MISSION

IMPOSSIBLE 2013

malo iri krug oko Crnog mora

 Geologija ili za sve je kriv Hitler O ovom putu razmiljamo ve nekoliko godina, ali svaki put do sad planovi su nam se ispuhali na namrgoenim licima djelatnika veleposlanstva majice Rusije u Bosanskoj ulici. Ako netko eli osjetiti dah prolosti i socijalistiko- komunistike aparatike potrebno je samo odubiti nekoliko sati u repu pred ambasadom, da bi te zatim, nakon to konano doe na red, naglavake izbacili van kad im kae svoju suludu elju da u Rusiju ode motorom. A rezervacije hotela, a pozivno pismo, a marruta....??? To je, uz na nain putovanja bez nekog fiksnog plana i fiksnih termina Mission Impossible. Bar je tako bilo do sad. Ovog proljea moj alter ego Ethan Hunt je preuzeo stvar u svoje ruke, i nemogua misija je postala mogua. O tome malo kasnije. Zato ba Rusija? Pa zbog geologije. I Hitlera. Naime, da svojedobno Adolfu za njegove tenkie i avionie i Beemvejie (i Cindapie) nisu zatrebale goleme zalihe kaspijsko-kavkake nafte, a koje je poelio oteti ugaviliju, nikad ne bi napao Staljingrad i pobio milione ljudi, nikad ne bi izgubio tu bitku od brae Rusa i braa Rusi nikad ne bi napravili monumentalni spomen park u Staljingradu, i ja moda nikad ne bih poelio otii tamo. Ovako me ve godinama kopka da odemo vidjeti taj Mamajev Kurgan i golemu skulpturu "Majke Domovine". I konano su se kockice posloile... Kad se malo ufura u te spike oko pozivnih pisama, planova putovanja, rezervacija i inih gluposti koje trai ekipa u Bosanskoj ulici, shvati da je to u stvari samo forma koju, ako znade kako, moe ispuniti za jedan dan. Istina je da

to kota, ali svi se ti papiri vrlo lako mogu dobiti preko interneta od ruskih turistikih agencija. I, kad jednom plati i dobije fiktivno pozivno pismo, marrutu i lane rezervacije u stvarnim hotelima, tad i namrgoena Nataa s one strane altera nema drugog izlaza nego prihvatiti pasoe, i ruska viza je rijeena. Ukrajinci su nam ukinuli vize, znai komplikacija manje, jer je i u njihovoj ambasadi atmosfera kao i kod velikog susjeda. E sad, kad ve idemo u taj kvart, apetiti su nam malo porasli. Pa tu smo vrlo blizu Kazakstana! Kazakstanci su se pokazali sasvim suprotnim od Rusa i vize, prospekti, broure i kazakstanska okolada su vrlo lako doli u na posjed. Toliko smo se napalili na Kazakstan, na presueno Aralsko jezero, brodove u pustinji, kosmodrom kod Bajkonura, Tian Shan gorje, Astanu i Almaty, da nam je u tom oduevljenju u prvi as promakao jedan sitan detalj. Mali malecki. Ovolicki. Detalji da smo, jednom kad uemo u Kazakstan, blie Parizu nego ovim malo prije spomenutim destinacijama i da jednostavno nemamo vremena da, ovaj put, stignemo do tamo. Vremenski smo ogranieni trajanjem ruske vize koja nam daje 30 dana od prvog ulaska do drugog izlaska iz Rusije. Kazakstan je ogromna zemlja i, ako se kockice jednom opet posloe, nadamo se da emo ga u cijelosti obii. Ovako smo pogled usmjerili prema jugu. Na Kavkaz. Prema 5642 metra visokom Elbrusu. Prema eeniji, Junoj Osetiji, Inguetiji, Nagornom Karabakhu.....Prema krajevima gdje sitne arke nekih naroda na Balkanu izgledaju poput kvartovske svae. Prema krajevima gdje su Turci potamanili milijun i pol Armenaca i gdje im je granica zatvorena posljednjih stotinu godina. Prema krajevima gdje, da bi iz Azerbajdana preao u Armeniju mora putovati preko Gruzije ili Irana, jer su Armeni okupirali Gorski Karabah Azerima, i de facto su jo u ratnom stanju. Ili su to Azeri oteli Armencima neko drugo brdo, ovisno s ije se pozicije gleda? Kad jo uzme u obzir da se Armeni fataju s Rusima, Azeri s Turcima, Gruzijci bi htjeli u NATO, a ne tako davno su ratovali s Rusima oko June Osetije, da u Groznom svako malo pukne nekakva bombica ili otmu kakvu kolu punu djece za taoce, nije ni udo da taj komadi svijeta ima jedan zanimljiv prizvuk. Ubacite i stalni konflikt pravoslavlja, islama i autohtonog armenskog kranstva, dodajte jo i ogromne zalihe nafte oko kojih se ve i Adolf motao, a danas Azeri s lovom od nafte rade od Bakua novi Dubai, dodajte naftne interese svih velikih koji nemilice gaze male i igraju igre moi s drugim narodima, dodajte velianstveni masiv Kavkaza, dodajte traumatino sovjetsko naslijee i do nedavno zatvorenu rusko gruzijsku granicu i dobiti ete jedno prilino neobino odredite ;-) Zbog cijele situacije na Kavkazu trebalo je ponovno malo diplomatskih napora da bi uglazbili nekakav plan. Od kud kamo moemo ii, a da nas ne prihapse kao pijune. Za Gruziju, za divno udo, vizu ne trebamo. Armenska i Turska se jednostavno vade preko interneta. Ruse i Kazakstance smo rijeili. Ostali su Azerbajdanci. Prema informacijama iz naeg ministarstva vanjskih poslova, u Hrvatskoj Azeri nemaju ambasadu. Zanimljivo. Onda je znai zgrada na Srebrnjaku 104 na kojoj pie "Veleposlanstvo Republike Azerbajdan" vjerojatno nekakva zabuna. Ipak, otili smo tamo, da bi od ljubaznog slubenika saznali da hrvatski dravljani mogu dobiti turistiku vizu samo uz pozivno pismo ili potvrdu turistike agencije ili hotela o plaenom smjetaju. S peatom i potpisom. Naglaeno, s peatom i potpisom. Ali, mi smo proli rusku kolu. Mi znamo kako se rjeavaju Mission Impossible. Mi smo Ethan i Claire. I tako, sigurni u sebe rezervirasmo neki hotel u Bakuu u nekom terminu, dadosmo broj kartice, dobismo potvrdu, doosmo s potvrdom kod Azera i popuismo. Nema peat. Niti potpis. Pii kui propalo. Mission Impossible. Ali Ethan ne bi bio Ethan da ne nae izlaz iz nemogue misije. A izlaz se zove Elmin. Elmin je recepcioner malog hotela u Bakuu koji je na moje lijepe oi koje nije niti vidio, i na moju slatkorjeivost bio voljan staviti svoj potpis i lupiti svoj peat na potvrdu i Mission Impossible was accomplished :-)

I tako, sad imamo rusku, kazakstansku, azerbajdansku, armensku i tursku vizu, imamo (skoro) dovoljno vremena i (nadamo se) dovoljno novca da realiziramo ovaj lijepi plan. A moda me cviknu lea pa niti ne krenemo. S nama se nikad ne zna.

 1440 minuta Toliko kasnimo u polasku. Uvijek mi je ilo na ivce takvo oznaavanje kanjenja vlakova. Znai, ne kasni sat ili dva, ve 60 ili 120 minuta. To je u takvom sluaju jo i podnoljivo i lako se moe izraunati, ali to kad je u igri 450, 550 ili 800 minuta, hajde to na brzaka pretvori u sate. Da vam bude lake, krenuli smo dan kasnije no to smo isprva planirali, ali nam to bitno ne remeti planove. Ve u pol 10 smo zajahali Bjelka i po ne ba ugodnih 35-36 stupnjeva odgulili 700 i kusur km, do Ugoroda u Ukrajini. Maarska je bila skroz nezanimljiva, s odlinom autocestom skoro do same ukrajinske granice, koja je neznatno kompliciranija nego recimo hrvatsko maarska, tako da smo ve oko 17, odnosno 18 sati po ovdanjem vremenu poeli slalom meu rupama po ukrajinskim cestama. Ceste nisu za sad tako loe, makar sam jednu rupicu pogodio :( Smjestili smo se u hotel Zakarpatija. Pogled iz sobe na 11-om katu je poput pogleda na Trnsko ili Zaprue, tako da je i Ugorod jedno od onih nevanih usputnih zaustavljanja. Neda nam se ak niti proetati gradom, taman smo saprali cjelodnevni znoj sa sebe, a i dalje je vrue da se je bolje ne micati. Sutra dalje na istok, cca 500 km prema Viniciji, gdje skreemo na jug prema Odesi.

Teorija relativnosti Vjerojatno svi znate kako Mujo objanjava Hasi teoriju relativnosti. Stavim ti moj hm u tvoju hm. I tad, i ja imam hm u hm, i ti ima hm u hm, ali sam ja u relativno povoljnijem poloaju. Osjeam se pomalo kao Haso. Da mi je netko rekao da u se nakon godinu dana s nostalgijom sjeati marokanskih cesta, kao da se radi o savrenim vicarsko-austrijskim alpskim cestama, blijedo bih ga gledao. Ali, poto je sve relativno, nakon dananjeg dana, marokanskih cesta se sjeam ba tako. Na plan da se danas doklepetamo do Vinice pokazao se neostvarivim. Ve sam poetak dana, nedugo nakon to smo izali iz Ugoroda je bio u znaku policijskog teatra. Tu predstavu nismo platili onoliko koliko su traili, ali smo im ipak podebljali lovu za gablec :-( To je bio tek uvod u sr...., vie ne s policijom, ve s loim cestama. Katastrofa je daleko preblaga rije. Ne radi se o dijelu ceste, nego o stotinama kilometara kombinacije razvaljenog asfalta, rupa otrih strmih bridova u koje ako zvekne trga gumu, felgu i tko zna to jo, te neureenog makadama i kaldrme koja izgleda da ju je zadnji put dao urediti Sulejman Velianstveni. Nekoliko puta se od vibracija otkvaila tank torba, retrovizori su se rasklimali, pa sam morao dotezati arafe da se Bjelko ne raspadne. Da nisam preumoran mogao bih stranicama opisivati nemogue vrste i podvrste rupetina meu kojima esto nema niti prolaz irine dlana koji bi mi bio dovoljan. Doslovce ne bih mogao izii iz nekih rupaga da sam kojom nesreom zavrio u njima i kojim udom ostao na kotaima. Svi auti i kamioni voze slalom i ne obaziru se na motore. Ako vozim iza nekog, frka je ako sam preblizu, jer ne stignem reagirati na rupetinu, a ako pak ostavim nekakav razmak, odmah me pretie nekakva Volga, Tavria ili iguli, i opet nita na cesti ne vidim. Tek sad cijenim te ruske krampine, jer nema tog Land Cruisera, Pathfindera ili Defendera, a bogami niti Advenra koji bi na dulji rok izdrao ovakvu torturu. A Moskvii i Lade se ve decenijama ovuda kotrljaju. To rusko - to dobro! :-) Bilo je bitno hladnije nego juer - oko 25, tako da nas dananji slalom meu rupama nije jako oznojio. Osim rupa nita nisam vidio, a i Ksenija je bila puno koncentriranija na vonju no inae. Naveer se ipak pojavila svijetla toka u vidu preslatkih bungalova malo prije Hmeljnickog, gdje smo i zalegli. Lijepo i jeftino, da bar malo kompenzira dananju runu vonju i policijsku derainu. U stvari, dananjih 440 km je odlino s obzirom na uvjete.

 Odesa je velik, buan i guvast grad u kojeg smo stigli nakon cjelodnevne vonje. Kako je hotel koji preporuuje nae vrlo aurno izdanje Lonley Planeta sruen 2008, uhvatili smo lokalnog Yamahaa koji nam je nakon kraih konzultacija naao pristojan smjetaj u samom centru. Veselo je bilo traenje parkinga, gdje me je toliko smotao da sam se pjeke jedva vratio do pansiona. Apartman je velik, ist, u centru, i ima klimu koja mi strano godi nakon ove jurnjave gradom po vruini. Da, ponovo je vrlo toplo, na motoru fino, ali pjeaiti u moto opremi je malo previe. Oni krasni apartmani od sino nisu imali internet, ali su imali neobian nain naplate. Za 12 ili za 24 sata ;-) Mi, parni kakvi jesmo :-) naravno da smo se odluili za 12 satnu varijantu, to je znailo da smo morali sobu napustiti do 07:30, to je za nas malo neobino vrijeme. Kako ne bi zakasnili, bili smo na motoru u 07:00, to je meni jo uvijek 06:00, pa mi je bilo malko udno. Ali krti vrag je krti vrag, pa bu se i u cik zore ustal sam da jeftinije projde. Rano ustajanje je na koncu ispalo jako dobro, jer smo danas nadoknadili jueranju sporu vonju i stigli do Odese. Nakon Vinice ceste su se donekle poboljale, a kad smo kod Umanja skrenuli na jug doekao nas je skoro pa autoput koji oito povezuje Kijev i Odesu. Nadam se da e ceste u ovom junom dijelu Ukrajine biti bolje nego na sjeverozapadu. Tako nam i treba kad smo bili lijeni i krti otii do Bea po Moldavsku vizu, pa smo zbog toga radili ovoliki zaobilazak. Danas je opet bila epizoda s pandurima. Znam da opavaju turiste, pogotovo motoriste, jer domaih je motorista vrlo malo, i vozim vie nego po propisima, u koloni meu domaim autima, ali, im me videl - hop, kuhaa. Veli "skorostja", vozili ste 83. Ja velim, ne, vozim 60 ko i svi, po propisu. Ne, ne, skorostja, pljati traf. Koliko? 30 eur. Aaa, ne, ne to je puno. A koljko bi pljatilj? Ne bi nikaj. Ne, ne, mora pljatit. Jel moe 10? Njet,njet, maljko je, 20. Ja

ga gledam, eni pun kufer pandura. Ajmo na pol, 15? Harao. I tako mu tutnem 15. Ali ne prima u ruke nego u bloki ili, recimo oni policajci juer u ladicu, i gleda sa strane, fol ni ne vidi. Ovo je ve malo preve, svaki dan astiti pandure, pa smo im svata na hrvatskom rekli, a puno se meusobno kuimo. Prije no to smo krenuli Ksenija je na glas izgovorila broj njihove registarske oznake, i dok se penjala na motor, eto jednog pandura, vraa 5 eura. Sad oni nas potplauju s naim novcem da ih ne prijavimo. Kod slijedeeg zaustavljanja vadim mobitel i glumim da zovem ambasadu. Jedino e biti problem ako blef ne uspije prije nego to mi se javi neki na otpravnik poslova u Kijevu, jer e taj kratki razgovor dok objasnim o emu se radi kotati vie nego mito policajcu. Bumo videli. Policiji usprkos, danas je bio lijep dan, a zgodno je bilo zaustavljanje pedesetak km prije Odese, u Biker's Caffeu, gdje sam nalijepio klupsku naljepnicu na jedan mali motor ukrajinske proizvodnje, a iju fotku prilaem...

 Dolce far niente Da, slatko je raditi nita. Nije da prethodna tri dana raunam u neki rad, ali da je bilo naporno, bilo je. Cijele dane na motoru, juer preko 12 sati, nije ba lako izdrati, pogotovo prvih nekoliko dana putovanja, dok se ne naviknemo, i dobijemo potebnu kondiciju. Za sad nam je svako jutro potrebno neko vrijeme da se razgibamo i razbijemo muskulfiber od prethodnog dana. Trei dan je obino najtei, pa nam je dananji odmor od vonje dobro doao. Naravno, nismo cijeli dan leali u ugodno klimatiziranoj sobi. Proetali smo petnaestak kilometara i udahnuli malo due grada. Odesa nam je prekrasna. Vjerojatno je svoje blistave dane doivjela prije 1918, ali niti gotovo stoljee komunizma nije uspjelo unititi ljepotu grada kojeg je izgradila Katarina Velika, a oplemenili francuski i talijanski utjecaji. etajui po parkovima i bulevarima prepunim restorana, malih caffea, ulinih prodavaa, sviraa i slikara koji na svojim akvarelima hvataju ljetne vedute grada, na trenutke se osjeti kao na Montmartru. Na alost, stoljee neodravanja je uinilo svoje, i velika veina prekrasnih zgrada je u vrlo loem stanju, ali i dalje ponosno pokazuju svoje ocvale fasade. Lijepo je vidjeti da nije ba sve u tako loem stanju, a pogotovo se to ne moe rei za Ukrajinke. Vrlo lijepe djevuke, vitke, dugonoge, ureene i dotjerane, toliko je lijepih ena da sam se ve zabrinuo zbog Ksenijinog stalnog pogledavanja za ljepoticama, ali, gej iz okej :-) Svaka djevuka jednom postane babuka, ali Ukrajinci nekako uspijevaju svoje babuke sakriti, a djevuke ponosno paradiraju gradom. Deribaskovskaya ulica je kucavica grada u kojoj smo ruali, i po tko zna koji put pogrijeili naruivi dva jela. Uglavnom su uvijek porcije toliko velike da ih ne moemo pojesti. Nakon to smo doli k sebi, popriali smo s Pukinom, Potjemkinom, proetali kroz park u drutvu evenka, i zavrili na gradskoj plai.

10

Tu su geni kameni proradili i moja Dalmatinka je, nakon 18 godina ponovo noge toala u ernoem morju. Ma, vrlo mi je korisna putem, uvijek zna kad sam gladan ili edan, gdje je ono to sam sekundu ranije imao u ruci, jedino je kao navigator neto slabija nego ranije. Dok stavi naoale da proita kartu proemo tri kilometra. Na ovom putu se i enino poznavanje irilice pokazalo vrlo korisnim, dok ja odslovkam natpis, ona se ve dogovorila s Ukrajincima. Na plai je fantastina atmosfera, bez obzira na runo Crno more. Svi su veseli, guvaju se, skau, brkaju. Brojni tandovi i prodavaonice ia, pia, raznih iamia i svakojakih mamipara. Neobini su nam bili prodavai morskih grickalica - raznih vrsta suene ili usoljene ribe, kozica i kampia. Svi ih vau kao ips. Kupili smo lokalni sladoled, i pogreno izbrali. Bio je toliko lo da ga nije htio pojesti ak niti jedan od brojnih pasa lutalica, koji lee meu gomilom kupaa. Da, u Ukrajini smo vidjeli mnoge pse i make koji oito nisu niiji, ali koji su sasvim pitomi i bez straha ili agresivnosti prilaze ljudima. Pa, ako neto dobiju za pojesti, odlino, ako ne, nema veze. Jedino su mi Ukrajinci neto slabi s papkarima :-) ali bit e toga valjda u Kazakstanu, i to s dvije grbe! E, osuila mi se usta od ovolike prie, makar sam popio litru ivika, pa u za danas zavriti.

