INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK U TRAVNIKU

FAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

TRAVNIK

TEMA: WDM PRIJEMNICI

SEMINARSKI RAD

PREDMET: OPTIČKI TELEKOMUNIKACIONI SISTEMI

Predmetni nastavnik: Student:

Prof.dr. sc Antun Serdić SuadRodić

PT-21/14 - I

Novi Travnik, januar 2017.

1
SADRŽAJ:

1 . UVOD ................................................................................................................................................ 3
2. WDM PREDAJNICI .......................................................................................................................... 4
2.1 LED DIODE ..................................................................................................................................... 4
2.2 LASERSKA DIODA ........................................................................................................................... 5
3. WDM PRIJEMNICI ............................................................................................................................ 6
3.1 FOTODETEKTORI ............................................................................................................................ 7
3.2 FOTODIODA ................................................................................................................................. 10
3.3 PIN FOTODIODA .......................................................................................................................... 11
3.4 LAVINSKA FOTODIODA ................................................................................................................ 11
4. OPTIČKA POJAČALA ................................................................................................................... 12
4.1 POJAČALA SA ERBIJEM DOPIRANIM VLAKNOM .......................................................................... 13
4.2 POLUVODIČKA OPTIČKA POJAČALA ............................................................................................ 15
4.3 RAMANOVI POJAČIVAĆI .............................................................................................................. 16
5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................... 17
6. LITERATURA .................................................................................................................................. 18
7. POPIS SLIKA .................................................................................................................................. 19

2
 1 . UVOD

Optičke mreže su telekomunikacione mreže velikog kapaciteta zasnovane na optičkim

tehnologijama i komponentama koje omogućavaju rutiranje, pripremanja, i obnavljanje
signala na nivou talasnih dužina kao i servisa zasnovanih na njima. Optičke mreže, bazirane
na pojavljivanju optičkog sloja u transportnim mrežama, obezbjeđuju veće kapacitete i
smanjuju troškove novim aplikacijama kao što su Internet, video i multimedijalna interakcija,
i moderni digitalni servisi. Mrežni pristup zahtjeva transparentnu optičku mrežu tako da bitski
protok i format budu nezavisni. To će obezbjediti fleksibilnost i dozvoliti direktnu povezanost
mreže sa asinhronim transfer modom (ATM), transmisionim kontrolnim protokolom/Internet
protokolom (TCP/IP), SONET-om1.

To će isto dozvoliti talasnim dužinama da budu dodavane i ispuštane kompletno optički bez
uticaja na originalni format signala. Na žalost, ovaj transparentni model mrežnog pristupa
izgleda totalno drugačije kada se primjeni na metropoliten ili long-haul mreže.

Jedna od važnijih osobina optičkih mreža jeste njihova konfiguracija (topologija).

Konfiguracija je način na koji su povezane pojedine tačke-čvorovi u mreži. Osnovni tipovi
mrežne konfiguracije :

 Zvijezda
 Bus (prava linija sa grananjem)
 Ring (prsten, kao i njihove kombinacije)

1
SONET - standard za sinkroni prijenos podataka na optičkim medijima.

3
 2. WDM PREDAJNICI

Optički predajnik je elektronska konponenta koja generiše svijetlosni signal. Svijetlost može
da se generiše samo kada elektron prelazi iz ( labilonog ) stanja sa velikom energijom u (
stabilno ) stanje sa niskom energijom. Razlika energije emituje se iz atoma u obliku
svijetlosti. Ova vrsta emisije naziva se spontana emisija. Kod spontane emisije pravac
kretanja fotona i njegova faza mogu da imaju bilo koju vrijednost. Talasna dužina zavisi od
količine energije. Osim spomenute emisije postoji i stimulansna emisija, ona se dešava u
LASERU. Ako je elektron pomijeren u nestabilno stanje i ako se u takvom stanju sudari sa
fotonom svijetlosti, dolazi do stimulisanog emitovanja još jednog fotona. Sada ova dva fotona
imaju potpuno jednaku talasnu dužinu, pravac kretanja i fazu. Emisija svijetlosti nije moguća
ako se ne dovede odgovarajuća količina energije na strane. Ova energija može da se dovede
na razne načine :

 Zagrijavanjem . Na ovaj način rade sijalice sa žarnom niti. Zagrijavanje atoma

pomijera elektrone, a njihovim vraćanjem u niža elektronska stanja oslobađa se
svijetlost.

