Naslov izvornika

Sometimes I Lie

Alice Feeney

Prevela s englekog
Jelena Pataki

2
Za mog Daniela. I nju.

3
 Zovem se Amber Reynolds. Tri su stvari koje trebate znati o
meni:

1. U komi sam.
2. Muž me više ne voli.
3. Ponekad lažem.

4
 Sada

Drugi dan Božića, prosinac 2016.

Oduvijek sam uživala u slobodnom padu između sna i jave. U

onih nekoliko dragocjenih, polusvjesnih sekundi prije nego što
otvorite oči, kada povjerujete da su vaši snovi možda stvarnost. U
trenutku silnog zadovoljstva ili bola, prije negoli vam osjetila
dođu sebi i obavijeste vas o tome tko ste, što ste i gdje se nalazite.
Zasad, samo još trenutak, uživam u samonametnutoj zabludi koja
mi dopušta zamišljati da mogu biti bilo tko i bilo gdje, da mogu biti
voljena.
Nazrem svjetlost onkraj vjeđa, a burma na prstu privuče mi
pozornost. Djeluje teže nego prije, kao da me vuče nadolje. Tijelo
mi pokriva plahta čiji miris ne prepoznajem, pa razmislim o
mogućnosti da se nalazim u hotelu. Svako sjećanje na san iščezne.
Nastojim ostati u njemu, nastojim biti netko i zadržati se negdje
gdje nisam, ali ne uspijevam. Nisam nitko doli one koja jesam i
ovdje sam, premda već znam da ne želim biti. Udovi me bole i
toliko sam umorna da ne želim otvoriti oči - sve dok se ne prisjetim
da i ne mogu.
Panika me preplavi poput zapuha ledenoga zraka. Ne mogu se
prisjetiti gdje se točno nalazim ni kako sam ovamo dospjela, ali
znam tko sam: Zovem se Amber Reynolds, trideset pet mi je godina
i udana sam za Paula. Ponavljam te tri stvari u glavi čvrsto
prianjajući za njih kao da me mogu spasiti, ali svjesna sam da je
određeni dio priče izgubljen; nekoliko je zadnjih stranica istrgnuto.
Pošto povezem sjećanja najbolje što mogu, potisnem ih sve dok
mi se dovoljno ne stišaju u glavi da mogu razmišljati, osjećati i
pokušati pronaći smisao u svemu tomu. Jedno sjećanje odbija me
poslušati i upire se izbiti na površinu, ali ne želim mu vjerovati.
Zvuk stroja probije mi se u svijest posve me lišavajući nade i
prepuštajući me tek neželjenoj spoznaji da se nalazim u bolnici.
Sterilni vonj prostorije tjera me na povraćanje. Mrzim bolnice. One
su domovi smrti i propuštenih kajanja, i nikako nisu mjesto koje
bih ikada odlučila posjetiti, a kamoli u njemu boraviti.
Prisjetim se da su ovdje bili neki ljudi, stranci. Koristili su se
riječju koju sam odbila čuti. Prisjećam se silnog komešanja,
5
podizanja glasova i straha, i to ne samo vlastitoga. Trudim se dalje
otkrivati, no um me iznevjerava. Dogodilo se nešto vrlo loše, ali
ne mogu se prisjetiti što ni kada.
Zašto nije ovdje?
Opasno je postavljati pitanje na koje već znate odgovor.
Ne voli me.
Zabilježim tu misao u glavi.
Začujem otvaranje vrata. Netko korača, a potom iznova zavlada
tišina, ali narušena je, nepotpuna. Zdesna osjetim ustajao miris
cigareta i čujem škrabanje olovke po papini. Netko se nakašlje
meni slijeva, pa shvatim da ih je dvoje. Stranci u tami. Hladnije mi
je nego prije i osjećam se užasno sitno. Nikada dosad nisam
spoznala užas poput toga koji me obuzima.
Da barem netko nešto kaže.
»Tko je ona?« upita ženski glas,
»Nemam pojma. Koji užas, sirotica«, odvrati druga žena.
Zovem se Amber Reynolds! Radijska sam voditeljica! Zašto ne
znate tko sam?
Neprestano izvikujem jedne te iste rečenice, ali ne obaziru se na
mene jer sam izvana nijema. Izvana nisam nitko i nemam ime.
Želim se vidjeti onako kako me one vide. Želim sjesti, posegnuti
i dodirnuti ih. Želim ponovno nešto osjetiti. Bilo što. Bilo koga.
Želim postaviti tisuću pitanja. Mislim da želim doznati odgovore. I
one se posluže riječju otprije, onom koju ne želim čuti.
Žene odu i zatvore vrata, ali riječ se zadrži za njima te je, kada
ostanemo same, više ne mogu ignorirati. Ne mogu otvoriti oči. Ne
mogu se pomaknuti. Ne mogu progovoriti. Riječ iskoči na površinu
nalik mjehuriću i rasprsne se, te shvatim da je istinita...
Koma.

6
 Prije

Tjedan prije - ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Šuljam se niz stube u ranojutarnjoj tami pazeći da ga ne

probudim. Sve je na svom mjestu, a opet sam uvjerena da nešto ne
štima. Navučem teški zimski kaput kako bi me zaštitio od hladnoće
i odem u kuhinju po ustaljenoj navici. Otpočnem sa stražnjim
vratima i opetovano zakrećem kvaku dok se ne uvjerim da
su zaključana:
Gore, dolje. Gore, dolje. Gore, dolje.
Zatim stanem pred štednjak s dvostrukom pećnicom, ruku
savijenih u laktima kao da se spremam upravljati impresivnim
orkestrom sačinjenim od plinskih gumba. Prsti mi tvore
prepoznatljiv oblik; kažiprst i srednji prst obiju ruku dodiruju
palčeve. Šapćem si u bradu dok pogledom provjeravam jesu li svi
gumbi i brojčanik isključeni. Triput sve pregledam, a nokti mi
škljocaju stvarajući Morseov kod poznat isključivo meni.
Zadovoljna jer je sve na mjestu i sigurno, spremim se napustiti
kuhinju i nakratko se zadržim na dovratku pitajući se hoću li se i
danas morati okrenuti i sve ponoviti. Neću.
Na prstima prolazim škripavim podovima sve do hodnika,
uzimam torbicu i provjeravam sadržaj.
Mobitel. Novčanik. Ključevi. Zatvorim je, otvorim, a zatim još
jednom provjerim. Mobitel. Novčanik. Ključevi. Provjerim sadržaj i
treći put dok koračam prema ulaznim vratima. Pošto načas
zastanem, šokira me žena koja mi uzvraća pogled u zrcalu.
Izgledam kao netko tko je nekoć možda bio lijep, no sada se jedva
prepoznajem. Mješovita sam paleta svijetlih i tamnih boja.
Dugačke crne trepavice uokviruju mi krupne zelene oči ispod kojih
počivaju tužne sjene, a iznad guste smeđe obrve. Koža povrh
jagodičnih kostiju sliči mi rastegnutom bijelom platnu. Kosa mi je
toliko smeđa da je gotovo crna, a lijeni ravni pramenovi padaju mi
niz ramena u nedostatku bolje zamisli. Provučem prste kroz nju te
je skupim u konjski rep sklanjajući je s lica pomoću gumice
sa zapešća. Razdvojim usne kao da se štogod spremam reći, no iz
njih iziđe tek zrak. Lice namijenjeno radiju tvrdoglavo mi uzvraća
pogled.
7
 Prisjetim se vremena i podsjetim samu sebe da me vlak neće
čekati. Nisam ga pozdravila, ali pretpostavljam da i nije važno.
Ugasim svjetlo pa iziđem iz kuće triput provjeravajući jesam li
zaključala ulazna vrata, a potom se odrješito zaputim vrtnom
stazom obasjanom mjesečinom.
Rano je, ali već kasnim. Madeline je dosad već stigla u redakciju
i pročitala novine pokravši ih svih dobrih priča. Producenti su već
probrali novinska trupla prije negoli se izvikala na njih i prisilila
ih da joj nabave najbolje intervjue za jutarnju emisiju. Taksiji su
već na putu kako bi pokupili i ispljunuli odveć uzbuđene i slabo
pripremljene goste. Svako je jutro drugačije, a opet sasvim
ustaljeno. Prošlo je šest mjeseci otkad sam se pridružila ekipi
emisije Coffee Morning i stvari ne idu po planu. Mnogi misle
da imam posao iz snova, ali noćne su more također snovi.

Nakratko zastanem u predvorju kako bih kupila kavu za sebe i

kolegicu, a potom se kamenim stubištem uspnem na peti kat. Ne
volim dizala. Namjestim osmijeh na lice prije ulaska u redakciju i
podsjetim se da sam najbolja u tome; u prilagođavanju ljudima oko
sebe. Mogu biti »prijateljica Amber« i »supruga Amber«, ali sada je
vrijeme za »Amber iz Coffee Morninga«. Mogu odigrati sve uloge koje
mi je život dodijelio i znam sav tekst napamet; odavno ga
uvježbavam.
Sunce je jedva izišlo, ali kao što se moglo i očekivati, malena i
poglavito ženska ekipa već se okupila. Tri mlade producentice
gonjene kofeinom i ambicijom naginju se nad svojim stolovima.
Okružene snopovima knjiga, starim scenarijima i
praznim šalicama, tipkaju na svojim tipkovnicama kao da životi
njihovih mačaka ovise o tome. U udaljenom kutu vidim odsjaj
Madelineine svjetiljke u njezinu uredu. Sjednem za svoj stol i
uključim računalo smiješeći se ostalima i odzdravljajući im. Ljudi
nisu zrcala, ne vide vas na način na koji sami sebe vidite.
Madeline je ove godine promijenila tri osobne pomoćnice. Nitko
se ne zadrži predugo prije negoli ga odbaci. Ne želim vlastiti ured i
ne trebam osobnu pomoćnicu; volim sjediti s ostalima. Mjesto
pokraj mojega prazno je. Neobiaao je što Jo već nije stigla, pa se
zabrinem da nešto nije u redu. Spustim pogled na uredsku kavu
koja se hladi, a zatim nagovorim samu sebe da je odnesem u
Madelinein ured. Nazovimo to zalogom mira.

8
 Zastanem na otvorenim vratima poput vampira koji čeka poziv.
Ured joj je smiješno malen, doslovce je riječ o prenamijenjenoj
ostavi jer odbija sjediti s ostatkom ekipe. Svaki milimetar lažnih
zidova načičkan je uokvirenim fotografijama koje
prikazuju Madeline u društvu slavnih osoba, a malena polica s
priznanjima stoji iza njezina stola. Ne podigne pogled. Promatram
njezinu ružnu kratku kosu i sijedi korijen koji se nazire podno
crnih strnjaka. Podbradci joj sjede jedan na drugome, a ostatak
njezina kobasičastog tijela nasreću skriva vrećasta crna odjeća.
Stolna svjetiljka obasjava tipkovnicu nad kojom lebde Madelineini
prstenjem urešeni prsti. Znam da me vidi.
»Pomislila sam da bi ti dobro došla«, kažem pa ostanem
razočarana jednostavnošću riječi s obzirom na to koliko mi je
trebalo da ili smislim.
»Stavi je na stol«, odvrati netremice zureći u zaslon.
Nema na čemu.
Maleni ventilator štekće u kutu, a toplina koja zaudara na palež
plete mi se oko nogu i zadržava me na mjestu. Zateknem se kako
zurim u madež na njezinu licu. Oči mi to ponekad čine;
usredotočuju se na ljudske nesavršenosti načas zaboravljajući
da ovi vide kako gledam stvari koje bi najradije sakrili.
»Jesi li imala ugodan vikend?« odvažim se upitati.
»Još nisam spremna razgovarati s ljudima«, kaže. Pustim je na
miru.
Vratim se za stol i pregledam snop pošte koja se nagomilala od
petka: dva romana ružnih korica koja nikada neću pročitati, pokoje
pismo obožavatelja te pozivnica za dobrotvornu večeru, koja mi pak
zapne za oko. Pijuckam kavu i maštam o tome što bih odjenula te
koga bih povela kada bih išla. Doista bih trebala poraditi na svom
dobrotvornom angažmanu, samo naizgled nikako ne stižem.
Madeline je zaštitno lice Crisis Childa, kao i zaštitni glas Coffee
Morninga. Oduvijek sam njezin blizak odnos s najvećom državnom
dobrotvornom udrugom za djecu smatrala pomalo neobičnim s
obzirom na to da djecu ne podnosi i nikada nije imala vlastitu.
Nikada se čak nije ni udala. Posve je sama u životu, ali nikada
usamljena.
Nakon sortiranja pošte pročitam informativne bilješke za
jutarnji program jer malo pozadinskog znanja prije emisije uvijek
dobro dođe. Ne mogu pronaći crvenu kemijsku olovku, stoga se
zaputim prema ormariću s uredskim priborom.
9
 Zalihe su obnovljene.
Osvrnem se preko ramena pa vratim pogled na uredno
poslagane police s priborom. Uzmem pregršt ljepljivih papirića te
nekoliko crvenih olovki i naguram ih u džepove. Uzimam ih sve dok
ne ispraznim kutiju. Ne diram ostale boje. Nitko ne podiže
pogled dok se vraćam za stol, ne zamjećuju kako praznim džepove
u svoju ladicu i zaključavam je.
Upravo kad se zabrinem da mi se jedina ovdašnja prijateljica
danas neće pojaviti, Jo stigne i nasmiješi mi se. Kao i uvijek,
odjevena je u plave traperice i bijelu majicu, naizgled nesposobna
odmaknuti se od devedesetih. Čizme za koje kaže da ili mrzi
pohabane su na peti, a plava joj je kosa pokisla. Sjedne za stol
pokraj mojega te sučelice ostatku producenata.
»Oprostite što kasnim«, šapne. Nitko osim mene ne primijeti.
Zadnji stigne Matthew, urednik emisije. Ništa neobično. Njegove
uske pamučne hlače napete su na šavovima i spuštene na struku
kako bi se prilagodile izbočini oko njegova pojasa. Malčice su mu
prekratke u odnosu na dugačke noge, pa otkrivaju šarene čarape
povrh ulaštenih smeđih cipela. Zaputi se ravno za svoj uredan stol
pokraj prozora i ne pozdravivši nas. Nikako ne mogu shvatiti zašto
žensku producentsku ekipu predvodi muškarac. Ali opet, Matthew
se odvažio i prihvatio posao nakon što je moja prethodnica naglo
otišla, stoga valjda trebam biti zahvalna.
»Matthew, možeš li doći u moj ured sada kad si stigao?« upita
Madeline sa suprotnog kraja prostorije.
»A mislio je da jutro ne može biti gore«, šapne Jo. »Piće poslije
posla i dalje vrijedi?«
Kimnem odahnuvši jer neće ponovno nestati odmah nakon
emisije.
Promatramo Matthewa dok žurno uzima svoje informativne
bilješke i juri u Madelinein ured, a razmetljivi mu kaput leprša na
bokovima kao da se sprema poletjeti. Nakon nekoliko trenutaka
izleti iz ureda crven u licu i usplahiren.
»Bolje nam je da krenemo u studio«, kaže Jo prekidajući me u
razmišljanju. Pametno, s obzirom na to da emisija kreće za deset
minuta.
»Idem provjeriti je li Njezino Veličanstvo spremno«, odvratim,
sretna jer sam uspjela navesti Jo na osmijeh. Ulovim Matthewov

10
pogled kada podigne urednu zavojitu obrvu u mojem pravcu.
Nisam to trebala reći naglas.
Kako se kazaljka primiče punom satu, svi idu prema svojim
mjestima. Madeline i ja odlazimo u studio zauzeti prepoznatljive
položaje na zatamnjenoj pozornici. Promatraju nas kroz golemi
stakleni prozor iz sigurnosti galerije, poput dviju silno
različitih životinja koje su zabunom stavili u isti kavez. Jo i ostali
producenti sjede u galeriji. Svijetla je i glasna, s milijun tipki
različite boje koje djeluju užasno složeno s obzirom na
jednostavnost našeg posla; razgovor s ljudima i hinjenje
zadovoljstva. Nasuprot tomu, studio je slabo osvijetljen i neugodno
tih. U njemu su samo stol, nekoliko stolaca i dva mikrofona.
Madeline i ja nijemo sjedimo u tami ignorirajući jedna drugu
i čekajući da se upali crvena lampica te otpočne prvi čin.
»Dobro jutro i dobro došli u prvo tjedno izdanje Coffee Morninga,
ja sam Madeline Frost. Malo poslije u emisiji pridružit će nam se
autorica bestselera E. B. Knight, ali prije toga razgovarat ćemo o
porastu broja ženskih glava obitelji, a u današnjem dijelu
s pozivima potičemo vas da se upoznate s temom izmišljenih
prijatelja. Jeste li ih imali kao dijete? Možda ih još uvijek imate...«
Poznati zvuk njezina glasa namijenjenog prijenosu uživo umiri
me, stoga se prebacim na autopilot čekajući red da nešto kažem.
Pitam se je li se Paul već probudio. U zadnje vrijeme nije pri sebi;
dokasna ostaje u kolibi za pisanje i dolazi u krevet netom prije nego
što ustanem, ili uopće ne dolazi. Voli kolibu nazivati kabinom. Ja
stvari volim nazivati njihovim pravim imenom.
Jednom smo proveli večer u društvu E. B. King, kada je Paulov
prvi roman postao popularan. To se zbilo prije više od pet godina,
nedugo nakon što smo se upoznali. U to sam vrijeme bila
televizijska novinarka. Radila sam na lokalnoj televizijskoj postaji,
ništa spektakularno. No kada se vidite na zaslonu, doista osjećate
poriv da se potrudite oko vlastitog izgleda, za razliku od radija.
Tada sam bila mršava i nisam znala kuhati; prije Paula nisam
imala komu, a rijetko sam se trudila samo za sebe. Uostalom, bila
sam prezaposlena. Uglavnom sam izvještavala o golemim rupama
na cestama ili krađi olova s crkvenih krovova, ali jednog je dana
sudbina odlučila uplesti prste. Naša reporterka zadužena za
šoubiznis razboljela se, stoga su umjesto nje poslali mene
da intervjuiram neku novu spisateljsku facu. Nisam čak ni
pročitala njegovu knjigu. Mučio me mamurluk i mrzila sam što

11
moram odrađivati tuđi posao, ali sve se promijenilo nakon što je
ušao u prostoriju.
Paulov je izdavač radi intervjua unajmio apartman u Ritzu,
stoga sam imala osjećaj da se nalazimo na pozornici, a da pritom
nisam naučila tekst. Sjećam se da sam se osjećala izgubljeno, ali
pošto je sjeo na stolac nasuprot meni, shvatila sam da je
usplahireniji od mene. Bio je to njegov prvi televizijski intervju
i nekako sam ga uspjela opustiti. Kada je poslije zatražio moju
posjetnicu, nisam tomu pridavala prevelik značaj, ali snimatelj je
čitavim putem do automobila sa silnim zadovoljstvom komentirao
našu »kemiju«. Osjećala sam se poput školarke kada me te
večeri nazvao. Razgovarali smo i to bez napora, kao da se već
poznajemo. Rekao je da narednog tjedna mora na svečanu dodjelu
književnih nagrada te da nema s kime ići. Zanimalo ga je jesam li
možda slobodna. Bila sam. Na svečanosti smo sjedili za istim
stolom kao i E. B. Knight; bilo je to kao da ste na večeri s legendom
i vrlo upečatljiv prvi spoj. Bila je šarmantna, bistra i dovitljiva.
Veselila sam se ponovnom susretu s njom otkada sam doznala da
su je pozvali u emisiju.
»Drago mi je što vas vidim«, kažem dok je producentica dovodi
u studio.
»Također«, odvrati zauzimajući mjesto. Uopće me ne prepoznaje;
toliko me lako zaboraviti.
Prepoznatljiva sijeda bob frizura uokviruje joj sitno
osamdesetogodišnje lice. Besprijekorna je; čak su joj i bore uredno
posložene. Izgleda blago, ali um joj je britak i brz. Obrazi joj se
rumene od šminke, a plave oči mudro i pozorno zvjeraju studijem
prije negoli se usredotoče na svoju metu. Ljupko se nasmiješi
Madeline kao da upoznaje junakinju. Gosti to ponekad čine. Ne
smeta mi, ne zapravo.
Nakon emisije pohitamo u sobu za sastanke radi kratkog
izvješća. Sjedimo čekajući Madeline, a svi utihnu pošto konačno
stigne. Matthew počne prepričavati stvari - što je bilo dobro, a što
nije. Madeline ne djeluje zadovoljno, a usta joj se izvijaju tako da
izgleda kao da guzicom odmata karamele. Mi ostali šutimo, stoga
dopustim umu da ponovno odluta.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala...
Madeline se namršti.
Tko si, što si, rad' bih znala.
Cokne jezikom pa zakoluta očima.
12
 Visoko gore vidim te ja.
Pošto Madeline ponestane neizgovorenih kritika, ekipa ustane i
počne izlaziti.
Kao dragulj ti svjetlo sja.
»Amber, možemo li razgovarati?« upita Matthew prenuvši me iz
maštarije. Sudeći po njegovu tonu, nemam izbora. Zatvori vrata
sobe za sastanke, a ja ponovno sjednem i proučim mu lice u
potrazi za natruhama onoga što mi se sprema reći. Kao i obično,
nepronično je, lišeno emocija; majka mu je mogla netom umrijeti,
ali nikada to ne biste pomislili. Uzme keks s tanjurića kojim
poslužujemo goste i ponudi me. Odmahnem glavom. Kada
Matthew želi nešto reći, naizgled uvijek ide obilaznim
putem. Pokuša mi se nasmiješiti, ali to mu predstavlja napor, pa
zauzvrat odgrize komadić keksa. Nekoliko mrvica smjesti mu se na
tankim usnama koje se, kao u zlatne ribice, svako malo otvaraju i
naglo zatvaraju dok se upire pronaći prave riječi.
»Pa, mogu čavrljati i pitati kako si, pretvarati se da mi je stalo i
takve stvari, ili odmah mogu prijeći na stvar«, kaže. Želudac mi se
zgrči od straha.
»Reci«, kažem, a zapravo želim da šuti.
»Kakva je trenutačna situacija s tobom i Madeline?« upita
odgrizajući još jedan komadić keksa.
»Kao i uvijek, mrzi me«, prebrzo odvratim. Red je na moj lažni
osmijeh, nošen s etiketom tako da ga mogu vratiti kad mi više ne
bude potreban.
»Da, mrzi te, i to je problem«, kaže Matthew. Ne bi me trebalo
čuditi, a opet je tako. »Znam da nije bila med i mlijeko kad si se tek
pridružila ekipi, ali ni njoj nije lako priviknuti se na tebe. Čini se
da napetost između vas ne popušta. Možda misliš da se ne
primijeti, ali primijeti se. Vaša dobra kemija vrlo je važna za emisiju
i ostatak ekipe.« Zuri u mene iščekujući odgovor koji mu ne znam
dati. »Misliš li da bi mogla poraditi na svom odnosu s njom?«
»Pa, pretpostavljam da mogu pokušati...«
»Dobro. Do danas nisam sasvim shvatio koliko je nesretna zbog
cijele situacije. Dala mi je svojevrstan ultimatum.« Zastane pa
pročisti grlo prije nego što nastavi. »Želi da te zamijenim.«
Čekam da kaže još nešto, ali ne učini to. Njegove mi riječi
odzvanjaju u ušima dok ih nastojim dokraja pojmiti.
»Otpuštaš me?«
13
 »Ne!« pobuni se, ali lice mu priča drugačiju priču dok promišlja
o sljedećim riječima. Sklopi dlanove pred prsima, spajajući tek
jagodice u obliku zvonika boje kože ili malodušne molitve. »Pa, ne
još. Pružam ti priliku da do Nove godine okreneš situaciju u svoju
korist. Žao mi je što se to događa netom prije Božića, Amber.«
Spusti jednu dugačku nogu s druge kao da mu to pričinja napor,
a zatim se odmakne od mene koliko mu stolac dopušta. Usta mu
reagiraju izvijanjem kao da je upravo okusio nešto vrlo neugodno
dok čeka moj odgovor. Ne znam što reći. Ponekad mislim da je
najbolje šutjeti jer je šutnju nemoguće pogrešno protumačiti.
»Sjajna si i volimo te, ali moraš shvatiti da je Madeline Coffee
Morning, Vodi ga dvadeset godina. Žao mi je, ali ako budem morao
birati između vas dviju, neću imati izbora.«

14
 Sada

Drugi dan Božića, prosinac 2016.

Pokušam zamisliti svoju okolinu. Nisam na odjelu; pretiho je za

to. Nisam u mrtvačnici jer osjetim da dišem te slabi bol u prsima
svaki put kada mi se pluća rašire od kisika i napora. Jedino što
čujem jest prigušeno, monotono pištanje stroja u blizini. Neobično
je utješno; moje jedino društvo u nevidljivom svemiru. Počnem
brojiti pištave zvukove gomilajući ili u glavi u strahu da će prestati
i nesigurna u to što bi to moglo značiti.
Zaključim da sam u zasebnoj sobi. Zamislim se prikovanu u
svojoj kliničkoj ćeliji dok vrijeme polako curi niz četiri zida i pritom
stvara lokve prljavog taloga koji će se polako uzdići i potopiti me.
Dotad postojim u beskrajnom prostoru, ovijena
nerazdvojnim spojem bunila i stvarnosti. To je sve što
trenutačno činim, postojim i čekam, ali što, ne znam. Vraćena sam
na tvorničke postavke i takva sam i ostala, bez ikakvih funkcija.
Onkraj nevidljivih zidova život se nastavlja, ali ja sam nepomična,
nijema i suzdržana.
Tjelesni je bol stvaran i zahtijeva da ga osjetim. Pitam se koliko
sam teško ozlijeđena. Oko lubanje osjećam pritisak nalik škripcu
koji mi pulsira u skladu s otkucajima srca. Stanem si procjenjivati
tijelo od glave do pete i uzalud tragam za objašnjivom,
samonametnutom dijagnozom. Usta su mi prisilno otvorena
i osjetim strano tijelo ugurano između usana i zubi; gura mi se
onkraj jezika i spušta grlom. Tijelo mi djeluje vrlo strano, kao da
pripada komu drugome, ali sve je na svom mjestu, sve do nožnih
prstiju. Osjećam ih sve do jednoga, zbog čega me preplavi
olakšanje. Um i tijelo posve su mi čitavi, samo me netko
treba iznova uključiti.
Pitam se kako izgledam, je li me tko počešljao ili umio. Nisam
tašta i radije se slušam nego gledam, a po mogućnosti i ne
doživljavam. Nisam nimalo posebna, nisam poput nje. Zapravo
prije nalikujem sjeni. Prljavoj mrlji.
Premda se bojim, nekakav iskonski nagon govori mi da ću se
izvući. Bit ću dobro, zato što moram. I zato što uvijek jesam.

15
 Začujem otvaranje vrata i približavanje koraka krevetu. Vidim
sjenovite pokrete dok mi se komešaju onkraj zastrtog pogleda.
Dvije žene. Njušim jeftin parfem i lak za kosu. Razgovaraju, ali ne
mogu dokraja razaznati riječi, još ne. Zasad predstavljaju samo
buku, poput stranog filma bez titlova. Jedna od njih izvuče mi
lijevu ruku ispod plahte. Osjećaj je zanimljiv, kao kad se u
djetinjstvu pretvarate da su vam udovi odumrli. U sebi se lecnem
osjetivši njezine jagodice na koži. Ne volim da me stranci dodiruju.
Ne volim da me itko dodiruje, pa čak ni on, više ne.
Ovije mi nešto oko lijeve nadlaktice, a dok mi se zateže oko kože
shvatim da je riječ o podvezu. Nježno mi spusti ruku i prijeđe na
suprotnu stranu. Druga medicinska sestra - pretpostavljam da je
riječ o njima - stoji u podnožju kreveta. Čujem kako znatiželjni
prsti premeću papir i zamišljam da ili čita roman ili moj bolnički
karton. Zvukovi se izoštre.
»Predaj još to pa možeš zbrisati. Što joj se dogodilo?« upita žena
bliže meni.
»Stigla je kasno sinoć. Nekakva nesreća«, odvrati druga u hodu.
»Pustimo malo danjeg svjetla unutra, može, da vidimo hoće li biti
malo vedrije?« Čujem škripu zastora dok se nevoljko povlače i
zateknem se ovijena svjetlijom nijansom tame. Potom mi, bez
upozorenja, nešto oštro probode ruku. Osjećaj je stran, a bol me
vrati u sebe. Osjećam kako mi nešto hladno pliva pod kožom i
gmiže tijelom dok se ne stopi sa mnom. Njihovi me glasovi iznova
dozovu u stvarnost.
»Jesu li javili najbližem srodniku?« upita ona čiji glas djeluje
starije.
»Ima muža. Zvali su nekoliko puta, ali dobili su govornu poštu«,
odvrati druga. »Čovjek bi pomislio da će primijetiti kad mu žena
nestane na Božić.«
Božić.
Proučim knjižnicu svojih sjećanja, ali previše je polica prazno.
Ne sjećam se ničega u vezi s Božićem. Obično ga provodimo s
mojima.
Zašto nitko nije pokraj mene?
Zamijetim da su mi usta užasno suha i osjetim okus ustajale
krvi. Dala bih sve za čašu vode i pitam se kako im mogu skrenuti
pozornost. Sva se usredotočim na usne, njihovo oblikovanje i, ma
koliko beznačajno, narušavanje zaglušujuče tišine, ali ništa ne
iziđe. Duh sam zarobljen u vlastitom tijelu.
16
 »Dobro, odoh kući, ako je sve okej?«
»Vidimo se poslije, pozdravi Jeffa.«
Vrata se otvore te u daljini začujem radio. Zvuk poznatog glasa
dopre mi do ušiju.
»Usput, vodi emisiju Coffee Morning, pronašli su joj propusnicu
u torbi nakon što su je dovezli«, kaže medicinska sestra na
odlasku.
»A je li? Nikad nisam čula za nju.«
Ja tebe čujem!
Vrata se zatvore, tišina vrati, a zatim nestanem, nema me,
nijemo vrištim u tami koja me progutala.
Što mi se dogodilo?
Iako u sebi vrištim, izvana sam nijema i savršeno nepomična.
U stvarnom me životu plaćaju da govorim na radiju, ali sada sam
utišana, nula. Tama mi kovitla misli dok zvuk ponovnog otvaranja
vrata sve ne zaustavi. Pretpostavljam da me napušta i
druga medicinska sestra, pa poželim uzviknuti, proklinjati je da
ostane, objasniti da sam se malo izgubila i da trebam nekoga tko
će mi pomoći vratiti se. Ali nije otišla. Netko je drugi ušao. Osjetim
njegov miris, čujem kako plače i ćutim njegov silni užas pošto
me ugleda.
»Tako mi je žao, Amber. Sada sam ovdje.«
Malčice odveć blago primi moju ruku. Izgubila sam se, a on me
izgubio prije mnogo godina i više se neću pronaći. Preostala
medicinska sestra ode kako bi nam pružila malo prostora ili
privatnosti, ili naprosto zato što osjeća da je situacija odviše
neugodna; da nešto nije kako treba. Ne želim da ode, ne želim da
me ostavi samu s njime, ali ne znam zašto,
»Čuješ li me? Molim te, probudi se«, ponavlja.
Um mi uzmiče pred njegovim glasom. Škripac mi se ponovno
stegne oko lubanje, kao da mi se tisuće prstiju zabijaju u
sljepoočnice. Ne sjećam se što mi se dogodilo, ali posve sam
sigurna da je taj čovjek, moj muž, nekako upleten u to.

17
 Tada

Ponedjeljak, 19. prosinca 2016. - poslijepodne

Isprva sam bila zahvalna kada je Matthew rekao da ne moram

ostati na poslu do kraja radnog dana. Ekipa se već razbježala na
ručak, što je značilo da mogu izbjeći pitanja ili lažnu zabrinutost.
Tek sada, dok koračam Oxford Streetom plivajući poput lososa
ususret plimi turista i ljudima u božićnoj kupnji, shvatim da je to
učinio radi sebe; nijedan muškarac ne želi sjediti i zuriti u
uplakano žensko lice, svjestan da je odgovoran za njezine suze.
Usprkos tomu što je prosinac poslijepodne, nebo je
svijetloplavo, a sunce se probija kroz raspršene, nerođene oblake
stvarajući privid ugodnog dana u čijoj pozadini leže omaglica i
sumnja. Samo moram zastati i razmisliti, stoga to i učinim. Nasred
užurbane ulice i na nezadovoljstvo ostatka svijeta.
»Amber?«
Podignem pogled prema nasmiješenom licu visokog muškarca
koji stoji ravno preda mnom. isprva mi je um prazan, a potom
osjetim tračak prepoznavanja praćen navalom uspomena: Edward.
»Bok, kako si?« protisnem.
»Sjajno. Drago mi je što te vidim.«
Poljubi me u obraz. Ne bih trebala mariti za svoj izgled, ali
ovijem se rukama kao da se nastojim sakriti. Zamijetim da on
izgleda skoro pa jednako. Gotovo uopće nije ostario, usprkos
desetljeću koje je zacijelo prošlo otkad sam ga zadnji put
vidjela. Preplanuo je kao da se upravo vratio iz nekog vrućeg
predjela, a smeđu mu kosu šaraju plave mrlje; ni traga sijedima.
Izgleda vrlo zdravo, uredno i još uvijek neobično ugodno u vlastitoj,
brončanoj koži. Odjeća mu djeluje novo, skupo i vjerujem da je
odijelo ispod dugačkog vunenog kaputa ručno šivano. Svijet mu je
oduvijek bio premalen.
»Jesi li dobro?« upita me.
Prisjetim se da sam plakala, stoga zacijelo grozno izgledam.
»Jesam. Pa, i nisam. Upravo sam čula lošu vijest, to je sve.«
»Žao mi je što to čujem.«
 Kimnem dok čeka razgovor koji ne znam povesti. Sve čega se
naizgled mogu sjetiti jest koliko sam ga povrijedila. Zapravo mu
nikada nisam objasnila zašto se više ne mogu viđati s njime, samo
sam jednog jutra otišla iz stana, oglušila se na njegove pozive i
posve ga isključila. Studirao je u Londonu, oboje smo. Ja sam još
uvijek živjela kod kuće, stoga sam boravila kod njega kad god sam
mogla, sve dok nismo prekinuli, a nakon toga više nikada
nisam otišla onamo.
Žena se zabije u mene tipkajući poruku. Odmahne glavom kao
da sam ja kriva što nije gledala kuda ide. šok izmami određene
riječi iz njihova skrovišta.
»Jesi li u Londonu za Božić?« upitam.
»Da. Ustvari, upravo sam se preselio s djevojkom, imam novi
posao u prijestolnici.« Moje olakšanje uskoro zamijeni nešto drugo.
Pa, naravno da je nastavio sa životom. Samoj sebi kažem da se
veselim zbog njega i prisilim lice da mu odgovori manje
entuzijastičnim osmijehom praćenim mlitavim kimanjem.
»Vidim da ovo nije dobar trenutak«, kaže. »Ali, vidi, evo ti moja
posjetnica. Bilo bi lijepo jednom se napričati. Sastajem se s nekime
i kasnim, ali sjajno te vidjeti, Amber.« Uzmem posjetnicu i još
se jednom pokušam nasmiješiti. On mi dodirne rame pa iznova
nestane u gomili, jedva je dočekao da pobjegne.
Pokupim sve svoje rasute komadiće i prebacim se na autopilot.
Noge me odvedu do malenog bara u blizini Oxford Streeta. Dolazila
sam ovamo s Paulom kad smo tek prohodati. Više ne zalazimo
ovamo, i ne sjećam se zadnjeg puta kad smo izišli. Pomislila sam
da će mi prepoznatljivost lokala uliti osjećaj sigurnosti, ali nije
tako. Naručim veliku čašu crnog vina i probijem se do jedinog
slobodnog stola blizu kamina. Nema zaštitne ograde. Malčice
odmaknem stolac od vatre usprkos želji da se ugrijem. Zurim
u svoju čašu Malbeca uspješno zanemarujući sezonski kaos koji
tutnji oko mene. Moram omiljeti ženi koja nikoga ne voli i, budem
li dovoljno dugo zurila u svoje piće, nadam se da će mi rješenje
sinuti. Trenutačno mi ništa ne pada na pamet.
Otpijem vrlo malo vina. Ukusno je. Zaklopim oči, progutam ga
i uživam u osjećaju dok mi kupa grlo. Baš sam budalasta. Sve je
bilo dobro i sad sam sve ugrozila. Trebala sam se više potruditi s
Madeline, trebala sam se držati plana. Ne mogu ostati bez posla,
još ne. Pojavit će se rješenje, samo nisam uvjerena da ću sama doći

19
do njega. Potrebna mi je ona. Požalim zbog te misli i zauzvrat
zaključim da trebam još jedno piće.
Pošto iskapim čašu, naručim drugu pa izvadim mobitel iz
torbice dok Čekam. Otipkam Paulov broj. Trebala sam ga odmah
nazvati, ne znam zašto nisam. Ne javi se, stoga pokušam ponovno.
Ništa, dobijem tek govornu poštu. Ne ostavim poruku. Moja druga
čaša vina stigne, stoga otpijem gutljaj u želji da otupim, ali znam
da bih trebala usporiti. Moram ostati prisebna ako namjeravam
vratiti stvari u normalu, što ću i učiniti, zato što moram.
Trebala bih se sama moći nositi s time, ali ne mogu.
»Vidim da si počela bez mene«, kaže Jo odmatajući smiješno
dugačak šal s vrata i sjedajući na stolac sučelice mojem. Prestane
se smiješiti dobro mi pogledavši lice. »Što nije u redu? Grozno
izgledaš.«
»Znači, ne znaš?«
»Što ne znam?«
»Razgovarala sam s Matthevvom.«
»To objašnjava depresiju«, odvrati ovlaš pogledavajući vinsku
kartu.
»Mislim da ću ostati bez posla.«
Jo se zagleda u mene kao da nešto traži. »O čemu ti to, jebote?«
»Madeline mu je dala ultimatum, ili ja, ili ona.«
»I rekao ti je da otpadaš? Tek tako?«
»Ne baš. Do Nove godine trebam je navesti da se predomisli.«
»Pa navedi je.«
»Kako?«
»Ne znam, ali ne smiju ti to učiniti.«
»Ugovor mi istječe u siječnju, stoga ga jednostavno mogu ne
obnoviti a da pritom ne bude nikakve trke. Ne bih se imala na što
osloniti. Uostalom, pretpostavljam da im to daje dovoljno vremena
da tijekom božićnih praznika pronađu prikladnu zamjenu.«
Promatram Jo dok poima sve što sam joj rekla i uviđam da dolazi
do istog zaključka kao i ja dva sata prije toga.
»Drama te stvarno slijedi poput sjene, zar ne?«
»Najebala sam, zar ne?«
»Još nisi. Nešto ćemo smisliti; ali najprije trebamo još vina«,
kaže.

20
 »Može još jedna čaša, molim vas«, obratim se konobaru u
prolazu. Ponovno se okrenem Jo. »Ne mogu ostati bez posla.«
»Nećeš.«
»Nisam stigla učiniti sve što trebam.« Konobar se još uvijek
vrzma u blizini te nam uputi zabrinut pogled. Nasmiješim se.
Pristojno kimne pa ode po vino. Osvrnem se po baru, a kratka
provjera tuđih pogleda potvrdi mi da preglasno govorim. To mi
se ponekad događa kad sam umorna ili pijana. Podsjetim se da
budem tiho.
Čim vino stigne, Jo mi kaže da izvadim notes i kemijsku iz svoje
torbe. Uputi me da na vrh prazne stranice crvenim tiskanim
slovima napišem PROJEKT MADELINE, stoga to učinim i usput
podvučem riječi. Jo je tip djevojke koja sve voli zapisati. Ta vas
navika može uvaliti u nevolju ako niste dovoljno oprezni. Zuri u
notes, a ja otpijem još malo vina uživajući u njegovoj toplini dok mi
struji tijelom. Nasmiješim se, a Jo mi uzvrati cerekom; istovremeno
nam je sinula jednaka zamisao, što se često događa. Kaže mi što da
zapišem, pa bjesomučno nažvrljam svaku riječ u notes, s naporom
održavajući korak s onime što čujem. Zamisao je dobra.
»Misli da je nikada neće najuriti, Madeline Frost jest Coffee
Morning«, kaže Jo. Zamijetim da nije ni taknula svoju čašu.
»Matthew je upravo to rekao. Možda bi tako mogao glasiti novi
slogan«, kažem i očekujem da se nasmiješi. Ne učini to.
»Ali ona ne zna kako je prošao tvoj razgovor s Matthewom. Stoga
možda trebamo navesti Madeline da pomisli kako im je dosta
njezinih bijesnih izljeva i da namjeravaju najuriti nju«, kaže.
»Ali nikada to ne bi učinili.«
»Ne može biti sigurna. Više nitko nije nezamjenjiv i počinjem
misliti da će se, ako posijemo dovoljno sjemenja, ideja primiti. Da
nema taj posao, bila bi nitko i ništa. Posao joj je sve u životu, sve
što ima.«
»Slažem se. Ali kako? Nema dovoljno vremena, više ne.«
Ponovno zaplačem. Ne mogu si pomoći.
»Nema veze. Plači ako moraš, izbaci to iz sebe. Srećom, lijepa si
dok plačeš.«
»Nikad nisam lijepa.«
»Zašto to činiš? Prelijepa si. Priznajem, mogla bi se malo više
potruditi...«
»Hvala.«
21
 »Oprosti, ali tako je. Nenošenje šminke ne čini te blijedom i
neobičnom, već samo blijedom. Imaš lijepo tijelo, ali čini se kao da
se uvijek nastojiš sakriti ispod jedne te iste crne odjeće.«
»I nastojim se sakriti.«
»E pa, prestani.«
U pravu je, grozno izgledam. Um mi se vrati na Edwarda;
sigurno je pomislio da je izbjegao metak jer nije završio sa mnom.
»Upravo sam naletjela na bivšeg u Oxford Streetu«, kažem
proučavajući joj lice u potrazi za reakcijom.
»Kojeg?«
»Ne moraš tako govoriti, nije ih bilo toliko.«
»Više nego mojih. Koga si vidjela?«
»Nije važne. Naprosto sam se osjećala neugledno, kao zadnja
jadnica. Voljela bih da me nije vidio u takvom izdanju, to je sve.«
»Koga briga? Trenutačno se samo moraš usredotočiti na važne
stvari. Kupi novu garderobu; nekoliko novih haljina, cipela, nešto
s visokim potpeticama i usput uzmi malo šminke. Sutra
moraš izgledati vrlo sretno i samouvjereno, samo sve šibni na
kreditnu karticu. Madeline je znala da će ti danas reći, stoga će
očekivati da budeš uzrujana i vjerojatno misli da uopće nećeš doći,
ali hoćeš. Proširit ćemo glasine na društvenim medijima. Preuzet
ćemo stvar u svoje ruke. Znaš što ti je činiti.«
»Da, znam.«
»Onda idi u kupnju, a zatim kući. Dobro se naspavaj i sutra
dođi sva blistava, kao da te ama baš ništa ne muči.«
Poslušam je pa iskapim čašu i platim račun. Oduvijek sam se
pridržavala crta u bojanki svojeg života, ali sada sam spremna
malčice se raspojasati. Prije nego što napustim bar istrgnem
stranicu s Projektom Madeline iz notesa, zgužvam je i bacim
u kamin promatrajući kako bijeli papir postaje smeđ i dogorijeva.

22
 Sada

Drugi dan Božića, prosinac 2016. - večer

Kada tek stanem padati zaboravim na strah, odveć zauzeta

primjećivanjem da je ruka koja me gurnula toliko nalik mojoj. No
pošto se strmoglavim u tamu pod sobom, najgori me strahovi
slijede na putu prema dnu. Poželim vrisnuti, ali ne mogu, ona
poznata ruka sada mi čvrsto stišće usta. Ne mogu ni pisnuti, jedva
dišem. Nakon što me užas probudi iz opetovane noćne more,
probudim se u drugoj. I dalje se ne mogu prisjetiti što mi se
dogodilo ma koliko se trudila, ma koliko žarko morala doznati.
Ljudi naizgled dolaze i odlaze u kakofoniji mrmljanja, neobičnih
zvukova i mirisa. Prilike nejasnih rubova lelujaju nada mnom i oko
mene, kao da sam pod vodom i utapam se u vlastitim
pogreškama. Ponekad imam osjećaj da ležim na dnu
mutnog jezera, a teška prljava voda pritišće me i ispunjava mi tijelo
tajnama i muljem. Postoje trenutci u kojima pomišljam da bi bilo
olakšanje utopiti se, tako da svemu dođe kraj. Nitko me ne vidi
ovdje dolje, ali opet, oduvijek sam voljela biti nevidljiva. Novi
svijet oko mene okreće se kao u usporenom filmu, tek na dohvat
ruke, a ja nastavljam biti savršeno mirna, dolje u tami.
Povremeno uspijem isplivati tek toliko da se usredotočim na
zvukove, da ih ubrzam kako bi mi iznova postali prepoznatljivi, kao
sada. Čujem zvuk okretanja stranica, nesumnjivo jednoga od onih
budalastih krimića koje silno voli. Ostali dolaze i odlaze, ali on je
uvijek ovdje, i više nisam sama. Zapitam se zašto nije odložio
knjigu i pohitao k meni sada kad sam se probudila, a potom se
prisjetim da za njega nisam budna; za njega se ništa nije
promijenilo. Posve sam izgubila osjećaj za vrijeme, može biti i dan
i noć. Nijemo sam, živuće truplo. Začujem otvaranje vrata i netko
uđe u sobu.
»Dobra večer, g. Reynolds. Zbilja ne biste trebali biti ovdje ovako
kasno, ali pretpostavljam da vam ovaj put možemo progledati kroz
prste. Bio sam ovdje kad su sinoć dovezli vašu suprugu.«
Sinoć?
Imam osjećaj da sam ovdje danima.

23
 Liječnikov mi glas poznato zvuči, ali opet, pretpostavljam da i
nije čudno ako me liječi. Zamišljam kako izgleda. Predočim si
ozbiljnog muškarca umornih očiju i nabranoga čela izbrazdanog
nizom crta od tuge koje se jamačno nagledao. Zamišljam ga
u bijeloj kuti, a potom se prisjetim da ih više ne nose, već izgledaju
jednako kao svi ostali, stoga muškarac koga sam zamislila iščezne.
Čujem kako Paul spušta knjigu i budalasto petlja uokolo;
oduvijek se bojao liječnika. Kladim se da ustaje kako bi se rukovao
s njime; ustvari, znam da će ustati. Ne moram ga vidjeti da bih
točno znala kako će se ponašati, već mogu predvidjeti svaki
njegov potez.
»Treba li vam pregledati ruku?« upita liječnik.
Što nm je s rukom?
»Ne, u redu je«, kaže Paul.
»Prilično je plava. Jeste li sigurni? Nije nikakav problem.«
»Izgleda gore nego što jest, ali hvala vam. Znate li dokad će biti
u ovakvom stanju? Nitko mi ne želi reći.« Paulov mi glas neobično
zvuči, tanano i prigušeno.
»Vrlo je teško reći u ovom trenutku. Supruga vam je zadobila
prilično ozbiljne ozljede u automobilskoj nesreći...«, a potom se
jedno vrijeme isključim dok mi se njegove riječi ponavljaju u glavi.
Silno se trudim, ali i dalje ništa, ne mogu se prisjetiti nesreće. Čak
ne posjedujem automobil.
»Rekli ste da ste bili ovdje kada je stigla. Je li bilo još koga?
Hoću reći, je li još tko stradao?« upita Paul.
»Koliko ja znam, ne.«
»Znači, bila je sama?«
»U nesreći nije sudjelovalo drugo vozilo. Teško mi je odgovoriti
na to pitanje, ali na tijelu vaše supruge postoje određene masnice.
Znate li kako su nastale?«
Kakve masnice?
»Pretpostavljam od nesreće«, kaže Paul. »Nisam ih vidio prije...«
»Shvaćam. Je li si vaša supruga ikada pokušala nauditi?«
»Naravno da nije! Nije takva osoba.«
Kakva sam osoba, Pauk?
Možda bi znao da je obraćao malo više pozornosti na mene.
»Spomenuli ste da je jučer po odlasku od kuće bila uzrujana.
Znate li zbog čega?« upita liječnik.
24
 »Ni zbog čega posebno. Imala je problema na poslu.«
»A kod kuće je sve bilo u redu?«
Sve troje neugodno šutimo dok Paul ne prekine tišinu.
»Kada se probudi, hoće li i dalje biti prisebna? Hoće li se svega
sjećati?« Toliko sam usredotočena na ono čega ne želi da se
prisjetim, da gotovo ne čujem odgovor.
»Prerano je reći hoće li se posve oporaviti jer su joj ozljede vrlo
ozbiljne. Nije stavila pojas za vezanje...«
Uvijek stavljam pojas.
»...morala je voziti popriličnom brzinom kad je tako proletjela
kroz vjetrobran i zadobila težak udarac u glavu pri padu. Ima sreće
što je uopće živa.«
Imam sreće.
»Možemo samo ići dan po dan«, kaže liječnik.
»Ali probudit će se, zar ne?«
»Žao mi je. Možemo li koga nazvati da bude s vama? Nekog
rođaka? Prijatelja?«
»Ne. Nemam nikoga osim nje«, kaže Paul.
Smekšam se kada to kaže o meni. Nekoć nije bilo tako. Kad smo
se upoznali, bio je vrlo popularan i svi su se željeli družiti s njime.
Prvi mu je roman postao uspješan preko noći. Mrzi kad to kažem
i uvijek ga opisuje kao uspjeh preko noći za koji mu je trebalo deset
godina. Ipak, nije potrajao. Sve je postalo još i bolje, a zatim gore.
Poslije toga nije mogao pisati, riječi mu naprosto nisu dolazile.
Slomio ga je uspjeh, a njegov je neuspjeh slomio nas.
Začujem zatvaranje vrata i zapitam se jesam li ponovno sama,
a potom čujem slabašno škljocanje i zamislim Paula kako šalje
poruku. Taj me prizor pomalo zaboli, pa shvatim da se ne mogu
prisjetiti kada je zadnji put nekome slao poruku. Jedine druge
osobe u njegovu životu trenutačno su njegova majka, koja odbija
komunikaciju izuzev povremenog poziva kada nešto želi, te
agentica, koja je sada sklonija slanju e-pošte s obzirom na to da
više nemaju mnogo zajedničkih tema. Paul i ja šaljemo si
poruke, ali pretpostavljam da to ne čini u mojoj prisutnosti. Misli
su mi toliko glasne da ih čuje.
»Rekao sam im gdje si.« Uzdahne i malčice se približi krevetu.
Zacijelo misli na moju obitelj. Nemam mnogo prijatelja.
Neobjašnjiva jeza prostruji mi kralježnicom pošto nas iznova
preplavi tišina.
25
 Osjetim nalet boli na spomen svojih roditelja. Ne sumnjam da
ih je zvao, ali često putuju i ovih dana zna ih biti teško dobiti. Često
tjednima ne razgovaramo, premda razlog nisu uvijek
njihova inozemna putovanja. Pitam se kada će doći, a potom
preoblikujem misao i zapitam se hoće li uopće doći. Nisam im
omiljeno dijete, već samo kći koju su oduvijek imali.
»Kučko«, kaže Paul, i to glasom koji jedva prepoznajem. Čujem
kako noge njegova stolca stružu o pod. Sjene povrh mojih vjeđa
potamne te shvatim da stoji ravno nada mnom. Još jednom osjetim
poriv za vrištanjem, stoga vrisnem. No ništa se ne dogodi.
Lice mu je sada toliko blizu mojemu da na vratu osjećam njegov
vreli dah dok mi šapće na uho. »Drži se.«
Ne znam što time želi reći, ali vrata se otvore i spase me.
»O, Bože, Amber.« Stigla je Claire, moja sestra.
»Ne bi trebala biti ovdje«, kaže Paul.
»Naravno da bih. Trebao si me ranije nazvati.«
»Žao mi je što sam te uopće nazvao.«
Ne shvaćam sukob između dviju mračnih sjena koje se
nadvijaju nada mnom. Claire i Paul uvijek su se slagali.
»E pa, došla sam. Što se dogodilo?« upita približavajući se.
»Pronašli su je nekoliko kilometara dalje od kuće. Auto je
sasvim skršen.«
»Nikoga nije briga za tvoj vražji auto.«
Nikada ne vozim Paulov automobil. Nikada ne vozim.
»Sve će biti u redu, Amber«, kaže Claire uzimajući me za ruku.
»Sad sam tu.« Njezini hladni prsti obujme moje i vrate me u naše
djetinjstvo. Oduvijek se voljela držati za ruke. Ja nisam.
»Ne čuje te, u komi je«, kaže Paul i pritom zvuči neobično
zadovoljno.
»U komi?«
»Jesi li ponosna na sebe?«
»Znam da si uzrujan, ali to nije moja krivnja.«
»Nije li? Mislio sam da imaš pravo znati, ali nisi dobrodošla.«
Mozak mi radi sto na sat, ali ne shvaćam ništa što govore;
osjećam se kao u paralelnoj stvarnosti gdje ništa oko mene više
nema smisla.
»Što ti se dogodilo s rukom?« upita Claire.

26
 Što mu je s rukom?
»Ništa.«
»Trebao bi otići liječniku da je pogleda.«
»Sve je u redu.«
Soba koju ne vidim stane se vrtjeti. Trudim se ostati na
površini, ali voda se kovitla oko i unutar mene, a tama me iznova
guta.
»Paule, molim te. Sestra mi je.«
»Upozorila me da ti ne vjerujem.«
»Govoriš gluposti.«
»Zbilja?« Sve je mnogo tiše nego prije. »Van.«
»Paule!«
»Rekao sam van!«
Ovoga puta nema oklijevanja. Čujem kako se sestrine potpetice
udaljavaju prostorijom. Vrata se otvore i zatvore, pa ponovno
ostanem sama s muškarcem koji zvuči poput mojeg muža, ali
ponaša se poput stranca.

27
 Tada

Ponedjeljak, 19. prosinca 2016. - večer

Iziđem iz vlaka i koračam tihim ulicama predgrađa prema svojoj

kući i Paulu. Još uvijek ne vjerujem da postoji način da spasim
radno mjesto, ali možda ću ovako barem imati dovoljno vremena
da učinim ono što trebam. Neću mu reći. Još ne. Možda i
neću morati.
Ne bi to bio prvi posao bez kojeg sam ostala otkada smo zajedno.
Moja karijera televizijske voditeljice naglo je završila prije dvije
godine kada je urednik postao prečesto i pretjerano ljubazan. Bio
je prilično poduzetan. Jedne mi je večeri gurnuo ruku ravno pod
suknju, a sljedećeg mu je dana netko ključem na parkiralištu
zaposlenika ogrebao BMW. Zaključio je da sam to ja učinila, pa se
više nikada nisam pojavila na televiziji. Nikada me više
nije dodirnuo. Dala sam otkaz prije negoli je pronašao izgovor da
me otpusti, a iskreno, laknulo mi je jer sam mrzila biti na televiziji.
No Paul je bio shrvan. Volio me takvu. Volio je nju. Kod kuće sam
mu neprestano smetala. Nisam bila žena kojom se oženio. Bila sam
nezaposlena, nisam se jednako odijevala i više nisam imala priče
koje bila pričala. Prošle godine na jednom vjenčanju par koji je
sjedio pokraj nas upitao me što radim. Paul je odgovorio prije negoli
sam dospjela bilo što reći. »Ništa.« Od nekoga koga je volio postala
sam nula koju je prezirao.
Rekao je da mu je teško pisati jer sam neprestano kod kuće. U
dnu vrta dao je sagraditi otmjenu kolibu kako bi se mogao
pretvarati da nisam kod kuće. Claire je uočila oglas za posao u
Coffee Morningu prije šest mjeseci, pa mi je poslala poveznicu
i predložila da se prijavim. Nisam mislila da ću dobiti posao, ali
jesam.
Oteturam vrtnom stazom i stanem opipavati unutrašnjost
torbice u potrazi za ključem. Zbune me glazba i smijeh u kući. Paul
nije sam. Prisjetim se da sam ga poslijepodne zvala, ali nije mi se
javio i nije se potrudio uzvratiti mi poziv. Dlanovi mi pomalo drhte
dok otvaram ulazna vrata.

28
 Sjede na sofi i smiju se, Paul na svom uobičajenom mjestu, a
Claire na mojemu. Gotovo prazna vinska boca i dvije čaše poziraju
u zamornoj mrtvoj prirodi na stolu pred njima.
Ona i ne voli crno vino.
Djeluju malčice zatečeno jer me vide, pa se osjećam poput
uljeza u vlastitom domu.
»Bok, seko. Kako si?« obrati mi se Claire ustajući kako bi me
poljubila u oba obraza. Njezine dizajnerske irske traperice izgledaju
kao da su poprskane bojom, a podno njih proviruju sitna
pedikirana stopala. Njezina pripijena bijela majica otkriva malo
više nego što bi trebala dok ustaje. Ne sjećam se da sam je
već vidjela, zacijelo je nova. Odijeva se kao da smo još uvijek mlade,
kao da nas muškarci i dalje gledaju na takav način. Ako to i čine,
ne primjećujem ih. Njezina dugačka plava kosa izravnata je do
zadnjeg milimetra i zataknuta za njezine uši kao da nosi
nevidljivi rajf. Sve na njoj uredno je, čisto, obuzdano. Ne možemo
biti različitije. Stoji mi odveć blizu i čeka da nešto uočim. Njezin mi
parfem ispuni nosnice i grlo; osjetim ga na jeziku. Poznat je ali
opasan. Slatkast do te mjere da izaziva mučninu.
»Mislio sam da večeras poslije posla izlaziš?« kaže Paul sa svojeg
mjesta.
Suzi oči ugledavši moje vrećice iz trgovina koje sadrže uredno
složenu odjeću ovijenu zaštitnim papirom. Nijemo ga izazivam da
nešto kaže. To je moj novac, zaradila sam ga. Potrošit ću ga kako
želim. Odložim vrećice pa zamijetim duboke crvene brazde koje su
mi plastične ručke urezale u prste.
»Nešto je iskrsnulo«, kažem Paulu te se okrenem Claire. »Nisam
znala da dolaziš. Je li sve u redu?« Znam što je na stvari.
»Sve je u redu, David je dokasna na poslu, opet. Došla sam k
tebi da pročavrljamo, ali zaboravila sam da, za razliku od mene,
imaš društveni život.«
Previše se trudi, a njezin osmijeh djeluje kao da joj licu nanosi
bol.
»Gdje su djeca?« upitam. Njezin osmijeh iščezne.
»Kod susjede. Dobro su. Ne bih ih ostavila ni s kime
nepouzdanim.« Okrene se Paulu, ali on samo zuri u pod. Usne su
joj crvene od vina, a obrazi malčice rumeni; nikada nije dobro
podnosila piće. Uto ga ugledam, onaj pogled u njezinim očima i
letimični, opasni bljesak poznat otprije. Shvati da sam ga uočila te

29
da nisam zaboravila što znači. »Trebala bila krenuti, kasnije je nego
što sam mislila«, kaže.
»Rekla bih da ostaneš, ali moram razgovarati s mužem.«
Namjeravala sam reći s Paulom, ali moja podsvijest smatrala je
nužnim promijeniti scenarij.
»Naravno. Pa, vidimo se uskoro. Nadam se da je na poslu sve u
redu«, kaže uzimajući kaput i torbu te na stolu ostavljajući napola
ispijenu čašu vina. Čim se vrata zatvore preplavi me kajanje. Znam
da bih trebala poći za njom i ispričati se tako da zna da je još uvijek
volim, da je sve u redu. Ali ne učinim to.
»Pa, to je bilo neugodno«, kaže Paul.
Ne odgovorim, čak ga i ne pogledam. Umjesto toga bez
razmišljanja dvaput zaključam ulazna vrata, uzmem Claireinu
čašu i odem u kuhinju. Paul me slijedi i zastane na dovratku dok
izlijevam grimiznu tekućinu u sudoper. Tamnocrvene mrlje prljaju
bijeli porculan, stoga otvorim slavinu kako bih ih isprala.
»Da, bilo je pomalo čudno doći kući i zateći muža i vlastitu
sestru kako uživaju u ugodnoj večeri.« Sjećanje na vino koje sam
prije toga i sama pila malčice mi iskrivljava riječi. Po Paulovu izrazu
lica uvidim kako smatra da sam smiješna, ljubomorna ili oboje.
Nije stvar u tome. Bojim se Što to znači, ta situacija u kojoj sam ih
zatekla. Prilično sam sigurna da je znala da neću biti kod kuće te
da je planski zbrinula djecu. Ne mogu to objasniti, ne bi mi
povjerovao, ne poznaje ju kao ja niti shvaća za što je sposobna.
»Ne budi smiješna. Mislim na to što si joj tek tako rekla da ode.
Svratila je k tebi, stvarno se loše osjeća.«
»Pa, možda bi prvo trebala nazvati ako me stvarno želi vidjeti.«
»Rekla je da te zvala, nekoliko puta. Nijednom joj se nisi javila.«
Sjetim se da je Claire danas doista zvala, i to dvaput. Prvi put
tijekom mojeg razgovora s Matthewom, kao da je znala da nešto
nije u redu. Okrenem se prema Paulu, ali riječi mi ne dolaze.
U ovome trenutku naizgled me sve na njemu živcira. I dalje je
privlačan muškarac, ali dijelovi života koji je odabrao istrošili su ga
i otrčali, poput blistavog komada srebra koje s vremenom izgubi
sjaj. Premršav je, koža mu djeluje kao da je zaboravila na
postojanje sunca, a kosa mu je predugačka za muškarca njegovih
godina. Ali opet, nikada nije uistinu odrastao. Po položaju njegove
čeljusti vidim da se ljuti na mene, a to me iz nekog razloga
uzbuđuje. Mjesecima se nismo seksali, sve od godišnjice. Možda će
odsad biti tako, bit će to naša godišnja poslastica.
30
 Okrenem se prema pećnici i prstima oblikujem prepoznatljiv
oblik. Nekoć to nisam činila pred njime, ali više me nije briga.
»Je li se danas nešto dogodilo na poslu?« upita.
Ne odgovorim.
»Ne znam zašto si ondje.«
»Zato što moram.«
»Zašto? Ne treba nam novca. Mogla bi se ponovno pokušati
zaposliti na televiziji.«
Sloj tišine prevuče se preko našeg razgovora gušeći riječi koje
vječito mislimo, ali nikada ne izgovaramo. Radio je ubio njegovu
televizijsku zvijezdu. Nastavim zuriti u pećnicu i potiho otpočnem
brojiti.
»Hoćeš li prestati s time? To je ludost«, kaže.
Ignoriram ga i nastavljam svoju rutinu. Osjećam kako zuri u
mene.
Kotači autobusa se okreću...
Čini se da se u zadnje vrijeme samo svađamo.
Okreću...
Što se više trudim održati nas zajedno, to se brže raspadamo.
Okreću...
Nisam osoba koja plače i tugu izražavam na druge načine.
Kotači autobusa se okreću...
Voljela bih da mu mogu reći istinu.
Po cijeli dan.
Uspomena iz djetinjstva upali mi se u glavi kao na pritisak
prekidača. Voljela bih da nije tako.
»Jesi li dobro?« upita Paul i konačno se pomakne s dovratka.
»Ne«, šapnem i dopustim mu da me zagrli.
Rekla sam istinu, ali ne i cijelu priču.

31
 Prije

Ponedjeljak, 16. rujna 1991.