11

12

13

14

15

16

Krim Ba se dobro pogodilo da je danas subota pa smo prilino lako izali iz Odese. Nokia nam je pomogla sa snalaenjem, jer su Ukrajinci dosta krti s putokazima, pogotovo kad treba izai iz grada u odreenom smjeru. Mi smo traili smjer k dananjem odreditu, Krimu. Kako smo se nadali i pretpostavljali, ceste na jugu su ipak puno bolje od onog uasa na sjeverozapadu. Dobro, nije da nam povremeno plombe ne ispadaju, ali su bar svi arafi na broju. Valjda. Kroz obraena nepregledna polja, na kojima su nam najljepi bili suncokreti, preli smo rijeku Dnjepar, koju na alost nismo slikali, jer jednostavno nema gdje stati a da te ne pokupi neki drndavi kamion. Ksenija nije laka na okidau poput ure, pa e ogromna rijeka ostati samo u naem sjeanju. Uz povremene pauze, na jednoj od kojih su nas u lijepom restoranu oenili za 10 eura za sok, vodu i kola, cijeli dan je protekao u vonji. Gdje god stanemo, prilina smo atrakcija, jer kako rekoh, motora ba i nema previe. Tu na jugu povremeno susreemo po koji motor, ali vrlo malo. Ponovno je vrlo toplo, cijeli dan iznad 30. Smjestili smo se u mjestu Bahisaraj, izmeu Simferopolja i Sevastopolja. Hotel Izabela smo nali uz pomo policajca, konano neka korist od njih, i iako mu vanjski izgled nije obeavao, klimatizirana ista soba i snaan tu vrijede svaki od 25 eura koliko smo platili. Za veeru bor i ukrajinska svinja na sto naina. Naravno, sa ivikom :-)

17

18

 Scutigera Coleoptrata Kad je dan ispunjen dogaajima poput dananjeg ne znam od kud da ponem. Leim jutros u hotelskoj sobi. Ksenija je na kavi i cigareti, a ja se polako razmrdavam i slaem zglobove i kraljeke za jo jedan dan i gledam kako na spoju zida i stropa juri titonosna triga. To su one brze stonoge koje su se zadnjih godina naselile i kod nas doma i koje sam ja do nedavno redovno tamanio sa lapom br. 45 im bi koju primijetio. Brojne fleke na zidovima naeg doma svjedoe o mom divljatvu i genocidnoj naravi. Uvijek sam ih tresnuo prejako, kako se niti jedna od brojnih noica sirote ivotinjice ne bi nastavila jo neko vrijeme trzati na uas nae keri. Bio sam uvjeren da su, jer tako opasno i runo izgledaju i tako su brze, to zasigurno neke betije u rangu sa crnom udovicom, ili kakvim slinim paukom ili korpionom. A u stvari, pauke i korpione kad naem, u pravilu, uhvatim u kakvu kutijicu i neozlijeene odnesem izvan kue. Tek sam nedavno saznao da je Scutigera Coleoptrata ne samo potpuno bezopasna za ljude, ve je i izuzetno koristan podstanar, jer se hrani s drugim bubama koji su nam puno nezgodniji susjedi. Njen ruan i agresivan stav drali su me u uvjerenju da je bolje da ja nju lapnem prije no to mi ona tko zna to napravi. Slinu sam predrasudu imao i prema bivem Sovjetskom Savezu. Uvijek predstavljan kao zlo carstvo velikog medvjeda, hladno i negostoljubivo, cijeli SSSR sam gledao kroz prizmu gulaga, KGB-a i Kremlja. Nikad nisam pomislio da se ta najvea drava svijeta sastoji i od sasvim drugaijih svjetova. SSSR se raspao, ali ljudi, drave i kulture koje su ga sainjavale su i dalje ovdje.

19

 Ukrajina je jedna od tih drava koju posjeujemo prvi put. Vidjeli smo njen veliki komad. Ovaj puta smo namjerno preskoili Lavov i Kijev. Nisu nam u iru. Potroili bi jo nekoliko dana na njih, a i ovako smo jako knap s vremenom. I ovih nekoliko dana bilo je dovoljno da bace sasvim novo svjetlo na tog raspadnutog diva. Ukrajinci su se, bez obzira na pokoji incident s policijom, pokazali kao vrlo ljubazni, usluni i veseli ljudi. Odesa je zavrijedila puno vie od tog jednog dana kojeg smo imali na raspolaganju. A veliko iznenaenje je bilo danas. Dvorac Krimskog kana u Bahisaraju. Za one koji gledaju seriju Suljaga Velianstveni, iz tog su dvorca dole Valida i Ajbige i napravile guvu u Istanbulu. Da, nikad nisam razmiljao o tome da su Turci stoljeima imali i te kakav utjecaj i u ovim krajevima, a jo manje da je zli sovjetski medvjed sauvao svo to kulturno blago. Dvorac je prekrasan. Malo smo se spetljali dok smo ga nali, jer putokazi i dalje nisu ukrajinska jaa strana, ali Bjelko stie svuda. Iako ulaznice nisu jeftine nam nije ao. Dvorac vrijedi svake preporuke, samo da nije tako daleko. Ovako, ipak je blie i lake otii do Stambola, Suljo je ipak Suljo. Nakon Kanskog dvorca otili smo u oblinji Samostan Svetog Uznesenja. Tko je bio u Ostrogu u Crnoj Gori moe si predstaviti kako samostan izgleda. I za njega vrijedi, krasno i zanimljivo, ali Ostrog je puno, puno blie. Staru idovsku tvravu, ifut Kale, smo preskoili i otili u Sevastopolj. Nekadanje sjedite Crnomorske flote, Sevastopolj je raspadom SSSR-a izgubio svoj strateki znaaj, ali ga je bilo zanimljivo pogledati s motora. Tu smo pod jednim od mnogih spomenika Lenjinu u hladu zamezili i popili otrovno zeleni Tarhun, lokalno pie koje ba pae po vruini. Ja jesam kokakoliar, ali ova globalna okupacija me ljuti. Gdje god doem napada me Coca Cola, Orbit i Mc Donalds :-( Da se ekipica ije smo sastajalite posjetili nakon Sevastopolja drugaije dogovorila, moda sad Coca Cola & co. ne bi drmala svijetom. Dvorac Livadia, ljetna rezidencija cara Nikole II pokraj Jalte, puno je poznatija po dogaajima iz veljae 1945., kad su u njemu tri mandleka podijelila svijet. Staljin, Churchill i Roosevelt su ovdje odluili o stotinama milijuna sudbina. Dvorac je sam po sebi impresivan, ali posebnu teinu mu daje faktografija sa sastanka, i pomisao kakav je utjecaj njihov dogovor imao i na nae ivote. Drago mi je bilo, izmeu fotografija svega nekoliko suvremenika tih dogaaja vidjeti Tita, a bogami i ubaia. U blizini Livadije je i najvie fotografirana lokacija na Krimu, dvori Lastokino Gnezdo. Na tridesetmetarskoj litici iznad mora ve 101 godinu privlai posjetitelje. Kako se motorom ne moe do njega, a dan se bliio kraju, i mi smo ga samo fotografirali s vidikovca. Na prvi pogled izgleda kao da je pobjegao iz Disneylanda. Ali to je ipak prava stvar, a ne amerika kopija. Nakon vonje kroz Jaltu nastavili smo na istok prema Rusiji, i ve u pomalo frkovito vrijeme veeri smjestili se u pansion u nekom selu na obali. I to je bio primjer kako prvi dojam znade prevariti. Naime, nikako nismo mogli nai smjetaj, hoteli puni, a ako postoje nekakvi cimerfrajevi, ili su neoznaeni ili mi ne prepoznajemo oznake. Tako smo pitali na cesti za "gastinjicu". Jedan na elavo obrijani nabildani tip s zlatnim lancem preko majice koja je pucala na pektoralisima, bicepsima i tricepsima nas je odveo kod prijatelja, jo elavijeg i jaeg od ovog prvog. Klonovi Schwarzenegger-Capone imaju pansion s tridesetak soba, nov novcat, po dvoritu tre djeca, ostali gosti rotiljaju, Bjelko na zatvorenom parkingu meu bijesnim autima, terasa s pogledom na Crno more obasjano punim mjesecom i besplatni internet. Za 27 ojra.

20

21

22

23

24

25

26

27

28

29

Rusija Kod nabildanih blizanaca smo tako fino spavali da smo ustali oko 10, i relativno kasno nastavili put prema Keru. Do Feodosije je cesta ponovno jako loa, ne toliko rupasta, ali zato zavojita i valovita, puna kolotraga i poprenih neravnina, pa nam je za tih stotinjak km trebalo skoro tri sata. im vozim bre od tridesetak km na sat Bjelko skae kao koza. Pejsai i nisu ba neto, to Krimsko gorje me nije impresioniralo. Prevladavaju smei breuljci sa suhom travom i rijetkim polusuhim borovima ili nekom slinom crnogoricom. Tu i tamo koja obraena povrina, ali uglavnom prilina pusto, osim nekoliko naselja uz more koja vrve od kupaa. Naravno, samo domai, tu stranaca gotovo da i nema. Plae ba i nisu neke, sivi pijesak, oblutak ili krupno kamenje, ali to ne smeta izletnike da razapnu atore i uivaju kao na bilo kojoj plai. Vozili smo po puno ljepim predjelima. Jedina ljepa plaa se nalazi u Feodosiji. Sedam km dug komad utog pjeanog ala s raznim zezalicama, suncobranima, toboganima, restoranima. Za ruak smo preplatili, istina ukusnu, pizzu. Trebali smo ii u susjedni restoran na ebureke. Malo smo kratki s grivnama, pa se, koliko god to nije pametno, vozimo ve preko 300 km s jednim rezervoarom. Raunam da u, im prijeemo u Rusiju toiti navodno neto jeftiniji benzin. Na pristanite trajekta izmeu Ukrajine i Rusije stiemo oko 16 sati a prvi slijedei trajekt je u 18:00. Sama procedura je ini mi se ak neto kompliciranija, a svakako dugotrajnija no pri ulasku. Kad jo doda ekanje na ukrcaj, neku udnu logiku osoblja broda i dvadesetak minuta plovidbe, doe do tri sata vremena potrebnih da bi stupio na rusko tlo. Sam trajekt je prastar i u stvari vrlo mali, pun do kraja je primio 26 auta i 2 motora. Ne znam je li to izgledalo tako zbog veernjeg svjetla, ali boja Crnog mora s desne strane broda, i Azovskog s lijeve su potpuno razliite, s jasno odreenom granicom. Crno je more prljavo, smeesivozeleno, a Azovsko lijepe plave boje. Nakon to smo sili s broda tek poinje pravi e-e. Prvo odmah izgubi sat na vremenskoj razlici, a zatim jo dva na tapkanje na mjestu i ispunjavanje raznih papiria, fotokopiranje pasoa, prometne. Ne bi to toliko trajalo, no totalno su neorganizirani, jedan neto radi, a estorica ga gledaju, zatim se nekoliko minuta svi vano sproetavaju s ogromnim kapama i raznim uniformama. Nisu neljubazni, dapae, trude se biti usluni, ali sistem papira, kupona, potvrda, peata, potpisa, altera, skeniranja i to ja znam ega sve ne, je neumoljiv, i jednostavno traje i traje. Konano smo tek oko 22 zavrili s procedurom ulaska. Kao i obino, Hrvatsku se prepoznaje po sportaima, im je ruski policajac shvatio odakle smo, razvukao mu se osmjeh: "Mirko Cro Cop" ! Kako je bilo kasno, nismo imali gdje promijeniti novac, ali je sreom bio jedan bankomat na granici pa smo za prvu ruku uzeli neto rubalja. E, sad bi trebalo natoiti motor, a benzinske nigdje. Pada mrak, vozimo po nepoznatom kraju, nemamo benzina, pojma nemamo gdje smo. Nakon tridesetak km, na debeloj rezervi, naili smo na prvu pumpu, koja je sreom radila, iako na prvi pogled nije tako izgledalo. Uz malo upoznavanje s ruskim nainom toenja goriva, pri emu sam uspio zaliti benzinom Bjelka, Kseniju i malog maia koji se motao oko nas, rijeili smo problem kako se voziti dalje. Od prethodnog toenja preli smo 429 km, to je prilino dobro. Sad je trebalo nai prenoite. Prema uputi radnika na pumpi skrenuli smo s glavne ceste i nakon par km u nekom selu su nas neki biciklisti odveli do cimerfraja tete Oksane gdje smo se konano, ve po mraku, smjestili. Lijepi apartman, samo da tapete na zidovima ne asociraju na psihodeline drogirane zelene irafe.

30

31

32

33

34

160 kilometara na sat je suluda brzina nakon to sam prethodnih dana milio po ukrajinskim takozvanim cestama. Niti tu u Rusiji to nije ba pametna brzina, uz brojne radarske kontrole i zasjede, ali ispred mene juri bijesna Lada 2107 s Playbojevim zecom na stranjoj strani. Oito odlino poznaje cestu i kad god je potrebno uspori, i gle uda, za nekoliko stotina metara je policijska zasjeda. Uglavnom se lepamo za takvim lokalcima kad je mogue, iako to moda nije najbolji nain prolaska kroz Kubansku stepu. Kad pomislim na stepu, pomislim na Kozake kako u galopu jure kroz nepregledne panjake. Nepreglednih panjaka nema. Zamijenila su ih nepregledna polja ita, krumpira, a najvie suncokreta. Svi suncokreti iz Toskane stali bi u jedno malo polje Kubanske stepe. Kozaci vie ne galopiraju na bijesnim konjima, nego jure u bijesnim podrtinama s Playbojevim zecom i slue kao protupolicijski tit putnicima iz daleka. Iz Vukojebinska na obali Azovskog mora uputili smo se prema Rostovu na Donu. Don je druga velika rijeka koju emo prijei. "Tihi Don" od olohova je jedna od rijetkih ruskih knjiga koju sam itao, odnosno pokuao itati, kae moja najbolja polovica. Ceste su odline, a kad se eventualno pojavi znak za neravnine na cesti, znai da e jo uvijek biti bolja od najbolje ukrajinske. Uglavnom su ravne, okruene poljima i svako malo uz cestu prodaje se voe i povre. Lubenice, dinje, prekrasne marelice, trenje, krumpir, luk, krastavci, orasi I med,nema ega nema. Tako bih se rado nakrkao marelica, ali bolje je da ne izazivam metabolizam, da ne bih bio prisiljen esto koristiti usluge "toaleta" kod silnih "kafe barova" i prodavaonica ebureka i alika uz cestu. Onako, kao nekad na selu, iza "kafe bara", po zemljanom putu, dolazi se do kuice metar sa metar. Ciglena, neobukana. S protuprovalnim vratima sa pijunkom. I prozoriem sa strane. S izo staklom. Ne moe se otvoriti. S limenim krovom usijanim suncem i 33 u hladu. Kad otvori protuprovalna vrata doeka te neopisiv smrad koji dopire iz rupe nepravilnog oblika razbijene macolom u betonskom podu, tako da je otprilike po sredini rupe ica od armature na kojoj visi svata. Stav koji je potrebno zauzeti da bi se koristio tim "toaletom" zove se u karateu "kiba dai". U kung fuu "ma bo". U Kubanskoj stepi uvrijeeni naziv je "userigae". Taj stav mogu dovoljno dugo izdrati samo majstori borilakih vjetina. Ja sam se davno prestao baviti borilakim vjetinama. Ne, stvarno je bolje da ne jedemo marelice, trenje, lubenice i ostale primamljive voke i povrke. Tako uglavnom moemo koristiti samo vrlo uredne kupaonice po hotelima i apartmanima u kojima noimo. Ukrajinci imaju loije ceste nego Rusi, ali su Ukrajincima toaleti uz cestu zasluili taj naziv. U Rostov na Donu smo stigli napola zdinstani od sparine i povremene neodlune kie zbog koje smo obukli hlae od kinih odijela. Vruina i kinjak jednako katastrofa, ali morali smo ih obui, jer je cesta mokra i vrlo prljava, pa da se bar donekle zatitimo. Ne znam je li razlog "istoa" naih odijela, izraz naih napola skuhanih znojnih glava, ili je jednostavno vodi "Let's Go - Russia" u pravu sa svojim upozorenjem da se u Rostovu mora unaprijed rezervirati hotel, ali niti u jednom od desetak hotela u kojima smo pitali za sobu nisu nas primili. Odnosno jesu u jednom. Za 300$. Evo vam ga na! I tako smo vrlo detaljno pogledali centar Rostova, imamo samo sliku ili dvije jer je kiilo, te krenuli u nezgodno predveernje doba prema Volgogradu, nadajui se da e bar usput biti kakvog prenoita. Kao za inat, svaki motel koji smo vidjeli je s druge strane autoputa. Dva puta smo se vraali natrag s prvog mogueg okretita, troili vrijeme i kilometre, samo da bi bili odbijeni. Oko pol jedanaest, kad se ve sasvim smrailo, nali smo konano sobu. Opet s pogrene strane, ali ovdje cesta nije ba autoput, pa prometnice nisu fiziki odvojene i mogli smo se smjestiti u malu ali urednu sobu, a Sivko je uvan na "stojanki".

