ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG

ANAGRAM

JOSIP UAREVI

Protonarativ i narativ - poslovica i vic

1. Uvodne napomene
U aritu danoga istraivanja bit e pripovjedni elementi i mehanizmi u minimalnim knjievnim djelima, tj. knjievnim mikroformama. Pojam knjievne mikroforme valja razlikovati od pojma jednostavni oblik (usp. naslov knjige Andrea Jollesa iz 1930. godine: Einfache Formen) ili od neto proirenijega pojma mali oblik. Stvar je u tome da emo pod mikroformama razumijevati maksimalno kratka (maksimalno malena) knjievna djela, tj. umjetnike tekstove koji se sastoje od dviju, triju ili etiriju rijei (dvorjeja, trorjeja, etverorjeja).[1] Takva maksimalno kratka, ali semantiki, estetski, strukturno i funkcionalno cjelovita i kompleksna djela mogu se pronai i u sferi tradicionalnih usmenoknjievnih anrova (poslovice, izreke, zaklinjanja, zdravice, psovke i dr.), i u sferi pismeno-slikovnih anrova suvremene gradske svakodnevice (grafiti, parole, transparenti, reklame, oglasi, spotovi), i meu autorskim knjievnim anrovima (lirika). [2]

2. Minimalni uvjeti narativnosti

Suvremena naratologija (teorija pripovjednih tekstova) ini neobino kompleksan sustav kategorija (usp. npr. mid 2003) koji pretendira ne samo na to da opie umjetnike tekstove, nego isto tako i historiografske, znanstvene, pa ak i filozofske. U svima se njima prepoznaje jedinstvena pripovjedna matrica kao organizacijsko naelo najprije ovjekova jezinog, a potom i ukupnog odnosa prema svijetu (Biti 2000: 329). Ovdje ne moemo poduzimati re-konstrukciju naratologije kao sustava koji polazi od kategorija kao to su pripovijedanje (naracija), pripovjedne instance (autor - pripovjeda - lik - itatelj), fabula i sie (pria i diskurz), razine, tipovi i modusi prezentacije naracije, i sl. Naprotiv, ovdje u pokuati odrediti onaj minimum koji e nam, nadam se, pomoi da razlikujemo kako narativ od ne-narativa (pripovjedno djelo od nepripovjednoga), tako i protonarativ od narativa. ini se da upravo knjievne mikroforme (mikrodjela) mogu posluiti kao polazite, odnosno kao vrijedna graa, pri provjeravanju - potvrivanju ili odbacivanju - nekih, ponekad ak i temeljnih, naratologijskih postavaka. Svojedobno je Gerald Prince ustvrdio da se minimalna pria sastoji od jednoga dogaaja i dvaju stanja (statinih dogaaja). Prvo stanje prethodi u vremenu aktivnomu dogaaju, a drugo slijedi za aktivnim dogaajem. Pritom je posljednje (zavrno) stanje, koje je sa sredinjim aktivnim dogaajem povezano ne samo vremenski nego i kauzalno, suprotno poetnomu stanju: ovjek je bio sretan, zatim je susreo enu, zatim je, kao rezultat toga, bio nesretan (Prince 1973: 19). Ako je rije o dvama suprotnim ali uzajamno neuvjetovanim statinim dogaajima ili stanjima (stativ? events), to nije dostatno za stvaranje prie. Zato reenica John je bio bogat, zatim je postao siromaan nije pria (Prince 1973: 20; 1987: 53). Da bi John upao u priu, on mora biti podvrgnut jo jednomu, sredinjemu, aktivnomu dogaaju: John je bio bogat, zatim je putovao, zatim je, kao rezultat toga, bio siromaan (Prince 1973: 22, 31). Bez obzira na to to Prince uzima tri dogaaja kao komponente minimalne pripovjedne strukture (ustvari, on barata jednim dogaajem i dvama kvalitativno suprotstavljenim stanjima[3]),

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

1/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

osnovano je pretpostaviti da minimalni narativ (koji bi zbog reduciranosti narativnih sastavnica bilo tonije nazivati protonarativom) moe biti sloen samo od dvaju dogaaja, koji se nalaze na dvjema vremenskim tokama, ali koji su povezani nekim logiko-semantikim vezama (moda ne obvezatno uzrono-posljedinim). Ovdje se ima smisla prisjetiti primjera to ga navodi Frank Kermode u svojoj knjizi The Sense of an Ending. On kucanje sata (tik-tak) uzima kao model zapleta (a model what we call a plot), kao organizaciju koja humanizira vrijeme pridajui mu formu; interval meu tak i tik prikazuje isto uzastopno, neorganizirano vrijeme koje moramo humanizirati (Kermode 1968: 45). Tik je ljudska rije za fiziki poetak, roenje, tak je rije koja oznauje kraj, smrt. Tik je skromna geneza, tak - malaksala apokalipsa. Mi trebamo poetke i krajeve stoga to bez njih ne moemo percipirati trajanje (duration). Tik-tak je dobar primjer narativno-jezinoga oovjeivanja vremena ne samo zato to je tu onomatopejski oznaen sat (kao instrument za mjerenje vremena i kao simboliko-metonimijska slika vremena), nego jo vie zato to ti glasovi prikazuju (modeliraju) sam vremenski tijek. Dok, na primjer, reenica Sat kuca ini opisnu strukturu (u tome smislu to je vrijeme tu dano preko verbalne slike - sata koji kuca), izraz tik-tak svojom ritmiko-zvukovnom organizacijom i semantikom prikazuje vrijeme kao dogaaj. U tome smislu danu verbalnu strukturu moemo smatrati (proto)narativnom. Drukije govorei, izraz tik-tak upuuje na protjecanje vremena, a ne govori (opisuje): vrijeme tee. Iz reenoga proistjee da kao sredinju kategoriju pripovjednoga teksta valja smatrati dogaaj. Ne ukljuujui se u razgranatu naratologijsku diskusiju o tome terminu, dogaaj za nae potrebe moemo odrediti kao stjecaj ili splet okolnosti koji ima procesualnu narav, ali koji je ogranien u prostoru i vremenu (ima unutarnje vrijeme, odnosno razlikuje nutrinu od vanjtine) te unosi vie ili manje radikalnu (bitnu) promjenu u postojee stanje stvari. Stoga dogaajima moemo smatrati pojave kao to su roenje, smrt, obolijevanje, svadba, kupnja, rat i dr. Dogaaj se razlikuje od procesa upravo svojom relativno jasnom prostorno-vremenskom razgranienou, tj. kratkovremenou. Kada je rije o knjievnome djelu, osobito valja istaknuti da splet okolnosti dobiva status dogaaja samo u okviru svijeta danoga djela, a nipoto izvan njega (usp. Faryno 2002: 68). Drukije reeno, dogaaji i radnje pojavljuju se kao funkcija svjetskoga sustava djela, i nemaju vrijednost sami po sebi. Drugi minimalni uvjet narativosti jest ukljuivanje dogaaja u, tako rei, objektivan (objektiviran) temporalni niz (slijed) - ovdje je, dakle, rije o uzajamnoj povezanosti dogaaja u izvanjskome vremenu. Nema nikakve dvojbe da upravo ugradnju temporalnosti u osnovu verbalne strukture treba smatrati jednim od razlikovnih obiljeja pripovjednoga teksta (Ricoeur 1993). Tu misao pronalazimo ve u Aristotela, koji je u svojoj Poetici (1450?) umjesto vremena upotrijebio pojam radnja i dogaaj: Smo oponaanje radnje jest pria [mythos]. Ustvari, priom ja nazivam spoj dogaaja /.../ (Aristotel 1983: 652). Osim dogaajno-temporalnih sastavnica (ili aspekata), bitnu ulogu u organizaciji pripovjednoga teksta igra i trei minimalni uvjet - logiko-semantika povezanost dogaaja. Bez nje ne moe biti ni prie ni umjetnikoga oblika kao takva. Ve smo spomenuli da se u naratologiji logikosemantika povezanost dogaaja obino interpretira kao uzrono-posljedini odnos, ali pripovjedno vrijeme i pripovjedni dogaaji mogu biti povezani i teleologijskim (finalnim), gradacijskim ili nekim drugim mehanizmima i naelima. Imajui na umu reeno, narativ (odnosno pripovjedno djelo) moemo odrediti kao temporalnu i logiko-semantiku ureenost (prikaz) dogaaja u verbalnoj (ili openito simbolikoj) grai.

