SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

Dorotea Mikulić

EKOLOŠI PROBLEMI POVEZANI S MESNOM

INDUSTRIJOM

Individualni rad iz kolegija Ljudska prava

Zagreb, 2022.
 Sadržaj

1. Uvod………………………………………………………………………….1
2. Ekološki problemi povezani s mesnom industrijom………………………….2
2.1. Usporedba razine zagađenja okoliša biljne i mesne industrije………….4
3. Održivost mesne industrije…………………………………………………...5
4. Preporuke za umanjenje negativnih učinaka…………………………….........7
5. Zaključak……………………………………………………………………...9

Literatura………………………………………………………………………...10
1. Uvod

U listopadu 2021. godine Vijeće za ljudska prava UN-a usvojilo je rezoluciju

kojom se po prvi puta na međunarodnoj razini prepoznaje pravo na čist, zdrav
i održiv okoliš kao ljudsko pravo. Navedeno pravo priznaje već preko 80%
država članica UN-a. U RH je pravo na zdrav okoliš zaštićeno Ustavom, u
kojem se u Glavi III. (Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda) u čl. 70
određuje da svatko ima pravo na zdrav život i da država osigurava uvjete za
zdrav okoliš te da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti,
osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša
(Izvješće Pučke pravobraniteljice, 2021.) Različiti su mogući oblici kršenja
navedenog prava, no jedan od njih predstavlja zagađenje okoliša. Postoje
brojne industrije koje doprinose zagađenju okoliša, no jedna od velikih i u
posljednje vrijeme sve češće prepoznatih ističe se mesna industrija. Sektor
mesa jedan je od najvećih zagađivača u prehrambenoj industriji. (Roos i sur.,
2013., prema Đekić, 2015.). Utjecaj proizvodnje mesa na okoliš varira zbog
široke raznolikosti poljoprivrednih praksi koje se primjenjuju diljem svijeta.
Neki od učinaka na okoliš koji se povezuju s proizvodnjom mesa su
onečišćenje korištenjem fosilnih goriva te potrošnjom vode i zemlje (Petrović
i sur., 2015.). Meso je jedan od prehrambenih proizvoda s najvećim utjecajem
na okoliš zbog slabe odnosno gotovo zanemarive učinkovitosti kojom
životinje pretvaraju hranu u meso. Pretpostavlja se da je 75-90% energije
koju stoka potroši potrebno za održavanje tijela ili je izgubljeno u gnojivu i
nusproizvodima kao što su koža i kosti (Roos i sur., 2013., prema Đekić,
2015.). Sektor stočarstva jedan je od najznačajnijih čimbenika hitnih
ekoloških problema. U Europi je potrošnja hrane odgovorna za približno 30%
ukupnih emisija stakleničkih plinova (GHG, eng. Green House Gas). Meso
općenito ima znatno veći ugljični otisak nego biljna hrana. Ovo posebno
vrijedi za govedinu, zbog emisije metana (CH4) iz crijevne fermentacije u
preživača. Ugljični otisak je količina emisije ugljičnog dioksida (CO2)
povezana sa svim aktivnostima osobe ili drugog entiteta (npr. zgrada,
korporacija, država itd.). Uključuje izravne emisije, poput onih koje nastaju
izgaranjem fosilnih goriva u proizvodnji, grijanju i transportu, kao i emisije
 potrebne za proizvodnju električne energije povezane s potrošnjom robe i
usluga“ (Britanica, 2021., prema Fuk, 2021.). Najveći dio efekta staklenika
dolazi od proizvodnje govedine te od procesa probave hrane i životinjskog
otpada. Od proizvodnje govedine dolazi od gubitka ugljičnog dioksida (CO2)
koji apsorbira drveće, trava i drugi biljni pokrivač tijekom cijele godine na
zemljištu gdje se uzgajaju i žanju usjevi za stočnu hranu. Drugi najvažniji je
metan (CH4) koji oslobađa životinjski otpad i same životinje dok probavljaju
hranu (Jorgenson i Birkholz, 2010., prema Petrović i sur., 2015.) Proces
uzgoja govedine i mliječnih proizvoda proizvode najveću količinu metana iz
ljudskih aktivnosti (Lassey, 2007., prema Petrović i sur., 2015.)

