MJP - Degan Treće Izdanje PDF

Vladimir-Đuro Degan
Iz predgovora:
MEĐUNARODNO
„Ovaj udžbenik brojem stranica jest opsežan, ali je pisan tako da
MEĐUNARODNO
se čita s lakoćom, pri čemu čitatelji stječu nova znanja ne samo
iz međunarodnog prava nego i iz opće i diplomatske povijesti i
pravo
drugih disciplina korisnih za naobrazbu intelektualaca.“
pravo
autor V. Đ. Degan
Iz recenzija:
„Čitateljima se omogućuje privikavanje na način sudačkog pro-
suđivanja i odlučivanja, a iskazi iz međunarodne sudske prakse u
ovome udžbeniku tako postaju važan prinos obrazovanju novih
stručnjaka iz međunarodnog prava.“
prof. dr. sc. Vesna Barić Punda
„Izložen je kompletan sustav međunarodnog prava pa knjiga može

služiti za znanstveno proučavanje i u primjeni međunarodnog pra-
Vladimir-Đuro Degan
va, prije svega studentima pravnih fakulteta, poslijediplomcima i
polaznicima doktorskih studija.“
akademik Davorin Rudolf
???,00 kn
Vladimir Đuro Degan
h
MEĐUNARODNO PRAVO
Izdavač
Školska knjiga, d.d.
Zagreb, Masarykova 28
Za izdavača
Ante Žužul, prof.
Urednica
Ines Matulić
Recenzenti
prof. dr. sc. Vesna Barić Punda
akademik Davorin Rudolf
Grafičko-likovno oblikovanje
Ana Zelić
Dizajn naslovnice
Ana Zelić
Objavljivanje ovog sveučilišnog udžbenika

odobrio je senat Sveučilišta u Splitu odlukom
KLASA: 602-09/11/0001
UR. BROJ: 01-9-11-00010
Split, 2. ožujka 2011.
© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2011.

Nijedan dio ove knjige ne smije se
umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način
reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.
VLADIMIR ĐURO DEGAN
MEĐUNARODNO
PRAVO
Zagreb, 2011.
IV
OD ISTOGA PISCA
L’interprétation des accords en droit international (Martinus Nijhoff ), La Haye

1963, XI + 176 pages
L’équité et le droit international (Martinus Nijhoff ), La Haye 1970, XIII + 264
pages
Pravni i politički aspekti rata u Vijetnamu, Laosu i Kambodži, Sarajevo, 1970,
339 stranica
Međunarodno pravo i međunarodna sigurnost – Pravni domašaj helsinškog
Završnog akta – (Svjetlost), Sarajevo, 1982, 160 stranica
Sources of International Law (Martinus Nijhoff Publishers), The Hague 1997,
XV + 564 pages
Međunarodno pravo (Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka 2000, XV + 957 str.; drugo
osuvremenjeno izdanje, Rijeka, 2006, XV + 980 str.
Création et disparition de l’Etat (à la lumière du démembrement de trois fédéra-
tions multiethniques en Europe), Académie de droit international de La Haye,
Recueil des Cours, tome 279 (1999), (Martinus Nijhoff Publishers) 2000, 197-
375 pages
Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, razvoj njezine međunarodnoprav-
ne osobnosti tijekom povijesti, s odabranim dokumentima (Nakladni zavod
Globus), Zagreb, 2002, 400 str.
Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima (Pravni fakultet u
Rijeci), Rijeka, 2002, XVIII + 450 str.
V. Đ. DEGAN – B. PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno pravo (Pravni fakultet u
Rijeci), Rijeka, 2005, XIV + 563 str.
Wuhan University Lectures on International Law (Wuhan University Press,
China), Wuhan 2010, 301 pages with selected documents
V
PREDGOVOR
Nakon što se rasprodala cjelokupna naklada drugog izdanja ovoga udžbenika

u izdanju Pravnog fakulteta u Rijeci iz 2006. godine, pripremio sam njegov novi
tekst za Školsku knjigu u Zagrebu. Ta izdavačka kuća ima mnogu širu knjižarsku
mrežu na području bivše SFRJ od bilo kojega pravnog fakulteta.
Ovom prilikom želim istaknuti činjenicu da nije bilo svojedobne potpore
Pravnog fakulteta u Rijeci možda ne bi bilo ni prvog izdanja ove knjige iz 2000.
godine. Pisac će se teško upuštati u pripremanje opsežnog sustavnog djela iz
nekog područja ako iza sebe nema neku ustanovu koja će ga poduprijeti. Stoga
i ovom prilikom zahvaljujem mojemu nekadašnjem fakultetu na pomoći u iz-
davanju moje knjige Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima
iz 2002. te knjige Međunarodno kazneno pravo iz 2005. koju smo napisali prof.
dr. Berislav Pavišić i ja.
Veliku zahvalnost dugujem sveučilištima u Splitu i Mostaru te njihovim vri-
jednim profesorima međunarodnog prava koji su ovu knjigu uvrstili u sveuči-
lišne udžbenike. Nadam se da će se, kao i prije, ovim udžbenikom koristiti i na
drugim sveučilištima u regiji na kojima je hrvatski jezik razumljiv.
Moja posebna zahvalnost ide Školskoj knjizi u Zagrebu, u osobama gospode
Ante Žužula i Dražena Budiše. Nakon moga umirovljenja u Rijeci ta je ugledna
kuća odlučila objaviti ovo djelo u vremenu ekonomske recesije, kada je svaki
izdavački pothvat poslovni rizik.
Za knjige poput ove najzahvalnije čitateljstvo su studenti koji pripremaju is-
pite iz svih raspoloživih udžbenika. Pritom je bitno da bar jedan od njih sadržava
najnoviji razvoj odnosne pravne discipline, kako se ne bi učilo nešto što više ne
predstavlja pravo na snazi. Nova izdanja ovoga djela pripremam upravo zbog
tih studenata, kakav sam nekoć i sâm bio, kao i zbog nastavnika međunarodnog
prava koji se trude da u nastavi svojim slušačima pruže više od zakazivanja ispit-
nih rokova. A meni je veoma stalo da se ovaj moj udžbenik održi na prostorima
na kojima je hrvatski jezik razumljiv.
Svima kojima sam zahvalio na pomoći u pripremanju prijašnjih izdanja ide
moja zahvalnost i za ovo novo izdanje, uključujući i moralnu potporu moje
supruge Mile Kirinčić-Degan.
Između drugoga i trećeg izdanja ove knjige nije bilo došlo do usvajanja spek-
takularnih međunarodnih instrumenata koji bi prijašnje udžbenike iz ovog po-
dručja učinili zastarjelima. Ali sam temeljito preradio dio o kolektivnim mjera-
ma prema Povelji UN-a i o mirovnim operacijama (§85). Nastojao sam također
VI
zabilježiti razvoj međunarodnog prava u drugim područjima, poput, primjerice,

osnivanja Vijeća za ljudska prava UN-a, Protokola XII. na Europsku konvenciju
o ljudskim pravima i dr.
Ipak, s obzirom na to da sam ovaj rukopis predao izdavaču prije godinu dana,
u odjeljku o kaznenoj odgovornosti pojedinca (§60. pod (vi)) nisam spomenuo
da je 28. lipnja 2010. u Kampali u Ugandi dopunjen Rimski statut iz 1998. Tom je
dopunom u nadležnost stalnoga Međunarodnog kaznenog suda uvršten i zločin
agresije. Ali predviđeno je da ta važna izmjena ne stupi na snagu prije početka
2017. godine. Stoga to pitanje još ne pripada materiji udžbenika.
Na kraju valja ponoviti uputu čitateljima iz prijašnjih izdanja. Studenti bi
trebali pročitati cijeli tekst ove knjige, a napose one njezine dijelove koji pri-
padaju nastavnom programu međunarodnog prava na njihovu fakultetu ili u
školi. Objašnjenja u krupnomu slogu su ono što trebaju zapamtiti. Studentima
poslijediplomskih i doktorskih studija namijenjen je i tekst u sitnomu slogu te
bibliografske i druge reference kao uvod u njihov daljnji studij.
Ovaj udžbenik brojem stranica jest opsežan, ali je pisan na način da se čita s
lakoćom, pri čemu čitatelji stječu nova znanja ne samo iz međunarodnog prava
nego i iz opće i diplomatske povijesti i drugih disciplina korisnih za naobrazbu
intelektualaca.
Zagreb, 20. travnja 2010.
VII
SKRAĆENICE
AJIL American Journal of International Law

ILM International Legal Materials
JRMP Jugoslovenska revija za međunarodno pravo
(Beograd)
OECD Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj
(p.**, para.**) International Court of Justice, Reports of
Judgments, Advisory Opinions and Orders – Cour
internationale de Justice, Recueil des arrêts, avis
consultatifs et ordonnances, (odgovarajuće godište
toga zbornika prema navodu godine pravorijeka
spomenutoga u tekstu)
Prinosi Prinosi za poredbeno proučavanje prava
i međunarodno pravo (izdaje Institut za
međunarodno pravo i međunarodne odnose
Pravnoga fakulteta u Zagrebu)
RCADI Académie de Droit international, Recueil des Cours
RIAA Reports of International Arbitral Awards – Recueil
des sentences arbitrales (izdanje UN)
Series A, B, ili A/B, No.**, p.** Permanent Court of International Justice, Reports
of Judgments, Orders and Advisory Opinions –
Cour permanente de Justice internationale, arrêts,
ordonnances et avis consultatifs
UN Ujedinjene nacije (Ujedinjeni narodi)
UPPPK Uporedno pomorsko pravo i pomorska kupoprodaja;
od 1989: Uporedno pomorsko pravo – Comparative
Maritime Law; od 1997: Poredbeno pomorsko pravo
– Comparative Maritime Law; (izdaje Jadranski
zavod HAZU u Zagrebu)
ZPFR Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci
ZPFS Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu
ZPFZ Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu
Ostale se skraćenice daju u sklopu odgovarajućih dijelova u knjizi.

VIII
SADRŽAJ
Od istoga pisca ........................................................................................................IV

Predgovor .................................................................................................................. V
Skraćenice . ............................................................................................................. VII
Međunarodno pravo . ............................................................................................... 1
I. DIO: UVOD
§ 1. Pojam i narav međunarodnog prava.......................................................... 3
§ 2. Podjela pravila međunarodnoga prava...................................................... 8
§ 3. Odnos međunarodnog i unutarnjega prava .......................................... 14
§ 4. Razvoj znanosti međunarodnoga prava.................................................. 31
§ 5. Razvoj političkih zbivanja i pravila međunarodnoga prava
između 17. stoljeća i Drugoga svjetskog rata ........................................ 45
§ 6. Pojam izvora (načina stvaranja) međunarodnoga prava.
Pravičnost u međunarodnome pravu....................................................... 59
II. DIO: IZVORI MEĐUNARODNOGA PRAVA
A. OPĆA NAČELA PRAVA

§ 7. Pojam i bit...................................................................................................... 66
B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOME PRAVU

§ 8. Dva elementa običajnog pravila: praksa i opinio juris ......................... 73
§ 9. Materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa ................... 79
§ 10. Uvjeti nastanka i domašaj općih običajnih pravila . ............................. 93
§ 11. Kodifikacija, progresivni razvoj i „legislacija” u općem običajnom
pravu .............................................................................................................. 98
§ 12. Partikularna običajna pravila ..................................................................104
C. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA

§ 13. Značajke ugovora kao izvora međunarodnog prava . ........................110
§ 14. Pojam i vrste ugovora ...............................................................................113
§ 15. Sposobnost sklapanja ugovora ...............................................................122
§ 16. Postupci sklapanja ugovora . ...................................................................125
§ 17. Rezerve na ugovore . .................................................................................134
IX
§ 18. Tumačenje ugovora ..................................................................................138

§ 19. Poštovanje i primjena ugovora................................................................142
§ 20. Ugovori i treće države...............................................................................149
§ 21. Izmjene i preinaka (revizija) ugovora . ..................................................157
§ 22. Ništavost ugovora .....................................................................................163
§ 23. Suspenzija primjene, prestanak i povlačenje iz ugovora ...................171
§ 24. Naknadna nemogućnost izvršenja ugovora ........................................176
§ 25. Kršenje ugovora kao uzrok njegova prestanka ...................................182
§ 26. Sukcesija država glede međunarodnih ugovora . ................................185
D. JEDNOSTRANI AKT KAO IZVOR MEĐUNARODNOGA PRAVA

§ 27. Značajke i vrste jednostranih akata . .....................................................189
§ 28. Suprotstavljiva stanja (opozabilnost).....................................................199
III. DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

§ 29. Različita poimanja „međunarodne zajednice” i pojam subjekta
međunarodnog prava................................................................................205
A. DRŽAVE I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE

§ 30. Država kao subjekt međunarodnoga prava .........................................209
§ 31. Temeljna prava i dužnosti država...........................................................219
§ 32. Sukcesija država ........................................................................................240
§ 33. Složene države............................................................................................250
§ 34. Trajno neutralne države . .........................................................................257
§ 35. Priznanje država i vlada............................................................................261
§ 36. Ustanici i oslobodilački pokreti .............................................................270
§ 37. Zavisni teritoriji i posebni slučajevi subjekata
međunarodnoga prava..............................................................................276
§ 38. Sveta Stolica i Država Vatikanskoga Grada .........................................292
§ 39. Organi države u međunarodnim odnosima ........................................298
§ 40. Diplomatski zastupnici.............................................................................305
§ 41. Diplomatski privilegiji i imuniteti .........................................................316
§ 42. Konzularno pravo .....................................................................................322
B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOGA PRAVA

§ 43. Imunitet države od sudbenosti i od sredstava ovrhe..........................334
§ 44. Odgovornost u međunarodnom pravu ................................................346
§ 45. Šteta i načini njezina ispravljanja............................................................367
X
§ 46. Pitanje odgovornosti država za međunarodne zločine

i za slična djela............................................................................................386
§ 47. Pravna pitanja međunarodne zaštite okoliša........................................394
C. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE
§ 48. Pojam, pravo i podjela međunarodnih organizacija ..........................405
§ 49. Međunarodne organizacije kao subjekti međunarodnoga prava.....412
§ 50. Privilegiji i imuniteti međunarodnih organizacija i njihovih
djelatnika ....................................................................................................416
§ 51. Preteče i osnivanje ujedinjenih nacija ...................................................421
§ 52. Članovi Ujedinjenih nacija i položaj država nečlanica ......................428
§ 53. Organi Ujedinjenih nacija .......................................................................437
§ 54. Pregled specijaliziranih ustanova ..........................................................444
§ 55. Regionalne organizacije i sporazumi te ostale meðuvladine
organizacije ................................................................................................449
D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

§ 56. Čovjek kao subjekt međunarodnog prava . ..........................................459
§ 57. Državljani i stranci.....................................................................................466
§ 58. Međunarodna zaštita čovjeka . ...............................................................484
§ 59. Međunarodna zaštita manjina ...............................................................507
§ 60. Kaznena odgovornost pojedinca ...........................................................520
IV. DIO: OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU
A. DRŽAVNO PODRUČJE
§ 61. Prostor državnoga područja. Teritorijalna suverenost države..........545
§ 62. Državne granice..........................................................................................553
§ 63. Stjecanje područja . ...................................................................................567
§ 64. Međunarodne rijeke i jezera....................................................................578
§ 65. Zračni prostor.............................................................................................590
§ 66. Svemir...........................................................................................................603
§ 67. Međunarodno pravo mora u razvoju.....................................................607
B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE

§ 68. Unutrašnje morske vode...........................................................................629
§ 69. Arhipelaške vode arhipelaških država...................................................638
§ 70. Teritorijalno more......................................................................................642
XI
C. M ORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA

„SUVERENA” ILI NEKA DRUGA PRAVA
§ 71. Vanjski morski pojas . ...............................................................................648
§ 72. Gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona).................................651
§ 73. Epikontinentalni pojas..............................................................................660
D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA

§ 74. Otvoreno more...........................................................................................667
§ 75. Slobode otvorenoga mora........................................................................674
§ 76. Međunarodna zona dna mora i oceana.................................................683
E. TJESNACI I MORSKI KANALI

§ 77. Pojam i vrste tjesnaca................................................................................689
§ 78. Posebni režimi internacionaliziranih morskih kanala........................698
V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

§ 79. Načini mirnoga rješavanja sporova........................................................705
§ 80. Izravni pregovori, dobre usluge i posredovanje...................................710
§ 81. Istraga i mirenje . .......................................................................................714
§ 82. Arbitraža .....................................................................................................717
§ 83. Međunarodni sud u Den Haagu i ostali stalni sudski organi............728
§ 84. Rješavanje sporova u krilu međunarodnih organizacija....................743
§ 85. Kolektivne mjere prema povelji i mirovne operacije..........................757
§ 86. Kontrola naoružanja i razoružanje.........................................................775
§ 87. Samopomoć: retorzija i dopuštene represalije.....................................784
VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA
A. OPĆENITE ZNAČAJKE
§ 88. Izvori ratnoga i humanitarnoga prava...................................................801
§ 89. Rat i druge vrste oružanih sukoba..........................................................810
§ 90. Ograničenja ratovanja obvezatna u svim oružanim sukobima.........823
§ 91. Pravila humanitarnoga prava primjenjiva u nemeđunarodnim
oružanim sukobima...................................................................................836
B. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

§ 92. Početak i svršetak međunarodnoga oružanog sukoba. Pravne
posljedice ratnoga stanja .........................................................................842
XII
§ 93. Temeljna pravna pravila o ratovanju i neprijateljstvima....................855

§ 94. Zaštita ratnih zarobljenika, ranjenika,
bolesnika i brodolomaca...........................................................................862
§ 95. Invazija i ratna okupacija. Zaštita civilnoga pučanstva......................866
C. RATOVANJE NA MORU
§ 96. Pravna pravila o neprijateljstvima na moru..........................................876
§ 97. Neka ograničenja ratovanja na moru.....................................................883
D. NEUTRALNOST U RATU
§ 98. Pojam neutralnosti, nezaraćenosti i „neutralizma”.............................889
§ 99. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana, napose
na području neutralne države ................................................................898
§ 100. Neutralni i neprijateljski trgovački brod i roba
u pomorskom ratovanju ..........................................................................905
MEĐUNARODNO PRAVO
Odabrana bibliografija
Milan BARTOŠ: Međunarodno javno pravo, I – III. knjiga, Beograd, 1954 – 1958; Georg
SCHWARZENBERGER: International Law, Volume I, Third Edition, London, 1957, 808 pages; J.
L. BRIERLY: The Law of Nations, An Introduction to the International Law of Peace, Sixth Edition,
Sir Humphrey Waldock, Oxford, 1963, 442 pages; Max SOERENSEN (Ed): Manual of Public
International Law, London, 1968, 93 pages; D. P. O’CONNELL: International Law, Second Edition,
Volumes I-II, London, 1970; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tomes I-V, Paris,
1970-1983; Le droit des conflits armés, Paris, 1983, 629 pages; D. W. GREIG: International Law,
Second Edition, London, 1976, 944 pages; Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravo, šesto izdanje,
Zagreb, 1976, 656 str.; Paul REUTER: Droit international public, 6e édition, Paris, 1983, 595 pages;
S. AVRAMOV – M. KREĆA: Međunarodno javno pravo, novo izdanje, Beograd, 1983, 522 str.;
Vladimir IBLER: Rječnik međunarodnog javnog prava, drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje,
Zagreb, 1987, 368 str.; M. DIEZ DE VELASCO VALLEJO: Instituciones de derecho internacional
publico, Tomo I, Octava edicion, 827 pagins; Tomo II, (Organizaciones internacionales),
Sexta edicion, Madrid, 1988, 483 paginas; Mohammed BEDJAOUI (Ed.): International Law:
Achievements and Prospects, Paris, 1991, 1276 pages; OPPENHEIM’S International Law, Volume
I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Introduction and Part 1;
Parts 2 to 4; London, 1992, 1333 pages; STARKE’S International Law, Eleventh Edition, I. A.
Shearer, London, 1994, 629 pages; J. ANDRASSY – B. BAKOTIĆ – B. VUKAS: Međunarodno
pravo, I. dio, Zagreb, 1995, 348 str.; Pierre-Marie MARTIN: Droit international public, Paris,
1995, 35 pages; Benedetto CONFORTI: Diritto internazionale, Quinta edizione, Napoli, 1997,
446 pages; AKEHURST’S Modern Introduction to International Law, Seventh edition, Peter
Malanczuk, London, 1997, 449 pages; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition,
Cambridge, 1997, 939 pages; Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth
Edition, Oxford, 1998, 743 pages; Emmanuel DECAUX: Droit international public, 2e édition,
Paris, 1999, 238 pages; Martin DIXON: Textbook on International Law, Fourth Edition, London,
2000, 356 pages; Pierre-Marie DUPUY: Droit international public, 7e édition, Paris, 2004, 811
pages; Antonio CASSESE: International Law, Second Edition, Oxford University Press, 2005, 558
pages; Vojin DIMITRIJEVIĆ i dr.: Osnovi međunarodnog javnog prava, Beograd, 2005, 351 str.;
NGUYEN QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain
Pellet, 8e édition, Paris, 2009, 1709 pages.
I. DIO: UVOD
§ 1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA
Bibliografija
Ivan TOMŠIČ: La reconstruction du droit international, Paris, 1931, 118 pages; Charles DE
VISSCHER: Théories et réalités en droit international public deuxième édition, Paris, 1955,
495 pages; Les effectivités du droit international public, Paris, 1967, 175 pages; Lucien SIORAT:
Le problème des lacunes en droit international, Paris, 1959, 479 pages; Frede CASTBERG: La
philosophie du droit, Paris, 1970, 151 pages; Pierre PESCATORE: Introduction à la science
du droit, réimpression avec mise à jour 1978, Luxembourg, 592 pages; Emmanuel DECAUX:
La réciprocité en droit international, Paris, 1980, 374 pages; Myres S. McDOUGAL – W. M.
REISMAN: International Law Essays, New York, 1981, 638 pages.
Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose

između subjekata toga prava.
Nužno je ukratko objasniti svaki od elemenata te definicije.
(i) Međunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja
da ono u svojoj ukupnosti nema praznina. Pravila pozitivnoga međunarodnog
prava koja proizlaze iz svih njegovih izvora, tj. iz svih ugovora na snazi, sva opća
i partikularna običajna pravila, primjenljiva opća načela prava te relevantni jed-
nostrani akti država, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom međunarodnog
pravnog poretka, u najširemu značenju te riječi. Ako stranke međunarodnoga
spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu
na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri odlučivanju
sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnome pravu.
Ipak, u nekim posebnim, premda rijetkim slučajevima, praznine u tome
međunarodnome pravnom poretku postoje. Katkad neko pravilo najopćenitije
naravi ne daje zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se
ima primijeniti. U nekim slučajevima unaprijed određeno pravilo općega me-
đunarodnoga prava ne postoji jer se sve države zbog svojih sukobljenih interesa
nisu o njemu mogle složiti.
To je slučaj s pravilima o razgraničenju gospodarskog i epikontinentalnog po-
jasa u pravu mora između susjednih država. Odgovarajući propisi (članci 74. i 83.
Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982) upućuju stranke da to razgraničenje urede
sporazumno na temelju međunarodnoga prava „radi postizanja pravičnog rješenja”.
4 Uvod
Uz to, u nekim oblastima međudržavnih odnosa unaprijed propisana i do-

govorena pravna pravila koja bi se mogla primijeniti na sve moguće slučajeve u
praksi uopće nisu moguća.
Tada opet odgovarajući ugovorni propisi upućuju stranke na to da sporazumno
postignu pravično rješenje. Tako odgovarajući članci Bečke konvencije o sukcesiji
država glede državne imovine, arhiva i dugova iz 1983. propisuju da se raspodjela
ima izvršiti „u pravičnim razmjerima”.
(ii) Navod da međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između
svojih subjekata na prvi pogled može izgledati kao pleonazam. Time se, među-
tim, želi istaknuti razlika između istinskih pravila međunarodnoga prava čije
kršenje povlači odgovornost po tome pravu, od različitih pravila učtivosti (kur-
toazije), pukog običaja (prakse država koja se još nije transformirala u pravo), ili
pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih pravila
ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog
ponašanja povrijeđene strane, ali ne povlači odgovornost po međunarodnome
pravu (v. infra, § 44. pod 2).
Pravila učtivosti mogu se s vremenom transformirati u obvezatna pravna
pravila (npr. neke diplomatske povlastice i izuzeća), i obratno, neka obvezatna
pravila mogu izgubiti značaj pravila međunarodnoga prava i pretvoriti se u
pravila učtivosti.
(iii) Pojam subjekta međunarodnoga prava u povijesti je bio podložan pro-
mjenama. Još je Grotius u 17. stoljeću „subjektima” razumijevao podanike nji-
hova vladara (sub-ditus), a međunarodno pravo njegova doba bilo je ponajprije
pravo između vladara država. Kasnije se „subjektima” smatraju nosioci prava
i obveza.
U 19. stoljeću, kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladavalo je
motrište da su subjekti međunarodnoga prava isključivo neovisne, tj. suverene
države (v. infra, §29). To su uz države danas još i „međuvladine” međunarodne
organizacije osnovane od država i članice kojih su države (v. infra, §49.). Priznati
ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost privremeni su subjekti
međunarodnoga prava s ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću (v. in-
fra, §36). Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka internaciona-
lizirana područja, npr. Slobodni grad Danzig (1919 – 1939) i Saarsko područje
(1919 – 1935). Danas takvih subjekata međunarodnoga prava nema, ali to ne
znači da nisu mogući u budućnosti (v. infra, §37).
§ 1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA 5
h
Tvrdnje da međunarodno pravo nije pravo stoga što njegova pravila nisu za-
štićena djelotvornom državnom sankcijom nisu ispravne.1 Isto tako, neispravne i
neuvjerljive su tvrdnje koje odriču pravni značaj međunarodnomu pravu i stoga
što se njegova pravila prečesto krše i što su u međunarodnim odnosima sila i
odnos snaga navodno presudni čimbenici, a ne pravo.
S time u vezi valja najprije naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pra-
vila koja bi uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima
čovječanstvu (npr. u samome središtu našega planeta), te sva druga pravila koja
je fizički nemoguće izvršiti.
Slično tomu, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje (npr.
da čovjek mora udisati zrak i hraniti se da bi opstao), pravna pravila koja bi ga
nalagala također ne postoje jer su nepotrebna.
Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskoga ponašanja
i gdje je nužno ta ponašanja regulirati tako da se neka od njih bilo dopuste bilo
zabrane bilo pak ograniče. Stoga je svako od pravnih pravila fizički moguće
prekršiti.
Većina pravila unutarnjega i međunarodnoga prava zaista se i krše, jer ih je
pravnom zabranom i sankcijom nemoguće sasvim spriječiti. Stoga je pitanje
djelotvornosti pravnoga poretka u nekoj državi, ili međunarodnoga pravnog
poretka, u smislu potpune prevencije nedopuštenih djela sasvim relativno. U
normalnim stanjima svi su ti poreci djelotvorniji negoli u razdobljima pobuna,
revolucija, građanskih ratova i međunarodnih sukoba.2
Ipak, međunarodno se pravo u mnogočemu razlikuje od unutarnjega prava
pojedinih država. Subjekti unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne oso-
be, a glavni subjekti međunarodnoga prava jesu neovisne (suverene) države i
međuvladine organizacije. Glavni izvori unutarnjega prava jesu ustav, zakoni i
podzakonski akti koje donosi središnja državna vlast, a izvori su međunarod-
noga prava, kako ćemo vidjeti, ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste
jednostranih akata država. Unutarnje je pravo je pretežito pravo subordinaci-
1
Takvo je gledište zastupao John AUSTIN: Lectures on Jurisprudence or the Philosophy of Po-
sitive Law, Fifth Edition, London, 1885, pp. 173, 183. Po njemu je međunarodno pravo „pozitiv-
ni međunarodni moral”. V. također – Radomir LUKIĆ: „Pravna priroda međunarodnog prava”,
JRMP 1955, str. 350-377. Vidi pokušaj kritičkoga vrednovanja različitih teorija o međunarodno-
me pravu – Ivan PADJEN: (Ne)ćudorednost (međunarodnog)prava, Rijeka, 1988, 198 str.
2
Iako su i međunarodni sukobi regulirani i strogo ograničeni imperativnim pravilima općega
međunarodnog prava (v. infra, VI. dio), u nekim sukobima, ili na nekim područjima sukoba, ta
se pravila poštuju više negoli u drugima. Čini se da se ona najviše krše u unutarnjim sukobima
(građanskim ratovima) koji prethode emancipaciji novih država na području države prethodnice.
6 Uvod
je, jer su njegovi subjekti podčinjeni tomu pravu koje propisuje državna vlast.
Međunarodno pravo jest pravo koordinacije, jer se ono stvara, mijenja, dokida i
primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu
podčinjeni slobodnom voljom. Suverene su države u međunarodnome pravnom
poretku u dvostrukoj ulozi nosilaca prava i obveza, te stvaralaca međunarod-
noga prava.
Za razliku od unutarnjega prava, međunarodno pravo ne poznaje centralizi-
ranih organa za osiguranje i izvršenje njegovih pravila. Međunarodno pravo ne
poznaje ni sudske organe s obvezatnom nadležnošću za sve njegove subjekte.
Nadležnost glede rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih
sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu.
To, međutim, ne znači da u međunarodnome pravnom poretku ne postoje
nikakve sankcije za kažnjavanje kršitelja njegovih pravila. Sankcije postoje, ali
su specifične i decentralizirane.
Država žrtva oružanoga napada (agresije) ima, prema članku 51. Povelje
UN-a, pravo pribjeći „prirodnom pravu” individualne ili kolektivne samoobrane.
To pravo najvažniji je izuzetak od općega pravila koje zabranjuje prijetnju ili
upotrebu oružane sile.
U ostalim slučajevima, ako je neka država žrtva kršenja svojega subjektiv-
noga prava, nju međunarodno pravo ovlašćuje na pribjegavanje protumjerama
(dopuštenim represalijama), koje se ne smiju sastojati od upotrebe oružane sile
(v. pojedinosti, infra, §87. pod 4. i 5).
I mnoga posebna pravila međunarodnoga prava predviđaju mogućnost reak-
cije oštećene države na kršenje njezinih prava. Tako se npr. država žrtva kršenja
svoga prava iz nekoga ugovora kojega se stranka može pozvati na to kršenje kao
na uzrok prestanka ugovora, ili privremene suspenzije njegove primjene, bilo u
cijelosti bilo djelomično (v. infra, §25). Ako pak ima interesa da očuva svoja pra-
va iz toga ugovora, ona kao protumjeru može privremeno obustaviti primjenu
nekoga drugog ugovora s državom kršiteljicom, ili može privremeno obustaviti
tranzitni promet preko svoga područja, i sl., ali ne smije pribjeći oružanoj sili
sve dok sama ne bude napadnuta.
Izvan tih decentraliziranih sankcija do danas nije uspjelo organizirati djelo-
tvorne kolektivne sankcije protiv prekršitelja barem najvažnijih pravila među-
narodnoga prava. Pokušaji organiziranja tih sankcija putem sveopćih sustava
kolektivne sigurnosti (Pakt Lige naroda iz 1919, Povelja Ujedinjenih nacija iz
1945), nisu uvijek doveli do djelotvornih, a još manje do trajnih rezultata.
Ipak, u slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili
kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolek-
§ 1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA 7
tivnom nepriznavanju protupravnoga stanja, u osudi protupravnog ponašanja

putem rezolucija Opće skupštine UN-a i političkih tijela drugih međunarodnih
organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj
organizaciji ili pak u isključenju te države iz jedne ili više organizacija.
U najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII. Povelje
nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države kršiteljice koje obvezuju sve
države članice. Većina se tih mjera ne poduzima isključivo na temelju nepristra-
ne primjene postojećega prava. Neke od država kršiteljica ostaju nekažnjene, a
neke uspijevaju izbjeći najteže posljedice koje bi te mjere morale postići.
No skup svih tih raznovrsnih mjera, putem kojih se može odgovoriti na bit-
no kršenje pravnih obveza, čini takva kršenja relativno rijetkima. Čak i vojno
najjače države usuđuju se poduzeti takve protupravne korake tek kad njihovo
vodstvo ocijeni da su ugroženi njihovi ’životni interesi’.3
3
U tome je pogledu ispravan zaključak Louisa HENKINA: „Točno je ako se kaže da većina
nacija poštuje većinu načela međunarodnoga prava i većinu svojih međunarodnih obveza u naj-
duljemu proteku vremena; čak je moguće zaključiti da gotovo sve nacije poštuju gotovo sva
načela međunarodnoga prava i gotovo sve svoje međunarodne obveze kroz gotovo sve vrijeme.
Statističke procjene ne bi navele na zaključak da je korisno kršiti međunarodno pravo.” „Inter-
national Law and Behaviour of Nations”, RCADI 1965, t. 114, p. 179. V. također – Law of Foreign
Policy, Second Edition, New York, 1979, p. 47.
8 Uvod
§ 2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija
Milan MARKOVIĆ: „Međunarodnopravna pravila prinudne prirode”, ZPFZ 1966, br. 3-4, str.
321-335; J. STUCKI: Jus cogens and the Vienna Convention on the Law of Treaties Wien – New
York, 1974, 204 p.; A. GÓMEZ ROBLEDO: „Le jus cogens international: sa genèse, sa nature,
ses fonctions”, RCADI 1981, tome 172, pp. 9-217; Sir Ian SINCLAIR: The Vienna Convention
on the Law of Treaties, Second Edition, Manchester University Press, 1984, pp. 22-226; L.
HANNIKAINEN: Peremptory Norms (Jus Cogens) in International Law, Helsinki, 1988, 781
p; Ch. TOMUSCHAT and J. M. THOUVENIN (Eds): The Fundamental Rules of International
Legal Order, Nijhoff, Leiden, 2006, X + 471 pages; A. ORAKHELASHVILI: Peremptory Norms
in International Law, Oxford UP, 2006, 560 pages.
Da bi se ispravno razumjeli narav međunarodnog prava i njegovi različiti

izvori, valja nam na samome početku navesti najznačajnije podjele međuna-
rodnih pravnih pravila. Naime, u međunarodnome pravnom poretku ne postoji
hijerarhija normi i pravnih akata kakvu poznaje svako unutarnje pravo država.
No sva pravila toga prava nisu od istoga značenja, niti imaju jednaku prostornu
važnost.
1. S obzirom na prostornu važnost, postoje pravila općega i pravila partiku-
larnog (posebnog) međunarodnoga prava.
Pravila općega međunarodnog prava primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj
zajednici država.4 Domašaj njihove primjene dakle nije prostorno ograničen,
premda se neka od njih ne mogu primijeniti na sve subjekte. Primjerice, sva
pravila općega međunarodnoga prava mora ne mogu se primijeniti na države
bez morske obale; ili pravila koja isključivo uređuju međudržavne odnose ne
mogu se primijeniti na sve ostale subjekte međunarodnoga prava.
Pravila partikularnoga međunarodnoga prava jesu sva ona čiji je domašaj
primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, i to uvijek uži
od čitave međunarodne zajednice. Ona se ponajprije uglavljuju ugovorima, ali
4
Neki pisci nazivaju pravila te vrste i univerzalnim međunarodnim pravom. Po jednome gledi-
štu uglednih pisaca, takva su pravila malobrojna i dijele se u dvije podskupine. Prva su ona koja
su osnova za prava i dužnosti erga omnes, a druga koja nemaju tu odliku. Na primjer, u pogledu
poštovanja načela zabrane agresije ili nekih temeljnih prava čovjeka, svaka država ima interes i
može se oduprijeti kršenju takvih pravila od bilo koje druge države (actio popularis). Naprotiv,
premda sve države svijeta imaju neke dužnosti glede postupanja sa strancima, na kršenje te
obveze može se pozvati samo država koje je oštećeni stranac državljanin. Prema tome gledištu,
opće međunarodno pravo jest ono koje obvezuje najveći broj država svijeta, ali ne sve. Ono po-
čiva na ugovorima s velikim brojem država stranaka. Ta pravila imaju tendenciju da prerastu u
univerzalno međunarodno pravo. Cf, Oppenheims International Law, Ninth Edition, Volume I:
Peace, Introduction and Part 1, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, pp. 4-5.
§ 2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOGA PRAVA 9
mogu proizaći i iz partikularnoga običajnoga prava ili iz nekih jednostranih

akata država.5
2. Značajnija od prethodne jest podjela s obzirom na domašaj važnosti po-
jedinih pravila međunarodnoga prava. U tome pogledu sva se pravila dijele na
ona imperativna ili apsolutno obvezujuća (jus cogens) te na dispozitivna pravila
međunarodnog prava (jus dispositivum).
Jus cogens su takva pravila od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje u
posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. Sva su ona pravila općega
međunarodnoga prava. Bilo koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s impera-
tivnim pravilom ništavo je (v. infra, §22).
Članak 53. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. propisuje među ostalim:
„... U svrhe ove konvencije imperativna norma općega međunarodnoga prava je
norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao norma
od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom
normom općega međunarodnog prava iste prirode.” Njezin članak 64. nadalje propi-
suje da: „Ako nastane nova imperativna norma općega međunarodnog prava, svaki
ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje.” Taj retroaktivni učinak
novih imperativnih pravila na postojeće ugovore proteže se mutatis mutandis i na
partikularna običajna pravila, na jednostrane akte država, te općenito na sva stečena
subjektivna prava država.
Danas više nema ozbiljnih mišljenja u znanosti koja bi poricala samo postojanje
imperativnih normi u međunarodnome pravnom poretku. No čini se da, s obzirom
na retroaktivne učinke i moguće iznimke, u tome poretku djeluju dvije podskupine
imperativnih pravila općega međunarodnoga prava.
2.aa. Jus cogens u strogome značenju navedenih propisa Bečke konvencije iz
1969, samo su neka od najvažnijih pravila koja nalažu poštovanje temeljnih prava
čovjeka pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i u doba oružanih sukoba. To su u
prvom redu pravila koja zabranjuju zločin genocida i nepoštovanje drugih ljudskih
prava čija su kršenja po međunarodnome pravu „međunarodni zločini” (v. infra, §46
i §60). Kvalifikacija većine tih djela propisana je u statutima međunarodnih kaznenih
tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu, te u Rimskom statutu Međunarodnoga
kaznenog suda u Haagu. To su također i pravila koja zabranjuju različite oblike
ropstva i zločin apartheida. U pravu mora tu se ubrajau zabrana prijevoza robova,
zabrana piratstva i dužnost država da surađuju u suzbijanju piratstva.
Osim ljudskih prava čije kršenje čine međunarodni zločini, u jus cogens u svrhe
Bečke konvencije ubraja i načelo zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi,
inače zabranjenoj međunarodnim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravi-
5
Stare su rasprave o pitanju postoje li i neka regionalna međunarodna prava poput latinskoa-
meričkog, afričkog, ili onoga između bivših socijalističkih država, a koja su bitno različita od op-
ćega međunarodnog prava. Vidi o tome infra, §12. Pravo Europske unije ne spada u tu kategoriju
jer ono čini supranacionalni pravni poredak. Vidi infra, §55, pod 6.
10 Uvod
ma. To su i neka druga građanska i politička prava pojedinaca koja država ne smije
derogirati ni pod kakvim okolnostima, čak ni u doba rata ili druge izvanredne javne
opasnosti i nužde. No i neka od ljudskih prava koja se u tim izvanrednim okolnosti-
ma mogu privremeno derogirati (pravo na osobnu slobodu, na čovječno postupanje
s uhićenim osobama i na pravedno suđenje), također pripadaju toj skupinu impera-
tivnih pravila, jer se moraju strogo poštovati u svim drugim okolnostima.
Svako novo pravno pravilo iz te podskupine ima retroaktivan učinak i dokončava
svaku pravnu situaciju država prethodno stvorenu ugovorom, zastarom ili na teme-
lju njihovih jednostranih akata. Teško je čak i zamisliti da bi se ta pravna pravila,
npr. ono koje zabranjuje genocid, mogla ubuduće dokidati nekom novom normom
iste naravi, kako to inače predviđa članak 53. Bečke konvencije.
2.ab. U drugu podskupinu imperativnih pravila ubrajaju se neka koja dopuštaju
dalekosežne iznimke u primjeni. Te su iznimke također precizno definirane općim
međunarodnim pravom. Radi se o načelima zabrane agresije i zabrane intervencije
u unutrašnje poslove država, te o drugim pravilima koja propisuju temeljna prava i
dužnosti svih država (v. infra, §31. pod (1) i (3)).6
U pravu mora ovamo pripada širok krug imperativnih pravila od kojih države
ne smiju odstupiti putem posebnih sporazuma, ali koja u vrijeme njihova nastanka
nisu imala retroaktivan učinak. Ona, naprotiv, poštuju sva već stečena prava obalnih
država zasnovana na zastari, historijskom naslovu ili partikularnom običaju već na
snazi (npr. pravila o „historijskim zaljevima”, v. infra, §27 pod c. (ii); i §68 pod 1 (iii)).
Napokon, države su dužne poštovati i primjenjivati i neka od građanskih i politič-
kih prava pojedinca na način koji odaberu i uz znatna ograničenja, a da bi osigurale
nedovoljno definirane ciljeve poput „nacionalne sigurnosti”, „javnog reda”, „morala”
i sl. To, međutim, dokazuje da takva prava nisu sasvim apsolutna.
2.b. Različita od gornjih su pravila dispozitivnoga međunarodnog prava (jus
dispositivum). Mnoga pravila općega, i bez izuzetka sva pravila partikularnoga
međunarodnog prava te su naravi. Partikularna pravila koja su stipulirana u
nekom ugovoru njihove stranke mogu se novim zajedničkim sporazumom u
svakom trenutku mijenjati ili dokidati.7
6
Presuda Međunarodnog suda o Nikaragvi iz 1986. vrlo precizno je definirala prirodno pravo
na individualnu i kolektivnu samoobranu država kao izuzetak od načela neagresije, I. C. J. Reports
1986, pp. l02-106, paras. 193-201. Nakon što je precizno odredio sadržaj načela neintervencije,
Sud je utvrdio da njegovo kršenje ne ovlašćuje na kolektivne protumjere analogne s načelom
kolektivne samoobrane, ibid., pp. 110-111, paras. 210-211. U slučajevima teškog kršenja ljudskih
prava širokih razmjera u nekoj državi koja dovode do masovnog pomicanja stanovništva i izbje-
glištva, sve više sazrijeva svijest o dužnosti međunarodne zajednice da intervenira kako bi se te
pojave što prije dokončale. A ta dužnost na humanitarnu intervenciju također je odstupanje od
načela koje zabranjuje intervenciju.
7
To, međutim, ne vrijedi za pravila stipulirana u ugovoru koja znače kodifikaciju, ili su se nak
nadno transformirala u imperativna pravila općega međunarodnog prava. Država koja bi se po-
vukla iz takvog ugovora ili bi ga otkazala, ne bi se oslobodila obveze na poštovanje tih pravila.
I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnoga prava, bilo da čine dio

općega običajnoga prava ili su pravila partikularnoga običajnog prava, države
mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partiku-
larnih običajnih pravila u njihovim međusobnim odnosima, a u stanovitim slu-
čajevima i jednostranim aktima koji imaju pravni učinak.
No, ako nema takvoga posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex
specialis derogat legi generali isključuje primjenu dispozitivnoga općega pravi-
la, svaka država ima pravo od drugih zahtijevati poštovanje općega pravila te
naravi. U tim slučajevima ta pravila imaju puni pravni učinak poput svih drugih
pravnih pravila.
U tu se skupinu ubrajaju mnoga opća pravila diplomatskog i konzularnog
prava. Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963, koja kodificira tu
granu međunarodnog prava, čak izričito predviđa da njezine odredbe ne diraju
u druge međunarodne sporazume koji su na snazi između država stranaka tih
sporazuma. Slično je i s većinom pravnih pravila propisanih Bečkom konvenci-
jom o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova iz 1963.
2.c. Napokon, neki pisci pod imperativnim i dispozitivnim pravilima međuna-
rodnog prava razumijevaju tzv. tvrdo pravo (hard law). Od tih pravila oni razlikuju
tzv. meko pravo (soft law, hortatory law, droit mou, droit programmatoire) kojemu
nisu precizno odredili opseg, i stoga se često unosi konfuzija u pravnim pojmovima.
Pod tim nazivom neki pisci općenito razumijevaju sadržaj neugovornih među-
narodnih instrumenata poput rezolucija Opće skupštine UN-a i političkih organa
drugih međunarodnih organizacija, koji u načelu imaju značaj preporuka. To gle-
dište ne otkriva cijelu istinu jer, kako ćemo vidjeti, neke deklaracije Opće skupšti-
ne potvrđuju već postojeća pravila općega običajnoga međunarodnog prava ili se
pravila propisana u njima naknadno transformiraju u to pravo, slično pravilima iz
konvencija o kodifikaciji. Stoga oblik (forma) instrumenta nema odlučujući značaj
u tome običajnom procesu, ali ni kao dokazno sredstvo postojanja takvih pravila.
Drugi pisci pod tim nazivom obuhvaćaju sve odredbe, čak i one u ugovorima,
koje ne propisuju određena prava i dužnosti njihovih stranaka ili autora, dakle
ne propisuju neko ponašanje ili praksu kao zabranjenu, dopuštenu ili obvezatnu.
Namjesto takvih odredbi neki međunarodni instrumenti, napose oni neugovorne
naravi, objavljuju želje, namjere, političke ciljeve ili programe suradnje koje bi tek
trebalo naknadno potvrditi u nekom ugovoru ili odluci. Ali takve odredbe ne mogu
imati pravnoga učinka čak ni kada su stipulirane u ugovorima, niti kao takve one
mogu biti osnova za buduća običajna pravila. To stoga što ne odražavaju preciznu
namjeru da se stvore pravna pravila.
Ona ne bi prestala vrijediti kao norme općega međunarodnog prava, čak ako bi takav ugovor
prestao vrijediti između svih njegovih stranaka.
12 Uvod
Napokon, treći pisci sasvim neprecizno pod „mekim pravom” razumijevaju prava
država ugovornica iz neke konvencije koja još nije stupila na snagu. Ako se ne radi o
privremenoj primjeni zasnovanoj na pravu međunarodnih ugovora, ili ako se neka
od tih pravila već nisu transformirala u opće običajno pravo, ne radi se o „mekom
pravu” nego o lex ferenda, tj. o pravu koje još nije na snazi (tj. još nije postalo lex
lato).
3. Napokon, pravila međunarodnoga prava mogu se podijeliti i obzirom na
oblik (formu) u kojemu se očituju. Najvažnija je u tome pogledu podjela tih
pravila na ona u pisanom obliku, te na ona koja se očituju u nekom drugom, a
najčešće u usmenom obliku.
Pravila koja nisu u pisanom obliku mogu biti običajna pravila, premda se
najčešće i ona potvrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji,
deklaracije Opće skupštine UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su
i ugovori sklopljeni u usmenom obliku, ali se i o njima najčešće sastavlja pisani
dokument poput zapisnika o pregovorima, aide-mémoire i sl. U ratu je moguće
sklapati ugovore i znacima. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu državu,
moguće je očitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog državnog duž-
nosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl. Jednostrani akti mogu se uz
to očitovati i određenim ponašanjem (praksom) ili uzdržavanjem od ponašanja
kada se ono očekuje.
Pravna pravila u pisanom obliku mogu se stipulirati u ugovoru ili izraziti u
drugom međunarodnom instrumentu (rezoluciji Opće skupštine UN-a, presudi
međunarodnog sudskog tijela i sl.). Ti tekstovi mogu se sročiti na različite načine
i iz njihove formulacije može proizaći različita namjera njihovih sastavljača s
obzirom na prostornu primjenu pravila sadržanih u njima:
(a) Opće konvencije o kodifikaciji međunarodnoga prava redovito sadržavaju
načela kojima se potvrđuju pravila općega međunarodnog prava, ili se očekuje
da njihove odredbe u ta pravila prerastu. Ta su načela sročena u obliku imperso-
nalnih (bezličnih) normi, na način da se domašaj njihove primjene ne ograničuje
samo na stranke ugovora. Tako članak 9. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.
glasi: „Sve države, obalne i neobalne, imaju pravo da na otvorenom moru plove
brodovi pod njihovom zastavom.” Slično sročeni propisi nalaze se i u nekim
deklaracijama Opće skupštine UN-a, a katkad i u presudama i savjetodavnim
mišljenjima Međunarodnog suda.
(b) Mnogi ugovori propisuju prava i dužnosti samo za njihove stranke, ali
sasvim jednakog sadržaja za sve njih. Ne mora uvijek postojati namjera njihovih
stranaka da i takva pravila prerastu u pravila općega običajnoga međunarodnog
prava. Primjerice, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz
1948. u svome prvom članku predviđa: „Stranke ugovornice potvrđuju da je
genocid, bez obzira na to je li izvršen u vrijeme mira ili u vrijeme rata, zločin
prema međunarodnom pravu; one se obvezuju da će ga sprečavati i kažnjavati.”
U znanosti su se ugovori koji su pretežito propisivali pravila te vrste nazivali
ugovorima-zakonima (traités-lois, law making treaties, Vereinbarungen).
I takvi propisi, npr. oni iz Briand-Kelloggova pakta iz 1928, ili iz članka 2. Po-
velje UN-a iz 1945, ili iz Konvencije o genocidu, mogu se transformirati u opće
običajno međunarodno pravo ako tim ugovorima pristupi velik broj država.
(c) Napokon, pogodbeni propisi predviđaju jednostrane obveze samo za jed-
nu stranku (npr. u mirovnom ugovoru za pobijeđenu državu), ili za svaku od
njih različite činidbe (npr. u ugovoru o kupoprodaji). Tu nije riječ o pravnim
načelima, nego o pravnim poslovima. Takvi se ugovori nazivaju ugovorima-
-pogodbama (traites-contrats, treaties as contracts, Vertrage).
Ali vidjet ćemo da se katkad i izraz „izvori” međunarodnoga prava upotre-
bljava kao sinonim za oblik u kojem se pravna pravila pojavljuju. U tome se
smislu govori o ugovornim propisima, o običajnim pravilima, o općim načelima
prava ili o jednostranim aktima država.
h
Pravila općega međunarodnog prava temelj su subjektivnim pravima i odgo-
varajućim dužnostima država i drugih njegovih subjekata koja iz njih proizlaze.
Uz to, države i drugi subjekti stipuliraju svoja prava i obveze u dvostranim i
višestranim ugovorima te u drugim pravnim poslovima. Time za svaku od njih
nastaju subjektivne pravne situacije.
Subjektivna prava neke države proizlaze iz pravila općega međunarodnog
prava primjenljivih na tu državu, ili iz ugovora kojima je ona stranka, ili na te-
melju jednostranih akata predviđenih općim međunarodnim pravom. Svaka se
država može odreći svojih subjektivnih prava, ili ih može mijenjati, i to bilo u
ugovornom odnosu s drugom državom ili jednostranim aktom.
Iz spomenutih pravila općega međunarodnog prava, iz ugovora i jednostra-
nih akata proizlaze i dužnosti za svaku državu (ili drugog subjekta) pojedinačno.
Država se u načelu ne može jednostrano razriješiti svojih dužnosti, ali se te
dužnosti mogu mijenjati ili dokidati daljnjim razvojem općega međunarodnoga
prava, izmjenama ili izminućem ugovora kojima je stranka, a pod posebnim
okolnostima one mogu utrnuti zastarom (dosjelošću).
14 Uvod
§ 3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEGA

PRAVA
Bibliografija
Paul DE VISSCHER: „Les tendances internationales des constitutions modernes”, RCADI 1952,
tome 80, pp. 515 ss; Herman MOSSLER: „L’application du droit international public par les
tribunaux nationaux”, RCADI 1957, tome 91, pp. 619 ss; J. H. W. VERZIJL: International Law in
Historical Perspective, vol. 1, Leyden 1968, pp. 90-183; Antonio CASSESE: „Modern Constitutions
and International Law”, RCADI 1985, tome 192, pp. 341-473; Benedetto CONFORTI: „Cours
général de droit international public”, RCADI 1988, tome 212, pp. 21-61; Diritto internazionale,
Quinta edizione, Napoli, 1997, pp. 293-342; Hélène TOURARD: L’internationalisation des
constitutions nationales, Paris, 2000, 720 pages.
1. Dualističko i monističko shvaćanje. Pitanje odnosa međunarodnoga i

unutarnjega prava vrlo je važno za svakoga pravnika koji djeluje u zakonodav-
nim, izvršnim i sudbenim tijelima svoje države ili se bavi odvjetništvom kao
slobodnim zanimanjem. Znanost, ali i pravni poredci u pojedinim državama u
njihovu razvitku, ne dovode u tome pogledu do sasvim jednakih rješenja.
Tako i mnogi udžbenici međunarodnog prava, osobito oni iz kontinentalne Eu-
rope, svode taj odnos na dva, a zapravo na tri učenja. Pri tome se ti pisci počesto
opredjeljuju samo za jedno od tih učenja kao jedino ispravno. Taj pristup ima lošu
stranu u tome što se čitavo bogatstvo međunarodne i unutarnje prakse država o
tome pitanju sagledava statički, dakle ne u njihovu razvoju i dinamici. Kada se neki
pisac opredijeli za jedno od tih učenja, on počesto smatra da je taj problem riješio
za sva vremena – prošlo, sadašnje i buduće. Ali ćemo dalje vidjeti da se bilo koje od
tih učenja kao jedino ne može dosljedno primijeniti na sve situacije koje se mogu
pojaviti u međunarodnoj praksi.
(i) Prema dualističkom shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo dva su
odvojena, ali ravnopravna i međusobno neovisna pravna poretka. Ako se u ne-
koj državi usvoji zakon koji je suprotan njezinoj međunarodnoj obvezi, njezini
sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat će samo zakon. Ali to, po tome
shvaćanju, ne isključuje međunarodnu odgovornost te države kao subjekta me-
đunarodnoga prava zbog kršenja njezine međunarodne obveze.
Stoga se, prema tome učenju, ugovorna i druga međunarodna pravila moraju
prethodno transformirati u zakone i druge akte, i ona potom obvezuju državne
organe samo po toj osnovi. To bi značilo da će svaki novi suprotan zakon dero-
girati tako transformirane obveze te države iz ugovora koji je na snazi.
Ali u pogledu međunarodnih ugovora većina pristaša dualizma danas dopušta
ustupak. Oni smatraju da transformacija nije nužna, nego je dovoljno da pravilo iz
ugovora bude „prihvaćeno” (teorija adopcije). „Zato je kod ugovora dovoljno da oni
§ 3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEGA PRAVA 15
budu pravovaljano sklopljeni (po potrebi ratificirani), a nije potrebno da budu baš
uzakonjeni pa da tek onda mogu derogirati zakon.”8
S duge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekoga međunarodnog sud-
benog ili arbitražnog tijela da riješi spor u kojemu je ona strana, tada će, prema
dualističkom shvaćanju, međunarodni organ voditi računa samo o njezinim
međunarodnim obvezama, a ne i o njezinim unutarnjim propisima.
Osnivač te škole bio je njemački pravnik Heinrich Triepel.9 Ona je imala sljed-
benika i u drugim zemljama, napose među pravnim pozitivistima. Njezin istaknuti
pristaša bio je talijanski pravnik Dionisio Anzilotti.10
Uporište za to gledište njegove pristaše nalaze u bitnim razlikama između me-
đunarodnog i unutarnjeg prava s obzirom na njihove subjekte, na njihove izvore, te
na njihovu bit (pravo koordinacije i pravo subordinacije). O tome smo već ukratko
raspravljali (supra, §1).
To shvaćanje stvara manje praktičnih problema od onoga koje ćemo izložiti,
i za pravnike praktičare dovodi, da tako kažemo, do „elegantnih rješenja”. Ali,
kada bi njegove prednosti bile tolike, ne bi ni bilo njemu suprotnih učenja.
(ii) Prema monističkom shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo dijelovi
su jedinstvenoga pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba iz-
među propisa unutarnjega prava neke države i međunarodnoga prava. Propisi
međunarodnog prava utječu na propise unutarnjega, i obratno. No pristaše toga
gledišta oštro se sukobljavaju u vezi s pitanjem temelji li se međunarodno pravo
na unutarnjem (primat unutarnjega prava) ili obratno (primat međunarodnog
prava).
Pristaše primata unutarnjega prava svode međunarodno pravo na vanjsko
državno pravo. Njihovi su argumenti sljedeći: (a) nepostojanje naddržavne vla-
sti, te stoga svaka država slobodno odlučuje o tome koje su njezine međunarod-
ne obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja; (b) nadležnost
za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje leži u njezinu
ustavu, dakle u unutarnjem pravu.11
8
Cf., Juraj ANDRASSY, Božidar BAKOTIĆ, Budislav VUKAS: Međunarodno pravo, 1. dio, Za-
greb, 1995, str. 6.
9
Völkerrecht und Landesrecht, Leipzig, 1899, S. 19, 23.
10
Cours de droit international public, premier volume, Paris, 1929, pp. 49-65. Glede stajališta
pisaca na području bivše Jugoslavije vidi – V. Đ. DEGAN: „Odnos međunarodnog i unutrašnjeg
prava”, Naša zakonitost 1965, br. 4, (Zagreb), napose na str. 306-307.
11
Usp. prikaz toga učenja, Charles ROUSSEAU: Droit international public, Tome I: Introduc-
tion et Sources, Paris, 1970, pp. 42-43. Vidi također – Paul GUGGENHEIM: Traité de droit
international public, tome I, Genève, 1953, pp. 25-26.
16 Uvod
Ekstremni pristaše toga učenja, kakve se danas gotovo ne može naći, prizna-
vali su svojoj državi pravo da se, kada to nađe potrebnim, jednostrano razriješi
svojih prije preuzetih međunarodnih obveza. Time su praktično išli do negacije
međunarodnoga prava.
To se gledište nekoć upiralo na Hegelovo učenje o državi kao apsolutu. Potkraj
19. stoljeća bilo je zastupljeno u nekih njemačkih teoretičara u tzv. bonskoj školi
(Alfred i Filip Zorne, Erich Kaufmann, Max Wenzel). Ali je imalo zagovornika i u
drugim zemljama poput Francuske (Decencière-Ferrandière) i bivšega Sovjetskog
Saveza (Andrej Višinski). Do takvih zaključaka kadšto dolaze pisci ustavnoga pra-
va kada međunarodne obveze koje je njihova država slobodnom voljom prihvatila
smještaju u hijerarhijski odnos njezinih unutarnjih normi.
Teško je zamisliti da bi među međunarodnim pravnicima netko danas mogao
dosljedno zastupati to stajalište. Za pravnike je svaki slobodno sklopljeni ugovor
između bilo kojih stranaka, ako nema mana pri očitovanju volje i ako ispunjava
neke druge uvjete pravovaljanosti, pravno obvezujući za sve njegove stranke.
Obvezujuća osnova svakoga sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt
servanda koje pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnoga poretka,
međunarodnog ili unutarnjega.
Pristaše primata međunarodnoga prava, na temelju različitih teoretskih po-
lazišta, dolaze do zajedničkoga zaključka da obveze države po međunarodnom
pravu imaju prvenstvo nad njezinim unutarnjim propisima, pa čak i u odnosu na
njezin ustav. Oni zastupaju stajalište da se ni jedna država ne može jednostrano
razriješiti svojih međunarodnih obveza običnom izmjenom svojih zakona. Iz
toga shvaćanja proizlazi da bi suci u nekoj državi, kada primjenjuju unutarnje
propise, morali neprestano imati na umu da njihove odluke ne budu u suprotno-
sti s međunarodnim obvezama njihove zemlje, pogotovo ne s onima iz ugovora.
Jedno od tih shvaćanja zastupala je francuska solidaristička ili sociološka škola
(Leon Duguit, Georges Scelle i Nicolas Politis), koja je bila osobito utjecajna u prvoj
polovini 20. stoljeća. Prema tome učenju jedini subjekt i krajnji adresat cjelokupnoga
prava, unutarnjeg i međunarodnog, jest čovjek pojedinac. Pravni se odnosi uvijek
svode na odnose između ljudi (bilo kao upravljača bilo onih kojima se upravlja), koji
su jedini obdareni inteligencijom i voljom. Stoga nema razlike glede odnosa koje
uređuju unutarnje i međunarodno pravo, a i razlika u njihovim izvorima više je pri-
vidna negoli stvarna. Što se tiče izvora, to učenje prigovara da se tu miješa porijeklo
normi s načinom na koji su one izražene. Stoga je materijalni izvor cjelokupnoga
prava jedan, a razlika u tzv. formalnim izvorima nije bitna (v. i infra, §56).12 Ali je
međunarodna stvarnost demantirala tvrdnje tih pisaca o tome da su pravne osobe,
kao i sama država, obične fikcije u pravu.
12
Cf., Georges SCELLE: Précis de droit des gens, Paris, 1944, pp. 6-7; Manuel de droit internati-
onal public, Paris, 1948, pp. 4-24 et 77-82.
Drugo shvaćanje zasniva se na normativističkoj teoriji čiji je tvorac bio Hans

Kelsen.13 Pristaše toga shvaćanja razlikovali su se glede sadržaja „pranorme”, ali su
se slagali u navodnom postojanju jedinstvenoga prava kao hijerarhijskoga norma-
tivnoga poretka, po kojemu iz međunarodnog prava proizlaze čak i zakonodavne
nadležnosti svake države.14
Logički najdosljednije shvaćanje bilo je ono koje je međunarodno i unutarnje
pravo prikazivalo kao odnos između saveznih zakona i zakona federalnih jedinica
u nekoj federalnoj državi. Prema toj analogiji, postojalo bi (a) područje isključive
primjene pravila međunarodnog prava (npr. na prostorima otvorenoga mora ili u
svemiru); (b) područje u kojemu međunarodno pravo postavlja temeljna načela,
koja se zakonodavstvom država razrađuju; (c) te napokon tzv. domaine réservé, tj.
područje isključive primjene domaćega prava (npr. glede uvjeta za stjecanje držav-
ljanstva neke države). To, zadnje načelo potvrđeno je čak člankom 2(7) Povelje UN-a.
Ovo, posljednje gledanje čini se vrlo logičnim. No za njega vrijedi ono što je
jednom napomenuo danski pisac Alf Ross. Naime, što u nekoj pravnoj teoriji ima
više logičke strogosti, to se ona manje dokazuje u stanju da obuhvati stvarnost i da
posluži kao osnova pravnoj znanosti.15
Međunarodna stvarnost, tj. međunarodna sudska i arbitražna praksa i pravni
sustavi u državama ne mogu se u cijelosti uklopiti ni u jedno od gornjih učenja.
Stoga ni jedno nije jedino ispravno.
U daljnjemu razmatranju ovoga pitanja valja zanemariti gledište o primatu
unutarnjega prava nad međunarodnim. Naime, kao što je i sam čovjek društve-
no biće i ne može živjeti izvan zajednice, tako ni jedna država ne može opstati
bez pravnih, trgovačkih i drugih odnosa sa sebi susjednim i ostalim državama
u svijetu. Novim državama prva je briga nakon proglašenja njihove neovisnosti
da steknu međunarodno priznanje od drugih država, te da što prije postanu
punopravnim članicama UN-a i regionalnih organizacija područja kojemu pri-
padaju (v. infra, §35).
Tako i u međunarodnoj i unutarnjoj praksi država jedino preostaje izbor
između dualizma i primata međunarodnoga prava.
No i tu valja voditi računa o posljedicama tih učenja s obzirom na organ koji
odlučuje. Kada odluku o nekomu sporu donosi neko međunarodno sudsko ili arbi-
tražno tijelo, ono će bez iznimke dati prednost međunarodnim obvezama stranaka
u sporu u odnosu na njihove unutarnje propise. Time će biti u skladu i s dualističkim
13
Cf., Hans KELSEN: Principles of International Law, New York, 1952, pp. 190-201, 401-447.
14
Vidi npr., GUGGENHEIM, op. cit. tome I, pp. 21-44. I Alfred VERDROSS: Derecho inter-
nacional publico, Madrid, 1957, pp. 65-74, opredijelio se za, kako je naveo, teoriju umjerenoga
monizma s primatom međunarodnoga prava.
15
Navedeno prema – Charles DE VISSCHER: Théories et réalités en droit international public,
deuxième édition, Paris, 1955, p. 11.
18 Uvod
učenjem, i s onim o primatu međunarodnoga prava. Upravo stoga takve iskaze pri-
staše i jednoga i drugog učenja uzimaju kao potvrdu svojih stajališta.16
Sasvim suprotne posljedice imaju te doktrine kada odlučuje neko domaće sud-
beno tijelo, ali i organ izvršne ili zakonodavne vlasti. Kako smo već istaknuli, prema
učenju o primatu međunarodnoga prava svaki državni organ stalno je dužan brinuti
se o međunarodnim obvezama svoje zemlje i njegove im odluke ne bi smjele pro-
turječiti. A, prema dualističkom shvaćanju, svi unutarnji državni organi, osim onih
nadležnih za vanjsko zastupanje njihove zemlje, ne bi se na međunarodno pravo
morali uopće obazirati, kao da se ne radi o pravu.
Čini se da je s dogmatskoga stajališta ispravan zaključak o ovoj kontroverzi onaj
Charlesa Rousseaua: „Istinska točka razilaženja između monizma i dualizma od-
nosi se jedino na sankcioniranje načela primata međunarodnoga prava, a ne na
neku unutarnju stvarnost: prema monističkoj konstrukciji prihvaća se automatska
abrogacija unutarnjih normi koje su suprotne međunarodnom pravu, dok se prema
dualističkom shvaćanju prihvaća pravovaljanost unutarnjih normi koje su međuna-
rodno neregularne, ali – i u tome se potvrđuje primat međunarodnoga prava – uz
rezervu stavljanja u igru međunarodne odgovornosti države.”17
h
Međutim, pribjegavanje jednoj od gornjih doktrina može ovisiti o okolno-
stima neke situacije.
Iako čovjek pojedinac nije izravni subjekt međunarodnoga prava, u usponu je
zaštita građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava čovjeka, kao
i nekih temeljnih prava ljudskih skupina, ponajprije manjina. Standardi te zaštite
propisani su međunarodnim konvencijama i oni snažno prodiru u unutarnje pravo
država. Sudovi i drugi državni organi ne mogu te standarde ignorirati, napose ako
je država u pitanju stranka odnosnih konvencija. To bi snažno podupiralo primat
međunarodnoga prava, makar na tim područjima.
Na temelju nekih međunarodnih konvencija pojedinci dobivaju mogućnost ne-
posrednoga obraćanja međunarodnim tijelima kada smatraju da im je prava zajam-
čena odnosnim ugovorom povrijedila neka njegova država stranka (v. infra, §58,
pod 3 (i) i (ii)). I to bi govorilo u prilog primata međunarodnoga prava kao jedino
ispravnoga.
Ali sve to nije bez iznimki. Jedno od jamstava zaštite ljudskih prava potvrđeno
u ustavima brojnih država jest načelo nullum crimen, nulla poena sine lege, koje
uključuje i zabranu retroaktivne primjene kaznenoga zakona koji nije bio na snazi u
trenutku počinjenja nekoga djela. Na tom području kazneni sudac ne može izravno
primijeniti neku konvenciju koju je sklopila njegova država, a još manje običajno
pravo, i to sve dok zakonodavac ne predvidi djelo u pitanju u kaznenom zakonu te
16
Cf. ANDRASSY – BAKOTIĆ – VUKAS: Međunarodno pravo, 1. dio, str. 5-6.
17
Op. cit., p. 48.
zemlje, te za njega propiše vrste i raspon kazni. Stoga se svako takvo djelo mora
najprije transformirati u zakon da bi ga sudac mogao primijeniti. Dakle na tom se po-
dručju jedino ispravnim pokazuje dualističko stajalište sa svim njegovim prethodno
opisanim posljedicama za odgovornost dotične države kao subjekta međunarodno-
ga prava (vidjeti više pojedinosti infra, §6, pod 4).
Također ćemo dalje vidjeti da je dualističko stajalište jedino primjenljivo u situ-
acijama sukcesije država, ako se država prethodnica s njezinim pravnim poretkom
raspala i prestala postojati.
Uz izloženo, granice i razlike između unutarnjega prava država i međuna-
rodnog prava sve su manje jasne, a njihovi odnosi postaju sve složenijima.
Tomu pridonosi unifikacija pravilâ unutarnjega prava putem međunarodnih
konvencija na područjima poput prava intelektualnog vlasništva, financijskih tran-
sakcija, morskog i zračnog prijevoza robe i putnika itd.
Nadalje, neke specijalizirane ustanove UN-a, poput Svjetske zdravstvene orga-
nizacije, Svjetske meteorološke organizacije i Međunarodne organizacije za civilnu
avijaciju, donose u okviru svojih nadležnosti neke standardne propise, koje, premda
formalno neobvezne, primjenjuju sve njihove države članice, pa i nečlanice, kao da
su ih same usvojile. Takvi se propisi i standardi mogu očekivati i u vezi s međuna-
rodnom zaštitom okoliša.
I pojava i ekspanzija supranacionalnoga pravnog poretka u okviru Europske unije
također pridonosi brisanju negdašnjih krutih razlika između unutarnjega i međuna-
rodnog prava u njezinim državama članicama, ali i u pridruženim državama.
h
Oduvijek je dakle odnos međunarodnoga i unutarnjeg prava bilo korisnije
proučavati na temelju prakse međunarodnih i domaćih državnih organa negoli
svoditi ga na dva ili tri učenja.
Na temelju takve analize dolazi se do općenitoga zaključka da je nemoguće pri-

hvatiti gledište po kojemu bez izričita postupka domaće adopcije, pravila među-
narodnoga prava ne bi uopće mogla djelovati kao dio unutarnjega prava, ili njemu
suprotno gledište da ta pravila uvijek izravno djeluju bez adopcije. Države, naprotiv,
pokazuju značajnu fleksibilnost u postupcima u kojima na svome državnom područ-
ju pridaju učinak pravilima međunarodnoga prava. Uz to, mnoge države prihvaćaju i
učenje da je međunarodno pravo dio njihova domaćeg prava. I premda se ti postupci
u raznim državama razlikuju, u svim državama široko se postiže krajnji rezultat
davanja učinka pravilima međunarodnoga prava.18
18
Do tih zaključaka dolazi se u uglednom djelu – OPPENHEIM’s International Law, Volume I,
Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, London, 1992, Introduction
and Part 1, p. 54.
20 Uvod
U nastavku ćemo o ovomu pitanju ukratko izložiti stajališta sudbenih i dru-

gih organa nekih od država, kao i međunarodnih sudbenih i drugih tijela. Pri
tome ćemo razlikovati između obveza država prema općemu običajnom pravu,
s jedne, i njihovih obveza iz ugovora kojima su stranke, s druge strane.
2. Običajno međunarodno pravo u sudskoj i ustavnoj praksi država. En-
gleska je prva zemlja u kojoj je taj problem bio uočen, i to davno prije nastanka
dualističkog i monističkog učenja. No sudska je praksa i u toj zemlji prošla kroz
određeni razvoj.
Početkom 18. stoljeća engleski pravnik Lord Mansfield izložio je stajalište po ko-
jemu međunarodno pravo čini dio prava Engleske (The international law is the part
of the law of the Land). To je bio početak tzv. doktrine inkorporacije. Engleski sudovi
izravno su primjenjivali pravila međunarodnog (običajnoga) prava, osim ako ne bi
bila u suprotnosti s nekim zakonom koji je usvojio Parlament, ili nekom prijašnjom
konačnom sudskom presudom (s obzirom na načelo stare decisis).
No, od druge polovine 19. stoljeća, nakon ne sasvim jasnoga teksta presude
Regina v. Keyniz 1876, prevladava „doktrina transformacije”. Prema toj doktrini,
međunarodno pravo jest dio prava Engleske tek ako su njegova pravila na jasan na-
čin usvojena i učinjena dijelom prava Engleske, i to bilo na temelju zakona, sudskih
odluka ili ustanovljene prakse.
Ali sama činjenica da međunarodno pravo čini dio prava Engleske ni u gornjim
ogradama ne znači da englesko pravo uvijek priznaje prvenstvo međunarodnoga
prava. Kako je već navedeno, engleski zakoni obvezuju engleske sudove čak kada
su u suprotnosti s onime što zahtijeva međunarodno pravo. Ali, u slučaju sumnje,
pretpostavka je da namjera Parlamenta nije bila da djeluje suprotno međunarodnim
obvezama Ujedinjenoga Kraljevstva.19
Navedeno ipak znači da je međunarodno običajno pravo u Engleskoj dio lex fori,
i da se pred engleskim sudovima ono ne dokazuje na isti način kao strano pravo.
Britanski se sudovi uz to smatraju obveznima autoritativnim izjavama izvršne vlasti
(tj. Krune) u stvarima koje su u njezinoj nadležnosti. To su, među ostalim, priznanje
de jure i de facto druge države, suverena narav stranih vlada i diplomatski položaj
osoba koje zahtijevaju imunitet od jurisdikcije. Sve to, međutim, nije sasvim isto
kada je riječ o međunarodnim ugovorima.
Sjedinjene Američke Države uglavnom slijede praksu Ujedinjenoga Kraljevstva,
opet osim kada nisu u pitanju međunarodni ugovori.
19
Vidi pojedinosti s navodima iz sudske prakse, OPPENHEIM, op. cit., Vol. I, pp. 56-63; Ian
BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, pp. 42-46;
STARKE’S International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London, 1994, pp. 68-71; AKE-
HURST’S Modern Introduction to International Law, Seventh Edition, Peter Malanczuk, Lon-
don, 1997, pp. 68-70; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997,
pp. 105-110.
Tako je u presudi Vrhovnog suda The Paquete Habana iz 1900. bilo, među osta-
lim navedeno: „Međunarodno pravo je naše pravo... Stoga, tamo gdje nema ugovora
ili izvršnog ili zakonodavnoga akta ili sudske odluke, treba se obraćati običajima i
običajnoj praksi (customs and usages) civiliziranih naroda, a kao njihovim dokazima
djelima pravnika i komentatora...”. Ali je isto tako Apelacijski sud u 1988. u sporu
Committee of United States Citizens Living in Nicaragua v. Reagan istakao: „nikakav
se akt Kongresa ne može osporavati na temelju toga što krši običajno međunarodno
pravo”.20 I američki sudovi u normalnim okolnostima slijede mišljenja koja im daje
izvršna vlast o priznanju strane države, o teritorijalnim granicama druge države, o
imunitetu stranih vlada, osoba, korporacija ili brodova od jurisdikcije i sl.
Praksa zemalja čiji su pravni sustavi proizašli iz engleskoga (Kanada, Australija,
Novi Zeland, Južna Afrika, Indija i većine drugih članica Commonwealtha) slična
je prethodnoj.
h
U državama kontinentalne pravne tradicije, napose u Europi i Latinskoj
Americi, odnos prema međunarodnom pravu počesto je reguliran u ustavnom
aktu zemlje.
Njemačka zaslužuje mjesto ispred svih drugih država te pravne tradicije, jer
ona u svojemu ustavnom poretku visoko uzdiže običajno međunarodno pravo.
Članak 25. Osnovnog zakona (Ustava) iz 1949. glasi: „Opća pravila međuna-
rodnoga javnoga prava bit će sastavni dio saveznoga prava. Ona će imati prednost
pred zakonima i neposredno će stvarati prava i dužnosti za stanovnike saveznoga
područja.” Članak 100(2). tomu dodaje: „Ako u tijeku nekoga spora nastane sumnja
u to čini li neko opće načelo međunarodnoga javnoga prava dio saveznoga prava i
stvara li takvo pravilo prava i dužnosti za pojedinca, sud će dobiti odluku od Save-
znog ustavnog suda.”
Znakovito je da u zemlji u kojoj su nastale sve škole o odnosu međunarodnog i
unutarnjega prava, ustavno pravo danas na snazi najdjelotvornije osigurava prven-
stvo međunarodnoga prava nad bilo kakvim unutarnjim zakonskim ili podzakon-
skim aktima te države, i da prema ustavu te zemlje međunarodno pravo izravno
stvara prava i dužnosti za sve njezine stanovnike. Pri tome nisu od praktične važnosti
apstraktni argumenti da bi i u svjetlosti te odredbe savezni ustav bio u hijerarhiji
njemačkih pravnih normi iznad međunarodnog prava, ili da savezni ustavni sud
kao njemački sudbeni organ ne bi bio najpogodnije tijelo za ustanovljivanje sadržaja
pravila međunarodnog prava.
Ustavni propisi i u nekim drugim zemljama europskoga kontinenta služe kao
osnova za to da njihovi sudovi neposredno primjenjuju pravila općega običajnog
međunarodnog prava.
20
V. SHAW, op. cit., pp. 114-117; OPPENHEIM, op. cit., vol. 1, pp. 74-75.
22 Uvod
Tako npr. članak 10(1). Ustava Italije iz 1947. predviđa da je talijanski pravni po-
redak usklađen s općepriznatim normama međunarodnoga prava. Članak 9. Ustava
Austrije iz 1955. predviđa da su općepriznata pravila međunarodnoga prava sastavni
dio austrijskoga prava. Slične se odredbe nalaze se u članku 28(1). Ustava Grčke koji
je stupio na snagu godine 1975; u članku 29. Ustava Irske itd.
I sudovi u Francuskoj primjenjuju pravila običajnoga međunarodnog prava te-
meljeći se na točki 12. uvoda (preambule) u Ustav iz 1946, koji je potvrđen uvodom
u Ustav iz 1958. (koji je danas na snazi). Tamo je navedeno: „Republika Francuska,
vjerna svojim tradicijama, uskladit će se s pravilima međunarodnog javnoga prava...”
3. Primjena međunarodnih ugovora od organa država njihovih stranaka.
S obzirom na podjelu nadležnosti u svakoj od država za sklapanje i ratifikaciju
ugovora, pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje složeno od pitanja primje-
ne nepisanih običajnih pravila općega međunarodnoga prava u tim državama.
Ne dovodeći u pitanje načelo pacta sunt servanda (v. infra, §19), ovdje ćemo
samo izložiti na koji se način rješavaju u različitim državama neki unutarnji problemi
glede poštovanja i izvršenja međunarodnih ugovora.
U Ujedinjenom Kraljevstvu vlast sklapanja i ratifikacije međunarodnih ugovora
pripada Kraljici, ali tek na savjet prvoga ministra, ministra Krune, veleposlanika ili
drugih dužnosnika.
Tako sklopljeni ugovor automatski ne postaje dijelom engleskoga prava, jer bi to
moglo značiti da bi Kraljica mogla mijenjati englesko pravo bez privole Parlamenta,
a to bi bilo u suprotnosti s temeljnim načelom (nepisanoga) engleskoga ustavnoga
prava. Iznimke, kada se ne traži suglasnost Parlamenta, jesu ugovori o vođenju rata
(ili o objavi rata), jer je to po tradiciji isključiva nadležnost Kraljice, ali opet na savjet
njezinih ministara.
Ako neki tako sklopljeni ugovor zadire u privatna prava britanskih građana, ili
povlači izmjene engleskoga prava ili zakona Parlamenta, ili proširuje prava Krune, ili
nameće posebne financijske obveze države, nužno je da Parlament usvoji zakon (ili
rezoluciju) da bi ugovor postao dijelom prava zemlje. Ako zakon ne bi bio prihvaćen,
ugovor bi obvezivao Ujedinjeno Kraljevstvo po međunarodnom pravu i zemlja bi po
tome pravu bila odgovorna zbog njegova neizvršenja. Stoga akti Parlamenta obično
prethode samoj ratifikaciji ugovora.
Ako kasniji zakon Parlamenta proturječi ugovoru na snazi, engleski sudovi ne
mogu dati učinak ugovoru. U takvim će slučajevima engleski sudac najčešće naći
razloga da akt Parlamenta proglasi nejasnim i tumači ga na način da namjera Par-
lamenta nije bila proturječiti međunarodnoj obvezi Britanije.
Nakon 1979. engleski sudovi obraćaju posebnu pozornost Europskoj konven-
ciji o ljudskim pravima iz 1950. Ujedinjeno Kraljevstvo je stranka te Konvencije,
a presude Europskoga suda za tu su zemlju obvezujuće. Ali sama ta Konvencija s
protokolima nije postala dijelom engleskoga prava. Engleski sudovi nalaze načine
da onim propisima iz te konvencije koji nisu sasvim jednaki s engleskim pravom
pridaju učinak u njihovim presudama. U suprotnome, nakon iscrpljenja lijekova

pred engleskim sudovima tužitelj vodi postupak pred Europskim sudom jer mu je
to jedini način da postigne pravdu. Ali raste i pritisak da se zakonima Parlamenta
otklone sve razlike između Europske konvencije i engleskoga prava zasnovanog na
presedanima (Common Law i Equity).
U Sjedinjenim Američkim Državama Ustav zemlje predviđa da će predsjednik
„imati vlast, da na savjet i uz suglasnost Senata, sklapa ugovore, uz uvjet da dvije
trećine prisutnih senatora sudjeluju” u usvajanju (članak II. (2)). Ugovori ratificirani
na taj način automatski postaju dijelom prava te zemlje. Uz to, ugovori Savezne vlade
(za razliku od ugovora država), čine, prema Ustavu, „vrhovno pravo zemlje”, poput
samoga Ustava i saveznih zakona (članak VI). Sporovi koji proizađu iz međunarod-
nih ugovora u nadležnosti su saveznih sudova (članak III. (2)). Ali međunarodni ugo-
vori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana koji se odnose na ljudska
prava (Bill of Rights) i drugih zahtjeva iz Ustava i u zemlji se ne mogu primjenjivati
u suprotnosti s njima.
Samo se manji broj ugovora sklapa prema gornjim ustavnim propisima. Složeno
je pitanje razlikovanja između tzv. izvršivih (self-executing) i neizvršivih (non-self-
executing) ugovora. Ta je podjela povezana s pitanjem može li se nekim ugovorima
ili njihovim dijelovima pridati u Sjedinjenim Američkim Državama pravni učinak
bez dodatnih zakonskih akata. Većinu ugovora sklapa Predsjednik, i to ne uz potvrdu
Senata temeljem članka II. Ustava, nego kao „zakonske” (statutory) ili „kongresne
izvršne sporazume” (congressional executive agreements). Predsjednik ih potpisuje
na temelju običnih zakona koje su oba doma Kongresa usvojila običnom većinom.
„Izvršive sporazume” Predsjednik sklapa sam bez sudjelovanja Kongresa.
Načelno, prema pravnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država (poput onoga
u Ujedinjenom Kraljevstvu), ugovori imaju jednak položaj kao i zakoni. To znači da
bi kasniji zakon Kongresa mogao derogirati ranije sklopljeni ugovor (prema načelu
lex posterior derogat legi priori). Ali i u toj zemlji taj složeni problem izmiče jedno-
stavnim zaključcima.
h
Poput Sjedinjenih Američkih Država, i u državama kontinentalne Europe nad-
ležnost za sklapanje i ratifikaciju međunarodnih ugovora, te njihov odnos prema
zakonima, često su uređeni ustavom zemlje. Iz tekstova tih ustava i iz prakse ustav-
nih i drugih sudova tih zemalja proizlaze različita rješenja. Ipak, izvršna vlast može
u većini država sklapati neke vrste administrativnih sporazuma bez odobrenja za-
konodavne vlasti.
Navest ćemo nekolicinu zanimljivih slučajeva.21
Prema Ustavu Nizozemske iz 1953. i 1956, te u revidiranom Ustavu te zemlje iz
1983, propisi iz ugovora i rezolucija međunarodnih ustanova (kojih je Nizozemska
članica), a koji, s obzirom na njihov sadržaj, mogu biti obvezujući za sve osobe, imat
21
Vidi prikaz, OPPENHEIM, op. cit., Vol. I, pp. 63-70; AKEHURST, op. cit., pp. 67-68.
24 Uvod
će pravni učinak nakon što budu objavljeni (članak 93). Članak 94. Ustava nadalje
predviđa da se zakonske odredbe na snazi u Nizozemskoj neće primjenjivati ako nji-
hova primjena ne bi bila u skladu sa samoizvršivim propisima ugovora ili rezolucija
međunarodnih ustanova. To se odnosi i na zakone koji se donesu nakon stupanja
na snagu ugovora ili rezolucija.
Time su nizozemski sudovi dobili ovlast da ne primijene zakone, i to ne stoga što
bi bili protuustavni, nego ako nađu da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama. Ina-
če Nizozemska ne poznaje ustavno sudstvo. No u ustavnoj je proceduri pronađen na-
čin osiguranja. Za ratifikaciju ugovora koji su u suprotnosti s Ustavom u Parlamentu
se traži većina potrebna za izmjenu samoga Ustava. Ipak je ta zemlja na taj način
riješila pitanje izvršenja svojih obveza koje proizlaze iz članstva u Europskoj uniji.
U Francuskoj članak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke
kategorije ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske troškove države, koji
mijenjaju zakone ili se odnose na položaj pojedinaca), moraju ratificirati ili prihvatiti
zakonom Narodne skupštine. Prema članku 54, Ustavno vijeće može neki ugovor
proglasiti protuustavnim, i on se potom može ratificirati ili prihvatiti tek nakon
izmjene samoga Ustava. Članak 55. predviđa da valjano ratificirani ili prihvaćeni
ugovori nakon njihova objavljivanja imaju snagu jaču od zakona (dakle čak i od
kasnijih zakona), ali uz uvjet reciprociteta u primjeni od druge stranke za svaki
ugovor pojedinačno.
U Njemačkoj članak 59(2). Osnovnoga zakona zahtijeva da se ugovori o politič-
kim odnosima Savezne Republike, ili koji se odnose na saveznu zakonodavnu nadlež-
nost, moraju odobriti saveznim zakonom. Ugovore odobrene na taj način njemački
će sudovi primjenjivati neposredno, i to makar one samoizvršive. No, s obzirom
na to da su dio saveznoga prava, ti ugovori nemaju snagu jaču od ostalih saveznih
zakona. Stoga kasniji zakon može imati prvenstvo u odnosu na prijašnji ugovor. Uz
sve to, ugovori moraju biti u skladu s Osnovnim zakonom. Tako u toj zemlji običajno
međunarodno pravo ima na neki način snagu jaču od ugovora te zemlje.
U Belgiji članak 68. Ustava predviđa da trgovinski ugovori i oni koji mogu na-
metnuti obveze državi ili pojedincima, imaju učinak jedino nakon što ih prihvati
Parlament. Ugovor koji nije tako prihvaćen nema učinka u belgijskom pravu i bel-
gijski ga sudovi neće primjenjivati.
Ugovore koji su pravovaljano prihvaćeni belgijski sudovi dijele na one koji stva-
raju prava i obveze samo za države ugovornice, i na one koje je moguće primijeniti
neposredno na pojedince. Samo se na ove, posljednje pojedinci mogu pozvati pred
belgijskim sudovima. Ako su propisno objavljeni, takvi ugovori imaju prednost čak i
u odnosu na kasnije zakone. Inače pravila običajnoga međunarodnoga prava nemaju
prednost pred belgijskim zakonima.
h
Bivše socijalističke države srednje i istočne Europe nekoć su u odnosu na
ugovore kojima su bile stranke zastupale kruto dualističko stajalište. Na taj na-
čin pojedinci nisu nikada mogli pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu na
temelju neke od konvencija o ljudskim pravima. To je bilo unatoč činjenici da
su sve te države bile strankama gotovo svih takvih općih konvencija sklopljenih
pod okriljem UN-a. Naime, propisi o građanskim, političkim i drugim pravima
iz tih konvencija nikada nisu bili transformirani u domaće zakone. Uz to su
te države izbjegavale prihvaćati sve međunarodne postupke koji su predviđali
pravo pojedinaca da upućuju tužbe međunarodnim organima.
I u bivšoj SFR Jugoslaviji stanje nije bilo bolje, premda je jedan ustavni propis
pružao mogućnost odstupanja od toga krutoga i abuzivnoga dualističkoga stajališta.
Naime, članak 21(2). Ustava SFRJ iz 1974. predviđao je da: „Sudovi neposredno pri-
mjenjuju međunarodne ugovore koji su objavljeni.” Ali nije bio poznat ni jedan slučaj
iz sudske prakse da je neki jugoslavenski sud bio neposredno primijenio neko jasno
pravilo iz neke konvencije o ljudskim pravima namjesto propisa ustavnog, kaznenog
i drugoga prava, koji su namjerno bili sročeni kao nedorečeni ili „rastezljivi”.22
Nakon političkih promjena početkom devedesetih godina mijenja se odnos
prema međunarodnome pravu i prema samim ugovorima. Većina država iz toga
dijela Europe uzima ugovore kao sastavni dio svoga prava, a neke im pridaju
snagu jaču i od kasnijih zakona.23
Tako Ustav Ruske Federacije iz 1993. u članku 15(4). predviđa sljedeće: „Opće-
priznata načela i norme međunarodnoga prava i međunarodni ugovori Ruske Fede-
racije činit će dio njezina pravnoga sustava. Ako neki međunarodni ugovor Ruske
Federacije ustanovljuje pravila drukčija od onih stipuliranih u zakonu, primijenit će
se pravila iz međunarodnog ugovora.”24
Ustav Republike Hrvatske iz 1990, dopunjen u 1997, predviđa propise o
međunarodnim ugovorima u člancima 132-134. U ime RH ugovore sklapa pred-
sjednik Republike, a može ih u skladu sa zakonom sklapati i Vlada (članak 132).
Zastupnički dom Sabora potvrđuje (ratificira) samo one ugovore koji traže:
(i) donošenje ili izmjenu zakona, (ii) međunarodne ugovore vojne i političke
naravi, i (iii) međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH. No međuna-
rodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izve-
dene iz Ustava RH, Zastupnički dom Sabora potvrđuje dvotrećinskom većinom
glasova svih zastupnika (članak 133).
22
Vidi o tome V. Đ. DEGAN: „Jugoslavensko pravosuđe i međunarodne konvencije o pravima
čovjeka”, Odvjetnik 1989, br. 7-12. (Zagreb), str. 20-39.
23
Vidi – E. STEIN: „International Law in Internal Law: Toward Internationalization of Central-
Eastern European Constitutions?”, AJIL 1994, No. 3, pp. 427-450.
24
Cf., G. M. DANILENKO: „The New Russian Constitution and International Law”, AJIL 1994,
No. 3, pp. 451-470.
26 Uvod
„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i

objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike
Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mije-
njati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno
općim pravilima međunarodnog prava” (članak 134).25
U te ugovore valja, po našemu mišljenju, svrstati i sve one o kojima je odlukom

Sabora ili Vlade notificirana sukcesija njihovu depozitaru, a ta je notifikacija objav-
ljena u „Narodnim novinama”. Riječ je o ugovorima kojih je stranka bila bivša SFRJ
prije stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske.
4. Unutarnje pravo država pred međunarodnim tijelima. (i) Neke me-

đunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za primanje novih država u
njihovo članstvo, te potom stalno provjeravaju jesu li pravni poredak njihovih
članica i njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama
koje proizlaze iz toga članstva. Države članice koje odstupe od tih uvjeta izlažu
se mjerama političkog, pa i gospodarskog pritiska, o čemu odlučuju politički
organi tih organizacija. To je slučaj s Vijećem Europe, Europskom unijom, Or-
ganizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), te sa Sjevernoatlantskim
paktom.
Države članice koje su izložene tim pritiscima moraju imati dobro ustanovljene
pravne službe koje će moći pouzdano procijeniti kada se radi o propuštanju izvršenja
stvarno preuzetih pravnih obveza, za razliku od mogućih neopravdanih pritisaka
da bi se iznudili politički ustupci. Naime, svaka država članica ima prava oduprijeti
se takvim pritiscima, ali tek ako nije riječ o pravnim obvezama jednakima za sve
ostale članice tih organizacija.
(ii) Međunarodni arbitražni i stalni sudski organi nemaju vlast odlučivanja
izvan pristanka na njihovu nadležnost od svih stranaka u sporu. No nadležnost
je takvih tijela danas u ekspanziji. Sud Europskih zajednica u Luxemburgu i Eu-
ropski sud za ljudska prava u Strasbourgu nadležni su za određene vrste sporova
svih država članica Europske unije, odnosno Vijeća Europe.
Kada imaju nadležnost, međunarodna sudbena i politička tijela bez iznimke
će davati prvenstvo obvezama država po međunarodnom pravu u odnosu na
njihove zakone, uključujući i njihove ustave.
Ovdje, međutim, valja istaknuti da je svaka država slobodna odlučiti hoće
li se ili neće u punoj mjeri koristiti svojim pravima koja proizlaze iz ugovora
25
Vidi – Vesna CRNIĆ: „Pravni položaj međunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj”, Vlada-
vina prava 1997, br. l, (Zagreb), str. 17-38; Siniša RODIN: „Nesuglasnost zakona s međunarod-
nim ugovorom jest povreda Ustava”, ZPFZ 1998, br. 1-2, str. 491-493.
i drugih izvora međunarodnoga prava. Ali međunarodno pravo zahtijeva iz-

vršenje međunarodnih obveza, a drukčije ponašanje povlači na temelju toga
prava odgovornost države u pitanju. U tim granicama svaka je država općenito
slobodna u izboru načina izvršenja svojih međunarodnih obveza. Stoga su svi
prije opisani načini vezani uz izvršenje običajnoga prava i ugovora od strane
organa država legitimni ako se ostvari krajnji zahtjev poštovanja obveza.
Glede ugovornih obveza, Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. u članku
27. potvrdila je načelo prema kojemu: „Stranka se ne može pozvati na odredbe
svoga unutarnjega prava da bi opravdala neizvršenje ugovora...”
No međunarodni sudski organ nema vlast da svojom presudom, koja inače
pravno obvezuje stranke, izravno dokida zakone ili druge odluke neke države
koji su u suprotnosti s njezinim međunarodnim obvezama.
Upravo stoga povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) u sporovima o
odgovornosti katkad je nemoguć zbog neke domaće sudske presude ili zakona, koje
je inače nemoguće ili je teško moguće izmijeniti. U takvim se slučajevima međuna-
rodnom presudom određuje iznos novčane odštete koju je država u pitanju dužna
isplatiti (v. infra, §45 pod 4).
(iii) Ovdje nas, međutim, posebno zanima odnos međunarodnih sudbenih
i arbitražnih tijela prema unutarnjemu pravu država u nekim od izrečenih od-
luka.
Arbitražnom presudom u sporu Alabama iz 1872. Sjedinjene Američke Države
uspjele su dobiti novčanu odštetu od Britanije zbog toga što ova nije u svojim bro-
dogradilištima spriječila gradnju i opremanje ratnih brodova za račun Južnjačke
konfederacije. Britanija je zbog toga bila proglašena međunarodno odgovornom,
iako u samom britanskom pravu nije bilo pravila koje bi zabranjivalo opremanje i
isporuku ratnih brodova nekoj od stranih zaraćenih sila.
Praksa dvaju haških sudova dosljedna je u tome da se međunarodnim ugo-
vornim i drugim obvezama država uvijek daje prvenstvo pred njihovim zako-
nima, pa i ustavu.
U savjetodavnom mišljenju iz 1932. o Položaju poljskih državljana u Danzigu,
prijeratni Stalni sud međunarodne pravde naveo je sljedeće: „Treba, s jedne strane,
istaknuti da se neka država ne može pozvati na ustav druge države, nego samo na
međunarodno pravo i valjano ugovorene međunarodne obveze; s druge strane i
obratno, neka se država ne može pozvati u odnosu na drugu na svoj ustav da bi
umanjila obveze koje joj nameću međunarodno pravo ili ugovori na snazi” (Series
A/B, No. 44, p. 24).
Isti je Sud u presudi o Slobodnim zonama iz 1932. to potvrdio na sličan način: „...
sigurno je da se Francuska ne može osloniti na svoje zakonodavstvo da bi ograničila
domašaj svojih međunarodnih obveza...” (Series A/B, No. 46, p. 167).
28 Uvod
Među brojnim ostalim slučajevima možemo navesti jedan iz skorijega vremena.

Senat Sjedinjenih Američkih Država usvojio je u 1987. zakonski propis o zatvara-
nju ureda Promatračke misije Palestinske oslobodilačke organizacije pri UN-u u
New Yorku, jer je navodno bila riječ o terorističkoj organizaciji. Ta je odluka bila
u suprotnosti s obvezama te zemlje kao domaćina UN-a iz Sporazuma o sjedištu
UN-a sklopljenoga u 1947, koji je za takve sporove predviđao arbitražni postupak.
Opća je skupština zatražila u 1988. od Međunarodnog suda da se u savjetodavnom
mišljenju izjasni samo o tome jesu li Sjedinjene Američke Države obvezne taj spor
riješiti putem predviđene arbitraže.
U savjetodavnom mišljenju od 26. travnja 1988, Sud je jednoglasno dao potvrdan
odgovor. Među ostalim, naveo je sljedeće: „... Bilo bi dostatno pozvati se na temeljno
načelo međunarodnoga prava o prvenstvu međunarodnoga prava nad domaćim.
To je načelo odavno podržano u međunarodnoj arbitražnoj i sudskoj praksi, poput
slučaja Alabama između Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, i potom
je bilo često potvrđivano, npr. u slučaju grčko-bugarskih ’Zajednica’ u kojemu je
Stalni sud međunarodne pravde odlučio: ’općepriznato je načelo međunarodnoga
prava da u odnosima između Sila ugovornica nekoga ugovora, odredbe unutarnjega
prava ne mogu imati prednost pred onima iz ugovora’ (Series B, No. 17, p. 32)” (pp.
34-35, para. 57).
(iv) Prijeratni Stalni sud međunarodne pravde u jednoj presudi iz 1926. po-
šao je i korak dalje i priklonio se dualističkom stajalištu, izjednačujući zakone
stranaka u sporu s običnim činjenicama.
Bilo je to u presudi o Njemačkim interesima u poljskoj Gornjoj Šleskoj. „Sa staja-
lišta međunarodnoga prava i (ovoga) Suda koji je njegov organ, nacionalni su zakoni
obične činjenice, manifestacije volje i aktivnosti država, na isti način kao i njihove
sudske odluke i upravne mjere. Sud, sigurno, nije pozvan da tumači poljski zakon
kao takav; ali ništa se ne suprotstavlja tomu da se Sud izjasni o pitanju postupa li
Poljska, primjenjujući taj zakon, u skladu s obvezama koje joj je postavila Ženevska
konvencija u odnosu na Njemačku” (Series A, No. 7, p. 19).
Jednak je bio pristup Arbitražne komisije Konferencije o bivšoj Jugoslaviji
pod predsjedanjem Roberta Badintera.
U Mišljenju br. l. od 29. studenoga 1991. Komisija je izrekla da u svrhu primjene
kriterija o postojanju ili nestanku neke države: „... oblik unutarnje političke organi-
zacije i ustavne odredbe obične su činjenice, premda ih je nužno uzeti u obzir da bi
se utvrdila moć neke vlade nad stanovništvom i teritorijem” (te države).26
Komisija je ipak bila uzela u obzir neke od unutarnjih propisa bivše države.
Tako je u Mišljenju br. 3 od 11. siječnja 1992. najprije bila utvrdila pravilo da, osim
u slučaju suprotnog sporazuma, prijašnje granice između federalnih jedinica (Hr-
vatske, Srbije i Bosne i Hercegovine) postaju granice zaštićene međunarodnim pra-
26
Cf, ILM 1992, No. 6, p. 1495.
vom. Potom ga je potvrdila suplementarnim argumentom: „To je pravilo tim lakše

primjenljivo između Republika, obzirom da je u stavcima 2. i 4. članka 5. Ustava
SFRJ bilo odlučeno da se teritorij republike i njezine granice ne mogu mijenjati bez
njezina pristanka.”27
Napokon, u Mišljenju br. 15. od 13. kolovoza 1993. Komisija je istaknula sljedeće:
„1. Dok unutarnji zakoni predstavljaju obične činjenice u odnosu na međunarodno
pravo (vidjeti SSMP 1926. godine, Neki njemački interesi u poljskoj Gornjoj Šleskoj
Serija A, br. 7, str. 12), važno je ipak voditi računa o strukturi i nadležnostima NBJ
(Narodne banke Jugoslavije) onakvima kakve proizlaze iz Ustava SFRJ od 21. veljače
1974. godine i iz Zakona o NBJ iz studenog 1989. godine.”28
Dualističko polazište te Arbitražne komisije jedino je moguće s obzirom na to da
se potkraj 1991. bivša jugoslavenska federacija već nalazila u procesu raspada, da u
njezinim saveznim organima već tada nisu bile adekvatno zastupljene sve federalne
jedinice, te, napokon, s obzirom na to da federacija više nije imala efektivnu vlast nad
čitavim teritorijem bivše države. U rješavanju pitanja sukcesije i drugih pitanja te
bivše države, koja je nekoliko mjeseci potom prestala postojati, njezini bivši propisi
nisu niti mogli biti više od običnih činjenica.
(v) No, bez obzira na to mogu li se ustav i zakoni neke od strana u sporu
izjednačiti s običnim činjenicama, ili im uvijek treba pridati odgovarajući prav-
ni učinak, vrlo je često neki spor nemoguće riješiti ako se unutarnje pravo ne
istraži. I neka pravila općega međunarodnoga prava ili ugovorni propisi upućuju
na propise unutarnjega prava.
Ovdje valja navesti neke od takvih situacija. Domašaj nadležnosti međunarodnog
sudbenoga tijela prema zahtjevu stranaka spora može se odnositi na teritorij države,
njezino teritorijalno more, državljanstvo fizičkih ili pravnih osoba, skrbništvo nad
maloljetnikom i sl. U svim tim slučajevima valjat će istražiti zakone, sudske i upravne
akte odnosne države o tim pitanjima.
Ako se neki ugovor odnosi na „državljane” njegovih stranaka, državljanstvo oso-
ba u pitanju utvrđuje se na temelju unutarnjih propisa.
Ako je nadležnost nekoga međunarodnog suda ugovorena tek za slučaj da tužitelj
prethodno iscrpi pravna sredstva pred organima države u pitanju, i tada se ispu-
njenje toga uvjeta može procijeniti samo uzimajući u obzir domaće pravo i praksu.
Mogući su i sporovi pred međunarodnim sudbenim tijelima o pravima fizičkih
i pravnih osoba temeljenih isključivo na nekom unutarnjem pravu. U takvim, izni-
mnim situacijama međunarodni sud uopće ne primjenjuje pravila međunarodnoga
prava. Zanimljiva je bila takva parnica o Srpskim zajmovima u Francuskoj, o kojoj
je presudu donio Stalni sud međunarodne pravde u 1929. U toj presudi Sud je bio
27
Ibid., p. 1500. Komisija je tu, međutim, namjerno bila izostavila da je članak 5. toga ustava na
jednak način štitio teritorij i granice autonomnih pokrajina u bivšoj SFRJ.
28
Cf, ILM 1993, No. 6, p. 1596.
30 Uvod
utvrdio da je za sadržaj duga i za pravovaljanost klauzule o obvezama države dužnika

bilo mjerodavno srpsko pravo. U pogledu načina isplate platno sredstvo bila je lokal-
na valuta mjesta u kojemu je dužnička država bila obvezatna izvršiti isplatu. Platno
su sredstvo bili dakle papirnati francuski franci. No, s obzirom na namjeru stranaka,
iznosi u papirnatim francima obračunavali su se prema vrijednosti zlatnoga franka
(iz 1895. i 1913), na koji su obveznice o zajmu glasile (Series A, No. 20/21, pp. 30-34).
Pri utvrđivanju postojanja primjenljivoga običajnog pravnog pravila na dani spor
međunarodni će organ uzimati u obzir praksu stranaka u sporu i ostalih država,
te njihovu svijest o postojanju pravne obveze (opinio juris), i to, među ostalim, na
temelju njihovih zakona i drugih propisa, te podataka o njihovu izvršenju (v. infra,
§9, pod 6).
I, napokon, zakon ili drugi propis neke države može iznimno biti njezin jed-
nostrani akt kojim ona preuzima međunarodne obveze prema drugoj državi, ili se
odriče nekih svojih prava, ili čak stječe nova prava (npr. zakon o proglašenju njezina
gospodarskog ili vanjskoga morskoga pojasa). Tu je riječ o jednostranim aktima koji
su poseban izvor partikularnoga međunarodnoga prava (v. infra, §27).
31
§ 4. RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija
C. van VOLLENHOVEN: The Three Stages in the Evolution of the Law of Nations The Hague,
1919, 102 pages; A. de LA PRADELLE: Maîtres et doctrines du droit des gens, 2e édition, Paris,
1950, 441 pages; Antonio TRUYOL: Doctrines contemporaines du droit des gens, Paris, 1951, 106
pages; International Law and the Grotian Heritage, The Hague, 1985, 367 pages; V. Đ. DEGAN:
„Prirodno i pozitivno pravo”, ZPFZ 1987, br. l, str. 37-78; „L’affirmation des principes du droit
naturel par la Révolution Française – Le projet de Déclaration du Droit des Gens de l’Abbé
Grégoire”, Annuaire français de droit international 1989, pp. 99-116; Antonio TRUYOL Y SERA:
Histoire du droit international public, Paris, 1995, 188 pages; V. Đ. DEGAN: „Pregled razvitka
znanosti međunarodnoga javnoga prava u Hrvata”, I. dio, Vladavina prava 1999 , br. 6, str. l03-
127; II. dio, Vladavina prava 2000, br. l, str. 51-75; „An Essay on the Doctrine of International
Law in Croatia and the former Yugoslavia”, Baltic Yearbook of International Law 2007, Volume
7, pp. 177-186.
Više od nizanja imena mnogih pravnih pisaca iz prošlosti u ovome odjeljku

čini nam se važnijim opisati bît sukoba dviju težnji u pravnoj znanosti kroz po-
vijest, koji će se produžiti i u ovome tisućljeću. To je sukob između solidarističke
i voluntarističke koncepcije o uvjetima nastanka i djelovanja pravnih pravila.
Solidaristička koncepcija polazi od postojanja međunarodne zajednice (ili
„čovječanstva” u cjelini) kao neke danosti u pravu. Njezini su pristaše skloni
zanemariti dijelove te zajednice, koji su od 16. stoljeća suverene države. Oni su
oduvijek naglašavali postojanje pravila nekoga općeg i objektivnog prava koje
države i druge teritorijalne cjeline ne mogu olako osporiti.
Voluntaristička koncepcija zastupa stajalište da je pravo oduvijek bilo proi-
zvod volja suverenih vladara ili država (ili vladajućih klasa u državama). Unutar-
nje pravo u nekoj državi proizvod je volje te države, tj. njezinih zakonodavnih i
drugih organa, a međunarodno pravo je po toj koncepciji proizvod suverenih
volja više ili svih država. Pristaše te koncepcije gotovo da nisu sposobni shva-
titi sve posljedice nastanka i djelovanja pravila općega međunarodnoga prava.
Oni i ne priznaju pravila općega prava koja bi ograničavala volju pojedinačnih
država, osim onih na koja su sve države dale neku vrstu pristanka. Gotovo
da ne priznaju postojanje međunarodne zajednice kao čimbenika stvaranja i
održanja međunarodnoga pravnog poretka, a čovječanstvo kao takvo za njih je
izvanpravna kategorija.
h
Zanimljiv je povijesni razvoj tih težnji, koji je stariji i od samoga međuna-
rodnog prava kakvo danas poznajemo.
32 Uvod
(a) Jus gentium u rimskome pravu. Naziv jus gentium, koji se upotrebljava
za međunarodno pravo, prvobitno je nastao u rimskome pravu. Rimska dr-
žava, međutim, osim u svojoj ranoj povijesti, i to u vrlo rijetkim slučajevima,
nije održavala odnose s drugim državama na temelju jednakosti.29 Rimljani su
izgrađivali svjetsko carstvo (imperij) i oni su pokorenim narodima nametali
svoje pravo i svoju civilizaciju.
Stoga jus gentium u rimsko doba nije bio skup pravila koja bi uređivala od-
nose između jednakih i neovisnih država poput suvremenoga međunarodnog
prava. Jus gentium je bio dio unutarnjega prava rimske države, ali sa zajedničkim
crtama s općim načelima prava koja su danas jedan od izvora općega međuna-
rodnoga prava. Pravila jus gentium stvarala su se poglavito u praksi rimskoga
suca praetora peregrinusa, koji je presuđivao u trgovačkim sporovima između
rimskih građana i peregrina, tj. pripadnika pokorenih naroda pod rimskom
vlašću, ili u sporovima između samih peregrina.30
Rimski su građani bili podvrgnuti njihovu vlastitom pravu: jus civile ili jus
Quiritum, koje je bilo vrlo formalističko i djelomično sakralne naravi. Jus gen-
tium se, naprotiv, sastojao od pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju
univerzalnu (općenitu) primjenu i da ih priznaju svi narodi i svi ljudi bez obzira
na državnu pripadnost ili oblik civilizacije.
Rimski pravnik Gaj u svojim Institucijama izvršio je podjelu cjelokupnoga
prava na jus civile, koje svaki narod stvara za svoje potrebe, te na jus gentium
koje je zasnovano na prirodnom razumu (naturalis ratio) i koje je zajedničko
svim narodima. Rimski narod, prema Gaju, djelomično primjenjuje svoje vlastito
pravo (jus civile), a djelomično pravo zajedničko svim narodima (jus gentium).31
Mnogi rimski pravnici nisu činili razliku između jus gentium i jus naturale,
tj. prirodnoga prava koje su počeli izgrađivati još grčki filozofi stoici. Oni su
smatrali da su pravila prirodnoga prava zasnovana na naravi čovjeka kao razu-
mnog, društvenog i prirodnog stvorenja, i da ta pravila nužno uređuju ljudsko
ponašanje. Budući da su se smatrala jednostavnima i razumnima, vjerovalo se
da ta pravila prirodnog prava imaju općenitu primjenu. Prema klasičnome rim-
skom pravniku Ulpianu, prirodno je pravo čak ono koje priroda uči sve životinje,
koje dakle nije ograničeno samo na ljudsku vrstu.32
29
Opširnije o odnosima Rima s drugim narodima i državama vidjeti B. EISNER i M. HORVAT:
Rimsko pravo, Zagreb, 1948, para. 17, str. 53-59.
30
O ulozi koju je imao praetor u stvaranju rimskoga prava v. ibid., para. 8. c, str. 33-34; para. 22,
str. 63-64.
31
Cf., GAJ: Institucije, Beograd, 1982, str. 31.
32
Cf, EISNER-HORVAT, op. cit., para. 2, 3b, str. 7-9.
§ 4. RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOGA PRAVA 33
Načela jus gentium kao dijela pozitivnoga rimskog prava imala su snažan
utjecaj na kodifikaciju cjeloukupnoga rimskog prava u doba cara Justinijana (527
– 565. A. D.). Na taj način pravila iz jus gentium nadživjela su rimsku državu i
Bizant. Ona su se stoljećima neposredno primjenjivala u mnogim društvima,
sve do kodifikacije građanskoga prava u 19. stoljeću. No mnoga su od tih pravila
bila potom preuzeta u građanske zakonike modernih država. Sličan utjecaj ta
su pravila imala od 17. stoljeća na međunarodno pravo, a potom od 19. stoljeća
putem analogije s građanskim pravom država.
(b) Božansko, prirodno i pozitivno pravo u djelu sv. Tome Akvinskoga.
U srednjemu vijeku u Europi, prije reformacije početkom 16. stoljeća, karakte-
ristična za međunarodne odnose bila je odsutnost suverenih država u moder-
nome značenju. Umjesto nacionalnih i teritorijalnih država postojala je feudalna
organizacija društva zasnovana na uzajamnim pravima i dužnostima sizerena
i vazala s obzirom na držanje i uživanje zemlje. Feudalizam se počeo razvijati
od Karla Velikoga s kraja 8. i početka 9. stoljeća. Crkva je u tome razdoblju bila
gotovo jedini ujedinjujući faktor društva i ona je imala čak jaču kohezivnu snagu
od slabe vlasti cara i Svetoga Rimskoga Carstva.33
U 12. stoljeću unutar Crkve razvila se tzv. hijerokratska doktrina o papi kao
Kristovu vikaru. Prema tome učenju, praktično je bila napuštena podjela papine
duhovne i svjetovne vlasti. Smatralo se da papi nitko ne može suditi i da on ima pot-
punu slobodu da mijenja zakone, čak i one koje su donosili njegovi prethodnici. On
je mogao izopćivati iz Crkve vladare, kraljeve, pa i samoga cara. Smatrao je da ima
pravo poništavati ugovore između kraljeva, dokidati svjetovne zakone i nalagati kra-
ljevima da upućuju vojsku u pomoć drugim kraljevima ili protiv pogana i heretika.34
Ta apsolutna papinska vlast nije se dugo mogla održati, čak ni na doktrinarnoj
osnovi. Da se održala, Katolička bi crkva poput mnogih svjetovnih država i insti-
tucija bila propala.
U 13. stoljeću, zbog gospodarskog razvoja i proširenja trgovine, posebno u
sjevernoj Italiji, oživljava se rimsko pravo. Nastaje i škola glosatora. Iz rimskoga
prava obnovljena je ideja čovjeka kao građanina, a ne kao podanika više vlasti.
Aristotelova filozofija, koju su očuvali Arapi, sadržavala je ideju o državi kao
tijelu građana dovoljnomu za svrhe života, dakle kao proizvodu prirode.
Crkva se bila potrudila da kanalizira golemo zanimanje za Aristotelom pri-
lagođujući njegovu filozofiju kršćanskoj kozmologiji. To je bila, kako je naveo
33
Objašnjenje feudalnih odnosa u srednjem vijeku daje J. L. BRIERLY: The Law of Nations, Sixth
Edition, Oxford, 1963, pp. 2-7.
34
Cf. Walter ULLMAN: A History of Political Though: The Middle Ages, Penguin Books 1965,
pp. 100 -115.
34 Uvod
Walter Ullmann, „jedna od najhitnijih zadaća u trinaestom stoljeću”.35 Tu „veliku

sintezu” na uspješan način i s trajnim učincima obavio je dominikanski redovnik
Toma Akvinski (1225 – 1274). Time je unutar Crkve on napravio nepopravljivu
napuklinu u hijerokratskoj doktrini papinske vlasti.
U njegovim zrelim djelima Summa Theologiae i komentaru Aristotelove
Politike dade se nazreti podjela prava na Vječno, Božansko pozitivno, prirodno,
te na ljudsko pozitivno pravo.
Prema Tomi Akvinskomu, postoji Vječno pravo ili vječiti koncept Božansko-
ga prava, koje je Božja zapovijest za upravljanjem stvarima koje on predviđa.
Cilj Božanskog vladanja jest Bog sam, a njegovo pravo nije ništa drugo nego on
sam. Stoga Vječno pravo nije podložno nikakvu vanjskom cilju.36 Tako, Vječno
pravo nije ništa drugo nego primjer božanske mudrosti u upravljanju kretanjima
i činima svega.37 Čak i pogreške u prirodnome procesu potpadaju pod njegovo
vladanje.38
Međutim, za Tomu ne znači da Vječno pravo ovisi o Božjoj samovolji. Naprotiv,
Božja mudrost je mjera stvari, i ona je sama po sebi istinita.39 To znači da upravo
stoga što je Bog, on ne može djelovati nerazumno i biti sa sobom u kontradikciji.
Ljudski razum ne može u potpunosti shvatiti smisao Božje vlasti, nego je poima
djelomice i na svoj način.
Dio Vječnoga prava otkriven je ljudima u obliku Božanskoga (pozitivnog)
prava40 u Svetome pismu. Deset Božjih zapovijedi danih Mojsiju na Sinajskoj
gori pravila su toga, Božanskoga prava.
Ali, osim otkrivenja, postoji i drugi način kojim ljudi spoznaju dijelove
Vječnoga prava. To je putem prirodnoga prava koje je „participacija razumnih
stvorenja u Vječnom pravu”.41 Životinje i ostala nerazumna stvorenja sudjeluju
u Vječnomu pravu podvrgavajući mu se,42 tj. nesvjesno. Ali samo čovjek, s obzi-
rom na to da je „razumna životinja” može uhvatiti neka ozračja Vječnoga prava,
35
Ibid., p. 174. Vidi opširnije prikaze učenja svetoga Tome, Grotiusa i Vattela, uz mnogo više
navoda iz njihovih djela – V. Đ. DEGAN: „Prirodno i pozitivno pravo”, Zbornik Pravnog fakulteta
u Zagrebu, 1987, br. 1, str. 37-60.
36
St. Thomas AQUINAS, Summa Theologiae (latin text with english translation), Thomas Gil-
by O. P., Blackfriars 1964 – 1966, vol. 28, 1a 2ea, 91, 2.
37
1a 2ae, 93, 1.
38
1a 2ae, 93, 5.
39
1a 2ae, 93, 1.
40
1a 2ae, 91, 4.
41
1a 2ae, 91, 2.
42
1a 2ae, 95, 5.
makar glede nekih općenitih načela prirodnoga prava.43 Prema Tomi, „temeljno
pravilo prava jest da treba činiti dobro i težiti dobru, a izbjegavati zlo”, i na tome
pravilu zasnivaju se sva druga pravila prirodnoga prava.44
„Za čovjeka je prirodno da bude društvena i politička životinja i da živi u zajed-
nici, i to je istinitije za njega negoli za bilo koju drugu životinju, što je činjenica koju
pokazuju njegove prirodne potrebe.”45 „Ali zajednički društveni život mnogih ljudi
ne bi se mogao održati ako netko ne bi imao vlast da postiže dobro.”46
Po Tomi, (svjetovna) vlast postoji da bi očuvala unutarnji mir građana koliko
se to može postići putem zakonodavstva potkrijepljenog sankcijama, da bi se
brinula za obranu društva, za unapređenje moralnog blagostanja građana i da
bi im osigurala dovoljno materijalnih dobara za njihove potrebe.
Time smo došli do ljudskoga (pozitivnog) prava. Neke su njegove zapovijesti izve-
dene poput zaključaka neposredno iz prirodnoga prava. Na primjer, zapovijest „Ne
ubij” može se izvesti iz one „Ne učini nikomu zlo”. Druge se zasnivaju na tumačenju
prirodnoga prava. Primjerice, prirodno pravo propisuje da se zločin mora kazniti, a
da ništa ne navodi hoće li ovo ili ono biti kazna. Izvršena je kazna dakle nešto poput
određenoga oblika pridodana prirodnomu pravu.47 Stoga je glavna svrha ljudskoga
prava da jasno definira prirodno pravo i da ga podvrgne vremenskim sankcijama.
To također znači da zakonodavstvo mora biti u skladu s prirodnim pravom.
„Ljudski pozitivni zakoni su pravedni ili nepravedni. Ako su pravedni, oni po sudu
savjesti imaju obvezujuću snagu Vječnoga prava iz kojega proizlaze... Zakoni su
nepravedni po dvama načinima: ako su protiv onoga što je čestito u ljudskim poj-
movima, te protiv Božjih prava. Oni su suprotstavljeni dobru po trima... osnovama:
kada vladar oporezuje svoje podanike prije zbog svoje vlastite pohlepe ili samoljublja
negoli za opće dobro; kada on propisuje neki zakon preko ovlasti koja mu je povje-
rena i kada, premda su usmjereni na opće dobro, zakoni vrše nepravičnu raspodjelu.
To su nasilje prije negoli pravo;...”.48
Među nekoliko elemenata koji čine bît ljudskoga prava prvi je onaj da ono
mora ovisiti o prirodnome pravu. I „po toj osnovi pozitivno pravo i pravda
podijeljeno je na jus gentium i na jus civile, i sukladno tomu na dva postupka
izvođenja iz prirodnoga prava... Pod jus gentium potpadaju one zapovijesti koje
su izvedene iz zaključaka iz prirodnog prava, poput onih koje zahtijevaju pravdu
u kupnji i prodaji i sl., bez kojih ljudi ne bi mogli živjeti zajedno u društvu. To
43
1a 2ae, 93, 2.
44
1a 2ae, 94, 2.
45
Cf., De regimene principium, I, 1.
46
1a 2ae, 96, 4.
47
1a 2ae, 95, 2.
48
la 2ae, 96, 4.
36 Uvod
je uvjet i prirodnoga prava jer, kao što je pokazano u (Aristotelovoj) Politici,

čovjek je po prirodi društvena životinja. Tumačenja utemeljena na prirodnome
pravu svojstvena su i civilnome pravu (jus civile), gdje svaka politička zajednica
odlučuje za sebe ono što joj odgovara.”49 Ta podjela dakle nije različita od one
iz rimskoga prava.
Prema Tomi, Crkva ne apsorbira državu. Država je postojala prije Crkve i kao
prirodna institucija ona koegzistira s Crkvom u izvršenju svojih vlastitih funkcija.
Istina je da je Crkva kao neovisno društvo u častima iznad države, ako postoji da
bi pomagala čovjeku u ostvarenju nadnaravnih i iznadvremenskih ciljeva. Papa je
podvrgnut jedino Bogu.
No u tome učenju više nema mjesta za svjetovnu vlast pape kao Kristova vikara
izvan Crkve. Posljedica je toga da Božansko pravo ne poništava ljudsko pozitivno
pravo ako je ovo zasnovano na prirodnom razumu i na prirodnome pravu. Stoga
nema mjesta papinu upletanju u ljudsko pozitivno pravo kada je ono u skladu s
prirodnim pravom. Za 13. stoljeće bio je to vrlo moderan koncept odnosa Crkve i
države.
Tomino učenje dalo je trajno obilježje doktrini Katoličke crkve u koju je on ap-
sorbirao Aristotela. Ali to ju je još više udaljilo od istočnih (pravoslavnih) crkava, s
kojima u dogmatskim pitanjima vjere gotovo da nema nikakvih razlika.
Kako je točno zaključio Walter Ullmann, trebala je proći jedva jedna genera-
cija nakon Tome Akvinskoga da bi se raskinula veza između Boga kao stvoritelja
prirode i prirode same. To je posljedica nazora da je prirodno pravo u svakome
slučaju na snazi i dovoljno uvjerljivo bez obraćanja Božanstvu, „jednostavno
stoga što je prirodno pravo bilo razumno samo po sebi”.50
(c) Hugo Grotius o prirodnom i o voljnom pravu. Renesansa, koja je uslije-
dila, oslobodila je silne intelektualne mogućnosti ljudi. Ona je potaknula znan-
stvena istraživanja čiji su se rezultati odrazili u naoružanju, u brodogradnji i u
navigacijskim instrumentima. Europa je u doba renesanse postala nadmoćna
ostatku svijeta i otada je samo bilo pitanje vremena kada će ona protegnuti svoju
moć i vlast nad najudaljenijim dijelovima našega planeta.
S reformacijom u 16. stoljeću u Europi nestaje srednjovjekovne ideje svjetske
države i crkvenog jedinstva s papom na čelu kao vrhovnim moralnim auto-
ritetom. Umjesto feudalne organizacije društva nastaju svjetovne, po pravilu
nacionalne, i teritorijalne države. Čak i u državama u kojima je protestantizam
bio odbačen, Crkva je bila pobijeđena kao suparnička politička snaga i ona više
nije bila kadra ugroziti političku moć apsolutističkih vladara. Time su se ispunili
49
la 2ae, 95, 4.
50
Op. cit., supra, p. 184.
uvjeti za nastanak istinskoga međunarodnog prava između suverenih i jednakih

država, na temelju uzajamnoga priznanja njihova prava na opstanak.
Hugo Grotius (1583 – 1645), poznati nizozemski pravnik, teolog, filozof i
pjesnik, nazvan je ne bez razloga „ocem međunarodnoga prava”. U svojemu
životnom djelu De jure belli ac pacis libri tres, objavljenom prvi put u Parizu
u 1625, on je povukao razliku između višega prirodnog prava (jus naturae) i
voljnoga prava (jus voluntarium).
Iako je Grotius bio znamenit kao teolog i premda su sve njegove misli bile
prožete vjerom u Boga, on je svoju ideju prirodnoga prava ipak bio udaljio od
Boga. Prirodno je pravo, prema Grotiusu, prije svega zasnovano na razumu i na
prirodi čovjeka kao društvenog i razumnog bića. Prirodno je pravo po njemu:
„diktat razuma koji naglašava da je neki čin, s obzirom na njegovu suprotnost
ili sklad s čovjekovom racionalnom prirodom, ili moralno pogrešan ili moralno
podoban, te ga je, prema tome, Bog kao stvoritelj prirode zabranio ili naredio”.51
Ali izvor prirodnoga prava ipak nije Božja volja kao takva. Bog ne stvara pravi-
la prirodnoga prava neposredno, nego samo posredno. Prirodno je pravo, prema
Grotiusu, nepromjenljivo, i čak ga ni Bog ne može mijenjati. Premda je Božja moć
bezgranična, ima stvari u koje se čak ni ta moć ne upleće, ističe Grotius, jer bi inače
odražavala očita proturječja. Budući da čak ni Bog ne može učiniti da dva puta dva
ne bude četiri, jednako je nemoguće da on učini dobrim ono što je po samoj prirodi
loše.”52
Razlike su između Tomina i Grotiusova poimanja prirodnoga prava dakle go-
leme. Toma je tvrdio da nitko osim samoga Boga ne može znati Vječno pravo u
njegovoj cijelosti, a prirodno je pravo tek neka nesavršena ljudska percepcija i sudje-
lovanje razumnih stvorenja u Vječnome pravu. Nasuprot njemu, Grotius je Vječno
pravo apsorbirao u prirodno pravo. Nepromjenljiva pravila prirodnoga prava on je
postavio čak iznad Boga. A budući da su „diktat razuma”, ona su razumljiva svakomu
razumnom stvorenju. Iznad toga koncepta prirodnoga prava nema nikakvoga višega
pravnoga poretka. Time je kao posljedica renesanse položaj čovjeka u prirodi bio
vrlo uzdignut. A povjerenje u neograničene ljudske sposobnosti nakon renesanse
do danas nije podcijenjeno.
Uz prirodno pravo (jus naturae), Grotius poznaje i „voljno” pravo (jus volun-
tarium), koje potom dijeli na Božansko voljno pravo (jus voluntarium divinum),
koje Bog propisuje bilo nekim narodima posebno, poput Židova, ili čitavom
čovječanstvu,53 te na ljudsko voljno pravo (jus voluntarium humanum).
51
Hugonis Grotii, De jure belli ac pacis libri tres, Jenae 1680, Lib. I, Cap. I, § X, 1.
52
Lib. I, Cap. I, § X, 5.
53
Lib. I, Cap. I, §§ XV-XVII.
38 Uvod
U okviru ljudskoga voljnog prava postoji „civilno pravo” (jus civile) koje
proizlazi iz svjetovne (građanske) vlasti, i koje propisuje država. To dakle nije
građansko pravo u današnjemu značenju, nego neka vrsta javnoga prava koje
proizlazi iz državne vlasti. Prema Grotiusu, uz to, „civilno pravo” postoje još
dva ljudska voljna prava. Jedno je uže, a drugo je šire od „civilnoga prava”. Prvo
je podložno pravu države, tj. „civilnom pravu”, i obuhvaća zapovijedi koje otac
izdaje sinu ili gospodar robu ili sluzi.54
Pravo šire od „civilnoga prava” jest ljudsko voljno međunarodno pravo (jus
gentium). Ono je steklo obvezatnu snagu putem volje svih naroda, ili makar nji-
hove većine. Pri tome Grotius naglašava „većine”, jer, osim prirodnog prava, koje
neki također nazivaju međunarodnim pravom, gotovo je nemoguće naći drugo
pravo koje je zajedničko svim narodima. Naime, često ono što je međunarodno
pravo u nekom dijelu svijeta, to nije u drugome, kao glede ratnih zarobljenika.55
Međunarodno se pravo dokazuje na isti način kao i nepisano „civilno pravo”,
i to na temelju produljene prakse i svjedočenja stručnjaka. To je pravo dakle
proizvod vremena i pukog običaja.
Već u uvodu svoga djela Grotius je dao šire objašnjenje međunarodnoga prava:
„Kao što zakoni svake države imaju u vidu njezine vlastite probitke, pristanak svih
država, ili makar njihove većine, mogao je proizvesti određene zajedničke zako-
ne između njih. Očito je da su se tako ustanovili zakoni koji za svrhu imaju pro-
bitak, ne svake države pojedinačno, nego velike zajednice država (magnae illius
universitatis).56
U samome prvom paragrafu svoga djela Grotius spominje običaje popraćene
prešutnim sporazumom ljudi. Stoga, kada Grotius raspravlja o jus gentium kao o
voljnom pravu, on zapravo ima u vidu običajno pravo ustanovljeno prešutnim spo-
razumom svih ili većine naroda. Nije sigurno da u to pravo ubraja također i sadržaj
onoga što je nekolicina država ili vladara sklopila u ugovoru, jer svatko je dužan
izvršavati svoja obećanja na temelju prirodnoga,57 a ne ljudskoga voljnog prava.
Tako je jus gentium po Grotiusu nešto sasvim različito od jus gentium u rim-
skome pravu ili u spisima Tome Akvinskoga. U rimskome pravu to je bio skup
pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju univerzalni domašaj, i kao takvo
bilo je dio jus naturae (kako ga je nazvao Grotius). U Grotiusovu značenju i sve
do današnjih dana, jus gentium je javno pravo na koje su pristale države i koje
uređuje njihove uzajamne odnose.
54
Lib. I, Cap. I. § XIV.
55
Lib. I, Cap. I, § XIV, 4, i Lib. III, Cap. VII.
56
Prolegomena, §17.
57
Prolegomena, §§8, 15.
Prema Grotiusovu učenju, ako je ljudsko voljno međunarodno pravo (jus

gentium) u skladu s diktatom razuma, ono je zapravo asimilirano u prirodno
pravo, jer je njegov izraz. Ali u slučaju sukoba, prirodno pravo treba nadvladati
jer je ono više od bilo čega drugoga. Ako se u njega neposredno ne može upletati
ni Božja moć, još manje ga mogu dokidati države u njihovoj praksi ili putem
pravila na koja su dale svoj pristanak.
Zapravo, Grotius nije bio kadar oštro razdijeliti između tih dvaju pravnih pore-
daka, premda je tu podjelu zagovarao. Zanimljiv je u tome pogledu način na temelju
kojega je on deducirao pravna pravila. U uvodu svoje knjige on je izričito priznao
da se služio svjedočanstvima filozofa, povjesničara, pjesnika, a također govornika.
To ne stoga što bi ta svjedočanstva bila presudna sama po sebi kao dokaz, nego zato
što, ako su u uzajamnom skladu, taj se sklad može objasniti samo na dva načina:
(a) ili su to ispravne dedukcije načela razuma, te su dakle načela prirodnoga prava;
(b) ili je riječ o općenitom pristanku, i u tome slučaju radi se o pravilima voljnoga
međunarodnog prava58 (jus gentium).
Tako su Grotius i njegovi sljedbenici Samuel Pufendorf (1632 – 1694), i
Christian Wolff (1676 – 1756) proces stvaranja i uobličavanja pravnih pravila
zasnivali gotovo jedino na dedukciji. Njihovo prirodno pravo bilo je vrlo speku-
lativne naravi. Praksa država, njihovi sklopljeni ugovori i prihvaćena običajna
pravila nisu mogli imati značajnu ulogu u stvaranju prava jednostavno stoga
što su u 17. stoljeću još uvijek bili malobrojni, a ponašanje vladara u njihovim
uzajamnim odnosima bilo je često neodgovorno.
Bilo bi pretjerano tvrditi da je Grotiusova opsežna knjiga bila neposredan
izvor međunarodnoga prava, dakle nešto čega su se apsolutistički vladari Europe
iz 17. i 18. stoljeća pridržavali. Ipak, kada se pojavio neki problem u njihovim
odnosima, ta se knjiga konzultirala. I tako su se neki navodi iz te knjige postupno
transformirali kroz praksu država u pravila pozitivnoga međunarodnog prava,
a drugi su ostali neupotrebljivi.59
(d) Prirodno pravo u Vattelovu djelu. Od Grotiusa je mnogo više djelovao
na praksu država, i mnogo češće bio citiran u kasnijim arbitražnim presudama,
Švicarac Emerich de Vattel (1714 – 1767). Njegova knjiga Le Droit des Gens ou
Principes de la loi naturelle appliquée à la conduite et aux affaires des nations
et des souverains, prvi put je bila objavljena u 1758.
58
Prolegomena, §40.
59
Onima koji se posebno zanimaju za utjecaj Grotiusova učenja na stvaranje pravila pozitivnoga
međunarodnog prava može se preporučiti knjiga – C. van VOLLENHOVEN: The Three Stages in
the Evolution of the Law of Nations, Martinus Nijhoff, The Hague, 1919.
40 Uvod
Mnoga bi Vattelova gledišta bila vrlo zanimljiva za ovaj prikaz, posebice o pravu
nužde, njegovo učenje o dužnosti država da pridonose sreći i usavršavanju drugih, o
podjeli prava na savršeno i nesavršeno i o posljedicama koje iz te podjele proizlaze.60
Ovdje valja istaknuti da se, kao Švicarac, Vattel zalagao za jednakost svih
država. Mala republika, po njegovu mišljenju, nije manje suverena od najmoć-
nijega kraljevstva.61
Za Vattela međunarodno pravo (droit des gens) po porijeklu nije ništa drugo
negoli prirodno pravo primijenjeno na narode (nacije).62 Ono je nepromjenljivo,63
i „narodi ga ne mogu mijenjati svojim ugovorima, ne mogu ga se osloboditi
svojim ponašanjem niti se uzajamno mogu osloboditi od njegova poštovanja”.64
Ukratko, ono bi bilo neka vrsta jus cogens u modernome značenju.
Ali primjena nekoga pravila ne može biti pravedna i razumna ako se ne uzmu
u obzir razlike između subjekata na koje se ono primjenjuje. „Država ili građansko
društvo vrlo je različit subjekt od pojedinca, pripadnika ljudske rase; ... Stoga isto
općenito pravilo kada se primjenjuje na dva subjekta ne može proizvesti jednaku
odluku, kad su subjekti različiti...”65
„Postoje stvari koje su po sebi pravedne, i dopuštene su nužnim međunarodnim
pravom, o kojima se države mogu međusobno dogovoriti i koje mogu potvrditi
i provesti svojim činima i običajima.”66 To pravo Vattel naziva droit nécessaire, tj.
nužnim pravom koje se sastoji u primjeni nepromjenljivoga prirodnog prava. Dr-
žave imaju pravo tražiti njegovo izvršenje, a kršenje tih pravila opravdava sve vrste
samopomoći.
Ali ima i drugih stvari neodređene naravi glede kojih primjena nužnoga prava
nije sigurna. „Kao posljedica... slobode i neovisnosti, svakomu narodu pripada da
sam donese svoj sud što mu nalaže savjest – što može, a što ne može učiniti – i što
mu dolikuje ili ne dolikuje da učini; i naravno, samo njemu preostaje da ispita i da
odredi može li učiniti neku uslugu drugomu narodu, a da ne zanemari obvezu koju
duguje prema samome sebi’.67
Pozitivno međunarodno pravo koje proizlazi iz volje narodâ Vattel je po-
dijelio na tri vrste: (a) voljno pravo (droit volontaire), koje proizlazi iz pretpo-
60
O tome ima više u našemu radu „Prirodno i pozitivno pravo”, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu 1987, br. l, str. 56-60.
61
Prelim., §18.
62
Prelim., §6.
63
Prelim., §8.
64
Prelim., §19.
65
Prelim., §6.
66
Prelim., §9.
67
Prelim., §§16, 21.
stavljenoga pristanka; (b) ugovorno pravo koje proizlazi iz izričitog pristanka;

te napokon (c) običajno pravo koje proizlazi iz prešutnoga pristanka.68 Ta triho-
tomija na vrlo općenit način odgovara trima glavnim izvorima međunarodnoga
prava propisanima u članku 38(1). Statuta Međunarodnog suda: općim načelima
prava, ugovoru i običaju.
Vattel je tako do krajnosti izveo logičke posljedice iz spekulativne naravi
prirodnoga prava kako su ga deducirali Grotius i njegovi sljedbenici, a u korist
suverenosti, jednakosti i slobode naroda i država. Premda se naizgled čvrsto
zalagao za prirodno pravo kao navodno nepromjenljivo i kao više od svakoga
pozitivnog prava, stvarno ga je sveo na čisti moral, poštovanje kojega isključivo
ovisi o savjesti vlastodržaca, ako je imaju.
(e) Glavne značajke pozitivizma od 19. stoljeća do danas. Valja, međutim,
priznati da je prijelaz iz 18. u 19. stoljeće, koji odgovara širemu razdoblju Fran-
cuske revolucije, ostavio čovječanstvu u naslijeđe neke pisane tekstove trajnijega
značenja. To je bilo razdoblje plodne sublimacije prirodnoga prava i njegove
genijalne transformacije u pisane pravne tekstove, temeljene na ljudskome ra-
zumu i na prirodnome stanju čovjeka.
Tu možemo ubrojiti američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i Ustav
Sjedinjenih Američkih Država iz 1789. zasnovan na trodiobi između zakono-
davne, izvršne i sudbene vlasti, koji je uz neke dopune i danas na snazi. Tu je
možda prije svega tekst francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz
iste godine. U 1795. opat Grégoire predložio je francuskomu Konventu nacrt
Deklaracije međunarodnog prava koji nije bio iznesen na glasanje.
U tome razdoblju usvajaju se i najznačajniji građanski zakonici. Prvi je bio
pruski s kraja 18. stoljeća, za njime je slijedio francuski (Code Napoléon) iz 1803,
te napokon austrijski iz 1812. Osim prvoga, svi su i danas na snazi, premda uz
brojne dopune i uz bogatu sudsku praksu koja ih osuvremenjuje u primjeni.
h
No ipak je početak 19. stoljeća doveo do dosljednog i radikalnog odbacivanja
svih ostataka naučavanja prirodnoga prava.
Pozitivistička ili voluntaristička doktrina 19. stoljeća bila je posljedica afir-
macije ničim ograničene suverenosti država, koja se do 1856. svodila na suvere-
nost država kršćanske civilizacije Europe i obiju Amerika. Budući da se država
smatrala jedinim subjektom međunarodnoga prava i, budući da je suverena,
smatralo se da je neovisna u odnosu na sve druge države. Budući da se sma-
trala neovisnom, nije bila podložna nikakvim višim pravnim pravilima, dakle
68
Prelim., §27.
42 Uvod
bilo kakvoj vrsti prirodnoga prava koje bi joj nalagalo kako se treba ponašati u
odnosima sa sebi jednakim državama.
Iz toga je proizašao koncept prava kao isključivoga proizvoda volje država,
bilo da je riječ o pravu jedne države bilo o međunarodnome pravu. Prema tom
shvaćanju, ni jedna država ne može biti obvezana nikakvim pravom na koje
nije dala svoj pristanak. Moguća su samo dva izvora međunarodnoga prava:
ugovor koji države prihvaćaju izričito, te običaj na koji one daju svoju prešutnu
suglasnost (tacitus consensus).
Čitava ta voluntaristička doktrina sadržana je u navodu iz presude prijeratnoga
Stalnog suda međunarodne pravde u parnici Lotus iz 1927. (Francuska/Turska), na
koji se njezini zastupnici pozivaju sve do naših dana: „Međunarodno pravo uređuje
odnose između neovisnih država. Pravna pravila koja obvezuju države proistječu
dakle iz njihove slobodne volje, izražene u konvencijama ili u običajima za koje se
općenito smatra da sadržavaju načela prava, a koji su ustanovljeni s ciljem da uređuju
koegzistenciju (suživot) tih neovisnih zajednica ili u svrhu postizanja zajedničkih
ciljeva. Ograničenja neovisnosti država ne mogu se dakle pretpostavljati” (Series A,
No. l, p. 18).
Takav pozitivizam, koji se svodio na voluntarizam, bio je zapravo odraz po-
treba građanskoga društva od početka 19. stoljeća. Narasli trgovački i politički
odnosi država nisu se više mogli upirati na izrazito subjektivne iskaze pravila
prirodnoga prava koja je svaki pisac stvarao za sebe slijedeći svoje vlastite za-
ključke o onome što je „diktat razuma” ili „prirodno stanje čovjeka”. Ti su se za-
ključci mogli međusobno vrlo razlikovati, a na to je posredno upozorio i Vattel.
Novi međunarodni odnosi bili su mogući samo na temelju preciznih pravila
pozitivnoga prava. Iz toga je proizašao prije spomenuti pokret kodifikacije gra-
đanskoga prava. Iz tih razloga proizašlo je inzistiranje na prihvaćenim pravilima
i odbacivanje prirodnoga prava u cjelini. I tako, kako je naglasio J. L. Brierly:
„istinski doprinos pozitivističke teorije međunarodnog prava bilo je inzistira-
nje na tome da se pravila toga sustava moraju utvrđivati promatranjem prakse
država, a ne a priori dedukcijama”.69 Po Charlesu De Visscheru, pozitivističke
teorije imale su nespornu zaslugu u davanju precizne i općenito točne slike
međunarodnih odnosa u razdoblju relativne političke stabilnosti 19. stoljeća.70
Negativni aspekt toga razvoja ogledao se u prenaglašenom pridavanju važ-
nosti suverene volje država, koja nije ograničena nikakvim višim pravom. Pravo
je moglo biti sasvim nehumano, i to kako u svojemu sadržaju, tako i u primjeni.
69
J. L. BRIERLY: The Law of Nations, An Introduction to the International Law of Peace, Sixth
Edition, Sir Humphrey Waldock, Oxford, 1963, p. 54.
70
Charles De VISSCHER: Théories et réalités en droit international public deuxième édition,
Paris, 1955, p. 55.
Volja zakonodavca, koja je sama po sebi pravo, mogla je rezultirati nerazumnim

propisima koje je nemoguće primijeniti onakve kakvi su napisani. Na temelju
toga prava sve su države imale legitimno pravo vođenja čak i napadačkog rata
kao načina rješavanja uzajamnih sporova, jer je i pravo na rat proizlazilo iz
suverenosti svake države.
I tek je ishod Drugoga svjetskoga rata u punoj mjeri upozorio na neadekvat-
nost voluntarističke doktrine u praksi. Suci u Nürnbergu i u Tokiju nisu bili
kadri u cijelosti obrazložiti svoje presude pravilima međunarodnoga prava na
koje su prije toga izričito pristale bilo Njemačka, ili Japan, a ni bilo koja druga
država u svijetu. To se posebno odnosilo na odgovornost pojedinaca za zločine
protiv mira i protiv čovječnosti. Ali te dvije presude nisu bile ni akti samovolje
i osvete pobjednika upereni protiv poraženih i prezrenih vlastodržaca u pobi-
jeđenim državama.
Više od tekstova tih dviju presuda, na neadekvatnost voluntarizma upozorilo
nas je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda izrečeno 1951. glede Rezervi
na Konvenciju o genocidu iz 1948. Sud je u tome mišljenju istaknuo da: „porije-
klo Konvencije pokazuje namjeru Ujedinjenih nacija da osude i kazne genocid
kao ’zločin međunarodnog prava’, koji podrazumijeva uskratu prava na opstanak
čitavim ljudskim skupinama, uskratu koja šokira savjest čovječanstva i ima za
posljedicu goleme ljudske gubitke i koji su suprotni moralnom pravu i duhu i
ciljevima Ujedinjenih nacija”.
Sud je zaključio da „načela koja su utemeljena u Konvenciji jesu načela koja
su priznali civilizirani narodi i koja obvezuju države čak i izvan svakoga ugo-
vornog odnosa” (p. 23).
I tako su odvratni nacistički i japanski zločini iz Drugoga svjetskoga rata,
koje Konvencija iz 1948. treba spriječiti i kazniti, dokazali političarima i teore-
tičarima da iznad pozitivnoga prava, na koje su države pristale, ipak postoje i
neka viša načela moralnog prava. Ta su načela civilizirani narodi priznali kao
obvezujuća za države, čak i izvan ugovornoga odnosa. To je stoga što je genocid
zločin sam po sebi, a ne samo zato što ga zabranjuje neko pravilo pozitivnoga
prava na koje su države dale svoj pristanak.
Ta su pravila stoga nužna za održanje čovječanstva i za postojanje među-
narodne zajednice u kojoj svaka država ima pravo na opstanak i poštovanje u
odnosu na sve druge države svijeta. Uz to, ta načela uvjet su održanja među-
narodnoga mira i minimalnoga pravnog poretka u međunarodnim odnosima.
S posve apstraktnog i doktrinarnog stajališta pozitivizam je bio sam po sebi
neadekvatna teorija od svoga početka. Prešutan pristanak država, na primjer, ne
može biti potpuno objašnjenje za postojanje običajnoga prava. „Običajno se pravilo
44 Uvod
poštuje ne stoga što je na njega dan pristanak, nego što se vjeruje da obvezuje”, s
pravom navodi Brierly, koji dodaje da teorija o prešutnom pristanku nije ništa drugo
negoli fikcija koju su izmislili teoretičari.71 Ako se osnova stvaranja novih pravnih
pravila svede isključivo na volju država, ona postaje previše siromašna i pravo se
svodi na imobilnost, ističe Charles de Visscher.72
h
No na kraju treba istaknuti, kako ne bi došlo do zabune, da se svi koncepti
„objektivnoga prava”, kao i bilo koji drugi doktrinarni postulati, moraju potvrditi
ili odbaciti samo onime što je na koncu preraslo u pravila pozitivnoga prava. Bez
obzira na to što bi netko smatrao da bi neka pravna pravila bila poželjna u svrhu
održanja nekih od gore spomenutih zajedničkih vrijednosti čovječanstva, takvi
iskazi gotovo da nemaju vrijednosti ako nisu apsorbirani u pozitivno pravo, i to
iznad svega u pravila pozitivnoga općeg međunarodnog prava. Mjera njihove
„pozitivnosti” jest dakle test njihova postojanja ili nepostojanja kao pravnih
pravila.
Stoga, premda smo ovdje nastojali upozoriti na najveće nedostatke volunta-
rizma u stvaranju prava, u ovome se udžbeniku izlažu samo pravila pozitivnoga
međunarodnog prava o čijemu postojanju ima dokaza u praksi država, u ugovo-
rima, u međunarodnoj sudskoj praksi i sl. Taj test „pozitivnosti” za postojanje
pravnih pravila, ne treba dakle miješati s voluntarističkim pozitivizmom kao
objašnjenjem za njihov nastanak i za njihovu obvezujuću pravnu snagu za svaku
državu pojedinačno.
71
Op. cit., pp. 51-52.
72
Op. cit., p. 74.
45
§ 5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA

MEĐUNARODNOGA PRAVA IZMEĐU 17. STOLJEĆA I
DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Bibliografija
Abbé de MABLY: Le droit public de l’Europe, fondé sur les traités, nouvelle édition, tomes I-III,
Genève, 1776; Franz (Franjo) LISZT: Međunarodno pravo, Zagreb, 1904, str. 9-25; James-Brown
SCOTT: Les Conférences de la Paix de La Haye, Paris, 1927, 692+102 pages; Arthur NUSSBAUM:
A Concise History of the Law of Nations, New York, 1950, 361 pages; Max SOERENSEN (Ed):
Manual of Public International Law, London, 1968, (Clive Parry) pp. 8-67; V. Đ. DEGAN:
„Razvoj sistema kolektivne sigurnosti”, JRMP 1972, br. 2-3, str. 223-261; AKEHURST’S Modern
Introduction to International Law, Seventh Edition, Peter Malanczuk, London, 1997, pp. 9-34;
Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, pp. 12-53; NGUYEN
QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain Pellet, 8e
édition, Paris, 2009, pp. 51-94.
U ovom ćemo odjeljku u najkraćim mogućim crtama izložiti politička zbi-

vanja u Europi između 17. stoljeća i razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata,
te najvažnije međunarodne instrumente koji se navode u daljnjim izlaganjima,
kako bismo ih mogli staviti u povijesni kontekst.73
1. Sedamnaesto stoljeće bilo je obilježeno Tridesetogodišnjim vjerskim ra-
tom (1618 – 1648), možda najokrutnijim nakon barbarskih vremena u Europi,
pa sve do 20. stoljeća.
Taj se rat pretežito odigravao na području današnje Njemačke. Otpočeo je u
Pragu u Češkoj (tadašnjoj habsburškoj prijestolnici), gdje je protestantsko plemstvo
privremeno bilo svrgnulo kralja Ferdinanda (kasnijeg cara Ferdinanda II). Taj se rat
potom ubrzo bio proširio. Protestantski njemački kneževi uz pomoć stranih sila
(katoličke Francuske, protestantskih država Švedske, Danske i Engleske) borili su
se protiv katoličkih Habsburga koji su bili izborni carevi Svetoga Rimskog Carstva.
To je carstvo tada obuhvaćalo Austriju, Španjolsku, Češku i veći dio Italije. Pod
vodstvom Habsburga borili su se njemački katolički kneževi, ali su u taj rat bile
uključene i čete iz Hrvatske i nekih drugih habsburških zemalja koje same nisu bile
dijelovima Svetoga Rimskog Carstva.74
73
Pri tome se uzima u obzir da su prečeste reforme srednjega obrazovanja na ovim prostorima
uvijek išle na očitu štetu učenja opće povijesti, ali i zemljopisa i drugih znanja nužnih za studij
74
Dijelovi Istre pod Habsburzima bili su uključeni u Carstvo, ali ne i ostala Hrvatska, kao ni
Madžarska. Ni Mletačka Republika nije pripadala Carstvu, a ona je tada vladala nad većim di-
jelom hrvatske obale i otoka, s izuzetkom Trsta, Rijeke, Hrvatskog primorja te Dubrovačke Re
publike.
46 Uvod
Tridesetogodišnji je rat bio dokončan Westfalskim mirom iz 1648, nakon

prvoga u povijesti općeg sastanka predstavnika svih europskih sila.
S obzirom na to da se glavne antihabsburške saveznice Francuska i Švedska nisu
mogle sporazumjeti o prvenstvu, taj je mir bio usporedo sklopljen dvama ugovorima
istoga sadržaja. Ugovor sa Švedskom sklopljen je u protestantskom Ostnabrücku, a
onaj s Francuskom u katoličkom Münsteru. Pregovori su se u tim dvama gradovima
vodili od 1645.
Westfalskim mirom bila je utemeljena ravnoteža snaga između država kr-
šćanske Europe. Iz te je ravnoteže proizašla apsolutna jednakost svih država u
pravima, bez razlika vjerske pripadnosti (katoličke ili protestantske), ili poli-
tičkoga poretka (monarhija ili aristokratska republika). Svaka suverena država
imala je pravo, bilo sama bilo udružujući se s drugima, zaštititi se od opasnosti
od hegemonije neke sile koja bi htjela ugroziti tu ravnotežu.
Tim mirom Nizozemska i Švicarska konačno su bile priznate kao neovisne
države. Francuski kralj Louis XIV. stekao je najveći dio Alzasa (koji još nije bio
integriran u Francusku), a teritorijalna uvećanja postigla je i Švedska. Na po-
dručju današnje Njemačke 355 teritorijalnih cjelina postale su stvarno suverene
države i neovisne o Austriji. Francuska pod Louisom XIV. bila je na vrhuncu
svoje moći.
2. Osamnaesto stoljeće. U tijeku 18. stoljeću uslijedili su ratovi uz sudjelo-
vanje većega broja europskih država s malim plaćeničkim vojskama. Najvažniji
su bili: Rat za španjolsku baštinu (1701 – 1714), Rat za austrijsku baštinu (1740
– 1748), te Sedmogodišnji rat (1756 – 1763). Za razliku od Tridesetogodišnjega
rata, ti ratovi nisu mnogo pogađali civilno pučanstvo.
Utrechtski mir iz 1713. bio je trijumf politike ravnoteže snaga u Europi. Filip
V. iz burbonske dinastije bio je priznat za španjolskoga kralja (naslijedio je po-
sljednjega španjolskog Habsburgovca Karla II), ali bez mogućnosti ujedinjenja
Francuske i Španjolske. Zauzvrat Španjolska Nizozemska (danas Belgija), Mila-
no, Napulj i Sardinija predani su austrijskim Habsburgovcima. Britanija je bila
stekla Gibraltar, koji drži do danas, te otok Minorku. Velika Britanija (Engleska
ujedinjena sa Škotskom od 1707), i Nizozemska stječu za sebe u tome ugovoru
povoljne trgovinske odredbe. Španjolska postaje drugorazrednom silom.
Rat za austrijsku baštinu nije imao značajnijeg odraza na europske odnose,
ali je Sedmogodišnji rat doveo do poraza i degradacije Francuske u korist En-
gleske, koja postaje prva pomorska sila u svijetu.
Sedmogodišnji se rat vodio u Europi, Sjevernoj Americi i u Indiji (u Americi
je poznat kao French and Indian Wars). U njemu Britanija, Pruska i Hannover
ratuju protiv Francuske, Austrije, Rusije, Saske i Švedske, a od 1762. i protiv
Španjolske.
§ 5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA MEĐUNARODNOGA PRAVA... 47
Pariškim ugovorom iz 1763. Francuska pod Louisom XV. gubi u korist En-
gleske Quebec u Kanadi (ostaju joj samo dva ribarska otočića Saint-Pierre-et-
-Miquelon, koji su danas francuski prekomorski teritoriji), te sve posjede u In-
diji, osim Pondichéryja, koji u 1954. predaje neovisnoj Indiji. Pruska je izašla iz
toga rata kao europska velesila na račun Austrije.
U 1788. Engleska počinje kolonizirati Australiju. U 18. stoljeću, uz Španjolsku, i
Švedska postaje drugorazrednom silom nakon poraza od ruskog cara Petra Velikoga
u bitci kod Poltave 1709. Mirom u Nystadtu 1721. Rusija postaje priznata europska
velesila nakon što je od Švedske stekla Livoniju (danas Estoniju i sjevernu Latviju) i
dio Karelije. Kučuk-Kajnardžijskim mirom iz 1774. s Osmanlijskim Carstvom ona
stječe protektorat nad dunavskim kneževinama Vlaškom i Moldavijom (danas u
Rumunjskoj).
Potkraj 18. stoljeća dolazi do dviju podjela teritorija Poljske između njezinih
susjeda Austrije, Rusije i Pruske (1772, 1793), sve dok pri trećoj podjeli ostatka
u 1795. Poljska prestaje biti državom, i to sve do 1918. godine.
Pri kraju toga stoljeća, nakon Deklaracije o neovisnosti (1776), trinaest bri-
tanskih kolonija stvara Sjedinjene Američke Države. Ta država dobiva međuna-
rodno priznanje u 1783. Britansko-američkim ugovorom (Jay Treaty) iz 1794.
o rješavanju sporova proizašlih iz minulog rata otpočinje moderno arbitražno
rješavanje međudržavnih sporova.
Na temelju deklaracije ruske carice Katarine II. iz 1780. stvara se Liga oružane
neutralnosti (uz sudjelovanje Rusije, Danske, Švedske, Nizozemske, Austrije, Por-
tugala i Kraljevine Dviju Sicilija), a protiv britanskog ometanja njihove plovidbe i
trgovine. Ta deklaracija predviđala je, među ostalim: slobodu plovidbe neutralnih
brodova između luka i uzduž obala zaraćenih država bez smetnji; roba u vlasništvu
zaraćenih država na neutralnim brodovima zaštićena je, osim kontrabande (oružja,
streljiva, baruta i vojničke opreme); blokada neprijateljske luke mora biti efikasna
i činiti stvarnu opasnost za brodove koji je žele probiti; te da se sva gornja načela
moraju primjenjivati u postupku pred pljenovnim sudovima zaraćenih država.
Ta je liga raspuštena u 1783. Druga Liga opet je na zagovor Rusije bila ustanov-
ljena u 1800, ali ni ona nije bila duga vijeka.
3. Kraj 18. i 19. stoljeće. Francuski vojni pohodi proizašli iz Revolucije koja
je izbila 1789. te Napoleonova osvajanja, nisu doveli do napretka međunarod-
noga prava.
Britanska kontinentalna blokada Europe i francuska reakcija na nju bile su
očit uzmak toga prava u međunarodnoj praksi.
To burno razdoblje od četvrt stoljeća završava Bečkim kongresom 1814 –
1815, na kojemu su bile zastupljene sve europske zemlje, osim Turske i pape.
Na tom je kongresu stvorena Kraljevina Nizozemska (obuhvaćala je i današnju
48 Uvod
Belgiju); proglašena je trajna neutralnost Švicarske te je ustanovljena Njemačka

konfederacija pod stalnim predsjedanjem Austrije.
Međunarodno je pravo bilo unaprijeđeno: (i) usvajanjem Pravilnika o rangu
diplomatskih predstavnika; (ii) osudom trgovine crnačkim robljem na moru i
(iii) priznanjem načela slobode plovidbe svim međunarodnim rijekama, koje je
potom odmah provedeno na Rajni (v. infra, §64 pod 1).
Na Bečkom je kongresu bio ustanovljen savez europskih velesila koji je dje-
lovao pod imenom Svete alijanse. Prvobitni četvorni savez ili Tetrarhija (Rusije,
Austrije, Pruske i Britanije), primanjem Francuske u 1818. pod Burbonom Lo-
uisom XVIII. postaje Pentarhijom (v. infra, §51 pod 2).
Unatoč politici legitimiteta, apsolutizma i intervencije, Sveta alijansa nije bila
sposobna oružano intervenirati u Latinskoj Americi da bi povratila španjolsku
vlast u pobunjenim kolonijama. Naprotiv, države Južne Amerike stekle su neo-
visnost o Španjolskoj još u 1810. a one u Srednjoj Americi 1821.
U 1823. u Sjedinjenim Američkim Državama dolazi do objave Monroeve dok-
trine (nazvane po američkom predsjedniku, ali joj je stvarni tvorac bio državni
tajnik i kasniji predsjednik John Quincy Adams). Njome je bilo obznanjeno
da američki kontinent više nije otvoren za kolonizaciju europskih sila, te da
će Sjedinjene Američke Države s neodobravanjem gledati na svaku europsku
intervenciju u poslove američkih država.
Stvarni kraj Svete alijanse bio je Grčki rat za neovisnost o Turskoj (1821 – 1829).
Taj je rat otvoreno bila podržala Britanija, i time se udaljila od toga saveza i njegovih
načela. Jedrenskim mirom s Turskom iz 1829. Rusija si osigurava prevlast nad ušćem
Dunava u Crno more. Grčkoj je bila priznata neovisnost u 1830. i 1832.
U Srpanjskoj revoluciji 1830. Belgija se odvaja od Nizozemske i proglašuje neo-
visnost. Konačne belgijske granice bile su utvrđene Londonskim ugovorom iz 1839.
Tim ugovorom njegove stranke (uključujući i Nizozemsku) priznale su i zajamčile
trajnu neutralnost Belgije.
U okviru Njemačke konfederacije u 1833. stvara se carinska unija (Zollverein) u
koju ne ulazi Austrija. To je bio početak pruske hegemonije u njemačkim poslovima
na račun Austrije. Francuska tih godina podčinjava Alžir. Britanija se širi u Indiji,
te nakon Prvoga opijumskog rata (1840 – 1842). iznuđuje od Kine teritorij Hong
Konga i otvaranje pet njezinih luka za europsku trgovinu. Pobunjeni vezir u Egiptu
Mohamed Ali (porijeklom Albanac) odmeće se od Turske i u 1830. osvaja Siriju. No
europske ga sile u 1840. prisiljavaju da se povuče iz Sirije. Pod sizerenstvom Turske
on u Egiptu postaje nasljednim vladarom (kedivom).
Zahtjevi Rusije za protektoratom nad svim pravoslavcima u Osmanlijskom
Carstvu uzrokovali su Krimski rat (1853 – 1856) između Rusije, s jedne, te
Britanije, Francuske, Sardinije i Turske, s druge strane. Taj je rat bio dokončan
Pariškim mirom u 1856, koji je imao znatnog utjecaja na međunarodno pravo.
Turska je bila primljena u „Europski koncert”, koji time makar formalno prestaje
biti savezom isključivo kršćanskih država. Rusija je bila udaljena s ušća Dunava (koje
je stekla 1829), i morala je pristati na „neutralizaciju” Crnoga mora. Te se obveze
ona bila oslobodila odmah nakon francuskog poraza u ratu s Pruskom u 1871. Po-
lusuvereni vazalni položaj pod europskim nadzorom bio je priznat osmanlijskim
pokrajinama Vlaškoj, Moldaviji i Srbiji.
Pariškom pomorskom deklaracijom usvojenom na toj konferenciji bilo je
zabranjeno korsarenje. Njome je zaštićeno privatno vlasništvo robe u prijevo-
zu morem u doba rata, uz izuzetak kontrabande. Da bi obvezivala, proglašeno
je da blokada mora biti efektivna, tj. da je provode snage dovoljne za stvarno
sprečavanje pristupa neprijateljskoj obali.
U razdoblju koje slijedi Azija je bila prostor europskog širenja. U 1858. Britanija
preuzima neposrednu upravu nad Indijom namjesto Istočno-indijske kompanije.
Iste godine ona Kini nameće ugovor kojim unutrašnjost te zemlje otvara europskim
trgovcima i misionarima. Rusija zauzima područje rijeke Amur sjeverno od Kine,
te se približuje Indiji podčinjavajući kanate Khiwa i Buhara svojemu sizerenstvu.
U 1863. Francuska dolazi na ušće rijeke Mekong i otpočinje osvajanje Indokine
(dijelova Vijetnama, te poslije Laosa i Kambodže). U 1863. Britanija predaje Grčkoj
upravu nad Jonskim otocima (Krf, Cefaloniju, Zante, Leukade i Itaku).
U to vrijeme ujedinjuje se Italija. U 1861. kralj Pijemonta Viktor-Emanuel
proglašuje se kraljem Italije, ujedinjujući čitav Apeninski poluotok, osim Vene-
cije i Rima, koje je bila okupirala Francuska još od 1849.
Patnje i stradanja ranjenika u bitci između francuske i austrijske vojske kod
Magente i Solferina u 1859. u sjevernoj Italiji potaknuli su organiziranje prvih
nacionalnih društava Crvenog križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju
sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 22. kolovoza 1864.
U to doba pada i osnivanje prvih tzv. administrativnih unija između država,
preteča stalnih međunarodnih organizacija. U 1864. osniva se Geodetska unija;
u 1865. Telegrafska unija; u 1874. Opća poštanska unija koja je poslije promije-
nila ime u Svjetski poštanski savez itd. (v. infra, §48 pod 3).
U Austrijsko-pruskom ratu 1866. pobjeđuje Pruska. Njemačka se konfedera-
cija raspada, a Austrija je udaljena iz njemačkih poslova. Pod vodstvom Pruske
ustanovljuje se Sjevernonjemačka konfederacija. Francuska se ne uspijeva do-
kopati Luksemburga. Na Londonskoj konferenciji 1867. proklamirana je trajna
neutralnost Luksemburga. Nakon evakuacije pruske vojske u njemu se ruše
utvrde i Luksemburg postaje i demilitariziranom državom.
Nakon poraza protiv Pruske Austrija gubi preostale teritorije u Italiji. U 1867.
ona se Austro-ugarskom nagodbom transformira u realnu uniju. Ugarsko-hr-
vatskom nagodbom iz 1868. Hrvatska–Slavonija (bez Istre i Dalmacije koje su
50 Uvod
bile u sastavu austrijskoga dijela Unije), dobiva ograničenu autonomiju u okviru

Ugarske. S obzirom na to da su tim rješenjem bili trajno nezadovoljni Česi, Po-
ljaci i drugi narodi, te zbog ekspanzionističkih težnji Ugarske, Dvojna monarhija
nosi klice raspada koji će uslijediti potkraj Prvoga svjetskog rata. Njemački i ma-
đarski nacionalizmi, koji su bili potaknuli panslavistički pokret, onemogućili su
transformaciju te monarhije u slobodnu federaciju njezinih naroda i pokrajina.
U 1870 – 1871. Francuska doživljava težak poraz i poniženje u ratu s Pru-
skom. Gubi Alzas i Lorenu (što je klica Prvoga svjetskog rata) i prisiljena je
isplatiti tešku ratnu kontribuciju. Osamnaestog siječnja 1871. u Dvorani ogle-
dala u Versaillesu bilo je proglašeno Njemačko carstvo bez Austrije. Pruski kralj
Friedrich Wilhelm IV. bio je proglašen prvim njemačkim carom pod imenom
Wilhelma I. Iskorištavajući francuski poraz, talijanska vojska ulazi u Rim, pri-
paja Papinsku državu i time se dovršuje ujedinjenje Italije (Venecija joj je bila
priključena još 1866).
Hercegovački ustanak 1877. dovodi to Rusko-turskog rata koji se dokončava
porazom Turske u 1878. Prethodnim San Stefanskim mirom od 3. ožujka te
godine Rusija pokušava stvoriti veliku bugarsku državu od Dunava do Egejskog
mora s Makedonijom. No tim povodom između 12. lipnja i 13. srpnja 1878.
održava Berlinski kongres pod predsjedanjem njemačkoga kancelara Bismarcka.
Teritorijalno vrlo umanjena Bugarska postaje vazalnom državom Osmanlijskoga
Carstva, a Istočna Rumelija dobiva teritorijalnu autonomiju pod guvernerom kršća-
ninom. Te se dvije zemlje ujedinjuju 1885, ali Bugarska proglašuje punu neovisnost
tek 1908.
Rumunjska, Srbija i Crna Gora dobivaju na Berlinskom kongresu među-
narodno priznanje kao neovisne države. Turske pokrajine Bosna i Hercego-
vina stavljene su pod upravu Austro-Ugarske. Uz to si je Austro-Ugarska bila
osigurala pravo da drži garnizone i osigurava vojne i trgovačke ceste u Novo-
pazarskom sandžaku do Kosovske Mitrovice. Još prije početka toga Kongresa
Britanija bila je od Turske preuzela otok Cipar kao navodnu cijenu njezina po-
sredovanja u ratu s Rusijom.
Berlinskim ugovorom Rusija ponovno izbija na ušće Dunava. Taj ugovor
sadržava propise o uređenju plovidbe tom međunarodnom rijekom.
U posljednjih dvadeset godina 19. stoljeća europske velesile si podčinjavaju i di-
jele čitav afrički kontinent. Samostalnost su uspjeli očuvati samo Egipat (nominalno
turska vazalna država, ali od 1883. pod stvarnim protektoratom Britanije), Liberija i
Etiopija. Na kraju Burskoga rata (1899 – 1902). Britanija anektira burske republike
Transvaal i Orange.
Prije toga, potkraj 1884. i početkom 1885. u Berlinu je bila održana konferencija
na kojoj je usvojen „Berlinski Kongo akt”. Predviđeno je da će notifikacija odlu-
ke o okupaciji nekoga područja u Africi drugim državama potpisnicama toga akta

biti jedan od uvjeta valjanosti naslova nad stečenim teritorijem. Uz to, na temelju
kompromisa europskih kolonijalnih sila u slijevu rijeke Kongo bila je ustanovljena
„Slobodna Država Kongo” kao osobno vlasništvo belgijskoga kralja Leopolda II,
ali uz slobodu trgovine za sve. U drugim prekomorskim posjedima poput Indije,
europske su sile isključivale sve strance. Tim aktom ta „država” bila je proglašena
trajno neutralnom. U 1908. belgijski je kralj prodao tu svoju „državu” Belgiji, i Kongo
je formalno bio pretvoren u belgijsku koloniju.
Odlučujuću prekretnicu u međunarodnim odnosima činila je pobjeda Sje-
dinjenih Američkih Država protiv Španjolske u kratkotrajnom ratu u 1898. Pa-
riškim mirom iz te godine Sjedinjene Američke Države prisvajaju Filipine (koji
stječu neovisnost u 1946), Puerto Rico, i otok Guam na Pacifiku, koje drže do
danas. Kuba postaje neovisna, ali pod američkim utjecajem. Španjolska time
gubi sve prekomorske posjede, osim Rio de Oro u zapadnoj Africi.
Tim teritorijalnim dobitcima Sjedinjene Američke Države postaju pacifičkom
velesilom. Nakon rata u 1894, a Mirovnim ugovorom iz Šimonosekija iz 1895,
Japan prisvaja od Kine otok Formozu (tj. Tajvan) i također postaje priznatom
svjetskom velesilom. Zatim odnosi pobjedu nad Rusijom u ratu 1904 – 1905, a
Rusiju istjeruje iz kineske pokrajine Mandžurije i Koreje. Rusija potom usmjeruje
svoje imperijalne ambicije na područja srednje Azije i Balkana (što će poslije
dovesti do Prvoga svjetskog rata). Japan formalno anektira Koreju u 1910. godini.
Poradi tih zbivanja od kraja 19. stoljeća Europa neprimjetno prestaje biti
središtem u kojemu se odigravaju svi svjetski procesi.
4. Od Haških mirovnih konferencija do mirovnih ugovora u 1919. i 1923.
Na inicijativu ruskoga cara Nikole II. u 1899. u Den Haagu u Nizozemskoj odr-
žana je Prva mirovna konferencija uz sudjelovanje većine tada neovisnih država
svijeta (osim zemalja Latinske Amerike i dviju burskih republika).
Na temelju Konvencije o mirnom rješavanju sporova osniva se Stalni arbi-
tražni sud (v. infra, §82 pod 2(d)). Donacijom američkog dobrotvora i mirotvor-
ca Carnegiea podiže se u Den Haagu Palača mira u kojoj je taj sud smješten.
Nakon Prvoga svjetskog rata tamo će se smjestiti i Stalni sud međunarodne
pravde (koji ne treba miješati s ovim, prvim), te od 1946. njegov nasljednik
Međunarodni sud (jedan od šest glavnih organa UN-a). U Palači mira osniva
se i biblioteka koja je najbogatija djelima iz međunarodnoga prava, a od 1923.
tamo djeluje i Haška akademija za međunarodno pravo.
Uz Konvenciju o mirnom rješavanju sporova, na Haškoj konferenciji u 1899.
usvajaju se i neke druge konvencije o humanizaciji ratovanja, koje će na sljedećoj
konferenciji biti zamijenjene novim tekstovima.
Druga Haška mirovna konferencija iz 1907. sazvana je na inicijativu Sjedi-
njenih Američkih Država, kojoj se pridružila Rusija. Treću konferenciju, pred-
52 Uvod
viđenu za 1915, spriječio je Prvi svjetski rat. Na Drugoj konferenciji bile su

okupljene sve države svijeta, osim nekolicine malih europskih zemalja (Lihten-
štajna, Monaka i San Marina), te Hondurasa, Kostarike, Afganistana, Etiopije,
Liberije i Maroka.
Na toj je konferenciji usvojeno četrnaest konvencija, među kojima su sve,
osim Dvanaeste, i danas formalno na snazi između država njihovih stranaka.
U Prvoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova proširene su odredbe o do-
brim uslugama, istrazi i arbitraži u odnosu na prethodnu. Drugom je konvencijom
zabranjena upotreba oružane sile za utjerivanje dugova ako država dužnik pristane
na ponudu međunarodne arbitraže.
Tri sljedeće konvencije odnose se na ratovanje na kopnu (o otpočinjanju neprija-
teljstava, o zakonima i običajima rata na kopnu, te o pravima i dužnostima neutralnih
sila i osoba u slučaju rata na kopnu).
Preostale se konvencije odnose na pomorsko ratovanje (Šesta o postupanju s
neprijateljskim trgovačkim brodovima pri izbijanju rata; Sedma o pretvaranju tr-
govačkih brodova u ratne; Osma o polaganju podmorskih automatskih mina na
kontakt; Deveta o bombardiranju po pomorskim snagama u vrijeme rata; Deseta o
prilagođivanju pomorskom ratu načela iz Ženevske konvencije iz 1906; Jedanaesta
o nekim ograničenjima vršenja prava plijena; Dvanaesta o ustanovljenju Međuna-
rodnog pljenovnog suda; Trinaesta o pravima i dužnostima neutralnih sila u pomor-
skom ratu; te (četrnaesta) Deklaracija o zabrani lansiranja projektila i eksploziva iz
balona).
Dvanaesta konvencija nije bila stupila na snagu jer nije sadržavala materijalne
propise koje bi trebao primjenjivati Međunarodni pljenovni sud. Da bi se ta praznina
otklonila, u Londonu je potkraj 1908. i početkom 1909. održana Konferencija na
kojoj je usvojena Deklaracija o zakonima pomorskog rata, koja je također ostala
neratificirana.
h
Događaji na Balkanu prethodili su Prvomu svjetskom ratu i na neki su način
obilježili čitavo 20. stoljeće. U 1908. Austro-Ugarska je jednostrano bila anek-
tirala Bosnu i Hercegovinu i time je frustrirala očekivanja Srbije da je jedanput
prisvoji. Sljedeće, 1909. godine „Protokolom o Bosni i Hercegovini i bivšem
Novopazarskom Sandžaku” Austro-Ugarska dobiva od Turske potvrdu izvrše-
ne aneksije. Zauzvrat joj je isplatila novčanu odštetu i evakuirala je sve svoje
postrojbe iz Sandžaka.
Time je tamo stvoren prazan prostor, a to je potaknulo Srbiju, Grčku, Bu-
garsku i Crnu Goru da se pod pokroviteljstvom Rusije pripreme za rat protiv
Turske i za podjelu preostalih osmanlijskih područja na Balkanu. No te su ze-
mlje bile nesložne glede podjele plijena. Srbija i Bugarska bile su sklopile tajni
sporazum o djelomičnoj podjeli prostora Makedonije. Srbija je, uz to, nastojala
dobiti izlaz na Jadransko more preko područja današnje Albanije. Tomu su se

oduprle Austro-Ugarska i Italija koje su kanile uspostaviti albansku državu i
staviti je pod svoje okrilje.
Kratkotrajni Prvi balkanski rat u 1912. doveo je do privremenog izbacivanja
Turske iz Europe. Premda europske velesile u njemu nisu sudjelovale, one su se
nametnule kao arbitri u podjeli teritorija na Londonskoj mirovnoj konferenciji
u prosincu te godine. Londonskim ugovorom iz 1912. ustanovljena je albanska
država u približno današnjim granicama. Novopazarski je Sandžak bio podi-
jeljen između Srbije i Crne Gore granicom koja i danas čini crtu razgraničenja
između tih dviju zemalja koje danas čine Srbiju i Crnu Goru. Srbija dobiva
Kosovo, a Crna Gora Metohiju s većinskim albanskim stanovništvom. Podjelu
Makedonije na toj konferenciji nisu svi prihvatili.
S obzirom na to da se stvaranjem albanske države Srbija bila morala odreći
izlaza na more, ona je od Bugarske zatražila kompenzaciju u Makedoniji, što je
ova odbila. Potom su Srbija i Grčka sklopile tajni savez protiv Bugarske. Nakon
što su Bugari za to saznali, izvršili su preventivni napad na te dvije države. To je
bio uvod u kratkotrajni Drugi balkanski rat 1913, koji je završio potpunim pora-
zom Bugarske, jer su u nju bez otpora prodrle i rumunjske postrojbe sa sjevera.
Bukureštanskim ugovorom iz 1913. Bugarska je morala Turskoj vratiti Jedre-
ne (to je i danas granica europske Turske s Bugarskom i Grčkom), te Rumunjskoj
Dobrudžu (dobila ju je natrag Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947). Izvršena
je nova podjela Makedonije na bugarsku štetu. Srbija je stekla sva područja koja
su danas u granicama neovisne Makedonije, osim Strumice, koju je Kraljevina
SHS od nje bila stekla Mirovnim ugovorom iz Neuillyja 1919. Bugarska je tada
i Grčkoj morala predati dijelove Egejske Makedonije.
h
Prvi je svjetski rat trajao od 28. srpnja 1914. do potpisivanja primirja 11.
studenoga 1918. Na jednoj su strani ratovale Centralne sile Njemačka, Austro-
-Ugarska, Turska i Bugarska, a na suprotnoj strani Glavne savezničke i udruže-
ne sile na čelu s Francuskom, Britanijom, Rusijom i Japanom, potom od 1915.
s Italijom, a od 1917. i sa Sjedinjenim Američkim Državama. Rat se pretežito
vodio u Europi, ali su se neke bitke odigravale na Bliskom istoku i u njemačkim
kolonijama u Africi. Od europskih zemalja neutralnost su do kraja toga rata bile
održale samo Švicarska, Španjolska, Nizozemska i skandinavske zemlje.
Kao rezultat toga rata bila su srušena četiri carstva (rusko, njemačko, austro-
ugarsko te osmanlijsko). Ponovno je uskrsnula Poljska, a kao nove države stvo-
rene su Finska, Estonija, Latvija, Litva, Čehoslovačka i Kraljevina Srba, Hrvata
i Slovenaca.
54 Uvod
Teritorijalno su bile proširene: Italija (na Južni Tirol, Trst, Slovensko primor-
je, Istru, Zadar, te otoke Cres, Lošinj i Lastovo), Rumunjska (na Transilvaniju), te
Belgija (Eupen i Malmedy). Francuska je oslobodila Alzas i Lorenu. Raspadom
Osmanlijskoga Carstva, uz modernu laičku Tursku, nastala je nova država He-
djaz (Jemen), a nešto kasnije i Saudijska Arabija. Preostale su bivše osmanlijske
pokrajine privremeno potpale pod sustav mandata europskih sila u okviru Lige
naroda (vidjeti infra, §37, pod 3).
Pobijeđene države Austrija i Mađarska teritorijalno su bile vrlo umanjene.
Njemačka je manje ili više bila zadržala prostore nastanjene pretežito etničkim
Nijemcima, ali je bilo spriječeno da se Nijemci iz bivše Austro-Ugarske (oni iz
Austrije te oko tri milijuna Nijemaca nastanjenih u češkim Sudetima) pripoje
Njemačkoj. U to su doba Nijemci to smatrali izdajom načela samoodređenja
naroda.
Oktobarska revolucija (od 7. studenoga 1917) dovela je u Rusiji, te nešto
kasnije u okolnim zemljama (Ukrajini, Bjelorusiji i na Kavkazu) sovjetsku vlast,
koja će trajati sve do 1991. godine, dakle veći dio 20. stoljeća.
Versailleska mirovna konferencija održava se u 1919. i završava 28. lipnja te
godine potpisivanjem (Versailleskog) Mirovnog ugovora s Njemačkom. Potom
se potpisuju posebni mirovni ugovori, i to: 10. rujna u Saint-Germain-en-Layeu
s Austrijom; 27. studenoga u Neuillyju s Bugarskom, te 2. lipnja 1920. u Triano-
nu s Mađarskom. Bio je pripremljen i mirovni ugovor s Turskom u Sèvresu u
1920, koji nije stupio na snagu. S tom je zemljom za nju znatno povoljniji ugovor
bio sklopljen u Lozani u Švicarskoj 24. srpnja 1923.
Svi ti mirovni ugovori bili su nametnuti pobijeđenim državama. Njima nije
bilo dopušteno da raspravljaju o njihovim odredbama. Svi su oni sadržavali
tekstove Pakta Lige naroda i propise o osnivanju i djelovanju Međunarodne
organizacije rada.
5. Liga naroda (1920 – 1946) (v. i infra, §51 pod 3). Djelovala je nakon
Prvoga svjetskog rata, ali nije bila kadra prevenirati nove sukobe, te tako ni
izbijanje Drugoga svjetskog rata. Glavni početni udarac Ligi bilo je odbijanje
Senata Sjedinjenih Američkih Država da ratificira Versailleski i druge mirovne
ugovore. Time ta velika sila nije nikada bila članicom Lige naroda. Britanija i
Francuska osjećale su se zbog toga izdanima u svojim očekivanjima, jer je na
njih pao pretežit teret obveza iz Pakta Lige.
Neke od oružanih sukoba Liga je uspijevala lokalizirati i potom dokončati. Na-
kon što su grčke postrojbe izvršile upad u Bugarsku u listopadu 1925, Vijeće Lige
bilo je nametnulo primirje i povlačenje agresora, te potom grčku isplatu reparacija
Bugarskoj. Pošto su pak peruanske postrojbe 1932. okupirale kolumbijsku pokrajinu
Letizia, i taj je spor Vijeće Lige riješilo u 1934. U istoj, 1932. Paragvaj je napao Boli-
viju u oblasti Chaco. Rat je bio trajao do 1935, kada je sklopljeno primirje, a spor je
bio riješen arbitražnom presudom iz 1938.
No bilo je više sukoba u koje je bila umiješana neka stalna članica Vijeća Lige,
u kojima je Liga bila zakazala. Japan je u 1931. i 1932. okupirao kinesku pokraji-
nu Mandžuriju. Izdvojio ju je iz Kine, a u fantomskoj državi „Mandžukuo” doveo
je na prijestolje svrgnutoga kineskog cara. Na početku te agresije Skupština Lige
iz Ženeve je poslala tzv. Lyttonovu komisiju (istražno povjerenstvo), koja je do
Mandžurije putovala devet mjeseci. Kada je onamo stigla, satelitski je režim već
bio uspostavljen. Japan je u veljači 1933. bio napustio članstvo u Ligi, odbijajući
sve prijedloge za mirno rješenje.
Odlučujući udarac povjerenju u sustav Lige naroda bila je agresija fašističke
Italije protiv Abesinije (danas Etiopije) u listopadu 1935. Vijeće Lige uvelo je
djelomične ekonomske sankcije protiv Italije. To ovu nije bilo omelo da nastavi
s osvajanjem uz upotrebu otrovnih plinova protiv abesinskih vojnika i civila.
Nakon talijanskog osvajanja Addis Abebe u 1936, Skupština Lige bila je obu-
stavila ekonomske sankcije, ali je Italija ipak napustila Ligu u studenome 1937.
S obzirom na to da je Njemačka još u 1933. nakon dolaska nacista na vlast
napustila Ligu, ona je bez smetnji otkazivala i kršila svoje obveze iz Versailleskog
mirovnog ugovora. Poslije je poduzimala agresiju protiv Austrije, Čehoslovačke,
Poljske i drugih država. Liga je zakazala ne toliko zbog nesavršenosti propisa o
kolektivnoj akciji iz svojega Pakta koliko zbog neodlučnosti Britanije i Francuske
da taj sustav upotrijebe kada je agresiju trebalo suzbiti.
h
Razvoj pravilâ međunarodnoga prava u razdoblju Lige naroda bio je prilično
mršav.
Veliki su se napori ulagali u sklapanje dvostranih i višestranih ugovora o ob-
veznim postupcima rješavanja sporova, u uzaludnoj nadi da se tim putem mogu
spriječiti budući ratovi. Do 1933. tako je bilo sklopljeno oko 200 takvih dvostranih
ugovora od kojih većina nije nikada bila primijenjena u praksi, iako su neki i danas
formalno na snazi. Bila je propala Konferencija o razoružanju u 1932 – 1933. Traj-
nijih rezultata nije dao niti prije toga postignut Washingtonski ugovor iz 1922. o
ograničenju ratnoga brodovlja svjetskih velesila.
Nije bolje prošla ni Kodifikacijska konferencija 1930. u Haagu. Odbor stručnja-
ka bio je pripremio nacrte pravila o trima pitanjima: državljanstvu, teritorijalnom
moru, te o odgovornosti država. Samo su o nekim pitanjima državljanstva bila usvo-
jena četiri instrumenta, ali ne i o gubitku državljanstva. O ostalim pitanjima nije bio
postignut nikakav rezultat.
56 Uvod
Među postignutim uspjesima valja uzeti izradu i usvajanje u 1920. Statuta

Stalnog suda međunarodne pravde u Den Haagu. Uz neke formalne izmjene,
taj je tekst u 1945. bio predložak za Statut Međunarodnog suda, koji je do danas
ostao neizmijenjen.
Vjerojatno je najveći uspjeh bio Ženevski protokol od 17. lipnja 1925. o za-
brani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava
u ratu. Premda ga je fašistička Italija grubo kršila u agresivnom ratu u Abesiniji
u 1935 – 1936, u Drugome svjetskom ratu poštovale su ga sve zaraćene strane.
Značajan je uspjeh bila i Ženevska konvencija od 27. srpnja 1929. o postu-
panju s ratnim zarobljenicima kojoj, međutim, među ostalima, stranke nisu bili
Sovjetski Savez i Japan. Ta je konvencija bila zamijenjena novom Ženevskom
konvencijom o ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949, koja je, s odredba-
ma iz Prvoga dopunskog protokola iz 1977, i danas na snazi.
U 1928. bio je sklopljen Briand-Kelloggov pakt, koji je prvi put u povijesti
apsolutno zabranio rat. Države potpisnice toga pakta osuđuju rat i odriču ga
se kao sredstva nacionalne politike, te se obvezuju da će sve svoje međusobne
sporove rješavati isključivo mirnim sredstvima.
No ni taj Pakt nije spriječio agresivne ratove njegovih država stranaka (Japana,
Italije i Njemačke) koje su one poduzele nakon 1928. godine. Ipak, on je bio pravna
osnova za kažnjavanje nacističkih i japanskih ratnih zločinaca nakon Drugoga svjet-
skoga rata zbog zločina protiv mira.
Nezgodna strana te zabrane jest u tome što države s agresivnim namjerama po-
duzimaju svoje čine bez formalne objave rata, i većinom uz prikrivenu ili otvorenu
intervenciju u unutarnjim sukobima u drugim državama, koje one raspire. Time su
stvorene goleme teškoće u primjeni i u daljnjem razvoju pravila o međunarodnim i
o „nemeđunarodnim” oružanim sukobima, te o neutralnosti u ratu.
Od sustava Lige naroda jedino je ostala Međunarodna organizacija rada, koja
u kontinuitetu uspješno djeluje sve do danas.
6. Drugi svjetski rat otpočeo je njemačkom agresijom na Poljsku 1. ruj-
na 1939, a završio je potpisivanjem kapitulacije Japana na američkom ratnom
brodu „Missouri” 2. rujna 1945. u Tokijskom zaljevu. Taj se rat vodio na svim
kontinentima, osim obiju Amerika, te Australije, koja je, međutim, neposredno
bila ugrožena od japanske invazije.
U ratu su od početka do kraja sudjelovale Britanija i Francuska protiv Nje-
mačke, sve do njezine kapitulacije 8. svibnja 1945. Japan se bio uključio u taj rat
bombardiranjem Pearl Harbora na Havajima 7. prosinca 1945, što je dovelo i
do ulaska Sjedinjenih Američkih Država u taj rat. Italija je bila zaraćena strana
od 10. lipnja 1940, do svoje kapitulacije 8. rujna 1943.
Sile Osovine bile su Njemačka, Italija i Japan, uz Mađarsku, Rumunjsku i

