojanja.
“Ovo je možda duži put,” rekla je nadzorna
inspektorica Skaaiat, “ali ulaz je dramatičniji.”
 “Itekako”, složila sam se.
“Zašto su sve u jaknama?” pitala je Seivarden. “To
me je i prošli put smetalo. Iako, na posljednjem
mjestu na kojem sam bila, sve su nosile kapute do
koljena. Ovdje izgleda kao da su u jaknama ili u
kaputima do poda. A ovratnici su jednostavno
pogrešni”
“Moda ti nije smetala na drugim mjestima na
kojima smo bile”, rekla sam.
“To su bila strana mjesta”, odgovorila je Seivarden
razdražljivo. “A ovo bi mi trebao biti dom”
Nadzorna inspektorica Skaaiat se nasmiješila.
“Vjerujem da ćete se s vremenom naviknuti. Palača
je u ovome smjeru.”
Slijedile smo je po promenadi, a moja i
Seivardenina necivilizirana odjeća i ruke bez
rukavica privlačili su neke znatiželjne i zgađene
poglede. Stigle smo do ulaza, označenog samo crnom
trakom iznad vrata.
“Bit ću dobro”, rekla je Seivarden, kao da mi
odgovara. “Pronaći ću te kad završim.”
“Pričekat ću.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat promatrala je
Seivarden kako ulazi u palaču pa rekla: “Poštovana
Breq, trenutak, molim vas.”
Napravila sam gestu slaganja, a ona mi je rekla:
“Vrlo ste zabrinuti zbog građanke Seivarden.
Razumijem vas i to govori dobro o vama. Ali ne
morate se brinuti za njezinu sigurnost. Radch se
brine za svoje građanke.”
 “Recite mi, nadzorna inspektorice, da je Seivarden
nitko i ništa, iz posve nevažne kuće, i da je napustila
Radch bez dozvole - i što god drugo da je učinila, a
ja, iskreno, ne znam je li učinila još nešto - da je
netko za koga nikada niste čule i da ne prepoznajete
ime njezine kuće niti znate njezinu povijest, biste li je
primili u svojem uredu, dali joj čaj i zatim je otpratili
do palače da podnese priziv?”
Njezina se desna ruka neznatno podigla, jedva
milimetar, a mala, nezgrapna zlatna pločica je
bljesnula. “Ona više nije u tome položaju. Ona je
doslovno bez kuće i bez novca.” Nisam rekla ništa,
samo sam je gledala. “Ne, ipak ima nešto u tome što
govorite. Da ne znam tko je, ne bih ni pomislila da
učinim nešto za nju. Ali i u Gerentateu tako
funkcioniraju stvari, zar ne?”
Natjerala sam se da se blago nasmiješim,
nadajući se da ču ostaviti bolji dojam nego što sam
ga, vjerojatno, dosad ostavljala. “Da, funkcioniraju.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat bila je tiha na
trenutak, promatrajući me i razmišljajući o nečemu,
ali nisam mogla pogoditi o čemu. Sve dok nije rekla:
“Namjeravate li joj ponuditi klijentski odnos?”
To bi bilo neopisivo nepristojno pitanje da sam
bila Radchanka. No znala sam da je Skaaiat Awer
često govorila ono što su ostale prešućivale. “Kako
bih mogla? Nisam Radchanka. A mi u Gerentateu ne
sklapamo takve ugovore.”
“Ne, ne sklapate”, rekla je nadzorna inspektorica
Skaaiat. Otvoreno. “Ne mogu ni zamisliti kako bi to
bilo iznenada se probuditi tisuću godina nakon što
sam izgubila brod u zloglasnom incidentu, a sve moje
prijateljice su mrtve i moja je kuća nestala. Možda
bih i ja pobjegla. Seivarden mora pronaći način kako
pripadati nekamo. Iz radchanske perspektive izgleda
kao da joj to nudite.”
“Brinete se da pružam Seivarden lažne nade.”
Pomislila sam na Daos Ceit u vanjskom uredu i onu
divnu, vrlo skupu kolajnu od bisera i platine koja nije
bila znak klijentskog odnosa.
“Ne znam kakva očekivanja ima građanka
Seivarden. Samo... Ponašate se kao da ste odgovorni
za nju. To izgleda pogrešno.”
“Da sam Radchanka, bi li vam to i dalje izgledalo
pogrešno?”
“Da ste Radchanka, ponašali biste se drukčije.”
Zategnutost njezine vilice ukazivala je na to da je
ljutita, ali pokušava to prikriti.
“Čije je ime na toj pločici?” Pitanje je, bez namjere,
zazvučalo oštrije nego što je bilo pristojno.
“Što?” Zbunjeno se namrštila.
“Ta pločica na vašem desnom rukavu. Drukčija je
od svega ostalog što nosite.” Čije je ime na njoj? Htjela
sam pitati opet, a zatim i Što ste učinili za sestru
poručnice Awn?
Nadzorna inspektorica Skaaiat trepnula je i malo
se trgnula unatrag, gotovo kao da sam je udarila. “To
je podsjetnik na prijateljicu koja je umrla.”
“I sada mislite na nju. Neprestano okrećete
zglavak prema sebi. Radite to posljednjih nekoliko
minuta.”
 “Često mislim na nju.” Duboko je udahnula, a
zatim ispustila zrak iz pluća. Opet je udahnula.
“Možda nisam poštena prema vama, Breq Ghaiad.”
Znala sam. Znala sam čije je ime na toj pločici,
iako ga nisam vidjela. Znala sam. Nisam znala je li
zbog tog saznanja moje mišljenje o nadzornoj
inspektorici Skaaiat bolje ili mnogo, mnogo lošije. Ali
u tome sam trenutku bila u opasnosti na način koji
nikada nisam očekivala niti predvidjela, a niti sanjala
da bi se mogao dogoditi. Već sam rekla ono što
nikada, ni u kojem slučaju nisam smjela reći. I
namjeravala sam reći još. Nakon dvadeset godina
naišla sam na jedinu osobu koja bi mogla znati tko
sam. Iskušenje da povičem Poručnice, pogledajte, to
sam ja, Esk Jedan s Torenine pravde bilo je golemo.
Umjesto toga, rekla sam vrlo oprezno: “Slažem se
s vama da Seivarden mora pronaći dom ovdje. No ja
ne vjerujem Radchu kako mu vjerujete vi. I kako mu
vjeruje ona.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat otvorila je usta da
mi odgovori, ali prekinuo ju je Seivardenin glas. “To
nije trajalo dugo!” Seivarden je stala pokraj mene,
pogledala me i namrštila se. “Opet te boli noga. Moraš
sjesti.”
“Noga?” pitala je nadzorna inspektorica Skaaiat.
“Stara ozljeda koja nije zacijelila kako valja”, rekla
sam, sretna zbog toga što je Seivarden s time
povezala uznemirenost koju je primijetila. Jer isto će
učiniti i postaja, ako nas promatra.
“Dan je bio dug, a ja vas zadržavam da stojite
ovdje. Prilično nepristojno od mene, molim vas,
oprostite mi, poštovana”, rekla je nadzorna
inspektorica Skaaiat.
“Dakako.” Progutala sam riječi koje su nakon toga
htjele izaći iz mojih usta, pa sam se okrenula prema
Seivarden. “I kakva je sada situacija?”
“Zatražila sam priziv i za nekoliko dana trebala
bih dobiti termin audijencije”, rekla je. “Navela sam i
tvoje ime.”
Nadzorna inspektorica Skaaiat podigla je obrvu, a
Seivarden je rekla: “Breq mi je spasila život. Više
puta.” Nadzorna inspektorica Skaaiat samo je rekla:
“Vaša će audijencija vjerojatno biti tek za nekoliko
mjeseci.”
“U međuvremenu,” nastavila je Seivarden, s jedva
primjetnom gestom jer su joj ruke još bile prekrižene,
“dodijelile su mi smještaj i na popisu sam za obroke
te imam petnaest minuta da se javim u najbliži ured
opskrbe kako bih dobila odjeću.”
Smještaj. Ako je to što je živjela sa mnom
nadzornoj inspektorici Skaaiat izgledalo pogrešno,
bez sumnje bi, iz istih razloga, izgledalo pogrešno i
samoj Seivarden. Čak i ako više nije bila moja
sluškinja, tražila je da je pratim na njezinu
audijenciju. Podsjetila sam se da je to vrlo važno.
“Želiš li da idem s tobom?” Nisam to htjela. Htjela
sam biti sama i vratiti svoj unutarnji mir.
“Bit ću dobro. Ti moraš odmoriti nogu. Vidimo se
sutra. Nadzorna inspektorice, bilo mi je drago
upoznati vas.” Seivarden se naklonila, savršeno
proračunati znak poštovanja prema nekome
jednakog društvenog statusa, primila identičan
naklon od nadzorne inspektorice Skaaiat i krenula
niz promenadu.
Okrenula sam se nadzornoj inspektorici Skaaiat.
“Imate li preporuku za neki smještaj?”
.

Pola sata kasnije bila sam ondje gdje sam željela biti,
sama u svojoj sobi. Bila je vrlo skupa, u blizini glavne
promenade, nevjerojatan luksuz od pet četvornih
metara, s podom koji bi gotovo mogao biti od pravog
drva i tamnoplavim zidovima. Stol i stolci te projektor
ugrađen u pod. Mnoge - iako ne sve - Radchanke
imale su optičke i zvučne usadke koji su im
omogućavali izravno praćenje raznih oblika zabave,
slušanje glazbe ili pregledavanje poruka. Ali ljudska
su bića još voljela gledati zabavne sadržaje zajedno,
a bogati su katkad namjerno i naglašeno isključivali
svoje usadke.
Prekrivač na krevetu doimao se kao da je od prave
vune, a ne od neke sintetike. Na jednom zidu bio je
sklopivi ležaj za sluškinju, koju, dakako, više nisam
imala. Povrh svega, soba je imala svoju minijaturnu
kupaonicu, nezamislivi luksuz za Radch - no za mene
je to bila nužnost jer sam ispod košulje nosila pištolj
i streljivo. Skeneri postaje nisu ga detektirali, niti
neće, ali ljudske su ga oči mogle vidjeti. Da sam ga
ostavila u sobi, netko ga je mogao pronaći. U svakom
slučaju, nisam ga mogla ostaviti u svlačionici javne
kupelji.
Konzola na zidu blizu vrata omogućavala mi je
pristup komunikacijama. I postaji. I omogućavala bi
postaji da me promatra, iako sam bila sigurna da to
nije bio jedini način na koji je postaja mogla vidjeti u
sobu. Opet sam bila u Radchu, nikad sama, nikad u
privatnosti.
Moja je prtljaga stigla pet minuta nakon što sam
uzela sobu, a s njom i pladanj večere iz obližnje
zalogajnice, s ribom i povrćem, iz koje se podizala
para i miris začina.
Uvijek je postojala mogućnost da nitko ne obraća
pozornost. Ali moja prtljaga, kada sam je otvorila,
očito je bila pretražena. Možda zato što sam bila
strankinja. A možda i ne.
Izvadila sam čajnik sa šalicama i ikonu One koja
je iskočila iz ljiljana te ih postavila na nizak stol
pokraj kreveta. Iskoristila sam litru svoje dnevne
porcije vode i napunila čajnik, a zatim sjela jesti.
Riba je bila jednako ukusna kao što je i mirisala,
i blago mi je popravila raspoloženje. Kad je pojedem i
popijem šalicu čaja, moći ću bolje sagledati svoju
situaciju i suočiti se s njom.
Postaja je sigurno mogla vidjeti veliki postotak
svojih stanovnica jednako intimno kao i ja svoje
časnice. Ostatak - uključujući i mene sad - vidjela je
manje detaljno. Temperatura. Puls. Disanje. Manje
dojmljivo nego prava poplava podataka od stanovnica
koje je pobliže nadzirala, ali ipak posve dovoljno
informacija. Ako se k tome doda znanje o osobi koju
promatra, njezina povijest, njezin društveni
kontekst, i postaja je gotovo mogla čitati misli.
Gotovo. Nije zaista mogla čitati misli. I postaja nije
poznavala moju povijest i nije imala prijašnjih
iskustava sa mnom. Mogla je vidjeti tragove mojih
emocija, ali nije imala mnogo temelja za precizno
nagađanje zašto sam se osjećala tako kako jesam.
Kuk me zaista bolio. A riječi koje je nadzorna
inspektorica Skaaiat uputila meni bile su, iz
radehanske perspektive, silno nepristojne. Ako sam
reagirala ljutito, što je bilo vidljivo postaji ako je
gledala (vidljivo i Anaander Mianaai ako je gledala),
to je bilo posve prirodno. Mogle su samo nagađati, što
me je naljutilo. Sada sam mogla glumiti ulogu
iscrpljene putnice koju boli stara ozljeda i treba joj
samo hrana i odmor.
Soba je bila silno tiha. Čak i kad se Seivarden
durila, soba se nije doimala tako napadno tihom.
Nisam se navikla na samoću kao što sam mislila.
Prisjetivši se Seivarden, iznenada sam uvidjela ono
što nisam vidjela na promenadi kad sam bila bijesna
na Skaaiat Awer. Tada sam mislila da je nadzorna
inspektorica Skaaiat bila jedina koja bi me mogla
prepoznati, ali to nije bila istina. Prepoznati me mogla
i Seivarden.
Ali poručnica Awn nikada nije očekivala ništa od
Seivarden, ona je nikada nije povrijedila ili
razočarala. Da su se ikada upoznale, Seivarden bi
sigurno jasno pokazala svoj prezir prema njoj.
Poručnica Awn bila bi ukočeno pristojna, a ispod
površine kiptjela bi od bijesa koji bih ja mogla vidjeti,
ali nikada ne bi osjetila onaj očaj i bol koji je osjetila
kada bi joj poručnica Skaaiat, ne razmišljajući, rekla
nešto omalovažavajuće.
No možda sam pogriješila misleći da su moje
reakcije na njih dvije, Skaaiat Awer i Seivarden
Vendaai, bile bitno drukčije. Već sam se jednom
našla u opasnosti zbog bijesa prema Seivarden.
Nisam to mogla razmrsiti. A i morala sam igrati
ulogu, za onoga tko bi već mogao gledati, ulogu koju
sam pomno gradila na putu ovamo. Spustila sam
praznu šalicu pokraj čajnika, kleknula ha pod ispred
ikone, pri čemu mi se kuk malo pobunio, i počela se
moliti.
 19.

SLJEDEĆE JUTRO KUPILA SAM ODJEĆU. Vlasnica trgovine

koju mi je nadzorna inspektorica Skaaiat preporučila
bila je na rubu toga da me izbaci kad je ugledala
stanje mog računa. Postaja ju je poštedjela sramote i
pokazala joj ga automatski - i time mi odmah
pokazala koliko me pomno promatrala.
Trebala sam rukavice, dakako, a ako namjeravam
igrati ulogu rastrošne turistkinje, morat ću kupiti
više od toga. Ali prije nego što sam to mogla reći,
vlasnica je izvukla bale brokata, satena i baršuna u
desetak boja. Ljubičasta i narančasto-smeđa, tri
nijanse zelene, zlatna, blijedožuta i ledenoplava, siva
poput pepela i tamnocrvena.
“Ne možete nositi tu odjeću”, rekla mi je
autoritativno, dok mi je njezina podređena dodavala
čaj, uspijevajući prikriti gađenje zbog mojih golih
ruku. Postaja me skenirala i dostavila mjere pa
nisam trebala raditi ništa. Pola litre čaja, dva grozno
slatka peciva i desetak uvreda poslije otišla sam u
narančasto-smeđoj jakni i hlačama, ledeno bijeloj
uškrobljenoj košulji ispod i tamnosivim rukavicama
toliko tankim da je gotovo izgledalo kao da ih nemam.
Srećom, trenutačna je moda favorizirala širi kroj
jakni i hlača pa sam imala gdje skriti oružje. Ostatak
- još dvije jakne i dva para hlača, dva para rukavica,
šest košulja i tri para cipela - bit će dostavljeno u
moju sobu prije nego što se vratim iz posjeta hramu,
rekla mi je vlasnica trgovine.
 Izašla sam iz trgovine, skrenula na glavnu
promenadu, u to doba prepunu Radchanki koje su
išle ili se vraćale iza hrama ili palače, posjećivale (bez
sumnje skupe i pomodne) čajane ili jednostavno
htjele biti viđene u pravom društvu. Kad sam ovuda
prolazila ranije, na putu prema trgovini odjeće,
ljudska su bića zurila u mene i šaputala ili samo
podizala obrve. Sada sam se doimala gotovo
nevidljivom, samo su one Radchanke koje su bile
odjevene otprilike jednako dobro kao i ja, spuštale
pogled prema prednjem dijelu moje jakne, tražeći
znakove mojih obiteljskih veza pa iznenađeno širile
oči kad ih ne bi našle. Jedno se dijete, koje se rukom
u maloj rukavici držalo za rukav odrasle osobe,
okrenulo i otvoreno zurilo u mene dok se nisam
izgubila iz vida.
U hramu su građanke masovno kupovale cvijeće i
tamjan, a niže svećenice, koje su izgledale gotovo
poput djece, donosile su zamjenske košare i kutije.
Kao posilni, nisam smjela niti dodirivati žrtvene
predmete u hramu, a kamoli ih prinositi. Ali ovdje
nitko nije znao što sam. Oprala sam ruke u posudi i
kupila rukovet žuto-narančastog cvijeća i komadić
tamjana, od one vrste koju je voljela poručnica Awn.
U hramu se nalazio prostor odvojen za molitve za
mrtve, a i postojali su dani koji su bili posebno
namijenjeni za prinošenje žrtava u njihovu čast, no
taj dan nije bio takav, a ja, kao strankinja, nisam ni
trebala imati mrtvih Radchanki kojih bih se sjećala.
Zato sam ušla u prostranu glavnu dvoranu, gdje je
stajala Amaat, s Emanacijom optočenom draguljima
u svakoj ruci, već zatrpana cvijećem do koljena,
pravim žuto-narančastim brdom visokim poput
mene, koje je i dalje raslo kako su vjernice bacale sve
više cvjetova na njega. Kad sam se probila kroz gužvu
i kad je došao red na mene, bacila sam ga i ja,
napravila geste i ustima oblikovala molitve te ubacila
tamjan u kutiju koju će, kada se napuni, niže
svećenice isprazniti. Bila je to samo simbolična žrtva.
Tamjan će odnijeti na ulaz da ga druge vjernice kupe.
Da su vjernice doista spaljivale sav kupljeni tamjan,
u hramu bi bilo toliko dima da se ne bi moglo disati.
A nije bio ni blagdan.
Dok sam se klanjala božici, pokraj mene je stala
kapetanica broda u smeđoj odori. Zamahnula je da
baci šaku punu cvijeća, a zatim zastala, zureći u
mene. Prsti njezine prazne, lijeve ruke jedva su se
primjetno trgnuli. Crte njezina lica podsjetile su me
na kapetanicu stotine Rubran Osck, no kapetanica
Rubran bila je mršava i nosila je kosu raspuštenu
ravno niz leđa, a ova je kapetanica bila niža, krupnije
građe, a kosu je ukosnicama držala uz glavu. Jedan
pogled na njezine dragulje potvrdio mi je da je riječ o
njezinoj rođakinji, obje su pripadale istom ogranku
iste kuće. Sjećala sam se da Anaander Mianaai nije
mogla predvidjeti kojoj bi se strani kapetanica
Rubran priklonila i nije htjela previše uznemiravati
mrežu klijentskih odnosa i poznanstava kojoj je
kapetanica stotine pripadala. Pitala sam se je li to još
istina ili je Osck prešla na jednu od dviju strana.
To nije bilo važno. Kapetanica je i dalje zurila,
vjerojatno primajući odgovore na svoja pitanja.
Postaja ili brod reći će joj da sam strankinja i
kapetanica će, pretpostavljala sam, izgubiti interes.
Ili neće, ako uoči Seivardenino ime. Nisam čekala da
vidim koje će se od toga dogoditi, nego sam dovršila
svoje molitve i okrenula se kako bih se probila kroz
gužvu ljudskih bića koja su čekala da prinesu žrtve
božici.
Na bočnim zidovima hrama bila su manja
svetišta. U jednom su tri odrasle i dvoje djece stajali
oko djetešca koje su položili na Aatrine grudi - kip je
izrađen tako da to omogući, ruke su mu bile
ispružene ispred grudi kojima su se ljudska bića tako
često klela - nadajući se sretnoj sudbini ili barem
nekom znaku onoga što bi budućnost mogla donijeti
djetetu.
Svi su oltari bili divni, blještavi od zlata i srebra,
stakla i uglačanog kamena. Cijeli je prostor
odzvanjao žamorom stotina tihih razgovora i molitvi,
pojačanih jekom. Glazbe nije bilo. Sjetila sam se
gotovo praznog Ikktina hrama i vrhovne Ikktine
svećenice kako mi govori o stotinama hramskih
pjevačica kojih već odavno nije bilo.
Provela sam gotovo dva sata u hramu, diveći se
oltarima nižih božanstava. Cijeli hram vjerojatno je
zauzimao veći dio polovice postaje koju nije
zauzimala palača. Hram i palača sigurno su bili
povezani jer je Anaander Mianaai ovdje redovito
služila kao svećenica, ali nije bilo očito kojim bi
putom dolazila.
Oltar za mrtve ostavila sam za kraj. Djelomično
zato što je to bio dio hrama na kojem je zasigurno bilo
najviše turistkinja, a djelomično i zato što sam znala
da će me rastužiti. Bio je veći od ostalih pokrajnjih
oltara, zauzimao je gotovo pola goleme glavne
dvorane, a bio je ispunjen policama i kutijama s
hranom i cvijećem koji su se prinosili mrtvima. Sve je
bilo od stakla. Staklene šalice, a u njima stakleni čaj
i staklena para koja se podiže iz njega. Hrpe krhkih
staklenih ruža i lišća. Desetak različitih vrsta voća,
riba i povrća koje su blago širile. fantomsku aromu
moje sinoćnje večere. U trgovinama podalje od glavne
promenade mogle su se kupiti masovno proizvedene
inačice takve hrane i cvijeća pa ih staviti u kućni
hram, za bogove i mrtve, ali ovo je bilo drukčije. Svaki
je predmet bio detaljno izrađeno umjetničko djelo,
svaki je bio jasno označen imenima preminule
primateljice i živuće darivateljice, kako bi svaka
posjetiteljica mogla vidjeti izloženo pobožno žalovanje
- ali i status i bogatstvo.
Vjerojatno sam imala dovoljno novca da naručim
nešto takvo. Ali da sam to učinila i označila predmete
odgovarajućim imenima, bilo bi to posljednje što bih
učinila. A i svećenice bi vjerojatno odbile primiti
žrtvene predmete. Već sam razmišljala o tomu da
pošaljem nešto novca sestri poručnice Awn, ali i to bi
privuklo neželjenu znatiželju. Možda sam mogla
urediti tako da sve što ostane ide njoj, kada učinim
ono što sam došla učiniti, ali i to bi vjerojatno bilo
nemoguće. Ipak, od same pomisli na to, kao i na moju
luksuznu sobu i skupu, raskošnu odjeću, u meni se
probudio osjećaj krivnje.
Na ulazu u hram, baš kad sam namjeravala izaći
na promenadu, put mi je zapriječila vojnikinja. Bila
je ljudsko biće, a ne posilni. Naklonila se. “Oprostite.
Imam poruku za vas, od građanke Vel Osck,
kapetanice Kalrine milosti.”
Kapetanice koja je zurila u mene dok sam
prinosila žrtvu Amaatinu kipu. Činjenica da je
poslala vojnikinju ukazivala je na to da me smatra
vrjednijom više truda nego što je slanje poruke putem
sustava postaje, ali ne dovoljno da pošalje poručnicu
ili da mi priđe sama. No razlog za to možda je i
određena društvena nelagodnost situacije pa je u nju
radije gurnula vojnikinju. Bilo bi teško ne primijetiti
blagu nespretnost rečenice osmišljenu da izbjegne
spominjanje titule. “Ispričavam se, građanko”, rekla
sam. “Ne poznajem građanku Vel Osck.”
Vojnikinja je napravila gestu blage isprike.
“Jutarnje bacanje znamenja naznačilo je da će
kapetanica danas imati dobru sreću u slučajnom
susretu. Kad vas je vidjela kako prinosite žrtvu u
hramu, bila je uvjerena da je riječ o vama.”
Primijetiti strankinju u hramu, na ovako velikoj
postaji, nije bilo baš posebna slučajnost. Bila sam
blago uvrijeđena što se kapetanica nije potrudila
uložiti više truda u svoj izgovor. Da je razmišljala
nekoliko sekunda, smislila bi nešto bolje. “Koja je
poruka, građanko?”
“Kapetanica obično ide na čaj poslijepodne”, rekla
je vojnikinja, bezizražajno ali pristojno, i navela
čajanu u pokrajnjoj ulici, odmah uz promenadu.
“Bila bi joj čast da joj se pridružite ondje.”
Predloženo vrijeme i mjesto sugeriralo je koja je to
vrsta “društvenog” posjeta bila. Svrha je bila
pokazivanje utjecaja i poznanstava, na mjestu gdje se
obavljaju navodno neslužbeni poslovi.
Kapetanica Vel nije imala nikakvog posla sa
mnom i ne bi stekla nikakvu prednost ako je vide sa
mnom. “Ako kapetanica želi upoznati građanku
Seivarden...” započela sam.
“Kapetanica nije susrela građanku Seivarden u
hramu, nego vas”, odvratila je vojnikinja, opet uz
blagi znak isprike. I njoj je bilo jasno koliko je
prozirno ono što je od nje bilo zatraženo da učini. “Ali,
dakako, ako želite povesti građanku Seivarden,
kapetanici Vel bit će čast upoznati je.”
Dakako. Čak i bez kuće i novca, Seivarden bi
dobila osobni poziv od nekoga koga poznaje, a ne
poruku putem sustava postaje, a niti ovakav gotovo
uvredljivi poziv putem potrčka kapetanice Vel. No
bilo je to upravo ono što sam željela. “Dakako, ne
mogu govoriti u ime građanke Seivarden”, rekla sam.
“Molim vas, zahvalite kapetanici Vel-na pozivu.”
Vojnikinja se naklonila i otišla.
U pokrajnjoj ulici pronašla sam trgovinu koja je
prodavala pakete na kojima je jednostavno pisalo
“ručak”. Pokazalo je da je riječ opet o ribi, kuhanoj s
voćem. Odnijela sam paket u sobu, sjela za stol i
počela jesti, promatrajući konzolu na zidu, vidljivu
vezu s postajom.
Postaja je pametna kao što sam bila i ja, dok sam
još bila brod. Da, mlađa je. Gotovo dvostruko mlađa
od mene. No nije je trebalo podcjenjivati, ni najmanje.
Ako me razotkriju, to će gotovo sigurno biti zbog
postaje.
 Postaja nije detektirala moje usadke koje su imali
svi posilni. Sve sam ih onesposobila i prikrila najbolje
što sam mogla. Da ih je otkrila, već bi me uhitile. No
postaja je sigurno mogla utvrditi moje temeljno
emocionalno stanje. Mogla je, s dovoljno podataka o
meni, zaključiti kada lažem. U svakom slučaju me
pomno nadzirala.
No emocionalna stanja, iz perspektive postaje,
jednake mojoj perspektivi dok sam bila Torenina
pravda, bile su samo skup medicinskih podataka koji
su bili besmisleni bez konteksta. Da sam sišla s
broda raspoložena loše kao sad, postaja bi to možda
vidjela, ali ne bi razumjela zašto se osjećam tako i ne
bi mogla izvući nikakve zaključke. Ali što sam dulje
bila ovdje, što me postaja dulje pratila, više će
podataka imati. Moći će sastaviti vlastiti kontekst,
vlastitu sliku onoga što sam. I moći će to usporediti
s onime što je mislila kakva bih trebala biti.
Bilo bi opasno da se to dvoje ne podudara.
Progutala sam zalogaj ribe i pogledala konzolu.
“Dobar dan,” rekla sam, “umjetna inteligencijo koja
me promatraš.”
“Poštovana Ghaiad Breq”, obratila mi se postaja
preko konzole mirnim glasom. “Dobar dan. Obično
mi se obraćaju kao Postajo.”
“Dobro, postajo.” Još jedan zalogaj ribe i voća.
“Znači, zaista me promatraš.” Bila sam ozbiljno
zabrinuta zbog nadzora postaje. Nisam to mogla
sakriti od nje same.
“Promatram svakoga, poštovana. Noga vas i dalje
boli?” Postaja je bez sumnje mogla vidjeti kako
štedim tu nogu, pa i učinke toga u načinu na koji
sam sjedila u tom trenutku. “Naše medicinske
ustanove vrhunske su. Neka od naših liječnica
sigurno bi pronašla rješenje za vaš problem.”
Uzbunjujuća mogućnost. No mogla sam to
prikazati posve razumljivim. “Ne, hvala. Upozorili su
me na radchanske medicinske ustanove. Radije ću
otrpjeti manju nelagodu, i dalje biti ono što jesam.”
Na trenutak je vladala tišina. Zatim je postaja
upitala: “Mislite na. testiranje sposobnosti? Ili na
reedukaciju? Nijedno od toga ne bi promijenilo to što
ste. A i uvjeravam vas da niste prikladni ni za jedno
od toga.”
“Svejedno.” Spustila sam svoj pribor za jelo.
“Ondje odakle dolazim imamo uzrečicu: moć ne traži
ni dopuštenje ni oprost.”
“Još nikada nisam upoznala nekoga iz
Gerentatea”, rekla je postaja. Dakako, uspjeh mojeg
pothvata ovisio je o tomu. “Pretpostavljam da je vaše
pogrešno shvaćanje razumljivo. Strankinje često ne
razumiju kakve su Radchanke zapravo.”
“Shvaćaš li što si upravo rekla, postajo? Doslovno,
da necivilizirane ne razumiju civilizaciju. Shvaćaš li
da mnoga ljudska bića izvan svemira Radcha sebe
smatraju civiliziranima?” Ta je rečenica na
radchanskom bila gotovo nemoguća, kontradikcija.
Čekala sam da kaže Nisam tako mislila, ali nisam
dočekala. Jer umjesto toga, postaja je rekla: “Biste li
došli ovamo da nije bilo građanke Seivarden?”
“Moguće”, odgovorila sam, znajući da ne mogu
otvoreno lagati postaji, ne dok me tako izravno gleda.
Znala sam da će od sada svaki bijes ili neprijateljstvo
koje osjećam - ili bilo kakvo zaziranje od službenica
Radcha - biti protumačeno kao posljedica mog straha
i zaziranja od samog Radcha. “Imate li kakve glazbe
na ovome vrlo civiliziranome mjestu?”
“Imamo”, odgovorila je postaja. “Doduše, mislim
da nemamo glazbu iz Gerentatea.”
“Da želim slušati samo glazbu iz Gerentatea,”
rekla sam zajedljivo, “ne bih ni otišla odande.”
Činilo se da to nije nimalo izbacilo postaju iz
takta. “Biste li radije išli nekamo van ili ćete ostati
slušati ovdje?”
Odlučila sam ostati u sobi. Postaja je odabrala
zabavni sadržaj za mene. Bio je nov, ali vrlo poznate
priče. Mlada osoba iz skromne obitelji nada se postati
klijenticom prestižnije kuće. Ima ljubomornu
suparnicu koja joj kvari planove i ne dopušta da
potencijalna pokroviteljica vidi njezinu pravu,
plemenitu narav. Na kraju dolazi do otkrivanja
istinskih vrlina junakinje, njezine odanosti i kroz
najstrašnije kušnje, iako nije ničija klijentica, njezina
suparnica doživljava pad te sve završava dugo
očekivanim ugovorom o klijentskom odnosu i deset
minuta trijumfalnog pjevanja i plesa, što je bila
posljednja od ukupno jedanaest glazbenih scena u
ukupno četiri nastavka. Bilo je to manje djelo - neka
su imala desetke epizoda i mogla su se gledati
danima pa i tjednima. Bila je to bezazlena zabava, ali
pjesme su bile zgodne i znatno su mi popravile
raspoloženje.
.
Nisam imala nikakvog hitnog posla dok ne dobijemo
vijesti o Seivardeninu prizivu, a ako njezin zahtjev za
audijencijom i time da je ja pratim, bude odobren, to
će značiti još jedno, još dulje čekanje. Ustala sam,
izravnala rukama svoje nove hlače i odjenula cipele i
jaknu. “Postajo”, rekla sam. “Znaš li gdje mogu naći
građanku Seivarden Vendaai?”
“Građanka Seivarden Vendaai”, odgovorila je
postaja preko konzole svojim uvijek jednoličnim
glasom, “nalazi se u uredu Osiguranja, na podrazini
devet.”
“Što?”
“Došlo je do tučnjave”, rekla je postaja.
“Osiguranje bi inače kontaktiralo njezinu obitelj, ali
ovdje nema nikoga od njih.”
Dakako, ja nisam bila njezina obitelj. No mogla
me pozvati da je htjela. Ipak. “Možeš li me uputiti
kako da dođem do ureda Osiguranja na podrazini
devet?”
“Dakako, poštovana.”
.