Aktualna znanstvena istraživanja proučavaju učinak na okoliš ovisno o tome što

se analizira: proizvod, proces ili sustav. (Đekić, 2015.)

1. Perspektiva temeljena na mesnim proizvodima (proizvodna) - uglavnom

se mjerenja izvode izračunavanjem raznih ekoloških pokazatelja koji se
predstavljaju u odnosu na proizvod, izražen kao funkcionalna cjelina.
2. Perspektiva temeljena na procesu (procesna) - proučavanjem glavnih
aspekata okoliša - povezana je s analizom specifičnih aspekata okoliša
povezanih s osnovnim i pratećim procesima u lancu proizvodnje mesa.
Glavni ekološki aspekti su ispuštanje otpadnih voda i krutog otpada te
potrošnja vode i energije (IPPC, 2006., IFC, 2007., prema Đekić, 2015.)
3. Perspektiva temeljena na sustavima (sustavna) - analizom postojećih
sustava upravljanja okolišem u mesnim industrijama (eng.
Environmental Management System - EMS) kojim se definira i dosljedno
provodi politika zaštite okoliša određene organizacije – od nabave
materijala do zbrinjavanja otpada, raspodjele zadataka, organizacije
procesa, obuke i ponašanja zaposlenika te postupaka za provođenje
politike zaštite okoliša.

2. Ekološki problemi povezani s mesnom industrijom

Kao najznačajniji ekološki problemi ističu se emisije metana, dušikovog oksida

i ugljičnog dioksida od gnojiva, u kombinaciji sa potencijalnim kiseljenjem
 i eutrofikacijom tla te korištenjem prirodnih resursa, ponajviše vode i

energije (Đekić, 2015.) Eutrofikacija se odnosi na starenje vodenih

ekosustava (npr. jezera). U prirodi taj proces traje tisućama godina dok se pod
čovjekovim utjecajem (zbog velikog unošenja hranjiva, npr. umjetnih
gnojiva, ubrzava se proizvodnja organskih tvari te skraćuje na samo nekoliko
godina. U procesu eutrofikacije vodenih sustava intenzivno rastu alge,
smanjuje se količina kisika i postupno izumiru životinjske vrste, a vodeni
ekosustavi (obično jezera) mijenjaju boju u tamnozelenu i smeđu (Hrvatska
enciklopedija, 2021.)

Tri su velika ekološka problema prisutna u procesu proizvodnje mesa, a procesi

su: nabava stočne hrane, prerada stajskog gnojiva i klimatske promjene.
Cijeli opskrbni lanac mesne industrije doprinosi nizu ekoloških problema koji
utječu na klimatske promjene i kvalitetu vode.

1) Nabava stočne hrane - milijuni hektara su preorani za velika, monokulturna

polja namijenjena ishrani stoke. Krčenje šuma za poljoprivredu problem je u
Južnoj Americi, ali Srednji zapad gubi svoje izvorne prerije i travnjake za
uzgoj. Pretvaranjem prirodnih staništa u poljoprivredna polja oslobađa se
onečišćenje ugljikom, što pridonosi drugom problemu;

2) Prerada gnojiva - nova poljoprivredna polja s usjevima tretiraju se otrovnim

kemikalijama i posipaju gnojivima, obično u većim količinama nego što
biljke mogu iskoristiti, ostavljajući sav višak otjecanju u okolne vodene
tokove. Ako se ne raspršuje po poljima, gnojivo se obično skladišti u
otvorenim lagunama koje su osjetljive na prelijevanje tijekom poplava ili
curenja zbog kvarova. Time se u okolni okoliš oslobađaju štetne tvari poput
antibiotika, bakterija, pesticida i teških metala.

