Praktikum Iz Geobotanike I Ekologije Bilja

Praktikum iz geobotanike i ekologije bilja
PRAKTIKUM IZ
GEOBOTANIKE I EKOLOGIJE
BILJA
SVEUILITE U MOSTARU
Fakultet prirodoslovno matematikih i odgojnih znanosti
0
Diplomski studij biologije
GEOBOTANIKA I EKOLOGIJA BILJA
PRAKTIKUM IZ GEOBOTANIKE I EKOLOGIJE BILJA - skripta
Nositelj kolegija: dr. sc. Jozo Rogoi / dr. sc. Anelka Lasi, doc.
Asistentica: Antonela Musa
ECTS: 6 + 3 (Studij Biologije i Geografije)
Mostar
ODREIVANJE RELATIVNE VLAGE ZRAKA
Vlaga zraka predstavlja svu koliinu vodene pare u atmosferi. Vodena para
u
atmosferu
dolazi
na
razne
naine.
Jedan
od
njih
je transpiracija - isparavanje s povrine biljaka. 75% vode s tla, biljnog
pokrova i vodenih povrina na kopnu ispari natrag u atmosferu. Najvea
evaporacija (isparavanje) je u podruju tropskog i suptropskog dijela Indijskog
oceana, izmeu Madagaskara i
Australije. Evaporacija se smanjuje
pribliavanjem kopnu tj. obali.
Dnevni hod relativne vlage obratan je od dnevnog hoda temperature.
Vlanost zraka najvea je noi i ujutro, a najmanja tokom dana kada je i
najtoplije. Evaporacija je koliina isparene vode s neke povrine. Brzina
isparavanja ovisi o: hrapavosti povrine, temperaturi povrine, zraku iznad
povrine, vjetru i tlaku. Evaporacija je jaa danju je jer onda vea
temperatura povrine i sui zrak iznad povrine.
Apsolutna vlanost zraka - maksimalna koliina vodene pare koju moe
primiti 1m zraka (u gramima). Apsolutna vlanost zraka raste s porastom
temperature (-> vee isparavanje).
Specifina vlaga zraka jest broj grama vodene pare u 1kg vlanog zraka.
Relativna vlaga zraka je broj koji pokazuje odnos izmeu koliine vodene
pare koja stvarno postoji u zraku u nekom trenutku i maksimalne koliine
vodene pare koju bi taj zrak na toj temperaturi mogao primiti da bi
bio zasien.
Relativna vlaga zraka se izraava postotnim raunom:
U relativna vlaga zraka

e stvarni ili parcijalni tlak vodene pare
E maksimalni tlak vodene pare kod izmjerene temperature
Stvarni ili parcijalni tlak se odreuje pomou psihrometra.

Psihrometar je ureaj koji se sastoji od dva termometra. Jedan se
zove suhi, a drugi mokri jer je obavijen pamunom tkaninom
natopljenom destiliranom vodom. Spremnici obaju termometara nalaze se
unutar metalnih dvostrukih cijevi koji ih tite od djelovanja sunevih
zraka. Cijevi su izvana dobro polirane da to vie reflektiraju Suneve zrake.
Ostali dijelovi termometra su djelomino zatieni. Na gornjem kraju
se
nalazi aspirator ili ureaj koji proizvodi struju zraka to prolazi pored
spremita termometra brzinom 2 m/s. Aspirator se pokree pomou pera
ili malim elektromotorom.
Sa krpice mokrog termometra isparava voda, a budui da je za isparavanje
potrebna toplina termometar e pokazati niu temperaturu
nego suhi.
to je zrak sui razlika temperatura e biti vea. Iz oitane vrijednosti sa
2
mokrog i suhog termometra moe se izraunati

Sprungovoj formuli:
parcijalni tlak (e) po
)
e= parcijalni tlak vodene pare
E'= maksimalni tlak vodene pare kod temperature mokrog termometra
(tablica)
t= temperatura suhog termometra
t'= temperatura mokrog termometra
Praktini dio:
Destiliranom vodom pomou posebne cjevice navlai
se krpica mokrog termometra. Zatim, stavi se u pogon
aspirator psihrometra. Psihrometar se uvrsti na stativ
na eljenu visinu iznad povrine tla u vegetacijskoj
sastojini (livada, uma, ). Nakon 3-4 minute kada se
iva mokrog termometra spusti
na najniu toku
oitaju se, to je najbre mogue, vrijednosti
temperatura obaju termometara (t i t'). Na osnovi ovih
vrijednosti moemo izraunati relativnu vlagu.
TLO
Tlo je rastresiti povrinski sloj Zemljine kore. Tlo nastaje tokom dugotrajnog
procesa raspadanja stijena pod utjecajem vremenskih prilika uzajamnim
djelovanjem klimatskih, odnosno abiotikih faktora i biotskih uvjeta odreenih
prije svega vegetacijom. Tlo djeluje kao kompleks ekolokih faktora na sve
organizme koji se nalaze u ili na njemu, s obzirom da utjecaji dolaze kako od
njegove abiotske (stijena,minerali, voda i zrak u tlu), tako i od biotske (mikro i
makroorganizmi ili odreeni biljni djelovi) komponente, kao i njihovih
meusobnih sloenih odnosa.
Tijekom nastanka tla zemljite postupno sazrijeva i stie karakteristiku

