(http://hr.wikipedia.

org/wiki/Ivo_Viti%C4%87)
Ivo Viti (ibenik, 21. veljae 1917. - Zagreb, 21. prosinca 1986.), hrvatski arhitekt.
Zavrio je Tehniki fakultet u Zagrebu, gdje je od 1951. godine do 1965. godine vodio projektni biro Viti.
Projektirao je vie obiteljskih vila u Zagrebu, kolu u ibeniku, Pionirski grad (danas Grad Mladih) u Zagrebu,
stambene zgrade u Zadru, motele Sljeme u Biogradu, Trogiru i Rijeci.
Suvremenu arhitekturu jasnih kubinih volumena i iva kolorita s izrazitim mediteranskim znaajkama esto
interpolira u stare ambijente dalmatinskih gradova (Zadar, ibenik, Komia, Split). Bavio se regulacijom
povijesnih dijelova gradova (obala u ibeniku, Frankopanska ulica u Zagrebu, sredite Mostara i Zadra).

'Zloesto dijete' koje je obojalo Hrvatsku

(Jutarnji list, 11. lipnja 2007.)
Ivan Viti je jedan od najznaajnijih hrvatskih arhitekata iz druge polovice 20. stoljea. Graevine raene prema
njegovim projektima dio su memorije veine stanovnika Hrvatske. Kockica na Prisavlju - zgrada Centralnog
komiteta Saveza komunista Hrvatske, sagraena 1968., Izlobeni paviljon Zapadne Njemake (Paviljon broj 40)
na Zagrebakom velesajmu sagraen 1957. i stambeni objekt u Laginjinoj (1962.) Vitievi su najprepoznatljiviji
projekti u Zagrebu. Ovaj arhitekt roen u ibeniku 1917. mnogo je radio i po Primorju i Dalmaciji: Dom JNA u
ibeniku iz 1961. koji je prije dvije godine obnovljen i prenamijenjen u biblioteku vjerojatno je najpoznatija
Vitieva dalmatinska graevina. Viti je bio sredinja figura arhitektonske scene koja se u 60-ima pojavila u
Jugoslaviji i iji su protagonisti, izmeu ostalih, bili Mladen Kauzlari, Drago Ibler, Zvonimir Pogaj, Vladimir
Turina i Franjo Neidhardt. Ivan Viti potomak je ugledne ibenske brodarske obitelji. Uz neovisnost, pie Laslo,
beskrajno je volio i izazov - vlastiti brod dao je graditi u Engleskoj, a vozio je Alfu Romeo (Giuliju Sprint,
potom slavni Pininfarinin model 1750). Diplomirao je 1941. godine na Arhitektonskom odsjeku Tehnikog
fakulteta u Zagrebu. Arhitektonski ured osnovao je 1951. i na njegovu je elu bio sve do smrti 1982. godine. Iako
je bio svojevrsni "enfant terrible" jugoslavenske arhitektonske scene, sudjelovao je na dravnim prezentacijama
u svijetu, poput Izlobe suvremene jugoslavenske arhitekture u Londonu 1959. godine. Ukorijenjen u
mediteranskoj kulturi, kao "temperamentni arhitekt lucidnog karaktera" primjenjivao je kolorirani dijagram (to
je utjecaj grupa De Stijl) na proeljima zgrada u Laginjinoj ulici u Zagrebu, kao i na hotelu Jadran u ibeniku.
Kao arhitekt, Viti je izveo vie od stotinu graevina.

La Dolce Vita u doba socijalizma. Ivan Viti: Ludi ivot arhitekta koji je mijenjao Zagreb
(Globus, 20. oujka 2012.)
Vitiev neboder, Vitiev neboder... neprekidno su mediji posljednjih dana spominjali prvoklasni
spomenik arhitekture s kojega otpadaju buka i drvena sjenila s prozora. Oronula zgrada, koju ve godinama
pokuavaju spasiti stanari, smatra se za jedno od najvanijih djela hrvatske poslijeratne moderne, i koliko god je
ona poznata, njezin autor Ivan Viti ostao je u sjeni svojih remek-djela. Izvan uskih strunih krugova o njemu se
ne zna gotovo nita. O njegovu burnom ivotu jo manje.
Zato ovo nee biti pria o katastrofalnom stanju zgrada hrvatskih velikana arhitekture. Ovo je pria o
arhitektonskoj legendi i strasti kojom je ivio ivot.
Ivan Viti, obiteljskog nadimka ovani, roen je u ibeniku 21. veljae 1917. godine, a potjecao je iz ugledne
brodarske obitelji. Otac, austrougarski natporunik, umro je kad je Ivanova majka bila u estom mjesecu
trudnoe.
Mali Viti volio se igrati kockicama, slaui ih jednu na drugu uvis, pitajui se zato se u jednom trenu uvijek
stropotaju na pod. Kasnije je, kao cijenjeni arhitekt, oboavao konstrukcije njegov tzv. H-neboder pri potresu
vibrira i ljulja se, kao da plee.
Kao tinejder bio je mulac, izbacili su ga iz gimnazije u ibeniku, kae nam njegov sin, imenjak Ivan Viti,
slikar. Uitelj je prije ispita naloio da se knjige stave pod klupu, pa ih je on i stavio, ali otvorene. Kad ga je
uitelj ulovio, mali Ivan mu je rekao: Knjige su pod klupom, kako ste rekli, no ljutiti je uitelj bacio te knjige
kroz prozor, a Viti je odmah iskoio kroz prozor za njima! I donio ih nazad... Izbacili su ga, morao je u Sinju
zavriti privatnu kolu.
To ga nije sprijeilo da bez problema diplomira 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehnikog fakulteta u
Zagrebu. tovie, ve je na prvoj godini dobio prvu nagradu na natjeaju za Sokolski dom, s arhitektom Franom
Cotom. Tijekom studija u Zagrebu za deparac je zaraivao svojim iznimnim crtakim umijeem, primjerice za