Bugarsku, te satelitske režime u Slovačkoj, NDH i „Carstvu Mandžukuo”. Poslije
su im pristupile Španjolska i Finska. Njihov je cilj bilo rušenje sustava ustanov-
ljenoga u Versaillesu u 1919. godini. Nacistička je Njemačka težila teritorijalnom
širenju ponajprije na Istok na štetu slavenskoga stanovništva. Uz to je provodila
fizičko uništenje Židova, Roma, ali i Slavena. Talijanski fašistički diktator Mus
solini zanosio se željom za obnovom Rimskoga Carstva u negdašnjim grani-
cama na Sredozemlju. Japan je politikom „Azija Azijcima” nastojao protjerati
europske kolonijalne sile iz njihovih posjeda na Pacifiku, i tamo nametnuti svoju
hegemoniju svim narodima iz toga dijela svijeta.
Takvoj osvajačkoj politici antifašistička je koalicija suprotstavila program
u Atlantskoj povelji, koju su prvobitno bili potpisali britanski prvi ministar
Churchill i američki predsjednik Roosevelt 14. kolovoza 1941. (tada Sjedinjene
Američke Države još nisu bile u ratu). U njoj je, među ostalim, bilo navedeno:
„Prvo, njihove zemlje ne traže nikakvo teritorijalno ili bilo kakvo drugo uveća-
nje. Drugo, njihova je želja da se ne provode nikakve teritorijalne promjene koje
ne bi odgovarale slobodno izraženoj volji zainteresiranih naroda. Treće, one
poštuju pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim hoće živjeti,
i žele da suverena prava, kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena
onima koji su ih silom lišeni...”75
Uz Britaniju i Sjedinjene Američke Države na čelu te koalicije našao se i
Sovjetski Savez nakon njemačke agresije 22. lipnja 1941.
No ta je zemlja pred taj rat i na njegovu kraju kompromitirala načela iz Atlantske
povelje. Naime, pred sam rat Sovjetski je Savez sklopio s nacističkom Njemačkom
sporazum o podjeli i likvidaciji Poljske, potom o priključenju triju baltičkih država,
kao i Besarabije te Sjeverne Bukovine (danas Moldove) na račun Rumunjske. Ta je
pripajanja Sovjetski Savez u 1940. i proveo, a nakon rata osigurao si i granice na ra-
čun Poljske (koja je kao kompenzaciju dobila dijelove Njemačke do granice na Odri
i Nisi). Još potkraj 1939. i početkom 1940, u agresivnom ratu protiv Finske oteo joj
je Kareliju i neke prostore u blizini Lenjingrada.
75
Sile Osovine nisu bile kadre proklamirati slična načela čak ni iz demagoških razloga. Nakon
izjave Roosevelta i Churchilla u Casablanci u siječnju 1943. o zahtjevu za njihovom bezuvjetnom
kapitulacijom, talijanski državni podtajnik Bastianini pridobio je Mussolinija da Italija i Njemač-
ka proklamiraju neku deklaraciju prava konstitutivnih naroda Europe, da bi se male satelitske dr-
žave pridobile za pojačan ratni napor, ali i višijevska Francuska, pa i ulazak Francove Španjolske
u rat. Njemačko je stajalište bilo da treba pričekati na neku odlučnu vojnu pobjedu, kako se takva
izjava ne bi shvatila kao priznanje poraza. S obzirom na to da do takve pobjede više nije došlo,
propala je i ta jedina inicijativa. Cf., F. W. DEAKIN: The Brutal Friendship, Mussolini, Hitler, and
the Fall of Italian Fascism, Penguin Books, 1962, pp. 290-303.
58 Uvod
Do proljeća 1945. većina država u svijetu pristupila je toj, antifašističkoj

koaliciji, a to je bio uvjet za sudjelovanje na osnivačkoj konferenciji UN-a u San
Franciscu. U Europi su do kraja Drugoga svjetskog rata ostale neutralne samo
Švicarska, Švedska i Portugal.
Nakon bezuvjetne kapitulacije fašističkih sila, u Parizu je u 1946. održana
Mirovna konferencija koja je 10. veljače 1947. dokončana sklapanjem mirovnih
ugovora s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom. S Japa-
nom su zapadne sile sklopile mirovni ugovor u San Franciscu 1951. godine, ali
ga Sovjetski Savez do danas nije sklopio. S obzirom na to da je u tijeku drugoga
svjetskog rata Austriji bio priznat položaj prve žrtve nacističke agresije, u 1955.
bio je sklopljen „Državni ugovor o uspostavljanju neovisne i demokratske Au-
strije”.
Zbog izbijanja hladnoga rata i uspostave u 1949. dviju njemačkih država,
ni s tom zemljom nikada nije bio sklopljen mirovni ugovor. U sklopu njihova
ujedinjenja, te dvije države i četiri savezničke sile (Francuska, Sovjetski Savez,
Britanija i Sjedinjene Američke Države) sklopile su 12. rujna 1990. u Moskvi
Ugovor o konačnom uređenju glede Njemačke.
h
Ovime završavamo ovaj naš nepotpun povijesni prikaz, jer držimo da će se
čitatelj snaći u redoslijedu zbivanja u sustavu Ujedinjenih nacija koja se izlažu
u nastavku ove knjige.76
76
Vidjeti – Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Ujedinjeni narodi i razvoj međunarodnog prava”, Hrvat-
ska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str. 269. – 281.
59
§ 6. POJAM IZVORA (NAČINA STVARANJA)

MEĐUNARODNOGA PRAVA. PRAVIČNOST U
MEĐUNARODNOME PRAVU
Bibliografija
Clive PARRY: The Sources and Evidences of International Law, Manchester Univ. Press 1965,
122 pages; Hanna BOKOR-SZEGO: The Role of the United Nations in International Legislation,
Budapest, 1978, 192 pages; G. J. H. VAN HOOF: Rethinking the Sources of International Law, The
Hague, 1983, 314 pages; V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo mora i izvori međunarodnog prava,
Informator, Zagreb, 1989, str. 7-55. V. Đ. DEGAN: L’équité et le droit international, La Haye, 1970,
XIII+264 pages; „Prilog raspravi o odnosu pravde, prava i pravičnosti”, Pregled 1987 (Sarajevo), br.
7-8, str. 783-798; „La justice, l’équité et le droit international”, Mélanges en l’honneur de Nicolas
Valticos, Droit et justice, Paris, 1999, pp. 89-100; Charles DE VISSCHER: De l’équité dans le
règlement arbitral ou judiciaire des litiges de droit international public, Paris, 1972, 118 pages;
Josip METELKO: „Pravičnost u znanosti međunarodnog prava”, ZPFZ 1981, br. 3-4, str. 381-390;
Christopher R. ROSSI: Equity and International Law, A Legal Realist Approach to International
Decisionmaking, New York, 1993, 309 pages.
Postoje pravni izrazi koji su u općenitoj uporabi, ali im sadržaj nije sasvim
jasan upravo stoga što nema suglasnosti o njihovu značenju. Jedan je od njih
nesumnjivo izraz „izvori” međunarodnog prava.
Neki pisci u svojim raspravama taj izraz dovode u vezu s osnovom obvezat-
nosti čitavoga međunarodnog prava. Drugi u njemu gledaju čimbenike (faktore)
koji utječu na razvoj toga prava. Treći ih pak smatraju dokaznim sredstvima ili tzv.
dokumentarnim izvorima o postojanju tih pravila.77
Kada se spominju izvori, njima se ponajprije asocira na oblik (formu) ili na po-
rijeklo nekoga pojedinačnog pravnog pravila. U tome smislu govori se o ugovornim
pravilima, o pravilima običajnoga prava, o općim načelima prava ili o jednostranim
aktima država.
U najjednostavnijemu značenju izvori međunarodnoga prava izvori su prava

i obveza za stranke nekoga akta. U tome smislu ugovor je izvor uzajamnih prava
i obveza njegovih stranaka. Jednostrani akt je ili izvor obveza koje je neka država
njime jednostrano preuzela, ili prava koja je njime stekla, te odgovarajućih prava
ili dužnosti drugih subjekata.
77
Cf, Herbert BRIGGS: The Law of Nations, Second Edition, New York, 1952, p. 44; CORBETT:
„The Consent of States and the Sources of the Law of Nations”, BYBIL 1925, pp. 29-30.
60 Uvod
Izvorima međunarodnoga prava, međutim, treba također razumijevati i slo-

žene postupke (procese) stvaranja, izmjene i prestanka pravnih pravila.78 U tome
smislu treba gledati na proces sklapanja, primjene, izmjena i prestanka nekoga
međunarodnog ugovora, ili na proces stvaranja, izmjene i prestanka običajnih
pravila međunarodnoga prava.
Najautoritativnija ugovorna odredba koja propisuje izvore međunarodnoga
prava jest članak 38. Statuta Međunarodnog suda u Den Haagu, koji u cijelosti
glasi:
„1. Sud, kojemu je zadaća da njemu podnesene sporove rješava po međunarod-
nom pravu, primjenjuje:
a) međunarodne konvencije bilo opće ili posebne, koje ustanovljuju pravila
izrijekom priznata od država u sporu;
b) međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo;
c) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda,
d) uz rezervu odredaba članka 59,79 sudske rješidbe i naučavanja najpozvanijih
publicista različitih naroda kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih
pravila.
2. Ova odredba ne dira u ovlasti Suda da odlučuje ex aequo et bono, ako se stranke
o tome sporazumiju.”
Za određivanje izvora međunarodnoga prava točka 2. ovoga propisa nije od zna-
čenja jer ona je samo jedan od mogućih načina sudačkog odlučivanja, koji ne mora
biti strogo u okvirima pravila međunarodnoga prava. O toj ćemo ovlasti raspravljati
u produžetku, u sklopu uloge pravičnosti u međunarodnome pravu.
Ni točka 1. članka 38. nije više sveobuhvatna, jer među glavnim izvorima ne
podrazumijeva partikularna običajna pravila ni jednostrane akte država. Podtočka
d) također ne nabraja sva pomoćna sredstva „za utvrđivanje pravnih pravila” (tj.
konkretno običajnih pravila) kojih je mnogo više.
Analogno podjeli pravilâ međunarodnoga prava po njihovoj prostornoj važ-
nosti (v. supra, §2, pod 1), valja nam podijeliti i sve njegove glavne izvore.
Najvažniji izvor općega međunarodnog prava još uvijek je opći običaj, jer
ugovori u načelu obvezuju samo njihove stranke. Drugi izvor općega međuna-
rodnog prava jesu opća načela prava, koja su općenitije naravi i neodređenijeg
sadržaja od običajnih pravila, a pogotovo od ugovora u pismenom obliku.
Pravila partikularnoga međunarodnog prava najčešće se uglavljuju ugovori-
ma. Ugovor je najvažniji postupak sklapanja, potonjih izmjena, te dokončanja
78
Cf, Georg SCHWARZENBERGER: International Law, International Law as Applied by Inter-
national Courts and Tribunals, Volume I, Third Edition, London, 1957, pp. 26-27.
79
Članak 59. Statuta Suda glasi: „Presuda Suda obvezatna je samo za stranke spora i za slučaj
koji je riješila.”
§ 6. POJAM IZVORA (NAČINA STVARANJA) MEĐUNARODNOGA PRAVA... 61
pravila te vrste. Pravila partikularnoga međunarodnog prava mogu također na-

stati u partikularnom običajnom procesu u užemu krugu subjekata međunarod-
nog prava. Napokon, i neke vrste jednostranih akata država mogu biti izvorom
dužnosti ili prava za njih same, te izvorom odgovarajućih prava i dužnosti za
neke druge ili za sve ostale subjekte međunarodnoga prava.
U našemu izlaganju u sljedećem dijelu poći ćemo od izvora najopćenitije
naravi – od općih načela prava do onih konkretnijeg sadržaja – općeg i parti-
kularnog običaja, ugovora, te jednostranih akata.
h
Prije toga valja nam objasniti ulogu pravičnosti (aequitas) za razliku od prav-
de (justitia) u međunarodnome pravu. Po svojoj naravi pravičnost ne može biti
izvorom međunarodnoga prava, ali se ona nikako ne smije niti zanemariti u
postupku primjene, pa i nastanka njegovih pravila.
O pojmu pravičnosti i Međunarodni sud se katkad izjašnjavao na kontradiktoran
način. U nekim presudama o razgraničenju epikontinentalnog pojasa između država
on se pozivao na „načela pravičnosti”, ali sam nije nikada uspio odrediti sadržaj tih
„načela” tako da bi njihova primjena dovodila do predvidivih rezultata u praksi.80
Nikada ni ikomu drugom nije bilo uspjelo formulirati neka „načela pravičnosti”
kao poseban skup pravila, ali različit od pravila pozitivnoga međunarodnog prava.
Pravičnost valja shvatiti kao: „siguran i spontan osjećaj pravednog i nepra-
vednog, napose kada se očituje u prosuđivanju nekoga konkretnog i posebnoga
slučaja”.81 Treba ga posebno razmatrati u sklopu sudačkog i arbitražnog odluči-
vanja o konkretnim sporovima. Tako opisan osjećaj pojavljuje se najčešće kao
reakcija na neko očito nepravedno rješenje koje sudac nastoji izbjeći pri strogoj
primjeni prava. U tome okviru raspravlja se o pravičnosti infra legem, praeter
legemi contra legem.
(i) Pravičnost infra legem urođena je zdravoj primjeni svakoga prava. „Me-
đunarodni sudac, poput unutarnjeg suca, pozvan je po svojoj dužnosti o njoj
voditi računa u mjeri koja je u skladu s poštovanjem prava.”82 Sudac će se voditi
pravičnošću u primjeni svakoga pravnoga pravila, čak kada ga stranke na to nisu
izričito ovlastile. On će se inspirirati pravičnošću osobito kada mu pozitivno
80
To je odlika „pravičnih načela kao dijela općeg međunarodnog prava” nabrojenih u presudi iz
1985. o Epikontinentalnom pojasu (Libija/Malta). Cf., I. C. J. Reports 1985, pp. 39-40, para. 46.
81
Cf., André LALANDE: Vocabulaire technique et critique de la philosophie 9e édition, Paris,
1962, p. 293.
82
To je navod iz rezolucije Instituta za međunarodno pravo pod naslovom: „Nadležnost međuna-
rodnog suca u pravičnosti”, usvojene još 1937. na zasjedanju u Luksemburgu. Cf. Institut de Droit
international, Tableau général des résolutions (1873-1956), Bâle, 1957, p. 162.
62 Uvod
pravo ostavlja određenu slobodu diskrecijskog odlučivanja, npr.: pri procjeni

nastale štete; pri odmjeravanju nadoknade i pri zaračunavanju kamata na do-
suđenu svotu; kod raspodjele troškova sudskoga postupka između stranaka; pri
određivanju rokova u postupku i sl.
Uz to, u ocjeni dokaza, pri pribjegavanju pojmu zloupotrebe prava i pri tu-
mačenju nejasnih i dvosmislenih tekstova, dakle kad god je u položaju da bira
između više mogućih rješenja, sudac bi trebao odabrati ono koje se njemu čini
najpravičnijim, uzimajući u obzir sve okolnosti danoga slučaja.
Ta vrsta pravičnosti, međutim, ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao
nekoga pravnog teksta koji ima primijeniti, niti on smije putem pravičnosti
otklanjati nedostatke u pravu ili ispravljati njegove nepravedne posljedice. On
mora primjenjivati bona fide pravo na snazi onakvo kakvo jest.
(ii) Pravičnost praeter legem vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u
pravu (v. supra, §1). Napose u rješavanju sporova između država o razgraniče-
nju njihovih kopnenih ili morskih prostora, međunarodni sudac i arbitar imaju
široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem, ali i veliku odgovornost
u izricanju pravde. Kompromis kojim stranke od suda traže konačnu presudu u
takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje
po pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnoga prava.
(iii) Pravičnost contra legem može se vezivati za posebno ovlaštenje dano od
stranaka sudu da njihov spor odluči ex aequo et bono. Pri tome valja naglasiti
da sud ne smije nikada otkloniti primjenu pravila pozitivnoga prava ako ono
postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim ako ga na to obje stranke izri-
čito ne ovlaste.83
U dosadašnjoj praksi prijeratnoga Stalnoga suda međunarodne pravde i sa-
dašnjega Međunarodnog suda nema ni jedne presude izrečene na temelju stavka
2. članka 38. Statuta Suda. Moguće je ipak i za takve slučajeve utvrditi širinu
slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo veća od presuđivanja po pravu,
ali nije neograničena.
Takva vrsta sudačkog odlučivanja najsličnija je izravnim pregovorima strana-
ka u svrhu zaključenja ugovora. Ako stranke same nisu uspjele sklopiti ugovor,
one mogu na sud ili na arbitra prenijeti ovlast da za sporni slučaj svojom presu-
dom propiše novo pravo. No, dok stranke mogu sklopiti nagodbu (transakciju) i
na temelju oportunosti, sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu, i ne smije se
83
U tome smislu Institut za međunarodno pravo u spomenutoj rezoluciji iz 1937. istaknuo je:
„Međunarodni sudac ne može se pozvati na pravičnost da bi donio presudu a da ne bude vezan
međunarodnim pravom, osim ako mu u tu svrhu sve stranke u sporu ne daju jasno izraženo
ovlaštenje.”
§ 6. POJAM IZVORA (NAČINA STVARANJA) MEĐUNARODNOGA PRAVA... 63
voditi razlozima političke ili druge oportunosti. On mora biti nepristran prema
zahtjevima obiju stranaka.
Ako je ovlašten da spor presudi ex aequo et bono da bi postigao pravdu, sud
može, ali i ne mora, svojom presudom u okviru predmeta spora djelomično ili
potpuno izmijeniti stečena subjektivna prava stranaka, ili može vrlo slobodno
tumačiti ili čak dokidati njihove međusobne ugovore.
Iako se i takvo presuđivanje može makar djelomično ocijeniti kao po pravič-
nosti contra legem, sud ni tada ne smije činiti ništa što ne smiju ni stranke pri
sklapanju ugovora. Presuda ne smije prekoračiti ni jedno imperativno pravilo
općega međunarodnog prava (jus cogens), jer bi to i ugovor učinilo ništavim.
Ona ne smije zadirati ni u prava trećih država koje nisu stranke spora, jer ga
treće države nisu ovlastile presuđivati, a napose ne da odlučuje ex aequo et bono.
Izvan sudačkoga odlučivanja koje se dokončava obvezujućom presudom,
a u nedostatku objektivnijih kriterija, pravičnost ima malo značenje kao cilj
postizanja nekoga rješenja. Primjerice, u pregovorima o razgraničenju nekoga
kopnenog ili morskog prostora svaka od stranaka tvrdit će da je njezin zahtjev
pravičan, a da je zahtjev susjedne države nepravičan, neumjeren i nerazuman.
Stoga ni kao sredstvo, a ni kao cilj, pravičnost ne može biti zamjena za pravna
pravila, niti može biti izvorom međunarodnoga prava.84
84
To, međutim, ne vrijedi za pravila stipulirana u ugovoru koja znače kodifikaciju, ili su se nak
nadno transformirala u imperativna pravila općega međunarodnog prava. Država koja bi se po-
vukla iz takvog ugovora ili bi ga otkazala, ne bi se oslobodila obveze na poštovanje tih pravila.
Ona ne bi prestala vrijediti kao norme općega međunarodnog prava, čak ako bi takav ugovor
prestao vrijediti između svih njegovih stranaka.
II. DIO
IZVORI MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija
Max SOERENSEN: Les sources du droit international, Copenhague, 1946, 274 pages; Gennadi
Mikhailovich DANILENKO: Law-Making in the International Community, Martinus Nijhoff
Publishers, 1992, 343 pages; Julio A. BARBERIS: Formación del derecho internacional, Buenos
Aires, 1994, 324 pages; V. Đ. DEGAN: Sources of International Law, The Hague, 1997, 564 pages.
A. OPĆA NAČELA PRAVA

Bibliagrafija
Hersch LAUTERPACHT: Private Law Sources and Analogies of International Law with special
reference to international arbitration, London, 1927, 306 pages; Karl WOLFF: „Les principes
généraux de droit applicables dans les rapports internationaux”, RCADI 1931, tome 36. pp.
483-553; Georges RIPERT: „Les règles du droit civil applicables aux rapports internationaux”,
RCADI 1933, tome 44, pp. 569-663; Alfred VERDROSS: „Les principes généraux du droit dans
la jurisprudence internationale”, RCADI 1935, tome 52, pp. 195-251; Bin CHENG: General
Principles of Law as Applied by International Courts and Tribunals, London, 1953, 394 pages;
Smilja AVRAMOV: „Opšta pravna načela kao izvor međunarodnog prava”, JRMP 1955, str. 385-
399; Lord McNAIR: „The general principles of law recognized by civilized nations”, The British
Year Book of International Law 1957, pp. 1-19; Wolfgang FRIEDMANN: „The uses of „general
principles” in the development of international law”, AJIL 1963, No. 2, pp. 284-285; André
BLONDEL: „Les principes généraux de droit devant la Cour permanente de Justice internationale
et la Cour internationale de Justice”, Recueil d’études de droit international en hommage à Paul
Guggenheim, Genève, 1968, pp. 201-236; Antoine FAVRE: „Les principes généraux du droit,
fonds commun du droit des gens”, ibid., pp. 366-39; Milan BARTOŠ: „Transformation des
principes généraux en règles positives du droit international”, Mélanges offerts à Juraj Andrassy,
(Martinus Nijhoff ) La Haye, 1968, pp. 1-12; Géza HERCZEGH: General Principles of Law and
the International Legal Order, Budapest, 1969, 129 pages; Michael AKEHURST: „Equity and
general principles of law”, The International and Comparative Law Quarterly 1976, pp. 801-825;
Béla VITANYI: „Les positions doctrinale concernant le sens de la notion de ‘principes généraux
reconnus par les nations civilisées’”, Revue générale de droit international public 1982, pp. 48-116;
V. Đ. DEGAN: „Opća načela prava u međunarodnom pravu”, Prinosi za poredbeno proučavanje
prava i međunarodno pravo, br. 2, Zagreb, 1984, str. 1-68; Robert KOLB: La bonne foi en droit
international public, Contribution à l’étude des principes généraux de droit, Paris, 2000, 759 p.
66 Izvori međunarodnoga prava
§ 7. POJAM I BIT
Opća načela prava jesu pravna načela najopćenitije naravi. Ona su zajednička
svim pravnim poredcima, dakle svim razvijenim unutarnjim pravnim sustavima
država, potom međunarodnom pravu, ali i transnacionalnom i supranacional-
nom pravu. Bez tih načela ne bi bio moguć ni jedan pravni poredak. Stoga, za
razliku od ugovora i običajnih pravila, ona nisu neposredno nastala da bi uredila
neki konkretni odnos bilo u međunarodnom bilo u nekom drugom pravu.
U opća načela prava spada načelo pacta sunt servanda, tj. da se slobodno
preuzete ugovorne obveze moraju u dobroj vjeri (bona fide) izvršavati. Među
njih ubraja se i načelo dobre vjere (bona fides), koje se ne odnosi samo na izvr-
šavanje ugovornih obveza nego i na izvršavanje pravomoćnih sudskih presuda,
tumačenje pravnih propisa i na druge pravne odnose.
Među općim načelima prava jest i ono po kojemu svako protupravno djelo
povlači odgovornost po pravu i dužnost počinitelja da naknadi počinjenu štetu.
Ali ta načela podrazumijevaju i neke okolnosti koje isključuju protupravnost
djela. To su: (a) pristanak subjekta protiv kojega je djelo upravljeno, pod uvjetom
da je dan slobodno i bez prisile; (b) samoobrana na fizički napad u kojoj je kao
odgovor iznimno dopuštena upotreba i fizičke sile; (c) protumjere (dopuštene
represalije) kao odgovor na protupravni čin druge strane; (d) viša sila; (e) ne-
sreća; te (f ) stanje nužde (vidi pojedinosti infra, §44, pod 7).
Među općim načelima prava vjerojatno su najbrojnija ona koja se odnose na
pravo ugovora. Osim spomenutih, tu spada i načelo pacta tertiis nec nocent nec
prosunt, tj. da ugovor ne stvara ni obveze, a ni prava za treće države bez njihova
pristanka. Ovamo pripada i načelo inadimplendi non est adimplendum, tj. da,
ako jedna od stranaka prestane izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke
imaju također pravo suspendirati njegovo djelovanje, pa čak ga i dokončati u
odnosu na državu kršiteljicu.
Tu se, nadalje, ubrajaju načela koja poništavaju pristanak dan na ugovornu
ili drugu pravnu obvezu (mane pri očitovanju volje). To su bludnja, prijevara,
korupcija pregovarača, prisila izvršena nad osobom pregovarača, te prisila nad
pravnom osobom ili državom izvršena prijetnjom ili upotrebom fizičke sile.
Ima i općih načela prava koja se, poput onoga bona fide, ne primjenjuju
samo na ugovorne odnose ili glede odgovornosti nego imaju širu primjenu.
Medu njima su ona: non concedit venire contra factum proprium (da se nikomu
drugom ne može osporavati svoje vlastito ponašanje), i nemo plus juris in alli-
um transferre potest quam ipse habet (da nitko na drugoga ne može prenijeti
više prava nego što ih sam ima). Tu se ubraja i načelo zastare, ono o zabrani
§ 7. POJAM I BIT 67
obogaćenja bez pravne osnove (enrichissement sans cause), te ono o dužnosti

poštovanja stečenih privatnih prava.
Postoje i neka opća načela svojstvena svakom sudskom i arbitražnom po-
stupku: načelo neovisnosti i nepristranosti sudbenoga tijela; načelo ravnoprav-
nosti i obostranog saslušanja stranaka; litispendencija (da se o istoj stvari ne
može istodobno voditi postupak pred dva sudska tijela), res judicata (da se
konačna presuda protiv koje nema priziva mora u dobroj vjeri izvršiti i da se
o presuđenoj stvari ne može voditi nova parnica), načelo da presuda mora biti
obrazložena i dr.
Ako bi se neko sudbeno tijelo očito ogriješilo o neko od tih općih načela
postupka, to bi moglo imati za posljedicu ništavost izrečene presude. A ako bi
stranke nekoga spora u svome arbitražnom kompromisu ugovorile načela po-
stupka bitno različita od iznesenih, u pitanju više ne bi bilo suđenje, nego neki
drugi način rješavanja (mirenje, posredovanje), ili u nekim slučajevima čak i
pristanak na inače nedopuštenu intervenciju u odnose stranaka spora.
h
Zanimljivo je navesti nekoliko primjera općih načela prava kako su ih formu-
lirali prijeratni i današnji Haški sud. Uz neka koja su zaista prepoznatljiva kao dio
pozitivnoga prava svake države, za ostala se može reći da su ih oni „otkrivali” prije
nego da su ih stvarali. Navodimo najprije primjere tako sročenih općih načela koja
pripadaju materijalnom pravu.
U savjetodavnom mišljenju o Njemačkim naseljenicima u Poljskoj iz 1923. Stalni
sud međunarodne pravde istaknuo je da stečena privatna prava ne prestaju promje-
nom suvereniteta nad nekim područjem (Series B, No. 6, p. 36). Slično tomu, u savje-
todavnom mišljenju o Mosulu iz 1925. Sud je ustvrdio da načelo poštovanja stečenih
prava čini dio općeprihvaćenoga međunarodnoga prava (Series B, No. 12, p. 32).
U presudi o Tvornici u Chrozowu (jurisdikcija) iz 1927. Sud je istaknuo: „Na-
čelo je međunarodnoga prava da povreda neke preuzete obveze nameće dužnost
ispravljanja (reparacije) štete u prikladnom obliku. Ispravljanje štete stoga je nužna
dopuna propuštanju da se neka konvencija primijeni, a da nije prijeko potrebno da
sama konvencija to predviđa” (Series A, No. 9, p. 21).
U istome smislu, u presudi o meritumu spora u istom predmetu iz 1928, istaknu-
to je sljedeće: „... Sud smatra da je načelo međunarodnog prava, pa čak da je i opće
pravno shvaćanje, da svako kršenje preuzete obveze uključuje obvezu ispravljanja
štete” (Series A, No. 17, p. 29). Sud je dalje istaknuo:
„Bitno načelo koje proizlazi iz samoga pojma protupravnog akta i koje, kako se
čini, proizlazi iz međunarodne prakse, a napose iz judikature arbitražnih tribunala,
jest da ispravljanje (reparacija) štete mora koliko je moguće otkloniti sve posljedice
protupravnog akta i ponovno uspostaviti stanje kakvo bi vjerojatno postojalo da
taj akt nije bio počinjen. Naturalna restitucija ili, ako to nije moguće, isplata svote
koja bi odgovarala vrijednosti oštećenoga predmeta; dosuđivanje, ako je potrebno,
pretrpljene štete koja se ne bi mogla pokriti fizičkim povratom ili isplatom umjesto
njega, to su načela kojima se valja služiti pri određivanju iznosa odštete dužne zbog
akta suprotnoga međunarodnom pravu” (Series A, No. 17, p. 47).
U savjetodavnom mišljenju o Rezervama na Konvenciju o genocidu iz 1948, izre-
čenom u 1951, Međunarodni je sud istaknuo sljedeće načelo:
„Dobro je utvrđeno da neka država ne može biti obvezana u ugovornom odnosu
bez svoga pristanka, te joj se stoga ne može suprotstaviti nikakva rezerva na koju
nije pristala. Također je općeprihvaćeno načelo da je svaki mnogostrani ugovor plod
slobodno postignuta sporazuma o njegovim odredbama, te stoga ni jedna država ne
smije jednostrano ili putem užega sporazuma spriječiti ili omesti svrhu i razlog po-
stojanja konvencije... Taj koncept, koji je neposredno proizašao iz pojma kontrakta,
ima neprijepornu vrijednost...” (p. 21).
No, kada je u pitanju Konvencija o genocidu, Sud je zaključio da postoje brojne
okolnosti zbog kojih to načelo treba učiniti fleksibilnijim (v. infra, §17).
U presudi iz 1961. o prethodnim pitanjima u parnici o Hramu Preah Vihear
(Kambodža/Tajland), Sud je istaknuo da je: „...najvažnija pravna posljedica bludnje,
kada ona postoji, da može utjecati na postojanje pristanka za koji se pretpostavlja
da je dan...” (p. 3). U presudi o meritumu toga spora iz 1962. Sud je, medutim, pre-
cizirao:
„Opće je prihvaćeno pravno pravilo da se na bludnju kao uzrok koji poništava
pristanak ne može pozvati ona stranka koja je svojim ponašanjem pridonijela toj
bludnji, ili ako su okolnosti bile takve da je morala biti upozorena na mogućnost
bludnje...” (p. 26).
Taj je izuzetak u istim riječima poslije postao stavkom 2. u članku 48. Bečke
konvencije o pravu ugovora iz 1969.
U savjetodavnom mišljenju iz 1923. o poljsko-čehoslovačkom razgraničenju (pi-
tanje Jaworzine) prijeratni je Sud prizvao „tradicionalno načelo”: ejus est interpretare
legem cujus conderei pojasnio ga je na sljedeći način: „utvrđeno je načelo da pravo
autentičnog tumačenja nekoga pravnog pravila pripada jedino osobi ili tijelu koje
ima vlast mijenjati ga ili ga dokinuti” (Series B, No. 8, p. 37).
U savjetodavnom mišljenju o grčko-turskom sporazumu iz 1926. isti je sud naveo:
„Kada bi se članu nekoga tijela zasnovanog na načelu kolektivnog odlučivanja
priznalo pravo bilo kakvoga djelovanja pojedinačno, izvan sfere odlučivanja u orga-
nizaciji, to bi očito bilo suprotno općenito prihvaćenomu pravnom načelu” (Series
B, No. 16, p. 25).
Još su zanimljiviji iskazi općih načela u procesnome pravu.
U savjetodavnom mišljenju u slučaju M o s u l iz 1925. Stalni sud međunarodne
pravde istakao je: „dobro poznato pravilo prema kojemu nitko ne može biti sam
sudac u svojoj vlastitoj stvari” (Series B, No. 12, p. 32).
U savjetodavnom mišljenju iz 1954. o Administrativnom tribunalu Ujedinjenih

nacija, Međunarodni je sud, među ostalim, imao odgovoriti na upit: može li Opća
skupština zbog bilo kojega razloga ne izvršiti presudu toga tribunala. Riječ je o tribu-
nalu nadležnom za presuđivanje sporova između Organizacije i njezinih zaposleni-
ka. Odgovor Međunarodnog suda bio je odlučno odrečan, i to zbog sljedećih razloga:
„... Tribunal je ustanovljen, ne kao savjetodavni organ ili kao običan odbor pod-
činjen Općoj skupštini, nego kao neovisno i istinsko sudbeno tijelo koje u ograni-
čenom okviru svojih funkcija izriče konačne presude bez priziva. – Prema jednom
dobro utvrđenom i općenito prihvaćenom načelu prava, presuda koju izrekne takvo
sudbeno tijelo je res judicata i ima obvezujuću snagu u odnosima između parničnih
stranaka...” (p. 53).
Haški je sud, međutim, dodao:
„To se načelo... ipak ne može uzeti kao da sprječava Tribunal da u posebnim
okolnostima izvrši reviziju neke svoje presude kada se otkriju nove činjenice od
odlučujuće važnosti... Takva strogo ograničena revizija od samoga Tribunala ne
može se smatrati „žalbom”... i mora biti sukladna pravilima općenito predviđenima
u statutima ili zakonima o sudovima, poput članka 61. Statuta Međunarodnog suda”
(Ibid., p. 55).
U savjetodavnom mišljenju iz 1956. o Presudama Administrativnog tribunala
Međunarodne organizacije rada glede tužbi protiv UNESCO-a, Sud je istaknuo na-
čelo jednakosti stranaka u sudskom postupku:
„Prema općenito prihvaćenoj praksi, pravni lijekovi protiv neke presude jednako
su otvoreni objema strankama. Svaka od njih ima jednake mogućnosti podnošenja
svoga zahtjeva tribunalu nadležnom da ispita slučaj” (p. 85).
U presudi iz 1957. o prethodnim pitanjima u parnici o Pravu prolaska kroz in-
dijsko područje (Portugal/Indija), Sud je naveo:
„Opće je prihvaćeno pravno pravilo, koje je Sud u prošlosti primjenjivao, da, čim
je neki spor valjano iznesen pred Sud, jednostrana akcija tužene države kojom ona
dokončava svoju izjavu o prihvatu njegove nadležnosti, bilo u cjelini bilo u dijelu,
ne može Sud lišiti njegove nadležnosti...” (p. 142).
U presudi o Poljskoj Gornjoj Šleskoj (jurisdikcija) iz 1925, prijeratni Stalni sud
međunarodne pravde priznao je „općeprihvaćeno načelo litispendencije”, ali je našao
da u tome sporu nisu ispunjeni njegovi bitni elementi (Series A, No. 6, p. 19).
U savjetodavnom mišljenju o grčko-turskom sporazumu iz 1926, isti je sud istak
nuo „kao opće načelo” da svako tijelo koje ima sudbene ovlasti ima u prvome redu
pravo samo odrediti domašaj svoje nadležnosti (Series B, No. 16, p. 2). Isto to načelo
još bolje je objašnjeno u presudi Međunarodnoga suda o prethodnim pitanjima u
parnici Nottebohm (Lihtenštajn/Gvatemala):
„... Još od parnice Alabama općenito je prihvaćeno u skladu s prijašnjim pre-
sedanima da, osim u slučaju suprotnog sporazuma (parničnih stranaka), svaki je
međunarodni tribunal sudac svoje vlastite nadležnosti i u tu svrhu ima vlast tumačiti
instrumente koji je uređuju... To načelo, koje je u općemu međunarodnom pravu

prihvaćeno glede arbitraže, ima posebnu snagu kad međunarodni sudac nije arbi-
tražno tijelo ustanovljeno kompromisom stranaka da bi odlučilo o nekom posebnom
sporu, nego institucija otprije ustanovljena međunarodnim aktom koji joj definira
nadležnost i uređuje djelovanje...” (p. 119).
U zaključku prijeratnog Suda o privremenim mjerama s konca 1939, u parnici
o Bugarskom i Sofijskom električnom društvu (Belgija/Bugarska), istaknuto je da
se parnične stranke moraju suzdržavati od bilo koje mjere koja bi mogla naškoditi
izvršenju buduće presude, te općenito ne dopustiti nikakav korak bilo kakve naravi
koji bi mogao zaoštriti ili proširiti spor (Series A/B , No. 79, p. 199).
h
U svim razvijenim pravnim poredcima odavno su sva najvažnija opća na-
čela prava kodificirana odgovarajućim zakonima, ili su se duboko ukorijenila u
sudsku praksu. I u međunarodnom su pravu sva ta načela odavno dio općega
običajnog prava, a također su potvrđena u konvencijama o kodifikaciji poput
Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, te u statutima i poslovnicima stalnih
sudskih tijela poput Međunarodnog suda u Den Haagu.
Stoga u međunarodnom pravu kakvo je danas na snazi malokad opća načela
prava mogu biti od značenja kao poseban izvor, ili drugim riječima, kao načela
različita od običajnih i ugovornih pravnih pravila. No još su u 19. stoljeću me-
đunarodni arbitri često intuitivno pribjegavali tim načelima iz unutarnjega, pa
čak i iz rimskoga prava, jer drugih pravila pozitivnoga međunarodnoga prava,
primjenljivih na određeni spor, još nije bilo.
Stanje je i danas različito u transnacionalnom pravu. Ugovori između neke drža-
ve i strane fizičke ili pravne osobe, ili između neke međuvladine organizacije i njenih
službenika, ili između federalnih jedinica dviju država, mogu propisati pravo koje
će se na njih odnositi. Odgovarajuće se pravo može pronaći i primjenom kolizijskih
normi iz međunarodnoga privatnog prava. Ali materijalna su pravila na koja takav
kontrakt ili kolizijske norme upućuju, u praksi često nedovoljna ili ih uopće nema.
Tada je pri rješavanju sporova glede tih odnosa arbitar prisiljen neposredno primje-
njivati opća načela prava kao glavni pravni izvor tih odnosa.
Donekle je slično i sa supranacionalnim pravom. Pravo Europske unije u njegovoj
cjelini vrlo je integriran i razvijen sustav pisanih propisa, u kojemu običajna pravi-
la nemaju veliko značenje. No, kao i u svakome drugom pisanom pravu, u njemu
su neizbježne praznine. Sud u Luxemburgu popunjava te praznine pribjegavajući
načelima zajedničkima unutrašnjim pravnim poredcima država članica, dakle kao
supsidijarnom izvoru toga prava.
h
Propis iz članka 38. stavka 1 točke c Statuta Međunarodnog suda, u kojemu
su „opća načela prava priznata od civiliziranih naroda” predviđena kao jedan od
izvora međunarodnog prava koja primjenjuje taj sud, u praksi se često tumači i
kao ovlast dana Sudu da, u slučaju praznina u međunarodnom pravu pribjegava,
analogiji s unutarnjim pravnim poredcima država.1 I Komisija za međunarodno
pravo, koja je stalni organ Opće skupštine Ujedinjenih nacija, prigodom pripre-
manja nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke od grana
međunarodnoga prava, redovito se na isti način služi analogijom s unutarnjim
pravom država, kao razvijenijem.
Na taj su način neka vrlo općenita načela iz rimskoga prava poslužila kao
inspiracija za razvoj običajnih i ugovornih pravnih pravila u prostorima koji
su razvojem tehničkih sredstava tek odnedavna postali dostupni čovječanstvu.
Tako je pravilo iz rimskoga prava: da more, morska obala, voda koja teče i zrak
– ne mogu biti predmetom privatnoga vlasništva (res extra commercium), po-
služilo kao inspiracija za običajna i ugovorna pravila međunarodnoga prava –
da se istraživanje i iskorištavanje svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska
tijela, moraju obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i moraju biti dobro
čitavog čovječanstva.
Slično tomu, neki međunarodni instrumenti proglasili su morsko dno i pod-
zemlje koje je izvan granica nacionalne jurisdikcije država, kao i bogatstva te
tzv. Međunarodne zone, zajedničkom baštinom (općim dobrom) čovječanstva
(v. infra, §67. pod 5, §76).
Ali nije sasvim sigurno da su tako primjenljiva opća načela prava sama po
sebi obvezatna u novim prostorima, koja postaju dostupna čovječanstvu, i da su
kao takva neposredan izvor međunarodnoga prava bez dopuštenoga odstupa-
nja. Nastala pravna praznina može se katkad popuniti ugovornim propisima ili
brzim stvaranjem novih običajnih pravila koja mogu odudarati od općih načela
prava primjenljivih na te nove situacije. Sve ovisi o interesima većine i najutje-
cajnijih država.
I na kraju, spomenuti propis članka 38-1-c. Statuta Međunarodnog suda, koji
spominje „opća načela prava priznata od civiliziranih naroda”, nipošto ne treba
tumačiti kao osnovu za podjelu različitih naroda na civilizirane i na necivilizi-
rane. Pravo podrazumijeva civilizaciju. Stoga se svi narodi koji su organizirani
1
Analogija je, međutim, zabranjena u domaćem i međunarodnom kaznenom sudovanju jer bi
značila kršenje općega načela kaznenoga prava nullum crimen sine lege.
u države moraju smatrati civiliziranima i ravnopravnima, jer su i sve države

među sobom pravno jednake.
Kako je već spomenuto, opća načela prava zapravo su ona pravna načela
vrlo općenite naravi koja su zajednička svim vrstama prava (međunarodnom,
transnacionalnom i supranacionalnom), kao i svim razvijenim pravnim sustavi-
ma država bez obzira na oblik civilizacije kojemu pripadaju. To podrazumijeva
unutarnje pravne sustave država zasnovane na pisanom i kodificiranom pravu
(kontinentalno pravo); one koji se pretežito razvijaju na temelju prakse i pre-
sedana sudova (angloameričko pravo); pravne sustave utemeljene na vjerskim
učenjima (islam, budizam); pravo negdašnjih socijalističkih zemalja i onih sa
slobodnim tržištem. I ako se neko načelo prava ne nalazi zabilježeno u istome
obliku u svakomu od tih sustava, njegova primjena ne smije povrijediti temeljne
pojmove ni jednoga od tih sustava.2 U slučaju suprotnoga, ne radi se o općem
načelu prava. Opća načela prava dakle nisu neposredno nastala da bi uredila
neke konkretne pravne odnose između konkretnih subjekata. No bez njih ni je-
dan pravni poredak ne bi mogao djelovati. Većina njih djeluje u međunarodnom
pravu neovisno o volji i pristanku država. Njihova se primjena, međutim, može,
u različitim granama prava i u različitim vremenima katkad i različito očitovati.
2
Cf., Wolfgang FRIEDMANN: „The Uses of ‘General Principles’ in Development of Internatio-
nal Law”, AJIL 1963, pp. 284-285.
73
B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOME PRAVU

Bibliografija
Lazare KOPELMANAS: „Custom as a means of the creation of international law”, The British
Year Book of International Law 1937, pp. 127-151; Jošef L. KUNZ: „The nature of customary
international law”, AJIL 1953, pp. 662-669; I. C. MacGIBBON: „Customary law and acquiescence”,
The British Year Book of International Law 1957, pp. 115-145; Karol WOLFKE: Custom in Present
International Law, Wrocław, 1964, 185 pages; Michael AKEHURST: „Custom as a source of
international law”, The British Year Book of International Law 1974-75, pp. 1-53; Brigitte STERN:
„La coutume au coeur du droit international, quelques réflexions”, Mélanges offerts à Paul Reuter,
Paris, 1981, pp. 478-499.
§ 8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA:

PRAKSA I OPINIO JURIS
Bibliografija
Paul GUGGENHEIM: „Les deux eléments de la coutume en droit international”, Etudes en
l’honneur de Georges Scelle, vol. 1, Paris, 1950, pp. 257-284; Krzysztof SKUBISZEWSKI: „Elements
of Custom and the Hague Court”, Zeitschrift für Ausländisches und Offentlisches Recht und
Völkerrecht 1971, pp. 810-854; Peter HAGGENMACHER: „La doctrine des deux éléments du droit
coutumier dans la pratique de la Cour internationale”, Revue générale de droit international public
1986, pp. 5-125; Maurice MENDELSON: „The subjective element in customary international law”,
The British Year Book of International Law 1995, pp. 177-208.
Za razliku od općih načela prava koja su zajednička svim pravnim poredci-

ma, međunarodna običajna pravila specifična su samo za međunarodno pravo.
Ona nastaju u praksi država i drugih subjekata međunarodnoga prava i imaju
za svrhu pravno uređenje konkretnih međunarodnih odnosa.3
Članak 38-1-b. Statuta Međunarodnog suda spominje „običaj kao dokaz
opće prakse prihvaćene kao pravo”. Ta formulacija neprecizna je i nelogična.
To stoga što opća praksa prihvaćena kao pravo je dokaz postojanja običaja, a
ne obratno. Ipak, taj navod pravilno upućuje na dva elementa bitna za nastanak
običajnoga pravnog pravila. To su (a) materijalni i objektivni element, tj. opća
praksa (ponavljano vršenje), te (b) subjektivni i psihološki element, da je ta
praksa „prihvaćena kao pravo”, tj. opinio juris sive necessitatis. Subjekti međuna-
3
Po istoj osnovi svako opće načelo prava koje je preraslo u običajno pravilo općega međuna-
rodnog prava također je potvrđeno u praksi država i ima za svrhu pravno uređenje konkretnih
međunarodnih, najčešće međudržavnih odnosa.
rodnoga prava dakle ponavljaju određenu praksu (tj. ponašaju se na isti način),
u uvjerenju da ta praksa znači pravnu obvezu, i da bi neka praksa njoj suprotna
značila odstupanje od međunarodnog prava, ili čak njegovo kršenje.
Valja posebno razmotriti značajke svakoga od tih dvaju elemenata nužnih
za nastanak i za postojanje običajnoga pravnog pravila.
1. Praksa. a) Praksa ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o prav-
noj obvezatnosti.4 Takva je praksa najčešća u odnosima između država. Nije
isključeno da međuvladine organizacije i drugi subjekti međunarodnoga prava
sudjeluju u relevantnoj običajnoj praksi, ali je praksa država u tome pogledu
najučestalija i najznačajnija. Pri tome se i najveći broj običajnih pravnih pravila
koja su na snazi odnosi na države i njihove uzajamne odnose. Praksu političkih
organa međunarodnih organizacija u kojima su zastupljene države (npr. Opće
skupštine ili Vijeća sigurnosti UN-a), valja pri tome uzeti kao praksu odnosnih
država, i to prije negoli praksu organizacije u pitanju.
b) U običajnom procesu važna je ne samo praksa državnih organa nadlež-
nih za vanjsko zastupanje: glavara države, vlade, ministra vanjskih poslova i
diplomatskih predstavnika, koji su ovlašteni pregovarati s drugim državama
bez punomoći, a njihove izjave mogu neposredno obvezivati njihovu državu.
Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se očituje u ustavnim,
zakonskim i drugim propisima države u pitanju. Može biti važna i praksa sudova
države. Ako se oružane snage po bilo kakvoj osnovi nalaze na području druge
države, tada može biti bitna i praksa, tj. ponašanje vojnih organa.
Praksu neke međuvladine organizacije čini u običajnome procesu u prvom
redu praksa njezinih administrativnih organa (glavnog tajnika, direktora i nji-
hovih pomoćnika), kada u okviru njihovih nadležnosti oni djeluju u ime orga-
nizacije kao posebnoga subjekta međunarodnoga prava.
c) Treće je pitanje učestalosti prakse organa subjekata međunarodnoga pra-
va, relevantne u običajnome procesu. Međunarodni sud je u presudi iz 1969.
o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru raspravljao u tome smislu o
„stalnoj praksi”.5 Osim toga što je stalna, ta praksa treba biti jednoobrazna (isto-
4
Ispravno je u tome pogledu zaključio Charles De VISSCHER: Théories et réalités en droit
international public, deuxième édition, Paris, 1955, p. 188, da u međunarodnim odnosima više
negoli inače, činjenica prethodi svojoj kvalifikaciji.
5
U originalu a settled practice, une pratique continue, Cf., I. C. J. Reports 1969, p. 44, para. 77.
U nastavku ćemo u samome tekstu označivati brojeve stranica i paragrafe ove i drugih presuda i
savjetodavnih mišljenja Međunarodnog suda. Godina donošenja odluke odgovara godini zbor-
nika u kojemu je objavljena, npr. ako je odluka donesena u 1954. Treba je tražiti u I. C. J. Reports
1954, itd.
§ 8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO JURIS 75
vjetna) i kontinuirana, tj. da nema značajnih prekida u njezinu vršenju u kojima

bi prevladala praksa njoj suprotna.
d) Međunarodno pravo ne propisuje nikakvo razdoblje da bi se takva praksa
transformirala u običajno pravno pravilo. Međunarodni je sud u rečenoj presudi
iz 1969. naveo da kratko razdoblje od deset godina od potpisivanja Ženevske kon-
vencije o epikontinentalnom pojasu, te pet godina otkako je ona stupila na snagu,
nisu smetnja za ustanovljenje običajnoga pravila u pitanju (p. 43, para. 74).6
Sve, međutim, ovisi o učestalosti prakse, njezine kvalitete i njezinih sudi-
onika. Vrlo brz tehnološki razvoj, npr. sovjetsko lansiranje u Zemljinu orbitu
prvoga umjetnog satelita u 1957, dovelo je do trenutačnog nastanka novoga
običajnog pravila (tzv. instant custom) kojemu nisu bili potrebni presedani. Ali
takve su situacije sasvim iznimne. Prijeratni Stalni sud međunarodne pravde
u presudi Wimbledon iz 1923, na temelju dvaju presedana o uređenju prava
prolaska kroz Sueski i Panamski kanal, ustanovio je običajno pravilo važno za
Kielski kanal. Radilo se o dužnosti neutralne države kroz čije područje inter-
nacionalizirani kanal prolazi, da dopusti prolazak ratnog materijala zaraćenih
strana (v. infra, §78, pod 4).
U većini drugih slučajeva bit će potreban veći broj presedana i dulji protek
vremena da bi se neka stalna, jednoobrazna i kontinuirana praksa transformirala
u novo običajno pravno pravilo.
Stranka u sporu pred nekim sudskim tijelom koja se poziva na postojanje nekoga
običajnog pravila, nastojat će dokazati što je moguće veći broj takvih primjera u što
je moguće duljem razdoblju.
e) Napokon, u običajnome procesu od važnosti je praksa činjenja, kao i prak-
sa uzdržavanja (propuštanja). Naprotiv, protesti i druge vrste suprotstavljanja
nekoj praksi znatnijega broja drugih država mogu spriječiti da se ona transfor-
mira u običajno pravo.
2. Opinio juris. Praksa država i drugih subjekata može na nekom području
biti stalna, jednoobrazna i kontinuirana, može biti dugotrajna, potjecati od nad-
ležnih organa i ne nailaziti na otpore i proteste drugih država, ali da nikada ne
preraste u novo običajno pravno pravilo. Važni su i motivi u vršenju određene
prakse.
6
Sud je pri tome naglasio: „Iako činjenica što je proteklo relativno kratko razdoblje sama po
sebi ne znači nužnu prepreku da se stvori novo pravilo običajnoga međunarodnog prava na te-
melju čisto ugovornog pravila, bilo bi nužno da je u tome razdoblju, premda kratkomu, praksa
država, uključujući i one posebno zainteresirane, trebala biti široka i praktično jednoobrazna u
smislu propisa koji se želi dokazati i morala bi biti očitovana tako da odražava opće priznanje
toga da je riječ o pravnom pravilu i pravnoj obvezi.”
Međunarodni je sud praksi država katkada pripisivao izvanpravne motive.

U presudi iz 1969. istaknuo je da „postoje mnogi međunarodni akti u području
ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja, ali su motivirani
razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obveze” (p. 44,
para. 77). Tu je riječ o pukom običaju (usage za razliku od custom ili coutume),
koji se katkad naziva i „socijalnim običajem”. Kršenje tih izvanpravnih pravila
može dovesti do ozbiljnih političkih posljedica i do uzvraćanja jednakom mje-
rom, ali po sebi ne povlači odgovornost po međunarodnom pravu.
Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnoga pravnog pravila
jest uvjerenje ili svijest da je praksa u pitanju obvezatna zbog postojanja odgova-
rajućega pravnog pravila koje ju nalaže. „Države u pitanju moraju stoga osjećati
da se vladaju prema načelu koje čini pravnu obvezu”, zaključio je Međunarodni
sud u spomenutoj presudi o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru iz
1969. (p. 44, para. 77). To je opinio juris sive necessitatis, kao bitan element
postojanja običajnoga pravnog pravila.
Uvjerenje o pravoj obvezatnosti određene prakse ne nastaje uvijek u cilju pro-
micanja plemenitih ljudskih vrijednosti u međunarodnoj zajednici, kao što su mir,
suradnja država, prava čovjeka i dr., koje nalažu određena samoograničenja slobode
svake države. Vrlo često zainteresirane države očituju svoje uvjerenje da neka praksa
čini pravnu obvezu iz egoističnih pobuda, jer baš takvo pravilo odgovara njihovim
interesima. Stoga su to svoje uvjerenje, i poštovanje odnosnoga pravila kao pravnoga,
one sklone nametnuti svim drugim državama.
U stvarnosti nije uvijek lako razlučiti taj subjektivni i psihološki element koji čini
opinio juris razlučiti od izvanpravnih motiva. Bilo je uglednih pravnih pisaca koji
su bili skloni taj konstitutivni element u običajnome procesu odbaciti kao ostatak
voluntarističke doktrine u međunarodnom pravu. Oni su tvrdili da je dugotrajna
praksa država dovoljna sama za sebe za nastanak nekoga običajnog pravnog pravila.7
No takva su gledišta prevladana međunarodnom sudskom praksom koja dosljedno
7
Hans KELSEN: Principles of International Law, New York, 1952, pp. 314, 417-419, ustvrdio
je da pranorma cjelokupnoga međunarodnog prava leži u hipotezi da je međunarodni običaj
činjenica koja stvara pravo. Na toj se hipotezi zasniva i pretpostavka da pojedinci, čije ponašanje
čini neki puki običaj (koji se ponašaju poput svojih bližnjih), to čine iz uvjerenja da time primje-
njuju neku pravnu normu. Ali, unatoč tomu, opinio juris, po njemu, nije konstitutivni element
običajnoga pravnog pravila, nego samo njegov proizvod. Dugotrajna praksa sama za sebe stvara
pravo. Paul GUGGENHEIM: Traité de droit international public, Tome I, Genève, 1953, pp.
47-48, odbacio je opinio juris jer navodno ne postoji nikakav pouzdani kriterij za određivanje
psiholoških čimbenika koji vanjskim državnim aktima pridaju karakter običaja. „Da bi postojao
običaj, potrebno je da se ponašanje ostvaruje na stalan i efektivan način, a također je potrebno
da na njegovu povredu uslijedi sankcija.” Ipak u drugom izdanju svoga djela iz 1967. (t. I, p. l04),
i taj se pisac pridružuje većini ostalih, priznajući dva elementa običaja: praksu i svijest o pravnoj
obvezi. Vidjetii pregled ostalih gledišta u znanosti – Brigitte STERN: „La coutume au coeur du
droit international, quelques réflexions”, Mélanges offerts à Paul Reuter, Paris, 1981, pp. 478-499.
§ 8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO JURIS 77
inzistira na pravnom uvjerenju država o postojanju pravne obveze kao elementu

običajnoga pravila.
3. Običaj kao proces. Sve nas navedeno upućuje na to da je, više od drugih
izvora međunarodnog prava, običaj složen i kontinuiran proces u kojemu re-
dovito sudjeluje veći broj država i drugih subjekata međunarodnoga prava. U
tome procesu važnu ulogu imaju uzajamnost (reciprocitet), ali i različiti interesi
država, te mogućnost da se vlastiti interesi jednoga broja država nametnu kao
pravo na snazi svima ostalima.
Običajna pravna pravila, bilo da su opća bilo partikularna, u najvećem broju
slučajeva impersonalne su naravi. Ona sama za sebe predviđaju jednaka prava
i jednake dužnosti za sve države na koje su primjenljiva.8 Ali formalno jednaka
prava, npr. pravo istraživanja i iskorištavanja svemira, ili sudjelovanja u iskori-
štavanju rudnih bogatstava Međunarodne zone, svode se na prava samo onih
koji su kadri njima se služiti.
Redovito, premda ne bez izuzetaka, u običajnom procesu praksa prethodi
uvjerenju o pravnoj obvezi. Postupno i polagano stvaranje običajnoga pravnog
pravila putem prakse država neki su pisci duhovito usporedili s postupnim stva-
ranjem seoskoga puta na neobrađenom zemljištu: „Najprije nastaju mnogobroj-
ne i nesigurne staze koje se jedva zamjećuju na zemljištu. Potom iz neobjašnjivih
razloga većina prolaznika zajednički upotrebljava, prihvaća, samo jednu stazu.
Iz toga nastaje zajednički osjećaj koji daje prednost tomu prolazu koji se otada
priznaje kao jedini ispravan put a da se ne može utvrditi u kojemu se trenutku
točno ostvarila ta transformacija.”9
I zaista, u najvećem broju slučajeva, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi tre-
nutak kristalizacije određene međunarodne prakse u pravno pravilo, tj. kada je
točno nastalo uvjerenje da praksa u pitanju označuje pravnu obvezu. Stvaranje
običajnoga prava tako je prilično tajnovito.10 „Rubikon koji razdvaja (puki) običaj
od prava prelazi se šutke, nesvjesno i bez proklamacija.”11 No sasvim se isto može
zaključiti i za prilagođivanje nekoga postojećeg običajnog pravnog pravila koje
je na snazi izmijenjenim društvenim uvjetima i za njegovo dokidanje putem
stvaranja novog običaja različita sadržaja.
8
U tome su iznimka lokalna običajna pravila koja nastaju u odnosima susjednih država, ili
specijalna običajna pravila koja mijenjaju ugovorne odnose. Svaka od tih vrsta može izmijeniti
ravnotežu prava i dužnosti, koja su za svaku državu različita. V. infra, §12.
9
Cf., Pitt COBBETT: Cases and Opinions on International Law, 1909, pp. 5-6. Ovu parabolu
preuzeli su mnogi drugi pisci.
10
Cf. Sir Humphrey WALDOCK: „General Course on Public International Law”, RCADI 1960,
tome 106, p. 47.
11
Cf., Sir John Fisher WILLIAMS: Aspects of Modern International Law, London, 1939, p. 44.
Općenito uzevši, upravo zbog svoje fluidnosti i nestalnosti, u stvarnosti je

mnogo teže dokazivati međunarodnopravnu odgovornost za kršenje nekoga
običajnog pravnog pravila negoli u slučaju kada neka država prekrši ugovornu
obvezu koju je svjesno preuzela. Uvijek se nanovo mora dokazivati najprije
samo postojanje toga običajnog pravila, zatim činjenica da ono pravno obvezuje
državu kojoj se pripisuje njegovo kršenje te, napokon, njezino protupravno po-
našanje. U međunarodnoj zajednici u kojoj nema sudskih organa s obveznom
nadležnošću, to katkad može biti i uzaludan posao.
Uz to, odstupanje većega i značajnijeg broja država od nekoga običajnog
pravnog pravila nosi redovito vrlo oštru dilemu: je li riječ o kršenju pravne
obveze koja povlači međunarodnu odgovornost, ili je to, naprotiv, suprotna
praksa na putu nastanka novoga običajnog pravila. Sve one države koje svojim
jednostranim aktima ili ugovorima odstupaju od već postojećega običajnog pra-
vila tvrdit će da je to pravilo već prestalo vrijediti i da je njihovo ponašanje u
skladu s novim pravom, koje je navodno već na snazi. Te se države potom neće
moći suprotstavljati svim drugim državama koje se ponašaju jednako kao i one,
i to prema načelu non concedit venire contra factum proprium (da se nikomu
drugom ne može osporavati svoje vlastito ponašanje).
Ako na temelju suprotne prakse država zaista nastane novo običajno pravilo,
ostaje pitanje trenutka njegove kristalizacije, tj. otkada je prvobitno pravno ne-
dopuštena praksa postala pravno osnovana i time dopuštena. Pitanje je također,
na koje međunarodna sudska praksa nije dala odgovor, postaju li time prijašnji
protupravni akti naknadno pravno dopuštenima.
U stvarnosti, međutim, premda ni opisani postupni običajni proces nije is-
ključen, on više nije prevladavajući, osobito u dijelovima međunarodnog prava
u kojima se sukobljavaju važni interesi država.
Danas je vrlo malo priznatih običajnih pravnih pravila, napose onih impe-
rativne naravi (jus cogens), koja su u praksi država nastala sasvim spontano i
za koja se doslovno može zaključiti da su ostala u nepisanom obliku. U većini
slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim aktima u pisanom obliku
o kojima će u nastavku biti riječi.
79
§ 9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA

OBIČAJNOG PROCESA
Bibliografija
Richard A. FALK: „On the quasi-legislative competence of the General Assembly”, AJIL 1966, pp.
782-791; Paul DE VISSCHER: „Observations sur les résolutions déclaratives de droit adoptées
au sein de l’Assemblée générate de l’Organisation des Nations Unies”, Festschrift für Rudolf
Bindshedler zum 65. Geburtstag, Berne, 1980, pp. 173-185; V. Đ. DEGAN: „Rezolucije Generalne
skupštine UN i progresivni razvoj općeg običajnog međunarodnog prava”, Međunarodni problemi
1985, (Beograd), br. 3-4, str. 227-248; Krzysztof SKUBISZEWSKI: „Resolutions of the U.N.
General Assembly and evidence of custom”, Le droit international ä Itieure de sa codification,
Etudes en l’honneur de Roberto Ago, Milano, 1987, vol. 1, pp. 503-519.
1. Uvod. Članak 38. točka 1(d). Statuta Međunarodnog suda navodi sudske
rješidbe i znanost „kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila”. To
„pomoćno sredstvo” pretežito se odnosi na običajni proces i na utvrđivanje
običajnih pravnih pravila na snazi. Ali njegovo određenje u današnje vrijeme
nije potpuno zbog dvaju sljedećih razloga.
U običajnome procesu krug tih sredstava nije ograničen samo na sudsku
praksu i na znanost, nego, kako ćemo u nastavku vidjeti, obuhvaća i mnoge
druge akte koji su od još većega značenja.
Osim toga, u običajnom procesu nije riječ isključivo o „pomoćnom sredstvu”,
dakle o „dokumentarnim izvorima”, ili o dokaznim sredstvima o već postojećim
običajnim pravnim pravilima. U postupnom razvoju običajnoga pravila, najpri-
je u praksi država, koja u nekom višem stadiju prerasta u njihovo uvjerenje o
pravnoj obvezatnosti te prakse, oba ta konstitutivna elementa mogu se očitovati
u raznolikim manifestacijama volje država. Sudjelovanje u nekome ugovoru,
glasanje za neku deklaraciju Opće skupštine UN-a, ili usvajanje njezinih zakona,
ako afirmiraju takvo običajno pravilo mogu, ovisno o okolnostima, činiti praksu
te države, ali mogu biti i dokazom njezina uvjerenja o postojanju obvezatnoga
običajnoga pravnog pravila u pitanju.
Stoga sve te akte u pismenom obliku ne valja označiti samo „pomoćnim
sredstvima za utvrđivanje pravnih pravila”, premda oni mogu biti i to. Oni mogu
također činiti materijalna sredstva koja čine dijelove običajnoga procesa. A
ako se taj proces uspješno dokonča i ako je rezultirao u novo običajno pravilo
pozitivnoga međunarodnog prava, tada ti akti i dalje ostaju pismenim doku-
mentarnim izvorima o sadržaju toga pravila. Stoga ih je najpreciznije nazvati
– „materijalnim i dokumentarnim sredstvima običajnog procesa”, jer, ovisno o
okolnostima slučaja, mogu biti i jedno i drugo.12
12
Do toga zaključka bili su došli Hersch LAUTERPACHT: „Decisions of Municipal Courts as a
Source of International Law”, British Year Book of International Law 1929, p. 81; G. SCHWAR-
ZENBERGER, op. cit., p. l0.
No zbog nepredvidive naravi običajnoga procesa ni jedan od tih akata nije

sam po sebi pouzdan dokaz o postojanju nekog običajnoga pravnog pravila
zapisanoga u njemu. Svi ti akti stoga nemaju jednaku vrijednost dokumentar-
nog izvora kakvu ima tekst bilo kojega međunarodnog ugovora glede prava i
dužnosti njegovih stranaka. I tako su neke opće konvencije o kodifikaciji, ili
deklaracije Opće skupštine UN-a, koje sadržavaju impersonalne norme, po-
služile svojoj svrsi i potom su postale pouzdan dokaz većine običajnih pravila
zapisanih u njima. Neki drugi međunarodni instrumenti iste vrste ostali su u
tome pogledu mrtvo slovo na papiru jer norme zapisane u njima nisu prerasle
u običajna pravila.
Prelazimo na opis materijalnih i dokumentarnih sredstava pojedinačno, koja
mogu (ali ne moraju) biti od važnosti u običajnome procesu.
2. Ugovori. Svaki međunarodni ugovor za sebe je izvor prava i dužnosti
njegovih stranaka, i stoga je u prvom redu najznačajniji izvor partikularnoga
međunarodnog prava. No ugovori su uz to i vrlo važna materijalna i dokumen-
tarna sredstva običajnoga procesa, i to u procesu nastanka, izmjene i prestanka
običajnih pravila, kako općega, tako i partikularnoga međunarodnog prava.
Ovdje ćemo raspravljati o onima prvima.
Konvencije o kodifikaciji neke grane međunarodnoga prava pretežito propi-
suju pravila u obliku impersonalnih (bezličnih) normi, koja se ne odnose samo
na njihove stranke, nego na sve države. O tim će konvencijama posebno biti
riječi (infra, §11).
No i otvorene opće konvencije koje propisuju jednaka prava i dužnosti, ali
jedino za njihove stranke, mogu se također transformirati u pravila općega me-
đunarodnog prava ako im pristupi najveći broj država u svijetu. Primjer za to
je Briand-Kelloggov pakt iz 1928. Njime su se njegove stranke odrekle rata kao
instrumenta njihove nacionalne politike i obvezale su se da će sve svoje uza-
jamne sporove ubuduće rješavati samo miroljubivim sredstvima. Do početka
Drugoga svjetskog rata, u 1939. strankama toga Pakta postale su sve neovisne
države svijeta osim Argentine, Bolivije, Čilea i Salvadora. No njegov je sadržaj
već tada bio prerastao u opće običajno pravo i po toj osnovi obvezivao je sve dr-
žave svijeta, uključujući i te četiri neugovornice. Sličan je bio razvoj glede pravila
iz Haškoga pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu, koji čini dodatak
Četvrtoj haškoj konvenciji, iz 1907. Unatoč klauzuli si omnes, i ta su pravila bila
prerasla u opće običajno pravo, što je utvrdila i Nürnberška presuda iz 1948.13
13
Unatoč tomu što je ta konvencija sadržavala odredbu (članak 2) da će se njezini propisi pri-
mjenjivati samo ako su sve zaraćene države njene stranke (klauzula si omnes), presuda je zaklju-
čila: „Međutim, 1939. godine ovi propisi, sadržani u Konvenciji, priznati su od svih civiliziranih
§ 9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG PROCESA 81
U istome tom obliku pravila koja predviđaju prava i dužnosti jedino za stran-
ke, Povelja UN-a u svome članku 2. propisala je tzv. načela Ujedinjenih nacija.14
Ali nema sumnje u to da su se i ta načela transformirala u opće običajno pravo i
da obvezuju sve države svijeta neovisno o toj ugovornoj osnovi. To je potvrđeno
i Deklaracijom o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i
suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, što ju je Opća
skupština usvojila konsenzusom u 1970. godini.
U parnici o Vojnim i paravojnim djelatnostima u Nikaragvi i oko nje Sjedinjene
Američke su se Države pozvale na rezervu iz svoje deklaracije o prihvatu obvezne
nadležnosti Suda iz 1946, koja iz te nadležnosti isključuje sporove proizašle iz nekog
mnogostranog ugovora. I budući da se Nikaragva u svojoj tužbi široko pozivala na
„opće i običajno međunarodno pravo”, stajalište Sjedinjenih Američkih Država bilo
je da se osnovanost te tužbe ne može utvrditi bez pribjegavanja Povelji UN-a, za što
Sud navodno nije bio nadležan.
U presudi od 27. lipnja 1986. Sud je taj argument odbacio navodeći: „nema ra-
zloga gledištu da, kada se običajno međunarodno pravo sastoji od pravila istovjetnih
onima iz ugovornog prava, ono drugo „istiskuje” prvo, kao da običajno međunarod-
no pravo samo za sebe više ne bi postojalo” (p. 95, para. 177).
U općemu običajnom procesu nisu od jedine važnosti mnogostrane kon-
vencije poput Povelje UN-a, ili one o kodifikaciji neke grane međunarodnoga
prava. I niz dvostranih ugovora, posebice ako se zasnivaju na nekim jednakim
načelima, ili ako izričito potvrđuju neka načela, mogu biti dokazom određene
prakse njihovih stranaka, ili čak njihov sadržaj može biti dokaz uvjerenja njiho-
vih stranaka o postojanju nekog određenog običajnog pravila koje ih obvezuje.
Primjerice, dvostrani ugovori susjednih obalnih država o razgraničenju njihovih
morskih prostora (teritorijalnoga mora, epikontinentalnog ili gospodarskog pojasa),
mogli bi biti dokazom prakse, ili čak uvjerenja njihovih stranaka bilo o pravilu „crte
sredine uz posebne okolnosti”, ili nekog drugoga kriterija razgraničenja, kao pravnog
pravila u tome pogledu.
U sporu o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru, iz 1969. Međunarodni
sud nije pridao nikakvu važnost ugovorima koji su u razgraničenju slijedili crtu
sredine. Više od polovine takvih država bile su stranke Ženevske konvencije o epi-
kontinentalnom pojasu, iz 1958, i Sud je pretpostavljao da su to mogle učiniti u
primjeni njezina članka 6. Glede ostalih država – „razlozi njihova djelovanja mogu
biti problematični i o njima se može samo nagađati. Jasno je da te države nisu pri-
mjenjivale Konvenciju, ali bi iz toga bilo pretjerano zaključiti da su one vjerovale da
nacija i smatrani su kao izraz kodifikacije zakona i običaja rata”. Cf., Nirnberška presuda, Beo-
grad, 1948, str. 122.
14
Cf., V. Đ. DEGAN: „Pravni domašaj načela Ujedinjenih nacija”, Pregled 1974, (Sarajevo), br.
2, str. 177-195; „La portée juridique des principes des Nations Unies”, Revue égyptienne de droit
international 1974, (Le Caire), pp. 1-26.
primjenjuju neko pravilo međunarodnog običajnog prava obvezatnog značenja...”

(pp. 43-44, para. 76).
O odnosu ugovora i partikularnog običaja raspravljat ćemo na drugome mje-
stu (infra, §12).
3. Zaključci međunarodnih konferencija. Završni ili finalni akt neke di-
plomatske konferencije većega broja država sudionica može biti sam za sebe
ugovor, ili može obuhvaćati sve ugovore sklopljene i potpisane na toj konfe-
renciji, koji se potom podvrgavaju postupku ratifikacije u njihovim državama
potpisnicama.
No ti akti mogu činiti i službene sažetke rada konferencije i sadržavati za-
ključke država sudionica koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine
neku sredinu između ugovora i običnih preporuka koje usvajaju politički organi
međunarodnih organizacija u obliku rezolucija i deklaracija. Oni mogu dati
poticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila, ili mogu značiti potvrdu
već postojećih pravila, što ovisi o svakome posebnom slučaju. Općenito uzevši,
važnost i kvaliteta tih dokumenata varira ovisno o njihovu sadržaju, broju drža-
va sudionica konferencije i preciznosti očitovanja volje u njima.15
Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, koji su jednogla-
sno usvojili i potpisali najodgovorniji dužnosnici (uključujući najviše partijske
funkcionare) država sudionica u Helsinkiju 1975, ima u tome pogledu veliku
važnost. Premda nije usvojen u obliku ugovora, jer nije bio ratificiran ni regi-
striran u Tajništvu UN-a, taj, Završni akt izraz je volje svih europskih država, te
Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Posebno je u njemu značajna „Dekla-
racija o načelima koja uređuju uzajamne odnose država sudionica”, te odjeljak
pod naslovom: „Pitanja koja se odnose na provedbu određenih gore navedenih
načela”. Ti su dijelovi Završnoga akta kodifikacija i vrlo autoritativno autentično
tumačenje država sudionica, temeljnih načela općega međunarodnog prava,
posebice s obzirom na europske odnose i uvjete. Stoga, bez obzira na to što taj
Završni akt nije ugovor, svako kršenje tih načela činilo bi grubu povredu impe-
rativnih normi općega običajnoga prava (jus cogens) i povlačilo bi odgovornost
po međunarodnom pravu.
Po političkoj važnosti tomu Helsinškom završnom aktu iz 1975. stavlja se uz
bok „Pariška povelja za Novu Europu”, što su je države sudionice KESS-a usvojile i
potpisale u 1990. Ali njezin tekst ne sadržava iskaz pravnih pravila, niti on razvija ili
tumači pravila iz Završnog akta iz 1975. U okviru KESS-a, tj. OESS-a, na kasnijim
sastancima usvajali su se ili potpisivali brojni dokumenti i izvještaji. Neki od njih
15
Vidi opširnije s primjerima iz međunarodne prakse – V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo i
međunarodna sigurnost – Pravni domašaj helsinškog Završnog akta – Sarajevo, 1982, str. 73-80.
mogu imati važnost za daljnji razvoj običajnoga prava poput nekih deklaracija Opće
skupštine UN-a.
4. Deklaracije političkih organa međunarodnih organizacija. Među tim
deklaracijama najznačajnije su one usvojene u Općoj skupštini UN-a,16 ali važne
mogu biti rezolucije i preporuke odgovarajućih organa Međunarodne organi-
zacije rada, UNESCO-a i nekih drugih međuvladinih organizacija.
Te deklaracije Opće skupštine odražavaju volju većine država članica UN-a
i katkad se izjašnjavaju o vrlo važnim međunarodnim pitanjima. U znanosti
ima gledišta koja tim aktima nastoje pridati značaj samostalnog i neposrednog
izvora međunarodnoga prava, što je inače teško braniti. Po ustavnim aktima
organizacija u pitanju te deklaracije nemaju veću važnost od običnih preporuka,
i one po toj osnovi ne obvezuju ni države članice koje su za njih glasale.
Unatoč tomu, neke od deklaracija koje je usvojila Opća skupština UN-a bile
su vrlo značajne u običajnome procesu. Moguće je čak formulirati nekoliko
općenitih uvjeta da bi neka deklaracija postigla tu svrhu, iako je uvijek nužno
ispitati svaki pojedinačni slučaj.
Tekst deklaracije u pitanju mora biti sročen na imperativan način i mora
sadržavati precizna pravila koja se mogu pretvoriti u pravo. Njezin tekst dakle
treba odražavati intenzitet i preciznost volje država koje su za nju glasale da
se postigne baš takav učinak. Stoga njezina pravila trebaju biti formulirana u
obliku impersonalnih normi na način da predviđaju opću obvezu za sve države.
Formulacija u obliku preporuka ili želja ne može postići takav učinak.
Važan je, dalje, rezultat glasanja za deklaraciju u pitanju. Jednoglasno ili
konsenzusom usvojene deklaracije imaju veći autoritet od onih prihvaćenih
većinom glasova. Deklaracije usvojene pretežitom većinom glasova, ako samo
nekolicina država članica glasa protiv ili se uzdrži, mogu imati sličnu snagu
onima prethodnima. Naprotiv, ako je protiv neke deklaracije glasao čitav blok ili
skupina država, ona ne može postići takav učinak, osim ako se odnos tih država
naknadno nije izmijenio u tijeku primjene načela iz deklaracije.
Ipak, i glasanje neke države za neku deklaraciju još nije konačan dokaz nje-
zina uvjerenja da su pravila sadržana u njezinu tekstu obvezatna pravna pra-
16
Opća skupština u načelu usvaja preporuke pod nazivom rezolucija. U praksi, koja nije sa-
svim dosljedna, naziv „deklaracija” pridaje se rezolucijama koje iskazuju neka načela općenitoga
značaja. O domašaju odluka Opće skupštine v. Emile GIRAUD: „Le droit international public
et la politique”, RCADI 1963, tome 110, pp. 732-767: Rosalin HIGGINS: The Development of
International Law through the Political Organs of the United Nation,s Oxford University Press
1963; Obed Y. ASAMOAH: The Legal Significance of the Declarations of the General Assembly of
the United Nation,s The Hague 1966; Jorge CASTAÑEDA: „Valeur juridique des résolutions des
Nations Unies”, RCADI 1970, tome 129.
vila. Mnoge države glasaju iz oportunističkih razloga: da ne bi ostale politički

izolirane, da bi time zadovoljile svoje prijatelje, ili, jednostavno, da bi se pred-
met u pitanju skinuo s dnevnog reda, a ne iz uvjerenja da deklaracija u pitanju
izražava pravo. Konačan dokaz o uvjerenju o pravnoj obvezi proizlazi tek iz
ponašanja država nakon usvajanja deklaracije u pitanju. Ako se golema većina
država pridržava njezinih načela u praksi, ili ako se one na takvu deklaraciju
poslije pozivaju kao na izvor pravnih pravila na snazi, tada se može zaključiti
da je ona postigla svoj cilj.
Pod tim uvjetima neke su deklaracije Opće skupštine UN-a imale značajnu
ulogu u različitim stadijima običajnoga procesa. Navest ćemo nekoliko primjera.
Deklaracije mogu najprije dati početni poticaj za nastanak nekoga pukog
običaja ili običajne prakse, čija kristalizacija u pravo može biti vrlo daleka. Opća
deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. razradila je načela iz tog područja, čije
je poštovanje na vrlo općenit način bilo proklamirano u Povelji UN-a.
U doba kada je bila usvojena, u malom broju država članica UN-a sva su ta
ljudska prava bila dio njihova unutrašnjeg prava i djelotvorno zaštićena. Ta je
deklaracija tada djelomično bila sredstvo blokovske propagande. No poslije,
napose kad je u Općoj skupštini nastala nova većina novooslobođenih država,
ona je u praksi zadobivala sve veću važnost istinskoga dokumenta o ljudskim
pravima. Većina pravila sadržana u njoj kasnije je bila pretočena u opće i u regi-
onalne konvencije o ljudskim pravima, koja po ugovornoj osnovi danas obvezuju
golem broj država u svijetu. No i danas se na tu deklaraciju pozivaju države i
organi UN-a kao na iskaz općega običajnog prava na snazi.
Deklaracije, dalje, mogu biti akti kristalizacije nekih političkih načela i po-
stojeće običajne prakse u običajna pravna pravila. Primjer za to je Deklaracija o
davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960. Već je Povelja
UN-a u svojemu članku 1(2). proklamirala načelo ravnopravnosti i samoodre-
đenja narodâ u obliku pravnoga načela. Ali njezin tekst, koji je do danas ostao
formalno neizmijenjen, nije zabranjivao kolonijalizam, nego ga je čak i predvi-
đao kao prijelazno stanje na putu prema stjecanju samouprave ili neovisnosti
nesamoupravnih i starateljskih područja na temelju prava njihovih naroda na
samoodređenje.
Spomenuta deklaracija iz 1960. neizravno je osudila kolonijalizam kao su-
protan međunarodnom pravu i Povelji UN-a. Ona je naložila da se u svim po-
dručjima koja još nisu stekla neovisnost neodgodivo prenese sva vlast na njihove
narode bez uvjeta ili ograničenja. I gotovo su sve kolonijalne sile ubrzo postupile
po njezinu tekstu. Portugal se tomu odupirao do 1974, kada je i on priznao ne-
ovisnost svojim prijašnjim prekomorskim područjima. Tako je ta deklaracija od
trenutka njezina usvajanja postala dokumentom općega međunarodnog prava,

a stvarno je revidirala i neke propise u Povelji UN-a.
Sličnu snagu u kristalizaciji običajnih pravila imala je i Deklaracija o zabrani
upotrebe nuklearnog i termonuklearnog oružja, iz 1961, te Deklaracija o stalnoj
suverenosti država nad njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962.
Deklaracije mogu potvrđivati načela i pravila međunarodnoga prava pret-
hodno stipulirana u nekom ugovornom tekstu, kako bi stekla značaj pravila
općega međunarodnog prava. Kao primjer uzima se jednoglasno usvojena re-
zolucija Opće skupštine iz 1946, kojom su „potvrđena načela međunarodnoga
prava” sadržana u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala iz Nürnberga (tzv.
Nürnberška načela). Riječ je o zločinima protiv mira, ratnim zločinima i zloči-
nima protiv čovječnosti.
Neke su deklaracije veoma važne zato što su artikulirale već postojeća, ali
nedovoljno određena pravila običajnoga prava. Nakon što je bivši Sovjetski Sa-
vez u 1957. lansirao svoj prvi umjetni Zemljin satelit, nastalo je običajno pravilo
o slobodi svemirskih letova. Ali ničim ograničeno vršenje te slobode moglo je
dovesti do anarhije u svemiru i ugroziti sigurnost država na Zemlji. To novo,
vrlo široko i neodređeno običajno pravno pravilo artikulirano je jednoglasno
usvojenom Deklaracijom o pravnim načelima kojima se uređuju djelatnosti dr-
žava u istraživanju svemira i korištenju njime, iz 1963. Potom su načela iz te
deklaracije bila predmetom i ugovornog reguliranja.
Na sličan način, jednoglasno ili golemom većinom usvojene deklaracije
mogu biti akti tumačenja nekih običajnih pravnih pravila na snazi. Njima se
može jasnije odrediti, pa i proširiti, domašaj njihove primjene, te time ujedno
potvrditi njihov značaj kao pravnih pravila. Primjer za to jest Deklaracija o na-
čelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država
u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, usvojena konsenzusom u 1970. Njome
su razrađena običajna pravna pravila, proizašla iz članka 2. i članka 1. Povelje
UN-a. No tekst te deklaracije prethodno je bio pripreman dulji niz godina u
posebnom Odboru Opće skupštine UN-a, slično kao što se pripremaju nacrti
konvencija o kodifikaciji međunarodnoga prava.
I poslije, većinom glasova usvojene rezolucije u Općoj skupštini UN-a mogu
pridonijeti običajnomu procesu, ako u izvršenju neke prethodno usvojene de-
klaracije osuđuju konkretne čine njezina kršenja od određenih država.17
17
V. opširnije – Zoran PAJIĆ: „Savremeni međunarodno-pravni vidovi procesa dekolonizacije”,
Pregled 1975, (Sarajevo), str. 431-457.
5. Zaključci sastanaka glavara država i šefova vlada. Ti zaključci mogu

imati ulogu sličnu ili veću od deklaracija usvojenih u Općoj skupštini UN-a.
Oni mogu sami činiti praksu država u pitanju, mogu biti dokazom njihove već
postojeće prakse, a mogu biti i osnova za buduću praksu. Isto tako, oni katkad
mogu biti dokazom pravnoga uvjerenja država u pitanju da su načela sadrža-
na u tim aktima obvezna pravna pravila. Kumulirani s drugim aktima, npr. s
deklaracijama Opće skupštine UN-a, mogu biti element u stvaranju takvoga
pravnog uvjerenja.
Posebna vrijednost tih zaključaka leži u tome što izjave državnih glavara i
šefova vlada, prema propisima općega međunarodnog prava, obvezuju njihove
države kad su dane s nakanom da stvore pravnu obvezu.18 Dakle, takve izjave
mogu čak stvarati jednostrane ili ugovorne obveze, ali mogu biti i činioci u
običajnome procesu.
Pokret nesvrstanih država, koji još uvijek obuhvaća više od polovine država
članica UN-a, ima kao glavni oblik dogovaranja i suradnje konferencije šefova
država i vlada, koje se održavaju u razmacima od po tri godine. Na tim se kon-
ferencijama usvajaju deklaracije, rezolucije i drugi akti, u načelu, konsenzusom.
Organizacija afričkog jedinstva, danas Afrička unija, kao svoj najvažniji or-
gan ima Konferenciju Unije u kojoj su zastupljeni šefovi država i vlada svih
zemalja članica, a u kojoj se rezolucije prihvaćaju dvotrećinskom većinom.
I u okviru drugih regionalnih organizacija, poput Europske unije, Sjevernoa-
tlantskog pakta, Vijeća Europe i OESS, nisu neuobičajeni sastanci „na vrhu” koji
se dokončavaju nekim zaključcima. Nisu rijetkost ni susreti dvaju ili nekolicine
šefova država i vlada nakon kojih se izdaju zajedničke izjave za javnost.
Svi ti dokumenti mogu dakle biti činioci u razvoju bilo općega bilo parti-
kularnoga običajnog prava. Niz dvostranih izjava može se pozivati na neka ista
načela i potvrđivati ih. To je bio slučaj s afirmacijom „pet principa miroljubive
koegzistencije” u nizu dvostranih izjava, počevši od one prvih ministara Kine i
Indije u New Delhiju iz travnja 1954.
6. Jednostrani akti država. Jednostrani akti država mogu se sastojati od
neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja od ponašanja. Oni se mogu
očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinstvo, na televiziji i sl. I
18
Međunarodni sud u presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima, istaknuo je: „Među izjavama
francuske vlade jasno je da su najvažnije one predsjednika Republike. Ne može biti sumnje da
javna priopćenja ili izjave, bilo da su usmena ili pismena, koja potječu od njega kao glavara dr-
žave, a, s obzirom na njegove funkcije, na području međunarodnih odnosa čine akte francuske
države...” (p. 269, para. 49). To se isto tako odnosi na dvostrane ili višestrane izjave glavara država
i vlada.
napokon, oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta,
deklaracija, sudskih presuda i dr. Ti akti mogu, dakle, potjecati od zakonodavne,
izvršne, sudske, vojne ili druge nadležne vlasti države u pitanju.
Kao što ćemo vidjeti, poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan
su izvor međunarodnoga prava. Oni po sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za
državu u pitanju, te odgovarajuća prava i dužnosti za druge države (v. infra, §27).
No jednostrani su akti oduvijek imali značajnu ulogu u običajnome procesu.
Običajna pravila mnogih grana međunarodnoga prava, poput prava mora, ra-
zvijala su se najprije putem jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo
do sklapanja dvostranih i mnogostranih ugovora.
S gledišta postojećega običajnoga prava neki akti država mogu prvobitno
biti protupravni i povlačiti međunarodnu odgovornost njihovih počinitelja. No
kumulacija takvih akata od većega broja država, pod uvjetom da ne nailazi na
proteste i protivljenja ostalih, može dovesti do izmjene postojećega običajnoga
prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novima.
Naglasili smo da, ako tim putem dođe do željenoga običajnog razvoja, nije si-
gurno je li taj razvoj retroaktivno konvalidira (osnažuje) te akte koji su oni prvotno
bili protupravni. No, kada to i ne bi bio slučaj, teško se može s preciznošću utvrditi
trenutak transformacije jednoobrazne prakse mnogih država u novo običajno pravo,
pa time i trenutak otkada produžena protupravna praksa postaje pravno dopuštena.
Kako smo naveli, po pravilu, svaka država od početka tvrdi da su njezini akti
u skladu s međunarodnim pravom. Ako to zaista i nije slučaj, ona će tvrditi da
je postojeće običajno pravilo prestalo vrijediti i da je njezino ponašanje u skladu
s novim pravilom, koje je navodno već stupilo na snagu. No pri tome ta država
gubi pravo osporavati dopuštenost akata svih drugih država koje se ponašaju na
isti način kao i ona, prema načelu non concedit venire contra factum proprium.
Običajna pravila, kako smo naglasili, po pravilu, predviđaju jednaka prava i duž-
nosti za sve na koje se odnose. I, naprotiv, država koja putem protesta ili na drugi
način osporava zakonitost neke prakse druge države, ne smije se sama ponašati
na način koji osporava drugima, jer tada njezin protest ne bi imao pravnog učin-
ka (v. infra, §28, pod b). Sve to pospješuje običajni proces i običajne promjene.
7. Međunarodna sudska i arbitražna praksa. Kako što smo smo naveli,
članak 38-1-d. Statuta Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe, uz znanost,
„kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila”. Izraz „sudske rješidbe”
obuhvaća presude i savjetodavna mišljenja prijeratnoga Stalnog suda međuna-
rodne pravde i sadašnjega Međunarodnog suda, potom presude drugih stalnih
međunarodnih sudova (v. infra, §83), zatim međunarodne arbitražne presude,
ali i presude sudova država. Navod iz članka 38-1-d. Statuta mogao bi se protu-
mačiti tako da spomenute sudske rješidbe mogu poslužiti kao pouzdan dokaz
postojanja određenih običajnih pravnih pravila koja su već na snazi. A contrario,
takve rješidbe mogu poslužiti i kao dokaz da neko načelo ili određeno ponašanje
nekih država nije steklo svojstvo pravnoga pravila na snazi.
Pitanje je ima li sudska i arbitražna praksa i kreativno značenje u običajnome
procesu. Naime, pravo Engleske, Sjedinjenih Američkih Država (i njihovih saveznih
država), kao i pravo nekih drugih zemalja te pravne tradicije, pretežito se razvija u
praksi i na temelju presedana sudova tih država. Prema načelu stare decisis, et non
quieta movere, prijašnja konačna sudska presuda obvezuje suca da odlučuje na isti
način. Zakonodavac u tim, pravnim poredcima intervenira samo kad želi izmijeniti
razvoj prava tim putem, i tada zakon ima značenje posebnoga pravnogs propisa (lex
specialis) u odnosu na pravo koje se stvara sudskom praksom.
U znanosti međunarodnoga prava stalno je nastojanje da se jednaka važnost
prida sudskoj praksi i u razvoju međunarodnoga prava. Tomu se, međutim, opire i
sam Statut Međunarodnog suda, koji u članku 59. izričito propisuje da je presuda
Suda obvezna samo za stranke i za slučaj koji je riješila (prema načelu: sententia jus
facit inter parts). Osim toga, volja međunarodnih sudaca nije isto što i volja država.
Volja je država odlučujuća u običajnomu procesu. A i nadležnost bilo kojega među-
narodnog suda ili arbitražnog tijela nije obvezna za države. Do presude dolazi samo
ako su se stranke izričito dogovorile za takav način rješavanja sporova.
No, unatoč tomu, neke presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda u
Den Haagu, i to napose one koje su usvajane znatnom većinom glasova u sudačkom
zboru, i koje su obrazložene uvjerljivim pravnim razlozima, imaju velik autoritet kao
dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanju određenih pravnih pravila.
Ako je Međunarodni sud u nekoj svojoj odluci utvrdio postojanje običaj-
noga pravnoga pravila, na taj će se iskaz kao vjerodostojan pozivati sve države
čijim interesima to pravilo odgovara. Na ostale će države tada pasti težak teret
dokazivanja suprotnoga.
Neke presude i savjetodavna mišljenja toliko su značile same za sebe kao akt
kristalizacije dotada nesigurne, nedosljedne i neujednačene prakse, da države
potom više nisu dovodile u pitanje odnosna običajna pravna pravila koja su iz
njih proizišla.
Da navedemo nekoliko primjera.
U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o Naknadi štete u službi Ujedinjenih nacija,
Sud je ustanovio da je Organizacija UN-a subjekt međunarodnoga prava, sposobna
da bude nosilac međunarodnih prava i dužnosti i da štiti svoja prava isticanjem
međunarodnih zahtjeva (p. 179). Taj međunarodni subjektivitet, prema mišljenju
Suda, ne proteže se samo na države članice te Organizacije, nego je objektivnoga
značenja (str. 185). To znači da ga moraju uzeti u obzir i države nečlanice te svi drugi
subjekti međunarodnoga prava. Nakon toga savjetodavnog mišljenja vrlo se rijetko
osporavao subjektivitet Ujedinjenih nacija, ali i drugih međuvladinih organizacija.

Danas takvih gledišta uopće nema.
U savjetodavnom mišljenju iz 1951. o Rezervama na Konvenciju o genocidu, Sud
je naveo da, ako neka konvencija ne sadržava odredbe o dopustivosti rezervi, iz toga
se ne smije zaključiti da je ulaganje rezervi na tu konvenciju uvijek zabranjeno. Valja
voditi računa o skladu neke očitovane rezerve sa svojstvom konvencije, s njezinim
predmetom i ciljem. Ipak, svaka stranka konvencije ima pravo sama za sebe prosu-
đivati jesu li ti uvjeti ispunjeni. Ako prosudi da nisu, ona može smatrati da država
koja je uložila rezervu nije stranka te konvencije (pp. 29-3).
Do tada je u praksi država i u znanosti prevladavalo stajalište o apsolutnom
integritetu ugovora, tj. da rezerve nisu dopuštene ako ih ugovor ne predviđa ili ako
na njih naknadno ne pristanu sve ugovornice.
Stajališta Suda iz 1951. potom su utjecala na praksu gotovo svih država. Ona
su potom doslovno kodificirana u člancima 19(c), i 2(4). Bečke konvencije o pravu
ugovora iz 1969. kao opće pravo na snazi, koje danas nitko ne dovodi u pitanje.
I presuda o Anglo-norveškom ribolovu iz 1951. propisala je neka pravila općenite
naravi glede povlačenja ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog
mora s obzirom na države čije su obale razvedene i usječene. I propisi iz te presude
potom su gotovo u cijelosti uneseni u članak 4. Ženevske konvencije o teritorijalnom
moru i vanjskom pojasu iz 1958, te ponovno u članak 7. Konvencije UN-a o pravu
mora iz 1982, kao opće običajno pravo na snazi (v. infra, §68).
No ne treba zaboraviti da, poput svih drugih materijalnih i dokumentarnih
sredstava, sve sudske i arbitražne odluke nisu jednako važne u običajnome pro-
cesu. Neke su usvojene neznatnom većinom glasova ili tek odlučujućim glasom
predsjednika kad su se glasovi sudaca podijelili. Razlozi za neke odluke nisu
bili dovoljno uvjerljivi, ili su čak proturječili prijašnjim stajalištima Suda bez
dovoljno argumenata koji bi opravdavali odstupanje od prijašnje prakse. Takve
presude nisu ostavljale traga u običajnome procesu, a nailazile su i na kritike u
znanosti.
Poseban je slučaj tzv. pravičnih načela kao navodnih načela i pravila međuna-
rodnoga prava u razgraničenju prostora epikontinentalnog pojasa između susjednih
obalnih država. Sud je u svojoj presudi iz 1969. o Epikontinentalnom pojasu u Sjever-
nom moru (SU Njemačka protiv Danske i Nizozemske) ustvrdio da pravilo iz članka
6. Ženevske konvencije o epikontinentalnom pojasu, iz 1958. koje propisuje crtu
sredine uz posebne okolnosti, ne obvezuje Njemačku kao ugovorni propis, jer ona
nije bila ratificirala tu konvenciju. No Sud je također ustvrdio da to pravilo iz član-
ka 6. nije bilo, niti je u kasnijoj praksi država postalo, pravilom općega običajnoga
prava. Umjesto toga Sud je u tekstu svoje presude formulirao neka „pravična načela”
kao navodna načela i pravila međunarodnoga prava primjenljiva na razgraničenja u
pitanju. No iskazu tih „načela” nedostajala je preciznost u formulaciji. Ona su bila
toliko općenito formulirana da njihova primjena na druge slučajeve razgraničenja
nije dovodila do predvidivih rezultata. Stoga ih ni sam Sud više nije uspio u kasnijim
parnicama doslovno primijeniti u obliku u kojemu su bila sročena, iako je za njih
tvrdio da su pravna pravila.19
Presuda Suda iz 1969. ohrabrila je sve obalne države čijim interesima crta sre-
dine u razgraničenjima sa susjednim zemljama nije odgovarala, da je odbace kao
pravno pravilo. Stoga crta sredine više nije bila niti spomenuta u odgovarajućim
propisima Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. (članak 74. glede razgraničenja
gospodarskog pojasa, te članak 83. glede razgraničenja epikontinentalnog pojasa).
No iz kasnije prakse samoga Suda proizašlo je da, osim pravila o crti sredine uz
posebne okolnosti, nikakav drugi objektivni kriterij razgraničenja nije moguć, jer je
konfiguracija obale u svakome posebnom slučaju veoma različita. U ovome slučaju
sam Sud dakle nije nije mogao propisati nova pravna pravila, premda mu je to bila
želja, jer su na tom polju takva precizna pravila objektivno nemoguća.
8. Znanost međunarodnoga prava. I „naučavanje najpozvanijih publicista
različitih naroda”, također je priznato člankom 38-1-d. Statuta Međunarodnoga
suda, kao „pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila”.
U 17. i 18. stoljeću, kada su učenja o prirodnome pravu bila vladajuća, zna-
nost je bila od velike važnosti za razvoj pojmova i instituta međunarodnoga
prava. Pravna su se pravila neposredno izvodila (deducirala) iz ljudskoga ra-
zuma, jer su morala biti u skladu s razumom, te – iz prirodnoga stanja čovjeka
kao razumnog, prirodnog i društvenog bića.20 Stoga su se očitovanja toga prava
u sustavnim djelima pisaca poput Grotiusa, Pufendorfa, Bynkershoeka, Wolffa,
Vattela i drugih počesto uzimala kao pravila prirodnoga prava koja je nepotreb-
no dokazivati drugim sredstvima.
U 19. stoljeću naučavanje o prirodnom pravu bilo je u cjelini odbačeno u
korist pozitivnoga prava. Održala su se samo ona pravila prirodnoga prava koja
su utjecala na praksu država u njihovim međusobnim odnosima i koja su se
na taj način transformirala u pozitivno običajno pravo. Djela tih velikih pisa-
ca prirodnoga prava rijetko i nedosljedno potom su se uzimala kao dokazna
sredstva postojanja pravnih pravila, napose u arbitražnim, te poslije u sudskim
presudama.
U 20. stoljeću velik broj pisaca u mnogim zemljama objavljuje sustavna i
monografska djela iz međunarodnoga prava. Osim knjiga na brojnim jezicima,
19
Cf., V. Đ. DEGAN: „Equitable Principles in Maritime Delimitations”, Le droit international à
l’heure de sa codification, Etudes en l’honneur de Roberto Ago, vol. 11, Milano (Giuffrè), 1987,
pp. 107-137.
20
Vidjeti supra, §4. Vidjeti o tome opširnije – V. Đ. DEGAN: „Prirodno i pozitivno pravo”, ZPFZ
1987, br. l, str. 37-78.
izdaju se brojni časopisi i godišnjaci. A množina tih djela u obrnutom je razmje-

ru s njihovom dokaznom vrijednošću o postojanju običajnih pravnih pravila.
Vrijednost nekoga znanstvenog djela ovisi o međunarodnom ugledu pisca
i o njegovoj sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži stajališta
koja zastupa i zaključke do kojih je došao.
No, značajka je mnogih pisaca da ne opisuju pravo kakvo je u danome trenutku
zaista na snazi (lex lata), nego pravo kakvo bi po njihovim željama ili u interesu
njihovih država trebalo biti (lex ferenda). I što su više iskazi jedne i druge vrste iz-
miješani i nerazgraničeni, pada dokazna vrijednost znanstvenih djela o običajnome
pravu na snazi.
Dobar pisac mora biti sposoban jasno razlučiti svoje iskaze o pravu kakvo je na
snazi u danom vremenu od svojih vlastitih želja glede daljnjeg razvoja i transforma-
cije toga prava. A i argumenti de lege ferenda, ako su uvjerljivi, mogu djelovati na
javno mnijenje u svijetu, ili izravno na praksu i ponašanje većega broja država, i na
taj način katkad zaista utjecati na daljnji razvoj običajnoga prava.
U moderno doba, od pojedinačnih djela pisaca znatno su utjecajniji rezultati
i zaključci vijećanja nekih međunarodnih tijela koja okupljaju ugledne među-
narodne pravnike iz mnogih država.
(i) Komisija za međunarodno pravo organ je Opće skupštine UN-a, koja bira
i njezine članove. Članove te komisije bira taj politički organ UN-a u njihovu
osobnom svojstvu, a ne kao predstavnike država. Ipak, pretežiti broj članova
Komisije pravni su savjetnici svojih vlada, tako da u svojim djelatnostima oni
očituju, osim vlastitih stajališta, također gledišta i ograde svojih vlada. Ta dvoj-
nost u radu Komisije dobro je svojstvo, pod uvjetom da većinu njezinih članova
čine obrazovani i talentirani pravnici.
Glavna djelatnost Komisije za međunarodno pravo sastoji se u pripremanju
nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju određenih područja
međunarodnoga prava. O toj ćemo djelatnosti u nastavku raspravljati s više
pojedinosti (infra, §11).
(ii) Institut za međunarodno pravo nevladino je tijelo, sastavljeno od ogra-
ničena broja najuglednijih stručnjaka koji djeluju u osobnom svojstvu, i koji na
ispražnjena mjesta biraju svoje nove članove u postupku tajnoga glasanja.
U okviru djelatnosti Instituta pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pita-
njima međunarodnoga prava na temelju opširnih prethodnih izvješća pojedi-
nih članova koji se temeljito razmatraju, najprije u užem odboru, a potom na
plenarnim sjednicama Instituta. Tekstovi rezolucija usvajaju se na plenarnim
sjednicama većinom glasova.
Usvojeni tekstovi rezolucija, kao i opširni pripremni radovi, koji se objavljuju
u Godišnjaku (Annuaire de l’Institut de droit international), u znanosti se uzi-
maju kao vjerodostojan dokumentarni izvor međunarodnoga prava, osim ako

ih kasnija praksa država i kasniji ugovori o kodifikaciji nisu nadišli.
(iii) International Law Association (Društvo za međunarodno pravo), tako-
đer je nevladino tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo
(među njima je i Hrvatsko društvo za međunarodno pravo), ali i članove po-
jedince. I ono, djelatnošću svojih izvjestitelja i odbora, i vijećanjima na konfe-
rencijama koje se održavaju svake druge godine, priprema i usvaja rezolucije o
važnim pitanjima međunarodnog prava. U tim djelatnostima mogu sudjelovati
svi međunarodni pravnici koji to žele i imaju za to materijalne mogućnosti.
93
§ 10. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH

OBIČAJNIH PRAVILA
Bibliografija
René-Jean DUPUY: „Coutume sage et coutume sauvage”, Mélanges offerts à Charles Rousse a
u, Paris, 1974, pp. 77-87; Prosper WEIL: „Towards relative normativity in international law”,
AJIL 1983, pp. 413-442; Georges ABI-SAAB: „La coutume dans tous ses états ou le dilemme du
développement du droit international général dans un monde éclaté”, Le droit international à
l’heure de sa codification, Etudes en l’honneur de Roberto Ago, Milano, 1987, vol. I, pp. 57-65; V. Đ.
DEGAN: „Two Modes of Generating Customary Rules of General International Law”, JRMP 1988,
No. l, pp. 5-30; „Some Objective Features in Positive International Law”, Theory of International
Law at the Threshold of the 21st Century, Essays in honour of Krzysztof Skubiszewski, The Hague,
1996, pp. 123-146.
Kako smo već prije istaknuli, opći običajni proces jedini je proces nastanka,
izmjene i prestanka specifičnih pravila općega međunarodnog prava koje se
primjenjuje u međunarodnome pravnom poretku. Opća načela prava, koja su
također izvor općega međunarodnoga prava, zajednička su svim pravnim po-
redcima. Premda bez tih, općih načela prava ni jedan pravni poredak ne može
funkcionirati, ona su po svome sadržaju toliko općenite naravi da nisu kadra
uređivati specifične pravne odnose u međunarodnoj zajednici.
U vezi s nastankom i djelovanjem općih običajnih pravnih pravila nameće se
pitanje koje je postavila pozitivistička škola i koje je aktualno do danas. Prema
pozitivističkom, tj. voluntarističkom učenju, ni jedna država ne može biti ob-
vezana nikakvim pravilom međunarodnoga prava, bilo općim bilo partikular-
nim, na koje nije dala svoj pristanak. Izričiti se pristanak daje putem ugovora, a
prešutni nastankom običajnoga pravnog pravila. Prema tome učenju, običajno
međunarodno pravo zasniva se na prešutnom pristanku (tacitus consensus).21
Jedan sovjetski pisac izjednačio je običaj čak s prešutnim sporazumom (pactum
tacitum).22 Dakle, tamo gdje nema dokaza o njezinu pristanku, nema ni običaj-
noga pravnog pravila koje bi obvezivalo državu u pitanju.
Kada bi pozitivističko učenje bilo ispravno u svojoj cjelini, teško da bi uopće
bila moguća pravila općega međunarodnog prava, ili bi ta pravila bila toliko ma-
lobrojna i nedovoljna da ne bi mogla činiti cjelovit sustav prava. Teško se dade
21
Cf, Dionisio ANZILOTTI: Cours de droit international public, premier volume, Paris, 1929,
pp. 67-68; Arrigo CAVAGLIERI: „Règies générates de droit de la paix”, RCADI 1929, t. 26, p.
328; KOZHEVNIKOV (Ed.): International Law, Moscow, 1961, p. 12. Većina ostalih negdašnjih
sovjetskih pisaca zastupala je to stajalište. Tomu je gledištu blizak i Prosper WEIL: „Towards
relative normativity in international law”, AJIL 1983, pp. 433-438.
22
Cf, P. I. LUKIN: Istočniki meždunarodnogo prava, Moskva, 1960, str. 85.
i zamisliti da bi za svako običajno pravilo trebalo prikupljati dokaze o izričitom

ili prešutnom pristanku na njega više od 190 neovisnih država koliko ih danas
ima, i još većega broja međuvladinih organizacija. To bi također značilo da bi
svaki od tih subjekata mogao pojedinačno svojim suprotstavljanjem onemogu-
ćiti nastanak općega običajnoga pravnoga pravila.
Kod nekih pisaca koji zastupaju pozitivističko učenje prešutni se pristanak
ipak svodi na pravnu fikciju. Oni ga pretpostavljaju i tamo gdje neka država nije
očitovala svoj odnos prema običajnoj praksi.
Ali sama međunarodna stvarnost upućuje na djelovanje pravila općega me-
đunarodnog prava na svakome koraku, bez kojih međunarodni mir i suradnja
država više ne bi bili mogući. Od postojanja pravilâ te vrste polaze mnogi me-
đunarodni ugovori i drugi međunarodni instrumenti, kao i sudske presude.
h
Pri razmatranju uvjetâ nastanka pravila općega običajnog prava valja uzeti u
obzir da se sva ona ne mogu doslovno primijeniti na sve subjekte međunarod-
nog prava i na njihove uzajamne odnose.
Kao ekstreman primjer za to može se uzeti pravilo prema kojemu se morski
prostori država sa stalno zaleđenom obalom mjere od ruba stalno zaleđene
morske površine, koja se u tome pogledu izjednačuje s kopnom. U postupku
nastanka toga općega običajnog pravila, koje se odnosi na sve države s takvom
obalom, mogla je sudjelovati samo nekolicina država koje imaju obalu u arktič-
kom prostoru. No u procesu njegova nastanka to pravilo nije smjelo naići na
protivljenje svih drugih država koje imaju legitimne interese u uživanju sloboda
otvorenog mora, jer su se nastankom toga pravila prostori otvorenoga mora
bili umanjili.
I u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali broj država. Države
bez morske obale ne mogu imati udjela u praksi određivanja širine teritorijal-
noga mora, vanjskoga pojasa, te epikontinentalnog i gospodarskog pojasa.23
No pri pravnom uređenju svih tih dijelova općega međunarodnog prava, npr. u
Općoj skupštini UN-a ili na kodifikacijskim konferencijama, pravo sudjelovanja
imaju sve države. Tako su na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora države bez
morske obale činile vrlo složnu i aktivnu skupinu.
No i u onim djelatnostima koje sve države ne smatraju od prvorazredne važ-
nosti mnoge zemlje koje bi fizički i mogle djelovati često ostaju pasivne prema
23
Cf., Max SOERENSEN: „Principes de droit international public”, RCADI 1960, tome 101,
p. 40.
§ 10. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH PRAVILA 95
običajnom procesu u toku, bilo stoga što su prema njemu nezainteresirane, ili
ga ne opažaju.
Pasivnost i nezainteresiranost čak i većine država svijeta ne smeta stvaranju
općega običajnog prava ako postoje svi drugi uvjeti njegova nastanka. Stoga u
stalnoj, jednoobraznoj (istovjetnoj) i kontinuiranoj praksi može sudjelovati i
manji broj država koje su posebno zainteresirane za neko područje. A jedanput
nastalo opće uvjerenje o pravnoj obvezatnosti te prakse (opinio juris) pretvara tu
praksu u novo pravilo koje obvezuje i one države koje nisu sudjelovale u njegovu
stvaranju, a nisu mu se niti djelotvorno suprotstavile. Pasivnost država uzima
se kao njihov „podrazumijevani pristanak” (acquiescence) (v. infra, §28 pod c).
Dakle, opću praksu iz članka 38-1-b. Statuta Međunarodnog suda ne treba
uzimati kao uniuerzalnu.24
Ako neka država nađe interesa da se međunarodnoj praksi koja bi mogla
dovesti do nastanka novoga općega običajnog pravnog pravila odupre, ona treba
uložiti protest aktivnim sudionicima te prakse. Protest se može izraziti i nekim
konkludentnim činom poput: iznošenja spora pred Vijeće sigurnosti ili Opću
skupštinu UN-a; glasanjem za neku rezoluciju u Općoj skupštini ili drugom
nadležnom tijelu kojom se takva praksa osuđuje; otpočinjanjem arbitražnog ili
sudskog postupka protiv sudionika takve prakse; opozivanjem diplomatskoga
predstavnika ili prekidom diplomatskih odnosa ako se takav korak navede kao
čin suprotstavljanja praksi u pitanju; protumjerama (dopuštenim represalijama)
i sl. A da bi protest mogao postići željeni cilj, mora biti efikasan i u razmjeru
s naravi akta protiv kojega je upravljen. Stoga se protest mora i ponavljati ako
druga država produži sa svojom praksom (v. infra, §28 pod b).
Protest znatnijega broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti
običajni proces, i tada do nastanka novoga običajnog pravnog pravila neće ni-
kada doći. A praksa čak i većega broja država ostat će tada na razini njihovih
zahtjeva bez utemeljenja u općemu međunarodnom pravu, čiji učinak ni jedna
druga država neće biti dužna priznati.
Efikasni protesti neke izolirane države u početnome stadiju običajnoga pro-
cesa, još dok se običajna praksa nije iskristalizirala u novo opće pravno pravilo,
mogu tu državu izuzeti iz domašaja primjene općega običajnog pravila, čak ako
potom ono i nastane. Međunarodni je sud u presudi iz 1951. o Anglo-norveškom
ribolovu istaknuo da se u svakom slučaju pravilo o najvećoj dopuštenoj širini
ulaza u zaljev od 1 milje (da bi ga obalna država imala pravo smatrati svojim
24
Cf., Sir Humphrey WALDOCK: „General Course on Public International Law”, RCADI 1960,
tome 106, p. 44.
unutrašnjim vodama), ne može primijeniti na Norvešku, „jer se ona oduvijek

odupirala svakom pokušaju da se ono primijeni na norvešku obalu” (p. 131).
Slično tomu, ustanova tzv. historijskih zaljeva nastala je u međunarodnom
pravu dosjelošću. Neke su obalne države od davnina svojatale neke zaljeve u ko-
jima bi prema općemu međunarodnom pravu veći dio voda trebao činiti dijelove
otvorenoga mora. No u tome im se nije odupirala ni jedna druga država, i one
su time stekle historijski naslov kao iznimku od pravila općega međunarodnog
prava (v. infra, §27 pod c (ii)).
Ali mogućnost izuzimanja od općih običajnih pravila pretežito ovisi o naravi
običajnoga pravila u pitanju. Tu nam se valja vratiti na prije izloženu podjelu
pravila međunarodnoga prava s obzirom na domašaj njihove važnosti (v. supra,
§2, pod 2).
(a) Skupina imperativnih normi općega međunarodnog prava (jus cogens)
strogo u smislu članaka 53, 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969.
ima, nakon što nastanu, retroaktivan učinak. Kad stupe na snagu, norme toga
domašaja dokončavaju svaku pravnu situaciju država prethodno stvorenu su-
protnim partikularnim običajnim pravilom, ili ugovorom, ili na temelju njihovih
jednostranih akata. Tako je teško i zamisliti da bi npr. pravila o zabrani genocida
i drugih zločina prema međunarodnom pravu, ili ono o zabrani diskriminacije
ljudi, dopuštala bilo kakva suprotna običajna pravila nastala protestom ili za-
starom.
(b) Glede druge skupine imperativnih normi, osobito onih u pravu mora,
suprotno ponašanje zabranjuje se za ubuduće. Ali pravila te vrste poštuju sva
već stečena prava obalnih država zasnovana na zastari, historijskom naslovu ili
partikularnom običaju već na snazi. O njima je gore bilo riječi.
(c) Postoje napokon brojna opća običajna pravila dispozitivne naravi (jus dis-
positivum). I nakon što ta pravila postanu dijelom pozitivnoga međunarodnog
prava, države mogu u svakome trenutku, od njih odstupiti sklapanjem poseb-
noga ugovora za njihove uzajamne odnose, ili nastankom novih partikularnih
običajnih pravila. Ali, ako nema toga posebnog ugovornog odnosa ili partiku-
larnog pravila – koji primjenom načela lex specialis derogat legi generali isklju-
čuje primjenu dispozitivnoga općeg pravila – svaka država ima pravo tražiti
od drugih poštovanje općega pravila te naravi. U takvim slučajevima ta pravila
općega običajnog međunarodnog prava imaju svoj puni pravni učinak, poput
svih drugih pravnih pravila.
h
Vrlo važno praktično pitanje jest ono o teretu dokazivanja o postojanju pra-
vila općega običajnog međunarodnog prava.
§ 10. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH PRAVILA 97
U praksi Međunarodnoga suda zapažen je s time u vezi jedan paradoks u

pogledu pravila jus cogens. Što je neko imperativno pravno pravilo važnije za
održanje međunarodnog mira, sigurnosti i miroljubive suradnje država, te za
poštovanje dostojanstva svake ljudske osobe, slabi osjećaj dužnosti Suda da do-
kazuje njegovu opću običajnu narav. Kada valja primijeniti neko pravilo te vrste,
Sud će prihvatiti kao vjerodostojan svaki dokaz da su obje parnične stranke
njime pravno obvezane, poput npr. njihova glasanja za neku deklaraciju Opće
skupštine UN-a koja ga potvrđuje.
A kada je riječ o nekome općem običajnom pravilu od manje političke važ-
nosti, teret dokazivanja pada na državu koja se na njega poziva. Ta država pri
tome nije dužna izravno dokazati da je suprotna stranka u sporu aktivno sudje-
lovala u običajnoj praksi, ili čak da je ona na pravilo u pitanju dala svoj izričiti ili
prešutan pristanak. Naravno, svaki dokaz u tome smislu pojačat će osnovanost
njezina zahtjeva. Ona će, po pravilu, najprije pokušati dokazati što je veći broj
primjera prakse u ponašanju u skladu s tim pravilom kod što je moguće većega
broja drugih država. Kada o tome sporu odlučuje neko međunarodno sudbeno
tijelo, od njega se očekuje da na temelju dokazane prakse ustanovi opinio juris.
No najvažnije je pri tome dokazati da se suprotna stranka nije oduprla ili izuzela
od te prakse protestom ili konkludentnim činima koji imaju značenje protesta.
Stranci u postupku koja osporava postojanje običajnoga pravila u pitanju
dovoljno je dokazati da praksa nije bila općenita, stalna, jednoobrazna i kon-
tinuirana. Ako za to ima vjerodostojnih argumenata, ona može dokazivati da
države sudionice nisu tu praksu vršile iz uvjerenja da ona znači njihovu pravnu
obvezu (opinio juris), nego iz nekih izvanpravnih razloga. Za nju će, međutim,
najvažnije biti upozoriti na njezine vlastite akte suprotstavljanja toj praksi koji
je izuzimaju iz domašaja primjene običajnoga pravnog pravila, čak ako je ono
i nastalo.
§ 11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I

„LEGISLACIJA” U OPĆEM OBIČAJNOM PRAVU
Bibliografija
Ibrahim F. I. SHIHATA: „The treaty as a law-declaring and custom-making instrument”, Revue
égyptienne de droit international 1966, pp. 51-90; Suzanne BASTID: „Observations sur une
„étape” dans le développement progressif et la codification des principes du droit international”,
Recueil d’études de droit international en hommage à Paul Guggenheim, Genève, 1968, pp. 132-
145; R. R. BAXTER: „Treaties and custom”, RCADI 1970, tome 129, pp. 31-105; Krystyna MAREK:
„Thoughts on codification”, Zeitschrift für Ausländisches und Offentlisches Recht und Völkerrecht
1971, pp. 484-520; H. W. A. THIRLWAY: International Customary Law and Codification,
Dordrecht/Boston/Lancaster/Leiden 1972, 158 pages; V. Đ. DEGAN: „Domašaj i autoritet
presedana u praksi Međunarodnog suda”, ZPFZ 1972 , br. 3, str. 253-270; Mark E. VILLIGER:
Customary International Law and Treaties, Martinus Nijhoff Publishers 1985, 432 pages; Oscar
SCHACHTER: „Entangled treaty and custom”, in Yoram DINSTEIN (Ed.): International Law at
a Time of Perplexity, Essays in Honour of Shabtai Rosenne, Dordrecht 1989, pp. 717-738.
Budući da je običajni proces praktično jedini proces nastanka, kasnijih izmje-

na i prestanka pravilâ općega međunarodnog prava, države ga nastoje različitim
aktima svjesno pospješivati ili usmjeravati u željenom pravcu razvoja. Osobito
na područjima od velikoga značenja za interese država, razvoj pravnih pravila
nije se mogao prepustiti spontanom običajnom procesu, koga smo usporedili s
postupnim nastankom seoskoga puta na neobrađenom zemljištu, u kojemu bi
takva pravila doslovno ostala nepisane naravi (v. supra, §8 (3)).
Taj se običajni proces katkad nastojao usmjeravati jednostranim aktima najjačih
država. Kao izrazit primjer mogu se navesti dvije proklamacije predsjednika Sjedi-
njenih Američkih Država Harryja Trumana od 28. rujna 1945, neposredno nakon za-
vršetka Drugoga svjetskog rata. Prvom proklamacijom Sjedinjene Američke Države
proglasile su svoju „jurisdikciju i kontrolu” nad prirodnim izvorima dna i podzemlja
epikontinentalnoga pojasa, dok se druga odnosila na ribolovne zone radi zaštite i
očuvanja bioloških bogatstava otvorenoga mora u produžetku obale Sjedinjenih
Američkih Država. Obje su te proklamacije bile vrlo važne za daljnji razvoj općega
običajnog prava mora (v. infra, §67, pod 3).
Na običajni proces nastoji se utjecati i deklaracijama usvojenima u Općoj skup-
štini UN-a bilo konsenzusom bilo golemom većinom glasova. O tim deklaracijama
bilo je govora (v. supra, §9, pod 4). Također, i neke presude i savjetodavna mišljenja
Međunarodnog suda utječu na taj proces, o čemu smo također raspravljali (ibid.).
Najvažniji način utjecanja na običajni proces i na usmjeravanje prakse država
na određenim područjima jest pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji
i progresivnom razvoju neke grane međunarodnog prava. Taj se način najviše
primjenjivao nakon Drugoga svjetskog rata i dao je najveće rezultate, iako se ni
sva očekivanja nisu uvijek ostvarila.
§ 11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I „LEGISLACIJA” U OPĆEM... 99
Povelja UN u članku 13-1-a. predviđa kao jednu od funkcija Opće skupštine

poticanje „progresivnog razvitka međunarodnog prava i njegove kodifikacije”.
Progresivni je razvitak u Povelji dakle spomenut ispred kodifikacije. U tu svrhu
Opća je skupština ustanovila kao svoj pomoćni organ Komisiju za međuna-
rodno pravo o kojoj je već bilo riječi (supra, §11, pod 8 (i)). Statut te Komisije
usvojen je u 1947, a Komisija je počela djelovati u 1949. godini.
Članak 15. Statuta nastojao je, kako je tamo navedeno, „iz praktičnih razloga”
razgraničiti progresivni razvoj i kodifikaciju međunarodnog prava. Izraz „progresiv-
ni razvoj” znači „pripremanje nacrta konvencija o predmetima koji još nisu uređeni
međunarodnim pravom, ili glede kojih pravo još nije dovoljno razvijeno u praksi
država”. Prema istome propisu „kodifikacija međunarodnog prava” znači „preciznije
formuliranje i sistematiziranje pravila međunarodnoga prava u područjima u kojima
već postoje praksa država, presedani i mišljenja znanosti”.
Ove dvije funkcije, koje ni u tekstu članka 15. nisu sasvim jasno razdvojene,
uzajamno se prožimlju. Ako se žele zabilježiti i sistematizirati već postojeća
običajna pravila u nekom ugovornom tekstu, često je pri tome potrebno predvi-
djeti i određena nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država. I
tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća
pravila općega običajnog prava s prijedlozima de lege ferenda, koji makar u po-
četku obvezuju samo stranke usvojene konvencije, i to kad ona stupi na snagu,
ali ne i sve druge države.
U tekstovima konvencija te vrste moguće je razlikovati četiri vrste pravila.
Tri prve vrste stipuliraju se u obliku impersonalnih (bezličnih) normi kojima se
predviđaju prava i dužnosti za sve države bez ograničenja. Četvrta vrsta predvi-
đa prava i dužnosti samo za stranke konvencije, i ne postoji namjera da se tim
propisima utječe na opći običajni proces.
(a) Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji. Postoje najprije bezlična pravila
koja očituju već postojeće pravo (law declaratory rules).25 To su propisi koji su
još prije prerasli u opće običajno pravo. Oni, dakle, jednostavno, odražavaju
postojeća pravila na snazi.26 Stranke konvencije takvim ugovornim odredbama
25
Izraze „law declaratory, law crystallizing and law generation rules” uveo je u znanost i praksu
negdašnji predsjednik Međunarodnog suda Eduardo JIMÉNEZ DE ARECHAGA: „International
Law in the Past Third of a Century”, RCADI 1978, tome 159, pp. 14-22.
26
U presudi iz 1969. o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru, postavilo se pitanje je li
članak 6. Ženevske konvencije iz 1958, koji se odnosi na razgraničenje toga pojasa, „utjelovljuje
već prihvaćena pravila običajnoga prava u smislu da je Konvencija, jednostavno, iskaz postojećih
pravila”. Sud je ustanovio da Danska i Nizozemska to nisu tvrdile za članak 6. Njihova je teza
bila da je prije te Konvencije epikontinentalni pojas bio u postupku nastajanja, a praksi država
nedostajala je jednoobraznost. Ali se po njima to običajno pravilo (iz članka 6) u nastajanju –
„iskristaliziralo usvajanjem Konvencije o epikontinentalnom pojasu na toj Konferenciji” (p. 39,
ne preuzimaju nove pravne obveze, niti stječu nova prava u odnosu na prava
koja uživaju sve druge države po običajnoj osnovi. Glede tih propisa ugovorni
tekst služi samo kao dokaz o postojanju i o sadržaju općega običajnog prava na
snazi. To su dakle između svih drugih pravila jedina kojima se vrši „konverzija
običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i sistematiziranih pravila”.27
(b) Propisi koji čine progresivni razvoj međunarodnoga prava. U drugu sku-
pinu ubrajaju se pravila koja kristaliziraju postojeću praksu u novo običajno
pravo (law crystallizing rules).28 Prije usvajanja konvencije praksa država još
nije postala sasvim jednoobrazna, a pravila u pitanju još nisu bila „prihvaćena
kao pravo” od potrebne većine država u svijetu.
Kada konvencija svojim impersonalnim propisima potvrdi takvu praksu koja
je u začetku, glede koje je običajni proces tek otpočeo, ali još nije dovršen, ona
može odlučujuće utjecati na dokončanje toga procesa. Za treće države, koje ne
postanu strankama takve konvencije, ta pravila su još uvijek lex ferenda, koja u
početku ne obvezuju njih nego samo stranke konvencije po ugovornoj osnovi.
No brza transformacija i tih pravila u opće običajno pravo razumno se može
očekivati, pogotovo ako ona za sve države predviđaju neka nova prava. Za to je
katkad dovoljno da konvencija stekne dovoljan broj stranaka, uključujući one
posebno zainteresirane za dato područje.29
I budući da je običajni proces glede tih pravila već u tijeku, treće države neće
moći lako spriječiti njegovo dokončanje jednostavnim odbijanjem da postanu
strankama konvencije, iako bi to možda još uvijek mogle učiniti efikasnim pro-
testima.
(c) „Legislacija” međunarodnoga prava putem konvencija. U treću skupinu
ubrajaju se propisi koji predviđaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novo-
nastale objektivne situacije (law generating rules). Tu običajni proces još nije niti
para. 61). I tu tezu stranaka Sud je svojom presudom odbacio kao navodno nedokazanu glede
pravila o razgraničenju toga pojasa iz članka 6. Konvencije (pp. 39-40, paras. 63, 64).
27
Cf., Charles ROUSSEAU: Droit international public, Tome I: Introduction et Sources, Paris,
1970, p. 345.
28
Međunarodni sud u presudi o Epikontinentalnom pojasu iz 1969. priznao je mogućnost da se
neki normativni propis (norm-creating provision), koji je po svojemu porijeklu ugovorne ili kon-
traktualne naravi, potom integrira u opći corpus međunarodnoga prava, prihvati se i kao takav
kroz opinio juris, na način da se nametne i zemljama koje nisu ili nikada nisu bile strankama kon-
vencije. „Nema sumnje da je taj postupak savršeno moguć i da se s vremena na vrijeme i događa;
on čak čini i jednu od priznatih metoda kojima se nova pravila običajnog prava mogu stvoriti. No
taj se rezultat ne smije olako uzeti kao postignut” (p. 47, para. 71). Vidjeti kod bilješke 29.
29
U navedenoj presudi iz 1969. Međunarodni je sud, među ostalim, naveo: „... vrlo široko i re-
prezentativno sudjelovanje u konvenciji može samo po sebi biti dovoljno, uz uvjet da obuhvaća
i posebno zainteresirane države” (p. 43, para. 73).
otpočeo, a predviđena pravila još se ne mogu potkrijepiti nikakvom praksom dr-

žava obavljenom prije njihova formuliranja. Pravila te vrste neizbježna su kada
se za konferencijskim stolom žele uskladiti oprečni i posebni interesi velikoga
broja država, kao što je to bilo npr. na trima konferencija UN-a o pravu mora.
Svrha i tih propisa jest da se transformiraju u nova opća običajna pravila
i da po toj osnovi u budućnosti postanu obvezna za čitavu međunarodnu za-
jednicu država. Ona dakle moraju imati „karakter pravila koja stvaraju pravo”
(fundamentally norm creating character). Po svojemu sadržaju ona moraju biti
na jednak način primjenljiva za sve države. I kao što je Međunarodni sud u pre-
sudi iz 1969. izrekao, ta pravila ne smiju biti podložna bilo kakvim rezervama
stranaka konvencije.30 Konvencija u kojoj su takva pravila stipulirana mora biti
otvorena na pristup svim državama svijeta.
To su, dakle, za razliku od već navedenih pravila, zaista propisi kojima se
vrši „legislacija” nekoga dijela međunarodnoga prava u svjetskim razmjerima.
No taj izraz u međunarodnome pravu ima sasvim različito značenje u odnosu
na ono u unutarnjemu pravu država. Zakoni neke države usvajaju se propisa-
nom većinom glasova u zakonodavnom tijelu, i oni potom obvezuju sve njezine
građane. U međunarodnoj zajednici ne postoji zakonodavni organ koji bi do-
nosio propise nekom većinom glasova. „Legislacija” se tu može obavljati samo
na diplomatskim konferencijama usvajanjem općih konvencija „o kodifikaciji”,
otvorenih na ratifikaciju i pristup svim državama. Ako neka takva konvencija
stekne očekivano velik i dovoljno reprezentativan broj država stranaka, potom
se može tvrditi da su se i njezini „legislativni” propisi transformirali u novo
opće običajno pravo i da po običajnoj osnovi predviđaju prava i da obvezuju sve
države, uključujući i one koje su ostale izvan konvencije.
Ali taj međunarodni „legislativni” proces nosi opasnosti od teških zloupotreba.
Države sudionice diplomatske konferencije mogu tijekom čitavoga procesa prego-
varanja braniti i promicati svoje posebne nacionalne interese i uspjeti u tome da
ih ugrade u tekst konvencije, čineći pri tome i određene ustupke drugim država-
ma. Međutim, nakon potpisivanja konvencije one nisu u pravnoj obvezi da postanu
njezinim strankama. I ako konvencija ne predviđa posebne propise o zaštiti prava
njezinih stranaka prema neugovornicama, ne postoje dovoljno djelotvorni načini
sprečavanja zloupotrebe njezina teksta. Država neugovornica može izvlačiti koristi
iz svih njezinih „legislativnih” i drugih općih propisa koji joj odgovaraju – koji su
formulirani u obliku impersonalnih normi – tvrdeći pri tome da je riječ o pravilima
koja su se već transformirala u opće običajno pravo, iz čijega samog teksta proizlaze
prava za sve. A glede drugih „legislativnih” propisa koji su joj neprihvatljivi, i napose
svih onih koji predviđaju samo dužnosti i neke financijske troškove, ona će tvrditi da
30
Ibid., pp. 26-27, para. 28; pp. 39-40, paras. 63-64; pp. 42-43, para. 72.
se radi o čisto ugovornim odredbama koje stvaraju prava i dužnosti jedino između
stranaka konvencije koji se nje ne tiču.
Stipuliranje „legislativnih” propisa ne potiče na pristupanje konvenciji i na
preuzimanje odgovarajućih ugovornih obveza. Više se može postići ako se mala
fide ostane izvan nje. To, međutim, može biti kobno za ravnotežu prava i duž-
nosti koja se žele ugraditi u opće običajno pravo.
(d) I, napokon, ni konvencije „o kodifikaciji” poput svih drugih, ne mogu biti
bez kontraktualnih propisa, iz čijega samoga teksta proizlazi namjera stvaranja
prava i dužnosti isključivo za njihove stranke. Toj skupini pripadaju uobičajene
završne odredbe o potpisivanju, ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu kon-
vencije, o dopuštenosti ili zabrani rezervi na konvenciju. Te odredbe neposred-
no se primjenjuju odmah nakon usvajanja konvencije.
U tu skupinu ubrajaju se i svi propisi o rješavanju sporova između strana-
ka konvencije, koji se ne mogu stipulirati impersonalnim normama. Ako neka
konvencija „o kodifikaciji” predviđa osnivanje nekih stalnih tijela ili čak nove
međunarodne organizacije, ili periodične sastanke njezinih država članica, te
bilo kakve druge propise o postupku, svi se oni moraju stipulirati isključivo u
kontraktualnom obliku.
h
U svjetlosti upravo izložene podjele ugovornih propisa može se prosuđivati
stupanj razvijenosti neke grane općega običajnog međunarodnog prava koja
je bila predmetom ugovorne kodifikacije. Valja istaknuti da je i gornja podjela
uvjetna i podložna razvoju u vremenu. Ona je korisna u trenutku usvajanja neke
takve konvencije. No, ako takva konvencija stupi na snagu i obuhvati pretežit
broj država u svijetu, tada će doći do brže ili polaganije transformacije propisa
koji čine progresivni razvoj i onih o čistoj „legislaciji” u one o čistoj kodifikaciji.
Tijekom vremena svi će ti propisi postati iskazima općega običajnog prava na
snazi.
Uz sve navedeno, pisani ugovorni propisi iz svih četiriju skupina malokad
mogu obuhvatiti sve probleme pravnoga područja koje je predmet pravnoga
uređenja. Stoga se katkad, bilo u preambuli (uvodu) bilo u tekstu konvencije,
izričito stipulira da će pravila međunarodnoga običajnog prava i dalje uređivati
pitanja koja nisu riješena odredbama te konvencije. Ako se takva odredba izri-
čito i ne predvidi, nju uvijek treba podrazumijevati.
Nakon Drugoga svjetskog rata postignuti su krupni uspjesi u kodifikaciji me-
đunarodnoga prava, kao nikada prije u povijesti. Najznačajnije konvencije usvajane
su na temelju prethodno pripremljenih nacrta u Komisiji za međunarodno pravo.
Spomenut ćemo samo najznačajnije u tome pogledu, a o drugima će biti više poda-
taka u daljnjemu tekstu.
U 1958. bile su usvojene i potpisane četiri Ženevske konvencije o pravu mora.
U 1961. potpisana je Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, a u 1963. Bečka
konvencija o konzularnim odnosima. Godine 1969. usvojena je i potpisana vrlo zna-
čajna Bečka konvencija o pravu ugovora. Iz spomenutih područje bile su usvajane i
potpisivane i neke druge konvencije.
Izvan djelatnosti Komisije za međunarodno pravo došlo je u 1982. do potpisiva-
nja Konvencije UN-a o pravu mora.
Pod okriljem Komisije za ljudska prava Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a
pripremane su i usvajane značajne konvencije (i deklaracije) o pravima čovjeka. U
godini 1965. potpisana je Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije, a u 1966. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
U krilu Ujedinjenih nacija bila je još 1948. usvojena Konvencija o sprečavanju
i kažnjavanju zločina genocida, te potom niz drugih konvencija iz te i sličnih po-
dručja.
Izvan djelatnosti UN-a, a pod okriljem Crvenoga križa, u Ženevi su u 1949. pot-
pisane četiri konvencije o humanitarnom pravu, koje su u 1977. dopunjene dvama
protokolima. Ti ugovorni propisi bili su usvajani na diplomatskim konferencijama
uz veliko sudjelovanje država.
Pojedine specijalizirane ustanove UN-a u okviru svojih djelatnosti također se
bave tim radom. To je najvažnija djelatnost Međunarodne organizacije rada, ali
također i Međunarodne pomorske organizacije, Svjetskoga poštanskog saveza i dr.
Gotovo svaka specijalizirana ustanova donosi pravne propise iz područja svojih
djelatnosti.
§ 12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA
Bibliografija
G. COHEN-JONATHAN: „La coutume locale”, Annuaire français de droit international 1961,
pp. 119-140; Anthony A. D’AMATO: „The concept of special custom in international law”, AJIL
1966, pp. 211-223; V. Đ. DEGAN: „Opći i partikularni običaj u međunarodnom pravu”, Godišnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu 1977, str. 63-89.
Iako je ugovor najznačajniji način stvaranja i izmjene pravila partikularnoga

međunarodnoga prava, u užim odnosima između određenih subjekata među-
narodnoga prava mogu nastajati i partikularna običajna pravna pravila.
U znanosti i u međunarodnoj praksi uočilo se postojanje nekoliko vrsta ta-
kvih pravila. Između dviju, po pravilu susjednih, država može nastati lokalni
običaj. Prije Drugoga svjetskog rata raspravljalo se o posebnom američkom
međunarodnom pravu. Stoga nije isključeno stvaranje regionalnih običajnih
pravila, specifičnih za određeni dio svijeta. I napokon, možda najveće praktično
značenje imaju običajna pravila koja nastaju u izvršenju nekoga ugovora, kada
njegove stranke odstupaju od njegova slova, ali se ne odlučuju na formalnu
reviziju njegova teksta. Ta pravila možemo nazvati specijalnim običajem u ugo-
vornim odnosima. Sva su to, međutim, različita običajna pravila koja se mogu
podvesti pod skupni pojam partikularnoga običajnog prava, za razliku od onoga
općega koje uređuje odnose u čitavoj međunarodnoj zajednici država.
Poput općega običaja, i partikularni običaj sastoji se iz dvaju konstitutivnih
elemenata: (a) stalne, jednoobrazne i kontinuirane prakse užega kruga država i
drugih subjekata međunarodnoga prava; te (b) njihova uvjerenja da je ta praksa
pravno obvezatna (opinio juris).
Po svojoj biti partikularno običajno pravo ipak je sličnije ugovorima negoli
općim običajnim pravilima.31 Pravila te vrste uvijek se odnose na određeni krug
subjekata međunarodnoga prava. Poput ugovora, ni ona ne mogu obvezivati
države i druge subjekte koji na njih nisu dali neku vrstu pristanka, npr. ako su u
procesu njihova nastanka bili pasivni i nezainteresirani, a još više ako su im se
otvoreno suprotstavili protestima ili sličnim činima. Stoga je partikularno obi-
čajno pravilo u biti prešutan sporazum (pactum tacitum), vrlo sličan ugovorima
31
U tome smislu Max SOERENSEN, op. cit., p. 43, navodi da se razlika između partikularnog
ili dvostranog običaja i prešutnog sporazuma može činiti prividnom, ali je to bez većeg interesa
glede pravnih posljedica. I Paul REUTER: Droit international public, Paris, 1958, p. 36, prvobit-
no je bio naveo da se pravila regionalnog ili lokalnog običajnog prava ustanovljuju na način koji
ga približuje prešutnom sporazumu. Čini se da je ovaj pisac od toga zaključka kasnije odustao,
jer ga ne nalazimo u posljednjem VI. izdanju toga djela, Pariz, 1983, pp. 109-116.
§ 12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA 105
u nepisanom obliku. Za one subjekte koji nisu sudjelovali u njihovu nastanku i

za koje se ne može dokazati uvjerenje da ih pravno obvezuje (opinio juris), on
je poput ugovora prema trećima res inter allios acta.
Upravo zbog tih svojih značajki postoji velika razlika u teretu dokazivanja
partikularnog u odnosu na opći običaj. Međunarodni sud u presudi iz 1950. o
Pravu azila izričito je naveo: „Stranka koja se poziva na običaj te vrste mora
dokazati da se on ustanovio na takav način da je postao obvezatan za suprotnu
stranku” (p. 200). Ona dakle mora dokazati i praksu i opinio juris stranke za koju
tvrdi da je to pravilo obvezuje.
Poput ugovora, ni partikularno običajno pravo ne smije biti suprotno im-
perativnim normama općega međunarodnog prava (jus cogens). No naveli smo
vrstu imperativnih pravila koja ne poništavaju postojeća partikularna običajna
pravila (supra, §2, pod 2).
To znači da u svakom slučaju neko novo partikularno običajno pravilo ne
smije biti u suprotnosti s postojećim imperativnim pravilom dok god se ono
ne izmijeni.
Ali u području djelovanja dispozitivnih normi općega međunarodnog obi-
čajnog prava partikularna običajna pravila mogu nastajati i ona, pri tome, pri-
mjenjujući opće načelo prava lex specialis derogat legi generali, imaju prednost
u primjeni.
Strogo govoreći, partikularno običajno pravo nije izričito predviđeno člankom
38-1-b. Statuta Međunarodnog suda, koji spominje međunarodni običaj „kao dokaz
opće prakse” prihvaćene kao pravo. Ali to nije bilo smetnja da Međunarodni sud
u svojoj praksi otkriva nastanak takvih pravila i da im pridaje puni pravni učinak.
Međunarodni se sud u nekoliko presuda vrlo određeno izjasnio o pojedinim
vrstama partikularnoga običajnog prava koje smo spomenuli.
(a) Lokalni običaj. Postojale su sumnje u mogućnost nastanka običajnoga
pravila te vrste. Te je sumnje Sud u presudi iz 1960. o Pravu prolaska (Portugal/
Indija), izričito otklonio navodeći: „Teško je vidjeti zašto bi broj država među
kojima se neki lokalni običaj može ustanoviti na temelju dugotrajne prakse, nuž-
no morao biti veći od dviju. Sud ne vidi razloga zašto dugotrajna i kontinuirana
praksa između dviju država, prihvaćena od njih da regulira njihove odnose, ne bi
ustanovila osnovu za uzajamna prava i obveze između tih dviju država” (p. 39).
U toj parnici Sud je na temelju podnesenih dokaza priznao običajno pravo tran-
zita privatnih osoba, civilnih dužnosnika i robe između tadašnjega portugalskog
posjeda Damao na obali Indijskog potkontinenta i portugalskih enklava u unutraš-
njosti, dakle kroz indijski teritorij, na temelju „stalne i jednoobrazne prakse”, doda-
jući pri tome da je ta praksa „bila prihvaćena od stranaka kao pravo i da su iz nje
nastali pravo i odgovarajuća obveza” (p. 40). Dakle u ovomu konkretnom slučaju
ispunili su se svi uvjeti za postojanje lokalnog običaja.
No Sud je potom odbacio tvrdnju da je takvo običajno pravo ustanovljeno i za
prolazak oružanih snaga, policije, oružja i municije, jer se u prošlosti za svaki takav
prolazak tražilo posebno odobrenje, premda je ono uvijek bilo davano kada je god
bilo zatraženo (p. 43).
Iz ovoga slučaja proizlazi da lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne
naravi koja predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu.
(b) Regionalni običaj. Kako smo već naveli, nije isključena mogućnost na-
stanka ni regionalnih običajnih pravila koja bi uređivala odnose između država
iz određenoga dijela svijeta koji se po nečemu odlikuju od drugih. No ni ta
posebna običajna pravila, poput svih drugih, ne smiju biti u suprotnosti s im-
perativnim normama općega međunarodnog prava (jus cogens) na snazi, niti
ih mogu nadomjestiti.
Pokatkad su u prošlosti neke velesile poduzimale čine oružane intervencije u dr-
žavama za koje su smatrale da potpadaju u njihovu interesnu sferu, pozivajući se na
neka navodna pravna pravila koja bi ih na to ovlašćivala. To je bila bit tzv. Johnsonove
doktrine na temelju koje su oružane snage Sjedinjenih Američkih Država i nekih
drugih članica Organizacije američkih država izvršile u 1965. oružanu intervenciju
u Dominikanskoj Republici.32 Tamo su svrgnule predsjednika koji je prije toga bio
zakonito i demokratskim putem izabran od birača te zemlje.
Intervencija oružanih snaga pet država članica Varšavskog ugovora, izvršena
1968. u Čehoslovačkoj, opravdavala se navodnim pravnim pravilima koja su u biti
bila iste naravi.
Intervencija u Čehoslovačkoj bila je povod za daljnju afirmaciju tzv. doktrine o
kolektivnom suverenitetu socijalističkih zemalja, poznate kao „Brežnjevljeva doktri-
na”. Tvrdilo se da načela općega međunarodnoga prava, koja su nazvana „principima
koegzistencije”, ne mogu biti osnova za uzajamne odnose država u kojima je radnička
klasa navodno na vlasti. Ta načela navodno uređuju odnose između država s razli-
čitim društvenim uređenjem. Tvrdilo se da su u odnosima između socijalističkih
država ta načela zamijenjena navodnim „višim” pravnim načelom „socijalističkog
internacionalizma”. To „načelo” u toj zajednici navodno pruža pravo i obvezu pruža-
nja „bratske pomoći” u obliku oružane intervencije, kada je po ocjeni ostalih socija-
lističkih zemalja u nekoj od njih socijalistički društveni poredak došao u opasnost.33
32
Cf., Thomas M. FRANCK: „Who Killed Article 2(4)?”, AJIL 1970, No. 5, pp. 809-837; T. M.
FRANCK, Edward WEISENBAND: World Politics, Oxford Univ. Press, 1972, pp. 70-95.
33
Cf., V. M. ŠURŠALOV: „Osnovnye principy otnošenij obščenorodnogo socialističeskogo go
sudarstva s drugimi stranami”, Sovetskoe gosudarstvo i pravo 1963, No. 3, str. 27-30; V. M. SHUR-
SHALOV: „International Law in Relations among Socialist Countries”, u G. TUNKIN (Ed.): Con-
temporary International Law, Moscow, 1969, pp. 59-76; G. I. TUNKIN: Teorija meždunarodno-
go prava, Moskva, 1970, str. 483-506.
Ta je doktrina bila suprotna obvezama iz članka 2. Povelje UN-a, kao i onima

prema općemu međunarodnom pravu. Većinu tzv. načela koegzistencije čine im-
perativne norme općega međunarodnog prava (jus cogens) od kojih nije dopušteno
odstupanje, osim u slučajevima i u granicama određenima drugim pravilima te vrste.
Domašaj načela neagresije (o zabrani pribjegavanja sili) i neintervencije precizno
je odredila presuda Međunarodnoga suda o Nikaragvi iz 1986.34 Izvan toga, ta se
načela ne mogu dokidati, a niti zamijeniti, nikakvim „višim” načelom. Stoga nije ni
bilo uvjeta da se stvori partikularno običajno pravo u tome smislu, čak niti uz pri-
stanak nekih od država članica Varšavskog ugovora. Sovjetski se Savez bio izričito
odrekao te doktrine još u doba Gorbačova. Ali slični zahtjevi nisu ni danas samo od
povijesne važnosti. Oni su mogući i nakon raspada Sovjetskoga Saveza, sve dok u
Ruskoj Federaciji bude želja za obnovom i održanjem imperija u okviru Zajednice
neovisnih država, i to nasuprot odnosima između suverenih država, zasnovanih na
jednakosti u pravima i dužnostima.
Prije Drugoga svjetskog rata vladalo je uvjerenje da postoji regionalno ame-
ričko međunarodno pravo, s nekim posebnostima u odnosu na opće međuna-
rodno pravo. U to su se doba u okviru Panameričke unije usvajale konvencije o
kodifikaciji, koje su ipak pretežito činile regionalnu kodifikaciju pravila općega
međunarodnog prava. Ali neka načela, poput onoga o zabrani intervencije, na-
stala su u tome pravu prije nego što su se asimilirala u opće međunarodno pravo
Poveljom UN-a iz 1945.
Čini se da je jedino pravno pravilo u kojemu se regionalno pravo latinsko-
američkih država i danas odlikuje od općega, ono o pružanju azila (utočišta)
u zgradama diplomatskih predstavništava političkim bjeguncima, kojima se
potom, u suradnji s lokalnim vlastima, osigurava nesmetano napuštanje zemlje.
U presudi iz 1950. o Pravu azila (Kolumbija/Peru) Međunarodni je sud uzeo
u obzir činjenicu da Peru nije ratificirao dvije regionalne konvencije o politič-
kom azilu iz 1933. i 1939. kao dokaz da je ta zemlja odbila priznati to partiku-
larno običajno pravo, i da je stoga ono ne obvezuje (p. 271).
Zato, premda ne treba sasvim isključiti mogućnost nastanka regionalnih obi-
čajnih pravila u nekome dijelu svijeta, sama činjenica pripadnosti neke države
toj regiji nije dovoljan dokaz da je ona podvrgnuta odnosnomu partikularnomu
običajnom pravu. I za nju se treba dokazati da je to pravo prihvatila jer je ono, u
suprotnom, pravno ne obvezuje, poput svakoga drugoga partikularnog običaja.
Ni to pravo ne smije ni u kojemu pogledu biti u sukobu s imperativnim norma-
ma općega međunarodnoga prava.
34
Cf., I. C. J. Reports 1986, pp. 102-103, para. 193; pp. 103-106, paras. 194-201; pp. 106-110,
paras. 207-209; te pp. 110-111, paras. 210, 211.
(c) Specijalni običaj u ugovornom odnosu. Naveli smo da, unatoč svim
iznesenim ogradama, postoji posebno područje međunarodnoga prava u ko-
jemu partikularni običaj može biti od većega praktičnog značenja. Riječ je o
običaju koji nastaje u okviru ugovornog odnosa, a koji smo nazvali „specijalnim”
običajem. Države stranke nekoga ugovora mogu u tijeku njegove primjene od-
stupiti od njegovih propisa, napose ako se taj ugovor primjenjuje tijekom dugog
razdoblja, a zbog nekih razloga ne provodi se formalna revizija njegova teksta.
Tada se putem običajnih pravila usuglašuje tekst takvoga ugovora s izmijenje-
nim socijalnim i političkim uvjetima u kojima se on primjenjuje.
Ako je takva praksa stalna, kontinuirana i jednoobrazna između svih stra-
naka ugovora, ona može dovesti do njihova uvjerenja o obvezatnosti te prakse
(opinio juris). Time dolazi do stvaranja partikularnoga običajnog pravila koje
ima učinak revizije de facto ugovornog teksta u pitanju.
Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. za to pruža osnovu u okviru „op-
ćega pravila o tumačenju”, iz njezina članka 31. točka 3. toga propisa predviđa
sljedeće:
3. Zajedno s kontekstom, vodit će se računa:
(a) o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili
o primjeni njegovih odredba;
(b) o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum
stranaka o tumačenju ugovora;....
Tu je dakle riječ o autentičnom tumačenju ugovora od svih stranaka, a ono
u praksi može dovesti do neformalne revizije njegova teksta. Naime, kao što
sve stranke mogu novim zajedničkim sporazumom izmijeniti ili dokinuti neke
odredbe ugovora ili ugovor u cjelini, kasniji sporazum o njegovu tumačenju
ili primjeni, ili kasnija praksa kojom je postignut takav sporazum, mogu biti
osnova za partikularno običajno pravo u tome pogledu.
O tome je bio izričit Arbitražni tribunal (Francuska/Sjedinjene Američke Dr-
žave) u presudi iz 1963. o Tumačenju dvostranog sporazuma o službama zračnoga
transporta, navodeći: „Takvo ponašanje može se zapravo uzeti u obzir ne samo i
jednostavno kao sredstvo za tumačenje Sporazuma nego i kao nešto više, tj. kao
moguć izvor njegove kasnije izmjene koja proizlazi iz određenih akata ili određenih
ponašanja, koja imaju učinak na pravnu situaciju stranaka i prava koja svaka od njih
može legitimno zahtijevati.”35
Takva partikularna običajna pravila nastala su i u primjeni nekih propisa Povelje
UN-a. U savjetodavnom mišljenju iz 1971. o Namibiji, Međunarodni je sud usta-
35
Cf., tekst – AJIL 1967, No. 1, p. 386.
novio da, suprotno članku 27(3). Povelje,36 uzdržavanje nekog stalnoga člana Vijeća
sigurnosti pri glasanju ne znači da se on protivi prihvaćanju rezolucije, za koju se
traži pristanak svih stalnih članova. „Postupak koji Vijeće sigurnosti slijedi, a koji je
ostao neizmijenjen i nakon amandmana na članak 27. Povelje iz 1965, općenito je
prihvaćen od članova Ujedinjenih nacija i čini dokaz opće prakse te organizacije”
(p. 22, para. 22).
h
Iz svega izloženoga proizlazi da partikularni običaj ipak nije veoma pogodan
način za pravno uređenje međudržavnih i drugih pravnih odnosa u regionalnim
i drugim okvirima međunarodne suradnje užima od onih svjetskih. Dokaz je
tomu da takvih pravila ima vrlo malo. No, unatoč tomu, ona su moguća, a kad
nastanu, ona imaju jednak pravni učinak poput svih drugih pravila partikular-
noga međunarodnoga prava.
36
Članak 27(3). Povelje propisuje da se odluke Vijeća sigurnosti o svim pitanjima koja nisu pita-
nja postupka donose potvrdnim glasovima devetorice (prije izmjene Povelje iz 1965. sedmorice)
članova, uključujući glasove svih stalnih članova, ali time da se stranke u nekome sporu uzdrže
od glasanja kod odluka prema Glavi VI. (Mirno rješavanje sporova) i članku 52(3). (rješavanje
lokalnih sporova putem regionalnih sporazuma ili ustanova).
C. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA

Bibliografija
Samuel B. CRANDALL: Treaties, Their Making and Enforcement, Second Edition, Washington,
D.C., 1916, 663 pages; HARVARD LAW RESEARCH, Part III: Law of Treaties, AJIL 1935
Supplement October 1935, pp. 657-1024; Lord McNAIR: The Law of Treaties, Oxford 1961, 789
pages; REPORTS OF THE INTERNATIONAL LAW COMMISSION on the second part of its
seventeenth session 3-28 January 1966 and on its eighteenth session 4 May – 19 July 1966. General
Assembly Official Records: Twenty-first Session, Supplement No. 9 (A/63 9/Rev. l); objavljeni
takoder u AJIL 1966, No. l, pp. 248-470; Kaye HOLLOWAY: Modern Trends in Treaty Law,
Constitutional Law, Reservations and the Three Modes of Legislation, London, 1967, 705 pages;
Ernesto De LA GUARDIA – Marcelo DELPECH: El Derecho de los Tratados y la Convencion de
Viena de 1969, Buenos Aires, 1970, 599 pages; T. O. ELIAS: The Modern Law of Treaties, Oceana,
Dobbs Ferry 1974, 272 pages; Sir Ian SINCLAIR: The Vienna Convention on the Law of Treaties,
Second Revised and Enlarged Edition, Manchester University Press, 1984, 260 pages; Suzanne
BASTID: Les traités dans la vie internationale, Conclusion et Effets, Paris, 1985, 303 pages; Paul
REUTER: Introduction au droit des traits, 3e édition revue et augmentée par Philippe Cahier,
Paris, 1995, 211 pages; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Object and Purpose of Treaties in the Vienna
Convention on the Law of Treaties”, Asian Yearbook of International Law, Vol. 7, pp. 141-174;
Pravo međunarodnih ugovora, Rijeka, 2002, 341 str.
§ 13. ZNAČAJKE UGOVORA KAO IZVORA

MEĐUNARODNOG PRAVA
Bibliografija
Philip JESSUP: A Modern Law of Nations, New York, 1958, pp. 123-156; Jean COMBACAU: Le
droit des traités, „Que sais-je ?”, n°2613, Paris, 1991, 125 p.; V. Đ. DEGAN: Sources of International
Law, The Hague, 1997, pp. 355-357.
Međunarodni su ugovori izvan svake sumnje najvažniji način uglavljivanja

uzajamnih prava i dužnosti između država i drugih subjekata međunarodnoga
prava u njihovim partikularnim (posebnim) odnosima. Medu svim izvorima
međunarodnoga prava ugovor ima nekih nesumnjivih praktičnih prednosti.
Budući da se najveći broj ugovora sklapa u pisanom obliku, njihove stranke
mogu u njima na precizan način izraziti svoje međusobne odnose, i bolje nego
na drugi način uglaviti željenu ravnotežu između uzajamnih prava i dužnosti.
Odnosi između suverenih i jednakih subjekata u biti se zasnivaju na ravnoteži
i uzajamnosti (reciprocitetu).
Premda je u povijesti oduvijek bilo neravnopravnih i nametnutih ugovora,
u postupnome procesu pregovaranja, potom usvajanja i potpisivanja ugovora,
§ 13. ZNAČAJKE UGOVORA KAO IZVORA MEĐUNARODNOG PRAVA 111
u odlučivanju o ratifikaciji i o ulaganju rezervi na ugovor, države ipak mogu

pažljivo odmjeriti svoje interese i očuvati svoju jednakost u odnosu na druge
ugovornice. Taj dugotrajni proces umanjuje mogućnost nepromišljenih i brzo-
pletih čina, a time pospješuje i pravnu sigurnost u međunarodnim odnosima.
Neki oblici međunarodne suradnje mogu se urediti samo pisanim ugovornim
pravilima. To je slučaj s osnivanjem nove međunarodne organizacije i predviđa-
njem broja, sastava i nadležnosti njezinih organa, zatim s ugovorima o trgovini,
o međusobnim komunikacijama između država, o ograničenju naoružanja i sl.
I posebne obveze na mirno rješavanje sporova između država mogu se uglaviti
samo ugovorima. Na svim tim i sličnim područjima običajna pravna pravila ne
mogu zamijeniti ugovore.
Posebno je značajna i činjenica da se najveći broj ugovora sklapa u pisanom
obliku. Stoga, za razliku od običajnih pravila, pravne obveze iz tih ugovora nije
potrebno posebno dokazivati jer o njima postoji pismeni akt. To, međutim, ne
otklanja sporove o tumačenju, pa katkad i one o primjeni ugovornih propisa,
koji ipak nisu prečesti u međunarodnoj praksi.
Pravo međunarodnih ugovora grana je općega međunarodnog prava koja
propisuje pravila o sklapanju ugovora, o njihovu stupanju na snagu, o rezerva-
ma na ugovore, o primjeni, tumačenju, izmjenama, ništavnosti, te o prestanku
i obustavljanju primjene ugovora. Ta grana međunarodnoga prava zasniva se
na nekim općim načelima prava zajedničkima svim vrstama sporazuma između
bilo kojih subjekata. Prije 1969. godine u znanosti i međunarodnoj praksi ta su
načela bila općenito prepoznata i prihvaćena, ali nije bilo potpune suglasnosti
o tome u kojim uvjetima, okolnostima i u kojemu su opsegu ona primjenljiva
na međunarodne ugovore.
Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora kojoj je stranka danas i
Hrvatska, potpisana je 23. svibnja 1969, a stupila je na snagu 27. siječnja 1980.
(dalje: „Konvencija iz 1969”). Ta je konvencija preciznim propisima u pisanom
obliku razriješila najveći broj tih dilema. Nakon njezina usvajanja ti njeni propisi
zadobili su objektivni značaj i gotovo su svi do danas prerasli u pravila općega
običajnoga međunarodnog prava, koja više nitko ne osporava. Pisana pravila iz
te Konvencije primjenjuju se danas – ili se smatraju primjenljivima – na stranke
svih ugovora koji se sklapaju, pa i s državama koje nisu stranke Bečke konvencije
poput Francuske. Stoga je upravo ta konvencija do danas možda najznačajniji
ugovor o kodifikaciji međunarodnoga prava.
Manje je uspjela Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih
ugovora od 23. kolovoza 1978, koja je stupila na snagu 6. studenoga 1996, a
stranka joj je i Hrvatska.37
37
Uz Hrvatsku, stranke su joj zasada: Bosna i Hercegovina, Dominika, Egipat, Estonija, Etiopija,
Uz te dvije Bečke konvencije, dosada je još usvojena i potpisana, ali nije

stupila na snagu, Bečka konvencija o pravu ugovora između država i međuna-
rodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija, iz 1986. Hrvatska
je njezina država ugovornica.
Time je pravo međunarodnih ugovora područje koje je među najbolje ure-
đenima u međunarodnome pravu.
Irak, Makedonija, Maroko, Sejšeli, Slovačka, Slovenija, Tunis, Ukrajina i Srbija.

