KRIVIČNA ODGOVOROST

ZDRAVSTVENIH
RADNIKA
o Primum non nocere (prije svega ne naškoditi) i primum utilis esse
(prije svega biti od koristi) su osnovni principi medicinske etike i
deontologije i predstavljaju maksime koje sadrže skoro svi ljekarski
kodeksi, a korijene imaju još u Hipokratovoj zakletvi.

o Ciljevi ljekarskog poziva su prije svega prevencija bolesti,

održavanje kvalitete života, sprečavanje iznenadne smrti, poboljšanje
funkcionalnog statusa ili održavanje izmijenjenog stanja organizma,
sprečavanje nanošenja štete pacijentu tokom liječenja, te pomoć na
samrti.

o Ljekarska greška nastaje usljed odstupanja od osnovnih principa

medicinske nauke i važećih profesionalnih pravila, jer pogrešno je
postupati suprotno od standarda razumnog liječenja i važeće prakse i
dovoditi do situacije koju bi bilo moguće pravilnim postupanjem
spriječiti.
• Krivično-pravni aspekti odgovornosti ljekara danas su posebno aktuelni s
obzirom na napredak medicinske nauke, broj i vrstu složenih i
sofisticiranih medicinskih intervencija. Nema nikakve dvojbe da ljekar
ukoliko ne postupa prema pravilima svoje profesije, može prouzrokovati
fatalne posljedice za pojedinca.

• Stavovi izraženi u Kodeksima medicinske etike i deontologije daju

odgovore na neka krivičnopravna pitanja u vezi odgovornosti ljekara. Pri
tome se uvijek moraju imati u vidu humane odrednice te profesije i sva
težina poziva koji je posvećen zaštiti pojedinca. Govoreći o ovoj,
specifičnoj, vrsti krivičnih djela, posebno treba naglasiti kako postupke
ljekara treba pozorno procjenjivati i kroz deontološki aspekt,
sagledavajući sve relevantne okolnosti pod kojim je neka medicinska
intervencija preduzeta.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine reguliše četiri krivična djela
koja nazivamo i specijalna krivična djela, tzv. delicta propria, odnosno
njihov učinilac može biti samo doktor medicine, doktor stomatologije i drugi
zdravstveni radnik. To su:
• nesavjesno liječenje (član 229.)
• samovoljno liječenje (član 230.)
• nedozvoljeno presađivanje dijelova ljudskog tijela (član 231.)
• nepružanje medicinske pomoći (član 232.)

Analizom zakonskih propisa moguće je odrediti i objasniti ko i pod kojim

uslovima može biti učinilac istih, međutim u teoriji i praksi se ipak javlja
problem, a tiče se pojmovnog određenja prelaska postupanja ljekara iz
oblasti spašavanja u oblast ugrožavanja zdravlja i života pacijenta, odnosno
ulaska takvog postupanja u sferu krivičnog prava.
• Medicinska intervencija, ukoliko je izvršena od strane doktora medicine i u
skladu sa pravilima medicinske struke i nauke, a u svrhu liječenja i naravno
uz dobrovoljni pristanak pacijenta, ne ulazi u domen kriminalnog
ponašanja. Međutim, ukoliko nedostaje neki od elemenata, onda takav
zahvat može imati i krivičnopravne posljedice za doktora koji ga vrši.
• Ljekar nije odgovoran za neuspjeh u liječenju ukoliko je postupao po
pravilima struke.
• U vezi utvrđivanja radnje učinjenja krivičnog djela nesavjesnog liječenja,
pravna teorija postavlja i pitanje dozvoljenosti i opravdanosti primjene još
neprovjerenog ili nedovoljno provjerenog načina ili sredstva liječenja.
Zahtjev da ljekar mora svoju dužnost obavljati de lege artis pretpostavlja
upotrebu takvog načina i sredstva liječenja koji su, na propisan način,
naučno ispitani i verificirani kao korisni za liječenje određene bolesti.
• Da bi ljekar odgovarao za štetu koju je pacijent pretrpio usljed nesavjesnog
liječenja, neophodno je utvrditi uzročnu vezu kao jedan od stalnih uslova
odgovornosti. Riječ je o procjeni da li je narušeno stanje pacijentovog
zdravlja uzrokovano radnjama koje nisu u skladu sa medicinskim standardom
odnosno nesavjesnim liječenjem, a ne prirodnim ishodom bolesti. Pitanje
uzročne veze jedno je od centralnih i najtežih pitanja odgovornosti ljekara.

• Uzročna veza između ljekarske greške i štete mora biti neprekinuta. Do

prekida uzročne veze dolazi uglavnom kada treće lice svojom radnjom,
napravi ljekarsku grešku.
 Jedan od najvećih i najbitnijih problema u krivici jeste razgraničenje
eventualnog umišljaja od svjesnog nehata. Element svijesti je isti, dok
postoji razlika u elementu volje.