20th Century Fox na podu svoje sobe proizveo je osmerokatni banner, kojim se reklamirao neki film, i koji je
potom bio ovjeen niz Planievu Napretkovu zadrugu.
Viti je volio more, natjecao se u plivanju, ronio. Oboavao je brodove jedrilice. Forma koju ine jedra upisala
se u njegove budue inspiracije: brod kao simbol vjene mladosti. Bio je odlian prijatelj s Antom upukom,
sinom izumitelja Ante upuka, koji je napravio prvu hidroelektranu na svijetu. upukovi su imali veliku
jedrilicu. im bi stiglo proljee, s ekipom prijatelja Viti bi se preselio na brod i tamo bi ostali sve do jeseni.
Majke bi im na jedrilicu donosile lonce s hranom. ivjeli su na brodu, prepriava obiteljske zgode sin Ivan.
Kasnije, kad je ve ivio u Zagrebu, Viti je u ibeniku imao svoju jedrilicu koju je drao na vezu u luci i koja
ga je uvijek ekala. Taj je brod dao izgraditi u Engleskoj.
Nakon zavretka studija, od 1941. do 1943., radio je kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije, zatim
kao suradnik profesora Alfreda Albinija. Ratni period, koliko je poznato, nije proveo u partizanima, no kao
ljeviar i antifaist bio je spreman, kao i mnogi umjetnici i intelektualci, raditi na obnovi i izgradnji. Uz ostale i
njegova je arhitektura formirala niz upravnih, socijalno i politiki obojenih tema, od Pionirskoga grada i
zgrade Centralnog komiteta u Zagrebu do Domova JNA u ibeniku, Splitu, Komii... Od 1945. do 1946. radio je
u Ministarstvu graditeljstva Narodne Republike Hrvatske, a zatim prelazi u tada osnovani Arhitektonski
projektni zavod. Od 1947. do 1950. radio je kao arhitekt Ministarstva vanjskih poslova FNRJ. Godine 1951.
osnovao je Arhitektonski ured Viti, koji je triput mijenjao ime, te je kasnije bio poznat pod imenom AB 17, a
nalazio se na prvom katu kue u Ilici 17, vis-a-vis ateljea fotografa Toe Dapca. Arhitektonski ured Viti bio je
prvi gotovo potpuno privatni arhitektonski biro, u to vrijeme rijetkost meu dravnim poduzeima, i nisu svi na
to gledali blagonaklono.
ovani Viti nije vie nikad bio pozvan na fakultet. Ostao je u praksi kao arhitekt jasne profilacije i jake
osobnosti, opisuje ga arhitekt Nenad Fabijani, koji je u poetku svoje karijere s nekolicinom mladih kolega
radio u birou AB 17. Bio sam jedini arhitekt kojem je ovani dozvolio raditi samostalni projekt unutar
njegova ureda, kae Fabijani.
Meu prvim su znaajnijim Vitievim projektima bili Pionirski grad u Graneini kod Zagreba krajem 40-ih, s
Josipom Seisselom, te rekonstrukcija arhitektonskog bloka izmeu Poljane i crkve Sv. Frane u ibeniku i
tvornica Jugovinil. Slijedili su projekti na Visu, u ibeniku, natjeaj za ideju Jugoslavenskog paviljona u Parizu.
Iako je bio svojevrsni enfant terrible jugoslavenske arhitektonske scene, sudjelovao je na dravnim
prezentacijama u svijetu, primjerice na Izlobi suvremene jugoslavenske arhitekture u Londonu 1959. godine.
Kulminacija njegova rada je nagrada na velikom natjeaju za Upravnu zgradu CK SKH 1961-1968. godine,
poznatu Kockicu.
Projekt Vitieve Kockice nikada nije bio doveden do kraja. CK zapravo jo visi jer nema aneksa za kongresni
centar koji bi sve uravnoteio prema Savi, kae nam njegov sin. Znali su ga zvati u CK kad bi razmatrali
daljnju gradnju, pa bi, kako se potom alio, satima sluao kako bezveze priaju tako da nitko nita zapravo ne
kae, prisjea se sin Ivan. Nitko se zapravo nije usudio donijeti bilo kakvu odluku... I tako jednom, nakon to
su satima priali, a Vitiu je ve ila para iz uiju, pita ga netko: Drue Vitiu, biste li vi neto rekli? A on im
odgovori: Jedan moj jako dobar prijatelj govorio je Meglio vivere un giorno da leone che cento anni da pecora,
to znai Bolje ivjeti jedan dan kao lav nego itavu godinu kao ovca. Svima se svidjela izreka pa su ga pitali
tko je to rekao, na to je Viti dodao: Benito Mussolini... Nemam vie vremena tu sjediti. Pozovite me ako treba
to raditi.
Nikada se nije bojao sistema, iako, prialo se da je imao politiko zalee. No, iznad svega je imao osobnost.
Bio je poznat kao energina osoba. Atraktivan mukarac, vrste fizionomije, energinoga glasa i poteza.
Temperamentni arhitekt lucidnog karaktera, opisuju ga neki.
Elegantno odjeven, uvijek s cigaretom, koja je bila njegov zatitni znak, a puio je Dunhill. No, volio je i
gimnastiku, te je bio izrazito elastine tjelesne grae.
Ivan Viti bio je jedini koji je mogao nesmetano ulaziti u Kockicu, bez sigurnosne provjere i predoenih
dokumenata. Vitiev sin svjedoi i o jednoj bizarnosti: Kad je zgrada bila otvorena negdje 1968. godine, doao
je Tito u obilazak, a bila je zima. Impozantni podest zgrade bio je zasut s toliko soli da se asni gost ne bi
poskliznuo, i od tolike koliine i njenog nagrizanja s vremenom je popucao pod podesta. I tako je ostalo do
danas.
U odnosu na originalnu unutranjost Kockice, u vestibul je u meuvremenu postavljen brod s pultom,
recepcijom, koji prostor ini mranijim, dok je izvorno ulazni prostor bio prazan i impresivan, sa zidovima na
kojima su dominirala djela Raula Goldonija. Naime, Ivan Viti esto je za svoje graevine, za skulpture,
tapiserije, murale, angairao umjetnike. Smatrao je da arhitektura i umjetnost trebaju ii ruku pod ruku.
Kako je imao jedan od rijetkih poluprivatnih ureda, Viti je, da bi ugovorio poslove, morao misliti brzo i biti
izrazito snalaljiv.
Jedna od pria datira iz vremena nakon potresa u Skoplju. U ono su doba glavni investitori velikih projekta bili
vlada, vojska, policija i velika poduzea. Vojska je povremeno angairala i male biroe, koji nisu radili za njih
ili dravna poduzea, kao to su bili Vitiev ili Kauzlariev. Traili su miljenje o protupotresnoj gradnji pa su