113
§ 14. POJAM I VRSTE UGOVORA
Bibliografija
V. Đ. DEGAN: „Političke izjave i politički sporazumi država kao izvor međunarodno-pravnih
obveza”, ZPFZ 1983, br. 1-2, str. 69-86; Julio A. BARBERIS: „Le concept de ’traité international’
et ses limites”, Annuaire français de droit international 1984, pp. 239-276.
Međunarodni se ugovor sastoji u suglasnosti volja dvaju ili više subjekata me-
đunarodnoga prava sa svrhom da postigne određeni učinak po međunarodnom
pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti između njegovih stranaka. Ugovori
mogu dakle biti dvostrani i mnogostrani, mogu biti sastavljeni u jednoj ispravi
(s mogućim dodatcima, tj. „aneksima”), ili u više međusobno povezanih isprava
(u razmijenjenim notama). Oni, napokon, mogu biti sklopljeni u pisanom ili u
nekom drugom obliku.38
Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak po međunarodnom
pravu, potrebno je da se ispuni više uvjeta.
1. Sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnoga prava, tj. drža-
ve, međuvladine organizacije ili priznati ustanici. O vrstama ugovora, kao i o
sposobnosti obvezivanja tih subjekata ugovorima, dalje će biti više riječi (infra,
§14. i §15).
Ne radi se dakle o međunarodnom ugovoru ako država (ili drugi subjekt među-
narodnoga prava) sklopi sporazum s pravnom osobom iz druge države (sa stranom
bankom, petrolejskom ili drugom tvrtkom). No to ne znači da takav sporazum prav-
no ne obvezuje njegove stranke. Ako njegov tekst ne upućuje na unutarnje pravo
neke od stranaka ili neke treće države kao mjerodavno, riječ je o „transnacionalnom
kontraktu” na koji se izravno primjenjuju opća načela prava (v. supra, §7).
Katkad i države međusobno sklapaju transakciju u obliku privatne pogodbe koju
podvrgavaju unutarnjemu pravu neke države kao mjerodavnom. Ni u tim rijetkim
slučajevima ne radi se o međunarodnim ugovorima. No, ako nema jasnih naznaka o
suprotnome, pretpostavlja se da su sporazumi kojima su sve stranke države i drugi
subjekti međunarodnog prava istinski međunarodni ugovori na koje se primjenjuju
propisi Bečke konvencije iz 1969.
2. Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno ne-
dopustiv. Pravno nedopustiv jest onaj ugovor:
38
U sličnome smislu članak 2-1-a. Bečke konvencije iz 1969. predviđa – za svrhe te Konvencije
– sljedeće: „’ugovor’ znači međunarodni sporazum koji je u pismenom obliku sklopljen između
država i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili
u više povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv”.
(a) koji je materijalno nemoguće izvršiti (npr. ako se odnosi na svemirska i

druga prostranstva koja su zasada nedostupna čovječanstvu) ili (b) koji je u su-
kobu s nekom imperativnom normom općega međunarodnog prava (jus cogens)
(v. supra, §2, pod 2. i §11).
3. Izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji.
Stoga su, prema nekim općim načelima prava, ništavi ugovori glede kojih po-
stoje mane pri očitovanju volje neke od stranaka. O tim i drugim manama dalje
će biti više riječi (infra, §22).
Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana uzrok apsolutne ništavosti
i ugovor se tada ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim pristankom svih
stranaka. To su, osim sukoba s jus cogens, prisila izvršena nad predstavnikom
neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu. Ostale mane uzro-
ci su relativne ništavosti (bludnja, prijevara, korupcija predstavnika države, te
druge mane koje predviđa Konvencija). One dovode do ništavosti samo ako se
oštećena stranka na njih pozove.
4. Napokon, opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik
(formu) ugovora. Već je navedeno da se daleko najveći broj ugovora sklapa u pi-
smenom obliku. Ali ugovori koji nisu sklopljeni u pisanom obliku nego usmeno,
ili u ratu znakovima, zbog toga ne gube na svojoj pravnoj važnosti.
h
Svi ugovori na snazi u načelu jednako obvezuju sve njihove stranke, čak i
bez obzira na tijelo neke države koje ih je sklopilo, ili na akt kojim su ratifi-
cirani (zakon, uredba, dekret ili drugi podzakonski akt). U načelu ne postoji
hijerarhija između ugovora nalik na hijerarhiju pravnih normi i pravnih akata
u unutarnjemu pravu.
Od toga je djelomična iznimka jedino Povelja UN-a, i to zbog derogatorne
klauzule u njezinu članku 103, koja propisuje: „U slučaju sukoba između obveza
članova Ujedinjenih nacija prema ovoj Povelji i njihovih obveza prema bilo ko-
jemu drugom međunarodnom sporazumu prevladavaju njihove obveze iz ove
Povelje.” S obzirom na to da su s izuzetkom Države Vatikanskoga Grada danas
praktično sve općenito priznate države u svijetu članice UN-a, time obveze svih
tih država članica iz Povelje (ali ne bilo koja njezina druga odredba), prevlada-
vaju nad njihovim obvezama iz drugih sporazuma. To je pravilo ugrađeno u
članak 30(1). Bečke konvencije iz 1969, koji se odnosi na primjenu uzastopnih
ugovora o istome predmetu.
Ako je neka imperativna norma općega međunarodnog prava potvrđena u tekstu
nekog ugovora, time taj ugovor u njegovoj cjelini ne dobiva jače značenje od ostalih
§ 14. POJAM I VRSTE UGOVORA 115
ugovora. Jus cogens obvezuje sve države članice međunarodne zajednice po običajnoj
osnovi i neovisno o ugovoru koji ih potvrđuju. Ta pravila obvezuju i nakon što bi neki
takav ugovor bio dokončan ili bi se neka stranka iz njega povukla. Ona obvezuju sve
države i kada su potvrđena nekim neugovornim instrumentom poput deklaracije
Opće skupštine UN-a.
Ugovori jednako obvezuju njihove stranke bez obzira na njihov poseban naziv.
Pri pripremanju nacrta Konvencije, Komisija za međunarodno pravo upozorila je
u svome komentaru da se uz „ugovor”, u praksi upotrebljavaju i izrazi: „konvencija”,
„protokol”, potom „deklaracija”, „povelja”, „pakt”, „akt”, „statut”, „sporazum” „konkor-
dat” i „modus vivendi”. Uporabljuju se katkad i izrazi: „izmjena pisama”, „memoran-
dum o suglasnosti” ili „usuglašeni zapisnik”.39 Neki od tih izraza, premda nedosljed-
no, upotrebljavaju se i za međunarodne instrumente koji nemaju značajke formal-
nih ugovora. U slučaju dvojbe, u svakome posebnom slučaju valja utvrditi namjeru
stranaka iz teksta instrumenta i iz okolnosti pod kojima je on sklopljen i prihvaćen.
Valja nam nešto reći o vrstama ugovora, kao i o nekim međunarodnim in-
strumentima koji nisu međunarodni ugovori.
Nemoguće je dosljedno izvršiti podjelu svih međunarodnih ugovora prema
njihovu sadržaju. Mnogi ugovori, a napose oni mirovni, uređuju širok krug
raznovrsnih pitanja.
U prijašnjoj znanosti neki su pisci dijelili ugovore na političke, trgovačke i tehnič-
ke. Politički ugovori dalje su se dijelili na one o savezima, o jamstvima (garancijama),
o zaštiti, o prijateljstvu i o neutralnosti. Vjerojatno se pri tome pretpostavljala neka
hijerarhija ugovora prema njihovoj političkoj važnosti, što je s pravnoga gledišta
nebitno.
Ali neke podjele ugovora ili, točnije, podjele ugovornih propisa, nisu bez
osnove. Tako se neki propisi Bečke konvencije iz 1969. odnose samo na dvostra-
ne ugovore, drugi na one višestrane ograničene naravi, a posebno se izdvajaju
ugovori koji su ustavni akti međunarodnih organizacija. I premda se najveći
broj pravila iz prava ugovora odnosi na sve ugovore, glede nekih vrsta ugovora
ili ugovornih propisa, ta se pravila u pojedinostima razlikuju. U nastavku ćemo
izložiti podjelu ugovora samo s toga aspekta.
(a) Ugovori sklopljeni u pisanom ili u nekomu drugom obliku. Prva po-
djela ugovora odnosi se na oblik (formu) u kojemu su sklopljeni. To pitanje
39
Kada se tekst nekoga ugovora prevodi na hrvatski jezik, svaki taj pojedinačni naziv, i bilo koji
drugi stručni pravni izraz, mora naći svoje mjesto u prijevodu. Bilo bi promašeno sve te nazive
prevoditi s „ugovor” samo stoga što su drugi stranoga porijekla. Time bi se bogatstvo i preciznost
hrvatskoga jezika vrlo umanjili. Zbog pravne sigurnosti vrlo je riskantno za sve ili za neke od njih
pronalaziti nove izraze na hrvatskom, jer bi tada prijevod postao nepouzdan i u praksi nepri-
mjenljiv. S druge strane, potpuno je neprimjereno upotrebljavati strane izraze tamo gdje postoji
uobičajen i vrlo precizan hrvatski naziv. Promašeno je stoga upotrebljavati izraze „bilateralni” i
„multilateralni” za dvostrane, višestrane i mnogostrane ugovore.
na izričit način rješava Bečka konvencija iz 1969. Njezin članak 3. propisuje,

među ostalim, da činjenica što se ta Konvencija ne primjenjuje na međunarodne
sporazume koji nisu sklopljeni u pisanom obliku nije na štetu pravne snage tih
sporazuma, kao i primjene na njih svih pravila iz te konvencije koja su primjen-
ljiva neovisno o toj konvenciji (tj. po običajnoj osnovi).
Iako su danas iznimno rijetki, sporazumi sklopljeni npr. u usmenom obliku,
pravno jednako obvezuju sve njihove stranke kao i pisani sporazumi. Ali izraz
u članku 3: „sporazumi koji nisu sklopljeni u pisanom obliku” ima značenje šire
od onih usmenih.
U oružanom sukobu punopravni sporazumi mogu se sklapati i znakovima.40
Sporazumi se danas mogu sklopiti izmjenom poruka putem telefona, radija ili te-
lefaksa, pod uvjetom da je pristanak obiju stranaka na neku pravnu obvezu izražen
na izričit i nedvojben način.
Prijeratni Stalni sud međunarodne pravde u dvama savjetodavnim mišljenjima iz
1931. pridao je učinak pravnih obveza država članica Lige naroda, koje su sudjelovale
u usvajanju rezolucija, što su se odnosile na njihov spor. Glasajući za te rezolucije,
one su preuzele pravne obveze glede rješenja svojih sporova,41 premda su te rezolu-
cije same po sebi bile preporuke.
Po istoj osnovi, u tijeku nekoga arbitražnog ili sudskog postupka agenti država
stranaka mogu sklapati nagodbe o spornim pitanjima. Kada ih uoči, sud će u svojoj
presudi te nagodbe zabilježiti, i one će stranke spora pravno obvezivati jer se radi o
sklopljenim ugovorima, te što postaju dijelovima obvezujuće presude.
Danas su ipak teško zamislivi (premda nisu nemogući) usmeni sporazumi
koji zaista ostaju u nepisanom obliku. U najvećem broju slučajeva o njima se
sastavlja zapisnik. Ako je takav zapisnik ili memorandum o suglasnosti ovjeren
od predstavnika svih stranaka, time on može zadobiti oblik pisanoga sporazu-
ma. I razmjenom pisama između država prema članku 13. Bečke konvencije iz
1969. sklapa se sporazum u pisanom obliku, koji je sadržan u dvjema ili u više
povezanih isprava. No u nekim je posebnim slučajevima katkad teško razlučiti
pisani ili drugi oblik nekoga sklopljenog ugovora.
Sva pravila prava ugovora nisu primjenljiva na sporazume koji nisu zabi-
lježeni u pisanom obliku. Rezerve na njih teško su zamislive, ako ne iz drugih
razloga, stoga što je većina tih sporazuma dvostrana.
40
Vidi članke 32-34. Haškoga pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu, pridodanog
Četvrtoj haškoj konvenciji iz 1907.
41
Vidi Savjetodavno mišljenje o Njemačkim manjinskim školama u Gornjoj Šleskoj (Poljska/
Njemačka), Series A/B, No. 40, p. 14; i Željeznički promet između Litve i Poljske, Series A/B, No.
42, pp. 115-116.
Na kraju, iako se Bečka konvencija iz 1969. o tome ne izjašnjava, treba se složiti

s Oppenheimom i Lauterpachtom da se ugovor ne može sklopiti prešutnim i po-
drazumijevanim pristankom (tacit acquiescence) neke od pretpostavljenih država
stranaka.42 Premda, kako ćemo vidjeti, podrazumijevani pristanak nije lišen pravno-
ga učinka kada je u pitanju jednostrani akt druge države, ili pri stvaranju običajnih
pravnih pravila, on nije dovoljan da bi na takvoj pretpostavljenoj osnovi neka država
postala punopravnom strankom nekoga dvostranog ili višestranog ugovora.
Dakle, moguće je, premda je rijetkost, da dvije ili više država sklope ugovor koji
nije u pisanom obliku ako sve one izraze svoj pristanak na pravnu obvezu iz njega
na jasan i nedvojben način. Tu se dakle nikako ne radi o prešutnom pristanku bile
koje stranke. Ali ni neka treća država ne može na prešutan način postati strankom
ugovora u pismenom obliku, osim u tome istom obliku, dakle na izričit način.
(b) Dvostrani i mnogostrani ugovori. Podjela ugovora s obzirom na broj
njihovih stranaka čini se na prvi pogled najmanje značajnom, ali je to daleko
od istine.
Prije stvaranja tzv. administrativnih unija, poput onih na temelju Međuna-
rodne telegrafske konvencije iz 1865. i Svjetskoga poštanskoga saveza iz 1872,
mnogostrani ugovori bili su toliko rijetki u međunarodnoj praksi da su činili
iznimke. Gotovo svi ugovori, osim nekih mirovnih, bili su dvostrani.
S Prvom haškom mirovnom konferencijom održanom 1899. otpočinje pro-
dor mnogostrane diplomacije, mnogostranih ugovora i međunarodnih organi-
zacija. Taj se fenomen odrazio na mnoga pravila prava ugovora.
Predviđanje u nekim ugovorima jedinstvenoga depozitara za polaganje in-
strumenata o njihovoj ratifikaciji odraz je toga stanja. Razmjena tih instrume-
nata između deset ili više ugovornica nepraktična je i gotovo nemoguća. Neki
mnogostrani ugovori predviđaju vlastita pravila o naknadnoj izmjeni (revizi-
ji) njihova teksta. I Bečka konvencija iz 1969. predviđa o tome neke općenite
odredbe, ali samo glede mnogostranih ugovora. Kod dvostranih ugovora sve
je to nepotrebno jer se tekst ugovora ne može izmijeniti ako se druga stranka
tomu suprotstavi.
Rezerve država ugovornica ili stranaka na tekst ugovora također su se u
praksi proširile prodorom mnogostranih ugovora. Ali su savršeno moguće i
rezerve na dvostrane ugovore, iako s ponešto drukčijim učincima.
Ako je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od pet ili više godina s
mogućnošću njegova jednostranog otkaza nakon isteka toga roka, takvim otka-
42
Cf., OPPENHEIM – LAUTERPACHT: International Law, Eighth Edition, London, 1955, vol.
I, p. 898. To gledište nije ponovljeno u novome, devetom izdanju toga djela – Oppenheim’s In-
ternational Law, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Volume I,
Parts 2 to 4, London, 1992, pp. 1207-1208.
zom dvostrani se ugovor dokončava. Kod mnogostranih ugovora radi se samo o

jednostranom povlačenju, jer ugovor po pravilu ostaje na snazi između njegovih
preostalih stranaka.
Napokon, bitna povreda dvostranoga ugovora od jedne od stranaka ovla-
šćuje drugu da se na tu povredu pozove kao na uzrok prestanka ugovora ili
suspenzije njegove primjene u cjelini ili djelomično. Propisi o prestanku i sus-
penziji primjene mnogostranih ugovora – zbog njihove bitne povrede od jedne
od stranaka – mnogo su složeniji.
Posebnu podvrstu mnogostranih ugovora čine višestrani ugovori ograniče-
ne naravi. Ako takav ugovor ne predviđa drukčije, na njega su rezerve moguće
samo uz pristanak svih ostalih njegovih stranaka. Ako neka od stranaka takvoga
ugovora pretrpi teritorijalne promjene, ili ako zbog tih promjena ona prestane
postojati, sve nove države sljednice te države prethodnice koja je bila stranka
ugovora moraju se podvrgnuti postupku pristupanja tomu ugovoru, poput svake
treće države. Dakle, nema sukcesije država glede tih ugovora.
I svi ugovori-ustavi međunarodnih organizacija također su višestrani ugovo-
ri ograničene naravi i na njih se primjenjuju sva gornja ograničenja. Njih ćemo
posebno obraditi s obzirom na neke njihove druge značajke.
(c) Ugovor-zakon i ugovor-pogodba. U vrijeme kada je nastala i općenito
prihvaćena, ova se podjela smatrala bitnom, da bi se potom počela zanemarivati.
Prema učenju koje je postavio Heinrich Triepel pri kraju 19. stoljeća, ugovor-
-zakon (uglava, Vertrag, traité-loi, law-making treaty), sastoji se u stapanju volja
njegovih stranaka usmjerenih prema istom cilju. Riječ je zapravo o jedinstvenoj
volji svih stranaka. Takvim ugovorima sve njihove stranke preuzimaju iste prav-
ne obveze. Prema tome učenju samo ti ugovori izvor su „objektivnog prava” i
izvor su međunarodnoga prava općenito.
Kao jedan od mnogih primjera ugovora te vrste može se uzeti Konvencija o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, iz 1948. U savjetodavnom mišljenju iz
1951. o Rezervama na Konvenciju o genocidu, Međunarodni je sud naglasio da, kada
je riječ o konvenciji te vrste, njezine države ugovornice nemaju vlastitih interesa. Sve
one zajedno, i svaka od njih pojedinačno, imaju samo jedan interes, a taj je zaštita
ciljeva koji su raison d’être te konvencije. Kod konvencija te vrste ne može se govoriti
o pojedinačnim probicima i teretima država, a ni o održanju neke ravnoteže između
prava i dužnosti tih država. Vrhunski cilj Konvencije (osuda i kažnjavanje genocida
kao „zločina po međunarodnom pravu”), putem zajedničke volje njezinih stranaka
temelj je i mjera svih njezinih odredaba (p. 23).
Ugovori-zakoni mogu biti osnova za kodifikaciju i progresivni razvoj običaj-
nih pravila iz neke grane međunarodnog prava (v. supra, §11). Oni su slični, ali
ne isti, sa zakonima u unutarnjim pravnim poredcima država.
Temelj ugovora-pogodbe jesu volje njegovih stranaka različita sadržaja, ali

koje smjeraju istom cilju i uzajamno se dopunjuju, poput npr. kupnje i prodaje.
Prema tome učenju ugovori-pogodbe nisu izvor međunarodnoga prava, nego
su samo pravni poslovi. Njima se stvaraju samo subjektivna prava i dužnosti
njihovih stranaka. Svaki ugovor kojim njegove stranke stječu različita prava
i preuzimaju različite obveze (stjecanje neke robe za novac ili za drugu robu,
ustupanje područja drugoj državi, jamstva (garancije), stjecanje trajne neutral-
nosti i sl.), jest ugovor-pogodba i on je nalik na pogodbu, tj. na kontrakt iz
unutarnjega građanskog prava. Među te ugovore ubrajaju se i oni koji za jednu
stranku predviđaju samo prava, a za drugu ili druge samo dužnosti.
Nije, međutim, sasvim točna tvrdnja da su ugovori te vrste samo pravni
poslovi (transakcije). I oni su izvor prava i obveza za njihove stranke dok god
su na snazi. No ispunjenjem preuzetih obveza neki se od tih ugovora mogu
konzumirati i prestati vrijediti. Ni oni, ali ni ugovori-zakoni, ne mogu po sebi
stvarati dužnosti za treće države. Ako se činidbe stranaka koje oni predviđaju
zasnivaju na nekim načelima, i takvi ugovori mogu biti čimbenikom običajnoga
procesa glede tih načela.43
Argument za zabacivanje te podjele bio je da su mnogi ugovori mješovite naravi
i da mogu predviđati odredbe obiju vrsta. Čak i konvencije o kodifikaciji neke grane
međunarodnog prava, uz većinu odredbi tzv. legislativne naravi, nužno sadržavaju i
neke odredbe čiji cilj nije da se transformiraju u običajna pravila. Te odredbe obve-
zuju samo njihove stranke po ugovornoj osnovi. Uz uobičajene završne odredbe, to
su i one o rješavanju sporova glede tumačenja i primjene teksta ugovora, te sve one
kojima se ustanovljuje nova organizacija i njezina tijela (vidjeti supra, §11 pod (d)).
Ispravnije je voditi računa o „kontraktualnoj” i „legislativnoj” naravi poje-
dinačnih odredbi nekoga ugovora negoli oštro dijeliti sve ugovore na te dvije
vrste. Svakako, ni ta podjela ne može biti osnovom za neku hijerarhiju ugovora
ili ugovornih obveza po njihovoj važnosti. Stoga ugovori-zakoni nisu iznad po-
slova (transakcija) koji se sklapaju ugovorima-pogodbama.
Postoje neke bitne razlike u primjeni pravilâ prava međunarodnih ugovora
na svaku od tih dviju vrsta ugovornih propisa. O tim ćemo razlikama u nastavku
raspravljati u pojedinostima. Tiču se rezervi koje nisu dopuštene na ugovore-
-pogodbe, osim uz naknadni pristanak svih ostalih njihovih stranaka. Kada je
tumačenje teksta ugovora dvosmisleno ili nejasno, ili dovodi do apsurdnog ili
nerazumnog ishoda, izbor između tzv. dopunskih sredstava tumačenja ovisi
43
Tako neki smatraju da su ponavljanjem istih privilegija i imuniteta u korist međunarodnih
organizacija u mnogobrojnim dvostranim ugovorima država i tih organizacija nastala neka obi-
čajna pravila iz toga područja koja obvezuju i države koje nisu sklopile takve ugovore.
o vrsti ugovorne odredbe. Stoga se ni ta podjela ugovornih propisa ne smije

zabaciti.
(d) Ugovori-ustavi međunarodnih organizacija. Ti ugovori imaju dvije ra-
zličite funkcije. Za države njihove stranke oni nisu bitno različiti od bilo kojega
drugog ugovora. Svaki od njih izvor je prava i dužnosti za sve njegove stranke
koje tim ugovorom ustanovljuju dugoročan okvir međusobne suradnje kroz
stalne i ad hoc organe organizacije u pitanju. Gotovo se svi ti ugovori sklapaju
bez ograničenja njihova trajanja.
U tome je smislu i savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda iz 1996. (na za-
htjev Svjetske zdravstvene organizacije) o Dopustivosti upotrebe nuklearnog oruž-
ja u oružanom sukobu istaknulo je: „S formalnoga stajališta ustavni instrumenti
međunarodnih organizacija mnogostrani su ugovori na koje se primjenjuju dobro
utemeljena pravila o tumačenju ugovora... „ (p. 74, para. 19).
U isto vrijeme ugovorom te vrste rađa se novi subjekt međunarodnoga pra-
va. Za sve organe te organizacije i za samu organizaciju kao posebnog subjekta
međunarodnoga prava on nipošto nije nalik na ostale ugovore. Za njih je on od
temeljnog, tj. ustavnog značenja.
U tome je smislu navedeno savjetodavno mišljenje istaknulo: „Ali ustavni in-
strumenti međunarodnih organizacija također su i ugovori posebnoga tipa; cilj im
je stvaranje novoga subjekta prava opskrbljena određenom autonomijom, kojemu
stranke povjeravaju zadaću ostvarenja zajedničkih ciljeva...” (p. 75, para. 19).
Zbog ostvarenja zajedničkih ciljeva većina tih ugovora isključuje mogućnost
ulaganja rezervi na njih. Većina njih propisuje postupak za njihove naknadne
izmjene i dopune. A da bi te izmjene za sve države članice organizacije stupile na
snagu, ne traži se jednoglasnost, nego neka kvalificirana većina. Nezadovoljna
članica, ako ne želi pristati na takve izmjene, može samo napustiti organizaciju.
Jednoglasno ili konsenzusom usvojene rezolucije u glavnome predstavnič-
kom tijelu organizacije (poput Opće skupštine UN-a) mogu se smatrati „usta-
novljenom praksom” u postupku stvaranja partikularnih običajnih pravila u
pravu te organizacije. Neke od tih rezolucija mogu biti akti autentičnoga tuma-
čenja samoga ugovora-ustava. I premda su usvojene u obliku preporuka, one
pod tim uvjetima mogu pravno obvezivati sve stranke, sva tijela organizacije,
pa i sudsko tijelo ako mu je povjereno tumačenje toga ugovora.
(e) Politički sporazumi (gentlemen’s agreements). Rašireno je mišljenje o
postojanju sporazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili dru-
gom obliku s namjerom da ih obvežu samo moralno ili politički, ali da one tim
putem ne preuzmu nikakve pravne obveze.
Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovore i na pravno
neobvezujuće instrumente najčešće u praksi nije opravdano. Moguće je zamisliti
neki instrument kada iz analize njegova teksta i okolnosti njegova sklapanja

proizađe izričita i jasna namjera država potpisnica da se njime pravno ne ob-
vežu. No takvi su slučajevi toliko rijetki da nikako ne čine neku posebnu vrstu
„pravno neobvezujućih sporazuma”.
Ako se u tekstu nekoga instrumenta čiji je ugovorni oblik dvojben predviđaju
precizna prava i dužnosti za njegove stranke, i ako zbog neizvršenja ili kršenja
obveza jedne stranke nastupi materijalna šteta za drugu, tada je riječ o istinskoj
pravnoj obvezi. Obveze te vrste ne mogu imati nepravni, tj. moralni ili politički
značaj, bez obzira na formu instrumenta u pitanju.
S druge strane, poput nekih neugovornih instrumenata, i formalni ugovori
poput same Povelje UN-a, sadržavaju u nekim svojim odredbama, umjesto pra-
va i dužnosti njihovih stranaka, obične želje ili program buduće suradnje za koji
nadležni organ tek treba donijeti odluke; ili se u njima postavljaju neke više ili
manje točne tvrdnje. I bez obzira na oblik instrumenta u pitanju, takve odredbe
nemoguće je izvršiti jer njihove stranke u njima nisu izrazile suglasnost volja sa
svrhom da postignu određeni pravni učinak.
Stoga sam oblik nekoga međunarodnog instrumenta nije odlučujući dokaz o
postojanju ili o nepostojanju pravnih obveza sadržanih u njemu. Ipak, pretpo-
stavka je da većina odredaba formalnog ugovora stvara prava i dužnosti za nje-
gove stranke, a da je neugovorni instrument u načelu lišen takvih odredbi. No,
neovisno o obliku, uvijek je nužno u slučaju sumnje provesti savjesnu analizu
sadržaja instrumenta i okolnosti njegova usvajanja. Tim putem valja ustanoviti
postojanje ili nepostojanje suglasnosti volja stranaka instrumenta s ciljem da se
postigne određeni učinak po međunarodnome pravu, stvarajući njihov uzaja-
mni odnos prava i dužnosti.
Među instrumentima glede kojih je postojala očita namjera potpisnica da ne
sklope formalni ugovor i da ga kao takvoga ne registriraju kod glavnoga tajnika
UN-a najznačajniji je Helsinški završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u
Europi iz 1975. Unatoč tomu, Deklaracija o načelima, koja je njegov sastavni dio,
potvrđuje i razrađuje u europskom kontekstu načela Ujedinjenih nacija. No i preko
toga, usvajajući III. i IV. načelo, države sudionice preuzele su čvrstu pravnu obvezu
da štite teritorijalnu cjelovitost svih drugih država sudionica, i odrekle su se bilo
kakvih zahtjeva za teritorijalnim promjenama.
§ 15. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA
Bibliografija
J. W. SCHNEIDER: Treaty-Making Power of International Organizations, Geneva, 1959, 150
pages; Hans BLIX: Treaty-Making Power, 1960, pp. 107-219; Milenko KREĆA: Ugovorna
sposobnost država u međunarodnom pravu, s posebnim osvrtom na federativne države, Beograd,
1988, 107 str.
Ovdje nam valja ukratko izložiti sposobnost ugovornog obvezivanja (treaty

making capacity) pojedinih vrsta subjekata međunarodnog prava. Ta ugovor-
na sposobnost u uskoj je vezi s međunarodnopravnom osobnošću pojedinih
cjelina.
1. Sve suverene (neovisne) države subjekti su međunarodnog prava na te-
melju općega međunarodnog prava, i to njihovo svojstvo ne bi trebalo ovisiti
o njihovu priznanju od drugih država. Sukladno tomu, sve one imaju ničim
ograničenu sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora. To potvrđuje i članak 6.
Bečke konvencije iz 1969. kada navodi: Svaka država ima sposobnost da sklapa
ugovore.
2. S obzirom na to da je federalizam kao oblik složene države rasprostra-
njen na svim kontinentima, važno je pitanje ugovorne sposobnosti federalnih
jedinica.
Budući da nisu neovisne države, postoji presumpcija da države članice federa-
cije nisu ovlaštene da budu strankama međunarodnih ugovora. Pretpostavlja se,
dalje, da one nisu subjekti međunarodnoga prava čak ni s ograničenom djelatnom
sposobnošću. Ako im ta sposobnost nije priznata ustavom federacije ili ne proizlazi
iz ustavne prakse federacije potvrđene kao pravo, odredbe ustava neke federalne
jedinice o njezinoj vlastitoj sposobnosti sklapanja ugovora nisu relevantne za treće
države. Ako bi pod takvim uvjetima neka treća država sklopila ugovor s federalnom
jedinicom, to bi značilo nedopušteno miješanje u unutarnje poslove te federacije.
Ali nema pravila međunarodnoga prava koje bi zabranjivalo da članice fe-
deracije budu opskrbljene vlašću sklapanja ugovora s trećim suverenim drža-
vama. U tome smislu Komisija za međunarodno pravo bila je predložila propis
koji, iako nije postao dijelom Konvencije iz 1969, ipak izražava pravno načelo
na snazi: „Države članice federalnoga saveza mogu imati sposobnost sklapanja
ugovora ako se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u granicama
propisanima u njemu.”
U Njemačkoj i Švicarskoj federalne jedinice uživaju vrlo ograničenu ugovornu
sposobnost, uz uvjet da savezni organi moraju dati neku vrstu prethodne suglasnosti
na sklapanje svakoga takvoga ugovora pojedinačno. Jednako je bilo i u bivšemu So-
§ 15. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA 123
vjetskom Savezu prije njegova raspada. U bivšoj SFRJ, nakon ustavnih promjena iz
1971, republike i pokrajine imale su široku slobodu ostvarivanja suradnje s organima
i organizacijama trećih država i s međunarodnim organizacijama, za što nisu trebale
tražiti nikakav pristanak saveznih tijela. Unatoč tomu, nije im bila izričito priznata
sposobnost sklapanja ugovora po međunarodnome pravu.44
3. Premda ima sumnji u to da Vatikan ispunjava sve uvjete državnosti po
općemu međunarodnom pravu (v. infra, §38), Sveta Stolica, odnosno Država
Vatikanskoga Grada danas je općenito priznata kao poseban subjekt međuna-
rodnoga prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Sveta Stolica (ili Vatikan)
sklapa s trećim državama međunarodni su ugovori na koje se neposredno pri-
mjenjuju propisi iz Bečke konvencije iz 1969. Jednako se tako i sudjelovanje
Vatikana kao stranke mnogostranih ugovora uzima kao sudjelovanje bilo koje
druge države.
4. Nije jednak slučaj s ugovornom sposobnošću međuvladinih organizaci-
ja. Nevladine organizacije tu sposobnost ne uživaju. Ali danas više nema sum-
45
nje u to da gotovo sve međuvladine organizacije imaju objektivni međunarodni

subjektivitet, dakle ne samo u odnosu na njihove države članice nego i prema
trećim državama.46No Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz 1996.
(na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije) o Zakonitosti upotrebe od država
nuklearnog oružja u oružanom sukobu ustanovio sljedeće: „... međunarodne
organizacije su subjekti međunarodnoga prava koje, za razliku od država, ne
uživaju opću nadležnost. Međunarodne organizacije ravnaju se „načelom spe-
cijalnosti”, tj. države koje su ih osnovale daju im određene ovlasti čije su granice
određene funkcijom zajedničkih interesa, a promicanje kojih su im te države
povjerile” (p. 78, para. 25).
Stoga je ugovorna sposobnost čak i same Organizacije ujedinjenih nacija
ograničenija od sposobnosti sklapanja ugovora bilo koje, pa i najmanje, njezine
države članice. Te granice mogu biti izričito određene u ugovoru-ustavu orga-
nizacije. U nedostatku, ali i izvan takvih propisa, smatra se da svaka organizacija
ima „implicirane ovlasti” „bitne za vršenje njezinih dužnosti” (savjetodavno
44
Vidjeti pojedinosti – V. Đ. DEGAN: „Jugoslavenske republike i pokrajine i međunarodno ugo-
varanje”, Naša zakonitost 1982, (Zagreb), br. 11-12, str. 3-33.
45
Vidjeti – Zoran RADIVOJEVIĆ: „Primena ugovora međunarodnih organizacija”, JRMP 1988,
br. 2, str. 166-183.
46
Do preokreta u znanosti i međunarodnoj praksi došlo je kada je Međunarodni sud u savjeto-
davnom mišljenju iz 1949. o Naknadi štete u službi Ujedinjenih nacija ustanovio da je pedeset
država, čineći tada široku većinu članova međunarodne zajednice, imalo vlast, u skladu s među-
narodnim pravom, stvoriti cjelinu (Organizaciju ujedinjenih nacija) s objektivnom međunarod-
nom osobnošću – a ne samo s osobnošću priznatom od njih samih – kao i sposobnost da ističe
međunarodne zahtjeve (p. 179).
mišljenje iz 1949. o Naknadi štete u službi Ujedinjenih nacija, pp. 182-183). No

izvan takvih impliciranih ovlasti, i izvan njezinih funkcija, ni jedna organizacija
nema pravo sklapati ugovore bilo s državama bilo s ostalim međunarodnim
organizacijama na bilo kakvim drugim područjima uzajamne suradnje.
Ako ustavni akt neke organizacije ne propiše drukčije, ugovor koji sklopi neka
organizacija u svojstvu posebnoga subjekta međunarodnoga prava i u granicama
svojih funkcija ne stvara neposredna prava i dužnosti za njezine države članice.
U svemu ostalome, ugovori čija je stranka neka organizacija izjednačeni su
s međudržavnim ugovorima i jednako obvezuju sve njihove stranke. Dokaz je
tomu i tekst Bečke konvencije iz 1986. o pravu ugovora između država i među-
narodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija. Osim nekolicine
propisa, ona, članak po članak, slijedi tekst Bečke konvencije iz 1969. Stoga
oni nisu ugovori sui generis, kakvo je mišljenje bilo u znanosti prisutno prije
Drugoga svjetskog rata, kada su oni bili rijetkost.47
5. Za razliku od država i međuvladinih organizacija, ustanici u nekom
oružanom sukobu ne uživaju objektivnu međunarodnopravnu osobnost erga
omnes. Po njihovoj naravi ustanici su privremene i prijelazne cjeline. Bore se bilo
za državnost na dijelu područja neke države bilo za vlast na čitavome državnom
području. Ako pobijede, tada ili stvaraju novu državu ili novu vladu. Ako budu
poraženi, oni nestaju.
Ograničenu međunarodnu osobnost (svojstvo subjekta međunarodnoga
prava) i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora ustanici stječu tek aktom
priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala. Priznanje im može
dati bilo ustanovljena, tj. legitimna vlast protiv koje se bore u vlastitoj zemlji,
bilo vlada neke treće države.
Iz čina sklapanja međunarodnoga ugovora neke države s ustaničkom vlašću
katkad može proizaći namjera priznanja ustanika kao privremenog subjekta među-
narodnoga prava. Inače, država koja ih je priznala sama određuje područja i mjeru
u kojima će ulaziti u ugovorne odnose s ustanicima, a može odlučiti da s njima ne
sklapa nikakve ugovore.
Ali sklapanje nekih sporazuma legitimne vlasti s ustanicima, npr. o prekidu vatre,
o privremenom primirju, ili o nekim ograničenjima ratovanja, ne mora uvijek značiti
akt njihova priznanja kao subjekta međunarodnoga prava (v. infra, §36).
U praksi ustanici mnogo češće sklapaju privatnopravne ugovore s fizičkim i prav-
nim osobama iz trećih država o nabavi oružja, streljiva, hrane i drugih potrepština.
Sudovi države koja je odbila priznati neku ustaničku vlast nisu dužni izricati presude
o izvršenju takvih ugovora.
47
Vidjeti Borat BOHTE – Tomislav MITROVIĆ: „Bečka konvencija o pravu ugovora između
država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija”, JRMP 1986, br. l,
str. 16-43.
125
§ 16. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA
Bibliografija
Kaye HOLLOWAY: Modern Trends in Treaty Law, Constitutional Law, Reservations and the Three
Modes of Legislation, London, 1967, pp. 27-101; A. PLANTEY: La négociation internationale –
principes et méthodes, Paris, 1980, 657 pages.
S obzirom na to da su ugovori koje sklapaju države kudikamo najbrojniji i

najznačajniji, u nastavku ćemo raspravljati ponajprije o njima. Odgovarajući
propisi koji se odnose na ugovore međudržavnih organizacija i priznatih usta-
nika mogu u pojedinostima biti ponešto drukčiji.
Osim minimalnih uvjeta za nastanak i za postojanje ugovora, opće među-
narodno pravo ostavlja državama slobodu glede postupaka sklapanja ugovora.
Sklapanje ugovora, kao i njihove naknadne izmjene, redovito su dugotrajni
postupak i on se obavlja u nekoliko odvojenih radnji. No da bi se ugovor sklopio,
dovoljno je da jedna stranka dade ponudu, a da je druga bezuvjetno prihvati.
U međunarodnoj su praksi izrasla dva glavna postupka sklapanja ugovora.
1. Pojednostavnjeni postupak sastoji se u razmjeni isprava (pisama, nota),
i tada se ugovor sastoji u dvjema ili u više međusobno povezanih isprava. No,
kako nalaže članak 13. Bečke konvencije iz 1969, te isprave moraju predvidjeti
da će njihova razmjena imati za učinak izražavanje pristanka na ugovor obiju
ili svih stranaka, ili ako se na drugi način ustanovi da su se države o tome spo-
razumjele.
Ukratko, iz razmijenjenih pisama mora nedvojbeno proizaći suglasnost volja
obiju (ili svih) stranaka sa svrhom da postignu učinak po međunarodnome pra-
vu, kao i konstatacija te suglasnosti u odredbama u kojima se propisuju prava i
dužnosti za stranke toga ugovora.
Ta se suglasnost može najjednostavnije postići ako stranka kojoj je ponuda upu-
ćena u svojemu odgovoru doslovce, u navodnicima, ponovi tekst ponude i na njega
izrazi bezuvjetnu suglasnost. No moguće je i da obje stranke istodobno razmijene
pisma istoga sadržaja.
2. Složeni postupak sklapanja ugovora može se sastojati od više odvojenih
radnji: pregovori, uključujući usvajanje i ovjeravanje (autentifikaciju, tj. utvr-
đivanje vjerodostojnosti) teksta ugovora; davanje pristanka stranaka da budu
vezane ugovorom koji se može izraziti na više načina (ratifikacijom, pristu-
panjem, ali i potpisom, pa i razmjenom pisama koja čine ugovor); razmjena
ili polaganje isprava o ratifikaciji; te registracija ugovora kod glavnoga tajnika
UN-a i njegovo objavljivanje.
Moguće su i kombinacije navedenih postupaka. Ugovor sklopljen razmje-

nom pisama neka ili sve njegove stranke mogu podvrgnuti postupku ratifikacije
prema njihovu unutarnjem pravu. A ugovor sklopljen u složenom postupku
može stupiti na snagu samim njegovim potpisivanjem bez ratifikacije.
(a) Pregovori i usvajanje teksta ugovora. Pregovore, usvajanje i ovjerava-
nje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. Predstavnik države
iskazuje se s punomoćjem koje je izdalo nadležno tijelo.
Punomoć nije potrebna ako iz prakse zainteresiranih država ili iz drugih
okolnosti proizlazi da su one namjeravale osobu u pitanju smatrati svojim pred-
stavnikom. Punomoć nije potrebna državnom glavaru, šefu vlade i ministru
vanjskih poslova. Šef diplomatske misije (veleposlanik, poslanik ili stalni ot-
pravnik poslova) ne treba punomoć za pregovore i usvajanje teksta ugovora s
državom u kojoj je akreditiran. Akreditirani predstavnik države na međunarod-
noj konferenciji ili u međunarodnoj organizaciji ili u nekom njezinu organu, ne
treba punomoć za usvajanje teksta ugovora na toj konferenciji, u toj organizaciji
ili u tome organu (članak 7. Bečke Konvencije iz 1969).
Bez pravnoga je učinka neki akt koji u postupku sklapanja ugovora izvrši
neovlaštena osoba, osim ako ga država u pitanju naknadno ne potvrdi (članak 8).
Sami se pregovori mogu voditi na različite načine: pismenim putem, putem
redovitih diplomatskih kanala (diplomatsko predstavništvo s ministarstvom
vanjskih poslova ili s drugim nadležnim ministarstvom države primateljice), ili
na sastanku posebno opunomoćenih predstavnika, tj. na diplomatskoj konfe-
renciji uz sudjelovanje većega broja država. Pregovori se, dalje, mogu voditi u
okviru djelatnosti neke međuvladine organizacije, ili takva organizacija može
organizirati diplomatsku konferenciju.
Po trajanju pregovori mogu biti kratki, ali i vrlo dugotrajni, osobito ako neko
stručno tijelo prethodno ne pripremi radni tekst, tj. nacrt ugovora kao osnovu
za raspravu. Tako je Treća konferencija UN-a o pravu mora, zbog nepripremlje-
nosti, trajala punih devet godina, od 1973. do 1982. godine.
Pregovori nisu samo način sklapanja ugovora kao okvira buduće suradnje država.
Pregovorima se nastoji pronaći miroljubivo rješenje nekoga spora između njegovih
stranaka (v. infra, §8, pod 1), ili dokončati neki oružani sukob koji je u tijeku. No i u
takvim slučajevima, ako pregovori uspiju, sklapa se nov međunarodni ugovor kojim
se rješavaju sporna pitanja ili se makar dokončava sukob.
Kada pregovarači postignu sporazum o određenim pitanjima, oni stiliziraju
dijelove teksta budućega ugovora ili ugovor u cjelini. Sve do usvajanja i ovjerava-
nja teksta moguće je mijenjati stilizaciju pojedinih odredbi. Katkad se stiliziraju
najprije glavne odredbe, a potom detaljniji propisi i aneksi budućega ugovora.
§ 16. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA 127
Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, po pravilu je potreban pristanak svih

država sudionica pregovora. To vrijedi kad je riječ o dvostranom ugovoru ili
o ugovoru ograničena značenja. No, ako se pregovori vode na međunarodnoj
konferenciji uz sudjelovanje velikoga broja država, i kada se ne očekuje da će
ugovor odmah nakon svojega stupanja na snagu obvezivati sve sudionice pre-
govora, tada se načelo jednoglasnosti napušta. Članak 9(2). Bečke konvencije iz
1969. za takve slučajeve predviđa: „Tekst ugovora na međunarodnoj konferenciji
usvaja se dvotrećinskom većinom država koje su nazočne i koje glasaju, osim
ako te države, istom (dvotrećinskom) većinom ne odluče da se primijeni neko
drugo pravilo.” U brojenju glasova dakle ne uzimaju se u obzir države odsutne
pri glasanju i one koje su se uzdržale od glasanja. Broje se samo glasovi država
koje su glasale za nacrt teksta ugovora ili protiv njega.
Ovjeravanje (autentifikacija) teksta ugovora obavlja se nakon što je on usvo-
jen. Ovjeravanjem pregovarači ustanovljuju i posvjedočuju da je tekst ugovora
vjerodostojan i konačan. Ono se obavlja na način i prema postupku predviđenu
u samome ugovoru ako su se stranke o takvim odredbama prethodno spora-
zumjele. U nedostatku takvih odredaba, ovjeravanje se može izvršiti: potpi-
sivanjem, potpisivanjem ad referendum ili parafom predstavnika država, i to
bilo samoga teksta ugovora bilo završnog akta konferencije u kojemu je tekst
ugovora sadržan (članak 1).
Dakle, usvajanjem i ovjeravanjem, države još nisu dale svoj pristanak da su
vezane ugovorom u pitanju. Stoga potpisivanje ugovora kao način ovjeravanja
njegova teksta nije isto što i njegovo potpisivanje kao način davanja pristanka
odnosne države da bude njime vezana. Potpisivanje ad referendum izričito znači
da opunomoćeni predstavnik izražava svoju suglasnost s uglavljenim tekstom,
ali smatra da nema dovoljno ovlasti da obveže svoju vladu, pa čak ako je potom
nužna i ratifikacija.
Nakon što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On
postaje ugovor koji još nije stupio na snagu.
Katkad u praksi države pregovarateljice ne moraju ovjeriti tekst ugovora odmah
nakon njegova usvajanja, bilo da su glasale za njega ili nisu. U nekim se ugovorima
daje rok od šest do devet mjeseci nakon njihova usvajanja, u kojemu države pregova-
rateljice mogu tekst ugovora naknadno ovjeriti potpisom, potpisom ad referendum
ili parafom. Pod tim uvjetima one postaju izvornim ugovornicama. Ako taj rok ne
propuste, one se ne izjednačuju s trećim državama koje se ugovorom žele obvezati
naknadnim pristupanjem.
(b) Pristanak država da budu vezane ugovorom. Tek tim pristankom dr-
žave izražavaju svoju volju da postanu strankama ugovora u pitanju. No sa-
mim izražavanjem toga pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu. Kod
dvostranog ugovora potrebno je da to isto učini i suprotna stranka, te, ako je

nužno, da one potom razmijene instrumente o ratifikaciji. Kod mnogostranog
ugovora prijeko je potrebno da bilo sve ugovornice daju taj svoj pristanak bilo
pak njihov minimalni broj propisan u samome ugovoru kao uvjet njegova stu-
panja na snagu.
Takav se pristanak može dati ratifikacijom, prihvatom ili odobrenjem ugo-
vora, njegovim potpisivanjem, razmjenom isprava koje čine ugovor, pristupom
ugovoru, ili na bilo koji drugi ugovoreni način.
U nekim državama može poradi neznanja doći do izvršenja ugovora i prije nego
što je stupio na snagu za ostale stranke. To se događa kada se ugovor ratificira zako-
nom i ako u toj zemlji on stupi na snagu objavljivanjem toga zakona (poput objav-
ljivanja svih ostalih zakona) u službenome glasilu. Takve slučajeve valja izbjegavati,
jer država nije dužna izvršavati svoje obveze iz ugovora prije nego što po samome
ugovoru to moraju činiti i ostale njegove stranke.
(i) Ratifikacija, prihvat, odobrenje. Pristanak država da budu vezane ugo-
vorom ima za svrhu da se ugovor, prije njegova mogućeg stupanja na snagu,
razmotri u nadležnim tijelima države prema njezinu unutarnjemu pravu. Može
biti riječ o izvršnim tijelima (državni glavar, vlada), ili o zakonodavnom tijelu,
uključujući njegove odbore.
Taj se pristanak tada daje u svečanom obliku i obično se naziva „ratifika-
cijom”. „Prihvat” i „odobrenje”, koje spominje Bečka konvencija također obu-
hvaćaju to, naknadno preispitivanje i stoga su oni u biti isto što i ratifikacija.48
Unutarnje pravo neke države može predvidjeti i akt ratifikacije u slučaju njezina
pristupanja nekom ugovoru koji je već na snazi.
(ii) Pristanak države da bude vezana ugovorom njegovim potpisivanjem.
Neke države imaju stroge ustavne propise po kojima se za svaki ugovor traži
ratifikacija zakonodavne vlasti, ili za neke vrste ugovora i ratifikacija izvršne
vlasti. No i izvan tih strogih unutarnjih propisa u praksi se dopušta da odnosna
država postane strankom ugovora ako ga odobri samo izvršna vlast, npr. u iz-
vršenju nekog zakona.
U pravu drugih država ratifikacija od zakonodavne vlasti predviđa samo
za određene vrste ugovora, dok se ostali sklapaju potpisivanjem po odobrenju
nadležne izvršne vlasti.49
48
Stoga i izraz „potvrđivanje” u člancima 139. i 140. Ustava Republike Hrvatske valja shvatiti
hrvatskim (mada ne sasvim jasnim) ekvivalentom za ratifikaciju međunarodnoga ugovora.
49
To je slučaj i s Hrvatskom. Prema članku 139. njezina Ustava, Sabor potvrđuje (ratificira) me-
đunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i po-
litičke naravi i međunarodne ugovore, koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku. Ugovore
Za ostale države ugovornice ta, unutarnja ograničenja glede davanja pristan-

ka države da bude vezana ugovorom, u načelu, nisu posebno važna. To stoga što
se ni jedna stranka ne može pozvati na odredbe svojega unutarnjega prava da bi
opravdale neizvršenje ugovora (članak 27. Bečke konvencije iz 1969).
Sasvim iznimno, neka se država može pozvati, kao na uzrok koji ništi njezin
pristanak, da je dan kršenjem neke odredbe njezina unutarnjega prava o nadležnosti
za sklapanje ugovora (članak 46. Bečke konvencije). No za ništavost pristanka traže
se vrlo strogi uvjeti koje je u praksi teško dokazati. Traži se da je kršenje unutarnjih
propisa bilo očito i da se tiče nekoga bitnog pravila unutarnjega prava, te da je bilo
objektivno jasno svakoj drugoj državi koja se glede toga ponašala u skladu s uobiča-
jenom praksom i u dobroj vjeri (bona fide).
Bečka konvencija u članku 12. propisuje da se pristanak države da bude veza-
na ugovorom izražava potpisom predstavnika te države u sljedećim slučajevima:
(a) ako ugovor predviđa da će potpisivanje imati taj učinak; (b) ako se na drugi
način ustanovi da su se države pregovarateljice sporazumjele da potpisivanje
ima takav učinak; ili (c) ako namjera države da takav učinak dade potpisivanju
proistječe iz punomoći njezina predstavnika ili je izražena tijekom pregovora.
U svakome od gornjih slučajeva parafiranje teksta vrijedi kao potpisivanje ugovo-
ra. A i potpisivanje ugovora ad referendum može vrijediti kao konačno potpisivanje
ako ta država to naknadno potvrdi.
(iii) O razmjeni isprava koje čine ugovor kao načinu pristanka država da
njime budu vezane već smo sve rekli. Kao i pri potpisivanju, i tu se može posta-
viti pitanje propisa unutarnjega prava svake od država o ograničenjima glede
davanja pristanka na ugovor te vrste.
(iv) Pristupanje ugovoru (akcesija, adhezija). To je način izražavanja pri-
stanka na ugovor u čijem sklapanju neka država nije sudjelovala, ili je sudjelo-
vala, ali je propustila predviđeni rok da ga ovjeri. Postupak pristupanja osobito
je važan za nove države koje su nastale nakon što je neki ugovor već stupio na
snagu, a njihova država prethodnica nije bila stranka ugovora u pitanju.
Mogućnost pristupanja nije jednaka za sve ugovore. Postoje tzv. zatvoreni
ugovori koji ne predviđaju pristupanje trećih država ili ga čak izričito zabra-
njuju. U tu se skupinu ubrajaju svi dvostrani te višestrani ugovori ograničene
kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava, Sabor potvrđuje
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Sve ostale ugovore sklapa bez ratifikacije Pred-
sjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske (članak 138). Za takve ugovore potpis predsjed-
nika Republike ili ovlaštenoga člana Vlade znači pristanak Hrvatske da bude njima vezana. Vidi
praksu i propise u nekim drugim državama supra, §3, pod 3. Glede Bosne i Hercegovine, vidjeti
Vesna KAZAZIĆ: „Postupak zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i zakonodavstvo
Bosne i Hercegovine”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu 2001, Vol. XIV, str. 227-237.
naravi. Tada je pristupanje nekoj trećoj državi moguće samo ako sve postojeće
stranke toga ugovora na to dadu svoj pristanak, pa ako je potrebno da tim putem
i izmijene odredbu u ugovoru koja zabranjuje pristupanje.
Drugu skupinu čine tzv. poluotvoreni ili regionalni ugovori koji se sklapaju u
okviru regionalnih organizacija ili imaju regionalno obilježje (npr. većina kon-
vencija koje se sklapaju u krilu Vijeća Europe, Organizacije američkih država,
Afričke unije i sl.). Takvi ugovori predviđaju pristup samo za države članice
regionalne organizacije, a moguće i za ostale države iz te regije. Za ostale države
ti su ugovori zatvoreni.
Napokon, trećoj skupini pripadaju „otvoreni ugovori” čiji je cilj da u ugo-
vorni odnos obuhvate što je moguće veći broj država iz svih dijelova svijeta.
Sve države koje postanu članicama Ujedinjenih nacija mogu bez značajnijih
ograničenja pristupiti konvencijama sklopljenima u okviru te organizacije. To
se napose odnosi na opće konvencije o ljudskim pravima poput Konvencije
o genocidu, Konvencije o zabrani rasne diskriminacije, na dva međunarodna
pakta o pravima čovjeka i na druge konvencije o kodifikaciji međunarodnoga
prava. Za nove države taj je postupak otežan sve dok se ne učlane u Ujedinjene
nacije. No Ženevske konvencije o humanitarnome pravu iz 1949. i dva dopunska
protokola iz 1977. ne predviđaju takva ograničenja.
h
Svi načini izražavanja pristanka država da budu vezane ugovorom: potpisi-
vanje, ratifikacija, razmjena isprava te pristup, vrše se prema propisima Bečke
konvencije pisanim putem.
Ako neki ugovor to izričito dopušta ili ako se ostale države ugovornice s time
slože, neka država može se obvezati samo jednim dijelom ugovora.
Ako je to u ugovoru jasno naznačeno, neka država može izvršiti izbor odre-
daba iz ugovora kojima se želi obvezati (npr. uz osnovni tekst ugovora u pogledu
različitih dodataka, tj. aneksa).
h
Ako ugovor drukčije ne odredi, obje države ugovornice dvostranoga ugovora
razmjenjuju isprave o ratifikaciji (prihvatu, odobrenju) ugovora.
Mnogostrani ugovori u tu svrhu predviđaju depozitara. Depozitar je država
domaćin diplomatske konferencije ili glavni tajnik ili pak direktor međunarod-
ne organizacije pod čijim je okriljem održana konferencija na kojoj je ugovor
usvojen.
Svaka država koja potpiše ugovor, ili dade svoj pristanak da njime bude ve-
zana ratifikacijom ili mu pristupi, pohranjuje isprave o tome kod depozitara.
Dužnost je depozitara da čuva originalni tekst ugovora, te da ovjerene prijepise

ugovora, te ovjerene prijepise svih isprava o potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu
ugovoru dostavi svim strankama ugovora, kao i državama koje imaju pravo
postati strankama. Depozitar registrira ugovor kod glavnoga tajnika UN-a (ako
sam depozitar nije glavni tajnik). On također obavještava sve te države o stu-
panju na snagu ugovora kad se za to ispune predviđeni uvjeti (članci 76. i 77).
h
Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odred-
bama, ili sporazumno između država pregovarateljica (članak 24(1)).
Da bi stupile na snagu, mnogostrane otvorene konvencije u svojim završnim
odredbama predviđaju polaganje kod depozitara određenoga broja isprava o
ratifikaciji i pristupu, a mogu propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje
na snagu nakon što se taj uvjet ispuni.
Sama Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. predvidjela je njezino vlastito
stupanje na snagu tridesetoga dana od datuma polaganja trideset pete isprave o
ratifikaciji ili pristupu. Ta je konvencija potpisana 23. svibnja 1969, a gornji je uvjet
bio ispunjen, i ona je za njezine ugovornice stupila na snagu tek 27. siječnja l980.
Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. propisala je da će stupiti na snagu dvana-
est mjeseci nakon šezdesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupu. Ta je Konvencija
usvojena 3 . travnja 1982, a svečano je potpisana u Montego Bayu (Jamaica) 10. pro-
sinca iste godine. Stupila je na snagu tek 16. studenoga 1994. Pod istim propisanim
uvjetima Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda bio je potpisan 17. srpnja
1998, a stupio je na snagu 1. srpnja 2002.
Među mnogostranim otvorenim konvencijama obrnut primjer pružaju četiri Že-
nevske konvencije o humanitarnome pravu, od 12. kolovoza 1949. Svaka od tih kon-
vencija stupila je na snagu šest mjeseci nakon deponiranja samo dvaju instrumenta
o ratifikaciji. Među njihovim strankama danas je pretežita većina država u svijetu.
Kao uvjet njihova stupanja na snagu neki ugovori predviđaju ratifikaciju odre-
đenih država potpisnica, kao i većine ostalih. Članak 11. Povelje UN-a predvidio je
njezino stupanje na snagu nakon što isprave o ratifikaciji polože Kina, Francuska, So-
vjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države (tj. svih pet stal-
nih članica budućega Vijeća sigurnosti), te većina ostalih država potpisnica. Povelja
je potpisana u San Franciscu 26. lipnja 1945, a stupila je na snagu 24. listopada iste
godine. Da je bilo koja od navedenih pet država nije ratificirala, ta Organizacija ne bi
bila osnovana. Tada bi vjerojatno Liga naroda nastavila djelovati u novim uvjetima.
U nedostatku odredbe ili sporazuma o stupanju na snagu, ugovor stupa na

snagu čim sve države pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovo-
rom.
No i prije stupanja na snagu ugovora, njegove države potpisnice ili ugovor-

nice preuzimaju prema njemu određene obveze. To se dakle odnosi na države
koje su potpisale ugovor (ili su razmijenile isprave koje čine ugovor uz rezervu
ratifikacije), a prije nego što su dale svoj pristanak da budu njime vezane, te na
države koje su dale taj pristanak, ali prije nego što je ugovor stupio na snagu.
Te države nisu dužne izvršavati ugovor, ali imaju dužnost da se u međuvre-
menu uzdrže od čina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora (članak 18. Bečke
konvencije).50 To se pravilo zasniva na načelu dobre vjere. U suprotnome, bilo bi
često nemoguće izvršiti sve ugovorne obveze nakon što on za odnosnu državu
stupi na snagu (npr. one o ograničenju naoružanja).
Ako neka treća država pristupi ugovoru nakon što je on stupio na snagu,
ugovor za tu državu stupa na snagu danom kada je izrazila pristanak da bude
njime vezana pristupanjem, osim ako ugovor ne odredi drukčije.
Napokon, sam ugovor može predvidjeti, ili se države pregovarateljice mogu
sporazumjeti na drugi način, da se čitav ugovor ili neki njegov dio privremeno
primjenjuje dok ne stupi na snagu. Takav sporazum o privremenoj primjeni
obvezuje sve države ugovornice. No, ako ugovor ne određuje drukčije ili ako
se države pregovarateljice nisu drukčije sporazumjele, neka od njih može nak
nadno odlučiti da ne postane strankom ugovora. Ona tada može jednostrano
prekinuti njegovu privremenu primjenu. Tu svoju odluku ona mora notificirati
ostalim državama ugovornicama.
Najvažniji skoriji primjer privremene primjene jest članak 7-1-c. Sporazuma iz
1994. o izvršenju dijela XL. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.51 Dio XI. odnosi
se na „Međunarodnu zonu” morskoga dna i podzemlja izvan granica nacionalne
jurisdikcije država (vidjeti infra, §76). Države i cjeline koje još nisu postale stranka-
ma Konvencije iz 1982, ali koje su potpisale Sporazum iz 1994, stekle su povlasticu
da mogu pristati na privremenu primjenu Konvencije i Sporazuma, ali samo do 16.
studenoga 1998. Te su države stekle pravo da na privremenoj osnovi budu puno-
pravne članice Vlasti za međunarodno morsko dno, te čak da primjenjuju propise
dijela XL. i Sporazuma „u skladu sa svojim nacionalnim ili unutarnjim pravom”. Time
se nastoji navesti Sjedinjene Američke Države da postanku strankom Konvencije i
Sporazuma, što do danas nije uspjelo.
Sve države članice UN-a imaju, prema članku 102. Povelje dužnost sve svoje
ugovore zaključene nakon njezina stupanja na snagu registrirati u Tajništvu te
organizacije. Tajništvo ih ima potom dužnost objaviti.
50
Vidi – Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Obveza poštivanja predmeta i cilja ugovora prije njegova
stupanja na snagu”, ZPFR 1992, str. 25-45.
51
Usvojen u Općoj skupštini UN-a Rezolucijom 48/263 od 28. srpnja 1994. V. tekst – ILM 1994,
No. 5, pp. 1309-1327.
I države članice bivše Lige naroda bile su preuzele sličnu obvezu člankom 18.
Pakta Lige. Ta je obveza u 1919. bila izraz osude tajne diplomacije na koju se tada
gledalo kao na jedan od važnih uzroka izbijanja Prvoga svjetskog rata. Članak 18.
izričito je bio propisao da ni jedan od ugovora neće biti obvezan prije nego što se
registrira.
U članku 102. propisuje se da: „Nijedna stranka takvog ugovora ili među-
narodnog sporazuma koji nije registriran... ne može se pozvati na taj ugovor
ili sporazum ni pred kojim organom Ujedinjenih nacija.” Dakle, neregistrirani
ugovori pravno obvezuju njihove stranke i one se na njih mogu pozvati pred
međunarodnim tijelima izvan UN-a (npr. pred nekim arbitražnim tribunalom),
ali ne i pred Međunarodnim sudom u Den Haagu i ostalim organima UN-a.
Povelja, međutim, nije propisala nikakav rok za registraciju ugovora. Mnoge
su države u tome pogledu nemarne pa ugovore registriraju s višegodišnjim za-
kašnjenjem. Uz to, mnogi važni vojni i politički sporazumi, ili dodatci drugim
ugovorima te vrste, ostaju tajni i ne registriraju se.
Obveza na registriranje odnosi se samo na države članice UN-a. Države nečla-
nice, od kojih je danas preostala samo Država Vatikanskoga Grada, nemaju takvu
pravnu obvezu. No Tajništvo je otpočetka primalo na registraciju i njihove ugovore
i o njima vodi poseban upisnik. U međuvremenu su sve te države postale članicama
UN-a.
Službeni zbornik međunarodnih ugovora (United Nations Treaty Series, Nations
Unies, Recueil des traités) objavljuje se od 1946. i obuhvaća mnogo stotina sveza-
ka. No, s obzirom na njihov golem broj, kasni se s objavljivanjem već registriranih
ugovora.
§ 17. REZERVE NA UGOVORE
Bibliografija
V. Đ. DEGAN: „Rezerve i interpretativne izjave na dvostrane međunarodne ugovore”, JRMP 1973,
br. 1-3, str. 238-253; „Federalna klauzula u ugovorima i jugoslavenski ustavni sistem”, JRMP 1983,
br. 1-3, str. 181-185; J. M. RUDA: „Reservations to Treaties”, RCADI 1975, tome 146, 95-218 p.;
Nina VAJIĆ: „Interpretativne izjave uz mnogostrane međunarodne ugovore”, JRMP 1987, br. 1-2,
str. 152-167; Pierre-Henri IMBERT: Les réserves aux traités multilatéraux, Paris, 1979, 503 pages;
Vesna KAZAZIĆ: „Rezerve uz višestrane ugovore”, Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru 1980/81,
Vol. II-III, str. 323-335; Giorgio GAJA: „Unruly Treaty Reservations”, Le droit international à
l’heure de sa codification, Etudes en l’honneur de Roberto Ago, Milano 1987, vol. 1, pp. 307-330;
Vida COK: „O rezervama nespojivim sa predmetom i ciljevima međunarodnog ugovora”, JRMP
1987, br. 1-2, str. 168-183.
Rezerva (ograda, priuzdržaj) jednostrana je izjava, bez obzira na to kako je

sastavljena ili nazvana, kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti
pravni učinak nekih odredaba ugovora (članak 2-1-d). Bečke konvencije). Rezer-
va se može očitovati pri potpisivanju ugovora, pri njegovoj ratifikaciji (prihvatu
ili odobrenju), ili pri pristupanju ugovoru.
Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding,
déclaration interprétative), kojom država bez namjere da isključi ili preinači pravni
učinak odredaba ugovora, pridaje nekima od tih odredaba svoje posebno tumačenje,
ili izlaže političko stajalište prema ugovoru koje može bacati određenu svjetlost
na tumačenje ugovora u cjelini. Katkad se pod tim izjavama kriju istinske rezerve,
napose kada ih ugovor izričito zabranjuje.
Načelno, rezervu moraju dopustiti sve ostale stranke ugovora. To dopuštenje
može biti predviđeno u samome tekstu ugovora ili se glede nekih ugovora može
izraziti naknadno.
Ne može se uložiti rezerva na ugovor koji je izričito zabranjuje. Ako ugovor
predviđa stavljanje rezervi samo na neke njegove odredbe ili dijelove, to po-
drazumijeva da su one zabranjene glede svih drugih odredbi. Ako pak ugovor
izričito zabranjuje stavljanje rezervi glede nekih odredaba, podrazumijeva se da
su one dopuštene na druge odredbe ako je to u skladu s predmetom i svrhom
ugovora u cjelini (vidjeti članak 19).
Česti su ugovori koji ne predviđaju nikakve odredbe o rezervama. Do toga
može doći ako su države pregovarateljice to pitanje zanemarile i, još češće, ako
se o tome nisu uspjele sporazumjeti. Glede tih ugovora nekoć je vrijedilo pravilo
da se rezerve mogu dopustiti samo naknadnim pristankom svih ostalih stranaka
ugovora, prema tzv. načelu apsolutnoga integriteta ugovora. Nakon savjeto-
davnoga mišljenja Međunarodnog suda iz 1951. o Rezervama na Konvenciju
§ 17. REZERVE NA UGOVORE 135
o genocidu iz 1948, međunarodna se praksa o tome znatno liberalizirala. To je

našlo svoga odraza u propisima o rezervama koje predviđa Bečka konvencija o
pravu ugovora iz 1969.
Prema Bečkoj konvenciji, ako sam ugovor ne sadržava odredbe o rezervama,
u svakome slučaju nedopuštena je rezerva koja je inkompatibilna s predmetom i
svrhom ugovora, a tu činjenicu ocjenjuju ostale ugovorne stranke (članak 19(c)).
U pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve, kada ugovor o njima nema
propisa, Bečka konvencija razlikuje tri vrste ugovora (članak 2):
Takvu rezervu moraju prihvatiti sve ostale stranke: „ako iz ograničenoga
broja država pregovarateljica, kao i predmeta i svrhe ugovora, proistječe da je
primjena ugovora u cijelosti između svih stranaka bitan uvjet pristanka svake
od njih da bude vezana ugovorom” (članak 20(2)). U tu se skupinu ubrajaju svi
dvostrani ugovori, te tzv. ugovori-pogodbe. Glede tih ugovora, ostalo je dakle
na snazi načelo apsolutnoga integriteta ugovora.
Takvu rezervu treba prihvatiti nadležni organ međunarodne organizacije
kada je riječ o ugovoru-ustavu te organizacije, osim ako se u tome ugovoru ne
određuje drukčije (članak 20(3)).
(c) U pogledu svih ostalih ugovora država koja uloži rezervu ulazi u ugo-
vorni odnos samo s onim drugim strankama ugovora koje njezinu rezervu izri-
čito prihvate, ili joj ne stave prigovor u roku od dvanaest mjeseci od primitka
notifikacije o rezervi. Država stranka ugovora koja ne prihvati rezervu ne mora
(ali može) državu koja ju je stavila smatrati strankom ugovora u odnosu na sebe.
U slučajevima kada je rezerva dopuštena ili prihvaćena, ona uvijek mije-
nja ugovorni odnos prema ostalim strankama ugovora na temelju reciprocite-
ta (uzajamnosti). Stoga, ako neka država putem rezerve zaista uspije isključiti
neke odredbe ugovora u odnosu na sebe, ona od drugih stranaka nema pravo
tražiti izvršenje tih odredaba u svoju korist. Zbog toga rezerve suzuju primjenu
i djelovanje ugovora između stranaka u pitanju.
Rezerva se može u svakom trenutku povući i za to, načelno, nije potreban
pristanak ostalih stranaka ugovora koje su prethodno na nju pristale, osim ako
ugovor ne predviđa drukčije. Nakon povlačenja rezerve ugovor, i u odnosu na
stranku koja ju je prije uložila, počinje vrijediti u punom obujmu prava i duž-
nosti.
Rezerva, izričit prihvat rezerve i prigovor na rezervu, moraju se sastaviti u
pisanom obliku i priopćiti (notificirati) državama ugovornicama i ostalim drža-
vama koje imaju pravo postati strankama ugovora. Ako je rezerva stavljena pri
potpisivanju ugovora kojemu potom slijedi ratifikacija, pri ratificiranju treba je
izričito potvrditi (članak 23).
h
Kako se vidi, rezerve veoma zamrsuju ugovorne odnose, ali su dio među-
narodne stvarnosti koju je zbog razloga pravne sigurnosti nemoguće suzbiti.
Poseban su problem rezervi na konvencije koje uključuju stotinu i više stranaka,
kod kojih je mogućnost ulaganja rezervi najčešće najšira. Tada je za ugovorni
odnos svake dvije stranke koji proizlazi iz konvencije, nužno posebno ustanov-
ljivati obujam njihovih uzajamnih prava i dužnosti.
Neke rezerve imaju za cilj ograničiti prostornu primjenu ugovora na po-
dručju neke države. Na taj se način iz njegove primjene mogu isključiti npr.
carinske zone ili otočna područja. Nekoć su se putem tzv. kolonijalne klauzule
isključivali iz primjene nekih ugovora prekomorski posjedi europskih država.
Poslije su neke konvencije, naprotiv, izričito predviđale njihovu primjenu na
nesamoupravna područja, koja su do danas gotovo potpuno nestala.
Veći su problem tzv. federalne klauzule. U državama s federalnim uređenjem
federalne jedinice katkad uživaju isključivu zakonodavnu nadležnost u područjima
poput prosvjete, kulture, uređenja radnih odnosa, nekih prava čovjeka i sl. Ako cen-
tralna vlast ratificira ugovor iz tih područja, time ona ili krši isključiva prava svojih
federalnih jedinica ili nije kadra osigurati primjenu ugovora na čitavome svojem
državnom području.
Da bi izbjegle tu odgovornost, federalne države kadšto ulažu tzv. federalnu klau-
zulu. Njome se nastoje osloboditi obveze primjene ugovora u federalnim jedinicama
koje to odbiju. One se pri tome obvezuju na provođenje svih odredaba ugovora iz
svoje nadležnosti i obvezuju se da će poduzeti prikladne mjere da bi organi fede-
ralnih jedinica što prije usvojili potrebne mjere u izvršenju ugovora. Neki ugovori
unaprijed predviđaju mogućnost ulaganja federalne klauzule u tom obujmu. Kla-
uzule te vrste, međutim, teško su prihvatljive državama strankama koje nemaju
federalno uređenje, jer su se one obvezale na izvršenje ugovora na cjelokupnome
svome državnom području i na bezuvjetan način.
h
Posebno je pitanje rezervi na dvostrane ugovore. Iako vrlo rijetko, do rezervi na te
ugovore ipak dolazi, ali ih znanost gotovo potpuno zanemaruje. Neki pisci odbacuju
mogućnost takvih rezervi, dok drugi čak smatraju da ih treba zabraniti. Najraširenije
je gledište da se tu uopće ne radi o rezervi nego o odbijanju dvostranog ugovora u
cjelini s ponudom produžetka pregovora.
Komisija za međunarodno pravo tako je prvobitno bila predložila nacrt pravi-
la samo o rezervama na mnogostrane ugovore. Bečka je diplomatska konferencija
priznala mogućnost rezervi na dvostrane ugovore, a do promjene je došlo samo iz-
mjenom naslova odjeljka 2. u Drugom dijelu Konvencije iz 1969, a da se njezin tekst
nije bitno mijenjao. Umjesto ranijega podnaslova Rezerve na mnogostrane ugovore,
usvojen je novi: Rezerve.
§ 17. REZERVE NA UGOVORE 137
Time je došlo možda do najveće manjkavosti u propisima te konvencije. Neke

njezine odredbe koje smo prije opisali, kada se primijene na rezerve na dvostrane
ugovore, bilo da ih je suprotna stranka prihvatila ili pak odbila, dovode do neočeki-
vanih rezultata koji mogu biti uzrokom sporova o primjeni Bečke konvencije.
Nema sumnje u to da rezervu na dvostrani ugovor – da bi imala učinka – mora
uvijek prihvatiti suprotna stranka ugovora. S te strane, gore navedeni članak 2(2).
Konvencije daje zadovoljavajuće rješenje. Ali je teško braniti stajalište da suprotna
stranka može takvu rezervu prihvatiti prešutno ako na nju ne uloži prigovor u roku
od dvanaest mjeseci od njezine notifikacije.
Teško je prihvatiti da se izričito prihvaćena rezerva recipročno primjenjuje na
obje stranke. Bilo bi bolje rješenje, koje je bliže učinku takvih rezervi u praksi, da se
ona uzme kao nova klauzula dvostranoga ugovora. No, u tome slučaju, stranka koja
ju je uložila ne bi je smjela jednostrano povući bez naknadnog pristanka suprotne
stranke ugovora.
S druge strane, u članku 21(3). Bečka konvencija predviđa da: „Ako se država
koja je stavila prigovor na rezervu nije usprotivila stupanju na snagu ugovora...,
odredbe na koje se odnosi rezerva ne primjenjuju se između tih dviju država u onoj
mjeri u kojoj to rezerva predviđa.” Primjenom toga propisa, odbacivanje rezerve na
dvostrani ugovor imalo bi kao posljedicu jedino brisanje odredbe na koju je rezerva
uložena. Iako je to suprotno gledištu u znanosti po kojemu odbacivanje rezerve znači
odbacivanje dvostranog ugovora u cijelosti, takav se učinak čini prihvatljivim. Pod
tim okolnostima i u takvom slučaju ugovor bi stupio na snagu bez odredbe na koju
je rezerva uložena.
§ 18. TUMAČENJE UGOVORA
Bibliografija
Charles DE VISSCHER: Problèmes d’interprétation judiciaire en droit international public, Paris, 1963, 269
pages; V. Đ. DEGAN: L’interprétation des accords en droit international, (Martinus Nijhoff ), La Haye 1963,
XI+176 pages; „Procédés d’interprétation tirés de la jurisprudence de la Cour de Justice des Communautés
européennes”, Revue trimestrielle de droit européen 1966, (Paris), n°2, pp. 189-227; „Attempts to Codify
Principles of Treaty Interpretation and the South-West Africa Case”, The Indian Journal of International Law
1968, (New Delhi), No. l, pp. 9-32; Serge SUR: L’interprétation en droit international public. Paris, 1974, 449
pages; M. K. YASSEEN: „L’interprétation des traités d’après la Convention de Vienne”, RCADI 1976, tome
151, pp. 1-114; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Tumačenje ugovora sklopljenih na više jezika”, ZPFR 1990, str. 47-60;
„Funkcionalno tumačenje međunarodnih ugovora (ut res magis valeat quam pereat), ZPFR 1991, str. 17-37.
Tumačenje međunarodnih ugovora ima veliko značenje za njihovo izvršenje.

Postoje tri temeljne metode tumačenja ugovora.
(a ) Najstarija je subjektivna metoda, koja polazi od prvobitne namjere država
pregovarateljica. Ta se metoda s nepovjerenjem odnosi prema tekstu ugovora,
jer polazi od toga da riječi nemaju značenje, osim ako ne izražavaju namjeru
stranaka kao najbitniji element ugovora.52 Većina odredaba o tumačenju pri-
vatnopravnih pogodbi u građanskim zakonicima država polazi od subjektivne
metode njihova tumačenja.
(b) Tekstualna metoda, naprotiv, uzima sam tekst ugovora kao najpouzdaniji
dokaz prvobitne namjere ugovornica, koji pri tumačenju treba iskoristiti koliko
je to moguće. Prema tom pristupu, tek ako je tekst ugovora dvosmislen ili neja-
san, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog ishoda, dopušteno je istraživati
namjeru stranaka na temelju drugih dokaza.
(c) I napokon, modernija funkcionalna (ili teleološka) metoda tumačenja ne
osvrće se ni na prvobitnu namjeru, pa kadšto ni na tekst ugovora. Primjenom te
metode ugovor se tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad
se obavlja tumačenje. Predmet i svrha mnogih mnogostranih ugovora mogu se
protekom vremena izmijeniti.
Primjerice, danas je malo važno što su države pregovarateljice namjeravale u
1949, u doba usvajanja četiriju Ženevskih konvencija o humanitarnom pravu, kada
većina njihovih današnjih stranaka još nije niti postojala kao neovisne države. Vrlo
je slično i s Poveljom UN-a iz 1945. Neke odredbe iz Povelje danas se tumače na
različit način u odnosu na to kako su bile prvotno zamišljene.
52
Još je Hugo Grotius postavio pravilo tumačenja: „In fide quid senseris, non quid dixeris cogi-
tandum”, tj. kad se radi o obećanjima, važnija je namjera negoli riječi. Cf., Hugonis Grotii De jure
belli ac pacis libri tres, Jenae 1680, Liber II, Caput XVI, §1/1.
§ 18. TUMAČENJE UGOVORA 139
Iz navedenoga se vidi da o izboru metode tumačenja može ovisiti rezultat

samoga tumačenja. A taj izbor djelomično ovisi o vrsti ugovora, te još više o
tijelu koje tumači ugovor.
Iako se tekstualna metoda drži temeljnom pri tumačenju svih vrsta ugovora,
ako ona ne dovede do rezultata, valja pribjeći drugim metodama. Pri tome je
subjektivna metoda svojstvena ugovorima-pogodbama, a iznimno i uz veliki
oprez ugovorima-zakonima. Ona nema gotovo nikakve vrijednosti pri tumače-
nju ugovora-ustava međunarodnih organizacija kojima je u nekim slučajevima
svojstvena funkcionalna metoda tumačenja.53
Ne može svako tijelo koje dođe u priliku tumačiti neki ugovor pribjeći bilo
kojoj metodi.
Najveću slobodu u tumačenju uživaju same stranke, kada zajednički tumače
njihov vlastiti ugovor. One obavljaju tzv. autentično tumačenje, koje obvezuje
sva druga tijela. Ne samo da one mogu pribjeći bilo kojoj metodi tumačenja,
uključujući i funkcionalnu, nego, ako žele, mogu zajedničkim sporazumom iz-
vršiti izmjenu ugovora ili ga dokinuti neovisno o odredbama u njemu o njegovu
prestanku. No uvjet za autentično tumačenje ugovora jest jednoglasnost svih
njegovih stranaka.
Savjetodavno mišljenje Stalnoga suda međunarodne pravde iz 1923. o pitanju
Jaworzine pozvalo se na „tradicionalno načelo”: ejus est interpretare legem cujus con-
dere, objasnivši ga na sljedeći način: „... utemeljeno je načelo da pravo autentičnoga
tumačenja nekoga pravnog pravila pripada jedino osobi ili tijelu koje ima moć da ga
izmijeni ili dokine” (Series B, No. 8, p. 37).
Iz gornjega proizlazi suprotno načelo, da jednostrano tumačenje nekoga
ugovora, ili ono na koje nisu pristale sve njegove stranke, pravno ne obvezuje
stranke koje na njega nisu dale svoj pristanak.
I političko tijelo neke međunarodne organizacije u kojemu su zastupljene
sve države članice (poput npr. Opće skupštine UN-a), može vršiti autentično
tumačenje ugovora-ustava svoje organizacije, ako s tom namjerom usvoji neku
rezoluciju. Rezolucija u pitanju mora biti usvojena jednoglasno, gotovo jedno-
glasno ili konsenzusom.54 I ta tijela mogu, ako postignu jednoglasnost, pribje-
53
U sličnome smislu savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda iz 1996. (na zahtjev Svjetske
zdravstvene organizacije) o Dopustivosti upotrebe nuklearnog oružja u oružanom sukobu upo-
zorilo je na sljedeće: „... Ti ugovori mogu nametati posebne probleme u tumačenju, napose s ob-
zirom na njihovu narav koja je u isto vrijeme ugovorna i institucionalna; sama priroda stvorene
organizacije, ciljevi koje su joj njezini osnivači postavili, zahtjevi vezani za učinkovito vršenje
njezinih funkcija, kao i njezina vlastita praksa, sve su to elementi koji mogu zasluživati posebnu
pozornost kada dođe vrijeme da se ti ustavni ugovori tumače.” (p. 75, para. 19).
54
Da nisu akti autentičnog tumačenja ugovora-ustava, rezolucije tih tijela bile bi obične prepo-
gavati funkcionalnoj metodi tumačenja, ali putem tumačenja ona ipak ne bi

mogla mijenjati ili dokidati pojedine odredbe ugovora-ustava (osim ako to sam
ugovor izričito ne predviđa). Međunarodna sudska i arbitražna tijela u načelu
nisu pozvana da stvaraju novo pravo, nego samo da primjenjuju postojeće. No
u stvarnosti se ta njihova zadaća nikada ne svodi samo na to. Ako od parničnih
stranaka nisu izričito ovlaštena da odlučuju ex aequo et bono (na temelju pra-
vičnosti čak i preko postojećega prava, tj. contra legem), ona su pri tumačenju
ograničena tekstom ugovora i prvobitnom namjerom stranaka. Osim u slučaju
praznina u ugovoru koji se tumači, ona ne smiju pribjeći funkcionalnoj metodi.
No i ona su dužna uzeti u obzir svaki akt autentičnog tumačenja bilo samih
stranaka bilo političkoga tijela međunarodne organizacije, pa time i funkcio-
nalno tumačenje ugovora ako je sadržano u njemu.
Prije usvajanja Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, u znanosti i međuna-
rodnoj sudskoj praksi općenito je bilo usvojeno pravno pravilo o tome što je dopu-
šteno tumačiti. Prema tome pravilu, nije dopušteno tumačiti ono što nema potrebe
za tumačenjem, što je očito jasno.”55 To pravilo o jasnome smislu ugovora izraženo
je latinskom formulom: in claris non fit interpretatio.56 To ne znači da je dopušteno
doslovno (bukvalno) tumačiti riječi ili dijelove istrgnute iz cjeline ugovora. Da bi se
utvrdilo da je neki propis jasan i da ga treba neposredno primjenjivati i poštovati,
potrebno je svaku odredbu sagledati u kontekstu (cjelini) ugovora i u svim jednako
vjerodostojnim jezičnim verzijama njegova teksta (ako ih ima više). Ali je Bečka
konvencija pošla drugim putem.
Bečka konvencija iz 1969. postavila je u članku 31. „opće pravilo tumačenja”
u kojemu polazi od tekstualne metode kao osnovne glede svih ugovora: 1. Ugo-
vor se mora tumačiti u dobroj vjeri prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora
u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora.57
U podtočki 2. objašnjava se da u svrhu tumačenja ugovora, osim teksta,
uključujući preambulu (uvod) i priloge, kontekst obuhvaća: (a) svaki sporazum
koji se odnosi na ugovor, a koji su sve stranke sklopile u vezi s ugovorom; (b)
svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u vezi s ugovorom, a koju ostale
ruke. Stoga je bitno da budu usvojene od svih ili od gotovo svih država članica organizacije, koje
su u isto vrijeme i stranke ugovora u pitanju.
55
To pravilo postavio je još Emmeric de VATTEL: Le Droit des Gens, ou principes de la loi natu-
relle, 1758, livre II, chap. XVII, §263.
56
Vidjeti pregled međunarodne arbitražne i sudske prakse u primjeni toga načela – V. Đ. DEGAN:
L’interprétation des accords en droit international, La Haye, 1963, pp. l00-116, 159-160.
57
Kada navodi „predmet i svrha ugovora”, članak 31. ne upućuje na funkcionalno tumačenje,
kako je prije objašnjeno, dakle neovisno o uobičajenom smislu riječi i konteksta ugovora. Tu se ti
izrazi uzimaju u sklopu tekstualne metode tumačenja. Stoga se u obzir uzimaju predmet i svrha
samoga teksta ugovora, što ne može tumačenjem dovesti do njegove revizije.
§ 18. TUMAČENJE UGOVORA 141
stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor. Naglasak je, stoga, na
tome, da bi činili kontekst ugovora, svaki sporazum ili ispravu u vezi s ugovorom
moraju prihvatiti sve stranke ugovora.
U podtočki 3. dalje se navodi da će se zajedno s kontekstom voditi računa: (a)
o svakome naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o
primjeni njegovih odredaba; (b) o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora
kojom se ustanovljuje sporazum između stranaka o tumačenju ugovora; te (c) o
svakom mjerodavnom pravilu međunarodnoga prava primjenljivom na odnose
između stranaka.
U podtočki 4. izlaže se protupravilo onomu o uobičajenom smislu izraza iz
ugovora: „Poseban smisao pridaje se nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to
bila namjera stranaka.”
Članak 32. Bečke konvencije izlaže „dopunska sredstva tumačenja”, kada je
tumačenje na temelju „općeg pravila o tumačenju” iz članka 31. dvosmisleno ili
nejasno, ili dovodi do ishoda koji je očito besmislen (apsurdan) ili nerazuman,
ili čak samo „da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz članka 31.”, tj. na temelju
tekstualne metode tumačenja.
Ta, dopunska sredstva uključuju (ali se ne svode na njih): „pripremne radove
(travaux préparatories) i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen”.
I napokon, Bečka konvencija posvećuje jednu opširnu odredbu (članak 33), o
tumačenju ugovora čija je vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika.
Ako sam ugovor predviđa, ili se stranke o tome sporazume, da je samo jedna
jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost, to se pri njegovu
tumačenju mora poštovati.
No, ako je vjerodostojnost teksta ugovora utvrđena na dva ili više jezika,
„smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom vjerodostojnom
tekstu”. Ako usporedba vjerodostojnih tekstova pokaže razlike u smislu koji pri-
mjenom članaka 31. i 32. nije moguće otkloniti, „usvaja se smisao koji, uzimajući
u obzir predmet i svrhu ugovora, najbolje usklađuje te tekstove”.
Time se na određen način upućuje na restriktivno tumačenje ugovora koje bi se
moglo uklopiti u sve vjerodostojne jezične verzije. Međunarodna sudska praksa prije
1969. imala je ponešto različit pristup. Pridavala se prednost onoj jezičnoj verziji na
kojoj je bio sastavljan nacrt ugovora, a ostale su se uzimale kao prijevodi one prve,
ili se u obzir uzimala samo ona verzija u kojoj je tekst odredbe bio jasno izražen.58
58
Cf., V. Đ. DEGAN, op. cit., pp. 87-88.
§ 19. POŠTOVANJE I PRIMJENA UGOVORA
Bibliografija
Suzanne BASTID: Les traités dans la vie internationale, Conclusion et Effets, Paris, 1985, pp.
115-141; Paul REUTER: Introduction au droit des traités, troisième édition, Paris, 1995, pp. 87-93;
V. Đ. DEGAN: Sources of International Law, The Hague, 1997, pp. 394-413.
Obvezatna snaga svih ugovora počiva na načelu pacta sunt servanda. Kako
smo prije naveli (supra, §7), ono je opće načelo prava bez kojega pravni poredak
bilo koje vrste, bilo kada i bilo gdje, ne bi bio moguć.
Najbolje je to objasnio Sir Gerald Fitzmaurice: „To pravilo ne ovisi ni o jed-
nom drugom pravilu. Nemoguće je da ono ne postoji, niti bi bilo moguće da je ono
drukčije nego što jest. Ono ne ovisi o pristanku (država) jer bi postojalo i bez njega.
Ne bi moglo postojati pravilo da pacta sunt non-servanda, ili non sunt servanda,
jer tada pacta više ne bi bila pacta. Ne bi moglo postojati ni pravilo da pacta sunt
interdum servanda et interdum non sunt servanda. Ideja servanda inherentna je i
nužna izrazu pacta.”59
Postoji i obilje dokaza o tome da je to načelo u isto vrijeme i običajno pravilo
općega međunarodnoga prava. Praksa i deklaracije država, iskazi međunarod-
nih sudova i ugovori o kodifikaciji svjedoče o tome da su to opće načelo kao
pravo na snazi prihvatile sve države i drugi subjekti međunarodnoga prava.60
Kao takvo potvrđeno je, među ostalim, u najznačajnijim političkim aktima po-
put uvoda (preambule) u Pakt Lige naroda iz 1919, te uvoda i članka 2(2). Povelje
Ujedinjenih nacija iz 1945. Po toj osnovi ono izrijekom obvezuje sve države članice
UN-a (danas praktično sve države svijeta). Potvrđeno je i u Deklaraciji o načelima
međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu
s Poveljom Ujedinjenih nacija, usvojenoj konsenzusom u Općoj skupštini UN-a u
1970, te napokon u točki X. Deklaracije o načelima koja uređuju uzajamne odnose
država sudionica iz Helsinškoga završnog akta iz 1975.
Kada smo utvrdili da je načela pacta sunt servanda običajno pravilo općega
međunarodnoga prava, to nipošto ne znači da bi daljnji razvoj općega običaj-
nog prava mogao dovesti do izmjene sadržaja ili do dokidanja toga načela.61
59
Cf, Sir Gerald FITZMAURICE: “Some Problems regarding the Formal Sources of Internatio-
nal Law”, Simbolae Verzijl, The Hague, 1958, p. 153.
60
Vidi pojedinosti – V. Đ. DEGAN: Sources of International Law, The Hague, 1997, pp. 396-400.
61
Takvi neprihvatljivi učinci proizlaze iz normativne teorije Hansa Kelsena. Kao pranormu cje-
lokupnoga međunarodnoga prava taj je pisac prihvatio: „normu koja uzima običaj kao činjenicu
koja stvara pravo”. Po njegovu mišljenju, norma pacta sunt servanda sekundarna je norma jer
proizlazi iz primarnih normi međunarodnoga prava koje se sastoje u običajnom pravu. Usp.
Hans KELSEN: Principles of International Law, New York, 1952, p. 417-418.
§ 19. POŠTOVANJE I PRIMJENA UGOVORA 143
To samo znači da običajno pravo na snazi potvrđuje njegovo postojanje kao

općega načela prava i da je i po običajnoj osnovi ono pozitivno pravilo općega
Nemoguće je i zamisliti da bi zbog izmjene u njegovu sadržaju, ili zbog do-
končanja važnosti toga načela u običajnom procesu, došlo u pitanje izvršenje,
ili bi prestali vrijediti svi međunarodni ugovori na snazi, ili svi sporazumi (kon-
trakti) između fizičkih i pravnih osoba koji se ravnaju po unutarnjemu pravu.
h
Načelo pacta sunt servanda tako je potvrđeno i u svim dosadašnjim konven-
cijama o kodifikaciji prava ugovora. Najautoritativniji u tom pogledu jest danas
članak 26. Bečke konvencije iz 1969, koji navodi da:
Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj
vjeri.
Nužno je ukratko razmotriti sadržaj toga iskaza, jer on podrazumijeva i znat-
na ograničenja u domašaju načela pacta sunt servanda. Ta se ograničenja opet
sastoje u nekim drugim općim načelima prava. Najprije, načelo dobre vjere
(bona fides) opće je načelo prava koje vrijedi u svim pravnim odnosima država
(v. supra, §7), ali je pri izvršavanju preuzetih ugovornih obveza i element načela
pacta sunt servanda.62
Navod da svaki ugovor veže njegove stranke znači da se načelo pacta sunt
servanda ne odnosi na treće države i ostale međunarodne osobe, koje nisu
stranke nekoga ugovora. Složene aspekte odnosa ugovora i trećih država nak
nadno ćemo objasniti (v. infra, §20).
I napokon, iz članka 26. proizlazi da se načelo pacta sunt servanda odnosi na
ugovore koji su u nekome trenutku na snazi. Ono ne vrijedi za ugovore koji su
dokončani, ili je njihovo izvršenje privremeno suspendirano (v. infra, §23). Ono
se ne odnosi ni na ugovore koji su po propisima same Bečke konvencije iz 1969.
ništavi, bilo da je riječ o nekom apsolutnom ili relativnom uzroku ništavosti (v.
detaljnije, infra, §22).
Ali, nasuprot tomu, načelo pacta sunt servanda vrijedi glede nekoga ugovora
ili njegova dijela koji se sporazumom njegovih stranaka privremeno primjenjuje,
dok ne stupi na snagu.
62
Vidjeti Robert KOLB: La bonne foi en droit international public (Les traités, pp. 179-314),
Paris, 2000.
h
U nastavku ćemo objasniti učinke ugovora na svaku od njegovih stranaka
pojedinačno, te na njegove učinke u odnosima između njegovih stranaka. Naj-
prije o prvome.
Sa stajališta međunarodnoga prava svaki međunarodni ugovor međunarodni
je instrument koji stvara prava i dužnosti za njegove stranke. S toga stajališta
načelo pacta sunt servanda odnosi se na sve organe svake od država stranaka
(ili drugih subjekata međunarodnoga prava).
Stranka se ne može pozvati na odredbe svojega unutarnjega prava da bi
opravdala neizvršenje ugovora (članak 27. Bečke konvencije iz 1969). Stoga je
pravna obveza svake stranke da otkloni smetnje u njezinu unutarnjem pravu
kako bi svi njezini organi mogli u dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor na snazi
za tu zemlju. Država stranka dužna je usvojiti potrebne zakone ili izmjene u po-
stojećim zakonima, a u slučaju potrebe osigurati potrebna financijska sredstva
da bi se načelo pacta sunt servanda poštovalo.
Glede tih obveza, u mnogim državama nastaju problemi, pri čemu se često
zanemaruje značajka uzajamnosti (reciprociteta) u pravima i dužnosti stranaka
najvećeg broja ugovora.
Za organe mnogih država od odlučujućega je značenja akt ratifikacije. Ako
je neki ugovor ratificiran podzakonskim aktom ili nije uopće ratificiran, sudovi
i izvršna tijela skloni su u njemu gledati akt niže pravne snage od njezinih za-
kona, bilo onih koji su već na snazi, ali i budućih. Naravno, ostale stranke toga
ugovora nisu dužne obazirati se na distribuciju nadležnosti glede ratifikacije
ugovora u državi koja je dužna izvršiti neku obvezu koju je prema njima slo-
bodnom voljom preuzela.
Sudovi i organi izvršne vlasti katkad se upuštaju u ocjenu ustavnosti nekoga
ugovora koji obvezuje odnosnu državu, jer ustav je najviši državni pravni akt.
No o ustavnim ograničenjima valja voditi računa u tijeku pregovora i svakako
prije nego što ta država dade svoj pristanak da njime bude vezana, a ne nakon
toga. Bečka konvencija iz 1969. čak i predviđa različite načine izražavanja pri-
stanka na ugovor (potpisivanje ad referendum, ratifikaciju, prihvat, odobrenje i
pristup), upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i da
bi uzela u obzir svoje ustavne ograde, prije nego što dade svoj pristanak na njega.
Ako bi neka ugovorna obveza koja je vrlo dugo na snazi postala suprot-
na naknadnim ustavnim promjenama, tada preostaje jedino otkazivanje toga
ugovora, i to bilo u skladu s njegovim odredbama bilo uz suglasnost ostalih
njegovih stranaka. Ako je to nemoguće, ta država treba pokrenuti postupak iz-
mjene ugovora u pitanju. No čak i u tim iznimnim i neuobičajenim okolnostima,
država ne smije kršiti ili odbaciti svoju ugovornu obvezu pod izgovorom da je
protuustavna, sve dok je na snazi.
Izvršni i sudbeni organi vlasti u nekim državama, čak i u ugovorima koji su
transformirani (pretočeni) u zakone, gledaju neku vrst akata koji sasvim ne pri-
padaju njihovu unutarnjem pravnom poretku. Tako neka sudbena tijela katkad
izjednačuju primjenu ugovora kojima je njihova država stranka s primjenom
stranoga prava na temelju načela renvoi iz međunarodnoga privatnog prava.
I stoga su katkad skloni, iz razloga javnoga poretka (ordre public), restrikivno
primijeniti ili otkloniti primjenu nekoga međunarodnog ugovora. Sve je to po-
grešno jer se svaka država obvezala na ugovor svojom slobodnom voljom. Ona
sama ne bi pristala da druga država stranka odbije zbog istih razloga izvršiti
svoju ugovornu obvezu prema njoj.
I napokon, napose u prijašnje doba, u mnogim državama bio je usvojen
dualistički pristup odnosa međunarodnog i unutrašnjeg prava. Prema tome
gledištu, iz sklopljenog ugovora proizlaze prava i dužnosti samo za državu nje-
govu stranku u svojstvu subjekta međunarodnoga prava. Da bi ugovor dobio
učinak na državne organe i na građane, nužno je njegov sadržaj transformirati u
zakon ili podzakonski akt države. Ako se to ne učini, državni organi nisu dužni
neposredno primjenjivati ugovor, što, sukladno tomu gledištu, ne sprečava od-
govornost njihove države za kršenje preuzete ugovorne obveze.
Osim stoga što dovodi do neprihvatljivih rezultata, taj dualistički pristup u
mnogim je zemljama napušten kao neko opće načelo za sve moguće situaci-
je. Neke su države u ugovorima o ljudskim pravima prihvatile međunarodne
postupke u kojima njihovi građani i domicilirani stranci imaju pravo izravno
obraćati se međunarodnim tijelima kad smatraju da su im prava iz tih ugovora
narušena. Neke su države u svojim ustavima proglasile prvenstvo međunarod-
noga prava nad domaćim (Njemačka), a još veći broj njih proglasio je prvenstvo
ugovora nad zakonima (Hrvatska, Francuska i dr.) (v. supra, §3, pod 3).
h
I na kraju valja nam nešto navesti o učincima ugovora u odnosima između
njegovih stranaka. Riječ je o učincima ugovora u vremenu i u prostoru, te o
načinima osiguranja izvršenja ugovora. Ako sam ugovor ne rješava ta pitanja,
Bečka konvencija iz 1969. predviđa neka nužna i nesporna pravna pravila op-
ćenite naravi.
(a) Opće je pravilo međunarodnoga prava, podložno mogućim iznimkama,
da ugovor nema retroaktivni učinak. Ugovor u načelu obvezuje njegove stranke
tek od dana njegova stupanja na snagu.
No stranke ugovora slobodne su predvidjeti retroaktivni učinak, bilo u sa-

mome ugovoru bilo na drugi način. Uz to, Komisija za međunarodno pravo,
stipulirajući odgovarajuću odredbu, upozorila je na sljedeće: „Ako su se neki
akt, činjenica ili situacija, koji su se zbili ili pojavili prije stupanja na snagu ugo-
vora, ponovili ili produžili postojati nakon njegova stupanja na snagu, oni tada
podliježu primjeni toga ugovora” (ako se ugovor odnosi na njih).
Iz toga je proizašao pažljivo sročeni tekst članka 28. Bečke konvencije, koji
glasi: Ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način
izražena, odredbe ugovora ne vežu stranku glede bilo kojega čina ili činjenice koji
su prethodili datumu stupanja toga ugovora na snagu za tu stranku, niti glede
bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga datuma.
Zasnivajući svoj prigovor na neretroaktivnosti pravnih akata, Savezna Republika
Jugoslavija je u sporu o Primjeni Konvencije o genocidu iz 1948. (Bosna i Hercegovi-
na/Jugoslavija) ustvrdila da, čak kad bi Međunarodni sud imao nadležnost u tome
sporu na temelju te konvencije, mogao bi odlučivati samo o događajima koji su
se zbili nakon datuma kada je ta konvencija postala primjenljiva na obje parnične
stranke. Tvrdnja je SRJ da Bosna i Hercegovina kao država postoji tek od Daytonskog
sporazuma s kraja 1995. Strogo govoreći, tu se ne radi toliko o retroaktivnom učinku
same Konvencije koliko o nadležnosti Suda na temelju članka XL. iz te konvencije.
Sud je u presudi o prethodnim prigovorima od 11. srpnja 1996. taj prigovor
odbacio navodeći sljedeće: „... Konvencija o genocidu, a napose njezin članak XI,
ne predviđa nikakvu odredbu čiji bi učinak bio da na taj način ograniči nadležnosti
Suda ratione temporis, niti su same stranke dale rezervu u tome cilju, bilo na samu
Konvenciju bilo pri potpisivanju Daytonsko-pariškog sporazuma. Stoga Sud nalazi
da on u ovoj parnici ima nadležnost da prida učinak Konvenciji o genocidu glede
činjenica koje su se zbile od početka sukoba u Bosni i Hercegovini. Taj je nalaz, uz
to, u skladu s predmetom i svrhom Konvencije kako ih je Sud definirao u 1951...”
(para. 34).
(b) Glede teritorijalnoga učinka ugovora, članak 28. Bečke konvencije pred-
viđa sljedeće: Ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi
način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo njezino područje.
„Čitavo područje” države u gornjemu smislu obuhvaća njezine kopnene i
morske prostore, te zračni prostor iznad njih. Prema pravu mora kakvo je danas
na snazi, morski prostori koji čine područje obalne države obuhvaćaju njezine
unutrašnje morske vode, arhipelaške vode arhipelaških država, te teritorijalno
more, uz zračni prostor iznad njih.
Gospodarski i epikontinentalni pojas ne čine dijelove državnoga područja,
ali obalna država u njima uživa odgovarajuća „suverena prava” i „jurisdikciju”.
Tako, obalna država ima isključivu jurisdikciju nad umjetnim otocima, uređa-
jima i napravama podignutima u njezinu gospodarskom pojasu ili nad njezinim
epikontinentalnim pojasom glede carinskih, fiskalnih, zdravstvenih, sigurnos

nih i useljeničkih propisa. Ugovor koji se odnosi na posebna „suverena prava”
ili na „jurisdikciju” obalne države, primjenjuju se u tim prostorima u okvirima
predviđenima općim međunarodnim pravom.
No, s obzirom na njihov predmet i svrhu, neki se ugovori ne mogu primje-
njivati na cjelokupnom području njegovih država stranaka. Medu ostalima, to
su ugovori o međunarodnim rijekama i morskim kanalima ili npr. Ženevska
konvencija iz 1958. o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu. Oni se primjenjuju
samo u prostoru u pitanju.
Neki ugovori, poput onih o trajnoj neutralnosti odnose se samo na područje
države stranke kojoj je taj položaj ugovorom priznat. Neki drugi ugovori ima-
ju ekstrateritorijalni učinak ako se npr. odnose na građane i diplomate država
stranaka u inozemstvu.
Napokon, neki se ugovori uopće ne odnose na područje njihovih država stra-
naka, nego imaju ekstrateritorijalni učinak. Riječ je npr. o Ženevskoj konvenciji
iz 1958. o otvorenom moru, o Ugovoru iz 1959. o Antarktiku, o Ugovoru iz
1967. o načelima koja uređuju djelatnosti država na istraživanje i iskorištavanje
svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, i sl.
(c) Na kraju nam valja izložiti neke načine osiguranja izvršenja ugovora.
U načelu, kršenje obveza zbog bilo kojega ugovora koji je za neku državu na
snazi označuje njezino međunarodno protupravno djelo. Ono povlači među-
narodnu odgovornost države kršiteljice i njezinu dužnost da ispravi (reparira)
nastalu štetu. A država stranka koja je pretrpjela štetu, slobodna je pozvati se
na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora u pitanju, ili pribjeći
protumjerama (dopuštenim represalijama) kako bi državu kršiteljicu natjerala
da nastavi izvršavati ugovor i da reparira nastalu štetu (v. infra, §25).
Ali države su slobodne uglaviti u svojim ugovorima i dopunske načine osi-
guranja njihova izvršenja. Izbor tih načina kroz povijest se mijenjao.
Vjerska zakletva i uzimanje talaca u praksi su napušteni. Zalaganje pokretne

imovine odavno se ne obavlja, ali bi se moglo oživjeti.
U bližoj je prošlosti bilo nekoliko slučajeva okupacije dijela područja druge drža-
ve. Preliminarni mirovni ugovor sklopljen u Versaillesu u 1871. predvidio je njemač-
ku okupaciju dijela Francuske do konačne isplate ratne kontribucije od pet milijuna
franaka. Zauzvrat, članak 428. Versailleskog mirovnog ugovora s Njemačkom iz
1919. predvidio je kao jamstvo njegova izvršenja okupaciju njemačkoga područja
zapadno od Rajne s mostobranima koju bi provele Savezniče i Udružene sile, i to
na petnaest godina. Uz to, članak 248. predvidio je garanciju svih dobara Carstva i
njemačkih država do isplate reparacija.
U nekim ugovorima neke od njihovih stranaka preuzimaju jamstvo (garan-

ciju) njihova izvršenja od neke druge stranke. Time one preuzimaju obvezu da
učine sve u svojoj modi da navedu drugu ili druge stranke da izvrše ugovor. Neki
ugovori o trajnoj neutralnosti predviđaju drugu vrstu garancija. Neovisnost i
teritorijalna cjelovitost države kojoj je priznata trajna neutralnost garantiraju
sve ostale stranke toga ugovora.
U novije doba neki ugovori predviđaju poseban postupak osiguranja njihova
izvršenja. Države članice Međunarodne organizacije rada preuzele su po njezi-
nu Ustavu obvezu da Međunarodnom uredu rada podnose godišnja izvješća o
mjerama koje su poduzele u ostvarenju ugovora koje je usvojila Konferencija.
Slične postupke predviđaju neke konvencije o zaštiti ljudskih prava. O podne-
senim izvješćima raspravljaju tijela stručnjaka i daju se preporuke.
No najrasprostranjeniji način osiguranja izvršenja ugovora danas je stipulira-
nje odredbe kojom se predviđa obvezna nadležnost nekoga stalnoga sudskoga ili
arbitražnog tijela da odlučuje o svim sporovima o njihovu tumačenju i primjeni.
149
§ 20. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE
Bibliografija
Daniel VIGNES: „La clause de la nation la plus favorisée et sa pratique contemporaine”, RCADI
1970, tome 13, pp. 207-350; Philippe CAHIER: „Le problème des effets des traités à l’égard
des Etats tiers”, RCADI 1974, tome 143, pp. 589-735; Budislav VUKAS: Relativno djelovanje
međunarodnih ugovora, Zagreb, 1975, 179 stranica; V. Đ. DEGAN: „Konvencija UN o pravu
mora iz 1982. i treće države”, UPPPK 1988, br. 117-118, str. 49-77.
U načelu, međunarodni ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stran-

ke. Za sve treće države koje nisu njegove stranke on je po pravilu res inter alios
acta. Upravo stoga, po svojoj ugovornoj osnovi ugovor ne može nikada biti
izvorom pravila općega međunarodnog prava. No, kako smo prije istaknuli,
neko pravilo stipulirano u ugovoru može se transformirati u novo opće običajno
pravilo. Ono tada obvezuje sve subjekte međunarodnoga prava po običajnoj, a
ne samo po ugovornoj osnovi.
Stoga je po svojoj ugovornoj osnovi ugovor isključivo izvor partikularnoga
međunarodnoga prava i kao takav obvezuje samo njegove stranke, i to prema
načelu: pacta tertiis nec nocent nec prosunt. No od toga vrlo općenitoga načela
ima više iznimaka. Dvije od tih iznimaka uređene su propisima Bečke konven-
cije iz 1969, a treća se nametnula u samoj međunarodnoj praksi.
U ovom ćemo odjeljku, uz to, razmotriti ponešto različitu situaciju: kada
stranka nekoga ugovora stječe prava iz ugovora što ga je druga stranka preuzela
drugim ugovorom u odnosu na neku treću državu. Riječ je o klauzuli najvećega
povlaštenja.
(a) Pristanak treće države na ugovor. Općenito uzevši, ugovor može stva-
rati i prava i obveze za treće države koje nisu njegove stranke, ali uz njihov
pristanak. U tome smislu i Bečka konvencija iz 1969. u članku 34. formulira
to pravilo na način da ugovor ne stvara ni obveze ni prava za treću državu bez
njezina pristanka.
Glede pravovaljanosti takvoga pristanka treće države, Bečka konvencija čini oš-
tru razliku između ugovora koji predviđaju obveze i onih koji predviđaju prava za
treće države. To oštro razlikovanje nema uporišta u međunarodnoj praksi, jer ugo-
vori te vrste u najvećemu broju slučajeva predviđaju određenu ravnotežu u pravima
i obvezama, i to kako za njihove stranke, tako i za treće države.
Članak 35. Konvencije predviđa: Za treću državu nastaje obveza na temelju
odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom stvoriti
obvezu i ako treća država izrijekom, u pismenom obliku, prihvati tu obvezu.
Izričit prihvat – u pismenom obliku – takve obveze ima značenje kolateralnoga
sporazuma kojim treća država u stvarnosti ulazi u širi ugovorni odnos s izvor-
nim strankama. Strogo uzevši, ona tada prestaje biti „treća”. Takvi ugovorni
odnosi, kakve predviđa taj propis, nisu poznati u međunarodnoj stvarnosti, i
Bečka konvencija u tome pogledu ne kodificira nikakvu postojeću praksu država
koja se mogla iskristalizirati u običajno pravilo.
Ali domašaj toga propisa jest u sprečavanju nametanja obveza nekoj trećoj
državi bez njezina pismenoga pristanka. Kada toga izričitog propisa u Bečkoj
konvenciji ne bi bilo, moguće pasivno držanje treće države u pitanju davalo
bi izvornim strankama ugovora povoda za tvrdnju da je predviđene obveze u
nekomu ugovoru ona prešutno prihvatila (acquiescence, v. infra, §28, pod c).
Člankom 35. Bečke konvencije podrazumijevani pristanak (acquiescence) pot-
puno je isključen glede obveza treće države iz ugovora kojemu ona nije stranka.
No od mnogo većega praktičnog značenja je propis Bečke konvencije koji
uređuje pitanje prava za treću državu stipulirana u ugovoru (članak 36). U tome
propisu najprije se navodi: 1. Za treću državu nastaje pravo na temelju odredbe
ugovora ako stranke toga ugovora namjeravaju tom odredbom dati pravo bilo
trećoj državi ili skupini država kojoj ona pripada, bilo pak svim državama, i
ako treća država na to pristane. Njezin se pristanak pretpostavlja sve dok nema
suprotnih naznaka, osim ako ugovor ne određuje drukčije.
Odmah u sljedećemu stavku se, međutim, dodaje: 2. Država koja ostvaruje
pravo primjenom stavka 1. dužna je poštovati uvjete za ostvarivanje toga prava,
predviđene u ugovoru ili ustanovljene u skladu s njegovim odredbama. To znači
da će takva treća država izvršavati i sve odgovarajuće dužnosti koje proizlaze iz
takvog ugovora. I budući da, kako smo naveli, golema većina ugovora te vrste
predviđa određenu ravnotežu u pravima i dužnostima, i za izvorne stranke i
za treće države, ovaj propis u stvarnosti pokriva gotovo sve odnose ugovora i
trećih država.
Navedeni se propis zasniva, međutim, na pristanku treće države kao uvjetu
za uživanje njezinih prava iz ugovora, iako se taj pristanak u najvećemu broju
slučajeva pretpostavlja sve dok ne postoje suprotne naznake.
Konsenzualni odnos treće države i izvornih stranaka ugovora pruža zado-
voljavajuće rješenje kada su u pitanju ugovori-pogodbe koji predviđaju različi-
te dužnosti svake od stranaka, ali smjeraju istomu cilju (npr. kupoprodaja). U
mjeri u kojoj se sam ugovor udaljava od pogodbe, a takva je većina ugovora koji
predviđaju prava za treće, ova građanskopravna maksima gubi na značenju.63
63
Cf., D. P. O’CONNELL: International Law, Volume One, London, 1965, p. 266.
§ 20. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE 151
Takve ćemo primjere navesti u nastavku glede ugovora koji stvaraju objektivne
režime erga omnes.
Važan je propis iz Bečke konvencije o opozivanju ili izmjeni prava trećih država
iz ugovora. Građansko pravo nekih država, iako ne svih, predviđa tzv. pacta in fa-
vorem tertii, tj. stipulations pour autrui (npr. članak 1121. francuskoga Građanskog
zakonika). Radi se o tzv. apsolutnim pravima u korist trećega, koja se nakon što ih
on prihvati naknadno ne mogu opozvati ili izmijeniti bez njegova pristanka. Bilo je
sumnji u mogućnost sklapanja ugovora te vrste u međunarodnome pravu.64
Na to je pitanje dao ispravan odgovor Stalni sud međunarodne pravde u presudi
iz 1932. o Slobodnim zonama: „Ne može se olako pretpostaviti da su bile usvojene
stipulacije u korist treće države u cilju stvaranja nekoga istinskog prava za nju. Ali
ništa ne sprečava da volja suverenih država može imati taj cilj i učinak” (Series A/B,
No. 46, pp. 147-148).
Tim je putem pošla i Bečka konvencija u članku 37(2): Kada je pravo za treću
državu nastalo sukladno članku 36, stranke ga ne mogu opozvati ili izmijeniti ako
se ustanovi da se to pravo ne može opozvati ili izmijeniti bez pristanka treće države.
Proizlazi dakle da su apsolutna prava za trećega moguća, jer ne postoji ni jedan pro-
pis općega međunarodnog prava koji bi zabranjivao takvu vrstu ugovaranja prava u
korist trećega. Ali navedeni propis Bečke konvencije od male je koristi. On, naime,
ne pruža nikakve kriterije ili upute o tome kako prepoznati takve ugovorne odredbe,
i kako ih razlikovati od onih koje izvorne stranke ugovora mogu slobodno mijenjati,
i time naknadno mijenjati i dokidati prava trećih država bez njihova pristanka.
(b) Djelovanje pravilâ iz ugovora na treće države po običajnoj osnovi.
Drugu iznimku od općega pravila da ugovor obvezuje samo njegove stranke
već smo objasnili (v. supra, §11). Nju potvrđuje i Bečka konvencija u članku 38,
kada navodi: Ni jedna odredba članaka 34. do 37. ne priječi da pravilo izloženo u
ugovoru postane obvezatno za treću državu kao običajno pravilo međunarodnog
prava koje se kao takvo priznaje.
Kako smo naveli, na toj se iznimci zasnivaju sva nastojanja na progresivnom
razvoju i na „legislaciji” općega međunarodnog prava putem kodifikacijskih
konvencija. Takvi propisi, stipulirani u konvencijama u obliku bezličnih (im-
personalnih) normi, imaju za cilj da se transformiraju u novo običajno pravo i
da po običajnoj osnovi budu izvorom prava i dužnosti za sve subjekte međuna-
rodnoga prava na koje se mogu primijeniti, dakle i za države koje ne postanu
strankama tih konvencija.
No, ako do toga dođe, tada ta pravila obvezuju i stranke ugovora po običajnoj
osnovi. Ni one se ne mogu razriješiti tih obveza, temeljenih na običajnomu pra-
64
O tome pitanju vidjeti Budislav VUKAS: Relativno djelovanje međunarodnih ugovora, Zagreb,
1975, posebno str. 79-100.
vu, naknadnom izmjenom ili dokončanjem ugovora, osim ako se i te ugovorne

promjene naknadno ne transformiraju u novo opće običajno pravo.
U tome smislu članak 43. Bečke konvencije predviđa: Ništavost, prestanak ili
otkaz ugovora, povlačenje neke stranke iz njega ili suspenzija njegove primjene, ako su
posljedica primjene ove Konvencije ili odredaba ugovora, ni na koji način ne utječu na
dužnost države da ispunjava svaku obvezu sadržanu u ugovoru, kojoj je podvrgnuta
prema međunarodnom pravu neovisno o tome ugovoru!
(c) Ugovori koji stvaraju objektivne režime erga omnes. I napokon, Bečka
konvencija izričito ne predviđa, iako i ne otklanja, tzv. ugovore kojima se usta-
novljuju objektivni režimi erga omnes (glede svih). Takvi ugovori čine posljed-
nju i možda najznačajniju iznimku od općega pravila da ugovor stvara prava i
obveze samo za njegove stranke.
Apstraktne uvjete za ustanovljenje i za djelovanje spomenutih objektivnih
režima na temelju ugovora vrlo je teško definirati. To je vjerojatno bio jedan od
razloga što je Komisija za međunarodno pravo bila odustala od nacrta pravila
te vrste pri pripremanju nacrta prava ugovora.65
Ali međunarodna stvarnost 19. i 20. stoljeća poznaje ugovore koji su u praksi
zaista imali objektivni učinak erga omnes. U 19. stoljeću takve je ugovore sklapao
mali broj europskih velesila. Trajnu neutralnost Švicarske potvrdilo je i zajamčilo
na Bečkom kongresu 1815. samo šest država. Na istome Kongresu Austrija, Pruska
i Rusija ustanovile su Krakovsku Republiku i podvrgle je svomu kolektivnom pro-
tektoratu (v. infra, §37, pod 6 (a)). Pariškim ugovorom iz 1856. između Francuske,
Britanije i Rusije demilitarizirani su Aalandski otoci, tada u posjedu Rusije. Taj pose-
ban položaj tih otoka, koji su nakon 1919. u sastavu Finske, održao se do naših dana.
Na sličan način manji broj država proglašavao je putem ugovora slobodu plo-
vidbe nekim međunarodnim rijekama, i to Dunavom: Pariškim ugovorom iz 1856,
mirovnim ugovorima iz 1919, te konačno Beogradskom konvencijom iz 1948; te
Rajnom: Konvencijom u Mannheimu iz 1868. Proglašavana je i sloboda plovidbe i
internacionalizacija nekih morskih kanala (prokopa), i to Sueskog kanala Carigrad-
skom konvencijom iz 1888; Panamskog kanala: anglo-američkim ugovorom iz 1901,
i ugovorima Sjedinjenih Američkih Država i Paname iz 1903. i 1977; te Kielskog ka-
nala: Versailleskim mirovnim ugovorom s Njemačkom iz 1919. U presudi Wimble-
don iz 1923. Stalni sud međunarodne pravde ustanovio je da je Kielski kanal „postao
međunarodni plovni put, na dobrobit svih naroda svijeta” (Series A, No. l, p. 22).
65
Takav pokušaj definicije, premda teško razumljiv, dan je u članku 12. Bečke konvencije iz
1978. o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora. Presuda Međunarodnog suda od 25 rujna
1997. o Projektu Gabčikovo/Nagymaros (Mađarska/(Slovačka) potvrdila je načelo iz članka 12.
i naglasila je da ono: „odražava pravilo običajnoga međunarodnog prava”. Primijenila ga je na
ugovor dviju stranaka iz 1977. o izgradnji sustava brana i hidroelektrana na njihovu zajedničkom
dijelu Dunava, jer taj ugovor „ustanovljuje režim plovidbe na važnom sektoru međunarodnoga
plovnog puta” (pp. 71-72, para. 123).
U 20. stoljeću objektivni režimi uspostavljani ugovorima prestali su biti izra-

zom volje oligarhijske manjine europskih velesila. U savjetodavnom mišljenju iz
1949. o Naknadi štete u službi UN-a, Međunarodni je sud istaknuo: „... pedeset
država, koje čine znatnu većinu članica međunarodne zajednice, imale su moć
(usvajanjem Povelje UN-a u 1945, nap. pisca) stvoriti u skladu s međunarod-
nim pravom cjelinu koja ima svojstvo objektivne međunarodne osobe, a ne
samo osobe koju one same priznaju, kao i sposobnost da ističe međunarodne
zahtjeve” (p. 185).
Skoriji primjer je Konvencija o miroljubivoj suradnji u znanstvenom istra-
živanju Antarktike, sklopljena u Washingtonu u 1959. godini, i to na tri godine
od njezina stupanja na snagu. Tom konvencijom, koja je imala samo dvanaest
izvornih stranaka, područje Antarktike je demilitarizirano (razvojačeno) i stav-
ljeno je pod međunarodni režim vrlo sličan onomu koji će se nekoliko godina
poslije propisati za svemir. Ta je konvencija, glede Antarktike, propisala odre-
đene dužnosti za sve države svijeta (v. infra, §63, pod 3).
Konvencije koje ustanovljuju objektivne režime ne mogu se olako podvesti pod
propise o ugovorima i trećim državama, iz Bečke konvencije iz 1969. Neki pisci
tumače njihov učinak erga omnes navodnom transformacijom njihovih odredbi u
propise općega običajnog prava. Ako bi takvo objašnjenje za neke druge slučajeve
vrijedilo, to se ne može prihvatiti za Konvenciju o Antarktiku iz 1959, sklopljenu na
određeno vrijeme, nakon čijeg se isteka predviđa konferencija o njezinoj reviziji.66
Običajna pravila ne ustanovljuju se konvencijama sklopljenima na određeno vrijeme.
A i propisi iz Bečke konvencije iz 1969. glede ugovora koji predviđaju prava za
treće države teško se mogu doslovno primijeniti na tu vrstu ugovora. Ako npr. neki
ugovor propisuje slobodu plovidbe nekim morskim kanalom ili međunarodnom rije-
kom, odluka zapovjednika trgovačkog broda koji plovi pod jeftinom zastavom (npr.
Paname ili Liberije) da se koristi tom slobodom, teško se može uzeti kao pristanak
države zastave na to pravo koje predviđa ugovor. Zapovjednik trgovačkog broda, koji
može biti stranac kako u odnosu na državu zastave tako i na državljanstvo stvar-
noga vlasnika broda, nije agent ni jedne vlade i ne može djelovati u njezino ime.67
U tim slučajevima pretpostavljeni pristanak treće države na pravo koje se predviđa
ugovorom čista je fikcija.
Ispravno je, stoga, uzeti da ugovori koji ustanovljuju objektivne režime pred-
viđaju prava (i odgovarajuće dužnosti), ne samo u korist trećih država ili dru-
gih subjekata međunarodnoga prava, nego i neposredno u korist svih fizičkih
i pravnih osoba kojima su namijenjena. U tome slučaju prava iz tih ugovora u
66
O razvoju nakon isteka toga roka vidjeti Davor VIDAS: „Ujedinjeni narodi i antarktički si-
stem”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str. 335-351.
67
Cf. Eduardo JIMÉNEZ DE ARÉCHAGA: „International Law in the Past Third of a Century”,
RCADI 1978, tome 159, pp. 68-69.
korist trećega nemaju konsenzualni karakter, tj. ne ovise o izričitom ili prešut-
nom pristanku treće države. Pravna osnova tih ugovora sličnija je obećanju kao
jednostranom aktu za koje nije nuždan pristanak korisnika prava (v. infra, §27,
pod a). U našemu slučaju dovoljna je namjera izvornih stranaka ugovora da
stvore pravo za sve, tj. erga omnes, te da se taj objektivni režim u praksi ostvario.
Ako smo i utvrdili da se objektivni režimi erga omnes mogu katkad ustanovi-
ti putem ugovora, time nam nije namjera pripisivati ugovorima općenito važnost
izvora općega međunarodnog prava. To su samo rijetki izuzeci koji potvrđuju opće
pravilo da ugovori u prvom redu stvaraju prava i obveze samo za njihove stranke,
tj. da čine izvor partikularnoga međunarodnoga prava. A ni objektivni režimi ne
bi mogli nastati i djelovati kada bi im se protestima ili drugim izričitim aktima
suprotstavio znatniji broj država. I oni se dakle pretežito temelje na podrazumije-
vanom pristanku (acquiescence) neugovornica. Ali većina primjera koje smo naveli
glede neutralizacije i demilitarizacije država i područja, glede proglašenja slobode
plovidbe rijekama i kanalima i glede stvaranja međudržavnih organizacija poput
Ujedinjenih nacija, u korist su više ili manje čitave međunarodne zajednice država.
Izričito suprotstavljanje tim režimima stoga je teško zamislivo.
(d) Klauzula najvećega povlaštenja. Ta klauzula, kada se izričito uglavi
u nekomu ugovoru, predviđa za svaku od stranaka toga ugovora prava koja je
druga stranka priznala trećim državama i njihovim građanima. Odnosi se na
prava iz već postojećih ugovora s trećim državama, kao i ona koja će se naknad-
no uglaviti u budućim takvim ugovorima.
Komisija za međunarodno pravo pripremila je nacrt pravilâ o klauzuli najvećega
povlaštenja s komentarom još u 1978.68 No Opća je skupština proslijedila taj nacrt
državama na mišljenje tek u 1991.
U članku 5. toga nacrta predviđa se sljedeće: „Tretman (postupanje) najpovla-
štenije nacije jeste tretman dan od države koja ga priznaje državi uživaocu, ili oso-
bama ili stvarima u određenom odnosu s tom državom, (i to) ne manje povoljan od
tretmana koji država koja ga daje proteže na neku treću državu ili osobe ili stvari u
istom odnosu s tom trećom državom.”
U tim se odnosima razlikuju dakle temeljni ugovor koji predviđa tu klauzulu
(koji može predviđati prava i dužnosti samo za njegove stranke), te ugovori
svake od njegovih stranaka s trećim državama. Za svaku stranku temeljnoga
ugovora, ugovori druge njegove stranke s trećima prestaju biti res inter alios
acta. Primjenom te klauzule oni postaju izvorom prava za nju samu ili za nje-
zine građane.
68
Cf., Yearbook of the International Law Commission 1978, volume II, Part Two, pp. 21-23. Taj
tekst bez komentara može se naći i na internetu.
U sporu Anglo-Iranian Oil Co. Britanija se pozvala na jedan ugovor Irana s Dan-
skom, koji je predviđao klauzulu najvećega povlaštenja. U presudi o prethodnim
pitanjima iz 1952, Međunarodni je sud u povodu toga izrekao važno ograničenje
u gornjemu smislu. Po mišljenju Suda, da bi Ujedinjeno Kraljevstvo moglo uživati
podobnosti iz bilo kojega ugovora kojega je Iran sklopio s nekom trećom državom,
ono mora biti kadro pozvati se na ugovor koji je ono sklopilo s Iranom a koji predviđa
klauzulu najvećega povlaštenja. Ugovor koji sadržava tu klauzulu temeljni je ugo-
vor. Taj ugovor ustanovljuje pravnu vezu Ujedinjenoga Kraljevstva i Irana s trećom
državom. Neki ugovor s trećom državom koji je neovisan i izoliran od temeljnoga
ugovora ne može proizvesti nikakav pravni učinak između Ujedinjenog Kraljevstva
i Irana; on je res inter alios acta. (p. l09).
U presudi iz iste, 1952. godine o Pravima američkih državljana u Maroku (Fran-
cuska/Sjedinjene Američke Države), Sud je naveo još jedno ograničenje: „... Ako su
odredbe o fiskalnom imunitetu u ugovorima između Maroka i trećih država okon-
čane ili otkazane, na te se odredbe više nije moguće pozvati temeljem klauzule naj-
većega povlaštenja...” (p. 204).
Klauzula najvećega povlaštenja najčešće se stipulira u dvostranim trgovin-

skim ugovorima i odnosi se na uvozne carinske pristojbe. No ona se ugovara
i glede pravnoga položaja građana jedne države u drugoj (osobito u pitanjima
prava na stjecanje i nasljeđivanje nepokretne i pokretne imovine), osnivanja
tvrtki, pristupa sudovima, glede sudskih pristojbi i jamčevina, zaštite intelek-
tualnog vlasništva i dr.
Od klauzule najvećega povlaštenja valja razlikovati klauzulu o jednakom, tj.

„nacionalnom” tretmanu. U dvostranom ugovoru može se ugovoriti da su građani
jedne države na području druge države u nekim oblastima potpuno izjednačeni s
njezinim vlastitim građanima. Time se ustanovljuje nediskriminacija s građanima
te druge države.
Klauzula najvećega povlaštenja, naprotiv, polazi od različita tretmana vlastitih
građana i svih stranaca u svakoj od država stranaka temeljnoga ugovora. Svrha te
klauzule jest da u svakoj od tih država stranci koji su građani druge države stranke
toga ugovora ne budu diskriminirani u odnosu na strance iz bilo koje treće države
za koje je ugovorom predviđen još bolji tretman.
Uvjeti i domašaj primjene klauzule najvećega povlaštenja predviđaju se u

temeljnom ugovoru. Tako se iz domašaja njezine primjene mogu isključiti po-
vlastice koje neka od država stranaka temeljnoga ugovora priznaje njoj susjed-
nim državama, ili povlastice iz carinske unije ili zone slobodne trgovine, i dr.
U dvostranim ugovorima ta se klauzula najčešće stipulira pod uvjetom uza-
jamnosti (reciprociteta). No i priznati reciprocitet ne mora primjenom te klau-
zule uvijek osigurati jednak tretman građana jedne države stranke temeljnoga
ugovora u drugoj kao stranaca, i obratno. To stoga što, kako smo vidjeli, taj po-
ložaj ovisi o povlasticama koje svaka od stranaka priznaje strancima na temelju

ugovora s trećim državama.
U razdoblju kolonijalizma bilo je, međutim, nametnutih ugovora kojima se kla-
uzula najvećega povlaštenja stipulirala na teret samo jedne od ugovornih stranaka.
Redovito su bile u pitanju azijske države.
Klauzula najvećega povlaštenja može se stipulirati i u mnogostranim ugo-
vorima. Najznačajniji je primjer u tome smislu članak I. GATT-a (Općega spo-
razuma o tarifama i trgovini).
Nema sumnje u to da su tada sve stranke toga mnogostranoga ugovora uživaoci
najpovoljnijeg tretmana koji je svaka druga njegova stranka priznala ugovorima s
trećim državama. No, ako u novom mnogostranom ugovoru o tome nema izričitih
odredaba, nije sigurno da se na stranke prijašnjih dvostranih ugovora s tom kla-
uzulom koji su na snazi, automatski primjenjuje najpovoljniji tretman iz novoga
višestranog ugovora o carinskoj uniji ili o zoni slobodne trgovine.
Neka načela de lege lata i de lege ferenda glede uvjeta i ograničenja tretmana
najvećega povlaštenja, kao i njegova prestanka i suspenzije, mogu se naći u nacrtu
Komisije za međunarodno pravo.
157
§ 21. IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA
Bibliografija
M. RADOÏKOVITCH: La révision des traités et le Pacte de la S.d.N, Paris, 1930, 353 p.; R.
ZACKLIN: The Amendment of the Constitutive Instruments of the United Nations and Specialized
Agencies, Leiden 1968, 232 p.; V. Đ. DEGAN: „Mirna promjena u međunarodnom pravu”, JRMP
1974, br. 1-3, str. 7-43.
1. Stabilnost i promjene pravnoga poretka. Ne može biti stabilnosti bez

promjena. Stabilnost međunarodnoga pravnoga poretka može se postići i odr-
žavati samo ako je taj poredak u njegovoj cjelini otvoren promjenama i pro-
gresivnom razvoju, te ako se te promjene ostvaruju na miroljubiv način. Da bi
se taj cilj postigao, kao činilac promjena valja, koliko je to moguće, eliminirati
nejednakost, odnose snaga i samovolju jačega.
Potreba za promjenama ne odnosi se samo na impersonalne norme općega
i partikularnoga međunarodnog prava. Ona se odnosi i na subjektivne situacije
i prije stečena prava država iz ugovornih odnosa.
Pakt Lige naroda iz 1919. predvidio je u jednoj svojoj odredbi (članak 19) da
Skupština Lige može, s vremena na vrijeme, pozvati svoje članice da pristupe preis-
pitivanju svojih ugovora koji su postali neprimjenljivi. U praksi Lige taj propis nije
nikada bio primijenjen.
Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. u članku 14. ovlašćuje Opću skupštinu da
može preporučiti mjere za mirno uređenje svake situacije, bez obzira na njezino po-
rijeklo, za koju drži da bi mogla štetiti općemu blagostanju ili prijateljskim odnosima
među narodima, uključujući situacije nastale kršenjem odredaba te Povelje u kojima
se izlažu ciljevi i načela Ujedinjenih nacija. Tu je implicitno sadržana i nadležnost
Opće skupštine da preporučuje preispitivanje ili izmjenu postojećih ugovora.
Sve su to pitanja tzv. mirne promjene (peaceful change). Prije 1919. taj pojam
nije bio poznat, jer se do Pakta Lige rat smatrao zakonitim sredstvom rješavanja
sporova i uređenja situacija u državama. Vođenje rata bilo je tada suvereno pravo
svake države, pa i način ostvarivanja željenih promjena.
Ne mora, međutim, svaki zahtjev za izmjenom (revizijom) ugovora biti
opravdan. Takvi se zahtjevi mogu temeljiti na sili i promijenjenom odnosu snaga
u odnosu na slabiju državu. Ali, s obzirom na to da nema vječitih ugovora, ni
zauvijek stečenih prava izvan temeljnih prava i dužnosti država, bilo bi korisno
da svaki ugovor koji se sklapa na neodređeno vrijeme, a koji uređuje važne
odnose u međunarodnoj zajednici, sadržava i vlastite, ne odviše krute odredbe
o njegovim izmjenama i o njegovu dovođenju u sklad s izmijenjenim uvjetima.
Ako je zbog bilo kojega razloga takva formalna promjena nemoguća, tada se
mnoge važne odredbe iz ugovora u praksi prestaju primjenjivati. Na taj način
ugovor sve manje djeluje na međunarodne odnose. Primjer za to bio je negdašnji

Pakt Lige naroda. A i najznačajniji dijelovi Povelje UN-a (glave VI, VII. i VIII),
nisu se primjenjivali između 1945. pa sve do osamdesetih godina 20. stoljeća
kada je Mihail Gorbačov došao na vlast u bivšemu Sovjetskom Savezu.
2. Temeljna pravna pravila o izmjenama međunarodnih ugovora. Bečka
konvencija iz 1969. čini razliku između „izmjene” ugovora (amendment) (članci
39. i 4), te „preinake” (modification) nekoga mnogostranog ugovora, i to sklapa-
njem novoga sporazuma samo između nekih njegovih stranaka (članak 41). To
je razlikovanje nedosljedno. U članku 2. Konvencije koji se odnosi na upotrebu
izraza ne daje se određenje tih dvaju termina. Uz to je Komisija za međuna-
rodno pravo u svojem komentaru nacrta tih propisa navela da, s obzirom na
značenje koje je bilo pridavano „reviziji ugovora” prije Drugoga svjetskog rata,
ona daje prednost izrazu „izmjena”. Valja, međutim, priznati da nema bitnih
razlika između izraza „revizija”, „izmjena” i „preinaka” nekoga ugovora. Svi oni
u pravu znače isto.
Postoji nekoliko pravila koja se prema hijerarhijskom redoslijedu primjenjuju
na izmjene, tj. na reviziju ugovora.
I. Prvo je pravilo da zajedničkim sporazumom sve stranke, bilo dvostranoga
bilo mnogostranog ugovora mogu svoj ugovor izmijeniti ili preinačiti, i to zbog
bilo kojega razloga i u bilo koje doba. Ako djeluju jednoglasno, one su domini
negotii svakoga svoga sporazuma. One mogu tim putem, ako to žele, dokončati
svoj postojeći ugovor i zamijeniti ga novim (članak 59. Bečke konvencije).
Za situacije kada se između istih stranaka postojeći ugovor djelomično mijenja

novim, uz napomenu da prijašnji ugovor ostaje na snazi, vidi dalje kod sukoba ugo-
vora pod Dl.
Glede nemogućnosti dokidanja tim putem imperativnih normi općega među-
narodnog prava, v. supra, §14. Glede ostalih obveza stranaka iz izmijenjenoga ili
dokinutog ugovora koje su prije toga prerasle u običajno pravo, v. supra, §2, pod (b).
II. Ako neki mnogostrani ugovor ima velik broj stranaka, jednoglasnost
stranaka u cilju njegove izmjene teško je ili nemoguće postići. U nedostatku
jednoglasnosti, primjenjuju se odredbe samoga ugovora o njegovim izmjenama
ako su u njemu stipulirane.
Kada je tim odredbama ugovorena neka većina (npr. dvotrećinska), kao uvjet
da bi izmjene stupile na snagu, ugovor se tada pod tim uvjetima može izmije-
niti. No, ako nema drukčijih odredaba, izmijenjeni ugovor se primjenjuje samo
između stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i onih koje na
izmjene nisu pristale primjenjuje se prijašnji neizmijenjen ugovor.
§ 21. IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA 159
Poseban je problem izmjena ugovora-ustava međunarodnih organizacija s

velikim brojem stranaka tj. država članica. To s obzirom na to da se neki takav
ugovor ne može usporedo primjenjivati u prvotnoj i u izmijenjenoj verziji. Ti
ugovori također najčešće odstupaju od jednoglasnosti i propisuju neku kvalifi-
ciranu većinu za njihove izmjene. No, nakon što se taj uvjet ispuni, izmijenjeni
tekst ugovora obvezuje i stranke koje su se tim izmjenama bile suprotstavile.
Njima tada preostaje samo da poštuju izmijenjeni ugovor ili da napuste orga-
nizaciju u pitanju.
Članak 108. Povelje UN-a tako propisuje da njezine izmjene stupaju na sna-
gu za sve članove UN-a kada ih prihvati većina od dvije trećine članova Opće
skupštine, i kada ih dvije trećine članova UN-a, uključujući sve stalne članice
Vijeća sigurnosti, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima. To znači
da bez ratifikacije bilo koje stalne članice Vijeća sigurnosti (Sjedinjenih Ame-
ričkih Država, Britanije, danas Ruske Federacije, Francuske ili Kine), ni jedna
izmjena Povelje ne može stupiti na snagu. Ali takve izmjene stupaju na snagu
za sve države članice, čak ako ih do trećine ostalih država članica ne ratificira.
III. Članci 40. i 41. Bečke konvencije primjenjuju se na izmjene i preinake
mnogostranih ugovora u slučaju kada jednoglasnost stranaka nije postignuta, a
ugovor u pitanju ne sadržava vlastite odredbe u tu svrhu. To ujedno znači da je
za svaku izmjenu svakoga dvostranog ugovora nužan pristanak obiju njegovih
stranaka.
U članku 40. predviđaju se neka proceduralna i materijalna pravila. Svaki
se prijedlog izmjene mnogostranog ugovora u odnosima između svih stranaka
mora notificirati svim državama ugovornicama. Svaka od njih ima pravo su-
djelovati u odlučivanju o tome što treba poduzeti na temelju toga prijedloga.
Svaka od njih potom ima pravo sudjelovati u pregovorima i u sklapanju svakoga
sporazuma o izmjeni ugovora.
Svaka država koja ima pravo da postane strankom ugovora ima također pra-
vo postati strankom izmijenjenog ugovora.
Dalje vrijedi već izneseno pravilo pod II: izmijenjeni se ugovor primjenjuje
samo između stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i onih koje
na izmjene nisu pristale, primjenjuje se (prvi) ugovor u neizmijenjenu obliku.
Članak 41. predviđa sporazume radi preinake mnogostranih ugovora u odnosima
između samo nekih njegovih stranaka. Tu ćemo situaciju dalje razmotriti pod D2.
3. Pravila o sukobu ugovora o istome predmetu. Pod izmjenom ugovora
u širemu smislu razumijevala bi se ne samo izmjena odredaba ugovora na snazi
nego i sklapanje novoga ili novih ugovora o istom predmetu, bilo da se njima
dokida postojeći ugovor bilo on i dalje ostaje na snazi.
Bečka konvencija iz 1969. predviđa više propisa o primjeni uzastopnih ugo-

vora o istome predmetu. Ali ta složena materija postaje razumljivijom ako se
objasni u širemu sklopu sukoba ugovornih odredbi o istom predmetu i načinima
njegova razrješavanja.69 Navodimo glavna načela o tome pitanju po njihovu hije-
rarhijskom redoslijedu. Ona su inače razbacana u više propisa Bečke konvencije
(članci 3, 4, 41, 53, 59, 60. i 64).
A. Imperativne norme općega međunarodnog prava, kada su sadržane u
nekomu ugovoru, čine ništavim svaki drugi ugovor koji je s njima u sukobu u
trenutku njegova sklapanja. Nova imperativna norma čini ništavim i dokončava
svaki postojeći ugovor koji je s njome u sukobu (članci 53. i 64. Bečke konven-
cije).
B. Obveze država članica iz Povelje UN-a, prema njezinu članku 103, prevla-
davaju nad njihovim obvezama iz bilo kojega drugog sporazuma. To je jedina
derogatorna klauzula u nekom ugovoru koja derogira obveze iz drugih (ostalih)
ugovora, a koju Bečka konvencija priznaje (članak 30(1)).
C. „Ako neki ugovor određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovo-
ru ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe
toga, drugog ugovora imaju prednost” (članak 30(2). Bečke konvencije). Dakle,
izvan spomenutoga članka 103. Povelje, jedino imaju učinka stipulacije u ugo-
voru koje daju prednost nekom drugom ugovoru.
D. Nakon gornjih propisa koji se promjenjuju po hijerarhijskom redoslijedu,
slijede različite druge situacije sukoba više ugovora o istom predmetu, gdje nema
hijerarhijski postavljenih pravila. Za svaku takvu situaciju koju ćemo dalje opisati
primjenjuju se različita pravila, ako postoje.
Dl. Sve stranke prijašnjega ugovora stranke su i kasnije sklopljenog ugovora.
Tu, međutim, ne mora postojati apsolutni identitet stranaka. Kasniji ugovor može
imati i veći broj stranaka od prijašnjega, ali ne smije se dogoditi da bilo koja stranka
prijašnjega ugovora ne bude i stranka onoga kasnijeg. To je situacija koju smo već
opisali pri izmjeni ugovora gore pod I.
Za takve situacije vrijedi opće načelo prava: lex posterior derogat legi priori, ali
s dva moguća učinka. Ako su stranke kasnijega ugovora namjeravale da predmet
ugovaranja treba biti uređen samo njime, ili ako su odredbe toga, kasnijeg ugovora
inkompatibilne s onima iz prijašnjeg toliko da je nemoguće izvršavati odredbe obaju
ugovora, prijašnji se ugovor dokončava (članak 59).
69
Ta pravila iz Bečke konvencije prikazujemo kako ih je izložio NGUYEN QUOC DINH: Droit
international public, Paris, 1975, pp. 255-264. Kasnija izdanja te knjige izostavila su to objašnje-
nje.
§ 21. IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA 161
Ako navedeno nije slučaj i prijašnji ugovor nije dokončan, „prijašnji se ugovor
primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama
kasnijeg ugovora” (članak 30(3). Bečke konvencije).
D2. Dvije ili više stranaka prijašnjega mnogostranog ugovora sklope između sebe
novi sporazum u namjeri da ga preinače samo u njihovim uzajamnim odnosima
(inter se). U toj situaciji namjera stranaka novoga, užeg sporazuma nije da prijašnji
ugovor prestane vrijediti. One žele i dalje ostvarivati prava i izvršavati dužnosti iz
prijašnjeg ugovora sa svim njegovim preostalim strankama, koje nisu stranke novoga
inter se sporazuma.
Bečka konvencija (članak 41) predviđa vrlo stroge i ograničavajuće uvjete da bi
takav novi sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum moguć je: (a) ako prijašnji
ugovor predviđa takve preinake, ili (b) ako takva preinaka nije ugovorom zabranjena,
(c) nije na štetu uživanja prava što ih ostale stranke izvode iz prijašnjeg ugovora,
niti izvršavanja njihovih obveza i (d) ne odnosi se na odredbu od koje bi odstupanje
dovelo do inkompatibilnosti s efektivnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjega
ugovora u cijelosti.
Ako gornji uvjeti nisu ispunjeni kako ih predviđa Bečka konvencija, tada može
doći do međunarodne odgovornosti stranaka novoga sporazuma ako ga počnu iz-
vršavati, i to zbog kršenja njihovih obveza iz prijašnjeg ugovora (članak 30(4). Bečke
konvencije).
Stranke novoga sporazuma moraju prije njegova sklapanja u načelu notificirati
ostalim strankama svoju namjeru da sklope taj svoj sporazum.
D3. Kasniji ugovor o istome predmetu ne obuhvaća sve stranke prijašnjeg ugo-
vora. Ta je situacija dakle obrnuta u odnosu na onu pod točkom Dl, ali nije identična
ni s onom pod D2.
Nerijetko se, naime, u praksi događa da uži krug stranaka prijašnjeg ugovora,
zajedno s nekim trećim državama, sklopi novi mnogostrani ugovor o istome pred-
metu u namjeri da se isto pitanje uredi drukčije. Njihova namjera može biti samo
da dopune tekst prijašnjega ugovora, ali i da bitno izmijene njegove odredbe, ili
čak da ga potpuno zamijene novim ugovorom. To se osobito događa pri sklapanju
novih konvencija o kodifikaciji međunarodnog prava o istom predmetu, poput onih
o pravu mora ili humanitarnom pravu.
Taj problem sukoba ugovora ne može se riješiti jasnim i jednostavnim pravnim
načelima. Bečka konvencija tu postavlja više pravila s obzirom na različite situacije
koje mogu nastati.
Može se dogoditi da sklapanje novoga ugovora o istom predmetu vodi bitnoj
povredi prijašnjega ugovora, bilo da ga se tim putem sasvim odbacuje bilo da se
njime krše odredbe prijašnjeg ugovora bitne za ostvarenje njegova predmeta i svrhe.
Ako zbog toga stranke prijašnjega ugovora koje nisu pristale na novi, pretrpe štetu,
one se mogu pozvati na to kršenje kao na uzrok dokončanja ili suspenzije prijašnjeg
ugovora. Ali se one mogu pozvati i na međunarodnu odgovornost stranaka kasnijega
ugovora zbog kršenja njihovih stečenih prava iz prijašnjeg ugovora.
Takva bitna povreda u pravilu neće nastupiti ako su sve stranke prijašnjeg ugovo-
ra sudjelovale u pregovorima za sklapanje novoga ugovora i ako su iz nekih razloga
naknadno odlučile da ne postanu njegovim strankama.
Ako sklapanjem novoga ugovora ne dođe do povrede bitnih odredaba prijašnjega
i ne nastupi međunarodna odgovornost stranaka kasnijeg ugovora, Bečka konvencija
u članku 3(4). predviđa sljedeća pravila:
U odnosima između država stranaka obaju ugovora, prijašnji se ugovor primje-
njuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama ka-
snijeg ugovora. Tu je riječ o primjeni načela lex posterior derogat legi priori, jednako
kao u situaciji kada su sve stranke prijašnjeg ugovora također i stranke kasnijega, a
prijašnji ugovor nije dokončan. Tu smo situaciju opisali gore pod Dl.
U odnosima između države stranke obaju ugovora i države stranke samo jednoga
od tih ugovora, onaj ugovor čije su stranke obje države uređuje njihova uzajamna
prava i obveze.
Postoji više konvencija o kodifikaciji neke grane međunarodnoga prava sklo-
pljenih u nizu. Riječ je npr. o odnosu četiriju Ženevskih konvencija o pravu mora iz
1958, te nove Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. U odnosima između država
stranaka neke od Ženevskih konvencija i Konvencije iz 1982, primjenjuje se pravilo
pod (a). Naprotiv, u odnosima između tih država i onih koje nisu postale strankama
Konvencije iz 1982. i dalje se primjenjuju samo Ženevske konvencije iz 1958, ako
su im one stranke.
D4. Na prvi pogled najjednostavnija situacija sukoba ugovora najteže je rješiva.
Riječ je o slučaju kada jedna od stranaka dvostranog ugovora koji je još na snazi,
sklopi s trećom državom novi dvostrani ugovor, a taj kasniji ugovor inkompatibilan
je s prijašnjim. Ona tada nije kadra izvršiti svoje obveze prema strankama obaju
ugovora.
Nema sumnje u to da tada nastupa međunarodna odgovornost za stranku obaju
ugovora. No glede stečenih prava druge stranke prijašnjega i druge stranke kasnijeg
ugovora, Bečka konvencija u članku 30(5). tretira oba ta inkompatibilna dvostrana
ugovora kao jednaka. Ona čak može podrazumijevati da država koja ih je oba sklo-
pila može izabrati koji će od njih poštovati.
Primjenom članka 30(5), koji upućuje na članak 6. Bečke konvencije, druga stran-
ka prijašnjeg ugovora može se pozvati na njegovu bitnu povredu nastalu sklapanjem
novoga ugovora inkompatibilnog s njime, kao na uzrok prestanka ili suspenzije pri-
jašnjeg ugovora. No ona time ne osigurava svoja stečena prava iz prijašnjeg ugovora,
i u stvarnosti odriče se zahtjeva za produženjem njegova izvršenja.
Adekvatno bi bilo rješenje, koje Bečka konvencija ne predviđa, da na temelju
načela pacta sunt servanda prvenstvo u primjeni ima prijašnji ugovor, i to napose
ako je druga stranka kasnijega ugovora znala za postojanje onoga prvog.
163
§ 22. NIŠTAVOST UGOVORA
Bibliografija
Francesco CAPOTORTI: „Extinction et suspension des traités”, RCADI 1971, tome 134, pp. 417-
588; Philippe CAHIER: „Les caractéristiques de la nullité en droit international”, Revue générale
de droit international public 1972, pp. 646-691.
1. Pravila o postupku iz Bečke konvencije. Prije izlaganja pravnih pra-

vila o ništavosti ugovora, valja nam izložiti neke propise postupka koje Bečka
konvencija iz 1969. nalaže samo za njezine stranke. No ta se pravila postupka
primjenjuju, kako glede ništavosti ugovora, tako i njegova prestanka, povlačenja
iz njega ili suspenzije njegove primjene. Propisi se dakle odnose i na suspenziju
primjene i na prestanak ugovora koje ćemo obraditi u sljedećim odjeljcima.
Te odredbe obvezuju dakle po ugovornoj osnovi samo stranke Bečke konven-
cije. No, osim onih koje propisuju nadležnost Međunarodnoga suda, arbitražu,
te obvezatan postupak mirenja, ostale se, unatoč njihovoj proceduralnoj naravi,
mogu transformirati u pravila općega običajnoga međunarodnog prava.
Spomenuta pravila vrlo suzuju mogućnost jednostranih akata stranaka ugo-
vora i najvećim dijelom otklanjaju neposredan pravni učinak takvih akata. Stoga
ona imaju za svrhu prevenciju međunarodnih sporova, bilo o ništavosti nekoga
ugovora bilo o njegovu prestanku.
Prema članku 65. Bečke konvencije, svaka stranka koja se pozove bilo na to
da postoji mana u njezinu pristanku da bude vezana ugovorom, bilo na uzrok os-
poravanja valjanosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz njega ili suspen-
zije njegove primjene, mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama ugovora.
U toj se izjavi mora navesti mjera koja se predlaže glede ugovora i razloge za to.
Ako u roku koji, osim u slučajevima osobite hitnosti ne smije biti kraći od
tri mjeseca od primitka notifikacije, ni jedna druga stranka ne stavi prigovor,
stranka koja je notificirala izjavu može poduzeti mjeru koju je predložila.
Ona može dakle na temelju tako nastaloga podrazumijevanog pristanka svih
ostalih stranaka (acquiescence, infra, §28 pod c), tu mjeru ponovno notificirati
ostalim strankama u pisanom obliku i proglasiti da je ugovor u pitanju ništav, ili
da je dokončan, ili proglasiti svoje povlačenje iz njega ili svoju suspenziju njego-
ve primjene. Ako takvu ispravu ne potpiše državni glavar, šef vlade ili ministar
vanjskih poslova, predstavnika države koja daje priopćenje, može se pozvati da
podnese svoju punomoć.
Ako je, međutim, bilo koja druga država stranka ugovora uložila prigovor,
više se ne može tvrditi da je postignut prešutni sporazum o najavljenoj mjeri
između svih stranaka ugovora. Time nastaje spor između odnosnih stranaka o
prvotno postavljenom zahtjevu.
Daljnji propisi o rješavanju sporova koje predviđa Bečka konvencija čine se ne-
dovoljnima, ali i zahtijevaju mnogo vremena. Na Bečkoj diplomatskoj konferenciji
u 1968. i 1969. istočni blok bio je još uvijek nenaklonjen obveznom sudskom i arbi-
tražnom rješavanju sporova. Danas bi vjerojatno obvezujući postupci koji dovode
do obvezujućih odluka bili prihvatljivi mnogo širemu krugu država u svijetu negoli
u to vrijeme. Da su u Konvenciji samo takvi postupci predviđeni glede rješavanja
svih mogućih sporova o ništavosti i prestanku ugovora, možda bi broj stranaka te
konvencije bio manji, ali bi mnogi takvi sporovi bili rješavani konačnom međuna-
rodnom sudskom ili arbitražnom presudom.
U nedostatku obveza stranaka iz bilo koje druge odredbe o obvezatnom rješava-
nju sporova, stranke toga spora dužne su najprije u roku od dvanaest mjeseci nakon
stavljanja prigovora pokušati ga riješiti pomoću sredstava navedenih u članku 33.
Povelje UN-a. Riječ je o pregovorima, anketi, posredovanju, mirenju, arbitraži, sud-
skomu rješavanju, obraćanju regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili drugim
sredstvima prema izboru stranaka.
Navedeno znači da, ako sam sporni ugovor sadržava obveznu klauzulu o arbi-
tražnom ili sudskom rješavanju sporova o njegovoj primjeni ili tumačenju, stranke
će pribjeći tim sredstvima i spor će se konačno riješiti na takav način. Države stranke
spora mogu biti obvezane i nekim općim ili dvostranim ugovorom o rješavanju koji
će se primijeniti na taj spor. No u nedostatku takvih ugovornih obveza stranaka,
upućivanje na rješavanje sredstvima iz članka 33. Povelje nije od velike koristi. Izbor
između svih tih sredstava ovisi o suglasnosti svih stranaka spora i velika je moguć-
nost da spor ostane neriješen.
Ako tijekom tih dvanaest mjeseci spor ostane neriješen, članak 66. Bečke kon-
vencije predviđa sljedeća dva postupka rješavanja: (a) Svaka stranka spora o pri-
mjeni ili tumačenju članaka 53. ili 64. Konvencije (tj. o postojanju i o učincima neke
imperativne norme općega međunarodnog prava, tj. o jus cogens), može tužbom
podvrgnuti spor na rješavanje Međunarodnom sudu, osim ako stranke suglasno
ne odluče taj spor podvrgnuti arbitraži. Takav bi dakle spor na temelju obveza iz
Bečke konvencije trebao biti konačno riješen obvezujućom presudom. (b) Svaka
stranka spora o primjeni ili o tumačenju bilo kojega drugoga članka iz dijela V. ove
konvencije (o ništavosti, prestanku i suspenziji primjene ugovora), može pokrenuti
postupak mirenja. U prilogu te konvencije predviđena su pravila o tome postupku i
o načinu ustanovljenja komisije za mirenje. Zahtjev za mirenje podnosi se glavnom
tajniku UN-a.
Postupak mirenja ne mora dovesti do konačnoga rješenja spora (v. infra, §81,
pod 2). Stoga on ne može biti pravi nadomjestak za rješavanje sporova pred Me-
đunarodnim sudom ili arbitražom. Znakovito je da nakon stupanja na snagu Bečke
konvencije još ni jedna njezina stranka nije pokrenula taj postupak.
2. Učinci ništavoga ugovora. U nastavku ćemo isključivo raspravljati o ni-
štavosti ugovora. Odredbe ništavoga ugovora u načelu su bez pravne snage od
§ 22. NIŠTAVOST UGOVORA 165
njegova sklapanja, dakle ab initio. Ako ipak na osnovi takvoga ugovora neka
njegova stranka – kojoj se ne može pripisati prijevara, korupcija ili prisila – iz-
vrši neke čine, ona može od svake druge stranke toga ugovora zatražiti povrat
u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Drugim riječima, ona može od njih
tražiti da se u njihovim međusobnim odnosima, koliko je to moguće, uspostavi
stanje koje bi postojalo da ništav ugovor uopće nije bio primjenjivan. Bečka
konvencija iz 1969. u članku 69-1-b. pri tome predviđa iznimku da „čini izvršeni
u dobroj vjeri prije pozivanja na ništavost nisu postali protupravni samim tim
što je ugovor ništav”.
Ta konvencija još predviđa da se, u slučaju kada je ništav pristanak neke dr-
žave da bude vezana mnogostranim ugovorom, prethodna pravila primjenjuju
na odnose između te države i ostalih stranaka ugovora. To ujedno znači da je
dvostrani ugovor u cijelosti ništav ako je ništav pristanak bilo koje od njegovih
dviju ugovornica da bude njime vezana.
Bečka konvencija predviđa još jedno iznimno važno ograničenje. Po njezinu
članku 42(1), valjanost ugovora ili pristanka države da bude njime vezana može
se osporiti samo primjenom te konvencije. To znači da drugih uzroka ništavosti
ugovora, osim onih koje ta konvencija izričito predviđa, ne može biti. Može se
s razlogom pretpostaviti da je ta važna ograničujuća odredba prerasla u opće
običajno pravno pravilo i da se danas ni jedna država u svijetu (a ne samo stranke
Bečke konvencije iz 1969) ne može pozvati na uzroke ništavosti koji nisu pred-
viđeni tom konvencijom.
Inače, osim nekolicine njih, uzroci ništavosti ugovora, tj. mane pri očitovanju
volje, dobro su poznata opća načela prava. Njih susrećemo u građanskim zako-
nicima i u sudskoj praksi svih država svijeta kao uzroke ništavosti građansko-
-pravnih pogodbi. No iskaze nekih od tih načela Bečka je konvencija prilagodila
potrebama međunarodnih ugovora.
Da bi ovo izlaganje bilo razumljivije, sve uzroke ništavosti ugovora izložit
ćemo u ponešto različitom redoslijedu od onoga iz Bečke konvencije. Iz propisâ
te Konvencije razaznaje se da se svi ti uzroci mogu podijeliti u dvije skupine.
3. Apsolutni uzroci ništavosti jesu oni koji se ne mogu naknadno otkloniti,
i ugovor se ne može kasnije osnažiti ako bi država koja je pretrpjela štetu čak
i pristala na to da on ostane na snazi. Prema Bečkoj konvenciji riječ je: (a) o
sukobu ugovora s jus cogens, (b) o prisili izvršenoj na predstavnika države, te
(c) o prisili na državu izvršenu prijetnjom ili upotrebom sile.
(a) Ugovori koji su suprotni imperativnoj normi općega međunarod-
noga prava (jus cogens). Članak 53. Konvencije predviđa sljedeće: Ništav je
svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općega
međunarodnoga prava. U svrhe ove Konvencije, imperativna norma općega me-

đunarodnog prava jest norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna
zajednica država kao norma od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se
može izmijeniti samo novom normom općega međunarodnog prava iste prirode.
Već smo prije objasnili da u svrhe Bečke konvencije jus cogens obuhvaća
malen krug pravnih pravila koja sva nalažu poštovanje temeljnih prava čovjeka
pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i u doba oružanih sukoba. Kršenje ne-
kih od pravila te vrste (poput zabrane genocida ili brojnih zabrana u oružanim
sukobima) može, prema međunarodnome pravu značiti „međunarodne zločine”.
No mnogobrojna druga pravila, koja se također katkad nazivaju jus cogens, nisu
to „u svrhu Bečke konvencije” i nemaju sve učinke koje ta konvencija predviđa
(vidjeti objašnjenje, supra, §2, 2, ab).
Jedna druga odredba Bečke konvencije (članak 71(1)) propisuje posljedice
ništavosti ugovora na temelju članka 53. Stranke su tada dužne (a) otkloniti,
koliko je moguće, posljedice svakoga čina izvršenog na temelju odredbe koja je
suprotna imperativnoj normi općega međunarodnoga prava i (b) uskladiti svoje
međusobne odnose s imperativnom normom općega međunarodnoga prava.
Uz navedeno, kako je prije objašnjeno, sve su države stranke Bečke konvencije
iz 1969. prihvatile obveznu nadležnost Međunarodnog suda u Den Haagu ili, alter-
nativno, arbitražu glede rješavanja svakoga spora o primjeni ili tumačenju članka
53. (ili članka 64).
(b) Prisila izvršena na predstavnika država. Izraženi pristanak države da
bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na njezina predstavnika
činom ili prijetnjom upravljenima protiv njega, bez ikakvog je pravnog učinka
(članak 51. Bečke konvencije). Prema ovome propisu, u tim se slučajevima čak
ne radi ni o apsolutno ništavom, nego o nepostojećem ugovoru.
(c) Po učincima nešto blaži oblik jest prisila na državu izvršena prijet-
njom ili upotrebom sile (članak 52). Ništav je svaki ugovor koji je sklopljen kao
posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile suprotno načelima međunarodnoga
prava uglavljenima u Povelji Ujedinjenih nacija. Tu je dakle, kao i pri sukobu
s jus cogens, riječ o apsolutnoj, tj. neotklonjivoj ništavosti ugovora u pitanju.
Povijest, nažalost, poznaje ugovore iznuđene u objema gornjim situacijama.70
Kao primjer prisile nad predstavnikom države spominje se fizički pritisak nad pred-
sjednikom Češko-Slovačke Hachom i ministrom vanjskih poslova dr. Chvalkovskim.
U noći između 14. i 15. ožujka 1939. od njih je u Berlinu bio iznuđen potpis na ugo-
vor u obliku izjave upućene njemačkom Führeru Adolfu Hitleru kojom oni „sudbinu
70
Vidjeti pregled takvih primjera kroz povijest – Charles ROUSSEAU: Droit international pu-
blic, tome I, Paris, 1970, p. 148.
češkog naroda i zemlje polažu s puno pouzdanja u ruke vođe njemačkog Reicha”.
Führer je tu izjavu prihvatio i izjavio je, što je zabilježeno kao dio ugovora, „da će
češki narod primiti pod zaštitu njemačkoga Reicha i osigurati mu autonoman razvoj
njegova narodnog života u skladu s njegovom osobnošću”.71
Prethodnim sporazumom iz Münchena od 29. rujna 1938. između Njemačke,
Italije, Britanije i Francuske, Čehoslovačkoj je bilo nametnuto da ustupi Sudete Nje-
mačkoj. Premda nije bila stranka toga sporazuma, niti je sudjelovala u pregovorima,
ona je uz protest to izvršila. Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata taj su sporazum
proglasile ništavim Britanija i Francuska u 1942, Italija u 1944, te napokon SR Nje-
mačka u 1966.
Slično se zbilo u 1968. godini. Nakon što su oružane snage pet država članica
Varšavskog pakta okupirale Čehoslovačku, one su zarobile državno i partijsko vod-
stvo te zemlje i odvele su ga u Moskvu. Od njih je bio iznuđen ugovor od 14. listopa-
da te godine o stacioniranju njihovih oružanih snaga (što je već bilo izvršeno). Prema
načelu iz članka 51. Bečke konvencije taj se ugovor trebao smatrati „nepostojećim”.
Čehoslovačko vodstvo potom je bilo vraćeno u zemlju i s njime je sljedeće godine
sklopljen novi ugovor, koji bi, prema članku 52, trebao biti apsolutno ništav.
No nakon uklanjanja toga vodstva i dovođenja na vlast poslušnih kadrova, 6.
svibnja 1970. u Pragu je na rok od dvadeset godina bio sklopljen standardni ugovor
o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Tomu ugovoru već je bilo teško naći
mana prema samoj Bečkoj konvenciji, jer se nije razlikovao od sličnih s Bugarskom
i Istočnom Njemačkom.
Sovjetska je delegacija u isto to vrijeme, u 1968. i 1969, na Bečkoj diplomatskoj
konferenciji cinično davala punu podršku svim propisima o ništavosti ugovora, hine-
ći da su oni koje je sklapala njihova vlastita zemlja apsolutno ravnopravni. Ali sve te
igre s pravilima međunarodnoga prava nisu pomogle da se nepuna četvrt stoljeća
nakon tih događaja Sovjetski Savez sam od sebe raspadne, bez vanjske intervencije.
4. Relativni uzroci ništavosti nekoga ugovora jesu svi ostali: korupcija pred-
stavnika države, prijevara, bludnja, odredbe unutarnjega prava o nadležnosti
za sklapanje ugovora, te posebna ograničenja ovlasti za izražavanje pristanka
države.
Ako se država koja na to ima pravo ne pozove na neki od tih uzroka ništa-
vosti u nekom primjerenom roku, napose ako ga bez protesta počne izvršavati,
smatrat će se da je ona pristala na to da je ugovor u pitanju valjan. Takva država
može se i izrijekom suglasiti da je ugovor u pitanju valjan ili, kako je objašnjeno,
ta njezina suglasnost može proizaći iz njezina ponašanja (članak 45).
71
Vidjeti prikaz pravnih učinaka toga nasilno ustanovljenog protektorata Češke i Moravske,
uređenoga Führerovom odredbom izdanom u Pragu 16. ožujka, Hrvatska enciklopedija, svezak
IV, Zagreb, 1942, str. 283-284.
(a) Korupcija predstavnika države. Ako je izraženi pristanak države da

bude vezana ugovorom posljedica korupcije njezina predstavnika izravnim ili
neizravnim djelovanjem druge države pregovarateljice, prva se država može
pozvati na tu korupciju kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana
tim ugovorom (članak 50). Takva država dakle ne može sama i neposredno pro-
glasiti ugovor u pitanju ništavim, nego treba slijediti naprijed izložene propise
Bečke konvencije o postupku.
Korupcija je teško dokaziva. Pri pripremanju nacrta pravilâ o pravu ugovora

Komisija za međunarodno pravo nije bila kadra pozvati se na bilo koji takav slučaj
iz međunarodne prakse. Tu dakle nije bila riječ o kodifikaciji običajnoga pravila na
temelju postojeće prakse država, nego o kodifikaciji općega načela prava koje je
pravilo međunarodnog prava na snazi.
(b) Prijevara (dolus) širi je pojam od korupcije. U međunarodnim odno-

sima vlada svake države dužna je pažljivo ispitati sve činjenice prije davanja
svojega pristanka da bude vezana ugovorom. Od suprotne se stranke ne može
tražiti da u pregovorima iznese sve podatke kojima raspolaže. No prijevarno
ponašanje (npr. falsificiranje zemljovida na temelju kojega se povlači granična
crta) koje je navelo drugu stranku da sklopi ugovor, ovlašćuje oštećenu državu
da se na prijevaru pozove kao na uzrok ništavosti ugovora.
U tome smislu Bečka konvencija predviđa da: Ako je država prijevarnim
ponašanjem druge države pregovarateljice navedena da sklopi ugovor, može se
pozvati na prijevaru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana
tim ugovorom (članak 49).
Također, i glede prijevare, Komisija za međunarodno pravo nije bila kadra navesti
presedane iz međunarodne prakse.
(c) Bludnja (error, zabluda) također je poznata kao mana pri očitovanju vo-
lje i u unutarnjim pravnim sustavima, ali su se takvi slučajevi u međunarodnoj
praksi događali.
Bludnja je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili nekome
stanju. Ako je u trenutku kada je ugovor bio sklopljen država bila u ispričivoj
bludnji, ona se na nju može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da
bude vezana ugovorom.
Ispričiva bludnja nastupa kada državni organ koji je dao očitovanje ne po-
znaje pravo stanje stvari, a ne može mu se pripisati nemar. Ako je toj pogrešnoj
predodžbi o činjenicama pridonijela druga država pregovarateljica, riječ je o
prijevari. No, ako je sama država koja se poziva na bludnju pridonijela bludnji
svojim postupkom, ili ako su okolnosti bile takve da je morala znati za pravo
stanje stvari, ona se na bludnju ne može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin
pristanak na ugovor.
Međunarodni je sud u presudi iz 1961. o prethodnim prigovorima u parnici
Hram Préah Vihear (Kambodža/Tajland), naglasio: „Glavni pravni značaj bludnje
tamo gdje ona postoji jest da može utjecati na postojanje pristanka za koji se pretpo-
stavlja da je dan” (p. 30). U presudi iz 1962. o meritumu toga spora Sud je istaknuo
gornji važan izuzetak: „Utvrđeno je pravno pravilo da se neka stranka ne može
pozvati na bludnju kao na manu koja ništi pristanak, ako je svojim ponašanjem
pridonijela toj bludnji, ako je bila kadra izbjeći je, ili ako su okolnosti bile takve da
je bila upozorena na mogućnost bludnje” (p. 26).
Bečka konvencija formulira bludnju na sljedeći način: 1. Država se može

pozvati na bludnju u ugovoru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude
vezana ugovorom ako se bludnja odnosi na činjenicu ili situaciju za koju je ta
država pretpostavljala da postoji u trenutku kad je ugovor sklopljen i koja je bila
bitna osnova njezina pristanka da bude vezana ugovorom. U drugom se stavku
predviđa izuzetak: 2. Stavak 1. ne primjenjuje se ako je dotična država svojim
ponašanjem pridonijela toj bludnji ili ako su okolnosti bile takve da je morala
biti upozorena na mogućnost bludnje (članak 48).
(d) Odredbe unutarnjega prava o nadležnosti za sklapanje ugovora. O toj
mani pri očitovanju volje, koja očito nije opće načelo prava, već smo raspravljali
(supra, §16, pod 2, (b), (ii)). Ovdje valja ponoviti da uvjet koji bi ništio pristanak
države da bude vezana ugovorom jest da kršenje takve odredbe mora biti očito,
mora se ticati nekoga bitnog pravila unutarnjega prava na način da je to kršenje
objektivno jasno svakoj drugoj državi koja se glede toga ponaša u skladu s uobi-
čajenom praksom i u dobroj vjeri (članak 46. Bečke konvencije).
O tom osjetljivom pitanju raspravljao je Međunarodni sud u presudi između

Kameruna i Nigerije O kopnenom i morskom razgraničenju od 10. listopada 2002.
Nigerija je tvrdila da je tzv. Maroua deklaracija o djelomičnoj morskoj granici iz
1975. po međunarodnom pravu ništava s obzirom na to da ju je njezin glavar države
potpisao, ali je vlada te zemlje nije nikada ratificirala. Sud je razmotrio taj zahtjev u
svjetlu članka 46. i odbacio je nigerijsku tvrdnju.
Presuda zaključuje da su ustavna pravila o ovlastima za potpisivanje ugovora za
neku državu od temeljne važnosti. Međutim, ograničenje te ovlasti glavara države
nije u smislu članka 46. stavak 2. jasno, osim ako je na prikladan način objavljeno.
To je tim više potrebno jer glavari država spadaju u skupinu osoba koje se u skladu s
člankom 7. stavak 2. Konvencije „na osnovi svojih funkcija i bez obveze na podnoše-
nje punomoći” smatraju predstavnicima svojih država. Glede argumenta Nigerije da
je Kamerun znao ili je morao znati da nigerijski glavar države nema ovlast da pravno
obvezuje svoju državu bez konzultacija s nigerijskom vladom, Sud je primijetio da ne
postoji općenita pravna obveza država da se informiraju o zakonodavnim i ustavnim
mjerama drugih država koje jesu ili mogu biti od važnosti za njihove međunarodne
odnose (paras. 265-266).
U međunarodnoj je praksi, naime, učestala pojava da glavari država potpisuju
važne vojne, političke i slične ugovore koji odmah stupaju na snagu bez naknadne
ratifikacije parlamenta ili vlade, iako je to u očitom kršenju ustavnih odredaba koje
predviđaju takav postupak. Tako je predsjednik Franjo Tuđman u ime Hrvatske
potpisao Washingtonski ugovor iz 1994. i Daytonske sporazume iz 1995. sa svim do-
datcima a da hrvatski Sabor o njima nije čak niti raspravljao. To je bilo u suprotnosti
s tadašnjim člankom 133(1). hrvatskoga Ustava. No bilo bi nemoguće dokazati da
ti ugovori ne obvezuju Hrvatsku jer ostale države stranke imaju pravo pretpostav-
ljati da je glavar države prethodno ili naknadno dobio takvu ovlast od nadležnoga
državnog tijela. Teže bi npr. bilo dokazati ništavost nekoga ugovora koji je potpisao
predsjednik Francuske ili Hrvatske iz toga doba negoli nekoga koji su potpisali bri-
tanski ili švedski kralj a bez potpisa nekoga ministra.
(e) Posebno ograničenje ovlasti za izražavanje pristanka države. Ako je
ovlast predstavnika da izrazi pristanak svoje države da bude vezana određenim
ugovorom bila predmetom posebnoga ograničenja, a to je ograničenje prije
davanja toga pristanka bilo notificirano ostalim državama pregovarateljicama,
tada se država u pitanju može pozvati na tu manu kao na uzrok ništavosti ugo-
vora (članak 47).
171
§ 23. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I

POVLAČENJE IZ UGOVORA
Bibliografija
Lord McNAIR: The Law of Treaties, Oxford 1961, pp. 493-586; R. PLENDER: „The Role of
Consent in the Termination of Treaties”, The British Year Book of International Law 1986, pp.
133-167; Milenko KREĆA: Prestanak dejstva ugovora u savremenom međunarodnom pravu,
Beograd, 1988, 204 str.
Na suspenziju primjene i na prestanak ugovora primjenjuju se propisi po-

stupka iz Bečke konvencije koji su prije opisani u odjeljku o ništavosti ugovora
(supra, §22, pod 1).
1. Suspenzija primjene nekoga ugovora privremeno je stanje u njegovu
izvršenju. Osim ako ugovor ne određuje drukčije, ili ako se stranke drukčije ne
sporazume, suspenzija primjene ugovora: (a) oslobađa stranke između kojih
je primjena ugovora suspendirana obveza izvršenja ugovora u njihovim me-
đusobnim odnosima za razdoblje suspenzije, ali (b) inače ne utječe na pravne
odnose između stranaka ustanovljene ugovorom (članak 72(1). Bečke konven-
cije iz 1969).
Navedeno znači da, kada ugovor to predviđa, ili se sve stranke s tim suglase,
dvije ili više stranaka mnogostranog ugovora mogu privremeno suspendirati
njegovu primjenu samo u njihovim uzajamnim odnosima (članak 58. Konven-
cije). Naravno, pod istim uvjetima moguće je suspendirati primjenu nekoga
ugovora i između svih njegovih stranaka.
Napokon, Bečka konvencija u nekim svojim odredbama predviđa mogućnost
da se neka stranka ugovora pozove na neku činjenicu (na naknadnu nemoguć-
nost izvršenja, ili na kršenje ugovora od druge stranke), kao na razlog za njezin
zahtjev za suspenziju primjene toga ugovora (ili alternativno za njegov presta-
nak). U posebnim slučajevima na koje ćemo upozoriti ugovor u pitanju može
se odmah suspendirati bez drugih formalnosti.
Važno je načelo da se za vrijeme razdoblja suspenzije stranke moraju suz-
držati od svih čina koji bi mogli priječiti ponovnu primjenu ugovora (stavak 2.
članka 72). To je zahtjev načela pacta sunt servanda, koji strankama nalaže da
se u razdoblju dok je ugovor suspendiran ponašaju u dobroj vjeri.
S obzirom na to da je Komisija za međunarodno pravo predložila isti odjeljak 3.
petoga dijela Konvencije, koji se odnosi na prestanak i suspenziju ugovora, poslje-
dica je ta da su odredbe o suspenziji primjene ugovora predviđene u gotovo svim
propisima koji se odnose i na prestanak ugovora. Iako su sve te odredbe pravnički
ispravno formulirane, one daju lažan privid da je u međunarodnoj praksi suspenzija
primjene ugovora vrlo česta pojava. U stvarnosti, međutim, veoma rijetko ili sasvim
iznimno dolazi do suspenzije nekoga ugovora u tijeku njegova izvršenja.
2. Prestanak ugovora. Propisi međunarodnoga prava o prestanku ugovora
mnogo su važniji od onih koji uređuju suspenziju njihove primjene.
Za razliku od ništavog ugovora, koji u načelu nema pravnoga učinka i ne ob-
vezuje njegove stranke od njegova sklapanja, prestanak ugovora samo oslobađa
njegove stranke obveze da nastave s njegovim izvršenjem. No sam prestanak
ugovora nije na štetu nikakvoga prava, obveze ili pravnoga položaja stranaka
nastalih izvršenjem ugovora prije njegova prestanka (članak 70(1)). Ta prijašnja
stanja ne mogu se pobijati nakon prestanka ugovora.
Ako neka država otkaže mnogostrani ugovor, ili se iz njega povuče, navedeno
se odnosi samo na odnose između te države i svake ostale stranke ugovora. Taj
ugovor dakle može ostati na snazi između njegovih preostalih stranaka.
No, ako neka pravila iz ugovora znače iskaz općih običajnih pravila na snazi,
ili su se takve odredbe naknadno transformirale u nova pravila te vrste i po toj
osnovi obvezuju sve države, prestankom ugovora (ili njegovom naknadnom
izmjenom) stranke se ne mogu razriješiti tih obveza.
U tome smislu članak 43. Bečke konvencije predviđa: Ništavost, prestanak ili
otkaz ugovora, povlačenje neke stranke iz njega ili suspenzija njegove primjene, ako su
posljedica primjene ove Konvencije ili odredaba ugovora, ni na koji način ne utječu na
dužnost države da ispunjava svaku obvezu sadržanu u ugovoru, kojoj je podvrgnuta
prema međunarodnom pravu neovisno o tom ugovoru.
Ta se iznimka u prvom redu odnosi na imperativne norme općega međunarod-
nog prava (jus cogens) zabilježene u ugovoru, ali i na ugovorne iskaze ostalih općih
običajnih pravnih pravila.
I sam ugovor može predvidjeti da će u slučaju otkaza njegove stranke i dalje
izvršavati neke obveze iz njega. Članak 99. Prvoga dopunskog protokola iz 1977. na
četiri Ženevske konvencije o humanitarnom pravu iz 1949. predviđa da otkaz poči-
nje djelovati godinu dana nakon primitka isprave o otkazu. No djelovanje se otkaza
suspendira do prestanka oružanoga sukoba ili okupacije, i u svakom slučaju toliko
dugo dok operacije konačnoga oslobođenja, repatriranja ili ponovnoga nastanjenja
zaštićenih osoba ne budu dovršene.
h
Načelo pacta sunt servanda (v. supra, §19) pruža osnovu za općenitu pretpo-
stavku valjanosti nekoga ugovora i produženja njegove važnosti kad god su njegova
suspenzija, prestanak ili otkaz u sumnji. U tome svjetlu postavlja se pitanje ugovora
koji ne predviđaju nikakve odredbe o njihovu otkazu, pa ni o izmjenama (revi-
ziji) njihova teksta. Bilo je čak nekih političkih ugovora o „vječitom prijateljstvu”
njihovih stranaka.
§ 23. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I POVLAČENJE IZ UGOVORA 173
Bečka konvencija pruža razumno rješenje toga osjetljivog i teškoga pitanja. U

njezinu članku 56(1). predviđeno je da: Ugovor koji ne sadržava odredbe o svome pre-
stanku i ne predviđa da se može otkazati ili se iz njega povući ne može biti predmet
otkazivanja ili povlačenja, osim: (a) ako se ne ustanovi da je namjera stranaka bila
da prihvate mogućnost otkazivanja ili povlačenja, ili (b) ako se pravo otkazivanja
ili povlačenja može izvesti iz naravi ugovora. Razumnim tumačenjem i primjenom
toga propisa vrlo će mali broj ugovora preostati koji se nikako neće moći otkazati.
No i takvi se ugovori mogu dokončati odlukom svih njihovih stranaka. U prijašnjoj
znanosti bilo je zastupljeno gledište da se klauzula rebus sic stantibus odnosi ponaj-
prije na takve ugovore (v. infra, §24, (ii)).
Stavak 2. članka 56. predviđa da stranka mora najmanje dvanaest mjeseci
unaprijed notificirati svoju namjeru da otkaže ugovor, ili da se iz njega povuče,
ako taj ugovor ne sadržava odredbe o njegovu prestanku, otkazivanju ili povla-
čenju iz njega.
h
Ugovor inače može prestati (ili biti suspendiran) po četiri različite osnove:
(i) sporazumom svih njegovih stranaka (mutuus dissensus); (ii) primjenom nje-
govih vlastitih odredaba; (iii) kao posljedica naknadne nemogućnosti njegova
izvršenja koju stranke nisu predvidjele, ali je priznata pravilima općega među-
narodnog prava; te, napokon, (iv) pod posebnim uvjetima koje propisuje Bečka
konvencija, kao posljedica njegova kršenja. U ovome ćemo odjeljku raspravljati
o prvim dvjema osnovama.
(i) Mutuus dissensus. Kao što je to više puta bilo istaknuto, sporazumom
svih njegovih stranaka svaki se ugovor može u svakom trenutku dokončati (ili
se njegov tekst može izmijeniti ili slobodno tumačiti), i to neovisno o njegovim
vlastitim odredbama o njegovu trajanju, prestanku, otkazu ili izmjenama. Sve
stranke svakoga ugovora su domini negotii.
U tome smislu članak 54. Bečke konvencije predviđa: Do prestanka ugovora ili
povlačenja neke stranke može doći: ... (b) u svako doba, uz pristanak svih stranaka,
nakon konzultacija s ostalim državama ugovornicama. Konzultacije s državama koje
imaju pravo da postanu stranke ugovora, obveza su samo stranaka Bečke konvenci-
je. Ali dokončanje ugovora zajedničkom odlukom svih njegovih stranaka ne mogu
spriječiti neuspjele konzultacije s državama ugovornicama.
Takav novi sporazum o prestanku ugovora ne mora biti sklopljen u jednakom
obliku kao ugovor koji se dokida. Tako se ugovor potvrđen ratifikacijom njegovih
stranaka može dokončati izmjenom isprava ili na drugi, manje formalan način. To
stoga što u međunarodnom pravu ne postoji ništa nalik na teoriju o acte contraire
iz francuskoga prava.
Bečka konvencija ne govori ništa o tome može li ugovor prestati nastankom
novoga specijalnog običajnog prava između svih njegovih stranaka (v. supra, §12,
pod c). Komisija za međunarodno pravo predložila je u tome smislu pravilo koje se
odnosilo samo na izmjene ugovora: „Ugovor se može izmijeniti kasnijom praksom
u njegovoj primjeni koja ustanovljuje sporazum stranaka o izmjeni njegovih propi-
sa.” Na Bečkoj diplomatskoj konferenciji ta je odredba bila odbačena kao navodno
opasna za stabilnost ugovora, i kao suprotna načelu pacta sunt servanda. Ipak se
može smatrati da taj iskaz odražava pravo na snazi, te da bi pod tim uvjetom ugovor
mogao i prestati.
Bečka se konvencija ne izjašnjava o tome može li ugovor prestati zastarom.
Tu se toliko ne radi o tome mogu li se sve stranke naknadno suglasiti o tome
da je ugovor po toj osnovi prestao, nego pruža li zastara osnovu za jednostran
zahtjev neke stranke da je ugovor u pitanju prestao.
Čini se da je to moguće. Ako sve stranke kroz dugo razdoblje ne izvršuju
svoje obveze iz ugovora, ili ga otvoreno krše, ili to čini neka od njegovih strana-
ka, a ostale na to ne protestiraju, ugovor može na taj način prestati u cjelini, ili
stranka kršiteljica može prestati biti njime vezana.
(ii) Prestanak ugovora primjenom njegovih vlastitih propisa. Najveći
broj ugovora u praksi prestaje u skladu s odredbama predviđenima u njihovu
tekstu. Opće međunarodno pravo ne nameće nikakva ograničenja glede uvje-
ta koje stranke ugovora mogu propisati u tome pogledu. O tome nije nikada
bilo sporenja u znanosti. Tako i članak 54. Bečke konvencije iz 1969. predviđa
da: Do prestanka ugovora ili povlačenja neke stranke može doći: (a) u skladu s
odredbama ugovora...
Malobrojni se ugovori sklapaju na određeno vrijeme, koji se nakon njegova
isteku automatski gase.
Među ugovorima ustavima međunarodnih organizacija iznimka u tome bio je
Ugovor o ustanovljenju Europske zajednice za ugljen i čelik, sklopljen u Parizu 1951.
na rok od pedeset godina od njegova stupanja na snagu.72 Toj malobrojnoj skupini
pripadaju ugovori o najmu područja. Tako je Kina ugovorom iz 1898. iznajmila
Britaniji poluotok Kowloon koji je bio pripojen britanskoj koloniji Hong Kong, na
rok od 99 godina. Nakon isteka toga roka Hong Kong je u 1997. u cjelini ponovno
postao područjem Kine s posebnim položajem i autonomijom.
Većina se ugovora sklapa na neko početno razdoblje od pet ili više godina,
nakon čijeg isteka oni ostaju na snazi sve dok ih neka stranka jednostrano ne ot-
kaže ili se iz njega ne povuče. Pri tome se mogu propisati različiti uvjeti otkaza.
Otkaz može stupiti na snagu šest ili dvanaest mjeseci nakon njegove notifikacije
drugim strankama. Ako nakon isteka početnoga razdoblja ugovor ne bude otkazan,
72
Nakon njegova isteku u 2002, ta je Zajednica ukinuta, a njezine nadležnosti prenesene su na
Europsku ekonomsku zajednicu.
§ 23. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I POVLAČENJE IZ UGOVORA 175
može se predvidjeti da on automatski ostaje na snazi za daljnje unaprijed utvrđeno

razdoblje od pet ili više godina, a prije isteka kojega se on ne može ponovno jedno-
strano otkazati. No neki ugovori ne predviđaju nikakve uvjete otkaza ili povlačenja
nakon isteka toga, početnog razdoblja. To znači da se oni potom mogu otkazati u
svakome trenutku, bilo uz otkazni rok (ako je unaprijed utvrđen) bilo bez njega.
Svi takvi ugovori ovlašćuju dakle njihove stranke na jednostran otkaz ili na
povlačenje iz njih. Ako država u pitanju poštuje sve propisane uvjete, njezin
otkaz ugovora neće roditi spor o važnosti ugovora, niti može povući njezinu
međunarodnu odgovornost za taj njezin čin.
U ugovoru se može predvidjeti da on ostaje na snazi sve do nastupanja ne-
koga događaja. Primjeri su za to vrlo značajni: Ugovor o zabrani nuklearnih
pokusa iz 1963. i Ugovor o zabrani smještanja nuklearnog oružja i drugih oružja
za masovno uništenje na morskome dnu i u njegovu podzemlju iz 1971. Svaka
stranka može svaki od tih ugovora otkazati s otkaznim rokom od samo tri mje-
seca, ako sama ona ne ocijeni da su izvanredni događaji u vezi s predmetom
ugovora u pitanju ugrozili vrhunske interese te države.
Mnogostrani ugovor može predvidjeti da će prestati ako broj njegovih stra-
naka zbog otkaza ili povlačenja padne ispod nekog predviđenog broja. Tako
Konvencija o političkim pravima žena iz 1952. propisuje njezin prestanak ako
se broj njezinih stranaka smanji na manje od šest. Čak i Konvencija o sprječa-
vanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. u članku XV. predviđa da, ako se
broj njezinih stranaka smanji na manje od šesnaest, ona će prestati biti na snazi
počevši od dana kada posljednji otkaz postane pravovaljan.73
Ako neki ugovor izričito ne predviđa takve odredbe, prema članku 55. Bečke
konvencije: ...mnogostrani ugovor ne prestaje iz jedinoga razloga što se broj stra-
naka smanjio ispod broja potrebnog za njegovo stupanje na snagu.
73
No, kada bi se to i dogodilo, u što treba sumnjati, primjenom gore navedenoga članka 43.
Bečke konvencije, genocid ne bi postao pravno dopušten. Pravila iz članaka II. i III. te konvencije
postala su jus cogens i po toj osnovi obvezuju sve države svijeta. Kao takva predviđena su i u
statutima svih međunarodnih kaznenih sudbenih tijela.
§ 24. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA

UGOVORA
Bibliografija
A. VAMVOUKOS: Termination of Treaties in International Law (the Doctrine rebus sic stantibus and
Desuetude), Oxford, 1985, 325 p.; Philippe CAHIER: „Le changement fondamental de circonstances et la
Convention de Vienne de 1969 sur le droit des traités”, Le droit international à l’heure de sa codification,
Etudes en l’honneur de Roberto Ago, Milano, 1987, vol. 1, pp. 163-186.
Riječ je o nekim naknadnim događajima koje države pregovarateljice pri

sklapanju ugovora nisu predvidjele, poradi kojih dalje izvršenje ugovora po-
staje nemoguće. Ako je nastup takvih događaja predviđen pravilima općega
međunarodnoga prava kao uzrok prestanka ugovora, tada se ugovor može pod
određenim uvjetima dokončati. I tu je gotovo redovito riječ o nekim općim
načelima prava poznatima i u unutarnjemu pravu država.
Kao uvjete mogućega prestanka (ili suspenzije) ugovora ovdje ćemo redom
obraditi: (i) nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora; (ii) temeljnu
(bitnu) promjenu okolnosti; (iii) prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa; (iv)
oružani sukob između stranaka ugovora; te (v) novi jus cogens. Bečka konvencija
propisuje pravila za sve gornje situacije, osim za oružani sukob.
(i) Prvi je uzrok stalan ili privremeni nestanak, ili pak uništenje, predmeta
„prijeko potrebnoga za izvršenje ugovora”. Može se npr. raditi o potonuću
nekoga otoka, isušenju rijeke ili uništenju hidroelektrične centrale, nužnih za
izvršenje ugovora. Ako su nestanak ili uništenje toga predmeta trajni, stranka
se u pitanju može pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao na uzrok
njegova prestanka. Ona je pri tome dužna slijediti propise postupka iz Bečke
konvencije, i ne može taj ugovor jednostrano dokončati (v. supra, §22, pod 1).
Ako je nemogućnost privremena, ona se može na nju pozvati samo kao na uzrok
suspenzije primjene ugovora (članak 61(2)).
Na temelju općega načela dobre vjere koje je u osnovi svih pravila međuna-
rodnoga prava, članak 62(2). predviđa sljedeće: 2. Stranka se ne može pozvati
na nemogućnost izvršenja kao na uzrok prestanka ugovora, povlačenja iz njega
ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost posljedica kršenja, od te
stranke, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze pre-
ma svakoj drugoj stranci ugovora.
(ii) Temeljna (bitna) promjena okolnosti.74 Ta osnova za zahtjev ili za iz-
mjenom (revizijom) teksta nekoga ugovora ili za suspenzijom njegove primjene
74
Vidi – Elisabeth BACK IMPALLOMENI: Il principio rebus sic stantibus nella Convenzione di
§ 24. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA 177
ili za njegovim prestankom ili pak za povlačenje neke stranke iz njega bila je u
prijašnjoj znanosti predmetom brojnih rasprava.
Mnogi unutarnji pravni sustavi priznaju pretpostavku: omnis conventio intelli-
gitur rebus sic stantibus, tj. da svaki sporazum pretpostavlja stanje kakvo je bilo
u vrijeme njegova sklapanja. No, glede međunarodnih ugovora, međunarodni su
pravnici nastojali suziti primjenu načela koje iz njega proizlazi i propisati stroge
uvjete njegove primjene kako bi spriječili njegove zloupotrebe. U prošlosti se to
načelo prizivalo poglavito kada su u pitanju bili „vječiti ugovori”.
Bečka je konvencija propisala to pravilo kao načelo objektivnoga sadržaja. Da
bi se spriječila subjektivna tumačenja i zloupotrebe fikcije takvoga prešutnog spo-
razuma stranaka u ugovorima, Konvencija nigdje ne spominje „klauzulu rebus sic
stantibus”. Ona, dalje, ne ograničuje primjenu toga načela na „vječite” ili bilo koje
druge ugovore. No, jasno je da, ako je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje
od pet godina, svaka stranka koja smatra da su se okolnosti izmijenile, može nakon
isteka toga roka taj ugovor otkazati. Stoga to načelo danas ima znatno manje prak-
tično značenje nego što bi to proizašlo iz rasprava o njemu u znanosti.
Prijašnja doktrina bila je suglasna u tome da temeljna promjena okolnosti
ne daje nekoj stranci pravo da sama dokonča ugovor u pitanju, ili da se povuče
iz njega, nego jedino pravo da od drugih traži njegovu izmjenu ili prestanak.
Tako članak 62(1). Bečke konvencije predviđa sljedeću negativno sročenu
odredbu: 1. Na temeljnu promjenu okolnosti koja se zbila u odnosu na one koji
su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a koju stranke nisu predvidjele, ne
može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega, osim –
(a) ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu
vezane ugovorom i (b) ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja
obveza koje prema ugovoru još treba izvršiti. Stoga, da bi se taj propis mogao
primijeniti, moraju se ispuniti svi uvjeti koje on predviđa.
Ako ugovor u pitanju predviđa odredbe o izmjeni (reviziji) njegova teksta, pret-
postavlja se da će neka njegova stranka u tome postupku nastojati uskladiti njegov
tekst s nastalom promjenom okolnosti, i to prije nego što zatraži njegovo dokon-
čanje.
Bečka konvencija, uz to, u stavku 2. članka 62. isključuje primjenu toga pro-
pisa u dva slučaja, i to: (a) ako se ugovorom ustanovljuje granica; ili (b) ako je
temeljna promjena (okolnosti) posljedica kršenja, od stranke koja se na tu pro-
mjenu poziva, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze
prema svakoj drugoj stranci ugovora.
Vienna sul diritto dei trattati, Milano, 1974, 54 paginas.

Druga gornja iznimka, koja je ista kao i glede nestanka predmeta potrebnog
za izvršenje ugovora (članak 61(2). Bečke konvencije), jest izljev načela dobre
vjere. Njime se isključuje prijevozno ponašanje.
Prva iznimka potvrđuje načelo nepovredivosti postojećih granica država kao
jednu od osnova međunarodnoga mira i sigurnosti u svijetu.
Pri raspravi u Komisiji za međunarodno pravo neki su njezini članovi smatrali da

bi potpuno isključenje ugovora o granicama iz temeljne promjene okolnosti moglo
biti u neskladu s načelom samoodređenja priznatim Poveljom UN-a. Na to pitanje
odgovor je dala Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji u Mišljenju br. 2. iz
siječnja 1992, prema kojemu je: „dobro utvrđeno da, bez obzira na okolnosti, pravo
na samoodređenje ne može postići promjenu granica koje postoje u trenutku neovi-
snosti (uti possidetis juris), osim u slučaju suprotnoga sporazuma država u pitanju”.75
U presudi iz 1973. o nadležnosti Suda, u parnici o Ribolovnoj nadležnosti (UK/
Island) Međunarodni je sud ustanovio da se članak 62. Konvencije „u mnogim aspek-
tima može smatrati kodifikacijom postojećega običajnoga prava glede dokončanja
nekoga ugovornog odnosa na osnovi promjene okolnosti” (p. 19, para. 36). Time
su sve prijašnje rasprave u znanosti postale stvar prošlosti. Članak 62. danas treba
tumačiti i primjenjivati onako kako je napisan.
(iii) Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa. Na prekid diplomatskih,

pa u nekim slučajevima čak i konzularnih odnosa, između stranaka nekoga
ugovora neka se od njih može pozvati kao na temeljnu promjenu okolnosti.
No članak 63. Bečke konvencije predviđa sljedeću negativno sročenu odred-
bu: Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa između stranaka ugovora ne
utječe na pravne odnose ustanovljene ugovorom između tih stranaka, osim ako
postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa nije prijeko potrebno za primje-
nu ugovora. Ta se odredba može dakle uzeti kao još jedan uvjet primjene članka
62. o temeljnoj promjeni okolnosti.
(iv) Učinci oružanoga sukoba među strankama ugovora. To pitanje ostalo
je izvan dometa Bečke konvencije iz 1969, jer se u njezinu članku 73. navodi da
njezine odredbe ne diraju ni u jedno pitanje koje bi, što se tiče ugovora, moglo,
među ostalim proizaći „iz izbijanja neprijateljstava između država”. To valja
smatrati krupnom prazninom u propisima te konvencije.
75
Komisija je, dalje, utvrdila: „Ako u nekoj državi postoje jedna ili više skupina koje čine etničke,
vjerske ili jezične zajednice, te skupine po međunarodnome pravu imaju pravo da im se prizna
njihov identitet”, i da „imaju pravo na uživanje svih prava koja manjinama i etničkim skupinama
priznaje međunarodno pravo”. Ta manjinska i druga ljudska prava jesu jus cogens za odnosne
države. Cf., ILM 1992, No. 6, pp. 1497-1499.
Premda se može smatrati da su neprijateljstva između država danas nenormalno

stanje, oružani sukobi i dalje izbijaju u kršenju pravila koja zabranjuju prijetnju ili
upotrebu sile. Tu stvarnost ne može promijeniti nikakva osuda agresivnih ratova.
Tu prazninu u Bečkoj konvenciji pokušala je nadomjestiti rezolucija Instituta za
međunarodno pravo usvojena u 1985. pod naslovom „Učinci oružanih sukoba na
ugovore”, na temelju izvješća Bengta Bromsa.76
U prijašnjoj je znanosti vladalo mišljenje da rat općenito dokončava političke
i slične ugovore između njegovih stranaka.77 Za razliku od objavljenih ratova,
mnogi oružani sukobi nakon Drugoga svjetskog rata dovode do fluidnih i ne-
definiranih stanja. Čak kada je riječ i o međunarodnim oružanim sukobima,
katkad obje stranke zbog različitih razloga taje postojanje sukoba između njih.
One katkad i dalje održavaju diplomatske odnose, kao što je to bio slučaj u ratu
Irana i Iraka između 1980. i 1988. Sve se to, kao i narav i intenzitet neprijatelj-
stava, ili oružana intervencija treće države u neki unutarnji sukob, može odraziti
na ugovorne odnose stranaka u sukobu. A to isključuje kruta i jasna pravna
pravila u tom području.
Valja stoga zaključiti da danas nema pravnoga pravila koje bi u slučaju izbi-
janja neprijateljstava ipso facto dokončalo bilo koju vrstu ugovora.
Sigurno je pravilo prema kojemu izbijanjem oružanoga sukoba postaju pri-
mjenljivi, između stranaka sukoba i u skladu s njihovim odredbama, ugovori
koji izričito predviđaju njihovu primjenu za vrijeme takvih sukoba, ili koji se,
s obzirom na njihov predmet i svrhu, moraju smatrati primjenljivima u doba
tih sukoba.
Ovamo se, među ostalim, ubrajaju četiri Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti
žrtava rata, dva Dopunska protokola na njih iz 1977, Haška konvencija o zaštiti kul-
turnih dobara u slučaju oružanih sukoba iz 1954, te Konvencija iz 1980. o zabrani ili
ograničenju upotrebe nekih klasičnih oružja. Mnogostrani ugovori o ratnome pravu
koji su bili sklopljeni prije 1949. i dalje neposredno obvezuju njihove stranke, ali se
većina njihovih odredaba (ako nisu izmijenjene kasnijim ugovorima) transformirala
u pravila općega običajnog međunarodnoga prava.
Daljnje je pravilo da postojanje oružanoga sukoba ne ovlašćuje neku njegovu
stranku da jednostrano dokonča ili suspendira primjenu odredaba ugovora o
zaštiti ljudske osobe, osim ako sam ugovor ne određuje drukčije.
76
Cf., Institut de Droit international, Tableau des Résolutions adoptées (1957-1991), Paris, 1992,
pp. 174-177.
77
To je npr. bilo izraženo u članku 2. „Pravilnika o učincima rata na ugovore” usvojenoga od
Instituta za međunarodno pravo u 1912. Cf, Tableau général des Résolutions (1873-1956), Bâle,
1957, pp. 174-177.
Glede ostalih ugovornih odnosa valja razlikovati: (a) dvostrane ugovore iz-
među samih stranaka u sukobu i (b) ostale dvostrane i mnogostrane ugovora, te
ugovore ustave međunarodnih organizacija, kojih jedna ili obje strane u sukobu
mogu biti strankama.
Najprije o aspektu pod (b). Izbijanje oružanoga sukoba ipso facto ne do-
končava niti suspendira primjenu dvostranih ugovora između neke strane toga
sukoba i treće države, kao ni primjenu mnogostranih ugovora kojih je stranka
neka od strana u oružanom sukobu. A na ugovore ustave međunarodnih or-
ganizacija izbijanje i postojanje oružanoga sukoba između bilo kojih njihovih
strana uopće ne utječe.
Glede ostalih ugovornih odnosa, uključujući ono pod (a), važno je pitanje je
li Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII. Povelje donijelo neku obvezujuću
rezoluciju koja se odnosi na taj oružani sukob i je li njome označila agresora
ili nije.Ako nikakva takva rezolucija nije usvojena, pretpostavlja se da svaka od
strana u sukobu može (ali i ne mora) suspendirati primjenu svakoga dvostranog
ili mnogostranog ugovora u odnosu na drugu stranu toga sukoba, za koji drži da
je inkompatibilan s nastalim stanjem. Čini se čak da bi svaka od njih mogla (iako
i ne mora) dokončati dvostrane ugovore s drugom stranom sukoba o vojnom ili
političkom savezu, ili ugovore slične naravi.
Ako je Vijeće sigurnosti donijelo obvezujuću rezoluciju glede toga sukoba,
tada u njezinu izvršenju svaka država može otkazati ili suspendirati primjenu
ugovora inkompatibilnog s tom rezolucijom. Iz toga je prava isključena država
koja je rezolucijom izričito označena kao agresor.
Nakon dokončanja oružanoga sukoba strane u njemu sporazumno će, što je
prije moguće, osnažiti one ugovore čija je primjena prije toga bila suspendirana.
U prijašnje doba mirovni su ugovori predviđali pravo njihovih pobjedničkih

stranaka da jednostrano odluče o tome koji će suspendirani dvostrani ugovori s
pobijeđenom strankom ostati na snazi, a koji će se smatrati dokončanima.
(v) Novi jus cogens. Na takvo novo stanje primjenjuju se članci 64. i 71(2).
Bečke konvencije iz 1969.
Članak 64. propisuje: Ako nastane nova imperativna norma općega međuna-
rodnoga prava, svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje.
Te učinke propisuje članak 71(2): Ako ugovor postaje ništav i prestaje na temelju
članka 64, prestanak ugovora: (a) oslobađa stranke obveze da nastave s izvr-
šenjem ugovora; (b) nije na štetu nikakvoga prava, obveze ili pravnog položaja
stranaka nastalih izvršenjem ugovora prije njegova prestanka; međutim, ta se
prava, te obveze ili taj položaj mogu zadržati jedino ako njihovo zadržavanje
samo po sebi nije suprotno novoj imperativnoj normi općega međunarodnoga

prava.
Iz gornjih propisa proizlazi da ugovor suprotan novomu jus cogens, ne samo da
prestaje nego „postaje ništav”. Ta se naknadna ništavost ogleda u učincima stanja
stvorena u izvršenju ugovora prije njegova prestanka. Za razliku od novoga ugovora
suprotnog s postojećim jus cogens, koji je na temelju članka 53. otpočetka i u cjelini
ništav i bez pravnih je posljedica, članak 71-2-b. dopušta čak djeljivost odredaba
ugovora s obzirom na njegove učinke do njegova prestanka.
Inače, tekst navedenih članaka 64. i 71(2). Bečke konvencije nije nikakva ko-
difikacija neke postojeće međunarodne prakse. To je zapravo formulacija nužnih
posljedica novoga jus cogens na postojeće ugovore, što je rezultat općega priznanja
postojanja normi toga domašaja u međunarodnome pravu.
Primjena tih pravila u praksi nije jednostavna, jer pravila jus cogens nastaju u
običajnome procesu. Ona ne nastaju uvijek usvajanjem neke nove kodifikacijske
konvencije koja bi ih predvidjela i na koju bi potom pristale sve države svijeta, kako
bi se to moglo razumjeti iz navedenih propisa.
Običajni proces može ići i drugim putem. Tako je npr. Komisija za međunarod-
no pravo u članku 19. svoga nacrta o odgovornosti država iz 1976. Međunarodni
je zločin formulirala kao: „teško kršenje međunarodne obveze od bitne važnosti za
zaštitu i očuvanje ljudskoga okoliša, poput onih koji zabranjuju masovno onečišćenje
zraka i mora”. Bilo je sumnji u to da postoji opća suglasnost o postojanju toga novoga
imperativnog pravila općega međunarodnog prava, a još manje o „međunarodnom
zločinu”. No Komisija je u konačnom Nacrtu pravilâ koji je usvojila 2001. godine,
izbrisala svaki spomen na međunarodne zločine, uključujući prijašnji članak 19.
§ 25. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVA

PRESTANKA
Bibliografija
Suzanne BASTID: Les traités dans la vie internationale, Conclusion et Effets, Paris, 1985, pp. 204-
208; Paul REUTER: Introduction au droit des traités, 3e édition revue et augmentée par Philippe
Cahier, Paris, 1995, pp. 170-183; V. Đ. DEGAN: Sources of International Law, The Hague, 1997,
pp. 470-475.
Ovaj, posljednji uzrok prestanka ili suspenzije primjene ugovora delikatniji

je od ostalih. Kršenje ugovora povlači i međunarodnu odgovornost neke od
njegovih stranaka po istoj osnovi kao i svako drugo međunarodno protupravno
djelo (vidjeti infra, §44 pod 2). A Bečka je konvencija u članku 73. istaknula da
njezine odredbe ne diraju ni u jedno pitanje koje bi, što se tiče ugovora, moglo
proizaći iz međunarodne odgovornosti države, kao ni iz izbijanja neprijatelj-
stava između država.
Opće je načelo prava: inadimplendi non est adimplendum. Ali pribjegavanju
tome načelu ne može razriješiti sva pitanja kršenja ugovora. Pravo na jedno-
stranu suspenziju primjene, pa i na dokončanje ugovora, kao posljedica njegova
neprimjenjivanja od njegove druge stranke, kad bi i postojalo, ne može ispraviti
protupravne posljedice njegova nepoštovanja. Uz to, oštećena stranka tim pu-
tem ne može natjerati drugu stranku da svoje obveze iz ugovora dalje izvršava.
Prema općemu međunarodnom pravu, postoji tzv. rezidualno pravo svake
države koja pretrpi štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne protu-
mjere (represalije) (v. infra, §87, pod 4. i 5), i da je na taj način natjera da naknadi
počinjenu štetu i da nastavi izvršavati svoje ugovorne obveze. Ali u vršenju prava
na protumjere nema nikakvih pravila postupka, a Bečka konvencija o tome šuti
(v. infra, §45, pod 6).
Ali je pravo na protumjere (represalije) ograničeno stavkom 5. članka 60.
Bečke konvencije, koji nalaže: Stavci 1. do 3. ne primjenjuju se na odredbe ugo-
vora o zaštiti ljudskih prava što ih sadržavaju ugovori humanitarnoga karaktera,
osobito ne na odredbe koje zabranjuju svaki oblik represalija prema osobama
koje su tim ugovorima zaštićene. Tu je riječ o pravilu koje je jus cogens. To znači
da oštećena država ima pravo na nenasilne protumjere, ali ne na one koje po-
gađaju prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za kršenje ugovornih obveza
njihove države.
Sva su ostala pravna pravila koja propisuje članak 60. Bečke konvencije jus
dispositivum. Njegov stavak 4. predviđa da: Prethodni stavci ne diraju nijednu
odredbu ugovora koja se primjenjuje u slučaju kršenja. Stoga, ako sam ugovor
§ 25. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVA PRESTANKA 183
koji je prekršen predviđa posebne odredbe o osiguranju njegova izvršenja (v.

supra, §19, pod (c)), te se odredbe u svakome slučaju mogu primijeniti, dok su
propisi iz članka 6. koji slijede njihova dopuna.
Stavak 3. članka 60. propisuje u čemu se sastoji „bitno kršenje” (material
breach, violation substantielle) nekoga ugovora: 3. U svrhe ovoga članka, bitno
kršenje ugovora čini: (a) odbacivanje ugovora koje nije predviđeno ovom Kon-
vencijom; ili (b) kršenje odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.
A stavci 1. i 2. članka 60. predviđaju mjere koje oštećene stranke mogu na
temelju prava ugovora poduzeti protiv države kršiteljice. Osim ako ti stavci ne
predviđaju drukčije, one se na kršenje ugovora mogu pozvati tek kao na uzrok
suspenzije primjene ugovora ili njegova prestanka, i pri tome moraju poštovati
pravila postupka iz članka 65. Konvencije (v. supra, §22, pod 1).
Stanje je relativno jednostavno ako je u pitanju dvostrani ugovor: 1. Bitno
kršenje dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se po-
zove na kršenje kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene
u cijelosti ili djelomice.
No bitno kršenje mnogostranoga ugovora ne može se urediti nekim jed-
nostavnim pravilom: 2. Bitno kršenje mnogostranoga ugovora od jedne stranke
ovlašćuje: (a) ostale stranke da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primje-
nu ugovora u cijelosti ili djelomice ili da ga dokinu (i) u odnosima između njih i
države kršiteljice, ili (ii) između svih stranaka.
Jednoglasnom odlukom sve ostale stranke mogu dakle ugovor u pitanju od-
mah dokončati između svih njih, ili ga mogu dokinuti samo u odnosu na državu
kršiteljicu, a mogu i suspendirati njegovu primjenu. Tu se dakle ne zahtijeva
nikakav prethodan postupak.
Prema podtočki (b) članka 62(2). Bečke konvencije, „osobito oštećena stran-
ka” može se na kršenje pozvati kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u
cijelosti ili djelomice, u odnosima između nje i države kršiteljice. Takva država
može dakle poduzeti jednostranu akciju, ali iz teksta točke (b) proizlazi da ne
smije sama dokončati ugovor, ili suspendirati ga u odnosu na državu kršiteljicu,
nego da pri tome mora poštovati pravila postupka.
Podtočka (c) slično je formulirana kao i podtočka (b), tako da je u tekstu Bečke
konvencije nepotrebna. Ona ovlašćuje svaku stranku, osim države kršiteljice, da se
pozove na kršenje kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u cijelosti ili djelomice
u odnosu na samu sebe, ako je taj ugovor takve naravi da bitno kršenje njegovih
odredaba od jedne stranke korjenito mijenja položaj svake stranke što se tiče budućeg
izvršavanja njezinih obveza na temelju ugovora.
Riječ je pomajprije o ugovorima o ograničenju naoružanja. Komisija za među-
narodno pravo predložila je drukčiji tekst te odredbe koji je za oštećenu državu
predviđao pravo da u odnosu na sebe odmah suspendira primjenu takvoga ugovora.