3) Klimatske promjene - kako se gnojivo razgrađuje, oslobađa emisije

uključujući metan, amonijak i ugljični dioksid. Osim toga, stoka emitira
metan (podrigivanjem) tijekom probave, a daljnje emisije se oslobađaju
tijekom obrade i transporta životinja (Clean Water Action, 2022.,)
2.1. Usporedba razine zagađenja okoliša biljne i mesne industrije

Iako i hrana biljnog podrijetla dovodi do određene razine zagađenja okoliša te

održanje takvog sustava prehrane također ima pojedine negativne posljedice
na okoliš, ukupne posljedice održanja mesne industrije daleko su veće. Xu i
suradnici (2021.) u svom istraživanju navode nekoliko ključnih rezultata koji
potvrđuju navedeno, a svojim istraživanjem izgradili su bazu podataka koja je
pružila dosljedan profil emisija 171 usjeva i 16 životinjskih proizvoda,
prikupljajući podatke iz više od 200 zemalja. Proizvodnja mesa diljem svijeta
uzrokuje dvostruko veće zagađenje od proizvodnje hrane biljnog podrijetla.
Uzgoj i odstrel životinja za hranu puno je gori za klimu od uzgoja i prerade
voća i povrća za prehranu ljudi. Raniji nalazi također ukazuju na prevelik
utjecaj proizvodnje mesa, posebice govedine, na okoliš. Prehrambeni sektor
povezan s poljoprivredom i korištenjem zemljišta glavna je poveznica emisija
stakleničkih plinova (GHG). Sustav proizvodnje hrane općenito uzrokuje 17,3
milijarde metričkih tona stakleničkih plinova godišnje. Takav sustav odnosi
se na primjerice korištenje poljoprivrednih strojeva, raspršivanje gnojiva i
transporta proizvoda. Ova količina ispuštanja plinova koji potiču klimatsku
krizu, dvostruko je veće od ukupnih emisija u SAD-u. Također, predstavlja
35% svih globalnih emisija.

Nadalje, navode kako globalna emisija stakleničkih plinova iz proizvodnje hrane

iznosi 17.150 ± 1.760 Tg CO2 eq/god, čemu proizvodnja hrane životinjskog
podrijetla, uključujući stočnu hranu, doprinosi 58%, proizvodnja hrane
biljnog porijekla doprinosi 29%, a preostalih 13% iz preostalih namjena
zemljišta kao što su pamuk ili guma. Sama govedina čini četvrtinu emisija
proizvedenih uzgojem i uzgojem hrane. Emisije iz aktivnosti upravljanja
poljoprivrednim zemljištem (38%) i promjena korištenja zemljišta (30%)
najviše doprinose ukupnim emisijama. Riža (12%) i govedina (27%) najveći
su doprinos biljnih i životinjskih proizvoda. Južna i jugoistočna Azija i Južna
Amerika regije su s najvećim emitiranjem emisija temeljenih na proizvodnji.
Proizvodi životinjskog porijekla koji doprinose najvećim emitiranjem emisija
su: govedina, kravlje mlijeko, svinjetina, pileće meso, meso ovaca, meso
 bizona, jaja, mlijeko bizona, kozje meso te konjsko meso. S druge strane,
proizvodi biljnog podrijetla su: riža, pšenica, šećerna trska, kukuruz, manioka
(kasava), krumpir, soja, grah, uljana repica i slačica te naposljetku suncokret
(Xu i sur., 2021.). Vidljivo je kako proizvodnja hrane, neovisno o tome je li
biljnog ili životinjskog porijekla, proizvodi emisije stakleničkih plinova.
Međutim, razlika između razine emisija proizvedenih mesnom i biljnom
industrijom je značajna. Primjerice, da bi se proizveo jedan kilogram pšenice,
emitira se dva i pol kilograma stakleničkih plinova. S druge strane, jedan
kilogram govedine stvara sedamdeset kilograma emisija.

