SVEUILITE U RIJECI GRAEVINSKI FAKULTET

Dr.sc. edomir Benac, red.prof.

ZATITA OKOLIA
ZA STUDENTE STRUNOG STUDIJA GRAEVINARSTVA

Rijeka, 2008.

SADRAJ: 1. UVOD ........................................................................................................................4 1.1. ZATITA OKOLIA I EKOLOGIJA 1.2. GLOBALNI EKOLOKI SUSTAV 2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE .........................................................................10 2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE................................................ 10 2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE ...................................................... 11
2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode 2.2.2. Globalni kruni tok vode 2.2.3. Geokemijski sustav povrinskih i podzemnih voda 2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE ....................................................... 18

2.3.1. Graa i sastav atmosfere 2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

3. BIOSFERA ..............................................................................................................21 3.1. IMBENICI..21

3.1.1. Abiotiki imbenici 3.1.2. Biotiki imbenici

EKOLOKI

3.2. EKOSUSTAV ................................................................................................... 28

3.2.1. Vrste ekosustava 3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava 3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU..33 3.3.1. Kruenje biogenih elemenata 3.3.2. Djelovanje otrova

4. UZROCI ONEIENJA OKOLIA ....................................................................37 4.1. PRIRODNI UZRONICI ................................................................................. 39

4.1.1. Endogenetski uzornici 4.1.2. Egzogenetski uzronici 4.1.3. Klimatske promjene 4.1.4. Promjene morske razine

4.2. ANTROPOGENI UZRONICI........................................................................ 60

4.2.1. Eksplozivan rast stanovnitva i urbanizacija 4.2.2. Razvoj industrije i energetike 4.2.3. Poveanje otpada 4.2.4. Razvoj prometa 4.2.5. Razvoj poljoprivrede

5. ZATITA PRIRODE...............................................................................................67 5.1. ZATITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ ...................................... 68

6. ZATITA OKOLIA ..............................................................................................76 6.1. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA.............................................................. 77

6.1.1. Uzroci i posljedice oneienja atmosfere 6.1.2. Zatita zraka od oneienja

6.2. ONEIENJE I ZATITA VODE I MORA ................................................. 84

6.2.1. Uzroci i posljedice oneienja povrinskih i podzemnih voda 6.2.2. Zatita voda 6.2.3. Uzroci i posljedice oneienja mora 6.2.4. Zatita Jadranskog mora

6.3. ONEIENJE I ZATITA TLA.................................................................... 94

6.3.1. Uzroci i posljedice oneienja i degradacije tala 6.3.2. Zatita tla

7. OTPAD ..................................................................................................................103 7.1. VRSTE OTPADA ........................................................................................... 104 7.2. GOSPODARENJE OTPADOM ..................................................................... 106 7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA........................................................................... 109
7.3.1. Mehaniko-bioloka obrada 7.3.2. Termika obrada 7.3.3. Odlaganje

7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ......................... 113 7.5. SANITARNO ODLAGALITE KOMUNALNOG OTPADA...................... 115 8. GRADITELJSTVO I OKOLI ..118 8.1.PROSTORNO PLANIRANJE I ZATITA OKOLIA...118 8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLI .............................................................. 120 8.3. ZATITA OD TETNOG DJELOVANJA BUKE ........................................ 121 9. LITERATURA ......................................................................................................123

1. UVOD
1.1. ZATITA OKOLIA I EKOLOGIJA
Industrijska revolucija otvorila je novu stranicu ljudske povijesti. Do tada je odnos ovjeka prema prirodi imao odriva obiljeja. Pojavom industrijskog drutva stanje se dramatino mijenja pa stanje poprima neodrive znaajke. Naime, industrijska i tehnoloka revolucija sve vie prijeti razaranjem prirodne ravnotee i unitenjem pojedinih ekosustava. S druge strane, tete izazvane u biosferi prijete zaustavljanjem razvoja. Zatita okolia je stoga znaajno struno pitanje u kojem sudjeluju mnoge struke: biolozi/ekolozi, kemiari, geolozi i pedolozi, sociolozi (jer je zatita okolia i drutveno pa i filozofsko pitanje), prostorni planeri (graevinari, urbanisti, arhitekti, geografi) i lijenici. Zatita okolia je zato interdisciplinarno struno pitanje. Koji su osnovni problemi u okoliu nastali pod utjecajem ovjeka? Prvi i osnovni problem je eksplozivni porast stanovnitva na Zemlji u posljednjih stotinjak godina iz kojeg slijede ostali problemi. To su: - promjena klime (efekt staklenika tj. zagrijavanje zbog povienja koncentracije staklenikih plinova); - deforestacija i desertifikacija i poveanje erozije, odnosno smanjenje umskih povrina, poveanje pustinjskih predjela i degradacija obradivog tla zbog erozije; - smanjivanje koncentracije ozona u atmosferi (zbog poveanja CFC i metana); - smanjenje biodiverziteta zbog izumiranje vrsta; - oneienje i zagaivanje tla, podzemnih voda, povrinskih voda, mora i zraka; - odlaganje i zbrinjavanje sve vee koliine otpada. Zato je poznavanje osnovnih principa zatite okolia vano za graevinske inenjere? Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima poiva razvoj ljudske zajednice. Tijekom graenja i eksploatacije graevine neminovne su tete prouzroene na okoliu. Meutim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a ignoriranjem problema te tete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog planiranja, gdje uz urbanistiku struku, znaajno sudjeluje i graditeljska, paljivim planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjei znaajne tete, nego ak i poboljati stanje okolia, prouzroeno prethodnim nepaljivim djelovanjem. Potrebno je naglasiti da promjene okolia prouzroene prirodnim promjenama mogu prouzroiti znaajne, a ponekad i katastrofalne tete na ekosustavima. Zato je u zatiti okolia vano poznavati prirodne opasnosti (eng. natural hazards), kao to su poplave, sue i oluje, a meu njima znaajno mjesto zauzimaju geoloke opasnosti (eng. geological hazard). Tri su prirodne opasnosti geolokog tipa. To su potresi, vulkanske erupcije te klizita i odroni. Zato je za prognoziranje, praenje i procjena rizika i tehniko savjetovanje i kontrolu, neophodno poznavanje geoznanosti. Priblian broj ljudi koji su pogoeni prirodnim katastrofama od 1980. do 1990. (bez poginulih) je bio 28.4 x106 od potresa, 3.2 x106 od klizita i 0.6 x106 od vulkana. Mnogo vei broj ljudi pogodile su druge prirodne katastrofe: 952.2 x106 sue, 524.6 x106 poplava i 150.3 x106 oluja. Zajednika je osobina ovih est prirodnih opasnosti brzina kojom se opasnost pretvara u katastrofu. Jo je jedna prirodna opasnost u kojoj je opasnost kumulativna i ne mora se primijetiti prije nego nastupi katastrofa. Ta je opasnost po prirodi geokemijska. Jer, suprotno ljudskim oekivanjima, Zemljina povrina u svom prirodnom kemijskom
4

obliku nije bezopasna. Primjerice, teke kovine ili radioaktivni elementi nejednoliko su rasporeeni u prirodi uzrokujui mogunost pojave u otrovnim koncentracijama ili hranidbenim nedostatnostima (eng. nutritional deficiencies) u vodi ili tlu nekog podruja. Iako djelovanje ovjeka moe prouzroiti neke lokalne kemijske perturbacije, "prirodne koncentracije" kod lokalnih geokemijskih anomalija takoer moraju biti uzete u obzir. Zatita okolia postaje profitabilna djelatnost. Mnoge velike korporacije oekuju velike profite u prodavanju zelenih tehnologija. Recikliranje otpada takoer je profitabilno. Primjer profitabilnosti je plaanje odnosno komunalna naknada za odlaganje (zbrinjavanje) otpada. Graevinska struka aktivno sudjeluje u projektiranju i osnivanju odlagalita otpada, pa to sve vie postaje jedna od znaajnijih graditeljskih djelatnosti. U Hrvatskoj danas ne postoji zelena politika stranka, ali zato postoji zeleni pokret s pedesetak aktivnih organizacija i skupina. Naelno svi imaju vrlo plemeniti cilj, a to je ivot i razvoj u skladu s postavkama odrivog razvoja. To znai da resursima (neobnovljivim izvorima) treba upravljati tako da se ne umanji mogunost buduim generacijama da zadovolje svoje potrebe. Okoli (eng. environment) je pojam za cjelokupnost prirodne i po ovjeku stvorene (antropogene) okoline, tj. skup biotskih faktora (iva priroda) i abiotskih faktora (neiva priroda: stijene, tlo, voda, zrak) te njihov odnos. Iz toga slijedi pojam zatita okolia (dio toga je i zatita prirode), koja je struno pitanje ali i masovni pokret (ekoloki pokret), a u posljednje vrijeme i vrlo profitabilna djelatnost. Globalni okoli (eng. Global environment) je planetarni prostor u kojem se zbivaju utjecaji izmeu prirode i svjetskog stanovnitva, kao cjelokupnost svih njihovih meusobnih prostorno-vremenskih utjecaja. Ekosustav (eng. Ecosystem) je dio okolia potreban za odravanje ivota i ivotnih zajednica. esto se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, ime se misli na cjelokupnost ivota na Zemlji. Geofiziologija je pojam za novu znanstvenu disciplinu koja se bavi sveukupnou fizikalnih, kemijskih i biolokih procesa na Zemlji. Povezana je s teorijom o Geji, kao hipotezom da je biosfera samoprilagoavajue bie, koje nadzire fizikalne i kemijske procese, odrava zdravlje naeg planeta. Oneienje (eng. Pollution) je unos neke tvari ili energije u okoli, ali u koncentraciji koja ne uzrokuje tetu, dok je oneiiva postrojenje ili osoba koja svojom djelatnou uzrokuje oneienje. Zagaivanje (eng. Contamination) je teta nanesena okoliu, ili jednom od njegovih dijelova, nekom tvari ili energijom (toplina, radioaktivnost) koja prelazi maksimalno dozvoljene granice nekodljivih koncentracija. Zagaivalo je tvar koja uzrokuje zagaenje, a zagaiva je postrojenje ili osoba koja uzrokuje zagaenje. Kapacitet prihvata (eng. Environmental capacity) je pojam u upotrebi kao naznaka da okoli moe prihvatiti neku razinu djelatnosti, broj ljudi ili neku koliinu oneienja, bez posljedica po stanje tog segmenta okolia. Potrebno je napomenuti da se u Europskoj uniji koristi ISO 14000 sustav standarda kvalitete, koji se mahom odnosi na

okoli, njegovo stanje u pojedinim parametrima, kao i na kvalitetu proizvoda koji moraju biti podvrgnuti standardima. Odrivost je pojam koji oznaava stupanj intenziteta neke djelatnosti, kojim se ne prelazi granica kapaciteta prihvata okolia. Definicija odrivosti kae da treba ivjeti unutar prihvatnog kapaciteta ekosustava. Otuda izraz odrivi razvitak (eng. sustainable development). Naelo opreza (eng. Precautionary principle) se provodi u gospodarenju okoliem kao upozorenje, kako neku vrstu djelatnosti ili neko odbacivanje otpada, ne treba obavljati ako postoji sumnja da bi posljedice mogle nanijeti tetu bilo okoliu, bilo ivim biima ili ovjeku. Ekologija je znanost unutar biologije koja prouava odnose izmeu organizama i njihovog okolia u kojem ive. Vrlo esto se pogreno upotrebljava umjesto termina okoli, jer je, s popularizacijom pojam ekologija postao sinonim za okoli. Posebno vane zadae moderne ekologije su: - istraiti i dokazati antropogene promjene u domainstvu prirode, - stvoriti kontrolne mehanizme za njihovo praenje (monitoring), - izraditi pouzdane modele sistemskih procesa, - pravovremeno upozoravati odgovarajue nacionalne i internacionalne institucije na mogue posljedice, - pruiti osnove za etiki opravdane drutveno-politike odluke za ouvanje okolia, ljudskog drutva, biljnog i ivotinjskog svijeta. Ekologija je viedisciplinarna znanost. Bliske ekologiji su ekofiziologija koja prouava djelovanje razliitih ekolokih imbenika na funkciju stanica, tkiva organa i organskih sustava, dok su brojni otrovi koji naruavaju odnose u prirodi predmet prouavanja ekotoksikologije. Prema najosnovnijim geofizikim znaajkama Zemlje, ekologija se moe podijeliti na terestiku (kopnenu) i akvatiku (marinsku i limniku) ekologiju.

1.2. GLOBALNI EKOLOKI SUSTAV

Ekosfera Zemlje sastoji se od razliitih akvatikih i terstikih megaekosustava, a ovi opet od mnogobrojnih bioregija i lokalnih ekosustava. Osnovni dijelovi ekosfere su: biosfera, atmosfera, hidrosfera kao dio hidrosfere, i pedosfera kao dio litosfere (Sl. 1.1). To je dinamina, nedjeljiva, vrlo sloena, prostorno i vremenski povezana i u tokovima svojih unutarnjih zbivanja teko saglediva cjelina. Svako mjesto na Zemlji ima svoje osebujno ustrojstvo, specifinu geofizikalnu i ekoloku konstelaciju sastavnih dijelova, koja je podvrgnuta neprekidnim promjenama.

Slika 1.1. Ekosfera kao globalni sustav i njene sastavnice (iz Springer, 2001) Ekosferu, odnosno povrinski, ivim biima protkani plat planeta Zemlje, izgrauju est razliitih oblika materije. To su: - anorganske tvari, - fosilne biogene tvari (organski sedimenti, treset, ugljen i dr.), - mrtve, biogene tvari, koje sudjeluju ili mogu sudjelovati u krunim tokovima materije, - ive organske tvari, bio masa, - slobodne molekule i ratrkani atomi, - meteoriti i meuplanetarna praina (dnevno u atmosferu unesene molekule, atomi i subatomske estice). Njihova je povrinska raspodjela podvrgnuta neprekidnim promjenama i znatno preustrojena pojavom ivih bia, njihovim evolutivnim razvojem i prostornom rasprostranjenou. Kroz njih je primjerice obogaena biosfera s kisikom, ugljikom, vodikom, duikom, kalcijem i drugim bioelementima. Isto tako znamo da su u toku njihovog povijesnog razvoja znatno promijenjene koncentracije atmosferskih plinova (O2, CO2 i dr.), i time uvjetovan daljnji tok evolucije. I na kraju, biokemijskim procesima, znaajnim za pojedine vrste ili grupe organizama, stvoreno je nepojmljivo bogatstvo organskih spojeva. Danas se rauna sa oko 40.000 anorganskih i desetak milijuna, to prirodnih, to sintetiziranih organskih (ugljikovih) spojeva.

Slika 1.2. Sastav atmosfera planeta (iz: Lovelock, 1999) Sastav atmosfere posljedica je prisutnosti ivota. ivotinje oneiuju zrak s CO2, a biljke s O2. Ono to je otpad jednima, hrana je drugima. Bez ivota sastav atmosfere Zemlje bio bi slian sastavu atmosfere Venere i Marsa: 90 % CO2, 1.9 % N, 0 % O2, povrinska temperatura 240-340 0C, tlak na povrini 60 bara. (Sl. 1.2). iva bia i njihov okoli ine predstavljaju nedjeljivu cjelinu. ivot nekog organizma mogu je naime samo onda kada je on dovoljno opskrbljen energijom. Njegovu grau i ivotne funkcije moe odrati samo kontinuirani protok energije, energije koja biva primana iz okolia, koja u organizmu obavlja odreene radnje, i koja biva prije ili kasnije, na ovaj ili onaj nain, opet odaslana u okoli. Drugaije reeno, unutarnji biokemijski i vanjski geokemijski procesi najue su povezivani u prostoru i vremenu. Znanost ralanjuje prirodu u sustave koji su kao takvi predmet prirodoznanstvenih istraivanja. Sustav (grki: sistem) ili sklop najee se definira kao ukupnost meusobno povezanih sastojaka koji tvore neku svrsishodnu cjelinu, ili kao skupina sastojaka, predmeta, svojstava, odnosa i razvojnih tijekova koji djeluju kao cjelina. Takva se cjelina promatra u prirodnim znanostima, neovisno o njezinoj veliini i grai, kao uopeni apstraktan model, kao isjeak prirode koji je upravo predmet znanstvenog istraivanja, kao koncepcijska jedinica znanstvene ralambe. On je istovremeno dio i cjelina, neovisno o njegovom poloaju u hijerarhiji. to je sustav, a to podsustav ovisi o nainu promatranja, o predmetu istraivanja. nadalje, sustavi se danas sve ee opisuju matematikim modelima, njihovi se dijelovi prikazuju simbolima, a njihovi odnosi jednadbama. Okosnicu te hijerarhije, s gledita ekologije, predstavlja ekosustav ili biogeocenoza. Za razliku od ostalih ekosustava moemo njegovu sredinju ulogu posebno istaknuti nazivom ekosistem (eng. ecosystem). Ekosistem je osnovna organizacijska jedinica prirode, u kojoj su iva bia i njihov neiv okoli prostorno i vremenski integrirani protokom energije i krunim tokovima tvari, te koja posjeduje za nju svojstvene informacijske sadraje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodranja. To je jedinstvo ivotne zajednice (biocenoze) i njenog neivog okolia (biotopa ili ekotopa) s osebujnim i kroz to prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim obiljejima.

Znaajni geoloki dogaaji u geolokoj povijesti Zemlje tijekom posljednih 245 Ma ( mezozojska i i kenozojska era):
8

240 Ma poveanje CO2 u atmosferi > 85 % morskih ivotinja, 75 % vodozemaca i reptila izumire 240 Ma Pangea se poinje razdvajati 220-208 Ma veina morskih, ali ne i kopnenih ivotinja izumire 214 Ma udar meteorita u istonoj Kanadi (Quebeck) , krater D = 100 km 200 Ma formiranje sjevernog Atlantika 160 Ma Australija se odvaja od Antarktika 115-80 Ma indijski potkontinent odvaja se od Afrike 110-90 Ma otvaranje bazena junog Atlantika 73 Ma udar asteroida u zapadnoj Rusiji, krater D = 65 km 70-60 Ma Novi Zeland se odvaja od Australije 68 Ma veliki pomor grebenskih ivotinja, koljkaa i kopnenih biljaka 65 Ma udar asteroida u Jukatanu (Meksiko), krater D = 200 km 65 Ma izumire 50 % svih ivotinjskih vrsta 60 Ma izljev lave i nastanak Islanda 60 Ma poetak izdizanja Anda 60 Ma nastanak vulkana u Italiji 50-44 Ma Grenland se odvaja od Europe 50-20 Ma poetak izdizanja Himalaja 45-30 Ma odvajanje Antarktika i June Amerike, promjena smjera oceanskih struja i globalno zahlaenje 40-34 Ma izumire 60 % svih vrsta sisavaca zbog promjene klime 39 Ma udar meteorita u sjevernoj Rusiji, krater D = 100 km 35 Ma poetak stvaranja Alpa 20 Ma poetak dizanja platoa Tibeta 20-15 Ma otvaranje zavale Crvenog mora 14.8 Ma udar meteorita u Njemakoj, krater D = 24 km 6.5-5 Ma periodina isparavanja Mediterana 0.7 Ma poetak kvartarne glacijacije

2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE

Geokemijske sfere ili geokemijski krajolik je pojam koji obuhvaa istraivanja kumulativnog efekta kemijskih elemenata u okoliu koji je pod utjecajem ovjeka. Geokemijske sfere Zemlje su: - atmosfera (plinoviti omota, ali takoer plinovi u hidrosferi i litosferi); - hidrosfera (vodeni omota) i kriosfera (ledeni pokrov); - litosfera (preteito silikatna Zemljina kora zajedno sa stjenovitim dijelom plata) i pedosfera; - halkosfera (oksidno-sulfidni dio plata); - siderosfera (nikalno-eljezna jezgra). - biosfera (sfera u kojoj postoji ivot zajedno sa svojim okoliem); Geoekemijske sfere Zemlje ne egzistiraju zasebno ve djeluju jedna na drugu. Biosfera obuhvaa dijelove atmosfere, gotovo cijelu hidrosferu i dio litosfere. Geokemijski procesi koji se u njoj zbivaju rezultat su djelovanja abiotikih i biotikih imbenika.

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE

Zemlja je izgraena gotovo u cijelosti od samo 15 kemijskih elemenata, dok je udio ostalih manji od 0.1 %. Svi elementi prisutni na Zemlji mogu se svrstati u etiri grupe: - siderofilni elementi: su veinom plemeniti metali s niskim elektrodnim potencijalom, koji se preteito veu za eljezo i nikal pa su stoga koncentrirani u Zemljinoj jezgri; - halkofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se preteito veu za sulfide pa se nalaze u sulfidnim leitima; - litofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pojavljuju u silikatima, dakle glavnoj grupi petrogenih minerala; - atmofilni elementi: koji su prisutni uglavnom u plinovitom stanju u atmosferi. Pedosfera je tanki povrinski sloj Zemljine kore i sastavni dio biosfere. Povrinski dio pedosfere, esto se naziva tlo, a sastoji se od anorganskog (mineralnog) i organskog dijela (humus). U tom dijelu se nalaze raznovrsna iva bia, od kojih su najmnogobrojnije bakterije, gljive, alge, korijenje vieg bilja te gljivice, kukci, krtice i rovice koji imaju veliko znaenje za geokemijske procese u tlu. Anorganski dio tla ini vie od 90 % volumena. Vana komponenta tala je koliina vode i zraka, nunih za odravanje biolokih procesa. Klimatski imbenici (padaline, temperatura), litoloki sastav stijena te bioloki procesi, vrijeme i mjestimino utjecaj ovjeka presudno utjeu na nastanak tla odreenog tipa. Zbog toga moemo razlikovati na stotine tipova tala razliitog mineralokog sastava i fiziografskih znaajki. Tlo (eng. soil) je tanki sloj nekonsolidiranog materijala koji se mjestimice nalazi na povrini zemlje, a nastao je u procesu troenja vrstih stijena te erozijom i transportom raspadnutog materijala. U genetskom smislu razlikuju se slijedei tipovi tala: rezidualna, aluvijalna, koluvijalna, taluvijalna, glacijalna, organska, eolska i praporna, vulkanska, evaporitna i nasuta tla. U pedolokom smislu razlikuju se tri horizonta idui od povrine: A, B, C horizont. A-horizont (eng. topsoil) je bioloki aktivan, B-horizont (eng. subsoil) je biloki neaktivan, dok je C-horizont osnovna stijena (eng. bedrock) (Sl. 2.1).
10

Fizikalno-mehanike znaajke tla takoer prouava mehanika tla koja je grana geotehnike. Prema geotehnikoj klasifikaciji tla se dijele u vie skupina. etiri osnovne skupine prema veliini zrna su: ljunak (60-2 mm), pijesak (2-0.06 mm), prah (0.06-0.002 mm) i glina (< 0.002 mm). ljunak i pijesak su krupnozrnasta tla, najee bez kohezije, dok su prah i glina sitnozrnasta koherenta tla. estice vee od 60 mm su valutice. Posebna skupina tala su organska tla. Slika 2.1. Horizonti tla (iz: Springer, 1998)

U tlima u slobodnoj prirodi uravnoteeno je kolanje anorganskih i organskih sastojaka. U intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji, najvei dio ugraenih tvari ulazi u biomasu uzgojne kulture koja se odvozi. Tako se osiromauje tlo, koje se mora prihranjivati dodavanjem potroenih tvari, odnosno prirodnim ili umjetnim gnojenjem.

2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE 2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode

Voda je najmanje tipina tekuina u prirodi i jedna od najneobinijih tvari u svemiru. Voda je esencijalna tvar za ivot na Zemlji. Bioloki znaaj vode izraava se u procesu fotosinteze, kao transportni medij hranjivih soli i glavni sastojak ljudskog tijela. Voda se javlja u sva tri agregatna stanja: u obliku leda, tekuine i pare. Uobiajeno je da je neka tvar u tekuoj fazi manje gusta nego u krutoj, ali ne i voda, pa led pliva na vodi. Da nije tako, oceani bi bili ispunjeni ledom, pa ivot na Zemlji vjerojatno ne bi bio mogu u dananjim oblicima. Neobina svojstva vode proizlaze iz njene molekularne strukture, s dva vodikova i jednim kisikovim atomom na vrhu, pa je cijela molekula polarna. Njena struktura nije do kraja razjanjena. Ta bipolarnost omoguuje stvaranje vodikovih veza izmeu molekula vode (Sl. 2.2). Osnovna struktura vode je tetraedarska prostorna reetka, koja se poput saa kombinira u heksaedarske kanale, pa led zato ima manju gustou od vode, koja ima najveu gustou kod +3.98 0C.

11

Slika 2.2. Graa molekule vode (iz: Prohi, 1998)

Voda je i univerzalno otapalo, jer otapa jednako ionske i molekularne spojeve, koji su polarni ili sadre polarne grupe. Fizika svojstva koja proizlaze iz takve molekularne strukture su: - negativni volumen taljenja, - maksimum gustoe u normalnom rasponu postojanja tekuine (+3.98 0C) - brojne kristalne polimorfne modifikacije; - visoka dielektrika konstanta; - abnormalno visoka temperatura taljenja, vrenja i kritine temperature za tvar tako male molekularne teine; - visoka tenzija povrine; - visokomobilni transport za ione H+ i OH-.

2.2.2. Globalni kruni tok vode

Oko 70 % povrine Zemlje pokriveno je vodom. Voda podrava i sve forme ivota na Zemlji. Ona se javlja kao stajaa voda (u oceanima i jezerima), kao tekua voda ( u rijekama) te u obliku kie i vodene pare u atmosferi. Veliki dio transfera topline na Zemlji izraava se kroz oceanske struje i kao kretanje vodene pare u atmosferi s kondenzacijom i evaporacijom. Vodena para djeluje i kao regulator topline u atmosferi, tako da apsorbira izlazno infracrveno zraenje Zemlje pa je glavni faktor regulacije klime. Sustav kretanja vode na Zemlji izraava se u obliku tzv. globalnog krunog toka vode (globalni hidroloki ciklus). Voda se kree iz atmosfere prema Zemlji kao kia ili snijeg. Odatle prodire kroz tlo u podzemlje, a iz podzemlja odlazi preko izvora i rijeka do oceana. Iz oceana evaporira u atmosferu. Dio te vode vraa se u obliku padalina u oceane, a dio zaostaje na kontinentu. To se kretanje odvija izmeu atmosfere, litosfere i biosfere. Na taj nain vodeni ciklus integrira veinu vanih ekosustava i snano utjee na brzinu i vrstu procesa meu njima. Uvjeti na Zemlji su upravo takvi da podravaju kontinuiranu obnovu i recikliranje vode, to pokree
12

mnoge geokemijske sustave. Kreui se u hidrolokom ciklusu, voda sudjeluje i u kemijskim reakcijama s atmosferskim plinovima, stijenama, biljkama i drugim tvarima. Rezultat tih dogaanja su promjene kemijskog sastava vode, ali i promjene tvari s kojom reagira. Te promjene, zajedno s neakvatikim promjenama u atmosferi, uspostavljaju ukupne kemijske uvjete na povrini Zemlje. Globalni geokemijski ciklus glavnih kemijskih elemenata (Na, K, Ca, Mg, Si, C, N, S, P, Cl, O i H) je usko povezan s hidrolokim ciklusom. Globalni hidroloki ciklus pokreu tri glavne vrste procesa: evaporacija i evapotranspiracija pokreu vodu od povrine Zemlje prema atmosferi; precipitacija pokree vodu iz atmosfere do povrine Zemlje; kretanje zranih masa rasporeuje vodu unutar atmosfere.

Slika 2.3. Globalni hidroloki ciklus (iz: Prohi, 1998) Temeljna struktura globalnog kruenja vode je jednostavna. Voda se evaporira u atmosferu iz oceana, jezera, rijeka i vegetacijom pokrivenih dijelova kopna. Zrane struje raspodjeljuju vodenu paru na cijeli prostor Zemlje. Kondenzacijom se stvaraju oblaci i padaline kojima se voda vraa na povrinu gdje prodire u tlo ili izravno rijekama tee do mora i oceana. Najvei dio padalina pada izravno na povrinu oceana, ime se preskae jedna faza u hidrolokom ciklusu. Ukupni volumen vode ukljuen u globalni kruni tok je 1.3 do 1.5 x 106 km3 (Sl. 2.3).

13

Najvei dio vode sadre mora i oceani, dok je slatke vode tek oko 4 %, a koja se veinom nalazi u polarnim ledenim kapama i ledenjacima (Sl. 2.4; 2.5).

Slika 2.4. Raspodjela vode na povrini Zemlje (iz: Prohi, 1998)

Slika 2.5. Raspodjela slatke vode na Zemlji (iz: Prohi, 1998) Voda se zadrava u razliitim spremitima vrlo razliito vrijeme. Oceani, ledene kape i stijene su dugotrajna spremita vode, gdje se voda zadrava tisuama godina. Rijeke i atmosfera su kratkotrajna spremita, gdje se voda zadrava nekoliko dana ili tjedana (Sl. 2.6).

14

Slika 2.6. Vrijeme zadravanja u globalnom hidrolokom ciklusu (iz: Prohi, 1998)

2.2.3. Geokemijski sustav povrinskih i podzemnih voda

Kemizam povrinskih voda na kopnu odreen je kemijskim karakteristikama elemenata, reimom troenja i biolokim procesima. Kemijski sastav rijeka ima slijedee karakteristike: - najei kationi su: Ca, Na, K i Mg; - niska je koncentracija iona u vodi; - ionski sastav je vrlo razliit od sastava litosfere unato injenici da su svi ioni (osim Na i Cl) posljedica troenja. U aridnim podrujima evaporacija moe utjecati na sastav glavnih otopljenih iona, je se CaCO3 bre obara ime se poveava vrijednost Na iona. Bioloka aktivnost u vodi ima malo znaenje u brzim rijeka, a veliko u sporim rijekama i jezerima. Zbog fotosinteze u gornjoj zoni (koja prima svjetlost) voda se obogauje kisikom, koji se pak troi zbog raspadanja organske materije. Ljeti se povrinski slojevi mnogih jezera zagrijavaju insolacijom. Toplija povrinska voda ima manju gustou od duboke hladne vode pa se stvara stabilna stratifikacija po gustoi koja ograniava razmjenu kisika. Organska tvar nastala u povrinskim vodama tone u dublje dijelove gdje biva oksidirana ime se voda dodatno osiromauje kisikom. U nekim sluajevima razina kisika pada ispod one koja je neophodna za ivot. Poveanje koliine biomase moe izazvati toksinost, nisku oksidativnost, blokiranost vodenih filtera, poveanje mutnoe vode i kao posljedicu smanjeni biodiverzitet. Ta pojava se naziva eutrofikacija. Kakvoa podzemne vode ovisi o mjestu ulaska vode iz atmosfere u podzemlje, te o trajanju protjecanja vodonosnikom do mjesta koritenja. Padaline nisu destilirana voda, ve u njima uvijek ima otopljenih supstancija. Padaline redovito sadre praine, sol iz mora, te isparavanja razliitih plinova, a na njihov kemijski sastav utjee kozmiko zraenje i djelovanja munja. Padalinama pojedini mineralni sastojci u tlu mogu biti otopljeni, isprani i procijeeni do podzemne vode. Intenzitet procjeivanja te interakcija izmeu tla i vode prvenstveno e ovisiti o podneblju. U vlanoj klimi do podzemne vode e biti transportirano kroz tlo 400-500 mg/l otopljenih tvari. U pustinjskim krajevima znaajan je utjecaj evaporacije s povrine, kao i efekt

15

povlaenja niskomineralizirane podzemne vode putem korijenja, pa podzemne vode postaju sve vie mineralizirane. Na terenima koji se navodnjavaju, zbog tih efekata i male koliine padalina, tlo moe biti zaslanjeno. Koncentracija soli u tlu znaajno ovisi o ionskim izmjenama estica tla, vode i sredstava za zatitu bilja. Glinovito tlo ima ulogu polupropusne membrane, koja e zadravati teke metale i posebice velike molekule organskih spojeva. Za sastav podzemne vode primaran je mineralni sastav vodonosnika. Minerali u stijenama variraju od lako topivih do gotovo netopivih, to ovisi o litolokom sastavu i temperaturi vodonosnika. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim stijenama silikatnog mineralnog sastava su niske mineralizacije (do 100 mg/l), blago su kisele i s prevadavajuim Si i Mg kationima. Podzemne vode u kriljavcima takoer su blago kisele, ali imaju visoki sadraj Fe i SO4 iona. Podzemne vode u karbonatnim stijenama su blago alkalne, a imaju viu mineralizaciju u odnosu na silikatne stijene, s dominantnim Ca i Mg kationima i HCO3 anionom. Podzemne vode u aluvijalnim naslagama imaju nisku mineralizaciju, dok prevladavajui ioni ovise o podrijetlu voda. Sve podzemne vode, ija je ukupna mineralizacija manja od 1000 mg/l smatraju se pitkima. Iznad te vrijednosti vode su mineralizirane, a primjerice morska voda ima najee mineralizaciju 32.000-37.000 mg/l.

2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

U vodama mora i oceana u sastavu dominira est glavnih elemenata (Na, Mg, K, Cl i S), ije su koliine u odnosu jedna na drugu gotovo konstantne i odluujue za salinitet morske vode koji varira od 3,2 do 3,7 % (Sl. 2.8). To su konzervativni sastojci. Koliina nekonzervativnih sastojaka znaajno varira, ovisno o lokalnim prilikama.

Slika 2.7. Prikaz koncentracije glavnih soli u morskoj vodi (iz Prohi, 1998) Nutritijenti ili elementi povezani s prehranom (P, N, C) su biolimitirajui sastojci morske vode, jer njihovo siromatvo ograniava biomasu povrinskih voda oceana. Sastav morske vode nije se bitnije mijenjao tijekom fanerozoika dakle najmanje posljednjih 600 milijuna godina, odnosno geokemijski sustav oceana se moe smatrati stabilnim. Donos svake konzervativne tvari mora biti uravnoteen s

16

procesom njezina odstranjivanja. Postoji nekoliko modela koji tumae ravnoteno stanje morske vode. Za mora i oceane znaajna je vertikalna promjena temperature i saliniteta. Sunevo svjetlo znaajno zagrijava povrinu oceana, na preko 20 0C, to zavisi od geografske irine. Zbog struja i vjetrova, izmjena topline s dubokom vodom je ograniena, pa se ispod povrinske zone nalazi termoklina ispod koje se temperatura vode naglo smanjuje na oko 5 0C, a na dnu moe dosei svega 1 0C. Gustoa morske vode zavisi o temperaturi, salinitetu i tlaku. Budui da je topla voda openito manje gusta od hladne vode, zadrava se na povrini. U ekvatorijalnim i umjerenim podrujima postoji plitki povrinski sloj niske gustoe ispod koga gustoa naglo raste, ta prelazna zona zove se piknoklina. U blizini polova evaporacija je smanjena, a zbog stvaranja morskog leda nastaje hladna i gusta slana voda, koja tone na oceansko dno. Zbog globalne cirkulacije, velike koliine hladne pridnene vode iz polarnih predjela dolazi do umjerenih irina, gdje zamjenjuju tamo prisutne pridnene vode i tako prouzrokuju laganu vertikalnu cirkulaciju. U rubnim marinskim okoliima salinitet je razliit od otvorenog mora ili oceana. Posebice su zanimljivi estuariji, gdje se rijena voda sastaje s morskom. Posljedica su procesi koji uzrokuju znaajne geokemijske cikluse elemenata. Budui da morska voda ima daleko vei salinitet od rijene, veina glavnih otopljenih elemenata ima vee koncentracije u morskoj vodi. Meutim metali kao to su Fe, Al, Mn, Zn, Cu, Co i nutritijenti kao to su P, N i Si, kao i otopljena organska materija imaju veu koncentraciju u rijenoj vodi. Zatvorena i plitka mora mogu imati drugaiji raspored temperature i gustoe vode. Takav je primjer Jadransko more gdje morske struje uz hrvatsku obalu donose topliju i slaniju vodu iz istonog Mediterana, a hladnija i manje slana voda vraa se uz talijansku obalu. Pridnena cirkulacija moe imati drugaiji smjer. Glavni uzroci strujanja vode u kanalskom podruju su morske mijene i vjetar. Dosadanja istraivanja hidrodinamike vodene mase ukazuju na velike sezonske i viegodinje razlike u smjeru i brzini strujanja vode. Mjerenja su pokazala da je strujanje vode u pridnenom sloju nekoliko puta manje zbog trenja o dno. Mnogobrojni povremeni vodotoci te priobalni izvori i vrulje donose u Jadran velike koliine slatke vode. Utjecaj dotoka slatke vode najizraeniji je u sjevernom Jadranu i uz obalu. Veliki dotok slatke vode i sezonske klimatske oscilacije izazivaju znatne promjene saliniteta te raslojavanje vodenog stupca. U pridnenim slojevima mora varijacije saliniteta su znaajno nie. Povrinska temperatura Jadranskog mora kree u rasponu 10 0C zimi do 27 0C ljeti, dok se u dubini veoj od 20 m temperatura cijele godine kree izmeu 12 i 140 C. I u najdubljem dijelu Jadrana (junojadranska depresija) temperatura je oko 12 0 C. U proljee i jesen primjetna je izotermija vodenog stupca. Povrinska temperatura mora u Rijekom zaljevu je na svom minimumu u veljai/oujku, a maksimum se postie u kolovozu. Zagrijavanje dubljih slojeva, koji su od povrinskih odvojeni piknoklinskim slojem, zapoinje sa zakanjenjem (srpanj/kolovoz), da bi se maksimum dogodio u listopadu. Stratifikacija vodenog stupca mora razvija se u sjevernom Jadranu u travnju, maksimum stabilnosti dostie u kolovozu, nakon ega slijedi proces postupnog mijeanja u listopadu, kao rezultat konvekcijskog mijeanja i utjecaja vjetra. Zimi i u jesen, stratifikacija se uspostavlja samo povremeno i ograniena je na povrinske slojeve. U tim periodima, na stratifikaciju dominantno utjee dotok slatke vode u akvatorij.
17

U ljetnom razdoblju slaniji, hladniji i zato gui donji slojevi ne mijeaju se s povrinskom vodom. Tijekom jeseni povrinska voda postupno gubi toplinu, postaje tea i tone prema dubljim slojevima, odnosno dolazi do konvekcijskog mijeanja vode. Poseban fenomen je stvaranje teke zimske vode. Nakon obilnih padalina, najee u jesenskom razdoblju, pojavljuje se sloj oslaene (boate) vode. Taj sloj moe danima lebdjeti iznad tee i slanije vode.

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE 2.3.1. Graa i sastav atmosfere

Atmosfera je plinoviti omota oko Zemlje, koji se sastoji od smjese razliitih plinova. Njena masa je zanemariva u usporedbi s masom vrste Zemlje. Atmosfera je vrlo stijenjena na povrini Zemlje, a tlak opada s visinom, tako da na visini od oko 700 km vlada vakuum u tehnikom smislu. U suvremenoj atmosferi ima 78 % N2, i 21 % O2. Od plemenitih plinova najvie je zastupljen argon (0.93 %) dok je uee svih ostalih plemenitih plinova 0.002 %. Koncentracija CO2 je promjenljiva: 0.03 - 0.04 %. 90 % atmosfere nalazi se ispod 40 km visine. Prema visini zrak je sve vie razrijeen. Sastav atmosfere je jednolik zbog visokog stupnja mijeanja. Vodena para je najvei izuzetak od tog pravila, jer je atmosferski p H2O u prosjeku vrlo blizak zasienju tlaka. Stoga i male lokalne promjene u temperaturi mogu izazvati znaajne promjene izmeu evaporacije i precipitacije. Upravo je prijelaz izmeu vode u vodenu paru i obratno, glavni oblik transporta energije na Zemljinoj povrini. Iznad troposfere nalaze se stratosfera, zatim mezosfera pa termosfera. Tropopauza je granina zona izmeu troposfere i stratosfere, a nalazi se na visini 7 do 9 km u polarnom podruju te 16 do 17 km na ekvatoru. Visina tropopauze ovisi o godinjem dobu, a najvia je ljeti. U troposferi temperatura naglo pada s porastom visine do tropopauze, a idui vie postaje konstantna. U viim sferama temperatura se naglo mijenja (Sl. 2.8). Po definiciji, granica Zemljine atmosfere postavljena je na visini od 1.000 km, a iznad toga se nalazi egzosfera i magnetosfera. Djelovanjem ultraljubiastih zraka razrijeeni molekularni kisik (O2) prelazi u ozon (O3). Ozon se u atmosferi nalazi u zoni troposfere i stratosfere. Koncentracija ozona u stratosferi je konstantna, dok koncentracija ozona u troposferi zavisi o antropogenim utjecajima pa je primjetno smanjenje, posebice u polarnim predjelima. Uloga ozona je da apsorbira gotovo svu koliinu kratkovalnih ultraljubiastih zraka (UV-B) koji su tetni za ive organizme na Zemlji. Molekula ozona je vrlo malo: kada bi se zbile sve skupa dobili bismo ovojnicu oko Zemlje debljine svega 5 mm.

18

Slika 2.8. Vertikalna graa atmosfere (iz: Prohi, 1998) Za ivot organizama posebno je vaan prizemni dio atmosfere: troposfera koja je dobro izmijeana zbog snanih strujanja. Troposfera je podruje u kojemu se odvijaju vremenske promjene, pojavljuju oblaci i oborine. Mijeanja zraka zbivaju se zbog zagrijavanja Zemljine povrine sunevim zrakama, kao i zbog rotacije Zemlje. Za ivot na Zemlji vane su klimatske prilike, na koje bitno utjeu strujanja u atmosferi, odnosno u donjem dijelu troposfere. Klimatske prilike na Zemlji su vrlo razliite, pa uvelike odreuju raspored ekosustava. Zbog svoje ograniene veliine taj prostor je potencijalno vrlo osjetljiv na zagaenje. Ve vrlo male koliine unesenih tvari mogu izazvati znaajne promjene u ponaanju atmosfere. Procesi mijeanja tvari u atmosferi vrlo su brzi, pa se tvari unesene u atmosferu kao posljedica vulkanskih aktivnosti ili nesrea vrlo brzo rasprostiru po cijelom planetu. To mijeanje, iako prenosi zagaivae na veliku udaljenost, ujedno vri i funkciju razrjeenja. irenje tetnih tvari u morima i oceanima je mnogo sporije, a posebice je sporo u geosferi.