35

36

37

38

BPV Mali plavokosi Rus, tek prohodao, bjei mami meu autima na parkingu ispred motela na autocesti u kojem smo noili. Gol, samo u pelenama, uiva u pranjavom asfaltu, a naroito u blatnjavoj lokvi pored stupa. Mlada mama je vrlo bezbrina i ni najmanje se ne uzbuuje oko djeteta. I meni je slatko kad beba ljape ruicama i oduevljeno prica na sve strane. Rano je jutro, pol sedam po lokalnom, a pol pet po vremenu na mom mobitelu. Sunce sja ve dulje od dva sata i skoro je trideset stupnjeva. Gledam malog Rusa i mislim se to li e on raditi za pedesetak godina, hoe li i njega, poput mene, neki crv u guzici tjerati da se povlai po neobinim krajevima dalekih zemalja. Hoe li i njega zaraziti kronini motoritis kao i mene? Da, taj kronini motoritis je moja dugogodinja dijagnoza, dulja ak i od gastritisa, ulkusa bulbi duodeni, iritabilnog kolona, prostatitisa, reaktivnog artritisa, sacroileitisa, ankilozantnog spondilitisa, discus hernije, obostranog lateralnog i lijevostranog medijalnog epikondilitisa, lezije meniska u oba koljena i BPVa. A tek karijesi i dioptrije. Jebote, Jeremija je Tarzan za mene. Kad se sjetim svih dijagnoza i doktora koje sam proao u ovih neto vie od pola stoljea, udim se da se uope usudim doma sam izai iz sobe do zahoda, a kamo li voziti motor po pizdiima. Ali kronini motoritis je izgleda najjaa dijagnoza. Osim povremeno. Na primjer jutros. Napao me BPV. Kad sam prvi put prije nekoliko godina doivio napad benignog pozicijskog vertiga, ili, po naki, poloajne vrtoglavice, usro sam se od straha vie no mali Rus u pelene. Strano neugodna stvar, probudi te vrtoglavica, munina, lei, a stalno pada, ne zna gdje si, slika pred oima bjei,... I da ne nabrajam dalje. Nakon svih moguih i nemoguih neurologa, CTa, otorinolaringologa, homeopata, arobnjaka i baba vraara, svi su se sloili da se meni vrti u glavi i da mi je muka. Kao da ja to nisam znao. Ali, nitko mi nije znao rei zato mi se vrti, a jo manje kako da mi se prestane vrtiti. Otorinac je rekao lezija centra za ravnoteu. Neurolog je rekao slaba cirkulacija ili upala ivca srednjeg uha. A moda je i od kime. Bilo kako bilo, s vremenom se stanje smirilo. Do slijedeeg napada, i slijedeeg, ... Naviknuh se. Vie se ne uzbuujem, znam da e proi prije ili kasnije. Zadnji put me primilo prije dvije godine kad smo zbog tog odustali od puta u kotsku. Ali sad ne moemo odustati, ve smo debelo na putu. Sreom nakon godina zajebancije s vrtoglavicom vrlo brzo se budim kad pone i ne dam ansu odlijepljenim ploicama da naprave preveliki dar-mar po kanaliima centra za ravnoteu. Ovo sad samo Bumi kui kaj priam. I Neboja. Naime i Neboja je imao problem s vrtoglavicom. Opal je sa stolca. Ja sam opal s poda. Ali Neboja stalno izgleda kao da mu se vrti. Dobra je stvar kod mog BPVa to mi je relativno dobro kad sam u pokretu, na motoru ili biciklu. Loe je to mi se moe ponovno zavrtiti kad se legnem. Od sad nema leanja, samo vonja. :-) Znam da e se najbolja ena na svijetu ljutiti to vas davim s dijagnozama, ali, ve sam rekao, piem ono to mi je u glavi, a bome mi je danas glavurda u glavi. Rano smo krenuli prema Volgogradu, ostavivi malog Rusa da uiva meu kamionima na stajanki. Promet prema Moskvi je ogroman, uglavnom kamioni svih vrsta, ali svima je zajedniko da su ve davno odsluili svoje. Ima svega, od starih Kamaza, do isluenih Volva, Mercedesa, amerikih Mackova, svi vuku prikolice s izblijedjelim natpisima zapadnih poduzea preko kojih tek poneki ima nekakav ruski natpis. Registracije su gotovo iskljuivo ruske. Rijetko koja turska, kazakstanska ili bjeloruska. este su guve i zastoji, uglavnom zbog radova na cesti. Jednom je razlog zastoju bio potpuno izgoreni leper koji se poprijeio na putu. Poluprikolica i prikolica izgoreni kosturi, a voza je oito u zadnji as uspio otkvaiti kamion koji stoji malo dalje.

39

 U Rusiji, za razliku od Ukrajine, osim brojnih ponosa sovjetske autoindustrije ima i veliki broj modernijih auta, a esti su i mafiozi ili poduzetnici u Cayenneima, X5icama, Lexusima, Q7cama.... Oko 1000 km prije Moskve skree se na istok prema Volgogradu. Vie nema autoputa, ali cesta je i dalje brza, uglavnom ravna kao strijela, s rijetkim neznatnim zavojima. S obje strane guma imam debeli dio koji ne koristim, jer je zadnjih tisuu kilometara najjae skretanje ono na pumpu i nazad na cestu. Stepa ovdje povremeno lii na stepu kakvu zamiljam. Ima dijelova kad se vozi kroz nepregledna travnata polja. uta trava i ljubiasto cvijee. Na alost ti prizori kratko traju. este su pumpe, gostinice. Skoro svako selo ili gradi kroz koji prolazimo ima ruevnu tvornicu iz sovjetskog doba. Nekadanji ponosi teke industrije i udarnitva doivjeli su sudbinu Obrovca i podsusedske cementare. Mala razlika je to se ovdje kilometrima vozi pored kostura tvornikih hala, divovskih trulih cijevi, hangara bez krovova. Sve je jo uvijek ograeno hravom, ali funkcionalnom ogradom s bodljikavom icom. Da ne bi neko nekaj fkral. I inae jo prilino vlada paranoja. Svaki iole vei most ima sa svake strane kuicu s uvarom, a na prijelazima preko pruge se, osim brklje koja se sputa, i iz ceste diu metalne polmetarske barikade. Da ne bi neko preel kad se nesme. Ponovno prelazimo Don. Sad stajemo pokraj ceste za koju fotografiju. Rusi nemaju one uobiajene vidikovce, odmorita, na mjestima s lijepim pogledom na kakve smo navikli. Malo dalje pregaena velika ptica. I inae ima jako puno pregaenih ivotinja, uglavnom pasa, na cesti. Nitko ne mie leine, nego ih auti razvlae dok ne nestanu. I ja jednom nisam stigao izbjei hrpu organske tvari koja je donedavno mahala repom. Neugodan osjeaj. Ljigav. Cesta prema Volgogradu je brza, piim 120 - 140 po vruini. Promet je dosta slab, ali uvijek naie neki Playboyev zeko. Nekoliko kilometara prije Volgograda drastina promjena. Cesta kao iz najgore ukrajinske none more. Svi vozimo slalom. Vrue je za poludjeti. Oni iskusniji idu po poljskom putu pored ceste. Mi smo utokljunci i ostali smo na cesti meu rupama. Konano se rupe prorjeuju i stiemo do ulaza u grad. Brzinsko slikanje pokraj natpisa Volgograd. Ulazimo u prvi hotel, neto bolji i skuplji, ali neka, biti emo tu dvije noi. Nakon tua usudim se lei. Glava je za sad ok., nema vrtoglavice.

40

41

42

43

Nema labavo Kod Rusa ba nema labavo. Stalno su u frci da ih ne prevari, okrade, a moda si i neki pijun s lanim dokumentima. Pri ulasku sam morao ne samo skinuti naoale, nego je i prouavanje moje face i usporedba sa slikom u pasou trajala barem dvije minute, jo je i s nekakvim ravnalom mjerio malo sliku, malo mene. Kao neki slikar. A zatim slijedi fotokopiranje pasoa. Cijelog. Stranicu po stranicu. I prednjih i stranjih korica. Ako eli kupiti sladoled, ne moe na kiosku otvoriti friider, uzeti sladoded, pokazati ga prodavaici i platiti. Prvo mora dati novac babuki u kiosku, a zatim, dok te promatra kao kobac, moe uzeti sladoled iz friidera kojeg je otkljuala pomou daljinskog upravljaa. Na pumpi nema kao inae, doe, natoi, plati. Prvo ide kod kagebeovca koji viri kroz prozori. Hoe novac prije no to toim, na to mu objanjavam da elim natoiti do vrha i da ne znam koliko e stati. Kad konano shvati da elim "poljn" rezervoar, pita "diselj ilji bencin", pa tad teka srca puta u pogon pumpu pred kojom je motor. I misli si kako si ti stranci sad svata doputaju. Iz hotela nas ne putaju dok ne prekontroliraju sobu da vide jesmo li moda neto mrknuli. Moda sam u tank torbu sakrio neki dio inventara. U podzemnoj eljeznici prvo kupi kartu kod babuke na prozoriu. Pol metra dalje su okretna vrataca gdje druga babuka podere kartu, a metar dalje je kagebeovac u kuici koji strogo gleda jesu li sve karte poderane. Kad ue u vagon, zaskoi te kontrolor da vidi ima li kartu i je li pravilno poderana. Sreom smo imali pravilno poderane karte pa smo ovaj put izbjegli deportaciju. Mamajev Kurgan je spomen obiljeje bitci za Staljingrad. Staljingrad se prije zvao Caricin, a sad je Volgograd. Grad s tri imena. Rijetki su takvi gradovi, a jo rjei ljudi. Ne znam tone detalje i podatke o opsadi Staljingrada, a nakon 70 godina i nisu toliko bitni. Zasigurno jedno od najveih stradanja u povijesti. Svi su ratovi besmisleni i to sad Rusima vrijedi to su se tad obranili od faizma kad ih je sad na finjaka okupirao krupni kapital. Automat za Coca Colu pokraj murala hrabrim Crvenoarmejcima pokazuje tko je pravi gazda i tko vlada svijetom. Golem i monumentalan, smjeten na breuljku usred grada, cijeli kompleks a naroito ogromna skulptura "Domovina zove" dominira okolicom. Uspinjui se po stepenicama okruen si dubokim reljefima i skulpturama junaka bitke koji, ako ne tamane Nijemce, pomau ranjenim drugovima ili tuguju za palim suborcima. Tenkovi, topovi, bombe, puke, avioni. Patetika je neizbjena, ali nije to loe napravljeno, naroito memorijalni centar s vjenom vatrom i sirotim straarima koji nepomino stoje po vruini. Toliko su mirni, da se jadnici ne znoje pomislio bi da su lutke. Ipak, svako toliko izvedu nekakvu koreografiju s pukama da se malo razmrdaju. Glavni kip "Domovina zove", ili "Majka Domovina", toliko je velik da bi s jednim zamahom maa s lakoom utamanila njujorki Kip slobode. Ali, to joj to vrijedi kad joj se pod nogama prodaje Pepsi i Coca Cola. Ruali smo na splavi na Volgi, gledajui brodove i kupae na plai. etvorica za susjednim stolom su, dok smo mi ruali, smazali tri porcije pomfrija i etiri runde pia. Nita neobino. Osim to se svaka runda sastoji od etiri piva,.... i litre votke. Volga se lagano vue irokim pjeskovitim koritom. Rusi k'o Rusi, kupaju se u ledenoj vodi iz koje je i Ksenija istrala im je malo probala noge toat. Dobro ih grije votka. Ruskinjice nose tange, a ja imam dobar zoom. Svugdje u Rusiji, kao i u Ukrajini, svi, ali ba svi auti, nebitno radi li se o najskupljem Porscheu, Ladi s Playboyevim zekom, ili zadnjoj podrtini, opremljeni su daljinskim centralnim zakljuavanjem. I zvuk koji se neprekidno uje je "uik-uik", kojim se automobili javljaju kad ih se otkljua ili zakljua. Vozai auta imaju strano vaan izraz lica kad prilaze ili odlaze od auta i ponosno stiu daljinski. "Uik-uik" nas ve danima prati. Onaj Yamaha koji nam je pronaao smjetaj u Odesi nije mogao sakriti iznenaenje kad sam mu rekao da ja na Bjelku nemam "signjalizaciju". Pa kako to ja mogu ivjeti bez "uik-uik"?

44

45

46

47

48

49

50

51

52

53

54

 Dan jedanaesti Da, nije ba nekakav naslov. Ovaj dan nam je proao u vonji. I presvlaenju. Obuci kinjak. Skini kinjak. I tako ne sjeam se koliko puta. Na kraju dana smo bili bri mi u presvlaenju nego mehaniari F1 u zamjeni guma. Iz Volgograda smo se jedva iskobeljali po 35 stupnjeva. Trebalo je vie od sata da se dokopamo koliko toliko otvorene ceste i malo se rashladimo u vonji. Vozimo uz Volgu na sjever prema Saratovu. Rijeku ne vidimo cijelo vrijeme, ali tamo gdje je vidimo je toliko iroka da se druga obala jedva nazire. Cesta je loa, promet gust, i jo se sprema kia. Ne oblaimo kina odijela, ali sam krivo procijenio oblak pa kia traje dulje nego to sam oekivao. Gore smo ok, ali su hlae prilino mokre kad se konano oblaimo. Sad je ona vesela situacija kad ne zna je li vlanije s ove ili one strane kinog odijela. Kia jako rashladi zrak, pa temperatura varira od 35 do 18. Stalno smo na rubu oblaka, pa je kia neodluna. Pada - ne pada, a mi usavravamo oblaenje i skidanje kinjaka. Da bar padne kak se spada pa da opere cestu. Ovako nas kamioni zapljuskuju blatnjavom vodom. A taman smo juer dali oprati svu robu. I Daytone sam izglancao, a sad izgledam kao Mislav kad se vrati sa off road vonje sa Sljemena. Rusi se tu i tamo trude popraviti cestu, pa tad esto skrenu promet pokraj gradilita. Po kii je to katastrofa od kaljue. Kilometri itkog blata. Svinjko leluja na sve strane, s tekom ga mukom sprijeavam da se, zajedno s nama, ne izvali u blatu koliko je dug i irok. Dok tako glisiramo blatnjavom povrinom gledam njuku Kamaza u retrovizorima kako ide gore dolje. Neugodno je blizu. Mislavov raj prolazi bez posljedica, a kia donekle skida blato s nas. Munje spajaju nebo sa zemljom. Nadam se da nee zveknuti u bijelu Schuberticu. Nebo je crno i u jednom trenu ne vidim cestu pred sobom. Shvaam da ta crna mrlja predamnom nije prirodna katastrofa nego dim iz nekog kra koji vozi pred nama. Ako mu priem na tridesetak metara kao da sam u tunelu. tipa za nos i oi. Konano malo bonog vjetra raiava dim na trenutak, taman da ga prijeemo. Nakon tristotinjak kilometara izlazimo ispod kinih oblaka i konano se suimo do kraja. Pejsai su sve sliniji onima koje sam zamiljao. Blago breuljkast teren i trava na sve strane. Gradovi su rjei no ranije. Obilazimo Saratov i prelazimo Volgu. Sad vozimo na istok prema Kazakstanu. Ima jo danjeg svjetla pred nama, ali ipak ulazimo u prvu gostinicu na koju nailazimo. Prvi put imamo sobu bez kupaonice, ali tko zna kad e biti slijedea prilika za smjetaj. Frka me voziti nou i po poznatom kraju, a kamo li ovdje gdje ima raznih iznenaenja na cesti. Polako ulazimo u zemlju papkara. I to onih najopasnijih. S dvije grbe.

55

56

57

Tokio Kao da smo usred oceana, lijevo i desno, naprijed i nazad more trave. Zeleno uti valovi ljeskaju se na suncu koje opet grije malo previe za na ukus. Termometar pokazuje 35-36, a nema previe hlaenja, jer ne mogu brzo voziti po tankoj razrovanoj brazdi nazoviceste. Iako je ravna, izmeu rupa, udubljenja, uleknua, kolotraga, vozim slalom poput Janice na olimpijadi nastojei to manje arafa pogubiti putem. Nemirno je ovo more. Sjene niotkuda, pa pauze radimo kad neki od rijetkih oblaia na koju minutu zakloni sunce. Kad stanemo i ugasim motor tiina je potpuna. uje se samo Bjelko kako pucketa. Promet je vrlo rijedak, oito smo izvan smjera koji je zanimljiv kamionima, pa tek tu i tamo naie po koji auto. U vonji ja jo i mogu ublaiti udarce, ali ne stignem uvijek upozoriti Kseniju na svaki. Cesta je ravna, ravna, ravna, i nema kraja. Nakon tko zna koje neuspjene eskivae jedne od bezbrojnih rupa i drmanja nae male barke zaujem u slualicama: "Pa do kuda vodi ova cesta, do Tokija, u p. m...? Jedva smo ekali da se maknemo iz gostinice. Ne bi bilo toliko loe da smo imali svoju kupaonicu, ali ovako, mi na katu, a kupaona dolje, nije nam se ba svidjelo. Jo je na stubitu bio nekakav neugodan zadah kojeg nije nadjaao niti u stvari ugodan miris peenog tijesta iz kuhinje. Ovaj pajzl u kojem smo noili je oito vrlo popularna pekarnica u ovom kvartu. Putnici se stalno zaustavljaju i kupuju ebureke i druge peksimete na vree. Nismo si niti jedan priutili jer smo ve u pola osam vozili ka granici. Kako je cesta loa, vonja se oduila , a jo smo pred granicom i pogreno skrenuli i uivali u dodatnih tridesetak nepotrebnih km, pa smo tek oko podneva stigli. Pouen iskustvom ulaska u Rusiju, oekivao sam barem dva, tri sata procedure. Koje razoaranje. Rusi su nas razduili za desetak minuta, i nakon kojeg kilometra slaloma po niijoj zemlji stigli smo u Kazakstan. Nismo znali to nas eka, ali ve prvi mali uniformirani kosooki Kazakstanac se pokazao sasvim drugaijim od Rusa. Helou, gud dej. Ju turist? Yes, we are tourists. Ju ermani? No, we are from Croatia, Hirvatia. A, Hirvatia, veri gud. Ju go Mongolia? No, not this time, maybe some other time. Okej, hir iz imigrejn kard. I mali Kazakstanac umjesto nas ispuni sve potrebne formulare. Usput nas upita: Ran border spik ingli? No, nobody speaks English at the Russian border. A Kazakstancu se razvue ponosan osmjeh od uha do uha: Aj spik smol ingli! Sve zajedno smo na Kazakstanskoj granici bili moda dvadesetak minuta, od ega je najdue trajalo sklapanje police osiguranja, jer naa zelena karta ne pokriva Kazakstan. Nakon granice cesta je i dalje katastrofa, ponovo je nekoliko puta otpala tank torba, pa smo se zaustavljali da je privrstim. Nadam se da je tona informacija koju smo dobili, da je sutranja cesta za Atyrau dobra, jer ako nije.... 550 km, po ovakvoj cesti.... to se papkara tie, za sad su se sakrili. Osim krda I krda najobinijih krava nasred ceste koje se ponaaju kao i sve druge krave. Stoje i ne rade nita. Uralsk, ili na kazaskstanski Oral :-) je jedan od rijetkih gradova na dva kontinenta. Rijeka Ural koja protie kroz grad granica je Europe i Azije. Smjestili smo se u hotelu Chagala, i nakon ruka, odnosno veere, jer sad smo tri sata ispred Zagreba, kreemo u etnju gradom. I ovdje je sveprisutna okupacija, i sa svakog ugla vreba Coca Cola & co. Ve mi je muka ui u duan i vidjeti svugdje isti asortiman robe. Na putu uvijek nastojimo kupiti i probati lokalne proizvode, ali to je sve tee i u zemlji poput Kazakstana. Subotnje je vee i svi su izali na picu. Nakon prekrasnih Ukrajinki, ajde-de Ruskinja, Kazkstanke su, hm, blago reeno.... interesantne... Niske, zdepaste, krivih kvrgavih nogu, cicki njet, irokih lica, a ako pogledaju u kri, ne vide si nos, nego oi, jer nosa nema. Ali sve hodaju u minicama i popikavaju se u tiklama. Mukarci su isti takvi, samo runiji. I bez minica i tikli. Jedino su djeca slatka, onakva kosooka, musava i zaigrana. U centru, osim crkve, banaka, duana koji se kao takvi teko prepoznaju, pa smo jedva pronali supermarket na drugom katu stambene zgrade, ima i prekrasna fontana, puno ljepa od one bandieve.

