OPĆI DIO:

Regulativa

Provjera kakvoće lijekova prema Zakonu o lijekovima

Provjera kakvoće lijeka je postupak utvrđivanja sukladnosti kakvoće lijeka sa zahtjevima

kakvoće, temeljen na laboratorijskoj provjeri, provjeri opremanja i označivanja te provjeri
dokumenata koji se odnose na uzorak lijeka.

Vrste provjera kakvoće gotovog lijeka: redovita, posebna, iz prometa, izvanredna

Redovita - Proizvođač gotovoga lijeka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koji ima odobrenje za
stavljanje u promet gotovoga lijeka obvezan je obavljati redovitu provjeru kakvoće svake serije
gotovoga lijeka na način kako je to propisano Pravilnikom o dobroj proizvođačkoj praksi za
lijekove. Zahtjev za provjeru kakvoće serije uvezenog lijeka koji ima odobrenje za stavljanje u
promet podnosi Agenciji za lijekove i medicinske proizvode veleprodaja ili uvoznik lijeka. Uz
zahtjev za provjeru kakvoće potrebno je priložiti dovoljnu količinu uzorka za analizu i certifikat
analize za navedenu seriju. Agencija će kakvoću lijeka provjeriti prema analitičkim postupcima
prihvaćenima u postupku donošenja odobrenja o stavljanju lijeka u promet. O provedenoj
provjeri kakvoće Agencija će izdati nalaz. Ako su rezultati unutar prihvaćenih granica lijek je
ispravan, a ako dobiveni rezultati odstupaju od prihvaćenog zahtjeva kakvoće, Agencija će o
tome nalazom izvijestiti veleprodaju koja tu seriju lijeka ne smije staviti u promet. Provjera
kakvoće gotovoga lijeka obuhvaća i provjeru podataka na vanjskom i unutarnjem pakovanju i u
priloženoj uputi.

Posebna - Posebnoj provjeri kakvoće podliježe prva serija svakoga gotovoga lijeka proizvedena
nakon dobivanja prvog ili obnovljenog odobrenja, svaka serija gotovoga lijeka iz krvi ili plazme i
imunološkoga lijeka, lijeka dobivenog biotehnološkim postupkom te drugi lijekovi na prijedlog
Agencije. Prva serija lijeka smije biti stavljena u promet samo na temelju pozitivnog nalaza
Agencije. Uz zahtjev za posebnu provjeru kakvoće lijekova iz ljudske krvi ili plazme te
imunoloških lijekova, podnositelj zahtjeva mora dostaviti i podatke o izvornoj sirovini, protokol
proizvodnje i izvješća o provedenim ispitivanjima.

Iz prometa - Provjeru kakvoće lijeka iz prometa obavlja Agencija na zahtjev farmaceutske

inspekcije. Uz zahtjev je potrebno priložiti dovoljnu količinu uzorka za analizu i zapisnik o
uzimanju uzorka. Agencija provjerava kakvoću gotovoga lijeka prema analitičkim postupcima
prihvaćenima u postupku donošenja odobrenja o stavljanju lijeka u promet. Kakvoću
magistralnog ili galenskog pripravka i kakvoću tvari Agencija provjerava prema farmakopejskim
i drugim međunarodno prihvaćenim normama. Nalaz o provjeri kakvoće iz prometa dostavlja se
farmaceutskoj inspekciji, nositelju odobrenja (ljekarni koja je izradila magistralni ili galenski
pripravak, proizvođaču tvari sa sjedištem u RH ili uvozniku) i Ministarstvu zdravstva.

Izvanredna – u slučaju sumnji u kakvoću lijeka. U zahtjevu za provođenje izvanredne provjere

kakvoće potrebno je navesti razlog postavljanja zahtjeva. O provedenoj provjeri kakvoće
Agencija izdaje nalaz. U nalazu će biti navedeni razlozi provjere kakvoće, dobiveni rezultati i
mišljenje o kakvoći lijeka. O donesenom mišljenju Agencija će nalazom izvijestiti farmaceutsku
inspekciju i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Načini provođenja provjere kakvoće i osiguranje kakvoće

Dobra laboratorijska praksa

Dobra laboratorijska praksa jest sustav kakvoće koji se odnosi na organizacijske procese i uvjete
za planiranje, provedbu, kontrolu, način izvješćivanja i dokumentaciju nekliničkih ispitivanja
vezanih uz sigurnost primjene za zdravlje ljudi i okoliš. Cilj dobre laboratorijske prakse jest:
poboljšanje kakvoće rada laboratorija, unapređivanje pouzdanosti rezultata ispitivanja,
usklađivanje postupaka laboratorijskog ispitivanja, priznavanje analitičkih podataka. Obuhvaća
smjernice o upravljanju, osiguranju kakvoće, laboratoriju, opremi, laboratorijskim radnim
postupcima, planiranju i provođenju istraživanja, izvješćima i pohrani podataka.

Dobra ljekarnička praksa - odgovoreno

Dnevnik analiza

Dnevnik analiza spada u obveznu stručnu ljekarničku dokumentaciju. Sadržava slijedeće podatke:
datum prispjeća, naziv i količinu ljekovite supstancije, naziv i broj analize dobavljača, rezultat
analize, potpis ljekarnika koji je potvrdio identitet. Sve ljekovite supstancije moraju u pogledu
deklariranog odgovarati zahtjevima nacionalne farmakopeje, drugih farmakopeja ili drugim
pozitivnim propisima.

Laboratorijska oprema/izbor posuđa i pribora

Volumetrijsko stakleno posuđe odgovara A klasi odgovarajućeg međunarodnog standarda koji

propisuje Međunarodna organizacija za normiranje. Pri mjerenju volumena, ako je znamenka
nakon decimalnog zareza nula ili završava nulom volumen se mjeri pipetom, odmjernom
tikvicom ili biretom ovisno o prikladnosti. U ostalim slučajevima se koristi menzura ili
graduirana pipeta. Volumen izražen u mikrolitrima mjeri se mikropipetom ili mikroštrcaljkom.

Uvjeti u analitičkom laboratoriju (temperatura, radne površine)

Ako nije drugačije navedeno postupci analize se izvode na temp. od 15-25 °C. Ako je u
analitičkom postupku navedena temperatura bez pobliže oznake, to općenito znači: u dubokom
zamrzavanju: ispod - 15 °C, u hladnjaku: od 2 °C do 8 °C, hladno: od 8 °C do 15 °C, sobna
temperatura: od 15 °C do 25 °C. Radne površine moraju biti glatke i lako čistive.

Voda u analitičkom laboratoriju

Ako nije drugačije propisano koristi se pročišćena voda - aqua purificata. Destilirana voda jest
voda pročišćena postupkom destilacije i voda bez ugljikovog dioksida označava vodu prokuhanu
nekoliko minuta i zaštićenu od atmosferskog utjecaja tijekom hlađena i čuvanja.
Točnost vaganja, baždaranje i umjeravanje vaga

U Farmakopeji propisana količina preparata u kvantitativnoj analizi kao što je određivanje

sadržaja, određivanje kemijskih konstanti, gravimetrijsko ispitivanje čistoće i dr. označava
količinu koja se mora točno vagati. Točno se mora vagati i propisana količina poredbene
supstancije za pripremu poredbene otopine kao i propisana količina reagensa za pripremu
titrimetrijske otopine. Propisana količina preparata u kvalitativnoj analizi, odnosno u
ispitivanjima koja nemaju kvantitativni karakter, je orijentacijska vrijednost. Vage se baždare i
umjeravaju kako je propisano dobrom laboratorijskom praksom.

Ispravno čuvanje djelatnih i pomoćnih tvari

Djelatne i pomoćne tvari se moraju čuvati onako kako je to njihovom specifikacijom određeno, u
odgovarajućim spremnicima, na odgovarajućoj temperaturi u posebnim prostorima predviđenim
za njihovo čuvanje. Kada se preporucuju posebni uvjeti cuvanja, ukljucujuci vrstu spremnika i
temperaturne granice, oni su posebno naznaceni u monografiji. Lijekovi se čuvaju ako nije
drugačije propisano, u dobro zatvorenim posudama, na suhom mjestu, zaštićeni od direktne
svjetlosti pri temperaturi koja ne prelazi 25°C.

Reagensi, standardne otopine, puferske otopine

Reagens je tvar koja daje reakciju s drugom ispitivanom tvari (analitom) i time omogućuje da se
analitički ispita prisutni analit. Oznaka R stoji u propisu monografije uz ime reagensa - njihov
sastav i priprema opisani su u općem dijelu farmakopeje. Broj uz oznaku R označava reagens koji
se priprema iz reagensa R. Svaki reagens ima formulu i ime - registarski broj CAS broj. Koriste
se reagensi analitičkog stupnja čistoće.

Standardne otopine se upotrebljavaju u određenim ispitivanjima i određivanjima kako bi se

postigla točnost i reproducibilnost analitičkih rezultata. To su otopine dobro utvrđenih i ovjerenih
(certificiranih) svojstva - imaju potvrđenu molekularnu strukturu i precizno definiranu čistoću.

Puferske otopine su otopine točno definirane pH vrijednosti koje služe za stvaranje odgovarajućih
pH uvjeta ili kao baždarne otopine za pojedine instrumente (pH metar).

Spremnici za lijekove

Spremnici za lijekove čuvaju kakvoću proizvedenog ljekovitog pripravka (fizička i kemijska

svojstva i terapijsku vrijednost). Napravljeni su tako da se sadržaj može odstraniti na prikladan
način za predviđenu uporabu pripravka. Osiguravaju stupanj zaštite ovisno o prirodi proizvoda i
utjecaju okoliša pa na najmanju mjeru svode gubitak sastojaka. Ne smiju fizički ili kemijski
reagirati sa sadržajem tako da bi promijenili njegovu kakvoću izvan granica dopuštenih
propisanim zahtjevima. Mogu biti jednodozni, višedozni, dobro zatvoreni, za zrak nepropusni,
hermetički zatvoreni, otporni na vanjsku silu, te sigurnosni za djecu.

Analitičke metode (podjela)

Kvalitativne analitičke metode

Kvalitativne analitičke metode služe za ispitivanje fizičkih značajki, potvrda identiteta, kemijske
reakcije identifikacije, ispitivanje čistoće (polukvalitativan karakter), kromatografske metode -
HPLC, TLC, GC; spektroskopske metode - UV i AAS; elektroforeza, određivanje fizičkih
konstatni - specifično optičko zakretanje, pH, specifična apsorbancija, gravimetrijska ispitivanja
čistoće.