oznaenu kao plodnost, kojom se obuhvaa sastav i kvalitet, odnosno
specifini fiziko-kemijski uvjeti odreenog tla neophodni za rast, razvoj i
opstanak biljaka na njemu. U plodnom tlu biljci su dostupni svi neophodni
minerali i voda, dobra je aeracija i povoljan toplotni reim, te je biljka u
mogunosti da uspostavi rast korijenovog sistema i nadzemnih organa.
OSNOVNE FIZIKO KEMIJSKE ODLIKE TLA
Fizike osobine tla:
mehaniki
sastav
(tekstura),
poroznost tla,
vodni reim,
zrani reim,
toplinski reim,
boju, itd.
tla
Kemijske
osobine
tla,
tj.
kemijski sastav tla:
vrste faze (mineralnih i
organskih estica),
Tekue faze koju ini zemljini
rastvor
odreene
koncentracije i reakcije tla,
Plinovite faze.
Reakcija tla je uvjetovana karakterom otopine tla, odnosno odnosom
koncentracije iona vodika (H+) i hidroksilnih iona (OH-) u njoj, a oznaava se
vrijednou pH. Raspon pH vrijednosti je od 0 do 14, a u prirodnoj sredini
(tlu) vrijednost pH se kree od 3 do 11.
pH vrijednosti
3-4
jako kisela
4-5
kisela
5-6
slabo kisela
6-7
neutralna
7-8
slabo bazina (alkalna)
8-9
bazina
9
ultrabazina
4
Poveana koncentracija iona vodika (H+) uzrok je kiselosti tla (pH<7), dok prisustvo
velike koliine hidroksilnih iona (OH -) uvjetuje alkalnu reakciju tla (pH>7). U sluaju
kada je podjednaka koncentracija vodikovih i hidroksilnih iona, reakcija tla je
neutralna (pH=7).
TO UTJEE NA REAKCIJU TLA
Na reakciju tla utjee:
Klima
Geoloka podloga
Mineralni i organski sastav
tla
Reljef
Podzemne vode
Vegetacija
Gledajui openito moemo rei da se u uvjetima suhe i tople klime (pustinje, stepe)
razvija tlo bazine do neutralne reakcije. Naprotiv, u uvjetima vlane i hladne klime
(tajge, tundre) razvija se tlo kisele reakcije. Meutim utjecaj stijena je znatno
izraeniji, pa e tako na granitnoj podlozi tla biti kisela ,bez obzira dali je klima topla
ili hladna. Karbonatna matina stijena moe smanjiti zakieljavanje tla. Vlanost tla,
koja je uvjetovana klimom, reljefom i podzemnim vodama, moe u znatnoj mjeri
utjecati na pH reakciju tla. Ako je podzemna voda siromana kalcij-karbonatom onda
e tlo biti kiselo, ali ako ga sadri u veim koliinama tlo je neutralno ili ak bazino.
Karbonati utjeu na smanjenje kiselosti tla jer neutraliziraju organsku kiseline. Tip
vegetacije takoer utjee na kiselost tla, a bazira se na razliitom biokemijskom
sastavu pojedinih biljaka, odnosno najveim djelom listova. Npr. etine aria, sadre
vie kalcija od drugih etinara pa je tlo takvih uma manje kiselo od uma ostalih
etinara. Do zakieljavanja tla dolazi zbog prisustva vodikovih iona, oslobaanja
organskih kiselina iz korijena biljaka itd. U takvim tlima oslobaa se mnogo iona Al,
Fe,Mn, a nedostaje iona Ca,Mg,K,P,N.
ODREIVANJE REAKCIJE TLA
kolorimetrijsko odreivanje pomou indikator papira

potenciometrijsko /elektrometrijsko/ odreivanje reakcije tla
Kolorimetrijsko odreivanje pomou indikator papira

Aktualni aciditet je aciditet tla suspendiranog u destiliranoj vodi. Indikator
papir pomou pincete se pritisne na prirodno vlano tlo. Ako je suho tlo onda
ga valja navlaiti sa nekoliko kapi destilirane vode. Boja na indikator papiru se
poredi sa bojama na tablici. Tamo gdje se boja podudara oita se pH
vrijednost tla.
Supstitucijski aciditet je aciditet tla suspendiranog u otopini KCL. Za
odreivanje supstitucujskog aciditeta potrebno je uzeti 2-3 g sitnog tla, staviti
u epruvetu i dodati isti volumen kalijevog klorida /n-KCl/ i dobro promukati.
Nakon 2-3 min suspenziju ponovo promukati i ostaviti da se tlo sedimentira.
Kada se tekuina razbistri stavi se vrh indikator papira, a zatim usporedi sa
bojama na tablici zbog oitanja pH vrijednosti.
Potenciometrijsko odreivanje reakcije tla
5

Odreivanje aktualnog aciditeta tla: 10 g tla se stavi u staklenu au i doda 25
ml prokuhane destilirane vode. Destilirana voda se prokuhava da bi se odstranio
CO2. Suspenzija se dobro promuka, prekrije satnim staklom i ostavi najmanje 30
min uz povremeno mukanje. Nakon toga uroni se elektroda, a vrijednost oitamo na
pH metru.
Odreivanje supstitucijskog aciditeta: postupak je slian prethodnom samo se
umjesto destilirane vode stavlja kalijev klorid /n-KCl/.
Acidofilne biljke- uski opseg tolerancije izrazito kiselih tala.
Castanea sativa Miller

Calluna vulgaris
(L.) Hull
Acidofilne-baziotolerantne - rastu na umjereno kiselim tlima, ali dobro podnose i
neutralna do slabo bazina tla.
Bazofilne-acidotolerantne biljke - rastu na neutralnom do slabo bazinom tlu, ali
podnose i kiselu reakciju.
Bazofilne biljke - biljke s uskim granicama tolerance pri visokim vrijednostima.
Indkatori- biljke koje za svoj rast i razvoj trebaju odreenu pH vrijednosi i mogu
ivjeti samo pri toj vrijednosti, pa tako razlikujemo indikatore kiselog, neutralnog i
bazinog tla.
RETENCIJSKI KAPACITET TLA ZA VODU (Kv)

Prema Graaninu, retencijski kapacitet tla za vodu predstavlja najveu
koliinu
vode
koju
tlo
moe
zadrati
kapilarnim
silama,
adhezijom,hidratacijom i povrinskom napetou. Kada je tlo zasieno do
retencijskog kapaciteta, nekapilarne pore su ispunjene zrakom. Retencijski
kapacitet tla za vodu predstavlja onu koliinu vode koju tlo moe drati
svojim unutranjim silama u mikroporama nakon cijeenja vode iz makropora
tla. Opskrba biljaka vodom ne ovisi samo o koliini padalina, ve i o
sposobnosti samog tla da tom vodom gospodari. U pravilu, tla sastavljena od
veih estica zadravaju manje koliine vode, pa tako najmanje vode
zadravaju skeletna tla, vie zadravaju pjeskulje, a jo vie ilovae i gline.
Vrijednosti retencijskog kapaciteta se mijenjaju s vremenom, a takoer nisu
iste na svim dubinama. Odreivanje retencijskog kapaciteta tla ima svoju
primjenu u poljoprivredi, npr. poznavanje retencionog kapaciteta rizosfere
moe pomoi pri odreivanju koliine vode potrebne za navodnjavanje.
Retencijski kapacitet se mijenja i obradom tla. Obradom se tlo rahli, tj.
poveava se volumen nekapilarnih pora, pa se vrijednost retencijskog
kapaciteta smanjuje. Najmanje vrijednosti su neposredno nakon oranja, a
tijekom vegetacijske sezone dolazi do zbijanja tla pa se retencijski kapacitet

poveava.
Princip metode:
Tlo se uzima u prirodnom stanju, vae se, zasiuje do retencijskog kapaciteta,
ponovo vae, sui do konstantne mase i jo jednom vae. Iz razlike masa
moe se izraunati retencijski kapacitet tla za vodu i trenutna voda (vlaga)
tla.
Retencijski kapacitet (Kv) se rauna po formuli:
Tav = masa tla zasiena do retencijskog

kapaciteta
Ts = masa suhog tla
Vt = volumen tla
Retencijski kapacitet za vodu prema Graaninu:

Vrlo malen
Malen
Osrednji
Velik
Vrlo velik
< 25 %
25 35 %
35 45 %
45 60 %
> 60 %
TRENUTNA VODA TLA (Tv)
Tmv = masa tla s prirodnom vlagom
Primjer:
Tmv = 157,6 g
Tav = 167,6 g
Ts = 130,55 g
Vt = 100 cm3
Izraunati retencijski kapacitet tla za vodu (u vol. %)!
Izraunati trenutnu vlagu tla (u vol. %)!
Kv= 37,05% - ovo tlo ima osrednji retencijski kapacitet za vodu.
ODREIVANJE VOLUMNE SPECIFINE TEINE TLA (Stv)

Gustoa tla je broj koji pokazuje koliko puta je neki volumen tla tei ili laki od
istog takvog volumena vode. U vjebi odreivanja retencijskog kapaciteta tla
za vodu uzet je uzorak tla uz pomo metalnog valjka po Kopeckom. Uzorak je
osuen u suioniku na temperaturi 100 105 C, do konstantne mase.
Osueno tlo je izvagano, a poznat je i volumen valjka (100 cm3). Dijeljenjem
mase suhog tla s volumenom valjka dobiva se volumna specifina teina
tla:
Stv = volumna specifina teina tla

Ts = masa suhog valjka
V = volumen valjka
Vrijednosti volumne gustoe s dubinom rastu i kreu se najee u granicama

1,0 - 1,6.
ODREIVANJE UKUPNOG VOLUMENA PORA U TLU POROZITETA (P)
Za odreivanje poroziteta potrebno je prethodno izraunati pravu specifinu
teinu tla (Stp) i volumnu specifinu teinu tla (Stv).
Primjer:
Ako je Stp = 2.8 izraunajte porozitet!
ODREIVANJE KAPACITETA TLA ZA ZRAK (Kz)

8
Pojam kapacitet tla za zrak podrazumijeva koliinu zraka u tlu, kada je tlo
zasieno vodom do retencijskog kapaciteta, a sve nekapilarne pore su
ispunjene zrakom. Izraunava se prema formuli:
P = porozitet (ukupni volumen pora)

Kv = retencijski kapacitet tla za vodu
Kapacitet tla za zrak (prema Graaninu):

Vrlo veliki
Veliki
Osrednji
Malen
Vrlo malen
> 22 %
15 20 %
10 15 %
5 10 %
<5%
ODREIVANJE PRAVE SPECIFINE TEINE TLA (Stp)
Primjer: Na tehnikoj vagi izvagamo 10g suhog tla. Na tlo dodamo 30 ml

destilirane vode. Suspenziju kuhamo na laganoj vatri najmanje 5 min te je
ohladimo do sobne temperature. Vagnemo piknometar s destiliranom vodom
na tehnikoj vagi tako da kapilara bude ispunjena vodom do vrha i da na
vanjskoj stijenci piknometra ne bude kapljica vode. Prenesemo suspenziju tla
u potpunosti u piknometar (isperemo sve ostatke tla iz ae destiliranom
vodom), nadopunimo do vrha destiliranom vodom te vagnemo piknometar sa
suspenzijom tla na tehnikoj vagi.
Prava specifina teina tla predstavlja masu estica tla volumena 1cm 3. Na
osnovu Stp moe se zakljuiti koliko je tlo kompaktno.
BIOKLIMA FITOKLIMA
Skup klimatolokih parametara koji znaajno utjeu na razvitak ivih bia,
ine bioklimu. Ako se takvi parametri odnose na biljke, govorimo o
fitoklimi.
Od klimatolokih parametara koji se koriste kao elementi za odreivanje
fitoklime:
srednja godinja temperatura,
9
srednji i apsolutni minimum najhladnijeg mjeseca,

srednji i apsolutni maksimum najtoplijeg mjeseca,
temperature pojedinih mjeseci vegetacijske periode (IV. X. mj.),
temperatura tla,
ukupna godinja koliina padalina,
koliina padalina svakog mjeseca,
broj kinih dana,
koliina rose,
broj dana pod snijegom,
broj dana bez padalina itd.
Dnevni hod temperature zraka jest promjena temperature u toku dana.

Temperatura je najnia neto poslije izlaska Sunca a najvia neto poslije
njegova najvieg poloaja. Mjerenje dnevnih temperatura je vano jer se sve
druge temperature izraunavaju pomou njih.
Srednja dnevna temperatura TD, izraunava se pomou izmjerene
temperature u 7, 14 i 21h.
Srednje dnevne temperature su elementarne veliine na temelju kojih se
izraunavaju srednje mjesene i srednje godinje temperature. Razlika
izmeu srednje mjesene temperature najtoplijeg mjeseca Tt i najhladnijeg
mjeseca Th jest srednja godinja amplituda temperature:
Pojedini od navedenih parametara obino se stavljaju u meuodnose i

izrauju formule, grafikoni i dijagrami. Meu njima najpoznatiji su:
1) Langov kini faktor;
2) Graanov mjeseni
faktor;
kini
3) Walterov klimadijagram,
4) Embergerov pluviotermijski
kvocijent.
WALTEROV KLIMADIJAGRAM
U dijagram se unose klimatoloki parametari,i to oborine po mjesecima i
temperature zraka , koji se stavljaju u odreene meuodnose, a zatim se
donose zakljuci o znaajkama analizirane klime.
Odnosi su najee: t u C : koliina oborina (mm)
1:2 za suna podruja i izraavanje estoke sue
1:3 za umjerenu vlanost,
1:4 za humidna podruja, i suvinu vlanost godine
Klimadijagram (po Walteru), za Zagreb i Hvar:
10
a)
b)
c)
d)
e)
f)
g)
h)
i)
j)
k)
stanica
nadmorska visina (m)
broj godina opaanja
srednja godinja temperatura
srednja godinja koliina oborina
srednji
minimum
najhladnijeg
mjeseca
apsolutni minimum
srednji
maksimum
najtoplijeg
mjeseca
apsolutni maksimum
krivulja
srednjih
mjesenih
temperatura
krivulja srednjih mjesenih oborina
(10 = 20 mm)
l) doba suhe ege (Drrezeit)

tokasto
m) humidno godinje doba vertikalno
rafirano
n) srednje mjesene koliine oborina
koje prelaze 100 mm (skala
reducirana na 1/10)
o) krivulja oborina u mjerilu 10 = 30
mm
p) mjeseci sa srednjim dnevnim
minimumom ispod 0C
r) mjeseci s apsolutnim minimumom
ispod 0C
EMBERGEROV PLUVIOTERMIJSKI KVOCIJENT