2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

Duik je najzastupljeniji plin atmosfere, i openito se smatra inertnim plinom. To je samo djelomino tono, jer je odreena, ali u stvari vrlo mala koliina N2 direktno vezana mikroorganizmima i ukljuena u rast biljaka. To znai da se najvei dio duika u ciklusu hranjivih soli u oceanu ili na kopnu obnavlja unutar biosfere (vidi: ciklus duika). Kisik i ugljini dioksid neophodni su za odravanje ivota na Zemlji. Dananji sadraj kisika O2 i ugljinog dioksida CO2 u atmosferi posljedica je primarne produkcije biljaka ili fotosinteze, kao i troenja kisika u ivotnom ciklusu ivotinja. Njihovi geokemijski ciklusi su nedjeljivi (vidi: ciklus ugljika). Uloga CO2 je da on

19

jako apsorbira infracrveno zraenje sa Zemlje i reemitira je natrag, pa tako pomae odravanju temperature na povrini (vidi: efekt staklenika). Atmosfera se moe globalno promatrati kao stabilan sustav koji ima svoje izvore. Ako to nije sluaj, ravnotea e se pomaknuti i stabilnost ugroziti. Najpoznatiji takav sluaj je poveanje koncentracije antropogenog CO2. Izvori kemijskih sastojaka u atmosferi koji se nalaze u tragovima mogu se podijeliti u tri skupine: - geokemijski izvori; - bioloki izvori; - antropogeni izvori. Geokemijski izvori su plinovi osloboeni vulkanskim erupcijama, ali i plinovi osloboeni radioaktivnim raspadanjem tekih metala. Tu spadaju i estice ili aerosoli, koji mogu biti kontinentalni, a najveim su dijelom mjeavina topivih i netopivih sastojaka, te marinski koji su veinom topivi, a po sastavu su smjesa morske soli i sulfata podrijetlom iz reduciranih sumpornih plinova oceana. Najvei dio aerosola uklanja se iz atmosfere padalinama, kod ega dolazi do njihovog razdvajanja po topivosti i veliini. Tijekom geoloke prolosti Zemlje (oko 4600 Ma), sastav atmosfere bitno se mijenjao. Evolucija atmosfere moe se promatrati u odnosu na, sastav praatmosfere, dodatke i gubitke tijekom geoloke prolosti. Dodaci tijekom geoloke prolosti bili su plinovi osloboeni kristalizacijom magmi, kisik nastao fotokemijskom razgradnjom vodene pare, kisik nastao procesom fotosinteze, te helij i argon kao posljedica radioaktivnog raspadanja (Sl. 2.9).

Slika 2.9. Model evolucije hidrosfere i atmosfere (iz: Prohi, 1998)

20

3. BIOSFERA
Organizmi ive u relativno uskoj povrinskoj zoni Zemlje (ovojnici) koja se sastoji od povrinskog dijela litosfere (pedosfera), vodenog sloja (hidrosfera) i najnieg dijela atmosfere (troposfera). Ti dijelovi zajednikim imenom se zovu biosfera. Sav ivot u biosferi organiziran je u dva osnovna medija: u vodi i u zraku. Voda je najobilnije zastupljen medij biosfere. Svi organizmi sastoje se od istih najvanijih kemijskih spojeva. To su: - ugljikohidrati; - proteini; - lipidi; - lignin(sadre ga samo biljke vieg stadija razvoja). Svaki organski spoj sadri osnovni kostur od atoma ugljika, koji moe biti ureen u obliku razliitih struktura ili njihovih kombinacija. Najjednostavniji organski spoj sadri samo atome vodika vezane s osnovnim kosturom ugljika. To su ugljikovodici. Atomi drugih elemenata (O, N, S) mogu biti povezani u obliku perifernih grupa. Svi organizmi (osim virusa) mogu se, na temelju strukture stanice podijeliti u dvije temeljne grupe. To su: prokarioti i eukarioti. Prokarioti obuhvaaju sve bakterije, pa su stoga jednostanini. Svi drugi organizmi su eukarioti, dijele se na tri kraljevstva: biljke i ivotinje i gljive. U pedosferi ive brojni organizmi. Za tlo je vana njegova proizvodna sposobnost (plodnost), koja je vea u tlima bogatim mineralima, humusom, kapilarnom vodom i priuvom zraka. Manji broj organizama koji ive u dubljim dijelovima litosfere (npr. pilje) ovise o hrani koja dolazi s povrine. U hidrosferi je ivot mogu u raznolikim pojavnim oblicima. Posebno je bogat u povrinskoj zoni do koje dopire suneva svjetlost. U troposferi ivi mnotvo organizama koji lebde (mikroorganizmi) ili aktivno lete (ivotinje). Veina njih se mora spustiti na tlo radi hranjenja i razmnoavanja. Biosfera je organiziran sustav. Samoregulirajuim mehanizmima postie se visoka organiziranost biosfere, odrava ravnoteu i spreava njenu degradaciju. Osnovni procesi u njoj imaju kruni tok. Kemijski elementi koji ulaze u ive tvari nazivaju se biogeni elementi, a krue kroz biosferu od anorganskog okolia do ivih bia i obratno. Organizmi iskoritavaju oko 50 % svih kemijskih elemenata na naem planetu. Neki od tih elemenata iskoritavaju se u veim koliinama. To su makroelementi (C, O, H, N), a ostali u manjim koliinama, pa se zovu mikroelementi (P, S). Svi ostali elementi koriste se u vrlo malim koliinama pa se zovu ultramikroelementi.

3.1. EKOLOKI IMBENICI

Ekoloki su imbenici utjecajne veliine okolia koji mogu pozitivno ili negativno djelovati na rast, razmnoavanje i gustou populacije. Mogu biti razliite prirode, fiziki, kemijski tj. abiotiki i onih uzrokovanih uzajamnim odnosima meu organizmima tj. biotiki. Naime, svaka vrsta moe opstati samo u granicama neke najnie i neke najvie vrijednosti (Sl. 3.1).

21

Slika 3.1. Abiotiki i biotiki imbenici ekosustava (iz: Springer, 2001) Ekoloki imbenici mogu djelovati razliitim intenzitetom. Najmanji intenzitet nekog imbenika koji uzrokuje neku posljedicu na jedinke jest ekoloki minimum, a najvei intenzitet nekog imbenika koji moe neka jedinka podnijeti jest ekoloki maksimum. Izmeu tih rubnih vrijednosti postoji za skupine jedinki: ekoloki optimum (uvjeti u kojima se neka skupina najbolje razvija). Razmak izmeu ekolokog minimuma i maksimuma u okviru kojeg je mogu ivot pojedinog organizma nazivamo ekolokom valencijom (Sl. 3.2).

Slika 3.2. Ekoloka valencija:

a) intenzitet djelovanja

b) organizmi ire i ue valencije

c) termovalencija kod ptica (iz: Springer, 1998)

Abiotiki ekoloki imbenici okolia djeluju na organizam. Nedostatak jednog od ivotnih uvjeta moe prouzroiti smrt organizma. Npr. ako u izobilju ima suneve svjetlosti, a nema dovoljno vlage, biljka nee normalno rasti niti se razvijati, odnosno ako potraje suno razdoblje biljka e se posuiti. Djelovanje pojedinog ekolokog imbenika ovisi osim o intenzitetu i o vremenu trajanja (ekspoziciji) i kakvoi njegova djelovanja. esto djeluju

22

istovremeno dva ili vie ekolokih imbenika (npr. toplina i duljina dana ili toplina, vlanost i duljina dana). Ekoloka je valencija razliita za svaki ekoloki imbenik i u pravilu je razliita za pojedinu jedinku pa tako i za vrstu koja se sastoji od jedinki. Takoer se valencija mijenja s dobi i razvojnim stupnjem u vrijeme ekspozicije nekom ekolokom imbeniku. Tako je npr. osjetljivost vodozemaca razliita na manjak vode u razvojnom stupnju (punoglavac) i kod odrasle jedinke. Ima vrsta koje imaju vrlo iroku ekoloku valenciju, te imaju iroko prostiranje. To su euritopne (eurivalentne) vrste (npr. biljna vrsta maslaak). Takve vrste nazivamo kozmopolitima. Suprotno kozmopolitskim vrstama postoje vrste uske ekoloke valencije tj. stenotropne (stenovalentne) vrste. Tako npr. grebenski koralji ive iskljuivo u toplim morima visoke prozirnosti i odreenog saliniteta. O ekolokoj valenciji za pojedine ekoloke imbenike ovisi koje e vrste biljaka i ivotinja ivjeti u nekom kraju. Treba spomenuti da se ekoloki imbenici u nekom podruju stalno mijenjaju (npr. klimatske promjene, bilo globalne ili lokalne). Vani ekoloki imbenici su ograniavajui imbenici, jer je bez njihova sudjelovanja u ekosustavu ivot otean ili nemogu.

3.1.1. Abiotiki imbenici

Slika 3.3. Raspodjela klimazonalnih pojaseva vegetacije (iz: Springer, 1998) Najznaajniji abiotiki imbenici su klimatski (temperatura, padaline i vlanost, svjetlost i vjetar), edafski (kemijski sastav i fizika struktura tla, voda u tlu), orografski (nadmorska visina, nagib terena i izloenost) i kemizam okolia (zdravog i oneienog) (Sl. 3.3). Temperatura Za tijek razliitih ivotnih procesa potrebna je optimalna temperatura. Na Zemlji temperatura varira od hladnih polarnih podruja pa do ekstremno vruih pustinjskih podruja. Granice unutar kojih je mogue odravanje ivotnih funkcija kreu se veinom u rasponu od 00 do 500C, premda na rubovima vulkana i u vruim

23

izvorima ive organizmi i kod 1000 C pa ak i vie. Isto tako pojedini organizmi (npr. liajevi) preivljavanju i pri negativnim temperaturama. Za vodu kao ivotni medij karakteristina su manja temperaturna kolebanja, kako dnevna tako i sezonska, jer se voda odlikuje visokom toplinskim kapacitetom. Tijekom ljeta jezera, mora i oceani apsorbiraju toplinu u sebe, a zimi je oslobaaju u okolinu. Dublji slojevi su hladniji od povrine pa su i manje podloni promjeni temperature. Veina (98%) organizama nema sposobnost odravanja temperature tijela stalnom, tj. sposobnost termoregulacije, nego temperatura tijela prati kretanje temperature okolia. Svakoj vrsti biljke ili ivotinje pogoduje odreena temperatura. O temperaturi okolia ovisit e reprodukcijska sposobnost, brzina rasta i razvoja, opi metabolizam, brzina kretanja, duljina ivota itd. Brojne biljne i ivotinjske vrste stekle su raznolike prilagodbene mehanizme (adaptacija, aklimatizacija) za ivot u predjelima s nepovoljnom temperaturom, koju obino prati i nepovoljna vlanost. Padaline i vlanost Koliina padalina te vlanost zraka i tla razliito su rasporeene na Zemlji od izrazito vlanih predjela (npr. kine tropske ume) do izrazito sunih predjela (npr. pustinje). Organizmi su razliito prilagoeni tako razliitim uvjetima vlanosti i postojanju ili nepostojanju vode. Prema potrebi za vodom ivotinje mogu se svrstati u: kserofilne, mezofilne i higrofilne. Kserofilne vrste su ivotinje sunih podruja; tede vodu smanjenim izluivanjem. Pustinjske ivotinje razvile su fizioloke prilagodbe za minimalni gubitak vode iz tijela. Higrofilne vrste su organizmi koji ne mogu ivjeti bez vode ili bez dovoljne vlanosti, niti su razvili fizioloke mehanizme za tednju vode. U prelaznoj skupini su mezofilne vrste. Tu pripada veina kopnenih organizama. Svjetlost Suneva svjetlost je vrlo vaan imbenik kako za fotosintetske organizme, tj. za primarnu biljnu proizvodnju, tako i za ivotinje, jer o svjetlu ovise i ivotne navike (npr. budnost, spavanje, prehrana, razmnoavanje, kretanja) te aktivnost nekih endokrinih lijezda, bioloki ritam, sinteza bjelanevina itd. ivotinje koje su danju aktivne su dnevne (diurnalne), a koje su nou aktivne su none (nokturnalne) ivotinje. Djelovanje svjetlosti najee je povezano s promjenom temperature. Tako se tijekom proljea s produetkom dana u pravilu poveava i temperatura okolia. Suprotno, u jesen se sa smanjenjem trajanja dana sniava temperatura okolia. Stoga je aktivnost ivotinja razliita u proljee i ljeti od aktivnosti u jesen i zimi. Kod biljaka sezona cvjetanja ovisi uz ostalo (npr. toplina) i od duljine dnevnog svjetla. Biljka dugog dana (npr. jeam) zahtjeva dulje dnevno osvjetljenje, dok kod biljaka kratkog dana (npr. proljetnice) dugo dnevno osvjetljenje oteava cvjetanje.

3.1.2. Biotiki imbenici

Osim neive abiotike (fizikalno-kemijske) okoline, u pojedinom ekosustavu postoje mnogobrojni virusi, mikroorganizmi, gljive, biljne i ivotinjske vrste koji svi zajedno ine ivi dio ekosustava ili njegovu biotiku okolinu. Djelovanje biotikih imbenika u ekosustavu nije ovisno samo o sebi, nego je tijesno vezano s abiotikim imbenicima. Znaenje biotikih i abiotikih imbenika u ekosustavu vano je zbog

24

ovisnosti ivih organizama o okoliu u kojem ive. Biotiki imbenici su: priogeni, virogeni, bakteriogeni, fitogeni, zoogeni i antropogeni. Biljke daju ivotinjama potrebnu hranu koju koriste brojni nizovi biljojeda (herbivora). Prisutnost ili manjak biljne hrane esto odreuje rasprostranjenost ivotinjskih vrsta. Na prvobitne nizove biljojeda nadovezuju se nizovi mesojeda (karnivora) koji se prehranjuju biljojednim organizmima. To su vei ili manji grabeljivci. Na kraju hranidbenog lanca ili niza obino je vea ivotinjska vrsta. Isto se tako na biljojede nadovezuju nizovi kukcojeda (insektivora). Dio organizama uzima biljnu i ivotinjsku hranu. To su raznojedi (omnivori).

Slika 3.4. Sumarni prikaz djelovanja abiotikih i biotikih imbenika okolia (iz: Springer, 2001) Sve ivotinje koje sudjeluju u hranidbenim lancima uginu. Njihove ostatke razgrauju razlagai mikroorganizmi ili se njima hrane leinari. Na kraju preostanu anorganske tvari, kao to su duini spojevi i CO2 pa ponovno ulaze u veliko kruenje tvari u prirodi. Od tih tvari biljke ponovno proizvode organske spojeve procesima fotosinteze, a te tvari su poetna hrana biljojedima (Sl. 3.4). Odnosi meu jedinkama Jedinke iste vrste meusobno su povezane brojnim i razliitim odnosima. Najvaniji je reprodukcijski odnos, tj. razmnoavanje. Prirataj jedinki u populaciji nazivamo natalitetom. Natalitet je prema tome imbenik rasta i poveanja brojnosti, a mortalitet (smrtnost) imbenik nazatka svake populacije. Uravnoteenim odnosom nataliteta i mortaliteta odrava se brojnost populacije stalnom (stagnacija). Broj jedinki neke vrste na nekom prostoru mjerilo je gustoe populacije. Potrebno je naglasiti da se rastom broja jedinki smanjuje kapacitet okolia zbog konkurentskih (kompeticijskih) odnosa meu prekobrojnim pripadnicima dotine vrste u smislu konkurencije za hranom, ivotnim sklonitem ili/i spolnim partnerom. Kompeticija je najjai biotiki imbenik unutar jedinki iste vrste (intraspecijski imbenik).

25

Kompeticija, nadmetanja ili kompetitivno iskljuenje temelji se na injenici da su dvije vrste u suparnitvu u istom okoliu za npr. istu hranu. Jedna vrsta e potisnuti drugu. Kompeticija moe biti, kao to smo ve naveli, meu pripadnicima istih vrsta (intraspecijska kompeticija) ili meu jedinkama razliitih vrsta (interspecijska kompeticija). Kompeticija radi jednog uvjeta u okoliu moe postati snaan suparnik kada se ubaci u populaciju domaih autohtonih vrsta unesena alohtona vrsta (npr. alohtona sjevernoamerika pastrva je iz naih vodotokova potisnula autohtonu potonu pastrvu). Kod parazitizma paraziti (nametnici) ive na raun domaina: domadara. Brojni su primjeri simbioze (potpomaganja) meu razliitim vrstama. ako obje vrste imaju od zajednice koristi a da ne tete jedni drugima, govorimo o mutalizmu (npr. rak samac i moruzgva). Ako jedna vrsta ima koristi a druga vrsta niti trpi tetu niti ima koristi govorimo o komenzalizmu (npr. brljan, slak). Usklaivanje brojnosti populacije Skupine jedinki iste vrste koje istovremeno ive zajedno na istom stanitu i meusobno se razmnoavaju tvore populaciju te vrste. Znaajni za populaciju su: natalitet, mortalitet, reproduktivni potencijal, rast populacije, dobna struktura, gustoa i raspored jedinki u prostoru. Natalitet je stupanj rodnosti neke populacije, a definira se kao broj novoroenih u jedinici vremena prema sveukupnom broju jedinki u populaciji. Mortalitet je stupanj smanjivanja brojnosti populacije zbog umiranja jedinki. Reproduktivni potencijal definiramo kao brzinu reprodukcijskog ciklusa i brojnost potomaka. O odnosu reproduktivnog potencijala odnosno nataliteta s jedne strane i mortaliteta s druge strane ovisi rast populacije. Ako su uvjeti okolia optimalni za rast populacije, populacija e se poveavati ili odravati na stalnom broju. Usklaivanje brojnosti pojedinih jedinki i veliine populacije temelji se na odnosu reproduktivnog potencijala vrste i zapremine okolia. S porastom broja jedinki u zadanom prostoru smanjuje se zapremina okolia u kojem se populacija razvija. U tim uvjetima okoli ne moe zadovoljiti potrebe svih jedinki za hranom, uvjetima reprodukcije i preivljavanja. Javljaju se odnosi nadmetanja (kompeticije) to je jedan od glavnih samoregulirajuih mehanizama koji ograniava mogunost pretjeranog rasta populacije. Ako se organizmi mnoe bre od mogunosti obnavljanja uvjeta okolia, tada e uvjeti okolia postati ograniavajuim imbenikom odravanja brojnosti unutar populacije (npr. nedostatak pae). Brojnost jedinki ovisi o razliitim prilikama u okoliu kao to su izvori hrane i vode, svjetlost i toplina. Stoga u razliitim godinama varira brojnost jedinki unutar populacije pa govorimo o fluktuaciji populacije. U pojedinim povoljnim uvjetima javlja se povremeno prekomjerni ekspanzivni rast populacije (npr. invazija skakavaca u Africi). Isto tako u nepovoljnim uvjetima (npr. jaka hladnoa, sua, djelovanje otrova iz okolia) moe dovesti do redukcije broja jedinki u populaciji ili do potpunog lokalnog izumiranja populacije. Hranidbeni lanci Unutar nekog ekosustava isprepliu se interesi svih potroaa hrane, koji su ukljueni u takozvane hranidbene lance ili hranidbene piramide (Sl. 3.5; 3.6). Osnovu svakog hranidbenog lanca ine primarni proizvoai, koji od suneve energije koja dospijeva na Zemlju iskoriste dio za aktiviranje fotosintetskih reakcija i za stvaranje primarne organske tvari iz CO2, vode i mineralnih tvari. Stvorene

26

organske spojeve iskoriavaju za hranu biljojedi (herbivori) kao heterotrofni organizmi. Oni pripadaju u kariku potroaa (konzumenata). Biljojedima se hrane grabeljivci mesojedi 1. reda (karnivori), a grabeljivcima opet njihovi neprijatelji (mesojedi 2. reda). Kako svi organizmi imaju ogranienu ivotnu dob, tj. uginu, njihova tijela razgrauju (mineraliziraju) razlagai ili destruenti (npr. bakterije), na jednostavnije anorganske tvari, koje mogu ponovno iskoristiti autotrofni (fototrofni) organizmi. Tako tvari neprestano krue u ekosustavu od neivog u ivo i obratno prolazei pri tome u svakoj fazi razliite stupnjeve sloenosti.

Slika 3.5. Hranidbeni niz na kopnu (iz: Springer, 1998)

Slika 3.6. Hranidbeni niz u moru (iz: Springer, 1998)

27

Protok organske tvari u hranidbenom lancu prati i protok energije. ivotna zajednica u ekosustavu moe se normalno razvijati i odravati samo onda ako je odnos izmeu proizvodnje tvari (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije) uravnoteen. Poremeaj u odnosu asimilacije i disimilacije moe onemoguiti normalni razvoj ekosustava ili dovesti do njegova propadanja. U svakoj biocenozi postoji velik broj najrazliitijih hranidbenih lanaca. Oni su esto meuzavisni, jer od iste vrste proizvoaa kreu posebni hranidbeni lanci. Isto tako veina se potroaa hrani razliitim vrstama plijena, pa sudjeluju u brojnim hranidbenim lancima. U hranidbenim lancima su organizmi meusobno poredani. ivotinje jedne karike potroaa, hrana su ivotinjama slijedee karike potroaa. Uz to do izraaja dolazi i brojnost populacije unutar tog niza potroaa. U stabilnom ekosustavu odrava se ravnotea ili homeostaza sama od sebe. U ekosustavu moe doi do prirodnih poremeaja, ali i do poremeaja uzrokovanih djelovanjem ovjeka antropogeno djelovanje. Zagaivanje okolia ili unitavanje pojedinih populacija organizama glavni su imbenici nestabilnosti ekosustava odnosno naruavanja ravnotenih (homeostatskih) odnosa. Osnovni tetni imbenici koji remete homestazu u ekosustavu su: fizikalni, kemijski, bioloki i drutveno-gospodarski (Sl. 3.7). Protok organske tvari u hranidbenom nizu prati protok energije. ivotna zajednica u ekosustavu moe se normalo razvijati i odravati samo onda, ako je odnos izmeu proizvodnje hrane (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije) uravnoteen, odnosno ako vlada homeostaza. Poremeaj u odnosu asimilacije i disimilacije moe onemoguiti normalan razvoj ekosustava ili ak uzrokovati njegovo propadanje.

Slika 3.7. (iz: Springer, 2001)

3.2. EKOSUSTAV
Ekosustav je dio okolia potreban za odravanje ivota i ivotnih zajednica. esto se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, ime se misli na cjelokupnost ivota na Zemlji. Biotop i biocenoza U okviru naseljenog prostora biosfere mogue je izdvojiti prostorno ograniena podruja koja obiljeavaju pojedine kombinacije ekolokih imbenika. Takve osnovne topografske jedinice nazivamo biotop i one su ivotna stanita organskih vrsta. Time se pojedini biotopi meusobno razlikuju. Oni se takoer razlikuju po posebnim kombinacijama mikroorganizama, biljnih i ivotinjskih vrsta, dakle ivotnoj zajednici kojoj odgovaraju uvjeti u biotopu (Sl. 3.8; 3.9). Biotop je npr. movara, jezero, livada, uma, more, pustinja, gdje ive u istim uvjetima razliiti organizmi tj. biocenoza.

28

Biocenoza je skupina jedinki (ivotna zajednica) razliitih populacija koje ive u odreenom stanitu (biotopu), a usko su povezane razliitim meuodnosima, posebno meuodnosima u hranidbenom lancu. Biocenozu ine mikroorganizmi mikrobiocenoza, biljke fitocenoza, ivotinje zoocenoza i ostali predstavnici carstava organizama. Biom je skupina raznolikih ekosustava, kojima je zajednika karakteristika istoznanost klimatskog podruja. Biomi su stoga pravilno rasporeeni i odgovaraju klimatskim regijama (npr. biom tundre, biom bjelogorine ume, biom tropske kine ume i sl.), a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Biomi mogu biti rasporeeni i na temelju nadmorske visine ili dubine voda i mora, a to je vertikalna raspodjela bioma. Ekoloka nia je mjesto i funkcionalni poloaj koji pojedina vrsta zauzima u spletu meusobnih odnosa. Areal je ukupni prostor u kome je rasprostranjena pojedina vrsta. Rasprostranjenost biljaka i ivotinja nije uzrokovana samo ekolokim prilikama nekog podruja, ve moe biti i posljedica promjene geografskih i klimatskih prilika tijekom blie geoloke prolosti. iroko rasprostranjene biljne ili ivotinjske vrste nazivamo kozmopoliti. Nasuprot tomu, vrste koje ive na uem lokalitetu nazivamo endemi. iva bia, preostala iz predhodnih razdoblja drugaijih klimatskih prilika (npr. iz glacijala) nazivamo relikti.

Slika 3.8. Shematski prikaz ekosustava, biotopa i biocenoze (iz: Springer, 1998)

Slika 3.9. Shematski prikaz sastavnica biocenoze: 1) jedinka 2) populacija 3) zoocenoza 4) biocenoza 5) ekosustav (iz: Springer, 1998)

29

Struktura ekosustava Ekosustav ima etiri strukturalne komponente: - anorganske tvari, - organizmi proizvoai, - organizmi potroai, - organizmi razlagai. Svi organizmi su u ekosustavu podijeljeni u dvije velike skupine: autotrofni (proizvoai) i heterotrofni (potroai i razlagai). Primjer moe bit jezerski ekosustav. U jezeru ive raznolike biljke koje tvore jezersku fitocenozu i ivotinje koje tvore jezersku zoocenozu ili ukupnu jezersku biocenozu. U jezeru ive autotrofni organizmi (alge i vie biljke) koje pomou suneve energije anorgansku tvar pretvaraju u organsku. Autotrofnim organizmima hrane se ivotinje-(biljojedi), ovima druge ivotinje (mesojedi). U jezeru ive i razgraivai (bakterije) koji razgrauju mrtve organizme na jednostavnije anorganske spojeve. Ove pak rabe proizvoai (autotrofni organizmi). Za odvijanje metabolizma u jezerskom ekosustavu potrebni su optimalni fizikalno-kemijski tzv. abiotiki uvjeti, kao to su svjetlost, toplina vode, koliina kisika i ugljinog dioksida, minerala itd. Poremeaji u nekim od abiotikih imbenika mogu dovesti u pitanje i preivljavanje cjelokupnog ekosustava (npr. previsoka temperatura vode, nedostatak kisika) ili dovesti do njegove degradacije u funkciji vremena. Dakle, biocenoze ovise o uvjetima koji vladaju u biotopu, kao to se i biotop mijenja pod djelovanjem biocenoze (npr. vie biljaka vie kisika u vodi). U ekosustavu se moe uspostaviti dugorona postojana ravnotea izmeu biotopa i biocenoze. Tada se radi o postojanom ekosustavu. Raznovrsnost i sloenost ekosustava poveava njegovu postojanost. A sloeni ekosustav nije samo raznovrstan u sastavu fizikalno-kemijskih komponenata biotopa, nego raznovrsnost ine i prostorni raspored vrsta, veliina i genetska raznovrsnost. Ekosustav je dinamina kategorija koja se prilagoava te uspostavlja i mijenja svoj sastav u funkciji vremena poveanjem njegove postojanosti (stabilnosti). Stabilnost se osigurava poveavanjem raznovrsnosti u ekosustavu sve do stanja tzv. ekolokog optimuma (klimaksa), odnosno do krajnjeg stupnja u razvitku jednog ekosustava. U ekosustavu moe doi do postupnog zamjenjivanja sukcesije pojedinih ivotnih zajednica, poevi od jednostavnih prema sloenima. Sukcesije mogu biti primarne i sekundarne. Pod primarnim sukcesijama razumijeva se naseljavanje ranije nenaseljene zone, a sekundarnom sukcesijom oznaujemo obnovu prije unitenih ivotnih zajednica. Naseljavanje nenaseljenih podruja zapoinju tzv. pionirske vrste, uglavnom biljke, koje stvaraju uvjete za postepeno naseljavanje drugih biljnih vrsta i ivotinja (prvo biljojeda, a nakon toga i mesojeda). Dugotrajne poplave, poari i vulkanske erupcije mogu uzrokovati potpunu degradaciju okolia, te e se tijekom vremena ona postepeno obnavljati procesima ekoloke sukcesije. Naravno da e pionirska i kasnije naseljena vegetacija ovisiti o klimatskim i drugim abiotikim imbenicima. Jedne vrste biljaka naselit e podruja devastiranih tundri, a druge vrste naselit e npr. podruja unitenih tropskih kinih uma.

30

3.2.1. Vrste ekosustava

Ekosustavi koji ulaze u sastav biosfere, razliiti po svom sastavu i veliini, grade mozaik na povrini Zemlje. Ekosustave svrstavamo prema razliitim kriterijima od kojih vaniju ulogu imaju: - klimatski imbenici (toplina, vlanost, svjetlost), - priroda biotopa (vodene-akvatike i kopnene-terestike), - sastav stanita (npr. tla), - sastav vegetacije (npr. zajednica smrekove ume). Prema geogafskom rasporedu svi ekosustavi se dijele na ekosustave kopna (akvatiki i terestiki) i mora (Sl. 3.10). Akvatiki ekosustavi na kopnu mogu biti ekosustavi tekuica (potoci i rijeke) i ekosustavi stajaica (bare, movare, jezera). Mjera kolanja energije u vodenim ekosustavima je bioproizvodnost, tj. stvaranje organskih spojeva. Prema intenzitetu proizvodnje vodeni ekosustavi su: oligotrofni (slabo proizvodni); eutrofni (dobro proizvodni); distrofni (odumirui).

Slika 3.10. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998) Terestiki ekosustavi kopna su tropska kina uma, mijeana uma, tajga, tundra, savana, stepa i pustinja. Njihov raspored izravno ovisi o klimatskim prilikama. Ekosustav mora je najvei i najstariji ivotni okoli. Organizmi ive u moru u svim njegovim slojevima i u razliitim dubinama. Biljke i ivotinje povrinskog sloja slobodnih mora i njegove puine, tj. pelagijala, lebde u moru, pa ih raznose valovi i struje. Nazivamo ih planktonom ili planktonskim organizmima. Razlikuju se biljni organizmi ili fitoplankton od ivotinja ili zooplankton. Samo manji broj puinskih ivotinja ima snanije organe za kretanje pa mogu aktivno plivati vlastitom snagom. To su plivajue ili nektonske ivotinje ili nekton. Na morskom dnu ive brojni organizmi koje nazivamo bentoski organizmi ili bentos.

3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava

Planet Zemlja je zatvoren sustav. Koliina tvari je stalna, ona samo prelazi iz jednoga u drugi oblik. Tok tvari u biosferi zbiva se u zatvorenim biogeokemijskim ciklusima kod kojih u sklopu zamrenih procesa mineralizacije i sinteze organskih spojeva odluujuu ulogu imaju organizmi. U okviru slijeda tih reakcija omogueno je vezanje Suneve energije u kemijsku energiju biomase to je osnovni preduvjet postojanja biosfere. Svjetlost koja stigne do fotosintetskog organizma pretvara se u kemijsku energiju, a ta se dalje pretvara u razliite kemijske spojeve, koji nose u sebi pohranjenu energiju (npr. celuloza, krob, eer, bjelanevine, masti).

31

Svaki organizam treba energiju za ivot. Fotosintetski (fototrofni) organizmi (neki mikroorganizmi i biljke) su autotrofni organizmi. Kod autotrofnih organizama imamo primarnu bioproizvodnju. Heterotrofni organizmi ili potroai su gljive, veina bakterija, ivotinje i ljudi i ovise o hrani koju proizvode drugi autotrofni organizmi. Kod heterotrofnih organizama sintetiziraju se iz osnovnih hranidbenih supstrata koje su stvorili autrofni organizmi novi organski spojevi, dakle imamo sekundarnu bioproizvodnju (Sl. 3.11).

Slika 3.11. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998) Tijekom primarne fotosinteze i kemosinteze biljke troe manji dio proizvedene energije za svoje potrebe. To iznosi od 10 do 40 % ukupne (bruto) stvorene energije. Viak energije (od 60 do 90 %) pohranjuje se u novu biomasu (npr. u drvnu masu, sjemenje u itarica, u plodove voa i sl.). Taj dio stvorene biomase na raspolaganju je heterotrofnim organizmima, odnosno slui za prehranu ivotinja i ljudi. Organski spojevi koje proizvode biljke slue za prehranu potroaima (npr. govedu). U procesima probave razlau celulozu i druge spojeve na jednostavnije spojeve kojima se slue za svoje anaboline i kataboline reakcije. Izluevine i odumrli organizmi te biljni ostaci slue kao izvor energije razlagaima (npr. bakterijama i gljivicama). Nastaju anorganske tvari, voda, ugljini dioksid, amonijak, metan i dr. Tako se zatvara krug: organska tvar se razloila u anorganske spojeve, a dio energije koju je organizam iskoristio za svoj metabolizam uz proizvodnju topline omoguava mu ivot (rast, razvoj, reprodukciju, rad i sl.).

32

Za mjerenje bioproizvodnosti primjenjuju se metode mjerenja biomase, potronje hranidbenih tvari, minerala, vitamina, te prometa kisika i ugljinog dioksida. Bioproizvodnja se moe mjeriti i primjenom radioaktivnih izotopa. Tako je mogue pratiti brzinu ugradnje radioaktivnog fosfora (32P) u fitoplanktonske organizme vodenih ekosustava (npr. jezera, mora i oceana). Od kopnenih ekosustava najproduktivnije su ume (oko 250 t organskog ugljika/km2/u godini), zatim obraene povrine (150 t), stepe (oko 50 t) i pustinja (oko 5 t). Od vodenih ekosustava najvea je bioproizvodnja u zapadnom Atlantiku (550 t organskog ugljika/km2/na godinu) i u nekim jezerima (od 250 do 450 t). Bioproizvodnost pojedinih ekosustava ovisi o specifinim uvjetima na tom biogeografskom prostoru, a to su hranjive i mineralne tvari, osunanost, toplina, dovoljno dinih plinova i dr. Heterotrofni organizmi takoer ne iskoriste sve tvari koje unose u organizam. Dok biljojedni organizmi troe (asimiliraju) samo oko 10 % pojedene biljne (celulozne) hrane, a ostalo gube izmetom, dotle je stupanj iskoristivosti u mesojednih organizama vei i iznosi od 30 do 50 %. Rast, poveanje mase i volumena tijela te razmnoavanje heterotrofnih organizama nazivamo sekundarnom bioproizvodnjom. Samousklaivanje je proces odravanja ravnotee izmeu proizvedene i potroene energije. Ono je temeljno obiljeje ivog svijeta. Samousklaivanje u ekosustavu temelji se na zakonitostima odravanja sklada u biocenozama, koje su nerazdvojno vezana za hidrosferu, atmosferu i litosferu. Ako npr. u biocenozi izraste vie biljaka, to znai vie hrane za ivotinje, zbog toga se u biocenozi poveava broj biljojeda, ali sukladno tome i mesojeda. Vie biljojeda uzrokuje smanjenje biljne hrane, a time se smanjuje broj jedinki biljojeda i mesojeda itd. Vidljivo je da se u prirodnim zajednicama raznovrsnih populacija u ekosustavu odrava dinamina ravnotea.

3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU 3.3.1. Kruenje biogenih elemenata

Metabolizam ekosustava slian je u naelu metabolizmu jedinke. U metabolizmu ekosustava zbivaju se reakcije izgradnje (anabolizam) i procesi razgradnje (katabolizam). Proizvodi se energija pohranjena u biomasi (npr. u ugljikohidratima, celulozi, bjelanevinama, masti). Energija proizlazi iz jednog oblika u drugi, oslobaajui dio energije u toplinu. Samousklaivanjem se odrava sklad izmeu proizvodnje i potronje energije. Proizvodnja biomase i energije vana je za opstanak svih organizama. ovjek ju je smisleno iskoristio za prehranu stalno rastueg stanovnitva. Svim ivim biima potrebno je nekoliko desetaka razliitih biogenih elemenata i voda. Jedni su potrebni u veim koliinama kao makroelementi (C, H, O i N), a drugi u manjim koliinama kao mikroelementi (P i S). Treu skupinu ine elementi koji su potrebni u neznatnim koliinama (ultramikroelementi). Zbog tih i slinih procesa unutar biosfere postoje kolanja (kruenja) spojeva odnosno elemenata u sastavu tih spojeva: kruenje atmosferskih plinova (O2 , N2 , CO2 i H2O); kruenje elemenata iz sedimenata: tala ili stijena (P, S). Najznaajniji biokemijski procesi u biosferi su: - fotosinteza; - vezanje duika u ivoj tvari;
33

ciklus ugljika. Svako odstupanje od normalnih vrijednosti bilo kojeg biogenog elementa i njegova kruenja u biosferi naruava razvitak i normalno funkcioniranje pojedinog ekosustava. Nedostatak ili manjak nekog biogenog elementa djeluje kao ograniavajui imbenik normalnog razvoja pojedine jedinke, populacije, ivotne zajednice odnosno biocenoze. I viak pojedinih elemenata u ekosustavu moe biti ograniavajuim imbenikom. A viak i nenormalno nakupljanje nekih biogenih elemenata, njihovih spojeva ili nekih drugih tvari, nastalih uglavnom djelovanjem ovjeka, moe onemoguiti funkcioniranje i opstanak pojedinog ekosustava.

3.3.2. Djelovanje otrova

Ksenobioticima nazivamo tvari koje nemaju niti gradbene uloge u nekom organizmu, a ne mogu se iskoristiti niti za dobivanje energije. Deseci tisua kemijski i strukturno vrlo razliitih ksenobiotika su prisutni u okoliu. Meu ksenobioticima ima kemijskih tvari koje ovisno o kvaliteti, koliini i koncentraciji uneene u tijelo, djeluju tetno na normalne fizioloke procese i uzrokuju druga oteenja. Takve tvari nazivamo: otrov ili toksikant. Toksini su otrovi ivih organizama, a mogu biti bakterijskog (bakteriotoksini), gljivinog (mitotoksini), ivotinjskog (zootoksini) i biljnog (fitotoksini) porijekla. Otrovnost ili toksinost neke kemijske tvari je njena osobina da moe izazvati tetne toksine uinke u organizmu. Toksicitet ili stupanj otrovnosti oznaava se kao koliina otrova koja ubija 50 % otrovanih jedinki. To je tzv. 50 % letalna doza odnosno krae LD50. Kod trovanja pojedinog organizma treba voditi brigu ne samo o koliini, koncentraciji i otrovnosti, ve i o vremenu izloenosti (ekspozicije) otrovu. Dugu ekspoziciju otrovu nazivamo kroninim trovanjem, dok je naglo izlaganje tijela otrovu akutno trovanje. Kronino trovanje nekim otrovima moe uslijediti i kod relativno niskih tzv. subtoksinih doza, ako djeluju dulje i ako se u organizmu nakupljaju. Slika 3.12. Najei kemijski oneiivai okolia (iz: Springer, 1998) Najvaniji toksini teki metali odnosno kovine su:
34

-Cd kadmij, -Hg iva, -Pb olovo, -Mo molibden, -As arsen, -Co kobalt, -Ni nikal, -Cu bakar, -Cr krom, -Zn cink. Za otrove koji se nalaze u okoliu vrlo je vana njegova postojanost ili, tj. njegova sposobnost na razgradnju (degradaciju) u manje toksine i netoksine produkte tzv. detoksikacija. Otrovi se mogu razgraditi djelovanjem ultraljubiastih zraka suneve svjetlosti (fotolitiki), vodom (hidrolitiki), toplinom (termolitiki) i djelovanjem mikroorganizama. Vrijeme potrebno da se koncentracija odreene otrovne tvari prisutne u okoliu smanji za 50 % nazivamo poluivotom. Pojedini otrovi imaju naroito izraenu sklonost nakupljanja (bioakumulacija) u pojedinim tkivima i organima ivih organizama, koji su uli bilo zbog njegove neposredne izloenosti tim tvarima ili posredno, konzumacijom hrane (Sl. 3.12).

Djelovanje otrova i zraenja na okoli

Jasno je da su od velike vanosti uinci oneienja okolia koje opaamo u ljudi odnosno na biljkama i ivotinjama koje su od gospodarstvenog i drugog znaenja ovjeku. Meutim, nita manje nisu vane promjene koje nastaju u pojedinim dijelovima prirode odnosno u biosferi. Posljednjih godina posebno se spominje tetnost tributil kositra kao iznimno toksinog spoja koji ima i mutagena svojstva, za razliku od kositra koji kao kovina nije tetan. Ovaj spoj se koristi u bojama za premazivanje podvodnih dijelova trupa, ne samo trgovakih i ratnih brodova, ve i ribarskih i sportskih plovila. Zraenja su poseban problem oneienje biosfere, osobito nakon primjene atomskih bombi krajem 2. svjetskog rata kao i u vrijeme hladnoga rata pri izvoenju brojnih pokusnih atomskih eksplozija. Procesima nuklearne fisije ovjek je uspio dobiti oko 200 radioaktivnih izotopa, od kojih se neki nisu nalazili u biosferi. Radioaktivnou, koja se javlja raspadanjem jezgara nekih kemijskih elemenata, nastaju drugi elementi uz emisiju estica kod alfa-zraenja i beta-zraenja ili elektromagnetskih zraka kod gama-zraenja. Ubrzano oneienje okolia preopteretilo je prirodni okoli brojnim kemijskim spojevima. Primarna mjesta oneienja u biosferi su zrak, voda i tlo. Biljke i ivotinje ive u sve vie zagaenijem okoliu. Te tvari dospijevaju iz okolia u biljni ili ivotinjski organizam. Biljke koje rastu na oneienom tlu i same postaju oneienima. Korijenskim sustavom odnosno liem biljke apsorbiraju tetne tvari. Najee su to sredstva za zatitu bilja, tj. pesticidi. Mnogi od pesticida ne oteuju selektivno samo ciljanu vrstu, npr. krumpirovu zlaticu ili korov, nego djeluju na cijelu biljku i na njezine dijelove. Biljke se truju i veim koliinama tekih kovina olova, kadmija, ive, bakra na primjer, ali i otrovnim plinovima iz atmosfere. Putovi i nain oneienja (kontaminacije) ivotinja iz okolia u principu su slini kao i u biljaka. ivotinje ili ovjek mogu se zatrovati primitkom otrova preko

35

dinog, probavnog i pokrovnog sustava, dakle preko krga ili plua, probavila i koe. Otrovi koji su uli u tijelo mogu biti razgraeni razliitim postupcima detoksikacije (npr. u jetri) i/ili osloboeni iz tijela (npr. bubrezima). Za tijelo su opasni oni otrovi koji se pohranjuju i nakupljaju u pojedinim tkivima u tijelu (npr. jedna skupina otrova nakuplja u masnom tkivu, druga u kostima, miiima, mozgu). Porastom koncentracije otrova u pojedinom tkivu ono se najee oteuje. U prirodnim hranidbenim lancima u pravilu se poveava koncentracija otrovnih tvari. Naime, razina otrova raste u viim karikama hranidbenih lanaca pa organizmi koji se nalaze na kraju hranidbenog lanca imaju i do 100.000 puta veu koncentraciju otrova od poetne (npr. porast koncentracije pesticida DDT-a ili diklordifenil-trikloretana u raznim hranidbenim lancima). Dakle, hrana uzgajana u oneienoj biosferi i sama je vie ili manje oneiena. Zato se sve vie proizvodi hrana bez uporabe pesticida, bez umjetnih gnojiva, to dalje od prometnica po posebnim biolokim (ekolokim) naelima. U svijetu se danas proizvodi na taj nain samo 2 do 3 % sveukupne hrane. Sretna je okolnost to se znaajna koliina otrova razgradi u biosferi djelovanjem Suneve svjetlosti (fotoliza), u reakcijama s vodom (hidroliza), djelovanjem topline (termoliza) ili djelovanjem razliitih mikroorganizama (mikrobioloka razgradnja). Kao to smo ve spomenuli i organizmi ivotinja i ovjeka imaju stanovite mogunosti razgradnje (detoksikacije) otrova.