 Električnim pražnjenjem. Ako se struja provede kroz gas ( npr. neon ), ona kida
hemijske veze u molekulama gasa. Prilikom novog povezivanja u molekule dolazi do
emitovanja svijetlosti.
 Dovođenjem električne struje. Ovaj postupak je različit od pražnjenja. Primjenjuje
se na poluprovodničkim komponentama, laserima I LED diodama. Struja dovodi do
rekonbinacije elektrona I šupljina na PN spoju. Elektroni koji prelaze iz provodnog u
valentni opseg emituju svijetlost.

 Hemijskom reakcijom. Često se umjesto zagrijavanja materijala u kom dolazi do

reakcije oslobađa svijetlost.

 Biohemijskom reakcijom. Slično kao u prethodnom slučaju, ali se radi o procesima u

organizmima živih bića.

 Apsorpcijom svijetlosti. Prilikom apsorpcije svijetlosti uvijek dolazi do promijene

talasne dužine

Talasna dužina emitovane svijetlosti zavisi od materijala od kojeg je izrađen poluprovodnik.

U proizvodnji poluprovodničkih izvora svijetlosti koriste se miješavine tri ili četiri hemijska
elementa od Ga, As, Al, P, ln.

2.1 LED DIODE

LED diode su pouzdani, ekonomični i efikasni izvori svijetlosti za sisteme sa digitalnim
protokom do 50 Mb/s, sa primjenom gradijentnih ili multimodnih vlakana. LED diode imaju

4
približno linearnu vezu između optičke snage i pobudne struje. Zbog toga su pogodne za
primjenu kod digitalnog i analognog prenosa.

Slika 1. Simbol LED diode

LED diode se proizvode tako što se na podlogu nanose slojevi materijala. Minimalno je
potrebno četiri sloja a mogu se dodati još neki slojevi. Materijal od kojeg su izrađeni
"poluvodnički kristali" u samoj diodi, referiraju kojom će ona bojom svijetliti. Dioda je
upravljana strujom i te struje se kreću od 15-25mA. Postoje dvije osnovne kategorije, sa
aspekta njihove konstrukcije: sa površinskim i sa bočnim zračenjem.

2.2 LASERSKA DIODA

Laser je elektronska komponenta kod koje se fotoni opuštaju na kontrolisani nacin. Laserske
diode daju veću optičku snagu, imaju uži spektar i ubacuju više energije u vlakno. Laserske
diode postale su gotovo najbitniji proizvod opto-elektroničke industrije. Prednosti laserske
diode su mnogostruke: to je monokromatski, koherentni i kolimirani izvor svjetla. Kompaktan
je, lagan, dugog životnog vijeka, te male potrošnje električne energije. Osim toga što je vrlo
važno u komunikacijama, mogu se direktno modulirati i to vrlo visokim frekvencijama.
Diodni laser (laserska dioda, poluvodički laser ili injekcioni laser) radi se vrlo složenim
fizičko-kemijskim postupkom od kombinacija poluvodiča. Kristal poluvodiča sastoji se od
velikog broja periodično smještenih atoma čiji se energetski nivoi cijepaju u gusto složeni
veliki broj susjednih stanja. Takva energetska stanja zovu se vrpcama, koje su odijeljene
energetskim procjepom ("band gap", vidi sliku). U osnovnom stanju vrpce su popunjene
(prema Paulijevom principu) počinjući od najniže energije. Najviša potpuno popunjena vrpca
zove se valentna ("valence band"), a slijedeća je vodljiva vrpca ("conduction band").

Slika 2. Građa lasera

5
Vodljiva vrpca u poluvodiču u osnovnom stanju nije naseljena, pa je po tome on sličan
izolatoru, ali je energetski procjep između valentne i vodljive vrpce znatno manji nego kod
izolatora, oko 1 eV. Elektroni mogu biti pobuđeni u vodljivu vrpcu vanjskom pobudom, npr.
toplinskom. Kad se nađu u vodljivoj vrpci elektroni se mogu slobodno gibati, pa je poluvodič
tada sličan metalu.
Intrinsična vodljivost poluvodiča može se pojačati dodavanjem određenih atoma-nečistoća.
Primajući strane atome ("dopiranje poluvodiča") čisti poluvodički kristal stvara višak ili
manjak elektrona u rešetci kristala. Poluvodiči s viškom elektrona su tzv. n-tipa, a oni s
manjkom elektrona (viškom "šupljina") su p-tipa. Dovodeći u kontakt p- i n-tip poluvodiča
stvara se vrlo tanki pn-spoj koji ima lokalno pomaknute energetske vrpce. Da bi ostvarili
inverziju naseljenosti nužnu za ostvarivanje laserskih oscilacija - moramo na diodu narinuti
vanjsko električno polje.

