‫الزواج ابلكتابية‬

‫‪MJEŠOVITI BRAK‬‬
termini

■ Pojam mješoviti brak, kojim se u zapadnoj pravnoj nauci određuje brak između muškarca i žene
pripadnika različitih vjeroispovijesti, nije poznat u klasičnoj šerijatskopravnoj terminologiji. Od samog
početka razvoja islamske pravne misli u šerijatskopravnoj nauci udomaćene su opisne sintagme koje
odražavaju bit islamskog pogleda na mješoviti brak. Riječ je o sintagmama: ez-zewadž bi gajri'l-
muslimeti (‫مسلمة‬33‫غير لا‬
333‫ج ب‬3‫زوا‬33‫) لا‬, tj. brak sa nemuslimankom i ez-zevadž bi'l-kitabijjeti (‫كتابية‬333‫ب‬
33‫لا‬ ‫ج‬3‫زوا‬33‫) لا‬, tj.
brak sa sljedbenicom Knjige. U literaturi su moguće različite jezičke varijacije ovih sintagmi, tako da se
koristi izraz nikah umjesto zevadž, ili da se precizira da su sljedbenice Knjige kršćanke ili Jevrejke i sl.
Međutim, analizom ovih sintagmi jasno se da utvrditi da su islamski pravnici vrlo uspješno odgovorili
zahtjevu da se definirana sadržina jasno izražava pojmom koji je obuhvata, jer ove sintagme izražavaju
bit islamskog učenja o pitanju mješovitih brakova. Za razliku od ovoga, u savremenom arapskom jeziku,
pod utjecajem zapadne pravne misli, javlja se novi izraz ez-zevadžu'l-muhtelit (‫مختلط‬33‫) لا‬, koji je ekvivalent
u jezičkom ali i u terminološkom značenju pojma mješovitog braka. Kod nas je odomaćen izraz
mješoviti brak, pa ćemo ga i mi u nastavku radnje koristiti, samo zbog njegove odomaćenosti u našem
jeziku, ali i u dosadašnjoj šerijatskopravnoj nauci i praksi kod nas.
Načelna dopuštenost sklapanja mješovitih
brakova u islamu
■ Islamsko pravo poznaje samo brak u kojem su:
1. oba supružnika muslimani,
2. muž je musliman a žena pripadnica jedne od objavljenih vjera.
■ U trenutku sklapanja braka muž u islamskom braku mora biti musliman, dok supruga može biti muslimanka ili kršćanka, odnosno jevrejka. Šerijatski brak
ne može se sklopiti ukoliko je supruga pripadnica neke druge osim nabrojanih religija. Ova je smetnja otklonjiva jedino ako bi mlada prešla na islam ili na
jednu od priznatih religija. Među šerijatskim pravnicima svih generacija postoji konsenzus o zabrani sklapanja braka muslimana sa ženom
nemuslimankom, tj. politeistkinjom (mušrikah). „I ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja vjernica bolja od
mnogoboškinje, makar vam se sviđala.“ Al-Baqarah, 211.
■ Privremene bračne smetnje jesu takve smetnje koje su s protokom vremena ili upotrebom određenih pravnih lijekova otklonjive, pa se takav brak usljed
novih okolnosti među licima kod kojih su postojale te smetnje može sklopiti. U privremene bračne smetnje pravnici ubrajaju:
a) ukoliko je žena razvedena putem repudijacije (talak) tri puta;
b) bračnost žene, koja može biti udata žena, tj. u braku, ili razvedena, ali je u periodu poslijebračnog pričeka, kada je zabranjeno sklapanje novog braka dok
ne prođe iddet;
c) ukoliko se radi o politeistkinji;
d) spojiti u braku u isto vrijeme dvije sestre ili bliske rodice;
e) u poligamnom braku ženiti petu suprugu, jer je gornji limit biti u braku s četiri žene.
Akademija islamskog prava

■ Akademija islamskog prava pri Islamskoj svjetskoj ligi (Rabita) sa sjedištem u Meki na
prvom zasjedanju održanom 10-17. šabana 1398. po H. raspravljala i donijela rezolucije
o statusu sljedbi babija, behaija, kadijanija i ahmedija, čija je ekspanzija, posebno na
Zapad, bila u punom jeku u to vrijeme, ali i o masonima i komunistima, čija
ekspanzija je, s druge strane, bila u isto vrijeme jaka u muslimanskim i arapskim
zemljama. U ovim se rezolucijama ističe da su svojim učenjem i praksom izašli izvan
okvira islamskog pravovjerja, bez obzira što se izdaju kao islamske sljedbe, poput
kadijanija i ahmedija. Ovo također važi i kad je riječ o neislamskim ideološkim,
političkim pokretima i učenjima poput masonstva i komunizma, koji su se u propagandi
muslimanima predstavljali veoma prihvatljivim, a oni ustvari, javno i tajno rade protiv
vjere općenito, a pogotovo protiv islama. Qararāt al-Magma`a al-fiqhiyy al-islāmiyyi,
Rābita al-‛ālam al-islāmi, Mekka, 1985, str. 30-42.
Dopuštenost sklapanja braka s kitabijkom
َ َ‫ات ِم َن اذَّل ِ َين ُأوتُوا ْال ِكت‬
■ ْ ‫اب ِم ْن قَ ْب ِلمُك‬ ُ َ‫ات َوالْ ُم ْح َصن‬ ِ َ‫ات ِم َن الْ ُم ْؤ ِمن‬ َ َ‫ات ۖ َو َط َعا ُم اذَّل ِ َين ُأوتُوا ْال ِكت‬
ُ َ‫اب ِح ٌّل لَمُك ْ َو َط َعا ُممُك ْ ِح ٌّل لَه ُْم ۖ َوالْ ُم ْح َصن‬ ُ ‫الْ َي ْو َم ُأ ِح َّل لَمُك ُ ا َّلط ِ ّي َب‬
‫َذا آتَيْ ُت ُموه َُّن ُأ ُج َوره َُّن ُم ْح ِص ِن َني غَرْي َ ُم َسا ِف ِح َني َواَل ُمتَّ ِخ ِذي َأخْدَ ٍان ۗ َو َم ْن يَ ْك ُف ْر اِب مي َ ِان فَ َق ْد َح ِبطَ مَع َ هُل ُ َوه َُو يِف اآْل ِخ َر ِة ِم َن الْ َخارِس ِ َين‬
‫ِإْل‬ ‫ِإ‬
■ „Od sada su vam dozvoljena lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data, i vaša su jela njima
dozvoljena; i čestite vjernice su vama dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove
njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne s njima blud da činite i da ih za prilježnice uzimate. A onaj ko otpadne od
prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati.“ Al-Mā‛idah, 5.