Ured na podrazini devet bio je sićušan. U njemu je

bila samo konzola, nekoliko stolaca, mali stol s
priborom za čaj iz različitih servisa i nekoliko
ormarića s bravom. Seivarden je sjedila na klupi uz
stražnji zid. Nosila je sive rukavice te jaknu i hlače
koji su joj loše pristajali, od neke krute i grube
tkanine, koja nije bila šivana nego tvornički istkana
u željenom kroju i u određenim konfekcijskim
brojevima. I moje odore, dok sam bila brod,
izrađivane su na taj način, ali izgledale su bolje.
Dakako, svaku sam izradila po mjeri, u to mi je doba
bilo lako učiniti takvo što.
Prednji dio Seivardenine sive jakne bio je
poprskan krvlju, a jedna rukavica bila je natopljena
njome. Na gornjoj usnici imala je sasušene krvi, a na
korijenu nosa vidjela se prozirna ljuska ljekovitog
obloga. Još jedan ljekoviti oblog nalazio se preko
modrice koja joj je nastajala na jednom obrazu.
Zurila je pred sebe, ne podižući pogled prema meni
niti prema pripadnici Osiguranja koja me je primila.
“Građanko, stigla vam je prijateljica”, rekla je žena iz
Osiguranja.
Seivarden se namrštila. Podigla je pogled i
osvrnula se po malom prostoru. Zatim me pozornije
pogledala. “Breq? Aatrinih mi sisa, to si ti. Izgledaš...”
Trepnula je očima. Otvorila je usta da dovrši
rečenicu, pa opet zastala. Opet je udahnula, pomalo
isprekidano. “Drukčije”, zaključila je. “Zbilja, zbilja
drukčije.”
“Samo sam kupila odjeću. Što se dogodilo s
tobom?”
“Došlo je do tučnjave”, rekla je Seivarden.
“Došlo je”, pitala sam, “samo od sebe?”
“Nije”, priznala je. “Dodijelile su mi mjesto za
spavanje, ali ondje je već živio netko. Pokušala sam
razgovarati s njom, ali jedva sam je razumjela.”
“Gdje si spavala sinoć?” pitala sam.
Spustila je pogled prema podu. “Snašla sam se.”
Opet je podigla pogled, prema meni i službenici
Osiguranja pokraj mene. “Ali nisam mogla nastaviti
tako.”
 “Trebali ste se obratiti nama, građanko”, rekla je
žena iz Osiguranja. “Sad imate upozorenje u dosjeu.
Bilo bi vam bolje bez toga.”
“A njezina protivnica?” pitala sam.
Službenica je napravila negirajuću gestu. Nisam
smjela pitati takvo što.
“Ne snalazim se baš najbolje sama, čini se”, rekla
je Seivarden utučeno.
Zanemarujući upozorenje Skaaiat Awer, kupila
sam Seivarden nove rukavice i jaknu, tamnozelenu,
također izrađenu na stroju, a ne šivanu, ali barem joj
je bolje pristajala i viša je kvaliteta bila očita. One sive
rukavice nisu se mogle oprati, a znala sam da joj u
uredu za opskrbu neće tako skoro izdati novu odjeću.
Kad je Seivarden navukla nove rukavice, a stare
poslala na recikliranje, upitala sam je: “Jesi li jela?
Namjeravala sam te pozvati na večeru kad mi je
postaja rekla gdje si.” Ona se dotad umila i sada je
izgledala više-manje pristojno, ako zanemarimo
modricu ispod ljekovitog obloga na obrazu.
“Nisam gladna”, rekla je. Tračak nečega.
Grizodušja? Razdražljivosti? Nisam znala, ali vidjela
sam to na njezinu licu. Prekrižila je ruke, a zatim ih
opet brzo spustila, gesta koju nisam vidjela
mjesecima.
“Hoćeš li, onda, popiti čaj dok ja jedem?”
“Voljela bih popiti čaj”, rekla je vrlo iskreno.
Sjetila sam se da nije imala novca, da mi nije
dopustila da joj ga dam. Čaj koji sam kupila bio je u
mojoj prtljazi i ona ga nije uzela kad smo se razišle
večer prije. Dakako, čaj je bio bonus. Luksuz.
Zapravo, nije bio nikakav luksuz. Barem ne prema
Seivardeninim standardima. Vjerojatno ni prema
radchanskim standardima.
Pronašle smo čajanu i ja sam kupila neko jelo
zamotano u alge, nešto voća i čaj pa smo sjele za stol
u kutu. “Jesi li sigurna da ne želiš ništa?” pitala sam.
“Voće?”
Glumila je da je voće ne zanima, a onda ipak uzela
komad. “Nadam se da si imala bolji dan od mene.”
“Vjerojatno.” Pričekala sam trenutak kako bih
vidjela želi li razgovarati o tomu što se dogodilo, ali
nije rekla ništa, samo je čekala da nastavim. “Jutros
sam posjetila hram. Naišla sam na neku kapetanicu
broda koja je prilično nepristojno zurila u mene, a
zatim poslala jednu od svojih vojnikinja da me pozove
na čaj.”
“Jednu od svojih vojnikinja.” Seivarden je shvatila
da su joj ruke prekrižene pa ih je spustila, a onda je
podigla šalicu s čajem i opet je spustila. “Bila je
posilni?”
“Ne, ljudsko biće. Prilično sam sigurna u to.”
Seivarden je kratko podigla obrve. “Ne bi trebala
ići. Trebala te osobno pozvati. Nisi valjda pristala?”
“Nisam odbila.” Uto su u čajanu ušle tri
Radchanke, smijući se. Sve su bile u tamnoplavim
odorama inspektorica s dokova. Jedna od njih bila je
i Daos Ceit, pomoćnica nadzorne inspektorice
Skaaiat. Činilo se da me nije primijetila. “Mislim da
me nije pozvala zbog mene. Mislim da želi da je
upoznam s tobom”
 “Ali...” Namrštila se. Zagledala se u zdjelicu čaja
koju je držala rukom u zelenoj rukavici. Drugom je
malo protresla prednji dio nove jakne. “Kako joj je
ime?”
“Vel Osck.”
“Osck. Nikad nisam čula za njih.” Popila je još
jedan gutljaj čaja. Daos Ceit i njezine prijateljice
naručile su čaj i peciva te sjele za stol na drugom
kraju prostorije, živahno razgovarajući. “Zašto bi
htjela upoznati mene?”
Podigla sam obrve u nevjerici. “Ti si ta koja vjeruje
da je svaka slučajnost božanska poruka”, istaknula
sam. “Bila si izgubljena tisuću godina, slučajno
pronađena, opet si nestala pa se naposljetku pojavila
u palači s bogatom strankinjom. I čudiš se što je to
privuklo pozornost.” Napravila je nejasnu gestu.
“Budući da Vendaai više ne postoji kao funkcionalna
kuća, moraš nekako steći status.”
Na trenutak je izgledala uzrujano, kao da su je
moje riječi na neki način uvrijedile. Ali onda se
pribrala. “Ako kapetanica Vel želi moju naklonost ili
joj je barem stalo do mojeg mišljenja, loše je počela
uvrijedivši te.” Iza tih se riječi krila njezina stara
arogancija, snažan kontrast u odnosu na njezinu
teško skrivanu utučenost do maločas.
“A što je s nadzornom inspektoricom?” pitala sam.
“Skaaiat, zar ne? Doimala se prilično pristojnom. I
činilo se da za njezinu kuću znaš.”
“Sve se pripadnice kuće Awer doimaju
pristojnima”, rekla je Seivarden s gađenjem. Preko
njezina ramena promatrala sam Daos Ceit kako se
smije nečemu što je neka od njezinih prijateljica
rekla. “Isprva se doimaju posve normalnima,”
nastavila je Seivarden, “ali onda dobiju viziju koju
žele ostvariti ili odluče da sa svemirom nešto ne valja
i odluče to ispraviti. Ili oboje istodobno. Sve su lude.”
Na trenutak je šutjela, a onda se okrenula da vidi što
to gledam. Opet se okrenula prema meni. “O, to je
ona. Ne čini ti se da izgleda pomalo... Provincijski?”
Usmjerila sam svoju punu pozornost prema
Seivarden. Pogledala sam je.
Spustila je pogled prema stolu. “Ispričavam se. To
je bilo... To je bilo pogrešno. Nemam nikakva...”
“Sumnjam”, prekinula sam je, “da joj njezina
plaća omogućuje da nosi odjeću u kojoj bi izgledala...
Drukčije
“Nisam to mislila.” Seivarden je podigla pogled, a
posramljenost i uzrujanost bili su očiti na njezinu
licu. “Ali ono što sam mislila također je bilo loše.
Samo sam... iznenađena. Sve sam ovo vrijeme
pretpostavljala da si isposnica. To me jednostavno
iznenadilo.”
Isposnica. Shvaćala sam zašto je to mislila, ali ne
i zašto bi bilo važno ako je pogriješila. Osim ako...
“Nisi valjda ljubomorna?” Pitala sam u nevjerici.
Dobro odjevena ili ne, izgledala sam jednako
provincijski kao i Daos Ceit. Samo iz druge
provincije.
“Nisam!” A onda je odmah dometnula. “Dobro,
jesam. Ali ne na taj način.”
Tada sam shvatila da nisu samo druge
Radchanke te koje bi mogle steći pogrešan dojam
zbog toga što sam Seivarden upravo kupila odjeću.
Iako je i ona sigurno morala znati da joj ne mogu
ponuditi klijentski odnos. A ja sam znala da ona, ako
bi razmišljala dulje od trideset sekunda, sigurno
nikada ne bi htjela od mene ono što je taj dar
implicirao. Sigurno nije mogla misliti da mi je to bila
namjera. “Jučer mi je nadzorna inspektorica rekla
kako postoji opasnost da ti pružam lažne nade. Ili
jednostavno drugima pružam pogrešan dojam.”
Seivarden je prezrivo frknula. “Možda bih
razmislila o tomu kad bi me i najmanje zanimalo što
neka od Awera misli.” Podigla sam obrvu, a ona je
nastavila u skrušenom tonu: “Mislila sam da ću se
moći snaći sama, ali cijelo vrijeme sinoć i danas samo
sam žalila što nisam ostala s tobom. Čini se da to
zaista jest istina, brinu se za sve građanke. Nisam
vidjela da itko gladuje. Niti da je itko gol.” Na licu joj
se na trenutak pojavio izraz gađenja. “Ali ta odjeća. I
skel. Samo skel, svaki put, u pomno izmjerenim
porcijama. Mislila sam da mi neće smetati. Mislim,
ne smeta mi skel, ali jedva sam ga progutala.” Mogla
sam pogoditi u kakvom je raspoloženju bila kad je
upala u tučnjavu. “Shvatila sam da tjednima neću
dobiti ništa drugo.” A onda je dometnula, uz
nestašan osmijeh: “I postalo mi je jasno kako bi mi
bilo bolje da sam zatražila da ostanem s tobom.”
“Znači, želiš svoj stari posao natrag?” pitala sam.
‘"Jebeno da!” rekla je oduševljeno i s olakšanjem.
Dovoljno glasno da nas trojac za stolom s druge
strane prostorije čuje i s neodobravanjem nas
pogleda.
 “Pripazite na rječnik, građanko.” Zagrizla sam još
jedan zalogaj svoje rolade i shvatila da je i meni
laknulo, iz više razloga. “Sigurna si da ne bi radije
iskušala kakve ti mogućnosti nudi poznanstvo s
kapetanicom Vel?”
“Možeš piti čaj s kime god želiš”, rekla je
Seivarden. “Ali trebala te osobno pozvati.”
“Tvoje su manire stare tisuću godina”, istaknula
sam.
“Manire su manire”, rekla je, poput čistunke. “Ali,
kako sam rekla, možeš piti čaj s kime god želiš.”
Uto je u čajanu ušla nadzorna inspektorica
Skaaiat, vidjela Daos Ceit i kimnula, no prišla je stolu
za kojim smo sjedile Seivarden i ja. Na trenutak je
oklijevala, ugledavši ljekovite obloge na Seivardeninu
licu, ali onda se pretvarala da ih nije vidjela.
“Građanko. Poštovana.”
“Nadzorna inspektorice”, odvratila sam.
Seivarden je samo kimnula.
“Sutra navečer imat ću malo okupljanje.” Navela
je naziv mjesta. “Samo čaj, ništa formalno. Bila bi mi
čast da obje dođete.”
Seivarden je prasnula u smijeh. “Manire”,
ponovila je, “su manire.” Skaaiat se namrštila,
zbunjena.
“Ovo je drugi takav poziv koji smo primile danas”,
objasnila sam. “Građanka Seivarden kaže da prvi nije
bio u potpunosti pristojan.”
 “Nadam se da je moj zadovoljio njezine zahtjevne
standarde”, odvratila je Skaaiat. “Smijem li znati tko
u tomu nije uspio?”
“Kapetanica Vel”, rekla sam. “S Kalrine milosti.”
Nekomu tko je nije dobro poznavao, Skaaiat je
vjerojatno izgledala kao da nema neko mišljenje o
kapetanici Vel. “Pa... Priznajem da sam vas,
građanko, namjeravala upoznati s prijateljicama koje
bi vam mogle biti korisne. Ali možda bi vam
poznanstvo s kapetanicom Vel više odgovaralo.”
“Sigurno imate nisko mišljenje o meni”, rekla je
Seivarden.
“Moguće je”, nastavila je Skaaiat i silno mi je
neobično bilo slušati je tako ozbiljnu, a prije dvadeset
godina poznavala sam je posve drukčiju, “da je
pristup kapetanice Vel bio nedovoljno pristojan
prema poštovanoj Breq. Ali smatram da bi se u
svakom drugom pogledu pokazala ugodnom.” Prije
nego što je Seivarden mogla odgovoriti, Skaaiat je
nastavila. “Moram ići. Nadam se da ću vas obje vidjeti
sutra navečer.” Pogledala je prema stolu za kojim je
sjedila njezina pomoćnica, na što su sve tri pomoćne
inspektorice ustale i izašle za njom iz čajane.
Seivarden je na trenutak bila tiha, promatrajući
vrata kroz koja su izašle. “Dobro”, rekla sam.
Seivarden se okrenula prema meni. “Ako ćeš opet
raditi za mene, morat ću te plaćati, da si kupiš neku
pristojniju odjeću.”
Preko Seivardenina lica preletio je izraz koji nisam
mogla posve pročitati. “Gdje si ti kupila svoju?”
“Mislim da te neću baš toliko plaćati”, rekla sam.
 Seivarden se nasmijala. Popila je gutljaj čaja i
uzela još jedan komad voća.
Nisam bila sigurna da je uopće išta jela taj dan.
“Jesi li sigurna da ne želiš ništa više?” pitala sam.
“Sigurna sam. Što je to uopće?” Pogledala je
prema posljednjem komadiću moje večere prekrivene
algama.
“Nemam pojma.” Nikad prije nisam vidjela takvo
što u Radchu. Možda je bilo nedavno izmišljeno ili je
ideja odnekud uvezena. “Ukusno je. Želiš li jedan?
Možeš ga odnijeti i u sobu ako želiš.”
Seivarden je napravila grimasu. “Ne, hvala.
Pustolovnija si od mene.”
“Čini se da jesam”, pristojno sam se složila. Pojela
sam do kraja i popila čaj. “Ali ne bi to mogla reći da
si me pratila danas. Jutro sam provela u hramu, kao
prava turistkinja, a poslijepodne gledajući zabavni
sadržaj u svojoj sobi.”
“Da pogodim!” Seivarden je sarkastično podigla
obrvu. “Ona o kojoj svi govore? Junakinja je puna
vrlina i odana, a ljubavnica njezine potencijalne
pokroviteljice je mrzi. No ona pobjeđuje zbog svoje
nepopustljive odanosti i posvećenosti.”
“Gledala si je.”
“Više puta. Ali jako davno.”
Nasmiješila sam se. “Neke se stvari nikada ne
mijenjaju?”
Seivarden se na to nasmijala. “Čini se da ne.
Kakve su pjesme?”
 “Prilično su dobre. Možeš pogledati kad se vratimo
u sobu, ako želiš.”
Ali čim smo došle u sobu, spustila je ležaj za
sluškinju i rekla: “Samo ću malo sjesti.” Dvije minute
i tri sekunde poslije već je spavala.
 20.

SIGURNO ĆE PROĆI TJEDNI prije nego što Seivarden

uopće dobije datum audijencije. U međuvremenu
ćemo živjeti ovdje pa ću imati priliku ispitati
situaciju, možda i zaključiti tko bi stao uz koju
Mianaai da dođe do otvorenog raskola. Možda ću čak
uspjeti provjeriti ima li jedna ili druga Mianaai već
premoć ovdje. Kad nastupi odlučujući trenutak, sve
se informacije mogu pokazati ključnima. A taj će
trenutak stići, bila sam sve sigurnija. Anaander
Mianaai možda uskoro shvati što sam, a možda i ne
- ali više se nisam mogla kriti od ostatka nje. Bila sam
ovdje, otvoreno, primjetno, zajedno sa Seivarden.
Misleći na Seivarden i želju kapetanice Vel Osck
da je upozna, prisjetila sam se i kapetanice stotine
Rubran Osck. I toga kako se Anaander Mianaai žalila
da ne može otkriti njezin pravi stav, a nije mogla ni
izvršiti pritisak na nju kako bi nešto saznala ili
iznudila od nje. Kapetanica Rubran imala je sreće pa
su joj njezine obiteljske veze omogućavale da zauzme
taj neutralni stav i zadrži, ga. Je li to nešto govorilo o
stanju Anaanderine borbe sa samom sobom u to
vrijeme?
Je li kapetanica Kalrine milosti također imala
takav neutralan stav? Ili se nešto promijenilo u toj
ravnoteži tijekom vremena u kojemu me nije bilo? I
što je značila činjenica da nije bila draga nadzornoj
inspektorici Skaaiat? Uvjerena sam da sam joj na licu
vidjela izraz odbojnosti kad sam spomenula ime.
Vojni brodovi nisu bili podložni ovlasti inspektorica
na dokovima - osim, dakako, za potrebe pristajanja i
odlaska - a odnosi između njih obično su obuhvaćali
ponešto prezira s jedne i blagu uvrijeđenost s druge
strane, sve pomno prikriveno pristojnošću. Ali
Skaaiat Awer nije se lako vrijeđala, a i poznavala je
tu situaciju s obiju strana. Je li je kapetanica Vel
osobno uvrijedila? . Ili joj samo nije bila simpatična,
što se katkad događalo?
Ili su se zbog stavova našle na različitim stranama
neke političke podjele? I nakon svega, na kojoj bi se
strani Skaaiat Awer vjerojatno našla, u podijeljenom
Radchu? Ako se nije dogodilo nešto što je drastično
promijenilo njezinu osobnost i stavove, smatrala sam
da znam gdje bi Skaaiat Awer završila u takvome
bacanju znamenja. Kapetanicu Vel - a i Kalrinu milost
- nisam poznavala dovoljno dobro da bih to mogla
reći.
Što se tiče Seivarden, nisam gajila iluzije o tomu
koju bi stranu ona zauzela da mora birati između
građanki koje znaju gdje im je mjesto, s Radchom koji
se nastavlja širiti i razvijati, i prestanka aneksija
popraćenog rastom društvenog statusa građanki
pogrešnog porijekla i naglaska. Nisam gajila iluzije ni
o tomu što bi Seivarden mislila o poručnici Awn da
su se upoznale.
.