Slika 3. Shematski prikaz diodnog lasera

Većina laserskih dioda male snage dolazi na tržište u kućištu tranzistorskog tipa, a manji dio
ima kućišta drugih oblika. Standardni promjeri su 9 i 5.6 mm. Laserska dioda koja se nalazi u
našem diodnom laseru je promjera 5.6 mm, a valna duljina svjetla koje emitira je oko 670 nm
(crveno područje spektra). Okruglo kućište zatvoreno je hermetički, s prednje strane (gore)
ima tanki stakleni prozor koji prolazi laserska svjetlost, a sa stražnje strane tri električna
kontakta (nožice). U kućištu se nalazi ne samo laserski čip mikronskih dimenzija, približno
0.5 x 5 x 300 mikrona (desni gornji kut na slici, strelice označavaju snopove svjetlosti), nego i
jedna integrirana fotodioda, također mikronskih dimenzija. Ona služi za praćenje intenziteta
svjetla lasera koje dolazi iz stražnjeg zrcala laserske diode. Ova fotodioda, u principu,
omogućuje kontrolu snage i valne duljine zračenja lasera opto-elektroničkom povratnom
vezom, preko odgovarajućeg sklopa koji je dio elektronike za napajanje diode.

3. WDM PRIJEMNICI

Optički prijemnik je kombinacija optičkog detektora, elektronskog pretpojačavača i

komponenti za obradu i rekonstrukciju signala. Prijemnici su najsloženije komponente u
optičkom sistemu. Oni rade na veoma slabim optičkim signalima, a pri tom radu sačuvaju

6
signal od šuma koji bi mogao da se doda u postupku obrade i pojačanja signala. Optički
prijemnici pretvaraju optički signal u iskoristivi električni signal. Parametri koji su su bitni za
optičke prijemnike su: spektralni odziv, osjetljivost, propusni opseg, dinamički opseg i šum.
Fotodetektor stvara električnu struju proporcijonalnu ulaznoj optičkoj snazi. Ulazno pojačalo
pojačava snagu ulaznog optičkog signala na iskoristivu razinu. U digitalnim komunikacijama
ulazno pojačalo slijedi sklop odluke koji pretvara analogni izlaz pojačala u digitalni signal.
Odluka ovisi o modulaciji korištenoj u prenosu. Ispred fotodetektora može se koristiti i
optičko predpojačalo.

Slika 4. Opčenita građa optičkog prijemnika u digitalnom komunikacijskom sistemu

3.1 FOTODETEKTORI
Postoje tri vrste fotodetektora:

1. Fotodioda (p-n spoj)

2. PIN fotodioda (p-n spoj sa dodatnim slojem čiostog dielektrika između p i n oblasti)
3. Lavinska fotodioda (fotodioda sa dodatim još jednim p slojem)

Fotodetektori su izrađeni od poluvodničkog materijala. Fotone2 koji dolaze na poluvodič

apsorbiraju elektroni u valentnom pojasu, dobivajuči dovoljno energije za prijelaz u vodljivi
pojas i ostavljajući šupljinu u valentnom pojasu. Pod utjecajem vanjskog napona ovaj par
elektron – šupljina proizvodi fotostruju.

2
Foton - je elementarna čestica, kvant elektromagnetskog zračenja, koji se u vakumu giba brzinom svjetlosti c.
Nema masu mirovanja, a sadrži energiju

7
 Slika 5. Princip rada fotodetektora

Da bi elektron prešao iz vodljivog u valentni pojas apsorbirani foton mora imati energiju koja
je jednaka ili veča od razlike energetskih razina u vodljivom i valentnom pojasu, što daje
ograničenje:

ℎ𝑐
hfc = ≥ Eg ,
𝜆

pri čemu je fc frekvencija fotona, λvalna duljina fotona, a Eg energetski pojas koji dijeli vodljivi i
valentni pojas. Najveća vrijednost valne duljine za koju je gornji izraz zadovoljen naziva se
graničnom valnom duljinom.
Efikasnost fotodetektora omjer je apsorbirane snage koja utječe na porast fotostruje i ukupne
upadne svjetlosne snage. U prijenosnim sistemima na velike udaljenosti je bitno da taj faktor bude
što bliži 1 zbog niskih razina optičke snage. Snaga koja se apsorbira u poluvodiču debljine L može
se izraziti kao

pabs = ( 1 – e-αL ) Pin ,

gdje je Pin ulazna optička snaga, a a apsorpcijski koeficijent materijala. Slijedi

𝑃𝑎𝑏𝑠
η= = 1 – e-αL .
𝑃𝑖𝑛

Apsorpcijski koeficijent zavisi o valnoj duljini i jednak je 0 za sve valne duljine veće od
granične. Druga vrijednost koja se definira za fotodetektore je osjetljivost R definirana kao
𝐼𝑝 𝑒𝜂 𝑒𝜂𝜆
R = 𝑃 = ℎ𝑓 =
𝑖𝑛 𝑐 ℎ𝑐

pri čemu je Ip generirana fotostruja.

U praksi se običan sloj poluvodiča ne koristi kao fotodetektor zbog male efikasnosti, jer se
puno stvorenih elektrona iz vodljivog pojasa rekombinira sa šupljinama u valentnom pojasu
prije nego što stignu do vanjskog kruga. Zbog toga je poželjno te elektrone što prije usmjeriti
iz poluvodića, što se postiže stvaranjem električnog polja u podružćju gdje elektroni nastaju.
To je najlakše ostvariti korištenjem nepropusno polariziranog pn spoja.Takva se struktura
naziva fotodiodom.

8
 Slika 6. Fotodioda sa PN spojem

Slika 7. Osiromašeno područje bez vanjskog napona

Slika 8. Osiromašeno područje s vanjskim naponom nepropusnog polariziranja V a

Slika 9. Ugrađeno električno polje pri nepropusnom polariziranju

Na slikama 6, 7, 8 i 9 prikazan je princip rada PN fotodiode. Osiromašeno područje stvara

ugrađeno električno polje, koje se može pojačati primjenom napona nepropusnog
polariziranja. U tom će slućaju elektroni koji su stvoreni u blizini ili u osiromašenom području
biti usmjereni u n-tip poluvodića prije nego što rekombiniraju sa šupljinama iz p-tipa.
Analogno šupljine bivaju usmjerene u p - tip poluvodića. Ovaj proces se naziva drift. Parovi
elektron - šupljina stvoreni daleko od osiromašenog područja putuju uglavnom pod utjecajem
difuzije i mogu rekombinirati pri čemu ne daju doprinos struji u vanjskom krugu. Kako je
difuzija puno sporiji proces od drifta, difuzijska struja neće brzo reagirati na promjene ulazne
optičke snage, što povećava vrijeme odgovora fotodiode.
Kako bi se povečala efikasnost fotodetektora, između n i p tipa poluvodića unosi se blago
dopirani intrinzični sloj, a takve fotodiode se nazivaju pin fotodiodama. Osiromašeno
područje se u ovom slučaju podudara s intrinsičnim slojem. Širina intrinsičnog sloja je veća

9
od širine n i p sloja, što povečava efikasnost i vrijeme odgovora fotodiode. Efikasniji način za
postizanje istog cilja je korištenje poluvodičkog materijala koji je transparentan za željenu
valnu duljinu. U tom slučaju je ta valna duljina veća od granične valne duljine tog poluvodića,
što znači da nema apsorpcije. Na slici 10. prikazana je takva dvostruka heterostruktura koja se
sastoji od poluvodića InP i InGaAs.

Slika 10. Dvostruka heterostruktura pin diode

Osjetljivost fotodiode ograničena je činjenicom da jedan apsorbirani foton može stvoriti samo
jedan elektron. Ukoliko je elektron pod utjecajem jakog električnog polja, on može skupiti
dovoljno energije da potakne druge elektrone na prijelaz u vodljivi pojas. Ovi 8 sekundarni
parovi elektron - šupljina mogu stvoriti druge nove parove ukoliko su dovoljno ubrzani, što
dovodi do lavinske multiplikacije, a odgovarajuća fotodioda zove se lavinskom fotodiodom
(APD - Avalanche PhotoDiode).
Optički prijemnik u ovom radu služi isključivo kao detektor snage ulaznog signala, snage
šuma spontane emisije i šuma preslušavanja. Na temelju parametara prijemnika računa se
BER promatranog valnog puta.