■ jedan dio ashaba i islamskih učenjaka stoji na stanovištu da je brak s kitabijkom kategorički zabranjen (al-harām). U prvom
redu, ovi autori pozivaju se na stav Abdullaha ibn Omera, koji je smatrao zabranjenim ovu vrste ženidbe pozivajući se na
kur'anski ajet o politeistima (mušricima). „I ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice.“ Ovo je ajet u kojem je
Ibn Omer shvatao da pojam mušrici ima općenito značenje i da u njega ulaze i sljedbenici Knjige. U Buharijevoj zbirci stoji
da je Abdullah ibn Omer svoj stav o zabrani mješovitog braka nakon proučenog ajeta obrazložio riječima: „Ja ne poznajem
većeg širka (pripisivanja sudruga Bogu) od toga da se kaže da je Isa Gospodar Bog, jer je on jedan od Allahovih robova.“
■ Većina uleme ne slaže se s tumačenjem Ibn Omera. Prvo, zato što su citirani ajet, kao i ajet: „U braku mnogoboškinje ne
zadržavajte“ ranije objavljeni u odnosu na 5. ajet iz sure El-Maida. No, značajniji argument jeste činjenica da sam Kur'an
posebno izdvaja sljedbenike Knjige u odnosu na politeiste. Ako su oni jedno, kako to smatra Ibn Omer, zašto ih onda Kur'an
izdvaja i pojedinačno nabraja u istim ajetima? Primjera radi: „Oni koji ne vjeruju među sljedbenicima Knjige i
mnogobožcima bit će...“ „Neće se nevjernici među sljedbenicima Knjige i mnogobožcima podvojiti sve dok im ne dođe
dokaz jasni.“
Pravno vrednovanje mješovitog braka
■ Ženidba muslimana kitabijkom jeste načelno dopuštena, kako je to rečeno u 5. ajetu sure El-Maida.
Dopuštenost braka muslimana s kitabijkom islamski pravnici klasificiraju u kategoriju mekruha (al-makrūh),
tj. pokuđenog djela, a zavisno od okolnosti i procjene može biti okarakterisano kao djelo kategoričke zabrane, tj.
haram. Ovi pravnici koriste se metodom utvrđivanja vremena objave predmetnih ajeta, jer je očito da posljednji
objavljeni ajet derogira prethodni ili mu daje novo značenje. Istaknuti hanefijski pravnik Ibn Abidin pozvao se u
svojoj Glosi na praksu prve generacije muslimana prema kojoj je u toku osvajanja Meke, 10. godine po Hidžri,
bilo dopušteno da se muslimani žene kitabijkama. Ako je dopuštenost sklapanja braka bila na snazi 10. godine
po Hidžri, onda je ajet koji govori o dopuštenosti sklapanja ovoga braka i posljednji objavljeni u odnosu na
predmetne ajete.
■ Ako se iznese stav da je takav brak dopušten, a ne zabranjen, u koju od kategorija pravne norme ga svrstati?
Hanefijski su se pravnici u cilju adekvatne pravne klasifikacije mješovitog braka opet pozvali, između ostalog,
na praksu prve generacije muslimana, kao na ljude koji su direktno učili od Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.,
i živjeli u vremenu objave Kur'ana. Ibn Abidin argumentira svoj stav historijskim činjenicama, kao npr, da su
ashabi u vrijeme oslobađanja Meke izbjegavali ženidbu sa kitabijkama, iako im je bila dopuštena, i da, recimo,
nisu jeli meso životinja koje su kitabije zaklali, osim u prijekoj potrebi. Ibn Abidin ukazuje na ovu nijansiranost
koju treba uvažiti, jer su neka djela iako u osnovi dopuštena izbjegavana da se čine iz nekih razloga. Prema
njemu, iako je sklapanje braka sa kitabijkom dopušteno preče ga je izbjegavati, pa se takav brak klasificira u
kategoriju blaže pokuđenog djela (al-makrūh al-tanzīhi). Ibn 'Abidīn, Rad al-muktār, str. 289.
h. Omerov stav
■ Jedan od najranijih i u literaturi najčešće navođenih primjera koji se koristi kao argument za
negativan stav prema ovom braku vezan je za halifu Omera, koji je zabranio ženidbu
muslimana kitabijkom. Dopuštenost sklapanja braka muslimana sa sljedbenicom Knjige
Omer je razumio kao načelnu i uvjetovanu, tj. u kontekstu okolnosti koje se trebaju razmotriti
za donošenje konačne norme. Kad je Omer, kao halifa, čuo da se čuveni ashab Huzejfe el-
Jemani oženio Jevrejkom, uputio mu je pismo u kojem je od njega tražio da se od nje razvede.
Na Huzejfin upit da li je zabranjen ovaj brak, Omer mu je odgovorio da je to iz razloga što je
on ugledni ashab, te se za njim povode drugi muslimani, pa će ovi izabrati kitabijke zbog
njihove ljepote i time zapostaviti vjernice muslimanke. Prema Omeru, to bi bio povod za
širenje nemorala među muslimankama.
■ U drugom predanju veli se da je rekao: „Bojim se da među njima ne izaberete njihove
nemoralne žene.“
■ Zabilježeni su i drugi slučajevi ženidbe ashaba ženama kitabijkama, tako da Huzejfin brak
nije bio usamljen slučaj. Halifin zahtjev odnosio se i na ostale ashabe koji su se oženili
nemuslimankama.
Odgoj djece
■ Jedan od čestih razloga tretiranja mješovitog braka pokuđenim jeste i zbog odgoja djece. U
temeljne zadatke bračnog para, prema islamskom učenju, spada i to da supružnici svoju djecu
pouče i odgajaju kao muslimane. I u mješovitom braku je obaveza odgoja djece u vjeri
njihova oca muslimana. Ako se sagleda islamsko učenje u cjelini, onda se može kazati da
islam štiti monoteizam. Naime, šerijatski pravnici istakli su pravilo da su djeca iz braka
muslimana sa kitabijkom muslimani, slijede vjeru svoga oca, ali, isto tako, ako je riječ o
braku između supružnika kršćanina ili Jevreja i politeistkinje; prema islamskom
učenju, djeca u takvom braku su kršćani ili Jevreji, zavisno od vjere oca. Ustvari, pravilo
jeste da djeca slijede vjeru onog roditelja koji je pripadnik jedne od monoteističkih religija, i
to bez obzira na spolnu razliku. Međutim, sve monoteističke religije nastoje imati
monopolistički stav na vjeru i vjerski odgoj. Otuda i bojazan da će se djeca u takvom braku
odgajati u vjeri svoje majke, ili islamski odgoj i vrijednosti neće dominirati u odgoju takve
djece, tj. majka neće biti zainteresirana za njih. S druge strane, majka muslimanka u braku s
nemuslimanom nije u stanju odgajati djecu u svojoj vjeri i ugrađivati im vjerske vrijednosti,
jer muž to neće dopustiti ili će ih relativizirati, ne smatrajući ih značajnim za svoje dijete.