Ipak, otkazne odredbe iz ugovora o zabrani nuklearnih pokusa iz 1963, te o zabrani
smještaja nuklearnog oružja na morskome dnu iz 1971, predviđaju mnogo veća
prava njihovim strankama (v. supra, §23).
U savjetodavnom mišljenju iz 1971. o Namibiji Međunarodni je sud procjenjivao
zakonitost rezolucije Opće skupštine UN 2145 (XXI) iz 1966. o dokončanju man-
data Južne Afrike nad područjem Jugozapadne Afrike (Namibije). Sud je utvrdio da
se odredbe Bečke konvencije o prestanku ugovora kao posljedici njegova kršenja
„mogu u mnogim aspektima smatrati kodifikacijom postojećega običajnog prava o
tome pitanju” (p. 45, para. 91). Na toj osnovi Sud je zaključio da je navedena rezolu-
cija „primjena prava na dokončanje (ugovornog) odnosa kao posljedica namjernog
i upornog kršenja obveza koje ruše predmet i svrhu toga odnosa” (p. 47, para. 95).
U parnici o Nadležnosti Vijeća Međunarodne organizacije za civilno zrakoplov-
stvo, Indija se pozivala na članak 6. Bečke konvencije kao na pravnu osnovu svoga
sprečavanja prelijetanja pakistanskih civilnih zrakoplova preko njezina područja.
Tvrdila je da je Pakistan prekršio dvije konvencije. No u presudi iz 1972. Među-
narodni je sud ustanovio da Indija nije izričito navela koje je ugovorne odredbe
Pakistan prekršio, te da stoga postoji sumnja u pravo Indije da suspendira primjenu
ili dokonča konvencije u pitanju (pp. 66-67, paras. 66, 67).
185
§ 26. SUKCESIJA DRŽAVA GLEDE MEĐUNARODNIH

UGOVORA
Bibliografija
André GONÇALVES PEREIRA: La succession d’Etats en matière de traité, Paris, 1969, 232 pages;
M. MARCOFF: Accession à l’indépendance et succession d’Etats aux traités internationaux,
Fribourg, 1969, 338 p.; K. YASSEEN: „La Convention de Vienne sur la succession d’Etats en
matière de traités”, Annuaire franqais de droit international 1978, pp. 59-114; Vesna CRNIĆ-
-GROTIĆ: „Sukcesija država s obzirom na ugovore u slučaju raspada federacije”, Zakonitost 1992,
br. 6-7, (Zagreb), str. 855-869; V. Đ. DEGAN: „La succession d’Etats en matière de traités et les
Etats nouveaux (issus de l’ex-Yougoslavie)”, Annuaire français de droit international 1996, pp.
206-227.
Sukcesija država jest stanje (ili novo stanje) nastalo teritorijalnim promje-
nama na koje se primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnoga prava.78 Pri
svakoj teritorijalnoj promjeni moguće je ustanoviti državu prethodnicu (ili više
njih) – koju su pri sukcesiji zamijenile jedna ili više država sljednica; te jednu
ili više država sljednica koje su pri sukcesiji zamijenile državu prethodnicu (ili
države prethodnice).
Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora iz 1978. stupila

je na snagu 6. studenoga 1996. Danas obvezuje samo 22 države, a stranka joj je i Hr-
vatska. Po svojemu sadržaju kao pravni instrument ona daleko zaostaje za Bečkom
konvencijom o pravu ugovora iz 1969, iako bi obje trebale činiti cjelinu. Sastavljena
je s namjerom da ponajprije rješava pitanja nastala dekolonizacijom, a dekolonizacija
je manje ili više bila privedena kraju u 1974, dakle prije usvajanja i potpisivanja te
konvencije. Njezine mnogobrojne, loše sistematizirane i nepotrebne odredbe koje se
odnose na „novonastale neovisne države” (newly independent States), više i nemaju
izgleda da se primijene u praksi. Njezine odredbe koje se odnose na ostale situacije
teritorijalnih promjena oskudne su, a neke su od njih i nedorečene.
Pravilo je pozitivnoga međunarodnoga prava, potvrđeno u člancima 11. i

12. Bečke konvencije iz 1978, da sukcesija država kao takva ne utječe na grani-
cu ustanovljenu ugovorom, na obveze i prava ustanovljena ugovorom koja se
odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime (npr. one kojima je
stvoren neki objektivni režim, v. supra, §20, pod (c)).
78
Bečka konvencija iz 1978. o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora daje definiciju
sukcesije koja se čini teško razumljivom, ali i odveć uskom: Po njezinu članku 2 (lb): „sukcesija
država” znači zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose ne-
koga područja. Ta definicija potom je ponovljena i u Bečkoj konvenciji iz 1983. o sukcesiji država
glede državne imovine i dugova.
Pravilo iz članka 12. bilo je potvrđeno u presudi Međunarodnoga suda iz 1997. u

parnici Gabčikovo/Nagymaros Projekt (Slovačka/Madžarska). Predmet spora bio je
ugovor sklopljen u 1977. između Mađarske i tada Češko-Slovačke o izgradnji slože-
noga sustava brana na Dunavu. Poslije je Mađarska odustala od toga projekta i pred
Međunarodnim sudom je tvrdila da je raspadom Češko-Slovačke Ugovor iz 1977.
bio dokončan. Suprotno tomu, u toj je presudi bilo istaknuto: „Sud smatra da članak
12. odražava pravilo običajnoga međunarodnog prava.” Po mišljenju Suda: „sadržaj
ugovora iz 1977. upućuje na to da se on mora smatrati da je ustanovio teritorijalni
režim u smislu članka 12. Konvencije iz 1978.” (p. 72, para. 123).
U svrhe sukcesije država sve ostale međunarodne ugovore države prethodni-
ce valja podijeliti u tri skupine: (i) na mnogostrane ugovore otvorene na pristup
državama iz svih dijelova svijeta; (ii) na višestrane zatvorene ugovore kojima je
pristup trećih država ograničen ili uvjetovan pristankom svih postojećih stra-
naka; te na (iii) dvostrane ugovore.79
U rješavanju pitanja sukcesije država glede ugovora ključno je pitanje je li
neka država koja je pretrpjela teritorijalne promjene na svojemu umanjenom
ili proširenom području očuvala identitet svoje međunarodne osobnosti. To će
uvijek biti slučaj kada se radi o cesiji (ustupu) dijela područja jedne države dru-
goj, pri čemu i država prethodnica i država sljednica ne gube svoj identitet. To je
i slučaj pri dekolonizaciji. Europske države, od kojih su se odvojile „novonastale
neovisne države” u procesu dekolonizacije, pri tome su ostale iste države.
Moguće je da pri raspadu i nestanku države prethodnice čitava međuna-
rodna zajednica prizna kontinuitet s njome samo jednoj od njezinih država
sljednica. To je slučaj s Ruskom Federacijom nakon raspada Sovjetskog Saveza,
ali nikako ne sa SRJ (Srbijom i Crnom Gorom) koja si je svojatala taj položaj
sve do 2000. godine.
Ako identitet države prethodnice nije doveden u pitanje, ili je kontinuitet
neke nove države općenito priznat, takva država ostaje strankom svih ugovora
(i članicom svim međunarodnih organizacija).
No na ugovore kojih je ta država stranka – koja je pretrpjela teritorijalne pro-
mjene – primjenjuje se načelo „promjenljivosti teritorijalnih granica” (moving
treaty-frontiers rule). Svi postojeći ugovori primjenjuju se u njezinim novim
granicama. Tek ako je neki prijašnji ugovor bio sklopljen isključivo za područje
na kojemu je nastala nova država sljednica, ili je to područje ta država izgubila
cesijom, država prethodnica prestaje biti strankom takvoga ugovora.80
79
Jedan od krupnih nedostataka teksta Bečke konvencije iz 1978. jest da njezini propisi ne vode
dosljedno računa o toj podjeli ugovora, i to pogotovo ne oni koji se ne odnose na „novonastale
neovisne države”.
80
Bit tih pravila potvrđena je u članku 15. Bečke konvencije iz 1978.
§ 26. SUKCESIJA DRŽAVA GLEDE MEĐUNARODNIH UGOVORA 187
Osim gornjih slučajeva, sve ostale države sljednice nastale iz teritorijalnih

promjena države prethodnice nove su države. Bečka konvencija iz 1978. dijeli
te nove države sljednice na „novonastale neovisne države” za čije je područje
neposredno prije datuma sukcesije bila odgovorna država prethodnica (riječ je
o bivšim kolonijama, protektoratima i drugim nesamoupravnim područjima),
te na sve ostale nove države nastale bilo odvajanjem od države prethodnice bilo
njezinim raspadom.
Glede novih država sljednica primjenjuju se pravila kako slijede:
(i) Mnogostrane otvorene konvencije trebale bi se na temelju članka 34(1), (i
članka 38(1)) Bečke konvencije iz 1978. automatski primjenjivati na sve nove
države sljednice bez ikakve notifikacije depozitaru. Te bi konvencije trebale,
dakle, vrijediti na području tih novih država bez prekida i pravnog vakuuma u
primjeni, neovisno o datumu njihova međunarodnoga priznanja i primanja u
UN i druge međunarodne organizacije.81
Novonastalim neovisnim državama tu Bečka konvencija iz 1978. čini ustu-
pak. Prema njezinu članku 17(1), one mogu notificirati depozitaru sukcesiju
samo nekih konvencija po vlastitu izboru.
Praksa glavnog tajnika UN-a u svojstvu depozitara najznačajnijih takvih
konvencija, kao i praksa drugih odgovarajućih specijaliziranih ustanova UN-a,
potpuno je zanemarila gornju razliku. Glavni tajnik nije činio razliku između
novonastalih neovisnih država i novih država nastalih nakon 1990. On je čekao
njihovo primanje u UN, i potom je od svih njih tražio da notifikacijom posta-
nu strankama onih konvencija koje žele. Time je nastao problem retroaktivne
važnosti tih konvencija između datuma proglašenja njihove neovisnosti i noti-
fikacije sukcesije nakon stupanja u UN.82
81
Sve nove države nastale raspadom triju mnogonacionalnih federacija u Europi u 1991. i kasni-
je, smatrale su da se tu radilo o načelu pozitivnoga međunarodnog prava. U trenutku proglašenja
svoje neovisnosti one su, uz neke ograde, prihvatile obveze iz svih ugovora države prethodnice,
dakle čak i iz višestranih zatvorenih, te dvostranih ugovora. U tome su iznimka tri baltičke drža-
ve (Estonija, Latvija i Litva). One smatraju da su produljile svoju državnost i u razdoblju između
1940. i 1981, kad su nasilno bile uključene u Sovjetski Savez. Stoga sebe ne smatraju sljednicama
bivšega SSSR-a.
82
Najveći se problem u praksi pojavio glede važnosti konvencija o ljudskim pravima. Komisija
UN-a za prava čovjeka o tome je mijenjala mišljenja. Najprije je dvjema rezolucijama „ohrabri-
vala” nove države da notificiraju sukcesiju tih konvencija, a od rujna 1994. počela je tvrditi da su
sve države sljednice tim instrumentima automatski vezane neprekidno od stjecanja neovisnosti.
Danas to gledište – o posebnom režimu konvencija o pravima čovjeka – postupno prevladava u
znanosti. Ali nema racionalnoga objašnjenja zašto isto ne bi vrijedilo i glede konvencija Među-
narodne organizacije rada (koje također ureduju ljudska prava), ali i glede svih ostalih konvencija
o kodifikaciji, npr. onih o pravu mora, o pravu ugovora, o diplomatskom i konzularnom pravu,
i dr.
(ii) Višestrane zatvorene konvencije (npr. Beogradska dunavska konvencija

iz 1948). Nove države ne mogu ipso facto postati strankama takvih konvencija.
Ako tekst neke konvencije predviđa postupak pristupanja, one se moraju podvr-
gnuti tomu postupku. U nedostatku takvih propisa moraju o svojemu pristupu
pregovarati sa svim njihovim postojećim strankama.
Da se načelo iz članka 34(1) Bečke konvencije iz 1978. transformiralo u pravilo
općega običajnoga prava, bilo bi osnove za zahtjev da nove države sljednice neke
države prethodnice automatski postaju strankama i tih konvencija.
(iii) Dvostrani ugovori. Nastala je običajna praksa da, ako nema protivljenja
bilo koje zainteresirane strane, takvi se ugovori privremeno primjenjuju između
novih država sljednica i trećih država njihovih stranaka, sve dok one ne posti-
gnu sporazum o njihovoj sudbini. Te se države mogu dogovoriti da neki od tih
ugovora ostaju između njih na snazi na dvostranoj osnovi (ali se time ne stvara
ugovorni odnos s ostalim državama sljednicama), drugi se mogu zamijeniti
novim sporazumima, a treći dokončati, ali samo za ubuduće, tj. ex nunc.
189
D. MEĐUNARODNOGA
JEDNOSTRANI AKT KAO IZVOR
PRAVA
§ 27. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA
Bibliografija
Franz PFLUGER: Die einseitigen Rechtsgeschäfte im Volkerrecht, Zürich, 1936, 347 pages; Paul
GUGGENHEIM: „La validité et la nullité des actes juridiques internationaux”, RCADI 1949, tome
74, pp. 195-265; Giuseppe BISCONTINI: Contributo alla teoria degli atti unilaterali nel diritto
internazionale, Milano, 1951, 184 pages; Juan Antonio CARILLO SALCEDO: „Funciones del
acto unilateral en el régimen juridico de los espacios maritimos, Zaragoza, 1959, pp. 123-143;
Eric SUY: Les actes juridiques unilatéraux en droit international public, Paris, 1962, XII+290
pages; Gian Carlo VENTURINI: „La portée et les effets juridiques des attitudes et des actes
unilatéraux des Etats”, RCADI 1964, tome 112, pp. 363-467; Jacques DEHAUSSY: „Les actes
juridiques unilatéraux en droit international public: à propos d’une théorie restrictive” Journal de
droit international 1965, pp. 41-66; Adolfo MIAJA DE LA MUELA: „Los actos unilaterales en las
relaciones internationales”, Revista española de derecho internacional 1967, No. 3, pp. 427-464;
Jean-Paul JACQUE: „A propos de la promesse unilatérale”, Mélanges offerts à Paul Reuter; Paris,
1981, pp. 327-345; R. A. KALAMKARJAN: Meždunarodno-pravovoe značenie odnostoronnih
juridičeskih aktov gosudarstv, Moskva, 1984, 136 pages; Julio A. BARBERIS: „Los actos jurídicos
unilaterales como fuente del derecho internacional público”, Hocia un nuevo orden internacional
y europeo, Estudios en homenaje al profesor Don Manuel Díez de Velasco, Madrid, 1993, pp.
101-116.
Članak 38. Statuta Međunarodnog suda ne predviđa jednostrane akte država

i drugih subjekata međunarodnoga prava kao izvor međunarodnog prava. To
danas ne čini ni veći dio znanosti.
Više je razloga što znanost nije sagledala sve aspekte djelovanja jednostranog
akta u međunarodnome pravu. Mnogi pisci prekruto slijede analogiju s unutarnjim
pravom. A u rimskom pravu, u francuskom i u nekim drugim suvremenim građan-
skim pravima, jednostranoj volji pojedinca ne priznaje se učinak. S druge strane,
građanska prava drugih zemalja (Njemačke, Italije) predviđaju jednostrane pravne
poslove i upravo je u znanosti međunarodnoga prava iz tih zemalja najprije došlo do
pobuda da se istraži učinak jednostranih akata država u međunarodnome pravu. No
i ta su djela polazila od krutoga i uskog određenja „pravnoga akta”, koje je isključivalo
jednostranu praksu, ponašanje i uzdržavanje država od činjenja. Ta su djela, dalje,
tumačila mnoge po biti jednostrane manifestacije volje kao dijelove sporazuma,
čak kada je sporazum bio pravna fikcija. I napokon, isključivala se mogućnost da
jednostrani akt u međunarodnome pravu utječe na prava i dužnosti ostalih država.
Nasuprot tim uskim doktrinarnim stajalištima, jednostrani su akti od pam-

tivijeka bili jedan od najznačajnijih čimbenika u običajnome procesu. „Unilate-
ralizam”, sa svojim pretežito negativnim učincima, bio je jedna od najvažnijih
značajki u razvoju međunarodnoga prava mora. No praksa država glede jed-
nostranih obećanja i odreknuća od prava, jedna presuda Međunarodnoga suda
iz 1974. o kojoj će biti riječi, te mnogi propisi Konvencije UN-a o pravu mora
iz 1982, makar neke konačno svrstavaju jednostrane akte kao poseban izvor
partikularnoga međunarodnoga prava.
Znanstvena djela koja obrađuju jednostrane akte, bilo kao vrstu pravnih
poslova (uz ugovor) ili, rjeđe, kao izvor međunarodnoga prava, nabrajaju više
njegovih vrsta: notifikaciju (priopćenje), priznanje, protest (prosvjed), odrek
nuće, i tek u novije doba i obećanje. Svi ti akti nemaju jednaku važnost u me-
đunarodnome pravu. Još manje svi oni mogu biti izvorima prava i dužnosti
njihovih autora, u smislu u kojemu je neki ugovor izvor prava i dužnosti za
njegove stranke. Navest ćemo neke jednostrane akte koje ne možemo svrstati
kao izvor međunarodnoga prava.
Notifikacija nije posebna vrsta pravnoga akta nego samo oblik izražavanja
volje neke države. U ovomu slučaju riječ je o formalnom priopćenju drugoj
državi u pisanom obliku, neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Za pravni učinak
toga formalnog priopćenja nije dovoljna samo volja države njegova autora da
postigne željene posljedice. Druga država može osporiti sadržaj notifikacije i,
ako zahtjev izražen u njoj nema pravne osnove, ona će ostati bez učinka. No,
ako se država kojoj je priopćenje upućeno uzdrži od protesta na zahtjev ili tvrd-
nju izraženu u njemu, iz te njezine pasivnosti katkad se može podrazumijevati
njezin pristanak (acquiescence) (v. infra, §28, pod c).
Osim notifikacije, neka država može očitovati svoju volju konkludentnim či-
nima iz kojih nesumnjivo proizlazi neka njezina određena namjera. Na primjer,
iz čina ustanovljenja diplomatskih odnosa s novom državom proizlazi namjera
njezina priznanja. I napokon, volja neke države može se podrazumijevati iz nje-
zine šutnje u uvjetima kada se od nje očekuje reakcija, što smo upravo objasnili
glede notifikacije.
Budući da notifikacija nema jedinstven cilj ili sadržaj, nego može sadržavati
različita očitovanja, ona se sama ne može smatrati izvorom međunarodnoga
prava.
Priznanje i protest imaju u međunarodnome pravu značajan učinak glede
nastanka i sprečavanja nastanka tzv. suprotstavljivih stanja (opposabilité, op-
posable situations) (v. infra, §28). No, budući da je tu riječ o reakcijama na akte
ili ponašanje neke druge države, oni teško da se mogu smatrati samostalnim
§ 27. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA 191
jednostranim aktima, a još manje jednostranim aktima kao izvorom međuna-

rodnoga prava.
U jednostrane akte kao izvor partikularnog međunarodnog prava valja, da-
kle, svrstati:
(a) akte kojima neka država (ili drugi subjekt međunarodnoga prava) preu-
zima nove međunarodne obveze, tj. obećanje;
akte kojima neka država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo, tj.
odreknuće, i
akte kojima država stječe nova prava, i to: okupacijom ničijega područja;
stjecanjem područja putem zastare i historijskim naslovom; te neke jednostrane
akte predviđene današnjim pravom mora.
h
Prije nego što objasnimo bît i posebnosti svake od spomenutih vrsta, valja
navesti neke općenite uvjete da bi bilo koji jednostrani akt bio pravno valjan. Ti
su uvjeti jednaki onima za pravovaljanost međunarodnih ugovora.
1. Autor akta mora biti država ili drugi subjekt međunarodnoga prava. U
nastavku ćemo u obzir uzeti samo jednostrane akte država koje su vlasne, na
temelju svoje suverenosti, jednostrano preuzimati nove pravne obveze, odricati
se od svojih prava, te pod određenim uvjetima propisanima općim međunarod-
nim pravom, i stjecati nova prava.
Poput ugovora, predmet jednostranoga akta ne smije biti pravno nedopustiv.
Pravno nedopustiv jest onaj jednostrani akt koji je materijalno nemoguće izvr-
šiti ili koji je u sukobu s nekom imperativnom normom općega međunarodnog
prava (jus cogens).
Volja izražena u jednostranom aktu, koja je očitovana bilo pismeno bilo
usmeno, mora odgovarati stvarnoj volji njegova autora. To znači da jednostrani
akt može biti ništav zbog istih mana pri očitovanju volje kao i ugovor, poput
bludnje, prijevare, korupcije predstavnika države koji ga je očitovao, prisile nad
predstavnikom države, ili na samu državu, i dr. Propisi Bečke konvencije o pravu
ugovora iz 1969. glede uzroka apsolutne i relativne ništavosti ugovora (napose
njezini članci 46. do 53), trebaju se mutatis mutandis primjenjivati i na jedno-
strane akte.
4. Kao i glede ugovora, opće međunarodno pravo ne propisuje jedinstven
oblik (formu) svih vrsta jednostranih akata. No za neke od vrsta tih akata među-
narodno pravo može predvidjeti posebne zahtjeve, npr. pisani oblik. Ugovorni
propisi mogu nalagati njihovu notifikaciju nekomu tijelu koja se također tada
daje u pisanom obliku.
a) Obećanje (promise, promesse) vrsta je jednostranoga akta kojim neka dr-

žava (ili drugi subjekt međunarodnoga prava) preuzima pravne obveze u korist
druge države, skupine država ili prema svima (erga omnes). Svako očitovanje
volje s tom namjerom ne postiže pravne posljedice. Da bi obećanje po me-
đunarodnome pravu imalo učinka, ono mora potjecati od organa koji svojim
očitovanjem i u okviru svojih nadležnosti može obvezivati svoju državu (glavar
države, predsjednik vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo, i dr.). Ono
mora biti izraženo na jasan i određen način, s namjerom da obveže državu u
pitanju u skladu s danim iskazom.
Da bi obećanje imalo pravnoga učinka, ne mora se izraziti u nekome po-
sebnom obliku. Ono se može očitovati u pisanom obliku, ali i usmeno. Nužno
je da je očitovanje dano javno, tako da druge zainteresirane države saznaju za
njegov sadržaj kako bi mu mogle pokloniti vjeru te tražiti njegovo izvršenje i
poštovanje od onoga koji ga je dao.
Prema nekim prijašnjim gledištima u znanosti, uvjet valjanosti obećanja bio je
da ga prihvati onaj komu je bilo upravljeno. Stoga se u obećanju gledala vrsta po-
nude, koje prihvatom druge stranke stvara ugovorni odnos. Međunarodni je sud u
presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima u tome pogledu bio određen: „Obvezivanje
ove vrste, ako je učinjeno javno i s namjerom da obvezuje, čak ako se i ne daje u
okviru međunarodnih pregovora, ima obvezujući učinak. U tim uvjetima nikakva
protučinidba nije potrebna da bi izjava imala učinka, kao ni bilo kakav naknadni
prihvat, odgovor ili reakcija drugih država, jer bi ti zahtjevi bili u neskladu sa strogo
jednostranom naravi pravnog akta koji je država očitovala” (p. 267, para. 43).
Temelj pravne obvezatnosti obećanja leži u dobroj vjeri (bona fides). Među-
narodni je sud u spomenutoj presudi iz 1974. istaknuo i sljedeće: „Jedno od te-
meljnih načela koja se odnose na stvaranje i izvršenje pravnih obveza, bilo kakav
li je njihov izvor, jest načelo dobre vjere. Uzajamno povjerenje urođeni je uvjet
za međunarodnu suradnju, napose u vremenu kada je na mnogim područjima
ta suradnja sve nužnija. Upravo kao i samo pravilo pacta sunt servanda iz prava
ugovora, obvezujuće značenje neke međunarodne obveze preuzete jednostra-
nom izjavom počiva na dobroj vjeri. Zainteresirane države mogu dakle uzeti u
obzir jednostrane izjave i pokloniti im povjerenje, i imaju pravo zahtijevati da
se obveze stvorene na ovaj način poštuju” (p. 268, para. 46).
Još je Hugo Grotius u djelu De jure belli ac pacis iz 1625. istaknuo kao jedno
od temeljnih pravila prirodnoga prava: promissorum implendorum obligatio.83 Ta
temeljna obveza da obećanja treba izvršiti, po našemu mišljenju ne obuhvaća samo
jednostrana obećanja nego i sva obećanja dana u ugovorima. Ova vrlo široka obveza
utjelovljuje, dakle, i temeljno načelo pacta sunt servanda. Pri tome ipak valja voditi
83
Cf., Hugonis GROTII: De jure belli ac pacis libri tres, Jenae, 1680, Prolegomena, §8.
računa o tome da ugovor počiva na suglasnosti volja dvaju ili više subjekata s ciljem
da postigne određeni učinak po međunarodnome pravu, dok se obećanje zasniva
na volji samo jednoga subjekta da preuzme određenu obvezu.
Za razliku od ugovora koji se redovito sklapaju na određeni rok, ili se na-

kon početnoga razdoblja produžuju do opoziva, najveći broj obećanja koja
stvaraju pravne obveze ne preuzima se na nikakvo određeno vrijeme. Stoga
se pretpostavlja da se takvo obećanje, ovisno o drugim okolnostima, može
naknadno po slobodnoj volji njegova autora i opozvati. Ali i nakon što bude
opozvano, analogno članku 70 -1-b. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969,
činjenica prestanka njegove važnosti „nije na štetu nikakvoga prava, obveze ili
pravnoga položaja” ostalih subjekata nastalih izvršenjem obećanja prije njegova
prestanka.
Kao posebna vrsta obećanja mogu se uzeti izjave država stranaka Statuta Me-
đunarodnoga suda o prihvatu njegove nadležnosti prema njegovu članku 36(2), u
odnosu na sve druge stranke Statuta koje su dale istu izjavu. Neke od tih izjava daju
se bezuvjetno, a neke na određeno vrijeme ili s mogućnošću otkaza nakon proteka
nekoga roka nakon notifikacije otkaza. U propisivanju tih uvjeta države uživaju punu
slobodu, kao što su slobodne uopće ne preuzeti takvu obvezu.
Sjedinjene Američke Države prihvatile su nadležnost Međunarodnoga suda po
članku 36(2). njegova Statuta izjavom od 14. kolovoza 1946, i to za razdoblje od pet
godina, a nakon toga roka nakon isteka šest mjeseci od notifikacije otkaza. Dana 6.
travnja 1984, tri dana prije nego što je Nikaragva uložila tužbu protiv njih, Sjedinjene
su Američke Države notificirale glavnomu tajniku UN-a da se izjava iz 1946. „neće
primjenjivati na sporove s državama Srednje Amerike”. Uz to, bilo je navedeno da će
ta notifikacija stupiti na snagu odmah i da će ostati na snazi dvije godine.
U presudi iz 1984. u parnici o Vojnim i paravojnim djelatnostima u i protiv N i-
k a r a g v e, kojom je odlučivao o svojoj nadležnosti i dopustivosti tužbe, Među-
narodni je sud odbio pridati učinak navedenoj notifikaciji Sjedinjenih Američkih
Država iz te iste 1984. godine. Sud je istaknuo da, premda su deklaracije po članku
36(2). Statuta potpuno fakultativne, i države nisu ničim ograničene u određivanju
uvjeta pod kojima se prihvaća nadležnost Suda, „jednostrana narav deklaracije ne
znači da je država koja očituje deklaraciju slobodna po svojoj volji mijenjati domašaj
i sadržaj svoje svečane obveze” (p. 418, para. 59).
Preuzimanje međunarodnih obveza putem jednostranih akata u međuna-

rodnoj je praksi mnogo rjeđe od ugovornog obvezivanja. Premda se samo na
prvi pogled čini da se ta obećanja uvijek daju spontano i bez protučinidbe ne-
koga drugog, međunarodni su odnosi toliko bogati posebnim situacijama da je
katkad upravo u skladu s interesima neke države da jednostranim aktom pre-
uzme i vrlo određene i dalekosežne obveze kako bi o tome izbjegla pregovarati
i sklapati ugovor s drugim zainteresiranim državama.
Takvih je primjera bilo u praksi. Ovdje navodimo samo neke najpoznatije. Stalni
sud međunarodne pravde u presudi iz 1933. o Pravnom položaju Istočnog Gren-
landa, pridao je puni učinak izjavi norveškog ministra vanjskih poslova danoj u
1919. danskom poslaniku da Norveška neće činiti nikakve teškoće Danskoj da stek
ne suverenitet nad čitavim otokom Grenlandom. „Sud smatra izvan svake sumnje
da odgovor takve naravi dan od ministra vanjskih poslova u ime njegove vlade na
pitanje diplomatskoga predstavnika koje ide u njegovu nadležnost, obvezuje zemlju
čiji je on ministar” (Series A/B, No. 53, p. 71).
Egipatska vlada preuzela je jednostranom izjavom od 24. travnja 1957. vrlo široke
obveze o Sueskom kanalu i o uređenju koje se odnosi na upravljanje njime. Ta izjava
bila je deponirana u Tajništvu UN-a.84
U presudi iz 1974, čije smo dijelove naveli, Međunarodni je sud izjavu predsjed-
nika Francuske Republike na konferenciji za novinare, i izjave nekih drugih odgovor-
nih osoba, da su nuklearni pokusi u atmosferi na atolu Mururoa u južnom Pacifiku,
koji su bili u tijeku, posljednji protumačio kao pravnu obvezu Francuske da ubuduće
obustavi pokuse te vrste.
b) Odreknuće (waiver, renonciation). Pravo na odreknuće od vlastitih prava
proizlazi iz prava svake suverene države da slobodno raspolaže svojim subjek-
tivnim pravima i pravno zaštićenim interesima. Na temelju istoga toga suvere-
nog prava država može slobodno preuzimati i nove obveze putem obećanja, o
kojemu je upravo bilo riječi.
Odreknuće od vlastitih prava često je dio transakcije, i ono se tada čini za neku
protučinidbu ili odreknuće neke druge stranke od njezinih prava, quid pro quo.
Ono je tada dio nekoga sporazuma. Ali ništa ne sprečava da se ono poduzima jed-
nostranim aktima.
Država se može odreći vlastitih subjektivnih prava, ali ne i onih koja su joj
dana za izvršenje neke dužnosti.
Neka se država može ugovorom obvezati da će čuvati svoju suverenost, iz čega
proizlazi njezino odreknuće od prava da se sjedini s drugom državom. To je bila
učinila Austrija člankom 88. Mirovnoga ugovora iz St. Germainea iz 1919, te ponovo
člankom 4. Državnog ugovora iz 1955. Stalni sud međunarodne pravde u savjeto-
davnom mišljenju iz 1931. o Austrijsko-njemačkom carinskom režimu ustanovio
je da se članak 88. Mirovnoga ugovora iz 1919. ima shvatiti kao produženo posto-
janje Austrije u postojećim granicama kao posebne države, u kojima je ona sama
gospodar svojih odluka, ali s učinkom da je njezina neovisnost povrijeđena ako se
na ekonomskom, političkom ili drugom području povrijedi članak 88. (Series A/B,
No. 41, p. 45).
84
Vidi tekst te izjave – Međunarodno javno pravo, Izbor dokumenata, Pravni fakultet u Zagre-
bu, Zagreb, 1977, str. 257-258.
U načelu država slobodno raspolaže i svojim subjektivnim pravima koja proi-

zlaze iz nekoga ugovora kojemu je stranka. Ali odreknuće od prava iz ugovora ne
oslobađa je obveze izvršenja propisanih dužnosti bez pristanka svih ostalih stranaka
toga ugovora.
Odluku neke države da se ne pozove na neki relativni uzrok ništavosti ugovora
(npr. na bludnju, prijevaru ili na korupciju svoga predstavnika), ili da ne traži dokon-
čanje ugovora zbog bitne promjene okolnosti ili kao posljedicu kršenja ugovora od
druge stranke, također valja shvatiti kao jednostrano odreknuće od vlastitih prava
da se traži proglašenje toga ugovora ništavim ili njegovo dokončanje.
Odreknuće je i kada stranka u sporu pred Međunarodnim sudom povuče svoju
tužbu prije nego što suprotna stranka na nju odgovori. Taj jednostrani prekid po-
stupka predviđa članak 89(1). Poslovnika Suda iz 1978.
Napokon, vrsta odreknuća bilo je jednostrano dokončanje ratnoga stanja s drža-
vom koja je prije toga bezuvjetno kapitulirala. Do toga je bilo dolazilo kada sklapanje
mirovnih ugovora s pobijeđenim zemljama nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo
na vidiku. Mnoge su zemlje na taj način dokončale ratno stanje s Njemačkom, ali i
s Austrijom koju nisu smatrale pobijeđenom državom, početkom pedesetih godina
20. stoljeća.
Jednako kao i glede obećanja, opće međunarodno pravo ne propisuje neki
poseban oblik (formu) za odreknuće od vlastita prava. Ono se, dakle, može
očitovati pismeno, usmeno ili konkludentnim činima.
U mnogim međunarodnim sudskim i arbitražnim odlukama afirmiralo se
pravilo da se odreknuće neke države od njezinih prava ne pretpostavlja.85 U
tome je smislu i Stalni sud međunarodne pravde u presudi Lotus iz 1927. ista-
kao: „Ograničavanje neovisnosti država se ne pretpostavlja” (Series A, No. l, pp.
18-19). To znači, kad je odreknuće u sumnji, ono se mora tumačiti restriktivno
i na način povoljan za državu koja ga je dala. To, dalje, znači da odreknuće, po
pravilu, ne može proizaći iz šutnje ili pasivnosti u uvjetima kada se očekuje
reakcija (acquiescence).
85
Usporedi arbitražnu presudu iz 1870. o Zatvaranju luke Buenos Aires, prema kojoj: „činjenica
da si netko nije pridržao pravo ne znači da ga se odrekao” (glede isticanja međunarodnoga za-
htjeva), RIAA, vol. II, p. 648; arbitražnu presudu iz 1931. u sporu Campbell: „odreknuće se nika-
da ne pretpostavlja”, RIAA, v. II, p. 1156; arbitražnu presudu iz 1932. u sporu o brodu Kronprins
Gustav Adolf, „odreknuće od prava ili od zahtjeva ne smije se pretpostaviti”, RIAA, v. II, p. 1299.
Osim u sporu Lotus (vidjeti dalje), u presudi Međunarodnog suda iz 1954. o Albanskom mone-
tarnom zlatu, u istom je smislu navedeno da se ulaganje prethodnog prigovora Italije u postupku
koji je ona sama pokrenula tužbom ne može uzeti kao njezino odreknuće od zahtjeva, p. 30. U
presudi iz 1955. u sporu Nottebohm Međunarodni je sud istaknuo da ponuda Gvatemale da
spor s Lihtenštajnom riješi pregovorima, arbitražom ili u sudskom postupku, ne može značiti
priznavanje Lihtenštajnu prava da Nottebohma štiti kao vlastitog građanina, pp. 19-20. Takvo bi
priznanje (od Gvatemale) imalo učinak odreknuća od mjere sekvestracije imovine te osobe kao
neprijateljskog (njemačkog) državljanina.
Ipak, ako neka država kroz dugo razdoblje ne protestira protiv produženih aka-
ta vršenja vlasti na dijelu svojega područja od druge države, iz te pasivnosti može
proizaći njezina namjera da to područje napusti.
Neki pisci dijele odreknuće na abdikativno, kada se napušta vlastito pravo bez
namjere da se prenese na drugoga, te na translativno, kad se ono prenosi na nekoga
drugog.86 Ta je podjela bez većega praktičnog značenja u međunarodnome pravu.
Jedino bi napuštanje područja, koje pri tome postaje terra nullius i slobodno na
okupaciju ma koga, bilo zaista abdikativno. U svim drugim slučajevima, npr. pri
odricanju od prava na reparacije, ili od naplate duga, ili od činidbe drugoga, ono je
u biti translativno. Nenaplaćena svota ne postaje „ničija”, nego ostaje u vlasništvu
dužnika.
Odreknuće od vlastitoga prava, kad je očitovano na izričit način i bez uvjeta,
i ako je stiglo do adresata, ne može se naknadno opozvati. Pod tim okolnostima
nema mjesta ni njegovu restriktivnom tumačenju. Ako, međutim, o namjeri
odreknuća postoji sumnja, treba ga, ovisno o okolnostima, tumačiti u prilog
države koja ga je navodno očitovala.
c) Jednostrani akti kojima se stječu nova prava. Zanimljivo je da do naših
dana sustavna djela međunarodnoga prava najčešće ne spominju mogućnost
stjecanja, putem jednostranih akata, novih subjektivnih prava država. Vjero-
jatno je razlog tomu što se općenito ne priznaje relativno djelovanje tih akata u
odnosu na druge države, analogno općemu pravilu da ugovor ne može stvarati
ni prava, a ni dužnosti za treće države, koje nisu njegove stranke (v. supra, §20).
Nasuprot tomu gledištu znanosti, međunarodno je pravo oduvijek predviđalo
određene mogućnosti stjecanja novih prava na taj način, a međunarodna praksa
to i potvrđuje.
Da bi jednostrani akt postigao željeni učinak, tj. da bi država u pitanju jed-
nostrano stekla neko pravo, najvažniji je uvjet da je takav način stjecanja novih
prava predviđen općim međunarodnim pravom na snazi u trenutku očitovanja
te namjere, kao i da se stečeno pravo neprestano uživa u granicama toga pra-
va. Ako su ti uvjeti ispunjeni, tada za takav akt, po pravilu, neće biti potrebno
ovlaštenje ili pristanak bilo koga drugoga.
Ako neki akt ne ispunjava neke uvjete, tada je on poduzet ultra vires, tj. bez
pravne osnove. Ostali subjekti međunarodnoga prava mogu ga osporavati, i nisu
mu dužni priznati pravne posljedice. No i svojatanje ili uživanje subjektivnih
prava izvan okvira međunarodnoga prava može u dvostranim odnosima dovesti
do suprotstavljivih stanja (v. infra, §28).
86
Cf. Eric SUY: Les actes juridiques unilatéraux en droit international public, Paris, 1962, pp.
155-156; Adolfo MIAJA DE LA MUELA: „Los actos unilaterales en las relaciones internaciona-
les”, Revista española de derecho internacional 1967, No. 3, pp. 438-439.
Glavni primjeri jednostranih akata te vrste jesu sljedeći:

(i) Okupacija ničijega područja. Efektivno i vidljivo zaposjedanje nekoga po-
dručja, koje u trenutku zaposjedanja ne pripada ni jednoj drugoj državi (terra
nullius), uvjet je za njegovo dopušteno (legitimno) stjecanje. Pod tim uvjetima
naslov (titulus) nad tim područjem ne može se osporiti protestom, niti on ovisi
o priznanju ili uzdržavanju od drugoga.
Danas gotovo da na našemu planetu nije ostalo područja slobodnih za novo
stjecanje, a niti države pokazuju namjeru da napuste područja koja drže pod
svojom vlašću. O ostalim pojedinostima o stjecanju područja putem okupacije
vidjeti infra, §63, pod 3.
(ii) Zastara i historijska prava. Neka država može čak i bez valjanoga pravno-
ga naslova, dakle kršenjem općega međunarodnog prava ili subjektivnih prava
drugih, steći određena prava. Uvjet za to jest da na miroljubiv način u duljemu
razdoblju obnaša vlast na nekomu području ili na dijelu otvorenoga mora a da
u tome ne naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države. Opširnije o tome
vidjeti infra, §63 pod 6.
(iii) Jednostrano stjecanje prava obalne države prema pravu mora. Već smo
bili istaknuli značenje jednostranih akata u razvoju općih običajnih pravila u
međunarodnome pravu mora (v. supra, §9, pod 6). Ovdje valja napomenuti da
opće međunarodno pravo mora koje je danas na snazi, ovlašćuje obalne države
da u skladu s međunarodnim pravom, stječu jednostranim aktima suverenost,
suverena prava ili jurisdikciju nad nekim dijelovima mora u produžetku svoje
obale. O tome će biti riječi uz više pojedinosti, ali na ovome mjestu valja spo-
menuti takve mogućnosti kao primjere.
Riječ je o povlačenju ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritori-
jalnoga mora (infra, §68); o proglašenju arhipelaških voda, uključujući zračni
prostor iznad njih, povlačenjem ravnih arhipelaških crta (infra, §69); o progla-
šenju vanjskoga morskog pojasa do granice od 24 milje računajući od polazne
crte (infra, §71); o proglašenju gospodarskoga pojasa ili slične zone do granice
od 200 milja od polazne crte (infra, §72); te o proglašenju epikontinentalnog
pojasa preko te crte od 200 milja (infra, §73).
Tim jednostranim aktima obalna država zaista stječe prava nad odgovara-
jućim dijelovima mora, morskoga dna, podzemlja, te zračnoga prostora iznad
mora, ovisno o pravnom režimu prostora u pitanju. Ostale su države dužne
poštovati prava obalne države u tim prostorima, pod uvjetom da su ti jednostra-
ni akti poduzeti u skladu s općim međunarodnim pravom, i da obalna država
poštuje sve svoje odgovarajuće dužnosti, uključujući prava i slobode svih drugih
država. Odgovarajuća pravila općega međunarodnoga prava kodificirana su u
Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982, što podrazumijeva da se ona primjenjuju

i na države koje nisu njezine stranke.
Bez tih jednostranih akata, ili u razdoblju dok se oni ne donesu, obalna dr-
žava ne može uživati odgovarajuća prava koja predviđa opće međunarodno
pravo mora.
Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. u nekim propisima za koja se može
smatrati da su također prerasli u opće običajno pravo, predviđa i prava obalnih
država da jednostrano donose i neke druge zakone i propise. Riječ je npr. o zakoni-
ma i propisima obalne države o neškodljivome prolasku stranih brodova njezinim
teritorijalnim morem; ili u određivanju plovnih putova i sustava odijeljenoga pro-
meta u teritorijalnom moru i u tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi. Ako
su ti unutarnji propisi u skladu s odredbama Konvencije i drugim pravilima općega
međunarodnog prava, i ako se u tim okvirima primjenjuju, oni obvezuju brodove
svih drugih zastava u prolasku.
Ipak se, po našemu mišljenju, tu ne radi o jednostranim aktima kojima obalna
država stječe nova prava, nego o aktima kojima se uređuju postojeća prava i duž-
nosti. Stoga ti akti ne pripadaju skupini jednostranih akata koji se mogu smatrati
izvorom međunarodnoga prava.
h
Iz navedenih je primjera uočljivo da jednostrani akti država, ako ih opće
međunarodno pravo predviđa i ako su u njegovim okvirima, stvaraju prava za
državu njezina autora, kao i odgovarajuće dužnosti svih drugih država da ih
poštuju. Stoga se odbacivanje tih akata u znanosti, inspirirano analogijom iz
privatnog prava, tu pokazalo neispravnim.
199
§ 28. SUPROTSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST)
Bibliografija
I. C. MacGIBBON: „The scope of acquiescence in international law”, The British Year Book of
International Law 1954, pp. 143-186; Jacques BENTZ: „Le silence comme manifestation de
volonté en droit international public”, Revue générate de droit international public 1963 No. l,
pp. 44-91; Antoine MARTIN: L’estoppel en droit international public, Paris, 1979, 384 pages; V.
Đ. DEGAN: „Suprotstavljiva stanja (opozabilnost) u međunarodnom pravu”, JRMP 1987, str.
115-132.
Na kraju izlaganja o izvorima međunarodnoga prava valja nam nešto navesti

o učincima koji proizlaze iz suprotstavljivih stanja. „Suprotstavljivost” i „nesu-
protstavljivost” (opposabilité i inopposabilité) tekovina su najnovijega razvoja
međunarodnoga prava. Te je institute Međunarodni sud preuzeo u svojoj po-
slijeratnoj praksi iz francuskoga građanskog prava i postupka.
Izrazi su se najprije pojavili u nekim presudama originalno pisanima na francu-
skom, čiji su prijevodi na engleski u početku bili drukčije sročeni.87 Poslije su i neki
britanski pisci preuzeli te institute u svojim sustavnim djelima.88 Danas se navode i u
presudama Suda na engleskom jeziku, a i zastupnici stranaka u parnicama pozivaju
se na te institute.89
„Suprotstavljivost” i „nesuprotstavljivost” odnose se u načelu na akte trećih.
Budući da je ugovor izvor neposrednih prava i obveza za njegove stranke, nije
uobičajeno govoriti da je on suprotstavljiv u odnosu na neku od njih, jer ugovor
pravno obvezuje sve njegove stranke.
87
Originalni francuski tekst iz presude o Pravu azila iz 1950: „... A supposer que cette coutume
existât entre certains Etats seulement de l’Amérique latine, elle ne pourrait pas être opposée au
Pérou...”, preveden je na engleski: „... it would not be invoked against Peru...” p. 277. Francuski tekst
iz presude o Anglonorveškom ribolovu iz 1951: „La notoriété des faits... la position de la Grande-
Bretagne dans la mer du Nord, son intérêt propre dans la question... permettraient en tout cas à la
Norvège d’opposer son système au Royaume-Uni”, preveden je na engleski – „... would in any case
warrant Norway’s enforcement of her system against the United Kingdom”, p. 139.
88
Cf., Georg SCHWARZENBERGER: International Law, Volume I, Third Edition, London,
1957, pp. 130, 326, 327, 353; Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Oxford,
1966, p. 513.
89
U presudi iz 1982. o Epikontinentalnom pojasu (Tunis/Libija), glede ravnih polaznih crta ko-
jima je Tunis obuhvatio vode zaljeva Gabès, Sud je u originalnom engleskom tekstu istaknuo:
„...Libya considers that those lines are not opposable to Libya...” (jednak je i francuski prijevod),
p. 75, para. 101. I u presudi iz 1984. o Zaljevu Maine (Kanada/Sjedinjene Američke Države),
stajalište Vijeća Suda bilo je u prijevodu na engleski: „... any delimitation of the continental shelf
effected unilaterally by one State regardless of the views of the other State or States concerned is
in international law not opposable to (other) States...”, p. 292, para. 87.
No pitanje je ima li neka treća država dužnost poštovati pravne posljedice

ugovora kojemu nije stranka i koji za nju ne predviđa neka posebna prava i
dužnosti po propisima prava ugovora (v. supra, §20). Slično je i glede učinka
neke sudske presude na državu koja nije stranka u parnici koja je tom presudom
odlučena.
Suprotstavljivost je pojam koji ne implicira dužnost treće države na neku
aktivnu činidbu. On podrazumijeva dužnost pasivnoga poštovanja svih pravnih
posljedica koje proizlaze iz nekoga akta za treću državu. I nasuprot tomu, kaže
se da neki akt nije suprotstavljiv za neku treću državu u okolnostima kada ona
ne osporava njegovu pravovaljanost, ali je pravno ovlaštena otkloniti sve njegove
pravne posljedice u odnosu na samu sebe.
Oba pojma – suprotstavljivost i nesuprotstavljivost – od posebne su važnosti
glede jednostranih akata država. Čak i u uvjetima kada je neki jednostrani akt
pravno nedopušten, on može za druge države stvoriti suprotstavljivo stanje. I
ako je neka država jednostranim aktom sebi pribavila neko pravo, ili ako ona
svojata neko pravo bez pravnoga naslova, nastalo suprotstavljivo stanje savršeno
odgovara njezinu nesmetanom uživanju toga prava u odnosu na druge države.
Suprotstavljiva stanja nastaju najčešće nekom vrstom priznanja akta u pita-
nju od treće države. I obrnuto, treća država može spriječiti suprotstavljivo stanje
ako na akt u pitanju uloži protest.
Tu je dakle riječ o nekim očitovanjima volje koja i danas većina pisaca svrstava
u jednostrane pravne poslove, a neki od njih i u jednostrane akte kao vrstu izvora
partikularnoga međunarodnoga prava.
a) Priznanje (recognition, reconnaissance) može biti jednostrano, ali i ko-
lektivni akt više država, kojim priznato stanje, zahtjev ili akt drugoga postaju
suprotstavljivi u odnosu na državu koja ga je dala.
Priznanje ima učinak odreknuća ako neka država, priznajući zahtjev druge,
napusti vlastito subjektivno pravo. Jedino u tome slučaju priznanje je jedno-
strani akt koji neposredno rađa prava i dužnosti u međunarodnom pravu. U
drugim slučajevima ono proizvodi suprotstavljiva stanja, ali može biti i važan
činitelj u običajnome procesu.
Ako neka država prizna akt ili zahtjev druge države koji je bez pravne osno-
ve (ili se samo djelomice zasniva na pravu na snazi), takav akt time ne postaje
pravno utemeljen. Osim u slučaju spomenutoga odreknuća od vlastitoga prava,
druga se država svojim priznanjem toga akta jedino odriče od svoga prava da
mu se suprotstavlja i da protiv njega protestira. Priznati akt time postaje suprot-
stavljiv u odnosu na državu koja je dala priznanje, i ona je otada dužna trpjeti i
poštovati sve posljedice koje iz toga akta mogu za nju proizaći.
§ 28. SUPROTSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST) 201
Svojim priznanjem, država u isto vrijeme odustaje od svojih prijašnjih pro-

testa i suprotstavljanja druge vrste (ako ih je bilo), aktu ili stanju koje je postalo
priznato.
Priznanje sa svim izloženim posljedicama proizlazi iz istovrsne protupravne
prakse ili akta u pitanju. Ako neka država istakne u svoju korist zahtjev koji nije
zasnovan na pravu, tvrdeći da se pravna norma s kojom je njezin akt u suprot-
nosti izmijenila, iz te njezine tvrdnje proizlazi njezino vlastito priznanje pravne
utemeljenosti istovrsnih akata i zahtjeva svih drugih država. To se priznanje
proteže na već istaknute akte i zahtjeve drugih, kao i na one koji će se naknadno
istaknuti. Država tim zahtjevom postaje spriječena osporavati istovrsne akte i
koristi iz njih svih drugih država koje se ponašaju na jednak način kao i ona.
Isticanjem svoga zahtjeva ona ujedno odustaje od svojih mogućih prijašnjih
protesta protiv prijašnjih takvih akata drugih.
Neki pisci, osobito s europskoga kontinenta, te učinke protupravnog akta izjed-
načuju s pravilom estoppel u angloameričkom pravu. Pri tome oni smatraju da je
estoppel opće načelo prava i, kao takvo, pravilo međunarodnoga prava na snazi.90
Drugi pisci, posebno oni iz država s angloameričkim pravom, upozoravaju da je
estoppel dokazno načelo iz sudskog postupka, a ne materijalnoga prava, i da mjesta
njegovoj primjeni ima samo ako je druga stranka poklonila vjeru nekoj izjavi ili po-
našanju i time pogoršala svoj položaj.91 Prijeratni Stalni sud međunarodne pravde
i današnji Međunarodni sud u više su navrata pribjegavali tomu načelu u svojoj
praksi, ali se iz tih primjera ne mogu sa sigurnošću utvrditi svi učinci toga načela
u međunarodnom pravu. Ako se načelu estoppel i prida sasvim usko značenje kao
u angloameričkom pravu, u međunarodnom pravu i u pravu općenito u svakom
slučaju vrijedi šire načelo – non concedit venire contra factum proprium, tj. da nitko
ne može zahtijevati od drugoga da se ponaša drukčije negoli on sam.
Iz navedenoga proizlazi da se neka u početku protupravna praksa, koju je
prihvatila i priznala golema većina država, može transformirati u novo opće obi-
čajno pravo. Nemogućnost suprotstavljanja toj praksi u odnosima između svih
njezinih izvršilaca pospješuje običajne promjene. Novo običajno pravo može
čak i konvalidirati raniju praksu koja je prije njegova nastanka bila protupravna.
No, ako na taj način ipak ne dođe do kristalizacije prakse u novo običajno
pravo, ta praksa ostaje protupravna sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Suprotstavljiva stanja, dakle, stvaraju dvostrane odnose u kojima se sprečava
90
To je npr. Adolfo MIAJA DE LA MUELA: „Los actos unilaterales en las relaciones internaci-
onales”, Revista española de derecho internacional 1967, No. 3, pp. 440-447; ali i britanski pisac
G. SCHWARZENBERGER, op. cit., p. 552 (glede jednostranih akata).
91
Cf., D. W. GREIG: International Law, Second Edition, London, 1976, pp. 34-36; Ian BROWN-
LIE, Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, pp. 645-647.
osporavanje protupravnosti, i koja nameće dužnost trpljenja posljedica tih akata

u međusobnim odnosima. Ali sami ti akti ne postaju time pravno dopušteni.
b) Protest (prosvjed, protest, protestation), ima suprotan učinak od pri-
znanja. On sprečava nastanak suprotstavljivoga stanja u odnosu na neki akt ili
zahtjev protiv kojega je očitovan, ali samo ako jednostrani akt ili ugovor nije
osnovan na općemu međunarodnom pravu. Učinak pravno dopuštenih akata
ne može se sprečavati neosnovanim protestima.
Obrazložili smo već da protest većega broja država može spriječiti stvaranje
novoga običajnoga pravnog pravila, kao i da efektivni protesti jedne države
mogu nju izuzeti iz domašaja običajnoga pravila ako ono nastane (supra, §10).
Protest isto tako sprečava stvaranje historijskih naslova. Svaki protest pre-
kida rok zastare, iako zastarni rokovi u međunarodnom pravu nisu unaprijed
određeni (v. supra, §27, pod (c)).
Protest uvijek ima za cilj očuvanje vlastitih prava države koja ga je očitova-
la. On se može izraziti u pisanom obliku ili usmeno ili konkludentnim činima
(v. supra, §10), ali u svakom slučaju mora biti efektivan i u razmjeru s naravi
protupravnog djela.
No, i kada se smatra da protest nije bio dovoljno efektivan, on ipak sprečava
stvaranje suprotstavljivoga stanja u odnosu na državu koja ga je očitovala.
c) Podrazumijevani pristanak (acquiescence). Riječ je je o jednome od naj-
delikatnijih problema u međunarodnoj praksi. Načelo iz rimskoga i kanonskog
prava qui tacet consentire videtur, tj. da šutnja znači odobravanje, u pravu nema
univerzalnu primjenu. Ovisno o okolnostima nekoga slučaja, šutnja se može
tumačiti kao pristanak, ali katkad i kao odbijanje, ili pak kao indiferentnost koja
ne postiže pravne posljedice.
Neki međunarodni ugovori izričito predviđaju u svojim odredbama da šut-
nja, tj. pasivnost u odnosu na neki akt ima značenje pristanka na njega. Najzna-
čajnija odredba u tome pogledu jest proceduralno pravilo iz članka 65. Bečke
konvencije o pravu ugovora iz 1969. Njezin stavak 1. predviđa:
1. Stranka koja se, na temelju odredaba ove Konvencije, pozove bilo na to da
postoji mana u njezinu pristanku da bude vezana ugovorom bilo na uzrok osporava-
nja valjanosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz njega ili suspenzije njegove
primjene, mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama. Notifikacija mora navesti
mjeru koja se predlaže glede ugovora i razloge za to.
Potom stavak 2. toga članka propisuje sljedeće:
2. Ako u roku koji, osim u slučajevima osobite hitnosti, ne smije biti kraći od tri
mjeseca od primitka notifikacije, nijedna stranka ne stavi prigovor, stranka koja je
izvršila notifikaciju može... poduzeti mjeru koju je predložila.
§ 28. SUPROTSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST) 203
Taj propis iz Bečke konvencije pridaje veliku važnost formalnoj notifikaciji

u pisanom obliku. Svaka država koja ju je primila može uložiti prigovor, ali, ako
ga ne učini, podrazumijeva se da je na predloženu mjeru pristala.
Slično tomu, i u nedostatku neke ugovorne odredbe koja to izričito previ-
đa, ako neka država notificira pisanim putem drugoj državi neku činjenicu ili
zahtjev, a ova na to priopćenje ne odgovori, jaka je pretpostavka da je ona na
sadržaj notifikacije pristala.
Pasivnost na akte, zahtjeve ili na praksu drugoga, koji su općepoznati i koji
nisu formalno notificirani, može katkad takoder imati nepovoljne posljedice
za onoga koji se uzdrži od protesta. Tim putem može doći do stvaranja novoga
običajnog prava, ili do nastanka historijskog naslova, ili makar do suprotstav-
ljivoga stanja u odnosu na takav akt.
Čak ako pasivnost ne odražava stvarnu namjeru pristanka ili priznanja, od svake
se države iz razloga pravne sigurnosti očekuje budnost u zaštiti vlastitih prava i in-
teresa. Iz toga stanja čak proizlazi i osjećaj dužnosti države da protestira u uvjetima
koji traže takvu reakciju. Stoga država koja je zbog nesposobnosti ili neznanja svojih
organa nemarna prema svojim vlastitim pravima može snositi teške posljedice svoje
neorganiziranosti.
Osim u slučajevima koji su unaprijed predviđeni ugovorima, negativne po-
sljedice šutnje ne nastupaju automatski. Što je dulji protek vremena pasivnosti
neke države, osobito u odnosu na kontinuirane akte i djelovanje drugoga, s
njime usporedo raste pretpostavka njezina pristanka na te akte. Napose ako u
proteku toga vremena nastane novo opće običajno pravilo ili historijski naslov,
naknadni protesti u zaštiti vlastitih prava više neće pomoći.
Ipak, doktrina podrazumijevanoga pristanka (acquiescence) podrazumijeva
i znatna ograničenja. Nekoj se državi ne može imputirati pristanak ako ona nije
znala za činjenice protiv kojih nije protestirala. To se, naravno, ne može odnositi
na činjenice koje su joj službeno notificirane.
No katkad i poznavanje činjenica nije dovoljno za pretpostavku pristanka.
Uzdržavanje od protesta može se opravdati pregovorima koji su u tijeku, ili
sklapanjem privremenoga sporazuma (modus vivendi) u očekivanju konačnog
uređenja danoga pitanja. I napokon, kako je sugerirao Emmeric de Vattel prije
dvije stotine godina, neka velesila može prisiliti na šutnju i pasivnost slabiju
državu čija su prava predmetom njezine uzurpacije. U tim okolnostima iz šut-
nje ne proizlazi pristanak,92 i to na temelju istoga općega načela prava koje čini
ništavim neki ugovor ili jednostrani akt sklopljen ili donesen pod prisilom.
92
Cf., Emmeric de VATTEL: Le Droit des Gens, Paris, 1856, Liv. II, Ch. 11, §144.
III. DIO
MEĐUNARODNA ZAJEDNICA
§ 29. RAZLIČITA POIMANJA „MEĐUNARODNE

ZAJEDNICE” I POJAM SUBJEKTA MEĐUNARODNOG
PRAVA
Bibliografija
Vladimir IBLER: „Neke postavke o međunarodnoj zajednici”, ZPFZ 1966, br. 3-4, str. 267-277;
Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain
Pellet, 8e édition, Paris, 2009, 443-446.
Subjekt međunarodnoga prava je svatko tko u međunarodnome pravnom

poretku ima pravnu i djelatnu sposobnost. Pravna sposobnost očituje se u tome
da subjekt toga prava može biti nosiocem prava i obveza (da je „međunarodna
osoba”). Djelatna sposobnost podrazumijeva sposobnost subjekta međunarod-
noga prava da može samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim subjekti-
ma, sklapati međunarodne ugovore i druge pravne poslove, te općenito sudjelo-
vati u stvaranju i izmjeni normi općega i partikularnoga međunarodnog prava.
Ta sposobnost, međutim, obuhvaća i neposrednu i samostalnu odgovornost za
počinjena protupravna djela, tj. za kršenje obveza po međunarodnome pravu.
Krug i vrste subjekata međunarodnoga prava podložni su promjenama u
vremenu. Čak ni značenje te riječi nije uvijek bilo isto. Grotius je raspravljao
o „subjektima” kao o podanicima njihovih vladara, a njegovo je međunarodno
pravo bilo ponajprije pravo između suverenih vladara. Poslije se pod pojmom
„subjekta” više ne uzimaju podanici, nego nositelji pravâ i dužnosti. Ali sve do
19. stoljeća protezalo se mišljenje da su subjekti međunarodnoga prava u tome
smislu bili i vladari država.
Tijekom 19. stoljeća, nakon što je pozitivizam postao dominantan, prevlada-
lo je gledište da je država jedini subjekt međunarodnoga prava. No bilo je pisaca
koji su dopuštali da je i konfederacija država (uz svaku njezinu državu članicu),
također poseban subjekt na području na nju prenesenih nadležnosti. Neki su
pisci bili mišljenja da je i Europska dunavska komisija zaseban subjekt, kao neka
vrsta „riječne države”, jer je svoju vlast vršila na dijelu Dunava.
206 Međunarodna zajednica
Danas prevladava gledište prema kojemu je krug subjekata međunarodnoga

prava širi od države. To su gotovo sve međuvladine organizacije, te priznati usta-
nici kao privremeni subjekti koji se bore za državnost ili za vlast u nekoj državi.
U prošlosti su to bila i neka područja s posebnim položajem (Danzig, Saar), te
mandati A u sustavu mandata u okviru Lige naroda do njihova stjecanja pune
neovisnosti (Irak, Palestina, Transjordanija, Sirija i Libanon).
Ispravno je, međutim, gledište da je svaka suverena država Subjekt međuna-
rodnoga prava s ničim ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću. Među-
vladine su organizacije tvorevine država, a subjektivitet ustanika ovisi o njihovu
priznanju od država.
h
Zanimljivo je pitanje na početku trećeg tisućljeća može li se u gornjemu
značenju i „međunarodna zajednica” smatrati subjektom međunarodnoga pra-
va, ma što se pod tim izrazom poimalo. U tome sklopu postavlja se i pitanje
budućnosti suverenih država kao dijelova te međunarodne zajednice.
Odgovor na to pitanje ovisi o polazištu koje se usvoji. Znalci međunarodnih
političkih odnosa mogu s njima svojstvenim argumentima lako dokazati da je
integrirana međunarodna zajednica mit, i da ona u stvarnosti ne postoji. Pravni-
ci će pribjeći istraživanju sadržaja usvojenih međunarodnih instrumenata. Iako
taj pristup može izgledati previše formalističan, pa i površan, činjenica je da je
sve više takvih instrumenata koji polaze od postojanja međunarodne zajednice
i koji je time pod različitim nazivima priznaju.
Tako, članak 1(1). Ugovora iz 1967. proglašuje: Istraživanje i iskorištavanje sve-
mira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, moraju se obavljati za dobrobit i
u interesu svih zemalja, bez obzira na stupanj njihova gospodarskog i znanstvenog
razvoja i moraju biti na dobrobit čitavoga čovječanstva. Slično tomu, članak 136.
Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982, koji se odnosi na Međunarodnu zonu mor-
skoga dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država, propisuje: Zona
i njezina bogatstva su zajednička baština (opće dobro) čovječanstva.
Među tim propisima, po pravnim učincima nesumnjivo je najdalekosežniji
članak 53. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, koji smo već navodili, a
koji propisuje: ... imperativna norma općega međunarodnog prava jest norma
što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država. ... Dakle,
sam jus cogens je povezan s pretpostavljenim postojanjem te zajednice.
Napokon, i prijašnji članak 19. Nacrta o odgovornosti država što ga je Komisija za
međunarodno pravo usvojila, pa napustila, predviđao je: „’Međunarodni zločin’ čini
međunarodni protupravni čin koji proizlazi iz kršenja od neke države međunarodne
obveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da
je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u njezinoj cjelini.”
§ 29. RAZLIČITA POIMANJA „MEĐUNARODNE ZAJEDNICE” I POJAM... 207
Vodeći se strogim pozitivističkim kriterijima o pravu, u najmanju ruku one

države koje su postale strankama neke od gore citiranih konvencija, ili koje su
prihvatile neku rezoluciju Opće skupštine UN-a u tome smislu, priznaju posto-
janje čitave međunarodne zajednice država, ili samo „međunarodne zajednice”,
ili pak „čovječanstva”, kao pravnih kategorija.
Ipak ostaje pitanje je li ta „međunarodna zajednica” danas mit ili stvarnost?
Valja istaknuti da su u naše vrijeme prisutne različite težnje koje vode prema
još čvršćoj integraciji (povezivanju) čovječanstva. Ali je još uvijek preuranjeno
pripisivati međunarodnoj zajednici svojstvo subjekta međunarodnoga prava.
Ona kao takva još uvijek ne može biti izravnim nositeljem prava i dužnosti
po međunarodnome pravu, niti može isticati djelotvorne zahtjeve u vlastito
ime. A to je ono što je Međunarodni sud u savjetodavnom mišljenju iz 1949. o
Naknadi štete u službi UN-a postavio kao minimalne kriterije međunarodne
osobnosti (p. 367).
Važnija od toga jest činjenica da se ta međunarodna zajednica, ako zaista i
postoji, sastoji od suverenih država. Državna suverenost gotovo da nije pretr-
pjela značajnije uzmake, unatoč svim težnjama za integracijom na univerzalnoj
i regionalnoj razini. I ta međunarodna zajednica ušla je u treće tisućljeće podi-
jeljena na suverene i teritorijalne države. Stoga se čak ni na doktrinarnoj osnovi
nipošto ne smije zanemariti postojanje država, koje su u usporedbi s ostalima
najvažniji subjekti međunarodnoga prava.1
Međunarodno je pravo još uvijek sustav pravnih pravila koja se primjenjuju
uglavnom u odnosima između država. Golemu većinu ugovora na snazi države
su između sebe sklopile i ti ugovori uređuju njihove međusobne odnose. Većina
običajnih pravnih pravila nastaje u praksi država i primjenjuje se na njih same.
Čak su i ljudska prava ugovorile i prihvatile države u korist pojedinaca, te stoga
ni čovjek u svojemu osobnom svojstvu nije istinski subjekt međunarodnoga
prava.
Napokon, uz iznimku Međunarodnoga komiteta (odbora) Crvenog križa
i Lige društava Crvenog križa, sve druge međunarodne organizacije koje su
opskrbljene međunarodnom osobnošću međudržavne su naravi. Dakle sve me-
đunarodne organizacije koje imaju to svojstvo, počevši od samih Ujedinjenih
nacija, tvorevine su država, države su njihovi članovi, a njihovi glavni politički
organi sastavljeni su od predstavnika država članica koji u njima provode po-
litiku svojih vlada.
1
Sve do polovice 20. stoljeća u francuskoj znanosti snažan je utjecaj imalo učenje Georgesa
Scellesa o sociološkom objektivizmu. Vidi kratak prikaz toga mišljenja, supra, §3, pod 1, (ii).
Ukratko, počevši od 19. stoljeća suverena je država glavni stvaratelj pravila

međunarodnoga prava i ta se pravila uglavnom primjenjuju na države. U tome
pogledu međunarodno pravo duboko je različito od unutarnjega prava svake
država.
No sve to zajedno ne znači da se države, pa i one najmoćnije, u međunarod-
nim odnosima mogu ponašati neodgovorno, a niti da je njihova suverenost bez
granica. To ne znači niti da je ispravna voluntaristička dogma iz 19. stoljeća,
prema kojoj bi praktično svaka suverena država imala pravo veta pri stvaranju
pravila općega međunarodnog prava.
Suverenost država stoji u korelaciji s nekim potrebama međunarodne za-
jednice kao cjeline, poput onih o održanju međunarodnoga mira i sigurnosti,
o poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe, o nužnosti zaštite ljudskoga
okoliša, o održanju minimalnoga međunarodnoga pravnoga poretka i sl.
Uz to, dosljedno poštovanje suverenosti drugih država implicitno nameće
postojanje čvrstih međunarodnih obveza svake države, koje sve vode prema
ograničavanju iskazivanja njezine moći. Iz toga proizlaze najznačajnije impera-
tivne norme općega međunarodnog prava koje se nazivaju načelima Ujedinjenih
nacija, a koje su razrađene u Deklaraciji Opće skupštine UN-a iz 1970. (v. infra,
§31). To su pravila jus cogens u smislu širemu od onoga iz Bečke konvencije o
pravu ugovora iz 1969, i ona nisu rijetkost. Ali stvarnost međunarodnih odnosa
daleko je od njihova jednoobraznog poštovanja i bez iznimaka.
Te su imperativne norme u današnjemu međunarodnom pravnom poretku
neka vrsta objektivnog i višega prava.2 Njihovo dosljedno poštovanje nužnost je
za održavanje skladnih i miroljubivih međunarodnih odnosa. I što se te norme
u stvarnim međunarodnim odnosima više krše, bilo uz otpor međunarodne
zajednice bilo nekažnjeno, time sve više dolazi u pitanje održanje međuna-
rodnoga mira i sigurnosti kao vrhunskih vrijednosti čitavoga čovječanstva. A
međunarodni mir i sigurnost počivaju na dosljednom poštovanju od svakoga
suverenosti i jednakosti svih država svijeta, uključujući njihovu teritorijalnu
cjelovitost.
2
Cf., V. Đ. DEGAN: „Some Objective Features in Positive International Law”, Theory of Inter-
national Law at the Threshold of the 21st Century,Essays in honour of Krzysztof Skubiszewski,
The Hague, 1996, pp. 123-146.
209
A. DRŽAVE I DRUGE
CJELINE
TERITORIJALNE
§ 30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOGA

PRAVA
Bibliografija
Juraj ANDRASSY: „Opće međunarodno pravo o suverenosti”, JRMP 1969, br. 3, str. 333-341;
James CRAWFORD: The Creation of States in International Law, Oxford, 1979, 498 pages; V. Đ.
DEGAN: „Yugoslavia in Dissolution, Opinion No. l of the Arbitration Commission of 7 December,
1991”, Croatian Political Science Review 1992, (Zagreb), No. l, pp. 2 -32; „Historic Events Resulting
in the Dissolution of Yugoslavia”, Encyclopaedia Moderna 1993, (Zagreb), No. 2 (42), pp. 163-169;
Société française pour le droit international, Colloque de Nancy: L’Etat souverain à l’aube du
XXIe siècle, Paris, 1994, 318 pages; V. Đ. DEGAN: „Création et disparition de l’Etat (à la lumière
du démembrement de trois fédérations multiethniques en Europe)”, RCADI 1999, tome 279,
pp. 197-375; Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, razvitak njezine međunarodnopravne
osobnosti tijekom povijesti, Zagreb, 2002, 400 str., napose str. 28-46, 70-101.
1. Uvod. Čovječanstvo je ušlo u treće tisućljeće naše ere uz prisutnost me-

đunarodne zajednice, koja će se možda još više integrirati, ali će i dalje biti
razdijeljena na suverene i teritorijalne države. Nestanak država kao posljedica
nastanka neke superdržave ili federacije država na svjetskoj razini nije u izgledu.
Ta činjenica uzrokom je neprestanih napora mnogih društvenih skupina i
stanovništva teritorija za stvaranjem njihovih vlastitih neovisnih država. Dr-
žavnost pruža mnoge pogodnosti. Mnogi narodi koji imaju dugu povijest dr-
žavnosti ili teritorijalne autonomije anonimni su u međunarodnoj zajednici
sve dok ne steknu političku neovisnost i svojstvo država, ravnopravnih članica
međunarodne zajednice.
Tako, do prije dvadesetak godina, osim povjesničara, gotovo da nitko u svijetu
nije znao za Armeniju, Gruziju, Hrvatsku, Litvu ili Bosnu i Hercegovinu. Zauzvrat,
gotovo svatko zna za neke države koje su nastale povijesnom slučajnošću poput
Luksemburga, Jordana, Afganistana, Singapura, pa čak i Monaka i Lihtenštajna. To,
posljednje, međutim, ne znači da bilo tko smije dovesti u pitanje postojanje bilo koje
države u svijetu, sve dok njezino stanovništvo želi mirno živjeti unutar njezinih gra-
nica. A sve države koje u nekomu razdoblju postoje, nosioci su bez iznimke i izravno
po međunarodnom pravu odgovarajućih temeljnih prava i dužnosti.
Treba, međutim, voditi računa i o tome da dezintegrističke i centrifugalne
težnje nisu neka povijesna stalnost. Sasvim je sigurno da se neće ostvariti slutnje
da će u 21. stoljeću međunarodna zajednica obuhvaćati petsto ili više država,

formalno neovisnih, ali nesposobnih za opstanak. Te se težnje smjenjuju s onim
integrističkim, bilo silom bilo iz nužde.
Tako se u šezdesetim i sedamdesetim godinama 19. stoljeća ukupan broj država
u svijetu znatno umanjio ujedinjenjem Italije i Njemačke. A ubrzo nakon Oktobarske
revolucije iz 1917. moćni Sovjetski Savez zamijenio je Rusiju careva i ujedinio je
četiri do tada formalno neovisne sovjetske socijalističke republike (Rusiju, Ukrajinu,
Bjelorusiju i Transkavkasku Sovjetsku Socijalističku Republiku).
h
2. Nastanak država. Starija znanost razlikovala je dva načina nastanka nove
države: originaran i derivativan. Kada neka država nastane na području koje u
trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj državnoj vlasti, tj. ni na či-
jem području (terra nullius), riječ je o originarnom nastanku države. S obzirom
na to da nema države prethodnice, u takvom slučaju nema sukcesije država (v.
supra, §26, infra, §32).
Posljednji primjeri originarnoga nastanka država datiraju u 19. stoljeće u Africi.
Liberiju su u 1822. osnovali otkupljeni i oslobođeni robovi uz pomoć jedne filan-
tropske organizacije iz Sjedinjenih Američkih Država. A u 1836. nizozemski su na-
seljenici osnovali dvije države na jugu Afrike: Transvaal i Orange. Budući da osim
Antarktike koja je pod posebnim međunarodnim režimom, više nema ničijih po-
dručja na planetu Zemlji, a postojeće države nisu sklone napuštati svoje posjede,
više nema ni izgleda za nastanak novih država na taj način.
Svi su ostali načini nastanka nove države derivativni. U svim tim slučajevima
postoje jedna ili više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a
nastanak nove države povlači pitanja sukcesije država.
Takvi su primjeri: „novonastale neovisne države” koje su neposredno prije
datuma sukcesije država bile ovisna područja europskih metropola; države na-
stale ujedinjenjem više država prethodnica; države nastale odvajanjem (secesi-
jom) od države prethodnice koja i dalje postoji; ili države nastale na području
država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (bivši SSSR, Jugoslavija i
Češko-Slovačka). Sve su to primjeri derivativnoga nastanka novih država.
Nova država može nastati na temelju nekoga pravnog akta, bilo unutarnje
bilo međunarodne naravi.
(a) To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Independence
Act, usvojen 1947. u Britanskom parlamentu na temelju kojega su Indija i Pakistan
stekli neovisnost. I raspad Češko-Slovačke zbio se 1. siječnja 1993. na temelju akata
federalne vlasti te države (koja je time počinila samoubojstvo), uz suradnju i ko-
ordinaciju zakonodavne vlasti obiju njezinih federalnih jedinica koje su prije toga
usvojile odgovarajuće pravne akte.
§ 30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOGA PRAVA 211
(b) Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narod-
nooslobodilačkoga pokreta u pitanju, u primjeni prava na samoodređenje naroda.
Tako je na temelju članka 1. Povelje o prijenosu suverenosti na Indoneziju od 2.
prosinca 1949. Kraljevina Nizozemska prenijela potpunu suverenost na Republiku
Sjedinjenih Država Indonezije. Alžirska država nastala je Evianskim sporazumom
Fronte za nacionalno oslobođenje s Francuskom od 18. ožujka 1962. Na isti način
nastale su u 1974. nove države, bivši portugalski prekomorski posjedi, u Africi.
(c) Neke su države osnovane odlukama političkih organa Ujedinjenih nacija. Re-
zolucijom Opće skupštine od 29. studenoga 1947. bilo je odlučeno da se u Palestini
stvore jedna židovska i jedna arapska država. Na temelju te rezolucije,14. svibnja
1948. bila je proglašena Država Izrael. Rezolucijom Opće skupštine od 21. studenoga
1949. bilo je predviđeno stvaranje neovisne Libije najkasnije do 1. siječnja 1952.
(d) Napokon nova država može nastati međunarodnim ugovorom. Odlukom
Londonske konferencije nakon Prvoga balkanskog rata iz 1912. ustanovljena je Kra-
ljevina Albanija. Lateranskim ugovorom od 11. veljače 1929. između Italije i Svete
Stolice (koja je nakon 1871. bila međunarodna osoba lišena teritorijalne vlasti), bila
je na malome prostoru u Rimu ustanovljena Država Vatikanskoga Grada s papom
kao njezinim svjetovnim glavarom.
Brojni su dakle načini stvaranja novih država na temelju pravnih akata bilo
unutarnjih bilo međunarodnih, i uz poštovanje nekih pravnih postupaka. Ali
to nipošto nije uvjet nastanka nove države. Odbor pravnika bivše Lige naroda
u izvješću od 5. rujna 1920. glede pitanja Aalandskih otoka izrekao je: „Nasta-
nak, transformacija i raspad država kao posljedica revolucija i ratova, stvaraju
faktička stanja koja u velikoj mjeri izmiču običnim pravilima pozitivnoga prava.”
No međunarodno pravo ipak postavlja određene kriterije koji se moraju
zadovoljiti da bi se neka zajednica zaista transformirala u novu državu.
Članak 1. Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933.
propisuje: „Država kao međunarodnopravna osoba mora ispuniti sljedeće uvjete:
(1) stalno stanovništvo; (2) određeno područje; (3) vladu; (4) sposobnost ulaziti u
odnose s drugim državama.” Posljednji uvjet nije jednodušno prihvaćen kao uvjet
nastanka nove države. On se može razumijevati pod „vladom”, tj. postojanjem or-
ganizirane političke vlasti.
Neovisno o tome, ugovori ustavi međunarodnih organizacija mogu propisivati
posebne uvjete za primanje država u njihovo članstvo. Ti uvjeti mogu biti zahtjevniji
od onih koje opće međunarodno pravo propisuje za samo postojanje države. Tako
članak 4(1) Povelje UN-a propisuje sljedeće: „Članovima Ujedinjenih nacija mogu
postati sve... miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u ovoj Povelji i koje
su po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze.” Međunarodni je
sud u savjetodavnom mišljenju iz 1948. o Uvjetima za primanje u članstvo UN-a
protumačio tu odredbu na sljedeći način: „Propisanih uvjeta ima dakle pet: treba (1)
postojati država; (2) biti miroljubiva; (3) prihvatiti obveze iz Povelje; (4) biti sposobna
izvršavati te obveze i (5) biti voljna to činiti” (p. 62).
Na početku rada Konferencije o Jugoslaviji u Den Haagu potkraj 1991, njezi-

noj Arbitražnoj komisiji postavljeno je jedno od sljedećih pitanja: je li bila riječ
o nezakonitoj secesiji (odvajanju) nekih republika od jugoslavenske federaci-
je, ili o raspadu te federacije. Arbitražna komisija pod predsjedanjem Roberta
Badintera dala je na to važno pitanje odgovor u svome Mišljenju br. l od 29.
studenoga 1991.
Komisija je bila istaknula: „a) da bi odgovor na (to) pitanje trebao biti za-
snovan na načelima međunarodnoga prava koja služe za određenje uvjeta na
temelju kojih neka cjelina čini državu; glede toga, postojanje ili nestanak države
pitanje je činjenica, a učinci priznanja od drugih država su čisto deklaratorni”.
Dakle, nastanak nove države nije pitanje poštovanja prava i nekih pravnih pro-
cedura države prethodnice, nego faktično pitanje.
S time u vezi Komisija je zauzela jasno dualističko stajalište o odnosu me-
đunarodnoga i unutarnjeg prava: „c) da su u svrhu primjene tih kriterija oblik
unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe obične činjenice, iako ih je
neophodno uzeti u obzir da bi se ocijenio upliv vlasti na stanovništvo i teritorij...”.
Evo napokon kriterija iz toga mišljenja za efektivan nastanak i za postojanje
nove države: „b) da se država općenito definira kao zajednica koja se sastoji od
teritorija i stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja takvu
državu čini suverenom”.3 Valja nam napose raspraviti svaki od tih kriterija.
(i) Državni teritorij (područje). Svaka država mora dakle imati područje
na kojemu njezini organi vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene su
granice njezine vlasti. Zbog toga nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu,
makar dok se stalno ne nasele na neko određeno područje.
Bilo je država čije granice u trenutku stjecanja neovisnosti nisu bile konač-
no određene niti međunarodno priznate. To je bio slučaj s Belgijom nastalom
u 1830, pa sve do 1839. To je i slučaj s Izraelom nakon 1948, sve do današnjih
dana. Ali to se nije pokazalo preprekom postojanja države.
U savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom po-
dručju od 9. srpnja 2004, Međunarodni je sud ustanovio da je područje u pitanju ono
između tzv. zelene demarkacijske crte primirja ugovorene između Izraela i Jordana
u travnju 1949. na Rodosu i granice mandatnih područja Palestine i Transjordanije
iz 1922. i 1928. (paras. 72-73). Tim područjem (osim Gaze, ali uključujući Istočni
Jeruzalem) nakon 1947. upravljao je Jordan. Iz toga proizlazi da državno područje
samoga Izraela čine preostali prostori negdašnje Palestine.
U kratkotrajnom oružanom sukobu u 1967. to je područje okupirao Izrael. Vijeće
sigurnosti UN-a potom je u više navrata osudilo izraelsku aneksiju nekih dijelova
3
Cf., ILM 1992, No. 6, p. 1495.
toga palestinskog okupiranog područja i smatralo ju je ništavom (paras. 74-75).

Međunarodni je sud u ovome mišljenju ustanovio da je izgradnja dijelova zida na
tome okupiranom području suprotna međunarodnom pravu (para. 163 pod 3), ali
se nije htio izjasniti o zakonitosti izgradnje dijelova zida na samome izraelskom
državnom području (para. 67).
Gubitak čitavoga državnoga područja u nekome ratu ima za posljedicu ne-

stanak države. Ali tijekom dvaju posljednjih svjetskih ratova ratna okupacija
čitavoga državnog teritorija nekih zaraćenih sila od neprijatelja nije imala te
učinke. To stoga što su njihove vlade s dijelovima oružanih snaga nastavile ne-
prijateljstva u inozemstvu.
U Prvome svjetskom ratu, nakon vojničke okupacije Belgije, Srbije i Crne Gore,
ni Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska i dr.), nisu tvrdile da su te tri države
prestale postojati. Ali je stanje u Drugome svjetskom ratu bilo različito. Sile Osovi-
ne bezuvjetnu su vojničku kapitulaciju Poljske i Jugoslavije bile uzele kao konačan
nestanak tih država. One su raspolagale njihovim teritorijem, što nisu bile priznale
ni savezničke a ni većina neutralnih država.
(ii) Stanovništva. Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njezinu po-

dručju. Ne može biti države bez stalno naseljenih stanovnika i stoga Antarktika
ne bi mogla postati državom. Ta se zajednica najprije sastoji od građana (dr-
žavljana) te države, te od stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik,
niti moraju biti istoga etničkog porijekla. Štoviše, iznimno su rijetke države bez
nacionalnih, jezičnih ili vjerskih manjina (u Europi to su možda samo Island i
Malta).
Nepostojanje etničke homogenosti nije teškoća za opstanak države koja ima

demokratsko uređenje i neovisnu sudsku vlast, uz garancije prava svih građana te
jamstva posebnih prava manjina.
(iii) Organizirana politička vlast (suverenost). Svaka država mora imati

organe vlasti, jednako kao što ni pravna osoba po unutarnjemu pravu ne može
djelovati bez svojih organa.
Efektivnost vlasti tražila bi da vlada države obnaša svoje nadležnosti na cjelo-

kupnome državnom području. Ali se u politici priznanja novih država katkad čine
politički kompromisi kako se ne bi nagradio agresor. Tako je Hrvatska bila u siječnju
1992. međunarodno priznata, kada je do trećine njezina područja bilo okupirano,
iako pod nedjelotvornim nadzorom snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR). Još
je gore stanje bilo s Bosnom i Hercegovinom. U trenutku njezina međunarodnoga
priznanja i primanja u članstvo Ujedinjenih nacija, njezina središnja vlast u Sarajevu
kontrolirala je malen dio državnog područja.
Suverenost se u međunarodnome pravu definira kao vrhovna vlast države na

njezinu području koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj
višoj vlasti. U odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost.4
Suverenost, međutim, nije nikakva svemoć države u apsolutnom smislu. To
nije ni njezina neograničena vlast u propisivanju njezinih vlastitih državnih nad-
ležnosti na njezinu području. U suvremenoj međunarodnoj zajednici državna
suverenost pravni je pojam i podvrgnuta je međunarodnom pravu.5 Već smo
naveli da većina imperativnih normi općega međunarodnog prava (jus cogens)
ima za svrhu osiguranje poštovanja suverenosti svih država od svih ostalih dr-
žava članica međunarodne zajednice. A te norme ograničuju nadležnosti svake
od država u korist održanja vlastite suverenosti svake od njih (v. pojedinosti
infra, §31).
Tako Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima
i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (u daljnjemu
tekstu Deklaracija iz 1970.) što ju je Opća skupština UN-a usvojila 24. listopa-
da 1970. (Rezolucija 2625 (XXV)), pod načelom „suverene jednakosti država”
propisuje sljedeće: „države su pravno jednake”.
U presudi u parnici Nicaragua iz 1986. Međunarodni je sud istaknuo: „... prista-
janje neke države uz neku posebnu političku doktrinu ne znači kršenje običajnoga
međunarodnog prava; kada bi se zaključilo drukčije, to bi učinilo besmislenim te-
meljno načelo državne suverenosti na kojemu počiva čitavo međunarodno pravo,
kao i slobodu svake države da izabere svoj politički, društveni i kulturni sustav” (p.
133, para. 263).
No režim neke države zasnovan na diskriminaciji njezinih vlastitih građana,
ili napose onaj koji bi trpio ropstvo, genocid i druge međunarodne zločine, nije
više prihvatljiv za međunarodnu zajednicu uzetu u cjelini.
h
Važno je pitanje efektivnosti u ispunjenju svih triju gornjih uvjeta, a u vezi s
trenutkom stvarnoga nastanka neke nove države. Taj trenutak, koji može biti u
sumnji, važan je u postupku sukcesije država jer, ako se stranke ne sporazumiju
drukčije, on je u isto vrijeme i datum sukcesije država.
S obzirom na to da su u produljenome procesu raspada bivše SFRJ u uvjetima
napadačkog rata, sve njezine države sljednice bile nastajale u različito vrijeme, Ar-
4
Usp. arbitražnu presudu iz 1928. u parnici Otok Palmas (Nizozemska/Sjedinjene Američke
Države), RIAA, vol.11, p. 838.
5
Cf., Georges (Juraj) ANDRASSY: „La souveraineté et la Société des Nations”, RCADI 1937,
tome 61, pp. 64l ss.
bitražnoj komisiji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji bilo je postavljeno

pitanje o datumima sukcesije za svaku od tih država sljednica.
Komisija je u Mišljenju br. 11. od 4. srpnja 1992. naglasila da je riječ o faktičnom
pitanju koje se mora procijeniti u svakome posebnom slučaju u funkciji okolnosti
stvaranja svake od tih država. Datumi sukcesije datumi su kada je svaka od njih
stekla kvalitete države.
Glede Hrvatske i Slovenije, Komisija je ustanovila da su obje „proglasile svoju
neovisnost 25. lipnja 1991, zatim su u primjeni odredaba Brijunske deklaracije 7. srp-
nja 1991, suspendirale te deklaracije o neovisnosti za tri mjeseca. U skladu s njome
učinak te suspenzije prestao je 8. listopada 1991. Toga dana te su dvije republike ko-
načno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ i stekle su u smislu međunarodnoga
prava kvalitete suverenih država. Za njih je 8. listopad 1991. datum sukcesije država.”
Gotovo je isti kriterij bio primijenjen na Makedoniju: „Iako je Makedonija istakla
svoje pravo na neovisnost 25. siječnja 1991, ona ju nije proglasila prije obavljenog
referenduma od 8. rujna 1991, učinci kojega su bili zabilježeni u Ustavu usvojenom
17. studenoga, a koji je istoga dana stupio na snagu. Toga datuma Republika Ma-
kedonija je postala suverena država bez institucionalnih veza sa SFRJ. Stoga je 17.
studeni datum sukcesije država što se tiče Makedonije.”
Tragično stanje u Bosni i Hercegovini, koja je bila žrtva nedopuštene agresije,
nametnulo je i pitanje efektivnosti njezine vlasti. Između efektivnosti vlasti i legi-
timnosti države koja je već bila međunarodno priznata, a u članstvo UN-a bila je
primljena 22. svibnja 1992, Komisija je dala prednost drugomu kriteriju:
„U svojemu Mišljenju br. 4 od 11. siječnja 1992, Arbitražna komisija je konstati-
rala da ’očitovanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da ustanovi Socijalističku
Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i neovisnu državu, (nije se moglo)
smatrati potpuno ustanovljenim’. Nakon toga, na referendumu održanom 29. veljače
i 1. ožujka 1992. većina stanovništva te republike izjasnila se za suverenu i neovisnu
Bosnu. Rezultati toga referenduma bili su službeno proklamirani 6. ožujka i, bez
obzira na dramatične događaje koji su potom pogodili Bosnu i Hercegovinu, ustavne
vlasti te republike su se ponašale kao vlasti suverene države u očuvanju njezine teri-
torijalne cjelovitosti i punoće i isključivosti njezinih nadležnosti. Stoga se 6. ožujak
1992. mora smatrati datumom kada je Bosna i Hercegovina naslijedila SFRJ.”
Komisija je napokon istaknula da određivanje datuma sukcesije država glede
Savezne Republike Jugoslavije nameće posebne probleme, u mjeri u kojoj ta dr-
žava sebe smatra, ne sljednicom SFRJ, nego njezinim produžetkom. Ali Komisija
je odmah potom istaknula da svemeđunarodne instance koje su se o tome morale
izjasniti, tu tezu nisu podržale.
„Po mišljenju Komisije, 27. travanj 1992. mora se smatrati datumom sukcesije
država glede SRJ, s obzirom da su toga dana Crna Gora i Srbija usvojile ustav nove
cjeline, i jer su nadležne međunarodne instance od toga dana navodile „bivšu SFRJ”,
ustanovljujući tako da je proces njezina raspada time bio dovršen.”6
6
Cf., ILM 1993, No. 6, pp. 1587-1589. Nakon pada Miloševićeva režima 5. listopada 2000., Vla-
da SRJ odrekla se zahtjeva za „kontinuitetom”. Na toj je osnovi ta zemlja bila brzo i jednoglasno
No ni postojanje te federacije nije bilo dugotrajno. Dana 4. veljače 2003. ona se

pretvorila u labavu uniju pod imenom „Srbija i Crna Gora”. Trećeg lipnja 2006. Crna
Gora se od nje odvojila i 25. istoga mjeseca postala je nova članica UN-a. Kosovo
je proglasilo neovisnost 17. veljače 2008, ali zbog protivljenja Srbije i nekih drugih
država još nije primljeno u članstvo UN-a.
h
3. Nestanak države. Poput nastanka i postojanja, i nestanak neke države
pitanje je činjenica, koje se ne može uklopiti u obična pravila međunarodnoga
prava.
Navodi se da država prestaje postojati nestankom nekoga od triju elemenata
koji je čine državom.
Neki pisci uzimaju taj nestanak u doslovnom smislu.7 Ako bi se taj pristup usvo-
jio, nestanak područja neke države više je apstraktna negoli praktična mogućnost.
Mogao bi se zamisliti nestanak neke otočne države u tektoničkoj katastrofi poput
mitske Atlantide. No, ako bi se ostvarila mračna predviđanja o podizanju razine svih
mora i oceana za nekoliko metara zbog globalnoga zatopljenja i topljenja leda na
polovima, cjelokupno državno područje Maldiva, Maršalskih otoka i Mikronezije
našlo bi se ispod morske površine. Time bi te države fizički nestale.
Ni nestanak cjelokupnoga stanovništva više nije samo teorijska pretpostavka,
ali se, na sreću, nije dogodio. U nekom nuklearnom ratu on je savršeno moguć.
Stoga ti pisci priznaju da u praksi država nestaje samo nestankom njezina trećega
elementa – suverenosti.
Najčešće se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva neke države zbi-
vaju kao posljedica njihova prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili
više njih. Po toj hipotezi nestanak teritorija i stanovništva nije različit od ne-
stanka suverenosti. To je bio pristup i Arbitražne komisije kada je bila došla do
zaključka da SFRJ više ne postoji.
Time obje gornje hipoteze vode prema istome rezultatu, tj. da je za nestanak neke
države dovoljan gubitak njezine suverenosti.
Aneksija jedne države od druge putem sile, kao što je to Britanija učinila 1902.
s Transvaalom i Orangeom na jugu Afrike, ili aneksija Abesinije (Etiopije) od faši-
stičke Italije u 1936, ili pak Anschluss Austrije od Njemačkoga Reicha u 1938, bili
su tijekom novije povijesti primjeri nestanka država kao rezultat neravnoteže snaga.
primljena u članstvo UN-a 1. studenoga te godine, i to kao nova država i jednaka u pravima i
dužnostima s ostalim državama sljednicama bivše SFRJ.
7
Cf., Alfred VERDROSS: Derecho internacional publico, Madrid, 1957, p. 166; Juraj ANDRAS
SY: Međunarodno pravo, šesto izdanje, Zagreb, 1976, str. 64-65.
Premda su takvi primjeri još uvijek mogući, oni bi se danas vjerojatno sukobili s
kolektivnom akcijom UN-a i sa sveopćim nepriznavanjem takvoga stanja.
Jednako je i s podjelom cjelokupnoga teritorija neke države od njezinih susjeda.
Tako je Poljska u 1795. bila konačno podijeljena između Pruske, Rusije i Austrije,
i kao neovisna država nije postojala sve do 1918. Po drugi put je bila podijeljena u
1939. g. između nacističke Njemačke i Sovjetskoga Saveza. Napadom Njemačke
na Poljsku 1. rujna te godine otpočeo je Drugi svjetski rat. No ta podjela Poljske
nije bila međunarodno priznata jer je vlada te države s dijelovima vojske nastavila
djelovati u inozemstvu.
Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da, osim stvaranja suverene
i neovisne države: „slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom
državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojega drugog poli-
tičkog statusa, za taj su narod načini vršenja njegova prava na samoodredenje”.
Sasvim je dakle moguće da u vršenju prava na samoodredenje dođe do nestanka
i dokidanja neke države prethodnice. Na taj je način tijekom 1991. pa do počet-
ka 1993. bilo došlo do raspada triju mnogonacionalnih federacija: Sovjetskoga
Saveza, Jugoslavije i Češko-Slovačke.
Posljedica nestanka neke države jest da se cjelokupno njezino područje sa
stanovništvom inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast dr-
žave prethodnice time prestaje postojati.
h
Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji imala je
priliku razmotriti i zauzeti svoje stajalište o različitim pitanjima raspada države
prethodnice s federalnim uređenjem.
U Mišljenju br. 8. od 4. srpnja 1992. Komisija je naglasila da: „Raspad neke
države dokončava njezinu pravnu osobnost i duboko se odražava na djelovanje
međunarodnoga prava. Stoga se on mora razmotriti s najvećim oprezom.” Dalje
slijedi zaključak na razini načela: „Komisija smatra da je postojanje federalne
države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina, ozbiljno dovedeno u pi-
tanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva
federacije, konstituiraju kao suverene države, na način da se savezna vlast tamo
više ne može očitovati.” To znači da u izvršenju svoje volje za neovisnošću većina
federalnih jedinica može raspustiti čitavu federaciju.
Komisija je u tome mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ (čiji je po-
četak ustanovila već svojim Mišljenjem br. l. od 29. prosinca 1991), dokončan,
te „da valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji”.
U obrazloženju toga zaključka Arbitražna je komisija kao ključne događaje
uzela akte četiriju država sljednica (svih osim Srbije i Crne Gore), o proglašenju
njihove neovisnosti na temelju održanih referenduma (dakle u vršenju prava

na samoodređenje). Potom je istaknula njihovo uzajamno priznanje kao novih
država, njihovo priznanje od trećih država i njihovo primanje u članstvo Uje-
dinjenih nacija. Uzela je u obzir i novi ustav koji su usvojile Srbija i Crna Gora,
a kojim je bila ustanovljena SRJ. Vjerojatno je njezin najvažniji zaključak bio da
savezni organi države prethodnice više ne postoje i da su područje i stanovništvo
Federacije potpali pod suverenu vlast država sljednica.
Za Komisiju je od ne manje važnosti bilo zauzimanje stajališta o sudbini
bivše države u međunarodnim organizacijama.
O tome je Komisija navela da „rezolucije 752. i 757. (1992) Vijeća sigurnosti
Ujedinjenih nacija u više navrata spominju ’bivšu SFRJ’”; „uz to Rezolucija 757 (1992)
ustanovljuje da ’zahtjev SRJ (Srbije i Crne Gore) za automatskim produljenjem član-
stva SFRJ u UN nije bio općenito prihvaćen”, te da „Deklaracija Europskoga vijeća
usvojena u Lisabonu 27. lipnja 1992. izričito navodi ’bivšu Jugoslaviju’”.
Te je instrumente Arbitražna komisija uzela kao akte povlačenja priznanja
bivše države koja je prestala postojati.
219
§ 31. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA
Bibliografija
Miodrag SUKIJASOVIĆ: Pojam agresije u međunarodnom pravu, Beograd, 1967, 303 str.; Đura
NINČIĆ: „Povelja UN i problem unutrašnje nadležnosti država, – Član 2 stav 7”, JRMP 1954, br. 3,
str. 22-43; Problem suverenosti u Povelji i praksi Ujedinjenih nacija, Beograd, 1967, 466 str.; Milan
ŠAHOVIĆ (Ed.): Principles of International law Concerning Friendly Relations and Cooperation,
Belgrade, 1972, 450 pages; V. Đ. DEGAN: „La portée juridique des principes des Nations Unies”,
Revue égyptienne de droit international 1974, (Le Caire), pp. 1-26; „Pravo Ujedinjenih naroda”,
JRMP 1985, br. 1-2, str. 114-133.
Već smo bili naglasili da temeljna prava i dužnosti država čine neku vrstu
objektivnoga i višeg prava u današnjem međunarodnom pravom poretku.
To se ogleda u njihovoj primjeni i tumačenju u praksi Međunarodnog suda u
Den Haagu. Sud, s jedne strane, polazi od pretpostavke da su ta načela prihvatile sve
države svijeta i stoga ne postavlja stroge uvjete dokazivanja njihova postojanja, za
razliku od ostalih općih običajnih pravnih pravila. S druge strane, i slučajeve njihova
flagrantnog kršenja Sud uzima kao kršenje prava, a ne kao neku novu međunarodnu
praksu koja bi mogla dovesti do njihove izmjene ili dokidanja kao običajnih pravila.
Ta pravila nisu isto što i opća načela prava. Ova, druga, jer su uvjet postojanja
međunarodnoga pravnog poretka, djeluju manje ili više neovisno o volji država.
Temeljna prava i dužnosti država, naprotiv, u nekim razdobljima uopće nisu bila
pravila pozitivnoga međunarodnog prava. Ona su to postala tek kada su ih sve države
prihvatile kao takva.
S druge strane, sva ta pravila nisu jus cogens u užemu smislu i u svrhe članaka
53, 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. To stoga što, premda su ona
imperativna pravila općega međunarodnog prava, nisu sva apsolutne naravi nego
dopuštaju različite izuzetke u primjeni, koji su također precizno definirani općim
međunarodnim pravom (v. supra, §2, pod 2.ab). Te ćemo izuzetke u nastavku obja-
sniti.
Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država proizvod je škole prirodnoga
prava. Kao što su prema tome učenju sva ljudska bića nositelji nekih prirodnih
i apsolutnih prava samim svojim rođenjem, tako po istoj toj osnovi i države
članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i postojanjem stječu
i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.
Tu je ideju razradio opat Grégoire u svojemu nacrtu Deklaracije međunarodnoga
prava što ga je predložio francuskomu Konventu 1795. Zanimljivo je da su gotovo
svi ti njegovi iskazi tek nakon Drugoga svjetskog rata prerasli u pozitivna pravila
općega međunarodnog prava.8
8
Cf., V. Đ. DEGAN: „L’affirmation des principes du droit naturel par la Révolution Française
Tijekom 19. stoljeća to učenje nije imalo nikakva utjecaja na pravne odnose
između država. Ono se tada ismijavalo i odbacivalo, ili se duh tih načela iskrivlja-
vao i zloupotrebljavao. Tako se temeljno pravo države na samoodržanje (opstanak)
tumačilo kao njezino pravo na teritorijalno širenje i podčinjavanje drugih država,
posebice onih „neciviliziranih”. Politika ravnoteže snaga, koja je u Europi održavala
nekakav status quo i relativnu stabilnost, uključivala je i teritorijalne kompenzacije
koje su se postizale bilo ugovorima bilo ratovima nakon kojih se opet s pobijeđenom
državom sklapao mirovni ugovor.
U međunarodnim odnosima 19. stoljeća naglasak je bio na subjektivnim pravima
država koje su sebe smatrale da pripadaju krugu „civiliziranih zemalja”. Nikakve se
pravne obveze za države nisu izvodile iz potrebe održanja međunarodne zajednice.
Odbacivanje postojanja takvih dužnosti trajna je oznaka voluntarističkoga pristupa.
Voluntarizam je stoga po definiciji nenaklonjen svakoj ideji postojanja temeljnih
prava i dužnosti svih država.
Politika ravnoteže snaga, međutim, nije uspjela očuvati čovječanstvo od strahota
Prvoga svjetskog rata koji je pogodio poglavito Europu i njezine narode. Vodeće
savezničke i udružene sile na Versailleskoj mirovnoj konferenciji iz 1919. željele su
trajno eliminirati ravnotežu snaga i zamijeniti je sustavom kolektivne sigurnosti
utemeljenim na Paktu Lige naroda.
Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon Prvoga svjetskoga rata, bila je
sprječavanje svih budućih ratova, i u tu svrhu organizacije kolektivnih sankcija
protiv svake njezine države članice koja prekrši svoje obveze iz njezina Pakta.
Tako je taj novi cilj – održanje međunarodnoga mira i sigurnosti – zahtijevao
nove dalekosežne pravne obveze država koje su ograničavale njihovu slobodu
akcije u ostvarivanju njihovih posebnih nacionalnih interesa.
Članak 10. Pakta, zamišljen kao jedan od temeljaca toga novoga sustava
kolektivne sigurnosti, predviđao je: „Članovi Lige se obvezuju da će poštovati
i održavati protiv svakoga vanjskog napada teritorijalnu cjelovitost i postojeću
političku neovisnost svih članova Lige...” Premda ta pravna obveza nije bila da-
lekosežna, ona je upozorila na činjenicu da održanje svjetskoga mira zahtijeva
priznanje i očuvanje dvaju temeljnih prava država: na teritorijalnu cjelovitost
i neovisnost.
Nakon 1919. širilo se učenje o temeljnim pravima i dužnostima svih država svi-
jeta. Znanstvene su udruge usvajale deklaracije s tim sadržajem, koje države nisu
odmah prihvtile kao pravila pozitivnoga prava.9
– Le projet de Déclaration du Droit des Gens de l’Abbé Grégoire”, Annuaire français de droit
international 1989, pp. 99-116.
9
Vidjeti Deklaraciju o pravima i dužnostima nacija što ju je Američki institut za međunarodno
pravo usvojio još 6. siječnja 1916, AJIL 1916, p. 124; „Nacrt deklaracije prava i dužnosti nacija”
koji je usvojila po Međunarodnoj pravničkoj uniji (l’Union juridique internationale), 11. stude-
§ 31. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA 221
Ta su načela bila najprije utjelovljena u neke ugovore regionalnoga značenja,

usvojene pod okriljem Panameričke unije. Bila je to Konvencija o pravima i duž-
nostima država potpisana u Montevideu 1933. Potom je kao njezina dopuna bio
usvojen Protokol o neintervenciji, potpisan u Buenos Airesu 1936. Temeljna prava
i dužnosti država činila su i glavu III. Bogotske povelje iz 1948. kojom je osnovana
Organizacija američkih država. Ali je napose njezin iskaz o načelu neintervencije
potom bio osiromašen dopunama usvojenima u Cartagena de Indias iz 1985.
Među akte regionalnoga značenja treba ubrojiti i Helsinški završni akt iz 1975,
iako mu se katkad pridaje značenje potvrde načelâ općega međunarodnog prava.
Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju
nužno prerasti u pravila općega međunarodnog prava i biti izvorom prava i
dužnosti za sve države svijeta. Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava
i te dužnosti država postala pravilima pozitivnoga međunarodnoga prava jest
Povelja UN-a iz 1945. U pitanju je njezin članak 2. koji izlaže načela Ujedinje-
nih nacija, te njezin članak 1(2) koji, uz to, proklamira i načelo ravnopravnosti
i samoodređenja naroda.
No, načela UN-a u članku 2. formulirana su u obliku kontraktualnih propisa,
koji prema njegovu tekstu obvezuju samu Organizaciju i njezine članove (v.
supra, §11, pod (d)).
U razdoblju hladnoga rata koje je uslijedilo odmah nakon osnivanja UN-a, pri-
mjena tih načela bila se vrlo kompromitirala u praksi. To se zbilo usporedo s nedjelo-
tvornošću mehanizma za održanje mira predviđena u glavama VI, VII. i VIII. Povelje.
Na poticaj novooslobođenih i nekih ostalih zemalja Trećega svijeta koje su se
zalagale za prevladavanje blokovske podjele u međunarodnoj zajednici, polovinom
pedesetih godina prošloga stoljeća dolazi do afirmacije politike aktivne i miroljubive
koegzistencije. U toj politici otpočetka je značajnu ulogu imala i bivša Jugoslavija.
Niz akata koji su usvajani pod tim imenom imali su za cilj ponovnu potvrdu načela
UN-a kao temeljnih prava i dužnosti država s univerzalnim domašajem.
Pet principa miroljubive koegzistencije prvotno je bilo formulirano u zajednič-
koj izjavi prvih ministara Indije i Kine, Nehrua i Ču En Laja, u travnju 1954. u
New Delhiju: (1) uzajamno poštovanje teritorijalne cjelovitosti i suverenosti; (2)
uzajamno uzdržavanje od agresije; (3) nemiješanje u unutarnje poslove druge drža-
ve; (4) ravnopravnost i uzajamna korist i (5) miroljubiva koegzistencija. U toj istoj
formulaciji ta su načela potom potvrđivana nizom dvostranih izjava drugih glavara
država i šefova vlada, među kojima Sovjetskoga Saveza i Kine, Jugoslavije i Indije,
Jugoslavije i Burme i dr.
noga 1919, LE FUR – CHKLAVER: Recueil de textes de Droit international public, deuxième
édition, Paris, 1934, pp. 89-90. U lipnju 1932. Odbor za kodifikaciju International Law Associ-
ation odobrio je Nacrt deklaracije o velikim načelima međunarodnog prava budućnosti koji je
predložio Alejandro Alvarez, ibid., pp. 102-111.
Regionalna Bandunška konferencija azijskih i afričkih zemalja iz travnja 1955. ra-

zradila je tu politiku u deset sljedećih načela: (1) poštovanje temeljnih ljudskih prava
u skladu s ciljevima i načelima Povelje UN-a; (2) poštovanje suverenosti i teritorijal-
ne cjelovitosti svih nacija; (3) priznavanje ravnopravnosti svih rasa i ravnopravnosti
svih nacija, velikih i malih; (4) neintervencija i nemiješanje u unutarnje poslove
drugih zemalja; (5) poštovanje prava svake nacije na individualnu i kolektivnu sa-
moobranu u skladu s Poveljom UN-a; (6) (a) odbijanje sudjelovanja u aranžmanima
o kolektivnoj samoobrani koji trebaju služiti posebnim interesima bilo koje velesile,
i (b) dužnost bilo koje sile da se uzdržava od pritiska na druge; (7) uzdržavanje od
čina ili prijetnje agresijom ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
neovisnosti neke zemlje; (8) rješavanje svih međunarodnih sukoba miroljubivim
sredstvima poput pregovora ili mirenja, arbitraže i sudskog rješavanja, kao i dru-
gim miroljubivim sredstvima koja zainteresirane zemlje mogu izabrati, u skladu s
Poveljom UN-a; (9) ohrabrivanje uzajamnih interesa i suradnje; i (10) poštovanje
pravde i međunarodnih obveza.
Komisija za međunarodno pravo predložila je još u 1949. nacrt Deklaracije o
pravima i dužnostima država, koji formalno nikada nije bio usvojen. Potom je Opća
skupština UN-a u 1963. ustanovila svoj Posebni odbor (Specijalni komitet) koji je
razmatrao kodifikaciju načela koegzistencije, a kojemu su kao osnova rada služila
načela iz Povelje UN-a. Taj je odbor bio izradio nacrt rezolucije koji je predložio
Općoj skupštini.
Opća skupština je 24. listopada 1970, na svojemu jubilarnom zasjedanju u
povodu četvrt stoljeća UN-a, konsenzusom (bez glasanja) usvojila Deklaraciju
o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između
država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (Rezolucija 2625 (XXV), (u dalj-
njemu tekstu: Deklaracija iz 1970).
U toj se deklaraciji izlaže i razrađuje sedam načela, koja su, za razliku od
članka 2. Povelje, sva formulirana kao načela općega međunarodnoga prava,
što obvezuju sve države svijeta. Stoga tu deklaraciju valja u njezinu sadržaju
smatrati autentičnim tumačenjem Povelje UN-a.
Međunarodna sudska tijela uzimaju iskaze iz te Deklaracije kao iskaze načelâ
UN-a, a, s obzirom na to da su sadržana u Povelji, ta načela po ugovornoj osnovi
izravno obvezuju sve države članice UN-a. Nekolicina država nečlanica obvezala se
na poštovanje tih načela nekim jednostranim izjavama u kojima se potvrđuju načela
UN-a. Stoga nema nikakve sumnje u to da su ih izričito prihvatile doslovce sve dr-
žave svijeta. No sve države, pa i one nove prije njihova primanja u UN, obvezane su
tim načelima kao imperativnim pravilima općega međunarodnog prava.
Neki pisci, poglavito oni s prostora bivše Jugoslavije, izlažu sadržaj tih načela u
okviru sljedećih pet temeljnih prava i dužnosti svih država: (1) prava na opstanak;
(2) prava na suverenost; (3) prava na jednakost; (4) prava na saobraćaj; te (5) prava
na štovanje.10
10
Vidi opširan opis njihova sadržaja – J. ANDRASSY – B. BAKOTIĆ – B. VUKAS: Međunarod-
no pravo, I. dio, Zagreb 1995, napose str. 90-101.
Držimo da ćemo biti precizniji i bliži onomu što propisuju pravila pozitiv-
noga međunarodnog prava današnjice ako se u izlaganju toga istog sadržaja
držimo načela iz Deklaracije iz 1970.
Deklaracija nabraja sedam načela koja se prema njezinu redoslijedu mogu
formulirati kao sljedeća: (1) načelo zabrane sile; (2) načelo mirnoga rješavanja
međunarodnih sporova; (3) načelo neintervencije; (4) dužnost država da me-
đusobno surađuju u skladu s Poveljom; (5) načelo ravnopravnosti i samoodre-
đenja naroda; (6) načelo suverene jednakosti država te (7) načelo ispunjavanja
prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri.
Od ostalih međunarodnih instrumenata bitnih za sadržaj tih načela valja
posebno navesti Definiciju agresije iz rezolucije Opće skupštine 3314 (XXIX) od
14. prosinca 1974, te Deklaraciju o načelima kojima se države vode u svojim uza-
jamnim odnosima iz Helsinškoga završnog akta od 1. kolovoza 1975. Činjenica
što su ta politički najvažnija imperativna pravila općega međunarodnog prava,
bitna za održanje međunarodnog mira i sigurnosti, sročena u tim neugovornim
instrumentima, nimalo ne utječe na njihovu obvezujuću pravnu snagu za sve
države svijeta. Takvima ih, naime, tumači i Međunarodni sud.
(1) Načelo zabrane sila. U međunarodnome pravu rat je postao protupra-
van tek tzv. Briand-Kelloggovim paktom iz 1928.11 Države stranke toga pakta
svečano su u ime svojih naroda izjavile „da osuđuju pribjegavanje ratu u svrhu
rješavanja međunarodnih sporova i odriču ga se kao instrumenta nacionalne
politike u njihovim uzajamnim odnosima”. Do izbijanja Drugoga svjetskog rata u
1939, sve tada neovisne države svijeta postale su strankama toga pakta s iznim-
kom Argentine, Bolivije, Čilea i Salvadora. Time je zabrana rata propisana u
njemu već tada bila prerasla u pravilo općega običajnoga međunarodnog prava.
Povelja UN-a tu zabranu veoma proširuje. Kao jedno od načela UN-a, ona u
članku 2(4), propisuje sljedeće: „Članovi se u svojim međunarodnim odnosima
uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su uperene protiv teritorijal-
ne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način
nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.”
Ovdje valja razmotriti najprije sadržaj toga načela kako je određen Deklara-
cijom iz 1970, te potom „prirodno pravo” svake države na individualnu i kolek-
tivnu samoobranu kao iznimku od njegove primjene. Na kraju ćemo u okviru
11
Riječ je o „O općemu ugovoru o zabrani rata”, potpisanom u Parizu 27. kolovoza 1928. Na-
ime, Pakt Lige naroda iz 1919. još nije bio zabranio rat, ali je njegovo otpočinjanje uvjetovao
obveznim postupkom mirenja. Ako takav prethodni postupak ne bi uspio, a za to je bilo malo
praktičnih izgleda, nakon proteka rokova određenih Paktom Lige, svaka njezina članica bila je
slobodna otpočeti „legalan” rat protiv druge stranke spora, bez obzira na to je li on bio napadački
ili obrambeni. Stoga, zabranjujući rat, Briand-Kelloggov pakt čini krupnu prekretnicu u razvoju
toga načela razmotriti i pravo svih država na teritorijalnu cjelovitost i političku

neovisnost.
Nakon što gornje načelo formulira u istome sadržaju, ali kao dužnost svake
države, Deklaracija iz 1970. potom dodaje: „... Takva prijetnja silom ili upotreba
sile znače kršenje međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih nacija i ne smiju
se nikada upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.”
Potom se agresivni rat označuje kao zločin protiv mira koji povlači odgovor-
nost po međunarodnome pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od
svake propagande u korist agresivnog rata. Države su, dalje, dužne uzdržavati
se od čina protumjera (represalija) koji uključuju upotrebu sile. Svaka je država
dužna uzdržavati se od upotrebe bilo koje prisilne mjere koja lišava prava naroda
na samoodređenje, slobodu i neovisnost.
Područje neke države ne smije biti predmetom vojne okupacije ili predme-
tom stjecanja od neke druge države koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe
sile. Nikakvo takvo stjecanje područja neće se priznati kao zakonito.
Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike „posredne (indirekt
ne) agresije”: „Svaka je država dužna uzdržavati se od organiziranja ili poticanja
na organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaće-
nike, radi njihova ubacivanja na područje neke druge države. – Svaka je država
dužna uzdržavati se od organiziranja, poticanja, pomaganja ili sudjelovanja u
građanskom ratu ili u terorističkim činima u nekoj drugoj državi i ne dopustiti
na svojemu području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih čina, ako čini
spomenuti u ovome stavku uključuju prijetnju silom ili upotrebu sile.”
Na ovome mjestu valja izložiti bitne odredbe definicije agresije usvojene rezo-
lucijom Opće skupštine UN-a iz 1974. Članak 1. daje opću definiciju agresije na
sljedeći način: „Agresija je upotreba oružane sile od neke države protiv suverenosti,
teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge države ili upotreba oru-
žane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih nacija, kao
što to proizlazi iz ove definicije.”
U članku 2. navodi se kao prima facie dokaz o činu agresije kada neka država
prva upotrijebi oružanu silu, kršeći Povelju UN-a. Ali se predviđa da, s obzirom na
ostale bitne okolnosti, Vijeće sigurnosti može utvrditi i drukčije.
U članku 3. navodi se da svaki od sljedećih čina, bez obzira na objavu rata, znači
čin agresije uz rezervu prethodnoga članka: a) invazija ili napad oružanim snagama
neke države na područje druge države, ili svaka vojna okupacija, čak i privremena,
koja proizlazi iz takve invazije ili napada, ili svako pripojenje područja ili dijela
područja druge države izvršeno upotrebom sile; b) bombardiranje, ili upotreba ma
koje vrste oružja, od oružanih snaga neke države protiv područja druge države; c)
blokada luka i obale neke države oružanim snagama druge države; d) napad oružanih
snaga neke države na kopnene, pomorske ili zračne vojne snage ili na (trgovačku)
mornaricu ili civilno zrakoplovstvo druge države; e) upotreba oružanih snaga neke
države koje su stacionirane na području druge države uz njezin pristanak, ali pro-
tivno uvjetima predviđenima sporazumom, ili svako produljenje njihove prisutnosti
na tome području nakon prestanka sporazuma; f ) postupak neke države kojim ona
dopušta da njezino područje koje je stavila na raspoloženje drugoj državi, bude
upotrijebljeno od te druge države za izvršenje čina agresije protiv neke treće drža-
ve; i g) upućivanje od neke države ili u ime te države oružanih odreda ili skupina
dobrovoljaca ili plaćenika koji protiv druge države poduzimaju oružane čine, a koji
se po ozbiljnosti izjednačuju s gore navedenim činima.
U članku 4. navodi se da to nabrajanje nije iscrpno i da Vijeće sigurnosti može
utvrditi da i drugi čini znače agresiju prema odredbama Povelje.
h
Time je napose svaka prijetnja oružanom silom ili njezina upotreba postala
prema općemu međunarodnom pravu zabranjena, uz značajan izuzetak samo-
obrane.12
Članak 51. Povelje navodi da: Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo
individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekoga
člana Ujedinjenih nacija sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne
za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti... (prema Glavi VII. Povelje).
Dalje se propisuje posebna pravna obveza država članica UN-a: ... Mjere
koje članovi poduzimaju u vršenju toga prava samoobrane odmah se dojavljuju
Vijeću sigurnosti i nipošto ne diraju u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da
na temelju ove Povelje djeluje svakoga časa na način koji smatra potrebnim za
održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti.
U praksi duljoj od pola stoljeća bilo je slučajeva kada države članice UN-a nisu
izvršavale tu obvezu. Bilo je i slučajeva da, unatoč takvim obavijestima, Vijeće sigur-
nosti nije poduzimalo nikakve mjere na koje je prema Povelji bilo dužno.
Brojni su slučajevi zloupotrebe prava na individualnu, a posebice na kolek-
tivnu samoobranu. Prema gledištu državnoga tajnika Sjedinjenih Američkih
Država u povodu spora Caroline s Britanijom iz 1837, „samoobrana je opravda-
na samo u slučaju neposredne i neotklonjive opasnosti koja ne daje mogućnost
izbora i ne ostavlja vremena za razmišljanje”. Takva akcija, uz to, ne smije biti
„nerazumna ili ekscesivna”, te mora biti „ograničena potrebom samoobrane i
jasno držana u njezinim okvirima”.
12
Vidjeti Aleksandar PELEŠ: „Regionalni sporazumi i pravo na samoodbranu”, JRMP 1969, br. 2,
str. 206-214.
Na to se stajalište pozvala Nürnberška presuda iz 1946. glede nedopustivosti

preventivne oružane akcije na stranome području (u Norveškoj).13 U presudi iz 1986.
u parnici Nicaragua, Međunarodni se sud suglasio s gledištem obiju stranaka (Ni-
karagve i Sjedinjenih Američkih Država) da pravu na samoobranu ima mjesta samo
u slučaju oružanoga napada koji se već zbio. Pitanje je li odgovor na takav napad
pravno dopušten ovisi o kriterijima nužde i proporcionalnosti mjera poduzetih u
samoobrani (p. l03, para. 194).
Sud je utvrdio da vojne i paravojne djelatnosti Sjedinjenih Američkih Država u
Nikaragvi i protiv nje, kao mjera kolektivne samoobrane na navodnu agresiju Nika-
ragve protiv Salvadora, nisu ispunile ni jedan od tih kriterija. Mjere protiv Nikaragve
bile su poduzete u prosincu 1981, dok je ofenziva protiv vlade Salvadora, navodno
potpomognuta iz Nikaragve, bila suzbijena još u siječnju te godine. Dakle, kada su
Sjedinjene Američke Države poduzele svoje mjere, više nije postojalo stanje nužde.
Američko pomaganje kontraša protiv vlade Nikaragve, te miniranje njezinih luka,
ne ispunjavaju, po mišljenju Suda, niti uvjet proporcionalnosti (p. 122, para. 237).
U Zaljevskom ratu 1980 – 1988. Sjedinjene Američke Države podržavale su
irački režim Saddama Husseina u njegovoj agresiji protiv Irana pod imamom Ho-
meinijem. No najvažniji im je interes bio neometana plovidba neutralnih tankera
prostorima otvorenoga mora. Pozivajući se na pravo na samoobranu, Sjedinjene
Američke Države su 19. listopada 1987. napale i teško oštetile iransku naftnu plat-
formu kod Reshada, a 18. travnja 1988. platforme u Salmanu i Nasru. Iran je podnio
tužbu Međunarodnom sudu protiv Sjedinjenih Američkih Država.
Sud je u svojoj presudi od 6. studenoga 2003. ponovio svoje stajalište iz savjeto-
davnoga mišljenja iz 1996. o Zakonitosti upotrebe nuklearnoga oružja, da „podvr-
gavanje vršenja prava na zakonitu samoobranu uvjetima nužde i proporcionalnosti
jest pravilo međunarodnoga običajnog prava”, te iz presude o Nikaragvi iz 1986.
glede specifičnoga pravila da „zakonita samoobrana opravdava samo proporcionalne
mjere u odnosu na pretrpljenu agresiju, koje su nužne za njezino odvraćanje”. Sud
se nije uvjerio da su napadi na iranske platforme bili nužni kao odgovor na neke
incidente (para. 76).
Glede uvjeta proporcionalnosti, prvi bi napad možda bio opravdan kao odgovor
na napad na kuvajtski tanker Sea Isle City pod američkom zastavom u kuvajtskim
vodama. No Sjedinjene Američke Države nisu u tome postupku dokazale da je taj
napad izvršio Iran. Naprotiv, drugi napad izvršen je u sklopu šire akcije „Praying
Mantis” zbog teškoga oštećenja američkoga ratnog broda Samuel B. Roberts koji je
naletio na minu, iako pri tome nije bilo ljudskih gubitaka. Sud nije mogao utvrditi
jesu li mine postavili Iran ili Irak. Američki odgovor na taj incident nije bio pro-
porcionalna upotreba sile u ime samoobrane jer su, osim oštećenja dviju platformi,
potopljene dvije iranske fregate, te drugi brodovi i zrakoplovi (para. 77).
dručju od 9. srpnja 2004. Međunarodni je sud utvrdio da članak 51. Povelje priznaje
13
Cf., Nirnberška presuda, Beograd, 1948, str. 71.
prirodno pravo na samoobranu (samo) u slučaju oružane agresije jedne države protiv
druge. S obzirom na to da Izrael provodi kontrolu nad palestinskim okupiranim
područjem, prijetnja (terorizmom) na koju se on poziva kao na opravdanje za iz-
gradnju zida potječe s područja koje on kontrolira, a ne izvan njega. Stoga je članak
51. Povelje bez značenja za tu situaciju (para. 139).
Pri pribjegavanju legitimnoj samoobrani isključeni su dakle preventivni rat
protiv mogućeg napada neke države, a koji još nije uslijedio; ili oružani napad
u odgovoru na tzv. produljenu agresiju, kada mjere samoobrane nisu poduzete
odmah i neposredno nakon oružanog napada suprotne strane; ili kao odgovor
samo na prijetnju silom prije nego što je oružani napad poduzet.14
Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile, poput npr. gospodarskog ili
političkog pritiska, država žrtva ima pravo uzvratiti istom mjerom. To su tzv.
nenasilne protumjere koje se ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile (v. infra,
§87, pod 4. i 5).
Pravo na kolektivnu samoobranu nekoga vojnog saveza protiv navodnog
agresora postoji samo kada država članica toga saveza koja je žrtva napada,
ima u gornjim granicama i prema definiciji agresije pravo na individualnu sa-
moobranu.
U sumnji je dopustivost oružane intervencije na području druge države bez
njezina pristanka u stanju krajnje nužde, da bi se izbjeglo veće neskrivljeno
zlo. Takve akcije nisu isto što i samoobrana jer nisu usmjerene protiv države
napadača.
Neke se države u takvim situacijama pozivaju na svoje pravo samopomoći (self-
help). Primjerice, izraelske snage za brzo djelovanje intervenirale su 4. srpnja 1976.
na ugandskom aerodromu Entebbe radi oslobađanja putnika iz zrakoplova njemačke
tvrtke Lufthansa koji su oteli palestinski teroristi, a koji je tamo sletio.
Čak i u stanju krajnje nužde, za intervencije te vrste na području druge države
trebao bi njezin prethodni pristanak, a po mogućnosti i suradnja. No pitanje je, ako
u građanskom sukobu u dijelovima neke države nestane bilo kakve efektivne vlasti,
14
Administracija Georgea Busha ml. u Sjedinjenim Američkim Državama otvoreno je zagova-
rala pribjegavanje oružanoj sili kao instrumentu nacionalne politike te države neovisno o bilo
kakvim standardima samoobrane, i neovisno o nadležnostima Vijeća sigurnosti UN. To je na-
vodno uključivalo i preventivni napad (pre-emptive attack), napose radi otklanjanja opasnosti
od globalnoga terorizma. Ostale države ne bi imale to isto pravo, osim ako ne sudjeluju u ad
hoc koalicijama pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država. No slično poput tzv. Brežnjev-
ljeve doktrine iz 1968. godine u ponešto različitom kontekstu, nije bilo nikakvih izgleda da to
jednostrano „pravo” jedine svjetske supersile izmijeni postojeća pravila općega međunarodnog
prava potvrđena u Povelji UN-a putem nekoga novog communis opinio juris. Poput oružane in-
tervencije protiv Čehoslovačke u 1968, ni jedna akcija u provođenju takve politike neće izgubiti
obilježja akata agresije. Nova administracija Baracka Obame napustila je tu doktrinu.
a životi civila dođu u neposrednu opasnost. Neke su zemlje tada svoju oružanu ak-
ciju radi spašavanja civila opravdavale kao „humanitarnu intervenciju”, poput npr.
akcije britanskih, američkih i belgijskih snaga u dijelu Konga (Zaira) u 1964, akcije
Sjedinjenih Američkih Država u Grenadi 1983. itd.15
Navodno pravo na oružanu humanitarnu intervenciju katkad se zloupotreblja-
valo da bi se u drugoj državi srušio nepoćudan režim. Godine 1965. oružane snage
nekih država članica Organizacije američkih država tako su u Dominikanskoj Repu-
blici uklonile prethodno na demokratskim izborima izabranoga predsjednika Juana
Boscha. Ta je intervencija bila jednaka onoj koju su snage Varšavskog ugovora u
1968. poduzele u Čehoslovačkoj. U trenutku intervencije ni u jednoj od tih država
nije postojalo stanje krajnje nužde.
Ako ne postoji stanje krajnje nužde, valja uvijek tražiti akciju, ili dobiti odo-
brenje za akciju, od Vijeća sigurnosti UN-a.
h
Iz prethodnih je izlaganja vidljivo da načelo koje je rezultiralo iz članka 2(4).
Povelje UN-a, i koje je danas imperativna norma općega međunarodnog prava
(jus cogens), zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijal-
ne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države. Time, međutim, opće
međunarodno pravo izravno ne garantira svim državama svijeta teritorijalnu
cjelovitost, a poglavito ne njihove postojeće granice. Zabranjuju se nasilne pro-
mjene tih granica, ali ne i zahtjevi za tim promjenama.
Nasuprot općemu međunarodnom pravu, „Deklaracija o načelima kojima
se države vode u svojim uzajamnim odnosima” iz Helsinškoga završnog akta
iz 1975, sadržava u tome pogledu dalekosežniju pravnu obvezu. U načelu „Ne-
povredivost granica” pod točkom III. navedeno je: „Države sudionice smatraju
nepovredivima sve svoje granice, kao i granice svih država u Europi... Sukladno
tomu, one će se također uzdržati od svakoga zahtjeva ili čina prisvajanja i uzur-
piranja dijela ili čitavoga područja bilo koje druge države sudionice.”
Ta obveza znači da su se sve europske države članice KESS-a (danas OESS-a)
odrekle zahtjeva za područjem drugih država članica, i time bilo kakvih jedno-
stranih zahtjeva za promjenama njihovih postojećih granica u Europi. Svaki ta-
kav zahtjev neke od njih treba smatrati suprotnim toj, posebnoj pravnoj obvezi.
U isto vrijeme te su države u okviru načela pod I. (o suverenoj jednakosti
država), potvrdile načelo općega međunarodnog prava glede svojih uzajamnih
15
Vidjeti npr. V. Đ. DEGAN: „Intervencija NATO snaga protiv Savezne Republike Jugoslavije:
Pravna analiza”, Politička misao 1999, br. 4, str. 79-99. Vidjeti također V. BARIĆ PUNDA: „(Im)
premissibility of humanitarian intervention, with special reference to NATO’s action against the
Federal Republic of Yugoslavia”, Adrias 2007, No. 13, Split – Zagreb, pp. 53-64.
odnosa u sljedećem navodu: „One smatraju da se njihove granice mogu mijenja-

ti, u skladu s međunarodnim pravom, mirnim sredstvima i putem sporazuma.”
Na temelju toga, drugoga načela, a kao izraz volje naroda, 3. listopada 1990.
došlo je do ujedinjenja njemačkoga naroda pripajanjem Njemačke Demokratske
Republike Saveznoj Republici Njemačkoj. Potom je na području bivših federa-
cija SSSR, SFRJ i Češko-Slovačke bilo došlo do stjecanja neovisnosti njihovih
federalnih jedinica, ali u njihovim postojećim granicama (načelo uti possidetis).
(2) Načelo mirnoga rješavanja međunarodnih sporova. To načelo nužan
je korelat načelu zabrane sile. Da bi se osigurao trajan međunarodni mir, bilo
bi nužno da sve države svijeta preuzmu neke konkretne pravne obveze glede
rješavanja svih njihovih sporova koji mogu nastati, i to putem postupaka koji
dovode do konačne i obvezujuće presude koju izriče nepristrano tijelo (suđenje
ili arbitraža). No opće međunarodno pravo daleko je od takve dužnosti svih
država svijeta.
Članak 2(3). Povelje UN-a tek predviđa: Članovi rješavaju svoje međunarod-
ne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i
sigurnost, te pravdu. Ni Deklaracija iz 1970. ne izlazi iz tih okvira, samo što tu
obvezu na mirno rješavanje sporova predviđa kao univerzalnu za sve države.
Vodeći se tekstom iz članka 33. Povelje, ta Deklaracija, dalje, predviđa sljedeće:
„... države moraju tražiti pravodobno i pravično rješenje svojih međunarodnih
sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog
rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću dru-
gih mirnih sredstava prema vlastitu izboru. Tražeći takvo rješenje, stranke će se
sporazumjeti o primjeni takvih mirnih sredstava koja odgovaraju okolnostima i
naravi spora.” No, ta formulacija ne utjelovljuje pravnu obvezu na pribjegavanje
nikakvom posebnom sredstvu rješavanja.
U Posebnom odboru u kojemu se pripremao nacrt deklaracije, široko se ra-
spravljalo o tome treba li kojemu od tih sredstava pridati određeno prvenstvo nad
ostalima. Predstavnici nekih država pri tome su zagovarali neposredne pregovore, a
drugi sudsko rješavanje. Budući da o tome nije bilo sporazuma, zaključeno je da su
sva ta sredstva jednaka pod uvjetom da ih stranke u sporu prihvate, te da ni jedno
sredstvo ne smije ugroziti međunarodni mir, sigurnost, ni pravdu. Nije prihvaćen
ni prijedlog da se propiše obveza prethodnih pregovora stranaka spora glede izbora
nekog sredstva rješavanja ili sporazuma o njemu.
Određena novost u Deklaraciji iz 1970. koja nije dalekosežna, jest afirmacija
dužnosti država stranaka nekoga spora, kao i drugih država, da se uzdrže od
„svakoga čina koji može tako otežati situaciju da bi bilo ugroženo održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti”, te njihova dužnost da djeluju u skladu s ci-
ljevima i načelima Ujedinjenih nacija.
Ali ta Deklaracija potvrđuje otprije postojeće temeljno pravilo općega me-

đunarodnog prava: „Međunarodne sporove treba rješavati na temelju suverene
jednakosti država i u skladu s načelom slobodnoga izbora sredstava...”
Države su dakle slobodne sklapati posebne mnogostrane ili dvostrane ugo-
vore kojima će preuzimati konkretne obveze na neke načine rješavanja svojih
budućih sporova, poput npr. obveznoga mirenja, arbitraže ili sudskoga rješava-
nja. U svoje ostale ugovore o bilo kojemu predmetu, one mogu unositi klauzulu
o obveznoj arbitraži ili sudskom rješavanju mogućih sporova o tumačenju ili
primjeni tih ugovora. Ako je takva posebna obveza preuzeta, sve stranke spora
dužne su je izvršiti na temelju načela pacta sunt servanda. Ali im opće među-
narodno pravo kakvo je danas na snazi ne nameće nikakvu dužnost te vrste, ako
je same nisu ugovorile (v. infra, §79).16
(3) Načelo neintervencije.17 Nedopuštena intervencija može se definirati
kao diktatorsko (nasilno) miješanje neke države, skupine država ili međuna-
rodne organizacije u poslove koji ulaze u unutarnju ili vanjsku nadležnost neke
države (ili više njih) bez njezina (ili njihova) pristanka.
Vanjska nadležnost države očituje se u njezinu pravu da pripada ili ne pri-
pada međunarodnim organizacijama, da bude ili ne bude stranka dvostranih ili
mnogostranih ugovora, uključujući njezino pravo da bude ili ne bude stranka
ugovora o političkim i vojnim savezima, kao i njezino pravo na neutralnost.
Unutarnja nadležnost države može se najkraće opisati kao pravo njezina
stanovništva da slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, gospodarski i
kulturni sustav bez miješanja izvana. To je u isto vrijeme i tzv. pravo na „unutar-
nje” samoodređenje naroda u nekoj državi. U razdoblju djelovanja Ujedinjenih
nacija posebno se afirmiralo i pravo svake države da slobodno raspolaže svojim
prirodnim bogatstvima i izvorima.
No opseg konkretnih poslova koji su u nadležnosti neke države (tzv. njezina
isključiva nadležnost), a koji čine bît njezine suverenosti, podložan je promje-
nama u vremenu.
16
Vidjeti i Deklaraciju iz Manile o mirnom rješavanju međunarodnih sporova (Rezolucija Opće
skupštine UN-a 37/10) od 15. studenoga 1982. – D. LAPAŠ i T. ŠOŠIĆ: Međunarodno javno
pravo – izbor dokumenata – III. izdanje, Zagreb, 2005, str. 63-68. Ta Deklaracija ne izlazi iz izlo-
ženih okvira, ali uz to precizira ulogu Opće skupštine, Vijeća sigurnosti, Međunarodnoga suda i
Glavnoga tajnika u mirnom rješavanju sporova prema Povelji UN-a.
17
Vidjeti Tomislav MITROVIĆ: „Načelo neintervencije i suverenost država po Povelji UN”,
JRMP 1969, br. 3, str. 395-409; V. Đ. DEGAN: „Intervencija i međunarodno pravo”, ZPFR 1983,
str. 169-200; „Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini, pravna analiza”,
Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 2002, br. 2, str. 433-462; Danilo TÜRK: Načelo
neintervencije v mednarodnih odnosih in v mednarodnem pravu, Ljubljana, 1984, 352 str.
Stalni sud međunarodne pravde u savjetodavnom mišljenju iz 1923. o Dekretima

o državljanstvu u Tunisu i Maroku, izrekao je: „... moglo bi se reći da je nadležnost
neke države isključiva u granicama određenima međunarodnim pravom uzetim u
širem značenju, obuhvaćajući u isto vrijeme običajno pravo i opće i posebno ugo-
vorno pravo... Pitanje potpada li neka oblast pod isključivu nadležnost neke države u
biti je relativno i oviši o razvitku međunarodnih odnosa” (Series B, No. 4, pp. 23-24).
Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ako je slobod-

nom voljom prihvatila neku ugovornu obvezu i njome je pristala na neke oblike
nadzora nad njezinim izvršenjem. U pitanju može npr. biti ispitivanje pritužbi
njezinih građana koje provodi neko međunarodno tijelo, ili arbitražno ili sudsko
rješavanje spora o tumačenju ili primjeni odnosnoga ugovora, i to u slučajevima
kada ostale stranke ili nadležna međunarodna tijela ostvaruju svoja ugovorna
prava u granicama predviđenoga postupka.
Učlanjenjem u organizaciju supranacionalnog karaktera kakva je danas Eu-
ropska unija države prenose i svoje znatne isključive nadležnosti na zajedničke
organe. Ti organi imaju tada pravo vršiti svoje ugovorne funkcije na području
njezinih država članica. Sve to ne znači nedopuštenu intervenciju. Ali sâmo
učlanjenje u organizaciju te vrste i istupanje iz nje, morali bi biti podložni poli-
tičkoj volji birača odnosne države.
I razvitak općega međunarodnog prava suzio je isključivu nadležnost svih
država svijeta na nekim posebnim područjima. To se napose odnosi na temeljna
prava i slobode svake ljudske osobe.
Institut za međunarodno pravo u svojoj rezoluciji usvojenoj o 200. obljetnici
Francuske revolucije u 1989. o „Zaštiti ljudskih prava i načelu neintervencije u unu-
tarnje poslove država”, istaknuo je u članku 2(1). da država koja djeluje u kršenju
obveze o zaštiti ljudskih prava „ne može izbjeći svojoj međunarodnoj odgovornosti
pozivajući se na to da to područje u biti spada njezinoj unutarnjoj nadležnosti.” U
toj se rezoluciji izričito afirmira pravo na individualnu i kolektivnu intervenciju
(koja ne uključuje upotrebu oružane sile u kršenju Povelje UN-a), i to poduzima-
njem diplomatskih, gospodarskih i drugih mjera prema svakoj drugoj državi (članak
2(2)). „Mjere u svrhu kolektivne zaštite ljudskih prava napose su opravdane kada se
poduzimaju kao odgovor na osobito teška kršenja tih prava, posebice na masovna i
sustavna kršenja, i na ona koja povređuju prava koja se ni u kakvim okolnostima ne
mogu derogirati” (članak 2(3)). Jedan od uvjeta takve intervencije jest da poduzete
mjere moraju biti „u razmjeru s težinom kršenja” (članak 4, točka 2).
Ne smatraju se nedopuštenima mjere kolektivne intervencije koje Vijeće

sigurnosti UN-a naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII. Povelje, a u
slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti
čak i oružane naravi. Kolektivne mjere koje poduzme neka regionalna organi-
zacija ili vojni savez bez prethodnoga odobrenja Vijeća sigurnosti, pravno su
nedopuštene. Ovisno o okolnostima, one same mogu biti bilo čin agresije bilo
nedopuštena intervencija.
No neovlaštene mjere intervencije poduzete, bilo prijetnjom oružanom si-
lom bilo njezinom upotrebom, potpadaju pod načelo zabrane sile. Svaki čin
agresije koji odgovara toj definiciji daje pravo žrtvi da uzvrati oružanim mje-
rama samoobrane.18
Pod nedopuštenom intervencijom u užemu smislu valja uzeti različite dru-
ge pravno nedopuštene mjere jedne ili više država, poput mjera političkoga,
gospodarskog, propagandnoga ili sličnog pritiska, napose kada se poduzimaju
s namjerom da se od države žrtve iznudi neki ustupak. Na takve mjere, ako su
protupravne, njihova žrtva nema pravo samoobrane, ali im se može suprotstaviti
nenasilnim protumjerama (v. infra, §87, pod 5).
Osobito u odnosima između jake i slabe, ili bogate i siromašne države, moguće
su mjere koje po sebi ne znače kršenje prava, ali mogu postići cilj intervencije. One
se mogu sastojati u uskrati priznanja nove države ili nove vlade, u uskrati zajma, u
odbijanju da se sklopi ugovor o pomoći druge vrste ili da se ne produži takav ugovor
koji je istekao, i sl. U tim slučajevima žrtva intervencije smije pribjeći samo mjerama
retorzije. To su čini koji nanose štetu, ali po sebi nisu protupravni (v. infra, §87, pod
3). Tim se putem, međutim, ne može djelotvorno oduprijeti pritisku.
Za razliku od ostalih prava i dužnosti država koja se ovdje opisuju, članak 2.
Povelje UN-a ne predviđa načelo neintervencije kao takvo. Na jedinome mjestu
gdje se u Povelji izraz „intervencija” spominje jest stavak 7. njezina članka 2, koji
ograničuje neke djelatnosti same te organizacije.
Tamo se navodi: „Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se mi-
ješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju u unutarnju nadležnost država, niti
obvezuje članove da takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji; ali to
načelo ne dira u primjenu prisilnih mjera prema glavi VII.”
Brojni su međunarodni instrumenti koji pokušavaju definirati nedopuštenu in-
tervenciju. Od onih univerzalnoga značenja valja spomenuti „Deklaraciju o nedo-
pustivosti miješanja u unutarnje poslove država i o zaštiti neovisnosti i suverenosti”,
što ju je Opća skupština UN-a jednoglasno usvojila, uz pet uzdržanih glasova, 21.
18
Osjetljivo je pitanje masovnih i u širokim razmjerima zločina koje su počinile neke državne
vlasti protiv vlastitih građana, a u uvjetima kada zbog nesložnosti svih svojih stalnih članova
Vijeće sigurnosti nije kadro naložiti kolektivne prisilne mjere kojima bi se ti zločini spriječili
ili makar dokončali. Stoga bi se oružana intervencija Sjevernoatlantskoga saveza na području
SR Jugoslavije 1999. mogla smatrati humanitarnom intervencijom, poduzetom kao odgovor na
produljene masovne zločine i istjerivanje albanskoga pučanstva s Kosova. Pri tome valja uzeti u
obzir da je još davno prije toga masovnoga etničkog čišćenja, ukidanjem autonomije Vojvodine
i Kosova u 1989. na Kosovu uveden pravni i faktički sustav apartheida koji odgovara definiciji
toga zločina iz članka II. Konvencije o apartheidu iz 1973.
prosinca 1965. (Rezolucija 2131 (XX)). Načelu neintervencije posvećen je odjeljak i u

Deklaraciji iz 1970. (kao i u Deklaraciji o načelima Helsinškog završnog akta iz 1975).
Novu „Deklaraciju o nedopustivosti intervencije i miješanja u unutarnje poslove
država” Opća je skupština usvojila 9. prosinca 1981. (Rezolucija 36/103), ali ovoga
puta većinom od 12 glasova, uz 22 glasa protiv, 6 uzdržanih i 8 odsutnih članica.
Tekstovi svih tih instrumenata preopširni su, uz nepotrebna ponavljanja i katkad
su nezgrapno sročeni. Svi oni opisuju i nabrajaju nedopuštene čine intervencije u
želji da ih sve obuhvate. Pri tome obuhvaćaju i čine oružane intervencije, iako, za
razliku od ostalih, iz njih proizlazi pravo na samoobranu oružanom silom. Sve je to
uzaludan posao jer je bogatstvo mogućih zloupotreba takvih određenja uvijek veće
od onoga što ih može slijediti neki pravni tekst. Stoga bi kratka, sintetička i jasna
određenja pojma intervencije, s elementima koji neko djelo čini protupravnim, mo-
rala imati prednost pred enumerativnim definicijama. No nezgrapni pravni tekstovi
ne mogu se izbjeći kada ih umjesto pravnika sastavljaju diplomati i političari u tijelu
sastavljenom od predstavnika država.
(4) Dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom UN-a.

Pod ovim načelom Deklaracija iz 1970. formulira određene „dužnosti” država.
No valja ozbiljno sumnjati u to da te „dužnosti” označuju konkretne obveze
država na temelju općega međunarodnog prava čije bi kršenje povlačilo me-
đunarodnu odgovornost počinitelja ako nisu uglavljene u neki međunarodni
ugovor. Riječ je, naime, o popisu područja poželjne suradnje između svih dr-
žava svijeta radi zajedničke koristi, poticanja uzajamnoga povjerenja, pa time i
jačanja međunarodnoga mira i sigurnosti.
Deklaracija navodi: „Države su dužne međusobno surađivati na različitim
područjima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovim političkim,
gospodarskim i društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnoga mira i
sigurnosti i radi unapređivanja međunarodne ekonomske stabilnosti i napretka,
općega blagostanja naroda i međunarodne suradnje bez diskriminacije uteme-
ljene na tim razlikama.”
Potom se poimence navode neka područja suradnje koja su već gore spomenuta
kao ciljevi (održanje međunarodnog mira i sigurnosti, suradnja na gospodarskom i
socijalnom polju i sl.). Uz to se spominje suradnja radi promicanja općega poštovanja
i ostvarivanja prava čovjeka i osnovnih sloboda, suradnja na kulturnom, tehničkom,
trgovačkom polju, te na znanstvenom i tehnološkom području, te radi podupiranja
napretka kulture i obrazovanja u svijetu.
Tim navodnim „dužnostima država” odupire se pravo svake od njih da sama

odlučuje hoće li ili neće priznati neku drugu državu ili vladu u drugoj državi,
hoće li ili neće s drugom državom uspostaviti diplomatske i konzularne odnose,
te sklopiti ugovore o svim navedenim i ostalim područjima suradnje.
Uz to, u tekstu toga načela ne navodi se kao iznimka od njegove primjene, duž-
nost država članica UN-a da, postupajući po rezolucijama Vijeća sigurnosti na te-
melju glave VII. Povelje, prekinu s nekom državom svoju suradnju koja je u neskladu
s takvom rezolucijom.
(5) Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda.19 To je načelo u traj-
noj opreci s načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih
država u svijetu. Naime, kada bi svi „narodi” pribjegli tomu pravu, teritorijalna
cjelovitost i granice mnogih država došle bi u pitanje. Neke mnogonacionalne
države mogle bi se i raspasti, kao što se to i dogodilo s trima federacijama u
Europi (Sovjetski Savez, SFRJ i Češko-Slovačka).
Prije i u tijeku promjena koje su prevladale blokovsku podjelu svijeta u znanosti
je bilo nastojanja da se pravo na samoodređenje do odcjepljenja ograniči na narode
koji se bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije ili protiv rasističkoga re-
žima u svojoj zemlji. To je trebalo zaštititi teritorijalnu cjelovitost svih drugih država.
Međunarodni je sud u presudi od 30. lipnja 1995. o Istočnom Timoru (Portu-
gal/Australija) ustanovio da je načelo samoodređenja narodâ, kako je evoluiralo
iz Povelje i iz prakse UN-a, „besprijekorno” i da ima domašaj erga omnes. Dodao
je da je ono „jedno od bitnih načela suvremenoga međunarodnog prava” (p.
l02, para. 29).
Riječ je o dalekosežnom iskazu koji je u istom sadržaju potvrdio Međunarod-
ni sud u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom
području od 9. srpnja 2004. (para. 88). Sud je ustanovio da određivanje pravca zida
koji izgrađuje Izrael stvara nesnosne uvjete za Palestince koji su prisiljeni iseljavati
se iz odsječenih enklava, uz istodobno naseljavanje na te prostore Izraelaca. To čini
ozbiljnu teškoću u vršenju prava palestinskoga naroda na samoodređenje i time se
krši dužnost koja leži na Izraelu da poštuje to pravo (paras. 122, 149).
No ipak je ostalo važno pokušati odrediti pravni domašaj „načela ravnoprav-
nosti i samoodređenja narodâ”, kako je navedeno u članku 1(2). Povelje UN-a
među ciljevima te svjetske organizacije.
U srednjoj i istočnoj Europi ne vodi se dovoljno računa o tome da se svi
međunarodni instrumenti koji ga uređuju odnose na načelo ravnopravnosti i
samoodređenja „narodâ” prije u teritorijalnom negoli strogo u etničkome smi-
19
Vidjeti Aleksandar MAGARAŠEVIĆ: „Samoopredeljenje i međunarodno pravo”, JRMP 1955,
br. 3, str. 34 -358; Ernest PETRIČ: Pravica do samoodločbe, mednarodni vidiki, Maribor, 1984,
301 str.; Ivo ŠKRABALO: „Pravo naroda na samoodređenje i međunarodna zajednica”, JRMP
1976, br. 1-2, str. 47-58; V. Đ. DEGAN: „Samoodređenje naroda i teritorijalna cjelovitost dr-
žava u uvjetima raspada Jugoslavije”, Zakonitost 1992, br. 4, str. 443-470; „Ujedinjeni narodi i
načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996,
str. 151-169.
slu. Drugim riječima, uživatelji toga načela jesu svi stanovnici nekoga područja,
bilo da ono već čini državu, ili je dio neke države, ili je pak u nesamoupravnom
položaju u odnosu na drugu državu.20
Naprotiv, nacistička Njemačka pod Hitlerom, i Srbija, odnosno SRJ pod Mi-
loševićem, vodile su osvajačke ratove radi ujedinjenja svih dijelova njemačkoga,
odnosno srpskog naroda u jednoj državi. Osvajala su se područja u kojima su pri-
padnici tih naroda bili izmiješani s drugim stanovništvom, pa i ona gdje su činili
neznatnu manjinu. Na tim područjima provodila su se etnička čišćenja drugoga
stanovništva. Time se grubo kršio prvi element toga načela, onaj o ravnopravnosti
„naroda”, tj. stanovništva. Posljedica tih tragičnih događaja bili su vojnički poraz i
gubljenje osvojenih područja s kojih se njemačko, odnosno srpsko stanovništvo
povuklo, a na kojemu je ono prije toga stoljećima živjelo kao manjina u zajednici s
drugim etničkim skupinama. Isti ti koncepti o samoodređenju nacija prisutni su u
ekstremističkim krugovima i drugih nacija, napose u bivšoj Jugoslaviji.
Deklaracija iz 1970. do sada je najvjerodostojniji međunarodni instrument
koji uređuje i razrađuje to načelo. Kao i u nekim drugim takvim instrumenti-
ma, i u njoj se dade nazreti razlikovanje između unutarnjega i vanjskog samo-
određenja naroda. Na ono prvo odnosi se sljedeći navod: „Na temelju načela
ravnopravnosti i samoodređenja naroda, utvrđenog Poveljom, svi narodi imaju
pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te da sli-
jede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka je država dužna poštovati
to pravo u skladu s odredbama Povelje.” To se pravo odnosi na sve građane neke
teritorijalne cjeline, koja možda još i nije stekla državnost.
Najvažniji je sljedeći navod: „Stvaranje suverene i neovisne države, slobodno
udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slo-
bodnom odlukom naroda bilo kojega drugog političkog statusa, za taj narod
znači način primjene njegova prava na samoodređenje.” Iz toga proizlazi da
ostvarivanje toga prava ne mora uvijek rezultirati secesijom od neke države i
stvaranjem nove države, ali se ni to pravo nipošto ne smije isključiti. Stoga bilo
kakav državni oblik koji se narodu nekoga područja nameće silom, i koji ga time
dovodi u neravnopravan i podčinjen položaj, znači kršenje načela samoodređe-
nja i jednakih prava toga „naroda”.
Za određivanje pravnoga domašaja toga načela veoma je značajno Mišljenje br. 2.
Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji od 11. siječnja 1995. Na pitanje Srbije:
„Ima li srpski narod u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, kao jedna od konstitutivnih
20
I sama Povelja UN-a u članku 1(2). čini bitnu razliku između „nacija”, koje su u imenu te orga-
nizacije, te o načelu ravnopravnosti i samoodređenja „naroda” shvaćenih kao plebsa ili puka (pe-
oples, les peuples, los pueblos, narody). Deklaracija o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama
i narodima (Rezolucija 1514 (XV)), što ju je Opća skupština usvojila 14. prosinca 1960, odnosi se
na „narode” u smislu cjelokupnoga stanovništva nekoga nesamoupravnog područja.
nacija Jugoslavije, pravo na samoodređenje?”, dan je sljedeći odgovor: „1. – Komisija

smatra da na današnjem stupnju svoga razvoja međunarodno pravo ne precizira
sve posljedice prava na samoodređenje. – Ipak je dobro utvrđeno da, bez obzira na
okolnosti, pravo na samoodređenje ne može postići promjenu granica koje postoje
u trenutku neovisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju suprotnoga sporazuma
država u pitanju.”
No u tome je Mišljenju Arbitražna komisija još naglasila: „Ako u nekoj državi
postoje jedna ili više skupina koje čine etničke, vjerske ili jezične zajednice, te sku-
pine po međunarodnom pravu imaju pravo da im se prizna njihov identitet... Pravne
norme općega međunarodnog prava koje su postale imperativne, traže od država
da osiguraju poštovanje prava manjina.” „Stoga srpsko stanovništvo Bosne i Herce-
govine i Hrvatske moraju uživati sva prava koja međunarodne konvencije na snazi
priznaju manjinama, kao i unutarnja i međunarodna jamstva u skladu s načelima
međunarodnoga prava...”21
h
Deklaracija iz 1970. u dvama posljednjim stavcima nastoji dovesti u sklad gore
definirano načelo ravnopravnosti i samoodređenja „naroda” (peoples), s načelom
teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti svih postojećih država. U pretpo-
sljednjem se stavku navodi: „Ništa u prethodnim stavcima ne treba tumačiti kao da
ovlašćuje ili da potiče bilo kakvu akciju koja ima za cilj razbijanje ili ugrožavanje,
potpuno ili djelomično, teritorijalne cjelovitosti ili političkoga jedinstva suverenih i
neovisnih država koje se ponašaju u skladu s naprijed proglašenim načelom ravno-
pravnosti i samoodređenja naroda, i koje imaju vladu koja zastupa cjelokupni narod
toga područja, bez razlike u pogledu rase, vjere ili boje.”
Posljednji stavak izričito nalaže svim državama poštovanje cjelovitosti svih dru-
gih postojećih država, pa i ostalih teritorijalnih cjelina, i to, čini se, čak i na štetu
uživanja prava na samoodređenje njihovih stanovnika: „Svaka se država mora uz-
državati od bilo kakve akcije koja ima za cilj djelomično ili potpuno razbijanje naci-
onalnoga jedinstva i teritorijalne cjelovitosti neke druge države ili zemlje.”
Glede značajnijega, pretposljednjega stavka, neka bi država radila protiv svoje te-
ritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti ako bi bez otpora priznala stanovnicima
nekoga svoga područja – ili u ovome kontekstu valjda i nekoj etničkoj skupini – da se
izdvoje iz nje kako bi stvorili suverenu državu, ili bi se slobodno udružili ili ujedinili
s drugom neovisnom državom, ili slobodno odlučili o nekome drugom političkom
statusu. No u ovo, posljednje ubrajao bi se i zahtjev za preustrojem države u kojoj
oni žive. Razumno tumačenje toga uvjeta bilo bi dakle da bi takva država morala
ulagati napore u prilagodbi svoga unutarnjega poretka, i razvijati sva prava svih
svojih građana i svih skupina, kako bi prevenirala potrebu zahtjeva neke skupine za
secesijom ili za nasilnom promjenom vlasti.
21
Cf., ILM 1992, No. 6, (ILM 1992), p. 1498.
Sljedeći uvjet očuvanja teritorijalne cjelovitosti postojeće države jest da ona već
ima vladu „koja zastupa cjelokupan narod toga područja, bez razlike u pogledu
rase, vjere ili boje”. Ako bi se uzeo sam za sebe, taj bi uvjet stvarno negirao načelo
samoodređenja stanovnika područja, a posebice pripadnika manjinskih skupina.
Dovoljno bi bilo da nacionalne, vjerske ili druge brojčane manjine budu zastupljene
u predstavničkom tijelu države, i da ta država ima pravo na teritorijalnu cjelovitost,
makar one u njemu bile stalno preglasavane i time uskraćivane u svojim pravima,
pa i u onome na nediskriminaciju.
Uz sve navedene nedorečenosti pa i nedosljednosti, Deklaracija iz 1970. vjerno
odražava stupanj pozitivnoga međunarodnog prava na tome području kakvo je da-
nas na snazi.
(6) Načelo suverene jednakosti država.22 To načelo u Povelji UN-a nije
najsretnije formulirano, jer je, zapravo, riječ o dvama pravnim načelima: onome
o suverenosti koje smo usput opisali (supra, §30, pod 2 (iii)), i onome o (prav-
noj) jednakosti svih suverenih država. No, s obzirom na to da je nakon Povelje
UN-a izraz „suverena jednakost” ovladao u svim međunarodnim instrumenti-
ma, uključujući i Deklaraciju iz 1970, nije ga više moguće zanemariti.
Razlike između država očite su i ta se značajka međunarodne zajednice nika-
da neće moći prevladati. Države se međusobno veoma mnogo razlikuju u broju
stanovnika, po veličini državnoga područja, u prirodnim izvorima, gospodar-
skom potencijalu, vojnoj moći, dohotku po stanovniku i dr.
No, unatoč tim razlikama, sve su suverene države pravno jednake, kao što
su i pojedinci jednaki u pravima u svakome unutarnjem pravnom poretku do-
stojnom toga imena. Pravna jednakost država proizlazi dakle iz svojstva države
da je suverena i da je subjekt međunarodnoga prava.
Posljedica načela pravne jednakosti svih država jest da, kada se god neko
pitanje ima urediti sporazumno, svaka država ima pravo na glas. A ako nema
drukčijega sporazuma, svaka država ima jedan glas.
Na diplomatskim konferencijama, u međunarodnim organima, te u tek-
stovima međunarodnih ugovora, države se obično svrstavaju po abecednom
redoslijedu njihovih imena (nekoć na francuskom, a danas pretežito na en-
gleskom jeziku). Redoslijed njihova glasanja također se obavlja po abecednom
redu. Često se uvodi tzv. roll call glasanje. Kockom se izvuče ime države koja
prva glasa, a potom glasaju sve države po abecednom redu do kraja, te potom
od početka takvoga popisa.
22
Vidjeti V. Đ. DEGAN: „Načelo suverene jednakosti država u prošlosti, sadašnjosti i budućno-
sti”, Politička misao 2002, br. 2, str. 123-131.
Dvostrani se ugovori često usvajaju na službenim jezicima obiju stranaka.

U svakomu od tih tekstova naizmjenično se jedna od stranaka stavlja na prvo
mjesto.
Povelja UN-a u članku 2(1). navodi: „Organizacija se temelji na načelu su-
verene jednakosti svih svojih članova.” Unatoč tomu, upravo sama Povelja da-
lekosežno odstupa od toga načela, i to glede posebnih prava pet stalnih članica
Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, danas Ruske Federacije, Ujedinjenoga Kra-
ljevstva i Sjedinjenih Američkih Država). Svaka od tih pet država može u tome
glavnom organu UN-a za očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti svojim
negativnim glasom (vetom) onemogućiti usvajanje bilo kakve odluke, pa i pre-
poruke. Uz to, bez pristanka bilo koje od njih ne može se izmijeniti tekst Povelje,
te time niti dirati u ta njihova posebna prava.
Deklaracija iz 1970. navodi: „Sve države uživaju suverenu jednakost. One
imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice,
bez obzira na razlike gospodarske, socijalne, političke ili druge naravi.” Suverena
jednakost uključuje sljedeće elemente: pravnu jednakost država, uživanje prava
koja čine punu suverenost, te dužnost poštovanja osobnosti drugih država.
Deklaracija tu potom ponavlja neke elemente koji su uključeni u neka druga na-
čela UN-a: nepovredivost teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti svih država;
pravo svake države da slobodno bira i razvija svoj politički, društveni, ekonomski i
kulturni sustav; te dužnost svake države da u potpunosti i u dobroj vjeri ispunjava
svoje međunarodne obveze i da živi u miru s drugim državama.
(7) Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vje-
ri. Formulacija toga načela kao posebnoga proizašla je iz članka 2(2). Povelje
UN-a koji navodi: „Da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koja
proistječu iz članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje
su preuzeli u skladu s ovom Poveljom.” Tomu valja pridodati i navod iz uvoda
(preambule) Povelje formuliran kao cilj: „da stvorimo uvjete potrebne za odr-
žavanje pravde i poštovanje obveza koje proistječu iz ugovora i ostalih izvora
međunarodnog prava.”
Neovisno o Povelji, a kako to sugerira i tekst iz njezine preambule, čitavo
međunarodno pravo zasnovano je na načelu pacta sunt servanda (kako je for-
mulirano u članku 26. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, v. supra, §19),
te na dužnosti svih država da se pridržavaju pravilâ međunarodnoga prava koja
proizlaze bilo iz općega običaja ili iz onih općih načela prava koja su dio pozitiv-
noga međunarodnoga prava. Svaka država napose, osim toga što u dobroj vjeri
mora izvršavati ugovore kojih je stranka, mora također poštavati svoje obveze
koje proizlaze iz partikularnih običajnih pravila i jednostranih akata.
U razradi toga načela Deklaracija iz 1970. pridaje posebnu pozornost obvezama

koje su u skladu s Poveljom: „Svaka je država dužna u dobroj vjeri ispunjavati svoje
obveze prihvaćene u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija.”
Slijede dva navoda. U prvome se propisuje da je svaka država dužna u dobroj
vjeri ispunjavati svoje obveze „prema općeprihvaćenim načelima i pravilima me-
đunarodnoga prava”, a u drugome: „... obveze prema međunarodnim sporazumima
koji su u skladu s općeprihvaćenim načelima i pravilima međunarodnoga prava”.
U posljednjemu stavku izražava se ponešto različitim rječnikom obveza članova
UN-a prema članku 103. Povelje: „U slučaju da su obveze prema međunarodnim
sporazumima u sukobu s obvezama članova Ujedinjenih nacija prama Povelji Uje-
dinjenih nacija, prevladavaju obveze iz Povelje.” U članku 103. govori se samo o
sukobu između obveza članova UN-a prema Povelji i njihovih obveza (dakle ne i
obveza država nečlanica) prema bilo kojemu drugom međunarodnom sporazumu.
Ta je razlika ipak zanemariva, jer su danas praktično sve suverene države svijeta
učlanjene u UN (v. supra, §21, pod 3, B).
§ 32. SUKCESIJA DRŽAVA
Bibliografija
D. P. O’CONNELL: State Succession in Municipal and International Law, Cambridge, 1967, vol.
I-II, 595 and 430 p.; Mohammed BEDJAOUI: „Problèmes récents de succession d’Etats dans
les Etats nouveaux”, RCADI 1965, tome 116, pp. 187-300; V. Đ. DEGAN: „Primjenljiva pravna
pravila o sukcesiji država”, Zakonitost 1992, br. 6-7, str. 829-854; „Sukcesija država u pogledu
nepokretne i pokretne državne imovine”, ibid., str. 903-917; „Kontinuitet i sukcesija država u
pogledu državne i društvene imovine”, Financijska praksa 1993, br. 5, (Zagreb), str. 427-449;
„Equity in Matters of State Succession”, Essays in Honour of Wang Tieya, „Martinus Nijhoff, 1993,
pp. 201-210; „State Succession, Especially in Respect of State Property and Debts”, The Finnish
Yearbook of International Law 1993, Vol. IV, pp. 130-193; Geneviève BURDEAU et Brigitte
STERN (éd.): Dissolution, continuation et succession en Europe de l’Est – Succession d’Etats et
relations économiques internationales, CEDIN – PARIS I, (Editions Montchrestien) 1994, 406
p.; Hélène RUIZ FABRI et Pascal BONIFACE (éd.): Succession d’Etats en Europe de l’Est et avenir
de la sécurité en Europe CEDIN – PARIS XIII, (Editions Montchrestien) 1995, 176 p.; Emmanuel
DECAUX et Allain PELLET: Nationalité, minorités et succession d’Etats en Europe de l’est CEDIN
– PARIS X, (Editions Montchrestien) 1996, 330 p.; Josip METELKO: Pravičnost u sukcesiji država,
drugo izdanje, Zagreb, 1995, napose str. 89-255. Mojmir MRAK (Ed.): Succession of States, The
Hague, 1999, 218 pages, v. napose V. Đ. Degan: „Disagreements over the Definition of State
Property in the Process of State Succession of the Former Yugoslavia”, pp. 33-60; V. Đ. DEGAN:
„On State Succession”, Dimensao internacional do direito, Estudios em Homenagem a G. E. do
Nascimento e Silva, Sao Paulo, 2000, pp. 119-140.
U našemu izlaganju o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora (supra,

§26), naveli smo da je sukcesija država stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijal-
nim promjenama na koje se primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnoga
prava. Naveli smo također da je pri svakoj teritorijalnoj promjeni moguće usta-
noviti državu prethodnicu (ili više njih) – koju su pri sukcesiji zamijenile jedna
ili više država sljednica; te jednu ili više država sljednica koje su pri sukcesiji
zamijenile državu prethodnicu (ili države prethodnice).
Stoga sukcesija država ne nastupa kada se i duboke političke promjene zbiju
u nekoj državi u njezinim postojećim granicama. Primjer za to jesu promje-
ne nastale uvođenjem mnogostranačke parlamentarne demokracije, počevši
od 1990, u Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Albaniji i u Mongoliji.
Takve se promjene u znanosti međunarodnoga prava nazivaju, donekle nepre-
cizno, „promjenama vlade”.
Iste političke promjene (urušenje komunističkoga sustava) prouzročile su u tome
istom razdoblju pripojenje (asimilaciju) Demokratske Republike Njemačke Saveznoj
Republici Njemačkoj, te raspad Jugoslavije, Sovjetskoga Saveza i Češko-Slovačke na
njihove federalne jedinice kao nove države u granicama tih jedinica. S obzirom na
§ 32. SUKCESIJA DRŽAVA 241
to da je u svim tim slučajevima došlo do teritorijalnih promjena, tamo je nastalo

stanje sukcesije država.
Glavne tipove teritorijalnih promjena možemo svesti na sljedećih šest.
1. Ustup (cesija). Otprije postojeća država prethodnica ustupa dio svoga
područja nekoj već postojećoj državi sljednici, i to najčešće mirovnim ugovo-
rom kao rezultat poraza u ratu. Primjer za to bilo je ustupanje od Italije bivšoj
Jugoslaviji Mirovnim ugovorom iz Pariza iz 1947. Slovenskoga primorja, Istre,
Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja i Lastova. Taj tip teritorijalnih promjena ne dovodi
dakle ni do nestanka države prethodnice, a ni do nastanka neke nove države
sljednice.
2. Pripajanje (prisajedinjenje, asimilacija). Država prethodnica u cijelosti
postaje dijelom druge, već postojeće države sljednice. Primjer za to jest upravo
spomenuto pripajanje Demokratske Republike Njemačke, koja je uključenjem
u Saveznu Republiku Njemačku u 1990. prestala postojati kao država. U ovome
slučaju država prethodnica prestaje postojati, a država sljednica proširuje svoje
područje.
3. Ujedinjenje. Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu
sljednicu i time sve gube svoju državnost. Primjer za to jest ujedinjenje u 1964.
dviju dotadašnjih država članica Ujedinjenih nacija, Tanganjike i Zanzibara u
novu državu sljednicu – Federaciju Tanzanije. Noviji je primjer ujedinjenje u
1990. Arapske Republike Jemen i Demokratske Narodne Republike Jemen u
novu državu Republiku Jemen. U ovome slučaju dakle sve države prethodnice
prestaju postojati, a, za razliku od pripajanja, nastaje nova država sljednica.
4. Odvajanje (secesija). Na dijelu ili na dijelovima područja države prethod-
nice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. Primjer za
to bio je proces dekolonizacije nakon Drugoga svjetskog rata, kada se veliki broj
tzv. novonastalih neovisnih država odvojio od bivših kolonijalnih sila: Britanije,
Francuske, Nizozemske, Belgije, a u 1974. i od Portugala. Primjer za to je bilo i
odvajanje 1965. Singapura od Malezijske Federacije, te u 1971. Bangladeša od
Pakistana. Najnoviji je primjer odvajanje Eritreje od Etiopije u 1993. Tu dakle
država prethodnica na umanjenu području i dalje postoji, ali nastaju jedna ili
više novih država sljednica.
5. Raspad (disolucija). Država prethodnica se raspada i prestaje postojati,
a na njezinu području nastaju dvije ili više novih država sljednica. Primjer za to
bio je raspad Austrougarskoga i Osmanlijskoga Carstva nakon Prvoga svjetskog
rata, te raspad Jugoslavije, Sovjetskoga Saveza i Češko-Slovačke u 1991. i 1992.
Za razliku od odvajanja, država prethodnica kao rezultat raspada prestaje po-
stojati, a sve su države sljednice nove države.
6. Podjela (partition). Više susjednih država sljednica u cijelosti podijeli

čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati. Takav tip teri-
torijalnih promjena danas je teško zamisliv.
U povijesti su u 1795, pri trećoj podjeli Poljske, njezino preostalo područje po-
dijelile Pruska, Austrija i Rusija. I u 1939. nacistička Njemačka i Sovjetski Savez
podijelili su Poljsku, ali taj čin, kojim je bio otpočeo Drugi svjetski rat, nije bio me-
đunarodno priznat. Poljska izbjeglička vlada s izbjeglim dijelovima vojske nastavila
je djelovati u inozemstvu.
Ovdje dakle država prethodnica prestaje postojati, a države sljednice samo
uvećavaju svoje područje.
h
Te različite situacije teritorijalnih promjena traže i različita pravna pravila za
rješavanje nastalih problema. U nekim situacijama ta su pravila jednostavna, a u
drugima složena ili ih uopće nema.
Primjerice, pri pripajanju i ujedinjenju jedino moguće pravilo jest da sva državna
imovina, arhivi i dugovi države prethodnice (ili država prethodnica) prelaze na dr-
žavu sljednicu, koja pri tim tipovima teritorijalnih promjena ostaje samo jedna. No
tako jednostavno rješenje nije moguće glede međunarodnih ugovora.
Stanje je znatno različito pri odvajanju novih država sljednica od države pret-
hodnice, te pri raspadu i nestanku države prethodnice. U oba ta slučaja državna
imovina, arhivi i dugovi države prethodnice moraju se dijeliti između svih država
sljednica (uključujući tu i državu prethodnicu ako i dalje postoji). Bečka konvencija
iz 1983. predviđa za obje te situacije u biti ista pravna pravila.23
Bilo koji prije opisani tip teritorijalnih promjena dovodi do stanja sukcesije
država. U svim takvim novim situacijama na području koje je prešlo s jednoga
suvereniteta na drugi valja rješavati pitanja poput: državljanstva stanovnikâ toga
područja; njihovih stečenih prava (prava na imovinu, mirovina i dr.); privatnih
ugovora i privatnih dugova fizičkih i pravnih osoba; sukcesije upravnih, zako-
nodavnih i sudskih akata države prethodnice; sukcesije glede međunarodnih
ugovora (o čemu smo već raspravljali), te katkad i sukcesije u članstvu u među-
narodnim organizacijama.
U 1983. godini usvojena je i potpisana Bečka konvencija o sukcesiji država
glede državne imovine, arhiva i dugova (dalje: „Bečka konvencija iz 1983.”).
Njezin tekst pravnički je mnogo kvalitetniji od Bečke konvencije iz 1978, o
23
Stoga sa stajališta primjene pravilâ međunarodnoga prava u ovim pitanjima nije bitno preten-
dira li neka od tih država na „kontinuitet” s državom prethodnicom ili ne. No pri sukcesiji država
glede međunarodnih ugovora vidjeli smo da je vrlo važno da li država prethodnica i dalje postoji
ili se raspala (v. supra, §26). Jednako je glede članstva u međunarodnim organizacijama.
kojoj je bilo riječi. On sadržava jasna pravila, koja za najveći broj slučajeva u
praksi predviđaju razumna rješenja. Međutim, čini se da ta konvencija nikada
neće stupiti na snagu jer je za to potrebno da najmanje petnaest država postane
njezinim strankama. Do sada je samo sedam država ratificiralo tu Konvenciju,
među kojima i Hrvatska.
Sporazum o pitanjima sukcesije između svih država sljednica SFRJ bio je ko-
načno potpisan u Beču tek 29. lipnja 2001. Zbog odugovlačenja Hrvatskoga sabora
da ga ratificira, stupio je na snagu u svibnju 2004, ali još nije učinjeno mnogo na
njegovoj provedbi. On rješava mnoga pitanja sukcesije država, ali ne sva, i to: po-
kretnu i nepokretnu imovinu (aneks A); diplomatsku i konzularnu imovinu (aneks
B); financijsku aktivu i pasivu (aneks C); arhive (aneks D); mirovine (aneks E); ostala
prava, interese i obveze (aneks F); te privatnu imovinu i stečena prava (aneks G).24
Taj Sporazum ne uređuje pitanje državljanstva jer je ono u međuvremenu uglav-
nom bilo riješeno (vidjeti dalje). Konstatirao je već izvršenu raspodjelu financijske
aktive i pasive bivše SFRJ putem pojedinačnih sporazuma država sljednica s me-
đunarodnim financijskim institucijama i krupnim stranim povjeriocima (Pariški
i Londonski klub). On nema odredbi o sukcesiji međunarodnih ugovora s trećim
državama, ni o članstvu u međunarodnim organizacijama, jer o tim pitanjima države
sljednice ne mogu same odlučivati između sebe.
Institut za međunarodno pravo usvojio je 26. kolovoza 2001. u Vancouveru re-
zoluciju „Sukcesija država glede imovine i dugova”, nastojeći precizirati neka načela,
napose glede dugova, koja su u Bečkoj konvenciji nedovoljna. Pri tome je uzeo u
obzir praksu sukcesije bivše SFRJ i Sporazum iz iste godine.25
U nastavku ćemo izložiti temeljna pravila međunarodnoga prava o različitim
pitanjima sukcesije država, držeći se pri tome Bečke konvencije iz 1983, koja,
međutim, u njoj nisu sva obuhvaćena.
1. Državljanstvo.26 Svaki pojedinac na području koje je promijenilo suvere-
nitet ima pravo na državljanstvo.27 Nove države sljednice slobodne su uređivati
pitanja njihova državljanstva vlastitim zakonima, ali uz uvjet da ukupnom pri-
24
U hrvatskom prijevodu pogrešno je preveden kao „ugovor”. Vidi engleski tekst i hrvatski prije-
vod – Narodne novine – međunarodni ugovori, br. 2. od 17. ožujka 2004. Engleski originalni tekst
objavljen je i u ILM 2002, No. l, pp. 3-36.
25
Vidjeti Annuaire de l’Institut de droit international 2000-2001, Session de Vancouver, vol. 69,
pp. 712-741.
26
U okviru Vijeća Europe u 2006. usvojena je regionalna Konvencija o izbjegavanju apatridije pri
sukcesiji država. Vidjeti njezin tekst – ILM 2006, No. 4, pp. 793-797. No poput mnogih drugih kon-
vencija usvojenih u krilu Vijeća Europe, teško je očekivati da će ona stupiti na snagu kao ugovor.
27
Pravo na državljanstvo jedno je od ljudskih prava. Tako članak 15. Opće deklaracije o ljudskim
pravima iz 1948. navodi da svaka osoba ima pravo na državljanstvo i da se ni jedna osoba ne smi-
je samovoljno lišiti svojega državljanstva, niti prava da promijeni državljanstvo. Vidjeti opširnije
– infra, §57.
mjenom svih tih zakona ne smije stvarati osobe bez državljanstva (apatride). Da
bi izbjegle apatridiju, države mogu pojedinačna pitanja državljanstva uređivati
dvostranim ili višestranim ugovorima.
Opće međunarodno pravo tolerira dvostruko i višestruko državljanstvo. To kat-
kad može biti način uređivanja nekih političkih pitanja, ali nije rješenje za sve proble-
me. Prema presudi Stalnoga arbitražnog suda u sporu Canevaro od 3. svibnja 1912.
(Italija/Peru), država ne može pružati diplomatsku zaštitu u korist svoga građanina
u drugoj državi koje je on također državljanin.28 Uz to, u nedostatku suprotnoga
sporazuma, osobe s dvostrukim državljanstvom dužne su dvaput služiti vojni rok i
plaćati poreze objema državama.
U bivšoj Jugoslaviji, uz državljanstvo SFRJ, paralelno je postojalo i državljanstvo
pojedinih republika. Svaka od država sljednica priznala je svoje državljanstvo svim
osobama koje su dotada imale državljanstvo odnosne bivše socijalističke republike.
Osobe koje su imale interesa da steknu državljanstvo neke druge države sljednice
podvrgavale su se postupku naturalizacije predviđenom njezinim zakonom o dr-
žavljanstvu. Time je znatan broj pojedinačnih slučajeva usklađivanja državljanstva
riješen, ali ne i svi.29
Ostali su mnogi problemi izbjeglica i prognanika nakon napadačkog rata u Hr-
vatskoj i Bosni i Hercegovini. Neke od osoba, poput nekih Albanaca s Kosova ili
nekih Srba koji su napustili Hrvatsku, ne žele državljanstvo na koje imaju pravo, ali
teško ostvaruju ono koje žele.
Nastale probleme između npr. Hrvatske, Slovenije i Makedonije moguće je rije-
šiti primjenom postojećih zakona. Ali za probleme državljanstva između Hrvatske,
Bosne i Hercegovine i SRJ, bit će potrebno sklapati posebne dvostrane sporazume.
2. Mirovine. Svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u državi pret-
hodnici zadržava to svoje pravo. Države sljednice trebaju sklopiti sporazume
o isplati mirovina iz mirovinskih fondova bivše države, te o isplati mirovina
koje su građani neke nove države sljednice stekli na području koje je postalo
drugom državom.
Prije sklapanja takvih sporazuma svaka bi država trebala privremeno ispla-
ćivati mirovine svim osobama koje su stalno nastanjene na njezinu području,
čak i ako ne steknu njezino državljanstvo.
Zabranjena je diskriminacija osoba glede ostvarivanja njihovih prava na mi-
rovine i drugih stečenih prava.
28
Usp., RIAA, vol. XI, pp. 405-410. To načelo potom je bilo potvrđeno u članku 4. Haške kon-
vencije od 12. travnja 1930. o sukobu zakona glede državljanstva.
29
Vidjeti analizu zakonodavstva o državljanstvu država sljednica bivše SFRJ – Todor DŽUNOV:
„Succession of States in Respect of Citizenship. The Case of Former SFRY”, Development & In-
ternational Cooperation 1996 (Ljubljana), No. 23, pp. 149-166.
3. Vlasnička prava. Gornje vrijedi i glede uživanja privatne imovine fizičkih

i pravnih osoba. Ta imovina nije predmet sukcesije i ne podliježe podjeli između
država sljednica.
No u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini teško je u potpunosti osigurati to pravo
zbog štete nastale na toj imovini i odgovornosti za tu štetu, kao i zbog toga što su po-
radi etničkoga čišćenja, izbjeglice, ali i neovlaštene osobe, zaposjedale tuđu imovinu.
Hrvatska nije dužna naknaditi štetu na imovini građana Srbije i Crne Gore na
svome području (npr. na kućama za odmor), koju su oštetile bivša JNA ili srpske
paravojne snage u svojim napadačkim akcijama. S time u vezi nameće se i pitanje
odgovornosti za naknadu štete koju su JNA i srpske paravojne postrojbe počinile
na imovini hrvatskih građana.
Sva ta pitanja ne mogu izravno riješiti Hrvatska i SRJ same. Mnogi etnički Hrvati
prognani iz današnjega entiteta „Republika Srpska” u Bosni i Hercegovini naselili
su se na imovinu hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su je napustili nakon
oslobođenja u akcijama Bljesak i Oluja u 1995. u Hrvatskoj.30
Napokon, valja urediti potraživanja i pravnih osoba iz Hrvatske u SRJ i obrnuto.31
4. Državna imovina. Bečka konvencija iz 1983. propisuje također u svo-
me članku 8. i definiciju državne imovine: Za svrhe odredbi ovoga dijela, izraz
’državna imovina države prethodnice’ označava imovinu, prava i interese, koji
su na datum sukcesije država, prema unutarnjemu pravu države prethodnice
pripadali državi prethodnici.
U slučaju bivše SFRJ, državna imovina koja podliježe sukcesiji jest imovina koja
je na datum sukcesije na temelju saveznih propisa pripadala jugoslavenskoj federa-
ciji. Riječ je pretežito, premda ne isključivo: o imovini bivše Jugoslavenske narodne
armije; o imovini saveznih organa, uključujući diplomatsku i konzularnu nepokret
nu i pokretnu imovinu u inozemstvu; i o imovini i potraživanjima bivše Narodne
banke Jugoslavije.
Nije predmet sukcesije: imovina bivših država članica federacije, potom
imovina općina, gradova i drugih teritorijalnih cjelina, te cjelokupna privatna
imovina.
30
Kao rezultat toga oslobođenja došlo je do pomicanja toga stanovništva i u hrvatsko Podu-
navlje i naseljavanja na imovinu nesrba prognanih u 1991. No to je pitanje potom uglavnom
riješeno.
31
Člankom 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ od 23. kolo-
voza 1996. ustrojena je dvostrana komisija obiju stranaka sa sljedećim zadatkom: „U roku od šest
mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi
štete za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci
ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.” Taj sporazum
nije do danas sklopljen.
U slučaju bivše SFRJ imovina negdašnjih osnovnih organizacija udruženoga rada

(društvena imovina) izjednačena je s privatnom imovinom, i također nije predmet
sukcesije, osim u dijelovima u kojima je proizvodila oružje i municiju za potrebe
JNA.32
Državna imovina u zemlji i inozemstvu, koja je predmet sukcesije, dijeli se
na nepokretnu i na pokretnu imovinu. Članak 8. Bečke konvencije iz 1983. spo-
minje pri tome „imovinu, prava i interese”, podrazumijevajući pri tome interese
zaštićene pravom.
Nepokretna državna imovina u zemlji ostaje državama sljednicama na po-
dručju kojih se nalazi (članak 18-1-a. Bečke konvencije iz 1983).33
Odgovarajuću odredbu sadržava i članak 2(1). Aneksa A Sporazuma o pitanjima
sukcesije. Ali su sve države sljednice bile preuzele tu imovinu odmah nakon progla-
šenja njihove neovisnosti.
Sva ostala nepokretna i pokretna državna imovina države prethodnice –
uključujući i onu koja se nalazi u inozemstvu – dijeli se između država sljednica
„u pravičnim razmjerima”. To znači da je sporazumno, ili odlukom nekoga ne-
pristranog međunarodnog sudskog tijela, za svaki slučaj sukcesije nužno utvrditi
ad hoc ključ pravične raspodjele koji bi vrijedio za podjelu i imovine i dugova
države prethodnice.34
Glede diplomatske i konzularne imovine bivše SFRJ u inozemstvu, Aneks B
obuhvaća njezin popis, te ključ raspodjele prema vrijednosti. Još nije završen rad
Zajedničkoga odbora kojim bi ta raspodjela bila dokončana.
Pokretna državna imovina vezana za djelovanje države prethodnice na po-
dručju koje je postalo područjem države sljednice trebala bi prijeći na državu
sljednicu uz mogućnost pravičnih kompenzacija ako je vrlo neravnomjerno
raspoređena.
32
Vidjeti pojedinosti u Mišljenju (Badinterove) Arbitražne komisije br. 14. (napose točke 5. do
10), od 13. kolovoza 1993, ILM 1993, No. 6, pp. 1593-1595.
33
Ako je vrlo neravnomjerno raspoređena, postoji mogućnost njezine procjene i uzajamnih
pravičnih kompenzacija (stavak 2. navedenoga članka). No to je u praksi gotovo nemoguće do-
sljedno provesti. Tako znatan dio te imovine ostaje bez kompenzacija državi sljednici na čijem je
području nekoć bila prijestolnica zajedničke države (Beč i Budimpešta, Istanbul, Beograd itd.).
34
Pri izradi toga kombiniranog ključa uzimaju se u obzir sljedeći kriteriji: broj stanovnika svake
od država sljednica, njihovu površinu, njihov bruto-nacionalni dohodak po stanovniku, njihov
udio u izvozu u treće države, te njihov doprinos saveznom proračunu i drugim saveznim rasho-
dima u nekom proteklom razdoblju. No u Sporazumu iz 2001. ključevi raspodjele nekih vrsta
imovine blago su korigirani u odnosu na ključ raspodjele duga u korist Makedonije i Bosne i
Hercegovine.
To pravilo, koje predviđaju članci 17-1-b. i 18-1-c. Bečke konvencije iz 1983,

nije se transformiralo u pravilo općega običajnog međunarodnog prava. U uvjetima
agresivnoga rata u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kada je znatan dio te
pokretne vojne imovine potrošen ili uništen, nemoguće ga je dosljedno poštovati.
Sporazum o pitanjima sukcesije u Aneksu A dijeli tu imovinu u tri skupine:
(i) Imovina koja čini kulturno naslijeđe neke države sljednice prelazi na tu državu
(članak 3(2)), neovisno o gornjemu općem pravilu i bez kompenzacija. Isto predviđa
članak 4(5). Aneksa B glede predmeta koji čine kulturno naslijeđe neke od država
sljednica u zgradama diplomatskih i konzularnim predstavništvima bivše SFRJ u
inozemstvu.
(ii) Ostala materijalna pokretna državna imovina SFRJ, osim vojne. Članak 3.
Sporazuma u stavcima (1) i (3) predviđa provođenje gornje citiranoga općeg načela
iz članka 18-1-c. Bečke konvencije. Ali je dug put njezina ostvarenja gdje će počesto
trebati voditi sporove pred sudom države u kojoj se ta imovina sada nalazi. Do sada je
samo Crna Gora preuzela obvezu da Hrvatskoj isplati naknadu za 65 muznih krava iz
Gruda i za opremu dubrovačke zračne luke koje je bivša JNA neovlašteno odnijela u
Crnu Goru u 1991. Ali se tu u strogom smislu ne radi o državnoj imovini bivše SFRJ.
(iii) Pokretna vojna imovina bivše JNA podliježe prema članku 4. Aneksa A po-
sebnim aranžmanima, te time neizravno i pregovorima u posebnom odboru za vojnu
imovinu (koji taj Aneks izrijekom ne predviđa). Ali ta oprema bivše JNA najvećim
je dijelom u sukobima uništena, a, ako nije, do danas je zastarjela i postala neupo-
trebljivom. Uz to, pri reduciranju svojih oružanih snaga, države sljednice uništile
su dio te opreme pod međunarodnim nadzorom. Pri tome članak 4(2) Aneksa A
izdvaja pokretnu vojnu imovinu bivše JNA koja se može upotrebljavati u civilne
svrhe. Trebalo bi osigurati povratak makar te imovine.
5. Državni dugovi. Dugovi države prethodnice dijele se na tzv. alocirani i na
nealocirani (opći) dug. Dug koji je podigla neka bivša federalna jedinica, ili neka
općina ili poduzeće s njezina područja, ili ga je podigla (ili garantirala) država
prethodnica, ali je u cijelosti utrošen na području koje je postalo područjem
države sljednice, prelazi na tu državu sljednicu. U sporazumu s kreditorima
sva prijašnja jamstva (garancije) države prethodnice glede otplate toga duga
trebaju se dokončati.35
Opći nealocirani dug države prethodnice (npr. onaj podignut radi održanja
monetarne stabilnosti ili radi zajedničkih troškova), dijeli se između svih država
sljednica po ključu koji bi trebao vrijediti za podjelu državne imovine države
prethodnice.36
35
Taj je kriterij bio poštovan u sporazumima država sljednica bivše SFRJ sa stranim povjeriocima.
36
U tomu je pogledu članak 41. Bečke konvencije iz 1983. uže formuliran. On predviđa: „... ako
se države sljednice drukčije ne sporazumiju, državni dug države prethodnice prelazi na države
sljednice u pravičnim razmjerima, vodeći osobito računa o imovini, pravima i interesima koji
6. Državni arhivi. Iz definicije prema članku 20. Bečke konvencije iz 1983.

proizlazi da državne arhive države prethodnice čine dokumenti bilo kojega da-
tuma ili vrste (uključujući filmske, elektroničke i druge zapise) što su ih organi
države prethodnice izdali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na
datum sukcesije pripadali državi prethodnici.
Stoga nisu predmet sukcesije i podjele: državni arhivi federalnih jedinica koje
su postale državama sljednicama; arhivi općina, gradova i drugih teritorijalnih
cjelina na području svake od država sljednica; crkveni, privatni i slični arhivi.
Ako se takvi dokumenti nalaze među arhivima države prethodnice ili neke od
drugih država sljednica, treba ih vratiti tamo gdje su nastali ili njihovu vlasniku.
Državni arhivi koji odgovaraju gornjoj definiciji i koji su predmet sukcesije,
dijele se u tri skupine:
(i) Dijelove državnih arhiva države prethodnice koji „radi redovitoga uprav-
ljanja područjem na koje se odnosi sukcesija država” moraju biti u državama
sljednicama, moraju se u kopijama predati svim tim državama (članak 31-1-a.
Bečke konvencije iz 1983).
(ii) Osim gornjih, dijelove državnih arhiva države prethodnice koji se izravno
odnose na područje jedne ili više država sljednica treba u originalima predati
tim državama sljednicama. Radi se npr. o dijelovima arhiva koji se odnose na
granice država sljednica s trećim državama, ili o njihovim neuređenim pitanji-
ma s trećim državama, ali i o povijesnim arhivima koji se isključivo odnose na
područje jedne ili više država sljednica. Ako je više njih u pitanju, one trebaju
odlučiti koja će od njih dobiti originale, a koja kopije tih dijelova arhiva.
(iii) Kada je riječ o raspadu i o nestanku države prethodnice, prema članku
31(2). Bečke konvencije iz 1983, svi ostali državni arhivi države prethodnice
prelaze na države sljednice na pravičan način, vodeći pri tome računa o svim re-
levantnim okolnostima. U svrhu očuvanja cjelovitosti arhivskih fondova, prema
članku 25. te Konvencije, sve države sljednice mogu se, međutim, sporazumjeti
da ti najbrojniji dijelovi državnih arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili,
ali pod zajedničkom skrbi.
Pravilo je međunarodnoga prava da svi državni arhivi države prethodnice,
ma gdje se nalazili i ma na koga budu preneseni, moraju ostati otvorenima na
Slobodan pristup, korištenje i kopiranje svim zainteresiranim korisnicima, a
napose drugim državama sljednicama. To se pravilo posebno odnosi na tekuće
prelaze na države sljednice u odnosu na taj državni dug”. Ali spomenuta rezolucija Instituta za
međunarodno pravo iz Vancouvera, usvojena 2001, zagovara jednak ključ raspodjele državne
imovine i dugova kad god ih treba dijeliti između država sljednica. Temeljni kriterij raspodjele
trebao bi biti veličina teritorija svake od odnosnih država.
arhive (current archives) države prethodnice nužne da bi se utvrdio obujam dr-