Dragi dnevniče,
danas je bilo zanimljivo, krenula sam u novu školu. To nije jako zanimljivo,
često se događa, ali danas se činilo drugačije, kao da će ovoga puta možda
uspjeti. Moja nova učiteljica djeluje drago. Kad je mama upozna, kladim se da
će reći: »Gđa MacDonald baš voli jesti, zar ne?« Mama često govori takve stvari
i na taj način poručuje da je netko pretio. Mama kaže da je važno izgledati
najbolje što možeš jer, iako knjigu ne bi trebali suditi po koricama, ljudi to
svejedno čine. Gđa MacDonald starija je od mame, ali mlađa nego što je baka
bila. Upoznala me s razredom bez uobičajenih kerefeka, a zatim mi je rekla da
sjednem. U razredu je bio samo jedan slobodan stol, na kraju prostorije, pa sam
sjela onamo. Kakvi prvi školski dani znaju biti, današnji je bio dobar. Mama kaže
da ćemo se ovaj put sigurno zadržati, ali i prije je tako govorila.
Razred čita dnevnik djevojčice po imenu Ana Frank, ali tek su počeli, pa nisam
previše propustila. Djevojčica za susjednim stolom dopustila mi je da čitam s
njom. Rekla mi je da ju zovem Taylor, što joj je zapravo prezime, ali nema veze.
Zamijetila sam prašinu od krede na njenom prsluku i već znam da je jedna od
onih klinaca koje drugi ne vole.
Za zadaću cijeli tjedan moramo pisati dnevnik, pomalo slično Ani Frank, ali
ona je to činila mnogo dulje. Najbolje je to što ga čak ne moramo ni predati, zato
što gđa MacDonald kaže da naše dnevnike ne bi trebao čitati nitko osim
nas. Razmislila sam o tome da ga uopće ne pišem, nitko ne bi ni znao, ali mama i
tata svađaju se u prizemlju, pa sam pomislila da bih mogla pokušati.
Ne vjerujem da će moj dnevnik biti zanimljiv kao onaj Ane Frank. Nisam baš
zanimljiva osoba. Gđa MacDonald kaže da, ako ne znamo što napisati, samo
trebamo smisliti tri iskrene stvari koje možemo reći o sebi. Kaže da svi
mogu smisliti tri stvari i da je iskrenost prema sebi važnija od iskrenosti prema
drugima. Pa, ovo su prve tri stvari koje ću podijeliti s tobom (sve su istinite):

1. Uskoro ću imati deset godina.

2. Nemam prijatelje.
3. Roditelji me ne vole.

32
 Istina je glupa stvar.
Baka mi je umrla od raka. Preselili smo se k njoj kad se razboljela, ali nije
pomoglo. Imala je šezdeset dvije godine, što zvuči staro, ali mama kaže da je
zapravo umrla prilično mlada. Često sam boravila s bakom, uvijek me vodila na
zanimljiva mjesta i slušala. Nikada nije imala mnogo novca, ali za prošli ml je Božić
poklonila ovaj dnevnik. Mislila je da bi ml pisanje o osjećajima moglo pomoći da
se nosim sa situacijom. Prošla je gotovo cijela godina i nisam je poslušala, ali sada
bih voljela da jesam. Voljela bih da sam zapisala sve što mi je govorila jer sam
već počela zaboravljati.
Mislim da su me roditelji nekoć voljeli, ali toliko sam ih puta razočarala da se
ljubav izlizala. Više se ni sami ne vole, neprestano se svađaju i viču jedno na
drugo. Svađaju se oko mnogih stvari, ali većinom oko novca koji nemamo.
Također se svađaju zbog mene. Jednom su bili toliko glasni da je jedna starija
susjeda pozvala policiju. Mama je rekla da je bilo baš neugodno, a nakon što je
policija otišla još su se više svađali zbog toga. Odselili smo se otamo, pa mama
kaže da više nije važno i da bi ljudi trebali gledati svoja posla. Rekla je da će naše
preseljenje ovamo biti »novi početak« i »Zar ne bi bilo lijepo pronaći nove
prijatelje?« Nije primijetila da nemam ni stare.
Nekoć bih pronašla prijatelje kad god bismo se preselili, ali uvijek sam bila
jako tužna kad bismo se morali oprostiti. Sada se ne trudim. Ionako mi ne trebaju
prijatelji. Kada me pitaju želim li doći na njihov rođendan, samo kažem ne, hvala
i da ne smijem, iako bih smjela. Mami čak i ne pokažem pozivnice, samo ih bacim
u koš. Problem s odlascima u tuđe kuće jest taj da oni žele doći k vama. Baka je
uvijek govorila da su knjige ionako bolji prijatelji od ljudi. Ako im dopustite,
knjige će vas odvesti kamo god poželite, govorila je, i mislim da je bila u pravu.
Nakon što je baka umrla, mama je rekla da ćemo preurediti kuću, ali nismo.
Spavam u bakinoj sobi u krevetu u kojem je jednog dana zaspala i više se nije
probudila. Mama je rekla da mogu dobiti nov krevet, ali ne želim, još ne.
Ponekad mislim da još uvijek osjetim njen miris, što je smiješno jer je posteljina
oprana sto puta i uopće nije ista. U mojoj sobi postoje dva kreveta. Drugi je bio
djedov, ali on nije umro u njemu, već u domu koji nije bio njegov.
Ne čujem ništa, a to znači da su se prestali svađati, barem zasad. Sad će tata
otvoriti bocu crnog vina i natočiti si veliku čašu. Mama će u međuvremenu za
večeru izvaditi nešto iz zamrzivača i spraviti si piće koje izgleda kao voda, ali nije.
Kad odrastem nikada neću piti alkohol, ne sviđa mi se što čini ljudima. Neko
ćemo vrijeme u tišini jesti lazanje iz mikrovalne, prije nego što se jedno od njih
sjeti pitati kako sam provela dan. Reći ću im da je bilo dobro, malo ćemo
razgovarati o učiteljima i predmetima, a oni će se praviti da slušaju. Čim tata
pojede, uzet će ostatak vina i otići u radnu sobu. To je nekoć bila bakina soba za
33
šivanje. Tata ju je preimenovao, ali on ondje ništa ne radi, samo gleda televiziju
na malom televizoru. Mama će oprati suđe, a ja ću sama sjediti u boravku
i gledati televiziju na velikom televizoru dok ne bude vrijeme spavanja. Zatim će,
u devet navečer, mama reći da odem na kat. Postavlja si alarm da se podsjeti na
to. Nakon što odem u krevet pa budu mislili da sam zaspala, opet će se početi
svađati. Kad sam bila mala, baka mi je pjevala pjesmicu da lakše zaspim,
»Pjesma autobusa«. Prije mi se nije sviđala, ali sada je ponekad pjevušim kako
bih prigušila tatinu viku i mamin plač. Tako otprilike izgleda moj život. Rekla sam
ti da nije zanimljiv kao život Ane Frank.

34
 Sada
Utorak, 27. prosinca 2016.

Čujem teški bat kiše, nalik neumoljivoj vojsci sićušnih noktiju

koja kuca o prozor nastojeći me prenuti iz ovog beskrajnog sna.
Pošto svaka srdita kapljica zakaže u rasplinjavanju čarolije,
zamislim kako se pretvaraju u suze i plačno klize staklom.
Vjerujem da je noć jer je tiše nego prije. Zamišljam da mogu ustati,
prići prozoru i posegnuti van pa osjetiti kišu na koži i podići pogled
prema noćnom nebu. Čeznem za time i pitam se hoću li ikada više
vidjeti zvijezde. Svi smo stvoreni od tijela i zvijezda, ali svi
naposljetku postajemo prah. Najbolje je sjati dok možete.
Sama sam, ali u glavi neprestano čujem Paulov glas. Drži se.
Pokušavam, ali sve mi neprestano klizi kroz prste. Ne shvaćam
zašto su se on i Claire svađali, oduvijek su se vrlo dobro slagali.
Sestra mi je mlađa, ali uvijek je bila korak ispred mene. Govore mi
da sličimo, ali ona je plavokosa i prelijepa, a ja sam prije
tamnokosa, loša preslika. Ona je bila nova i unaprijeđena inačica
kćeri kakvu su moji roditelji oduvijek željeli i smatrali su je
savršenom. Stoga sam je isprva i sama tako doživljavala, ali čim se
pridružila našoj obitelji, pala sam u drugi plan. Nikada je nisu
upoznali kao ja, nisu vidjeli isto što i ja.
Osjećam kako počinjem iščezavati. Borim se protiv toga koliko
god mogu, a zatim se, upravo kad se namjeravam predati, otvore
vrata.
Znam da je ona.
Claire oduvijek nosi jednak parfem kao naša majka; robuje
navikama. I uvijek ga nanese u prevelikoj količini. Nanjušim i blagi
zapah njezine odjeće prane omekšivačem dok polako korača
prostorijom. Vjerujem da nosi nešto pripijeno i ženstveno,
nešto odveć tijesno da bi meni pristajalo. Čujem njezine male
debele potpetice kako odzvanjaju podom i zapitam se gleda li me.
Ne žuri se. Sama je.
Privuče stolac i sjedne blizu krevetu, a njezin red da mi čita
ustupa mjesto tišini. Čujem kako nasumce okreće stranice; došla
je pripravna. Predočim si kako manikiranim prstima drži knjigu na
krilu. Počnem zamišljati svoju sobu kao sterilnu knjižnicu, a
35
sebe kao sablasnu knjižničarku koja svim pridošlicama nameće
nijemu kaznu: Pssst! Claire inače brzo čita, pa shvatim, s obzirom
na to da ne čujem hitro okretanje stranica, da se tek pretvara. To
joj dobro ide.
»Voljela bih da su nam roditelji ovdje«, kaže mi.
Drago mi je da nisu.
Žali što nisu ovdje radi sebe, a ne radi mene. Vjerojatno bi
smatrali da sam kriva za vlastitu nesreću, kao i uvijek. Čujem kako
odlaže knjigu za koju je hinila da je čita i prilazi mi još bliže. Misli
mi postaju glasnije sve dok ih nisam primorana saslušati, ali
jurcaju mi glavom i međusobno se sudaraju, stoga se ni na jednoj
ne uspijevam dovoljno dugo zadržati i pronaći nekakav smisao.
Claire mi je toliko približila lice da osjetim kavu u njezinu dahu.
»Još uvijek imaš stakla u kosi«, šapne.
Čim mi njezine riječi dopru do ušiju, osjetim naglo povlačenje
unatrag. Djeluje kao da prolazim kroz vrlo dugačak i mračan tunel,
i to unatraške. Zateknem se kako sjedim visoko na grani
osušenog stabla, pa pogledam dolje i uvidim da na sebi još uvijek
imam bolničku halju. Prepoznam ulicu podno svojih stopala, živim
u blizini, stoga sam gotovo kod kuće. U daljini čujem grmljavinu i
osjetim vonj paleži, ali ne bojim se. Ispružim ruku ususret kiši koja
stane padati, ali dlan mi ostane posve suh. Sve što vidim obojeno
je najmračnijom nijansom crne, izuzev sićušnog svjetla u daljini.
Silno se razveselim što ga vidim, sve dok ne shvatim da nije riječ o
zvijezdi, već o automobilskom svjetlu. Pridruži mu se blizanac.
Vjetar ubrza te ugledam automobil kako mi se približava cestom, i
to odveć brzo. Spustim pogled na ulicu i nasred ceste ugledam
djevojčicu u plišanom ružičastom ogrtaču. Pjeva.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala...
Podigne glavu prema meni.
Tko si, tko si, rad' bih znala.
Pogriješila je tekst.
Visoko gore tužna si sva.
Automobil se približava, pa zavrištim da se skloni s ceste.
To nije od lijekova. Gubiš razum.
Tek tada zamijetim da nema lice.
Promatram automobil kako naglo skreće dok je izbjegava,
proklizava i potom se zabija u stablo na kojem sjedim. Silina udara
gotovo me sruši s grane, ali netko u daljini kaže mi drži se. Ispod
36
mene vrijeme uspori. Djevojčica se mahnito smije, a ja
užasnuto promatram, kako žensko tijelo izlijeće kroz
rasprsnuto vjetrobransko staklo. Leti zrakom kao u
usporenom filmu, s plaštem sačinjenim od tisuća staklenih
krhotina. Tijelo joj snažno udari o cestu točno poda mnom. Vratim
pogled na djevojčicu i uvidim da se prestala smijati. Podigne
kažiprst do mjesta na kojem bi joj se trebale nalaziti usne: Pssst.
Ponovno pogledam ženino tijelo. Znam da sam to ja, ali više ne
želim gledati. Zaklopim oči. Sve je tiho izuzev radija u
automobilu, s kojeg kroz iskrivljeni metalni okvir još uvijek dopiru
božične pjesme. Glazba naglo utihne te začujem Madelinein glas
usred pucketavih valova. Sjedim na grani i držim dlanove na
ušima, ali svejedno čujem kako neprestano ponavlja jedne te iste
riječi.
Dobar dan i dobro došli u Coffee Moming.
Ništa se ne događa slučajno.
Spremim se zavrištati, ali Madelinein glas samo postane
glasniji. Začujem otvaranje vrata i padnem sa stabla ravno natrag
u svoj bolnički krevet.
»Vratio sam se«, kaže Paul.
»Vidim«, odvrati Claire,
»To znači da možeš ići. Kad sam ja ovdje, ti nisi. Tako smo rekli.«
»Tako si ti rekao«, kaže. »Neću otići.«
Claire podigne odbačenu knjigu s podnožja kreveta i ponovno
zauzme svoj stolac. Jedno vrijeme vlada tišina, a zatim čujem Paula
kako sjeda na suprotnoj strani sobe. Imam osjećaj da ta situacija
traje vrlo dugo. Nisam sigurna jesam li većinom budna ili spavam,
i ne znam jesam li štogod propustila. Oduzeti su mi sati, epizode
koje sam željela izbrisati prije negoli ih dobijem priliku pogledati.
Začujem još glasova, novih. Isprva se čini da svi govore u isti
glas, stoga mi se riječi isprepliću na putu do ušiju. Moram se
snažno usredotočiti da bih ih rasplela.
»G. Reynolds? Ja sam viši inspektor Jim Handley, a ovo je
pozornica Healey. Možete li izići da porazgovaramo?« kaže muški
glas s dovratka.
»Naravno«, odvrati Paul. »Je li riječ o nesreći?«
»Možda je najbolje da razgovaramo nasamo«, kaže detektiv.
»U redu je, idem ja«, kaže Claire.

37
 Čvor u dnu mojeg želudca stegne se pošto iziđe. Začujem
škljocaj vrata pri zatvaranju, a potom netko pročisti grlo.
»Supruga je preksinoć vozila vaš automobil, je li tako?« upita
detektiv.
»Da«, odgovori Paul.
»Znate li kamo je išla?«
»Ne.«
»Ali vidjeli ste je na odlasku?«
»Da.«
Začujem dugo, otegnuto udisanje. »Nedugo nakon toga vaša je
supruga vozilom hitne pomoći dovezena u bolnim, a dvoje naših
kolega otišlo je k vama. Niste bili kod kuće.«
»Tražio sam je.«
»Pješice?«
»Tako je. Bio sam kod kuće kad su ujutro ponovno došli.«
»Znači, znali ste da vam je prethodne noći bila policija?«
»Pa, u to vrijeme ne, nisam znao, ali upravo ste rekli da su...«
»Policajci koji su jučer ujutro došli k vama bili su vas obavijestiti
da vam je supruga u bolnici. Prvo dvoje policajaca došlo je noć prije
toga zato što je netko prijavio da ste se vi i supruga glasno
svađali na ulici.« Paul šuti. »Ako niste znali kamo vam je supruga
otišla, gdje ste je tražili?«
»Bio sam pijan, na kraju krajeva, bio je Božić. Nisam prisebno
razmišljao, samo sam jedno vrijeme lutao uokolo...«
»Vidim da vam je ruka povijena. Kako se to dogodilo?«
»Ne sjećam se.«
Laže, svjesna sam toga, ali ne znam zašto laže.
»Razgovarali smo s dijelom osoblja koje je bilo na dužnosti kada
su dovezli vašu suprugu. Kažu da su određene ozljede starije od
onih koje je zadobila u prometnoj nesreći. Imate li ikakvu
predodžbu u tome odakle potječu?«
Kakve ozljede?
»Ne«, kaže Paul.
»Niste zamijetili tragove na njezinu vratu ni masnice na licu?«
upita policajka.
»Ne«, ponovi.

38
 »Mislim da je najbolje da porazgovaramo na nekom privatnijem
mjestu, g. Reynolds«, kaže detektiv. »Želim da pođete s nama u
postaju.«
Prostorijom zavlada tišina.
 Tada

Utorak, 20. prosinca 2016. - jutro

»Uspjela sam ti rezervirati stol u Langhamu, poslužila sam se

određenim vezama«, kažem.
»Divno. A zašto?« upita Matthew ne dižući pogled sa zaslona
svog računala. Emisija počinje za manje od deset minuta i gotovo
su svi, uključujući Madeline, već u studiju.
»Zbog ranog ručka«, kažem.
»S kime?« Podigne pogled prema meni i djelomično se
usredotoči. Potom opazim kako mu se izraz lica promijeni pošto
zamijeti moju novu haljinu i šminku te frizuru, četkama i vrućim
zrakom izmrcvarenu do željenog oblika. Malčice se uspravi na
svom stolcu, a lijeva mu se obrva zainteresirano izvije. Zateknem
samu sebe kako se pitam je li doista homić ili sam samo
pretpostavila da jest.
»Današnjim gošćama. Žene u pedesetima. Prošli smo tjedan
razgovarali o tome«, kažem.
»Jesmo?«
»Da. Rekao si da ćeš ih izvesti nakon emisije i razgovarati o
nekim budućim zamislima.«
»Kojim budućim zamislima?«
»Rekao si da moramo biti inovativniji i unijeti malo živosti.«
»Ne zvuči kao nešto što bih ja rekao.«
Ne zvuči. Kada stane oklijevati, bombardiram ga uvježbanijim
riječima. »Očekuju sastanak odmah nakon emisije, ali mogu ga
otkazati i smisliti nekakav izgovor, ako želiš?«
»Ne, ne. Mislim da sam se sjetio. Hoće li nam se Madeline
pridružiti?«
»Ne, samo ti i gošće.« Namršti se. »Tako da mogu otvoreno
govoriti o tome što misle da valja, a što ne.« Nisam uvježbala taj
dio, ali riječi se same stvore i odrade stvar.
»Dobro, pretpostavljam da to ima smisla. U tri moram biti kod
fizioterapeuta, stoga odmah nakon toga moram kući.«
»Naravno, šefe.«

40
 »A u Coffee Morningu pridružit će nam se Jane Williams,
urednica Savoir-Fairea, najprodavanijeg britanskog mjesečnika, te
spisateljica i voditeljica Louise Ford, kako bismo razgovarale o
ženama u pedesetim godinama koje rade u medijima«, kaže
Madeline pa otpije gutljaj vode. Za promjenu djeluje kao da joj je
nelagodno, kao što se ja inače osjećam u studiju. Pod stolom si
zarijem nokte u koljena najjače što mogu; bol me smiri u dovoljnoj
mjeri da ne istrčim iz skučene, mračne prostorije.
Sinoć sam otvorila lažni profil na Twitteru, i to u pet minuta dok
se Paul tuširao prije nego što smo legli. Objavila sam nekoliko
fotografija mačaka koje sam pronašla na internetu i do jutra sam
imala već više od stotinu pratitelja. Mrzim mačke. I ne mogu se
pretvarati da razumijem društvene medije. Hoću reći, kužim, samo
ne razumijem zašto toliki ljudi provode toliko vremena na njima.
To nije stvarnost. Samo buka. Ipak, drago mi je što je tako.
Objava Napušta li Madeline Frost Coffee Morning? podijeljena je
osamdeset sedam puta nakon što sam je objavila prije dvadeset
minuta, a označnik #Frostovaispušila pokazao se vrlo popularnim.
Taj je dio bio Joina zamisao.
Šminka koju obično ne nosim djeluje mi teškom na koži. Crveni
ruž odgovara mojoj novoj haljini, a taj pomno odabrani oklop
ulijeva mi osjećaj sigurnosti. Zaštitna maska skriva mi ožiljke i
umiruje savjest; samo činim ono što moram kako bih
preživjela. Zateknem se kako zaboravljam na ulogu i zurim u svoje
crvene prste. Isprva pomislim da krvarim, a potom shvatim da sam
cupkala kožu na crveno obojenim usnama.
Načas sjednem na dlanove kako bih ih sakrila pred samom
sobom. Moram ostati smirena jer u protivnom neću preživjeti.
Shvatim da sam počela grickati donju usnu, zubima nastavljajući
ondje gdje sam stala prstima. Prestanem i posve se usredotočim na
Madelineinu polupraznu čašu. Šištanje i pjenušanje mineralne
vode u njoj naizgled postaje sve glasnije dok moje oči ušima
prevode zvuk. Umjesto toga uštimam ih u skladu s njezinim glasom
i nastojim se usredotočiti.
Nasmiješim se svim studijskim gošćama koje s nama sjede za
stolom. Baš lijepo od njih što su se odazvale u tako kratkom roku.
Proučavam im lica dok govore u isti glas, sve prisutne i nepristojne
iz istog razloga: samopromocije. Svatko među nama sjedi ovdje s
određenom motivacijom. Da nas ogolite do osnovnih namjera,
najmanji zajednički nazivnik uvijek bi bila želja da vas saslušaju,
potreba da vas čuju usprkos buci modernog života. Za promjenu
41
ne želim biti ona koja postavlja pitanja; voljela bila da netko
posluša moje odgovore i kaže mi je li moja inačica istine još uvijek
važeća. Ponekad je ispravna stvar pogrešna, ali takav je život.
Osmijeh koji mi rasteže lice počinje me boljeti. Moj pokušaj da
se predstavim kao srebra osoba bio je učinkovit, ali iscrpio me, pa
se zatječem kako opetovano pogledavam na zidni sat u studiju.
Vrijeme mi istječe, a opet, ovdje u ovoj prostoriji, usporilo je
i zarobljava me u okovanim minutama. Svaki put kada mi se oči
zasite zurenja u scenarij, pogledaju prema satu te me opčini, pa
stanem slijediti golemu kazaljku dok u beskraj pravi krugove.
Otkucavanje koje do danas nisam ni zamijetila postaje sve glasnije
i glasnije tako da jedva čujem što gošće govore. Vidim lica članova
ekipe u galeriji i imam osjećaj da svi zure u mene. Tražim Jo, ali
nema je. Ponovno cupkam kožicu usana. Prestanem, iživcirana
nedostatkom samokontrole pa otrem ružem umrljane prste o
platno svoje haljine. Crveno o crveno. Moram se bolje potruditi ne
biti ono što jesam.
Pošto emisija konačno završi zadovoljno promatram kako
Madeline odlazi u ured, točno znajući što će ondje zateći. Zahvalim
gošćama, jer netko mora, pa ih prepustim Matthewu koji navlači
kaput i sprema se izvesti ih. Svratim do zahoda provjeriti je li
mi krinka još uvijek na mjestu. Madelineina trenutačna osobna
pomoćnica nalazi se ondje i zuri u vlastiti odraz. Izgleda umorno, a
u očima joj se nazire tuga zbog koje je poželim izbaviti. Nasmiješim
se, na što mi uzvrati malodušnim osmijehom. Jedna među
njezinim brojnim zadaćama jest svakoga jutra
pregledati Madelineinu poštu; odveć je zauzeta i važna da bi je
sama čitala. Uvijek se treba izboriti s pozamašnim snopom:
priopćenjima za tisak, pozivnicama, kuponima za besplatne usluge
i sličnim stvarima. Prima više pošte od ostatka ekipe zajedno,
uključujući mene. Zatim su tu i pisma obožavatelja. Ona je čekaju
na stolu nakon emisije. Voli sama čitati sve što nalikuje osobnom
pismu kada završimo s prijenosom, a potom malenom crvenom
naljepnicom označi ona koja smatra vrijednim odgovora. Ne čuva
pisma. Udiše divljenje i izdiše aroganciju u obliku vlastite
fotosinteze. U odgovor na pisma označena crvenim naljepnicama
šalje se Madelineina potpisana fotografija. Ne piše odgovore, čak i
ne potpisuje fotografije; to je još jedna zadaća osobne pomoćnice.
Promatram je dok popravlja šminku i pitam se kako se osjeća
dok se svakodnevno pretvara da je nešto što nije.

42
 Zaputim se u sobu za sastanke i s ostalima čekam kratko
izvješće. Jo mi kimne dok sjedam zato što Projekt Madeline zasad
teče po planu. Tihi žamor rasplamsao se na temu intemetskih
glasina o Madelineinu odlasku i zadovoljna sam što čujem da se
šire. Laži mogu djelovati istinito kada se dovoljno često govore.
Vruci tračevi ugase se čim Madeline stupi u prostoriju. Zalupi
staklenim vratima i sjedne za stol. Pretpostavljam da je i sama
vidjela objavu na Twitteru. Ne zna kako ispisati vlastite scenarije,
ali zna tvitati. Znam da provjerava profil nakon svake emisije kako
bi se uvjerila da je njezinih pedeset tisuća »pratitelja« još uvijek
obožava, a otkriće da je popularna iz sasvim pogrešnih razloga
sigurno nije dobro prošlo.
»Gdje mi je kava?« zareži ni na koga posebno. Lice njezine
pomoćnice oblije rumenilo.
»Ov... ovdje je, Madeline«, kaže pokazujući na šalicu na stolu iz
koje se izdiže para.
»To nije moja šalica. Koliko ti puta moram reći?«
»U perilici je.«
»Onda je operi. Ručno. Gdje je Matthew?«
Zurim u nju, tu uspješnu, zahtjevnu ženu i pitam se odakle
izvire sva njezina srdžba. Znam određene stvari o Madeline, stvari
koje ne bih smjela znati i za koje bi ona radije da ih ne znam, ali
to svejedno ne objašnjava svu mržnju. Pročistim grlo i stegnem
pesnice pod stolom. Vrijeme je da izgovorim svoj tekst.
»Matthew je izveo Jane i Louise na sastanak i ručak«, kažem.
»Molim? Zašto?« upita Madeline.
»Nisam sigurna. Rekao je da će ostatak dana izbivati s posla.«
Madeline načas utihne. Svi čekaju dok zuri u stol, a bore od
mrštenja utiskuju joj se u već uvelike izbrazdano lice.
»E pa, možda mi netko može objasniti odakle ta ideja o Ženama
u pedesetima. Do jutros nisam čula za nju.«
Prepustim riječ drugima te ostanem sjediti i proučavati svoju
neprijateljicu. Naočale tamnih okvira počivaju joj na nosu
zadignutog vrha, a nežive oči onkraj njih zvjeraju prostorijom.
Crna ovco, da ti imaš vune?
Dugački nokti nalik vještičjima bubnjanju joj nestrpljivu
melodiju po bilježnici te uočim kako nešto strši među njezinim
bijelim stranicama; uredan rub crvene omotnice. Znači, pročitala
ga je. Potajno se nasmiješim.
43
Prvi korak odrađen.

44
 Prije

Četvrtak, 24. listopada 1991.

Dragi dnevniče,
znači, Taylor, djevojčica pokraj koje sjedim na nastavi, želi se družiti sa
mnom. Nije to rekla, ali jasno mi je. To je problem. Draga je, ne čini se pretjerano
popularnom, ali to nije ono što mi smeta. Popularnost je razvikana i ljudi previše
očekuju od vas. Mnogo je bolje stopiti se s gomilom jer tako, kad zbilja zablistate,
ljudi primijete.
Jedna popularna djevojčica danas je bila bezobrazna prema Taylor u
svlačionici prije hokeja. Kelly O’Neil, koja je uvijek jako preplanula jer njezina
obitelj često ide na praznike, nije dobra osoba. Rekla je Taylor da je ravna
kao daska, što je glupo, jer smo sve ravne kao daske - desetogodišnjakinje smo.
Svi su se smijali - ne zato što je bilo smiješno, već zato što se boje Kelly, a to je
isto glupo. Ona je samo razmažena glupača. Taylor je pocrvenjela u obrazima,
ali treptanjem je odlično otjerala suze iz očiju. Baka je govorila da se, ako ne
plačeš, suze mogu pretvoriti u otrov. Mama kaže da samo bebe plaču i da su suze
znak slabosti. Mislim da to ovisi o uzroku suza, zato što je neprestano viđam da
plače.
Postoje tri stvari zbog kojih sam nedavno plakala, i to dok me nitko nije vidio:

1. Bakina smrt.
2. Nalivpero mi se prolilo po Malim ženama.
3. Otišla sam u krevet bez večere pa me trbuh toliko bolio da nisam mogla
zaspati.

Na hokeju na travi bilo je hladno i dosadno. U pola treninga počela je padati

kiša, ali nastavili smo igrati. Nastavnica tjelesnog rekla je da malo kiše nikome
nije naškodilo. Izgledala je kao da bi joj dobro došlo da i sama malo vježba.
Rekla je da je trava na hokejskom terenu mjestimično izlizana zbog pretjerane
uporabe i nebrige, stoga sam izbjegavala trčati po goloj zemlji u nadi da će
pomoći. Trčala sam za loptom na mokroj travi i poskliznula se. Ispružila sam ruke
da ublažim pad i pustila štap. Tek kad sam ustala, vidjela sam što se dogodilo.
Štap mi je odletio i udario Kelly O’Neil po licu. Curila joj je krv iz nosa i sve to.
Slučajno sam to učinila, pa se nisam osjećala pretjerano loše. Baka je uvijek
45
govorila da slučajnosti ne postoje i da se sve događa s razlogom. Ne znam što da
mislim o tome. Ponekad se događaju stvari koje ne mislite učiniti, a samo zato
što vam nitko ne vjeruje, ne znači da je bilo namjerno.
Upravo sam čula razbijanje tanjura u prizemlju. Jedno sam vrijeme
prisluškivala na odmorištu. Tata je vikao da ga je zamalo pogodio u glavu. Tanjuri
ne lete sami, pa pretpostavljam da ga je mama bacila na njega. U zemlji koja se
zove Grčka tanjure razbijaju radi zabave. Čula sam Kelly O’Neil dok je to govorila
u svlačionici prije hokeja. Bila je na praznicima u Grčkoj. Dvaput. Ja nikada nisam
putovala izvan zemlje, ali bila sam u Brightonu. Išli smo onamo za vikend,
ja, mama i tata. Mislim da su tada bili sretni. Sada sasvim sigurno nisu. Ne mogu
se sjetiti kako tata izgleda kad se nasmiješi. Mama neprestano izgleda tužno i
deblja je nego što je bila. Počela je nositi tajice s elastičnom pasicom
umjesto traperica. Možda je tata zato stalno toliko ljutit. Zbilja sam čula kako
govori da se zapustila, što znači da ne izgledate dobro kao prije i da
niste privlačni.
Zatvorila sam sobna vrata, ali svejedno ih čujem. Bakin stoper za vrata sad se
nalazi na mom krevetu i pravi mi društvo, s obzirom na to da više nema svrhu.
Sviđa mi se osjećaj dok ga držim u ruci, taj teški smeđi metal u obliku crvendaća.
Bio je jedna među bakinim omiljenim stvarima, a sada je među mojima. Najbolje
kod ptica jest to što uvijek možete odletjeti. Ali ova ne može, mora boraviti ovdje
sa mnom, u našoj sobi. Ne može letjeti, ni pjevati, ni saviti vlastito gnijezdo
negdje daleko odavde. Ali kladim se da bi to učinila kad bi mogla.
Moram dobro razmisliti o tome hoću li se družiti s Taylor ili ne. Baka je uvijek
govorila da je dobro prespavati odluku, što znači da ćete, ako razmišljate o
onome što vas muči kad odete spavati, to i sanjati, pa ćete se možda probuditi s
ispravnim odgovorom u glavi. Obično zaboravim snove čim se probudim i nikada
mi ni na što nisu odgovorili.

46
 Tada

Utorak, 20. prosinca - poslijepodne

Rano stignem kući u nadi da ću razgovarati s Paulom, ali nema

ga. Vjerujem da je izišao prošetati. Često to čini, kaže da mu
pomaže pisati kada mu riječi ne dolaze. Riječi mu u zadnje vrijeme
Često ne dolaze, pa mislim da je njegov svijet zacijelo užasno tih.
Kuća je također tiha i nisam sigurna što bih. Otvorim hladnjak i
zurim u njegov sadržaj mnogo dulje nego što je potrebno jer unutra
nema gotovo ničega. Uzmem gazirano piće i sjednem za
kuhinjski stol okrenuvši se prema vrtu. Bistro je nebo svijetlo-
plavo, trava zelena, a samo gola stabla i hladni zrak odaju činjenicu
da nije riječ o ljetnom danu. Prizor se uvelike razlikuje od onoga
koji sam promatrala prošlog tjedna kada sam jedne večeri bila
sama dok je Paul bio na jednom svojem istraživačkom
izletu, uvjerena da je netko vani u tami i da pokušava ući. Kunem
se da sam čula nekoga kako hoda i pokušava otvoriti stražnja
vrata. Paul misli da sam samo sanjala. Oslobodim se te pomisli.
Limenka se oglasi sa pssst pošto je otvorim noktom, kao da mi
želi ispričati tajnu. Otpijem gutljaj. Toliko je hladno da me zubi
zabole, ali uživam u treperavom osjećaju dok mi klizi grlom.
Pogledam van u vrt i ugledam crvendaća na stupu ograde.
Promatram ga, a on djeluje kao da mi uzvraća pogled. Sve se odvije
vrlo brzo. Uskomešano perje naglo poleti prema meni, silnom
brzinom i odlučnošću, sve dok mu se na putu ne ispriječe staklena
vrata. Tupi udarac natjera me da poskočim, pa slučajno prevrnem
piće. Crvendaćevo sićušno tijelo padne unazad, gotovo kao u
usporenom filmu, i stropošta se na travu. Pojurim do vrata terase,
ali ne otvorim ih. Umjesto toga stojim i zurim u ptičicu dok leži na
leđima, mašući krilima kao da leti, već zatvorenih očiju. Nisam
sigurna koliko dugo stojimo tako ukipljeni dok se stvorenje bori za
zrak, a ja nesvjesno zadržavam vlastiti, a vrijeme pak konačno
hvata korak s onime što se dogodilo.
Crvendać se prestane pomicati, spuštajući krila uz tijelo.
Njegova se crvena prsa spuste, a potom sasvim umire.
Dvije sićušne nožice klonu na vlažnu travu.

47
 Na neki se način osjećam odgovornom, ali ne mogu otvoriti
vrata ni izići, zasad mi je potrebna sigurnost koju pruža staklena
pregrada između nas. Kleknem pa pognem glavu radi boljeg
pogleda, kao da mogu vidjeti kako život napušta ptičje tijelo
kroz njezin kljun. Sjećam se da mi je prijateljica jednom rekla kako
su crvendaći pokojnici koji vas posjećuju da bi vam prenijeli
poruku. Zapitam se kakva bi to poruka trebala biti i zamijetim da
su mi se dlačice na rukama nakostriješile.
Prenem se začuvši kucanje po staklu. Podignem pogled i na
prozoru ugledam Claireino lice. Ne zamijeti pticu premda stoji tek
nekoliko koraka dalje od nje. Ustanem otvoriti joj, a ona uđe ne
pričekavši poziv kao da je riječ o njezinoj kući. Pomogla nam je
pronaći tu kuću, pronašla ju je na internetu i s agentom za
nekretnine dogovorila što brži obilazak. Složila sam se, kuća je
lijepa, ali odabir i posjedovanje nisu jedna te ista stvar.
»Što radiš?« upita svlačeći kaput. Savršeno je dotjerana, kao i
obično; odjeća joj je svježa i čista usprkos činjenici da ima dvoje
malene djece, a svaka joj je dlaka na svom mjestu. Mrzim što uvijek
dolazi straga kako bi provjerila jesam li kod kuće. Svi
drugi pozvonili bi na ulaznim vratima i shvatili poruku ako im
nitko ne bi otvorio, ali ne i Claire. Već je nekoliko puta tražila da
joj damo ključ. Uvijek kažem da ću ga dati izraditi, ali nikada to ne
učinim.
»Ništa, pomislila sam da sam nešto vidjela.«
»Uranila si.«
»Prije Božića nema toliko posla.«
»Paul nije ovdje?« upita stavljajući kaput na naslon kuhinjskog
stolca i raskomoćujući se.
»Tako izgleda.« Požalim zbog izbora riječi čim ih izgovorim. Moj
ton glasa ne prođe neopaženo; nikada ne prolazi neopaženo.
»Pa, drago mi je da sam te ulovila nasamo«, kaže. Kimnem.
Doista se osjećam ulovljenom.
»Želiš li nešto popiti?«
»Ne, hvala, ne mogu dugo ostati jer moram po blizance«, kaže
sjedajući za stol. Uzmem kuhinjsku krpu i obrišem proliveno piće
pa sjednem sučelice njoj osjećajući toplinu stolca na kojem sam
bila sjedila. Ne mogu si pomoći a da joj preko ramena ne zurim u
uginulu pticu pred vratima.

48
 »I?« upitam ne namjeravajući zvučati napraši to. Moji razgovori
s Claire nisu jednaki onima koje vodim s drugim ljudima. Slično je
kao kada upalite radio pa sviraju pjesmu koju ste već pjevušili u
glavi. Nikako niste mogli znati što slijedi, ali nekako ipak jeste.
Tako je meni s Claire.
»Pa... zabrinuta sam za tebe. Pomislila sam da bismo možda
trebale razgovarati«, kaže.
»Dobro sam.«
»Jesi li? Ne izgledaš dobro. Ne javljaš se kad te zovem.«
»Bila sam zauzeta. Imam posao s punim radnim vremenom.«
Načas proučavam njezino lice dok mi usta odbijaju svaku natruhu
riječi koju mi um predlaže. Izgleda mnogo mlađe od mene, kao da
joj lice zadnjih nekoliko godina zaboravlja starjeti. »Samo
sam umorna, to je sve.« Voljela bih joj reći istinu, podijeliti tajne
kakve dijele normalne sestre, ali ne bih znala ni odakle krenuti.
Slične smo i različite u svemu, a naš materinji jezik ne sadrži takav
tip vokabulara.
»Sjećaš li se mladića s kojim sam hodala na zadnjoj godina
studija?« upitam. Odmahne glavom. Laže, pa smjesta požalim što
sam to spomenula.
»Kako se zvao?«
»Edward. Nije ti se sviđao. Premda ti to neće pomoći da se sjetiš
jer ti se nijedan nikada nije sviđao.«
»Paul mi se sviđao«, odvrati. Oglušim se na prošlo vrijeme.
»Srela sam ga u Oxford Streetu, jučer. Bila je to jedna od onih
ludih slučajnosti, valjda.«
»Mislim da se sjećam, Visok, prilično zgodan, vrlo samouvjeren.«
»Ne bih rekla da si ga uopće upoznala.«
»Postoji li poanta te priče? Nećeš se upustiti u preljub, zar ne?«
»Ne, neću se upustiti u preljub. Samo smo razgovarali.«
Jedno vrijeme zurim u stol želeći da jednostavno ode, ali ne
učini to.
»Kakvo je stanje s Paulom?«
»Ti reci meni, u zadnje vrijeme s njime provodiš više vremena
nego ja.« Iznenadi me vlastiti izbor riječi, daleko odvažniji u odnosu
na to kako se osjećam. Zalazimo u nepoznate vode. Svjesna sam
da sam počela govoriti jezikom koji ne razumije i prvi bi nam put

49
mogao zatrebati tumač. Ustane spremajući se otići i uzimajući
kaput s naslona stolca. Ne pokušavam je spriječiti.
»Očigledno sam te zatekla u lošem trenutku, pa te puštam.«
Otvori stražnja vrata prije negoli se okrene. »Zapamti, nisam
daleko«, doda prije odlaska.
Potonje mi prije djeluje kao prijetnja nego kao utjeha. Slušam
kako se udaljava bočnom stranom kuće, a krckanje šljunka
postaje sve tiše dok ne začujem zatvaranje vrata ograde.
Misli mi se vrate crvendaću. Načas povjerujem da je zacijelo
oživio i odletio, ali pošto se približim staklu ugledam njegovo
smeđe, beživotno tijelo na zelenom sagu. Ne mogu ga ostaviti ondje,
slomljena i sama. Otvorim stražnja vrata i pričekam trenutak ili
dva prije negoli iziđem, pazeći da ne poremetim poremećeno.
Potrebno mi je neko vrijeme da skupim dovoljno hrabrosti da
spustim ruku i podignem pticu. Lakša je negoli sam zamišljala, kao
da je sačinjena samo od perja i zraka. Tupi udarac, kada joj
tjelešce padne na dno koša za smeće, nalikuje zvuku kada je
udarilo o staklo i ne mogu se osloboditi osjećaja krivnje. Vratim se
unutra i operem ruke triput sapunajući i trljajući kožu pod
kipućom vodom. Kada ih osušim, ponovno otvorim slavinu i
ponavljam radnju sve dok ne potrošim sav sapun. Gurnem
dlanove, ovoga puta još uvijek vlažne, u džepove i
pokušam prestati razmišljati o njima. Osjećam se čudno
zbog bacanja života kao da je kakav otpadak. U jednom si trenutku
živ, a u drugom te nema, i to samo zbog jedne pogrešne odluke,
jednog pogrešnog poteza.

50
 Sada

Srijeda, 28. prosinca 2016. - jutro

Postaje mi teže odvajati snove od stvarnosti, a oboje me straše.

Čak i ako se prisjetim gdje se nalazim, više nisam svjesna vremena.
Jutro više ne postoji, kao ni poslijepodne ni večer. Umaknula sam
vremenu i voljela bih da me opet pronađe. Vrijeme ima
vlastiti miris, poput poznate prostorije. Kada više nije vaše, žudite
za njime, slinite i vapite, shvaćate da biste učinili sve da ga vratite.
Dok ponovno ne postane vaše, prisvajate ukradene trenutke i
proždirete potraćene minute skupljajući ih na hrpu kako
biste izradili krhki lanac posuđenog vremena u nadi da će se
protegnuti. U nadi da će biti dovoljno dugo da stignete do sljedeće
stranice. Ako sljedeća stranica uopće postoji.
Osjećam miris svog izgubljenog vremena. I još nečega. Već sam
neko vrijeme sama. Paul se nije vratio, a nitko nije ušao u sobu
otkad sam počela broji ti sekunde. Stala sam na sedam tisuća, što
znači da više od dva sata ležim u vlastitim govnima.
Glasovi često dolaze kako bi me probudili iz mog sna unutar
sna. Počela sam ih prepoznavati. Iste medicinske sestre dolaze mi
u sobu, provjeravaju dišem li i spavam još uvijek, a zatim me
ponovno prepuštaju mojim mislima i strahovima. Nisam poštena;
čine više od toga. Okreću me iako nisam sigurna zašto. Trenutačno
ležim na lijevom boku, onako kako sam voljela spavati kada sam
još uvijek odlučivala o tome. Nekoć sam imala mogućnost izbora.
Većina govana nalazi mi se na unutarnjem dijelu lijevog bedra.
Osjećam i njušim ih. Zbog nasilu otvorenih usta gotovo osjetim
njihov okus, zbog čega poželim povratiti, ali to je još nešto što ne
mogu. Cijev u grlu postala je dio mene koji više jedva i zamjećujem.
Zamislim se kao novoizmišljeno čudovište iz Doktora Whoa: napola
žena, a napola stroj; kosti i koža isprepleteni s cjevčicama i
žičicama. Želim da me operu prije nego što se Paul vrati. Ako se
vrati. Vrata se otvore pa pomislim da je on, ali miris bijelog mošusa
poruči mi da nije.
»'Jutro, Amber, kako si danas?«
Da vidimo, osjećam se kao govno, prekrivena sam govnima i
zaudaram na govna.
51
 Zašto mi se neprestano obraćaju? Znaju da im ne mogu
odgovoriti i ustvari ne vjeruju da ih čujem.
»Ah, ne brini se, ubrzo ćemo te oprati.«
Hvala.
Peru me njih dvije. Nikada se nisu predstavile, stoga ne znam
njihova prava imena, ali izmislila sam vlastita. »Sestra sa sjevera«
zvuči kao da dolazi iz Yorkshirea. Sklona je mrmljati sebi u bradu
dok radi, a čak mi i tada njezini samoglasnici odjekuju u ušima.
Ruke su joj grube i užurbane. Riba mi kožu kao da sam prljava
tava puna tvrdokornih mrlja i vječito zvuči umorno. Danas je u
društvu »Sestre koja puši četrdeset na dan«, čije ime sve govori.
Glas joj je promukao, tih i neprestano zvuči srdito na sve i svakoga.
Dok mi stoji blizu, osjetim joj miris nikotina na prstima, njegov
okus u njezinu dahu i čujem joj ga u plućima. Slušam zvuk
njihovih plastičnih pregača dok me peru i bućkanje vode u posudi
te osjećam miris sapuna i osjećaj rukavica na svojoj koži.
Pošto završe, okrenu me na desni bok. Ne volim ležati na
desnom boku, djeluje neprirodno, jedna od njih počešlja me i
pritom mi pridržava kosu na tjemenu tako da me četka ne čupa.
Nastoji me ne ozlijediti u većoj mjeri nego što sam već
ozlijeđena. To me podsjeća na baku kada mi je češljala kosu
dok sam bila malena. Sestra sa sjevera opere mi unutrašnjost usta
nečime što prepoznajem kao spužvicu, a potom mi vazelinom
namaze usne, koje djeluju suho i bolno. Miris mi zavara mozak i
navede me da pomislim kako osjetim i okus vazelina. Ponekad
mi govori što čini, a ponekad zaboravlja. Ono što zapravo želim jest
malo vode, ali to mi ne daje. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali
već se privikavam na novu rubnu. Smiješno je koliko se brzo
prilagodimo. Uspomena mi bljesne u umu, pa se prisjetim
bake dok je umirala. Zapitam se je li bila žedna. Kotači autobusa
se okreću po cijeli dan.
Kasno je kada stigne iako ne znam koliko točno. Glasom probije
zid koji sam podigla oko sebe.
»Zasad su me pustili, ali znam da misle da sam ti naudio,
Amber. Moraš se probuditi«, kaže.
Zapitam se zašto me nije pozdravio prije negoli je stao
zahtijevati stvari od mene. A potom shvatim da ga nisam čula kad
je ušao; moguće je da već neko vrijeme boravi ovdje, moguće je da
je rekao još nešto, samo možda nisam slušala. Glas mu zvuči
kao da vrlo loše oponaša samoga sebe. Ne mogu
52
dokraja odgonetnuti njegov ton, što mi djeluje pogrešno, s obzirom
na to da sam mu žena. Jamačno bih trebala razlikovati srdžbu i
strah. Možda je u tome stvar, možda jednako zvuče.
Prisjetim se njegova odlaska s policajcima. Ne govori o tome, ma
koliko bih željela da je tako. Umjesto toga čita mi novine govoreći
da liječnik misli kako bi to moglo pomoći. Sve su priče tužne
i pitam se je li preskočio one sretne ili naprosto više ne postoje.
Potom prestane govoriti, a ja prezirem riječi koje prešućuje. Želim
da mi ispriča sve što mu se dogodilo otkad nismo zajedno. Moram
znati. Vrijeme odvažno maršira bez mene otkad sam počela
zaostajati i ne uspijevam uhvatiti korak s njime. Začujem kako
Paul ustaje pa pokušam sama popuniti rupe. Vratio se, što znači
da ga policija nije uhitila, ali nešto nije u redu. Još je u sobi, ali
lišen je zvukova. Zamislim ga kako zuri u mene i osjetim
nesigurnost zbog toga kako mu sada zacijelo izgledam. Čini se da
ga vječito samo razočaravam.
Lagano otplutam jer nema ničega za što bila se primila. Glasovi
u mojoj glavi glasniji su od tišine u prostoriji. Najglasniji je moj
vlastiti, koji me neprestano podsjeća na sve što sam rekla i učinila,
na sve što nisam, i sve što sam trebala. Osjećam kako nadolazi.
Prije velikog vala voda se uvijek uskomeša. Već sam se naučila
prepustiti; mnogo je lakše predati se i dopustiti mu da me izbaci
na površinu kada bude spreman. Bojim se da će me jednog dana
mračna voda zauvijek progutati i da neću uvijek moći isplivati na
površinu. Prekidači su ili uključeni ili isključeni. Ljudi su ili budni
ili spavaju. Kada zaspim, vrlo mi se teško iznova probuditi, a ovo je
najdublji san u koji sam ikada utonula. Čak i kada bih se mogla
prisjetiti puta za povratak u normalno stanje, sumnjam da bih se
mogla prepoznati da onamo stignem.
»Volio bih znati čuješ li me«, kaže Paul.
Osjećam vrtoglavicu i premda pokušavam razaznati njegove
riječi, one pucketaju i izobličuju se. Ton mu se iskrivi u nešto
nasilno te čujem noge njegova stolca kako škripe po podu dok
ustaje, nalik upozorenju. Nagne se nada me približavajući lice
mojemu i proučavajući ga, kao da misli da se pretvaram.
A potom osjetim kako mi krupni dlanovi stišću vrat.
Osjećaj traje kraće od jedne sekunde te smjesta shvatim da ono
što sam osjetila nije stvarno, nije moglo biti. Možda je u pitanju
mračna uspomena koju bih radije zaboravila, ali čak ni to nema

53
smisla, Paul to ne bi učinio. Pokušam shvatiti što sam upravo
osjetila, ali više se ne sjećam što je stvarnost.
Paul korača amo-tamo i voljela bih da se umiri. Napor potreban
da ga slušam dok korača prostorijom iscrpljuje me. Ne želim se
bojati muža, ali nije pri sebi i ne poznajem ga takvoga.
Claire pristigne, a letimično olakšanje istrijebi val zbunjenosti.
Očekujem da se ponovno posvađaju, ali ne učine to. Pomislim da
će on otići, ali ostane.
Prošle noći bubamara...
Nešto se promijenilo između njih.
... jako tužna bila.
Zvuči kao da se grle. Zauzdam nadu da će ga upitati što je bilo
u policijskoj postaji jer je iz njihova razgovora očito da već zna.
Netko joj je sakrio...
Radnja se zahuktava i teče bez mene izvan ove sobe.
... točkice sa krila.
Ljubomorna sam na ono što Claire zna. Ljubomorna sam na
sve.
Kada su mama i tata Claire tek doveli kući, neprestano je
plakala. Tražila je ogromnu količinu njihove pozornosti i ponašala
se na način koji je iziskivao da se naši životi vrte oko njezina. Mama
i tata nisu čuli moje suze koje sam ispuštala noću; poslije
toga uopće nisu vidjeli mene. Postala sam nevidljiva kći. Njezina
vriska u noći sve bi nas probudila, a mama je ustajala kako bi joj
pravila društvo. Mama je i poželjela Claire; nisam joj bila dovoljna,
to mi je sada jasno.
Naša se obitelj iz tročlane pretvorila u četveročlanu premda si
to zapravo nismo mogli priuštiti; nije bilo dovoljno ljubavi za sve.

54
 Tada

Utorak, 20. prosinca 2016. - večer

Bila sam u kupnji. Ovoga puta kupovala sam namirnice.

Najprije raspremim zamrznute proizvode, potom rashlađene, a
zatim ostale, preslagujući stvari u hodu tako da sve bude na svom
mjestu. Ostava predstavlja najveći dio posla. Izvadim sve,
svaku konzervu, staklenku i bocu. Prebrišem sve police i počnem
iznova, pažljivo slažući svaki predmet prema veličini i okrećući
naljepnice prema naprijed. Kada završim, posve se smračilo. Vidim
da svjetlo u kolibi u dnu vrta gori, što znači da Paul još uvijek piše
unutra. Možda je došao do prekretnice. Stavim bocu španjolskog
vina u hladnjak; današnji uspjeh na poslu bio je malen, ali vrijedan
slavlja. Projekt Madeline svakako je dobro započeo. Zamijetim
polupraznu bocu bijelog vina u vratima hladnjaka i ne sjećam se
da sam je prije vidjela. Ne pijem bijelo vino, kao ni Paul. Možda ga
je stavio u neko jelo. Sklonim nepristalu bocu, natočim si čašu i
prionem na kuhanje. Vino ima okus po mačjoj pišalini, ali žedna
sam, stoga svejedno pijem.
Kada gotovo dovršim večeru, postavim tanjure na stol za kojim
nikada ne sjedimo, upalim glazbu i dvije svijeće. Jedino što
nedostaje jest moj muž. Ne voli da ga ometaju dok piše, ali prošlo
je dvadeset sati i želim da ostatak večeri provedemo zajedno. Neće
mu smetati nakon što dozna da ćemo večerati janjetinu, njegovo
omiljeno jelo. Iziđem u vrt, a hladnoća mi zapljusne obraze.
Travnjak je mjestimice sklizak i teško je vidjeti kuda hodam dok mi
slabašno svjetlo s kolibe mukotrpno osvjetljava put.
»Dobra večer, dežurni pišče«, kažem smiješno dubokim glasom
dok otvaram vrata. Prestanem se smiješiti pošto uvidim da je
koliba prazna. Jedno vrijeme stojim ondje i osvrćem se uokolo kao
da se Paul možda skriva, a potom ponovno pogledam van škiljeći
po vrtu u tami, kao da bi mogao iskočiti iza grma i viknuti: Bu!
»Paule?« ne znam zašto ga zazivam kad su me oči već
obavijestile da očigledno nije ovdje. Osjetim kako mi panika raste
u prsima i steže grlo. Nije ni u kući; ovdje sam već nekoliko sati i
vidjela bih ga ili čula. Moj muž, koji je uvijek ovdje, otišao je, a ja
sam toliko zauzeta samom sobom da nisam ni zamijetila da ga

55
nema. Ne smijem pretjerivati. Oduvijek sam imala odveć bujnu
maštu i sklonost strahovanju od najgoreg ishoda u svakoj situaciji.
Sigurna sam da postoji jednostavno objašnjenje zašto Paul nije
ovdje, ali glasovi u mojoj glavi nisu toliko optimistični. Otrčim
natrag u kuću kližući po blatnjavoj travi.
Vrativši se unutra ponovno zazovem Paula. Ništa. Nazovem ga
na mobitel. Čujem prigušenu zvonjavu na katu. Preplavi me
olakšanje shvativši da dopire iz naše spavaće sobe. Možda drijema,
možda mu nije bilo dobro. Potrčim uza stube i naglo otvorim vrata
spavaće sobe smiješeći se vlastitoj suludoj panici. Krevet je
pospremljen, ali on nije u njemu. Nikada ne posprema krevet.
Načas se zbunivši, ponovno otipkam njegov broj. Oglasi se poznat
zvuk, dakle, u pravoj sam sobi, ali dopire iz zatvorenog ormara.
Dlan mi podrhtava dok posežem za ručicom. Kažem samoj sebi da
sam smiješna; sigurna sam da za sve postoji savršeno normalno
objašnjenje - Paul nije u ormaru, nismo djeca u igri skrivača i ovo
nije nikakav horor u kojem se u ormaru skriva truplo. Zakrenem
ručicu i otvorim vrata njegova ormara. Ništa. Ponovno otipkam broj
i ugledam svjetlost zaslona u džepu njegove omiljene jakne. Tajna
nestalog mobitela riješena je, ali ne i nestalog supruga.
Uočim skupocjenu ružičastu vrećicu za poklone,
djelomično skrivenu pod nizom traperica i pamučnih majica koje
Paul naziva »radnom odorom«. Izvučem je i pogledam unutra
pažljivo odmatajući papir koji skriva njezin sadržaj. Crni saten i
čipka djeluju mi strano na jagodicama, odjeća je to kakvu sam
nekada nosila. Možda je riječ o mom božićnom poklonu. Obično
ne kupuje takve stvari. Grudnjak djeluje pomalo tijesno, stoga
provjerim etiketu. Veličina mi ne odgovara, pa se nadam da je
zadržao račun.
Pomalo smućena, vratim se u prizemlje i provjerim. je li pećnica
isključena. Usred rutine ispražnjena boca bijelog vina zapne mi za
oko te je odjednom prepoznam. To je jedno među Claireinim
omiljenim vinima. Bila je ovdje. Pokrijem usta dlanom, potrčim do
sudopera i povratim. Nakon što sve izbacim, pljunem i otvorim
slavinu pa obrišem lice kuhinjskom krpom. Triput provjerim
pećnicu, zatim uzmem torbu i hitro provjerim sadržaj. »Mobitel.
Novčanik. Ključevi«, kažem hotimice naglas izgovarajući
riječi pošto mi oči potvrde da su prisutni, kao da je nešto stvarno
samo kad o tome govorimo. Spremim se otići, ali zastanem u
hodniku i ponovno otvorim torbu. »Mobitel... Novčanik... Ključevi«,
kažem, ovoga puta sporije i dovoljno dugo zadržavajući pogled
56
na svakom predmetu kako bih povjerovala u ono što vidim.
Usprkos tomu, još jednom sve provjerim prije negoli zatvorim vrata
za sobom.
Claire živi na manje od kilometra i po! udaljenosti. Nije odveć
daleko za šetnju, ali trebala sam obući kaput - smrzavam se.
Ovijem se rukama dok odlučno koračam zureći u tlo. Nanjušim
blagu natruhu plina dok prolazim pokraj niza kuća
jednaka izgleda; ušulja mi se u nosnice, a potom niz grlo, zbog čega
osjetim mučninu pa lagano ubrzam. Claire dugo živi u toj ulici,
sada su vlasnici kuće te susjedne automehaničarske radnje u kojoj
David radi. Ulica mi je toliko poznata da bih zatvorenih očiju
mogla doći odavde do njezinih ulaznih vrata. No ne učinim to. Oči
su mi otvorene i najprije zamijetim Paulov automobil. Prilično je
uočljiv. Rabljeni, zeleni sportski kabriolet MG Midget iz 1978., s
ljubavlju restauriran do navodne stare slave. Kupio ga je
predujmom za prvi roman i voli ga u jednakoj mjeri u kojoj ga
ja mrzim.
Odlučno se zaputim prilazom dok mi se grlo steže te imam
osjećaj da bih mogla posve prestati disati. U torbi imam rezervni
ključ Claireine kuće, ali neugodno mi je sama ući. Dala mi ga je u
nadi da će si tako priskrbiti naš. Nije upalilo.
Opetovano pritišćem zvono želeći da to, što god bilo, završi što
je prije moguće. Prsti me bole od hladnoće i vidim vlastiti dah.
Iznutra začujem kako djeca počinju plakati i kroz mrazom
prekriveno staklo ugledam mutan obris odrasle osobe koji se
povećava. Clairein suprug naglo otvori ulazna vrata i dočeka me s
izrazom lica koji ja čuvam za pokućare. Nisam sigurna zašto se ne
slažemo. Nije stvar u tome da nemamo ništa zajedničko - imamo
Claire - stoga je razlog možda to što imamo.
»Bok, Amber. Hvala što si probudila blizance«, kaže bez i
najmanje natruhe osmijeha. Ne pozove me unutra. Šurjak mi je
krupan muškarac s ograničenom zalihom vremena i strpljenja. Na
sebi još uvijek ima radni kombinezon.
»Žao mi je, Davide, nisam razmišljala. Ovo će možda čudno
zvučati, ali je li Paul ovdje?«
»Ne«, odvrati. »Bi li trebao biti?« Izgleda umorno; pod očima mu
se prostiru podočnjaci. Brak s mojom sestrom postarao ga je. Ona
ga zove David, pa ga i mi tako zovemo, iako ga svi ostali zovu Dave.
»Tu mu je auto«, kažem. David pogleda onkraj mene u
automobil na dvorištu ispred svoje radnje.
 »Da, jest.« Ne kaže ništa više, a kada ne odgovorim, lice mu se
snažnije namršti, kao da bi moglo puknuti. Spusti pogled na moja
stopala, a ja ga slijedim. Još sam uvijek u papučama. Dva prljava
plišana puga zure uvis prema meni, a njihove prišivene oči djeluju
podjednako začuđeno i sažaljivo. Nalazile su se na dječjem odjelu
supermarketa, ali pristajale su mi i svidjele su mi se.
»Jesi li dobro?« upita.
Razmislim o njegovu pitanju i dam mu najiskreniji odgovor
kojega se mogu domisliti. »Ne, zapravo nisam. Ne bih rekla. Moram
razgovarati s Claire. Je li kod kuće?« Lagano se uspravi i poprimi
zbunjen pogled, a zatim mu se licem proširi nešto ružno.
»Claire cijeli dan nije kod kuće. Mislio sam da je s tobom.«

58
 Prije

Srijeda, 13. studenog 1991.

Dragi dnevniče,
već cijeli mjesec imam deset godina i nisam sigurna da dvoznamenkasti broj
zapravo djeluje imalo drugačije, iako mama kaže da bi trebao. Još uvijek ne
smijem mnogo toga, još sam prilično niska i baka mi nedostaje svaki dan. Ljutim
se na mamu iz puno razloga, ali posebno zbog onoga što je danas učinila na
roditeljskoj večeri. Otišla je sama jer je tata morao dokasna ostati na poslu.
Mama je rekla da će možda opet prespavati ondje; u zadnje vrijeme mnogo radi.
A kako nije bilo tate da razgovaraju jedno s drugim, zapričala se s drugim
roditeljima iz škole. Kad je došla kući, bila je sva uzbuđena, ne zbog mojih sjajnih
ocjena kao svi normalni ljudi, već zato što je upoznala Taylorinu mamu i
oduševila se kad je doznala da sam pronašla tako dobru prijateljicu. Nije
prestajala govoriti o tome i ispitivala me zašto nisam spomenula Taylor. Rekla
sam da ne želim razgovarati o tome, pa smo neko vrijeme sjedile i šutjele.
Nakon što je shvatila da nisam raspoložena za razgovor, mama je ustala od
stola i napravila si mojito. Ne znam što stavlja u njega, ali zove ga svojim »sretnim
pićem«. Meni je napravila limunadu s puno leda i stavila malo metvice tako da
mi je piće sličilo njezinom. Izvadila sam metvicu dok nije gledala. Zatim je iz
hladnjaka izvadila malo pohane piletine i rebrastih prženih krumpirića, moju
omiljenu večeru. Uzela je kečap iz kuhinjskog ormarića i okrenula ga naglavce,
a zatim postavila samo dva mjesta i pritom uzela bakine najbolje tanjure. Kako
tate nije bilo, iz njegove je radne sobe donijela maleni televizor, pa smo za jelom
gledale Coronation Street umjesto da pokušamo smisliti što reći jedna drugoj.
Bilo nam je pomalo lijepo, ali zatim je, nakon trećeg mojita (brojila sam ih čisto u
slučaju da se od njih deblja), sve upropastila.
»Imam iznenađenje za tebe zato što si tako dobra u školi«, rekla je. Oči su joj
bile malko sklopljene, kao i uvijek kada pije, zbog čega je izgledala jako pospano
iako je bio dan. Upitala sam je li riječ o desertu, pa je rekla da nije i djelovala
skroz ozbiljno dok me ispitivala jesam li zaboravila što mi je zubar rekao za zube
i šećer. Nisam zaboravila, ali zapravo me nije bilo briga. Baka je uvijek pravila
desert; i to ne iz vrećice, doslovno je pravila stvari. Čokoladnu tortu, tortu
s biskvitom i džemom od maline, kuglof s datuljama i preljevom od karamela i
vanilije, pitu od jabuke s mrvljenim tijestom i kremom od vanilije. Sve je
bilo divnog okusa. Kad malo bolje razmislim, baka nije imala nijedan zub, već
59
protezu koju je noću držala u čaši pokraj kreveta. Svakako bih radije jela tortu, pa
makar mi zubi ispali kao bakini. Mama me pitala slušam li; čini to kad se toliko
zamislim da više ne čujem što govori. Kimnula sam, ali nisam odgovorila naglas
jer sam se još uvijek malo ljutila što se ne sladimo ničime što sam opisala.
Potom se nasmiješila, I dalje poluzatvorenih očiju.
»Pitala sam Taylorinu mamu smije li se Taylor jednu večer sljedeći tjedan
doći igrati s tobom. I rekla je da može. Zar to neće biti lijepo?« dovršila je piće i
vratila čašu na stol, a zatim me pogledala s ogromnim, glupim osmijehom na tom
debelom licu. »Doći će dok je tata na poslu, pa ćemo biti same. Bit će zabavno,
vidjet ćeš!« Bila sam toliko Ijutita da nisam mogla smisliti baš ništa što bih joj
rekla. Ustala sam od stola bez dopuštenja i otrčala stubama u sobu,
podigla stoper za vrata i zatvorila ih. Čak sam ostavila malo rebrastih krumpirića.
Mislila sam da ću početi plakati, ali ništa se nije dogodilo.
Taylor ne smije doći. Još nisam odlučila ni trebamo li biti prave prijateljice.
Baš se ljutim na mamu. Postoji toliko toga što mrzim na njoj, ali ovo su tri glavna
razloga kojih se sada mogu dosjetiti:

1. Previše pije.
2. Stalno laže, kao kad kaže da se više nećemo seliti.
3. Želi da sam kao druga djeca.

Nisam kao druga djeca. Mama je sve upropastila. Opet.