Uvjeti za valjanost sklapanje braka sa
sljedbenicom Knjige
■ a) Prvu uvjet
■ Božiji Poslanik, a.s., istakao je da su vrijednosti koje se gledaju prilikom udaje žene slijedeće: „Ženu udaju četiri stvari:
■ Imetak,
■ porijeklo,
■ ljepota i
■ vjera.
■ A zatim je dodao savjetujući vjernike: „Izaberi vjernicu, sve ćeš dobiti.“ Ovim hadisom sugeriše se da su u ljudskoj praksi
poznata četiri motiva koji čovjeka navode na ženidbu, ali da je za vjernika prioritetan razlog odabira buduće supruge njena
vjera.
■ U ranije citiranom ajetu: „ Od sada... i čestite vjernice su vama dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas“
ističe se prva bitna karakteristika, koja se traži od žene, a to je da je vjernica. I za očekivati je od šerijatskog prava da ovaj uvjet
bude tako snažno istaknut, jer je vjera temeljni element muslimanskog identiteta, a suština njegovog postojanja na zemlji jeste da
bude vjernik, u duhu i praksi.
■ Evropsko vijeće je u rezoluciji „O braku s kitabijkom” iznijelo je definiciju šta se podrazumijeva pod pojmom kitabijka. Kaže se:
„Kitabijka je žena koja vjeruje u principe nebeske vjere, tj. vjere koja ima izvorno porijeklo u objavi, puput židovstvaa ili
kršćanstva. Ona, načelno, vjeruje u Boga, Njegove objave, u budući svijet. Nije ateistkinja niti je napustila svoju vjeru
(otpadnica-al-murtada). Ona nije sljedbenik vjere koja nema nebeski izvor.“
Uvjeti za valjanost sklapanje braka sa
sljedbenicom Knjige
■ b) Drugi uvjet
■ Predmetni ajet apostrofira vrlo važnu činjenicu po kojoj nije dopušteno sklapati brak sa svakom kitabijkom, nego samo s
onom koja je čestita. Kur'anski izrazi sa stanovišta značenjskih intencija dijele se na apsolutne (al-mutlaq) i ograničene
(al-muqayyad). Pojam vjernice u ovom ajetu jeste ustvari značenjski vezan s njenim bitnim svojstvom, a to je da je ona
muhsana, tj. čestita, moralna i neporočna. Ajetom je također pokazano da se isticanje ženine čestitosti ne odnosi samo na
sljedbenice Knjige nego i na muslimanke, jer uz bitnu karakteristiku da jeste vjernica je i to da je krasi svojstvo
čestitosti, pa tako ovo ograničenje ima univerzalno značenje kad je riječ o izboru bračnog druga.
■ c) Treći uvjet
■ „To je da ne bude iz naroda neprijateljskog prema islamu i njegovim sljedbenicima, odnosno da makar ona ne bude na
stajalištu svoga naroda. Allah Uzvišeni kaže: „Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi s
onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju.“ Brak u islamu počiva na ljubavi (al-mawadda). Allah
Uzvišeni u suri Er-Rum, u 21. ajetu kaže: „I jedan od dokaza Njegovih jeste i to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da
se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke, za ljude koji razmišljaju.“
■ Znak Allahov (al-’āyah) jeste da u braku među supružnicima razvije ljubav, ali i samilost, koja je viši oblik ljubavi, jer
se ljubav ogleda u fizičkoj, obličnoj ljubavi, dok je samilost viši stepen ljubavi, tj. bezoblična, duhovna ljubav.
Supružnici dijele zajedničke potrebe, ali i ideja, nadanja, ciljeve. Dijele najdublju intimu, koju poznaju samo oni. Zato je
važno kome se poklanja ta ljubav i s kim se gradi ta intima. Allah Uzvišeni upozorava: „O vjernici, s Mojim i svojim
neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte.“ Al-Mugādalah, 22.
Uvjeti za valjanost sklapanje braka sa
sljedbenicom Knjige
■ d) Četvrti uvjet
■ To je da ovakav brak ne proizvede stvarnu ili pretpostavljenu štetu. Izvršavanje dopuštenih stvari uvjetovanjo je njihovom
neštetnošću. Procjena stepena štetnosti, a time i stepena njene zabrane, ogleda se u njenoj općenitosti. Ako je šteta opća, i njena
zabrana je opća, ako je šteta pojedinačna i zabrana se tiče pojedinca. Što je šteta evidentnija, time je i zabrana činjenja takvog
djela intenzivnija.
■ Jedno od temeljnih pravnih pravila u šerijatskom pravu glasi. „Nema nanošenja štete niti uzvraćanja štetom“. Ovo je pravilo
ustvari hadis Božijeg Poslanika, a. s., i iz ovog se pravila izvodi čitav niz drugih i klasificira se u kategoriju pravnih pravila o
poteškoći i šteti.
■ Ranije je ukazano na primjeru h. Omerove zabrane mješovitog braka ashabu Huzejfi, r.a., tj. da on zabranu izvodi na osnovu
sagledavanja činjenica koliko takav brak proizvodi štete. Prema različitim predanjima koje smo spomenuli ranije, uzroci ove
zabrane jesu sljedeći:
a) muslimanke će ostat neudate, a to će otvoriti vrata nemoralu;
b) muslimani će se ženit nemoralnim ženama, što je samo po sebi šteta;
c) postojala je realna opasnost da ovaj slučaj preraste u društvenu pojavu, čime bi šteta poprimile opće razmjere.
Evropsko vijeće za fetve i istraživanja
rezolucija br. 3/8 „Supruga prešla na islam a njen muž nije“.
■ „Pozivajući se na brojne istraživačke radove i studije različite u svojim stavovima, u kojima su sadržaji izloženi detaljno i analitički, a
prezentirani na tri zaredom održane sjednice, gdje su izloženi stavovi pravnika s argumentima na koje su se pozivali, te uz njihovo oslanjanje
na pravne principe islamske pravne nauke i ciljeve Šerijata, uvažavajući specifičnosti života novih muslimanki na Zapadu u situaciji kada
njihovi muževi ostanu u svojoj vjeri, Vijeće je potvrdilo stav da je zabranjeno muslimanki da stupa u brak s nemuslimanom, na osnovu
postojanja konsenzusa prijašnje, ali i sadašnje, uleme o ovom pitanju.