žavne imovine i dugova, kao i samih državnih arhiva, koji su predmet sukcesije,
i koji podliježu podjeli između država sljednica.
Pozivajući se na svoj navodni kontinuitet s bivšom SFRJ, SRJ je u pregovorima
prije odbijala vratiti ostalim državama sljednicama bilo koju arhivsku građu, pa
čak i onu koja ne čini državne arhive bivše jugoslavenske federacije. Jedino na što
je spremna, ali tek u provedbi konačnoga sporazuma o sukcesiji, jest predati osta-
lim državama sljednicama u kopijama dijelove arhiva bivše SFRJ nužne za redovito
upravljanje njihovim područjima.
Najznačajnije je što Srbija još uvijek sprječava ostalim državama sljednicama i
međunarodnim posrednicama pristup čak i tekućim arhivima prijeko potrebnima
za utvrđivanje obujma državne imovine, dugova i arhiva koji su predmet sukcesije.
Radi se ponajprije o arhivima bivše Narodne banke Jugoslavije i bivšega Saveznog
sekretarijata za financije.
Sporazum o pitanjima sukcesije predviđa u članku 6(a). Aneksa D da države
sljednice utvrde pravičnu raspodjelu tih državnih arhiva. Alternativno se predviđa
mogućnost postizanja sporazuma da svi ti arhivi ostanu u Beogradu kao zajednič-
ko naslijeđe svih država sljednica. Do sada se taj aranžman nije postigao. Naime,
moguće je fotokopirati i svu onu arhivsku građu koja bi se u originalima vratila ili
predala državama sljednicama. Time bi se u potpunosti očuvala cjelovitost te građe
u Beogradu, ali ta građa ne bi bila u isključivom vlasništvu SRJ.
7. Sukcesija u članstvu međunarodnih organizacija. Članak 4. Bečke kon-
vencije o sukcesiji država glede ugovora iz 1978. predviđa da se ta konvencija
primjenjuje na učinke sukcesije država, među ostalim, glede: „a) svakoga ugovo-
ra koji je ustavni akt neke međunarodne organizacije, ne dirajući pravila o stje-
canju svojstva člana i ne dirajući druga mjerodavna pravila dotične organizacije”.
Gornja odredba zapravo dokazuje da ne postoji nikakvo pravilo općega me-
đunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u međunarodnim organi-
zacijama. Osim ako je država prethodnica ili država sljednica očuvala identitet
u svojoj međunarodnoj osobnosti (slučajevi cesije ili dekolonizacije), u svim
ostalim slučajevima teritorijalnih promjena odlučujuća je politička volja većine
država članica zastupljenih u tijelu odnosne organizacije nadležnomu za prima-
nje novih članova. Stoga političkom odlukom tih država neka država sljednica
može zadržati mjesto države prethodnice u organizaciji bez postupka primanja,
ali takav njezin zahtjev može biti i odbijen.
§ 33. SLOŽENE DRŽAVE
Bibliografija
J. H. W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol. 11, Leyden, 1969, pp. 133-199,
490-500; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome II, Paris, 1974, pp. 96-213; V. Đ.
DEGAN: „Federalna klauzula u ugovorima i jugoslavenski ustavni sistem”, JRMP 1983, br. 1-3, str.
181-185; „Konfederalizam”, Politička misao 1991, Zagreb, br. 2, str. 3-46.
Sve državne cjeline mogu su općenito podijeliti na dvije velike skupine: na

one centralističke ili unitarne, te na složene državne zajednice.
A. U unitarnim državama poput Republike Hrvatske postoje jedinstvena
državna vlast za čitavo državno područje i jedinstveni organi međunarodnih
odnosa. Mnoge takve države, ako imaju demokratsko uređenje, imaju razvijenu
samoupravu na pokrajinskoj i općinskoj razini s predstavničkim organima vla-
sti koje biraju građani. No postojanje i opseg te samouprave ovise o državnim
propisima (ustavnim, zakonskim ili drugima). Ona se može širiti, suzivati ili
sasvim ukinuti, a da odnosna država time ne prekrši ni jedno pravilo općega
B. U složenim državnim zajednicama postoje, po pravilu, neka zajednička
tijela, ali, uz to, i svaka od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključi-
vom nadležnošću, u koju se vlast zajednice ne smije miješati.
Da bi se odredile značajke tih, složenih zajednica, valja kod svakoga takvog
oblika procijeniti jesu li zajednica (unija) ili njezine države članice subjekti me-
đunarodnoga prava. Korisno je također te oblike složenih zajednica uzajamno
uspoređivati.
Od povijesnoga su značenja personalna i realna unija, jer su to zajednice mo-
narhija. Premda je konfederacija i u suvremenim uvjetima moguća, posljednja
istinska konfederacija (ona Njemačka, nastala 1815), prestala je postojati još
1866, a ona koja nije imala sva bitna obilježja konfederacije (Sjevernonjemačka,
uvedena iste godine), bila je dokinuta ujedinjenjem svih njemačkih država u
federaciju u 1871. godini. Stoga je danas federacija jedini oblik složene državne
zajednice zastupljen u svijetu.
1. Personalna unija bila je prolazna, pa i slučajna zajednica dviju država u
osobi jednoga vladara. Vladar jedne države dolazio je na čelo druge bilo naslje-
đivanjem (ako se poklope nasljedni redovi) bilo izborom za vladara u drugoj dr-
žavi (npr. izbor saksonskih elektora Augusta II. i Augusta III. za poljske izborne
kraljeve u 17. i 18. stoljeću). Premda je zajednički vladar u svakoj državi članici
mogao imati znatne ovlasti, te su države ostajale samostalne i neovisne, i bez
drugih zajedničkih organa. Stoga su se njihovi uzajamni odnosi ravnali prema
§ 33. SLOŽENE DRŽAVE 251
međunarodnome pravu. Personalna se unija slučajno razvrgavala, kao što je i

nastajala, bilo zbog razlaza nasljednih redova bilo kada je na položaj izbornoga
vladara došla druga osoba. Stoga sama personalna unija nije bila nikakav subjekt
Od poznatih primjera valja navesti uniju Poljske i Litve (1386 – 1569); Pruske
i Neuchâtela (1707 – 1857); Engleske i Hannovera (1714 – 1837); te Nizozemske i
Luksemburga (1815 – 1890).37
2. Realna unija bila je zajednica vladara dviju država zasnovana s namjerom
da bude trajna. Osim zajedničkoga vladara, ona je imala i druge zajedničke or-
gane (šefa vlade, ministarstva obrane, financija i vanjskih poslova, zajednička
zasjedanja delegacija parlamenata). Unija je nastupala prema inozemstvu kao
jedinstven subjekt međunarodnoga prava.
Povijesni primjeri realne unije jesu Švedsko-norveška unija (1815 – 1905); Au-
stro-Ugarska (1867 – 1918); te unija Danske i Islanda (1918 – 1944). Po nekima su
to bile i unija Rusije i Finske (1809 – 1917), te ona na temelju Hrvatsko-ugarske
nagodbe (1868 – 1918).38
Realna je unija bila dakle moguća samo između monarhija, i to onih ustavnih
(a ne apsolutističkih), u osobi zajedničkoga vladara. Nastajala je međunarodnim
ugovorom ili usvajanjem zakona u istome tekstu u državama članicama. Članice su
povremeno nastupale i samostalno u međunarodnim odnosima, i to u poslovima
neprenesenima na uniju (poštanska i telegrafska služba, carinski ugovori i dr.). Tako
su i Austrija i Ugarska, svaka za sebe, bile članice Svjetskoga poštanskog saveza
osnovanog 1872. U tim uskim okvirima i one su se mogle smatrati subjektima me-
đunarodnoga prava.
37
Pitanje je čine li današnji odnosi Britanije i onih članica Commonwealtha koje nisu proglasile
republiku također personalnu uniju. Nominalni glavar tih država je britanski kralj. Skloni smo
ipak na to pitanje dati niječan odgovor. U negdašnjim personalnim unijama zajednički je vladar
osobno vršio prerogative svoje vlasti u svakoj od država pojedinačno. Ta je vlast u apsolutistič-
kim monarhijama mogla biti vrlo široka. U svim drugim članicama Commonwealtha, osim Bri-
tanije, prerogative vlasti glavara države (raspuštanje parlamenta, zakazivanje novih izbora, ime-
novanje prvoga ministra nakon izbora i dr.), ne vrši britanska kraljica osobno. Vrši ih generalni
guverner kojega kraljica samo formalno postavlja na prijedlog prvoga ministra, odnosne države
iz reda njezinih građana. Upravo je stoga funkcija britanskoga kralja kao državnog glavara u tim
zemljama danas isključivo simbolična.
38
Cf., Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravo, šesto izdanje, Zagreb, 1976, str. 92, n. l, koji se
u tome poziva na Pliverića. Louis LE FUR: Etat fédéral et confédération d’Etats, Paris, 1896,
pp. 314-318, 476, 706, koji je taj slučaj proučio u pojedinostima, došao je do zaključka da su se
Ugarska i Hrvatska nalazile u federaciji. Vidi drukčije mišljenje ovoga pisca o Ugarsko-hrvatskoj
nagodbi iz 1867. godine – V. Đ. DEGAN: Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, razvitak
njezine međunarodnopravne osobnosti tijekom povijesti, Zagreb, 2002, str. 131-132.
Po Charlesu Rousseauu realna unija u tehničkom smislu nije bila „država”, jer su
je stvarale države članice vlastitom voljom i mogle su je zajedničkom voljom i raz-
vrgnuti. Ona nije imala izvornih, nego samo prenesene nadležnosti, koje su članice
mogle i mijenjati. Odnosi između država članica bili su odnosi prema međunarod-
nome pravu. No taj pisac priznaje da, premda nije bila država, sama realna unija bila
je subjekt međunarodnoga prava.39
Po našemu mišljenju realne su unije u praksi bile bliže federaciji negoli konfede-
raciji. Osim zajednice u osobi vladara, države članice su na uniju redovito prenosile
vanjske poslove. Stoga je prema trećim državama unija nastupala kao potpun su-
bjekt međunarodnoga prava. Države su članice nastupale kao posebni subjekti samo
iznimno. Realna je unija od konfederacije bila savršenija i stoga što je razgraničenje
nadležnosti između zajedničkih organa i organa država članica bilo izvedeno mnogo
preciznije.
3. Konfederacija.40 Gotovo sve konfederacije u povijesti ponajprije su na-
stajale kao slobodni savezi slobodnih, neovisnih i u načelu ravnopravnih država
koje su pri tome sve zadržavale svojstvo subjekata međunarodnoga prava. To
znači da sama konfederacija nije bila nova država, i ona nije bila nadređena
nad svojim državama članicama. Ona sama nije imala ni jednu odliku države:
državljane, državno područje, ni suverenu vlast.
Dobrovoljno prenoseći određene nadležnosti i ovlasti na konfederalne orga-
ne, države članice stvarale su novu pravnu osobu s vlastitom voljom, različitom
od volje svake od država članica. Ali ta pravna osoba nije bila iznad tih država.
Iako nisu bile države, sve su konfederacije bile od stranih država priznate po-
sebnim pravnim subjektima. One su vršile neke od najvažnijih međunarodnih nad-
ležnosti: vodile su u vlastito ime ratove, slale su i primale diplomatske zastupnike i
sklapale su međunarodne ugovore s trećim državama.
Prvi cilj udruživanja bio je predstavljanje država članica prema inozemstvu i
njihova zajednička zaštita od vanjskoga napada. U te svrhe sve su države članice
pristajale na neka ograničenja njihove suverenosti – glede prava rata i mira, prava
vanjskoga predstavljanja i sklapanja međunarodnih ugovora. Iz toga je proizašlo i
odricanje od svake upotrebe sile i prihvaćanje načela mirnoga rješavanja sporova
u odnosima unutar konfederacije, te poštovanje teritorijalne cjelovitosti i političke
neovisnosti svake od njezinih država članica.
Za određivanje značajki toga oblika složene države uzeli smo istinske primjere
konfederacije iz povijesti, a to su bile Švicarska konfederacija između 1291. i 1795.
i ona između 1815. i 1848; ona u Nizozemskoj od 1579. do 1795; konfederacija u
39
Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome II, Paris, 1974, pp.115-116.
40
Najviše podataka o konfederacijama još uvijek pruža klasično djelo – Louis Le Fur: Etat
fédéral et confédération d’Etats, Paris, 1896, pp. 98-203; 495-540; 739-763.
Sjedinjenim Američkim Državama između 1781. i 1787, te Njemačka konfederacija

između 1815. i 1866.
Nisu za usporedbu Rajnska konfederacija (1806 – 1813), koju je nametnula Na-
poleonova Francuska, i Sjevernonjemačka konfederacija (1867 – 1871), nametnuta
od svoga najjačega člana Pruske. Nije također ni od kakve koristi ni konfederacija
robovlasničkih južnjačkih država Amerike (1861 – 1865), koja je bila kopija fede-
ralnoga uređenja Sjedinjenih Država uz neka naglašena autonomna prava država
članica i njihovo izričito priznato pravo na odcjepljenje.
Svi ugovori o ustanovljenju konfederacija propisivali su da države članice zadrža-
vaju svoju suverenost ili su je izričito potvrđivali.41 Ti ugovori nisu se mogli mijenjati,
osim jednoglasnom voljom svih država članica.
Već stoga što su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću,
države članice konfederacija bile su nesumnjivi subjekti međunarodnoga prava. Isti-
na jest da su one za ono doba prihvaćale znatna ograničenja slobode djelovanja u
usporedbi s ostalim državama. No najbitnija od tih ograničenja do danas su prerasla
u imperativne norme općega međunarodnoga prava (jus cogens). I ako nema sumnje
da su sve današnje države punopravni subjekti međunarodnoga prava, to se ne može
zanijekati ni državama članicama povijesnih konfederacija.
Iz gornjega proizlazi zaključak da su države članice konfederacije bile pot-

puni subjekti međunarodnoga prava. I konfederacija je bila poseban subjekt s
vlastitom voljom, ali samo u okviru nadležnosti koje su države članice prenijele
na zajedničke organe.
4. Federacija. Za razliku od konfederacije (Staatenbund), sama federacija
(savezna država, Bundesstaat) država je koja ima svoje stanovništvo, područje
i suverenu vlast. Temeljni akt federacije nije međunarodni ugovor, nego savezni
ustav. Njime države članice prenose na savezne organe vrlo značajne i široke
nadležnosti. Stoga se odnosi između država članica u federaciji ne ravnaju po
međunarodnom pravu, nego po unutarnjemu pravu federacije.
Istina jest da je u svakoj federaciji koja nije nekomu nametnuta savezni ustav
također neka vrsta slobodnoga ugovora država članica o organima i o nadležnostima
koje one na njih sporazumno prenose. Države članice zadržavaju i pravo sudjelova-
nja u donošenju saveznih zakona, najčešće u gornjemu domu parlamenta, u kojemu
mogu izravno biti zastupljene. Uz to, svaka uravnotežena i stabilna federacija ima
i neovisno ustavnosudsko tijelo čija zadaća nije samo da bdije da države članice i
građani ispunjavaju svoje dužnosti prema federaciji. Ono štiti i prava federalnih
jedinica od zadiranja središnje vlasti u njih. Tamo gdje nema takvoga organa, ili
tamo gdje on nije neovisan nego se vrši preglasavanje između nacionalnih sudaca
41
Vidi o ostalim odlikama konfederacije u prijašnjim izdanjima ovoga udžbenika.
koji zastupaju interese svojih država, federalna je struktura u najmanju ruku krhka,
a budućnost federacije nepredvidljiva.42
Danas na svim kontinentima ima država koje sebe smatraju federacijama i teško
ih je sve nabrojiti. U Europi su to: Švicarska, Njemačka, Austrija, i Ruska Federacija.
Po svome unutarnjem uređenju to su možda Belgija, Španjolska, te Bosna i Herce-
govina s dva entiteta. Na američkom kontinentu federacije su Kanada, Sjedinjene
Američke Države, Meksiko, Venezuela, Brazil i Argentina. U Africi su federacije
(među ostalima) Nigerija i Tanzanija. U Aziji su to Ujedinjeni Arapski Emirati, In-
dija, Malezijska Federacija, Indonezija. Napokon, federacija je i Australija.
Kao odliku istinske federacije treba uzeti podjelu nadležnosti između saveznih
organa i organa federalnih jedinica. Savezni organi redovito imaju vrlo široke isklju-
čive nadležnosti (vanjsko zastupanje, narodna obrana, financije, monetarna politika
i sl.). Osim toga, odlika federacija jest postojanje i područja konkurentne ili paralelne
nadležnosti organa federacije i federalnih jedinica.
No u svakoj istinskoj federaciji postoji i područje isključivih nadležnosti federal-
nih jedinica (najčešće u pitanjima poput prosvjete, kulture, znanosti, radnoga zako-
nodavstva, nekih privrednih poslova i dr.), u koje se savezna vlast ne smije miješati
niti donositi svoje propise. Tamo gdje nema baš nikakvih isključivih nadležnosti
federalnih jedinica, ma koliko saveznim ustavom one mogu biti usko određene,
federacija je samo po imenu, a u biti prikrivena unitarna država.
Stoga se može sumnjati u to da su istinske federacije Austrija, latinskoameričke,
te neke afričke države.
U totalitarnim režimima, gdje se sva vlast obnašala putem vladajuće političke
partije iz jednoga središta, ni taj kriterij nije se pokazao relevantnim. Ni tamo fe-
deralne jedinice i njihovi građani nisu bili samostalni subjekti odlučivanja. Tako je
bilo u negdašnjem Sovjetskom Savezu, u Češko-Slovačkoj nakon 1968, ali i u bivšoj
Jugoslaviji do ustavnih promjena iz 1969 – 1971. Raspadom vladajućih komunistič-
kih partija nakon 1989. Sovjetski Savez i Češko-Slovačka za kratko su vrijeme zaista
zadobili obilježja istinskih federacija, prije nego što je došlo do njihova raspada.
U odnosima s inozemstvom, federacija kao država istinski je i potpuni su-
bjekt međunarodnoga prava. Države članice federacije, po pravilu, nemaju pra-
vo na izravne diplomatske i konzularne odnose sa stranim državama.
Povijesna iznimka u tom su pogledu bile članice Njemačkoga Carstva nakon
ujedinjenja 1871. Ali u Weimarskoj Republici nakon Prvoga svjetskog rata to je
pravo uglavnom bilo napušteno. Po ustavnome pravu bivšega Sovjetskog Saveza
sovjetske socijalističke republike imale su pravo razmjenjivati diplomatske i kon-
zularne predstavnike sa stranim državama. Ali sve do stjecanja neovisnosti one su
bile spriječene da se tim ustavnim pravom koriste. Članstvo Ukrajine i Bjelorusije
42
Iz povijesnih razloga Švicarska je u tome ostala iznimka. U njoj i te funkcije vrši Savezno vije-
će u svojstvu političkoga organa.
u Ujedinjenim nacijama i u brojnim drugim međunarodnim organizacijama u to se

vrijeme praktično svodilo na priznavanje Sovjetskom Savezu po dva dodatna glasa.
O sposobnosti federalnih jedinica da sklapaju međunarodne ugovore već je
bilo riječi (supra, §15, pod 2). Valja zaključiti da su, samo u slučajevima kada
im savezni ustav dopušta da sklapaju ugovore, i u granicama koje on određuje,
federalne jedinice subjekti međunarodnoga prava, ali s vrlo ograničenom dje-
latnom sposobnošću. Danas je to slučaj samo sa „zemljama” Savezne Republike
Njemačke i s pograničnim kantonima Švicarske.
Republike i pokrajine u bivšoj SFRJ nisu po saveznom Ustavu imale pravo skla-
panja međunarodnih ugovora. Stoga ih se nije moglo smatrati subjektima međuna-
rodnoga prava ni s ograničenom sposobnošću. No nakon ustavnih promjena iz 1971.
one su stekle široku slobodu ostvarivanja „suradnje” s organima i organizacijama
trećih država i s međunarodnim organizacijama, za što im nije bio potreban nikakav
pristanak saveznih tijela. Sporazumi koje su sklapale sa stranim subjektima nisu
bili istinski međunarodni ugovori, nego nešto nalik transnacionalnim kontraktima.
U navedenome leže i najznačajnije razlike između federacije i konfederacije.
Kako smo vidjeli, članice konfederacije ostaju samostalni i neovisni subjekti među-
narodnoga prava koji ugovorom o osnivanju konfederacije prenose na njezine or-
gane vrlo ograničene nadležnosti. I kako smo zaključili, tamo je sama konfederacija
bila ograničeni subjekt međunarodnoga prava, i to samo s onom poslovnom spo-
sobnošću kojom su je opskrbile njezine države članice. Stoga je međunarodnopravni
subjektivitet konfederacije bio sličniji subjektivitetu neke današnje međunarodne
organizacije negoli istinske države.43 U federaciji je u tome pogledu sve to obrnuto.
Još jedna značajna odlika federacije jest da njezine zakonodavne organe najčešće
biraju građani, dok je najviši organ svih povijesnih konfederacija bio sabor, u biti
diplomatska konferencija zastupnika država članica.
Države su osnivale različite druge zajednice s namjerom da budu nešto više od
međudržavnih organizacija. Premda su se neke nazivale konfederacijama, gotovo
se ni jedna nije na dulje vrijeme održala. Neke su se formalno raspuštale, a druge
su, jednostavno prestajale djelovati.
Među tim efemernim zajednicama, koje je sve teško i svrstati u neki od gore
opisanih oblika, valja spomenuti Francusku uniju ustanovljenu 1946. u koju su bile
uključene francuska metropola i njezini prekomorski teritoriji na putu stjecanja
unutarnje samouprave. Godine 1958. nju je zamijenila Francuska zajednica s namje-
rom da okupi frankofonske države koje su tada stjecale punu neovisnost. No nakon
1962. ona je djelovala kao način vojne, gospodarske, tehničke i kulturne suradnje
Francuske i tih država pojedinačno.
Senegal i Gambija ustanovili su u 1981. konfederaciju pod imenom Senegambija,
ali ju je Senegal napustio u 1989. godini.
43
Vjerojatno je to navelo Jurja Andrassyja na zaključak da su kolektivne organizacije poput Lige
naroda i Ujedinjenih naroda neka vrsta državnih saveza. Cf., op. cit., str. 93.
Nakon raspada bivšega Sovjetskog Saveza potkraj 1991. ustanovljena je Zajedni-

ca Neovisnih Država u koju su se uključile sve bivše sovjetske socijalističke republike
s izuzetkom triju baltičkih država (Estonije, Latvije i Litve). Gruzija je u početku
nastojala ostati po strani, ali su Rusija i zapadne zemlje i nju primorale da se učlani
u nju. Gruzija je Zajednicu napustila 18. kolovoza 2008, s učinkom od 17. kolovoza
sljedeće godine.
Među svim tim zajednicama Commonwealth najviše zaslužuje da se posebno
opiše.
5. Commonwealth čine brojne bivše britanske zavisne kolonije koje su u dugo-
trajnom procesu najprije stjecale položaj „samoupravnih kolonija” s odgovornom
vladom, potom dominiona, te na kraju punu neovisnost.
Sve su članice Commonwealtha danas suverene i potpuno neovisne države, bez
ikakvih ograničenja u vanjskoj politici i obrani. Visoki komesari, koji zastupaju jed-
nu državu članicu u drugoj, od 1952. izjednačeni su s diplomatskim zastupnicima.
Sam Commonwealth nije nikada bio naddržava, ni federacija ili konfederacija.
On je mnogonacionalna udruga slobodnih i jednakih država koje podupiru UN i
provode zajednička načela nediskriminacije glede boje kože, rase ili vjere. Premda
su u većini republike, one priznaju britansku kraljicu kao glavara Commonwealtha.
Uz neke razlike, one imaju slične institucije i političku tradiciju.
Ne postoji nikakav pisani ustav Commonwealtha, ni ugovor o njegovu osnivanju,
ali se odluke na zajedničkim sastancima usvajaju konsensusom. Tajništvo Com-
monwealtha u Londonu, ustanovljeno je 1965. Povremeno se održavaju konferencije
glavara država te one čelnika najviših sudačkih tijela.
§ 34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE 257
§ 34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE
Bibliografija
Charles CHAUMONT: „Nations Unies et neutralité”, RCADI 1956, tome 89, pp. 5-59; Dietrich
SCHINDLER: „Aspects juridiques de la neutralité”, RCADI 1967, tome 121, pp. 221-332; Alfred
VERDROSS: „La neutralité autrichienne”, Revue générate de droit international public 1957, pp.
177-192.
1. Opća obilježja. Trajnu neutralnost valja razlikovati od neutralnosti u

nekom oružanom sukobu (v. infra, §98). Ova, potonja je pravno i faktično stanje
koje traje dok traje taj sukob. Trajnu neutralnost treba razlikovati i od političke
neutralnosti koja nije međunarodno priznata. Švedska je tako ostala neutralna
u svim sukobima još od 1815, a Finska od 1944. godine. No taj im položaj nije
međunarodno priznat niti zajamčen od drugih država.
Trajna je neutralnost pravno i političko stanje neke države kojoj njezin me-
đunarodni položaj zabranjuje da sudjeluje u bilo kojemu oružanom sukobu ili
da njezino državno područje postane područjem ratnih operacija trećih država.
Stjecanjem takvoga položaja trajno neutralna država pristaje na neka ograni-
čenja svoje suverenosti. Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja
u napadačkim ratovima, ali si zadržava pravo samoobrane u slučaju agresije
protiv nje. Osim ako njezino područje nije i demilitarizirano (razvojačeno),
ona ima pravo držati oružane snage, ali samo za potrebe vlastite obrane. Ona
ujedno pristaje da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana. Ne
smije sklapati napadačke, ali ni obrambene, saveze koji bi mogli kompromitirati
njezin položaj.
Treće države, koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da
neće naškoditi njezinoj trajnoj neutralnosti. Takozvane države jamci (garanti)
preuzimaju ugovorom o trajnoj neutralnosti dodatnu obvezu da će oružanom
silom intervenirati u slučaju agresije na trajno neutralnu državu, da bi se taj
položaj ponovno uspostavio.
Nakon što je Njemačka, koja je i sama bila garant trajne neutralnosti Belgije, ovu
u 1914. napala, Britanija je navijestila rat Njemačkoj, ispunjavajući time svoju obvezu
iz Londonskoga ugovora iz 1839.
U prošlosti je bilo više primjera trajne neutralnosti koji se nisu održali. „Neovi-
sna Država Krakov” pod zajedničkim protektoratom Austrije, Rusije i Pruske bila
je ustanovljena na Bečkom kongresu 1815. i bila je trajno neutralna do 1846, kada
je to područje priključeno Austriji. Belgija je bila trajno neutralna od 1839. do 1914,
kada ju je napala Njemačka. Nakon raspada Njemačke konfederacije, i Luksemburg
je postao trajno neutralan, ali i demilitariziran, i to od 1867. do početka Prvoga svjet-
skog rata, kada ga je napala Njemačka. „Slobodna Država Kongo”, ustanovljena 1885.
kao osobni posjed belgijskoga kralja Leopolda II, bila je također proglašena trajno
neutralnom. U 1908. Kongo je formalno bio pretvoren u belgijsku koloniju i otada
je slijedio položaj Belgije. Trajna neutralnost Belgije i Luksemburga bila je formalno
dokinuta Versailleskim mirovnim ugovorom s Njemačkom iz 1919. (članci 31. i 40).
Mirovnim ugovorom s Italijom iz 1947. bilo je predviđeno uspostavljanje Slo-
bodnoga Teritorija Trsta kao demilitariziranoga (razvojačenog) i trajno neutralnog
područja pod zaštitom UN-a. Ti se propisi nisu nikada ostvarili, a u 1954. to je
područje bilo podijeljeno između bivše Jugoslavije i Italije. Napokon, Laos je stekao
položaj trajne neutralnosti Ženevskom deklaracijom iz 1962. u tijeku Vijetnamskoga
rata. No, s obzirom na to da ni jedna stranka u tome sukobu nije bila poštovala taj
položaj Laosa, on je od 1973. prešutno napušten. Trajna neutralnost Malte bila je
priznata sporazumom koji se sastojao od razmjene nota s Italijom u 1980. Potom su
tu trajnu neutralnost priznale i neke druge zemlje. Taj je položaj bio povezan s poli-
tikom nesvrstanosti te zemlje. Nakon što je tamo došlo do promjene parlamentarne
većine i napuštanja politike nesvrstanosti, na kraju je i Italija otkazala sporazum o
trajnoj neutralnosti Malte.
Danas su trajno neutralni Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.
2. Švicarska je od kraja 15. stoljeća (od 1481) vodila politiku neupletanja
u strane sukobe, iako su njezini građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim
vojskama. U 1798. francuska je vojska okupirala Švicarsku i tamo je ustanovila
unitarnu Helvetsku Republiku.
Na Bečkome kongresu europske su velevlasti dale 20. ožujka 1815. „formalno
i stvarno priznanje trajne neutralnosti Švicarske” i zagarantirale su joj „cjelovi-
tost i nepovredivost teritorija”. Taj je položaj bio potvrđen u članku 435(1). Ver-
sailleskoga mirovnog ugovora iz 1919. Švicarska je taj položaj očuvala do danas.
Očuvanje toga položaja bio je jedan od razloga što kroz dugo vrijeme nije htjela
postati članicom UN-a, premda je na njezinu području, u Ženevi, europsko sjedi-
šte te organizacije, te sjedište najvećega broja specijaliziranih ustanova UN-a. Na
brojnim referendumima većina je njezinih građana to odbacivala. Članicom UN-a
napokon je postala tek 10. rujna 2002.
3. Država Vatikanskoga Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorom Sve-
te Stolice s Italijom iz 1929. U članku 24(2). toga ugovora navedeno je: „... grad
Vatikan će se uvijek i u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim
područjem”. To je područje i demilitarizirano. U Drugome svjetskom ratu sve su
zaraćene strane, osim nekih incidenata, uglavnom poštovale taj položaj (vidjeti
infra, §38).
4. Austrija. Iako nakon Drugoga svjetskog rata nije smatrana bivšom nepri-
jateljskom zemljom, nego čak prvom žrtvom nacističke agresije, Austrija je iz
toga rata izišla vojnički okupirana. Poput Njemačke, bila je podijeljena u četiri
§ 34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE 259
okupacijske zone: američku, britansku, francusku i sovjetsku. Poput Berlina, i

Beč je bio podijeljen na četiri zone. No, za razliku od poražene Njemačke, na
tlu Austrije nije nikada bilo došlo do stvaranja više država ili vlada. Od početka
toga razdoblja djelovali su jedinstveni parlament i vlada za čitavu državu.
U Moskvi su 15. travnja 1955. sovjetski i austrijski predstavnici potpisali
Memorandum kojim se austrijska vlada obvezala da će proglasiti trajnu neu-
tralnost svoje zemlje međunarodnopravno obvezujuću za nju, i slijedeći primjer
Švicarske. Nedugo zatim taj su memorandum prihvatile Francuska, Ujedinjeno
Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.
Austrija je bila proglasila svoju trajnu neutralnost Ustavnim zakonom od 25.
listopada 1955, dakle jednostranim aktom.44 U tome ustavnom zakonu navede-
no je da Austrija „slobodno proglašuje svoju trajnu neutralnost”, „da će održavati
i braniti tu neutralnost svim sredstvima kojima raspolaže” (članak 1), te „da u
budućnosti neće pristupati nikakvim vojnim savezima i da neće dopustiti strane
baze na svojemu području”.
Potom je austrijska vlada notificirala tekst toga svoga ustavnog zakona svim
državama s kojima je održavala diplomatske odnose s molbom za priznanje toga
položaja. Neke su od njih izričito dale to priznanje, a druge su ga bile primile
na znanje. No ni jedna se država u svijetu nije suprotstavila tomu ustavnom
zakonu. Iz toga je proizašlo općenito priznanje trajne neutralnosti Austrije u
svijetu, i to bilo izričito, konkludentnim činima, bilo prešutno.
h
Nakon osnivanja UN-a u 1945. prevladavalo je gledište da je trajna neu-
tralnost ostatak prošlosti i da je taj položaj nespojiv sa sustavom kolektivne
sigurnosti prema Povelji i s obvezama iz članstva u toj organizaciji (v. infra, §98,
pod 4). Zbog toga razloga Švicarska je dugo izbjegavala postati članicom UN-a.
No je to stajalište postupno prevladavano jer se nisu ostvarila očekivanja od
UN-a. Nakon usvajanja svoga Ustavnog zakona Austrija je zatražila primanje i
primljena je u UN u prosincu 1955. Ona smatra da će pri donošenju obvezujućih
odluka prema glavi VII. Povelje, u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira
ili čina napadaja, Vijeće sigurnosti UN-a voditi računa o trajnoj neutralnosti
Austrije. Laos je u 1962. stekao položaj trajne neutralnosti već kao član UN-a.
Iako se i danas općenito smatra da je trajna neutralnost nespojiva s član-
stvom u vojnim i političkim savezima poput Sjevernoatlantskoga pakta, nakon
Drugoga svjetskog rata smatralo se da ona nije spojiva ni s članstvom u re-
44
Državni ugovor o uspostavljanju neovisne i demokratske Austrije od 15. svibnja 1955. ne
sadržava nikakve odredbe o trajnoj neutralnosti Austrije.
gionalnim organizacijama poput Vijeća Europe, a pogotovo ne s regionalnim

ekonomskim integracijama poput Europske zajednice (danas Europske unije).
Dok je postojao, Sovjetski je Savez bio nametao takvo stajalište Austriji.
No i ta su gledišta prevladana. Švicarska je članica Vijeća Europe od 1972,
a Austrija još od 1956. Napokon, 1. siječnja 1995. Austrija je postala puno-
pravnom članicom Europske unije. Nakon što je prevladana blokovska podjela
u Europi, danas se u Austriji vode rasprave o odustajanju od položaja trajne
neutralnosti kao zastarjeloga.
261
§ 35. PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA
Bibliografija
R. ERICH: „La naissance et la reconnaissance des Etats”, RCADI 1926, tome 13, pp. 427-507; J. J.
A. SALMON: La reconnaissance d’Etats, Paris, 1971, 287 p.; Joe VERHOEVEN: La reconnaissance
internationale dans la pratique contemporaine, Paris, 1975, 861 pages; V. Đ. DEGAN: Hrvatska
država u međunarodnoj zajednici, razvitak njezine međunarodnopravne osobnosti tijekom
povijesti, Zagreb, 2002, str. 47-69.
1. Uvod. Priznanje nove države te priznanje nove vlade u nekoj već priznatoj
državi koja je na vlast došla neustavnim putem različita su pitanja koja treba
razmatrati posebno. No pri tome su neki načini očitovanja priznanja i njegovi
učinci zajednički.
2. Priznanje nove države. Naveli smo već da nova država nastaje kada se
steknu tri uvjeta: državni teritorij, stanovništvo i organizirana politička vlast,
tj. suverenost (supra, §30, pod 2).
O učincima priznanja nove države u znanosti postoje dva suprotstavljena
gledišta. Po gledištu koje je u manjini, međunarodno priznanje ima konstitu-
tivne učinke i ono je, zapravo, četvrti uvjet samoga postojanja nove države.
Zastupnici toga gledišta smatraju da nova država tek nakon njezina priznanja
postaje subjektom međunarodnoga prava i ulazi u međunarodnu zajednicu kao
njezin ravnopravan član.45
Pisci koji podupiru to gledište smatraju, međutim, da priznanje nije isključi-
vo arbitraran i diskrecijski politički akt. S obzirom na to da ne postoji središnji
organ međunarodne zajednice koji bi davao ili uskraćivao priznanje, postojeće
su države predstavnici „međunarodnoga pravnog sustava”.46 Stoga njihova od-
luka o priznanju mora biti u skladu s pravnim načelima.47
45
Tako je ugledni talijanski pozitivist Dionisio ANZILOTTI: Cours de droit international, pre-
mier volume, Paris, 1929, pp. 161-162, pod priznanjem razumijevao početni sporazum između
država koje ga iskazuju i države koja je priznata, na koji se nadovezuje nastanak pravnih normi
za odnosne subjekte i njihovo uzajamno priznavanje toga subjektiviteta. Po njemu, priznanje je
u svojoj biti recipročno i konstitutivno.
46
Cf., Hans KELSEN: „Recognition in International Law, theoretical observations” AJIL 1941,
pp. 605-617; Hersch LAUTERPACHT: Recognition in International Law, Cambridge 1947, pp.
55-58.
47
Cf., OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, Vol.1, Eighth Edition, London 1955,
pp. 125-128; u sličnome smislu također – OPPENHEIM’S International Law, Volume I, Ninth
Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, London, 1992, Introduction and
Part 1, pp. 130-133.
No pretežita je većina drugih pisaca suprotnoga gledišta i to se gledište po-

tvrdilo u nekim međunarodnim instrumentima. Prema tome stajalištu prizna
nje nove države ima čisto deklaratorni učinak. Postojanje nove države sa svim
pravnim učincima koji iz njega proizlaze, neće biti dovedeno u pitanje ako je
jedna ili više država odbiju priznati.
Samo je priznanje stoga politički i diskrecijski čin na koji se ipak nadovezuju
važne pravne posljedice.48 Uskrata priznanja ne sprječava novu državu da po-
stoji, a njegovo davanje nije dovoljno za stvaranje nove države ako joj nedostaje
neki od triju nužnih uvjeta.49
Ipak se to pitanje ne čini toliko jednostavnim da bi se moglo razriješiti pri-
hvaćanjem bilo jednoga bilo drugoga iznesenoga gledišta. Nesporno je da svaka
nova država nastoji da u što kraće moguće vrijeme ishodi svoje priznanje od
drugih država i da bude primljena u UN i u druge međunarodne organizacije.
Nova država ne može uspostaviti dvostrane odnose s drugim državama prije
nego što je one ne priznaju. I dok je god izvan međunarodnih organizacija, ona
je više ili manje izolirana u mnogostranim odnosima.
Uz to treba naglasiti da nije jednak međunarodni položaj svih nepriznatih
država, uključujući čak i one koje ispunjavaju uvjet efektivnosti vlasti. Uskrata
priznanja može biti odraz općenitoga odbacivanja neke nove političke i teritori-
jalne cjeline.50 Većina država u svijetu može odricati njezino postojanje, a protiv
nje Vijeće sigurnosti UN-a može naložiti kolektivne sankcije.
U tome položaju bila je rasistička Rodezija između 1965. i 1980, premda je ispu-
njavala sva tri uvjeta državnosti. U sličnom su položaju bile neke cjeline čija držav-
nost nije bila sasvim neupitna poput Katange (dijela Konga-Zaira), Bijafre u Nigeriji,
Bantustana u Južnoj Africi, te danas „Turske Republike Sjeverni Cipar”, Južna Osetija
i Abhazija.
U uvjetima općenitoga političkog bojkota, te cjeline vrlo teško mogu očuvati
svoju osobnost, te uspostaviti i najnužnije odnose s ostatkom svijeta. Stoga sve
posljedice doktrine o konstitutivnim učincima priznanja nisu bez osnove kada
su u pitanju takve od gotovo svih nepriznate države.
No, ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atribucijama državnosti
uspije održati u duljemu razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim
48
Vidjeti tekst rezolucije Instituta za međunarodno pravo, usvojen 23. travnja 1936. pod naslo-
vom „La reconnaissance des nouveaux Etats et des nouveaux gouvernements” (Priznanje novih
država i novih vlada), Tableau général des résolutions (1873-1956), Bâle, 1957, pp. 11-12.
49
Cf., Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et
Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, p. 622.
50
Cf., D. W. GREIG: International Law, Second Edition, London, 1976, pp. 97-99.
§ 35. PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA 263
i ideološkim razlozima. Tako je Njemačka Demokratska Republika nakon 1955.

bila izolirana i nepriznata od svih država svijeta, osim od Sovjetskoga Saveza
i njegovih saveznika, kao navodno lokalni instrument sovjetske vlasti u okupi-
ranoj zoni Njemačke. Ipak je ona u 1972. uspostavila diplomatske odnose sa
Saveznom Republikom Njemačkom, te potom i s gotovo svim drugim državama
svijeta. U rujnu 1973. obje su njemačke države bile istodobno primljene u član-
stvo UN-a. Sve to ipak nije spriječilo njemačko ujedinjenje 3. listopada 1990. i
nestanak Njemačke Demokratske Republike, jer je to bila volja većine Nijemaca.
Sličan put od nepriznavanja do općenitoga priznanja prošli su Sjeverna Koreja
(Narodna Demokratska Republika Koreja), Sjeverni Vijetnam (Demokratska Repu-
blika Vijetnam), Južni Vijetnam (Republika Vijetnam do njegova osvajanja u 1975. i
potom njegova prisajedinjenja u Sjeverni Vijetnam u 1976), pa nakon 1948. i Izrael.
Može se očekivati sličan razvoj i za Kosovo.
Uzimajući gornje političke razloge priznanja u obzir, pravni položaj nove
države nije jednak prije i nakon njezina priznanja od drugih država. U tome
postoje dvostrani i mnogostrani aspekt problema.
Tek priznanje na svim razinama i u svim pitanjima normalizira odnose iz-
među nove države i one koja ju je priznala. Priznata država može sklapati nužne
ugovore, slati i primati diplomatske predstavnike i koristiti se sudbenim imu-
nitetom glede akata svojih organa i svoje imovine pred sudovima države koja
ju je priznala.
Nasuprot tomu, iz nepriznavanja proizlaze znatne anomalije u dvostranim
odnosima. Postojanje nepriznate država ne može se sasvim ignorirati, osobito
ne u odnosima s njoj susjednim državama. No njihovi se dvostrani odnosi su-
sreću s mnogim teškoćama pravne i faktične naravi.
Postojanje nepriznate države ne može se ignorirati ni u međunarodnoj za-
jednici. S te strane, neki učinci deklaratorne doktrine o priznanju dokazali su
se sasvim ispravnima.
Teritorij nepriznate države koja ispunjava sve uvjete državnosti, a pogotovo
efektivnu vlast, ne može se smatrati ničijim područjem (terra nullius) slobod-
nim za stjecanje putem okupacije od bilo koje druge države. Njezino se područje
ne smije prelijetati bez njezina odobrenja. A brodovi koji polove na otvorenom
moru pod zastavom nepriznate države ne mogu se smatrati brodovima bez
nacionalne pripadnosti, i još manje piratskim brodovima.51 Uz to, svaka obalna
država dužna je trpjeti neškodljivi prolazak svojim teritorijalnim morem bro-
dova pod zastavom svih država, priznatih i nepriznatih.
51
Cf., Max SOERENSEN (Ed.): Manual of Public International Law, London, 1968, p. 269.
U tome pogledu članak 9. Bogotske povelje iz 1948, potvrđen Protokolom iz

Buenos Airesa iz 1967. u istome tekstu, propisuje sljedeće: „Političko postojanje
države ne ovisi o njezinu priznanju od drugih država. Čak i prije svoga priznanja
država ima pravo braniti svoju cjelovitost i neovisnost, osigurati svoj opstanak i na-
predak i stoga se organizirati kako najbolje zna, donositi zakone u skladu s vlastitim
interesima, organizirati svoje javne službe i propisivati nadležnost svojih sudova.
Uživanje tih prava nema drugih ograničenja, osim uživanja prava drugih država u
skladu s međunarodnim pravom.”
Priznanje nove države može se dati u različitim oblicima. Opće međunarod-

no pravo ne nameće glede toga nikakva ograničenja. Ono se može dati izričito,
u više ili manje svečanom pravnom aktu, iz kojega mora proizaći jasna namjera
priznanja.
No priznanje nove države može se izraziti na prešutan ili implicitan način
kada se namjera priznanja izvodi iz nekoga drugog akta ili činjenice koji su
rezervirani za međudržavne odnose. Stoga domašaj takvih akata može katkad
doći u pitanje.
Zaključenje dvostranoga ugovora s novom državom, razmjena diplomatskih
predstavnika ili upućivanje službenog izaslanstva na svečanost proglašenja ne-
ovisnosti najčešće se tumače kao implicitni akti priznanja te nove države.
Nije, međutim, jednako s produženjem djelatnosti ili s imenovanjem novih kon-

zularnih agenata na području nove države. Pristupanje nove države nekoj općoj i
otvorenoj mnogostranoj konvenciji, pa čak i njezino primanje u članstvo UN-a, ne
tumače se uvijek kao akti njezina kolektivnog priznanja od svih ostalih stranaka
mnogostranoga ugovora, ili od svih ostalih država članica UN-a.
Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u
praksi najčešće i događa. Ali priznanje može biti i kolektivno od skupine država.
Ono se može dati na diplomatskoj konferenciji ili u okviru regionalne međuna-
rodne organizacije. Tim se putem novoj državi mogu nametati neki uvjeti da bi
bila priznata, a priznanje u tim slučajevima zadobiva neke konstitutivne učinke.
Berlinski ugovor iz 1878. postavio je sljedeće uvjete za priznanje tadašnjih no-

vih država Crne Gore, Srbije i Rumunjske od njegovih stranaka. One su bile dužne
osigurati nediskriminaciju svih svojih građana (bez razlike vjere ili vjerovanja) u uži-
vanju građanskih i političkih prava, glede primanja u javne službe, stjecanja položaja
i počasti ili vršenja različitih zanimanja i zanata. Bile su dužne osigurati slobodu i
javno vršenje vjerskih obreda svim svojim građanima i strancima, te jamčiti imovinu
muslimana koji su se željeli iseliti.52
52
Cf., G.F. de MARTENS: Nouveau recueil général, 2e série, tome III, pp. 458-462.
Priznanje nekih novih država nastalih nakon Prvoga svjetskoga rata bilo je uvje-
tovano njihovim prihvatom posebnih ugovora o manjinskoj zaštiti. Neke druge nove
države morale su te obveze jednostrano primiti kao uvjet njihova primanja u član-
stvo Lige naroda.
Države članice Europske zajednice (danas Unije) usvojile su 16. prosinca 1991.
„Smjernice o priznanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu”. Tih
su se smjernica one držale pri davanju kolektivnoga priznanja država sljednica So-
vjetskog Saveza (osim Ruske Federacije i triju baltičkih država koje su prije toga bile
priznate) i država sljednica bivše Jugoslavije.
Nove su države morale prethodno prihvatiti sljedeće obveze: – poštovanje odre-
daba Povelje UN-a i obveza iz Helsinškog završnog akta i Pariške povelje, napose
glede vladavine prava, demokracije i ljudskih prava; – garancija prava etničkih i na-
cionalnih skupina i manjina u skladu s obvezama preuzetima u okviru Konferencije
o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS, danas OESS); – poštovanje nepovredivosti
granica koje se mogu mijenjati samo mirnim putem i zajedničkim sporazumom; –
preuzimanje svih obveza države prethodnice o razoružanju i neširenju nuklearnoga
oružja, te teritorijalne sigurnosti i stabilnosti; – obveza na rješavanje putem sporazu-
ma i, ako treba, putem arbitraže svih pitanja sukcesije država i regionalnih sporova.
Države sljednice bivše Jugoslavije morale su u kratkome roku podnijeti zahtjeve
za priznanje, a ispunjenje propisanih uvjeta cijenila je Arbitražna komisija. Srbija i
Crna Gora tada nisu podnijele zahtjev za svoje priznanje kao novih država. To nije
učinila niti SRJ, ali je potkraj 2000. bila primljena u UN i u druge međunarodne
organizacije kao nova država.
Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim.
Ono se općenito smatra preuranjenim ako uslijedi još dok je proces stvaranja
nove države u tijeku ili dok nije sasvim dovršen raspad države prethodnice. Tako
su neki smatrali da je osobito priznanje Bosne i Hercegovine bilo preuranjeno
zato što njezina legitimna vlast nije mogla obavljati svoje funkcije na čitavome
državnom području. No u uvjetima rata u bivšoj Jugoslaviji odgađanje prizna-
nja Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne bi imalo drugih posljedica od
ohrabrivanja nastavka agresivnih čina Jugoslovenske narodne armije i još većih
ljudskih i materijalnih gubitaka. Iz toga se primjera vidi koliko je priznanje dis-
krecijski čin države koja ga daje, i koliko ono može biti inspirirano političkim
razlozima.
Zakašnjelo priznanje može komplicirati dvostrane odnose s novom državom
nakon što je ona počela djelovati. Najčešće je država prethodnica, od koje se
nova država odvojila, posljednja koja joj daje priznanje.
Napokon, neki razlikuju priznanje nove države de jure i de facto. Ta termi-
nologija pravnički nije najpreciznija, jer nema de facto država. Neka država ili
postoji ili ne postoji. Ti su izrazi stoga primjereniji za priznanje nove vlade.53
53
Priznanje nove države de facto nije često u međunarodnoj praksi. Usp. Joe VERHOEVEN: La
Neovisno o tome, katkad se priznanje daje, bilo izričito bilo implicitno, ak-
tom ili sporazumom ograničena ili privremenog značenja. Ako nije privreme-
no, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje retroaktivno od stvarnoga
nastanka priznate države.
Članak 6. rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1936. odnosi se na uvjet-
no priznanje: „Ako je pri svojemu priznanju neka država preuzela neku obvezu,
neizvršenje te obveze nema za učinak poništenje priznanja niti ovlašćuje na njegovo
povlačenje, ali povlači posljedice zbog kršenja međunarodne obveze.”54 To stajalište
Instituta odražava njegovo općenito gledište o deklaratornim učincima priznanja
nove države, ali ono ujedno izriče pravilo pozitivnoga međunarodnog prava u toj
materiji.
h
Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji imala je prilike izjasniti
se o različitim aspektima priznanja nove države i pri tome neka pitanja precizirati.
U Mišljenju br. l. od 29. studenoga 1991, Komisija je zauzela jasno stajalište: „...
da priznanje od drugih država ima čisto deklaratorne učinke”. U Mišljenju br. 8. od
4. srpnja 1992. ona je tomu dodala da, iako priznanje jedne države od druge ima
tek deklaratornu vrijednost, samo priznanje, kao i članstvo u međunarodnim orga-
nizacijama: „... svjedoče o uvjerenju tih država (koje su dale priznanje) da je tako
priznata cjelina (postala) stvarnost i one na nju prenose određena prava i određene
obveze po međunarodnome pravu”. Priznanje stoga obvezuje.
Napokon, u Mišljenju br. l0, od istoga datuma, Komisija je bila još preciznija.
Ona je ponovno istaknula da, iako priznanje: „... nije konstitutivni element države
i, premda ima čisto deklaratorne učinke, ono je diskrecijski akt koji druge države
mogu poduzeti kada odluče, u obliku koji izaberu i slobodno, pod jedinom rezervom
poštovanja imperativnih normi općega međunarodnog prava, napose onih koje za-
branjuju pribjegavanje sili u odnosima s drugim državama ili koje garantiraju prava
etničkih, vjerskih ili jezičnih manjina.”
Ovo, posljednje stajalište, izloženo kao rezerva, od golemog je značenja. Država
koja krši pravila jus cogens, i osobito ona koja je agresor u oružanom sukobu i koja
krši ljudska i manjinska prava, ne zaslužuje međunarodno priznanje. Precizirajući
te uvjete koje nije lako odbaciti, Arbitražna se komisija u Mišljenju br. l. udaljila
od čisto deklaratornih učinaka priznanja. Ona mu je pridala i neke konstitutivne
elementa.
Može se zaključiti da odluka o kolektivnom priznanju novih država od drža-
va članica neke regionalne organizacije u praksi može predvidjeti uvjete koje te
nove države moraju ispuniti. Ona tada može imati i neke konstitutivne učinke
priznanja.
reconnaissance internationale dans la pratique contemporaine, Paris, 1975, pp. 629-633.

54
Ibid., p. 12.
Nasuprot tomu, kada je u pitanju individualno priznanje neke nove države od

države koja već postoji, taj čin najčešće nije lišen razloga političke oportunosti.
Valja na kraju ipak zaključiti da prema općemu međunarodnom pravu danas
na snazi ne postoji dužnost priznanja, niti postoji odgovarajuće pravo nove dr-
žave na njezino priznanje. Priznanje ili odbijanje priznanja akt je slobodne volje
koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se
smatrati neprijaznim činom, ali ne i povredom prava. No, kako smo istaknuli,
predugo nepriznavanje nove države koja je stvarno nastala i koja ima sva obi-
lježja subjekta međunarodnoga prava dovodi do različitih anomalija i apsurdnih
stanja, posebice ako je ono posljedica političkih ili ideoloških razloga.
Od pojedinačnih akata priznanja ili odbijanja priznanja neke nove države
u praksi se pokazalo mnogo značajnijim njezino primanje u članstvo UN-a.
Nakon što je nova država stekla taj položaj, ona je za sve organe te svjetske or-
ganizacije država poput svih ostalih država članica. Malobrojne države članice
i koje i dalje odbijaju priznati novu državu, ne mogu više djelotvorno osporavati
njezinu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost a da time ne prekrše njihove obveze
iz Povelje UN-a.
3. Priznanje nove vlade. Ako u nekoj državi dođe do smjene vlade na način
propisan ustavom (npr. kao rezultat promjene većine putem demokratskih izbo-
ra), ili ako nastupe i dublje promjene državnoga sustava, ali poštujući postupak
izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju pravo miješati u
te promjene. Nova je vlast ovlaštena zastupati državu u pitanju u međunarod-
nim odnosima. Strani diplomatski zastupnici mogu predati nova akreditivna
pisma (vjerodajnice) naslovljena novomu glavaru države, ali drugih učinaka
takve ustavne promjene vlasti nemaju.
No, ako u nekoj državi dođe do smjene vlasti neustavnim putem, bilo dr-
žavnim udarom bilo revolucijom, tada dolazi u pitanje priznanje nove vlade od
drugih zemalja. Strane države nisu dužne produljiti odnose s novom vladom.
Do neizvjesnosti napose može doći ako u nekoj državi dvije vlade pretendiraju
da obnašaju vlast, ili ako zbačena vlada nastavi djelovati u inozemstvu i nastavlja
borbu protiv nove vlasti u zemlji.
Početkom 20. stoljeća, zbog mnogobrojnih državnih udara u Latinskoj Americi
nastala je tzv. legitimistička doktrina. Ministar vanjskih poslova Ekvadora Tobar
afirmirao je doktrinu prema kojoj treba uskratiti priznanje vladi koja u nekoj državi
dođe neustavnim putem. Ta doktrina ubrzo je naišla na otpor, i to napose nakon što
je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Wilson slijedeći tu doktrinu u 1913.
odbio priznati novu vladu u Meksiku proizašlu iz revolucije. Opravdano se smatralo
da nepriznavanje vlade koja obnaša efektivnu vlast znači nedopušteno miješanje u
unutarnje poslove države u pitanju. U tome je smislu meksički ministar vanjskih
poslova Estrada u 1930. afirmirao suprotnu doktrinu po kojoj sama institucija pri-
znanja vlade od druge države znači njezino upletanje u unutarnje poslove države
koja se priznaje.
Danas u međunarodnim odnosima prevladava tzv. doktrina efektivnosti,
temeljem koje je postojanje vlade u drugoj državi naprosto faktičko pitanje
gdje nove činjenice stvaraju pravo. Pogotovo se postavlja pitanje treba li zaista
priznavati novu vladu koja je došla na vlast neustavnim putem, ali je prethod-
na vlada prestala postojati, i time se ne postavlja pitanje izbora između dviju
konkurentskih vlada. Ali se unatoč tomu institucija priznavanja nove vlade
održala.
Prema općemu međunarodnom pravu danas na snazi, kao kad je u pitanju
priznanje nove države, i priznanje nove vlade čin je slobodne volje svake države
koja nema nikakvu pravnu obvezu u tome pogledu. Ali pri tome valja imati na
umu i pravo svakoga naroda da stvori vladu kakvu želi, dakle da ustanovi novu
vlast i putem revolucije ako je to na legalan način nemoguće.
Redovito se daje priznanje novoj vladi kada se ustalila i kada efektivno ob-
naša svoju vlast na čitavome državnom području. Susjednim je državama teže
ignorirati novo stanje nego vrlo udaljenim zemljama koje nemaju mnogo inte-
resa u državi u pitanju. No prerano priznanje nove vlade, dok još djeluje stara
vlast, može dovesti do zapletaja i do optužbi za miješanje u unutarnje poslove
države u pitanju.
Poput priznanja nove države, priznanje ili uskrata priznanja novoj vladi ne mora
jedino biti akt konstatacije novoga činjeničnog stanja. Njime se vrlo često izražava
političko stajalište prema novom režimu u drugoj državi. Tako je nakon 1949. dola-
zilo do mnogih apsurdnih situacija zbog odbijanja Sjedinjenih Američkih Država i
znatnoga broja drugih zemalja da Vladu u Pekingu priznaju kao jedinu vlast u Kini.
Tako je u Vijeću sigurnosti i u drugim međunarodnim organizacijama sve do 1971.
godine Kinu zastupala vlada s Tajvana. To se odrazilo na nedjelotvornost cjelokup
noga sustava održanja međunarodnoga mira i sigurnosti UN-a.
S druge strane, prerano priznanje nove vlade u uvjetima kada je neka strana
država aktivno pomagala zbacivanje legitimne vlasti (npr. Sjedinjene Američke Dr-
žave u Dominikanskoj Republici u 1965. i u Čileu 1973), u funkciji je nedopuštene
intervencije u unutarnje poslove države u pitanju.
Priznanje nove vlade može se izvršiti na formalan način, dakle putem pisme-
ne ili usmene izjave o priznanju, ali se ono može izraziti i prešutno ili konklu-
dentnim činima. Primjer prvoga jest produljenje punih diplomatskih odnosa s
novom vladom bez povlačenja šefa misije. Primjer drugoga može biti traženje
agremana za novoga diplomatskog predstavnika ili sklapanje dvostranoga ugo-
vora s novom vladom.
Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto. Time se, međutim, prije
očituje stajalište prema priznatoj vladi nego što se radi o samome aktu priznanja
nove vlade. Priznanje de jure je potpuno, konačno i djeluje retroaktivno, dakle
od trenutka stvarnoga preuzimanja vlasti te vlade, a ne od trenutka davanja
priznanja. Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno, kada se nova vlast
u drugoj državi (iako djeluje neovisno) još nije sasvim ustalila i nije uspostavila
potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem, ili se još sumnja u to da je
kadra ispunjavati sve uvjete koji se vezuju za njezino priznanje.
U novije su doba neke države poput Sjedinjenih Američkih Država od 1977, Bri-
tanije od 1980, potom Australija i Kanada, obznanile da ubuduće neće izričito davati
ili uskraćivati priznanje vladama proizašlim iz neustavnih promjena. To se odnosi
na nove vlade otprije priznatih država. O stupnju i naravi odnosa s tim režimima
odluka se donosi ad hoc. To u praksi samo znači da se priznanje tih vlada ne obavlja
izričitim aktom, nego da ono može proizaći ili ne proizaći iz konkludentih čina.55
55
Cf., Oppenheim’s International Law, Introduction and Part 1, London, 1992, p. 148; Malcolm
N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, pp. 306-307; AKEHURST’S Mo-
dern Introduction to International Law, Seventh Edition, Peter Malanczuk, London, 1997, p. 87;
Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, p. 104.
§ 36. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI
Bibliografija
Boško JAKOVLJEVIĆ: Antikolonijalni ratovi posle drugog svetskog rata i međunarodno pravo,
Beograd, 1967, 343 str.; James CRAWFORD: The Rights of Peoples, Oxford, 1988, 236 p.; Christian
TOMUSCHAT (Ed.): Modern Law of Self-Determination, The Hague, 1993, 360 p.; Antonio
CASSESE: Self-Determination of Peoples – A Legal Reappraisal, Cambridge, 1995, 375 p.
1. Međunarodna osobnost. Za razliku od svih suverenih država, potom

od većine međuvladinih organizacija, pa i nekih od negdašnjih internaciona-
liziranih područja o kojima će biti riječi (infra, §37, pod 8), ustaničke vlasti
i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi
djelovala erga omnes.
Po svojoj naravi oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznoga značaja.
Bore se, ili za državnost na dijelu područja neke postojeće države, ili za vlast
nad čitavim njezinim područjem. Ako u svojim nastojanjima uspiju, oni stvaraju
bilo novu državu (izdvajajući se iz postojeće), ili novu vladu u postojećoj državi.
Ako u svojoj borbi ne uspiju, oni nestaju.
U tijeku njihove borbe međunarodna osobnost tih cjelina ovisi o njihovu
međunarodnom priznanju od država. Njih može priznati „legitimna” (tj. „usta-
novljena”) vlada protiv koje se bore. Ta vlada može naći interesa da ih prizna
kako bi time otklonila svaku vlastitu odgovornost za čine ustanika na području
pod njihovom vlašću glede stranaca i njihove imovine. Naime, u slučaju uguše-
nja pobune, nekoć je legitimna vlada snosila međunarodnu odgovornost za čine
nepriznatih ustanika. No češće se događa da te cjeline priznaju treće države.
Priznanje ustaničke vlasti i oslobodilačkih pokreta stoga uvijek ima konsti-
tutivne učinke. Za državu koja ih ne prizna oni nisu nikakav subjekt međuna-
rodnoga prava.
U povijesnom razvoju od početka 19. stoljeća u međunarodnoj praksi nasta-
lo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o kojima valja voditi računa: (1) pri-
znanje zaraćenosti (belligerency, belligérance) u nekome građanskom ratu; (2)
priznanje ustanika (pobunjenika) u užemu smislu; (3) priznanje nekih „naroda”;
te, konačno, (4) priznanje oslobodilačkih pokreta.
2. Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu. U prvoj polovini 19. sto-
ljeća razvila se praksa priznanja zaraćenosti. Kada je građanski rat u nekoj zemlji
potrajao, a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na dijelu područja koje su
zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo stanje. U pitanje su
dolazila prava njihovih građana i njihove imovine na osvojenom području. Ako
§ 36. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI 271
se sukob proširio na more, treće pomorske države bile su suočene s izborom: ili
dopustiti pobunjenicima da pretražuju njihove trgovačke brodove u potrazi za
kontrabandom i da ih čak uzapćuju ako su kršili blokadu, ili su morale oružano
intervenirati protiv pobunjenika.
Zbog navedenih razloga neke su strane države početkom 19. stoljeća prizna-
le kolonije pobunjene protiv španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene
strane, prije nego što su ih priznale kao nove države.56 Slično je bilo s Grčkim
ustankom (1821 – 1825), te s konfederalnim južnjačkim državama u tijeku se-
cesionističkog rata u Sjedinjenim Američkim Državama (1861 – 1865).
Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da obje strane, uklju-
čujući i pobunjenike, poštuju pravila ratnoga prava i da su pod organiziranim
zapovjedništvom. Podrazumijevalo se također da su pobunjenici uspostavili
kontrolu nad širokim područjem i da tamo djeluju kao de facto vlast. Država
koja je priznala zaraćenost preuzimala je sa svoje strane sve obveze neutralnosti
u tome sukobu u odnosu na obje zaraćene strane. Ona se time lišavala prava da
pomaže legitimnu vlast u toj zemlji, ali i pobunjenike.
No u nekim drugim građanskim sukobima koji su imali sasvim iste značajke,
do priznanja zaraćenosti iz inozemstva nije nikada bilo došlo, i to zbog političkih
razloga. Najistaknutiji je primjer bio Španjolski građanski rat (1936 – 1939). Slije-
deći proglašenu politiku neintervencije, koja je, zapravo, pomogla pobunjenicima,
ni jedna od stranih zemalja nije ih formalno priznala sve do samoga kraja toga rata.
No, unatoč tomu, Njemačka, Italija i Portugal aktivno su pomagali pobunjenoga ge-
nerala Franca, i to vojskom, oružjem i streljivom. Pomoć legitimnoj vlasti uglavnom
je dolazila iz Sovjetskog Saveza. Španjolski građanski rat bio je uvod u agresiju Sila
osovine u Drugome svjetskom ratu.
3. Priznanje ustanika. U drugoj polovini 19. stoljeća u Americi je nastala
praksa priznavanja ustanika. Učinci toga priznanja bili su ograničeniji od pri-
znanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano humanitarnim razlozima.
To priznanje nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u su-
kobu, jer oni najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenoga
područja. Treće su se države tim priznanjem uzdržavale tretirati pobunjenike
kao kršitelje prava. No da bi zaštitile svoje državljane i brodove, s njima su uspo-
stavljale neku vrstu odnosa kao s de facto vlastima. Zapravo, priznanje ustanika
podrazumijevalo je uskratu priznanja njihove međunarodnopravne osobnosti.
4. Priznanje „naroda”. U tijeku Prvoga svjetskoga rata, u 1917. i 1918. Fran-
cuska i Britanija priznale su čehoslovački i poljski „narod”. To priznanje začudilo
56
Sjedinjene Američke Države su ih priznavale od 1817, a britanska vlada od 1819. Sjedinjene
Američke Države su priznale njihovu neovisnost u 1822, dakle godinu dana prije proglašenja Mon-
roeove doktrine. Cf., Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome III, Paris, 1977, p. 598.
je mnoge stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali subjektima međuna-
rodnoga prava.
Priznanje „naroda” bilo je temelj stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu
pod posebnom zastavom. Ali je ono bilo dano uz očito nepoštovanje načela
efektivnosti. Naime, ti pokreti i vojske nisu držali pod svojom vlašću nikakva
područja u granicama još tada postojećih Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije. Sa
svoje pak strane ni jedna od tih triju država nije priznala poljski i čehoslovački
„narod” kao takve.
To je priznanje imalo političku vrijednost. Time je bilo priznato načelo narod-
nosti kao političko načelo, a predstavnici priznatih „naroda” mogli su se nakon toga
rata zalagati za svoju državnost na Versailleskoj mirovnoj konferenciji u 1919.
U svojoj presudi o Nekim njemačkim interesima u poljskoj Gornjoj Šleskoj iz 1926,
Stalni sud međunarodne pravde odbio je pripisati jednomu od tih priznanja bilo
kakve pravne učinke. Poljska je pred Sudom tvrdila da su glavne savezničke i udru-
žene sile bile priznale njezine oružane snage kao posebnu savezničku vojsku i da je
ta vojska bila podvrgnuta Poljskom nacionalnom odboru u Parizu. No, s obzirom na
to da Njemačka nije bila priznala poljsku vojsku kao zaraćenu snagu, Sud je iznašao
„da se te činjenice ne mogu upotrijebiti protiv Njemačke, koja nije sudjelovala u toj
transakciji” (Series A, No. 7, p. 28).
Zbog istih razloga Poljskoj nije bilo priznato pravo da se koristi povlasticama iz
Konvencije o primirju s Njemačkom, niti iz Protokola iz Spa od 1. prosinca 1918.
Sud je izrekao: „... U vrijeme sklapanja tih dviju Konvencija Poljska nije bila priznata
kao zaraćena strana od Njemačke; a samo na temelju takvoga priznanja moglo bi se
sklopiti primirje između tih dviju Sila” (Njemačke i Poljske) (ibid., p. 27). I makar je
sama Poljska bila stranka Versailleskog mirovnog ugovora od 28. lipnja 1919, Sud je
pronašao da ona nije imala pravo na reparacije, jer nikada nije bilo ratnoga stanja
između Njemačke i Poljske. Njemačka je de jure bila priznala poljsku državu tek u
studenome 1918.
Ta presuda jasno upućuje na važnost priznanja takvih cjelina da bi njihovo po-
stojanje i djelovanje moglo postići pravne posljedice za države koje ga daju.
5. Narodnooslobodilački pokreti. Do Povelje UN-a iz 1945. priznavanje
zaraćenosti, ustanika i „nacija” bili su izolirani čini nekolicine posebno zain-
teresiranih država. Većina ostalih država bila je potpuno nezainteresirana u
odnosu na te cjeline.
To se stanje rapidno izmijenilo nakon što je Povelja u članku 1(2). proglasila
kao jedan od ciljeva UN-a: „Razvijati prijateljske odnose među nacijama, osno-
vane na poštovanju načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, i poduzi-
mati druge prikladne mjere za učvršćenje svjetskoga mira.”
Nakon Drugoga svjetskog rata bio je otpočeo proces dekolonizacije. Prizna-
vanje narodnooslobodilačkih pokreta koji su se borili za neovisnost njihovih
nesamoupravnih područja postalo je političkim sredstvom mnogih država. Na

taj su način bili priznavani neki između nekolicine konkurentskih pokreta kao
jedini legitimni predstavnici svojih naroda.
Druga značajka toga, novoga razvoja u međunarodnome pravu bila je da
je većina tih pokreta djelovala iz inozemstva. Osim sporadičnih i izoliranih
gerilskih akcija, oni nisu bili sposobni na dulje vrijeme zauzeti dijelove svoga
područja i tamo ustanoviti efektivnu vlast. Taj novi razvoj bio je označen vrlo
brojnim aktima priznavanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih
pokreta, ali uz nedostatak efektivnosti.
Novi je razvoj otpočeo ustanovljenjem 19. rujna 1958. u Kairu „Privremene
vlade Alžirske Republike”.
Ta, privremena vlada u kratkom je vremenu dobila priznanje od više od trideset
država, ali ne i od Francuske. S trećim državama koje su je priznale, ona je usta-
novljivala diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora. Dana 20.
lipnja 1960. pristupila je četirima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu
iz 1949.
Taj je razvoj kulminirao sklapanjem 19. ožujka 1962. Evianskog ugovora kojim je
Francuska (pod predsjednikom Charlesom de Gaulleom) priznala neovisnost Alžira,
a na tu je privremenu vladu bila prenijela svu vlast.
Nakon 1962. praksa stvaranja privremenih vlada nije se ponovila. Ali su
države iz Trećega svijeta, i one iz socijalističkoga lagera, davale priznanje tim
cjelinama u ranoj fazi njihove oslobodilačke borbe.
Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih
vršile su regionalne organizacije poput Arapske lige, Organizacije afričkog je-
dinstva i, u rijetkim slučajevima, i pokret nesvrstanih država.
Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu
u Općoj skupštini UN-a, i neki od organa te svjetske organizacije priznali su
te pokrete. Oni su stekli položaj promatrača u različitim tijelima UN-a i u nji-
hovim specijaliziranim ustanovama. No nikada nisu stekli pravo sudjelovanja
na plenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti, niti su tamo imali
pravo glasa.
Stalne promatračke misije tih pokreta pri Ujedinjenim nacijama uživaju iste
povlastice i imunitete kao i misije i promatračke misije država članica i nečla-
nica.57
57
Nakon što su Sjedinjene Američke Države pokušale zatvoriti Misiju Palestinskog oslobodilač-
kog pokreta u New Yorku na temelju antiterorističkoga zakona (Anti-Terrorism Act) što ga je bio
usvojio Kongres, Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz 1988. jednoglasno zaključio
da je SAD dužan riješiti taj spor s Ujedinjenim nacijama arbitražom predviđenom Sporazumom
Palestinska oslobodilačka organizacija zadobila je položaj punopravnoga

člana u Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.
Države koje priznaju te pokrete dopuštaju im na svome području osniva-
nje informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i
imunitete tim uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju
tolike ustupke.
Osam od tih pokreta bilo je pozvano da sudjeluje u svojstvu promatrača na
Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora. Njihovi su predstavnici bili ovlašteni da
potpišu Završni akt te konferencije,58 ali se jedino Vijeće za Namibiju UN-a nalazi
među potpisnicima Konvencije.
h
O sposobnosti sklapanja ugovora tih oslobodilačkih pokreta već je bilo riječi (su-
pra, §15, pod 5). Vrlo je dalekosežan članak 1(4), te članak 96(3). Prvoga dopunskog
protokola iz 1977. na četiri Ženevske konvencije iz 1949. o humanitarnom pravu. Sve
države stranke toga Protokola unaprijed su priznale pravo vlastima nekoga naroda
angažiranog u oslobodilačkoj borbi protiv njih samih da pod određenim restrik-
tivnim uvjetima mogu jednostranom izjavom dovesti do stupanja na snagu toga
protokola i Konvencija iz 1949. u oružanom sukobu u pitanju.
Taj ustupak nije od toliko dalekosežnog značenja, jer je proces dekolonizacije
uglavnom dovršen još u 1974. Iz većine negdašnjih oslobodilačkih pokreta nastale
su legitimne vlade u novim državama, i to u bivšim portugalskim posjedima u Afri-
ci, u Namibiji, ali i u Južnoj Africi. Čak je i Palestinska oslobodilačka organizacija
na temelju ugovora s Izraelom stekla teritorijalnost i samoupravu u Gazi i u neki
dijelovima Zapadne obale.
h
Kulminaciju borbe nekoga narodnooslobodičakog pokreta čini ugovor o
neovisnosti s de jure vladom protiv koje je prije toga bio u sukobu. Riječ je npr.
o Evianskom ugovoru s Francuskom iz 1962; o ugovorima koje je Portugal bio
sklopio u 1974. u Alžiru i kojima je prenio vlast na nove države: Angolu, Mo-
zambik, Gvineju Bisau, Cabo Verde i Sao Tome i Principe. I napokon, u 1979.
iz 1947. o položaju sjedišta UN-a u New Yorku. Cf., I. C. J. Reports 1988, pp. 34-35, paras. 57 and
58.
58
Desetog prosinca 1982. to su bili sljedeći pokreti: Afrički nacionalni kongres (Južna Afrika);
Afričko nacionalno vijeće (Zimbabve); Afrička partija za neovisnost Gvineje i otoka Cabo Verde
(PAIGC); Palestinska oslobodilačka organizacija; Panafrički kongres Azanije (Južna Afrika); Pa-
triotska fronta (Zimbabve); Sejšelska narodna ujedinjena partija (SPUP) i Narodna organizacija
Jugozapadne Afrike (SWAPO).
bio je također u Alžiru sklopljen mirovni ugovor između Mauretanije i Fronte

Polisario glede Zapadne Sahare, kojemu Maroko (još) nije pristupio.
Ugovori te vrste posljednja su očitovanja postojanja i djelovanja narodnoo-
slobodilačkih pokreta kao zasebnih subjekata međunarodnoga prava. Na teme-
lju tih ugovora oni postaju prve legitimne vlade u novooslobođenim državama,
a ugovori o neovisnosti postaju pravna osnova budućih uzajamnih odnosa nji-
hovih država stranaka.
§ 37. ZAVISNI TERITORIJI I POSEBNI SLUČAJEVI

SUBJEKATA MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija
Meir YDIT: Internationalized Territories, Leyden, 1961, 323 p.; Charles ROUSSEAU: Droit
international public, tome II, Paris, 1974, pp. 267-300; James CRAWFORD: The Creation of
States in International Law, Oxford, 1979, pp. 160-214, 335-384; OPPENHEIM’S International
Law, Ninth Edition, Volume I: Peace, Introduction and Part 1; Edited by Sir Robert Jennings and
Sir Arthur Watts, London, 1992, pp. 256-318.
1. Opće značajke i stupnjevanja. U ovome ćemo odjeljku razmotriti neke

pojmove i odnose koji najvećim dijelom danas više ne pripadaju pozitivnomu
međunarodnom pravu. Odnosi ovisnosti kakvi su nekoć postojali i koji su bili
uređivani ugovorima i drugim pravilima međunarodnoga prava, uglavnom više
ne postoje. Danas više nema ni internacionaliziranih područja kao posebnih
subjekata međunarodnoga prava, iako nije sasvim isključeno da bi takve cjeline
mogle nastati i u budućnosti kao rješenje nekih postojećih ili budućih teških
političkih problema.
S tim se povijesnim pojmovima i pojavama ipak treba upoznati da bi se ra-
zumjelo njihovo značenje kada se spominju u suvremenim pravnim djelima ili
u prijedlozima za rješenje nekih međunarodnih pitanja.
Prije toga valja ponovno naglasiti da je nejednakost država, s obzirom na
njihovu veličinu, broj stanovnika, vojnu moć ili bogatstvo, trajno obilježje me-
đunarodne zajednice koja se neće nikada moći ukloniti, pa ni znatnije ublažiti.
Ta nejednakost proizlazi iz gospodarskih odnosa (npr. između države zajmodav-
ca i države zajmoprimca), iz odnosa u nekome vojnom savezu, ili iz kulturnih
odnosa (npr. posebni odnosi Francuske i Portugala s afričkim zemljama njihova
govornoga područja).
h
Bitno je za sve odnose ovisnosti, nekoć i danas, da nikada nisu postojali nji-
hovi „čisti” oblici u pravu. Uvijek je bilo nužno proučavati svaki od tih slučajeva
za sebe, a neki su od njih, unatoč istomu nazivu (npr. Protektorat), imali vrlo
raznolike sadržaje. Uz to, ti su se odnosi očitovali na fluidan način i u razvitku.
Za kratko vrijeme prelazili su iz jednoga oblika u drugi.
Najizrazitiji odnos ovisnosti bio je negdašnji čisti kolonijalizam, kada je kolonijal-
na sila na nekome području vršila svu vlast i snosila svu odgovornost, bez bilo kakvih
oblika lokalne samouprave ili naslijeđene administracije. To su npr. bila prostrana
područja negdašnje krunske kolonije „Britanske Indije”, za razliku od petstotinjak
§ 37. ZAVISNI TERITORIJI I POSEBNI SLUČAJEVI SUBJEKATA... 277
posebnih područja na Indijskom potkontinentu, vladari kojih su bili u vazalnom

odnosu prema britanskom kralju. To je bio i francuski Alžir, te francuska kolonija
Košinšin na jugu Vijetnama.
Nešto blaži oblici bili su protektorati u kojima se europska vlast u svojemu in-
teresu služila lokalnim vladarima i administracijom koju je zatekla, ali ju je čvrsto
držala pod nadzorom i smatrala je ostatkom prošlosti. To su bile spomenute vazalne
državice na području današnje Indije i Pakistana, francuski protektorati Tunis i Ma-
roko u Africi, Anam i Tonkin u Vijetnamu, potom Laos i Kambodža. Međunarod-
nopravni subjektivitet nekih od tih protektorata bio se održao, ali su oni bili lišeni
gotovo svake djelatne sposobnosti u međunarodnim odnosima.
Još je blaži odnos bio u tzv. britanskim samoupravnim kolonijama i dominio-
nima. Lokalno stanovništvo (najčešće ono doseljeno, uz isključenje domorodaca),
biralo je lokalna predstavnička tijela koja su imala zakonodavnu i izvršnu vlast u lo-
kalnim poslovima. Vanjsko zastupanje i obrana potpadali su u nadležnost metropole.
Tu se radilo o subjektima međunarodnoga prava u nastajanju. U takvom se položaju
nalazi još i danas otok Puerto Rico u Karibima, koji je posjed Sjedinjenih Američkih
Država. No Westminsterskim statutom, koji je britanski Parlament usvojio 1931, bri-
tanski dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južna Afrika postali su potpuno
neovisne države, premda su još u 1919. bili među članovima osnivačima Lige naroda.
Postojale su i države sa svim državnim tijelima, pa i s vanjskom nadležnošću,
ali koje su bile dužne trpjeti nadzor i „savjete” sile zaštitnice ili sizerena, ili su svoje
vanjsko zastupanje prepuštale sili zaštitnici (protektoru). To su u 19. stoljeću bile
vazalne države u okviru Osmanlijskoga Carstva, te nakon Prvoga svjetskog rata
mandati A. Prijašnja znanost znala je te države nazivati „polusuverenima”, izrazom
koji je u svojoj biti netočan i kontradiktoran.
Sljedeći stupanj ovisnosti u ovoj skali čine vojni i politički savezi formalno ravno-
pravnih i suverenih država, gdje neke članice saveza na temelju ugovora dopuštaju
stacioniranje i pravo prolaska trupa jače stranke kroz svoje područje. Takvi su nekoć
bili odnosi Sovjetskoga Saveza s istočnoeuropskim državama i s Mongolijom; no
nakon Drugoga svjetskog rata to su i odnosi npr. Sjedinjenih Američkih Država i
Njemačke, te Japana.
Prikriveniji oblik takvih odnosa mogu biti ugovori u kojima se formalno ne od-
stupa od jednakosti i reciprociteta, ali nejednakost proizlazi iz stvarnih odnosa moći.
I za to se mogu kao primjer navesti negdašnji dvostrani ugovori o prijateljstvu, su-
radnji i uzajamne pomoći bivšega Sovjetskog Saveza i njegovih susjeda. Da je npr.
bilo izbio sukob Sovjetskog Saveza s Kinom, vojske istočnoeuropskih sovjetskih
saveznika bile bi na temelju tih ugovora poslane na kinesku frontu. To bi djelomično
bilo osiguranje i od pobuna u tim zemljama.
h
U nastavku ćemo opisati neke odnose ovisnosti koji su se nekoć u međuna-
rodnome pravu oblikovali u stalnijim oblicima, ili makar samo u nazivu koji je
pokrivao različite sadržaje.
2. Vazalitet je u predapsolutističkom feudalizmu (prije 16. stoljeća) bio od-

nos podložnosti i nadređenosti vazala i sizerena s obzirom na držanje zemlje. U
19. stoljeću taj se pojam protegao na neke odnose država, pretežito u okvirima
Osmanlijskoga Carstva.
No smatralo se da međunarodnopravno priznati vazalitet nastaje jedino ako
država sizeren preuzme neke ugovorne obveze i ograničenja u korist vazalne
države prema trećim državama (europskim velesilama). Ako nije bilo takvoga
ugovora, takav se odnos smatrao da potpada u unutarnju nadležnost sizerena.
To je bio odnos indijskih ovisnih državica prema britanskome kralju, premda su
se povlastice i imuniteti tih indijskih kneževa (radža i maharadža) kao glavara
država priznavale i u trećim državama.59
Osmanlijske provincije stjecale su tim putem položaj vazalnih država na putu
prema neovisnosti. Egipat je na temelju Londonske konvencije iz 1840. postao va-
zalnom državom Turske. Taj je odnos bio dokinut na početku Prvoga svjetskog rata,
ali je još 1882. Egipat potpao pod britansku okupaciju i stvarni britanski Protektorat.
Pariškim mirovnim ugovorom iz 1856. nakon Krimskoga rata Vlaška, Moldavija i
Srbija postale su vazali Turske uz neka ograničenja, iako su i prije toga uživale široku
samoupravu. Berlinskim ugovorom iz 1878. ujedinjena Rumunjska, te Srbija i Crna
Gora, stekle su potpunu neovisnost. Tim je ugovorom dio današnje Bugarske pod
tim imenom postao vazalnom državom Turske, dok je drugi dio pod imenom Istočna
Rumelija stekao široku autonomiju pod Turskom. Dvije su se cjeline ujedinile već u
1885. godini, a Bugarska je tek u 1908. proglasila svoju potpunu neovisnost.
Posljednji ostatak vazaliteta bila je pirenejska državica Andora. Ona je još u
srednjem vijeku, od 1278, postala vazalnim područjem dvaju kosizerena. Bio je to
biskup iz španjolskoga grada Urgela, te navarski i potom francuski kralj, te konačno
predsjednik Francuske Republike. Nakon što je bila sudionicom Konferencije o si-
gurnosti i suradnji u Europi (KESS) i potpisala Helsinški završni akt iz 1975, danas
se i Andora smatra neovisnom državom.
Dok su trajale, vazalne su se države mogle smatrati posebnim subjektima
međunarodnoga prava s ograničenom djelatnom sposobnošću. Nisu uživale
pravo poslanstva, ali su u njihovim prijestolnicama stolovali iskusni diplomati s
naslovom generalnoga konzula. Bugarska si je to pravo uzurpirala i prije stjeca-
nja neovisnosti. Katkad su sklapale ugovore s trećim državama i sudjelovale su
na diplomatskim konferencijama (Bugarska na Prvoj i Drugoj haškoj mirovnoj
konferenciji 1899. i 1907). U ratovima su se prema sizerenu ponašale prilično
samostalno. Srbija je i prije stjecanja toga položaja, bila neutralna u Krimskom
59
Glede vazalnih država na Indijskom potkontinentu pod sizerenitetom Britanske krune, vidjeti
– James CRAWFORD: The Creation of States in International Law, Oxford, 1979, pp. 209-211.
Pri stjecanju neovisnosti Indije i Pakistana u 1947, Hyderabad je proglasio neovisnost. No do
rujna 1948. njegovo je područje bilo blokirano, vojno zaposjednuto i potom anektirano od Indije.
ratu (1853 – 1856). Kada je 1885. Srbija napala Bugarsku, bugarski sizeren Tur-
ska ostala je neutralna. Jedno od obilježja vazaliteta bilo je plaćanje godišnjega
danka sizerenu, čija se visina određivala ugovorom. Dužnost davanja vojske
sizerenu u praksi se nije provodila.
3. Protektorat. Pod tim nazivom krili su se vrlo raznoliki odnosi ovisnosti.
Po definiciji protektorat bi obuhvaćao dužnost jače države da štiti slabiju u
odnosima prema trećim državama. Osim obrane, države protektori osiguravali
su si pravo vanjskoga zastupanja zaštićene države, pa i vrlo snažno miješanje u
njihove unutarnje poslove.
Za razliku od vazaliteta, gdje se radilo o ugovoru sizerena s trećim državama
u korist vazala, država protektor je zaštićenoj državi izravno nametala protek-
torat ugovorom.60
U savjetodavnom mišljenju iz 1923. o Dekretima o državljanstvu izdanima u
Tunisu i Maroku Stalni je sud međunarodne pravde upozorio: „Domet vlasti države
protektora na području zaštićene države ovisi, s jedne strane, o ugovoru o pro-
tektoratu između države protektora i zaštićene države, a, s druge, o uvjetima pod
kojima je protektorat bio priznat od trećih sila u odnosu na koje postoji namjera
pridržavanja pravila iz takvih ugovora. Unatoč općim značajkama koje protektorati
imaju prema međunarodnome pravu, svaki od njih ima pojedinačne pravne odlike
koje proizlaze iz posebnih uvjeta njihova nastanka i stupnja njihove razvijenosti”
(Series B, No. 4, p. 27).
Bilo je i protektorata de facto, izvan ugovornog odnosa. To je nakon 1882. bio
položaj Britanije u Egiptu koji je i dalje, sve do 1914. bio u formalnom vazalnom,
odnosu prema Osmanlijskom Carstvu. Nakon što su Britanija i Turska početkom
Prvoga svjetskoga rata zaratile, Britanija je jednostrano dokončala turski sizereni-
tet i formalno je proglasila svoj protektorat nad Egiptom. No već je u 1922. Egipat
postao neovisnom državom uz znatna ograničenja u korist Britanije, napose u zoni
Sueskog kanala. Tamo je Britanija i dalje držala vojsku. O kolonijalnom protektoratu
bit će riječi poslije.
Države pod protektoratom zadržavale su svojstvo posebnoga subjekta me-
đunarodnoga prava, kao i unutarnja obilježja državnosti s glavarom države,
upravnom i sudskom organizacijom. Ugovori sklopljeni s trećim državama prije
nametanja protektorata ostajali su na snazi. Države protektori osiguravale su si
ugovorom gotovo potpuni nadzor nad unutarnjim organima vlasti, tako da je
državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja.
Rjeđe se neki novi subjekt međunarodnoga prava stvarao ugovorom o protekto-
ratu. Na Bečkom kongresu 1815. Britanija je stekla Protektorat nad Jonskim otocima
60
Na temelju članaka 51. i 52. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. većina bi se takvih
ugovora danas smatrala ili nepostojećima ili apsolutno ništavima (v. supra, §22).
(Krf, Levkas, Cefalonija i Zante) koji su prije toga, sve do 1797, bili mletački posje-
di. Britanija ih je u 1864. ustupila Grčkoj. Na Bečkome kongresu Pruska, Rusija i
Austrija ustanovile su Neovisnu Državu Krakov koju su stavile pod svoj zajednički
protektora. Ta je cjelina i primjer područja s posebnim položajem.
U 19. stoljeću, pa sve do procesa dekolonizacije nakon Drugoga svjetskog rata,
Francuska i Britanija stekle su ugovornim putem Protektorat nad brojnim tzv. ne-
civiliziranim državama.
Ugovorima iz 1881. i 1883. Francuska je nametnula Protektorat Tunisu koji je
trajao do 1956, kada je Tunis stekao neovisnost. Maroko je početkom 20. stoljeća bio
podijeljen čak na tri dijela, premda je sultan sa svojom administracijom i dalje zadr-
žao nominalnu vlast nad čitavim marokanskim područjem. U 1912. nad najvećim
područjem te države Protektorat je stekla Francuska. Iste godine Španjolska je stekla
Protektorat nad manjim sjeveroistočnim dijelom te zemlje. I napokon u 1923. zona
luke Tanger došla je pod poseban međunarodni položaj, o čemu će biti riječi poslije.
Još prije toga, u drugoj polovini 19. stoljeća Francuska je bila izvršila prodor
u Indokinu. Godine 1874. nametnula je svoj protektorat vijetnamskim državama
Anam i Tonkin, dok je prije toga u 1867. južnu vijetnamsku pokrajinu Košinšin sa
Sajgonom pretvorila u svoju koloniju. Sklopila je i ugovore o protektoratu u 1863.
s Kambodžom i 1884. s Laosom. Ti su protektorati bili u većoj mjeri prikrivena
aneksija negoli oni nad Tunisom i Marokom.
Eksperiment s „Francuskom unijom” nakon Drugoga svjetskog rata nije dao re-
zultate. Godine 1953. Francuska je bila prisiljena priznati neovisnost Kambodže i
Laosa, navodno u okviru te unije. Nakon vojničkog poraza kod Dien Bien Fua u 1954,
Francuska se povukla i iz Vijetnama.
Od gornjih primjera valja razlikovati tzv. „kolonijalne protektorate”. Takvi su
odnosi nastajali ugovorima nekih europskih metropola s lokalnim vladarima u
Africi i na Pacifiku, gdje se moglo sumnjati u postojanje državne organizacije.
Mnogi su pisci u tome gledali kolonijalno širenje s nešto blažim i jeftinijim
sredstvima.
Francuska je u 19. stoljeću nametala nekim lokalnim vladarima protektorat pri-
je nego što je ta područja anektirala i pretvorila ih u kolonije (Tahiti 1842 – 1880,
Madagaskar 1885 – 1896).
Britanija je mnoga područja nazivala protektoratima, iako je makar na početku
bilo teško govoriti o nekoj samostalnoj lokalnoj administraciji. To su bili otoci Tonga
(1889 – 1977), Maldivi (1887 – 1965), Zanzibar (1890 – 1963), Sijerra Leone (1896
– 1961), Sjeverna Rodezija (danas Zambija) (1911 – 1961), Njasaland (danas Ma-
lavi) (1891 – 1961), Basutoland (danas Lesoto) (1884 – 1966), Bečuanaland (danas
Bocvana) (1885 – 1966), te Svaziland (1903 – 1968).
Nešto je jača državna administracija bila zadržana u protektoratima nametnuti-
ma malajskim državicama i Sjevernom Borneu, ustanovljenima između 1874. i 1888.
Ta su se područja 1957. ujedinila u neovisnu Malezijsku federaciju, osim naftom vrlo
bogatoga sultanata Brunei, koji je neovisnost stekao 1984. godine.
No čak i rudimentarni lokalni aparat poslije je mogao biti zametkom subjek-

tiviteta u međunarodnome pravu. U nekima od tih kolonijalnih protektorata
stanovništvo je nakon Drugoga svjetskoga rata stjecalo neke oblike lokalne sa-
mouprave, i svi su ti protektorati danas neovisne države.
U savjetodavnom mišljenju iz 1975. o Zapadnoj Sahari Međunarodni je sud
razmatrao stanje u bivšemu španjolskom posjedu Rio de Oro. Sud je zaključio da: „...
praksa država iz toga razdoblja (u 1884.) pokazuje da područja naseljena plemenima
i narodima koji su imali društvenu i političku organizaciju nisu bila smatrana za terra
nullius. Ona pokazuje da se, glede tih područja, stjecanje suverenosti nije smatralo
izvršenim jednostrano putem „okupacije” ničije zemlje kao izvornoga naslova, nego
sporazumima sklapanima s lokalnim vladarima...” (p. 39, para. 80).
Međutim, u sporu Nigerije s Kamerunom veličina spornih morskih prostora
veoma je ovisila o pripadnosti poluotoka Bakassi u Gvinejskom zaljevu. Kamerun
je polagao pravo nad tim poluotokom pozivajući se na Anglo-njemački sporazum
iz 1913. kojim je Britanija priznala njegovu pripadnost tada njemačkom Kamerunu.
Nigerija je pred Međunarodnim sudom tvrdila da te odredbe nisu nikada imale
pravnoga učinka, jer su suverenost nad tim poluotokom uživali kraljevi i poglavice
Staroga Kalabara. S njima je Britanija 10. rujna 1884. sklopila ugovor o protekciji
(zaštiti) kojima je stekla ograničena prava i zato ga nije u 1913. mogla prenijeti na
Njemačku.
Sud je u presudi iz 2002. godine ustanovio da je u doba Berlinskoga kongresa u
delti rijeke Niger Britanija sklopila oko 350 ugovora s lokalnim vladarima. Ugovor
iz 1884. nije se odnosio na određene teritorije. U presudi je citirao svoje prijašnje
stajalište iz Savjetodavnoga mišljenja iz 1975. o Zapadnoj Sahari da takva područja
nisu bila res nullius. No u toj je presudi ipak naglasio da se pri davanju učinka takvim
ugovorima mora uzeti u obzir načelo intertemporalnoga prava. Po mišljenju Suda, u
konkretnom je slučaju bila riječ o ugovoru o kolonijalnom, a ne o međunarodnom
protektoratu (para. 209).
4. Sustav mandata Lige naroda. Kolonijalni su odnosi pred Prvi svjetski
rat bili na vrhuncu i činilo se da će trajati vječno. No tijekom toga rata neki
su događaji zadali prve ozbiljne udarce kolonijalizmu. Bila je to proklamacija
načela samoodređenja do odcjepljenja u aktima sovjetske vlasti u Rusiji nakon
Oktobarske revolucije 1917. U manjoj mjeri tomu je pridonijelo uzdržano i
nedosljedno zalaganje predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Woodrowa
Wilsona za isto načelo, što je bilo potaknulo raspad Austro-Ugarske Monarhije.
Pakt Lige naroda, usvojen kao sastavni dio Versailleskoga mirovnog ugovora
iz 1919. (i mirovnih ugovora s Austrijom, Mađarskom i Bugarskom), propisivao
je općenitu dužnost članova Lige: „... da osiguraju i vrše pravično postupanje s
domorodačkim stanovništvom u područjima pod njihovom upravom” (članak
23(b)). Taj propis nije predviđao nikakve mjere nadzora nad izvršenjem te ob-
veze i gotovo da nije imao praktičnih učinaka.
No područja oduzeta od poraženih sila Osmanlijskoga Carstva i Njemačke

nisu se mogla jednostavno podijeliti između pobjednika. U interesu stanov-
ništva samo tih područja (a ne i drugih) Paktom Lige bio je ustanovljen sustav
mandata s određenim međunarodnim nadzorom nad izvršenjem obveza. Prema
Paktu Lige trebalo se raditi o privremenoj ustanovi glede područja nastanjenih
„narodima još nesposobnima da sami sobom upravljaju” (članak 22(1)). Blago-
stanje i razvitak tih naroda proglašeni su „svetom misijom civilizacije”, što je
značilo pravnu obvezu glede načina upravljanja tim mandatnim područjima.
Svaka država koja je preuzela upravu nad takvim područjima sklopila je s Glav-
nim savezničkim i udruženim silama poseban ugovor o uvjetima mandata. Paktom
Lige (članak 22(7)), mandatari su preuzeli i obvezu da Vijeću Lige upućuju godišnje
izvještaje o područjima koja su im bila povjerena. Kao pomoćno tijelo Vijeća Lige
bila je ustanovljena Stalna komisija za mandate, koja je poslije prisvojila i pravo da
proučava peticije stanovnika mandatnih područja. Inače ni Pakt Lige, a ni ti ugovori
nisu predviđali rokove za stjecanje neovisnosti tih područja.
Prema stupnju dostignutoga razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena
u tri kategorije: mandate A, B i C.
Mandati A bili su prema odredbama Pakta Lige „zajednice” (communautés,
communities) koje su dostigle toliki stupanj razvitka da njihovo postojanje kao ne-
ovisnih naroda može biti privremeno priznato „pod uvjetom da primaju savjete i
pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da upravljaju same sobom”. Radilo se
o u prijašnjim pokrajinama Osmanlijskoga Carstva na Bliskom istoku. One u imale
razvijenu upravu, a poslije su usvajale i svoje ustave. Francuska je stekla mandat
nad Sirijom i Libanonom, a Britanija nad Irakom, Palestinom i Transjordanijom.
Područja pod mandatom A mogla su se smatrati istinskim državama, tj. subjektima
međunarodnoga prava, s ograničenom djelatnom sposobnošću.
No do Drugoga svjetskog rata jedino je Irak bio stekao neovisnost, i to u 1932.
uz visoku cijenu koju je Britaniji platio ugovorom o savezu i koncesijama za iskori-
štavanje nafte. Iste te godine Irak je bio primljen u članstvo Lige naroda. Slični su
sporazumi u 1936. bili pripremljeni za dokončanje mandata u Siriji i Libanonu, ali
ih je francuska vlada odbila ratificirati. Te dvije zemlje stekle su neovisnost u tijeku
Drugoga svjetskoga rata i 1945. bile su među članovima osnivačima UN-a.
Britanija je svoj mandat nad Transjordanijom dokončala u 1946, ali je tamo još
dugo držala svoj utjecaj. Ona je u jeku arapsko-židovskoga sukoba dokončala svoj
mandat i nad Palestinom 15. svibnja 1948, dakle nakon što je Opća skupština UN-a
29. studenoga 1947. usvojila plan o podjeli te zemlje na židovsku i na arapsku državu.
Dan nakon dokončanja britanskoga mandata Izrael je 14. svibnja 1948. na temelju
te rezolucije proglasio svoju neovisnost.
Mandati B odnosili su se na „narode” (peuples, peoples) središnje Afrike, u
prijašnjim njemačkim kolonijama, koji nisu imali posebnu političku organizaciju.
Mandatar je njima upravljao uz sljedeća ograničenja i obveze: zabranu zloupotreba,
uključujući trgovinu robljem, prodaju oružja i alkohola; osiguranje slobode savjesti
i vjere; zabranu podizanja utvrda ili vojnih objekata i vojničkog podučavanja domo-
rodaca, osim za policiju i obranu zemlje. Ostalim članovima Lige bila je osigurana
jednakost uvjeta u razmjeni i trgovini (sustav otvorenih vrata). Dakle, za razliku od
njihovih kolonija, mandatari tamo nisu imali monopol u trgovini. Radilo se o svim
bivšim njemačkim kolonijama u Africi, osim Jugozapadne Afrike (danas Namibije).
Područja Toga i Kameruna bila su podijeljena između Francuske i Britanije.
Britanija je uz to bila dobila mandat nad bivšom Njemačkom Istočnom Afrikom
(Tanganjikom), a Belgija nad graničnim područjima sa svojom kolonijom Kongo,
Ruandom i Urundijem, kojima je upravljala kao jedinstvenim područjem (Ruanda-
-Urundi). Sva su ta područja nakon Drugoga svjetskoga rata bila podvrgnuta sustavu
starateljstva UN-a.
Napokon, mandati C bili su najmanje razvijena „područja” (teritoriji). Njima je
mandatar upravljao po svojim zakonima kao dijelovima svoga područja pod uvjeti-
ma predviđenima za mandate B. Tu, međutim, nije bilo „otvorenih vrata” za trgovinu
s ostalim članovima Lige.
Uz bivšu njemačku Jugozapadnu Afriku (danas Namibiju), to su bili prijašnji
njemački otočni posjedi na Pacifiku i sjeverno od Australije. Južnoafrička Unija
stekla je mandat nad Jugozapadnom Afrikom s kojom je graničila. Novi je Zeland
dobio mandat nad otocima Zapadna Samoa, Britanija nad otocima Nauru, Australija
nad istočnim dijelom Nove Gvineje, a Japan nad svim bivšim njemačkim otocima
sjeverno od ekvatora (Maršalski, Marijanski i Karolinški otoci).
I sve su te zemlje nakon Drugoga svjetskoga rata bile stavljene pod sustav sta-
rateljstva UN-a, uz iznimku Jugozapadne Afrike. Južnoafrička Unija, član osnivač
UN-a, tvrdila je da je to područje anektirala, što Svjetska organizacija nije nikada
bila priznala. O položaju Jugozapadne Afrike Međunarodni je sud izrekao četiri
savjetodavna mišljenja. Nakon što su bivše države članice Lige naroda Etiopija i
Liberija tužile Sudu Južnu Afriku zbog politike apartheida u Jugozapadnoj Africi,
Sud je još bio izrekao i dvije presude u toj parnici.
U savjetodavnom mišljenju o Međunarodnom položaju Jugozapadne Afrike iz
1950, Sud je ustanovio da Južna Afrika nije bila dužna podvrgnuti to područje sta-
rateljskom sustavu, ali da su i dalje ostale njezine obveze iz sustava mandata, uz
napomenu da nadzor nad izvršenjem tih obveza prelazi na Opću skupštinu. Južna
se Afrika nije osvrtala na to mišljenje i odbijala je svako miješanje UN-a na tome
području. Tamo je uvodila svoje rasističke zakone, sve dok Opća skupština Rezolu-
cijom 2415 (XXI) od 27. listopada 1966. nije dokončala taj mandat Južne Afrike. Ona
se nije osvrtala ni na tu rezoluciju, nego je svoju nezakonitu vlast produžila sve dok
u 1988. nije sklopila sporazum s UN-om o prijenosu vlasti. U 1990. sve su političke
strane usvojile liberalni ustav i Namibija je formalno proglašena neovisnom. No sve
je prerogative suverene vlasti stekla nakon demokratskih izbora u 1994.
5. Starateljski sustav Ujedinjenih nacija. Drugi svjetski rat doveo je do

daljnje afirmacije prava naroda na samoodređenje. Atlantska povelja iz 1941.
koja je odražavala političke ciljeve antifašističke koalicije država, proglasila je,
među ostalim: „pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim žele
živjeti”.
Povelja UN-a u glavi XII. donosi propise o novomu sustavu starateljstva koji
je zamijenio prijeratni sustav mandata. Glavom XIII. Povelje ustanovljeno je i
Starateljsko vijeće kao jedan od šest glavnih organa UN-a.
Iako su ti propisi Povelje, poput onih o nesamoupravnim područjima, još i danas
formalno na snazi, i premda Starateljsko vijeće još nije raspušteno, sva su ta područ-
ja odavno stekla neovisnost. Osim jedne iznimke, sve su to danas države članice
UN-a. Stoga o tim sustavima ovdje valja raspravljati kao povijesnima i opisati ih u
najkraćim crtama.
Glava XII. Povelje vrlo je precizno i široko opisala temeljne zadatke starateljstva
koji su mnogo određeniji od „svete misije civilizacije” iz Pakta Lige naroda. Za svako
područje sklapao se sporazum između zainteresirane države i UN-a, u kojemu su
obveze „upravne vlasti” bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio je postupni
razvitak tih područja „prema samoupravi ili neovisnosti”. Opća skupština, i pod
njezinim nadzorom Starateljsko vijeće, razmatrali su izvještaje država starateljica i
peticije lokalnoga stanovništva.
Na temelju propisa iz Povelje, pacifički otoci sjeverno od ekvatora koji su do
1945. bili pod mandatom Japana podvrgnuti su starateljstvu Sjedinjenih Država i
proglašeni „strategijskom zonom”. Funkcije UN-a tamo je umjesto Opće skupštine
obavljalo Vijeće sigurnosti uz pomoć Starateljskoga vijeća.
Svi ostali mandati B i C bivše Lige naroda stavljeni su pod starateljstvo UN-a, a za
države starateljice određeni su prijašnji mandatari. Uz njih, bivša talijanska kolonija
Somalija u 1950. podvrgnuta je starateljstvu Italije (koja tada još nije bila članica
UN-a), ali samo na rok od deset godina.
Na temelju odluka i pod nadzorom Opće skupštine (ili Vijeća sigurnosti) na
starateljskim su se područjima organizirali plebisciti, nakon kojih su se proglašavali
njihova neovisnost ili neki drugi položaj.
Godine 1956. održani su prvi takvi plebisciti u Britanskom Togu i u Somaliji.
Stanovništvo Britanskog Toga izjasnilo se za priključenje susjednoj Zlatnoj Obali,
koja je te iste godine stekla neovisnost pod imenom Gana. Francuski je Kamerun
stekao neovisnost 1960, a iste godine također Francuski Togo i Somalija. U 1961.
stanovništvo sjevernoga dijela Britanskog Kameruna izjasnilo se za pripojenje neovi-
snoj Nigeriji, a stanovnici njegova južnoga dijela pripojili su se bivšemu francuskom
Kamerunu koji je već bio neovisan. U istoj 1961. godini neovisnost je stekla Tanga-
njika, koja se 1964. udružila sa Zanzibarom u federaciju Tanzaniju.
Zapadna Samoa, te Ruanda i Burundi (dijelovi ranijeg jedinstvenoga područja
Ruanda-Urundi) postali su neovisni 1962, a Nauru 1968. Taj otočić površine od 21
četvornog kilometra i s oko sedam tisuća stanovnika ušao je u članstvo UN-a tek u
rujnu 1999.
Australija je svome starateljskom području Nova Gvineja pridodala svoj otok
Papua, i oba dijela su kao jedinstvena država stekli neovisnost 1975. pod imenom
Papua Nova Gvineja. Najdulje su pod starateljstvom ostali strategijski otoci na Pa-
cifiku sjeverno od ekvatora. Nakon što su Sjedinjene Američke Države ustanovile
novo samoupravno uređenje tih otoka, starateljstvo nad njima je prestalo rezoluci-
jama Vijeća sigurnosti UN-a potkraj 1990. i u 1994. U članstvo UN-a bile su 1991.
primljene Federacija Mikronezije i Republika Maršalsko otočje, a u 1994. Republika
Palau. Zajednica Sjevernomarijanskih otoka ostala je u savezu sa Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama.
6. Nesamoupravna područja prema Povelji UN-a. Glava XI. Povelje nosi
naslov „Deklaracija o nesamoupravnim područjima” i odnosi se na sva područja
pod upravom država članica UN-a „kojih narodi još nisu postigli punu mjeru sa-
mouprave”. Njome su sve one države članice UN-a koje su posjedovale kolonije,
Protektorate i druga nesamoupravna područja preuzele Poveljom u odnosu na
ta područja neke određene pravne obveze. One su priznale načelo da su inte-
resi stanovnika tih područja prvenstveni i prihvatile su „kao svetu dužnost” da
unapređuju njihovo blagostanje.
Konkretne obveze glede nesamoupravnih područja formulirane su u Povelji
na sličan način poput obveza država starateljica prema starateljskim područji-
ma. No mjere nadzora nad izvršenjem tih obveza prvotno su bile očito slabije.
Te su se države obvezale da glavnom tajniku UN-a redovito dostavljaju „radi
informacija” statističke i druge obavijesti „tehničke naravi”, koje su se odnosile
na ekonomske, socijalne i odgojne prilike u nesamoupravnim područjima.
Dakle, sama Povelja u tekstu koji je formalno još na snazi, ne zabranjuje kolonija-
lizam, nego ga čak predviđa. Kao cilj razvoja tih područja spominje se samouprava,
ali ne i neovisnost.
No ono što nije bilo predviđeno u tekstu Povelje poslije se izgrađivalo u praksi
UN-a. Opća je skupština već u 1946. bila ustanovila kao svoj pomoćni organ
Odbor za ispitivanje izvješća u nesamoupravnim područjima. Od država koje
su upravljale tim područjima ona je zahtijevala sve više podataka, davala je pri-
mjedbe na podnesena izvješća, ispitivala je peticije stanovnika tih područja, slala
je povjerenstva na ta područja i organizirala je plebiscite o njihovoj budućnosti.
Time se taj sustav nadzora izjednačivao s onim o starateljskim područjima.
Vrhunac toga razvoja bilo je u 1960. usvajanje u Općoj skupštini, jednoglasno
uz devet uzdržanih glasova, Deklaracije o davanju neovisnosti kolonijalnim
zemljama i narodima (Rezolucija 1514 (XV)).
Tom deklaracijom, koja se otpočetka nije uzimala kao obična preporuka Opće
skupštine, kolonijalizam je stvarno bio proglašen suprotnim međunarodnom pravu.
U njoj je, među ostalim, proglašeno da podvrgavanje naroda stranom jarmu, do-
minaciji i izrabljivanju znači uskratu temeljnih ljudskih prava i suprotno je Povelji
UN-a. Proglašeno je da svi narodi imaju pravo na samoodređenje i da se moraju
obustaviti sve oružane akcije i represivne mjere protiv zavisnih naroda kako bi im se
omogućilo da ostvare svoje pravo na neovisnost. Zatraženo je poduzimanje hitnih
mjera na starateljskim i nesamoupravnim područjima za prenošenje sve vlasti na
njihove narode.
Rezultat te deklaracije bio je da su se između 1960. i 1962. Britanija, Fran-
cuska i Belgija uglavnom oslobodile svojih prekomorskih posjeda. Uz rijetke
iznimke, većina tih područja stekla je u tome razdoblju neovisnost, a nove su
države potom bile primljene u članstvo UN-a.
Privremena iznimka bio je samo Portugal, koji je tvrdio da je sve svoje posje-
de u Africi, potom Istočni Timor i Macau, pripojio državi metropoli i odbijao je
nadzor UN-a nad njima. Ali nakon vojnoga udara u 1974. i ta je zemlja odmah
priznala neovisnost svojim ranijim afričkim područjima.61
Stoga se može smatrati da je uz neke malobrojne iznimke proces dekoloni-
zacije uglavnom bio dokončan u 1974. godini.
7. Zavisni teritoriji i subjektivitet međunarodnoga prava. U zaključku
valja navesti da su neke cjeline o kojima smo raspravljali u trenutku njihova
stvaranja postajale subjektima međunarodnoga prava s ograničenom djelatnom
sposobnošću. To su bile vazalne države u okviru Osmanlijskoga Carstva, te
mandati A koji su nakon Prvoga svjetskoga rat bili izdvojeni iz Carstva. To su
bili i neki od protektorata.
Države kojima su europske sile nametale Protektorat zadržavale su među-
narodnu osobnost, premda od njihove djelatne sposobnosti u međunarodnim
odnosima u početku nije preostajalo ništa ili gotovo ništa.
Tako je tuniski bej nakon 1881. zadržao pravo da prima strane diplomatske pred-
stavnike u rangu „ministra rezidenta”, s kojima je općio u prisutnosti francuskoga
generalnog rezidenta. No on je bio izgubio aktivno pravo poslanstva, a sve odnose
Tunisa s trećim državama obavljala je Francuska.
Sva ostala nesamoupravna područja (kolonije, kolonijalni protektorati, man-
dati B i C, te područja pod starateljstvom) bila su subjekti međunarodnoga prava
u začetku. Njihova je međunarodna osobnost tijekom vremena sve više jačala,
sve do njihove potpune neovisnosti.
U potvrdu toga Deklaracija iz 1970, pod načelom načela ravnopravnosti i samo-
određenja naroda, navodi sljedeće: „Područje kolonije ili nekoga drugog nesamou-
pravnog područja ima, prema Povelji Ujedinjenih nacija, odvojen i različit položaj
od područja države koja njime upravlja; takav odvojen i različit položaj u skladu s
Poveljom postojat će toliko dugo dok narod te kolonije ili nesamoupravnog područja
61
Zadržavajući autonomiju, Macau je u 1999. bio pripojen Kini, slično britanskoj koloniji Hong
Kong u 1997. godini.
ne ostvari svoje pravo na samoodređenje, u skladu s Poveljom, a napose s njezinim

ciljevima i načelima.”
8. Područja pod posebnim međunarodnim položajem. Valja nam na kra-
ju ovoga odjeljka nešto navesti o internacionaliziranim područjima, njihovoj
međunarodnoj osobnosti i u okviru nje o njihovoj sposobnosti sklapanja me-
đunarodnih ugovora.
Takvih područja danas nema, ali, za razliku od prije opisanih različitih oblika
nesamoupravnih područja, nije sasvim sigurno da ih ni u budućnosti neće biti.
Ta područja nisu nikada bila brojna, ali su imala vrlo raznolik međunarodni
položaj. Stoga se sva ona koja se spominju u udžbenicima i znanstvenim raspra-
vama, a bila su pod nekom vrstom međunarodnoga nadzora, ne mogu smatrati
subjektima međunarodnoga prava.
Međunarodnu osobnost treba pripisati samo onim područjima koja su ima-
la neka predstavnička tijela izabrana od građana i koja su imala makar neku,
premda skučenu autonomiju u odlučivanju, pa i pravo sklapanja međunarodnih
ugovora. To su bili samo Danzig i Saarsko područje (vidjeti dalje).
(a) „Neovisnu Državu Krakov” (1815 – 1846), ustanovile su zajedničkim spora-
zumom na Bečkom kongresu 1815. Austrija, Pruska i Rusija i potom su joj podijelile
ustav. Prema tome ustavu ta cjelina imala je Predstavničku skupštinu i Senat kao
izvršno tijelo. Prvotno je bilo predviđeno da pod zajedničkim protektoratom Krakov
uživa znatna autonomna prava.
No nakon dva neuspjela ustanka u ruskom dijelu podijeljene Poljske u 1830. i
1831, Rusija je u njezinu okviru ukinula „Poljsko Kraljevstvo”, a tri velesile su nizom
promjena ograničavale nadležnosti Predstavničke skupštine i Senata, sve dok 1846.
nisu odlučile da to područje pripoje Austriji.
„Neovisna Država Krakov” nije se stoga mogla smatrati subjektom međunarod-
noga prava.
(b) Isto se može zaključiti i glede „Međunarodne zone Tangera” (1923 – 1956).
Ta neutralizirana luka ostala je pod nominalnom suverenošću marokanskoga sultana
i nakon što je on u 1912. potpao pod francuski protektorat.
Povjerenik sultana (Mendoub) imenovao je po jednoga muslimanskog i židov-
skog člana u Zakonodavnu skupštinu Tangera. Oni su tamo bili u manjini, jer su
druge članove te skupštine imenovali konzuli europskih velesila. No glavna se vlast
nalazila u Međunarodnoj kontrolnoj komisiji, sastavljenoj isključivo od konzula eu-
ropskih država u Tangeru.62
62
Prvobitno su to bili konzuli Francuske, Španjolske i Britanije. Nakon toga su im se pridružili
konzuli Italije, Belgije, Nizozemske, Portugala i Švedske. U 1940. španjolske su trupe bile zauzele
Tanger i Španjolska je postupno ukidala međunarodni režim pripajajući Tanger svojemu protek-
toratu u Maroku. U 1945. međunarodni režim Tangera bio je obnovljen. Od 1948. do 1956. u nje-
(c) „Slobodni grad Danzig” (1919 – 1939) stvoren je Versailleskim mirovnim

ugovorom iz 1919. Program za mir u 14 točaka, što ga je predsjednik Sjedinjenih
Američkih Država Woodrow Wilson bio objavio 8. siječnja 1918, među ostalim,
predviđao je stvaranje neovisne poljske države na području nesporno naseljenom
Poljacima, kojoj se trebao osigurati slobodan i siguran pristup moru.
Poljska je željela jednostavno anektirati Danzig, ali su se Glavne savezničke i
udružene sile ustezale da ga prepuste Poljskoj, s obzirom na njegovo pretežito nje-
mačko stanovništvo.63 Kompromis je bio nađen na Versailleskoj konferenciji u odva-
janju Danziga od Njemačke kako bi Poljska preko njega mogla dobiti pristup moru
korištenjem lukom toga grada. A njemačke značajke grada trebale su se očuvati
ustanovljenjem Slobodnoga grada sa širokom samoupravom.
Danzig je bio dobio Zakonodavnu skupštinu (Volksdag) od 120 biranih zastu-
pnika i Senat kao izvršni organ. Liga naroda imenovala je visokoga komesara, čija
je zadaća bila rješavati sporove između Poljske i Danziga. Vanjske odnose Danziga
održavala je Poljska i ona je štitila njegove građane u trećim zemljama. Poljska je za
Danzig sklapala i međunarodne ugovore. Za njihovo je prihvaćanje trebala sugla-
snost Volksdaga i Senata, ali uz uvjet da ne škode interesima Poljske. Stoga se Danzig
mogao smatrati posebnim subjektom međunarodnoga prava.
Uzajamni odnosi Poljske i Danziga nikada nisu bili jasno i do kraja definirani,
niti je bilo želje svake od stranaka da poštuje interese one druge. Odredbe Versail
leskoga ugovora i kasnijih sporazuma Poljska je nastojala tumačiti na način da se
suverenost Danziga svede samo na poslove lokalne samouprave. Naprotiv, Volksdag
i Senat Danziga pridavali su im najuže moguće tumačenje u obrani protiv nametnute
im zajednice s Poljskom.
U 1933, gotovo u isto vrijeme kao i u Njemačkoj, sva mjesta u Volksdagu na
izborima je osvojila Nacionalsocijalistička partija Danziga. Ona je potom izravno
provodila Hitlerovu politiku. U doba kratkotrajnoga približavanja Njemačke i Poljske
od 1934. većina sporova Danziga i Poljske rješavala se brzo i djelotvorno, zaobilazeći
Ligu naroda.
No 23. kolovoza 1939, istoga dana kada je u Moskvi bio sklopljen Sporazum
Molotov-Ribbentrop koji je predviđao podjelu Poljske, Njemačka je jednostrano
anektirala Danzig. Drugi je svjetski rat otpočeo njemačkim napadom na Poljsku 1.
rujna 1939. Ali povlačenjem njemačkih postrojbi potkrtaj 1944. povukla se i većina
njemačkih stanovnika Danziga. One koji nisu pobjegli poljske su vlasti protjerale
1945. Tako je Gdanjsk danas dio Poljske, naseljen gotovo isključivo poljskim etnič-
kim stanovništvom.
(d) Saarsko područje (1919 – 1935, 1945 – 1957). Prema člancima 45 – 50. Ver-
sailleskoga mirovnog ugovora iz 1919, područje Saara bogato ugljenom, bilo je pri-
mu je sudjelovalo osam zemalja: Francuska, Britanija, Španjolska, Sjedinjene Američke Države,

Belgija, Nizozemska, Portugal i Švedska. Iako je još na Potsdamskoj konferenciji u 1945. mjesto
bilo ponuđeno i Sovjetskom Savezu, on to pravo nije iskoristio.
63
Od oko 330 000 stanovnika Danziga u 1920. godini, samo je oko 10 000 bilo etničkih Poljaka.
vremeno na 15 godina ustupljeno Francuskoj kao naknada za njemačko uništenje

rudnika ugljena u sjevernoj Francuskoj. Za razliku od Danziga, Njemačka nije bila
prisiljena odreći se suverenosti nad tim svojim područjem, nego ga je privremeno
prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru (članak 49(1). Versailleskog ugovora).
Vlast nad Saarom nije bila povjerena Francuskoj, ni nekom lokalnom tijelu, nego
„Međunarodnom upravljačkom povjerenstvu” koje je zastupalo Ligu naroda. Sasto-
jalo se od pet članova: jednoga francuskog građanina, jednoga stanovnika Saara koji
nije smio imati francusko državljanstvo i tri građanina trećih država koje je Vijeće
Lige imenovalo na rok od jedne godine.64 To povjerenstvo obnašalo je zakonodavnu
i izvršnu vlast. Mišljenja i želje „Izbrane skupštine” koja je zastupala lokalno stanov-
ništvo nisu bila obvezatna za Povjerenstvo.
Iako je bila upitna međunarodna osobnost Saarskoga područja, njegovo Povje-
renstvo sklopilo je više ugovora s Francuskom i s Njemačkom i pristupilo je nekim
mnogostranim ugovorima, poput Svjetske poštanske konvencije u 1929.
Međunarodni položaj Saara bio je dokinut i on je bio vraćen tada već nacističkoj
Njemačkoj, kao rezultat plebiscita održanoga u 1935. Za ujedinjenje s Njemačkom
glasalo je 90,3% birača, za održanje međunarodnoga položaja 8,8%, a samo 0,4% za
priključenje Francuskoj.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, odlukom Potsdamske konferencije, Francuska je
između 1945. i 1957. neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem,
politički odvojenim od Njemačke, a ekonomski ujedinjenim s Francuskom. U tome
razdoblju nije bilo nikakva međunarodnog nadzora.
Francuska je nastojala što je moguće dulje zadržati Saar odvojen od Savezne Re-
publike Njemačke. Stoga mu je u 1950. osigurala položaj pridruženoga člana Vijeća
Europe. Saar je bio zastupljen u Savjetodavnoj skupštini Vijeća i u svoje ime postao
je strankom Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. i njegova Dopunskoga
protokola iz 1952. Postao je članom i Europske zajednice za ugljen i čelik (Pariški
ugovor iz 1951).
Francuska je nastojala osigurati Saaru europski autonomni položaj koji su trebale
zagarantirati zainteresirane države, a odobriti lokalno stanovništvo. Taj je položaj
Saar trebao dobiti u okviru neostvarene Zapadnoeuropske unije.
No opet je lokalno stanovništvo spriječilo takav razvoj. Na referendumu 1955.
dvotrećinskom je većinom bio odbačen europski status Saara. I kada je potkraj te
godine pronjemačka stranka zadobila većinu u Skupštini, Francuska se više nije
mogla oglušivati o tu demokratsku volju naroda. Saar je ponovno bio priključen
Njemačkoj počevši od 1. siječnja 1957.
Valja zaključiti da, iako to nije bila prvobitna namjera utemeljitelja, i Saarsko se
područje moglo smatrati zasebnim subjektom međunarodnoga prava.
64
Između 1932. i 1935. među članovima toga povjerenstva bio je Hrvat dr. Milovan Zoričić, koji
je nakon Drugoga svjetskoga rata, između 1946. i 1958, bio član Međunarodnoga suda u Den
Haagu.
h
Bilo je više područja s efemernim posebnim položajem, ili su se iznosili takvi
prijedlozi koji se nisu ostvarili. Ovdje ćemo navesti samo dva takva slučaja koji su
zahvaćali današnje dijelove područja Republike Hrvatske.
(i) Slobodna Država Rijeka 1920 – 1924.65 Nakon što na Versailleskoj mirovnoj
konferenciji Italija i Kraljevina SHS nisu uspjele sklopiti ugovor o granicama, član-
kom 4. Rapalskog ugovora od 12. studenoga 1920. bila je formalno ustanovljena
„Slobodna Država Rijeka” kao dio razgraničenja.
Po Rapalskom ugovoru nije se trebalo raditi o tzv. internacionaliziranom po-
dručju pod upravom Lige naroda (poput Slobodnoga grada Danziga i Saarskoga
područja), nego o istinskoj državi. No na temelju pravnih propisa i razvoja faktičkog
stanja, ta je tvorevina imala neke značajke državnosti samo u vrijeme autonomaške
vlade Riccarda Zanelle, koja je uživala podršku većine birača, i to između 5. listopada
1921. i fašističkoga udara u Rijeci 3. ožujka 1922. Nakon toga Italija je tamo zadobila
sav utjecaj, poput nacističke Njemačke u Danzigu počevši od 1933.
Dokinuta je i podijeljena između istih stranaka Rimskim paktom o prijateljstvu
i srdačnoj suradnji od 27. siječnja 1924.
(ii) Slobodni Teritorij Trsta (STT), (1947 – 1954). Stvaranje te cjeline, sastavlje-
ne od širega područja grada Trsta sa zaleđem i dijela Istre do rječice Mirne, bilo je
kao politički kompromis predviđeno Mirovnim ugovorom s Italijom potpisanim u
Parizu 10. veljače 1947, a koji je stupio na snagu 15. rujna iste godine.
Vijeće sigurnosti UN-a trebalo je „osiguravati teritorijalnu cjelovitost i neovisnost
Teritorija”. Čitav taj teritorij trebao je biti demilitariziran (razvojačen) i neutralan.
Stanovništvo je trebalo općim pravom glasa birati Narodnu skupštinu, a ona je
morala imenovati „Vijeće vlade”. Vijeće sigurnosti bilo je nadležno imenovati guver-
nera uz pristanak vlada Jugoslavije i Italije, ali on nije smio biti državljanin ni jedne
od tih zemalja, a ni STT-a. Guverner je, kao predstavnik Vijeća sigurnosti, morao
nadzirati provođenje Statuta STT-a, imenovati suce i davati pomilovanje osuđenim
osobama. Uz jednoga predstavnika Vijeća vlade, on je trebao potpisivati i ugovore
STT-a. Pravo ugovaranja bilo je ograničeno na gospodarska, kulturna, tehnička,
socijalna i zdravstvena pitanja.
Da se STT ostvario, bio bi poseban subjekt međunarodnoga prava s obilježjima
državnosti, ali s ograničenom djelatnom sposobnošću i pod zaštitom (protektora-
tom) Vijeća sigurnosti UN-a.
Do primjene tih propisa nije nikada došlo jer se STT nije ustanovio. S obzirom
na to da se vlade Jugoslavije i Italije nisu mogle sporazumjeti o osobi guvernera, i
nakon stupanja na snagu Mirovnoga ugovora s Italijom bilo je produljeno stanje
privremene podjele tog teritorije na dvije zone. U Zoni A vojnu su upravu vršile
britansko-američke snage, a u Zoni B Jugoslavenska armija.
65
Vidjeti pojedinosti – dr. Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Pravni položaj Riječke države”, ZPFR 1987,
br. 8, str. 47-57.
Londonskim memorandumom o suglasnosti iz 1954. britansko-američka uprava

u najvećemu dijelu Zone A predana je Italiji, a mali dio Zone A i Zona B bili su pri-
ključeni Jugoslaviji. Time je taj neostvareni STT bio podijeljen između Jugoslavije
i Italije. To je konačno bilo potvrđeno Osimskim ugovorom između Jugoslavije i
Italije, iz 1975.
Priključeno je područje nakon 1954. bilo podijeljeno između jugoslavenskih re-
publika Slovenije i Hrvatske. Granična crta slijedi etničku granicu na rječici Drago-
nji. Od 8. listopada 1991. ta je crta postala međudržavna granica Hrvatske i Sloveni-
je. Ostalo je neriješeno pitanje razgraničenja morskoga prostora u Piranskom zaljevu
i u moru izvan njega, jer savezna vlast nije vršila morska razgraničenja između
svojih republika. Ostalo je da se sklopi konačni ugovor sa Slovenijom o kopnenoj i
o morskoj crti razgraničenja.
h
Nema ni jednoga pravila međunarodnoga prava koje bi sprječavalo usta-
novljenje sličnih internacionaliziranih zona u budućnosti kao moguće kom-
promisno rješenje teških međunarodnih pitanja. No loša iskustva iz prošlosti
daju malo ohrabrenja za neko takvo trajno rješenje. Nije više sasvim isključen ni
neki oblik međunarodnoga protektorata nad državama i područjima u kojima je
nakon etničkih sukoba teško ustanoviti i stabilizirati jedinstvenu demokratski
izabranu vlast. Čini se da se u tome položaju našla Bosna i Hercegovina nakon
Daytonskoga sporazuma potkraj 1995, a možda će to biti rješenje i za Kosovo.
Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva entiteta (Federaciju Bosne i Herce-
govine i Republiku Srpsku) koji nisu nikakvi subjekti međunarodnoga prava. Treća
cjelina, Distrikt Brčko, ima neka obilježja područja s posebnim položajem, ali bez
međunarodne osobnosti.
Ured Visokoga predstavnika donio je 7. prosinca 1999. Statut Distrikta Brčko u
Bosni i Hercegovini.66 Distrikt obuhvaća negdašnju općinu Brčko. Demilitariziran
je, a njegovi građani ne podliježu vojnoj obvezi. Opskrbljen je samostalnim organi-
ma vlasti. Zakonodavnu vlast obnaša Skupština Distrikta s 29 vijećnika izabranih
općim pravom glasa na četiri godine. Izvršnu vlast čini Vlada s gradonačelnikom
na čelu. Sudbena se vlast sastoji od prvostupanjskoga i žalbenog suda. Distrikt ima
samostalan budžet. Iako je izdvojen iz obaju entiteta, Distrikt Brčko nije poput samih
entiteta subjekt međunarodnoga prava. On će vjerojatno prestati postojati kada se
iznađe neko trajno rješenja unutarnjega ustroja Bosne i Hercegovine.
66
Vidi tekst na engleskom jeziku – ILM 2000, No. 4, pp. 879-893.
§ 38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOGA

GRADA
Bibliografija
Yves de la BRIERE: „La condition juridique de la Cité du Vatican”, RCADI 1930, tome 33, pp. 115-
165; Milan MARKOVIĆ: „Položaj Vatikana, odnosno pape i Katoličke crkve u međunarodnom
pravu”, JRMP 1956, br. 2, str. 245-257; J. H. W. VERZIJL: International Law in Historical
Perspective, Vol. 11, Leyden, 1969, pp. 295-302, 308-338; C. H. EUGENE: The Holy See and the
International Legal Order, The Hague, 560 pages; Charles ROUSSEAU: Droit international public,
tome II, Paris, 1974, pp. 353-377; James CRAWFORD: The Creation of States in International
Law, Oxford, 1979, pp. 152-160; Vjekoslav CVRLJE: Vatikan u suvremenom svijetu, Zagreb, 1980;
Vatikanska diplomacija: Postkoncilski Vatikan u međunarodnim odnosima, Zagreb, 1992; M.
MERLE: L’Eglise catholique et les relations internationales depuis la seconde guerre mondiale,
Paris, 1988, 243 pages.
1. Uvod. U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj.

Sveta Stolica, ili Papinska država subjekt međunarodnog prava. Ali se znanost
i praksa ni danas sasvim ne slažu o nositelju toga subjektiviteta i o njegovoj
pravnoj naravi. To je, međutim, odraz i zanimljivoga povijesnog razvitka.
2. Papinska država. Uz to što je duhovni glavar svih katoličkih vjernika i
Katoličke crkve kao transnacionalne vjerske organizacije, još od 8. i 9. stoljeća
papa je bio i svjetovni državni vladar.
To svojstvo pape su dugovali franačkim vladarima Pipinu Malomu i njegovu
sinu Karlu Velikom. Oni su papama Stjepanu II. i Adrijanu I. podarili zemljišne
posjede, a pape su ih u 8. stoljeću krunili franačkim kraljevima. Godine 800. papa
Lav III. okrunio je Karla za prvoga cara Svetoga Rimskog Carstva. Time se tada
još pretežito barbarski zapadni dio Europe počeo osamostaljivati i udaljavati od
Bizanta, čiji su vladari u to doba imali jači pravni naslov rimskih careva od onih iz
Karolinške dinastije.
Papinska je država mijenjala granice, ali je uvijek obuhvaćala Rim s dijelom
srednje Italije između obala Tirenskog i Jadranskoga mora. Ta država postojala je
neprekinuto do 1798, od kada je tijekom tri godine bila republika. Obnovljena je u
1801, ali ju je u 1809. Napoleon I. priključio svome Carstvu. Ponovno je obnovljena
odlukom donesenom na Bečkom kongresu 1814, i trajala je do 1870. godine.
Kroz to dugo razdoblje pape su bili smatrani svjetovnim vladarima poput
svih ostalih. Ipak, njihov utjecaj i privilegiji koje su im druge države priznavale
nisu proizlazili samo iz toga svojstva nego i iz činjenice što su bili glavari Kato-
ličke crkve. To u diplomatskoj praksi nije stvaralo veće teškoće. Privilegiji koji
su se papama priznavali odnosili su se samo na pravo diplomatskoga prvenstva
bez drugoga sadržaja.
§ 38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOGA GRADA 293
3. Talijanski Garancijski zakon iz 1871. Odmah nakon poraza Francuske

od Pruske, kao posljednji korak u ujedinjenju Italije, talijanske su postrojbe ušle
u Rim u 1870. godini. Nakon održanoga plebiscita Italija je anektirala čitavu
Papinsku državu. Time pape gube svjetovnu vlast.
Talijanska je država jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape
Garancijskim zakonom iz 1871, na temelju kojega je jednostrano preuzela široke
međunarodne obveze.67
Priznata je nepovredivost papine osobe i u tome pogledu on je bio izjednačen
s talijanskim kraljem. Određena mu je godišnja renta. Priznata mu je potpuna
sloboda u duhovnoj oblasti, potom pravo da šalje i prima diplomatske pred-
stavnike kojima su priznata sva diplomatska prava i privilegiji. Zajamčeno mu
je nesmetano općenje sa svim drugim državama u svijetu.
No papi je bila zanijekana suverenost nad bilo kakvim teritorijem. Priznato mu je
pravo „uživanja” nekih palača (Vatikan, Lateran) i nekih zemljišta, ali ne i vlasništvo.
Iako nepovrediv, on i svi članovi Rimske kurije potpali su pod talijansku sudbenost.
To pape nisu mogli priznati i sami su sebe smatrali zatočenicima talijanske države
s kojom su odbijali službene kontakte. Odbijali su i godišnju rentu od talijanske
države. Ali su i dalje izmjenjivali diplomatske predstavnike, održavali su nesmetane
odnose s trećim državama i sklapali su konkordate. Zapravo, nakon 1870. Sveta je
Stolica ostala subjektom međunarodnog prava, iako njezin položaj nije bio pravno
uređen.
4. Lateranski ugovori iz 1929. Taj je spor uspješno i trajno bio riješen trima
ugovorima koje je Sveta Stolica bila sklopila s Italijom koja je tada imala faši-
stičku vlast. U 1929. sklopljen je politički sporazum pod nazivom „Lateranski
ugovor”, potom konkordat kojim je uređen položaj Katoličke crkve u Italiji, te
financijska konvencija kojom je iznos rente iz Garancijskog zakona bio prepo-
lovljen.68
Lateranskim je ugovorom ustanovljena Država Vatikanskoga Grada s papom
kao njezinim glavarom, riješeno je tzv. Rimsko pitanje, a papi su priznata u biti
ista prava kao i ona iz Garancijskog zakona.
Člankom 2. „Italija priznaje suverenost Svete stolice u oblasti međunarodnih
odnosa kao atribut urođen njezinoj naravi, u skladu s tradicijom i zahtjevima
njezina poslanstva u svijetu”.
67
Vidjeti ocjenu pravnoga domašaja toga jednostranog akta – V. Đ. DEGAN: Sources of Interna-
tional Law, The Hague, 1997, pp. 293-294, 305.
68
Vidjeti tekstove – LE FUR & CHKLAVER: Recueil de textes de droit international public,
deuxième édition, Paris, 1934, pp. 1002-1029.
Sveta je Stolica priznala da je Lateranskim ugovorom konačno i neopozivo ri-

ješeno, i time dokončano Rimsko pitanje, i priznala je Rim kao prijestolnicu Italije.
Italija je sa svoje strane priznala Državu Vatikanskoga Grada pod papinom suvere-
nošću (članak 26).
U preambuli Lateranskoga ugovora navedeno je: „da bi se Svetoj Stolici osigurala
apsolutna i vidljiva neovisnost, treba joj zajamčiti neprijepornu suverenost čak i u
međunarodnoj oblasti, i stoga se kao nužnost pojavilo ustanovljenje „Grada Vati-
kana” s posebnim modalitetima, priznajući Svetoj Stolici na tome području puno
vlasništvo, isključivu i apsolutnu vlast i suverenu jurisdikciju”. Taj položaj Države
Vatikanskoga Grada razrađen je u člancima 3 – 7. Osim bazilike svetoga Petra i
ostaloga područja koje čini tu državu, nekim drugim bazilikama i palačama u Rimu
priznata je eksteritorijalnost, a neke su samo oslobođene od poreza.
Sveta je Stolica izjavila da se želi udaljiti od prolaznih natjecanja država i od
međunarodnih skupova u te svrhe, osim ako strane u sporovima jednoglasno
ne zatraže njezinu mirovnu misiju, pridržavajući si pravo da u svakome takvom
slučaju očituje svoju moralnu i duhovnu moć. „Stoga će se Grad Vatikan uvijek i
u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem” (članak 24).
Prava koja su već bila priznata Garancijskim zakonom u Lateranskom se
ugovoru preciziraju i razrađuju.
Minijaturna Država Vatikanskoga Grada ustanovljena je tim ugovorom na
prostoru od oko pola četvornog kilometra (za usporedbu, Papinska država imala
je do 1870. godine 40 000 četvornih kilometara), i s manje od tisuću stanovni-
ka. Ustanovljeno je i posebno vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi
pretežito funkcionalno. Stječu ga dužnosnici Katoličke crkve dok tamo žive, ali
oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.
Nakon pada fašističke vlasti i monarhije u Italiji, Ustav Talijanske Republike iz
1947. priznao je u članku 7. neovisnost i suverenost Katoličkoj crkvi u odnosu na
talijansku državu, kao i Lateranske ugovore. U toj je odredbi navedeno da se ti ugo-
vori mogu mijenjati samo po postupku predviđenom za ustavne promjene.
Konkordat i financijska konvencija iz 1929. temeljito su izmijenjeni novim kon-
kordatom od 15. studenoga 1984.69 U njegovu uvodu spomenute su političke i druš-
tvene promjene koje su se u posljednjim desetljećima zbile u Italiji, te razvoj u Crkvi
nakon Drugoga vatikanskog koncila. Njegov članak 1. potvrđuje da su Talijanska
Republika i Katolička crkva, svaka u svome poretku neovisne i suverene. Dok je Cr-
kva, s jedne strane, uzela u obzir laičku narav talijanske države i njezina obrazovnog
sustava, država se odrekla bilo kakvoga zahtjeva za političkom ili administrativnom
kontrolom nad Crkvom. Talijanski fiskalni režim primjenjuje se samo na imovinu
Svete Stolice koja nema crkveni karakter.
69
Cf., ILM 1985, No. 6, pp. 1589-1597.
5. Međunarodni odnosi. Sveta Stolica održava diplomatske odnose s više

od 17 država u svijetu, od kojih sve nemaju većinsko katoličko vjerničko pučan-
stvo. Četrdesetak država ima stalne diplomatske misije pri Vatikanu. Republika
Hrvatska uspostavila je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom na razini nun-
cijature, odnosno veleposlanstva, 8. veljače 1992.
Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN-u od 1964, a od 1978.
i pri Organizaciji američkih država. Punopravna je članica sljedećih specija-
liziranih ustanova UN-a: Međunarodne agencije za atomsku energiju, Svjet-
skoga poštanskog saveza, Međunarodne unije za telekomunikacije te Svjetske
organizacije za intelektualno vlasništvo. Sudionica je Organizacije za europsku
sigurnost i suradnju (OESS, prije KESS).
Sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama. Stranka je i ne-
kih međunarodnih konvencija poput Konvencije o položaju izbjeglica iz 1951,
bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima iz 1961. i 1963,
Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966,
Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. i dr.
Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta Stolica sklapa po-
sebne dvostrane ugovore s drugim državama pod nazivom „konkordata”. Kon-
kordati se ravnaju prema propisima Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969.
i istinski su međudržavni ugovori.
Konkordatima se uređuje položaj Katoličke crkve u odnosnoj državi. Njima se
mogu, među ostalima, urediti, prava, dužnosti i odnosi crkvene hijerarhije i državnih
tijela, materijalna pitanja Crkve, pitanja crkvene discipline, organizacija klera, uvjeti
služenja vojne obveze svećenika i njihova podmlatka, granice biskupija, organizacija
vjeronauka u školama, dušobrižništvo u vojsci, te druga pitanja.
6. Odnosi Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada. Mnogi smatraju da
je tu riječ o dvjema pravnim osobama.
Sveta je Stolica središnji upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape,
državnoga tajnika i središnjih tijela (kongregacija) koja upravljaju čitavom Cr-
kvom. Premda je bilo i suprotnih mišljenja, čini se da je i nakon 1870, kada je
izgubila teritorijalnu suverenost, Sveta Stolica djelovala kao subjekt međuna-
rodnog prava sui generis.
Država Vatikanskoga Grada, ustanovljena 1929, stekla je općenito među-
narodno priznanje. Ali u znanosti ima i danas onih koji joj osporavaju značaj
države.
Pri tome možda nije odlučujući njezin mali teritorij i mali broj stanovnika jer
su to obilježja i nekih drugih malih država poput Monaka, San Marina i Lihten-
štajna. No, za razliku od tih i drugih država, Država Vatikanskoga Grada ne postoji
zbog dobrobiti njezinih građana nego radi upravljanja Katoličkom crkvom. Uz to,
ta država ne obavlja ni sve javne službe koje su svojstvene svakoj državi. Talijanska
policija održava red na trgu Svetoga Petra. Talijanske željeznice, vodovod, sanitarni
sustav i PTT opslužuju tu enklavu u Rimu, koja je o Italiji ovisna i glede uživanja
slobode tranzita.
No, kako s pravom ističu neki pisci, ništa se ne bi dobilo ako bi se i uspjelo
dokazati da Vatikan nije država. U međunarodnoj praksi on se općenito uzima
kao i svaka druga država. Stranka je dvostranih i višestranih međunarodnih
ugovora koji se odnose na njegov teritorij.
Kada je riječ o mnogostranim konvencijama otvorenima na pristup samo
državama, ratifikacija Svete Stolice ili Vatikana ima za njihovo stupanje na snagu
jednak učinak kao i ratifikacija bilo koje druge države. Premda nije član UN-a,
vidjeli smo da su Sveta Stolica ili Vatikan članovi nekih specijaliziranih ustanova
UN-a otvorenih samo državama. U svojstvu države sudjeluje i na međunarod-
nim konferencijama, npr. na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (pot-
pisnik je Helsinškog završnog akta iz 1975). No odnos tih dvaju entiteta (Svete
Stolice i Države Vatikanskoga Grada) u praksi nije sasvim jasan.
Vatikan je tako član Svjetskoga poštanskoga saveza i Međunarodne unije za te-
lekomunikacije, dok je Sveta Stolica jedan od osnivača i član Međunarodne agencije
za atomsku energiju. Također ni pristup mnogostranim konvencijama nije sasvim
dosljedan. Vatikan je potpisao Međunarodni sporazum o žitu iz 1956, a Sveta Stolica
Konvenciju o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih presuda iz 1958, te Konven-
ciju o tranzitnoj trgovini država bez izlaza na more iz 1965.
Sveta je Stolica stranka ženevskih konvencija o humanitarnome pravu iz 1949,
te bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima iz 1961. i 1963. Neke
dvostrane ugovore ratificirala je Sveta Stolica, a neke druge Vatikan.
Činilo bi se pretjeranim tvrditi da je riječ o dvama različitim subjektima me-
đunarodnoga prava. Treće države ne priznaju svaku od tih cjelina pojedinačno,
niti održavaju posebne odnose sa svakom od njih. I analogije o odnosu Svete
Stolice i Vatikana kao o realnoj ili personalnoj uniji država ne daju najbolja
rješenja.
Priklonili bismo se mišljenju da je riječ o odnosu „vlade” i „države”, uz napo-
menu da je svaka od njih vrlo specifična. Sveta Stolica sama je za sebe izvanteri-
torijalni subjekt međunarodnoga prava, i taj je njezin položaj znatno važniji od
njezina dopunskog položaja „vlade” teritorijalno skučene Države Vatikanskoga
Grada.70 No, bilo da u međunarodnim odnosima nastupa Sveta Stolica bilo Va-
tikan, u biti se radi o aktima različitih organa istoga subjekta međunarodnog
prava i sve to ne stvara veće teškoće u međunarodnoj praksi.
70
Cf., James CRAWFORD: The Creation of States in International Law, Oxford, 1979, pp. 159-160.
A Katoličku crkvu u njezinoj cjelini najuputnije je opisati kao veliku tran-

snacionalnu vjersku organizaciju.71 To stoga što su njezini ogranci, tj. dijelovi u
različitim državama, uključujući i u samoj Italiji, podložni unutarnjemu pravu
odnosne zemlje. Osim nuncija, domaća crkvena hijerarhija ne uživa diplomat-
ske povlastice prema općemu međunarodnom pravu.
Čak ako se konkordatom predvide i neke povlastice ili izuzeća, to te crkvene
ogranke ne izdiže iznad pravnoga poretka u njihovoj državi. No, nakon Drugoga
vatikanskog koncila i Sveta Stolica pazi na to da Crkva bude odvojena od svjetovne
vlasti i neovisna o njoj, te da Katolička crkva ne bude iznad drugih vjerskih zajednica
čak niti u državama s pretežito katoličkim stanovništvom.
7. Malteški viteški red („Suvereni vojni hospitalni red Svetoga Ivana Jeruzalem-
skoga od Rodosa i Malte”), nekoć je imao teritorijalnu suverenost, a nakon što ju je
izgubio, nastavio je s nekim državama održavati diplomatske odnose.
Taj je red bio je osnovan u 11. stoljeću prije križarskoga osvajanja Jeruzalema.
Njegovi su članovi vodili brigu o bolesnicima i putnicima napose u Jeruzalemu,
ali su kao vitezovi sudjelovali i u borbama. Nakon izgona križara iz Svete Zemlje,
Red je bio u 1291. premješten na Cipar, a između 1310. i 1522. vladao je otokom
Rodosom. Nakon što su Osmanlije osvojile i taj otok, Red dolazi na otok Maltu koji
uspješno brani od Turaka. U 1798. Napoleon I. protjeruje taj red s Malte, a vitezovi
se sklanjaju u Rusiju i u neke talijanske gradove sve dok 1834. nisu našli smještaj u
Rimu kao humanitarna organizacija.
Malteški je red podvrgnut papi i ima uske odnose sa Svetom Stolicom. Talijanska
mu država od 1884. priznaje pravo poslanstva, a zakonskom odredbom iz 1929.
priznaje mu pravo da se smatra „suverenim”, te neke diplomatske počasti, premda
još od 1798. više ne vrši suverenost nad nikakvim teritorijem.
Malteški red održava diplomatske odnose s pedesetak država. Republika Hrvat-
ska uspostavila je s njime diplomatske odnose 22. prosinca 1992. Njezin veleposlanik
pri Svetoj Stolici akreditiran je i pri Malteškom redu.
Za razliku od Svete Stolice (i Države Vatikanskoga Grada) koja ima objektivnu
međunarodnu osobnost čak i u odnosu na države koje s njome nemaju odnosa, to
se isto ne može tvrditi i za Malteški red. Taj red nije subjekt međunarodnoga prava
čak ni u onoj mjeri kao većina vladinih međunarodnih organizacija (v. infra, §§49.
i 56). Ali on jest subjekt međunarodnoga prava u odnosu na one države koje mu to
svojstvo priznaju, među kojima je i Hrvatska.
Za ostale države Malteški bi se red u oružanim sukobima mogao smatrati druš-
tvom za pružanje pomoći. Na temelju članka 125. Treće ženevske konvencije o
postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1949. zaraćene mu strane kao vjerskoj orga-
nizaciji mogu priznati pravo da posjećuje ratne zarobljenike i dostavlja im ili ras-
podjeljuje pomoć.72
71
Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, p. 507.
72
Cf., Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, p. 65.
§ 39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM

ODNOSIMA
Bibliografija
C. W. JENKS: International Immunities, London, 1961, 178 p.; Philippe CAHIER: Le droit
diplomatique contemporain, Genève-Paris, 1962, 535 p.; Geraldo DO NASCIMENTO E SILVA:
Diplomacy in International Law, Leyden, 1973, 217 p.; Sir Arthur WATTS: „The Legal Position in
International Law of Heads of States, Heads of Governments and Foreign Ministers”, RCADI 1994,
Vol. 247, pp. 11-130; Sylvie Bonan „Les attentats contre les personnes protégées” u H. ASCENSIO,
E. DECAUX, A. PELLET: Droit international pénal, Paris, 2000, pp. 485-491.
Države, poput pravnih osoba prema unutarnjem pravu, mogu djelovati samo
putem ovlaštenih organa. Najviši organ u tome pogledu jest glavar (šef ) države,
a u zemljama u kojima taj položaj postoji, i predsjednik vlade. Svaka moder-
na država ima i jedno specijalizirano ministarstvo za vanjske poslove, a njezin
najviši dužnosnik ima također i po međunarodnom pravu značajnu ulogu i
nadležnosti za zastupanje svoje države. To ministarstvo koordinira i upravlja
radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih predstavništava svoje zemlje
u inozemstvu.
U izvanrednim prilikama, napose u oružanom sukobu, organi države u me-
đunarodnim odnosima mogu još biti i vojni zapovjednici u zemlji i u inozem-
stvu, te zapovjednici ratnih brodova.
Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju
ili više država, poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova,
carinskih organa i sl. Ali se posvuda te raznolike odnose nastoji koordinirati u mi-
nistarstvu vanjskih poslova.
Napokon, putem ugovora o pravnoj pomoći može se predvidjeti uzajamna su-
radnja sudova dviju (ili više) država u izvršenju pravosnažnih presuda druge dr-
žave. Sudovi na području jedne države mogu na zamolbu suda u drugoj državi za
njih obaviti određene izviđajne radnje i istragu u kaznenom postupku (ispitivanje
okrivljenika, saslušanje svjedoka i vještaka, sudski uviđaj, pretres), i sl. U tim sluča-
jevima sudovi najčešće opće putem svojih ministarstava pravosuđa ili ministarstava
vanjskih poslova.
Organizacija svake države i raspodjela nadležnosti između njezinih organa
u načelu je njezina unutarnja stvar. Ali, kako ćemo vidjeti, međunarodno pravo
nadovezuje pravne posljedice na akte pojedinih organa države, a u nekim slu-
čajevima čak ako oni i prekorače svoje nadležnosti prema unutarnjemu pravu.
Ipak država snosi odgovornost za međunarodno protupravna djela mnogo širega
kruga organa i osoba od onih ovlaštenih za međunarodno općenje. To mogu biti
akti zakonodavnih i sudskih organa, akti nižih izvršnih, te svih vojnih organa. Uz to,
§ 39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA 299
država odgovara i za protupravna djela neovlaštenih osoba, pa i stranaca, na svome

području, ponajprije zbog toga što ih nije spriječila (vidjeti pojedinosti, infra, §44,
pod 2. i 5).
Mogu se iz praktičnih razloga vršiti različite podjele organa država za među-
narodno općenje. Najznačajnija je podjela na središnje (tj. „unutarnje”) organe
koji djeluju u državi (glavar države, najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministar-
stvo vanjskih poslova), te na vanjske organe države koji djeluju u inozemstvu
(diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije pri me-
đunarodnim organizacijama). Važniji su središnji organi. Oni stvaraju vanjsku
politiku i donose najvažnije odluke koje vanjski državni organi potom uglavnom
provode i izvršavaju.
U ovom ćemo odjeljku raspravljati o središnjim organima države, a u onima
koja slijede o onima koji djeluju u inozemstvu.
1. Glavar država. U međunarodnome pravu on se smatra najvišim organom
vanjskoga zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkoga raz-
doblja u Europi, kada su se stvarali temelji međunarodnoga prava. Tada je vladar
imao svu vlast u odlučivanju i u vođenju vanjske politike svoje zemlje, a ostali
su organi bili njegovi pomoćnici, tj. „ministri” (sluge). Nakon ograničavanja vla-
dareve moći pisanim ustavima i narodnim predstavničkim tijelima tijekom 19.
stoljeća, u demokratskim zemljama glavar države, po pravilu, ima ograničenu
vlast. U nekima od njih on sam ne može donositi nikakve samostalne odluke u
ime svoje države.
Kada se nalazi u drugoj zemlji, glavaru države iskazuju se najviše počasti,
ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj osobi, nego državi koju zastupa.
U tome pogledu, s obzirom na načelo jednakosti svih država po međunarodnom
pravu, danas se ne čine nikakve razlike između nasljednih vladara u monarhijama i
njihovih vladarskih naslova (npr. japanskog cara, britanskoga kralja, velikoga vojvode
Luksemburga, princa od Monaka i dr.); predsjednika republika (npr. predsjednika
Sjedinjenih Američkih Država, predsjednika Francuske Republike, predsjednika Nje-
mačke, Italije, itd.), ili kolegijalnih tijela koja vrše funkciju glavara države (švicarsko
Savezno vijeće, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, negdašnje Predsjedništvo SFRJ).
U posljednjem slučaju počasti se obično iskazuju predsjedniku kolegijalnoga tijela ili
drugome članu kad je ovlašten da u ime toga tijela zastupa svoju državu u inozemstvu.
Kada se nalazi u inozemstvu, glavaru države iskazuje se i posebna zaštita.
Ta se zaštita zasniva u isto vrijeme na međunarodnoj učtivosti (kurtoaziji) i
na potrebi da se osigura neovisnost države koju on službeno zastupa. Strana
država dužna mu je osigurati na svojemu području osobnu nepovredivost pro-
tiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast. U nekim zemljama kritike
upućene glavaru druge države u sredstvima informiranja i u knjigama za vrijeme
njegova boravka, opravdavaju se slobodom tiska i izražavanja. No razumno je,

makar za vrijeme trajanja njegova boravka, osigurati da ne dolazi do uvredljivih
vijesti i napisa.
Glavar države uživa u stranoj zemlji potpuni sudski imunitet u kaznenim
stvarima. On ne smije biti saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti
suđen. On uživa i imunitet u građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do
toga može doći ako se upusti u parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici
uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao tužitelj. U nekim državama sudovi ne
priznaju građanski imunitet glavaru države kada djeluje u privatnom interesu.
Članu obitelji glavara države, kada ga prati u inozemstvu, priznaje se jednak
imunitet, ali nije sasvim jasno je li to pravna obveza države primateljice ili to ona
čini iz učtivosti. Kada se nasljednik prijestolja monarhije ili supruga predsjednika
republike (first lady) nalaze sami u posjetu inozemstvu, imunitet im pripada ako
su u „specijalnoj misiji” svoje države. No, i izvan toga, država primateljica može im
priznati imunitet na temelju učtivosti.
Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe inco-
gnito, tj. pod drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države
sve dok sam ne otkrije svoj identitet, ili on ne bude slučajno otkriven.
Bivšemu glavaru države koji više ne obnaša vlast u svojoj zemlji strana država
može na temelju učtivosti iskazivati počasti i priznati sudski imunitet, ali to nije
njezina obveza po međunarodnome pravu.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora glavar države ne treba posebnu

punomoć (članak 7-2-a. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, v. supra, §16,
pod 2(a)). Stoga je običaj da države uzajamno službeno komuniciraju, putem
diplomatskih kanala, svaku promjenu u osobi glavara države.
Izjave glavara države i ugovori koje on sklopi obvezuju njegovu državu ako
to čini u okviru svojih općepoznatih ustavnih ovlasti.
U presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima, Međunarodni je sud glede izjava

francuskoga predsjednika Republike danih na televiziji naveo: „Ne može biti sumnje
da javne komunikacije ili izjave, bilo usmene bilo pismene, koje potječu od njega kao
glavara države, s obzirom na njegovu funkciju, u međunarodnom pravu označuju
akte francuske države” (p. 269).
Titularni glavar države koji nema ustavnih ovlasti za donošenje samostalnih vanj-
skopolitičkih odluka (npr. britanski ili švedski kralj, ili predsjednik Indijske Unije)
morat će se čuvati takvih izjava, osim kada ih daje na temelju odluke nadležnoga
državnog tijela (npr. britanskoga prvoga ministra).
Slično je i glede ugovora koje sklapa glavar države. Bečka konvencija iz 1969. u
članku 46. iznimno dopušta ništavost ugovora ako je pristanak države da bude nji-
me vezana izražen kršenjem neke odredbe njezina unutarnjega prava koje je očito
i objektivno jasno drugoj državi koja se glede toga ponaša u skladu s uobičajenom
praksom i u dobroj vjeri (v. supra, §16, pod 2 (b) (ii), te §22, pod 4 (d)). To bi se
ponajprije odnosilo na ugovor koji bi sklopio glavar države koji za to očito nema
ustavnih ovlasti, a drugoj je strani bilo poznato da to nije učinio po ovlaštenju nekoga
nadležnog državnoga tijela.
No u državama čiji se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakono-
davne, izvršne i sudske vlasti (npr. u Sjedinjenim Američkim Državama), glavar
države kao nositelj izvršne vlasti ima pravo ulaziti u određene međunarodne
obveze za svoju zemlju. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država sklapa tzv.
izvršive sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog zapovjednika
oružanih snaga, ili na temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u područjima u kojima
je za to unaprijed dobio ovlaštenje Kongresa (vidjeti supra, §3, pod 3).
I u mnogim drugim državama, ponajprije u Africi i Aziji, ustavna ili stvarna
uloga glavara države u vanjskopolitičkom odlučivanju vrlo je velika. Stoga su
tijekom Drugoga svjetskoga rata od najveće političke važnosti bile odluke do-
nošene na dvostranim i višestranim sastancima glavara država i vlada.
Afrička Unija po svome Ustavnom aktu iz 2000. ima kao svoj najviši organ Kon-
ferenciju Unije koja okuplja šefove država i vlada svojih članica u kojoj se rezolucije
usvajaju konsenzusom ili dvotrećinskom većinom. I Pokret nesvrstanih zemalja, koji
izbjegava institucionalne oblike suradnje, održava svake treće godine konferencije
šefova država i vlada, na kojima se zaključci u načelu usvajaju konsenzusom.
2. Vlada i njezin predsjednik. U nekim zemljama, primjerice u Sjedinjenim
Američkim Državama, funkcija predsjednika vlade ne postoji jer je glavar dr-
žave sam na čelu svojega kabineta ministara. U Francuskoj, u kojoj su ustavne
ovlasti predsjednika Republike vrlo široke, ako stranački blok kojemu je on na
čelu ima većinu u Narodnoj skupštini, predsjednik vlade je neka vrsta njegova
„načelnika stožera”.
No nakon što je dolazilo do stanja „kohabitacije” (kada je vladu sastavila su-
protna parlamentarna većina od stranačkog bloka kojemu na čelu nije predsjednik
Republike), položaj vlade i njezina predsjednika u obavljanju njihovih nadležnosti
postaje neovisniji.
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i ostalim demokratskim dr-
žavama zasnovanima na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija,
Švedska, Njemačka, Italija, Indijska Unija, Šri Lanka, Japan, i dr.) uloga glavara
države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u
parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi o potpori parlamenta. U
okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke odluke donose vlada i
njezin predsjednik (prvi ministar, kancelar, predsjednik ministarskog vijeća i
sl.), koji u tim državama ima vrlo istaknutu osobnu ulogu.
No, ma kolika bila stvarna vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku

od državnoga glavara, on ne simbolizira svoju državu i njezinu suverenost kada
se nalazi u inozemstvu i osobno ne uživa počasti koje se iskazuju državnom
suverenu.
Za službenih boravaka u inozemstvu predsjednik vlade je po svojemu po-
ložaju šef specijalne misije. A Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. za
njega uglavnom predviđa jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi
stalne diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima,
iz 1961. (v. infra, §41).
Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da predsjednik vlade ne
treba punomoć za pregovore, za usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora ili glede
izražavanja pristanka svoje države da njime bude vezana.73 Uz to, prema poslov-
niku Vijeća sigurnosti UN-a, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova ne
trebaju posebnu punomoć kada zastupaju svoju zemlju na sastancima Vijeća.
Stoga je uobičajeno da si države međusobno notificiraju i promjene osobe na
položaju predsjednika vlade.
I predsjednik vlade može svojim izjavama danima u okviru svojih nadležno-
sti obvezivati svoju državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzi-
manja pravnih obveza.
Spomenuli smo da najviše tijelo Afričke Unije, te sastanci nesvrstanih država,
uključuju „šefove vlada” iz država u kojima je funkcija glavara države titularna. A
i najviše političke odluke tijekom Drugoga svjetskoga rata donosile su se na sa-
stancima „velike trojice” u Teheranu potkraj 1943. te u Jalti i Potsdamu u 1945. Uz
predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (Roosevelta, potom Trumana), ostali
članovi te trojke bili su Staljin u svojstvu predsjednika Ministarskog vijeća Sovjet-
skog Saveza, te prvi ministri Britanije – Churchill i njegov nasljednik Atlee.
3. Ministar vanjskih poslova. Taj se položaj razvio iz funkcije tajnika ap-
solutističkih vladara prije 19. stoljeća, koji su se brinuli za odnose njihovih su-
verena s drugim dvorovima i državama.
Ministarstvo vanjskih poslova ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno
donosi vanjskopolitičke odluke svoje države. Ono je podčinjeno i za svoj rad
odgovara vladi ili izravno parlamentu, ili glavaru države.
Ministarstvo vanjskih poslova je služba koja koordinira političke i druge
odnose svoje države s inozemstvom i s međunarodnim organizacijama. Njegovi
su dijelovi diplomatska i konzularna predstavništva te zemlje u inozemstvu.
73
Usp., članak 7. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969.
A strana diplomatska predstavništva u stalnom su odnosu s ministarstvom vanj-

skih poslova države primateljice.
To je ministarstvo obično organizirano na funkcionalnom i geografskom načelu.
Postoje odjeli i službe za suradnju s međunarodnim organizacijama, za gospodarsku
suradnju, pravna služba, uključujući službu za međunarodne ugovore, i dr. Usporedo
postoje odjeli za pojedine regione svijeta, među kojima gotovo redovito i poseban
odjel za susjedne države.
Ministar vanjskih poslova redovito je član vlade i medu drugim ministrima
ima u njoj istaknut položaj. On je neposredno nadređen cjelokupnome diplo-
matskom osoblju u inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. S njime stal-
no kontaktiraju šefovi stranih diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji.
On sudjeluje u najvažnijim dvostranim pregovorima i na međunarodnim kon-
ferencijama. Obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom.
Razvoj i grananje međunarodnih odnosa doveli su do toga da rijetko u kojoj
zemlji ministar vanjskih poslova može sâm obavljati svoje mnogobrojne funkcije.
Stoga mu u radu pomaže njegov zamjenik (ili „državni podtajnik”), i više pomoćnika.
Ni ministru vanjskih poslova, poput glavara države i predsjednika vlade, ne
treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora. Stoga se i promjene
osobe na toj dužnosti redovito notificiraju drugim državama putem diplomat-
skih kanala.
Stalni sud međunarodne pravde u presudi o Pravnom položaju Istočnoga Gren-
landa iz 1933. stao je na stajalište da odgovor ministra vanjskih poslova koji on u
ime svoje vlade daje na upit stranoga diplomatskog predstavnika, glede pitanja koja
pripadaju njegovoj nadležnosti, obvezuje njegovu državu (Series A/B , No. 53, p. 71).
4. Parlament (predstavničko tijelo). I nakon ograničavanja vlasti vladara kao
posljedica građanskih revolucija u 19. stoljeću, predstavnička tijela još uvijek
nisu imala utjecaja na vanjskopolitičko odlučivanje u njihovim državama. Osim
u Sjedinjenim Američkim Državama, najvažnije odluke iz toga područja dono-
sile su se u vladi. To se opravdavalo potrebom tajnosti diplomacije.
Vlade su država putem tajnih pregovora preuzimale dalekosežne vojne i
političke obveze s kojima predstavnici birača u parlamentima uopće nisu bili
upoznati. Tijekom Prvoga svjetskoga rata ta je praksa bila podvrgnuta oštroj
kritici i osudi. Smatralo se da je taj način sporazumijevanja uvukao države i na-
rode u taj sukob, koji je potrajao nepredviđeno dugo. Prvi je svjetski rat doveo
do golemog broja ratnih žrtava i stradanja civila u pozadini zbog gladi i bolesti,
i to je u nizu zemalja dovelo do revolucija i socijalnih gibanja.
Kao reakcija na to stanje bilo je proglašeno načelo javnosti diplomacije, i to u
Dekretu o miru boljševičke vlade u Rusiji potkraj 1917, te kao prva točka Wilsonova
programa za mir od 8. siječnja 1918. Iz toga su proizašli propisi u Paktu Lige naroda
iz 1919. (članak 18), te u Povelji UN-a iz 1945. (članak 102) o dužnosti registriranja
i objavljivanja svih međunarodnih ugovora (v. supra, §16, in fine).
U mnogim se državama predstavnička tijela nisu do danas uspjela izboriti za
šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske poslove svoje zemlje. Potreba
očuvanja tajnosti pregovora kao uvjet njihova uspjeha, kao i navodna potreba
čuvanja državnih i vojnih tajni od interesa za nacionalnu sigurnost zemlje, do-
vode do toga da su parlamenti rijetko kada upoznati s tijekom i pojedinostima
važnih međunarodnih pregovora svoje zemlje (osim ponegdje njihovih odbora
za vanjsku politiku).
Predstavnička bi tijela trebala utvrđivati i odobravati dugoročne vanjskopo-
litičke ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području
te djelatnosti, uključujući ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj su-
radnji.74
U trenucima međunarodne krize to se pravo najčešće prenosi na izvršna
tijela, premda to ne mora uvijek i nužno biti tako.
Parlamenti mnogih država uključeni su u međunarodnu suradnju putem po-
vremenih posjeta njihovih izaslanstava parlamentima drugih zemalja, te u Inter-
parlamentarnoj uniji u kojoj su okupljeni predstavnici parlamenata mnogih drža-
va. Interparlamentarna je unija međunarodna nevladina organizacija i nije subjekt
74
U nekim poredcima, npr. onome u Britaniji, Parlament nije nadležan za ratifikaciju međuna-
rodnih ugovora. Vidjeti o tome supra, §3, pod 3.
305
§ 40. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI
Bibliografija
I. I. BLIŠČENKO: Diplomatičeskoe pravo, Moskva, 1972, 24 str.; K. K. SANDROVSKIJ:
Diplomatičeskoe pravo, Moskva, 1981, 239 str.; Svjetlan BERKOVIĆ: Diplomatsko i konzularno
pravo, Zagreb, 1997, 343 str.
1. Uvod. Povremeno slanje poslanstava (misija) u druge zemlje radi pregovo-

ra i ugovaranja od 15. stoljeća postupno smjenjuje praksa stalnih diplomatskih
predstavnika. Stalne diplomatske misije najprije su izmjenjivale države-gradovi
u sjevernoj Italiji a ta se praksa potom proširila i na europske velesile. S obzirom
na to da su tada na stranim dvorovima diplomatski predstavnici predstavljali ne
samo svoju državu nego i osobu vladara, nerijetko su izbijali sporovi o njihovu
prvenstvu, i to sve do konca 18. stoljeća.
Na Bečkom kongresu 1815. o tome se pitanju bavila posebna komisija, i na
njemu je ta oblast međunarodnoga prava tada bila prvi put uspješno kodifici-
rana. Usvojen je Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika.
Taj pravilnik uredio je važna pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika,
koja su se potom uspješno primjenjivala gotovo stoljeće i pol. Podijelio ih je u tri
razreda (klase): (i) ambasadori, legati i nunciji; (ii) poslanici, ministri ili drugi opu-
nomoćenici pri suverenima i (iii) otpravnici poslova opunomoćeni pri ministrima
vanjskih poslova. Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im
kao pretposljednji: „ministre rezidente”, s time da je razred otpravnika poslova ostao
zadnji. Taj se razred, međutim, nije potvrdio u praksi.
Između dva svjetska rata, u sklopu Panameričke unije, u Havani je 1928. usvoje-
na Američka konvencija o diplomatskim predstavnicima. Ona nije dirala u njihove
razrede i po svome je domašaju ostala regionalnoga značaja.
U vrijeme sukoba sa Sovjetskim Savezom delegaciji bivše Jugoslavije uspjelo je u
1952. da Opća skupština UN-a usvoji rezoluciju kojom je od Komisije za međuna-
rodno pravo bilo zatraženo da razmotri to pitanje u svrhu kodifikacije.
Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo, do sada su
usvojene sljedeće konvencije iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
– Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961., koja je stupila na snagu
u 1964. (u nastavku teksta: Bečka konvencija iz 1961);
– Bečka konvencija o konzularnim odnosima, iz 1963. koja je stupila na snagu u
1967. (u nastavku teksta: Bečka konvencija iz 1963);
– Konvencija o specijalnim misijama, usvojena rezolucijom Opće skupštine
UN-a 253 (XXIV) u 1969, stupila na snagu u 1985;
– Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim među-
narodnim organizacijama iz 1975, koja još nije stupila na snagu;
– Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv oso-

ba pod međunarodnom zaštitom uključujući diplomatske agente, usvojena
rezolucijom Opće skupštine UN-a 3166 (XXVIII) u 1973, a stupila je na snagu
u 1977) i
– Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženoga osoblja iz 1994. na snazi
od 1999. godine.75
Time su te važne oblasti međunarodnoga prava postale među najbolje ure-
đenima i kodificiranima, iako ni to nije izbjeglo teške sporove.
Nakon svrgavanja iranskoga šaha Reze Pahlavija 1979, 4. studenoga iste godine
skupina aktivista koja je sebe nazivala „muslimanskim studentima pristašama poli-
tike imama” (Homeinija), zauzela je ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Te-
heranu i zarobila je sve zatečeno osoblje kao taoce.76 Sljedećega dana bili su zauzeti
i američki konzulati u Tabrizu i Širazu. Iranska se vlast solidarizirala s tim činom.
Koncem istoga mjeseca Sjedinjene Američke Države pokrenule su parnicu pred
Međunarodnim sudom u Den Haagu temeljem bečkih konvencija iz 1961. i 1963. i
Konvencije iz 1973, kojima je i Iran bio stranka, zahtijevajući u isto vrijeme od Suda
i izricanje privremenih mjera. Sjedinjene Američke Države su od Irana zatražile da
odmah oslobodi taoce, da vrati zauzete zgrade i zaplijenjene arhive i dokumente u
američki posjed, da kazni počinitelje i isplati naknadu za počinjenu štetu. Iran se
nije odazvao toj tužbi i nije sudjelovao u parnici.
Sud je 15. prosinca 1979. svojim rješenjem naložio privremene mjere. Nakon što
se Iran od njih oglušio, Sud je 24. svibnja 1980. izrekao presudu kojom je usvojio sve
američke zahtjeve, s time da je obje strane pozvao da se pokušaju sporazumjeti o
načinu i iznosu isplate počinjene štete prije nego što Sud o tome odluči.77
Sud se u tim dvjema odlukama izjasnio o nekim pitanjima diplomatskih odnosa.
U rješenju o privremenim mjerama naglasio je da: „... nema temeljnijeg uvjeta za
održanje odnosa između država od nepovredivosti diplomata i ambasada; tako su
narodi svih vjera i kultura tijekom povijesti poštivali recipročne obveze u tu svrhu...”
(p. 19, para. 38). U presudi iz 1980. Sud je dodao:
„... Bečke konvencije koje kodificiraju pravo diplomatskih i konzularnih odnosa,
obuhvaćaju načela i pravila bitna za održanje miroljubivih odnosa između država
koja su širom svijeta prihvatili narodi svih vjera, kultura i političkih pripadnosti...”
(p. 24, para. 45). Stoga i izvan ugovornih odnosa ta temeljna pravila obvezuju sve
države kao jus cogens.
75
Hrvatska je stranka svih tih konvencija koje su stupile na snagu osim posljednje.
76
Vidi – Olga ŠUKOVIĆ: „Zaštita američkog diplomatskog i konzularnog osoblja u Teheranu”,
JRMP 1981, br. 1-3, str. 133-151.
77
Iran se oglušio i na tu presudu. Spor sa Sjedinjenim Američkim Državama bio je riješen tek
Alžirskim sporazumom iz siječnja 1981, temeljem kojega su taoci bili oslobođeni i vraćeni u do-
movinu, a zamrznuta iranska imovina u Sjedinjenim Američkim Državama bila je oslobođena.
Radi rješavanja izvanrednih zahtjeva obiju stranaka ustanovljen je poseban Iransko-američki
tribunal (Iran – US Claims Tribunal) u Den Haagu.
§ 40. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI 307
Valja činiti razliku između diplomatskih odnosa kao pretežito političkih i

konzularnih odnosa. Ali vidjet će se da se te dvije funkcije pokatkad isprepleću.
2. Pravo poslanstva. Znanost i međunarodna praksa nedvojbeno su na sta-
jalištu da svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno
pravo poslanstva znači pravo države šiljateljice (l’Etat accréditant, the sending
State) da upućuje svoje diplomatske predstavnike u druge zemlje (države pri-
mateljice, Etats accréditaires, receiving States). Pasivno pravo poslanstva znači
da država primateljica ima pravo primati strane diplomatske predstavnike.
U 19. stoljeću, nakon što je potpao pod francuski protektorat, Tunis je izgubio
aktivno, ali je zadržao ograničeno pasivno pravo poslanstva.
Pitanje je imaju li države članice federacije aktivno i pasivno pravo poslanstva.
Ispravno je gledište da one to pravo nemaju, osim ako im je ono izričito priznato
u ustavu ili ustavnoj praksi federacije. Ali u sjedištima tih zemalja često stoluju
generalni konzuli stranih država. Kanadska provincija Quebec otvorila je u nekim
stranim gradovima svoja trgovinska predstavništva.
Prema općemu međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država
da stupaju u diplomatske odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961.
(članak 2) to potvrđuje: „Uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje
stalnih diplomatskih misija vrši se na temelju uzajamnog pristanka.”
Država šiljateljica može akreditirati istoga šefa misije u više drugih država,
ako se ni jedna tome ne opire.
Danas se mnoge države koriste tom praksom radi uštede u troškovima. Tako su
neke udaljene države akreditirale svoje predstavnike u Hrvatskoj, ali im je stalno
sjedište u Budimpešti, Beču ili u nekoj drugoj prijestolnici. Predstavnici nekih drugih
država sa sjedištem u Zagrebu akreditirani su i u Sloveniji te Bosni i Hercegovini. U
tim slučajevima šef misije povremeno posjećuje prijestolnice u kojima nema stal-
noga sjedišta i tamo obavlja diplomatske radnje. Moguće je da neka država u nekoj
zemlji uspostavi diplomatsku misiju, ali da njezin šef ima stalno sjedište u drugoj.
Tada u vrijeme njegove odsutnosti misijom upravlja otpravnik poslova ad interim.
Također više država može u nekoj državi akreditirati istu osobu u svojstvu
šefa misije, ako se država primateljica tomu ne opire.
Ambasade Švicarske zastupaju u svim stranim zemljama interese Lihtenštajna
i njegovih građana. Ambasade Nizozemske zastupaju Luksemburg u zemljama u
kojima on nema stalnu misiju. I napokon, ako neka država članica Commonweal-
tha nema stalnu misiju u nekoj državi, njezine interese obično zastupa britanska
ambasada.
Od gornjega valja razlikovati privremeno zastupanje neke države u razdoblju dok
nije uspostavila pune diplomatske odnose ili ako je te odnose s drugom državom
naknadno prekinula. Tada država šiljateljica može, uz pristanak države primateljice,
povjeriti zaštitu svojih interesa i interesa svojih državljana diplomatskoj misiji neke
treće države (članci 45 – 46. Bečke konvencije iz 1961). Dok Hrvatska nije uspo-
stavila vlastitu mrežu diplomatskih misija, njezine interese u 1992. privremeno su
zastupale u trećim zemljama misije Austrije. U razdoblju između 1957. i 1968, kada
je Savezna Republika Njemačka prekinula diplomatske odnose s bivšom Jugosla-
vijom zbog njezina priznanja Demokratske Republike Njemačke, interese SFRJ u
Njemačkoj zastupala je Švedska ambasada u Bonnu, a njemačke interese u Jugoslaviji
Francuska ambasada u Beogradu.
3. Funkcije diplomatskih misija sastoje se prema Bečkoj konvenciji iz 1961.

(članak 3), „između ostaloga”, u sljedećemu:
a) u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici;
b) u zaštiti interesa države šiljateljice i njezinih građana „u granicama do-
zvoljenima međunarodnim pravom”;
c) u pregovaranju s vladom države primateljice;
d) u skupljanju obavijesti „svim dozvoljenim sredstvima” o stanju i razvoju
događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šilja-
teljice;
e) u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih
i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.
Dakle, kako proizlazi iz teksta Bečke konvencije iz 1961, to se nabrajanje
funkcija diplomatskih misija ne iscrpljuje. Ali se djelovanju misije u opisanim
okvirima ne može prigovoriti.
4. Diplomatski predstavnik (šef misije). Poput Bečkoga pravilnika iz 1815,
i Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove diplomatskih misija u tri razreda (klase),
i to:
a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih
glavara, i drugi šefovi misija jednakoga ranga. U tome su rangu visoki komesari
koje međusobno izmjenjuju države članice Commonwealtha. Do ujedinjenja
dviju njemačkih država u 1990, one su na čelu svojih misija u Bonnu i Berlinu
imale „stalne predstavnike” u rangu ambasadora;
b) Poslanici, ministri ili internunciji (envoyés, ministres ou internonces; en-
voys, ministers or internuncios), akreditirani kod državnih glavara;
c) Otpravnici poslova (chargés d’affaires), akreditirani kod ministara vanjskih
poslova. U tome razredu radi se o stalnim otpravnicima poslova, za razliku od
otpravnika poslova ad interim koji privremeno upravlja misijom u odsutnosti
ili spriječenosti stalnoga šefa misije.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica.
Bečka konvencija izričito navodi (u članku 14(2)) da, osim u pogledu prven-
stva i etikecije među šefovima misija, ne postoje nikakve razlike glede njihove
pripadnosti određenom razredu.
Ipak, ta tri razreda ostatak su negdašnjega neravnopravnoga položaja država u

međunarodnim odnosima. Sve do razdoblja Drugoga svjetskoga rata veleposlani-
ke su između sebe izmjenjivale samo priznate velesile (npr. Britanija, Francuska,
Njemačka, Rusija, Italija, Sjedinjene Američke Države, Japan, Kina, Španjolska). U
manjim državama one su bile zastupljene poslanicima. I te manje države su između
sebe, i u svim drugim državama, bile zastupljene samo poslanicima.
Između dva svjetska rata Poljska i Brazil izborili su se da i oni s „ostalim” vele-
silama izmjenjuju ambasadore. Bilo je i drugih iznimaka, Npr. zbog posebnih dina-
stičkih veza Jugoslavija i Rumunjska izmijenile su ambasadore.
Već tijekom Drugoga svjetskoga rata te su se razlike počele postupno napu-

štati. Danas je postala prava rijetkost da države, bez obzira na njihovu veličinu
i moć, imaju diplomatske odnose s drugima na razini poslanika ili stalnih ot-
pravnika poslova. Ali je ostalo pravilo da države sporazumno određuju kojemu
će razredu pripadati njihovi šefovi misija (članak 15). Ipak nema nikakvoga
pravnog pravila, pa ni običajne prakse, koja bi ih sprječavala u tome da to budu
ambasadori. Tako je i Hrvatska otpočetka razmijenila sve šefove misija sa stra-
nim zemljama na razini veleposlanika (ambasadora).
Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine diplomatski zbor (diplo-
matski kor), na čelu kojega se nalazi doyen (duajen). Sve do Bečkoga kongresa
1815. najveće su se europske sile sporile o tome ambasadoru kojega će suverena
pripasti ta počast. Od tada, a to je potvrđeno i Bečkom konvencijom iz 1961, ta
počast pripada šefu misije najvišega razreda u državi primateljici (danas gotovo
bez iznimke ambasadoru), koji je na tome položaju neprekidno proveo najdulje
vrijeme. Ostali šefovi misija dobivaju rang u svakome razredu prema danu i času
predaje vjerodajnice (akreditivnih pisama) glavaru države primateljice.
Ako neka osoba bude kao šef misije opozvana i nakon toga poslije opet bude
imenovana za šefa misije u istoj državi primateljici i u istom razredu, tada joj se rang
određuje prema danu i času predaje novih vjerodajnica.
Od gornjega Bečka konvencija priznaje izuzetak koji je nastao u praksi. U

državama s pretežito katoličkim pučanstvom, doyen diplomatskoga zbora po
običaju je uvijek nuncij Svete Stolice, dok se rang ostalih šefova misija određuje
prema datumu predaje vjerodajnica. Takav je slučaj i u Republici Hrvatskoj.
Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konvenciji iz
1961. On ima pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno
nastupa pri službenim svečanostima (nacionalni praznik, Nova godina ili pri
službenom posjetu stranoga državnog glavara državi primateljici).
Nekoć je diplomatski zbor kolektivno nastupao kod organa države primateljice
radi zaštite ugroženih diplomatskih prava i povlastica. Danas, kada su države po
mnogim osnovama podijeljene, takav kolektivni nastup teško je zamisliv. Ne radi se
o nastupu diplomatskoga zbora ako veleposlanici država predstavljenih u nekome
međunarodnom tijelu (npr. članica Vijeća za provedbu mira prema Daytonskim
sporazumima) zajednički nastupe radi davanja ili primanja nekih obavijesti.
Šefa misije u drugim državama država šiljateljica imenuje prema svojemu
izboru i svojim kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali
u tome ona nije sasvim slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku oso-
bu, država šiljateljica mora za nju od države primateljice zatražiti pristanak
(agrément). Država primateljica može odbiti dati taj pristanak, a da nije dužna
navesti razloge za to (članak 4). Da bi se izbjeglo izričito odbijanje, pokatkad
se s davanjem pristanka odugovlači, iz čega se može ustanoviti negativan stav
države primateljice prema osobi u pitanju.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od
trenutka predaje vjerodajnice (lettres de créance) glavaru države primateljice u
svečanoj audijenciji. To vrijedi za ambasadora i poslanika koji su akreditirani
kod državnoga glavara. Stalni otpravnik poslova predaje vjerodajnicu ministru
vanjskih poslova države primateljice.
U nekim državama funkcija šefa diplomatske misije počinje teći već od notifika-
cije njegova prispijeća u državu primateljicu i predaje kopije njegove vjerodajnice u
ministarstvu vanjskih poslova.
U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on
privremeno spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno dje-
luje otpravnik poslova ad interim. To je po pravilu najstariji član diplomatsko-
ga osoblja misije, a ako takvoga nema, izuzetno se može imenovati neki član
administrativnoga i tehničkog osoblja. Notifikaciju imena otpravnika poslova
ad interim vrši šef misije, a ako je on spriječen, ministarstvo vanjskih poslova
države šiljateljice.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljatelji-
ce (protekom predviđenoga vremena za tu dužnost, umirovljenjem, njegovom
ostavkom ili bolešću) ili njegovom smrću. Ta dužnost također prestaje ako je
država primateljica osobu šefa misije proglasila za persona non grata (nepri-
hvatljivom osobom). Notifikacija o tome ne mora navoditi razloge.
Zbog pogoršanja političkih odnosa, a u znak protesta, i država šiljateljica
može privremeno ili za stalno opozvati svoga šefa misije u državi primateljici.
Blaži je oblik njegovo pozivanje „na konzultacije” ili njegov „odlazak na odmor”
u državu šiljateljicu.
Kada napušta svoju dužnost u normalnim prilikama, šef misije u svečanoj
audijenciji predaje glavaru države primateljice svoje odazivno pismo (lettres de
rappel). Uobičajeno je da tom prilikom bude odlikovan. Stalni otpravnik poslova
uručuje to pismo ministru vanjskih poslova.
Ali i u izvanrednim okolnostima, poput izbijanja oružanoga sukoba između
dviju država, prekida diplomatskih odnosa ili proglašenja osobe šefa misije za
persona non grata, šef misije i svi članovi misije zadržavaju sve povlastice i
imunitete do napuštanja područja države primateljice ili do isteka razumnog
roka koji im je u tu svrhu odobren.
5. Ostalo osoblje diplomatske misije. Razvoj međunarodnih odnosa i su-
radnje doveo je do potrebe da diplomatska misija, uz šefa, ima veći ili manji
broj ostalih suradnika. Neki od njih – diplomatski agenti – a to je uz šefa misije
ostalo diplomatsko osoblje, mogu po njegovoj ovlasti ili samostalno obavljati
diplomatske funkcije.
S obzirom na obujam njihovih ovlasti, funkcije te povlastice i imunitete, iz
Bečke konvencije iz 1961. proizlazi podjela cjelokupnoga osoblja diplomatske
misije u četiri sljedeće skupine:
a) šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tome
svojstvu;
b) d
iplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski
položaj (status);
c) a
dministrativno i tehničko osoblje (kancelari, tj. pisari, arhivari, tumači,
šifranti i sl.);
d) poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.) te u nekim slučajevima
i privatna posluga članova misije.
Članovi diplomatskoga osoblja pod (a) i (b) moraju u načelu biti državljani
države šiljateljice. Oni ne mogu biti državljani države primateljice, osim uz nje-
zinu suglasnost koju ona može u svakome trenutku povući. To se odnosi i na
osobe koje imaju dvostruko državljanstvo, ono države šiljateljice i ono države
primateljice.
Članovi diplomatskoga osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima
države šiljateljice. Uobičajena su sljedeća zvanja: opunomoćeni ministar sa-
vjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar, treći sekretar te attaché (ataše,
diplomatski pripravnik).
Diplomatski dužnosnici mogu biti zaduženi za posebne poslove u odnosima
s državom primateljicom. To su vojni, pomorski i zrakoplovni attaché, potom
attaché za kulturu, za gospodarstvo, za tisak i dr. U tim slučajevima položaj i

naziv attaché ne odgovara najnižemu zvanju člana diplomatskoga osoblja.
Broj osoblja diplomatske misije može se utvrditi sporazumno s državom
primateljicom. Taj broj trebao bi odgovarati obujmu uzajamnih interesa, stup
nju političke, vojne, gospodarske ili druge suradnje, od brojnosti građana države
šiljateljice koji su stalno nastanjeni u državi primateljici ili tamo povremeno
borave kao turisti ili u druge svrhe.
Najveće države običavaju u drugim zemljama držati diplomatske misije s
nekoliko stotina, pa i preko tisuće članova u različitim svojstvima.
Ako o tome ne postoji sporazum, država primateljica može od države šilja-
teljice zahtijevati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra razumnima i
normalnima, uzimajući u obzir okolnosti i uvjete u državi primateljici i potrebe
misije o kojoj se radi.
Kao izraz pogoršanja međusobnih osoba (ako se npr. otkrije špijunska mreža u
državi primateljici i napose ako su u nju upleteni i članovi misije), pokatkad država
primateljica postavlja zahtjev da se taj broj drastično smanji i za to postavlja kratak
rok. U takvim slučajevima najčešće će i država šiljateljica uzvratiti istim mjerama,
makar za to ne imala stvarnoga povoda.
6. Specijalne misije. Pod specijalnim misijama podrazumijeva se tzv. di-

plomacija ad hoc, koja se raširila naročito nakon Drugoga svjetskoga rata. Uz
mrežu stalnih diplomatskih misija, koristeći se današnjom brzinom i udobnošću
putovanja zrakoplovima, države u međusobnim odnosima nerijetko izmjenjuju
službena izaslanstva (delegacije) na raznovrsnim razinama.
Radi se o posjetima glavara država s pratnjom ili izaslanstava na čijemu čelu
može biti predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova ili drugi odgovorni mini-
star. Specijalna misija može se sastojati i od stručnjaka s ciljem pregovora o teh-
ničkoj, gospodarskoj, vojnoj, političkoj ili drugoj suradnji. Ona može pregovarati
samo radi razmjene mišljenja i informacija ili s ciljem rješavanja nekoga spora
ili sklapanja ugovora. Pojam specijalnih misija obuhvaća i državne delegacije
koje sudjeluju na višestranim ili mnogostranim diplomatskim konferencijama.
Na temelju izvješća profesora Milana Bartoša iz bivše Jugoslavije, Komisija za

međunarodno pravo sačinila je nacrt konvencije o specijalnim misijama. Za usva-
janje te konvencije nije bila sazvana diplomatska konferencija. Njezin tekst je 8.
prosinca 1969. usvojen u Općoj skupštini UN-a rezolucijom 2530 (XXIV) te potom
stavljen državama na potpisivanje, ratifikaciju i pristup.
Tekst te konvencije uglavnom prilagođava za potrebe specijalnih misija načela i
odredbe iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961.
Do upućivanja specijalne misije može doći samo uzajamnim sporazumom s dr-

žavom primateljicom. Neka država može istu specijalnu misiju uputiti u jednu ili u
više drugih država. U tome slučaju zatražit će pristanak svih tih država. Isto tako,
više država može istovremeno uputiti svoje specijalne misije u neku zemlju radi
razmatranja pitanja od zajedničkoga interesa. Tada se može raditi o diplomatskoj
konferenciji.
Nepostojanje diplomatskih i konzularnih odnosa nije smetnja za upućivanje i
primanje specijalnih misija. Godine 1972. predsjednik Sjedinjenih Američkih Drža-
va Richard Nixon bio je u misiji u Pekingu prije nego što je njegova zemlja priznala
Vladu Narodne Republike Kine kao jedinu zakonitu vladu te zemlje. Putem speci-
jalnih misija mogu, dakle, izravno pregovarati strane nekoga spora, pa i zaraćene
strane.
Sastav, osoba šefa misije, vrijeme dolaska i odlaska i lokacija prostorija kojima će
se koristiti specijalna misija prethodno se notificiraju ministarstvu vanjskih poslova
države primateljice, na što ona može staviti primjedbe. Ona može bez obrazloženja
odbiti prihvat neke osobe za člana misije, a neku osobu može i naknadno proglasiti
za persona non grata.
Glede nepovredivosti osobe te povlastica i imuniteta članova misije dok obavljaju
tu privremenu dužnost, i glede nepovredivosti prostorija, arhiva i prepiske misije te
stanova njezinih članova, primjenjuju se u biti isti propisi kao i za stalno diplomatsko
osoblje. O tome će biti riječi u sljedećem odjeljku.
7. Misije država pri međunarodnim organizacijama. Povelja UN-a ne

predviđa stalna predstavništva država članica i drugih država pri sjedištu te
svjetske organizacije. Tek jedna njezina odredba (članak 28) predviđa da svaka
država članica Vijeća sigurnosti (stalna i izabrana) ima u svako doba predstav-
nika u sjedištu Organizacije da bi taj organ mogao neprestano djelovati.
Ali već rezolucija „Ujedinjeni za mir”, što ju je Opća skupština usvojila u
1950, predviđa sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja Opće skupštine u roku
od 24 sata, u slučajevima narušavanja mira ili čina napada, kada Vijeće sigur-
nosti nije u stanju vršiti svoju odgovornost. Do 1950. je, naime, većina država
članica već bila otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN-a u New Yorku. I
države nečlanice kojima svjetska organizacija priznaje položaj promatrača te
potom priznati narodnooslobodilački pokreti, otvorili su svoje stalne proma-
tračke misije pri UN-u.
Na položaj stalnoga predstavnika pri UN-u u New Yorku obično se postavlja
iskusan i odgovorni diplomat. U mnogim državama ta se dužnost smatra najod-
govornijom, odmah nakon one ministra vanjskih poslova. Tako su u sjedištu UN-a
stalno na okupu predstavnici praktično svih država svijeta. I izvan formalnih zasje-
danja organa svjetske organizacije, među njima su mogući stalni susreti i pregovori.
To pokatkad u diskreciji čine predstavnici država (i oslobodilačkih pokreta) koje se
međusobno ne priznaju ili ne održavaju diplomatske odnose.
Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne misije i pri europskom sjedištu
UN-a u Ženevi, gdje je ujedno sjedište većega broja specijaliziranih ustanova UN-
a. Slična predstavništva djeluju u sjedištu UN-a u Beču te u Parizu i nekim drugim
sjedištima međunarodnih organizacija.
Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim među-
narodnim organizacijama iz 1975. predviđa za te svrhe precizna pravna pravila.
Najveći broj njezinih propisa čini kodifikaciju već postojećega prava koje pri-
znaju države članice međunarodnih organizacija, same organizacije, te „države
domaćini” na području kojih se nalaze sjedišta organizacija, njihovi uredi ili se
održavaju sastanci organa neke organizacije ili diplomatska konferencija pod
njezinim okriljem. Ta konvencija, dakle, u trokutu uređuje odnose između or-
ganizacija, njihovih država članica i nečlanica te država domaćina.
Propisi o povlasticama i imunitetima koje ta konvencija predviđa u biti su pri-
lagođeni propisi iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961, kao kad se
radi i o specijalnim misijama.
Bečka konvencija iz 1975. sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri
međunarodnim organizacijama te posebne odredbe o izaslanstvima (delega-
cijama) država u organima i na konferencijama, koja pretežito imaju obilježje
specijalnih misija.
(a) Stalne misije pri međunarodnim organizacijama. Države članice i ne-
članice mogu otvarati stalne misije ako to dopuštaju pravila organizacije. Za
to nije potreban nikakav pristanak same organizacije ni države domaćina, ali
je organizacija dužna notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije
njezina otvaranja.
Funkcije stalne misije u biti su prilagođene funkcije diplomatskih misija iz
Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. Te misije nemaju nikakvih
redovitih odnosa s vladom države domaćina, niti su one nadležne da prikupljaju
obavijesti o stanju i razvoju događaja u toj državi. To je zadaća diplomatskih
misija stranih država u državi domaćinu ako između njih postoje diplomatski
odnosi.
Država šiljateljica može akreditirati istu osobu kao šefa misije pri dvjema ili pri
više međunarodnih organizacija ili može nekoga člana diplomatskog osoblja misije
akreditirati kao šefa misije pri drugoj organizaciji. To je posebno važno u Ženevi,
koja je sjedište većega broja specijaliziranih ustanova UN-a i drugih organizacija.
Šef misije uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji. U njoj se može odrediti
opseg njegovih ovlasti, npr. da će djelovati kao predstavnik u jednome ili više
organa te organizacije. Uz šefa, misija može u svome sastavu imati diplomatsko,
administrativno i tehničko te poslužno osoblje. Broj članova misije ne treba pri-
jeći broj koji se smatra razumnim i normalnim za obavljanje njezinih funkcija.