60
 Sada

Srijeda, 28. prosinca 2016.

Roditelji su mi konačno stigli u bolnicu - čujem im glasove

mnogo prije nego što uđu u sobu. Izdržali su čudnu vrstu braka,
onu u kojoj ljubav traje više od trideset godina. No zbog te se ljubavi
osjećam tužno i prazno jer se temelji na navici i ovisnosti, i nije
stvarna. Vrata se otvore te nanjušim majčin parfem; odveć cvjetan,
odveć jak. Čujem kako otac čisti grlo na sebi svojstven, iritantan
način. Stoje u podnožju mojeg kreveta, na određenoj
udaljenosti kao i uvijek.
»Loše izgleda«, kaže tata.
»Vjerojatno izgleda gore nego što jest«, odvrati mama.
Prošla je gotovo cijela godina otkad smo zadnji put razgovarali,
a glasovi su im posve lišeni osjećaja.
»Sumnjam da nas čuje«, kaže.
»Trebali bismo malo ostati, za svaki slučaj«, kaže tata sjedajući
pokraj kreveta, i volim ga zbog toga. »Bit ćeš ti dobro, mrvice«, kaže
primivši me za ruku. Zamišljam kako mu se suza kotrlja obrazom
pa bradom, odakle visi u mojoj mašti, a potom kapne na bijelu
bolničku plahtu. Nikada nisam vidjela oca kako plače. Njegovi prsti
oko mojih bude uspomenu na našu šetnju kada mi je bilo pet ili
šest godina. Claire je tada tek trebala ući u naš svijet. Išli smo u
banku, a on se žurio. Često se žurio. Njegove su dugačke noge
pravile divovske korake te sam trčala kako ne bih zaostajala za
njime. Netom prije negoli smo stigli do banke, spotaknula sam se i
pala. Koljeno mi je počelo krvariti; uski krvavi potočid zaplesali su
mi niz nogu, a potom ujedinili snage kako bi mi bijelu
čarapu umrljali crvenom bojom. Boljelo je, ali nisam
plakala. Djelovao je kao da mu je žao, ali nije me poljubio da brže
prođe i još uvijek mogu čuti njegov glas:
Bit ćeš ti dobro, mrvice.
Ne rekavši ništa više, sporije smo požurili prema banci.
Mnogo su se bolje brinuli za Claire kada je stigla. Bila je poput
blistave nove lutke, a ja sam već bila slomljena i ogrebena. Tatin
nadimak za mene glasio je mrvica. Njegov nadimak za Claire glasio

61
je princeza. Ne mrzim svoje roditelje, samo mrzim to što su me
prestali voljeti.
Zrak u prostoriji oteža od tišine i kajanja, a zatim se vrata
ponovno otvore i sve promijene.
»Kako si?« upita moja sestra. Čujem Paula kako odgovara i
shvatim da je sve vrijeme s nama u sobi. Situacija je neugodnija
nego što sam mislila jer se Paul i moji roditelji nikada nisu slagali.
Tata misli da pisanje nije pravi posao te da muškarac bez posla nije
pravi muškarac. »Ima li novosti?« upita Claire.
»Rekli su da je sada stabilno, ali prerano je da bismo znali što
će biti«, kaže.
»Samo moramo biti pozitivni«, kaže.
Lako je njoj govoriti.
Postoje tolika pitanja koja želim postaviti. Ako sam stabilno,
pretpostavljam da to znači da neću umrijeti. Barem ne još;
pretpostavljam da ćemo na kraju svi umrijeti. Prema mom
iskustvu, život je strasniji od smrti, i nema smisla bojati se nečega
toliko neizbježnog. Otkad ležim ovdje, najviše se bojim da se nikada
neću posve probuditi, i užasavam se vječne zarobljenosti u
vlastitom tijelu. Pokušam utišati um i usredotočiti se na njihove
glasove. Ponekad riječi dopru do mene, a ponekad se izgube na
putu ili ili ne mogu dokraja prevesti u nešto smisleno.
Prošlo je mnogo vremena otkad je moja obitelj bila na okupu
kao sada, stoga mi naš sastanak oko mojeg bolničkog kreveta
djeluje čudnim. Nekoć smo zajedno slavili Božić, ali zatim smo
prestali. Ja sam središnja točka ovog obiteljskog okupljanja, ali
svejedno sam nevidljiva. Više me nitko ne drži za ruku. Nitko ne
plače. Nitko se ne ponaša kao što bi trebao i sve djeluje kao da
uopće nisam prisutna.
»Izgledate vrlo umorno«, kaže Claire, brižna kći. »Možda bismo
trebali otići nešto pojesti?« Svi šute, a zatim očev glas okonča
čaroliju;
»Drži se, to je sve što trebaš.«
Zašto mi svi uporno govore da se držim? Za što da se držim? Ne
moram se držati, moram se probuditi.
Paul me poljubi u čelo. Sumnjam da ide s njima, ali zašto onda
čujem da odlazi do vrata i slijedi ih van? Ne znam zašto me čudi
što sam napuštena, oduvijek sam bila. Claire mi oduzima sve koje
volim.

62
 Začujem pljuštanje kiše o nevidljivi prozor u svojoj zamišljenoj
sobi. Vodena uspavanka pomaže mi odvratiti misli od ljutnje, ali
nije dovoljna da je utiša.
Neću joj dopustiti da mi više ikoga oduzme.
Nijemi bijes širi mi se umom poput virusa. Glas u mojoj glavi,
koji mi silno nalikuje vlastitom, glasan je, jasan i odrješit.
Moram ustati iz ovog kreveta, moram se probuditi.
A zatim to i učinim.
Još uvijek čujem zvuk strojeva koji dišu umjesto mene, hrane
me i omamljuju tako da ne osjetim ono što ne smijem, ali žica više
nema, a cijev mi je izvađena iz grla. Otvorim oči i uspravim se.
Moram nekome reći. Iziđem iz kreveta, potrčim prema vratima,
naglo ih otvorim i projurim kroz njih, ali tada posrnem i stropoštam
se na pod. Uto zamijetim da mi je strašno hladno te da pada kiša.
Bojim se otvoriti oči, a kada to učinim, ugledam je, djevojčicu bez
lica u ružičastom ogrtaču, kako leži nasred ceste zajedno sa mnom.
Ne mogu pomaknuti tijelo i sve je mirno, kao da promatram sliku.
Vidim slupani automobil i oštećeno stablo, čije debelo korijenje
oživljava i puzi prema meni i djevojčici. Ovija nam se oko ruku,
nogu i tijela i pritišće nas jednu o drugu prikivajući obje za asfalt
na koji sam pala, sve dok nas posve ne prekrije i zastre
pred ostatkom svijeta. Osjetim da se djevojčica boji, stoga joj
kažem da bude hrabra i predložim da zapjevamo. Ne želi. Još ne.
Kiša snažnije pada, a slika u kojoj sam zarobljena stane se
razvodnjavati i mutiti. Čini se kao da nas kiša pokušava isprati,
kao da nismo ni postojale. Kiša pada toliko snažno da se odbija
od asfalta i upada mi u usta i nos. Osjećam da se počinjem utapati
u prljavim vodenim bojama, a potom, jednako brzo kao što je i
počelo, sve završi.
Zvijezde ne mogu sjati bez tame; šapne djevojčica.
Tijelo mi je još uvijek sputano korijenjem stabla, ali podignem
glavu kako bih pogledala u noćno nebo. Dok zurim u zvijezde, one
postaju svjetlije, krupnije i stvarnije negoli ikada prije. Djevojčica
zapjeva.
Sijaj, sijaj, zvijezdo mala, ako si ti dolje, koga vidim ja?
Korijenje me pusti, a vojska nakostriješenih dlačica zaposjedne
mi ruku te pogledam u pravcu u kojem djevojčica pokazuje. Nego
što, u automobilu vidim nečiju sjenu. Vozačka se vrata otvore, a
crna prilika iziđe i odšeće. Sve je tiho. Sve je spokojno.

63
 Zvuk okretanja brave vrati me u usnulo tijelo u mojoj bolničkoj
ćeliji. Sve što sam vidjela i osjetila iščezne. Noćna je mora završila,
ali još se bojim. Netko je te noći bio u mom automobilu, sigurna
sam u to. A sada je netko u mojoj sobi i sve djeluje silno pogrešno.
»Čuješ li me?« Muškarac je. Ne prepoznajem mu glas. Strah me
preplavi dok se približava krevetu.
»Pitao sam, čuješ li me?« ponovi. Nalazi se točno pokraj mene
kada i treći put postavi isto pitanje. Uzdahne i odmakne se. Otvori
nešto pokraj kreveta, a potom čujem zvuk paljenja mobitela. Mojeg
mobitela. Čujem zaporku koju nikada ne mijenjam; tko god bio,
sluša moju glasovnu poštu. Imam tri poruke, tihe ali razgovijetne.
Prvi glas koji čujem pripada Claire. Kaže da me zove samo da
provjeri je li sve u redu, ali njezin ton upućuje na to da već zna
da nije. Slijedi ga Paulova srdita poruka: želi znati gdje sam. Zatim
stranac u mojoj sobi pusti treću poruku te na svom mobitelu
začujem njegov glas.
Žao mi je zbog onoga što se dogodilo, to je samo zato što te volim.
Imam osjećaj da mi se cijelo tijelo sledilo. Začujem pištav zvuk.
Poruke obrisane. Nemate novih poruka.
Ne poznajem tog muškarca. Ali on poznaje mene. Toliko se
bojim da, čak i da mogu vrištati, mislim da ne bih bila u stanju.
»Nadam se da ne ležiš tu i sažalijevaš se, Amber«, kaže. Dodirne
mi lice, na što poželim dublje utonuti u jastuk. Prstom mi
opetovano kucka po glavi. »U slučaju da si ovdje zbunjena zbog bilo
čega što si čula, nije bila riječ o nesreći.« Prst mu klizne bočnom
stranom mojeg lica i zastane na usnama. »Sama si kriva za to gdje
se nalaziš.«

64
 Tada

Srijeda, 21. prosinca 2016. - jutro

Ugasim alarm, neće mi trebati. Gotovo uopće nisam spavala i

više se nema smisla truditi. Nesanica bi trebala predstavljati
simptom zabrinutosti za nestalog muža, ali nisam o tome
razmišljala dok sam bdjela čitavu noć. Ne mogu prestati misliti na
uginulog crvendaća i njegovo sićušno, beživotno tijelo. Sve sam
vrijeme neprestano umišljala da čujem lepet njegovih krila u košu,
kao da nije mrtav. Brinem se da je možda samo bio u nesvijesti, da
sam ga bacila dok je možda samo spavao.
Zurim u praznu stranu kreveta. Paul se još nije javio. Na podu
stoji prazna boca crnog vina; pokušala sam se napiti tako da
zaspim, ali nije upalilo. Vino je postalo prečesto propisan antibiotik
na koji mi je tijelo razvilo otpornost. Pomislim da nazovem policiju
i prijavim Paulov nestanak, ali osjećam se budalasto. Ne bih znala
reći čega me strah a da pritom ne zvučim poremećeno. Muževi ne
dolaze kući svake večeri, znam to sada kad sam odrasla.
Um mi se s Paula prebaci na Claire. Kada mi je konačno
uzvratila poziv, zvučala je i živcirano jer sam je optužila da zna gdje
se on nalazi. Rekla je da je izišla s prijateljicom i da sam joj
pokvarila večer, a zatim spustila slušalicu. Točno zna čega se
bojim. Oboje ih volim, ali osjetim kako se sve što sam čuvala na
sigurnom počinje oslobađati. Potegnite nit i propast će kroz
nepopravljivu rupu. Možda je već prekasno.
Još je uvijek mračno, stoga upalim svjetlo i pogledom pretražim
sobu u potrazi za bilo čime što može poslužiti kao trag. Prisjetim se
poklon-vrećice koja skriva žensko rublje u dnu Paulova ormara.
Ponovno je uzmem te izvadim grudnjak i gaćice, krhke površine
crnog satena obrubljenog čipkom. Sasvim su sigurno premaleni.
Svučem donji dio pidžame i stopalima iskoračim iz njega
istovremeno prevlačeći majicu preko glave. Na podu ostavim
pastelnu hrpicu pamuka i odjenem donje rublje s netaknutom
etiketom, zbog čega mi se oštri kartonski rubovi usijeku u kožu.
Uguram grudi u premalene košarice, a zatim stanem pred zrcalo
koje seže do poda. Odavno se nisam vidjela u takvom izdanju. Tijelo
u odrazu nije loše kao što sam zamišljala. Izvana nisam ružna

65
kao što se iznutra osjećam, ali svejedno mi se ne sviđa ono što
vidim. Trbuh mi je malčice zaobljeniji negoli prije, ali opet, sada
većinom jedem što želim. Mrzim to tijelo gotovo u jednakoj mjeri
kao što mrzim sebe. Nije ispunilo svoj zadatak. Nije mu pružilo što
je želio. Više ga ne želim gledati, pa ugasim svjetlo, ali još uvijek
vidim sablast svojeg odraza. Uzmem kućni ogrtač i ponovno se
pokrijem, a novo donje rublje pod njime štipa mi i grize tijelo.
Pomisao da nije kupljeno za mene odveć mi je je glasna u glavi da
bih je ignorirala, stoga ga svučem, vratim onamo gdje sam ga
pronašla i iznova započnem dan.
Još je mračno, ali poznajem ovu kuću i snalazim se u tami.
Koliba je Paulovo privatno mjesto, ali skučena radna soba u
stražnjem dijelu kuće pripada isključivo meni. U nju stanu tek
maleni stol i stolac. Sjednem i upalim stolnu svjetiljku. Stol
je rabljen, stoga sadrži tajne s kojima nisam upoznata, kao i one s
kojima jesam. Postoje četiri malene lađice i jedna velika, nalik
znalačkom drvenom osmijehu. Polako je otvorim i navučem bijele
pamučne rukavice koje pronađem unutra. Potom uzmem list
papira i nalivpero te stanem pisati. Kada završim, kada se uvjerim
da sam zapisala prave riječi i da želim da ih pročitaju, dvaput
presavijena papir i gurnem ga u crvenu omotnicu. Potom se
istuširam, ispirući svaki trag grižnje savjesti ili zabrinutosti te se
spremim za posao.
Stignem ranije nego obično. Redakcija je pusta, ali vidim da na
stolu u Madelineinu uredu već gori svjetlo. Svučem kaput, bacim
torbicu na stol i pokušam se osloboditi umora koji me ovija poput
magle. Moram ostati prisebna i usredotočena na zadatak pred
sobom. Prije negoli uspijem sjesti, začujem škripavo otvaranje
njezinih vrata.
»Amber, ti si? Možemo li razgovarati?«
Zakolutam očima, uvjerena da me nitko ne vidi. To mi
trenutačno nije potrebno, ali iznova namjestim lice i zaputim se u
maleni ured u kutu, u džepovima stišćući dlanove u obrambene
pesnice.
Malodušno pokucam na blago odškrinuta vrata pa ih pogurnem
tako da se sasvim otvore. Eto je, odjevena u crno kao uvijek.
Naginje se nad stol, a lice joj je silno nabrano i odveć blizu zaslonu
da bih vidjela što na njemu piše. Glasine se još uvijek punom
parom šire Twitterom naklapajući o njezinu skorašnjem odlasku.

66
Pitam se čita li nove komentare s označnikom #MadelineFrost;
brojni su.
»Samo trenutak, upravo nešto razmišljam.« Uvijek to čini. Cijeni
isključivo vlastito vrijeme i želi da to znam. Natipka nešto što ne
vidim.
»Drago mi je da si uranila«, kaže. »Nadala sam se da ćemo moći
porazgovarati prije nego što ostali stignu.«
Nastojim ne reagirati tjerajući svaki mišić na licu da ostane
točno ondje gdje jest. Madeline skloni naočale s lica i pusti ih da
joj vise s ružičaste ogrlice s perlicama oko robusnoga vrata.
Zamislim ogrlicu kako se steže, a zatim otjeram taj prizor iz uma.
»Izvoli, sjedni«, kaže Madeline pokazujući na ljubičasti kožni
tabure koji je nekoliko mjeseci prije donijela iz Maroka.
»U redu je, hvala«, odvratim.
»Sjedni«, kaže pokazujući dva reda urednih zubi kako bi
naglasila svoje riječi. Natjeram lice da joj uzvrati osmijehom i
poslušam je. Producenti to moraju činiti svakoga jutra, dolaziti u
taj skučeni sobičak i sjediti na tabureu čekajući da ih
Madeline izrešeta u vezi sa svakom pričom na dnevnom
redu emisije. Čučnem i nastojim zadržati ravnotežu - tabure je
odveć nizak i nimalo udoban. Kao i uvijek, riječ je isključivo o
kontroli i već je jasno da je nimalo ne posjedujem.
»Jesi li znala za Matthewov jučerašnji sastanak s gošćama?«
upita me.
»Da«, odvratim netremice zureći u nju. Kimne, a potom me
odmjeri kao da procjenjuje moj izbor odjeće. Opet sam u novoj
haljini, ali očigledno nije zadivljena. »Želim da mi učiniš uslugu«,
odmjereno kaže. »Čuješ li bilo što za što misliš da bih ja željela
znati, želim da mi kažeš.« Počinjem misliti da je zaboravila kako
pokušava postići da me najure, ili pak misli da ne znam.
»Naravno«, kažem. Ne bih joj rekla ni da oko vrata nosi zmiju
otrovnicu.
»Moramo se držati zajedno, Amber. Ako se riješe mene, dovest
će cijelu novu ekipu, kao i uvijek. Zamijenit će i tebe, nemoj misliti
da neće. Zapamti to i sljedeći put kad nešto čuješ, dođi mi reći,
dobro?« Izrekavši to, vrati naočale na nos i ponovno počne tipkati
kako bi poručila da je sastanak završen.
S naporom ustanem s taburea, a potom iziđem iz njezina ureda
zatvarajući vrata za sobom.

67
 »Jesi li dobro?« šapne Jo upravo pristigavši.
Sjednem za svoj stol. »Da, sve u redu«, odvratim, svjesna da me
Madeline promatra kroz prozor na vratima.
»Ne izgledaš tako«, kaže Jo.
»Ne znam gdje je Paul. Sinoć nije došao kući.« Požalim čim to
izgovorim.
»Je li opet s Claire?« upita. Riječi me osinu po licu, a strah mi
se pretvori u srdžbu, ali Joino lice poprimi izraz iskrene
zabrinutosti. Nije kriva što zna previše o mojoj prošlosti, sama sam
joj ispričala.
Ne znam odgovor, stoga joj dam onaj za koji priželjkujem da je
istinit: »Mislim da nije.«
»Možda da odemo po kavu?«
»Ne, hvala, dobro sam.« Skrenem pogled, upalim računalo i
zurim u zaslon.
»Kako želiš«, kaže i ode ne rekavši ništa više.
Kada ode, otvorim svoj pretinac e-pošte. Sandučić mi vrvi
obvezama i pozivnicama. Većinom je riječ o neželjenoj pošti,
popustima za stvari koje niti želim niti trebam, ali jedna mi poruka
zapne za oko. Pokazivač miša lebdi nad poznatim imenom, a oči su
mi prikovane za jedinu riječ u predmetu poruke, kao da je nisam u
stanju pojmiti:
Bok.
Noktima stanem cupkati kožu usnice. Trebala bih izbrisati
poruku, znam da bih. Ležerno se osvrnem po redakciji. Još sam
uvijek sama. Otkinem drugi komadić kožice s gornje usne i stavim
je na stol. Umrljana je ljubičastom bojom od sinoćnjeg
vina. Prisjetim se kako sam sinoć tijekom nesanice izvukla
poslovnu posjetnicu iz torbice i prstima prelazila utisnutim
slovima. Sjećam se da sam upisala njegovo ime u poruku e-pošte
na mobitelu, dvojeći oko predmeta, sastavljajući opuštenu poruku
i brinući se da će djelovati čudno ako je pošaljem tako kasno,
ali svejedno je šaljući. Obrazi mi porumene od srama, i ne mogu se
prisjetiti što sam točno napisala.
Otvorim poruku i pročitam je, zatim ponovno, ovoga puta
sporije i pažljivo tumačeći svaku riječ.
Za dobra stara vremena.
Iskušavam riječi dok ih čitam kako bih provjerila odgovaraju li.
Još uvijek mogu zamisliti njihova autora ako zažmirim.
68
 Lijepe uspomene.
Nisu sve bile lijepe.
Piće da se napričamo?
Otkinem još jedan komadić kože s usne i proučim tanašni djelić
sebe dok mi se suši i stvrdnjava na jagodici prsta. Stavim ga na
hrpicu s ostalima.
Napričamo. Pričamo. Ja više nemam što.
Paul je nestao. Brak mi visi o niti. što to radim? Misao je mrtva
po rođenju.
»Halo, Zemlja zove Amber«, kaže Jo mašući mi rukom ispred
lica. Zatvorim prozor e-pošte, sklonim hrpicu kože sa stola i osjetim
kako mi se obrazi crvene.
»Jesi li igrala Space Invaders?« ispalim.
»Molim? Ne. Zašto?« Nasmiješi se.
»Zato što me napadaš.«
Prestane se smiješiti.
»Oprosti. Čula sam kad je to netko jednom rekao i pomislila da
je smiješno. Nisam se mislila obrecnuti na tebe, samo sam se skroz
udubila u svoj svijet.«
»Primijetila sam. Nastoj se ne brinuti, sigurna sam da mu je
dobro.«
»Kome?« upitam pitajući se je li vidjela Edwardovu poruku.
»Paul? Tvoj muž?« upita mršteći se.
»Tako je. Da, oprosti. Danas sam pomalo rasijana.«
Madelinein glas odjekne iz njezina ureda utišavajući nas dok
doziva osobnu pomoćnicu. Prijeteće stoji na dovratku te joj pruža
kreditnu karticu i popis uputa. Želi da joj donese odjeću s
kemijskog, govori joj PIN i sve ostalo što treba znati. Način na
koji razgovara s ljudima silno me ljuti.
Razmišljam o Edwardovoj poruci tijekom razgovora na
jutarnjim izvješćima. Razmišljam o njoj u. studiju tijekom
razgovora i poziva. Čitavo jutro jedva čujem išta što drugi govore,
"trebala bih osjećati grižnju savjesti, ali ne osjećam je. Paul me
mjesecima nije dotaknuo i nisam učinila ništa loše. Samo smo bili
pristojni, to je sve. To je tek uspomena na neko drugo vrijeme i
mjesto. Uspomene nikomu ne mogu nauditi, osim ako ih se
podijeli.

69
 Prije

Subota, 7. prosinca 1991.

Dragi dnevniče,
Taylor je jučer došla k meni. Užasavala sam se toga. Tata je opet radio
dokasna, pa sam se morala brinuti da će me samo mama osramotiti. Došla je po
nas u školu u našem starom plavom Ford Escortu, što je doslovce limenka na
kotačima. Taylorina obitelj ima Volvo i Renault 5. Mama se pobrinula da obje
stavimo pojas - obično ju nije briga - a zatim je svakoj od nas dala tetrapak
gaziranog soka od borovnice da ga pijemo putem kući. Obično ni to ne radi.
Vožnja od škole do kuće traje samo pet minuta, i nije da bismo skapale od žeđi.
Mislila sam da auto neće htjeti upaliti, ali nakon trećeg pokušaja motor
se zakašljao dovoljno puta da se pokrene, a mama se našalila zbog toga, kao i
uvijek. Koja sramota.
Nismo previše razgovarale u autu. Mama me stalno pogledavala u stražnjem
zrcalu i glupavim, pjevnim glasom Taylor i meni postavljala glupa pitanja kao što
je: »Kako ste provele dan?« Rekla sam što i uvijek kada to pita, dobro, ali
Taylor je otišla u detalje i ispričala joj za portrete koje slikamo na likovnom. To
me iživciralo jer sam slikala baku i željela sam da bude iznenađenje.
Kad smo stigle kući promatrala sam Taylorino lice da vidim njezinu reakciju.
Prvo što zamijetite na bakinoj kući jest boja. Baka je zbilja voljela plavu boju.
Kuća ima plava ulazna vrata, prozore i garažu, i svi se Ijušte, poput mog nosa
kad izgori. Ponekad im pomognem jer volim osjetiti boju pod noktima. Na
svakom prozoru stoje mrežasti zastori koji su nekad bili bijeli, a na sredini
betonskog prilaza uvijek se nalazi lokva ulja. Taylorino lice nije se promijenilo
iako je morala izići iz automobila s moje strane, zato što su njezina vrata
pokvarena pa se ponekad zaglave.
Kad smo konačno ušle, mama je rekla da Taylor pokažem svoju sobu, pa sam
to učinila. Nije dugo trajalo, nema se što previše vidjeti. Rekla sam joj da je soba
bila bakina i da je umrla u njoj. Mislila sam da će se uplašiti, ali nije. Lice joj je
ostalo isto. Nismo preuredili sobu, stoga još uvijek sadrži bakine prugaste tapete
s bijelim cvjetovima i plavi sag koji se skroz izlizao od godina gaženja. Dva kreveta
odgovaraju ormaru i toaletnom stoliću; svi su od tamnosmeđeg drva koje miriše
na laštiio. To je kao da živim u muzeju, ali smijem dirati stvari. Taylor je rekla da
joj se moja soba sviđa, ali mislim da je samo bila pristojna. Takva je. Rekla mi je
da je njezin tepih ružičast, pa smo se složile da je to možda i gore nego da je plav.
 Prišla je mojim policama za knjige, a ja sam se osjećala vrlo nelagodno. Rekla
sam da bismo možda trebale sići i provjeriti kakvim nas slasticama iz mikrovalne
pećnice mama planira otrovati, ali ona je samo stajala kao da me nije čula.
Stvarno ne volim kada mi ljudi diraju stvari, ali pokušala sam ostati mirna.
Pokazalo se da Taylor mnogo čita, baš kao ja. Pročitala je dio istih knjiga i govorila
o nekima za koje nikada nisam čula, ali koje su fora zvučale. Kada nas je mama
pozvala na večeru, zapravo sam se prilično iživcirala, ali nastavile smo razgovarati
o knjigama cijelim putem niz stubište i dok smo jele riblje štapiće I pržene
krumpiriće. Još smo uvijek pričale o knjigama kada je mama svakoj od nas dala
zdjelicu sladoleda. Na vrhu se nalazio čokoladni preljev koji curi iz bočice, a zatim
se osuši, poput krvi.
Nakon večere mama je rekla da možemo gledati televiziju na velikom
televizoru, ali umjesto toga otišle smo u moju sobu i razgovarale. Kada je mama
došla k meni i rekla da je vrijeme da Taylor ide kući, rastužila sam se i pitala
može li još malo ostati. Mama je podigla nevidljive obrve na onaj svoj glupavi
način. Nema obrve kao ja zato što ih je počupala kad je bila mlada, stoga ih sada
crta olovkom i sliči klaunu. Pitala je Taylor bi li voljela prespavati kod nas, a Taylor
je pristala prije nego što sam stigla išta reći. Stoga je nazvala Taylorinu mamu, a
ova je isto rekla da može zato što je petak.
U kući imamo samo tri spavaće sobe i nijedna nije gostinska. Mama i tata u
staroj su kući spavali u istoj sobi, ali sada svatko ima svoju. Mama kaže da je to
zato što tata hrče, ali znam da je to zapravo zato što se više ne vole. Nisam glupa.
Taylor je spavala sa mnom u mojoj sobi, u djedovom starom krevetu - mislim da
mu ne bi smetalo.
Nakon što smo legle, mama je došla i rekla da za deset minuta moramo
ugasiti svjetlo. Zatim je stavila dvije plastične čaše vode na noćne ormariće. To je
još jedna stvar koju mama nikada ne čini; odjednom je djelovala vrlo zabrinuto
za moju žeđ. Zastala je na vratima prije nego što je otišla, objema nam se
nasmiješila i rekla nešto vrlo čudno:
»Gle ti njih, kao dvije kapi vode.«
Zatim je ugasila svjetlo i počela zatvarati vrata, a ja sam se uspaničila i
zamolila je da to ne učini. Ponovno ih je poduprla bakinim stoperom u obliku
crvendaća. Nakon što se vratila u prizemlje, ispričala sam se Taylor jer je malo
čudna i rekla da ne znam na što je mislila kad je rekla »kao dvije kapi vode«.
Taylor se nasmijala i rekla da je već čula taj izraz. Rekla je da to samo znači da
smo vrlo slične. Nikada nisam vidjela kapi vode nigdje osim u tušu.
Ugasile smo svjetlo nakon deset minuta, kao što je mama rekla, ali
razgovarale smo mnogo dulje od toga. Taylor je govorila zatvorenih očiju, a zatim
zaspala. Mislim da to nije zato što sam dosadna, lako je sve bilo ugašeno, kroz
71
proreze u zavjesi probijalo se dovoljno mjesečeve svjetlosti da joj vidim lice dok
spava. Isprva nisam bila sigurna na što mama misli jer sam malo niža od Taylor i
ona je vrlo mršava, ali pretpostavljam da ml pomalo sliči. Obje imamo dugačku
smeđu kosu.
Doznala sam tri stvari koje ml se sviđaju na Taylor:

1. Zapravo je prilično zabavna.

2. Voli knjige koliko i ja.
3. Ima rođendan istog dana kad i ja.

Rođene smo u istoj bolnici, Istog dana, sa samo nekoliko sati razlike. Da sam
se umjesto u svojoj rodila u Taylorinoj obitelji, život bi mi bio mnogo bolji. Za
početak, dolazili bi po mene u školu u Volvu, i Taylorini djed i baka još su
uvijek živi. Ali tada mi moja baka ne bi bila baka i to bi bilo tužno. Skoro jedan sat
promatrala sam Taylor kako spava. Bilo je to kao da gledam drugu verziju sebe.
Pronašla sam prijateljicu. Pokušavala sam to izbjeći, ali možda će biti u redu zato
što smo nas dvije kao dvije kapi vode.

72
 Sada

Četvrtak, 29. prosinca 2016.

Netko mi je bio u SOBI. Preslušao je poruke na mojem mobitelu,

izbrisao ih, a zatim rekao da sam sama kriva jer sam ovdje u
bolnici. Nisam sanjala. Više ne: mogu zaspati, previše se bojim.
Strah me onoga što znam, ali i onoga što ne znam. Nisam
sigurna koliko je prošlo od njegova posjeta, ali barem se nije vratio.
Vrijeme se protegnulo u nešto što više ne prepoznajem. Voljela bih
da netko popuni praznine. Brojne su, kao da sam zarobljena u
tijelu nekoga tko je živio život kojega se ne sjećam.
»Zanimljiv zaključak jutarnje vizite. Tko bi mi znao nešto reći o
ovome slučaju?« Čujem kako se okupljaju u podnožju kreveta.
Svaki liječnik u njihovu zboru zvuči mi sasvim jednako. Želim im
rea da iziđu.
Samo me izliječite ili odlazite.
Primorana sam slušati dok razgovaraju o meni kao da nisam
ovdje. Naizmjence naklapaju o tome što nije u redu sa mnom i kada
ću se probuditi. Moram samoj sebi reći kada jer mi pomisao na
ako više ne predstavlja mogućnost koju želim uzimati u obzir. Čim
im ponestane pogrešnih odgovora, napuste prostoriju.
Zacijelo sam zaspala jer su mi roditelji ponovno ovdje. Sjede po
jedno sa svake strane mojeg kreveta, i jedva se čuju, kao da nema
nikoga. Voljela bih da nešto kažu, bilo što, ali umjesto toga čini se
da pomno nastoje biti što tiši, kao da me ne žele probuditi. Mama
sjedi toliko blizu krevetu da osjetim njezin losion za tijelo, a miris
pobudi uspomenu na naš kratki odmor u Lake Districtu.
Claire ga je bila rezervirala u znak ženskog čašćenja za sve tri,
ali kada smo otišle, već je bila prilično trudna s blizancima. Tijelo
joj se uvelike promijenilo u odnosu na moje, bila je ogromna,
iscrpljena i većinu vikenda provela u sobi, što je značilo da smo se
mama i ja morale snalaziti bez nje. Zadnjeg dana putovanja, kada
je kiša konačno prestala padati a sunce koje nismo ni vidjele zašlo,
mama i ja sišle smo u restoran na večeru.
Sjedile smo za malenim stolom s pogledom na jezero
Windermere. Sjećam se da sam promatrala pojavljivanje prvih
zvijezda na noćnom nebu povrh namreškane vode i razmišljala
73
kako je prekrasno. Rekla sam mami da pogleda; svjetlo je bilo
upravo savršeno. Kratko se okrenula kako bi ovlaš pogledala
preko ramena, a potom se bez liječi iznova usredotočila na vinsku
kartu. Claire je postala ljepilom koje nas je godinama spajalo i bez
nje nismo imale izbora no raspasti se. Mama je rekla da ju nije
briga što pijemo sve dok je u pitanju alkohol i dodala mi jelovnik.
Naručila sam prvu bocu crnog vina koju sam ugledala na popisu
jer sam osjećala kao da mi je i samoj potrebno piće.
Ispile smo polovicu boce prije negoli su nam pristigla predjela.
Mama je hitro pila, a ja sam joj bila za petama jer naizgled nisam
imala što drugo. Naš je razgovor gotovo presušio one noći kada
smo stigle, stoga je vrelo riječi već bilo ispražnjeno. Vino je to
promijenilo.
»Kako se osjećaš, hoću reći, u vezi s Claire? I djecom. Jesi li
dobro?« Mamine su riječi posrnule i nespretno se dočekale. Ako je
to i bio pokušaj da pokaže da joj je stalo, svejedno je djelovao
poput udarca u trbuh. Željela je unučad. To nije bila tajna. Ja sam
je razočarala. Još jednom.
Kada smo Paul i ja tek prohodali, Claire i David već su išli na
umjetnu oplodnju. Zbilja je prilično zapanjujuće što te dvije riječi
mogu učiniti braku. Još je gore što mogu učiniti osobi. Promijenile
su Claire, s obzirom na to da nije mogla dobiti nešto što je toliko
žarko željela.
Paul je također očajnički želio djecu, svi su to znali, ali nisam
željela prestati piti pilule dok Claire ne dobije svoju obitelj. Nisam
joj to mogla učiniti. Mlađa je od mene, ali oduvijek je bila korak
ispred: prva je našla dečka, prva se udala i zatrudnjela, vječno
pobjeđujući u prešutnoj utrci. S nama je jednostavno tako, i
oduvijek je bilo.
Njihova treća runda umjetne oplodnje bila je uspješna. Claire je
zatrudnjela, a ja sam prestala uzimati pilule, misleći da je sigurno
da pokušamo a da pritom nikoga ne uzrujamo. Nikada mi nije
palo na pamet da ću i sama imati problema sa začećem. Prošli smo
pretrage, gomilu pretraga, ali ne uspijevaju otkriti što nije u redu
sa mirom ili s njime. Jedan je liječnik rekao da je uzrok možda
genetika, ali znam da nije. Nešto u meni ne valja, prilično sam
sigurna u to - kazna je to za nešto što sam davno učinila.
Nastavili smo pokušavati, mjesec za mjesecom. Seks nam je
postao zakazana obveza. Paul je želio dijete koje je čekao, i koje
sam mu obećala, ali bilo je očito da više ne želi mene. Prestali smo
74
voditi ljubav. Ništa nismo vodili. Izgubila sam zanimanje za to,
a Paul je izgubio zanimanje za mene. Držao se scenarija, rekao je
da nam, dok god imamo jedno drugo, ništa više ne treba. Ali više
nismo imali jedno drugo, u tome je bio problem. Smatrao je da sam
ranije trebala prestati uzimati pilule, da smo predugo
čekali. Nikada to nije izgovorio, ali znam da me krivi. Želio je obitelj
više od ijednog muškarca koga sam upoznala, pa sam s mjesta u
prvome redu promatrala kako se njegova tuga pretvara u mračno
ogorčenje.
Majka nije doznala ni za što od toga. Mislila je da odgađam
zasnovati obitelj jer sam odveć usredotočena na karijeru. Sjećam
se kako je te noći zurila u mene iščekujući odgovor koji joj nisam
znala dati, u međuvremenu zauzeta popunjavanjem praznina.
»Dobro sam, sretna sam zbog nje«, naposljetku sam odvratila.
Za toliko pomno odabrane riječi, zvučale su sasvim pogrešno.
Isprazno i lažno. Pretpostavljam zato što me uhvatila nespremnu.
Kada je riječ o složenim razgovorima, volim biti pripravna. Volim ih
najprije proći u glavi, promisliti o svemu što bih mogla reći i
uvježbati odgovore koje ću dati, sve dok ih ne uglancam i naučim
napamet. Vježba me ne čini savršenom, ali ljudi su mi prije skloni
povjerovati kada vježbam.
Jedno smo vrijeme razgovarale o Claire. Mama je govorila o
tome kako se dobro nosi i kakva će divna majka biti. Svaki
kompliment namijenjen Claire također je bio uvreda namijenjena
meni, ali nisam se protivila, znala sam da je Claire stvorena za
majčinstvo. Oduvijek je bila ludo zaštitnički nastrojena prema
svojim voljenima. Sa svakim gutljajem vina, razgovor koji je tekao
iz majčinih usta bivao je sve opasniji. Nesreći uvijek prethodi
trenutak spoznaje u kojem ste svjesni da ćete stradati, ali nikako
se ne možete zaštititi. Možete podići ruke pred lice, možete
zažmiriti, vrisnuti, ali znate da to neće utjecati na ono što se
sprema. Te sam noći znala što se sprema, ali ni u kojem trenutku
nisam pokušala stati na kočnicu. Ustvari, pritisnula sam papučicu
gasa.
»Pitaš li se ikada zašlo ja nemam djecu?« upitala sam. Riječi su
jednostavno izišle. Došle su na svijet jer moja sestra nije bila
prisutna da ih čuje.
»Nisu svi rođeni za majčinstvo«, odvratila je, i to prebrzo.

75
 Otpila je još jedan gutljaj vina, a ja sam duboko udahnula, no
progovorila je prije negoli sam uspjela pravilno posložiti vlastite
riječi.
»Stvar je u tome, da bi bila dobra majka, moraš staviti djecu na
prvo mjesto. Oduvijek si bila vrlo sebična, Amber, čak i kao dijete.
Nisam sigurna da bi ti majčinstvo odgovaralo, stoga je ono što
govore možda istina.«
Osjećala sam se ranjenom, sav mi je zrak načas napustio pluća
kako bi stvorio prostor za sve misli koje su se hrvale u meni.
Trebala sam se povući, zaštititi se od daljnje povrede, ali zauzvrat
sam je potaknula da me ponovno napadne. »Što govore?«
»Da se sve događa s razlogom.« Iskapila je čašu i natočila si
drugu. Sjećam se da mi je srce toliko glasno tuklo u prsima da sam
pomislila kako ga čitav restoran može čuti. Pogledala sam prema
jezeru i silno se usredotočila na obuzdavanje suza dok su
mi njezine riječi kružile glavom. Tišina koja je uslijedila bila je
odveć neugodna, stoga ju je majka odlučila ispuniti dodatnim
riječima koje je možda bilo bolje prešutjeti.
»Stvar je u tome što mislim da smo sličnije nego što misliš. Ni
ja nikada nisam željela djecu.« Prevarila se. Od tog trenutka
nadalje, željela sam dijete gotovo u jednakoj mjeri kao Paul, samo
kako bih joj dokazala da se prevarila,
»Nisi me željela?« upitala sam misleći da će jamačno objasniti
da nije tako mislila.
»Ne. Nikada nisam osjećala majčinski instinkt. Zapravo si nam
se dogodila. Tvoj otac i ja jedne smo se noći zanijeli, pa sam
zatrudnjela, i to je sve. Nisam željela biti trudna i sasvim sigurno
nisam željela dijete.«
»Ali voljela si me kad sam se rodila?« upitala sam.
Nasmijala se. »Ne, prezirala sam te! Imala sam osjećaj da je moj
život završio, da si sve uništila i to samo zato što smo previše popili
i bili neoprezni! Majka se prvih nekoliko tjedana brinula o tebi,
nisam te željela ni pogledati i svi su se brinuli da ću... nikada ti ne
bih naudila, sigurna sam u to.« Toliko bi me često povrijedila i ne
znajući da to čini. »Ali postalo je lakše kako si odrastala. Brzo si
narasla, uvijek si bila napredna za svoje godine, čak i
tada. Progovorila si i prohodala prije druge djece svoje dobi, a tvoja
je prisutnost, pa, jednostavno postala normalna, kao da si oduvijek
bila s nama.«
»A Claire?«
76
 »Pa, s Claire je bilo drugačije, očito.«
Očito.
Kao na znak, začujem Clairein glas i vratim se u sadašnjost i
bolnički krevet za koji sam prikovana. Svjesna sam ironije;
ponovno sjedim s majkom i čekam da nas Claire popravi, da nas
nauči boraviti u društvu one druge i spriječi nas da se
raspadnemo.
»Konačno«, kaže Claire. Zamišljam kako se grle, a majčino se
lice nesumnjivo ozari ugledavši omiljeno dijete dok klizi u
prostoriju sa svojom dugačkom plavom kosom i lijepom odjećom.
Claire sjedne i primi jednu moju ruku.
»Gle ti te ruke, iste su kao mamine, samo bez bora.« Zamišljam
kako se toplo osmjehuju jedni drugima povrh kreveta. Doista sličim
mami, to je istina. Imamo iste ruke i stopala, istu kosu, iste oči.
»U slučaju da me čuješ, moram ti nešto reći«, kaže Claire.
»Nadala sam se da neću morati, ali trebaš znati da bi bio ovdje da
može.« Osjećam kao da zadržavam dah, ali stroj mi nastavlja
pumpati kisik u pluća. »Paul nije vjerovao da će ga policija
pustiti na miru i bio je u pravu. Rekao je da su u autu pronašli još
samo njegove otiske i djeluju prilično uvjereno da ti nisi vozila.
Zatim su tu i masnice na tvom vratu. Susjeda je rekla da vas je
čula kako vičete jedno na drugo na ulici. Znam da ti Paul to
nije učinio, ali možda je važnije nego ikada prije da se probudiš.«
Stisne mi dlan toliko da zaboli. Osjetim kako mi se pokrivač
sačinjen od tame nadvija nad vrat, bradu i lice. Zaspat ću, ne mogu
se više opirati, ali moram izdržati. Njezine zadnje riječi daleke su
i izobličene, ali čujem ih:
»Paul je uhićen.«

77
 Tada

Srijeda, 21. prosinca 2016. - poslijepodne

Koračam našom ulicom opčinjena oblačićima pare koji mi izlaze

iz usta i shvatim da se smiješim samoj sebi. Trenutačno imam vrlo
malo razloga za osmijeh, stoga hitro iznova namjestim izraz lica.
Nebo se polako gasi dok ulična rasvjeta treperavo oživljava kako bi
mi pokazala put kući. Zatvorim vrata ograde za sobom, a hladni
prsti druge ruke prebace mi se na autopilot i u torbici potraže
ključeve. Pošto se dovoljno ugriju da osjete što traže, otključam
vrata. Nešto čujem. Ne zatvorivši vrata oteturam
malenim hodnikom prema dnevnom boravku i ugledam Paula
kako leži na kauču i zuri u televizor. Nestali se suprug vratio.
Kratko pogleda u mene pa vrati pogled na zaslon.
»Uranila si«, kaže. To je sve. Nisam ga čula ni vidjela više od
dvadeset četiri sata i to je sve što mi ima reći. Nesvjesno prekrižim
ruke, poput stereotipne srdite žene u koju sam se pretvorila.
»Gdje si bio?« upitam. Glas mi lagano podrhtava i nisam sigurna
želim li doista znati odgovor. Bijesna sam, a opet mi je lakše jer
znam da je dobro.
»U maminoj kući. Iako te nije briga.«
»O čemu govoriš? Bila sam izvan sebe od brige. Mogao si
nazvati.«
»Zaboravio sam mobitel, a signal kod mame ionako je šugav.
Znala bi da si se barem jednom potrudila poći sa mnom kad je
posjećujem. Ostavio sam ti poruku i zvao na kućni telefon. Mislio
sam da bi se ovog puta mogla potruditi i pridružiti mi se, s obzirom
na okolnosti.«
»Nisi me nazvao. Nije bilo poruke«, ustrajem.
»Ostavio sam ti poruku u kuhinji«, kaže Paul netremice me
gledajući. Odmarširam u kuhinju i, naravno, ugledam poruku na
ormariću. Zgrabim papir i približim ga licu da mogu pročitati:

78
 Pokušavam se prisjetiti prethodne noći. Oboma sam nam
spremala večeru i morala sam presložiti ostavu. Provela sam dosta
vremena u kuhinji i ne sjećam se da sam vidjela poruku. Paul stoji
na dovratku.
»Nije je bilo. To si sada stavio«, kažem.
»O čemu ti to, jebote?«
»Svjetlo je gorjelo u kolibi. Mislila sam da pišeš. Skuhala sam
nam večeru.«
»Vidim«, slijedim njegov pogled dok se osvrće po kuhinji
promatrajud sve posuđe gdje sam ga sinoć ostavila; zdjele i tave
pune hrane na štednjaku.
Praznu bocu vina. Kuhinja je u potpunom kaosu i ne mogu
vjerovati da sam je ostavila u takvom stanju.
»Nisi me ni pitala kako joj je«, Paul kaže s dovratka. dok
nastavljam proučavati nered. Gomila krumpirove kore tamni na
drvenoj dasci za rezanje, sadržavajući više mesa nego kože jer sam
ga gulila nožem. Ne mogu podnijeti pogled na takvu kuhinju, stoga
stanem čistiti dok mi on nastavlja govoriti.
»Molim te, možemo li bez svađe, bilo mi je užasno«, kaže.
Ni ja se ne želim svađati. Ne prestaje govoriti dok čistim, ali ne
vjerujem ni u što. Ne mogu podnijeti prljavštinu i laži, i samo želim
da sve prestane. Ne sjećam se kada su stvari toliko pošle po zlu,
samo znam da jesu.
»Slomila je kuk, Amber. Zvala me dok je ležala na kuhinjskom
podu, morao sam sve ostaviti i otići.« Otvorim pećnicu i pronađem
janjeće koljenice koje sam pekla, osušene i smežurane do kosti. »I
sama bi jednako postupila da je riječ o tvojoj majci.« Ne bih jednako
postupila jer majka u toj situaciji nikada ne bi nazvala mene, već
Claire.
»A zašto ti je auto bio kod Claire?« upitam bacajući mesnate
kosti u koš i okrećući se prema njemu.
»Molim? Zato što mi je istekla registracija. Ne mogu ponovno
osigurati auto dok to ne sredim, stoga je Dave rekao da će ga
pogledati«, odvrati bez oklijevanja.
David, a ne Dave, ne voli kad ga tako zovemo.
Ima odgovor na sve i svi djelići slagalice naizgled se uklapaju.
Počnem se osjećati budalasto, a vlastita me glupost smekša.

79
 »Žao mi je«, promrmljam, nesigurna trebam li se tako osjećati.
»I meni je žao.«
»Hoće li ti mami biti dobro?«
Napustimo prljavu kuhinju pa sjednemo i jedno vrijeme
razgovaramo. Glumim brižnu ženu koja mu je potrebna, a on mi
govori kakav je divan sin, što naizgled samo naglašava njegov
neuspjeh u ulozi supruga. Nemam vremena uvježbati tekst, stoga
sam primorana improvizirati. Nije riječ o hvalevrijednoj izvedbi, ali
dostatna je da zadovolji jednočlanu publiku. Nikada nisam voljela
Paulovu majku. Živi u vlastitoj staroj prizemnici punoj propuha
blizu obale Norfolka. Mrzim to mjesto i posjetila sam ga
samo nekoliko puta. Uvijek imam osjećaj da me prozre ravno u
dušu i da joj se ne sviđa što vidi.
Paul prepričava svoju noć u bolnici, a ja slušam tragajući za
rupama u njegovoj priči, ali nema ih. Promatram mu usta dok
oblikuju riječi i u mislima ih tjeram da nadglasaju neprestane
komentare u mojoj glavi. Želim mu vjerovati, zaista želim. Mobitel
mi je na stoliću za kavu i sada vidim da imam propušten poziv...
možda me Paul zvao da mi kaže gdje se nalazi, a ja samo nisam
primijetila.
»Jesi li za malo vina?« upitam. Paul kimne. Uzmem mobitel na
putu u kuhinju i poslušam poruku, ali glas koji čujem ne pripada
mojem mužu.

80
 Prije

Subota, 14, prosinca 1991.

Dragi dnevniče,
sinoć sam spavala kod Taylor i nisam željela otići. Živi u prekrasnoj kući i ima
predivne roditelje. Živi u toj kući od rođenja, nikada se nisu selili poput nas. Na
vratima ostave čak imaju oznake koje pokazuju koliko je Taylor narasla svake
godine otkad se rodila. Ostava je zapravo veliki ormar samo za hranu. Potrebna
im je zato što imaju mnogo hrane i ništa nije zaleđeno. Kada odrastem, i ja želim
kuću s ostavom.
Taylor je rekla da su njezini roditelji jednako čudni kao moji, ali uopće nije
tako. Mama joj je bila vrlo draga prema meni, a tata joj nije morao dokasna raditi.
Kad je stigao kući, svi smo zajedno večerali za stolom i bilo je vrlo ukusno. Jeli
smo lazanje koje je Taylorina mama napravila posve sama i ispekla u pravoj
pećnici, a ne u mikrovalnoj. Roditelji joj se nijednom nisu posvađali, a tata joj je
zapravo bio prilično smiješan, stalno je zbijao glupave šale. Taylor je
kolutala očima jer ih je možda već sve čula, ali ja sam se smijala.
Nakon večere rekli su da se možemo družiti u Taylorinoj sobi ili s njima
gledati film. Imaju najveći televizor koji sam ikada vidjela. Mislim da je Taylor
željela da odemo u sobu, ali rekla sam da bih voljela gledati film. Njezina je
mama ispekla kokice, a tata pogasio sva svjetla, tako da smo vidjeli samo lampice
na božićnoj jelki i svjetlost televizora. Bilo je kao u kinu. Roditelji su joj sjedili na
sofi, a Taylor i ja dijelile smo ogromnu vreću za sjedenje na podu, kao
prava obitelj. Nisam obraćala pretjeranu pozornost na film jer sam se
neprestano osvrtala po sobi. Sve je bilo toliko savršeno da sam poželjela
živjeti ondje.
Taylor je do kraja filma zaspala, stoga sam pomislila da bih se možda i ja
trebala pretvarati da spavam. Mama ju je podigla, a ja sam se malo uplašila kad
me njezin tata uzeo u naručje, ali zatim su nas odnijeli na kat kao da smo
još uvijek malene i spremili nas u krevet. Taylor u sobi ima samo jedan krevet,
stoga smo zajedno spavale u njemu. Plahte su divno mirisale, poput livade.
Taylor je stvarno spavala, ali ja nisam mogla, bila je to najbolja noć u mom životu
i nisam željela da završi. Podigla sam pogled s njenog kreveta i ugledala stotine
zvijezda. Znala sam da su to samo naljepnice koje svijetle u mraku, ali svejedno
su bile prekrasne. Posegnula sam, a dok bih držala prst na pravom mjestu i
škiljila, činilo se kao da ih mogu dodirnuti.
81
 Čak i kad sam čula da su Taylorini roditelji legli, još uvijek nisam mogla zaspati
jer su mi se misli rojile u glavi. Otišla sam na zahod, a kada sam onamo stigla,
uočila sam tri četkice za zube u čaši. Bila sam pitala Taylor za njih, pa mi je
objasnila da je njezina crvena, tatina plava, a mamina žuta. Rekla je da su
oduvijek Imali lste boje. Zatim je rekla da bih možda mogla nabaviti zelenu
četkicu i postati dio njihova čopora. Samo, ja nisam željela zelenu. Željela sam
crvenu.
Odšuljala sam se natrag u sobu, gdje je Taylor i dalje spavala. Tada sam
učinila nešto loše. Nisam htjela, samo se dogodilo. Prišla sam toaletnom stoliću i
uzela njezinu kutijicu za nakit. Bila me zamolila da je ne diram, zbog čega sam to
zbilja poželjela učiniti. Polako sam je otvorila i promatrala kako se malena
balerina u njoj okreće. Trebala je plesati uz glazbu, ali netko ju je pokvario.
Promatrala sam kako se lutkica vrti bez prestanka, plešući u tišini s
naslikanim osmijehom boje jagode na malenim usnama. U kutijici se nalazila
zlatna narukvica. Prinijela sam je licu kako bih je dobro vidjela I zamijetila da
na sebi ima ugraviran Taylorin datum rođenja, stoga je mogla biti i moja jer je to
i moj rođendan. Na drugoj strani pisalo je »moja draga djevojčica«, sitnim i
povezanim slovima. Nisam je namjeravala uzeti. Samo sam željela iskušati kakav
je osjećaj. Vratit ću je.
Nakon toga uvukla sam se u krevet i migoljila se sve dok nisam približila lice
Taylorinom tako da su nam se nosovi zamalo dodirivali, lako je spavala, izgledala
je kao da se smiješi, vjerojatno zato što je toliko sretna. Kladim se da su joj i snovi
ljepši od mojih.
Postoje tri stvari koje Taylor ima, a ja ne:

1. Zakon roditelje.
2. Lijepu kuću.
3. Vlastite zvijezde.

Drago mi je što smo Taylor i ja sada prijateljice. Vratit ću joj narukvicu,

obećavam. I nadam se da se više nikada nećemo seliti jer bi mi
stvarno nedostajala. Voljela bih živjeti u kući koja miriše na kokice i ima zvijezde
na stropu.

82
 Sada

Četvrtak, 29. prosinca 2016.

Moja obitelj nije nalik ostalim obiteljima. Mislim da sam to znala

još kao dijete. Oduvijek sam željela da me roditelji vole onako kako
drugi roditelji vole svoju djecu. Bezuvjetno. Situacija nije bila
savršena prije nego što je mama dovela Claire iz bolnice, ali bila je
bolja nego ona u koju se pretvorila. Tada više nitko nije bio uz
mene, a nije ni sada,
Paul se nije vratio. Svaki put kada se vrata otvore ponadam se
da je on, ali jedini ljudi koji su me posjetili nakon jutarnje vizite za
to primaju plaću. Razgovaraju sa mnom, ali ne govore mi što
trebam znati. Pretpostavljam da je teško dati odgovore kad ne
znate pitanja. Ako je Paul doista uhićen, tada je i više nego prije
potrebno da se probudim. Moram se sjetiti što se dogodilo.
Večernja je vizita kratka jer više nisam glavna atrakcija. Sada
sam stara vijest. Pojavio se netko oštećeniji od mene. Čak se i dobri
ljudi umore od popravljanja onoga što se ne da popraviti.
Sestra koja puši četrdeset na dan govorila je drugoj sestri o
predstojećem odmoru. Ide u Rim s muškarcem koga je upoznala
na internetu i djeluje sretnije nego inače, malčice nježnije. Pitam
se kako se zapravo zove: možda Carla? Zvuči kao da bi mogla biti
Carla. Nije mi omiljena, ali svejedno mi nedostaje kada je nema,
postala je dijelom moje rutine, a ja nikada nisam voljela promjene.
U svom novom svijetu ovisna sam o potpunim strancima: peru
me, presvlače i hrane putem cjevčice u trbuhu. Skupljaju moju
pišalinu u vrećicu i brišu mi usrano dupe. Čine sve to skrbeći o
meni, a svejedno mi je hladno, gladna sam, žedna, i bojim se.
Osjetim miris večere na odjelu izvan svoje sobe. Osjetim kako mi
se slina skuplja u ustima u iščekivanju nečega što neće doći. Klizi
mi oko cjevčice u grlu i niz nju dok stroj koji diše umjesto mene
stenje i otpuhuje kao da mu je svega dosta. Sve bih dala da
ponovno mogu okusiti hranu, uživati u osjećaju dok mi prianja za
jezik, žvakati je i progutati njezinu toplinu sve do želudca. Nastojim
ne razmišljati o svemu što bih voljela jesti, piti i činiti, a ne
mogu. Nastojim ne razmišljati ni o čemu.

83
 Začujem da netko ulazi - muškarac, mislim, isključivo na
temelju blagog tjelesnog mirisa. Tko god bio, šuti i ne znam što
radi. Bez upozorenja osjetim prste na licu, a zatim mi netko otvori
desno oko i uperi jarko svjetlo u njega. Bjelina me zaslijepi sve dok
taj netko ne dopusti mojim vjeđama da se ponovno sklope. Upravo
kad se počnem smirivati ponovi to s mojim lijevim okom, stoga se
osjećam još izgubljenije nego prije. O kome god da je riječ, ode
kratko nakon toga i drago mi je. Nikada ne bih pomislila da ležanje
u krevetu može biti toliko neudobno. Na desnom sam boku više od
šest tisuća sekundi; prestala sam brojiti nakon toga. Uskoro me
trebaju okrenuti. Ništa se dobro ne događa kada me ostave da
ležim na desnom boku; mislim da mi možda donosi nesreću.
Nešto mi kapne na lice, nešto hladno. Zatim se ponovi. Sitne
kapljice vode spuštaju mi se na kožu. Djeluje poput kiše, ali to
nema smisla. Instinktivno otvorim oči i nad sobom ugledam noćno
nebo. Čini se kao da je netko sklonio krov, pa mi kiša upada
u sobu. Mogu otvoriti oči, ali ne mogu se pomaknuti. Spustim
pogled i vidim da mi se bolnički krevet pretvorio u čamac koji pluta
na blagim valovima. Kažem samoj sebi da se ne bojim, da je to san,
poput svih ostalih. Kiša stane snažnije padati, a plahte navučene
preko mojih mlohavih udova natapaju se i hlade me. Tijelo od kojeg
sam udaljena stane drhtati. Nešto se pomiče pod plahtom, ali to
nisam ja. Djevojčica u ružičastom ogrtaču izviri ispod plahte
u podnožju kreveta i sjedne tako da se gledamo kao u zrcalu. Kosa
joj je posve mokra i još uvijek nema lice. Ne može govoriti, ali i ne
mora, tišina predstavlja naš zajednički jezik. To je njezin izbor, a ja
živim s njime. Pokaže na crno nebo pa ugledam zvijezde, stotine
njih, i toliko su blizu da bih mogla posegnuti i dodirnuti ih, kada
bih se mogla pomaknuti. Ali nisu stvarne. To su posložene svjetleće
naljepnice koje se počinju odljepljivati i padati na krevet, a oštri
kutovi bijele plastike uvijaju se na rubovima. Na nebu sada vidim
rupe u obliku zvijezda. Djevojčica zapjeva, ali voljela bih da nije
tako.
Bratec Martin, bratec Martin.
Izvuče ruke ispod plahte te joj na zapešću ugledam zlatni odsjaj.
Kaj još spiš, kaj još spiš.
Primi rubove kreveta koji se pretvorio u čamac i stane ga njihati.
Pokušam joj reći da to ne čini, ali ne mogu govoriti.
Već ti vura tuče, već ti vura tuče.

84
 Zatvorim oči prije negoli nas prevrne. Voda je hladna i mračna.
Ne mogu plivati jer se ne mogu pomaknuti, stoga bespomoćno
tonem u crnilo poput kamena boje kože. Podno valova još uvijek
čujem njezin izobličeni glas:
Bim bam bom, bim bam bom.
Začujem glasno pištanje i gomilu vodenaste buke, ali više nisam
pod vodom. Prepoznam određene glasove, ali određena lica ne.
Oči su mi otvorene.
Vidim liječnike i medicinske sestre kako se vrzmaju oko mene.
Ovo je stvarno.
Potom glasovi utihnu, svi osim jednoga.
»To je VF, moramo joj dati elektrošokove.«
To nisu moji inicijali.
»Odmaknite se.«
Lica nestanu, pa vidim samo bijeli strop.
Sve je bijelo.
Zatvorim oči jer se bojim onoga što bi mogle vidjeti. Potom
začujem tatin glas u podnožju kreveta.
»Drži se, mrvice«, kaže. Zvuči poput duha.
Ponovno otvorim oči, a on mi se nasmiješi, pa shvatim da ga
doista vidim. Sada mi izgleda vrlo staro, krhko i umorno. Sve je
drugo bijelo, tu smo samo tata i ja, i osjetim kako mi suze počinju
kliziti obrazima.
»Žao mi je zbog onoga što se dogodilo«, kaže. Želim mu reći da
je u redu, ali još uvijek ne mogu govoriti. Želim ga ponovno držati
za ruku, ali još se uvijek ne mogu pomaknuti.
»Da sam znao da će to biti naš posljednji razgovor, nikada ono
ne bih rekao. Nisam tako mislio. Volim te, oboje te volimo. Oduvijek
smo te voljeli.« Okrene se na odlasku i ne osvrće se. Ponovno
sam ona malena djevojčica koja očajnički nastoji održati korak s
ocem. Sporiji je nego prije, ali svejedno me napusti.

85
 Tada

Četvrtak, 22. prosinca 2016. - jutro

»A ako ste nam se upravo pridružili u emisiji Coffee Morning,

dobro došli«, kaže Madeline. »Dosad smo iskreno i otvoreno govorili
o preljubu. Razgovarat ćemo ovdje u studiju o tome zašto neke žene
osjećaju da nikada ne bi mogle zažmiriti na partnerovu nevjeru,
dok su druge odabrale oprostiti i zaboraviti. Također ćemo
razgovarati sa ženama koje varaju. Sa mnom je Amber, koja kaže
da nikada nikoga ne možete dokraja upoznati, uključujući sebe.
Amber, reci nam nešto više«, kaže Madeline pa zakoluta očima i
provjeri svoj tekst kako bi vidjela što slijedi u emisiji. Zatim podigne
pogled prema meni: »No? Što nam možeš reći na to?« Glas joj se
mijenja pri svakoj riječi, kao da joj se prazne baterije. Zatim povrati
po čitavom stolu u studiju. Podigne glavu, obriše usta i nastavi.
»Amber?« Paulov glas sada dopire iz Madelineinih usta.
»Amber?« Uspravim se u krevetu. »Imala si noćnu moru«, kaže
Paul.
Trepnem u tami. Koža mi je prekrivena znojem i ne osjećam se
kako treba.
»Sada si dobro«, kaže.
Ali nisam. Odmaknem pokrivač i otrčim u kupaonicu, Jednom
Rikom primim zahodsku školjku, a drugom sklonim kosu s lica. Ne
traje dugo. Čujem kako Paul ustaje iz kreveta i prilazi kupaonskim
vratima.
»Jesi dobro?« upita s druge strane borovih vrata.
»Bit ću. Hladno je, vrati se u krevet, uskoro stižem«, slažem. Ne
prođe dugo prije negoli se povuče bez pobune.
Pustim vodu, umijem se i pogledam u zrcalu dok perem zube.
Luđakinja mi uzvrati pogled, pa zauzvrat zurim u pod. Ispljunem
pastu za zube, djeliće crvene pomiješane s bijelom, i obrišem usta.
Moji kažiprsti i palčevi spoje se, a ruke mi se pridignu do lica.
Naizmjence počupam obrve, a sitne dlačice poškrope umivaonik.
Prestanem tek kada nabrojim deset sićušnih komadića sebe na
bijelom porculanu. Uvijek ih mora biti deset. Nakon što prođe
dovoljno vremena otvorim slavinu i isperem se.

86
 Otvorim vrata najtiše što mogu i provjerim Paula. Ponovno je
zaspao; blago hrkanje dopire mu iz otvorenih usta. Uzmem kućni
ogrtač sa sobnih vrata i odšuljam se odmorištem do svoje malene
radne sobe. Sve je uredno i čisto, onako kako sam ga ostavila.
Izvadim svoje bijele rukavice i nalivpero te se zagledam u prazni list
papira. Odviše sam umorna da bih razmišljala o tome što pisati, a
zatim se sjetim gđe MacDonald iz škole i njezina pravila o
trima stvarima. Riječi mi dođu te se nasmiješim samoj sebi:

Draga Madeline,
nadam se da si dosad uživala u mojim pismima.
Znam koliko voliš čitati pisma obožavatelja.
Nisam obožavateljica.
Postoje tri stvari koje trebaš znati o meni:

1. Znam da nisi žena kakva se pretvaraš da jesi.

2. Znam što si učinila, a što nisi.
3. Ako ne učiniš što tražim, svima ću reći tko si zapravo.

Nastavit ću pisati dok ne shvatiš poruku. Tinta ne traje vječno, dakako, stoga se
nadajmo da se nećemo morati dugo čuti. Ako tinte ponestane, morat ću pronaći drugi način
da te natjeram na posluh.