36

4. UZROCI ONEIENJA OKOLIA

Razvoj ljudskog drutva glavni je uzrok promjena i globalne devastacije okolia. Stanovnitvo ima znaajan utjecaj na drutveno-gospodarski razvoj, posebice na stanje okolia pri emu gustoa naseljenosti uvjetuje "gustou" ljudskih aktivnost. To izaziva potrebu koritenja prirodnih dobara, stvara oneienje, odnosno ini pritisak na okoli. 20. stoljee je donijelo dramatine promjene u pogledu veliine i vrste djelovanja na okoli. Uzrok tome su dva temeljna imbenika: 1. nagli rast stanovnitva i razliiti problemi koje je taj rast izazvao, 2. nagli razvoj industrije. Osim ljudske aktivnosti koja djeluje na oneienje okolia (antropogeni uzronici), i prirodne pojave mogu bitno utjecati na oneienje okolia. Pri tome je nuno istraiti da li su te pojave prouzrokovane aktivnou ljudi ili su dio evolucije Zemlje (Sl. 4.1).

Slika 4.1. Utjecaj ovjeka na kopnene ekosustave (iz: Glava, 2001) Suvremeno ovjeanstvo susree se s dva temeljna problema okolia. To su: 1. oneienje; 2. prekomjerno iskoritavanje prirodnih dobara. Pod pojmom oneienje okolia razumijevamo kvalitativnu i kvantitativnu promjenu fizikalnih, kemijskih i biolokih karakteristika osnovnih komponenata okolia (voda, zrak, tlo, bioraznolikost), to dovodi do naruavanja ekosustava, temeljenih na mehanizmima samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i

37

ubudue, na pogoranje zdravstvenih, gospodarstvenih i drugih uvjeta ivota. Problem tetnih imbenika u okoliu sve vie optereuje suvremeno ovjeanstvo. Porastom proizvodnje u posljednjih 100 godina mnoina raznolikih tetnih tvari nadmaila je mnoinu tih tvari nastalih u proteklih nekoliko tisua godina. Nekad je prevladavalo preteito bioloko oneienje, a danas uglavnom kemijsko i fiziko. Suvremena industrijska proizvodnja, razvijen promet (kopnom, vodom, zrakom) te agrokemijske i agrotehnike metode dovode do univerzalnog i dugotrajnog oneienja. Ono je jae izraeno u industrijski razvijenim zemljama, koje proizvode vee koliine raznih oneiivaa, ali se u tim zemljama poduzimaju i izvjesne (relativno skupe) mjere zatite. Usprkos tome, suvremeno oneienje okolia po opsegu i trajnosti prelazi lokalne okvire i postaje svjetskim problemom. Globalni i univerzalni oblici oneienja vidljivi su u opem oneienju nae atmosfere, rijeka, jezera i mora te tla i hrane. Oneienje ne poznaje dravne granice. tetne i otrovne tvari rasprostiru se strujanjem zraka, vodotocima i hranidbenim lancima s jednog mjesta na drugo. Takve tvari otputene u jednom mjestu nerijetko djeluju tetno daleko od izvorita oneienja. Stoga danas u svim akcijama zatite okolia treba djelovati globalno. Ugroenost okolia prirodnim pojavama moemo definirati pojmom prirodni hazard (eng. natural hazard). Definicija prirodnog hazarda prema UNESCO-u (United Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation) je dogaanje potencijalno tetnih fenomena unutar odreenog vremena i u odreenom prostoru. Osim prirodnog hazarda postoji i antropogeni hazard (eng. men-made hazard) koji je ei u gusto naseljenim podrujima. Postoji vie razliitih podjela oneiivaa, pri emu se rabe razliiti kriteriji kao to su kemijska priroda, svojstva, izvori, mjesta djelovanja, uinci i dr. Primarno mjesto oneienja: VODA, ZRAK, TLO, HRANA Priroda oneienja: KEMIJSKA (anorganska i organska) FIZIKA (plinovita, tekua, kruta, radioaktivna) BIOLOKA (mikroorganizmi, gljivice, toksini) Izvori oneienja: PROIZVODI IZGARANJA GORIVA INDUSTRIJSKI PROIZVODI KOMUNALNI OTPAD POLJOPRIVREDNI PROIZVODI PROIZVODI MIKROORGANIZAMA DJELOVANJE RATNE TEHNIKE Uinci oneienja: NA ATMOSFERSKE PROCESE NA PROCESE U VODI NA KOROZIJU METALA NA MIKROORGANIZME NA BILJKE NA IVOTINJE
38

NA OVJEKA NA DEGRADACIJU EKOSUSTAVA Zbog toga se uzronike oneienja okolia moe podijeliti na: 1. prirodne uzronike (potresi, erupcije vulkana, oluje, poplave i poari) 2. antropogene uzronike (porast stanovnitva, razvoj industrije, prometa i poljoprivrede).

4.1. PRIRODNI UZRONICI

Prirodne pojave ugroavaju i remete odnose u okoliu. Elementarne nepogode oduvijek su bile velika opasnost za ljude i njihova materijalna dobra. Dok su nekada elementarne nepogode bile izazvane iskljuivo evolucijom zemlje, danas na te elementarne nepogode utjee i ljudska aktivnost. Elementarne nepogode odnose sa sobom mnoge ljudske ivote i priinjaju veliku materijalnu tetu. Sve prirodne uzronike iniciraju endogenetske i egzogenetske sile.

Prirodne sile koje uzrokuju hazard mogu se veim dijelom poistovjetiti s geolokim silama pa se rabi izraz geoloki hazard (eng. geohazard). Taj pojam se moe definirati kao frekvencija ili broj dogaaja koji se zbivaju u odreenom vremenskom razdoblju. Zbog tog hazarda godinje tete u globalnoj ekonomiji procjenjuju se na oko 50 milijardi USA dolara. Od toga 2/3 su stvarne tete,a 1/3 su trokovi prevencije od moguih teta. Poveanje teta zbog prirodnih i antropogenih uzronika je oko 6 % godinje prema UNDRO-u (Unated Nations Disaster Relief Organization). Prirodni uzronici izazivaju posebice velike tete u zemljama u razvoju. Npr. u razdoblju 19601990, zemlje centralne Amerike gube u prosjeku 2.7 % bruto nacionalnog dohotka, a USA oko 1 %. Razlika se moe protumaiti boljom prevencijom. Hazard se definira kao vjerojatnost pojavljivanja potencijalno tetnih prirodnih pojava, a rizik je oekivani stupanj gubitka kod pojavljivanja hazarda. Sve prirodne pojave (klizanja, potresi, vulkani, poplave, itd.) koje nepovoljno utjeu na ljude ili ljudske aktivnosti, u smislu izazivanja nesrea, smatraju se prirodnim hazardima (geohazardima). Npr. ukupna teta nastala klizanjima u SAD premauje prosjene gubitke nastale potresima. Procijenjeno je da gubici izazvani klizanjima ine jednu etvrtinu ukupnih gubitaka prouzroenih prirodnim hazardima. Prirodni hazardi su sve brojniji i intenzivniji usprkos brojnim istraivanjima u okviru tehnikih, prirodnih i socijalnih znanosti. Razlog tome je rast populacije i urbanizacija prostora. Geohazardi mogu biti sloeni i uzrokovati niz drugih hazarda, npr. potresi uzrokuju likvefakciju, pokrete masa niz padine i tsunamije. Geohazardi mogu varirati pa se neki dogaaju u kratkom vremenskom razdoblju i brzi su (npr. potresi i klizanja) dok se drugi odvijaju postupno i u odreenom vremenskom razdoblju (npr. erozija tla i slijeganja terena prouzroena crpljenjem podzemne vode). Neki geohazardi usko su vezani uz ljusku aktivnost (npr. zagaenje podzemne vode i slijeganje terena kao posljedica rudarenja) pa je i njihov utjecaj teko odvojiti od utjecaja ovjeka. Odnosno, ljudski utjecaj na prirodu esto poveava uestalost prirodnih hazarda. S rastom svjetske populacije rastu i rizici od prirodnih hazarda. Ipak, ljudi i dalje ive u podrujima geohazarda, unato poznatom stupnju rizika jer nemaju drugog izbora. Budui da podruja visokog hazarda zahtijevaju stalnu zatitu i odreena ulaganja to je mogue postii u drutvima koja su dovoljno bogata i u kojima su vlasti to voljne initi.

39

4.1.1. Endogenetski uzornici

Endogenetske sile, kao to je seizmika aktivnost i erupcija vulkana, mogu imati izrazito velik negativan utjecaj na okoli, a takoer prouzroiti velike tete na graevinama i ljudske rtve. Meutim, treba naglasiti da endogenetski procesi iniciraju promjenu intenziteta djelovanja egzogenetskih sila. Seizminost Potresi su jedna od najveih endogenetskih opasnosti u kojima ginu brojni ljudi i stradavaju materijalna dobra. Meutim, veina potresa se zbiva na rubovima litosfernih ploa. Kod toga se veina ili 80 % potresa zbiva u cirkupacifikom pojasu, a oko 15 % u mediternasko-transazijskom podruju(15 %) (Sl. 4.2)

Sl. 4.2. Epicentri registriranih potresa od 1963. do 1998. godine (Wikipedia) Od polovice 18. stoljea bilo zbilo se niz potresa od kojih su neki imali katastrofalne posljedice s brojnim ljudskim rtvama. 1755. Lisabon (Portugal) 1811. i 1812. New Madrid (USA) 1902. San Francisco (USA) 1908. Mesina (Italija) 1920. Pokrajine Kansu i ansi (Kina) 1923. Tokio i Jokohama (Japan) 1950. Assam (Indija) 1960. Agadir (Maroko) 1960. Obala ilea 1964. JZ Aljaska (USA) 1976. Guatemala 1976. Tangshan (Kina) 1976. Furlanija (Italija) 1985. Mexico City (Meksiko) 1988 Erevan (Armenija): 1995. Kobe (Japan)

40

1998. Afganistan 1999. SZ Turska 2001. Gujarat (Indija) 2003. Bam (Iran) 2004. Sumatra (Indonezija) Potresi vee osloboene energije u hipocentru izazivaju vee ruilake efekte na povrini. Potresi intenziteta preko VI0 MCS ljestvice u ve uzrokuju tete na objektima, dok oni od XII0 uzrokujeu posvemana ruenja i mijenjanje reljefa (Sl. 4.3).

Sl. 4.3. Gruba usporedba intenziteta i magnitude potresa (Wikipedia) S obzirom da je predvianje potresa jo uvijek vrlo nepouzdano, vana je prevencija, tj. gradnja objekata mora biti u skladu s oekivanim magnitudama potresa. One se dobivaju tako da se analiziraju postojei podaci (historijski i mjereni) o prethodnim zabiljeenim potresima u nekom podruju. Na temelju toga radi se seizmiko zoniranje (mikrozoniranje) podruja. Seizmika podruja su naravno vezana uz tektonski aktivna podruja. Nevezane stijene (ljunci, pijesci), ali i visoka razina podzemne vode uvjetuju jau manifestaciju potresa. Likvefakcija je pojava potpunog gubitka vrstoe sitnozrnastih pjeskovitih sedimenata tako da oni u jednom trenutku prelaze u tekue stanje. Ta pojava moe uzrokovati istiskivanje takvog materijala i veliko ukupno i diferencijalno slijeganje pa stoga tonjenje i ruenje graevina na takvim lokacijama. Problem predvianja (prognoziranja) potresa takoer je posebno pitanje na kojem se intenzivno radi. Za pouzdanu prognozu potresa potrebno je tono znati tri parametra: vrijeme pojave, mjesto (epicentar) pojave i intenzitet pojave. Temelj modernog seizmikog projektiranja je ukljuivanje oekivanih parametara, odnosno akceleracije prouzroene seizmikim silama u proraun dinamike stabilnosti konstrukcije neke graevine. Nadalje, projektni seizmiki parametri danas se raunaju za oekivane maksimalne potrese ije se znaajke procjenjuju raunskim metodama, a ne samo na temelju potresa koji su se dogodili na nekom podruju. Posebnost takve metode je povezivanje seizmike i neotektonske aktivnosti, kao presudnih imbenika za procjenu moguih maksimalnih veliina seizmikih sila. Zbog toga se polazi od stajalita koncepcije seizmikog rizika, gdje je osnovni zadatak definiranje takvih metoda projektiranja i gradnje u seizmiki
41

aktivnim podrujima, da taj sistem u cjelini zadovoljava kriterije ekonomske prihvatljivosti sigurnosti, odnosno tehnike konzistentnosti (Sl. 4.4).

Slika 4.4. Karta seizmikog hazarda Italije (INGV) Potresi uglavnom ne ubijaju izravno ve ljudi stradavaju od ruenja objekata, poara, odrona i sl. Potresi mogu inicirati velike pokrete masa niz padinu (klizita i odrone) u nestabilnim zonama. U priobalnim podrujima moe doi do pojave iznimno velikih valova-tsunamija. Tsunami valovi nastaju ako su arita potresa ispod mora i dogode se vei pomaci morskog dna. Oni imaju velike valne duljine (150-1000 km) i velike brzina (do 700 km/h). Gotovo su neprimjetni na puini. Nailaskom na plie dijelove dna, ti morski valovi se deformiraju i dostiu visinu do 40 m to ima razorno djelovanje na obalnom podruju Najvie takovih pojava zabiljeeno je na obalama Pacifikog oceana. Meutim, u novijoj historiji najvie rtava izazvao je pojava tsunamija na obalama istonog dijela Indijskog oceana zbog iznimno jakog potresa u podmorju zapadno do otoka Sumatre krajem 2004. godine. Smatra se da je stradalo u podruju Indonezije, Tajlanda i ri Lanke preko 200.000 ljudi. Pojave tsunamija mogue su i u podruju Mediterana, pa ak i u Jadranskom moru iako se tu mogu razviti valovi neznatnih visina. Vulkanizam

42

Vulkanizam je druga endogenetska opasnost. Za razliku od potresa, tetno djelovanje vulkana najee je lokalizirano (600.000 ljudi pogoenih djelovanjem vulkana u razdoblju od 10 godina). Lava moe initi direktnu tetu, ali u naelu nije glavna vulkanska opasnost. Piroklastiti (fragmenti vruih stijena i lave) su ee opasniji od tokova lave. Piroklastiti eruptiraju iznenada eksplozivno i razlijeu se dalje i bre. VS obzirom na prirodu vulkana, erupcije mogu biti razliite opasnosti: od onih relativno mirnih kada lava istjee iz kratera (npr. Mauna Loa na Havajima) do ogromne eksplozije i izbacivanja pepela u stratosferu (Karakatau kod Sumatre). Veliki volumen vulkanskog pepela moe takoer imati vrlo nepovoljne posljedice (Sl. 4.5).

Sl. 4.5. Klasifikacija vulkanskih erupcija prema stupnju opasnosti (iz: Kovach & McGuire, 2003)
Slika 4.6. Karta hazarda od vulkanskih plinova, planina Dieng, otok Java, Indonezija (iz: Bell, 1998)

Vulkanske erupcije zabiljeene tijekom povijesti esto se ponavljaju. One pokazuju koliko naa civilizacija ovisi o stabilnim klimatskim prilikama, a takoer pokazuju da velike vulkanske eksplozije na jednom kraju svijeta mogu izazvati promjene klime na drugom dijelu svijeta. Najvee vulkanske erupcije mogu utjecati na promjene globalne klime u relativno kratkom vremenu. Meutim, ukoliko velike koliine pepela dospiju u troposferu mogu poveati albedo Zemlje i uzrokovati globalne klimatske promjene (npr. erupcija Tambora 1815. g., erupcija vulkana Krakatau 1883. godine). Tijekom velike erupcija vulkana Pinatubo na Filipinima 1991. g. izbaeno je u atmosferu oko 15 x 106 tona SO2. Zbog toga smanjenja prosjene temperature na povrini Zemlje za oko 0.60 C tijekom 15 mjeseci.
43

Zanimljiv sluaj je zabiljeen i opisan na jugoistonom dijelu Islanda, gdje se nalazi jedna od vruih toaka na oceanskom hrptu. Od lipnja 1783. do oujka 1784. blizu Mount Laki dolo je do otvaranja pukotine i stvaranja eksplozijskih kratera u duini od 25 km. Prethodila im je jaka seizmika aktivnost. Unutar samo nekoliko mjeseci na povrinu se izlilo oko 12 km3 bazaltne lave to je najvea erupcija tog tipa u povijesnom vremenu. Osloboeni plinovi CO2 i posebice SO2 unitili su vegetaciju to je prouzroilo najveu glad na Islandu ikad zabiljeenu. Istovremeno je dolo do znaajne promjene klime u Europi, ali i na cijeloj sjevernoj polutki. Posebna je bila boja neba u zoru i sumrak, neobina stalna izmaglica, a ljeto 1783. bilo je neobino toplo. Meutim, zima 1783/84. bila je posebno otra u Europi. Benjamin Franklin, tada ambasador u Parizu, uvi za vulkanske erupcije na Islandu sugerirao je da bi vulkanizam mogao imati utjecaja na klimu. Poseban problem moe napraviti smjesa vulkanskog pepela i vode, stvarajui vulkanski tok mulja (lahar) koji moe unitavati sve pred sobom. Jo jedan, opasniji, oblik piroklastinog toka moe biti stvaranje smjese vruih i otrovnih plinova temperature do 1000 0C i sitnog pepela poznat pod imenom uareni oblak koji se moe sputati niz vulkansku padinu brzinom i do 100 km/h. Tako je erupcija Vezuva 79. g. n.e. unitila gradove Pompeje i Herkulaneum. Eksplozija vulkana na otoku Santorini u Egejskom moru vjerojatno je prouzroila unitenje Minojske kulture pred oko 3600 godina. Prema tragovima u sedimentima morskog dna, vulkanskim pepelom je bio pokriven znaajan dio istonog Mediterana. Smatra se da je tijekom eksplozije nastao iznimno visok vodeni val koji je razorio naselja na okolnim obalama. U novije vrijeme, najpoznatiji je primjer erupcija vulkana Mont Pelee' na karipskom otoku Martinique kada je 8. svibnja 1902. godine u samo tri minute stradalo izmeu 25.000 i 40.000 ljudi u gradu St. Pierre i njegovoj luci. Takav je piroklastini tok nastao i prilikom glavne erupcije vulkana Mt. St. Helens 1980 g. i Mt. Pinatubo 1991. godine. Tijekom devedesetih godina neprekidne erupcije vulkana na karipskom otoku Monserat izbacivale su toliko pepela da je ivot na veem dijelu otoka postao nemogu. Smatra se da bi erupcija i kolaps vulkana na otoku Gran Kanaria u Kanarskom arhipelagu mogao pokrenuti iznimno veliki val koji moe prouzroiti katastrofalne tete na obje obale sjevernog Atlantika. Erupcija mega vulkana na podruju nacionalnog parka Yosemity u SZ dijelu USA mogao bi, ovisno o smjeru vjetrova pokriti debelim slojem vulkanskog pepela velike prostore i uzrokovati globalno zahlaenje. Kako se moemo braniti od vulkanskih opasnosti? Naravno, nemogue je kontrolirati snane vulkanske fenomene. No, moe se procjenjivati njihov potencijalni obuhvat i vrijeme erupcije te omoguiti privremenu ili trajnu evakuaciju podruja koje moe biti znatno pogoeno. Tokove lave moe se, dodue s razliitim uspjehom skretati, ili ak privremeno zaustavljati. Prepreke se mogu graditi npr. od vulkanskog pepela, ili betona ili pak hlaenjem ela ili boka toka lave ( vodom). Takav sluaj je bio na otoku Heymaneyna Island 1973. g. Nije sigurno koliko je polijevanje vodom doprinijelo zaustavljanju toka lave prema ribarskom naselju. Naime, moe se i aktivni otvor vulkana zatvoriti, a otvoriti neki pomoni odakle e lava tei u podruje na kojem nema objekata koje treba zatiti. Na padinama vulkana Mauna Loa na otoku Havaji, izvreno je 1935. i 1942. g. bombardiranje da lava ne tee prema gradiu Hilo. Zaustavljanje je posljednjih godina uinjeno na padinama Etne na Siciliji. Slino se moe napraviti i na pretpostavljenim tokovima lahara, a spreavanje stvaranja lahara moe se izvesti npr. isuivanjem kraterskih jezera.

44

Kraterska jezera esto imaju vodu jako izmijenjenog kemijskog sastava zbog stalnog prodiranja plinova iz vulkana. esto je jezerska voda pretvorena u estoke kiseline, gdje je bilo kakav oblik ivota nemogu. Ukoliko takva voda dospije u slatke vode u okolici vulkana, moe doi do ekoloke katastrofe. Magmatski procesi mogu imati i pozitivan uinak, jer omoguuju nastanak termomineralnih voda koje se iroko koriste u lijeenju, ali i za dobivanje znaajnih mineralnih sirovina.

4.1.2. Egzogenetski uzronici

Egzogene geoloke sile uzrokuju egzogene geoloke procese koji uglavnom nisu tako spektakularni, kao seizmika aktivnost i erupcije vulkana, ali djeluju u duljem vremenskom razdoblju i ostavljaju vane posljedice. Egzogenetski procesi primarno ukljuuju djelovanje gravitacije, vode, leda i vjetra. Egozgenetski procesi su veim dijelom, osim djelovanja gravitacije, potaknuti klimatskim utjecajima. Erozijski i sedimentacijski procesi imaju znaajan i dalekosean utjecaj na ovjeka. Raspadanjem i erozijom zapoinje kruenje tvari u sedimentacijskom ciklusu koji je povezan i s geokemijskim ciklusima. Padinski procesi Uzroci padinskih procesa su prirodni (gravitacija i podzemna voda) te antropogeni. Gravitacija uzrokuje kotrljanje i klizanje te stvaranje padinskih sedimenata; koluvija i deluvija. Uzroci pojava nestabilnosti na padinama su poveanje sila (optereenje ili hidrodinamiki odnosi) ili smanjenje otpora, odnosno vrstoe, bilo tla ili stijene. Na padinama oblikovanim u koherentnim tlima, a ponekad i na stijenovitim padinama, pojavljuje se puzanje (polagano kretanje mase tla niz padinu uz plastine deformacije), kada su naprezanja manja od vrstoe na smicanje materijala. U odreenim okolnostima puzanje prelazi u klizanje (brzi pokreti mase tla niz padinu) zbog sloma tla i znaajno smanjenje vrstoe na kliznoj plohi. Na padinama oblikovanim u vrstim stijenama uestalo je osipavanje manjih fragmenata, zatim lokalni odroni. Ponekad se pojavljuju i kamene lavine. Padinski procesi su izraeniji tamo gdje je vea energija reljefa, kao to su planinski predjeli. Padinski procesi mogu biti potencirani antropogenim utjecajima, posebice nestruno obavljenim graenjem. Osim izravne tete na graevinama, padinski procesi izazivaju i ekoloke tete, jer oteuju ili unitavaju lokalnu biocenozu. tetama prouzroenim padinskim procesima bilo je pogoeno preko 3.2 milijuna ljudi u prethodnih 10 godina. Slikovit promjer pojava nestabilnosti je srednji dio toka Rjeine izmeu akumulacije Valii i mosta kod naselja Paac. Flini stijenski kompleks je uklijeteni blok izmeu karbonatnih blokova sa sjeveroistone i jugozapadne strane i stoga izrazito tektoniziran. Uinci deformacija najizraeniji su upravo na dodiru karbonatnih stijena i flia. Flina stijenska masa je podlonija brzom troenju emu pridonosi njena izrazita tektoniziranost. To se osobito odnosi na kalcitine siltite i ejlove koji prevladavaju u fliu istraenog podruja. Radi toga je stvorena zaglinjena zona na osnovnoj stijeni-fliu. Zbog toga su obje strane doline Rjeine pokrivene su potencijalno nestabilnim padinskim tvorevinama viemetarske debljine. Odvajaju se blokovi koji klize po fliu. To su pojave nalik onima u Alpama (Sl. 4.6).

45

Slika 4.6. Pojave nestabilnosti na padinama u dolini Rjeine (Benac et al., 2006) Na padinama su ve krajem 19. stoljea uoene pojave nestabilnosti. 1885. registrirano je klizite na SI strani doline. 1893. uoeni pomaci na JZ strani doline kod ondanjeg naselja Grohovo. 1898. razorena je brana priblino na lokaciji dananje brane Valii. Prema arhivskim zapisima, kamena lavina priblinog volumena od 1.350.000 m3, 1908. godine zatrpala ondanje naselje Grohovo prouzroivi pritom i ljudske rtve. 1979. godini kamena lavina prouzroena nepaljivim iskopom je zatrpala dio regionalne ceste. U prosincu 1996. godine pokrenuto je oko 850.000 m3 materijala na SI padini. Tada je gotovo zatrpano korito Rjeine. Zbog novih pokreta masa na obje padine oko toka rjeine moe se dogoditi zatrpavanje ceste na JZ strani, pregraivanje korita Rjeine i stvaranje jezera, ruenje prirodne brane i pokret vodenog vala prema centru Rijeke. Geoloki rad povrinskih voda Erozija Erozija padina moe biti izraena u obliku pluvijalnog (kinog) ogoljivanja uz ravnomjerno (povrinsko) ispiranje tla, kao i u obliku linijskog ispiranja uz stvaranje ljebova. To je preduvjet za stvaranje vododerina i jaruga te plavina na njihovim krajevima. Erozija padina je uvijek selektivna, to ovisi o svojstvima stijena, nagibu, odnosno energiji reljefa. Erozija padina moe biti brzi proces povean unitenjem pedolokog sloja i vegetacije, bilo prirodnim ili antropogenim uzrocima. Nastaje potpuno neplodan teren ili tzv. badlands.

46

Slika 4.7. Podruje intenzivne erozije u Vinodolskoj dolini (Benac et al., 2005) Drastian primjer kombiniranog djelovanja erozije s prateim pojavama klizanja je podruje sliva Slanog potoka i Male Dubraine u sredinjem dijelu Vinodolske doline. Zahvaena povrina je veliine oko 3 km2 pa su ugroena okolna naselja Belgrad, Baretii, Griane i Kamenjak, kao i regionalna cesta. arite ove pojave, zahvaeno ekscesivnom erozijom ima dimenzije 600 m po osi i 250 m po irini. Matina flina stijena sastavljena je od siltita i siltnih lapora s rijetkim proslojcima pjeenjaka. Obiljeje materijala u aritu je disperznost zbog sadraja estica nanometarskih dimenzija i minerala sklonih bubrenju to je razlog poveanoj erodibilnosti. Popratne pojave oko arita erozije i u njemu samom su brojna klizita koja su posljedica troenja matine stijene flinog kompleksa i pretvaranja stijene u

47

tlo. Tlo iskazuje svojstvo deformabilnosti plastinim teenjem. Pokriva na matinoj stijeni djeluje zatitno, ali u odreenim okolnostima je nestabilan pa nastaju klizita. Unato brojnim mjerama sanacije provoenih tijekom cijelog 20.stoljea, i dalje je izraen proces sveope degradacije terena. (Sl. 4.7). Poplave Poplave, koje su zapravo najee prirodni proces, u naelu vaan i pozitivan, jer donosi nove estice tj. sitnozrnaste sedimente u ravnicama koje stvaraju plodno tlo (npr. u dolini Nila). Poplave se javljaju najee kao prirodna posljedica meteorolokih dogaanja, kad veliina korita nije dovoljna da primi svu vodu pa dolazi do izlijevanja vode iz korita. Djelovanje ovjeka moe promijeniti i intenzitet povrinskog otjecanja. Graenjem (npr. prometnica, ili naselja) velike povrine se prekrivaju nepropusnim materijalima, pa se znaajno smanjuje infiltracija vode u tlo. Poljoprivredna aktivnost (npr. uklanjanje vegetacije kao fizike prepreke otjecanju, ali i djelomino olakavanju infiltracije), ali i ubrzavanje erozije i ispunjavanje korita, mogu dovesti do znatno eih i jaih pojava poplava. Poplave najee nastaju zbog jakih i dugotrajnih padalina i naglog topljenja snijega. Za razliku od potresa, poplave ne nastaju iznenadno i u pravilu se mogu predvidjeti. Bujice (povremeni vodotoci) pojavljuju se u razdobljima velikog intenziteta padalina na terenima velikog nagiba. Bujice mogu imati veliku ruilaku snagu, a opasne su i zato jer se pojavljuju iznenada. Mogu nositi sa sobom veliku koliinu ljunka i valutica, a u sluaju pojave blatnog toka i velike blokove i mogu prouzroiti tetu na ogranienom podruju. Intenzitet rijena erozije ovisi o nagibu korita, koliini vode, geolokom sastavu podloge, koliini i vrsti vuenog nanosa (npr. brzina planinskih vodotoka je 34 m/s). Bona erozija korita uzrokuje zasijecanje padina i tako moe inicirati pojave klizita i odrone. Vodom se transportiraju esto velike koliine mineralnih tvari (prave i koloidne otopine) ili sedimenata u obliku suspenzije ili vuenog nanosa koji se kree po dnu korita. Kako je nemogue izbjei naplavne ravnice, razliiti su pristupi kojima se moe smanjiti opasnost od teta izazvanih poplavama. Osim odreivanja zona opasnosti od poplava i ograniavanja pojedinih gradnji u pojedinoj zoni, mogua je i upotreba posebnih propisa za gradnju u poplavnom podruju. No glavni je nain da se smanje tete regulacija vodotoka, gradnja nasipa, sustava retencija, odteretnih kanala, velikih bazena (npr. Lonjsko polje u dolini rijeke Save). Naalost, esto intervencije na spreavanju poplava u jednom podruju dovode do poveanja opasnosti u drugom, obino nizvodnom podruju. Dimenzioniranje vodozatitnih objekata znaajno je i tu se koristi vrijeme povratnog perioda velikih voda (1, 10, 100, 1000 god.), kao vjerojatnost da e se odreena razina vode, odnosno veliina protoke pojaviti u nekom razdoblju. Poplave su jedan od znaajnih problema zatite okolia, jo od poetaka civilizacije. Taj problem se javlja jo iz doba otkad se ovjek natjee s rijekom za upotrebu poplavnih ravnica za druge svrhe osim poljoprivredne (npr. urbanizacija i gradnja prometnica). Stoga je potreban menadment (upravljane) poplavnim podrujima. Poplave mogu imati i regionalne razmjere i prouzroiti velike tete u gusto naseljenim rijeni dolinama. Posebice su este u nizinskom dijelu Kine. Katastrofalne poplave zbile su se vie puta tijekom 20. stoljea: 1908., 1911., 1931., 1933., 1935., 1938., 1939., 1954., 1959., 1980. i 1998.
48

U srednjem toku rijeke Misisipi dogodila se velika poplava u travnju 1993. godine pri emu je poplavljeno 5,46 x 106 ha zemljita i evakuirano 50.000 stanovnika. U kolovozu 2002. godine poplave su pogole porjeja gornje i srednjek toka Dunava i Labe, pri emu je evakuirano 320.000 stanovnika iz dijelova Austrije, Njemake, ekei Slovake. Katastrofalne poplave mogu se dogoditi i na niskim i zaravnjenim rijenim uima zbog uzajamnog djelovanja rijenog toka i porasta razine mora. Katastrofalne poplave su pogodile vie puta obalno podruje Bangladea. U listopadu 1998. godine je poginulo oko 1.500 stanovnika, a bez domova ostalo njih 5 milijuna. U kolovozu 2004. godine uslijed djelovanja uragana, poplavljeno je podruje ua Misisipija kod ega je poplavljena gotovo cijela zona New Orleansa, a bez domova je ostalo preko 240.000 stanovnika. Veliku ruilaku snagu imaju poplave nastale kao posljedica ruenja brana. Najvea stradanja prouzroila su ruenje brane Johnstown u istonoj Pensilvaniji 1889. godine i brana Vaiont u Italiji 1963. godine. Transport sedimenata i taloenje Transport i taloenje sedimenata takoer imaju znatan utjecaj na okoli. estice, pogotovo one sitnije, mogu biti nosilac razliitih toksinih tvari, pesticida, herbicida, tekih metala koji se taloe na poplavnim ravnicama, a na kraju se taloe u more ili u zatvorena jezera. Zatrpavanje rijenih ua ponekad je vrlo intenzivno, to zahtijeva velike graevinske radove uz velike trokove (npr. odravanje dubine luka i plovnih putova, bilo rijenih ili morskih). Ustanovljeno je da se ue rijeke Rae pomaklo za oko 4 km tijekom posljednjih 250 godina. Sedimentacija na dananjem uu je 5-10 cm godinje (Sl. 4.8). Posebice je znaajno opliavanje dna na kraju Plominskog zaljeva. Prokopavanjem kanala, radi isuivanja nekadanjeg jezera na epikom polju, u zaljevu se taloi velika koliina mulja. Morsko dno ispred pristanita u Plominu tako je plitko da se u vrijeme oseke more posve povue. Na fotografijama snimljenim poetkom 20.stoljea jasno je vidljivo da su uz istu obalu pristajali vei teretni brodovi.

49

Slika 4.8. Morfoloka evolucija estuarija rijeke Rae (Benac et al., 1991) Geoloki rad podzemnih voda To su: korozija, sufozija i zamrzavanje tla Korozija je kemijski rad podzemne vode. Okravanje (karstifikacija) javlja se u lakotopivim stijenama kao to su karbonatne stijene. Posljedica povrinskog okravanja je sniavanje reljefa, a posljedica podzemnog okravanja je proirivanje pukotina te stvaranje speleolokih pojava: kaverni, ponora i pilja. Ponegdje moe doi do uruavanja svodova podzemnih prostora u kru i do oteenja, pa ak i ruenja graevina na tim lokacijama. Sufozija je filtracijsko razaranje poluvezanih do nevezanih stijena. Tok podzemne vode uzrokuje ispiranje sitnih estica (mehanika sufozija) ili iznoenje otopljenih tvari (kemijska sufozija). Mehaniki tip sufozije slabije je izraen u koherentnom tlu (gline), a jae u nekoherentnom tlu (sitni pijesci). Posljedica je slijeganje terena i stvaranje sufoznih uleknua. Sufozija zavisi o: hidraulikom gradijentu i brzini toka. esta sufozna udubljenja pojavljuju se uz obale rijeka i jezera (pogotovo umjetnih akumulacija i retencija) zbog nagle promjene
50

razine vode. Zbog sufozije moe doi do podlokavanja temelja te slijeganja i oteenja graevina. Mrazno-dinamike pojave su nakupljanje vode (leda) u leama, nadimanje (u glinovitom tlu). Ova pojava posebice je izraena u subpolarnim krajevima, gdje se povrinska zona tla u toplijem dijelu godine otapa, a ispod se nalazi zona vjeno zamrznutog tla, u koje ne moe prodrijeti korijenje. To je podruje tundre, gdje ne moe zbog tih razloga rasti drvee. Zbog istih razloga, kue se temelje na pilotima oslonjenim na trajno zamrznutu podlogu, jer je gornja zona tijekom ljeta u gotovo itkom konzistentnom stanju. U klimatskim umjerenim zonama dubina zamrzavanja je 30-80 cm, a nema pojave nadimanja u vrstim stijenama. Takove pojave mogu prouzroiti velika oteenja graevina, pogotovo prometnica. Geoloki rad snijega i leda Nivalna i glacijalna erozija ili erozija snijegom i ledom prouzroena je pokretima ledenjaka niz padine ili pak snjenim lavinama. Ledenjaci mehanikim radom razaraju stijene u podlozi, i prenose estice vrlo razliite veliine (od sitnih odlomaka do velikih blokova). Na kraju ledenjaka, gdje se on otapa, taloe se nesortirani (glacijalni) sedimenti u obliku morene Djelovanje ledenjaka na okoli treba se promatrati u duljem vremenskom razdoblju. Ledenjaci putuju sporo (10-100 m/god.), a kod toga drobe stijensku masu u podlozi, donaajui u nie dijelove sedimente od kojih moe nastati plodno tlo. Zbog klimatskih promjena tijekom pleistocena i holocena, ledenjaci su nastajali i nestajali u nekim dolinama i pri tome ih mijenjali, pa su tako utjecali i na promjenu okolia. Zbog klimatskih promjena, odnosno globalnog zatopljenja, primjetno je drastino smanjenje ledenjaka u visokim planinskim podrujima, posebice od kraja 20. stoljea. Ako se takav trend nastavi, to moe izazvati nesagledive posljedice na okoli, npr. Znatno manjenu izdanost ili ak presuivanje izvora i planinskih vodotokova. Snjene lavine zbivaju se na strmim planinskim padinama, kada moe doi do formiranja klizne plohe i vrlo brzog pokreta velike koliine snijega i leda. Pri tome pokrenuta masa ima razarajue djelovanje. Geoloki rad vjetra Olujni vjetrovi mogu imati veliku ruilaku snagu. To se posebice odnosi na tropske oluje koje su esto praene ekstremnim oborinama. To su hurikani u podruju Karipskog mora i Meksikog zaljeva i tajfuni u podruju Indijskog oceana i zapadnog dijela Pacifikog oceana. U toplim razdobljima godine lokalno se pojavljuju tornada odnosno pijavice. Imaju lokalno djelovanje, ali izrazito veliku ruilaku snagu. Posdruja redovite pojave tornada su sredinji dijelovi SAD-a. Tijekom ljeta pojava pijavica zapaa se i u podruju Jadranskog mora i panonskog dijela Hrvatske. Eolska erozija ili erozija vjetrom pojavljuje se prvenstveno u pustinjskim predjelima, bez ili s vrlo malo vegetacijskog pokrova. Eolska erozija ovisi o: jaini, smjeru i trajanju vjetra, veliini i obliku estica, mikroreljefu, vegetaciji i vlanosti. Vjetar uzrokuje kotrljanje veih estica i odnaanje sitnih estica uz habanje podloge. Tako vjetar brzine vee od 6 m/s pokree estice od 0.25 mm, vjetar brzine vee od 12 m/s pokree estice od 1.5 mm. Istovremeno se akumuliraju eolski sedimenti u pjeanim pustinjama. Zbog neodgovarajueg obraivanja zemljita, vjetar moe erodirati plodnu pedoloku zonu (A i B-horizont). Donaanjem velike koliine lesa
51

(prapora) u hladnim klimatskim razdobljima pleistocena, stvorene su danas vrlo plodna tla u istonom dijelu Hrvatske. Marinska erozija je prouzroena hidraulikim radom valova, to uzokuje otkidanje i lomljenje stijena obale, habanje podloge pokrenutim esticama, raspadanje stijena obale zbog vlaenja i suenja, otapanje zbog korozije morske vode i bioeroziju zbog rada organizama. U ciklusu marinske erozije postoje etiri faze. U inicijalnoj fazi obala nije izmijenjena radom mora. U ranoj fazi poinju se stvarati klifovi i marinske terase ispod njih. U zreloj fazi na obali su dugi potezi ala i iroke marinske terase. Stvaraju se i tombola. U kasnoj (zreloj) fazi obala je gotovo zaravnjena. Nagle lokalne promjene razine mora, prouzroene tektonskim pomacima ili pak klimatskim promjenama, redovito dovode do poremeaja u marinskom erozijskom ciklusu, koji biva prekinut. Razliiti su okolini problemi vezani uz obale. Djelovanje valova na obale, uzrokuje odnoenje materijala te pomicanje obalne crte. S druge strane, na uima rijeka zbiva se obrnut proces, zbog intenzivne sedimentacije. Posebno su osjetljive na marinsku eroziju obale graene od mekanih stijena (lapori, ejlovi, pjeenjaci) a izloene jakom djelovanju valova gdje se onda stvaraju klifovi koji se postupno razaraju (brzinama od nekoliko cm do m godinje). esta je erozija ala zbog uzduobalnog transporta, u sluaju da prestane donos novog gradbenog materijala (npr. gradnja hidroakumulacija na rijekama, vaenje ljunka i pijeska u rijekama). Tako prouzroena erozija obale nastoji se smanjiti (sprijeiti) gradnjom poprenih prepreka (pera, prepona, groins). Niski dijelovi obale (akumulacijske terase) ispred klifova u mekim stijenama, uz to se brane nasipavanjem novog pijeska koji se vadi ili na kopnu ili na moru. Takvo odravanje obala vrlo je skupo, ali se na mnogo mjesta u svijetu intenzivno provodi (dijelovi obale u Velikoj Britaniji, SAD, Italiji i sl.) Za istonu, hrvatsku obalu Jadrana znaajniji su neki drugi izazovi. Relativno je niska valna energija u Jadranskom moru, posebno u kanalskom podruju. Uz to obale i otoci izgraeni su preteito od relativno rezistentnih karbonatnih stijena. Zato su klifovi, i ali ispod njih, relativno rijetki, odnosno zauzimaju samo manje dijelove obale. Meutim, treba ipak istaknuti da postoje problemi potkopavanja (npr. dubrovakih zidina). Svakako, vei problem za hrvatsku obalu Jadrana je antropogeni utjecaj, odnosno uzurpacija obala zbog urbanizacije. Procjene su (da se) da je od rimskog doba do 1960. uzurpirano (betonirano napravljen antropogeni tip obale) u duljini od 300 km, a isto toliko u posljednjih 40 godina. U upravljanju obalama vano je istaknuti da je esto prisutan sukob interesa, pa onda upravljane zahtijeva balansirati i promatrati to je u posebnom interesu odrivog razvitka.