doli i kod Vitia. Do potresa u Banjoj Luci takve mjere pri gradnji nisu uope bile uzimane u obzir. Naravno,
uli su kroz ulazna vrata pa preko sobe s tajnicom direktno Vitiu, pria nam sin Ivan.
Viti je svojim izvanrednim umijeem crtanja esto impresionirao investitore, naroito kad bi kasnio s
projektom, a imao je nesvakidanju mo da svakom klijentu prezentira trodimenzionalni prijedlog prostornog
rjeenja projektantskoga zadatka, riui ga uivo, zabavljajui se virtuoznim oprostoravanjem graditeljske
nakane investitora, naoigled investitora i sjedei mu suelice.
Meutim, ovaj put, iako im je Viti ugljenom na velikom bijelom papiru crtao na koji nain zgrade mogu biti
graene da bi bile otpornije na potres, general koji je vodio delegaciju nije bio impresioniran.
U jednom trenutku general je upitao: Mogu li odavde nazvati brata u Skoplje? Imao je nevjerojatnu sreu, bio je
u zgradi koja se nalazila u samom epicentru potresa i nije im se nita dogodilo. Brat mu je rekao da je to
neboder Auto-Makedonije te da su za potresa na zgradi bili oteeni samo ulaz u prizemlju i stakleni izlog.
Viti ree: Pa ja sam to radio! Projekt je zavrio drugi arhitekt, ali je bio moj. General je i dalje bio sumnjiav
jer Viti nije bio poznat po toj zgradi, rekavi tek: Dobro, javit emo vam se. Na to ree Viti: Dajte da vas ja
ispratim, pa ih je proveo kroz drugi izlaz, preko sobe projektanata i njihov hodnik u kojem su bili izloni panoi
s njegovim projektima. Kad tamo, gle uda neboder Auto Makedonije, projekt iz 1956. To je ta zgrada!,
viknuo je general. I Viti je dobio posao.
Kasnije je projektirao niz objekta za JNA, kao to su stambeni neboder i Dom JNA u Splitu, te stambeni neboder
JNA na pinutu u Splitu krajem 60-ih. Takoer i poznati Drutveni dom Dom JNA u Komii iz 1967. godine.
Prema sjeanju Vitieve keri Branke, to je bio arhitektov najdrai projekt. Karakterizira ga inventivan i
istraivaki pristup strukturi objekta i konstrukciji.
Najvaniji Vitiev projekt u ibeniku bila je izvedba biveg Doma JNA, gdje je danas knjinica Juraj igori, i
to na mjestu poruene zgrade Narodne kavane. Metodom kontrasta Viti je napravio, s vremenom se pokazalo,
iznimno uspjenu, i danas hvaljenu interpolaciju. No, zanimljivo je i to da je uspio investitora (JNA) uvjeriti
1960. godine da na vrhu bedema mora biti skulptura Sv. Jurja.
Viti se znao zabavljati slaui papir u razne forme. Njegova najpoznatija izvedena konstrukcija datira s kraja
50-ih, Izlobeni paviljon SR Njemake, tj. paviljon br. 40 na Zagrebakom velesajmu, koji je danas klizalite i
dobrim je dijelom u izvornom stanju. Paviljon je, kao to se vidi na maketi projekta, trebao imati kupolu s
propusnim svjetlom, ali nijedno poduzee u Jugoslaviji nije znalo izraunati statiku za takav projekt. Viti je
otiao kod glasovitog konstruktora i arhitekta Piera Luigija Nervija, autora Olimpijskog stadiona u Rimu i
upravne zgrade UNESCO-a u Parizu, koji mu je rekao da moe to izvesti, ali samo uz svoje izvoae. To je bilo
preskupo pa je zgrada zato drugaija, ali i takva kakva jest imala je za ono doba spektakularnu konstrukciju.
Viseeg krova s nosivim elementima i u rangu vrhunske svjetske arhitekture tog vremena, kae arhitektov sin.
Dotad su, naime, u svijetu bile izgraene samo dvije visee betonske konstrukcije.
Viti je autor i projekta za velesajamski Ameriki paviljon, impresivne, ali nikad izvedene graevine.
Amerikanci su odustali od financiranja zato to je zgrada nakon deset godina trebala prijei u dravno vlasnitvo.
Vitia se esto navodi kao jednoga od glavnih socijalistikih, reimskih arhitekata, ali manje je poznato da je ve
krajem 50-ih vratio partijsku knjiicu. Sam je sebe stavio izvan redova partije jer ga je guila, kae sin Ivan.
Na udaru partijske kritike naao se zato to je poeo vezu s Ivanovom mamom, arhitekticom Nadom, iako je bio
oenjen. Iz partije su mu sugerirali da to nije primjereno ponaanje, pa je vratio knjiicu.
Viti je prvo bio oenjen arhitekticom koja se takoer zvala Nada Viti, s kojom ima ker Branku. Kad se drugi
put oenio, on i njegova obitelj stanovali su u Bogovievoj ulici, na vrhu zgrade u stanu koji je sam adaptirao i u
kojem danas ivi arhitektov sin Ivan. Jedna prostorija u stanu bila je crna komora i fotografski atelje, jer je Viti
oboavao fotografirati. Imao je vie skupocjenih kamera Leica, a sam je mijeao kemikalije za razvijanje.
Njegova su kasnija znaajna djela stambena kua Exportdrvo u zagrebakoj Novakovoj ulici 8. Stambena zgrada
u Laginjinoj 7 i 9, danas poznata kao Vitiev ili areni neboder, izvedena je 1972. godine i dobila je nagradu
Saveza arhitekata Jugoslavije za najbolju realizaciju.
Kolorirani se dijagram osim na proelju zgrade u Laginjinoj ponavlja i na hotelu Jadran u ibeniku.
Sredinom 60-ih, u skladu s razvojem turizma, Ivan Viti projektirao je i nekoliko motela. Sedamdesetih je bio
autor Turistikog kompleksa Soline i Centra za odmor i rekreaciju u Biogradu, a njegova je i poslovna zgrada
Vodoprivrede u Ulici grada Vukovara u Zagrebu. Zadnji izvedeni projekti su mu Komitet za pomorstvo iz 1982.
godine u Splitu i Komandni centar Voplin u Rijeci iz 1986. godine, godine kada je umro. Sveukupno, izveo je
vie od stotinu graevina.
Arhitekt Nenad Fabijani pria nam kako je Viti sam runo radio unikatne novogodinje estitke: Crtao je
rapidografom estitke s motivom podvodnog svijeta, ribe, koljke, rakove.
Viti je bio drutven, armantan, duhovit. U njegovu drutvu Fabijani je upoznao Juru Katelana, Edu Murtia,
Zlatka Pricu, Tou Dapca, Jagodu Bui, Kostu Angelija Radovanija, Stevana Luketia i druge. Posjeivao ga je i
Alfred Albini. esto je organizarao tulume u stanu ili u ateljeu, a znao se provoditi i u Ritzu. Sve je rijeeno,
askom se vraam!, znao nam je rei, a to bi znailo da se vraa za par dana, smije se njegov sin. No, u
njegovu se birou marljivo radilo, a ponekad je Viti izluivao svoje projektante jer bi u zadnji tren odluio