»Što radiš? Zašto se nisi vratila u krevet? Kakve su ti to

mađioničarske rukavice?«
Paul poviruje s dovratka radne sobe u majici kratkih rukava i
boksericama. Ulovio me.
»Nisam mogla spavati. Pomislila sam da bih mogla započeti s
božićnim čestitkama, premda malo kasno, ali bilo mi je hladno
rukama«, promucam.
87
 Uputi mi neobičan pogled. »Dobro. Pa, mama mi je upravo
poslala poruku, misli da je liječnici pokušavaju ubiti. Moram ići
onamo.«
Nisam mislila da mu mama zna pisati poruke. »Sada?«
»Da, sada. Treba me.«
»Idem s tobom«, ponudim se.
»Ne treba, u redu je. Znam koliko se trenutačno brineš zbog
svog posla. Neću dugo.«
Nestane s dovratka prije negoli stignem odgovoriti. Čujem kada
otvori slavinu tuša pa bojler stane brujati. Znači, ne žuri mu se.
Presavijem svoje pismo, stavim ga u crvenu omotnicu i vratim
bijele rukavice u ladicu. Prođem pokraj spavaće sobe čija su
vrata blago odškrinuta, a para već polako izlazi van nastojeći
pobjeći. Povirim kroz oblak vlage i ugledam svog muža golog pod
tušem. Prošlo je neko vrijeme otkad sam ga takvog vidjela i osjećam
neobičnu mješavinu odbojnosti i olakšanja. Hitro se zaputim u
našu spavaću sobu i uzmem mu mobitel s noćnog ormarića pokraj
kreveta: 06:55h - nisam bila svjesna da je već toliko sati, još uvijek
djeluje kao sredina noći. Upišem Paulovu zaporku na njegovu
mobitelu. Sjećam se prvog puta kada sam je pokušala
pogoditi prije nekoliko mjeseci upisujući našu godišnjicu,
moj datum rođenja, a potom, konačno, njegov. Naravno da se sve
vrti oko njega. Otvorim mu poruke. Zadnju je primio prije više od
dvadeset četiri sata, od mene. Nema poruka od njegove majke.
Začujem gašenje tuša. Odložim mobitel, vratim se u krevet
i okrenem prema zidu. Slušam dok se briše, odijeva, nanosi
dezodorans, stavlja pojas pa sitnišima puni džepove traperica.
»Kako ćeš onamo? Vlakom?« upitam.
»Ne, brže je ako vozim.«
»Mislila sam da trebaš registrirati auto?«
»Dave kaže da je spreman. Samo ću ga pokupiti iz dvorišta.
Imam rezervni ključ.«
»Je li ti i on poslao poruku?«
»Ne, sinoć me zvao. Zašto?«
»Onako.«
Ima odgovor na sve.
Poljubi me na odlasku i kaže da me voli. Kažem mu da i ja njega
volim. Izlizane su to riječi, skupile su se i izgubile smisao. Ležim
savršeno mimo slušajući kako me muž napušta; ne traje dugo.
88
Pošto zatvori ulazna vrata, ustanem iz kreveta i promatram ga na
odlasku iza zastora spavaće sobe.
Slijedim Paulove korake spuštajući se u kuhinju i paleći svjetlo.
Grlo mi je suho, stoga natočim čašu vode koju ću ponijeti na kat.
Zastanem pred pećnicom i dvanaest puta provjerim je li ugašena,
slobodnim lijevim dlanom škljocajući prstima.
Zamijetim treperenje crvene lampice telefonske sekretarice
na komodi u hodniku. Jedini ljudi koji zovu na kućni telefon jesu
moji roditelji, a čak ni oni više ne zovu taj broj. Kažiprst mi nevoljko
lebdi nad tipkom za puštanje poruke, gotovo se odveć bojeći
pritisnuti ga, kao da bi me mogao opeci. Popijem gutljaj
vode puštajući da ispere strah, a zatim pritisnem tipku. Poruka je
Paulova, otprije dva dana. Znači, zvao me je kako bi mi javio da je
kod mame. Ne znam kako mi je promaknulo treperenje uređaja,
neprestano prolazim pokraj njega. Izbrišem poruku, a
zatim zastanem nad tipkom za puštanje svih poruka. Ne bih
trebala osjećati potrebu ponovno čuti njegov glas, ali osjećam je.
Zaklopim oči dok mi prepoznatljivi zvuk očeva glasa ispunjava srce
i uši. Bok, ja sam, tata. Nazovi me kad ovo čuješ, mrvice. Toliko me
dugo nije zvao. Suze koje sam uspijevala obuzdati slobodno mi
kliznu iz očiju. Klize mi obrazima i prianjaju za bradu dokle god
mogu, a potom padnu na moju spavačicu i oblikuju vlažne mrlje
tuge. Toliko dugo čuvam tu poruku. Paul kaže da je morbidno, ali
ne shvaća. Iz nekakve instinktivne znatiželje uzmem telefon i
pritisnem tipku za pozivanje zadnjeg biranog broja. Nakon nekoliko
sekundi zvonjave začujem škljocaj, a potom unaprijed snimljenu
poruku. Naglo spustim slušalicu prijekorno zureći u nju kao da je
nešto skrivila. Nikada nisam zvala Claire s tog telefona.

89
 Tada

Četvrtak, 22. prosinca 2016. - jutro

Zakasnim na posao nekoliko minuta. Madeline je već ondje, ali

nije važno, ne danas, još se uvijek osjećam dezorijentirano, kao da
možda sanjam jedan san unutar drugoga. Pregledala sam dno
Paulova ormara kada je otišao. Lijepa ružičasta vrećica i njezin crni
čipkasti sadržaj nestali su, odnio ih je sa sobom. Sumnjam da će
ih pokloniti majci.
Tiho sjedim za stolom dok se ostatak ekipe okuplja. Kolege mi
govore »Dobro jutro«, a ja im kimam u odgovor; sve nalikuje
pokvarenoj ploči. Danas mi se ne razgovara, ni iz pristojnosti ni
općenito, a jutro mi nije naročito ugodno. Dok mislim da me nitko
ne gleda, proučavam lica žena u redakciji. Sve izgledaju
usredotočeno, pomalo umorno i silno izgubljeno. Skupina ljudi
koja se održava na vodi nastojeći ne potonuti u nepredvidljivom
moru. Nisu mi prijatelji, ne zapravo; svi bismo potopili jedni druge,
ako to znači da se ne bismo utopili. Zaključim da nemam razloga
za brigu; ne mogu vidjeti moje pravo ja jer ne vide čak ni svoje.
Madeline iziđe iz ureda kako bi na koga zarežala, pa sretnem
njezin pogled. Razgovara s drugima, ali zuri u mene, i načas sam
uvjerena da zna. U ustima osjetim odvratan okus kojeg se
jednostavno ne mogu riješiti. Želudac mi se još jednom mučno
podigne, stoga pojurim prema zahodima dajući sve od sebe da
izgledam smireno. Čim stignem, uletim u odjeljak, pustim vodu i
nagnem glavu nad školjku u pravi trenutak, u nadi da me nitko
neće čuti. Povratim tek žuč; ništa nisam jela. Pitam se je li uzrok
nervoza ili grižnja savjesti. Kako bilo, moram se pribrati, i to
brzo, nemam vremena za ovo. Čujem Join glas pred vratima. Misli
da bih trebala otići do ljekarne prije nego što krenemo s
prijenosom; jedna se nalazi nedaleko od zgrade. Mislim da je u
pravu. Malo pričekam, Čisto da se uvjerim kako je prošlo, a zatim
otvorim vrata i operem ruke odahnuvši jer sam ponovno sama.
Osjećam se mnogo bolje nakon emisije. Međutim, Madeline nije
dobro. Čitavo je jutro teturala do zahoda i natrag i sva je znojna.
Misli da je zacijelo riječ o trovanju hranom. Ja mislim da su to vrlo
vjerojatno laksativi koje sam joj stavila u kavu netom prije nego što

90
smo započeli s prijenosom. Madeline voli kavu, često je pije i
nikada je ne odbija, dok god je crna. Također voli voziti do posla i
natrag. Misli da je javni prijevoz »prljav i pun putnika koji prenose
klice bolesti«. Trenutačno nije u stanju sama voziti kući, stoga se
ponudim da je od vezem, na njezino silno iznenađenje i Matthewovo
odobravanje. Isprva sumnjam da će pristati, ali nakon još
jednog neplaniranog posjeta zahodu, naizgled se zagrije za tu
pomisao i to me veseli.
Nosim joj torbu dok napuštamo redakciju jer se »osjeća
preslabo« i pretvaram se da ne znam koji je njezin automobil pošto
stignemo na parkiralište. Otključa crni Volkswagen Golf, a zatim
mi pruži ključ i ugura se na stražnje sjedalo kao da joj se automobil
preobrazio u taksi. Zareži svoj poštanski broj na mene dok ga
utipkavam u uređaj za satelitsku navigaciju, a potom me upozori
da »vozim jebeno oprezno« i »pazim na strance na cesti«.
Zaspi dok vozim, pa zaključim da mi se takva mnogo više sviđa.
Tiha. Otrov je zarobljen u njoj dok spava, za razliku od budnog
stanja kada joj sipi iz usta.
Mrzim voziti Londonom. Prevelika je gužva i buka. Previše je
ljudi na cestama i svi se žure, premda rijetki doista imaju nužno
odredište. Situacija se popravi nakon što napustimo centar grada;
ceste su naizgled šire i manje krcate.
Kada me uređaj za navigaciju obavijesti da nam preostaje tek
deset minuta do odredišta, automobil ispusti upozoravajući zvuk,
a žarkocrveni znak zasvijetli na upravljačkoj ploči.
»Gorivo je na rezervi«, kažem u stražnje zrcalo promatrajući sve
sitnije oči svoje iznova budne putnice.
»Nemoguće«, odvrati.
»Ne brini se, sigurna sam da ga ima dovoljno do tvoje kuće.«
»Izgledam li zabrinuto?« Pogledi nam se ponovno sretnu u
stražnjem zrcalu. Netremice je promatram onoliko dugo koliko se
čini razumnim pri brzini od šezdeset pet kilometara na sat, a potom
vratim pogled na cestu pred sobom.
Nakon toga šutimo sve dok ne skrenem lijevo u njezinu ulicu.
Tada ponovno zareži na mene govoreći mi kamo i kako da
parkiram, ali zapravo je ne čujem. Odveć sam zauzeta zurenjem u
kuću za koju kaže da je njezina, nesigurna u to kako se osjećam u
vezi s onime što vidim. Prepoznajem tu kuću. Već sam ondje bila.

91
 Prije

Uskrsna nedjelja, 1992.

Dragi dnevniče,
Taylor je s roditeljima na odmoru tijekom čitavih uskrsnih praznika i osjećam
se grozno. Nisam je vidjela od zadnjeg dana škole i neću je vidjeti do sljedećeg
utorka kada nastava ponovno počinje. Poslala ml je razglednicu. Mama mi je
prije dva dana upala u sobu s ogromnim cerekom na licu dok mi ju je pružala.
Mislila je da će me razveseliti. Nije. Čini se da se Taylor sjajno zabavlja bez mene i
sumnjam da ja njoj imalo nedostajem.
Ove godine ne idem na praznike, čak ni nekamo u Englesku, mama kaže da
si Ih ne možemo priuštiti. Kada sam istaknula da je tata stalno radio, pa bismo
trebali imati hrpu novca, samo je zaplakala. U zadnje vrijeme vječito plače i više
nije debela; pitam se je li možda pretužna da bi jela. Jedne večeri prošlog tjedna
bila je toliko tužna da nije mogla skuhati ručak ni večeru. Ne smijem dirati
štednjak, stoga sam jela čips i kekse. Pitala sam mamu je li još uvijek tužna
zbog bake, pa je rekla da je tužna zbog svega.
Mama je rekla da će me jedan dan sljedećeg tjedna ponovno odvesti u
Brighton ako budem dobra. Pitala sam je hoće li me odvesti ako budem zločesta,
ali nije se nasmijala. Podsjetila sam je da mi je sada deset i pol godina, stoga sam
malo prestara za lunapark, ali nemam ništa protiv šetnje uz obalu i volim zvuk
mora. Sada kad sam starija, mama je počela tražiti posao sa skraćenim radnim
vremenom, poput Taylorine mame. Još ga nije dobila iako se prijavila za hrpu
poslova. Svaki put kada ide na razgovor obuče svoj prastari crni kostim, nanese
previše šminke, a zatim dođe kući i pije cijelo poslijepodne. Ni ja je ne bih
zaposlila, pretužna je i lijena. Prije praznika morala sam tri dana nositi istu majicu
u školu. Rekla je da nije važno i da nitko neće primijetiti, a zatim me poprskala
nekim odvratim parfemom tako da sam cijeli dan zaudarala po njoj.
Ručak koji bih nosila u školu također je postao zanimljiv. Sastavni dio tatinog
posla jest puniti automate slatkišima ondje gdje radi. Jedna od povlastica
njegova posla jest da kući može ponijeti kutije besplatne čokolade i čipsa.
Prošlog tjedna donio je kutiju od četrdeset čokoladica KitKat. Zadnjeg školskog
dana ponestalo nam je kruha, pa mi je mama za ručak spremila dva KitKata
umjesto sendviča s prženim krumpirićima, što mi je odgovaralo. No tada je
nadglednica ručka vidjela što jedem i pomislila da sam zaboravila ponijeti ručak

92
iako sam joj rekla da nisam. Poslala me da se pridružim djeci koja dobivaju topli
obrok, što je sjajno, zato što je Taylor među njima.
Sjedila je sama, kao obično, stoga sam sjela za njezin stol. No tada je nastala
zbrka jer mama navodno nije platila školi zadnji put kada sam morala dobiti topli
obrok. Mislim da se na kraju gđa MacDonald sažalila nada mnom ili nešto slično,
zato što ga je sama platila i rekla mi da se ne brinem. Dok sam dobila ribu i
pržene krumpiriće, sve su ostale već poslali van da se igraju. Vidjela sam skoro
cijelu školu na igralištu dok sam ručala. Uočila sam skupinu djevojčica iz razreda
i među njima ugledala Taylor. Naguravale su je poput krpene lutke i nije
izgledala kao da joj se to sviđa. Kad je pokušala otići, spojile su ruke i zatvorile
prostor među sobom gurajući je natrag u središte kruga. Ostavila sam krumpiriće
i rekla da ne želim ni desert iako sam još uvijek bila gladna. Istrčala sam na
igralište, ali nisam mogla pronaći ni Taylor, ni bilo koju drugu djevojčicu. Otrčala
sam do stubišta na kojem bi ponekad sjedila sama, ali nije bila ni ondje.
Vratila sam se u našu učionicu, iako je još uvijek trajao odmor, ali bila je
prazna. Zatim mi je nešto zapelo za oko, nešto neobično. Prišla sam školskom
akvariju i vidjela uginulu zlatnu ribicu kako pluta na površini zelenkaste
vode. Taylor i ja pomogle smo očistiti akvarij nekoliko tjedana prije toga. Gđa
MacDonald naučila nas je da se tekućina ispušta tako da stavite crijevo u vodu i
sišete sa suprotne strane. Voda sama izjuri ako to pravilno radite i možete je
skupiti u kanti. Ima veze s gravitacijom. Poput Mjeseca i zvijezda. Kad sam prvi
put pokušala, usta su ml bila puna akvarijske vode, a Taylor mi se smijala. Mislim
da ga otad nitko nije čistio.
Znala sam da je ribica uginula, ali nisam mogla odlučiti kako se osjećam u vezi
s time.
Kao malena imala sam zlatnu ribicu koja je uginula. Baka ju je bacila u
zahodsku školjku i pustila vodu i bila sam tužna. Ali ona je bila moja, pripadala mi
je. Ta riba nije bila moja, ali dok sam pokušavala pronaći prave osjećaje u vezi s
njom, moje su ruke učinile po svom i sklonile poklopac akvarija. Ne znam zašto
sam je željela držati. Bila je mokra, skliska i hladna. Taylor je tada ušla u učionicu.
Pogledala je mrtvu ribicu, a zatim mene. Uzela mi ju je iz ruku, vratila je u akvarij
i stavila poklopac. Izvadila je rupčić iz rukava, kao što mađioničar izvlači zeca iz
šešira, a zatim obrisala moje pa svoje ruke. Bilo mi je drago da je dobro.
Prošle godine imala sam dva uskrsna jaja. Jedno od mame i tate i jedno od
bake. Bakino je bilo bolje jer su se u čokoladnom jajetu nalazili slatkiši. Brojila
sam i bilo ih je trinaest, a sjećam se toga zato Što su mi istovremeno donijela
sreću i nesreću. Ove godine imam samo jedno, ali u redu je zato što je od Taylor.
Ja njoj nisam ništa kupila, ali hoću. Možda joj dam koji KitKat, imamo ih gomilu.

93
 Sada

Četvrtak, 29. prosinca 2016.

Roditelji su mi mrtvi. Ne znam kako zaboravite takvo što, ali ja

jesam. Bili su mi u sobi, stvarni kao i svi ostali, a opet uopće nisu
bili ovdje. Nisu mogli; nema ih već više od jedne godine. Um je
moćan alat - može stvoriti čitave svjetove i sasvim je sigurno i više
nego sposoban izvesti pokoji trik kako bi pridonio samoočuvanju.
Čak nismo ni razgovarali kada su umrli. Sjećam se posljednjih
riječi koje mi je otac uputio - još ga uvijek čujem kako ih
izgovara, poput okrutne pokvarene ploče od uspomene:
»Slušaj me, Amber. Bilo kakvu udaljenost koja postoji u našem
odnosu stvorila si ti. Još otkad si bila tinejdžerica povukla si se u
vlastiti mali svijet. Nisi nas željela u njemu i ne bismo te mogli
pronaći čak i da smo se trudili. Znam, jer jesmo. Godinama. Svijet se
ne vrti oko tebe; da imaš vlastitu djecu, dosad bi to već shvatila.«
Nakon toga više nisu zvali, a nisam ni ja.
Claire me bila nazvala kako bi mi javila da su umrli. Poginuli
su u autobusnoj prometnoj nesreći u Italiji. Bila sam to vidjela na
vijestima, ali čak i dok je voditelj govorio o bojazni da su poginuli
britanski turisti, nisam imala pojma da se glas s televizije obraća
izravno meni. Nikada nismo doznali što se dogodilo, ne zapravo.
Nagađalo se da je vozač autobusa zaspao za upravljačem. Vijest se
prikazivala dan ili dva, a zatim su naše roditelje zaboravili svi osim
nas. Nešto se loše događalo svagdje u svijetu i to su postale nove
vijesti dok smo mi same nastavljale pratiti vlastitu priču. Bili su
stavili Claire kao najbližeg srodnika u putovnice, a ne mene. Čak
su i u smrti radije odabrali nju.
Claire je sve odradila: uredila da ih dovezu kući, organizirala
pogreb, sredila stvar s odvjetnikom. Ja sam očistila njihov dom,
riješila se stvari i podijelila dijelove njihovih života drugim
ljudima na drugim mjestima. Claire je rekla da to nema srca sama
učiniti.
Još sam uvijek šokirana koliko su mi stvarno djelovali u ovoj
bolničkoj sobi. Zacijelo sam s nekime toliko žarko željela podijeliti
samoću da mi je um udovoljio vrativši mi roditelje kao živuće
uspomene. Mrtvi nisu daleko kada su vam doista potrebni; nalaze
94
se tek sa suprotne strane nevidljivoga zida. Tuga je isključivo vaša,
kao i grižnja savjesti. Njih ne možete podijeliti. Claire je bila istinski
shrvana nakon njihove smrti. Pred drugima je plakala tjednima, ali
u sebi nije prestala. Počinjem preispitivati sve što mi um prikazuje
i nastojim probrati stvarnost među snovima.
Vrata se otvore i netko privuče stolac. Primi me za ruku pa
prepoznam da je riječ o Paulu isključivo na temelju načina na koji
je drži. Dlanovi su mu većinom mekani, izuzev grumena tvrde kože
na srednjem prstu kojim prečvrsto stišće olovku pri pisanju. Vratio
se. Policija ga je zacijelo pustila. Dugo sjedimo u tišini. Osjećam da
zuri u mene, ali ništa ne govori, samo me drži za ruku. Kada
medicinske sestre dođu kako bi me okrenule i presvukle, čeka pred
vratima kao što su mu naredile. Pošto me napuste, vrati se. Želim
znati što mu se dogodilo, želim znati što je rekla policija i što su
mislili da je učinio.
Medicinska sestra uđe i kaže mu da su posjeti završili. Ne
odgovori, ali licem joj je zacijelo nešto poručio, zato što mu kaže da
može ostati koliko god želi. Ma što policija mislila da je učinio,
medicinske ga sestre očito smatraju dobrim suprugom. Još
malo sjedimo u tišini; on ne pronalazi prave riječi, a meni su
oduzete.
»Žao mi je«, kaže.
Upravo kada se zapitam zašto, osjetim kako se naginje nada
mnom, pa me preplavi uobičajena panika. Ne znam zašto se bojim,
a zatim mi u umu iznova bljesne uspomena na muške ruke oko
mojeg vrata, pa imam osjećaj da ne mogu disati usprkos stroju koji
mi nasilu utiskuje kisik u pluća. Paul mi ne dodiruje vrat, već lice,
ali ne znam što radi. Poželim uzviknuti kada mi nešto gurne u oba
uha. Glazbena podloga mojeg svijeta malčice se stiša i to mi se
nimalo ne sviđa; sluh je jedino što mi preostaje.
»Što to radiš?« upita Claire, a mene šokira njezin glas. Ne znam
otkad je ovdje; nisam znala da jest.
»Liječnici su rekli da bi moglo pomoći«, kaže Paul i ponovno me
uzme za ruku.
»Policija te pustila?«
»Očito.«
»Jesi li dobro?« upita.
»Što misliš?«

95
 »Mislim da izgledaš užasno i da mirišeš kao da se trebaš
istuširati.«
»Hvala. Došao sam ravno ovamo.«
»Pa, sad je gotovo.«
»Nije gotovo, još uvijek misle da sam...«
No za mene je gotovo jer ih više ne čujem. Uši mi ispuni glazba,
koja mi pulsira i krvari tijelom, rasplinjavajući sve ostale osjete dok
se ne pretvori u jedino što znam. Sve drugo i svi drugi nestanu,
a niz nota odvodi me s tog mjesta kulminirajući uspomenom; uz tu
sam pjesmu prilazila oltaru na svojem i Paulovu vjenčanju. Riječi
o pokušaju da popravite onoga koga volite vrate me u prošlost. Čak
me i tada želio popraviti, dok još nisam znala da sam pokvarena. I
dalje pokušava.
Uspomena je malčice pohabana na rubovima, ali stvarna je,
stoga je usporim i zadržim. Vidim Paula u zakutku sjećanja dok mi
stavlja prsten na ruku; smiješi mi se i sretni smo. Tada smo bili
sretni, i prisjećam se koliko. Voljela bih da ponovno možemo biti
takvi. Sad je prekasno.
Obred je bio skroman; nikada nisam imala mnogo prijatelja.
Ustvari, naprosto ne volim previše ljudi, ne istinski. Svi koje
upoznate neizbježno su nesavršeni. Kada nekoga dovoljno
upoznam i uvidim sve pukotine i nepravilnosti, zapravo više ne
želim provoditi vrijeme s njima. Ne izbjegavam slomljene ljude zato
što mislim da sam bolja od njih, samo ne volim gledati vlastiti
odraz. Uostalom, svi s kojima sam se ikada zbližila naposljetku
stradaju, stoga se više ne želim truditi sklapati nova prijateljstva.
Naučila sam da je najbolje jednostavno se držati onoga što imate.
Vrijeme stane, te se vratim. Glazbu zamijeni ritam ventilatora
praćen manje poznatim pištanjem. Pridružila nam se medicinska
sestra. Prepoznajem to po zvuku psst što ga ispušta njezina
plastična pregača dok obilazi krevet. Pregačina se želja
ostvarila; soba je tiha. Sada slikam svoj život pomoću zvukova, a
ne brojeva, a moje prezaposlene uši drže kist. Pištanje prestane.
Nakon što medicinska sestra ode, Paul i Claire nastave razgovarati,
a ja si ne mogu pomoći a da se ne zapitam što sam propustila.
»Moraš se prestati kriviti, Paule. Bio je to nesretan slučaj.«
»Nipošto je nisam smio pustiti.«
»Moraš ostati priseban. Potreban si joj, a trenutačno si u rasulu.
Moraš se oprati, odmoriti i razbistriti glavu.«

96
 »Još uvijek misle da sam vozio, da sam neki tip koji tuče ženu
kad je pijan, a zatim zaboravi na to. Nisam takav.«
»Znam.«
»Mrze me. Neće odustati, vratit će se, znam to. Više se ne mičem
od nje. Ti idi ako želiš.«
Kada najviše želim da razgovaraju, oni prestanu. Automobil jest
vozio netko drugi, sigurna sam u to. Ali ne Paul. Lakne mi jer mu i
Claire vjeruje.
»Ostat ću malo i praviti ti društvo, ako želiš.« kaže.
»Kako hoćeš.«
Ponovno utihnu. Paul mi pusti još jednu uspomenu; pjesmu u
koju smo se zaljubili na zadnjem odmoru. Postoji još pjesama, još
uspomena, ali tada glazba prestane, a tišina se nastavi, i to mnogo
glasnija. »Želiš li razgovarati o djetetu?« upita Claire. Kojem
djetetu?
»Ne«, odvrati Paul.
»Jesi li znao?«
Je li znao što?
»Rekao sam da ne želim razgovarati o tome.« Ja želim da
razgovaraju o tome.
Ali ne razgovaraju. Ventilator stenje i puše oponašajući
frustraciju koja vlada prostorijom.
»No, dobro, odoh kući. Kasno je«, kaže Claire. »Mogu te povesti
ili ti donijeti čistu odjeću i neseser, ako mi daš ključeve kuće?«
Ne daj joj ključeve.
»Povest ću se kući pa se vratiti za dva sata.«
»Moraš se odmoriti.«
»Moram biti s Amber.«
»Dobro.«
Claire me poljubi u obraz, pa osjetim njezin šampon s
pepermintom. Pitam se kako moja kosa izgleda nakon toliko
nepranja. Paul me također poljubi, a zatim mi iz ušiju izvuče
sićušne slušalice. Ne želim da ode i osjećam da mi se
raspoloženje pogoršava pošto se vrata zatvore za njime, ostavljajući
me samu s mojom tišinom i strojevima. Začujem otvaranje vrata,
pa pomislim da se Paul predomislio i vratio biti sa mnom, ali nije
on.
 »Bok, Amber«, kaže muški glas. Čujem okretanje brave i znam
da je on, muškarac koji je i prije došao, muškarac koji mi je izbrisao
glasovnu poštu. »Upravo sam naletio na tvog muža. Tip je
prilično zbrkan, nisam siguran što vidiš u njemu. Od jednog sam
kolege čuo da smo te zamalo izgubili. Ali uspjela si se vratiti, stoga
nikome ništa.«
Kolege.
Radi ovdje?
»Znaš li da je jedan od lijekova pomoću kojeg ljude držimo u
komi isti lijek koji se u Americi rabi za smrtnu kaznu? Zato sam
toliko iznenađen što te večeras vidim, zato što te ona doza stvarno
trebala ubiti. Vidiš, preračunao sam se.«
Ovo ne može biti stvarno, ovo se ne događa. Probudi se. PROBUDI
SE!
»Svi griješe. Važno je učiti na pogreškama. Odsad ču se mnogo
bolje brinuti o tebi.«
Ovo nije san.
»Nema na čemu. Znam da bi mi zahvalila da možeš.«
Poznajem tog muškarca.
Pomiluje mi lice.
Sada ga se sjećam.
Nagne se nad krevet i poljubi me, a zatim mi polako poliže
obraz, kao da mi kuša kožu. Skutrim se u sebi. Pomakne mi
respirator u stranu i poljubi mi usne, gurajući mi jezik u usta i
udarajući zubima o cjevčicu i moje zube. Ruka mu klizi mojim
tijelom te mi dlanom prima dojku pod bolničkom haljom. Pošto
završi, vrati me u stanje u kakvome sam bila.
»U pravu si, trebali bismo ići polako«, kaže pa iziđe iz sobe.

98
 Tada

Četvrtak, 22. prosinca 2016. - večer

Ne činim to zato što Paul večeras ponovno nije došao kući. I nije
zbog nestale vrećice s crnom čipkom, za to bi moglo postojati
savršeno razumno objašnjenje. Činim to zato što želim i to je u
redu. Mnogi se druže s bivšima, to ništa ne mora značiti, i ne radim
ništa loše. Potičem riječi da mi se ponavljaju u glavi sve dok možda
ne povjerujem u njih. Svaki korak naprijed djeluje mi kao da se
krećem u pogrešnom pravcu, ali svejedno se držim odabranog
puta. U South Banku živo je i krcato ljudima koji jedni druge
tjeraju na osmijeh. Temza pleše na mjesečini, a zgrade se
veličanstveno uzdižu u daljini vijugajući oko obala rijeke. Volim
grad noću; u mraku ne vidite prljavštinu ni tugu.
Odmah ga uočim za šankom, a njegov mi je obris i dalje blago
poznat usprkos svim tim godinama. Okrenut mi je leđima, ali vidim
da u ruci već ima čašu. Mogla bih se jednostavno okrenuti i
izići, zaboraviti cijelu stvar koja se nije ni dogodila.
To je samo piće.
Moja stopala na potpeticama naizgled su prikovana za pod, sve
dok mi mučnina ne pojuri tijelom urlajući na mene da pobjegnem.
Ugledam fluorescentni znak za toalet i proguram se kroz rano
večernje goste pribojavajući se da neću stići na vrijeme. No osjećaj
prođe čim uđem u odjeljak; možda su u pitanju tek živci. Operem
ruke. Ne znam zašto, s obzirom na to da nisu prljave. Uzmem
papirnati ubrus i grubo ih protrljam, odjednom usredotočena na
vjenčani prsten na lijevoj ruci. Duboko udahnem, izdahnem pa se
zagledam u svoj odraz u zrcalu, zahvalna što nema nikoga drugog
tko bi me vidio. Oči koje mi uzvraćaju pogled izgledaju umorno
i odsutno, ali općenit dojam nije loš. Nova mala crna haljina dobro
izgleda, godi mojem zapuštenom tijelu, a visoke mi potpetice,
premda su neudobne, ulijevaju samopouzdanje. Ukrotila sam
smeđu metlu od kose te obojila lice i nokte. Ne znam zašto je
toliko važno, ali želim dobro izgledati u njegovim očima.
Pokušam osmijehom ohrabriti svoj odraz, ali odgovori mi
malodušnim smiješkom. Iznova poprimim bezizražajan izraz lica.
Tihi spokoj koji me smirio i ovio rasprsne naglo otvaranje vrata.
99
Glasni kaos bara uplovi u prostor pa isisa zrak iz
skučene prostorije. Jedva držim glavu pred bukom i
grčevito prianjam za umivaonik, a bijeli članci prstiju pokazuju na
izlaz. Dvije žene, malčice potrošene, klimavo upadnu u zahod
smijući se nečemu što mi nije poznato. Izgledaju mlađe od mene
iako pretpostavljam da smo vjerojatno istih godina. Suknje su im
kratke, usne crvene, a njihovi papirnati šeširi podsjećaju me da je
Božić. Više mi ništa ne znači - Božić. Čavrljanje koje provaljuje iz
žena tek je dovoljno glasno da priguši glasove u mojoj glavi koji mi
govore da odem, stoga duboko udahnem i zaputim se
prema šanku.
Stanem točno pokraj njega udišući njegov miris, već silno
poznat i zabranjen. Naizgled me uopće ne zamjećuje.
»Molim vas čašu Malbeca«, obratim se pipničaru. Postrance
uočim kako Edward okreće glavu i pogledom me upija od glave do
pete, kao i uvijek.
»Bok, Edwarde«, kažem okrećući lice prema njemu. Dajem sve
od sebe da zadržim odmjeren ton glasa i izraz lica. Odgovori mi
osmijehom. Vrijeme me promijenilo, ali njega očito nije dotaknulo.
Više od jednog desetljeća naizgled ga je samo poboljšalo. Ne mogu
si pomoći a da ne zamijetim preplanulu kožu, bijele zube i
vragolaste smeđe oči koje naizgled ushićeno plešu dok zuri u mene.
»Ja ću to platiti, i još jednu kriglu Amber Alea - sviđa mi se ime.«
Izvadi novu novčanicu od dvadeset funti iz kožne lisnice i položi je
na šank. Bijela pamučna košulja djeluje mu gotovo premaleno
dok se napinje i rasteže kako bi pokrila mišiće pod sobom. Dok smo
studirali, vječito je odlazio u teretanu i očigledno još uvijek vježba.
»Znači, došla si.«
»Jesam«, odvratim. Pogled mu djeluje odveć prodorno, stoga s
naporom ne skrećem svoj.
»Drago mi je što te vidim.« Nešto u načinu na koji pogledom
prikiva moj nagna me da se blago skutrim. Vino je stiglo i vapim za
njime.
»Pa, večeras imam dva slobodna sata, pa sam pomislila da bi se
bilo lijepo napričati«, kažem.
»Dva sata? Dobit ću samo to?« upita dodajući mi moju čašu.
»Ne, za tebe imam samo deset minuta, a zatim imam još jedan
spoj s nekim fora ljudima.«
Nasmiješi se, djelić sekunde prekasno.

100
 »Još jedan spoj?« upita.
Porumenim.
»Tako znači. Pa, u tom mi je slučaju bolje da iskoristim vrijeme
s tobom najbolje što mogu. Živjela.« Pridigne čašu do moje i
nastavlja zuriti u mene dok pijemo. Prva skrenem pogled i
progutam više vina nego što bih trebala.
Situacija između nas ubrzo postane ugodna. Alkohol
podmazuje naš razgovor i oboje glatko teče. Lagano mi je i prirodno
ponovno boraviti u njegovu društvu usprkos godinama koje
nedostaju. Tri su dana prije Božića, a bar je neugodno pun, ali
jedva da zamjećujem. Zaliha stranaca koji nas okružuju redovito se
obnavlja ublažavajući opasno oštre rubove onoga što smo nekoć
bili. Uzvraćam Edwardu osmijehe, komplimente i lagane dodire,
odveć svjesna da bi i najmanja poderotina dostajala da razdere
platno mog trenutačnog života. Nakon dva pića već se
osjećam malčice pijanije negoli je pametno. Danas nisam mogla
pretjerano jesti.
»Ne znam za tebe, ali ja skapavam od gladi«, kaže naizgled mi
pročitavši misli. »Imaš li vremena da odemo nešto prigristi?«
Razmislim o tom prijedlogu. Gladna sam, zabavljam se. Ne činim
ništa loše. Usprkos potrazi, ma koliko kratkoj, ne
pronalazim razloge da ga odbijem.
»Nekamo blizu?« upitam.
»Zvuči dobro«, kaže, a potom ustane kako bi mi pomogao navući
jaknu. Pošto se proguramo kroz masu otvori mi vrata. »Izvoli.«
Zaboravila sam kakav je osjećaj izaći s kavalirom; jednak je onomu
kao da sam s nekime iz prošlosti, svoje prošlosti.
Zrak otrježnjuje hladnoćom, ali Edward kaže da zna za lokal
nedaleko odavde. Odviknula sam se koračati popločanim ulicama
u visokim potpeticama. Kada drugi put posrnem, primi me za
ruku, a ja mu dopustim, svjesna da zacijelo nalikujemo paru, i
mislim da mi to ne smeta. Zastanemo pred gradskom kućom u
kojoj naizgled netko živi, pa se zbunim pošto mi pusti ruku i
pokuca na pomalo zastrašujuća crna vrata.
»Što to radiš?« šapnem. Osjećam se poput školarke.
»Pronalazim nam mjesto na kojem ćemo jesti. Osim ako više nisi
gladna?«
Prije nego što dospijem odgovoriti, ulaštena se vrata otvore, a
sredovječni muškarac u crnom odijelu pojavi se na dovratku.

101
Pretjerano je visok, kao da ga je netko rastegnuo, a lice mu izgleda
kao da je primio previše loših vijesti. »Imate li kojim slučajem stol
za dvoje?« upita Edward.
Na moje iznenađenje, muškarac kimne. »Naravno, gospodine,
ovuda.«
Osjećam se poput Alise u Zemlji Čudesa dok dugačkim
hodnikom mramornoga poda slijedim muškarca u odijelu.
Osvrnem se preko ramena kako bih se uvjerila da je Edward i dalje
iza mene. Djeluje samodopadno, pa shvatim da je to
vjerojatno planirao čitavu večer. Nemam ništa protiv, nije da me
prisilio na dolazak. Prođemo kroz malena vrata s desne strane i
uđemo u prostranu blagovaonicu obasjanu svjetlom svijeća, u
kojoj nas odvedu do jedinog slobodnoga stola. Četiri druga para već
sjede i ne dižu pogled.
»Donijet ću vam vinsku kartu, gospodine«, kaže muškarac u
odijelu prije negoli se udalji s našim kaputima kroz vrata zastrta
zavjesom.
Uspijem reći tek: »Pa, ovo je impresivno.«
»Hvala ti, sviđa mi se. Ulaz je samo za članove.«
Njegove preplanule ruke podignu bijeli pamučni ubrus na stolu
pred njime, pažljivo razmatajući tkaninu kao da rukuje Torinskim
platnom, a zatim ga položi na krilo. Učinim isto s vlastitim
ubrusom, a potom se zapitam zašto toliko čekamo vinsku kartu.
Brinem se da smo bez nje možda iscrpili svaku mogućnost
zanimljivog razgovora.
»Kako ti je na novom poslu?« upitam.
»Dobro. Ustvari, vrlo dobro. Trebao je biti privremen, ali
ponudili su mi stalno mjesto, pa sam se odlučio zadržati.«
»Čestitam, u kojoj bolnici?«
»King Alfred's.«
»Blizu mene«, kažem. Nasmiješi se. »A tvoja djevojka, radi li i
ona u Londonu?«
»Radi, ali u centru grada. S obzirom na moje smjene i njezin
radni raspored, ne viđam je onoliko često koliko bih volio. Ovdje ne
postoji jelovnik, bojim se da dobiješ što dobiješ, ali uvijek je
ukusno.«
»Što ako mi se ne svidi ono što dobijem?«
»Prilično sam siguran da hoće.«

102
 Slušam ga dok govori o poslu. Oduvijek je želio biti liječnik i
sada jest. Mislim da je to jedna među stvarima koje su me privukle
na njemu kada smo se tek upoznali. Želio je pomagati ljudima, želio
ih je spašavati. Ne govori dugo o tome, odveć je skroman za to, već
neprestano vraća razgovor na mene. Moje priče zvuče plitko i
prazno u usporedbi s njegovima. Ja na svom radnom mjestu ne
spašavam živote. Radim ono što radim kako bih pomogla sebi.
Tako ukusan obrok odavno nisam jela, ali kako se moja vinska
čaša puni, ne mogu prestati kopkati po savršenoj večeri.
»Zna li tvoja djevojka da si večeras vani s bivšom?« upitam.
»Naravno! Zar tvoj muž ne zna?«
Ne kažem ništa, a on mi se nasmije. To mi se ne sviđa.
»Davno je to bilo i otad smo oboje nastavili sa životom i dosta
odrasli«, dometne. Osjećam se budalasto i staro, kao da mi je
odavno istekao rok uporabe.
Odbije desert, kao i ja. Dok govori, ne mogu si pomoći a da se
ne prisjetim vremena kada smo bili zajedno. Nije sklanjao ruke s
mene, ali to je bilo prije više od deset godina. On možda izgleda
jednako, ali ja ne. Usprkos novoj odjeći i šminki, još sam uvijek
ona stara, i to ne ona koju pamti.
»Otpratit ću te do Waterlooa«, kaže.
»Zbilja nema potrebe, savršeno sam sposobna sama otići
onamo.«
»Siguran sam da jesi, ali ja sam pridošlica, sjećaš se? Mogao bih
se izgubiti, stoga bi mi dobro došlo društvo.«
Ponudi mi ruku dok napuštamo restoran i ne vidim ništa loše
u tome da je primim. Osjećam toplinu kroz njegov kaput i
zamjećujem način na koji žene naizgled zure u njega dok šećemo
prema postaji. Koračamo vanjskim dijelom kolodvora, a ja
umornim očima nervozno pretražujem informativne ploče
s odlascima jer ne želim propustiti zadnji vlak kući.
»Ja sam na peronu trinaest. Hvala ti najljepša na divnoj večeri.«
Poljubim ga u obraz.
»Moramo to jednom ponoviti.«
»Rado«, odvratim, ne dokraja uvjerena u to.
Primi me za ruku, na što smjesta počnem osjećati nelagodu.
»Moram ići«, kažem nastojeći izvući prste iz njegova stiska.

103
 »Ne moraš. Dođi na još jedno piće. Možeš otići sljedećim
vlakom...«
»Stvarno ne mogu, mislim da je ovo zadnji.«
»Onda ostani sa mnom. Možemo pronaći sobu u jednom među
najboljim hotelima koje London nudi.« Snažnije mi stegne ruku, a
u očima mu vidim pogled koji sam izbrisala iz naših
uspomena. Izvučem ruku.
»Edwarde, udana sam.«
»Nisi sretna. Ne bi večeras došla da jesi.«
»Nije istina.«
»Nije li? Poznajem te.«
»Verzija mene koju si poznavao zastarjela je već godinama.«
»Ne bih rekao. Oboje smo uprskali, ali možemo to nadići. Tada
nisam bio svjestan što imam, ali sada jesam, i želim to vratiti. A
mislim da želiš i ti. Zato si došla.«
»Zbilja mi je žao ako sam ostavila pogrešan dojam na tebe.
Moram ići.«
Udaljim se. Ne moram se osvrnuti da bih znala kako još uvijek
stoji ondje, kao i da sam užasno pogriješila.

104
 Prije

Srijeda, 14. listopada 1992.

Dragi dnevniče,
danas mi je bio rođendan. Sada imam jedanaest godina. Također je bio
Taylorin rođendan, ali nismo ga provele zajedno. Današnji rođendan bio je
službeno najgori u povijesti mojih rođendana. Sve je propalo i ne mogu smisliti
način da ga popravim. Stvari su pošle po zlu, i to brzo, a zatim su se samo
nastavile pogoršavati. Nisam ja kriva, zbilja nisam.
Noću sam u krevetu nosila Taylorinu narukvicu, onu s našim datumom
rođenja ugraviranim u zlatu. Zvuči glupo, ali dok sam je nosila, imala sam osjećaj
da je na neki način sa mnom i to me veselilo. Jutros sam bila toliko uzbuđena
da sam je zaboravila skinuti prije nego što sam sišla. Bio je to glup potez.
Mama je rekla da moram doručkovati prije otvaranja poklona. Neprestano
razmišlja o hrani i ponovno se udebljala, ovoga puta toliko da je kuhinjskim
škarama morala razrezati vrh tajica jer su joj bile preuske. Vidjela je narukvicu
dok sam posezala za žitnim pahuljicama i isprva je bila smirena, samo me pitala
što je to i odakle mi. Pogledala je gravuru i naglas pročitala riječi.
Moja draga djevojčica. Nisam željela upasti u nevolju na rođendan, pa sam
joj rekla da mi ju je poklonila Taylorina mama.
Bila je to bezazlena laž i obećala sam Bogu da ću, ako postoji i učini da mama
zaboravi na to, sljedeći dan definitivno vratiti narukvicu. Ali Bog ne postoji ili nije
slušao. Mama je jednostavno poludjela. Čak joj je i tata, koji je opet izostao s
posla zbog bolesti, rekao da pretjeruje, ali to je naizgled samo pogoršalo stvar.
Rekla mi je da ju skinem, stoga sam se pretvarala da petljam po kopči. Zatim se
udaljila, pa sam pomislila da je gotovo, ali uzela je telefonsku slušalicu sa zida na
suprotnoj strani kuhinje.
Tata mi je nasuo zdjelicu žitnih pahuljica, ali nisam mogla jesti. Znala sam da
zove Taylorinu mamu i da će biti gadno. Moje su pahuljice pucketale i prštale dok
sam promatrala mamu kako bjesni. Ponekad je teško shvatiti razgovor kad čujete
samo jednu stranu, ali ponekad možete popuniti praznine kao da ste čuli
sve. Rekla je Taylorinoj mami da ćemo vratiti dar. Rekla je da joj nije drago što je
Taylorina mama potrošila više novca na njezinu kćer nego što si može priuštiti, i
da je djetetovo nošenje nakita odluka koja pripada roditeljima tog djeteta.
Nisam dijete.

105
 Mama je tada ušutjela. Činilo se kao da je razgovor završio, ali i dalje je držala
slušalicu na uhu, crvenog kabla čvrsto isprepletenog oko prstiju. Zatim me
pogledala i znala sam da zna da sam slagala te da nije važno je li laž bezazlena ili
nije. Rastvorila je usta, kao da dugo nijemo izgovara slovo o. Zatim je rekla
»doviđenja« i »oprostite«, pa sam shvatila da sam u nevolji. Spustila je slušalicu
i vrlo mi smireno rekla da ne lažem. Zatim me upitala jesam li ukrala narukvicu.
Rekla sam da nisam.
Ponekad lažem. Svi ponekad lažu.
Mama je ponovila da je skinem. Odmahnula sam glavom, a ona je oštro
krenula prema meni, pa sam pobjegla. Mama je prilično brza kada ne pije, iako
se zapustila. Dvaput je na sportskim natjecanjima pobijedila na utrci za roditelje,
ali nije me ulovila sve do vrha stubišta. Unijela mi se ravno u lice i proderala se
da prestanem lagati, a djelići njezine sline završili su na meni. Zatim me opet
upitala jesam Ii ukrala narukvicu. Čim sam počela izgovarati riječ »ne«, snažno
me pljusnula po obrazu. Vikala je na mene, a tata je stajao u podnožju stubišta i
vikao na nju, a ona me zatim zgrabila za zapešće i potegnula narukvicu.
Bila je od tankog zlata, stoga je puknula i pala na pod.
Bila je vrlo krhka.
Nisam namjeravala učiniti ono što se potom dogodilo, samo sam željela da
se makne od mene i prestane sve upropaštavati, stoga sam je gurnula.
Nisam željela da padne niza stube, bio je to nesretan slučaj.
Sve je naizgled usporilo, a njezine su oči od malenih i srditih postale
razrogačene dok je padala unatraške. Pala je na dno stubišta i nije se pomicala,
a sve je bilo tiho. Isprva sam stvarno mislila da je mrtva. Nisam znala što učiniti,
a mislim da nije ni tata jer je samo stajao ondje, naizgled vrlo dugo. A onda je
zastenjala i bilo je užasno. Više nije zvučala kao mama, ali zvuk je definitivno
potjecao od nje. Tata je izgledao vrlo zabrinuto i rekao da će zvati hitnu, ali
mama je rekla da će biti brže ako je autom odveze u bolnicu. Zapitala sam se
hoće li upaliti i nadala sam se da hoće. Tata joj je pomogao ustati, a ona je samo
stenjala o djetetu.
Nisam dijete, imam jedanaest godina.
Ništa mi nisu rekli, čak me nisu ni pozdravili. Samo su izišli kroz ulazna vrata
i odvezli se bez osvrtanja.
Podigla sam pokidanu narukvicu i sišla.
Na tepihu se nalazila svijetlocrvena krvava mrlja na mjestu na kojem je mama
pala; sigurno se gadno ogrebla. Otišla sam u kuhinju i uzela telefon. Pritisnula
sam tipku za pozivanje zadnjeg biranog broja; željela sam Taylor čestitati
rođendan, ali nitko se nije javio. Moja rođendanska torta nalazila se na tanjuru
106
na pećnici. Baka bi sama ispekla tortu, ali mama ju je samo kupila u
supermarketu. Bila je ružičasta, s plesačicom od glazure i podsjetila me na
Taylorinu kutijicu za nakit, zbog čega sam poželjela zaplakati.
Slučajno sam se naslonila na jedan plinski gumb na štednjaku i poskočila
ugledavši iskre jer ga ne smijem dirati. Što je zapravo glupost, zato što se neće
zapaliti bez šibica; stotinu sam puta gledala baku kako to radi. Opetovano
sam pritiskala plinski pipak, samo zato što nije bilo nikoga tko bi mi rekao da to
ne radim.
Do ručka još uvijek nisam doručkovala. Pahuljice su mi bile previše gnjecave
da bih ih jela, ali bila sam gladna, stoga sam prišla prvoj ladici i izvadila najveći
nož koji sam uspjela pronaći. Zatim sam si odrezala vrlo veliku krišku torte i
rukama je pojela za kuhinjskim stolom. Prvo sam puhnula u nju zatvorenih očiju
i zaželjela želju iako nije bilo svjećice. Moram tajiti želju, inače se neće ostvariti.
Nakon što sam pojela tortu, pogledala sam poklone i zaključila da će se
mama još više naljutiti na mene ako ih otvorim dok nisu kod kuće. Otvorila sam
jednu čestitku, zato što se na omotnici nalazio Taylorin rukopis. Nije
pisalo mnogo toga:

Sretan rođendan!!
Voli te,
Taylor

Ispod imena nacrtala je dvije plave suze nasmiješenih lica. Tada sam
zaplakala, prave krupne suze kotrljale su mi se niz obraze i nisu prestajala.
Sumnjam da ćemo više smjeti biti kao dvije kapi vode.

107
 Sada

Petak, 30. prosinca 2016.

»Već si ovdje?« upita Paul.

»Nisam mogla spavati«, odvrati Claire.
»Ni ja.«
Ni ja, naša nesanica djeluje zarazno.
»Idem, tako da možeš malo biti s njom.«
»Ne, ostani. Ako želiš, ne smeta mi.«
Naizgled prolaze sati a da nijedno od njih ništa ne kaže.
Medicinske sestre dođu me okrenuti, ali pogled ostane isti. Želim
im ispričati o muškarcu koji me zatočio u snu. Nisam sigurna da
bi mi povjerovali, čak i kada bih mogla. Sada se sjećam tko je on,
ali ne znam zašto mi to čini, samo sam rekla ne.
Moj muž i sestra sjede na suprotnim stranama kreveta, a moje
slomljeno tijelo tvori prepreku između njih. Rastegnuto vrijeme
koje sve troje izdržavamo prekriveno je tišinom neizgovorenih
riječi. Osjećam zidove koje tvore, svako slovo i svaki slog gomilaju
se jedan na drugi i oblikuju klimavu kuću neodgovorenih pitanja.
Laži tvore žbuku koja zidove drži na okupu. Da nije tolikih laži,
dosad bi se urušili. Umjesto toga, podigli smo zatvor oko sebe.
Paul me danas ne drži za ruku i ne pušta mi nikakvu glazbu.
Stranice se okreću, vrijeme se kotrlja prema naprijed, a ventilator
naglašava svaki trenutak s naporom potrebnim da diše umjesto
mene, sve dok tišina u prostoriji ne nabuja do te mjere da je
jedno od nas mora probušiti. Ja ne mogu, ona ne želi, ali on hoće.
»Bila je djevojčica.«
Te četiri riječi ubodu me u trbuh i probuše rupu u nijemom
postojanju na koje sam se priviknula.
Bila je djevojčica.
Bila sam trudna.
Bila je djevojčica.
Prošlo vrijeme.
Bila je djevojčica.
Više nisam trudna.
108
 Sada kad je ta uspomena upotpunjena, ne želim je. Želim je
vratiti.
U meni je raslo dijete, ali ubila sam ga svojim pogreškama, a
sada se i ne sjećam kojima, sjećam se samo onoga što sam izgubila.
»Uvijek možete pokušati ponovno«, kaže Claire.
Ustvari više nismo pokušavali. Odustali smo.
Bila je slučajnost.
Predivno, sjebano čudo od slučajnosti.
Zamišljam Claire kako grli Paula privijajući tijelo uz njegovo
kako bi ga utješila. Čak ni tuga zbog mojeg nerođenog djeteta više
nije moja, i to mi oduzima. Pomisao potakne ljubomorni osip
koji mi se proširi čitavim nepomičnim tijelom, a emocionalna me
gravitacija vuče nadolje, duboko u najgoru verziju mene.
Zadržala bih je.
Voljeli bismo je.
Sada sam izgubila i nju i nas.
Sestra sa sjevera uđe u sobu mirišući po čaju, posve nesvjesna
da prekida nešto što jedva razumijem. Osjetim kako se sva moja
mržnja usmjerava na nju, ali ona ostaje posve nesvjesna, opušteno
se krećući sobom kao da se svijet nije upravo srušio.
Izlazite van i pustite me na miru!
Osjetim kako se plutajući udaljavam, a moj dodir sa stvarnošću
popušta. Nešto ubrizgavaju u mene, nešto što ne želim. Osjećam
kako mi gmiže pod kožom, paralizira mi um i gasi život u
meni. Načas pomislim da možda ne bi bilo loše umrijeti u ovom
trenutku, naprosto iščeznuti. Načas se ne želim probuditi. Nikome
zapravo ne bih nedostajala da me nema, vjerojatno bi im bilo bolje
bez mene. Mislim da plačem, ali medicinska sestra briše mi
lice vlažnom krpom, stoga ne primjećuje. Nije nježna kao ostale.
Možda vidi svu prljavštinu koja se skriva tik pod mojom površinom.
Vlažna me krpa udari po licu pa otvorim oči.
Ugledam ih kako stoje nada mnom, svi odjeveni u crno. Više
nisam u bolničkom krevetu, već u otvorenom lijesu. Svi su ovdje:
Paul, Claire, Jo, pa čak i on. Baca zemlju na mene i ne shvaćam
zašto ga ne zaustave. U kosi mi je, u ustima, pomalo mi upada u
oči. Vičem na njih da ga zaustave, ali ne slušaju zato što me ne
čuju.
Nisam mrtva.

109
 Nasmiješi mi se, a zatim se nagne sve do lijesa i šapne mi na
uho: »Da, jesi, ali ne brini se, imat ćeš društvo.«
Podigne djevojčicu u ružičastom ogrtaču i položi je u lijes pokraj
mene; ona mi ovije ruke oko struka. Sve se zacrni kada se lijes
počne spuštati u zemlju. Ja zaplačem, a ona zapjeva.
Tiha noć. Sveta noć Ponoć je. Spava sve.
Upre prstom u nebo bez zvijezda, a ja se zagledam u mjesec.
Samo Marija s Josipom bdi.
Čvrsto me primi.
Divno Djetešce pred njima spi.
Okrene lice prema meni podižući prst prema mjestu na kojem
bi joj se trebale nalaziti usne. Psst.
Rajski resi ga mir.
Rajski resi ga mir.
Posegne i povuče nevidljivu vrpcu, na što začujem zvuk nalik
gašenju svjetla u mojoj kupaonici dok gasi mjesec, uranjajući nas
u neumoljivu tamu. Potom nas zemlja stane brže zasipati. Ponovno
viknem na njih da prestanu, ali ako me i čuju, ne slušaju. Rupa je
odveć duboka da bih izišla, ali nešto moram poduzeti. Prstima
grebem zemljane zidove nastojeći pronaći bilo što za što bih se
uhvatila, noktima rujući po tlu. Počne kišiti, a voda i zemlja snažno
padaju na mene sve dok se ne predam i sklupčam. Sakrijem se u
svoj strah i učinim ga svojim domom. Pokraj mojih stopala padne
novčić kao da sam na dnu fontane pomoću koje ljudi žele želje.
Novčić nema ni lice ni naličje.
»Ako želiš izići, samo pokaži na izlaz«, kaže djevojčica. Stoji
iznad mene, a grumenje vlažne zemlje prlja joj zamršenu kosu.
Slijedim njezin pogled do fluorescentnog zelenog znaka na kojem
piše IZLAZ ZA NUŽDU, zakopanog u tlu pod mojim stopalima.
»Samo pokaži kod poželiš izići, to je sve što trebamo učiniti.«
Spustim pogled na znak, već napola prekriven zemljom, i
pokušam pokazati na njega, ali ne mogu pomaknuti ruke. Ponovno
zaplačem osjetivši bol. Zatim se pojavi krv. Krv kapa na znak za
izlaz u nuždi, krv na mojoj bolničkoj halji i dlanovima dok ih držim
između nogu nastojeći spriječiti da život ispadne iz mene. Zatvorim
oči od bola, a pošto ih iznova otvorim i pogledam, jedino lice koje i
dalje vidim jest Claireino. Djevojčica posegne za mojom rukom i
pomogne mi uprijeti prstom u znak pod stopalima. To mi oduzme i
zadnji tračak snage.
110
»Jesi li vidio?« upita Clairein glas u daljini.
»Što?« upita Paul.
»Pogledaj! Njezina ruka... upire prstom.«
»Amber, čuješ li me?«
»Što to znači?«
»Znači da je još uvijek s nama.«

111
 Tada

Petak, 23. prosinca 2016. - jutro

Pustim vodu u zahodskoj ŠKOLJCI pa obrišem usta tankim

komadićem recikliranog papira. Trljam usne snažnije negoli je
potrebno puštajući oštre rubove da mi grebu kožu. Načas
predahnem, zahvalna jer me nitko među kolegama nije vidio u
takvom stanju. Zadnji je dan prije božićnih praznika;
moram izdržati samo još jedan dan, pa gotovo. Samo još nekoliko
sati, mogu ja to. Uzmem pepermint iz torbice i ubacim ga u usta.
Vična sam u skrivanju mamurluka, ali nije riječ o tome.
Jutros sam u vlaku provjerila dnevnik. Prošlo je trinaest
tjedana, a nisam ni zamijetila. Nije da to često činimo, pa sam
jednostavno pretpostavila da se nikada neće dogoditi. Pokušavali
smo sve to vrijeme, a sada, nakon što sam odustala, sad
sam trudna. Nema nikakvog smisla, a opet nekako ima, i sigurna
sam u to da jesam. Uzet ću test nakon posla, eto što ću učiniti.
Uvjerena sam da već znam, ali moram biti sigurna.
Ne čujem ništa, stoga još jednom pustim vodu i otvorim vrata
odjeljka. Mislim da sam sama, ali prevarim se.
»Tu si. Jesi li dobro?« upita Madeline.
Osjetim kako mi obrazi gore. Nikada je prije nisam vidjela ovdje,
stoga djeluje pomalo nepristalo. Mislila sam da pod stolom ima
nužnik ili nešto slično.
»Što si radila s glavom?« upita zured mi u čelo. Pogledam se u
zrcalu i prstima navučem kosu na masnicu.
»Duga noć, ha? Utapala si tugu?«
Otvorim slavinu kako bih oprala ruke i ne odgovorim.
»Pa, bolje i to nego jutarnja mučnina. Ništa ne može uništiti
žensku karijeru kao trudnoća!«
Ne reagiram, samo nastavljam opetovano prati ruke. Nekako
djeluje drugačije, kao da je poderala scenarij. Improvizira, a ja ne
uspijevam držati korak - tekst koji sam uvježbala više nema smisla.
Zatvorim slavinu, uzmem papirnati ubrus i okrenem se licem
prema njoj. Ponekad šutnja govori previše, ali riječi mi ne dolaze.
»Baš mi je drago što sam te ulovila«, kaže.
112
 Želim pobjeći. Srce mi toliko snažno tuče da sam uvjerena da
ga čuje.
»Moram znati da će ovaj razgovor ostati unutar ovih zidova«,
nastavi kao da smo stare prijateljice koje kuju urotu, te se može
pouzdati u mene. Još uvijek ne uspijevam protisnuti riječi, stoga
tek kimnem. Ona posegne u torbicu pa izvuče snop crvenih
omotnica. »Želim znati što znaš o tome.«
Pogledam ih. Zatim je pogledam ravno u oči. »Božićne čestitke?«
»Nisu to božićne čestitke. Kao što sam sigurna da znaš, netko
na internetu širi glasine o meni. Također sam ovaj tjedan primila
prijeteću poštu u redakciji i kod kuće. Sigurna sam da je to
dvoje povezano i želim znati jesi li vidjela bilo što neobično ili
nekoga da se mota ovuda.«
»Ne, ne bih rekla.«
»A ni sama nisi dobila nešto neugodno?«
»Ne.« Nasmiješim se, nehotice.
»Nije šala, ozbiljno je. Mislim da je onaj tko god je napisao ta
pisma bio u zgradi.«
Tada ga uočim, ono što se promijenilo na njoj. Tako Madeline
izgleda kada se boji, samo to nikada prije nisam vidjela.
»Ova zadnja jutros me dočekala na stolu«, kaže podižući prvu
crvenu omotnicu.
»Što piše?«
»Nije važno što piše.«
Nastupi praznina koja iziskuje riječi koje ne govorimo.
»Jesi li rekla Matthewu za pisma?« upitam.
»Ne, još nisam.«
»Pa, možda bi trebala.«
Odmjeri me pogledom. »Vidimo se«, kaže pa ode. Ja ostanem još
malo i ponovno operem ruke.
Pomnije promatram Madeline tijekom emisije. Mrzim je ali
dobra je u svom poslu premda ne zaslužuje biti ovdje. Proučavam
joj lice, još uvijek tragajući za sličnošću koju ne vidim. Kimne kada
se ispričam radi odlaska na zahod, kao da shvaća kako se osjećam,
kao da joj je stalo. Izjurim ostavljajući mobitel na stolu, jo dođe za
mnom u toalet provjeriti jesam li dobro. Natjera me da oplahnem
lice vodom, što malčice pomogne.