4.1.3. Klimatske promjene

Potrebno je razlikovati vrijeme (momentalno stanje atmosfere na odreenom mjestu) od klime (prosjeno stanje atmosfere nad odreenim mjestom u odreenom razdoblju, uzimajui u obzir prosjena i ekstremna odstupanja). Vremenske prilike bitno utjeu na okoli, primjerice na lokalni i globalni ciklus vode u prirodi. Klimatske prilike, bitno odreuju neki ekosustav i stoga rasprostranjenost odreenih ivotnih vrsta. Osim toga, ekstremne vremenske prilike, kao to su tropska tornada, razdoblja dugotrajnih

52

kia ili sua, neuobiajeno hladna ili topla razdoblja neobino snano utjeu na zbivanja u okoliu, inicirajui promjene. Kao i sve u prirodi i klima se neprekidno mijenja. Opa je karakteristika klimatskih srednjaka velika promjenjivost iz godine u godinu (meugodinja varijacija). U instrumentalnom razdoblju mjerenja, dakle od kraja 19. stoljea, jasno se opaa trend porasta temperature na sjevernoj hemisferi (gdje imamo i najvie podataka), ali i smjene kratkih hladnijih s toplijim razdobljima. Osobito je zapaen nagli porast temperature u zadnjem desetljeu 20. stoljea. S tim u svezi, primjeuje se porast padalina u jugoistonoj Aziji, te njihov pad u suptropskim dijelovima Afrike i USA. Za podruje Hrvatske se predvia da se koliina padalina nee znaajno mijenjati, ali se moe oekivati njihova znaajnija raspodjela tokom godine. Klima se znaajno mijenjala i u historijsko vrijeme. Nakon zavretka posljednjeg ledenog doba, vladalo je vrlo dugo povoljno klimatsko razdoblje (tzv. atlantski klimatski optimum) izmeu 7500 i 5200 g. p.n.e. Temperatura na sjevernoj hemisferi bila je 2-4 0C via nego danas, a snjena granica oko 300 m via od dananje. To je bilo i vlano razdoblje (subpluvijal) pa je vei dio Sahare bio pokriven travnjacima i naseljen. Oko 3000 g. p.n.e. poinje poveanje aridnosti Sahare. Od 2000. g. p.n.e. do 5. stoljea n.e. openito je bilo razdoblje globalnog pogoranja klime, a najtee se smatra rano eljezno doba od 900 do 450 g. p.n.e. To je vjerojatno pokrenulo ondanje seobe naroda (npr. dolazak Ahajaca iz Panonske nizine u Grku). U antikom razdoblju mediteransko podruje bilo je u cjelini vlanije nego danas. Razdoblje izmeu 400 i 1200 g. n.e. bilo je u cjelini vrlo povoljno, pa se moe govoriti o sekundarnom klimatskom optimumu. Zato su Vikinzi mogli doploviti do Islanda, Grenlanda i obala Sjeverne Amerike. Temperatura na junom Grenlandu bila je 2 do 4 0C via nego danas. U zapadnoj i srednjoj Europi vinogradi su se proirili 4 do 50 geografske irine sjevernije nego danas (npr. u junu Englesku gdje se danas ne gaji vinova loza). Razdoblje izmeu 1200 i 1400 g. bilo je period izrazite labilnosti klime u Europi, kada su se izmjenjivala razdoblja poplava i sua, vrlo hladnih ili blagih zima. To je ujedno i razdoblje postupnog pogoranja klime. Razdoblje izmeu 1400. i 1850. godine, bilo je u Europi klimatski osobito nepovoljno, a najhladnije izmeu 1450. i 1700. (tzv. Malo ledeno doba). Ledenjaci u Alpama, koji su se povlaili sve do tada, zatrpali su neke prijevoje. Na Arktiku se znatno proirila povrina zaleenog mora. Temperatura vode sjevernog Atlantika bila je 1-3 0C nia nego danas. Tijekom 20. stoljea biljei se porast prosjene temperature, a klima u zadnjoj dekadi stoljea bila je najtoplija od kada se obavljaju temperaturna mjerenja (Sl. 4.9).

53

Slika 4.9. Globalne temperaturne promjene (iz: Springer, 2001) Ono to se danas sa sigurnou moe rei je slijedee: prosjene temperature u prizemnim slojevima atmosfere porasle su u 20. stoljeu za 0.3 do 0.6 0C ; 1995. i 1998. i 2003. godine zabiljeene su najvie do danas izmjerene prosjene globalne temperature; ljeto 2003. godine bilo je u Europi najtoplije u razdoblju instrumentalnog mjerenja; usporedbom prosjenih globalnih temperatura zraka dvadesetogodinjih vremenskih razdoblja 1955.-1974. i 1975.-1994. moe ustanoviti vea zagrijanost atmosfere iznad kontinenata nego iznad oceana, vee zagrijavanje u viim i srednjim zemljopisnim irinama, djelomino zahlaenje iznad sjeverozapadnih dijelova Atlantika i srednjih zemljopisnih irina Pacifika;
54

u istom su vremenskom razdoblju porasle koncentracije staklenikih plinova; uestalost vremenskih nepogoda nije dodue u porastu, ali je njihova estina sve vea; - globalna razina mora povisila se u dvadesetom stoljeu za oko 15 cm (10 do 25 cm); - alpski gleeri smanjili su svoju povrinu u posljednjih 150 godina oko 50%. Isto tako ustanovljeno je stanjivanje ledenog pokrivaa na Grenlandu. Kako se ocjenjuje razvoj vremenskih prilika u ovom stoljeu i to predviaju klimatske prognoze za sljedee stoljee? Stojimo li doista pred promjenom klime koju je prouzroio ovjek, koja je vea, bra i opasnija nego sve one koje su se odigrale u posljednjih 10.000 godina? Odgovor na ova pitanja mogao bi glasiti ovako: 1. Veina znanstvenika zastupa miljenje da je ovjek pridonio globalnim klimatskim promjenama u 20. stoljeu; 2. Izmeu postupnog porasta staklenikih plinova i postupnog porasta temperature u prizemnim dijelovima atmosfere u 20. stoljeu postoji korelacija, koja je statistiki dokazana s vjerojatnou od 95%; 3. Vie klimatologa jo uvijek zastupa miljenje da je dosadanje zatopljenje jo uvijek unutar prirodnih klimatskih oscilacija i da je takvih, relativno naglih, promjena ve bilo u povijesti Zemlje. Oni sumnjaju u ispravnost prognoza dananjih kompjutorskih modela. Meutim i oni nisu sigurni jesu li njihove ocjene ispravne i oprezni su u svojoj kritici. S druge strane nije iskljueno da staklenikii plinovi prouzrokuju nagle klimatske promjene i u tijeku jednog desetljea. Nadalje, kako je ve naglaeno, nije jo razjanjena uloga aerosola u procesu globalnoga zatopljenja, ali ne mijenjaju osnovni trend; 4. Po vrlo opreznim kompjutorskim prognozama povisit e se prosjena globalna temperatura do godine 2100. za 2 (+/- 1) 0C, to bi bio najvii porast temperature u posljednjih 10.000 godina. Meutim, sve se vie rauna i s povienjem prosjene globalne temperature za punih 5.8 oC; 5. Vie temperature uvjetuju jae isparavanje vodenih povrina, to znai ukupni porast godinjih koliina padalina. U nekim e klimatskim podrujima opskrba vodom biti vea, u drugima manja, to znai da e pri novoj oborinskoj preraspodjeli biti regionalnih dobitnika i gubitnika; 6. Po isto tako opreznim kompjutorskim modelima razina mora i oceana narasti e do godine 2100. za oko 35 cm (procjene variraju izmeu 20 do 86 cm); 7. Promjena klime i razine mora prouzroiti e do kraja 21. stoljea, ako se ne poduzmu radikalne mjere za zatitu okolia, ogromne promjene u biosferi i snano e utjecati na dalji razvoj politikih, gospodarskih i drutvenih prilika. Predvia se premjetanje dosadanjih klimatskih pojaseva od juga na sjever koje ekosustavi nee moi tako brzo slijediti, zaslanjivanje tala u nizinskim priobalnim podrujima i uima rijeka, nedostatak pitke vode, nedostatak hrane, irenje zaraznih bolesti, migracije stanovnitva, neizdrive vruine u gradovima. Zagrijavanje atmosfere od posljednjega ledenog doba do danas od 4 do 5 0C, koje je trajalo 5000 godina, u razdoblju od stotinjak godina. Mnogi smatraju da se posljedice globalnih klimatskih promjena naziru, ako ne ve u sve eim, onda u sve eim vremenskim nepogodama. Najpoznatiji je primjer klimatski fenomen kojeg su peruanski ribari nazvali El Nino (djeai), (odnosno El Nino / Southern Oscillation-Phenomenon), zato to se u tropskim dijelovima Pacifika periodino javlja oko Boia. Hladna Humboldtova morska dubinska struja u obalnim podrujima June Amerike, bogata hranjivima i velikim jatima riba, zamijeni toplijom strujom siromanom ribama, najee svake tree ili
55

etvrte godine. Gornji slojevi tropskog Pacifika zatople na ogromnim povrinama. Umjesto snanih istonih pasatnih vjetrova i s njima povezanih morskih struja koje teku od Perua prema Indoneziji, u takvim se godinama dogaa upravo obratno. Zapadni vjetrovi zamjenjuju istone i tjeraju tople vodene mase od Indonezije prema obali Perua. Neobina atmosferska konstelacija izaziva globalne vremenske nepogode od kojih jedino podruje Europe nije primjetno zahvaeno. U Australiji, Novoj Gvineji, Africi, Indoneziji, Indiji i Sri Lanki vladaju sue i poari. U Meksiku i junim dijelovima SAD-a puu orkanski vjetrovi, javljaju se obilne kie i poplave. Posebice budu izraene padaline u sunim podrujima June Amerike. Nakon fenomena El Nino esto nastupaju i ekstremne vremenske prilike u obratnom smislu. Krajevi gdje su u proljee i rano ljeto trajale dugotrajne sue u kasno su ljeto pogoeni dugotrajnim visokim padalinama koje prouzrokuju velike poplave. Taj fenomen prouzroen pojavom posebno hladne morske struje u tropskim dijelovima Pacifika, nazvali su meteorolozi La Nina (djevojica) ili El Viejo (starac). U svezi suvremenih klimatskih promjena najizraenija su dva procesa: - rast morske razine; - sua i smanjenje umskih povrina. Vrlo je neizvjesno koliki je stvarni opseg porasta temperature. Razlog je te neizvjesnosti u tome to klimu nadziru dva vrlo sloena sustava: atmosfera i oceani koji su i meusobno povezani. Danas se veina klimatologa slae da se poveanje globalne srednje temperature povrine Zemlje moe oekivati u slijedeih nekoliko stotina godina, ako se emisije plinova staklenika, uzrokovane ljudskim aktivnostima, ne smanje i ne kontroliraju. Poveanje temperature Zemljine atmosfere ima mnoge potencijalne tetne uinke, ali moe donijeti i neke koristi (uinci u poljoprivredi). Zagrijavanje atmosfere dovest e do promjene vodenih resursa, a relativno mala promjena klime moe uzrokovati velike probleme zaliha vode u podrujima koja su sklona sui. Zbog rasta srednje razine mora u itavom bi svijetu bila ugroena niska obalna podruja. Opasnost od poplava u tim podrujima mogla bi biti vrlo velika, ako nakon rasta razine uslijede esti udari olujnih valova. Milijuni "ekolokih izbjeglica" bili bi prisiljeni seliti se iz osjetljivih ("ranjivih") podruja, to bi moglo izazvati znaajne demografske promjene. Glavna znaajka problema promjene klime i tranzicijskog stanja koje bi ta promjena mogla izazvati jest razina neizvjesnosti koja prati taj problem, osobito zbog brzine i veliine klimatskih promjena. Bez obzira na to da li bi topliji svijet bio bolji ili gori, brza klimatizacijska promjena mogla bi izazvati velike poremeaje u drutveno-gospodarskim i u ekolokim sustavima. Kad bi se promijenio ekosustav, neke bi vrste mogle imati koristi, ali bi drugima prijetilo izumiranje. tetni utjecaji vjerojatno bi bili najizrazitiji u podrujima u kojima ve postoje ekoloki pritisci. Ona su zbog toga vrlo osjetljiva. Njima bi prijetile prirodne opasnosti od morskih i rijenih poplava, erozije tla, jakih sua, oluja i sl. Uinak staklenika Jo prije nekoliko desetljea bio je zrak za nas slobodan prostor. Putalo se svata u atmosferu u nadi da e to vjetar "ve nekamo odnijeti". Ali ubrzo se spoznalo da zrak ne moe neogranieno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Istraivanja su pokazala da kolanje, tj. kruni tok tvari izmeu Zemlje i atmosfere, mora biti uravnoteeno. To znai: ista koliina tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu, mora u istom razdoblju opet dospjeti na Zemlju, inae bi koncentracije tih tvari u atmosferi stalno rasla. To se upravo i zbiva s CO2. Naime, godinja proizvodnja CO2
56

vea je oko pet milijardi tona od njegove potronje (fotosinteza). To pojaava tzv. uinak staklenika, koji utjee na porast sadanje temperature na Zemlji. Glavni stakleniki plinovi koji pridonose globalnom zatopljenju su: CO2, CH4, N2O i halogenirani plinovi

Slika 4.10.. Glavni stakleniki plinovi: doprinos globalnom zatopljenju (iz: Springer, 2001) U staklenik prodiru kroz staklo kratkovalne Suneve zrake, te se odbijaju od tla u obliku infracrvenih toplinskih zraka. CO2 koji u obliku nevidljivog sloja obavija globus, djeluje slino kao i staklo: on proputa samo suneve zrake na Zemlju, ali apsorbira dio topline koja se reflektira od Zemlja i usmjeruje je natrag prema tlu. Kad ne bi postojao prirodni stakleniki uinak, bile bi temperature na Zemlji oko 150C nie, pa ivot u dananjem smislu uope ne bi bio mogu. No porastom koncentracije CO2 u atmosferi, prije svega ovjekovim utjecanjem, jaa i uinak staklenika. Od svih plinova staklenika, vjerojatno je najznaajniji CO2. Taj plin sudjeluje s oko 60 % u stvaranju "efekta staklenika". Na Zemlji svaki novi porast koncentracije CO2 (i ostalih tzv. staklenikih plinova metana i duikovih oksida) u zraku remeti globalnu klimu porastom prosjene temperature za nekoliko 0C. Kad bi se sadanji porast koncentracije CO2 na Zemlji nastavio, temperatura bi rasla 0.8 0C svakog desetljea. Posljedica bi bila otapanje ledenjaka i porast razine mora. Godinja emisija CO2 zbog izgaranja fosilnih goriva iznosila je oko 7 milijardi tona 2000. godine, izmeu 10 i 14 milijardi tona bit e 2030. godine i 13-23 milijarde tona 2050. godine. Rast emisija CO2 ovisit e o stopi gospodarskog rasta te o ponudi i potranji za energijom iz fosilnih goriva. Procjene ukazuju da se oko 30 milijardi tona godinje raznih polutanata emitira u zrak to ini oko 10 % ukupnih prirodnih emisija. Ipak, te relativno male dodatne koliine oneiujuih tvari znatno naruavaju prirodni sklad i prirodnu ravnotei i izazivaju brojne ekoloke probleme i ekoloke krize.

4.1.4. Promjene morske razine

Kolebanja morske razine dogaala su se tijekom cijelokupne geoloke prolosti Zemlje. Temeljni uzrok promjene globalne morske razine je promjena volumena oceanskih bazena koja se pak dogaa zbog globalnih tektonskih pokreta odnosno izostazije. Na lokalna izostatska dizanja ili sputanja utjeu termike promjene (eng. thermo-isostasy), promjena optereenja zbog zadebljanja ili otapanja

57

ledenog pokrova (glacio-eustasy), rast vulkana (vulcano-isostasy), konsolidacija sedimenata (sediment-isostasy), i poveanje volumena vode u oceanima (hydroisostasy). Promjena gustoe morske vode zbog promjene temperature i saliniteta (eng. steric efect) takoer utjee na promjenu morske razine. Npr. poveanje temperature stupca vode do dubine od 4000 m za 10 C izaziva rast morske razine za 60 cm. Isti efekt izaziva promjena saliniteta za 0.4 %. Pretpostavlja se da je tijekom mlaeg pleistocena razina Jadranskog mora varirala i do 150 m, to je prouzrokovalo barem nekoliko regresija i transgresija. Na vrhuncu ris-virmskog interglacijala, pred oko 135.000 do 120.000 godina, globalna razina mora bila je slina dananjoj ili via do 5 m. Nakon toga slijedi postupan trend sputanja razine do pred 30.000 godina. Dakle u relativno dugom razdoblju od 90.000 godina, u skladu s klimatskim oscilacijama i razina mora fluktuira s amplitudama od 20 do 30 m sputajui se u barem u dva navrata do dubina -50 i -60 m, u odnosu na dananju morsku razinu. Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem poinje naglo podizanje razine mora (Sl. 4.7).

Slika 4.11. Rast morske razine tijekom posljednje odledbe (iz: Pirazzoli, 2000) Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem, poinje naglo podizanje razine mora. Zbog otapanja ledenjakih pokrova morska razina se naglo poela podizati pred 17.000 godina. Prosjean rast morske razine bio je oko 37 mm/god. do pred 14.000 god., a zatim izmeu 14.000 i 11.000 god., brzina rasta bila je oko 10 mm/god. Posljednjih 6.000 god. porast morske razine znatno je usporen, a unato atlantskom klimatskom optimumu, tijekom holocena globalna morska razina nije nikada bila via od dananje. Recentni rast morske razine je globalni proces, ali brzina nije svugdje ista, zbog opisanih izostatskih pokreta. To se dogaa zbog smanjenja optereenja prouzroenog otapanjem ogromnih ledenih kapa oko polova, to je posebice izraeno na sjevernoj hemisferi, zbog termalne ekspanzije morske vode kao i dodatnog hidrostatskog optereenja prouzroenog punjenjem oceanskih bazena. Promjene morske razine tijekom tog razdoblja bile su u pojedinim zonama Zemlje vrlo razliite (Sl. 4.8).

58

Slika 4.12. Globalne zone razliite eustatike promjene morske razine tijekom posljednjih 6.000 godina (iz: Pirazzoli, 2000) Tako se u subpolarnim predjelima zamjeuje relativan pad morske razine zbog izostatskog podizanja kopna koji je negdje bio bri od globalnog rasta morske razine. Smatra se da se globalna razina mora podigla oko 2 m tijekom posljednjih 1000 do 1500 god. O tome svjedoe potopljene antike obale, ili pak nekoliko razina trgova u starim antikim gradovima. Istovremeno tektonski pokreti prouzroeni seizmikom aktivnou (eng. coseimic) mogu prouzroiti suprotne efekte. Npr. 361 godine zapadna obala otoka Krete podigla se u kratko vrijeme za 9 m. Od 1891. do 1950. godine razina Sredozemnog mora se podigla za 91 mm, ili prosjeno 1.5 mm/god. Na temelju mjerenja mareografa prosjean rast mora na europskim obalama je 1.26 mm/god. Prema nekim ranijim prognozama, razina sjevernog Jadrana mogla podizati 3 do 10 mm/god. zbog klimatskih promjena do kraja 21. stoljea. Dananje prognoze govore o globalnom rastu od svega 0.3 do 0.9 mm/god. Posljedice rast morske razine posebice mogu biti izraene u nekim priobalnim dijelovima svijeta. Npr. u Nizozemskoj je ve napravljen efikasan sustav obrane od poplavljivanja morem. Nasuprot tomu, znaajan dio Bangladea, koji se nalazi u delti rijeke Bengal, izloen je plavljenju morem tijekom tropskih tajfuna. Problem visoke vode (acqua alta) posebice je izraen u Veneciji. Tri su uzroka toj pojavi: tonjenje podruja delte zbog izostazije i slijeganja; kompakcija sedimenata zbog dodatnog optereenja novih graevina; crpljenje podzemne vode (od 1920. do 1970. godine). U Veneciji se slegnuo teren za 22 cm u 80 god. (od 1908. do 1988.), od toga zbog eustatskog dizanja mora 9 cm, konsolidacije sedimenata za 3 cm, a antropogenog utjecaja 10 cm (crpljenje plina i podzemne vode). Prema tomu, ukupni porast morske razine nije

59

tako znaajan. Daleko je vei problem pojave visokih voda. To je pojava povremenog porasta morske razine i za vie od 100 cm od srednje razine. Najvii zabiljeeni vodostaj bio je 4. 11. 1966. kada je morska razina bila 194 cm via od srednje. Nakon prestanka crpljenja podzemne vode 1970. godine uestalost pojave visokih voda se smanjivala sve do kraja devedesetih godina kada s opet naglo poveala. Zbog toga je poela izgradnja sustava pokretnih brana koji mogu uspjeno zaustaviti nadiranje vode u lagunu Venecije. Pojava ekstremno visoke vode povremeno se uoava na niskom obalnom dijelu Crikvenice i Rijeke. Mjerenjem je dokazano da je juni plato grada Rijeke, gdje se nalazi gradska trnica i Hrvatsko narodno kazalite, potonuo oko 90 cm od poetka 20.stoljea zbog konsolidacije sedimenata na kojima je izvreno nasipavanje. Katastrofalno visoke razine mora zabiljeene su tijekom 19. i 20. stoljea u Starigradu na otoku Hvaru i u Veloj luci na otoku Koruli.

4.2. ANTROPOGENI UZRONICI 4.2.1. Eksplozivan rast stanovnitva i urbanizacije

Od vremena pojave ovjeka na Zemlji do 1945. godine, trebalo je vie od deset tisua narataja da broj stanovnika dosegne dvije milijarde. A sada, u tijeku jednog ivotnog vijeka, svjetsko e stanovnitvo porasti s 2 milijarde na vie od 6 milijardi. Dok je stanovnitvo svijeta poetkom stoljea brojalo 1.6 milijardi ljudi, danas je ono poraslo na 6.3 milijarde ljudi, a prognozira se da e do 2050. godine na Zemlji ivjeti oko 10 milijardi ljudi. Poetkom nove ere stanovnitvu naeg planeta bilo je potrebno 600 godina da bi se udvostruilo, a poetkom 19. stoljea stanovnitvo se udvostruilo za 80 godina, a danas se udvostruuje za 35 godina (Sl. 4.13).

Slika 4.13. Prikaz globalnog rasta ljudske populacije (iz: Springer, 1998) Svjetsko se stanovnitvo od 1950. godine do 2000. godine povealo za oko 2.5 puta pri emu je stopa prirasta svjetskog stanovnitva do 70-ih godina iznosila oko 2 %, da bi 80-ih godina ta stopa pala na oko 1.7 % godinje. ezdesetih godina dolazi do ravanja stope rasta kod razvijenih zemalja: stopa iznosi oko 1.1 1.5 % godinje, a kod zemalja u razvoju oko 2.5 %. Postoje i neke zemlje, npr. u zapadnoj Aziji, gdje

60

je ta stopa rasta iznosila 3.23 %. Stanovnitvo koje raste po prosjenoj godinjoj stopi od 0.5 % se udvostruuje svakih 138 godina; ako raste po godinjoj stopi od 1 % udvostruuje se svakih 70 godina, a ako broj stanovnika raste po godinjoj stopi od 2 % udvostruuje se svakih 35 godina (Sl. 4.14)

. Slika 4.14. Projekcija porasta broja stanovnika (iz: rnjar, 2002) Kakav pritisak na okoli izaziva takva "eksplozija" stanovnitva, moe ilustrirati injenica da se poetkom 20. stoljea nije gotovo ni govorilo o ekolokim problemima, a danas se govori o ekolokoj krizi globalnih razmjera. Rast broja stanovnika u Republici Hrvatskoj bitno se razlikuje od ostalih zemalja u razvoju i po svojim je znaajkama blii razvijenim zemljama. Od prvog popisa stanovnitva koji je u Hrvatskoj proveden 1857. godine, do popisa stanovnitva u 1991. godini, stope rasta broja stanovnitva nisu bile visoke, tako da je stanovnitvo Hrvatske od 1900. godine do 1991. godine poraslo za 1.598.888 stanovnika ili za 66 %, dok je u istom razdoblju svjetsko stanovnitvo poraslo za oko 339 %. Popisom stanovnika 2001. godine utvreno je da Hrvatska ima 4.381.352 stanovnika, ili 5 % manje nego 1981. godine. Urbanizacija kao proces koji se ubrzano razvija i prije 2. svjetskog rata u zapadnim zemljama, a poslije i u nerazvijenima, stvara dodatne probleme razvijenim i nerazvijenim zemljama. Veliki gradovi (megalopolisi) stvaraju komunalne, ekoloke, psiholoke i druge probleme. U nerazvijenim zemljama stvara se "prigradska sirotinja" koja, meu ostalim, ugroava okoli, a oneieni okoli ugroava njihov ivot. injenica je da je poetkom 20. stoljea na Zemlji bilo 11 milijunskih gradova, da bi ih 1975. godine bilo 190, a poetkom 21. stoljea vie od 200. Gradovi su vrlo osjetljivi ekoloki sustavi i u pravilu trae uvoz hrane, energije, vode itd. Zbog toga je stihijski nastanak i irenje gradova vrlo osjetljiv ekoloki, gospodarski i drutveni problem dananjice, posebno u siromanim i nerazvijenim zemljama. Danas u razvijenim dravama 70-80 % stanovnitva ivi u urbanim sredinama. Bez obzira na navedeno, procjene ukazuju da e se gradovi i u budunosti razvijati ubrzano, posebno u zemljama u razvoju, i to do zastraujuih dimenzija.

4.2.2. Razvoj industrije i energetike

Energija je "krvotok" gospodarstva i glavni pokreta razvoja ljudske civilizacije i presudna je za opi napredak ovjeanstva. Uporaba energije u pravilu
61

uzrokuje globalno, regionalno i lokalno oneienje, a cijene energije rijetko obuhvaaju ekoloke trokove. Iako je svaku etapu u dosadanjem razvoju ljudske civilizacije obiljeavao odreeni izvor energije koji je prevladavao u tom vremenu, potronja energije ovisila je o dostignutom stupnju razvoja stanovnitva. Tako je poetkom 20. stoljea ukupna potronja energije iznosila 1.293 x 106 tona ekvivalenta ugljena pri emu se ugljen i drvo sudjelovali s vie od 90 %. Godine 1995. ukupna potronja energije iznosi 10.671 x 106 tona ekvivalenta ugljena, a ugljen i drvo sudjeluju ispod 30 % u ukupnoj potronji primarnih izvora energije. Danas je nafta glavni izvor energije i sudjeluje u ukupnoj potronji svjetske energije s oko 35 %. Njezine su rezerve znatno manje od rezervi ugljena a pretpostavlja se da bi mogle trajati jo oko 35 godina uz dananji tempo rasta potronje. Na svjetskoj razini raste potronja fosilnih goriva i init e oko 60 % primarne potronje energije. Rast ekoloki istih energenata je znaajan, ali u ukupnoj potronji sudjeluju relativno malo (Sl. 4.15).

Slika 4.15. Struktura potronje primarne energije (iz: rnjar, 2002) U Hrvatskoj se i dalje preteito rabe tekua goriva koja u ukupnoj potronji sudjeluju s oko 43 %, a u Primorsko-goranskoj upaniji ak 60 %. Sve to ukazuje da Hrvatska nije znatnije mijenjala strukturu energetske potronje od naftne krize 1973. godine i da najvie troi najskuplji energent. Razvoj svjetske energetike bit e i dalje pod snanim utjecajem politikih i gospodarskih promjena te prestrukturiranja gospodarstva. Na Zemlji e energetska potronja biti vea i bre e rasti nego u industrijaliziranim zemljama jer je to temelj breg gospodarskog razvoja to e imati i odreenog negativnog utjecaja na okoli.

62

Analizom emisije pojedinih oneiivaa, moe se zakljuiti da energetika najznaajnije utjee na: prizemno oneienje, atmosfersko zakiseljavanje (kisele kie), oneienje fotooksidativnim plinovima, nastajanje staklenikih plinova (zbog emisije CO2). Svaka industrijska aktivnost uzrokuje isputanje razliiti polutanata (otpada) u okolinu. Danas se u industrijskim zemljama mogu razlikovati dva tipa industrije: 1. Tradicionalna industrija, koja se u pravilu zasniva na koritenju fosilnih goriva koja znatno vie oneiuju okoli, 2. Novi tip industrije koja znatno manje oneiuje okoli i koristi nove energetske izvore (npr. solarnu energiju) te moderne tehnoloke postupke. Vie cijene energije, i tenja da se pobolja djelotvornost, dovele su do toga da se koliina proizvoda kemijske industrije, primjerice, od 1970. godine vie nego udvostruila, a potronja energije po jedinici proizvodnje smanjila se za 57 %. Spoj sve djelotvornijeg iskoritavanja resursa i stroih ekolokih propisa znatno je smanjio neke vrste oneiavanja. Takve uspjehe postigla su i pojedina poduzea jer mnoga meu njima redovito poveavaju svoju "ekoloku efikasnost", tj. omjer koliine sirovina za proizvod i koliine otpada proizvedene tijekom proizvodnog procesa. Pod pritiskom sve stroih propisa, oekivanja potroaa i novog odnosa poslovodstva prema proirenoj odgovornosti poduzea, tvrtke shvaaju da briga za okoli danas znai minimiziranje rizika i tetnih uinaka tijekom itavoga ivotnog ciklusa proizvoda. To opet vodi industrijskom idealu gospodarskog sustava utemeljenog na "rekonzumaciji", tj. mogunosti ponovne uporabe proizvoda ili njihovih dijelova u nekoliko narataja. Visoke tehnologije mogu izazvati preokret u pogledu smanjivanja oneienja okolia, ali uz sve druge aktivnosti koje drutvo treba poduzeti. Informacijske tehnologije, tehnologije novih materijala, biotehnologije, svemirske i nuklearne tehnologije, pet su najvanijih visokih tehnologije koje e se u 21. stoljeu dominantno razvijati i utjecati na promjenu strukture industrije i nee oneiavati okoli. Meutim, jo uvijek je kemijska industrija, uz energetsku, najznaajniji oneiiva okolia.

4.2.3. Poveanje otpada

Jedan od najoitijih znakova da je odnos modernog ovjeka prema globalnom okoliu u velikoj krizi, je gomila otpada to se iznosi iz gradova i tvornica. Rasipno se drutvo temelji na pretpostavkama da e neiscrpni resursi omoguiti proizvodnju beskrajne koliine robe, a spremnici bez dna (npr. smetlita i oceani) omoguit e rjeavanje beskrajne "rijeke" smea. Otpad se moe definirati kao "odbaena tvar, proizvod ili materijal koji se vie ne koristi, nepotreban je i nije vie upotrebljiv u svome izvornom obliku". Otpad se moe klasificirati po mjestu nastanka te se razlikuje komunalni otpad koji nastaje u kuanstvu i javnim povrinama, odnosno uredima i tehnoloki otpad, koji nastaje u proizvodnim procesima i po svojem se sastavu i svojstvima bitno razlikuje od komunalnog otpada. Otpad bi se po svojim svojstvima mogao podijeliti u: opasni i inertni (neopasni), a po svojim fizikim osobitostima u kruti, tekui i plinoviti.

63

Komunalni otpad zbrinjava se na dva osnovna naina: 1. odlaganjem, 2. termikom obradom (spaljivanjem). Kruti gradski otpad sadri namirnice, ivotinjske i biljne ostatke te otpatke koji nisu otrovni (plastika, papiri, limenke itd.). Ti su se materijali 80-ih godina nasumce bacali najee u prirodne udoline, i nakon toga pokrivali niskim slojem zemlje. U takvim se odlagalitima kemijskim procesima stvara plin koji se nije sustavno odvodio, pa su mnoga stara odlagalita eksplodirala. Prolazom voda kroz odloeno smee u mnogo se sluajeva oneiuju podzemne pitke vode ili priobalno more. lanice Europske unije (EU) proizvode od 400 do 500 kilograma komunalnog otpada godinje. Oko 58 % ukupne koliine komunalnog otpada u zemljama Europske unije odlae na odlagalita, a oko 21 % spaljuje pri emu je ukupna koliina otpada oko 2 milijarde tona godinje (Sl. 4.16).

Slika 4.16. Struktura zbrinjavanja komunalnog otpada u Europskoj uniji (iz: rnjar, 2002) I u zemljama EU, kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, posebice SAD, poseban problem ini takozvani tehnoloki otpad koji je po koliini znatno vei, a njegovo zbrinjavanje trai sloenije postupke. Za Hrvatsku se procjenjuje da je do sada odloeno oko 5.3 x106 t komunalnog otpada, a 1994. godine skupljeno je i odloeno 610.000 tona. U ukupnim koliinama komunalnog otpada u Hrvatskoj, Zagrebaka upanija sudjeluje s 30 %, Splitskodalmatinska s oko 12 % i Primorsko-goranska s oko 11 %, a sve ostale upanije s oko 47 %. Pozitivni pomaci su uinjeni sustavnim skupljanjem plastine i staklene ambalae. Prema procjenama, koliina komunalnog otpada je na taj nain smanjena za oko 40 %. Koliine tehnolokog otpada koje se proizvode u Hrvatskoj iznosile su 1994. godine oko 1230 x106 tona, bez otpada iz poljoprivrede i umarstva, odnosno oko 4700 x106 t ukljuivo i navedeni otpad. Prema tome, moe se zakljuiti da se u Hrvatskoj proizvede i organizirano zbrine oko 5.5 x106 tona komunalnog i tehnolokog otpada.

64

4.2.4. Razvoj prometa

Promet je dio ljudskog okolia i bitno utjee na njegovu kvalitetu; oplemenjuje i obogauje okoli, ali istodobno uzrokuje i mnoge loe ekoloke posljedice. tetne ekoloke posljedice prometa razliitog su obiljeja i naina djelovanja. Suvremeno drutvo eli drati pod nadzorom tetne posljedice prometa i smanjuje ih regulativnim mjerama. Kako je u proteklih pedesetak godina motorizacija, ali i mobilnost prometa znatno porasla, to je i negativan utjecaj prometa na okolia znatno premaio kapacitet okolia i na nekim prostorima izravno ugrozio ekoloku odrivost i ekoloku ravnoteu. Danas na cestama naeg planeta ima vie od 500 x106 vozila koja troe jednu treinu ukupne energije pri emu se koliina energije koja se koristi za promet sve vie poveava. Predvia se da e do 2030. godine na Zemlji prometovati oko jedna milijarda cestovnih vozila, pa i uz injenicu da je potronja goriva po vozilu sve manja, ipak najvei dio potronje nafte otpada na cestovna vozila. Zabrinjava injenica da i dalje raste koliina tetnih plinova u prometu, te da je u protekla dva desetljea emisija CO2 porasla za 76 %, a NO2 za 68 %. Promet izaziva i mnoge druge nepovoljne uinke. Jedna je od takvih i buka koja u blizini glavnih prometnica, krianja i terminala esto dostie jainu koja prelazi prihvatljive standarde. Procjenjuje se da je oko 110 x106 ljudi u industrijskim zemljama izvrgnuto buci cestovnog prometa veoj od 65 decibela, to se smatra neprihvatljivim stanjem. Smatra se da buka od 60 decibela nema tetnog utjecanja na zdravlje ljudi, a buka od 60 do 90 decibela naglo poveava zamor, slabi koncentraciju i u osjetljivih ljudi ostavlja trajne posljedice ako drue traje. Procjena tete od buke provodi se preteito zbog ljudskog zdravlja, ali i zbog posljedica na zgrade jer buku prate i vibracije.

4.2.5. Razvoj poljoprivrede

Od ranih 60-ih godina razvoj svjetske poljoprivrede znaajno je napredovao u proizvodnji i u potronji hrane. Kljuni imbenik koji je omoguio da naraslo stanovnitvo bude bolje uhranjeno, bila je preobrazba poljoprivrede u razvijenim trinim ekonomijama. Rastom proizvodnje hrane u zemljama u razvoju koje su slijedile tzv. zelenu revoluciju, polja rie su porasla za 42 % izmeu 1969. i 1971. godine, a sredinom 1980. godine i penina polja za 84 %. Rast proizvodnje hrane iznosio je prosjeno oko 3.2 % godinje u tim zemljama. U afrikim zemljama rast proizvodnje hrane u 70-im godinama je usporen i otean da bi prerastao u pravu katastrofu s obzirom na stope rasta puanstva. to zbog manje proizvodnje hrane u pojedinim zemljama, a posebice zbog naglog rasta svjetskog stanovnitva i stanovnitva pojedinih zemalja svijeta, stopa proizvodnje hrane po stanovnitvu poela je 80-ih godina opadati i ponovno se javlja problem gladi i siromatva. Tako je u 90-im godinama preteito 1.1 x109 ljudi ivjela neuhranjeno. Poljoprivreda je rastue potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom poveanjem produktivnosti jer je vei dio najboljeg svjetskog tla za proizvodnju hrane ve u uporabi. Da bi poveala svoju produktivnost, poljoprivreda je nuno trebala iskoristiti brojne agrotehnike mjere. Budui da poljoprivrednom zemljitu esto nedostaje nekih hranjivih sastojaka, kako bi se osigurala maksimalna produktivnost, primijenjena su razna umjetna gnojiva bazirana na duiku (N), fosforu (P) i kaliju (K).

65

Tako su se primjera radi u 1992. godinu u SAD koristila 83 kilograma duinog gnojiva po jednom hektaru poljoprivrednog zemljita. Da bi se smanjile razne bolesti koje se razvijaju na biljnom i ivotinjskom svijetu i unitile brojne tetoine, koriste se velike koliine raznih pesticida pri emu postoji "obrnuti" proces. Potrebno je sve vie pesticida po hektaru povrine jer tetoine esto brzo razvijaju otpornost i prisiljavaju poljoprivrednike da koriste vee i smrtonosne doze pesticida. Takvim su koritenjem kemijskih sredstava (gnojiva + pesticidi) ugroeni hrana ali i tlo, odnosno rezerve pitke vode. Da bi poljoprivreda poveala svoju produktivnost, ona provodi selekciju proizvoda tako da upravlja genetskim osobinama biljaka i ivotinja. Time remeti genetsku ravnoteu i raznorodnost te poveava osjetljivost prehrambenih usjeva na njihove prirodne neprijatelje. Genetski inenjering u ivotinja i uporaba umjetnih hormona u uzgoju stoke svakim danom sve vie zabrinjava. Koristei se genetskim inenjeringom mogu se proizvesti vee koliine hrane, ali se istodobno stvaraju biljke i ivotinje neotporne na prirodne utjecaje. Nisu do kraja istraeni ni utjecaji takve hrane na zdravlje ljudi. Ukupne svjetske povrine obradivog zemljita su 3.2 x109 hektara, pri emu treba raunati da za privoenje cjelokupnog potencijalnoga poljoprivrednoga zemljita namjeni treba uloiti znatna financijska sredstva. Procjenjuje se da se danas koristi tek 45 % potencijalnih svjetskih obradivih povrina. Zbog proizvodnje hrane unitavaju se ume i prirodni travnjaci, to dovodi u opasnost funkcioniranje itavog ekolokog sustava. Unato primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, ipak se zbog intenzivnog koritenja obradivog tla, uporabe kemijskih sredstava i zbog erozije tla, smanjuje proizvodnja hrane po stanovniku. To pokazuje da dananja civilizacija jo uvijek nije nala prihvatljiv nain kako da proizvede dovoljne koliine hrane za sve vee i vee stanovnitvo, a da istodobno zbog koritenja agrotehnikih mjera ne poremeti funkcioniranje eko sustava. Podruja SAD, biveg SSSR, Kine i Indije imaju ukupno 52 % svih svjetskih oraninih povrina s kojih se godinje gubi oko 14.5 x109 tona tla. Ako se pretpostavi da su gubici povrinskog sloja tla slini i drugdje, ukupno se na Zemlji godinje gubi vie od 25 x109 tona tla. To znai gubitak priblino 0.7 % tla s oranikih povrina godinje, odnosno za 150 godina gubitak sveukupnog najkvalitetnijeg tla na kojemu se danas proizvode gotovo svi prehrambeni proizvodi. Te brojke nemaju apsolutnu vrijednost, ali sigurno dobro upozoravaju na postojee trendove.