promijeniti projekt. Kako je iza susjednih vrata bio atelje Toe Dabca, njihovo je prijateljstvo urodilo i nizom
sjajnih fotografija Vitia i njegovih objekta.
Neke od njih Globus sad premijerno objavljuje.
Vitieva strast bili su i automobili. Prvi auto koji je kupio bio je Opel Kapitan koji je nabavio im se u
Jugoslaviji uope moglo posjedovati automobil. Zvao ga je Zumba po jednom prostom vicu. Poznata je pria da
je imao jednog od prvih Alfa Romea u ovom dijelu svijeta. Prvo tamnoplavu Giuliju Sprint, koju je morao uvesti
pod etiketom poklona roakinje iz Italije, a zatim slavni Pininfarinin model 1750 srebrne boje. Alfom se
nagradio nakon natjeaja za Kockicu. Uivao je u tom autu. Znao se vrtjeti pod runom u Bogovievoj ulici.
Krenuo bi od Cvjetnog i pod runom se okrenuo te bi se zaustavio na mjestu budue nadogradnje hotela
Dubrovnik, prepriava Ivan Viti mlai.
Volio je i kuhati, ali tako da mu se sve pripremi nasjeckano, a potom bi on u lonac ubacivao hranu i zaine.
Uglavnom, uivao je u ivotu.
Govorio je knjievno. Tu i tamo bi mu pobjegla neka rije iz dalmatinskog govora, ali nikad zapravo nije
govorio lokalnim dijalektom, jer su, kad je bio dijete, vie govorili talijanski. Govorio je etiri jezika, ali engleski
mu nikad nije sjeo, iako ga je razumio. Za enu bi uvijek rekao vjumen, pa bi se uvijek svi na to smijali, na to
se on ne bi ljutio, pria nam arhitektov sin.
Stalno se bavei estetikom i formom, Viti je bio zaokupljen i enskom ljepotom, pa je dizajnirao po njegovu
miljenju idealan enski kupai kostim, govori nam Nenad Fabijani. Smetalo ga je da je meka i skladna
konturna linija enskog tijela presjeena horizontalnim linijama uobiajenih kupaih kostima, pa je ono malo
neophodnih krpica vezao trakama po vertikali, preko ramena i lea. Koliko mi je poznato, taj je dizajn jo uvijek
intimna tajna unutar njegove obitelji, kae arhitekt Fabijani.