3. Održivost mesne industrije

Osim što ima veće posljedice za okoliš te dovodi do njegova većeg zagađenja,
održanje takve industrije zahtijeva daleko veće resurse. Jedan od resursa
odnosi se na zemljište. Samo životinje koje pasu zahtijevaju mnogo zemlje.
Zemljišta se često krče sječom šuma, a velike površine dodatne zemlje su
također potrebne za uzgoj hrane za stoku. Autori navode podatak kako se
većina cjelokupnog svjetskog zemljišta pod usjevima koristi za prehranu
stoke, a ne ljudi. Osim toga, stoka također proizvodi velike količine metana,
snažnog stakleničkog plina. (Xu i sur., 2021.) Nadalje, rastu potrebe samih
sektora mesne industrije. Primjerice, rastu potrebe sektora stočarstva za
prirodnim resursima (vodom, zemljom, energijom) (de Vries, de Boer, 2010.,
prema Đekić, 2015.) . Isti sektor ima značajan utjecaj na okoliš odnosno na
zrak, vodu i tlo. Utjecaji proizlaze iz različitih emisija u procesima (Lopez-
Ridaura i sur., 2013., prema Đekić, 2015.) te od potrošnje resursa povezanih s
proizvodnjom. Važno je napomenuti i da ulaganja resursa u mesnu industriju
ne dovode samo do njegova održanja, već i do povećanja negativnih
posljedica koje proizlaze iz takve industrije. Sam podatak da se povećava
proizvodnja mesa, upućuje na povećanje negativnih posljedica, čija veličina
djelomično ovisi i o količini ulaganja u industriju. Xu i suradnici (2021.) tako
navode kako je za veću proizvodnju mesa potrebno više hrane za životinje,
što stvara još emisija. U novije vrijeme za prehranu životinja koristi se
biomasa. Međutim, i za hranjenje životinja potrebna je veća količina biomase
kako bi se dobila ista količina kalorija. Tijekom prošlog stoljeća, globalno
stanovništvo se učetverostručilo. Demografski rast i povezani gospodarski
rast povećali su globalnu potražnju za hranom i uzrokovali promjene u
prehrani, kao što je konzumiranje više proizvoda životinjskog podrijetla.
Prema podacima Organizacije za poljoprivredu i hranu Ujedinjenih naroda
(2017.), 1961. godine ukupna proizvodnja mesa iznosila je 73,74 milijuna
tona, pri čemu se udvostručila 20 godina kasnije na 138,63 milijuna tona.
Podaci pokazuju da je proizvodnja mesa u zadnjih 60 godina stabilno rasla te
niti u jedom trenutku ne dolazi do pada. 2020. godine ukupna proizvodnja
mesa iznosila je 342,46 milijuna tona. Važno je napomenuti da se podaci
istraživanja koje su proveli Xu i suradnici (2021.) te podaci Organizacije UN-
a za hranu i poljoprivredu razlikuju u pogledu emisija koje dolazi od
proizvodnje mesa i mliječnih proizvoda, pri čemu Organizacija UN-a
procjenjuje kako otprilike 14% svih emisija dolazi od proizvodnje mesa i
mliječnih proizvoda. Potrošnja mesa, mliječnih proizvoda i jaja raste diljem
svijeta (Allievi, Vinnari i Luukakanen, 2015., prema Petrović i sur., 2015.) , a
to će pogoršati utjecaj na okoliš povezan sa stočarskom proizvodnjom.
(Steinfeld i sur., 2006., prema Petrović i sur., 2015.) Osim toga, industrijske
zemlje troše sve veće količine mesa, gotovo dvostruko nego u zemljama u
razvoju. Svjetska proizvodnja govedine raste po stopi od oko 1 posto
godišnje, dijelom zbog rasta stanovništva, ali također zbog veće potražnje po
stanovniku u mnogim zemljama (Petrović i sur., 2015.). Xu i suradnici
(2021.) ističu važnost temeljitog preispitivanja prehrambenih navika i
poljoprivredne prakse ukoliko se žele izbjeći daljnje klimatske promjene kao i
opasno globalno zagrijavanje, uzevši u obzir podatak da se proizvodnja mesa
sada proširila do te mjere da na svakog čovjeka na svijetu dolaze tri kokoši. U
skladu s time, Ujedinjeni narodi predviđaju da će se proizvodnja hrane iz
biljaka i životinja morati povećati za 70% do 2050. u usporedbi s 2009. kako
bi se zadovoljila sve veća potražnja za hranom. „Posljedično će doći do
širenja prehrambenih podsektora uključujući uzgoj usjeva i stočarsku
proizvodnju, kao i prijevoz i preradu proizvoda, materijala (gnojiva i
pesticidi), te navodnjavanje. Povećana proizvodnja hrane može ubrzati
 promjene u korištenju zemljišta za poljoprivredu, što će rezultirati većim
emisijama stakleničkih plinova (GHG), smanjenim izdvajanjem ugljika i
daljnjim klimatskim promjenama.“ (Xu i sur., 2021. Navedeni argumenti
ukazuju na potrebu ulaganja u održiviji sustav prehrane, s naglaskom, koliko
je moguće, na njegovu kvalitetu.

