IVAN POFUK

CIGLARSKA GLINA
Seminarski rad iz kolegija
Primijenjena mineralogija i petrologija

Zagreb, svibanj 2012.

 Seminarski rad iz kolegija
Primijenjena mineralogija i petrologija

CIGLARSKA GLINA

Ime i prezime: Nadzorni nastavnik:

Ivan Pofuk Doc.dr.sc. Sibila Borojević-Šoštarić

Zagreb, svibanj 2012.

1. Uvod

Kao što su ljudima potrebni kamen, drvo ili metal, u građevinarstvu ili u nekim ostalim
granama industrije, od tolike im je važnosti i glina.

Glina nastaje u prirodnom okruženju tijekom dugog vremenskog razdoblja postupnim

kemijskim trošenjem stijena, pri niskim koncentracijama ugljične kiseline i drugih
razrijeđenih otapala. Ova otapala, obično kisela, migriraju s vremenom kroz trošenja stijena
nakon ispiranja kroz gornje slojeve. Osim procesa trošenja, neke glinene minerale tvori
hidrotermalna aktivnost. Glina je opći pojam koji uključuje mnoge kombinacije jednog ili više
minerala gline s tragovima metalnih oksida i organskih tvari. To su prije svega hidratizirani
silikati aluminija, odnosno minerali glina koji osiguravaju viskozno-plastične osobine
sirovinskih mješavina za proizvodnju opeke i crijepa, zatim karbonati oksida, oksidi željeza
koji daju boju krajnjem proizvodu i drugi minerali i njihove mješavine koje služe kao
svojevrsni topitelji i kvarc kao jedna od dominantnih sirovina u keramičkim masama. Ove
mineralne komponente ulaze u sastav kompleksnih polaznih sirovina za proizvodnju opeke i
crijepa koje nazivamo općim imenom ciglarske ili opekarske gline.

Glina je osnovna sirovina kojom se dobiva pečeni glineni kompozitni materijali. Kao
netopljivi hidroaluminosilikat, ima svojstvo miješanja vodom pri čemu se može oblikovati,
što je naznaka svojstva plastičnosti, te se skuplja pri sušenju, tj. stvrđuje. Od drugih fino
zrnatih tla, izdvojena je prema razlikama u veličini i mineralogiji. Mulj, koji je fino zrnato tlo
koje ne uključuje minerale gline, uglavnom ima veće čestice nego glina, no postoje i
preklapanja u veličini čestica i kod gline i kod mulja, kao i neka zajednička fizikalna svojstva,
te ih možemo naći u zajedničkim ležištima. Ležišta mogu biti formirana na mjestu kao ostale
naslage u tlu, ali guste naslage obično nastaju kao posljedica sekundarnog procesa taloženja
nakon što su ugrožena i prevezena iz prvobitne lokacije. Ležišta su obično povezana s vrlo
slabim taložnim okolišima poput velikih jezera i morskih bazena.

Spada u klastične sedimentne stijene, a prema podijeli po veličini sastojaka spada u pelite ili
sitnozrnaste čiji su sastojci veličine manje od 0,063mm. Peliti sadrže najveći udio klasta
dimenzija praha odnosno silta (0,063mm – 0,004mm) i gline (< 0,004mm). Mineralni sastav
siltnih čestica je sličan sastavu pijeska. Najčešće su to kvarc, feldspati i odlomci stijena, a uz
to su prisutni minerali glina. Ima više tipova pelitnih stijena, i to s obzirom na udio praha i
gline, kao i stupanj litifikacije. Nevezani peliti su prah ili silt, mulj i glina, a vezani peliti su
prahovnjak ili siltit, muljnjak i glinjak. Prahovnjaci (siltiti) su litificirane sedimentne pelitne
stijene koje sadrže više od 2/3 čestica dimenzija praha i manje od 1/3 čestica dimenzija gline.
Muljnjaci (madstoni) su litificirane sedimentne pelitne stijene koje sadrže između 1/3 i 2/3
siltozne i glinovite komponente, odnosno približno podjednake količine siltnog i glinovitog
detritusa. Glinjaci sadrže više od 2/3 čestica dimenzija gline i manje od 1/3 čestica dimenzija
praha. (Vrkljan, Uvod u mineralogiju)