■ Kada je riječ o postojanju braka prije nego što je ona prešla na islam, Vijeće je donijelo rezoluciju koja glasi:
1. kada oba supružnika pređu na islam, a među njim, a po islamskim propisima, ne postoji trajna bračna smetnja (kao što je: krvno
srodstvo, srodstvo po tazbinstvu i po mlijeku), njihov je brak valjan;
2. kad na islam pređe samo muž, u braku gdje među supružnicima ne postoji neka od trajnih bračnih smetnji, a supruga je sljedbenica
Knjige, njihov brak je valjan;
3. ako supruga pređe na islam, a muž ostane u svojoj vjeri, Vijeće smatra:
a) ako je njen prelazak na islam bio prije bračne konzumacije, obavezan je trenutni prekid braka među njima;
b) ako bi njen prelazak na islam bio nakon konzumacije, a muž pređe na islam prije isteka njenog iddeta, njihov je brak valjan;
c) ako je njen prelazak na islam bio nakon konzumacije, a iddet je istekao i on u tom periodu nije prešao na islam, ona će čekati da on pređe na
islam pa makar to i trajalo duže vrijeme. Pa, kada na islam pređe i muž, njihov brak je valjan bez potrebe da se obnovi bračni ugovor;
d) ako supruga izabere da se preuda, nakon što joj je istekao iddet, obavezno mora tražiti prekid braka sudskim putem;
4. prema stavu četiri pravne škole, nije dozvoljeno da supruga ostane kod muža nakon što joj istekne period iddeta, nita da muž ostvari
svoja bračna prava. Dio uleme smatra da joj je dopušteno da ostvaruje sva svoja bračna prava i ispunjava obaveze, ako joj on ne
zabranjuje da ispoljava svoju vjeru i u situaciji kada se nada da će i on preći na islam. Razlog ovome stavu jeste u tome da se ne odbiju
žene koje bi prešle na islam, jer znaju da ako konvertiraju trebat će se rastati od svojih muževa i napustiti porodice. Argument na kojem
ulema bazira ovaj stav jeste presuda vladara pravovjernih Omera b. el-Hattaba kada je dao pravo ženi iz Hire koja je prešla na islam,
a njen muž nije, da bira: ako hoće, neka ga ostavi, ili, ako želi neka ostane s njime. Ovo je također vjerodostojan rivajet i od Jezida b.
Abdullaha el-Hatamija. Također, prenosi se od vladara pravovjernih Alije b. Ebu Taliba da kada kršćanka pređe na islam, žena Jevreja
ili kršćanina, on ima više prava prema njoj jer je potpisan ugovor među štićenicima i muslimanima. I ovo je također vjerodostojno
predanje. A sigurnim predanjem prenesena je slična izjava od Ibrahima en-Nehaija, Eš-Ša'bija i Hammada b. Ebu Sulejmana.“
Judaizam i pitanje mješovitog braka

■ „Judaizam je historijsko religijsko iskustvo jevrejskog naroda.“ Deklaracije principa usvojene na (Reformističkoj) Centralnoj
konferenciji američkih rabina 1937. godine.
■ Jevrej je neko ko je rođen od roditelja Jevreja, bez obzira vjerovao, u religijskom smislu, u učenje judaizma ili ne. S druge strane,
Jevrej nije samo genetski određena osoba, već se može postati i to konverzijom koju treba shvatiti u jednom sasvim drugačijem
smislu od uobičajenog isključivo religijskog poimanja koje znači prihvatiti neka nova vjerska uvjerenja i praksu. Prelazak na
judaizam znači postati Jevrej, pripadnik naroda. Za konvertita se u judaizmu koristi izraz prozelit, što na grčkom znači „doseljenik“,
pa stoga postati Jevrej znači pridružiti se jednom narodu.
■ Masovne konverzije i sl. nikada nije predstavljala cilj za Jevreje. Čak suprotno, ideja očuvanja „etničke“ posebnosti jevrejskog
identiteta potpuno je razvijena na temelju učenja o posebnosti naroda, svetosti zemlje i sl. I kada ima konverzija, one su sporadične i
nisu same sebi cilj, a doima se da su dozirane, tako da se njihovim brojem ne dovodi u pitanje „etnički“ identitet. Jevreji uče da se
izbjegavanje ideje univerzalne religije ne temelji na ideji njihove dominacije nad cijelim svijetom, već na fenomenu dvaju oblika
jedne religije koji se desio prije mojsijevstva. Postojao je dvojak zakon: jedan za opće narodne mase i drugi za elitu svećenike.
Naravno, Jevreji su svećenici, elita u ovom odnosu.
■ Židovi uče da je celibat neprirodan. Onaj ko se oženi nije počinio grijeh, nego je griješnik neoženjen čovjek koji „provodi svoje dane
u griješnim mislima“ (Kid. 29b). Brak se ne upražnjava samo radi zajedništva ili rađanja, nego radi upotpunjenja ličnosti: „Onaj koji
nema supruge nije potpun čovjek“ (Yev, 63a), i takav živi: „bez radosti, blagoslova, dobrote ... Tore, zaštite ... i mira“ (Yev, 62b).
Judaizam i pitanje mješovitog braka

■ Judaizam uči da je brak svet, „veza u kojem se jedno drugome posvećuje, u cilju uspostavljanja jevrejskog doma“. Zato
rabini koriste pojam braka da simboliziraju druge perfektne odnose, kao što su odnosi Bog - Izrael, Izrael - Tora i sl.
■ Ova svetost ne može biti narušena razlikom identiteta, pa je prvi uvjet za vjenčanje da oboje budu Jevreji. Prema tome,
institucija mješovitog braka nije poznata u judaizmu i sam pojam koristi se u tehničkom smislu. Mješoviti brak je brak
ne-Jevreja sa Jevrejom tj. onim ko je rođen od roditelja Jevreja, ili čija majka Jevrejke, ili ko je postao Jevrej kao
prozelit shodno jevrejskom pravu. Preobraćenje u judaizam za posljedicu ima da se novoobraćenik za razliku od
pravog Jevreja ne tretira kao Jevrej u pravom smislu te riječi. A ako sklopi brak sa Jevrejkom, tek njihovo dijete ima
potpuni status Jevreja.
■ Mješoviti brak ne posjeduje „instituciju braka“, tj. mješoviti brak nije legalan i ne proizvodi nekakve lične posljedice,
pa se na osnovu ovoga može reći da takav brak, i kada egzistira, ima status nepostojećeg. Ako bi se Jevrej iz takva
braka želio kasnije oženiti Jevrejkom, nije potrebno, prema halahi, kako se naziva judaističko pravo, razvesti se od
žene iz prethodnog „braka“. Suprotno ovome, kada jedno ili oboje supružnika koji su se vjenčali, shodno judaističkom
pravu, učine apostaziju, nijedno od njih ne može se oženiti Jevrejkom, ili se udati za Jevrea, dok im se prvi brak ne
razvede smrću ili razvodom, jer promjene religije nemaju pravnog efekta o pitanju ličnog statusa. Naime, „Izraelićanin
je, i kad počini grijeh, još uvijek Izraelićanin.“ Encyclopaedia Judaica, Vol. 12, MIN-O, Jerusalem, 1978, str. 168.