Kvantitativne analitičke metode

Kvantitativne analitičke metode služe za određivanje sadržaja djelatnih tvari, određivanje

sadržaja pomoćnih tvari, određivanje primjesa – onečišćenje, vlaga, kristalna voda, ostatna
otapala. Tu spadaju klasične titracijske metode analize, instrumentalne metode UV, HPLC, GC,
mikrobiološka analiza i imunokemijske metode.

Kemijske metode ispitivanja

Titrimetrijske metode analize temelje se na kemijskoj reakciji ispitivane farmaceutske tvari s

otopinom reagensa poznate koncentracije, koje reagiraju u poznatom stehiometrijskom odnosu.
Primjena u analitici lijekova: farmakopejske metode za određivanja sadržaja ljekovitih i
pomoćnih tvari, analiza nekih ljekovitih oblika, standardizacija ishodnih farmaceutskih sirovina i
međuprodukata u sintezi lijekova. Vrste titrimetrijskih metoda: neutralimetrijske titracije, titracije
u nevodenom mediju, taložne titracije, kompleksometrijske titracije, redoks titracije, titracije
natrijevim nitritom. Točka ekvivalencije je točka pri titraciji kada je količina dodanog titranta
ekvivalentna količini analita. Utvrduje se pomocu indikatora na temelju promjene boje ili
stvaranja taloga, te elektrokemijski. Odredivanje sadržaja titrimetrijskim metodama zasniva se na
mjerenju volumena standardne otopine reagensa koji se utroši za kvantitativnu reakciju s
odredenim volumenom otopine ispitivane tvari. Titrimetrijska otopina je standardna otopina s
točnom koncentracijom određene tvari. Može biti primarni i sekundarni standard. Faktor
primarne standardne otopine se određuje iz odvage tvari (f = odvaga tvari (g) / teoretska kolicina
tvari (g). Faktor sekundarne standardne otopine se određuje titracijom s otopinom poznate
koncentracije (f2 = V1· f1/V2). U monografiji ispitivane farmaceutske tvari opisuje se priprema
otopine za titraciju, vrsta i koncentracija titrimetrijske otopine, vrsta i kolicina dodanog
indikatora ili potenciometrijsko odredivanje završne tocke titracije. Nakon opisanog propisa
navodi se koliko je miligrama ispitivane tvari ekvivalentno jednom mililitru titrimetrijske
otopine.

Neutralimetrijske titracije mogu se podijeliti na: izravnu titraciju jakih kiselina i jakih baza,
izravnu titraciju slabih kiselina i slabih baza te povratnu neutralimetrijsku titraciju. Izravnom
titracijom jakih kiselina i jakih baza nastaju otopine koje su u tocki ekvivalencije neutralne, pa se
koriste indikatori koji mijenjaju boju u pH podrucju od 4 do 10 npr. određivanje sadržaja
perklorne kiseline, kalcijeva hidroksida. Izravnom titracijom slabih kiselina ili slabih baza nastaju
soli koje u vodenim otopinama hidroliziraju lužnato ili kiselo npr. određivanje sadržaja slabih
organskih kiselina (salicilna kiselina, ketoprofen, ibuprofen), aminokiselina, nekih amina, te soli
amina. Povratnom neutralimetrijskom titracijom određuju se esteri dodatkom lužine u suvišku pri
čemu dolazi do saponifikacije. Suvišak lužine određuje se povratnom titracijom klorovodičnom
kiselinom. Radi se i titracija slijepog uzorka. Koristi se za određivanje alkohola, soli amina i neki
derivati purina i pirimidina.

Titracije u nevodenom mediju su najčešće rabljene u farmakopejskim analizama. Upotrebljavaju

za odredivanje vrlo slabih kiselina ili vrlo slabih baza i organskih spojeva netopljivih u vodi. Na
kisela ili bazicna svojstva ispitivane tvari utjecu kiselo/bazna svojstva otapala. Za nevodene
titracije treba izabrati otapalo koje ce povisiti kiseli ili bazni karakter ispitivane tvari.
Određivanje vrlo slabih baza u nevodenom mediju – otapalo je smjesa anhidrida octene kiseline i
glacijalne octene kiseline, titrimetrijska otopina je perklorna kiselina, a određivanje z.t.t –
potenciometrijski, indikator – kristalviolet. Određivanje vrlo slabih kiselina u nevodenom mediju
– otapalo je aprotično, titrimetrijska otopina je tetrabutilamonijev hidroksid, litijev ili natrijev
metoksid.

Taložne se titracije primjenjuju za analizu sadržaja spojeva koji u svojem sastavu imaju anione
koji se talože u obliku teško topljivih srebrovih soli. Buduci da je standardna otopina srebrov
nitrat, ta se metoda naziva još i argentometrijska titracija. Izravnom taložnom titracijom odreduje
se sadržaj nekih alkaloida koji se javljaju u obliku soli te sadržaj spojeva s organski vezanim
klorom koji se oslobada prije titracije hidrolizom u lužnatom mediju.
Povratnom taložnom titracijom odreduje se sadržaj anorganskih farmaceutskih tvari koje se
javljaju u obliku klorida i bromida, zatim sadržaj klorida u otopini za dijalizu, kao i sadržaj nekih
organskih spojeva s vezanim klorom. Srebrov nitrat se dodaje u suvišku, a povratnom se
titracijom njegov suvišak titrira amonijevim tiocijanatom uz željezov amonijev sulfat kao
indikator. U završnoj tocki titracije pojavljuje se narancasta boja kompleksa željeza s
tiocijanatom.

Kompleksometrijske titracije - za određivanje sadržaja metalnih soli. Titrimetrijska otopina –

natrijeva sol EDTA. Metalni indikatori: erikrom crno, ksilenol narančasto, kalkon karboksilna
kiselina, ditizon, acidobazni indikatori. Primjena pufer otopina zbog utjecaja pH. Izravna
kompleksometrijska titracija - određivanje sadržaj metalnih iona dodatkom 0,1 M otopine EDTA
u puferiranu otopinu soli metala. Povratna kompleksometrijska titracija (retitracija) – ako reakcija
nije dovoljno brza, otopini ispitivanog iona metala u suvišku dodaje 0,1 M otopine EDTA.
Suvišak se odredi titracijom s drugim metalnim ionom koji stvara manje stabilan kompleks s
EDTA nego ispitivani ion. U završnoj točki titracije drugi metalni ion stvara kompleks s
metalnim indikatorom koji je različito obojen.

Redoks titracije se primjenjuju u analitici lijekova za odredivanje sadržaja farmaceutskih tvari

koje podliježu reakcijama oksidacije ili redukcije, ovisno o njihovom redoks potencijalu. Prema
Europskoj farmakopeji upotrebljavaju se razlicite standardne otopine. Redoks titracije u kojima
se primjenjuje otopina joda nazivaju se jodometrijske titracije. Izravnom titracijom pomocu
otopine joda mogu se odrediti reducirajuce tvari. Farmaceutske se tvari mogu odrediti i
dodatakom otopine joda u suvišku. Suvišak slobodnog joda se titrira natrijevim tiosulfatom.
Takoder, jodometrijskom se titracijom može odrediti sadržaj oksidirajucih tvari koje oslobadaju
jod iz dodanog jodida u kiselom mediju. Kao indikator u jodometrijskim titracijama upotrebljava
se škrob koji s jodom stvara plavo obojeni klatrat. Završna tocka titracije odreduje se
potenciometrijski ili pomocu redoks indikatora (feroin, difenilamin) koji reverzibilno mijenjaju
boju uslijed oksidacije ili redukcije. Redoks titracijama odreduje se sadržaj reducirajucih šecera
koji se mogu naci kao onecišcenje u manitolu, sorbitolu, dekstrinu, kao i u otopini za dijalizu.

Titracija natrijevim nitritom primjenjuje se u odredivanju sadržaja primarnih aromatskih amina

ili spojeva koji se u njih mogu prevesti, a temelji se na prvoj fazi diazo reakcije. Primarni
aromatski amin prevede se u diazonijevu sol njegovom kondenzacijom s natrijevim nitritom u
kiselom mediju. Završna tocka titracije odreduje se potenciometrijski ili primjenom
odgovarajucih indikatora. U Europskoj farmakopeji titracijom s natrijevim nitritom odreduje se
sadržaj benzokaina, dapsona, prokainamid hidroklorida, prokain hidroklorida te sulfonamida.

Instrumentalne metode (spektroskopske i kromatografske)

Spektroskopske metode

IR spektroskopija

Apsorpcijom elektromagnetskog zračenja u infracrvenom podrucju (4000-200 cm-1) dolazi do

promjena vibracijske energije. Uzorak izložen infracrvenom zračenju, uz kontinuiranu promjenu
valne duljine, apsorbira zračenje koje po energiji odgovara pojedinim molekulskim vibracijama.
Atomi u molekuli vibriraju, pri cemu dolazi do promjene duljine veze i orijentacije atoma s
obzirom na os veze. Apsorpcijska vrpca se pojavljuje kada inducirana vibracija uzrokuje
promjenu dipolnog momenta molekule savijanjem (deformacijom) i rastezanjem veza.
Interpretacija IR spektra:
1. Položaj apsorpcijske vrpce je određen vrhom ili intervalom valnih brojeva, ovisi o
čvrstoći veze i masi atoma. Što je veza čvršća i masa manja, to je veća energija
potrebna za promjenu vibracije, odnosno viša je frekvencija pri kojoj dolazi do
apsorpcije. Ovisi i o utjecaju susjednih grupa te solvataciji i intermolekulskim
vodikovim vezama.
2. Intenzitet apsorpcijske vrpce - Apsorpcijska vrpca je intenzivnija, što je veća
promjena raspodjele naboja unutar molekule, pa intenzitet vrpce ovisi o
elektronegativnosti vezanih atoma.
3. područje funkcionalnih skupina
4. područje otiska prsta
5. područje aromatske strukture spoja
Infracrveni apsorpcijski spektar karakterističan za pojedinu molekulsku vrstu, te da je infracrvena
spektrofotometrija najmoćnija tehnika za potvrdu identiteta. Nalazi se u vrlo velikom broju
monografija i uvijek je propisuje prva identifikacija.
IR spektrofotometar sadrži izvor zračenja, nosač uzorka, monokromator s pukotinom za odabir
zrake određene valne duljine i detektor. Kalibracija instrumenta: provjeravanje skale valnih
brojeva, ispitivanje pomoću apsorpcijskih maksimuma polistirenskog filma, kontrola rezolucije.
Za snimanje infracrvenog apsorpcijskog spektra tvari tehnika pripreme uzorka ovisi o
agregatnom stanju uzorka.
IR spektrofotometrija se koristi kao fingerprint tehnika u analitici lijekova, u identifikaciji
lijekova, idenifikaciji sirovina za proizvodnju lijekova i plastičnih spremnika, potvrda identiteta i
razjašnjenje strukture produkata u sintezi lijekova, karakterizaciji uzoraka u krutom i polukrutom
stanju (tablete i kreme) i u istraživanju polimorfa lijekova.