S gliništa središnje Hrvatske početkom 20. stoljeća pretežno su upravljali pojedinačni

poduzetnici, a manje dionička društva te gradska ili općinska poglavarstva. Većina gliništa
zadovoljavala je lokalne i regionalne potrebe, a kvalitetni proizvodi su izvoženi. Eksploatacija
ciglarske gline obavljana je površinskim kopovima, a lončarska, pećarska i porculanska glina
s rudarskim oknima i rovovima. Iz glinaste sirovine godišnje je proizvedeno i manjim
ciglanama 200 – 300 tisuća komada, a u velikim ciglanama 1 – 2 milijuna komada opeke i/ili
crijepa. Broj zaposlenih u proizvodnji opeke i crijepa te cementa bio je u porastu u prvom
desetljeću 20. stoljeća, a smanjivan je broj u lončarskom i pećarskom obrtu. Lončarstvo je
postalo sporedno zanimanje u većini hrvatsko-slavonskih županija. (Šebečić, 2003.)

U gliništima se otkopavaju gline za proizvodnju opeke, crijepa, žljebnjaka, drenažnih cijevi i

terakote, ili lončarskog posuđa, kaljeva, majolike ( pocakljena glina ) i dr. Čvrste gline su
bijele ili sivkaste, a nečiste crvene od hematita, žute od limonita, tamnosive i crne od
organske tvari ili manganskih hidroksida, zelene od glaukonita i sl. Čiste gline su plastične, a
gline s mnogo primjesa su posne. Ako sadrže malo vlage, tada su kompaktnije. Ukoliko se
radi o konsolidiranim glinovitim sedimentima, tada su to glinoviti škriljavci, odnosno šejlovi.
Glinoviti sedimenti često sadrže u sebi i druge minerale (kvarc, karbonate, kalcit i Fe-sulfide,
okside i hidroskide), gips i dolomit, te druge primjese. Često, gline koje se rabe u opekarskoj
industriji sadže malo minerala glina, kao npr.: kaolinit ili/i montmotilonit i dr., pa se takve
gline nazivaju ilovačama. Glinoviti sedimenti otkopavaju se ručno ili strojevima, a glinoviti
škrljavci se eksploatiraju miniranjem. Iskopana sirovina treba neko vrijeme odstajati da se
promrzavanjem usitni i postane plastičnija, te da štetne organske tvari istrunu, atopive soli
izluže. Potom se miješa sa dodacima i vodom te drobi i melje, pa preša, reže u sirovu opeku i
suši, a zatim peče na temperaturi 900 – 1000°C, ovisi o vrsti opeka. (Šebečić, 2003.)

Prema glinenim mineralima, gline se dijele u više tipova:

1. Gline kaolinitskog tipa

2. Gline montmorilonitskog tipa
3. Gline ilitskog tipa
4. Gline kloritskog tipa

1.1. Gline kaolinitskog tipa

Kaolinit je mineral gline kemijskog sastava Al2Si2O5(OH)4. To je slojeviti silikatni mineral s

jednom tetraedarskom stranicom povezanom atomima kisika u jednu oktaedarsku stranicu
aliminija i silicija. Stijene koje u sebi sadrže kaolinit nazivaju se kaolin ili China clay. Ime
dolazi od kineskog sela Kao-ling. Ima niski kapacitet bubrenja, uglavnom je mekan, zemljast i
bijele je boje, no u nekim dijelovima svijet ga bojaju crvenkasto-smeđu boju, boju hrđe (Slika
1.1.). Nastao je kemijskim trošenjem alumino-silikatnih minerala kao što je feldspat.
 Slika 1.1. Kaolinit (Wikipedija)

Koristi se u širokom spektru, a nekoliko najvažnijih upotreba je u keramici, medicini, bojama,

proizvodnji papira i mnogo drugih.

1.2. Gline montmorilonitskog tipa

Montmorilonit (Slika 1.2.) je vrlo mekana filo-silikatna skupina minerala koji u
mikroskopskim kristalima tvore glinu. Može biti različitih boja. Glavni je sastojak trošnog
produkta vulkanskog pepela, bentonita. Ime je dobio po pokrajini u Francuskoj,
Montmorillon.