Godinjica roenja Ivana Vitia

(http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/godisnjica-rodenja-ivana-vitica,1211.html, DAZ /Drutvo arhitekata Zagreb/, 21.
veljae 2012.)
Ivan Viti roen je 21. veljae 1917. godine u ibeniku, gdje je i odrastao. Diplomirao je 1941. na
Arhitektonskom odsjeku Tehnikog fakulteta u Zagrebu. Nakon zavretka studija radio je od 1941. do 1943. kao
asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije, a zatim kao suradnik profesora Alfreda Albinija. Od 1945. do
1946. radio je u Ministarstvu graditeljstva Narodne Republike Hrvatske, a zatim prelazi u tada osnovani
arhitektonski projektni zavod. Od 1947. do 1950. radio je kao arhitekt Ministarstva vanjskih poslova FNRJ.
Godine 1951. osnovao je Arhitektonski ured 'Viti' na ijem je elu bio do smrti. Umro je u Zagrebu 22. prosinca
1986. godine.
Kockica na Prisavlju - zgrada Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, sagraena 1968., Izlobeni
paviljon Zapadne Njemake (Paviljon broj 40) na Zagrebakom velesajmu sagraen 1957. i stambeni objekt u
Laginjinoj (1962.) Vitievi su najprepoznatljiviji projekti u Zagrebu.
Vitieva djela krase i Primorje i Dalmaciju. Vjerojatno najpoznatija Vitieva dalmatinska graevina, Dom JNA u
ibeniku iz 1961. obnovljen je i prenamijenjen u biblioteku 2005. godine.