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

2/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Temporalna ureenost dogaaja pretpostavlja, prvo, njihovu raznovremenost, tj. njihov diskretan razmjetaj u, kao minimum, dvjema razliitim tokama vremenske strijele. Drugo, takav razmjetaj dogaaja pretpostavlja (ili uvjetuje) njihovu vremensku usmjerenost (u skladu s naelom prije poslije, ranije kasnije sl.).[4] Pri takvu shvaanju dogaajne temporalnosti pojavljuje se, ipak, pitanje o mogunosti narativne prezentacije istodobnih (simultanih) dogaaja. Drukije reeno, moe li se od simultanih dogaaja stvoriti narativ? To je pitanje vano utoliko to se umjetniki oblik, oito, mora graditi na naelnoj (konanoj) istodobnosti svih svojih elemenata i razina, jer bez istodobne skupljenosti svega nema ni svijeta, cjeline. Na taj nain, spomenuta tri momenta - dogaajnost, temporalnost i semantiko-logiku povezanost dogaaja - valja smatrati minimalnim, nunim i dostatnim uvjetima narativnosti; iz njih se, kako izgleda, moe izvoditi cjelokupna kompleksna mrea naratologijskih termina i pojmova. Knjievna djela koja zadovoljavaju samo te minimalne uvjete narativnosti nazivat emo protonarativima, dok emo oblike koji imaju i druga pripovjedna obiljeja i strukture (autor odnosno autorski lik, pripovjeda, fabula, sie, likovi, dijalozi, motrite itd.) razumijevati kao prave ili potpune narative.[5] S toga je motrita mogue, ako ostanemo u sferi minijaturnih knjievnih oblika, neke poslovice i izreke svrstati u protonarative, a veinu viceva u prave narative.

3. Poslovice i izreke kao protonarativi

Polazei od semantiko-logike i temporalne veze meu dogaajima u najmanjim poslovicama i izrekama, tj. onima koje se sastoje od dviju, triju ili etiriju rijei, moemo predloiti sljedeu klasifikaciju (hijerarhiju) poslovica i izreka. Pritom emo, kao to je reeno, pod dogaajem razumijevati bilo koju verbalno-semantiku pojavu koja sama ima procesualno vremensku narav (tj. ima vlastito, unutarnje vrijeme), ali istodobno izaziva radikalnu promjenu u postojeem poretku stvari (roenje, smrt, glad, prodaja, kupnja, susret, enidba itd.). a) U prvu grupu idu one paremije u kojima meu dogaajima nema temporalnih veza i koje, prema tomu, nisu narativno strukturirane: Mladost - ludost (usp. i donekle narativiziranu inaicu Mladost - ludost, starost - bez pameti), I jezik je vatra, Srce nije kamen, Krv nije voda, No oiju nema, Glad nije tetka (ruska poslovica), U jeziku je i med i jed, Velika ljubav - bra omraza, Nema tete bez koristi, Napad je najbolja obrana, Mrtvi ne ujedaju, Mrtvi se ne vraaju, i dr. U navedenim je sluajevima osnovno konstrukcijsko naelo utvrivanje ili odricanje povezanosti meu suprotstavljenim (oponiranim) pojavama (dogaajima). U danu skupinu poslovica idu i one zasnovane na prostornim odnosima (Dobro je tamo gdje nas nema, Gdje je mnogo svjetla, tu je i mnogo sjene), koliinskim (Koliko ljudi, toliko udi), kvalitativnim (Kakva kua, takav gazda) ili na jednostavnim subjektno-predikatnim vezama (Bog ne spava, Ljubav je slijepa, Vrijeme je novac, Znanje je imanje, Oi su prozor srca, Obeanje je dug, Prigoda je napast, Kratkoa je sestra talenta, Srce ne vara, Brada ne ini filozofa, Odjea ini ovjeka, Sve tee, Smrt je varalica). b) Zasebnu, kvalitativno novu grupu ne-narativnih poslovica ine one u kojima se meu dogaajima zapaaju odnosi logike, ali ne i temporalne prethodnosti. Tako u poslovici Umri ja, umri vas svijet - ja logiki prethodi (i logiki zahodi) svijetu, utoliko to je ja miljeno kao neto bez ega nije mogua predodba svijeta, iako se ini oitim da stvari stoje upravo obrnuto, tj. da svijet vremenski prethodi i vremenski zahodi meni. Stoga se ovdje moe govoriti o ironijskome (ili ak sarkastinome) naboju koji karakterizira odnos izmeu Ja i Svijeta. Slino je i u poslovici Vea glava - vie glavobolje, gdje vea glava (vee znanje, via spoznaja) logiki prethodi veoj glavobolji (veim spoznajnim mukama, dvojbama, problemima). Jednako tako u poslovici Sve se moe to se hoe volja prethodi mogunosti, a u poslovici Razlog je nad

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

3/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

zakonom razlog prethodi zakonu (s ovim posljednjim primjerom usp. narativno strukturirane inaice: Zakon vee, razlog odrjeuje i Zakon vee, a razlog stee). c) U sljedeoj grupi izreka i poslovica imamo dominaciju veza zasnovanih na semantiko-logikoj prethodnosti, ali se naziru i temporalni odnosi. U poslovici Gdje ima dima, ima i vatre dim kao znak vatre upuuje na to da vatra ve mora postojati da bi se pojavio dim, i to ne samo semantiko-logiki, nego i vremenski odnosno materijalno (vatra dim). Istu situaciju imamo u ovim primjerima: Gdje je cvijet, tu je i med (cvijet med); Gdje je med, tamo su i muhe (med muhe); Gdje nije oca, nije ni lonca (otac lonac). (U vezi s navedenim primjerima usp. atemporalnu situaciju u sintaksno slinim konstrukcijama: Dobro je tamo gdje nas nema ili Gdje je mnogo svjetla, tu je i mnogo sjene.) Vremenski se slijed, pak, jasno nazire i u primjerima tipa: Bez muke nema nauke (muka nauka), Kakva muzika, takav i ples (muzika ples), Klin se klinom izbija (klin 1 klin 2, tj. klin koji se izbija i klin kojim se izbija). Iskaz Dva bez due, trei bez glave pretpostavlja ovaj logiko-sintaksni odnos: ako / kada .... tada, tj. Ako su (ili kada su) dva bez due, (tada) trei ostaje bez glave. d) U sljedeoj su grupi primjera temporalni odnosi meu dogaajima ravnopravni sa semantiko-logikim, ili ak prevladavaju. Zato takve strukture i oznaujemo kao protonarativne. U ovome je kontekstu zanimljiva ruska poslovica enitsja - peremenitsja (Oenit e se - promijenit e se), koja bi se na naratologijski jezik Geralda Princea mogla prevesti ovako: John je sada ovakav-onakav, zatim e se on oeniti, zatim e, kao rezultat toga, postati estit ovjek. (Ovdje se pojavljuje problem pripovijedanja u buduem vremenu, odnosno pitanje moe li se narativ graditi na dogaajima koji se jo nisu zbili. Kada je o protonarativima rije, smatrat emo da je takva situacija ne samo mogua, nego i legitimna.) Slian narativni mehanizam nalazimo i u sljedeim poslovicama, u kojima je drugi dogaaj u logiko-semantikome i temporalnome pogledu izravan rezultat (posljedica) djelovanja prvoga dogaaja: Ispeci pa reci. (priprema izricanje); Istinu reci, pa gledaj te uteci. (izricanje istine bijeg); Ne reci, ne kaj se. (ne-izricanje ne-kajanje); Jezik popuzne, a istina iskrsne. (nekontroliranje jezika istina); Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. (guenje istine udaranje po prstima); Kako posije, tako e i ponjeti. (sjetva etva); Tko vjetar sije, buru anje. (vjetar bura, sijanje etva); Tko uri, vrat slomi. (urba lomljenje vrata); Tko uti, muti. (utnja muenje); Tko ljeti hladuje, zimi gladuje. (ljeto zima, hladovanje gladovanje); Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. (sadnja razbijanje); Kamo Turci s ordom, tamo fratri s torbom. (orda torba, Turci fratri); Jezik bjei gdje zub boli. (jezik zub, bijeg bol); Oteto - prokleto. (nakon otimaine oteta stvar postaje prokleta, dakle otimaina prokletstvo; usp. Zlo steeno, zlo propade.); Zemlja hrani, zemlja i sahrani. (hrana sahrana);