UV- Vis spekrofotometrija

Primjena UV-Vis spektrofotometrije u analizi lijekova temelji se na cinjenici da energija

osnovnog i pobudenog stanja elektrona ovisi o strukturi molekule. Valna duljina pri kojoj
molekula apsorbira ovisi o jakosti kojom su vezani njezini elektroni u nezasicenim
funkcionalnim skupinama koje apsorbiraju u ultraljubicastom i vidljivom podrucju. Spektar se
dobiva kontinuiranim mijenjanjem valne duljine u podrucju od 200 nm do 400 nm za
ultraljubicasto, odnosno od 400 nm do 800 nm za vidljivo podrucje, te usporednim bilježenjem
intenziteta izlazne zrake. Takav ce spektar imati jedan ili više apsorpcijskih maksimuma koji
odgovaraju pojedinim prijelazima elektrona u pobudeno stanje. Lambert - Beerov zakon
A = - logT = log I0/I = k×c×l, A = ε×c×b. Izmjerena apsorbancija proporcionalna je duljini puta
svjetlosti kroz otopinu i koncentraciji tvari u otopini.
UV-Vis spektrofotometar sadrži: izvor zračenja (vodikova, živina ili volframova lampa),
monokromator, nosač uzorka, detektor zračenja. Kalibracija instrumenta:
a) skala valnih duljina – otopina holmijeva perkolata
b) mjerna skala – otopina kalijeva dikromata
c) rezolucija – otopina toluena u heksanu.
Metoda se upotrebljava za:
1) kvalitativna ispitivanja – potvrda identiteta lijekova, u monografiji je definirana valna duljina
maksimuma i specifična apsorbancija (apsorbancija otopine koja u 100 ml sadrži 1 g ispitivane
tvari, debljina sloja 1 cm) ili omjer apsorbancija na različitim valnim duljinama.
2) ispitivanje čistoće lijekova - ispitivano onečišćenje i ljekovita tvar imaju apsorpcijski
maksimum na razlicitim valnim duljinama ili razlicitu specificnu apsorbanciju na istoj valnoj
duljini
3) kvantitativna analiza lijekova – određivanje pomoću specifične apsorbancije, poredbene
otopine ili kalibracijske krivulje (kalibracijska krivulja priređena pomoću poredbenih otopina,
linearan odnos apsorbancije i koncentracije, sadržaj ispitivane tvari odredi se interpolacijom)
4) određivanje fizikalno - kemijskih svojstava lijeka (pretformulacijska i formulacijska
istraživanja) – određivanje topljivosti, koeficijenta raspodjele, stabilnosti, pKa vrijednosti lijeka
te oslobađanja lijeka iz formulacije.

Atomska apsorpcijska spektrometrija AAS

Načelo metode: atomi metala ispareni u plamenu, obasjani frekvencijom svjetla, apsorbiraju
zračenje i prelaze u pobuđeno stanje. Većina atoma ima veliku razliku energije između osnovnog
i pobuđenog stanja za termalno pobuđivanje. Mjerenjem intenziteta apsorpcije spektralne linije
pri standardiziranim uvjetima atomizacije odreduje se koncentracija elementa u ispitivanoj tvari
na temelju Lamber-Beerovog zakona. Kolicina apsorbiranog zracenja proporcionalna je broju
slobodnih atoma u plamenu, dok je valna duljina apsorbiranog zracenja karakteristicna za
ispitivani element. Atomski apsorpcijski spektrofotometar sadrži: izvor zračenja – linijski izvor,
generator atomske pare – sistem za uvođenje ispitivane otopine i propisane smjese plinova u
plamen, monokromator i detektor. Metoda se upotrebljava samo za kvantitativnu analizu jer
unaprijed moramo znati o kojem se elementu radi da bi smo izabrali odgovarajuću energiju za
pobuđivanje atoma. Otapalo koje se koristi ne smije interferirati pri apsorpciji, mora olakšati
aspiraciju otopine, napetost površine i viskoznost. Primjenjuje se za ispitivanje čistoće
utvrđivanjem graničnih vrijednosti onečišćenja metalima u farmaceutskim tvarima zaostalim od
procesa proizvodnje prije izrade lijekova i u spremnicima lijekova, te za određivanje sadržaja
metala (npr. magnezija u talku). Metoda je specifična za određivanje koncentracije oko 70-ak
elemenata u ljekovitim tvarima i biološkom tekućinama. Ograničenja jesu to da se primjenjuje
samo za analizu metalnih elemenata i da svaki element treba različitu žarulju sa šupljom katodom
za njegovo određivanje.

Masena spektrometrija

Načelo metode: Molekule se ioniziraju u visoko vakuumu ili neposredno prije ulaska u visoki
vakuum, ioni se stvaraju u plinovitoj fazi različitim metodama, a potom se primjenom električnog
ili magnetskog polja razdvajaju prema masi - određuje se molekulska masa ionizirane molekule
ili bilo kojeg fragmenta molekule nastalog njezinim cijepanjem. Maseni spektrometar sadrži:
ionizacijsku komoru, ubrzavajuće pločice, analizator, detektor – skupljač ion. Ionizacija može
biti: djelovanjem snopa elektrona, kemijska ionizacija, matriksom potpomognuta ionizacija
laserskom desorpcijom, bombardiranje brzim atomima, elektrosprej ionizacija, termosprej
ionizacija, kemijska ionizacija kod atmosferskog tlaka. Analizatori koji se koriste za razdvajanje
iona: magnetni analizator, kvadrupolni analizator masa, ion-trap analizator, TOF - time of flight
analizator. Masena spektrometrija se koristi za potvrdu identiteta i određivanje strukture
ljekovitih tvari ili ishodnih sirovina u njihovoj proizvodnji, određivanje relativnih molekulskih
masa, u kombinaciji s kromatografskim metodama za karakterizaciju onečišćenja u ljekovitim i
pomoćnim tvarima i određivanje lijekova i njihovih metabolita u biološkim tekućinama i tkivima,
te u proteomici.

Kromatografske metode

TLC – tankoslojna kromatografija

Kromatografija na tankom sloju je metoda odjeljivanja u kojoj sastojci smjese nošeni mobilnom
fazom putuju razlicitom brzinom duž tankog sloja stacionarne faze. Brzina ovisi o omjeru
raspodjele sastojaka između faza. Omjer raspodjele je povezan s kemijskom prirodom
stacionarne i mobilne faze (elektrostatske sile stacionarne faze, različita topljivost sastojaka
uzorka u mobilnoj fazi). Aparatura se sastoji od ploča presvučenih stacionarnom fazom, komore,
mikropipeta i mikroštrcaljki kojima se nanosi uzorak, lampe za detekciju i reagensa za
vizualizaciju odjeljenih sastojaka. Procjena kromatograma: određivanje Rf vrijednosti,
karakteristična boja produkta nastalog reakcijom ispitivane tvari s odgovarajućim reagensom,
usporedba s kromatogramom poredbene tvari. Rf je definiran kao omjer duljine puta ispitivane,
odnosno poredbene tvari i duljine puta mobilne faze. Odabirom polarnosti otapala postiže se
bolje odjeljivanje. Odjeljene sastojke možemo detektirati pomoću UV lampe, reakcijom analita s
reagensom, radioaktivnim metodama i biološkim metodama detekcije. TLC se primjenjuje za
osnovnu potvrdu identiteta, identifikaciju, ispitivanje čistoće farmaceutskih sirovina i ljekovitih
oblika, u kontroli kakvoće za određivanje tragova onečišćenja, polukvantitativna analiza.
Ispitivanje čistoće se temelji na usporedbi intenziteta mrlje koncentrirane otopine analita i
razrijeđene otopine onečišćenja. Ako je struktura onecišcenja poznata - usporedba s poredbenim
otopinama onecišcenja. Ako je struktura onecišcenja nepoznata - obuhvaca niz onecišcenja slicne
strukture ispitivanoj tvari - usporedba s razrijedenom otopinom ispitivane tvari. Kvantitativna
analiza:
1. struganje sloja s uzorkom, ekstrahiranje sastojaka sa stacionarne faze – određivanje fizikalno –
kemijskom metodom
2. izravno određivanje na kromatogramu mjerenjem zračenja mrlje pomoću denzitometra
3. uspoređivanje površine mrlja ispitivanog uzorka s površinom poredbene tvari određene
koncentracije – polukvantitativno.

HPLC – tekućinska kromatografija visoke djelotvornosti

Načelo metode: Tekuća mobilna faza pod tlakom prolazi kroz čeličnu kolonu napunjenu
česticama stacionarne faze noseći sastavnice uzorka. Uzorak se nanosi preko ventila s više
izmjenjivih petlji. Mehanizam odjeljivanje ovisi o vrsti stacionane faze, a može biti razdioba,
adsorpcija, ionska izmjena, raspodjela prema veličini čestica, stereokemijske interakcije.
Tekućinski kromatograf sadrži: spremnike mobilne faze, sustav za obradu otapala, crpku, sustav
za unošenje uzorka, kolonu i detektor. HPLC normalnih faza stacionarna faza je polarna, mobilna
faza nepolarna, obrnutih faza - stacionarna faza je nepolarna, otapalo polarno. S obzirom na
sastav mobilne faze razlikujemo izokratičnu eluaciju - ne mijenja se sastav mobilne faze i
gradijentnu eluaciju - sastav mobilne faze se mijenja kontinuirano ili skokovito. Detektori koji se
koriste jesu: diode aray UV detektor (DAD, istovremeno pokriva cijelo UV područje),
elektrokemijski detektor, detektor indeksa loma, fluorescencijski detektor, maseni detektor.
HPLC se primjenjuje za određivanje onečišćenja u farmaceutskim tvarima, točna je precizna i
izdržljiva metoda za kvantitativnu analizu farmaceutskih tvari i gotovih proizvoda, rutinska
metoda u industriji i kontroli kakvoće, praćenje stabilnosti čistih ljekovitih tvari i dozirnih oblika,
te određivanje razgradnih produkata, određivanje lijekova i njihovih metabolita u biološkim
tekućinama, određivanje koeficijenta razdjeljenja i pKa vrijednosti molekule lijeka, vezanje
lijekova na proteine.