Izlobeni paviljon 40, Zagrebaki velesajam (+ NACRT 1)

(http://www.d-a-z.hr/hr/projekti/izlozbeni-paviljon-br.-40,-zagrebacki-velesajam,462.html)
Sagraen za samo etiri mjeseca, ovaj paviljon sedlastog krova od vlane membrane plod je suradnje arhitekta
Vitia i inenjera konstrukcije Krune Tonkovia, najistaknutijeg hrvatskog strunjaka za mostogradnju. Paviljon
je doista pravi spoj arhitekture i inenjerske vjetine njegova ljepota proizlazi iz vidljive igre sila. Poetno
namijenjen kao izlobeni prostor Zapadne Njemake, danas slui kao dvorana za klizanje na ledu.

Poslovna zgrada Kockica (Zgrada ministarstva) (+ NACRT 2)

(http://www.d-a-z.hr/hr/projekti/poslovna-zgrada-kockica-(zgrada-ministarstva),493.html)
Odabran izmeu 30-ak natjeajnih radova, ovaj je projekt koncipiran u kanonskom stilu moderne u ''bazi'' su
konferencijske dvorane, restoran i knjinica, a u vizualno odvojenoj ''kocki'' uredi. Takva ralamba
kontekstualna je: gledajui s juga, gornji dio kao da lei na nasipu (izgraenom poslije poplave 1964.). Sa svojim

bogato ukraenim interijerima (rad najpoznatijih dravnih umjetnika tog vremena), ''Kockica'' ostaje spomenik
socijalistikoj eri.