58

59

60

61

62

63

64

Daytone ne istiti! ini mi se da tu ima neke uzrono-posljedine veze. Prije neki dan sam oistio i uglancao Daytone. Slijedei dan smo satima kisnuli i vozili po prljavoj mokroj cesti. Juer sam oistio i uglancao Daytone. Danas smo proli kroz crni zid kie i vjetra koji nas je bacakao s kraja na kraj ceste. Dakle, dok se ne vratimo kui, Daytone ne istiti! Od Orala :-) prema Atyrauu na obali Kaspijskog jezera, ili mora, ne znam ba kako titulirati toliku koliinu vode koja nije povezana s ostalim morima, vodi odlina cesta. Kako odmiemo prema jugu, krajolik se mijenja, i iz stepskog, travnatog, polako prelazi u polupustinjski, s rijetkim raslinjem, i sve veim povrinama suhe ispucale smee zemlje. Ponovo je preko 35, ali nekako izdravamo, tempo je oko 120, pa ipak malkice pue, a i suh je zrak i vruina nije nepodnoljiva. Nedjelja je, i nema puno prometa. Da imam tempomat, mogao bih malo i odrijemati, a ovako moram odravati brzinu. Igram se s Throttle rockerom, kaiprstom ovla drim rub upravljaa, a s palcem dajem gas. Povremeno se ustanem iz sjedala, da protegnem noge, ohladim znate ve to, a i da Ksenija moe uivati u svom omiljenom pogledu. Vonja je toliko jednostavna da i ja prilino blejim naokolo. Po desetke kilometara ne skreemo niti za djeli sekunde, a kamo li minute ili stupnja. Kod rijetkih blagih, gotovo neprimjetnih zavoja, postavljeni su znakovi upozorenja i ogranienja brzine kao da nailazimo na serpentinu ili L zavoj. Pumpe su este, ne kao u Rusiji ili Ukrajini, ali sasvim dovoljno blizu jedna drugoj. Stajemo na jednoj. Neobina je jer ima radnika koji toi benzin. Malo mi je udno to je pitolj iznad kojeg pie 95 crne, a onaj nad kojim pie Dl zelene boje. Pitam ga dva put, za svaki sluaj, "bencin 95?". Potvrdno klima glavom. A i onaj zeleni smrdi po nafti. Valjda je dobro. Kaem "poljn", i Kazakstanac toi. Gledam broja, raunajui da e stati oko 10 litara. S uenjem gledam broja kako prelazi dvanaesticu, skreem pogled, a kad tamo, Kazo se zamislio i benzin se prelijeva iz rezervoara. Trgnuo se tek kad sam viknuo. I ta sad, Bjelko u lokvi benzina koji curi na sve strane, krpe nigdje da bar rezervoar obriem. Guram motor par metara dalje i ostavljam trag benzina koji jo curi iz oduka. Kreemo kad se benzin malo osuio, i prvih par km vozim stotku u treoj, ne bi li to prije potroio viak iz rezervoara. Gledam u kini oblak s lijeve strane. U ovolikoj ravnici pogled see na sve strane do horizonta, nema nikakve uzvisine iza koje se neto moe sakriti, te jo ne razmiljam o mogunosti kie. Vjetar poinje jae puhati i radi brojne pjeane pijavice. Male su, promjera do tri etiri metra, i moda nekoliko desetaka metara visoke. Proli smo tik do jedne, i lijepo se osjeti kovitlanje zraka. Oblaci su sve gui, ali jo ne vidimo to se sprema. Odjednom, veselje! Cijeli ovoliki put, i do sad nita. Stigli smo do Kazakstana, ulazimo u pustinju, a naokolo same krave, poneki konj, zgaeni i nezgaeni psi i make, a zadnjih dana su brojni mali svizci koji stalno pretravaju cestu. I konano, evo ih pored puta. Dvogrbe deve, simbol centralne Azije. Ok, mi jesmo jo s europske strane rijeke Ural, ali atmosfera je sasvim azijska. Stajemo kraj deva koje se boje motora i bjee od nas. Smiruju se i uspijevamo ih fotografirati. Dok smo se natezali s devama nismo obratili panju na promjenu vremena. Ispred nas je golemi crni zid kie, munja i oblaka. Poteno. Vidimo ga na vrijeme da se propisno zadihtamo i deri Miko. Pada kao iz kabla. Asfalt je odlian, grub i uspjeno odvodi vodu s ceste. Boni vjetar nas gura prema sredini ceste, ali lako kontroliram motor, vjetar je jak ali stalan. Nakon stotinjak kilometara izlazimo iz oluje, temperatura se die i brzo se suimo. Ve se nekoliko dana pitamo kakve su to skupine malih, naizgled nezavrenih, vie ili manje ureenih kuica, uglavnom bez krovova. Viamo ih svako malo, nekoliko stotina metara od ceste. Nailazimo na jedno takvo "naselje" u blizini ceste, i shvaamo da se radi o grobljima. Svaki grob je obzidan svojom kuicom. Neke su skromne, neobukana cigla, a neke su minijaturni hramovi. Razni narodi, razni obiaji. Pribliavamo se Atyrauu, i sve su ea industrijska naftna postrojenja, rezervoari, cjevurde. Za razliku od onih u Rusiji, ovdje sve radi punom parom. Teak zadah nafte i plina u zraku. Izgleda da naftna isparavanja djeluju na

65

vozae, jer naglo postaju agresivni, jure, pretiu nas na par centimetara, trube. Do sad se stvarno ne moemo potuiti na promet. Sve je bilo korektno. Osim cesta. Jedva pronalazimo hotel. Svi su ljubazni, ali nitko ni da bekne. Ruski tu oito nije dominantan jezik, jer ih tee razumijemo nego Ruse, a oni nas jo tee. Engleski ne prolazi. Njemaki jo manje. etamo gradom. I bez motora glavna smo gradska atrakcija. Od stranaca ovdje dolaze samo naftai. ena toa noge u Uralu s azijske strane, gdje i noimo. Sutra se vraamo u Europu. A vi ulazite u Europsku Uniju.

66

67

68

69

70

71

72

73

74

75

e-e Evo, pokuavam impresije dananjeg dugakog 25-satnog dana otipkati u Nokiu, a ena mi neda. Ima veliki problem. eli dati oprati na zmazani ve, ali na hotelskom formularu postoje opcije pranja i peglanja, i samo peglanja. Ali, ona ne eli peglanje. Nego samo pranje. A te opcije nema. I ve pola sata okree majice, arape, gae, stavlja ih i vadi iz vreice, zbraja i mnoi, i nikako joj se ne svia rezultat. Skupo je s peglanjem, a bez peglanja ne moe. Ili ipak moe. Ali kota isto kao s peglanjem. Ili moda ne kota. A moda ipak kota. I tako skakue po sobi od kad smo se vratili s veere. Kao da se danas nismo i previe putem naskakutali. Opet je bio e-e dan. I kad smo pomislili da je gotovo s e-eom, opet jo e-ea. I zatim jo. Pa i u hotelu. I sad, kad je ve vrijeme poinku, malo e-ea s veom. Ako netko sluajno ne zna to je e-e, neka me pita, rado u objasniti. Put od Atyraua prema Astrahanu vodi nedaleko od Kaspijskog mora, ali more se nigdje ne vidi. Dapae, kad krene iz Atyraua ni po emu ne moe pretpostaviti da si u blizini velike vode. S obje strane se prostire pusto, koju dodatno nagruju stupovi dalekovoda, naftne buotine, cjevuge i barake u kojima naftai dre svoje vjerojatno slabo plaene ljakere. Jer nitko dobro plaen ne bi stanovao u takvim rupama. Naa nada da e dananja etapa biti dobra poput jueranje pokazala se uzaludnom, i vrlo brzo se otopila na ponovno katastrofalnoj cesti sve do ruske granice. Asfalt je toliko uniten, da vonja lii na nekakvu video igricu u kojoj rupe stalno nailaze u nepravilnim skupinama, kombinacijama i veliinama, a na meni je da ih izbjegnem to vie mogu, samo to, kad pogrijeim, umjesto negativnih bodova Bjelko dobija udarce. A nemogue je ne pogrijeiti. Ne znam jesu li gore rupage ili kolotrazi toliko duboki da me je strah da u zapeti s cilindrima ako uem u njih. Nevjerojatno je da je takva cesta uope otvorena za promet. Ali, tu smo se ve po svaemu navozali, pa nas vie nita ne udi. Smeta, ali ne udi. Kako odmiemo od Atyraua, sve je vie deva koje slobodno eu uz cestu i po cesti. Ove se, za razliku od onih juer, manje boje, ak moemo sporo voziti kraj njih. Kao manekenke spremno poziraju kameri i ponosno hodaju. Nisu ba za modnu pistu, ali ba nas briga, zgodno je voziti motor na metar-dva od tako velikih ivotinja. Zbog loe ceste ne mogu ih dobro pogledati i u nekoliko navrata stajemo kako bi ih bolje vidio. Iako juer nisam oistio Daytone, vidimo da nam danas opet ne gine igra oblaenja i svlaenja kinjaka. Ponovno nas okruuju olujni oblaci. Danas nije komotna situacija kao juer. Voziti po ovakvoj cesti, po jakom pljusku koji u trenu vodom napuni rupe u cesti, pa vie ne mogu dobro procijeniti dubinu, jako je nezgodno. Jo i temperatura niti po kii ne pada ispod 28, pa se kuhamo u kinjacima. Pada jae i slabije, s povremenim prekidima, nedovoljnim da skinemo kina odijela i malo prodiemo. Polako napredujemo, i ovih 300 km do ruske granice sporo prolazi. Na nekoliko pumpi nema 95oktanskog benzina, i prvi put toim 92. Ne primjeujem nikakvu razliku u radu motora. Ionako se vozimo uglavnom druga-trea, dvije do tri tisue okretaja, pa nema velikog optereenja. Pokraj ceste je sve vie poplavljenih povrina, slikamo ak i deve u vodi. Neobian prizor. U prvi as nam je izgledalo da je to zbog jakih kia zadnjih dana, ali kako se pribliavamo granici uviamo da u stvari ulazimo u podruje delte rijeke Volge, i oko nas je sve vie movara. a, lotosi, a konji i krave mijenjaju deve u ulozi kupaa. Krave poput vodenih bivola plivaju ili hodaju kroz duboku vodu i vau vodeno bilje. Konano ve prilino umorni stiemo na granicu. Jedan jedini dugaak red kamiona, autobusa i automobila. Ovi ljudi ekaju satima. Bjelko sam od sebe, kao i inae u takvim situacijama, skree na lijevu stranu, i za nekoliko minuta eto nas pred rampom. Tu nas iznenaeno pozdravlja dvoje vicaraca na dvije Yamahe XTZ 660. Upravo su uli u Kazakstan. Pitaju nas to ih eka. Kau da je s ruske strane cesta dobra. Bar neto. Prelazimo granicu neto sporije nego kad smo ulazili u Kazakstan, ali nita strano.

76

vicarci nisu lagali, i po pristojnoj cesti vozimo ka Astrahanu, konano bez kinih odijela, kiu smo ostavili s one strane granice. Dolazimo do T krianja. Tablika kae: Astrahan desno 81 km, Astrahan lijevo 39 km. Idemo lijevo. Vozimo oito nekakvim preacem, kroz sela i lokalne puteve. Put se sputa prema velikoj rijeci, a most se ne vidi. Prilazimo blie i vidimo da je most pontonski. Deseci metalnih segmenata od po nekoliko metara duine. Do druge strane ima bar 400 metara. Plaamo mostarinu i po pijesku se sputamo na most. Nije ba ugodno voziti po isprekidanom eljezu, a i fuge na spojevima segmenata su pedalj iroke i nisu ba u ravnini. Kako odmiemo od obale most se sve vie ljulja. Zanimljivo iskustvo, pogotovo za vrtoglaviara. Iz mnogih segmenata pumpe ispumpavaju vodu, tono se vidi kako su ti potopljeniji od ostalih, gotovo u razini vode. Na sredini rijeke idemo pola metra gore dolje. Bilo je dobro, ali ne bih ponovo, ako ba ne moram. Konano tablika "Astrahan". Stajemo, slikamo se i pitamo Nokiu kako do hotela. Treba joj vremena da nae satelite. Sluamo upute koje nas vode na pjeaki most zatvoren za promet. Traimo drugi put, a Nokia pria gluposti i odvede nas kilometrima po makadamu u srce ranirnog kolodvora. Psi tre oko nas, laju i keze se. Sreom, oni veliki su s one strane ograde, a ove male tjeram Daytonama. Vraamo se na pjeaki most, provlaimo pored rampe i konano stiemo u hotel. Stvarno smo vidjeli Astrahan kao nitko prije. Danas Kozari Bok, a sutra klasian turizam, Kremlj i brodom po Volgi. Konano tu, pa etnja uz rijeku, alik i lokalne trke Playboyevih zeeva. Hotel je blizu glavne ikane u gradu. Driftanje do zore. Sreom iz sobe se ne uju. U polusnu, ena mrmlja neto o veu.

77

78

79

80

81

82

83

84

Ideje nae, benzin va! Ovu parolu domiljatog prevaranta Ostapa Bendera, junaka romana "Dvanaest stolica" Iljfa i Petrofa, jo jedne od rijetkih ruskih knjiga koju sam proitao, naalost nikad nismo uspjeli provesti u djelo. Kod nas je uvijek vrijedilo " Ideje nae, a bogami i benzin na", i uvijek smo svaku litru benzina sami platili, za razliku od Ostapa, koji kroz cijelu knjigu prolazi na tui raun. Nismo ba efikasni u traenju sponzora i grebanju za prenoita. Na ovom putovanju benzin nije skup, a prenoite kako - tako, ako puno ne izvoljevamo. Ipak, svakih nekoliko dana priutimo si malo bolji hotel. Recimo juer i danas u Astrahanu. Nita jako luksuzno, ali hotel Azimut u samom centru grada na obali Volge nam strano pae za odmor. Dan provodimo u obilasku Astrahana. Lokacija na nekadanjem putu svile, delti Volge i blizina Kaspijskog mora odreuju ovaj grad gdje se mijeaju europski kranski centar s perzijskim i tatarskim predgraima. I inae u ovih nekoliko ruskih gradova koje smo posjetili, a naroito ovdje u Astrahanu, nevjerojatna je bliskost novog i starog, bogatstva i siromatva, novih zgrada i totalne zaputenosti. Na jednoj strani ulice nove, uredne lijepe zgrade, a na suprotnoj prastare drvene prizemnice koje su nekad bile ukraene prekrasnim rezbarijama i drvenim ukrasima, a sad nisu ni za drvo za loenje. Meutim, i u njima jo ive ljudi. Stari nakrivljeni prozori, drvene otpale aluzine, uplji krovovi. Ali te stare kuice su jo lijepe i armantne, najrunije na njima je klima ureaj, ili satelitska antena. Imam dojam da u Rusiji ne postoji nikakva sluba koja se brine o odravanju javnih povrina. Plonici, travnjaci, zelenilo, sve je jako zaputeno. O cestama neu. Posjetili smo staru tvravu u centru grada, Kremlj, koji se obnavlja, tako da je sad to veliko gradilite. Rue da bi napravili jo ljepe i jo starije. Unutranjost crkava i damija je autentina, i svugdje smo dobrodoli. Skidamo cipele, Ksenija pokrije glavu maramom i nema problema. Na ulici nam ljudi prilaze i zapoinju razgovor. Snalazimo se sa rusko-hrvatsko-makedonskom kombinacijom i gestama i dovoljno se razumijemo. Jedva smo se navikli da u Rusiji vozai vrlo paze na pjeake i staju da bi nas pustili da prijeemo cestu i kad nemamo tu namjeru. Vraamo se u hotel i ena konano predaje ve na pranje. Nakon desetak minuta kucanje na vratima. Dok smo shvatili problem.... Jedna od naih "jako vrijednih" majica koje posljednjih dvadesetak godina nosimo na putovanja motorom nema etiketu s uputom za pranje. I sad ena mora potpisati nekoliko formulara kojim oslobaa hotel od odgovornosti za eventualnu tetu koja bi mogla nastati neodgovarajuim pranjem. Kod Rusa nema labavo. Taman piem mail Davoru, kad ponovo kucanje i ulijee istaica i ne da se smetati, ve oko nas isti sve u esnaest. Da joj ne bi smetali izlazimo iz sobe. U liftu se vozimo s mladom Ruskinjom koja ima oi kao Marty Feldman. Jedva suzdravam smijeh. istaica nas je izbacila iz sobe taman na vrijeme da stignemo na brod. Plovimo Volgom kroz Astrahan. Da nismo ve juer vidjeli veliki dio grada iznenadili bi se njegovom veliinom. Ovako smo fascinirani veliinom rijeke. Brod plovi oko otoka, pokraj luke, kroz nekoliko rukavaca. Puno ptica, uglavnom galebova, i nekakvi gnjurci koji se zalijeu u vodu za ribom. Vrijeme je odlino, lagano oblano i ne prevrue. Opet u horizontalu. ovjekov prirodni poloaj. Ne znamo to veerati. Puna nam kapa alika, ebureka, svinine. Snalazimo se prilino nematovito. Rojal le Roi je loa kopija Big Maca na tandu na promenadi. Ali napuni eludac. Ulini svirai i pjevai, prodavai kukuruza, sladoleda, okupatori, tand veterana Afganistana gdje moe pucati u balone, djevuke s nogama do vrata, biciklisti, skaterice, roditelji s djecom, brojne terase s kojih udara ruski pop i rock, a malo i Michael Jackson, krasno osvjetljene barokne fasade, Playbojevi zeii, a i desetak motora. Jo uvijek veliki broj azijskih kosih oiju. U daljini

85

golema zgrada Lukoila. Brod kakvim smo danas plovili je, ovako osvijetljen, puno ljepi po mraku. Glavna atrakcija je fantastian vodoskok koji skae uz klasinu glazbu. Ritam velegrada. Sutra dalje. Daytone su iste, pa da vidimo.