Emberger izraunao pluviotermijski kvocijent i postavio je formulu:
Q pluviotermijski kvocijent
P Ukupna godinja koliina padalina
M srednji maksimum najtoplijeg mjeseca
m srednji minimum najhladnijeg mjeseca
11
S obzirom na vrijednosti pluviotermijskog kvocijenta (Q), klimu je podijelio,

prema tablici:
Klima
Aridna
Semiaridna
Subhumidn
a
Humidna
Perhumidn
a
Pluviotermijski
kvocijent (Q)
0 30
30 65
65 95
95 175
> 175
Meusobni odnos pojedinih vegetacijskih zona Sredozemlja u odnosu na

pluviotermijski kvocijent moe se prikazati na slijedei nain:
LANGOV KINI FAKTOR (KFg)

Lang (1915) god. je uveo Godinje kine faktore (KFg) kao izraz odnosa
prosjenih godinjih oborina (O) i temperaturnog faktora (T), koji se dobije,
ako se suma pozitivnih mjesenih srednjih temperatura podijeli s dvanaest.
12
Klima
Aridna
Semiaridna
Semihumid
na
Humidna
Perhumidn
a
Pluviotermijski
kvocijent (Q)
< 40
40 - 60
60 80
80 160
> 160
GRAANOV MJESENI KINI FAKTOR (KFm)

Mjeseni kini faktor (KFm) predouje odnos izmeu vrijednosti prosjenih
mjesenih oborina (o) i srednje mjesene temperature (t):
Mjeseni kini faktor prvog nenivalnog, proljetnog mjeseca izraunava se

tako da se oborinama toga mjeseca pribroje srednje oborine prethodnih
nivalnih mjeseci i podijeli s prosjenom temperaturom toga proljetnog
mjeseca. Takav postupak opravdan je injenicom, da se najvei dio snjene
vode upije u tlo, ukoliko ono nije za vodu nepropusno.
Humiditet klime pojedinih mjeseci izraava se na osnovu mjesenog
kinog faktora na slijedei nain:
Klima
Humiditet klime
(KFm)
Aridna (a)
< 3,3
Semiaridna
3,3 5,0
(sa)
Semihumidna
5,0 6,6
(sh)
Humidna (h)
6,6 13,3
Perhumidna
> 13,3
(ph)
Toplinski karakter pojedinih mjeseci oznaava se na analogan nain kao i
toplinski karakter cijele godine.
Graanin je mjeseni kini faktor nadopunio toplinskom analizom:

13
> 20C
12C 20C
8C 12C
4C 8C
0,5C 4C
< 0,5C
Vrua (v)
Topla (t)
Umjereno topla
(ut)
Umjereno hladna
(uhl)
Hladna (h)
Nivalna, snjena
(n)
FITOCENOLOGIJA
FLORA svi biljni taksoni nekog odreenog zemljopisnog podruja tvore
njegovu floru. Pod florom podrazumijevamo sve biljke nekog, prirodnim ili
umjetnim granicama odreenog prostora. Npr. flora zelenih alga, flora
mahovina, flora stablaica, flora vaskularnih biljaka (vaskularna flora Splita,
Mostara...).
VEGETACIJA - skup biljnih zajednica ili fitocenoza nekog podruja.
FITOCENOZA ili biljna zajednica je prirodna skupina u kojoj su biljke grupirane
na odreen nain, ne sluajno, ve zakonomjerno, u toku dugotrajnog
povijesnog procesa uzajamne borbe i prilagoavanja, kao i adaptacija na
fiziko-kemijske uvjete vanjske sredine. Fitocenoza ne predstavlja
taksonomski pojam, ve ima ope znaajke i moe se primjeniti na biljne
zajednice razliitog karaktera. Npr. umska fitocenoza, etinarska uma,
livada, stepa itd.
FITOCENOLOGIJA je znanost o biljnim zajednicama. Ona prouava biljne
zajednice kao prirodne cjeline i karakterizira ih sa svih stajalita biologije;
upoznaje njihovu grau i florni sastav, njihovu ekologiju, geografsko
rasprostranjenje, zakone postanka i razvoja, te prema njihovim zajednikim
osobinama vri njihovu klasifikaciju u posebne klasifikacije vegetacije.
ASOCIJACIJA je osnovna jedinica u klasifikaciji fitocenoza. Asocijacija je skup
biljnih vrsta koje zauzimaju odreeno stanite, a definirana je s veim ili
manjim brojem ekoloki usko specijaliziranih vrsta koje se oznaavaju kao
svojstvene ili karakeristine vrste asocijacije. To je biljna zajednice odreene
sistematske vrijednosti koja je florno jasno okarakterizirana (ima odreen
florni sastav) i koja je dobila svoje znanstveno ime, tj. publicirana je u nekom
znanstvenom asopisu.
Primjer: Quercetum frainetto-cerris (Rudski) Jov. 1956.
Ova asocijacija ima konkretno znaenje: uma sladuna i cera Quercetum
frainetto-cerris; u kojoj sprat drvea izgrauju Quercus frainetto i Quercus
cerris, sprat bunova izgrauju Viburnum lantana, Pyrus communis, Prunus
spinosa, sprat zeljastih biljaka Iris graminea, Lathyrus pannonicus, Genista
tinctoria i dr.
14
SASTOJINA (INDIVIDUUM ASOCIJACIJE) - je konkretni dio asocijacije, odnosno

biljne zajednice. Po pravilu asocijacije su izgraene od veeg broja prostorno
odvojenih sastojina. Sastojine su prirodno, jasno omeene vegetacijske
jedinice, koje prekrivaju vee ili manje povrine. Sastojine su konkretne
jedinice za istraivanje biljnih zajednica.
STRUKTURA FITOCENOZE je izraz sastava vrsta od kojih je fitocenoza
izgraena kao i o broju i rasporedu pojedinanih individua biljaka u njoj.
Jedna od najvanijih pojava u strukturi fitocenoze je raspored biljaka po
vertikalnim slojevima, tako da se svaka fitocenoza odlikuje slojevitou.
Osim toga, svaka fitocenoza se karakterizira i specifinim sastavom ivotnih
formi to odreuje izgled fitocenoze, tj. njenu fiziognomiju.
Fiziognomija zajednice je rezultat njene strukture i izgleda pojedinih
biljaka,njenih komponenata. Isto tako ona je uvjetovana i dinamikom
zajednice ,tako da se izgled pojedinih zajednica tokom godine mijenja.
DINAMIKA FITOCENOZE je izraz promjena kroz koje svaki od lanova
fitocenoze prolazi tijekom godine, kao i postepenog smjenjivanja jednih
lanova drugim. Sve promjene u fitocenozi imaju periodian karakter i
predstavljaju se kroz odreenu sezonsku dinamiku. Nasuprot vremenskim i
prostornim promjenama koje sutinski ne mijenjaju osnovne karakteristike
date fitocenoze, postoje promjene koje dovode do bitnih izmjena. Rezultat tih
promjena je postepeno obrazovanje nove, sasvim druge zajednice. Proces
smjenjivanja jedne zajednice nekom drugom naziva se SUKCESIJA. Sukcesija
zapoinje na bioloki praznom prostoru (nastaje usljed katastrofalnih
dogaaja: poari, poplave, topljenje lednjka, izlijevanje lave, snanog
antropogenog djelovanja) dolaskom prvih organizama koji su oznaeni kao
PIONIRSKE VRSTE. U poetku to nisu biocenoze u pravom smislu rijei, ve
njihovi zaetci, tj. INICIJALNI STUPANJ ivotne zajednice. Ubrzo,
razmnoavanjem ve prisutnih biljaka i ivotinja i pridolaenjem novih vrsta
prvobitno naselje postaje sloenije, kontakt izmeu organizama postaje blii,
a meusobni utjecaji vei. Prvoformirana biocenoza na primarno ili
sekundarno ogolienom mjestu se zove PIONIRSKA ZAJEDNICA. Pionirske
zajednice postaju sve sloenije i brzo smjenjuju jedna drugu do trenutka kada
se oblikuje biocenoza koja najbolje odgovara uvjetima date oblasti, prije
svega klimatskim prilikama. Takav stadij se naziva KLIMAKS ,a zajednica
KLIMATOGENA ZAJEDNICA.
Primjer sukcesije vegetacije u jadranskom podruju Hrvatske:
15
ISHODNA (PRVOBITNA) VEGETACIJA je rekonstruirana vegetacija koja je