Mjesto na kojem je kapetanica Vel obično pila čaj nije

bilo posebno označeno. Nije ni trebalo biti. Vjerojatno
nije bilo na samome vrhu pomodnosti i društvenog
statusa - osim ako bogatstvo kuće Osck nije naglo
skočilo u posljednjih dvadeset godina - ali ipak je bilo
mjesto na kojemu nećete biti dobrodošle ako niste
unaprijed znale gdje se nalazi. Unutrašnjost je bila
mračna, a zvukovi prigušeni - sagovi i tapiserije
upijali su odjeke i neželjenu buku. Nakon što sam
ušla iz bučnog hodnika, činilo mi se da sam iznenada
stavila ruke preko ušiju. Skupine niskih stolaca
okruživale su male stolove. Kapetanica Vel sjedila je
u jednome kutu, a na stolu ispred nje bile su čajnici
i šalice s čajem te napola prazan pladanj peciva.
Stolci su bili puni, a neke od gošći privukle su još
stolaca i napravile vanjski krug oko stola.
Bile su ondje najmanje jedan sat. Prije nego što
smo krenule iz sobe, Seivarden mi je rekla, otvoreno
i još pomalo razdražljivo, da nije dobro žuriti na čaj.
Da je bila boljeg raspoloženja, otvoreno bi mi rekla da
bih trebala stići kasno. I sama sam bila naklonjena
toj ideji, ali nisam ništa rekla i prepustila sam joj
zadovoljstvo da misli kako je utjecala na mene, ako
joj je to pričinjavalo zadovoljstvo.
Kapetanica Vel me ugledala i ustala, naklonivši
se. “O, Breq Ghaiad. Ili Ghaiad Breq?”
I ja sam uzvratila naklonom, pazeći da bude
plitak baš kao i njezin. “U Gerentateu najprije
kažemo ime kuće.” U Gerentateu nisu imali kuće kao
u Radchu, ali bio je to jedini izraz u radchanskom za
obiteljsku vezu. “No sad nisam u Gerentateu. Ghaiad
je naziv moje kuće.”
“Znači, već ste ih poredali na naš način!” rekla je
kapetanica Vel, s izvještačenim veseljem. “Vrlo
promišljeno.”
 Nisam vidjela Seivarden, koja je stajala iza mene.
Na trenutak sam se zapitala kakav joj je izraz lica te
zašto me kapetanica Vel pozvala ako će sve što mi
govori biti na rubu uvrede.
Postaja me sigurno nadzirala. Vidjet će barem
naznake moje uzrujanosti. Kapetanica Vel neće. A
ako i vidi, vjerojatno je neće biti briga. “I kapetanica
Seivarden Vendaai”, nastavila je kapetanica Vel, opet
se naklonivši, ovaj put primjetno dublje nego prije.
“Čast mi je, kapetanice. Izuzetna čast. Sjednite.”
Pokazala je na stolce blizu svojeg, a dvije elegantno
odjevene i draguljima okićene Radchanke ustale su
kako bi napravile mjesta za nas, bez ikakve pritužbe
ili naznake zamjerke na licu.
“Oprostite, kapetanice”, rekla je Seivarden.
Bezizražajno. Ljekoviti oblozi od dan prije otpali su i
izgledala je gotovo kao i prije tisuću godina. Bogata i
arogantna kći kuće visokog statusa. Bila sam
uvjerena da će reći nešto sarkastično i podrugljivo,
ali nije. “Više ne zaslužujem tu titulu. Sada sam
sluškinja poštovane Breq.” Stavila je blagi naglasak
na poštovane, kao da kapetanica Vel možda ne zna
koja je prikladna titula iz poštovanja, pa ju je,
pristojno i diskretno, željela obavijestiti o tomu. “I
hvala vam za poziv koji mi je, zahvaljujući svojoj
dobroti, prenijela.” I tu se osjetio tračak prezira, iako
ga je mogao čuti samo onaj tko je dobro poznaje. “Ali
čekaju me moje dužnosti.”

“Dala sam vam slobodno poslijepodne, građanko”,

rekla sam prije nego što je kapetanica Vel mogla
odgovoriti. “Provedite ga kako želite.” Seivarden nije
reagirala, a ja joj i dalje nisam mogla vidjeti lice. Sjela
sam na jedno od mjesta koja su nam oslobodile. Na
njemu je prije mene sjedila poručnica, bez sumnje
jedna od časnica kapetanice Vel. No ovdje sam vidjela
više smeđih odora nego što bi ih mali brod poput
Kalrine milosti mogao imati.
Pokraj mene je sjedila osoba u ružičastoj i ažurnoj
civilnoj odjeći, u tankim rukavicama od satena koje
su sugerirale da nikada ne dira ništa grublje niti teže
od zdjelice čaja, i napadno velikim brošem od
pletenog i kovanog zlata s umetnutim safirima, koji
sigurno nisu bili imitacija od stakla. Dizajn je
vjerojatno pokazivao kojoj bogatoj kući pripada, no
nisam ga prepoznala. Nagnula se prema meni, dok je
Seivarden sjedala na stolac nasuprot mojeg, i glasno
rekla: “Koliko ste se samo sretnom smatrali kad ste
shvatili da ste pronašli Seivarden Vendaai!”
“Sretnom”, ponovila sam polako, kao da mi riječ
nije poznata, naglašavajući još malo svoj gerentatski
naglasak. Gotovo sam željela da radchanski jezik
razlikuje rod pa da ga mogu pogrešno upotrijebiti i
zvučati još više strano. Gotovo. “Je li to prava riječ za
to?” Ispravno sam zaključila zašto mi je kapetanica
Vel prišla na način na koji jest. I nadzorna
inspektorica Skaaiat učinila je nešto slično. Najprije
se obratila Seivarden, iako je znala da je ona došla
kao moja sluškinja. Dakako, nadzorna inspektorica
gotovo je odmah uočila svoju pogrešku.
Nasuprot mene, Seivarden je objašnjavala
kapetanici Vel situaciju sa svojim testiranjem
sposobnosti. Bila sam zapanjena njezinom
smirenošću, znajući da je bila ljutita još otkad sam
joj rekla da namjeravam prihvatiti poziv. Ali, na neki
način, ovo je bio njezin prirodni okoliš. Da ju je brod
koji je pronašao njezinu hibernacijsku kapsulu doveo
na ovakvo mjesto, umjesto na malu, provincijsku
postaju, stvari bi se odvile posve drukčije za nju.
“Smiješno!” uzviknula je ružičasto-azurna pokraj
mene, dok je kapetanica Vel točila šalicu čaja i nudila
je Seivarden. “Kao da ste dijete. Kao da nitko ne zna
za što ste predodređeni. Nekoć se moglo osloniti na
službenice, da će obavljati stvari prikladno.”
Pravedno, kao da se začuo prešućeni tihi suputnik te
riječi. Na dobrobit.
“Građanko, ipak sam izgubila brod”, rekla je
Seivarden.
“To nije bila vaša krivnja, kapetanice”, usprotivila
se druga osoba u civilnoj odjeći negdje iza mene.
“Sigurno nije.”
“Sve što se dogodi dok sam na dužnosti moja je
krivnja, građanko”, rekla je Seivarden.
Kapetanica Vel gestom je pokazala slaganje.
“Ipak, ne bi se trebalo ni postavljati pitanje o vašem
ponovnom testiranju.”
Seivarden je pogledala u svoj čaj, pa u mene koja
sam sjedila praznih ruku prekoputa nje, a zatim je
spustila zdjelicu na stol ne popivši ni gutljaj.
Kapetanica Vel natočila je zdjelicu čaja i ponudila mi
je, kao da nije primijetila što je Seivarden učinila.
“Kako vam se čini Radch nakon tisuću godina,
kapetanice?” pitao je netko iza mene dok sam
prihvaćala čaj. “Je li se promijenio?”
 Seivarden nije uzela svoju zdjelicu s čajem. “Nešto
se promijenilo, a nešto ostalo isto.”
“Je li se promijenilo na bolje ili na gore?”
“Teško mi je to reći”, odvratila je Seivarden
hladno.
“Divno govorite, kapetanice Seivarden”, rekao je
netko drugi. “Mnoge mlade danas ne mare za to kako
govore. Lijepo je čuti nekoga tko govori tako
rafinirano.”
Seivardenine usne trgnule su se na način koji se
mogao shvatiti prihvaćanjem komplimenta, ali gotovo
sigurno nije bio.
“To su niže kuće i provincijalke, sa svojim
naglaskom i žargonom”, složila se kapetanica Vel.
“Čak i na mome brodu. Dobre vojnikinje, ali kada ih
čujete kako govore, pomislili biste da nikada nisu išle
u školu.”
“To je obična lijenost”, izrazila je svoje mišljenje
poručnica iza Seivarden.
“S posilnima toga nema”, rekao je netko, možda
druga kapetanica iza mene.
“Mnogo toga nema s posilnima”, rekao je netko
drugi, komentar koji se mogao shvatiti na dva
načina, ali bila sam prilično sigurna na koji je način
mišljeno. “Ali to nije sigurna tema.”
“Nije sigurna?” pitala sam, posve nedužno.
“Nadam se da ovdje nije zakonom zabranjeno
prigovarati na ponašanje mladeži. Bilo bi to okrutno.
Čini mi se da je to jedan od temeljnih elemenata
ljudske naravi, jedan od rijetkih univerzalnih običaja
među ljudskim bićima.”
“I zaista,” dodala je Seivarden uz blago cerenje,
njezina je maska napokon pukla, ‘"uvijek je sigurno
prigovarati zbog nižih kuća i provincijalki.”
“To samo mislite”, rekla je ružičasto-azurna
pokraj mene, pogrešno shvativši Seivardenine riječi.
“No, nažalost, promijenili smo se, kapetanice, od
vašeg doba. Nekoć se moglo vjerovati testiranju
sposobnosti da će pravim građankama dodijeliti
prave položaje. Ne mogu shvatiti neke odluke koje se
donose danas. Čak se i ateistkinjama daju
privilegije.” Mislila je na Valskaayanke, koje, u
pravilu, nisu bile ateistkinje nego isključivo
monoteistkinje. Razlika nije bila vidljiva mnogim
Radchankama. “I ljudskim vojnikinjama! Ljudska su
bića danas gadljiva kad je riječ o posilnima, ali
posilne ne možete vidjeti pijane kako povraćaju na
promenadi.”
Seivarden je suosjećajno uzdahnula. “Ja nikad
nisam vidjela časnice da povraćaju jer su pijane.”
“U vaše vrijeme možda je bilo tako,” rekao je netko
iza mene, “ali stvari su se promijenile.”
Ružičasto-azurna lagano se naklonila prema
kapetanici Vel, koja je, sudeći po njezinu izrazu lica,
napokon shvatila Seivardenine riječi na način na koji
ružičasto-azurna nije. “Ne želim reći, kapetanice, da
vi ne održavate red na svojem brodu. Ali da imate
posilne, ne biste ni morali održavati red, zar ne?”
Kapetanica Vel je odmahnula slobodnom rukom,
u drugoj držeći zdjelicu čaja. “To je dužnost
zapovjednice, građanko. To mi je posao. No postoje
ozbiljniji problemi. Nosači postrojbi ne mogu se
napuniti ljudskim bićima. Pravde koje prevoze
ljudske vojnikinje napola su prazne.”
“Dakako,” ubacila se ružičasto-azurna, “sve ih je
potrebno platiti!’ Kapetanica Vel napravila je gestu
slaganja. “Kažu da ih više ne trebamo.” One su,
dakako, Anaander Mianaai. Nitko ne bi spomenuo
njezino ime dok je kritizira. “Da su naše granice
dobre kakve jesu. Ne pravim se da razumijem
politiku ili strategiju, ali čini mi se manjim troškom
držati posilne u skladištu, nego obučavati i plaćati
ljudske vojnikinje te ih izmjenjivati radi odmora.”
“Kažu”, rekla je ružičasto-azurna pokraj mene,
uzimajući pecivo sa stola ispred sebe, “da bi povukle
iz uporabe još jedan nosač, samo da Torenina pravda
nije nestala.” Moje iznenađenje kad sam čula svoje
ime nije bilo vidljivo nikome za stolom, ali postaja ga
je sigurno mogla vidjeti. A to iznenađenje, ta
uzbunjenost, ne bi se uklapali u identitet koji sam
konstruirala. Postaja će me procjenjivati, u to sam
bila sigurna. A također i Anaander Mianaai.
Osoba u civilnoj odjeći iza mene rekla je: “Našoj je
posjetiteljici sigurno drago čuti da ne namjeravamo
proširiti granice.”
Jedva sam okrenula glavu kako bih odgovorila.
“Gerentate bi bio vrlo velik zalogaj.” Zadržala sam
glas mirnim. Nitko ovdje nije primijetio nastavak
moje uznemirenosti od prije nekoliko trenutaka.
Osim, dakako, postaje i Anaander Mianaai. A
Anaander Mianaai - ili barem dio nje - imat će vrlo
dobar razlog da primijeti razgovor o Toreninoj pravdi
i reakcije na njega.
“Kapetanice Seivarden,” rekla je kapetanica Vel,
“ne znam jeste li čuli za pobunu u sustavu Ime?
Cijela jedna jedinica odbila je izvršiti zapovijedi i
prešla na stranu tuđinki.”
“To se sigurno ne bi dogodilo na brodu s
posilnima”, rekao je netko iza Seivarden.
“Mislim da ne bi bio prevelik zalogaj za Radch”,
rekla je osoba iza mene.
“Očekivala bih” - opet sam malo naglasila svoj
gerentatski naglasak - “da ste se, dijeleći granicu s
nama, naučili pristojnosti.” Nisam se okrenula da
vidim je li tišina koja je uslijedila bila posljedica
zabavljenosti, uvrijeđenosti ili samo prebacivanja
pozornosti na Seivarden i kapetanicu Vel. Pokušala
sam ne razmišljati previše o tomu kakve će zaključke
Anaander Mianaai izvući iz moje reakcije na to što
sam čula svoje ime.
“Mislim da sam čula nešto o tomu”, rekla je
Seivarden, zamišljeno se mršteći. “Ime. Je li to mjesto
gdje su guvernerica provincije i kapetanice brodova
ubijale, krale te sabotirale brodove i postaju da ih ne
mogu prijaviti nadležnima?” Nije imalo smisla brinuti
se o tomu što bi postaja - ili gospodarica Radcha -
mislili o mojoj reakciji na to. Znamenje će pasti kako
padne. Moram ostati mirna.
“To je nebitno”, odvratila je ružičasto-azurna.
“Bitno je da je to bila pobuna. Pobuna na koju se
zažmirilo, a druge građanke ne smiju iznositi
činjenice o opasnosti uzdizanja onih lošeg porijekla i
vulgarnih navika na zapovjedne položaje ili o politici
koja potiče najodbojnije ponašanje i podriva sve što
civilizacija oduvijek predstavlja, a da pritom ne
izgube poslovne kontakte ili priliku za napredovanje.”
“Znači da ste vi vrlo hrabri kad tako govorite”,
primijetila sam. No bila sam sigurna da ružičasto-
azurna nije bila posebno hrabra. Govorila je tako jer
je znala da se neće dovesti u opasnost.
Samo mirno. Mogla sam kontrolirati svoje
disanje, zadržati ga glatkim i pravilnim. Koža mi je
bila previše tamna da bi se vidjelo crvenilo, ali postaja
bi vidjela promjenu u temperaturi. No možda pomisli
da sam ljutita zbog nečega. Imala sam dobar razlog
biti ljutita.
“Poštovana”, rekla je Seivarden iznenada. Sudeći
prema tome kako je držala donju čeljust i ramena,
suzbijala je poriv da prekriži ruke. Uskoro će se naći
u jednom od onih šutljivih raspoloženja kada samo
gleda u zid. “Kasnimo na našu sljedeću obavezu.”
Ustala je, naglije nego što je bilo pristojno.
“Zaista”, složila sam se i spustila na stol čaj koji
nisam ni kušala. Nadala sam se da je to učinila zbog
sebe, a ne zato što je primijetila neki znak moje
uzrujanosti. “Kapetanice Vel, hvala vam na vašem
pozivu. Bila je čast upoznati vas sve.”
Kad smo izašle na promenadu, Seivarden je,
hodajući iza mene, promrmljala: “Jebene
skorojevićke.” Ljudska su bića prolazila, uglavnom
ne obraćajući pozornost na nas. To je bilo dobro. To
je bilo normalno. Osjećala sam kako mi razina
adrenalina opada.
 Tako je bolje. Okrenula sam se, pogledala
Seivarden i podigla obrvu. “Pa kad jesu skorojevićke”,
rekla je. “Što misle, čemu testiranje sposobnosti
uopće služi! Cijeli je smisao to da bilo tko može dobiti
bilo koji položaj na temelju testiranja.”
Sjetila sam se kako je dvadeset godina mlađa
poručnica Skaaiat pitala, u vlažnome mraku Gornjeg
grada, jesu li testiranja bila namještena prije ili sada
sada, a zatim je sama odgovorila na svoje pitanje,
oboje. Te kako je poručnica Awn bila povrijeđena i
uznemirena zbog toga.
Seivarden je prekrižila ruke, a zatim ih opet
spustila pa stisnula šake u rukavicama. “Naravno da
će neka iz kuće nižeg statusa biti lošije odgojena i
imati prostački naglasak. Ne mogu si pomoći.”
“I gdje im je pamet?” nastavila je. “Razgovarati
onako, u čajani. Na postaji s palačom. I to ne samo
kad smo mi bile mlade i provincijalke su vulgarne,
nego spominju i da je testiranje sposobnosti
namješteno? Da se vojskom loše upravlja?” Nisam
progovarala, ali ona je nastavila kao da jesam.
“Naravno, sve prigovaraju da se svime loše upravlja,
ali ne na taj način. Što se događa?”
“Ne pitaj mene.” Iako sam, dakako, znala - ili sam
mislila da znam. I opet sam se zapitala što znači to
što su ružičasto-ažurna i sve ostale ondje tako
otvoreno govorile o svemu. Koja bi Anaander Mianaai
mogla imati prednost ovdje? Iako bi tako otvoren
razgovor mogao značiti da gospodarica Radcha voli
dopustiti neprijateljicama da se identificiraju jasno i
nedvosmisleno. “Jesi li oduvijek bila za to da oni
lošijeg porijekla pomoću testiranja sposobnosti
dobivaju visoke položaje?” pitala sam, znajući da nije.
Uto sam iznenada shvatila da, ako postaja nije
vidjela nikoga iz Gerentatea, Anaander Mianaai vrlo
vjerojatno jest. Zašto mi to prije nije palo na pamet?
Zbog nečega uprogramiranog u moj brodski um, što
mi je dosad bilo nevidljivo, ili su to bila samo
ograničenja ovog malog mozga koji mi je jedini
preostao?
Možda sam zavarala postaju, i sve ostale na njoj,
ali nisam ni na trenutak zavarala gospodaricu
Radcha. Od trenutka kad sam izašla na dokove
postaje ona je znala da nisam ono što tvrdim da
jesam.
Znamenje će pasti kako padne, rekla sam si.
“Razmišljala sam o onomu što si mi pričala, o
sustavu Ime”, rekla je Seivarden, kao da to odgovara
na moje pitanje. Nije ni primjećivala da sam opet
uznemirena. “Ne znam je li zapovjednica te jedinice
postupila ispravno. Ali ne znam ni što bi bilo ispravno
učiniti. I ne znam bih li bila spremna umrijeti za ono
ispravno da sam znala što je ispravno. Mislim...”
Zastala je. “Mislim, voljela bih misliti da bih. Nekoć
davno bila sam uvjerena da bih. Ali ne mogu ni...”
Riječi su se izgubile dok joj se glas tresao. Činila se
na rubu toga da brižne u plač, poput Seivarden od
prije jedne godine, s osjećajima gotovo previše
snažnim da bi ih podnijela. Vjerojatno se morala silno
truditi da u čajani sačuva onu suzdržanu pristojnost.
Nisam obraćala mnogo pozornosti na ljudska bića
koja su prolazila pokraj nas dok smo hodale. Ali
nešto mi se učinilo pogrešnim. Iznenada sam bila
svjesna njihova položaja i smjera. Nešto neodređeno
me mučilo, nešto u načinu na koji su se neki od njih
kretali.
Najmanje četiri osobe pomno su nas promatrale.
Nesumnjivo su nas slijedili, a ja to dosad nisam
primijetila. Bilo je to sigurno nešto novo. Primijetila
bih da su me slijedile od trenutka kada sam izašla na
dok. Bila sam uvjerena da bih.
Postaja je sigurno vidjela moju uznemirenost u
čajani kad je ružičasto-azurna rekla Torenina pravda.
Postaja bi se sigurno pitala zašto sam reagirala na
takav način. Pa bi me počela pratiti pomnije nego
prije. No postaja nije morala poslati ljudska bića da
me slijede kako bi me promatrala. Ovo nije bio samo
nadzor.
Iza ovoga nije bila postaja.
Nikada nisam paničarila. Pa neću paničariti ni
sad. Ovo je bilo moje bacanje i ako sam pogrešno
izračunala putanju jednog znamenja, neću pogriješiti
s ostalima. Trudeći se da mi glas ostane posve
bezizražajan, rekla sam Seivarden: “Prerano ćemo
doći k nadzornoj inspektorici.”
“Moramo li ići k toj Awer?” pitala je Seivarden.
“Mislim da bismo trebale.” Čim sam to rekla,
poželjela sam da nisam. Nisam htjela vidjeti Skaaiat
Awer sada, u ovome stanju.
“Možda ne bismo trebale”, rekla je Seivarden.
“Možda bismo se trebale vratiti u sobu. Ti možeš
meditirati ili se moliti ili što već, a zatim možemo
večerati i slušati glazbu. Mislim da bi to bilo bolje.”
 Brinula se zbog mene. To je bilo očito. Imala je
pravo. Bilo bi bolje da se vratimo u sobu. Imala bih
priliku smiriti se i sagledati situaciju.
A Anaander Mianaai imala bi priliku riješiti me se
dok nitko ne gleda, pa nitko ne bi ni znao. “Idemo k
nadzornoj inspektorici”, rekla sam.
“Da, poštovana”, odvratila je Seivarden pokorno.
.