Država šiljateljica dužna je organizaciji notificirati podatke o članovima misije.
Prvenstvo između stalnih predstavnika u organizaciji određuje se prema
abecednom redoslijedu imena država članica koji se upotrebljava u organizaciji.
Tu, dakle, ne vrijede pravila o rangu šefova diplomatskih misija akreditiranih
u državama.
(b) Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije. Kako smo
naveli, propisi o tim izaslanstvima slični su propisima iz Konvencije o specijal-
nim misijama, ali uz neke važne razlike na koje ćemo ovdje posebno upozoriti.
Sastav izaslanstva (delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija nje-
gova sjedišta i drugo, notificiraju se organizaciji. Ali ni organizacija, a ni država
domaćin, nemaju pravo stavljati u tome pogledu primjedbe niti mogu nekoga
člana izaslanstva proglasiti za persona non grata.
Glavar države, ili član kolegijalnoga tijela koje vrši funkciju glavara države
kada predvodi delegaciju, uživa u državi domaćinu olakšice, privilegije i imu-
nitete koji se priznaju glavaru države po međunarodnom pravu, uz one iz te
konvencije. Odgovarajući položaj uživaju predsjednik vlade i ministar vanjskih
poslova kada su na čelu izaslanstva.
Misije i njihovi članovi te članovi izaslanstava, uživaju gotovo iste povlastice i

imunitet kao i diplomatsko osoblje. Međunarodna organizacija u pitanju dužna je, u
slučaju potrebe, pružiti pomoć državi šiljateljici, njezinoj misiji ili njezinu izaslanstvu
da ostvari olakšice, povlastice i imunitete koji im po Konvenciji pripadaju. Država
domaćin dužna je priznati i izvršavati te propise. Ona ne smije vršiti nikakvu diskri-
minaciju između država, pa ni u odnosu na države koje ne priznaje, ili ne priznaje
njihove vlade, ili s kojima ne održava diplomatske i konzularne odnose.
Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri

međunarodnoj organizaciji, samo po sebi ne podrazumijeva međunarodno pri-
znanje države šiljateljice, odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkoga pokreta),
od strane države domaćina.
Iz gornjega proizlaze značajne jednostrane obveze za državu domaćina na
čijemu se području nalaze sjedište organizacije ili njezini uredi, ili se održavaju
sastanci njezinih organa ili neka konferencija. Te jednostrane obveze isključuju
odgovarajuća recipročna prava države domaćina u bilo kojoj drugoj državi. Ta je
oblast međunarodnoga prava glede toga različita od normalnih međudržavnih
odnosa. Ali država domaćin jedne ili više međunarodnih organizacija iz toga
ima velike materijalne koristi koje se ostvaruju o potrošnji na njezinu području
same organizacije, njezina osoblja te osoblja misija pri organizaciji i njihovih
obitelji.
§ 41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI
Bibliografija
L. DEMBINSKI: The Modern Law of Diplomacy, The Hague, 1988, pp. 151-251; (vidi i bibliografske
navode pod §§39. i 40).
1. Uvod. Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, me-

đunarodno je pravo kroz običajni proces izgradilo niz minimalnih pravila impe-
rativne naravi (jus cogens) koja se odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije
i imunitete članova misije, kao i na posebnu zaštitu prostorija, arhiva i imovine
misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. kodificirala je ta
pravila i ona sva imaju domašaj pravilâ općega običajnog međunarodnog prava.
Kako to proizlazi iz presude Međunarodnog suda iz 1980. u parnici o Diplomat-
skom osoblju SAD-a u Teheranu, ta pravila obvezuju i države koje nisu stranke
Bečke konvencije, ili koje bi ju naknadno otkazale (v. supra, §40, pod 1).
Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima di-
plomatskoga osoblja, arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama
diplomatskih agenata i članovima njihovih obitelji. Ograničenija prava na zaštitu
uživa administrativno i tehničko te poslužno osoblje misije. Napokon, neka
oslobođenja od davanja uživa i privatna posluga članova misije.
2. Prostorije misije nepovredive su. Organi države primateljice ne smiju u
njih ući, osim uz pristanak šefa misije (članak 22. Bečke konvencije iz 1961). To
vrijedi i u slučaju požara.
Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve mjere kako bi spriječila
da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen mir ili
povrijeđeno dostojanstvo misije. U slučaju opasnosti od napada, država prima-
teljica dužna je da s dovoljno redarstvenih i drugih snaga zaštiti njihovu nepo-
vredivost kako bi svaki takav pokušaj spriječila. Ako ne uspije spriječiti pokušaj
napada ili privremeni upad u misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu,
dati objašnjenje i službenu ispriku državi šiljateljici.
Prostorije misije, njezin namještaj i druga imovina koja se u njima nalazi,
kao i prijevozna sredstva misije, ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju,
pljenidbi ili mjeri ovrhe.
U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanoga suko-
ba između države primateljice i države šiljateljice, država primateljica dužna
je i dalje poštovati i štititi prostorije misije, njezinu imovinu i arhive. Država
šiljateljica može u takvu slučaju povjeriti prostorije misije, zajedno s imovinom
koja se u njima nalazi i arhivama, na čuvanje nekoj trećoj državi prihvatljivoj
za državu primateljicu.
§ 41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI 317
Ali se prostorije misije ne smiju koristiti na bilo koji način nespojiv s funk-
cijama misije (v. supra, §40, pod 3). U slučaju zloupotrebe šef misije ili neki
drugi član diplomatskoga osoblja može biti proglašen za persona non grata. U
najtežim slučajevima zbog toga se mogu prekinuti diplomatski odnosi s drža-
vom šiljateljicom.
Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplo-
matski azil nije ustanova općega međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom
konvencijom iz 1961. Ali se u praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta
utočište u zgradama diplomatskih misija stranih država osobama progonjenima
iz političkih razloga, ali ne i običnim zločincima. Diplomatski zastupnik dužan
je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj
djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje. Potom država šiljateljica i država pri-
mateljica ugovaraju način da bjegunac sigurno napusti zemlju.
Međunarodni je sud u presudi o Pravu azila (Kolumbija, Peru) iz 1950. izrazio

mnoge rezerve glede diplomatskoga azila: „... bjegunac se nalazi na području države
na kojemu je prijestup bio počinjen. Odluka o davanju diplomatskog azila uključuje
derogiranje suverenosti te države. Ona izuzima prijestupnika iz sudbenosti teritori-
jalne države i predstavlja intervenciju u oblast koja potpada isključivo u nadležnost
te države. Takvo derogiranje od teritorijalne suverenosti ne može se priznati osim
ako se njegova pravna osnova utvrdi u svakom pojedinačnom slučaju” (p. 274).
I diplomatske misije neameričkih država pokatkad su pod gornjim uvjetima pru-
žale diplomatski azil političkim bjeguncima u zemljama Južne i Srednje Amerike.
Ambasade bivše SFRJ, Švedske i nekih drugih zemalja pružile su azil nekim politi-
čarima nakon što je u Čileu u 1973. bio zbačen i ubijen predsjednik Allende.
Premda pružanje diplomatskoga azila nije ustanova općega međunarodnog pra-
va, pokatkad se utočište pružalo i u europskim državama. U tim slučajevima vlada
države primateljice nije se smatrala dužnom dopustiti siguran odlazak bjeguncima
iz zemlje.
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na pro-
storijama misije te na rezidenciji šefa misije i njegovim prijevoznim sredstvima.
Stanovi diplomatskih agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i
prostorije misije.
Država primateljica dužna je olakšati državi šiljateljici da na njezinu području,

u skladu s njezinim zakonima, stekne potrebne prostorije za misiju ili joj pomoći
da pribavi prostorije na neki drugi način. Ona je također dužna osigurati potrebne
stanove za njezine članove.
Država primateljica dužna je pružati misiji sve olakšice radi obavljanja nje-
zinih funkcija.
3. Arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se

nalazili. U slučaju prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanoga
sukoba, država primateljica dužna je poštovati i štititi arhive. Nepovredivi su
također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.
4. Sloboda općenja. Država primateljica dužna je dopustiti i štititi općenje
misije za sve službene svrhe. U općenju s vladom države šiljateljice i s drugim
misijama i konzulatima države šiljateljice, čak i u trećim državama, misija se
može koristiti svim pogodnim sredstvima, uključujući diplomatske kurire i ko-
dirane ili šifrirane poruke. Ali misija može postaviti i koristiti se radioodašilja-
čem samo uz pristanak države primateljice.
Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije ne-
povredivo je.
Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti ni-
kakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja. On mora biti opskrbljen službenim doku-
mentom kojim se potvrđuje njegovo svojstvo i označuje broj vreća koje čine
diplomatsku valizu. U obavljanju njegovih dužnosti štiti ga država primateljica.
Država šiljateljica ili misija mogu odrediti diplomatskoga kurira ad hoc, ali
njegova osobna nepovredivost u tome svojstvu, uključujući zabranu uhićenja
ili pritvaranja, prestaje čim primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je po-
vjerena.
Diplomatska valiza može se povjeriti zapovjedniku trgovačkoga zrakoplova
koji treba sletjeti u dopuštenu luku ulaska. Taj zapovjednik mora biti opskrbljen
službenim dokumentom u kojemu je označen broj vreća koje čine valizu, ali se
on ne smatra diplomatskim kurirom. Misija može poslati nekoga od svojih čla-
nova da izravno i slobodno preuzme diplomatsku valizu iz ruku zapovjednika
zrakoplova.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana niti zadržana. Vreće koje čine
diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske oznake toga svojstva i smiju
sadržavati samo diplomatske dokumente ili predmete namijenjene službenoj
upotrebi.
Država primateljica osigurava svim članovima diplomatske misije slobodu
putovanja i kretanja na svojemu području, osim u zonama kojima je prilaz za-
branjen ili ograničen, zakonom ili propisima radi državne sigurnosti.
U vrijeme teških pogoršanja međusobnih odnosa, pokatkad država primateljica
proglašuje čitavo svoje državno područje zabranjenom zonom, uz izuzetak širega
područja sjedišta misije. Ako kao odgovor na tu mjeru država šiljateljica nametne
ista ograničenja na svome području i primjenjuje ih samo na osoblje misije države
koja je to prva učinila, ta restriktivna primjena propisa neće se smatrati diskrimi-
nacijom u odnosu na članove misija ostalih država.
5. Položaj diplomatskoga agenta. Osoba diplomatskog agenta (šefa misije

i članova diplomatskoga osoblja) nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti
nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja. Država primateljica obvezna je s njime
postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve odgovarajuće mjere radi spre-
čavanja svakoga napada na njegovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Od toga je izuzetak situacija kad se diplomatski agent zatekne u fizičkom na-
padu na neku drugu osobu ili u izvršenju drugoga zločina. Tada se on nakratko
smije pritvoriti da bi ga se spriječilo u izvršenju toga djela, ali ga se potom mora
odmah pustiti na slobodu. Naravno, država primateljica slobodna je proglasiti tu
osobu za persona non grata i dati joj rok da napusti njezino državno područje.
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet (izuzeće) od kaznene sudbenosti
države primateljice za sva djela, bez obzira na to je li ih izvršio u obavljanju služ-
benih dužnosti ili ne. Ali za obična kaznena djela počinjena na području države
primateljice, on nije izuzet od sudbenosti u svojoj vlastitoj državi.
Diplomatski agent uživa i imunitet od građanske i upravne sudbenosti drža-
ve primateljice, osim ako se radi:
(a) o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na
području države primateljice (ali ne na nekretnine koje posjeduje u ime države
šiljateljice u svrhe misije);
(b) o tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje kao na-
sljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba (a
ne u ime države šiljateljice);
(c) o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost
što ju u državi primateljici obavlja izvan svojih službenih funkcija.
Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obavljanje u dr-
žavi primateljici profesionalne ili trgovačke djelatnosti u svrhe zarade. Ali ako
se oni, suprotno toj zabrani, bave tim djelatnostima, nisu glede njih izuzeti od
građanske sudbenosti države primateljice.
Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.
Ako diplomatski agent pokrene sudski postupak, ne može se pozvati na
imunitet od sudbenosti glede bilo kakvoga protuzahtjeva izravno vezanoga za
glavni zahtjev.
Država šiljateljica može se odreći od imuniteta od kaznene, građanske ili
upravne sudbenosti za svoga agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje
mora uvijek biti izričito.
Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi pri-
mateljici. Izuzet je od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih
u cijenu robe ili usluga. Država primateljica izuzima diplomatske agente i od

svake javne službe te od vojnih tereta poput rekvizicije, kontribucije ili pružanja
konačišta vojsci.
Sve gornje povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kada
ude na područje države primateljice radi stupanja na dužnost do trenutka kada
napušta njezino područje po prestanku dužnosti, odnosno do isteka razumnog
roka koji mu je u te svrhe odobren.
Članovi obitelji diplomatskoga agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uži-
vaju sasvim iste povlastice i imunitete kao i diplomatski agent, ako nisu držav-
ljani države primateljice.
6. Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji toga osoblja uživaju
uglavnom iste povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti pri-
mjenjuje se samo na djela u obavljanju njihovih funkcija. Članovi administrativ-
noga i tehničkog osoblja i članovi obitelji toga osoblja koji su državljani države
primateljice ili u njoj imaju stalno boravište ne uživaju te povlastice i imunitete.
7. Poslužno osoblje misije, ako se ne radi o državljanima države primate-
ljice ili ako u njoj nema stalno boravište, uživa imunitet samo za djela izvršena
u tijeku obavljanja svojih funkcija. Ono također ne plaća poreze i takse na plaće
koje prima za vršenje svoje službe.
Privatna posluga članova misije ne plaća poreze i takse na plaće koje prima
za vršenje svoje službe.
8. Dužnosti. Bez štete po njihove povlastice i imunitete, sve osobe koje ih
uživaju dužne su poštovati zakone i propise države primateljice.78 One su tako-
đer dužne suzdržavati se od miješanja u unutarnje poslove države primateljice.
U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji
član misije napusti njezino područje i u tome pogledu može mu odrediti razu-
man rok. Ako on to ne učini, država primateljica može odbiti tu osobu priznati
članom misije. U najtežim slučajevima kršenja dužnosti uvijek je moguće pre-
kinuti diplomatske odnose s državom šiljateljicom.
Svi službeni poslovi s državom primateljicom moraju se obavljati s njezinim
ministarstvom vanjskih poslova ili njegovim posredstvom s nekim drugim mi-
nistarstvom, prema sporazumu.
Specijalne misije država pri međunarodnim organizacijama uživaju gotovo do-
slovno iste povlastice i imunitete glede nepovredivosti prostorija misije, stanova
njezinih članova, nepovredivosti arhiva i dokumenata, slobode općenja te povlastica
78
Vidi – Milan BARTOŠ: „Načelo poštovanja teritorijalnih propisa od strane diplomatskih age-
nata”, JRMP 1959, br. 3, str. 372-381.
i imuniteta agenata i ostaloga osoblja misije (kao i njihovih obitelji). Te misije imaju
jednake dužnosti glede poštovanja zakona i propisa države domaćina te uzdržavanja
od miješanja u njezine unutarnje poslove.79
U produžetku ćemo vidjeti da su funkcije, povlastice i imuniteti konzularnoga
osoblja uređene u nekim pojedinostima na drukčiji način.
79
Cf., Dimitrije PINDIĆ: Stalne misije pri Ujedinjenim nacijama, Beograd, 1969, 332 str.
§ 42. KONZULARNO PRAVO
Bibliografija
J. ZOUREK: „Le Statut et les fonctions des consuls”, RCADI 1962, tome 106, pp. 357-497;
Milan BARTOŠ: „Bečka konvencija o konzularnim odnosima”, JRMP 1963, br. 2, str. 161-173; J.
WIEBRINGHAUS: „La Convention européenne sur les fonctions consulaires”, Annuaire français
de droit international 1968, pp. 770-783; Svjetlan BERKOVIĆ: Diplomatsko i konzularno pravo,
Zagreb, 1997, str. 113-263.
1. Porijeklo. Ustanova konzula nastala je u ranom srednjemu vijeku u trgo-

vačkim gradovima Italije, Španjolske i Francuske. Tamo su trgovci birali između
sebe jednoga ili više „konzula sudaca” (ili „konzula trgovaca”) koji su u svojstvu
arbitara presuđivali njihove trgovačke sporove.
Kada su se nakon križarskih ratova80 talijanski, francuski i španjolski trgovci za
stalno naselili u gradovima i lukama Levanta, islamsko je pravo po svojoj naravi
na njih bilo neprimjenljivo. Tada su im u interesu održanja trgovine muslimanski
vladari podjeljivali povlastice koje su se sastojale u njihovu izuzimanju od lokalnih
islamskih sudova. Konzuli, koji su se prvotno birali (consuli-electi) imali su punu
sudbenost nad svojim sugrađanima u kaznenim i građanskim stvarima.
Od 16. stoljeća osmanski sultani sklapaju s europskim vladarima tzv. kapitulacije.
Prvu od njih sklopio je francuski kralj François I. s osmanskim sultanom Sulejmanom
Veličanstvenim. Tim posebnim ugovorima, nazvanima tako, podanicima dotičnoga
kršćanskog vladara priznavala se sloboda ispovijedanja vjere. Oni su bili izuzeti od
turskih sudova i potpadali su pod jurisdikciju konzula dotične zemlje. Tada vladari
počinju imenovati konzule (consuli misi) jer su oni postali njihovi agenti.
Najprije kao povlastica, a poslije kao posljedica opadanja osmanske moći, kon-
zulima europskih država priznavano je pravo da pod svojom zaštitom drže sveta
mjesta u Jeruzalemu te čitave kršćanske zajednice pojedinih vjera, pripadnici kojih
su bili podanici sultana (raja). To je bio izvor sve većega miješanja europskih zemalja
u unutarnje poslove Osmanskoga Carstva, naročito u 19. stoljeću.
U 19. stoljeću, naporedo s kolonijalnom ekspanzijom, europske sile nametale su
režim kapitulacija i sudbenost njihovih konzula i u drugim nekršćanskim zemljama
Azije i Afrike, poput Kine, Japana, Perzije, pa i Abesinije, koja je bila kršćanska
(koptska).
Taj se režim protezao na Srbiju, Crnu Goru i Rumunjsku i nakon što su u 1878.
one stekle neovisnost, sve dok s europskim državama nisu sklopile nove ugovore.
Naporedo s političkom i gospodarskom emancipacijom, izvaneuropske zemlje
postupno su se oslobađale od toga podčinjenog položaja iz režima kapitulacija. Ja-
80
Prvi križarski rat poduzet je 1095, a 1291. pala je Akra, posljednje križarsko uporište na Bli-
skom istoku.
§ 42. KONZULARNO PRAVO 323
panu je to uspjelo već 1899, Turskoj u tijeku i nakon Prvoga svjetskog rata, a Kini
posljednjoj, konačno tek 1943. Režim kapitulacija i sudbenost stranih konzula nad
njihovim građanima u kaznenim i građanskim stvarima, danas je prošlost.
h
Ustanova konzula nastala je, dakle, od starine u interesu trgovine i plovidbe
te radi zaštite vlastitih građana u inozemstvu. Stoga je ona u biti različita od
diplomatskih odnosa između država, koji imaju pretežito, premda ne isključivo,
politički značaj. Ipak, i prije je pokatkad dolazilo do kumulacije konzularnih
i diplomatskih funkcija. Konzuli su u nekim krajevima obavljali diplomatske
funkcije, a diplomatske misije danas gotovo redovito imaju u svojemu sastavu
konzularne odjele.
Ali, kako ćemo se uvjeriti, s obzirom na njihove funkcije, privilegije i imuni-
tete, stalno se mora imati na umu bitne razlike između diplomatskih i konzu-
larnih predstavnika te između diplomatskoga i konzularnog prava.
Kako smo prije naveli, materija iz te oblasti uspješno je kodificirana Bečkom
konvencijom o konzularnim odnosima iz 1963, koja je za njezine ugovornice
stupila na snagu u 1967.
2. Pravo na konzularne odnose. Jednako kao i glede diplomatskih odnosa,
sve suverene države imaju pravo na uzajamno održavanje konzularnih odnosa.
Države članice federacije nemaju pravo slati svoje konzularne predstavnike u
inozemstvo, osim ako im je to izričito priznato ustavom federacije. Ali konzularni
predstavnici stranih država imaju unutar svojih konzularnih područja obuhvaćene
jednu ili više federalnih jedinica. U obavljanju svojih konzularnih funkcija oni re-
dovito stupaju u kontakte s nadležnim organima federalne jedinice, a i s nadležnim
saveznim organima koji djeluju na njihovu konzularnom području.
Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, države nemaju dužnost uspostav-
ljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih
odnosa vrši se temeljem uzajamnoga pristanka. Ako drukčije nije određeno,
pristanak na uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na usta-
novljenje konzularnih odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne
povlači prekid i konzularnih odnosa.
Nakon što je SR Njemačka u 1957. prekinula diplomatske odnose s bivšom Ju-
goslavijom, konzulati obiju država nastavili su djelovati.
Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz
njezin pristanak. Sjedište konzularnoga ureda, njegovu vrstu i njegovo konzu-
larno područje određuje država šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države
primateljice. Isto vrijedi i za naknadnu promjenu toga sjedišta, promjenu vrste
konzularnoga ureda te njegova područja. Ako neki generalni konzulat ili konzu-
lat namjerava u drugome mjestu otvoriti vicekonzulat ili konzularnu agenciju, i
za to je potreban pristanak države primateljice.
U posebnim okolnostima konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države
primateljice, obavljati svoje funkcije izvan svojega konzularnog područja, pa i u
trećoj državi ako se tome ne protivi ni ta treća država.
Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u dr-
žavi primateljici u ime neke treće države, ako se tome ne protivi država prima-
teljica. Nadalje, uz njezinu suglasnost, dvije ili više država mogu imenovati istu
osobu za svojega zajedničkoga konzularnog dužnosnika u toj državi.
3. Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. U državi u kojoj drža-
va šiljateljica nema diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija
neke treće države, konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primatelji-
ce, biti ovlašten da obavlja diplomatske radnje. Ali obavljanje tih radnji ne daje
mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. I obratno, u prijestolnicama
država konzularne funkcije može obavljati diplomatska misija države šiljateljice,
koja u svome sklopu obično ustanovljuje konzularni odjel. Ali u tome slučaju
diplomatski agenti i osoblje u konzularnom odjelu zadržavaju diplomatske po-
vlastice i imunitete.
4. Konzularne funkcije. Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukup
nosti njezinih međunarodnih odnosa s državom primateljicom. Vidjet ćemo
da on nije akreditiran kod državnoga glavara ili kod ministra vanjskih poslova
države primateljice. U toj državi on obavlja mnoštvo nepolitičkih i tehničkih
funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose države šiljateljice i
države primateljice.
Konzularne funkcije, za razliku od diplomatskih funkcija, ne mogu se sažeti
u nekoliko točaka. Bečka konvencija iz 1963. nabraja ih u pojedinostima, ali u
tome nije iscrpna. Dvostrani ugovori o trgovini, plovidbi i konzularnim odno-
sima mogu predvidjeti i druge konzularne funkcije.
Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice
u državi primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih
osoba), u granicama koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni
morski i riječni brodovi koji imaju pripadnost države šiljateljice te zrakoplovi
registrirani u njoj.
Konzularne funkcije, nadalje, sastoje se u promicanju razvoja trgovačkih,
ekonomskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države
primateljice, i u unaprjeđivanju na svaki drugi način uzajamnih prijateljskih
odnosa, u okviru odredaba Bečke konvencije iz 1963.
Te funkcije sastoje se u prikupljanju podataka „svim dopuštenim sredstvi-

ma” o uvjetima i razvoju trgovačkog, ekonomskog, kulturnog i znanstvenog
života države primateljice, izvještavanju o tome vlade države šiljateljice i oba-
vještavanju o tome zainteresiranih osoba.
Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava
osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu. Tu nisu samo obuhvaćeni gra-
đani države primateljice nego i osobe iz trećih država, kao i osobe bez držav-
ljanstva.
Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastitih dr-
žavljana u državi primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno
boravište bilo da su na proputovanju (iseljenici, radnici na privremenom radu,
turisti, osobe u prolasku preko područja države primateljice i sl.). Te funkcije
obuhvaćaju i zaštitu interesa pravnih osoba iz države šiljateljice.
Te mnogobrojne funkcije obuhvaćaju izdavanje putovnica i putnih isprava vlasti-
tim građanima, pomoć i podršku svojim državljanima, djelovanje u svojstvu javnoga
bilježnika i matičara te obavljanje određenih funkcija upravne prirode.
Konzularne funkcije, nadalje, obuhvaćaju zaštitu interesa vlastitih građana u
slučaju nasljeđivanja na području države primateljice u skladu s njezinim propisima;
u zaštiti maloljetnih i drugih osoba s umanjenom uračunljivošću, naročito ako je
tim osobama potrebno postaviti tutora ili kuratora; u zastupanju vlastitih građana
(fizičkih i pravnih osoba) pred sudovima i drugim tijelima države primateljice u
skladu s njezinim propisima; u prosljeđivanju sudskih i izvansudskih akata ili do-
stavljanju zamolnica u skladu s međunarodnim sporazumima ili na drugi način koji
nije suprotan propisima države primateljice.
Konzularne funkcije, nadalje, obuhvaćaju pravo nadzora i inspekcije nad

morskim i riječnim brodovima koji imaju pripadnost države šiljateljice, nad zra-
koplovima u njoj registriranima te nad njihovim posadama.
U te funkcije pripada pružanje pomoći tim brodovima, zrakoplovima i njiho-

vim posadama, primanje izjava o njihovu putovanju, ispitivanje i viziranje brodskih
isprava, vršenje uviđaja u slučaju nezgoda za vrijeme plovidbe te rješavanje sporova
svake vrste između zapovjednika broda, časnika i mornara, ako ih na to ovlašćuju
propisi države primateljice.
Bečka konvencija iz 1963. (članak 5(m)) predviđa i obavljanje svih drugih

funkcija koje država šiljateljica povjerava konzularnom uredu, a nisu zabranjene
zakonima i propisima države primateljice ili kojima se ona ne protivi.
U svakome slučaju konzularni dužnosnik ima pravo obavljati i druge kon-
zularne funkcije predviđene u dvostranom ili višestranom sporazumu koji ob-
vezuje državu šiljateljicu i državu primateljicu.
Osim temeljnih propisa o povlasticama i imunitetima konzularnih ureda i njiho-

va osoblja, ostali su propisi iz Bečke konvencije iz 1963. dispozitivne naravi. Njezin
članak 73(1). izričito predviđa: „Odredbe ove Konvencije ne diraju u druge me-
đunarodne sporazume koji su na snazi između država stranaka tih sporazuma.” A
stavak 2. toga članka navodi da ništa u toj konvenciji ne priječi države „da sklope
sporazume kojima bi potvrdile, dopunile ili razvile odredbe ove Konvencije ili pro-
širile njihovu primjenu”.
5. Konzularno područje. Konzularno područje jest područje u državi pri-
mateljici određeno konzularnom uredu za obavljanje konzularnih funkcija. Ako
na cjelokupnom teritoriju države primateljice postoji samo jedan konzularni
ured (ili ako te funkcije obavlja samo konzularni ured diplomatske misije), kon-
zularno se područje poklapa s cjelokupnim teritorijem države primateljice.
Ali ako u državi primateljici djeluje u različitim središtima više konzularnih
ureda, tada se uz odobrenje države primateljice za svaki ured određuje konzu-
larno područje. U određivanju granica konzularnih područja redovito se vodi
računa o administrativnoj podjeli države primateljice.
6. Šef konzularnoga ureda i drugi konzularni dužnosnici (funkcionari).
Prema običajnome međunarodnom pravu potvrđenu Bečkom konvencijom iz
1963, šefovi konzularnih ureda dijele se u četiri razreda (klase), i to:
a) generalni konzuli,
b) konzuli,
c) vicekonzuli i
d) konzularni agenti.
Prema razredu šefa, i konzularni uredi nose nazive: generalni konzulat, kon-
zulat, vicekonzulat i konzularna agencija. Nekoć je generalni konzul obavljao
nadzor nad više konzulata u različitim središtima na području države primate-
ljice. Danas se naziv generalnoga konzulata daje konzularnim uredima u gra-
dovima i na području od osobitog značaja za obavljanje konzularnih funkcija.
Država šiljateljica može u jednome konzularnom uredu imenovati više kon-
zularnih dužnosnika koji nisu šefovi toga ureda, i to u svakome od gornja četiri
razreda.
Imenovanje šefa konzularnoga ureda vrši država šiljateljica, ali ono, kao i u
slučaju šefova diplomatskih misija, ovisi o odobrenju države primateljice. Ipak,
način imenovanja i davanje pristanka u ovome su slučaju različiti.
Država šiljateljica izdaje šefu konzularnoga ureda patentno (Hi proviziono)
pismo, u kojemu potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda te navodi
njegovo prezime i ime, njegovu kategoriju i razred, njegovo konzularno područ-
je i sjedište konzularnog ureda. To patentno pismo država šiljateljica dostavlja
diplomatskim ili drugim pogodnim putem vladi države primateljice, na područ-

ju koje šef konzularnoga ureda treba obavljati svoje funkcije.
Po primitku patentnoga pisma država primateljica izdaje egzekvaturu, tj.
odobrenje imenovanom šefu konzularnoga ureda da obavlja svoje funkcije. Ona
nekoj osobi može odbiti izdati egzekvaturu, a da nije dužna za to navesti razloge
državi šiljateljici. Egzekvatura se može naknadno povući i tada se dotična osoba
prestaje smatrati članom konzularnoga osoblja.
Od trenutka kada se izda egzekvatura, država primateljica dužna je notifi-
cirati svojim nadležnim organima na odnosnom konzularnom području da je
dotičnoj osobi odobrila obavljanje konzularnih funkcija. Ona je dužna osigurati
poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi šef konzularnoga ureda mogao vršiti
svoje funkcije i koristiti se svojim konzularnim pravima, uključujući privilegije
i imunitete.
Svi šefovi konzularnoga ureda u jednome gradu čine konzularni zbor (kon
zularni kor), koji predvodi doyen (duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija.
Doyen konzularnoga zbora jest šef konzularnog ureda u najvišemu razredu u
tome mjestu, koji je najdulje neprekinuto obavljao tu dužnost. Ostali šefovi
konzularnih ureda dobivaju rang prema razredu i prema datumu izdavanja eg-
zekvature. Pritom svi konzuli po zvanju u istome razredu dolaze ispred počasnih
konzula (vidi dalje). Vršioci dužnosti šefa konzularnoga ureda imaju rang iza
svih šefova konzularnih ureda, onih po zvanju i počasnih.
Država šiljateljica može imenovati više drugih konzularnih dužnosnika koji
su u tome svojstvu također ovlašteni obavljati konzularne funkcije u konzu-
larnom uredu. Ona im može davati naslove predviđene i za šefa konzularnoga
ureda (generalni konzuli, konzuli, vicekonzuli i konzularni agenti). Pritom si
država primateljica može pridržati pravo da po svojim zakonima i propisima
izdaje egzekvaturu svakome od tih konzularnih dužnosnika.
Država šiljateljica, nadalje, može u konzularnom uredu držati potreban broj
konzularnih djelatnika (službenika), tj. osoba koje obavljaju administrativne i
tehničke poslove konzularnoga ureda, te članove poslužnoga osoblja. Ako ne
postoji izričit sporazum o broju toga osoblja, država primateljica može zahtije-
vati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra razumnima i normalnima,
uzimajući u obzir okolnosti i uvjete na konzularnom području i potrebe kon-
zularnog ureda o kojemu se radi.
Funkcije šefa konzularnoga ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova
konzularnoga ureda prestaju: (a) notifikacijom države šiljateljice državi pri-
mateljici da su funkcije osobe u pitanju prestale; (b) povlačenjem egzekvature
od strane države primateljice te (c) notifikacijom države primateljice državi

šiljateljici da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnoga osoblja.
Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki
konzularni dužnosnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzularnoga
ureda nije prihvatljiv. Država šiljateljica će u tome slučaju opozvati dotičnu oso-
bu ili će okončati njezine funkcije u konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti ili
ako u razumnom roku to ne izvrši, država primateljica može povući egzekvaturu
za dotičnu osobu ili je prestati smatrati članom konzularnoga osoblja.
Čak i u slučaju oružanoga sukoba ili prekida konzularnih odnosa, država pri-
mateljica dužna je odobriti članovima konzularnoga ureda i članovima njihovih
obitelji koji nisu njezini državljani potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili
njezino područje nakon prestanka njihovih funkcija.
7. Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Običajno pravo stvorilo je dvije
različite kategorije konzularnih dužnosnika, koje su potvrđene i Bečkom kon-
vencijom iz 1963.
Konzuli po zvanju (konzuli od karijere ili „karijerni konzuli”), bilo da se radi
o šefu konzularnoga ureda bilo drugim konzularnim dužnosnicima, jesu oso-
be kojima je to isključivo zanimanje. Njih država šiljateljica upućuje u državu
primateljicu da tamo obavljaju konzularne funkcije na određeno vrijeme. To
su prema klasičnome konzularnom pravu consuli misi. U načelu oni trebaju
biti državljani države šiljateljice. Oni mogu biti državljani države primateljice
ili trećih država samo uz suglasnost države primateljice koju ona može u svako
vrijeme povući.
U običajnoj praksi, koja je, čini se, potekla od Dubrovačke Republike još u 16.
stoljeću, neke države imenuju za svoje konzule u stranim gradovima i lukama
osobe koje su ondje stalno naseljene.81 Najčešće se radi o trgovcima, odvjetni-
cima i ljudima drugih slobodnih zanimanja, i to po pravilu državljanima države
primateljice. Oni pružaju zaštitu interesa građana države šiljateljice i obavljaju
druge konzularne funkcije kao svoje sporedno zanimanje. Pokatkad se ta funk-
cija zadržava u jednoj obitelji kroz više naraštaja, a porijeklo im se može naći
u srednjovjekovnim konzulima trgovcima (consuls marchands, consuli electi).
Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pra-
vom pridaje fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li
ili neće imenovati ili primati počasne konzule.
81
Vidi – Ilija MITIĆ: Konzulati i konzularna služba starog Dubrovnika, Dubrovnik, 1973, 244
str.
Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnoga ure-

da u bilo kojemu od četiri razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno
sam ili država šiljateljica može u istomu uredu imenovati jednoga ili više konzula
po zvanju. Bečka konvencija podrazumijeva pod istim uvjetima i mogućnost
imenovanja počasnih konzularnih dužnosnika koji nisu šefovi konzularnoga
ureda u bilo kojemu razredu.
Istaknuli smo da su počasni konzularni dužnosnici pretežito osobe slobod-
nih zanimanja. Obavljanje neke državne funkcije u državi primateljici bilo bi
teško spojivo s funkcijom počasnoga konzula strane države. Obavljanje konzu-
larnih funkcija njima nije glavno zanimanje ni isključivi izvor prihoda. Za tu
službu oni ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala. Njima se
može davati naknada samo za poslove koje obavljaju, tj. dopustiti im da zadrže
dio naplaćenih konzularnih pristojbi. Te se osobe prihvaćaju te dužnosti radi
društvenoga ugleda ili u njoj nalaze svoj profesionalni interes.
Vidjet ćemo da počasni konzularni dužnosnici uživaju manji opseg osobnih
privilegija i imuniteta od konzula po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju
nikakve povlastice. Ali temeljne olakšice vezane za obavljanje konzularnih funk-
cija (nepovredivost prostorija, arhive, sloboda općenja) uglavnom su jednake.
8. Konzularne prostorije, arhive i dokumenti. Konzularne prostorije ne-
povredive su u mjeri u kojoj to određuje Bečka konvencija iz 1963. (članak 31).
Organi države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima
se konzularni ured isključivo koristi za potrebe svoga rada, osim uz pristanak
šefa konzularnoga ureda, osobe koju on ovlasti ili šefa diplomatske misije dr-
žave šiljateljice. U slučaju požara ili druge nesreće koja zahtijeva hitne mjere,
pristanak šefa konzularnoga ureda može se pretpostaviti.
Država primateljica dužna je pružiti konzularnom uredu sve olakšice radi
obavljanja njegovih funkcija. Ona je osobito dužna poduzimati sve potrebne
mjere kako bi spriječila da konzularne prostorije budu nasilno zaposjednute
ili oštećene, ili da bude narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo konzularnoga
ureda. To se odnosi i na prostorije konzularnog ureda kojima upravlja počasni
konzularni dužnosnik.
Konzularni arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se
nalazili. Pri tome počasni konzularni dužnosnik dužan je tu arhivu i dokumente
odvojiti od ostalih spisa, naročito od svoga privatnog dopisivanja, te imovine,
knjiga i dokumenata koji se odnose na njegovo zanimanje.
Konzularne prostorije, namještaj i druga imovina u njima, i prijevozna sred-
stva konzularnoga ureda, ne smiju biti predmetom nikakve rekvizicije. Oni su
izuzeti od svih pristojbi i poreza, osim pristojbi za posebne usluge.
U slučaju prekida konzularnih odnosa, pa čak i u slučaju oružanoga sukoba,

država primateljica dužna je poštovati i štititi konzularne prostorije, imovinu
i konzularni arhiv, jednako kao i prostorije diplomatske misije i njezin arhiv.
Država primateljica dužna je omogućiti državi šiljateljici da stekne potrebne
prostorije za svoj konzularni ured i odgovarajući smještaj za njegove članove.
Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj
se nalazi konzularni ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na
rezidenciju šefa konzularnoga ureda te na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo
kada se njime koristi u službene svrhe. To je ograničenje u odnosu na prijevozna
sredstva šefa diplomatske misije. To se isto odnosi i na zgradu, rezidenciju te
prijevozno sredstvo počasnoga šefa konzularnog ureda.
9. Sloboda općenja. Država primateljica osigurava svim članovima konzu-
larnoga ureda slobodu putovanja i kretanja na svojemu području, uz rezervu
svojih zakona i propisa o zonama u koje je prilaz zabranjen ili ograničen radi
državne sigurnosti.
Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnoga ureda
za sve službene svrhe. U općenju s vladom, s diplomatskom misijom i drugim
konzularnim uredima države šiljateljice, konzularni ured može se koristiti svim
pogodnim sredstvima, uključujući diplomatske ili konzularne kurire, diplomat-
sku ili konzularnu valizu i kodirane ili šifrirane poruke. Radioodašiljač se može
postaviti i koristiti samo uz pristanak države primateljice.
Propisi glede službenoga dopisivanja konzularnog ureda, konzularne valize i
konzularnoga kurira jednaki su kao i glede diplomatske valize i kurira. Značajna
je razlika u tome da ako nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog
razloga vjerovati da konzularna valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja,
dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati
da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni predstavnik države šiljateljice.
Ako on to odbije, valiza se ima vratiti u mjesto odakle je poslana.
Uz prethodno navedeno, konzularni dužnosnici imaju na svojemu konzular-
nom području u državi primateljici slobodu općenja s vlastitim državljanima i
do njih dolaziti. I državljani države primateljice imaju slobodu općenja s kon-
zularnim dužnosnikom.
Ako je neki strani građanin uhićen, zatvoren, stavljen u pritvor ili zadržan na
bilo koji drugi način, nadležni organ će na njegov zahtjev bez odlaganja o tome
obavijestiti nadležni konzularni ured njegove zemlje.82 Konzularni dužnosnici
82
Vidi – Vladimir BAYER: „Pravni položaj konzulata i Članova konzulata u krivičnom postup-
ku”, ZPFZ 1967, br. 1, str. 72-92.
imaju pravo takvu osobu posjećivati, s njome razgovarati i s njom se dopisivati.

Oni imaju pravo poduzimati sve potrebno za pravno zastupanje svojih građana.
To se isto odnosi na situaciju kada je ta osoba na izdržavanju kazne.
10. Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Sve do Bečke kon-
vencije iz 1963. praksa i zakonodavstva pojedinih država razlikovala su se glede
obujma imuniteta konzularnih dužnosnika, a napose u pogledu kaznene sud-
benosti nad njima. Prevladavao je stav da konzularni dužnosnici uživaju znatno
užu zaštitu i izuzeća u odnosu na diplomatske agente. Bečka konvencija iz 1963.
donijela je u tome pogledu neke zajedničke minimalne propise, ali države mogu
na uzajamnoj osnovi putem dvostranih konzularnih sporazuma ugovoriti i veći
obujam njihove zaštite.
Država primateljica ima prema Bečkoj konvenciji iz 1963. (članak 4) općeni-
tu obvezu postupanja s konzularnim dužnosnicima s dužnim poštovanjem te
obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera radi sprječavanja svakoga na-
pada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo. Kako smo već naglasili, jednaka
dužnost postoji u postupanju i zaštiti diplomatskoga agenta, s time što Bečka
konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (članak 29) pritom još izričito
proklamira nepovredivost osobe diplomatskoga agenta.
Imuniteti konzularnoga dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi prima-
teljici mnogo su ograničeniji od onih diplomatskog agenta.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadlež-
nosti sudskih i upravnih organa države primateljice „za djela izvršena u obav-
ljanju konzularnih funkcija”. To se odnosi i na počasne konzule.
Ali za sva ostala djela konzularni je dužnosnik uz izvjesna ograničenja ka-
zneno odgovoran u državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u
slučaju počinjenja teškoga kaznenog djela, i to samo u provođenju odluke nad-
ležne sudbene vlasti. U tome slučaju postupak protiv njega mora se pokrenuti
u najkraćem roku. Dakle, čak ako bude okrivljen za teško kazneno djelo, on se
ne može uhititi na temelju odluke redarstvene ili upravne vlasti.
U praksi je dolazilo do uhićenja konzularnih dužnosnika koji su bili optuživani
za djela špijunaže, ubojstva, kontrabande oružja, trgovine drogom, utaje poreza te
izdavanja čekova bez pokrića.83
Osim u slučajevima optužbi za teška kaznena djela, konzularni dužnosnik

može biti zatvoren ili podvrgnut bilo kojem drugom obliku ograničenja slobode
samo u izvršenju pravomoćne sudske odluke. To znači da se sudski postupak
83
Vidi primjere iz prakse – Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris,
1980, p. 259.
i za ostala kaznena djela može protiv njega provoditi, ali se pritom on brani sa
slobode, i to sve do izricanja konačne presude.
Ako se u takvim slučajevima pokrene kazneni postupak protiv konzularnoga
dužnosnika, on se mora pojaviti pred nadležnim tijelima. Ali se postupak prema
njemu mora voditi s dužnim poštovanjem njegova službenog položaja i, osim
u slučaju teških kaznenih djela, tako da bi se on što je moguće manje ometao u
obavljanju konzularnih funkcija.
Osim za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija glede kojih uživa
imunitet, sva gornja ograničenja ne odnose se na počasnoga konzula. To je stoga
što je on u većini slučajeva državljanin države primateljice.
U slučaju uhićenja ili pritvaranju člana konzularnoga osoblja (uključujući tu
konzularne dužnosnike i sve druge djelatnike u konzularnom uredu), ili pokre-
tanja kaznenoga postupka protiv njega, država primateljica dužna je to odmah
notificirati šefu konzularnoga ureda. Ako je on sam pogođen takvom mjerom,
država primateljica upućuje diplomatskim putem notifikaciju državi šiljateljici.
Dužnost notifikacije odnosi se i na uhićenje te na pokretanje kaznenoga postup-
ka i protiv počasnoga konzularnog dužnosnika.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici (službenici), uključujući po-
časne konzularne dužnosnike, izuzeti su i od nadležnosti građanskih sudskih te
upravnih tijela za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija.
To izuzeće, međutim, ne odnosi se na slučaj građanske tužbe pokrenute na
temelju ugovora što ga je konzularni dužnosnik ili djelatnik sklopio u vlastitom
svojstvu (dakle, ne kao opunomoćenik države šiljateljice) te slučaj kada treća
osoba podnese građansku tužbu za naknadu štete nastalu prometnom nesre-
ćom koju je u državi primateljici prouzročilo neko vozilo, brod ili zrakoplov
konzularnoga ureda.
Članovi konzularnoga ureda mogu biti pozvani da svjedoče u sudskom i
upravnom postupku. Oni nisu dužni svjedočiti o činjenicama koje se odnose na
obavljanje njihovih funkcija i nisu dužni pokazati dokumente i službeno dopi-
sivanje koji se na to odnose. To se odnosi i na počasne konzularne dužnosnike.
Ali konzularni dužnosnici po zvanju mogu odbiti svjedočiti i o drugim činje-
nicama i zbog toga se protiv njih ne smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera
ili druga sankcija. Ostali konzularni djelatnici, uključujući počasne konzularne
dužnosnike, ne smiju odbiti svjedočenje o činjenicama koje se ne odnose na
obavljanje njihovih funkcija.
Kao kada su posrijedi i članovi diplomatske misije, država šiljateljica može
se u pogledu bilo kojega člana konzularnog ureda odreći povlastica i imuniteta
glede kaznene, građanske ili upravne sudbenosti. Ali to odricanje mora biti
izričito i pismeno izraženo.
Ako sam konzularni dužnosnik ili konzularni djelatnik pokrene postupak
o nekom pitanju u kojemu bi inače uživao imunitet, on se na taj imunitet više
ne može pozvati glede bilo kojega protuzahtjeva izravno vezanoga uz glavni
zahtjev. Ali odricanje od imuniteta u građanskom ili upravnom postupku ne
uključuje i odricanje od imuniteta glede mjera izvršenja presude, za što je po-
trebno posebno odricanje.
Za razliku od diplomatskih agenata, članovi konzularnoga ureda dužni su
ispunjavati sve obveze koje predviđaju zakoni i propisi države primateljice o
osiguranju od odgovornosti za štetu nanesenu trećima u pogledu upotrebe vo-
zila, brodova i zrakoplova.
Poput diplomatskih agenata, konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u
državi primateljici obavljati nikakvu profesionalnu ili trgovačku djelatnost u
svrhu stjecanja osobne zarade. To se ograničenje ne odnosi na konzularne dje-
latnike i poslužno osoblje te na članove njihovih obitelji, ali im se glede takvih
djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti.
Fiskalna izuzeća, izuzeća od carina i carinskog pregleda, nasljeđivanja i od
osobnih davanja, jednako su uređena kao i glede članova diplomatske misije
prema Bečkoj konvenciji iz 1961. (v. supra, §41).
Ali sva ta izuzeća ne uživaju počasni konzularni dužnosnici. Kako smo na-
veli, prema Bečkoj konvenciji iz 1963, članovi obitelji počasnih konzularnih
dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i imunitete.
B. NEKA POSEBNA PITANJA

MEĐUNARODNOGA PRAVA
§ 43. IMUNITET DRŽAVE OD SUDBENOSTI I OD

SREDSTAVA OVRHE
Bibliografija
Sompong SUCHARITKUL: „Immunities of Foreign States before National Authorities”, RCADI
1976, tome 149, pp. 87-215; James CRAWFORD: „Execution of Judgments and Foreign Sovereign
Immunity”, AJIL 1981, pp. 820-869; Ch. SCHREUER: State Immunity: Some Recent Developments,
Cambridge 1988, 195 pages; Hazel FOX: The Law of State Immunity, Oxford University Press,
2004, 640 pages; David P. STEWART: The UN Convention on Jurisdictional Immunities of States
and Their Property, AJIL 2005, No. l, pp. 194-211.
1. Pojam. Iz načelâ suverenosti i jednakosti svih država proizlazi važno, ali

nedovoljno određeno načelo: par in parem non habet judicio. To znači da načel-
no ni jedna država ne može zahtijevati od druge da se podvrgne vlasti njezinih
unutarnjih sudbenih (ili drugih) organa. Ali, s druge strane, ne postoji nikakvo
pravno pravilo koje bi priječilo neku državu da u nekim slučajevima slobodnom
voljom pristane na sudbenost u drugoj državi (državi foruma, tj. sudišta). Načelo
imuniteta nalazi, dakle, primjenu u postupku pred sudovima države foruma.
Po pravilu, tužena strana u parnici je strana država ili ovlašteno tijelo ili
pojedinac koji djeluju u njezino ime. Ali se pokatkad može postaviti pitanje
imuniteta i glede imovine koja je predmet spora, a da država koja je vlasnik te
imovine (ili to tvrdi), neposredno ne bude tužena stranka. Tužitelj može biti bilo
koja fizička ili pravna osoba, i to bilo iz države foruma bilo iz neke treće države,
uključujući tu i iz tužene države.
Imunitet se procjenjuje u odnosu sudbene vlasti države foruma (napose gle-
de sudbenosti, a napose glede sredstava ovrhe neke već donesene sudske odlu-
ke) prema imovini, pravima i (pravno zaštićenim) interesima strane države koja
se poziva na svoj imunitet.84 Sudovi države foruma inače bi uživali sudbenost
(bili bi nadležni) kada ne bi bilo imuniteta strane države. Potrebno je, dakle,
da se imovina strane države nalazi u državi foruma, ili da bi po nekoj drugoj
84
Članak 5. Konvencije UN-a o sudbenom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine,
u sličnom smislu predviđa sljedeće: „Država uživa u odnosu na sebe i na svoju imovinu imunitet
od sudbenosti pred sudovima druge države pod rezervom propisa ove Konvencije”.
§ 43. IMUNITET DRŽAVE OD SUDBENOSTI I OD SREDSTAVA OVRHE 335
osnovi postojala sudbenost njezinih sudova glede prava, interesa ili djelatnosti
strane države.
Sudbeni imunitet država doskora je pripadao u najzamršenija pitanja među-
narodnoga prava. To stoga što je njegovo priznavanje ili nepriznavanje moglo
ovisiti o unutarnjoj sudskoj praksi pojedinih država koja mu je pridavala različi-
te sadržaje.
Da bi reducirale kontradiktornost i lutanja u praksi vlastitih sudova, nekolicina
država usvojila je posebne zakone o imunitetu stranih država.85
Bilo je više napora za usvajanjem konvencija o imunitetu država kako bi sudovi
njihovih država stranaka neposredno primjenjivali rješenja iz njih kao svoje vlastito
pravo. Do prije nekoliko godina bila je usvojena i stupila je na snagu samo Europska
konvencija o imunitetu država iz 1972.86 Potpisana u Baselu u krilu Vijeća Europe,
stupila je na snagu 1978, ali po ugovornoj osnovi obvezuje ograničen broj država.87
Odlučujući korak u kodifikaciji te oblasti međunarodnoga prava predstavlja
usvajanje u Općoj skupštini UN-a u 2004. godini Konvencije UN-a o sudbenom
imunitetu država i njihove imovine.88
Ta je konvencija rađena na temelju Nacrta pravilâ o sudbenom imunitetu država
i njihove imovine što ga je u drugom čitanju Komisija za međunarodno pravo usvo-
jila u 1991. godini.89 Potom je taj nacrt bio svestrano razmatran u Šestom odboru
Opće skupštine i u ad hoc odboru u čijemu su radu mogle sudjelovati sve države
članice UN-a. Tako je osiguran sveopći pristanak, a rezolucija Opće skupštine 59/38
s tekstom Konvencije u prilogu usvojena je 16. prosinca 2004. bez glasovanja, tj.
85
To su, između ostalih, Foreign State Immunity Act Sjedinjenih Američkih Država iz 1976, ILM
1976, p. 1388; State Immunity Act Ujedinjenoga Kraljevstva iz 1978; State Immunity Act Kanade
iz 1982, ILM 1982, p. 798 te Foreign State Immunity Act Australije iz 1985, ILM 1986, p. 715.
86
Vidi tekst, ILM 1972, pp. 47 ff.
87
I znanstvene su udruge donosile zajedničke zaključke u obliku rezolucija kojima su također
nastojale uniformirati praksu unutarnjih sudova i praksu država o tome pitanju. U svojoj dugač-
koj povijesti Institut za međunarodno pravo usvojio je tri rezolucije iz te oblasti. Iz usporedbe
njihovih tekstova vidi se koliko je ta oblast međunarodnoga prava evoluirala. Prvi je bio „Nacrt
međunarodnoga pravilnika o nadležnosti sudova u postupku protiv stranih država, suverena i
državnih glavara”, usvojen u Hamburgu daleke 1891. Vidi njegov tekst – Institut de Droit inter-
national, Tableau général des Résolutions (1873-1956), Bâle 1957, pp. 14-16. Modernija je rezo-
lucija: „Imunitet od sudbenosti i prisilne ovrhe stranih država”, usvojena u Aix-en-Provenceu u
1954, ibid., pp. 17-18. Napokon, danas je najznačajnija rezolucija: „Suvremeni problemi imunite-
ta država od sudbenosti i ovrhe” iz Basela iz 1991, Tableau des Résolutions adoptées (1957-1991),
Paris, 1992, pp. 220-231.
88
United Nations Convention on Jurisdictional Immunities of States and Their Property -Con-
vention des Nations Unies sur les immunités juridictionnelles des Etats et de leurs biens. Vidi
tekst, ILM 2005, No. 4, pp. 801-828.
89
Vidi tekst, ILM 1991, No. 6, pp. 1565-1574.
konsensusom. Tom rezolucijom ta je konvencija stavljena na potpis svim državama,

a stupit će na snagu tridesetoga dana nakon što trideseta država potpisnica položi
isprave o njezinoj ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju kod glavnoga tajnika UN-a.
Može se, dakle, zaključiti da je Konvencija iz 2004. godine razriješila mnoge
prijašnje teoretske i praktične dileme. Sudska praksa u državama vodit će računa
o njezinim odredbama i prije njezina formalnog stupanja na snagu. U njezinoj je
preambuli navedeno da je sudbeni imunitet država i njihove imovine prihvaćen kao
načelo običajnoga međunarodnog prava.90
Konvencija odbacuje apsolutni imunitet država kao pravno načelo. Ona
usvaja ograničeni imunitet, a glavna iznimka na koju se imunitet ne odnosi
jesu „komercijalne transakcije” između država i stranih fizičkih i pravnih osoba
(ali ne takve transakcije između samih država).
h
I. IMUNITET OD SUDBENOSTI
2. Apsolutni i ograničeni imunitet. Sve do konca 19. stoljeća prevladava-
le su doktrina i praksa o apsolutnom imunitetu stranih država.91 Prema tome
gledištu strana je država mogla u svakome trenutku spriječiti domaći sud da
raspravlja o njezinim pravima. Sud je bio spriječen da ulazi u predmet spora,
a naročito da se uvjeri u to ima li strana država valjan naslov nad imovinom u
pitanju. Bilo je dovoljno da strana država drži spornu imovinu u posjedu ili pod
svojom kontrolom.
Od početka 20. stoljeća, najprije sudovi Belgije i Italije, a potom i većine
ostalih država, usvajaju doktrinu o ograničenom imunitetu. Ta se doktrina za-
sniva na razlikovanju između akata javne državne vlasti jure imperii koji su i
dalje pokriveni imunitetom te akata jure gestionis, gdje strana država djeluje
poput svake fizičke ili pravne osobe. Naime, u tome su se stoljeću gospodarske
djelatnosti svih država svijeta silno razvile i stoga je bilo sve manje opravdanja
da se takvi poslovi isključe iz sudbenosti države foruma. Konvencija iz 2004.
usvaja ograničeni imunitet država te propisuje pravila i kriterije za razlikovanje
tih djelatnosti.
90
Time su otpale prijašnje teorije o tome imunitetu kao izravnom odrazu suverenosti, jedna-
kosti i dostojanstva svih država, ili da bi određene vrste državne imovine i neka prava država
uživale u stranim državama ekstrateritorijalnost. Vidi prvo izdanje ove knjige iz 2000. godine,
str. 354.
91
Ta je doktrina i poslije bila vladajuća u praksi engleskih sudova, i to sve do usvajanja zakona iz
1978, nakon kojega je pod utjecajem Europske konvencije bila napuštena. Nju je možda zastupao
i Sovjetski Savez do svoga raspada.
3. Imunitet ratione personae. Da bi bio priznat, imunitet mora pripadati

stranoj državi. Ali svaka država djeluje kroz mnoštvo organa i posebnih tijela
pa i državnih poduzeća, a pokatkad i teritorijalnih jedinica na nižoj razini. I
akti nekih pojedinaca moraju se priznati za akte u ime njihove države kada oni
djeluju u tome svojstvu. Da bi se ograničila široka diskrecija nacionalnih sudova
u priznavanju ili nepriznavanju imuniteta, Konvencija iz 2004. godine postavlja
u tome pogledu određene kriterije.
U njezinu članku 2(b), izraz „država” označava: (i) državu i različite vladine
organe; (ii) konstitutivne cjeline neke federalne države ili političke jedinice u
državi koje su ovlaštene vršiti čine u obavljanju suverene vlasti i kada djeluju u
tome svojstvu; (iii) agencije ili organizme neke države ili drugih cjelina u mjeri
u kojoj su ovlašteni vršiti i stvarno vrše čine u obavljanju suverene vlasti države;
te (iv) predstavnike države kada djeluju u tome svojstvu.
Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz 1991. navodi da nije odlučujući
službeni naziv tih tijela i njihov ustavni položaj. Također, činjenica da neko državno
tijelo ili politička jedinica strane države ima zasebnu pravnu osobnost prema zakonu
te države, sama po sebi ne isključuje imunitet glede njezinih djelatnosti. Napokon,
ni činjenica da neka cjelina ima položaj konstitutivne jedinice federativne države
ili sličan položaj autonomije prema zakonu te države ne isključuje imunitet glede
njezinih djelatnosti (članak III).
Gornjim zaključcima proturječi članak 22. Europske konvencije iz 1972. po ko-
jemu „svaka pravna cjelina države ugovornice koja je od nje različita i koja može
tužiti ili biti tužena, čak ako je ovlaštena na vršenje javnih funkcija, nije uključena u
definiciju „države ugovornice”.
Domaći sud nije dužan priznati imunitet stranoj državi ili stranoj vladi (i
njihovim organima), koje država foruma nije priznala (v. supra, §35). Da bi se u
to uvjerio, sud će zatražiti stajalište ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje.
Sudovi Sjedinjenih Američkih Država i većine drugih zemalja uzet će u obzir
takav stav kao konačan. Ali se u nekim državama poput Britanije događalo da sam
sud ustanovi da se radi o de facto vlasti neovisno o njezinu međunarodnom prizna-
nju te da odluči priznati imunitet imovini, pravima ili interesima te cjeline. Za to,
međutim, treba imati valjane i jake pravne razloge.
4. Imunitet ratione materiae. Još je osjetljivije pitanje opsega sudbenoga
imuniteta ratione materiae. U osnovi je podjela između akata javne državne
vlasti (actes de puissance publique, ili de l’autorité) te akata javnoga upravlja-
nja, kada država obavlja komercijalne transakcije poput svake fizičke ili pravne
osobe. Za te druge akte sudbeni imunitet u načelu ne bi postojao.
Konvencija iz 2004. godine u članku 3. isključuje iz njezine primjene diplo-
matske i slične privilegije i imunitete.
U tome se članku navodi da ta konvencija ne dira u privilegije i imunitete koje

neka država prema međunarodnom pravu uživa glede vršenja funkcija: (1) svojih
diplomatskih misija, konzularnih ureda, specijalnih misija, misija pri međunarod-
nim organizacijama ili svojih delegacija u organima međunarodnih organizacija ili
na međunarodnim konferencijama, kao i osoba s njima povezanima.92 Konvencija
također ne dira u privilegije i imunitete: (2) koje međunarodno pravo priznaje držav-
nom glavaru ratione personae; te napokon (3) glede zrakoplova i svemirskih objekata
koji pripadaju nekoj državi ili ih ona koristi (vidi pobliže, supra, §§39. do 42).
Tako je isključenjem gornjih privilegija i imuniteta iz primjene te konvencije
posrednim putem priznat njihov apsolutni imunitet pred stranim sudovima.
Podrazumijeva se također, iako to Konvencija ne navodi, da se njezini propisi
ne odnose na kaznene postupke te da se ona ne primjenjuje na vojne djelatnosti.
Praktična vrijednost Konvencije iz 2004. godine leži u određivanju postupa-
ka u kojima se imunitet ne može priznati. Konvencija tako definira neke oblasti
koje se inače smatraju djelatnostima jure gestionis, ili se radi o pitanjima obe-
štećenja, glede kojih imunitet načelno ne vrijedi. Ali za razliku od diplomatske
i slične imovine iz članka 3, čiji je apsolutni imunitet zaštićen pravilima jus
cogens, isključenje imuniteta glede tih drugih djelatnosti predviđa se kao jus
dispositivum. Naime, imunitet je isključen samo ako se države u pitanju drukčije
ne sporazume, što je u praksi malo vjerojatno.
Tu se pod nekim uvjetima ili ograničenjima predviđaju: komercijalne tran-
sakcije (članak 1); kontrakti o zapošljavanju osoba (članak 11); napadi na fizički
integritet osobe ili nanošenje štete imovini (članak 12); vlasništvo, posjed i ko-
rištenje imovine (članak 13); intelektualno i industrijsko vlasništvo (članak 14);
sudjelovanje države u društvima (kompanijama) i drugim kolektivnim tijelima
(članak 15); te brodovi u vlasništvu države ili u njezinu korištenju (članak 16).
Svaki od tih propisa predviđa da se on primjenjuje ako države u pitanju nisu
ugovorile drukčije. Stoga taj uvjet dalje nećemo navoditi.
Među djelatnostima glede kojih imunitet države načelno ne bi trebao vrije-
diti, daleko su najvažnije komercijalne transakcije.
U članku 2-l-c. najprije se daje određenje toga pojma. Pod tim se izrazom po-
drazumijevaju: (i) svaki kontrakt ili transakcija (posao) trgovačke tj. komercijalne
92
I Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine u članku 22(3). također propi-
suje: „Prostorije misije, njezin namještaj i druga imovina koji se u tim prostorijama nalaze, kao
i prijevozna sredstva misije, ne mogu biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju, zapljeni ili mjeri
izvršenja”. Slične odredbe propisuju članak 31(4). Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz
1963; članak 25(3). Konvencije o specijalnim misijama iz 1969; te članak 23(3). Bečke konvencije
o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1975. go-
dine.
naravi za prodaju dobara ili davanje usluga; (ii) svaki kontrakt o zajmu ili druga tran-
sakcija financijske naravi, uključujući svaku obvezu jamstva ili naknade u vezi s tim
zajmom ili s tom transakcijom; (iii) svaki drugi kontrakt ili transakcija komercijalne
ili industrijske naravi, ili onaj koji se odnosi na dobavu dobara ili pružanje usluga,
uz isključenje kontrakta o zapošljavanju osoba.
U točki 2. članka 2. dalje se navodi da pri određivanju „transnacionalnoga kon-
trakta” u gornjemu smislu valja u prvom redu voditi računa o naravi kontrakta ili
transakcije, ali treba također uzeti u obzir njegov cilj (purpose, but) ako su se njegove
stranke na to sporazumjele, ili ako je u praksi države foruma taj cilj relevantan za
određivanje njegove nekomercijalne naravi.
U članku 10(1). izlaže se opće pravilo prema kojemu se država ne može po-
zvati na imunitet od sudbenosti ako je s nekom stranom fizičkom ili pravnom
osobom angažirana u komercijalnoj transakciji i ako temeljem primjenljivih
pravila međunarodnog privatnoga prava nesporazumi glede te transakcije pot-
padaju pod nadležnost suda neke druge države.
Ali se u točki 2. kao iznimka navodi da se gornja točka ne primjenjuje na komer-
cijalne transakcije između država,93 ili ako su se stranke same transakcije izričito
sporazumjele na nešto drugo.
U točki 3. članka 10. predviđa se da imunitet države od sudbenosti nije narušen
kada je neko državno poduzeće, ili druga cjelina stvorena od države, upleteno u
postupak glede neke svoje komercijalne transakcije. To vrijedi pod uvjetom da to
poduzeće ili cjelina ima zasebnu pravnu osobnost i sposobnost da tuži ili da bude
tuženo te da stječe, posjeduje, drži ili otuđuje imovinu za koju ga je država ovlastila
da se njome koristi i upravlja. Pod tim uvjetima ta državna poduzeća ne uživaju
imunitet od sudbenosti i potpuno su izjednačena s drugim pravnim osobama.
U članku 11. predviđeno je da se neka država ne može pozvati na imunitet od
sudbenosti pred sudom druge države koji je inače nadležan da odlučuje o kontraktu
o zaposlenju neke osobe za posao koji ona obavlja na području te druge države. Ali se
dalje predviđaju brojne, ali precizne iznimke od toga općega pravila, a odnose se na
zaposlenike ovlaštene da vrše akte javne vlasti, ili se radi o nekom članu diplomatske,
konzularne ili slične misije, te u nekim sličnim slučajevima.
Članak 12. odnosi se na napade na fizički integritet osobe ili nanošenje štete
imovini. Imunitet strane države ne vrijedi kada je domaći sud nadležan da presuđuje
o novčanom obeštećenju za smrt ili ozljedu neke osobe ili za štetu nanesenu njezinoj
materijalnoj imovini, prouzročenima činom ili propustom koji se navodno mogu
pripisati stranoj državi, ako su se ta djela zbila u državi foruma.
93
Time Konvencija to pitanje ne uređuje. Ali nije rijetkost da kontrakti o takvim transakcijama
predvide nadležnost nacionalnoga suda neke treće države, koja se u tim slučajevima mora pošto-
vati. Ako takva odredba nije predvedena, pretpostavlja se da se radi o međudržavnom ugovoru
koji se ravna prema propisima Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine.
Članak 13. odnosi se na vlasništvo, posjed i na korištenje imovine neke države u

drugoj državi, ali koja ne predstavlja diplomatsku i sličnu imovinu, jer je ona inače
isključena iz primjene te Konvencije temeljem njezina članka 3. U tome se članku
predviđa da se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti pred sudom druge
države koji je inače nadležan da odlučuje u nekom postupku koji se odnosi na utvr-
đivanje nekoga prava ili interesa strane države o nekretnini koja se nalazi u državi
foruma, o njezinu posjedu ili korištenju, ili njezinoj obvezi glede te imovine. Dalje
se predviđa da se imunitet također ne odnosi na pravo ili interes strane države na
pokretnoj ili nepokretnoj imovini nastalima nasljeđivanjem, poklonom ili koja je
ostala bez nasljednika (bona vacantia), te napokon na svako pravo ili interes strane
države u upravljanju vlasništvom poput trusta, ostavštine, ili bankrota društva, ili u
slučaju njegova raspuštanja.
Članak 14. isključuje imunitet strane države u sporovima o intelektualnom i
industrijskom vlasništvu. U tome se članku nabrajaju vrste toga vlasništva.
Članak 15(1). propisuje da se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti
pred inače nadležnim sudom druge države u postupku koji se odnosi na njezino
sudjelovanje u vlasništvu neke kompanije (ili drugoga kolektivnog tijela), bilo da ta
kompanija ima bilo da nema pravnu osobnost, a tiče se odnosa između te države i
kompanije ili njezinih (drugih) stranaka (vlasnika). Ali to isključenje od imuniteta
vrijedi samo ako kompanija u pitanju ima osim drugih država i međunarodnih or-
ganizacija i ostale stranke (fizičke ili pravne osobe), i ako je kompanija registrirana
ili ustanovljena prema pravu države foruma, ili u njoj ima sjedište ili obavlja glavnu
aktivnost.
Država se ipak može pozvati na imunitet od sudbenosti ako su se države u pitanju
na to sporazumjele ili su stranke nastaloga spora o tome postigle pismeni sporazum,
ili ako instrument o ustanovljenju ili upravljanju tom kompanijom sadrži odredbe
s tim učinkom.
Napokon, članak 16. odnosi se na brodove u vlasništvu ili na korištenju neke dr-
žave u komercijalne svrhe. Država vlasnik ili operator (trgovačkoga) broda ne može
se pozvati na imunitet pred stranim nadležnim sudom ako je brod korišten u druge
svrhe osim onih vladinih nekomercijalnih. To se napose odnosi na postupak glede
prijevoza tereta. Izrijekom se ta odredba ne odnosi na ratne i pomoćne brodove te
na sve druge brodove koji se koriste u vladine nekomercijalne svrhe.
Valja ovdje na koncu navesti članak 17. Konvencije iz 2004. godine, koji se odnosi
na učinke sporazuma koji neka država sklopi pismenim putem sa stranom fizičkom
ili pravnom osobom glede podvrgavanja arbitraži sporova o nekoj komercijalnoj
transakciji. Pred inače nadležnim sudom druge države ta se država ne može pozvati
na svoj imunitet od sudbenosti kada je posrijedi valjanost, tumačenje ili primjena
sporazuma o arbitraži; arbitražni postupak ili potvrda ili odbacivanje arbitražne
presude.94
94
Na str. 359. prvoga izdanja ovoga udžbenika iz 2000. godine dan je prikaz najvažnijih pravila
iz Europske konvencije iz 1972. te iz rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1991. godine.
5. Postupak i načini odricanja od imuniteta. Nakon što smo na temelju

odredaba Konvencije iz 2004. godine opisali oblasti u kojima strana država uživa
imunitet od sudbenosti u državi foruma – kao i oblasti u kojima ga ona ne bi
imala pravo zahtijevati – valja nam izložiti neke propise kojih bi se država foru-
ma i njezini sudovi morali pridržavati ako strana država ima pravo na imunitet
ili je ona tužena strana u parnici. U tim oblastima odlučujuća su danas pravila
iz članaka 6. do 9. te konvencije.
U članku 6. Konvencije navodi se opća obveza države da dade učinak tome
imunitetu uzdržavajući se od vršenja sudbenosti u postupku pred svojim su-
dovima protiv strane države. U tu svrhu država će po svojoj vlastitoj inicijativi
osigurati da njezini sudovi poštuju taj imunitet. To je, dakle, pravna obveza
načelno svih država.
Sudski postupak protiv strane države smatrat će se otpočetim ako je ona:
(a) navedena u parnici kao stranka ili (b) ako nije navedena u tome svojstvu, ali
parnica stvarno pogađa imovinu, prava, interese ili djelatnosti te strane države.
Ipak, dužnost poštovanja imuniteta stranih država nije neka imperativna
norma općega međunarodnog prava (jus cogens) koju bi trebalo poštovati bez
ikakvih iznimaka. Naime, oduvijek su države iz nekih svojih posebnih razloga
imale mogućnost odricanja od svoga imuniteta i pristajanja na sudbenost stra-
nih sudova čak kad su na njega inače imale pravo. Pristanak na sudbenost znači
uvijek odricanje od imuniteta koji bi strana država inače uživala.
Ali takav pristanak ima učinak odricanja i od zahtjeva za imunitetom kada bi on
inače bio sporan (u slučaju da se npr. radi o aktima jure gestionis), pa i kada ne bi
bilo nikakve osnove za njega.
Ako, dakle, dođe do odricanja od imuniteta ili pristanka na sudbenost suda
države foruma, taj sud po pravilu više nema razloga sumnjati u svoju nadležnost.
Konvencija propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet
ako je izričito priznala sudbenost države foruma, i to: (a) u nekom međunarod-
nom ugovoru (kojega je ona stranka); (b) u pismenom kontraktu ili (c) u izjavi
danoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici. Ali sâm pristanak
neke države na primjenu prava druge države na neki posao neće se tumačiti kao
pristanak na sudbenost po sudovima te iste države (članak 7).
Osim na izričit način, pristanak na sudbenost može se implicirati iz sudje-
lovanja u nekoj parnici. Konvencija i o tome ima detaljne propise. Strana se
država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti: (a) ako je sama otpočela
postupak pred sudom države foruma (tj. ako se u parnici pojavila kao tužitelj);
(b) ako intervenira u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju
toga suda o meritumu spora.
Ipak, ako pritom strana država uvjeri sud da ne bi poduzela tu mjeru da je znala
za činjenice koje bi joj davale pravo na imunitet, ona se temeljem tih činjenica može
naknadno pozvati na svoj imunitet ako to učini što joj je prije moguće (članak 8-1-b.).
Neće se, nadalje, smatrati da je pristala na sudbenost ako strana država inter-
venira u parnici s jedinim ciljem: (a) da se pozove na imunitet, ili (b) ako istakne
svoje pravo ili interes na imovinu koja je predmet spora. Također, pojavljivanje
predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u parnici pred sudom države
foruma neće se tumačiti kao pristanak te države na vršenje sudbenosti (tj. kao
odricanje od imuniteta).
Nepojavljivanje strane države u parnici pred sudom države foruma neće se
tumačiti kao njezin pristanak na sudbenost (članak 8). U ovoj oblasti, dakle,
ne vrijedi pretpostavka: qui tacet consentire videtur, tj. da šutnja pretpostavlja
pristanak.
Iz toga proizlazi da nije nužno da strana država izričito zahtijeva svoje izuze-
će od sudbenosti. Sud države foruma dužan je da se sâm proglasi nenadležnim
ako utvrdi imunitet.
Pristanak na sudbenost, tj. odricanje od imuniteta, može proizaći i u nekim
slučajevima protutužbe u parnici. Ako strana država otpočne postupak (u svoj-
stvu tužitelja) ili ako intervenira u parnici, ona se sama više ne može pozvati na
svoj imunitet glede bilo kojega protuzahtjeva koji proizlazi iz istoga pravnoga
odnosa ili činjenica kao i glavni zahtjev u toj parnici.
Isto tako, ako strana država postavi protuzahtjev u parnici u kojoj je tužena
stranka, ona se ne može pozvati na svoj imunitet od sudbenosti suda države
foruma glede glavnoga zahtjeva.
Gornja pravila, koja je već bila formulirala Komisija za međunarodno pravo u
svome Nacrtu pravilâ iz 1991. godine, racionalizacija su nekih pravila kristaliziranih
u presudama sudova Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Italije i
nekih drugih zemalja.
h
II. IMUNITET OD SREDSTAVA OVRHE
Staro je pravilo pozitivnoga međunarodnog prava o razlikovanju imuniteta
od sudbenosti s jedne strane te s druge strane imuniteta od sredstava ovrhe
(pljenidbe ili sekvestra) na temelju neke čak i pravomoćne presude kada su po-
srijedi neke vrste imovine strane države. Opseg imuniteta od sredstava ovrhe
širi je od onoga glede sudbenosti, i to upravo s obzirom na ozbiljnost moguće
povrede suverenosti strane države koja se želi izbjeći. U takvim slučajevima, da
bi se ovrha na temelju izrečene presude provela, potrebno je posebno odricanje
od imuniteta.
S gledišta pravne logike takvu bi razlikovanju bilo malo mjesta. Naime, vršenju
sudbenosti, napose kada je strana država na nju dala svoj pristanak, ima malo ra-
zloga ako se unaprijed zna da se izrečena presuda neće moći u cijelosti izvršiti. Ali
nikakvi pokušaji poništavanja te razlike, čak ni de lege ferenda, dosad nisu uspjeli.
Ian Brownlie u svojstvu izvjestitelja u Institutu za međunarodno pravo, uz podršku
većine članova njegove komisije, pokušao je u svojim nacrtima rezolucije zanemariti
tu razliku, ali je na koncu morao popustiti. Institut je u 1991. usvojio rezoluciju u
čijemu su članku IV. izložena pravila koja su dio pozitivnoga međunarodnog prava
i ne razlikuju se od članka 21. Konvencije.
Ne treba, dakle, sumnjati u to da je međunarodno pravo veoma jasno glede
toga razlikovanja. Ono je potvrđeno u članku 2. Konvencije, koji propisuje da
izričiti pristanak na sudbenost države foruma prema članku 7. (vidi prethodno
pod 5) ne podrazumijeva pristanak na sredstva ovrhe kako su predviđena u
člancima 18. i 19. (vidi dalje). To razlikovanje poštuju unutarnji sudovi u svojoj
praksi, a potvrđeno je i u konvencijama o diplomatskom i konzularnom pravu.
Članak 32(4). Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. predviđa
glede odricanja od diplomatskog imuniteta sljedeće: „Odricanje od imuniteta u po-
gledu nekoga građanskog ili upravnog postupka ne uključuje odricanje od imuniteta
glede sredstava ovrhe presude, za što je potrebno posebno odricanje.” Isto je načelo
potvrđeno u članku 45(4). Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963. te u
članku 31(4). Bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim
međunarodnim organizacijama.
Ta posebno zaštićena državna imovina, ako se nalazi u državi foruma, de-
finirana je člankom 21. Konvencije iz 2004. godine. Ona mora imati općenitu
značajku da ne smije biti namijenjena za komercijalne, tj. gospodarske svrhe.
Radi se o sljedećim vrstama imovine: (a) imovina, uključujući bankovne račune,
koja se koristi ili je namijenjena korištenju za potrebe diplomatske, konzularne
ili specijalne misije države šiljateljice, odnosno u slične svrhe;95 (b) imovina
vojne naravi, ili upotrijebljena ili namjeravana za upotrebu u vojne svrhe; (c)
imovina centralne banke ili monetarnih vlasti strane države;96 (d) imovina koja
čini dio kulturne baštine strane države ili je dio njezinih arhiva, a nije nami-
jenjena prodaji (koja je, dakle, extra commercium) i (e) imovina koja čini dio
95
Od toga se izuzimaju bankovni polozi rezervirani za zadovoljenje posebnih zahtjeva. Kada di-
plomatska misija naručuje radove ili usluge od fizičke ili pravne osobe u državi primateljici, ona
za isplatu tih usluga može unaprijed u banci položiti neka sredstva kao osiguranje. Ta sredstva
tada nisu pokrivena imunitetom od ovrhe.
96
I ta imovina mora biti korištena ili namjeravana za korištenje u monetarne, a ne u komercijal-
ne svrhe. Polozi bivše Narodne banke Jugoslavije koji su bili deponirani u stranim komercijalnim
bankama bili su nakon njezina raspada predmetom sukcesije između njezinih pet država sljedni-
ca. Otada oni nisu mogli biti pokriveni imunitetom od sredstava ovrhe, iako je SRJ jedno vrijeme
pokušavala dokazati suprotno.
izložbe predmeta od znanstvenoga, kulturnog ili povijesnoga značaja, a nije

namijenjena prodaji.
Gornje vrste imovine ne mogu, dakle, biti predmetom privremenoga sekve-
stra, tj. zamrzavanja ili pljenidbe radi prisilne prodaje (attachment, arrest, exe-
cution), osim ako je strana država dala poseban pristanak na vlast suda države
foruma da izriče i takve mjere.
Za razliku od Nacrta pravilâ Komisije za međunarodno pravo iz 1991, Kon-
vencija iz 2004. u tome pogledu razdvaja imunitet država glede mjera ovrhe u
sudskom postupku prije donošenja presude (članak 18) od imuniteta glede tih
mjera nakon njezina izricanja (članak 19). Time se države štite od takvih pri-
vremenih mjera u tijeku postupka pred stranim sudovima.
Država u pitanju, međutim, može dati izričit pristanak na te mjere, ali je on
potreban za svaku od tih faza. U oba ta slučaja država može na te mjere pristati:
(i) nekim međunarodnim sporazumom; (ii) sporazumom o arbitraži ili pisme-
nim kontraktom (sa fizičkom ili pravnom osobom u pitanju) ili (iii) izjavom
pred sudom ili pismenim podneskom nakon što je spor između stranaka nastao.
Prema članku 19(c). pristanak države na mjere ovrhe nakon izricanja presude
podrazumijeva se ako se utvrdi da se imovina u pitanju upotrebljavala ili se namje-
rava upotrebljavati od strane države u svrhe koje nisu nekomercijalne, a nalazi se
na području države foruma. To pod ograničenjem da te mjere ovrhe nakon presude
mogu biti provedene samo na takvoj imovini koja je povezana s entitetom protiv
kojega je parnica poduzeta.
U praksi se pokazalo da je navedena imovina zaštićena samo od mjera sekvestra i
ovrhe u tijeku sudskoga postupka i temeljem pravomoćne sudske presude u odnosu
na fizičke i pravne osobe.
Kao protumjeru (mjeru represalija) zbog protupravnoga zauzimanja ambasade
i konzulata u Iranu i držanja cjelokupnoga njihova osoblja kao talaca, Sjedinjene
Američke su Države u 1980. „zamrznule” sve javne i slične fondove Irana na svome
području i nastojale su provesti istu mjeru u Europi. Ali su te mjere bile privremene
i nisu imale za cilj konfiskaciju.
I Vijeće sigurnosti UN-a može poduzeti slične privremene mjere putem rezoluci-
ja temeljenih na Glavi VII. Povelje. Takve mjere bile su poduzete protiv svih računa
u stranim bankama s područja SRJ (Srbije i Crne Gore) rezolucijom 820 (točka 21)
od 8. travnja 1993. Novom rezolucijom 1022 od 22. studenog 1995. te su mjere bile
suspendirane te potom dokinute.
h
U članku 22. propisuju se neke formalnosti koje je potrebno ispuniti kao uvjet
za početak postupka protiv neke države. Članak 23. dopušta donošenje presude u
odsutnosti tužene države, ali ga također podvrgava posebnim uvjetima kako bi se
otklonile zloupotrebe.
Napose je važan članak 24. Konvencije koji potvrđuje neke privilegije i imuni-
tete države u tijeku sudskoga postupka. Svako propuštanje ili odbijanje države da
se podvrgne sudskim nalozima nema drugih posljedica osim na meritum parnice
u pitanju. U tim slučajevima državi se ne mogu nametati nikakve novčane ili druge
kazne. Država, nadalje, nije dužna davati kauciju, jamstvo ili depozit, kako god da se
nazovu, da bi se namirili troškovi sudskoga postupka u kojemu je ona tužena strana.
Prema članku 26, odredbe te konvencije ne diraju u prava i dužnosti njezinih
stranaka iz drugih međunarodnih sporazuma na snazi o tim pitanjima. Time malo-
brojne stranke Europske konvencije o imunitetu država iz 1972. godine mogu i dalje
primjenjivati njezina pravila između sebe.
U preambuli se napokon potvrđuje da pravila međunarodnoga običajnog prava
i dalje uređuju pitanja koja nisu uređena tom Konvencijom.
§ 44. ODGOVORNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU
Bibliografija
Vojin DIMITRIJEVIĆ: „Odgovornost države za delatnost osoba kojima pruža utočište”, JRMP
1963, br. 2, str. 177-187; Luigi CONDORELLI: „L’imputation à l’Etat d’un fait internationalement
illicite”, RCADI 1984, tome 188, pp. 9-222; Brigitte BOLLECKER-STERN: „La responsabilité
internationale aujourd’hui... demain...”, Recueil d’études à la mémoire de Gilbert Apollis, Paris,
1992, pp. 75-101; Haritini DIPLA: La responsabilité de l’Etat pour violation des droits de l’homme,
Problèmes d’imputation, Paris, 1994, 116 p.; Alain PELLET: Remarques sur une révolution
inachevée, le projet d’articles de la CDI sur la responsabilité des Etats, Annuaire français de droit
international, 1996, pp. 7-32; James CRAWFORD: The International Law Commission’s Articles
on State Responsibility, Cambridge Univ. Press 2002, 387 pages; Les articles de la C.D.I. sur la
responsabilité de l’Etat, Paris, 2003, 462 pages.
1. Uvod. Odgovornost država i drugih subjekata središnje je pitanje među-

narodnog prava i ona je „u srcu” te, kao i svih drugih pravnih grana. Opće je
načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i duž-
nost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.97
U vezi s time korisno je odmah povući razliku između povrijeđenih prava i po-
gođenih interesa neke države. U presudi Barcelona Traction (nova tužba) iz 1970.
godine Međunarodni sud jasno je istaknuo: „Odgovornost nije angažirana ako je
pogođen neki obični interes; ali jest ako je povrijeđeno pravo” (pp. 35-36, para. 44. do
46). Mora se, dakle, raditi o pravno zaštićenom interesu, u ovom slučaju o interesu
povrijeđene države da joj država počinitelj ispravi nastalu štetu.
U ovome odjeljku ponajprije će se raspravljati o odgovornosti država, a o
odgovornosti međuvladinih organizacija i pojedinaca kada tome bude mjesta.
Specifična pravila o odgovornosti država „otkrivana” su i precizirana u arbi-
tražnim odlukama u doba tzv. dolarske diplomacije od konca 19. stoljeća. To se
pretežito zbivalo u sporovima između s jedne strane Sjedinjenih Američkih Država
i europskih zemalja (uime njihovih investitora) i latinoameričkih država s druge u
svojstvu zajmoprimaca.
Dugo je u znanosti vladao koncept prema kojemu se odgovornost svodila na ob-
vezu ispravljanja štetnih učinaka protupravnoga djela. Prema tome konceptu među-
narodne odgovornosti, šteta je (préjudice, dommage, damage, injury) imala središnje
mjesto. Smatralo se da kršenjem neke pravne obveze (npr. iz ugovora) odgovornost
ne nastupa sve dok iz te povrede ne proiziđe konkretna šteta za povrijeđenu državu.
97
To je opće načelo prihvaćeno i potvrđeno u brojnim međunarodnim sudskim i arbitražnim
presudama. Tako je u arbitražnoj presudi Rainbow Warrior (Novi Zeland/Francuska) iz 1990.
godine bilo u tome pogledu istaknuto da „svako kršenje od neke države bilo koje (njezine) obve-
ze, bez obzira na njezin izvor, angažira odgovornost (te) države i stoga dužnost ispravljanja.” Cf.,
RIAA, vol. XX, p. 217.
§ 44. ODGOVORNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU 347
Taj koncept odgovornosti mogao je biti dostatan sve dok se sámo međunarodno
pravo svodilo na uređivanje koegzistencije u odnosima između suverenih država
pojedinačno i rješavanje njihovih uzajamnih sporova i sukoba.
Ali nakon što je međunarodno pravo počelo štititi neke općenitije vrijednosti
čovječanstva i međunarodne zajednice, probijao se koncept prema kojemu svaka
druga država stranka nekoga ugovora, pa i svaka treća država, ima pravo zahtijevati
od ostalih izvršenje nekih obveza, čak i kad njihovim kršenjem nije nužno nastupila
šteta za tu drugu državu.
To se najprije postizalo sklapanjem konvencija unutar Međunarodne organiza-
cije rada, o zaštiti manjina, a poslije i o ljudskim pravima općenito. Radi se o tzv.
obvezama erga omnes partes. Ako neka stranka takve konvencije ne ispunjava svoje
ugovorne obveze prema vlastitim građanima, sve ostale države stranke imaju prema
tim konvencijama pravo intervenirati protiv protupravnog ponašanja, makar same
nisu pretrpjele nikakvu štetu. Daljnjim razvojem nastao je koncept erga omnes obve-
za država prema čitavoj međunarodnoj zajednici za kršenje nekih posebnih pravila
općega običajnog međunarodnog prava, napose onih iz oblasti zaštite ljudskih prava.
Još su se otprije piratstvo na otvorenome moru, a od 19. stoljeća i trgovina ro-
bljem, smatrali zločinima koje je svaka država svijeta imala pravo izravno suzbijati i
kažnjavati, neovisno o tome je li sama pretrpjela štetu ili ne. Nakon Drugoga svjet-
skog rata genocid je postao međunarodnim zločinom ponajprije zbog svojih užasnih
posljedica, a ne samo stoga što ga je zabranjivalo neko ugovorno ili drugo pravilo
pozitivnoga međunarodnog prava. Potom je pojam „međunarodnih zločina” bio
preciziran i pravno uređen (v. infra, §46. i §60).
Zbog toga razvoja morao se proširiti koncept međunarodne odgovornosti i od-
vojiti ga od učinaka protupravnoga djela kao integralnoga dijela same njegove de-
finicije. Prema tome proširenom konceptu, obveza ispravljanja štetnih učinaka jest
posljedica kršenja neke međunarodne obveze, a ne sastavni i ograničujući dio same
definicije odgovornosti. Tu „znanstvenu revoluciju” obavio je talijanski pravnik Ro-
berto Ago u svojstvu izvjestioca u Komisiji za međunarodno prava o odgovornosti
država.
h
Prvi neuspio pokušaj kodifikacije te najsloženije oblasti međunarodnoga prava
bio je na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji u krilu Lige naroda u 1930. godini.
Komisija za međunarodno pravo UN-a počela je to pitanje obrađivati još od
1956, prvotno pod naslovom: „Odgovornost države zbog šteta prouzročenih na nje-
zinu području stranoj osobi i njezinoj imovini”.
Od početka šezdesetih godina, kada je Roberto Ago postao najprije predsjedni-
kom potkomisije, a potom do 1978. izvjestiocem Komisije o ovome pitanju, u „Na-
crtu pravila o odgovornosti države” odvojeni su propisi glede porijekla odgovornosti
od onih glede njezina sadržaja. Ago je u svome nacrtu tako uspostavio razlikovanje
koje se održalo do danas između primarnih i sekundarnih pravila o odgovornosti
država. Primarna pravila određuju bit (supstancu) obveza na djelovanje ili na uz-
državanje, kako ih propisuje međunarodno pravo u najraznovrsnijim oblastima i
u svim njegovim izvorima. Sekundarna su pravila ona koja u načelu proizlaze kao
posljedica kršenja primarnih pravila.98
Na tim osnovama cjelovit Nacrt pravilâ u 60 članaka s dva dodatka, Komisija je
usvojila u prvom čitanju tek u 1996. godini, dakle četrdeset godina nakon početka
svoga rada. U članku 19. taj je nacrt potvrdio otprije prihvaćeno stupnjevanje me-
đunarodno protupravnih djela država na međunarodne zločine i na obične među-
narodne delikte. Izrađen je u obliku nacrta međunarodne konvencije s propisima o
rješavanju sporova njezinih budućih stranaka.
Ali je Komisija usvojila konačan nacrt tih pravila u drugom čitanju 9. kolovoza
2001, u kojemu je izmijenila bit i domašaj nekih načela. Najvažnije je brisanje sva-
koga spomena na međunarodne zločine iz prijašnjega nacrta članka 19. Taj pojam
zamijenjen je s imperativnim normama općega međunarodnog prava (jus cogens)
u novim člancima 26, 40. i 41. Pojednostavljeni su propisi o protumjerama i izo-
stavljeni su oni o postupcima rješavanja sporova između država stranaka buduće
konvencije o tome pitanju.
Potom je Opća skupština UN-a rezolucijom 56/83 od 28. siječnja 2002. godine
uzela na znanje članke o odgovornosti država što ih je predstavila Komisija za me-
đunarodno pravo, koji su reproducirani u njezinu prilogu. Ona ih je preporučila
pozornosti vlada država, ali bez preporuke glede njihova prihvaćanja ili neprihva-
ćanja u obliku ugovora.
Time je taj nacrt u konačnoj verziji postao neki restatement pravilâ međuna-
rodnoga prava iz te oblasti pretežito doktrinarne naravi. Ali ne treba izgubiti iz
vida važnu činjenicu da u nedostatku nekoga drugog kodifikacijskog teksta iz te
oblasti autoritativnije naravi, taj će nacrt pravilâ biti nezaobilazno polazište u svim
pregovorima između država glede njihove odgovornosti, i u svakom arbitražnom i
sudskom postupku o tome pitanju. Ali s obzirom da se tu radi o iskazu jednostavno
sročenih apstraktnih načela, njih je teško razumjeti bez opširnih komentara s navo-
dima međunarodne judikature i prakse država.
Taj nacrt pravilâ izostavio je neka važna pitanja odgovornosti u međunarodnom
pravu. On se odnosi na odgovornost država, ali ne međunarodnih organizacija i
drugih subjekata međunarodnoga prava.99 Izostavio je precizna pravila o dopusti-
vosti zahtjeva glede njegove nacionalnosti te napose sadržaj načela prethodnoga
iscrpljenja domaćih pravnih sredstava kada su posrijedi zahtjevi pojedinaca.100
98
Vidi o tome opširnije – James CRAWFORD: The International Law Commission’s Articles on
State Responsibility, Introduction, Text and Commentaries, Cambridge University Press, 2002,
pp. 14-16, 74-76.
99
Komisija je u 2002. imenovala talijanskoga profesora Giorgia Gaju za posebnoga izvjestitelja
o pitanju odgovornosti međunarodnih organizacija.
100
Za pitanja diplomatske zaštite fizičkih i pravnih osoba za protupravna djela stranih država
Komisija je imenovala dva posebna izvjestitelja (M. Bennounu iz Maroka i J. Dugarda iz Južne
Odgovornost pojedinaca prema međunarodnom pravu djelomično je predme-

tom Nacrta kodeksa (zakonika) zločin, protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što ga
je Komisija usvojila u drugom čitanju u 1996. godini. Među propisima u pismenom
obliku u toj oblasti imamo i statute dvaju ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala,
jednoga za bivšu Jugoslaviju, a drugoga za Ruandu, te Rimski statut Međunarodnog
kaznenog suda koji je stupio na snagu 17. srpnja 2002. godine (v. infra, §60, pod 3 (v)).
Komisija usporedo priprema i nacrt pravilâ: „Međunarodnoj odgovornosti (in-
ternational liability) država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena među-
narodnim pravom”, tj. za tzv. rizik. (vidi dalje pod 3, te opširnije infra, §47, pod 5).
2. Osnova odgovornosti u međunarodnom pravu. Svako protupravno dje-
lo neke države prema međunarodnom pravu („međunarodno protupravno dje-
lo”, fait internationalement illicite, internationally wrongful act) povlači njezinu
međunarodnu odgovornost (članak 1). Stoga svaka država može biti odgovorna
za počinjenje takvoga djela.
Međunarodno protupravno djelo neke države postoji kada je ponašanje,
koje se može sastojati u nekom činjenju ili propuštanju: (a) pripisivo toj državi
temeljem međunarodnoga prava i (kumulativno) (b) predstavlja povredu me-
đunarodne obveze te države (članak 2).101 Pripisivost (attribution) predstavlja
subjektivni, a povreda međunarodne obveze objektivni element odgovornosti.
Da bi nastala odgovornost neke države, oba ta elementa moraju biti zadovoljena,
i to bez obzira na postojanje ili nepostojanje zle namjere počinitelja.
Djelo se smatra međunarodno protupravnim samo prema međunarodnom
pravu, i na tu kvalifikaciju ne utječe moguća dopustivost istoga djela prema
unutarnjemu pravu neke države (članak 3). Kada bi bilo suprotno, svaka bi dr-
žava mogla donošenjem ili izmjenom svojih zakona izbjeći svoju međunarodnu
odgovornost.
h
Ovo ćemo izlaganje odmah otpočeti s objektivnim elementom međunarod-
ne odgovornosti koji se sastoji u povredi neke međunarodne obveze. O „pripi-
sivosti”, koja traži šire objašnjenje, raspravljat ćemo dalje pod 5.
Povreda međunarodne obveze neke države postoji kada djelo te države nije
u skladu s onim što ta obveza od nje zahtijeva, bez obzira na njezino porije-
klo ili prirodu (članak 12). Može se, dakle, raditi o obvezi iz općega običajnog
međunarodnog prava, iz nekoga ugovora kojega je država u pitanju stranka u
Afrike). O tome se, dakle, namjerava usvojiti poseban nacrt pravilâ.

101
Izraz „međunarodno protupravno djelo” precizniji je od onoga „akt”, „čin”, ili na engleskom
jeziku tort, delict ili delinquency, s obzirom na to da osim čina podrazumijeva i propuštanje.
Naime, slučajevi pozivanja na odgovornost država zbog propuštanja u najmanju su ruku jednako
brojni kao i oni zbog činjenja.
odnosu na druge stranke, iz njezina jednostranog akta kojim je preuzela neke

nove pravne obveze, ili iz nekoga općega načela prava.
Tu se radi o tzv. primarnim pravilima međunarodnoga prava koja taj nacrt pravilâ
inače ne uređuje. U načelu, Nacrt se odnosi samo na „sekundarna pravila”, tj. na ona
koja proizlaze kao posljedica kršenja primarnih pravila.
Djelo države ne predstavlja povredu njezine međunarodne obveze osim ako
je država vezana tom obvezom u trenutku kada se djelo dogodi (članak 13).
Dakle, ako u trenutku kada je djelo u pitanju poduzeto, obveza za tu državu još
nije nastupila, ili je istekla, ne može se raditi o povredi obveze u pitanju.
Nacrt pravilâ čini razlikovanje ratione temporis između jednokratnih pro-
tupravnih djela, onih produljenih, onih u slučaju kršenja obveze na prevenciju
(sprječavanje) te napokon onih složenih.
Povreda neke međunarodne obveze djelom države koje nema produljeni
karakter (tj. koje je jednokratno) zbiva se u trenutku kada je to djelo počinjeno,
čak ako se njegovi učinci produljuju (članak 14(1)). Može se npr. raditi o na-
mjernom obaranju nekoga civilnog zrakoplova u vlastitome zračnom prostoru,
poput onoga u 1983. kada je bivši Sovjetski Savez srušio južnokorejski putnički
avion koji je ušao u sovjetski zračni prostor.102
Povreda neke međunarodne obveze djelom države koje ima produljeni ka-
rakter proteže se na čitavo razdoblje kroz koje to djelo traje, i sve dok ostaje u
neskladu s međunarodnom obvezom (članak 14(2)). Tu se npr. može raditi o
kršenjima obveza iz neke konvencije o ljudskim pravima, ili o okupaciji dijela
područja druge države.
Povreda neke međunarodne obveze koja od države zahtijeva prevenciju (spr-
ječavanje) nekoga događaja zbiva se i produljuje se kroz čitavo razdoblje kroz
koje takav događaj traje, i sve dok ostaje u neskladu s tom obvezom (članak
14(3)). Npr. kršenje obveze na sprječavanje prekograničnoga onečišćenja atmos-
fere iz neke tvornice u blizini granice sa susjednom državom traje sve dok to
onečišćenje traje, s obzirom na to da ga je teritorijalna država dužna spriječiti.
Napokon, glede složenih protupravnih djela, članak 15. propisuje da: „Povreda
od države neke međunarodne obveze putem niza (serije) čina ili propusta koji se u
cjelini definiraju protupravnima, nastaje kada su čini ili propusti koji, uzeti s dru-
gim činima ili propustima, dovoljni da predstavljaju protupravno djelo.” Dalje se
precizira: „U nekom takvom slučaju, povreda se proteže kroz čitavo razdoblje koje
otpočinje s prvim činom ili propustom u nizu i produljuje se sve dok se ti čini ili
propusti ponavljaju i ostaju u neskladu s međunarodnom obvezom.”
102
Vidi infra, §65. pod 4.
3. Odgovornost za međunarodna protupravna djela i odgovornost za

rizik. Nacrt pravilâ Komisije za međunarodno pravo, pod utjecajem njezina
izvjestioca Roberta Agoa, u svim svojim verzijama svjesno napušta kao osnovu
odgovornosti krivnju počinitelja (fault, guilt, faute), koja bi podrazumijevala i
njegovu zlu namjeru. Tu zlu namjeru inače ne bi uvijek bilo lako dokazati. Osno-
va odgovornosti u međunarodnom pravu leži u samome počinjenju nekoga
djela kao objektivnoj činjenici, ali koje uz pripisivost predstavlja u isto vrijeme
povredu neke međunarodne obveze države u pitanju.
U nekim se međunarodnim instrumentima poziva na „dužnu pažnju” (due
diligence). Još je arbitražna presuda u parnici o Talionici Trail („Trail Smelter”
case) iz 1941. zasnovala odgovornost države na propustu dužne pažnje (nemar,
culpa, za razliku od dolusa), jer nije učinila dovoljno da spriječi štetu.
Daljnji iskorak u tome razvoju jest da se glede nekih, po posljedicama napo-
se opasnih djelatnosti, ugovara odgovornost za rizik. Kada se ta odgovornost
izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba) odgovara za posljedice čak
i takvoga ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno djelo. Ta se
odgovornost posebice ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir, miro-
ljubive upotrebe nuklearne energije, te onečišćenja mora uljima i drugim štet-
nim tvarima.
Komisija za međunarodno pravo nailazi na teškoće u radu na nacrtu pravilâ o
„Međunarodnoj odgovornosti (international liability) država za štetne posljedice
djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom”. Stoga rezultate njezina rada ne
treba očekivati u dogledno vrijeme.103
Unatoč tomu što neki pisci tvrde da već postoji opće načelo prava koje uklju-
čuje odgovornost za rizik, danas ona ne postoji ako nije izričito ugovorena. Ali
ako jest ugovorena, država koja je preuzela tu obvezu (ili pravna ili fizička osoba
iz te države), dužna je oštećenim osobama nadoknaditi svu štetu koja je stvarno
nastala, neovisno o njezinoj zloj namjeri ili nepažnji i neovisno o tome što njezi-
no ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunarodnim ili unutarnjim pravom.
Više će se o odgovornosti za rizik raspravljati u odjeljku o pravnim pitanjima
međunarodne zaštite okoliša (infra, §47). U nastavku ćemo i dalje isključivo
raspravljati o odgovornosti za međunarodno protupravna djela.
4. Posljedice međunarodno protupravnoga djela. Iz svakoga međunarod-

no protupravnog djela proizlazi međunarodna odgovornost države (ili drugoga
103
Vidi – Maja SERŠIĆ: „Međunarodna odgovornost za štetne posljedice čina koji nisu zabranje-
ni međunarodnim pravom”, ZPFZ 1997, br. 5, str. 475-495.
subjekta međunarodnog prava) koja je to djelo počinila (v. članak 28. Nacrta
pravilâ).
Opće međunarodno pravo propisuje domašaj međunarodnih obveza drža-
ve kršiteljice veoma široko. Te se obveze mogu odnositi „prema nekoj drugoj
državi, prema više država, ili prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini,
ovisno napose o prirodi i sadržaju međunarodne obveze ili okolnostima povre-
de” (članak 33. Nacrta pravilâ).
Počinjenje međunarodno protupravnoga djela stvara, dakle, nove odnose iz-
među države kršiteljice i povrijeđenih država koji se općenito podrazumijevaju
pod izrazom „međunarodna odgovornost”. Ti odnosi traju sve dok država kršite-
ljica ne reparira (ispravi) štetu, ili dok se povrijeđena država valjano ne odrekne
svoga zahtjeva, ili dok zahtjev ne padne u zaborav (zastaru). V. infra, §45.
Tvrdo je pravilo koje proizlazi iz primata međunarodnoga prava nad unu-
tarnjim da se odgovorna država ne može pozvati na odredbe svoga unutarnjega
prava (npr. iz nekoga njezina zakona ili pravomoćne sudske presude), kao na
opravdanje za neizvršenje svoje obveze (članak 32).104
Postoji još jedno tvrdo pravilo. Država se ne može okoristiti vlastitim krše-
njem neke svoje međunarodne obveze, npr. one iz dvostranog ili mnogostranog
ugovora, a potom ustvrditi da je ta njezina obveza prestala postojati. Nasuprot
njoj, povrijeđene države imaju mogućnost izbora. Kada se npr. radi o kršenju
nekoga ugovora, ostale stranke mogu pod izvjesnim uvjetima, a temeljem član-
ka 60. Bečke konvencije iz 1969, okončati ugovor u pitanju u cjelini ili samo
prema državi kršiteljici, ali mogu od nje zahtijevati dalje izvršenje obveza koje
je prekršila.
To pravilo potvrđuje članak 29. Nacrta pravilâ sljedećim riječima: „Pravne
posljedice međunarodno protupravnoga djela predviđene u ovomu dijelu ne
diraju u održavanje dužnosti odgovorne države da i dalje izvršava obvezu koju
je prekršila.”
U skladu s člankom 30: „Država odgovorna za neko međunarodno protuprav-
no djelo ima obvezu: (a) da to djelo okonča ukoliko se ono produljuje; (b) da po-
nudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja ukoliko okolnosti to
zahtijevaju.” To su danas njezine obveze prema općemu međunarodnom pravu.
Ta su načela veoma općenite naravi i primjenjuju se u nedostatku drugih pravila
međunarodnoga prava (lex specialis), koja se odnose na neko djelo (članak 55). Ta
104
To je pravilo potvrđeno i u članku 3. Nacrta pravilâ o kojemu je bilo riječi. Ono odgovara
članku 27. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine koji propisuje sljedeće: „Stranka se
ne može pozvati na odredbe svoga unutarnjega prava da bi opravdala neizvršenje ugovora...”
posebna pravila mogu biti općenite naravi i odnositi se npr. na odgovornost države
za štetne posljedice koje proizlaze iz nekih djelatnosti koje nisu zabranjene me-
đunarodnim pravom, a mogu biti predviđena i u nekom ugovoru i odnositi se na
posljedice kršenja ili neizvršenja obveza stranaka iz toga ugovora.
O oblicima ispravljanja štete (povratu u prijašnje stanje, obeštećenju te za-
dovoljštini) opširnije se raspravlja dalje (infra, §45).
5. „Pripisivost” međunarodno protupravnoga djela. Pri izlaganju imuni-

teta države (supra, §43), vidjelo se da država djeluje kroz mnoštvo svojih organa
i posebnih tijela, i da je pitanje imuniteta nekih državnih akata znatno šire i
složenije od utvrđivanja sposobnosti organa neke države za sklapanje ugovora
ili za njezino vanjsko zastupanje.
Taj problem još je širi i složeniji kada je posrijedi „pripisivost” (attribution,
attribuabilité, imputabilité) međunarodno protupravnoga djela ratione per-
sonae, iz koje proizlazi međunarodna odgovornost za državu ili za drugoga
subjekta međunarodnog prava njegova počinitelja.
Naime, kako smo prije naveli, odgovornost neke države postoji samo ako se
ispune oba uvjeta iz članka 2. Nacrta pravilâ. Uz povredu neke međunarodne
obveze, međunarodno protupravno djelo u pitanju mora biti „pripisivo” državi
kršiteljici temeljem međunarodnoga prava. Radi se o prilično složenom činje-
ničnom i pravnom pitanju. U načelu, ponašanje organâ države ili drugih entiteta
koji vrše prerogative javne vlasti, ili je država u pitanju to ponašanje naknadno
prihvatila, pripisivo je toj državi.
To bi a contrario značilo da se državi ne mogu pripisati djela neovlaštenih i
neodgovornih pojedinaca ili pobunjenika koji se bore protiv zakonite vlasti. Ali i u
tome pogledu postoje neke iznimke.
U 1923. godini, pri određivanju grčko-albanske granice na terenu, nepoznate
osobe ubile su na grčkoj strani predsjednika komisije Tellinija iz Italije.105 Vijeće
Lige naroda ustanovilo je ad hoc odbor pravnika koji je dao sljedeće mišljenje o
tome incidentu:
„Odgovornost neke države za politički zločin počinjen protiv strane osobe na
njezinu području nije angažirana osim ako je ta država zanemarila da poduzme
sve razumne mjere za sprječavanje zločina, te glede progona, uhićenja i suđenja
zločincu.”
105
Kao mjeru represalija, četiri dana po tome ubojstvu fašistička Italija je bombardirala grčki
otok Krf i potom ga je privremeno okupirala. Napustila ga je iste godine popuštajući političkom
pritisku drugih država članica Vijeća Lige naroda.
U takvim situacijama, dakle, država može biti odgovorna, i djelo se u pitanju

može njoj pripisati, zbog gruboga propusta dužne pažnje (due dilligence) da to djelo
spriječi ili da kazni počinitelja.
Država isto tako nije odgovorna za djela ustanika na svom području, ali samo
ako oni ne uspiju pobijediti legitimnu vlast u toj državi.106 Ako se dogodi suprot-
no, nova je vlast retroaktivno odgovorna za sve svoje protupravne čine prije nego
što je postala nova vlada u toj državi ili prije nego što je uspostavila novu državu
na dijelu područja otprije postojeće države, ili na nekom području pod njezinom
upravom. Oba ta slučaja predviđena su u stavcima 1. i 2. članka 8. Nacrta pravilâ.
U tim situacijama prijašnja djela ustanika postaju pripisiva odnosnoj državi nakon
što ti ustanici osvoje vlast.
Valja opisati još jednu sličnu situaciju zbog koje je predviđen članak 11. u Nacrtu
pravilâ. U vezi s upadom aktivista tzv. „muslimanskih studenata pristaša politike
imama” (Homeinija) u ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Teheranu 4. stu-
denoga 1979. godine, Međunarodni je sud u presudi iz 1980. naveo sljedeće: „Glede
stvarnoga ponašanja iranskih vlasti... unatoč prethodno danim jamstvima Sjedinje-
nim Državama i unatoč ponovljenim i hitnim pozivima za pomoć, one nisu poduzele
nikakve korake bilo da spriječe militante da upadnu u ambasadu, ili da ih navedu da
ju napuste. Nadalje, nakon što su militanti nasilno ušli u prostorije ambasade, iranske
vlasti nisu učinile ništa da ih prisile ili makar da ih uvjere da ju napuste i da oslobode
diplomatsko i konzularno osoblje koje su zarobili.” (p. 33, para. 66).
Sve do tada odgovornost Irana proizlazila je iz propuštanja njegovih organa da
izvrše svoje dužnosti, tj. zbog nečinjenja. Ta odgovornost iranske države postala je,
međutim, neposredna, i ta su djela postala izravno pripisiva iranskoj državi kada
je 5. studenoga imam Homeini javno podržao sve te protupravne čine (pp. 34-35,
paras. 70-71).
Upravo s obzirom na tu novu situaciju članak 11. Nacrta pravilâ predviđa: „Po-
našanje koje prema prethodnim člancima nije pripisivo nekoj državi ipak se prema
međunarodnom pravu smatra djelom te države ako, i u mjeri u kojoj, ta država to
ponašanje priznaje i prihvaća kao svoje.”
h
Za međunarodnu praksu mnogo važnija od prethodnih su djela pripisiva
državi u pitanju kada ih poduzme neki organ te države, ili drugo tijelo koje je
vršilo prerogative javne vlasti.
106
To je u članku 14(1). prijašnjega Nacrta pravilâ iz 1996. godine bilo i neposredno izraženo:
„Ne smatra se prema međunarodnom pravu djelom neke države ponašanje nekoga tijela usta-
ničkog pokreta uspostavljenoga na području te države, ili na svakom drugom području pod
njezinom upravom”. Pravilo s tim sadržajem potvrđeno je u brojnim arbitražnim presudama
i odgovara praksi praktično svih država. Vidi podatke – J. CRAWFORD, op. cit., pp. 116-117.
Prema članku 4, „Ponašanje bilo kojega organa države smatra se prema me-
đunarodnom pravu djelom te države bilo da taj organ vrši zakonodavnu, izvrš-
nu, sudbenu ili druge funkcije, bez obzira na njegovu prirodu organa središnje
vlasti ili teritorijalne cjeline u državi”. Dalje se precizira da organ podrazumijeva
svaku osobu ili jedinicu (entitet) koja taj položaj ima prema unutarnjem pravu
države.
Međunarodno pravo ne propisuje strukturu država i njihovih organa. Ali bitno
je da je djelovanje organa u pitanju, bez obzira na njegovo ime ili funkcije, prema
međunarodnom pravu pripisivo toj državi kao subjektu toga prava, i to bez obzira
ima li ili nema taj organ svojstvo pravne osobe prema unutarnjemu pravu.
Hijerarhijski položaj organa u pitanju nije od značaja. Država tako odgovara
za ponašanje običnih policijskih djelatnika ili najnižih pripadnika svojih oruža-
nih snaga, jednako kao i za ponašanje i akte onih organa koji nad njima imaju
naredbodavnu ili nadzornu vlast.107
Država se, dakle, ne može pozvati na svoju ustavnu organizaciju, ali ni na
svoje političke teškoće, da bi izbjegla međunarodnoj odgovornosti.
Uz gornje, država odgovara i za djelovanje organa svojih teritorijalnih cje-
lina. Organi tih cjelina mogu obavljati neke funkcije središnje državne vlasti.
Ali prema međunarodnom pravu država odgovara i kada samoupravni organi
neke teritorijalne cjeline – ili organi federalne jedinice – djeluju u obavljanju
svojih autonomnih nadležnosti, pa i kada se središnja vlast nema pravo u te
nadležnosti miješati.108
Pravilo je običajnoga prava, potvrđeno u članku 7, prema kojemu se djelom
države smatra djelovanje njezinih organa u svim opisanim situacijama, čak i
kada takav organ prekorači svoje ovlasti prema unutarnjem pravu, ili kada pre-
krši upute o svojoj djelatnosti (akti ultra vires). Država je u tim situacijama odgo-
vorna zbog toga što takve zloupotrebe vlasti nije spriječila, tj. zbog propuštanja.
To znači da država u načelu odgovara za ponašanje svojih organa samo u obav-
ljanju njihovih funkcija, i to dakle čak i u njihovu prekoračenju ili zloupotrebi. Kada,
međutim, neka osoba ili skupina osoba, koje su inače ovlaštene da vrše prerogative
javne vlasti, ne djeluje za račun svoje države nego u osobnom ili drugom svojstvu,
tada njihovo ponašanje nije prema međunarodnom pravu pripisivo toj državi i ne
predstavlja „djelo države” u pitanju.
107
Mnoštvo i raznovrsnost međunarodnih obveza svake države ne dopuštaju neku općenitu po-
djelu državnih organa na one koji mogu i na one koji ne mogu počiniti međunarodna protuprav-
na djela.
108
Glede sposobnosti federalnih jedinica za sklapanje međunarodnih ugovora vidi supra, §15,
pod 2.
h
Sada nam valja ukratko razmotriti djelovanje organa izvršne, zakonodavne
i sudbene vlasti država u praksi.
Organi izvršne vlasti najčešće se susreću s pojedincima, i napose sa stranci-
ma. Stoga su oni najčešće u mogućnosti da angažiraju odgovornost svoje države
za međunarodno protupravna djela. U međunarodnoj arbitražnoj praksi postoji
niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog djelovanja nji-
hovih upravnih ili izvršnih organa.
Radilo se o slučajevima kada su ti organi sprječavali izvršenje privatnopravnih
kontrakata koji su za strance predviđali neka prava, ili zbog kršenja stečenih prava
stranaca.
Države su proglašavane odgovornima zbog samovoljnoga uhićenja stranaca ili
njihova zlostavljanja u pritvoru. One su bile odgovorne i zbog samovoljnoga izgona
stranaca ili zbog protupravnih djela njihovih oružanih snaga, kako u ratu tako i u
miru.
Zakonodavna vlast može prouzročiti odgovornost svoje države ako ne do-
nese potrebne zakone ili druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne
obveze, ali još češće ako iz primjene zakonâ koje je donijela, a koji nisu u skladu s
njezinim međunarodnim obvezama, proiziđu međunarodno protupravna djela.
Sudbena vlast najčešće prouzročuje odgovornost svoje države uskratom pra-
vosuđa (déni de justice) strancima, ali i svim drugim osobama. Danas posvuda
u svijetu sve fizičke i pravne osobe, bez obzira na državljanstvo i stalno mjesto
boravka, uživaju pravo da od sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih
prava. Njihovo sprječavanje da se pojave pred sudom u svojstvu tužitelja ili u
drugom svojstvu, znači uskratu pravosuđa i povlači odgovornost njihove države.
Uskratom pravosuđa smatra se i kada nadležno tijelo u primjerenom roku ne
donese nikakvu odluku.
h
Nacrt pravilâ predviđa i precizira još neke situacije u slučaju djelovanja osoba ili
jedinica koje u gornjemu smislu nisu organi države. U tome pogledu taj Nacrt nastoji
biti iscrpan, ali i limitativan. Izvan propisa koji slijede djelo nekoga tijela ne može se
pripisati državi u pitanju. Činjenična kauzalnost tu nije dostatna.
(a) Ponašanje osoba ili jedinica koje su ovlaštene da vrše prerogative javne vlasti.
Prema članku 5, „Ponašanje neke osobe ili jedinice koja nije organ države prema
članku 4, ali je pravom te države ovlaštena vršiti prerogative javne vlasti, smatra se
prema međunarodnom pravu djelom te države, uz uvjet da ta osoba ili jedinica u
danom slučaju djeluje u tome svojstvu.”
Radi se o kvazidržavnim organima, npr. onima javnih ili privatnih poduzeća,

poput željeznica ili zračnih kompanija. Ako su djelatnici tih poduzeća ovlašteni
da vrše neke redarstvene funkcije, njihovo se ponašanje „u danom slučaju” smatra
djelom države u pitanju. Ali se to ne odnosi na sve druge djelatnosti tih poduzeća,
poput prodaje voznih karata ili nabavke materijala za njihove djelatnosti.
U nekim državama funkcije čuvanja zatvora povjeravaju se privatnim zaštitar-
skim tvrtkama. Država je odgovorna za djelatnosti tih zaštitara glede izvršenja za-
tvorskih kazni, zatvorskoga režima ili izricanja i provođenja disciplinskih mjera.
(b) Ponašanje organa koji država stavlja na raspolaganje drugoj državi. Prema
članku 6, „Ponašanje organa stavljenoga na raspolaganje nekoj državi od druge drža-
ve, smatra se prema međunarodnom pravu djelom prve države ako taj organ obavlja
prerogative javne vlasti države na čije je raspolaganje stavljen.”
Takvi slučajevi nisu česti u praksi. Ako u slučaju epidemije ili prirodne katastrofe
jedna država stavi drugoj na raspolaganje neku sanitarnu jedinicu, i ona djeluje pre-
ma nalozima države primateljice, tada je država primateljica odgovorna za njezino
djelovanje. Ali to vrijedi samo ako ta ekipa ima položaj državnoga organa u državi
šiljateljici i ako u državi primateljici obavlja prerogative javne vlasti. U svjetlosti ovo-
ga propisa još valja proučiti položaj brojnih stranih ekipa u Haitiju nakon razornoga
potresa u 2010. godini.
Pod gornji propis, dakle, ne potpadaju pružanje tehničke pomoći nekoj državi od
međunarodnih vladinih ili nevladinih organizacija, a napose ne djelovanje kulturnih,
diplomatskih ili konzularnih misija stranih država u državi primateljici.
(c) Ponašanje pod nadzorom ili kontrolom države. Temeljem članka 8, „Pona-
šanje neke osobe ili skupine osoba smatra se prema međunarodnom pravu djelom
države ako ta osoba ili ta skupina osoba, usvajajući to ponašanje, stvarno djeluje po
nalozima ili pod nadzorom ili kontrolom te države.”
U načelu ponašanje privatnih fizičkih i pravnih osoba nije prema međunarod-
nom pravu pripisivo nekoj državi. Članak 8. propisuje u tome pogledu iznimku,
ako neke osobe ili skupine stvarno djeluju prema nalozima neke države, ili su pod
njezinim nadzorom ili kontrolom. Tu se napose može raditi o osobama regrutira-
nima u pomoćne oružane snage ili o „dragovoljcima” koji djeluju u drugoj državi.
U presudi Nicaragua iz 1986. godine Međunarodni je sud smatrao da su Sjedinje-
ne Američke Države bile odgovorne zbog toga što je njihova tajna služba sudjelovala
u „pripremanju, upravljanju i u podršci” kontrasima u Nikaragvi. Ali je Sud odbio
proglasiti Sjedinjene Američke Države odgovornima za sve protupravne djelatnosti
tih kontrasa u nedostatku dokaza o „efektivnoj kontroli” nad njihovim vojnim i pa-
ravojnim operacijama (p. 51, para. 86; pp. 62. i 65-65, paras. 109. i 115).
Iako nije nadležan da odlučuje o odgovornosti država, Međunarodni kazneni
tribunal za bivšu Jugoslaviju pokušao je u presudi Žalbenoga vijeća Tadić iz 1999.
i u prvostupanjskoj presudi Blaškić iz 2000. sniziti taj prag odgovornosti država.
Temeljem tzv. testa „cjelovite kontrole” (overall control), opskrbljivanje, obuka i fi-
nanciranje Vojske Republike Srpske i Hrvatskoga vijeća obrane u Bosni i Hercegovini
podrazumijevaju ulogu SRJ odnosno Hrvatske, u organiziranju, koordiniranju i pla-

niranju vojnih akcija tih skupina čak i u nedostatku specifičnih instrukcija tih država
glede vojnih operacija. Stoga je Tribunal te skupine i njihove članove olako proglasio
de facto organima tih država koji angažiraju odgovornost SRJ odnosno Hrvatske i
čine te sukobe „međunarodnima”. To se napose nije moglo zaključiti za opkoljenu
Lašvansku dolinu u koju nikakve snage Hrvatske vojske nisu mogle prodrijeti.
U presudi o Primjeni Konvencije o genocidu iz 2007, a povodom tužbe Bosne
i Hercegovine protiv tada Savezne Republike Jugoslavije, Međunarodni je sud u
potpunosti odbacio to razmišljanje. Sud je ustanovio veliki nedostatak testa cjelo-
vite kontrole jer on proširuje domašaj odgovornosti države preko temeljnih načela
koja uređuju taj dio međunarodnoga prava. Država je odgovorna samo za vlastito
ponašanje, tj. za ponašanje osoba koje po nekoj osnovi djeluju u njezino ime. Ako
je država odgovorna i za čine osoba ili skupina osoba koje nisu njezini organi, to
može biti slučaj ako im je izdavala naredbe da izvrše protupravna djela, ili je glede
tih djela imala efektivnu kontrolu.109
(d) Ponašanje u odsutnosti ili u nedostatku službenih vlasti. I napokon, u članku
9. predviđa se: „Ponašanje osobe ili skupine osoba smatra se prema međunarodnom
pravu djelom države ako ta osoba ili skupina u stvarnosti obavlja prerogative javne
vlasti u odsutnosti ili u nedostatku službene vlasti, te u okolnostima koje zahtijevaju
vršenje tih prerogativa.”
U revolucijama i drugim socijalnim nemirima može na nekome području doći
do raspada ili privremene odsutnosti državne vlasti. Uz to, klasično međunarodno
pravo priznaje „pučki ustanak” (levée en masse), tj. spontano suprotstavljanje civila
neprijateljskoj invaziji nakon što je otpor regularne vojske prestao ili ga nije ni bilo
(v. infra, §93, 4, pod (v)).
U tim situacijama može se dogoditi da pojedinci ili neformalne skupine preuzmu
obavljanje prerogativa javne vlasti, a da ih na to nitko nije ovlastio, pa ni neka de
facto ustanička vlast (koja se možda još nije ustanovila). Članak 9. predviđa tri limi-
tativna uvjeta da bi se to djelovanje moglo pripisati državi u pitanju: (i) ponašanje se
mora stvarno sastojati u obavljanju prerogativa javne vlasti; (ii) ono se poduzima u
nedostatku službenih vlasti te (iii) okolnosti opravdavaju vršenje tih prerogativa.110
Iz gornjega proizlazi da su propisi o pripisivosti međunarodno protuprav-
noga djela po međunarodnom pravu vrlo široki, ali i precizni. Oni sprječavaju
da države u tim situacijama izbjegnu svoju odgovornost.
h
U posebnom se svjetlu javlja pitanje odgovornosti za međunarodna protu-
pravna djela međunarodnih organizacija koje su priznati subjekti međunarod-
nog prava. S obzirom na to da su sve takve organizacije tvorevine država i da
109
I. C. J. Reports 2007, p. 210, para. 406.
110
Cf., J. CRAWFORD, op. cit., p. 114. pod (3).
su u njihovim organima koji donose bitne odluke zastupljene države članice,

čiji predstavnici tamo provode politiku svojih vlada, postoji stalna težnja da se
odgovornost za djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama,
ili makar nekima od njih.
Ali osim rijetkih iznimaka, i to u slučaju da je tako predviđeno u pravilima
same organizacije ili da je to unaprijed ugovoreno, opće je pravilo da države čla-
nice nisu solidarno, a ni supsidijarno, odgovorne za međunarodna protupravna
djela njihove organizacije.111
Prema općemu međunarodnom pravu svaka organizacija koja je međuna-
rodna pravna osoba odgovorna je za međunarodna protupravna djela svojih
organa i svojih agenata koji djeluju u njezino ime. U suprotnomu, organizacija
u pitanju nije samostalan subjekt međunarodnoga prava. Glede pripisivosti tih
djela organima i pojedincima, primjenjuju se gore izložena pravila koja se od-
nose na pripisivost organima države.
Institut za međunarodno pravo usvojio je u tome smislu na svome zasjedanju
u Lisabonu u 1995. rezoluciju pod naslovom „Pravne posljedice za države članice
neizvršenja obveza međunarodnih organizacija prema trećima”. Rezolucija se od-
nosi na zahtjeve trećih osoba, država ili organizacija, uključujući države članice
organizacije, osim kada djeluju u svojstvu organa ili članica organa organizacije
(koji su prouzročili odgovornost). U načelu se ne vrši razlika između zahtjeva iz
kontrakata sklopljenih s organizacijom i onih ekstrakontraktualne naravi. Time ta
rezolucija izriče primjenljiva pravila glede odgovornosti za bilo koja međunarodna
protupravna djela organizacije prema trećima.
Ta rezolucija, među ostalim, preporučuje da bi pravila svake organizacije trebala
predvidjeti odredbe o pokrivanju neizmirenih obveza u slučaju njezina raspuštanja.
6. Odgovornost države za djela druge države. Međunarodno protupravna

ponašanja mogu biti rezultat suradnje više od jedne države. Ta djela mogu imati
oblik pojedinačnih ponašanja svake od država sudionica, ali se mogu vršiti i uz neku
podjelu zadataka koji smjeraju istom cilju. U svim tim situacijama svaka od tih dr-
žava snosi vlastitu odgovornost za međunarodno protupravna djela koja je počinila.
Poglavlje IV. Prvoga dijela Nacrta pravilâ predviđa kao iznimku od gornjega od-
govornost neke države za djelo druge države. Iako se prema članku 19. to poglavlje
načelno ne odnosi na međunarodnu odgovornost samoga počinitelja, ti se članci ne
mogu ispravno razumjeti ako se i to ne uzme u obzir.
111
Solidarna odgovornost podrazumijeva pravo oštećene osobe da odabere hoće li postaviti od-
štetni zahtjev prema organizaciji ili prema državama članicama. Supsidijarna odgovornost znači
da bi oštećena osoba imala pravo postaviti takav zahtjev prema državama članicama tek ako ne
dobije zadovoljštinu od organizacije u pitanju.
Pri pomaganju ili podupiranju iz članka 16. glavna odgovornost pada na državu
počinitelja, dok država koja pomaže i podupire međunarodno protupravno djelo ima
sekundarnu ulogu. Prema članku 17, država počinitelj može snositi odgovornost,
ali odgovornost pada i na državu koja nad njom vrši nadzor i kontrolu. Napokon, u
slučaju prisile nad drugom državom iz članka 18, država koja vrši prisilu glavni je
protagonist protupravnoga djela, dok je država izvršitelj samo njezin instrument, i
kao takva lišena odgovornosti.
Sve tri gornje odredbe predviđaju ograničujuće uvjete odgovornosti države koja
sudjeluje u počinjenju protupravnoga djela države počinitelja. Subjektivni element
(mens rea) jest da ta država djeluje uz svoje vlastito saznanje okolnosti međuna-
rodno protupravnoga djela. Bez toga saznanja, ako ona npr. materijalno pomaže
drugu državu, a ne zna da će pomoć biti upotrijebljena u protupravne svrhe, nema
odgovornosti države pomagatelja. Objektivni je element da bi djelo u pitanju bilo
međunarodno protupravno kada bi ga država koja sudjeluje sama počinila.
(a) Pomaganje ili podupiranje u počinjenju međunarodno protupravnoga djela.
Članak 16. glasi: „Država koja pomaže ili podupire drugu državu u njezinu poči-
njenju međunarodnoga protupravnog djela zbog toga je međunarodno odgovorna,
ako: (a) ta država djeluje uz (svoje) saznanje okolnosti međunarodno protupravnoga
djela i (kumulativno) (b) to bi djelo bilo međunarodno protupravno kada bi ga ta
država (sama) počinila.”
Glede pomaganja ili podupiranja iz toga članka međunarodna odgovornost dr-
žave pomagatelja nastupa ispunjenjem oba gornja uvjeta. Ali i u takvom slučaju ta
država nije dužna naknaditi žrtvi svu štetu za posljedice glavnoga djela, nego samo
za one koje proizlaze iz njezina pomaganja.
(b) Nadzor i kontrola nad počinjenjem nekoga međunarodno protupravnog dje-
la. Članak 17. glasi: „Država koja izdaje naloge drugoj državi i vrši kontrolu nad
počinjenjem međunarodno protupravnoga djela od ove druge za to je djelo među-
narodno odgovorna, ako: (a) ta država to čini uz saznanje okolnosti međunarodno
protupravnoga djela; i (kumulativno) (b) to bi djelo bilo međunarodno protupravno
kada bi ga ta država (sama) počinila.”
Ali je taj propis lišen sadržaja, i u suvremenim uvjetima nije od velike pomoći za
međunarodnu praksu. On ima povijesni značaj. Nekoć je država protektor izdavala
naloge državi pod protektoratom i vršila je kontrolu nad njezinim mogućim poči-
njenjem međunarodno protupravnih djela. To je npr. bio odnos Francuske prema
Tunisu, Maroku i državama francuske Indokine, sve dok te države nakon Drugoga
svjetskog rata nisu stekle potpunu neovisnost (v. supra, §37 pod 3). Protektor je u
najmanju ruku bio suodgovoran, ako ne i potpuno odgovoran, za protupravna djela
države nad kojom je vršio nadzor i kontrolu.112
112
Taj se članak ne da u suvremenim uvjetima primijeniti na vlast koju „u ime međunarodne
zajednice” vrši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Iako se radi o odnosima sličnima pro-
tektoratu, on ne nastupa u ime određene države protektora koja bi bila odgovorna za nadzor i
kontrolu koje on vrši nad odlukama legitimnih vlasti u toj državi članici UN, kao ni za njegova
vlastita djela. To treba smatrati krupnom pravnom prazninom.
Taj se članak ne može odnositi na protupravna djela federalnih jedinica jer je

savezna država u načelu međunarodno odgovorna za sva njihova djela.113
Ako na okupiranom području država okupant stavi lokalnu policiju pod svoju
kontrolu, ona je sama međunarodno odgovorna za protupravna djela te policije.
(c)Prisila nad drugom državom. Napokon, članak 18. predviđa: „Država koja pri-
siljava drugu državu da počini neko međunarodno protupravno djelo međunarodno
je odgovorna za to djelo: (a) ako bi i u odsutnosti prisile to djelo bilo međunarodno
protupravno djelo prisiljene države i (kumulativno) (b) država koja vrši prisilu to
čini uz saznanje okolnosti toga djela.”
Pitanje odgovornosti, dakle, mnogo je jasnije temeljem gornje odredbe. Prisila
izvršena nad državom koja je neposredni počinitelj međunarodno protupravnoga
djela mora imati značajke iz članka 23. koji se odnosi na višu silu. Mora se raditi
o neodoljivoj sili (irresistible force) koja ne dopušta drugačije ponašanje, ali koja
isključuje protupravnost djela samoga počinitelja.
Ali svaka prisila nad drugim državama zabranjena je kao takva načelom iz članka
4(2). Povelje UN-a, potvrđenim mnogim drugim međunarodnim instrumentima.
Stoga je ona sama međunarodno protupravno djelo. Za sve posljedice počinjenoga
djela isključivu odgovornost snosi ta država jer je država počinitelj djelovala kao
njezin instrument i protupravno se djelo ne može njoj pripisati.
7. Okolnosti koje isključuju protupravnost djela. Radi se o nekim općim

načelima prava koja poznaje većina razvijenih pravnih sustava država.
Neka od tih načela primjenljiva su i u pravu međunarodnih ugovora i mogu neki
ugovor učiniti ništavim (članci 48-53. Bečke konvencije iz 1969) (v. supra, §22), ali
i u međunarodnome kaznenom pravu (članak 31. Rimskoga statuta iz 1998. glede
osnova isključenja kaznene odgovornosti pojedinca) (supra, §60).
Prema Nacrtu pravilâ Komisije za međunarodno pravo, te okolnosti ne is-
ključuju međunarodnu odgovornost države za sámo počinjeno djelo, nego i
više od toga. One isključuju protupravnost počinjenoga djela, ali pri tome ne
okončavaju pravnu obvezu u pitanju.
U presudi o Projektu Gabčikovo-Nagymaros (Slovačka/Madžarska) iz 1997. go-
dine, Međunarodni je sud u vezi s time istakao: „Čak kada se ustanovi stanje nužde,
ono po toj osnovi ne može okončati neki ugovor. Na stanje nužde može se pozvati
samo da bi se država oslobodila od odgovornosti za neizvršenje nekoga ugovora.
Čak ukoliko se smatra da je prizivanje toga motiva opravdano, ono ne okončava
ugovor; ugovor može biti lišen učinaka sve dok postoji stanje nužde, ali on ostaje
na snazi osim ukoliko ga njegove stranke okončaju zajedničkim sporazumom. Čim
stanje nužde prestane postojati, oživljava se dužnost poštivanja obveza iz ugovora.”
(p. 63, para. 101; vidi i p. 39, para. 48).
113
Vidi iznimke glede sklapanja ugovora od država članica nekih federacija, supra, §33, pod 4.
Ali za razliku od gornjih učinaka, naknadna nemogućnost izvršenja nekoga ugo-

vora predviđena člankom 61. Bečke konvencije iz 1969. godine jest razlog njegova
prestanka ili povlačenja neke stranke iz njega (v. pojedinosti, supra, §24).
U pitanju su sljedeće okolnosti koje isključuju protupravnost djela: (a) pri-
stanak; (b) samoobrana; (c) protumjere, tj. legitimne represalije u odnosu na
neko međunarodno protupravno djelo; (d) viša sila; (e) nesreća te (f ) stanje
nužde. Proizlazi, dakle, da taj Nacrt pravilâ regulira višu silu, nesreću i stanje
nužde ponaosob.
Ti su propisi iz Nacrta pravilâ opće naravi i primjenjuju se osim u slučajevima
postojanja suprotnih pravila (lex specialis). Još je važnije što ni jedna od gornjih
okolnosti ne isključuje protupravnost bilo kojega djela neke države koje nije u
skladu s obvezom koja proizlazi iz neke imperativne norme općega međunarod-
nog prava (jus cogens) (članak 26. Nacrta pravilâ). Sveopća dužnost poštovanja
pravilâ jus cogens jača je od svih tih okolnosti.
(a) Pristanak. Valjani pristanak države na počinjenje nekoga djela od druge
države isključuje protupravnost toga djela u odnosu na prvu državu, u mjeri u
kojoj to djelo ostaje u granicama danoga pristanka. (članak 20).
Može se npr. raditi o pristanku neke države da njezin zračni prostor prelijeću
strani civilni zrakoplovi, ali se takav pristanak ne odnosi na prelijetanje vojnih
zrakoplova. Može se raditi i o pristanku na privremeno stacioniranje stranih
oružanih snaga na dijelu područja neke države. Bez valjano danoga pristanka
te nakon što pristanak istekne, ono je protupravno.
Ali, kako je upravo navedeno, ne može se dati pristanak na kršenje neke
obveze koja proizlazi iz imperativne norme općega međunarodnog prava.
Ako se o tome i ne radi, dati pristanak može biti ništav iz istih razloga koji nište
i neki međunarodni ugovor, a koji su također opća načela prava. Radi se o pristanku
danom u bludnji, zbog prijevare, kao posljedica korupcije predstavnika države koji
ga je dao, ako je iznuđen prisilom nad tim predstavnikom države, ili ako je iznuđen
prijetnjom ili upotrebom sile protiv te države (v. supra, §22). Zbog toga se u članku
20. navodi „valjani pristanak”. On mora biti slobodan i jasno izražen, a u slučaju
sumnje ne pretpostavlja se.
Država može dati svoj pristanak unaprijed ili u tijeku počinjenja djela u pi-
tanju. Ako se on dade naknadno, više se ne radi o pristanku iz članka 20, nego o
odreknuću te države od prava na pozivanje na odgovornost počinitelja iz članka
45. (v. infra, §45, pod 5).
(b) Samoobrana. „Protupravnost nekoga djela države isključena je ako to
djelo predstavlja zakonitu mjeru samoobrane poduzetu u skladu s Poveljom
Ujedinjenih nacija” (članak 21). Nacrt pravilâ dalje ne razrađuje to prirodno
pravo svake države na samoobranu, koje je potvrđeno člankom 51. Povelje (v.
supra, §31, pod (1)).
Ali i u vršenju toga svog „prirodnog prava”, napadnuta država mora poštovati
neka ograničenja koja joj nameću imperativne norme općega međunarodnog prava.
Njezina samoobrana mora biti usmjerena na državu agresora i ne smije pogoditi
treće države. I u odnosu na državu agresora, napadnuta država mora poštovati te-
meljna ljudska prava, napose civilnoga stanovništva, kao i sva pravila humanitarnoga
prava u oružanim sukobima.
Uz to, Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz 1996. godine o Zakoni-
tosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja naglasio da: „države danas moraju voditi
računa o ekološkim obzirima kada odlučuju o tome što je nužno i proporcionalno u
ostvarivanju legitimnih vojnih ciljeva...” (p. 257, para. 79).
(c) Protumjera (legitimna represalija). „Protupravnost djela neke države koje
nije u skladu s nekom njezinom međunarodnom obvezom prema drugoj državi
isključena je ako je, i u mjeri u kojoj to djelo predstavlja protumjeru poduzetu
protiv te druge države u skladu s II. poglavljem Trećega dijela” (članak 22).
Detaljni restriktivni propisi o toj vrsti samopomoći predviđeni su u člancima
49. do 53. Nacrta pravilâ. Njih u pojedinostima izlažemo među drugim mjerama
samopomoći koje dopušta međunarodno pravo (v. infra, §87, napose pod 4. i 5).
Ovdje nam valja samo istaknuti da kada se te protumjere poduzimaju u okolno-
stima iz članka 22, međunarodna obveza prema drugoj državi time se ne suspendi-
ra, i napose ne prestaje postojati. Uz uvjet proporcionalnosti i poštovanje znatnih
ograničenja u njihovu provođenju koja nameće jus cogens, protumjere su strogo
privremenoga značaja. Njihov je cilj da se država kršiteljica navede da se pridržava
svojih obveza, a poduzimaju se na način koji dopušta nastavak izvršenja obveza u
pitanju čim ona prestane kršiti svoje obveze (članak 49).
h
Prije nego što prijeđemo na opis njihovih posebnih značajki, valja nam odrediti
bitne razlike između više sile iz članka 23, nesreće iz članka 24. te stanja nužde iz
članka 25. Nacrta pravilâ. Naime, ti se nazivi pokatkad miješaju i nedosljedno pri-
mjenjuju, i to ne samo u unutarnjemu pravu država, nego i u nekim međunarodnim
arbitražnim presudama. Uz to se stanje nužde pokatkad miješa sa samoobranom i
legitimnim protumjerama (represalijama).
Viša sila je stanje koje je izvan kontrole države. To stanje ima za posljedicu ne-
željeno ponašanje države, koje joj ne dopušta mogućnost izbora.
Nesreća je stanje u kojemu se nađe odgovorni državni agent čije se ponašanje
inače pripisuje njegovoj državi, i to u opasnosti bilo za sebe bilo za osobe koje je
dužan štititi. Taj agent ne djeluje bez svoje volje, ali mu je mogućnost izbora stvar-
no uništena. U toj okolnosti neposredan interes nije poštovanje pravnih obveza
njegove države, nego spašavanje ljudskih života bez obzira na njihovu državnu ili
drugu pripadnost.
Napokon, stanje nužde stvarno pruža mogućnost izbora, ali, za razliku od pri-
stanka, samoobrane i protumjera, ono ne ovisi od prethodnoga ponašanja povrijeđe-
ne države. Za razliku od više sile, ono se ne odnosi na neko nevoljno ponašanje izvan
kontrole države počinitelja. Za razliku od nesreće, ono se ne sastoji u opasnosti za
ljudske živote, nego u ozbiljnoj opasnosti za očuvanje nekoga suštinskog interesa te
države ili međunarodne zajednice u cjelini. Stanje nužde rađa težak sukob između
toga bitnog interesa države i njezine međunarodne obveze. Radi sprječavanja zlou-
potreba ono je podvrgnuto toliko strogim ograničujućim uvjetima da se može veoma
rijetko stvarno prizvati kao okolnost koja opravdava neizvršenje neke obveze.114
Sve tri odredbe iz Nacrta pravilâ predviđaju da se propis u pitanju ne primje-
njuje ako je stanje više sile ili nesreće, sâmo ili u kombinaciji s drugim čimbe-
nicima, izazvano ponašanjem države koja se na njega poziva ili da je ta država
pridonijela nastanku stanja nužde. Tu se radi o potvrdi dužnosti bona fide po-
našanja u međunarodnim odnosima.
Sada ćemo prijeći na izričaje tih pravila.
(d)Viša sila (force majeure). Prema članku 23(1): „Protupravnost nekoga djela
države koje nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te države isključe-
na je ako je to djelo izazvano višom silom koja se sastoji u nastanku neodoljive
prisile ili vanjskoga nepredviđenog događaja, koji su izvan kontrole te države, a
u danim uvjetima čine izvršenje te obveze materijalno nemogućim”. Tu, dakle,
nema mogućnosti izbora.
U stavku 2. se uz gornju zajedničku iznimku navodi da se stavak 1. ne pri-
mjenjuje: (b) ako je država preuzela rizik za nastanak takvoga stanja.
Tu se, dakle, uz nastanak „neodoljive prisile”, predviđa i nastanak „vanjskoga
nepredviđenog događaja”. Događaj u pitanju nije se nikako ili se nije mogao lako
unaprijed predvidjeti.
U brojnim slučajevima u praksi ta se okolnost smatrala nedokazanom. Npr. u
slučajevima nemogućnosti otplate državnih dugova dokazalo se da izvršenje obveze
nije bilo materijalno nemoguće, nego samo otežano.
Ali ako je viša sila nastala zbog prirodne nepogode ili npr. zbog gubitka vlasti
neke države na dijelu njezina teritorija, pozivanje na višu silu najčešće će biti oprav-
dano. Općenito je prihvaćeno da zrakoplov u opasnosti smije prisilno sletjeti na
strani teritorij bez prethodnoga odobrenja. Isto tako, članak 18(2). Konvencije UN
o pravu mora iz 1982. godine predviđa mogućnost zaustavljanja i sidrenja broda u
neškodljivom prolasku ako ih „nameće viša sila ili nevolja, ili su potrebni radi pru-
žanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti ili nevolji.” Tu se
114
Izloženo prema – J. CRAWFORD, op. cit., pp. 170, 174, 178.
radi o potvrdi staroga običajnog pravila koje se odnosi na sam taj brod u nevolji, ali i
na pružanje pomoći brodolomcima ili drugom brodu ili zrakoplovu u nevolji. U tim
situacijama dolazi do kumulativne primjene uvjetâ iz članaka 23. i 24.
(e) Nesreća. Prema članku 24(1): „Protupravnost nekoga djela države koje
nije u skladu s međunarodnom obvezom te države isključena je ako počinitelj
toga djela, u stanju nesreće, nema razumno drugoga načina da sačuva svoj život
ili živote osoba koji su povjereni njegovoj skrbi”.
Prema točki 2, uz gornju zajedničku iznimku, predviđa se da se stavak 1.
ne primjenjuje: (b) ako bi djelo koje je u pitanju stvorilo usporedivu ili veću
opasnost (pogibelj).
Ako bi npr. zrakoplov koji prevozi eksploziv, ili nuklearna podmornica koja je
doživjela havariju mogli prouzročiti nesreću većih razmjera od gubitka njihovih
posada, njima se ne mora odobriti slijetanje ili pristanak u luku. Radi se o objek-
tivnom kriteriju iz stavka 1. U tim situacijama počinitelj djela nije imao razumno
drugoga načina da sačuva svoj život, a da pri tome prouzroči još veći gubitak drugih
ljudskih života.
Čak kada je pozivanje na stanje nesreće opravdano, država u pitanju i njezin
agent nisu oslobođeni obveze da poštuju druge nacionalne i međunarodne obveze
na snazi. Zapovjednik broda koji se sklonio u unutrašnje vode obalne države dužan
je obavijestiti nadležne lučke vlasti o dolasku broda i pružiti sve obavijesti o plovidbi,
putnicima i teretu.
(f ) Stanje nužde. U međunarodnoj praksi, napose u 19. stoljeću, bilo je slu-

čajeva kada je neka osobito jaka država pravdala svoje protupravno ponaša-
nje krajnjom nuždom. Osnova za to tada se nalazila u deformiranom učenju
o temeljnom pravu svake države na vlastiti opstanak na štetu opstanka države
njezine žrtve.
Kako bi se spriječile moguće zloupotrebe te okolnosti, koja bi inače isklju-
čivala protupravnost djela u pitanju, stanje nužde predviđeno je u članku 25.
krajnje restriktivno i s negativnim rječnikom.
„1. Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok isključenja
protupravnosti nekoga djela koje nije u skladu s nekom od njezinih međuna-
rodnih obveza, osim ako to djelo: (a) predstavlja za tu državu jedini način oču-
vanja nekoga njezinog suštinskog interesa protiv teške i neposredne opasnosti
i (kumulativno) (b) ono ozbiljno ne škodi nekom suštinskom interesu države ili
država u odnosu na koje postoji obveza ili (suštinskom interesu) međunarodne
zajednice u njezinoj cjelini.
Mora, dakle, postojati neki razmjer između djela počinjenoga u krajnjoj nuždi
i njegovih posljedica po bitne interese države prema kojoj obveza postoji ili prema
međunarodnoj zajednici (obveza erga omnes). Takva obveza može postojati teme-
ljem nekoga ugovora, ali i prema općemu međunarodnom pravu.
Uz sve gornje, država se ne može pozvati na stanje nužde koje bi isključivalo
protupravnost djela u nekoj od sljedećih situacija: (a) ako međunarodna obveza
u pitanju isključuje mogućnost pozivanja na stanje nužde ili (b) ta je država
pridonijela nastanku stanja nužde.”
Tako neke konvencije o humanitarnom pravu izričito isključuju pozivanje na
„vojnu potrebu” (vojnu nuždu) u oružanim sukobima.
Prema definiciji, stanje nužde pretpostavlja da se opasnost još nije materijalizi-
rala. U presudi o Projektu Gabčikovo-Nagymaros iz 1997. godine Međunarodni je
sud istaknuo da država koja se na to stanje poziva ne može biti sama svoj sudac (p.
40, para. 51). U konkretnom slučaju Sud je smatrao da je Madžarska svojim djelova-
njem i propuštanjem pridonijela nastanku toga stanja te da stoga ona ne može sama
procjenjivati je li nastala okolnost koja isključuje protupravnost (p. 46, para. 57).
Na tu presudu i na članak 25. Nacrta pravilâ Sud se pozvao u savjetodavnome
mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom području od 9. srpnja 2004.
Kao što je Sud naveo (u tome prethodnom slučaju, naša primjedba) „stanje nužde
čini uzrok priznat međunarodnim običajnim pravom”, koji „se može samo iznimno
prihvatiti”; ono „se može prizvati samo pod strogo definiranim uvjetima koji se
moraju kumulativno zadovoljiti; a država u pitanju nije jedini sudac o tome jesu li
ti uvjeti zadovoljeni” (I. C. J. Reports, 1997, p. 40, para. 51).
Sud je u tome savjetodavnom mišljenju precizirao da je jedan od uvjeta iz sa-
dašnjega članka 25. (prijašnjeg članka 33) toga Nacrta pravilâ, da djelo u pitanju
„predstavlja za tu državu jedini način očuvanja nekoga njezinog suštinskog interesa
protiv teške i neposredne opasnosti”. Slijedi zaključak: „U svjetlosti materijala pred
njim, Sud nije uvjeren da je izgradnja zida prema odabranom pravcu bila jedini
način zaštite interesâ Izraela protiv opasnosti na koju se pozvao kao na opravdanje
te izgradnje” (para. 140).
Uvjeti propisani u članku 25, dakle, toliko su restriktivni da podsjećaju na one
glede bitne promjene okolnosti iz članka 62. Bečke konvencije o pravu ugovora iz
1969. (v. supra, §24, pod (ii)).
Jedan od rijetkih primjera iz prakse za koje se može smatrati da su se svi gornji
uvjeti ostvarili jest slučaj Torrey Canyon. Britanija je u 1976. bombardirala podrtinu
tankera pod liberijskom zastavom na otvorenome moru, ali u blizini njezine obale,
kako bi umanjila štetu od onečišćenja njezine obale. Iako je potom došlo do one-
čišćenja britanske i francuske obale, taj njezin čin nije naišao na proteste ni jedne
druge države. Nakon toga su usvojeni propisi koji za slične okolnosti predviđaju
pravo intervencije država na otvorenome moru (v. npr. članak 221. Konvencije UN-a
o pravu mora iz 1982. godine).115
115
Vidi pojedinosti – V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima
(Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka, 2002, str. 157-158.
367
§ 45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA
Bibliografija
Borko NIKOLAJEVIĆ: Reparacije, Razvoj posleratnih odnosa između država povodom reparacija,
s posebnim osvrtom na vreme posle Prvog i Drugog svetskog rata, Sarajevo, 1956, 352 str.; Brigitte
BOLLECKER-STERN: Le préjudice dans la théorie de la responsabilité internationale, Paris, 1973,
382 p.; Theodor MERON: „The Insurer and the Insured under International Claims Law”, AJIL
1974, pp. 628-647 (vidi i bibliografiju pod §44).
1. Šteta u međunarodnom pravu. Kao što smo istaknuli, odgovornost dr-

žave u međunarodnom pravu nastupa zbog samoga počinjenja nekog međuna-
rodno protupravnoga djela. Za nastanak te odgovornosti nije prijeko potrebno
da je šteta počinjena nekoj određenoj državi ili da je uopće počinjena. Tako je
spomen na samu štetu ispušten iz definicije u članku 1. Nacrta pravilâ Komisi-
je za međunarodno pravo, prema kojemu: „Svako međunarodno protupravno
djelo države povlači njezinu međunarodnu odgovornost”. Ali pri tome ostaje
dužnost odgovorne države prema članku 31(1). da „u cijelosti ispravi štetu pro-
uzročenu međunarodno protupravnim djelom”.
Taj problem valja razmotriti u odnosima između države odgovorne za neko
međunarodno protupravno djelo i povrijeđene države. Odgovorna država an-
gažira svoju međunarodnu odgovornost samim kršenjem neke svoje primarne
obveze iz međunarodnoga prava čak i ako konkretna šteta iz toga kršenja ne na-
stupi. Nasuprot njoj„ „povrijeđena država” ili „država koja je napose pogođena”
kršenjem neke obveze erga omnes u najvećem broju slučajeva tražit će njezino
ispravljanje tek nakon što je štetu pretrpjela. Tu se, uz materijalnu, uzima u
obzir i moralna šteta.
Te odnose u današnjemu međunarodnom pravu valja shvatiti u svjetlosti na-
voda iz presuda Međunarodnog suda Barcelona Traction (nova tužba) iz 1970.
Sud je u toj presudi obiter dicta istaknuo „bitnu razliku između obveza država
prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini i onih koje nastaju prema nekoj
drugoj državi u okviru diplomatske zaštite. One prve, po njihovoj naravi odnose
se na sve države. S obzirom na važnost pravâ o kojima se radi, to su obveze erga
omnes” (p. 48, para. 91). U stvarnosti radi se o tri sljedeće vrste mogućih obveza:
(i) Obveze za koje je Sud ne sasvim precizno naveo da nastaju prema drugoj
državi u okviru diplomatske zaštite, su sve one koje se ne tiču trećih država. To
su obveze jedne države prema drugoj, npr. temeljem nekoga dvostranog ugovora
ili one prema fizičkim i pravnim osobama iz druge države kojima ova pruža
„diplomatsku zaštitu”. Kršenje te vrste obveza tiče se samo uzajamnih odnosa tih
država. Najveći broj pravilâ iz Nacrta Komisije za međunarodno pravo odnosi

se na međunarodno protupravna djela kao posljedica kršenja obveza te vrste.
Ako se u jednoj od tih država donese neki zakon suprotan njezinim međunarod-
nim obvezama, pogođena država može kod nje protestirati i prije nego što je primje-
nom toga zakona nastupila neka konkretna šteta za tu državu ili za njezine građane.
Ali se odgovornost države kršiteljice redovito priziva u povodu već nastale štete.
(ii) Sljedeće su obveze koje mogu proizići za države stranke nekih mno-
gostranih ugovora, a koje se pokatkad nazivaju obvezama erga omnes partes.
Ako ugovor to predviđa ili podrazumijeva, svaka njegova stranka može od svih
drugih stranaka tražiti da izvršavaju sve ugovorne obveze, čak i ako ona sama
ili njezini građani nisu pretrpjeli nikakvu štetu. Kada se npr. radi o obvezama iz
konvencija o ljudskim pravima ili onima o humanitarnom pravu primjenljivima
u oružanim sukobima, svaka od stranaka ima pravo smatrati da se te ugovorne
obveze duguju njoj, čak i kada su žrtve kršenja tih obveza građani same države
kršiteljice ili bilo koje druge osobe.116
Još je u presudi Wimbledon iz 1923. Stalni sud međunarodne pravde prihvatio
pravo svake od država tužiteljica (Britanije, Francuske, Italije i Japana) da pozove na
odgovornost Njemačku zbog nepoštivanja njezine obveze iz Versailleskog mirovnog
ugovora iz 1919. da osigura slobodu prolaska međunarodnim plovnim putem (Ki-
elskim kanalom), čak kad se ta povreda nije odnosila na brod pod zastavom neke
od njih (Series A, No. l, p. 20). Naime, sve te četiri države tužiteljice, kao i tužena
Njemačka, bile su stranke Versailleskoga ugovora. Ali je samo Francuska, koja je
zastupala brodara koji je pretrpio štetu, tražila i dobila obeštećenje.
(iii) Posljednje u tome nizu su erga omnes obveze iz općega međunarodnog
prava koje sve države i svi drugi subjekti toga prava duguju međunarodnoj za-
jednici, a na koje se odnosi gornji navod iz presude Međunarodnoga suda Barce-
lona Traction. Sve te obveze dakle nameće opće običajno međunarodno pravo.117
116
Članak 1. rezolucije pod naslovom „Obveze erga omnes u međunarodnom pravu”, što ju je
Institut za međunarodno pravo usvojio 27. kolovoza 2005. godine na zasjedanju u Krakowu,
predlaže sljedeću definiciju: „Za svrhe ovih članaka, obveza erga omnes je: ...(b) obveza iz nekoga
mnogostranog ugovora koju država stranka toga ugovora duguje u svakom konkretnom slučaju
svim drugim državama strankama toga ugovora, zbog njihovih zajedničkih vrijednosti i interesa,
tako da kršenje te obveze ovlašćuje sve te države da reagiraju.” Ugovori te vrste u prijašnjoj su se
znanosti općenito nazivali „ugovorima zakonima”, nasuprot „ugovorima pogodbama”. V. supra,
§14, pod (c).
117
U članku 1. iste rezolucije dana je sljedeća definicija: „Za svrhe ovih članaka, obveza erga
omnes je: (a) obveza prema općem međunarodnom pravu koju neka država duguje u svakom
konkretnom slučaju međunarodnoj zajednici, zbog njezinih zajedničkih vrijednosti i interesa
da se ta obveza poštuje, tako da kršenje te obveze ovlašćuje sve te države da reagiraju.” Kršenje
tih vrsta obveza u stvarnosti uvodi u međunarodno pravo tzv. actio popularis, iako ona pod tim
imenom još nije priznata.
§ 45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA 369
U taj krug ne spadaju samo „teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih
normi općega međunarodnog prava” koja predviđaju članci 26, 40. i 41. Nacrta
pravilâ Komisije za međunarodno pravo (v. pojedinosti infra, §46, napose pod 4).
Njegovi članci 42. i 48. na mnogo širi način spominju obveze koje se duguj„ „među-
narodnoj zajednici u njezinoj cjelini”, a koje sve ne moraju nužno imati značajke jus
cogens. Pravo mora obuhvaća i neke erga omnes obveze prema čitavoj međunarodnoj
zajednici koje pripadaju u jus dispositivum. Zainteresirane države mogu uređivati
izvršenje tih obveza sklapanjem inter se sporazuma, npr. glede reguliranja ribolova
u nekim dijelovima otvorenoga mora za brodove pod njihovom zastavom.
U slučaju kršenja obveza gore pod (ii) i (iii) nastaju dvije situacije. Država
posebno pogođena tim kršenjem uživa sva prava i pravne lijekove koje Nacrt
pravilâ predviđa za „povrijeđenu državu” iz članka 42. i svih drugih propisa. Ali
ona taj položaj teško može steći prije nego što su ona sama, ili njezine fizičke ili
pravne osobe, pretrpjele neku konkretnu štetu. U tim okolnostima teško je za-
misliti položaj države posebno pogođene kršenjem obveze bez pretrpljene štete.
Sve druge stranke ugovora u pitanju, ili sve druge države članice međuna-
rodne zajednice kojima se obveza u pitanju duguje, mogu od odgovorne drža-
ve zahtijevati: (a) okončanje međunarodno protupravnoga djela i osiguranje i
jamstvo njegova neponavljanja u skladu s člankom 30; i (b) izvršenje obveze
ispravljanja u skladu s prethodnim člancima, u interesu povrijeđene države ili
korisnikâ prekršenih obveza (članak 48(2)). S obzirom na to da same nisu pretr-
pjele nikakvu štetu, sve te druge države ne mogu djelovati u vlastitom interesu.
U dispozitivu savjetodavnoga mišljenja o Izraelskom zidu na palestinskom oku-
piranom području od 9. srpnja 2004. Međunarodni je sud izričito predvidio da sve
države imaju obvezu (a) da ne priznaju protupravno stanje koje proizlazi iz izgradnje
toga zida i (b) da ne pruže podršku i pomoć Izraelu u održanju situacije nastale tom
izgradnjom. Tu se radi o obvezama opisanima gore pod (iii). I napose (c), sve države
stranke četvrte Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata iz 1949.
imaju još i obvezu da u poštovanju Povelje UN-a i međunarodnoga prava osiguraju
poštovanje međunarodnoga humanitarnog prava iz te konvencije od samoga Izraela.
Tu se radi o obvezi erga omnes partes gore pod (ii) (para. 163, (3) pod D).
Dakle, iako šteta nije nužan sastojak nastanka međunarodne odgovornosti
nekoga subjekta međunarodnog prava, dužnost odgovorne države da ispravi
štetu počinjenu njezinim protupravnim ponašanjem time nije nimalo umanjena.
U nastavku ćemo pretežito raspravljati o obvezama opisanima gore pod (i).
h
Kao što je to i u građanskom pravu, šteta se dijeli na neposrednu (direktnu)
i posrednu (indirektnu) štetu.
Neposredna šteta je ona koja nužno proizlazi iz međunarodno protuprav-

noga djela kao njegova neposredna posljedica. Mora, dakle, postojati kauzalna
(uzročna) veza između protupravnog djela koje je počinjeno i nastale štete. Ako
se u lancu događaja koji slijede ta veza prekine, bilo zbog faktičkih događaja bilo
zbog pravnih činjenica (npr. zbog sklapanja ugovora o osiguranju štete), prestaje
dužnost počinitelja da tu štetu nadoknadi.
Posredna šteta ne može sama za sebe povući međunarodnu odgovornost
države počinitelja. Ona je akcesorna i ne može imati pravnoga učinka bez na-
stanka neposredne štete.
Više pojedinosti o šteti bit će izloženo u objašnjenju obeštećenja (kompenzacije)
dalje pod 4 (ii). Ovdje valja odmah naglasiti da je država počinitelj međunarodno
protupravnoga djela dužna potpuno ispraviti stvarno nastalu štetu (full reparation,
la réparation intégrale), koju je moguće financijski procijeniti uključujući izmaklu
dobit u mjeri u kojoj se stvarno ustanovi, ali ništa više od toga. Stoga ta dužnost
isključuje posrednu i svaku drugu štetu koja je kauzalno udaljena od one stvarno
počinjene. Uz to, dosuđena visina obeštećenja ne smije imati svrhu kažnjavanja
države počinitelja, npr. u slučaju da su njezini organi namjerno počinili tu štetu.
Uz štetu materijalne naravi, današnje međunarodno pravo priznaje i pravo na
ispravljanje nematerijalne, tj. moralne štete. Tu se može raditi o napadu na čast,
dostojanstvo i ugled druge države, njezina glavara, diplomatskoga zastupnika
ili simbolâ (zastave, grba ili himne). Za tu se štetu u načelu pruža zadovoljština
(satisfakcija), ali se akcesorno može dodijeliti i novčana naknada (vidi dalje,
pod 4 (iii)).
2. Oštećena osoba u međunarodnom pravu. Međunarodno protupravno
djelo može počiniti samo neki subjekt međunarodnoga prava, i to u praksi naj-
češće država i međunarodna organizacija. Ali vidjeli smo (supra, §44, pod 5) da
se međunarodna odgovornost može iznimno pripisati nekoj državi za incidente
i štetu koje su na njezinu području počinili pojedinci koji djeluju u osobnom
svojstvu, ako ta država nije dovoljno učinila da ih u tome spriječi.
Slično je i glede oštećene osobe u međunarodnom pravu. U načelu ošteće-
na osoba mora biti subjekt međunarodnog prava, tj. država ili međunarodna
organizacija.118
Državu koja je pretrpjela štetu Nacrt pravilâ Komisije za međunarodno pravo
naziva „povrijeđenom državom”.
118
Počinitelji međunarodno protupravnih djela, kao i povrijeđene strane, mogu još biti i ustanici
i oslobodilački pokreti, ali samo u odnosu na državu koja ih je priznala. (Vidi više pojedinosti,
supra, §36).
Članak 42. predviđa kompleksno sročen propis: „U svojstvu povrijeđene

države neka država ima pravo pozivati se na odgovornost druge države ako
se prekršena obveza duguje: (a) toj državi pojedinačno; ili (b) skupini država
uključivši tu državu, ili međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, te ako pre-
kršena obveza: (i) napose pogađa tu državu; ili (ii) obveza je takve prirode da
korjenito mijenja položaj svih drugih država kojima se ta obveza duguje glede
njezina daljega izvršenja.”
Ako se prekršena obveza duguje nekoj državi pojedinačno, ne bi trebalo biti
mnogo problema u utvrđivanju prava te povrijeđene države na njezino isprav-
ljanje (reparaciju). Pitanje odgovornosti i pitanje naknade štete rješavaju se u
izravnim pregovorima između država u pitanju ili u nekom arbitražnom ili
sudskom postupku ako obje strane na to pristanu.
Dalje pod 5, o postupku o zahtjevima povrijeđene države izlažu se članci 43. do
47. Nacrta pravilâ. Zahtjev povrijeđene države mora biti dopustiv, i pod uvjetom da
se ona nije odrekla od prava pozivanja na odgovornost države kršiteljice. U takvoj
situaciji članak 43. predviđa notifikaciju njezina zahtjeva s mogućim sadržajem, koja
ne predstavlja čvrstu pravnu obvezu.
Glede situacije u kojoj se prekršena obveza duguje skupini država ili međuna-
rodnoj zajednici u njezinoj cjelini, iz stavka (b) članka 42. već smo naprijed pod 1.
izložili obveze iz nekih mnogostranih ugovora erga omnes partes te one erga omnes
iz općega međunarodnog prava. U tim situacijama povrijeđena država je samo ona
koju prekršena obveza napose pogađa, ili drugim riječima ako je ona pretrpjele neku
konkretnu štetu.
Članak 42. pod (b)(ii). navodi alternativan uvjet koji je inspiriran člankom 6-2-c.
Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine. Prema tome propisu svaka stran-
ka osim države kršiteljice može zahtijevati suspenziju primjene nekoga ugovora u
cijelosti ili djelomice u odnosu na samu sebe, „ako je taj ugovor takve naravi da bitno
kršenje njegovih odredaba od jedne stranke korjenito mijenja položaj svake stranke
što se tiče budućeg izvršenja njezinih obveza na temelju ugovora”.
U oba ta slučaja može se raditi o kršenju obveza iz ugovorâ o razoružanju, ili o
denuklearizaciji neke regije, kada je svaka druga država izravno pogođena kršenjem
tih vrsta pravnih obveza od bilo koje od njih (v. supra, §25).
h
Uz sve naprijed izloženo, pravilo je međunarodnoga prava da se i šteta na-
nesena fizičkim i pravnim osobama iz neke države smatra štetom nanesenom
odnosnoj državi, ako ta država odluči da osobi u pitanju pruži diplomatsku za-
štitu, ili da zbog njezina zahtjeva pokrene u svoje ime međunarodni arbitražni
ili sudski postupak protiv države počinitelja kada mu ima mjesta.119
119
Diplomatska zaštita nema svrhe ako su nekoj osobi štetu nanijeli organi njezine vlastite dr-
Gornje načelo istaknuo je Stalni sud međunarodne pravde u presudi Ma-

vrommatis iz 1924. Ono je u mnogim kasnijim presudama potvrđivano. Sud je
naglasio sljedeće: „Elementarno je načelo međunarodnoga prava da je svaka dr-
žava ovlaštena da štiti svoje državljane kada ih je neka druga država povrijedila
aktima suprotnima međunarodnom pravu, a od nje nisu mogli dobiti zadovolj-
štinu uobičajenim putovima. Preuzimajući slučaj nekoga svoga državljanina i
poduzimajući diplomatsku akciju, ili otpočinjući međunarodni sudski postupak,
ta država ustvari ističe svoje (vlastito) pravo da se međunarodno pravo poštuje
u osobi njezinih državljana ” (Series A, No. 2, p. 12).
Ako država preuzme zastupanje zahtjeva svoga državljanina (endossement),
time se on transformira u zahtjev jedne države prema drugoj, tj. u odnos između
dvaju subjekata međunarodnog prava.
Za razliku od države, međunarodna organizacija može pružiti tzv. funkcionalnu
zaštitu samo svome agentu glede štete koju je pretrpio u njezinoj službi. S obzirom
na to da takva osoba ima po pravilu i neko državljanstvo, njoj diplomatsku zaštitu
može pružiti i njezina država. U savjetodavnom mišljenju o Naknadi štete pretr-
pljene u službi Ujedinjenih nacija iz 1949 Međunarodni je sud naveo: „U takvom
slučaju ne postoji pravno pravilo koje bi propisivalo prvenstvo jednoga ili drugog, ili
koje obvezuje bilo državu ili Organizaciju da se uzdrži od isticanja međunarodnog
zahtjeva...” (p. 185).
Država može, temeljem svoje personalne suverenosti (supra, §61), pružiti

diplomatsku zaštitu samo svome građaninu, a ne i strancu ili osobi bez dr-
žavljanstva. To pitanje rješava tzv. veza državljanstva između države i nekoga
pojedinca.
Nakon što je naveo gornje načelo iz presude Mavrommatis, Stalni sud međuna-
rodne pravde u presudi o Željeznici Panevezys-Saldutiskis (Poljska/Litva) iz 1939.
dodao je sljedeće: „... To se pravo nužno ograničuje na intervenciju u korist vlastitih
građana, jer u nedostatku posebnih sporazuma jedino veza državljanstva između
države i pojedinca daje državi pravo na diplomatsku zaštitu... Kada je šteta nanesena
građanima treće države, zahtjev u pogledu te štete ne potpada u domenu diplomat-
ske zaštite koju država može pružiti, i ona (ta šteta) ne može stvoriti pravo na zahtjev
iza kojega ta država može stajati.” (Series A/B, No. 76, p. 16).
žave. Tada toj osobi stoje na raspolaganju sudski i drugi postupci u njezinoj državi. A ako su
nekom strancu štetu nanijeli organi države stranke europske ili američke konvencije o ljudskim
pravima, on može dobiti zaštitu pravâ koja te konvencije obuhvaćaju pred regionalnim sudbe-
nim tijelima za zaštitu ljudskih prava. Stoga diplomatska zaštita vlastite države neće u pravilu
biti potrebna kada god fizička ili pravna osoba može u svoje ime dobiti pravdu od nekoga među-
narodnoga sudbenog tijela.
To, međutim, ima nezgodnu praktičnu posljedicu da ni jedna država ne može

pružiti diplomatsku zaštitu nekoj osobi bez državljanstva (apatridu) ako je njezino
pravo povrijedila neka druga država.120
Država ima pravo pružanja diplomatske zaštite svome građaninu, ali to nije i
njezina dužnost, osim ako baš takvu dužnost ne propisuje njezin ustav ili zakon.
Međunarodni je sud u presudi Barcelona Traction iz 1970. istaknuo sljedeće:
„Država se mora smatrati jedinim prosuditeljem u odlučivanju o tome hoće li pružiti
svoju zaštitu, u kojoj će mjeri to učiniti, i kada će ju okončati. U tome pogledu ona
ima diskrecijsko pravo, čije vršenje može naročito ovisiti o političkim procjenama,
ali je izvan domašaja ovoga slučaja...” (p. 45, para. 79).
Da bi ju njezina država mogla zastupati, oštećena osoba mora biti državlja-
ninom te države najmanje u trenutku počinjenja protupravnoga djela i u tre-
nutku pokretanja međunarodnoga zahtjeva. Nekoć se tražilo da ta osoba ima to
državljanstvo i dalje u kontinuitetu, sve do konačne arbitražne ili druge odluke.
Danas se na tome strogom kontinuitetu ne inzistira, napose ako je promjena
državljanstva osobe u pitanju nastupila izvan njezine volje (npr. zbog nastanka
stanja sukcesije država).
Veza državljanstva pruža presumpciju efektivnosti državljanstva oštećene
osobe. Ali promjena državljanstva nije suprotstavljiva za neku državu ako novo
državljanstvo nije efektivno.
U presudi u drugoj fazi parnice Nottebohm (Gvatemala/Lihtenštajn) iz 1955.
Međunarodni je sud naveo da se Gvatemala nije imala pravo miješati u domaću
nadležnost Lihtenštajna, koji je dodijelio svoje državljanstvo Nottebohmu, prijaš-
njemu njemačkom građaninu. Ali s obzirom na njegovu dugotrajnu i tijesnu vezu s
Gvatemalom (u kojoj je kroz mnogo godina imao boravište i obavljao je privredne
djelatnosti), njegovo stjecanje lihtenštajnskoga državljanstva nije suprotstavljivo u
odnosu na Gvatemalu (p. 26).
U slučaju dvostrukoga državljanstva oštećene osobe pravilo je da država ne
može pružiti diplomatsku zaštitu u korist svoga građanina protiv druge države
koje je on također državljanin (ali, naravno, može protiv neke treće države).
To pravilo bilo je utvrđeno već u presudi Stalnoga arbitražnog suda iz 1912. u
parnici Canevaro (Italija/Peru) (RIAA, vol. XI, pp. 405-410), a potvrđeno je u članku
120
Komisija za međunarodno pravo nastoji popuniti tu očitu prazninu u pozitivnom pravu član-
kom 8. svoga Nacrta pravilâ o diplomatskoj zaštiti. Prema tome propisu osoba bez državljanstva
ili izbjeglica uživaju zaštitu države u kojoj su imale zakonito boravište u trenutku počinjenja
štete i na dan službenoga isticanja zahtjeva prema odgovornoj državi. Ali je taj propis i dalje lex
ferenda. Ipak, mimo diplomatske zaštite u uskom značenju, članak 48(2). Nacrta pravilâ o od-
govornosti države za međunarodno protupravna djela predviđa da svaka država koja nije povri-
jeđena može od odgovorne države zahtijevati izvršenje obveze ispravljanja u interesu korisnikâ
prekršenih obveza. Vidi naprijed pod 1.
4. Haške konvencije o sukobu zakonâ glede državljanstva iz 1930. Potvrđuje ga i

članak 6(1). Nacrta pravilâ o diplomatskoj zaštiti Komisije za međunarodno pravo.
U praksi je pokatkad mnogo teži problem utvrđivanja državljanstva neke
pravne osobe. S obzirom na to da svaka država ima pravo sama određivati vezu
državljanstva, u praksi su moguća čak tri kriterija za utvrđivanje državljanstva
nekoga društva: (i) kriterij sjedišta društva; (ii) kriterij mjesta upisa u registar
društva (inkorporacija) te (iii) kriterij kontrole zasnovan bilo na državljanstvu
većinskih dioničara bilo osoba koje društvom stvarno upravljaju.
U presudi Barcelona Traction (Belgija/Španjolska) iz 1970. Međunarodni je sud
istaknuo: „... u posebnoj oblasti diplomatske zaštite pravnih osoba nikakav apsolut-
ni kriterij primjenljiv za efektivnu vezu nije općenito prihvaćen. Kriteriji koji su se
primjenjivali relativnog su značaja i ponekad je veza društva s jednom državom bila
vagana nasuprot vezi s drugom državom...” (p. 43, para. 70).
U toj konkretnoj parnici Sud je odbio prihvatiti zahtjev države dioničara (Belgije)
nakon što je država inkorporacije (Kanada) prestala pružati diplomatsku zaštitu toga
društva u odnosu na Španjolsku, koja je to društvo bila likvidirala.
3. Iscrpljenje domaćih lijekova.121 Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj
fizičkoj ili pravnoj osobi ili pokretanja sudskog ili arbitražnog postupka u njezi-
nu interesu protiv odgovorne države jest da je ta povrijeđena osoba prethodno
iscrpila sva pravna sredstva koja su joj otvorena u državi počinitelju međuna-
rodno protupravnoga djela.
Taj se uvjet očito ne odnosi na povrijeđenu državu, ako je ona sama i neposredno
pretrpjela štetu koju joj je počinila druga država, ili je druga država odgovorna zbog
štete koju su joj nanijeli pojedinci na području te druge države.
Taj uvjet nalaže pravilo općega običajnog međunarodnog prava, i on vrijedi
i kada se izričito i ne ugovori. Ali ga se odgovorna država ima pravo odreći,
bilo svojim ponašanjem bilo temeljem ugovora, ili npr. sklapanjem sporazuma
o arbitraži glede rješavanja nekoga već postojećeg spora.
Za razliku od prethodnoga Nacrta usvojenoga u 1996, Nacrt pravilâ iz 2001.
godine ne definira to pravilo, kao ni ono o diplomatskoj zaštiti. U članku 44, koji se
odnosi na dopustivost zahtjeva, on samo predviđa: „Na odgovornost države ne može
se pozvati ako: (a) zahtjev nije usklađen s primjenljivim pravilima glede nacional-
nosti zahtjevâ; (b) nisu iscrpljena sva raspoloživa i djelotvorna domaća sredstva u
slučaju kada je zahtjev podložan pravu o iscrpljenju domaćih sredstava.” Ali pokušaj
cjelovitog prikaza odgovornosti država ne može zaobići sadržaj tih važnih pravila.
121
Vidi – A. A. CANÇADO TRINIDADE: The Application of the Rule of Exhaustion of Local
Remedies in International Law: Its Rationale in the International Protection of Individual Rights,
Cambridge University Press, 1983; C. F. AMERASINGHE: Local Remedies in International Law,
Cambridge University Press, 1990; E. WYLER: L’illicite et la condition des personnes privées,
Paris, 1995.
To načelo zasnovano je na poštovanju suverenosti i sudbenosti svake države

u svijetu. Kada se ono ne bi primjenjivalo, stranci bi u odnosu na domaće gra-
đane bili povlašteni. Za njih domaće pravo ne bi vrijedilo, a domaći sudovi ne
bi uvijek bili nadležni da odlučuju o tužbama domaćih građana protiv stranaca.
U izvršenju toga načela oštećena fizička ili pravna osoba dužna je obratiti se
svim redovitim sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da
im isprave štetu. To uključuje i priziv ustavnom sudu u zemlji u kojoj postoji i
gdje je nadležan da glede nekoga konkretnog zahtjeva odlučuje i o naknadi štete.
To naročito uključuje upravne organe i upravne sudove s takvom nadležnošću,
ali ne i organe koji su ovlašteni da podjeljuju pomilovanje ili da izvanredno
ukidaju presudu.
Presuda Vijeća Međunarodnoga suda o Elettronica Sicula S.p.A (ELSI) (Italija/
Sjedinjene Američke Države) iz 1989. godine potvrđuje da se tu radi „o važnom na-
čelu običajnoga međunarodnog prava” (p. 42, para. 50). Ona je potom sažela njegov
sadržaj na sljedeći način: „da bi neki međunarodni zahtjev bio dopustiv, dostatno je
da se bit zahtjeva iznese pred nadležna sudbena tijela i da se u tome ustraje koliko
god to dopuštaju lokalni zakoni i postupci, ali bez uspjeha” (p. 46, para. 59).
Ako povrijeđena osoba propusti propisane rokove da istakne svoj zahtjev ili
da uloži žalbu višemu tijelu, ona time nije učinila sve da ostvari pravdu. Osim
ako dokaže posebne razloge za svoj propust, ona time može izgubiti pravo na
diplomatsku zaštitu svoje države, ili njezina država može izgubiti pravo da po-
krene sudski postupak protiv države počinitelja ako je na raspolaganju. Ali u
čitavom tome postupku pred organima odgovorne države, pravnu pomoć oso-
bi u pitanju može pružati njezina država ili se ona putem svojih konzularnih
predstavnika može pobrinuti da ta osoba ima adekvatnu odvjetničku zaštitu.
Neobraćanje domaćim tijelima može iznimno biti opravdano ako je očito
bez koristi i nedjelotvorno ili ako ni jedno državno tijelo nije nadležno za is-
pitivanje tužbe u pitanju. Moguće je da nadležni organ nije ovlašten dosuditi
obeštećenje, nego samo ispitati činjenice.
Ako nadležni organ ne donese svoju odluku u primjerenom roku, to se sma-
tra uskratom pravosuđa (déni de justice), i time se smatra da je osoba u pitanju
zadovoljila uvjet iscrpljenja lokalnih lijekova. Ali u svim gornjim slučajevima
teret dokazivanja pada na stranku koja se poziva na neki od tih nedostataka.
Neki privatni kontrakti između fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stra-
nom državom, sadrže Calvo klauzulu.122 Njome se stranac unaprijed i izričito
odriče od prava da u slučaju mogućega spora traži diplomatsku zaštitu svoje
države i ograničuje se na domaće pravne lijekove.
122
Ta klauzula nazvana je po njezinu tvorcu, argentinskom pravnom piscu i državniku Carlosu
Calvou (1824-1906).
U znanosti su podijeljena mišljenja o tome ima li takva klauzula pravni učinak.