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

4/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Tko pljuje na nebo, na obraz mu pada. (pljuvanje padanje, nebo obraz). Osobito zanimljiv sluaj skrivene (reducirane) narativnosti nalazimo u ruskoj poslovici Grbavog e raka ispraviti. Tu se nazire ovakva vremenska povezanost: grbavost smrt ispravljanje. Danu bi situaciju Prince, vjerojatno, pretvorio u minimalnu priu na sljedei nain: John ima grbu, zatim e on umrijeti, zatim e se, kao rezultat toga, ispraviti. (Danu situaciju moemo usporediti s onom u poslovici Glina sve lijei, gdje se pod glinom ne misli toliko na ljekovito blato, koliko na zemlju u koju dospijevamo nakon pokopa.) Jo reduciraniji sluaj vremenske povezanosti nalazimo u sljedeem primjeru, koji osim predosjeaja naracije sadri i finu egzistencijalnu autoironiju: Smrt e nai razlog (smrt razlog). Svekoliko semantiko bogatstvo te poslovice, njezina bit i neotrovna ironija, koncentrirani su u rijei razlog. S naratologijskoga bi se motrita poslovica mogla protumaiti ovako: shvaena kao zavrni dogaaj ivota, smrt nema potrebe da opravdava samu sebe - samo pria o smrti zahtijeva takvo opravdavanje/osmiljavanje. U ovu grupu poslovica mogu se ubrojiti i sljedee: Tko pita, ne skita, Tko eka, doeka, Kakav pozdrav, onakav i odzdrav, Bog dao, Bog i uzeo i dr.[6] Posebnu bi podgrupu ovdje mogle initi poslovice u kojima radnja nije izraena glagolima, nego drugim vrstama rijei koje imaju (ili aktiviraju) vremenska znaenja i vremenske odnose: Iza smijeha pla, Iza alosti radost, Mlad vojak, star prosjak, Mlada kurba, stara prosjakinja, Poslije boja koplje u trnje. Sretan spoj temporalnoga slijeda i gradacijske izgradnje smisla, odnosno semantikoga intenziviranja, nalazimo u poznatome trorjeju Gaja Julija Cezara (koji je, sudei po svemu, i bio osniva anra trorjeja): Veni, vidi vici - Dooh, vidjeh, pobijedih. Upravo sluajevi u kojima se pri izgradnji protonarativa spaja temporalno i gradacijsko naelo ine prijelaz prema posljednjemu tipu poslovica. U zasebnu grupu, koja je naratologijski osobito zanimljiva, idu one poslovice u kojima se dogaaji odvijaju istodobno, tj. u jednoj vremenskoj ravnini. Pa ipak, one ine jednu smisaonu cjelinu, svojevrstan narativ, jer se sastoje od dinaminih pripovjednih sastavnica koje imaju unutarnje vrijeme i unutarnju procesualnost, a meusobno su spojene smisaonom vezom. U tome je pogledu indikativna poslovica Misli mnogo, govori malo, a pii jo manje (Kekez 1996: 116), u kojoj se naracija (ako ona tu postoji) ne gradi na osnovi temporalnoga slijeda dogaaja (miljenje govor pismo), nego na njihovoj smisaonoj i vrijednosno-kvantitativnoj gradaciji (mnogo malo manje): miljenje je najvrednija, najkorisnija, ali i najmanje opasna djelatnost - zato se preporuuje mnogo razmiljati; govor je objektiviranje (intersubjektiviranje) misli, a to za sobom povlai odgovornost i potencijalnu opasnost - stoga treba malo govoriti (usp. Vol se vee za rogove, a ovjek za rije); pismeni govor, shvaen kao trajan i objektivan trag, u jo viem stupnju pretpostavlja odgovornost i opasnost - zato se njime valja koristiti jo manje.[7] Dogaajna istodobnost odlikuje i poslovice tipa Mjesec ne haje to pas laje, Hvali more, dr se kraja, Trpi, a pametuj, Nesria ni ne ore ni ne kopa, i opet dobro ivi, Ide vrijeme, nosi breme, Tko se hvali, sam se kvari, Tko ljubi, strai se, V zemljo nemremo, v nebo nas ne puo) itd. Valja uoiti da se u navedenim primjerima istodobnost (simultanost) dogaaja kompenzira njihovom raznomjesnou i smjetanjem na razliite razine iskazne strukture, a njihova se smisaona veza ostvaruje s pomou antitetinih mehanizama (mjesec - pas, more - kraj, trpljenje - pametovanje, vrijeme - breme, hvaljenje - kvarenje, ljubav - strah, zemlja - nebo). U drugim, pak, sluajevima, kao to smo ve vidjeli, mogue je npr. gradacijsko nadovezivanje (strukturiranje) dogaaja (Vino vie, rakija skae, jeam tri).

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

5/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Osobit sluaj simultane prezentacije dogaaja ine tautologije tipa to je bilo, to je bilo, to je uinjeno, to je uinjeno, Promaaj je promaaj. Ustvari, rije je o pseudotautologijama jer druga, ponovljena rije pripada drugoj semiotikoj razini - metaznakovnosti ili drugotnomu modelativnomu sustavu. Takvim ponavljanjem dogaaja na razliitim onto-semiotikim razinama (predmet/dogaaj - znak predmeta/dogaaja ili prvotni znak - znak znaka predmeta/dogaaja ili drugotni znak) dobiva se svojevrsna vertikalna naracija. Kao to se vidi, ona se ne zasniva na temporalno-kauzalnoj povezanosti dogaaja, nego na protu-supostavljanju razliitih semiotikih (znakovnih) razina na kojima se zbivaju naizgled jedni te isti dogaaji (usp. i iskaze tipa Bog je Bog, ovjek je ovjek, Majmun je majmun, Budala osta budala, Posao je posao).[8]

4. Vic i njegova struktura

Gotovo sve definicije vica (kao usmenoga anra suvremenoga urbanoga folklora) istiu njegovu dogaajno-pripovjednu narav. Na primjer, u knjizi Elene Dmitrievne melev i Alekseja Dmitrievia meleva Ruski vic. Tekst i govorni anr ruski se vic odreuje kao kratka usmena smijena pria (rasskaz) o izmiljenu dogaaju s neoekivanim otroumnim krajem, u kojoj djeluju stalni likovi poznati svim nositeljima ruskoga jezika (melevy 2002: 20; istaknuo J. U.). U toj definiciji izaziva sumnju samo postavka o naelnoj izmiljenosti (nerealnosti, fantastinosti ili natprirodnosti) dogaaja (usp. takoer melevy 2002: 13). Izgleda, naime, da se nije teko uvjeriti u suprotno, tj. da su vicevi naelno realistini: usp. makar ovaj primjer: Vovoka je poelio postati predsjednik Rusije. I postao je (melevy 2002: 132).[9] Stvar je vjerojatno u tome to dogaaji u vicu moraju biti ne samo realistini (vjerodostojni), nego i nevjerojatni (karikaturalni, ponekad ak fantastini ili natprirodni) (usp. Kurganov 1997: 10-11; Uarevi 2002). Drukije reeno, onaj svijet u vicu upuuje, kao pravilo, na ovaj svijet, na na ovdanji, svakidanji ivot. To se tie i tematike vica (ivotni realizam) i njegova jezika (jezini realizam). Struktura vica odreuje se kao trolana (usp. npr. Solar 1980: 230; Babi 1995: 582; Kurganov 1997: 51; Uarevi 2002: 52-53; melevy 2002: 27) ili kao dvolana (Kurganov 1997: 47-50; melevy 2002: 131-133). Meutim, ta dva motrita ne proturjee jedno drugomu. Promatramo li vic kao pripovjednu strukturu (s prilino razvijenim narativnim sustavom koji ukljuuje pripovjedaa-adresanta, publiku-adresata, likove, dijaloge, smjenu razliitih motrita i pripovjednih planova, temporalnu i logiko-semantiku postupnost dogaanja-radnje), tada se trojna ralamba ini primjerenijom.[10] Ali ako se poe od poente kao semantike i strukturne jezgre vica, moemo rei da dio vica koji prethodi poenti ini prvi dio, a sama poenta (kraj) drugi, osnovni dio. Drugim rijeima, krenemo li od poetka vica - moemo rei da je prirodnija trodijelna struktura; a ako se poe od kraja - namee se logika dvodijelnosti (jer se poenta suprotstavlja ostatku vica). Pri razmatranju vica kao trolane kompozicije, valja uoiti da se prvi kompozicijski dio vica sastoji od veoma koncizne i u sintaksnome pogledu klieizirane reenice koja upuuje na situaciju, temu ili problem vica. To je obino ili izjavna reenica (s ovakvim slijedom reeninih dijelova: na prvome je mjestu predikat, izraen glagolom u prezentu, za njim slijedi subjekt (a moe i obrnuto), zatim dolaze ostali reenini dijelovi; usp. melevy 2002: 34), ili upitna reenica, ili jednostavno parola, oglas i sl.: Sjedi uk na obali mora i pui lulu, Susreu se dva stara prijatelja na godinjicu svadbe jednoga od njih, I tako, Ivane Ivanoviu, odluili ste ne putovati u Soi?, Zato plae, Vovoka?, Parola nad blagovaonicom oblasnoga komiteta, Oglas i sl. Gledano s isto naratologijskoga motrita, najzanimljiviji je drugi dio vica, jer se upravo u njem najjasnije oituje pripovjedna narav ove male forme. S obzirom na to da se u drugome dijelu ra-