4. Preporuke za umanjenje negativnih učinaka

Iz prethodno navedenih podataka vidljivo je kako negativni učinci za okoliš

povezani sa proizvodnjom mesa imaju različite izvore. Prema tome, različiti
su i načini njihova umanjenja. Primjerice, ukoliko se radi o klimatskim
promjenama, strategije njihova ublažavanja temelje se na procjeni svih
glavnih emisija stakleničkih plinova (npr. ugljični dioksid, metan i dušikov (I)
oksid) iz proizvodnja i potrošnja ukupne i pojedinačne hrane biljnog i
životinjskog podrijetla koja pokriva sve podsektore povezane s hranom, kao
što su promjene u korištenju zemljišta i aktivnosti na poljoprivrednom
zemljištu na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini (Xu i sur., 2021.).
Ukoliko se radi o održivosti mesne industrije te njene budućnosti, Yorka i
Gossard (2004., prema Petrović i sur., 2015.) najvažniji je pregled
prehrambenog sustava. Kako bi se omogućio razvoj održivog sustava
proizvodnje i distribucije hrane, važno je razumijevanje čimbenika koji utječu
na konzumaciju mesa i ribe.

Clean Water Action (2022.) predlaže provođenje politika od dvije strane

uključene u proizvodnju hrane poljoprivredom, odnosno od strane
proizvođača i potrošača. Strana proizvođača odnosi se na korporativnu
poljoprivredu te bi se trebale provoditi politike potrebne za održivi lanac
opskrbe. S druge strane, potrebno je utjecati na kupce (trgovine mješovitom
robom, restorane i posluge s hranom) kako bi provodili politike unutar
vlastitih opskrbnih lanaca s ciljem nabavljanja samo održivih proizvoda. Ista
organizacija navodi moguće načine promjene lanca opskrbe koji bi doprinijeli
održivosti mesne industrije, uzimajući u obzir tri glavna ekološka problema
koji proizlaze iz nje (nabava stočne hrane, prerada gnojiva, klimatske
promjene).
Održivi izvori stočne hrane