Također se u arbitražnoj praksi može naći uporišta za i protiv te vrste samoodricanja
od prava. Dok se prema jednomu gledištu toj klauzuli treba pridati puni učinak kada
je u nekom sporazumu uglavljena, po drugomu pojedinac se nema pravo sam odreći
diplomatske zaštite svoje države te je stoga ta klauzula ništava. Pri tome se polazi
od tvrdnje da, pružajući zaštitu svojim građanima, država vrši svoje suvereno pravo
na koje pojedinac ne može utjecati.123
h
I članak 26. Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda,
kao i članak 35(1). njezina Protokola br. 11, predviđaju to načelo, ali u pone-
što drugačijem kontekstu. U tome se drugom propisu predviđa sljedeće: „Sud
može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća
pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnoga prava i
unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke.”
Tu se, međutim, radi o jednom od uvjeta dopustivosti tužbe, i to najčešće protiv
vlastite države, o čijem ispunjenju odlučuje sam Sud, a ne o uvjetu za pružanje di-
plomatske zaštite vlastitom građaninu u odnosu na stranu državu. Ipak, s obzirom
na to da Europski sud tu primjenjuje općeprihvaćena pravila međunarodnoga prava,
njegova je praksa o tome pitanju jednako važna kao i ona međudržavnih sudskih i
arbitražnih tijela.
4. Prava povrijeđene države i dužnosti države počinitelja međunarodno
protupravnoga djela. Svako istinsko pravno pravilo podrazumijeva s jedne
strane obvezu njegova poštovanja od subjekata koje obvezuje, i s druge strane
obvezu ispravljanja učinaka njegova nepoštovanja.124
U presudi o Tvornici u Chorzowu o meritumu spora iz 1928. Stalni sud međuna-
rodne pravde istaknuo je sljedeće: „... načelo je međunarodnoga prava, pa čak i opće
pravno shvaćanje, da svako kršenje preuzete obveze uključuje obvezu ispravljanja
štete.” (Series A, No. 17, p. 29).
U toj presudi Sud je dalje naveo: „Bitno načelo koje proizlazi iz samoga pojma
protupravnog akta i koje, kako se čini, proizlazi iz međunarodne prakse, a naročito
iz judikature arbitražnih tribunala, jest da ispravljanje (reparacija) štete mora koliko
je to moguće otkloniti sve posljedice protupravnoga akta i ponovo uspostaviti stanje
kakvo bi vjerojatno postojalo da taj akt nije bio počinjen. Naturalna restitucija, ili ako
123
Vidi pregled prijašnje arbitražne prakse o tome pitanju – Eduardo Jimenez de Arechaga u
Max SOERENSEN (Ed.): Manual of Public International Law, London, 1968, pp. 590-593; Char-
les ROUSSEAU: Droit international public, Tome V: Les rapports conflictuels, Paris, 1983, pp.
203-208.
124
Upravo zbog toga tzv. soft law i sve slične odredbe koje su sročene kao želje, namjere, politički
ciljevi ili programi suradnje nisu pravna pravila, čak ako su stipulirane u formalnim ugovorima.
to nije moguće, isplata svote koja bi odgovarala vrijednosti oštećenoga predmeta;

dosuđivanje, ako je potrebno, pretrpljene štete koja se ne bi mogla pokriti fizičkim
povratom ili isplatom umjesto njega, to su načela kojima se valja služiti pri određiva-
nju iznosa odštete dužne uslijed akta suprotnog međunarodnom pravu.” (ibid., p. 47).
Pokatkad neka država otklanja svoju odgovornost za počinjeno djelo, ali
pristaje da oštećenoj državi ili osobi isplati nadoknadu ex gratia.
Nakon kapitulacije Italije u 1943. San Marino nije izvršavao stroge dužnosti neu-
tralne države u ratu s Njemačkom. Zbog toga su pri koncu Drugoga svjetskoga rata tu
republiku bombardirali britanski avioni. Britanska je vlada nakon rata odbila priznati
svoju odgovornost za bombardiranje, ali je pristala nadoknaditi počinjenu štetu.
Sjedinjene Američke Države su u 1955. isplatile ex gratia globalnu svotu od
dva milijuna dolara japanskim ribarima koji su lovili ribu u blizini atola Bikini u
Tihom oceanu, čiji je ulov zbog zračenja izazvanoga nuklearnim pokusima morao
biti uništen.
Tako je i Rusija sporazumima s Britanijom iz 1986. i s Francuskom 1996. godine
pristala isplatiti veoma parcijalno obeštećenje nasljednicima privatnih zajmodavaca
iz tih zemalja za tzv. ruske dugove od prije 1917. godine. Ali je u tim sporazumima
izričito navedeno da te isplate „ne predstavljaju priznanje odgovornosti” te zemlje.
Napokon, Sjedinjene Američke Države i Kina sklopile su sporazum o ex gratia
obeštećenju obiteljima ubijenih i ranjenih osoba pri bombardiranju kineskoga vele-
poslanstva u Beogradu 7. svibnja 1999. godine, s globalnom svotom od 4,5 milijuna
dolara.125
h
U II. poglavlju Drugoga dijela Nacrta pravilâ Komisije za međunarodno pra-
vo potvrđuju se izvjesna nesporna pravila općega međunarodnog prava iz te
oblasti. Ta se opća pravila primjenjuju u nedostatku posebnih pravila na koja
države u pitanju mogu pristati. Njihov je izričaj toliko jasan i jednostavan da ih
je ovdje dostatno uz naš komentar citirati.
Kako smo već prije naveli, prema članku 30: „Država odgovorna za neko me-
đunarodno protupravno djelo ima obvezu: (a) da to djelo okonča ukoliko se ono
produljuje; (b) da ponudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja
ukoliko okolnosti to zahtijevaju.”
Dužnost okončanja protupravnoga djela odnosi se kako na činjenje tako i na
propuštanje. Okončanje može tražiti ne samo povrijeđena država, nego ga može
nametnuti kao pravnu obvezu Vijeće sigurnosti UN-a, ako djeluje temeljem Glave
VII. Povelje, a u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Kako je prije
navedeno, temeljem članka 29, okončanje produljenoga djela ne dira u dužnost
odgovorne države da i dalje izvršava obvezu koju je prekršila.
125
Cf., AJIL 2000 p. 127.
Ponuda prikladnoga osiguranja i jamstva neponavljanja ima preventivnu važ-

nost. Ona bi trebala ponovo uspostaviti povjerenje u uzajamnim odnosima država
u pitanju. Osiguranje se obično daje verbalno, dok jamstvo može obuhvatiti neke
konkretne preventivne mjere kako bi se izbjeglo ponavljanje protupravnoga djela.
Ali takve mjere ne moraju uvijek biti prikladne, čak i ako ih neka povrijeđena država
zahtijeva. One mogu ovisiti o naravi obveze i o naravi njezina kršenja. Stoga se u
članku 30. predviđa: „ukoliko okolnosti to zahtijevaju.” Još nije sigurno da su tu u
pitanju pravila pozitivnoga međunarodnog prava.
U navedenome savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu iz 2004. godine duž-
nost pod (a) potvrđena je na sljedeći način: „Sud primjećuje da Izrael ima... obvezu
da okonča kršenje svojih međunarodnih obveza koje proizlaze iz izgradnje zida na
palestinskom okupiranom području” (para. 150). Dodao je da je ta obveza dobro
utemeljena u općemu međunarodnom pravu i da je sam Sud u više navrata potvr-
dio njezino postojanje. To okončanje podrazumijeva rušenje zida bez odgađanja na
tome području te opoziv odnosnih zakonskih i upravnih akata, osim u mjeri u kojoj
otvaraju mogućnost obeštećenja ili drugih oblika ispravljanja u korist palestinskoga
pučanstva (para. 151).
h
Glede drugih posljedica koje proizlaze iz odgovornosti države susrećemo se
s više izraza od kojih svaki ima precizno značenje. Svi su ti pojmovi poznati i u
građanskom pravu, iako možda ne svi pod tim imenima. Radi se o ispravljanju
(reparaciji), o povratu u prijašnje stanje (restitutio in integrum), obeštećenju
(kompenzaciji) te o zadovoljštini (satisfakciji).
Članak 31. propisuje opću odredbu glede ispravljanja: „1. Odgovorna drža-
va dužna je u cijelosti ispraviti posljedice za štetu prouzročenu međunarodno
protupravnim djelom.126 2. Posljedice štete (injury, préjudice) obuhvaćaju svaku
štetu, bilo materijalnu ili moralnu, prouzročenu međunarodno protupravnim
djelom države.”
Gornje pravilo potvrđuje navod iz presude Stalnoga suda međunarodne pravde iz
1927. o nadležnosti, u sporu o Tvornici u Chorzowu. Sud je tada ustanovio: „Načelo
je međunarodnoga prava da kršenje nekoga angažmana povlači obvezu ispravljanja
(reparacije) u adekvatnom obliku. Ispravljanje je dakle neophodna nadopuna neiz-
vršenja neke konvencije, i nije nužno da se ono navede u samoj konvenciji. Nespo-
razumi glede ispravljanja koje se može dugovati zbog neizvršenja u primjeni neke
konvencije, stoga su nesporazumi glede njezine primjene.” (Series A, No. 9, p. 21).
126
Ovaj važan stavak u engleskom i francuskom originalu glasi: „The responsible State is under
an obligation to make full reparation for the injury caused by the internationally wrongful act.”
– „L’Etat responsable est tenu de réparer intégralementle préjudice causé par le fait internatio-
nalement illicite.”
Prema članku 34, „Potpuno ispravljanje štete nanesene međunarodno pro-

tupravnim djelom ima oblike povrata u prijašnje stanje, obeštećenja i zadovolj-
štine, bilo samostalno ili u kombinaciji, u skladu s odredbama ovoga Poglavlja.”
Opća obveza „potpunoga ispravljanja” (full reparation, la réparation intégrale) u
smislu članaka 31. i 34. obuhvaća svaku štetu, bilo materijalnu bilo moralnu. I kako
je u navedenoj presudi o Tvornici u Chorzowu, o meritumu spora, iz 1928. godine
bilo istaknuto, „ispravljanje štete mora koliko je to moguće otkloniti sve posljedice
protupravnoga akta i ponovo uspostaviti stanje kakvo bi vjerojatno postojalo da taj
akt nije bio počinjen”. Ali kao što smo također već istaknuli, potpuno ispravljanje ne
obuhvaća posrednu štetu koja je u kauzalnom lancu previše udaljena od počinjenoga
protupravnog djela, koja se, dakle, ne bi mogla financijski procijeniti.
Oblici ispravljanja, navedeni u članku 34, sveobuhvatni su i osim njih u me-
đunarodnom pravu ne postoje nikakvi drugi. Navedeni su prema redoslijedu u
svojoj primjeni, pri čemu, kako ćemo dalje vidjeti, obeštećenju ima mjesta ako
je povrat u prijašnje stanje neprovediv, a zadovoljštini samo u mjeri u kojoj se
nanesena šteta ne može ispraviti povratom ili obeštećenjem.
(i) Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Prema članku 35, „Dr-
žava odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu izvršiti
povrat u prijašnje stanje koja se sastoji u ponovnom uspostavljanju stanja kakvo
je postojalo prije počinjenja protupravnoga djela...”, u načelu kada je to moguće.
Pozivajući se na iskaz iz prije citirane presude o Tvornici u Chorzowu iz 1928,
Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu od 9. srpnja 2004.
konkretno zaključio: „Izrael je stoga dužan da povrati zemljište, voćnjake, maslinike
i ostalu nepokretnu imovinu koju je konfiscirao od svih fizičkih i pravnih osoba radi
izgradnje zida na palestinskom okupiranom području...” (para. 153).
Kada se protupravno djelo sastoji u zakonu, odluci izvršne vlasti, pa čak i u
pravomoćnoj sudskoj presudi, taj akt treba proglasiti ništavim kako bi se sprije-
čile njegove posljedice. Ali s obzirom da to ne mogu izravno učiniti međunarod-
ne instance, poništenje protupravnoga akta uvijek je dužnost države počinitelja.
U upravo navedenu savjetodavnom mišljenju iz 2004. Međunarodni je sud ta-
kođer istakao dužnost Izraela da opozove zakonske i upravne akte glede gradnje
zida, „osim u mjeri u kojoj oni otvaraju mogućnost obeštećenja ili drugih oblika
ispravljanja u korist palestinskoga pučanstva” (para. 151).
I u nekim drugim slučajevima već počinjene materijalne štete povrat u pri-
jašnje stanje moguć je, ako je dostatno da se protupravno oduzeta imovina vrati
zakonitom vlasniku, da se neki porušeni ili oštećeni objekt ponovo izgradi ili
popravi, ili da se samovoljno uhićena osoba oslobodi.
Ali povrat u prijašnje stanje postaje nezamisliv kada je pravni akt već proi-
zveo nepopravljive učinke, ili je protupravno ponašanje proizvelo nepopravljivu
štetu. Stoga nacrt članka 35. dodaje dva izuzetka glede gornje obveze: „... osim
i u mjeri u kojoj je taj povrat: (a) materijalno nemoguć” i (b) bio bi materijalno
moguć, ali bi bio disproporcionalan, tj. „nametnuo bi teret izvan svake razmjere
s koristi koja bi iz toga povrata proizišla, prije negoli iz obeštećenja.”
U drugom se slučaju radi o vaganju različitih interesa na temelju pravičnosti
i prihvatljivosti, ali redovito u interesu odgovorne države. To bi napose bio slučaj
ako bi povrat u prijašnje stanje mogao ugroziti političku neovisnost i gospodarsku
stabilnost te države.127
(ii) Obeštećenje (kompenzacija). S obzirom na njegovu čestu nemogućnost,
povrat u prijašnje stanje nije čest u međunarodnoj praksi, premda kao načelo
ima prvenstvo. Pokatkad, kako smo naveli, i povrijeđena država daje prednost
novčanoj nadoknadi iz vlastitih interesa. Napokon, i kompromis između stra-
naka može ovlastiti arbitra da odluči o najadekvatnijem načinu ispravljanja (re-
paracije) protupravnoga djela, što može biti obeštećenje.
U gornjim slučajevima, umjesto restitucije, ispravljanje se vrši putem obe-
štećenja, najčešće novčanoga. Samo se iznimno može zamisliti obeštećenje koje
nije novčano. Npr. za propale umjetničke predmete ono bi se moglo sastojati u
predaji povrijeđenoj državi sličnih predmeta približno iste vrijednosti.
Obeštećenje je, dakle, u praksi najčešći način ispravljanja posljedica štete.
Nacrt pravilâ Komisije za međunarodno pravo u članku 36. u tome pogledu
predviđa nekoliko sljedećih odredaba: „1. Država odgovorna za neko međuna-
rodno protupravno djelo ima obvezu da nanesenu štetu tim djelom obešteti u
mjeri u kojoj ta šteta ne bi bila ispravljena povratom u prijašnje stanje...”
Tako u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu, nakon što je istakao dužnost
Izraela da Palestincima vrati otetu nepokretnu imovinu radi izgradnje zida, Među-
narodni sud dalje je naveo: „... U slučajevima kada se taj povrat pokaže materijalno
nemogućim, Izrael će biti dužan da obešteti osobe u pitanju za svu štetu koje su
pretrpjele. Prema mišljenju Suda Izrael je jednako dužan da u skladu s primjenljivim
pravilima međunarodnoga prava u toj oblasti obešteti sve fizičke i pravne osobe koje
su pretrpjele bilo koji (drugi) oblik štete uslijed izgradnje toga zida” (para. 153, v. i
para. 163, (3) pod (c)).
U točki 2. članka 36. sadržan je veoma važan navod: „Obeštećenje pokriva
svaku štetu koju je moguće financijski procijeniti, uključujući izmaklu dobit
(lucrum cessans) u mjeri u kojoj se ustanovi.”
127
Cf., J. CRAWFORD: The International Law Commission’s Articles on State Responsibility,
Cambridge Univ. Press, 2002, pp. 215-216.
Gornje znači da ne može biti predmetom obeštećenja šteta koju nije moguće
financijski procijeniti, npr. ona nanesena ozonskom omotaču našega planeta ili za
druga „globalna onečišćenja”. Umjesto toga, međunarodna se zajednica mora potru-
diti da usvoji mjere kojima će se spriječiti, umanjiti ili staviti pod kontrolu uzroke
tih vrsta štete (v. infra, §47).
Obeštećenje pokriva, uz štetu, i izmaklu dobit u mjeri u kojoj se ustanovi, dakle
ne kao pravno pravilo. Ali, kako je prije naglašeno, ona ne pokriva posrednu štetu
koju je najčešće nemoguće pouzdano financijski procijeniti.
Tu se može postaviti pitanje kamata na dužnu svotu, što veoma općeni-
tim propisima uređuje članak 38. Taj se članak načelno odnosi na sve oblike
ispravljanja, ali ga je praktično teško zamisliti izvan glavnoga ili akcesornog
obeštećenja. Taj propis navodi: „1. Kamate na svaku glavnicu koje se duguju pre-
ma ovome Poglavlju isplaćuju se u mjeri potrebnoj da bi se osiguralo potpuno
ispravljanje štete. Visina kamate i način njezina obračuna utvrđuju se na način
da se postigne taj rezultat. – 2. Kamate počinju teći od datuma kad bi se morala
platiti glavnica do datuma kada je obveza na isplatu izvršena.”
Dakle, visina kamate određuje se tako da se postigne potpuno ispravljanje štete
(full reparation, la réparation intégrale), koje je cilj njezina obračuna. Taj je cilj
nadarbitar u arbitražnoj presudi Lusitania iz 1923. godine izrazio na sljedeći na-
čin: „Temeljni koncept ‚štetâ’ (dommages-intérêts) je... ispravljanje pretrpljenoga
gubitka, (tj.) sudski utvrđena kompenzacija za nanesenu štetu. Obeštećenje mora
biti proporcionalno šteti na način da povrijeđena strana stekne sve što je izgubila.”
(RIAA, vol. VII, p. 39).
Ni povrijeđena, a ni odgovorna država ne mogu jednostrano odlučivati o visini
pretrpljene štete, a ni o izmakloj dobiti. Ako o svemu tome ne postignu izravan
sporazum, najpogodniji je način da o tome odluči neko nepristrano međunarodno
sudbeno tijelo pod uvjetom da obje strane pristanu na njegovu nadležnost.
Kako smo prije naveli, obeštećenje nema za cilj kažnjavanje odgovorne države.
Prema međunarodnom pravu kazneno su odgovorni samo počinitelji međunarodnih
zločina i njihovi naredbodavci u osobnom svojstvu.
Bogata je, ali neartikulirana međunarodna praksa glede procjene nastale štete i
načina njezina obračuna. To je danas postalo strukom za sebe jer svaki ekonomist
ili svaki financijski stručnjak nije za to osposobljen.128 Ali ima nekih dobrih rješenja
koja su možda na putu da se transformiraju u pravna pravila.
Pri obračunu vrijednosti kapitala za neku oduzetu ili uništenu imovinu jedan je
tribunal ustanovio da je to cijena koju bi ozbiljni kupac isplatio ozbiljnom prodavaču
ako obojica raspolažu pouzdanim informacijama i žele ostvariti maksimalnu dobit, a
da nitko od njih nije izložen prisili ili prijetnji. Ako se elementi rizika i vjerojatnoće
uzimaju u obzir, to se mora činiti uz najveći oprez.
128
Vidi djelomičan pregled te prakse – CRAWFORD, op. cit., pp. 218-230, 235-239.
Izmakla dobit treba biti neposredan plod kontrakta, a ne veoma udaljenih i spe-
kulativnih očekivanja. Ona se u praksi priznaje rjeđe negoli obračun kamate na
procijenjenu štetu u razdoblju od nastale štete do potpune isplate dužne svote. Ali
s obzirom da kapital ne može u isto vrijeme proizići iz kamata i iz izmakle dobiti,
dvostruko se obeštećenje mora izbjegavati.
Ne priznaje se obračun kamate na kamatu (compound interest, l’intérêt composé).
Ako je odgovorna država financijski veoma slaba, obje se strane mogu spora-
zumjeti na umanjenu globalnu svotu u ime obeštećenja, koja obuhvaća i kamate i
izmaklu dobit.
(iii) Zadovoljština (satisfakcija). Za nanesenu nematerijalnu štetu i moralnu
uvredu strane države traženje zadovoljštine imalo je u prijašnje doba počesto
za namjeru da se država počiniteljica međunarodno protupravnoga djela po-
nizi (slanjem posebnoga izaslanstva radi isprike, podizanjem spomenika žrtvi,
pozdravom zastavi i sl).
Nacrt pravilâ Komisije za međunarodno pravo u tome pogledu predviđa
sveobuhvatan i uravnotežen propis (članak 37). Da bi se te situacije spriječile,
u njegovu je stavku 3. propisano: „Zadovoljština ne smije biti izvan razmjere
sa (nanesenom) štetom i ne može imati neki oblik koji ponižava odgovornu
državu.”
S obzirom na to da je potpuno ispravljanje štete cilj, zadovoljština ima sup-
sidijaran karakter u odnosu na druga dva oblika ispravljanja. To je navedeno
u stavku 1. članka 37: „Država odgovorna za neko međunarodno protupravno
djelo ima obvezu pružiti zadovoljštinu za štetu nanesenu tim djelom u mjeri u
kojoj se nanesena šteta ne može ispraviti povratom ili obeštećenjem”.
S obzirom na to da moralnu štetu nije moguće financijski procijeniti, u stav-
ku 2. članka 37. nabrajaju se neki od oblika zadovoljštine koji se time ne iscrplju-
ju: „Zadovoljština se može sastojati u priznanju povrede, izražavanju žaljenja,
formalnoj isprici, ili na svaki drugi prikladan način.”
Drugi prikladni načini pružanja zadovoljštine mogu biti poduzimanje istrage o
uzrocima nekoga incidenta, osnivanje fonda za obeštećenje žrtava, disciplinske mje-
re poduzete u odgovornoj državi protiv počiniteljâ djela u pitanju, ili davanje sim-
boličke naknade povrijeđenoj državi (nekoć od jednoga francuskog franka). Oblik
zadovoljštine može također biti osiguranje i jamstvo neponavljanja djela u pitanju.
Ali zadovoljštinu može u svojoj presudi pružiti i nadležni sudbeni organ. Tako je
Međunarodni sud u presudi o incidentu u Krfskom tjesnacu iz 1949. godine, nakon
što je utvrdio odgovornost Albanije zbog toga što su dva britanska razarača naletjela
na mine u njezinim teritorijalnim vodama (vidi pojedinosti infra, §97, pod 5), osudio
i Britaniju zbog toga što je u tim vodama samovoljno poduzela akciju deminiranja. U
presudi je istaknuto da Sud mora, „da bi osigurao integritet međunarodnoga prava
čiji je on organ, konstatirati da je akcija britanske ratne mornarice predstavljala krše-
nje albanske suverenosti. Ova je konstatacija u skladu sa zahtjevom Albanije putem

njezina odvjetnika, i predstavlja sama po sebi prikladnu zadovoljštinu” (pp. 35, 36).
h
Na koncu, pokatkad država počiniteljica međunarodno protupravnoga djela
nije sama odgovorna za sve njegove posljedice i za svu počinjenu štetu. Stoga
članak 39. propisuje opet općenitu odredbu: „U određivanju ispravljanja (repa-
racije) vodi se računa o pridonošenju šteti djelom ili propustom, u namjeri ili
iz nepažnje, od strane povrijeđene države ili svake osobe ili jedinice u odnosu
na koju se ispravljanje traži.”
Nastaloj šteti može materijalno pridonijeti povrijeđena država, ili osoba ili je-
dinica koja ju je pretrpjela, i to bilo svojim nehajem bilo namjernim činjenjem ili
propuštanjem. Pri tome osoba u pitanju ne mora u formalnom smislu uživati diplo-
matsku zaštitu svoje države u odnosu na odgovornu državu. Dovoljno je da je država
zatražila ispravljanje, a da su šteti pridonijele osobe ili njezine teritorijalne jedinice
za koje je ona postavila zahtjev. Ti se elementi uzimaju u obzir pri određivanju oblika
ispravljanja (povrata, obeštećenja ili zadovoljštine) te pri utvrđivanju visine dužne
odštete ako joj ima mjesta.
5. Postupak o zahtjevima glede odgovornosti. Slabost međunarodne zajednice

na dosadašnjem i na današnjem stupnju njezina razvitka ogleda se u nedostatku
sudbenih tijela s obveznom i općom nadležnošću koja bi izricala obvezujuće presude
o svim zahtjevima glede odgovornosti država za međunarodno protupravna djela.
Ako nisu unaprijed pristale na neki postupak rješavanja budućih sporova, povri-
jeđena i odgovorna država upućene su samo na izravne pregovore. U tim pregovori-
ma one mogu iznaći konačno rješenje svoga spora glede odgovornosti jedne od njih
te oblika i opsega ispravljanja protupravnoga djela ili se mogu sporazumjeti da taj
svoj spor povjere nekom nepristranom tijelu, npr. arbitražnom tribunalu ili Među-
narodnom sudu u Den Haagu (v. infra, §79). Na koncu kontradiktornoga postupka
to će tijelo izreći konačnu i obvezujuću presudu za obje strane.
Kako smo prije naveli, povrijeđena država ima pravo neposredno istaknuti državi
počinitelju svoj zahtjev glede ispravljanja štete koju je ona sama pretrpjela. Zahtjev
u ime svojih fizičkih i pravnih osoba ona ima pravo istaknuti tek nakon što su te
osobe iscrpile sve raspoložive lijekove, a u državi počinitelju nisu ostvarile pravdu.
Sve dok je Komisija za međunarodno pravo pripremala svoj Nacrt pravilâ s na-
mjerom da on bude osnova za pregovore na budućoj diplomatskoj konferenciji radi
sklapanja konvencije o odgovornosti država, ona je predviđala neke obvezujuće
postupke za njezine buduće stranke glede rješavanja sporova iz te oblasti. Tako je
Nacrt iz 1996. predviđao obvezujuće postupke pregovora i mirenja, ali se arbitraža
predviđala tek ako obje stranke o njoj sklope poseban sporazum.
Nakon što se praktično odustalo od pripremanja konvencije, Nacrt pravilâ iz
2001. godine donosi neke općenite propise koji mogu biti korisni u isticanju zahtjeva
povrijeđene države, ali se ne predviđaju nikakvi obvezujući postupci rješavanja spo-

rova, pa čak ni pregovori. U toj situaciji u obje svoje verzije Nacrt pravilâ predviđa
opširne, ali veoma restriktivne propise o pribjegavanju protumjerama. Njih ćemo
u pojedinostima izložiti na drugome mjestu, među drugim mjerama samopomoći
koje dopušta međunarodno pravo (v. infra, §87, napose pod 4. i 5).
U I. poglavlju Trećega dijela, pod naslovom „Pozivanje na odgovornost neke
države”, Nacrt pravilâ donosi neke propise glede postupka o zahtjevima povrije-
đenih država. O pozivanju na odgovornost jedne ili više odgovornih država od
strane povrijeđene države iz članka 42. raspravljali smo gore pod 2.
Da bi povrijeđena država zaštitila svoja prava nastala počinjenjem međuna-
rodno protupravnoga djela, u njezinu je interesu da svoj zahtjev u tome smislu
notificira odgovornoj državi. To je korak da bi se državi adresatu pružila mo-
gućnost da se o tome zahtjevu očituje.
Članak 43(1). predviđa u tome pogledu propis koji nije pravno obvezujući,
ali je koristan: „1. Povrijeđena država koja se poziva na odgovornost neke druge
države notificira toj državi svoj zahtjev”. U tome aktu, koji ne mora imati pismeni
oblik, ali mora stići do adresata, za nju je korisno da precizira: „(a) ponašanje
koje bi odgovorna država morala usvojiti da bi okončala svoje protupravno
ponašanje ukoliko se ono produljuje; (b) oblik koji bi ispravljanje moralo imati
u skladu s odredbama Drugoga dijela.” (članak 43(2)). Oblik ispravljanja može
biti povrat, obeštećenje ili zadovoljština.
Sadržaj takve notifikacije još ne stvara nikakve pravne obveze za odgovornu
državu. Ona može osporiti sámo postojanje međunarodno protupravnoga djela
u pitanju ili svoju odgovornost za njegovo počinjenje. Ako tu odgovornost i pri-
zna, ona ne mora prihvatiti ponašanje koje povrijeđena država od nje očekuje
ni oblik ispravljanja koji zahtijeva.
Ali sadržaj notifikacije iz članka 43. može biti koristan za otpočinjanje pre-
govora i, ako oni ne uspiju, stranke se mogu sporazumjeti o sudskom ili arbi-
tražnom rješavanju svog spora.
Članak 44. predviđa propis o dopustivosti, koji je uvjet da bi neki zahtjev bio
pravovaljan: „Na odgovornost države ne može se pozvati ako: (a) zahtjev nije uskla-
đen s primjenjivim pravilima glede nacionalnosti zahtjevâ; (b) nisu iscrpljena sva
raspoloživa i djelotvorna domaća sredstva u slučaju kada je zahtjev podložan pravu
o iscrpljenju domaćih sredstava.” O nacionalnosti zahtjeva i o vezi državljanstva
opširno smo raspravljali gore pod 2, a o iscrpljenju domaćih lijekova gore pod 3.
Ali je u praksi moguće da se povrijeđena država svojim izričitim činom ili po-
našanjem prije odrekla od svoga prava pozivanja na odgovornost države u pitanju.
Članak 45. u tome pogledu predviđa: „Na odgovornost neke države ne može se
pozvati ako: (a) se povrijeđena država valjano odrekla zahtjeva; (b) povrijeđenu se
državu zbog njezina ponašanja mora smatrati da je valjano pristala (acquiesced) na
odustanak od zahtjeva.”
Točka pod (a) odnosi se na izričiti jednostrani akt odreknuća. Na njega se od-
nosi sve prije navedeno o odreknuću (supra, §27 pod (b)). Ovdje valja naglasiti da
odreknuće nije valjano ako postoje mane pri očitovanju volje koje i neki ugovor
čine ništavim (korupcija predstavnika države, prijevara, bludnja, prisila izvršena
na predstavnika države, prisila na državu izvršena prijetnjom ili upotrebom sile,
v. supra, §22). Uz to, da bi bilo valjano, odreknuće mora biti na jasan i nedvojben
način izraženo.
Pod (b) se radi o odustanku od zahtjeva putem podrazumijevanoga pristanka
(acquiescence) (v. supra, §28, pod (c)). Nezgoda je što međunarodno pravo ne pro-
pisuje nikakve rokove protekom kojih bi se pasivnost povrijeđene države mogla
protumačiti kao njezin odustanak od zahtjeva.
Napokon, članci 46. i 47. odnose se na pluralitet povrijeđenih i na pluralitet
odgovornih država.
Članak 46. glasi: „Kada je više država povrijeđeno istim međunarodno protu-
pravnim djelom svaka se povrijeđena država može sama za sebe pozvati na odgo-
vornost države koja je počinila međunarodno protupravno djelo.”
Pri tome je važno utvrditi jesu li, i u kojoj su mjeri, sve te države stvarno pretr-
pjele neku štetu, ili su štetu pretrpjele fizičke ili pravne osobe iz tih država. Ako to
nije slučaj sa svima njima, države koje nisu posebno pogođene kršenjem ne mogu
djelovati u vlastitom interesu (članak 48(2), vidi navedeno pod 1). Ali ostaje pravilo
da svaka od istinski povrijeđenih država ima za sebe pravo pozvati na odgovornost
odgovornu ili odgovorne države radi ispravljanja djela u pitanju.
Nešto je složeniji problem u slučaju pluraliteta odgovornih država. U članku
47(1). stoji: „Kada je više država odgovorno za isto međunarodno protupravno djelo,
na odgovornost svake od tih država može se pozvati u odnosu na to djelo”. Taj opći
propis, dakle, ne priznaje solidarnu odgovornost (joint and several responsibility)
svih tih država, ali ju države u pitanju mogu prihvatiti nekim ugovorom.
Pri tome se pod (2). dodaje: „Stavak 1: (a) ne dopušta niti jednoj povrijeđenoj
državi da putem obeštećenja naplati više od štete koju je pretrpjela; (b) ne dira u
nikakvo pravo na poduzimanje postupaka prema drugim odgovornim državama.”
h
Nakon što odgovorna država ispravi (reparira) na dogovoren ili na dosuđen
način štetu što ju je počinila svojim međunarodno protupravnim djelom, time
prema međunarodnom pravu prestaje njezina odgovornost u odnosu na povri-
jeđenu državu i glede toga djela.
§ 46. PITANJE ODGOVORNOSTI DRŽAVA ZA

MEÐUNARODNE ZLOČINE I ZA SLIČNA DJELA
Bibliografija
Milan MARKOVIĆ: „Međunarodna krivična dela”, JRMP 1965, br. l, str. 29-55; Miodrag
SUKIJASOVIĆ: „Međunarodna krivična odgovornost za agresiju”, JRMP 1977, br. 3, str. 380-
393; Rodoljub ETINSKI: „Međunarodni zločin kao izvor odgovornosti države u sistemu UN”,
JRMP 1985, br. 1-2, str. 309-332.
1. Nastanak pojma zločina prema međunarodnom pravu. Taj se posebni

pojam afirmirao u praksi Međunarodnoga suda nakon Drugoga svjetskog rata.
U savjetodavnom mišljenju iz 1951. o Rezervama na konvenciju o genocidu iz
1948, Sud je istaknuo da uskrata prava na opstanak i na život čitavim ljudskim
skupinama (koja je genocid kao zločin prema međunarodnom pravu), a po svojim
stravičnim posljedicama šokira savjest čovječanstva, suprotna je moralnom pravu.
Stoga su načela koja su u osnovi Konvencije o genocidu načela koja priznaju civili-
zirani narodi i koja obvezuju države čak i izvan ugovornog odnosa (p. 23).
U tome poimanju još dalje je otišla presuda Međunarodnoga suda Barcelona
Traction (nova tužba) iz 1970, premda ona izrijekom ne spominje „međunarodne
zločine”: ...Treba povući bitnu razliku između obveza država prema međunarodnoj
zajednici u njezinoj cjelini i onih koje nastaju prema nekoj drugoj državi u okviru
diplomatske zaštite. One prve, po njihovoj naravi odnose se na sve države. S obzirom
na važnost prava o kojima se radi, to su obveze erga omnes.”
Dalje slijedi: „Te obveze proizlaze, na primjer, u današnjemu međunarodnom
pravu, u stavljanju izvan zakona akata agresije i genocida, ali također i iz načela i
pravila o temeljnim pravima ljudske osobe, uključujući zaštitu od ropstva i rasne
diskriminacije...” (p. 33, paras. 33-34). Ali je Sud na drugome mjestu u toj presudi
dodao važnu ogradu „... Ipak, na univerzalnom planu, instrumenti koji obuhvaćaju
ljudska prava ne priznaju državama sposobnost da štite žrtve kršenja tih prava ne-
ovisno od njihova državljanstva...” (p. 48, para. 91).
Naporedo s time države su između sebe sklapale mnogostrane konvencije
u kojima su definirale neke nove međunarodne zločine (sama Konvencija o
genocidu iz 1948. i ona o apartheidu iz 1973), ili su naknadno donosile propise
o suzbijanju i kažnjavanju djelâ koja je opće međunarodno pravo već takvima
držalo (ropstvo i ropstvu slični odnosi, piratstvo na otvorenome moru). Konven-
cije o humanitarnom pravu iz 1949. i Prvi dopunski protokol iz 1977. definirale
su njihova „teška kršenja”, što je sinonim za međunarodne zločine.
U tim se konvencijama predviđa obveza njihovih država stranaka da usklade
svoje kazneno zakonodavstvo s njihovim odredbama te da njihovi sudovi kaž
njavaju počinitelje tih nedjela. Ali sve te konvencije impliciraju i odgovornost
§ 46. PITANJE ODGOVORNOSTI DRŽAVA ZA MEÐUNARODNE ZLOČINE... 387
sámih država stranaka zbog mogućeg neizvršenja tih ugovornih obveza, a ne

isključuju ni njihovu neposrednu odgovornost zbog izravnoga počinjenja nekih
od tih međunarodnih zločina.129
Taj je razvoj okrunjen nabrajanjem i definiranjem međunarodnih zločina u statu-
tima međunarodnih kaznenih sudova i tribunala koji su im povjereni u nadležnost,
iako isključivo u svrhu kažnjavanja pojedinaca (a ne i država) (v. infra, §60).
Zbog toga razvoja nakon 1945. godine, danas ima malo sumnje u to koja su
međunarodno protupravna djela prema općemu međunarodnom prav među-
narodni zločini koji u načelu povlače kaznenu odgovornost svojih počinitelja.
Ali domašaj odgovornosti država za ta djela ostao je i dalje upitan.
2. Pitanje odgovornosti država za međunarodne zločine. U suvremenome
međunarodnom pravu ne postoji ništa slično kaznenoj odgovornosti država
za bilo koje međunarodno protupravno djelo, pa i za ona koja neke konvencije
označuju „međunarodnim zločinima” ili njihovim „teškim kršenjima”.
To je, među ostalim, posljedica činjenice što nikada nije postojao neki međuna-
rodni kazneni sud koji bi za međunarodne zločine sudio samim državama.130 Djelo-
mice iz toga razloga dosad nije bilo presuda izrečenih ni od drugih međunarodnih
sudova i tribunala koje bi ustanovile kaznenu odgovornost neke države. Poseban
razlog tomu jest što do tih pravorijeka dolazi samo temeljem sporazuma stranaka u
sporu na nadležnost tribunala u pitanju.
Vijeće sigurnosti UN-a može proglasiti neku državu agresorom i po toj osno-
vi naložiti protiv nje sankcije prema Glavi VII. Povelje. Ali ono sâmo ne može
definirati međunarodne zločine ili uvjete njihova izvršenja na normativan način.
U kodifikaciji pravilâ o odgovornosti država za međunarodno protupravna
djela Komisija za međunarodno pravo nije mogla izbjeći taj problem. Tijekom
njezina rada došlo je do dvaju različitih rješenja koja ćemo u nastavku izložiti.
129
To se npr. odnosi na mogući predmet tužbe Međunarodnom sudu u Den Haagu protiv neke
države zbog kršenja Konvencije o genocidu iz 1948. temeljem njezina članka IX.
130
Između dva svjetska rata tako nešto su predlagali neki najistaknutiji profesori kaznenoga pra-
va u svijetu. Njihova mišljenja je na sažet način izložio Roberto Ago u jednom od svojih izvje-
šća Komisiji za međunarodno pravo: „Valja spomenuti školu kojoj su pripadali V. V. Pella, Q.
Saldaña, H. Donnedieu de Vabres i drugi, koji su poticali usvajanje spiska najtežih kršenja me-
đunarodnoga prava i utvrđivanja kazni za njih. Te bi se kazne kretale od novčanih sankcija do
okupacije teritorija te u krajnjem slučaju gubitka neovisnosti. Svi pisci u pitanju uvjetovali su
ostvarenje njihovih načela ustanovljenjem jednoga međunarodnog kaznenog suda, nadležnoga
da izriče sankcije u pitanju” Cf., 1976, ILCYB, Volume II, Part Two, p. 113, para. 141. Hipotetički
uzevši, takav predloženi sud, ako bi se mogao ustanoviti, preuzeo bi dio nadležnosti današnjega
Vijeća sigurnosti UN-a. Ako ne iz drugih razloga, teško je vjerovati da bi bilo koja od njegovih
stalnih članica pristala na tako dalekosežnu reviziju Povelje.
3. Međunarodni zločini u napuštenom članku 19. Posebni izvjestitelj u

Komisiji, čuveni talijanski pravni znanstvenik Roberto Ago preložio je u 1976.
godini, a Komisija je jednoglasno prihvatila, načelnu podjelu svih međunarodno
protupravnih djela u dvije kategorije, i to na međunarodne zločine i na „obične”
međunarodne delikte.
Prema točki 2. tadašnjega članka 19, međunarodni zločin čini: „... među-
narodno protupravno djelo koje proizlazi iz povrede od strane neke države
međunarodne obveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa među-
narodne zajednice da je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u
njezinoj cjelini.”131
Prema negativnoj definiciji iz točke 4. članka 19, svako međunarodno pro-
tupravno djelo koje u gornjemu smislu nije „međunarodni zločin”, čini među-
narodni delikt.
Članak 19. u točki 3. nabrojio je neke od međunarodnih zločina, ali se tamo
naglašuje da ta lista nije iscrpna: „Uz rezervu propisa točke 2, i prema pravilima
međunarodnoga prava na snazi, neki međunarodni zločin može naročito proizaći:
(a) iz teškoga kršenja neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje me-
đunarodnoga mira i sigurnosti, poput onih koje zabranjuju agresiju; (b) iz teškog
kršenja neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu prava naroda na
samoodređenje, poput onih koje zabranjuju ustanovljenje ili održanje putem sile
kolonijalne dominacije; (c) iz teškog kršenja u širokim razmjerima neke međuna-
rodne obveze od bitne važnosti za zaštitu ljudske osobe, poput onih koje zabranjuju
ropstvo, genocid i apartheid; (d) iz teškog kršenja neke međunarodne obveze od
bitne važnosti za održanje i zaštitu ljudskoga okoliša, poput onih koje zabranjuju
masovno onečišćenje atmosfere i mora.”132
Međunarodni zločin je, dakle, samo ono međunarodno protupravno djelo
koje proizlazi iz kršenja neke obveze erga omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu
temeljnih interesa međunarodne zajednice da je sáma ta zajednica tu povredu
priznala međunarodnim zločinom. Iz toga proizlazi da međunarodni zločini
nisu sva pravila jus cogens koja također nameću erga omnes pravne obveze svim
državama.
Međunarodni se zločini u tome smislu razlikuju od običnih međunarodnih de-
likata s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja te na brutalnost i prijezir njihovih
počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Za razliku od većine običnih među-
131
U određivanju definicije „međunarodnoga zločina” Komisija se očito inspirirala definicijom
imperativne norme općega međunarodnog prava (jus cogens) iz članka 51. Bečke konvencije o
pravu ugovora, iz 1969. Da bi bili na snazi, i jus cogens i „međunarodni zločin” mora prihvatiti i
priznati kao takve međunarodna zajednica država u svojoj cjelini.
132
Neki od danih primjera bili su predmetom osporavanja. Tako su neki pisci izražavali sumnju
da je prema međunarodnom pravu danas na snazi masovno onečišćenje atmosfere i mora pod
d) čak i kršenje pravila jus cogens.
narodnih delikata koji diraju u interese samo povrijeđene države pojedinačno, me-
đunarodni zločini narušavaju interese cjelokupne međunarodne zajednice država, a
kako smo vidjeli, gotovo redovito i prava pojedinaca. Počinjenje tih međunarodnih
zločina povlači po današnjem međunarodnom pravu kaznenu odgovornost poje-
dinaca, koji u izvršenju nekih od njih veoma često djeluju i kao agenti svoje države
(v. pojedinosti, infra, §60).
Tekst članka 19. ostao je nepromijenjen i u Nacrtu pravilâ usvojenom u
prvom čitanju u Komisiji za međunarodno pravo u 1996. godini. Gornja je po-
djela na međunarodne zločine i na obične međunarodne delikte bila gotovo
jednodušno prihvaćena u čitavoj znanosti i kroz više od četvrt stoljeća smatrala
se dijelom općega međunarodnog prava na snazi.
To ipak nije umanjilo teškoće u daljemu radu Komisije za međunarodno pravo
u formuliranju domašaja odgovornosti država glede počinjenja međunarodnih zlo-
čina, koja očito nije kaznene naravi.
Čini se da Nacrt pravilâ iz 1996. nije u tome bio najuspješniji i da se u tome po-
gledu nisu mogla kodificirati već postojeća pozitivna pravila općega međunarodnog
prava. Njegov je članak 51. naveo da međunarodni zločin povlači sve pravne poslje-
dice bilo kojega drugog međunarodno protupravnoga djela te dodatne posljedice
koje se u njoj predviđaju. Ali se tamo ne određuju nikakve pravne posljedice po
samu državu počiniteljicu tih zločina, nego se priznaju samo neka posebna prava
povrijeđenih država.
Predviđeno je da povrijeđena država u tim slučajevima ima napose pravo da
povrat u prijašnje stanje ne bude podvrgnut ograničenjima predviđenima za obične
međunarodne delikte: (i) glede tereta države počinitelja koji bi bio izvan svakoga
razmjera u odnosu na korist koju bi povrijeđena država ostvarila tim povratom
umjesto obeštećenja, kao i (ii) glede povrata u prijašnje stanje koji bi ozbiljno ugrozio
političku neovisnost ili ekonomsku stabilnost države počinitelja toga zločina. Usto,
i dobivanje zadovoljštine nije podvrgnuto ograničenju što se tiče očuvanja ugleda
države počinitelja zločina (članak 52).
Bilo je nadalje predviđeno da svaka druga država u svijetu, u slučaju počinjenja
međunarodnoga zločina, ima sljedeće obveze: (a) da ne prizna kao zakonito stanje
koje je zločinom stvoreno; (b) da ne pruži pomoć ili podršku državi koja je počinila
zločin u održanju stanja koje je time stvorila; (c) da surađuje s drugim državama u
provođenju gornjih obveza te, napokon, (d) da surađuje s drugim državama u pri-
mjeni mjera radi otklanjanja posljedica zločina.
Pretposljednji izvjestitelj u Komisiji Gaetano Arangio-Ruiz predložio je ambici-
ozni sustav te odgovornosti koji nije bio prihvaćen ni u samoj Komisiji. Taj je njegov
sustav predviđao intervenciju Vijeća sigurnosti, Opće skupštine i Međunarodnoga
suda u Den Haagu u identifikaciji zločina i inkriminaciji optužene države. Ali taj
prijedlog nije realističan. Naime, politički organi UN-a djeluju temeljem oportu-
niteta država koje su u njima zastupljene, a Međunarodni sud ne može izreći ni
savjetodavno mišljenje bez zahtjeva za to ovlaštenoga političkog organa.
Usporedo s time raslo je protivljenje propisima o međunarodnim zločinima i u

samoj Komisiji, a napose u Šestom odboru Opće skupštine, u kojemu su predstav-
ljene države članice UN-a. Najjačim silama, koje teže unilateralizmu u ostvarenju
njihovih političkih ciljeva, očito smeta definicija međunarodnih zločina u propisima
o odgovornosti država. Glavni je argument da ta odgovornost nije kaznene naravi.
4. „Teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega
međunarodnog prava”. Zbog očito nepostojeće kaznene odgovornosti država
Komisija za međunarodno pravo odlučila se za radikalno rješenje. U konačnom
Nacrtu pravilâ o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela, koji
je usvojila 9. kolovoza 2001. godine, ona je izbrisala svaki spomen na međuna-
rodne zločine, uključujući prijašnji članak 19.
Ali je Komisija ostala svjesna činjenice da sva međunarodno protupravna
djela nisu po svojim štetnim učincima jednaka. Stoga je između svih njih u
III. poglavlju Drugoga dijela Nacrta izdvojila „teška kršenja (serious breaches,
violations graves) obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega među-
narodnog prava”.
Članak 40(1). toga novog Nacrta tako predviđa: „Ovo se Poglavlje primjenjuje na
međunarodnu odgovornost koja proizlazi iz teškoga kršenja od neke države obveze
koja proizlazi iz neke imperativne norme općega međunarodnog prava.” Tu se Ko-
misija nadovezuje na definiciju tih normi jus cogens iz članka 53. Bečke konvencije o
pravu ugovora iz 1969, prema kojoj: „... imperativna norma općega međunarodnog
prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država
kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo
normom općega međunarodnog prava iste prirode.”133
Dakle, „teško kršenje” normi jus cogens trebalo bi imati isti ili sličan pravni
učinak kao i počinjenje međunarodnih zločina što ih je čitava međunarodna
zajednica država priznala takvima. Moglo bi se primijetiti da je svako kršenje
normi jus cogens po svojoj naravi teško.
Ali se u komentaru na članak 40. kao primjeri navode u biti ista djela koja bi
se i primjenom definicije iz prijašnjeg članka 19. mogla okvalificirati međuna-
rodnim zločinima. Upućivanjem na neke pravorijeke Međunarodnoga suda i na
komentar Komisije na članak 53. Bečke konvencije, kao primjeri se navode: za-
brana agresije, zabrana ropstva i trgovine robljem, genocid, rasna diskriminacija
i apartheid, tortura (mučenje) te pravo narodâ na samoodređenje. U komentaru
133
Time je Komisija željela zadovoljiti države koje su se suprotstavljale prijašnjem članku 19. Ali
čini se da je za to bilo malo političkoga opravdanja jer se u isto vrijeme stvarno odustalo od na-
mjere da se na temelju usvojenoga Nacrta pravilâ sazove diplomatska konferencija radi usvajanja
teksta konvencije o odgovornosti država.
se ističe da to nabrajanje nije sveobuhvatno, što uostalom potvrđuje i članak 64.

Bečke konvencije.134 Toliko o kvalitativnom određenju tih djela.
Stavak 2. članka 40. tu dalje precizira kvantitativne elemente: „2. Kršenje
takve obveze je teško ako obuhvaća flagrantno ili sustavno neizvršavanje obveze
od strane odgovorne države.” Sustavno kršenje upućuje na to da se ono ponavlja,
da je organizirano i namjerno. Izraz „flagrantno” odnosi se na intenzitet kršenja
i njegove učinke. Ali se te kvalifikacije uzajamno ne isključuju. Teška su kršenja
u isto vrijeme sustavna i „flagrantna”.
U članku 40. ne spominje se nikakav postupak radi ustanovljenja „teškoga kr-
šenja”. Ali se u komentaru navodi da će takve slučajeve razmatrati tijela nadležnih
međunarodnih organizacija: Vijeće sigurnosti i Opća skupština UN-a, dok u slučaju
agresije Vijeće sigurnosti ima u tome pogledu posebnu ulogu prema Povelji.
Najstrašnija i u širokim razmjerima takva počinjena djela (međunarodni zloči-
ni) što ih je počinila neka država mogu izazvati jaku reakciju protiv nje. U tim se
situacijama ne gleda na obujam prihvaćenih ugovornih obveza od države kršiteljice,
nego su gotovo jedino važne njihove posljedice. Takve će situacije Vijeće sigurnosti
ocijeniti „prijetnjom mira” i može poduzeti akcije prema Glavi VII. Povelje UN.
Država koju se smatra odgovornom za zločine koji uzrokuju goleme ljudske i mate-
rijalne žrtve i koji su pokrenuli velike mase izbjeglica i prognanika, napose u druge
zemlje, može protiv sebe očekivati makar i zakašnjele sankcije Vijeća sigurnosti.135
Sa stajališta pravne sigurnosti u međunarodnim odnosima novi je članak 40.
uzmak u odnosu na prijašnji propis. Prema prijašnjem članku 19. svaki od me-
đunarodnih zločina treba takvim priznati čitava međunarodna zajednica. Do toga
najčešće dolazi putem općenito prihvaćenih univerzalnih konvencija u kojima su
oni definirani, poput npr. teških kršenja Ženevskih konvencija o humanitarnom
pravu iz 1949. Stranke tih četiriju konvencija danas su praktično sve države svijeta.
Sadašnji članak 40, naprotiv, implicitno dopušta državama da same procjenjuju što
je u konkretnom slučaju „teško kršenje” neke norme jus cogens. A i sam pojam im-
perativnih normi općega međunarodnog prava u znanosti je difuzan, i to u daleko
većoj mjeri od pojma međunarodnih zločina iz prijašnjega članka 19. i konvencija
koje su ih definirale.
134
Cf., James CRAWFORD: The International Law Commission’s Articles on State Responsibility,
Cambridge Univ. Press, 2002, pp. 246-247.
135
Ali su od toga u praksi stvarno izuzete stalne Članice Vijeća sigurnosti ako je neka od njih
sama počinitelj tih zločina (npr. danas Ruska Federacija u Čečeniji ili Sjedinjene Američke Dr-
žave u Afganistanu, Iraku ili u njihovoj vojnoj bazi u Gvantanamu na Kubi) ili ako ih neka druga
država vrši pod zaštitom neke od njih (npr. Izrael na okupiranim palestinskim područjima). Ali
su od toga u praksi stvarno izuzete stalne Članice Vijeća sigurnosti ako je neka od njih sama
počinitelj tih zločina (npr. danas Ruska Federacija u Čečeniji ili Sjedinjene Američke Države u
Afganistanu, Iraku ili u njihovoj vojnoj bazi u Gvantanamu na Kubi) ili ako ih neka druga država
vrši pod zaštitom neke od njih (npr. Izrael na okupiranim palestinskim područjima).
Gornje promjene dovele su i do konfuzije u terminologiji koja ne služi nikakvoj

svrsi. Neka država može biti proglašena odgovornom zbog kršenja Konvencije o
sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ali s obzirom da država ne može biti
kazneno odgovorna i ne može počiniti „međunarodni zločin”, u takvom će se slučaju
govoriti o njezinu „teškom kršenju” obveze koja proizlazi iz imperativne norme koja
to djelo tom Konvencijom zabranjuje. Naprotiv, o „zločinu genocidu” će se govoriti
samo kada je u pitanju kaznena odgovornost pojedinaca počinitelja. A radi se o
kršenju materijalnih propisa iz iste konvencije.
U jedinome preostalom članku 41. propisuju se „posebne posljedice” teškoga
kršenja normi u pitanju. U tome pogledu taj Nacrt jednako je manjkav kao i onaj
prethodni jer se odustalo od definiranja posebnih pravnih posljedica po državu
počiniteljicu takvoga međunarodno protupravnoga djela. Predviđaju se samo
dužnosti trećih država u odnosu na to djelo i na njegova počinitelja. S obzirom
na to da se radi o kršenjima imperativnih normi erga omnes, i te su dužnosti
erga omnes. Radi se o obvezama svih država (i) na suradnju i (ii) na uzdržavanje.
(i) Najprije se propisuje: „1. Države će dopuštenim sredstvima surađivati u
svrhu okončanja svakoga teškog kršenja u smislu članka 40”. Ta se suradnja može
obavljati u okviru nadležnih međunarodnih organizacija, ali i izvan institucija.
Izbor između „dopuštenih sredstava” ovisi o okolnostima svakoga slučaja. Su-
radnja radi okončanja takvih djela poput agresije ili genocida sve više postaje
pravnom obvezom svih država svijeta, iako taj razvoj još nije dovršen.
(ii) Dalje se propisuje: „2. Nijedna država neće priznati kao zakonito stanje
stvoreno teškim kršenjem u smislu članka 40. niti će pružati pomoć ili podršku
u održavanju toga stanja”.
Dužnost kolektivnoga nepriznavanja neke protupravne situacije potječe još od
Stimsonove doktrine iz 1932. godine, koja se odnosila na nepriznavanje uspostav-
ljanja od Japana satelitskoga režima u Mandžuriji, odcijepljenoj pokrajini od Kine.
Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji
između država u skladu s Poveljom UN-a iz 1970. godine predviđa: „Nikakvo stje-
canje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće se priznati kao
zakonito.” U savjetodavnome mišljenju iz 1971. o Namibiji Međunarodni je sud
ustanovio da je vlast Južne Afrike na tome području nezakonita erga omnes i da to
stanje ne smije priznati ni jedna država, uključivši i nečlanice UN-a (p. 56,. para.
125). Rezolucijom 662 od 9. kolovoza 1990. Vijeće je sigurnosti proglasilo iračku
aneksiju Kuvajta ništavom i nepostojećom, a države i međunarodne organizacije bile
su pozvane da se uzdrže od bilo kakve akcije ili postupka koji bi se mogli protumačiti
posrednim priznanjem te aneksije.
Stoga ima elemenata za zaključak da je dužnost nepriznavanja takvih pro-
tupravnih čina postala dijelom općega međunarodnog prava.
Dužnost ex post facto nepružanja pomoći ili podrške u održavanju nezakoni-
toga stanja proizlazi iz članka 16. toga Nacrta pravilâ. Prema tome članku, „Dr-
žava koja pomaže ili podupire drugu državu u njezinu počinjenju međunarodno
protupravnoga djela zbog toga je međunarodno odgovorna...” pod uvjetima koji
se dalje propisuju (v. supra, §44, pod 6(a)).
I napokon, stavak 3. članka 41. jest klauzula osiguranja (saving clause). U njemu
se propisuje da: „3. Ovaj članak ne dira u druge posljedice predviđene u ovome Di-
jelu ili u daljnje posljedice koje bi iz kršenja na koje se ovo Poglavlje odnosi mogle
proizići prema međunarodnom pravu.”
Iz te odredbe proizlazi da teška kršenja normi jus cogens povlače sve pravne
posljedice bilo kojega drugog međunarodno protupravnoga djela iz I. i II. poglavlja
toga nacrta, poput dužnosti odgovorne države da takvo teško kršenje okonča, da
ponudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja te da u cijelosti ispravi
(posljedice za) prouzročenu štetu. Daljnje se posljedice odnose na moguće ustanov-
ljenje budućih pravnih režima protiv teških kršenja, npr. u slučaju agresije.
5. Kasniji razvoj. Dogodilo se, međutim, da je Komisija za međunarodno pravo
izbrisala u svome Nacrtu pravilâ odredbu članka 19. o međunarodnim zločinima
nekoliko tjedana uoči stravičnih terorističkih čina u New Yorku, Washingtonu, D.C.
i Pensilvaniji 11. rujna 2001. godine. Radilo se o flagrantnom činu zločina međuna-
rodnoga terorizma čija definicija još nije usvojena u nekoj konvenciji univerzalnoga
domašaja. Za te zločine bila je odgovorna transnacionalna zločinačka organizacija
Al-Qa’ida, koja je imala glavna uporišta u Afganistanu, tada pod vlašću talibana.
Već sljedećega dana, 12. rujna te godine, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je
usvojilo rezoluciju 1368. kojom je taj teroristički čin označilo „prijetnjom miru”. Ali
je u njezinoj preambuli „priznala” pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu
protiv terorističkih čina.
Sjedinjenim Američkim Državama je pod predsjednikom Bushom Jr. to bilo do-
voljno da 7. listopada iste godine, uz pomoć Britanije, poduzmu oružanu interven-
ciju protiv Afganistana radi uništenja terorističkih baza i obaranja režima talibana
u toj zemlji. Ni jedna druga država osim Irana i Iraka nije se usprotivila toj jedno-
stranoj akciji, poduzetoj u navodnoj samoobrani. Poslije je vlast Sjedinjenih Ame-
ričkih Država označila još Iran, Irak i Sjevernu Koreju kao zemlje koje podržavaju
međunarodni terorizam. Tu jednostranu optužbu malo je koja treća država priznala
kao opravdanu, a od nje je odustala i nova američka administracija Baracka Obame.
To je potom otvorilo vrata Sjedinjenim Američkim Državama da u 2003. godini
bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti napadnu i osvoje Irak, a da do danas tamo nisu otkri-
le dokaze da je bivši režim Saddama Husseina pomagao Al-Qa’idu i da je posjedovao
biološko i kemijsko oružje kojim bi bio u stanju napasti treće zemlje.
Oružana intervencija protiv državâ koje su optužene da pomažu međunarodni
terorizam ne bi se smjela poduzimati bez ovlaštenja ili pristanka Vijeća sigurnosti
UN-a. Ali je u borbi protiv toga suvremenog međunarodnog zla mnogo važnije
kažnjavati pojedince odgovorne za te zločine. Ispravan je put da se pri sljedećoj
reviziji Rimskoga statuta konačno usvoji definicija toga međunarodnog zločina i
da se njegovo kažnjavanje povjeri u nadležnost stalnoga Međunarodnog kaznenog
suda u den Haagu. Kao u iračkom slučaju, svaki treći put otvara mogućnosti teških
zloupotreba.
§ 47. PRAVNA PITANJA MEĐUNARODNE ZAŠTITE

OKOLIŠA
Bibliografija
Branko SAMBRAILO: „Međunarodno reguliranje ekološke zaštite i kontrole Mediterana i Jadrana”,
ZPFZ 1975, br. 2-4, str. 439-456; Budislav VUKAS: „Zaštita i očuvanje morske okoline”, Prinosi, br.
17, Zagreb, 1982, str. 232-245; Mirjam ŠKRK: „Varstvo okolja pred onesnaženjem v mednarodnih
odnosih”, Zbornik znanstvenih razprav, 1988, (Ljubljana), 27 str.; Philippe SANDS: Principles of
International Environmental Law I, Frameworks, standards and implementation, Manchester
1994, 773 pages; Vols. IIA, IIB and III, Documents; V. HLAČA – G. STANKOVIĆ: Pravo zaštite
morskog okoliša, priručnik odabranih propisa, Rijeka, 1997, 243 str.; M. H. ARSANJANI – W.
M. REISMAN: „The Quest for an International Liability Regime for the Protection of the Global
Commons”, in K. WELLENS (Ed): International Law: Theory and Practice, Essays in Honour of
Eric Suy, The Hague, 1998, pp. 469-492; Dorotea ĆORIĆ: „Međunarodna konvencija o građanskoj
odgovornosti za štetu zbog onečišćenja brodskim gorivom”, Zbornik radova Pravnog fakulteta
u Splitu, 2001, br. 4, str. 435-449; Maja SERŠIĆ: Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša,
Zagreb, 2003, 247 str; „Odgovornost za onečišćenje morskog okoliša: međunarodnopravna
odgovornost država i građanskopravna odgovornost”, ZPFZ 2008, br. 1-2, str. 263-291; V. BARIĆ
PUNDA, Z. BRKIĆ: „Zaštita i očuvanje Sredozemnog mora s posebnim osvrtom na obalne države
članice EU”, ZPFS 2007, br. 1, str. 53-64; V. BARIĆ PUNDA: „Uloga Europske unije u zaštiti i
očuvanju Sredozemnog mora, s osvrtom na neke pravne i strateške dokumente”, ZPFS 2008, br. 4,
str. 761-778; Dorotea ĆORIĆ: Onečišćenje mora s brodova, Međunarodna i nacionalna regulativa,
Rijeka, 2009, 329 str.; Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias
Forteau et Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, pp. 1411-1486.
1. Uvod.136 Širok krug pitanja zaštite okoliša postaje sve više predmetom
međunarodne brige. Čini se da će u 21. stoljeću to biti jedan od najvažnijih
predmeta međunarodnoga prava i međunarodnog reguliranja.
To osobito uključuje: onečišćenje zraka (atmosfere) uključujući napose podi-
zanje temperature na našemu planetu s učinkom staklenika te oštećenje ozon-
skog omotača oko njega. To nadalje uključuje onečišćenje mora, rijeka i drugih
vodenih tokova, potom nuklearne i druge naročito opasne djelatnosti, kao i
ugrožavanje opstanka nekih vrsta živih bića na ovoj planeti.
Ti sve ozbiljniji međunarodni problemi međunarodne su važnosti i stoga
iz više aspekata postavljaju nove izazove u međunarodnom pravu. Najprije,
posljedice onečišćenja počinjenoga u granicama jedne države veoma se rijetko
ograničuju samo na tu državu. Štetne posljedice šire se na područja susjednih,
ali pokatkad i veoma udaljenih država. Ali neke vrste onečišćenja poput kiselih
136
U pisanju ovoga odjeljka pisac se naročito inspirirao izlaganjem: „International Environmen-
tal Law” u Malcolm M. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, pp. 585-
631, koje odskače u odnosu na obradu te materije u drugim udžbenicima.
§ 47. PRAVNA PITANJA MEĐUNARODNE ZAŠTITE OKOLIŠA 395
kiša nastaju izgaranjem fosilnih goriva poradi kojih se neki kemijski spojevi u
dodiru sa zrakom i pod sunčevim zrakama pretvaraju u kiseline. Te se čestice
pokatkad prenose kroz atmosferu tisućama kilometara udaljenima od mjesta
onečišćenja. Tu je veoma teško ili čak nemoguće sa sigurnošću utvrditi mjesto ili
mjesta s kojih onečišćenje potječe. Jednako je glede štetnih posljedica oštećenja
ozonskoga omotača (vidi pojedinosti infra, §65, pod 6).
Iz navedenih razloga narasle probleme zaštite okoliša više ni jedna država
ne može rješavati sama za sebe. Ta zaštita zahtijeva međunarodni pristup i
međunarodne sporazume.
Pri tome valja stalno imati na umu da je zaštita okoliša usko povezana s
potrebom gospodarskog napretka svih, a napose nerazvijenih država. Da se ne
bi nanosila još mnogo veća šteta okolišu i ekosustavu čitave naše planete, te bi
zemlje morale graditi nova ekološki čista industrijska postrojenja. To zahtijeva
dodatne troškove i ulaganja, a za to je nužna pomoć razvijenoga dijela svijeta
u interesu njega samoga.
U međunarodnim instrumentima spominje se koncept „održivoga razvoja”
(sustainable development), koji je u jednom izvješću neprecizno opisan kao
„razvoj koji izlazi u susret potrebama sadašnjega naraštaja a da ne kompromitira
sposobnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih vlastitih potreba”.137
Neki međunarodni instrumenti proklamiraju kao posebno pravo svako-
ga ljudskog bića da živi u zdravom okolišu. Ali proklamiranje takvoga novog
ljudskog prava isprazno je i bez svrhe ako se ne preciziraju dužnosti i napose
financijske obveze onih subjekata koji bi ga trebali osigurati na čitavom našem
planetu. To navedeno „pravo” stoga valja uzeti kao daleki cilj čovječanstva u
njegovoj cjelini.
Između brojnih pokušaja definiranja onečišćenja najsveobuhvatniji nam se
čini onaj prema kojemu je ono: „neposredno ili posredno unošenje po čovjeku u
okoliš tvari ili energije koje rezultira štetnim učincima tolike naravi da ugrožava
ljudsko zdravlje, oštećuje žive izvore i ekosustav te umanjuje ljepotu krajolika i
druge zakonite upotrebe okoliša”.138
Stoga je glavni krivac za onečišćenje okoliša nesumnjivo čovjek sa svojim dje-
latnostima. Pri tome ne treba isključiti mogućnost da do onečišćenja dođe i zbog
137
Iz tzv. Brundtland izvješća svjetske komisije za okoliš i razvoj iz 1987.
138
Ta opširna definicija prvotno je bila usvojena u jednoj preporuci iz 1974. Organizacije za
ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), a potom je predviđena i u nekim međunarodnim ugovo-
rima. Prema članku 1. rezolucije pod naslovom „Okoliš”, što ju je Institut za međunarodno pravo
usvojio u 1997, „... koncept okoliša uključuje abiotičke i biotičke prirodne izvore, napose zrak,
vodu, tlo, faunu i floru, kao i interakciju između tih faktora. On također uključuje karakteristične
aspekte krajolika”.
prirodnih sila. Ako je ono otklonjivo, npr. ako u neki vodeni tok koji prolazi kroz
više država prodru slane vode, zainteresirane države mogu sklopiti sporazum o sa-
naciji voda te rijeke, iako pri tome ne postoji odgovornost ni jedne države za samo
onečišćenje.
Unatoč tomu što je čovječanstvo svakim danom i sve više svjesno kobnih
posljedica zagađivanja okoliša za ovaj i za buduće naraštaje stanovnika našega
planeta, nije u izgledu postizanje nekoga sveobuhvatnog globalnog međunarod-
nog ugovora koji bi se odnosio na sve aspekte onečišćenja okoliša i „biosfere”. Na
vidiku nije ništa slično nečemu poput Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982,
koja je kodificirala gotovo sva pitanja te grane međunarodnoga prava. Ali dio
XII. te konvencije posvećen je zaštiti i očuvanju morskoga okoliša i pruža nužan
pravni okvir, uz iskaz nekih općenitih načela iz te oblasti.
Još ne postoji ni neka specijalizirana ustanova UN-a ili druga stalna i uni-
verzalna međudržavna organizacija koja bi se sustavno bavila zaštitom okoliša
i koja bi državama predlagala nacrte ugovora ili bi im čak nametala mjere u
tome pogledu.
Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, u 1972. i 1992.
održane su dvije konferencije UN-a o okolišu, prva u Stockholmu, a druga u
Rio de Janeiru. Na tim dvjema konferencijama usvajani su brojni i opsežni do-
kumenti koji izražavaju želje, konstatacije stanja, preporuke, standarde, neob-
vezne planove, buduće akcije i sl. Samo neki od zaključaka iz dviju usvojenih
deklaracija potaknuli su razvoj pravila općega međunarodnog prava iz te oblasti.
Umjesto međunarodne organizacije, Konferencija održana u Stockholmu
utemeljila je Program Ujedinjenih nacija o okolišu (United Nations Environment
Programme – UNEP), s Upravljačkim vijećem i malim Tajništvom koje koordi-
nira sve planove UN-a, pruža savjete međunarodnim organizacijama, osigurava
suradnju svjetskih znanstvenika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove
akcije UN-a.
Zaključak je, dakle, da danas postoji obilje međunarodnih instrumenata,
uključujući konvencije, koji na nesustavan način pokušavaju regulirati sprječa-
vanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje posljedica onečišćenja nekoga pro-
stora iz različitih izvora. Ta množina instrumenata odražava nekoordiniranost
međunarodne akcije, s obzirom na to da dolazi bilo do njihova preklapanja i
nekoherentnosti bilo do znatnih praznina u pravnom uređenju.
Možda su u tome najsveobuhvatnije konvencije o zaštiti i očuvanju morsko-
ga okoliša. Drugi ugovori ili akti odnose se na zaštitu neke međunarodne rijeke
ili su regionalnoga značenja i odnose se na neki dio svijeta. Ali za zaštitu atmos-
fere prijeko su potrebni univerzalni instrumenti i volja svih država svijeta da
preuzmu nužne obveze, kao i njihova volja da ih savjesno izvršavaju.
2. Pitanja odgovornosti glede zaštite okoliša. Neke vrste onečišćenja, po-

put podizanja temperature na našemu planetu s učinkom staklenika i oštećenja
ozonskoga omotača, imaju globalne štetne posljedice. Stoga se, za razliku npr.
od onečišćenja nekoga međunarodnog vodenog toka, one nazivaju „globalnim
onečišćenjima”. Kako smo naveli, tu je nemoguće utvrditi mjesto ili mjesta oda-
kle onečišćenje potiče. To stvara nove probleme u pravilima o odgovornosti
država u međunarodnom pravu jer se pokatkad jednostavno ne može utvrditi
subjekt međunarodno protupravnoga djela.
Prvi cilj svih pravnih pravila u toj oblasti je prevencija onečišćenja, tj. njegovo
sprječavanje, ili makar stavljanje pod kontrolu i sprječavanje daljnjega uvećava-
nja. A u postizanju toga prvenstvenog cilja i u izvršenju pravnih obveza koje dr-
žave u tome pogledu na sebe preuzimaju odgovorne su kako same države, tako
i regionalne i lokalne vlasti te napokon pravne i fizičke osobe u tim državama.
Članak 9. rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1997. pod naslovom
„Okoliš” u tome pogledu predviđa: „Države, regionalne i lokalne vlasti i pravne i
fizičke osobe, moraju u granicama svojih mogućnosti osigurati da njihove djelatnosti
ne uzrokuju štetu na okolišu koja bi mogla značajno umanjiti njegovo uživanje od
drugih pravnih subjekata. – Obveza sprječavanja štete postoji neovisno o svakoj
obvezi obeštećenja.”
Zbog tih razloga pitanje odgovornosti za onečišćenje okoliša postavlja se u
međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima na dvjema razinama: (i)
međunarodna odgovornost država (international responsibility) te, paralelno ili
kombinirano s njome, (ii) tzv. građanska (građanskopravna) odgovornost (civil
liability). Ta druga odgovornost, koja je po pravilu stroža od prve, može biti
predviđena u zakonodavstvu neke države ili u zakonima donijetima u izvršenju
međunarodnih obveza, ali može biti i izravno predviđena u međunarodnim
ugovorima i drugim instrumentima.
Građanska odgovornost nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika („ope-
ratora”), tj. fizičke ili pravne osobe. Ali ako je država neposredno angažirana u
nekoj djelatnosti u svojstvu „operatora”, tada i ona potpada pod tu građansku
odgovornost. Kompleksni pravni režimi o zaštiti okoliša koji mogu biti predvi-
đeni ugovorima ili drugim instrumentima predviđaju ili mogu podrazumijevati
obje vrste odgovornosti. Ali njih valja razmatrati odvojeno.
Treća razina odgovornosti koja se danas može apstraktno razmatrati jest ona
kaznena. Glede kaznene odgovornosti država za međunarodni zločin koji proizlazi
iz „teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje i zašti-
tu ljudskoga okoliša, poput onih koje zabranjuju masivno onečišćenje atmosfere i
mora”, vidi supra, §46. Ali je taj koncept sasvim napušten. Kaznena odgovornost
fizičkih ili pravnih osoba za onečišćenje okoliša može se predvidjeti u nacionalnim
zakonima država, ali međunarodni instrumenti makar danas izbjegavaju da ju na-

metnu kao obvezu državama da takva djela kazneno procesuiraju.
3. Međunarodna odgovornost država u zaštiti okoliša. Već se dugo drža-
vama osporava pravo da u granicama svoga teritorija mogu vršiti sve funkcije
državne vlasti, i to bez obzira na to hoće li pri tome nanositi štetu na područjima
susjednih ili udaljenih država.
Temeljna je, dakle, dužnost svih država (koja ne može riješiti sva pitanja
zaštite okoliša), da svaka na svome području ne smije djelovati tako da nanosi
štetu drugim državama.
Ta je temeljna dužnost ustanovljena u nekim međunarodnim presudama. Gle-
de režima „zajednicâ interesa” na međunarodnim vodenim tokovima, Stalni sud
međunarodne pravde je u presudi iz 1929. o Nadležnosti Međunarodne komisije
za rijeku Odra primijetio: „Ta zajednica interesa na plovnoj rijeci postaje temeljem
zajedničkih prava, čije su bitne značajke potpuna jednakost svih pribrežnih država
u upotrebi čitavoga toka rijeke i isključenje bilo kakvih posebnih povlastica bilo koje
od njih u odnosu na ostale” (Series A, No. 23, p. 27).
U sporu između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država radilo se o zagađivanju
sumpornim dioksidom iz kanadske talionice smještene u zajedničkoj dolini na gra-
nici između Britanske Kolumbije i američke savezne države Washington. Posljedica
toga zagađivanja bilo je oštećivanje šuma i ljetine na američkoj strani granice. U
presudi Trail Smelter iz 1941. arbitražni tribunal ustanovio je: „Prema načelima
međunarodnoga prava i prema pravu Sjedinjenih Američkih Država, ni jedna dr-
žava nema pravo da koristi ili da dopusti korištenje svoga područja na način da se
ispuštanjem dima nanosi šteta imovini i osobama na području druge države, kada se
radi o ozbiljnim posljedicama a šteta je nastala temeljem jasnih i uvjerljivih dokaza.”
(RIAA, vol. III, p. 1938).
U različitomu kontekstu i Međunarodni sud u presudi iz 1949. o Krfskom tjesna-
cu (Britanija/Albanija), upozorio je na „... obvezu svih država da svjesno ne dopuste
korištenje svoga teritorija za čine suprotne pravima drugih država” (p. 22).
Članak 192. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. propisuje da: „Države imaju
obvezu štititi i očuvati morski okoliš”. U članku 194(1). nadalje se predviđa: „Države,
pojedinačno ili zajedno, kako im odgovara, poduzimaju sve mjere u skladu s ovom
Konvencijom koje su potrebne da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo onečišće-
nje morskoga okoliša iz bilo kojega izvora, upotrjebljujući u te svrhe najprikladnija
sredstva kojima raspolažu i u skladu sa svojim mogućnostima, i nastoje uskladiti
svoje politike s time u vezi.”
Načelo 21. Stockholmske deklaracije iz 1972. tu je od posebne važnosti jer pruža
osnovu za konsolidaciju pravnoga načela općenitog domašaja, iako ne veoma preci-
znog sadržaja. Nakon što je potvrđeno suvereno pravo svih država da iskorištavaju
svoje prirodne izvore, predviđa se da države „imaju odgovornost da osiguraju da
djelatnosti koje poduzimaju u granicama svoje jurisdikcije ili kontrole, ne uzrokuju
štetu okolišu u drugim državama ili na područjima izvan granica nacionalne juris-
dikcije.” To je načelo potom doslovno potvrđeno u tekstu Načela 2. Deklaracije iz
Rija iz 1992.
Napokon, i Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz 1996. (na zahtjev

Opće skupštine UN-a) o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja naglasio
da: „... okoliš nije apstrakcija nego predstavlja prostor u kojemu ljudska bića žive, od
kojega ovisi kvaliteta života i zdravlja njih i budućih naraštaja. Postojanje opće ob-
veze država da osiguraju da se u djelatnostima koje se obavljaju u granicama njihove
sudbenosti ili kontrole, poštuje okoliš drugih država ili područja izvan nacionalne
jurisdikcije, sada je dio korpusa međunarodnoga prava okoliša” (pp. 241-242, para.
29).139 Ta će izrijeka možda pospješiti daljnji razvoj pravilâ općega međunarodnog
prava iz te oblasti.
h
U oblasti općenitih obveza svih subjekata međunarodnoga prava na zaštitu
okoliša, odgovornost za rizik još uvijek nije, kao ni drugdje, općeprihvaćeno
načelo pozitivnoga međunarodnog prava.
Čini se da je kriterij dužne pažnje (due diligence, vigilance) standardno pra-
vilo u tome pogledu, osim kada se drukčije ugovori. Kao primjer određivanja
sadržaja toga standarda može se uzeti naprijed navedeni članak 194(1). Konven-
cije UN-a o pravu mora iz 1982. Države, dakle, trebaju poduzeti potrebne mjere
„da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo onečišćenje” okoliša, upotrebljavajući
u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u skladu sa svojim mo-
gućnostima. Ako se tako ponaša, i uzimajući u obzir druge okolnosti nastaloga
onečišćenja, neka država može otkloniti svoju međunarodnu odgovornost za
nastalu štetu.
Članak 3(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1997. pod naslovom:
„Odgovornost po međunarodnom pravu za štete nanesene okolišu”, predviđa slje-
deće: „Kada se dužna pažnja (due diligence) koristi kao test za nastanak odgovor-
nosti, ona bi se morala mjeriti u skladu s objektivnim standardima primjenljivima
na ponašanje koje se očekuje od dobre vlasti i lišena svake subjektivnosti. Općenito
prihvaćena međunarodna pravila i standardi predviđaju dalja objektivna mjerila za
test dužne pažnje.”
Objektivna odgovornost država za rizik, koja uključuje dužnost naknade
za svu stvarno nastalu štetu oštećenim osobama, čak i zbog ponašanja koje
nije zabranjeno međunarodnim pravom, za sada se ugovara samo glede nekih
naročito opasnih djelatnosti.
Jedan od rijetkih ugovora koji predviđaju odgovornost država za rizik jest Kon-
vencija o štetama počinjenima od svemirskih objekata, potpisana u Londonu, Mo-
skvi i Washingtonu 29. ožujka 1972. Ta konvencija razrađuje načelo iz članka VII.
139
Taj navod potvrđen je i u presudi iz 1997. o Projektu Gabčikovo/Nagymaros (Madžarska/
Slovačka), p. 41, para. 53, i p. 68, para. 112.
Ugovora iz 1967. (v. infra, §66). Za svaku štetu koju lansirani objekt nanese na po-
vršini zemlje ili zrakoplovu u letu, odgovornost države koja je lansirala taj objekt ili
s čijega je teritorija on lansiran, jest apsolutna i objektivna. Ali za svaku drugu štetu
nanesenu drugom lansiranom objektu ili osobama koje se nalaze na tim objektima,
odgovornost nastupa samo ako se dokaže njezina „pripisivost” državi u pitanju.
h
Kako smo naveli, arbitražna presuda Trail Smelter iz 1941. navodi, među
ostalim, kao osnovu odgovornosti države za onečišćenje: (i) nastalu štetu i (ii)
da je ta šteta nanesena imovini i osobama na području druge države, tj. neki
gubitak imovine.
Izložili smo već općenitu težnju izraženu u Nacrtu pravila o odgovornosti dr-
žava Komisije za međunarodno pravo, da odgovornost nastupa poradi samoga
međunarodno protupravnoga djela i neovisno o tome je li zaista nastupila šteta
(v. supra, §44, pod 1). Ta je tendencija izražena i u članku 1(4). Konvencije UN-a
o pravu mora iz 1982. u kojemu se „onečišćenje morskoga okoliša” definira kao:
„izravno ili neizravno po čovjeku unošenje tvari ili energije u morski okoliš...
koje uzrokuje ili može uzrokovati... škodljive posljedice...”.
Moguće je da će se opće običajno međunarodno pravo o pravu okoliša ra-
zvijati u tome pravcu. Ali opće pozitivno pravo o odgovornosti država u toj
oblasti još zahtijeva, kao uvjet nastanka međunarodne odgovornosti, nastanak
stvarne štete ili škodljivih posljedica. Nužno je uz to da je prekoračen izvjestan
prag nastale štete. On se u nekim ugovorima označuje time da počinjena šteta
mora imati „ozbiljne posljedice”.
Posljednji uvjet nastanka štete bio bi prema arbitraži Trail Smelter gubitak
neke imovine. Taj je koncept u modernim međunarodnim instrumentima ve-
oma proširen. On uključuje također štetu (harm) nanijetu živim izvorima ili
ekosustavu. Spomenuti članak 1(4). Konvencije o pravu mora iz 1982. tu, među
ostalim, uključuje: „pogoršanje kakvoće morske vode za upotrebu i umanjenje
ljepota prirode”. Članak 1(2). Bečke konvencije o ozonskom omotaču iz 1985.
definira škodljive posljedice (adverse effects) na tome omotaču kao promjene
u fizičkom okolišu, uključujući promjene klime „koje imaju značajne pogubne
učinke na ljudsko zdravlje ili na sastav, prilagodljivost (resilience) i produktiv-
nost prirodnoga i upravljanog ekosustava, ili na materijale upotrebljive za čo-
vječanstvo”. Time se tipovi počinjene štete jasno proširuju preko štete počinjene
na imovini. Ali ostaje neriješeno pitanje odgovornosti za štetu nanijetu prirodi
koju nije moguće financijski procijeniti (v. supra, §45. pod 4).
h
Uz gornje, međunarodna odgovornost države može nastupiti neposredno i
za štetu na okolišu koju skrive fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za
štetu proizašlu iz djelatnosti njezinih dužnosnika, odgovornost države može
osobito proizaći iz djelatnosti „operatora”, tj. poduzetnika, na njezinu teritoriju.
Mnogi ugovori nalažu dužnost država njihovih stranaka da donose propise
o zaštiti okoliša. Ako neki ugovor npr. zahtijeva ograničenja emisije škodljivih
plinova ili drugih tvari, država će biti izravno odgovorna za prekoračenje tih
ograničenja od strane fizičkih i pravnih osoba na njezinu teritoriju (npr. od vo-
zača automobila). Slično tomu, ako se država obvezala na to da zavede izvjesne
postupke prethodnoga odobravanja nekih djelatnosti, njezin propust da to učini
koji rezultira povećanjem onečišćenja suprotno međunarodnom pravu, također
povlači njezinu međunarodnu odgovornost.
h
Općenita je dužnost svih država da uzajamno surađuju u toj oblasti. U tome
smislu Načelo 24. Stockholmske deklaracije iz 1972. predvidjelo je da se među-
narodna pitanja koja se odnose na zaštitu i poboljšanje okoliša moraju razmatra-
ti u duhu suradnje svih država. Sámo to načelo na suradnju ne bi imalo znatniji
pravni učinak da međunarodni instrumenti ne predviđaju precizne obveze u
njegovu izvršenju.
Prva je dužnost uzajamnoga obavještavanja o nastaloj nezgodi. Tako npr.
članak 198. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. izričito predviđa: „Kada
država sazna za slučajeve u kojima morskom okolišu prijeti opasnost da pretrpi
štetu ili je pretrpio štetu od onečišćenja, ona odmah obavještava druge države
za koje smatra da bi mogle biti izložene takvoj šteti i nadležne međunarodne
organizacije.” Isto tako, nakon katastrofe nuklearne elektrane u Černobilu u
1986, u Beču je iste godine pod okriljem Međunarodne agencije za atomsku
energiju sklopljena konvencija o brzoj notifikaciji nuklearne nezgode.
Pravni režimi koji se odnose na zaštitu okoliša mogu, nadalje, predviđati
razmjene između država planova za slučajeve opasnosti (npr. u nuklearnim
elektranama); obvezu država na promatranje (monitoring) rizika ili posljedica
onečišćenja okoliša iz nekoga izvora (članak 204. Konvencije iz 1982); na pro-
cjenu (assessment) štetnih posljedica neke djelatnosti na okoliš (članak 206. te
Konvencije) te obvezu na uzajamnu razmjenu takvih podataka.
4. Građanska odgovornost (civil liability) poduzetnika. Ta se odgovornost

razlikuje od međunarodne odgovornosti države u tome što ona može nastupiti
čak i kada se ne radi o nekom međunarodno protupravnom djelu poduzetom

u kršenju međunarodnoga prava.
Članak 1(3). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1997. pod naslovom:
„Odgovornost prema međunarodnom pravu za štete nanesene okolišu”, navodi slje-
deće: „Građanska odgovornost operatora može biti angažirana prema domaćemu
pravu ili prema odgovarajućim pravilima međunarodnoga prava neovisno o zako-
nitosti djela u pitanju, ako rezultira u štetu nad okolišem.”
U pravnim režimima o okolišu objektivna odgovornost operatora za rizik
trebala bi biti, a često i jest, normalan standard. Ti režimi pri tome mogu pred-
viđati razumne izuzetke od odgovornosti. Osobito se mogu predviđati ograni-
čenja najviše svote obeštećenja i uvoditi obvezno osiguranje operatora glede
plaćanja moguće nadoknade za štetu.
Dužnost država trebala bi da bude da osiguraju da operatori imaju adekvat-
nu financijsku sposobnost da plaćaju moguće obeštećenje koje proizlazi iz te
odgovornosti. U te svrhe države mogu ustanovljavati nacionalne fondove za
osiguranje od moguće štete. One mogu preuzeti i obvezu da plaćaju naknadu
oštećenim osobama za štetu koju nije u stanju platiti sam operator ili ako iznos
odštete prelazi najvišu predviđenu svotu obeštećenja.
U nastavku ćemo izložiti nekoliko primjera ugovornoga uređenja građanske
odgovornosti operatora u nekim djelatnostima, s namjerom da u tome ne budemo
iscrpni.
Objektivna odgovornost u tome pogledu predviđena je najprije u nekim ugo-
vorima o nuklearnim djelatnostima. Prva je bila Pariška konvencija o odgovornosti
treće strane u oblasti nuklearne energije iz 1960, sklopljena pod okriljem OECD-a.
Slijedila ju je Bečka konvencija o građanskoj odgovornosti za nuklearnu štetu iz
1963, sklopljena pod okriljem Međunarodne agencije za atomsku energiju. Obje
predviđaju objektivnu odgovornost operatora nuklearnih postrojenja za svu štetu
nastalu nezgodom. Briselska konvencija o građanskoj odgovornosti za prijevoz nu-
klearnog materijala iz 1971. potvrđuje pravilo da je operator nuklearnih instalacija
isključivo odgovoran za štetu, a nikako ne brodovlasnik. Ali sve te tri konvencije
imaju neznatan broj država stranaka. Pariška konvencija ima 14, a Bečka samo 11
stranaka.
Druga skupina konvencija koje predviđaju objektivnu odgovornost jesu one o
štetama nastalim onečišćenjem mora uljima s brodova. Donošene su nakon velikih
nezgoda tankera s opasnim posljedicama i imaju značajan broj država stranaka.
Ali prema tim konvencijama odgovornost za štetu ne snosi operator nego uvijek
brodovlasnik.
Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja
uljima (oil) iz 1969. sklopljena je nakon nezgoda tankera Torrey Canyon pod libe-
rijskom zastavom koji se izlio u prostoru otvorenog mora u kanalu La Manche u
ožujku 1967. Tada se u more izlilo 118 000 tona nafte.
Prema toj konvenciji odgovornost brodovlasnika je objektivna za svu nastalu

štetu, uz tri iznimke: (i) ako šteta nastane zbog rata ili više sile; (ii) ako je šteta u
cijelosti prouzročena djelom ili propustom treće strane s namjerom da počini štetu;
ili (iii) ako je šteta u cijelosti prouzročena nemarom ili drugim nedopuštenim činom
neke države ili druge vlasti odgovorne za održanje svjetionika ili drugih navigacijskih
pomagala. Brodovlasnici država stranaka moraju se prema toj konvenciji osigurati.
Odgovornost je ograničena do iznosa izraženoga u Poincaré francima, koji je potom
bio uvećavan.
Ta je konvencija zatim nadopunjena Međunarodnom konvencijom o ustanov-
ljenju Međunarodnoga fonda za naknadu štete nastale onečišćenjem uljima iz 1971.
U taj fond doprinose plaćaju najveći uvoznici nafte iz država stranaka. Iz fonda se
isplaćuju naknade štete za onečišćenje: (i) za slučaj da je brodovlasnik oslobođen
odgovornosti; ili (ii) nije sposoban platiti dosuđeni iznos nadoknade; ili (iii) taj iznos
prelazi granicu brodovlasnikove obveze plaćanja.
Vodeće svjetske tankerske i naftne kompanije uz navedene su sklopile još i dvije
neobvezne privatne sheme TOVALOP i CRISTAL, kojima su osigurale dodatna
sredstva za obeštećenje.
Napokon, kao primjer širokoga reguliranja opasnih djelatnosti, ali na regionalnoj
osnovi, može se spomenuti Konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu nasta-
lu zbog djelatnosti opasnih za okoliš. Sklopljena je pod okriljem Vijeća Europe u
1993.140
5. Građanska odgovornost (civil liability) države. Kontroverzno je pitanje

„međunarodne građanske odgovornosti države” (international liability) za djela
koja nisu zabranjena međunarodnim pravom, a u slučajevima kada sama država ne
djeluje kao operator, tj. poduzetnik (poput neke fizičke ili pravne osobe).
Komisija za međunarodno pravo razmatra od 1978. pitanje „Međunarodne od-
govornosti (international liability) država za štetne posljedice djela koja nisu za-
branjena međunarodnim pravom”. Pri tome su u središtu pozornosti Komisije štete
nanesene okolišu.
Rad na tome nacrtu ne obećava brz uspjeh. Članovi Komisije podijeljeni su u
tome treba li dati naglasak na rizik, ili na nastalu štetu. U slučaju nastanka te vrste
štete prva dužnost ne bi bila povrat u prijašnje stanje, a ni pun iznos obeštećenja.
Zainteresirane države (ona koja je počinila štetu i ona koja ju je pretrpjela) u tome
bi slučaju bile obvezne na suradnju u dobroj vjeri da bi prevenirale djelatnosti koje
prouzročuju prekograničnu štetu i umanjile učinke štete. Obeštećenje bi se utvr-
đivalo u pregovorima odnosnih država s ciljem da „ponovo uspostave ravnotežu
interesa pogođenih štetom”.
U pripremnim radovima Instituta za međunarodno pravo njezin izvjestilac F.
Orrego Vicuña iz Čilea predložio je odredbu o toj odgovornosti koja je izostala u
usvojenom tekstu rezolucije „Odgovornost po međunarodnom pravu za štete na-
140
Vidi tekst – ILM 1993, No. 5, pp. 123-1246.
nesene okolišu”. U toj se odredbi, među ostalim predviđalo: „Propust države da

usvoji odgovarajuća pravila i zavede nadzor u skladu s režimom o okolišu, čak ako
tehnički ne dovodi do kršenja obveze, angažirat će njezinu međunarodnu građansku
odgovornost (international liability), ukoliko šteta proizađe kao posljedica...” (toga
propusta).141
h
U ovome odjeljku izložili smo neka općenita pravila i načela koja trebaju pomoći
pri analizi neke konvencije ili drugoga instrumenta o zaštiti okoliša. U odgovara-
jućim odjeljcima bit će još posebno riječi o očuvanju okoliša na vodenim tokovi-
ma (infra §64, pod 4) i o onečišćenju atmosfere (infra §65, pod 6). Pojedinosti o
građanskoj odgovornosti za onečišćenje mora s brodova predmet su proučavanja
pomorskog privatnoga prava.
141
Cf., Annuaire de l’Institut de Droit international, 1997, Session de Strasbourg, vol. 67-I, p. 349.
Vidi također, ibid., pp. 319-321.
405
C. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE
§48. POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUNARODNIH
ORGANIZACIJA
Bibliografija:
Juraj ANDRASSY: „Odnos opće i regionalnih organizacija”, JRMP 1969, br. 2, str. 251-254; O.
RAČIĆ – V. DIMITRIJEVIĆ: Međunarodne organizacije, treće izdanje, Beograd, 1980, 324
str.; D. H. BOWETT: The Law of International Institutions, London, 1982, 431 p.; Benedetto
CONFORTI: Le Nazioni Unite, Quinta edizione, Padova, 1994, 328 p.; Oscar SCHACHTER:
„United Nations Law”, AJIL 1994, No. l, pp. 1-23.
L. M. GOODRICH – E. HAMBRO: Charter of the United Nations, Commentary and Documents,
Second Edition, London, 1949, 710 pages: J.-P. COT – A. PELLET (éd.): La Charte des Nations
unies, Commentaire article par article, 2e édition, Paris, 1991, 1571 pages.
1. Pojam međunarodne organizacije. Za razliku od međunarodnih kon-

gresa i konferencija te drugih oblika povremene suradnje više država, međuna-
rodne su organizacije institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država
članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa. Stalni administrativni
organ djeluje kontinuirano, dok se politički i drugi izvršni organi mogu sasto-
jati od predstavnika država članica koji se povremeno sastaju. Moguće je da su
predstavnici država članica u nekima od tih organa stalno na okupu kako bi se
sastajali kad se god za to pojavi potreba (npr. Vijeće sigurnosti UN-a). Svaka
organizacija ima i jedan „plenarni organ” (skupštinu, konferenciju) u kojemu su
zastupljene sve njezine države članice, a koji se sastaje na redovita i, po potrebi,
na izvanredna zasjedanja.
Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovo-
rom između država. Za razliku od ostalih međunarodnih ugovora, ti su ugovori
u isto vrijeme i ustavni akti za odnosnu međunarodnu organizaciju. O njihovim
odlikama u odnosu na druge ugovore već je bilo riječi (supra, §14 pod (d)).
Za rad organizacije u pitanju i za njezine djelatnike taj ugovor je temeljni
pravni akt. On, među ostalim, propisuje ciljeve i nadležnosti organizacije; nad-
ležnosti, međusobni odnos i ovlasti njezinih glavnih organa; način donošenja
odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na samu organizaciju, u odnosu na
države članice, a pokatkad i u odnosu na treće države, tj. nečlanice. Nečlanica-
ma se može pod određenim uvjetima dati pravo sudjelovanja u radu pojedinih
organa. Ugovor-ustav uz to propisuje način financiranja organizacije, propise

o stalnome administrativnom aparatu; i dr.
Ti ugovori-ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica
organizacije u pitanju, i to u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima
prema trećim državama, glede njihova sudjelovanja u radu organa organizacije
i glasovanja, glede plaćanja dijela troškova organizacije i drugo. Glede prava i
dužnosti država članica ti se ugovori bitno ne razlikuju od ostalih međunarod-
nih ugovora koje one sklapaju.
2. Pravo međunarodnih organizacija. Iz gornjega proizlazi da svaka među-

narodna vladina organizacija djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup
tih pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u
odnosu na opće međunarodno pravo.
S obzirom na središnji značaj ugovora ustava za rad organizacije, to pravo je
u osnovi pisano i ugovorno. A kako smo prije naveli, opće međunarodno pravo
u svojoj je osnovi i danas običajnoga karaktera, dakle nepisano.
Međutim, pravo neke međunarodne organizacije ne svodi se samo na njezin
ugovor ustav, iako je on najvažniji pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama
organizacija sklapa s državama-članicama, pokatkad s nečlanicama ili s drugim
međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje.
To pravo, nadalje, obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornoga zna-
čaja. To su poslovnici stalnih i povremenih organa koje najčešće oni sami usva-
jaju. U to pravo pripadaju također odluke nadležnih organa o primanju novih
država u članstvo organizacije, o razrezivanju doprinosa država članica, o utroš-
ku tih sredstava i dr. Preko zaključaka najvažnijih općih organa, koji mogu imati
karakter formalnih preporuka, pokatkad se može vršiti autentično tumačenje
pojedinih propisa ugovora ustava. Ti zaključci tako dobivaju obvezujući značaj.
Napokon, osim tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se
običajnim pravnim pravilima nastalima u praksi njezinih organa i država člani-
ca, ako među članicama prevlada svijest da je određena praksa postala pravno
obvezatna (opinio juris). Ali opet, za razliku od općega međunarodnog prava,
koje je u osnovi običajno, u pravu međunarodnih organizacija običajna pravila
uvijek imaju supsidijarni značaj.
Pravo svake međunarodne organizacije u cjelini je partikularne naravi te
obvezuje države članice, samu organizaciju i njezine organe. Ono, dakle, samo
po sebi ne obvezuje države nečlanice ni treće međunarodne organizacije ako
nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju. Ali,
ako su sklopljeni, i ugovori o tim odnosima partikularne su naravi.
§ 48. POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA 407
Kao partikularno međunarodno pravo, pravo svake od međunarodnih vladi-

nih organizacija koja je subjekt međunarodnoga prava uklapa se u međunarodni
pravni poredak u najširemu smislu. A utjecaj toga prava na razvoj i izmjene
općega međunarodnog prava može biti znatan, osobito ako je organizacija u
pitanju politički veoma važna, a po prostoru djelovanja univerzalna. To je danas
Organizacija ujedinjenih nacija. Praksa država članica u organima takve organi-
zacije može snažno utjecati na razvoj običajnih pravila općega međunarodnog
prava. U okviru takvih organizacija i pod njihovim okriljem mogu se usvajati
ugovorni propisi o kodifikaciji i progresivnom razvoju općega međunarodnog
prava iz različitih oblasti.
Neki su pisci skloni tzv. unutarnje pravo međunarodnih organizacija pretjerano
izjednačivati s unutarnjim pravom država i stoga ga izdvajati iz međunarodnoga
pravnog poretka. Takve analogije teško su prihvatljive zbog toga što su sve me-
đunarodne vladine organizacije osnovale države, što su države ujedno članice tih
organizacija i što u njihovim okvirima one ostvaruju dugoročnu uzajamnu suradnju
u ostvarenju zajednički zacrtanih ciljeva. Stoga su i zajedničke odluke stvorene u
političkim organima tih organizacija političke odluke organizacije, ali u isto vrijeme
odluke i država koje su za njih glasovale.
Istina je da ima organizacijskih pravila koja se neposredno ne tiču država članica
organizacije. To su, među ostalima, propisi o radnim uvjetima djelatnika organiza-
cije i o rješavanju njihovih radnih sporova s organizacijom. Ali je, uzimajući u obzir
funkciju i ciljeve organizacije u pitanju, čak i ta čisto „unutarnja” pravna pravila teško
sasvim izdvojiti iz međunarodnoga pravnog poretka.
3. Povijesni razvoj međunarodnih organizacija. Broj međunarodnih orga-

nizacija i njihove raznovrsne djelatnosti najbolji su pokazatelj stupnja razvitka
uzajamne suradnje država u međunarodnim odnosima danoga vremena.
Kako smo naveli, međunarodnim organizacijama prethodili su povreme-
ni kongresi i diplomatske konferencije više država. Prve stalne međunarodne
organizacije nastale su u 19. stoljeću. Najprije su to bile tzv. riječne komisije.
Komisija za Rajnu bila je ustanovljena 1831, za Duro 1835, za Po 1849, a za Prut
1866. Europska dunavska komisija, ustanovljena na Pariškoj mirovnoj konferenciji
1856, imala je svoju zastavu i brodove. Njezini službenici nosili su posebne oznake.
Ona je određivala i naplaćivala takse za plovidbu. Neki su je pisci nazvali „riječnom
državom”, što nije bilo sasvim ispravno.
U drugoj polovici 19. stoljeća osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni
savezi). Svaka od njih imala je stalno tajništvo s malim brojem službenika, čija
je zadaća bila pripremanje periodičnih sastanaka država članica te prenošenje
njihovih poruka. Osim tih tajništava, glavni organi administrativnih unija bile
su periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini. Prva od tih
organizacija bila je ustanovljena 1865, sklapanjem Međunarodne telegrafske

konvencije. Ona neprekidno djeluje sve do našega vremena. Današnji joj je naziv
Međunarodna unija za telekomunikacije i specijalizirana je ustanova UN-a. U
1874. ustanovljena je Opća poštanska unija, koja je poslije promijenila ime u
Svjetski poštanski savez. I ta svjetska organizacija, s neprekinutim djelovanjem
od preko stotinu godina, danas je specijalizirana ustanova UN-a s najvećim
brojem država članica. Nakon tih dviju organizacija iz oblasti prijenosa vijesti i
pismenih pošiljaka, do Prvoga svjetskog rata bile su osnovane i administrativne
unije iz oblasti standardizacije mjera i utega (1875), zaštite industrijske svojine
(1883) i autorskih prava (1886), iz oblasti zdravstva (1902), poljoprivrede (1905)
itd. Neke od njih preteče su današnjih specijaliziranih ustanova Ujedinjenih
nacija.
Nakon Prvoga svjetskog rata na Versailleskoj mirovnoj konferenciji 1919.
naporedo su stvorene Liga naroda i Međunarodna organizacija rada. Uz druge
organizacije, između dva svjetska rata međuamerička regionalna suradnja do-
biva institucionalne oblike pod nazivom „Panameričke unije”.
Pri koncu Drugoga svjetskog rata dolazi do osnivanja Organizacije ujedinje-
nih nacija (v. infra, §51, pod 4). Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je
još jedna regionalna organizacija: Arapska liga. U tijeku toga rata i nakon njega
stvoren je znatan broj univerzalnih organizacija koje su potom postale specija-
lizirane ustanove (agencije) Ujedinjenih nacija. Brojne su regionalne i druge uže
organizacije za raznovrsne oblasti međunarodne suradnje. Napokon, i vojni i
politički savezi dobivaju čvrste organizacijske oblike sa stalnim organima.
Danas djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što ima suve-
renih država u svijetu.
I dok teritorijalna i suverena država vuče svoje porijeklo iz 16. i 17. stoljeća,
međunarodne su organizacije fenomen 20. stoljeća. Danas ima malo korisnih
područja ljudskih djelatnosti koja ne ulaze u djelokrug jedne ili više vladinih
ili nevladinih organizacija. Javljaju se i kritike da tih organiziranih oblika me-
đunarodne suradnje ima i previše, da njihove djelatnosti previše koštaju, da
nisu koordinirane i da bi ih trebalo racionalizirati. Iako su Ujedinjene nacije
organizacija s najvećim političkim značenjem, one u tome pogledu nisu nipošto
jedino važne.
4. Podjele međunarodnih organizacija. Te podjele moguće je izvršiti teme-

ljem četiri usporedna kriterija. I one će nas upozoriti na raznolikost i različite
djelatnosti tih organizacija.
1. S gledišta međunarodnoga prava najvažnija je podjela na vladine (među-
državne) i na nevladine međunarodne organizacije (NGO: non-governmental
organizations). Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi

članovi. U nekima od njih nisu neposredno učlanjene države, nego odnosna
državna tijela ili organizacije (središnje banke, željezničke uprave i sl.).
Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne države, ali njih
ne osnivaju niti su u njih učlanjene države. Članovi su im ili pojedinci iz više
država, ili srodna tzv. nacionalna društva ili udruge pojedinaca iz više država.
Neke od nevladinih međunarodnih organizacija mogu biti od znatnog poli-
tičkog značenja. Među njima su Interparlamentarna unija, Svjetska sindikalna
federacija, Međunarodna federacija bivših boraca, Svjetska federacija društa-
va za Ujedinjene nacije i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju
znanstvenike i znanstvena društva različitih zemalja. Iz oblasti međunarodnoga
prava najugledniji je Institut za međunarodno pravo (Institut de droit interna-
tional) te, po članstvu masovnije, Svjetsko udruženje za međunarodno pravo
(International Law Association). Ali postoje slične organizacije iz oblasti drugih
pravnih znanosti te drugih znanstvenih disciplina.
Niz međunarodnih sportskih saveza propisuje pravila igre i pravila sportskih
natjecanja. Iako ta pravila nisu pravne naravi, u načinima njihova usvajanja,
tumačenja i primjene nastaju problemi koji se rješavaju na pravni način. Niz
nevladinih organizacija brine se o zaštiti i uzgoju životinja, a postoje kolekcio-
narske i druge organizacije koje propisuju pravila o međunarodnim izložbama.
Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarod-
noga prava, tj. mogu imati sposobnost da budu nositelji međunarodnih prava
i dužnosti. Od toga su možda izuzetak Međunarodni komitet Crvenoga križa
i Liga društava Crvenoga križa, kojima su četiri Ženevske konvencije o zaštiti
žrtava rata iz 1949. te Protokol I. na te konvencije iz 1977. povjerili određe-
ne zadatke i ovlasti u oružanim sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu
subjekti međunarodnog prava (v. pojam subjekta, supra, §29). Njih u daljnjim
izlaganjima nećemo uzimati u obzir.
2. Prema opsegu nadležnosti, sve međunarodne organizacije možemo po-
dijeliti na, uvjetno rečeno, opće i na one specijalizirane. Do danas nije stvorena
ni jedna međunarodna organizacija koja bi bila nadležna za sva moguća pitanja
međunarodnih odnosa. Ipak, općim organizacijama nazivamo one koje se bave
političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnoga rješavanja
sporova i po potrebi drugim pitanjima.
Ali, za razliku od država, čak ni te „opće” organizacije ne raspolažu sveopćom
nadležnošću. U savjetodavnom mišljenju iz 1996. danom na zahtjev Svjetske zdrav-
stvene organizacije o Zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja po državama u oru-
žanom sukobu Međunarodni sud istaknuo je da se sve međunarodne organizacije
ravnaju prema „načelu specijalnosti”. To znači da ni one organizacije čija nadležnost
nije specijalizirana, ne bi mogle sklapati pravne poslove, donositi zaključke ili tražiti
savjetodavna mišljenja od Haškoga suda, u oblastima koje nisu dio njihovih nadlež-
nosti, ciljeva i funkcija, uključujući tu tzv. implicitne nadležnosti koje im u njihovim
ugovorima-ustavima ne moraju izrijekom biti povjerene (v. infra, §49).
„Opće” su organizacije, dakle, sve one čija nadležnost nije usko specijalizira-
na. Prije Drugoga svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer
takve opće organizacije Organizacija ujedinjenih nacija. Ali to su i neke regio-
nalne organizacije poput Organizacije američkih država, Afričke unije i Vijeća
Europe (za razliku od Europske unije).
Naprotiv, specijalizirane su organizacije sve one koje su svojim ugovorom-
-ustavom ovlaštene da djeluju u nekoj užoj –specijaliziranoj – oblasti. To su
danas sve specijalizirane ustanove (agencije) Ujedinjenih nacija poput Među-
narodne organizacije rada, Međunarodne organizacije za civilno zrakoplov-
stvo (ICAO), Međunarodne unije za telekomunikacije (ITU), Međunarodnoga
monetarnog fonda (IMF), Organizacije UN-a za prosvjetu, znanost i kulturu
(UNESCO) i dr.
Članstvo u nekim specijaliziranim organizacijama ograničeno je na krug
država ili na regiju, poput npr. Unije za međunarodni prijevoz željeznicama
(CIM), koja je europskog značenja, ili Zajedničke organizacije za borbu protiv
skakavaca i ptica štetočina, koja obuhvaća nekolicinu afričkih država.
3. Prema prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne
i regionalne organizacije. Donedavno nijedna organizacija nije u svoje članstvo
okupila doslovno sve države svijeta. Ali se tome idealu sasvim približila Organiza-
cija ujedinjenih nacija, koja danas okuplja sve općenito priznate suverene države
svijeta, s jedinim izuzetkom Države Vatikanskoga Grada. Sasvim slično je s Me-
đunarodnom unijom za telekomunikacije (ITU), Svjetskim poštanskim savezom
(UPU), Svjetskom meteorološkom organizacijom (WMO) te nekim drugima.
Univerzalnim organizacijama nazivamo zapravo sve one kojima je cilj oku-
piti sve države svijeta i koje su, dakle, otvorene državama iz svih dijelova našega
planeta. Među ostalima, njima pripadaju sve specijalizirane ustanove Ujedinje-
nih nacija.
Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država. One su pod određenim
uvjetima otvorene na pristup zemljama iz određene regije ili subregije. Ali i taj
pojam treba uzeti uvjetno. Najtipičnije regionalne organizacije jesu Organi-
zacija američkih država i Afrička unija. Ali neki pisci u tu skupinu svrstavaju i
Sjevernoatlantski savez, koji u svome članstvu ima zemlje od Sjedinjenih Ame-
ričkih Država i Kanade do Grčke i Turske. Organizacija za europsku sigurnost i
suradnju (OESS) obuhvaća, osim europskih zemalja, Sjedinjene Američke Dr-
žave i Kanadu te države sljednice bivšega Sovjetskog Saveza iz središnje Azije.
Zbog takvih primjera neki pisci od univerzalnih i regionalnih organizacija

razlikuju treću skupinu – „organizacije posebno zainteresiranih država”. One
su sve zatvorenoga karaktera, ali u svome članstvu obuhvaćaju države iz ra-
zličitih dijelova svijeta, tako da ne pripadaju ni u jednu od gornjih kategorija.
To je danas, na primjer, Organizacija država izvoznica nafte (OPEC) te razne
organizacije koje okupljaju najveće proizvođače i najveće potrošače određenih
proizvoda, poput Međunarodne organizacije za kavu, Međunarodne komisije
za rižu, Međunarodnoga komiteta za čaj i dr.
4. S pravnoga gledišta među najvažnijima je podjela organizacija prema
stupnju ovlasti i domašaju odluka koje donose njihovi organi. Danas su daleko
najbrojnije tzv. deliberativne organizacije, koje koordiniraju uzajamnu suradnju
svojih država članica. U njihovim se organima raspravlja o pitanjima koja su na
dnevnom redu, usuglašuju se gledišta i nakon toga se većinom glasova donose
zaključci, najčešće u obliku pravno neobvezujućih preporuka („rezolucija”). Čak
kada se u nekim oblastima i donose obvezatne odluke, za što je npr. u nekim
uskim nadležnostima ovlašteno Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, od država
članica ovisi izbor načina njihova izvršenja.
Supranacionalne (nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To
je danas praktično jedina Europska unija, nastala ujedinjavanjem triju zajednica:
Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske
zajednice za atomsku energiju (Euratom). U oblastima veoma uskih i precizno
određenih nadležnosti države članice prenijele su na zajedničke organe Unije
pravo da donose odluke koje se neposredno primjenjuju na području svih dr-
žava članica, kao da ih je donio neki odgovarajući državni organ. I presude koje
izriče zajednički Sud u Luxembourgu obvezne su i izvršne na području Unije.
Europska unija nije naddržavna organizacija jer bi tada bila federacija drža-
va. Nazivamo je supranacionalnom jer se u nekim crtama približava klasičnoj
konfederaciji. Ne možemo je svrstati u konfederacije jer među svojim nadlež-
nostima nema zajedničku obranu država članica.
§ 49. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI

MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija
Finn SEYERSTED: Objective International Personality of Intergovernmental Organizations,
Copenhagen, 1963, 112 pages; Đura NINČIĆ: „Suverenost i međunarodne organizacije”, JRMP
1969, br. 3, str. 356-370; Obrad RAČIĆ: „Nove tendencije u razvoju međunarodnopravnog
subjektiviteta međunarodnih organizacija”, JRMP, 1987 br. 1-2, str. 168-183.
Kako smo prije naveli, subjekt međunarodnoga prava jest svatko tko u me-
đunarodnom pravnom poretku ima pravnu i djelatnu sposobnost (supra, §29).
Dugo u znanosti nisu bila usuglašena gledišta, naročito u pojedinostima, o
tome jesu li uopće, u kojoj su mjeri i koje su međunarodne organizacije subjekti
međunarodnog prava. Pisci koji su međunarodnu osobnost poistovjećivali sa
svojstvima države koja ima teritorij, stanovništvo i suverenu vlast dolazili su do
zaključka da međunarodne organizacije nisu posebni subjekti međunarodnog
prava. Oni su smatrali da su one tvorevine suverenih država, a volja tih organi-
zacija prema njihovu je mišljenju volja njihovih država članica.
Polazeći od tih gledišta, ali u želji da bi došli do zaključka da su međunarod-
ne organizacije ipak međunarodnopravni subjekti, neki su pisci olako pridavali
naddržavne značajke i onim organizacijama koje ih stvarno nisu imale. U razdo-
blju do Drugoga svjetskog rata drugi su pisci za subjekte međunarodnoga prava
priznavali Europsku dunavsku komisiju i Komisiju za tjesnace ustanovljenu Mi-
rovnim ugovorom s Turskom iz Lausanne iz 1923. za Bospor i Dardanele koja
je djelovala do 1936. U tim organizacijama prepoznali su neka obilježja vršenja
vlasti na određenom prostoru.
Nepravilno bi bilo sasvim poistovjećivati međunarodne organizacije s pravnim
osobama prema unutarnjem pravu. Ali se tu nameće analogija: ako temeljni subjekti
unutarnjega prava – fizičke osobe – mogu svojom voljom stvarati neke organizacije
koje stječu svojstvo pravnih osoba, dakle svojstvo subjekata unutarnjega prava, a
koja nemaju svojstva čovjeka, na sličan način i više država koje su subjekti među-
narodnoga prava može stvarati novi subjekt – međunarodnu organizaciju – koja
nema kvalitete države.
Juraj Andrassy s pravom je istaknuo da – dok su međunarodne organizacije bile
rijetke i dok su vršile ograničene zadatke, moglo se u njima gledati umjetne tvore-
vine, nastale sporazumom država, samo s onim ovlastima koje su im sporazumom
dane. Danas su, kako smo već istaknuli, međunarodne organizacije veoma brojne i
one vrše nezamjenljivu djelatnost na polju međunarodne suradnje.
Pod pritiskom tih realnosti morala su se mijenjati i gledišta o međunarodnoj
organizaciji kao samostalnom subjektu međunarodnog prava – nositelju pravne i
§ 49. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI... 413
djelatne sposobnosti u vlastito ime. Takva organizacija samostalno sklapa ugovore,

preuzima odgovornosti prema međunarodnom pravu i kao posebna jedinka su-
djeluje u procesu nastanka, izmjene i prestanka općega običajnog međunarodnog
prava.142
Analiza propisâ najvećega broja njihovih ugovora-ustava ne daje jasan i pre-
cizan odgovor na pitanje jesu li međunarodne organizacije zasebni subjekti
međunarodnog prava i jesu li u tome svojstvu različiti subjekti od svojih država
članica.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 104) propisuje da ta organizacija „uži-
va na području svakoga svoga člana pravnu sposobnost potrebnu za vršenje
svojih funkcija i za postizanje svojih ciljeva”. Slične odredbe nalaze se u nizu
ugovora-ustava specijaliziranih ustanova, pa i nekih regionalnih organizacija.143
Konvencija o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih nacija iz 1946. u članku
1. izričito propisuje da Ujedinjene nacije imaju pravnu osobnost i imaju spo-
sobnost sklapanja ugovora, stjecanja i raspolaganja nepokretnom i pokretnom
imovinom te vođenja sporova pred sudovima.
Ali svi ti i slični propisi nedvojbeno dokazuju da Ujedinjene nacije imaju
svojstvo pravne osobe prema unutarnjem pravu svih država članica te drugih
država s kojima su sklopile takve sporazume.
Pitanje jesu li Ujedinjene nacije subjekt i međunarodnog prava i imaju li
objektivno svojstvo subjekta (dakle ne samo u odnosu prema državama člani-
cama nego i prema trećima), pojavilo se u 1948. u povodu ubojstva u Palestini
posrednika Ujedinjenih nacija grofa Bernadottea. On je sa svojim suradnicima
u ime svjetske organizacije obavljao službene dužnosti, i tamo su svi oni pretr-
pjeli štetu. Opća je skupština zatražila od Međunarodnoga suda u Den Haagu
savjetodavno mišljenje o tome imaju li Ujedinjene nacije sposobnost isticanja
međunarodnoga zahtjeva za naknadu štete prema odgovornoj državi, počinjene
samoj organizaciji i žrtvama.
U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o Naknadi štete pretrpljene u službi
Ujedinjenih nacija Međunarodni je sud na to pitanje jednoglasno odgovorio
potvrdno. Sud si je postavio središnje pitanje, o kojemu i ovdje raspravljamo:
imaju li Ujedinjene nacije međunarodnu osobnost, tj. svojstvo subjekta među-
narodnog prava.
Prema mišljenju Suda: „Subjekti prava u nekom pravnomu sustavu nisu ne-
ophodno identični glede njihove naravi ili širine njihovih prava; njihova narav
142
Cf., Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravo, šesto izdanje, Zagreb, 1976, str. 60.
143
Cf., O. RAČIĆ – V. DIMITRIJEVIĆ: Međunarodne organizacije, treće izdanje, Beograd, 1980,
str. 37-39.
ovisi o potrebama zajednice. Razvoj međunarodnoga prava tijekom njegove

historije bio je pod utjecajem potreba međunarodnoga života, a progresivno
uvećanje kolektivnih djelatnosti država već je pružilo primjere akcije vršene
na međunarodnom planu, putem izvjesnih jedinki koje nisu države. Taj razvoj
doveo je, u lipnju 1945, do stvaranja jedne međunarodne organizacije čiji su
ciljevi i načela izloženi u Povelji Ujedinjenih nacija. Da bi se ti ciljevi postigli,
nužno je da Organizacija ima međunarodnu osobnost” (p. 178).
Sud je tako došao do zaključka da je Organizacija ujedinjenih nacija među-
narodna osoba. „To nije jednako tvrdnji – nastavio je Sud – da je ona država, što
nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost te prava i dužnosti jednake onima
koje ima država. To još manje znači da je Organizacija neka „superdržava”, ma
što bi taj izraz značio. To čak ne podrazumijeva da se sva njezina prava i dužno-
sti moraju nalaziti na međunarodnom planu, jednako kao što ih na tome planu
ima svaka država. To znači da je Organizacija subjekt međunarodnog prava, da
ona ima sposobnost da bude nositelj međunarodnih prava i dužnosti i da ima
sposobnost da se koristi tim pravima ističući međunarodne zahtjeve” (p. 179).
To savjetodavno mišljenje ne bi uopće bilo potrebno da su sva ta pitanja uređena
sâmom Poveljom UN-a. Zbog te praznine u njezinu tekstu Sud je posebno istaknuo:
„... Prema međunarodnom pravu, Organizacija se mora smatrati da ima te ovlasti
koje su joj povjerene, iako nisu izričito predviđene u Povelji, i to putem nužne im-
plikacije s obzirom da su bitne za obavljanje njezinih funkcija.” (p. 182)
Stoga se pretpostavlja da svaka organizacija ima neke „implicitne” ili „urođene”
nadležnosti glede isticanja međunarodnih zahtjeva, sklapanja ugovora, i u drugim
oblastima koje su bitne za obavljanje njezinih zadataka, čak kada joj i nisu izrijekom
povjerene. Ipak su i te implicitne nadležnosti ograničene slovom i duhom ugovora-
-ustava i ne smiju prekoračivati funkcije organizacije u pitanju.
Savjetodavno mišljenje Suda iz 1949. odnosilo se samo na Organizaciju uje-
dinjenih nacija, a ne nužno i na ostale međuvladine organizacije.
Ali usvajanje Bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univer-
zalnim međunarodnim organizacijama iz 1977, o kojoj je bilo riječi (supra, §40,
pod 6), još više afirmira objektivnu međunarodnu osobnost, i to u pravilu svih
međudržavnih organizacija. Njima se izričito priznaje pasivno pravo poslanstva,
i to ne samo u odnosu na države članice nego i na treće države koje kod njih
ustanovljuju stalne promatračke misije.
Ali premda su subjekti međunarodnoga prava, međuvladine organizacije, za
razliku od država, ne raspolažu općenitom nadležnošću. U tome smislu ni sama
Organizacija ujedinjenih nacija nije isto što i njezina najmanja država članica.
U savjetodavnom mišljenju iz 1996. na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije
o Zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja po državama u oružanom sukobu Među-
§ 49. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI... 415
narodni je sud istaknuo: „... međunarodne organizacije su subjekti međunarodnoga

prava koje, za razliku od država, ne raspolažu s općom nadležnošću. Međunarodne
organizacije ravnaju se ’načelom specijalnosti’, tj. države koje su ih stvorile daju im
ovlasti koje su ograničene funkcijom zajedničkih interesa čije su im promicanje
povjerile” (p. 78, para. 25).
Danas je općenito prihvaćeno da međunarodne organizacije sklapaju puno-
pravne međunarodne ugovore s državama i između sebe, a takvi se ugovori ni u
čemu ne razlikuju od ugovora kojih su stranke samo države. Ujedinjene nacije
i neke druge međunarodne organizacije šalju svoje predstavnike u države (ak-
tivno pravo poslanstva), a oni imaju položaj sličan diplomatskom.
S obzirom na izloženo, razvoj međunarodnoga prava doveo je do stanja da
su međunarodne vladine organizacije po pravilu subjekti međunarodnoga prava
i one u tome svojstvu djeluju prema državama nečlanicama i drugim organiza-
cijama. Ako bi se posumnjalo u međunarodnu osobnost neke organizacije koju
su stvorile države, to bi se moralo posebno istraživati.
Naime, kao što suverene države mogu međusobno sklapati pravne poslove (kon-
trakte) jure gestionis, koji se ne ravnaju po međunarodnom pravu i nisu međunarod-
ni ugovori, bila je nekolicina primjera stvaranja od nekoliko država zajedničkih tijela
radi obavljanja njihovih zajedničkih gospodarskih djelatnosti (npr. Međunarodno
vijeće za kositar i Arapska organizacija za industrijalizaciju). Ako neko takvo tijelo
nije priznato kao subjekt međunarodnoga prava i nije utemeljeno čak ni kao trgovač-
ko društvo prema pravu neke od njegovih država članica, ono isključivo djeluje kao
agent tih država. Države članice snose svu odgovornost glede njegovih neizmirenih
obveza prema trećima.
Inače, po pravilu svaka istinska međunarodna organizacija sama snosi odgo-
vornost za obveze koje je stvorila prema trećima. Pitanje snose li, uz organizaciju,
supsidijarnu odgovornost i njezine države članice, rješava se temeljem pravilâ or-
ganizacije u pitanju.144
144
Vidi pojedinosti u rezoluciji Instituta za međunarodno pravo „Pravne posljedice za države čla-
nice uslijed neizvršavanja obveza po međunarodnim organizacijama prema trećima”, Annuaire
de l’lnstitut de Droit international 1996, Session de Lisbonne, Vol. 66-11, pp. 444-452.
§ 50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA I NJIHOVIH DJELATNIKA
Bibliografija
Nguyen QUOC DINH: „Les privilèges et immunités des organisations internationales d’après les
jurisprudences nationales depuis 1945”, Annuaire franqais de droit international, 1957, pp. 55-78.
1. Uvod. Već su ugovori kojima su ustanovljavane međunarodne riječne komisije

i administrativne unije iz druge polovice 19. stoljeća sadržavali neke odredbe o privi-
legijama i imunitetima tih međunarodnih tijela i njihovih dužnosnika (funkcionara).
Jedan od propisa Pakta Lige naroda (članak 7(4)), određivao je da – uz predstavni-
ke članova Lige, i njezini službenici uživaju u vršenju svojih dužnosti diplomatske
privilegije i imunitete te da su zgrade i zemljišta koje zauzima Liga za svoje službe
i sastanke, nepovrediva. Detaljne propise o tome je u dva navrata ugovorio glavni
tajnik Lige sa Švicarskom – državom domaćinom.
Osnivanje Ujedinjenih nacija i velikoga broja drugih međunarodnih orga-
nizacija u tijeku i nakon Drugoga svjetskog rata dovelo je do brojnih propisa
o njihovim privilegijama i imunitetima. Ti su propisi obuhvaćeni: (i) u ugovo-
rima-ustavima odgovarajućih organizacija; zatim (ii) u posebnim konvencija-
ma koje organizacije sklapaju sa svojim državama članicama te napokon (iii) u
ugovorima između organizacije i države domaćina na području koje se zgrade
i uredi organizacije nalaze. Ti propisi imaju nekih zajedničkih crta, iako se neki
u pojedinostima razlikuju.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 105(1)) propisuje da Organizacija uživa
na području svakog svoga člana privilegije i imunitete „potrebne za postizanje
svojih ciljeva”. Isti propis (točka 2) također predviđa da, uz predstavnike članova
Ujedinjenih nacija, i službenici Organizacije uživaju također privilegije i imu-
nitete „potrebne za neovisno obavljanje svojih funkcija u vezi s Organizacijom”.
Tu se, dakle, ne govori o diplomatskim privilegijama i imunitetima, nego samo
o onima za postizanje ciljeva Organizacije, odnosno za obavljanje funkcija u
vezi s Organizacijom.
Opća skupština usvojila je u 1946. Konvenciju o privilegijima i imunitetima
Ujedinjenih nacija, koja je državama članicama otvorena na pristup. Godinu
dana poslije, u 1947, Opća je skupština na jednak način usvojila i Konvenciju
o privilegijima i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a.145 Svaka država
145
Notifikacijom o sukcesiji Hrvatska je postala strankom Konvencije o privilegijima i imunite-
tima UN-a iz 1946. i Konvencije o privilegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a
iz 1947. V. Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 19. i 20.
Pristupila je i Općemu sporazumu o privilegijima i imunitetima Vijeća Europe s protokolima.
§ 50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA... 417
prilikom pristupanja toj drugoj Konvenciji može naznačiti organizacije za koje

se obvezuje glede njezinih odredaba. Tim konvencijama do danas je pristupio
velik broj država članica Ujedinjenih nacija i specijaliziranih ustanova, ali ne sve.
Ujedinjene su nacije sklopile posebne sporazume o sjedištima svjetske or-
ganizacije s vladama Sjedinjenih Američkih Država, Švicarske (kad još nije
bila članica Ujedinjenih nacija) te Austrije. Tim se propisima, među ostalim,
određuje područje sjedišta, sloboda pristupa sjedištu osoba koje putuju u vezi
problema s Organizacijom (djelatnici Organizacije, predstavnici država članica
i promatrači), redarstvena zaštita i nepovredivost prostorija.
Specijalizirane ustanove te neke regionalne organizacije poput Organizacije
američkih država, Europskog vijeća, Arapske lige, Dunavske komisije i druge,
imaju odgovarajuće odredbe u svojim ustavima, a sklopile su i konvencije s dr-
žavama članicama i s državom domaćinom. Neka posebna pitanja u toj oblasti
iskrsavaju u vezi s Europskom unijom, a još više glede vojnih saveza poput NA-
TO-a. Naime, tamo treba odrediti položaj vojnih misija država članica i položaj
trupa na području drugih država članica.
Veliki broj organizacija koje danas djeluju u svijetu i veliki broj propisa iz
te oblasti navode na pitanje je li u oblasti privilegija i imuniteta organizacija i
njihovih djelatnika došlo do stvaranja nekih općih običajnih pravnih pravila,
koja bi ipso facto obvezivala države nečlanice organizacija te one članice koje
su propustile da postanu strankama odgovarajućih konvencija. Razvoj među-
narodne prakse u tome pogledu još nije stvorio neka općeobičajna obvezna
pravna pravila. Stoga se privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njezinih
djelatnika još temelje na ugovornim propisima za svaku državu koja im je stran-
ka. Ali kako je glede položaja međunarodnih djelatnika s pravom istaknuo Juraj
Andrassy – „kurtoazija ide i dalje pa se polako stvaraju i neki običaji koji mogu
postati i pravilima običajnog prava”. Po njegovu mišljenju, taj dio propisa sazrio
je za kodifikaciju.146
Privilegiji i imuniteti međunarodnih organizacija i njihovih djelatnika u
osnovi se razlikuju od diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. Me-
đunarodne organizacije nisu suverene države niti vrše teritorijalnu nadležnost.
Njihove privilegije i imuniteti ne mogu se zasnivati na fikciji „eksteritorijalnosti”
(koja je s pravom odbačena i glede diplomatskih misija), pa ni na teoriji o pred-
stavljanju, jer to svojstvo imaju samo države. Diplomatski i konzularni privilegiji
i imuniteti u praksi se veoma djelotvorno štite preko reciprociteta. Svaka njihova
ozbiljnija povreda ili nepoštovanje dovode do recipročnoga ponašanja povri-
jeđene države. Privilegiji i imuniteti koje uživaju međunarodne organizacije i
146
Op. cit., str. 303, 305.
njihovi djelatnici na području država očito se ne mogu zaštititi na taj način.

Stoga je nužno da su oni zaštićeni izričitim i preciznim ugovornim propisima s
pojedinim državama kako bi svaka moguća povreda bila jasna.
S druge strane, s obzirom na to da se te povlastice općenito zasnivaju na tzv.
funkcionalnoj teoriji, jer se izričito priznaju radi postizanja ciljeva organizacije,
tj. radi obavljanja funkcija u vezi s organizacijom, posebni privilegiji i imuni-
teti međunarodnih djelatnika ograničeniji su od onih koje uživaju diplomatski
predstavnici država.
I iako, kako smo naveli, u toj oblasti još nema općeobičajnih pravila koja bi
obavezivala sve države svijeta, većina ugovornih propisa kojima se uređuje ta
oblast predviđa slična rješenja. Njih ćemo u nastavku izložiti.
2. Imuniteti i privilegiji koje uživaju međunarodne organizacije. Te po-
vlastice možemo podijeliti na: (a) imunitete od sudbenosti; (b) nepovredivost
prostorija i arhiva; (c) fiskalne i valutne privilegije; (d) slobodu općenja; te (e)
pravo izdavanja putnih isprava (laissez-passer).
Ugovornim propisima predviđa se imunitet organizacija, njihove imovine i
sredstava, gdje god i kod koga god se nalazili, od svih vrsta sudskoga postupka,
osim ako se u nekome posebnom slučaju organizacija u pitanju izričito odrekla
toga imuniteta. Imovina organizacija nadalje se izuzima od mjera pretresa, re-
kvizicije, konfiskacije, eksproprijacije i drugih oblika mjera od izvršne, sudbene
ili zakonodavne vlasti država.
Svi ugovori predviđaju nepovredivost prostorija te arhiva organizacije, ma
gdje se nalazili. Ali vlasti države domaćina mogu biti pozvane od nadležne osobe
iz organizacije da uđu u prostorije organizacije da bi spriječile njihove povrede
i nerede.
Pravo pružanja utočišta (azila) odbjeglim osobama u prostorijama organiza-
cija u nekim se ugovorima izričito zabranjuje, a drugi ugovori o tome šute. Ali
s obzirom da ni jedan od ugovora izričito ne dopušta davanje utočišta, ono se
općenito može smatrati zabranjenim.
Fondovi, zlato i devize organizacije izuzeti su od financijske kontrole države.
Dopušta se transfer tih sredstava u druge države bez obzira na devizna ograni-
čenja koja u nekim zemljama mogu postojati. Imovina, prihodi i potraživanja
organizacija oslobođeni su poreza i carina.
Sloboda općenja organizacija najčešće obuhvaća zabranu cenzure službenih
poruka, pravo upotrebe kodova, šifre, kurira i valize u istoj ili sličnoj mjeri kao
za diplomatske misije. Tu mogu biti uključene i povlastice glede tarifa i taksa
za poštanske usluge.
Većini se organizacija izričito priznaje pravo da svojim djelatnicima i struč-
njacima koje šalju u druge zemlje izdaju putne isprave (laissez passer). Države
§ 50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA... 419
stranke ujedno preuzimaju obvezu da će te isprave priznavati valjanima. Ali na

temelju učtivosti većina država neugovornica također priznaje punovažnost
takvih putnih isprava koje izdaju međunarodne organizacije.
3. Privilegiji i imunitniteti međunarodnih djelatnika. Mnoge organizacije
sadrže u svojim ugovorima-ustavima propise kojima je cilj osiguravanje neovi-
snosti i nepristranosti njihova činovničkoga aparata.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 100) propisuje da u obnašanju svojih duž-
nosti glavni tajnik i osoblje te svjetske organizacije neće tražiti ni primati upute
od bilo koje vlade ili bilo koje druge vlasti izvan Organizacije. I države članice
Ujedinjenih nacija istim su se propisom Povelje obvezale da će poštovati isključi-
vo međunarodno značenje funkcija glavnoga tajnika i osoblja i da neće pokušati
utjecati na njih u obavljanju njihovih dužnosti. Povelja također propisuje da će
se i osoblje svjetske organizacije uzdržavati od svakoga čina koji je nespojiv s
njihovim položajem međunarodnih službenika odgovornih samo Organizaciji.
U osiguranju neovisnoga položaja međunarodnih djelatnika napose je važno
spriječiti utjecaj na njih od vlada njihovih vlastitih država. Jer kada bi se svaki
dužnosnik u vršenju svojih funkcija ponašao kao zaštitnik interesa svoje vlade,
administrativni organi međunarodnih organizacija, napose onih univerzalnih,
bili bi u vršenju njihovih funkcija potpuno nedjelotvorni.
Ali kako smo naveli, privilegiji i imuniteti međunarodnih službenika općeni-
to su ograničeniji u odnosu na one koje uživaju diplomatski agenti država. I tu
su došle do izražaja posljedice funkcionalne teorije, tj. da se povlastice priznaju
jedino za postizanje ciljeva organizacije i za neovisno obnašanje funkcija u njoj.
Konvencija o privilegijima i imunitetima Ujedinjenih nacija osigurava pune
diplomatske imunitete samo glavnom tajniku i njegovim pomoćnicima. Ostalim
djelatnicima priznaje se imunitet od sudbenosti samo glede obavljanja poslova
koje su izvršili u službenom svojstvu, uključujući tu izrečene i napisane riječi.
Konvencija, nadalje, izričito predviđa da glavni tajnik ima pravo i dužnost neko-
ga službenika lišiti i toga ograničenoga imuniteta, i to u svim slučajevima kad bi
po njegovu mišljenju taj imunitet ometao izricanje pravde i kada to ne bi utjeca-
lo na interese Ujedinjenih nacija. U takvim slučajevima Vijeće sigurnosti može
lišiti imuniteta samoga glavnog tajnika UN-a. Konvencija, nadalje, propisuje da
će Organizacija ujedinjenih nacija stalno surađivati s nadležnim vlastima država
članica da bi se olakšalo pravilno funkcioniranje sudstva, poštovanje redarstve-
nih propisa te spriječile zloupotrebe navedenih privilegija, imuniteta i olakšica.
Međunarodni se djelatnici, nadalje, oslobađaju pristojbi i poreza na plaće
koje primaju za svoj rad u međunarodnoj organizaciji. Ali u nekim slučajevima
država domaćin ne priznaje ta izuzeća glede međunarodnih službenika koji su
njezini vlastiti državljani. To s jedne strane uvodi neravnopravnost u položaju

službenika, a s druge otvara mogućnost da se fondovi organizacije, stvoreni
doprinosima svih država članica, prelijevaju u korist države domaćina.
Međunarodni djelatnici izuzimaju se, nadalje, iz obveza građanskih (civilnih)
dužnosti, od propisa o useljavanju i formalnosti prijavljivanja stranaca i dr. U
slučaju međunarodnih kriza oni i članovi njihovih obitelji uživaju iste olakšice
radi napuštanja zemlje u pitanju kao i diplomatski predstavnici.
421
§ 51. PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA
Bibliografija
Đura POPOVIĆ: Liga naroda, njen postanak, uređenje i rad, Beograd, 1930, 298 str.; Juraj
ANDRASSY: Liga naroda – njezino ustrojstvo i djelovanje, Zagreb, 1931, 232 str.; „La souveraineté
et la Société des Nations”, RCADI 1937, Tome 61, pp. 641-761; Petar MANGOVSKI: „Stvaranje
Organizacije ujedinjenih nacija”, JRMP 1962, br. 3, str. 409-422; Dragovan ŠEPIĆ: „Konferencija
UN o međunarodnoj organizaciji u San Franciscu (24. IV – 26. VI. 1945)”, Naša zakonitost, 1965,
br. 4, str. 275-301; Branko VUKMIR: „Preteče i osnivanje Organizacije Ujedinjenih naroda”,
Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str. 19-44.
1. Preteče. Najstariji i do danas najvažniji cilj međunarodnoga organiziranja

bio je i ostao osiguranje trajnoga mira među državama sudionicama. Prvi nacrti
takvih organizacija nastali su u Europi u srednjemu vijeku, ali je bio dalek put
do njihova oživotvorenja. Neki od tih nacrta bili su usmjereni i na suzbijanje
ekspanzije neke strane sile ili religije.
Takvi veliki nacrti i planovi za ustanovljenje vječnoga mira i za suzbijanje stvar-
nog ili izmišljenog vanjskoga napadača pojavljuju se u Europi već u 13. stoljeću.
Navodimo nekoliko najzanimljivijih primjera.
Nakon konačnog sloma križarskih ratova arapskim osvojenjem Akre u 1291, po-
sljednjega kršćanskog uporišta na Bliskom istoku, francuski pravnik Pierre Dubois u
spisu pod naslovom De recuperatione Terrae sanctae iz 1305. predložio je stvaranje
saveza svih kršćanskih sila radi održanja njihova međusobnog mira. Za tu svrhu
zamislio je i stvaranje stalnoga arbitražnog suda radi rješavanja njihovih sporova
kojemu bi konačna instanca bio papa.
Drugi takav poznati nacrt potječe od češkoga kralja Jirija Podjebrada iz 1461.
Kralj je predložio stranim dvorovima nacrt međunarodnoga ugovora kojim se ima-
la ustanoviti federacija svih europskih kršćanskih vladara sa stalnim kongresom
njihovih ambasadora kao vrhovnim organom u Baselu. Uz održanje mira među
europskim vladarima i rješavanje njihovih uzajamnih sporova taj je savez trebao
imati za cilj i zajedničku obranu od Turaka te oslobođenje područja koja su oni već
bili osvojili.
Francuz Emmeric Crucé je u 1623. objavio pamflet Le Nouveau Cynée. Njime
je zagovarao savez svih vladara svijeta, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost,
dakle i muslimanskih. Za zajednički organ predložio je Vijeće ambasadora u Veneciji,
koje bi rješavalo uzajamne sporove i urazumljivalo kršitelje mira. Taj se plan, dakle,
zasnivao na postojećem teritorijalnom i političkom status quo u Europi.
Sasvim drukčije naravi bio je „Veliki nacrt” u sedam točaka koji je vojvoda Maxi-
milien Sully predložio francuskom kralju Henriju IV. (1589 – 1610), a objavio ga je
u svojim memoarima. Kao nužan uvjet održanja mira Sully je zagovarao teritori-
jalnu preraspodjelu Europe u petnaest kršćanskih država približno jednake snage,
veličine i bogatstva. Taj se nacrt, dakle, zasnivao na ravnoteži snaga kao preduvjetu
mira zbog koga je trebalo prekrojiti kartu Europe. Vrhovni organ trebalo je biti Ve-
liko vijeće od 40 članova koje bi arbitriralo među državama članicama i upravljalo
zajedničkom oružanom silom u svrhu ratovanja protiv nevjernika, uključujući mu-
slimane. Budući da se zasnivao na promjeni postojećega status quo, taj Veliki nacrt
bio je još više utopističan i neostvarljiv od ostalih.
Od male bi koristi bilo nabrajanje i opisivanje drugih sličnih nacrta i planova o
vječnome miru, autori kojih su bili pojedinci. Među njima su se ogledali i neki od
najvećih mislilaca poput Nijemaca Leibniza, Kanta i Fichtea te anglosaksonskih
političkih mislilaca Williama Penna i Jeremyja Benthama.147
2. Sveta alijansa. Za stvaranje prvih organizacija država s uzajamnim pravi-
ma i dužnostima radi očuvanja danoga status quo i time osiguranja mira među
članovima presudni su bili dugotrajni i iscrpljujući ratovi u svjetskim razmje-
rima.
Nakon Francuske revolucije 1789. i Napoleonovih osvajanja, a to je razdo-
blje potrajalo četvrt stoljeća, na Bečkom kongresu 1815. ustanovljen je savez
najvećih europskih sila koji je djelovao pod imenom Svete alijanse. Taj prvotni
četvorni savez obuhvaćao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, a u 1818. u svoje
redove primio je i poraženu Francusku, tada opet pod dinastijom Burbona.
To je bio elitistički savez europskih vladara kojemu je cilj bio očuvanje nji-
hovih dinastičkih interesa, tj. socijalni status quo. Pobjednička koalicija vladara
željela je obnoviti i očuvati načela legitimiteta i apsolutizma iz predrevolucio-
narnoga razdoblja i za tu je svrhu sebe ovlastila na intervenciju u svim državama
u kojima bi te vrijednosti bile ugrožene. Ugovorom iz 1815. vladari su se obvezali
da će ponavljati sastanke posvećene zajedničkim interesima i ispitivanju mjera
koje će poduzimati radi održanja mira u Europi.
Te pravne obveze bile su neprecizne, a to je davalo mogućnost svakoj velesili da
se ogradi od zajedničke akcije kada se za nju ispune uvjeti. Nisu bili precizirani ni
periodi zajedničkih sastanaka vladara.
Kongresi Svete alijanse održani su u Aaachenu 1818, u Troppau (danas Opavi u
Češkoj) 1820, s nastavkom u Ljubljani 1821. te u Veroni 1822. Na kongresu u Lju-
bljani odlučena je intervencija austrijskih trupa radi gušenja revolucije u Kraljevini
Dviju Sicilija radi ponovnog uvođenja apsolutizma legitimnoga vladara. Nakon što je
izbila pobuna naroda u Pijemontu, Austrija je i ondje intervenirala. Na posljednjem
kongresu u Veroni odlučeno je da Francuska uguši pobunu u Španjolskoj.
Ali interesi država članica ozbiljno su se razilazili. Već se u 1823. Britanija distan-
cirala od Svete alijanse i proklamirala je načelo neintervencije. Otada su se prestali
147
Vidi sažet opis drugih takvih planova, Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome
II, pp. 455-461. Vidi također, Arthur NUSSBAUM: A Concise History of the Law of Nations, New
York, 1950, pp. 135-136, 142.
§ 51. PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA 423
održavati zajednički kongresi. Nakon Srpanjske revolucije u Francuskoj 1830. i od-

cjepljenja Belgije od Nizozemske, utjecaj Svete alijanse na europske odnose više se
nije osjećao. Ali po mišljenju nekih povjesničara njezin kraj je došao tek revolucijom
u 1848. i bijegom iz Beča njezina posljednjeg zagovornika kneza Metternicha.
Naporedo sa slabljenjem Svete alijanse, u Europi sasvim neformalno djeluje kon-
cert europskih velesila koji odlučuje o svim važnim političkim pitanjima, a svoja
rješenja nameće malim europskim i ostalim zemljama. U Europi djeluje sustav rav-
noteže snaga, koji je privremeno narušen pobjedom Pruske nad Francuskom u 1870.
3. Liga naroda (1920 – 1946) (League of Nations, Société des Nations). Iz-
bijanjem Prvoga svjetskog rata sustav ravnoteže snaga pretrpio je neuspjeh.
U tijeku toga rata, za koji se u početku pretpostavljalo da će trajati kratko, na-
poredo s porastom ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka rasla je spoznaja o
potrebi ustanovljenja dugotrajnije svjetske organizacije sa stalnim organima
radi održanja trajnoga mira.
Razvoju te ideje o sustavu kolektivne sigurnosti, nasuprot ravnoteži snaga,
mnogo je pridonio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Woodrow Wil-
son. Po okončanju toga rata na Versailleskoj mirovnoj konferenciji 1919. dolazi
do sklapanja Pakta Lige naroda, čiji je tekst bio uklopljen u Versailleski i druge
mirovne ugovore s pobijeđenim državama. Ali, suprotno očekivanjima, domo-
vina Woodrowa Wilsona – Sjedinjene Američke Države – nije nikada postala
njezinim članom. Naime, Senat te zemlje odbio je ratificirati mirovne ugovore.
Liga je naroda bila prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bilo oču-
vanje mira u svijetu. Imala je tri stalna organa. Skupština se sastojala od pred-
stavnika svih njezinih država članica. Vijeće Lige sastojalo se od predstavnika
Glavnih savezničkih i udruženih sila iz Prvoga svjetskog rata te od predstavnika
četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština na rok koji je ona
određivala. Poslije se broj nestalnih članova povećavao do devet. Vijeće je uz
suglasnost većine u Skupštini imenovalo i svoje nove stalne članove.
S obzirom na to da su Sjedinjene Američke Države izostale iz članstva Lige,
prvobitno su stalne članice Vijeća bile Britanija, Francuska, Italija i Japan. U 1926.
za stalnu je članicu primljena Njemačka. Godine 1933. Japan i Njemačka napustili
su Ligu. Za stalnoga člana potom je izabran Sovjetski Savez, koji je tamo ostao do
pred konac 1939, kada je iz Lige isključen zbog agresije na Finsku. Prije toga, u 1937,
Ligu je napustila Italija. Nakon neuspjeha u sprječavanju agresije, Ligu su napuštale
i neke druge države iz Europe i Latinske Amerike.
Skupština i Vijeće imali su nerazgraničene nadležnosti o svim pitanjima koja

su dirala u svjetski mir. U oba ta organa odluke su se u načelu morale usvajati
jednoglasno.
Liga je imala i stalno Tajništvo sastavljeno od glavnoga tajnika, drugih tajnika

i ostaloga potrebnoga osoblja. Glavnoga tajnika imenovalo je Vijeće na prijedlog
većine u Skupštini. Sjedište Lige bilo je u Ženevi.
Uz propise o kolektivnoj sigurnosti, Pakt Lige sadržavao je propise o razoružanju,
mirnoj promjeni (peaceful change), o obvezatnoj registraciji i objavljivanju ugovora,
o sustavu mandata, o poboljšanju uvjeta rada, o položaju žena i djece, suzbijanju
trgovine drogama te druge propise o pozitivnoj suradnji među državama.
Okosnicu sustava kolektivne sigurnosti prema Paktu činila je uzajamna garan-
cija cjelovitosti i neovisnosti svih država članica (članak 10), posredovanje Vijeća u
slučaju rata ili prijetnje ratom bilo gdje u svijetu (članak 11) te kvaziarbitražna funk-
cija i postupak mirenja u svim sporovima „koji bi mogli dovesti do raskida” (članak
12(1)). Članice Lige prihvatile su obvezu da neće pribjeći ratu prije isteka roka od
tri mjeseca od presude ili izvješća Vijeća Lige (u postupku mirenja).
Kolektivne sankcije svih drugih članica Lige bile su prema Paktu predviđene
protiv one članice koja stupi u rat prije isteka roka od tri mjeseca ili protiv članice
koja stupi u rat protiv one stranke u sporu koja je prihvatila presudu ili jednoglasno
izvješće Vijeća Lige. Ekonomske, trgovačke i slične sankcije trebale su nastupati
automatski, a vojne sankcije Vijeće je moglo samo preporučiti. U slučaju izvješća o
mirenju koja se ne usvoje jednoglasno, obveza na kolektivne sankcije nije postojala.
Taj sustav pretrpio je neuspjeh još u 1931, kada je Japan nekažnjeno napao Kinu,
a naročito 1935. i 1936, kada polovične gospodarske sankcije nisu spriječile fašistič-
ku Italiju da osvoji članicu Lige Abesiniju. Jednoglasnost nije bila glavna smetnja u
radu Vijeća. Liga je pretrpjela neuspjeh zbog odsutnosti volje i odlučnosti njezinih
vodećih članica, Britanije i Francuske, da primijene postojeće mehanizme protiv
agresora.
Umjesto da se ispune očekivanja u poštovanju obveza preuzetih Paktom, Ligu su
napuštale stalne članice njezina Vijeća nakon što su poduzimale čine agresije (Japan,
Italija) ili su se na njih pripremale (Njemačka). One su potom osnovale savez protiv
Lige i njezinih članica i to je dovelo do izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u
Ženevi u travnju 1946, i to nakon što je Povelja UN-a već stupila na snagu. Sva
imovina Lige prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije ujedinjenih nacija.
4. Osnivanje Ujedinjenih nacija. Izbijanje Drugoga svjetskog rata napadom
Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. pokazalo je neuspjeh Lige naroda. Ali ideja
održanja međunarodnoga mira putem univerzalne međunarodne organizacije
ipak se održala. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije savezničke
su sile kroz cijelo vrijeme toga rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.
Tako su predstavnici Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država,
Sovjetskog Saveza i Kine u Moskovskoj deklaraciji od 1. studenog 1943. priznali
„neophodnost ustanovljenja praktično u najskorije vrijeme opće međunarodne or-
ganizacije... za održanje međunarodnoga mira i sigurnosti”.
U izvršenju te deklaracije predstavnici tih četiriju velesila sastali su se u Dum-

barton Oaksu u Sjedinjenim Američkim Državama u kolovozu i rujnu 1944. Tamo
su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog predviđao je pet glavnih
organa: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo te Ekonom-
sko i socijalno vijeće. Starateljsko vijeće tada još nije bilo predviđeno. Na konferenciji
Roosevelta, Churchilla i Staljina u Jalti u veljači 1945. usvojena je „jaltska formula”
glede glasovanja u Vijeću sigurnosti.
Konferencija Ujedinjenih nacija o međunarodnoj organizaciji potom je održana
u San Franciscu u razdoblju između 25. travnja i 26. lipnja 1945, dakle u posljednjim
mjesecima Drugoga svjetskog rata. Na njoj su predstavnici pedeset pozvanih drža-
va osnivača („iskonski članovi”), na temelju prijašnjih zaključaka izradili i usvojili
cjelovit tekst Povelje Ujedinjenih nacija. Svečano su ga potpisali u zgradi Opere u
San Franciscu posljednjega dana Konferencije, 26. lipnja 1945. Među državama su-
dionicama bila je i Jugoslavija, zastupljena s predstavnicima koalicijske vlade Tito –
Šubašić. Mjesto iskonskoga člana bilo je rezervirano i za Poljsku, koja će jedinstvenu
koalicijsku vladu (sastavljenu od predstavnika vlada iz Varšave i Londona) ustanoviti
na sam dan potpisivanja Povelje. Države osnivači UN-a bile su one države koje su
prije toga navijestile rat silama Osovine. Neutralne i pobijeđene države u Drugome
svjetskom ratu, kao i one koje će naknadno steći neovisnost u procesu dekoloniza-
cije, primane su u UN kao nove članice.
Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Američkih Država
u Ligi naroda, članak 110(3). Povelje UN-a predvidio je njezino stupanje na
snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih pet stalnih
članica budućeg Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Sovjetskog Saveza, Ujedi-
njenoga Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država) te većine njezinih ostalih
država potpisnica. Taj se uvjet ispunio 24. listopada 1945. i taj se datum danas
slavi kao Dan Ujedinjenih nacija. Potom su Povelju ratificirale i sve preostale
države potpisnice.
U razdoblju između 1944. i 1946. neke otprije postojeće organizacije – Me-
đunarodna organizacija rada, Međunarodna unija za telekomunikacije i Svjetski
poštanski savez – usvojile su nužne izmjene u svojim ustavima kako bi se mogle
pridružiti Ujedinjenim nacijama. Ali su u tome razdoblju osnovane i brojne
nove organizacije s namjerom da postanu njihove specijalizirane ustanove. Bili
su to Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka za obnovu i razvoj, Među-
narodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO), Organizacija UN-a za
prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO), Organizacija za poljoprivredu i pre-
hranu (FAO) te Svjetska zdravstvena organizacija.
Time je izgrađen cjelovit sustav Ujedinjenih nacija koji je predviđao univer-
zalizam, regionalizam (s Panameričkom unijom i Arapskom ligom) te funkcio-
nalizam (specijalizirane ustanove).
U vrijeme sastavljanja i usvajanja Povelje UN-a još praktično nitko nije znao za
nuklearno oružje. Kako je navedeno, Povelja je potpisana 26. lipnja 1945. Između
toga datuma i njezina stupanja na snagu 24. listopada, 16. srpnja u tajnosti je izvr-
šen uspješan pokus eksplozije atomske bombe. Takve su bombe potom bačene na
Hirošimu 6. i na Nagasaki 9. kolovoza. Japan je kapitulirao 3. rujna 1945, što je bio
konac Drugoga svjetskog rata.
Utrka u nuklearnom i raketnom naoružanju koja je uslijedila, razdvojila je čo-
vječanstvo na dva neprijateljska bloka: na Sovjetski Savez sa svojim malobrojnim
saveznicima te na zapadne sile i ostale neovisne države. Povelja UN-a nije predvi-
đala takav razvoj. Vijeće sigurnosti iz svoje je nadležnosti moglo donositi odluke
prema glavi VII. Povelje, samo prethodnim usuglašavanjem stavova svih njegovih
pet stalnih članica. To sučeljavanje dovelo je do čestoga pribjegavanja vetu, preteži-
to Sovjetskog Saveza, da bi se spriječilo preglasavanje. Povelja izričito ne predviđa
pravo veta, nego jednoglasan nastup velikih sila. Ali kada se god ta jednoglasnost
ne postigne, kolektivna akcija UN-a postaje nemoguća.
Nakon što je 1. listopada 1949. u Pekingu ustanovljena nova vlada Narodne Re-
publike Kine, zapadni blok je sve do 1971. sprječavao da ona zauzme mjesto Kine
u UN-u, a napose u Vijeću sigurnosti. U tome dugačkom razdoblju Kina je bila
neadekvatno zastupljena s nacionalističkom vladom s Tajvana. Vlada u Pekingu do
danas nije uspjela taj otok uklopiti u područje pod svojom kontrolom. Posljedica
toga neadekvatnoga predstavništva jedne od velikih sila bila je da Vijeće sigurnosti
nije uopće vršilo svoje nadležnosti i odgovornost u sukobu u Vijetnamu, i to od
1954. do 1975. godine.
Od polovice pedesetih godina blokovsku podjelu Istoka i Zapada te opasnost
od izbijanja nuklearnoga sukoba nastojao je ublažiti Pokret nesvrstanih zemalja.
Osnivači i istaknuti članovi toga pokreta bili su bivša Jugoslavija, Indija, Egipat te
potom Indonezija i neke druge države. Kao rezultat procesa dekolonizacije taj je
pokret zadobio većinu u Općoj skupštini.
Najveći dio tih političkih teškoća otklonjen je tek polovicom osamdesetih godina
stupanjem Mihaila Gorbačova na čelo vladajuće Komunističke partije u Sovjetskom
Savezu. Otada Sovjetski Savez, a po njegovu raspadu koncem 1991. i Ruska Federa-
cija, vode politiku suradnje s ostalim stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Mijenja
se i odnos u toj zemlji prema ljudskim pravima i nadležnostima Međunarodnoga
suda te drugih nepristranih sudskih i arbitražnih tijela u rješavanju međunarodnih
sporova. Ali, naravno, ni ti odnosi nisu uvijek lagani i bez razmirica.
Time je kolektivna oružana akcija Vijeća sigurnosti u skladu s propisima Povelje
postala mogućom protiv agresije Iraka na Kuvajt početkom 1991. Ali kolektivne
mjere UN-a potom doživljuju propast u unutarnjem sukobu u Somaliji između 1992.
i 1994, a napose u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum sklopljen je koncem
1995. izvan Svjetske organizacije, a nadgledanje mira najprije je povjereno trupama
pod vodstvom NATO-a te potom onima Europske unije. Danas se kolektivne akcije
npr. na Kosovu smišljaju u suradnji Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije
i Ruske Federacije.
Nekoć su intelektualci polagali silne nade u Ujedinjene nacije. U njima su gledali
središte buduće integracije cijelog svijeta te postupne evolucije nedemokratskih su-
stava u mnogim zemljama. Stoga je u prijašnjim udžbenicima međunarodnog prava

toj organizaciji i njezinim specijaliziranim ustanovama posvećen nerazmjerno velik
prostor. I premda se nakon više od pola stoljeća djelatnosti UN-a razvoj međunarod-
nih odnosa odvija nekim drugim smjerom, više nitko ne zamišlja da je ta organizacija
nepotrebna, da bi je trebalo ukinuti ili zamijeniti nekom novom organizacijom. Ali
pred njom stoji potreba temeljitih reformi.
§ 52. ČLANOVI UJEDINJENIH NACIJA I POLOŽAJ

DRŽAVA NEČLANICA
Bibliografija
Nathan FEINBERG: „L’admission de nouveaux membres à la S.d.N. et à l’O.N.U.”, RCADI 1952,
tome 80, pp. 293-393; „Unilateral Withdrawal from the U.N.”, The Indonesian Intermezzo”, AJIL
1967, pp. 182-219; E. SCHWELB: „Withdrawal of the U. N.”, ibid., pp. 661-672; Yehuda BLUM:
Eroding the United Nations, The Hague, 1993, 304 p.
1. Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske (prvotne) čla-

nice UN-a sve su one države koje su sudjelovale na osnivačkoj konferenciji u
San Franciscu i potom ratificirale Povelju. Kako smo naveli, njih je u 1945. s
Poljskom bila 51. Među njima su bile četiri koje te godine još nisu bile suve-
rene države. Bili su to Filipini, koji su stekli punu neovisnost od Sjedinjenih
Američkih Država u 1946, Indija (neovisna od 1947) te Bjeloruska i Ukrajinska
Sovjetska Socijalistička Republika (neovisne tek od 1991).
Uz te četiri zemlje i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, iskonske članice UN-a
bile su sljedeće države: Australija, Belgija, Čehoslovačka, Dominikanska Republika,
Grčka, Gvatemala, Haiti, Honduras, Jugoslavija, Južnoafrička Unija, Kanada, Kosta-
rika, Kuba, Luksemburg, Nikaragva, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Panama,
Poljska, Salvador, Bolivija, Brazil, Čile, Ekvador, Egipat, Etiopija, Irak, Iran, Kolum-
bija, Libanon, Liberija, Meksiko, Paragvaj, Peru, Saudijska Arabija, Sirija, Turska,
Urugvaj, Venezuela, Argentina i Danska.
Iskonske su članice na temelju svoje suverenosti osnovale tu organizaciju i

stoga one same nisu mogle biti podvrgnute postupku primanja. Ali su potom
imale pravo odlučivanja o primanju svih novih država u članstvo. Tako je i u
ostalim međunarodnim vladinim organizacijama.
Prema članku 4(1). Povelje: „Članovima Ujedinjenih nacija mogu postati sve
ostale miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u ovoj Povelji i koje su
po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze.”
U savjetodavnom mišljenju iz 1948. o Uvjetima za primanje neke države u član-
stvo UN-a Međunarodni je sud zaključio: „Predviđenih uvjeta, dakle, ima pet: treba
(1) biti država; (2) biti miroljubiva; (3) prihvatiti obveze iz Povelje; (4) biti sposobna
izvršavati te obveze; (5) biti voljna to činiti.” (p. 62).
Inače nema nikakve druge diskriminacije između iskonskih i naknadno pri-

mljenih država članica. Sve države članice imaju prema Povelji jednaka prava
i obveze, s time da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna
prava u odlučivanju, na koja ćemo upozoriti.
§ 52. ČLANOVI UJEDINJENIH NACIJA I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA 429
Članak 4(2). Povelje potom predviđa: „Svaka se takva država prima u član-
stvo Ujedinjenih nacija odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigur-
nosti.” Iz političkih razloga nakon osnutka UN-a veoma je brzo izbio spor o
tumačenju članka 4.
U gornjemu savjetodavnom mišljenju Sud je zaključio da država članica koja je
pozvana da se izjasni glasovanjem, bilo u Vijeću sigurnostibilo u Općoj skupštini
o primanju nove države u članstvo, nema pravo vezivati svoj pristanak uvjetima
koji nisu izričito predviđeni u stavku 1. članka 4. Takva država naročito ne smije
svoj pozitivan glas uvjetovati primanjem u članstvo i drugih država zajedno s tom
državom (p. 65).
Ali je u novomu savjetodavnom mišljenju iz 1950. o Nadležnosti Opće skupštine
o primanju neke države u članstvo UN-a Sud precizirao da Opća skupština nema
pravo primiti novu članicu ako Vijeće sigurnosti nije preporučilo njezino primanje,
bilo stoga što odnosna država (u njemu) nije dobila dovoljan broj glasova bilo stoga
što je neka stalna članica glasovala protiv (p. 10.).
U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo,

a Opća skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito po-
tvrdna.
Na početku djelovanja UN-a mali je broj država bio priman u članstvo. U 1946.
to su bili Afganistan, Island, Švedska i Tajland, u 1947. Jemen i Pakistan, u 1948.
Burma, u 1949. Izrael te u 1950. Indonezija. Potom je izbio politički spor o primanju
u članstvo većega broja neutralnih i pobijeđenih država iz Drugoga svjetskog rata
te nekih novih država. Na koncu, suprotno savjetodavnom mišljenju Suda iz 1948,
u „paketu” je u 1955. primljeno sljedećih 16 država: Albanija, Austrija, Bugarska,
Cejlon (Šri Lanka), Finska, Irska, Italija, Jordan, Kambodža, Laos, Libija, Madžar-
ska, Nepal, Portugal, Rumunjska i Španjolska. Japan je primljen u UN u 1956. Osim
nekolicine iznimaka, od te godine u članstvo su bez većih teškoća primane nove
države odmah po stjecanju neovisnosti.
Problema je bilo s podijeljenim državama. Dvije njemačke države zajedno su
primljene u UN u 1972, Vijetnam nakon svoga ujedinjenja u 1977, a Sjeverna i Južna
Koreja tek u 1991. I Bangladeš je zbog protivljenja Kine primljen u članstvo UN-a
1974, iako se od Zapadnoga Pakistana odvojio još u 1971.
Malim europskim i drugim državama u početku je sprječavano primanje u UN,
navodno zbog toga što nisu bile u stanju ispunjavati sve obveze prema Povelji. One,
naime, nemaju nikakvih ili imaju beznačajne oružane snage. Ali početkom devede-
setih godina u UN su primljene sve male države koje su to tražile, i to Lichtenstein
1990, San Marino 1992. te Monaco i Andorra 1993.
Pokatkad se broj članica UN i umanjivao, i to ujedinjenjem dviju država članica
ili pripajanjem jedne drugoj. Dvije iskonske članice Egipat i Sirija spojile su se u
1958. u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Ali nakon što se u 1961. Sirija odvojila, ona
je produljila članstvo u UN-u bez postupka novoga primanja.
Ujedinjenjem Tanganjike (člana od 1961) i Zanzibara (člana od 1963), od 1969.

bez drugih formalnosti članica je postala jedinstvena država Tanzanija. Isto tako,
nakon što su se u 1990. Arapska Republika Jemen i Narodna Demokratska Republika
Jemen ujedinile u Republiku Jemen, ona je opet bez postupka primanja zamijenila
u UN-u dvije svoje države prethodnice. Ali nakon što se iste te godine Demokrat-
ska Republika Njemačka pripojila Saveznoj Republici Njemačkoj, ona je brisana iz
članstva jer je prestala postojati kao suverena država.
Raspadom nekih država članica broj članica UN-a naglo se uvećavao. Nakon
raspada Sovjetskoga Saveza, bez izmjena u tekstu Povelje i bez postupka primanja,
Ruska Federacija zauzela je njegovo mjesto u Vijeću sigurnosti, u ostalim organima
UN-a i u svim drugim organizacijama. Ukrajini i Bjelorusiji nije bio potreban po-
stupak primanja. Ostale države sljednice bez teškoća su primane u članstvo UN-a,
kao i tri baltičke zemlje koje na taj položaj ne pretendiraju.
Raspadom Češko-Slovačke Federacije koncem 1992. u siječnju sljedeće godine
u članstvo UN-a primljene su Češka Republika i Slovačka Republika, i to obje kao
nove države.
Raspadom SFRJ nastali su neki problemi. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slo-
venija u članstvo UN-a zajedno su primljene 22. svibnja 1992. Zbog grčkoga os-
poravanja imena Makedonije ona je u UN primljena tek 8. travnja 1993, i to pod
privremenim, ali čudnim imenom: „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija”.
Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) primljena je kao nova država 1.
studenoga 2000. Do tada je ona pretendirala na kontinuitet s propalom SFRJ, koji
joj, za razliku od Ruske Federacije u odnosu na bivši Sovjetski Savez, nikada nije bio
općenito priznat. Od 4. veljače 2003. ta država mijenja ime u „Srbija i Crna Gora”.
Crna Gora proglašuje neovisnost 3. lipnja 2006, i već 28. lipnja primljena je u član-
stvo UN-a. Kosovo proglašuje neovisnost 17. veljače 2008, ali se njegovu primanju
u UN za sada odupiru Ruska Federacija, Kina, Srbija i još neke druge države.
Danas su praktično sve suverene države svijeta članice UN-a.148 Švicarska je u to
članstvo na svoj zahtjev primljena tek 10. rujna 2002, premda brojni organi UN-a
otprije imaju sjedište u Ženevi. Država Vatikanskoga Grada, koja je u simbiozi sa
Svetom Stolicom, jedina je koja nije nikada zatražila primanje u članstvo. Ali je i
ona članica nekih specijaliziranih ustanova UN-a i poziva se na konferencije pod
okriljem UN-a. Vladi s Tajvana sprječava se suradnja s UN-om jer većina država
svijeta smatra da je taj otok dio Kine.
Ali bi se moglo sumnjati u to da neke članice UN-a s manje od 100 000 stanovnika
ispunjavaju uvjete da su države. Teško je, naime, na takve zemlje primjenjivati načelo
suverene jednakosti u odnosu na druge države članice koje nisu stalne članice Vijeća
sigurnosti, a imaju više od stotinu milijuna stanovnika, poput Indije, Indonezije,
Brazila, Pakistana ili Bangladeša.
148
To se ne može tvrditi za Tursku Republiku Sjeverni Cipar, Južnu Osetiju i Abhaziju.
Uz sve navedeno, nakon što je Vlada u Pekingu u 1971. zauzela mjesto Kine, a
u 1972. su u članstvo UN primljene dvije njemačke države, može se smatrati da su
Ujedinjene nacije otada uglavnom ostvarile svoj cilj univerzalnosti. Danas Organi-
zacija ima 192 države članice.
2. Prava i dužnosti država članica UN-a. Sve države članice imaju pravo
sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima Opće skupštine
o svim pitanjima koja su na dnevnom redu. One u njoj mogu birati i biti birane
za članice drugih organa koje ona imenuje. Radi se o nestalnim članicama Vijeća
sigurnosti i o svim članicama Ekonomskog i socijalnoga vijeća. U Općoj skupšti-
ni one također biraju članove Međunarodnog suda u Den Haagu, glavnoga taj-
nika UN-a te članove pomoćnih organa poput Komisije za međunarodno pravo.
Putem notifikacije pristupa ili po jednostavnom postupku primanja, države
članice UN-a mogu bez teškoća postati članicama većine specijaliziranih usta-
nova UN-a. Samo je u financijskim organizacijama (Međunarodni monetarni
fond i Svjetska banka za obnovu i razvoj) primanje u članstvo uvjetovano ispu-
njenjem i nekih drugih uvjeta.
Države članice UN-a pozivaju se na sve diplomatske konferencije u krilu
UN-a, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i sudjelovati u odluči-
vanju o predloženim nacrtima konvencija i o drugim zaključcima.
Kako je bilo navedeno (supra, §35), priznanje nove države ima deklaratoran, a
ne konstitutivan učinak i nova država stvarno postoji ako ima stanovništvo, terito-
rij i suverenu vlast. Unatoč tomu, svakoj je novoj državi vrlo važno da odmah po
proglašenju svoje neovisnosti, uz priznanje od drugih država, bude primljena i u
članstvo UN-a. Nova država, naime, ne može održavati normalne dvostrane odnose
s državom koja joj je uskratila priznanje, a prije primanja u članstvo UN-a ona je
praktično izolirana u mnogostranim odnosima u međunarodnoj zajednici.
Sve države članice prihvatile su brojne pravne obveze iz Povelje UN-a kao
ugovornoga instrumenta kojemu su stranke. Najvažnije od tih obveza sročene
su u članku 2. i članku 1. Povelje. Neka od tih „načela Ujedinjenih nacija” već su
u 1945. bila potvrda pravila općega običajnog prava na snazi, dok su se druga
naknadno u njih transformirala. Stoga po običajnoj osnovi ta načela pravno ob-
vezuju i države nečlanice. Tu se radi o temeljnim pravima i dužnostima država
ili, kako ih neki nazivaju, „temeljnim načelima međunarodnoga prava”, koja su
vrst imperativnih normi općega međunarodnog prava (vidi supra, §2, pod 2b,
i §31).
Ali su države članice UN-a Poveljom preuzele i niz posebnih ugovornih ob-
veza, i to poglavito temeljem njezine glave VII, koja predviđa djelovanje u sluča-
ju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. U tome su sklopu člancima 25.
i 48. Povelje one unaprijed prihvatile izvršavati odluke koje Vijeće sigurnosti u
tim situacijama i temeljem te glave usvoji u skladu s Poveljom. O odnosu država

nečlanica prema tim odlukama bit će riječi dalje.
I napokon, točka 7. članka 2. Povelje predviđa sljedeće: „Ništa u ovoj Po-
velji ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj biti
pripadaju pod unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da
takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji; ali to načelo ne dira u
primjenu prisilnih mjera prema glavi VII.”
Taj je izuzetak tijekom vremena veoma mnogo izgubio na važnosti. Opseg
te isključive unutarnje nadležnosti svake države određen je granicama općega
međunarodnog prava (supra, §31, pod (3)). Danas je sigurno da u tu nadležnost
više ne pripada odnos države prema njezinim vlastitim građanima jer je svaka
država dužna poštovati njihova ljudska i manjinska prava. Time se automatski
širi nadležnost organâ UN-a, koji prema Povelji imaju pravo raspravljati o tim
pitanjima. A s obzirom na to da se i posljedice onečišćenja okoliša rijetko kada
mogu zaustaviti na granicama jedne države, i ta je nadležnost sve više predme-
tom uređenja na međunarodnoj razini, uključujući tu diplomatske konferencije
pod okriljem UN-a.
Uz to, čak ako u nekoj oblasti koja pripada u njezinu isključivu nadležnost (npr.
o uvjetima podjele vlastitoga državljanstva), država u pitanju preuzme ugovorne
obveze prema nekoj drugoj državi, i ta njezina nadležnost prestaje biti isključiva.
Iako bi danas nekoj državi bilo teško dokazati da neko posebno pitanje pri-
pada u njezinu isključivu nadležnost, a teret bi dokazivanja pao na nju, održalo
se pravilo da država članica nije dužna voditi računa o preporukama i odluka-
ma organa UN-a u oblastima u kojima oni nisu nadležni. Njihova nadležnost
propisana je odredbama Povelje, ali se može i implicirati iz ciljeva Organizacije.
Uz ostalo, ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova
Ujedinjenih nacija kako ih rasporedi Opća skupština.
3. Posebni položaj u UN-u stalnih članica Vijeća sigurnosti. Unatoč pr-
vomu načelu Ujedinjenih nacija iz članka 2(1). Povelje, koje propisuje: „Organi-
zacija se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova”, tekst Povelje
dosljedno ga se ne pridržava.
U članku 23. izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti
Kina, Francuska, Savez Sovjetskih Socijalističkih Država (danas Ruska Federa-
cija), Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Ame-
ričke Države. Dalje je propisano da se odluke Vijeća sigurnosti o svim pitanjima,
osim pitanja postupka, donose potvrdnim glasovima devetorice (prije revizije
Povelje iz 1963. sedmorice) članova „uključujući glasove svih stalnih članova”,
ali s time da se stranke u sporu suzdrže od glasovanja kod odluka prema glavi
VI. i članku 52. stavak 1. (članak 27(3)). To znači da se bez pristanka bilo kojega
stalnoga člana ne može usvojiti ni jedna odluka u tome organu, koji je prven-
stveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti (članak 24(1)).
Tekst Povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih pet stalnih članova pri donoše-
nju odluka i preporuka u Vijeću sigurnosti. Ipak se od početka njegova rada taj propis
tumačio tako da uzdržavanje od glasovanja (ili odsutnost) nekoga stalnog člana ne
sprječava usvajanje odluke ako je za nju glasovalo najmanje devet članova. To speci-
jalno običajno pravilo potvrđeno je u savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda
o Namibiji iz 1971. (v. supra, §12, pod (c)). Ali se nikakva odluka ne može donijeti
ako je neka stalna članica glasovala protiv nje, tj. ako je uložila veto.
Putem tzv. dvostrukog veta stalna članica može spriječiti donošenje čak i odluke
koja pripada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li neko pitanje
proceduralno ili ne, odluka o tome donosi se kao da se radi o suštinskom (bitnom)
pitanju. Ipak, prema Poslovniku Vijeća sigurnosti, njegov predsjednik može odlučiti
da je neko pitanje proceduralne naravi ako tu njegovu „predsjedničku odluku” podrži
bilo kojih devet članova toga organa.
Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima
kojih je stranka. Neki takav spor ona sama može okvalificirati „situacijom” za koju
taj izuzetak nije predviđen.
Posebna prava stalnih članova Vijeća sigurnosti ne mogu se mijenjati ili doki-
dati bez njihova pristanka. U članku 108. propisano je da izmjene Povelje stupaju
na snagu za sve članove UN-a kada ih dvije trećine članova, „uključujući sve stal-
ne članove Vijeća sigurnosti”, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.
Stalna članica praktično ne može biti ni isključena iz UN-a jer prema članku
6. Povelje za to treba prijedlog Vijeća sigurnosti, koji ona tamo može svojim
vetom spriječiti.
Stalne članice mogu sprječavati ili ometati donošenje ne samo odluka koje
spadaju u nadležnost Vijeća sigurnosti nego i onih za koje je potrebna preporuka
toga organa, npr. o primanju neke države u članstvo u UN-a. Njihovi državljani
redovito se biraju za članove Međunarodnoga suda u Den Haagu. Velike sile uz
to imaju osiguran poseban položaj u izvršnim organima većine specijaliziranih
ustanova UN-a.
Otkada djeluje UN, traje rasprava o tome je li taj posebni položaj država članica
Vijeća sigurnosti opravdan ili ne. Sigurno je da on nije u skladu s načelom suverene
jednakosti svih država članica UN-a, koje je inače osigurano pri glasovanju u Op-
ćoj skupštini. Tamo svaka država članica ima samo po jedan glas. Ali tijela od 19 i
više predstavnika država članica teško da su u stanju donositi djelotvorne odluke
u izvanrednim situacijama. Uz to, razlike između najmanjih i najmnogoljudnijih
država članica postale su previše velike.
S druge strane, direktorij pet velikih sila pobjednica u Drugome svjetskom ratu,
koji je okončan prije više od pola stoljeća, imao bi smisla tek kada svaka od njih ne bi
zloupotrebljavala svoj posebni položaj u egoistične svrhe. Ali je od polovice osamde-
setih godina prošloga stoljeća takvih primjera manje negoli u doba hladnoga rata.U
naporima za temeljitim izmjenama Povelje položaj stalnih članica Vijeća sigurnosti
za sebe traže ujedinjena Njemačka, Japan, ali i Indija, Brazil i neke druge države. Još
nije na vidiku rješenje toga problema.
4. Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN-a. Povelja UN-a

predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji.
Član UN-a koji je zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organi-
zaciji za protekle pune dvije godine gubi pravo glasa u Općoj skupštini (ali ne
i u drugim organima kojih je član). Ipak mu Opća skupština može dopustiti
da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj
volji (članak 19). Radi se o tzv. maloj suspenziji, koja osim prava glasa ne lišava
odnosnu državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.
Više je država odbijalo plaćati svoje članske udjele ili njihov dio iz političkih
razloga. U šezdesetim su godinama Francuska, Belgija, Sovjetski Savez i neke druge
zemlje odbijale snositi svoj dio troškova za trupe UN-a u Kongu jer su tamo bile
upućene temeljem rezolucija Opće skupštine, a ne odlukama Vijeća sigurnosti pre-
ma glavi VII. Povelje. Neplaćanje udjela Sjedinjenih Američkih Država kroz više
godina u novije vrijeme dovelo je UN na rub financijske propasti. Ta zemlja traži
krupne promjene u organizaciji golemog i skupoga birokratskog aparata. Ali ni u
jednom od tih slučajeva nije bilo volje da se na te države primijeni članak 19. Povelje.
Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti suspendirati vršenje

članskih prava i povlastica članu UN-a protiv kojega je Vijeće sigurnosti poduze-
lo preventivnu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv. velikoj suspenziji, koja se odnosi
na sva članska prava u svim organima UN. Ali vršenje tih prava može ponovo
uspostaviti sámo Vijeće sigurnosti (članak 5), nakon što obustavi takvu akciju.
Napokon Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti
iz Organizacije člana UN-a „koji uporno krši načela sadržana u ovoj Povelji”
(članak 6). Ni ta krajnja mjera isključenja iz članstva još nije poduzeta.
U praksi su se protiv takvih zemalja poduzimale druge mjere. Između 1974.

i 1993. u Općoj skupštini, ali i u nekim specijaliziranim ustanovama, sprječavalo
se sudjelovanje predstavnika Južne Afrike u raspravama. Na prijedlog Odbora za
vjerodajnice, predsjednik Opće skupštine nije priznavao to pravo predstavnicima
te zemlje zbog njezine politike apartheida. Bojkot je prestao nakon što je u Južnoj
Africi okončana ta politika. Pokušaji istih mjera protiv Izraela nisu uspijevali.
Kako je prije navedeno, temeljem rezolucija Vijeća sigurnosti i Opće skupšti-
ne predstavnicima SRJ spriječeno je sudjelovanje u radu organa UN-a (same Opće
skupštine i Ekonomskoga i socijalnog vijeća), sve do njezina primanja u članstvo