Slika 1.2. Montmorilonit (Wikipedija)

Koristi se u naftnoj industriji kao sastavni dio isplake, također se koristi kao dodatak tlu kako
bi zadržao vodu na branama i nasipima, koristi se još kao odvlaživač za uklanjanje vlage iz
zraka.

1.3. Gline ilitskog tipa

Ilit je neširući mineral veličine gline. To je filo-silikat ili slojeviti alumino-silikat. Struktura
mu je vrlo slična muskovitu sa nešto više aluminija, silicija, željeza i vode, a nešto manje
tetraedarskog aluminija i međuslojnog kalija. Sastoji se od ponavljanja tetraedar-oktaedar-
tetraedar (TOT) slojeva (Slika 1.3.). Ime je dobio po Illinoisu,USA. Pojavljuje se kao
izmjenjeni produkt muskovita ili feldspata u trošenju stijena i hidrotermalnom okolišu. Nalazi
se u sedimentima, tlima, glinovitim sedimentnim stijenama, kao i u nekim metamorfnim
stijenama nižeg stupnja.

Slika 1.3. Struktura ilita (Wikipedija)

Kristalnost ilita koristi se kao indikator stupnja metamorfoze u glinencu metamorfoziranog u

uvjetima dijageneze i metamorfoze niskog stupnja. Povećanjem temperature, prelazi u
muskovit.

1.4. Gline kloritskog tipa

Kloriti (Slika 1.4.) su grupa filo-silikatnih minerala. Velik raspon u sastavu rezultira znatnim
varijacijama u fizikalnim svojstvima. Slično tomu, raspon u kemijskom sastavu dovodi do
velike otpornosti na temperature i tlak, te su zbog toga prisutni u metamorfnim, magmatskim,
hidrotermalnim stijenama i duboko zakopanim sedimentima.
 Slika 1.4. Klorit (Wikipedija)

2. Svojstva gline

Svi glineni minerali pokazuju posebna fizikalno – kemijska svojstva, koja su posljedica
njihove strukturne građe. Spadaju u grupu filosolikata osnovnih strukturnih grupacija koje se
sastoje od tetraedarskih i oktaedarskih grupa kisikovih atoma i OH- iona raspoređenih oko
malih kationa silicija i aluminija. Spajanjem tetraedarskih grupa nastaju tetraedarski ili t-
slojevi, a međusobnim spajanjem oktaedarskih grupa nastaju oktaedarski ili o-slojevi. Ti
slojevi su strukturne jedinice koje ulaze u sastav kristalne rešetke svakog slojevitog silikata, tj.
glinenog minerala. Upravo zbog te svoje specifične strukture, glina pokazuje niz svojstava
koja omogućavaju njenu osnovnu namjenu.

Fizikalno – kemijska svojstva gline su :

• Bubrenje
• Upijanje i zadržavanje vode
• Nepromočivost
• Plastičnost
• Adsorpcija drugih iona
• Mogućnost izmjene vlastitih iona s ionima iz disperznog sredstva

Osnovne karakteristike gline određuju se ispitivanjem :

• Plastičnosti
• Ponašanja pri sušenju
• Ponašanja pri pečenju
• Sposobnosti upijanja i zadržavanja vode
2.1. Plastičnost

Glina postane plastična nakon kratkog vremena ukoliko je pomiješana s tekućinom koja se
sastoji od polarnih molekula (voda), dok s nepolarnim molekulama, kao što je CCl4, ne
postane. Plastičnost ovisi o količini dodane vode i drugim primjesama. Zbog svoje hidrofilne
površine, što znači da privlači vodu, stvara se vodeni plašt koji ima funkciju maziva, tj.
olakšava međusobno klizanje. Dodatkom alkalija smanjuje se plastičnost gline zbog
djelovanja električnog nabija pri čemu se sam agregat raspada na pojedine čestice te se tako
gubi plastičnost. Ovo svojstvo je korisno u keramici pri proizvodnji keramičkih materijala
složenih oblika i tankih stijenki. Plastični gel (Slika 2.1.) sastoji se od čestica različite
veličine, heksagonskih pločica okruženih slojem vode koji je unutar cijele mase.