1. Uzgoj svog mesa na hrani od dobavljača koji provjereno provode prakse

za sprječavanje onečišćenja otpadnim vodama iz poljoprivrede, erozije tla
i čišćenja prirodnog ekosustava u cijelom opskrbnom lancu.
2. Uključivanje u plan optimizacije hranjivih tvari kako bi se spriječila
prekomjerna primjena gnojiva
3. Provedba pokrovnih usjeva i konzervirajuće obrade tla kako bi se zaštitilo
zdravlje tla i smanjilo otjecanje
4. Politika protiv čišćenja prirodnih ekosustava
5. Uključivanje i podrška različitim plodoredima za poboljšanje zdravlja tla
Odgovorno gospodarenje gnojem

1. Osigurati centralizirane pogone za preradu stvorenog gnojiva

2. Politika protiv postavljanja novih ili proširenja CAFO-ova (eng.
Concentrated Animal Feeding Operation) u slivovima koji su već
klasificirani kao "oštećeni" zbog onečišćenja hranjivim tvarima

Smanjenje emisija stakleničkih plinova

1. Vremenski ograničeni ciljevi za smanjenje emisija u cijelom opskrbnom

lancu
2. Zahtijevati od dobavljača mesa da smanje emisije izravnih i ugovorenih
dobavljača, kao i proizvodnju stočne hrane

Petrović i suradnici (2015.) navode nekoliko pozitivnih učinaka koje bi mogle

proizvesti promjene u ljudskoj prehrani, kao što je smanjena proizvodnja
stoke i stajskog gnoja, manja potražnja za hranom, a to bi rezultiralo nižim
emisijama dušika i stakleničkih plinova te oslobađanje poljoprivrednog
staništa (Seinfeld i sur., 2006.). Isti autori navode dva koncepta koja mogu
doprinijeti smanjenu negativnih posljedica. Kao zdravija i učinkovitija
alternativa konvencionalnom mesu počinje se razvijati kultivirano meso, čiji
su ukupni utjecaji proizvodnje na okoliš znatno niži od utjecaja
konvencionalno proizvedenog mesa (Tuomisto i Joost, 2011.). Takva vrsta
mesa proizvedena je in vitro tehnikama inženjeringa tkiva. Učinkovitost se
 očituje u manjoj potrošnji energije, nižim emisijama stakleničkih plinova,
manjom upotrebom zemljišta i nižoj potrošnji vode (Westhoek i sur., 2014.)
Drugi koncept odnosi se na eko-učinkovitost je koncept koji prihvaćaju.
Njegovi su ciljevi učinkovitije korištenje resursa i smanjenje otpada, uz
smanjeno opterećenje okoliša i smanjene troškove za resurse i gospodarenje
otpadom (Pagan i Brasad, 2007., MLA – Meat and Livestock Australia Ltd,
2022.)