86

87

88

89

90

91

92

93

94

95

Troje dobrih ljudi Blagoslovljen je dan u kojem sretne troje dobrih ljudi. Danas je jedan od tih rijetkih dana. Da nije bilo Mihaela i Nadede mi ne bismo sad umorni i zadovoljni bili u Grand hotelu Inside u ovjekovom prirodnom poloaju. Nemojte da vas ovo "Grand hotel" prevari. Gostinica Inside je sve samo ne grand hotel. A kosooki O.....? On je pria za sebe. Ponovno stepa. I to stepa iz mate. Nema joj kraja, utoj travi s nijansama zelene pod najveim nebom na svijetu. Njeni oblaci poput bijelog dima mjestimino krase nebo i povremeno pruaju dobrodolu sjenu. Dokle god see pogled, a ini nam se da vidimo do kraja svijeta koji kraja nema, jedine su sjene od oblaka. Nema jednog drva, nema grmlja. Samo povremeno konji. Krda konja u stepi. Mirno pasu, odmaraju se. Skupine od nekoliko desetaka konja i drijebadi. Kao iz prie. Ljepe ne moe biti. Cesta je odlina, ne kao ona u Kazakstanu ravna poput suneve zrake, ve lagano krivuda preko blagih breuljaka. Mogu voziti brzo koliko hou. Koliko god brzo vozio, promjene nema, nigdje ne stiemo, nita se ne mijenja. Samo stepa i cesta bez kraja. Dobro je da ovdje nema velikih rojeva krupnih skakavaca kroz koje smo prolazili prije nekoliko dana. Tad sam vozio sporije, a udarali su poput kamenja. Osjeti ga kroz titnik kad te pogodi u rame, a tek kad zvekne u cjevanicu izmeu izme i titnika koljena.... Stotinu konja pod mojom desnom rukom marljivo vue i vrlo, vrlo polako trava uzmie pred suhim pjeskovitim tlom. Povremeno vidimo male pjeane dine. Stajemo pokraj jedne. Guter boje pijeska nas se ne boji. Moemo mu prii na dohvat ruke, tek tad uzmakne za pola metra. Kasnije stajemo na jednom od brojnih presuenih slanih jezera. Kristali pucaju pod naim koracima. Rogata kozja lubanja na suncu. Piam joj u oko. Ulazimo u Republiku Kalmikiju. Djeli dalekog istoka na jugu Rusije. Glavni grad, Elista, budistiki je centar ovog dijela svijeta. Kao da smo tisuama kilometara istonije. Kosooki nasmijani prijazni ljudi. Stajemo ispred hrama. Nije guva, samo nekoliko vjernika i poneki sveenik obrijane glave u naranastoj odori. Na ulazu nam pristupa nasmijeeni ovjek. Pokuava govoriti engleski, ali ne zna. Trudi se. Bolji je na ruski nego njegov engleski. It iz fri, bespljatnaja, ju ken go insajd hram. Pliz njet foto in hram. Okolji foto monaja, insajd pliz njet. Razgledavamo kompleks hramova, vrtimo vrtuljke onako kako vidimo da drugi ine. Ne znamo to to znai, ali koditi ne moe. Zvonimo. Spokojna atmosfera. Mala crna ptica me prati od jednog do drugog malog hrama kao da mi eli neto rei. Visi joj jedno krilo pa slabo leti. U glavnom hramu skidamo pranjave slane Daytone. Ksenija ogre neto poput sarija. Ne pada mi na pamet po skriveki fotografirati, to inae obavezno radim kad je zabranjeno. Potujem ove ljude i njihove obiaje. Osjeanje je uzajamno. Nikoga ne smeta nae nesnalaenje u budistikom hramu. Fotografije Dalaj Lame. Njegova odjea. Nenametljiva smirujua glazba s lijepim enskim glasovima. Naravno, ne razumijemo ni rijei, ali razumijemo poruku. Gledam u jedanaest metara visok kip Bude u hramu. Diem glavu, a ne vrti mi se. Sjedimo na klupicama. Ostali bi ovdje satima. Jedva izlazimo van. Kod motora, na ulazu u kompleks, eka nas O...... Rekao nam je svoje ime O......, ali smo ga zaboravili. Pa ja isti as zaboravim kad mi netko kae Damir ili Kreo, kako da zapamtim staro kalmikijsko crkveno ime. O..... nam poklanja okvire za fotografije. Poklanja nam i fotografije unutranjosti hrama, da imamo za uspomenu. Razgovaramo i sve se razumijemo. Jezici jesu razliiti, ali dua je ista. eli nam sretan put. Na izlasku iz Eliste, nekoliko minuta kasnije, pred naim oima jak sudar na krunom toku. Auto leti preko zelene povrine. Hvala ti O..... Dan se blii kraju i moramo nai prenoite. Veeg grada nema jo stotinama kilometara. Vidimo spomenik. Tenk. Shvatimo da nismo fotografirali niti jedan od brojnih spomenika tenkovima, avionima, kauama. ak i traktori su zasluili svoje mjesto na postolju, a mi niti jedne slike nemamo. Vraamo se do tenka, slikamo se, ja malo u

96

horizontalu pored gusjenice. Fini topli mramor. Niotkuda dolazi bijeli kombi. Kukuruzni Rus zapoinje razgovor. Odakle smo, koliko smo na putu, kuda idemo. Pitamo ga za gostinicu, 'otelj. Izlazi iz kombija, vadi kartu, daje nam upute, poklanja kartu. I on bi vozio motor, ali ena mu ne dozvoljava. Nema svatko najbolju enu na svijetu. Hvala ti Mihael, bez tebe nikad ne bi pronali Inside. I ovako, uz tvoje upute smo ga jedva pronali. Zvonimo, otvara sitna enica. Pria kao navijena. Koliko je razumijemo, mora nazvati nekoga da pita moe li nam izdati sobu. Ne gasi se, telefonira, dobijamo sobu, malu, ali sa svime potrebnim. Klima, mini bar, ak i etkice i nova pasta za zube. Pita nas to emo za doruak, kad elimo doruak. U sobu, razumije se. Komplicirana je i zatitniki nastrojena. Kao neka baka. Dok ja nosim stvari u sobu Ksenija ispisuje sve podatke u formulare. Nadeda reagira kao da zna gdje je Zagreb, Skopje. ali nam se kako joj je jednom bio gost iz Engleske i kako ga nita nije razumjela, a evo kako nas fino razumije. Prvi puta veem motor lancem za stup. Da nisam ba sasvim bespotrebno cukao Abus Granit od tri kile. Malo kasnije kuca Nadeda da maknem motor s ulice i stavim ga u dvorite s video nadzorom. Izgleda da jo uvijek nosim lanugu bez veze. Gostinica Inside ima sve osim interneta.

97

98

99

100

101

102

103

104

5642 metra i 5621 metar visoki su vrhovi Elbrusa. Kad smo gortaka u Terskolu na 2085 metara upitali gdje je Elbrus, prstom je pokazao okomito u nebo. Ne koso gore, nego tono iznad naih glava. Naalost, nekoliko desetaka metara iznad naih glava vide se samo gusti sivi oblaci iz kojih pada kia. Od gortaka smo saznali i da iara s kojom smo raunali ne rabotajet. Remont. Kisnemo Elbrusu pod nogama, a vidimo samo nekoliko zatvorenih hotela, mokre konje i krave i dva-tri domaa ovjeka koji kiu uope ne primjeuju. Totalni antiklimaks. Usrali smo motku. Pod najviom smo europskom planinom a ne vidimo nita. I tako ponovo nazad kanjonom rijeke Baksan. Ponovo kroz vojne kontrolne punktove. Ponovo pored oklopnih vozila, vojske sa strojnicama u bunkerima. Nitko nas nita ne pita, isto kao i kad smo se vozili ovamo. Kao da nas ne primjeuju. Kia prejako pada, pa vrlo malo slikamo i snimamo. S jedne strane teta to ne slikamo, tu smo sada i nikad vie, a i nije teta. Osim magle, oblaka, mokre ceste s pokojom kravom ili tenkom nita se ne vidi. Moemo samo nasluivati ljepotu koja se vidi za lijepog vremena. Jedino rijeka Baksan, preko koje cesta kojom vozimo prelazi desetine puta, divlje hui nosei u svojim brzacima elbrusove ledenjake. Od Ipatova, gdje smo spavali, do skretanja ka Elbrusu trebalo nam je nekoliko sati vonje. Vozim 130 km/h po skakutavoj cesti, a BMW 530d me mazne kao da stojim. Gria ba ganja bemburu i uskoro nestaje ispred nas. Prolazimo kroz sela naziva poput Liepoe, Divnoe, Krasnoe, i nije mi ba jasno ime su zasluila takva imena. Ni po emu nisu posebna, i ne razlikuju se od ostalih. Skromna uorena sela. Puno je neobranih marelica koje padaju po zemlji. Nije da ih Rusi ne beru, dapae, stalno nailazimo na prodavae marelica i drugog voa i povra, meda i oraha, ali toliko je tih voaka da ih ne stignu sve obrati. Ponovno smo u podruju obraene zemlje. Polja suncokreta gledaju tono prema nama i svijetle intenzivnim utim sjajem. Prelazim bijeli kombi. Voza nam kroz otvoren prozor pokazuje palac gore. Pozdravljam ga s etiri migavca. U guvi na prilazima veim gradovima potujem lokalne vozake obiaje i zaustavljenu kolonu ne pretiem s lijeva, ve kao i svi ostali, s desna, po zemljanoj bankini. Nitko se ne ljuti, ne trubi. Kod Pjatigorska se pojavljuju prva vea brda nakon tisua kilometara vonje po ravnici. Gume na Bjelku su totalno zbunjene s udnim zahtjevima koje se postavljaju pred njih. Do sad im je jedini zadatak bio da ostanu itave, a sad moraju prenositi nekakve bone sile i voditi kotae kroz zavoje onako kako ja hou. A i meni ba nije najjasnija vonja motora ako ne vozim ravno. Ulazimo u Kabardino-Balkarsku republiku i prije Nalika skreemo u kanjon rijeke Baksan. Vidimo oblake pred nama, ali jo ne znamo da iara ne radi, i vozimo 110 km do Elbrusa u nadi da e nas iara odvesti iznad oblaka. Neobavljena posla vraamo se nazad na nau cestu. Ulazimo u Nalik po kii koja paducka i smjetamo se u prvi motel.

105

106

107

108

109

 Prie Pria prva Zdravstvujte? Ma kakvi zdravstvujte, nema zdravlja u ovom ekanju. Od kako sam prije osam dana krenuo na put iz Izgubistana, ja Ruslan Morjuvolgovi Razbucinov, nisam bio ovoliko ljut. Prije tri dana stao sam u red da prijeem granicu na Verkhnom Larsu i da proem tu ugavu Gruziju i konano stignem na uunliik u moj voljeni Vukojebistan. Tri dana ekam da ti prokleti carinici pregledaju sve putnike predamnom. Tri dana jedem usoljena ovja muda koja mi je moja brina majka spremila za put. Ja volim usoljena ovja muda, ali nakon tri dana mi muda na oi izlaze. Tri dana piam u flau i serem meu vratima automobila, nit gujcu oprati ne mogu kako Alah zapovijeda. Tri dana sam vodu pio, i evo danas me ovaj Rus poastio votkom, ma nee se Alah ljutiti. I evo, ve sam na pola kilometra do granice, jo samo jedan dan. Tri dana gledam ove proklete pjeake koji prolaze kraj mene i prelaze granicu. Tri dana.... ekaj, to je ovo, od kad ruska Dorogna patrolna sluba ima motockile. Evo, dolazi jedan na Uralu. Ne, dva su na bijelom Uralu. Ne, to nije Dorogna patrolna sluba, to su prokleti turisti motoristi koji ne ekaju danima u redu kao to sam ja ekao! E nee prije mene, slanih mi ovjih muda! Stoj! Davaj nazad! Iza mene! ekaj kao i ja! Vidi ga, pravi se da ne razumije, hoe proi kraj mene! NJET! Ne moe! Ne! Tovarii, kamaradi, pomagajte, ovaj hoe prije mene! Tako, svi stanite da ne moe proi. Zato da on ne eka kao i ja! Kao i svi mi! Tako, sad ne moe proi. Vidi ga, smijei mi se, pokazuje mi da bi proao. Njet! Davaj nazad. E, tako, sad ne moe nikako prije mene. He, he. Ooooo, vidi ovo stado ovaca. Auuuu, vidi ovna. Auuuu, kakva muda! Eeee, da je sad tu moja majka pa da mi priredi...... Hej, kako, zato, pa samo sam malo pogledao muda, i ovaj mi utee, i eno ga ve pred rampom. E, ne dao mu Alah nikad da se najede finih slanih ovjih muda, prokletnik jedan! Pria druga E, srea je da sam prodao moju Volgu 3110, pa sad fino, kao ovjek idem pjeke. A i kupac je zadovoljan. Rekao mi je, Leonide Semjonoviu Volgovski, ime ti slui na ast, ovakve Volge se vie nigdje ne moe nai. I tako, kao pjeak, za samo nekoliko sati proem ove jadnike to ekaju u tri reda kamiona, automobila i autobusa da bi doli do granice na Verkhnom Larsu. Evo, samo dva sata ekam tu na prvoj rampi da me policist propusti u podruje graninog prijelaza. A tko su ovo dvoje? Vidim, stranci su, na motoru. Auuu, to im je prljav taj motor. A i oni ba ne miriu. Sigurno putuju iz daleka. Evo, policist im kae da dou, a oni ne mogu. Pa s krive su strane zida. A ovaj autobus smeta da prijeu tu gdje treba. ekaj, pa moda bi....,pa da, mogu prijei ovuda kroz prolaz za pjeake.Hajde, proi ovuda! Ljudi, maknite se da motorist proe! Ne, ne, ne idi tu, jako je visoko, a ti nema Advenra. Evo tamo malo dalje, popni se po travi, pa skreni, pa se provuci, davaj, davaj mjesta da proe motorist, i evo ga, proao je! Sretan vam put! Pria trea E, konano! est dana sam ekao, ali sam doekao. Konano sam preao na niiju zemlju. Sad jo tri kilometra, pa Gruzijci. Oni ne gnjave ni priblino kao Rusi. Odnosno Sjeverni Oseti. Ma to su ga zakomplicirali. Nekad, kad je ovo sve bio Sovjeckij Sojuz bilo je uivanje ovuda voziti autobus. A sad, katastrofa. A jo su nedavno i ratovali. Evo, fino, polako vozim moj stari autobus iza kolege Aljoe. Ma u stvari ba mi je ao to ovaj moj kr toliko dimi, ravno u one motoriste iza mene. Hops, to je sad, zato smo stali? E, opet su budale napravile ep na ovom uskom grlu. Evo, nagurali se tako da niti ovaj s motorom ne moe proi. Ha nita, ekam. Na to sam navikao. Tu mi je knjiga i polako. Vidi ovog motoristu to ee. Pa ne moe lijevo, tu je zid tik uz autobus, a desno je kamenjar gdje niti koze ne idu. Vidi ga, neto procjenjuje, mjeri, mie neko kamenje? Pa, nee valjda? Hoe? Hoe! Ali, ne moe tuda proi! Tuda ne moe proi niti ovan s velikim mudima! Niti Advenr! Evoga, pao je! Ne nije, ajme njemu to udara u kamenje! Samo da mi ne ogrebe moj autobus, jako mu je blizu. To je stari autobus, ali je moj. Vozio sam u njemu i druga Brenjeva, dobra su to vremena bila. Vidi, ovaj je proao, nije pao, evo i drugi je autobus proao! Evo, ona njegova se penje na motor. Odoe. Blago njima!