66

5. ZATITA PRIRODE
Zatita prirode imala je u svijetu tri faze: 1. Faza see u prvoj polovici 19. stoljea, kada se uoilo da pojedine ivotinjske ili biljne vrste nestaju. Tada se odredbama zakona poinju tititi pojedine vrste i njihove populacije. 2. Faza ima cilj zatitu pojedinog podruja, dakle i ekosustava, a ne samo vrste. Tako je u SAD osnovan 1872. prvi nacionali park (Yellowstone national park). 3. Faza zatite ima cilj zatititi Zemljinu biosferu u cijelosti, s obzirom da se negativni utjecaju na okoli ne mogu zaustaviti na administrativnim granicama. 1948. godine osnovana je Meunarodna unija za zatiti prirode IUCN. Sjedite je u Glandu (vicarska). IUCN se bavi strategijom i planiranjem za obrazovanje i komunikacije, za zakonodavstvo o okoliu, za nacionalne parkove i zatiena podruja, za preivljavanje vrsta i za gospodarenje ekosustavima. 1972. godine odrana je u Stockholmu Konferencija o ljudskom okoliu, kao prvi globalni skup te vrste. 1992. odrana je u Rio de Janeiru (Brazil) Konferencija Ujedinjenih naroda o okoliu i razvoju. Tada je donesen i operativni plan AGENDA 21 o principima odrivog razvoja. 1997. godine odrana je u Kyotu (Japan) Okvirna konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime. Konvencija o bioraznolikosti (Rio de Janeiro, 1999) osigurava globalni mehanizam ouvanja i odrivog koritenja bioraznolikosti za dananje i budue generacije. Bioloka raznolikost ili biodiverzitet je naziv za razliitost vrsta u nekom prostoru. Bioraznolikost obuhvaa sav ivi svijet, sve organizme na Zemlji, itavu biosferu u ijoj je osnovi genetika struktura razmnoavanja. Bioraznolikost je neraskidivo povezana s neivim svijetom, odnosno biotopom. Prema novijim procjenama na Zemlji ivi izmeu 12.5 do 30 milijuna vrsta. Svake se godine otkrije vei broj novih vrsta (npr. izmeu 1979. i 1988. godinje se opisivalo oko 11000 novih vrsta). Zatita bioraznolikosti tradicionalno je usmjerena na vrste i gene. Razvoj poljoprivrede i antropogeni utjecaj openito utjecali su na smanjenje bioiverziteta zbog izumiranja vrsta i irenja genetski uniformnih poljoprivrednih kultura. Danas neki znanstvenici smatraju da je genetsku degradaciju i ieznue vrste mogue sprijeiti samo reprodukcijom unutar populacije od barem 10000 jedinki, a ne kako se ranije smatralo unutar 100 jedinki. Poznato je, da su tijekom geoloke prolosti, zbog prirodnih katastrofa lokalnih i globalnih razmjera, izumrle mnogobrojne vrste, ali su zbog genetske raznolikosti, nastale i proirile se brojne druge. Opseg suvremenog izumiranja vrsta moe se procijeniti samo na temelju primjera iz geoloke prolosti. Smatra se da e zbog nepovoljnih antropogenih utjecaja na okoli, u slijedeih 25 godina stopa izumiranja premaiti za vie od 1000 puta stopu prirodnog izumiranja vrsta. Smatra se da je na oko povrine Zemlje ekosustav naruen ljudskim aktivnostima. Koristi koje proizlaze iz ouvanja bioloke raznolikosti mogu se podijeliti u slijedee grupe: - koristi od ekosustava; - koristi od biolokih resursa; - socijalne dobiti.

67

Prema proraunima amerikih ekologa vrijednost svjetskog ekosustava procjenjuje se na 33 trilijuna USA dolara godinje. Takoer se procjenjuje da bi trokovi ouvanja planetarne bioraznolikosti mogli iznositi manje od iznosa koje vlade sada troe na potpore djelatnostima koja tete okoliu.

5.1. ZATITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najznaajnijih resursa Republike Hrvatske te uiva posebnu zatitu. Ciljevi i zadae zatite prirode su: ouvati i obnoviti postojeu bioloku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne ravnotee i usklaenih odnosa s ljudskim djelovanjem, utvrditi stanje prirode i osigurati praenje stanja, osigurati sustav zatite prirodnih vrijednosti radi trajnoga ouvanja njihovih svojstava na temelju kojih se proglaavaju zatienima, osigurati odrivo koritenje prirodnih dobara na dobrobit sadanjih i buduih narataja bez bitnog oteivanja dijelova prirode i uz to manje naruavanja ravnotee njenih sastavnica, pridonijeti ouvanju prirodnosti tla, ouvanju kakvoe, koliine i dostupnosti vode, odravanju atmosfere i proizvodnji kisika, te odravanju klime, sprijeiti tetne zahvate ljudi i poremeaje u prirodi kao posljedice tehnolokog razvoja i obavljanja djelatnosti, osigurati pravo graana na zdrav okoli, odmor i razonodu u prirodi. -provedbom prostornih planova, odnosno mjera zatite zatienih dijelova prirode. Danas je u Republici Hrvatskoj zatitom obuhvaeno oko 8.2% povrine kopna, a u zakonskom postupku proglaenja zatite je nekoliko lokacija Sveukupnom zatitom u Hrvatskoj je obuhvaeno 321 vee ili manje prostorno podruje i objekt ukupne povrine 4401 km2. Zatita prirode temelji se na naelima: svatko se mora ponaati tako da pridonosi ouvanju bioloke i krajobrazne raznolikosti, zatiti prirodnih vrijednosti i ouvanju opekorisne uloge prirode, neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra odrivo, u koritenju prirodnih dobara i ureenju prostora obvezno je primjenjivati naela, mjere i uvjete zatite prirode, zatita prirode pravo je i obveza svake fizike i pravne osobe, te su u tom cilju duni suraivati radi izbjegavanja i sprjeavanja opasnih radnji i nastanka teta, uklanjanja i sanacije posljedica nastale tete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije nastanka tete, javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo na pravodobno obavjeivanje o tetama u prirodi i o poduzetim mjerama za njihovo uklanjanje, te pravo na mogunost sudjelovanja u odluivanju o prirodi. Temeljni zakon Republike Hrvatske kojim je obuhvaena zatita prirode je Zakon o zatiti prirode (NN 70/05). Prema tom zakonu, u Hrvatskoj se zatita prirode provodi ouvanjem bioloke i krajobrazne raznolikosti, te zatitom prirodnih vrijednosti. Temeljni dokumenti zatite prirode su Strategija i akcijski plan zatite bioloke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske koju donosi Sabor i programi zatite

68

prirode koje donose upanijske skuptine, a moraju biti usklaeni sa Strategijom. Strategija odreuje dugorone ciljeve i smjernice ouvanja bioloke i krajobrazne raznolikosti i zatienih prirodnih vrijednosti, te naine njezina provoenja, u skladu s ukupnim gospodarskim, drutvenim i kulturnim razvojem Republike Hrvatske. Strategija se izrauje na temelju Izvjea o stanju prirode i zatite prirode. Smjernice utvrene Strategijom primjenjuju se u izradi dokumenata prostornog ureenja i planova gospodarenja prirodnim dobrima. Strunu podlogu za izradu Strategije prireuje Dravni zavod za zatitu prirode koji je javna ustanova koja svoju djelatnost obavlja kao javna sluba. U Republici Hrvatskoj je na temelju Zakona o potvrivanju navedene Konvencije donesena je Strategija i akcijski plan zatite bioloke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske. Strategija istie da se Republika Hrvatska odlikuje visokim stupnjem ouvanosti prirode to uvjetuje raznolikost ekolokih sustava i stanita s velikim brojem vrsta. Takvo bogatstvo raznolikosti tumai se zemljopisnim poloajem Hrvatske na razmeu nekoliko biogeografskih regija, razvedenou reljefa, geolokim, pedolokim, hidrolokim i klimatskim prilikama. Utvreno je da se ume mogu uvrstiti meu bolje ouvane u Europi, a umske povrine nisu se smanjile zadnjih stotinjak godina. Krka podruja, zbog bogatstva endeminih svojti i ivotnih zajednica, te osebujne geomorfologije i specifinog krajobraza, vrijedna su u svjetskim razmjerima. Svojevrsna je mjera bioloke raznolikosti nekog podruja broj vrsta i podvrsta. U odnosu na ostale dijelove Europe, broj vrsta i podvrsta u Hrvatskoj je razmjerno velik. Hrvatska se svrstava meu prvih nekoliko zemalja Europe s obzirom na bogatstvo bioloke raznolikosti. Osobito se istiu brojne endemine vrste. Strategija zatite bioloke raznovrsnosti u Republici Hrvatskoj daje vrlo zanimljive usporedbe broja poznatih i procijenjenih vrsta na podruju Hrvatske i svijeta: tako npr. u Hrvatskoj je 7.517 poznatih vrsta biljaka, pretpostavljenih je 8.708, dok je u svijetu poznato 302.330 vrsta. U Hrvatskoj ima 21.869 poznatih ivotinjskih vrsta, pretpostavljenih 56.000, a u svijetu ih je poznato 2.170.330. Genetska raznolikost u Hrvatskoj obogaena je brojnim zaviajnim sortama kultiviranih biljaka i pasmina udomaenih ivotinja. One ine nacionalnu kulturnu batinu jer je u njihov uzgoj ugraen trud i znanje brojnih narataja. Do danas nije provedena cjelovita inventarizacija zaviajnih sorti kultiviranih biljaka i pasmina domaih ivotinja, a neke su sorte i pasmine u opasnosti od izumiranja zbog naputanja tradicionalnih oblika poljoprivrede. Osnovni se razlozi ugroenosti bioloke i krajobrazne raznolikosti u Hrvatskoj uglavnom podudaraju s onima drugdje u svijetu. Ovdje su posebno izdvojeni: urbanizacija, krupni infrastrukturni zahvati i poljoprivredne djelatnosti koji najvie ugroavaju krajobraznu raznolikost. bioloku raznolikost ugroavaju osobito promjene stanita (unitavanje, degradacija, fragmentacija stanita), oneienje okolia (tla, vode, zraka), prekomjerno iskoritavanje prirodnih izvora (izlov, krivolov, sjea, skupljanje), uznemiravanje vrsta, unoenje stranih vrsta u ekoloke sustave, turizam i drutveno-gospodarske promjene na selu koje dovode do nestanka ekstenzivnog stoarstva na brdsko-planinskim i primorskim travnjacima, te do zaputanja zaviajnih kultiviranih biljaka i domaih ivotinja na raun profitabilnijih svojti. Kao jedan od razloga ugroenosti navedena je i nedostatna ukljuenost zatitnih mjera u postupku prostornog planiranja i ureenja prostora, te neki ambiciozni razvojni planovi iji utjecaj i posljedice na prirodu i okoli nisu dovoljno uoeni.
69

Da bi se uinkovitije zatitila bioloka i krajobrazna raznolikost Republike Hrvatske, navedena su osnovna naela od kojih polazi Nacionalna strategija i akcijski plan zatite bioloke i krajobrazne raznolikosti, a to su opi strateki ciljevi: - provesti inventarizaciju dijelova bioloke i krajobrazne raznolikosti, - prikazati ih kartografski procijeniti stanje njihove ugroenosti, - izraditi akcijske planove zatite, - provesti akcijske planove zatite, - nadgledati promjene (monitoring), - razviti mehanizme provedbe.
Nacionalnom strategijom predviena je izrada upanijskih strategija i akcijskih planova. Na takav e se nain osigurati odgovarajua zatita i briga za dijelova bioloke i krajobrazne raznolikosti koje su od lokalne vanosti, te provedbu brojnih nacionalnih ciljeva na lokalnoj razini.

Zahvati u prirodu planiraju se na nain da se izbjegnu ili na najmanju mjeru svedu oteenja prirode. Tijekom izvoenja zahvata izvoa je duan djelovati tako da u najmanjoj mjeri oteuje prirodu, a po zavretku zahvata duan je u zoni utjecaja zahvata uspostaviti ili pribliiti stanje u prirodi onom stanju koje je bilo prije zahvata. U planiranju i ureenju prostora te u planiranju i koritenju prirodnih dobara treba osigurati ouvanje znaajnih i karakteristinih obiljeja krajobraza te odravanje biolokih, geolokih i kulturnih vrijednosti koje odreuju njegov znaaj i estetski doivljaj. Zatita ekolokih sustava ostvaruje se provoenjem mjera ouvanja bioloke raznolikosti u koritenju prirodnih dobara i ureenju prostora, te zatitom staninih tipova. Nadleno ministarstvo vodi katastar ekolokih sustava te zajedno s tijelom dravne uprave nadlenim za gospodarenje prirodnim dobrom prati stanje (monitoring) osobitih i ugroenih ekolokih sustava, odnosno staninih tipova. Krki ekoloki sustavi predstavljaju bogatstvo globalne razine vrijednosti i prirodne su vrijednosti. Speleoloki objekti predstavljaju prirodne vrijednosti i ovim zakonom je zabranjeno oteivati, unitavati i odnositi piljski nakit i ivi svijet speleolokih objekata. Zabranjeno je graditi graevine ili gospodarski koristiti prirodna dobra oko prirodnih izvora, uz obale prirodnih vodotoka te vlanih podruja, uz obale prirodnih ili umjetnih jezera, ili u poplavnim ravnicama vodotoka, te uz morsku obalu, a osobito uz obale morskih uvala, osim ako to nije doputeno posebnim propisom ili dokumentima prostornog ureenja. Ekoloki znaajna podruja za Republiku Hrvatsku su: podruja koja su bioloki iznimno raznovrsna ili dobro ouvana, a koja su meunarodno znaajna po mjerilima meunarodnih ugovora, podruja koja bitno doprinose ouvanju bioloke i krajobrazne raznolikosti, podruja staninih tipova koji su ugroeni na svjetskoj, europskoj ili dravnoj razini, stanita vrsta koje su ugroene na svjetskoj, europskoj ili dravnoj razini, stanita endeminih svojti, podruja koja bitno pridonose genskoj povezanosti populacija biolokih vrsta (ekoloki koridori), selidbeni putovi ivotinja, ouvane umske cjeline.

70

Sustav meusobno povezanih ili prostorno bliskih ekoloki znaajnih podruja, koja uravnoteenom biogeografskom rasporeenou znaajno pridonose ouvanju prirodne ravnotee i bioloke raznolikosti, ini ekoloku mreu. Unutar ekoloke mree njezini dijelovi povezuju se prirodnim ili umjetnim ekolokim koridorima. Minerali i fosili vlasnitvo su Republike Hrvatske. Zakonom o zatiiti priorde zabranjeno je bez valjana razloga unitavati minerale i fosile te oteivati njihova nalazita. Minerali i fosili koji su znaajni radi svoje rijetkosti, izuzetne veliine ili izgleda ili izvanrednog i univerzalnog obrazovnog i znanstvenog znaenja, predstavljaju zatiene prirodne vrijednosti. Zatiene prirodne vrijednosti prema Zakonu o zatiti prirode su: 1. zatiena podruja: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, znaajni krajobraz, park uma, spomenik parkovne arhitekture, 2. zatiene svojte: strogo zatiena i zatiena divlja svojta, zatiena zaviajna udomaena svojta, 3. zatieni mineral i fosil. Zatieni dijelovi prirode rasporeuju se u razrede: - meunarodnog znaenja, - dravnog znaenja, - lokalnog znaenja. Tako su Nacionalni park Plitvika jezera i Velebit (u cijelosti kao rezervat biosfere) uvrteni i UNESCO registar svjetske prirodne batine. Strogi rezervat je podruje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je iskljuivo ouvanju izvorne prirode, znanstvenom istraivanju kojim se ne mijenja bioloka raznolikost, praenju stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugroava slobodno odvijanje prirodnih procesa. Za istraivanje i posjeivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je ishoditi doputenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. Nacionalni park je prostrano, preteno neizmijenjeno podruje kopna i/ili mora iznimnih i viestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaa jedan ili vie sauvanih ili neznatno izmijenjenih ekolokih sustava, a prvenstveno je namijenjen ouvanju izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojnoobrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su doputene radnje i djelatnosti kojima se ne ugroava izvornost prirode. U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku doputeno je
71

obavljanje ugostiteljsko-turistikih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjeivanja i razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan nain, te gospodarskih djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglaenja. Posebni rezervat je podruje kopna i/ili mora od osobitog znaaja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanite ugroene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog znaenja i namjene. Posebni rezervat moe biti floristiki, mikoloki, umske i druge vegetacije, zooloki (ornitoloki, ihtioloki i dr.), geoloki, paleontoloki, hidrogeoloki, hidroloki, rezervat u moru i dr. U posebnom rezervatu nisu doputene radnje i djelatnosti koje mogu naruiti svojstva zbog kojih je proglaen rezervatom (branje i unitavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje ivotinja, uvoenje novih biolokih svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog koritenja i slino). U posebnom rezervatu doputeni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se odravaju ili poboljavaju uvjeti vani za ouvanje svojstava zbog kojih je proglaen rezervatom. Posjeivanje i razgledavanje posebnog rezervata moe se zabraniti ili ograniiti mjerama zatite. Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano podruje kopna i/ili mora s ekolokim obiljejima meunarodne i nacionalne vanosti, s naglaenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turistiko-rekreacijskim vrijednostima. U parku prirode doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga.Nain obavljanja gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u parku prirode utvruje se uvjetima zatite prirode. Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano podruje kopna i/ili mora s ekolokim obiljejima meunarodne, nacionalne ili podrune vanosti i krajobraznim vrijednostima karakteristinim za podruje na kojem se nalazi. U regionalnom parku doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga. Nain obavljanja gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvruje se uvjetima zatite prirode. Spomenik prirode je pojedinani neizmijenjeni dio ili skupina dijelova ive ili neive prirode, koji ima ekoloku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu vrijednost. Spomenik prirode moe biti geoloki (paleontoloki, mineraloki, hidrogeoloki, strukturno geoloki, naftno geoloki, sedimentoloki i dr.), geomorfoloki (pilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidroloki (vodotok, slap, jezero i dr.), botaniki (rijetki ili lokacijom znaajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno mali botaniki i zooloki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputene radnje koje ugroavaju njegova obiljeja i vrijednosti. Znaajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i bioloke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz ouvanih jedinstvenih obiljeja karakteristinih za pojedino podruje, namijenjen odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz. U znaajnom krajobrazu nisu doputeni zahvati i radnje koje naruavaju obiljeja zbog kojih je proglaen. Park-uma je prirodna ili saena uma, vee krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-umi su doputene samo oni zahvati i radnje ija je svrha njeno odravanje ili ureenje. Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botaniki vrt, arboretum, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinano stablo ili skupina stabala, koji ima veu estetsku,
72

stilsku, umjetniku, kulturno-povijesnu, ekoloku ili znanstvenu vrijednost. Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputeni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili naruiti vrijednosti zbog kojih je zatien. Divlje svojte koje su ugroene ili rijetke, zatiene su kao strogo zatiene svojte i zatiene svojte. Zatiene zaviajne udomaene svojte su one biljke i ivotinje koje su se razvile kao posljedica tradicijskog uzgoja i ine dio hrvatske kulturne batine. Minerali i fosili koji su rijetki, izuzetne veliine ili izgleda, ili izvanrednoga znanstvenog znaaja, predstavljaju zatiene prirodne vrijednosti. Nacionalni park i park prirode proglaava Hrvatski sabor posebnim zakonom. U Republici Hrvatskoj do sada je proglaeno 8 nacionalnih parkova. To su: - Brijunsko otoje; - Risnjak - Sjeverni Velebit; - Paklenica; - Plitvika jezera; - Krka; - Kornati; - Mljet. Stroge i posebne rezervate, te zatiene prirodne vrijednosti koje se prostiru na podruju dvije ili vie upanija, proglaava Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva. Regionalni park, znaajni krajobraz i park-umu proglaava upanijska skuptina uz suglasnost Ministarstva. Spomenik prirode i spomenik parkovne arhitekture proglaava upanijska skuptina uz suglasnost Ministarstva. Zatiene divlje svojte i zatiene zaviajne udomaene svojte i zatiene minerale i fosile proglaava ministar u ijoj je nadlenosti zatita prirode. Zatiena podruja, zatiene svojte te zatieni minerali i fosili upisuju se u Upisnik zatienih prirodnih vrijednosti. Za teritorij Republike Hrvatske izraene su Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske i Crvena knjiga ivotinjskih svojti Republike Hrvatske u kojima su evidentirane sve izumrle ili ugroene biljne i ivotinjske vrste. Zatienim podrujima upravljaju javne ustanove. Javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada. Javne ustanove za upravljanje ostalim zatienim podrujima i drugim zatienim prirodnim vrijednostima osnivaju upanijske skuptine.

Zatita prirode u Primorsko-goranskoj upaniji

Uslijed osobitog zemljopisnog poloaja, Primorsko-goranska upanija u malom ocrtava ono to je priroda Hrvatske za Europu; tu se na malom prostoru isprepliu tipina stanita srednje Europe, Alpa, kra Dinarida, te zapadnog i istonog Sredozemlja. Gotovo svi elementi ovih stanita i njihovih biljnih i ivotinjskih zajednica, susreu se na relativno malenom prostoru upanije. Na prostoru ove upanije je prema paleontolokim nalazima bilo pribjeite europske flore i faune za

73

zadnjeg ledenog doba, od kojih je danas ostao itav niz endema karakteristinih za hrvatsku obalu Jadrana. Uz Uku, masiv Obrua, Snjenika i Risnjaka, te pojedine gore Velike Kapele, endemima su posebno bogati otoci Krk, Cres i Rab. Cres ima 10 endeminih svojti kraljenjaka i 3 endemine biljke, Krk 5 kraljenjaka i 7 biljaka, a Rab 4 kraljenjaka i 5 biljaka. Bioloko bogatstvo i raznolikost faune najbolje je izraeno po broju vrsta ivotinja. Od ivotinja koje su najvie prouene, a to su kopneni kraljenjaci, u upaniji ivi izmeu 70 do 90% vrsta iz itave Hrvatske! Od otoka po biolokoj raznolikosti istiu se, u razmjerima itavog Sredozemlja, osobito Krk, Cres i Rab. Tako je npr. otok Krk s 30 autohtonih vrsta vodozemaca i gmazova, otok je s najveim brojem vrsta herpetofaune (zmija) u itavom Mediteranu! Naravno da je tu i proporcionalno visok postotak onih vrsta koje su u Europi ugroene; tako je od 114 u Europi ugroenih vrsta ptica u upaniji zabiljeeno njih 83. Na podruju upanije primorsko-goranske, koja zauzima tek oko 6.3 % povrine Hrvatske obitava 73% vrsta vodozemaca i oko 87 % gmazova, odnosno oko 81% sveukupne herpetofaune Hrvatske. Na ovom podruju obitava 81 vrsta sisavaca, to iznosi gotovo 75 % od ukupno poznatog broja sisavaca u Hrvatskoj, a posebna je znaajka obitavanje na malom prostoru svih triju najveih europskih predatora: medvjeda, vuka i risa. Flora upanije broji preko 2.700 vrsta, odnosno sveukupno oko 3.000 biljnih taksona, to Primorsko-goransku uvruje u floristiki najbogatije dijelove Hrvatske. Kako je za itavu nau dravu poznato oko 4.300 biljnih taksona, proizlazi da na podruju upanije dolazi 70% hrvatskih biljaka. Otoci Krk, Cres i Loinj brojem od preko 1.300 biljnih vrsta prelaze sveukupan broj vrsta biljaka nekih europskih drava, a Primorsko-goranska ima biljnih vrsta kao itava Austrija, gdje je na povrini od 83.000 km2 poznato 2.900 biljnih vrsta. Od 226 rijetkih, ugroenih i osjetljivih vrsta biljaka koliko ih navodi Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske na podruju upanije obitavaju 122! Na podruju upanije raste i 28 vrsta koje su zakonski zatiene, dok su u Hrvatskoj zakonski zatiene 44 vrste. Od ukupnog kopnenog teritorija upanije na ume otpada 67 % povrine. S obzirom na reljefne i klimatske znaajke nalaze se u tri biljno-geografske umske zone, to je jasan pokazatelj razliitosti klime. Godinji prirast drvne mase je nizak, odnosno ispod mogunosti umskih stanita. To je posljedica niskog drvnog fonda kao i degradiranosti uma. Zdravstveno stanje umske vegetacije na podruju upanije nije zadovoljavajue: primjetan je trend suenja gotovo svih vrsta drvea, a poglavito jele. Svojom raznolikou i bogatstvom oblika u moru i podmorju upanije primorsko-goranske postoje mnoge izuzetno vrijedne zajednice i podruja njihovog pojavljivanja, koje je neophodno ouvati. Izdvajaju se izuzetno dobro ouvani koraligenski facijes, livade morskih cvjetnica, naroito vrste Posidonia oceanica, podmorske pilje, te podruja stalnog zadravanja i obitavanja populacije od 150-200 dupina. Na podruju vanjskih otoka upanije redovita su godinja okupljanja veeg broja morskih kornjaa. itavo podruje Primorsko-goranske upanije ima u odnosu na Europu, dakle u kontinentalnim razmjerima, izuzetno visoku bioloku raznolikost. U nacionalnim razmjerima, Primorsko-goranska upanija je po stanju ivog svijeta jedno od najvrednijih podruja, odnosno jedna od najbogatijih i prirodom najbolje ouvanih upanija. To prirodno bogatstvo vrijedi zatititi, u prvom redu da bi se moglo dugorono, na odriv nain koristiti na dobrobit ljudi koji ovdje ive. Na podruju upanije ima vie lokaliteta koji uivaju odreeni stupanj zatite.
74

To su: Nacionalni park Risnjak Park prirode Uka Strogi rezervati: Bijele i Samarske stijene To se posebno odnosi na kopneni dio prostora upanije. Na temelju analiziranih podataka novi lokaliteti su predloeni za zatitu. To se posebice odnosi na obali pojas i podmorje gdje posebnu vrijednost ine ekoloke cjeline malih otoka. Ne smije se zaboraviti da su neki dijelovi upanije, posebice dijelovi podmorja nedovoljno istraeni. Ukoliko naknadna istraivanja ili nove spoznaje ukau na nunost promjene kategorije zatite, ona se moe provesti u postupku proglaenja zatite. Opine i gradovi mogu prostornim planovima ureenja opine i grada predvidjeti za zatitu i druge vrijedne dijelove prirode na svom podruju. Prostornim planom osobito se naglaava vrijedna prirodna batina u moru kao: - podruja posebnih vrijednosti bioraznolikosti, - podruja posebno vrijednih ekosustava, - pojedinani posebno vrijedni lokaliteti.

75

6. ZATITA OKOLIA
Europska unija, prema Ugovoru iz Maastrichta (1993.), koji su prihvatile sve ondanje zemlje lanice, slijedi ove ciljeve u pogledu zatite okolia: ouvanje i zatitu okolia i poboljanje njegove kakvoe, zatitu ljudskoga zdravlja, paljivo i razumno iskoritavanje prirodnih resursa, unapreenju mjera za rjeavanje regionalnih i globalnih ekolokih problema. Ustav Republike Hrvatske utvruje pravo na zdrav ivot i zdrav okoli kao dobro od interesa za RH i obavezu svih subjekata da osobitu skrb posveuju zatiti prirode i okolia. Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) je temelji zakonski propis koji nalae slijedee: - Okoli je dobro od interesa za dravu, i ima njezinu osobitu zatitu. - Zahvatima u okoli ne smije se utjecati na kakvou ivljenja, na zdravlje ljudi i odrivi razvoj prirode. Osnovni ciljevi zatite okolia, u ostvarivanju uvjeta za odrivi razvoj jesu: - trajno ouvanje izvornosti, bioloke raznolikosti prirodnih zajednica i ouvanje ekoloke stabilnosti, - ouvanje kakvoe ive i neive prirode i racionalno koritenje prirode i njenih dobara, - ouvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika, - unaprjeenje stanja okolia i osiguravanje boljih uvjeta ivota. Osnovni ciljevi zatite okolia postiu se: - predvianjem, praenjem, spreavanjem, ograniavanjem i uklanjanjem nepovoljnih utjecaja na okoli, - zatitom i ureenjem izuzetno vrijednih dijelova okolia, - spreavanjem rizika i opasnosti po okoli, - poticanjem koritenja obnovljivih prirodnih izvora i energije, - poticanjem upotrebe proizvoda i koritenja proizvodnih postupaka najpovoljnijih za okoli, - ujednaenim odnosom zatite okolia i gospodarskog razvoja, - sprjeavanjem zahvata koji ugroavaju okoli, - sanacijom oteenih dijelova okolia, - razvijanjem svijesti o potrebi zatite okolia u odgojnom i obrazovnom procesu i promicanjem zatite okolia, - donoenjem pravnih propisa o zatiti okolia, - obavjetavanjem javnosti o stanju okolia i njenim sudjelovanjem u zatiti okolia, - povezivanjem sustava i institucija zatite okolia Republike Hrvatske s meunarodnim institucijama. Nacionalna strategija zatite okolia izraena je 2001. godine Ovaj je dokument izraen na temelju odredbe u Zakonu o zatiti okolia, ali i u skladu s oekivanjima meunarodnih institucija.

6.1. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA

ovjek je svojim djelovanjem poeo ozbiljno ugroavati atmosferu. U okoli otputamo znatne koliine razliitih plinova koji bitno mijenjaju kemizam atmosfere.
76

Kapacitet okolia jest sposobnost okolia da primi odreenu koliinu nekog oneistaa u odreenom razdoblju bez tete za ekosustav. Kapacitet okolia za unos oneienja zraka moe se vrlo teko jednoznano odrediti, pogotovu stoga to se mogui tetni uinci manifestiraju esto s velikim vremenskim pomakom. Oneieni zrak je onaj zrak u kojem se nalaze tvari koje su strane njezinu prirodnom sustavu. Danas, u stanju lokalnog i globalnog oneienja, teko se moe nai zrak koji nije drukijega kemijskog sastava od prirodnoga. Stoga se sve vie rabi druga definicija za oneieni zrak. Zrak se smatra oneienim ako sadrava tvari u koncentracijama koje izazivaju tetne posljedice po zdravlje ljudi, ivotinja i biljaka i nanose tetu okoliu i gospodarstvu. Promjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske promjene nekog podruja, ali mogu uzrokovati i opu promjenu globalne klime na Zemlji.

6.1.1. Uzroci i posljedice oneienja atmosfere

Oneiiva zraka (aeropolutant) je bilo koji plin ili estica koji u dovoljno visokoj koncentraciji moe biti opasan za ivot iva bia ili imovinu, a moe potei iz prirodnih ili antropogenih izvora ili iz oba izvora. Oneiivai zraka svrstavaju se u dvije skupine. Prvu skupinu ine primarni oneiivai koji nastaju iz poznatih izvora oneienja i otputaju se izravno u atmosferu. Drugu skupinu ine sekundarni oneiivai koji nastaju u atmosferi interakcijama primarnih oneiivaa ili njihove interakcije s normalnim sastojcima atmosfere. Valja napomenuti da postoji stalna tendencija porasta koncentracije emitiranih plinova iz antropogenih izvora. 1. Primarni oneiivai zraka mogu se svrstati u pet skupina: Ugljini monoksid (CO) vrlo je otrovan plin bez mirisa i boje. Glavni je proizvod nedovrenog izgaranja fosilnih goriva. gori plavkastim plamenom i tada prelazi u ugljini dioksid (CO2). Udisanjem se vee za hemoglobin u krvi i izaziva trovanje. U atmosferi brzo oksidira u CO2. Ugljikovodici (HC) ili nepostojani organski ugljici (VOC) su organski spojevi koji sadre ugljik i vodik. Nastaju prirodnim raspadanjem organskih tvari, izgaranjem fosilnih goriva i isparavanjem benzina. Najei ugljikovodik u atmosferi je plin metan (CH4) koji moe biti kancerogen. Taj je plin glavni sastojak zemnog plina i eksplozivan u smjesi sa zrakom. Duini oksid (NO) bezbojan je plin koji u dodiru sa zrakom prelazi u duini dioksid (NO2) koji je karakteristinog mirisa, tei je od zraka i otrovan je. Proizvod je izgaranja goriva u automobilima. Duikovi oksidi takoer pridonose stvaranju "kiselih kia" je se vezuju s vodom i stvaraju duinu kiselinu. Sumporni dioksid (SO2) emitira se izgaranjem fosilnih goriva (67 %) u rafinerijama, tvornicama i individualnim loitima. Djeluje tetno na organe za disanje. Polagano se oksidira u sumporni trioksid (SO3) koji s kapljicama vode dalje sumpornu kiselinu (H2SO4). Odreene tvari, u koje se ubrajaju krute estice ili kapljice, dovoljno su sitne da bi ostale u zraku. U te tvari se ubrajaju aa, dim, praina, azbestna vlakna, pesticidi itd. Uinci estica u zraku su razliiti. One mogu u atmosferi utjecati na bolesti dinih putova i smanjivati vidljivost.

2.

3.

4.

5.

77

Sekundarni oneiivai formiraju se tijekom kemijskih reakcija izmeu primarnih oneiivaa zraka i drugih atmosferskih tvari, kao to je vodena para. Reakcije se pojavljuju zbog Suneve svjetlosti, tj. pojavljuje se tzv. fotokemijski smog. On je znaajan za urbana sredita i zavisno o kemijskim reakcijama moe biti opasan za ivi i neivi svijet. Zajednika osobina primarnih i sekundarnih odnosno svih oneiivaa jest da su vrlo tetni za ovjeka i okolinu, pogotovo ako prekorauju graninu vrijednost iznad koje su uoeni efekti tetni po zdravlje. Prema tome, treba teiti preporuenoj vrijednosti oneienja ispod kojeg nije ustanovljeno tetno djelovanje ni za najosjetljivije prijamnike. Oneienje zraka moe biti lokalno i globalno. Lokalno oneienje vezano je za gradove i krupnija industrijska podruja. Kako zrane struje prenose tvari i na velike udaljenosti od mjesta emisije, to se oneienje atmosfere javlja najee i kao globalna pojava. Problem oneienja zraka poinje od izvora emisije (npr. mjesto izgaranja, industrija i sl.) u atmosferu, gdje se esto mijenja kemizam tih spojeva u meusobnim reakcijama s prirodnim komponentama atmosfere. to e se dogaati s oneiivaima u atmosferi, zavisi od vie imbenika. Oneiivai prenoeni vjetrom i turbulencijom mogu pretrpjeti razliite kemijske transformacije prije nego to se spuste na Zemlju, stoga je potrebno poznavati zrana strujanja. Analizirajui disperziju oneiivaa u zrak koji se isputa npr. kroz dimnjak neke tvornice ili elektrane, zapazilo bi se da je dim u obliku "lijevka ili tuljka". Lijevak je sve iri kako se dim udaljava od dimnjaka, a koncentracija oneienja sve slabija. Kako su isputeni oneiivai topliji nego zrak koji ih okruuje, oni se diu visoko u atmosferu i turbulencija zraka ini da se koncentracije razrjeuju. Oneiivai se kreu s vjetrom i esto dolazi do kemijskih reakcija izmeu oneiivaa i drugih atmosferskih tvari. Veina oneiivaa ostaje u atmosferi samo nekoliko dana ili tjedana, stoga ako se emisija potpuno smanji, nia atmosfera e brzo izgubiti gotovo sve oneiivae. Neki oneiivai (vulkanski pepeo i aerosoli koji sadre sumpor) koji se emitiraju visoko u stratosferu, mogu tamo ostati mjesecima prije nego se vrate na povrinu Zemlje. Ti visoko atmosferski dugotrajni oneiivai mogu promijeniti klimu. Sintetiki spojevi klorofluorougljika (CFC) mogu ostati u atmosferi mnogo godina. Primarno i sekundarno nastali oneiivai djeluju na ljude, ivotinje, biljke i na tvari. Glavni izvori oneienja zraka mogu biti uzrokovani vulkanima, poarima i djelatnou ljudi. Znaajnu ulogu u oneienju zraka imaju vulkani, koji erupcijama izbacuju u atmosferu znaajne koliine razliitih plinova i estica vulkanske praine. Smatra se da na Zemlji ima izmeu 660 i 750 aktivnih vulkana. Uz njih postoji i vie od 1000 privremeno ili trajno "ugaslih" vulkana. estice i plinovi brojnih erupcija tijekom evolucije Zemlje, pa i danas, mogu poremetiti kemijski sastav atmosfere u okolici vulkana, ali i na veim udaljenostima, noeni zranim strujama i vjetrovima. Najei plinovi koje oslobaaju vulkani u atmosferu jesu: CO2, CO, SO2, H2S, Cl, H, CH4, NH3 i vodene pare. Stupanj oneienja atmosfere ovisi o kemijskom sastavu i koliini emitiranih plinova. Poari takoer oneiuju atmosferu. Tu se podrazumijevaju poari velikih povrina uma, poljoprivrednih povrina, a u novije vrijeme poari u kemijskim industrijama i izvorima nafte te u transportu nafte tankerima. Glavni ekoloki problemi povezani s antropogenim utjecajem danas su:
78

1. globalno zagrijavanje Zemljine atmosfere ("efekt staklenika"); 2. nestajanje ozonskog omotaa i pojaanje ultraljubiastih zraenja; 3. gubitak sposobnosti samoproiavanja. Disperzija otrovnih kemijskih tvari i nastanak kiselih kia Od vremena poetka industrijalizacije razvijeno je mnotvo razliitih kemijskih spojeva od kojih ima najvie podataka o tetnom djelovanju tekih metala i postojanih organskih spojeva. Emisija tekih metala i postojanih organskih spojeva kontrolira se uz pomo filtera kojima se odstranjuju estice iz otpadnih plinova. Emisija plinovitih toksinih tvari iz loita i spalionica regulira se paljivim voenjem procesa izgaranja, na vrlo visokoj temperaturi, a po potrebi dodatno se postavljaju ureaji za apsorpciju ili za naknadnu destrukciju tetnih tvari. Koliko se god trudili nikad ne moemo u potpunosti sprijeiti emisiju tetnih tvari stoga danas djeluje znatan broj svjetskih organizacija koje svojim radom tee ka to racionalnijem oneienju. Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo oneiivanje zraka koji koriste biljke, ivotinje i ljudi ve se stvaraju uz vodene pare i kisele kie. One nastaju od sumpornog dioksida i duikovih oksida te klorovodika. Ti plinovi otapaju se u vodi kia i ostalih oborina te se pod utjecajem suneva svjetla i atmosferskoga kisika pretvaraju u smjesu u kojoj je otopljena sumporna, duina i klorovodina kiselina. Kad tako zakiseljene kie ili snijeg (npr. pH < 5.6) dospiju u jezera i rijeke, njihove vode takoer postaju s vremenom kisele (npr. pH=5.0). Danas ve mnoga jezera imaju pH od samo 4.5 do 4, a prije dvadesetak godina imala su pH izmeu 7 i 8! Padom pH-vrijednosti slabe, a potom i ugibaju brojne vodene ivotinje i biljke. Na zakiseljavanje voda osjetljivi su neki rakovi, puevi, lososi, arani, pastrve i drugi. Kisele kie djeluju tetno na biljke na dva naina: izvana i preko zakiseljenog tla, tj. preko korjenova sustava. Na liu i iglicama pojavljuju se oteenja kutikule i drugih organa lia, to dovodi do poveanog isparavanja vode u liu i do postupnog suenja i opadanja lia odnosno iglica. Poveana kiselost tla uzrokuje oslobaanje otrovnih tekih kovina i promjene u biolokoj aktivnosti tla. Najee stradaju osjetljive dlaice korjena. Zbog toga je biljci smanjen dovod vode i hranjivih tvari (Ca, Mg, K) pa joj je usporen rast. Takve su biljke osjetljivije na mraz, visoke temperature, na razliite uzronike bolesti i biljka propada. Osobito su ugroene ume, koje su pojedinim podrujima u fazi propadanja sa vie od 40 % jedinki. Smanjenje ozona u atmosferi Ozon (O3) je plin bijeloplave boje sastavljen od tri atoma kisika u molekuli. Prirodno se stvara u gornjim slojevima atmosfere u stratosferi uz pomo ultraljubiastog zraenja Sunca. Zraenje razvija molekule kisika otputajui slobodne atome od kojih se neki veu s drugim molekulama kisika i stvaraju ozon. Ozon je nestabilna molekula tako da ga zraenje Sunca ne samo stvara ve i razgrauje stvarajui molekularne kisike i slobodne atome kisika. Zbog toga e koncentracija ozona u stratosferi ovisiti o ravnotei tog prirodnog procesa na koji utjee antropogeno isputanje plinova popularno nazvanih freoni klorofluorugljici (npr. CFCl3, CF2Cl2 i dr.). Kemijske reakcije nastanu pod UV-B zraenjem Sunca i oslobaaju iznimno reaktivne atome klora ili broma koji reagiraju na ozon na nain da mu "oduzimaju" jedan atom kisika i pretvaraju ozon (O3) u kisik (O2), a sami stvaraju klorov monoksid (ClO) ili bromov monoksid. Molekule tog kemijskog spoja reagiraju na slobodni atom kisika tako da mu "dodaju svoj ukradeni atom kisika" i stvaraju
79

molekulu kisika sa dva atoma kisika. Pri tomu se ponovno oslobodio atom klora ili broma i zapoeo ponovno kemijski proces "krae" atoma kisika od ozona. Tako mala koliina CFC moe unititi veliku koliinu ozona

Slika 6.1. Kemijske reakcije ozona i CFC plinova (iz: rnjar, 2002) Problem ozona moe djelomino zbunjivati. Ozon se, naime, pojavljuje na dvije razine u atmosferi: u stratosferi i troposferi. Ozon je plin koji nastaje prirodnim putem, a u stratosferi se skuplja kao ozonski omota i nalik je tankom pojasu oko Zemlje. Tu je koncentracija ozona pozitivna jer titi Zemlju od ultraljubiastog (UVB) zraenja sa Sunca, tako da apsorbira oko 77 % zraenja. Istodobno, ozon koji se taloi u nioj atmosferskoj razini, u troposferi, moe tetno utjecati na zdravlje, vegetaciju itd., a ukljuen je u opi proces nastajanja kiselih kia. Iako je i stvaranje ozona u troposferi prirodno, ono moe biti pojaano i meusobnim djelovanjem duikovih oksida (NO, NO2), kisika (O2) i isparivih organskih spojeva. Na taj nain velika razina koliine ozona u troposferi nije dobra, za razliku od velikih koncentracija ozona u stratosferi. Smanjenje ozonske ovojnice nije poeljno jer se time poveava UV-B zraenje koje moe izazvati mnogobrojne kemijske i bioloke procese koji su tetni za ljudski organizam. U ovjeka moe povieno UV-B zraenje uzrokovati razne bolesti kao to su rak koe, mrenu oiju, opekotine, ubrzano starenje koe i smanjenje otpornosti imunolokog sustava ovisno o osjetljivosti organizma na ultraljubiasto zraenje. Zabiljeeno je da se najvee stanjenje ozonske ovojnice pojavljuje na Antartici. Tvari koje utjeu na oteenje ozonske ovojnice jesu: klorofluorougljikovodici (CFC), ugljini tetraklorid, metil kloroform, haloni, hidrofluor ugljikovodici (HCFC), hidrobromofluor ugljikovodici (HBFC) i metil-bronid. U tu skupinu ubrajamo tvari koje slue kao otapala, rashladna sredstva za proizvodnju pjenastih masa,
80

odmaivai i potisni plinovi sprejeva, protupoarna sredstva i poljoprivredni pesticidi. Osim tih tvari i druge tvari i pojave oteuju ozonsku ovojnicu kao: - emisija duikovih oksida, sumpornog oksida i dima iz zrakoplovnog prometa, - smanjenje temperature u stratosferi (zbog staklenikog uinka), - poveana koncentracija staklenikih plinova, - velike vulkanske erupcije s emisijom sumpornih aerosola (suspenzije vrstih estica npr. olova ili benzina ili kapljica tekuine razliitih kemikalija, peluda, bakterija itd.). Mjerenja provedena od 1977. godine do danas pokazala su da je koliina ozona pala naroito u polarnoj stratosferi nad Antarktikom, vie od 40 %, a koncentracija ozona osobito se smanjuje u rujnu i listopadu (sl. 6.2). Slika 6.2. Smanjenje ozonske ovojnice iznad Antarktika (iz: Glava, 2001) Ukupno se koliina ozona u zadnjih 15 godina dodatno se smanjila za 4 %. Znanstvena su istraivanja pokazala da smanjenje ozona u stratosferi od 1 %, dovodi do poveanja zraenja UVB-zraka 1 do 2 %, to poveava postotak oboljelih od karcinoma i melanoma koe oko 4 %. Poveava se i broj bolesnika sa sivom mrenom oka, a poznato je otprije da UVB-zrake oteuju imunoloki sustav pa organizam postaje podloan infektivnim bolestima. Poveanim djelovanjem kratkovalnih UVB-zraka osim kopnenih biljaka, ivotinja i ljudi pogoeni su i povrinski morski fitoplanktoni, glavni proizvoai kisika na Zemlji. Zbog stradanja fotosintetskog sustava, propada fitoplankton. Zbog naruenoga hranidbenog lanaca, ima u morima i oceanima manje zooplanktona i nektona.