Slika 2.1. Glineni plastični gel

U sastavu glina – voda razlikuju se četiri kategorije prisutne vode, i to :

• Adsorbirana voda – voda u neposrednoj blizini površine čestice gline vezana za

površinu vodikovom vezom
• Voda u kristalnoj rešetki u međuslojnom prostoru – uvjetuje širenje kristalne rešetke u
smjeru osi – c i ulazi u samu koloidnu jezgru micele te je slična po svojoj prirodi
apsorbiranoj vodi, dok iz gline izlazi na nešto višoj temperaturi
• Voda u porama – voda koja je neophodno potrebna da popuni pore u suhoj glini, tj.
pore između čestica koje se međusobno dodiruju
• Kontinuirani filmovi vode oko čestica – nastaju od viška vode iznad količine
neophodne za popunjavanje pora

2.2. Ponašanje gline pri sušenju

Sušenje gline obavlja se prije pečenja. Tim procesom uklanja se voda iz reakcijskog sustava.
Pri sušenju dolazi do transporta vode kroz unutrašnjost materijala preko kapilarnog sustava na
površinu gdje dolazi do isparavanja vode. Da bi se ostvario ovaj proces, potrebna je brzina
difuzije i brzina isparavanja. Sušenjem glinenih materijala dolazi do skupljanja koje može
iznositi 2 – 10%, gdje se javljaju i deformacije te različita naprezanja koja mogu biti
destruktivne prirode, što na sušenom proizvodu može dovesti do potpune deformacije i
raspadanja te se ne može dalje koristiti u procesu dobivanja željenog keramičkog proizvoda
procesom pečenja. Proces skupljanja zasniva se na kapilarama. Uklanjanjem vode iz kapilara,
one postaju tanje te se prekida njihov kontinuitet i dolazi do toga da površinska napetost
preostale vode teži privlačenju čestice gline jedne drugima čime dolazi do skupljanja (Slika
2.2.).

Slika 2.2. Skupljanje glinenog materijala pri sušenju

Veličina skupljanja pri sušenju za istu glinu ovisit će od početne vlažnosti uzorka. Samo
skupljanje ovisi o :

• Iznosu ili količini vode koja ispari sušenjem

• Svojstvima i strukturi glinene mase
• Dimenzijama i obliku elemenata koji se suše
• Brzini sušenja
• Načinu sušenja

Proces sušenja provodi se u nekoliko faza :

• Zagrijavanjem proizvoda do temperature sušenja

• Sušenjem kod konstantne temperature
• Dosušivanjem u završnom periodu sušenja

Tim načinom provedbe sušenja moguće je izbjeći uvjete koji dovode do deformacija i pucanja
sušenih proizvoda.
2.3. Ponašanje gline kod pečenja

Proces pečenja gline odvija se zagrijavanjem iznad temperature sušenja i žarenjem sustava
tijekom vremena uz određenu promjenu temperature. Pečenje se provodi u četiri faze :

• Prva faza – 120-200°C , vađenje preostale vode koja nije uklonjena sušenjem
• Druga faza – 500-800°C, dolazi do termičkih razlaganja glinenih minerala te kod
450°C nestaje plastičnost gline i dolazi do porasta gustoće materijala
• Treća faza – 900-1250°C, faza stvaranja silikata,transformiranje glinene mase u
mulit uz izdvajanje i tekuće faze različitih silikata gdje dolazi do povećanja
gustoće i smanjenja poroznosti materijala
• Četvrta faza – faza hlađenja, traje sve dok se glineni materijal ne ohladi od
temperature okoline, gotovo pečeni proizvod dobiva konačna svojstva

2.4. Sposobnost upijanja i zadržavanja vode

Ovisi o specifičnoj površini glinenih čestica i što su čestice sitnije i finije njihova je specifična
površina veća i veća je mogućnost upijanja vode. Prema upijanju dijele se na :

• Vrlo plastične
• Plastične
• Slabo plastične

3. Ciglarska glina

Koristi se u proizvodnji cigle (opeke) i blokova raznih oblika, cementa i još ponekim
građevinskim proizvodima. U širokoj je primjeni upravo zbog svoje otpornosti na visoke
temperature. Stupanj slaganja kaolinita, najvažnijeg minerala u ciglarskoj glini, znatno varira.
Većina kaolinita unutar gline je bolje kristalizirana nego u mnogim ležištima kaolina. Poneki
vatrostalni kaolin je mješavina kaolinita i gipsa, Al(OH)3 x 3H2O. Većina ciglarskih glina
pojavljuje se u sedimentnim stijenama iz doba od prije 2,5-300 milijuna godina. Dobiva se
tzv. rudarskim načinom iz otvorenih kopova koristeći se različitim vrstama strojeva od bagera
pa do otkopnih freza, dok se za transport koriste razna transportna sredstva, trake, kamioni ili
vlak. (Kirsch, Apllied Mineralogy)
3.1. Dobivanje ciglarske gline