3.2 FOTODIODA

Fotodioda koja sadrži samo p-n spoj predstavlja najstariji tip fotodiode i kao takav najmanje
se koristi. Fotodioda je poluvodički element strukture slične ispravljačkoj diodi.

Slika 11. Simbol fotodiode

Kućište ima prozorčić kroz koji se može osvjetliti PN-spoj. Za izradu fotodioda
upotrebljavaju se germanij i selen, a najčešće silicij. Fotodioda se u strujni krug spaja tako da
je zaporno polarizirana. Kad je fotodioda neosvjetljena, njome teče vrlo mala
tamna struja koju čini reverzna struja (struja manjinskih nosilaca naboja). Kad se fotodioda
(PN-spoj) osvijetli, reverzna struja se jako poveća (pod utjecajem svjetlosne energije poraste
broj slobodnih nosioca naboja). Taj porast struje je kod germanijskih dioda oko 20 puta, a kod
silicijskih 100-500 puta.Kada se dioda priključi na negativan napon, električno polje pravi
osiromašenu oblast u oblasti spoja. Nosioci naelektrisanja će prema tome napustiti oblast
spoja i napraviti vrlo veliku otpornost. Upadni fotoni sa energijom većom od energije većom
od energije energetskog procijepa, će kreirati parove elektron šupljina. Parovi mogu biti
formirani u tri različite oblasti p-n diode.

10
 Slika 12. Izgled fotodiode

3.3 PIN FOTODIODA

Slika 13. Izgled PIN diode

PIN diode imaju osiromašeno područje koje formiraju nepokretni atomi donora u N-tipu i
akceptora u P-tipu. Širina tog područja ovisi o koncentraciji primjesa (što je područje šire,
manje je primjesa). Pri apsorpciji3 fotona elektroni prelaze iz valentne u vodljivu zonu, te
nastaju parovi elektron-šupljina. Ako takav par nastane u osiromašenom području, nositelji
naboja se pod utjecajem jakog električnog polja brzo kreću i nastaje električna struja.
Poželjno je da se veći dio svjetlosti apsorbira u osiromašenom području. Povećanje
osiromašenog sloja postiže se smanjenjem koncentracije primjesa u N-sloju. Slabo dopirani
N-sloj može se smatrati intrinzičnim, tako da postoji Pi-prijelaz. Ako se tome doda jako
dopirani N-sloj, dobija se PiN struktura. PiN fotodioda posjeduje veliku osjetljivost i brzinu
rada.

3.4 LAVINSKA FOTODIODA

Kako je izlazna struja fotodiode svega nekoliko nA, tako slab strujni signal teško se može
pojačati bez unošenja šuma u sklop. Zato je nužno povećati izlaznu struju diode prije

3
APSORPCIJA - je hemijski i fizički proces pri kojem atomi, molekule ili ioni ulaze u određeni gas, tekućinu ili
čvrsti materijal odnosno upijaju se.

11
pojačavanja, a to se postiže lavinskom diodom. Za nastajanje lavinskog učinka nužno je
realizirati složeniju poluvodičku strukturu (vanjski tanki sloj N-tipa, slabo dopirani sloj P-tipa,
te zatim široko područje i-tipa, te na kraju jako dopirani P+- sloj), te znatno povećati inverzni
napon (u odnosu na PiN diodu) da bi nositelji naboja, koji nastaju kod apsorpcije fotona u
vanjskim slojevima poluvodiča, prolazeći preko područja djelovanja jakog električnog polja,
dobili energiju dovoljnu za pobudu višekratno ponavljajući proces udarne ionizacije.
Čimbenik umnožavanja M jednak je višekratniku fotostruje, a za obični PN prijelaz određuje
se izrazom: gdje je UB vanjski polarizacijski napon, UP probojni napon prijelaza i V broj koji
za silicij iznosi od 1,5 do 4, a za germanij od 2,5 do 9.