Judaizam i pitanje mješovitog braka
■ Što se tiče zabranjenih vrsta brakova, poznate su dvije: zabranjeni i ništavni brakovi i zabranjeni, ali valjani. U prvu grupu brakova spadaju oni
brakovi za koje se počinioci kažnjavaju karetom ili smrću. Tu spadaju:
■ a) brakovi bliskih srodnika prema jevrejskom pravu,
■ b) mješoviti brakovi, tj. brak Jevreja sa ne-Jevrejom.
■ S obzirom da se takav brak tretira nelegalnim, proistječe da on ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Tako supruga nema pravo na prava koja
joj po halahi pripadaju, prava odijevanja, hrane i sl., jer takva prava proistječu samo iz legalnog braka. Iz istog razloga ni muž nema prava koja
inače ima u legalnom braku, kao što je njegovo pravo da naslijedi imovinu svoje supruge U drugu grupu, zabranjeni, ali valjani brakovi, ubrajaju
se brakovi koji su valjani i pored postojanja nekog razloga koji ga čini zabranjenim. Nije predviđena zakonom nikakva sankcija u vezi s
punovažnošću takva braka, pa on traje do smrti supružnika ili razvoda. Primjera radi, u ovu grupu spada brak udate žene koja je imala, svojom
voljom, vanbračni seksualni odnos. Ona je zabranjena svome mužu zauvijek, pa i kada bi se želio ponovo oženiti njome nakon razvoda, ali isto
tako i ljubavniku s kojim je imala odnos.
■ Kod apostazije uvažavaju se motivi koji su najčešće bili dirigovani društvenom situacijom u kojoj su se Jevreji kao manjinska skupina nalazili
tokom historije. Nekada je potreba za apostazijom bila u cilju spašavanja vlastitog života, dok se nekada pribjegavalo pokrštavanju u cilju, npr.,
izgradnje univerzitetske karijere koja nije bila dostupna deklariranom Jevreju, a takva je situacija bila u Njemačkoj i Austriji u 19. stoljeću.
■ U jevrejskom religijskom pravu, nemoguće je, tehnički govoreći, da jedan Jevrej, bilo da je rođen kao Jevrej, bilo da je konvertirao u
judaizam, promijeni svoju religiju. Za jednog rođenog Jevreja judaizam nije stvar izbora, dok je za prozelita taj izbor prestao njegovom
konverzijom. Međutim, ipak se u judaizmu različito tretira neko ko je učinio apostaziju, i za takvu osobu su razvijeni posebni izrazi, i neko ko
nije posegnuo za apostazijom ali čini grijehe.
■ Prema halahi, nije predviđen nikakav poseban ritual izlaska iz judaizma, naprosto zato jer se to ne može ni desiti. Brak sklopljen prema
jevrejskom pravu između Jevreja koji je učinio apostaziju, ili su je oboje učinili, valjan je, i oni su kao par, muž i supruga. Niti jedno od njih ne
može sklopiti novi brak sa Jevrejom dok se ovaj prethodni ne razvede pravnim putem koji propisuje jevrejsko pravo.
Katolička crkva i pitanje mješovitog
braka
■ Kad je riječ o braku između katolika i pripadnika drugih religijskih zajednica Katolička crkva pravi
dvojaku podjelu po principu koliko su budući bračni drugovi bliskih zajedničkih elemenata u vjeri.
Shodno ovome, razlikuju se dva osnova:
■ različita vjera (disparitas cultus) brak katolika s nekrštenom osobom, tj. Jevrejima, muslimanima,
paganima i nevjernicima, i
■ mješovita vjera (mixta religio) brak katolika s krštenim nekatolicima, tj. hereticima, šizmaticima.
■ U oba slučaja u crkvenom zakonodavstvu Katoličke crkve koristi se naziv „mješovita ženidba“.
Brojni dokumenti tokom duge historije razvoja crkvenog zakonodavstva direktno i indirektno
regulisali su pitanje mješovitog braka. Primjera radi, sve do 18. stoljeća Crkva je insistirala na
obraćanju u katoličanstvo inovjernog bračnog druga; ili, u krajevima gdje su bili pretežno nastanjeni
katolici, bilo je teško dobiti oprost od razlike kulta, posebno za sklapanje braka sa Jevrejom ili
muslimanom. Lakše su oprost dobijali katolici koji su živjeli u krajevima među paganima.
Katolička crkva i pitanje mješovitog
braka
■ „Ženidba između dviju krštenih osoba, od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena poslije
krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog
zajedništva s Katoličkom crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.“
■ Kad je riječ o braku između katolika i lica koje uopće nije kršteno tj. među njima postoji različitost vjere ili kulta, u
Zakoniku to nije regulisan u poglavlju „Mješovite ženidbe“ već u „Zapreke pojedinačno“. U kan. 1086, § 1, stoji:
„Nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena i nije
formalnim činom od nje otpala, a druga je nekrštena.“
■ § 2: „Neka se od te smetnje ne daje oprost, osim ako se ispune uvjeti o kojima se govori u kann. 1125 i 1126.“
■ Ako katolik napusti crkvu bez formalnog čina, da bi prešao na drugu vjeru, nema nikakvog pravnog efekta o pitanju
obaveze kanonskog oblika sklapanja braka. Prelasci na drugu vjeru, kao npr. u protestantizam radi ženidbe ili ispis iz
Crkve u Njemačkoj da ne bi morali plaćali crkvenu taksu (Kirchensteuer) i sl. nisu sami po sebi dovoljni za ispis iz
Crkve. U slučaju da određeni počne živjeti kao protestant, tada se to smatra formalnim činom. Sve dok se izlazak ne
učini formalnim činom koji mora biti „služben“ kao kada javno i očevidno pređe na drugu vjeru, ili to učini uzevši
potvrdu o izlasku iz Katoličke crkve, smatra se da je takvo lice još uvijek katolik.