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

6/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

zvija ono to je bilo zapoeto ili najavljeno u prvome, valja uzeti u obzir da opa duljina vica ovisi upravo o drugome (sredinjem) dijelu. Pritom su mogua ova tri sluaja. Ponajprije, drugi dio vica ne mora biti tekstualno izraen (materijaliziran), tj. poslije uvoda (prvoga dijela) odmah slijedi zavrnica vica - njegova poenta. U tome sluaju govorimo o nultoj naraciji ili o minus-pripovijedanju: Lozinka iznad blagovaonice oblasnoga komiteta: Naa partija byla, est i budet est! (Roga i kopyta 1994: 436); I tako, Ivane Ivanoviu, odluili ste ne putovati u Soi? Ne, ove godine ne putujemo u Jaltu. U Soi nismo putovali prole godine (Roga i kopyta 1994: 100). Raspisan je natjeaj za najbolji namjetaj za male stanove. Prvo je mjesto zauzela nona posuda s rukom unutra (Roga i kopyta 1994: 35). Situacija s nultim drugim dijelom u nekome smislu odgovara vicevima sa strukturom pitanje-odgovor, u kojima nakon pitanja esto slijedi pauza odnosno iekujua utnja, kao jasno raspoznatljiv drugi dio vica, nakon ega slijedi odgovor ili rjeenje. Drukije govorei, ovdje se izmeu poetnoga i zavrnoga dijela ubacuje svojevrsna mentalna pauza ispunjena bezglasnim oekivanjem zavrnice-odgovora-raspleta: - to je Gorbaevljeva politika: progres ili obmana? - Progres obmane. (Roga i kopyta 1994: 399) Druga je mogunost sadrana u tome da se drugi strukturni dio vica ispuni vie ili manje razvijenim pripovijedanjem ili replikama likova, tako da pripovijedanje i replike zauzimaju sredinju zonu vica i prethode poenti. Dani je sluaj najobiniji i najei nain izgradnje vica. Susreu se dva stara prijatelja na godinjici svadbe jednoga od njih. - Pa kako ti se svia brani ivot? - Pa kako - ne smije se piti, ne smije se puiti... - Vjerojatno ali? - aliti se takoer ne smije... (5000 luih anekdotov 2001: 67-68) Odmah pada u oi da citirani vic na svoj nain obrauje (razvija?) istu problematiku s kojom smo se ve susreli u poslovici enitsja - peremenitsja (Oenit e se - promijenit e se). (Ta su dva primjera dobar povod za usporednu analizu dvaju anrova - poslovice i vica, protonarativa i narativa. Takva se kratka usporedna analiza nudi neto nie.) Kao trea mogunost, koja proistjee iz razgranavanja sredinjega (drugoga) dijela vic?, pojavljuju se dugi vicevi u kojima otkrivamo razliite narativne postupke - ponavljanja, varijacije, interpolacije, gradacije i sl. Evo prilino suzdrana primjera te vrste: Sjedi uk na obali mora i pui lulu. Netko tri k njemu i kae: Jelen ti je pao u more! uk mirno pui lulu. Nakon nekoga vremena k njemu opet netko tri i kae: Jo ti je jedan jelen pao u more! uk sjedi, pui lulu. Nakon nekoga vremena opet netko tri i kae: Trei ti je jelen pao u more! uk kao i prije sjedi, pui lulu. Napokon mu netko pritrava i vie: Svi su ti jeleni popadali u more! uk vadi lulu iz usta i kae: Tendencija, ipak (melevy 2002: 54).[11] Trei, posljednji dio vica jest njegov kraj, poenta. To je najvaniji dio, bez kojega nema vica kao zasebna knjievnoga anra. Iz navedenih primjera nije teko vidjeti da zavrnica ima veoma malen udio u verbalnoj masi vica - ona se smjeta u kratkoj reenici (ili dijelu reenice), a esto se svodi na jednu rije ili ak na jedan glas (slovo). O tome e poslije biti vie rijei. Ovdje je vano istaknuti da poenta ujedno i dovruje i ukida ne samo naraciju, nego i cjelokupnu semantiku koja se uspostavlja u dijelovima teksta to prethode zavrnoj, kulminacijskoj toki. Ali je pritom isto tako vano rei da poenta ne moe sama izgraditi vic - njoj su ivotno potrebni narativni dijelovi, kojima se ona hrani i bez kojih ne moe oblikovati ni tijelo ni duh vica.

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

7/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Strukturno-kompozicijska trolanost vica upuuje na simetrian raspored verbalnih masa u njem (dakako, u kombinaciji s funkcionalnom asimetrijom tih verbalno-strukturnih sastavnica): poetak i kraj zauzimaju veoma malen verbalni prostor, a sredina, koja se pojavljuje kao svojevrsna os simetrije meu poetkom i krajem, moe biti ispunjena, kako sam ve pokazao, verbalno-narativnom graom razliite duljine. Ideja strukturne dvolanosti vica, koja polazi od suprotstavljenosti poente i dijela koji poenti prethodi, obino operira kategorijama zapleta i raspleta, zadavanja zadae i rjeenja (kvazirjeenja) zadae, dugaka poetka i kratka kraja. Pritom ovdje poetak i kraj nisu samo asimetrini u strukturnome i funkcionalnome pogledu, nego pripadaju i razliitim protegama, tj. razliitim semiotikim i emocionalno-psiholokim sustavima (usp. Kurganov 1997: 19, 34, 37 i dr.). Upravo njihovo sudaranje ili, tonije, promaivanje i stvara poentu.

5. Narativno razvijanje i svijanje u vicu

Nema dvojbe da u vicu postoji temporalna i logiko-semantika usmjerenost radnje (dogaaja) i da je vic u tome smislu prava narativna struktura. Narativna usmjerenost vica moe biti izraena razliitim formulama: poetak sredina kraj; zaplet rasplet; zadavanje problema rjeenje problema; oekivanje zadovoljenje; pitanje odgovor i sl. Poslovica Oenit e se - promijenit e se i vic o dvama prijateljima koji se susreu na godinjici svadbe jednoga od njih upuuju na razlike u narativnome ponaanju dvaju tipova tekstova - od kojih je jedan protonarativ, a drugi narativ.[12] Opet se moemo vratiti Geraldu Princeu te razmisliti o tome kako bi on danu poslovicu preveo na svoj naratologijski (meta)jezik, ali tako da ovaj put u obzir uzme i iskustvo vica: John je pio i puio, zatim se oenio, zatim je, kao rezultat toga, prestao piti i puiti. Sam se vic, dakako, ne zadovoljava takvim narativnim minimumom (minimalnom priom). Za razliku od poslovice,[13] u njem situacija postaje ivotnija, ispunjena konkretnijim detaljima: prije stupanja u brak John je pio i puio, a poslije vjenanja prestao je i s jednim i s drugim. Ali u vicu je jo vanije (najvanije) to da je do reenih promjena dolo nasilno, to dovodi u pitanje njihovu pozitivnu narav. Tri puta ponovljeno ne smije se (dvaput u vezi s fiziologijskom aktivnou: ne smije se piti, ne smije se puiti, a trei put u vezi s mentalnom: aliti se takoer ne smije) upuuje na svojevrsno ispiranje mozga kao proceduru i kao krajnji rezultat branoga ivota. Na taj se nain dogaaji - koji su po definiciji uzrok radikalnih promjena u narativnome procesu - u vicu defunkcionaliziraju, obesmiljuju, tj. denarativiziraju. (Izrazit primjer toga kako zahtjev za prekomjernom funkcionalizacijom rezultira antifunkcionalnou i apsurdom imali smo u vicu o nonoj posudi s rukom okrenutom unutra, koja je bila predviena za stan s malom kvadraturom.) Za razliku od poslovice, analizirani vic baca jarko svjetlo (tonije bi bilo rei: jarko sumnjiavo svjetlo) na jednu od, jo uvijek, temeljnih institucija suvremenoga drutva - instituciju braka.[14] Stoga nije udno da brak ide u red najomiljenijih i najstalnijih tema viceva, i kao takav zasluuje ozbiljna i opsena psihologijska, sociologijska, kulturologijska i antropologijska istraivanja. Pripovjedni postupci u vicevima pokazuju da u njima nije mogue razlikovati dogaaje od nedogaaja, to postavlja problem narativizacije nedogaajnosti. Naime, postoji cijeli niz (ili ak tip) viceva koji su izgraeni na narativnome razvijanju ne-dogaaja. U ovome kontekstu jo se jednom prisjetimo ve citirana vica u kojem Ivan Ivanovi referira o tome kako je odluio da ove godine ne putuje u Jaltu, a u Soi nije putovao prole godine. Kao dobar primjer izgradnje prie od ne-dogaaja mogu posluiti i ovi vicevi: Na jednome krianju u Chicagu shrpio se narod. - Zato se skupilo toliko ljudi? - pita prolaznik - to se dogodilo?