4. OPTIČKA POJAČALA

Optičko pojačanje signala razlikuje se od elektronskog utoliko sto može da pojačava samo
snagu signala bez obnavljanja njegovog oblika. Ovaj tip pojačanja obezbjeđuje potpunu
transparentnost podataka, odnosno proces pojačanja je potpuno nezavisan od formata
modulacije signala. On predstavlja osnovni element u sistemima za optičku obradu signala. U
današnjim digitalnim optičkim mrežama (SONET i SDH), koje koriste optičko vlakno samo
kao sredinu za prenos,optički signali se prvo konvertuju u elektronski signal, regeneriše,
ponovo pretvara u optički i zatim se prenosi dalje. Ovakva regeneracija signala reprodukuje
originalan oblik inpulsa, eliminišući pritom suvišni šum. Međutim u WDM sistemima koji
koriste elektronsko pojačavanje, svaka valna dužina mora biti odvojena prije nego što bude
elektronski pojačana, a zatim se sve valne dužine moraju multipleksirati prije slanja signala.
Za razliku od njih optički pojačavači pojačavaju optički signal bez prethodne konverzije u
elektronski domen. Na žalost njihova mana je da se optički šum pojačava isto kao korisni
optički signal. Optički pojačavači koriste principe stumulisane emisije, slično kao i laseri, te
unose i šum spontane emisije. Postoje tri osnovna tipa optočkih pojačavača:

1. Poluprovodnički optički pojačavači

2. Pojačavači zasnovani na dopiranim vlaknima
3. Ramanovi pojačavači

Pojava optičkih pojačala bitno je promijenila proračun optičkog prijenosa, jer je prije njih
jedini način obnavljanja optičkog signala bila elektronička regeneracija, tj. primanje signala i
ponovno slanje, tj. primjena opto - električne pretvorbe. Regeneratori su bili netransparentni s
obzirom na brzinu prijenosa i oblik modulacije, za razliku od optičkih pojačala. Optička
pojačala također imaju širok pojas pojačanja što ih čini primjenjivim na WDM signal u
cijelosti.
Osnovni mehanizam koji koriste sva optička pojačala je stimulirana emisija u prisutnosti
optičkog signala. Pod utjecajem ulaznog signala frekvencije fc atomi prelaze iz nižeg
energetskog stanja E1 u više energetsko stanje E2 ako je zadovoljen uvjet hfc=E2 - E1. Pri
prelasku E1→E2 dolazi do apsorpcije fotona, a pri prelasku E2→E1 do emisije fotona iste

12
frekvencije fc što se naziva stimulirana emisija. Ako stimulirana emisija (prelasci E2→E1)
dominira nad apsorpcijom (prelasci E1→E2) doči će do pojačanja signala.

Slika 14. Stimulirana emisija

U stanju toplinske ravnoteže je omjer prelazaka E1→E2 i E2→E1 jednak je 1 i označava se s

r. Ako se populacija atoma u stanju E1 označi s N1, a u stanju E2 s N2, tada će povečanje
energije sistema u jedinici vremena biti jednako (N2 - N1)rhfc, a pozitivan predznak ovog
izraza je preduvjet pojačanja signala. Za to je potrebno N2>N1 što se naziva populacijskom
inverzijom, i ostvaruje se dovođenjem vanjske energije.

Ukoliko se prijelaz iz stanja E2 u stanje E1 desi bez vanjskog utjecaja emitira se foton
frekvencije fc (stanja su jednaka predhodno razmatranom slučaju) što se naziva spontanom
emisijom. Spontana emisija ne pridonosi pojačanju signala, jer su emitirani fotoni različiti po
smjeru, polarizaciji i fazi (nekoherentnost), za razliku od stimulirane emisije gdje se ove
veličine podudaraju s ulaznim fotonom (koherentnost). Spontana emisija je nepoželjna u
pojačalu jer se ona tretira kao novi signal koji se pojačava pridonoseći izlaznom signalu u
obliku šuma spontane emisije.

4.1 POJAČALA SA ERBIJEM4 DOPIRANIM VLAKNOM

Struktura pojačala s erbijem dopiranim vlaknom (EDFA – Erbium Doped Fiber Amplifier)
prikazana je na slici 12. Sastoji se od optičkog vlakna čija je jezgra dopirana E3+ ionima.
Vlaknu se dovodi optička energija iz optičke pumpe valne duljine 980 nm ili 1480 nm. Na
početku dopiranog vlakna nalazi se valno osjetljivi sprežnik koji spreže ulazni signal i signal
iz optičke pumpe. Na izlasku iz vlakna nalazi se rasprežnik koji razdvaja pojačani signal od
ostatka signala iz optičke pumpe. Izolator sprečava refleksije signala u pojačalo.