Katolička crkva i pitanje mješovitog
braka
■ „No, budući da je pravo na ženidbu prirodno pravo i budući da zabrana mješovite ženidbe nije božanskog prava, u Katoličkoj crkvi
moguće je dobiti oprost od jedne i od druge smetnje.“ O nadležnosti mjesnog ordinarijata za davanje oprosta i pod kojim uvjetima je
on moguć govori kan. 1125:
■ „Tu dozvolu može dati mjesni ordinarij ako postoji opravdan i razborit razlog; neka je ne dade, osim pošto se ispune sljedeći uvjeti:
■ 1. katolička stranka treba izjaviti da je spremna otkloniti pogibelji otpada od vjere i dati iskreno obećanje da će učiniti sve što je u
njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj crkvi;
■ 2. o tim obećanjima koja treba da dade katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova
svjesna obećanja i obaveze katoličke stranke;
■ 3. obje stranke treba da se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smiju isključiti.“
■ Pod smetnjom Božanskog prava misli se na to da katolik izgubi svoju vjeru, tj. ako postoji „pogibelj za pravu vjeru katoličkog
bračnog druga i za katoličko krštenje i odgoj djece koja će se roditi iz mješovitog braka“ . Druga mogućnost jeste da
nekatoličko lice pređe na katoličanstvo i time se te smetnje prestaju same od sebe. To je najbolje rješenje, jer se tada uspostavlja
potpuno zajedništvo supružnika, s tim da „Crkva, priznajući i poštujući svačije pravo na vjersku slobodu, ne može insistirati na
tome.“ Smetnje po već opisana ova dva osnova mogu se otkloniti, a što se tiče zabrane koja „proizlazi iz božanskog prava, Crkva
od nje ne može osloboditi.“
Katolička crkva i pitanje mješovitog braka
■ Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako
od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali
ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije
prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te
teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu
biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.
■ Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju
različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje i taj oprost pretpostavljaju da obje
strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje preuzima katolička stranka glede krštenja i
odgoja djece u Katoličkoj crkvi.
■ U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati
zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti
u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza što ih supružnici imaju jedno prema drugome
i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga što im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u
čemu se razlikuju.
■ U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročit zadatak. Doista „muž nevjernik posvećen je ženom i žena
nevjernica posvećena je bratom“ (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to „posvećivanje“
dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru. Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo
življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supru­žnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.
■ Katekizam Katoličke crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994, str. 421.
Pravoslavna crkva i pitanje mješovitog
braka
■ Nije svaka zajednica života muža i žene bračna pa makar takva zajednica bila priznata kao građanskopravni ugovor
zasnovan na pozitivnom pravu države, jer takvoj zajednicu u formalnom, ali i suštinskom smislu nedostaje blagoslov.
■ “Tajna braka je sveti čin, božanskog porijekla, u kojemu se, preko svećenika, podjeljuje milost Duha Svetoga
muškarcu i ženi, koji se slobodno sjedinjuju, koja posvećuje i uzdiže naravnu bračnu vezu na dostojanstvo znaka
duhovnog jedinstva između Krista i Crkve.” Crkva uči i zahtijeva da pored fizičkog jedinstva između muža i žene bude
i jedinstvo vjere, što jeste potpuno jedinstvo dvoje ljudi okupljenih u bračnoj zajednici. Dimitrije Staniloje,
Pravoslavna dogmatika III., Sremski Karlovci, 1997, str. 16.
■ Da bi brak bio zakonit u Pravoslavnoj crkvi, oba lica moraju biti njeni punopravni članovi. „Ni sa kakvim heretikom ne
treba brak sklapati, ili za takove davati sinove ili kćeri, nego naprotiv treba njih uzimati, ako obećaju da će Hristjani
postati“ (31. kanon, Laodicejski sabor). Međutim, bilo je teško tokom historije održavati brakove isključivo
hrišćanskih lica, pa je Crkva dopustila i „snishodila u danim prilikama brak svojih pripadnika s nehrišćanima.“ Jedina
mogućnost stupanja u brak pravoslavnog lica s krštenom osobom izvan Pravoslavne crkve jeste ako osoba koja nije
pravoslavne vjeroispovijesti obeća da će se obratiti Crkvi. Ako bi se naknadno utvrdilo da je dato obećanje bilo lažno i
da heretik nema namjeru da se obrati, tada bi brak bio poništen, na osnovu činjenice da je razlika vjeroispovijesti
otklonjiva smetnja, koja očito nije otklonjena.
■ Ne-hrišćanin u braku ne može biti vječno ne-hrišćanin. Stoga je mješoviti brak privremena mjera u cilju da se vancrkvena osoba obrati Crkvi. Samo
obećanje obraćanja koje necrkvena osoba daje ima snagu otklanjanja otklonjive i neotklonjive smetnje necrkvenosti. Brak u kojem nema obećanja u
obraćanje vancrkvene strane nije brak po crkvenom učenju.
■ Crkveno pravo Srpske pravoslavne crkve također poznaje podjelu smetnji, između ostalog na: razliku vere (disparitas cultus) i razliku veroispovesti
(mixsta religio). Razlika vjere spada u neoklonljive bračne smetnje ( BP § 12), što znači da pravoslavac nikako ne može sklopiti valjan brak s nekrštenom
osobom, za razliku od braka pravoslavne i krštene osobe što se u Pravilima tretira kao otklonjiva bračna smetnja (BP 13). Ova je razlika ustanovljena u
cilju da se napravi razlika o tome koje krštenje Pravoslavna crkva priznaje, a koje ne. Ovo ne znači da suštinski pravoslavna crkva na ovaj način priznaje
tajnu krštenja izvan svoje crkve kao istinitu, već je ovo „priznanje“ obred kojim se heretičko lice prima u Crkvu. Ovdje valja ukazati i na činjenicu da BP
prave razliku između sklapanja braka hrišćanina s ne-hrišćaninom i pravoslavnog s otpadnikom od pravoslavlja. U ovom posljednjem slučaju BP
zabranjuju takvu vrstu braka (§ 116)
■ Srpska pravoslavna crkva dopušta brak hrišćanina s ne-hrišćaninom i u § 115. propisuje sljedeće uvjete:
■ Brak između pravoslavnog lica i lica druge veroispovesti može se sklopiti samo pod ovim uslovima:
■ 1) lice druge veroispovesti mora pre stupanja u brak potpisati pismenu izjavu pred nadležnim parohom pravoslavnog lica, u prisutnosti dva svedoka, da
neće svoga budućeg bračnog druga pravoslavne vere odvraćati od pravoslavnog ispovedanja vere, ni pokušavati da ga ma kojim načinom navede da pređe
u drugu veru; da neće smetati pravoslavnom licu u vršenju njegovih verskih dužnosti i čuvanju pravoslavnih crkvenih obreda i običaja;
■ 2) lice druge veroispovesti mora se pred nadležnim parohom i dva svedoka, pismenom izjavom, naročito obavezati da će svoju decu iz toga braka
krštavati i vaspitavati u pravoslavnoj veri;
■ 3) pravoslavno lice, koje želi stupiti u brak s licem druge veroispovesti, ima pred nadležnim parohom svečano obećati da će stalno, lepim načinom,
nastojati da svoga budućeg druga privoli pravoslavnoj veri;
■ 4) brak pravoslavnog lica sa licem druge veroispovesti mora se sklopiti u pravoslavnom hramu, od pravoslavnog sveštenika i po pravoslavnom obredu.