nekada postojala na datom teritoriju.
POTENCIJALNA PRIRODNA VEGETACIJA je definirana kao vegetacijska
struktura koja bi se uspostavila pod dananjim klimatskim i pedolokim
uvjetima ako bi se kompletirali svi stupnjevi sukcesije i ako ne bi bilo uplitanja
ovjeka.
REALNA (AKTUALNA, STVARNA) VEGETACIJA je ona koja sada raste; ona
je prirodna, autohtona ili nastala djelatnou ovjeka (umske i poljoprivredne
kulture, livade).
ZONALNA (KLIMAZONALNA ) VEGETACIJA predstavlja tip prirodne
vegetacije (zajednica) koja ima iroko rasprostranjenje u vidu jasnih
geografskih ili visinskih zona i koja je uvjetovana prije svega opim
klimatskim prilikama prostora. Opi klimatski uvjeti karakteristini za datu
oblast, mogu u znatnoj mjeri varirati ili da budu modificirani u vezi sa
lokalnim utjecajima pa se u datoj oblasti pored tipine, zonalne vegetacije,
mogu razviti i drugi tipovi vegetacije, odnosno intrazonalna, azonalna i
ekstrazonalna vegetacija.
INTRAZONALNA VEGETACIJA. Zonalna vegetacija odreuje podruje
vegetacijske zone unutar koje moe biti neka biljna zajednica azonalnog tipa,
ali koja ne dolazi izvan te vegetacijske zone. Nikada ne obrazuje svoju zonu,
ve se javlja u okviru odreenih vegetacijskih zona (vegetacija zaslanjenih
terena uvijek ide u zonu stepe ili pustinje).
AZONALNA VEGETACIJA kao i klimazonalna, nastaje pod utjecajem klime ali
se ipak razvija pod dominantnim utjecajem drugih faktora, a ne ope klime,
karakteristine za to podruje.
EKSTRAZONALNA VEGETACIJA, ako se primjerice u nekom vazdazelenom
podruju, nae biljna zajednica listopadne vegetacije i to u onim graninim
podrujima na odgovarajuim stanitima koja upravo odgovaraju stanitima
listopadne vegetacijske zone, onda govorimo o ekstrazonalnoj vegetaciji.
Situacija moe biti i obrnuta, tj. Ako u listopadnoj vegetacijskoj zoni naemo
neku biljnu zajednicu vazdazelenog karaktera.
Floristiki sastav neke asocijacije predstavljen je zbrojem svih vrsta koje u
njoj ive. Pri analizi floristikog sastava je jako bitno da se obuhvate sve vrste
date biljne zajednice bez obzira na to u kom se vegetacijskom periodu
javljaju. Floristiki sastav je prije svega uvjetovan ekolokim karakterom
stanita, ali i floristiko-geografskim karakteristikama samog podruja. Biljne
zajednice su obino izgraene od mnogo vrsta, dok su zajednice izgraene od
samo jedne ili nekoliko vrsta veoma rijetke, obino u ekstremnim uvjetima
(slano zemljite, kisela podloga).
FITOCENOLOKI SNIMAK je pojedinani popis biljnih vrsta na
standardiziranoj povrini u odreenoj sastojini koji u sebi sadri osnovne
podatke o kvantitativnom ueu svake vrste u sastojini, kao i osnovne
podatke o abiotikim fiziognomskom karakteristikama same sastojine.
16
Fitocenoloko snimanje (uzimanje pojedinanih fitocenolokih snimaka)

predstavlja osnovni metodoloki postupak u istraivanju biljnih zajednica.
FITOCENOLOKA TABLICA je tablica u kojoj je integriran vei broj
pojedinanih fitocenolokih snimaka. Fitocenoloka tablica je osnova za
opisivanje i imenovanje novih, kao i osnova za komparaciju i klasifikaciju ve
opisanih asocijacija.
U sistematici biljnih zajednica (sinsistematici) postoji prema floristikoj koli
Zurich-Montpellier hijerarhija sistematskih jedinica (sintaksona) i to na
sljedei nain:
Sintaksonomska
kategorija
Odjeljak (Divisio)
Razred (Clasis)
Red (Ordo)
Sveza (Alliansa)
Nastava
k
- ea
- etea
- etalia
- ion
Primjer
Querco Fagea
Querco Fagetea
Fagetalila
Aremorion
Fagenion
- enion
Ostryo Fagenion
- etum
Ostryo Fagetum
- etosum Acertosum obtusati
Podsveza (Suballiansa)
Asocijacija (Assocation)
Subasocijacija
(Subassociation)
Osnovne karakteristike biljne zajednice:
Floristiki sastav
Slojanje ili stratifikacija
Vitalitet ili vitalnost
Periodinost ili vremensko slojanje
ivotni oblici biljaka
Broj individua ili obilnost (mnoina) individua
Pokrovnost (pretenost, dominacija)
Zdrunost ili socijalnost
Floristiki sastav neke asocijacije predstavljen je zbrojem svih vrsta koje u