5. Zaključak

Jedan od sve češće prepoznatih zagađivača okoliša je mesna industrija, pri čemu
je meso jedan od prehrambenih proizvoda s najvećim utjecajem na okoliš
zbog slabe učinkovitosti kojom životinje pretvaraju hranu u meso (Roos i
sur., 2013., prema Đekić i sur., 2015.), znatno većeg ugljičnog otiska od
biljne hrane (Petrović i sur., 2015.), efekta staklenika koji u najvećem dijelu
dolazi od proizvodnje godine te od procesa probave hrane i životinjskog
otpada (Jorgensen i Brikholz, 2010., prema Petrović i sur., 2015.).
Najznačajniji ekološki problemi industrijom odnose se na emisije metana,
dušikovog oksida, potencijalno kiseljenje i eutrofikacija tla, korištenje
prirodnih resursa. Najštetniji procesi u procesu proizvodnje mesa uključuju
nabava stočne hrane, prerada gnojiva te klimatske promjene koje proizlaze iz
procesa razgradnje gnojiva i probave hrane, kao i obrade i transporta životinja
(Clean Water Action, 2022.). U usporedbi s proizvodnjom hrane biljnog
podrijetla, proizvodnja mesa uzrokuje dvostruko veće zagađenje od
proizvodnje hrane te je uzgoj i odstrel životinja za hranu puno gori za klimu
od uzgoja i prerade voća i povrća za prehranu ljudi (Xu i sur., 2021.). Važna
značajka je i slaba održivost mesne industrije zbog rastućih zahtjeva za
resursima potrebnim održanju industrije, povećanja brojnosti stanovništva te
potrošnje, mliječnih proizvoda i jaja (Allievi, Vinnari i Luukakanen, 2015.,
prema Petrović i sur., 2015.). Postoje različiti načini ublažavanja negativnih
posljedica mesne industrije na okoliš, primjerice provođenjem politika za
održivije lance opskrbe i održivije proizvode od strane proizvođača i
potrošača (Clean Water Action, 2021.), povećanjem proizvodnje kultiviranog
mesa (Tuomisto i Joost, 2011., prema Petrović i sur., 2015.) ili putem
koncepta eko-učinkovitosti (Pagan i Brasad, 2007., MLA – Meat and
Livestock Australia Ltd, 2022., prema Petrović i sur., 2015.). Iako su
argumenti i podaci navedeni u ovom radu usmjereni prema negativnim
učincima mesne industrije, cilj samog pisanog rada bio temeljit ali i u
dovoljnoj mjeri sažet prikaz različitih načina zagađenja okoliša povezanih s
mesnom industrijom, radi dobivanja boljeg uvida u moguće načine smanjenja
spomenutih učinaka. Međutim, kako bi se postigla promjena na globalnim
razmjerima, potrebno je započeti ju na manjim razinama, od svake osobe koja
je voljna doprinijeti u tom aspektu pojedinačno. Prije svega, potrebno je
osvještavanje o načinima na koje osobe mogu vlastitim prehrambenim
navikama, ukoliko su voljne, doprinijeti boljoj održivosti prehrambene
industrije općenito, uključujući i biljnu i mesnu industriju. Pri tome je važno
upravo spomenuto osvještavanje i informiranje ljudi, a u nijednom slučaju
prisila, uzimajući u obzir da je veća vjerojatnost mijenjanja prehrambenih
navika na temelju vlastitih motiva, u smjeru zaštite i održavanja vlastitog
zdravlja te zdravlja okoliša koji su nerazdvojivo povezani.
Literatura

Hannah Ritchie, Pablo Rosado & Max Roser (2017). Meat and Dairy Production.
Posjećeno 2.1.2023. na mrežnoj stranici Our World in Data:
https://ourworldindata.org/meat-production

Clean Water Action (2022). The Meat Industry: Evironmental Issues and
Solutions. Posjećeno 2.1.2023. na mrežnoj stranici Clean Water Action:
https://cleanwater.org/meat-industry-environmental-issues-solutions

Đekić, I. (2015). Environmental impact of meat industry – current status and

future perspectives. Procedia Food Science, 5, 61-64.

Fuk, B. (2021). Ugljični otisak. Sigurnost, 63 (4) 443 – 447.

Hrvatska enciklopedija (2021). Eutrofikacija. Leksikografski zavod Miroslav

Krleža.. Posjećeno 2. 1. 2023. na mrežnoj stranici Hrvatske enciklopedije:
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18675.

Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2021. (2021.) Analiza i ocjena stanja zaštite

ljudskih prava i jednakosti. Posjećeno 26.12.2022. na mrežnoj stranici
Ombudsman: https://www.ombudsman.hr/hr/pravo-na-zdrav-zivot-i-zdrav-
okolis-pravo-na/

Petrović, Z., Đorđević, V., Miličević, D., Nastasijević, I. & Parunović, N. (2015).
Meat production and consumption: Environmental consequences. Procedia
Food Science, 5, 235-238.

Xu, X., Sharma, P., Shu, S. ,Lin, T., Ciais, P., Tubiello, F.N., Smith, P.,
Campbell, N. & Jain, A.K. (2021). Global Greenhouse Gas Emissions from
Plant and Animal-Based Food. Nature Food, 2, 724-732.