Neka pitanja uz djelo Ivana Vitia

(http://www.gradimo.hr/clanak/neka-pitanja-uz-djelo-ivana-vitica/14121)
Pionirski grad, 1948./1949.
Ovo omladinsko naselje posjeduje jo i danas, bez obzira na tragove vremena, zaudno svjei karakter. Raspored
objekata na terenu, njihov poloaj u odnosu na visinske slojnice, distance i odnosi vizura, sve to rezultira rahlom
graevnom strukturom koja prihvaa krajolik kao najvaniji gradbeni element. Zgrade koje imaju krov s
jednostranim nagibom, zie od lomljenog kamena te drvenu konstrukciju, pokazuju zanimljivu tipoloku
raznolikost pa je arhitektura (orijentirana na "regionalnu modernu") iznenaujui slobodna od ideolokih
implikacija.
Hala 40, Zagrebaki velesajam, 1957.
Tako smiono konstruirana hala s viseom konstrukcijom u Beu je Stadthalle Rolanda Rainera, no potrebno je
utvrditi znaajne razlike: Rainerova hala (1952. 1958.) samo je po svojoj formi visea konstrukcija, no zapravo
je konstruirana pomou konvencionalnih elinih potporanja dok je Vitiev krov prava konstrukcija od eline
uadi, dodue daleko manjih dimenzija (Stadthalle 100x100 m, velesajamski paviljon 20x40 m).
Od plitko razapetoga viseeg krova zajedno s eonom armirano-betonskom dvostruko lomljenom konstrukcijom
nastaje krajnje ekspresivan, istodobno gotovo lebdei graevni korpus iji se uzduni zidovi vizualno takoer
pretvaraju u napete obodne plohe iako je rije o pravokutnom graevnom tijelu. Fasadne stijene kriju jednu
vizualnu tajnu: zakrivljena linija krova zajedno s dijagonalnom, romboidnom ralambom staklenih stijena
omoguuje da zidovi takoer djeluju zakrivljeno; tako graevni korpus dobiva u svojoj tjelesnosti zaudnu
napetost. Dvostruki lom provlai se jednom horizontalno, nizanjem elemenata koji slue ukruenju, a drugi put
vertikalno, u samim elementima.
Redovi istaknutih potporanja koji nose konstrukciju od eline uadi (koja je iz statikih razloga postavljena pod
tupim kutom) sastoje se od rafiniranih "antropomorfnih" elemenata, od "ljudi koji koraaju". Ostavimo li po
strani ovu semantiku (pa i nepotrebnu) interpretaciju, rije je o potpornim elementima koji djeluju u dva pravca,
sastavljenim od po dva potpornja u obliku slova V pri emu donji, na glavu postavljeni V preuzima uzdune sile,
a gornji poprene. Radi nosivosti potrebna skoenost elemenata stvara sliku "ljudi koji koraaju" (Atlanti?) i
rairenih ruku nose krov. Pretpostavljam da Viti zacijelo nije tako slikovito razmiljao, ve je vjerojatnije
(moda pod utjecajem Riccarda Morandija) da je svoje arhitektonsko djelovanje razvijao iz logike konstrukcije.
Stambeni kompleks, Laginjina 7/9, 1958. - 1962.
Ve se je 1930-tih godina u Zagrebu razvilo iskustvo graenja visokih stambenih zgrada u gradskom okruju
(Ibler, Plani, Lwy i drugi), tako da se je 1950-tih godina ve moglo nastavljati na izvjesnu "tradiciju". I ovaj je
Vitiev kompleks vrlo senzibilan, s intimnim galerijama i unazad povuenim volumenom ime tvori neku vrst
trga. Postavljen je na raskrije tako da je visina zgrade kompenzirana veom prostornosti u okolini.
Ostavi li se po strani kombinacija "francuskih prozora" (zapravo je rije o prozorskim stijenama) s kliznim
aluzinama u visini cijelog kata koje omoguuju pogled iz stana u dubinu prostora onda je transformacija tih
elemenata u smislu kinetikoga umjetnikog djela od senzacionalnog znaenja. Mondrianovska obojenost
preostalih zidnih ploha te njihovo promjenjivo prekrivanje pomicanjem grilja, ini visoki stambeni blok aktivnim
vizualnim elementom gradskog prostora i svakako zanimljivim kinetikim objektom. Moe se kazati da je Viti
ovdje u percepciji i tretmanu gradskog prostora dosegao novi stupanj kvalitete, u to vrijeme nedosegnute. Iz
kinetikog koncepta jedne fasade moe se naslutiti novo poimanje arhitekture koje se odvraa od "klasinih"
principa.
Upravna zgrada CK SKH, 1961. - 1968.
Ova oficijelna "dravotvorna" upravna zgrada posjeduje u veoj mjeri karakter akademskemoderne i teko ju je
usporeivati s drugima. Stjee se dojam da se u ovom sluaju arhitekt vie ugledao na inozemstvo nego pratio
situaciju u vlastitoj zemlji. Stav koji nije bio ni specifino jugoslavenski ni hrvatski, ve ga se kod poratnih
generacija moglo zatei posvuda. No, i ovdje su volumetrijski odnosi graevnih masa precizno postavljeni u
gradski prostor, na taj nain zgrada dobiva "vizualnu prisutnost" vrijednu pozornosti. Trebalo bi se pozabaviti
vrlo preciznim istraivanjem procesaprojektiranja i graenja te drutvenim i urbanistikim uvjetima kako bi se
doprinos arhitekta doveo u pravu relaciju prema "duhu vremena".
Dom JNA, 1960. (ibenik)
Jedva da je mogue optimalno procijeniti visoku kvalitetu ove zgrade u odnosu na vrijeme nastanka i tadanje
arhitektonski diskurs na temu povijesne urbane graevne supstance. Nain na koji je Viti iskoristio gradske
zidine, kako je na njih "posjeo" zgradu doma (kristalnu, transparentnu, rastuu prizmu), kako je naglasio linije i
nivoe te je potom oslobodio zidine, pa se prostorno odmakao od njih pomou kolskog dvorita - to je arobno
poigravanje temom blizine i distance, prikazivanja i revalorizacije novog (i starog), te akcentiranja i integracije.