Kvanitativna analiza lijekova u dozirnim oblicima :

1) kalibracija s vanjskim standardom – za analizu aktivne tvari u formulaciji kalibraciju je

potrebno izvesti u koncentracijskom rasponu ±20% od očekivane koncentracije,
kalibracijska serija otopina standarda, ekstrakcija aktivne tvari iz formulacije –
određivanje koncentracije ispitivane tvari iz kalibracijskog pravca npr. analiza
paracetamol tableta
2) kalibracija s unutarnjim standardom – analiza formulacija u kojima nije postignut
zadovoljavajući prinos (recovery) nakon ekstrakcije – masti, kreme, terapijski sustavi s
polimernim matriksom, uzorak se ekstrahira s otopinom koja sadrži interni standard,
omjer površine kromatografskog pika za jednaku količinu analita i internog standarda
GC- plinska kromatografija

Načelo metode: uzorak se unosi na kolonu putem grijanog sustava za uštrcavanje gdje ispari,
plinovita mobilna faza pod tlakom prolazi kroz grijanu kolonu prevučenu tekućom stacionarnom
fazom ili punjenu čvrstim nosačem impregniranim tekućom stacionarnom fazom - odjeljivanje
smjese je u skladu s vremenom provedenim u stacionarnoj fazi. Plinski kromatograf ima: dovod
plina nositelja: helij, dušik, vodik; uređaj za regulaciju tlaka i protoka plinova; sustav za
uštrcavanje uzorka (injektor) – unosi se mala količina uzorka; kromatografska kolona – punjena
ili kapilarna; pećnica – izotermalno (konstantna temperatura) ili programirano povišenje
temperature; detektor (plamenoionizacijski detektor – FID, detektor apsorpcije elektrona,
detektor toplinske vodljivosti, selektivni detektori. Parametri koji utječu na djelotvornost GC
jesu: vrsta i protok plina nositelja, temperatura kolone, duljina kolone, unutrašnji promjer,
debljina tekuće stacionarne faze. GC se primjenjuje za ispitivanja hlapljivih onečišćenja u
ljekovitim tvarima, određivanje ostatnih otapala u ljekovitim tvarima, određivanje ljekovitih tvari
u formulacijama, određivanje lijekova i metabolita u biološkim tekućinama, karakterizacija
ishodnih materijala u sintezi molekule lijeka, karakterizacija hlapljivih ulja koja se upotrebljavaju
kao pomoćne tvari u formulacijama i masnih kiselina u uljima.

Kombinacija masene spektroskopije s kromatografskim metodama (GC-MS, LC-MS)

- karakterizacija onečišćenja u ljekovitim i pomoćnim tvarima

- vrlo osjetljiva i specifična metoda za odredivanje lijekova i njihovih metabolita u biološkim

tekucinama i tkivima

Kromatografskim metodama se kvantitativna analiza može provoditi kao: 1. metoda s vanjskim

standardom (koncentracija ispitivane tvari odredi se iz površine ili visine pripadajućeg pika
usporedbom s površinom ili visinom pika poredbene otopine), 2. metoda s unutarnjim
standardom (koncentracija ispitivane tvari odredi se uporedbom omjera površine (ili visine) pika
ispitivane tvari i unutarnjeg standarda s omjerom površine (ili visine) pika poredbene tvari s
unutarnjim standardom), 3. metoda kalibracije (radi se koncentracijski niz poredbenih otopina i iz
odnosa izmjerene površine ili visine pika i pripadajuće koncentracije se napravi kalibracijska
krivulja), 4. metoda ukupne površine (postotak sadržaja izračuna se iz omjera površine pika
određivane tvari i ukupne površine svih pikova).

Biološke metode ispitivanja in-vitro i in-vivo

Sterilnost

Ispituju se farmaceutske tvari i ljekoviti oblici koji moraju biti sterilni po propisu farmakopeje.
Utvrđuje se sterilnost ili onečišćenje mikroorganizmima a ispitivanja se vrše u aseptičkim
uvjetima na definiranom minimalnom broju uzoraka koji se ispituju. Dva su načina ispitivanja
sterilnosti: membranska filtracija i direktna inokulacija. Membranska filtracija – membranski
filteri veličine pora ˂0,45 µm, promjera 50 nm, zadržavaju mikroorganizme; definirana je
minimalna količina ispitivane tvari koje se mora profiltrirati kroz membranski filtar i zatim se
membrana inkubira u odg. Mediju - ako nema porasta mikroorganizama onda je sterilno.
Direktna inokulacija - propisana količina uzorka se nasadi na odgovarajući medij, ispitivani
volumen je <10% volumena medija i prati se porast mikroorganizama. Kod ispitivanja uzorka s
antimikrobnim djelovanjem se ispitivanje vrši nakon dodatka tvari koja inhibira antimikrobni
učinak.

Mikrobiološka kakvoća

Kategorija 1 – lijekovi koji moraju biti sterilni (parenteralni pripravci, lijekovi za oko)

Kategorija 2 – lijekovi za oralnu primjenu te za dišne putove i transdermalni naljepci

Kategorija 3A – lijekovi za oralnu i rektalnu primjenu

Kategorija 3B – lijekovi za oralnu primjenu koji sadržavaju sirovine prirodnog podrijetla

(biljnog, životinjskog, mineralnog), a nisu prikladne za antimikrobnu predobradu

Kategorija 4 – biljni lijekovi koji sadržavaju samo jednu ili više biljnih droga (cijele, usitnjene i
praškaste)

Kategorija 4A – biljni lijekovi u koje se prije uporabe dodaje kipuća voda

Kategorija 4B – biljni lijekovi u koje se prije uporabe ne dodaje kipuća voda

Pirogeni

Ispitivanje prisutnosti pirogenih tvari u farmaceutskom uzorku se vrši na način da se određena

količina sterilne otopine ispitivane tvari injektira kuniću i zatim se mjeri porast temperature.
Važan čimbenik jest interpretacija rezultata i odabir životinja.

Bakterijski endotoksini

Bakterijski endotoksini su lipopolisaharidi s jakim pirogenim svojstvima. Ispitivanje služi za

detekciju i kvantitativno određivanje endotoksina gram-negativnih bakterija. Endotoksini se
dodaju u amebocitni lizat - geliranje (gel-klot metoda), zamućenje (turbidimetrija), precipitacija
(kromogena metoda).

Mikrobiološko određivanje antibiotika

Aktivnost antibiotika procjenjuje se usporedbom inhibicije rasta određenih mikroorganizama

uzrokovane poznatom koncentracijom ispitivanog antibiotika i poredbene tvari. Metoda difuzije
-rastali se odgovarajući medij i inokulira s određenom količinom suspenzije mikroorganizama,
inkubira na temp. 48-50ºC, zatim se pripreme otopine antibiotika i poredbene tvari u tri doze -
nanose se na inokulirani medij, difuzija 1-4 sata na sobnoj temp. ili 4°C i inkubacija na
odgovarajućoj temp. Nakon inkubacije izmjere se promjeri ili površine zona inhibicije. Metoda
turbidimetrije - otopina ispitivanog antibiotika ili poredbene tvari se miješa s inokuliranom
suspenzijom (1:9), inkubira se na odgovarajućoj temp. 3-4 sata i zatim se mjeri opalescencija
suspenzije - da bi se zaustavio rast mikroorganizama dodaje se formaldehid.

OPIS, ZNAČENJE I NAMJENA FARMAKOPEJE

Hrvatska farmakopeja 2007

Hrvatska farmakopeja jest propis koji utvrđuje zahtjeve izrade, kakvoće i postupke za provjeru
kakvoće lijekova i homeopatskih proizvoda, koji je odgovarajuće povezan i usklađen s
Europskom farmakopejom. RH je od 1994. potpisnica Konvencije o izradi Europske farmakopeje
i članica je Europske farmakopeje. Pristupanjem Konvenciji norme kakvoće za tvari iz
monografijskog fonda Europske farmakopeje, postale su obvezne za sve lijekove proizvedene u
Hrvatskoj ili uvezene u Hrvatsku.

Hrvatska farmakopeja: preuzimanje normi kakvoće Europske farmakopeje u nacionalnu

farmakopeju; korisnici Farmakopeje – farmaceutska industrija, regulatorna tijela, ljekarnička
djelatnost; Agencija je Hrvatsku farmakopeju dopunila objašnjenjima i komentarima te su
uvršteni prijevodi određenih monografija; prilagođena potrebama ljekarnika i stručnjaka
uključenih u provjeru kakvoće lijekova kojima će biti korisni hrvatski nazivi i rabljeni stručni
izrazi, Hrvatska farmakopeja može normirati kakvoću tvari koje nisu obuhvaćene Europskom
farmakopejom.

Sadržaj Hrvatske farmakopeje:

DIO A. Uvodne odredbe

- prijevod teksta OPĆE NAPOMENE iz Ph. Eur.,

- pobliža objašnjenja i dopune; objašnjenja osnovnih farmakopejskih pojmova, npr. poredbena

otopina, reagensi, identifikacija...)