njoj ive. Pri analizi floristikog sastava je jako bitno da se obuhvate sve vrste
date biljne zajednice bez obzira na to u kom se vegetacijskom periodu
javljaju, meutim to esto puta nije mogue. Npr. kod nas se esto puta
isputaju mahovine jer se ne poznaju dobro a i nisu tako znaajne. Prilikom
pravljenja fitocenoloke snimke na odreenoj plohi pravilo je da se biljee sve
vie (vaskularne) biljke.
Slojanje ili stratifikacija
Kod veine biljnih zajednica nalazimo slojanje. Naroito je razvijeno u
zajednicama koje su izgraene od grmlja i drvea (iblja), ali se nalazi i kod
razliitih livada, stepa, kamenjara...
17
U umi redovito postoje 4.osnovna tipa sloja: sloj drvea, (I ili A sloj), sloj
grmlja, (II ili B sloj), sloj prizemnog raa, (III ili C sloj), sloj mahovina.
Primjer slojevitosti u umi kitnjaka i graba Querceto - Carpinetum
Horv.
1. Sloj visokog drvea kitnjak (Quercus sessiliflora), rjee lunjak (Quercus
robur) i cer (Quercus cerris), a takoer i gorski javor (Acer
pseudoplatanus) i brijest (Ulmus campestris)
2. Sloj niskog drvea (Carpinus betulus, Acer campestre, Prunus avium)
3. Sloj visokih bunova (Corylus avellana, Crataegus monogyna i C.
oxyacantha)
4. Sloj niskih bunova (Evonymus europaeus, Daphne laureola i Ligustrum
vulgare)
5. Sloj visokih zeljastih biljaka (najee Pteridium aquilinum)
6. Sloj niskih zeljastih biljaka (Crocus vernus, Anemone nemorosa,
Epimedium alpinum)
7. Sloj prizemnih mahovina
U istom sloju su rasporeene vrste koje su ekoloki sline, nasuprot tome
vrste koje su rasporeene u razliitim spratovima imaju i razliitu ekologiju.
Po pravilu u svakom sloju postoji jedna vrsta koja je najbrojnija i koja se zato
oznaava kao dominantna vrsta. Asocijacije ije gornje slojeve izgrauje
samo jedna jedina brsta mogu se oznaiti kao monodominantne zajednice,
npr. iste bukove ume.
Vitalitet ili vitalnost (ivotna sposobnost ili uspijevanje)
Neka vrsta moe rasti u vie zajednica, ali nema u svima jednaku ivotnu
sposobnost. U jednoj se zajednici razvija najpovoljnije, cvjeta i donosi ploda u
drugoj mnogo rjee ili nikako ne donosi plod i razvija se uglavnom samo
vegetativno ili nakon klijanja ugiba. Zato se iz same nazonosti ne moe
zakljuiti da ta vrsta toj zajednici i pripada.potrebno je utvrditi njenu ivotnu
sposobnost. Tako npr. trska se moe nai u travnjaku svake godine ponovo
alo nikada ne donosi sjeme, pa e tako dobiti oznaku +.
Oznake:
+
+
1
1
vrlo slaba vitalnost

slaba vitalnost
normalna vitalnost
vrlo dobra vitalnost
Periodinost ili vremensko slojanje (ritmika razvitka)

U mnogim zajednicama mijenja se izgled od ranog proljea do jeseni. U naim
umjereno vlanim umama hrasta kitnjaka i obinog graba (QuercoCarpinetum betulli) razvija se veliki broj proljetnica, koje istjeraju listove,
procvatu i donesu plodove u vrijeme dok uma jo nije prolistala, a kasnije
netragom nestaju s povrine i ustupaju svoje mjesto drugim biljkama. Zbog
18
toga je bitno pratiti periodinost razvitka od poetka vegetacijske sezone pa

do kasne jeseni.
Broj individua ili obilnost (mnoina)
Posebnu vanost u biljnim zajednicama imaju one vrste koje po veliini i broju
individua dominiraju u sastojini. Te vrste odreuju izgled i strukturu cijele
zajednice (edifikatori) a mogu imati i veliko ekoloko znaenje. Zato kod
svakog istaivanja utvrujemo za svaku vrstu ponajprije broj individuuma
zajedno s njezinom pokrovnosti.
Pod dominantnom vrstom u nekoj fitocenozi podrazumijevamo onu vrstu koja
je najbrojnija ili koja zauzima najvei prostor u zajednici. Subdominantna
vrsta je vrsta koja pored dominantne vrste igra znaajnu ulogu u pogledu
brojnosti. Edifikatori su dominantne vrste koje uslovljavaju grau jedne
fitocenoze ,,graditelji zajednice. Tako npr. u bukovoj umi edifikator je bukva.
Pokrovnost
Pod pokrovnou se podrazumijeva osobina biljaka da pokrivaju izvjesnu,
veu ili manju povrinu u fitocenozi. Brojnost i pokrovnost se ne moraju
poklapati. Neka biljne vrsta se moe nalaziti u velikom broju primjeraka a da
ne pokriva veliku povrinu npr. na livadama Anthoxanthum odoratum, dok u
umama jedan primjerak drvenaste vrste moe imati veliku pokrovnost.
Za kombiniranu procjenu broja individua i pokrovnosti sluimo se ljestvicom
od 6 stupnjeva i to na sljedei nain:
r
+
1
2
3
4
5
Rijetka, samo jedan primjerak

Vrlo malo nazona, pokrovnost neznatna
Obilno nazona, ali pokrovnost mala, od 1 10 %
Vrlo obilno nazona, pokriva 10 25% povrine
Bez obzira na broj primjeraka, vrsta pokriva 25 50%
povrine
Bez obzira na broj primjeraka, vrsta pokriva 50 75%
povrine
Bez obzira na broj primjeraka, vrsta pokriva 75
100% povrine
Socijalnost ili zdruenost

Podrazumijeva osobinu da biljka raste pojedinano ili u manjim i veim
skupinama. Po Braun-Blanquetu stupanj socijalnosti se ocjenjuje na sljedei
nain:
1
2
3
4
5
Biljka
Biljka
Biljka
Biljka
Biljka
raste
raste
raste
raste
raste
pojedinano
u busenovima
u obliku malih jastuia ili malenih hrpa
u velikim hrpama ili skupinama
u velikim gomilama
19
METODOLOGIJA FITOCENOLOKIH ISTRAIVANJA