 Učinilac kod eventualnog umišljaja pristaje da učini krivično djelo, a kod

svjesnog nehata on ne želi nastupanje posljedice, odnosno ne pristaje na
krivično djelo.

 Kod određivanja pojma pristajanja, i danas je aktuelna Frankova metoda

(npr. da li bi učinilac podmetnuo požar u stambenoj zgradi da je znao da će
time prouzrokovati smrt lica koje se nalazilo u zgradi), ako se od toga
uzdrži, onda je tu riječ o svjesnom nehatu, a ako ne, onda je riječ o
eventualnom umišljaju.
o Uobičajena procedura je da se krivično djelo prijavi nadležnoj policijskoj upravi, koja
je dužna u roku utvrđenim zakonom obavijestiti tužioca, kako bi bile preduzete radnje
s ciljem dokumentovanja navedenih krivičnih djela.

o Kad postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo, tužilac donosi naredbu o
sprovođenju istrage, protiv osumnjičenog. U okviru sprovođenja istrage, tužilac
ispituje osumnjičenog, saslušava svjedoke, naređuje vještačenja i preduzima druge
radnje.

o Kad tužilac utvrdi da postoji dovoljno osnovane sumnje da je počinjeno krivično

djelo, podiže optužnicu. Kod dokazivanja krivičnih djela najbitnija su medicinska
vještačenja. Često je vrlo teško pronaći vještaka koji je objektivan i nepristrasan, jer
se u konkretnim slučajevima obično radi o kolegama, koji čak rade u istim ustanova, a
i da ne rade, postoji ljekarska solidarnost.
o Kako se vještačenja najčešće obavljaju u krivičnim predmetima, potrebno je i
da sam vještak poznaje osnove krivičnog prava i odredbe krivičnog zakona,
kako bi razumio šta se od njega traži. Bitno je napomenuti da vještak ne može
biti ljekar koji je liječio pacijenta. Vještaku treba postavljati medicinska, a ne
pravna pitanja, to jeste samo ona pitanja koja su njemu razumljiva, prihvatljiva,
konkretna, kratka i jasna.

o Konkretno, medicinska pitanja koja se mogu upućivati medicinskom vještaku

mogu glasiti:
o 1. Da li su iscrpljene sve dijagnostičke mjere koje su tuženom ljekaru stajale na
raspolaganju, posebno da li su potrebni rendgenski snimci načinjeni u
dovoljnom broju, različitim položajima pacijenta i sa zadovoljavajućim
kvalitetom?
o 2. Da li je postavljena dijagnoza bila tačna, blizu istine ili je u svakom slučaju
bila osnovana?
3. Da li su važni simptomi bolesti predviđeni ili pogrešno shvaćeni?
4. Da li je trebalo misliti i na mogućnost nekog drugog oboljenja?
5. Da li je primijenjena metoda liječenja ili operacije uopšte uobičajena,
savremena i sa najmanjim rizikom ?
6. Da li je njena neophodnost s pravom potvrđena i koje bi druge metode
došle u obzir?
7. Da li je primijenjena terapija kao „izabrana metoda“ apsolutno
prihvatljiva? (Vještak ne smije vlastite metode naprosto apsolutizirati i
smatrati ih jedino ispravnim.)
8. Gdje je primijenjena metoda liječenja, opisana u medicinskoj literaturi?
9. Sa kojim je stepenom vjerovatnoće nastupanja mogućih komplikacija
trebalo računati i da li je tuženi ljekar određenom varijatnom liječenja
povećao rizik?
10. Da li je tuženom ljekaru stajao na raspolaganju manje opasan postupak
liječenja sa jednakim šansama za uspjeh?
11. Na koje kontraindikacije je trebao paziti i da li slika bolesti ili zdravstveni
karton sadrže ukazivanje na neke kontraindikacije ili podataka o tome nema?
12. Kako se objašnjava neuspjeh zahtjeva ili štete po pacijentovo zdravlje i da
li se moglo to izbjeći, naknadno otkloniti ili umanjiti?
• Najbolji način prevencije ljekarskih grešaka može se postići
odgovarajućom standardizacijom postupaka i usvajanjem protokola rada
kako na državnom tako i na kantonalnom nivou. U Bosni i Hercegovini
ne postoje protokoli liječenja koji obavezuju zdravstvene radnike da
rade po istim procedurama, već postoje samo vodiči dobre prakse koji
se preporučuju za određivanje terapije i liječenja pacijenta.

• Neophodno je usvojiti obavezujuće procedure i protokole, jer bi se tek

tada znalo da li je neko od ljekara ili zdravstvenih radnika prekršio
pravila liječenja i počinio krivično djelo nesavjesnog liječenja.
HVALA NA PAŽNJI !