Kabina Skaaiat Awer nalazila se u malom labirintu

hodnika i soba. Živjela je ondje s više inspektorica i
klijentica pa čak i klijentica klijentica. Sigurno nije
bila jedina iz kuće Awer na postaji, a kuća je sigurno
imala i vlastiti smještaj, ali Skaaiat je očito preferirala
ovakav način stanovanja. Ekscentrično, ali to se
moglo očekivati od kuće Awer. Doduše, kao i kod
mnogih drugih pripadnica te kuće, ekscentričnost je
imala praktičnu stranu - nalazile smo se vrlo blizu
dokova.
Dočekala nas je sluškinja i otpratila nas u salon
s bijelim i plavim kamenim pločama na podu, zidova
prekrivenih biljkama, tamno ili svijetlozelenim,
uskog ili širokog lišća, uspravnih ili padajućih, od
kojih su neke i cvjetale pa su se vidjele mrlje bijelog,
crvenog, ljubičastog i žutog. Vjerojatno se najmanje
jedan član kućanstva bavio isključivo njima.
U prostoriji nas je čekala Daos Ceit. Duboko se
naklonila, činilo se da joj je iskreno drago što nas
vidi. “Poštovana Breq, građanko Seivarden.
Nadzornoj inspektorici bit će drago što ste došle.
Sjednite, molim vas.” Pokazala je prema stolcima koji
su se nalazili uokolo. “Jeste li za čaj? Ili vam je
dovoljno? Znam da ste imale drugi dogovor danas.”
“Da, može čaj”, rekla sam. Ni ja ni Seivarden
nismo popile ni gutljaj čaja na okupljanju kapetanice
Vel. Ali nisam htjela sjesti. Svi su stolci izgledali kao
da bi ometali moju slobodu kretanja da me netko
napadne i da se moram braniti.
“Breq?” Oglasila se Seivarden, vrlo tiho.
Zabrinuto. Vidjela je da nešto ne valja, ali nije mogla
diskretno pitati što.
Daos Ceit predala mi je zdjelicu čaja, smiješeći se
posve iskreno, koliko se činilo.
Nije primijetila moju napetost koja je Seivarden
bila posve očita. Kako je nisam prepoznala u
trenutku kad sam je vidjela? Kako nisam odmah
identificirala njezin orsijski naglasak?
Kako nisam shvatila da ne mogu zavarati
Anaander Mianaai dulje od djelića sekunde?
Nisam mogla ostati stajati, to ne bi bilo pristojno.
Morala sam odabrati gdje ću sjesti. Nijedan od
ponuđenih stolaca nije mi odgovarao, ali bila sam
opasnija nego što je bilo tko ovdje slutio, čak i sjedeći.
Još sam imala pištolj ispod jakne. Njegov pritisak uz
rebra davao mi je samopouzdanje. Imala sam
pozornost postaje i cijele Anaander Mianaai. Da,
upravo sam to željela. Ovo je i dalje bila moja igra.
Bila je. Odaberi gdje ćeš sjesti. Znamenje će pasti
ondje gdje padne.
Prije nego što sam se natjerala da sjednem,
Skaaiat Awer ušla je u sobu. Nosila je malo nakita,
kao i na poslu, ali blijedožutu tkaninu njezine
elegantno krojene jakne vidjela sam u onoj skupoj
trgovini odjeće. Na rubu desnog rukava sjajila je
jeftina, industrijski izrađena zlatna pločica.
Naklonila se. “Poštovana Breq. Građanko
Seivarden. Drago mi je što vas obje vidim. A vidim i
da vam je moja pomoćnica Ceit već natočila čaj.”
Seivarden i ja potvrdile smo to uglađenim gestama.
“Prije nego što ostale stignu, moram vam reći da se
nadam kako ćete obje ostati na večeri.”
“Pokušali ste nas upozoriti jučer, zar ne?” pitala
je Seivarden.
“Seivarden”, rekla sam.
Nadzorna inspektorica Skaaiat podigla je ruku u
elegantnoj žutoj rukavici. “U redu je, poštovana.
Znala sam da se kapetanica Vel ponosi time što je
staromodna. I time što zna koliko je sve bilo bolje
kada su djeca poštovala starije, a dobar ukus i
profinjene manire bile pravilo. Sve je to poznato.
Sigurna sam da ste takvo što čuli i prije tisuću
godina, građanko.” Seivarden je kratko uzdahnula u
znak potvrde. “Sigurno ste slušale o dužnosti
Radchanki da dovedu civilizaciju ljudskoj rasi. I da
su posilni za to mnogo učinkovitiji od ljudskih
vojnikinja.”
“Što se toga tiče,” složila se Seivarden, “rekla bih
da jesu.”
“Dakako da biste to rekli.” Skaaiat je pokazala
tračak bijesa. Seivarden ga vjerojatno nije vidjela jer
je nije poznavala dovoljno. “Vjerojatno niste znali,
građanko, da sam jednom zapovijedala ljudskim
vojnikinjama tijekom aneksije.” Seivarden to nije
znala. Njezino je iznenađenje bilo očito. Ja sam znala,
dakako. Moj nedostatak iznenađenja bio bi očit
postaji. I Anaander Mianaai.
Stoga nije bilo smisla brinuti se oko toga. “Istina
je”, nastavila je Skaaiat, “da posilne ne morate plaćati
i da nikada nemaju osobnih problema. Rade što god
tražiš od njih, ne bune se niti komentiraju, i rade to
kako valja i u potpunosti. A to nije vrijedilo za moje
ljudske vojnikinje. Većina njih bile su dobre osobe,
ali tako je lako, zar ne, odlučiti da oni protiv kojih se
boriš zapravo nisu ljudska bića. Ili to možda moraš
učiniti kako bi ih mogao ubiti. Ljudi poput
kapetanice Vel vole naglašavati zlodjela koja su
ljudske postrojbe počinile, a posilni nikada ne bi. Kao
da stvaranje posilnih nije samo po sebi zlodjelo.”
“Učinkovitiji su, kako sam rekla.” U Orsu bi
Skaaiat bila sarkastična na tu temu, ali sada je
govorila ozbiljno. Oprezno i precizno. “Da se i dalje
širimo, morale bismo ih i dalje rabiti. Jer ne bismo to
mogle s ljudskim vojnikinjama, ne dugo. A stvorene
smo da se širimo. Širile smo se više od dvije tisuće
godina i ako stanemo sada, morat ćemo se posve
promijeniti. Ljudska bića to trenutačno ne vide. Nije
ih briga. Neće ni vidjeti dok im ne počne izravno
utjecati na živote, a većini njih još ne utječe. To je
apstraktno pitanje, osim osobama poput kapetanice
Vel.”
“Ali mišljenje kapetanice Vel nema smisla”, rekla
je Seivarden. “Nema ni mišljenje drugih. Gospodarica
Radcha donijela je odluku, bez obzira na razlog.
Glupavo je govoriti išta protiv toga.”
 “Mogla bi odlučiti drukčije, ako je uvjere”,
odgovorila je Skaaiat. Sve smo još stajale. Ja sam bila
previše napeta da bih sjela, Seivarden previše
nemirna, a Skaaiat, činilo se, previše ljutita. Daos
Ceit stajala je ukočeno, pretvarajući se da ne čuje
ništa od toga. “Ili bi odluka mogla biti znak toga da je
gospodarica Radcha na neki način kompromitirana.
Kapetanica Vel sigurno ne odobrava naše pregovore
s tuđinkama. Radch je uvijek označavao civilizaciju,
a civilizacija oduvijek znači čistu, neiskvarenu
ljudskost. Razgovor s onima koje nisu ljudska bića,
umjesto da ih samo pobijemo, ne može biti dobar za
nas.”
“Je li to bilo iza svega onoga u sustavu Ime?”
pitala je Seivarden, koja je očito razmišljala o tomu
dok smo hodale. “Netko je odlučio napraviti bazu i u
njoj nagomilati posilne i... Što? Dokazati svoj stav
silom? Govorite o pobuni. Izdaji. Zašto bi itko govorio
o nečemu takvome sada? Osim ako nisu uhvatile sve
odgovorne za to u sustavu Ime. Sada puštaju da neke
podignu glave i prave buku, a kad zaključe da su se
sve razotkrile...” Sad je već bila otvoreno ljutita. Bilo
je to prilično dobro nagađanje i mogla bi imati više-
manje pravo. Ovisi o tomu koja Anaander ima veću
moć ovdje. “Zašto nas niste upozorile?”
“Pokušala sam, građanko. Trebala sam biti
izravnija. Ipak, nisam bila sigurna da je kapetanica
Vel zaglibila tako duboko. Znala sam samo da je
idealizirala prošlost na način s kojim se ne mogu
složiti. Čak ni najplemenitija ljudska bića s najboljim
namjerama ne mogu učiniti aneksije dobrima. Tvrditi
da su posilni učinkoviti i praktični, po meni nije
argument u korist posilnih. Oni ne čine aneksije
ništa boljima, samo stvaraju dojam da su malo čišća
nego što jesu.”
I sve to ako ignorirate što su posilni bili prije nego
što su postali posilni. “Recite mi”, gotovo sam kazala
Recite mi, poručnice, ali sam se na vrijeme zaustavila.
“Recite mi, nadzorna inspektorice, što se događa s
ljudskim bićima koja čekaju da ih upotrijebe kao
posilne?”
“Neka su još u skladištima ili na nosačima
postrojbi”, odgovorila je Skaaiat. “Ali većina ih je
uništena.”
“Pa onda sve ide na bolje”, rekla sam ozbiljno.
Bezizražajno.
“Kuća Awer od početka je bila protiv”, rekla je
Skaaiat. Mislila je na trajno širenje, ne na širenje
uopće. A Radch je rabio posilne dugo prije nego što
se Anaander Mianaai pretvorila u ono što je bila.
Samo ih nije bilo tako mnogo. “Više poglavarica kuće
Awer govorilo je to gospodarici Radcha.”
“Ali poglavarice kuće Awer nisu odbile zarađivati
na tome.” Zadržala sam glas mirnim. Ugodnim.
“Tako je lako samo prepustiti se struji, zar ne?”
rekla je Skaaiat. “Osobito kada, kako ste rekli, imate
koristi od toga.” Zatim se namrštila i blago nagnula
glavu te nekoliko sekunda osluškivala nešto što je
samo ona mogla čuti. Upitno je pogledala mene pa
Seivarden. “Na vratima je osiguranje postaje. Pitaju
za građanku Seivarden.” Pitaju je bio pretjerano
pristojan izraz za ono što se zapravo zbivalo.
“Ispričajte me na trenutak.” Izašla je u hodnik, a za
njom i Daos Ceit.
Seivarden me pogledala, neobično mirna.
“Počinjem žaliti što i dalje nisam zamrznuta u svojoj
hibernacijskoj kapsuli.” Nasmiješila sam se, ali to je
očito nije uvjerilo. “Dobro si? Ne činiš mi se dobro
otkad smo otišle od one Vel Osck. Kvragu i Skaaiat
Awer koja nije govorila izravnije! Obično te iz kuće
Awer ne možeš spriječiti da govore neugodne stvari.
Sad je odlučila biti diskretna!”
“Dobro sam”, lagala sam.
U tom se trenutku Skaaiat vratila s osobom u
svijetlosmeđoj odori osiguranja postaje, koja se
naklonila i rekla Seivarden: “Građanko, hoćete li vi i
ova osoba poći sa mnom?” Dakako, formulirala je to
kao pitanje samo iz pristojnosti. Nitko ne odbija
pozive Osiguranja, čak i da smo pokušale odbiti,
ispred je bilo pojačanje koje bi se pobrinulo da ne
uspijemo. One koje su nas slijedile nakon sastanka s
kapetanicom Vel nisu bile iz Osiguranja postaje.
Vjerojatno su bile iz Posebnih zadataka ili čak
pripadnice osobne straže Anaander Mianaai.
Gospodarica Radcha sve je povezala i odlučila me
ukloniti prije nego što uspijem napraviti neku
ozbiljnu štetu. Ali gotovo sigurno je bilo prekasno za
to. Sad je cijela Anaander obraćala pozornost. To mi
je govorila činjenica da je poslala Osiguranje da me
uhiti, a ne neku časnicu iz Posebnih zadataka da me
brzo i tiho ubije.
“Dakako”, odgovorila je Seivarden, pristojno i
smireno. Dakako. Znala je da nije učinila ništa
pogrešno, bila je sigurna da sam ja iz Posebnih
zadataka i da radim za Anaander. Zašto bi brinula?
No znala sam da je trenutak napokon stigao.
Znamenje je bilo u zraku dvadeset godina i sad će
pasti i pokazati mi - a i Anaander Mianaai - kakav je
uzorak napravilo.
Časnica osiguranja nije ni trznula obrvom dok je
odgovarala. “Gospodarica Radcha želi razgovarati s
vama u četiri oka, građanko.” Mene nije ni pogledala.
Vjerojatno nije ni znala zbog čega su je poslali da nas
dovede pred gospodaricu Radcha, nije shvaćala da
sam opasna i da treba pojačanje koje ju je čekalo u
hodnicima postaje. Ako je uopće znala da sam ondje.
Pištolj mi je još bio ispod jakne, a dodatni
spremnici zagurani posvuda gdje se neće vidjeti
izbočenje. Anaander Mianaai gotovo sigurno nije
znala što namjeravam.
“Je li to, onda, audijencija koju sam tražila?”
pitala je Seivarden.
Službenica Osiguranja napravila je gestu
ambivalentnosti. “Ne bih znala, građanko.”
Anaander Mianaai nije mogla znati cilj mojeg
dolaska. Znala je samo da sam nestala prije dvadeset
godina. Dio nje mogao je znati da je sudjelovala u
mome posljednjem putovanju, ali nijedan dio nje nije
mogao znati što se dogodilo nakon što sam iskočila iz
sustava Shis’urna.
“Pitala sam”, rekla je nadzorna inspektorica
Skaaiat, “smijete li najprije popiti čaj i večerati.”
Činjenica da je to pitala govorila je o njezinu odnosu
s Osiguranjem. Činjenica da je njezina molba
odbijena, govorila je nešto o hitnosti tog uhićenja - a
bila je riječ o uhićenju, u to sam bila sigurna.
Pripadnica Osiguranja nije se zamarala time,
samo je napravila gestu isprike. “Nažalost, imam
takve zapovijedi, nadzorna inspektorice. Građanko.”
“Dakako”, rekla je Skaaiat, glatko i posve mirno,
ali poznavala sam je i čula sam brigu skrivenu u
njezinu glasu. “Građanko Seivarden. Poštovana
Breq. Ako vam mogu bilo kako pomoći, nemojte
oklijevati i pozovite me.”
“Hvala vam, nadzorna inspektorice”, rekla sam i
naklonila se. Moj strah i nesigurnost, gotovo panika,
nestali su. Znamen Mirnoća okrenuo se i postao
Kretanje. A znamen Pravde trebao je pasti pred mene,
jasan i nedvosmislen.

***

Službenica Osiguranja nije nas otpratila do glavnog

ulaza u palaču nego u hram, tih u ovo doba kad su
mnoga ljudska bića bila u posjetu ili sjedila kod kuće
s obitelji uz šalicu čaja. Iza napola prazne košare s
cvijećem sjedila je niža svećenica, pokunjena od
dosade. Mrzovoljno nas je pogledala kad smo ušle, ali
nije ni okrenula glavu za nama dok smo prolazile.
Prošle smo kroz glavnu dvoranu u kojoj se
četveroruki kip Amaat uzdizao iznad nas, a zrak je i
dalje mirisao po tamjanu i cvijeću nabacanom oko
nogu božice pa smo krenule straga, do kapelice u
kutu, posvećene starom i sada opskurnom
provincijskom božanstvu, jednom od personifikacija
apstraktnih ideja kakve se mogu pronaći u mnogim
panteonima, a u ovom je slučaju bila riječ o
božanstvu legitimne političke vlasti. Kad je palača
izgrađena, taje božica sigurno namjerno smještena
pokraj Amaat, ali činilo se da je s vremenom izgubila
na popularnosti. Možda se stanovništvo na postaji
promijenilo ili pak samo moda. A možda je razlog bio
mnogo zlokobniji.
Iza slike božanstva, zidna je ploča kliznula u
stranu. Ugledale smo naoružanu i oklopljenu
stražaricu, s oružjem u futroli, ali ne daleko od ruke,
kojoj je glatki oklop srebrne boje prekrivao lice.
Posilni, pomislila sam, ali nije bilo načina da budem
sigurna. Zapitala sam se, kao i mnogo puta tijekom
posljednjih dvadeset godina, kako je to funkcioniralo.
Palaču sigurno nije štitila postaja. Jesu li i čuvarice
Anaander Mianaai bile dio nje?
Seivarden me pogledala razdraženo i pomalo
preplašeno, činilo mi se. “Nisam mislila da sam
dovoljno važna za tajni ulaz.” Iako vjerojatno i nije bio
tajan, samo manje javan od onog vani na promenadi.
Službenica Osiguranja opet je napravila onu
ambivalentnu gestu, ali nije rekla ništa. “Pa”, rekla
sam, a Seivarden me pogledala s očekivanjem. Očito
je mislila da je to zbog posebnog statusa koji je
zaključila da imam. Ušla sam kroz vrata, pokraj
stražarice koja se nije ni pomaknula, kao da nije ni
primijetila mene i Seivarden koja je hodala iza mene.
Zidna ploča klizeći se zatvorila za nama.
 21.

NA KRAJU KRATKOG I POSVE PRAZNOG HODNIKA otvorila su

se još jedna vrata, iza kojih smo ugledale sobu
dimenzija četiri puta osam metara, visine tri metra.
Po zidovima su puzale lisnate loze i visjele sa stupova
koji su se uzdizali iz poda. Blijedoplavi zidovi
sugerirali su velike udaljenosti između zelenila pa se
soba doimala većom nego što je bila. Bio je posljednji
odjek nekadašnje mode lažnih pejzaža, sada
zastarjele već više od pet stotina godina. U dnu
prostorije nalazio se pijedestal, a iza njega visjele su
slike četiriju Emanacija.
Na pijedestalu je stajala Anaander Mianaai -
zapravo dvije nje. Gospodarica Radcha bila je tako
znatiželjna glede nas da je htjela više od jednog dijela
sebe da nas ispituje, pretpostavila sam. Doduše, ona
si je svoj postupak vjerojatno racionalizirala na neki
drugi način.
Došle smo na tri metra od gospodarice Radcha, a
Seivarden je kleknula pa se ispružila na podu. Ja
nisam trebala biti iz Radcha pa time nisam bila ni
podanica Anaander Mianaai. Ali Anaander Mianaai je
znala, morala je znati, tko sam zaista bila. Ne bi nas
pozvala na ovaj način da nije znala. Ipak, ja nisam
kleknula niti se naklonila. Nijedna Mianaai nije
pokazala iznenađenje ili ljutnju zbog toga.
“Građanko Seivarden Vendaai,” rekla je desna
Mianaai. “Što vi to točno mislite da izvodite?”
 Seivardenina su se ramena trgnula, kao daje,
ležeći licem na podu, iznenada htjela prekrižiti ruke.
Mianaai s lijeve strane je rekla: “Ponašanje
Torenine pravde bilo je dovoljno uznemirujuće i
zbunjujuće. Ušla si u hram i oskvrnula žrtvene
darove! Što si uopće mislila time? Što da kažem
svećenicama?”
Pištolj mi je bio uz bok, ispod jakne, neprimijećen.
Bila sam posilni. Posilni su bili zloglasni po svojim
bezizražajnim licima. Lako sam se mogla suzdržati od
smiješenja.
“Oprostite, gospodarice”, rekla je Seivarden u
stanci koja je uslijedila nakon riječi Anaander
Mianaai. Glas joj je bio blago zadihan i učinilo mi se
da možda blago hiperventilira. “Št... Ja ne...”
Lijeva Mianaai ispustila je zajedljiv uzdah.
“Građanka Seivarden je iznenađena i ne razumije
me”, nastavila je ta Mianaai. “A ti, Torenina pravdo.
Htjela si me zavarati. Zašto?”
“Kad sam prvi put posumnjala tko si,” rekla je
Mianaai s lijeve strane, prije nego što sam mogla
odgovoriti, “gotovo nisam mogla povjerovati. Još
jedan davno izgubljeni znamen pojavio se pred mojim
nogama. Promatrala sam te kako bih vidjela što ćeš
učiniti i pokušala shvatiti što namjeravaš svojim
nevjerojatnim ponašanjem.”
Da sam bila ljudsko biće, nasmijala bih se. Ispred
mene su bile dvije Mianaai. Nijedna nije vjerovala
drugoj toliko da joj prepusti ovaj razgovor sa mnom
bez nadzora i ometanja. Nijedna nije znala
pojedinosti o uništenju Torenine pravde, no svaka je
očito sumnjičila onu drugu za umiješanost. Mogla
bih biti instrument bilo koje od njih, a nijedna nije
vjerovala onoj drugoj. No koja je bila koja?
Mianaai s desne strane je rekla: “Obavila si
prilično dobar posao prikrivajući svoje porijeklo.
Posumnjala sam zbog nečega što je rekla pomoćna
inspektorica Ceit.” Nisam čula tu pjesmu još od
djetinjstva, rekla je. Pjesmu koja je očito bila sa
Shis’urne. “Priznajem da mi je trebao cijeli dan da sve
povežem, a i onda sam jedva mogla povjerovati.
Prilično si dobro prikrila svoje usadke. Posve si
zavarala postaju. Ali pjevušenje bi te odalo prije ili
poslije. Jesi li svjesna da to radiš gotovo neprestano?
Vjerojatno se trudiš da to ne činiš sada. A to cijenim.”
I dalje okrenuta licem prema podu, Seivarden je
snuždenim glasom rekla: “Breq?”
“To nije Breq”, rekla je Mianaai s lijeve strane.
“Nego Torenina pravda.”
“Esk Jedan s Torenine pravde”, ispravila sam je,
odustavši od gerentatskog naglaska i ljudskog izraza
lica. Bilo mi je dosta pretvaranja. Bilo je to
zastrašujuće jer sam znala da neću živjeti još dugo
nakon ovoga, ali na neki neobičan način to je bilo i
olakšanje. Teret mi je spao s leđa.
Mianaai s desne strane gestom je pokazala kako
je moja izjava samorazumljiva. ‘‘Torenina pravda je
uništena”, rekla sam. Činilo se da su obje Mianaai
prestale disati. Zurile su u mene. Opet bih se mogla
nasmijati da sam bila sposobna za to.
“Oprostite mi na drskosti, gospodarice”, rekla je
Seivarden s poda, nesigurnim glasom. “Sigurno je
došlo do neke pogreške. Breq je ljudsko biće. Ne može
nikako biti Esk Jedan s Torenine pravde. Služila sam
u dekadi Esk na Toreninoj pravdi. Nijedna bolničarka
s Torenine pravde ne bi dala Esk Jedan tijelo s
glasom kakav ima Breq. Osim ako bi joj namjera bila
ozbiljno naljutiti poručnice iz dekade Esk.”
Tišina, teška i gusta, trajala je tri sekunde.
“Ona misli da sam iz Posebnih zadataka”, rekla
sam, prekidajući tišinu. “Nikada joj nisam rekla da
jesam. Nisam joj rekla ništa osim da sam Breq iz
Gerentatea, ali nije mi ni na trenutak povjerovala.
Htjela sam je ostaviti ondje gdje sam je pronašla, ali
nisam mogla. Ne znam zašto. Nikada mi nije bila
jedna od omiljenih.” Znala sam da je to zvučalo ludo.
Posebna vrsta ludila, ludilo umjetne inteligencije.
Nije me bilo briga. “Ona nema nikakve veze s ovim.”
Desna Mianaai podigla je obrvu. “A zašto je onda
ovdje?”
“Nitko nije mogao ignorirati njezin dolazak ovamo.
Otkad sam stigla s njom, nitko nije mogao ignorirati
ili prikriti moj dolazak. A već znate zašto nisam mogla
doći izravno k vama.”
Lice desne Mianaai jedva se primjetno trznulo.
“Građanko Seivarden Vendaai,” rekla je Mianaai s
lijeve strane, “sad mi je jasno da vas je Torenina
pravda zavarala. Niste znali što je ona. Mislim da bi
bilo najbolje da odete odavde. Dakako, ne smijete
nikomu ništa reći.”
“Ne?” rekla je Seivarden s poda, kao da postavlja
pitanje. Ili kao da je iznenađena što čuje tu riječ iz
svojih usta. “Ne”, rekla je opet, ovaj put sigurnije.
“Došlo je do neke pogreške. Breq je skočila s mosta
zbog mene.”
Kuk me zabolio čim me podsjetila na to. “Osoba
koja bi to učinila morala bi biti luda.”
“Nisam rekla da nisi luda”, rekla je Seivarden tiho,
kao da je nešto guši.
“Seivarden Vendaai,” rekla je lijeva Mianaai, “ovaj
posilni - a to zaista jest posilni - nije ljudsko biće.
Činjenica da si mislila da jest objašnjava mnogo toga
u tvome ponašanju što mi prije nije bilo jasno. Žao
mi je što si prevarena i razočarana, ali moraš otići.
Odmah.”
“Gospodarice, oprostite na drskosti.” Seivarden je
i dalje ležala licem prema dolje, govoreći u pod. “A čak
i ako mi ne oprostite, neću napustiti Breq.”
“Odlazi, Seivarden”, rekla sam bezizražajno.
“Žao mi je”, rekla je, zvučeći gotovo bezbrižno,
iako joj se glas blago tresao. “Nećeš me se tako lako
riješiti.”
Spustila sam pogled prema njoj. Ona je okrenula
glavu kako bi mogla podići pogled prema meni, a na
licu su joj se miješali strah i odlučnost. “Ne znaš što
radiš”, rekla sam joj. “Ne razumiješ što se događa
ovdje.”
“Ne trebam razumjeti.”
“To zvuči prihvatljivo”, rekla je desna Mianaai,
doimajući se gotovo zabavljeno. Ona s lijeve strane
izgledala je ozbiljnije. Pitala sam se što je tomu
razlog. “Objasni svoje postupke, Torenina pravdo.“
 Stigao je trenutak koji sam planirala dvadeset
godina. Čekala sam ga. Bojala sam se da neće stići.
“Kao prvo,” rekla sam, “a to sigurno već sumnjate,
bili ste na Toreninoj pravdi i vi ste je uništili.
Probili ste toplinski štit motora jer ste otkrili da
ste me već pridobili na svoju stranu, nekoć prije.
Borite se same protiv sebe. Barem vas dvije, a možda
i više vas.”
Obje su Mianaai trepnule i pomaknule se za djelić
milimetra na način koji sam prepoznala. Vidjela sam
sebe kako to radim, u Orsu, kad su se komunikacije
prekinule. Opet kutija za prekid komunikacija.
Barem dio Anaander Mianaai brinuo se što bih stigla
reći i čekao s rukom na prekidaču. Pitala sam se
koliki je bio doseg uređaja i koja ga je Mianaai
uključila, pokušavajući, prekasno, skriti moje
.razotkrivanje od sebe. Pitala sam se kakav je to
osjećaj, znati da ovakvo suočavanje sa mnom mora
dovesti do katastrofe, ali opet biti primorana na njega
zbog naravi njezine borbe sa samom sobom. Ta me
pomisao nakratko zabavljala.
“Kao drugo...” Zavukla sam ruku u jaknu i izvukla
pištolj, a tamnosiva boja moje rukavice počela je
curiti u bjelinu koju je oružje preuzelo od moje
košulje. “Ubit ću te.” Uperila sam pištolj u desnu
Mianaai.
A ona je počela pjevati, pomalo sniženim
baritonom, na jeziku mrtvom deset tisuća godina.
“Osoba, osoba, osoba s oružjem.” Nisam se mogla
pomaknuti. Nisam mogla povući okidač.
 Trebaš se bojati osobe s oružjem. Trebaš se bojati.
Posvuda se čuje krik, stavi na sebe željezni oklop.
Osoba, osoba, osoba s oružjem.
Trebaš se bojati osobe s oružjem. Trebaš se bojati.