PLAN
1. Osnovni pojmovi
2. Analitika obrada floristikog sastava vegetacije na izabranoj
povrini (fitocenoloki snimak)
2.1 Metode za utvrivanje minimalne povrine za snimanje
fitocenolokih sastojina
2.2 Snimanje izabrane povrine za istraivanje (opis povrine)
2.3 Popis vrsta i njihove fitocenoloke karakteristike
3. Sintetika obrada floristikog sastava vegetacije na izabranim
povrinama (fitocenoloka tablica)
Osnovni pojmovi
Fitocenologija
Fitocenoza
Asocijacija
Sastojina
Struktura fitocenoze
Dinamika fitocenoze
Fitocenoloki snimak
Fitocenoloka tablica
Fitocenoloki snimak je pojedinani popis biljnih vrsta na standardiziranoj

povrini u odreenoj sastojini koji u sebi sadri osnovne podatke o
kvantitativnom sudjelovanju svake vrste u sastojini, kao i osnovne podatke o
abiotskim fiziognomskim karakteristikama same sastojine. Fitocenoloko
snimanje (uzimanje pojedinanih fitocenolokih snimaka) predstavlja osnovni
metodoloki postupak u istraivanju biljnih zajednica.
20
21
Fitocenoloka tablica je tablica u kojoj je integriran vei broj pojedinanih

fitocenolokih snimaka. Fitocenoloka tablica je osnova za opisivanje i
imenovanje novih, kao i osnova za komparaciju i klasifikaciju ve opisanih
asocijacija.
Uzimanje fitocenolokih snimaka
1. Izbor i ograniavanje probne povrine
2. Opi podatci
3. Ope prilike terena i osnovni ekoloki uvjeti stanita
4. Popis vrsta i njihove fitocenoloke karakteristike
Probna povrina treba biti dovoljno velika da bi se u njoj mogle nai sve
vrste koje pripadaju fitocenozi. U okviru povrine koje pokriva sastojina,
stanite treba biti homogeno (to jednoliniji i jednakomjerniji reljef
podloge i to jedinstvenije i ujednaenije ekoloke uvjete). Biljni pokriva
treba biti u to veoj mjeri homogen.
Minimum areal
Odreuje se tako to se najprije odabere povrina od 0,25 m 2 i na toj povrini
se popiu sve vrste. Zatim se ta povrina udvostrui i popiu prisutne vrste,
povrina se dalje udvostruuje i popisuju se vrste sve dok se u popisu
pojavljuju nove biljne vrste. Treba voditi rauna da se ne preu granice
sastojine, da se ne zahvate prijelazi izmeu dvije sastojine.
Na osnovu popisanih vrsta pravi se grafikon ovisnosti broja vrsta od veliine
probne povrine. Na os x unose se podatci o povrini (u m 2), a na os y
22
podatci o broju vrsta. Na osnovu tog grafikona odreujemo minimalnu

reprezentativnu povrinu.
Ellenberg predlae sljedee veliine sastojina:
0,1 1 m2
1 4 m2
5 10 m2
10 25 m2
10 25 m2
25
m2
50
m2
50
m2
200
m2
Za zajednice liajeva
Za zajednica mahovina
Za gnojene panjake
Za livade
Za vritine, patuljasto
grmlje
100 Za korovne zajednice
100 Za suhe travnjake
200 Za ume (samo

sloj)
500 Za ume u cjelini
donji
Opi podaci:
U svaki fitocenoloki snimak treba unijeti sljedee podatke:
o broj fitocenolokog snimka
o ekspoziciju
o lokalitet
o nagib terena
o datum uzimanja snimke
o geoloku podlogu
o veliinu snimljene povrine (u m)
o stupanj obraslosti povrine
o ime i prezime fitocenologa koji je
o dubinu i znaajke tla
uzeo snimak
o antropogeni
utjecaj
na
o nadmorsku visinu
vegetaciju
Primjer:
Lokalitet: Kopaonik, povr
Veliina snimljene povrine: oko 400 m2
Nadmorska visina: oko 1800 m
Ekspozicija: S-SW
Nagib: cca 200
Geoloka podloga: fluvioglacijalni ljunak, pijesak i sl.
Pedoloka karakterizacija: iglice smre (1 cm), 5 cm slabo razgraenog
tamno smeeg humusa, 5-15 (30) cm svijetlo sivog pjeanog tla sa stnim
ljunkom. Korjenje dosee do dubine od 20-35 cm.
Datum snimka: 19. 08. 1995.
Fenoloki aspekt: Vegetacija na vrhuncu razvoja
Bioloki aspekt: ista smrekova uma, bogato obrasla liajevima
Sloj drvea pokriva 100 % povrine
Sloj grmlja pokriva 5 % povrine
23
Sloj niskog raslinja (zeleni, trave, polugrmovi, mladice drvea) pokriva 10

%povrine
Sloj prizemnog raslinja (liajevi, mahovine, klijanci) pokriva 50 % povrine
Vegetacija pokriva skoro 100 % povrine, samo mjestimino proviruju
manje stijene
Podrijetlo ume (prirodna,saena): prirodna uma
Uzgojne mjere (nain see): preborna uma
Nain pomlaivanja (iz sjemena, vegetativno): prirodno sjemenkama
Biotiki utjecaji: neiena uma; paa; stelja se ne sakuplja
Popis vrsta i njihove fitocenoloke karakteristike
Nakon prikupljanja opih podataka pristupa se floristikom sastavu
vegetacije. Pod floristikim sastavom podrazumijevamo popis svih vrsta
biljaka koje su zabiljeene na povrini na kojoj se pravi fitocenoloka snimka.
Kvantitativni udio svake pojedine vrste moe se odrediti na razne naine.
Po Braun-Blanquet-ovoj metodi za svaku vrstu u fitocenolokoj snimci od
kvantitativnih parametara utvruju se:
Brojnost
Pokrovnost
Zdruenost (socijalnost)
Brojnost i pokrovnost, prema Braun-Blanquet-u:
r
+
1
2
3
4
5
Pojedinane individue, pokrovnost neznatna

Vrlo malo brojnost, pokrovnost neznatna
Brojnost velika, pokrovnost manja od 5 %
Bez obzira na brojnost, pokrovnost izmeu 5-25%
Bez obzira na brojnost, pokrovnost je vea od 75%
(do 100%)
Zdruenost (socijalnost) prema Braun-Blanquet-u: pogledati tablicu na str.

17!
Brojnost, pokrovnost, zdruenost
U srednjoeuropskim tablicama koristi se kombinirana procjena pokrovnosti,
brojnosti i zdruenosti. Npr. 3.2 gdje broj 3 predstavlja brojnost i pokrovnost,
a broj 2 predstavlja zdruenost;
odnosno: biljka bez obzira na broj
primjeraka pokriva 25 do 50% povrine, a raste u busenovima.
Fitocenoloka tablica
Izrada fitocenoloke tablice podrazumijeva integraciju pojedinanih
fitocenolokih snimaka odreene asocijacije u jedinstvenu sintetsku
tablicu. Fitocenoloka tablica predstavlja najbolji i najstukturniji izraz
konkretne biljne zajednice. Ona ilustrira floristiki sastav i grau fitocenoze,
24
GLAVNI DIO
ZAGLAVLJE
kao i ope abiotske uvjete u kojima se fitocenoza razvija i samim time

predstavlja osnovu za opisivanje, komparaciju, nomenklaturu i klasifikaciju
vegetacije. Reprezentativna fitocenoloka tablica trebala bi sadravati bar 10
fitocenolokih snimaka.
Organizirana je u 2 osnovna dijela:
Zaglavlje koje sadri podatke o geografskim i ekolokim
karakteristikama istraivanih sastojina,
Glavni dio u kojem su podatci o vrstama.
U prvom stupcu tablice nalaze se