110

Pria naa U cik zore smo krenuli iz Nalika. U pravi cik, ne na cik. Kanalizacija u kupaoni je smrdila ko kuga, a i moramo danas prijei u Gruziju, a ne znamo to nas eka. Nije ba toplo, i oblano je, pa odmah oblaimo kina odijela. Ulazimo u Republiku Sjevernu Osetiju-Alaniju. Veliki kontrolni punkt. Organ u arenoj uniformi s kapetinom kae: registracija, i pokazuje na alter sa strane. Dajemo pasoe i prometnu. Nee dokumente, gura ih nazad i daje mi nekakvu malu crnu kutiju s rupom. Kutija je tankom cjevicom vezana za stol. Ne kuim to hoe, pa mi pokazuje da puem u kutijicu. A, to, dobro. Puhnem punim pluima. Organ gleda displej s nevjericom. Trai da puhnem ponovo. Ma, mogu mu ja i prdnut ako treba, uvijek e pokazivati 0,00. Razoaran, on pue u kutijicu. Nije mu ba jasno. Nikad nije vidio 0,00. Lijevo od nas je eenija i Dagestan. Prolazimo kroz Beslan, i gledamo postoji li kakav putokaz za zlosretnu kolu, koja je sad muzej tragediji. Naravno da ga nema, pa samo prolazimo. I bolje je tako. Lako se slikati kod betonskih glava apstraktnih boraca Drugog svjetskog rata, ali ne znam kako bih se osjeao na mjestu nedavnog bezumnog pokolja. U Vladikavkazu ena ima kofeinsku krizu. Pitamo pandure za kafi. Pandur nas skoro izljubi od sree to nas vidi i poalje nas na drugi svetafor, pa levo. Od kafia ni k., kao uglavnom i inae u Rusiji. Mijenjamo preostale Rublje nazad u Eure. Prilazi mi Rus, kae, "ja BMW RT". Malo askamo dok se Ksenija bavi s valutama. Do prijelaza Verkhni Lars - Kazbegi nije vie daleko. Gomila krava na cesti, neke zalegle i preivaju. Auti vrlo malo uspore meu njima. Njima krava moe razbiti far ili vezni lim. Ja sam puno oprezniji, mogu dobiti rog pod rebra. Nekoliko kilometara prije prijelaza poinje trostruka kolona. Kamioni u jednoj, auti i autobusi u drugoj. Polako vozim po lijevoj strani. Kako se primiemo granici, guva je sve vea. Ljudi su na kraju snaga. Jedva prolazimo kroz guvu. Odjednom ne moemo dalje. Zapjenjeni grmalj vie na nas i mae da se vratimo nazad. Pridruuju se i ostali ekai. Nema fizikog kontakta, ali nije daleko od toga. Pravim se da ne razumijem to eli, pokazujem naprijed i viem Baku! Prolaze duge minute, masa ne poputa. Konano gube koncentraciju na nas i uspijevam se provui kroz mete. Po lijevoj strani ceste stiem pred prvu rampu. Naime, kod Rusa je sam granini prijelaz ograen dodatnom ogradom kroz koju se pomalo putaju putnici. Ne mogu prijei na pravu stranu ceste, za izlaz, pa stajem na lijevoj strani, za ulaz. Idemo do policajca pred kojim eka gomila pjeaka, pravim se blesav, smijem se i guram mu pasoe. On neto galami i mae. Shvaamo da moemo prijei s motorom. Ali kako? Da bi uao u pravu traku moram se vratiti stotinama metara nazad, do poetka zida koji uzduno dijeli cestu, skoro kod ekipice od maloprije, a i da me puste, ne mogu prolaziti izmeu auta, nema mjesta. Neki ljudi mi pokazuju da proem kroz prolaz za pjeake, ali ne mogu se popeti na visoki rinzol. alju me dalje, na mjesto gdje se mogu popeti preko travnjaka, i ulazimo na sam granini prijelaz. Slubenici su svi pristojni, ali procedura traje koliko mora. Kad je konano gotovo, sretni kreemo. Na alost, taman iza dva smrdljiva autobusa. Jedva smo malo odmakli, ponovo zastoj. Promet iz suprotnog smjera je blokirao cestu, i autobusi ne mogu proi. Malo ekamo, ali vrue je i smrdi. Gledam kako se provui. Nema anse. Lijevo od autobusa je zidi tako da se jedva pjeke moe proi, a desno nema bankine, nego odmah poinje kamenjar po kakvom ne znam voziti niti s Dakarom, a kamo li s pretovarenim cestovnim motorom. Krupno izlomljeno kamenje pod nagibom od 45 stupnjeva prema cesti, i odmah do toga dva autobusa koja bih morao prijei. Nema anse. ekamo da se ep razrijei, ali nita se ne dogaa. Mjerkam ono kamenje, adrenalin raste. Ma, ne bute vi mene j....... Miem najkrupnije kamenje, radim si nekakvu stazu. Ovo moe raditi samo totalni idiot. Bjelko je u ovakvim trenucima ogroman, teak. Kamenje frca na sve strane, samo to ne padnem, ne ogrebem autobuse, ali, ni sam ne znam kako, uz navijanje promatraa prolazim pokraj oba autobusa. Uf, nikad vie ovakve idiotarije. Za to nek idu na Benduro, ili Hechlingen. S primjerenim motorima, a ne ovo moje siroe. Mislei da je gotovo, sretni vozimo po niijoj zemlji ka gruzijskoj granici. Cesta je loa pa ba i ne vidim prekrasne zelene planine obasjane suncem. E, to sunce. Ulazimo u tunel, neosvijetljen, neasfaltiran. Sama jama. I totalni mrak.

111

Nita ne vidim petnaestak sekundi, dok mi se oi malo ne priviknu. Ljuljamo se od rupe do rupe. Progledavam taman na vrijeme da vidim da tunel naglo skree. Jo dva tunela i ista pria. to sve ovaj motor moe podnijeti. Na gruzijskoj granici isto guva, ali neusporedivo manja no kod Rusa. Zastava Europske Unije. Svi bi u Europu. Granina procedura skoro kao EU. Prometna, pasoi, igovi i "Good luck". Trebati e nam. S povremenim prohodnim asfaltiranim dionicama, Georgian Military Highway su desetine kilometara to loeg, to jako loeg, to katastrofalnog makadama, itkog blata, rupa, ljunka i oblutaka. Toliko potoka kao danas nisam nikad preao. Bez mostova, naravno. Kad ponem psovati, ena mudro zbori: uti, dobro je, zamisli da pada kia. I bez kie izgledamo kao Mislav kad se vrati sa Sljemena. Prelazimo 2379 metara visoki prijevoj Jvari. Priroda je prekrasna. esto stajemo. I da se odmorimo, i da uivamo u Kavkazu. Planine su zelene, mjestimino snijeg i potoci koji se rue u dubinu. Nailazimo na "mini Pamukkale", samo naranaste boje. Stajemo i slikamo naranaste stijene po kojima ubori, oito, ljekovita voda, koju mnogi skupljaju u boce. Mi smo se suzdrali od boca. Okreem se prema motoru, a kad tamo, neki dembo zajaio i drkulji po komandama. Meni mrak na oi, ali, samo mirno. Na njegovom sam terenu. Prilazim motoru, ovaj ne silazi, nego trai klju. Meni opet mrak na oi. Mogu ja njega smiriti u sekundi, ali, kad padne on, pasti e i Bjelko, i to onda. Ovako opet sve okreem na zajebanciju. Ne pomae puno, i dalje hoe klju, okree gas, stie sve gumbe, lupa po mjenjau. Motor samo to se ne srui. I tako je nestabilan u blatu. Fotografiram ga. To ga veseli, slikam ga i s njegovim mobitelom i konano silazi s motora. Kod zaustavljanja na vidikovcu na nas nasre jedan od bezbrojnih pasa koji lutaju. Krupan uo zastaje kad mu pokaem blatnjavu Daytonu. Konano stajemo da Ksenija u pola dva popije svoju jutarnju kavu. Turska kava je toliko jaka da je ne moe piti. Gusta je k'o puding. Hej, postoji kava koju moja ena NE MOE piti. PREJAKA JE. Naruuje espresso i dolazi k sebi. Fino ruamo usput. Mladu teletinu na rotilju. Stajemu u Ananuriju. Stara tvrava toliko vana da krasi naslovnu stranicu Lonely Planeta. Pod tvravom lijepo jezero. Kupai uivaju. I ja bih s njima. Ulazimo u Tbilisi. Hotel s pristojnom sobom, bez interneta. Cijena je prvo bila 80, a kad smo pristali naglo je skoila na 100 Larija. Ne da nam se vie natezati s babukom, pa plaamo. 1 Euro=2,09 Larija, pa raunajte. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Zahtjev Dorogne patrolne slube Republike Sjeverne Osetije-Alanije Centralnom komitetu mjeriteljstva i normativizacije biveg SSSR-a Tovarii, Traimo da se hitno povue iz upotrebe alkotester marke "ernoe katuljika sa pagika". Naime, danas je pri alkotestiranju jedan alkotester marke "ernoe katuljika sa pagika" pokazao nemogui rezultat, 0,00. Takve greke ne moemo tolerirati, i traimo da se gore navedeni alkotester povue iz slubene upotrebe. Tovari Organ ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

112

113

114

115

116

117

118

119

120

121

122

 Naopako Crni Mercedes C180 juri azerbajdanskom ravnicom. Ne ulijee u kare. Stalno je u karama. Vozi me sredinom ceste, izmeu auta koje pretiemo i onih to nam dolaze ususret. Ne uzbuujem se. Nisam ak niti pojas vezao, to uvijek radim. U Azerbajdanu, kao i u okolnim zemljama, pojas rijetko tko koristi. Prilagodio sam se obiajima, a i svejedno mi je. Kad ne ide, ne ide. Subota je, i niti jedna od tri banke koje smo posjetili u prvom azerbajdanskom gradu, ezdesetak kilometara od granice, nije radila. I sad me crni Mercedes C180 vraa na granini prijelaz. Ja sam preao granicu. Ksenija je prela granicu. Bjelko ne. Trebam 3000 US$. Cash. Da bih ostavio depozit za privremeni uvoz motora. Nemamo toliko gotovine sa sobom, ali, kad smo ve do ovdje doli, pokuao sam sve to mogu. Pokuao sam pronai neku banku gdje bih moda mogao podii toliki novac, pa makar ili u minus. Niti jedna banka ne radi, i neu saznati prolazi li PBZ kartica u Azerbajdanu. Na bankomatu ne moemo dii toliki novac u jednom danu. Nita od Bakua. Od Gobistana i blatnih vulkana. Nita od kupanja u Kaspijskom moru. Na granici Gruzije i Azerbajdana ne znam tko je ljubazniji, jedni ili drugi. Ali, propis je propis. I niti mladi azerbajdanski slubenik koji odlino govori engleski ne moe nam pomoi. A iskreno se trudio. S nama je tri sata izgubio. Naao mi taksi. Smanjio depozit s 3600 na 3000. Naalost, nedovoljno. Nije on kriv. Kriv je onaj mali u ambasadi Azerbajdana na Srebrnjaku 104. Kad nam je vraao pasoe s vizama, izriito sam ga pitao ima li Azerbajdan kakve posebne propise oko vozila. Treba li Carnet, privremeni uvoz, depozit? No Sir. You just need a visa. Motorcycle is not a problem. Stiemo natrag na granicu. Azerbajdanski taksist je suosjeajan. Lupetam s njim na ruskom, koji je jo uvijek "lingua franca" ovih prostora, i shvatio je moj problem. Vraam se na granini prijelaz, i neobavljena puta vraamo se u Gruziju. Gruzijskim policajcima je pomalo drago to su im susjedi ispali p.... "Azerbaijan is not a very normal country. Welcome to Georgia, again". Na samom prijelazu jedemo kebab, ve je skoro dva sata, a jo nismo nita vaknuli. Sluajno pogledam van, a kad tamo Bjelko se koprca s kotaima u zraku! Dok sam stigao do motora, ve su ga digli. Objanjavaju da je pao sam od sebe??? isto sumnjam, uvijek jako pazim kako parkiram, u brzini, u propisnom nagibu, a niti asfalt nije toliko mekan da bi nogica propala. Vjerojatno je neko od domaih neto prkao, pa se zaigrao. Velike tete nema, nekoliko oiljaka po koferu. Jedino su vjetrobran mrvicu iskrivili dok su ga dizali. Ravnam vjetrobran, priteem pigl, i furamo odavde. to sad? Nazad u Tbilisi. Prije toga skreemo pogledati manastir David Gareja. Niti to nam ne polazi za rukom. Makadam koji vodi do manastira je prelo i predug. Odustajemo i vraamo se za Tbilisi. Pronalazimo slatki hoteli u centru, s internetom, ali bez garae, tako da Abus Granit konano neto radi. Valjda e Bjelko bezbolno prenoiti slijedee dvije noi u centru Tbilisija. Preko puta hotela je trnica, i ena donosi uda u sobu. Krkaina, horizontala, a ako skupim snage, moda bude i kakve etnje gradom.

123

124

125

126

127

128

Leimo i deremo I ba nam je fino. Klima radi i hladimo se od hodanja po vrelom Tbilisiju. Uvijek, ali stvarno uvijek se preraunamo u restoranu. Naruimo dva predjela i dva jela, a to nema anse da pojedemo. I onda, motaj u salvete, trpaj u torbu, nosaj po gradu, da bi, kroz neko vrijeme, dovrili kaapuri aaruli, kaapuri imeruli i kaapuri penovani. Ostale kaapurije jo nismo probali, a i ne znam kad emo. Prvo moramo srediti ove s ijim se ostacima borimo u hotelskoj sobi. Ma, i ta bi borba bila laka da maloprije nismo potamanili hrpu voa kojeg je Ksenija juer kupila. Jo iz Rusije imamo problem s lubenicom. Nigdje ne moe kupiti komad, ve samo cijelu. Pa, to da radim s cijelom lubenicom, ao mi je ba onako bahato je zaklati, pojesti joj samo srce i ostatak baciti. Tako smo sredili predivne marelice i breskve. I sad jo kaapuri. Ve je sinonja etnja Tbilisijem gotovo u potpunosti izbrisala razoaranje neuspjelom Misijom Azerbajdan. Tbilisi moda nije Baku, ali takoer na jedinstven nain spaja tradiciju i moderno. Na hoteli je kod samog centra, treba nam nekoliko minuta hoda do Trga Europa, koji je djelomino jo veliko gradilite, ali po noi izgleda fantastino. Tbilisi je prilino brdovit, a Gruzijci su se potrudili, i rasvijetlili sve tvrave, spomenike, crkve i tornjeve kojih ima poprilino. Najspektakularniji prizor, pogotovo nou je hipermoderan Most mira. Poput svemirskog broda koji se spustio u stari grad, Most mira, a i zgrada kazalita, suda i djelimino predsjednika palaa sa svojom staklenom kupolom odreuju izgled grada. A tek fontana. E moj Milane, na koje si ti sranje novce potroio. Sramota ispred NSB-a. Fontana ovdje u Tbilisiju, ili u Astrahanu, pa ak i ona u Oralu :-) je milijardu godina ispred one zagrebake kade. Vodeni spektakl pokreta, boja i glazbe. Poseban je doivljaj vonja iarom iznad grada do tvrave Nariqala. Letimo nad gradom i uivamo u pogledu. Po noi je kiilo i danas je vru i sparan dan. Jedva smo se izvukli iz sobe. ena treba dozu kofeina. U blizini je velika crkva Tsminda Sameba. Nedjelja je i mnotvo je ljudi u crkvi i ispred nje. Mali pop, gotovo patuljak, s ogromnom sijedom kosom i bradom uiva veliko potovanje vjernika. Na alost, svuda oko crkve je mnotvo prosjaka. Na trgu pred crkvom sjedamo na kavu. I prvi od dananjih kaapurija. Beljim se dekiu za susjednim stolom. Dijete se smije. U blizini je zvonik s brojnim zvonima raznih veliina. Dok prouavamo kaapuri poinje zvonjava. Iako smo u zatvorenom, zvuk zvona je strahovit. Lijep i proiujui, ali razoran. Kako li je tek zvonarima, njih nekoliko zvoni na tornju. Cijeli koncert traje desetak minuta. etamo gradom, koliko moemo po sparini. Nakon Mislavovog raja prethodnih dana, prolazimo pokraj mnogih duana gdje bi Stjepko uivao. Gruzija se ponosi svojim vinima. Mene vie zanima bezalkoholna ponuda i ispijam razne lokalne sokove kojima ne pamtim nazive. S vikom od ruka vraamo se u hotel. Na Bjelka su se ve svi navikli i nitko ga ne dira. Uostalom, toliko je prljav da se niti ne vidi. Sakrio se meu lubenice, dinje, krastavce i ostale drangulije to se prodaju na ulici. Nadam se da e i ovu no sigurno prenoiti, a sutra smo u Armeniji.

129

130

131

132

133

134

135

136

137

138

Mig Mikojan i Gurjevi. Moda svi ne znaju tko su, ali ako kae Mig, svi znaju o emu se radi. Gurjevi je dao motor, a Mikojan je oko motora napravio avion. Genijalan konstruktor u rangu Wernera von Brauna i ostalih velikana aeronautike. Bedi zna sve o Migovima, ali sumnjam da zna da je Artjom Mikojan Armenac. Iz Sanahina, malog sela iznad rijeke Debed. U Sanahinu, osim Muzeja Mikojanovih, i manastira Sanahin nema niega. U stvari ima jo i krmaa s deset malih praia. Nije ba tako jednostavno doi do Sanahina. Poprilino smo se namuili, ali vrijedilo je. Ako ne zbog slika Mikojana s Titom, Kennedyem, Staljinom, Tupoljevom, Iljuinom, Gagarinom.., maketa brojnih aviona koje je napravio, onda zbog razgovora s kustosicom muzeja. Mikojanovom neakinjom! Razgovor je na ruskom, ali mi smo ve toliko navikli na ruski da puno razumijemo. Razumjeli smo i da je Artjomov brat Anastas bio punih 60 godina lan politbiroa, nadivio Staljina i mnoge druge u svijetu poznatije sovjetske politiare. Meni su avioni puno drai od politike pa su me vie zanimali avioni, letaka odijela, diplome, nacrti i fotografije. Armenski pogranini policajci nisu naroito ljubazni. Rade svoj posao onako, jer moraju. Neda im se. Imamo online vize i u stvari nemaju to za raditi. Polako pregledavaju dokumente. Danas ionako nitko osim nas ne prelazi granicu Gruzije i Armenije. Ne znaju beknuti nita osim armenskog. Ali bez problema prelazimo granicu. U Armeniji, kao to smo ve i u Kazakstanu, plaamo njihovo osiguranje jer naa zelena karta ne pokriva Armeniju. Ne pokriva ni Gruziju, u koju smo ve dva puta uli, ali nas nitko u Gruziji nita nije pitao oko osiguranja. Vidjeti emo kako emo proi trei put, za nekoliko dana. U meuvremenu, Bjelko ima runu naljepnicu armenskog osiguranja. Kanjon rijeke Debed nije nita posebno. Cesta isto tako. Sela i gradii koje prolazimo zaspali su negdje pred pedeset godina. I ne bude se. Samo Coca Cola odskae od sovjetskog sivila. Jedino zanimljivo o kanjonu rijeke D ebed je podatak da je ovuda prolazio dio nekadanjeg puta svile. Penjemo se iz kanjona do manastira Haghpat. Vie od 1000 godina staro zdanje je izuzetno zanimljivo. Skoro da je vrijedno tranguzanja po kanjonu rijeke Debed. Pristupa nam jedan Armenac. Panimaje po ruski. Drago mu je to smo doli ak iz Hrvatije u posjet njegovoj zemlji. Raspituje se gdje smo bili, kamo idemo. Upoznaje nas sa svojom obitelji, slikamo se zajedno. On je iz Jerevana, a tu je doao kod brata u dau. Ba su juer radili alik, a danas je prvi put u Haghpatu. Jako ga zanima to ja radim kad mi se na motoru probui guma. Pokuavam mu objasniti, i istovremeno se nadam da neu morati raditi to to mu objanjavam. Stie petnaestak turista iz Japana. I stotinjak fotoaparata. Klanjamo se jedni drugima. Ponovo vonja kanjonom neugledne rijeke. Uivamo s gospoom Mikojan i razgledavamo manastir Sanahin. Nakon Haghpata nije me se ba dojmio. Vozimo dalje prema Sevanu, na istoimenom jezeru na 1900 metara nadmorske visine. U Vanajoru gubimo puno vremena. Ruan grad, jo gora cesta, putokaza nema, a svatko kog pitamo za smjer za Sevan nas alje na suprotnu stranu. Kupujemo pie u duanu i prilaze nam etiri djevojice. Srameljive su, ali ih jako zanimamo. Jedna malo zna engleski pa pomalo priamo. ele se slikati s nama. I mi s njima. Na rastanku nam poklanjaju voe koje su imale sa sobom. Konano nalazimo cestu za Sevan. Nije loa, planinska cesta. ak se moe pomalo i voziti. Uzimamo sobu u hotelu na jezeru. Hotel je lijep, ali prvi put veeramo loe, u hotelskom restoranu. Malo smo izvan grada i nismo imali izbora, a na motor nam se veeras vie nije dalo.