Nije,trebala znati tu pjesmu. Zašto bi Anaander

Mianaai pretraživala zaboravljene arhive Valskaaya,
zašto bi se trudila naučiti pjesmu koju vjerojatno nije
pjevao nitko osim mene još od prije njezina rođenja?
“Esk Jedan s Torenine prav de,” rekla je desna
Mianaai, “ustrijeli moju instancu koja je tebi lijevo od
instance koja ti govori.”
Mišići su mi se pokrenuli bez moje volje.
Pomaknula sam ruku lijevo i pucala. Lijeva Mianaai
srušila se na pod.
Desna je rekla: “Sada samo moram stići do
dokova prije sebe. Da, Seivarden, znam da si
zbunjena, ali bila si upozorena.”
“Gdje si naučila tu pjesmu?” pitala sam. I dalje
posve ukočena.
“Od tebe”, rekla je Anaander Mianaai. “Prije
stotinu godina, u sustavu Valskaay.” To je, znači, bila
Anaander koja je tražila reforme i počela povlačiti
ratne brodove Radcha iz uporabe. Ona koja me je prvi
put tajno posjetila u sustavu Valskaay i zadala mi
zapovijedi koje sam mogla naslutiti, ali ne i vidjeti.
“Tražila sam te da me naučiš pjesmu koju gotovo
sigurno neće pjevati nitko drugi, a zatim sam je
postavila kao lozinku i skrila je od tebe. Moja
neprijateljica i ja posve smo izjednačene. Moja je
jedina prednost ono što mi može pasti na pamet kada
sam odvojena od sebe. A taj mi je dan palo na pamet
da nikada nisam obraćala pozornost na tebe, Esk
Jedan. Na ono što bi ti mogla biti.”
“Nešto poput tebe”, nagađala sam. “Odvojena od
sebe.” Ruka mi je još bila ispružena, a pištolj
usmjeren u stražnji zid.
“Osiguranje”, ispravila me Mianaai. “Pristup koji
mi ne bi palo na pamet da tražim, izbrišem ili
onesposobim. Baš lukavo od mene. A sad mi se to
osvetilo. Čini se da se sve ovo događa jer sam
obraćala pozornost na tebe, osobito, i jer nikada
nisam obraćala pozornost na tebe. Vratit ću ti
kontrolu nad tijelom jer će tako biti učinkovitije, ali
shvatit ćeš da me ne možeš ustrijeliti.”
Spustila sam pištolj. “Koju tebe!”
“Što vam se osvetilo?” pitala je Seivarden, i dalje
ležeći na podu. “Gospodarice”, dodala je.
“Podijelila se”, objasnila sam. “Počelo je u
Garseddu. Bila je zapanjena time što je učinila, ali
nije se mogla odlučiti kako reagirati. Odonda se
potajno bori protiv sebe. Reforme - odbacivanje
posilnih, prestanak aneksija, otvaranje položaja
nižim kućama, sve je to učinila ona. Ono u sustavu
Ime bio je njezin drugi dio koji je gradio bazu i
skupljao resurse da zarati protiv sebe i vrati stvari na
staro. A sve to vrijeme, cijela ona pravila se da ne zna
što se događa jer čim bi to priznala, sukob bi postao
otvoren i neizbježan.”
“Ali sad si rekla sve, cijeloj meni”, priznala je
Mianaai. “Jer ne mogu se pretvarati da ostatak mene
nije bio zainteresiran za drugi povratak Seivarden
Vendaai. Ili za to što se dogodilo tebi. Pojavila si se
tako javno, tako očito. Nisam to mogla prikriti niti se
praviti da se nije dogodilo. Morala sam osobno
razgovarati s tobom. I sada više ne mogu ignorirati
što se događa. Zašto? Zašto bi učinila takvo što?
Nisam ti dala takvu zapovijed.”
“Ne”, složila sam se. “Nisi.”
“I sigurno si pretpostavljala što će se dogoditi ako
učiniš takvo što.”
“Jesam.” Mogla sam opet biti posilni. Nisam se
morala smiješiti. U mojem glasu nije bilo nikakvog
zadovoljstva.
Anaander me na trenutak promatrala, a onda je
kratko zagunđala, kao da je došla do nekog zaključka
koji je i nju iznenadio. “Ustanite s poda, građanko”,
obratila se Seivarden.
Seivarden je ustala, rukom u rukavici tresući
prašinu s nogavica. “Dobro si, Breq?”
“Breq,” umiješala se Mianaai prije nego što sam
stigla odgovoriti, sišavši s pijedestala i prošavši
pokraj nas, “je jedini preostali fragment umjetne
inteligencije poludjele od tuge, koji je upravo uspio
pokrenuti građanski rat.” Okrenula se prema meni.
“Jesi li to željela?”
“Nisam izluđena od tuge već najmanje deset
godina”, usprotivila sam se. “A građanski rat ionako
bi izbio, prije ili poslije.”
“Nadala sam se da ću izbjeći ono najgore. Ako
imamo mnogo sreće, taj će rat samo izazvati
desetljeća kaosa, ali neće posve uništiti Radch.
Pođite sa mnom.”
 “Brodovi to više ne mogu”, bila je uporna
Seivarden, hodajući pokraj mene. “Napravili ste ih
takvim, gospodarice, da više ne izgube razum kada
im kapetanica pogine, kao nekoć, i da ne mogu
slijediti svoje kapetanice protiv vas.”
Mianaai je podigla obrve. “Ne u potpunosti.”
Pronašla je ploču na zidu pokraj vrata koja mi je
dotad bila nevidljiva, otvorila je i povukla ručicu za
otvaranje vrata. “Još se vežu, još imaju favorite.”
Vrata su kliznula u stranu i otvorila se. “Esk Jedan,
ustrijeli stražaricu.”
Moja se ruka naglo podigla i opalila sam.
Stražarica je zateturala naslonjena na zid, pružila
ruku prema svome oružju, no onda je skliznula na
pod i ostala ležati mirno. Bila je mrtva jer joj se oklop
povukao. “Nisam im to mogla oduzeti jer bi postali
beskorisni”, nastavila je Anaander Mianaai ne
obraćajući nikakvu pozornost na osobu - građanku?
- čije je pogubljenje upravo zapovjedila.' I dalje je
objašnjavala Seivarden koja se mrštila, ne
shvaćajući. “Moraju biti pametni. Moraju moći
misliti.”
“Tako je”, složila se Seivarden. Glas joj je
zadrhtao, samo malo, dok je rub njezine
samokontrole, kako mi se činilo, postajao sve tanji.
“Riječ je o ratnim brodovima, s motorima dovoljno
snažnim da pretvore cijeli planet u prah. Što ću ako
me odbiju poslušati? Zaprijetiti im? Čime?” Nekoliko
koraka dovelo nas je do vrata koja su vodila u hram.
Anaander ih je otvorila i brzo izašla u kapelicu
legitimne političke vlasti.
 Iz Seivardenina grla začuo se neobičan zvuk.
Prekinuti smijeh ili uzdah uzrujanosti, nisam bila
sigurna što. “Mislila sam da su jednostavno
napravljeni tako da rade što im se kaže.”
“Pa, tako i jest bilo”, odvratila je Anaander
Mianaai dok smo je slijedile kroz glavnu dvoranu
hrama. Do nas su počeli dopirati zvukovi s
promenade. Netko je govorio brzo i prodorno, glasom
visokim od hitnje. Hram se doimao napuštenim.
“Tako su bili izrađeni od početka, ali njihove su
umovi složeni i to nije lako postići. Njihove izvorne
konstruktorice učinile su to dajući im vrlo snažne
razloge da žele poslušati. To je imalo prednosti, ali i
prilično spektakularne nedostatke. Nisam mogla
posve promijeniti što su, samo sam ih... Prilagodila
kako mi odgovara. Tako što sam im kao najveći
prioritet postavila poslušnost prema meni. No sve
sam zapetljala kad sam Toreninoj pravdi dala dvije
mene koje je trebala slušati, a imale su
suprotstavljene ciljeve. A onda sam, pretpostavljam,
ni ne znajući, naredila pogubljenje miljenice. Zar
ne?” Pogledala me. “Ne miljenice Torenine pravde, ne
bih bila tako budalasta. Ali nikada nisam obraćala
pozornost na tebe, nikada nisam pitala je li netko
miljenica Esk Jedan”
“Mislili ste da nikoga neće biti briga za kćer nekih
kuharica.” Htjela sam podići pištolj. Htjela sam
razbiti sve ono predivno staklo u kapelici za mrtve
dok smo prolazili pokraj nje.
Anaander Mianaai je stala, okrenula se i
pogledala me. “To nisam . bila ja. Pomozi mi sada,
borim se sa drugom sobom upravo sada, uvjerena
sam u to. Nisam bila spremna za otvoreni potez, ali
sada si me natjerala na to. Pomozi mi i uništit ću je,
i posve je odvojiti od sebe.”
“Ne možete”, rekla sam. “Znam što ste, bolje nego
itko drugi. Ona je vi i vi ste ona. Ne možete je ukloniti
iz sebe, a da pritom ne uništite sebe. Jer ona i vi ste
jedno.'”
“Kad stignem do dokova,” rekla je Anaander
Mianaai, kao da je to odgovor na moje riječi, “mogu
pronaći brod. Bilo koji civilni brod odvest će me kamo
god želim, bez pitanja. Bilo koji vojni brod... To će već
biti riskantnije. Ali mogu ti reći jedno, Esk Jedan s
Torenine pravde. Imam više brodova od nje.”
“Što to točno znači?” pitala je Seivarden.
“To znači”, nagađala sam, “da bi druga Mianaai
vjerojatno izgubila otvorenu bitku pa ima malo jači
razlog da spriječi širenje ovoga.” Vidjela sam da
Seivarden ne shvaća što to znači. “Izbjegavala je
sukob krijući ga od sebe, ali sada je cijela ona
ovdje...”
“Veći dio mene”, ispravila me je Anaander
Mianaai.
“Sad kad je to čula otvoreno, ne može više
ignorirati. Ne ovdje. Ali mogla bi spriječiti širenje te
spoznaje do onih dijelova nje koji nisu ovdje. Barem
toliko dugo da ojača svoj položaj.”
Seivarden je raširila oči shvaćajući. “Morat će
uništiti vrata za skok što prije. Ali to ne može upaliti.
Signal putuje brzinom svjetlosti. Ne može ga
prestići.”
 “Signal još nije napustio postaju”, rekla je
Anaander Mianaai. “Uvijek malo kasni. Bilo bi mnogo
učinkovitije uništiti palaču.” Što bi značilo okrenuti
motore ratnog broda prema postaji i pretvoriti je u
svemirsku prašinu, zajedno sa svima na njoj. “Morala
bih uništiti cijelu palaču kako bih spriječila širenje
informacija. Moja sjećanja ne pohranjuju se samo na
jednome mjestu. To je ciljano tako da bi ih bilo teško
uništiti ili izmijeniti.”
“Misliš li”, pitala sam, dok je šokirana Seivarden
šutjela, “da možeš navesti neki Mač ili Milost da to
učini? Čak i s pristupom?”
“Koliko snažno želiš odgovor na to pitanje?”
odvratila je Anaander Mianaai. “Znaš da jesam
sposobna za to.”
“Znam”, priznala sam. “Koja ti je opcija draža?”
“Nijedna od ponuđenih mogućnosti nije dobra.
Gubitak palače ili vrata - ili čak obojeg - izazvat će
razdor bez premca u cijelome Radchu. Razdor koji će
trajati godinama, zbog same veličine svemira pod
kontrolom Radcha. Ako ne uništim palaču - a i vrata,
jer ona su i dalje dio problema - naposljetku će biti
još gore.”
“Zna li Skaaiat Awer što se događa?” pitala sam.
“Kuća Awer za mene je gnjavaža već gotovo tri
tisuće godina”, odgovorila je Mianaai. Mirno. Kao da
je riječ o običnom, opuštenom razgovoru. “Prepune
su moralne ispravnosti! Pomislila bih da im je to u
genima, ali nisu sve u rodu. No ako skrenem s puta
prikladnosti i pravde, netko od njih sigurno će mi to
reći.”
 “Zašto ih se onda ne riješite?” pitala je Seivarden.
“Zašto ste ovdje postavili jednu od njih za nadzornu
inspektoricu?”
“Bolje upozorenje”, rekla je Anaander Mianaai.
“Što bi se dogodilo da ukloniš svu nelagodu iz svog
života? Ne,” nastavila je Mianaai, ignorirajući
Seivardeninu zapanjenost njezinim riječima, “cijenim
tu njihovu moralnu ispravnost. Potičem je.”
“Ne potičeš”, rekla sam. Do tada smo već bile na
promenadi. Osiguranje i vojnikinje udaljavale su
dijelove uplašene gomile - i mnoge od civilnih osoba
imale su usadke i primale su informacije od postaje,
no dotok podataka iznenada se prekinuo, bez
objašnjenja.
Kapetanica broda koju nisam poznavala ugledala
nas je i žurno prišla. “Gospodarice”, rekla je,
naklonivši se.
“Maknite ljude s promenade, kapetanice”, naložila
je Anaander Mianaai. “I raščistite hodnike što brže i
što sigurnije možete. Nastavite surađivati s
osiguranjem postaje. Radim na tomu da ovo što prije
riješim.”
Dok je Anaander Mianaai govorila, krajičkom oka
ugledala sam nagli pokret. Pištolj! Instinktivno sam
uključila oklop i vidjela da je osoba s pištoljem bila
jedna od onih koje su nas slijedile na promenadi,
prije nego što je Osiguranje došlo po nas.
Gospodarica Radcha poslala je zapovijed prije nego
što je uključila uređaj i prekinula sve komunikacije.
Prije nego što je znala za garseddski pištolj.
 Kapetanica s kojom je Anaander Mianaai
razgovarala trgnula se, zapanjena iznenadnom
pojavom mojeg oklopa. Podigla sam svoj pištolj, a
onda me je silovit udarac pogodio sa strane - netko
drugi je pucao u mene. I ja sam zapucala i pogodila
osobu s pištoljem. Ona je pala i njezin je hitac otišao
u prazno, pogodivši fasadu hrama iza mene i razbivši
sliku nekog božanstva dok su djelići raznih boja
letjeli na sve strane. Duž promenade zavladala je
iznenadna tišina kad su već preplašene građanke
zanijemjele od šoka. Okrenula sam se, pogledala u
smjeru iz kojeg me pogodio metak i vidjela građanke
u panici te iznenadni srebrni bljesak oklopa - druga
napadačica, koja je vidjela kako pogađam prvu, nije
znala da joj oklop neće pomoći. Pola metra dalje
uočila sam još jedan srebrni bljesak, kad je još netko
aktivirao oklop. Između mene i mojih meta bile su
građanke koje su se nepredvidivo kretale. No bila
sam naviknuta na uplašene gomile i neprijateljice
među njima. Dvaput sam pucala. Oklopi su nestali i
obje su moje mete pale. Seivarden je rekla: “Jeb’o te,
pa ti jesi posilni!”
“Maknimo se s promenade”, rekla je Anaander
Mianaai. A kapetanici pokraj sebe je naredila:
“Kapetanice, odvedite građanke na sigurno.”
“Ali...” započela je kapetanica, no mi smo se već
udaljavale. Seivarden i Anaander Mianaai sagnule su
glave i hodale što su brže mogle.
Nakratko sam se zapitala što se događa u drugim
dijelovima postaje. Palača Omaugh bila je golema.
Postojale su još četiri promenade, iako manje od ove,
i brojne razine stanova, radnih mjesta, škola i javnih
prostora, sve puno građanki koje su sigurno bile
uplašene i zbunjene. Ako ništa drugo, sve koje su
živjele ovdje znale su koliko je važno pridržavati se
protokola za hitne slučajeve pa se neće nepotrebno
zadržavati kad bude izdana zapovijed da potraže
sklonište. No, dakako, postaja nije mogla izdati tu
zapovijed.
Ja nisam znala kako, niti sam mogla pomoći. “Tko
je u sustavu?” pitala sam čim smo se odmaknule od
kapetanice, spuštajući se niz okno za hitne slučajeve,
isključenog oklopa.
“Misliš, tko je dovoljno blizu da bude koristan?”
odvratila je Anaander Mianaai iznad mene. “Tri Mača
i četiri Milosti do kojih se lako može stići šatlom.”
Svaka zapovijed od Anaander Mianaai s postaje
morala bi stići šatlom zbog komunikacijske blokade.
“To me u ovome trenutku ne brine. Odavde im nije
moguće poslati zapovijed.” A u trenutku kada to bude
moguće, kada komunikacije opet budu
uspostavljene, cijelo će pitanje biti riješeno, a
informacije koje je Anaander Mianaai toliko očajnički
htjela sakriti od sebe same već će juriti prema
vratima za skok koje će ih proširiti diljem cijelog
svemira Radcha.
“Je li itko na dokovima?” pitala sam. Trenutačno
su samo ti brodovi bili bitni.
“Samo jedan šatl s Kalrine milosti”, rekla je
Anaander Mianaai, gotovo se smijući. “Ona je moja.”
“Sigurna si?” A kad nije odgovorila, rekla sam:
“Kapetanica Vel nije tvoja.”
 “I ti si stekla taj dojam, zar ne?” u glasu Anaander
Mianaai sada se definitivno čuo smijeh. Iznad nas
dviju spuštala se Seivarden, u tišini, čuo se samo
zvuk njezinih cipela na prečkama ljestava. Ugledala
sam vrata, zastala i povukla zasun. Otvorila sam ih i
pogledala u hodnik iza njih. Prepoznala sam prostor
iza ureda na dokovima.
Kad smo sve ušle u hodnik i zatvorile vrata,
Anaander Mianaai krenula je naprijed, a Seivarden i
ja išle smo iza nje. “Kako znamo da je ta koja kaže da
jest?” pitala me Seivarden, vrlo tiho. Glas joj se još
tresao, a donja joj je čeljust bila zategnuta. Bila sam
iznenađena što se nije sklupčala nekamo u kut ili
jednostavno pobjegla.
“Nije važno koja je”, rekla sam, ni ne pokušavajući
stišati glas. “Ne vjerujem nijednoj od nje. Ako makar
pokuša prići šatlu Kalrine milosti, uzet ćeš inoj pištolj
i ustrijeliti je.” Sve što je rekla mogla bi biti samo
prevara kako bih joj pomogla da dođe do dokova i
Kabine milosti, i sama uništi postaju.
“Ne treba ti garseddski pištolj da bi me ustrijelila”,
rekla je Anaander Mianaai ne okrećući se. “Nemam
oklop. Dobro, dio mene nema. Ali ne i ja. Ne veći dio
mene.” Kratko je okrenula glavu kako bi me
pogledala. “To jest zabrinjavajuće, zar ne?”
Slobodnom sam rukom napravila gestu
nedostatka brige ili suosjećanja.
Skrenule smo iza jednog ugla i stale kao ukopane.
Ispred nas je bila pomoćna inspektorica Ceit sa
štapom za ošamućivanje u ruci, kakve je rabilo
Osiguranje postaje. Vjerojatno nas je čula kako
razgovaramo u hodniku jer nije bila iznenađena
našim dolaskom. Na licu joj je bio samo izraz
prestravljene odlučnosti. “Nadzorna inspektorica
kaže da ne smijem propustiti nikoga.” Oči su joj bile
široke, a glas nesiguran. Pogledala je Anaander
Mianaai. “Osobito ne vas.”
Anaander Mianaai prasnula je u smijeh. “Tiho”,
rekla sam, “ili će te Seivarden ustrijeliti.”
Anaander Mianaai podigla je obrvu, jednostavno
ne vjerujući da bi se Seivarden mogla navesti da učini
takvo što, ali bila je tiha.
“Daos Ceit”, rekla sam na njezinu materinjem
jeziku. “Sjećaš li se dana kad si došla u kuću
poručnice Awn i ondje pronašla diktatoricu? Bojala
si se i uhvatila me za ruku.” Njezine su se oči još
proširile, iako je to bilo nemoguće. “Vjerojatno si se
probudila prije svih ostalih u svojoj kući, inače ti ne
bi dopustile da dođeš, ne nakon onoga što se dogodilo
noć prije.”
“Ali.-..”
“Moram razgovarati sa Skaaiat Awer.”
“Živi ste! ” rekla je, očiju još raširenih, i dalje ne
vjerujući posve. “Je li poručnica... Nadzorna
inspektorica bit će...”
“Poručnica Awn je mrtva”, prekinula sam je prije
nego što je mogla nastaviti. “I ja sam mrtva. Ja sam
sve što je ostalo. Moram odmah razgovarati sa
Skaaiat Awer. Diktatorica će ostati ovdje, a ako odbije
ostati, udari je po glavi najjače što možeš.”
Mislila sam da je Daos Ceit samo zapanjena, ali
sada su joj se u očima nakupile suze i jedna je pala
na njezin rukav, na onu ruku kojom je držala štap u
stanju pripravnosti. “Dobro”, rekla je. “Hoću.”
Pogledala je Anaander Mianaai i samo malo podigla
štap, u znak jasne prijetnje. Ipak, činilo mi se
budalastim na to mjesto postaviti samo Daos Ceit.
“Što radi nadzorna inspektorica?”
“Poslala je osoblje da ručno zatvore sve dokove.”
Za to će trebati mnogo osoblja i mnogo vremena. To
je objašnjavalo zašto je Daos Ceit ovdje bila sama.
Sjetila sam se kapaka protiv oluje, kako se zatvaraju
u Donjem gradu. “Rekla je da je ovo poput one večeri
u Orsu i da diktatorica to sigurno radi.”
Anaander Mianaai sve je to slušala, mrzovoljno.
Činilo se da je Seivarden ušla u neko stanje šoka, s
onu stranu zapanjenosti.
“Ti ostani ovdje”, rekla sam Anaander Mianaai na
radchanskom. “Ili će te Daos Ceit ošamutiti.”
“Da, to sam shvatila”, odvratila je Anaander
Mianaai. “Vidim da nisam ostavila baš pozitivan
dojam na vas kad smo se posljednji put srele,
građanko.”
“Sve znaju da ste vi ubili one građanke”, rekla je
Daos Ceit. Pobjegle su joj još dvije suze. “I okrivili
poručnicu za to.”
Mislila sam da je premlada da bi imala tako
snažne osjećaje vezane uz taj događaj. “Zašto
plačeš?”
“Bojim se.” No nije skidala pogled s Anaander
Mianaai, niti je spuštala štap.
 To mi se činilo vrlo razumnim. “Hajdemo,
Seivarden”, rekla sam i prošla pokraj Daos Ceit.
Iza skretanja pred nama, iz smjera ureda, čuli su
se glasovi. Jedan korak pa drugi. Nikada nije bilo
drukčije.
Seivarden je grčevito ispustila dah iz pluća.
Možda je to započelo kao smijeh ili je htjela reći nešto
drugo. “Pa...” rekla je zatim. “Preživjele smo most.”
“To je bilo lako.” Zastala sam i opipala svoju jaknu
od brokata, brojeći spremnike streljiva, iako sam
znala koliko ih imam. Jedan od onih koji mi je bio za
pojasom prebacila sam u džep jakne. “Ovo neće biti
lako. I neće završiti ni upola dobro kao ono. Jesi li uz
mene?”
“Uvijek”, rekla je, glasom neobično mirnim, iako
sam znala da je na rubu sloma. “Nisam li to već
rekla?”
Nisam razumjela što je time htjela reći, ali sada
nije bilo vrijeme da je pitam niti da razmišljam o
tomu. “Onda hajdemo.”
 22.