113
 »Moraš samo još izdržati emisiju, nije predugo. Jako ti dobro
ide, sve će biti u redu«, kaže.
Voljela bih joj vjerovati. Voljela bih da su riječi stvarne. Vrati se
u studio bez mene, puštajući me da načas predahnem. Odem
natrag kratko zastavši pokraj Matthewova stola. Redakcija je
prazna tijekom emisije uživo, a on uvijek ovdje ostavlja mobitel.
Nije da će ga itko ukrasti, pretpostavljam - mobitel mu je toliko star
da čak ne treba ni zaporku. Potrebno mi je manje od trideset
sekundi da najprije pošaljem poruku, a zatim je izbrišem iz njegova
odlaznog pretinca.
Na pola su puta unaprijed snimljenog božićnog priloga kada se
vratim na mjesto - mikrofoni su ugašeni, stoga imam nekoliko
minuta.
»Ne izgledaš nimalo dobro. Mogu dovršiti emisiju bez tebe ako
moraš otići«, kaže Madeline.
»Dobro sam, hvala«, protisnem pa sjednem. Zaslon mog
mobitela još uvijek svijetli upućujući na poruku koju sam upravo
poslala s Matthewova telefona.
Rezervirao sam večeru za tebe, sebe i novu voditeljicu za idući
tjedan. M x
Pogled na Madelineino lice poruči mi da ju je već vidjela, stoga
joj uputim pokajnički osmijeh. Promatram njezin vrat i prsa kako
crvene kao da joj srdžba prži kožu.
Glavna tema poziva u božićno vrijeme jest obitelj. Strpljivo
slušam Kate iz Cardiffa, koja ne želi posjetiti svekrvu, te Annu iz
Essexa, koja više od jedne godine nije razgovarala s bratom i ne
zna kakav bi mu poklon kupila. To su obične gluposti, potpuna
sranja, sve to. Ti ljudi nemaju pravi razlog za brigu. Jadni su.
Mučnina ponovno nabuja pošto Madeline počne govoriti o važnosti
oprosta.
»Čar Božića jest u tome da ga provedemo s članovima obitelji,
tko god oni bili«, kaže, a ja se suzdržavam da joj ne povratim po
cijelom stolu. Odakle ona zna? Nema više nikoga u obitelji.
Pošto se emisija konačno privede kraju, iscrpljena sam, ali
znam da mi za danas preostaje još mnogo posla. To mi je zadnja
šansa i tek sam počela.
Madeline ne voli gledati televiziju, ali jedina stvar koju voli više
od slušanja vlastitog glasa na radiju jest vidjeti se na televizijskom
zaslonu. Kao zaštitno lice Crisis Childa, s vremena na vrijeme mora
odraditi televizijski intervju i govoriti u ime dobrotvorne udruge, a
danas je jedan od tih dana. Kanal s vijestima na kojem sam nekoć
radila zakazao je intervju s Madeline u poslijepodnevnom
prilogu, kako bi razgovarali o djed koja žive u siromaštvu za Božić.
Bio je potreban tek jedan poziv koji je tobože uputila članica
dobrotvorne udruge i ponudila im svoju poznatu glasnogovornicu i
broj mobitela njezine osobne pomoćnice ako su zainteresirani.
Ostalo se riješilo samo od sebe.
Na ulici pred zgradom stoji golem satelitski kombi i spremno
čeka. Kada pogledam kroz prozor već vidim kameru postavljenu na
tronožni stativ pred božićnim drvcem ispred naše zgrade. Čim
izvješće završi, zaputimo se dolje.
»Koliko će ovo još trajati?« Madeline zareži na jednog tehničara.
»Ne dugo, samo moram pronaći satelit i opremiti vas
mikrofonom«, kaže John, moj stari kolega. Okrene se i ugleda me
iza njezinih leđa pa se široko osmjehne. »Amber Reynolds! Kako si?
Čuo sam da sada ovdje radiš.« Zagrli me, a njegov me iskaz
naklonosti iznenadi. Primoram se na osmijeh i nastojim ne
djelovati odveć nelagodno, nesposobna uzvratiti mu zagrljajem i
mislima ga tjerajući da me pusti.
»Dobro sam, hvala. Kako tvoji?« upitam kada to konačno učini.
Ne dobije priliku odgovoriti.
»Zašto si izišla? Nitko ne želi intervjuirati tebe«, kaže Madeline
prijekorno zureći u mojem pravcu.
»Matthew me zamolio da pođem s tobom.«
»Mogu misliti.«
John se prestane smiješiti. U tom je poslu više od trideset
godina. Svojevremeno je upoznao dovoljno »Madelinei«. Slava vas
prestane impresionirati kada joj oduzmete poniznost.
»Ako bih samo mogao...« John petlja po mikrofonu, ali teško je
pronaći prikladno mjesto među svim tim slojevima crne tkanine na
njoj kako bi zakvačio kopču i sakrio bateriju.
»Miči ruke s mene«, prasne Madeline. »Daj ga njoj, ona će ga
staviti. Na kraju krajeva, radila je na televiziji; danas svakome
dopuštaju da se naziva novinarom.«
John kimne kolutajući očima dok ga ona ne vidi i pruži mi
mikrofon.
»Još uvijek slabo čujem studio«, kaže Madeline petljajući po
slušalici nakon što završim.
115
 »Pojačala sam ga do kraja«, kažem Johnu.
»idem vidjeti mogu li ga namjestiti u kombiju«, kaže John
skidajući slušalice i napuštajući kameru. »Hoće li ti smetati?« upita
me. Vidim da mu je drago zbog izgovora da se skloni.
»Nimalo... mogu nešto i učiniti, kad sam već ovdje.« Posudim
njegove slušalice kako bih čula producenta s druge strane i
Madeline dam znak pošto dođe vrijeme da počne govoriti. Njoj to
nimalo ne smeta te se s lakoćom prilagođava ulozi brižne
ambasadorice dok misli da je gledaju. Odgovori joj se kotrljaju s
jezika, jedna laž za drugom.
»Mislim da je to to«, kažem sklanjajući slušalice.
»Sigurna si? Nije dugo trajalo.«
»Mislim da jest, sada razgovaraju s drugim gostom.« Hitro skloni
osmijeh s lica. »Žao mi je što si vidjela onu poruku«, kažem.
»Sranje.« Izgleda uzrujano i gleda na sat.
»Ako stvarno odeš iz Coffee Morninga, barem ćeš imati vremena
za dobrotvorni rad.«
»Ne idem nikamo, imam ugovor, a dobrotvorni rad počinje kod
kuće. Zar te to nitko nikada nije naučio? Hoće li se onaj govnar
vratiti ili mogu ići?«
»Samo ću još jednom provjeriti jesi li gotova«, kažem vraćajući
slušalice na glavu. Glasno i jasno čujem program. »Ali to zacijelo
ispunjava, podizanje svijesti o ranjivoj djeci?« Već smo toliko puta
vodile taj razgovor, stoga znam njezino mišljenje o danoj temi.
»Ranjivi su malo sutra. Ti su klinci većinom mala govna i
roditelji su im krivi za to. Treba postojati nekakav test inteligencije
za određivanje ljudi koji su preglupi da bi imali djecu, a zatim bi te
s malim brojem bodova trebalo sterilizirati. To što previše
glupih ljudi naseljava zemlju mentalno retardiranim potomcima
velik je dio problema ove države.« Vidim kako John izlazi iz
satelitskog kombija, zaustavljenog malo dalje niz ulicu,
bjesomučno mašući rukama povrh glave kao da hitno pokušava
prizemljiti zrakoplov.
»Mislim da sad stvarno možeš ići«, kažem.
»Dobro, bilo je i vrijeme«, odvrati Madeline. Potpuno se slažem.
Okrene se na peti i odmaršira natrag u zgradu. Slijedim je,
nemoćna skloniti pogled s baterije koja još uvijek stoji na poleđini
njezine goleme crne pasmine. Prstom udari po tipki za
pozivanje dizala, a zatim se okrene prema meni i nasmiješi se. »A
116
zatim su tu i drolje koje slučajno zatrudne, i to često s nekim s
kime ne bi smjele. Zato je Bog izmislio pobačaje. Nažalost, previše
tih glupih kuja ne pobaci.« Dizalo se otvori. »Ulaziš ili što?«
Odmahnem glavom. »Ah, zaboravila sam da se bojiš dizala.« Cokne
jezikom, zakoluta očima pa uđe unutra, opetovano udarajući po
tipki kako bi se vrata zatvorila prije nego što itko drugi uspije ući.
Kada se stubama uspnem na peti kat, čini mi se kao da sam
propustila epizodu omiljene dramske serije. Svi zure u pravcu
Madelineina skučenog ureda. Matthew je unutra s njom i oboje
viču, tako da svi čuju ono što bi trebao biti njihov privatni
razgovor, usprkos zatvorenim vratima.
»Što se događa?« kažem ne uputivši pitanje nikomu određenom.
»Madeline je ostao upaljen mikrofon. Razgovarali su s gostom u
studiju pa se vratili njoj. Sve što je upravo rekla emitiralo se uživo
na javnoj televiziji.«
Dam sve od sebe kako bih djelovala zapanjeno.

117
 Prije

Petak, 30. listopada 1992.

Dragi dnevniče,
mama se danas vratila iz bolnice, što djeluje prikladno jer je sutra Noć
vještica, a ona je vještica. Sve je bilo bolje dok je nije bilo. Mislila sam da će se
Taylorina mama jako ljutiti na mene nakon onoga s narukvicom, ali ljubaznija je
prema meni nego inače, vodila me u školu i dolazila po mene cijela dva tjedna
nakon toga zato što je tata radio.
Pokušala sam Taylor vratiti narukvicu i ispričala se jer sam je slučajno toliko
dugo posudila, ali rekla je da nema veze i da je zadržim. Čak mi ju je popravila
tako što je provukla malenu pribadaču kroz pokidane karike. Mislim da
izgleda fora, čak bolje nego prije. Mislim da je bila stvarno zahvalna nakon onoga
što se prošli tjedan dogodilo u školi, pa mi je na taj način zahvalila.
Zbilja ne znam što je to na Taylor što tjera ostale djevojčice da je ne podnose.
Lijepa je, draga i pametna, ali to nisu razlozi da budu bezobrazne prema njoj.
Drago mi je što sam je onda pronašla u ženskom zahodu. Bile su dvije: Kelly
O’Neil i Olivia Green. Držale su gvale mokrog papira u rukama i smijale se. Stajale
su na poklopcima zahodskih školjki u odjeljcima sa svake strane Taylorina i
gledale je preko drvenih zidova. Čula sam je kako plače iza zatvorenih vrata
u sredini. Kelly je rekla da ustane i zavrti se. Druga je djevojčica zazviždala. »Otići
ćemo ako nam daš da vidimo«, rekla je pa su se opet smijale. »Ne srami se,
pokaži nam.« Ljutnja mi je počela vrjeti u želudcu, pa sam šutnula vrata zahoda,
Kelly se oštro zagledala u mene, a zatim se vratila gledanju Taylor preko zida.
»Cura ti je stigla i ljubomorna je. Bolje ti je da navučeš gaće.«
Vrata zahoda naglo su se otvorila pa se pojavila gđa MacDonald i rekla nam
da bismo sve trebale biti vani. Kelly i druga djevojčica otišle su i smješkale mi se
dok su me obilazile. Rekla sam da moram na zahod i da ću odmah poslije izići.
Kad su sve otišle, pokucala sam na vrata srednjeg odjeljka, ali Taylor još uvijek
nije htjela izići. Stoga sam se uspela na susjednu zahodsku školjku, jednako kao
Kelly, i pogledala dolje u nju. Sjedila je na školjci s hlačama oko
gležnjeva. Prekrivao ju je vlažni toaletni papir, u gvalama kakve radite kad ga
želite bacati do stropa. Sumnjam da je slučajno pao na nju. Rekla sam joj da
otključa vrata i tog me puta poslušala.

118
 Sišla sam i lagano otvorila vrata. Ona je samo stajala ondje. Oči su joj bile
skroz vlažne i obrazi crveni, a hlače su joj još uvijek bile oko gležnjeva, pa sam se
sagnula i podigla ih. Ne razgovaramo o tom danu. Nisam sigurna ni jesam li to
uopće trebala zapisati. Sad smo stalno zajedno, a druge nam djevojčice ne
prilaze, što mi ne smeta.
Dok mama nije došla kući sve je bilo prilično savršeno. Bila sam vrlo sretna
kad sam poslijepodne izišla iz Volva i plesala sam čitavim prilazom. Taylorina je
mama čak donosila večeru za mene i tatu koju smo podgrijavali u pećnici; vrlo
ukusne stvari koje je sama skuhala. Tata nije pio mnogo kao što ponekad čini i
smjela sam hrpu puta prespavati kod Taylor kad bi radio dokasna ili odlazio u
bolnicu. Mama nije željela da je ja posjetim. Nitko mi to nije rekao, jednostavno
znam. Ionako nisam željela ići; bolnice me podsjećaju na bakinu smrt. Tata je
rekao da je mama morala na malenu operaciju trbuha, pa zato toliko dugo nije
došla kući. Rekao je da joj nije dobro. Rekao je da nisam ja kriva.
Znala sam da danas dolazi kući, ali valjda sam zaboravila. Stoga sam, kad me
poslije škole dočekala na vrhu stubišta, blago poskočila i uplašila se. Isprva nije
rekla ništa, samo je stajala i zurila u mene svisoka u širokoj bijeloj spavaćici,
poput duha. Ispod očiju je imala još tamnije kolutove nego prije i izgledala je vrlo
mršavo, kao da je zaboravila jesti dok je bila u bolnici.
Nisam znala što reći, stoga sam otišla u boravak gledati televiziju na velikom
televizoru. Daljinski više ne radi, pa morate pritiskati tipke ispod zaslona, a zatim
pričekati da slika zatreperi i oživi. Počeo je crtani film koji ne volim, ali već sam
sjela na sofu, pa sam nastavila gledati. Još sam uvijek nosila šešir i rukavice zato
što je u našoj kući uvijek hladno otkad su radijatori prestali raditi. Imamo kamin
i nedjeljom palimo pravu vatru, ali nikada mu se ne smijem previše približiti, i
danas nije nedjelja.
Čula sam kako jako polako silazi stubama, kao djed nakon što mu je kuk
nekamo otišao. Jednim sam dijelom željela pobjeći, ali nisam imala kamo.
Krenula sam gristi nokte, ali rukavice su mi smetale, pa sam umjesto toga sjela
na dlanove i mahala nogama, kao da sjedim na ljuljački, a ne na sofi.
Stala je na dovratak i upitala me imam li joj što reći. Odmahnula sam glavom
i nastavila gledati televiziju. Mačak u crticu lovio je miša, ali ponovno je
pobjegao, pametni miš. Nasmijala sam se iako nije bilo jako smiješno.
»Opet se događa, zar ne?« upitala je.
Miš je uzeo šibice i gurnuo ih mačku među nožne prste, a mačak nije ni
primijetio, bio je prezauzet gledanjem u suprotnom smjeru. Zatim je miš zapalio
sve šibice i pobjegao. Mačak je osjetio dim, ali nije vidio plamen dok nije

119
bilo prekasno. Opet sam se nasmijala, prijetvorno i dugo, u nadi da će
jednostavno otići i pustiti me na miru.
»Rekoh, opet se događa, zar ne?« Govorila je Ijutitim glasom, onim koji znači
da sam u nevolji.
Slegnula sam ramenima, ustala i otišla u kuhinju. Moj pribor za bojenje ostao
je na stolu od sinoć, pa sam počela bojiti, a mama me slijedila i sjela na stolac
sučelice meni. Nisam podigla pogled. Bojice su mi bile previše tupe, sve do jedne.
Pogledala sam je i upitala može li mi ih našiljiti. Ne smijem to činiti sama. Naše su
oči govorile, ali njezine se usne nisu pomicale. Odmahnula je glavom. Tada sam
još jače poželjela upotrijebiti crvenu bojicu, ali bila je toliko tupa da se jedva išta
vidjelo. Snažnije sam pritisnula, stvarajući obrazac jasnih, nepravilnih udubina
u papiru. Mama me pokušala primiti za ruku da me zaustavi, ali povukla sam je.
Rekla je da moramo razgovarati, ali nisam joj imala što reći, stoga sam se samo
nastavila pretvarati da nije ondje i uzela crnu bojicu u kojoj je preostao maleni
vrh. Bilo je teško bojiti unutar crta u rukavicama, stoga je crna boja prekrila cijeli
crtež, pa više nisam vidjela što prikazuje.
Mama mi je rekla da je pogledam. Nisam. Ponovila je, ali izgovorila je riječi
zasebno.
Pogledaj. Me.
I dalje nisam podigla glavu, ali nešto sam vrlo tiho šapnula. Upitala me što
sam rekla, pa sam opet šapnula. Zatim je toliko brzo ustala da joj je stolac pao
unatraške, a ja sam poskočila. Nagnula se preko stola i zgrabila me za bradu
nasilu mi podižući lice prema sebi. Malo ml je pljunula u lice dok me ponovno
ispitivala što sam rekla. Lice me boljelo od njenog stiska, pa sam rekla:
Mrzim. Te.
Tada nisam šaptala.
Pustila me, pa sam otrčala iz kuhinje i gore u sobu. I dalje sam čula što je
vikala uza stube iako sam zatvorila vrata i pokrila uši dlanovima.
»Više ne smiješ viđati Taylor. Ne želim da dolazi ovamo.«
Ne može me spriječiti da viđam Taylor, idemo u istu školu.
Pokušala sam malo čitati, ali nisam se mogla usredotočiti, već sam nesvjesno
stalno čitala istu rečenicu. Bacila sam knjigu na pod i uzela Taylorinu pokidanu
narukvicu iz ladice pokraj kreveta kamo sam je sakrila. Otkopčala sam pribadaču
i pokušala je staviti, ali završetak lanca neprestano mi je klizio sa zapešća. Željela
sam sutra navečer ići u maškare, ali znala sam da nema smisla uopće pitati sada
kad se vratila. Čujem je u prizemlju kako se mota uokolo, struže sadržaj zdjele za
složenac u kantu i uništava mi život.

120
 Sada

Petak, 30. prosinca 2016.

Padam na noge i potrebno mi je neko vrijeme da se prisjetim da

sam u bolnici. Još se uvijek ne mogu pomaknuti ni otvoriti oči, ali
vidim da se svjetlo pomiče nada mnom, kao da prolazim kroz
tunel. Suptilnu promjenu iz svjetla u tamu. Zatim iz tame u svjetlo.
Shvatim da sam ušuškana u krevetu te da me nekamo voze.
Nisam sigurna što to znači i voljela bih da mi netko objasni.
Postavljam pitanja u glavi, ali nitko ne odgovara:
Premještaju li me na odjel?
Je li mi bolje?
Jesam li umrla?
Ne mogu se otarasiti potonje misli. Možda je takav osjećaj biti
mrtav.
Ne znam kamo idem, ali mnogo je tiše nego prije. Krevet se
prestane pomicati.
»Eto ga. Smjena mi je završila, ali netko će se ubrzo vratiti po
tebe«, kaže stranac. Obraća mi se kao djetetu. No ne smeta mi.
Činjenica da mi se uopće obraća znači da sam zacijelo i dalje živa.
Hvala.
Napusti me, pa ostanem u potpunoj tišini. Pretiho je, nešto
nedostaje.
Ventilator.
Uklonili su ga i više nemam cjevčicu u grlu. Uspaničim se, a
potom shvatim da dišem bez nje. Usta su mi zatvorena, ali kisik mi
i dalje napuhuje pluća. Dišem samostalno. Stvarno mi je bolje.
Začujem korake, a zatim me netko stane dodirivati, pa se iznova
prestrašim. Podignu me s kreveta i bojim se da ču pasti, strah me
je da me ne ispuste. Polegnu me na nešto hladno. Površina mi hladi
kožu leđa kroz otvorenu halju. Ležim ravno na leđima, ruku
opruženih uz bokove, zureći uvis u prazninu i nemoćna vidjeti oko
sebe. Ostave me ondje i tada me okružuje najdublja tišina dosad.
Jedno vrijeme.
 Ono na čemu god ležim podigne me uvis i povuče unatrag,
najprije glavu, gutajući me. Tišinu prekine prodorna buka, poput
prigušenog robotskog krika. Ne znam što se događa, što god bilo,
želim da prestane. Nemilosrdno je zujanje glasno, neobično
i naizgled mi se približava. Konačno prestane.
Jedva zamijetim kad mi se tijelo stane vraćati u svjetliju tamu.
Mehanički krikovi pretvorili su se u zvuk dječjeg plača i utoliko su
gori. Osjećam se vlažno, pa shvatim da sam se pomokrila. Nije
bilo vrećice da pokupi moju tekuću sramotu i miris me guši, stoga
se isključim.
Zviždanje me osvijesti na nekom manje mračnom mjestu.
Mrzim zviždanje. Ponovno sam na krevetu, a netko me gura još
jednim nizom beskrajno dugačkih hodnika. Sjene mi se ponovno
podižu i spuštaju nad glavom kao da klizim ispod pokretne trake
svjetala. Krevet zastane, okrene se i zastane još nekoliko
puta. Osjećam se kao da sam postala usisavač, pomičem
se naprijed-nazad nastojeći usisati svu svoju prljavštinu. Naglo
zastanemo, a zviždanje utihne u istom trenutku.
»Zbilja se ispričavam što vam smetam, ali biste li me mogli
podsjetiti gdje je izlaz, uvijek se izgubim ovdje«, kaže glas postarije
žene.
»Ne brinite se, i meni se to neprestano događa, ovdje je kao u
labirintu. Vratite se putem kojim ste došli pa skrenite u prvi hodnik
lijevo, ondje se nalazi glavni izlaz na parkiralište za posjetitelje«,
kaže glas koji ne želim čuti. Kažem samoj sebi da nije on, da samo
umišljam.
»Hvala vam.«
»Nema na čemu.«
On je. Glas muškarca koji me drogira tako da spavam. Uvjerena
sam.
Ponovno zazviždi, a to nešto potakne, izmjesti zaboravljenu
uspomenu. Dok smo studirali neprestano je zviždao. Tada me
živciralo, a sada me prestravljuje. Uvjeravam samu sebe da sam
pogriješila, zbunila se, ali svaki tračak sumnje koji mi je
ulijevao nadu uruši se. Muškarac koji me zatočio ovdje
jest Edward. Sada to znam. Samo ne znam zašto.
Ponovno se krećemo, a ja paničarim pitajući se kamo me vodi.
Zacijelo će ga netko zaustaviti, ali potom se sjetim da radi ovdje.
Nitko neće posumnjati u prizor člana osoblja dok gura pacijenticu

122
po bolnici. Osjetim mučninu. Liječnici bi trebali pomoći ljudima, a
ne im nauditi.
Zašto mi to radiš?
Krevet na kotačićima konačno se zaustavi, a zviždanje zamijeni
nešto mnogo gore. Začujem zatvaranje vrata.
»Eto nas, nema nikoga osim nas dvoje. Napokon smo opet
sami.«
 Tada

Petak, 23. prosinca 2016. - poslijepodne

Čitava ekipa treba uživati u zajedničkom božićnom ručku prije

praznika, ali dvoje ljudi nedostaje: Madeline i Matthew. S obzirom
na najnoviju oluju kategorije pet na društvenim medijima i priču
koju prikazuje nekoliko drugih televizija, ne čudim se. Cijeli je
intervju objavljen na YouTubeu, a označnik #Frostovaispušila
popularniji je negoli ikada prije na Twitteru, premda iz malčice
drugačijih razloga. Pitam se je li uopće imala vremena zamijetiti
zadnje ucjenjivačko pismo koje sam joj tutnula u torbicu. Ništa
zato, može pričekati.
Madeline i Matthew zauzeti su kriznim pregovorima sa šefovima
postaje na sedmom katu. Ne mogu zamisliti kako bi ta priča mogla
dobro završiti za ijedno od njih. Matthew je nama ostalima
rekao da odemo na ručak bez njega. Rezervirao je maleni talijanski
restoran iza ugla, zato što ništa ne dočarava božićni duh kao
mesne okruglice u umaku od rajčice!
Vlasnik restorana izgleda zastrašujuće sretno što nas vidi.
Unutra je jedan dugački stol, kao da sjedamo za srednjovjekovni
banket, upotpunjen ubrusima, božičnim praskavcima i papirnatim
krunama. Ostali raspravljaju o ostavljanju slobodnog mjesta na
začelju stola kada Matthew stigne, pretpostavljam zato što on jest
glava te disfunkcionalne radne obitelji. Sjednem na kraj stola bliže
izlazu i osjetim letimično olakšanje kada Jo zauzme slobodno
mjesto pokraj mene. Hvala Bogu pa je ovdje.
»Vino rosso?« upita pa posegne za otvorenom bocom vina na
stolu.
»Ne bila, hvala.« Napravi grimasu, ali ne mogu čak ni Jo reći
istinu, sve dok ne budem sigurna. »Dobro sam, samo sam sinoć
malo previše popila.«
»S Paulom?«
»Ne, sa starim prijateljem.«
»Prijateljem koji nije ja?«

124
 »Imam i druge prijatelje, znaš«, odvratim shvativši da ih nemam,
više ne. Ove smo godine dobili i manje božičnih čestitki negoli sam
ih ispisala.
Jedna producentica nagne se prema meni s praskavcem
nastojeći privući moju pozornost. Nasmiješim joj se i ovijem prste
oko svjetlucavog zlatnog papira. Snažno povučem, ali ništa se ne
dogodi, pa se obje nasmijemo. Snažnije povučem, a
praskavac pukne, na što poskočim premda sam to
očekivala. Pobijedila sam. Stavim papirnatu krunu na glavu
i pročitam pitalicu ostatku ekipe,
»Zašto se siromah bacio u more?« Osvrćem se i promatram
njihova znatiželjna lica. Sumnjam da ću ih više ikada vidjeti. »Da
bude pun kao brod.«
Nekoliko se ljudi nasmiješi, netko zastenje, ali nitko se ne
nasmije. Netko pročita bolju pitalicu.
Jo pokaže na tanku crvenu ribicu od plastike koja je ispala iz
praskavca. Podignem je i položim na dlan; sjećam ih se iz razdoblja
kada smo Claire i ja bile male. Na omotu piše PROROČICA -
ČAROBNA RIBICA, te se nasmiješim uspomeni. Ribina glava
uvije mi se na dlanu. Ne sjećam se dokraja što to treba značiti,
stoga pročitam sićušni kvadrat bijelog papira s uputama, pogledom
tražeći prijevod: POMICANJE GLAVE = LJUBOMORA.
Sklonim ribu s dlana i osmijeh s lica. Ljubomorna sam. Imam
svako pravo na to.
Vrata restorana otvore se propuštajući hladni zapah zraka koji
otme nekoliko papirnatih šešira s glava i baci ili na pod. Matthew
je stigao. Madeline nije s njime.
Napadno svuče kaput i sjedne za stol. Potom nožem kucne o
čašu Prosecca, što zapravo nije potrebno; restoran je posve prazan
izuzev našeg stola, a pristojan razgovor trijeznih kolega već je
presušio usprkos svoj zalihi tračeva.
»Svima vam želim ugodan božićni ručak i zasluženo slobodno
poslijepodne...« kaže, a zatim dramatično zastane, zbog čega ga
poželim tanjurom gađati u glavu. Rastvorim papirnati ubrus i
položim ga na krilo. »Ali prije toga, imam jednu tužnu vijest.« To mi
privuče pozornost. »Znam da ste svi itekako svjesni nesretnog
izgreda s Madelineinim mikrofonom u poslijepodnevnim vijestima.«
Otpijem gutljaj limunade, koja sadrži više leda nego tekućine,
pa me zabole zubi.

125
 »Ono što ću vam sada reći nema ama baš nikakve veze s time.«
Lažljivac. Spustim čašu i gurnem dlanove pod stol kao da se
molim, nastojeći se spriječiti da u javnosti cupkam kožu usana.
»Žao mi je što vam moram reći da je Madeline, nažalost, odlučila
napustiti emisiju iz osobnih razloga te da više neće voditi Coffee
Morning.«
Začuju se nagli udasi, uključujući moj.
»Govorim vam to zato što će sutra osvanuti u vražjim novinama
i želim vas uvjeriti da će se emisija nastaviti te da su vaša radna
mjesta sigurna. Za Novu ćemo godinu dovesti goste koji će
voditi emisiju - Amber, nadam se da ćeš im pomoći koliko možeš -
a zatim ćemo potražiti novo dugoročno rješenje.« Kimnem. Na taj
mi način daje na znanje da sam sada sigurna.
Žamor i glasine ponovno eskaliraju. Sada kad imamo novu
temu razgovora, postoji samo jedna. Matthew je rekao da su razlozi
Madelineina odlaska osobni - pretpostavljam da sam jedina osoba
za stolom koja zna do koje mjere.
Naš božićni kruh s češnjakom pristigne, naizgled suh i
neukusan. Pitam se kako se izvući iz situacije, kadli za leđima
začujem kucanje na prozoru restorana. Okrenem se i ugledam
nečiji obris, ali lažni snijeg onemogućava mi da prepoznam lice
koje mi uzvraća osmijeh.
»Poznajem li ga?« upita Jo.
Isprva ne mogu govoriti. Odveć sam zauzeta pokušajem da
shvatim kako se i zašto ovdje nalazi. Edward nam se objema
nasmiješi.
»Ispričajte me na trenutak«, kažem nikome posebno i udaljim se
od stola. Iziđem na ulicu, a hladni me vjetar podsjeti da sam trebala
ponijeti kaput,
»Bok«, kaže kao da je njegov dolazak nekako prihvatljiv.
»Odakle ti ovdje? Uhodiš me?«
»Opa! Ne, oprosti. Vjerojatno tako izgleda, ali ne uhodim te,
časna riječ. Sinoć si rekla da danas dolaziš ovamo na božićni
ručak.«
Jesam li?
»Bio sam na sastanku malo dalje niz cestu, pa sam te uočio kroz
prozor i poželio pozdraviti.«
Ne vjerujem mu.

126
 Opazim da se nije obrijao; tamna bradica nalik sjeni prekriva
mu preplanulu bradu i nosi jednaku odjeću kao jučer; bijela mu se
košulja vidi ispod dugačkog vunenog kaputa. Čeka da nešto
kažem, a kada to ne učinim, pokuša ponovno.
»Lažem. Oprosti, ne bih trebao. Ionako si me prozrela, kao
uvijek. Nije bilo sastanka. Sjetio sam se da dolaziš ovamo i
jednostavno sam morao pronaći način da te opet vidim...«
»Gledaj, Edwarde...«
»Kako bih se ispričao. Bilo me užasno sram kad sam se jutros
probudio i sjetio se prošle noći. Samo sam želio priliku za ispriku,
ništa drugo. Ne znam zašto sam rekao sve ono, sigurno zbog vina.
Nije da ne mislim da si sjajna, ali sve je to dio prošlosti. Neću te
zadržavati na tvom božićnom ručku - strašno mi je žao - samo sam
htio raščistiti stvar i uvjeriti te da nisam psihopat.«
»Do-bro.«
»Ledeno je, stoga se, molim te, vrati unutra prijateljima. Bojim
se da sam samo pogoršao stvar. Neću te više gnjaviti, Amber. Zbilja
mi je žao za to kako sam se ponio.«
Doista djeluje kao da mu je žao; do te mjere da ga počnem
lagano žaliti - teško je živjeti u gradu u kojem vas nitko zapravo ne
poznaje. Pogledam prema restoranu i kroz prozor vidim Jo, poziva
me da se vratim unutra. Osjećam da bih nešto trebala reći, ali
naizgled ne pronalazim prave riječi. Hladno mi je i neugodno, stoga
se odlučim za pogrešne.
»Sretan Božić, Edwarde. Vidimo se«, kažem pa se okrenem
prema restoranu ostavljajući ga na hladnoći.

127
 Prije

Petak, 11. prosinca 1992.

Dragi dnevniče,
opet se dogodilo. Privremeno su me isključili iz škole, ali zbilja nisam ništa
skrivila. Danas uopće nisam željela na nastavu, nisam se dobro osjećala i da mi je
mama dopustila ostati u krevetu, ništa se od toga ne bi dogodilo. Stoga je
ustvari ona kriva, kao i svi ostali, ali vjerujem da neće tako gledati na to kad
dozna. Baka je uvijek govorila da riječi nisu nikome naudile, ali Taylor je mogla
ozbiljno stradati da nisam nešto poduzela.
Imali smo kemiju i prvi smo se put koristili Bunsenovim plamenicima.
Oduvijek sam se pitala što je to, ali do danas ih nismo smjeli dirati. Svidio mi se
miris plina kad smo ih upalili, podsjetio me na bakinu staru pećnicu. G. Skinner
pokazao nam je što trebamo. Svi Bunsenovi plamenici imaju rupu i to je važno.
Kada se rupa zatvori, plamen je žut, ali dok je otvorena, vruć je i plav. Ustvari,
stvar je u izgaranju. Ali plin može biti opasan, kao i plamen, očito, stoga sam,
nakon što sam se vratila sa zahoda i vidjela da Kelly drži plamenik blizu Taylorine
kose, morala nešto poduzeti.
Rekli su da joj je ovoga puta slomljen nos. Zapravo se i ne sjećam, samo sam
je željela maknuti od Taylor. G. Skinner sklonio me s nje i upitao što se dogodilo
pa sam rekla da ne znam. Vikao je na mene da ne lažem i da me vidio, ali nisam
lagala. Sve čega se sjećam jest da su Taylorino i Kellyno lice bili preblizu
jedno drugome. Imala sam osjećaj kao da je nešto eksplodiralo u meni. Volim
Taylor. Neću dopustiti nikome da joj naudi. Nisam imala izbora.
G. Skinner uhvatio me za prsluk i odvukao do ravnateljičina ureda. U njenom
još nisam bila, ali nisam se bojala. Svi su oni isti i ne mogu mi ništa, ne zapravo.
Sve je bilo vrlo dramatično, kao da sam u filmu ili nešto slično. Samo što bih, da
je to bio film, bila junakinja. Umjesto toga, zato što je riječ o stvarnom životu,
ispala sam zlikovka koja je morala sjediti na tvrdom stolcu u hodniku i čekati dok
zovu mamu.
Taylor se pojavila s medicinskom sestrom - udarila je glavom kada sam je
odgurnula da je spasim. Nije izgledala pretjerano sretno. Lice joj je bilo skroz
crveno i podbuhio od plakanja, ali bila je dobro zahvaljujući meni. Medicinska
sestra rekla joj je da će mama uskoro doći po nju. Meni nije rekla ništa, a nije ni
Taylor. Dotad se nikada nije dogodilo da si nemamo što reći, stoga sam se

128
rastužila. Upitala sam ju je li dobro, ali samo je zurila u pod. Namjeravala sam je
ponovno upitati, kadli je progovorila.
»Nisi to smjela učiniti«, rekla je.
Pomislila sam da je to vrlo nezahvalno od nje.
»Zašto ne?« upitala sam je.
»Zato što se moraš koristiti ovime,« rekla je pokazujući na glavu, »a ne
njima.« Podigla je ruke.
»Što misliš, što će mi učiniti ako te ne bude? Sve si pokvarila.«
Njezine su me riječi istovremeno ražalostile i naljutile. Vidjela sam da je
uzrujana, stoga sam nastavila šutjeti i pohranila ljutnju u sebi. Imala sam je toliko
da me zabolio trbuh.
Taylorina je mama stigla i čvrsto je zagrlila. Zbilja sam se brinula da će se i
ona naljutiti na mene, ali i mene je zagrlila, stoga sam shvatila da me još uvijek
voli. Mislim da me voli. Ne kao što voli Taylor, ali dosta. Pitala me hoće li mama
doći po mene pa sam rekla da ne znam. Taylorina i moja mama više ne
razgovaraju nakon onoga s narukvicom.
Taylorina mama razgovarala je s ravnateljicom u njezinu uredu. Sve smo čule
kroz staklena vrata, zbog čega sam pomislila da je znak PRIVATNO na njima
prilično glup. Škola nije mogla dobiti moju mamu ni tatu, pa su na kraju dopustili
Taylorinoj mami da me odveze kući.
Taylor nije razgovarala sa mnom dok smo izlazile iz škole i ulazile u Volvo, pa
čak ni kad smo stigle pred moju kuću. Njezina me mama pogledala na stražnjem
sjedalu kao da ne shvaća što još uvijek radim ondje, ali zatim sam je pitala može
li poći sa mnom i objasniti mami što se dogodilo jer se bojim. Lice joj se
tada promijenilo, kao da se smekšalo, a njezine krupne zelene oči istovremeno
su izgledale tužno i ljubazno. Rekla je Taylor da ostane u automobilu iako Taylor
nije skinula ni pojas, samo je zurila kroz prozor. Nije me ni pozdravila.
Taylorina mama slijedila me stazom i pokucala na vrata jer zvono već jedno
vrijeme nije radilo. Kada nitko nije otvorio, podigla sam pogled prema njoj, a ona
mi se nasmiješila. Tako je lijepa i draga, a odjevne kombinacije uvijek joj
odgovaraju, kao da je odjeća koju nosi namijenjena kombiniranju. Ponovno je
pokucala. A kad ni tada nitko nije otvorio, upitala me imam li ključ. Rekla sam da
imam, ali da se i dalje bojim, što i nije bila laž jer sam se pomalo bojala. Znala sam
da će mama i tata biti vrlo ljutiti. Također sam obećala baki da se ništa takvo neće
ponoviti. Sada kad je mrtva, ne znam znači li to da sam prekršila obećanje ili ne.
Zazvala sam mamu nakon što smo ušle, ali nitko nije odgovorio. Zatim sam
je ugledala. Najprije samo njezine noge koje su stršale iza sofe, kao da se skriva,
ali vrlo loše. Kad sam se približila, uvidjela sam da se ne skriva. Nije se
129
pomicala, oči su joj bile sklopljene, a lice ležalo u velikoj lokvi bljuvotine na
tepihu. Vrisnula sam dozivajući Taylorinu mamu jer sam se zbilja uplašila.
Mama je izgledala stvarno mrtvo, kao kada je ležala sva slomljena na dnu
stubišta. I užasno je zaudaralo. Imala je bljuvotine po bradi i odjeći. Taylorina
je mama rekla da se ne brinem i da mami nije dobro, ali da će biti u redu. Morala
sam joj pomoći da odvede mamu na kat, a zatim mi je rekla da odem po Taylor u
auto. Vidjela sam da Taylor ne želi ući, ali ušla je. lako i dalje nije razgovarala
sa mnom.
Sjele smo na sofu, a Taylorina nam je mama rekla da upalimo televizor i
ostanemo u prizemlju. Upalila sam ga, ali nijedna od nas zapravo nije gledala
televiziju, a zvuk je bio pretih da bi zaglušio one koji su dopirali s kata. Taylorina je
mama odvela moju u kupaonicu kako bi je oprala. Mama je glasno plakala, a
zatim je počela izvikivati svakakve stvari.
Tri su stvari koje je vikala, a kojih se najviše sjećam:

1. Jebi se. (Često je to ponavljala.)

2. Van iz moje kuće, kujo. (To je bakina kuća, a ne njezina.)
3. Ne treba mi tvoja jebena pomoć.

Treća je bila najsmješnija jer je očito trebala nečiju pomoć.

Nikada prije nisam čula mamu da, osim s tatom, i s kime tako razgovara.
Također je Taylorinu mamu nazvala snobom. Snob je netko tko misli da je bolji
od vas. Ja ne mislim da Taylorina mama tako misli, iako je mnogo bolja osoba
od moje mame; najbolja je mama na svijetu. Bilo je to užasno poslijepodne, ali
jedan potajni djelić mene bio je sretan jer je to značilo da smo svi zaboravili na
moje privremeno isključenje.
Taylor i njezina mama nisu otišle sve dok tata nije došao kući. Često je
ponavljao »oprostite« i »hvala«, kao da ne zna reći ništa drugo. Zatim me, kad su
otišle, upitao želim li pileće nuggete za večeru. Sjedili smo na sofi ispred
velikog televizora koji je još uvijek bio upaljen, ali ga nismo gledali. Tata je
zaboravio kečap, ali nisam ništa rekla. Mami nije spremio večeru i mislim
da znam zašto. Dok smo sjedili ondje ne gledajući televiziju i jeli pileće nuggete
bez kečapa, prvi sam put shvatila da tata vjerojatno želi da mama umre, baš kao
i ja.

130
 Sada

Petak, 30. prosinca 2016.

»Kako si, Amber? Vidim da se još nisi predala. Sviđa mi se to.«

Moja bolnička soba djeluje nijansu tamnija nego prije. Poželim
vrisnuti kada mi Edward dodirne lice. Želim nestati tako da me ne
vidi ili me više ikada pronađe.
»I sad sama dišeš, to je baš dobra vijest, bravo.«
Prsti mu kliznu do mog desnog oka te ga otvori. Jedva uspijem
nazreti mutni obris osobe koja se nadvija nada mnom prije negoli
mi u oko uperi jarko svjetlo i sasvim me zaslijepi. Sve što sada
vidim jest bjelina posuta uzbibanim točkicama. Ponovi to s mojim
lijevim okom, a zatim se moj svijet vrati u tamu.
»Mislim da malčice prebrzo napreduješ. Možda trebamo malo
usporiti stvar.«
Čujem da nešto čini, ali ne znam što. Upravo kad me nada
napusti te se pomirim sa sudbinom, začujem otvaranje vrata.
»Kako je?« upita Paul. Ne shvaćam zašto je toliko smiren što
zatječe tog muškarca u mojoj sobi, ali tada se sjetim da vidi tek
medicinskog djelatnika.
»Bojim se da nisam najbolja osoba koja bi vam mogla odgovoriti
na to pitanje«, odvrati Edward.
»Oprostite, upoznao sam toliko ljudi... nismo li već razgovarali?«
»Ne bih rekao. Ja sam samo noćni portir...«
Portir? Ne shvaćam.
»...i noćna smjena upravo počinje, stoga zbilja ne biste trebali
biti ovdje.«
»A vi?« upita Paul.
Načas zavlada tišina, pa se pribojavam što će uslijediti.
»Upravo sam vam dovezao ženu sa snimanja. Samo radim svoj
posao.«
Nisi mu rekao da si moj muž. Misli, Paule, misli.
»Oprostite, to je bilo vrlo bezobrazno od mene. Stvarno sam
umoran, ispričavam se. Sigurno svašta vidite s obzirom na to da
radite ovdje noću«, kaže Paul.
131
 »Iznenadile bi vas stvari koje se ovdje zbivaju kad se smrači«,
odvrati Edward. »Možete ostati još malo i pozdraviti se, ali uskoro
morate otići. Bolnička pravila, nadam se da razumijete. Ali ne
brinite se, dobro ću se brinuti za nju dok vas nema.«
Edward ode, pa Paul i ja ostanemo sami. Privuče stolac mojem
krevetu i sjedne. Moram pronaći način da mu kažem kako me
muškarac s kojim je upravo razgovarao zatočio ovdje. Ne shvaćam
zašto je Edward rekao da je noćni portir ni zašto mu je
Paul povjerovao. Claire uđe u sobu i to me, za promjenu, razveseli.
Pametna je, shvatit će što je na stvari.
»Tko je to bio?«
»Samo neki portir, rekao je da moramo otići.«
»Vjerojatno je u pravu, kasno je«, kaže sjedajući pokraj Paula, a
ne na suprotnu stranu kao obično.
»Pomaknula je prst, i ti si vidjela, upirala je u nešto, znam to«,
kaže on.
Sada se sjećam. Upirala sam prstom u znak na kojem je pisalo
IZLAZ. Mislila sam da sanjam, ali vidjeli su me!
»Vidjela sam da pomiče prst, istina, ali čuo si što su liječnici
rekli. Postoje pacijenti u komi koji pomiču ruke, otvaraju oči, pa
čak i govore, ali svejedno su u komi. Njezini su pokreti slični
trzajima u snu tijekom noćne more.«
Ovo nije tek obična noćna mora.
»Mislim da moramo ostati pozitivni i vidjeti što će reći kada
dobiju rezultate ostalih pretraga...«
»Mislim da moramo biti realistični«, ubaci se Claire.
Jedno vrijeme nijedno ne govori.
»Ako ti išta znači, ni ja im ne vjerujem«, kaže ona naposljetku.
»Misliš da nam liječnici lažu?«
»Ne lažu, samo mislim da ne slušaju. Stvarno se činilo kao da
pokušava komunicirati, i oni je ne poznaju kao mi.«
»A zašto to nije ponovila?«
»Jesi li je zamolio? Što ako leži ondje i sluša sve što govorimo?«
Claire primi moj dlan; prsti su joj ledeni,
»Amber, ako me čuješ, stisni mi dlan.«
»To je glupo.«
»Možda je to preteško.« Pusti mi ruku i položi je natrag na
krevet. »Dobro, Amber, gledamo tvoju desnu ruku. Ako me čuješ,
132
pomakni prst, samo mrvicu.« Želim, silno se trudim, ali nešto mi je
učinio, znam da jest. Posve se usredotočim na desnu ruku i imam
osjećaj da zacijelo dašćem od napora, ali ništa se ne dogodi.
»Žao mi je«, kaže Claire.
»Nema razloga«, kaže Paul. »Znam da si samo pokušala pomoći.
Vjerojatno imaš pravo što se odmora tiče, trebali bismo ubrzo otići.«
Molim vas, nemojte.
»Još pet minuta pa idemo.«
Jedno vrijeme sve troje sjedimo u tišini. Voljela bih da
razgovaraju, osjećam kako tonem nekamo daleko i zbilja bi mi
dobro došlo nešto za što bih se uhvatila. Claire prva progovori.
»Trebat ćemo pomoć ako ovo potraje.«
»Neće.«
»I ja se nadam, ali ako bude, nećemo sve moći sami.«
»Da, moći ćemo, samo ćemo je paziti na smjene.«
»Možda još nekoliko dana, ali što poslije? David šizi jer se brine
o blizancima, nije kao kada su mi roditelji pomagali. Ima li kakve
prijatelje koje bismo mogli nazvati?«
Paul ne odgovori.
»Još uvijek ima prijatelje, zar ne?« ustraje Claire.
»Spominje Jo s posla, ponekad zajedno izađu.«
Njihov razgovor zastane, a mene obuzme mučnina, Claire se
pribere prije mene.
»Prijateljicu po imenu Jo?«
»Da, ženu.«
Gotovo čujem Claire dok razmišlja.
»Jesi li je ikada upoznao?« upita.
»Ne. Zašto?«
»Onako. Pa, možda može pomoći.«
»Nemam njezin broj.«
»Pa, pisat će joj u mobitelu, zar ne?«
Čujem kako Paul nešto otvara, a potom ga zamislim dok prevrće
sadržaj moje torbice. Soba se počne okretati u jednom pravcu, a
moj krevet u. drugom. Čujem je kako pjeva u daljini, djevojčica u
ružičastom, ali moram ostati ovdje, moram to spriječiti. Paul mi ne
smije pregledati mobitel, ne smije vidjeti neke stvari. Mislim da se
sjećam nečeg lošeg. Nečega što nisam učinila i zbog čega bi se
133
svačiji muž naljutio kada bi saznao. Uspomena djeluje stvarno,
a pridruži joj se i druga. Snažne ruke ponovno mi se stežu oko
vrata, borim se za zrak i prvi put mislim da se sjećam zašto.
Strahovi mi izgrade zid u glavi tako da ništa drugo ne može ući ni
izaći.
»Baterija se ispraznila«, kaže. Soba iznova uspori, ali ne
prestane se dokraja vrtjeti. »Večeras ću ga ponijeti kući i napuniti.«

134
 Tada

Petak, 23. prosinca 2016. - kasno poslijepodne

»Ne mogu vjerovati da sam to upravo učinila«, kažem.

»Ne mogu ni ja, ali drago mi je da jesi«, kaže Edward.
»Sad će svi razgovarati o meni i tome kako sam pobjegla sa
strancem usred božićnog ručka.«
»Teško da sam stranac.«
Uđemo u bar i sjednemo za isti stol za kojim sam prije nekoliko
dana sjedila s Jo. Sviđa mi se to mjesto, djeluje sigurno i poznato,
kao da se u njemu nikada ne može dogoditi ništa loše.
»U zadnje mi je vrijeme teško na poslu. Radije bih popila
brzinsko piče sa starim prijateljem umjesto pristojno čavrljala uz
topli Prosecco.« Načas zastanem, svjesna da moram nastaviti
govoriti. »Ali to je sve, samo dvoje prijatelja koji piju piće kako bi
otklonili nesporazum.«
»Jasno«, odvrati Edward. »Što ćeš popiti?«
»Ja ću«, ustrajem vadeći novčanik iz torbice i ostavljajući je na
stolu. Teška je, u njoj je sve što nisam željela ostaviti u redakciji,
stvari koje bi mi mogle zatrebati. »U tom slučaju, krigla kojeg
god svijetlog piva da toče.«
»Dogovoreno, odmah se vraćam.«
Gužva je za šankom te se zateknem kako zurim u crno-bijele
fotografije na zidovima dok čekam. Pogledom pronađem najbliži
okvir: iz 1926. je godine. Lokal izgleda sasvim jednako. Svijet se
nastavlja vrtjeti u krug sve dok se nešto ne promijeni, što se
ne događa jer smo nesposobni za promjenu. Odradim računicu pa
shvatim da mi se smiješe mrtva lica. Skrenem pogled. Kada me
konačno posluže, stopala mi djeluju prikovano za sag ružnog
uzorka i zadržavaju me na mjestu. Proguram se kroz gomilu
prema stolu s pivskom kriglom u jednoj i limunadom u drugoj ruci
te dvama paketićima čipsa sa sirom i lukom među zubima.
Edwardov izraz lica malčice se promijeni dok sjedam. Ne mogu ga
odgonetnuti, stoga ga zanemarim.
»Živio«, kažem podižući svoju čašu.
»Živjela.«
135
 »Nego, što planiraš za Božić?«
»Nažalost, radim. Izvukao sam deblji kraj pa radim noćne
između Božića i Nove godine.«
»Jao.«
»U redu je. Duge noći nisu toliko strašne kao što ljudi misle.«
Uspomena, potaknuta njegovim riječima, ispliva na površinu.
»Sjećaš li se moje promocije?« upitam i promatram kako mu se
lice hrva s osmijehom.
Jedno je vrijeme lagano, gotovo ugodno. Razgovaramo o
praznicima i zemljama koje smo posjetili tijekom godina u kojima
se nismo poznavali, držeći se podalje od zajedničkih uspomena o
kojima ne želimo razgovarati. Stvarajući malenu udaljenost
te iznova uspostavljajući red. Mislim da smo možda dospjeli na
sigurno tlo, pa se počnem lagano opuštati.
»Jesi li sretna?« upita me. Spusti dlan na mjesto na stolu odveć
blizu mojemu. Povučem obje ruke u sigurnost svojeg krila i stisnem
pesnice jednu uz drugu.
»Volim svog muža.«
»Nisam to pitao.«
»Edwarde.« Neću se više naći s njime, ovo je oproštaj. I sam to
zna, ali ipak ustraje na pitanju.
»Jesi li? Sretna?«
Odlučim mu odgovoriti pa popiti svoje piće i otići kući.
»Ne. Trenutačno nisam osobito 'sretna'. Ali ne zbog svog braka.«
»A zbog čega?«
»Zbog života, pretpostavljam. Teško je objasniti.«
»Pokušaj.«
»Griješila sam i sada ispaštam zbog toga.«

136
 Tada

Petak, 23. prosinca 2016. - predvečer

Probudi me pulsirajuća glavobolja i ne shvaćam gdje sam i što

mi se dogodilo. Zadnje čega se sjećam jest da sam čavrljala s
Edward om u pubu. Uspravim se u sjedeći položaj. Od iznenadnog
pokreta soba se zaljulja kao da se nalazim u malenom čamcu
na nemirnom moru, ali nisam u čamcu, već na krevetu. Prostorija
u kojoj se nalazim, mračna je, a zastori navučeni. Slabo osvijetljeni
obrisi nepoznati su mi, kao i miris mjesta, mješavina ustajalih
stvari i znoja. Još uvijek ne znam gdje sam, ali ubrzo shvatim
da sam gola.
Vrijeme načas zastane kada spustim pogled na svoje blijedo
tijelo. Svaki dio mene koji je obično pokriven, zastrt od pogleda,
sada je izložen. U glavi mi naglo zavlada buka. Spavaća soba u kojoj
se nalazim nije moja. Zurim u nepoznate tamnoplave plahte, u
daljini čujem zvuk tuša i pokušavam odgonetnuti neobični okus u
ustima. Osvrnem se u potrazi za odjećom i ugledam je na podu.
Nisam čak ni pila, samo limunadu. Ništa nisam učinila; ne bih to
učinila.
Ne sjećam se.
Pokušam se pomaknuti, sići s kreveta. Osjećam se kao u
usporenom filmu dok pokušavam ustati. Soba se ponovno počne
naginjati i okretati oko mene. Tekuća sam živa zarobljena u
labirintu. Ma što učinila, naizgled ne uspijevam poteći u
pravom smjeru. Sagnem tijelo prema naprijed tjerajući ga da
posluša moje naredbe, a što se jače saginjem, to se više bojim da
ću se prelomiti. Začujem muško zviždanje negdje u daljini, a zvuk
razvodni pljuskanje vode iz moćne mlaznice. Osjetim mučninu.
Ovo ne može biti stvarno. Nisam osoba koja bi to učinila.
Natjeram se ustati, pa osjetim bol između nogu. Nisam sigurna
je li stvaran ili samo umišljam. Pokušam se osloboditi tih misli i
osjećaja te zakoračim prema hrpici odjeće koju prepoznajem kao
vlastitu. Soba se ponovno pomakne nastojeći me izbaciti
iz ravnoteže. Spustim pogled na svoje gole noge i na obama
koljenima ugledam tetovažu od plavo-zelenih masnica. Dogodilo se
nešto vrlo loše.
137
 Moram se pokušati sjetiti.
Um mi projuri katalogom nedavnih uspomena, ali sve su mape
prazne sve do povratka u pub. Pila sam samo limunadu, uvjerena
sam u to. Otišla sam na zahod, vratila se i namjeravala uskoro
otići. Ali zatim... ništa.
Pogledom iznova pretražim sobu. Ugledam uokvirenu
fotografiju pokraj kreveta, a tijelo mi zaboravi disati. Mlađa verzija
mene uzvraća mi pogled, smijući se mojoj naivnosti. Mladi Edward
grli je jednom rukom oko ramena privlačeći je malčice preblizu,
premda joj naizgled ne smeta. Sjećam se kada je nastala ta
fotografija. Tijekom moje promocije povodom diplome. Nekoliko
dana prije toga prekinula sam s njime. Nisam željela, morala sam.
Čuvao ju je sve to vrijeme. Mladić s fotografije izrastao je
u muškarca koga ne poznajem. Muškarca koga se sada silno
bojim. A nekako sam se našla u njegovu stanu, s odjećom na podu.
Ne želim se sjetiti.
Ovo nije u redu. Moram izići, ali ne znam gdje se uopće nalazim.
Baš sam glupa. Smjesta zaustavim nalet gađenja spram same sebe
kako bih proučila svoje okruženje. Sve djeluje prljavo. Novine na
podu, neotvorena pošta, prazna boca, neoprana odjeća, prljavi
tanjuri, otvorena kutija za pizzu na sagu s odgriscima kore.
Pljesnivi zrak guši me i na svim površinama vidim debeli sloj
prašine. U kutu se nalazi nekakav stroj. Isprva nisam sigurna o
čemu je riječ, ali potom po obrisu prepoznam da je riječ
o staromodnom solariju. Ništa od toga nema nikakvog smisla.
Pogledom ponovno pronađem odjeću, napuštenu na umrljanom
sagu. Tijelo mi djeluje natučeno i uporno protestira dok se
pokrivam odjećom koju uspijevam pronaći, zaboravljajući na onu
koju ne mogu. Opazim svoju torbicu i u njoj potražim mobitel, ali
nema ga. Umjesto toga pronađem neotvoreni test za trudnoću i
osjetim kako mi se mučnina uspinje grlom. Ponovno se osvrnem
uokolo ovlaš pretražujući kaos života koji ne poznajem i uočim svoj
mobitel na stolu. Provjerim datum i vrijeme, još je uvijek petak.
Zvuk tuša utihne, na što se sledim. Noge mi se prebace na
autopilot i pokrenu, tjerajući me da teturam prema jedinim
vratima u prostoriji.
Zakrenem kvaku i povučem je otkrivajući dugački, uski hodnik.
Čujem kako zviždi za vratima na suprotnom kraju prostorije.
Prljavi smeđi sag gotovo posve prekrivaju snopovi starih novina i
osjeti se opori vonj vlage. Zamijetim dvije velike plutene ploče na
138
zidovima i smjesta ih prepoznam, imao ih je u sobi tijekom studija.
Bile su pune naših fotografija i još uvijek jesu, ali kolažu su
pridružene i novije, koje pak prikazuju samo mene. Mene pred
zgradom u kojoj radim, dok čitam novine u podzemnoj željeznici,
dok pijuckam kavu u kafiću u ulici malo dalje od kuće otprije
manje od tjedan dana - prepoznajem svoj novi kaput. Postoji
zacijelo više od stotinu fotografija, a sve i jedna prikazuje moje lice.
Nasilu skrenem pogled. Moram izići. Smjesta.
Ugledam vrata nalik ulaznima između prostorije u kojoj se
nalazim i one u kojoj je on. Znam da mi ponestaje vremena dok
teturam između zida i visoke gomile otpadaka. S naporom umirim
dlanove tek toliko da otpustim zasun i iziđem u još mračniju
tamu. Vani sam, ali visoko u zraku, u nekakvom prolazu unutar
velikog stambenog kompleksa. Kratko se osvrnem kako bih
pogledala broj na tamnoplavim vratima iz kojih sam upravo izišla,
a zatim stanem uzmicati. I ne zastanem kako bih ih zatvorila za
sobom. Uživam u šoku i bolu hladnoga zraka, osjećam kako mi
se šulja kroz rukave, niz majicu i pod suknju.
Trepnem zatomljujući suze. Ne zaslužujem ničije sažaljenje, čak ni
vlastito.

139
 Prije

Utorak, 15. prosinca 1992.

Dragi dnevniče,
sada smo svi zajedno kod kuće, mama, tata i ja. Još sam uvijek privremeno
isključena iz škole, iako nikoga nije briga. Tata je prestao odlaziti na posao. Kaže
da je to zato da se može brinuti o mami jer joj nije dobro, ali cijeli dan sjedi
u prizemlju i gleda televiziju, a ona je gore u svojoj sobi. Kaže da sam dovoljno
stara da mi kažu istinu i da je mama bila trudna prije nego što je pala niz stubište
i da je dijete umrlo. Zato je onog poslijepodneva toliko pila da joj je pozlilo i
zato je vikala na Taylorinu mamu. Mislila sam da ljudi viču ružne stvari samo kad
su ljutiti, ali tata kaže da neki to čine kada su tužni.
Nisam znala da je mama bila trudna, ali drago mi je da više nije, to je
odvratno. Pitala sam tatu hoće li ponovno zatrudnjeti pa je rekao da neće jer su
joj nešto morali izvaditi iz trbuha dok je bila u bolnici. To mi je bilo drago čuti. Ne
mogu se ni za mene brinuti kako treba, pa nema nikakvog smisla da imaju još
jedno dijete. Pomalo se brinem da bi mogli usvojiti lažnog brata ili sestru
da mama opet bude sretna. Ne želim ni njih.
Tata vječito mora na brzinu otići po nešto, ali ponekad se vrati praznih ruku.
Mislim da treba početi praviti popis tako da prestane zaboravljati stvari, to je
baka radila. Zamolio me da pazim na mamu dok ode po malo kruha, mlijeka i
srećku na struganje. To je bilo nezgodno, zato što nisam željela paziti na nju.
Vrata spavaće sobe bila su blago odškrinuta, stoga sam odlučila paziti odande
jednim okom, kao što je tata rekao. Pomislila sam da bi me voljela čuti kako
pjevam s obzirom na to da je propustila ovogodišnji božićni koncert. Stoga sam
izmislila smiješnu pjesmicu koju sam joj otpjevala na odmorištu.
Što ćemo s pijanom mamom?
Što ćemo s pijanom mamom?
Što ćemo s pijanom mamom?
Rano ujutro?
Čak sam smislila i maleni ples oponašajući ispijanje gomile boca. Nije se
smijala, stoga je možda spavala. Često spava. Tata kaže da je tuga iscrpljuje.
Kad se tata vratio, rekao je da moramo porazgovarati. Opet je zaboravio
mlijeko, ali nisam mu rekla zato što je izgledao vrlo zabrinuto zbog nečega. Sjeli
smo za kuhinjski stol i isprva sam mislila da je zaboravio o čemu želi razgovarati, a
140
zatim je napravio grimasu i rekao da se opet moramo seliti. Rekla sam tati da se
više ne želim seliti, ali rekao je da moramo. Upitala sam je li to zbog mene, jer
sam privremeno isključena iz škole, pa je rekao da nije. Počeo je objašnjavati, ali
riječi su mu se ispremiješale na putu do mojih ušiju jer sam počela plakati iako
nisam željela.
Ima nekakve veze s muškarcem koji se zove Will. Baka je prije smrti trebala
razgovarati s njime, ali zaboravila je i sada se moramo seliti zato što ljudi
neprestano zaboravljaju različite stvari. Tata je rekao da je mamina sestra jako
ljuta jer baka nije razgovarala s Willom. Nisam ni znala da mama ima sestru. Tata
je rekao da sam je vidjela nekoliko puta dok sam bila vrlo malena, ali uopće je se
ne sjećam. Tata je rekao da mamina sestra godinama nije razgovarala s mamom
i bakom, ali nakon što je baka umrla, odlučila je da želi polovicu njezine kuće.
Pitala sam možemo ii i dalje živjeti u drugoj polovici, ali tata je rekao da to ne ide
tako. Pitala sam možemo li ostati ako dobije tri ista polja na strugalici, ali rekao
je da ju je već sastrugao i da ništa nismo dobili.
Sve me to strašno rastužilo, stoga sam pitala tatu smijem li otići gore i malo
čitati u sobi, pa je rekao da mogu sve dok budem tiho i ne smetam mami. Rekao
je da se moramo jako dobro brinuti o njoj jer je uzrujanija zbog toga i više nego
mi. Ne shvaćam zašto se uopće trebamo brinuti o njoj. Ona se trebala brinuti o
baki, a nije to najbolje odradila jer ju je ubio rak. U zadnje si vrijeme ne mogu
pomoći a da ne mislim da se netko bolji, poput Taylorine mame, brinuo o
baki dok je bila bolesna, da bi ozdravila i još bila živa. Sve bi i dalje bilo dobro i ne
bismo se morali ponovno seliti. Za sve je kriva mama, iako je tata preglup da to
shvati. Mama je svima sve pokvarila i nikada joj neću oprostiti.

141
 Sada

Silvestrovo 2016.

Probudi me zvuk, poznat OTPRIJE. Krevet me naginje unatrag

tako da mi stopala pokazuju prema stropu, a krv se slijeva u glavu.
Podignu me još malo, do samog ruba, i uplašim se da bih mogla
pasti a da me nitko neće uloviti, ali zatim mi pažljivo puste glavu
da se iznova nasloni te osjetim toplu vodu i nježne prste na glavi.
Danas mi peru kosu, a nisam morala čak ni zakazati termin!
Osjetim miris šampona i zamišljam pjenušavu vodu, a ako se
snažno pobudim, na nekoliko se sekundi mogu uvjeriti da sam kod
frizera, da mi se život vratio u moju verziju normalnog
stanja. Pokušam izvući djelić zadovoljstva iz tog
iskustva, pokušam se opustiti i prisjetiti što znači.
Često razmišljam o vremenu otkad sam ga izgubila. Sati se
ovdje lijepe jedan za drugi i teško ih je razdijeliti. Ljudi govore o
prolasku vremena, ali ovdje, u ovoj sobi, vrijeme uopće ne prolazi.
Puzi, vuče se i prljavim uspomenama maže zidove vašeg uma, tako
da ne vidite što se nalazi ispred ni iza vas. Nagriza sve one koji se
nasuču na njegove obale, stoga moram nastaviti plivati, moram
uhvatiti korak sa samom sobom dalje niz vodu.
»Ovako bi ti trebalo biti ugodnije, nema više osušene krvi«, kaže
ljubazan glas pa mi ručnikom omota glavu. Zamislim krv dok prlja
bijeli porculan i sve manju crvenu orbitu dok ispiru još jedan
dio mene.
»Ja ću, pretpostavljam da ste vrlo zauzeti, ne smeta mi«, kaže
Claire. Promatrala je, toliko tiho da nisam ni znala da je ovdje.
Sviđa se medicinskim sestrama, osjećam to. Ljudima se obično
sviđa njezina inačica koju ini dopušta vidjeti. Iznova
poravnaju krevet i ostave nas same. Claire mi osuši kosu, a zatim
je splete onako kako smo to jedna drugoj Činile u djetinjstvu. Ništa
ne govori.
»Uranila si«, kaže Paul ulazeći u moju sobu upravo dok Claire
završava.
»Još uvijek ne mogu spavati«, kaže Claire.