- nazivi geografskih i ekolokih atributa
- nazivi vrsta zabiljeenih u svim snimcima
Od drugog stupca pa na dalje nalaze se pojedinane fitocenoloke snimke.
Posljednja dva stupca rezervirana su za sintezu brojanih podataka iz svih
fitocenolokih snimaka, odnosno za generalizaciju kvantitativnog udjela
svake pojedine vrste u svim fitocenolokim snimkama.
Redosljed snimaka u tablici moe se raditi na osnovu nekog od
sljedeih kriterija:
Ekoloki (redosljed;vlano-suho, toplo-hladno, svijetlo-tamno, itd.)
Geografski (redosljed; podnoje-vrh, sjever-jug, istok-zapad, drave,
regije, itd.)
Kronoloki (redosljed po sezonama, mjesecima uzimanja snimaka)
Floristiki (po stupnju slinosti izmeu pojedinanih sastojina)
Redoslijed vrsta u Glavnom dijelu tablice
Redoslijed vrsta u Glavnom dijelu tablice odreuje se na osnovu
kvantitativnog uea svake pojedinane vrste zabiljeene u svim
25
fitocenolokim snimkama i to tako da se naj frenkventnije i najproduktivnije

postavljaju na poetak a one najneproduktivnije i naj rijee na kraj tablice.
Organizacija podataka u fitocenolokim tablicama se obavlja u 4 faze
Prva faza podrazumijeva unoenje podataka iz svakog
fitocenolokog
snimka zasebno. U sluaju sloenih i vertikalno veoma strukturiranih
zajednica (zajednice sa izraenom slojevitou, npr. ume), podatci u
glavnom dijelu tablice se upisuju po slojevima, od najvieg, ka najniem.
Druga faza organizacija podataka - Podrazumijeva predgrupiranje vrsta

unutar tablice (ordinacija vrsta u tablici) prema njihovu stupnju uestalosti i
ukupnim kvantitativnim karakteristikama u svim fitocenolokim snimcima. Da
bismo izvrili ordinaciju vrsta u tablici, za posljednja dva stupca treba
preraunati vrijednost za stupanj prisutnosti (uestalosti) i neki od
sumarnih parametara pokrovnih vrijednsti za svaku vrstu.
Stupanj prisutnosti je mjera frekventnosti svake pojedinane vrste u svim
fitocenolokim snimcima. Odreuje se na osnovu broja pojavljivanja
26
konkretne vrste u svim snimcima, oznaava se postotcima (%) ili rimskim

brojevima od I V.
Ocjena
stupnja
prisutnosti
V
IV
III
II
I
Uestalost nalaza
Vrsta se
snimaka
Vrsta se
snimaka
Vrsta se
snimaka
Vrsta se
snimaka
Vrsta se
snimaka
nalazi u 80-100%
nalazi u 60-80%
nalazi u 40-60%
nalazi u 20-40%
nalazi
1-20%
Suma srednjih pokrovnih vrijednosti

Sumarni parametari pokrovnih vrijednosti su indirektni pokazatelji
produkcijskog znaaja svake biljke u fitocenozi. Jedan od esto koritenih
sumarnih parametara je srednja pokrovna vrijednost koja
se odreuje
transformacijom kombinirane ocjene brojnosti i pokrovnosti u konkretne
vrijednosti po sljedeoj tablici:
Kombinirana
ocjena brojnosti
i pokrovnosti
r
+
1
2
3
4
5
Srednja pokrovna
vrijednost po Braun
Blanquet (1964)
0
0,1
5,0
17,5
37,5
62,5
87,5
Nakon transformacije ocjena brojnosti i pokrovnosti u srednje pokrovne

vrijednosti, za svaku vrstu se izraunava ili suma srednjih pokrovnih vrednosti
27
(a) za sve snimke u tabeli ili srednja vrijednost sume pokrovnih vrijednosti (b)
za sve snimke u tablici prema sljedeim formulama:
SPV - srednja pokrovna vrijednost po Braun-Blanquet

a - suma srednjih pokrovnih vrijednosti
b - srednja vrijednost sume pokr.vrijed.
n - broj snimaka u tablici
Nakon to su preraunate vrijednosti za stupanj prisutnosti (uestalosti) i

srednje pokrovne vrijednosti vri se sortiranje vrsta u tablici prema
opadajuim vrijednostima za ova dva kvantitaivna parametera, i to tako to
se prvo napravi pet grupa biljaka po stupnju prisutnosti (od ocjene V ka
ocjeni I), a zatim se u svakoj od ovih grupa napravi padajui niz od vrsta
sa najveom srednjom pokrovnom vrijednou ka vrstama sa
namanjim vrijednostima za ovaj karakter.
28
Iz ovako uraene fitocenoloke tablice definira se KARAKTERISTINA

KOMBINACIJA VRSTA koja objedinjava sve vrste koje se
nalaze u
najmanje 60% svih fitocenolokih snimaka, odnosno sve vrste koje
imaju stupanj stalnosti IV i V. Ove najfrekventnije vrste svojom
kombinacijom ukazuju na specifine uvjete
date asocijacije i blie
karakteriziraju
datu fitocenozu, pa su samim tim i najvanije za dalje
komparacije i istraivanja srodnih asocijacija na irim podrujima.
Trea faza se sastoji u regrupisanju snimaka sa slinim floristikim
sastavom i/ili slinim ekolokim ili geografskim karakteristikama. Na taj nain
se dobija uvid u razlike unutar neke fitocenoze.
etvrta faza podrazumijeva da se na osnovu usporeivanja konkretnih
tablica sa drugim tablicama srodnih zajednica ustanove karakteristine
(svojstvene) i diferencijalne vrste za dotinu fitocenozu. Ove vrste su vane
za utvrivanje bliskosti (srodnosti) dviju ili vie fitocenoza ili uope za
klasifikaciju fitocenoze u vie cjeline.
Karakteristine i diferencijalne vrste
Karakteristine vrste su one vrste koje su vezane za neku odreenu
zajednicu. Takve vrste se najee pojavljuju i najpovoljnije razvijaju u
odreenim fitocenozama i najbolje odraavaju ekoloke i fitocenoloke uvjete
sredine, ali i snano utjeu na takve fitocenoze svojim obiljem, vitalnou i
postojanou, masom itd.
Diferencijalne vrste su posebne vrste neke zajednice koje se javljaju samo
u odreenoj fitocenozi, dok ih u drugim fitocenozama nema. Diferencijalne
vrste se najee koriste za razlikovanje sastojina po uvjetima stanita i po
nekim osobitostima u pogledu floristikog sastava. Ove vrste omoguavaju
izdvajanje niih vegetacijskih jedinica (subasocijacija i facijesa
29

Praktikum Iz Geobotanike I Ekologije Bilja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Praktikum Iz Geobotanike I Ekologije Bilja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Praktikum iz geobotanike i ekologije bilja