4
ERBIJ - (latinski - erbium) jeste hemijski element koji spada u grupu lantanoida. Označava se simbolom Er i
ima atomski broj 68.

13
 Slika 15. Pojačalo sa erbijenim dopiranim vlaknom (osnovni model)

EDFA je danas dominantno korišteno optičko pojačalo zahvaljujući

 kompaktnim i pouzdanim poluvodičkim optičkim pumpama visoke snage,
 polarizacijskoj neovisnosti s obzirom da se radi o cjelovitom dijelu vlakna,
 jednostavnosti uređaja, te
 odsutnosti preslušavanja pri pojačanju WDM signala.

Slika 13. prikazuje energetske razine Er3+ iona. U slučaju toplinske ravnoteže za populacije
razina E1, E2 i E3 vrijedi N1>N2>N3. Apsorpcijom fotona valnih duljina 980 nm, ili 1480 nm
pod utjecajem signala iz optičke pumpe atomi prelaze iz osnovnog stanja E1 u stanja E2 i E3.
Atomi iz stanja E3 prelaze u stanje E2 puno brže nego iz stanja E2 u E1.
Atomi koji su se vratili u stanje E1 bivaju vrlo brzo vračeni nazad u stanje E2 ili E3 ovisno o
valnoj duljini pumpe. Zbog toga će večina atoma biti u stanju E2, čime je postignuta približno
ista populacijska inverzija u oba slučaja. Pumpanje na 980 nm proizvodi manji šum spontane
emisije (ASE noise - Amplified Spontaneous Emission noise), dok su na 1480 nm raspoložive
pumpe veće snage.

Slika 16. Tri energetska stanja u Er3+ ionima

S obzirom da su razine populacije na različitim energetskim nivoima za ulazne valne duljine

unutar pojasa pojačanja različite, tako će se i pojačanje na različitim valnim duljinama
razlikovati. Na slici 17. prikazan je pojas pojačanja i ovisnost pojačanja o valnoj duljini za
starije EDFA kod kojih je ta ovisnost puno izraženija nego kod današnjih pojačala.

14
 Slika 17. Pojas pojačanja i ovisnost pojačanja o valnoj duljini za starije EDFA

U stvarnim sistemima koriste se složenije strukture EDF pojačala. Najčešće se primjenjuje

dizajn u dva stupnja kako prikazuje slika 18. Obilježja prvog stupnja su veliko pojačanje i
mali šum, a drugog stupnja velika izlazna snaga. Drugo važno obilježje ovog dizajna je visoka
pouzdanost koja se postiže korištenjem dvije pumpe. Kvar jedne pumpe (jedini aktivan
element u pojačalu) ima mali utjecaj na performanse sistema. Između dva stupnja može se
staviti i element s gubicima koji ima mali utjecaj na performanse. Može se raditi o filtru za
ujednačavanje pojačanja, add/drop multiplekseru ili modulu za kompenzaciju disperzije.

Slika 18. EDFA sa dva stupnja

4.2 POLUVODIČKA OPTIČKA POJAČALA

Poluvodička optička pojačala (SOA - Semiconductor Optical Amplifiers) pojavljuju se prije

EDFA, ali ne pokazuju tako dobra svojstva, te se mnogo rjeđe upotrebljavaju kao pojačala.
Njihova glavna uporaba je u optičkim prospojnicima i pretvaračima valnih duljina. Na slici
19. prikazan je blok dijagram poluvodičkog optičkog pojačala. U osnovi se radi o pn spoju,
gdje se osiromašeno područje ponaša kao aktivno područje pojačala.

Svjetlost se pojačava uslijed stimulirane emisije prolaskom kroz aktivno područje. Na

krajevima aktivnog područja nalazi se antirefleksivni sloj koji uklanja promjene u iznosu
ojačanja koje se dešavaju zbog promjene valne duljine.

15
 Slika 19. Blok dijagram poluvodičkog optičkog pojačala

Osnovna prednost poluvodičkih optičkih pojačala je pojas pojačanja koji je širi nego kod
EDFA (oko 100 nm). Signali u drugom i trećem optičkom prozoru mogu se istovremeno
pojačavati korištenjem SOA. EDFA su ipak puno raširenija u uporabi jer poluvodička
pojačala unose značajno preslušavanje kada se koriste u WDM sistemima. Drugi razlog je
veće pojačanje EDFA i manji gubici ovisni o polarizaciji (PDL - Polarization – Dependent
Loss). Poluvodička pojačala su tehnološki zahtjevna za izradu zbog potrebe za vrlo
kvalitetnim antirefleksivnim premazima. U protivnom dolazi do izražene ovisnosti pojačanja
o valnoj duljini i temperaturi.