139

140

141

142

143

144

145

Pa to mi je ovo trebalo A lijepo mi je ena govorila. Nemoj. Ne ini to. Nije to za tebe. Ako i stigne gore, nee se moi vratiti. To je za mlade, a ne za ovakve poput tebe. enu treba sluati. ena zna najbolje. Tko ne slua enu zapne s motorom u saharskom pijesku. Tko ne slua enu ubi poput uka na proelju crkve Surp Astvatsatsin u manastiru Noravank. Tko ne slua enu razapet je izmeu neba i zemlje i ne zna kako e sii. Ali, kako da se ne popnem. Doemo ovamo, gdje hodoasnici dolaze stotinama godina i penju se po dva pedlja irokim strmim stubama koje su samo jednom stranom uzidane u proelje crkve. Stubama po kojima se penje da bi se pribliio Bogu, i sputa se nazad na zemlju. I, ako ima Boga, nakon sputanja ne slua armenskog doktora koji govori "evo, sve u redu, sad na avion, pa nek vam za tri tjedna promijene gips". Popeo sam se, ne sluam enu, i to sad. Ha, nita, kako sam se popeo, tako u i sii. Stepenicu po stepenicu. U povjerenju, i ena se ve popela. I sila. Ali, njoj je lake. Nema atletska iroka ramena kojima zapinje za zid. I ima nie teite. Jedva smo se makli iz Best Western hotela na obali jezera Sevan. Da je toplije moda bi ostali cijeli dan uz bazen. Ovako, s 20 stupnjeva na suncu i lagani vjetri, idealno je za vonju, a ne za kupanje. Nakon tridesetak kilometara cesta se odvaja od jezera i uspon se nastavlja. Ulazimo u veliku visoravan meu vrhovima Kavkaza po kojima se jo mjestimino bijeli snijeg. Prekrasna je, prepuna cvijea. Crveni, ljubiasti, uti, bijeli tepisi cvijea isprepliu se na suncu i rese zelenilo travnatih obronaka. Kako vjetar puhne mijenjaju se boje ovisno o tome koje cvjetove vjetar jae zahvati. Crveni su poput makova. Bijeli, tamo gdje su brojniji daju dojam zasnijeene doline. Krupni, metar i vie visoki uti rastu poput malih stabala. Ljubiastih ima posvuda, u daljini vidimo cijele obronke ljubiaste boje. Malo otvaram vizir na kacigi i u svjeem planinskom zraku omamljuje me opojan miris cvijea. Vozimo se kroz cvjetni buket. Nevjerojatan doivljaj. Na pogodnom mjestu silazimo s ceste i uivamo u raju na zemlji. Nigdje nikoga, rijetko proe koji auto. Prelazimo preko 2410 metara visokog prijevoja Selim-Sulema. Pogled je prekrasan i ni po emu ne zaostaje za vizurama Atlasa, Pirineja, Alpa. Kavkaz, kao i svaki veliki planinski masiv ima svoju osobnost, a mi imamo privilegiju jo i njega dodati u svoju zbirku uspomena. Sreom vidimo neuglednu tablu na kojoj, osim armenskim pismom, i latinicom pie "karavan sarai". Inae ga ne bismo niti primijetili s ceste. Malo ispod prijevoja, na starom putu svile, ulazimo u kameno zdanje dijelom ukopano u zemlju. Iznenaeni smo koliko je velik. Kad se oi malo priviknu na polumrak oduevljava nas arhitektura starih majstora. Kroz otvore na krovu koje izvana uope nismo primijetili u unutranjost dolazi sasvim dovoljno svjetla. Iz ulaznog prostora, ija vrata nadsvouje veliki kameni reljef, lijevo se ulazi u glavnu prostoriju tridesetak metara dugu i sedam-osam iroku. Cijelom duinom, s obje strane glavne prostorije pruaju se iza volti i stupova pomone prostorije za tovarne ivotinje. Ispred crnog ognjita, zaaenog stogodinjim vatrama skoro moe uti povike davnih putnika koji sklanjaju svoje blago u zaklon od surove kavkake zime. Sad su tu, osim nas, samo troje eha koji biciklima obilaze Armeniju. Mama, tata i ki. Jako mi se svia ta ideja, ali ena zna bolje i sputa me na zemlju. Pa ja sam se jedva prije par godina biciklom popeo na Sljeme. Ovaj prijevoj je visok kao dva Sljemena, i jo malo. ehinje i ehu, svaka vam ast. Noravank je smjeten na kraju kanjona koji moe posluiti kao scenografija za Indianu Jonesa. Koja razlika od jueranjeg neuglednog kanjona rijeke Debed. Prekrasne visoke crvene litice, koje podsjeaju na Atlas. Mjestimino zelenilo daje kontrast surovim stijenama. Kanjon se suava i iri da bi na svom samom kraju omoguio pogled na manastir Noravank koji se smjestio na platou visokom dvjestotinjak metara. Jo je barem toliko do ruba kanjona. Nakon uspjenog penjanja i jo uspjenijeg sputanja s crkve Surp Astvatsatsin, sjedamo u hlad pokraj fontanice u restoranu, pijuckamo i uivamo. Kako vozimo dalje prema jugoistoku ponovo se diemo iznad 2000 metara. Kavkaz nas i dalje opinjava. Uglavnom nije grub niti krevit. Zeleni se do najviih vrhova koji su esto natakli bijelu kapu od oblaka. Snijene zakrpe koje vidimo u daljini okruglaste su, ovalne i svojim oblicima slijede oblik planina. Stajemo na 2344 metra visokom prijevoju Vorotan. Hranim umiljatog simpatinog bundaa. Jede iz ruke i sjeda na komandu. Ne mazim ga jer je

146

strano prljav. Skoro kao Bjelko. E, da, Bjelka sam morao u Tbilisiju malo upristojiti, sic, komande, kofere. Kako je obje noi dok smo bili u Tbilisiju padala uta pjeana kia, nisam mu mogao ni prii bez da se skroz ne usvinjim. Sputamo se prema Gorisu, posljednjem gradu prije ulaza u Nagorni Karabakh. Za sam ulazak u samoproglaenu dravu na teritoriju Azerbajdana trebali bi u Jerevanu traiti propusnice, pa nam to nije u planu. U Gorisu nalazimo mali simpatian hoteli s tri babuke koje djeluju kao da smo im mi prvi gosti nakon dugo vremena. Cijena tri puta nia nego sino na Sevanu. Rivijera je skupa. Za veeru nas kuhar uvodi u kuhinju gdje si sami biramo to emo jesti. Hrana je odlina, cijena niska, atmosfera oputena, domaa. Na terasi uz stol - seija! Pojede i zalegne. ao nam je to razgovaramo rukama i nogama, ba bi se mogli fino ispriati. Ovako nakon veere idemo u sobu. Kreveti s posteljinom sa abicama i mekanim debelim toplim dekama. Jo smo na visini od oko 2000 metara, i naveer je friko. Hotel Vivas u Gorisu ima ak i internet.

147

148

149

150

151

152

153

154

155

156

Ve vieno Ali, tada, prije puno godina smo ga vidjeli s druge strane, tamo iz smjera Dogubayazita. Iz Turske. ini mi se da je s ove, armenske strane Ararat moniji. Gledamo ga iz ravnice, i iako nije ba blizu, velika je to planinina. Sparno je i vrue, zrak je mutan, i vidljivost nije idealna, ali ne smijemo se aliti. Puno je bolje nego to nam je bilo pod Elbrusom. Fotografiramo pravilan vulkanski stoac sa snjenim vrhom kojeg djelimice zastiru oblaci i diui na krge produujemo za oblinji Jerevan. Jutros babuka iz hotela Vivas ree: "Pa kad ste ve doli u Goris, zato ne odete pogledati visei most u Xhdzoresk, to vam je samo deset kilometara u smjeru Nagornog Karabakha. Tu idu rijetki posjetioci, a to vam je pravi adrenalinski doivljaj. A kad se vraate prema Jerevanu, kod Sisiana pogledajte 5000 godina star astronomski opservatorij Zorats Karer." Babuka je odlina, jedino nije spomenula da do viseeg mosta, nakon deset kilometara ceste, vodi 5 kilometara makadama. Mrzim makadam i ne elim ga vie vidjeti. Ali, dobro je da smo otili do mosta. Nije napravljen od lijana i granja, ali zakoraiti i na ovakav, od elinih sajli i reetaka, nije ba lagano. Nakon nekoliko koraka, kad si ve desetak metara od ruba kanjona kojeg most premouje, a Daytone stoje na tankoj mreici kroz koju vidi dubinu nad koju si se uputio, upita se jesi li ba pametno odluio. Ne zna ljulja li se vie reetka po kojoj gazi, ili rukohvati za koje se dri. Ali, kako ree babuka, jednom smo tu, pa hodaj dalje. Uostalom, pa to je ovaj mali visei most za nas. Pa to ako se ljulja. Pa mi smo motorom preli ljuljajui pontonski most. I tako, polako na drugu stranu, a kad smo se okuraili, poelo je isprobavanje koliko se u stvari taj most moe zaljuljati. Projektant je mislio i na takve mulce i postavio sajle koje ograniavaju ljuljanje, ali je i ovako bilo veselo. Ljuljamo se na tankim nitima pedesetak metara iznad rjeice to svjetluca u dubini meu stijenama, a oko nas kameni stoci poput onih u Kapadokiji. Svidjelo nam se hodati po zraku, pa nam je slijedee odredite "Krilo Tateva", iara kojom putujemo gotovo est kilometara na vrh brda gdje se smjestio manastir Tatev. Na najvioj toci puta smo 360 metara nad tlom. Kabina je zatvorena, pa doivljaj nije potpun, ali i ovako se prua odlian pogled na sve strane. Kompleks manastira Tatev je najvei koji smo posjetili u Armeniji. Svojim poloajem na vrhu litice malo nas je podsjetio na Meteoru. Zato ja ne mogu bez makadama? Ve samo skretanje prema Zorats Kareru s glavne ceste, koja isto nije neko cvijee, je fuj makadam. I zatim, nakon dva kilometra, naravno, skretanje uzbrdo po fujfujfuj puteljku izbrazdanom vodotocima. Nekako smo se popeli, uzbrdo je uvijek lake, a dolje kak bu-bu. Zato su uvijek ti samostani, opservatoriji, muzeji, i ostali kerefeki na vrhu nekog brda ili u dnu klanca. Zorats Karer je niz od 220 krupnih kamena koje su na vrh ovog brda usred Kavkaza navodno prije 5000 godina (ma da, kak to znaju) popikali neki jako pametni tipovi. Slue i kao nadgrobni spomenici i kao astroloki opservatorij. U nekim kamenima su izbuene rupe kroz koje se u dane solsticija i ekvinocija vide odreene zvijezde. Ne znam je li to ba sve tako kako pie u knjizi, ali nama je breuljak na kojemu ve 5000 godina moe zuriti u ba odreene zvijezde, pruio izuzetan ugoaj za ruak. Pod plavim nebom, okrueni zelenim planinama, leimo na crvenim jaknama, jedemo bijeli sir, crni kruh, ute pogae, ljubiasti luk, a krupni smei kameni nam svojim oblicima priaju svoje tisuljetne prie. Nakon uspjenog sputanja po vododerinama ak je i najbolja ena na svijetu, koja je neto malo prola kao suvoza na motoru, bila iznenaena kak to da nismo opali. Mrzim makadam. Kako se sputamo s visina klima je sve neugodnija. Nema vie vedrog neba i 20 stupnjeva. Sparno je, preko 35, i nikako nam ne pae. Vozimo tik uz armensko-tursku granicu, a iz Turske nas gleda Ararat i vrti oblake oko snijenog vrha. Na trenutak stajemo da ga fotografiramo, te zatim ulazimo u Jerevan. Nakon uobiajenog pletkanja po velikom gradu nalazimo hotel koji nam odgovara po svemu osim to nema klimu niti garau. ena dahe, a Abus Granit ponovo ima svrhu. Pola sata nakon to smo se smjestili zvoni telefon. Javljaju s recepcije da uvezem Bjelka u hotel. Lake rei no uiniti. Nekoliko stepenica oteavaju stvar. Postoji rampa za invalide. Strma, uska, pored ulaznih

157

vrata, i radim kerefeke da motor nekako uguram u lobby. Sad Svinjko roke na recepciji, a najbolja ena na svijetu spava s glavom gurnutom kroz prozor na treem katu traei daak none svjeine.

158

159

160

161

162

163

164

165

Cipela I to smo udo vidjeli. Najstariju cipelu na svijetu. Stariju i od svih mojih cipela. Stariju, koliko god to zvualo nemogue, i od svih Sainih cipela. Cipela, koja zauzima poasno mjesto u Povijesnom muzeju u Jerevanu, stara je 5500 godina. Recimo da je tako. Znai da je ve 500 godina amila ekajui u pilji pored Vajots Dzora kad su oni jako pametni tipovi popikali ono kamenje za gledanje zvijezda pokraj Sisiana. A zatim je ekala jo 5000 godina da bude pronaena. Znai da je uster koji je napravio ovu cipelu bio najbolji uster u povijesti. Samo to to nije znao. Za njega je ta kona mokasina bila samo jedna od brojnih cipela koje je napravio. I koju je zametnuo ispod neke krame, prethodno je napunivi slamom da cipela zadri formu. I bome ju je zadrala prilino dugo. Pet i pol tisuljea. Da bi je mi danas vidjeli. Sadanje cipele traju pet i pol mjeseci. I to ako ima sree. To je napredak. U muzeju je sve puno babuki otra oka koje paze da neki neposlunik ne bi po skriveki uslikao cipelu i unovio klasian dizajn. ak niti ja, koji inae obavezno slikam takve zabranjene stvari, nisam je uspio uslikati. Babuke su me nadvladale. Kad se vratim kui spremiti u Daytone na sigurno i nadati se da e ih negdje oko 7500-te godine netko pronai. Pa da i ja budem u muzeju. Jerevan je lijep grad. Nakon ovolikog puta i tolikih gradova to vidjesmo, teko je rei koji je najljepi. Odesa, Tbilisi, Jerevan su svakako pri vrhu. Jerevan je pun parkova, kafia i restorana s terasama punim gostiju. U irokim avenijama Ermengildo Zegna, Victoria's Secret, Vileroy & Bosch, Zara i ostali duani hvataju rtve. Banke na svakom oku. Koncertna dvorana "Aram Haaturjan" iz koje dopiru zvuci probe orkestra. Trg republike ovalnog oblika s golemom fontanom. Po danu je poput jezerca, a uveer kao i u mnogim gradovima na ovom naem putu gledamo vodeni spektakl. Spektakl prireuje i vjetar diui haljinu mojoj Marylin. Sjedi na ispustu ispred izloga luksuzno osvjetljenog duana. Mala, mrava, pogrbljena, sfrkana Bechterom, jedva die pogled do vesele gomile koja pokraj nje prolazi niti je ne primjeujui. Gomila ne primjeuje niti nju, niti njen pogled, niti njene godine. Osamdeset? Devedeset? Uredna, u veseloj haljinici cvjetnog uzorka koja toliko odudara od tunih oiju. Tako je sama u veernjoj guvi. Ja ne mogu ne primijetiti ispruen mali smeurani dlan. Ja ne mogu proi pored nje tek tako. Nekoliko novia koje joj dajem nisu nita. Vie joj znai to sam je primijetio.

166

167

168

Prokleti pes! A i ja sam kreten. Ve su se svi ruski, kazakstanski i kavkaki psi izderali na nas. I nikad ih ne fermam. Osim onih na ranirnom kolodvoru u Astrahanu, i onog utog na vrhu brda kad smo prvi put uli u Gruziju. I nemam pojma zato me je ovaj koji nam je psovao sve po spisku kad smo prolazili kroz Chizabavru toliko iivcirao da sam mahinalno poput Kranjara zamahnuo Daytonom prema njemu. im je noga krenula shvatio sam pogreku ali bilo je kasno. Mogao sam samo s jezom osjeati kako se tibia i fibula odvajaju od femura, patela landara naokolo, a ligamenti s tekom mukom odravaju koljeno na hrpi da se komadi meniskusa ne raspu po cesti na psee veselje. Trebalo mi je pol sata da se uvjerim da je s nogom ipak sve u redu i odvaim se stisnuti nonu konicu. Cucke ne utati. Jedva smo se izvukli iz Jerevana. Veliki grad, nepravilne ulice, niti jedan putokaz, tako da smo, iako smo nekoliko puta pitali za smjer, vie puta pogreno skrenuli. Konano smo se iskobeljali iz grada i krenuli ka Gruziji. Niti kod treeg ulaska u Gruziju nitko nas ne pita za osiguranje. Ali nam zato granini policajac preporuuje posjet Vardziji, gradu uklesanom u stijenu, koji nam nije tako daleko od planirane rute. Policiju se slua, pa nakon Mislavovog raja u centru Achakalakija skreemo prema Vardziji. To to je kanjon rijeke Mtkvari prekrasan nije nikakvo udo, ali to da je cesta sasvim dobra granii s udom. U selu usred niega vidim Castrolov kombi i koristim priliku za promjenu ulja I filtera. Nisu ba idealni uvjeti za arafljenje i ne znam kamo Gruzijci odlau staro motorno ulje. Kseniju je napao nekakav virus pa nemere nita, i uivamo iskljuivo s motora ili pokraj motora. A niti meni se ne penje po stjeninama da bi se zavlaio u stari grad ukopan u brdo. Ve smo mnoge sline posjetili, i zadovoljava nas pogled iz podnoja. Motorom obilazimo jo nekoliko zanimljivosti u kanjonu, jo jedan karavansaraj, tvravu Khertvisi, gdje dijelim svoj sendvi s dobrim ukom, nekoliko bezazlenih viseih mostova na koje nam je ispod asti stupiti nogom. Najljepi nam je bio odmor uz rijeku. Skrenuli smo s ceste do krasnog mjesta za izlet, i odmorili se uz ubor vode. Vrijeme za traenje smjetaja nas je zateklo u Borjomiju, dvjestotinjak godina starim toplicama. Prvi hotel nam je preskup, a iz drugog bjeimo glavom bez obzira. Naime, to ba i nije hotel, ve ljeilite i rehabilitacijski centar, gdje najmlai tienik ima 700 godina. Trea - srea, i smjetamo se, nakon cjenkanja, u odlinu sobu malog hotela s krasnim pogledom na kanjon.