DIO B. Norme kakvoće

- popis monografija, naziv na hrvatskom, latinskom, engleskom i francuskom, identifikacijski

broj u Ph. Eur. 5, empirijska i strukturna formula, molekulska masa

- 47 monografija s cjelovitim sadržajem izabranim prema potrebama ljekarnika

- 8 monografija farmaceutskih oblika s cjelovitim sadržajem izabranim prema potrebama

ljekarnika

- 3 opće monografije s cjelovitim sadržajem

DIO C. Poveznice s Europskom farmakopejom

- trojezični popis općih propisa, izabrane analitičke metode i postupci, izabrana poglavlja o
spremnicima i materijalima za spremnike, popis izabranih reagensa, standardnih otopina,
puferskih otopina, volumetrijiskih otopina, alkoholometrijske tablice, popis izabranih poredbenih
tvari, višejezični zbirni popis monografija, komentari i dopune jedinstvene za HRF2007

DIO D. Normirani izrazi

- farmaceutski izrazi koje valja znati pri registraciji lijekova

DIO E. Obavijesna poglavlja

- tekstovi koji predstavljaju nacionalni dodatak bitan za postavljanje normi i provjeru kakvoće
lijekova: Uporaba poredbenih tvari i spektara, Osnove validacije farmakopejskih postupaka,
Statistička kontrola kakvoće, projekt HRF2007, Kako čitati monografiju

Europska farmakopeja i harmonizacija

Europsku farmakopeju objavljuje Europsko ravnateljstvo za kakvoću lijekova pri Vijeću Europe.
Ona postavlja zajedničke i obvezne standarde kojima jamči kakvoću lijekova u svim zemljama
potpisnicama Konvencije o izradi Europske farmakopeje. Svi sastojci koje ulaze u sastav lijekova
za ljude ili životinje standardizirani su, jednako kao i metode analize, s ciljem osiguranja
kvalitete optimalne za zdravlje potrošaca. Europskom farmakopejom usklađena je kontrola
kakvoće lijekova na europskom tržištu – oko 2000 obvezatnih standarda za lijekove
(monografije) i oko 300 općih metoda za ispitivanje identiteta, čistoće i određivanje sadržaja.
Objavljene monografije podliježu reviziji zbog novih proizvoda na tržištu, znanstvenog napretka
i razvoja zakonske regulative. Dijelovi Europske farmakopeje:
1. opće napomene
2. metode analize: aparature, fizikalne i fizikalno-kemijske metode, identifikacija, ispitivanja
granične vrijednosti onečišćenja, kemijske analize, biološka ispitivanja, biološke analize,
farmakognoške metode, farmaceutsko-tehnološki postupci
3. materijali za proizvodnju spremnika lijekova
4. reagensi, poredbene otopine i puferi
5. opći tekstovi, opće monografije, dozirni oblici, monografije ljekovitih i pomoćnih tvari

Harmonizacija je međunarodno usklađivanje propisa na području lijekova, usklađivanje

nacionalnog zakonodavstva o lijekovima s farmaceutskim europskim zahtjevima. Usklađivanje
Europske farmakopeje s JP i USP. Međunarodna konferencija o harmonizaciji (ICH) je
zajednička incijativa regulatornih tijela i proizvođača lijekova s područja Europe, Japana i SAD-a
radi bržeg stavljanja lijeka u promet uz očuvanje dobrobiti pacijenta.

Definicija, opis i namjena farmakopeje

Farmakopeja je skup propisa koji utvrđuju zahtjeve i postupke za izradu i provjeru kakvoće
lijekova. Kako bi se osigurala optimalna kakvoca za zdravlje ljudi svi sastojci lijekova, kao i
metode njihove analize, moraju biti standardizirani. Sve farmaceutske sirovine, koje se rabe u
proizvodnji gotovog lijeka ili izradi magistralnih i galenskih pripravaka moraju odgovarati
zahtjevima farmakopejskih monografija s obzirom na njihov kvalitativan i kvantitativan sastav.

Dijelovi farmakopeje (upute, definicije, farmakopejski propisi, opće i monografije

farmaceutskih tvari)

Opći dio farmakopeje

Fizikalna i kemijska svojstva molekule ljekovite tvari (polimorfizam, kiralnost,

enantiomeri, hidrati)

Polimorfi - ista tvar u različitim kristalnim oblicima, isti kemijski sastav ali različita unutrašnja
struktura - različita fizikalna svojstva. Farmaceutski su polimorfi važni jer to utječe na topljivost,
stabilnost, tvrdoću, gustoću, oslobađanje djelatne tvari, bioraspoloživost, pripremu formulacija,
stabilnost i kvalitetu proizvoda, intelektualno vlasništvo (novi kristalni oblik je nova ljekovita
tvar). Analitičke metode ispitivanja polimorfa jesu: rentgenska difrakcija, termoanalitičke metode
(DSC, termalna mikroskopija), optička mikroskopija, spektroskopija (IR, Raman, NMR čvrstog
stanja).

Kiralnost je svojstvo molekula kod kojih se zbog prostornog rasporeda atoma, molekula
(original) ne može poklopiti sa svojom ogledalnom slikom. Enantiomeri su kiralne molekule u
zrcalnom odnosu, a koje se uzajamno ne mogu preklopiti. Imaju različita fizikalna svojstva, ali
jednaka kemijska svojstva pa ih možemo analizirati polarimetrijom, cirkularnim dikroizmom,
rendgenskom difrakcijom, kiralnom kromatografijom.

Hidrati - ista kemijska tvar može postojati u različitim oblicima u kombinaciji s vodom i/ili
različitim otapalima. Voda može kao sastavni dio strukture tvari biti kristalna - prisutna u
stehiometrijskom omjeru ili inkluzijska - nepravilno raspoređena u šupljinama u kristalu.
Farmaceutska važnost hidrata je u tome da se promjenom količine vode može dobiti povećanje
topljivosti, povećanje stabilnosti što utječe na oslobađanje aktivne tvari iz dozirnog oblika,
bioraspoloživost i stabilnost gotovog farmaceutskog proizvoda. Novi hidratni oblici – patentno
pravo na aktivnu tvar. Metode analize hidrata su: gubitak sušenjem, Karl-Fischerova titracija
termoanalitičke metode (TGA, DSC, termalna mikroskopija), analiza vlažnosti, spektroskopske
metode (IR, NIR, Raman), rentgenska difrakcija.

Izražavanje koncentracije/sadržaja

Sadržaj se izražava u postotcima kroz maseni udio (%m/m, broj grama tvari u 100 grama uzorka)
i volumni udio (%V/V, broj mililitara tvari u 100 mililitara uzorka). Izraz milijunti dio (ppm)
odnosi se na masu tvari u masi uzorka, ako nije drugačije navedeno.

Ispitivanje topljivosti

Topljivost se provjerava u zadanom otapalu pri temperaturi između 15-25ºC. Izraz djelomično
topljiv koristi se samo za opisivanje smjese koja sadrži samo neke topljive sastojke. Izraz može
se miješati koristi se za opisivanje tekućine koja se miješa s navedenim otapalom u svim
omjerima. Opis izraza topljivosti: vrlo lako topljiv, lako toljiv, topljiv, umjereno topljiv, teško
topljiv, vrlo teško topljiv, gotovo netopljiv.

Reagensi. Poredbene otopine. Standardne otopine. Puferske otopine - odgovoreno

Poredbene tvari, podjela (primarni, sekundarni, radni standardi)

Poredbene tvari su materijali dobro utvrđenih i ovjerenih (certificiranih) svojstava – imaju

nedvosmisleno potvrđenu molekulsku strukturu i precizno definiranu čistoću. Upotrebaljavaju se
u određenim ispitivanjima i određivanjima kako bi se potigla točnost i reproducibilnost rezultata.
Nazivaju se još i usporedne tvari ili referentne tvari ili standardi. Primarni standard je izrađen i
certificiran u ovlaštenom nacionalnom laboratoriju ili međunarodno priznatoj instituciji.
Sekundarni standard je izrađen usporedbom svojstava s primarnim standardom u posebno
ovlaštenim laboratorijima, ima certifikat analize proizvođača. Radni standard je razvijen u bilo
kojem laboratoriju za vlastitu upotrebu i uspoređen s primarnim ili sekundarnim standardom.

Kemijske poredbene tvari (CRS) i biološke poredbene tvari (jedinice i način izražavanja
sadržaja i aktivnosti)

Kemijske poredbene tvari su kemijski preparati namijenjeni kemijskim, fizičkim, a ponekad i

biološkim ispitivanjima, u kojima se njihova svojstva uspoređuju sa svojstvima tvari koja se
ispituje. Čine sastavni dio većine monografija Ph. Eur. Ispituju se ovisno o namjeni - ako se
koriste za identifikaciju onda se ispituje kakvoća u laboratoriju europske farmakopeje, ako se
koriste za određivanje sadržaja ili kalibraciju - ispita se u nekoliko suradničkih laboratorija da se
osigura prikladnost tvari. Poredbena tvar mora imati certifikat o ispravnosti ugledne ustanove,
kakvoća joj mora biti primjerena određenoj namjeni u isptivanju, moraju biti stabilne i
homogene, lako dostupne i prihvatljive cijene. Čuvaju se u zapečaćenim ampulama ili bocama sa
sigurnosnim zatvaračim.

Biološka poredbena tvar - biološka tvar poznate biološke aktivnosti. Sva biološka ispitivanja
provode se paralelno s odgovarajućim biološkim poredbenim materijalom. Mogu služiti za
identifikaciju, ispitivanje homogenosti ili čistoće, te određivanje biološke aktivnosti - osiguravaju
ujednačenu aktivnost lijeka čije vrijednosti ne mogu biti izražene kao kemijske ili fizičke
veličine. Rezultati se izražavaju u jedinicama aktivnosti kalibiriranim prema međunarodnom ili
nacionalnom poredbenom materijalu.

Uporaba poredbenih tvari i spektara

Primjenjuju se za potvrdu identiteta (IR spektrofotometrija i kromatografske metode), ispitivanje

čistoće u određivanju specifičnih onečišćenja (kromatografske metode), određivanje sadržaja
(UV spektrofotometrija, HPLC i GC, mikrobiološko), ispitivanje prikladnost sustava
(kromatografske metode, elektroforeza), kalibraciju instrumenata.

Dijelovi farmakopejske monografije važni za provjeru kakvoće

Izgled, svojstva i osobine

Pod značajkama su definirani izgled (boja i fizikalni oblik), miris, topljivost, stabilnost (odnosno
nestabilnost) na zraku, svjetlu i vlazi, higroskopnost, kristaliničnost (kristalan ili amorfan
karakter) i polimorfizam (različiti kristalni oblici).

Identifikacija ljekovitih i pomoćnih tvari

Ispitivanje identiteta nema za svrhu davanje potpune potvrde kemijske strukture ili sastava tvari,
nego s određenim stupnjem sigurnosti potvrđuje da ispitivana tvar odgovara opisu na etiketi.
Identifikacija je prvi korak u farmakopejskoj kontroli kakvoće ljekovitih i pomoćnih tvari.
Potvrda identiteta se provodi postupkom prve ili druge identifikacije. U postupcima prve
identifikacije primjenjuje se IR spektrofotometrija kao metoda ispitivanja identiteta pomoću
spektralnih apsorpcijskih vrpci. Ovom tehnikom se uzorak može nedvojbeno identificirati jer
svaka molekula ima karakterističan IR spektar. Osim te metode dovoljno je provesti jednu
kemijsku reakciju funkcionalnih iona ili odrediti jednu fizičku konstantu. U drugoj identifikaciji,
osim potvrde identiteta specifičnim ili selektivnim kemijskim reakcijama, koriste se tankoslojna
kromatografija, UV-Vis i metode određivanja karakterističnih fizikalnih svojstva (talište,
specifično optičko zakretanje, indeks loma). Izbor postupaka za potvrdu identiteta ovisi o
opremljenosti laboratorija. Neka ispitivanja čistoće u monografijama mogu biti namijenjena i
potvrdi identiteta pa se u tim slučajevima upućuje na podatke u poglavlju ispitivanja (Tests).