6.1.2. Zatita zraka od oneienja

Iako se zatiti okolia pa i zraka u Europi pridaje znatna panja, dosadanje mjere nisu dale zadovoljavajue rezultate. Razvijene zemlje zapadne Europe proizvode oko 50 kilograma SO2 po stanovniku u toku godine, a tranzicijske zemlje oko 100 kilograma. Npr. u sjeverno dijelu eke, zrak je zbog teke industrije bio toliko oneien da je drava isplaivala stimulacije svima koji su spremni ivjeti na tom podruju due od 10 godina. Na istoku Ukrajine isputalo se 8 puta vie neistoe u zrak nego na itavom podruju SAD. S teritorija Republike Hrvatske danas se emitira oko 70.000 tona SO2 i oko 55.000 tona NOx godinje. Meunarodna je obveza Hrvatske iz protokola Konvencije UN o promjeni klime (Kyoto, 1998) da e smanjiti za 60% SO2 u 2010. godini u odnosu na 1990. godinu. Procjene ukazuju da Hrvatska moe smanjiti emisije SO2 na 47.000 t/god. do 2010.

81

Hrvatska emitira godinje. U Hrvatskoj emisije "staklenikih plinova" (CO2, metan, duikovi oksidi) iznose oko 28 milijuna tona godinje. Cestovni promet emitira oko 60 % ukupnog oneienja zraka (Sl. 6.3).

Slika 6.3. Emisija glavnih oneiujuih tvari u atmosferi Hrvatske u 1999. godini (iz: Springer, 2001) Problemi prekograninog transporta oneienja u atmosferi za Hrvatsku postaju sve vei, jer izrauni taloenja sumpora i nitrata prekorauju doputene vrijednosti i ugroavaju umske sustave. Prema predvianjima, 2010. godine taloenje u Hrvatskoj bit e gotovo najvee u Europi, a posebno je osjetljivo podruje Gorskog kotara. U Primorsko-goranskoj upaniji umski se fond u razdoblju od 1970. do 1990. godine poveao za 7%, ali su se i ukupne tete na umama poveale za 5 puta to iznosi gotovo oko 13 milijuna eura. tete i nepovoljni uinci oneienja zraka mogu se pratiti, mjeriti i izraziti u naturalnim jedinicama, a poslije toga i procjenjivati u novanim jedinicama. Pri tome se glavne tete od oneienja zraka mogu podijeliti u 5 skupina: 1. tetni utjecaji na ljudsko zdravlje 2. tetni utjecaji na biljni i ivotinjski svijet 3. tetni utjecaji na materijale 4. tetni utjecaji na kulturno blago 5. smanjenje vidljivosti. Ekonomske tete od atmosferskog oneienja materijala obuhvaaju: 1. pogoranje odnosno smanjenje vrijednosti materijala, 2. trokove zatite materijala, 3. trokove ienja, 4. trokove prijevremene zamjene materijala 5. estetske gubitke.

82

Slika 6.4. Referentne vrijednosti kakvoe zraka prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (iz: Springer, 2001) Mjere za zatitu zraka od oneienja Da bi se uspjeno moglo upravljati zatitom zraka, nuno je utvrditi strateke ciljeve zatite zraka (npr. smanjenje staklenikih plinova ili SO2 do 2015. godine ili smanjenje plinova iz prometa itd.), te mjere kojima e se postii zacrtani ciljevi (npr. zakonodavne mjere, ekonomski poticaji, ekoloka edukacija itd.). Da bi se smanjile tete od oneienja zraka, poduzimaju se razne mjere i aktivnosti u sklopu politike zatite okolia na svjetskom i nacionalnom planu. Mjere za zatitu zraka od oneienja mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine: 1. Mjere za spreavanje oneienja, 2.Mjere za sanaciju oneienja. Prvoj skupini mjera ponajprije pripadaju one koje se trebaju provoditi u sustavu planiranja: 1.Odabiranjem pogodnih lokacija za izgradnju pogona koji oneiuje zrak, s obzirom na znaenje pogona, 2.Odreivanjem udaljenosti od pogona do ostalih sadraja, prije svega stambenih naselja, djejih ustanova i bolnica, 3.Ispravnim planiranjem prometnica i regulacijom prometa u naseljima i sl. Toj skupini pripadaju i mjere kojima se pri izgradnji novih pogona osigurava odabir tehnologije koja e minimalno oneiavati zrak. Druga skupina su mjere sanacije koje se mogu podijeliti u dvije podskupine: 1.Mjere kojima se rjeava problem koji uzrokuje neki odreeni oneiiva (ako je taj oneiiva jedini izvor oneienja), 2.Mjere kojima se rjeava stanje oneienja kao posljedica vie razliitih izvora. Prije poduzimanja zatitnih mjera, potrebno je: izraditi katastar izvora oneienja zraka, izraditi katastar stanja oneienja zraka, utvrditi meteoroloke uvjete za proraun irenja emisije, izraditi planove sanacije podruja s ugroenom kvalitetom zraka, i izraditi tehnoekonomski modul za prognoziranje emisija. U pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zatita zraka od oneienja i zagaenja slijedeim zakonskim propisima i uredbama:

83

Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) Zakon o zatiti zraka (NN 178/04) Uredba o preporuenim i graninim vrijednostima kakvoe zraka (NN 101/96; 2/97) Prema stupnju oneienosti zraka ustanovljene su tri kategorije kakvoe zraka: 1.Kategorija je ist ili neznatno oneien zrak, pa nisu prekoraene tzv. preporuene vrijednosti (PV) istoe. To su one vrijednosti kada se ne oekuje tetan utjecaj na zdravlje ljudi i na vegetaciju te u sluajevima kada su trajno izloeni zraku takve kakvoe. 2.Kategorija je umjereno oneien zrak, kad su prekoraene preporuene vrijednosti, ali nisu dosegnute granine vrijednosti istoe (GV). Zrak te kategorije je oneien u mjeri da se ne oekuje tetno djelovanje na zdrave osobe, ali dugotrajna izloenost moe imati negativan utjecaj na rizine skupine (npr. bolesnici, mala dijeca), ali i osjetljive biljne i ivotinjske vrste. 3.Kategorija je prekomjerno oneien zrak, kada su prekoraene granine propisane vrijednosti, pa se smatra da ima openito tetan utjecaj na ivi i neivi okoli. Uredba o preporuenim i graninim vrijednostima kakvoe zraka propisuje preporuene vrijednosti (PV) i granine vrijednosti (GV) kakvoe zraka. Posebne mjere radi oneiena zraka propisuju se pri izgradnji i rekonstrukciji objekata. Procjenom utjecaja na okoli utvruje se eventualni negativni utjecaj na kakvou zraka. U podrujima gdje je zrak 3. kategorije, odnosno kada je prekomjerno oneien, nadlena tijela dravne uprave u pravilu ne mogu izdati dozvolu za rekonstrukciju ili graenje objekta koji e dodatno oneistiti zrak.

6.2. ONEIENJE I ZATITA VODE I MORA

Oneienje i zagaenje podzemne vode moe se definirati kao "dodatak fizikih, kemijskih, biolokih supstancija ili topline, to uzrokuje kvarenje kakvoe podzemne vode, a kroz djelovanje ljudi, ivotinja ili nekih drugih aktivnosti i imbenika". Sama degradacija kakvoe podzemne vode ne znai da je podzemna voda neupotrebljiva za sve namjene. U nekim regijama svijeta danas je zamjetan nedostatak pitke vode, emu su uzrok i prirodne, prvenstveno klimatske okolnosti, ali i prevelika gustoa stanovnitva te nedovoljna zatita izvora pitke vode (sl. 6.5; 6.6).

Slika 6.5. Godinje obnovljiva koliina vode po kontinentima (iz: Glava, 2001)

84

Slika 6.6. Koliina godinje potroene vode po kontinentima (iz: Glava, 2001)

6.2.1. Uzroci i posljedice oneienja povrinskih i podzemnih voda

Ako se usporeuje kakvoa podzemnih voda, posebice dubokih podzemnih voda, s kvalitetom povrinskih voda, moe se openito zakljuiti da su podzemne vode ie. Pa ipak treba rei da su i same podzemne vode izloene ciklikim promjenama kakvoe, a u svezi s dubinom, filtracijskim karakteristikama i litolokim sastavom vodonosnika, te posebno mogunou akcedentnih zagaivanja. Najee je oneienje i zagaivanje podzemnih voda uzrokovano infiltracijom s povrine iz razliitih ivotinjskih farmi, obraenih poljoprivrednih povrina, otpadnih voda industrije, neispravnih kanalizacijskih sistema, prometnica, odlagalita komunalnog i posebnog otpada, zagaenih rijeka i sl. Sasvim je jasno da su zagaivanju s povrine posebno izloeni plitki vodonosnici s tankom krovinom, odnosno prostori izravnog prihranjivanja vodonosnika kao to je podruje kra. Treba naglasiti da zbog relativno sporog pronosa zagaenja u podzemlju, zagaivalo moe biti opaeno tek nakon niza godina. Za to vrijeme vei dio vodonosnika moe biti do te mjere zagaen, da eksploatacija podzemne vode mora biti prekinuta. U veini urbanih sredina postoji velika potencijalna opasnost procjeivanja otpadnih voda domainstava i industrijskih postrojenja u podzemlje. Veliki broj naselja u svijetu pa i kod nas nema ureaje za proiavanje otpadnih voda. Zagaivanje s cesta nije samo potencijalna mogunost zbog akcidenata, pri emu razna zagaivala mogu s cesta dospjeti u podzemlje, ve i zbog injenice da se u mnogim zemljama gdje vladaju niske temperature, ceste zimi redovito posipavaju razliitim solima. Problem zagaivanja s prometnica jako je prisutan u urbanim sredinama. Razlozi oneienja i zagaivanja podzemnih voda mogu biti razliiti. To su: - fiziko; - mikrobioloko; - kemijsko i radioloko. Zanimljivo je da su se uzroci zagaenja povrinskih i podzemnih voda tijekom posljednja dva stoljea znaajno mijenjali, usporedno s industrijskim razvojem. U predindustrijsko vrijeme do 1850. godine, prevladavalo je bakterioloko zagaenje, dok je danas vrlo raireno zakiseljavanje voda (sl. 6.7).

85

Slika 6.7. Vremenski slijed imbenika koji su uzrokovali oneienje slatkih voda u industrijskim zemljama (iz: Glava, 2001)

Fiziko zagaenje Fiziko zagaenje oituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutnoe i temperature podzemne vode. Boja, miris i okus mogu biti rezultat i nekih drugih kemijskih procesa u vodonosniku. Mutnoa podzemne vode u stijenama meuzrnske poroznosti znai da sam vodozahvatna graevina nije dobro projektiran, odnosno izveden. U stijenama s pukotinskim, a posebno krkim tipom poroznosti, mute je esto prisutan bez obzira na to da li je kaptiran izvor ili je podzemna voda zahvaena zdencima. Voda se moe smatrati pitkom temperature do 16 0C. Temperatura podzemne vode je u pravilu stabilna, a njezine su vrijednosti oko srednje godinje temperature lokacije na povrini. Svako znaajnije temperaturno odstupanje znai da su u podzemlju prisutni neki bioloki ili kemijski procesi. To takoer moe znaiti da je vodonosnik pod utjecajem termalnih podzemnih voda iz dubljih geolokih struktura, to je u prirodi puno ei sluaj. Eksploatacija relativno plitkih vodonosnika uz rijeni tok, moe imati za posljedicu znaajne oscilacije temperature podzemne vode u tijeku godine. Tako su primjerice dugogodinja istraivanja na crpilitu Gaza uz Koranu pokazala da temperatura podzemne vode varira izmeu 7 i 23 0C zbog inducirane infiltracije vode rijeke Korane. S obzirom na to, ovo povienje temperature u ljetnom periodu moe se smatrati termikim zagaenjem podzemne vode. Mikrobioloko zagaenje Mikrobioloko zagaenje vode uzrokovano je prisutnou patogenih mikroorganizama koje nisu autohtoni u vodonosniku, a u vodonosnik su dospjeli kao otpadne tvari ljudi odnosno ivotinja. Filtriranjem kroz stijene meuzrnske poroznosti, velik e dio mikroorganizama zbog Van der Waals-ovih sila ostati na povrini estice stijene, a samo manji dio e biti pronesen do mjesta koritenja. Naime, to su estice manje to su jae elektrine i Van der Waals-ove sile izmeu estica vodonosnika i estica vode. To praktino znai da e neznatne koliine praha i glina u vodonosniku imati znaajna purifikacijska svojstva vrstog dijela vodonosnika. Iz prethodnih se poglavlja moglo zakljuiti da je prisutnost mikroorganizama uvjetovana i promjenjivim hidrokemijskim odnosima u podzemlju. Pa e primjerice zbog promjene vrijednosti pH doi ne samo do vee mobilnosti tekih metala, nego i
86

do dugotrajnijeg preivljavanja mikroorganizama u podzemlju. Obinim se postupcima dezinfekcije moe eliminirati prisutnost patogenih mikroorganizama u podzemnoj vodi. Kemijsko i radioloko zagaenje Kemijsko i radioloko zagaenje moe biti uzrokovano prirodnim sastojcima stijena no i ljudskom aktivnou. Podzemne vode mogu sadravati razne toksine anorganske (aluminij, olovo, krom, ivu, bakar, kadmij i dr.) i organske spojeve (derivati nafte, pesticidi, nitrati i dr.), ija prisutnost u podzemnoj vodi znai da se ona ne moe koristiti za pie. Iako do anorganskog zagaenja moe doi kao posljedica rudarenja, osnovni razlog anorganskog zagaenja podzemnih voda su sve intenzivnije prisutna kemijska industrija, te procjeivanje iz nekontroliranih odlagalita komunalnog i industrijskog otpada. Prisutnost organskih zagaivala u vodonosniku posljedica je neodgovarajueg ponaanja u zatitnim zonama crpilita, odnosno zbog loih agrotehnikih mjera u prostoru gdje vodonosnik moe bit zagaen. Radioloko zagaenje moe biti posljedica prisutnosti radioaktivnih supstancija u stijenama. ei je razlog neprikladno odlaganje otpada iz nuklearnih centrala, bolnica kao i nuklearne eksplozije. Zaslanjivanje podzemnih voda u priobalju Iako slane konatne vode, odnosno vode iz evaporitnih sedimentnih stijena mogu zagaditi podzemne vode, prodor slane morske vode u priobalnom podruju poseban je problem odravanja kakvoe i mogunosti crpljenja pitke vode u tim prostorima. Intenzivno sniavanja razine podzemne vode, uzrokovano eksploatacijom slatke vode, moe prouzroiti ne samo promjenu poloaja plohe kontakta slatko/slane vode, nego i zaslanjenje vodonosnika. Ranije se smatralo da se te dvije vode slabo mijeaju, te da je zbog toga njihova meusobna granica otra. U stvari prelazna zona moe varirati od 0.5 pa do vie od 100 m. To i je razlog da se na mnogim priobalnim mjestima, posebice Mediterana nalaze boate (brakine) podzemne vode. Eutrofikacija Stalni porast potronje vode i poveani dotok oneienih voda premauje mo samooienja (autopurifikacije) voda na kopnu kao i morske vode. Oneienim vodama se mijenjaju fiziko-kemijska svojstva, a otrovi iz voda ulaze u organizme od kojih neki ugibaju. Njihovom razgradnjom nastaju amonijak, sulfidi i dr. Uporaba umjetnih gnojiva poveava koncentraciju hranjivih soli u rijekama i jezerima. U jezerima te tvari uzrokuju procese eutrofizacije. Eutrofikacija je poveanje primarne proizvodnje (biljni organizmi) u vodenim ekosustavima nakon obogaivanja vode hranjivim tvarima koje potiu razvoj alga i vieg vodenog bilja. Postoje dva pojavna oblika eutrofizacije: prirodna i antropogena. Prirodna eutrofikacija vrlo je polagan proces i moe trajati tisuama godina, tako da se za ivota mnogih ljudskih generacija jezero ne mijenja niti izgledom niti kakvoom vode. Naime, nakon uginua niih i viih biljnih organizama i ivotinjskih organizama iz voda, njihova mrtva organska tvar podlijee bakterijskoj razgradnji, mineralizira se i postaje izvor hranjivih tvari za vodene biljke, poglavito alge planktona (fitoplankton). Ako neko jezero ne doivljava znaajniju promjenu ekoloke ravnotee, navedeni procesi se samoreguliraju i osiguravaju stalno odreeni stupanj trofije i kakvoe vode. Pod trofijom razumijevamo jainu proizvodnje organske tvari. Organsko optereenje potjee i od svih ostalih organizama koji ive u
87

vodenom ekosustavu. Prirodna eutrofikacija uzrokuje postupno "umiranje" jezera, pretvarajui ga u movaru. Antropogena eutrofikacija ili eutrofikacija uzrokovana djelovanjem ovjeka temelji se na ukljuivanju dodatnih koliina kemijskih elemenata (npr. mineralnih gnojiva - duik, detergencije - fosfor) u bioloke cikluse kolanja tvari i energije u vodenom ekosustavu. Remeti se uravnoteena stabilnost ekosustava i ubrzavaju postupci samooneienja, porasta izvorne (autohtone) biljne mase i organskog materijala to dovodi do destrukcije tj. do ubrzane eutrofikacije. Primjer antropogene eutrofizacije je "cvjetanje jezera" uz pojavu prekomjerne mnoine npr. modrozelenih algi. Na temelju sadraja fosfora, klorofila, srednje dubinske vidljivosti i sadraja kisika razlikuje se 5 stupnjeva eutrofikacije povrinskih voda

Slika 6.8. Stupnjevi eutrofikacije povrinskih voda (iz: Glava, 2001) To su: ultra-oligotrofno, oligotrofno, mezotrofno, eutrofno, hipertrofno.

Prirodni naini smanjenja zagaenja podzemnih voda Do smanjenja koncentracije zagaivala koje je jednom dospjelo u vodonosnik moe doi zbog etiri osnovna procesa.To su: 1.Bioloki procesi jer tlo ima snana purifikaciona svojstva zbog prisutnosti raznih bakterija i gljiva, koje e napadati patogene mikroorganizme i reagirati s odreenim tetnim supstancijama. 2.Fiziki procesi, jer procjeivanje podzemne vode kroz relativno sitnozrne stijene omoguuje filtraciju suspendiranih neistoa u podzemnoj vodi. 3.Kemijski procesi, jer neke supstancije reagiraju s mineralima u stijeni ili tlu, mogu biti oksidirane i precipitirane iz vode, procesi adsorbcije naroito su snani u organskim materijalima. Autopurifikacijske znaajke, odnosno mogunost samoproiavanja vodonosnika ovise o fizikoj i kemijskoj formi zagaivala, o litolokom sastavu vodonosnika te njegove neposredne podine i krovine, te o nainu na koji je zagaivalo prodrlo u podzemlje. Vrsta zagaivala je vaan faktor njegovog uklanjanja iz podzemne vode. Topiva zagaivala, kao to su umjetna gnojiva i neki industrijski otpadni efluenti, nee biti uklonjena filtracijom. Prisutnost nekih metala ovisit e o biolokim procesima u podzemlju (eljezne i manganske bakterije). S druge strane, vrste e
88

estice biti eliminirane iz podzemnih voda u sitnozrnim sedimentima, no nee biti filtrirane u stijenama pukotinskog, a pogotovo krkog tipa poroznosti. Openito se koliina zagaivala smanjuje s pronosom kroz vodonosnik. Otvoreni vodonosnici odnosno vodonosnici u ijoj se krovini nalaze tanke pokrovne naslage ili ih nema, kao to je podruje kra, bit e u zoni prihranjivanja takoer izloeni mogunosti zagaivanja. Duboki vodonosnici, koji su zatieni debelim slojevima vodonepropusnih stijena u krovini, relativno su sigurni od najeih zagaivanja povrine. Opasnost zagaivanja je znatno vea ako je zagaivalo direktno uneseno u vodonosnik, a to znai da su izostali uvijek prisutni intenzivni purifikacijski procesi u povrinskom tlu. Posebno je opasno direktno unaanja zagaivala u saturiranu zonu vodonosnika klastinih stijena, jer je horizontalna komponenta propusnosti (osom kod prapora ili lesa) znatno vea od vertikalne.

6.2.2. Zatita voda

Vode su oneienjem i zagaivanjem vrlo ugroeni mediji. Gospodarenje vodama zahtijeva integralni pristup, koji usklauje djelatnosti vodoopskrbe, kontrole vodotokova, zatite povrinskih i podzemnih voda od zagaivanja s privrednim i razvojnim djelatnostima u zatititi, poljoprivredi, industriji, energetici i urbanim sredinama. Da bi se voda djelatno titila od oneienja, potrebno je upravljati kvalitetom voda, odnosno potrebno je nadzirati oneienje voda i uinit brojne druge aktivnosti u istraivanju, planiranju i otklanjanju uzronika oneienja voda. Osim prihvaenih meunarodnih konvencija i protokola koji obvezuju Republiku Hrvatsku da vodi brigu o zatiti vodnih sustava, postoji i relativno kvalitetno nacionalno zakonodavstvo. Vode su ope dobro koje zbog svojih prirodnih svojstava ne mogu biti ni u ijem vlasnitvu. Vode kao ope dobro imaju osobitu zatitu Republike Hrvatske. Stoga u pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zatita voda od oneienja i zagaenja slijedeim zakonskim propisima i uredbama: Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) Zakon o vodama (NN 150/05) Zatita povrinskih i podzemnih takoer se spominje i u: Zakonu o rudarstvu (NN 190/03) Zakon o vodama je temeljni zakon koji ureuje gospodarenje i zatitu povrinskih i podzemnih voda na kopnu ali i mora. Koritenjem voda, prema ovom Zakonu, smatra se: - zahvaanje, crpljenje i uporaba povrinskih i podzemnih voda za razliite namjene (opskrba vodom za pie, sanitarne i tehnoloke potrebe, navodnjavanje i dr.) , - koritenje vodnih snaga za proizvodnju elektrine energije i druge pogonske namjene, - koritenje voda za uzgoj riba, - koritenje voda za plovidbu, - koritenje voda za port, kupanje, rekreaciju i druge sline namjene, Iz Zakona o vodama proizlaze slijedee uredbe i pravilnici: Uredba o kategorizaciji vodotoka (15/81)

89

Uredba o klasifikaciji voda (NN 77/98) Pravilnik o utvrivanju zona sanitarne zatite izvorita (55/02) Na temelju Uredbe o klasifikaciji voda, a prema uvjetima za koritenje voda one su svrstane u 5 stupnjeva: o Vode I. stupnja istoe obuhvaaju sve podzemne i povrinske vode koje se u prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za pie ili u prehrambenoj industriji. U prirodnom stanju to su posve iste, bistre i prozirne vode, koje danas nalazimo jo samo u blizini izvora na koje ovjek jo nije utjecao. Sadre mnogo kisika potrebnog organizmima koji u njima ive, a to su pastrva, rakuac, virnjak i jo neke ivotinje. o II. stupanj istoe obiljeava vode koje su jo iste, visoke prozirnosti i bez neugodnog mirisa, iako sadre dio tvari koje ih umjereno oneiuju. Sadraj kisika u tim je vodama jo uvijek visok pa u njima ive mnoge ribe ak i pastrva, neki puevi, liinke kukaca iji se razvoj provodi u vodi. Te se vode mogu koristiti za kupanje i rekreaciju graana. Nakon odgovarajueg kondicioniranja te se vode mogu upotrebljavati i za pie i industriju kojoj je neophodna ista voda. o Vode III. stupnja istoe su vode sa poveanom koncentracijom hranjivih tvari-oneiene, manje bistre i esto neugodnog mirisa. U takvoj je vodi znatnije smanjena koncentracija kisika, pa u njoj ive organizmi koji ga ne trae puno kao npr. papuica, pijavica, liinke nekih komaraca i dr. Te se vode u svom prirodnom stanju ili nakon odgovarajueg kondicioniranja mogu koristiti u poljoprivredi i industriji koja ne treba istu vodu. Na podrujima gdje se osjea veliki nedostatak pitke vode, te se vode uz odgovarajue kondicioniranje mogu upotrebljavati i za pie i industriju kojoj je neophodna ista voda. o IV. stupanj istoe oznaava eutrofne, vrlo prljave, mutne vode neugodnog mirisa, male prozirnosti i vode sa estom pojavom cvjetanja algi. U njima gotovo da i nema riba (est je pomor riba ako ih ima), koljkaa i drugih organizama, a nastanjene su brojnim bakterijama i malobrojnim vrstama ivotinja koje se njima hrane. Tim ivotinjama ne treba mnogo kisika. Iz vode izlaze mjehurii plinova. Bakterije koje u njima ive razgrauju otpadne tvari i na taj nain smanjuju koliinu kisika. Kako se razgradnja odvija bez ili uz malu koliinu kisika pri tome se oslobaaju plinovi neugodna mirisa. Na podrujima gdje se osjea izraziti nedostatak pitke vode, te se vode uz potpuno proiavanje i strogu kontrolu kakvoe mogu upotrebljavati i za pie i industriju kojoj je neophodna ista voda. o V stupanj istoe oznaava potpuno neiste vode koje se nigdje ne smiju upotrebljavati. U njima je stalno prisutan nedostatak kisika i u njima ive uglavnom samo razgraivai. Pravilnik o utvrivanju zona sanitarne zatite izvora ureuje zone zatite povrinskih i podzemnih voda ovisno tipu vodonosnika odnosno leita. To su: Podzemni vodonosnici: - vodonosnici s meuzrnskom poroznosti; - krki vodonosnici. Povrinski vodonosnici: - vodozahvati akumulacija i jezera; - vodozahvati iz otvorenih vodotoka. Zone zatite odreuju se na temelju rezultata istraivanja. U pravilu se odreuju tri zone zatite. To su:

90

I zona strogog reima je ustvari ograeno podruje oko vodozahvata bez mogunosti pristupa; II zona strogog ogranienja je granica izraunatog podruja napajanja (zabrana graenja i eksploatacije mineralnih sirovina); III zona ogranienja i kontrole (zabrana isputanja neproienih otpadnih voda, deponiranja otpada i graenje kemijskih industrijskih postrojenja); Zbog specifinog toka vode i slabe mogunost samoproiavanja, u krkim podrujima se odreuje i IV zona zatite. Prema potrebi mogu se odrediti i hidrogeoloki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda. Republika Hrvatska potpisnik je Konvencije o zatiti i uporabi prekograninih vodotoka i meunarodnih jezera zakljuena u Helsinkiju 1992. godine. Stranke Konvencija obvezuju se spreavati, nadzirati i smanjivati svaki tetni prekogranini utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprjeavati i nadzirati oneienje na samom izvoru te osigurati razumnu i pravinu uporabu vodotoka.

6.2.3. Uzroci i posljedice oneienja mora

More je najvei i jedinstveni spremnik slane vode koji povezuje izdignute dijelove kopna. U tako golemom prostoru mogu se nai vrlo maleni organizmi, kao to su bakterije i jednostanine alge, pa sve do najveeg ivog organizma na naoj Zemlji plavetnog kita. S obzirom na povezanost ivotnih zajednica, more tvori jedinstvenu cjelinu premda je geografski vrlo raznoliko. More ima veliko nenadomjestivo i neprocjenjivo ekoloko znaenje i zadau. to bi bilo od atmosfere da nema fitoplanktona koji iz nje uzima goleme koliine CO2, ne moe se danas sa sigurnou predvidjeti. Gdje lei gornja granica ekoloke izdrljivosti morskog ekosustav, teko je takoer odrediti. More ima svojstva samoproiavanja, odnosno autopurifikacije, ali do odreene granice. Obalna mora najbolji su pokazatelji stanja. Na obalama postoje tragovi raznih oneiivaa, kao to je nafta i obilje krutog otpada (najee od tvari koje se vrlo teko i sporo razgrauju). esti udesi tankera pri prijevozu nafte, pohranjivanje radioaktivnog otpada, sve vei broj turista, povean promet na moru i drugi imbenici utjeu na oneienje, tj. na kvalitetu mora. Glavni oblici iskoritavanja mora su: - iskoritavanje morskih organizama za hranu i druge svrhe, - upotreba mora za odlaganje otpadaka, - pretvaranje plitkog morskog podruja u graevine i itd. Mora su veliki proizvoai hrane: procjenjuje se da bi se iz mora moglo iskoristiti 200 x106 tona za ljudsku prehranu godinje, dok se danas koristi oko 85 x106 tona. Oceani su postali najvei i najjeftiniji prijevozni putovi, pa im je u drugoj polovini 20. stoljea prijetila nova ekoloka opasnost oneienje naftom. Procjenjuje se da prosjeno godinje u ocean dotjee od 1.7 do 8.8 x106 tona nafte i zbog toga godinje ugiba od 500.000 do 2.500.000 morskih ptica. Naftne buotine iz podmorja stvaraju 11 % ukupnog oneienja mora, a najvea su opasnost tankeri. Havarije brodova nisu jedini oblik oneienja mora. Brodovi koji prevoze naftu u jednom pravcu moraju krcati balastnu vodu radi sigurnosti plovidbe. Usporedbe radi, procjenjuje se da e vrsta postrojenja (obalne rafinerije, terminali, itd.) ispustiti u more oko 180.000 tona nafte godinje, a ostali izvori (gradski kanalizacijski sustavi, industrija, rijeke, atmosferske padaline) oko 1630 x106

91

tona godinje, prijevoz (ukljuivo nesree), oko 500.000 tona, te prirodni unosi oko 250.000 tona. To sve zajedno ini oko 2.4 x106 tona godinje bez prirodnog oneienja s ugljikovodicima putem atmosferskih padalina i putem planktona to iznosi oko 30 milijuna tona ugljikohidrata." Uslijed sve vie uznapredovanog procesa litoralizacije, odnosno koncentracije stanovnitva te gospodarskih djelatnosti u priobalju, naalost je i sve jae oneiivanje priobalnog morskog pojasa. Do nedavno se u praksi, ako ne i u teoriji smatralo da su mora i oceani neogranieno podruje koje moe primiti otpatke ovjeanstva i gdje se sve od automobilskih olupina do radioaktivnog otpada moe odbaciti i zaboraviti. No niti u globalnim razmjerima to vie nije tako, nakon stupanja na snagu Konvencije o pravu mora. Posebno to ne vrijedi za obalna podruja, jer su ona pod najveim optereenjem. Najvei dio oneienja stie u more s kopna, bilo rijekama, kanalizacijskim ispustima, te bacanjem komunalnog i tehnolokog otpada kao i zrakom. Ta oneienja mogu biti bioloka (bakterije, virusi), organske i anorganske tvari (teke kovine - Cd, Hg, Pb, pesticidi, poliklorirani bifenili - PCB, nafta), radioaktivne tvari, pa ak i toplina. Osim toga i nutrijenti (hranjive soli) ukoliko ih ima u suviku mogu dovesti do tekih i neeljenih posljedica. Sredozemnim se morem svake godine preveze oko 400 x106 tona nafte. Svake se godine u Sredozemno more ulije oko 60.000 tona deterdenata, 12.000 tona fenola, 320.000 tona fosfata, 800.000 tona nitrata, 130 tona ive, 12.000 tona nafte koju ispuste brodovi i vie od milijardu m3 otpadne neproiene vode. Ako se hitno ne poduzmu opsene ekoloke mjere, Sredozemno moe postati oko 2025. godine bioloki mrtvo. Jadransko more ima povrinu od 139.000 km2. Sa Sredozemnim morem je more povezano relativno uskim Otrantskim vratima irine 70 km. Vode Jadranskog mora izmijene se za 5-10 godina za razliku od voda Sredozemnog mora, za iju je jednokratnu izmjenu potrebno 70-100 godina. S obzirom na relativnu zatvorenost, cijeli je jadranski bazen vrlo osjetljiv na mogua oneienja. Sjeverni Jadran je vrlo plitak. Taj dio ogranien linijom rt Kamenjak na jugu Istre do Riminija ima dubinu do 40m, 12% ukupne povrine, i svega 1.5% ukupnog volumena voda Jadrana. U sjeverni dio Jadranskog mora dospijevaju velike koliine slatke vode (3000 m3/s ), od ega najvei dio rijekom Po. Postoje procjene da rijekama u Sjeverni Jadran godinje stie oko 330.000 t duika u obliku nitrata, nitrita, amonija, 28.000 t fosfora u obliku fosfata. Jadransko je more tipino oligotrofno more, odnosno more u kojem su malene koncentracije hranjivih tvari. Zbog toga su njegove vode uglavnom bistre i prozirne i daju mu osobitu plavu boju po kojoj je poznato. Meutim, upravo zato to ima niske koncentracije hranjivih soli, svako njihovo poveanje moe ubrzati prirodne procese produkcije to se manifestira pojaanim "cvjetanjem" mora. Po stupnju eutrofikacije razlikuju se: - oligotrofno more, - mezotrofno more, - eutrofno more, - hipertrofno more. Juni Jadran je uglavnom oligotrofan, dok se dio sjevernog Jadrana, osobito podruje izmeu Venecije i Trsta, moe smatrati eutrofnim. Pojava elatinoznih masa je prirodan proces biljeen od srednjeg vijeka u sjevernom Jadranu, ali je intenzitet i zahvaena povrina poveana. Sjeverni Jadran postupno je postao eutrofan. U razdobljima kad je smanjen dotok hranjivih soli uslijed klimatskih faktora, dolazi znatnog izluivanja sluzi kao odgovor sustava.
92

Dodatni problem kod cvjetanja mora mogu biti i toksini organizmi (alge, dinoflagelati), ili tzv. crvena plima, kada more postane crveno-smee. Kod nas je takva pojava zabiljeena u Krki 1989. Nove potencijalno opasne alge su Caulerpa taxifolia i Cauelerpa racimosa koje istiskuju druge organizme i posve mijenjaju strukturu biocenoza na morskom dnu. Njihovo istrebljivanje do sada se pokazalo bezuspjenim. Za razliku od metala i hidrofobnih organskih zagaivala koji se taloe sa suspendiranim materijalom uz obalu, nutrijenti su preteno otopljeni i putuju dalje u more. U bilanci donosa nutrijenata u more vrlo je upitan i udjel turistike djelatnosti, zbog fosfata u detergentima. Posljedica unosa velike koliine nutrijenata je velika primarna produkcija (eutrofikacija). Kao posljedica toga dolazi do poveanja zasienja kisikom u povrinskom i smanjenje zasienja u pridnenom sloju. Trend takvih pojava izraen je u kolovozu i rujnu. Krajem 80-tih godina 20. stoljea pojavili su se anoksini uvjeti u veem dijelu Transkog zaljeva, kod ega su izumrle gotovo sve ivotne zajednice na morskom dnu, a posljedice su vidljive jo i danas.

6.2.4. Zatita Jadranskog mora

Postoje tri mogua scenarija zatite Jadranskog mora: 1. Ne proizvoditi nita, to nije razborito s obzirom na geostrateki znaaj jadranske regije u Hrvatskoj. 2. Zatita se temelji na pretpostavci o potpunoj uinkovitosti tehnikih tehnolokih mjera zatite. 3. Zatita se temelji na odabiru onih tehnologija koji ne zahtijevaju znatne koliine vode za proizvodnju, ne upotrebljavaju tetne i opasne tvari, i gdje je predvieno recikliranje vode i uporaba otpadnih tvari kao sirovina. Republika Hrvatska je potpisnik ili pravni slijednik konvencija koje se odnose na zatitu mora. To su: Konvencija o otvorenom moru donijeta je 1958. godine u enevi, u kojoj se obvezuju drave da donesu propise radi sprjeavanja oneienja mora naftom. Konvencija o zatiti Sredozemnog mora od oneienja izglasana 1976. godine u Barceloni, a govori da "more i morska obala u podruju Sredozemnog mora ima ekonomsku, drutvenu i kulturnu vrijednost te veliko zdravstveno znaenje." Protokol o suradnji u borbi protiv zagaenja Sredozemnog mora naftom i drugim tetnim tvarima u sluaju nezgode takoer je izglasan 1976. godine u Barceloni u kome ugovorne strane Protokola surauju u poduzimanju prijeko potrebnih mjera u sluajevima vee opasnosti ili ugroavanja mora i morske obale. Protokol o zatiti Sredozemnog mora od oneienja s kopna. izglasan je u Ateni 1980. godine. Budui da u mnogim priobalnim vodama i rijenim uima Sredozemnog mora nastaju ozbiljni problemi zbog oneienja s kopna, a najee zbog isputanja neproienih ili neodgovarajuih isputenih fekalnih i industrijskih otpadnih voda. Protokol o posebno zatienim podrujima Sredozemnog mora izglasan je 1982. godine u enevi. Zatiena se podruja odreuju u dvije grupe i to. - lokaliteti od bioloke i ekoloke vanosti, - lokaliteti koji su posebno vani s gledita znanosti. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora izglasana je 1982. godine u Montego Bayu.

93

Osim u Zakonu o zatiti okolia i Zakonu o zatiti prirode, kao i Zakonu o vodama, zatita mora u Republici Hrvatskoj regulirana je slijedeim najvanijim zakonima. To su: Pomorski zakonik (NN 181/04; 76/07) Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03; 141/06) Regionalni ugovori o zatiti morskog okolia doneseni su preteito pod okriljem UNEP-a (Plan UN-a za zatitu okolia). Regionalne aktivnosti UNEP-a na zatiti morskog okolia, tj. ostvarivanje njegova Programa za regionalna mora, zapoele su 1975. godine zemlje u Sredozemlju.

6.3. ONEIENJE I ZATITA TLA

Tlo je temelj za proizvodnju hrane, organskih tvari, spremite za hranjiva za biljke i oborinsku vodu. Ono djeluje kao filtar, obnavlja i isti podzemnu pitku vodu. Tlo je dio kopnenih ekosustava i vana je komponenta ovjekova okolia. Poznavanje stupnja oneienja i zagaenja tla vano je zbog slijedeeg: 1.Naruavanje (pogoravanje) ekosustava kao cjeline dovodi do manjeg ili veeg oteenja i samog tla, a u graninim sluajevima i do njegova potpunog unitenja. 2.Tlo je u pravilu neobnovljiv prirodni resurs. Mnoge posljedice naruenog i oteenog okolia mogu se sanirati. Na primjer, ako se obustave izvori oneienja rijeka, ivot e se u njima obnoviti; ako se obustavi emisija tetnih plinova, oteene biocenoze e se regenerirati, ali jednom oneieno tlo izgubljeno je za mnoge narataje. 3.Oteenje i unitavanje tla uzrokuje poremeaje u hidrolokom reimu okolia. Povezanost tla i hidrolokih uvjeta irih podruja ini da se negativni procesi u jednom tlu mogu odraavati i na okolnu prirodu. Tako se tlo osim izloenosti tetnim utjecajima i samo javlja kao initelj naruavanja okolne prirode. Meu ekoloki znaajnim svojstvima tla je njegova sposobnost da vee odnosno zadrava tvari s kojima dolazi u dodir. Ta fizikalno-kemijska sposobnost ovisit e o kapacitetu kationa koji se nalazi u tlu. Druga vana ekoloka znaajka tla je kiselost tla koja se mjeri u pH vrijednostima. Ako je pH vrijednost manja od 7 tlo je kiselo, a ako je pH vrijednost vea od 7 tlo je alkalno ili lunato. Neutralna tla imaju pH vrijednost od 6 do 8.