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

8/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

- Nita, - odgovara drugi prolaznik. - Ali svatko se u to hoe uvjeriti sam. (Roga i kopyta 1994: 143) *** - O, mister Brown, kako ste se promijenili! Prije ste imali gustu kosu, a sada ste elavi, lice vam je bilo crveno, a sada je blijedo, bili ste punani, a sada ste tako mravi! - Ali ja nisam mister Brown! - Zamisli, ak je i prezime promijenio! (Roga i kopyta 1994: 116) Osobito je dobar posljednji primjer u kojem se jasno nazire svojevrsna antilogika kao temelj narativne strategije i postizanja poente. Naime, jedna lana premisa (da je rije o misteru Brownu) vodi prema hiper-lanomu (apsurdnomu), ali s motrita poetne lanosti - istodobno i hiper-loginomu zakljuku: radikalna fizika promjena mora voditi prema promjeni identiteta odnosno prezimena. Pritom kraj vica (ak je i prezime promijenio) izravno upuuje na poetak (kako ste se promijenili), osiguravajui na taj nain efektnu - prstenastu - zatvorenost strukture. Gore navedeni vicevi pokazuju da dogaaji nisu toliko nai rekonstrukti koliko konstrukti (usp. mid 2001: 29). Pritom, s naratologijskoga motrita, takvi konstrukti nipoto nisu manje stvarni nego dogaaji shvaeni kao rekonstrukti izvanjskih, objektivnih ili protonarativnih (u smislu Paula Ricoeura i Philippa Lewina) zbivanja. U kontekstu konstruiranja dogaajnosti treba, kako se ini, promatrati i prilino estu pojavu narativizacije logikih i drugih apstraktno-semantikih odnosa. Rije je o inkorporiranju matematikih pojmova ili apstraktno-kauzalnih odnosa tipa ako ovo ..., tada ono u dogaaje koji se razvijaju u vremenu i svijaju se u priu. - Zato plae, Vovoka? - Mama je rekla tati da je magarac, a tata je odgovorio mami da je krava. - Pa to s tim? - A tko sam onda ja? (Roga i kopyta 1994: 116) *** Otiao Vasilij Ivanovi u akademiju ispit polagati. Nakon nekoga vremena evo ga nazad. Petka pita: - No, jesi li poloio? - Nisam, Petka. Dali mi zadau - koliko e biti nula pet plus nula pet. Nutrinom osjeam da je litra, a matematiki dokazati ne mogu. (Roga i kopyta 1994: 14) Vovokinu je dilemu shematski mogue izraziti ovako: magarac-ivotinja + krava-ivotinja = Vovoka-ovjek?, ? apaevljevu dilemu ovako: 0,5 + 0,5 = litra-cijelo? Kao osobito efektna i uinkovita - u smislu pretvorbe apstraktnoga u konkretno-narativno - ini se hrvatska antiposlovica (o tome terminu usp. Valter i Mokienko 2005) Cogito, ergo SUP (Babi 1995: 205; SUP - sekretarijat unutarnjih poslova, milicija). Ovdje se Descartesova filozofska maksima (Cogito, ergo sum) odjednom pretvara u aljivo-kriminalistiku priu: Ja mislim, stoga me progoni policija, tj. postojanje (sum) pretvara se u bijeg ili u zatvor - kao rezultat policijskoga progona (SUP). Dosad smo se bavili aspektima pripovijedanja u vicu, ali valja imati na umu da vic funkcionira i kao dio (element) komunikacijskoga procesa koji je iri nego on sam - npr. prijateljskoga razgo-

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

9/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

vora, zdravice ili razgovora za stolom (Kurganov 1997: 13, 17, 25, 47, 49-50; melevy 2002). ak je mogue govoriti o posebnome razgovornome anru - prianju viceva (ne prepriavanje, ne izgovaranje, ne itanje, nego upravo prianje; usp. melevy 2002: 20). Jedno je od bitnih obiljeja vica - njegova ponovljivost (reproduktivnost): u govornome anru prianja vica on se ne generira iznova, nego se reproducira (anonimnou i ponovljivou vic se razlikuje od ale koja se stvara ad hoc i ima autora; melevy 2002: 21). Nije stoga udno da su vicevi, zajedno s poslovicama, aforizmima, djelima usmenoga pjesnikoga stvaralatva, modom, vjerskim dogmama i sl., jedan od sluajeva takozvanih memova ili replikatora - osnovnih jedinica (kvantova) kulture koje odgovaraju pojmu gena u biologiji i ire se analogno virusnoj zarazi. [15] Brzo, zarazno irenje viceva u kulturnome prostoru povezano je ne samo s njihovom lakom reproduktivnou, nego i s njihovim, tako rei, jednokratnim uinkom. Stvar je u tome da vic ne rauna na ponavljanje na jednome te istome mjestu ili u jednome te istome drutveno-kulturnome kontekstu - on se ponavlja (reproducira) samo na razliitim, uvijek novim zonama kulturnoga prostora. Za razliku od molitve ili lirske pjesme, vic ivi ekstenzivno, osvajanjem izvanjske sredine, a ne intenzivno (samoudubljivanjem). S kratkotrajnim ivotom vica na jednome mjestu slae se i injenica da prianje viceva u konkretnim situacijama ne traje vie od sata ili dva - nakon toga nastupa zasienost i zamor (usp. Babi 1995: 590). Stoga se na vic u cijelosti moe primijeniti ono to je Georg Christoph Lichtenberg u svoje vrijeme izrekao o misli (a to je, zapravo, tona definicija mema): Jedan raa misao, drugi ju krsti, trei s njom raa djecu, etvrti ju posjeuje na samrti a peti ju sahranjuje (usp. Freud 1969: 93). S reenim je povezana i tenja viceva da ive u skupinama - serijama ili ciklusima. ini se da rije serija tonije nego rije ciklus upuuje na narav veza u takvim skupinama. Ciklus je dvocentrina struktura: jedno je sredite (sila privlaenja) smjeteno u pojedinim djelima, a drugo - u ciklusu kao cjelini. Snaga tih dvaju sredita nije jednaka jer su veze unutar pojedinoga djela ipak jae nego sile koje povezuju jedno djelo s drugima i s ciklusom kao cjelovitom strukturom. Pritom svako pojedino djelo, koje ulazi u ciklus, zauzima u ciklusu tono odreeno mjesto (promjena mjesta uvjetovala bi ili razbijanje ciklusa, ili njegovu bitnu preinaku), a sam je ciklus - zatvorena struktura. Suprotno tomu, serija viceva, iako je povezana s jednom osobom (junakom) ili s jednim dogaajem, jest otvorena (nezavrena) struktura, sa sastavnicama koje su meusobno veoma slabo ili nikako povezane. Drugim rijeima, pojedini vicevi krue oko neke osobe ili dogaaja, izraavajui opu pobudu vremena, ali pritom svaki vic kao da se neposredno povezuje s temom, a nikako ili jako slabo s svojim susjedima u seriji. Serija je viceva, dakle, svojevrstan kola koji ipak daje dojmljivu i realistinu predodbu o nekoj (javnoj) osobi, dogaaju, vremenu. Neciklinu narav serije viceva potvruje i odsutnost jedne (povezne) pripovjedne crte u takvoj seriji - svaki vic ostaje naracija (i vrijeme) u sebi, a ne ukljuuje se u neku vanjsku priu ili vanjsko vrijeme. Druga je stvar - nastavljanje ve poznatih viceva, tj. sluaj kada se jedan vic nadovezuje na protovic (v. melevy 2002: 125-126), ili sluajevi pamenja anra - kada se u razliito vrijeme i na razliitim kulturno-geografskim prostorima pojavljuju inaice jednoga te istoga vica (s lako prepoznatljivim promjenama imena likova, okolnosti i sl.).[16]