Ovo nije prilika za tonu analizu samih objekata, ali se bez rizika moe tvrditi da ovaj zahvat u stari grad, uz
jasno itljivu nadopunu novim nije samo rezultirao posve prirodnim "rastom u cjelinu", ve da je grad u ovom
osjetljivom i nadaleko vidljivom dijelu stekao skladnu dovrenost. Novosagraeno djeluje u ansamblu kao
jednakovrijedni sastavni dio, a staro i novo zajedno ine apsolutno novu kvalitetu. Vjerujem da bi istraivanje
ove graevine i njenog odnosa prema gradu moglo dostajati za jedan itav seminar, a da se ne bi stigli otkriti svi
detalji tog odnosa.
Hotel Jadran, 1957. - 1959. (ibenik)
Situacija hotela je slina u smislu tretmana gradskog brida, relacije prema rivi, trgu pred vijenicom i vezanosti
za stari grad. Velike klizne grilje zacijelo su pretee onih koje nalazimo na stambenom kompleksu u Laginjinoj
ulici, no je njihova primjena ovdje povezana s regionalnim i povijesnim aspektima. Moda je Viti upravo tu
postao svjestan toga kinetikog momenta.
U kontekstu hotela, u igri otvaranja i zatvaranja (pogled na more, zatita od sunca i od pogleda s rive), ti
elementi dobivaju na znaenju ponajprije iznutra. S urbanistikog stajalita mora se vidjeti hotel u njegovoj
povezanosti s vijenicom, no ponajprije s trgom izmeu spomenutih gradnji. Sve to nuno podsjea, s kuama
koje se u pozadini stepenasto redaju uvis, na katedralni trg pa je za pretpostaviti da je Viti teio odreenoj
tipolokoj varijanti trgova koji se automatski otvaraju prema moru.
Vijenica, 1952. - 1960. (ibenik)
Iako je vijenica prisutna kao volumen i novogradnja, ona posjeduje gotovo anonimni karakter suzdrano se
povezujui s izgraenom, definiranom rivom. Otvaranje zgrade prema trgu (u prizemlju) nadopunjava arkade u
pozadini, tako da se ovaj urbani prostor moe koncentrirati sam na sebe umjesto da je "protoan" prema rivi i
moru.
ZADAR - Stambena zgrada, 1959.
Imam dojam da se je Ivo Viti naroito dobro osjeao u gustom urbanom (mediteranskom?) okruju. Tu se nije
radilo, kao to je to bio sluaj kod zagrebakog nebodera, o prisutnosti u gradskom prostoru, ve je zgrada
reakcija na stijenjenu starogradsku situaciju. Velike klizne grilje daju kui karakter zatvorenosti, galerijski
sistem u dvoritu otvara je prema unutra.
Ali u odnosu na svijetlo i prozranost okrenuta je i prema van, to znai da je ostvaren optimalan kontakt stanova
s okoliem. Unutarnje dvorite je ivi "zeleni otok" s vlastitom mikroklimom, ne samo u ekolokom ve i u
kulturnom i socijalnom smislu. Pretpostavljam da se ovdje radi o transformaciji starih tipologija kua, to bi
trebalo pomno istraiti ako to ve ionako nije poznato.
Neka su pitanja ve nabaena ranije u tekstu, ali mislim da bi vrijedilo postaviti jo poneko (uz ona koja se
odnose na umreenje arhitektonske scene unutar zemlje, u relaciji prema Alfredu Albiniju i uope prema
mediteranskoj graevnoj kulturi) koje bi se ticalo kontakata s internacionalnom arhitekturom moderne.
Vjerojatno Ivo Viti nije bio izraziti teoretiar ve arhitekt naroite medijalne inteligencije koji je umio dobro
promatrati te preraditi vieno.
Njegovi izumi izgledaju kao lukave transformacije, fleksibilne u reagiranju na lokalne prilike. Nije tu rije o
dogmatskoj "deklarativnoj arhitekturi", kao to je to bio sluaj kod velikih propovjednika moderne poput Miesa
van den Rohea ili Le Corbusiera, ve naprosto o ivotnom stavu orijentiranja prema aktualnom vremenu i prema
budunosti te je tako svaki projekt naao sebi odgovarajue mjesto.
Projekti poput paviljona za Svjetsku izlobu u Bruxellesu 1956. (ljuska), hale u ibeniku, opere u Novom Sadu
1960., nebodera Radio-televizije 1962., paviljona SAD-a 1965., vijenice za Amsterdam 1967./1968., nebodera u
Zagrebu 1969., Vojnomedicinske akademije 1972./1973., iskazuju impresivnu mnogostrukost izraajnih
sredstava pri emu se opasnosti kriju prije u eksperimentalnom pretjerivanju nego u doktrinarnom
ograniavanju.
Pretpostavljam da je kod Ive Vitia postojala manija projektiranja te da bi njegovu metodu (ako je takva
postojala) rada trebalo istraiti, pa i ulogu crtea (moda se je projektiralo i na modelu?) te znaenje zajednikog
rada u atelijeru ili timu. Je li on bio neto kao "generalist" forme, koji se je sa lakoom kretao kroz sve sfere
projektiranja?
Odgovor lei u prirodi njegove tematske ekspanzije, da bi kasnije (vidi projekte) dolo do rutiniranosti i moda
ak do inflacije koritenja forme. Sve su to tek misli i nagaanja koja se javljaju pri listanju projekata. Silna
raznolikost graevnih zadaa uvijek iznova nalae pitanja o Vitievoj ulozi u procesima projektiranja: Je li bio
usamljeni borac ili pak "strateg" koji je znao pokretati i druge snage, ili ih ak "iskoritavati". To ukljuuje i
temu strukture ureda ili atelijera. Sve su to pitanja koja u produkciji arhitekture nisu ni strana ni nevana. No,
dakako da ne bi imalo smisla sva pitanja vezana uz arhitekturu upraviti prema djelu Ivana Vitia.
Zanimljivo bi bilo poznavati njegov odnos prema modernoj umjetnosti, s umjetnicima u zemlji i inozemstvu.
Mislim da su to opravdana pitanja koja se nameu pri razmatranju ovog velikog opusa, no ne mogu prosuditi u
kojoj mjeri se radi o ve poznatim injenicama. Ipak, mislim da glavnu temu predstavlja njegova ukorijenjenost
u, ma kako artikuliranoj, "mediteranskoj kulturi".