■ Izjavu nepravoslavnog lica, označenu u tačkama prvoj i drugoj ovoga paragrafa, potpisuju i prisutni svedoci pred nadležnim parohom.
■ § 23. „Razlika vere (§ 12 t. 9) čini smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj zajednici koja nema tajne krštenja ili čije se krštenje ne priznaje za
punovažno.“
■ § 25. „Razlika veroispovesti (§ 13 t. 8) čini bračnu smetnju, ako jedno bračno lice pripada verskoj zajednici čije je krštenje priznato kao punovažno u
Pravoslavnoj crkvi, ali ta zajednica nije u sastavu pravoslavne Crkve.“
■ § 107. „Brak se razvodi krivicom bračnog lica koje otpadne od pravoslavne vere, ili primi drugu veru ili veroispovest ili bude konačno isključeno iz
crkvene zajednice.“
Pravoslavna crkva i pitanje mješovitog braka
■ § 118: „Po izvršenom sklapanju braka ima nadležni paroh stalno voditi naročitu brigu o verskom i
moralnom vladanju bračnih drugova iz mešovitog braka, starati se da se sve obaveze iz § 115 tačno
ispunjavaju i, čim primeti ma kakvo prenebregavanje ovih obaveza, preduzeti mere da se spreči njihovo
izigravanje, a, po potrebi, pokrenuti protiv krivog lica i postupak za crkvenu krivicu.“
■ Pravilima je posebno naglašena briga prema djeci iz takvoga braka. Naravno, ova briga tiče se onoga koji
ima stvarni uvid i brine o životu porodice nastale iz miješanog braka. Djeca iz takvoga braka mogu se krstiti
samo u pravoslavnoj crkvi (§ 120), odnosno §121 predviđeno je da se takva djeca moraju krstiti u
pravoslavnoj vjeri ako je jedan od roditelja pravoslavac.
■ § 121: „Deca iz mešovitog braka, ma brak bio sklopljen i od verskih predstavnika druge veroispovesti,
moraju se krstiti u pravoslavnoj veri, ako je jedan od roditelja pravoslavne vere. Protivan ugovor roditelja o
krštenju dece nema nikakve važnosti za pravoslavnu Crkvu. “
■ Brak sklopljen u Crkvi u nadležnosti je crkvenog suda, i kada je u braku samo jedno pravoslavno lice, pa
makar bio sklopljen i van Crkve. § 122: „Ako jedno bračno lice iz mešovitog braka pripada pravoslavnoj
veri, nadležni su za rešavanje pitanja o valjanosti, poništenju ili razvodu toga braka isključivo pravoslavni
Crkveni sudovi, po svojim propisima. Odluke pravoslavne Crkvene vlasti merodavne su za oba bračna lica
iz mešovitog braka.“
■ Ako nepravoslavni bračni drug ne izvrši dato obećanje obraćanja ili neće da pređe na pravoslavlje, takav
brak se razvrgava, pa i kad je sklopljen i kod predstavnika druge vjeroispovijesti.
prijedlog g. Abdulaha Škaljića,
šerijatskog sudije u Trebinju,
■ na godišnjoj skupštini Udruženja šerijatskih sudija održanoj 15. 8. 1937. raspravljano je o pismenom prijedlogu A. Šklajića.
■ Predlažem da skupština zaključi:
■ da se zamole Vrhovni šerijatski sudovi u Sarajevu i Skoplju da sporazumno donesu principijelan zaključak i da ga u formi raspisa
saopće i svima šerijatskim sudovima, da se kod šerijatskih sudova ne mogu ubuduće sklapati mješoviti brakovi (vjenčavanje
muslimana sa kitabinkama) niti smiju šerijatski sudovi izdavati ovlašćenja drugim licima za sklapanje mješovitih brakova.
■ Obrazloženje:
■ Jedna od rak-rana na tijelu Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije svakako je pojava i rapidno množenje slučajeva da se
muslimani vjenčaju sa nemuslimankama. Mješoviti brakovi su uistinu rak-rana naše vjerske zajednice, jer oni po svojim nedoglednim
štetnim posljedicama a učestalim pojavama nanose direktno i indirektno mnogo štete i našem vjerskom životu i našoj porodici i
našoj zajednici uopće.
■ Da spomenemo samo one uočljive i najglavnije štetne posljedice mješovitih brakova:
1. Djeca iz ovakovih mješovitih brakova ako ne u 100% a ono sigurno u 90% slučajeva ne odgajaju se u muslimanskom duhu niti se za
takvu djecu može držati da će u budućnosti biti i formalno muslimani.
2. Vrlo su rijetki slučajevi da muslimani oženjeni inovjerkama nisu postali živeći u mješovitom braku, indiferentni prema vjeri islamu i
da se nisu otuđili od muslimanskog društva i muslimanske sredine.
3. Ima slučajeva gdje ovakvi mješoviti brakovi u vjerskom pogledu direktno truju muslimansku sredinu u kojoj se nalaze. Šta više nije
isključeno da nema i priličan broj slučajeva mješovitog braka koji su srestvo vjerskog misionarstva i nasrtaja na islam u rukavicama.
4. Kad dođe do razvoda ovakvog jednog mješovitog braka, onda nastaje jedna borba između bivših supružnika o djeci,
naime, o odgoju djece, izdržavanju i njihovu mjestu življenja, te nastaju otvoreni sukobi šeriatskih sudova sa
crkvenim, a po nekad i sa državnim vlastima. Ova borba je šeriatskim sudovima nametnuta ali se ona drugačije shvaća
i šer. sudovi imaju štete od ovakih borbi.
5. Po šeriatskom pravu djeca su iz ovakog mješovitog braka bez obzira na spol muslimani. Ali ovaj šeriatski propis nije
ni jednim državnim zakonom obvezan za supružnike a majka može, ako muž ne pravi pitanja (a u većini slučajeva ga
ne pravi) djecu da krsti bez obzira na to, što joj je pri vjenčanju predočeno da su djeca iz ovog braka muslimani.