4.3 RAMANOVI POJAČIVAĆI

Glavna odlika im je što koriste Ramanov efekat. Ramanov efekat se dešava pri interakciji
svijetlosti i materijala (kao što je vlakno) i izaziva pomijeranje nekih fotona na drugu, obično
veću talasnu dužinu. Tako je moguće upumpavanjem svijetlosti koja se nalazi u manjoj
talasnoj dužini od signala pojačati sam signal. Do pojačanja dolazi kada signal prolazi kroz
vlakno na istoj talasnoj dužini kao i pomijerena Ramanova emisija (usljed upumpavanja).
Signal stimuliše Ramanovu pomijerenu emisiju koja je na istoj talasnoj dužini kao i signal i
tako povećava intenzitet signala. Ramanov pojačavač ima slabo pojačanje (potrebna je velika
snaga lasera za upumpavanje), ali pojačava bilo koju talasnu dužinu. Upumpavanjem više
talasnih dužina može se postići veoma ravno pojačanje u širokom opsegu.

16
 5. ZAKLJUČAK

Ključnu ulogu u razvoju optičkih sistema je odigrao razvoj kvalitetnih optičkih pojačivača,
koji omogućavaju amplitudno pojačanje optičkih signala. Svjetlosni predajnici su viđeni kao
aktivne komponente u optičkim komunikacionim sistemima. Njihova osnovna funkcija je
konverzija električne energije u svjetlosnu. Našli su široku primjenu u svakodnevnom životu,
najviše se koriste u digitalnoj-audio tehnologiji. Optički prijemnici pretvaraju optički signal u
iskoristivi električni signal. Oni rade na veoma slabim optičkim signalima, a pri tom radu sa
sačuvaju signal od šuma koji bi mogao da se doda u postupku obrade i pojačanja signala.

17
 6. LITERATURA

 Vestermanov ELEKTROTEHNIČKI PRIRUČNIK (građevinska knjiga

BEOGRAD 2000.)
 ELEKTRIČNA KOLA, Zdravko Vrsalović, dipl. el. ing. (Sarajevo 2000.)
 ELEKTRIČNA MJERENJA, Zdravko Vrsalović, dipl. el. ing. (Sarajevo 1998.)
 MJERENJA U ELEKTROTEHNICI, Vojislav Bego, prof. dr. ing.
 ELEKTRIČNA MJERENJA, Slobodan M. Pantić, ing.
 https://bib.irb.hr/datoteka/168294.Diplomski.pdf
 https://www.scribd.com/doc/228641940/87953005-Opti%C4%8Dke-
Mre%C5%BEe-Su-Telekomunikacione-Mre%C5%BEe-u-Kojima-Se-Informacije-
Prenose-Opti%C4%8Dkim-Putem

18
 7. POPIS SLIKA

 Slika 1. Simbol LED diode

 Slika 2. Građa lasera
 Slika 3. Shematski prikaz diodnog lasera
 Slika 4. Opčenita građa optičkog prijemnika u digitalnom komunikacijskom sistemu
 Slika 5. Princip rada fotodetektora
 Slika 6. Fotodioda sa PN spojem
 Slika 7. Osiromašeno područje bez vanjskog napona
 Slika 8. Osiromašeno područje s vanjskim naponom nepropusnog polariziranja Va
 Slika 9. Ugrađeno električno polje pri nepropusnom polariziranju
 Slika 10. Dvostruka heterostruktura pin diode
 Slika 11. Simbol fotodiode
 Slika 12. Izgled fotodiode
 Slika 13. Izgled PIN diode
 Slika 14. Stimulirana emisija
 Slika 15. Pojačalo sa erbijenim dopiranim vlaknom (osnovni model)
 Slika 16. Tri energetska stanja u Er3+ ionima
 Slika 17. Pojas pojačanja i ovisnost pojačanja o valnoj duljini za starije EDFA
 Slika 18. EDFA sa dva stupnja
 Slika 19. Blok dijagram poluvodičkog optičkog pojačala

19