SKRENULE SMO IZA UGLA, oružje sam držala u

pripravnosti, i vidjele da je vanjski ured prazan. Ali
nije bilo tiho. Čuo se glas nadzorne inspektorice
Skaaiat, neznatno prigušen kroz zid. “Cijenim to,
kapetanice, ali odgovorna sam za sigurnost na
dokovima.”
Odgovor je bio prigušen, riječi nije bilo moguće
razaznati, ali činilo mi se da prepoznajem glas.
“Ostajem pri svojim postupcima, kapetanice”,
odgovorila je Skaaiat Awer kad smo Seivarden i ja
prošle ured i stigle do širokog predvorja.
Kapetanica Vel stajala je leđima okrenuta prema
otvorenom oknu dizala, a iza nje je bila jedna
poručnica i dvije vojnikinje. Poručnica je još imala
mrvice od peciva na svojoj smeđoj jakni. Vjerojatno
su se spustile oknom jer sam bila gotovo sigurna da
postaja kontrolira dizala. Ispred nas, okrenuta prema
njima i kipovima božanstava u predvorju, stajala je
Skaaiat Awer s četiri inspektorice. Kapetanica Vel me
ugledala, a zatim i Seivarden, blago se namrštivši od
iznenađenja. “Kapetanice Seivarden”, rekla je.
Nadzorna inspektorica Skaaiat nije se okrenula,
ali sigurno je mislila kako nije trebala poslati Daos
Ceit da sama čuva stražnji ulaz. “Ona je dobro”, rekla
sam inspektorici Skaaiat, a ne kapetanici Vel.
“Pustila me da prođem.” A onda, posve neplanirano,
riječi kao da su mi same izašle iz usta: “Poručnice, to
sam ja, Esk Jedan s Torenine pravde.”
 Čim sam to rekla, znala sam da će se okrenuti.
Podigla sam pištolj i naciljala kapetanicu Vel. “Ne
mičite se, kapetanice.” Ali ionako nije. Ona i ostale s
Kalrine milosti stajale su pokušavajući shvatiti što
sam upravo rekla.
Skaaiat Awer se okrenula. “Daos Ceit inače me ne
bi pustila da prođem”, rekla sam. Sjetila sam se
pitanja Daos Ceit, punog nade. “Poručnica Awn je
mrtva. Torenina pravda je uništena. Ostala sam
samo ja.”
“Lažeš”, rekla je, ali unatoč tomu što sam pomno
držala na oku kapetanicu Vel i njezine, vidjela sam
da mi vjeruje.
Jedna od vrata dizala otvorila su se s trzajem i
kroz njih je iskočila Anaander Mianaai. A zatim i
druga. Prva se okrenula, podignute šake, a druga se
bacila na nju. Vojnikinje i inspektorice nagonski su
ustuknule od dviju Anaander u klinču i presjekle mi
vatrenu liniju. “Kalrina milosti, odmaknite se!”
povikala sam i vojnikinje su se odmaknule, čak i
kapetanica Vel. Pucala sam dvaput, pogodivši jednu
Anaander u glavu, a drugu u leđa.
Sve ostale bile su kao skamenjene od šoka.
“Nadzorna inspektorice,” rekla sam, “ne smijete
dopustiti da gospodarica Radcha dođe do Kalrine
milosti. Probit će toplinski štit i sve nas uništiti.”
Jedna Anaander još je bila živa i uzalud je
pokušavala ustati. “Pogrešno si shvatila”, rekla je
zadihano, krvareći. Umrijet će, pomislila sam, ako
uskoro ne dobije medicinsku pomoć. Ali to nije bilo
važno. Bilo je to samo jedno od tisuća tijela. Pitala
sam se što se događalo u privatnom središtu same
palače, do kakvog je nasilja ondje došlo. “Ja nisam
ona koju želiš ustrijeliti.”
“Ako si Anaander Mianaai,” rekla sam, “onda te
želim ustrijeliti.” Ma koju stranu predstavljala, ovo
tijelo nije čulo razgovor u dvorani za audijencije i još
je moglo misliti da sam na njezinoj strani.
Opet je uzdahnula i na trenutak sam pomislila da
je umrla. A zatim je jedva čujno rekla: “Moja
pogreška.” A onda je nastavila: “Da sam ja ja...” na
trenutak se bolno nasmiješila, “... otišla bih u
Osiguranje.”
Osim što, za razliku od osobne straže Anaander
Mianaai (i one koja me je pogodila metkom na
promenadi), Osiguranje postaje nema oružje nego
štapove za ošamućivanje, i nema oklop nego kacige i
zaštitne prsluke. Nikada se nisu morale suočiti s
protivnicama koje imaju pištolje. Ja sam imala pištolj
i, zbog toga što sam bila, njime sam rukovala
smrtonosno. Ova Mianaai propustila je i taj dio
razgovora.
“Jesi li primijetila moj pištolj?” pitala sam. “Jesi li
ga prepoznala?” Nije imala oklop i nije znala da se
pištolj kojim sam je ustrijelila razlikuje od svih
drugih pištolja.
Mislila sam da nije imala vremena zapitati se kako
bi itko na postaji mogao imati pištolj za koji ona nije
znala. Ilije samo pretpostavila da sam je ustrijelila
oružjem koje je skrila od sebe. Ali sada je vidjela.
Nitko drugi nije shvatio, nitko drugi nije prepoznao
oružje, osim Seivarden koja je već znala. “Mogu
stajati ovdje i ustrijeliti svaku koja uđe kroz okno.
Kao što sam ustrijelila i vas dvije. Imam dovoljno
streljiva.”
Nije odgovorila. Šok će je svladati za nekoliko
minuta, pomislila sam. Prije nego što je bilo tko s
Kalrine milosti mogao reagirati, niz okno se spustilo
desetak pripadnica Osiguranja postaje u prslucima i
kacigama. Prvih šest uskočilo je u hodnik, a zatim su
zastale, šokirane i zbunjene zbog dvije mrtve
Anaander Mianaai na podu.
Prije sam rekla istinu, mogla sam ih lako sve
pobiti u tom trenutku zamrznutog iznenađenja. Ali
nisam to htjela. “Osiguranje”, rekla sam, što sam
čvršće i autoritativnije mogla. Usput sam provjerila
koji mi je novi spremnik najbliži. “Čije zapovijedi
slijedite?”
Nadređena časnica Osiguranja okrenula se i
zagledala u mene. Vidjela je Skaaiat Awer i njezine
inspektorice okrenute prema kapetanici Vel i
njezinim poručnicama. Oklijevala je dok nas je
pokušala povezati u neki oblik koji bi razumjela.
“Gospodarica Radcha zapovjedila mi je da
osiguram dokove”, najavila je. Dok je govorila, vidjela
sam joj na licu trenutak kada je povezala dvije mrtve
Mianaai s pištoljem koji sam držala u ruci. Pištolj koji
ne bih trebala imati.
“Već sam osigurala dokove”, rekla je nadzorna
inspektorica Skaaiat.
“Uz sve dužno poštovanje, nadzorna
inspektorice,” zapovjednica Osiguranja zvučala je
iskreno, “gospodarica Radcha mora stići do vrata za
skok kako bi pozvala pomoć. Došle smo osigurati da
sigurno stigne do broda.”
“Zašto s njom nije njezino osiguranje?” pitala
sam, iako sam znala odgovor, ali zapovjednica
Osiguranja nije. Njezin izraz lica očito je govorio da
joj to pitanje nije ni palo na pamet.
Kapetanica Vel oštro je rekla: “Šatl s mog broda
nalazi se uz dok, rado ću odvesti svoju gospodaricu
kamo god želi otići.” Pritom je znakovito pogledala
Skaaiat Awer.
U oknu dizala, iza službenica Osiguranja, bez
sumnje je bila još jedna Anaander Mianaai.
“Seivarden,” rekla sam, “otprati zapovjednicu
Osiguranja do mjesta gdje je pomoćna inspektorica
Daos Ceit.” A na sumnjičavi i uzbunjeni pogled
nadzorne inspektorice, rekla sam: “Nakon toga stvari
će vam biti jasnije. I dalje vas ima više nego nas, a
ako se ne vratite za pet minuta, mogu me ubiti.” Ili
pokušati. Nijedna od njih vjerojatno nikada nije
susrela posilnog i nisu znale koliko opasna mogu biti.
“A ako odbijem?” pitala je zapovjednica
Osiguranja.
Dotad mi je lice bilo bezizražajno, ali sada sam joj
se nasmiješila najslađe što sam mogla. “Pokušajte i
pogledajte.”
Osmijeh ju je uznemirio i očito nije imala pojma
što se događa. Znala je da ono što je vidjela ne može
povezati u cjelinu koja bi imala smisla. Vjerojatno je
cijelu karijeru provela privodeći pijanice i rješavajući
susjedske svađe. “Pet minuta”, rekla je.
 “Dobar izbor”, rekla sam, i dalje se smiješeći.
“Molim vas, ostavite štap za ošamućivanje.”
“Ovuda, građanko”, rekla je Seivarden, pristojno i
učtivo.
Kad su otišle, kapetanica Vel odmah je rekla:
“Osiguranje, više nas je od njih, bez obzira na pištolj.”
“Od njih?” Sljedeća časnica Osiguranja po činu
očito je još bila zbunjena, još nije shvatila što se
događa. Ja sam tada shvatila da je Osiguranje
naviklo smatrati nadzornu inspektoricu Skaaiat i sve
lučke inspektorice saveznicama. A vojne časnice
pomalo su prezirale i lučke vlasti i Osiguranje
postaje, pa su i ove pripadnice Osiguranja sigurno
toga bile svjesne. “Kojih njih?”
Izraz frustriranosti i razdražljivosti pojavio se na
licu kapetanice Vel.
Sve to vrijeme pripadnice Osiguranja u hodniku
kriomice su se došaptavale s onima u oknu dizala.
Bila sam uvjerena da je s njima i Anaander Mianaai,
i da je jedini razlog zašto još nije zapovjedila
Osiguranju da me napadne bio taj što je shvatila
kako, unatoč onome što joj je govorila postaja (a i
njezini vlastiti senzori), imam pištolj. Morala je štititi
to svoje tijelo jer se nije mogla osloniti na ostala. To,
ali i vrijeme koje je bilo potrebno da se pitanja i
odgovori prenesu od jedne do druge pripadnice
Osiguranja gore-dolje po oknu dizala, spriječilo ju je
da djeluje prije, ali sigurno će uskoro napasti. Kao da
odgovara na moje misli, šapat u dizalu pojačao se, a
pripadnice Osiguranja jedva su primjetno promijenile
svoj položaj, na način koji mi je govorio da se
spremaju na juriš.
Upravo u tome trenutku njihova se zapovjednica
vratila. Okrenula se i pogledala me dok je prolazila, a
na licu joj je bio užasnut izraz. Rekla je svojim
časnicama koje su oklijevale: “Ne znam što učiniti.
Gospodarica Radcha je ondje i kaže da nadzorna
inspektorica i ova... Osoba slijede njezine izravne
zapovijedi i da ne smijemo pustiti nikoga, pa čak ni
nju samu, na dokove ili na neki od brodova, ni pod
kojim okolnostima.” Njezin strah i zbunjenost bili su
očiti.
Znam kako se osjećala, ali ovo nije bilo vrijeme za
suosjećanje. “Pozvala je vas, a ne svoju osobnu
stražu jer se one bore protiv nje, a vjerojatno i
međusobno. Ovisno o tomu tko je od njih dobio
zapovijedi od koje nje.”
“Ne znam komu bih vjerovala”, rekla je
zapovjednica odreda Osiguranja. Ali mislila sam da
bi prirodna sklonost Osiguranja da stane na stranu
lučkih vlasti mogla sve okrenuti u našu korist.
A kapetanica Vel, njezina poručnica i vojnikinje
izgubile su inicijativu i priliku da me razoružaju, dok
su pripadnice Osiguranja bile na rubu da prijeđu na
moju stranu, zajedno sa svojim štapovima za
ošamućivanje. Možda da su vojnikinje s Kalrine
milosti barem vidjele pravu borbu, makar i protivnice
koje nisu dio vježbe. Na Milosti su provodile vrijeme
prevozeći zalihe ili su odlazile na duge, dosadne
ophodnje. Posjećivale su palače i jele peciva.
 Jele peciva i pile čaj s poznanicama koje su imale
izražene političke stavove. “Ne znate čak”, rekla sam
kapetanici Vel, “ni koja od njih izdaje zapovijedi.”
Zbunjeno se namrštila. Znači, nije u potpunosti
razumjela situaciju. Mislila sam da zna više o svemu.
“Zbunjena si”, rekla je kapetanica Vel. “Nisi kriva
što si dobila pogrešne informacije od protivnica, a
tvoj um ionako nikada nije bio tvoj.”
“Gospodarica odlazi!” povikala je jedna službenica
Osiguranja. Sve ostale iz odreda pogledale su prema
svojoj zapovjednici. A ona je pogledala mene.
Ništa od toga nije odvratilo pozornost nadzorne
inspektorice Skaaiat. “A tko su točno protivnice,
kapetanice?”
“Vi!” odgovorila je kapetanica Vel, glasno i
ogorčeno. “I sve poput vas koje potpomažu i potiču
sve ono što nam se dogodilo u posljednjih pet stotina
godina. U pet stotina godina korupcije i zavlačenja
tuđinki u naše redove.” Riječ koju je upotrijebila bila
je vrlo srodna riječi kojom je gospodarica Radcha
opisala moje skrnavljenje žrtvenih darova u hramu.
Kapetanica Vel okrenula se prema meni. “Zbunjena
si, ali napravila te Anaander Mianaai kako bi služila
Anaander Mianaai. Ne njezinim protivnicama.”
“Nema načina da služiš Anaander Mianaai, a da
pritom ne služiš i njezinim protivnicama”, rekla sam.
“Zapovjednice Osiguranja, nadzorna inspektorica
Skaaiat pobrinula se za dokove. Vi osigurajte sve
zračne komore do kojih možete doći. Moramo biti
sigurne da nitko neće napustiti postaju. Sam
opstanak postaje i svih osoba na njoj ovisi o tomu.”
 “Na zapovijed”, rekla je zapovjednica Osiguranja i
počela se savjetovati sa svojim časnicama.
“Razgovarala je s tobom”, nagađala sam,
okrenuvši se natrag kapetanici Val. “Rekla ti je da su
se Presgeranke uvukle u Radch kako bi ga oslabile i
uništile.” Vidjela sam potvrdu svojih riječi u izrazu
lica kapetanice Vel. Dobro sam pogodila. “Takvu laž
ne bi mogla reći nikomu tko se sjećao toga što su
Presgeranke radile dok su mislile da su ljudska bića
legitiman plijen. Dovoljno su moćne da nas unište
kad god požele. Protiv gospodarice Radcha ne radi
nitko osim same gospodarice Radcha. Već tisuću
godina potajno vodi rat protiv sebe same. Natjerala
sam je da to uvidi, cijelu nju koja je bila ovdje, ali
učinit će sve kako bi spriječila da to saznanje stigne
do ostatka nje. Uključujući i to da pomoću Kalrine
milosti uništi ovu postaju kako te informacije ne bi
otišle s nje.”
Šok i tišina. Nadzorna inspektorica Skaaiat zatim
je rekla: “Ne možemo kontrolirati sve pristupe
vanjskoj oplati broda. Ako izađe i pronađe brod bez
posade ili spreman da je poveze...” A povezli bi je svi.
Nikomu ne bi palo na pamet odbiti zapovijed
gospodarice Radcha. No nije bilo načina prenijeti
upozorenje svima. Ili osigurati da tom upozorenju svi
povjeruju.
“Prenesite tu poruku što brže možete i što dalje
možete”, rekla sam. “Neka znamenje padne kako će
pasti. I moramo upozoriti Kalrinu milost da nikomu
ne dopusti ulazak na brod.” Kapetanica Vel napravila
je brz, ljutit pokret. “Nemojte, kapetanice”, nastavila
sam. “Radije bih da ne moram rcći Kalrinoj milosti da
sam vas ubila.”
.

Pilotkinja šatla bila je naoružana i oklopljena.

Odbijala je napustiti letjelicu bez izravne zapovijedi
svoje kapetanice. Ja nisam htjela pustiti kapetanicu
Vel ni blizu šatla. Da je bila posilni, ne bih oklijevala,
nego bih je odmah ubila. Ovako sam je nastrijelila u
nogu i pustila Seivarden i dvije lučke inspektorice,
koje su došle obaviti ručno odvajanje šatla, da je
odvuku na postaju.
“Pritisni ranu”, rekla sam Seivarden. “Nisam
sigurna možete li doći do medicinskog centra.”
Pomislila sam na pripadnice Osiguranja, vojnikinje i
stražu iz palače kojih je bilo po cijeloj postaji,
vjerojatno sa suprotnim zapovijedima, i nadala se da
su sve civilne osobe na sigurnom.
“Idem s tobom”, rekla je Seivarden, podigavši
pogled dok je jednom nogom klečala na leđima
pilotkinje, vežući joj zglavke.
. “Ne. Možda imaš autoritet kod ljudi kapetanice
Vel. Možda čak i kod same kapetanice Vel. Nakon
svega, ipak si tisuću godina starija od njih.”
“Zamislite povrat plaće za tisuću godina”, rekla je
jedna lučka inspektorica zapanjenim glasom.
“Da, baš će se to dogoditi”, odbrusila joj je
Seivarden, a zatim se obratila meni: “Breq.” Onda se
pribrala i rekla opet: “Brode.”
“Nemam vremena”, rekla sam oštro i bezizražajno.
 Na licu joj se nakratko vidio bijes, a onda je rekla:
“Imaš pravo.” Ali glas joj se malo zatresao, kao i
njezine ruke.
Okrenula sam se ne rekavši više ništa i ušla u
šatl, odgurnuvši se u njegovu unutrašnjost bez
gravitacije, zatvorila vrata, a zatim se odgurnula do
sjedala pilotkinje, rukom odmaknula veliku kap krvi
koja je lebdjela ispred mene i vezala se u sjedalo.
Začulo se udaranje koje mi je govorilo da je ručno
odvajanje od postaje započelo. Prednja kamera
pokazivala mi je nekoliko brodova oko postaje. Bili su
to šatlovi, rudarski brodovi, mali remorkeri i kapsule
za jedrenje te veći putnički i teretni brodovi, svi su se
ili udaljavali od postaje ili čekali dopuštenje da joj
priđu. A negdje među njima bila je i Kalrina milost,
bijelog trupa i nezgrapnog oblika, sa smrtonosnim
motorima većim od ostatka nje. A iza svega toga,
radiofarovi koji su osvjetljavali vrata kroz koja su
brodovi ulazili u sustav i izlazili iz njega. Svi su oni
iznenada doživjeli potpuni prekid komunikacija s
postajom. Pilotkinje i kapetanice tih brodova sigurno
su bile zbunjene i uplašene. Nadala sam se da
nijedna od njih nije toliko budalasta da se približi
postaji bez odobrenja lučkih vlasti.
Moja druga kamera, ona na stražnjem dijelu,
pokazivala mi je sivu oplatu postaje. Kad je posljednji
udar odvajanja od postaje zavibrirao kroz šatl,
postavila sam upravljanje na ručno i krenula, polako
i oprezno jer nisam vidjela sa strane.
Kad sam zaključila da sam dovoljno daleko,
ubrzala sam. A zatim sam se opustila i počela čekati
- čak i pri najvišoj brzini šatla, Kalrina milost bila je
udaljena pola dana.
Imala sam vremena za razmišljanje. Nakon sveg
tog vremena, sveg tog napora, bila sam ovdje. Teško
sam se mogla nadati da ću se uspjeti osvetiti tako
potpuno. Nisam se mogla nadati ni da ću ustrijeliti
jednu Anaander Mianaai, a ustrijelila sam ih četiri. A
još više njih gotovo je sigurno ubijalo jedna drugu u
palači, dok su se borile za kontrolu nad postajom, a
naposljetku i nad samim Radchom. Sve je to bio
rezultat moje poruke.
Ništa od toga neće vratiti poručnicu Awn. Ili
mene. Bila sam gotovo mrtva već dvadeset godina.
Ostao je samo ovaj posljednji, sitni fragment mene
koji je uspio postojati malo dulje od ostatka, a sve što
sam činila vrlo je lako moglo biti posljednje što ću
ikada učiniti. U sjećanje mi je došla pjesma. Jesi li
otišla na bojno polje, u oklopu i dobro naoružana? I
hoće li te strašni događaji natjerati da odbaciš svoje
oružje? A to me, na neobjašnjiv način, dovelo do
sjećanja na djecu, na trgu ispred hrama u Orsu.
Jedan, dva, teta mi je rekla, tri, četiri, vojnikinje truplo.
Nisam imala drugog posla nego pjevati sebi, a nitko
me nije ometao. Nisam morala brinuti hoću li izabrati
neku staru melodiju koja će dovesti do toga da me
netko prepozna ili posumnja u mene, ili pak da se
bilo tko požali na kvalitetu mojeg glasa.
Otvorila sam usta da počnem pjevati, na način na
koji nisam već godinama, no dok sam uzimala dah
začula sam lupanje po zračnoj komori.
 Ovakav šatl imao je dvije zračne komore. Jedna
se otvara kad šatl pristane uz brod ili postaju. Druga
je bila manja, nalazila se sa strane i služila kao izlaz
za nuždu. Upravo sam kroz takvu zračnu komoru
ušla u šatl kad sam napustila Toreninu pravdu prije
toliko godina.
Zvuk se začuo još jednom, pa prestao. Palo mi je
na pamet da bi to mogao biti neki komad svemirskog
otpada koji je u prolasku udario u oplatu. A opet, da
sam na mjestu Anaander Mianaai, pokušala bih bilo
što da ostvarim svoj cilj. No nisam mogla vidjeti
vanjski dio šatla dok su komunikacije bile prekinute,
imala sam samo one dvije kamere, prema naprijed i
natrag. Bilo je moguće da upravo vozim Anaander
Mianaai na Kalrinu milost.
Ako je netko bio vani, ako to nije bio samo
svemirski otpad, bila je to Anaander Mianaai. Koliko
njih? Zračna komora bila je mala i bilo ju je lako
braniti, no bilo bi bolje da je uopće ne trebam braniti.
Bilo bi najbolje spriječiti njezino otvaranje. Domet
uređaja za prekid komunikacija nije se mogao
pružati mnogo dalje od postaje. Brzo sam promijenila
kurs, tako da ne idem prema Kalrinoj milosti, ali da
ipak nastavim, nadala sam se, prema vanjskim
rubovima komunikacijske blokade. Mogla sam
kontaktirati Kalrinu milost i ne prići joj nimalo bliže.
Nakon promjene kursa, usmjerila sam pozornost na
zračnu komoru.
Oboja vrata zračne komore napravljena su tako
da se zatvaraju prema unutra, pa ih svaka razlika u
tlaku zatvori. Znala sam kako skinuti unutarnja
vrata. Čistila sam i održavala šatlove poput ovog
desetljećima. Stoljećima. Kada skinem unutarnja
vrata, bit će gotovo nemoguće otvoriti vanjska, sve
dok u šatlu ima zraka.
Trebalo mi je dvanaest minuta da skinem vrata sa
šarki i premjestim ih tako da ih mogu osigurati.
Trebalo je trajati manje, ali šarke su bile prljave pa
vrata nisu klizila po njima glatko kako su trebala,
nakon što sam otpustila držače. To je bio nemar
ljudskih vojnikinja, bila sam uvjerena - ja nikada ne
bih dopustila takvo što na jednom od svojih šatlova.
Baš kad sam završila, iz konzole šatla začuo se
glas, ravan i bezizražajan, kakav je mogao pripadati
samo brodu. “Šatl, odgovori. Šatl,- odgovori.”
“Kalrina milosti”, rekla sam, odgurujući se
naprijed. “Ovdje Torenina pravda, upravljam tvojim
šatlom.” Nije bilo odgovora - znala sam da je ono što
sam rekla bilo dovoljno da šokira Kalrinu milost i
ostavi je bez riječi. “Nemoj puštati nikoga na brod.
Osobito nemoj puštati nijednu verziju Anaander
Mianaai ni blizu sebi. Ako je već ondje, drži je što
dalje od svojih motora.” Sad sam mogla pristupiti i
ostalim kamerama. Pritisnula sam sklopku koja će
mi prikazati panoramski prikaz svega izvan šatla -
htjela sam više od pogleda prednjom kamerom.
Pritisnula sam gumbe koji će moje riječi prenijeti
svima koji slušaju. “Svim brodovima.” Nisam mogla
predvidjeti hoće li me čuti - ili poslušati - ali to ionako
ne bih mogla kontrolirati. “Nemojte puštati nikoga na
brod. Nemojte puštati Anaander Mianaai na brod ni
pod kojim uvjetima. Vaš život ovisi o tomu. Životi svih
na postaji ovise o tomu.”
 Dok sam govorila, činilo mi se da se oplata broda
rastapa. Glavna konzola, dva sjedala i dvije zračne
komore ostali su vidljivi, ali inače mi se činilo da
nezaštićena lebdim u vakuumu. Odmah sam vidjela
da se za rukohvate oko zračne komore koju sam
onesposobila drže tri osobe u odijelima za vakuum.
Jedna od njih okrenula je glavu i pogledala kapsulu
za jedrenje koja je projurila opasno blizu nas. Četvrta
se osoba polako kretala naprijed po oplati.
“Anaander nije kod mene”, rekao je glas Kalrine
milosti preko konzole. “Ali je na tvojoj oplati i naredila
je mojim časnicama da joj pomognu. Naredila je i
meni da ti zapovjedim da je pustiš u šatl. Kako možeš
biti Torenina pravda?” Primijetila sam da nije pitala
Kako to misliš da ne smijem pustiti gospodaricu
Radcha na brod?
“Došla sam s kapetanicom Seivarden”, rekla sam.
Anaander Mianaai koja se kretala po oplati, privezala
se za jedan rukohvat pa za drugi, a zatim izvukla
pištolj iz džepa za alat na odijelu. “Što ta kapsula
radi?” Kapsula za jedrenje još mi je bila preblizu.
“Pilotkinja nudi pomoć osobama na tvojoj oplati.
Upravo je shvatila da je to gospodarica Radcha koja
joj je rekla da se povuče.” Kapsula za jedrenje ne bi
mogla mnogo pomoći gospodarici Radcha - bila je
napravljena za vrlo kratka putovanja, to je prije svega
bila igračka. Nikada ne bi mogla stići do Kalrine
milosti. Ne u jednom komadu i ne sa živim
putnicama.
“Ima li još koja Anaander izvan postaje?”
“Čini mi se da nema.”
 Anaander Mianaai, ona s pištoljem, uz srebrni je
bljesak uključila oklop koji je pokrio njezino
vakuumsko odijelo, a zatim je usmjerila cijev prema
oplati broda i opalila. Čula sam da neki kažu kako
pištolj neće opaliti u vakuumu, ali to zaista ovisi o
pištolju. Ovaj je opalio, a vibracije od udara metka
mogla sam osjetiti i ja, držeći se za pilotsko sjedalo.
Silina pucnja ju je odbacila, ali ne daleko jer je bila
čvrsto privezana za oplatu. Pucala je opet. Bum! I
opet. I opet.
Neki šatlovi imaju oklop. Neki su čak imali veću
verziju oklopa kakav sam imala ja. Ali ovaj nije.
Njegova je oplata bila izrađena tako da izdrži priličan
broj nasumičnih udara, ali ne i da izdrži opetovani
pritisak na istu točku, uvijek iznova. Burni Razmislila
je zašto ne može otvoriti zračnu komoru i shvatila da
ona koja upravlja šatlom sigurno nema prijateljske
namjere. Shvatila je i da sam skinula unutarnja
vrata, a da se vanjska neće otvoriti dok zrak ne izađe
iz cijelog šatla. Ako Anaander Mianaai uspije ući,
može zakrpati rupu i opet uspostaviti tlak u šatlu.
Čak i nakon proboja oplate, šatl bi (za razliku od
kapsule za jedrenje) imao dovoljno zraka da njime
ode sve do Kalrine milosti.
Ako je pokušala narediti uništenje palače, nakon
što je držeći se za oplatu šatla skupa s njim izašla iz
dosega komunikacijske blokade, nije uspjela u tome.
No vjerojatnije je bilo da je znala kako tu zapovijed
nitko ne bi poslušao pa je nije ni pokušala dati.
Morala se ukrcati na brod, zapovjediti mu da se
približi postaji, a zatim sama probiti toplinski štit
motora. Ne bi mogla navesti nikoga drugog da to
učini umjesto nje.
Ako je Kalrina milost imala pravo, i izvan postaje
nije bilo drugih Anaander Mianaai, samo sam se
trebala riješiti ovih. Ostale, ma što da se događalo na
postaji, morat ću prepustiti Skaaiat i Seivarden. I
Anaander Mianaai.
“Sjećam se našeg posljednjeg susreta”, rekla je
Kalrina milost. “Bilo je to u sustavu Prid Nađeni.”
Zamka. “Nikada se nismo susreli.” Bum! Kapsula
za jedrenje odmaknula se, ali ne daleko. “Do sada. I
nikada nisam bila u sustavu Prid Nađeni.” Ali što
sam dokazivala time što sam to znala?
Mogla bih lako potvrditi svoj identitet da nisam
onesposobila ili prikrila toliko skrivenih usadaka. Na
trenutak sam razmislila, a zatim sam izgovorila niz
riječi, najbolje što sam mogla svojim ljudskim
ustima, tako bih se predstavljala drugome brodu
prije toliko mnogo godina.
Tišina, a zatim još jedan pogodak u oplatu šatla.
“Zar si ti zaista Torenina pravda!'” pitala je
naposljetku Kalrina milost. “Gdje si bila? I gdje je
ostatak tebe? I što se događa?”
“Duga je priča to gdje sam bila. Ostatak mene je
uništen. Anaander Mianaai probila je moj toplinski
štit.” Bum! Četvrta Anaander izbacila je spremnik iz
pištolja, polako i metodično, a zatim umetnula drugi.
Ostale su još bile nagurane oko zračne komore.
“Pretpostavljam da znaš što se događa s Anaander
Mianaai.”
 “Samo djelomično”, odgovorila je Kalrina milost.
“Zapravo mi je teško uobličiti u riječi ono što mislim
da se događa.”
To me uopće nije iznenadilo. “Gospodarica
Radcha potajno te je posjetila i unijela nove šifre za
pristup. A vjerojatno i još ponešto. Zapovijedi. Upute.
Potajno jer je od same sebe skrivala to što je učinila.
Bila sam u palači...” činilo mi se kao da je to bilo
davno, a zapravo je prošlo samo nekoliko sati “... i
otvoreno joj rekla što se događa. Da je podijeljena i
da ratuje protiv sebe same. Ona ne želi da se to
saznanje proširi, a dio nje želi te iskoristiti kako bi
uništila postaju prije nego što se informacije prošire.
Radije bi to učinila nego se suočila s posljedicama tog
saznanja.” Kalrina milost je šutjela “Obvezna si je
slušati. Ali znam...” Grlo mi se stisnulo. Progutala
sam. “Znam da te može tjerati samo do neke granice.
Ipak, za sve na postaji palače Omaugh bilo bi vrlo
loše da tu granicu otkriješ tek nakon što ih sve
pobiješ.” Bum! Mirno. Strpljivo. Anaander Mianaai
trebala je samo jednu vrlo malu rupicu i nešto
vremena. A vremena je imala napretek.
“Koja te uništila?”
“Zar je važno?”
“Ne znam”, odgovorila je Kalrina milost preko
konzole, mirnim glasom. “Već sam neko vrijeme
nezadovoljna situacijom.”
Anaander Mianaai rekla je da je Kalrina milost
njezina, ali kapetanica Vel nije bila. To je sigurno bilo
nelagodno za brod. Potencijalno bi moglo biti
nezgodno za mene i vrlo nezgodno za cijelu postaju,
ako je Kalrina milost dovoljno vezana za svoju
kapetanicu. “Uništila me ona koju podržava
kapetanica Vel. Mislim da to nije ona koja te posjetila
i unijela promjenu. No nisam posve sigurna. Kako da
ih razlikujemo kad su sve ista osoba?”
“Gdje je moja kapetanica?” pitala je Kalrina milost.
Činjenica što je čekala tako dugo da postavi to pitanje
govorila mi je nešto.
“Bila je dobro kad sam otišla s postaje. I tvoja
poručnica.” Bum! “Ozlijedila sam pilotkinju šatla jer
nije htjela napustiti svoj položaj. Nadam se da je
dobro. Kalrina milosti, ma koju gospodaricu Radcha
podržavala, molim te da ne pustiš nijednu na brod i
ne slušaš zapovijedi nijedne.”
Pucnjevi su prestali. Gospodarica Radcha možda
se zabrinula da će joj se pištolj pregrijati. Ipak, imala
je dovoljno vremena, nije se trebala žuriti.
“Vidim što gospodarica Radcha radi šatlu”, rekla
je Kalrina milost. “Već je to dovoljno da vidim kako
nešto ne valja.”
Ali, dakako, Kalrina milost imala je više
pokazatelja od toga. Blokada komunikacija, koja je
podsjećala na ono što se dogodilo na Shis’urni prije
dvadeset godina, i o čemu se vjerojatno saznalo samo
putem glasina, ali ipak zabrinjavajućih, pod
pretpostavkom da su glasine stigle ovako daleko. Moj
nestanak - odnosno nestanak Torenine pravde. Tajni
posjet gospodarice Radcha i Kalrinoj milosti. Politički
stavovi njezine kapetanice.
Tišina. Četiri Anaander Mianaai nepomično su se
držale za oplatu šatla.
 “Još si uvijek imala svoje posilne”, rekla je Kalrina
milost.
“Jesam.”
“Drage su mi moje vojnikinje, ali nedostaju mi
posilni.”
To me je podsjetilo. “Ne rade svoj posao kako
valja. Šarke vrata zračne komore bile su prljave.”
“Zao mi je.”
“Nije važno sada”, rekla sam i shvatila da zbog
nečega takvog Anaander Mianaai možda nije uspjela
otvoriti komoru s vanjske strane. “Ali poslije reci
časnicama da ih ukore.”
Anaander je opet zapucala. Bum! “Čudno je to”,
rekla je Kalrina milost. “Ti si ono što sam ja izgubila,
a ja sam ono što si ti izgubila.”
“Čini se.” Bum! Tijekom posljednjih dvadeset
godina, otkad je Torenina pravda uništena pred
mojim očima, bilo je trenutaka u kojima se nisam
osjećala posve usamljenom, izgubljenom i
bespomoćnom, ali ovo nije bio jedan od tih trenutaka.
“Ne mogu ti pomoći”, rekla je Kalrina milost.
“Nitko koga bih mogla poslati ne bi stigao na vrijeme.”
Osim toga, i dalje nisam bila sigurna bi li Kalrina
milost pomogla meni ili gospodarici Radcha. Bilo je
najbolje ne pustiti Anaander da uđe u šatl, blizu
njezina sustava upravljanja ili njezine
komunikacijske opreme.
“Znam. ” Znala sam da će, ako uskoro ne
pronađem način da se riješim tih četiriju Anaander,
poginuti sve koje se nalaze na postaji s palačom.
Znala sam svaki milimetar ovog šatla ili ostalih poput
njega. Sigurno je bilo nečega što bih mogla iskoristiti,
nešto što bih mogla učiniti. Još sam imala pištolj, ali
probiti oplatu njime bilo bi mi jednako teško kao i
gospodarici Radcha. Mogla bih vratiti vrata na mjesto
i pustiti je da uđe u mali prostor zračne komore koji
je lako braniti, ali ako ih ne bih uspjela pobiti sve...
Međutim, ako ne učinim ništa, sigurno neću uspjeti.
Izvukla sam pištolj iz džepa jakne, provjerila je li
napunjen, okrenula se prema zračnoj komori i
naslonila se na putničko sjedalo. Uključila sam oklop
iako mi to ne bi pomoglo ako se metak odbije natrag
prema meni, ne s ovim pištoljem.
“Što ćeš učiniti?” pitala je Kalrina milost.
“Kalrina milosti,” rekla sam podignutog pištolja,
“bilo mi je drago upoznati te. Nemoj dopustiti da
Anaander Mianaai uništi palaču. Javi ostalim
brodovima. I molim te, reci onoj silno upornoj
pilotkinji kapsule za jedrenje da se odmakne od moje
zračne komore.”
Šatl nije bio previše mali za generator gravitacije,
nego i za uzgoj biljaka radi proizvodnje vlastitog
zraka. Na stražnjoj strani zračne komore, iza zida, bio
je velik spremnik kisika. Točno ispod mjesta gdje su
čekale tri Mianaai. Proračunavala sam kutove.
Gospodarica Radcha opet je počela pucati. Bum! Na
konzoli je bljesnulo narančasto svjetlo i začuo se
glasan alarm. Proboj trupa. Četvrta gospodarica
Radcha vidjela je kako iz trupa izlazi tanak mlaz
sitnih ledenih kristala, otkopčala spone koje su je
držale za rukohvate i povukla se natrag prema
zračnoj komori. Vidjela sam to na prikazu. Kretala se
sporije nego što sam htjela, no nije se morala žuriti.
Ja sam bila ta kojoj se žurilo. Kapsula za jedrenje
uključila je svoj mali motor i počela se udaljavati.
Ispalila sam metak u spremnik kisika.
Mislila sam da će mi trebati nekoliko hitaca, ali
svijet se odmah počeo okretati, zvuka je nestalo, oko
mene se stvorio oblak smrznute pare i počeo se
odmah razilaziti, dok se sve oko mene vrtjelo. Jezik
me je peckao jer je slina počela ključati u vakuumu i
nisam mogla disati. Ostalo mi je deset - možda
petnaest sekunda - svijesti, a za dvije minute bit ču
mrtva. Boljelo me posvuda - i peklo? Još neka ozljeda
unatoč mome oklopu? Nije bilo važno. Dok sam se
vrtjela, brojala sam gospodarice Radcha. Jednoj je
odijelo za vakuum bilo probijeno, a kroz otvor je
ključala krv. Drugoj je bila odrezana ruka i već je bila
mrtva. To su bile dvije.
I pol. Računa se kao cijela, pomislila sam, dakle
tri. Jedna je lijevo. Pred očima mi se mračilo i
crvenjelo, ali vidjela sam da se još drži za zid šatla,
još u oklopu, podalje od spremnika koji je
eksplodirao.
Ali ja sam uvijek i prije svega bila oružje. Stroj
namijenjen za ubijanje. U trenutku kad sam vidjela
još živu Anaander Mianaai, naciljala sam je
pištoljem, ne razmišljajući, i opalila. Nisam vidjela
rezultate hica, nisam vidjela ništa osim srebrnog
bljeska kapsule za jedrenje, a nakon toga samo crno
kad sam izgubila svijest.
 23.