6. Poenta - smisaona implozija

Bit, dua, smisaono sredite vica jest njegov kraj ili poenta. Ali kraj nije samo povratak poetku (bez takva povratka, tj. bez spajanja kraja s poetkom nema oblika kao smisaone, prostorne i vremenske zatvorenosti), nego i povratak svim prethodnim dionicama teksta. U vicu se sve kree prema kraju, sve je podvrgnuto kraju, pa ipak - kraj nastupa kao neto neoekivano, nepri-

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

10/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

premljeno, antiteleologino. Vicu je potrebna finalna katastrofa, radikalna smjena cjelokupne uspostavljene hijerarhije znaenja (Kurganov 1997: 38, 19). ini se, meutim, da povratak kraja na poetak, koji (povratak) kao posljedicu ima zatvaranje strukture (kako bi to rekla Barbara Herrnstein Smith), tj. stvaranje forme, ne bi trebalo opisivati kategorijama sudara i eksplozije, nego kategorijom smisaone implozije. Implozija je obrnuta eksplozija, eksplozivno kretanje u nutrinu sustava, njegovo samouruavanje. Ali u sluaju vica, kao to u nastojati pokazati, samouruavanje ili samoukidanje smisla paradoksalno utvruje (izgrauje) sam sustav. Kako je reeno, pojam implozije ne opisuje susret poetka i kraja vica (strukturu vica ovdje razumijevamo kao dvolanu) kao sudaranje ili suprotstavljanje smislova, nego kao ukidanje (anuliranje) prethodnoga smisla u crnoj rupi kraja, ali i kao povratno, a samim tim i zavrno, utvrivanje smisla (ili smisla) utemeljena na ideji zateenosti, praznine ili niega. Stvar je u tome da poetak i kraj vica, kako istie Efim Kurganov, nisu smjeteni samo u razliitim dijelovima strukture, nego oni pripadaju i razliitim semiotikim sustavima, odnosno razliitim dimenzijama bez uzajamna kontakta (usp. Kurganov 1997: 37, 45). Ali kontakt se, kao to znamo, ipak ostvaruje, i to na paradoksalan nain, tj. kao kontakt koji se oituje kao nenalaenje ili promaivanje. Implozija koja se dogaa u zavrnici vica jest, dakle, promaajno nalaenje razliitih razina i razliitih semantikih i aksiologijskih sustava. Osnovna tekoa koja proistjee iz takve situacije jest potreba da se odredi kojemu sustavu pripada zavrnica vica. Stvar je u tome da je poenta - i ne-sustav, i ne-kaos.[17] Utoliko je ovdje uputno da se pozovemo na kategoriju nita kojom se posluio Kant u svojoj odredbi smijeha (u knjizi Kritika moi rasuivanja): Das Lachen ist ein Affekt aus der pltzlichen Verwandlung einer gespannten Erwartung in nichts - Smijeh je afekt koji nastaje iz nagle preobrazbe napetoga oekivanja u nita (Kant 1976: 170; 1977: 273). Valja obratiti pozornost na to da Kant inzistira upravo na pretvorbi oekivanja u nita, a ne u pozitivnu suprotnost oekivanoga predmeta (1976: 170; 1977: 274). Prevede li se Kantova odredba na naratololgijski jezik, smijeh bi odgovarao vicu, napeto oekivanje - narativnomu (prvomu) dijelu vica, a nita - zavrnici vica ili poenti. Pritom je finalna implozija smisla praena eksplozijom smijeha,[18] tj. razumijevanjem vica. Tako smijeh - kao oitovanje razumijevanja - nije samo bitan moment vica (on je svojevrstan ig koji znai: eto, to je vic ili: u tome je vic), nego i vrlo kompleksan oblik mentalnospoznajne aktivnosti. Zato bi se moglo rei da su vic, poenta i smijeh neka vrsta testa inteligencije - ako nikakve druge, tada jezine. Pretvorbu napetoga oekivanja u nita, tj. prijelaz prvoga (narativnoga) dijela vica u drugi (zavrni), prilino dobro ilustrira primjer na koji se poziva i Freud u svojoj knjizi Vic i njegov odnos prema nesvjesnomu: Lupe kojega u ponedjeljak vode na gubilite kae: - No, ovaj tjedan dobro poinje! (Freud 1969: 235). Ovdje se strukturno nita, koje je svojstveno svakomu vicu, sretno spaja sa semantiko-egzistencijalnim nita, tj. sa skorom smru lika. Istodobno se u vicu jasno razaznaje izmjena i nepodudaranje (promaivanje) semiotiko-aksiologijskih sustava prvoga i drugoga dijela. Vic se otvara visoko dramatinim i traginim dogaajem: ovjeka osuena na smrt vode na gubilite. Situacija je granina u svakome smislu: pozicija ovjeka pred licem smrti aktivira i intenzivira mnogobrojna egzistencijalna, psihologijska, etika, opeljudska pitanja. Govorei Kantovim jezikom, napeto oekivanje daljnjih dogaaja ne moe biti napetijim. Ali drugi dio vica ukida (ponitava) sav taj sustav oekivanja. Promjena je sadrana u sniavanju plana pripovijedanja, tj. u aktiviranju radikalno drukijega komunikacijskoga i aksiologijskoga koda. Umjesto budue tragine vjene praznine koja eka lupea dolazi poetak jo jednoga tjedna kao dosadan,

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

11/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

banalan svakodnevni dogaaj. S jedne strane, dakle, imamo vjenost (odnosno pogubljenje kao poetak vjene praznine), a s druge ponedjeljak (poetak tjedna) kao djeli ljudskoga ivota ispunjena obinim svakidanjim dogaajima i brigama. Rezultat je - osebujno prevladavanje apsurda i tragike smrti putem njezine banalizacije, tj. putem njezine pretvorbe u obinu, svakodnevnu pojavu. Drukije reeno, smrt nije to to ona jest - najfatalniji, najtajanstveniji i najtraginiji dogaaj ljudskoga ivota. (Usp. slinu situaciju u vicu o uku i jelenima, gdje serijska, tragina, posve realna smrt jelena izaziva zakljunu apstraktno-pseudoznanstvenu, apsurdnu konstataciju: tendencija, ipak.) Implozivna narav vica najjasnije se oituje u tendenciji da se sva verbalna masa (materija) vica pretoi u jednu toku - poentu. Postoje mnogi vicevi u kojima se poenta svodi samo na jednu rije ili ak na jedno slovo ili glas. Tako se u sljedeem primjeru poenta svodi na posljednju rije: Sjede na klupici dva homia, kad odjednom pored njih proe lijepa djevojka. Jedan homi kae drugomu: - Prvi put alim to nisam lezbijka! (5000 samyh luih anekdotov 2001: 62) Rije lezbijka, koja, usput reeno, upuuje na izraz dva homia s poetka vica, neoekivano nas suoava s dosljednim antiloginim (ili hiperloginim) zakljukom: zato bi homoseksualac morao sebe shvaati ili odreivati kao heteroseksualca ako mu se svidjela osoba suprotnoga spola? Zato on u takvu sluaju ne bi alio to nije homoseksualac suprotnoga spola, tj. lezbijka, jer njemu ne pada na pamet da mijenja ili iznevjeruje svoju homoseksualnu narav! U Cogito, ergo SUP, vidjeli smo, izmjena jednoga (opet posljednjega) slova/glasa uvjetuje radikalnu (vicovitu) izmjenu cijeloga iskaza, aktivirajui igrivo naslojavanje razliitih rijei (sum - SUP), razliitih jezika (latinskoga i hrvatskoga) te razliitih drutvenih sfera i vrijednosti (filozofije i politike, slobodnoga izraavanja miljenja i ideologijske represije). Veoma je vano jo jednom istaknuti da se semantiki proces ne zavrava u crnoj rupi poente (kao to - u svemirskim uvjetima - u crnim rupama nestaje svjetlost i zvjezdana materija), nego je stvar obrnuta: ta crna rupa ili poenta baca jarku povratnu semantiku svjetlost, ime efektno dovruje i formalnu i semantiku izgradnju vica. Kako god neoekivana mora biti poenta, ona istodobno mora uvati kompozicijsko-semantiku vezu s poetkom i sa svim prethodnim dionicama teksta. Zato u vicevima to sam ih ovdje navodio SUP upuuje na cogito, lezbijka na homia, unutra okrenuta ruka none posude na stan male kvadrature, poetak tjedna na ponedjeljak, matematiki dokaz na ispit, progres obmane na politiku, Vovoka-ovjek na mamu-i-tatu-ivotinje, itd. i t. sl. Uspjeli vicevi, na taj nain, skrivaju u sebi tajnu efektne zatvorenosti (zavrenosti, kompaktnosti) verbalnoumjetnike strukture, bez obzira na to (ili ba zato) to se njihova zatvorenost paradoksalno gradi na neoekivanosti kraja, na logikoj i semantikoj inkompatibilnosti sastavnica, na implozivnoj naravi cjelokupne strukture.