Ciglarska glina spada u manje kvalitetne gline, sadrži znatan udio primjesa kao što su SiO2 ,
CaCO3 , željezni spojevi i dr. SiO2 djeluje kao sredstvo koje smanjuje skupljanje te je
poželjan. Vapnenac je nepoželjan ukoliko je u omjeru većem od 20% jer pečenjem prelazi u
CaO, koji zbog prijelaza u Ca(OH)2 može djelovati destruktivno. Prisutnost topljivih soli
također je nepoželjna zbog tzv. 'iscvjetavanja' , tj. izbijanja soli na površinu proizvoda.

Slika 3.1. Dobivanje građevinske opeke

3.1.1. Priprema gline

Obuhvaća usitnjavanje i miješanje, zatim homogenizaciju. Priprema
glinenog tijesta ili svježe glinene mase koristi strojnu preradu, koja se provodi suhim,
polusuhim ili mokrim načinom. Danas se u većini tehnologija još koristi mokri način, pri
kojemu se sadržaj vode za pripremu glinenog tijesta kreće od 13 - 25%. Postupak se sastoji u
doziranju gline, mljevenju te kvašenju i čišćenju od štetnih primjesa, kako bi se dobila glinena
masa što homogenijeg sastava, određene vlažnosti i određene plastičnosti. Poboljšanje
kakvoće može se postići i dodatnim odležavanjem glinene mase (1 - 7 dana), nakon čega se
pristupa oblikovanju.
3.1.2. Oblikovanje

Kao fizikalni proces predstavlja davanje oblika građevnom elementu, opeki

ili crijepu. Izvodi se uglavnom strojno pomoću različitih uređaja, kao što su: kalupi, usnici i
preše i dr. Za dobivanje opeke koriste se različiti usnici i preše. Da bi oblikovanje bilo
uspješno, a time i proizvodi imali točan definirani oblik i dimenzije, kod pripreme glinenih
masa, posebno kod dobivanja proizvoda s velikim brojem uzdužnih šupljina i tankih stijenki
mora se posvetiti posebno pozornost. Potrebno je da je glinena masa dobro ishomogenizirana,
da je prisutnost stranih primjesa što manja. Ovdje se zbog toga koriste i vakuum preše s
posebnim uređajima za stvaranje uzdužnih šupljina, što omogućuje bržu i kontinuiranu
proizvodnju. Za oblikovanje crijepa koriste se različite vrste kalupa koji su izrađeni od sadre
ili gipsa, odnosno metala, najčešće od čelika ili pak plastičnih materijala, različitih polimera.
Svaka vrsta kalupa ima svojih prednosti i nedostataka. Kalupi od sadre ili gipsa su mekani,
kalupi od metala su cvrsti i dugotrajni, ali se moraju podmazivati što prlja oblikovani
predmet, a sredstva za podmazivanje kalupa negativno utječu na sušenje predmeta. Danas se
sve više nastoji koristiti kalupe od plastičnih masa, koji zadovoljavaju i po svojoj trajnosti i
čvrstoći, a nije ih potrebno podmazivati.

3.1.3. Sušenje

Sušenjem iz glinenih elemenata uklanja se slobodna voda i elementi postižu dovoljnu

čvrstoću da se mogu podvrgnuti procesu pečenja. Sušenje se izvodi u sušionicama pod
kontrolom brzine sušenja i vremena sušenja kako skupljanje koje se javlja ne bi dovelo do
deformacije oblika i samog oštećenja elementa pojavom naprslina. Proces sušenja provodi se
u tri faze :