Ispitivanje stupnja čistoće (stupanj obojenosti, bistrina i stupanj zamućenja,

kiselost/lužnatost, utvrđivanje graničnih vrijednosti anorganskih onečišćenja, kontrola
teških metala)

Ispitivanja čistoće opisana u monografijama imaju svrhu utvrđivanja onečišćenja koja mogu
nastati tijekom proizvodnje ili tijekom čuvanja farmaceutskih sirovina unutar propisanog roka
valjanosti. Ispitivanja čistoće najčešće obuhvaćaju: provjeru izgleda otopine (obojenost, bistrinu
ili zamućenje), provjeru kiselosti/lužnatosti otopine ili mjerenje pH vrijednosti, određivanje
optičkog zakretanja za ispitivanje enantiomerne čistoće, utvrđivanje graničnih vrijednosti
onečišćenja anionima, kationima ili teškim metalima, utvrđivanje graničnih vrijednosti ili
kvanititativnu analizu srodnih tvari koje se javljaju kao onečišćenja primjenom kromatografskih
ili spektroskopskih metoda, određivanje ostatnih otapala, određivanje sadržaja vode ili
gravimetrijsko ispitivanje čistoće (gubitak sušenjem ili sulfatni ostatatak).

Ispitivanjem izgleda otopine dokazuju se obojena onečišćenja i onečišćenja netopljiva u otapalu

upotrijebljenom za pripremu otopine. Izgled otopine ispituje se usporedivanjem intenziteta boje,
odnosno opalescencije ili muteži, ispitivane i odgovarajuce poredbene otopine. Dvije otopine se
promatraju naspram bijele, odnosno tamne podloge duž osi epruveta od bezbojnog stakla, ravnog
dna, odgovarajućeg unutrašnjeg promjera. Uvijek propisano za tvari namijenjene za parenteralnu
primjenu. Stupanj obojenosti otopine ispitiva se za bezbojne tvari koje sadrže ili se raspadaju na
obojena onečišćenja. Kontroliraju se ograničavanjem obojenosti otopine. Potrebna nijansa i
intenzitet boje za usporedbu dobije se miješanjem propisane količine obojenih primarnih otopina
soli. Za jako obojene tvari prednost se daje mjerenju apsorbancije. Bistrinu i stupanj zamućenja
možemo odrediti vizualnom metodom, usporedbom s poredbenim otopinama ili instrumentalnim
metodama mjerenjem propuštene svjetlosti turbidimetrija ili mjerenjem raspršene svjetlosti
nefelometrija.

Kiselost/lužnatost otopine i mjerenje pH vrijednosti - Ovim nespecificnim ispitivanjima se

pokazuje razina kiselih ili lužnatih onecišcenja koja potjecu iz proizvodnje ili razgradnje
farmaceutskih tvari. Ispitivanje protolitickih onecišcenja prema Europskoj farmakopeji može se
provesti potenciometrijskim mjerenjem pH vrijednosti ili ispitivanjem kiselosti i/ili lužnatosti
otopine farmaceutske tvari polukvantitativnom titracijom uz odgovarajuci indikator. U
monografiji je propisan postupak pripreme ispitivane otopine, vrsta indikatora, te su navedene
kolicine i koncentracije klorovodicne kiseline, odnosno natrijeva hidroksida, koje je potrebno
dodati pri pracenju promjene boje indikatora. Otopine ispitivanih tvari pripremaju se u vodi bez
ugljikova dioksida. Ukoliko ispitivana farmaceutska tvar ima svojstva pufera, propisano je
potenciometrijsko mjerenje pH vrijednosti. Ako dodatak kiseline ili lužine uzrokuje razgradnju ili
taloženje u ispitivanoj otopini, takoder je propisano mjerenje pH.

Utvrđivanje graničnih vrijednosti anorganskih onečišćenja - Buduci da se anorganske kiseline i

lužine široko upotrebljavaju u sintezama, sadržaj stranih kationa i/ili aniona u farmaceutskim
tvarima ukazuje na njihovu cistocu. Stoga se provodi veći broj ispitivanja na strane ione.
Prisutnost nekih kationa je strogo ograničena zbog toksičnosti i katalitičke aktivnosti.

Kontrola teških metala - Zbog toksicnog djelovanja teški metali se kontroliraju u farmaceutskim
proizvodima posebnim ispitivanjima granicnih vrijednosti. Postavljena granica onecišcenja ovisi
o nacinu primjene ljekovite tvari, trajanju lijecenja i dnevnoj dozi. Teški metali se talože kod pH
3,5 u obliku obojenih sulfida s tioacetamidnim reagensom koji pri tim uvjetima hidrolizira dajuci
sulfidni ion. Poredbena otopina sadrži poznatu kolicinu olova te se tako ukupni sadržaj teških
metala izražava kao sadržaj olova, premda razliciti metali ne reagiraju istom osjetljivošcu.
Europska farmakopeja propisuje pet razlicitih postupaka za ispitivanje granicnih vrijednosti
teških metala (Metoda A, B, C, D i E) taloženjem s tioacetamidnim reagensom. Metode A i B
izravno se primjenjuju na otopinama ispitivanih tvari, dok metode C i D ukljucuju digestiju.
Metode A, B, C i D su pogodne za odredivanje granica vecih od 5 ppm, dok je metoda E puno
osjetljivija te se može upotrijebiti za postavljene granice do 0,5 ppm. No, za kontrolu teških
metala u granicama manjim od 0,5 ppm najcešce se propisuju specificna ispitivanja svakog
pojedinog metala atomskom apsorpcijskom spektrometrijom (AAS).

Određivanje konstanti za identifikaciju i ispitivanje čistoće (relativna gustoća, indeks

refrakcije, pH, specifična apsorbancija i specifično optičko zakretanje, viskoznost, točka
tališta, točka vrelišta)

Relativna gustoća je omjer mase određenog volumena ispitivane tvar pri temperaturi t 1 i mase
jednakog volumena vode pre temperaturi t2. Koristi se za potvrdu identiteta ili ispitivanje čistoće.
Ukoliko nije drugačije naznačeno koristi se relativna gustoća d 2020. Vrijednosti propisane u
farmakopeji su granice unutar kojih se mora kretati relativna gustoca ili gustoca tekuce
farmaceutske sirovine, a broj decimala izraženih vrijednosti propisan je monografijama.
Relativna se gustoća može odrediti pomoću pikonometra, upotrebom hidrostatske vage ili
hidrometra. Izvaže se cist i suh piknometar (p). U piknometar se ulije ispitivana otopina malo
iznad oznake i ostavi stajati 30 minuta u termostatiranoj vodenoj kupelji na 20 °C. Potom se
volumen tekucine izravna do oznake, piknometar obriše i nakon 30 minuta izvaže (p2). Na isti
nacin odredi se masa piknometra s vodom (p1). Relativna gustoca izracuna se pomocu formule:
d2020 = p2-p / p1-p

Indeks refrakcije – omjer brzine svjetlosti u zraku i brzine svjetlosti u mjerenom uzorku. Mjeri se
refraktometrom. Farmakopeja propisuje granice unutar kojih se mora kretati indeks refrakcije
ispitivane tvari. Koristi se za potvrdu identiteta i ispitivanje čistoće.

U farmakopejskim monografijama koristi se izraz A1cm1% koji predstavlja specificnu apsorbanciju

otopljene tvari. Ona oznacava apsorbanciju otopine koncentracije 10 g/L, u kiveti debljine sloja 1
cm i mjerenu na propisanoj valnoj duljini, tako da vrijedi izraz: A1cm1% = 10ε/Mr.

Kut optickog zakretanja opisuje za koliko stupnjeva opticki aktivna tekucina ili otopina opticki
aktivne tvari zakrece ravninu polarizacije, kada polarizirano svjetlo valne duljine D-linije
natrijeva spektra pri temperaturi 20±0,5ºC, prolazi kroz sloj tekucine od 1 dm. Vrijednost kuta
izražava se u stupnjevima. Specificno opticko zakretanje je kut zakretanja ravnine polarizacije
svjetlosti valne duljine D-linije natrijeva spektra, pri temperaturi 20±0,5 °C i u sloju od 1 dm,
otopine koja u 1 mL sadrži 1 g opticki aktivne tvari.
Odredivanje specificnog optickog zakretanja više se primjenjuje u ispitivanju cistoce kiralnih
farmaceutskih sirovina nego u svrhu identifikacije. Ako se specificno opticko zakretanje
upotrebljava za potvrdu identiteta, u tim se slucajevima zahtijeva slaganje s podacima
navedenima u poglavlju ispitivanja cistoce. Za mjerenje kuta optickog zakretanja koristi se
polarimetar s mogucnošcu ocitavanja na 0,01 °. Suha polarimetrijska cijev napuni se uzorkom ili
otopinom uzorka te izmjeri kut optickog zakretanja. A specifično optičko zakretanje se izračuna
pomoću formule. U farmakopejskom propisu definirane su granice specificnog optickog
zakretanja ovisno o dozvoljenoj kolicini prisutnih onecišcenja.

Viskoznost je osobina tekućina da pružaju otpor međusobnom kretanju njihovih slojeva. Mjeri se
viskozimetrom tj. mjeri se vrijeme potrebno da tekućina u kapilari prođe od jedne do druge točke.

Prema Europskoj farmakopeji tocka taljenja odreduje se u kapilari (kapilarna metoda), u

metalnom bloku (trenutacna metoda), termoanalitickim metodama, diferencijalnom pretražnom
kalorimetrijom (DSC) i termalnom mikroskopijom. Tocka taljenja (talište) odredena kapilarnom
metodom je temperatura pri kojoj kruta faza ispitivane tvari u kapilari potpuno prelazi u tekucu.
Ta je fizikalna konstanta znacajna u identifikaciji organskih spojeva, ali samo kada je dobro
definirana i ako njezino odredivanje nije praceno razgradnjom tvari prilikom taljenja. Tocka
taljenja može se odrediti i miješanjem jednakih dijelova ispitivane i poredbene tvari, te
odredivanjem tocke taljenja te smjese. Ako ispitivana i poredbena tvar nisu identicne, smjesa se
tali na nižoj temperaturi od temperature taljenja poredbene tvari. Ukoliko je za farmaceutsku
sirovinu pod znacajkama u monografiji navedeno da pokazuje polimorfizam, to treba uzeti u
obzir pri odredivanju tocke taljenja. U slucajevima kada je monografijom dopušten samo jedan
polimorfni oblik, odredivanje tocke taljenja može pomoci u iskljucivanju neželjenih kristalnih
oblika. Prisutnost onecišcenja u ispitivanoj tvari snižava tocku taljenja i uzrokuje proširenje
podrucja taljenja pa se odredivanje tocke taljenja ponekad koristi i u ispitivanju cistoce
farmaceutskih sirovina.