6. Pošto su mješoviti brakovi u porastu a ne u opadanju i pošto su naročito kod neke muslimanske inteligencije postali
obična i uobičajena stvar, a imajući pred očima mnogobrojno naše neudato ženskinje zar ne postoji opasnost da će,
naročito naš školovani ženski podmladak na svoju ruku izvesti zaključak, za nas sudbonosan i strašan, i reći: pa kad
nas neće muslimanska inteligencija i kad se oni mogu bez ikakva ograničenja vjenčavati sa nemuslimankama zašto da
se ne bi i mi udavale za nemuslimane. Neke su sebi već ovakav zaključak stvorile i ja znam u najnovije doba tri-četiri
slučaja udaje muslimanki za nemuslimane. A zar to možemo pregoriti i podnositi.
■ Mi šer. sudije, koji primjenjujemo propise šer. bračnog prava i koji sklapamo ove mješovite brakove, mi smo
najpozvaniji a i najzaduženiji da u ovom pitanju energično istupimo i da pri gore navedenim zlim posljedicama
mješovitih brakova ne budemo sjedili kao do sada skrštenih ruku i očekivali inicijativu s druge strane. Ja smatram da
mi svojom indiferentnošću naprama ovakim pojavama teško griješimo. A zar nije možda danas pod ovakvim prilikama
mekruh tahrimen odobravati i sklapati mješovite brakove kad se faktički i nedvojbeno pojavljuju gore navedene kobne
posljedice po naš vjerski život i našu vjeru u ovim krajevima uopće i kad znamo da je po propisima Islama muslimanu
u dari islamu mekruh tenzihen a u dari harbu mekruh tahrimen vjenčati se sa kitabinkom i kad znamo da neki šer.
pravnici zastupaju mišljenje da se današnje kitabinke koje vjeruju u trojstvo i u krivi i preinačeni Indžil ne mogu
podvesti pod pojam kitabinke.
■ Da li se općenito u svakom slučaju po kavlu imamejna može uzeti da mi živimo u dari islamu ili ne, to je pitanje o
kome se također može diskutovati. Čuo sam da je prilikom osnivanja prve muslimanske banke u Bosni i Hercegovini
uslijedila jedna odluka Mešihata ili našeg rijaseta o tome, da se može Bosna i Hercegovina tretirati kao dari harb u
rješavanju nekih konkretnih muslimanskih pitanja.
■ Ja neću da ulazim u temeljitije stručno pretresanje ovog pitanja, jer je moje znanje u poznavanju šer. prava skromno i
jer ima sposobnijih i pozvanijih, ali mislim da ima mjesta u šer. pravu i da ima jaka oslonca da Vrhovni šer. sudovi na
onaj način kako je u Medželi zavedena zastara (mururi zeman) zabrane bar i za izvjesno vrijeme u budućnosti
sklapanja mješovitih brakova u našoj državi.
■ Ne trebamo se bojati toga, da bi zabrana sklapanja ovakvih mješovitih brakova pred šer. sudovima izazvala na drugoj
strani tu posljedicu, da bi se vjerenici obraćali Katoličkoj ili Pravoslavnoj crkvi da se tamo vjenčavaju, jer bi se
muslimani teže na taj korak odlučivali i jer bi pojedini takvi slučajevi ipak bili manje štetni i manje opasni od
današnjeg načina. Drugačije će takva lica biti primana od muslimana i muslimanskog društva nego li kad se vjenčanje
obavlja pred šer. sudom.
■ U Trebinju, 10. augusta 1937 g.
■ Vjerovatno Škaljić misli na fetvu referenta za vjersko-prosvjetna pitanja Ismaila Hakkija Manastirlija (u. 1912.)
Mešihata u Istanbulu iz 1906. godine o dozvoli otvaranja Prve muslimanske kreditne zadruge u Tešnju. Svoje
odobrenje da muslimani Bosne i Hercegovine mogu otvoriti kreditnu zadrugu i poslovati na kamatnoj osnovi muftija
je argumentirao činjenicom da je BiH svijet rata (darul-harb), pa je samo iz tog razloga muslimanima dopušteno da
posluju uz kamate. „Sve su se pravne škole u kategoričkim tekstovima saglasile da je riba (kamata) zabranjena. U
vrijeme važenja šerijata za njeno rješenje data je fetva. Među muslimanima koji žive u nemuslimanskim zemljama
(darul-harb) doneseno je rješenje o njenoj dopuštenosti, dok ona, u skladu sa šerijatom, u islamskim zemljama nije
dopuštena.“
■ Vidi: Mustafa Hasani, Uloga muftije i fetve u društvenom i vjerskom životu muslimana Bosne i Hercegovine,
(neobjavljeni magistarski rad, odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 14. 11. 2001.)
Stav Šireg savjeta reisu’l-uleme o pitanju mješovitih
brakova iz 1938. godine
■ „Broj 2111/38: Predlog da se nađu sredstva kako će se priječiti sklapanje mješovitih brakova između muslimana i
nemuslimanke i predlog da se donese načelno rješenje o mješovitim brakovima koji su sklopljeni po
nemuslimankim obredima i pred svjedocima nemuslimanima kao i o pravnom položaju djece iz takvog braka, te da
li bi se takav brak mogao konvalidirati (legalizirati) tim što bi se sklopio pred Šerijatskim sudom.“
■ Po pitanju dozvole za sklapanje mješovitih brakova Širi savjet je zaključio: „Širi savjet zaključuje da su mješoviti
brakovi između muslimana i nemuslimanke načelno zabranjeni. Iznimno muslimanima koji žive u krajevima
osjetno manje naseljenim muslimanima može odobriti vjenčanje s nemuslimankom pred Šerijatskim sudom Reis-
ul-ulema po prijedlogu nadležnog Šerijatskog suda, stavljenog putem nadležnog Vrhovnog šerijatskog suda. Ovako
sklopljen brak po šerijatu kao i svi oni mješoviti brakovi koji su do sada sklopljeni po šerijatskim propisima,
smatraju se važnim i sve njhove posljedice prosuđuju se po šerijatskim propisima.
■ Brakovi između muslimanke i nemuslimana su sasvim zabranjeni i ne mogu se ni na kakav način ozakoniti.
■ Muslimanima, koji bi sklopili brak u crkvi ili izvan crkve po vjerskim obredima druge konfesije, ne može se takav
brak po šerijatu legalizovati i takvim muslimani se ne smatraju više pripadnicima Islamske vjerske zajednice. Kada
nadležni džematski imam utvrdi ovakav slučaj, gdje je jedan musliman sklopio nikjah (brak) s nemuslimankom u
crkvi ili izvan crkve po obredima druge konfesije, donijeće odluku da se briše iz matičnih knjiga. Protiv ovakve
odluke mogu se zainteresovani žaliti nadležnom Ulema medžlisu.
■ „Zaključak Šireg savjeta Reis-ul-uleme Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije“, Glasnik IVZ KJ,VII,
februar 1939, br. 2, str. 54-61.