1.) Prva faza je zagrijavanje do temperature sušenja od oko 40°C, i izvodi se

postupno, što traje od 10 - 20 sati. Zagrijavanje treba izvoditi tako da brzina
isparavanja vode s površine elementa ne bude veća od brzine dotoka vode iz mase
elementa na površinu koji se obavlja difuzijom. Da se zadovolji ovaj uvjet
potrebno je da je relativna vlažnost zraka s kojim se vrši sušenje visoka.
2.) Druga faza predstavlja sušenje kod konstantne temperature, koja obično iznosi oko
40°C i traje sve dotle dok se sušenje na završi, tj. dok se ne završi skupljanje
elementa. Vrijeme trajanja ove faze sušenja najdulje traje. Poslije ove faze sušenja
sadržaj vode u elementu kreće se oko 10 - 15%.
3.) U trećoj fazi sušenja, koja se izvodi kod 80 – 100°C u potpunosti se uklanja
sadržaj slobodne vode i opeka je dovoljno čvrsta, nema skupljanja i nema
deformacije. U suvremenoj opekarskoj i ciglarskoj industriji za sušenje se koriste
uglavnom tunelske sušionice. One se zagrijavaju toplinom plinova iz tunelnih peći.
Proizvodi koji se suše prolaze kroz tunel peći na vagonima koji se pomiču
određenom brzinom, a koja je funkcija sadržaja vlage u oblikovanim elementima,
zatim funkcija temperature i vlažnosti zraka s kojim se vrši sušenje.
U pravilu kod sušenja glinenih elemenata koristi se protustrujni tok sušenih elemenata i toplog
zraka za sušenje. Na taj način sušenje počinje pod uvjetima koji onemogućuju naglo
isparavanje vode s površine glinenih elemenata i nastavlja se prolazom kroz sušionicu gdje se
elementi koji se suše susreću sa sve toplijim i suhim zrakom. Na izlazu iz tunela izlaze
potpuno osušeni glineni elementi. Na ovaj način ostvaruju se uvjeti sušenja sa skupljanjem ali
bez deformacija. Proces sušenja obično traje 16 - 24 sata. Dimenzije tunelskih sušionica su
obično preko 40 m, visina tunela oko 1.5 m, a širina oko 1.60 m. Vagoni odnosno vagoneti,
koji služe za transport sušenih elemenata jednostavne su konstrukcije i izvedeni su tako da se
mogu koristiti za pečenje glinenih proizvoda bez pretovara. Nakon završenog procesa sušenja,
sušeni glineni elementi, opeka ili crijep uvode se u proces pečenja kojim postižu svoju
konačnu kakvoću, i koji se izvodi u pećima, najčešće tunelskim.

Tijek procesa pečenja može se podijeliti u četiri faze, i to:

- fazu uklanjanja zaostale slobodne vode

- fazu izlaženja i uklanjanja konstitucijske vode
- fazu sinteriranja i stvaranja silikata
- fazu hlađenja

3.1.4. Pečenje

Izvodi se tako da se vagoneti s osušenim glinenim elementima, koji ne sadrže

više od 3 - 5% vlage uvode u peć, i to u zonu predgrijavanja gdje se predgriju do oko 600 –
650°C, s kojom temperaturom ulaze u zonu pečenja. Brzina pomicanja vagoneta kroz peć
mora biti upravo takva da se predgrijavanjem postigne ta temperatura s kojom započinje
proces pečenja.

U zoni pečenja također može se razlikovati tri podzone, i to:

- podzona u kojoj se podiže temperatura

- podzona s konstantnom temperaturom
- podzonu u kojoj temperatura opada

Nakon pečenja, pečeni proizvodi ulaze u podzonu s padajućom temperaturom, tj. u zonu
hlađenja u kojoj se ohlade do 30 – 40°C. Hlađenje se vrši zrakom koji se na taj način
predgrijava i zagrije do oko 800°C s kojom temperaturom ulazi u zonu pečenja. Proces
hlađenja mora biti pažljivo izveden jer bi nepravilnim hlađenjem moglo doći do oštećenja
pečenih proizvoda, zbog naprezanja koja se javljaju pri velikom temperaturnom gradijentu.
Izlaskom pečenih proizvoda iz sustava peći, i njihovog hlađenja završava se tehnološki proces
dobivanja opeke ( Slika 3.1.).