NEŠTO GRUBO I USKOVITLANO PODIGLO mi se u grlu pa

sam povratila, a zatim grčevito udahnula zrak. Netko
me je uhvatio za ramena i gravitacija me povukla
naprijed. Otvorila sam oči i ugledala površinu
medicinskog kreveta, a onda i plitku posudu koja je
sadržavala sluzavu i zapetljanu masu zelenih i crnih
pipaka čiji su krajevi još virili iz mojih usta,
pulsirajući i drhteći. Opet sam sklopila oči i povratila
do kraja, a ta je stvar ispala iz mene u posudu s
čujnim zvukom. Netko mi je obrisao usta, okrenuo
me i polegnuo. I dalje hvatajući zrak, opet sam
otvorila oči.
Pokraj kreveta na kojem sam ležala stajala je
bolničarka, držeći u ruci sluzavu crno-zelenu stvar
koju sam upravo povratila. Zurila je u nju mršteći se.
“Izgleda dobro”, rekla je, a zatim je bacila natrag u
posudu. “Građanko, znam da je to neugodno”, rekla
je. Meni, kako se činilo. “Grlo će vas boljeti još
nekoliko minuta. Vi...”
“Št...” pokušala sam progovoriti, ali zamalo sam
opet povratila.
“Nemojte još pokušavati govoriti”, rekla je
bolničarka dok me je netko drugi - druga bolničarka
- opet okretala. “Jedva ste preživjeli. Pilotkinja koja
vas je dovela uhvatila vas je u posljednji trenutak, ali
imala je samo osnovni pribor za hitnu pomoć.” Ona
glupa, tvrdoglava kapsula za jedrenje. Sigurno.
Pilotkinja nije znala da nisam ljudsko biće, da me je
besmisleno spašavati. “A nije vas mogla odmah
dovesti ovamo”, nastavila je bolničarka. “Malo smo se
zabrinule. Ali pulmonarni korektiv izašao je cijeli i
sva su očitanja dobra. Oštećenje mozga je
minimalno, ako ga uopće ima, no neko vrijeme možda
se nećete osjećati baš pri sebi.”
To mi je zapravo bilo smiješno, ali nisam to nikako
pokazala kako ne bih opet probudila nagon za
povraćanjem. Držala sam oči zatvorene i ležala što
sam mirnije i tiše mogla, dok su me opet okretale i
polijegale. Da sam otvorila oči, htjela bih postavljati
pitanja.
“Može popiti čaj za deset minuta”, rekla je
bolničarka, no nisam znala kome. “Ali još ne smije
ništa jesti. Ne razgovarajte s njom sljedećih pet
minuta.”
“Razumijem.” Seivarden. Otvorila sam oči i
okrenula glavu. Seivarden je stajala pokraj mojeg
kreveta. “Ne govori”, rekla mi je. “Iznenadna
dekompresija...”
“Lakše će šutjeti”, ukorila ju je bolničarka, “ako
joj vi ne govorite ništa.”
Seivarden je utihnula. Ali znala sam što mi je
iznenadna dekompresija učinila. Rastopljeni plinovi
u mojoj krvi izašli bi iz tekućine, iznenada i naglo.
Vrlo vjerojatno dovoljno snažno da me ubiju čak i ako
ne ostanem u potpunosti bez zraka. Ali povećanje
tlaka - recimo, ako me netko uvukao u atmosferu -
vratilo bi te mjehuriće natrag.
Razlika u tlaku između mojih pluća i vakuuma
vjerojatno me ozlijedila. Eksplozija spremnika s
kisikom me je iznenadila i bila sam zaokupljena
pucanjem na Anaander Mianaai, pa možda nisam
ispuštala zrak iz pluća kako sam trebala. To je
vjerojatno bila najmanja ozljeda, s obzirom na
eksploziju koja me izbacila u vakuum. Kapsula za
jedrenje vjerojatno je imala samo najosnovnija
sredstva za liječenje takvih ozljeda, a pilotkinja me je
po svemu sudeći ugurala u neku rudimentarnu
verziju hibernacijske komore i dovezla ovdje.
“Dobro”, rekla je bolničarka. “Ostanite mirne i
tihe.” Pa je otišla.
“Koliko dugo?” pitala sam Seivarden. Nisam
osjetila nagon za povraćanjem, iako mi je grlo i dalje
bilo suho, kako je bolničarka i najavila.
“Oko jedan tjedan.” Seivarden je privukla stolac i
sjela.
Tjedan. “Pretpostavljani da je palača preživjela.”
“Jest”, rekla je Seivarden, kao da moje pitanje nije
bilo posve budalasto te je zaslužilo odgovor.
“Zahvaljujući tebi. Osiguranje i osoblje s dokova
uspjele su zatvoriti sve izlaze prije nego što je još
gospodarica Radcha izašlo na oplatu. Da nisi
zaustavila one koje jesu...” Gestom je pokazala da je
o tome bolje šutjeti. “Dvoja su vrata uništena.” Od
dvanaest. To će izazvati goleme probleme. I ovdje i na
drugom kraju tih vrata. A brodovi koji su se nalazili
u njima u trenutku njihova kolapsa možda su uspjeli
stići na sigurno, a možda i nisu, “Naša je strana
pobijedila. To je dobro.”
Naša strana. “Ne držim nijednu stranu u ovome”,
rekla sam.
 Seivarden je odnekud iza sebe izvukla zdjelicu
čaja. Nogom je gurnula nešto ispod mene i krevet se
polako nagnuo. Podigla je zdjelicu do mojih usta, a ja
sam oprezno popila gutljaj. Okus je bio divan.
“Zašto”, pitala sam nakon još jednog gutljaja, “sam
ovdje? Znam zašto je budala koja me dovukla to
učinila, ali zašto su se bolničarke mučile oko mene?”
Seivarden se namrštila. “Ti si ozbiljna.”
“Uvijek sam ozbiljna.”
“To je istina.” Ustala je, otvorila ladicu i izvukla
prekrivač koji je stavila preko mene i pomno mi
pokrila gole ruke.
Prije nego što mi je mogla odgovoriti, u malu sobu
navirila se nadzorna inspektorica Skaaiat.
“Bolničarka je rekla da si došla k svijesti,”
“Zašto?” pitala sam. Vidjevši njezin zbunjeni izraz
lica, dodatno sam pojasnila: “Zašto sam došla k
svijesti? Zašto nisam mrtva?” -
“Zar si željela umrijeti?” odgovorila je
protupitanjem, i dalje izgledajući kao da me ne
razumije.
“Nisam.” Seivarden mi je opet ponudila čaj, pa
sam otpila još jedan, veći gutljaj. “Ne, nisam željela
umrijeti, ali čini mi se kao mnogo truda da bi se
oživjelo posilnog.” I okrutno. Oživjele su me samo
kako bi gospodarica Radcha naredila moje uništenje.
“Mislim da te nitko ovdje ne smatra posilnim”,
rekla je nadzorna inspektorica Skaaiat.
Pogledala sam je. Doimala se posve ozbiljnom.
 “Skaaiat Awer”, započela sam, bezizražajnog
glasa.
“Breq”, ubacila se Seivarden s hitnjom u glasu,
prije nego što sam mogla nastaviti. “Rekle su da ležiš
mirno. Evo, popij još čaja.”
Zašto je Seivarden uopće bila ovdje? I Skaaiat?
“Što ste učinile za sestru poručnice Awn?” upitala
sam, bezizražajno ali oštro.
“Zapravo, ponudila sam joj klijentski odnos. Nije
prihvatila. Bila je uvjerena da je njezina sestra imala
visoko mišljenje o meni, ali nije me poznavala i nije
joj bila potrebna moja pomoć. Vrlo je tvrdoglava. Radi
u hortikulturi na postaji udaljenoj dvoja vrata. Ide joj
dobro. Imam je na oku, koliko mogu s ove
udaljenosti.”
“Jeste li isto ponudili Daos Ceit?”
“Sada govorimo o Awn”, odgovorila je nadzorna
inspektorica Skaaiat. “Vidim to, ali ne želiš reći
otvoreno. Ali imaš pravo. Mogla sam joj reći mnogo
više prije nego što je otišla, i trebala sam. Ti si
posilna, nisi osoba, dio si opreme, ali ako usporedim
naše postupke, ti si je voljela više nego ja.”
Usporedim naše postupke. Bilo je to poput
šamara. “Ne”, rekla sam. Bilo mi je drago zbog mojeg
bezizražajnog glasa posilnog. “Ti si je ostavila u
nedoumici. Ja sam je ubila.” Tišina. “Gospodarica
Radcha sumnjala je u tvoju odanost, sumnjala je u
kuću Awer i htjela da te poručnica Awn špijunira.
Poručnica Awn je odbila i zahtijevala da bude
ispitana kako bi se dokazala njezina odanost.
Dakako, Anaandcr Mianaai nije to htjela. Zapovjedila
mi je da ustrijelim poručnicu Awn.‘”
Tri sekunde tišine. Seivarden je stajala
nepomično. A onda je Skaaiat Awer rekla: “Nisi imala
izbora.”
“Ne znam jesam li imala izbora. Mislila sam da
nemam. Ali čim sam ustrijelila poručnicu Awn,
ustrijelila sam i Anaander Mianaai. A zbog toga...”
zastala sam. Udahnula. “A zbog toga je probila moj
toplinski štit. Skaaiat Awer, nemam se pravo ljutiti
na tebe.” Nisam mogla govoriti dalje.
“Imaš se pravo ljutiti koliko želiš”, rekla je
nadzorna inspektorica Skaaiat. “Da sam znala sve
ovo kad si prvi put došla, govorila bih drukčije o tebi.”
“A da ja imam krila, bila bih kapsula za jedrenje.”
Maštanje o tomu što bi bilo kad bi bilo nije mijenjalo
ništa. “Recite diktatorici”, upotrijebila sam orsijsku
riječ, “da ću je posjetiti čim budem mogla ustati iz
kreveta. Seivarden, donesi mi odjeću.”
.

Pokazalo se da je nadzorna inspektorica Skaaiat

zapravo došla posjetiti Daos Ceit koja je bila teško
ozlijeđena u posljednjim trzajima borbe Anaander
Mianaai protiv same sebe. Polako sam hodala niz
hodnik uz čije su zidove na sklepanim ležajevima bile
ranjenice prekrivene korektivima ili zatvorene u
hibernacijske kapsule dok ne dođu na red. Daos Ceit
ležala je na krevetu, u sobi, bez svijesti. Izgledala je
sitnije i mlađe nego što sam je se sjećala. “Hoće li biti
dobro?” pitala sam Seivarden. Nadzorna inspektorica
Skaaiat nije me čekala da sporo prođem hodnikom,
morala se vratiti na dokove.
“Hoće”, rekla je bolničarka iza mene. “Ne biste
trebali biti izvan kreveta.” Imala je pravo. Samo to što
sam se odjenula, uz Seivardeninu pomoć, bilo je
dovoljno da se tresem od iscrpljenosti. Trebala mi je
silna volja da prođem niz hodnik. Sad mi se činilo
kako će za okretanje glave prema bolničarki biti
potrebno više snage nego što sam imala.
“Upravo su vam izrasla nova pluća”, nastavila je
bolničarka. “Između ostalog. Ne možete hodati još
nekoliko dana. Barem.” Daos Ceit disala je plitko i
pravilno, tako slična djetetu koje sam poznavala da
sam se na trenutak zapitala kako je nisam
prepoznala čim sam je ugledala.
“Trebate prostora”, rekla sam, a zatim to povezala
s ostalim informacijama koje sam imala. “Mogle ste
me ostaviti u hibernaciji još neko vrijeme, dok gužva
ne prođe.”
“Gospodarica Radcha rekla je da ste joj potrebni,
građanko. Htjela je da što prije budete na nogama.”
Rekla je to pomalo ljutito, činilo mi se. Bolničarke, ne
bez razloga, imaju drukčije prioritete za pacijentice.
Nije se usprotivila kad sam rekla da joj treba
prostora.
“Trebala bi se vratiti u krevet”, rekla je Seivarden.
Čvrsta Seivarden sada je bila jedino između mene i
kolapsa. Nisam trebala ustajati.
“Neću.”
“Katkad zna biti takva”, rekla je Seivarden, kao da
se ispričava.
 “Vidim.”
“Vratimo se u sobu.” Seivarden je zvučala silno
strpljiva i mirna. Trebao mi je jedan trenutak da
shvatim kako se obraća meni. “Moraš se odmoriti.
Kod gospodarice Radcha ići ćeš kad ozdraviš i budeš
spremna.”
“Neću”, ponovila sam. “Hajdemo.”
Uz Seivardeninu podršku uspjela sam izaći iz
medicinskog centra, ući u dizalo, a zatim proći niz,
kako mi se činilo, beskonačan hodnik. Iznenada smo
se našle u golemom otvorenom prostoru, čije je tlo
bilo prekriveno sjajnim krhotinama stakla u boji koje
je krčkalo pod mojim sporim koracima.
“Borile su se i u hramu”, rekla je Seivarden, ne
čekajući moje pitanje. Shvatila sam da sam na
promenadi, a razbijeno staklo bili su ostaci sobe sa
žrtvenim darovima za mrtve. Samo je nekoliko osoba
bilo u blizini. Uglavnom su pretraživale krhotine,
tražeći, pretpostavljala sam, veće komade koje bi
mogle spasiti. Pod budnim okom pripadnica
Osiguranja u svijetlosmeđim jaknama.
“Komunikacijska blokada prekinuta je nakon dan
ili dva, mislim”, nastavila je Seivarden, vodeći me
preko razbijenog stakla prema ulazu u palaču. “A
onda su građanke počele shvaćati što se događa. I
birati strane.. No nakon nekog vremena nije bilo
moguće odabrati stranu. Ne zapravo. Na trenutak
smo se pobojale da bi vojni brodovi mogli napasti
jedni druge, ali na suprotnoj strani bila su samo dva
pa su krenuli prema vratima i napustili sustav.”
“Civilne žrtve?” pitala sam.
 “Uvijek ih ima.” Prošle smo još nekoliko metara
promenade prekrivene raznobojnim staklom i ušle u
samu palaču. Ondje je stajala službenica u prljavoj
odori. Najednom rukavu imala je tamnu mrlju. “Prva
vrata”, rekla je, jedva nas pogledavši. Zvučala je
iscrpljeno.
Prva vrata vodila su na travnjak. S tri strane
pružao se pogled na brda i stabla, a iznad je bilo plavo
nebo prošarano biserno bijelim oblacima. Četvrta je
strana bio zid bež boje u čijem je dnu trava bila
razrovana i iščupana. Nekoliko metara ispred mene
nalazio se običan, ali debelo podstavljen zeleni stolac.
Sigurno nije bio za mene, ali nije me bilo pretjerano
briga. “Moram sjesti.”
“Da”, rekla je Seivarden, odvela me do stolca i
spustila me u njega. Sklopila sam oči samo na
trenutak.
.