Tocka vrenja (vrelište) je korigirana temperatura pri kojoj je tlak para tekucine jednak 101,3 kPa.
U farmakopejskim se ispitivanjima koristi za potvrdu identiteta tekucih farmaceutskih sirovina.
Za odredivanje tocke vrenja koristi se aparatura za odredivanje destilacijskog podrucja. U tikvicu
se ulije 20 mL ispitivane tekucine i nekoliko komadica poroznog materijala. Tikvica se zagrije
tako da brzo dode do vrenja, te se zabilježi temperatura pri kojoj tekucina prode kroz
postranicnu cijev tikvice u hladilo. Opažena temperatura se korigira prema formuli:
t1 = t2 + k (101,3 – b)

Određivanje kiselinskog, hidroksilnog, saponifikacijskog, esterskog, jodnog i peroksidnog

broja

Kiselinski broj - mg KOH potrebni za neutralizaciju slobodnih kiselina u 1g tvari - ispitivana tvar
se otopi u smjesi etanola/etera i titrira s KOH uz fenolftalein.

Hidroksilni broj - mg KOH potrebni za neutralizaciju kiseline oslobođene aciliranjem 1g tvari.

Uzorku dodajemo anhidrid ocetne ili propionske kiseline u suvišku i titiramo s KOH uz
fenolftatein.

Saponifikacijski broj - mg KOH potrebni za neutralizaciju slobodne kiseline i saponifikaciju

estera u 1g tvari. Uzorku dodajemo etanolni KOH u suvišku i titriramo s HCl uz fenolftalein.

Esterski broj - mg KOH potrebni za saponifikaciju estera u 1g tvari. Dodajemo uzorku etanolni
KOH u suvišku i titriramo s HCl uz fenolftalein.

Jodni broj - g halogena, računati kao jod, potrebni za adiciju na 100g tvari. U uzorak dodajemo
jod bromid, neizreagirani reagens oksidira dodani jodid u jod - količina nastalog joda se titrira s
natrijevim tiosulfatom.

Peroksidni broj - miliekvivalenti aktivnog kisika koje sadrži u obliku peroksidnih spojeva 1000g
tvari. U uzorak dodajemo kalijev jodid, peroksidi oksidiraju jodide u jod - jod titriramo s
natrijevim tiosulfatom.

Farmakopeja navodi granične vrijednosti za propisane kemijske veličine. U svježem stanju biljna
masna ulja sadrže malu količinu slobodnih masnih kiselina, pa je kiselinski broj mali (0,3-20,0), a
stajanjem se povećava. Peroksidni broj (0,5-20,0) upućuje na udio peroksida koji su nastali u
procesu autooksidacije ulja, te ukazuje na starost, odnosno svježinu ulja i na eventualnu
pokvarenost. Neosapunjivi ostatak se odrenuje nakon saponifikacije masti. Neosapunjive tvari se
ekstrahiraju organskim otapalom i odrenuju gravimetrijski nakon uklanjanja otapala, sušenjem do
stalne mase. U slučaju patvorenja mineralnim uljima, vrijednost neosapunjivog ostatka bit će
povećana.

Određivanje sadržaja djelatne tvari

Da bi lijek udovoljio zahtjevima farmaceutske kakvoce, sadržaj ljekovitih i pomocnih tvari u
lijeku mora se nalaziti unutar propisanih granica. Propisane granice temelje se na podacima
dobivenima u analitickoj praksi, uzimajuci u obzir moguce analiticke pogreške i prihvatljiva
odstupanja u proizvodnji. Sadržaj se izražava u postocima kao maseni udio. Sadržaj aktivne tvari
u farmaceutskom obliku lijeka izražava se navodenjem mase ili broja jedinica biološke aktivnosti
u jedinici doze, mase ili volumena. Internacionalne jedinice biološke aktivnosti upotrebljavaju se
za tvari koje se ne mogu kemijski definirati. Sadržaj se najcešce odreduje nespecificnim, ali
preciznim, titracijskim metodama analize. Od instrumentalnih metoda za odredivanje sadržaja
koriste se UV-Vis spektrofotometrija i kromatografske metode, kao što su tekucinska
kromatografija (LC) i, rjede, plinska kromatografija (GC).

Gravimetrija (određivanje gubitka sušenjem, ostataka nakon isparavanja, ostatka nakon

žarenja, sulfatnog ostatka)

Gubitak sušenjem - gubitak mase (m/m%) koji nastaje zbog isparavanja primjesa pri propisanim
uvjetima. Služi nam za ispitivanje čistoće farmaceutskih tvari i potvrdu identiteta hidrata.
Propisanu količinu tvari sušimo do stalne mase ili propisano vrijeme prema navedenom postupku.
Sušenje se može provoditi u eksikatoru, sušioniku, vakuumu i visokom vakuumu.

Gubitak žarenjem - gubitak mase (m/m%) koji nastaje zbog isparavanja primjesa žarenjem
ispitivane tvari. Služi za ispitivanje onečišćenja anorganskih tvari i potvrdu identiteta anorganskih
hidrata.

Ostatak nakon isparavanja - označava količinu primjesa koja ne ispari kod propisanih uvjeta.
Tekućinu ili kruti hlapljivi ostatak isparimo do suha i ostatak sušimo do konstantne mase.

Ostatak nakon žarenja (ukupni pepeo) - označava količinu primjesa koje zaostaju nakon žarenja.
Ako nije drugačije propisano 1g tvari ili samljevene biljne droge suši se 1h na 100-105 i žari do
stalne mase na 600±25 °C. Ako ostatak sadrži ostatke ugljena, navlažiti vodom, filtrirati i žariti
zajedno s ostatkom.

Sulfatni ostatak (sulfatni pepeo) - ispitivanje je namijenjeno za odr. stranih kationa prisutnih u
org. tvari ili anorganskoj hlapljivoj pod uvjetima ispitivanja. Označava količinu koja zaostaje
žarenjem uzorka nakon dodatka sumporne kiseline - prvo se upari na vodenoj kupelji a zatim žari
na 600°C do konstantne mase.

Volumetrija (tipovi titracija, titrimetrijske otopine, točka ekvivalencije, indikatori) -

odgovoreno

Određivanje pH potenciometrijski (pH otopina za baždarenje, ispitivanje pH uz indikator)

Kiselost ili lužnatost vodene otopine pokazuje pH vrijednost, definirana kao negativan logaritam
aktiviteta vodikovih iona u vodenoj otopini. Potenciometrijsko odredivanje pH vrijednosti temelji
se na mjerenju razlike potencijala izmedu staklene, mjerne elektrode (radne, indikatorske) i
referentne elektrode (na primjer, zasicene kalomelove elektrode), koje su uronjene u ispitivanu
otopinu. Mjerna je elektroda osjetljiva na promjenu aktiviteta vodikovih iona. Danas se za
potenciometrijsko odredivanje pH koristi kombinirana staklena elektroda. U farmakopejskoj
kontroli kakvoce lijekova potenciometrijsko odredivanje pH upotrebljava se za potvrdu identiteta
farmaceutskih sirovina, a još cešce za ispitivanje cistoce, odnosno ogranicavanje kiselih ili
lužnatih onecišcenja koja potjecu iz proizvodnje ili razgradnje ispitivane tvari.
Za mjerenje pH vrijednosti otopine koristi se voltmetar (pH-metar) koji omogucava mjerenja s
tocnošcu od najmanje 0,05 pH jedinica. Ukoliko nije drugacije propisano u monografiji, sva se
mjerenja provode pri istoj temperaturi od 20 do 25 °C. Prije mjerenja pH-metar se kalibrira
otopinom kalijeva hidrogenftalata kao primarnog standarda i otopinom drugog pufera razlicitog
pH, ovisno u kojem pH podrucju se mjeri ispitivana otopina. Ocitana pH vrijednost treceg pufera,
cija je pH vrijednost izmedu prethodna dva, ne smije se razlikovati za više od 0,05 pH jedinica od
ocekivane pH vrijednosti pufera. Mjerenje pH ispitivane otopine provodi se pod jednakim
uvjetima kao i za standardne puferske otopine. Sve ispitivane otopine i standardne otopine pufera
pripremaju se s vodom bez ugljikova dioksida.

Određivanje vode (gubitak sušenjem, titracija s KF reagensom)

Gubitak sušenjem - gravimetrijska metoda - uzorak se važe prije i poslije postupka sušenja na
određenoj temperaturi; neizravno određivanje udjela vode - hlapljenje ostalih satojaka, raspad
tvari na povišenoj temp., nepotpuni izlazak vode pri određenoj temp.

Određivanje Karl-Fischerovim reagensom - KF reagens se sastoji od joda, SO2, pridina i

metanola. Specifično i kvanitativno reagira s vodom. U prisutnosti velike količine piridina
rekatanti i produkti su u obliku kompleksa. Veliki suvišak metanola sprečava nepoželjnu reakciju.
Reagens se stajanjem raspada - titar se kontrolira standardnom otopinom vode u metanolu.

Određivanje sadržaja etanola (alkoholometrom, piknometrom, alkoholometrijske tablice)

Alkoholometar je areometarska staklena naprava kojom se na temelju njena uranjanja u

ispitivanu alkoholnu kapljevinu očitava sadržaj etanola.

ISPITIVANJE GOTOVIH OBLIKA LIJEKOVA

Raspadljivost tableta i kapsula, raspadljivost čepića i vagitorija

Raspadljivost tableta i kapsula - Vrijeme raspadljivosti odnosno topljivosti oblikovanih ljekovitih
pripravaka je vrijeme u kojem se pripravak mora raspasti, odnosno otopiti. "Mora se raspasti"
znači da se pripravak mora raspasti u mnoštvo sitnih djelića koji prolaze kroz žičano sito aparata
za ispitivanje raspadljivosti. Dozvoljeno je da na situ zaostane samo ostatak koji toliko omekša da
prođe kroz sito blagim pritiskom staklenim štapićem. "Mora se otopiti" znači da se pripravak
mora otopiti ili gotovo otopiti. Raspadljivost se ispituje u vodi, želučanom odnosno crijevnom
soku. U vodi se ispituje, ako nije drugačije propisano, tako da se 6 tableta stavi u staklene cijevi,
tablete pokriju diskovima i stalak s cijevima uroni u vodu zagrijanu do 37 ± 2 oC te uključi uređaj
za pokretanje (aparat za ispitivanje raspadljivosti i topljivosti oblikovanih ljekovitih pripravaka).
Ispitivane se tablete moraju raspasti u roku 15 minuta. Ukoliko se samo jedan pripravak ne
raspadne ispitivanje se ponovi. U ponovljenom ispitivanju moraju se svi pripravci raspasti.