3.2. Nalazišta ciglarske gline

3.2.1. Svijet

Ciglarska glina proizvodi se u mnogim zemljama svijeta, no informacija o svjetskoj

proizvodnji je nedovršena i nepotpuna. Zemlje koje proizvode više od 1 Mtpy ciglarske gline
su Njemačka, Japan, Indija, Kina i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ostale zemlje koje proizvode
nešto manje, 100.000-1.000.000 tpy, su Argentina, Australija, Indija, Italija, Meksiko,
Švedska, Ujedinjena Arapska Republika, Urugvaj i zemlje bivše Jugoslavije. (Kogel, Trivedi,
Barker, Industrial minerals & rocks)

3.2.2. Hrvatska

U Hrvatskoj nalazimo mnogobrojna ležišta glina pogodnih za proizvodnju barem nekog

ciglarskog proizvoda čiji broj seže preko 300. Za ciglarsku proizvodnju rabljeni su ili se rabe
različiti genetski tipovi pleistocenskih i holocenskih taložina (prapor i njegovi ekvivalenti iz
barske i jezersko-barske sredine, holocenski deluvijalni ili deluvijalno-proluvijalni sedimenti,
nanosi rječica i potoka itd.), a iznimno je sirovina za izradu ciglarskih proizvoda spravljana i
iz drugih sastojaka (npr. od pontskih lapora u dvije-tri ciglane u Hrvatskome zagorju, a u
Sinju od pelita i boksita). Značajno je da su neke od nabrojenih naslaga na velikim
prostranstvima postojanih sedimentoloških karakteristika, kemijskog sastava i tehnoloških
svojstava, pa su pri napuštanju jednog gliništa i otvaranju drugoga često veći problem
imovinsko-pravni odnosi, devastiranje okoliša i dr., negoli moguća promjena kvalitete gline.
Od nekadašnjih 200-tinjak ciglana, danas je opstalo svega desetak zbog razno raznih
poteškoća. U hrvatskim se ciglanama danas proizvodi blok-opeka s vertikalnim i
horizontalnim šupljinama, puna i šuplja klasična opeka, blokovi za međukatne konstrukcije,
rjeđe gredice i fasadna opeka, a najmanje crijep. Proizvodnja opeke iznosila je 1989. 1,5
milijardi NF-jedinica, a crijepa oko 1,1 milijun komada (NF-normalan format), dok se danas
taj broj uvelike smanjio. Ležista ciglarskih glina u Međimurju čine pleistocenski siltovi i
pjeskoviti siltovi koji dijelom pripadaju praporu, a dijelom vjerojatno njegovim ekvivalentima
taloženim u vodenoj sredini. Rendgenskim analizama u svim su analiziranim uzorcima glina
utvrđeni kvarc, hidrotinjci, kaolinit, feldspati, montmorilonit i klorit. Kaolinita u sastavu ima
15-20% pa su gline određene kao kaolinitno-hidromuskovitne. U Hrvatskom zagorju
nalazimo naslage prapora koje se koriste za izradu sirovine. Spominju se još i plioceanski
glinoviti siltovi i sivoplave siltne gline, unutar kojih se pojavljuju i tanki proslojci ugljena i
ugljevite gline koji bočno ubrzo prelaze u tamne gline ili potpuno isklinjuju. Također još
postoje naznake o naslagama pleistocenskih smeđožutih i žutih ilovina, siltnih glina i pijesci.
O nalazištima ciglarske gline imamo podatke iz cijele Hrvatske, što je vidljivo na slici 3.2.
(Marković, Hrvatske mineralne sirovine; Šebečić, 2003.)
Slika 3.2. Ležišta ciglarskih glina (označena neispunjenim krugovima; Marković, Hrvatske
mineralne sirovine)
LITERATURA :

http://en.wikipedia.org/wiki/Clay

http://en.wikipedia.org/wiki/Kaolin

http://en.wikipedia.org/wiki/Illite

http://en.wikipedia.org/wiki/Montmorillonite

http://en.wikipedia.org/wiki/Chlorite_group

http://rgn.hr/~mklanfar/nids_mklanfar/TEHNOLOGIJA_OPEKARSKA%20GLINA.pdf

Marković S., Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb 2002.

Kirsch H., Applied mineralogy

Jessica Elzea Kogel, Nikhil C. Trivedi, James M. Barker, Industrial minerals & rocks

Šebečić, B., O poduzetništvu na glavnim gliništima i ciglanama središnje Hrvatske krajem 19. I
početkom 20. Stoljeća, RGN Zbornik Vol.15