142
 Čini se kao da ja neprestano spavam, ali ne spavam, a čak i
kada spavam, ljudi neprestano dolaze i odlaze. Okreću me, peru,
drogiraju. Edwarda nema jedno vrijeme, barem se ne sjećam da je
došao u sobu. Kažem samoj sebi da me sada možda pustio
na miru, pa ću se možda zapravo, zauvijek probuditi.
»Sinoć se dogodilo nešto čudno«, kaže Paul.
»Nastavi«, odvrati moja sestra. Više mi se sviđalo njihovo pravilo
da ona ode pošto on dođe. Ovako provode previše vremena zajedno,
a iz toga ne može proizaći ništa dobro.
»Napunio sam Amberin mobitel, ali nije bilo kontakta po imenu
Jo.«
»Čudno.«
»Nazvao sam njenog šefa misleći da mi može dati broj. U
početku je bio ljubazan, ali zatim se uzrujao i rekao da mi ga ne
može dati jer ne zna nikoga tko se zove Jo.«
»Ne razumijem«, kaže Claire.
Znam da razumije.
»Nitko se u Coffee Morningu ne zove Jo. Pitao sam ga je li možda
nadimak ili nešto slično u pitanju, i rekao mu da je to svakako
Amberina prijateljica s posla. Zatim se sav uzjogunio i pokušao mi
na pristojan način reći da Amber nije imala prijatelje na poslu.«
Molim te, prestani.
»Baš čudno.«
»Počinjem shvaćati zašto je dala otkaz, tip je zvučao kao šupak.«
Molim vas, prestanite razgovarati.
»Dala je otkaz?« upita Claire.
Ni riječi više.
»Oprosti, rekla mi je da ti ne kažem; zaboravio sam.«
»Zašto?«
»Jednostavno više nije bila sretna ondje.«
»Ne, mislim na to zašto nije željela da mi kažeš?«
»Ne znam.«
 Tada

Petak, 23. prosinca 2016. - večer

Ne mogu taksista pogledati u oči dok se zaustavljamo pred

mojom kućom. Vidjela sam da me opetovano pogledava u
stražnjem zrcalu dok me odvozio od stambenog kompleksa, ali
nisam znala odrediti vidim li u njegovim očima gađenje ili
zabrinutost. Možda oboje. Pružim mu novčanice i ne
pričekam ostatak mrmljajući zahvalu izlazeći i zatvarajući
vrata. Prvo što ugledam dok se taksi udaljava jest
Paulov automobil zaustavljen pred kućom. Nije mi rekao da se
večeras vraća. Gotovo se uopće nije javljao.
U torbici potražim pepermint i poprskam se tračkom parfema.
Pronađem svoje ogledalce i proučim različite dijelove lica na svjetlu
ulične rasvjete ispred kuće. Ovo je prvi put da sam se
morala pogledati u oči otkako sam se probudila u tuđem klevetu.
Većina mi je šminke izblijedjela, ali maskara mi je curila niz lice.
Nije ni čudo što je taksist zurio u mene. Liznem prste i protrljam
kožu podno očiju pa se još jednom pogledam u zrcalu. Još uvijek
izgledam kao ja, premda to više nisam.
Zakoračim s pločnika u naše dvorište prelazeći nevidljivu
granicu i zatvarajući vrata ograde za sobom, i donesem čvrstu
odluku da oprezno postupam. Zrak je toliko hladan da smrznuto
drvo treba nagovoriti da se zatvori do kraja, pa mi u znak pobune
opeče jagodice prstiju. Primoram se prići kući, na ulici ostavljajući
sve istine koje si nismo rekli. Kuća izgleda umorno, nevoljeno i
željno pažnje. Bijela se boja oljuštila na određenim mjestima
guleći se poput suncem oprljene kože. Sve u vrtu izgleda mrtvo ili
na rubu smrti. Široko deblo glicinije uzdiže se i grana u mrežu
osušenih smeđih žila po cijelom začelju naše kuće, kao da više
nikada neće cvjetati. Pokušam reći samoj sebi da možda ništa
nisam skrivila, ali grižnja savjesti zbog onoga čega se ne mogu ili
ne želim prisjetiti uspori mi korake. Madeline je riješena, ali sada
se bojim da se suočavam s nečim mnogo gorim.
Potražim ključeve u torbi, ali ne mogu ih pronaći, stoga
pozvonim. Pričekam, ali pošto me hladnoća potakne na
nestrpljenje, ponovno pozvonim. Paul otvori vrata. Ništa ne kaže,

144
pa oboje ostanemo stajati ondje kao da čekam da me pozove u
vlastiti dom. Hladno je, stoga uđem nehotice ga odgumuvši.
»Kasniš kući«, kaže zatvarajući ulazna vrata za mnom.
»Da, bila sam na božićnoj zabavi. Kako ti je mama?« upitam.
»Mama? Ah, da, dobro je. Mislim da moramo razgovarati.«
Zna.
»Dobro. Reci.« Primoram se podići pogled i sresti njegov.
»Moram ti nešto reći. Možda je bolje da sjednemo.«
Ne znam, ali nije važno. Zakasnila sam.
»Najprije bih si mogla natočiti piće, hoćeš i ti?« upitam.
Odmahne glavom, a ja odem u kuhinju i nasumce uzmem bocu
crnog vina. Oklijevam dok posežem za čašom, a potom svladam
strah; jedna mi čaša neće škoditi. Ionako je sve uzalud. Želi mi
reći da je gotovo i mogu samo slušati. Uopće nije važno što jesam
ili nisam učinila, već je odlučio za oboje.
Pronađem otvarač za boce i pokušavam ga držati, nastojeći
umiriti dlanove dok ga počinjem zakretati nad bocom i razdirati
čep. Dok mi se zapešća zakreću ironija mi gmiže uz ruku, preko
ramena i u grlo, gušeći me tako da riječi ne mogu izaći, a zrak ući.
Njezino mi ime ne prestaje vrištati u glavi. Trebam Claire.
Trenutačno je silno trebam i istovremeno je mrzim. Mislila sam da
sam danas pobijedila, ali sada imam osjećaj da sam igrala
pogrešnu igru. Zvuk vađenja čepa zadovolji me manje nego
inače. Načas ga pridržim; iz određenih kutova još uvijek djeluje
besprijekorno i nikada ne biste pomislili da je iznutra toliko
oštećen.
Paul sjedi na sofi na kojoj obično sjede gosti. Zastanem, a zatim
sjednem sučelice njemu na svoje uobičajeno mjesto. Osjećam se
prljavo i oštećeno, ali on naizgled ne zamjećuje.
»Nisam siguran odakle početi«, kaže. Izgleda nervozno, poput
djeteta. Smatrala sam to dražesnim, a sada samo želim da odraste,
prijeđe na stvar i ispljune što ima. Ništa ne govorim, neću mu
olakšati, bez obzira na to odakle sam upravo došla i što sam možda
učinila.
»Lagao sam ti«, kaže. Još uvijek me ne gleda, već zuri u nešto
na podu.
»U vezi s čime?«

145
 »Jučer nisam bio kod mame. Bio sam prije toga, stvarno je pala,
ali jučer ujutro nisam išao onamo.«
Otpijem gutljaj vina. Shvatim da sam gledala na suprotnu
stranu prije prelaska prometne ceste. Strpljenje me napusti i želim
da se ta predstava privede kraju.
»Tko je ona?« Tada me pogleda.
»Tko?« upita.
»Ta s kojom me varaš.« Dlanovi mi još uvijek blago podrhtavaju
dok spuštam čašu.
Paul odmahne glavom i nasmije mi se. »Ne varam te. Isuse. Bio
sam s agenticom.«
Odvojim trenutak kako bih preradila tu neočekivanu
informaciju.
»Agenticom?«
»Da. Nisam ti htio reći dok ne budem sto posto siguran. Nisam
ti želio davati lažnu nadu pa te opet razočarati.«
»O čemu ti to?«
»Napisao sam još jednu knjigu. Nisam mislio da je imalo dobra,
ni da će više ikada išta biti dobro, ali prodana je, posvuda. Doznao
sam da će se održati aukcija dok sam bio u Norfolku, a bio sam
rasijan zbog mame i zapravo nisam vjerovao u sebe. Ali stvarno jest
i govore o velikoj količini novca. Oduševila ih je, Amber, vodio se
pravi rat u nadmetanju i u Sjedinjenim Državama i sve je
izmaknulo kontroli, zasad ju je kupilo trinaest zemalja. A najbolje
je to što se spominje film. Ugovor još nije zaključen, ali izgledi su
dobri.« Smiješi mi se, iskreno smiješi, a ja shvatim da se ne mogu
prisjetiti zadnjeg puta kada je izgledao toliko sretno. I sama se
nasmiješim, djeluje zarazno i ne mogu si pomoći. Ali tada se
sjetim nečega što ne smijem zaboraviti.
»U ormaru si imao donje rublje. Sada ga nema.«
»Molim?«
»Kupio si čipkasto donje rublje za drugu. Pronašla sam ga.
Veličina mi nije odgovarala.«
»Kupio sam donje rublje za tebe. Da, veličina nije odgovarala,
pa sam ga vratio. Ako sada odeš gore, pronaći ćeš istu vrećicu s
onime što sam mislio da sam prvi put uzeo, skrivenu na istom
mjestu. Ili je barem trebala biti skrivena do Božića. Nisi
valjda zbilja pomislila da te varam?«

146
 Zaplačem. Ne mogu si pomoći.
»Dušo, tako mi je žao«, kaže pa me zagrli, a ja mu dopustim.
»Znam da već neko vrijeme situacija nije sjajna, ali volim te. Samo
tebe. Znam da sam zadnjih nekoliko mjeseci u knjizi i žao mi je što
sam bio odsutan. Prošli smo toliko toga i naravno da me shrvalo
to za djecu, ali ti si jedina osoba s kojom želim provesti život i to se
nikada neće promijeniti. Shvaćaš?«
Mogla bih mu reći da sam možda trudna. Otjeram pomisao iz
glave gotovo čim mi sine. Još nisam provjerila i ne mogu mu reći
dok ne budem sigurna. Stvarno sigurna. Ne mogu mu davati lažnu
nadu. Baš sam blesava.
Poljubi me. Stvarno poljubi, kao što odavno nije učinio. Ne želim
da prestane, ali kada to učini, otvorim oči, a on mi se ponovno
nasmiješi. Uzvratim mu osmijehom. Sreća koju osjećam stvarna je.
»Postoji samo jedna kvaka«, kaže.
Moj osmijeh brzo izblijedi. »Koja?«
»Morat ću nakratko otići u Ameriku. Dio ugovora uključuje
promociju, a ako stvarno bude filma, možda ću morati provesti
neko vrijeme u L. A.-u. Znam da smo najprije trebali razgovarati o
tome, ali... rekao sam... da.«
»To je to? To si mi se bojao reći?«
»Nisam siguran koliko me neće biti, moglo bi potrajati dva
mjeseca, a znam da situacija u zadnje vrijeme nije sjajna. Moram
to učiniti. Znam da si uvijek govorila da ne možeš otići predaleko
od obitelji i znam da ne možeš tek tako napustiti posao, ali mogla
bi me posjetiti, a ja bih dolazio kad god budem mogao. Jednostavno
znam da možemo uspjeti ako to oboje želimo.«
Tiho kimnem i odvojim trenutak da mi se sve slegne.
»I znam da se bojiš kad me nema.« Pogledam ga. »Dobro, ne bojiš
se, samo si nervozna, kao kad si prošli tjedan usred noći pomislila
da je netko u vrtu iza kuće. Razmišljao sam i o tome i želim da
se osjećaš sigurno dok me nema. Vidio sam male nadzorne kamere
koje možeš kupiti, a koje se aktiviraju pri pokretu, bez žica i ostalih
peripetija. Naručit ću ih i postaviti iza kuće. Moći ćeš si puštati
snimke na mobitelu ako želiš i na vlastite se oči uvjeriti da nema
nikoga.«
»Danas sam dala otkaz.«
»Molim?«

147
 »Predala sam izjavu o otkazu. Rekla sam Matthewu prije nego
što sam otišla s božične zabave.«
»Zašto?«
»Imala sam užasan tjedan na poslu. Duga priča. Bilo je vrijeme
da odem. Stoga, ako zbilja želiš da pođem s tobom, poći ću.«
»Naravno da želim, volim te!« Misli to, riječi su stvarne, kao i
suze koje pobude u meni. Ne glumimo, samo smo ono što jesmo i
atmosfera se uvelike razvedri. Osmijeh, toliko širok da pomislim
kako bi ga mogao progutati, preuzme mu lice. Želim mu uzvratiti
osmijehom, ali misao mi se progura u um i sve pokvari. Pomislim
na mjesto na kojem sam se probudila. Na tupi bol između nogu i
neotvoreni test za trudnoću u torbici. Pomislim na Claire.
Tolike vlastite vijesti koje ne mogu i neću podijeliti. Moram se
istuširati. Moram isprati što god da se danas dogodilo. Paul uvidi
promjenu na mojem licu.
»Što je bilo? Što nije u redu?«
»Ne smijemo nikome reći za to, ne još.«
»Moramo reći određenim ljudima.«
»Ne još, molim te. Čak ni obitelji.«
»Zašto?«
»Samo mi obećaj, može?«
»Dobro, obećavam.«

148
 Prije

Petak, 18. prosinca 1992.

Dragi dnevniče,
prošao je cijeli tjedan otkad sam zadnji put vidjela Taylor i želim joj reći toliko
toga. Napisala sam joj dosta stvari u božićnoj čestitki, ali nije mi sve stalo iako
sam pisala vrlo sitnim slovima. Znam da ju je dobila, sama sam je dostavila zato
što je tata zaboravio kupiti poštanske marke. Pokucala sam joj na ulazna vrata,
ali nitko nije odgovorio, pa sam je gurnula kroz otvor za poštu. Nadam se da će
poslije nazvati zato što stvarno moram razgovarati s njom.
Stranci nam dolaze u kuću i to mi se ne sviđa. Visok, mršav muškarac bez
imalo kose došao je razgovarati s mamom i tatom. Rekao je da se zove Roger i
Imao je umjetan bijeli osmijeh. Roger je agent za prodaju nekretnina i nosi sjajna
odijela. Rekao je da misli kako bi bilo najbolje da nitko od nas ne bude kod
kuće dok je bude pokazivao ljudima. Nije rekao zašto, ali vjerujem da je to zato
što je mama sada u komi, pa vjerojatno misli da će se ljudi uplašiti i pobjeći.
Tata mi je rekao kako ne misli da će itko željeti kupiti bakinu kuću toliko blizu
Božiću, ali prevario se. Ljudi su došli rano ujutro, prije nego što sam se uopće
odjenula, u razgledanje, kako to Roger naziva. Ponekad pokuca na vrata, ali
ponekad samo uđe jer ima ključ. Govori o bakinom domu kao da živi ovdje, ali
nikada nije živio i neprestano griješi u svemu.
Nisam mislila pošiziti. Tata je poslijepodne imao razgovor za posao jer je
odlučio pronaći novi. Mama je otišla u trgovinu na uglu po konzervu zapečenog
graha, stoga sam bila sama u kući kad je Roger ušao. Išuljala sam se iz svoje sobe
i vidjela vrh njegove sjajne glave kroz ogradne stupice. Govorio je vrlo glasno,
poput glumca na predstavi na koje me je baka uvijek vodila. Glumci to čine tako
da ih ljudi s najjeftinijih stražnjih mjesta također mogu čuti. Roger je vikao na
debeli par iako su stajali točno pokraj njega. Zapitala sam se jesu li nagluhi kao
što je djed bio. Gegali su se hodnikom kao patke koje su hranili prevelikom
količinom starog kruha i nisu mi se svidjeli.
Roger je govorio toliko glasno da sam uzela stoper za vrata u obliku
crvendaća i tiho zatvorila sobna vrata, ali svejedno sam ih čula. Pokušala sam
čitati knjigu, ali nisam se mogla usredotočiti, svjesna da su ondje dolje i da diraju
ono što ne bi smjeli. Uspeli su se stubištem, koje je škripalo više nego obično, i
sto godina razgledavali kupaonicu. Nije naročito velika, ima sve što treba, stoga

149
nisam sigurna zašto je toliko trajalo. Bilo je kao da slušam provalnike kako šeću
kućom, samo je razlika u tome što su ih mama i tata pozvali unutra.
Ušli su u sobu koja je nekoć bila mamina i tatina. Bili su točno sa suprotne
strane mog zida, pa sam slušala kako debeli muškarac govori da je u našu kuću
»potrebno uložiti« i pitala se što to znači. Sada samo mama spava ondje i
mrzim je, ali svejedno mi se nije sviđala pomisao da su ondje i da joj diraju stvari.
Debela je žena progovorila, prije toga uglavnom je šutjela i upravo me ona
razljutila, a ne Roger ili drugi muškarac.
Tri su stvari koje je rekla, a zbog kojih sam izgubila živce:

1. »Nitko normalan ne bi želio živjeti ovdje.«

2. »Zapravo je treba srušiti.«
3. »Baš ružna malena kuća.«

Osjetila sam kako mi disanje ubrzava i u glavi mi je nastala velika buka, kao i
obično kad sam vrlo Ijutita. Nisam mogla vjerovati da bi Itko mogao biti toliko
bezobrazan i glup. Nisam znala što ću učiniti, nisam to planirala, ali nešto
sam morala poduzeti. Nisam željela da taj ogavni debeli par kupi bakinu kuću.
Nisam htjela učiniti ništa loše, samo sam željela da odu.
Sve se zbilo vrlo brzo. Čula sam kako izlaze iz mamine sobe i koračaju
odmorištem, a zatim je Roger otvorio vrata moje sobe, pa sam dugo vrištala
najglasnije što sam mogla. Debela je žena izgledala prestravljeno, Roger se isto
malo uplašio, a debeli je muškarac već bio rumen u licu od uspinjanja stubama,
pa sam pomislila da bi mogao doživjeti srčani udar.
»Smiri se, malena«, rekao je Roger. Na to sam se još više naljutila jer nisam
malena. Zatim su rekli da me nisu željeli uplašiti, što je glupo. Nisu oni uplašili
mene, nego ja njih. Željela sam da odu, stoga sam rekla ono što je mama
rekla Taylorinoj mami kad je željela da otiđe. Povikala sam: »Van iz moje kuće,
kučko jebena!« zbilja glasno i neprestano to ponavljala. Čak i kad su sišli, stala
sam na odmorište i vikala na njih. Zatim sam bacila željezni stoper za vrata na
Rogera, ali promašila sam, pa je pogodio zid i pao na tepih. Bilo mi je drago kad
su otišli. Uplašila sam se da sam pokidala crvendaća, ali bio je sasvim jednak, nije
imao ni ogrebotinu, za razliku od zida na kojem je ostala udubina u obliku
kljuna. Smiješno je da nešto toliko maleno može nanijeti toliku štetu, a opet
izgledati sasvim jednako.
Kad se mama vratila kući sa zapečenim grahom, nisam joj rekla što se
dogodilo. Telefon je zazvonio pa se javila u kuhinji, stoga nisam najbolje čula što
govori, ni s kime razgovara. Malo poslije pozvala me dolje i rekla da je
150
zvao Roger. Rekla mi je da sjednem na sofu, pa sam pomislila da sam u nevolji.
Ali tada je sjela pokraj mene, a kada sam je pogledala, vidjela sam da joj je lice
tužno, a ne Ijutito. Rekla mi je da je netko rano jutros došao pogledati kuću i
kupio je i da se uskoro moramo iseliti. Zaplakala sam, nisam si mogla pomoći, a
zatim je i ona malo plakala. Krenula me zagrliti, ali odgurnula sam je i otrčala u
svoju sobu.
Malo poslije došla je na kat. Pokucala je, ali ignorirala sam je. Znala sam da
neće ući ako ne kažem da može, ne nakon prošlog puta. Sto je godina stajala
ondje prije nego što je šapnula »laku noć« poput duha i udaljila se.
Odgovorila sam prekasno, mislim da me nije čula, i to pjesmicom koju me sama
naučila.
Laku noć,
buhe te grizle cijelu noć.
A ti im pokaži svoju moć.
Okrenula sam se i stavila jastuk na glavu. Držala sam dah dokle god sam
mogla, ali na kraju mi se sklonio s usta i nisam umrla.

151
 Sada

Silvestrovo 2016.

»Kako si?«
Otvorivši oči ugledam Jo kako sjedi u podnožju mojeg bolničkog
kreveta i silno se razveselim što je vidim, premda nije došla sama.
»Ako se nisi željela vratiti na posao nakon Božića, mogla si
jednostavno reći. Nisi se morala autom zabiti u drvo i završiti u
komi, znaš.« Nasmiješi se i primi me za ruku. Djeluje vrlo mlado.
Voljela bih da je vrijeme bilo jednako blago prema meni.
Vidim svoju sobu i mnogo je ljepša negoli sam zamišljala, vrlo
svijetla i živopisna. Prozor je širom otvoren i uokviruje bistro plavo
nebo, a ptice nam pružaju malo pozadinske glazbe,
»Jesi li se već sjetila što se dogodilo?« upita. Odmahnem glavom.
»Znaš da nije Paul kriv, zar ne? Nikada ti ne bi naudio. Ne na takav
način.« Kimnem jer sada znam da je u pravu. Istina se
malčice zapetljala i izokrenula dok sam ležala ovdje, ali niti se
počinju raspetljavati i ravnati.
»Nije bila riječ o nesreći, zar ne?« upitam. Glas mi čudno zvuči
sada kad ga iznova čujem.
»Ne.«
Ponovno kimnem. Djelići slagalice počinju se otkrivati, ali još se
uvijek ne uklapaju.
»Zašto si to učinila?« upita Jo. Više ne govori o automobilskoj
nesreći.
Tako mi je drago što je vidim, ona je jedina s kojom mogu biti
posve iskrena, bez tajni i laži. Pokušam probrati istinu među
uspomenama.
»Znaš zašto«, odvratim.
»Ne znam zašto si dala otkaz, nisi morala.«
»Prihvatila sam taj posao samo da se osvetim Madeline, znaš
to.«
»Također znam da ti je taj posao godio, pružao ti je nešto
vlastito.«
»Bio je to usran posao.«

152
 »Posao voditeljice na vrhunskom radijskom programu koji
slušaju milijuni ljudi nije usran.«
»Ne, ali zapravo nisam bila voditeljica, zar ne? To smo izmislile
iz puke zabave«, odvratim.
Jo se namršti. »Jesmo li?«
»Da. Bila sam samo Madelineina osobna pomoćnica.«
»Jesi Ii?«
»Da, Jo, znaš to.«
»Možda znam. Mislim da sam zaboravila. Stvari mi se ponekad
pomiješaju u glavi.«
»Ne, to sam ja - stvari se pomiješaju u mojoj glavi«, odvratim, a
ona pusti moju ruku.
Naglo se smrači i vani počne kišiti. Cvrkut ptica zamijeni
nestrpljivi vjetar stavši mahati zastorima i plahtama. Soba djeluje
kao da je izblijedjela, kao da gledam preinačenu verziju starog
crno-bijelog filma u boji i osjećam da nešto nije kako treba. Prizor
više ne djeluje autentično i podsjeća me da sam
izgubljena. Uspravim se u sjedeći položaj i posegnem prema Jo.
»Molim te, pronađi me, želim da me pronađu.«
No djevojčica u ružičastom ogrtaču ustane i primi Jo za ruku
prije negoli je ja dosegnem. Povuče je prema vratima. Prostorija se
stane raspadati, djelići goleme slagalice propadaju u mračni
bezdan. Moram izdržati. Silno želim iznova isplesti djeliće
svojeg života, ali ne znam kako.
»Moraš li ići?« upitam.
»Mislim da moram, a ti?« odvrati Jo, a zatim zajedno napuste
moju sobu i zatvore vrata za sobom.

153
 Tada

Badnjak 2016. - jutro

Ne postoji dobar trenutak za gubitak voljene osobe, ali njihova

smrt na Božić uistinu je grozna stvar. Oba su nam roditelja umrla
u vrijeme Božića i nakon toga ništa više nije bilo isto. Zauvijek
ćemo to dijeliti ma koliko se udaljile. Zajednička proslava
Badnjaka bila je Claireina zamisao, a ne moja, ali nisam
mogla odbiti; prešla nam je u morbidnu naviku. Rekla je da se
trebamo truditi prisjetiti onoga što imamo, a ne onoga što smo
izgubile. Trudim se. Znam da ih vidi u meni. Ponekad se čini kao
da pokušava izvući kakve zaostatke naših roditelja iz mojeg DNK-
a pukim zurenjem u mene. Imam iste oči kao naša majka. Ponekad
je i sama vidim kako mi uzvraća pogled u zrcalu, vječito razočarana
onime što vidi.
Sama sam odabrala Kingston High Street; ondje je uvijek
krcato. Blizanci su mi dobrodošla razbibriga u odnosu na dan koji
slijedi, grozni duo. Claire ih gura u najvećim dvostrukim kolicima
koja sam ikada vidjela. Oboje sitnim šačicama grabe vlastite
igračke; nikada ih ne moraju dijeliti. Dječak i djevojčica, sada ima
svoju savršenu malu obitelj, zbilja bi joj trebala dostajati. Voli
blizance više nego što voli mene, više nego što je voljela ikoga među
nama, kako i treba biti. Danas ću joj reći, ali ne sve, samo ono što
treba znati kada dođe pravo vrijeme.
»To im je sada premaleno, ludice«, kaže Claire.
»Znam, samo sam pomislila da lijepo izgleda.« Vratim haljinu za
dijete od nula do šest mjeseci natrag na policu. Jutros sam
napravila test za trudnoću dok je Paul spavao. Bio je pozitivan.
Mislim da sam već znala da hoće. Ne znam kako sam sada
zatrudnjela, nakon toliko vremena. Mislim da je to znak, mora biti.
Vrijeme je da nastavim i počnem živjeti svoj život s Paulom. Samo
s Paulom. Da imamo vlastitu obitelj koju nam nitko neće moći
oduzeti. Želim reći njemu prije nego što podijelim vijest s bilo kime
drugim. Vježbala sam prizor u glavi, bit će vrlo sretan. Večeras ću
mu reći.
Kupim blizancima malo odjeće koju Claire odabere; i bolje da
im kupim nešto što se njoj sviđa jer se neće sjećati ovog Božića, a
154
kamoli onoga što su imali na sebi. Pitam se bi li me se sjećali da
uskoro nestanem iz njihovih života. Neki sam dan na internetu
potražila značenje riječi »kuma«: žena koja postaje djetetovom
zakonskom skrbnicom u slučaju prerane smrti roditelja. Prerana
smrt - ne mogu izbaciti tu frazu iz glave. To što sam im teta i
kuma još nije previše značilo, ali hoće. Namjeravam učiniti mnogo
više za njih kada narastu. Neće se sjećati događaja ovoga Božića,
neće se računati.
Broj ljudi koji obavljaju božićnu kupnju u zadnji trenutak,
gurajući se i jureći uokolo, gotovo nam onemogućava da
napredujemo od jedne trgovine do druge. Neobično mi je što svi
pokraj kojih prolazimo, krcati vrećicama i dugovima, izgledaju vrlo
sretno. Ponekad imam osjećaj da su svi sretniji od mene, kao da
svatko zna samo meni nepoznatu tajnu. Široki osmijesi na
njihovim licima preglasni su. Zateknem se kako ih mrzim, njih i
sve ostalo. Božićne lampice, pjesme, lažni snijeg, sve u čemu sam
nekada uživala sada me ostavlja ravnodušnom. Ni Claire ne uživa
u tom iskustvu. Sličnije smo nego što želim priznati i već vidim da
upada u loše raspoloženje ili nešto gore. Vjerojatno je bolje da što
prije podijelim svoju vijest ako je namjeravam spriječiti da odluta
u predjele odveć mračne da bih je slijedila.
Povedem naše maleno krdo prema skromnoj božičnoj tržnici;
Claire voli takve stvari. Zastane pokraj štanda na kojem se prodaju
mirisne svijeće. Podigne svaku od njih prinoseći ih licu i udišući
njihov miris. Sve se različito zovu. Ljubav. Sreća. Nada. Pitam se
kako miriše nada.
»Onaj prijatelj sa studija koga si spominjala da si naletjela na
njega...« kaže i dalje gledajući svijeće. Zastanem u mjestu, a
božićna tržnica naizgled utihne.
»Nije mi prijatelj, već bivši«, uspijem protisnuti.
»Kako god.« Uzme raspršivač mirisa, a njegovi štapići strše
prema van poput ježevih bodlji. »Sinoć sam ga se sjetila.«
Sinoć, kad sam se probudila u njegovu krevetu.
Riječi su mi sasvim sigurno bile u glavi, ali svejedno sam se
bojala da ih je nekako čula. Nastavi zuriti onkraj mojeg lica, zbog
čega osjećam zahvalnost jer se ne pouzdajem da me neće odati.
»Studirao je medicinu, zar ne?« upita.
»Da.«
»Nije te puštao na miru nakon što si ga ostavila, sjećaš se?«

155
 »Sjećam se. Teško mu je palo. Nije shvaćao zašto sam prekinula.
Nisam mu mogla objasniti da si me ti natjerala.«
»Nisam te natjerala. Jednostavno nije bio za tebe. Bio je oku
ugodan, ali nešto mu je ovdje nedostajalo.« Kažiprstom se potapša
po sljepoočnici. »Sjećaš se da te neprestano zivkao nakon što si
ga ostavila? Sačekivao te pred stanom usred noći?«
»Kao Što sam rekla, teško mu je palo.«
»Zar se nikad nisi zapitala zašto te na kraju prestao proganjati?«
Okrene se prema meni ozarenih očiju, a potom se iznova usredotoči
na rasprodaju.
Moj um ubaci u petu brzinu. Djelić slagalice za koju nisam
znala da je moram posložiti počinje sjedati na mjesto.
»Što si učinila?« upitam.
»Ništa strašno. Napisala sam određena pisma, i to je sve. Šteta
što ljudi više ne pišu jedni drugima, zar ne?«
Ne podiže pogled, samo se ležerno šeće uz štand podižući
grumenje voska pastelnih boja, prinoseći ga licu i udišući njegov
miris.
»Reci mi što si učinila.«
Konačno se okrene prema meni. »Napisala sam određena pisma
voditeljici studija u ime žena koje su imale pritužbu na njegovo
ponašanje. Tvog bivšeg. Napisala sam ih na različitim papirima i
koristila se različitim rukopisima. Stvarno mudro od
mene.« Nasmiješila se. »Zatim sam ga nazvala s govornice i rekla
da će pisma prestati samo ako te ostavi na miru.« Njezin osmijeh
bukne u smijeh.
»Nije smiješno, Claire. Mogla si mu uništiti karijeru.«
»Čime se sada bavi?«
»Liječnik je.«
»Znači, nikome ništa. Uzbuđuješ se ni zbog čega, kao i obično.
Samo ti govorim u slučaju da opet 'naletiš' na njega. Ne bih ti to
preporučila.«
»Zašto?« upitam pribojavajući se da već znam odgovor.
»Zato što mislim da sam mu možda rekla da si ti pisala ta
pisma.«

156
 Tada

Badnjak 2016. - vrijeme ručka

Tržnica se blago zavrti i potrebno mi je nešto za što bih se

pridržala. Miris kuhanog vina pronosi se povrh vonja svijeća,
začina i ljudi. Moram se smiriti. Pokušam se usredotočiti na ono
što sam došla reći. Potisnem Edwarda nekamo u mračni
zakutak uma i zaključam ga u kutiju. I prije sam
sakrivala uspomene u glavi. Ponekad je to jedini način da se nosite
sa situacijom.
»Hoćemo li nešto popiti?« upitam.
»Hajde«, kaže Claire.
Stanem u red za pultom dok nam ona pronalazi stol. Vidim je
kako blizancima daje grickalice ne bi li ih umirila. Ne bi smjeli jesti
ta sranja, ali ništa neću reći. Čujem kako netko iza mene
fotografira pa se naglo okrenem, u glavi iznova vrteći svoje
nedavne fotografije koje sam vidjela u Edwardovu hodniku. Napola
ga očekujem ugledati među gomilom kako me ponovno fotografira
upravo u ovom trenutku. Moram prestati razmišljati o njemu,
trebam se nositi s jednom po jednom stvari, ali ne mogu se
osloboditi prizora svojeg lica dok sam vjerovala da me nitko ne
promatra. Takve fotografije bilježe način na koji se držimo dok nas
svijet pokušava povući na dno. Papirnati kvadrat otkriva kako
bismo mogli završiti.
Odložim naša pića na stol i grijem dlanove ovivši ih oko vruće
čaše. Malčice me žari, ali bol mi ne smeta. Claire otpije gutljaj
baršunaste tekućine, a ja promatram kako joj se raspoloženje
smiruje dok se zagrijava. Njezin termostat vrati je na manje
nepredvidljivu inačicu sebe, ali situacija između nas i dalje je
nelagodna. Opasna.
»Nemoj se ljutiti. Davno je to bilo«, kaže otpijajući još jedan
gutljaj.
»Ne ljutim se.«
»Što onda nije u redu?«
Pitanje me zatekne, pa imam osjećaj da bih mogla skliznuti sa
stolca. »Ništa.«

157
 »Daj, ispljuni. Poznajem te, sjećaš se?« Nasmiješi se, još uvijek
misli da vodi glavnu riječ. »Imaš mi nešto reći, stoga red.«
Osvrnem se uokolo. Okružuje nas mnogo ljudi.
»Učinila sam što si tražila«, kažem.
Spusti čašu.
»Madeline?«
»Da.«
Ponovno se nasmiješim. Ne čudi me što već ne zna, provela je
većinu života u zaštitnom mjehuriću po svojoj mjeri. Ne zanimaju
je društveni mediji, čak i ne šalje e-poštu, a internetom se koristi
isključivo radi kupnje. Ne gleda ni vijesti sada kad ih ne
vodim, radije voli obilje sapunica i beskrajne reality emisije.
»Pa, bilo je i vrijeme, dovraga. Ne znam zašto si toliko čekala.
Sve mi ispričaj«, kaže, očiju gorljivijih nego u djeteta na božićno
jutro.
»Važno je samo da je otišla. Dala je otkaz.«
»Dobro. Želim joj vrlo nesretnu mirovinu.«
S Claire sam oduvijek znala na Čemu sam; u mojem se društvu
ne pretvara da je netko tko nije. Zna što i ja, i to joj naizgled nikada
ne smeta. Katie zaplače u svom visokom stolcu. Claire je i ne
pogleda.
»Kako je izgledala?«
»Molim?«
»Kad si joj rekla?«
Katie počne glasnije plakati. Vidim da nam ljudi dobacuju
živčane poglede, ali Claire samo zuri u mene, izraza istovremeno
vrlo poznata a opet nedokučiva.
»Ne želim baš razgovarati o tome.«
»Ja želim.«
»Učinila sam to na vlastiti način. Važno je samo da je riješeno.«
Oba djeteta sada vrište, ali naizgled ih ne čuje.
»Hvala«, kaže. Razgovor djeluje poput prijevare.
»Nisam imala izbora. Sada kad sam učinila što si tražila, ostavi
Paula na miru.« Pošto to kažem, uputi mi prijeteći pogled. Nekoliko
stolova dalje razbije se čaša te imam osjećaj da se nešto
između nas također raspuknulo. Znam da ne bih ništa više trebala
reći, ali u umu mi se otvorila ladica, a riječi koje su toliko dugo bile
uredno složene ispadnu.
158
 »Ozbiljno, Claire. Ostavi Paula na miru ili ću nestati i više me
nikada nećeš vidjeti.«
»Nešto se dogodilo?« upita blago se uspravljajući u stolcu.
»Ne.«
»Ne vjerujem ti. Nisi pri sebi. Nisi... uravnotežena. Je li ti
naudio?«
»Ne!« Stane mi proučavati lice, na što skrenem pogled.
Prekasno. Nešto je primijetila.
»Je li ti netko drugi naudio?«
»Ne«, ponovno odvratim, ali nedovoljno brzo. Načas joj poželim
sve ispričati. Želim joj reći da je u pravu, da je uvijek u pravu.
Netko mi je naudio, ali još se uvijek ne sjećam kako sam završila
u Edwardovu krevetu. Prisjetivši se svojeg golog tijela na
tamnoplavoj plahti, zabrinem se da sam možda sve sama skrivila.
»Nema veze. Reći ćeš mi kad budeš spremna. Uvijek mi kažeš.
Ali Paul nije dobar za tebe, više ne. Izgubio je svoj put, a ti možeš
puno bolje. Mama i tata također su to znali.«
»Pusti ga na miru.«
.»Ne budi smiješna.«
»Ako mu se bilo što dogodi, ubit ću se.«
Kutovi njezinih usana izviju se nagore. »Nećeš«, odvrati kroz
osmijeh.
Ide, ide bubamara,
ne zna, ne zna, gdje bi stala.
Blizanci vrište, a ja također plačem. Claire je jedina za našim
stolom koja ne plače.
»Dogovorile smo se«, kažem. »Da ljudi znaju što si...«
Claire posegne preko stola i uhvati me za ruku. Toliko je stisne
da me zaboli.
»Samo budi oprezna, Amber.«

159
 Prije

Subota, 19. prosinca 1992.

Dragi dnevniče,
ne razgovaram s mamom ni tatom otkad sam doznala da se ponovno selimo,
ali nisam sigurna da su primijetili. Jutros sam rekla tati da želim u park, i rekao je
da mogu. Zatim sam, dok su se on i mama svađali na katu, nazvala Taylor. Mama
ju je pozvala do telefona, nije mnogo govorila, ali rekla sam joj da dođe onamo
ako može. Park je točno na pola puta Između naših kuća. Krenula sam u 12:47 jer
sam znala da mi treba točno trinaest minuta da stignem onamo, a rekla sam
Taylor da ćemo se naći u jedan. Nisam imala sat, ali zacijelo sam vrlo brzo hodala
jer sam dugo čekala na ljuljačkama.
Upravo kad sam namjeravala odustati, ugledala sam Volvo na cesti. Taylohna
je mama mahnula i nasmiješila se. I ja sam njoj mahnula, ali nisam se nasmiješila
jer sam željela da zna koliko sam tužna. Pomislila sam da je neobično što Taylor
nije došla sama, nije pošteno. Trebalo joj je sto godina da iziđe iz auta, a nakon
što je to konačno učinila, nije nalikovala sebi. Skratila je kosu u bob frizuru, stoga
sada više ne sličimo.
Igralište je zapravo za malu djecu, stoga ga okružuju rešetke kako bi ih
spriječile da iziđu i zaštitile ih. Taylor je došla i zastala na suprotnoj strani
rešetaka, stoga je izgledalo kao da me posjećuje u zatvoru. Isprva je bilo čudno,
nimalo lagano i ugodno kao prije. Rekla sam Taylor da se selim, a ona je rekla da
zna i čudno slegnula ramenima. Zatim je rekla da je čula roditelje kako govore da
su mom tati dali otkaz zbog krađe. Rekla sam joj da nije istina i objasnila da je
tata dao otkaz kako bi se brinuo o mami; nisam sigurna da mi je povjerovala.
Rekla sam da bismo možda mogle razgovarati na ljuljačkama umjesto kroz
rešetke, pa je ušla.
Ispitivala sam je o školi pa je rekla da nisam mnogo propustila prije kraja
polugodišta. Naizgled je bilo vrlo teško razgovarati s njom i imala sam osjećaj da
ne shvaća koliko je užasno što se moram seliti, stoga sam namjerno malo plakala.
Bila je puno ljubaznija nakon toga, poput stare Taylor, iako nije isto izgledala.
Pitala sam ju je li joj u školi dobro bez mene pa je odmahnula glavom. Svukla je
kaput i zasukala rukave džempera. Na ruci je imala dva okrugla crvena ožiljka.
Pitala sam tko joj je to učinio, ali nije mi željela reći. Pitala sam smijem li ih
dodirnuti pa je kimnula. Vrlo sam joj oprezno opipala glatku kožu na ruci i
pokretom u obliku broja osam okružila upaljene crvene kratere. Rekla sam joj da
160
mi je žao što nisam bila ondje kako bih to spriječila. Kada sam maknula prst,
ponovno je navukla rukave i obukla kaput. Znala sam da mi na taj način govori
da više ne želi razgovarati o tome.
Ustala je i udaljila se, pa sam se uplašila da sam je uzrujala i da će otići, ali
nije. Zastala je kod vrtuljka i legla u jedan pregradak. Izgledala je smiješno, pa
sam se nasmijala. Zatim sam potrčala i počela je gurati najbrže što sam
mogla trčeći uz nju, pa se i ona počela smijati. Kada vrtuljak više nije mogao
ubrzati, skočila sam na njega i legla u pregradak nasuprot Taylorinu. Obje smo se
i dalje smijale te sam kroz rešetke ispružila ruke prema njezinima. Držale smo se
za ruke, smijale i okretale dok mi se nije zavrtjelo u glavi, ali nije me bilo briga.
Voljela bih da smo tako mogle nastaviti zauvijek.
Poslije, nakon što smo se prestale vrtjeti, ali smo nastavile ležati, Taylor mi
je ispričala smiješnu priču o svojoj prijateljici Jo. Rekla je da je Jo stvarno dobra u
odlaženju na nova mjesta i upoznavanju novih ljudi, da sjajno sluša i čuva tajne.
Počela sam osjećati blagu ljubomoru na Jo. Mislim da, s obzirom na to da smo
Taylor i ja najbolje prijateljice, zbilja ne bi trebala imati nikoga drugog. Ustvari mi
se Jo nimalo nije svidjela, sve dok mi Taylor nije rekla da nije stvarna, već da je
izmišljena prijateljica. Tako sam se smijala. Rekla je da mogu posuditi Jo kad se
preselim, ako želim, i da će mi praviti društvo kad god budem uplašena ili
usamljena te da ću uvijek imati prijateljicu kamo god pošla. Rekla sam joj da ne
trebam druge prijatelje sve dok imam nju, ali činilo se kao da me nije čula. Rekla
je da Jo tu večer može poći kući sa mnom, čisto kako bih provjerila možemo li se
sprijateljiti. Zahvalila sam joj se. Taylor je tada postala sva čudna i rekla da Jo
sjedi na jednoj praznoj ljuljački i da ne vrijeđam njezine osjećaje. Pogledala sam
u ljuljačke. Na njima nije bilo nikoga. Pomislila sam da je Taylor skrenula, ali kad
je došao trenutak da pođem kući, složila sam se da Jo pođe sa mnom samo kako
bih udovoljila Taylor. Jo je ovdje u mojoj sobi i promatra me dok pišem dnevnik.
Ima plavu kosu i traperice i volimo iste stvari. Neprestano mi šapće stvari na uho.
Još ne znam hoćemo li se sprijateljiti ili ne, ali zasad može ostati.

161
 Sada

Silvestrovo 2016.

Paul napusti moju sobu, a ja čekam da Claire štogod kaže. Čak

i ako ne vjeruje da je čujem, znam da neće moći odoljeti.
»Imaš trideset pet godina i još uvijek izmišljaš priče o nevidljivoj
prijateljici? Ozbiljno?« Hladno se nasmije. »Pretpostavljam da je
pravo pitanje s kime si zapravo bila dok si govorila Paulu da si s
Jo?«
Vrata se otvore i zahvalna sam na prekidu.
»Oprostite, nisam vas htio prestrašiti«, kaže Edward.
Moje olakšanje smjesta zamre.
»Sigurno mislite da sam luda jer sjedim ovdje i razgovaram
sama sa sobom«, kaže Claire.
»Možda ste ludi, ali ne razgovarate sami sa sobom, nego sa
sestrom. Dobro je razgovarati s pacijentima u komi. I za njih i za
vas.«
»Mislim da se nismo upoznali. Kako ste znali da sam joj sestra?«
upita Claire. Ulovila ga je, Claire može prozreti bilo koga.
»Izgledate kao sestre«, kaže Edward. »Samo moram...«
»Naravno. Doktore...?«
»Clarke.«
Mislila sam da je Paulu rekao da je portir.
Jedno vrijeme slušam pristojan razgovor između svojeg
tamničara i sestre. Ne sviđa joj se, prepoznajem to po njezinu tonu.
Nastojim se uhvatiti za oblike riječi, ma koliko obične bile. Glasovi
im se stišaju, kao da netko smanjuje glasnoću mojeg svijeta sve
dok gotovo jedva čujem. Ne znam o čemu je riječ, ali znam da
dolazi. Tišina me uvijek iznova odabere zato što sam ja nju prva
odabrala.
Vrijeme uspori. Još uvijek čujem Claire u daljini, ali jedva. Oči
i usta su mi zatvoreni, stoga mi tišina ispunjava uši sve dok posve
ne oglušim, zanijemim i oslijepim. Pošto više ne čujem njezin glas,
otvorim oči i ugledam Claire kako stoji ravno preda mnom. U
njezinom smo hodniku i stoji posve mirno, poput živog kipa. Čini

162
se kao da je zaustavljena usred rečenice, a užas joj se ocrtava na
licu odbijajući se od njezinih svjetlucavih očiju. Slijedim njezin
pogled nadolje. Vidim kako mi krv juri uz noge sve dok posve
nestane, kao da sam je umislila. Već znam da ne želim ništa više
vidjeti, ali ne mogu zatvoriti oči sada kad su otvorene. Želim
pritisnuti tipku za zaustavljanje, ali um mi zauzvrat nastavi
premotavati prizor. Claire mi viče, ali ne čujem što govori, sve je
nijemo. Unatraške prođem kroz njezina ulazna vrata i krećem se
prilazom, a ona zatvori vrata pošto uđem u automobil. Čekala je,
očekivala me.
Prije negoli uspijem shvatiti što to znači, pokrenem motor i
poznatim ulicama unatraške vozim Paulov automobil, a zatim se
nađem pred našim domom. Paul stoji na prilazu i viče dok se
zaustavljam unatraške. Dvaput otvorim vrata automobila prije
nego što iziđem, a moji hladni, vlažni prsti toliko snažno stišću
ključeve da me dlan boli. Čučnem na šljunak ignorirajući bol dok
mi se utiskuje u kožu na koljenima, i pustim ključeve u sjenu
podno automobila. Stvari se naizgled odvijaju od kraja prema
početku. Ustanem i stojim sučelice Paulu dok vičemo jedno na
drugo na kiši. Ne čujem što govorimo, ali promatram oblike koje
tvore njegova usta. Maše rukama, ali moje prvotno tumačenje
pogrešno je, njegovo lice poručuje mi strah, a ne ljutnju. Kiša lije,
a sve iznova uspori dok vrijeme gotovo ne prestane teći.
Vidim sve toliko jasno da mi okruženje počinje djelovati stvarno.
Zato što i jest stvarno. Ovo je uspomena, a ne san, uvjerena sam u
to. Spustim pogled i uvidim da mi se nova krem haljina posve
smočila i zalijepila za kožu, ali nema krvi i znam da je dijete još
uvijek ondje, još je uvijek živo u meni. Položim dlan na trbuh. Pitam
se zašto na sebi nemam kaput i shvatim da sam zacijelo izjurila u
žurbi. Paul odmahne glavom i vrati se u kuću. Stojim sama na kiši.
Prilično sam sigurna da taj dio nije kako treba. Nisam tako stajala
na kiši, ali trenutačno mi djeluje važnim stajati zaustavljena u
vremenu i prostoru sve dok se ne prisjetim, dok ne uvidim smisao.
Kiša sada već toliko pljušti da me lice boli. Vid mi se zamuti, pa
shvatim da dio vode na mojem licu potječe od mene. Začujem
Paulov glas kako se zajedno s kišom slijeva s noćnog neba nada
mnom.
»Plače.«
Crno nebo jurne povrh kuće i prolije se na automobil.
Uspomenu prekriva boja, ali moram se zadržati, moram se sjetiti
što se dogodilo. Osjetim da je ovdje i prije negoli je ugledam.
163
Djevojčica u ružičastom ogrtaču stoji pokraj mene i gurne
svoj maleni dlan u moj. Sada joj vidim lice, znam tko je ona.
»Gledaj, plače«, ponovi Paul iza stabla, a ja shvatim da doista
plačem.
Djevojčica također zaplače, na što je privučem k sebi, svjesna
da je nikada ne smijem pustiti. Nije to mogla spriječiti, nije ona
kriva. Prizor se zacrni odnoseći uspomenu, sve dok ne preostane
pusto crnilo. Tek tada sve postane jasno. Odabrala je tišinu i sada
je moram otrpjeti. Djevojčica me čvrsto grli, više od dva desetljeća
iščeznu, pa zurim prema dolje u djevojčicu koja sam nekoć bila.
Proputovala je četvrt stoljeća kroz vrijeme i prostor kako bi me
podsjetila tko sam bila tada i rekla mi tko moram biti sada.
Neki su ljudi duhovi i prije nego što umru.

164
 Tada

Badnjak 2016. - poslijepodne

Dlanovi mi nastavljaju drhtati pošto stignem kući. Ostavila sam

Claire na božićnoj tržnici i otišla bez osvrtanja. Nebo je mračno od
kiše koja samo čeka pasti i jedino što želim jest ući i zauvijek
isključiti svijet i svoje pogreške. Izvadim ključeve iz torbe pa
shvatim da sam umjesto svojih uzela Paulove. Takav nemar nije mi
nalik. Moram se smiriti, ostati pribrana i usredotočena. Osjećam
se bolje čim uđem. Naslonim se na vrata te smirim disanje i misli.
Načas zaklopim oči i pokušam razmisliti bistre glave, ali još uvijek
nemam odgovore nakon što ih otvorim. Teško je vidjeti nešto što ne
postoji.
Zgulim kaput u hodniku, objesim ga na vješalicu i sagnem se
kako bih izula cipele.
»Stigla sam«, kažem bez povika ili očekivanja.
Ne dobijem odgovor.
Odvežem vezice na drugoj nozi.
»Paule?«
Ništa.
Nikada nisam voljela da me dodiruju. Vježbom sam postigla da
se pritom ne žacam ili uzmaknem, ali oduvijek sam smatrala da
nema smisla grliti nekoga kada znate da ćete ih morati pustiti.
Usprkos svemu tomu, trenutačno bih voljela da me zagrle. Voljela
bih se za nekoga primiti i da mi uzvrate dodirom.
Osjetim da sam opekla jezik kuhanim vinom i žedna sam, stoga
se zaputim u kuhinju i natočim si čašu vode iz slavine. Osvrćem se
uokolo gutajući hladnu tekućinu i smjesta je uočim. Odložim čašu
i zagledam se u pećnicu. Zadnji plinski gumb slijeva ne stoji kako
treba. Ispravljam ga dok ga posve ne ugasim, a potom zurim u
njega, kao da bi se sam mogao ponovno okrenuti meni pred očima.
Osvrćem se uokolo radi objašnjenja i osjetim nalet ljutnje jer
je Paul toliko nemaran, i to baš danas. Začujem škripu podne
daske u susjednoj prostoriji, pa dopustim svojoj ljutnji da izbije na
površinu.

165
 »Nisi ugasio pećnicu!« povičem u prazno dok marširam od
prostorije do prostorije tražeći nekoga koga bih okrivila. Ali Paul
nije ovdje. Zastanem u predsoblju, pustom izuzev golemog
božićnog drvca u kutu. Nije ga bilo kad sam jutros otišla;
dogovorili smo se da se ove godine nećemo truditi oko ukrašavanja,
ali eto ga, nadvisuje me i vrvi sićušnim bijelim lampicama. Gotovo
svaka grana sadrži ukrase koje smo Paul i ja nakupovali tijekom
godina: minijaturnu smeđu vrećicu iz Bloomingdale'sa s
putovanja u New York, sićušnog anđela od zelenog kamena s
Novog Zelanda, bijelog čipkastog snjegovića iz Njemačke. Nekoć
smo mnogo putovali, a sada kad je napisao još jednu knjigu iznova
ćemo voditi taj život Stojim ondje opčinjena uspomenama koje
vise sa svake grane i shvatim da se smiješim bez publike, čisto radi
sebe. Ugasim božićne lampice; čitala sam o tome da se mogu
zapaliti ako predugo gore i spaliti kuću.
Začujem škripu podne daske na katu i pokušam se osloboditi
zaostatka frustracije dok se penjem stubištem u potrazi za Paulom.
Lijepo se potrudio, stoga mu moram oprostiti. Koračam od
prostorije do prostorije. Nema ih toliko, pa mi ne treba dugo,
ali nije ni gore. Vratim se u našu spavaću sobu; nešto mi je
djelovalo drugačije, nešto nije bilo na svom mjestu. Proučim sobu
i uočim da vrata ormara ne stoje kako treba, već da su malčice
otvorena. Uvijek trebaju biti zatvorena. Dah mi ubrza, a dlačice na
rukama stanu se kostriješiti, ali kažem samoj sebi da sam
smiješna. Priđem im kako bih ih zatvorila pa zamijetim da mi je
odjeća dirana te da nije pravilno posložena. Uvijek je vješam prema
veličini i boji, imam sustav i on ne izgleda tako.
Nešto nije u redu.
Sad sam uvjerena u to.
Ne umišljam.
Stanem posve mimo i osluškujem u potrazi za najmanjim
zvukom. Ništa. Šuljam se odmorištem i povirujem na vrata strepeći
od onoga što bih mogla ugledati. Naizgled preglasno dišem.
Zastanem na vratima kupaonice. Sada kad bolje pogledam,
uvidim da su vrata medicinskog ormarića blago odškrinuta, a
ručnici nisu posloženi onako kako volim. Paul to nikada ne bi
učinio, zna da me izluđuje. Netko je drugi bio ovdje.
Claire.
Claire bi to učinila da me kazni, da me nauči lekciju. Ne
shvaćam kako se vratila prije mene, ni kako je ušla bez ključa.
166
Zadržavam dah sve dok ne ugušim misli, tako da mogu biti sigurna
da se ne čuju.
Moram pronaći Paula. Moram znati da je na sigurnom. Zatim
ga čujem kako hoda prizemljem; zacijelo je ušao iz vrta. Olakšanje
koje osjetim jer mu je dobro dopusti mi da napustim kaos na katu,
pa se sjurim stubištem samo mu želeći vidjeti lice. Ne zateknem ga
u kuhinji kako sam očekivala. Vratim se hodnikom prema boravku
i nalijepim osmijeh na lice otvarajući vrata za koja se ne sjećam da
sam ih zatvorila.
Božićne lampice ponovno gore, ali to nije prvo što mi zapne za
oko pošto uđem u prostoriju. Najprije uočim Edwarda kako sjedi
na sofi. Podigne pogled kao da je čekao, kao da smo se
dogovorili sastati, kao da je savršeno normalno da taj muškarac iz
moje prošlosti sjedi u mom dnevnom boravku. Poželim vikati, ali
više od toga, poželim pobjeći. Nasmiješi mi se.
»Bok, Amber. Izgledaš umorno, sjedni malo.«

167
 Prije

Ponedjeljak, 21. prosinca 1992.

Dragi dnevniče,
tata je danas postavio božićno drvce. Nije pravo, već plastično i zapravo nije
naše, bilo je bakino i djedovo, ali pretpostavljam da im ne bi smetalo. Smiješne
je zelene boje, kao da je Izblijedjelo pa umjesto toga želi biti sivo. Dobila sam
dopuštenje da ga ukrasim. Lampice ne rade i pod njime nema poklona, ali
svejedno mi se sviđa. Kad sam završila, Jo je rekla da dobro izgleda. Prilično mi
se sviđa njezino društvo.
Tata je dobio novi posao, što je trebala biti dobra vijest, ali nije. Novi mu se
posao nalazi u Walesu, što nije nimalo blizu. Wales je toliko daleko da je u sasvim
drugoj državi. Čak imaju i vlastiti jezik koji zvuči kao da ljudi govore unatraške;
tata mi je pustio kasetu. Taylor mi je rekla da je bila na praznicima u Walesu i da
govore engleski i velški, ali svejedno ne želim otići i živjeti ondje.
Tri su važna razloga zašto se ne bismo trebali preseliti u Wales:

1. Morat ću promijeniti školu, i to opet.

2. Previše će mi nedostajati Taylor.
3. Baka neće biti ondje.

Baka nije ni ovdje, ali zato što sve njezine stvari jesu, prilično se lako
pretvarati da jest.
Tata sprema naše živote u kutije. Maleni dijelovi naše povijesti nagomilani su
po cijeloj kući, labirint zaboravljenih starih stvari koje nećemo trebati pažljivo
zamotan i upakiran kao da sadrži dragocjenosti. Kutije su nam ostale u
potkrovlju još otkad smo se zadnji put selili, pa je tako tata pronašao drvce.
Zamolio je mamu da mu pomogne spremati stvari, ali nije joj dobro, stoga to čini
sam. Mama se više i ne odijeva, samo hoda uokolo u pidžami. Liječnik joj je dao
tablete za spavanje, što mi djeluje malo čudno jer ionako cijeli dan leži u krevetu.
Tata kaže da sam ovoga puta dovoljno stara da sama spremim svoje stvari.
Zalijepio je dno dviju kutija debelom smeđom ljepljivom vrpcom i odnio Ih u
moju sobu, a zatim ml rekao da ih napunim prije večere. U jednoj kuhinjskoj
ladici pronašao je novčanicu od deset funti, pa je rekao da se možemo počastiti

168
ribom i prženim krumpirićima, samo on i ja. Drago mi je što je pronašao novac,
mislila sam da nam ga je zamalo ponestalo. Jučer je došao neki čovjek i tražio
tatu, pa sam čula kako govori da nismo platili račun za vodu. Provjerila sam
slavine u kuhinji i kupaonici i još uvijek rade. Tata je rekao da se, ako još
netko dođe, moramo praviti da nismo kod kuće i sakriti se ispod prozora tako da
nas ne mogu vidjeti ako budu gledali unutra.
Pokušala sam napuniti kutije u sobi, ali teže je nego što zvuči. Stavila sam
nekoliko knjiga u jednu, ali djelovalo mi je pogrešno, stoga sam ih izvadila i vratila
na policu. Mislim da moje knjige ne žele napustiti ovu kuću, to je njihov dom
i trebaju ostati ovdje dok god žele. Umjesto toga u kutiju sam stavila odjeću.
Ionako ne trebam previše odjeće, već dva dana nosim jedno te isto i dobro je.
Također sam se prestala tuširati kako bih uštedjela na vodi koju nismo platili,
ali čini se da nitko nije primijetio. Zapečatila sam jednu kutiju smeđom ljepijivom
vrpcom, a zatim ostavila kolut da visi s nje jer ne smijem imati škare u sobi.
Riba i prženi krumpirići bili su ukusniji nego ikad prije! Jela sam ih uz sol, ocat
i kečap i osjećala sam se sito, ali svejedno sam sve pojela. Mislim da su se i tati
svidjeli. Lijepo smo se družili, samo nas dvoje, a zatim je počeo piti crno vino iz
kutije i postao sav neraspoložen. Pitala sam ga zašto je vino u kutiji, a ne u
boci, pa mi je rekao da postavljam previše pitanja i da šutim. Mislim da tata ne
smije toliko piti, od toga postane ne baš draga osoba. Pravi se drag s božićnim
lampicama, ribom i krumpirićima, ali zapravo mu se ne sviđam. Malo sam ga
promatrala nakon večere dok je gledao televiziju na velikom televizoru. U bradi
je imao mrvice hrane, a na usnama komadiće osušene kože umrljane ljubičastom
bojom od vina. Mislim da mu uopće ne sličim, nisam sigurna da uopće vjerujem
da mi je tata. Mrzim ga kad previše popije. MRZIM GA.
Uočila sam škare kad sam otišla u kuhinju po čašu vode. Znam da ih ne
smijem dirati, ali sada mi je jedanaest godina. Odlučila sam pravilno zatvoriti
kutije u sobi pomoću ljepljive vrpce. A zatim se dogodilo nešto smiješno kada
sam stigla do vrha stubišta. Moje su noge smislile drugi plan a da mi to nisu rekle
i ušle u kupaonicu. Upalila sam svjetlo, a Jo je stajala u kadi, i baš me prestrašila.
Rekla mi je da zatvorim kupaonska vrata, stoga sam to učinila. Zatim
sam pogledala u zrcalo kako bih vidjela što činim.
Kupaonski pod bio je pun kose kada sam završila. Jo se dosjetila da je
odrežem u bob frizuru. Pošto sam zaškiljila u zrcalu, mogla sam se pretvarati da
mi Taylor uzvraća pogled i to me razveselilo. Nasmiješila sam se i ona
se nasmiješila. Upitala sam Jo što misli, pa je rekla da sam učinila nešto pametno
jer to znači da, sve dok u Walesu imaju zrcala, Taylor mogu povesti sa sobom.

169
 Sada

Silvestrovo 2016.

Probudim se uz zvuk otvaranja boce u daljini. Netko negdje

slavi. Vrati mi se letimična uspomena: pjenušac za Božić, zveckanje
čaša, plač blizanaca na katu. Upirem se kako bih dokučila još, ali
ostatak je mape prazan. Mislim da nisam bila pijana, ali stvarno se
ne sjećam, a sama ta mogućnost potiče sram koji raste u meni.
Naši su roditelji pili i alkohol ih je promijenio. Nikada nisam željela
biti poput njih, ali povijest se ponavlja, sviđalo se to vama ili ne.
Začujem smijeh niz hodnik i zapitam se kakav razlog za smijeh
može postojati na ovakvom mjestu.
Paul me primi za ruku. Ovdje je, još uvijek nije odustao od
mene.
»Sretna Nova godina«, kaže i vrlo me nježno poljubi u čelo.
Nova godina.
Znači, ovdje sam jedan tjedan. Ovdašnje vrijeme naizgled se
rasteže poput harmonike: ponekad je posve zbijeno, a ponekad
imam osjećaj kao da je moje nabrano postojanje beskonačno,
zataknuto među nabore životnoga platna i kartona. Pomalo
sam zbunjena i silno izgubljena.
Iznova promislim o prošlim proslavama Nove godine. Ne mogu
se prisjetiti niti jedne dobre, premda pretpostavljam da su sve
jamačno bile bolje od ove.
»Samo pomakni prst, ako me čuješ«, kaže Paul. »Molim te.«
Zamislim ga kako mi pomno zuri u prste, u mislima ih tjerajući
da se pomaknu. Voljela bih da mogu učiniti tu sitnicu za njega.
»U redu je, znam da bi to učinila da možeš. Rekli su da mogu
ostati do ponoći, sve dok sam sam. Tri su minute poslije ponoći,
pa...« Čujem kako zakopčava jaknu i uspaničim se.
Molim te, nemoj ići.
»Ne brini se, i dalje ću te gledati. Među nama, postavio sam
malenu kameru u tvoju sobu, onu koju sam namjeravao staviti iza
kuće. Stavit ću je baš ovdje, gdje je nitko neće primijetiti. Aktivira
se pri pokretu, pa ako ustaneš i počneš plesati usred noći, vidjet
ću te na laptopu kod kuće. Znam da si unutra, Amber. Ne vjeruju
170
mi, ali znam to. Samo moraš izdržati; pronaći ću način da te
izvučem.« Ponovno me poljubi, a zatim ugasi svjetlo pa tiho zatvori
vrata za sobom, poput roditelja koji sprema dijete u krevet. Sama
sam. Ponovno.
Znači, ovo je 2017. godina. U glavi mi zvuči vrlo futuristički.
Kad smo bile malene, mislile smo da će dosad postojati leteći
automobili i praznici na Mjesecu. Stvari su se promijenile otkad
smo bile djeca, možda ne u onolikoj mjeri u kojoj smo
možda željele, ali svijet je drugačije mjesto. Brži je,
glasniji, usamljeniji. Za razliku od svijeta oko nas, nimalo se nismo
promijenile, ne zapravo. Povijest je zrcalo i svi predstavljamo tek
starije verzije nas samih; djecu prerušenu u odrasle.

171
 Tada

Badnjak 2016.