7. Umjesto zakljuka
Knjievni minimalizam zasluuje, kao to smo se uvjerili, osobitu istraivaku pozornost. U kontekstu minimalistikih oblika - narativne strukture, koje se grade na temporalnoj i logikosemantikoj povezanosti dogaaja, upuuju na problem vremenskoga svijanja i vremenske zrcalnosti kao mehanizama koji bitno sudjeluju u stvaranju jezinih umjetnikih oblika. Perceptibilnost i relativna strukturna transparentnost knjievnih mikrooblika mogu stimulirati potragu za dubinskim i kompleksnim umjetnikim (estetskim) smislovima, obeavajui vana i zanimljiva spoznajna postignua.

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

12/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Zagreb, 1. studenoga 2005.

Literatura
Aristotel. 1983. Soinenija v etyreh tomah. Tom 4, Moskva: Akademija nauk SSSR, Institut filosofii, Izdatelstvo Mysl. Babi, S. 1995. Hrvatski politiki vicevi, Zagreb: Naklada P.I.P. Bal, M. 2000. Naratologija. Teorija prie i pripovedanja [Die theorie van vertellen en verhalen], Beograd: Alfa, Narodna knjiga. Biti, V. 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska. Dal, V. 1978 - 1980. Tolkovyj slovar ivogo velikorusskogo jazyka, I-IV, Moskva: Russkij jazyk. Dal, V. 1989. Poslovicy russkogo naroda. Sbornik V. Dalja v dvuh tomah, Moskva: Hudoestvennaja literatura. ptejn, M. 2000. Slovo kak proizvedenie: o anre odnoslovija, u: Novyj mir, Moskva, No. 9, 204-215. Faryno, J. 2002. Neskolko voprosov k narratologii, u: Alfavit. Filologieskij sbornik, Smolensk: Smolenskij gosudarstvennyj pedagogieskij universitet, 59-71. Freud, S. 1969. Dosetka i njen odnos prema nesvesnom [Der Witz und seine Beziehung zum Unbewussten], Novi Sad, Beograd: Matica srpska. Grli, D. 1974. Estetika. Povijest filozofskih problema, Zagreb: Naprijed. Herrnstein Smith, B. 1970. Poetic Closure. A Study How Poems End, Chicago, London: TheUniversity of Chicago Press. Jolles, A. 1978. Jednostavni oblici [Einfache Formen], Zagreb: Matica hrvatska. Kant, I. 1976. Kritika moi rasuivanja, Zagreb: Naprijed. Kant, I. 1977. Kritik der Urteilskraft, Frankfurt am Main: Suhrkamp Taschenbuch Verlag. Kekez, J. 1996. Poslovice, zagonetke i govorniki oblici, Zagreb: Matica hrvatska. Kurganov, E. 1995. Literaturnyj anekdot pukinskoj pohi, Helsinki: Helsinki University Press. Kurganov, ?. 1997. Anekdot kak anr, Sankt-Peterburg: Akademieskij proekt. Lewin, Ph. 1997. The Ethical Self in the Play of Affect and Voice, http://www.focusing.org/apm_papers/lewin.html Lotman, Ju. 1992. Izbrannye stati, Tallin: Aleksandra. Kermode, F. 1968. The Sense of an Ending. Studies in the Theory of Fiction, London, Oxford, New York: Oxford University Press. 5000 samyh luih anekdotov. 2001. Minsk: Sovremennyj literator. Avtor-sostavitel T. G. Niiporovi. Prince, G. 1973. A Grammar of Storie. An Introduction, Mouton, The Hague, Paris. Prince, G. 1987. A Dictionary of Narratology, Lincoln and London: University of Nebraska Press. Ricoeur, P. 1993. Pria i vreme [Temps et rcit], Sremski Karlovci, Novi Sad: Knjiarnica Zorana Stojanovia. Roga i kopyta. Nepreryvaemoe izdanie. 1994. Moskva, Kiev: NKP, Atika. Sostavlenie: L. V. Haruk, A. . Bakieva. Solar, M. 1980. Ideja i pria. Aspekti teorije proze, drugo, proireno izdanje, Zagreb: Znanje. kreb, Z. 1949. Znaenje igre rijeima, Zagreb: JAZU. kreb, Z. 1968. Sitni i najsitniji oblici knjievnosti, u: Umjetnost rijei, Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, XII, 39-48. meleva, E. Ja. i melev, A. D. 2002. Russkij anekdot. Tekst i reevoj anr, Moskva: Jazyki russkoj kultury.

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

13/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

mid, V. 2001. Narrativnye urovni sobytija, istorija, naracija i prezentacija narracii, u: Tekst. Intertekst. Kultura, Moskva: Azbukovnik, 25-40. mid, V. 2003. Narratologija, Moskva: Jazyki slavjanskoj kultury. http://yanko.lib.ru/books/lit/ shmid=narratology=a.htm Uarevi, J. 2002. Karikaturnost filosofskogo anekdota, u: Alfavit. Filologieskij sbornik, Smolensk: Smolenskij gosudarstvennyj pedagogieskij universitet, 51-56. Uarevi, J. 2003. Problem ponavljanja prekinutoga ponavljanja, u: Knjievna smotra, Zagreb, br. 127 (1), 37-44. Uarevi, J. 2005. Maksimum minimuma. Minimalistiki jezinoumjetniki tekst, u: Ivo Pranjkovi (ur.), Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodinjici prof. dr. Josipa Silia, Zagreb: Disput, 335-349. Valter, H. i Mokienko, V.M. 2005. Antiposlovicy russkogo naroda, Sankt-Peterburg: Neva. ukov, V. P. 2000. Slovar russkih poslovic i pogovorok, Moskva: Izdateltvo Russkij jazyk.

Biljeke
[1] Umjetnikim statusom jednorjeja (v. ptejn 2000) bavio sam se na drugome mjestu i drugim povodom (Uarevi 2005). Ovdje u, u vezi s problematikom narativnih djela, upozoriti samo na tri momenta. Prvo, ako rije shvatimo kao spoj jednoga korijena i jednoga ili nekolikih afiksa, kojima se u pravilu pridruuje jedno znaenje, tada imamo ozbiljan razlog smatrati da se jednorjeja u strukturnosemantikome smislu sastoje od najmanje dvaju korijena, dakle od dviju rijei kamufliranih u jednoj (usp. ptejnove primjere: lizn, otravojadnye, krasavdy, peresolnenit i sl.). Drugo, ini se da jednorjeja ne postoje u usmenome narodnome stvaralatvu, tj. taj je anr karakteristian upravo za autorsku, umjetnu (uvjetno govorei) knjievnost. Nemogunost da se umjetnika struktura svede na jednu rije jasno je deklarirana u poslovicama: Jedna rije nije poslovica, Jedna kua sela ne naini ili Jedna lasta ne ini proljee. Tree, a to je za nas ovdje najvanije, u okvirima jednorjeja ne mogu se graditi (proto)narativne verbalne strukture (prie). Iz reenoga se namee zakljuak da minimalnim jezinoumjetnikim tekstom valja smatrati - dvorjeje. Ovomu moemo pridodati zanimljivu injenicu da jedna rije moe bez problema funkcionirati kao reenica (No., Vatra!, Dobro?, Da!, Ne?!), ali ne i kao tekst. [2] Zanimljivo je da meu aforizmima, koji se tradicionalno smatraju najmanjim knjievnim oblicima, dosad nisam uspio naii na dvorjeja i trorjeja. [3] Usp. njegovu odredbu minimalne prie u kasnijem radu Rjenik naratologije: minimalna pria sadri dva stanja i jedan dogaaj, tako da 1) jedno stanje prethodi u vremenu dogaaju, a dogaaj prethodi u vremenu drugomu stanju; 2) drugo je stanje inverzija (ili modifikacija, ukljuujui i nultu modifikaciju) prvoga (Prince 1987: 53). Pritom Prince od minimalne prie (minimal story) razlikuje minimalni narativ (minimal narrativ), koji iskazuje samo jedan dogaaj (Ona je otvorila vrata) ili jedan temporalni spoj (Ona je pojela, zatim je zaspala) (53). [4] Usp. odgovarajuu Princeovu definiciju: Svaka pria mora sadravati najmanje dva dogaaja koji ne samo da se pojavljuju u razliito vrijeme, nego su takoer povezani kauzalno (Prince 1973: 26). Govorei o narativnosti bareljefa Arjunino ispatanje, Mieke Bal napominje da ta slika sadri seriju dogaaja koji vremenski slijede jedan za drugim (Bal 2000: 121-122). [5] Rije protonarativ razumije se i u drugome, genetikome smislu. Tako npr. Paul Ricoeur govori o poetnoj narativnosti iskustva i njegovoj pred-pripovjednoj strukturi, gdje se situacije iz svakodnevnoga ivota shvaaju kao (jo) neispriane prie (Ricoeur 1993: 98, 99). Slino postupa i Philipp Lewin koji, pozivajui se na Ricoeura, u vezi s iskustvom i djelovanjem eksplicitno rabi termine protonarativ i protonarativnost: ?xperience is lived as protonarrative, the act itself (and not merely our reflection upon it) is protonarrative itd. (Lewin 1997). Barbara Herrnstein Smith u svojoj knjizi