6.3.1. Uzroci i posljedice oneienja i degradacije tala

Utjecaji na tlo i oneienje tla poinje intenzivnije ve u mlae kameno doba, im ovjek prestaje biti skuplja i lovac i poinje se baviti poljoprivredom. Oneienim tlima smatramo ona tla u kojima se nalaze tvari koje su strane normalnom prirodnom, kemijskom, fizikalnom i biolokom sastavu tla, to ima neeljene posljedice po sve to ivi na ili u tlima, po ekosustav u cjelini, a pojedinano po zdravlje ovjeka kao i po gospodarstvo. Glavni uzronici degradacije i oneienja tla su: - neplansko irenje naselja, - neplansko irenje industrijskih postrojenja,

94

- gradnja prometnica, - poljoprivreda koja koristi sve vie umjetnih gnojiva, pesticida i drugih agrotehnikih mjera, - industrija koja isputanjem otpadnih voda i odlaganjem krutog otpada ugroava postojee prostore i zauzima nove, - povrinski iskopi mineralnih sirovina, - prekomjerna sjea uma. Vie od 70 % kopnene povrine Zemlje manje je pogodno za proizvodnju hrane, a godinji gubici kvalitetnog tla u svijetu procjenjuju se na 6-7 milijuna ha. Zbog te injenice, kao i rasta stanovnitva, poljoprivredne povrine smanjuju od 0.4 ha na 0.2 ha po stanovniku. Oneienje tla moe biti lokalno i globalno. Lokalno oneienje tala vezano je s jedne strane za gradove i vea industrijska podruja, a s druge strane na poljoprivredna podruja koja su u novije vrijeme sve vei problem. Globalno oneienje tala vezano je esto uz druge izvore oneienja. Tla se oneiuju oborinama, dakle iz atmosfere, ili dotokom razliitih tvari iz oneienih vodotokova. Glavni izvori oneienja tala mogu biti erupcije vulkana i djelovanje ovjeka. Vulkani u vrijeme erupcije izbace u tlo oko vulkana velike koliine pepela. Vulkanski pepeo, ovisno o koliini, mijenja kemijski sastav zraka, a plinovi otopljeni u oborinskoj vodi mijenjaju sastav tla na koje pada. Sastav tla bitno mogu promijeniti i poari. Na sastav tla i njegovu plodnost mogu djelovati i prekomjerne ili dugotrajne oborine, poplave i sue. Djelovanje ovjeka ima sve vee posljedice na sastav tla. Najei su izvori oneienja tla u urbanim sredinama industrijska postrojenja i promet, a u agrarnim podrujima glavni izvor oneienja tla je intenzivno ili ekstenzivno poljodjelstvo Mnoga tla su osiromaena, nedostaju im pojedini kemijski elementi (npr. kalij, fosfor, duik i dr.) pa se stalnom gnojidbom mineralnim gnojivima nadoknauje taj nedostatak. esto se nadoknauje koliinama veima od potrebnih, pa nastaje promjena u kemijskom sastavu tla, a posljedice toga osjeaju se i na njegovu biolokom sastavu. Mijenjaju se sastav vanih mikroorganizama u tlu i kiselost tla. Viak nekih minerala i duikovih spojeva ispire se oborinama te oni prelaze u vodotokove pa rijeke i jezera postaju preoptereena tim tvarima. Mjerenjima je dokazan i porast koncentracije umjetnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u koje se ulijevaju velike rijeke iz poljoprivrednih podruja (npr. slijev rijeka Po u sjeverni Jadran). Procjenjuje se da te kemijske promjene mora mogu biti jednim od uzroka "cvjetanja mora". Posebnu tetu tlu pa i cjelokupnom ekosustavu nanose brojni i raznoliki pesticidi, tj. preparati za zatitu kojima se u poljoprivrednoj proizvodnji unitavaju nametnici i tetnici, tj. uzronici razliitih bolesti, korov i drugo. Na temelju navedenih osobitosti tla u sustavu okolia, s pravom se smatra "da je tlo izvor prirodnih resursa", a zatita tla je jedno od kljunih pitanja zatite ovjekova okolia. Utjecaj poljoprivrede U mlaem kamenom dobu (oko 7000 god. p.n.e.) poinju paljenje i ispaa, razvijaju se poljoprivreda i stoarstvo i osnivaju se stalna naselja. U eljeznom dobu (1100 god. p.n.e.), poveavaju se poljoprivredne povrine, uvode se plugovi i sve je vee krenje uma. To se u Europi do 800 god. n.e. pravilu ne gnoji, nego se polja upotrebljavaju izmjenino, tj. neka se ostavljaju na ugaru. U Franakoj se uvodi trogodinji ciklus
95

poljoprivrede (ozima kultura, jara kultura i ugar). Od toga vremena raste gustoa naseljenosti od 4 do 5 stanovnika/km2 oko 800. godine na 12 do 15 stanovnika/km2 oko 1800. godine. U tome razdoblju pojavljuju se novi antropogeni ekosistemi kao to su polja, livade, vritine, panjaci, tj. tzv. prirodni kulturni krajolik. Oneienje i utjecaji na tlo tada su bili lokalno ogranieni i rasli su s porastom intenziteta iskoritavanja. Porast brojnosti stanovnitva uz nemogunost porasta proizvodnosti po jedinici povrine doveli su do poveanja povrina koje se iskoritavaju za poljoprivredu. Tako su u 17. i 18. stoljeu, kada su pogodne povrine ve iskoritene, u Europi su isuene velike povrine pod cretovima i privedene kulturi. Industrijska revolucija (oko 1800. god.) uzrokuje vei intenzitet i opseg utjecaja ovjeka na tlo. Izumi i otkria donijeli su niz promjena u organizaciji drutva i u poljoprivredi. Uvodi se mehanizacija u obradu tla, ono se obogauje mineralnim gnojivom. Proizvodnost u industriji prestigla je proizvodnost u poljoprivredi, a porast brojnosti stanovnitva doveo je do odlaska u gradove. Sve je to uzrokovalo promjene u kulturnom krajoliku te se prirodni kulturni krajolik pretvorio u umjetni kulturni krajolik. Razvila se visoko racionalizirana, radno ekstenzivna poljoprivreda. Uvoenjem mineralnih gnojiva u razdoblju od 1880. do 1980. god. uetverostruio se prosjeni prinos ozime penice rai i krumpira. Istovremeno udjel poljoprivrednog stanovnitva u Europi pao je s 40 % na <5 %. Izmeu 1930. i 1950. uvode se intenzivno herbicidi pa su time neke vrste korova jako potisnute ili nestale. Nasuprot tome, neke vrste neosjetljivih korova jako su se proirile. Visokorodne sorte uzgajanih biljaka zahtijevaju intenzivno gnojenje. Gnojenje duinim gnojivima uzrokovalo je pojaan rast izdanaka stabljika. Da bi se to sprijeilo, morale su se primijeniti tvari za spreavanje rasta izdanaka. Posljedica toga bio je porast gljivinih bolesti, to je navelo na upotrebu fungicida. Unitavanje korova dovelo je i do pojaane invazije tetnih kukaca i intenzivne upotrebe insekticida. Mjere za intenziviranje proizvodnje smanjile su diverzitet stanita u krajoliku: mnogi rubovi izmeu polja, ivice, nakupine stabala, mlake i male bare koji su bili pribjeita za biljke i ivotinje nestali su, pa su nestala i mnoga stanita i mnoge vrste ili im je broj bitno smanjen. Poslije 1960. god. moderna poljoprivreda potie specijaliziranost proizvodnje, smanjenje broja uzgajanih kultura, raste potronja gnojiva i sredstava za zatitu buja. Uzgoj stoke dijeli se na uzgoj goveda koji je ovisan o panjacima i uzgoj svinja i peradi koji je neovisan o panjacima. To uzrokuje sve vei uvoz stone hrane i upotrebu nekadanjih panjaka za uzgoj krmnoga bilja. Ujedno se pojavljuje problem uklanjanja otpada izmeta od masovnog uzgoja stoke. Sve to utjee na tlo na velikim povrinama. Oneienje iz poljoprivredne i industrijske djelatnosti prelazilo je povremeno i mjestimino kritine vrijednosti za bilje, ivotinje i ljude. Optereenje okolia raslo je usporedo s porastom broja stanovnika s porastom intenziteta djelatnosti. Zapravo je nejasno dokle ti utjecaji mogu jo rasti. Zbijanje tla poelo je uvoenjem mehanizacije u poljoprivrednu proizvodnju Vonja strojevima zbija tlo do dubine 60 centimetara. Zbijanjem se smanjuje poroznost tla, homogenizira se gornji sloj i razbija struktura tla, a tako se smanjuje stabilnost i prozraivanje. U prirodnim se tlima u gornjih 10 cm tla nalazi 70-90 % organske tvari, u preoranim tlima u tom sloju preostaje < 20 %, a u dubini 15-25 cm nalazi se 60 % ukupne organske tvari u tlu. Unos stranih tvari: u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji u tlo se unose gnojiva, sredstva za zatitu bilja. Mineralnim gnojivima unose se u tlo soli kalija, nitrati i fosfati. To dugorono ne smanjuje plodnost tla, ali uklanja stvaratelje humusa koji je osnova za postojanje edafona. Biljke iskoriste jedva polovicu upotrijebljene
96

koliine mineralnih gnojiva pa se ostatak s procijednom vodom ispire u podzemnu vodu. Naroito intenzivno ispiru se nitrati, koji se slabo ili nikako ne veu na estice tla. Neka fosfatna gnojiva sadre i znatne koliine kadmija (2-3 g Cd na 70 kg/ha). Organska gnojiva poput stajskoga gnoja i gnojnice takoer ne djeluje uvijek povoljno. Gnoj od svinja esto sadrava vee koliine bakra, a govee gnojivo djeluje na gujavice otrovno. Stajsko gnojivo moe pogodovati i razvoju gljivinih bolesti biljaka. Zelena gnojidba i zaoravanje biljnih ostataka mogu djelovati povoljno. Kompost je najpovoljniji za obnavljanje plodnosti tla. Mulj iz proiavanih voda problematian je zbog toga to esto sadrava velike koliine tekih metala npr. olova. Sredstva za zatitu bilja (pesticidi) primjenjuju se u koliinama 1-3 kg/ha na godinu. Oni se apsorbiraju na estice tla, ulaze u organizme u tlu, kemijski ili bioloki se razgrauju ili se ispiru vodom koja se procjeuje do podzemne vode. Samo malo pesticida djeluje strogo selektivno na ciljanu skupinu biljaka ili ivotinja. Melioracije: da bi se opsena podruja koja su zbog prekomjerne vlanosti nepogodna za poljoprivredu privela kulturi, provode se esto opsene melioracije. Posljedica toga stalni je trend sniavanja podzemnih voda, isuivanje mnogih vlanih stanita i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva stanita. Utjecaj urbanizacije Poveanjem brojnosti gradskog stanovnitva raste broj i veliina velikih gradova. Time se poveava i njihova aktivnost pa utjecaji na tlo postaju takoer vrlo znaajni. U gradovima i oko njih raste urbani i industrijski promet. Tu sve vee povrine se asfaltiraju, zbija se tlo, rastu emisije lokalnih izvora oneienja zbog dobivanja energije i odlaganja otpada. Osim toga u velikim gradovima i oko njih pojavljuju se sve vee povrine namijenjene sportu i rekreaciji - etalita, parkiralita, igralita: tu je jo jae gaenje, vonja vozilima, oneienje organskim i drugim otpadcima. Gaenje i vonja vozilima uzrokuje vertikalno zbijanje (kompresiju) tla ili horizontalno premjetanje (translokaciju). Nisu poteena ni podruja koja su udaljena od velikih gradova, pa ni ona u visokim planinama. Tamo se velike povrine upotrebljavaju kao skijalita. Na njima se grade i upotrebljavaju vunice, iare, obavlja se mehanika priprema skijalita te se oteuje tlo kod plitkog snijega. Snijeg se na tim stazama sporije topi i dulje zadrava. Izgradnjom naselja esto se gubi vrijedno tlo pogodno za druge namjene. Osim naselja, i izgradnja prometnica, osobito autocesta, uzrokuje gubitak tla. Tako jedan kilometar etverostazne autoceste pokriva 4.6 ha, u brdima 6.6 ha, dodatni sadraji odnose 3.6 ha. Autoceste esto zahtijevaju soljenje zimi, to uzrokuje ispiranje hranjivih iona kalcija, magnezija i kalija iz tla. Utjecaj rudarstva Podruja na kojima se nalazi vie rudnika i povrinskih kopova trpe zbog toga znatne posljedice. Na povrinskim kopovima uklanja se tlo i ta su podruja izgubljena za svaki drugi nain upotrebe. Okoli je u tome sluaju optereen potrebom preseljenja ljudi, oteenja od lokalnih potresa, praine i buke. U podrujima s podzemnim kopovima znatno se sniava razina podzemnih voda. Na sreu, u Hrvatskoj praktino nema takvih podruja osim kamenoloma, a oni ipak ne zauzimaju velika podruja. Utjecaj industrije Oneienje putem oborinama dospijeva u tlo iz oneiene atmosfere. Mnoge grane industrije intenzivno isputaju oneienje u okoli. Najintenzivnije emisije
97

oneienja su u kemijskoj industriji, preradi nafte, elianama, pogonima galvanizacije, proizvodnji baterija, preradi kamena, papirnoj industriji i industriji celuloze, elektranama na ugljen i mazut, industriji koksa, cementa. Industrija stvara oneienje u redovitom pogonu a zabiljeeni su i brojni sluajevi akcidentnog isputanja oneienja s lokalno tekim posljedicama. Najvea koliina oneienja isputa se u atmosferu, manji dio dolazi izravno u tlo ili u podzemne vode. I oneienje atmosfere zavri prije ili poslije s oborinama u tlu. Ono moe potjecati iz lokalnih, ali udaljenih izvora. Najvei oneiivai tla su kiseline, osobito spojevi sumpora (SO3-, i SO42-) koji nastaju iz SO2. Ti spojevi zakiseljuju tlo a promjena aciditeta ovisi o koliini unesenih kiselina kao i o puferskoj sposobnosti tla. Veu otpornost na zakiseljavanje imaju tla bogata kalcijem. Zakiseljavanje ima kao posljedicu promjene pH vrijednosti (ponegdje je zabiljeeno snienje i za 1 pH jedinicu), ispiranje hranjivih tvari i smetnje u rastu biljaka zbog oslobaanja toksinih spojeva aluminija i nekih tekih metala. Osim kiselina u tlo se unose i teki metali. Najvie se unosi olovo i arsen, neto manje kadmij i cink. U Hrvatskoj je u podruju Gorskoga kotara, daleko od veih izvora oneienja, izmjereno vee oneienje tla tekim metalima nego u urbano-industrijskim podrujima. Ono je tamo dospjelo veim dijelom daljinskim transportom iz sjeverne Italije, a manjim dijelom iz podruja Rijeke. Djelovanje erozije na tlo Tlo je, uz zrak i vodu, jedan od najvanijih i najvrijednijih prirodnih resursa (izvora, sirovina) za ivot ovjeka na Zemlji. Zato je u zatiti okolia, izrazito vaan utjecaj erozije na kolininu i kakvou tala. Erozija tla je prirodni proces star koliko i Zemlja. To je proces koji izazivaju razliiti prirodni uvjeti, ali i ljudska aktivnost. Kao i kod nekih drugih prirodnih procesa, ovjek je svojom aktivnou ubrzao i taj proces. Erozija zemljita postala je svjetski problem jer zahvaa velika podruja i nanosi nenadoknadive tete. ovjek promjenom upotrebe povrina znaajno mijenja stupanj erozije. Naalost ubrzana erozija tala je vaan i skup problem na sve veem broju lokacija budui da se ovjekovim aktivnostima remete odnosi na sve veem podruju. Prvenstveno je to vano na poljoprivrednim podrujima na padinama gdje je iskrena uma, a neodgovarajuim (poprenim) oranjem erozija se moe znatno ubrzati. Vrni dio tla s viom koncentracijom organske tvari i nutrijenata je posebno hranjiv i vaan za poljoprivredu, a to je ujedno i sloj koji je prvi izloen eroziji. Npr. postoje procjene da bi se ouvanjem nutrijenata koji se danas gube zbog erozije tla moglo samo u USA sauvati 20 milijardi dolara godinje koji se koriste za prihranjivanje tla. Drugi vaan konkretni problem poveane erozije je ubrzano zatrpavanje vodotoka i akumulacija. U tom je sluaju suspendirani materijal zagaivalo. Dodatni problem je i otputanje eventualnih toksinih materijala (herbicidi, pesticidi, kovine) iz tog sedimenta. Padina pokrivena travom erodira se 100 puta bre od poumljene padine, koju stabiliziraju biljke s dubokim korijenjem. Stoga proizlazi da deforestacijom dolazi do ubrzanja erozije tla. Tipian primjer je erodiranje crvenice na kru Mediterana, zbog sjee uma i intenzivne poljoprivrede (Sl. 6.9).

98

Slika 6.9. Erozija umskih tala u podruju Mediterana (iz: Glava, 2001) Izrazita je ovisnost stupnja i brzine erozije o intenzitetu i koliini padalina. Maksimalna je kod 250 mm/god., jer pri manjoj koliini padalina predio je pustinjski pa ustvari nema erozije vodom. Ukoliko su vee koliine padalina, stvara se biljni pokriva livade. Kod padalina veih od 750 mm/god. rastu ume, to dodatno smanjuje eroziju tla. Osim poljoprivrede, graevinski radovi znatno mogu ubrzati stupanj erozije. Prije gradnje otvara se povrinski sloj stabiliziran biljkama, pa se erozija znatno poveava. No povrine pod takvim zahvatima su relativno male, u usporedbi s povrinama koje se obrauju u poljoprivredi, a i povrina je izloena eroziji krae vrijeme. Takoer su podloni eroziji i povrinski kopovi mineralnih sirovina, gdje se uz ostalo ostavljaju povrine pokrivene jalovinom, koja se lako erodira, u sluaju da se ne izvri odgovarajua sanacija. Relativno nova opasnost za poveavanje erozije su terenska vozila za rekreaciju (off road recreative vehicles), posebno u relativno sunim podrujima gdje se vegetacija ne moe brzo oporaviti. Litoloki sastav stijene, osim na brzinu troenja, takoer utjee i na eroziju. Vapnenci su prvenstveno podloni koroziji. Slobodni CO2, organske i anorganske kiseline te huminske kiseline poveavaju kiselost i kemijsku agresivnost vode te brzinu korozije. Zato je najsporije topljenje karbonatnih stijena u aridnim krajevima. U krkim podrujima izrazit je problem erozije tla. Naime jednom erodirano podruje u kru vrlo teko se moe ponovno kultivirati. Takove su ogoljene padine nakon umskih poara u jadranskom pojasu Republike Hrvatske. Naime procesi stvaranja novog tla u naelu su puno sporiji nego to je tlo mogue erodirati. Primjer terena izrazito visokog stupnja erodibilnosti su predjeli oblikovani u paleogenskom fliu (npr. podruje Istre) i gornjopaleozojskih klastita (npr. podruje Gorskog kotara). Pokazalo se da se jednom ogoljela padina vrlo teko opet pokrije vegetacijom, a ei je sluaj da se podruje ogolina proiruje. Utjecaj ovjeka moe biti znaajan za promjenu stupnja erozije na pojedinom podruju (npr. urbanizacija nekog podruja). Vrijednosti veliine erozije jako variraju (npr. Italija 300-1000 mm/1000 god.; USA 40-170 mm/1000 god. s prosjekom od oko 60 mm/1000 god.). U poljoprivrednim podrujima smanjenje erozije je mogue ili smanjenjem brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zatitom tla od uinaka erozije (npr. ostavljanje strnjike na polju ili uzgojem zatitnog biljnog pokrova izmeu sezona, pa korijenje, ali i lie uva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se moe smanjiti stvaranjem umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Povrinsko otjecanje moe se smanjiti uzdunim (po izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim podrujima, pravilnom organizacijom gradilita (da se ogoljuje dio
99

po dio podruja na kojem se gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija, sanacija manjih podruja), ili ograniavanjem podruja za off-road vozila, moe se znatno smanjiti erozija. Takoer, gradnjom retencija na podrujima gradnje ili u poljoprivrednim podrujima moe se znaajno smanjiti odnoenje materijala. Oteeno tlo moe se klasificirati u tri skupine: 1. Tlo na kojem trajno prestaje proizvodnja, 2. Tlo u kojem privremeno prestaje proizvodnja, 3. Tlo koje e, ovisno o oneienju, u budunosti pripasti u neku od navedenih skupine. Svake godine milijuni hektara tla gube svoju bioloku raznolikost zbog antropogenog utjecaja koji su ubrzali procese preseljenja vegetacije i eroziju tla. Dvije petine afrikog tla, jedna treina Azije i jedna petina Latinske Amerike mogu biti pretvoreni u pustinju. Pad plodnosti zemlje, ili ak potpuni gubitak plodnosti potrebne za poljoprivredni uzgoj, esta su pojava u mnogim dijelovima svijeta. Erozija tla koji uzrokuje vjetar i voda, vrlo je tetna pojava u neplodnom dijelu Sjeverne Amerike i Srednjeg Istoka, dijelovima June Azije i June Amerike. Problem je velikom mjerom uzrokovan neodgovarajuim nainom iskoritavanja zemlje i modelima sjetve. Zamjena tradicionalne mjeovite sjetve jednom poljoprivrednom kulturom, te slabo upravljanje zemljom i vodom, izazvali su znaajnu eroziju tla i druge oblike slabljenja tla. Zaslanjivanje tla utjee na ekstenzivna zemljita mnogih zemalja sjeverne Afrike, Srednjeg Istoka i Azije. Sustav navodnjavanja uvelike je poboljao proizvodnost oranica u podrujima nestalnih i nedovoljnih padalina i izazvao prilagodbu visokoprofitnih vrsta u mnogim zemljama u razvoju. Ipak, nepravilan sustav navodnjavanja nepotrebno troi vodu, oneiuje podzemne vode i unitava proizvodnost milijuna hektara tla. Koritenje umjetnih gnojiva u poljoprivredi, preteito duika, fosfora i kalija izaziva kako mogua oneienja tla tako i oneienja povrinskih i podzemnih voda. Procjene ukazuju da je u Europi oko 66 % tla oneieno ili zahvaeno erozijom. Poremeaji u ekolokom sustavu smanjile su infiltraciju kinice, poveale otjecanje povrinskog sloja zemlje, smanjile razinu vode, uzrokovale isuivanje povrinskih voda, te gubitak hranjivih sastojaka u tlu. Uz te uvjete, klimatski poremeaji i dugotrajnija suna razdoblja u nekim predjelima, ubrzali su smanjenje uroda. Meutim, poveanje stanovnitva i uvrijeen nain nepoeljnog koritenja zemlje, uzgoj rentabilnih vrsta usjeva na neodgovarajuim zemljitima, prisililo je stoare i njihova stada na odlazak na granina zemljita, ubrzavajui tako slabljenje zemlje i njeno pretvaranje u pustinju. Da bi se mogle mjeriti tete koje izaziva oneienje tla, trebalo bi temeljito poznavati ekoloke sustave i njihov razvoj jer za mjerenje teta treba odrediti ekonomsku vrijednost elemenata prirodnog bogatstva (npr. nacionalnog parka). Ekoloka poljoprivreda Rjeenja za smanjenje nepovoljnog utjecaja industrije trae se u primjeni tehnologija koje oslobaaju manje tetnih tvari i koje zahtijevaju manje energije. Osim toga nastoji se u postojeim proizvodnim tehnologijama smanjiti nekontrolirane emisije primjenom razliitih ureaja reducirati podruje na kojem se oneienja mogu proiriti.

100

Rjeenja za smanjenje nepovoljnog utjecaj obrade zemljita na tlo je ekstenziviranje proizvodnje i socijalnom ugaru. Pod ekstenziviranjem se razumijeva smanjenje utjecaja proizvodnih faktora. Pritom se oekuje smanjenje prinosa, ali se s druge strane ostvaruju ekoloki ciljevi, npr. stanita bogatija vrstama, bolja zatita biljnih i ivotinjskih vrsta. Primjeri mjera koje vode k ekstenziviranju jesu npr. uvoenje u proizvodnju vrsta i sorti koje zahtijevaju manje intenzivne zahvate, daju moda manje prinose ali daju i zdraviju i kvalitetniju hranu. Tada gubitak od smanjenja prinosa moe biti i manji od trokova za pojaanu zatitu koju bi traile visokorodne sorte. Ekstenziviranje poljoprivrede s ostavljanjem nekih povrina na ugaru i za ekoloke svrhe (zatita prirode, pribjeita za ivotinje i biljke i dr.) mogu dovesti do razvoja tzv. ekoloki upravljanoga krajolika. Iz svega toga proizlazi alternativna poljoprivreda koja pretvara jednostranu energetski, kapitalno i intenzivnu poljoprivredu u sveobuhvatno ekoloku poljoprivredu. Takva ekoloka (bioloka) poljoprivreda nastoji proizvesti zdravu i kvalitetniju hranu i odbaciti sintetine biocide. Uvodi bioloke proizvode i postupke za tetnike, bolesti i korove. Ona djeluje protiv smanjenja broja vrsta i jaa sposobnost samoregulacije u ekosustavima.

6.3.2. Zatita tla

U Republici Hrvatskoj otpada 0.45 ha obradivog tla po stanovniku, to je relativno povoljan odnos za prehranu stanovnitva. Da bi se tlo zatitilo, potrebno je prije svega uiniti slijedee: 1. Voditi sustavnu prostornu i zemljinu politiku s obzirom na prirodne osobitosti tla, kao i o potrebama dananjih i buduih narataja za kvalitetnim tlom; 2. U poljoprivredi i umarstvu razviti nove naine obrade agrotehnikim mjerama koje uvaju kvalitetu tla; 3. Smanjiti potronju kvalitetnog tla u nepoljoprivredne svrhe; 4. Prilikom definiranja graevnih podruja provoditi ekoloke i ekonomske analize koritenja i zatite zemljita. Da bi se zatitilo tlo, potrebno je posebnu pozornost posvetiti lokacijama novih naselja, industrijskih zona, trasama prometnica, povrinskim kopovima mineralnih sirovina, odlagalitima otpada i umjetnim akumulacijama vode. Hrvatska se treba skrbiti u zatiti tla, meu ostalim i zbog toga to je Europski parlament ve 1972. godine donio Europski dokument o tlu kojim se tlo razmatra "kao najdragocjenije i ogranieno dobro ovjeanstva." Stoga stavlja u zadatak i svim europskim vladama da "moraju bogatstvo tla iskoritavati razumno i planski." U tom smislu moe se rei da je i u Hrvatskoj tlo jedno od najveih prirodnih bogatstava i da se mora pravilno ouvati i odravati za proizvodnju hrane. Tlo treba uvati, za poljoprivredu, ali i od poljoprivrede. Politikom zatite okolia uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se eli upravljati sustavom kvalitete okolia. Zatitom tla bavi se vie zakona i propisa Republike Hrvatske. To su: Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) Zakon o zatiti prirode (70/05) Zakon o prostornom ureenju i gradnji (NN 76/07) Zakon o rudarstvu (190/03) Zakon o poljoprivrednom zemljitu (NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05) Zakon o umama (NN 140/05; 82/06)
101

Zakon o poljoprivrednom zemljitu (NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05) regulira koritenje poljoprivrednog zemljita, njegovu zatitu, promjenu namjene i nadzor. Utvruje nain valorizacije zemljita, naine koritenja zemljita, razliite bonitetne klase te obaveze vlasnika poljoprivrednog zemljita da ga odravaju za poljoprivrednu proizvodnju. Zatita poljoprivrednog zemljita od oneienja sprovodi se radi omoguavanja proizvodnje zdravstveno ispravne hrane, radi zatite zdravlja ljudi, ivotinjskog i biljnog svijeta, nesmetanog koritenja i zatite prirode. Zatita poljoprivrednog zemljita od oneiavanja provodi se zabranom, ograniavanjem i spreavanjem od direktnog unoenja, te unoenja vodom i zrakom tetnih tvari i poduzimanjem drugih mjera za ouvanje i poboljanje njegove plodnosti. tetnim tvarima u poljoprivrednom zemljitu smatraju se tvari koje mogu prouzroiti promjene kemijskih, fizikalnih i biolokih osobina zemljita, uslijed ega se umanjuje njegova proizvodna sposobnost, odnosno onemoguava njegovo koritenje za poljoprivrednu proizvodnju. Zakon o kvaliteti, kontroli kvalitete i prometu mineralnih gnojiva utvruje kakvou gnojiva, nain kontrole i postupanja s gnojivom to je od velike vanosti za zatitu tla i podzemnih voda. Zakon o umama utvruje nain gospodarenja umama i umskim podrujem uz posebnu naznaku o zatiti uma i umskog tla. Pravilnik o zatiti poljoprivrednog zemljita od oneienja tetnim tvarima (NN 15/92) propisuje najveu koncentraciju tetnih tvari koje se mogu nalaziti u tlu. Tako propisuje i najviu koncentaciju tekih metala koji su potencijalno toksini. To su: Cd kamij, Hg iva, Pb olovo, Mo molibden, As arsen, Co kobalt, Ni nikal, Cu bakar, Cr krom i Zn cink.

102

7. OTPAD
Tlo ovjek i industrija oneiuju ne samo kemijskim toksinim tvarima nego i odlaganjem velikih koliina glomaznog otpada od ambalae do glomaznoga komunalnog otpada: starih hladionika, televizora, strojeva za pranje rublja, automobila, automobilskih guma, limenih konzervi, plastinih vreica, boca i tome slino. Sporom razgradnjom taj otpad ostaje u ljudskom okoliu dugotrajno, a sve vee nove koliine otpada smanjuju raspoloive povrine tla. Kao sinonim za otpad esto se rabi izraz smee, kojim se inae oznauje i pomijeani otpad iz kuanstva, industrije itd. U laikom se smislu pod pojmom otpad razumijeva sve ono to se u odreenoj aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U struno-administrativnom smislu pod pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji nastaje u kuanstvima i industriji. Tekui otpad (otpadne vode i muljevi) te radioaktivni otpad pripadaju u vrste otpada koje se zbog svojih svojstava, naina uklanjanja ili zbog poveane potencijalne opasnosti u pravilu zbrinjavaju na poseban nain i pojmovno ne pripadaju u grupu krutog otpada iz kuanstava i slinog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za razliku od pojma otpad, pod kojim se razumijevaju pojedinano, ili u smjesi sve vrste krutog otpada koji nastaje u kuanstvu i industriji (papir, staklo, metal, krpe, drvo, mineralne i organske tvari, razne druge tvari) dodaje atribut kojim se tono odreuje vrsta: otpadna voda, otpadni mulj, radioaktivni otpad itd. Prema Zakonu o otpadu (NN 178/04; 153/05; 111/06), otpadom se smatraju predmeti i stvari koje je fizika ili pravna osoba odbacila, namjerava ili ih mora odbaciti. Ta definicija nije cjelovita i trebala bi se promijeniti tako da se odnosi samo na tvari i/ili predmete, koji su tono klasificirani u posebnom katalogu otpada. To je potrebno u prvom redu zbog toga to moderno zakonodavstvo temelji podruje otpada na istim zakonitostima koje vrijede i za slobodan protok robe i usluga, pa treba precizno odrediti to otpad jest, a to nije. To znai da se s otpadom mora postupati, uz obveznu brigu o okoliu, to prema propisanim tehnikim standardima koji ukljuuju i postupanje u ekonomski najpovoljnijim uvjetima. To pak posebno stimulira industriju da pronalazi (tehniki i organizacijski) najbolja rjeenja: slino kao to to zbog konkurentnosti na tritu radi u proizvodnom procesu. Koliina i sastav komunalnog otpada, po stanovniku ovise o ekonomskom stupnju razvoja drutva. to je jedna zemlja razvijenija, to je koliina otpada po stanovniku vea. S obzirom na sastav, prevladavaju materijali od ambalae, otpad je rastresitiji i ima veu ogrjevnu mo. Ekonomski najrazvijeniji stvaraju izmeu 0.8 i 2.2 kg otpada po stanovniku na dan, a manje razvijeni izmeu 0.3 i 1.0 kg/stanovnik/dan. Sedmina stanovnika u razvijenijim zemljama stvara treinu ukupnog komunalnog otpada u svijetu. Unato nastojanju da se komunalni otpad smanji, njegova koliina po stanovniku raste i u razvijenijim zemljama i u zemljama u razvoju. Godinja stopa rasta iznosi vie od 3 %. Razlike u koliinama tehnolokog otpada viestruko su vee u korist industrijski razvijenih zemalja. Godinja koliina industrijskog otpada u razvijenijim zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a u nerazvijenima mogu biti ak i manje od koliina komunalnog otpada (Sl. 7.1).

103

Slika 7.1. Prikaz koliine komunalnog otpada u zemljama razliitog stupnja ekonomskog razvoja (iz: Springer, 2001)

7.1. VRSTE OTPADA

Prema mjestu nastanka razlikuju se: - komunalni otpad: koji nastaje u kuanstvu (slian nastaje u gospodarstvu i ustanovama) i ienjem javnih povrina; - tehnoloki otpad: koji nastaje u proizvodnim procesima, a po sastavu i svojstvima se razlikuje od komunalnog otpada. Prema svojstvima otpad moe biti: - opasni otpad: koji ima svojstva: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost, nagrizanje, nadraljivost, tetnost, toksinost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost i svojstvo otputanja otrovnih plinova. Opasnim otpadom smatra se svaki otpad koji sadri vie od 0.1 % kancerogene ili vie od 1 % toksine komponente; - inertni otpad: koji gotovo uope ne sadri tvari koje podlijeu fizikalnoj, kemijskoj i biolokoj razgradnji pa ne ugroavaju okoli. Otpad moe biti koristan otpad iz kojega pridobivamo sekundarne sirovine koje moemo reciklirati i ponovno upotrijebiti ( npr. metali, plastika, staklo, papir. Organske ostatke moemo humificirati (reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar moemo spaljivati. Suprotno od toga je nekorisni otpad. Njega u svakom sluaju ine otpaci koji se ne koriste, a esto je to zbog izostanka obrade i selekcije sav otpad. Dio industrijskog pa i bolnikog otpada naalost takoer zavrava na komunalnim odlagalitima. Stoga i taj otpad moe biti opasan. Suvremeni ljudska civilizacija sve vie je suoena s problemima uskladitenja glomaznog krutog otpada. Kruti otpaci nastaju razliitim procesima industrijske prerade i graevinarstva, ali se danas proizvoai trude da se dio industrijskog otpada veim dijelom vrati u proizvodnju, dakle da se reciklira. No posebne potekoe zadaje mnoina komunalnog vrstog otpada, osobito u velikim gradovima. Najvie komunalnog otpada ili oko 75 %, ine gorivi otpaci iz kuanstva: hrana, papir i plastika. Preostalih 25 % su negorivi i teko razgradivi metali, staklo, keramika i pepeo (Sl. 7.2).

104

Slika 7.2. Svojstva i sastav otpada u zemljama razliitog stupnja ekonomskog razvoja (iz: Springer, 2001) Papir Na papir otpada vie do 25 % sveukupnoga komunalnog otpada (npr. grad Zagreb). Uz novinski papir i papirna ambalae je veliki problem u urbanim sredinama. Stupanj reciklae papirnih otpadaka u razvijenim se zemljama kree izmeu 20 do 35 %. Ostatak papira ostaje u okoliu. Sretna je okolnost to se papir u vodi i tlu truljenjem ili pak spaljivanjem moe razgraditi. Neki od tzv. posebnih papira (impregnirani, plastificirani, lakirani, obloeni aluminijskom folijom sl.) teko se recikliraju, a jo se tee spontano razgrauju u procesu truljenja. Tako se u okoliu nakupljaju sve vee koliine papirnog otpada. Spaljivanjem papira oneiuje se zrak olovom, klorom i ugljinim dioksidom, duikovim oksidima itd. Limena i plastina ambalaa Limena i plastina ambalaa rabi se i za pakiranje boja, lakova, lazura, ulja i drugih kemijskih spojeva. Dok se limene konzerve procesom korozije razgrade za nekoliko godina, novouvedene aluminijske konzerve, zbog otpornosti na koroziju, ostaju teko razgradiv krupni otpad u okoliu. Procjenjuje se da se oko 25 % sveukupne proizvodnje aluminija baca u obliku aluminijske ambalae i aluminijskih folija. Ostalih 75 % ugrauje se u trajnije proizvode. Plastina ambalaa je takoer "dugoivua". Danas se dodacima plastinim masama (npr. krob) osigurava njihova bra razgradnja u ekosustavu. Staklena ambalaa Problem je sve vee nagomilavanje stakla, koje je praktiki nerazgradiv materijal. U mnogim zemljama ponovno se uvode propisi o povratnoj staklenoj ambalai kako bi se bitno smanjile koliine boca i drugih staklenki koje zaostaju u

105

prirodi. Otpadno i lomljivo staklo moe ponovno ui u proizvodnju novih boca. Stakleni tucanik se ponegdje rabi za izgradnju podloge asfaltnih cesta. Olupine automobila Olupine starih ili unitenih automobila zadaju posebne probleme, poglavito stoga to su automobili graeni od razliitih materijala (elik, plastika, staklo, tekstil i sl.) te se prilikom reciklae treba prvo snanim magnetima odvojiti elik, a ostali se materijali odvajaju razliitim, esto skupim, postupcima. Dio materijala se spaljuje bez proiivaa na dimnjacima, to uzrokuje oneienje zraka ukoliko nisu ugraeni sustavi za proiavanje otpadnih plinova. Automobilske gume Automobilske gume gomilaju se u okoliu. Izraunano je da se primjerice u SAD-u svake godine odbaci vie od 120 milijuna automobilskih guma! Guma je u prirodi relativno postojana odnosno teko razgradiva. Spaljivanjem guma oslobaaju se i silne koliine razliitih otrovnih plinova i ae u atmosferu. Novim postupcima mogu se dobiti tekua ulja i prirodni plinove od odbaenih automobilskih guma u zatvorenim kotlovima izgaranjem na temperaturi od oko 5000 C. Opisani postupak reciklae odbaenih automobilskih guma relativno je skup. U nekim zemljama melju se stare automobilske gume te se dodaje u asfaltnu podlogu cesta.

7.2. GOSPODARENJE OTPADOM

Problemi vezani uz otpad nisu novi. Oni su samo s razvojem velikih naselja industrijalizacijom postali vei i tee rjeivi. ovjek je otpad praktiki poeo stvarati od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uoena opasnost od nekontroliranog odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Ateni je oko 500. godine p.n.e. donesena prva poznata odredba o zabrani bacanja otpadaka na ulicu, a postojala su i odlagalita smea, koja su morala biti udaljena najmanje oko 2 km od gradskih zidina. U srednjem vijeku odnos prema smeu bio je mnogo neodgovorniji i otpad je zavravao jednostavno na ulici. Tek s poetkom industrijske ere, s pojavom sve veih koliina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve zahtjevniji glede zbrinjavanja, gradske uprave su se poele brinuti o otpadu. Nain zbrinjavanja otpada kakav je danas poznat poeo se uvoditi u velikim europskim metropolama tek u prvim desetljeima prolog stoljea, a npr. prvo naplaivanje odvoza otpada u Beu od graana, kao proizvoaa otpada, uvedeno je tek u tridesetim godinama prolog stoljea. Suoene sa sve veom koliinom otpada, ali i svjesne materijalnih i energetskih svojstava pojedinih vrsta otpada, unatrag 20 do 30 godina poele su gradske vlasti uvoditi sustave za gospodarenje otpadom. Pod tim se pojmom razumijeva ekonomski i po okoli razumno upravljanje cjelokupnim ivotnim vijekom/ciklusom otpada, od njegova nastanka, skupljanja, prijevoza, iskoritavanja, obraivanja i odlaganja, u skladu sa zakonskim obvezama i s odgovornosti. Sinonim za pojam gospodarenje otpadom jest zbrinjavanje otpada, iako neki autori nalaze sutinsku razliku izmeu ta dva pojma. Organizirano skupljanje otpada je prvi korak gospodarenja otpadom. U razvijenim je zemljama organiziranim skupljanjem komunalnog otpada obuhvaeno vie od 90 % ukupne populacije (este su najrazvijenije zemlje gdje je organiziranim skupljanjem obuhvaena gotovo cijela populacija), a u zemljama u razvoju u prosjeku
106

jedva treina. Neskupljeni otpad zavrava doslovno svagdje u okoliu. Samo malo zemalja je do sada, radi to racionalnijeg iskoritavanja pojedinih vrsta otpada, organiziralo odvojeno skupljanje pojedinih vrsta otpada ve na mjestu nastanka - u kuanstvima. Najee se radi o sustavu odvojenih spremnika (kontejnera) za papir, staklo, plastiku i organski dio otpada, koji se nalaze u svakom kuanstvu ili zajedniki za pojedine kue odnosno sklopove kua. Dio komunalnog otpada odvojeno se skuplja i na principu donoenja otpada na tzv. "eko otoke ili reciklane centre. U njih graani mogu donijeti i druge vrste otpada: razliita neiskoritena kemijska sredstva koja se upotrebljavaju u kuanstvu, stare baterije, metal, stare lijekove. Prije industrijske upotrebe ovako skupljeni materijali moraju se sortirati, jer je inae teko postii da se u pojedinom spremniku ne nae i neto to se ne bi smjelo u njemu nai. Udio izdvojenih otpadnih materijala ovisi o organiziranosti u drutvu i o kulturi ivljenja. U Austriji, Nizozemskoj i Danskoj na taj nain se smanji koliina otpada koji treba kasnije obraditi i/ili odloiti za vie od 50 %. Odvojeno skupljanje pojedinih vrsta otpada u pravilu je skuplje od skupljanja mjeovitih vrsta otpada (posebni spremnici, logistiki sloeniji i skuplji nain skupljanja zbog svojstava pojedinih materijala i sl.). U zbrinjavanju/preradi pojedinih vrsta otpada trokovi mogu biti nii (papir, staklo, metal), ali i znatno vii (plastika) od trokova klasinog odlaganja (bez prethodne obrade ili proizvodnje istog materijala od recikliranog materijala, osobito plastike) (Sl. 7.3, 7.4).

Slika 7.3. Usporedba potroenih koliina sirovina upotrebom prirodnih i sekundarnih sirovina (iz: Springer, 2001)

107

Slika 7.4. Pregled trokova za razliite faze zbrinjavanja otpada u eur/tona (iz: Springer, 2001) Posebna je kategorija otpada u sustavu odvojenog skupljanja i prerade ambalani otpad. Da bi se smanjila koliina ambalae i ambalanog otpada, Europska unija je donijela posebnu direktivu (94/62/EC), kojom su svi oni koji ambalau stavljaju na trite obvezani da se pobrinu za njezino zbrinjavanje. Proizvoai ambalae moraju osigurati najmanje 50 %, a najvie 65 % prerade/iskoritavanja otpadne ambalae, pri emu treba izravno reciklirati najmanje 25 % ukupne ambalae, a pritom od svakog od ambalanih materijala (papir i karton, plastika, drvo, metal, staklo, vieslojni materijali) najmanje 15 % masenog udjela. Ispunjenje tih uvjeta nije jednostavno, ali je postalo obvezom za svaku dravu koja namjerava postati lanicom EU-a. Komisija EU je u 1996. godini predloila novu Strategiju EU za gospodarenje otpadom. Strategija obuhvaa slijedee: 1) opi cilj, 2) hijerarhija naela, 3) sprjeavanje nastajanja otpada, 4) odgovornost proizvoaa otpada, 5) regeneracija otpada, 6) odlaganje i prijevoz otpada, 7) regulatori i ekonomski instrumenti, 8) klasifikacija otpada, 9) statistika obrade otpada i planovi gospodarenje otpadom. Iz te Strategije uoljiva je sloenost problema gospodarenja otpadom. Danas je opeprihvaeno naelo gospodarenja otpadom tzv. naelo "etiri R", to znai: Reduction: smanjenje i spreavanje otpada postavljanjem tehnikih standarda, razvojem istih tehnologija, primjenom ekonomskih instrumenata, edukacijom itd.; Reuse: ponovna uporaba otpada zasniva se na izravnoj ponovnoj uporabi ambalae ili drugog materijala;

108

Recycling: reciklaa je postupak koji se zasniva na ponovnoj uporabi ambalae ili materijala uz prethodnu pripremu, a razlikuje se od prethodnog postupka jer nema izravne ponovne primjene; Recovery: regeneracija materijala i energije je postupak koji se zasniva na toplinskoj, kemijskoj ili fizikalnoj pretvorbi materijala kako bi se ponovno proizveo materijal ili energija.