»Što radiš ovdje? Kako si mi ušao u kuću?«

Edward smireno sjedi na mojoj sofi i smješka mi se. Kao da je
ovo normalna situacija, kao da bilo što od ovoga ima smisla. Koža
mu je tamnija nego prije, te se prisjetim prastarog solarija u
njegovu stanu.
»Smiri se, Amber. Sve je u redu, hajde, popij čašu vina, može?
Opusti se i ispričaj mi kako si provela dan«, kaže. Na stoliću za
kavu opazim bocu crnog vina i dvije čaše. Naše čaše, svoju i
Paulovu. Naše vino.
»Zvat ću policiju«, kažem.
»Nećeš. Osim ako želiš da tvoj suprug na ovakav način dozna
da se viđaš s drugim muškarcem?« Uzme bocu i natoči vino u čaše.
Nastojim ostati pribrana, nastojim razmisliti i shvatiti što se
događa. »Željela si da dođem ovamo, zato si ostavila ključeve u
mom stanu.« Stavi ih na stolić za kavu, na što me preplavi
letimično olakšanje. Trebam te ključeve, nisu svi moji. A zatim mi
konačno sine.
»Sinoć si mi uzeo ključeve iz torbe...«
»A zašto bih to učinio? Usput, bilo je vrlo nepristojno što si
onako otišla bez pozdrava.«
»Stavio si mi nešto... u piće«, promucam.
»O čemu govoriš?« upita. Njegov savršeno bijeli osmijeh još
uvijek mu prianja za brončano lice.
»Sigurno si to učinio. Jedino to ima smisla.«
Njegov osmijeh iščezne. »Ne igraj se, Amber. Prestari smo za to.
Željela si doći u moj stan. Željela si da te svučem. Željela si sve to.«
Osjetim propadanje u želudcu.
»Nisam.« Moje riječi naizgled dopiru od nekoga drugog, nekoga
sitnog i vrlo dalekog. On ustane, a ja uzmaknem. Pogled mu se
smrači prije negoli se iznova nasmiješi.
»Mogu?« Ne pričekavši odgovor ispruži ruku i podigne moj
mobitel sa stolića za kavu. Otključa ga i ne pitavši me za zaporku,

172
a zatim ga prinese mojem licu tako da vidim što gleda. »Izgleda li
ovo kao da te prisiljavam na nešto što ne želiš?«
Sve se umiri. Želim skrenuti pogled, ali ne mogu.
Lista različite fotografije žene koja mi uvelike sliči, ali nikada se
nisam vidjela u takvom stanju. Svoje golo tijelo. Svoja otvorena
usta. Izraz čistog zadovoljstva na svojem licu. Zaklopim oči.
»Željela si ići do kraja, ali preveliki sam kavalir za to. Moramo
biti strpljivi i čekati pravi trenutak. Želim da prvo raščistiš s
mužem - neću te dijeliti s njim. Previše smo godina potratili
razdvojeni, ali sada nas čekaju mnoge divne stvari.« Ponovno
zakorači prema meni, na što iznova uzmaknem.
»Lud si.« Smjesta požalim zbog izbora riječi kada baci moj
mobitel natrag na stol.
»Ne brini se, na mom mobitelu ima još pregršt fotografija. Imam
i omiljenu. Razmišljao sam o tome da je pošaljem Paulu. Ime mu
tako jadno zvuči, Paul. Siroti Paul, mislim da mu pristaje. Stavio je
adresu e-pošte na svoju malu autorsku stranicu, ali zatim sam
pomislio ne, ti bi mu trebala reći. Nije li to obzirno od mene?«
Okrenem lice prema njemu, a moj bijes za dlaku nadjača strah.
»Moraš Paulu priznati istinu i reći mu da ode. Zatim ću se ja useliti
pa ćemo početi ispočetka.«
»Početi ispočetka? Sjeban si, znaš to? Drogirao si me, sigurno si
to učinio, ništa od ovoga nema smisla. Ne bih to učinila.«
Njegovo lice poprimi kiseo izraz. »Preklinjala si«, kaže Edward
stavši ravno preda me. »Preklinjala si da ispunim svaku tvoju
prljavu rupicu.«
Moram otići odavde, moram pronaći Paula.
Pojurim prema vratima, ali Edward stigne onamo prije mene te
ih zalupi jednom rukom, a drugom me snažno pljusne posred lica.
Ponovno me udari, pa padnem na pod.
»Zašto uvijek sve moraš pokvariti? Oprostio sam ti za ono što si
mi učinila prije mnogo godina, ali neću ti dopustiti da opet
napraviš budalu od mene.«
Sjetim se pisama za koja je Claire rekla da ih je pisala o njemu
dok smo studirali. Pokušam objasniti, ali ponovno me udari iz
pluća mi izbijajući i riječi i zrak. Više ne čujem što mi govori pošto
stegne dlanove oko mojeg vrata. Podigne me s poda, pa gotovo ne
mogu disati. Udaram ga šakama i pokušam ga šutnuti, ali čini se

173
kao da ne osjeća udarce, kao da sam tek muha koja uzaludno
pokušava nauditi konju, tek ga živcirajući.
Moram nešto učiniti, bilo što, ubit će me...
»Trudna sam«, uspijem protisnuti. Te dvije malene riječi plešu
u zraku između nas. Nije bio osoba kojoj sam zamišljala da ću prvoj
reći. Mislim da me ne čuje; mislim da ne želi. Ne mogu misliti, ne
mogu razmišljati. Sami rubovi vidnog polja stanu mi crnjeti, a tama
se polako širi poput tinte prolivene na bugačici.
Začujem otvaranje stražnjih vrata.
Edward ih također čuje pa me spusti. Ostanem savršeno mirna,
strepeći od onoga što će uslijediti. Odmakne se, na što pomislim da
će me šutnuti u trbuh. Ovijem se rukama i zažmirim, ali nema
potrebe. Edward smireno iziđe kroz ulazna vrata i tiho ih zatvori za
sobom. Čujem kako Paul puni čajnik u kuhinji i znam da sam
sigurna, barem zasad. Ne smije me vidjeti u ovakvom stanju.
Klimavo se uspravim, dvaput zaključam ulazna vrata,
zgrabim mobitel sa stolića za kavu i odjurim na kat te se zaključam
u kupaonici. Paul za nekoliko trenutaka dođe za mnom.
»Jesi li to ti?« upita.
»Da«, protisnem, s naporom se prisjećajući kako normalno
zvučim i nastojeći to oponašati.
»Kako je Claire?«
Ručak s Claire sada mi djeluje toliko daleko da se isprva zbunim
zašto me to pita.
»Dobro je. Samo ću se na brzinu okupati, može?« Naslonim se
na vrata. Toliko ih silno želim otvoriti i dopustiti mu da me zagrli.
Želim mu reći koliko mi je žao zbog svega i koliko ga volim.
Voljela bih mu reći istinu, ali nikada mi ne bi oprostio moju pravu
prirodu. Spustim pogled na mobitel u ruci i na zaslonu ugledam
nepomični prikaz vlastitoga nagog tijela. Smuči mi se. Obrišem je,
a njezino mjesto zauzme druga.
»Postavio sam božićne ukrase«, kaže.
»Vidjela sam, izgledaju vrlo lijepo. Drago mi je da si uzeo drvce.«
»Pronašao sam još nešto na tavanu dok sam snosio ukrase.«
Položim dlan na drvo. Zamišljam njegov sa suprotne strane i žudim
za time da ga dotaknem. »Nije valjda još jedno osinje gnijezdo?«
»Ovoga puta nije. Pronašao sam kutiju punu starih bilježnica.«
Prilično sam uvjerena da prestanem disati.

174
 »Sliče na dnevnike.«
Svi smo mi samo utvare ljudi za koje smo se nadali da jesmo i
lažne replike ljudi koji smo željeli biti.
»Nadam se da ih nisi čitao«, kažem žudeći za time da mu vidim
oči, da znam o čemu razmišlja te je li njegov sljedeći odgovor istinit.
»Naravno da nisam. Pa, barem nakon što sam shvatio što su.
Ali zaintrigirala me 1992. godina ispisana velikim brojkama na
jednoj naslovnici. Koliko si tada imala godina? Deset?«
»Jedanaest«, odvratim. »Nikada ne smiješ čitati tuđi dnevnik«,
dometnem spuštajući se na pod, zatvarajući oči i oslanjajući glavu
o zid. »Oni nisu za tuđe oči.«

175
 Prije

Badnjak 1992.

Dragi dnevniče,
nikada nisam ostala budna ovako kasno. Jedan je ujutro, a kad sunce izađe,
bit će Badnjak. Taylor je sinoć došla k nama i još je uvijek ovdje, spava u mojoj
sobi. Mama i tata rekli su da može još jednom prespavati prije nego što
se preselimo; zaprijetila sam dodatno skratiti kosu ako odbiju. Selimo se 27.
prosinca tako da tata sljedeći dan može početi raditi na novom poslu. Ja ću
morati krenuti u novu školu u sasvim novoj zemlji u siječnju, a još ne znaju ni u
koju, eto koliko im je stalo do mene. Mama kaže da nas Taylor može posjetiti u
Walesu nakon što se smjestimo. Kaže da će ovoga puta biti drugačije. Mama je
LAŽLJIVICA.
Taylor nije previše govorila tijekom večere i gotovo uopće nije jela pizzu.
Mama je kriva jer je uzela havajsku, što znači da je Taylor prije jela morala skloniti
sve komadiće ananasa. Taylorina mama nikada ne bi pogriješila, zna što obje
volimo jesti. Sada nam stvarno nije preostalo nimalo novca, čak ni kovanice u
bakinoj staklenki za crne dane. Tata je bio u pubu. Ondje mu jedan prijatelj po
imenu Račun plaća sva pića i čula sam tatu kako govori da nema potrebe da
mu vrati prije nego što odemo. Mama se iz nekoga razloga ljutila zbog toga, stoga
je platila pizzu tatinom kreditnom karticom, koja služi samo za nuždu, i rekla mi
da mu ne kažem. Bilo je to kao da jedemo pizzu za nuždu.
Mama je rano otišla u krevet, rekla je da je iscrpljena. Ako je neprestano
toliko umorna, ne znam zašto svake večeri mora piti tablete za spavanje, ali
drago mi je da nas je ostavila same. Taylor i ja gledale smo film. Ja sam ga već
gledala, pa sam promatrala Taylor dok je zurila u veliki televizor. Pogasila sam
sva svjetla, kao njezini roditelji kada navečer gledaju film, a lice joj je bilo
obasjano svjetlošću zaslona, kao da je anđeo. Nije se smijala nekim
smiješnim dijelovima, iako ja jesam, samo me tužno pogledala i nastavila zuriti u
zaslon. Primila sam njezinu ruku jer sam željela i dopustila mi je. Triput sam je
stisnula, a nakon nekog vremena uzvratila mi je triput stišćući moju, ali i dalje
me nije željela pogledati.
Kad je film završio, otišle smo u moju sobu. Malo smo razgovarale, ali ne kao
obično, zato što je Taylor uglavnom govorila o stvarima koje su se dogodile i u
kojima ja nisam sudjelovala. Družila se s djevojčicom koja se zove Nicola, njih
dvije zajedno idu na sate baleta u crkvenoj dvorani. Ja ne idem na sate baleta, ne
176
možemo si ih priuštiti. Navodno je Nicola vrlo zabavna i neprestano priča viceve.
Taylor kaže da sam joj i dalje najbolja prijateljica, provjerila sam da budem
sigurna. Ne znam zašto joj trebaju drugi prijatelji, ja ih nemam i dobro mi je.
Taylor mi je rekla da se zbilja veseli Božiću. Cijela će joj se obitelj okupiti u
kući i kaže da je njezina mama kupila najveću puricu koju je ikada vidjela, veliku
poput noja, što je jako veliko. Njezina će baka prenoćiti kod njih, zbog čega
sam se rastužila sjetivši se bake, stoga jedno vrijeme nisam govorila, već sam
samo slušala. Dobra sam u slušanju, ljudi govore svakakve stvari kada ih pustite.
Zatim je rekla da ne želi da odem u Wales, pa sam se silno razveselila na
pomisao da je tužna jer odlazim. Tada sam joj obećala da neću nikamo otići i
mislila sam ozbiljno, jer ja ispunjavam svoja obećanja.
Tata se vratio kući pijan i jako bučio kad je otišao na kat. Bilo mi je neugodno,
ali i malčice drago jer spava dubokim snom nakon što bude u pubu, a mamine
tablete za spavanje djeluju, stoga ju je skoro pa nemoguće probuditi. I Taylor
spava gore. Svi spavaju.
Ne smijem imati šibice. Na istom su popisu kao škare, ali imam ih čitavu
kutiju. Imam ih već neko vrijeme. Uzela sam ih u školi onoga dana kad smo učili
o Bunsenovim plamenicima; tog sam dana puno naučila. Zapalila sam jednu
šibicu prije silaska. Dio mene želio je da se Taylor probudi pa da to možemo
zajedno učiniti, ali nije se pomaknula, stoga sam je ostavila da spava. Svidio mi
se miris goruće šibice, pa sam je pustila da mi prži vrhove prstiju. Željela sam da
se plamen sam ugasi.
Spremila sam sve važne stvari u školsku torbu.

Tri su najvažnije stvari:

1. Moje omiljene knjige (uključujući Matildu, Alisu u Zemlji Čudesa i Lava,

vješticu i ormar).
2. Moji dnevnici.
3. Moja najbolja prijateljica Taylor. Nikada je neću napustiti, zato što smo
kao dvije kapi vode.

177
 Tada

Badnjak 2016.

Ležim u kadi žudeći za time da je voda dovoljno vruća da mi prži

tijelo, ali ne želim nauditi djetetu koje pokušava rasti u meni.
Zamislim kako bi taj prizor mogao izgledati za nekoliko tjedana;
brežuljak boje kože koji proviruje iz kupke, novo tlo koje čeka da
ga osvoje. Položim desni dlan na trbuh, nježno kao da bi mi mogao
uzvratiti udarcem, i kao da nije dio mene. Ništa ne osjetim. Možda
je jednostavno odveć rano.
Pošto se voda ohladi više nego što mogu podnijeti, iziđeni i
obrišem se. Para je već iščeznula te me šokira vlastiti odraz u
kupaonskom zrcalu; crvene jagodice prstiju jasno mi se vide na
bijelom vratu. Masnice koje nosim u sebi starije su, ali
jednako vidljive ako znate kako gledati.
Otvorim kupaonska vrata i čujem Paula u prizemlju. Potom
nanjušim vatru i gotovo povratim. Oprezno koračam sagom od laži
nastojeći ih ne poremetiti. Ušavši u spavaću sobu, navučem
džemper visokog ovratnika i udobnu trenirku pa odjurim dolje u
dnevni boravak.
»Eto te«, kaže Paul. »Piće?«
»Je li sigurno?«
»Piće?«
»Upaliti vatru. Zar se ne mora pomesti prije upotrebe?«
»Ne smeta, pomislio sam da će biti ugodno s obzirom na to da
je Badnjak.«
Prostoriju osvjetljavaju božićne lampice i plamen. Nastoji učiniti
nešto lijepo, ali silno griješi. Ne moram ništa reći, na licu mi iščita
misli.
»Sranje, oprosti, vjerojatno te podsjeća na... Oprosti, glup sam.«
»Nema veze, samo će mi trebati malo vremena da se priviknem,
to je sve.«
Uzme bocu crnog vina koju je Edward otvorio i natoči ga u
vinske čaše. Ne želim ih dodirnuti ni piti vino, ali primoram se.
Moram reći puno toga, a opet se mučim s pronalaskom riječi
voljnih izaći.
178
 »Za tebe i tvoju novu knjigu, čestitam«, protisnem kucnuvši
čašom o njegovu.
»Za nas«, kaže i poljubi me u obraz. Otpijem maleni gutljaj i
promatram ga dok iskapljuje polovicu vlastite čaše. Jedno vrijeme
sjedimo u tišini i promatramo plamen. Smiješno je kako ista stvar
može imati različito značenje za različite ljude. Voljela bih da zna
za dijete. Smatrat će ga svojevrsnim čudom. Pretpostavljam da na
neki način i jest. Ne mogu mu reći večeras, danas se previše toga
dogodilo. Želim stvoriti uspomenu koja nije upropaštena prije
nego što se dogodi. Posegnem za Paulovom rukom u istom
trenutku u kojem on posegne za svojim laptopom.
»Nego, Laura mi je poslala poruku s idejama za turneju. Bit će
sjajna. New York, London, očito, Pariz, Berlin. Hvala Bogu pa smo
samo nas dvoje, nikako ne bismo mogli otići da nas nešto sputava.«
Moja izmaštana budućnost rasprši se poput dječjeg mjehurića
na vjetru; u jednom trenutku bezbrižno lebdeći, a u drugom posve
nestajući. Riječi se povuku te mu zauzvrat ponudim osmijeh.
Paul zaklopi laptop i odloži ga na stol otpijajući još jedan gutljaj
pića. Zurim u rasplesane plamenove u kaminu. Djeluju
raspojasano i neposlušno i tjeraju me da poželim pobjeći iz
prostorije.
»Nego, još uvijek vodiš dnevnik?« upita.
»Molim? Ne.«
Posegne niz bočnu stranu sofe, a vragolasti mu osmijeh raširi
lice. »Možda bismo trebali malo pročitati, iz čiste zabave?«
Ugledam dnevnik u njegovim rukama i poznatu, zavojito
ispisanu 1992. godinu na naslovnici, pa se sledim usprkos vrućini.
»Rekao si da si ih vratio.«
Paul zamijeni moj ton za razigranost misleći da je riječ o šali.
»Hajde, samo jedan zapis.«
»Rekla sam ne.« Govorim glasnije i želim to, i shvatim da stojim.
Lice mu se promijeni te mi pruži dnevnik. Zgrabim ga poput djeteta
i privijem na prsa prije negoli ponovno sjednem. Paul zuri ravno
u mene, ali ne mogu skloniti pogled s vatre, bojim se onoga što bi
se moglo dogoditi ako to učinim,
»Zašto si ih zadržala ako te toliko uzrujavaju?« upita.
Upropastila sam večer i mrzim se zbog toga. Sve upropastim.
Lice mi djeluje užareno, a plamenovi se čine nekako većima, kao

179
da je samo pitanje vremena prije nego što posegnu van i spale sve
što mi preostaje.
»Nisam. Pronašla sam ih na tavanu kod mame i tate kad sam
prošle godine čistila kuću.« Paul odloži praznu čašu na stolić za
kavu, pokraj moje koju sam jedva taknula. Zaklopim oči tako da
ne vidim plamenove, ali još uvijek čujem kako vrište.
»Mislio sam da nemamo tajni?« kaže.
»Nemamo. To nisu moje tajne. Dnevnici pripadaju Claire.«

180
 Sada

Silvestrovo 2016.

Sestra mi nije oduvijek bila sestra, nekoć mi je bila najbolja

prijateljica. Tada me još zvala Taylor, gotovo su me svi zvali
prezimenom zato što mi se više sviđalo. Amber mi je oduvijek
zvučalo nedovoljno dobro, poput svjetla na semaforu.* Crveno,
žuto, zeleno. Crveno znači stani, zeleno znači kreni, ali žuto ne
znači gotovo ništa, nevažno je, baš poput mene. Bila sam uvjerena
da me djeca u školi ne vole zbog imena, nisu me zvali Amber, već
drugim imenima. To je isprva izluđivalo moje roditelje, pokušavali
su me uvjeriti da je Amber dragulj, ali znala sam da to nisam.
Tjednima se nisam odazivala ni na što osim na Taylor, stoga su me
na kraju i oni tako počeli zvati. Stvari su se promijenile tek nakon
što sam se udala. Taylor se izbrisalo, a zamijenilo ga je
Reynolds. Ponovno su me počeli zvati Amber nakon toga, pa sam
imala osjećaj da sam nova osoba.
Sjećam se da je mama prestala razgovarati na telefon i rekla mi
da su me pozvali da još jednom prenoćim kod Claire prije nego što
se odseli. Nisam željela ići, ljutila sam se jer odlazi, ali mama je
rekla da bila trebala, da to trebam učiniti. Pogriješila je. Bila mi je
to najveća pogreška u životu i otad ispaštam zbog nje.
Claireina nam je mama za večeru naručila pizzu jer nije bila
pretjerano sklona kuhanju. Još se uvijek sjećam kako je Claire
vikala na nju da ne volim ananas, bila je zastrašujuća kad bi se
tako otela kontroli. Ja nikada nisam razgovarala s roditeljima na
takav način i uvijek mi je bilo čudno vidjeti koliko joj popuštaju.
Otac joj nije Često boravio kod kuće, volio je kockati i tratiti ono
malo novca što su ga imali te je vječito gubio poslove i oklade.
Njezina je mama pomalo imala problem s pićem i uvijek je
djelovala vrlo tužno i umorno, kao da ju je život shrvao. Na kraju
je odustala od Claire i života te me navela da shvatim kako su ljudi
koji ne čine ništa jednako opasni kao oni koji čine.
Claire tada nije bila popularna u školi, bila je srdito dijete,
ljutila se na svijet i gotovo sve u njemu. Često su se selili te je upala
u nevolju u gotovo svim školama koje je pohađala. Bila je vrlo
pametna. Odveć pametna. Činilo se kao da je na oprezu s većinom

181
ljudi čim bi ih upoznala, kao da je smjesta prepoznala tko su i što
su te se vječito razočarala. Više je voljela čitati priče nego živjeti
stvarni život, stoga su joj se najbolji prijatelji nalazili među
stranicama knjiga. Ja sam joj bila jedina prava prijateljica.
Postala bi ljubomorna ako bih samo i govorila o nekome drugom,
stoga sam naučila da to ne trebam činiti.
Još uvijek razmišljam o onome što se toga dana dogodilo. Pitam
se jesam li ja sve skrivila, jesam li mogla štogod poduzeti da to
spriječim. Bila je tek djevojčica, ali bila sam i ja. Djevojčice se
razlikuju od dječaka, dobre su i drage i do kraja života nose ožiljke,
još uvijek nosim svoje i samo zato što prebivaju u meni, ne znači
da ne postoje.
Te sam je noći čula kako ustaje i šulja se po sobi. Bila sam joj
okrenuta leđima, ali oči su mi bile otvorene. Čula sam kad je
zapalila šibicu i osjetila da gori. Pomislila sam da zacijelo pali
svijeću ili nešto; u njezinoj kući ponekad nije bilo struje, a
roditelji su joj uvijek imali problema s plaćanjem računa. Zatim je
izišla u hodnik. Pričekala sam, a kada se nije vratila, ustala sam
provjeriti kamo je otišla. U njihovoj je kući uvijek bilo hladno, stoga
mi je mama spremila novi ružičasti ogrtač. Čvrsto sam se
ovila njime i zavezala pojas u čvor,
Išuljala sam se na odmorište, otapkala pokraj sobe Claireine
mame i zastala na vrhu stubišta. Sva su vrata bila zatvorena,
izuzev onih u kupaonici, te sam vidjela da u njoj nema nikoga. Čula
sam buku u prizemlju i spustila se niz prvih nekoliko
stubi nastojeći biti što tiša. I tada sam je ugledala; tvorila je vrlo
neobičan prizor. Čučnula sam i promatrala je kroz ogradu dok se
kretala kuhinjom.
Claire je povrh pidžame nosila školsku torbu te sam je
promatrala dok stoji savršeno mirno ispred starog bijelog
štednjaka. Okrenula je jedan plinski gumb i ostala stajati zureći u
štednjak kao da čeka da se nešto dogodi, a zatim je okrenula drugi.
Jedno sam vrijeme ostala na mjestu, kao da sam se sledila. Zatim
je vrlo polagano okrenula glavu prema meni, pa sam pomislila da
me vidi na stubištu. Činilo se kao da gleda ravno u mene, oči su joj
svjetlucale u tami kao mački. Sjećam se da sam osjetila poriv
da vrisnem. Da barem jesam. Skrenula je pogled i ponovno se
okrenula štednjaku zakrećući još jedan plinski gumb.
Ustala sam najtiše što sam mogla i odšuljala se natrag na kat.
Nisam dokraja shvatila što se događa, ali znala sam da je loše i

182
pogrešno. Pokušala sam otvoriti sobna vrata njezine mame, ali bila
su zaključana. Trebala sam pokucati ili nešto učiniti, bilo što, ali
vratila sam se u Claireinu sobu i legla u krevet, još uvijek odjevena
u kućni ogrtač. Mislim da sam se samo nadala da je sve to ružan
san.
Uskoro se počeo osjećali miris plina, čak i u sobi, kao da se
nevidljivi oblak širio kućom ispunjavajući svaki prostor, svaki
zakutak. Navukla sam pokrivač preko glave u nadi da će dostajati
da me spasi, a zatim ga je netko sklonio. Otvorila sam oči i ugledala
Claire, i dalje opremljenu školskom torbom, kako stoji nada mnom.
Protresla me kao da spavam, iako sam bila posve budna, a zatim
mi se nasmiješila. Uvijek ću se sjećati što je tada rekla.
Uvijek ću se brinuti o tebi, Amber Taylor, uzmi me za ruku.
Oduvijek sam činila što mi Claire kaže, i još uvijek to činim.
Zastala je na kupaonskim vratima kao da je vidjela duha. Bilo je
mračno, pa isprva nisam vidjela u što zuri. Zatim se sagnula kako
bi uzela bakin stoper od lijevanog željeza i spremila ga u torbu. Bio
je u obliku crvendaća, sićušni kip ptice koja nikada neće moći
odletjeti. Povela me na odmorište, a zatim ponovno zastala,
okrenula se prema meni i prinijela prst usnama.
Psst.
Primila me za ruku i povukla niza stube, a miris mi se plina
svakim korakom nakupljao u nosnicama. U dnu stubišta skrenula
je desno, udaljavajući se od kuhinje i krećući se prema dnevnom
boravku. Posjela me u naslonjač i sagnula se pokraj
kamina. Njezina je mama oduvijek imala sve spremno za malenu
vatru, ali palili su je samo nedjeljom. Bila je to tek hrpica novina i
štapića, a ponekad je na njih bila bačena i stara svijeća. Claire je
upalila šibicu i obasjala skromnu zalihu potpale. Potom je
bacila kutiju šibica na hrpu, uzela me za ruku i povela kroz ulazna
vrata, koja je i zatvorila za nama. Nisam imala papuče i sjećam se
da mi je hladni šljunak štipao stopala dok me vukla prilazom. Vrlo
mi je čvrsto stiskala dlan, kao da bih mogla pobjeći ako me pusti.
Zatim mi je rekla da ne plačem. Nisam bila ni svjesna da to činim.
Sjele smo na zidić kuće sa suprotne strane ceste; osjećala sam
hladnoću zida čak i kroz ogrtač. Sjedile smo na tom zidiću vrlo
dugo, kako se činilo. Nije ništa govorila, samo mi je stiskala ruku i
nasmiješeno zurila u kuću. Predugo me bilo strah uopće je
i pogledati, stoga sam. uglavnom zurila u svoja malena bosa

183
stopala koja su pomodrjela na hladnoći. Čak i kad je zapjevala,
nisam podigla pogled.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala, tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore vidim ti ja, kao plamen svjetlo ti sja.
Claire je obožavala dječje pjesmice. Rekla je da ju podsjećaju na
baku, ali uvijek bi pobrkala riječi. Claire je tip osobe koja vidi što
želi umjesto onoga što zapravo postoji.
Kuća nije eksplodirala u pravom smislu. Prije je nalikovalo
blagom prštanju sa stražnje strane. Začuo se prasak, ne glasan
kao u filmovima, već kao da je netko izvukao tišinu ispod cigala.
Začelje kuće isprva je izgledalo posve jednako, ali uskoro sam
ugledala plamenove kako plešu iza prozora. Začule smo sirene prije
negoli smo ugledale vatrogasno vozilo. Tada je utihnula, osmijeh
joj je kliznuo s lica, a suze potekle njime. Potom je satima plakala
za roditeljima, nalik slavini koja se ne može zatvoriti. Ja otad nisam
prestala plakati za njima.
Dim je te noći postao dio mene, stoga sam i dalje osjećala njegov
miris, ma koliko puta oprala kosu ili istrljala kožu. Omotao se oko
moje DNK i promijenio me. Rekla je da ih je ubila radi mene. Rekla
je kako je mislila da ja to želim, tako da možemo ostati zajedno, da
me može zaštititi. Čitav se život pitam što je potrebno da osoba
učini takvo što. Rekla je da ju nisu voljeli; ne znam je li to istina.
Postoje različite vrste ljubavi, jedna riječ nikada ih sve ne može
ispravno opisati. Neke je vrste lakše osjećati u odnosu na druge, a
neke su opasnije. Ljudi kažu da ne postoji ništa poput majčine
ljubavi. Oduzmite to i otkrit čete da ne postoji ništa poput kćerine
mržnje.
Sirena hitne pomoći koja dopire s ulice prene me i otjera mi
uspomene iz glave. Zurim u pločicu na bolničkom stropu koja ne
odgovara ostalima i potrebno mi je dobrih nekoliko sekundi da
shvatim da su mi oči otvorene. Ne djeluje kao san, već
stvarno. Vjeđe su mi se naizgled same odlučile podići. Soba je
mračna i ne mogu pomaknuti glavu, ali vidim, uvjerena sam u to.
Trepnem, pa još jednom. Svakog puta kada zatvorim oči uplašim
se da se neće iznova otvoriti, ali otvaraju se. Polako se privikavaju
na tamu, pa vidim svoju sobu. Prozor se nalazi točno tamo gdje
treba, ali manji je negoli sam ga zamišljala. Pokraj kreveta vidim
stol, na njemu je nekoliko čestitki sa željama za brz oporavak, ne
previše. Tik onkraj svojeg beskorisnog, slomljenog tijela koje
se prostire preda mnom, vidim vrata. Čujem nekoga pred njima i
184
uvidim kako se kvaka zakreće. Instinkt mi naloži da zažmirim i
iznova uronim u tamu, natrag u svoj svijet u kojem me vide, ali ne
čuju.

185
 Sada

Silvestrovo 2016.

Netko je pred vratima. Ne mogu prepoznati o kome je riječ, stoga

žmirim. Počinjem tumačiti riječi, puke razvodnjene djeliće zvukova
koji se s naporom provlače kroz sitni procjep između drveta i
zida. Vrata se otvore još mrvicu, a hitro izgovorene riječi dovedu se
u red tek toliko da pojasne kako ne pripadaju glasovima koje želim
čuti.
»Ne, sigurno. Samo ti idi i odspavaj koji sat. Nema potrebe da
nam Nova godina svima bude usrana. Vidimo se ujutro.«
Edward je.
Žmirim i nastojim ostati smirena. On zatvori vrata, nakon čega
čujem zaključavanje brave. Ne pali svjetla i polako se približava
krevetu.
»Pa, dobra večer, gđo Reynolds, kako smo? Vidim, nema
promjena. Pa, baš šteta.« Priđe prozoru te začujem kako navlači
zastore. Sada si mogu mnogo jasnije predočiti okruženje pošto sam
ga vidjela. Sve manje djeluje kao da sanjam, a sve više kao da
nastojim vidjeti kroz povez na očima.
»Nova je godina. Jesi li znala? Uložio sam silne nade u početak
2017. godine. Mislio sam da ću je provesti s djevojkom koju sam
nekada poznavao, ali... Sjebala. Je. Stvar. Stoga sam se
dobrovoljno javio za dodatnu noćnu smjenu, doslovce volontiram
kako bih svejedno mogao biti s njom. A sada smo sami, baš onako
kako je oduvijek trebalo biti.«
Čujem ga kako čini nešto pokraj kreveta, ali ne znam što.
»Zadnjih nekoliko dana puno sam razmišljao o tvom mužu i
moram reći, uopće nije onakav kakvim sam ga zamišljao. Usput,
policija još uvijek misli da ti je on to učinio, ali nakon svega što
sam im rekao, to teško da je iznenađenje. Čudi me što ga još uvijek
puštaju u bolnicu. Rekao sam im da sam jedan među ovdašnjim
liječnicima i povjerovali su mi. Ali opet, i ti si mi povjerovala, zar
ne?«

186
 Stane točno pokraj kreveta i počne me milovati po glavi.
Nesvjesno zadržim dah. Zatakne mi kosu za uši te čujem kako mi
srce snažno tuče u njima nastojeći dići uzbunu.
»Nije neprivlačan muškarac, Siroti Paul, tvoj muž, ali ne drži do
sebe i, iskreno, grozno izgleda. Jesi li mi se zato vratila? Jesi li
željela pravog muškarca umjesto malog kržljavca?«
Prstom mi prijeđe bočnom stranom lica milujući mi obraz i
polažući dlan na usta.
»U redu je ako ne želiš odgovoriti, shvaćam. Uostalom, na teži
sam način naučio da je sve što izađe iz tih usta laž.«
Sagne se tako da mi govori ravno na desno uho.
»Moraš prestati lagati, Amber. Laži će te sustići.«
Ne mogu disati i dođe do toga da pomislim kako ću ga
odgurnuti, ali zatim se prisjetim da ne mogu. Skloni dlan s mojeg
lica.
»Čini se da te voli, moram mu priznati. Ali to ti nikada nije bilo
dovoljno, zar ne?«
Pokušavam ostati mirna, obuzdati disanje i iznova se
usredotočiti. Pitam se hoće li me ponovno poljubiti i osjetim nalet
mučnine pri pomisli na njegov jezik u svojim ustima.
»Nije te ševio kako treba? Je li u tome stvar? Sjećaš se kako voliš
dobru ševu, zar ne, Amber? Kad smo već kod toga, sigurno ti je
teško, ležiš ondje sve to vrijeme, a nitko se ne brine za tvoje
potrebe. Spreman sam preuzeti tu odgovornost kao jedan
među članovima ove medicinske ustanove posvećene tomu da ti
pruži najveću moguću ugodu.«
Dlanom mi pomiluje desni dlan, a zatim se uvuče ispod
pokrivača. Prsti mu pronađu put između mojih nogu te mi s
lakoćom razmakne bedra. Vrištim u glavi dok mu prsti nasilu
prodiru u mene.
»Kakav je osjećaj? Išta bolje?« upita. »Glasnije, ne čujem te.«
Snažnije gurne prste. »Shvatit ću tvoju tišinu kao nijekanje. Baš
šteta. Ali opet, teško je postići da se ljudi bolje osjećaju kad nisi
pravi liječnik. A teško je biti liječnik kad ti neka glupa
kučkica sabotira karijeru slanjem usranih pisama.«
Njegov šapat prerastao je u viku. Zacijelo ga netko čuje. Zašto
ne dolaze? Zašto me nitko ne spasi?
»Slomila si mi srce, uništila karijeru i mislila da ćeš se tek tako
izvući, zar ne?«
187
 Osjetim kako mi slina prska lice dok pljuje riječi na mene.
»Jebeni sam noćni portir zbog tebe, ali nema veze. Imam
ključeve čitave bolnice, mogu zaključati sva vrata i otvoriti svaki
medicinski ormarić. I znam štošta. Nisam zaboravio obuku. Znam
kako te držati ovdje a da nitko ni u što ne posumnja.«
Disanje mu ubrzava. Moram se podsjećati da se ne mičem, da i
ne pisnem.
»Imaš li što reći u svoju obranu? Ne?« Dašće poput psa.
»Svejedno sam ti oprostio, motrio te i čekao da shvatiš koliko si
pogriješila i ispraviš stvar. Još uvijek mislim da možda imamo
šanse. Ali žene poput tebe nikada ne shvate, zato te moram
naučiti lekciju, shvaćaš?« Zastane i načas pomislim da je gotovo,
ali nije. »Vidio sam te u ovoj bolnici prije dvije godine, kad je kučka
od tvoje sestre rodila. Prošla si ravno pokraj mene. Dvaput. Kao da
sam nitko, kao da ti ništa ne predstavljam. Tog sam te dana slijedio
kući. Volim te gotovo dvadeset godina, a ti me se nisi ni sjetila. Pa,
možda ćeš me sada zapamtiti.«
Čujem kako otpušta remen. Čujem otkopčavan je zaporka.
Upali svjetlo povrh kreveta, a zatim grubo povuče plahtu nadolje,
a moju bolničku halju nagore.
»Vidi sve te prljave dlake«, kaže i opetovano mi gura prst između
nogu. »Dok smo studirali depilirala si se, nekoć si se trudila. A
pogledaj se sada. Zapravo ti činim uslugu. Bolje ti je da budeš
zahvalna.«
Krevet se strese kada se uspne na mene, kožom dodirujući
moju, pritišćući me svojom težinom i dišući mi u lice. Prodre u
mene, a ja se pokušam isključiti. Kao da se to više ne događa meni,
već sam samo primorana gledati zatvorenih očiju.
Uzglavlje bolničkog kreveta potmulo udara o zid, a
metronom gađenja mirno otkucava u meni. Znam da mu se
ne mogu oduprijeti, presnažan je i izgubila bih.
»Na ljestvici od jedan do deset, koliko te sada boli?«
Nanosi mi bol i to ga pali. Moram ostati smirena i tiha. Inače će
me ubiti, sada sam uvjerena u to. Da bih preživjela, moram se
pretvarati da sam već umrla.
Siđe s mene čim završi. Jedno vrijeme vlada tišina, pa pomislim
da će otići, ali nastavi stajati nada mnom. Čujem kako ubrzano
diše. Osjetim njegov miris. Zvuči kao da nešto čini mojoj infuziji.
Bez upozorenja ponovno zabije prste u mene, a zatim ih izvuče i

188
protrlja mi ili po licu, gume u usta; njegovi dugi prsti guraju mi se
između usana i trljaju o zube, desni i jezik.
»Osjetiš li taj okus? To smo ti i ja, to je naš zajednički okus. Nije
dobar kao što sam se nadao, ali opet, oduvijek je pomalo bilo kao
da ševim truplo.«
Čujem ga kako steže remen. Ponovno mi pokrije tijelo plahtom.
»Doviđenja, Arnber. Lijepo spavaj.«
Ugasi svjetlo pa iziđe.
Imam osjećaj kao da sam došla do kraja i da nakon toga ne
postoji ništa. Bojim se da više neću moći otvoriti oči, bojim se
onoga što ću vidjeti ako ih otvorim. Više ništa ne osjećam, stoga
počnem brojati. Nakon tisuću i dvije stotine sekundi povjerujem
da sam sigurna. Dvadeset minuta spojilo se i oblikovalo zid između
mene i njega. Nije dovoljno, ali pošto otvorim oči uvidim da barem
nije tjelesno prisutan. Tek sada shvatim da sam pomicala prste,
koristila sam se njima za brojanje. Mogu pomicati ruke. Još je
uvijek mračno i oči mi se privikavaju na tamu. Zasad sve što vidim
onkraj kreveta jest magličasta siva bol. Ako mogu pomicati
dlanove, pitam se što još mogu. Polako, kao da bih je mogla
slomiti, podignem desnu ruku. Djeluje teško i tromo,
poput krcatog pladnja. Ugledam tanku cjevčicu pričvršćenu za svoj
dlan te je izvučem uzviknuvši od bola. Treba mi pomoć da ustanem
i moram se požuriti, ali sve je naizgled vrlo sporo i teško.
Još uvijek ne mogu pomaknuti ostatak tijela. Osvrćem se
uokolo i promatram sve što vidim s kreveta, dok mi za oči ne zapne
crvena vrpca. Nalikuje nečemu što biste trebali povući u slučaju da
vam treba pomoć, a meni je doista potrebna. Zabacim desnu ruku,
a ona se klimavo pomakne, usput udarivši o infuziju. Zastanem i
zurim u napola praznu vrećicu bistre tekućine koja se blago njiše
na stalku. Uvjerena sam da sadrži drogu koju mi ubrizgava.
Istrgnem je i uspijem je ubaciti u noćni ormarić u nadi da će je
netko pronaći i znati što s njom. Nešto nikako nije u redu, oči mi
se žele zatvoriti i postaju prilično ustrajne. Ponovno posegnem
prema crvenoj vrpci, a prsti mi se ovoga puta oviju oko nje pa je
povučem. Crveno se svjetlo upali povrh kreveta, pa dopustim ruci
da klone. Toliko čvrsto stišćem plahtu da mi se nokti zariju u
dlanove. San me svladava. Dopustim očima da se zaklope i osjetim
kako tonem u tamu.
Mislim da možda umirem, ali toliko sam umorna od života da je
možda u redu. Dopustim svom umu da se isključi. Daleko nada
189
mnom, onkraj hladnoće i crnih valova, čujem glasove, ali riječi se
ne žele otkriti. Dvije se spuste s površine i pronađu me.
»Gubimo je.«
Izgubila sam se.

190
 Tada

Božić 2016.

Božić je vrijeme za toleriranje obitelji koju niste odabrali.

»Divan šal«, kaže Claire vodeći nas hodnikom. Paul i ja slijedimo
je unutra. Nema ni natruhe napetosti nakon naše jučerašnje
prepirke na tržnici, ali u tome smo sestra i ja najbolje. Gluma je
oduvijek bila naša poveznica. Ipak, sumnjam da bi uspjela
ostati toliko smirena da zna da je Paul pronašao njezine dnevnike
iz djetinjstva. Ne zna ni da sam ih ja vidjela. Neobičan je to osjećaj,
čitati vlastitu prošlost kroz tuđe oči. Vaša verzija istine malčice je
izvitoperena zato što više nije samo vaša.
Uđemo u novu kuhinju i blagovaonicu otvorenog plana. Na
svakom se koraku nalaze igračke, ali izuzev toga, sve je
besprijekorno. Mnogo su toga preuredili otkad su mama i tata
umrli, pa je kuća jedva prepoznatljiva, a to je impresivna stvar,
zato što sam od svog rođenja živjela ovdje. Claire je preuredila
cijelu kuću, tapetama prelijepivši pukotine u našoj obitelji. Još
uvijek govorim samoj sebi da ima smisla što su moji roditelji kuću
prepustili Claire i Davidu. Trebala im je više nego nama, a njegova
je radnja odmah do nje, tako su se i upoznali.
»David je upravo otišao na kat presvući blizance, ubrzo će sići.
Piće?« Clareina duga plava kosa sklonjena joj je s besprijekornog
lica i izgleda blistavo. Nije oduvijek bila plava, naravno, ali
tolike godine umješno nanosi peroksid da nikada ne biste pomislili
suprotno. Njezina crna haljina izgleda novo i grli joj tijelo. Osjećam
se neugledno u usporedbi s njom; nisam znala da ćemo se
dotjerivati. Starija sam, ali ona djeluje znatno mlađe s obzirom na
to da smo rođene istog dana s tek nekoliko sati razlike.
»Ja ne bih, hvala«, kažem.
»Ne budi glupa, Božić je!« kaže Claire. »Otvorit ću nam malo
šampanjca za početak...«
»Zvuči lijepo«, kaže Paul.
»Onda dobro, samo jednu«, odvratim pogledavajući prema
ostavi. Moja visina za svaku godinu života dok nisam poslala

191
tinejdžerica nekoć je bila označena na pozadini drvenih vrata.
Claire ih je dala preličiti.
Sjednemo na kutnu garnituru te se osjećam poput ukrasa s
fotografije iz jednoga među Claireinim časopisima o uređenju
doma. Kuhinja izgleda nekorišteno, a opet nešto sjajno miriše.
Moja sestra, božanstvena kućanica. David umaršira s po
jednim djetetom pod svakom rukom. Previsok je i uvijek hoda
pomalo pogrbljeno, kao da se vječito brine da će udariti glavom.
Polako ćelavi, a desetogodišnja razlika između njega i Claire
stvarno se počinje zamjećivati.
Kada nam je bilo šesnaest godina, popravio je tatin automobil
te oduzeo Claire djevičanstvo i njegove novce. U to sam vrijeme bila
šokirana i pomalo zgađena. Mislila je da sam ljubomorna, ali nisam
bila. Pomisao da joj radi takve stvari bila mi je odbojna. Sjećam se
kada se tek počela iskradati radi viđanja s njime. Često sam išla s
njom, a zatim bih čekala sama i nastojala ne slušati dok su činili
što god već jesu. Jedne takve noći Claire i ja ostale smo same piti u
parku. David je odavno otišao u pub, a mi smo bile premlade da bi
nas propustili. Pošto smo iskapile boce jabukovog piva koje nam je
dao, teturavo smo napustile zaklon stabala. Bilo je toliko kasno da
su željezne vratnice na ulazu parka već bile zaključane lokotom i
debelim lancem.
Nismo se zabrinule, naša tinejdžerska tijela s lakoćom su se
mogla uspeti i preskočiti ih, ali Claire je rekla da se najprije želi
odmoriti i legla na betonsku stazu. Legla sam pokraj nje, a ona me
primila za ruku. Triput ju je nježno stisnula te sam joj uzvratila
trima stiscima. Ležale smo na mjesečini pijano se smijući svemu i
ničemu, a ona je potom prestala i okrenula se prema meni
oslanjajući glavu o lakat. Šaptala je kao da nas stabla i trava mogu
čuti. Nisam pitala što su radili dok sam čekala, ali svejedno mi je
ispričala. Rekla je da je bilo ugodno. Sjećam se da sam osjetila
mučninu te nekakvu blagu zbunjenost i silnu razočaranost. Mislila
sam da strašno griješi. Brak, dvoje djece i gotovo dvadeset
godina zajedničkog života upućuju na to da sam se
možda prevarila. Nikada nije bila intimna ni s jednim drugim
muškarcem. Nikada je nisu zanimali. Kada vas Claire odluči voljeti,
njezina ljubav ne prestaje.
»Stigli ste«, gromko kaže. David ima naviku govoriti glasnije
negoli je potrebno. »Hajde, budite korisni i zabavljajte ovo dvoje.«
Pruži nam svakome po jedno dijete i zaputi se prema hladnjaku,
usput čitavim dlanom zgrabivši Claire za jogom
192
utegnutu stražnjicu. Ovoj to naizgled ne smeta ili ne zamjećuje. Ja
držim Katie, a Paul Jamesa.
Blizanci mi djeluju vrlo strano usprkos tomu što su mi obitelj.
Paul je prirodno vješt s djecom, možda zato što je oduvijek želio
vlastito. Ispušta prave zvukove i odašilje pravu vibru. Za mene to
predstavlja napor i ne uspijeva mi svakog puta. Pokušam
blagim glasom razgovarati s Katie pitajući je misli li da ih je posjetio
Djed Božićnjak. Claire je ove godine zaista pretjerala s poklonima i
ukrasima, kaže da je sve to radi blizanaca, kao da će se uopće
sjećati. Katie posegne za mojim šalom i povuče ga. Izvučem
platno iz njezine stegnute šačice jer mi je potrebno da šal ostane
na mjestu i pokrije mi masnice u obliku prstiju na vratu. To joj ne
odgovara, stoga zaplače. Ništa što poduzimam ne pomaže, stoga mi
Paul predloži da se zamijenimo. Pruži mi Jamesa, a Katie
prestane plakati čim je primi u naručje. Zuri u mene kao da u
nešto sumnja, kao da zna više nego što je moguće. Provjerim je li
mi šal čvrsto na mjestu.
Paul će biti sjajan otac. Večeras ću mu reći. Bit će to moj
ovogodišnji božićni poklon za njega, nemam mu što drugo dati a da
to već nema. Drago mi je što mu još nisam rekla; ne bi to mogao
zatajiti pred Claire, a zasad još ne želim da dozna. Reći ću mu čim
stignemo kući, kada ostanemo sami.
Poslijepodne se vuče dok nas četvero jedemo previše hrane te
punimo rupe pristojnim čavrljanjem i pričama kojima smo dosad
već i previše puta ugnjavili jedni druge. Zamišljam taj scenarij kako
se ponavlja u tisućama domova diljem zemlje. Provodim sate
igrajući višestruke uloge: brižne sestre, posvećene supruge, tete
pune ljubavi i otpijam malene gutljaje vina kako ne bih morala
ponovno napuniti čašu. Pošto se Claire zaputi u kuhinju, ugrabim
priliku koju sam čekala i ponudim joj pomoć. Paul mi dobaci
zloban pogled; ne voli boraviti sam s Davidom, kaže da nemaju
ništa zajedničko.
»Nešto se dogodilo«, šapnem čim se nađemo nasamo u kuhinji.
»Što?« upita Claire okrenuta leđima od mene.
»Nešto što se nije smjelo dogoditi.«
»O čemu govoriš?« upita stavljajući tanjure u perilicu posuđa.
Moja se hrabrost povuče.
»Ništa. Nije važno. Sama ću to riješiti.«
Dovrši što je započela pa se okrene prema meni. »Amber, jesi li
dobro?«
193
 Eto mi prilike. Ako joj kažem za Edwarda, znam da će mi
pomoći. Proučavam joj lice, želim nekome reći koliko se bojim, ali
riječi mi ne dolaze. Nije pravi trenutak te se prisjetim da se bojim i
nje. Mogla bi me natjerati da se obratim policiji. Mogla bi reći
Paulu. Mogla bi učiniti nešto gore.
»Da, dobro sam.« Sada je red na njoj da prouči mene; zna da
nisam dobro. Moram joj pružiti nešto više. »Samo sam umorna i
trebam odmor, to je sve.«
»I ja mislim da si umorna. Neprestano se uzbuđuješ ni oko
čega.«
Ostatak dana prođe kao u magli. Blizanci jedu, spavaju, igraju
se, plaču, pa sve iznova. Odrasli bi voljeli da mogu činiti iste stvari.
Mama i tata oduvijek su nas tjerali da do poslijepodneva čekamo
na otvaranje poklona i čini se da nastavljamo njihovu prilično
jadnu tradiciju. Promatramo blizance dok napola otvaraju
prekrasno umotane poklone, očekivano zainteresiraniji za omot
nego za sadržaj. Potom razmijenimo odrasle poklone, uredno
umotane, zajedno s besprijekornim računima za povrat
poklona. Otvorim Paulov i potrebno mi je neko vrijeme da shvatim
što znači. Zahvalim mu i pokušam priječi na nešto drugo.
»Čekaj, što je to?« upita Claire. Voli da ih otvaramo jedno po
jedno, tako da svi mogu vidjeti što su drugi dobili.
»Dnevnik«, kažem.
»Dnevnik? Tko si ti, Ana Frank?« nasmije se David. Uvidim da
Paul djeluje posramljeno.
»Pomislio sam da bi joj se mogao svidjeti jer...«
»Predivan je, hvala ti«, kažem prekidajući ga prije nego što
dovrši rečenicu i poljubim ga u obraz.
»Ja sam nekoć vodila dnevnik«, kaže Claire. »Oduvijek sam ga
smatrala iznimno terapeutskim.
Čitala sam da je dobro sve zapisivati, zbog tjeskobe. Trebala bi
pokušati, Amber.«
Pošto se zasitimo izigravanja sretnih obitelji, pomognem Davidu
spremiti blizance u krevet. Pročitam im priču koju sam im već
čitala i divim se lakoći s kojom zaspe. Dok napuštam njihovu sobu
zamijetim stoper u obliku crvendaća od lijevanog željeza
kako zadržava vrata. Pripadao je Claireinoj baki. Još ga uvijek
čuva, jedinu staru stvar u kući koju je učinila novom. Siđem i
zateknem Paula i Claire usred tihog razgovora u kuhinji, no

194
prestanu čim me ugledaju, a Paul mi sa sekundom zakašnjenja
uputi osmijeh.

195
 Tada

Božić 2016. - predvečer

Paul i ja u TIŠINI hodamo kući. Brzo korača, stoga se moram

žuriti kako bih održala korak s njime. Magličasta kišica prožima
hladni zrak, ali ne smeta mi, drago mi je što sam vani i što sam
napustila Clairein dom. Ta kuća sada nije ništa doli toga, njezina.
Među tim zidovima nema ničega moga, čak ni uspomene više nisu
samo moje. Dosad sam trebala ostaviti taj život za sobom, ali nešto
me uvijek sprječavalo u napredovanju. Strah od nepoznatoga
uvijek je veći od straha od poznatoga.
Ulice su puste. Sviđa mi se sveopći spokoj. Mir na
predgradskom tlu. Svi su zaključani u kućama s rođacima s kojima
se ne moraju vidjeti ostatak godine. Kljukaju ih puricom, gledaju
gluposti na televiziji, odmataju poklone koje ne trebaju i ne
žele. Previše piju. Previše govore. Premalo razmišljaju.
Rominjanje preraste u pravu kišu dok prolazimo pokraj
benzinske crpke. Zatvorena je, sve je zatvoreno. Samo sam dvaput
bila unutra. Prvi put prije nekoliko tjedana, kako bih postavila
pitanje. U tome nema ništa loše, ljudi neprestano postavljaju
pitanja. Blagajnik mi je pomnije proučio lice pošto sam prestala
govoriti, ali ubrzo je zaključio da ne namjeravam opljačkati crpku;
nisam, tako djelovala. Rekao mi je da se snimke nadzorne kamere
čuvaju jedan tjedan, a zatim se automatski brišu. Zahvalila sam
mu pa pričekala u slučaju da upita zašto me zanima. Nije to učinio,
stoga sam otišla. Zaboravio me je i prije negoli sam izišla.
Drugi se put nedavno zbio.
Madeline nije bila pretjerano zahvalna pošto sam je odvezla kući
s posla kada joj je neki dan pozlilo. Nakon što sam joj pomogla ući,
dobacila mi je svoju kreditnu karticu i rekla da joj natočim gorivo
na obližnjoj crpki. Nije bila sretna zbog gotovo praznog rezervoara
te me obavijestila da neće imati vremena za to prije odlaska na
posao narednog dana. Pretpostavila je da će mi zasmetati njezina
naredba, stoga sam lice prilagodila njezinim očekivanjima, ali
potajno sam bila vrlo zadovoljna sobom. To je značilo da puna usta
goriva koja sam otrpjela na parkingu za zaposlenike dok sam joj
ranije toga jutra praznila spremnik nisu bila uzalud. Okus goriva
196
trajao je satima, usprkos činjenici da sam ga odmah ispljunuta.
Naučila sam taj trik u školi dok sam pomagala očistiti akvarij za
ribice,
»Možda si ostale zavarala svojom milosrdnom točkom, ali mene
nisi«, promrmljala je vukući se stubu po stubu. Zastala je na pola
puta i okrenula glavu kako bi me pogledala svisoka.
Slavodobitni osmijeh raširio se njezinim znojnim, okruglim
licem. Madeline je oduvijek bila vrlo spretna na riječima, ali čula
sam one za koje se tog poslijepodneva odlučila dugo nakon što su
izgovorene.
»Prozrela sam te, Amber. Nikada to ne zaboravi. Lijena si i
nemaš pojma, baš poput ostatka svoje generacije. Zato nikada
nećeš nikamo dogurati.« Rekavši to, okrenula se i nastavila
uspinjati stubama koje sam nekoć poznavala i na njima sjedila.
Kuća je, dakako, izgledala sasvim drugačije nakon požara otprije
dvadeset pet godina, ali novo se stubište nalazilo na istom mjestu
te sam si, kada bih udesno okrenula glavu, još uvijek gotovo mogla
predočiti Claire kako pali plin. Trebala je naslijediti kuću nakon
smrti bioloških roditelja - bila je uvjerena da bi to njezina baka
željela - ali njezina kuma Madeline Frost pobrinula se da nikada ne
dobije ni novčića.
Razmišljala sam o onome što mi je Madeline rekla dok sam
točila gorivo u automobil pa ponovno dok sam kupovala kanistre
za gorivo, punila ih te ih stavljala u prtljažnik. Razmišljala sam o
Madelineinim riječima dok sam plaćala račun koristeći se njezinom
kreditnom karticom te sam ih čula kako mi se ponavljaju u glavi
dok sam pamučnom krpicom čistila upravljač i sve ostalo što sam
dotaknula.
Dok Paul i ja zajedno, a opet svatko za sebe, prolazimo pokraj
ulice u kojoj Madeline živi, okrenem se kako bih ovlaš pogledala
njezinu kuću. Prvi put shvatim da izgleda sasvim obično. U njoj bi
se mogli nalaziti članovi obitelji koji kidaju božićne praskavce,
igraju društvene igre i stvaraju uspomene jedni s drugima te jedni
o drugima. U njoj bi mogla biti djeca, unuci, kućni ljubimci, buka
i smijeh. Mogli bi biti, ali znam da nisu. Unutra je samo jedna
osoba, sigurna sam u to. Jedna tužna, usamljena i nesretna osoba.
Osoba koju vole samo stranci koji vjeruju u inačicu što je čuju na
radiju. Osoba koja nikome neće nedostajati.
 Prije

Četvrtak, 7. siječnja 1993.

Dragi dnevniče,
danas je održan pogreb. Bilo je neobično zato što nije bilo mnogo ljudi, za
razliku od pogreba kakvi se viđaju na televiziji. Teta Madeline bila je pozvana, ali
nije došla. Ona mi je jedina preostala rodbina, ali ne znam ni kako izgleda. Nije
važno. Sada imam novu obitelj. Plakala sam kad sam vidjela Ijesove zato što
znam da tako treba, ali ne nedostaju mi mama i tata. Drago mi je što ih više
nema, sve je puno bolje bez njih. Nakon požara živim s Taylorinom obitelji i sjajno
mi je. Čini se kao da je moj život otprije bio samo velika pogreška, kao da sam se
trebala roditi u toj obitelji. Jedino zbog čega stvarno plačem jest činjenica da se
ne mogu vratiti u bakinu kuću. Ne mogu sjediti u njezinom omiljenom stolcu
ni spavati u njezinom krevetu. Sve što mi preostaje od nje ostalo je ondje. Rekli
su da sada pripada teti Madeline, odnosno ono što je od nje ostalo.
Imam hrpu nove odjeće i knjiga, i čak imam vlastitu sobu u Taylorinoj kući.
Ispočetka smo spavale u njezinoj, ali noću me često budila. Neprestano sanja
požar i budi se vrišteći. Stvarno ide na živce. Ponekad uopće ne može spavati.
Pjevam joj pjesmu koju mi je baka nekoć pjevala kad nisam mogla zaspati:
Kotači autobusa se okreću po cijeli dan. Nisam sigurna da pomaže.
Taylor se od one noći ponaša stvarno čudno na brojne načine. Ne znam zašto,
nije ozlijeđena i nije umro nitko koga je voljela. Rekla je da će me izdati, ali neće.
Rekla sam joj što bi se dogodilo da to učini. Ali neprestano radi čudne stvari,
poput toga da stoji pred pećnicom i zuri u nju. I počela je kidati kožu na
usnama, ponekad je toliko kida da joj curi krv. Odvratno je. Taylorina mama kaže
da se različiti ljudi sa stvarima nose na različite načine i da joj samo treba
vremena. Vodila ju je na razgovor s nekime u bolnici o tome kako se osjeća, misli
da bi joj moglo pomoći. Nisam uvjerena u to.
Ja sam morala razgovarati s mnogima nakon požara. Morala sam razgovarati
s liječnicima u bolnici, zatim s policijom, a dvaput tjedno moram razgovarati sa
ženom koja se zove Beth. Beth je socijalna radnica, što znači da pokušava
pomoći ljudima. Ima krupne, tužne oči koje zaboravljaju treptati i čupavog psa
koji se zove Ciganin. Nikada nisam upoznala njezinog psa, ali odjeća joj je
uvijek puna njegovih dlaka, a dok razgovaramo sklanja dlake i baca ih na pod.

198
Govori vrlo polagano i tiho kao da je možda neću razumjeti i uvijek želi
znati jesam li dobro a da me pritom zapravo ne pita.
Beth mi je rekla za tetu Madeline. Mislim da je teta možda bolesna, zato što
nije mogla doći na pogreb i ne može pisati vlastita pisma. Odvjetnik ih piše
umjesto nje, a zatim Beth čita ulomke iz njih. Ponekad njezine krupne oči nastave
čitati, ali usta prestanu govoriti, pa se pitam koje riječi ne želi da čujem. Nisam
dokraja znala što to znači kada je rekla da mi je teta Madeline kuma. Skrenula je
pogled i podu objasnila da to obično znači da će se netko brinuti o tebi ako
tvoji roditelji više ne mogu. Ništa nisam rekla. Nisam željela da se za mene brine
bilo tko osim Taylorine mame. Zatim je Beth rekla da me Madeline jako voli, ali
da sumnja da se može brinuti o meni. Nastavila je imati svoj posebno tužan izraz
lica, ali meni je silno laknulo, sve dok nije rekla da ću možda morati živjeti u
dječjem domu dok se ne oslobodi udomiteljsko mjesto. Kada je djed otišao živjeti
u neki drugi dom, umro je. Nisam željela umrijeti. U tom mi se trenutku teta
Madeline nije pretjerano sviđala jer se nije željela brinuti o meni. Nije ju briga
jesam li živa ili mrtva, ali ne znam tko je ona, stoga mi ljutnja raste u trbuhu
umjesto da pronađe izlaz, i to me boli.
Beth me ostavila samu u sobi i rekla da se igram Igračkama. Nisam željela,
nisam dijete, ali rekla je da bih trebala i otišla. Znala sam da me promatra kroz
zrcalo, vidjela sam to u filmovima, stoga sam ustala i prišla kutiji s igračkama.
Unutra se nalazila lutka, izgledala je skupo, ne kao one plastične. Posjela sam je
na krilo i rekla joj da sam jako tužna zbog mame i tate i zahvalna jer su Taylorini
roditelji toliko dobri prema meni. Zatim sam se malo pomolila; čak sam na kraju
rekla »amen« jer sam pomislila da je Beth tip osobe kojoj bi se to svidjelo.
Svidjelo joj se. Vratila se i rekla da mogu ići, čak je rekla da mogu ponijeti lutku
jer sam bila hrabra. Odlučila sam je dati Taylor i reći joj da je lutka promatra čak
i kada je ja ne vidim. Toliko mi se svidjela ta ideja da sam se nasmiješila, a na to
se i Beth nasmiješila jer je mislila da me razveselila.
Nisam glupa, znala sam što trebam učiniti. Te sam noći počela plakati u sobi,
tek dovoljno glasno da me Taylorina mama čuje. Otvorila je vrata bez kucanja, ali
nije mi smetalo zato što su to bila drugačija vrata u drugačijoj sobi, a ona je bila
drugačija mama. Lijepo me ponovno ušuškala, onako kako je to baka činila, a
zatim je jedno vrijeme sjedila sa mnom i gladila mi kosu. Nosila je bijeli ogrtač i
skinula je šminku, ali svejedno je Izgledala prelijepo i mirisala po
onom ružičastom gelu za tuširanje koji upotrebljava. Kad odrastem želim biti baš
poput nje. Rekla sam joj da se bojim odlaska strancima i još malo plakala. Rekla
je da se ne brinem i poljubila me u čelo pa izišla iz sobe i ugasila svjetlo. Nakon
toga čula sam kako satima razgovaraju, nisu vikali kao što su to činili moji mama
i tata, već su samo tiho razgovarali u istoj spavaćoj sobi, poput pravog bračnog

199
para. Sljedećeg sam dana na stolu u blagovaonici vidjela dokumente za
posvojenje, stoga je sve stvarno sjajno ispalo.

200
 Sada

Ponedjeljak, 2. siječnja 2017.

Još sam živa.

Ta mi se misao prva oglasi u glavi. Ne znam kako, ali živa sam
i vratila sam se, samo nisam sigurna gdje sam bila. Potreban mi je
trenutak da zaključim jesam li sretna što sam ovdje ili nisam te što
sve to znači. Edward me pokušao ubiti, uvjerena sam u to, ali još
sam živa. Pretpostavljam da je teže ubiti nešto što je već mrtvo.
S obzirom na snažnu odbojnost prema bolnicama, u ovoj sam
provela pozamašnu količinu vremena. Paul i ja došli smo ovamo
dok smo pokušavali začeti, sestra mi je ovdje rodila, a baka umrla.
Nije umrla od raka, kao Claireina baka, već od starosti prerušene
u upalu pluća kada nam je bilo trideset godina. Njezina je smrt bila
polagana i odrazila se na našu rascijepljenu obitelj. Privremeno su
nas ujedinile pretjerano rastegnuta tuga i očaj. Ali u Claire se
pritisnuo prekidač koji se nije dao ugasiti. Ljutnja koju je u
djetinjstvu osjećala zbog smrti vlastite bake vratila se. Iznova
probuđeni bijes koji je toliko dugo potiskivala s vremenom je
narastao. Mržnja je svejedno trebala nekakav ispušni ventil. Claire
je još uvijek trebala krivca. Tada je pronašla Madeline. Zamislite
samo koliko smo se iznenadile kad je otkrila tko je zapravo njezina
kuma te gdje i dalje živi. Claire je postala opsjednuta Madelineinim
uništenjem, a zatim sam i ja. Iznova je postala hirovita i
nepovjerljiva prema svima oko sebe. Promjena njezina raspoloženja
povećala je potrebu za mojim rutinama, potrebu da se uvjerim
kako je sve sigurno koliko može biti dok je Claire uzrujana zbog
nečega.
Nazivaju to opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Ništa
strašno, ali pogoršao se kako sam starjela. Kao tinejdžerica jednom
tjedno morala sam posjećivati upravo ovu bolnicu. Nekoć sam
odlazila niskom muškarcu koji je previše volio govoriti, a premalo
slušati. Uvijek je nosio iste cipele, sive kožne s ljubičastim
vezicama, pa sam satima zurila u njih. Nakon četiri mjeseca
tjednih posjeta, rekao mi je da imam opsesivne misli i manifestiram
kompulzivne aktivnosti kako bih se nosila s
neobjašnjivom razinom tjeskobe. Ja sam njemu rekla da ima

201
halitozu. Uskoro sam prestala odlaziti k njemu. Roditelji su
odustali od pokušaja da me izliječe i zauzvrat se usredotočili na
Claire, lijepu i pametnu zamjensku kćer koju su spasili, i posve
zaboravili na manjkavi izvornik koji nisu mogli popraviti - mene.
Pokušam se izvući iz prošlosti i vratiti u sadašnjost, zapravo ne
želeći boraviti ni u jednoj, ni u drugoj. Uto začujem njezin plač.
Potrebno mi je neko vrijeme da protumačim suze i odredim mjesto i
vrijeme.
»Tako mi je žao, Amber, zbog svega«, kaže Clairein glas odnekud
daleko. Riječi se naizgled ponavljaju na površini dok ja plutam na
dnu. Zvuk njezina glasa izvlači me otamo gdje sam bila i djeluje mi
kao da se budim iz vrlo dubokog sna. Nešto je drugačije. Svjetlo i
sjena promijenili su se. Djeluje uznemirujuće, kao da je netko u
mojem umu premjestio pokućstvo a da me prije toga nije pitao.
»Pokušala si mi reći za njega, zar ne? Ali nisam slušala. Tako
mi je žao«, kaže Claire. Sada zvuči bliže, kao da bih mogla
posegnuti i dotaknuti je. Potrebno mi je jedno vrijeme da shvatim
što govori, ali moj mozak ulogu »njega« naposljetku dodijeli
Edwardu.
Otplutam. Riječi su preteške da bih ih pojmila u jednom
navratu.
Spomen Edwardova imena naizgled pomrači rubove prostora u
kojem se nalazim. Nešto se dogodilo, nešto loše. Nešto gore negoli
se sjećam. Što god bilo, Claire zna za to, stoga će možda sada biti u
redu. U prošlosti je uvijek sprječavala ljude da mi naude.
»Ima li kakvih promjena?« začujem Paulov glas.
»Ne, još ne. Jesu li ga ulovili?« upita Claire.
»Ne. Bili su mu u stanu, ali nije ondje.«
Pokušam se usredotočiti i provući njihove riječi kroz sito
stvarnosti koje gradim u glavi, ali ne funkcionira uvijek. Voljela bih
da mogu izbrisati određene tužne i loše uspomene koje stanu
izbijati na površinu, ali čini se da su me upalili, pa se odjednom
svega prisjećam. Čak i dijelova za koje bih voljela da mi ostanu
nedokučivi.
Sjećam se Edward a u svojoj sobi.
Sjećam se što mi je učinio.
Ne shvaćam kako znaju.