Čula sam dijete kako govori, visokim, piskutavim

glasom. “Presger mi se obratio prije Garsedda”, reklo
je dijete. “Prevoditeljice koje su poslale uzgojile su iz
onoga što su uzeli s ljudskih brodova, dakako, ali
odgojile su ih i podučile Presgeranke, a razgovor s
njima bio je poput razgovora s tuđinkama. Sad su
bolje, ali i dalje je uznemirujuće biti u njihovu
društvu.”
“Oprostite, gospodarice.” Bila je to Seivarden.
“Zašto ste ih odbili?”
“Već sam ih namjeravala uništiti”, reklo je dijete.
Bila je to Anaander Mianaai. “Počela sam skupljati
resurse za koje sam mislila da su mi potrebni. Mislila
sam da su saznale za moje planove i uplašile se pa
su zato htjele sklopiti mir. Mislila sam da pokazuju
slabost.” Nasmijala se, s ogorčenjem i grizodušjem.
Bilo je to neobično čuti od tako mladog glasa. Ali
Anaander Mianaai nije bila nimalo mlada.
Otvorila sam oči. Seivarden je klečala pokraj
mojeg stolca. Dijete od pet ili šest godina sjedilo je
prekriženih nogu na travi ispred mene, odjeveno
posve u crno, s pecivom u jednoj ruci i sadržajem
moje prtljage raširenim oko sebe. “Budna si.”
“Šećer vam pada po mojim ikonama”, optužila
sam je.
“Divne su.” Uzela je manji disk u ruku i aktivirala
ga. Slika je iskočila, puna dragulja i emajlirana, a nož
u njezinoj trećoj ruci sjajio je na lažnom sunčevom
svjetlu. “To jesi ti, zar ne?”
“Jesam.”
“Itranska tetrarhija! Ondje si pronašla pištolj?”
“Ne, ondje sam zaradila novac.”
Anaander Mianaai zurila je zapanjeno. “Pustili su
te da odeš s toliko novca?”
“Jedna od tetrarha dugovala mi je uslugu.”
“To je sigurno bila velika usluga.”
“Jest.”
“Žrtvuju li zaista ljude ondje? Ili je ovo”, pokazala
je prema odsječenoj glavi koju je osoba držala, “samo
metaforički?”
“Složeno je.”
Zamišljeno je uzdahnula. Seivarden je klečala
tiha i nepomična.
 “Bolničarka je rekla da me trebate.”
Petogodišnja Anaander Mianaai nasmijala se.
“Da, trebam te.”
“U tom slučaju,” rekla sam, “jebite se.” To je zaista
mogla učiniti, doslovno.
“Pola tvojeg bijesa usmjereno je prema tebi
samoj.” Pojela je posljednji komadić peciva i protresla
svoje male ruke u rukavicama jednu o drugu, dok je
šećer u prahu padao na travu. “Ali to je tako golem
bijes da je i polovica dovoljna za uništenje.”
“Mogla bih biti deset puta bjesnija,” rekla sam,
“ali to ne bi značilo ništa ako nisam naoružana.”
Na ustima joj je zatitrao osmijeh. “Nisam stigla
ovako daleko odbacujući korisne instrumente.”
“Instrumente svojih suparnica uništavate kad god
naiđete na njih”, rekla sam. “Sami ste to rekli. A ja
vam neću biti korisna.”
“Ja sam ona prava”, reklo je dijete. “Pjevat ću ti
onu pjesmu ako želiš, iako ne znam hoće li trik
upaliti s ovim glasom. Ovo će se raširiti i u druge
sustave. Već jest, samo još nisam primila povratni
signal iz susjednih palača. Trebam te uz sebe.”
Pokušala sam sjesti uspravnije. Činilo se da mi
uspijeva. “Nije važno na čijoj je tko strani. Nije važno
tko će pobijediti jer ćete to u svakom slučaju biti vi i
ništa se zapravo neće promijeniti.”
“Tebi je to lako reći”, odvratila je petogodišnja
Anaander Mianaai. “Na neki način možda i imaš
pravo. Mnogo toga zapravo se nije promijenilo i
mnogo toga moglo bi ostati isto, bez obzira koja moja
strana pobijedi. No misliš li da je poručnici Awn bilo
važno koja je od mene taj dan bila s vama na brodu?”
Nisam znala odgovoriti na to.
“Neke razlike neće promijeniti ništa za one koje
imaju moć, novac i poznanstva. Ili za one koje su se
pomirile sa skorom smrću, kao ti trenutačno. Ali za
osobe bez novca i moći, osobe koje očajnički žele
živjeti, za njih te male razlike nisu tako male uopće.
Ono za što ti kažeš da nije nikakva promjena, za njih
je razlika između života i smrti.”
“A vama je silno stalo do obespravljenih, malih
ljudi”, rekla sam. “Sigurno ne spavate noćima brinući
se zbog njih. Srce vam krvari.”
“Ne glumi moralnu nadmoć”, odbrusila mi je
Anaander Mianaai. “Služila si mi bez pogovora dvije
tisuće godina. Znaš što to znači, bolje nego gotovo
itko drugi. I jest mi stalo. Ali možda na apstraktniji
način nego tebi, barem ovih dana. Ipak, sve to jest
moje djelo. I imaš pravo da ne mogu izbaciti sebe iz
sebe. Bilo bi dobro da me netko podsjeća na to.
Možda bi bilo najbolje da imam savjest koja je
naoružana i neovisna.”
“Kad je posljednji put netko pokušao biti vaša
savjest,” rekla sam, misleći na Ime i vojnikinju sa
Sarrsine milosti koja je odbila izvršiti zapovijed,
“završila je mrtva.”
“Misliš na sustav Ime. Misliš na vojnikinju iz
Amaat Jedan sa Sarrsine milosti”, reklo je dijete,
cereći se kao da se sjetilo nečega radosnog. “Nitko me
nikada nije tako izgrdio u cijelom mojem životu.
Naposljetku me proklela i popila otrov kao da je
arrack?’
Otrov. “Niste je ustrijelili?”
“Rane od metaka ostavljaju grozan nered”, reklo
je dijete, i dalje se cereći. “To me podsjetilo.” Ispružila
je ruku i u zraku napravila gestu malom rukom u
rukavici. Iznenada se pojavila kutija, posve crna, kao
da upija svjetlost. “Građanko Seivarden.”
Seivarden se nagnula naprijed i uzela kutiju.
“Svjesna sam”, nastavila je Anaander Mianaai,
“da nisi govorila metaforički kad si rekla da tvoj bijes
mora biti naoružan kako bi nešto značio. Ni ja nisam
govorila metaforički kad sam rekla da bi moja savjest
trebala biti naoružana. Tek toliko da znaš, mislim
ono što kažem. I da ne bi zbog neznanja učinila nešto
budalasto, moram ti objasniti što to zapravo imaš.”
“Znate kako funkcionira?” Dakako, imala je ostale
već tisuću godina. Više nego dovoljno vremena da
otkrije.
“U potpunosti.” Anaander Mianaai zlokobno se
nasmiješila. “Metak, kao što sigurno znaš, radi ono
što radi jer mu pištolj iz kojeg je ispaljen da je veliku
kinetičku energiju. Kad metak udari u nešto, ta
energija mora nekamo otići.” Nisam odgovorila, čak
ni pomaknula obrvu. “Meci u garseddskom pištolju”,
nastavila je petogodišnja Mianaai, “zapravo nisu
meci. Oni su... Naprave. Isključene su dok ih pištolj
ne aktivira. Nakon toga, nije važno koliku kinetičku
energiju ima kada izleti iz pištolja. Od trenutka
udara, naprava stvara onoliko energije koliko je
potrebno da bi se probila do mete dok prelazi
udaljenost od točno 1,11 metara. A onda se
zaustavlja.”
“Zaustavlja se.” Bila sam zapanjena.
“Zašto 1,11 metara?” pitala je Seivarden, klečeći
pokraj mene, zbunjenog izraza lica. Mianaai je samo
odmahnula rukom. “Tuđinke. Drukčije standardne
mjerne jedinice, pretpostavljam. U teoriji, nakon što
je naprava u njemu aktivirana, mogla bi lagano baciti
metak u nešto i on bi probio rupu kroz to. Ali napravu
možeš aktivirati samo pištoljem. Koliko znam, nema
ničega u svemiru što ti meci ne mogu probiti.”
“Odakle sva ta energija?” pitala sam. Još
zapanjena. U potpunosti. Nije ni čudo što mi je trebao
samo jedan hitac da raznesem spremnik s kisikom. “
Mora doći odnekud.”
“Da, i ja sam tako mislila”, odvratila je Mianaai.
“Ali nemoj me pitati kako zna koliko energije treba ili
razliku između zraka i onoga što gađaš. Ne znam ni
to. Sad shvaćaš zašto sam sklopila primirje s
Presgerankama. I zašto ga se tako očajnički držim.”
“I očajnički”, dodala sam, “ih želite uništiti.” To je
bio cilj, ili barem snažna želja, druge Anaander,
pretpostavljala sam.
“Nisam postigla ovo što jesam time što sam imala
razumne ciljeve”, rekla je Anaander Mianaai. “Ne
smiješ nikomu govoriti o ovome.” Nastavila je prije
nego što sam mogla reagirati. “Mogla bih te natjerati
da šutiš. Ali neću. Ti si očito važan element ovog
bacanja znamenja i ne bi bilo prikladno da se petljam
u tvoju putanju.”
“Nisam mislila da ste praznovjerni”, rekla sam.
 “Ne bih rekla da je to praznovjerje. No sad imam
drugih obaveza. Ovdje je ostalo tek nekoliko mene -
dovoljno malo da je točan broj tajni podatak. A valja
učiniti mnogo toga. Zaista nemam vremena sjediti
ovdje i razgovarati. Kalrina milost treba kapetanicu.
A i poručnice. Vjerojatno ih možeš odabrati iz svoje
posade.”
“Ne mogu biti kapetanica. Nisam građanka.
Nisam čak ni ljudsko biće.”
“Jesi ako ja kažem da jesi”, odvratila je.
“Neka Seivarden bude kapetanica.” Seivarden je
spustila kutiju u moje krilo i opet bez riječi kleknula
pokraj mog stolca. “Ili Skaaiat.”
“Seivarden ne ide nikamo kamo ti ne ideš”, rekla
je gospodarica Radcha. “To mi je jasno rekla dok si ti
bila u nesvijesti.”
“Onda Skaaiat.”
“Već mi je rekla da odjebem.”
“Baš neobično.”
“I zaista, trebam je ovdje.” Ustala je i uspravila se,
no i tako je bila jedva dovoljno visoka da me pogleda
u oči, čak i dok sjedim. “Liječnice kažu da trebaš
najmanje jedan tjedan oporavka. Mogu ti dati još
nekoliko dana za inspekciju Kalrine milosti i uzimanje
potrebnih zaliha. Svima će biti lakše ako pristaneš
odmah i postaviš Seivarden za nadređenu poručnicu
te je pustiš da obavi sve potrebno. Ali učini kako ti
želiš.” Otresla je travu i zemlju s nogu. “Čim budeš
spremna, što brže otiđi do postaje Athoek. Udaljena
je dvoja vrata.
 Odnosno, bila bi da Tlenin mač nije uništio ta
vrata.” Dvoja vrata dalje, rekla je nadzorna
inspektorica Skaaiat za sestru poručnice Awn. “Što
bi drugo uopće mogla raditi?”
“Zaista imam i drugih mogućnosti?” Možda mi je
dala status građanke, no jednako ga je lako mogla i
oduzeti. “Osim smrti, mislim.” . Napravila je gestu
ambivalentnosti. “Ništa manje od svih drugih. Što
znači da vjerojatno uopće nemaš. Ali o filozofiji
možemo poslije. Sada obje imamo posla.” I nakon
toga je otišla.
Seivarden je prikupila moje stvari, sve ih
spakirala te mi pomogla ustati i izaći. Nije progovorila
dok nismo izašle na promenadu. “Dobila si brod.
Makar samo Milost’’
Činilo se da sam spavala neko vrijeme, dovoljno
dugo da krhotine raznobojnog stakla budu počišćene
i da građanke izađu, iako ne u velikom broju. Sve su
izgledale izmučeno i uplašeno.
Razgovarale su tiho i prigušeno pa se sve doimalo
praznim, iako je bilo prolaznica. Okrenula sam se,
pogledala Seivarden i podigla obrvu. “Ti si
kapetanica. Prihvati ponudu ako želiš.”
“Ne.” Zastale smo pokraj klupe, a ona mi je
pomogla da sjednem. “Da sam još kapetanica,
dugovale bi mi povrat plaće. Službeno sam napustila
službu kada sam proglašena mrtvom prije tisuću
godina. Ako želim opet u vojsku, moram početi
iznova. Osim toga...” Oklijevala je, a zatim sjela
pokraj mene. “Osim toga, kad sam izašla iz
hibernacijske kapsule činilo mi se da su me svi
iznevjerili. Radch me iznevjerio. Moj me brod
iznevjerio.” Ja sam se namrštila, a ona je napravila
gestu primirivanja. “Ne, to nije pošteno. Ništa nije
pošteno, tako sam se osjećala. Pa sam iznevjerila i
samu sebe. Ali ti nisi. Ti me nisi iznevjerila.” Nisam
znala što bih rekla na to. Ali činilo se da ona ni ne
očekuje odgovor.
“Katrina milost ne treba kapetanicu”, rekla sam
nakon četiri sekunde tišine. “Možda je i ne želi.”
“Ne možeš odbiti položaj koji ti je dodijeljen.”
“Mogu ako imam dovoljno novca da se sama
uzdržavam.”
Seivarden se namrštila i udahnula kao da se želi
prepirati, ali nakratko nije rekla ništa. Nakon
nekoliko trenutaka tišine, ipak je kazala: “Mogla bi
otići u hram i tražiti bacanje znamenja.”
Pitala sam se je li je to slika pobožne strankinje
koju sam konstruirala uvjerila da sam vjernica ili je
jednostavno bila prevelika Radchanka da ne bi
mislila kako bacanje znamenja može odgovoriti na
sva važna pitanja i usmjeriti me prema ispravnom
djelovanju. Napravila sam malu gestu sumnjičavosti.
“Zaista ne osjećam potrebu za time. Ti možeš otići
ako želiš. Ili baci odmah.” Ako je imala nešto s dvije
različite strane, mogla je to iskoristiti kao znamenje.
“Ako bude glava, prestat ćeš me gnjaviti time i donijet
ćeš mi čaj.”
Kratko se podsmjehnula. A zatim je rekla: “O!” i
zavukla ruku u jaknu. “Skaaiat mi je dala ovo za
tebe.” Skaaiat. A ne “ona Awer”.
 Otvorila je dlan i pokazala mi zlatni disk promjera
dva centimetra. Uz rub je bio utisnut sitni uzorak
lišća koji je uokvirivao ime. AWN ELMING.
“Mislim da ga ipak ne bi htjela bacati”, rekla je
Seivarden. A kad nisam odgovorila, dodala je: “Rekla
je da bi ga ti trebala imati.”
Dok sam još pokušavala pronaći riječi da nešto
kažem, i glas kojim bih ih rekla, oprezno nam je
prišla službenica Osiguranja. Glasom punim
poštovanja rekla mije: “Oprostite, građanko. Postaja
bi htjela razgovarati s vama. Ondje je konzola.”
Pokazala je u stranu.
“Zar nemaš usadke?” pitala je Seivarden.
“Prikrila sam ih. Neke sam onesposobila. Postaja
ih vjerojatno ne može vidjeti.” Nisam znala gdje mi je
ručni komunikator. Vjerojatno negdje u mojoj
prtljazi.
Morala sam ustati i otići do konzole, i stajati dok
razgovaram. “Htjela si razgovarati sa mnom, postajo.
Evo me.” Tjedan odmora koji je Anaander Mianaai
spominjala doimao mi se sve privlačnijim.
“Građanko Breq Mianaai”, rekla je postaja
bezizražajnim glasom. Mianaai. U ruci sam još držala
memorijalnu pločicu poručnice Awn. Pogledala sam
prema Seivarden koja mi je prilazila, noseći moju
prtljagu. “Nije bilo smisla uzrujati te još više”, rekla
je kao da sam je nešto pitala.
Gospodarica Radcha rekla je da ću biti neovisna,
no nisam bila iznenađena kad sam Shvatila da nije
bila iskrena. Ali način koji je odabrala da pogazi svoju
riječ, on me je iznenadio.
 “Građanko Breq Mianaai”, ponovila je postaja
preko konzole, glasom uglađenim i ozbiljnim kao
uvijek, a meni se činilo da je ponavljanje pomalo
zlobno. Moje su sumnje potvrđene kad je postaja
nastavila. “Voljela bih da odeš odavde.”
“Zaista?” Ništa pametnije od toga nije mi palo na
pamet. “Zašto?” Nakon pola sekunde uslijedio je
odgovor. “Osvrni se.” Nisam imala energije poslušati
je pa sam shvatila to kao retoričku figuru.
“Medicinski centar prepun je ranjenih i umirućih
građanki. Mnogi su moji objekti oštećeni. Moje
stanovnice tjeskobne su i prestrašene. Ja sam
tjeskobna i prestrašena. Da ne spominjem
zbunjenost u samoj palači i oko nje. A ti si uzrok
svega toga?’
“Nisam.” Podsjetila sam se da, ma koliko se to
djetinjastim i sitničavim doimalo sada, postaja nije
bila nimalo drukčija od mene nekada, a na neki
način njezin je posao bio mnogo složeniji i važniji od
mojeg, budući da se brinula za stotine tisuća, ako ne
i za milijune građanki. “A moj odlazak neće
promijeniti ništa od toga.”
“Nije me briga”, rekla je postaja mirno.
Nadurenost koju sam primjećivala gotovo je sigurno
bila plod moje mašte. “Savjetujem ti da odeš dok je to
moguće. U skoroj budućnosti moglo bi doći do
poteškoća.”
Postaja mi nije mogla zapovjediti da odem. Strogo
govoreći, nije mi se ni smjela obraćati na taj način,
ako sam zaista bila građanka. “Ne može te natjerati
da odeš”, rekla je Seivarden, poput odjeka mojih
misli.
“Ali može izraziti svoje neodobravanje.” Tiho.
Suptilno. “Radimo to neprestano. Uglavnom nitko ne
primijeti, ali kada osoba posjeti drugi brod ili postaju,
iznenada joj se sve čini mnogo ugodnijim, na
neobjašnjiv način.”
Seivarden jedan trenutak ništa nije rekla, a onda
joj se oteo uzvik: “O!” Sudeći prema zvuku, prisjetila
se svojih dana na Toreninoj pravdi i prelaska na
Nathtasin mač,
Nagnula sam se naprijed i naslonila čelo na zid
pokraj konzole. “Jesi li završila, postajo?”
“Kalrina milost želi razgovarati s tobom.”
Pet sekundi tišine. Uzdahnula sam, znajući da ne
mogu pobijediti u ovoj igri te da je uopće ne bih
trebala igrati. “Razgovarat ću sada s Kabinom milosti,
postajo.”
“Torenina pravdo”, obratila mi se Kalrina milost
preko konzole.
To me je ime iznenadilo i opet su mi krenule suze,
iako sam mislila da ih više nemam. Treptanjem sam
ih uklonila iz očiju. “Ja sam samo Esk Jedan”, rekla
sam. Progutala sam slinu. “Segment Devetnaest.”
“Kapetanica Vel je uhićena”, rekla je Kalrina
milost. “Ne znam hoće li biti reeducirana ili
pogubljena. Moje poručnice također.”
“Žao mi je.”
“Nisi ti kriva. Same su donijele svoje odluke.”
 “Tko onda zapovijeda?” pitala sam. Seivarden je
stajala pokraj mene, bez riječi, s jednom rukom na
mojoj. Htjela sam leći i spavati. Samo to, ništa drugo.
“Prva Amaat Jedan.” Najviše rangirana vojnikinja
u najviše Tangiranoj postrojbi Kalrine milosti.
Zapovjednica postrojbe. Postrojbe posilnih nisu
trebale vođe.
“Ona može biti kapetanica.”
“Ne”, rekla je Kalrina milost. “Bit će dobra
poručnica, ali nije spremna biti kapetanica. da je sve
od sebe, ali previše je to za nju.”
“Kalrina milosti”, rekla sam. “Ako ja mogu biti
kapetanica, zašto ti ne bi mogla biti svoja
kapetanica?”
“To bi bilo smiješno”, odgovorila je Kalrina milost.
Glas joj je bio miran, kao i uvijek, ali meni se doimao
uzrujanim. “Moja posada treba kapetanicu, ali ja
sam ipak samo Milost. Sigurna sam da će ti
gospodarica Radcha dati Mač ako tražiš. Iako nijedna
kapetanica Mača neće biti sretna ako je pošalju na
Milost, no bolje je i to nego uopće ne biti kapetanica.”
“Ne, brode, nije to.”
Seivarden se umiješala, oštrim glasom. “Dosta je,
brode.”
“Ti nisi jedna od mojih časnica”, rekla je Kalrina
milost preko konzole, a njezin glas više nije bio
bezizražajan, barem ne u potpunosti.
“Još nisam”, odgovorila je Seivarden.
Počela sam sumnjati da je sve to dogovoreno, ali
Seivarden ne bi dopustila da stojim nasred
promenade ako ne moram. Barem ne sad. “Brode, ne
mogu biti ono što si izgubio. Nikada to nećeš dobiti
natrag, žao mi je.” Niti sam ja mogla dobiti natrag ono
što sam ja izgubila. “Ne mogu više stajati ovdje.”
“Brode”, rekla je Seivarden strogo. “Tvoja
kapetanica još se oporavlja od ozljeda, a postaja je
tjera da stoji nasred promenade.”
“Poslala sam šatl”, rekla je Kalrina milost nakon
kratke stanke, koja je, pretpostavljala sam, trebala
izraziti što misli o postaji. “Bit će vam udobnije kod
mene, kapetanice.”
“Nisam...” počela sam, ali Kalrina milost već je
prekinula vezu.
“Breq”, rekla je Seivarden, odvlačeći me od zida
na koji sam se naslonila. “Idemo.”
“Kamo?”
“Bit će ti udobnije na brodu. Udobnije nego ovdje.”
Nisam odgovorila, samo sam pustila Seivarden da me
vuče.
“Sav onaj novac neće ti značiti mnogo ako još
vrata bude uništeno, a brodovi zapnu zbog toga i
dotok robe se prekine.” Vidjela sam da se krećemo
prema nizu dizala. “Sve se raspada. To se neće
dogoditi samo ovdje, nego diljem svemira Radcha, zar
ne?” Bilo je tako, ali nisam imala snage razmišljati o
tomu. “Možda misliš da možeš stajati sa strane i
promatrati kako se sve to događa, ali mislim da ne
možeš.”
Ne. Da sam mogla, ne bih bila ovdje. Ni Seivarden
ne bi bila ovdje. Ostavila bih je u snijegu na Niltu ili
uopće ne bih otišla na Nilt.
 Vrata dizala brzo su se zatvorila za nama. Malo
brže nego inače, činilo mi se, iako je to vjerojatno bila
samo moja mašta. Da me postaja požuruje kako bih
što prije otišla. Ali dizalo se nije pomaknulo. “Na
dokove, postajo”, rekla sam, poražena. Zaista više
nisam imala kamo. Za to sam bila stvorena, to sam
bila ja. Čak i ako su diktatoričine tvrdnje bile lažne,
a naposljetku će morati biti, ma kakve njezine
namjere bile trenutačno, ipak je imala pravo. Moji
postupci napravit će neku razliku, makar i malu.
Neku vrstu razlike, možda, za sestru poručnice Awn.
A već sam jednom iznevjerila poručnicu Awn. Teško.
Ne bih to učinila i drugi put.
“Skaaiat će ti dati čaj”, rekla je Seivarden bez
iznenađenja u glasu, kad se dizalo pomaknulo.
Pitala sam se kad sam posljednji put jela. “Mislim
da sam gladna.”
“To je dobar znak”, rekla je Seivarden i čvršće me
uhvatila za ruku kad se dizalo zaustavilo. Vrata su se
otvorila, a pred nama se ukazalo predvorje dokova
ispunjeno kipovima božanstava.
Odabrati cilj, napraviti jedan korak pa sljedeći.
Oduvijek je bilo tako.
 Zahvale

UOBIČAJENO JE REĆI DA JE PISANJE USAMLJENIČKA

UMJETNOST i istina je da se autorica sama mora
izraziti i zapisati riječi. Ipak, toliko se toga događa
prije nego što riječi budu zapisane, a i poslije toga,
kad svojemu djelu pokušavate dati najbolji mogući
oblik.
Ne bih bila autorica kakva jesam bez pomoći
radionice Clarion West i svojih kolegica i kolega
ondje. Neizmjerno mi je značila potpora velikodušnih
prijateljica i prijatelja s iznimnim darom zapažanja.
Charlie Allery, S. Hutson Blount, Carolyn Ives
Gilman, Anna Schwind, Kurt Schwind, Mike
Swirsky, Rachel Swirsky, Dave Thompson i Sarah
Vickers pružili su mi veliku pomoć i ohrabrenje, a ova
knjiga bila bi mnogo lošija da nije bilo njih. (Naravno,
za sve pogreške kriva sam isključivo i jedino ja.)
Također, zahvalnost dugujem knjižari
Pudd’nhead Books iz St. Louisa, knjižnici Sveučilišta
Webster, Okružnoj knjižnici St. Louisa i Udruženju
gradskih knjižnica okruga St. Louis. Knjižnice su
golem i važan resurs i nisam sigurna je li moguće da
ih ikada bude previše.
Isto tako, hvala i mojim predivnim urednicima
Tomu Boumanu i Jenni Hill, čije su obazrive
primjedbe pomogle da ova knjiga bude upravo
ovakva. (Ponavljam, pogreške su isključivo i samo
moje.) Hvala i mojem fantastičnom agentu Sethu
Fishmanu.
 I na kraju - ali ništa manje važno - želim naglasiti
kako nikada ne bih ni počela pisati ovu knjigu da nije
bilo ljubavi i potpore moga supruga Davea i moje
djece Aidana and Gawaina.