7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA

Postupanje s otpadom podrazumijeva skupljanje, skladitenje, obraivanje, odlaganje, uvoz, izvoz i provoz otpada, zatvaranje i saniranje graevina namijenjenih odlaganju otpada i otpadom oneienih povrina. Skladitenje otpada je privremeno odlaganje otpada, dok je odlaganje otpada trajno odlaganje otpada. Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su: - izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje njegovih opasnih svojstava; - spreavanje postupanja s otpadom bez nadzora; - iskoritavanje vrijednih svojstava i njegovo obraivanje prije odlaganja; - odlaganje otpada na odlagalita saniranje otpadom oneienih povrina. Napredni sustavi zbrinjavanja otpada u pravilu predviaju razliite tehnologije iskoritavanja svojstava otpada (sirovinska, bioloka, energetska), a u funkciji smanjenja koliina koje se moraju odloiti i/ili smanjenja negativnih uinaka otpada koji se treba odloiti (emisije deponijskog plina, procjedne vode). Oekivana primjena nove zakonske obveze u dravama EU-a, po kojoj udio organskog ugljika u odloenom otpadu ne bi smio biti vei od 5 %, bitno e poveati predobradu otpada prije odlaganja. Kod toga se razlikuju slijedee tehnologije: - mehanika obrada(izdvajanje korisnog dijela otpada), - bioloka obrada (bioloka razgradnja organskog dijela otpada), - termika obrada (ukupnog dijela otpada ili samo jednog dijela, koji prije toga moe biti obraen drugim postupcima. Visokorazvijene zemlje imaju koncept integralnog zbrinjavanja otpada i zakonske propise za izgradnju sanitarnih deponija i za sanaciju postojeih. Konani je cilj zatita ljudskog zdravlja ali i okolia, a o inenjerima, znanju i iskustvu ovisi izbor naina i tehnika kojima se cilj nastoji postii.

7.3.1. Mehaniko-bioloka obrada

Na tritu postoje razliite izvedbe ove tehnologije. Osnovni princip sastoji se u izdvajanju pojedinih vrsta otpada koji se mogu sirovinski iskoristiti kasnijom biolokom obradom organskog dijela otpada, pri emu se razgrauju lakorazgradivi dijelovi. Tako se smanjuje i potreban deponijski volumen i neeljene pojave vezane uz odlaganje neobraenog otpada (stvaranje deponijskog plina i procjednih voda). Primjenom mehaniko-biolokih postupaka moe se postii veliko smanjenje volumena obraenoga komunalnog otpada: esto od 50 do 70 %. Kao bioloki postupci razgradnje u obzir dolazi kompostiranje (najee) i fermentacija (rijetko). Kompostiranje otpada je primjer aerobnog postupka bioloke

109

obrade (postupak razgradnje uz prisutnost zraka/kisika), pri emu se kao proizvod dobiva kompost, a fermentacija je anaerobni postupak (bez prisutnosti kisika), pri emu se kao proizvod dobiva bioplin. Proizvedeni kompost u mehaniko-biolokom postupku, zbog neistoa se ne upotrebljava u poljoprivredi, nego se odlae odnosno upotrebljava za prekrivanje deponija. Samo ako je ulazni organski materijal ist (prije svega istoa glede tekih metala i teko razgradivih organskih tvari) nastali kompost se moe rabiti za proizvodnju hrane. Oba postupka mogu se provesti ekoloki prihvatljivo glede utjecaja na iri okoli. Glavni problem pri kompostiranju mogu biti neugodni mirisi, te je poeljno pogone locirati bilo dalje od urbanih cjelina, bilo provesti dodatne mjere zatite (izbor tehnologije, provoenje tih mjera u zatvorenim prostorima i biofiltriranje procesnog zraka). Kompostiranje Aerobna bioloka obrada ili kompostiranje obavlja se u slobodno nasutim hrpama organskog otpada koji se prevre, rastresa i prema potrebi vlai. Proces biorazgradnje traje od 10-ak tjedana pa i do nekoliko mjeseci. Ubrzano kompostiranje ve usitnjenog i navlaenog organskog otpada postie se raznim vrstama ureaja i tehnolokih postupaka u kojima se stalno odravaju optimalni ivotni uvjeti (esto) posebnih kultura mikroorganizama (temperatura, vlaga, kisik i pH). Otpad se moe mijeati s razliitim dodacima, npr. s kanalizacijskim muljem. Kompostiranjem mijeanoga komunalnog otpada (kada se ne radi o istom, samobiorazgradivom dijelu) proces razgradnje traje najee dulje, tee se kontrolira, a konani proizvod kompost je slabije kakvoe i s primjesom vee koliine otpadnog materijala, koji naknadno treba izdvojiti. Kompostiranje se smatra svrsishodnom, kada ne postoje sofisticirane tehnologije zbrinjavanja otpada odnosno obrada dijela organskog otpada (kompostiranje), prije svega zelenog odreza, otpada s trnice i groblja te drugog organskog otpada koji nastaje u veim koliinama. Sporo kompostiranje, u slobodno nasutim hrpama, koje se prevru odnosno rastresaju i eventualno vlae, moe se provesti gotovo bez posebne opreme. Da bi se smanjila koliina otpada preporuuje se potaknuti i pouiti graane da sami kompostiraju vlastiti dio organskog otpada. Tako mogu proizvesti vlastiti kvalitetan kompost, bez znaajnijeg ulaganja u opremu, s minimalnim vlastitim radom. Fermentacija Anaerobna bioloka obrada otpada ili fermentacija poela se primjenjivati 80ih godina 20. stoljea. Rjee se primjenjuje u obradi krutog otpada, a ee u obradi muljeva iz ureaja za proiavanje otpadnih voda i nekih drugih vrsta industrijskih otpada. Bioplin, kao glavni produkt fermentacije, ima oko 60 % ogrjevne moi prirodnog plina, a sastoji se od 55 do 70 vol. % CH4, 44-27 % CO2, manje od 1 % H, a ovisno o ulaznom materijalu i do 3 % H2S.

7.3.2. Termika obrada

Termika obrada je djelotvoran, ali i relativno skuplji nain obrade komunalnog otpada. Prvi kontrolirani nain spaljivanja kunog otpada testiran je 1874. godine u Nottinghamu u Engleskoj. Udio termike obrade u ukupnoj obradi
110

komunalnog otpada raste u razvijenim zemljama i nerijetko se njome zbrine/obradi i 50 % ukupnih koliina komunalnog otpada. Ukupno je izgraeno oko 3000 ureaja za spaljivanje otpada, od ega vie od polovice u Japanu (nunost redukcije volumena otpada zbog nedostatka prostora za odlaganje). U Europi je izgraeno vie od 600 spalionica. Osnovne vrste termike obrade otpada jesu: - spaljivanje (potpuna oksidacija organskih komponenata otpada), pri emu osloboena energija slui za proizvodnju elektrine i toplinske energije (zastupljeno u 99 % postupaka termike obrade); - piroliza (otplinjavanje/tinjanje - termika razgradnja organskih komponenata bez prisutnosti odnosno uz kontrolirani dotok zraka). Kao proizvod se dobiva pirolitiki plin, ijim se izgaranjem dobiva energija te kruti i/ili tekui ostaci (katrani), koji se eventualno takoer mogu iskoristiti (zastupljeno u samo oko 1 % postupaka termike obrade). Sa stajalita okolia, spaljivanje je, uz uvjet maksimalnog ienja dimnih plinova te iskoritavanja osloboene energije, jedno od najprihvatljivijih rjeenja. Oba ova uvjeta danas su ispunjena u svim novijim spalionicama. Budui da su ulaganja vrlo visoka, ova tehnologija dolazi u obzir prije svega u veim aglomeracijama. Danas se spalionice grade uglavnom za vee kapacitete (u pravilu iznad 100.000 tona otpada/god.), iako postoje intencije i za gradnju manjih kapaciteta (oko 20.000 tona/god.). Spalionice otpada bez sustava za proiavanje emitiranih plinova, kao oblik razgradnje krutoga gorivog otpada, imaju svoju lou stranu, jer se tijekom spaljivanja oslobaaju u atmosferu velike koliine ugljinih, sumpornih i duikovih oksida. Izgaranjem plastinih materijala oslobaa se i klorna kiselina (HCl), koja zajedno s ostalim emitiranim plinovima i oborinama stvara kisele kie. Ugradnjom posebnih filtara i proistaa u spalionice izbjegava se taj problem. Korisna strana spaljivanja je takoer i oslobaanje toplinske energije, koja se moe dalje rabiti za zagrijavanje vode (toplane za grijanje stanova i industrije) ili za stvaranje struje (termocentrale na otpad).

7.3.3. Odlaganje
Odlaganje otpada je neizbjena karika svakog sustava zbrinjavanja otpada, a ponekad i jedina. Tehnika odlaganja otpada posljednjih se desetak godina vrlo brzo razvijala. lanice EU-a jo su 1994. godine prihvatile propis o izgradnji trajnih odlagalita otpada, a u pripremi je i novi propis o odlaganju otpada. Njime e se ograniiti odlaganje otpada koji bude sadravao vie od 5 % ugljika organskog podrijetla. Otpad koji se odlae vrlo je aktivan. Procesom raspadanja organskog dijela nastaje deponijski plin, a u dodiru otpada s vodom nastaju procjedne vode. U pravilu se, s obzirom na mogui utjecaj otpada na okoli, deponiji razvrstavaju u dvije kategorije: I za zahtjevniji otpad (sve vrste komunalnog otpada i neke vrste industrijskog otpada); II za manje zahtjevni otpad.

111

Zahtjevnost se, glede tehnikih mjera, odreuje na osnovi sastava eluata. Odlagalite mora imati osigurano brtvljenje s donje i gornje strane, prihvat i proiavanje procjednih voda i osiguran sustav otplinjavanja s mogunosti upotrebe deponijskog plina (do sada nije bio uvjet). Sve vei tehniko-tehnoloki zahtjevi za izvedbu odlagalita kako bi se sprijeilo dugorono oneienje okolia, stalno poveavaju trokove odlaganja, a istodobno sve manja gustoa neobraenoga komunalnog otpada (sve vei udio ambalanog materijala) zahtijeva sve vee povrine zemljita za odlaganje. Kako e odlaganje otpada i dalje ostati neizbjean posljednji segment u sustavu gospodarenja otpadom, nastoji se na odlagalite odlagati samo doista nune koliine otpada sa to manjim negativnim potencijalom na okoli. Sanacija (ureenje) odlagalita Kad je rije o neureenim odlagalitima otpada postoje dvije tehnike mogunosti rjeenja problema: -osiguranje i ureenje odlagalita, bez obrade odloenog otpada, pri emu se tetni utjecaj postupno smanjuje u duljem razdoblju; -sanacija odlagalita, koja obuhvaa obradu i iskoritavanje materijala i energije odloenog otpada, pri emu se utjecaj smanjuje i potpuno uklanja u relativno kratkom razdoblju. Kod toga se nude rjeenja in-situ (na mjestu) i ex-situ (izvan mjesta). Rjeenje in-situ podrazumijeva iskopavanje otpada, ienje stare lokacije i odlaganje na novoureenu lokaciju/plohu, s mogunosti zatvaranja odlagalita uz provoenje nadzora. Rjeenje ex-situ podrazumijeva prijevoz otpada do postrojenja za obradu (najee termiku) ili djelominu obradu (neki od mehaniko-biolokih postupaka) te odlaganja na neku drugu lokaciju. Na tritu se prije nekoliku godina pojavila tehnologija pod nazivom biopuster: u tijelo neureenog deponija pod pritiskom se udarno upuhuje smjesa zraka obogaena kisikom. U tijelu deponija anaerobni procesi prevode se u aerobne ubrzanim postupkom razgradnje organske tvari. Tako se bez iskopavanja odlagalita odloeni otpad moe inertizirati. Indikativan je primjer Nizozemske u kojoj se pokualo doi do integralnog rjeavanja problema otpada. Na temelju procjene rizika zbrinjavanja ukupnog otpada (oko 50 x 106 t/1990 god) u okviru Nacionalnog plana upravljanja okoliem pokazalo se da je potrebno tititi ukupni okoli (zrak, tlo i vode) i rjeavati se otpada na najmanje loi nain. Danas su u Nizozemskoj od 6 milijuna t komunalnog otpada 15% se reciklira, 35% spaljuje i 50% odlae nepreraeno. Ukoliko se spaljuje cjelokupni otpad (bez prethodne separacije) dolazi do suvie velike emisije dioksina (klorirani ugljikovi spojevi nastali nepotpunom oksidacijom kloriranih uglikovodika - plastike) koji su izuzetno otrovni. Zbog poveane koncentracije dioksina u travi mlijeku i siru u okolici nekih spalionica, 4 od 12 postojeih spalionica u Nizozemskoj su zatvorene. Takoer ljaka i pepeo koji ostaju nakon spaljivanja nisu podobni za upotrebu u graevinarstvu jer imaju poviene koncentracije izluivih tvari (tekih metala i organskih mikrozagaivala), a prema Zakonu o zatiti tla ne bi se smjeli niti odlagati u odlagalita. Metodom humifikacije otpada (ukoliko nije prethodno separiran) takoer se dobiva kompost koji nije standardan (ima suvie tekih metala cinka, olova, kadmija ive).

112

7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ukupna koliina novonastalog otpada u Republici Hrvatskoj procjenjuje se na 9 milijuna tona na godinu ili oko 2 tone po stanovniku na godinu). Za Hrvatsku je godinja koliina komunalnog otpada u godini 1998. procijenjena na oko 1,200.000 tona ili na oko 253 kg po stanovniku. Organiziranim skupljanjem komunalnoga otpada obuhvaeno je samo od 55 do 60 % stanovnitva u Hrvatskoj. Procjenjuje se da e koliina otpada po stanovniku rasti po stopi od 2 % na godinu, a broj stanovnika obuhvaenih skupljanjem i odvozom otpada na odobrena odlagalita trebao bi rasti po godinjoj stopi 4 %. Komunalni otpad ini oko 13 % ukupnog otpada. U Hrvatskoj se otpad organizirano odvodi od 55-60 % stanovnitva. Struktura komunalnog otpada je slijedea: Papir 20 % Organski otpad 24 % Plastika 9% Staklo 6% Tekstil 4% Kovine 3% Sitno (<30 mm) 34 % U komunalnom otpadu ima do 45 % korisnog otpada. Prikupljanje, skladitenje i odlaganje otpada postaje profitabilna djelatnost, no ima puno prigovora na nain njihova rada. Procjena koliina opasnoga otpada u Republici Hrvatskoj iznosi oko 0.2 milijuna tona na godinu odnosno oko 2.2 posto ukupne koliine otpada. Koliina staroga otpada akumulirana diljem Hrvatske na nekoliko tisua odlagalita (od ega na oko 120 slubenih) procjenjuje se na oko 29 milijuna tona. Nije poznata koliina otpada koji je odbaen u ume, polja, rijeke, jezera i u more. Tri etvrtine ukupnog otpada ini tehnoloki otpad (6.8 milijuna tona /god.). Struktura tehnolokog otpada je sljedea: - graevni otpad 2.500.000 t - poljoprivredni i umarski otpad 1.500.000 t - industrijski otpad 2.000.000 t - rudarski otpad 800.000 t Analiza stanja odlagalita otpada pokazuje daje danas na oko 160 velikih odlagalita (29% svih registriranih odlagalita) odloeno oko 39 milijuna m3 otpada, to ini ak 98 %ukupno odloenog otpada. Najvie velikih odlagalita registrirano je u ovim upanijama: - Osjeko-baranjska 17 - Primorsko-goranska 13 - Sisako-moslavaka 12 O velikim odlagalitima mogue je openito rei sljedee: -zauzimaju ukupnu povrinu od oko 8.3 km3 ; -njihov ukupan raspoloivi kapacitet (obujam) iznosi oko 97 milijuna m3; -u prosjeku popunjena otpadom na razini od 40 % svoga kapaciteta; -opasni otpad pohranjen je na 80 velikih odlagalita;

113

-odlagalita su graena bez osnovnih zatitnih mjera, a oneienost okolia oita je na 40 odlagalita otpada. Pozitivni su pomaci u zasebnom skupljanju papira, stakla, kovina i u Hrvatskoj. Primjer je tvrtaka ZGO (zbrinjavanje gradskog otpada) koja djeluje na podruju Zagreba. Problematika otpada u Republici Hrvatskoj vezana je uz nekoliko zakona. To su: Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) Zakon o zatiti prirode (NN 70/05) Zakon o vodama (NN 150/05) Zakon o prostornom ureenju i gradnji (NN 76/07) Zakon o poljoprivrednom zemljitu (NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05) Zakon o kemikalijama (NN 150/05) Zakon o otpadu (NN 178/04; 153/05; 111/06) Prema Zakonu o otpadu, osnovni ciljevi postupanja s otpadom su: izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje opasnih svojstava otpada iji nastanak se ne moe sprijeiti, sprjeavanje nenadziranog postupanja s otpadom, iskoritavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energetske svrhe i njegovo obraivanje prije odlaganja, kontrolirano odlaganje otpada, saniranje otpadom oneienog tla, razvijanje i utvrivanje programa sustavne edukacije o otpadu. S otpadom se mora postupati na nain da se izbjegne: opasnost za ljudsko zdravlje, opasnost za biljni i ivotinjski svijet, oneiavanje okolia: voda, mora, tla, zraka iznad propisanih graninih vrijednosti, nekontrolirano odlaganje i spaljivanje, nastajanje eksplozije ili poara, stvaranje buke i neugodnih mirisa, pojavljivanje i razmnoavanje tetnih ivotinja i biljaka te razvoj patogenih mikroorganizama, naruavanje javnog reda i mira. Popratni propisi koji se odnose na postupanje s otpadom su: Pravilnik o vrstama otpada (NN 27/96.) Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom (NN 123/97; 112/01). Uredbu o uvjetima za postupanje s opasnim otpadom (NN 32/98) Pravilnikom o postupanju s ambalanim otpadom (NN 53/96)
Provoenje mjera postupanja s komunalnim otpadom u Republici Hrvatskoj prema Zakonu o otpadu osiguravaju opina ili grad. Provoenje mjera postupanja s neopasnim tehnolokim otpadom osigurava upanija. Proizvoa tehnolokog otpada duan je obraditi i uskladititi vlastiti tehnoloki otpad. Poseban problem je odlaganje nuklearnog otpada koji se esto rjeava na dravnoj ili na meudravnoj razini. Lokacije za gradnju odlagalita otpada utvruju se u dokumentima prostornog ureenja. Primjerice odlagalita otpada ne mogu se graditi u I, II i III zoni zatite izvorita vode za pie. Prema Pravilniku o uvjetima za postupanje s otpadom, komunalni otpad se smije odlagati samo na ureena odlagalita. Tehniki standardi izgradnje odlagalita vrlo su strogi i na tragu su Prijedloga EUa o odlaganju otpada. Tehnoloki otpad uglavnom skupljaju sami proizvoai otpada, a dijelom i tvrtke specijalizirane za odvojeno skupljanje korisnog otpada. Najvei dio tehnolokog otpada zavrava na neureenim odlagalitima, esto zajedno s dijelom opasnog otpada. Zbog 114

znatnoga smanjivanja industrijske proizvodnje i proizvodnja najvjerojatnije e slijediti silazni trend industrijske proizvodnje.

tehnolokog

otpada

Samo dva odlagalita u Republici Hrvatskoj imaju radne dozvole za odlaganje industrijskog otpada. Ni jedno odlagalite za tehnoloki otpad nije opremljeno sustavom za skupljanje i obradbu procjedne vode, a samo manji broj odlagalita ima osnovne mogunosti za vizualni nadzor nad ulazom i fiziku zatitu (ograda, uvari, protupoarna zatita). Do sada u Republici Hrvatskoj nije sagraeno ni jedno odlagalite za opasni otpad, a prema najnovijim procjenama danas se samo oko 10 % ukupnih koliina opasnoga otpada zbrinjava redovito i na prikladan nain. Kliniki otpad (zarazni i medicinski) ne zbrinjava se na odgovarajui nain. Neke vrste toga otpada spaljuju se u pokretnom ureaju za spaljivanje u Zagrebu. Samo neke bolnice u Zagrebu i u nekim velikim gradovima imaju interne ureaje za spaljivanje. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva takoer su veliki problem. Isto tako nedostaju i strvodernice (kafilerije). U Hrvatskoj postoji samo jedna, u Sesvetskome Kraljevcu, a i ta nema odgovarajue zatitne mjere. Problem klaonikih i drugih organskih (animalnih) ostataka jedan je od prioriteta posebno za istonu Slavoniju. Odvojeno skupljanje tehnolokog otpada ima tradiciju i nastoji se poveati njegovo iskoritavanje. Iako je ve prije mnogo godina postojala organizirana mrea, ipak je u dananje vrijeme odvojeno skupljanje korisnog dijela komunalnog otpada (papir, staklo) vrlo skromno. Nema pouzdanih podataka o koliinama sekundarnih sirovina izdvojenih iz industrijskog otpada. Procjenjuje se da je godine 1998. bilo skupljeno oko 1.000.000 tona sekundarnih sirovina, pri emu su najveu koliinu inile neke vrste industrijskog otpada. Cjelovitije gospodarenje otpadom (koje je na tragu integralnog gospodarenja) za sada se u odreenoj mjeri provodi samo u Zagrebu. Primarna recik1aa i izdvajanje tetnih tvari iz kuanstava poeli su davati relativno dobre rezultate. Pravilnikom o postupanju s ambalanim otpadom odreene su uloga i obveze proizvoaa robe, distributera ambalae, proizvoaa ambalae te potroaa u postupanju s otpadnom ambalaom. Meutim, u Hrvatskoj postoje ogranieni kapaciteti za preradbu pojedinih vrsta otpadne ambalae. Velike tekoe stvaraju vrlo niske cijene odlaganja, relativno slabo zatieno hrvatsko trite otpadnih tvari od uvoza jeftinih sekundarnih sirovina i nedostatno djelotvorna organizacija uporabe otpada. Radi unaprjeivanja postojeega stanja, Kao prioritet na podruju zbrinjavanja otpada pojavljuje se i potreba da se hitno uspostavi skupljanje i iskoritavanje pojedinih vrsta otpada za koje ve postoje ekonomske i okoline opravdanosti. Uz papir i staklo, za koje postoje preraivaki kapaciteti, a materijali se uvoze kao sekundarne sirovine, postoji opravdana potreba da se pojaa skupljanje uljnih i zauljenih vrsta otpada (i nadzor nad njime) te starih guma, za koje ve postoji mogunost energetske valorizacije u cementarama.

7.5. SANITARNO ODLAGALITE KOMUNALNOG OTPADA

Odlagalite treba biti locirano blizu centra proizvodnje otpada, dostupno prijevozu, mogunost koritenja nakon zatvaranja odlagalita (npr. park, rekreacijska zona). Mora biti dovoljno materijala za dnevno prekrivanje. Prostor mora biti dovoljno velik za prihvat otpada u predvienom roku. Takoer treba predvidjeti prostor za moguu reciklau.
115

Prilikom analize moguih lokacija odlagalita komunalnog otpada, treba uzeti u obzir morfoloke znaajke reljefa (dolina ili padina), geoloku grau (preferiraju se vodonepropusne stijene) te seizminost podruja. Takoer treba paziti da odlagalite ne bude locirano na poplavnom podruju, a ne smije bit locirano u I, II i III zoni zatite izvorita pitke vode. U odlagalitu se odvijaju fiziki, kemijski i bioloki procesi zbog kojih nastaje bioplin i procjedna voda. Poetak reakcije je aeroban a nastavak anaeroban (poinje acetatnom fazom a nastavlja se s metanogenom fazom). Sastav bioplina i procjedne vode mijenja se s vremenom. Stvaranje plina zavri tijekom 5-10 godina, a procjedne vode se stvaraju i do 100 godina. U procjednoj vodi najopasnija su organska zagaivala, klorirani ugljikovodici, a od anorganskih arsen, kadmij, olovo, krom, nikal. Ureeno odlagalite komunalnog otpada trena zadovoljiti slijedee uvjete: 1. Mora imati vodonepropusnu podlogu (sloj gline i/ili plastine folije, asfalta, bitumena i sl.); 2. Mora imati sustav drenae i sakupljanja procjedne vode (eluat - filtrat) s njenim naknadnim tretmanom ili rasprskavanjem po odlagalitu (radi isparavanja vode); 3. Otpad se mora slojevito slagati i pri tomu i kompaktirati; 4. Na vrhu odlagalita treba ugraditi zatitni pokrov i zelenilo. Nakon osnivanja i putanja u rad odlagalita, potrebno je uspostaviti sustav praenja/monitoringa kvalitete podzemne vode i kvalitete odvodne vode. Na izradbi metodologije za izbor mjerila za nova odlagalita i saniranje oneienih podruja u Republici Hrvatskoj radi se tek nekoliko godina. Prihvaena je koncepcija racionalnoga gospodarenja prostorom u smislu optimalizacije broja lokacija za odlagalita, koja se temelji na naelu izbjegavanja otvaranja novih lokacija gdje god je to mogue. Novi ustroj ukljuen je u Program prostornog ureenja Republike Hrvatske (1999.), prema kojemu ukupan broj objekata za zbrinjavanje otpada vjerojatno ne bi bitno premaivao 100 lokacija, a oslanjao bi se na koncepciju 100 (prikupljalita) + 20 (skladita) + 4 (odlagalita). U taj broj od oko 100 do 120 objekata za zbrinjavanje cjelokupnog otpada nisu ukljuena prikupljalita i (privremena) skladita komunalnog otpada, ije e se lociranje na odgovarajuim mjestima provesti u skladu sa stvarnim potrebama lokalnih zajednica. Naime, zbrinjavanje komunalnog otpada pripada u ingerencije lokalne uprave, pa prije svega treba stvoriti poticajne mjere kako bi predloene koncepcije mogle imati uspjeha. Posebna pozornost morat e se posvetiti zbrinjavanju otpada s jadranskih otoka. Taj problem nije ispravno rijeen ni na jednome od naseljenih otoka. Upitno je mogu li otoci uope postati mjesto za konano zbrinjavanja vlastitog otpada ili taj problem valja rjeavati na kopnu. Zbog toga se kao jedna od prioritetnih aktivnosti predlae izradba pilot-projekta na kojemu bi se preispitale sve okoline, tehnike i ekonomske mogunosti. Tehniki propisi u Bavarskoj razlikuju 4 vrste odlagalita: Odlagalita I vrste: su odlagalita inertnih tvari, gdje se bez prethodne obrade moe odlagati otpad s vrlo malog sadraja tetnih tvari ili otpad koji je poprimio grau slinu zemlji (npr. graevinski otpad, ljunak, iskop tla i stijenja, jalovina iz kamenoloma). Odlagalita II vrste: to su odlagalita komunalnog otpada (kunog smea), koje e se zbog visokog sadraja organskih tvari morati u budunosti prethodno

116

termiki obraditi. Kriteriji za odabir lokacije i izolaciju odlagalita su rigorzniji nego kod onih I vrste. Odlagalita III vrste: to su odlagalita gdje se moe odlagati industrijski otpad koji je neopasan, a prethodno moe biti obraen kemijski i fiziki, odnosno termiki. Odlagalita IV vrste: to su podzemna odlagalita gdje se moe odlagati toksini industrijski otpad. Radi se iskljuivo u vodonepropusnim stijenama, esto u naputenim rudnicima soli.

117

8. GRADITELJSTVO I OKOLI
Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima poiva razvoj ljudske zajednice. Tijekom graenja i eksploatacije graevine neminovne su tete prouzroene na okoliu. Meutim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a ignoriranjem problema te tete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog planiranja, gdje uz urbanistiku struku, znaajno sudjeluje i graditeljska, paljivim planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjei znaajne tete, nego ak i poboljati stanje okolia, prouzroeno prethodnim nepaljivim djelovanjem.

8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZATITA OKOLIA

Politikom zatite okolia uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se eli upravljati sustavom kvalitete okolia. Zatitom tla bavi se vie zakona i propisa Republike Hrvatske. To su: Zakon o zatiti okolia (NN 110/07) Zakon o zatiti prirode (70/05) Zakon o prostornom ureenju i gradnji (NN 76/07) Zakon o rudarstvu (190/03) Zakon o poljoprivrednom zemljitu (NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05) Zakon o umama (NN 140/05; 82/06) Zakon o prostornom ureenju i gradnji kojim se ureuje: gospodarenje, zatita i upravljanje prostorom, te nain i uvjeti uz koje se mogu graditi objekti u prostoru. Zakon definira tehnika svojstva bitna za graevine, te propisuje osmiljeno gospodarenje tlom i prostorom i njihovu zatitu pri emu postoji jo itav niz zakona i propisa koji se nadovezuju na taj zakon. Zakon o poljoprivrednom zemljitu regulira koritenje poljoprivrednog zemljita, njegovu zatitu, promjenu namjene i nadzor. Utvruje nain valorizacije zemljita, naine koritenja zemljita, razliite bonitetne klase te obaveze vlasnika poljoprivrednog zemljita da ga odravaju za poljoprivrednu proizvodnju. U poljoprivrednim podrujima smanjenje erozije je mogue ili smanjenjem brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zatitom tla od uinaka erozije ili uzgojem zatitnog biljnog pokrova izmeu sezona, pa korijenje, ali i lie uva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se moe smanjiti stvaranjem umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Povrinsko otjecanje moe se smanjiti uzdunim (po izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim podrujima, pravilnom organizacijom gradilita (da se ogoljuje dio po dio podruja na kojem se gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija, sanacija manjih podruja), ili ograniavanjem podruja za kretanje vozila izvan prometnica, moe se znatno smanjiti erozija. Takoer, gradnjom retencija na podrujima gradnje ili u poljoprivrednim podrujima moe se znaajno smanjiti odnoenje materijala. Zakon o zatiti prirode zabranjuje koritenje prirodnih dobara na nain koji uzrokuje dugorono oteenje tla i gubitak njegove prirodne plodnosti. Prema Zakonu o zatiti prirode, u Hrvatskoj se zatita prirode provodi ouvanjem bioloke i krajobrazne raznolikosti, te zatitom prirodnih vrijednosti. Zatiena podruja prema tom zakonu su:
118

 strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, znaajni krajobraz, park uma, spomenik parkovne arhitekture, A prema svom znaenju rasporeuju se u razrede: - meunarodnog znaenja, - dravnog znaenja, - lokalnog znaenja. - spomenike prirodne batine. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. U nacionalnom parku doputeno je obavljanje ugostiteljsko-turistikih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjeivanja i razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan nain, te gospodarskih djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglaenja. U posebnom rezervatu doputeni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se odravaju ili poboljavaju uvjeti vani za ouvanje svojstava zbog kojih je proglaen rezervatom. Posjeivanje i razgledavanje posebnog rezervata moe se zabraniti ili ograniiti mjerama zatite. U parku prirode doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga.Nain obavljanja gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u parku prirode utvruje se uvjetima zatite prirode. U regionalnom parku doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga. Nain obavljanja gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvruje se uvjetima zatite prirode. Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputene radnje koje ugroavaju njegova obiljeja i vrijednosti. U znaajnom krajobrazu nisu doputeni zahvati i radnje koje naruavaju obiljeja zbog kojih je proglaen. U park-umi su doputene samo oni zahvati i radnje ija je svrha njeno odravanje ili ureenje. Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputeni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili naruiti vrijednosti zbog kojih je zatien. Prema Zakonu o vodama i Pravilniku o utvrivanju zona sanitarne zatite izvorita (55/02) zone zatite su: I zona strogog reima je ustvari ograeno podruje oko vodozahvata bez mogunosti pristupa; II zona strogog ogranienja je granica izraunatog podruja napajanja (zabrana graenja i eksploatacije mineralnih sirovina);

119

III zona ogranienja i kontrole (zabrana isputanja neproienih otpadnih voda, deponiranja otpada i graenje kemijskih industrijskih postrojenja); Zbog specifinog toka vode i slabe mogunost samoproiavanja, u krkim podrujima se odreuje i IV zona zatite. Prema potrebi mogu se odrediti i hidrogeoloki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.

8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLI

Za odreene zahvate u okoli, koji mogu naruiti ekoloku stabilnost ili bioloku raznolikost okolia, izrauju se Studije procjene utjecaja na okoli. Sadraj studije, kao i nain njenog usvajanja (sastav komisije, javni uvid, javna rasprava) odreeni su Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoli (NN 136/04; 85/06). Studija mora sadravati slijedea poglavlja: A. Opis zahvata i lokacije B. Ocjena prihvatljivosti zahvata C. Mjere zatite okolia i plan provedbe mjera D. Zakljuak studije (u saetom obliku) E. Saetak studije za javni uvid prireen za iru javnost F. Izvori podataka Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoli takoer su odreeni i zahvati za koje je potrebno izraditi navedenu studiju. To su: I. PROMETNE GRAEVINE: - Cestovne graevine s pripadajuim objektima i ureajima - eljeznike graevine s pripadajuim objektima - Zrakoplovne graevine - Pomorske graevine - Rijene graevine II. ENERGETSKE GRAEVINE: - Elektroenergetske graevine - Skladitenje i transport nafte i plina s pripadajuim graevinama, odnosno ureajima i postrojenjima - Graevine za eksploataciju energetskih mineralnih sirovina III. VODNE GRAEVINE: - Regulacijske i zatitne graevine - Graevine za melioraciju - Graevine za koritenje voda - Graevine za zatitu voda IV. PROIZVODNE GRAEVINE V. GRAEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM VI. SPORTSKE GRAEVINE VII. GRAEVNE CJELINE VIII. EKSPLOATACIJA MINERALNIH SIROVINA: - Povrinska eksploatacija - Podzemna eksploatacija IX. GRAEVINE NA ZATIENOM PODRUJU Na temelju dopune Zakona o zatiti okolia (NN 128/99) Dravna uprava za zatitu prirode i okolia moe ovlastiti upanijsko poglavarstvo za imenovanje komisije za ocjenu zahvata te u tom sluaju upanijski ured nadlean za poslove

120

prostornog ureenja, stambeno-komunalne poslove, graditeljstva i zatite okolia provodi procjenu utjecaja na okoli za zahvate na slijedeem: PROIZVODNE GRAEVINE: a) betonare i asfaltne baze, b) slatkovodne ribnjake: -za ciprinide povrine vee od 100 ha c) za proizvodnju hrane za ivotinje uz primjenu sastojaka animalnog porijekla u koliini od 200 t/god i vie, d) za uzgoj peradi kapaciteta 5000 kom. i vie u proizvodnom ciklusu, GRAEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM: a) graevine za obradu graevinskog otpada kapaciteta veeg od 25.000 m3 godinje, GRAEVINSKE CJELINE: a) trgovaki centri povrine vee od 5 ha, b) groblja za potrebe naselja veeg od 40.000 stanovnika, EKSPLOATACIJOM MINERALNIH SIROVINA: a) arhitektonski kamen kapaciteta veeg od 1000 t/god., b) tehniki graevni kamen s ukupnim rezervama od 100.000 m3 do 300.000 m3, odnosno godinjim kapacitetom od 20.000 m3/god. do 60.000 m3/god., c) rude nemetala s ukupnim rezervama od 250.000 t do 600.000 t, odnosno godinjim kapacitetom od 50.000 t/god. do 120.000 t/god., d) ljunak, pijesak, glina s ukupnim rezervama od 500.000 m3 do 800.000 m3, odnosno kapacitetom od 100.000 m3/god. do 160.000 m3/god. Prihvaanje studije za navedene graevine je uvjet za dobivanje graevinske dozvole u skladu s Zakonom o prostornom ureenju i gradnji (NN 76/07). U studiji se propisuju mjere i aktivnosti tijekom graenja i nakon poetka eksploatacije graevine.

8.3. ZATITA OD TETNOG DJELOVANJA BUKE

Buka tetna po zdravlje je svaki zvuk koji prekorauje najvie doputene razine utvrene provedbenim propisom s obzirom na vrijeme i mjesto nastanka u sredini u kojoj ljudi rade i borave. Dokumenti prostornog ureenja svih razina i akti za njegovo provoenje moraju sadravati odgovarajue mjere za zatitu od buke. Prilikom izdavanja lokacijske i graevinske dozvole (za rekonstrukciju ili izgradnju objekata) utvruju se posebni uvjeti radi zatite od buke. Prilikom otvaranja gradilita, izvoa radova je duan da u planu ureenja gradilita, predvidi i primjeni mjere za sprjeavanje irenja buke s radilita koje mogu premaiti granine razine. Nakon zavretka gradnje objekta koji je izvor buke ili se nalazi u sredini gdje buka prekorauje najvie doputene vrijednosti, uz zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, potrebno je priloiti nalaz i miljenje ovlatene eksperte ustanove, da buka ne prekorauje propisane najvie doputene vrijednosti. Buka je jedan od oblika ugroavanja i naruavanja zdravog okolia. Ocjena o postojanju buke najprije je subjektivna, ovisno o jaini, trajanju, vrsti izvora, i mjesta emitiranja zvuka. Jaina zvuka (buke) moe se i objektivno utvrditi odgovarajuim instrumentima, a mjeri se u rasponu od 0 do 130 decibela (dB). Prekomjerna jaina buke, osobito za dueg djelovanja, moe tetno djelovati na ljudsko zdravlje (npr. uzrokovati gluhou, smetnje ivanog sustava, poremeaj koncentracije i sl.). Studije o utjecaju buke odreuju tri kategorije buke koje imaju negativno djelovanje:

121

buka od 55 do 60 dB ometa spavanje; buka od 60 do 65 dB jako uznemiruje; buka iznad 65 dB moe izazvati posljedice u ponaanju.

Mjere zatite od buke obuhvaaju: 1. odabir i uporaba tihih strojeva, ureaja, sredstava za rad i transport, 2. promiljeno uzajamno lociranje izvora buke ili objekata s izvorima buke (emitenata) i podruja ili objekata sa sadrajima koje treba tititi od buke (imitenata), 3. izvedbu odgovarajue zvune izolacije graevina u kojima su izvori buke radni i boravini prostori, 4. primjenu akustikih zatitnih mjera na temelju mjerenja i prorauna buke na mjestima emisije, na putovima irenja i na mjestima imisije buke, 5. akustika mjerenja radi provjere i stalnog nadzora stanja buke, 6. povremeno ogranienje emisije zvuka. Zatita od tetnog djelovanja buke u Republici Hrvatskoj regulirana je u slijedeim zakonskom propisima i uredbama: Zakon o zatiti od buke (NN 20/03) Pravilnik o najviim doputenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi borave (NN 145/04) Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati organizacije za mjerenje i predvianje buke u sredini u kojoj ljudi borave i rade (37/90) Zakon o zatiti od buke definiran je pojam buke kao svaki zvuk ija razina prekorauje najvie doputene razine koje su posebno propisane s obzirom na vrijeme i mjesto gdje buka nastaje u sredini u kojoj ljudi borave. Najvia doputena razina buke odreena je spomenutim Pravilnikom, a granine vrijednosti su od 35 do 55 dB.

122

9. LITERATURA
BELL, G.F.: Environmental Geology, Principles and Practice. Blackwell Science, Cambridge, 1998. BELL, G.F.: Geological Hazard: their Assesment, Avoidance and Mitigation, Spon Press, 2003. BENAC, ., ARBANAS, . & PAVLOVEC, E. (1991): Postanak i geotehnike osobitosti doline i zaljeva Rae. -Pomorski zbornik, 29, 475-492, Rijeka. (12) BENAC, ., JURAK, V., OTRI, M., HOLJEVI, D. & PETROVI, G. (2005): Pojava prekomjerne erozije u podruju Slanog potoka (Vinodolska dolina). In: Knjiga saetaka 3. Hrvatskog geolokog kongresa, 173-174, Opatija, rujan 2005. Hrvatski geoloki institut, Zagreb. (69) BENAC, ., JURAK, V., OTRI, M. ARBANAS, & PAVLETI, LJ., (2006): Nestabilnost padina i geoloki hazard u dolini Rjeine. Priopenja 4. Savjetovanja Hrvatskog geotehnikog drutva: ojaanje tla i stijena, Opatija, listopad 2006, 421428, Hrvatsko geotehniko drutvo RNJAR, M.: Ekonomika i politika zatite okolia. Ekonomski fakultet Sveuilita u Rijeci, Glosa Rijeka, Rijeka, 2002. GLAVA, V.: Uvod u globalnu ekologiju. Hrvatska sveuilina naknada, Ministarstvo zatite okolia i prostornog ureenja, Puko otvoreno uilite Zagreb, Zagreb, 2001. HERAK, M. Geologija. Postanak, tektonika i dinamika Zemlje. Razvojni put zemlje i ivota. Geoloka graa kontinenata i oceana. kolska knjiga, IV izdanje, Zagreb 1984. KOVACH, R. & McGUIRE, B. Guide to Global Hazards. Philips, 2003. LOVELOCK, J.: Taj ivi planet Geja. Izvori, Zagreb, 1999. PIRAZZOLI, P.A.: Sea-level Changes. Tha last 20.000 Years. John Wiley & Sons, Chichester, 2000. PROHI, E.: Geokemija. Targa Zagreb, Zagreb, 1998. SPRINGER, O.P. (1998): SPRINGER, O.P. (ed.): Ekoloki leksikon. Ministarstvo zatite okolia i prostornog ureenja, Barbat Zagreb, Zagreb, 2001. STIPETI, V. (ed.): Strategija zatite okolia i odrivog razvitka u jadranskom podruju Republike Hrvatske. Hrvatska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, 1996.

123

ONLINE: INGV (www.ingv.it)t WIKIPEDIA (www.wikipedia.com, www.wikipedia.hr) OKOLI (okolis.mzopu.hr)

124