202
 Potom se sjetim da je Paul rekao kako mi je postavio kameru u
sobi. Zacijelo je promatrao dok se događalo. Pomisao na to ispuni
me mučninom.
Još uvijek djeluje kao da sam pod vodom, ali mutna tekućina
bistri se i neprestano se približavam površini. A postoji još.
Sjećam se noći nesreće, sjećam se svega.
Sada znam što se dogodilo - nisam ja vozila na Božić i uopće
nije bila riječ o nesreći. Bila sam odsutna. Ne znam koliko dugo, ali
sada sam se vratila i svega se sjećam.

203
 Tada

Božić 2016. - predvečer

»Jesi dobro?« upitam kada se Paul strovali na sofu i uzme

daljinski upravljač.
»Molim? Da, dobro sam.«
»Piće?«
»Viski, molim te.«
Načas zastanem. Paul već dugo nije pio viski. Jedno je vrijeme
pio samo njega, ali jantarna ga je tekućina promijenila, a njegova
ovisnost o njemu promijenila je nas. Postala je dio njega. Ružan
dio. Smatrao je da mu pomaže pisati, pa bi u kolibi provodio čitave
noći, sam s laptopom i bocom. Bio je to noćni književni trojac i
razočaravajući klišej. Postali smo nezavisne države tekućih granica
te sam bila ljutila, usamljena i uplašena. Doista je pisao, ali bile
su to pogrešne vrste riječi; nisu pristajalo jedna uz dingu. Nakon
što nismo uspjeli dobiti dijete, situacija se pogoršala. Bila je to
droga po njegovu izboru kojom je liječio bol i točio ju je u sebe u
njezinu najčišćem obliku. Čistu. No ishod nikada nije bio uredan.
Bilo je to kao da sjedite u prvom redu i gledate sporo samoubojstvo.
Kada više nisam mogla gledati, zaprijetila sam odlaskom. Rekao je
da će prestati, ali nije, samo se trovao u osami. Otišla sam na deset
dana. Tada je prestao. Otada je prošlo više od jedne godine i
nikada se neću vratiti na to.
»Mislim da ga nema, dragi...«
»Mama mi je kupila, u ormariću je«, odvrati ne podigavši pogled.
Neprestano prebacuje televizijske programe ne uspijevajući
pronaći ono što traži.
Odem u kuhinju i otvorim hladnjak. Zanemarim njegovu
zamolbu pa izvadim bocu pjenušca koju sam namjerno stavila
hladiti. Reći ću mu za dijete, raspoloženje će se promijeniti pošto
dozna i nikada nećemo zaboraviti ovaj Božić. Već sam popila
više nego što bih smjela, ali jedna malena čaša neće ništa značiti.
»Bude ti drago što nemamo djecu, zar ne?« kaže Paul sa sofe.
»Molim?«

204
 »Zbog sveg tog kaosa. Uzmu ti čitav dan i ne možeš ni jednom
razgovarati bez nekakvog prekida.«
»Nije bilo toliko loše, zar ne?« odvratim vrativši se u dnevni
boravak.
Suza mi klizne iz lijevog oka, ne mogu je spriječiti.
»Ne, klinci su u redu. Claire me oneraspoložila. Dosta mi je toga
da nam zapovijeda kako da živimo, uvijek se upliće, a ti joj nikada
ništa ne kažeš... Čemu to?« upita pokazujući na pjenušac.
»Pomislila sam da bismo mogli proslaviti.«
»Već smo proslavili moj ugovor za knjigu. Ti to plačeš?«
»Dobro sam.«
»Ako je u pitanju to što Claire govori da ne želi da odeš sa mnom
u Ameriku, nije me briga što kaže. Siguran sam da može izdržati
nekoliko tjedana bez tebe.«
»Rekao si Claire za knjigu? Kada?«
»Izletjelo mi je dok si bila na katu i blizancima čitala priču za
laku noć.«
Sada shvaćam zašto me onako gledala prije negoli smo otišli.
Upozoravala me, Paul nastavi, nesvjestan onoga što je učinio.
»A zašto ne bismo rekli? I u pravu si, trebamo proslaviti.« Uzme
bocu sa stola i otvori je.
»Što si joj točno rekao?« upitam začuvši podrhtavanje u
vlastitome glasu.
»Možemo li, molim te, prestati razgovarati o tvojoj sestri, njenom
dosadnom mužu i groznim blizancima?«
»Što si joj rekao, Paule? Važno je.«
»Zašto šiziš? I ona se ponašala kao luđakinja.«
»Zato što je uzrujava pomisao na moj odlazak, znala sam da
hoće. Rekla sam ti da joj ne govoriš.«
»Nije zbog toga, već zbog njenih glupih dnevnika. Pitala me zašto
sam ti kupio dnevnik, pa sam rekao zato što sam pronašao njezine
na tavanu, a zatim se za nekoliko sekundi naglo pretvorila u
luđakinju.«
U glavi mi počinje vladati buka.
»Rekla sam ti da ne kažeš Claire za dnevnike i rekla sam ti da
ih ne čitaš.«

205
 »Nisam ih čitao, ne zapravo. Samo jedan redak o tome da ste
kao dvije kapi vode. Prenio sam joj to, mislio sam da je smiješno,
ali njoj naizgled nije bilo.«
Kao dvije kapi vode.
»Ubit će te.«
Paul se nasmije. Ne shvaća da se ne šalim. Claire nikome neće
dopustiti da me odvoji od nje, nikada nikome nije dopustila.
Godinama je Činila grozne stvari ljudima - prijateljima, radnim
kolegama, ljubavnicima. Prema njezinoj procjeni, nitko među
njima nije bio dovoljno dobar za mene. Mislila je da me treba spasiti
od svakoga od njih. Pomislila sam da bi se, nakon što se blizanci
rode pa bude imala vlastitu obitelj, stvari mogle promijeniti,
ali nisu; prianjala je za mene i više nego prije. Mislim da joj je čak
bilo pomalo i drago kada nisam mogla zatrudnjeti, brinula se da će
moja ljubav prema djetetu na neki način umanjiti onu prema njoj.
S Paulom, slavnim piscem, bilo je drugačije. Zaključila je da
je dobar za mene i oduševila se kada se zadovoljio životom na
udaljenosti manjoj od kilometar i pol. Bilo je to poput ispita -
prošao je jer me nije pokušao odvojiti od nje. Ali sada je pao.
Osjetim mučninu. Znam za što je sposobna. Iziđem iz prostorije,
pronađem mobitel i otipkam Clairein broj.
Ništa.
Ponovno pokušam, ali svejedno dobijem govornu poštu.
»Nije ih pročitao. Ne čini to, ne moraš«, kažem najtiše što mogu.
»Jeste li poludjele?« kaže Paul pojavivši se u hodniku iza mene.
»U pitanju su dječji dnevnici. Možda sam ih trebao pročitati«, kaže.
»Ako te nazove ili dođe, reci joj da sam ih već spalila. Ne otvaraj
vrata i ne puštaj je unutra. Gdje su ti ključevi od auta?«
»što to govoriš?«
Otrčim do komode i stanem otvarati ladice pune kojekakvih
sitnica.
»Ma što da se dogodi, ne vjeruj joj, jasno?« Pronađem rezervne
ključeve, uzmem torbicu i otrčim do ulaznih vrata i ne provjerivši
što se nalazi unutra.
»Amber, čekaj...« Zakasnio je, već sam prošla stazu i pokušavam
razaznati tipke na ključu automobila u tami i po kiši. Nemam
kaput i već sam posve mokra. Paul me slijedi van, još uvijek u
novim božičnim papučama. Drži mobitel na uhu.

206
 »Ja sam... sestra ti je vrlo uzrujana. Mislim da ima nekakve veze
s tobom. Možeš li me nazvati pa da to pokušamo riješiti...« Naglo se
okrenem i izbijena mu mobitel iz ruke, na što se razbije na prilazu.
Paul zuri u njega razjapljenih usta, a potom podigne pogled
prema meni. »Koji kurac?«
»Kloni se Claire!«
»Čuješ li ti sebe? Ponašaš se kao jebena luđakinja! Ne smiješ
voziti. Sigurno si popila dovoljno da...«
»Dobro sam!«
Svjetlo se upali na prvoj kući do naše, pa u vidim da je susjeda
izišla na ulicu. Nisam bila svjesna da vičemo. Okrenem se kako bih
ušla u automobil, a ključ mi ispadne. Dlanovi mi dršću dok se
saginjem kako bih ih pronašla, naslijepo opipavajući u mraku.
Pošto mi prsti pronađu svoj plijen, Paul me pokuša spriječiti da
sjednem za upravljač. Odgumem ga, uđem i zalupim vratima za
sobom, prikliještivši mu dlan metalom. On vrisne od bola i naglo
povuče ruku, a ja iznova zalupim vratima. Gurnem ključ
u upravljač i odvezem se.

207
 Sada

Utorak, 3. siječnja 2017.

»Idem nakratko kući provjeriti da David nije ubio blizance ili

obrnuto«, kaže Claire.
»Naravno«, odvrati Paul.
»Sranje, strašno mi je žao. Uopće nisam namjeravala spomenuti
blizance, a kamoli...«
»Nema veze.«
»Sigurno nećeš da te povezem?«
»Ne. Više je neću ostaviti samu. Ovoga puta ne.«
Začujem otvaranje vrata.
»Claire?«
»Molim?«
»Nisi ti kriva.«
Ljubazan je prema njoj, ali vara se. Claire je kriva. Ona je
skrivila sve što ne valja u mom životu. Čujem kako odlazi i drago
mi je.
Paul mi drži ruku u svojoj; djeluje snažno, toplo i sigurno.
»Tako mi je žao«, šapne. »Neprestano te razočaravam. Trebao
sam biti ovdje.«
Zamislim Paula kako gleda što mi Edward čini u ovoj sobi.
Zamišljam ga kako sjedi kod kuće, toliko daleko i gleda stranca dok
gura ruku pod moju plahtu. Ja sam zarobljena u noćnoj mori, ali
Paul je zarobljen izvan nje i primoran je gledati me dok je
proživljavam. Želi ud u jednakoj mjeri u kojoj ja želim izid,
»Silno te volim«, kaže i poljubi me u čelo.
Proživljava vlastiti pakao otkad ja spavam u svojemu. Voljela
bih da mu mogu reći koliko mi je žao jer sam mu sve to priuštila te
da i ja njega volim. Neprestano ponavljam riječi u glavi dok ne
zazvuče punokrvno i stvarno.
»Volim te.«
»O, Bože«, kaže Paul i pusti moj dlan. Instinktivno poželim
vidjeti što nije u redu, pa pokušam otvoriti oči. Jarko me svjetlo
isprva smlavi, a bol koji mi nanese probije mi se do samog zatiljka.
208
 »Paule.« Začujem glas i shvatim da pripada meni.
»Ovdje sam«, kaže te ga ugledam. Plače, a sada i ja plačem. Ljubi
me i vidim ga. Ovo je stvarno. Oči su mi stvarno otvorene. Budna
sam.

209
 Tada

Božić 2016. - večer

Zaustavim se na Claireinu PRILAZU i vidim je kako stoji na

trijemu. Očekivala me. Iziđem pa na kiši odmarširam prema njoj i
ne zatvorivši vrata automobila. Haljina mi je posve mokra i prianja
mi za noge. Čini se kao da me platno pokušava zauzdati, nastoji
me spriječiti da odem onamo.
»Bok, Amber«, kaže. Ruke su joj prekrižene, lice opušteno, a
tijelo savršeno mimo.
»Moramo razgovarati.«
»Mislim da se ti moraš smiriti.«
»Ništa nije vidio; ništa ne zna.«
»Ne znam o čemu govoriš.«
»Ako mu naudiš, ako mu se išta dogodi...«
Zakorači prema meni. »Što? Što ćeš učiniti?«
Želim je udariti. Silno joj želim nauditi, ali ne mogu. Još je
uvijek više volim nego što je mrzim. Ne možemo razgovarati ovdje.
Nikad ne znate tko može prisluškivati.
»Mogu li ući, molim te?«
Jedno vrijeme zuri u mene, kao da procjenjuje opasnost. Ruke
joj se opuste prije negoli joj oči donesu odluku. Kimne pa uđe u
hodnik ostavljajući tek toliko prostora da mogu ući za njom.
»Mokra si, izuj se.«
Tiho zatvorim vrata za nama i poslušam je. Stojim bosonoga na
njezinu novom krem sagu i strepim od onoga što će uslijediti.
Nalazimo se negdje gdje se nikada prije nismo nalazile. Zapitam se
gdje je David i čuje li nas.
»David je na katu. Zaspao je kao klada nedugo nakon što ste ti
i tvoj muž otišli«, kaže pročitavši mi misli. Moj muž, više nije Paul.
Već se udaljava od osobe koju je prepoznala kao problematičnu.
Oči su joj mračne, hladne. Vidim da se već povukla na ono mjesto
u sebi koje me silno plaši.
»Želim da mi ih vratiš«, kaže. Ne moram pitati što.
»Spalila sam ih.«
 »Ne vjerujem ti.«
»Nije ih pročitao.«
»Zašto ih uopće imaš?«
»Bili su ovdje. Na tavanu. Pronašla sam ih nakon što su mama
i tata umrli. Zadržali su sve tvoje stvari. Nije bilo ničega mojeg.«
»I zato si ih ukrala?«
»Ne. Samo sam željela imati nešto. Sve su ostavili tebi. Bilo je
kao da nisam ni postojala.«
»Nisi ih smjela uzeti i nisi smjela dopustiti Paulu da ih pročita.
Ili si željela da mu se nešto dogodi?«
»Ne! Nije ih pročitao. Ne približavaj mu se!«
»Moraš se smiriti.«
»Ti moraš odjebati.« Gurnem je. Nisam namjeravala. Ona posrne
unatraške, a u očima joj bljesne nešto čega se sjećam. Ponovno
zakorači prema meni i unese mi se u lice. Osjetim njezin dah.
»Pročitao ih je i sada je potrebno riješiti stvar«, smireno kaže.
»Ne zna.«
»Pročitao ih je.«
»Ne, nije.« Preklinjem je, već svjesna da su joj uši oglušile pred
istinom.
»Kao. Jaje. jajetu. To mi je rekao. Pročitao ih je.« Ispljune riječi
na mene, a sa svakom od njih bol u mojem trbuhu jača, toliko da
pomislim da me zacijelo ubola. Uto ugledam krv. Pogledam oba
njezina dlana, ali prazni su, nema noža. Sada i ona zuri u trak krvi
koji mi se spušta unutrašnjom stranom desne noge. Spustim
dlanove na trbuh, a bol me natjera da se presamitim.
»O, Bože«, uspijem šapnuti. A zatim me koljena izdaju, pa tonem
sve dublje i dublje u bol.
»Što se događa?« upita Claire.
»O, Bože, ne.«
»Jesi li trudna?« Gleda me svisoka s mješavinom divljenja i
gađenja na licu. Ne pričeka moj odgovor. »Kako si mi mogla
prešutjeti takvo što? Nekoć smo si sve govorile.« Vidim da joj
mozak radi, preplavljen tom novom informacijom. Smišlja novi
tijek događaja.
»Žao mi je«, uspijem reći, zato što mislim da mi treba biti žao.
Lice joj se ne promijeni.

211
 »To je samo malo krvarenje. Bit ćeš dobro. Daj mi ključeve od
auta.«
Odmahnem glavom. »Nazovi Paula.«
»Samo mi daj ključeve. Bolnica je petnaest minuta odavde, brže
je nego da zovemo hitnu. Nazvat ćemo ga u putu.«
Poslušam je, kao i uvijek.

212
 Sada

Utorak, 3. siječnja 2017.

»Jesi li gladna?« upita Paul. Spavala sam, i to onom vrstom sna

iz koje se možete probuditi. Uspravim se u sjedeći položaj na
bolničkom krevetu i dopustim mu da mi namjesti jastuke za
leđima. Vrata su otvorena i tik ispred njih ugledam kolica s
hranom.
»Mora jesti polako, zalogaj po zalogaj«, Sestra sa sjevera kaže
Paulu pružajući mu poslužavnik. Prepoznajem je po glasu. Ne
izgleda jednako u stvarnosti kao što je izgledala u mojoj glavi.
Mlađa je, vitkija i djeluje manje umorno. Nikada je
nisam zamišljala nasmiješenu, ali smiješi se, i to neprestano. Neki
ljudi izvana djeluju sretno i doznat ćete da su iznutra slomljeni tek
ako slušate jednako pomno kao što gledate.
Paul uzme poslužavnik i postavi ga preda me. Na njemu su
piletina, krumpir-pire i zelene mahune. Sok u tetrapaku i nešto
nalik želeu od jagode. Silno sam gladna, ali sada kad vidim što mi
nude, nisam toliko luda za jelom. Paul uzme pribor za jelo i vilicom
uzme malo krumpir-pirea.
»Mogu sama«, kažem.
»Oprosti.«
Uzmem vilicu iz njegove ruke.
»Hvala.«
Pojedem većinu. Žvačem i gutam komadić po komadić, a grlo
me još uvijek boli od cjevčice. Ne izgleda bogzna kako, ali
trenutačno mi se čini da jedem možda najukusniji obrok u životu.
Piletina je prekuhana, a pire je pun grudica, ali sama mogućnost
da ponovno žvačem, gutam i osjetim okus svaki zalogaj čini
izvanrednim. Zato što to znači da sam živa.
»Možeš li se još čega sjetiti?« upita Paul.
Odmahnem glavom i skrenem pogled. »Ne baš.«
Naizgled mu lakne. Govori o budućnosti kao da je imamo i zbog
toga se ponovno vratim u stvarnost. Ne mogu zamisliti kakav je
jamačno osjećaj bio vidjeti sve što je Paul vidio i promatrati
muškarca dok mi je ono činio. Ali za njega se naizgled ništa nije
213
promijenilo, barem ne još. Misli mi se počnu poravnavati, njegove
riječi zaglađuju sve dok se neravnine i nabori u mojem mišljenju
ne isprave. Ne odustaje dok ne zahvati sve preostale crte,
dok nesavršeno ne učini urednim, kao da je posve
novo, nekorišteno i nenarušeno.
Mobitel mu zavribrira na noćnom ormariću. Posegne, pročita
poruku i zagleda se u mene.
»Što je?« upitam.
»Imaš posjetitelja.«
Osjetim kako počinjem nestajati.
»Koga?«
»Claire.« Pričeka da nešto kažem, ali šutim, »Je li to u redu? Ne
moraš je primiti ako ne želiš. Ne moraš nikoga primiti, Ali što god
da se dogodilo između vas, znam da joj je jako žao.«
»Nema veze.«
»Dobro. Na parkiralištu je, pa stiže za nekoliko minuta. Reći ću
joj da dođe gore.« Skrenem pogled dok piše poruku mojoj sestri.
Paul ne zna da se sjećam što se te noći dogodilo. Još nisam
odlučila što učiniti i u kojoj se mjeri trebam pretvarati da ne znam.
»Trebaš li još nešto?« upita Paul.
»Rado bih popila čašu vina«, odvratim.
Nasmije se, i to sjajno zvuči. »Siguran sam da bi, ali mislim da
je možda još mrvicu prerano za sok od grožđa. Dan po dan.«
Uzme poslužavnik i ostavi ga na podu pred samim vratima, kao
da smo u hotelu pa smo naručili dostavu u sobu. Voljela bih
nekamo otići kada sve to završi. Samo nakratko pobjeći od
stvarnog života. Bilo kamo gdje danju osjetite sunce, a noću
vidite zvijezde. Vrata su otvorena, ali ona svejedno pokuca.
»Bok«, kaže čekajući da je pozovem prije negoli se imalo približi.
»Uđi«, kaže Paul.
»Kako si?« upita pogledavajući oboje, ali misleći na mene.
»Dobro sam«, odvratim.
Paul ustane sa stolca. »Pa, dobro. Mogu malo otići i pustiti vas
da se ispričate?«
Kimnem kako bih mu dala na znanje da sam dobro. Claire i ja
zurimo jedna u drugu, a onkraj naših očiju već se vodi nijemi
razgovor. Sjedne na mjesto koje je Paul oslobodio i pričeka dok se
ne uvjeri da se dovoljno udaljio da nas ne čuje.
214
»Žao mi je«, kaže naposljetku.
»Zbog čega?«
»Zbog svega.«

215
 Prije

Nedjelja, 14. veljače 1993.

Dragi dnevniče,
danas je Valentinovo. Nisam dobila nijednu čestitku, ali nije me briga. Sada
imam obitelj, pravu obitelj, i to je sve što sam ikada željela. Čak sam dobila i novo
ime. Claire Taylor. Mislim da lijepo zvuči. Zovem Taylorinu mamu »mama«,
a njezinog tatu »tata« i mislim da im se to sviđa. Sviđa se svima osim Taylor.
Durila se cijelo jutro i igrala se lutkom koju sam joj dala u sobi poput djevojčice.
Lutku zove Emily i sjedi i razgovara s njom dok misli da je nitko ne gleda.
Poslije ručka zatražila sam da odem u svoju sobu, a mama mi je dopustila.
Rekla sam da želim čitati novu knjigu i povjerovala mi je. Budući da je nedjelja,
ručali smo pečenje. Nedjeljom uvijek ručamo pečenje. Danas smo jeli
pečeno pile, cijelo, s pečenim krumpirima, jorkširskim pudingom i mnogo umaka.
Pojela sam cijelu porciju, a Taylor je ostavila većinu svoje. Pojela bih i to, ali već
sam se bila toliko najela da sam pomislila kako ću se raspuknuti. Čula sam mamu
kako pita Taylor dok sam se uspinjala stubama. Neprestano je ispituju što nije u
redu i to me jako ljuti. Sve je u redu. Trebala bi biti sretna kao što sam ja i prestati
kvariti stvari.
Prošla sam pokraj Taylorine sobe na putu do svoje i opazila Emily kako sjedi
na krevetu, a njezine su staklene oči gledale ravno u mene. Prisjetila sam se kako
sam je izabrala tijekom jednog posjeta socijalnoj radnici, zapravo je bila moja i
mogla sam je uzeti kad bih poželjela. Nikada prije nisam vidjela lutku poput nje,
izgledala je vrlo stvarno. Imala je sjajnu crnu kosu, rumene obraze i lijepu plavu
haljinu s odgovarajućim cipelama. Izgledala je dražesno. Savršeno. Nije mi se
svidjela. Ne sjećam se kad sam je uzela i odnijela u svoju sobu. Sjećam se samo
kako gledam prema dolje i vidim šestar iz pernice u ruci i Emily na svom krilu,
izgrebenih očiju.
Nisam bila sigurna što učiniti nakon toga, stoga sam primila Emily za ruku i
izišla u vrt pred kućom. Prestara sam za igru lutkama, stoga sam spustila Emily.
Na cestu. Njezina malena stopala dodirivala su rubnik. Još sam uvijek bila sita
nakon ručka, stoga sam sjela na travnjak pred kućom i prstima cupkala travu.
Sunce je sjalo i nebo se plavilo, ali bilo je hladno. Ipak, nije ml smetalo. Željela
sam biti vani i gledati.

216
 Imala sam onaj osjećaj kada znate da vas netko promatra, pa sam se okrenula
i pogledala prema kući. Taylor je stajala na prozoru svoje sobe na katu i gledala
nas. Oči su joj se pomicale s lutke na mene i natrag. Okrenula se te sam
se zapitala hoće li zaplakati; u zadnje vrijeme samo plače.
Prvi automobil nije ni dotaknuo Emily, pa sam se razljutila jer automobili
uopće nisu često prolazili našom cestom. No Taylor je sišla u vrt točno u vrijeme
drugog automobila, što je bila dobra stvar. Nije promašio. Prednjom
lijevom gumom prešao je preko lutkina lica, a kosa joj se zaplela u kotač.
Promatrala sam kako se vrti i pada pod kotač, vrti i pada. Zatim ju je pregazila i
stražnja lijeva guma, ali nije ju pomaknula s mjesta, već ju je ostavila da leži na
asfaltu. Taylor je stala pokraj mene, i dalje zureći u lutku u daljini. Lice joj se nije
promijenilo, tijelo joj se nije pomaknulo, samo je stajala ondje. Nastavila sam
cupkati vlati trave i kotrljati ih među prstima. Nehotice sam počela pjevušiti
melodiju:
Kotači autobusa se okreću po cijeli dan.
»Jesi li ikome rekla?« upitala sam.
Nije pitala što, samo je odmahnula glavom i spustila pogled. »Dobro«, rekla
sam joj. »Kad cinkaš ljude, događaju se loše stvari.« Zatim me pogledala, a lice
joj je bilo nekako bezizražajno, ni sretno, ali ni tužno. Potapšala sam komad
trave pokraj sebe, pa je naposljetku sjela pokraj mene. Na sebi nije imala kaput i
znala sam da joj je sigurno hladno, pa sam primila njezinu ruku, a ona mi je
dopustila. Stisnula sam je tri puta, a ona mi je uzvratila trima stiscima. Tada sam
shvatila da ćemo biti dobro, da se ništa nije promijenilo, ne zapravo. Malo se bila
izgubila, ali ponovno sam je pronašla. Sad smo možda sestre, ali uvijek ćemo biti
kao dvije kapi vode.

217
 Tada

Božić 2016. - noć

Claire provuče glavu ispod moje ruke preuzimajući glavninu

moje težine na sebe te me povede prema automobilu. Dopuštam
joj, ionako nisam sigurna da mogu samostalno stajati. Još sam
uvijek bosonoga dok teturamo prilazom, a vlažni mi šljunak reže
stopala. Spusti me na suvozačko sjedalo te zamijetim da nosi
crvene kožne rukavice koje nikada prije nisam vidjela. Sjedim
postrance i čujem da netko plače u automobilu te mi je potrebno
nekoliko sekundi da shvatim da sam to ja. Ona sjedne za upravljač,
stavi pojas i zatvori vrata.
»Gdje su dnevnici, Amber?«
»Rekla sam ti, spalila sam ih.«
»Lažeš.«
»Za Boga miloga, samo me odvezi u bolnicu.«
Nikada prije nije vozila Paulov automobil, ali izveze ga
unatraške s prilaza kao da je njezin. Jednom crvenom rukavicom
drži upravljač, a druga joj neprestano počiva na mjenjaču, kao u
vozača utrka; nekoga tko drži konce u svojim rukama. Zaklopim
oči i položim vlastite dlanove na trbuh, kao da je pokušavam
zadržati u sebi. Uvjerena sam da je djevojčica.
Claire i ja ne razgovaramo dok nas odvozi iz svoje ulice. Jedini
glasovi koje čujem pripadaju radiju, ali čak ni oni nisu stvarni, sve
je unaprijed snimljeno. Povremeno otvorim oči kako bih pogledala
kroz prozor i uvjerila se da vozi u pravom smjeni, ali vidim samo
crnilo. Primorana sam osloniti dlan o upravljačku ploču kako bih
se pridržala dok skrećemo na uglu.
»Mislila sam da ne možeš zatrudnjeti«, kaže prebacujući u
drugu brzinu. Mislim da smo sada na glavnoj cesti, uskoro
stižemo.
»I ja sam.«
Treća brzina.
»Zna li Paul?«
»Ne.«
Četvrta brzina.
218
 »Zašto mi nisi rekla?«
»Uvijek si govorila da nam ne treba nitko drugi.«
Peta.
Otvorim oči i shvatim da su grčevi prestali. Ne znam što to
znači.
»Više me ne boli«, kažem i pokušam se malčice uspraviti.
»Mislim da sam dobro.« Tračak olakšanja prostruji mi tijelom.
Pogledam Claire, no njezino se lice nije promijenilo, kao da me nije
čula. »I ti si jednom krvarila dok si bila trudna s blizancima,
zar ne?« upitam.
»Svejedno bi te trebali pregledati u bolnici, bolje spriječiti nego
liječiti.«
»U pravu si. Ali možeš malo usporiti.« Ne odgovori, samo zuri
ravno preda se. »Claire, rekla sam da usporiš, mislim da sam
dobro.« Instinktivno vratim dlanove na trbuh.
»Trebala si mi reći«, kaže, ali toliko tiho da nisam sigurna da bih
uopće čula riječi da nisam vidjela kako pomiče usne. Lice joj se
izobličilo u nešto ružno. »Nekoć smo si sve govorile. Da si
jednostavno učinila što sam ti rekla i prestala lagati, ništa se od
ovoga ne bi dogodilo. Možeš kriviti samo sebe ako je umrlo.«
»Nije umrlo«, kažem. Suze prevale rubove mojih vjeđa i
skotrljaju mi se niz obraze. Sigurna sam u to, kunem se da osjećam
otkucaje srca svojeg nerođenog djeteta jednako kao vlastite. Claire
kimne. Vjeruje mi da je dijete još uvijek živo. Zaklopim oči i čvršće
se primim za rubove sjedala. Samo moram izdržati, sigurno više
nismo daleko. Toliko se brzo vozimo da smo zacijelo stigle.
»Amber.«
Claire položi ruku u rukavici na moju. Hladna je i otvorim oči
te ugledam kako zuri u mene umjesto u cestu. Nasmiješi se, na što
me smjesta obuzme tupi užas.
»Volim te«, kaže pa se iznova okrene prema cesti i vrati obje ruke
na upravljač.
Začujem škripu kočnica, a zatim sve uspori. Tijelo mi se podiže
sa sjedala i letim. Proletim kroz vjetrobransko staklo, najprije
rukama, kao da uranjam u stakleni bazen. Tisuću sićušnih
krhotina para mi svaki dio tijela. Ne boli me, više ne osjećam
nikakav bol. Letim visoko prema noćnom nebu. Vidim zvijezde,
toliko su blizu da ih gotovo mogu dotaknuti, no glava mi potom

219
udari o asfalt, praćena ramenom i prsima, a koža mi se dere dok
se naglo zaustavljam. Sve se umiri. Više ne letim.
Bol se vrati, samo što ga sada osjećam posvuda i mnogo je gori
nego prije. Slomljena sam iznutra i izvana, i bojim se. Ne zaplačem,
ne mogu, ali osjetim da mi krv klizi licem poput crvenih suza.
Začujem naglo zatvaranje automobilskih vrata i blagi zvuk radija
na kojem još uvijek svira božićna pjesma. Agonija se povećava dok
me ne obuzme tama. A zatim više ne osjećam bol, ne osjećam ništa,
samo usnem.

220
 Sada

Utorak, 3. siječnja 2017.

»Ostavila si me ondje.«
»Pila sam, nisam smjela voziti. Uplašila sam se.«
»Ti si se uplašila? Jesi Ii uopće zvala pomoć?«
Skrene pogled. »Mislila sam da si mrtva.«
»Nadala si se da sam mrtva.«
»Nije istina, nipošto to nemoj govoriti, volim te.«
»Ne voliš me, nego me trebaš. To su dvije različite stvari.«
»Znaš li što bi se dogodilo da su doznali da sam vozila? Imam
dvoje male djece koja me trebaju.«
»Bila sam trudna. A sada nisam.«
»Znam. Užasno mi je žao. Nikada te ne bih namjerno povrijedila,
znaš to.«
»Jesi li rekla Paulu?«
»Što?«
»Da si vozila?«
»Ne. A ti?«
»Misliš li da bi te pustio ovamo da jesam?«
Srdžba potom prosikta iz nje. »Bila je to nesreća, Amber.
Pokušavala sam ti pomoći. Pokušavala sam te odvesti u bolnicu.
Zar se ne sjećaš?«
»Sjećam se da si sebi stavila pojas i vozila vrlo brzo, a zatim
naglo zakočila. Sjećam se da sam letjela zrakom.«
»Morala sam stati.«
»Ne, nisi.«
»Vozile smo se, a ti si vikala od bola, a zatim si rekla nešto o
djevojčici u ružičastom ogrtaču. Pomislila sam da je dijete na cesti.
Vrisnula si da stanem.«
Isprazni riječi u moje uši, a one me naposljetku pronađu. Više
ne znam što je stvarnost. Ne znam kojoj verziji događaja vjerovati.
Sestrinoj ili vlastitoj. Soba pokušava zaliječiti moje rane u
nategnutoj tišini, ali Claire potrga šavove.
221
 »Nije bilo nikakve djevojčice kad sam izišla iz automobila, nisam
je vidjela. Ili si je umislila ili je pobjegla«, kaže.
Oboje.
Okrenem se, više je ne mogu gledati. Bilo je potrebno mnogo
ljubavi da je mrzim kao što to činim.
»Nisam te trebala ostaviti ondje. Ali trebala si mi reći za dijete.
I trebala si mi reći za njega. Eto što se dogodi kad lažemo jedna
drugoj.«
»Nisam lagala.«
»Ali nisi mi ni rekla istinu. Potražila sam ga na internetu,
Edwarda Clarkea. Izbacili su ga sa studija medicine nedugo nakon
što si ga ostavila.«
»Zbog tvojih pisama.«
»Možda. Kako bilo, imala sam pravo, znala sam da nešto nije u
redu s njim. Radio je razne poslove u različitim bolnicama dok nije
došao u ovu. Mislim da ju je odabrao da ti može biti blizu. Shvaćaš
li? Mislim da te godinama uhodio i ne vjerujem da je prestao. Reci
mi gdje živi.«
»Ne sjećam se.«
»Sjećaš se. Reci mi. Neću mu dopustiti da ti opet naudi. Nikome
neću dopustiti da ti opet naudi.«
»Spava mi se«, kažem i zaklopim oči.
»Donijela sam ti ovo«, kaže pa Čujem kako nešto stavlja na
ormarić pokraj kreveta. Otvorim oči tek toliko da pogledam što je
donijela, ali ne i nju. »Pomislila sam da bi te mogla podsjetiti na
ono što smo bile i što ponovno možemo biti«, kaže mi.
Ne odgovorim. Zlatna narukvica djeluje mnogo manja negoli je se
sjećam i čudim se činjenici da mi je ikada pristajala na zapešću.
Ukrala mi ju je dok smo bile djeca. Moj datum rođenja ugraviran u
zlatu. To je i njezin datum. Grozni duo. Još uvijek ima
pribadaču kojom sam je popravila pošto ju je pokidala. Tako je
krhka. Ne mogu vjerovati da je još uvijek ima, želim je dodirnuti,
ali ne mogu. Zaklopim oči i okrenem joj leđa. Čeznem za povratkom
tišine, a tama me proguta, više ne želim slušati. Želja mi se ispuni.
Vrata se zatvore i ostanem sama. Više nema narukvice, kao ni moje
sestre.

222
 Poslije

Šest tjedana poslije, 15. veljače 2017.

Stojim u podnožju našeg KREVETA I promatram mu lice dok

spava. Paulove se oči pomiču ispod sklopljenih vjeđa, a usne su
mu blago rastvorene. Postarao se proteklih nekoliko mjeseci, bore
su mu se produbile, a podočnjaci potamnjeli. Promatram
odraslog muškarca, a vidim tek sliku i priliku ranjivosti. Stojim u
veličanstvenoj tišini koju može pružiti samo noć i pomno
razmišljam jesam li ispravno odlučila. Zaključim da jesam. Neću
dopustiti prošlosti da nam odredi budućnost.
Kod kuće sam nešto više od jednog mjeseca. Nakon toliko
vremena provedenog u nijemoj tami, pošto sam tek izišla iz bolnice,
osjetila su mi bila naizgled preplavljena. Svijet je djelovao vrlo
brzo, glasno i stvarno. Možda je oduvijek takav, samo nisam
zamjećivala. Trebalo mi je određeno vrijeme da se prilagodim, da
sve pojmim. Bila sam na mjestu nesreće, bolnička savjetnica za
traume smatrala je to dobrom zamisli. Pokraj stabla nalazila se
hrpa uvelog cvijeća. Netko ljubazan zacijelo je mislio da sam te noći
stradala. Mislim da jedna verzija mene i jest.
Trudim se nastaviti sa životom. Čak sam i oprostila Claire, do
te mjere da smo se ponudili pričuvati blizance dok su David i ona
jučer bili na romantičnoj proslavi Valentinova. Pomislila sam da
zaslužuju malo zajedničkog vremena, pa sam im spremila
i poseban obrok.
Bilo je lijepo dok su blizanci bili ovdje. Poslijepodne su drijemali
u našoj gostinskoj sobi, prvi su put spavali ondje, stoga sam
neprestano provjeravala je li sve u redu. Stajala sam na dovratku i
zurila u njihove ružičaste obraze i divlju kosu dok su spavali, slični
kao dvije kapi vode. Zalijepila sam nekoliko svjetlećih zvijezda na
strop i naizgled su ih oduševile. Neprestano sam palila i gasila
svjetlo kako bih im pokazala da zvijezde ne mogu sjati bez
tame. Danas su plakali manje nego obično; Paul je točno znao kako
ih udobrovoljiti. Obraćao im se ispravnim tonom i vječito
popravljao stvar. Kuća je sada iznova tiha. Pogledam na sat: 03:02.
Čak i nakon nekoliko tjedana, još uvijek osjećam posljedice
kome. Imam užasno uznemirujuće noćne more i teško mi je zaspati
223
otkad sam se probudila. Odšuljam se u prizemlje, a Digby me
dočeka. Sada imamo štene, crnog labradora. Bila je to
Paulova zamisao. Odem u kuhinju i pogledam na sat prije negoli
prionem na svoju rutinu: 03:07.
Počnem sa stražnjim vratima i opetovano zakrećem kvaku dok
se ne uvjerim da su zaključana.
Gore, dolje. Gore, dolje. Gore, dolje.
Zatim stanem pred štednjak s dvostrukom pećnicom, ruku
savijenih u laktima. Prsti mi tvore prepoznatljivi oblik; kažiprst i
srednji prst obiju ruku dodiruju palčeve. Šapćem si u bradu dok
pogledom provjeravam je li sve isključeno i škljocam
noktima. Pregledam sve još jednom. Pa i treći put.
Digby me s kuhinjskog dovratka promatra nakrivljene glave.
Spremim se otići, načas oklijevajući i pitajući se bih li sve trebala
još jednom provjeriti prije nego što odem. Pogledam na sat: 03:15.
Nemam vremena. Navučem kaput, uzmem torbu i provjerim
sadržaj: mobitel, novčanik, ključevi. I nekoliko drugih sitnica.
Provjerim još dvaput pa Digbyju pričvrstim povodac na ogrlicu, a
zatim se natjeram izići iz kuće, triput provjeravajući jesu li ulazna
vrata zaključana, te se žustrim korakom zaputim niz mjesečinom
osvjetljenu vrtnu stazu.
Otkrila sam da mi šetnje pomažu, a štencu odgovara bilo da se
odvijaju danju ili noću. Samo dvije ulice i malo svježeg zraka i mogu
normalno zaspati. Naizgled ništa drugo ne pali. Koračam glavnom
ulicom, a sva su svjetla u kućama pogašena, kao da su svi otišli,
pa sam zadnja osoba na svijetu.
Nastavljam se kretati uspavanim ulicama pod crnim
pokrivačem noćnog neba posutog zvijezdama nalik šljokicama.
Riječ je o istim zvijezdama koje sam gledala prije više od dvadeset
godina, ali ja sam zauvijek promijenjena. Mjesec se sakrio, stoga
me posve zastire tama dok skrećem u Claireinu ulicu. Zurim u
kuću, upijam je kao da je prvi put ispravno vidim. Trebala je
pripadati meni, ja sam rođena u njoj. Zavežem Digbyjev povodac za
stup ulične rasvjete, izvadim svoj ključ i zaputim se unutra.
Najprije provjerim Claire i Davida. Izgledaju tako spokojno,
posve umireni i jedno drugome okrenuti leđima.
Kotači autobusa se okreću...
Mislim da to nešto treba značiti, njihov položaj. Nešto o njihovu
odnosu, ali ne mogu se sjetiti što, a i nije važno.

224
 Okreću...
Provjerim Davidovo bilo. Ne osjetim ga; već se ohladio. Prijeđem
na drugu stranu kreveta kako bih provjerila Claire. Bilo joj je slabo,
ali prisutno. Pretpostavljam da je on pojeo veću porciju obroka koji
sam im spremila. Vrećica s lijekovima iz bolnice naizgled je upalila.
Gajila sam određene sumnje, ali opet, ako bolnički portir može
prokljuviti takve stvari, uz pomoć interneta to doista ne bi trebao
biti pretežak zadatak za nekoga poput mene.
Okreću...
Odem do dječje sobe prije negoli se vratim Claire.
Plač blizanaca razbije tišinu. Nagnem se prema krevetu i nadam
se da ih čuje.
Po cijeli dan.
Šapnem joj na uho: »Kao dvije kapi vode.«
Oči joj se otvore, pa odskočim. Pogleda prema hodniku odakle
dopire vriska njezine djece. Opustim se shvativši da ne može
pomicati ništa osim očiju. Razrogačene su i unezvijerene dok zure
u mojem pravcu, ispunjene nečime što nikada prije nisam vidjela
u njima. Strahom. Podignem kanistar goriva tako da ga Claire vidi.
Pogleda ga, a zatim vrati pogled na mene. Posljednji put proučim
sestrino lice, potom je primim za ruku i triput stisnem prije negoli
je ispustim.
»Nikada nisam voljela plin«, kažem pa napustim prostoriju.

225
 Poslije

Srijeda, 15. veljače 2017. - 04:00

Vratim se kući drugim PUTEM, blagom stranputicom u Digbyjevu

društvu. Hladno je, pa pomalo ubrzam korak pošto začujem sirene
vatrogasnih vozila. Pomislim na Edwarda, možda zbog sirena;
policija ga nikada nije ulovila. Prisjetim se poslijepodneva kada
nam je detektiv Handley došao kući kako bi mi rekao što su
pronašli. Sjeo je na našu sofu, vrlo nježno i obazrivo, kao da ne želi
poremetiti zrak u prostoriji ili udubiti jastuke. Odbio je kada
sam ga ponudila čajem, pristojno odmahnuvši glavom, a potom
nadugo utihnuo vidno tragajući za pravim riječima i promišljajući
o redoslijedu kojim ih je imao izgovoriti. Koža mu je blago
problijedjela kada je počeo opisivati tragove krvi i spržene kože
koju su pronašli u solariju u Edwardovu stanu. Claire nije imala
alibi za noć tijekom koje su susjedi čuli muške urlike. Nisam ni ja,
ali nije bilo važno, nitko nas nikada nije pitao gdje smo bile.
Moguće je da je u pitanju nesretan slučaj, smatrao je detektiv,
i predložio potencijalni kratki spoj. Sjećam se da sam kimala dok
je govorio. U nečemu ili nekomu zacijelo je došlo do kratkog spoja.
Nije bilo tijela. Ni urednog zaključka. Ponekad stvari moraju postati
ružne da bi se mogle ispraviti.
Pomislim na Madeline dok zamičem za ugao na glavnoj cesti.
Često mislim na nju otkad sam se probudila. Prođem pokraj
benzinske crpke na kojoj sam prije više od dva mjeseca kupila
benzin. Snimka nadzorne kamere od toga dana zacijelo je već
izbrisana, ali njihovi će zapisi pokazati da je plaćen kreditnom
karticom u vlasništvu Madeline Frost. Vječito mi je davala kreditnu
karticu da joj kupujem ručak ili plaćam kemijsko čišćenje, ali
upotrijebila sam je i za mnoge druge stvari, uključujući rezervne
ključeve njezine kuće pošto je zatražila da joj napravim ključ za
novu spremačicu. Prihvaćanje posla ispod moje razine koristilo mi
je u takvim stvarima, ali najbolji je dio bila upoznatost s
Madelineinim rokovnikom, zato što sam ga, kao njezina osobna
pomoćnica, sama stvarala. Znala sam gdje se nalazi u svako
doba dana, tjednima unaprijed i znala sam kada neće imati alibi.
 Zadnje pismo ucjene koje sam joj dostavila prije božićnog
domjenka sadržavalo je Claireino ime, tako da ne bude zabune oko
toga tko je odgovoran. Madeline je bila gotova nakon što je onako
neslavno propala u poslijepodnevnim vijestima, što je ispalo daleko
bolje negoli sam planirala i premašilo moja očekivanja. Kao
zaštitno lice Crisis Childa rekla je toliko užasnih stvari za prijenosa
uživo da je sitnica u kojoj je napustila svoje siroto krmače i ukrala
joj nasljedstvo djelovala beznačajno u usporedbi s time.
Ali nisam bila završila s Madeline. Oduvijek sam ucjenu
smatrala nečim ružnim, ali ovo je bilo nešto drugo, i bilo je
prekrasno. Ovo je bila pravda. Ljudi misle da su dobro i zlo
suprotnosti, ali varaju se, to su samo odrazi jedne te iste slike u
razbijenom zrcalu.
Uvježbala sam tekst za policiju. Napisala sam pismo od
Madeline za Claire u kojem prijeti da će je se riješiti na jednak
način na koji se riješila roditelja. Izvještila sam se u pisanju
Madelineinih pisama kao njezina osobna pomoćnica, stoga sam
uvjerena da će se rukopisi posve podudarati. Claire ga nikada nije
pročitala, dakako, ali kada dođe vrijeme za to, objasnit ću kako mi
ga je dala na čuvanje, čisto u slučaju da se dogodi nezamislivo. Svi
su smatrali da će Madeline skrenuti ako prestane raditi; nije
imala ništa osim tog posla. Svi će misliti da su bili u pravu pošto
policija pronađe prazne kanistre za gorivo zaključane u njezinoj
drvarnici. Pronaći će olovku kojom je Claire napisala pismo na
hrastovu stolu u svojem dnevnom boravku. Pronaći će sve što
trebaju.
Vratim se kući, tiho uđem i svučem kaput. 04:36. Stigla sam
malčice ranije negoli sam očekivala, ali ne mogu se vratiti u krevet,
sada ne. Osjećam se prljavo, zaraženo, stoga se zaputim na kat
kako bih se istuširala. Zaključam kupaonska vrata kako bih
se pogledala u zrcalu. Ne sviđa mi se što vidim, stoga zaklopim oči.
Otkopčam zatvarač tijela koje sam nekoć predstavljala pa iziđem iz
sebe same; novorođena babuška, malo manja negoli sam bila,
pitajući se koliko je drugih inačica još uvijek skriveno u meni.
Otvorim slavinu u tušu i prebrzo stanem pod vodu. Voda je ledena,
ali ne lecnem se, već puštam temperaturu da se lagano penje tako
da gotovo ne osjećam da mi voda prži kožu pošto postane prevruća.
Ne znam koliko dugo tako stojim, ne sjećam se. Ne sjećam se
brisanja ručnikom ni omatanja ogrtačem. Ne sjećam se izlaska iz
kupaonice ni silaska u prizemlje. Sjećam se samo da sam se iznova
našla u dnevnom boravku zureći u veliko zrcalo ponad kamina i
227
odobravajući izgled žene koja mi uzvraća pogled. Podignem Digbyja
i sjednem s njime na krilu, milujući njegovo mekano crno krzno u
tami. Sada samo mogu čekati.
Jedno od blizanaca zaplače. Spustim Digbyja na sag i pohitam
stubištem kako bih ga utješila. Prije, dok sam pokušavala snimiti
njihov plač, samo su se smješkali, ali nakraju smo ipak uspjeli. U
njihovoj je sobi sada svijetlo. Razmaknem zastore i zagledam se u
novi dan koji se prostire ulicama i kućama pred našom. Paul i dalje
spava, stoga odnesem blizance u prizemlje i napravim im doručak.
Posjednem ih u njihove visoke stolce i brinem se da im je
možda prehladno u našoj staroj kući. Domislim se nečeg drugog i
zaključim da je dobro, ne znam zašto mi to. prije nije palo na
pamet.
Plamenovi plešu u kaminu bacajući svjetlost i toplinu po sobi.
Blizanci opčinjeno zure kao da nikada prije nisu vidjeli vatru, pa
shvatim da možda i nisu. Uzimam dnevnik po dnevnik i
prelistam pokoju stranicu prije negoli ih sve bacim u vatru.
Načas zastanem na zadnjem i kažiprstom prijeđem preko 1992.
ispisane na koricama, a potom otvorim nekoliko zadnjih stranica.
Isprva ne mogu pročitati riječi, zapinju mi u grlu, ali natjeram se.
Posljednji put dopustim očima da protumače Claireine riječi one
noći koja je sve promijenila.
Taylor mi je rekla da to učinim.
Istrgnem stranicu i zgužvam papir prije negoli ga bacim u
plamen. Pošto mi pred očima nestane u plamenu, ubacim zadnji
Clairein dnevnik. Blizanci i ja sjedimo i promatramo dok se sve što
je njihova majka napisala ne pretvori u dim i pepeo.

228
 Nakon svega

Proljeće 2017.

Oduvijek sam uživala u slobodnom padu između sna i jave. U

onih nekoliko dragocjenih polusvjesnih sekundi prije nego što
otvorite oči, kada povjerujete da su vaši snovi možda stvarnost.
Zasad, samo još trenutak, uživam u samonametnutoj zabludi koja
mi dopušta zamišljati da mogu biti bilo tko i bilo gdje, da mogu biti
voljena.
Nazrem sjenu onkraj svojih vjeđa te ih smjesta otvorim. Svjetlo
je toliko jarko da se isprva ne sjećam gdje sam. Načas pomislim da
sam ponovno u bolničkoj sobi, ali potom začujem zvuk mora i
blage valove kako nježno zapljuskuju rubove bijelog pijeska u
daljini. Podignem ruku kako bih zakrilila oči pred suncem.
Zateknem se kako zurim u razgranate crte urezane u svoj dlan i
otiske koje mi koža pamti svih tih godina. Ona, moja koža, zna tko
sam, ma koliko mi ju je bilo neudobno nositi.
Uspravim se u sjedeći položaj začuvši djecu, a njihov mi zarazni
smijeh pleše u ušima sve dok mi se osmijeh ne raširi licem. Nije
važno što ih nisam rodila, sada su moji i znam da voda može biti i
jača od krvi ako joj dopustite. Prekorim samu sebe jer sam
zaspala, a trebala sam paziti na njih, ali pomalo se
opustim osvrnuvši se po plaži. Izuzev dviju palmi, sami smo. Nema
nikoga drugog. Nikoga koga bih se bojala. Pokušam se opustiti.
Opružim se u ležaljci i isprepletena dlanove polažući ih na krilo.
Pošto spustim pogled, ugledam majčine ruke. Ponovno pogledam
nećakinju i nećaka pa zaključim da ću jednako voljeti tu djecu,
ma što učinila, koliko se promijenila te u koga ili što izrasla.
Vrelo mi sunce grije kožu i obasjava naš novi život. Naš vlastiti
rajski kutak na dva tjedna, usputna postaja prije nego što Paul
bude morao u Ameriku. Okrenem se prema hotelu pitajući se gdje
je. Unajmili smo sobu u prizemlju, ravno na plaži tako da možemo
jednostavno izići na sunce tijekom dana i noću sjediti pod
zvijezdama. Ogromna je, zapravo je prije apartman nego soba, i
rijetko koga viđamo. Nema previše gostiju s obzirom na kišnu
sezonu, premda još nije kišilo otkad smo stigli.

229
 Sve su žaluzine otvorene te vidim Paulov obris u sobi dok sjedi
na krevetu. Razgovara telefonom. Ponovno. Nije se prilagodio
našem novom životu brzinom kojom sam očekivala, ali obožava
djecu, voli ih kao vlastitu. Konačno sam mu pružila obitelj koju je
želio i sada nam to nitko ne može oduzeti. Još jednom pogledam
djecu. Dobro su. Odlijepim se od ležaljke i ustanem kako bih
provjerila Paula neprestano se podsjećajući da i na njega treba
paziti.
Paul odloži mobitel na noćni ormarić čim uđem u prostoriju. Ne
podigne pogled, pa imam osjećaj da sam nešto prekinula.
»S kime si razgovarao?« upitam.
»Ni s kime«, odvrati i dalje me ne gledajući u oči. Krevet je
prekriven slagalicom bijelih papira formata A4, prekrivenih
ispisanim crnim tekstom i crvenom kemijskom olovkom. Beskrajno
uređivanje ponovno je u jeku.
»Pa, s nekime si morao.« S naporom skrivam iživciranost u
glasu; ovo bi nam trebao biti godišnji odmor. Prilika da provodimo
zajedničko vrijeme kao obitelj, a ne da se skriva ovdje zureći u riječi
i razgovarajući s agenticom. Ponovno pogledam van prema djeci,
uvidim da su dobro, pa se vratim Paulu. Sada me gleda, a kutovi
njegovih usana zadignuti su.
»Trebalo je biti iznenađenje«, kaže listajući i prilazeći kako bi me
poljubio. »Ramena su ti crvena, trebaš li još kreme?«
»Što?«
»Naručio sam malu dostavu u. sobu.« I dalje mu ne vjerujem.
»Molim? Zašto? Večerat ćemo za samo dva sata.«
»Istina, ali obično ne pijemo šampanjac za godišnjicu.«
»Nije nam godišnjica...«
»Nisam rekao godišnjica braka.« Nasmiješi se. Znam na koju
godišnjicu misli, stoga se i sama nasmiješim.
»Mislila sam da opet razgovaraš s agenticom.«
»Ovoga puta nije kriva«, kaže podižući dlanove. »Ali upravo si
me na nešto podsjetila. Mogao bih je nazvati na Skypeu, samo
kratko prije nego što stigne piće, a zatim sam samo tvoj.«
Zakolutam očima. »Samo pet minuta, sigurno mi to možeš
oprostiti?«
»Dobro, pet minuta«, odvratim pa ga poljubim u obraz.

230
 Želim se osvježiti, ali najprije pogledam van i provjerim blizance,
postali su mi najnovija rutina, nešto što moram triput provjeriti.
Nalaze se točno ondje gdje sam ih i ostavila, grade pješčane dvorce,
ruše ih i počinju ispočetka. Tako su sretni jedno s drugim. Pitam
se je li to neobično. Pitam se hoće li tako ostati.
»Pogledaj ovo«, kaže Paul. Već se prebacio za maleni stol u kutu
s laptopom pred sobom. Zamijetim da mu iz ovratnika majice strši
etiketa. Priđem i posegnem kako bih je gurnula unutra, a potom se
predomislim. Nisam sigurna zašto. Umjesto toga povirim u zaslon
povrh njegova ramena. »Poslala ju je čuvarica pasa, izgleda da se i
Digby lijepo provodi na odmoru.« Nasmiješim se fotografiji. Pas
dašće, ali izgleda kao da se smiješi fotoaparatu.
»Znam da ti nedostaje, ali uskoro ćemo ga vidjeti«, kažem. Paul
obožava tog psa i mrzi što ga mora napustiti. Svi moramo imati
nešto ili nekoga koga ćemo voljeti, inače ljubav u nama nema
kamo. »Hoćeš li ih pričuvati dok se na brzinu istuširam«, kažem
pogledavajući prema blizancima.
»Naravno.«
Na putu do kupaonice zamijetim da je Paul ponovno ostavio
upaljen televizor. Zvuk je stišan do kraja, ali poznata mi fotografija
zapne za oko pa zastanem, nemoćna skrenuti pogled. Ugledam
novinarku koju sam nekoć poznavala kako stoji pred sudnicom te
snimateljske ekipe i druge novinare koji se bore za prostor na
pločniku oko nje. Fotografiju zamijeni druga koja prikazuje
Claireinu kuću, onu u kojoj smo odrasle, pocrnjelu i izgorjelu.
Pročitam riječi koje se vuku na dnu zaslona, niz velikih tiskanih
slova koja nijemo vrište na mene:
POČINJE SUĐENJE MADELINE FROST ZBOG UBOJSTVA.
Premda je zvuk stišan do kraja, televizor je odveć glasan. Ne
znam zašto ustraje na tome da neprestano gori u pozadini, to mu
je poput opsesije. Ugasim ga i okrenem se kako bih mu nešto
rekla, ali već je pokrenuo poziv na Skypeu. Zvuk pozivanja na koji
sam se toliko naviknula prestane pa se stane obraćati laptopu prije
negoli dospijem bilo što reći. Prepustim ga tomu i uđem u
kupaonicu. Ugledam svoj odraz u zrcalu. Dobro izgledam.
Izgledam onako kako trebam i živim život koji trebam živjeti. Život
koji su mi ukrali.
Zatvorim vrata i otvorim slavinu u tušu. Brzo ću. Samo želim
isprati pijesak i losion s tijela, oprati kosu i preodjenuti se. Svučem
kupaći kostim i uđem puštajući mlaznicama hladne vode da mi
231
zapljusnu lice. Začujem kucanje na hotelskim vratima i
opsujem njihov odabir trenutka.
»Naprijed«, kaže Paul. Čujem da je još uvijek na vezi s
Londonom, ali drago mi je da je to riješio; pet minuta samoće
postalo mi je rijedak užitak koji više ne uzimam zdravo za gotovo.
»Sjajno, hvala, samo ostavite ovdje«, kaže. Tuš mu priguši riječi,
ali zvuči smeteno, gotovo nepristojno i nadam se da im se sjetio
dati napojnicu.
Hitro se obučem i provučem češalj kroz zapetljanu kosu pa
nabacim malo losiona poslije sunčanja na lice i ramena. Paul već
sjedi na terasi tik ispred sobe i zuri u tirkizno more. Doveo je djecu
malo bliže nama, pa sjede na deki u hladu, i obožavam ga jer ih
voli onako kako sam se nadala da hoće.
»Eto te, već sam pomislio da si se možda utopila«, kaže dok
izlazim kako bih im se pridružila. »Jeste li za piće, gospođo?« potom
upita vadeći bocu pjenušca iz srebrne posude na poslužavniku na
stolu.
»Divno, da, molim.« Sjednem pokraj njega osjećajući kako me
drveni slolac grije kroz suknju. Katie se okrene pošto me čuje i
nasmiješi se.
»Mama«, kaže, a zatim se nastavi igrati. Nikada mi se prije nije
tako obratila, i to me silno usreći. Bila sam im kuma, na kraju
krajeva; je li toliko pogrešno željeti biti više od toga? Paul noktom
palca presiječe zlatnu foliju oko grla boce. Podere je pa prstima
zavrne metal koji drži čep na mjestu, a zatim ga umješno ukloni.
Bez praska, bez strke i nereda. Napuni nam čaše, a ja shvatim da
sam sretna. Situacija između nas sada je mnogo bolja. Vratila se
na staro. Ovo je sve što sam ikada željela. U raju sam sa svojom
obitelji i ovako izgleda sreća. Nisam sigurna da sam je ikada prije
istinski spoznala.
Paul stavi čep boce na okrugli poslužavnik pa pokraj njega
uočim nekakav odbljesak.
»Što je to?« upitam zureči u zlatnu viticu na srebru.
»Što?« upita slijedeći moj pogled. Nasmiješim se misleći da je
riječ o još jednom iznenađenju, poklonu ili igri.
Nije.
Riječi se načas ne daju oblikovati.
»Jesi li vidio tko nam je to dostavio u sobu?«

232
 »Još sam uvijek bio na Skypeu, samo su ušli i ostavili
poslužavnik postrani. Zašto? Što nije u redu?«
Ne odgovorim. Posve me zaokuplja tanka narukvica na
poslužavniku, dovoljno malena za dječje zapešće. Povezana je
starom i pomalo zahrđalom pribadačom, a moj datum rođenja
ugraviran je u zlatu.

Zovem se Amber Taylor Reynolds. Tri su stvari koje trebate znati

o meni:

1. Bila sam u komi.

2. Sestra mi je poginula u tragičnoj nesreći.
3. Ponekad lažem.

233
 Zahvale
Mnogo je ljudi kojima želim zahvaliti na stvaranju ove knjige.
Najprije želim zahvaliti svom izvanrednom agentu Johnnyju
Gelleru jer se kladio na mene. Također želim zahvaliti Catherine
Cho, Kate Cooper i svim divnim ljudima iz agencije Curtis Brown.
Kari Stuart iz ICM-a legenda je i vječno ću biti zahvalna i njoj.
Nevjerojatno sam sretna jer je roman Ponekad lažem pronašao
dom u HQ/HarperCoIIinsu u Ujedinjenom Kraljevstvu te
Flaitronu/Macmillanu u Sjedinjenim Američkim Državama. Imam
dvije predivne urednice kojima ću biti vječna dužnica: Sally
Williamson u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja je toliko strastveno
vjerovala u ovu knjigu i smije se najljepše na svijetu; te Amy
Einhorn u Sjedinjenim Državama, pravoj sili prirode i čarobnici na
riječima.
Voljela bih reći i riječ ili dvije o najboljem učitelju koga sam
ikada imala: Richardu Skinneru. Naučio me previše stvari da bih
ih ovdje pobrojila, ali nadasve me naučio vjerovati u sebe i
ne odustajati. Vječna sam vam dužnica.
Također želim zahvaliti svim diplomantima proljetne generacije
Faber Academyja 2016. godine - svi ste bili dijelom mog
spisateljskog putovanja i u vama sam pronašla prijatelje za čitav
život. Posebno zahvaljujem Kelly Allen, Danu Daltonu, Gilesu
Fraseru, Alison Marlow, Trishi Saklechi te Helen Trevorrow jer su
bili moji prvi čitatelji i dali mi sjajne povratne informacije.
Hvala osoblju u Sveučilišnoj bolnici Milton Keynes jer ste me
pustili u svoj svijet i odgovorili na bezbroj pitanja, osobito Maureen
Peskett, Josie Warner i Amandi Wilson. I hvala Wayneu Mouldsu
na savjetima i pomoći pri istraživanju.
Hvala mojim roditeljima jer su me od rane dobi poticali na
čitanje i ljubav prema knjigama - ne možete biti pisac ako niste
čitatelj. Toplo zahvaljujem ostatku obitelji i prijateljima na
neprestanoj ljubavi i podršci. Posebno zahvaljujem Charlotte
Essex, svojoj najstarijoj prijateljici spisateljici, jer me gurala uz
brdo u Boliviji prije mnogo godina i sve me otada nastavila gurati
da činim stvari kojih se bojim. Hvala Jasmine Williams jer je
vjerovala u mene te mojim dragim prijateljicama Anni MacDonald i
Alex Vanotti jer su me nasmijavale, smirivale i uvijek bile uz mene
kada sam ih trebala.
234
 Naposljetku, hvala mojem suprugu Danielu, kolegi pisat koji
točno zna koliko je ovo putovanje trajalo. Ni s kime ne bih radije
bila. Ti si moj prvi čitatelj, moj najbolji prijatelj, moje sve. Ne bih
bila ovdje bez tebe. Hvala što me podnosiš i zauzvrat voliš.

235