169

170

171

172

173

174

 A onda je nestalo struje Josifeeeee, Josifeeee, prestani se igrati s tim vrajim Adolfom i dolazi kui na ruak! Taj mali mi se nikako ne svia, loe crta i stalno mislim kako e te jednom prevariti. Bolje se dri onog debelog elavca i onog to ga guraju u kolicima. Najbolje ti je da slua Vladu. On je jako pametan, i sluaj ti njega. Ali, kao i svi djeaci, Josif, za prijatelje Soso, nije sluao majku. U crkvenoj koli koju je pohaao stalno je ljutio oca Amfilohija. Kad je malo narastao bio je nestaan i pljakao je banke, malo su ga hapsili, malo je ratovao, malo bio ranjavan, malo revolucionar, sredio je Vladu, i prije nego to se okrenuo postao je neprikosnoveni gospodar najvee zemlje svijeta. A tad ga je krenulo. Deset, dvadeset, pedeset milijuna, nikad se nee saznati koliko je smrti i patnji skrivio svojom rukom, svojom naredbom, koliko je ivota nestalo u bespuima gladi i gulaga. Milijuni izgladnjelih, muenih, ubijenih i prognanih koji su imali nesreu da su ivjeli u SSSR-u u doba Staljinove strahovlade. Ali Josif ima svoj muzej. U Goriju, svom rodnom gradu u dolini podno Kavkaza. Muzej, koji pokazuje ljudsku stranu monstruma. Da, ak i monstrumi imaju svoju ljudsku stranu. Valjda. Uz unitene milijune ivota je od zemlje kmetova i seljaka za desetak godina napravio drugu industrijsku silu svijeta. Uz dodatnih dvadesetpet milijuna rtava pomogao je slomu nacizma. Tih bi rtava bilo daleko manje da u svojoj paranoji prethodno nije pobio najbolje vojskovoe Crvene armije, i potpuno nespreman doekao Nijemce. Ali, ima muzej. U centru Gorija. Oko kuice u kojoj je roen sve je porueno da se izgradi Avenija Josifa Visarionovia ugavilija Staljina. U muzeju iza kuice koja je zatiena svojevrsnim hramom, osim fotografija i dokumenata, statua i portreta, izloene su i njegove intimne stvari. Njegov radni kabinet, odjea, notesi, lule i cigare, depni sat, olovke kojima je potpisivao naredbe kojima je pobio milijune. Ljudsko lice monstruma. Hvala bravaru na povijesnom ne. Iz Gorija smo krenuli prema Mestii. Smjetena ispod nekoliko vrhova viih od etiri i pet tisua metara Mestia je centar Svanetia, dijela Gruzije toliko izoliranog od svijeta da tamo ak niti staljinovi odredi nisu potpuno zavladali. Svojevrsno galsko selo Sovjetskog saveza. Da ne dupliramo cestu planiramo, prema autokarti, doi u Mestiu s istone strane i izii prema zapadu, u smjeru Crnog mora. Pitamo radnika na pumpi u Kutaisiu kakva je cesta, je li asfaltirana. Kae da je. Prolazimo Prometejevu pilju, gdje mu je orao kljucao jetru. Cesta je iznenaujue dobra, uska, zavojita, skoro bez prometa. Gut za voziti. Jedini su problem brojne krave koje ostavljaju mine po cesti. Uspjeno izbjegavam i mine i telie to lee usred zavoja, ali to se vie pribliavamo Mestii, sve ee nailazimo na potpuno bezrazlone makadamske dionice od po nekoliko stotina metara. U Lentechiju pitamo za smjer, a babuka nas mami u svoj "hotel". Zahvaljujemo se i kaemo da idemo u Mestiu. Iznenaeno nas gleda i govori, da, da, jutri Mestia, sad hotel. Kreemo dalje, a cesta postaje "uasnaja doroga". Mjestimice ne moemo proi kroz blato, pa Ksenija ide pjeke, a ja rujem i psujem. Jo uvijek u nadi da se radi o neto duljem prekidu asfalta, i da se onaj na pumpi nije napio benzina, vozimo dalje. Ususret dolazi Lada Niva blatna do prozora. Pitamo vozaa koliko je do asfalta. "Do Mestie asfalt njet!" Skoro e mrak. Jo sto kilometara. Okreemo se i ponovo rujem i psujem, a Ksenija pjeai. Nalazimo babukin "hotel". Tjera piceke iz sobe. Ali friko pegla posteljinu za nas. Sin zna malo engleski, mi malo ruski, i smjetamo se u kombinaciju cvjearnice Alana Forda, kolhoske spavaonice i planinarskog doma. Domaini su jako ljubazni i pokuavaju nam boravak uiniti to ugodnijim. Za veeru iznose sve to imaju. Kruh, kaapuri, pomidori, sir, sir, sir, aj, voe i neto u zdjeli. Ksenija pita "to je ovo". Babuka kae "muuuuuu". Jedemo to moemo da ih ne uvrijedimo. Ksenija pita "Koliko imate krava, muuuuu". "etr djevuke i ednog maljika". Nismo sigurni misli li na svoje krave ili svoju djecu. Vraamo se u sobu. Stavljamo stolicu pred vrata koja se stalno otvaraju sama od sebe. Brzinski tu u jedinoj kupaonici u selu. Primjerenoj ostatku objekta. A onda je nestalo struje.

175

176

177

178

179

180

181

Ako ne moe onako Onda moe ovako. Juer nismo mogli doi do Mestie. Niti danas ujutro nam nije padalo na pamet lomatati se sto kilometara po blatu i makadamu. Ali kopka nas ta Mestia, taj Svaneti. Svi s kojima razgovaramo ushieni su kad spomenemo Mestiu. Lonely Planet je preporuuje kao odredite koje se mora vidjeti. U Gruziji smo sad, i vjerojatno nikad vie. Ako odemo do Mestie onim drugim putem, dupliramo 200 kilometara, a moda taj Svaneti nije tog vrijedan. Ako ne odemo, uvijek e nas kopkati kako je tamo. Ionako imamo "u rezervi" 2000 km koje nismo napravili po Azerbajdanu. I tako, umjesto u Tursku, odosmo ponovno na sjever, prema Elbrusu. Cesta nije ba za "Freude am Fahren", previe je uobiajenih zamki da bi se uivalo u vonji. Barem je asfaltirana, a krave, prasce, rupe i ostala veselja ve mireki eskiviram. Stotinjak kilometara prije Mestie asfalt zamjenjuju betonske ploe, pa skakuemo po fugama. Priroda je lijepa, za sad nita da bi padali u nesvijest. Vodopad, govno, rijeka, govno, jezerce, govno, uma, govno, krava, govno, svinja, govno, tunel, govno, leee krave u neosvjetljenom tunelu, govno, kanjon, govno, odron. Ma, sve je to u redu osim ovog zadnjeg. etrdeset kilometara prije Mestie nailazimo na zatvorenu cestu. Dok nam radnici objanjavaju o emu se radi, dvadesetak metara pred nama gomila stijenja pada na cestu. Naravno, dok izvadimo kameru spektakl je gotov. Sad moramo ekati dva sata da se cesta oisti. Ba nas nee ta Mestia. Dok ekamo, razgovaramo s grupom Norveana koji putuju Kavkazom unajmljenim autima. Oni hvale slapove Krke, mi hvalimo Lofote. Poinje i kiica, opet smo blizu Elbrusa koji nas ne voli. Bole me lea od stajanja, a nemam se gdje niti sjesti, kamo li lei petnaestak minuta, to mi puno pomae u ovakvim situacijama. Konano raiavaju cestu i moemo dalje. Ulazimo u Svaneti. Okruuju nas snijeni vrhovi, koje zbog oblaka samo djelimice vidimo. Kia pada i jedva ekam krevet. Sreom, Mestia je puna hotela i smjetamo se odmah. Odmor, tu, veera, a sutra se nadamo boljem vremenu za razgledavanje.

182

183

184

185

Odgoj i obrazovanje Dok smo sino u finom restoranu u Mestii veerali akonije ija smo imena zaboravili im smo sklopili jelovnik, ali u njima je bilo i puno muuuuuu, prosuo se takav pljusak da smo se jedva vratili do hotela. Do jutra je kia stala, ali je ostavila i te kakve posljedice. Juer lako prohodan drndavi betonski put jutros je pun naneene zemlje i kamenja. S druge strane, kia je oprala govna, a krave jo nisu stigle obaviti jutarnju toaletu, pa bar tih mina nema. Kako smo i oekivali, na mjestu gdje smo juer ekali raiavanje ceste i danas zastoj. Meu zaustavljenim autima mota se pas lutalica ut k'o lisica, veliine setera. Radoznao je i dobroudan, pa i nas dolazi pozdraviti. Po blesavom ponaanju i lijepim bijelim zubima cijenim da ima oko godinu dana. Poto tek kreemo u dananju vonju ne elim se umarati nepotrebnim stajanjem, nego lijeem na cestu pored motora. Ksenija alabaza naokolo s ostalim putnicima ekaima. Kako planinsko sunce pri stavio sam si oko glave maramu da me malo titi. Ravnam kimu i ekam da se cesta otvori. Iznenada osjetim njean poljubac u ruku. Kako mene moja ena voli. A kako je strastvena, ovako me ve dugo nije grickala. I to nasred ceste. Otvorim oko, i naravno, nita od ljubavnog ara, nego to uko provjerava jesam li ja moda jedna od mnogih zgaenih leina na cesti. Ignoriram ga neko vrijeme, ali okuraio se i postaje neugodan. Kako se tek razveselio kad sam ga poeo gurati od sebe i lijepo mu objanjavati da se ja elim odmoriti, a ne igrati s njim. to ga vie tjeram to je napasniji. Nema zle namjere, samo bi se igrao. Poinjem ga vrgati po nosu. Ne znam zato to psi vole i uvijek dolaze po jo. Teka srca mu zveknem otru odgojno obrazovnu amarinu i uko skviei bjei pod kamion i puta me na miru. Zadnji nam je dan na Kavkazu. Vozimo prema Crnom moru. Promet nije gust, i brzo prolazimo Poti. Na kratko se motamo po centru Batumija i tik prije turske granice stajemo na posljednji gruzijski obrok. Uivamo u finim komadima muuuu, salati i neobinim gruzijskom piu arome vanilije. Jo jedno toenje benzina za manje od Euro/litra. U Turskoj je duplo skuplji. Ve je skoro sedam, a eka nas jo jedan od brojnih prelazaka granice na ovom putu. Ksenija troi preostale Larije na Camel, Colu i vodu. Gruzijsku granicu prelazimo u trenu. Niti turska nije to je nekad bila. Za nekoliko minuta sve je gotovo. Dobijamo jedan sat i po nemoguvjerovatikakodobrojcesti vozimo dalje. Dvije do tri trake u svakom smjeru, Bjelko klizi bez najmanje vibracije. Rupe? Kamenje? Krave? to je to? Vozimo tik uz Crno more. Nakon Hope vozimo istim putem kao i prije osamnaest godina. Sve je drugaije, bolje, ljepe. Gledamo zalazak sunca u Crno more. U Rizeu skreemo za ehir merkezi. Odmah nalazimo hotel. Ltfen i teekkur ine uda i cijena pada sama od sebe. Dobijamo i tulumbe. Tu kabina ba ne dihta, ali to su sitnice. Vrijeme je veernjoj molitvi. Sluam mujezina s minareta i osjeam se osamnaest godina mlai. Turska je zakon.

186

187

188

189

190

191

192

 Deutschland Dan ni po emu naroito zanimljiv. Vozi, toi, protegni papke, vozi..., i tako jo ovih nekoliko dana do doma. Turizam je gotov. Voljeli bi mi jo, ali nemere. Od Rizea do Samsuna smo vozili uz more. Ponovili smo i taj dio rute od nekad, ali sve je drugaije. U Samsunu na pumpi gledamo nau najnoviju kartu Turske iz 1995, i razmiljamo kojim putem dalje. Ii uz more ili najkraim putem za Istanbul. I jedan i drugi smjer su nam novi. Onomad smo ili preko Ankare. Nedoumicu rjeava Turin, voza kamiona koji nam savjetuje da idemo direktnim putem, tako da zapadni dio turske crnomorske obale i ovaj put ostaje za neku drugu priliku. Dobijamo na poklon i novu autokartu Turske. Cijelim putem vozimo po cesti s dvije vozne trake u oba smjera. Iako policije ba i nema, ne pretjerujem s brzinom, oko 100-120, a i s takvom sam vonjom puno bri od ostalog prometa. Predveer stajemo u gradiu Osmancik. Hotel Kale je ba to nam treba. Na recepciji simpatian Turin. Pomalo se mui s engleskim i nakon nekoliko reenica pita :"Du ju mejbi spik erman?" Odgovaram:"Ja, wir sprechen auch Deutsch." Na to Turin pone govoriti takav Hochdeutsch da sam ga morao upitati: "Haben Sie vielleicht in Deutschland gearbeitet?" Odgovor: "Nein, Ich bin in Deutschland geboren" je sve razjasnio. U duanu s oraiima, leblebijama, suhim voem i slinim grickalicama kupujemo pet kila svaega i nemam pojma gdje to staviti na motor. Fino veeramo na sedmom katu i gledamo skromnu panoramu gradia. U sobi, nakon veere, ena ustiju punih suenih marelica frflja: "mmmmm, kako su dobve, ujutvo movamo kufiti jof!"

193

194

195

Katastrofa Strana se stvar jutros dogodila! Aik! AIK! Ksenija je otila do duana s puno finih stvari da popuni zalihe suhog voa, leblebija ueerenih sa sezamom, itd., koje su se na misteriozan nain sino prepolovile, a tamo na vratima pie aik! Zatvoreno. Nije nita neobino da u Turskoj duan ne radi u deset ujutro. udno bi bilo da ne radi u pono kad smo sino kupili razne arene vreice. Tako smo ostali s prepolovljenim zalihama koje sam bez problema zapakirao. I dananji dan se sveo na mlaenje kilometara, tako da i nemam ba neto za ispriati. Malo zabave s kinjacima, toenje, klopa i ostale cestovne aktivnosti. Jo dva takva dana i evo nas doma. Danas mi je drugi put da me roendan zatie u Turskoj. U Istanbulu. Malo su drugaije okolnosti. Onda smo nekoliko dana proveli u istraivanju velikog grada, a danas smo se nekoliko sati motorom probijali kroz veliki grad. Natpis na ulazu govori da Istanbul ima 12.500.000 stanovnika. Tri Hrvatske. ini mi se da su se danas svi gurali oko nas. Ali i to smo odvozili. Stigli smo nazad u Europu, i u orluu si za posljednju no u Turskoj priutili lijepi apartman.

196

197

198

199

Ma, ne treba saobratjajna, bre

"Vidi kolike ste drave preli, pa ako ste sve to bez saobratjajnu, onda jo jednu da predjete. Sretjan put." ree nam nasmijani srpski granini policajac s piroanskim naglaskom, ne elei pogledati bjelkovu prometnu. Od kad smo uli u Tursku samo jurimo. Tako i danas. Goni do Bugarske, guraj se na granici, mijenjaj lovu, furaj za Plovdiv, juri do Sofije. Samo neophodna zaustavljanja na pumpi i kavi. Ako je Bugarska lanica EU, onda Turska po svojoj razvijenosti prema Bugarskoj moe biti lanica Intergalaktike federacije. Ali mi se ne damo smetati i vozimo kako je ena i predvidjela. Da ne bi bilo ba sve kako je predvidjela pobrinuo se hotel Nais u Niu. ena je planirala da emo u njemu prenoiti, da se podsjeti na davne dane kad je radila sa Elektronskom industrijom Ni, i povremeno u njemu odsjedala. Elem, hotel Nais, ponos nikog ugostiteljstva, je privatiziran i uniten prije nekoliko godina. I sad novi, politiki podoban vlasnik prodaje zemljite za viestruko veu cijenu no to je platio. Poznato, zar ne ? Te smo detalje o pretvorbi i privatizaciji na niki, (ili naki ;)nain, saznali od radnika na benzinskoj pumpi. Oni su nas uputili i u konaite Kosovka devojka. Naa zadnja no na ovom putu.

200

 Jo jedan proe dan.... Naalost, dogaa se i boljima od nas. Svemu doe kraj. La comedia e finita. A kao da smo juer krenuli, ne znajui tono to nas eka. Ne postoje knjige, slike, internet, putopis, koji moe priblino doarati stvaran put. Koliko god se prethodno informirali uvijek ostane mnogo nepoznanica. eljeli smo vidjeti Mamajev Kurgan. I to smo napravili. eljeli smo otii u Kazakstan. I to smo uspjeli. I Kavkaz smo proputovali. Ne u potpunosti, ali veim dijelom da. Azerbajdan ostaje za neku drugu priliku. Je li ovaj put za preporuiti? Ovisi. Ako od puta oekuje odmor, uivanje u vonji, iskljuivo lijepe pejsae i gradove, onda ne. Ako od putovanja trai nove spoznaje, nova iskustva, irenje vidika, ako eli doivjeti ivot drugaiji od ovog koji imamo svaki dan, ako eli uti tiinu beskrajne stepe, osjetiti mo goleme rijeke, ako ti neto znae vjeno snijeni vrhunci, ako te veseli pogled u ljudska lica drugaija od ovih uobiajenih, lica koja priaju prie koje do sad nisi uo, onda je ovaj put za svaku preporuku. Bez obzira na napore i probleme koje ovakav put sa sobom nosi. Kad bi mogli, sutra bi krenuli dalje. Ali ne moemo. Ne sutra. Moda prekosutra. Ili idui mjesec, idue proljee. Ne znamo ni kada ni kuda, ali krenuti emo dalje. Do tad, lijepi pozdrav svima koji su nas pratili. Veliko hvala onima koji su nam se javljali. I isprika onima kojima smo dosaivali. Kao to sam jednom napisao, uvijek moe stisnuti "delete", i rijeiti problem. Ksenija i Boris

201