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

14/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Poetic Closure. A study How Poems End govori o izvanknjievnome naelu slijeda, podrazumijevajui pod tim uzastopne nizove tematskih elemenata koji su podvrgnuti temporalnomu i logikomu naelu izgradnje serija: npr. proljee, ljeto, jesen, zima; roenje, djetinjstvo, mladost, zrelost, starost, smrt; sijeanj, veljaa, oujak, ... prosinac, i sl. (Herrnstein Smith 1970: 109). Kao to je ve reeno, ja pod protonarativom u ovoj raspravi ne mislim na iskustvo niti na (svakodnevni) ivot kao izvanumjetniku (pred- ili izvanknjievnu) sferu, nego upravo na ona knjievna djela (oblike) u kojima jo nije dolo do razdvajanja na pripovjedno i opisno, narativno i logiko, narativno i lirsko itd. Usprkos tomu, u njima imamo ne samo aluziju na naraciju ili predosjeaj naracije, nego i njezine konkretne pokazatelje - dogaajnost, temporalnost, semantiko-logiku povezanost dogaaja. [6] Ovdje ne uzimam u obzir vee poslovice u kojima se ponekad razvija svojevrsna autobiografija anonimnoga kolektivnoga subjekta: Rodio sam se malen, odrastao pijan, umro star - i svijeta nisam vidio, ivio dugo, a umro brzo. ivio pomalo, a umro odjednom, I naplakat e se, i naplesat e se, nakaljati se i nakihati se (Dal 1989, I: 252, 253); Rodi se - plati; krsti se - plati; eni se - plati; umri - i to plati! (Dal 1980, III: 122). [7] Kao to smo ve vidjeli, u drugim poslovicama, koje su problemski bliske ovoj, istaknut je upravo temporalni moment, npr. Ispeci pa reci, Istinu reci, pa gledaj te uteci (Kekez 1996: 114). [8] Ovdje se pojavljuje pitanje kako dvije ili tri rijei mogu stvoriti umjetniki svijet, tj. kako one postiu svjetsku semantiku. U vezi s tim valja upozoriti, s jedne strane, na rastezanje znaenja rijei do njihovih krajnjih toaka (ovdje je na djelu opozicijsko-antinomino konstruiranje umjetnikih iskaza: umjetnika rije ispunjuje semantiki prostor izmeu visokoga i niskoga, velikoga i malenoga, svjetlosti i tame, Boga i avla, ljudskoga i boanskoga, klieja i kaosa, smisla i apsurda, itd.), a s druge - na ukljuenost sastavnica umjetnike strukture (konstrukcije) u dvije semiotike razine ili u dva jezika - prvotni i drugotni (usp. Lotman 1992: 116; Uarevi 2005: 340-346). Pseudotautologije raunaju ne samo na aktiviranje hijerarhijske razlike onto-semiotikih razina iskaza (djela), nego i na ukidanje (nadilaenje) te razlike (Uarevi 2003). [9] Vovoka je popularan lik ruskih viceva koji odgovara Ivici u hrvatskim vicevima - rije je (uglavnom) o naivnu djeaku koji ide u poetne razrede osnovne kole. Forma Vovoka jest hipokoristik od imena Vladimir (a to je i ime aktualnoga predsjednika Ruske Federacije - Vladimira Putina). [10] I sami vicevi kao da potvruju prirodnost trojne diobe. Usp. vic o tome kako ene priaju viceve: Poetka se ne sjeam. U sredini je zec protrao... A na kraju je tako smijeno, tako smijeno, ha, ha, ha!. [11] uk se u ruskim vicevima pojavljuje kao neobrazovan, naivan, primitivan, priglup, ali istodobno i simpatian ovjek s divljega (krajnjega) sjevera - rije je o stanovniku ukotke. [12] Valja rei da postoji i miljenje kako je vic - kvazinarativan monoloki tekst (melevy 2002: 131). Ali uzmemo li u obzir sve to smo dosad rekli, nije teko posumnjati u takvu, kako se ini, preradikalnu postavku. [13] Kulturnopovijesne i poetiko-tipologijske razlike poslovice i vica zasluuju zasebnu raspravu. Ovdje bih tek upozorio da je ishodite tih razlika, najvjerojatnije, razlika ruralno - urbano (selo - grad ), odnosno sveukupni sustav ivota u jednoj i drugoj sredini. Tako se seoski sustav temelji na stabilnosti, predvidljivosti i prirodnoj ritminosti ivota, koji preferira i afirmira iskustvo, tradiciju, spoznajnu sigurnost. Nasuprot tomu, grad tei nepredvidljivosti, dinamici, ukidanju prirodnih ritmova (npr. centralno grijanje zimi i rashlaivanje ljeti ukidaju razliku meu godinjim dobima, a elektrina rasvjeta ukida razliku izmeu dana i noi), to esto rezultira gubitkom vrijednosnih, kriterija, opom nesigurnou i osjeajem krize. Poslovica, dakle, izraava stanje ruralno-prirodne svijesti, a vic - urbano-mainizirane (umjetne). Stoga nije udno da danas, u uvjetima sveope urbanizacije svijeta, poslovice nestaju (ili se u najboljem sluaju pretvaraju u antiposlovice), a vic doivljuje svoju punu afirmaciju. Moglo bi se, tovie, rei da je vic mentalni otisak suvremenoga grada, svojevrsna njegova sinegdoha. [14] Usp. takoer aforizam u kojem se brak usporeuje s opsjednutom tvravom: oni koji su vani - htjeli bi ui, a koji su unutra - htjeli bi izai.

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

15/16

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

[15] Memovi su predmet prouavanja memetike, znanosti koja polazi od postavaka evolucijske teorije, ali te postavke primjenjuje na kulturne pojave i procese. U kulturnome prostoru memovi se ire oponaanjem, repliciranjem, poput gena ili virusa. [16] Poredbena istraivanja viceva razliitih naroda i kulturnih zona jo ekaju svoje istraivae; to se u osobitoj mjeri tie slavenskih zemalja i kultura. [17] Razlika meu vicom i paradoksom moe biti izraena ovako: proturjeje u paradoksu pretendira na neku viu ili dublju istinu (Ako penino zrno, pavi na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod, Iv 12, 24), dok je proturjeje u vicu - susretno promaivanje (neprepoznavanje) nespojivih elemenata: ovdje nemamo posla ni s istinom ni s ne-istinom (u logikome smislu tih pojmova), nego s prepoznavanjem (shvaanjem) neprepoznatljivoga (apsurdnoga). [18] Rjenik Vladimira Dalja, na primjer, odreuje smijeh kao eksploziju veseloga raspoloenja duha (Dal 1980, IV: 241).

Josip Uarevi: Protonarativ i narativ - poslovica i vic

16/16