Raspadljivost supozitorija i vagitorija- ako nije drugačije propisano u čaši od 150 ml 3

supozitorija se preliju sa 50 ml vode na 37±2 °C i ostave 30 minuta pri istoj temperaturi uz češće
pokretanje čaše. Podloga se mora rastaliti a u vodi netopljive supstancije moraju se izdvojiti iz
podloge.

Oslobađanje/otpuštanje djelatnih tvari iz čvrstih ljekovitih oblika

Mjera otapanja ima važnu ulogu u mehanizmu apsorpcije lijeka u organizmu. Farmakopeja
propisuje volumen i temperaturu tekućine, pokretanje sustava, vremenske intervale uzimanja
uzorka, te metode određivanja sadržaja lijeka. Tekućina za ispitivanje mora biti što sličnija
fiziološkoj - voda + tekućine različitih pH vrijednosti koje odgovaraju pH vrijednostima
probavnog sustava. Volumen medija mora biti toliki da u njemu nije postignuta granična
topljivost lijeka - od 500 do 1000ml (obično 900 ml). Temperatura tekućine 37°C. Metoda
košarice – do 100 okretaja u minuti, često se koristi za kapsule (plutanje). Metoda lopatice – 50
okretaja u minuti. Vremena uzimanja uzorka 5, 10, 15, 30 i 60 za tablete trenutnog oslobađanja.
Produženi i odgođeni učinak promjena pH, 2 h u pH 1,2, a zatim pH 4,5 – 6,8. Tri vremenske
točke u rutinskoj kontroli – početna, srednja i uznapredovala disolucija, ili u nekim ispitivanjima
1, 2, 4 h ili češće dok se ne otopi > 80% lijeka.

Variranje mase tableta i kapsula

Pojedinačno se vagne 20 tableta i izračuna prosječna masa 1 tablete. Pojedinačne mase tableta
moraju biti u odnosu na prosječnu masu u granicama ± 10 %, ± 7,5 % i ± 5 % ovisno o masi
pojedinih vrsta tableta a najviše dvije od 20 ispitivanih tableta smiju odstupati u masi za ± 15 %,
± 12,5 % i ± 10 % ovisno o masi pojedinih vrsta tableta.

Ujednačenost mase sadržaja djelatne tvari

Ispituje se kod tableta ako je deklarirani sadržaj djelatne komponente u pojedinoj tableti 10 mg ili
manji, te kada je to ispitivanje propisano. Odredi se sadržaj djelatne komponente za 10 tableta
pojedinačno prema propisu u pojedinoj monografiji te izračuna prosječni sadržaj jedne tablete.
Rezultati dobiveni za pojedinu tabletu smiju odstupati najviše ± 15 % od prosječnog sadržaja
djelatne komponente u tableti. Ukoliko najviše jedan rezultat odstupa više od ± 25 % od
prosječnog sadržaja tada se ispituje još 20 tableta. Svaki od dobivenih 20 rezultata mora biti u
granicama ± 15 % od prosječnog sadržaja djelatne komponente u tableti.

Variranje volumena ampula i bočica

Analiza čajne smjese

Pri makroskopskom i mikroskopskom ispitivanju pojedinih sastojaka čaja moraju se prepoznati

morfološke odnosno anatomske karakteristike dotične droge. Identifikacija se ispituje prema
propisima Farmakopeje za dotičnu drogu. Određivanje količine pojedinih sastojaka - odvagne se
10g čaja i na osnovu prepoznavanja prostim okom ili pomoću lupe odijele pojedini sastojci i
odvagnu. Masa pojedinog satojka smije odstupati prema tablici navedenoj u Farmakopeji. Čaj
smije sadržavati najviše 15% neidentificiranih i jako usitnjenih dijelova, odnosno biljnih
primjesa. Kao biljne primjese u čajevima prema Farmakopeji ne smiju biti droge jakog djelovanja
a dopušteno je najmanje 1% droga koje se ne mogu identificirati golim okom ili povećalom.

Provjera kakvoće galenskih pripravaka

Galenski pripravci su lijekovi te podliježu zahtjevu o provjeri propisane kakvoće. Djelatne i

pomoćne tvari moraju odgovarati propisima važeće farmakopeje ili drugim važećim propisima.
Ljekarne su obvezne izvršiti potvrdu identiteta djelatnih i pomoćnih tvari te voditi očevidnik o
izvršenoj provjeri kroz dnevnik analize. Galenski pripravci, koji se izrađuju u laboratoriju
ljekarne, podliježu provjeri kakvoće prema važećim propisima. Provjera kakvoće se obavlja u
priručnom analitičkom laboratoriju ljekarne, ili se, ukoliko se pripravak izrađuje u galenskom
laboratoriju, provjera provodi u analitičkom laboratoriju. Galenski se pripravci ispituju prema
općim propisima pojedinog farmaceutskog oblika i zahtijevima pojedine monografije po kojoj se
pripravak izrađuje.

Osiguranje kakvoće magistralnog pripravka

Magistrali pripravci ne podliježu daljnjoj provjeri kakvoće jer se izrađuju za pojedinog pacijenta
u određenoj i ograničenoj količini od strane stručne osobe. Važno je naglasiti da se osiguranje
kakvoće postiže nadzorom postupka priprave u odgovarajućim uvjetima prostora za izradu
pripravka, stručnošću pri izradi, te opremanjem u odgovarajući spremnik. Drugi čimbenici
osiguranja kakvoće, kao što su provjera kakvoće, uvjeti čuvanja i fizičko-kemijska postojanost
pripravka, od ograničenog su značenja s obzirom na malu količinu i kratak rok primjene
magistralnog pripravka.

Stabilnost galenskih pripravaka

Praćenjem postojanosti ili stabilnosti utvrđuje se koliko je lijek zadržao svoja svojstva koja je
sadržavao prilikom izrade čuvanjem, određeno vrijeme u određenim uvjetima, u primarnom
spremniku. Na postojanost farmaceutskog oblika može utjecati svaki od sastojaka, djelatne i
pomoćne tvari. Vanjski čimbenici (temperatura, svjetlost, zrak, metali u tragovima, pH
-vrijednost, korištena otapala te ekscipijensi, mikrobiološki uvjeti) utječu na postojanost lijeka.
Kemijske promjene - reakcije hidrolize, oksido-redukcije i fotolize ne mogu se uočiti odmah u
ljekarni. Fizičke promjene kao promjena boje, talog, zamućenje upozoravanju na problem u
postojanosti lijeka. Kruti oblici lijekova (prašci, granule, tablete, kapsule, šumeće tablete)
najčešće trebaju biti zaštićeni od vlage i topline i čuvani u dobro zatvorenim spremnicima.
Polukruti ljekoviti oblici (kreme, masti, paste, gelovi, čepići) najčešće pokazuju promjenu
konzistencije, boje i mirisa kao znak nestabilnosti. Tekući oblici su osobito podložni fizikalno-
kemijskim promjenama te mikrobiloškom onečišćenju.

Provjera podataka na vanjskom pakiranju lijeka

Podaci na vanjskom pakiranju lijeka moraju odgovarati podacima na unutarnjem pakiranju kao i
podacima navedenim u uputi o lijeku.

Ispitivanje postojanosti/stabilnosti gotovih lijekova

Svrha određivanja stabilnosti je ustanoviti: 1. kako se kvaliteta lijeka mijenja s vremenom pod
utjecajem temperature, vlaznosti i svjetla, 2. rok trajanja i 3. uvjete čuvanja. Praćenje stabilnosti:
uskladištavanjem (injekcije – pri konstantnoj temperaturi, tablete – pri konstantnoj temperaturi i
vlažnosti), kontrola sadržaja djelatne komponente i metoda ubrzanog starenja (prognoziranje
stabilnosti, moguće ako se lijek razgrađuje istim mehanizmom i kinetikom pri sobnoj temperaturi
i pri povišenim temperaturama, trajanje pokusa skraćeno).

MATERIJALI ZA IZRADU SPREMNIKA KOJI DOLAZE U KONTAKT S LIJEKOM

Vrste i karakteristike materijala (staklo; PE, PVC, PVDC, Al, guma)

Staklo nastaje taljenem SiO2 sa anorganskim oksidima. Dodatkom metalnih oksida dobiva se
obojeno staklo – žuto, zeleno, crveno. Razlikujemo 4 vrste stakle s obzirom na hidrolitičku
otoprnost:

1. hidrolitička skupina – borosilikatno staklo – neutralno, termički otporno, boce, bočice,

ampule
2. hidrolitička skupina – manje inertno, infuzijske otopine, krvni pripravci, antikoagulansi
3. hidrolitička skupina – mogućnost otpuštanja oksida, suspenzije, sirupi, tinkture,
4. hidrolitička skupina – nije za parenteralnu primjenu, tablete, kreme

Prednosti: kompatibilnost, nepropusnost za vodu i plinove, transparentnost, mogućnost pranja i

sterilizacije. Nedostaci: teško, lomljivo

PE – polietilen može biti niske, srednje i visoke gustoće. Inertan je prema većini farmaceutskog
sadržaja. Ima sklonost za adsorpciju djelatnih i pomoćnih tvari. Ambalaža od polietilena je
lagana, mehanički vrlo otporna i pri niskim temperaturama. Koristi se za izradu spremnika
parenteralnih otopina, injekcijske šprice i sl.

PVC - polivil klorid obzirom na tvrdoću može biti mekani i čvrsti. Postojan je na temperaturi od
– 10 do + 60°C. otporan je na biljna i mineralna ulja, alkohol i anorganske spojeve. Napadaju ga
samo jaki oksidansi i jake lužine. Koristi se za izradu blister folija, bočica, kutija, vrećica
infuzije.

Al – aluminijske folije zbog poroznosti se kaširaju s umjetnim materijalnim. Koriste se za izradu

tuba. Zbog korozije moraju se zaštiti lakovima, epoksidnim smolama ili eloksacijom.

Guma – na niskim temepraturama lomljive, na visokim ljepljiva. Dodaju im se antioksidansi,

očvršćivači, punila i omekšivači. Nepropusne su za plinove, otporne na temperaturu i otapala.
Koriste se za izradu čepova i kofenkcioniranje čvrstih pripravaka.