UN-a kao nove države, nakon pada Slobodana Miloševića s vlasti koncem 2000.
godine.
Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN-a, da se time
ne bi potaknula praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali je povlačenje iz
članstva neke međunarodne organizacije suvereno pravo svake države, osim ako
je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima propisanima u njezinu ugovoru-
-ustavu.
I pripremni radovi (travaux préparatoires) Konferencije iz San Francisca potvr-
đuju da je pravo povlačenja svojstveno suverenosti svake države.
Bilo je više primjera povlačenja država iz specijaliziranih ustanova UN-a. Npr.
Sjedinjene Američke Države povukle si se iz Međunarodne organizacije rada u 1977.
i u nju se vratile u 1982. Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sin-
gapur privremeno su se povukli od 1984. iz članstva UNESCO-a te se tamo poslije
vratili. Time su toj ustanovi nanijeli velike financijske neprilike jer je bila lišena
njihovih članskih udjela.
Iz UN-a se do sada povukla samo Indonezija u 1965. Ali nakon vojnoga udara
pod vodstvom generala (i kasnijega predsjednika) Suharta, ta se zemlja sljedeće
godine vratila u tu organizaciju. Od nje se nije tražilo da se podvrgne postupku
novoga primanja u članstvo, nego se njezino povlačenje uzelo kao privremena
suspenzija članstva. Od nje se za proteklu godinu tražilo da Organizaciji plati
10% njezina godišnjega financijskog doprinosa.
5. Položaj država nečlanica prema Povelji UN-a. Osim glede Države Vatikan-
skoga Grada, taj je položaj danas akademsko pitanje, ali je nekoć bio veoma važan.
Povelja predviđa pravo države koja nije članica UN-a da upozori Vijeće sigurnosti
ili Opću skupštinu na svaki spor kojega je strana ako za taj spor prihvati obveze o
mirnom rješavanju propisane u Povelji (članak 35(2)). Uz priznanje nadležnosti tih
organa da raspravljaju o sporu, ostale obveze iz Povelje danas su dio općega među-
narodnog prava. Radi se o zabrani prijetnje silom ili njezine upotrebe u rješavanju
sporova. Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u
raspravljanju toga spora pred Vijećem sigurnosti (članak 32). Može se pretpostaviti
da isto vrijedi i glede Opće skupštine.
Iako je Statut Međunarodnoga suda, jednoga od glavnih organa UN-a, sastavni
dio Povelje, Povelja dopušta da neka država nečlanica može postati strankom Statuta
uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća skupština na preporuku Vijeća
sigurnosti (članak 93(2). Povelje). Tako je Švicarska stranka Statuta Suda od 1948,
a Nauru od 1988. I neke druge države bile su strankama Statuta prije nego što su
primljene u članstvo UN-a.
Odluke Vijeća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje pravno ne obve-
zuju države nečlanice UN-a. Ali točka 6. njezina članka 2. predviđa da „Organizacija
osigurava da države koje nisu članice Ujedinjenih nacija postupaju u skladu s ovim
načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.”
Ako bi, dakle, neka država nečlanica odbila poštovati neku takvu rezoluciju Vijeća
sigurnosti (što inače nije njezina pravna obveza), Organizacija i njezine države čla-
nice mogu je na to prisiliti kao savez država koji je sebi prisvojio pravo da održava
međunarodni mir i sigurnosti.
Švicarska je i prije 2003. dragovoljno izvršavala ekonomske sankcije koje je Vijeće
sigurnosti usvajalo protiv nekih država. Ta bi se pitanja, međutim, mogla ubuduće
nametnuti ako bi po primjeru iz prakse u predratnoj Ligi naroda neke jake države
napustile UN.
Poput nekih oslobodilačkih pokreta, državama nečlanicama može se priznati
položaj promatrača u Općoj skupštini. Taj položaj danas ima samo Sveta Stolica,
koja u New Yorku ima svoju stalnu promatračku misiju.
§ 53. ORGANI UJEDINJENIH NACIJA 437
§ 53. ORGANI UJEDINJENIH NACIJA
Bibliografija
Olga ŠUKOVIĆ: Položaj i uloga generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Beograd, 1967, 296
str.; Z. M. KLEPACKI: The Organs of International Organizations, The Hague, 1978, 138 p.; M.
MARIN-BOSCH: Votes in the UN General Assembly, The Hague, 1997, 237 p.
Organizacija ujedinjenih nacija djeluje kroz mnoštvo stalnih i pomoćnih

organa. Povelja predviđa šest glavnih organa UN-a, i to: (1) Opću skupštinu;
(2) Vijeće sigurnosti; (3) Ekonomsko i socijalno vijeće; (4) Starateljsko vijeće;
(5) Međunarodni sud u Den Haagu; i (6) Tajništvo.
1. Opća skupština jedini je plenarni i demokratski organ u kojemu su sve
države članice zastupljene s najviše po pet predstavnika. Svaka članica ima je-
dan glas.
Opća skupština ima opću nadležnost. Prema članku 10. Povelje, ona može
raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se od-
nose na ovlasti ili funkcije bilo kojega drugog organa predviđenoga Poveljom. O
svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama i/ili drugim
organima UN-a. Ona prima i razmatra izvješća ostalih organa UN-a.
Ako neko pitanje koje prema Povelji pripada u nadležnost UN-a nije izrije-
kom dano u nadležnost nekoga drugog organa, za njegovo razmatranje nadležna
je Opća skupština (supsidijarna nadležnost).
U vršenju te opće nadležnosti Opće skupštine, Povelja predviđa samo jedno
ograničenje. Dok glede nekoga spora ili situacije Vijeće sigurnosti vrši funkcije
predviđene Poveljom, ona ne može davati nikakve preporuke koje se odnose na
taj spor ili situaciju, osim ako Vijeće sigurnosti to od nje zatraži (članak 12(1)).
Ali iako ima opću nadležnost, Opća skupština donosi o svim pitanjima rezo-
lucije koje u načelu imaju domašaj pravno neobvezujućih preporuka. Od toga
su, međutim, izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN-a, koje su obvezujuće
za države članice. Neke su odluke po svojoj naravi obvezujuće, naročito za or-
gane UN-a, poput npr. one o primanju novoga člana u UN ili o izboru država
ili pojedinaca u druge organe.
Neke rezolucije mogu imati neizravno obvezujući značaj za sve države svi-
jeta ako potvrđuju načela općega običajnog prava već na snazi, ili ako se načela
potvrđena u njima naknadno transformiraju u to pravo. Po pravilu, premda
nedosljedno, te rezolucije nose naziv deklaracija (v. supra, §9, pod 4).
Odluke Opće skupštine „o važnim pitanjima” donose se dvotrećinskom ve-
ćinom članova koji su prisutni i glasuju. Uzdržavanje od glasovanja i odsutnost
predstavnika ne uzimaju se u obzir pri brojenju. Stoga pokatkad dvotrećinska

većina može biti manjina u odnosu na ukupan broj država članica UN-a. Među
„važnim pitanjima” jesu preporuke koje se odnose na održavanje međunarodno-
ga mira i sigurnosti, izbor članova drugih organa UN-a, primanje novih članova
u UN, suspenzija i isključenje članova te pitanja proračuna. Odluke o ostalim
pitanjima, uključujući određivanje novih vrsta pitanja koja treba rješavati dvo-
trećinskom većinom, donose se običnom većinom članova koji su prisutni i
glasuju.
Opća se skupština sastaje u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasje-
danja. Redovita zasjedanja sazivaju se svake godine po pravilu u rujnu i po po-
trebi se produžuju u sljedeću kalendarsku godinu. Izvanredna zasjedanja saziva
glavni tajnik na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova UN-a.
Takva izvanredna zasjedanja po pravilu se posvećuju razmatranju jednoga pita-
nja. Na njima se raspravljalo palestinsko pitanje (u 1947 – 1948), pitanje jugozapadne
Afrike (Namibije) (u 1967, 1978. i 1986), svjetski ekonomski poredak (1974, 1975.
i 1990), financiranje snaga UN-a u Libanonu (1978), apartheid (1989), razoružanje
(u 1978, 1982. i 1988), te zloupotreba narkotika (1990).
Sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja ne predviđa Povelja, nego rezolu-
cija Opće skupštine „Ujedinjeni za mir”, usvojena 1950. Ako zbog nedostatka
jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nije u stanju izvršavati svoju
odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, Opća skupština
mora odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije
ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ako u to
vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u hitno izvanredno zasjeda-
nje u roku od 24 sata. Takav zahtjev može postaviti Vijeće sigurnosti većinom
od bilo kojih devet članova ili većina članova UN-a.
Kada je ta rezolucija 1950. usvojena, činilo se da stalne članice Vijeća sigurnosti
više neće moći svojim vetom blokirati oružanu akciju UN-a protiv agresora, pa bio
agresor i neka od stalnih članica. Ali, nakon što su u šezdesetim godinama prošloga
stoljeća silno narasli troškovi oružanih snaga upućenih temeljem odluka Opće skup-
štine u Kongo (poslije Zair), Sovjetski Savez, Francuska, Belgija i neke druge članice
odbile su plaćati taj dio troškova UN-a. I unatoč savjetodavnom mišljenju Među-
narodnoga suda o Nekim troškovima UN-a iz 1962, to neplaćanje dovelo je UN do
ruba financijske propasti. Nakon toga prihvaćeno je da se temeljem rezolucija Opće
skupštine oružane snage UN-a ne šalju, bilo radi suzbijanja agresije bilo u mirovne
operacije, sve dok se ne namaknu potrebna sredstva iz dobrovoljnih priloga država
članica i ostalih zemalja. Prikupljanje tih sredstava traje toliko dugo da je postupak
po rezoluciji „Ujedinjeni za mir” izgubio svoju svrhu.
Do sada se Opća skupština više puta sastala u hitna izvanredna zasjedanja, i to
zbog situacije na Bliskom Istoku (1956, 1958, 1967, 1980. i 1982), agresije u Afgani-
stanu (1980) te zbog Namibije (1981).
Opća je skupština ustanovila mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za razno-

vrsne djelatnosti. Ona ima šest glavnih komiteta (odbora), i to: (1) za razoružanje
i međunarodnu sigurnost; (2) za ekonomska i financijska pitanja; (3) za socijalna,
humanitarna i kulturna pitanja; (4) za posebna politička pitanja i dekolonizaciju; (5)
administrativni i proračunski komitet te (6) pravni komitet. Uz njih djeluju Opći
komitet (nadležan za utvrđivanje pitanjâ koja se stavljaju na dnevni red zasjedanja
Opće skupštine) te Komitet za verifikaciju vjerodajnica predstavnika država članica.
Među brojnim drugim stalnim i privremenim pomoćnim organima Opće skup-
štine najpoznatiji su: Komisija za međunarodno pravo, Komisija UN-a za međuna-
rodno trgovačko pravo (UNCITRAL); Komisija za provođenje mira; Institut UN-a
za obrazovanje i istraživanje (UNITAR), te prijašnje Vijeće za Namibiju.
Opća skupština nadomjestak je za svjetski parlament, ali s time da ne može

donositi zakone. Ona je mjesto za razmjenu ideja i raspravljanje o širokom
krugu pitanja.
Na svakome od zasjedanja Opće skupštine usvaja se mnoštvo rezolucija, od
kojih mnoge ostaju nezapažene i bez učinka. Posljedica demokratskoga sastava
i odlučivanja u njoj jest da zemlje u razvoju, koje su u većini, u njoj usvajaju
rezolucije za koje one same nemaju mogućnosti i sredstava da ih provedu. A
malobrojne jake i bogate države članice slabo se na njih osvrću s obzirom na
to da su samo preporuke. One u njima počesto vide navodno neutemeljene
pritiske na sebe.
2. Vijeće sigurnosti. Dok Opća skupština ima opću nadležnost, nadležnost
Vijeća sigurnosti specijalizirana je i ograničena. Ali o nekima od tih pitanja, i u
nekim situacijama, ono može donositi odluke koje pravno obvezuju sve države
članice UN-a.
Vijeće sigurnosti jest neka vrsta izvršnoga organa Ujedinjenih nacija koji ima
ograničeni broj članova. Uz pet stalnih članova, Opća skupština bira na rok od
dvije godine još deset njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet
u radu, svake se godine bira polovica od toga broja. Vijeće sigurnosti ima, dakle,
ukupno petnaest članova.
U izboru nestalnih članova vodi se računa o geografskoj zastupljenosti. Pet mje-

sta bira se između država iz Azije i Afrike, jedno iz istočne Europe, dva iz Latinske
Amerike te dva iz zapadne Europe i ostalih država (Kanada, Australija, Novi Zeland).
U 2008. i 2009. jedna od nestalnih članica bila je i Republika Hrvatska.
Prije izmjene Povelje u 1963. nestalnih članova bilo je šest i tada je Vijeće sigur-
nosti imalo ukupno 11 članova. Ideja osnivača UN-a bila je da ako djeluju zajedno,
nestalni članovi mogu nadglasati sve stalne članove.
Već se dulje vremena vode rasprave o temeljitoj reorganizaciji Ujedinjenih na-
cija. Do sada su bili neuspješni pokušaji da se ukupan broj država članica Vijeća
sigurnosti poveća te da položaj njegovih stalnih članica dobiju neke države poput
Njemačke, Japana, Indije, Brazila i dr.
Vijeće sigurnosti uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi
se sastajati u svako doba. U tu svrhu svaki njegov član mora uvijek imati svoga
predstavnika u sjedištu UN-a.
To danas nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije
pri UN-u u New Yorku i Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je moguće sazivati i Opću
skupštinu u hitna izvanredna zasjedanja u roku od 24 sata.
Funkcija predsjednika Vijeća sigurnosti mijenja se svakoga mjeseca prema
abecednom redu svih njegovih država članica.
Glavna je nadležnost – i odgovornost – Vijeća sigurnosti održavanje me-
đunarodnoga mira i sigurnosti (članak 24(1). Povelje). Kada ono utvrdi da je
u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije
(glava VII. Povelje), ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke
za sve države članice (vidi pojedinosti infra, §85, pod 2).
Ono tumači tu svoju nadležnost toliko široko da je rezolucijom 827 od 25. svibnja
1993, na temelju glave VII. Povelje, ustanovilo Međunarodni kazneni tribunal za
bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Den Haagu. U uvodu te rezolucije ustanovljeno je
da masovno i teško kršenje humanitarnoga prava u bivšoj Jugoslaviji, uzimajući u
obzir izvješća o rasprostranjenim ubojstvima, masovnim, organiziranim i sustavnim
zatočenjima i silovanju žena te o nastavljanju prakse „etničkoga čišćenja”, uključujući
prisvajanje i držanje teritorija, znače prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. Iz
sličnih razloga, također temeljem glave VII. Povelje, rezolucijom 955 od 8. studenoga
1994. ustanovljen je Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu.
Osjetno ograničenije ovlasti od gornjih Vijeće sigurnosti ima u mirnom rje-
šavanju sporova prema glavi VI. Povelje te prema glavi VIII., koja se odnosi na
regionalne sporazume ili ustanove (infra, §84). Dok su postojala starateljska
područja, ono je imalo i nadležnost iz glave XII. Povelje, koja se odnosila na
međunarodni sustav starateljstva, a u vezi s tzv. „strategijskim područjima”.
Uz gornje, Vijeće sigurnosti preporučuje Općoj skupštini primanje, suspen-
ziju i isključenje država iz članstva UN-a te imenovanje glavnoga tajnika. S
Općom skupštinom ono sudjeluje u paralelnom postupku izbora sudaca Me-
đunarodnoga suda u Den Haagu.
Kako je navedeno (supra, §52, pod 3), odluke i preporuke o svim pitanjima
osim pitanja postupka donose se većinom od najmanje devet potvrdnih glasova
(prije izmjene Povelje iz 1963. sedam), pod uvjetom da ni jedan stalni član ne
uloži veto, tj. da ne glasuje protiv.
Vijeće sigurnosti ustanovljuje svoje pomoćne organe, ali se može služiti i onima
koje je ustanovila Opća skupština. Poveljom je predviđen Odbor vojnoga štaba, koji
u stvarnosti ne djeluje (v. infra, §85, pod 2). Uz njega djeluju Komisija za razoružanje,
Odbor za kolektivne mjere, Odbor za izgradnju mira, Odbor za sankcije, Komisija
protiv terorizma, Odbor stručnjaka i Odbor za primanje novih članova. Osnivaju
se i ad hoc komisije za određena pitanja poput onih za Indoneziju, Palestinu, Indiju
i Pakistan, Južnu Afriku, Angolu, Cipar, Kongo i dr.
Zbog izbijanja hladnoga rata na početku djelovanja UN-a neuspjeh Vijeća si-
gurnosti u vršenju prvenstvene odgovornosti za održavanje međunarodnoga mira i
sigurnosti imao je ozbiljnih posljedica na ukupno djelovanje i na praksu te svjetske
organizacije. Rezolucijom „Ujedinjeni za mir” iz 1950. Opća je skupština nastojala
preuzeti dio njegovih odgovornosti i ovlasti. To je stanje potaklo i neke glavne taj-
nike, napose Daga Hammarskjölda (1953 – 1961), na aktivniju ulogu. To je također
ohrabrilo ustanovljenje vojnih saveza radi kolektivne samoobrane njihovih članova.
Radilo se najprije o NATO-u ustanovljenom 1949, potom o Varšavskom ugovoru
iz 1955. te o nekim drugim savezima, od kojih se do danas održao samo onaj prvi.
3. Ekonomsko i socijalno vijeće.149 Kao što mu i ime naznačuje, ono obavlja
znatan dio poslova UN-a u širokom krugu gospodarskih i socijalnih pitanja na
svjetskoj razini.
Ono može izrađivati ili poticati izradu studija i izvješća o međunarodnim eko-
nomskim, socijalnim, kulturnim, odgojnim, zdravstvenim i srodnim predmetima.
Najviše cijenjena njegova djelatnost jest unaprjeđenje poštovanja i održava-
nja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve. Sve što je do sada na tome polju
postignuto u krilu UN-a radilo se u okvirima toga glavnog organa svjetske or-
ganizacije i njegovih pomoćnih organa.
U oblastima svoje nadležnosti Ekonomsko i socijalno vijeće može davati pre-
poruke Općoj skupštini, državama članicama te zainteresiranim specijalizira-
nim ustanovama UN-a. Ono može pripremati nacrte konvencija o predmetima
iz svoje nadležnosti radi podnošenja Općoj skupštini.
Ekonomsko i socijalno vijeće organ je koji koordinira djelatnosti svih speci-
jaliziranih ustanova UN-a. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN-a. Ali
odluke o svim bitnim pitanjima tih odnosa ne donosi ono, nego ih na njegovu
preporuku usvaja Opća skupština. Te preporuke, međutim, nemaju za Opću
skupštinu nikakav obvezujući značaj. Stoga u toj važnoj oblasti ono zapravo
djeluje kao neka vrsta pomoćnog organa Opće skupštine.
Nakon izmjene Povelje iz 1971. Ekonomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54
države članice, koje bira Opća skupština na razdoblje od tri godine. Pri izboru
se osigurava zastupljenost svih dijelova svijeta. Ono može pozvati i svaku drugu
149
Prema današnjem standardu hrvatskoga jezika, vjerojatno bi ispravan naziv toga organa bio
„Gospodarsko i društveno vijeće”. Ali Ujedinjene nacije traju dulje od mijena u jezičnim standar-
dima njihovih država članica te se stoga mi pravnici moramo koristiti već ustaljenim izrazima.
državu članicu UN-a da bez prava glasa sudjeluje u raspravama o pitanjima koja
se napose tiču njezinih interesa. Odluke se, međutim, donose prostom (obič-
nom) većinom glasova članova koji su prisutni i koji glasuju. Njegova zasjedanja
održavaju se dva puta godišnje, u proljeće i na jesen, u Ženevi.
U vršenju svojih širokih nadležnosti Ekonomsko i socijalno vijeće osniva
stalne odbore, tzv. funkcionalne komisije, te regionalne komisije.
Među stalnim odborima djeluju: Odbor za stanovanje, gradnju i planiranje,
Odbor za prirodne izvore, Odbor za znanost i tehnologiju, Odbor za sprječavanje
kriminala i nadzor nad kriminalom i Komisija za transnacionalne kompanije.
Neke od funkcionalnih komisija i potkomisija obavljaju veoma važne djelatnosti,
od kojih su neke malo zapažene. Među njima su sljedeće: Statistička komisija, Demo-
grafska komisija, Komisija za socijalni razvoj, Komisija za opojne droge i Potkomisija
za nedopuštenu trgovinu drogama.150
Ekonomsko i socijalno vijeće osnovalo je svoje regionalne ekonomske komisije,
i to za Europu sa sjedištem u Ženevi, za Latinsku Ameriku (Santiago de Chile), za
Aziju i Pacifik (Bangkok), za Afriku (Adis Abeba) te za Zapadnu Aziju (Bejrut).
Da bi se izbjegla birokratizacija, u okvirima Ekonomskog i socijalnoga vijeća
umjesto komisija utemeljeni su neki veoma važni dugoročni programi, i to Program
UN-a o okolišu (UNEP) i Program kontrole opojnih droga. U njegovu krilu osnovana
su i druga važna tijela poput Visokoga povjerenika (komesara) UN-a za izbjeglice
(UNHCR) i Konferencije UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD).
4. Starateljsko vijeće. Povelja UN-a predvidjela je u glavi XIII. taj četvr-
ti glavni organ UN-a radi provođenja međunarodnoga sustava starateljstva iz
njezine glave XII.
Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo neo-
visnost 1. listopada 1994, Starateljsko vijeće je mjesec dana poslije suspendiralo
svoje djelatnosti. Može se očekivati da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje,
koja se očekuje, taj organ biti i formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.
5. Međunarodni sud u Den Haagu. Za razliku od svih drugih glavnih or-
gana koji imaju sjedište u New Yorku, glavni sudski organ UN-a djeluje i ima
stalno sjedište u Palači mira u Den Haagu (Nizozemska). Taj sud nasljednik je
Stalnoga suda međunarodne pravde, koji je osnovala Liga naroda, i to u 1920,
nakon što je ona sama počela djelovati. Međunarodni je sud različit organ od
svoga prethodnika zbog toga što je osnovan Poveljom UN-a (glava XIV), a Statut
150
Nekoć su kao pomoćni organi Ekonomskog i socijalnog vijeća djelovale Komisija za ljudska
prava, Potkomisija za ljudska prava i zaštitu manjina i Komisija za pravni položaj žena. Opća
skupština ustanovila je 15. ožujka 2006. Vijeće za ljudska prava kao svoj pomoćni organ. Ono bi
pri sljedećoj izmjeni Povelje moglo postati jednim od šest glavnih organa UN-a namjesto Stara-
teljskoga vijeća.
Suda sastavni je dio Povelje. Ali se praksa oba ta suda uzima kao jedinstvena. O
svemu ostalom glede toga organa raspravljat će se u sklopu V. dijela ove knjige
o mirnom rješavanju sporova i osiguranju mira (infra, §83).
6. Tajništvo se sastoji od glavnoga tajnika i potrebnoga osoblja. Glavnoga
tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najviši
administrativni dužnosnik UN-a, ali obavlja i neke važne političke funkcije. S
obzirom na te funkcije, pokazalo se da on kao osoba mora biti prihvatljiv svim
stalnim članovima Vijeća sigurnosti. Ako ne uživa ili ako izgubi to povjerenje,
on ne može biti uspješan u obavljanju svojih funkcija.
Bit autoriteta glavnoga tajnika leži u članku 99. Povelje, prema kojemu on
može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi prema njegovu mi-
šljenju mogao dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Ali se on nije često služio tom ovlasti.
Pribjegao joj je npr. u 1950, po izbijanju Korejskog rata, u 1960, nakon izbi-
janja krize u Kongu, te u 1979, u doba krize talaca u Iranu.
U praksi je uloga glavnoga tajnika nadmašila propise Povelje. On pokatkad
i po vlastitoj inicijativi pruža dobre usluge državama strankama nekoga spora
kako bi se riješila ili ograničila kriza u nekome dijelu svijeta. U mnogim situ-
acijama drugi mu organi povjeravaju neke važne funkcije. To je bilo napose u
krizi u Kongu 1960. On je npr. imenovao bivšega američkog diplomata Cyrusa
Vancea za supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, koja
je djelovala između 1992. i 1995.
Smatra se da je bila nesretna odluka glavnoga tajnika U Tanta u 1967. o povla-

čenju mirovnih snaga s egipatsko-izraelske granice na zahtjev Egipta. Egipat je pod
predsjednikom Nasserom potom poduzeo ofenzivnu akciju protiv Izraela. Rezultat
toga napada bilo je u šestodnevnom ratu uništenje cjelokupnoga egipatskog ratnoga
zrakoplovstva na zemlji, izraelsko osvojenje Sinajskoga poluotoka, Istočnoga Jeru-
zalema i istočne obale rijeke Jordan te osvojenje strateški važne Golanske visoravni,
koja je dio Sirije. Sve posljedice proizašle iz tih osvajanja još nisu otklonjene.
Uz gornje političke funkcije, glavni tajnik djeluje u osobnom svojstvu na

sastancima svih glavnih organa UN-a osim Međunarodnoga suda. On podnosi
Općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN-a.
Među drugim važnim funkcijama, glavni je tajnik organ kod kojega sve člani-
ce UN-a registriraju ugovore koje su sklopile. On ih potom objavljuje u posebnim
svescima (v. supra, §16, in fine).
Glavni je tajnik na čelu brojnoga administrativnog aparata koji opslužuje sve
glavne i pomoćne organe UN-a te diplomatske konferencije koje se održavaju u
krilu UN-a.
§ 54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA
Bibliografija
Obrad RAČIĆ: „O ugovornoj osnovi odnosa između UN i specijalizovanih ustanova”, JRMP 1965,
br. 2, str. 225-233; Odnos Ujedinjenih nacija i specijalizovanih ustanova, Beograd, 1966, 303 str.
1. Opće značajke. Specijalizirane ustanove jesu međunarodne organizacije

utemeljene ugovorima između država, koje imaju široke odgovornosti na eko-
nomskom, socijalnom, kulturnom i drugim poljima, a koje su uspostavile stalne
odnose s UN-om. Ali je svaka od njih poseban subjekt međunarodnoga prava.
Prema prostoru djelovanja i članstvu, sve su one univerzalne međunarodne
organizacije.
Odnosi s UN-om ustanovljuju se sporazumima koji obično predviđaju slanje
stalnih izvješća tih ustanova Ekonomskom i socijalnom vijeću, kao i izmjenu
informacija. Te sporazume odobrava Opća skupština. Predstavnici specijalizira-
nih ustanova sudjeluju bez prava glasa u raspravama Ekonomskog i socijalnoga
vijeća i njegovih komisija (članak 70. Povelje UN-a). To vijeće uz to usklađuje
djelatnosti svih tih ustanova.
Poput samih Ujedinjenih naroda, specijalizirane ustanove ustanovljene su
ugovorima koje su sklopile njihove izvorne države članice. Tim ugovorima-
-ustavima propisane su nadležnosti, članstvo i organi tih organizacija. Nakon
što se sklopi sporazum s UN-om temeljem članaka 57. i 63. Povelje, organizacija
u pitanju postaje specijaliziranom ustanovom UN-a. Većina tih ugovora-ustava
razlikuje iskonske i naknadno primljene članove.
Uz punopravne članice, Svjetska zdravstvena organizacija prima nesamoupravna
područja kao pridružene članove. Temeljem Konvencije o Svjetskoj meteorološkoj
organizaciji (članak 3, d. do f ), u nju se mogu učlaniti teritoriji ili skupine teritori-
ja koji nisu samostalni u vođenju vanjske politike, ali imaju vlastitu meteorološku
službu. Slično je i sa Svjetskim poštanskim savezom, u kojem je uvjet za članstvo
postojanje samostalne poštanske službe. Ali ako ugovor-ustav drukčije ne predviđa,
članstvo u specijaliziranim ustanovama otvoreno je samo neovisnim državama.
Sustav glasovanja može biti različit. U većini specijaliziranih ustanova pri-
mjenjuje se načelo jednakoga prava svih država članica u njihovu plenarnom
organu. Ali financijske ustanove zasnivaju glasačko pravo svake članice prema
visini kvote koju je uplatila u kapital odnosne ustanove. Moguće je povlačenje
iz članstva svih tih ustanova jednostranim otkazom uz otkazni rok od jedne ili
dvije godine.
Većina specijaliziranih ustanova ima jedan plenarni organ u kojemu su za-
stupljene sve države članice. Taj organ bira svoje izvršno vijeće s manjim brojem
§ 54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA 445
članova. Sastav toga vijeća može biti unaprijed određen, i to ne samo geograf-
skom distribucijom mjesta nego i nekim drugim uvjetima.
Tako npr. između 32 člana Vijeća Međunarodne pomorske organizacije, osam
mjesta pripada državama koje imaju najveći interes u pružanju brodarskih usluga.
Osam daljnjih mjesta pripada državama koje imaju najveći interes u međunarodnoj
pomorskoj trgovini. Preostalih šesnaest mjesta pripada državama s posebnim inte-
resom u pomorskom transportu i plovidbi, pri čemu valja osigurati zastupljenost
svih područja svijeta. Slično tomu, i u Vijeću Međunarodne organizacije za civilno
zrakoplovstvo između 30 članova uvijek moraju biti zastupljene države koje su u
zrakoplovstvu najvažnije i koje najviše sudjeluju u zračnom prometu. O sastavu i
strukturi Međunarodne organizacije rada bit će riječi u produžetku.
Mnoge specijalizirane ustanove pronašle su načine da odluke njihovih orga-
na, koje su u načelu pravno neobvezujuće, njihove države članice zaista provode
u praksi.
Ustav Međunarodne organizacije rada predviđa najprije obvezu svake države
članice da u roku od godinu dana (a iznimno 18 mjeseci) podnese konvenciju usvo-
jenu u Organizaciji nadležnim vlastima radi usklađivanja njezina zakonodavstva s
njome ili poduzimanja drugih mjera. Nadalje, svaka članica preuzela je obvezu pod-
nošenja godišnjih izvješća Organizaciji o provedbi svih konvencija kojih je stranka.
Organizacija može poduzeti mjere protiv prekršitelja. Usto, države članice dužne
su u tim izvješćima obavještavati Organizaciju o stanju njihova zakonodavstva i
prakse i glede konvencija koje one nisu ratificirale te glede preporuka Međunarodne
konferencije rada.
Dat ćemo veoma kratak pregled svih specijaliziranih ustanova UN-a, kao i Me-
đunarodne agencije za atomsku energiju. Cilj toga sumarnoga prikaza jest upozna-
vanje čitatelja s bogatstvom i raznovrsnošću djelatnosti te „obitelji UN-a”, a ne stje-
canje nekih stručnih znanja o načinu rada svake od tih organizacija. Više podataka
o ustrojstvu i djelatnostima svake od njih može se naći na internetu.
2. Međunarodna organizacija rada.151 Osnovana je na Versailleskoj mirovnoj
konferenciji 1919. naporedo s Ligom naroda, sa svrhom da međunarodnim spora-
zumima osigura bolje uvjete rada i položaj radnika svuda u svijetu. Otada je usvojila
blizu 200 konvencija, od kojih je većina na snazi. Te konvencije obuhvaćaju opće
uvjete zapošljavanja i rada, zaštitu interesa žena i djece, socijalno osiguranje, odnose
radnika s poslodavcima, propise o sigurnosti na poslu, pravo radnika na organizi-
ranje u sindikate i sl.
Sastav organa odlikuje se od svih drugih organizacija. Na Općoj konferenciji
(Međunarodnoj konferenciji rada) svaka država članica zastupljena je s po četiri
delegata. Dvojica su predstavnici vlade, treći zastupa radnike, a četvrti poslodavce.
151
Vidi – Borislav BLAGOEV: „Međunarodne konvencije rada i njihova primena u unutrašnjem
pravu”, JRMP 1961, br. 3, str. 387-411; Budislav VUKAS: „Međunarodna organizacija rada i za-
štita prava čovjeka”, JRMP 1989, br. 1-2, str. 91-122.
Time se oblikuju tri skupine delegata, svaka s posebnim interesima i s pravom da ih

zastupa. Odluke se na Konferenciji usvajaju običnom većinom glasova.
Upravno vijeće sastoji se od 56 članova, koje na tri godine zasebno biraju skupi-
ne vladinih, radničkih i poslodavačkih delegata na Općoj konferenciji. Polovica tih
mjesta određuje se između predstavnika vlada te po četvrtina između predstavnika
radnika i poslodavaca. Dio tih mjesta otpada na izvaneuropske zemlje. Od vladinih
zastupnika deset mjesta pripada onima iz najvažnijih industrijskih zemalja.
Međunarodni ured rada u Ženevi s ravnateljem na čelu ima slične zadaće kao i
Tajništvo UN-a.
3. Međunarodna organizacija za poljoprivredu i ishranu (FAO). Osnovana
je 1943. godine. Radi na prikupljanju i difuziji podataka u oblastima poljoprivrede
i prehrane.
U 1963. usvojen je Svjetski program za hranu, a u 1974. u Rimu je održana Svjet-
ska konferencija o prehrani. Na njoj je utemeljeno Svjetsko vijeće za prehranu radi
koordinacije politika država u proizvodnji hrane, prehrani i povezanim pitanjima. U
1976. utemeljen je Međunarodni fond za unaprjeđenje poljoprivrede i plan upotrebe
vještačkih gnojiva. Godine 1977. usvojen je program prevencije gubitaka hrane, s
namjerom da se gubici pri žetvi i uskladištenju hrane smanje za polovicu. Sve se to
poduzima zbog opasnosti od gladi u svijetu te stoga što, u naporima da se industri-
jaliziraju i urbaniziraju, zemlje u razvoju zanemaruju razvoj sela.
Plenarni organ FAO-a jest Opća konferencija, koja bira Vijeće. Tajništvo i glavni
tajnik imaju sjedište u Rimu.
4. Organizacija UN-a za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO). Osnovana
je 1946. u Londonu. Zadaće UNESCO-a jesu pomaganje državama članicama u ra-
zvitku politike obrazovanja na svim razinama, promicanje međunarodne suradnje
u znanstvenim istraživanjima, poticanje slobodnoga protoka ideja i unaprjeđenje
širenja kulture i znanja. Pri tome se UNESCO zalaže da narodi i države očuvaju
kulturne posebnosti i raznovrsnost. Djeluje i kao središnja banka podataka. Opća
skupština sastaje se svake druge godine. Izvršno tijelo ima 45 članova. Sjedište or-
ganizacije i glavnoga direktora jest u Parizu.
5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, OMS) također je osnovana 1946.
Zadaće su joj: unaprjeđenje zdravlja u svijetu putem međunarodne suradnje zdrav-
stvenih uprava država članica i stručnih organizacija, poticanje mjera za iskorjenji-
vanje epidemija, ujednačavanje nomenklatura bolesti, uzroka smrti i zdravstvene
prakse te standardizacija dijagnostičkoga postupka i posebna skrb za zdravlje majke
i djeteta. Sjedište je u Ženevi.
6. Međunarodne financijske ustanove. Svjetska banka za obnovu i razvoj i Me-
đunarodni monetarni fond proizašli su iz Konferencije održane u Bretton Woodsu
(Sjedinjene Američke Države) u 1944, s ciljem ohrabrivanja financijskih ulaganja,
monetarne suradnje te stabilnosti država članica i trgovine. Obje su ustanove u
funkcionalnoj vezi. Neka država ne može postati članicom Banke ako već nije članica
Fonda. Plenarni organi obiju ustanova jesu vijeća guvernera središnjih banaka država
članica. Izvršna tijela čine izvršni direktori. Tim dvjema ustanovama pomažu u dje-
§ 54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA 447
lovanju Međunarodno udruženje za razvoj i Međunarodna financijska korporacija,

koje su i same specijalizirane ustanove UN-a. One ohrabruju financijska ulaganja i
zajmove pod povoljnim uvjetima najsiromašnijim državama članicama Fonda. Sje-
dište svih tih ustanova je u Washingtonu D.C.
7. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) proizašla je iz Općega sporazuma
o tarifama i trgovini (GATT). Osnovana je u 1994. Cilj joj je liberalizacija trgovine
na svjetskoj razini sniženjem uvoznih carina u svim državama članicama. U trgovini
između članica primjenjuje se (uz neke izuzetke) klauzula najvećega povlaštenja
(supra, §20, pod (d)). Sjedište Tajništva je u Ženevi.
8. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO). Osnovana je
u Chicagu 1944. godine. Zadaće su joj unaprjeđivanje i sigurnost zračnoga prome-
ta, a napose razvitak međunarodnoga civilnog zrakoplovstva, podupiranje razvitka
zračnih cesta i zračnih luka, siguran, redovit, svrsishodan i ekonomičan zračni pro-
met, izbjegavanje štetnih oblika konkurencije, sprječavanje diskriminacije među
državama članicama te usvajanje pravilnika i standarda glede tehničkih i drugih
oblika međunarodnoga civilnog zrakoplovstva. Sjedište joj je u Montrealu u Kanadi.
9. Međunarodna pomorska organizacija (IMO). Osnovana je pod prvotnim
imenom „Međuvladine savjetodavne pomorske organizacije” (IMCO) 1948, ali je
počela djelovati tek u 1959. Izmjenom svog ugovora ustava u 1975. dobiva sadašnji
naziv. Zadaće su joj: suradnja vlada država članica na uređenju tehničkih pitanja
brodarstva uključenoga u međunarodnu trgovinu, poticanje usvajanja najboljih mo-
gućih standarda za sigurnost i djelotvornost plovidbe na moru te sprječavanje i kon-
trola onečišćenja mora s brodova, uklanjanje diskriminatorskih mjera i nepotrebnih
ograničenja u pomorstvu kako bi se unaprijedilo pružanje usluga u brodarstvu. IMO
sastavlja nacrte konvencija i sporazuma i saziva međunarodne konferencije o pita-
njima iz svoje nadležnosti. Sjedište mu je u Londonu.
10. Svjetski poštanski savez (UPU). Osnovan je daleke 1874. Zadaće su mu
održanje jedinstvenoga poštanskog područja svih država članica radi cirkulacije pi-
smenih pošiljki te osiguranje organizacije i unaprjeđenja poštanske službe. Svaka se
članica obvezala na prijenos pošte ostalih članica najboljim načinima kojima se kori-
sti i za vlastitu poštu. Sve su članice stranke Svjetske poštanske konvencije, koja osi-
gurava promet poštanskih pošiljki i kupona za odgovor. Pristupanjem fakultativnim
aranžmanima na tu konvenciju stranke mogu u međusobnim odnosima osigurati i
paketsku službu, slanje pošiljki uz naplatu od primaoca, slanje novčanih uputnica
i dr. Uz standardne organe, kao stručni organ Savez ima Savjetodavnu komisiju za
poštanske studije. Sjedište Svjetskoga poštanskog ureda jest u Bernu u Švicarskoj.
11. Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU). Osnovan je još u 1865.
u Parizu pod imenom Međunarodni telegrafski savez. Od 1934. djeluje pod da-
našnjim imenom, nakon što je Konvencija o telegrafu i radiotelegrafu zamijenjena
Konvencijom o međunarodnim telekomunikacijama sklopljenom u Madridu dvije
godine prije toga. Unaprjeđuje međunarodnu suradnju u racionalnom korištenju
telekomunikacija i u tehničkom usavršavanju te službe. Raspodjeljuje između dr-
žava članica spektar radiofrekvencija i registrira ih da bi se onemogućile uzajamne
smetnje. Izrađuje studije, daje preporuke i mišljenja o standardima te objavljuje i

širi obavijesti o svim vidovima telekomunikacija. Nakon ustanovljenja satelitskoga
prijenosa telefonskih veza i TV programa Savez je proširio svoje djelatnosti. Među
pomoćnim tijelima važan je Međunarodni odbor za registriranje frekvencija. Sje-
dište mu je u Ženevi.
12. Svjetska meteorološka organizacija (WMO). Osnovana je u Washingto-
nu D.C. u 1947. Proizašla je iz Međunarodne meteorološke organizacije, osnovane
1878. Zadaće su joj olakšanje stvaranja svjetske mreže postaja za meteorološko pro-
matranje i druga geofizička mjerenja, održavanje meteoroloških centara za pružanje
usluga, održavanje sustava za brzu izmjenu informacija o vremenskim prilikama
te standardizacija meteoroloških promatranja kako bi se osiguralo jednoobrazno
objavljivanje podataka i statističkih obavijesti. Unaprjeđuje primjenu meteorologije
u zrakoplovstvu, pomorstvu i poljoprivredi. Sjedište joj je u Ženevi.
13. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) jest specijalizi-
rana ustanova relativno novijega datuma. Osnovana je Stockholmskom konvencijom
iz 1967, koja je stupila na snagu 1970, a od 1974. je specijalizirana ustanova UN-a.
Osnovale su je članice negdašnje Međunarodne unije za zaštitu industrijskoga vla-
sništva (Pariška unija iz 1883) i Međunarodne unije za zaštitu književnih i umjet-
ničkih djela (Bernska unija iz 1886). Zadaća joj je promicanje zaštite intelektualnoga
vlasništva kroz suradnju država članica i s drugim međunarodnim organizacijama.
Nastoji unaprijediti suradnju država u izvršenju međunarodnih sporazuma, skla-
panjem novih konvencija te ujednačavanjem zakonodavstva država iz tih oblasti.
Priprema tekstove model-zakona i pruža stručnu pomoć napose zemljama u razvoju.
Sjedište joj je u Ženevi.
h
14. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) osnovana je 1957.
u krilu UN-a. Te godine Opća skupština potvrdila je njezin sporazum o suradnji s
UN-om, iako formalno nije postala specijaliziranom ustanovom. Šalje godišnja iz-
vješća Općoj skupštini. Zadaća joj je da ubrza i proširi primjenu atomske energije za
mir, zdravlje i napredak i osigura da se ona ne koristi za vojne svrhe. Potiče upotrebu
radioizotopa u medicini, poljoprivredi, hidrologiji i industriji. Potiče istraživanja u
oblasti atomske energije, pruža pomoć u nabavi materijala, usluga, opreme i po-
strojenja za miroljubivu upotrebu atomske energije te potiče razmjenu znanstvenih
podataka i stručnjaka. Obavlja nadzor temeljem Ugovora o neširenju nuklearnoga
oružja. Djeluje i kao Međunarodni sustav nuklearnih informacija (IMS). Sjedište
joj je u Beču.
449
§ 55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI TE

OSTALE MEÐUVLADINE ORGANIZACIJE
Bibliografija
Đura NINČIĆ: „UN i regionalne organizacije”, JRMP 1969, br. 2, str. 182-193; Dimitrije PINDIĆ:
Regionalne organizacije zasnovane na Povelji Ujealinjenih nacija, Beograd, 1978, 309 str.; Malcolm
N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge, 1997, pp. 893-908.
1. Pristup problemu. Glava VIII. Povelje UN-a s tri odredbe (članci 52 – 54),
posvećena je „regionalnim sporazumima”. Odredbama koje su u pojedinostima
nejasne i moguće ih je tumačiti na više načina, postignut je na Konferenciji u
San Franciscu 1945. prividan kompromis između univerzalističkoga poimanja
svjetske organizacije, koje je prevladalo, i onoga u prilog određene autonomno-
sti regionalnih organizacija u rješavanju njihovih vlastitih problema.
Regionalistički pristup zagovarali su predstavnici zemalja Latinske Amerike i
član delegacije Sjedinjenih Američkih Država senator Arthur H. Vandenberg. U
članku 52(1). predviđa se: „Ništa u ovoj Povelji ne isključuje postojanje regionalnih
sporazuma ili ustanova za rješavanje predmeta koji se tiču međunarodnoga mira i
sigurnosti, a koji su pogodni za regionalnu akciju, time da su ti sporazumi ili ustano-
ve i njihovo djelovanje u skladu s ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.” U stavku
2. predviđa se da članovi UN-a koji sklapaju takve sporazume ili osnivaju takve
ustanove moraju uložiti napore „da postignu mirno rješenje lokalnih sporova... prije
nego što ih iznesu pred Vijeće sigurnosti.”
U članku 53(1). propisuje se da „Vijeće sigurnosti upotrebljava, gdje je pri-
kladno, regionalne sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je
ono odredilo. Ali, nikakva se prisilna akcija ne poduzima... bez ovlaštenja Vijeća
sigurnosti...”. Uz to, članak 51. iz glave VII. Povelje potvrđuje „prirodno pravo
kako individualne, tako i kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada...”.
Iz odgovarajućih propisa Povelje proizašlo bi da su regionalne ustanove pre-
ma njezinoj glavi VIII. one koje obuhvaćaju sustave mirnoga rješavanja sporova
i kolektivnu oružanu akciju njihovih članica u vršenju njihova prava na kolek-
tivnu samoobranu.
Ali je nakon 1945. došlo do osnivanja brojnih novih organizacija koje nazivamo
regionalnima, a koje nemaju baš sve te značajke ili se njihova djelatnost u praksi
nije pokazala takvom. S jedne strane, takve su se organizacije pokazale nemoćnima
u rješavanju ozbiljnih političkih sporova između svojih vlastitih država članica. S
druge pak strane, premda su tekstovi ugovora o vojnim savezima sklopljenih u svr-
hu kolektivne samoobrane protiv mogućeg vanjskog agresora u savršenom skladu
s propisima iz Povelje i dužnostima koje ona predviđa, samo postojanje tih saveza
i njihove akcije u doba hladnoga rata još su više slabili prvenstvenu odgovornost
Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
U nastavku ćemo izložiti pojedinosti o organizacijama koje smatramo regio-

nalnima bez obzira na to ispunjavaju li ili ne sve zahtjeve prema glavi VIII. Povelje.
Latinska Amerika dio je svijeta u kojemu se regionalna suradnja najprije razvijala,
i to još od konca 19. stoljeća. Ali je nakon Drugoga svjetskog rata takva suradnja u
Europi zadobila najčvršće i najraznovrsnije oblike.
2. Sjevernoatlantski savez (NATO – North Atlantic Treaty Organization).152
Utemeljen je 1949. godine sa svrhom suzbijanja mogućih prijetnji s Istoka. U njega
su se udružili Sjedinjene Američke Države i Kanada s četrnaest zemalja zapadne
Europe, uključujući tu Grčku i Tursku. Ugovorom su se stranke obvezale na kon-
zultacije kada god teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost neke
od njih budu ugrožene (članak IV). Prihvatile su da će se oružani napad na jednu
ili više njih u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih (članak V).
Savez se sastoji od Vijeća NATO-a kao vrhovnog organa u kojem su zastupljene
sve države članice, te od mnoštva civilnih i vojnih odbora koji pokrivaju sve aspekte
sigurnosti. Sjevernoatlantska skupština savjetodavnoga je karaktera.
U 1966. Francuska se povukla iz vojnoga dijela Saveza, s time da je ostala nje-
govom članicom. Tada je sjedište NATO-a premješteno iz Pariza u Bruxelles. Tek u
2009. ta se zemlja vratila u sve strukture NATO-a.
Okončanjem hladnoga rata i raspuštanjem Varšavskog ugovora NATO nije bio
raspušten, ali je u novim uvjetima doživio mnoštvo izmjena u organizaciji. U 1991.
je ustanovljeno Vijeće za suradnju Sjevernog Atlantika (NACC – North Atlantic Coo-
peration Council), u kojemu su učlanjene članice NATO-a i bivše članice Varšavskog
ugovora, uključujući države sljednice bivšega Sovjetskog Saveza.
Godine 1994. utemeljen je program Partnerstva za mir u okviru NACC-a. Nji-
me je stvoren okvir suradnje članica NACC-a i preostalih članica Organizacije za
europsku sigurnost i suradnju (OESS). Dok je Partnerstvo za mir usmjereno na
praktična pitanja obrambene i vojne suradnja, NACC je forum širokih konzultacija
o političkim i sigurnosnim pitanjima. Države koje sudjeluju u Partnerstvu za mir
potpisuju Okvirni dokument kojim potvrđuju svoje obveze na zaštitu demokrat-
skoga društva i održanje načela međunarodnoga prava, na izvršenje u dobroj vjeri
obveza iz Povelje UN-a i načela sadržanih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima
te na poštivanje postojećih granica.
NATO je u suradnji sa Zapadnoeuropskom unijom pomogao u izvršenju sank-
cija UN-a na području bivše Jugoslavije (protiv SRJ i Republike Srpske u Bosni i
Hercegovini). On je predvodio snage IFOR-a u Bosni i Hercegovini radi osiguranja
izvršenja Daytonskoga mirovnog sporazuma iz 1995. Hrvatska je punopravna čla-
nica NATO-a od 1. travnja 2009.
3. Zapadnoeuropska unija (WEU – Western European Union, UEO – Union
de l’Europe occidentale), osnovana je Briselskim ugovorom iz 1948. o suradnji u
152
Vidi – Ljubomir RADOVANOVIĆ: „Postanak Severoatlantskog ugovora”, JRMP 1969, br. 2,
str. 153-179.
§ 55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUM I... 451
ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj oblasti te kolektivnoj samoobrani. Iskonske su joj

članice bili Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg.
Unija je prvobitno bila usmjerena protiv poražene Njemačke. Ali su nakon osnivanja
NATO-a sljedeće godine propisi o obrani uklopljeni u one NATO-a. U 1954. su Za-
padna Njemačka i Italija pozvane da pristupe Briselskom ugovoru, i tada je stvorena
WEU, čija je svrha tada bila neka vrsta kontrole naoružanja Njemačke.
WEU je potom širila svoje članstvo, ali u sjeni NATO-a do danas nije uspjela
zadobiti neku važniju ulogu. Vijeće Unije sastoji se od Vijeća ministara vanjskih
poslova i obrane država članica i Stalnoga vijeća predstavnika država članica. Par-
lamentarna skupština sastoji se od istovjetnih delegacija parlamenata država članica
u Vijeću Europe. U 1960. su njezine socijalne i kulturne zadaće prenijete na Vijeće
Europe. Ali između 1954. i kasnih osamdesetih godina igrala je ograničenu ulogu.
U 1988. članicama Vijeća postaju Španjolska i Portugal.
S okončanjem hladnoga rata, opasnošću da američke trupe napuste Europu te
daljnjim razvojem Europske unije počelo se raditi na novoj ulozi Zapadnoeuropske
unije kao saveza za kolektivnu samoobranu. U Maastrichtskom ugovoru iz 1992.
WEU je priznata kao sastavni dio Europske unije, a Deklaracija s Maachstristskoga
sastanka navela je da će se ona razvijati kao komponenta obrane Europske unije i kao
način učvršćivanja europskog stupa Sjevernoatlantskoga saveza. Te godine usvojena
je i Deklaracija iz Petersberga, prema kojoj se snage država članica mogu koristiti
u vojne i druge svrhe u suradnji s KESS-om (danas OESS) i Vijećem sigurnosti UN.
Utemeljen je Forum za konzultacije s državama srednje i istočne Europe.
WEU je imala ulogu u krizi u bivšoj Jugoslaviji, i to u osiguranju izvršenja sankcija
Vijeća sigurnosti u suradnji s NATO-om. Od 1994. s Vijećem Europe sudjelovala je
u međunarodnoj upravi grada Mostara. U 1993. njezino je sjedište premješteno iz
Londona u Bruxelles da bi se potakla još veća suradnja s NATO-om.
4. Vijeće Europe (Council of Europe, Conseil de l’Europe) osnovano je 1949. go-
dine sa širokom lepezom zadataka. Danas obuhvaća 47 država članica, među kojima
je od 1996. i Hrvatska. Najvažniji su organi Odbor ministara svih država članica te
Parlamentarna skupština, koja se sastoji od predstavnika nacionalnih parlamenata
država članica. Odbor ministara usvaja ugovore i sporazume, daje preporuke drža-
vama članicama i usvaja deklaracije. Može pozivati države da pristupe Vijeću Europe
bilo kao punopravne bilo kao pridružene članice, ali može i suspendirati članstvo.
Parlamentarna skupština jest savjetodavni organ. Može preporučivati akcije o pi-
tanjima koja joj uputi Odbor ministara i može usvajati rezolucije. Za preporuke je
potrebna dvotrećinska, a za rezolucije obična većina zastupnika.
Najvažnija zadaća Vijeća Europe jest pripremanje i usvajanje konvencija i proto-
kola koji se podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup. Do danas je usvo-
jen velik njihov broj, ali najvažnije su Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda iz 1950. s protokolima te Europska socijalna povelja iz 1961. Na
snazi su brojne konvencije iz oblasti kulture, prosvjete, o patentima, ekstradiciji,
migracijama, imunitetu država, terorizmu i dr. Pristup nekima od tih konvencija
dopušta se i državama nečlanicama ali ne i Konvenciji o ljudskim pravima. Sjedište
Vijeća Europe jest u Strasbourgu u Francuskoj.
5. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD – Organization for

Economic Co-operation and Development; OCDE – Organisation de coopération et
de développement économique). Ustanovljena je u 1960, ali je proizašla iz europske
mašinerije koja je upravljala američkim Marshallovim planom iz 1948. za oživljava-
nje europskih privreda nakon Drugoga svjetskog rata. Danas obuhvaća Sjedinjene
Američke Države, Kanadu, Japan i zemlje zapadna Europe. Bivša Jugoslavija imala
je u njoj snažan položaj pridruženoga člana koji je njezinim raspadom okončan.
Novi članovi primaju se na jednoglasan poziv Vijeća. Zemlje istočne Europe već
su primljene ili su na putu da budu primljene, a među njima zasada nije Hrvatska.
OECD održava i potiče ekonomski razvoj svuda u svijetu, ali djeluje kao zatvo-
reni klub najrazvijenijih zemalja. Članak 1. ugovora-ustava izrijekom predviđa da su
ciljevi Organizacije unaprjeđenje politika usmjerenih k dostizanju najvećega održi-
vog ekonomskog razvoja i zaposlenosti i k podizanju životnog standarda u državama
članicama, ali i održanju financijske stabilnosti, doprinos zdravom ekonomskom
rastu u državama članicama i nečlanicama te doprinos rastu svjetske trgovine na
mnogostranoj i nediskriminatornoj osnovi.
Glavni organ Organizacije jest Vijeće, koje obuhvaća sve države članice. Osim
u posebnim slučajevima, ono donosi odluke jednoglasno. Stoga OECD nije supra-
nacionalna organizacija i ne može svoje odluke nametati državama protiv njihove
volje. Vijeće bira Izvršni komitet te druge odbore i autonomna tijela koja potiču
koordinaciju i suradnju. Tajništvo djeluje u Parizu i sastoji se od dvadesetak uprava
i službi. Ekonomske studije i analize OECD-a imaju visok ugled ekspertskoga rada
među stručnjacima i vladama u svijetu.
6. Europska unija (European Union, Union européenne) nesumnjivo je najvaž-
nija europska organizacija.153 Izlaganje o toj najrazvijenijoj i najizgrađenijoj regio-
nalnoj organizaciji do danas stvorenoj u svijetu valja ovdje izostaviti jer je ono danas
predmetom posebne discipline na našim pravim fakultetima.
7. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS, the Organization
for Security and Co-operation in Europe (OSCE), organisation sur la sécurité et la
coopération en Europe (OSCE)). Nastala je prvobitno kao Konferencija o europskoj
sigurnosti i suradnji (KESS), na kojoj je u 1975. u Helsinkiju potpisan Završni akt.
Sudionice su joj sve države iz Europe, uključujući sve države sljednice bivšega Sovjet-
skog Saveza, Jugoslavije i Češko-Slovačke, te Sjedinjene Američke Države i Kanada.
Helsinški završni akt formulirao je seriju načela o uzajamnim odnosima između
država sudionica. Uz načela UN-a sročena u svjetlu prilika i odnosa u Europi, kao
posebna načela istaknuta su još sljedeća: nepovredivost granica, teritorijalna cjelo-
vitost država te poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu
misli, savjesti, vjere i uvjerenja. Iako taj Završni akt nije formalan ugovor, nego je
153
Vidi – Živojin JAZIĆ: „EZ kao organizacija regionalne integracije – suverenost i supranacio-
nalnost”, JRMP 1981, br. 1-2, str. 54-67; Siniša RODIN: Pravni sustav i institucije Evropske zajed-
nice, Zagreb, 1990, 258 str.; Joe VERHOEVEN: Droit de la Communauté européenne, deuxième
édition, Bruxelles, 2001, 510 pages; Mathias HERDEGEN: Europsko pravo, Rijeka, 2002, 361 str;
T. C. HARTLEY: Temelji prava Europske zajednice, drugo hrvatsko izdanje, Rijeka, 2004, 497 str.
usvojen i potpisan kao politički dokument, u praksi se potvrdilo da načela sadržana

u njemu imaju pravno obvezujući značaj. Ostale opsežne odredbe Završnoga akta
(od kojih je većina sročena u obliku preporuka) političari dijele u tri „košare”. Prvu
košaru čine odredbe o sigurnosti u Europi, drugu one o suradnji država sudionica u
oblastima gospodarstva, znanosti, tehnologije i okoliša, a treću ona o humanitarnim
pitanjima.154
Konferencija je nakon 1975. održavala sastanke na diplomatskoj razini na koji-
ma se pretresalo izvršenje Završnoga akta, uz sastanke stručnih skupina o različi-
tim pitanjima, i to od ljudskih prava, demokratskih institucija i okoliša do mirnoga
rješavanja sporova. Ali tek nakon događaja u Srednjoj i Istočnoj Europi u 1990.
KESS počinje dobivati koherentnu strukturu stalnih organa i izrastati u regionalnu
organizaciju.
Pariška povelja za Novu Europu potpisana koncem 1990. predvidjela je prve
stalne organe. To su Centar za prevenciju sukobâ u Beču, Ured za slobodne izbore u
Varšavi (danas pod nazivom Ureda za demokratske institucije i ljudska prava) te Taj-
ništvo sa sjedištem u Pragu. Pariška konferencija uvela je sustav tijela za konzultacije
i odlučivanje. Održavaju se redoviti godišnji sastanci glavara država i vlada te Vijeća
ministara vanjskih poslova, uz Odbor visokih dužnosnika, koji obavlja svakodnevne
poslove. U prosincu 1992. uvedena je dužnost glavnoga tajnika, a ojačano Tajništvo
smješteno je od 1993. u Beču.
Daljnji koraci u institucionalizaciji poduzeti su na sastanku u Budimpešti u
1994. Od početka 1995. Konferencija nosi današnji naziv Organizacije za europsku
sigurnost i suradnju. Ministarsko vijeće je središnji organ odlučivanja i upravlja-
nja Organizacijom. Visoko vijeće (Senior Council), koje je zamijenilo Odbor viso-
kih dužnosnika, raspravlja i zacrtava politiku Organizacije te određuje smjernice
njezinih troškova. Stalno vijeće (prije Stalni odbor) jest tijelo za redovite političke
konzultacije i odlučivanje, i ono može biti sazvano na hitne sastanke. Sastoji se od
predstavnika svih država sudionica u Beču.
Općenitu odgovornost za akcije Organizacije snosi djelatni predsjednik (Cha-
irman – in – Office), kojemu pomaže trojka sastavljena od prijašnjega, sadašnjeg i
sljedećeg predsjednika. Visoki povjerenik (komesar) za nacionalne manjine imeno-
van je u 1992. Postoji mnoštvo osobnih predstavnika djelatnoga predsjednika te ad
hoc skupina koje pomažu u radu Organizacije.
OESS je imenovao brojne misije u svrhu rješavanja sporova koje su sudjelovale
i u neuspjelim pokušajima postizanja mirovnih sporazuma u Bosni i Hercegovini.
Parlamentarna skupština ustanovljena je u 1991. U ožujku 1995. Završna konfe-
rencija o stabilnosti u Europi usvojila je Završni akt koji je, uz stotinjak dvostranih
i regionalnih sporazuma o suradnji, pokušaj ublažavanja zategnutosti. Deklaracija
sadrži obvezu na djelovanje protiv netolerancije i diskriminacije, dok se sporazumi
odnose na prekograničnu suradnju te pitanja privrede, okoliša i zaštite manjina. Pakt
154
Vidi, V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo i međunarodna sigurnost, Pravni domašaj helsinš-
kog Završnog akta, Sarajevo, 1982, str. 105-146.
je dopunjen mjerama koje poduzima Europska unija. Prihvaćeno je da se u slučaju

teškoća u poštovanju sklopljenih sporazuma države potpisnice Pakta mogu obraćati
postojećim institucijama OESS-a te postupcima mirnoga rješavanja sporova, uklju-
čujući tu Sud za mirenje i arbitražu sa sjedištem u Ženevi.
8. Zajednica neovisnih država ustanovljena je sporazumom koji su Rusija,
Ukrajina i Bjelorusija potpisale u Minsku 8. prosinca 1991, a kojemu se pridružilo
osam drugih republika bivšega Sovjetskog Saveza u Alma Ati 21. prosinca te godine.
Gruzija joj se pridružila tek u 1993. Time ona danas obuhvaća sve bivše sovjetske re-
publike, uz izuzetak triju baltičkih država i Gruzije, koja ju je napustila 2009. godine.
Zajednica se zasniva na poštovanju teritorijalne cjelovitosti država članica i na
njihovoj suradnji, napose u zaštiti međunarodnoga mira i sigurnosti te u izvršenju
mjera o redukciji naoružanja. Umjesto zajedničkoga vojnog i strategijskog prostora,
od konca 2003. djeluje Vijeće ministara obrane država članica sa stalnim tijelom u
Moskvi. Države članice također su se sporazumjele da osnuju zajedničke institucije
za koordinaciju vanjske politike te za suradnju u privredi, prometnim i komunika-
cijskim sustavima.
Zajednica je u Minsku u siječnju 1993. usvojila svoju povelju prema kojoj se ona
zasniva na suverenoj jednakosti njezinih država članica koje su neovisni subjekti
međunarodnog prava. U toj je povelji izrijekom navedeno da sama Zajednica nije
država niti raspolaže supranacionalnom vlašću.
Vrhovni organ je Vijeće glavara država, koje „raspravlja i rješava sva načelna
pitanja u vezi s djelatnostima država članica u oblastima njihovim zajedničkih inte-
resa”. Vijeće predsjednikâ vlada koordinira djelatnosti izvršne vlasti država članica u
oblastima zajedničkih interesa. Odluke se u oba vijeća usvajaju konsensusom. Vijeće
ministara vanjskih poslova usklađuje djelatnosti vanjskih poslova država članica, dok
je Savjetodavni odbor za koordinaciju stalno izvršno tijelo Zajednice. Uz te organe
predviđeno je Vijeće ministara obrane (sa stožerom ujedinjenih oružanih snaga),
Vijeće zapovjednika graničnih trupa te Ekonomski sud i Komisija za ljudska prava.
U 1993. čelnici država članica, osim onih iz Ukrajine i Turkmenistana, potpisa-
li su ugovor o ustanovljenju ekonomske unije. Sedam od dvanaest država članica
potpisalo je u 1995. Sporazum o obrani vanjskih granica Zajednice. Potpisano je
i mnoštvo drugih sporazuma između država članica o različitim pitanjima poput
prevencije trgovine drogama i terorizma, ali mnogi od njih nisu ratificirani.
9. Organizacija američkih država (Organización de Estados Americanos, Or-
ganization of American States, Organisation des Etats américains). Ta regionalna
organizacija ima najdublje historijske korijene. Na Četvrtoj panameričkoj konferen-
ciji održanoj u Buenos Airesu u 1910. nastaje Panamerička unija sa stalnim admini-
strativnim organom. Pod njezinim okriljem usvojeno je više regionalnih konvencija
o kodifikaciji međunarodnog prava, napose u 1928.
Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj suradnji (ugovorom iz Rija) u 1947.
ustanovljen je sustav kolektivne sigurnosti svih država članica, prvi po osnivanju
UN-a. U 1948. usvojena je Bogotska povelja (Povelja Organizacije američkih drža-
va), kojom unija dobiva sadašnje ime. Ta je povelja je u više navrata mijenjana, i to
Protokolom iz Buenos Airesa iz 1967, Protokolom iz Cartagena de Indias iz 1985,

Washingtonskim protokolom iz 1992 te Protokolom iz Managve iz 1993. Organi-
zacija danas ima 35 država članica.
Najviši organ jest Opća skupština sa široko definiranim nadležnostima. Široke
ovlasti imaju i konzultativni sastanci ministara vanjskih poslova. Stalno vijeće provo-
di nadzor nad Tajništvom te neke političke funkcije po ovlasti prethodno spomenu-
tih organa. Od 1967. postoje Međuameričko ekonomsko i socijalno vijeće te Vijeće
za obrazovanje, znanosti i kulturu. Novi Međuamerički odbor za mirno rješavanje
podvrgnut je Stalnom vijeću. Glavno tajništvo ima sjedište u Washingtonu, D.C.
Organizacija je u 1969. usvojila Američku konvenciju o ljudskim pravima sa
Komisijom i Sudom koji imaju sjedište u San Joséu (Kostarika). Izvan Europe ona
je najrazvijenija regionalna organizacija, ali, za razliku od Europske unije, nema
supranacionalnih ovlasti.
10. Arapska liga (Liga arapskih država, League of the Arab States, Ligue des
Etats arabes)155 ustanovljena je Paktom potpisanim 22. ožujka 1945. sa široko po-
stavljenim ciljevima. Ona je koristan forum za formulaciju politike država članica i
poticanje regionalne suradnje. Najviši je organ Vijeće (Medžlis). Supsidijarni orga-
ni raspravljaju o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pitanjima. Sjedište Stalnoga
tajništva i glavnoga tajnika premješteno je u 1979. iz Kaira u Tunis, zbog osude
sklapanja egipatsko-izraelskoga mirovnog ugovora od ostalih članica Lige.
Vijeće Lige bilo je angažirano u mirovnim operacijama u Kuvajtu u 1961. radi
odvraćanja iračkih prijetnji. U 1976. pružilo je kišobran za intervenciju sirijskih
snaga u Libanonu.
11. Afrička unija (African Union, Union africaine) zamijenila je prijašnju
Organizaciju afričkog jedinstva) (Organization of African Unity, Organisation de
l’Unité africaine). Preoblikovana je po uzoru na Europsku uniju s ciljem da poradi
na unaprjeđenju demokracije, ljudskih prava i prava na razvoj u cijeloj Africi, napose
uvećanjem stranih ulaganja putem programa Novoga partnerstva za razvoj Afrike.
Konferencija Unije zamijenila je prijašnju Skupštinu šefova država i vlada i sa-
staje se jedanput godišnje na redovita te na izvanredna zasjedanja. Odluke donosi
konsensusom ili dvotrećinskom većinom. Izvršno vijeće sastoji se od ministara vanj-
skih poslova ili drugih imenovanih ministara od država članica. Sastaje se najmanje
jedanput godišnje. Ono priprema odluke Konferencije i brine se o izvršenju usvoje-
nih. Po uzoru na Europsku uniju, Komisija je novi organ i sastoji se od predsjednika,
potpredsjednika i danas osam članova. Njezini su članovi u radu neovisni. Panafrički
parlament ima zasada savjetodavnu ulogu. Prvi put je održao zasjedanje u 2004. u
Južnoj Africi. Sud Unije i Afrički sud za prava čovjeka i narodâ fuzionirani su u jedno
tijelo s dva odjela. Uz druge organe, postoji Vijeće za mir i sigurnost te Ekonomsko,
socijalno i kulturno vijeće.
Afrička unija danas okuplja 53 države članice, i to sve afričke zemlje osim Maro-
ka, koji ju je u 1982. napustio nakon što je u nju primljena Arapska Saharska Demo-
kratska Republika. Nju Maroko smatra svojim teritorijem. Danas je suspendirano
155
Vidi – Petar MANGOVSKI: Arapska liga, Beograd, 1974, 211 str.
članstvo Nigera, Mauritanije, Gvineje i Madagaskara nakon državnih udara, koje

članak 4. Povelje Unije zabranjuje.
12. Udruženje država jugoistočne Azije (ASEAN, the Association of South s
East Asian Nations) utemeljeno je u 1967. Ima ekonomske i političke ciljeve. Okuplja
Indoneziju, Tajland, Mijanmar (bivšu Burmu), Maleziju, Singapur, Filipine, potom
od 1984. Brunej, od 1995. Vijetnam, od 1997. Laos i od 1999. Kambodžu. U 1976.
usvojena su i potpisana tri važna ugovora: Ugovor o prijateljstvu i suradnji, koji obu-
hvaća i mirno rješavanje sporova; Deklaraciju sloge ASEAN-a, koja je države članice
pozvala na jačanje političke i ekonomske koordinacije i suradnje, te Sporazum o
ustanovljenju Stalnoga tajništva, radi objedinjavanja pet tajništava ustanovljenih u
1967. Tajništvo je ojačano u 1992. Protokolom iz 1987, kojim je dopunjen Ugovor o
prijateljstvu, dopušta se da mu se pridruže i države izvan toga regiona.
Usvojen je jedan broj privrednih sporazuma, i to od Deklaracije iz Manile iz
1987, do Okvirnoga sporazuma o poticanju ekonomske suradnje ASEAN-a iz 1992.
i odluke iz iste godine da se za petnaest godina ustanovi zona slobodne trgovine.
Sastanci šefova vlada ASEAN-a imaju najveću vlast odlučivanja. Održavaju se i
različiti sastanci ministara vanjskih poslova te privrede. Glavni tajnik odgovoran je
šefovima vlada i ministrima država članica. Stalni odbor djeluje kao organ za politiku
i suradnju između ministarskih sastanaka.
Održavaju se prošireni sastanci: ASEAN + 3 (Kina, Južna Koreja i Japan); Sum-
mit Istočne Azije uz sudjelovanje još i Bangladeša, Mongolije, Rusije, Sjedinjenih
Američkih Država, Kanade, Sjeverne Koreje, Pakistana i Europske unije.
h
13. Raspuštene regionalne organizacije. Na koncu ovoga sumarnog prikaza
regionalnih organizacija valja ukratko spomenuti i neke od onih ustanovljenih nakon
1945, ali koje više ne postoje. Neke su od njih u nekim razdobljima igrale značajnu
ulogu u međunarodnim odnosima, ali su zbog promjena u političkim i ekonomskim
odnosima propale.
Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV, Sovet ekonomičeskoj vzaimopomo-
šči) osnovan je 1949. između Sovjetskoga Saveza i njegovih saveznika u istočnoj Eu-
ropi. Trebao je biti nadomjestak ekonomskom zbližavanju zemalja zapadne Europe
otpočetog programom Marshallova plana u 1948. Bivša Jugoslavija nikada mu nije
bila članom, ali je od 1965. imala položaj promatrača u njegovim tijelima. Albanija ga
je napustila 1961, a u njega su potom bile primane neke izvaneuropske socijalističke
zemlje, i to Mongolija u 1962, Kuba u 1972. i Vijetnam u 1978. Raspušten je u 1991.
Organizacija Varšavskoga ugovora ustanovljena je u 1955. kao odgovor na stvara-
nje NATO-a. Imala je zajedničku komandu sa sjedištem u Moskvi. Njezine snage bile
su upotrijebljene u oružanoj intervenciji u Čehoslovačkoj u 1968. Bivša Jugoslavija
nije bila njezin član, a Albanija ju je napustila u 1961. Raspuštena je 1991.
Balkanski savez stvoren je Ankarskim ugovorom iz 1953. između bivše Jugosla-
vije, Grčke i Turske. Struktura njegovih organa bila je ojačana Bledskim ugovorom
iz 1954. Do ustanovljenja Balkanske savjetodavne skupštine, predviđenoga sporazu-

mom iz 1955, nije nikada došlo. Bio je zamišljen kao dopuna NATO-a na Balkanu.
Iako države članice nisu nikada otkazale odnosne ugovore, taj savez prestao je dje-
lovati od 1955. godine. Otada je Jugoslavija slijedila politiku nesvrstanosti, a između
Grčke i Turske izbio je dugoročan spor o Cipru i o drugim pitanjima.
SEATO (Organizacija Jugoistočne Azije, South-East Asia Treaty Organization).
Osnovan je kao savez za kolektivnu samoobranu ugovorom sklopljenim u Manili u
1954. između Australije, Britanije, Filipina, Francuske, Novoga Zelanda, Pakistana,
Sjedinjenih Američkih Država i Tajlanda. Cilj mu je bio suzbijanje komunizma na
Dalekom istoku. Raspušten je u 1977.
Bagdadski obrambeni savez nastao je ugovorom između Turske i Iraka u 1955,
kojemu se potom pridružuju Britanija, Iran i Pakistan. Nakon što se po ukidanju
monarhije u Iraku ta zemlja iz njega u 1958. povukla, mijenja ime u CENTO (Central
Treaty Organization) i povezuje se sa Sjedinjenim Američkim Državama. Stvarno
prestaje djelovati nakon arapsko-izraelskoga rata u 1967.
Neke oblike međunarodne suradnje nemoguće je podvesti pod pojam međuna-
rodnih organizacija općenito, pa i regionalnih organizacija, jer okupljaju države iz
različitih dijelova svijeta. Među njima je Konferencija islamskih zemalja. Ali starija
od nje je ona koja slijedi:
14. Commonwealth nacija (Commonwealth of Nations) rezultat je osamostalji-
vanja teritorija negdašnjega britanskoga kolonijalnog carstva. Već su Westminster-
skim statutom iz 1931. samoupravni dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland
i Južnoafrička unija stekli punu neovisnost od Ujedinjenoga Kraljevstva, ali su s
njime ostali u mnogim vezama. Daljnjom emancipacijom kolonija nakon Drugoga
svjetskog rata, otpočetom u 1947. proglašenjem Indije i Pakistana neovisnim do-
minionima, većina tih novih država, uz nekolicinu izuzetaka, ostala je s Britanijom
i međusobno u neformalnim vezama.
Taj je oblik suradnje dobio ime Britanski Commonwealth, da bi potom pridjev
„britanski” otpao. Britanska kraljica na čelu je Commonwealtha, ali nije nominalni
glavar u državama koje bilo da imaju svoje dinastije bilo da su proglasile republiku.
Nekoć je postojalo nešto nalik na „državljanstvo Commonwealtha”. Državljani svake
od članice smatrali su se izjednačenima u pravima u svakoj drugoj članici i tamo
su bez drugih formalnosti uživali politička prava. Jedini ostatak tih veza jest titula
„visokoga komesara” koju šef diplomatske misije jedne od članica nosi u drugima.
Ali su oni u svemu izjednačeni s ambasadorima (veleposlanicima) trećih država.
U 1990. Commonwealth je brojao pedeset država članica. Samo u sedamnaest
od njih britanska kraljica je i dalje nominalni suveren. Ali i u tim zemljama funkcije
glavara države obavlja visoki komesar, kojega stvarno imenuje vlada države u pitanju
iz reda vlastitih građana.
Redovite konferencije Commonwealtha otvara britanska kraljica. Na njima se
pretresaju pitanja od zajedničkoga interesa, ali se ne donose obvezujuće odluke. U
1965. u Londonu je ustrojeno Stalno tajništvo Commonwealtha, koje je također tijelo
za koordinaciju i razmjenu podataka bez izvršnih ovlasti. Održavaju se i neformalni

savjetodavni sastanci ministara pojedinih resora iz država članica.
Commonwealth je tako neformalna zajednica država sui generis. Nemoguće ga
je svrstati ni u jedan oblik složene države. On nije ni konfederacija, ni federacija, ni
personalna, a ni realna unija. Neki pisci drže da on nije ni istinska međunarodna
organizacija te prema tome nije ni poseban subjekt međunarodnog prava.
459
D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

§ 56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG
PRAVA
Bibliografija
Giuseppe SPERDUTI: „L’individu et le droit international”, RCADI 1956, tome 90, pp. 733-849;
Jovica PATRNOGIĆ: „Međunarodno regulisanje prava čoveka i suverenost”, JRMP 1970, br. l,
str. 41-59; Paul REUTER: Droit international public, 6e édition, Paris, 1983, pp. 235-242; Julio A.
BARBERIS: „Nouvelles questions concernant la personnalité juridique internationale”, RCADI
1983, pp. 145-187; Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias
Forteau et Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, 709-723.
Za razumijevanje međunarodnoga prava u njegovoj cjelini važno je pita-

nje je li čovjek pojedinac u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države
ili nesamoupravne teritorijalne cjeline, ili čak kao pripadnik etničke ili vjerske
skupine), izravni nosilac prava i obveza u međunarodnome pravnom poretku.
Kako smo prije naveli, sposobnost subjekta međunarodnoga prava jest da
može samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima, sklapati me-
đunarodne ugovore i druge poslove, ali i samostalno snositi odgovornost za
međunarodno protupravna djela. Uz to, odlika subjekta međunarodnoga prava
u odnosu na subjekte prava neke države jest da je on ne samo podvrgnut među-
narodnom pravnom poretku nego da u tome svome svojstvu može sudjelovati
i u stvaranju i izmjenama normi općega i partikularnog međunarodnog prava.
On je, dakle, u tome dvostrukom svojstvu u isto vrijeme podvrgnut tome pravu,
ali se nalazi i u ulozi „zakonodavca” (v. supra, §29).
U prijašnjim izlaganjima došli smo do čvrstoga zaključka da je na prijelazu
iz drugoga u treće tisućljeće našega doba suverena država i dalje glavni subjekt
međunarodnoga prava i da se u dogledno vrijeme u budućnosti u tome neće
ništa bitno promijeniti.
Međuvladine organizacije, koje nemaju vlastitoga teritorija, stanovništva ni orga-
nizirane političke vlasti (suverenosti), tvorevine su država. Države koje su im članice
kroz stalne i druge organe tih organizacija usklađuju svoje politike i postižu neke
zajedničke ciljeve. U tome su smislu te organizacije „izvedeni” subjekti i podvrgnute
su „načelu specijalnosti”.
Ali ako nema čvrstih dokaza o suprotnom, sve organizacije stvorene od država i
u koje su države učlanjene, jesu subjekti međunarodnog prava. One su to ne samo u
odnosu na svoje države članice nego i prema trećim državama. One, dakle, uživaju
međunarodnu osobnost erga omnes (supra, §49). U tu su skupinu subjekata nekoć

pripadala i neka internacionalizirana područja (Slobodni grad Danzig i Saarsko po-
dručje) (supra, §37, pod 6).
Za razliku od gornjih slučajeva, ustanici i oslobodilački pokreti prijelazni su, tj.
privremeni subjekti. Oni se bore ili za vlast u nekoj državi ili za državnost na dijelu
državnoga područja ili na nesamoupravnom području u kojemu djeluju. Uz to, oni
su subjekti međunarodnoga prava samo u odnosu na one države koje su im priznale
to svojstvo. Za ostale države njihovo su postojanje i pravna osobnost irelevantni.
Pitanje se, dakle, postavlja, može li se čovjek pojedinac, uz državu, smatrati
glavnim subjektom međunarodnog prava, ili makar izvedenim subjektom poput
npr. međuvladinih organizacija.
h
Da bi se shvatila bit međunarodnoga prava i položaj čovjeka u njemu, valja
poći od očite činjenice da se cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi
na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je krajnji adresat svakoga prava. Ne
postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa.156
Francuska solidaristička škola (Leon Duguit, Georges Scelle i Nicolas Politis),
koja je bila osobito utjecajna u prvoj polovici 20. stoljeća, u tome pogledu dolazila
je do radikalnih tvrdnji koje je međunarodna stvarnost demantirala. Za njezine pri-
stalice i sama država, koja ne može imati vlastitu volju, nije ništa više od postupka
upravljanja kolektivnim interesima. Cjelokupno pravo, domaće i međunarodno,
može se odnositi isključivo na pojedince (bilo kao upravljače bilo one kojima se
upravlja), koji su jedini obdareni inteligencijom i voljom. Stoga je njihov krajnji
zaključak bio da je međunarodna zajednica isključivo ljudska zajednica, sastavljena
od ljudi i nikog drugoga osim ljudi (a ne od država).
Razvoj pozitivnoga međunarodnog prava upućuje na neke jake općenite
ciljeve i tendencije koji dolaze napose do izražaja nakon Drugoga svjetskog
rata. Oni su djelovali na proces dekolonizacije u svijetu u kojemu su stanovnici
dotadašnjih nesamoupravnih teritorija stjecali i stekli državnost. Na početku
devedesetih godina 20. stoljeća slomili su se autoritarni režimi u tzv. socijali-
156
Sasvim hipotetički mogli bismo postaviti tvrdnju da ako u svemiru postoje neka druga razu-
mna bića sa sposobnošću samostalnoga odlučivanja i koja su jednaka u pravima i dužnostima,
tada bi i između njih mogli postojati pravni odnosi. Ako su organizirani u suverene i teritorijalne
cjeline jednake u pravima i dužnostima, između tih cjelina moglo bi postojati neko međunarod-
no pravo poput ovoga na našemu planetu. A ako su ta bića organizirana u neku jedinstvenu nad-
državnu organizaciju u kojoj bi pojedinci birali predstavnike u vlasti, radilo bi se o federalnom
ili sličnom pravu te zajednice. Ali sve dok nema čvrstih dokaza o postojanju takvih razumnih
stvorenja, ovi naši navodi nisu ništa više od čiste pretpostavke.
§ 56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA 461
stičkim državama, čiji je blok u međunarodnim odnosima prije toga bio osobito
jak, a volja toga bloka nije se mogla olako ignorirati.
Te tendencije proročanski su najavljene i formulirane u rezoluciji Temeljna ljud-
ska prava, osnova obnove međunarodnog prava, što ju je Institut za međunarodno
pravo usvojio na svome prvom zasjedanju nakon Drugoga svjetskog rata u Lausannei
9. kolovoza 1947. Izvjestilac je bio jedan od najvećih pravnika toga stoljeća Charles
De Visscher iz Belgije.
U preambuli te rezolucije spomenuto je da je nužno prije svega ponovo potvrditi
„izvjesna načela koja naročito odgovaraju... zahtjevima pravne svijesti civiliziranih
naroda”. Usto navedeno je da su „režimi koji su podjarmili i ponizili ljudsku osobu u
tome totalnom podčinjavanju čovjeka njihovim političkim ciljevima tražili sredstva
za poduzimanje agresije i osvajanja, i da im zauvijek treba spriječiti povratak”.
Ta je rezolucija potom proklamirala sljedeće: „I. – Priznanje i poštivanje prava
urođenih ljudskoj osobi, kojoj država mora služiti a ne podčiniti ju, usko su vezani
s napretkom međunarodnoga prava. – II. – To priznanje i to poštivanje su osnova
svake funkcionalne koncepcije vlasti, i to takve vlasti koja svoj naslov (legitimnost)
izvodi iz svoje sposobnosti ostvarivanja pojedinačnih i socijalnih ciljeva ljudske oso-
be. – Širenje u javnome mnijenju te temeljne koncepcije bit će element umjerenosti
vlasti i ona će podupirati državu u njezinoj misiji da se čuva od nastojanja nosilaca
vlasti od zloupotreba.”
U toj je rezoluciji dalje naglašeno: „III. – Učinkoviti pravni poredak između drža-
va neodvojiv je od poštivanja ljudske osobe u unutarnjemu poretku svake države. – U
međunarodnom pravnom poretku funkcionalna i moderirajuća koncepcija vlasti
ostaje zamagljena jakošću tradicije o suverenoj državi kao organizmu sigurnosti i
instrumentu moći, kao najvažnijem obliku pravnoga poretka.”
Napokon se ističe: „IV. – Afirmacija poštivanja pravâ ljudske osobe, ukoliko joj se
učinkovitost ne osigura stvarnim mjerama garancije i kontrole, nedovoljna je kako
u međunarodnom, tako i u unutarnjemu pravnom poretku.”157
Ako bi se usporedilo pozitivno međunarodno pravo kakvo je bilo na snazi
na početku Drugoga svjetskog rata s dostignućima njegova razvoja po njegovu
okončanju do danas, ne mogu se zanijekati njegove bitne promjene koje sve idu
u korist poštovanja prava ljudske osobe i ljudskih skupina. Nastavak toga razvoja
može se razumno očekivati i u 21. stoljeću. U tome se mogu spomenuti neka od
krupnih dostignuća, koja sva idu na štetu suverenosti država.
Najprije, koncept imperativnih normi općega međunarodnog prava (jus co-
gens) u smislu članaka 53, 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969.
najvećim se dijelom odnosi na poštovanje i na zaštitu ljudske osobe, i u miru i
u oružanim sukobima (v. supra, §2 pod 2.aa; §22 pod I(a)). Norme općega me-
157
Cf., Tableau général des Résolutions (1873-1956), Bâle, 1957, pp. 1-2.
đunarodnog prava toga domašaja nameću se svim državama svijeta i drugim

subjektima međunarodnog prava. One ih same ne smiju kršiti niti ih uzajamnim
sporazumima smiju derogirati. Taj dio korpusa općega međunarodnog prava
izašao je iz okvira volje suverenih država. One im se više ne mogu dobrovoljno
podvrgavati ili ih otklanjati. A i nove države, proizašle iz teritorijalnih promje-
na, obvezane su tim dijelom općega međunarodnog prava od samoga njihova
nastanka.
Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina na opstanak,
na tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo – i u miru i u oružanom sukobu
– međunarodna je zajednica u cjelini proglasila „međunarodnim zločinima”.
Poseban tip međunarodne odgovornosti država za počinjenje tih zločina u ra-
zvoju je (supra, §46). Ali po međunarodnom pravu izravnu odgovornost za te
zločine snose i pojedinci (infra, §60).
Uz to, počevši od nekih općih odredaba u Povelji UN-a iz 1945. i Opće
deklaracije o ljudskim pravima iz 1948, usvojeno je obilje općih i regionalnih
međunarodnih ugovora i drugih instrumenata kojima se ljudska prava štite i
razrađuju. Tim se instrumentima potiče razvoj pravilâ općega međunarodnog
prava, a odnosni ugovori predviđaju za njihove države stranke precizne pravne
obveze, i to uz neke mjere međunarodne kontrole njihova izvršenja. Neki od tih
ugovora predviđaju i pravo pojedinaca da se s njihovim pritužbama obraćaju
međunarodnim tijelima.
Isprazno bi bilo tvrditi da je čitav taj razvoj u pravu mogao sam po sebi
spriječiti sva kršenja ljudskih prava, a u nekim dijelovima svijeta i najstrašnije
međunarodne zločine u masovnim razmjerima. Ni jedno pravno pravilo to ne
može učiniti samo. Svako se takvo pravilo objektivno može prekršiti jer bi u
suprotnom bilo nepotrebno. Ali se sa sigurnošću može zaključiti da je opisani
razvoj u međunarodnom pravnomu poretku veoma važan i da će prava ljudske
osobe i dalje biti u središtu toga razvoja.
Za usporedbu, prije Drugog svjetskoga rata pravila međunarodnoga prava
uopće se nisu primjenjivala na odnose država i njihovih vlastitih građana, osim
ako je neka država preuzela neke ugovorne obveze (npr. glede zaštite nacional-
nih manjina), koje su tada bile izvanredna rijetkost. Nakon toga užasnog rata
taj razvoj ipak je umanjio slučajeve kršenja ljudskih prava, i to osobito u nekim
dijelovima svijeta. A i nestankom socijalističkoga sustava u svijetu prestali su
neki otpori tome razvoju, koji su prije toga bili osobito prisutni.
Pozitivno se međunarodno pravo time približava nekim učenjima i nekim iskazi-
ma škole prirodnog prava, naročito s konca 18. stoljeća.158 Uz to što je sadržaj mno-
158
Vidi o tome pobliže – V. Đ. DEGAN: „Prirodnopravni temelji prava i dužnosti čovjeka, države
gih imperativnih normi identičan tim iskazima, npr. onima iz francuske Deklaracije
o pravima čovjeka i građanina iz 1789, ugovori i drugi instrumenti danas predviđaju
još i međunarodne mehanizme za osiguranje poštovanja tih prava.
Ostaje, međutim, pitanje je li taj razvoj s postignutim rezultatima dovoljan
za tvrdnju da je time sam čovjek postao izravnim subjektom međunarodnoga
prava. Tu nam valja izložiti argumente onih koji to tvrde ili koji tvrde da je i
takav razvitak na vidiku.
Tu ne uzimamo u obzir zastarjelo i napušteno učenje solidarističke škole koje
je ignoriralo postojanje suverenih država u međunarodnoj zajednici i prema
kojemu je ta zajednica sastavljena isključivo od pojedinaca. Ali izvan toga učenja
nema danas nikoga tko bi tvrdio da je pojedinac glavni subjekt međunarodno-
ga prava poput države ili umjesto države i da bi prema tome pravu on mogao
stjecati teritorije, imenovati ambasadore i objavljivati ratove.159
Stoga oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međuna-
rodnoga prava (ili je na putu da to postane) smatraju da se ta osobnost može
stupnjevati po intenzitetu. Pojedinca oni uspoređuju s drugim izvedenim su-
bjektima, npr. s međudržavnim organizacijama, i dolaze do zaključka da je nje-
gov subjektivitet ograničen i izveden iz subjektiviteta države.
Argumenti te vrste idu u nekoliko smjerova. Opće međunarodno pravo ra-
zvija se u smjeru priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, čak i nasuprot
državi, na što je upravo upućeno.
Ali opće međunarodno pravo nameće izravno pojedincima mnoge pravne
obveze. To je bilo najprije glede piratstva na otvorenomu moru. Taj međuna-
rodni zločin može kazniti svaka država, pa i ona koja sama nije pretrpjela štetu.
A pirati su uvijek pojedinci koji djeluju u vlastitom svojstvu. Po običajnomu
međunarodnom pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki pripadnik oružanih
snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima. Za
njihovo kršenje on je izravno odgovoran. Daljnji razvoj toga prava usmjeren je
k suzbijanju terorizma, rasizma i plaćeništva, kada pojedinci također najčešće
djeluju u vlastitom svojstvu. I neki drugi međunarodni zločini, poput zločina
protiv mira i protiv čovječnosti, koji su najprije bili u nadležnosti međunarod-
nih vojnih tribunala u Nürnbergu i Tokiju, potom su priznati zločinima prema
općemu međunarodnom pravu.
i etničkih zajednica”, Naše teme, 1989, br. 1-2, (Zagreb), posebno str. 10-12: „Some Objective
Features in Positive International Law”, Theory of International Law at the Threshold of the 21st
Century, Essays in honour of Krzysztof Skubiszewski, The Hague, 1996, pp. 140-146.
159
Usp., Akehurst’s Modern Introduction to International Law, Seventh Revised Edition, Peter
MALANCZUK, London, 1997, p. 100.
Ali ta izravna odgovornost pojedinaca za međunarodne zločine i za neka

druga međunarodna protupravna djela još se ne čini dovoljno jakim argumen-
tom da bi se on mogao priznati „izvedenim” subjektom međunarodnoga prava.
Taj argument dokazuje činjenicu da je on prije objekt, tj. da on može biti izravno
podvrgnut međunarodnome pravnom poretku negoli da je on i subjekt toga
poretka u smislu u kojemu su to međunarodne organizacije.
Druga vrsta argumenata izvodi se iz prava pojedinaca koja su im države
priznale u međunarodnim ugovorima, ali ih oni uživaju u osobnom svojstvu, a
ne posredstvom države.
Neki se u tome pogledu upiru u iskaz iz savjetodavnoga mišljenja Stalnoga suda

međunarodne pravde iz 1928. o Nadležnosti sudova u Danzigu. U tome je mišljenju
navedeno „da se ne može osporiti da sâm predmet nekoga međunarodnog sporazu-
ma prema namjeri ugovornih stranaka, može biti njihovo usvajanje odredaba kojima
se stvaraju prava i obveze za pojedince koje bi nacionalni sudovi morali primijeniti...”
(Series B, No. 15, pp. 17-18)
Osim materijalnih pravila u užem smislu, koja su predviđena u njihovu ko-

rist, temeljem nekih ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred ne-
kim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih kojih su državljani.
To bi bio argument da pojedinci u nekim slučajevima mogu samostalno isticati
njihove zahtjeve prema drugim subjektima međunarodnoga prava.
Po okončanju Prvoga svjetskog rata mirovnim ugovorima ustanovljeni su tzv.

mješoviti arbitražni tribunali pred kojima su državljani pobjedničkih zemalja izravno
mogli ostvarivati svoja potraživanja protiv pobijeđenih država. U nekim slučajevima
pojedinac može biti stranka i pred Sudom Europske unije u Luxembourgu, ali ne i
pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, glavnim sudskim organom UN-a. U slje-
dećim odjeljcima izložit ćemo prava pojedinaca na pritužbe nekim međunarodnim
tijelima temeljem nekih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima.
Ali ni to ne bi mogao biti odlučujući argument da je sam pojedinac subjekt

međunarodnoga prava, pa makar i izvedeni. Države mogu otkazati te konvencije
ili nadležne organizacije mogu suspendirati članstvo ili isključiti iz članstva dr-
žavu koja krši svoje preuzete obveze. Time bi prestao „subjektivitet” pojedinaca,
što bi bio argument da se on na toj osnovi teško može dokazivati.
Napokon, nije dokaz da je pojedinac subjekt međunarodnog prava ni zbog
toga što fizičke i pravne osobe mogu s drugim državama (i međunarodnim
organizacijama) sklapati sporazume koji pravno obvezuju sve njihove stranke.
U slučaju sporova o primjeni i tumačenju tih sporazuma te osobe mogu biti
stranke u arbitražnom postupku ako je on njima predviđen. Ali sporazumi te
vrste nisu međunarodni ugovori. Bolje ih je izdvojiti iz međunarodnoga prava

i svrstati ih pod tzv. transnacionalne kontrakte i pod transnacionalno pravo.
Neki pisci dokazuju međunarodnu osobnost pojedinca uspoređujući ga s
osobnošću maloljetnika u unutarnjemu pravu država. Oni imaju svojstvo subje-
kata prava, ali ne i punu poslovnu sposobnost. S tom bi se usporedbom moglo
dokazati da je pojedinac „pasivni” subjekt međunarodnog prava, ako je taj pojam
uopće od neke koristi.
Zaključci o ovomu pitanju dakle ipak ovise o kriteriju koji se usvoji za samu
međunarodnu osobnost. Oni koji u tome pogledu prihvate stupnjevitost, možda
imaju pravo kada dolaze do zaključka da je pojedinac subjekt međunarodnog
prava u ograničenom smislu, i izveden iz subjektiviteta države. Milan Bartoš
na toj je osnovi tvrdio da je čovjek „refleksni subjekt međunarodnog prava”.160
Ali čini se da je u interesu preciznosti pravnih izraza kojima se koristimo i
jasnoće odnosâ u međunarodnomu pravu najbolje ne služiti se tim nategnutim
pojmovima. U interesu pravne sigurnosti bolje je pojedincu odreći svojstvo
subjekta međunarodnog prava, čak i ono koje uživaju međunarodne organiza-
cije i priznati ustanici. Time se neće spriječiti daljnji razvoj toga prava u korist
pojedinca.
Moguće je tek zamisliti, ali za daleku budućnost, da bi čovjek mogao postati
subjektom međunarodnoga prava ako bi čitava međunarodna zajednica stekla
neke odlike naddržavne organizacije (tj. „superdržave”) ili federacije država, u
kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi se to dogodilo, među-
narodno bi pravo izgubilo bitna obilježja koja danas ima i postalo bi federalno
pravo te svjetske superdržave.
160
Cf., Milan BARTOŠ: Međunarodno javno pravo, I knjiga, Beograd, 1954, str. 374.
§ 57. DRŽAVLJANI I STRANCI
Bibliografija
Borislav T. BLAGOJEVIĆ: Državljanstvo – s naročitim obzirom na pravo FNRJ, Beograd,
1946, 131 str.; M. BARTOŠ – B. NIKOLAJEVIĆ: Pravni položaj stranaca, Beograd, 1951; V.
DIMITRIJEVIĆ: Utočište na teritoriji strane države – teritorijalni azil, Beograd, 1969, 176 str.;
Budislav VUKAS: „Pravila međunarodnog ugovornog prava o političkim izbjeglicama”, ZPFZ
1969, br. 2, str. 152-164; „International instruments dealing with the status of stateless persons and
of refugees”, Revue beige de droit international, 1975, No. l, pp. 143-175; Atle GRAHL-MADSEN:
Territorial Asylum, Stockholm, 1980, 231 pages; OPPENHEIM’S International Law, Volume I,
Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Parts 2 to 4; London, 1992, pp.
851-972; Đuro GATARIĆ: „Pravni aspekti položaja izbjeglica i prognanika”, ZPFZ 1993, br. 2-3,
str. 181-196; I. ZVONAREK: „Pravni položaj izbjeglica i prognanika”, Pravni vjesnik, 1996 (Osijek),
br. 1-4, str. 153-171; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Posebnosti međunarodnopravnog položaja žena
izbjeglica”, ZPFR 1998, str. 849-868; Ivan ŠPRAJC: „Konvencija Vijeća Europe o sudjelovanju
stranaca u javnom životu na lokalnoj razini”, Vladavina prava, 1998 (Zagreb), br. 2, str. 61-75;
Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, pp. 521-555.
1. Pojam državljanstva.161 Prema načelu teritorijalne suverenosti (vrhovniš-

tva) (v. infra, §61), pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost
poštovati njezine propise dok god se u njoj nalazi. Ali kada se nalazi izvan svoje
države, on je u isto vrijeme i pod vlašću te svoje države (personalna suverenost)
i dužan joj je vjernost. Zauzvrat on u inozemstvu ima pravo tražiti zaštitu od
svoje države. Ako strana država prekrši neka njegova prava, njegova mu država
može temeljem međunarodnoga prava pružiti „diplomatsku zaštitu” (v. supra,
§45 pod 2). Ako ne može ostati u stranoj državi, on bi uvijek trebao imati mo-
gućnost da se vrati u svoju državu.
Stoga, kada se raspravlja o pitanjima pravnoga položaja pojedinca, bitno je
utvrditi njegovo državljanstvo.162 Državljanstvo je pravna veza koja neku oso-
bu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. stoga
proklamira: „Svatko ima pravo na državljanstvo” (članak 15(1)). Ipak je to samo
cilj kojemu se teži jer zbog razloga koje ćemo izložiti mnoge osobe mogu biti
apatridi (osobe bez državljanstva). Uz to, neka se osoba može naći u položaju
da ima dva ili čak više državljanstava (bipatrid, polipatrid), što također stvara
mnoge praktične probleme.
161
Ovaj odjeljak pisac je sastavio pretežito slijedeći objašnjenje – Shigeru Oda: „The Individual
in International Law” u – Max SOERENSEN (Ed.): Manual of International Law, London, 1968,
pp. 469-525, dodajući neke nove podatke. Sudac Shigeru Oda odobrio je korištenje toga svoga
teksta.
162
U sklopu Vijeća Europe 6. studenoga 1997. usvojena je u Strasbourgu regionalna Europska
konvencija o državljanstvu. Vidi tekst – ILM 1998, No. 1, pp. 47-55.
§ 57. DRŽAVLJANI I STRANCI 467
Svaka država ima u načelu pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko
ima pravo na njezino državljanstvo.
To pravo potvrđuju članci 1. i 2. Konvencije o nekim pitanjima sukoba zakona o
državljanstvu iz 1930, koji se u toj oblasti mogu smatrati iskazom općega običajnog
međunarodnoga prava. „Svaka država može prema vlastitom pravu odrediti tko su
njezini državljani...” (članak 1). „Svako pitanje o tome ima li neka osoba državljanstvo
neke države odredit će se u skladu s pravom te države” (članak 2).
Stoga se smatra da pitanja državljanstva pripadaju u unutarnju (isključivu)
nadležnost države. U određivanju tih uvjeta države se mogu voditi različitim
motivima poput nacionalne tradicije, demografske i ekonomske politike, dr-
žavne sigurnosti i dr. Ali to svoje diskrecijsko pravo država može ograničiti
ugovorima koje sklapa s drugim državama.
U savjetodavnom mišljenju iz 1923. o Dekretima o državljanstvu u Tunisu i Ma-
roku Stalni sud međunarodne pravde naveo je: „... prema postojećemu međuna-
rodnom pravu pitanja državljanstva u načelu su, po mišljenju Suda, u rezerviranoj
(pridržanoj) nadležnosti” (svake države). Sud je tome dodao: „... može se dogoditi da
je u materiji poput državljanstva koja nije uređena međunarodnim pravom, sloboda
države da koristi svoju diskreciju ipak ograničena obvezama koje je mogla preuzeti
prema drugim državama. U takvom slučaju, u načelu isključiva nadležnost države
ograničena je pravilima međunarodnoga prava...” (Series B, No. 4, p. 24).
Uz tu mogućnost samoobvezivanja putem ugovora, o pravnim učincima
državljanstva može se raspravljati iz aspekta domaćega prava, ali i iz aspekta
međunarodnog prava. Država je slobodna podijeliti svoje državljanstvo kome
god hoće i međunarodno ju pravo u tome ne ograničuje. Ali je pitanje ima li
ona pravo svim takvim osobama pružati diplomatsku zaštitu u trećim država-
ma. Ako u tome pogledu ne postoji stvarna veza između pojedinca i države,
podijeljeno državljanstvo ne mora biti „suprotstavljivo” u odnosu na neku treću
državu (v. supra, §28).
To je bilo predmetom zanimljive parnice pred Međunarodnim sudom između
Lihtenštajna i Gvatemale. Osoba pod imenom Nottebohm, po rođenju državljanin
Njemačke, boravila je trideset i četiri godine u Gvatemali, gdje je imala poslovno
sjedište i razgranate djelatnosti u trgovini, bankarstvu i poljoprivredi. Mjesec dana
po stupanju Njemačke u Drugi svjetski rat, Nottebohm je u listopadu 1939. uspio
steći državljanstvo Lihtenštajna, u kojemu je boravio samo u nekoliko navrata. Gva-
temala je u 1943, po ulasku u rat protiv Njemačke, zaplijenila imovinu Nottebohma,
a njega je kao njemačkoga državljanina uhitila, držala u pritvoru, potom izgnala i
zabranila mu je povratak.
Lihtenštajn je zbog tih mjera u korist Nottebohma kao svoga državljanina tu-
žio Gvatemalu pred Međunarodnim sudom. Sud je, međutim, u presudi u parnici
Nottebohm iz 1955. odlučio da je ta tužba neprihvatljiva i među ostalim je naveo:
„... činjenice jasno potvrđuju s jedne strane odsutnost bilo kakve veze (lien de ratta-
chement, bond of attachment) između Nottebohma i Lihtenštajn i, s druge strane,
postojanje dugotrajne i tijesne veze njega i Gvatemale, veze koju njegova naturali-
zacija (u Lihtenštajnu) nije ni malo oslabila...” Stoga, po mišljenju Suda: „Gvatemala
nije u tim okolnostima pod nikakvom obvezom priznati (to) državljanstvo...” (p. 26).
2. Državljanstvo stečeno rođenjem. Većina ljudi stječe neko državljanstvo
rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Ne postoji u tome pogledu jednoobrazna
praksa u unutarnjem pravu država, ali se mogu razabrati dva temeljna načela.
Državljanstvo se rođenjem stječe bilo (a) činjenicom rođenja na teritoriju neke
države (jus soli) bilo (b) temeljem porijekla nekoga od roditelja (jus sanguinis).
Vjeruje se da osim gornjih, nema nekih trećih kriterija, ali se ni jedan od njih
ne usvaja sasvim isključujući drugi.
Zakon o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine”, broj 53/91), u člancima 5.
i 6. predviđa stjecanje hrvatskoga državljanstva djeteta podrijetlom, tj. činjenicom
da su mu oba roditelja, ili jedan roditelj, hrvatski državljani. Ali se u članku 7. pro-
pisuje i sljedeće: „Hrvatsko državljanstvo stječe dijete koje je rođeno ili nađeno na
području Republike Hrvatske, ako su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog
državljanstva ili su bez državljanstva...”. Tu je, dakle, načelo jus sanguinis nadopu-
njeno onim jus soli.
3. Državljanstvo udane žene. Nekoć je u mnogim državama bila široko pri-
hvaćena tradicionalna politika očuvanja cjeline obitelji. Stoga su mnoge države
u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom
udaje ipso facto, tj. automatski, stječe državljanstvo svoga supruga i da gubi svoje
prijašnje državljanstvo (npr. francuski zakon iz 1945). Naprotiv, druge su države,
slijedeći politiku jednakosti spolova, izričito predviđale u svojim zakonima da
samim činom udaje strana državljanka ne stječe državljanstvo supruga (npr. tzv.
Cable Act Sjedinjenih Američkih Država iz 1921). Iz te neusklađenosti propisâ
o državljanstvu nastajali su relativno brojni slučajevi u kojima su žene udajom
ostajale bez državljanstva, ili naprotiv, po suprugu su udajom stjecale i drugo
državljanstvo.
Neka rješenja za te slučajeve predviđali su članci 8. do 11. Haške konvencije
iz 1930. o nekim pitanjima sukoba zakona o državljanstvu te potom Konvencija o
državljanstvu udane žene iz 1957, koja je danas na snazi.
U zalaganju za ukidanje razlika među spolovima u novije vrijeme mnoge su
države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva žena činom
udaje. Time su te mogućnosti sukoba zakona u velikoj mjeri otklonjene. Kon-
vencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da će države
stranke te konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede
stjecanja, promjene ili očuvanja državljanstva supruga. Države stranke garan-
tiraju da ni brak sa strancem ni promjena državljanstva od strane supruga dok

brak traje neće automatski mijenjati državljanstvo supruge niti će ju ostaviti bez
državljanstva ili ju prisiliti da slijedi državljanstvo supruga (članak 9).
Ali zauzvrat, zakoni većine država danas predviđaju ubrzan i olakšan po-
stupak naturalizacije (prirođenja), tj. primanja u vlastito državljanstvo, i to po
vlastitoj molbi, a ne automatski. Pri tome se taj olakšani postupak jednako pri-
mjenjuje i na udanu ženu i na oženjenoga supruga.
Tako i Zakon o hrvatskom državljanstvu u članku 10. predviđa da stranac koji
je u braku s hrvatskim državljaninom i kojemu je odobreno trajno nastanjenje na
području Hrvatske može steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava ni jednome
predviđenom uvjetu naturalizacije (vidi dalje), osim uvjeta da se iz njegova ponaša-
nja može zaključiti da poštuje „pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da
prihvaća hrvatsku kulturu”.
4. „Prirođenje” (naturalizacija) i otpust (ekspatrijacija) iz državljanstva.
Naturalizacija u užemu smislu različita je od prethodno opisane naturalizacije
ipso facto činom sklapanja braka, ali i od priznanja očinstva i usvojenja malo-
ljetnika.
U tome užem smislu naturalizacija je postupak u kojemu neka država po
svojoj diskreciji podjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu molbu.
Po općemu međunarodnom pravu stranac nema pravo na državljanstvo putem
naturalizacije. U načelu država ima pravo odbiti takvu molbu i, ako nije drukčije
predviđeno u njezinu domaćem pravu, ona tu odluku nije dužna ni obrazložiti. S
druge strane, suprotno je načelu međunarodnoga prava nametati državljanstvo
putem naturalizacije nekoj osobi protiv njezine volje.
Stoga naturalizacija pripada u diskrecijsku vlast svake države i ona može
svojim zakonima predviđati različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.
Osim gore navedenoga uvjeta poštovanja pravnoga poretka i običaja Republike
Hrvatske, u članku 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu predviđeno je još da je
osoba koja je podnijela takav zahtjev navršila 18 godina i da joj nije oduzeta poslov-
na sposobnost, da ima otpust iz stranoga državljanstva ili da podnese dokaz da će
otpust dobiti ako bude primljena u hrvatsko državljanstvo, da ima prijavljen boravak
na teritoriju Republike Hrvatske najmanje 5 godina te da poznaje hrvatski jezik i
latinično pismo. Ni ti uvjeti nisu apsolutni i Zakon dopušta izuzetke u korist nekih
osoba poput iseljenika i njihovih potomaka, ili stranaca u braku s takvim osobama.
U međunarodnomu pravu nije prihvaćena doktrina o „neraskidivoj privrže-
nosti” (indissoluble allegiance), koja bi državu sprječavala da neku osobu otpusti
iz svoga državljanstva suprotno njezinoj volji.
Tako i članak 8. Konvencije o umanjenju slučajeva apatridije iz 1961. iznimno
dopušta državama strankama da nekoga svoga građanina liše državljanstva ako po-
loži zakletvu na vjernost drugoj državi ili se iz njegova ponašanja može nedvojbeno
zaključiti da je odbio vjernost svojoj državi, ili ako kontinuirano pruža pomoć drugoj
državi ili od nje prima nagrade. Ti se izuzeci moraju unaprijed predvidjeti u rezervi
na tu Konvenciju jer su inače nedopušteni.
Zakon o hrvatskom državljanstvu ne predviđa otpust iz državljanstva protiv volje
pojedinca.
Isto tako, neka država nije dužna priznati učinak stjecanja od svoga gra-
đanina državljanstva druge države. Otpust iz vlastitoga državljanstva može se
podvrgnuti nekim uvjetima, poput prethodnoga odsluženja vojne obveze ili
izmirenja dužničkih obveza i slično.
Zakon o hrvatskom državljanstvu predviđa u članku 18. kao jedinu zapreku za
otpust iz državljanstva ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi kazneni po-
stupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Hrvatskoj osuđena
na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.
Dakle, unatoč članku 15(2). Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948,
po kojemu „Nitko ne smije samovoljno biti... lišen prava da promijeni držav-
ljanstvo”, teško je tvrditi da je diskrecijska vlast država znatnije ograničena bilo
glede davanja njihova državljanstva, njegova oduzimanja ili otpusta iz njega.
5. Osobe bez državljanstva i osobe s više državljanstava (apatridi i po-
lipatridi). Unatoč naporima koji se poduzimaju, razlike u zakonima o držav-
ljanstvu još su tolike da i dalje stvaraju slučajeve apatridije i polipatridije. Ali to
više nisu najvažniji razlozi tih nenormalnih osobnih situacija.
Neke države s brojnim iseljeništvom ili sa svojim etničkim pripadnicima u
susjednim državama svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitoga
državljanstva bez obveze otpusta iz prijašnjeg državljanstva. Nadalje, u sklopu
uređenja odnosa država sljednica nastalih raspadom države prethodnice po-
negdje se dvostruko državljanstvo nekih kategorija osoba dopušta kao političko
rješenje drugih problema.
Položaj osoba bez državljanstva (apatrida) ipak je veće zlo od položaja onih
koje imaju dva ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne oso-
be koje napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga (npr. emigranti iz biv-
šega Sovjetskog Saveza nakon revolucije 1917. ili izbjegli ili izgnani Palestinci s
područja koje je u 1948. i poslije došlo u sastav ili pod okupaciju države Izrael).
I druge teritorijalne promjene mogu stvarati apatride. Pripadnici neke etničke
skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj
borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo (npr. neki
Srbi rođeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a nastanjeni u Srbiji i Crnoj Gori).
Na snazi su dvije mnogostrane konvencije kojih je cilj smanjenje broja osoba
bez državljanstva. Konvencija o sukobu zakona glede državljanstva iz 1930. ima
veoma ograničen broj stranaka. Konvencija o umanjenju slučajeva apatridije iz 1961.

usvojena je pod okriljem UN-a, a na temelju nacrta koji je predložila Komisija za
međunarodno pravo. Hrvatska nije stranka ni jedne od tih konvencija.
S obzirom na neke sličnosti, položaj apatrida objasnit demo zajedno s po-
ložajem izbjeglica.
Samo Konvencija o sukobu zakonâ glede državljanstva iz 1930. predviđa
neka pravila glede položaja osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu
smatrati iskazom općega običajnog međunarodnog prava. Svaka od država koje
je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim državljaninom (članak
3). Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi koje je ona
također državljanin (članak 4). U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao
da ima samo jedno državljanstvo, i to po pravilu državljanstvo države u kojoj
uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže vezana, uzimajući pri tome
u obzir okolnosti slučaja (članak 5).
Ako odnosne države ne urede ta pitanja drukčije putem sporazuma, osoba
s dva državljanstva dužna je služiti vojsku i plaćati poreze u objema državama.
Vidi supra, §32 pod 1 glede nekih pitanja državljanstva u okviru sukcesije država
te supra, §45 pod 2 glede problema državljanstva pravnih osoba.
6. Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Pravila me-
đunarodnoga prava o položaju stranaca pretežito su nastajala u međunarodnoj
praksi koja u tome pogledu nije jednoobrazna. Uz pravila običajnoga prava o tzv.
„minimalnom međunarodnom standardu”, države uređuju ta pitanja dvostranim
i višestranim ugovorima o trgovini (i konzularnim odnosima). U toj oblasti do
sada nije bio usvojen neki mnogostrani ugovor, ako zanemarimo Havansku kon-
venciju o položaju stranaca, iz daleke 1928. godine, koja je regionalnoga značaja.
Ni jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država
može zabraniti strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima
koje sama propiše. To se naročito ogleda u zakonima mnogih država o uselja-
vanju. Gotovo da nema takvoga zakona koji dopušta bezuvjetno useljenje bilo
kojega stranca. Ali s druge strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje
pravo provodila do kraja i u punoj strogosti. Ni jedna država ne želi presjeći
sve svoje odnose s ostatkom svijeta, s obzirom na to da u primjeni propisa o
pristupu stranaca po pravilu vrijedi načelo reciprociteta.
Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće
do 3 mjeseca) bez formalnosti, pa čak i bez ulazne vize. Ali su propisi o uvjetima
useljenja, a u novije vrijeme i o dolasku na privremeni rad, podložni brojnim
ograničenjima. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće se isklju-
čuju. Pokatkad se diskriminiraju potencijalni useljenici iz samo nekih država ili
se glede useljenja nekima predviđaju povlastice. Sve se te mjere mogu smatrati

samo „neprijaznim činima”, ali država čiji su građani pogođeni tim mjerama
može na njih odgovoriti samo recipročnim postupanjem. Takvim mjerama ni
jedna država ne krši svoje obveze po općemu međunarodnom pravu, ali ih može
prekršiti ako je s nekom državom preuzela posebne ugovorne obveze u tome
pogledu.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora biti snabdjeven putov-
nicom izdanom od nadležnog organa svoje države i, ako je potrebno, ulaznom
vizom koju mu izdaje konzulat države u koju putuje. Na temelju putovnice
njegova mu država može pružiti diplomatsku zaštitu u državi u kojoj se nalazi.
Sporazumom države mogu međusobno ukidati vize za neke vrste putovanja, pa
i dopustiti putovanja samo temeljem osobne iskaznice.
7. Izgon stranaca. Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država
ima pravo na svome području i uskratiti daljnji boravak stranca kojega smatra
nepoželjnim. To pravo postoji čak ako dvije države sklope sporazum s garancija-
ma stalnoga boravka svojih građana i smatra se suverenim pravom svake države.
Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona
stranaca, ali se to pravo u njegovoj primjeni ne smije zloupotrebljavati. Država
prognanoga stranca, ili onoga kojemu je naloženo iseljenje, ima pravo tražiti
razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu po pravilu biti izgnani iz razloga
javnoga poretka (ordre public). U slučaju objavljenoga rata svaka zaraćena strana
ima pravo prognati sa svoga područja sve građane neprijateljske strane.
Uskrata daljnjega boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt
izvršne državne vlasti. U nekim zemljama sudovi imaju nadležnost ispitati je
li izvršna vlast zloupotrijebila to svoje diskrecijsko pravo. Izgon se ne bi smio
vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom brutalnošću.
Treba izbjegavati pritvaranje osobe kojoj je naloženo napuštanje teritorija, osim
u slučaju kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći nadzor državnih organa.
Osobi u pitanju treba dati razumno vrijeme za napuštanje države i da ona sama
izabere državu u koju će otići. Glede uskrate boravka izbjeglica ugovorna pravila
ponešto su različita.
Stranac kojemu se uskrati ulazak u neku državu (na njezinoj granici, u zrač-
noj luci ili u morskoj luci otvorenoj za međunarodni promet) vraća se u zemlju
svoga posljednjega boravišta. Ako ga ta država ne želi primiti, on se vraća u
svoju domovinu.
8. Prava stranaca. Kada je stranac primljen na područje neke države s pra-
vom bilo neograničenoga bilo privremenog boravka, on u toj državi uživa neka
minimalna prava potrebna za privatni život. Međunarodno pravo ne dopušta ni
jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora (kontra-

kata), stjecanja osobnoga vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava.
Izvan tih temeljnih prava, država može (ali i ne mora) strance podvrgnuti nekim
ograničenjima radi zaštite svoje nacionalne sigurnosti, javnoga poretka ili prava
svojih državljana (npr. glede zapošljavanja).
Neke države uskraćuju strancima i pravo na stjecanje nekretnina ili to pravo
uvjetuju reciprocitetom. Obično se strancima uskraćuju politička prava, uklju-
čujući tu biračko pravo, obnašanje javnih funkcija i vršenje političkih djelatnosti.
Ali je u nekim zemljama prisutna i tendencija da se strancima prizna biračko pra-
vo, makar na lokalnoj razini. Tako članak 8-b-l. Ugovora o Europskoj uniji, skloplje-
noga u Maastrichtu u 1992, propisuje da svaki „građanin Unije” (tj. drugih njezinih
država članica) nastanjen u državi članici ima pravo birati i biti biran na lokalnim
izborima te na izborima za Europski parlament. U krilu Vijeća Europe u 1992. sklo-
pljena je i posebna Konvencija o sudjelovanju stranaca u javnom životu na lokalnoj
razini, koja zasada ima mali broj država stranaka. Hrvatska nije njezina stranka.
Postoji težnja, napose među prijateljskim državama, da se i u nekim drugim
posebnim pitanjima stranci u pravima izjednače s domaćim državljanima. To
se postiže priznanjem u ugovorima o trgovini tzv. „jednakoga” ili „nacionalnog
tretmana”, i to na temelju reciprociteta obiju država stranaka. Nastanjeni stranci
koji su državljani trećih država ne mogu se pozvati na to pravo, osim ako je nji-
hova država sklopila s državom njihova boravka ugovornu klauzulu najvećega
povlaštenja (vidi pojedinosti, supra, §20, pod (d)).
Unatoč mogućim opisanim ograničenjima, osobna sigurnost, sloboda i prava
stranca kojemu je dopušten neograničen ili privremeni boravak jednako su sveti
kao i prava domaćih državljana. Država je dužna pružati djelotvornu zaštitu tih
njihovih prava.
Država je po međunarodnomu pravu odgovorna za svaki propust dužne
pažnje (due diligence) u zaštiti prava stranaca. Ovisno o situaciji, ona je dužna
poduzimati preventivne i represivne mjere protiv akata usmjerenih protiv stra-
naca, ili od njezinih državnih organa, ili od privatnih osoba, ili ostalih stranaca
koji se nalaze na njezinu području. Država je dužna uhititi i kazniti odgovorne
osobe, a povrijeđenomu strancu dužna je pružiti mogućnost da u sudskom ili
drugom postupku naplati štetu.
Kako smo više puta ponavljali, svaka fizička ili pravna osoba, radilo se o
vlastitom državljaninu, strancu ili osobi bez državljanstva, ima se pravo kao
ravnopravna stranka pojaviti pred sudbenim i drugim nadležnim tijelima teri-
torijalne države te ondje dobiti pravdu.
Stranac ima pravo i tražiti diplomatsku zaštitu svoje države glede svake štete
koja je nanesena njegovoj osobi i imovini u državi boravka, ali tek nakon što
je iscrpio sva raspoloživa domaća pravna sredstva, a nije postigao pravdu (v.
supra, §45, pod 3).
Stranac ima pravo napustiti državu svoga boravka. Ali se to pravo može
uvjetovati prethodnim ispunjenjem njegovih lokalnih obveza, poput plaćanja
poreza, privatnih dugova i sl. On ima pravo sa sobom ponijeti osobnu imovinu
pod uvjetima koji vrijede i za domaće građane.
9. Eksproprijacija imovine stranaca. Poštovanje privatnoga vlasništva i
stečenih prava stranaca (acquired rights, droits acquis) jedno je od načela me-
đunarodnog prava. Počesto je međunarodna odgovornost neke države bivala
angažirana zbog neizvršenja te pravne obveze.
Ali se eksproprijacija strane imovine koja je u javnomu interesu nije smatrala,
niti se danas smatra, suprotnom međunarodnomu pravu. Općenito je prihva-
ćeno da je to pravo implicirano u suverenosti svake države.
Privatna se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može eksproprirati samo
uz ispunjenje nekih uvjeta propisanih međunarodnim pravom: (i) kako smo već
naveli, nema sumnje u to da je eksproprijacija dopuštena samo u javnom intere-
su, a nikako u cilju stjecanja vlasništva nad tom imovinom od nekog domaćega
građanina ili drugoga stranca; (ii) ne smije biti diskriminacije glede imovine koja
je predmet eksproprijacije, kao ni njezinih vlasnika; drugim riječima, predmet
eksproprijacije u javnomu interesu mora biti određena vrsta imovine bez obzira
na to tko joj je vlasnik (domaći građani ili drugi stranci); (iii) za ekspropriranu
imovinu mora se isplatiti nadoknade. Ali glede toga posljednjeg uvjeta postoje
dva suprotstavljena gledišta.
Prema prvom gledištu naknada za ekspropriranu imovinu stranaca mora biti
efektivna, adekvatna i promptna, što znači bez nepotrebnog odgađanja. Čak ako se
imovina domaćih građana eksproprira bez naknade, stranci prema tome gledištu
moraju uvijek biti obeštećeni, i to poštujući sve te uvjete.
Prema suprotnom stajalištu, koje su zastupali pravnici iz bivšega Sovjetskog Sa-
veza i zemalja trećega svijeta, takvi su strogi uvjeti nadoknade nerazumni. Posebice
je nerealno očekivati promptnu isplatu efektivnog i adekvatnoga obeštećenja u slu-
čajevima kada je eksproprijacija dio općenitoga programa dubokih gospodarskih i
socijalnih reformi, uz nacionalizaciju sredstava za proizvodnju.
Visina nadoknade trebala bi po tome gledištu ovisiti o različitim gospodarskim i
političkih čimbenicima, poput naravi nacionalizirane imovine, prijašnjih i postoje-
ćih djelatnosti njezinih prijašnjih vlasnika, odnosa između investiranih sredstava i
ostvarene dobiti, načina na koji se ta dobit koristila i dr. Stoga prema tome gledištu
država može sama odlučiti nacionalizirati stranu imovinu, i to ili uz punu nadokna-
du, ili uz djelomičnu nadoknadu, ili čak i bez nadoknade.
Praksa država kretala se između tih krajnosti. Države koje su nekoć uvodile so-
cijalistički sustav, ali i mnoge „novonastale neovisne države” (koje su prije toga bile
u odnosu ovisnosti) sklapale su ugovore o nadoknadi s državama kojih su vlasnici

već eksproprirane imovine bili državljani. Tim ugovorima utvrđivala se globalna
svota naknade koja nije pokrivala sve zahtjeve vlasnika. Ta ugovorena svota nije se
isplaćivala promptno, nego kroz dulje razdoblje.
Svaki slučaj eksproprijacije valja razmatrati u svjetlu posebnih okolnosti, gdje
se u obzir uzimaju vrijednost imovine, financijske mogućnosti države koja ju je
eksproprirala te možda i neki politički obziri.
Ali država koja bi danas jednostrano izvršila eksproprijaciju strane imovine
(dakle bez sporazuma s njezinim vlasnicima ili s njihovom državom) isključila bi
se iz svjetskoga tržišta kapitala. Budući da ne bi mogla dolaziti do novih kredita
pod povoljnim uvjetima, vjerojatno bi time sama sebi napravila više štete nego
što bi imala koristi od eksproprijacije.
Ustav Republike Hrvatske u članku 48. propisuje: „Jamči se pravo vlasništva. –
Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridono-
siti općem dobru. – Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene
zakonom. – Jamči se pravo nasljeđivanja.”
Pravo na vlasništvo priznato je Protokolom br. l iz 1952. uz Europsku konvenciju
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao jedno od ljudskih prava. Po toj
osnovi uživaoci prava na vlasništvo jesu svi pojedinci, dakle osim stranaca i domaći
državljani te osobe bez državljanstva (v. pojedinosti, infra, §58).
10. Dužnosti stranaca. Stranac kojemu je priznato pravo neograničenoga
ili privremenog boravka u nekoj državi podvrgnut je, poput domaćih građana,
pravu te države. On ne može zahtijevati svoje izuzimanje od sudbenosti teri-
torijalne države. U tome se on razlikuje od stranih osoba koje imaju pravo na
diplomatske ili slične privilegije i imunitete.
Od stranaca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite za-
jednice u kojoj žive, poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara,
prirodnih katastrofa i drugih opasnosti koje ne proizlaze iz rata. Sloboda stranca
i njegovo pravo na uživanje vlasništva mogu se privremeno ograničiti radi oču-
vanja javnoga poretka, socijalne dobrobiti društva, sigurnosti lokalne zajednice
ili čitave države. U tome se pogledu čini razlika između stalno ili na dulji rok
nastanjenih stranaca i onih koji u državi privremeno borave (npr. turista) ili
onih koji su samo u prolasku. Osim ako drukčije nije propisano ugovorom ili
zakonom, stranci se ne smiju upletati u politiku države u kojoj borave.
Također, osim osoba s diplomatskim položajem, stranci ne mogu tražiti
izuzeće od plaćanja poreza i carina. Država ima pravo naplaćivati poreze na
nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci sa stalnim ili du-
ljim boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih
građana.
Stranac sa stalnim boravkom duguje državi u kojoj živi lojalnost i može biti
optužen za zločin izdaje. Općenito je, međutim, prihvaćeno da se stranci ne
smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države.
Sjedinjene Američke Države su u 1951. nametnule vojnu obvezu onim stran-
cima kojima je odobren neograničeni boravak. Oni koji tu dužnost odbiju, trajno
su isključeni iz mogućnosti stjecanja američkoga državljanstva. Neke druge države
(Njemačka i Francuska) usvojile su zakone prema kojima su dužni služiti njihovu
vojsku građani onih država koje to traže od njihovih građana, dakle na recipročnoj
osnovi. Oštrina primjene takvih zakona umanjuje se napuštanjem obveznog nova-
čenja i uvođenjem u brojnim državama profesionalnih vojski. Ali ti propisi ostaju i
dalje primjenjivi za slučajeve uvođenja opće vojne obveze u doba oružanoga sukoba
ili neposredne ratne opasnosti.
11. Utočište (azil).163 U vršenju svoje suverenosti svaka država ima u nače-
lu pravo primiti na svoje područje kojega god želi stranca. U tome nije dužna
pružati objašnjenje državi koja bi tomu prigovorila. Stoga ni jedna država nije
prema međunarodnom pravu dužna odbiti primiti nekoga stranca na svoje po-
dručje, izručiti ga drugoj državi ili izgnati ga sa svoga teritorija, osim u slučaju
nekih ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela (v. dalje pod 13.
i 14, o ekstradiciji).
S druge strane, država koje je neka osoba građanin nema pravo fizičke kon-
trole nad njime sve dok se on nalazi na području druge države. To vrijedi, unatoč
nadležnostima njezinih sudbenih i drugih tijela da ga kažnjavaju, i za zločine
počinjene u inozemstvu. Ta država može izvršiti izrečenu presudu tek kada se
krivac vrati u domovinu ili joj bude izručen. Iz toga, dakle, jasno proizlazi da
teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njezinom
personalnom suverenošću.
Dakle, svaka država može podijeliti makar privremeni azil nekome strancu
koji je izgnan ili je pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva.
Pružanje azila stoga je pravo koje proizlazi iz teritorijalne suverenosti države.
Ono je miroljubivo i humanitarno djelo koje druge države ne bi smjele smatrati
neprijaznim činom. Država koja pruži azil strancu na svome području time
ne povlači svoju odgovornost jer se ne radi o međunarodnome protupravnom
djelu, osim ako se time ne povrjeđuje neka ugovorna ili druga obveza.
Unatoč tomu, običnim se zločincima u načelu ne pruža utočište. Pravo pru-
žanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o izručenju (ek-
stradiciji) te nekim pravilima učtivosti.
163
Vidi – I. ŠPRAJC: „Postupovne odredbe Zakona o azilu: kritička analiza te usporedba s među-
narodnim pravom i pravom Europske unije”, ZPFZ 2004, br. 6, str. 1057-1112.
Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. u članku 14. predviđa sljedeće: „(1)
Svatko ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred progonom. – (2)
Na to se pravo ne može pozvati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim
zločinima ili djelima protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.”
Danas se smatra općenito prihvaćenim da su iz prava da uživaju azil isključeni,
osim običnih zločinaca, osobe koje su počinile ili pokušale počiniti atentat protiv
glavara neke države, sve vrste terorista, pa i oni koji se bore za legitimne političke
ciljeve te napokon osobe koje se i isključivo političkim sredstvima bore za neke
ciljeve suprotne Povelji UN-a poput npr. rasizma, apartheida, kolonijalne domina-
cije i sl., a čije bi ostvarenje značilo zločine prema međunarodnom pravu (v. supra,
§46). Ali država koja bi i takvim strancima pružala utočište ne može se prisiliti da
ih izruči drugoj državi. Ipak, u najtežim slučajevima odbijanja izručenja ona bi zbog
toga mogla biti pogođena sankcijama koje propiše Vijeće sigurnosti temeljem Glave
VII. Povelje UN-a.
Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bili oni stranci
ili osobe bez državljanstva, nije kao takvo nikada bilo pod sumnjom niti se ospo-
ravalo. I premda pojam „političkoga progona” danas treba tumačiti restriktivno
i s oprezom, pravo njegova tumačenja pripada državi koja pruža azil.
Ali sámo međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo „pravo na
azil”, tj. pravo da ga pod određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže. Kako
proizlazi i iz teksta Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948, svatko ima
pravo tražiti i uživati utočište (ako mu bude odobreno). Odluka neke države
da ga pruži ili odbije pripada u njezinu diskrecijsku vlast. Ali to diskrecijsko
pravo izvršnih organa može prema pravu nekih država biti podvrgnuto sudskoj
provjeri.
Neke države, međutim, izričito priznaju u svojim ustavima pravo na azil odre-
đenim osobama. Npr. članak 10. Ustava Republike Italije iz 1947. predviđa da „stra-
nac kojemu se u njegovoj domovini uskraćuje efektivno vršenje političkih sloboda
predviđenih talijanskim Ustavom ima pravo na utočište na teritoriju Republike u
skladu sa zakonskim odredbama”. I članak 16(2). Osnovnoga zakona Savezne Repu-
blike Njemačke iz 1949. predviđa među ostalim: „...Osoba progonjena na političkoj
osnovi uživat će pravo azila.”
Čini se da u članku 33. Ustava Republike Hrvatske davanje utočišta nije sročeno
kao pravo osobe koja ga traži: „Strani državljani i osobe bez državljanstva mogu
dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine
i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava. – Stranac koji se
zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ne može biti protjeran ni izručen
drugoj državi, osim kada se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim
ugovorom ili zakonom.”
Zbog ogromnog priljeva ekonomskih imigranata iz siromašnoga svijeta koji tvr-
de da su politički bjegunci te se ustavne odredbe danas tumače restriktivno ili se
usvajaju restriktivni zakoni u njihovu izvršenju.
12. Položaj izbjeglica i osoba bez državljanstva. Izbjeglički problem, koji je

postao masovan nakon Prvoga svjetskog rata (izbjeglice iz bivše sovjetske Rusije
te poslije i iz nacističke Njemačke), nakon Drugoga svjetskog rata postaje sve
akutniji i nažalost dobiva ogromne razmjere.
U sklopu Ujedinjenih nacija od početka 1951. djeluje Ured visokoga povjere-
nika (komesara) za izbjeglice (UNHCR) sa sjedištem u Ženevi. Danas je između
velikog broja država na snazi Konvencija o položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol
koji se odnosi na položaj izbjeglica iz 1967. Konvencija o položaju osoba bez
državljanstva usvojena je u 1954.164
Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenoga straha od progona zbog
svoje rase, vjeroispovijedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društve-
noj skupini ili zbog političkog mišljenja nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo
i koja ne želi, ili zbog straha, neće tražiti zaštitu te države.
Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) jest osoba koju ni jedna država
primjenom svojih zakona ne smatra svojim pripadnikom. Odredbe Konvencije
o apatridima ne primjenjuju se na izbjeglice. Ali je prema gornjim konvencijama
položaj izbjeglica i apatrida u državi boravka dosta sličan, uz neke razlike na
koje ćemo upozoriti.
Prema gornjim konvencijama nemaju pravo na zaštitu osobe koje su počinile
zločine protiv mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan
države koja ih je primila prethodno počinile obične zločine teške naravi te osobe
krive za djelatnosti suprotne ciljevima i načelima UN-a.
U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište izbjeglice i apatridi
imaju odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i
propise, kao i mjere za zaštitu javnoga poretka države u kojoj se nalaze.
Država boravka dužna im je osigurati tretman makar jednak svojim građa-
nima glede slobode vjeroispovijedi i vjerskoga obrazovanja njihove djece.
Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim gra-
đanima glede industrijskoga i intelektualnog vlasništva, mjera racioniranoga
snabdijevanja namirnicama, osnovnoga obrazovanja, javne pomoći, radnoga i
socijalnog zakonodavstva te poreznih tereta.
Država boravka nadalje je dužna osigurati izbjeglicama i apatridima makar
jednak tretman s ostalim strancima glede stjecanja pokretne i nepokretne imo-
vine, sklapanja ugovora o iznajmljivanju i drugih ugovora o vlasništvu, prava
164
Sva ta tri ugovora imaju veliki broj stranaka. Hrvatska je postala njihovom strankom notifi-
kacijom sukcesije. Vidi – Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993,
pod 35, 37. i 36.
bavljenja poljoprivredom, obrtništvom i trgovinom na vlastiti račun te usta-

novljavanja trgovačkih i industrijskih tvrtki, bavljenja slobodnim profesijama,
stanovanja, obrazovanja višeg od osnovnog te prava izbora mjesta boravka i
slobodnoga kretanja na području države njihova boravka.
Glede sudjelovanja u nepolitičkim i neprofitnim udrugama te sindikatima, i
u zapošljavanju u svrhu zarade, osobe bez državljanstva uživaju jednak tretman
kao stranci općenito, a izbjeglice i više od toga. Njima se mora osigurati položaj
najvećega povlaštenja priznat stranim građanima u istim uvjetima.
U svrhu useljenja u drugu državu, i izbjeglice i apatridi imaju pravo iznijeti iz
zemlje boravka svu imovinu koju su unijeli kada su u nju bili prihvaćeni. Njihove
molbe da iznesu ostalu imovinu trebaju s naklonošću biti razmotrene.
Iako je pravo izgona u diskreciji države boravka, gornji ugovori predviđaju
posebna ograničenja i neke uvjete glede izgona izbjeglica i apatrida. Oni se zbog
tih mjera ne smiju izložiti progonu zbog svoje rase, vjeroispovijedi ili politič-
koga mišljenja. Izbjeglice i apatridi koji se zakonito nalaze na području država
stranaka tih konvencija mogu se izgnati samo zbog razloga sigurnosti države i
javne sigurnosti (ordre public). Ali se glede takvih odluka mora osigurati pravni
postupak pred nadležnim državnim tijelima.
Napose se izbjeglice ne smiju prognati na granicu države u kojoj bi njihov
život ili sloboda bili ugroženi s obzirom na njihovu rasu, vjeroispovijed, naci-
onalnost, političko mišljenje ili pripadnost nekoj društvenoj skupini (načelo
non-refoulemeni).
Osim potonje obveze, Konvencija o izbjeglicama iz 1951. ne predviđa čvrstu
pravnu obvezu njezinih država stranaka da na svome području pružaju utočište (azil)
izbjeglicama. Pruženo utočište pretežito je privremenoga karaktera ili države traže
da izbjeglice ostanu u „prvoj zemlji utočišta”. Prema toj konvenciji osoba gubi pravo
na položaj izbjeglice ako se, među ostalim, ponovo i dragovoljno podvrgne zaštiti
države iz koje je pobjegla ili ako su prestale postojati okolnosti temeljem kojih je
dobila taj položaj (članak IC). U tome drugom slučaju takve se osobe mogu nakon
provedenoga pravnog postupka i prisilno repatrirati u svoj zavičaj.
S obzirom na to da su žene izbjeglice veoma često predmet seksualnoga zlo-
stavljanja ili se primoravaju na prostituciju ili su kao samohrane majke u posebno
teškom položaju, opravdano ih je prema okolnostima slučaja smatrati „posebnom
društvenom skupinom” u svrhu stjecanja izbjegličkoga položaja. U tu bi svrhu tre-
balo nadopuniti postojeće ugovorne propise o izbjeglicama.
Prema članku 2(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1950: „Azil u
međunarodnomu javnom pravu”, međunarodna odgovornost države angažirana je
zbog djelatnosti azilanta u istim uvjetima kao i zbog djelatnosti bilo koje druge osobe
koja živi na njezinu teritoriju. Ako je to postalo pravilom općega međunarodnog
prava, ono se dakle odnosi na djelatnosti izbjeglica i apatrida u nekoj državi.
13. Pojam ekstradicije.165 Vršenje teritorijalne suverenosti države nad svim

osobama koje se nalaze na njezinu području, uključujući pravo da ih kazni zbog
kršenja njezinih zakona, počesto se narušava bijegom počinitelja na područje
neke druge države kako bi izbjegao pravdi. S druge strane, pitanje je primjene
domaćega prava države na području koje se bjegunac sklonio hoće li mu se su-
diti i hoće li biti kažnjen za zločin koji je počinio prije svoga dolaska u tu zemlju.
Ta država može slijediti tradiciju common law i odbiti vršenje svoje kaznene
sudbenosti za zločine počinjene izvan svoga teritorija.
Ali čak kada ta država i vrši kaznenu sudbenost za takva djela temeljem prin-
cipa aktivnoga personaliteta (v. infra, §60, pod 2), glede prikupljanja dokaza za
suđenje ipak su u najboljemu položaju vlasti države u kojoj je zločin počinjen.
A ta država ima i najvećeg interesa da krivca kazni. Sve je to bilo povodom
nastanka pravnoga instituta ektradicije, pod kojim se podrazumijeva formalno
izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja
i kažnjavanja.
Na temelju učenja prirodnoga prava Hugo je Grotius formulirao dužnost države
u kojoj se odbjegli zločinac sklonio – bilo da ga sama osudi bilo da ga na zahtjev
druge države njoj izruči da bi mu ona sudila. Grotius se smatra tvorcem načela aut
dedere, aut punire, iako je on tu misao izrazio drugim riječima.166
Ekstradicija bjegunca nije nikada postala obvezom država prema općemu
međunarodnom pravu. Ona se i danas može izvršiti, bilo temeljem učtivosti
bilo u primjeni nekoga ugovora koji ju unaprijed predviđa.
Na snazi su tri regionalna ugovora iz te oblasti. U 1933. u Montevideu je skloplje-
na pod okriljem Panameričke unije Konvencija o ekstradiciji. Arapske su države u
1952. sklopile svoj Sporazum o ekstradiciji. U krilu Vijeća Europe u 1957. sklopljena
je Europska konvencija o izručenju, uz dopunske protokole iz 1975. i 1978. Hrvatska
im je postala stranka pristupom (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni
ugovori”, br. 14/1994, pod 57).
Ekstradicija se u praksi većinom vrši primjenom dvostranih ugovora, ko-
jih je sklopljen znatan broj. Značajka tih dvostranih ugovora jest odsutnost
jednoobraznosti, zbog čega je teško govoriti o nekom „međunarodnom pravu
ekstradicije”. Ipak, većina tih ugovora sadrži neka zajednička načela ili uvjete
za izručenje, o kojima se vodi računa i pri sklapanju novih ugovora iz te oblasti.
Smatra se općenito prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ek-
stradiciju ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za
165
Vidi pojedinosti, uz prikaz hrvatskih zakona i ugovorâ kojih je stranka Hrvatska – V. Đ. DE-
GAN – Berislav PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno pravo, Rijeka, 2005, str. 343-365.
166
Cf., Hugonis GROTII: De jure belli ac pacis libri tres, Liber II, Caput XXI, IV, 1, Jena, 1680.
druge zločine osim za one za koje je izručena. To načelo „specijalnosti” predviđa

se u ugovorima o ekstradiciji, ali se poštuje čak i kada nije izričito propisano.
14. Osobe podložne ekstradiciji i zločini koji podliježu izručenju. Ujed-
načena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje dr-
žavi koja tu ekstradiciju traži građane te države ili one trećih država.
Države s europskoga kontinenta nesklone su izručivati svoje vlastite držav-
ljane i sklonije su im same suditi za zločine koje su počinili u inozemstvu. Nasu-
prot njima, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države nisu se opirale
tomu da izručuju svoje vlastite građane radi suđenja u državi u kojoj su zločin
počinili. U tome se ogleda razlika u pravnoj tradiciji, koja može biti smetnja u
vršenju ekstradicije.
I u mnogim dvostranim ugovorima koji su danas na snazi predviđa se da
jedna njihova država stranka neće izručivati drugoj svoje vlastite građane. Kon-
vencija iz Montevidea iz 1933. i Europska konvencija iz 1957. stoga predviđaju
odredbu prema kojoj, iako države stranke imaju slobodne ruke u odluci da ne
izruče nekoga svoga državljanina, svaka je država u obvezi ako ga ne izruči, da
mu sama sudi za zločin za koji je optužen, ako se ispune neki predviđeni uvjeti.
h
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac
optužen mora biti kazneno djelo prema zakonima obiju država, tj. one koja
traži izručenje i one u kojoj se bjegunac nalazi. Uz to se osobito prije smatralo
da je ekstradicija opravdana samo za teške zločine poput ubojstva, podmetanja
požara, pljačke, krivotvorenja novca i drugih zločina čije je suzbijanje u zajed-
ničkom interesu svih naroda.
Liste takvih zločina od konca 19. stoljeća su se u ugovorima polako proširiva-
le, i one u suvremenim instrumentima obuhvaćaju širok spektar nedopuštenih
djela. Neki ugovori, međutim, predviđaju ekstradiciju s obzirom na visinu kazne
predviđenu za zločine u objema državama.
Država može odbiti zahtjev za ekstradiciju osobe koja je zločin počinila u
cijelosti ili djelomično na njezinu teritoriju. Ako se izručenje traži za neko djelo
koje nije počinjeno na području države koja ga traži, zahtjev za ekstradiciju
može se odbiti ako djelo u pitanju nije predviđeno kao zločin u zakonu države
u kojoj se bjegunac nalazi. Ekstradicija se ne odobrava nakon što je u državi u
kojoj se bjegunac nalazi već izrečena konačna presuda za odnosno djelo. Naime,
gotovo svi ugovori o ekstradiciji predviđaju načelo non bis in idem, po kojemu
se ni jednoj osobi ne može suditi više puta za isto djelo. Ono se može smatrati
općim načelom prava.
Posebno je pitanje neizručenja političkih bjegunaca. U doba apsolutizma u

Europi politički su prijestupnici normalno bili najčešćim predmetom izručenja,
dok za izručenjem običnih zločinaca nije bilo mnogo zanimanja. Neizručivanje
političkih prijestupnika najprije je bilo predviđeno u ugovoru između Belgije i
Francuske iz 1834. Danas gotovo da nema ugovora na snazi koji to ograničenje
izričito ne predviđa.
U praksi je pokatkad teško razlučiti političke zločine od onih običnih. Neka
djela, poput atentata na glavara strane države ili člana njegove obitelji, izričito
se izuzimaju iz političkih zločina, a njihovi su počinitelji podložni ekstradiciji.
Iz političkih djela se u novijim ugovorima izdvajaju čini terorizma, osobito po-
činjeni nad zrakoplovima (v. infra, §65 pod 5) te neki zločini po međunarodnom
pravu.
Konvencija o genocidu iz 1948. u članku VII. predviđa: „Genocid i druga djela
nabrojana u članku III. ne smatraju se političkim zločinima za svrhe ekstradicije. –
Stranke ugovornice se obvezuju da će u takvim slučajevima odobravati ekstradiciju
u skladu sa svojim zakonima i ugovorima koji su na snazi.”
Istovjetni propisi u četirima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz
1949. predviđaju obvezu svake ugovorne stranke da pronalazi počinitelje teških krše-
nja i da ih izvodi pred svoje sudove bez obzira na njihovo državljanstvo. Ali umjesto
toga, prema uvjetima predviđenima u vlastitom zakonodavstvu, neka stranka može
te osobe predati radi suđenja drugoj državi stranci ako ta druga država raspolaže s
dovoljnim dokazima.
h
I na koncu nešto o postupku izručenja. Premda ni o tome nema ujednačenih
pravila, postupci predviđeni u ugovorima o ekstradiciji daju se sažeti.
Zahtjev za ekstradicijom upućuje se diplomatskim kanalima nadležnim vlastima
države u kojoj se bjegunac nalazi. Nakon primitka zahtjeva država od koje se izruče-
nje traži nastojat će okrivljenu osobu uhititi, osim ako je sasvim jasno da se ona ne
može izručiti. U većini država konačnu odluku o ekstradiciji donosi sudbeno tijelo
koje može odobriti ili odbiti zahtjev za izručenjem. Ako ga odbije, osoba u pitanju
odmah se pušta na slobodu.
Ako se taj zahtjev odobri, izručenje obavlja izvršna vlast. Ta vlast može odlučiti
da se osoba u pitanju ne izruči unatoč drugačijoj sudskoj odluci. Država kojoj je
zahtjev odobren obavještava se o mjestu i vremenu izručenja i o vremenu koje je
osoba u pitanju provela u pritvoru. Ako nema drukčijega sporazuma, sve troškove
uhićenja i držanja u pritvoru okrivljene osobe snosi država kojoj je zahtjev za ekstra-
diciju odobren. Ta država organizira transport izručene osobe na svoje područje.
Nema jedinstvenih pravila za slučajeve kada više država istakne zahtjev za ekstra-
diciju iste osobe, bilo za isto bilo za različita kaznena djela. Kada se radi o počinjenju
jednoga kaznenog djela država u kojoj se bjegunac nalazi može dati prednost državi
u kojoj je ono počinjeno. Ako je počinjeno na području više država, počinitelj se
može izručiti državi koja je prva zatražila ekstradiciju.
Ako više država traži izručenje iste osobe zbog više različitih kaznenih djela,
država u kojoj se ta osoba nalazi može pri donošenju odluke uzeti u obzir sve okol-
nosti, a naročito ozbiljnost počinjenih zločina, državljanstvo počinitelja, vrijeme
podnošenja svakoga od zahtjeva te mogućnost naknadne ekstradicije te osobe radi
suđenja u trećoj državi.
§ 58. MEÐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA
Bibliografija
Slobodan MILENKOVIĆ: Međunarodni nadzor nad primenom paktova o pravima čoveka,
Beograd, 1984, 312 str.; Vojin DIMITRIJEVIĆ: „Opšti (međunarodni) standardi ljudskih prava,
ZPFZ 1989, Supplement broju 5-6, str. 599-6 8; V. Đ. DEGAN: „Pojam i sadržaj naročito teških
kršenja prava čovjeka”, ibid., str. 755-771; „Postupci zaštite prava pojedinaca prema međunarodnim
konvencijama”, Odvjetnik, 1990, br. 3-4, str. 6-18; V. CRNIĆ-GROTIĆ – M. MATULOVIĆ:
„Zaštita ljudskih prava”, Dometi, 1992 (Rijeka), br. 5-6, str. 217-230; M. MATULOVIĆ: Ljudska
prava, Uvod u teoriju ljudskih prava, Zagreb, 1996, 384 str.; Th. BUERGENTHAL: Međunarodna
ljudska prava u sažetom obliku, Zagreb, 1997, 35 str.; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Zaštita prava
vlasništva u međunarodnom pravu”, ZPFR 2001, br. l, str. 361-375; „Međunarodni standardi
postupanja s osobama lišenima slobode”, V. GROZDANIĆ-A. ŠELIH, ur.: Žena i kazna zatvora,
Rijeka, 2001, str. 49-66; V. Đ. DEGAN: „Prirodno i pozitivno pravo u oblasti poštivanja ljudskih
prava”, O međunarodnom i narodnom, Eseji u čast Vojina Dimitrijevića. Ed. Milica Develić Đilas,
Vladimir Đerić, Beograd, 2003, pp. 35-58; Elena ANDREEVSKA: International Law and Human
Rights, SEE University Tetovo, 2005, 338 pages; Vesna KAZAZIĆ: Međunarodni nadzor nad
primjenom ljudskih prava, Mostar, 2008, 262 str.
G. J. H. VAN HOOF: Theory and Practice of the European Convention on Human Rights, Second
Edition, Deventer, 1990; L.-E. PETTITI et autres: La Convention européenne des droits de
l’homme, Commentaire article par article, Paris, 1995, 123 pages; D. J. HARRIS (and others): Law
of the European Convention on Human Rights, London, 1995, 753 pages; F. G. JACOBS – R.C.A.
WHITE: The European Convention on Human Rights, Second Edition, Oxford, 1996, 469 pages;
D. GOMIEN (and others): Law and practice of the European Convention on Human Rights and
the European Social Charter, Strasbourg, 1996, 479 pages; R. A. LAWSON – H. G. SCHERMERS:
Leading Cases of the European Convention of Human Rights, Leiden, 1997, 788 pages; Vincent
BERGER: Jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme, 6e édition, Paris, 1998, 725
pages; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Dopuštenost zahtjeva protiv Hrvatske pred Europskim sudom
za ljudska prava”, ZPFR, 2003 Supplement broju 3, str. 251-275.
1. Uvod. Iz prethodnoga izlaganja (supra, §57) vidjelo se da u pitanjima

podjele svoga državljanstva strancima kao i pristupa stranaca na njezino po-
dručje, pa i njihova izgona, teritorijalna država uživa temeljem svoje suverenosti
znatna prava. U diskrecijskom odlučivanju o tim pitanjima ona nije ograničena
nikakvim pravilima općega međunarodnog prava. Ali ona u tome može sama
sebe ograničiti ugovorima s drugim državama. Sve do Drugoga svjetskog rata
jednaka je bila vlast svake države u odnosu na njezine vlastite građane i ta je
vlast pripadala u njezinu rezerviranu (pridržanu) nadležnost.
Počevši od 1945. sve se to radikalno izmijenilo, i to s obzirom na razmjerno
brz prodor koncepta prirodnoga prava u pozitivno međunarodno pravo. Da-
nas su sve države svijeta u postupanju sa svojim vlastitim građanima, kao i sa
strancima i apatridima kojima su odobrile boravak na svome području, vezane
§ 58. MEÐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA 485
mnogim pravilima općega običajnog međunarodnog prava na koja više ne mogu

utjecati. Većina tih pravila ima domašaj imperativnih normi (jus cogens). I nove
države, nastale teritorijalnim promjenama država prethodnica, ipso facto su
obvezane tim pravilima od njihova nastanka.167
U nekim suvremenim međunarodnim instrumentima i drugim dokumentima
ideja o temeljnim, neotuđivim i prirodnim (urođenim) pravima svakoga čovjeka
izravno se potvrđuje. Članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. tako
ističe: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona
su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugomu postupaju u duhu
bratstva.” U članku 1. rezolucije Instituta za međunarodno pravo, iz 1989. o „Zaštiti
ljudskih prava i načelu neintervencije u unutarnje poslove država”, potvrđeno je slje-
deće: „Ljudska prava neposredan su izraz dostojanstva ljudske osobe. Obveza država
da im osiguraju poštivanje proizlazi iz priznanja toga dostojanstva koje proklamiraju
Povelja Ujedinjenih nacija i Opća deklaracija o ljudskim pravima. – Ta međunarodna
obveza jest, kako ju je izrazio Međunarodni sud, obveza erga omnes; ona se odnosi
na svaku državu prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, i svaka država
ima pravni interes u zaštiti ljudskih prava. Ta obveza podrazumijeva, uz to, dužnost
na solidarnost između svih država kako bi se što je prije moguće osigurala opća i
djelotvorna zaštita ljudskih prava”.168
Ali ta prirodnopravna osnova suvremenoga pozitivnoga međunarodnog prava
iz te oblasti traži objašnjenje. Iako prožeta dubokim humanizmom, klasična učenja
o prirodnom pravu u djelima sv. Tome Akvinskog i Huga Grotiusa nisu jasno za-
stupala jednakost i slobodu svih ljudi. Premda su se prema tim učenjima nehumani
ljudski pozitivni zakoni smatrali neprirodnima i grješnima, ona nisu ni mogla u
tome dugačkom razdoblju izmijeniti surovu stvarnost ropske i feudalne ovisnosti,
pa i uništavanja čitavih domorodačkih naroda, naročito u Americi.
Ideja prirodnoga prava svih ljudskih bića na slobodu i na jednakost nalazi svo-
je mjesto najprije u historijskim aktima nekih država: u Deklaraciji o neovisnosti
Sjedinjenih Američkih Država iz 1776. i u prvih deset amandmana na američki
Ustav usvojenih u 1789. Njihov najbolji i najčvršći pismeni izraz bila je francuska
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, usvojena na početku francuske revolucije
iste 1789. godine.
Ali ni ti temeljni akti nisu za dugo vremena mogli izmijeniti okrutnu stvarnost
koja im je bila suprotna. Na poticaj opata Grégoirea francuski Konvent dokinuo je
ropstvo u prekomorskim posjedima te zemlje u 1794, ali ga je Napoleon obnovio u
167
Tako je Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji u Mišljenju br. l. od 29. studenoga 1991,
istaknula da „... su imperativne norme općega međunarodnog prava, a naročito poštivanje te-
meljnih prava pojedinaca i prava naroda i manjina, obvezatne za sve stranke u sukcesiji” (Inter-
national Legal Materials, 1992, No. 6, pp. 1495-1496). To znači da su pravne obveze svih država
sljednica nakon raspada države prethodnice u tome pogledu apsolutne. U postupku sukcesije
države sljednice ne mogu o njima pregovarati niti ih otkazivati. To ipak ne znači da su sva prava
čovjeka i skupina ljudi ujedno jus cogens.
168
Cf., Institut de Droit international, Tableau des Résolutions adoptées (1957-1991), Paris, 1992,
pp. 206-213.
1802. Ono je tamo konačno dokinuto tek u 1848. Na području Sjedinjenih Američ-
kih Država ropstvo se održalo sve do 1863, a u Brazilu čak do 1888. Zapravo, među
zapadnim zemljama Britanija je bila prva koja je trgovinu robljem proglasila protu-
zakonitom još u 1807, a ropstvo je u svojim kolonijama dokinula u 1833. Na Bečkom
kongresu 1815. ona je tek uspjela u tome da se trgovina robljem načelno osudi.
Međunarodna ugovorna pravila koja su države sklapale između sebe još su se u
19. stoljeću odnosila samo na neke aspekte zaštite ljudskih prava i ljudskih vrijed-
nosti, i to najprije o ropstvu i trgovini robljem te o ropstvu sličnim oblicima. Od
1864. usvajaju se konvencije kojima je cilj bio humanizacija ratovanja. Bilo je vrlo
značajno osnivanje, temeljem mirovnih ugovora iz 1919, Međunarodne organizacije
rada, i to naporedo s Ligom naroda. Pod okriljem te Organizacije usvajaju se brojne
konvencije o poboljšanju uvjeta rada. O sustavu zaštite prava manjina na selektivnoj
osovi bit će riječi u sljedećem odjeljku (infra, §59).
Ali sve te ugovorne obveze još nisu dirale u gotovo neograničenu vlast država
nad njihovim vlastitim građanima, čije su se najteže zloupotrebe zbile u nacističkoj
Njemačkoj i u Sovjetskomu Savezu.
Unatoč sporom i zakašnjelom razvoju, neke su zemlje zapadne Europe i Ame-
rike do Drugoga svjetskog rata u svome ustavnom pravu i praksi izgradile pravni
poredak zasnovan na jamstvima temeljnih prava pojedinaca. Od toga su bile
izuzete države u kojima su bili prevladali fašizam i boljševizam. Ali kolonijalne
su sile ta jamstva protezale na stanovnike svojih prekomorskih posjeda tek nakon
toga rata, kada je već bilo kasno da se tim reformama održe odnosi ovisnosti.
2. Zaštita ljudskih prava prema općemu običajnom međunarodnom pra-
vu. Ovdje valja jasno naglasiti da se svaka zamisao prirodnoga i objektivnog pra-
va, pa čak i ona o temeljnim, neotuđivim i prirodnim pravima svakoga ljudskog
bića, mora na koncu potvrditi ili opovrgnuti u onome što u danom historijskom
razdoblju predstavlja pozitivno pravo. Bez obzira na opravdanost nekih zamisli
i genijalnost pisaca koji ih zastupaju, takva pravila gotovo da nemaju vrijedno-
sti ako se nisu transformirala u ono što nazivamo corpus juris gentium. Mjera
„pozitivnosti” pravilâ prirodnoga prava mjera je njihova postojanja kao istinskih
pravnih pravila.
Glede temeljnih ljudskih prava sretna je bila historijska okolnost što su ona
bila utjelovljena u unutarnjemu pozitivnom pravu država koje su sa Sovjetskim
Savezom u Drugomu svjetskom ratu odnijele pobjedu nad koalicijom fašističkih
sila („sila osovine”).
Povelja UN-a iz 1945. ne predviđa određene obveze za svoje države članice
o zaštiti ljudskih prava. Ali ona tu zaštitu formulira među ciljevima te svjetske
organizacije.
U preambuli se Povelje navodi: „da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava
čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškaraca i žena,
kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda”. Prema članku 1(3), jedan je od ciljeva
UN-a: „ostvarivati međunarodnu suradnju... razvijanjem i poticanjem poštivanja
ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike glede rase, spola, jezika ili vje-
roispovijedi”. Članak 55. predviđa da UN unaprjeđuju: „c) opće i stvarno poštivanje
ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike glede rase, spola, jezika ili vje-
roispovijedi”. Prema članku 56: „Svi se članovi obvezuju da zajednički i pojedinačno
djeluju u suradnji s Organizacijom u postizanju ciljeva izloženih u članku 55.” Iz toga
posljednjega propisa izvodila se pravna obveza država članica na tome polju, iako
je bilo i suprotnih tumačenja.
Na temelju odluke Ekonomskog i socijalnoga vijeća, u 1946. je utemeljena Ko-
misija (Povjerenstvo) za ljudska prava kao njegov stalni organ. U sklopu te komisije
pripremljeni su najznačajniji nacrti deklaracija i konvencija o ljudskim pravima. Cilj
te djelatnosti bio je trostupanjski: (i) najprije pripremanje deklaracija u kojima se
definira sadržaj različitih ljudskih prava koja se moraju poštovati, a koja se usvajaju
u Općoj skupštini putem neobveznih rezolucija; (ii) potom izrada i usvajanje jed-
noga broja međunarodnih konvencija, kojima države njihove stranke preuzimaju
odgovarajuće ugovorne obveze te napokon (iii) u tim konvencijama ili na drugi način
predviđanje mjera i mehanizama za osiguranje poštovanja tih prava.
Tek koncem 1994. ustanovljen je Ured Visokoga komesara (povjerenika) za ljud-
ska prava, koji djeluje uz podršku Centra UN-a za ljudska prava u Ženevi. Visokoga
komesara bira Opća skupština UN-a.
U 2006. Opća skupština ustanovila je kao svoj pomoćni organ Vijeće za
ljudska prava, čime je prijašnja Komisija ukinuta. Vijeće se sastoji od 47 država
članica prema regionalnom rasporedu (po 13 mjesta za zemlje Afrike i Azije,
8 za Latinsku Ameriku i Karibe, 7 za Zapadnu Europu i „ostale države” te 6 za
Istočnu Europu. Države članice biraju se na tri godine iz mogućnost još jednoga
neposrednog izbora.
Rad Vijeća obavlja se u Savjetodavnom odboru uz njegove brojne radne sku-
pine, zatim u postupku pritužbi (Complaints Procedure) i u Posebnom postup-
ku. Ovaj posljednji sastoji se u radu skupina na čijem se čelu imenuju ugledni
neovisni izvještači (npr. američki profesor Richard Falk za stanje ljudskih prava
na palestinskom okupiranom području od 1967. godine. Sjedinjene Američke
Države i Izrael zasada se protive postojanju i radu Vijeća za ljudska prava.
h
Opća skupština UN-a usvojila je 10. prosinca 1948. Opću deklaraciju o ljud-
skim pravima, u kojoj su, uz građanska i politička, definirana i neka ekonomska,
socijalna i kulturna prava.169 Ta historijska rezolucija usvojena je jednoglasno,
169
Vidi tekst – Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 12/2009, str. 8-12. Vidi –
Momir MILOJEVIĆ: „Sveopšta deklaracija o ljudskim pravima i njen pravni značaj”, JRMP 1965,
br. 1, str. 209-222.
uz osam uzdržanih glasova (socijalističke zemlje uključujući tada Jugoslaviju te

Saudijska Arabija i Južna Afrika).
Radi se o katalogu neotuđivih prava svakoga pojedinca, i to: (1) prava na
život, slobodu i sigurnost; (2) priznanje svakoga kao osobe pred zakonom; (3)
jednakost svih pred zakonom; (4) posebna jamstva u kaznenom postupku poput
poštenoga i javnog suđenja, pretpostavke nevinosti i zabrane kažnjavanja pri-
mjenom ex post facto zakona; (5) sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje
i vraćanje u nju; (6) utočište (azil); (7) državljanstvo; (8) pravo na vlasništvo;170
(9) slobode misli, savjesti, vjeroispovijedi i izražavanja, mirnoga okupljanja i
udruživanja; (10) pravo na socijalno osiguranje; (11) rad uz pravične i povoljne
uvjete i udruživanje u sindikate radi zaštite vlastitih interesa; (12) prikladan ži-
votni standard i obrazovanje i (13) pravo „slobodnoga sudjelovanja u kulturnom
životu zajednice, uživanja u umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku
i njegovim koristima”.
U vrijeme njezina usvajanja, tek nekolicina država članica koje su glasovale za tu
Deklaraciju mogla je dokazati da su sve slobode i sva ljudska prava koje ona predviđa,
osigurani u njihovim pravnim porecima. Zapadne zemlje koristile su se njome u
blokovskom propagandnom nadmetanju sa Sovjetskim Savezom i njegovim save-
znicima. Ali na početku procesa dekolonizacije novooslobođene države uz Irsku,
skandinavske i socijalističke države optuživale su zapadne zemlje za kršenje prava
iz te deklaracije u njihovim kolonijama. Time su pospješivale proces oslobađanja
preostalih nesamoupravnih područja.
Postupno je Opća deklaracija zadobila sveopću podršku kao instrument koji
definira običajna pravna pravila o ljudskim pravima ili ona koja su na putu
da to postanu. Kada Opća skupština u svojim kasnijim rezolucijama razmatra
neka pitanja ljudskih prava ili osuđuje njihovo kršenje u nekomu dijelu svijeta,
redovito se poziva na Opću deklaraciju kao na iskaz prava na snazi, a nikada na
neku konvenciju iz te oblasti. Pokatkad, iako ne dosljedno, na nju se pozivaju
zakoni država, pa i neke unutarnje sudske presude.
Time su tekst Opće deklaracije i prava formulirana u njoj utjecali na progre-
sivni razvoj pravilâ općega običajnog međunarodnog prava iz te oblasti, uklju-
čujući nastanak communis opinio juris, i to možda čak i više negoli odgovarajući
ugovorni instrumenti.
170
Postoje zapravo tri načina određivanja thalwega: (i) izlomljena crta na koritu rijeke između
njezinih najdubljih točaka; ona se najčešće ne primjenjuje u praksi jer ne vodi sasvim računa o
mogućnostima plovidbe; (ii) granična crta koja slijedi glavni tok koji koriste lađari u plovidbi
rijekom, ali se i ona zbog svoje nepreciznosti smatra zastarjelom te napokon, (iii) u ugovorima
se najčešće određuje crta sredine glavnoga plovnog kanala na rijeci kojim se koriste lađari u
plovidbi.
Nakon Opće deklaracije, u 1966. su usvojena dva ugovorna instrumenta:

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te Među-
narodni pakt o građanskim i političkim pravima.
Ovaj posljednji najznačajniji je univerzalni otvoreni ugovor koji predviđa kon-
kretne obveze njegovim državama strankama u tim oblastima. Njegov Fakultativni
protokol usvojen istoga dana kada i Pakt u 1966, predviđa mogućnost pojedinaca
pod jurisdikcijom njegovih država stranaka da se izravno obraćaju pritužbama Od-
boru za ljudska prava ako smatraju da su im povrijeđena neka prava iz Pakta.171 O
tome će postupku u nastavku biti više riječi. 172
Drugi fakultativni protokol na taj pakt usvojen je rezolucijom Opće skupštine
UN-a 44/128 od 15. prosinca 1989. On predviđa u njegovim državama strankama
ukidanje smrtne kazne i njezina izvršenja. Njegov članak 2. ipak dopušta rezerve
glede primjene smrtne kazne u vrijeme rata temeljem presuda za najteže zločine
vojne naravi počinjene u to doba. Ali te su države dužne notificirati Glavnom tajniku
UN-a svaki početak i svršetak rata na svom području.173
Ovaj posljednji najznačajniji je univerzalni otvoreni ugovor koji predviđa kon-
kretne obveze njegovim državama strankama u tim oblastima. Njegov Fakultativni
protokol usvojen istoga dana kada i Pakt u 1966, predviđa mogućnost pojedina-
ca pod jurisdikcijom njegovih država stranaka da se izravno obraćaju pritužbama
Odboru za ljudska prava ako smatraju da su im povrijeđena neka prava iz Pakta. O
tome će postupku u nastavku biti više riječi. 174
I nekim drugim konvencijama o posebnim aspektima ljudskih prava pretho-
dile su odgovarajuće deklaracije Opće skupštine. Time su te deklaracije poticale
razvoj općega običajnog prava i to daje osnove za tvrdnju da prava formulirana
u tim deklaracijama pravno obvezuju i države koje ne postanu strankama od-
govarajućih ugovora.
Ali i ta dva međunarodna pakta te ostale konvencije o ljudskim pravima,
poput drugih kodifikacijskih konvencija, igraju u običajnomu procesu bilo ulogu
čiste kodifikacije prava već na snazi bilo kristalizacije u novo pozitivno pravo,
ili „legislacije” (v. supra, §11). S obzirom na to da su sva prava i slobode predvi-
đeni u tim konvencijama propisani na općenit i normativan način, to može dati
171
Danas ima 165 država stranaka. Kina, Pakistan, Kuba i neke druge zemlje potpisale su ga ali
ga još nisu ratificirale.
172
Taj protokol ima 113 stranaka među kojima se ne nalaze Sjedinjene Američke Države, Ujedi-
njeno Kraljevstvo, Izrael i brojne druge države.
173
Drugi protokol ima 72 stranke. Hrvatska ga je ratificirala 12. listopada 1995. Stranke tog pak-
ta nisu Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija, Izrael, Japan, Indija, Pakistan te druge
države.
174
Taj protokol ima 113 stranaka među kojima se ne nlaze Sjedinjene Američke Države, Ujedi-
njeno Kraljevstvo, Izrael i brojne druge države.
uporište državama njihovim strankama za tvrdnju da ta pravila, po običajnoj

osnovi, uz njih obvezuju i treće države. One stoga imaju pravo tražiti poštova-
nje tih pravnih obveza od svih država svijeta. Zbog toga se danas smatra da je
obveza poštivanja ljudskih prava obveza erga omnes.
h
Glede ljudskih prava zabilježenih i definiranih u rezolucijama i kodifika-
cijskim konvencijama običajni proces je u tijeku. U načelu bi za svako takvo
pravilo trebalo posebno istraživati i dokazivati je li već preraslo u pravilo općega
običajnog pozitivnog prava i obvezuje li po toj osnovi sve države svijeta ili je taj
proces još u tijeku.
Ali u običajnom procesu iz te oblasti dolazi do izraza paradoks. S uvećanom
važnošću nekog općega pravila za održanje svjetskoga političkog poretka ili za
očuvanje nekih drugih općečovječanskih vrijednosti, opada osjećaj dužnosti
međunarodnoga suca za dokazivanjem ispunjenja strogih kriterija (sveopća
praksa država, opinio juris svih država) glede njihove transformacije u pozitivno
običajno pravo. Kada je posrijedi postojanje nekih pravila jus cogens, međuna-
rodni se sudac zadovoljava time da ustanovi njihovo postojanje kao pravila na
snazi, što se inače ne bi usudio glede nekih drugih općih pravila koja diraju u
subjektivna prava i interese samo nekih država.
Uz to, kršenje bilo kojega ljudskog prava, između svih onih zabilježenih i
definiranih u deklaracijama i konvencijama, nema iste štetne posljedice za pogo-
đene pojedince, a i za međunarodnu zajednicu država u cjelini. Kršenje pravila
koje zabranjuje genocid ima kudikamo pogubnije posljedice od npr. kršenja
pravilâ kojima se svakomu pojedincu jamči pravo uživanja u umjetnosti i u
znanstvenom napretku. Tu se i inače postavlja pitanje osiguranja uživanja eko-
nomskih, socijalnih i kulturnih prava, koja se u odgovarajućim instrumentima
definiraju prije kao ciljevi negoli kao čvrste pravne obveze svih država svijeta.
Država koja preko svojih organa sama krši neka od ljudskih prava, bilo svojih
vlastitih građana ili stranaca bilo ako ne učini dovoljno da spriječi njihovo kršenje od
njezinih organa (uključujući oružane snage) ili neodgovornih pojedinaca i skupina
izvan njezina nadzora, može s obzirom na težinu posljedica toga kršenja očekivati
sankcije Vijeća sigurnosti i drugih univerzalnih i regionalnih međunarodnih orga-
nizacija.
I države pojedinačno ili udružene imaju pravo na individualnu i kolektivnu in-
tervenciju (koja ne uključuje upotrebu oružane sile u kršenju Povelje UN-a), i to po-
duzimanjem diplomatskih, ekonomskih i drugih mjera prema svakoj drugoj državi
(članak 2(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1989. o Zaštiti ljudskih
prava i načelu neintervencije u unutarnje poslove država). „Mjere u svrhu kolektivne
zaštite ljudskih prava posebice su opravdane kada se poduzimaju u odgovor na na-
ročito teška kršenja tih prava, naročito na masovna i sustavna kršenja, i na ona koja
povrjeđuju prava koja se ni u kakvim okolnostima ne mogu derogirati” (članak 2(3)).
Jedan od uvjeta te intervencije jest da – poduzete mjere moraju biti – „u razmjeri s
težinom kršenja” (članak 4(2).
Među ljudskim pravima iz međunarodnih instrumenata ima primjera dviju
vrsta imperativnih normi općega međunarodnog prava (v. supra, §§2, 11), kao
i onih glede kojih je državama ostavljena mogućnost da izaberu načine njiho-
va ostvarenja. Ali ima i pravilâ glede kojih se opravdano može sumnjati da za
države predviđaju pravne obveze ili da su prerasla u opće pozitivno međuna-
rodno pravo. Pri tome, ako su posljedice kršenja naročito teške za pojedince i
međunarodnu zajednicu, ima manje mjesta sumnji u to da se radi o pravilima
pozitivnog prava.
(i) U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakoga čovjeka na život,
tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna
zajednica država priznala međunarodnim zločinima. Odgovornost država za
međunarodne zločine različita je od njihove odgovornosti za ostala međuna-
rodna protupravna djela („međunarodne delikte”), makar posljedice te odgo-
vornosti nisu kaznene naravi (supra, §46). Ali za ta djela kaznenu odgovornost
po međunarodnom pravu neposredno snose pojedinci kao naredbodavci ili
izvršitelji (v. infra, §60).
(ii) Na drugomu je mjestu u toj hijerarhiji sloboda od diskriminacije ljudi
po bilo kojoj osnovi koju zabranjuju odgovarajući međunarodni instrumenti.175
Dužnost je svake države ne samo da se sama uzdrži od mjera diskriminacije i
da ne donosi zakone s tim posljedicama nego i da spriječi svoje organe te neo-
vlaštene pojedince ili skupine ljudi da ju vrše.
Nesumnjivo je da je zabrana diskriminacije ljudi postala jus cogens. To nam po-
svjedočuju, među ostalim, uvod te članci 1(3), 13(1). i 55(c). Povelje UN-a, propisi
iz Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948, odgovarajući propisi iz dvaju među-
narodnih paktova iz 1966, te bez izuzetka sve druge univerzalne i regionalne kon-
vencije o ljudskim pravima. Zabranu diskriminacije ljudi reguliraju i takvi posebni
ugovori poput Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 111. o diskriminaciji
glede zapošljavanja iz 1960. te Konvencije UNESCO-a iz 1969. protiv diskrimina-
cije u obrazovanju. Napokon, Protokol br. 12 uz Europsku konvenciju sklopljen
je u Rimu 4. studenoga 2000. Njime se propisuje opća zabrana diskriminacije „od
175
Vidi – V. Đ. DEGAN: „Načelo zabrane rasne diskriminacije u međunarodnoj sudskoj praksi”,
JRMP 1971, br. 3, str. 400-412; Aleksandar PELEŠ: Rasna diskriminacija i međunarodno pravo,
Sarajevo, 1977, 254 str.; V. BARIĆ PUNDA: „Načelo nediskriminacije – jedno od temeljnih na-
čela zaštite ljudskih prava i sloboda”, ZPFS 2005, br. 1-2, str. 27-42; J. OMEJEC: „Zabrana diskri-
minacije u praksi Europskoga suda za ljudska prava”, ZPFZ 2009, br. 5, str. 873-979.
strane javnih tijela”, koja postaje utuživa pred Europskim sudom za ljudska prava,
što prije nije bio slučaj.
Za određenje međunarodnoga protupravnog djela diskriminacije najvažniji
je članak 1(1). Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije iz
1965.176 Točka 4. toga članka određuje uvjete, cilj i trajanje posebnih mjera u korist
napretka izvjesnih „nedominantnih” skupina da bi se njihovi pripadnici izjednačili
s ostalima. Između zahtjeva iz točaka 1. i 4. članka 1. trebaju se kretati svi opći do-
maći propisi i ponašanje vlasti prema pripadnicima pojedinih skupina na području
države.177
Slobodi od diskriminacije pripada mjesto prije ostalih ljudskih prava upravo

stoga što posljedice njezina kršenja, tj. mjere diskriminacije ljudi, imaju uvijek
nehumane i dalekosežne posljedice. Prema svojoj naravi diskriminacija uvijek i
neizbježno proizvodi masovna i sustavna kršenja ljudskih prava.
Kršenje bilo kojega između prava pojedinaca koja ćemo u nastavku izložiti, ako
je izvršeno kao mjera diskriminacije neke skupine, nosi tešku opasnost da pripadnici
te skupine – „kao posljednjem sredstvu pribjegnu pobuni protiv tiranije i ugnjeta-
vanja”, kako to navodi uvod u Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. Stoga
je u interesu stabilnosti svake države da dosljedno suzbija takva djela, a ne nikako
da ih sama čini.
(iii) U treću skupinu, među pravilima jus cogens, pripadaju ona građanska i
politička prava svakoga pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pod
kojim okolnostima ne smiju derogirati. Krug tih prava nije određen u jednakom
opsegu u različitim ugovorima koji takve propise predviđaju.
S gledišta općega međunarodnog prava najvažniji je članak 4. Međunarod-
noga pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. Taj propis predviđa da
se u doba „izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda čije je
postojanje službeno proglašeno” mogu privremeno derogirati neke obveze iz
toga pakta, „uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njihovim ostalim obvezama
prema međunarodnom pravu i ne povlače diskriminaciju jedino na temelju rase,
boje kože, spola, jezika, vjere ili socijalnog porijekla”.
176
S obzirom na ograničenost prostora ovoga udžbenika, nismo u mogućnosti doslovno navoditi
čitave tekstove odredaba o ljudskim pravima iz odgovarajućih instrumenata. Naše navođenje
naslova neke odredbe ili njezina sadržaja ni izdaleka nije dovoljno, nego uvijek treba pomno
čitati tekst na koji se upućuje. A kada se pak radi o propisima Europske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. i dopunskih protokola, treba biti upućen i u praksu
Europske komisije i Europskoga suda u njihovu tumačenju i primjeni.
177
Vidi također – Aleksandar PELEŠ: „Pravo na peticiju u Međunarodnoj konvenciji o uklanja-
nju svih oblika rasne diskriminacije”, JRMP 1973, br. 1-3, str. 113-136; Vesna BARIĆ-PUNDA:
„Načelo nediskriminacije – jedno od temeljnih načela zaštite ljudskih prava i sloboda”, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2005, br. 1-2, str. 27-42.
Članak 4, nadalje, upućuje da se ni u tim uvjetima ne mogu privremeno

derogirati sljedeća prava: pravo na život, uz izuzetak izricanja smrtne kazne za
najteže zločine u sudskom postupku (članak 6); zabrana mučenja ili okrutnoga
ili nečovječnog postupanja (članak 7); zabrana ropstva, trgovine robljem i rop-
stvu sličnih oblika (članak 8(1). i (2); zabrana uhićenja jedino zbog neizvršenja
ugovorne obveze (članak 11); zabrana kažnjavanja za djela koja u doba poči-
njenja nisu po domaćem ili međunarodnom pravu bila kaznena djela (članak
15); pravo svakoga na pravnu osobnost (članak 16) te sloboda misli, savjesti i
vjeroispovijedi (s time da se sloboda očitovanja vjere ili uvjerenja može uvijek
podvrgnuti nekim ograničenjima) (članak 18).
Slično gornjemu, članak 15. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i te-
meljnih sloboda iz 1950. propisuje da se u doba „rata ili druge izvanredne javne
opasnosti koja ugrožava opstanak naroda” ne mogu derogirati pravo na život, za-
brana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, zabrana ropstva i kmetstva
te zabrana kažnjavanja za djelo koje nije bilo zločin u trenutku kada je počinjeno.
Članak 27. Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969, koji je najmoderniji, u
tome nabrajanju širi je od svih drugih. Uz sve navedeno on spominje i zaštitu obitelji,
pravo na ime, pravo djece na posebnu zaštitu, pravo na državljanstvo te, napokon,
politička prava građana.
(iv) Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinca, u jus cogens u smislu člana-
ka 53, 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora, iz 1969. valja uvrstiti još neka.
Ona se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne opasnosti poput rata,
za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i u mjeri koju ona nalaže. Ali njihovo
teško, masovno i sustavno kršenje od strane vlasti na dulji rok također je teško
kršenje međunarodnoga prava.
Tu prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima valja
uvrstiti: pravo svakoga na slobodu i osobnu sigurnost te slobodu od samovolj-
noga uhićenja ili držanja u pritvoru (članak 9), pravo osoba lišenih slobode i na
izdržavanju kazne na čovječno postupanje (članak 10) te jednakost svih pred su-
dovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nedužnosti (članak 14).
Tomu de lege ferenda valja pridodati slobodu od straha zbog zalaganja za prava
drugih te slobodu na izražavanje političkih mišljenja koja nisu usmjerena na ogra-
ničavanje i ukidanje te iste slobode (i svih drugih temeljnih prava i sloboda) bilo
kome drugom itd.
(v) U sljedećoj su skupini neka imperativna pravila o slobodama i pravima
pojedinaca koja, međutim, ne odgovaraju sasvim određenju jus cogens prema
Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i ta prava podložni su izvjesnim ograni-
čenjima koja može propisati državna vlast, i to zbog poštovanja prava i ugleda
drugih, za zaštitu državne sigurnosti, ili javnoga poretka, ili javnoga zdravlja,
ili morala. Svaki od tih pojmova veoma je rastezljiv i u tome smislu ta prava
pojedinaca nisu apsolutna.
Držeći se Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima, spome-
nut ćemo sljedeće slobode i prava: slobodu kretanja na području vlastite države,
slobodu njezina napuštanja i vraćanja u nju (članak 12), slobodu izražavanja
vlastitih mišljenja uz zakonska ograničenja koja državna vlast može propisati
(članak 19), slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja (članak 22. i članak 8.
Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), slobodu od miješanja u
privatni život (članak 17), slobodu stupanja u brak (članak 23), posebna prava
djece (članak 24), pravo sudjelovanja u vođenju javnih poslova, pravo na pristup
javnim službama pod jednakim općim uvjetima te aktivno i pasivno biračko
pravo (članak 25).
Analogni članak 10(2). Europske konvencije iz 1950. postavlja još iscrpniju listu
mogućih ograničenja glede prava na izražavanje. I premda su mogućnosti ograniča-
vanja toga prava zakonom, široke, Europski sud za ljudska prava u sporu Handyside
zaključio je sljedeće: „49. Članak 10 §2, ipak ne daje državama ugovornicama neo-
graničenu vlast prosuđivanja. Ovlašten zajedno s Komisijom da osigura poštivanje
njihovih obveza (članak 19), ovaj je Sud nadležan da odlučuje putem konačne presu-
de o pitanjima je li neko ‚ograničenje’ ili ‚sankcija’ u skladu sa slobodom izražavanja
koju štiti članak 10. Širina prosuđivanja neke države ide, dakle, zajedno s europskim
nadzorom.”
Europski sud time si je pridao pravo da putem svojih obvezujućih presuda nad-
zire ta ograničenja slobode izražavanja. Prijašnja praksa Europske komisije i Europ-
skoga suda obvezuje i države koje su, poput Hrvatske, naknadno postale članicama
Vijeća Europe i strankama Europske konvencije s njezinim dopunskim protokolima.
(vi) U sljedeću skupinu pripada većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih
prava, koja su u Međunarodnom paktu iz 1966. te u drugim instrumentima te
naravi većinom formulirana kao neki daleki ciljevi kojima treba težiti. Ali mjera
njihova poštovanja i sudske zaštite ne ovisi u prvome redu o volji državne vla-
sti, nego o sposobnosti države da ih ostvari. Ta sposobnost ovisi o bogatstvu i
učinkovitosti privrede neke države u cjelini.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u članku 2(1).
propisuje obvezu svojih stranaka – „da postupno postignu puno ostvarenje prava
koja su priznata u ovome Paktu”. U njemu su tako formulirani: pravo na rad (članak
6); pravo svakoga da uživa pravedne i povoljne uvjete rada (članak 7); pravo svakoga
na socijalnu sigurnost (članak 9); zaštita i pomoć obitelji, naročito zaštita majki pri
porodu, te zaštita i pomoć u korist djece (članak 10); pravo svakoga na prikladan ži-
votni standard (članak 11); pravo svakoga da uživa najvišu dostižnu mjeru tjelesnoga
i duševnoga zdravlja (članak 12); pravo svakoga na školovanje (članci 13. i 14); pravo
svakoga da sudjeluje u kulturnom životu, da se koristi znanstvenim napretkom,
autorskim pravima i sl. (članak 15).
Ali tu valja pridodati i neka objašnjenja. Premda su ta „prava” pojedinaca preteži-

to sročena kao ciljevi – dakle, ne prvenstveno kao konkretne obveze države stranke
čije bi kršenje povlačilo neposrednu odgovornost prema međunarodnom pravu
– dužnost njihova ostvarenja postaje jačom u državama privredno razvijenijima i
bogatijima negoli u zaostalim zemljama. Stoga bi se moglo raspravljati o tome da
su za razvijenije zemlje poput npr. Austrije te pravne obveze čvršće nego za sasvim
zaostala društva, poput npr. onoga trenutno u Albaniji.
Među konkretnim pravima izloženima u tome paktu, njegov članak 8. proklamira
pravo na osnivanje i na djelovanje neovisnih sindikata. To se pravo ni u siromašnim
zemljama ne bi moglo izjednačiti s drugima, sročenima ponajprije kao ciljevima.
Još je važnije što taj pakt izričito zabranjuje sve mjere diskriminacije ljudi po
bilo kojoj osnovi u ostvarenju svih proklamiranih prava, uključujući diskriminaciju
na temelju spola (članak 2(2). i (3). A mjere diskriminacije u ostvarenju čak i prava
sročenih u tome paktu kao ciljeva ne razlikuju se od diskriminacije pojedinaca u
uživanju bilo kojeg drugoga prava. One su, dakle, zabranjene pravilom jus cogens.
Ovdje na koncu valja napomenuti da su bivše socijalističke države ta prava u
svojim ustavima stavljale ispred onih građanskih i političkih i ponosile su se njihovim
ostvarenjima. Ali u društvima bez slobodne inicijative i bez demokratskog ustroj-
stva vlasti nije bilo moguće ostvariti stalan privredni rast prijeko potreban da bi se
održala razina dostignutih prava. Nakon privrednoga kolapsa većina tih ostvarenja
došla je u pitanje.
(vii) Napokon, neki pisci raspravljaju i o tzv. ljudskim pravima treće generacije.
Prema tome pristupu, građanska i politička prava pripadaju u prava „prve gene-
racije”, a ona ekonomska, socijalna i kulturna, koja nije lako ili nije uopće moguće
osigurati u sudskom postupku, u prava „druge generacije”.
Među ljudska prava „treće generacije” navodno bi pripadala: pravo na mir, pravo
na ekonomski razvoj, pravo na zdrav okoliš i sl., koja se kao takva spominju u nekim
rezolucijama Opće skupštine UN-a i u drugim međunarodnim instrumentima.
Taj pojam stvara konfuziju u pravnim pojmovima. Ona ne sadrži jasno određenje
uživalaca tih „prava”, a još manje konkretne pravne obveze država i drugih subjekata
međunarodnoga prava, ili fizičkih i pravnih osoba, glede njihova ostvarenja. Stoga
ih ne treba smatrati „ljudskim pravima”, nego nekim zajedničkim i dugoročnim ci-
ljevima čitave međunarodne zajednice država. Da bi se ti ciljevi ostvarili, tek treba
uglaviti konkretne financijske i druge ugovorne obveze, prvenstveno za države.
3. Obveze država iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Pre-
ma učenju prirodnoga prava sva ljudska bića imaju činom rođenja jednake i
„neotuđive” slobode i prava. Ali su otpori njihovu punom ostvarenju i uživanju
o raznim dijelovima svijeta različiti, ovisno o tradiciji, obliku civilizacije, stupnju
ekonomskoga razvitka i dr.
Pri tome je totalitarne režime koji negiraju i gaze temeljna ljudska prava mo-
guće nametnuti i narodima s dubokom i jakom kulturnom tradicijom. Iako se npr.
njemački i ruski narod ne mogu po nikakvim kriterijima svrstati u „necivilizirane”,
nacističko pravo i sovjetsko pravo iz doba Staljina ne mogu se priznati pravnim

poredcima „civiliziranih naroda”. I danas vlasti u nekim državama po svome odno-
su prema pravima pojedinaca i skupina same sebe svrstavaju u „civilizacijski krug”
kojemu inače odbijaju pripadati.
Konvencije o ljudskim pravima i slobodama nisu značajne samo po tome što

u pravne sustave država njihovih stranaka unose odgovarajuće formulacije tih
prava kao ugovorne obveze. One su značajne i po tome što, za razliku od teksto-
va zasnovanih na prirodnom pravu i deklaracija usvojenih po Općoj skupštini
UN-a predviđaju različite međunarodne mjere osiguranja izvršenja tih prava.
Glede tih mjera, uz univerzalni, nametnuo se kao nužan i regionalni pristup.
Države članice Vijeća Europe osnovanoga u 1949. bile su već u 1950. u stanju
usvojiti Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojom
su zajamčile ograničen broj građanskih i političkih prava.178 U svrhu osiguranja tih
prava, tom konvencijom ustanovljeni su Europska komisija i Europski sud za ljud-
ska prava. Države stranke imale su mogućnost ne priznati pravo svojih stanovnika
da se tužbama obraćaju Europskoj komisiji (danas Sudu) (članak 25). Mogle su ne
priznati i nadležnost Suda glede rješavanja međudržavnih sporova o kršenju tih
prava (članak 46).
Potom se putem dopunskih protokola proširivala zaštita na neka nova ljudska
prava. Izvorne stranke su postupno prihvaćale punu nadležnost i Komisije i Suda.179
Članicama Vijeća Europe i strankama Konvencije postupno su postajale druge dr-
žave poput SR Njemačke, Grčke, Turske, Španjolske i Portugala, a u devedesetim
godinama 20. stoljeća i bivše socijalističke zemlje i države sljednice raspalih socija-
lističkih federacija, među kojima i Hrvatska.
Dopunskim protokolom br. 11, koji je stupio na snagu 1. 1. 1999, dokinuti su
prijašnji Komisija i Sud i ustanovljen je novi Europski sud za ljudska prava kao stalno
tijelo kojemu se pojedinci izravno mogu obraćati sa svojim tužbama protiv država
u kojima su njihova prava iz te konvencije ili protokolâ prekršena. Taj sud nadležan
je i za rješavanje svih međudržavnih sporova o kršenju te konvencije i protokola.
Putem novih protokola došlo je do znatnih izmjena u pravilima postupka, ali i
proširenja ljudskih prava.
Protokol br. 12 usvojen 4. studenoga 2000. propisao je opću zabranu diskrimi-
nacije. Njegov članak 1. propisuje da se uživanje svih prava predviđenih zakonima
mora osigurati bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi i da nitko ne smije biti
178
Vidi – Dejan JANČA: „Zaštita ljudskih prava u okviru Evropskog saveta”, JRMP 1989, br. 1-2,
str. 76-89.
179
Francuska je u tome bila posljednja. Iako je izvorna stranka Statuta Vijeća Europe, Europsku
konvenciju ratificirala tek u 1974. Pravo pojedinaca da se obraćaju Komisiji priznala je u 1981, a
nadležnost Suda u 1990. godini. U tome je doživljavala opravdane kritike, prvenstveno od fran-
cuskih znanstvenika.
predmetom diskriminacije od strane javnih vlasti. Do tada je Sud štitio pojedinca od

diskriminacije samo u uživanju prava predviđenih Europskom konvencijom. Bez-
brojne tužbe očite diskriminacije u drugim oblastima bile su od Suda odbacivane.
Ali i taj protokol pruža zaštitu samo pojedincima pod jurisdikcijom država koje
postanu njegove stranke, a svaka od njih može odrediti svoje područje na koje se
on primjenjuje.
Protokol br. 13 od 3. svibnja 2002. propisuje potpunu aboliciju smrtne kazne za
njegove države stranke. Za razliku od Protokola br. 6 iz 1983, nikakve se rezerve više
ne dopuštaju za slučaj rata ili neposredne ratne opasnosti. Ali kao i glede Protokola
br. 12, sve države stranke Europske konvencije ne moraju postati strankama toga
Protokola, a svaka od onih koje ga prihvate može odrediti svoje područje na koje se
ta abolicija smrtne kazne primjenjuje.
Protokol br. 14 od 13. svibnja 2004. nadopunio je sustav kontrole Europske kon-
vencije. Njegov članak 7. predviđa ustanovljenje suca pojedinca koji će svojom ko-
načnom odlukom moći proglasiti neku tužbu nedopustivom ili ju brisati s liste bez
mogućnosti njezina daljnjeg razmatranja. Čini se da će ta pretjerana vlast toga suca,
napose u kaznenim predmetima, moći dovoditi do kršenja duha članka 8. Konven-
cije i članka 2. Protokola br. 7, od samoga Europskog suda. Taj protokol konačno
stupa na snagu 1. lipnja 2010. godine jer predviđa njegovo usvajanje od svih država
stranaka Europske konvencije. Posljednja ga je usvojila Ruska Federacija.
h
Sličan regionalni razvoj zbio se i u sklopu Organizacije američkih država. Ame-
rička konvencija o ljudskim pravima, koja također predviđa Komisiju (s mnogo širim
nadležnostima) i Sud sa sjedištem u San Joséu u Kostariki, usvojena je u 1969, a
stupila je na snagu u srpnju 1978.
Pod okriljem Organizacije afričkoga jedinstva u 1981. je usvojen, a u 1986. stupio
na snagu ugovor pod naslovom „Afrička povelja za prava čovjeka i narodâ”. Njome
je ustanovljena Afrička komisija za prava čovjeka i narodâ od jedanaest neovisnih
stručnjaka. Među njezinim drugim širokim nadležnostima, ta komisija prima i raz-
matra međudržavne pritužbe glede kršenja Afričke povelje, ali za sada ne i pritužbe
pojedinaca. Protokolom iz Ouagadougoua iz 1998. predviđeno je ustanovljenje i
Afričkoga suda za prava čovjeka i narodâ. Ali pojedinci i nevladine udruge ne mogu
se pojaviti pred Sudom kao tužitelji, osim ako je tužena država napose prihvatila
tu nadležnost.
Vrlo razgranate djelatnosti glede zaštite ljudskih i manjinskih prava vrše se u
sklopu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Helsinški završni akt
iz 1975. i drugi instrumenti koje usvaja ta Organizacija formalno nisu međunarodni
ugovori. Ali bi bilo neprecizno tvrditi da su obveze država sudionica iz tih instru-
menata lišene pravnoga učinka.180 Zbog nedostatka prostora te djelatnosti ovdje
nećemo opisati.
180
Vidi o tome – V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo i međunarodna sigurnost, Pravni domašaj
h
Kada se radi o ugovornim obvezama glede poštovanja i zaštite prava i slo-
boda čovjeka, važno je za svaku državu pojedinačno utvrditi sve konvencije
kojih je ona stranka, s mogućim rezervama koje je uložila. Temeljem tih kon-
vencija svaka od tih država stekla je odgovarajuća prava, npr. podnositi tužbe
protiv drugih država za koje smatra da krše preuzete obveze. Ali je svaka država
stranka preuzela i mnogobrojne ugovorne obveze. Među tim obvezama može
biti podnošenje periodičnih izvješća međunarodnim tijelima o izvršenju tih
konvencija te napose priznanje prava pojedincima s njezina područja da pod
određenim uvjetima neposredno podnose tužbe međunarodnim tijelima kada
smatraju da su njihova prava iz tih konvencija prekršena.
U nastavku ćemo u prvomu redu imati u vidu ugovorna prava i dužnosti iz oblasti
ljudskih prava koja je na sebe preuzela Republike Hrvatske. Evo najprije kronološko-
ga popisa međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava kojima je Hrvatska stranka
temeljem notifikacije o sukcesiji (s obzirom na to da je njihova stranka bila i bivša
SFRJ) ili temeljem pristupa:181
•• Ženevska konvencija o ropstvu iz 1926. i Protokol o izmjenama iz 1953 (Narodne
novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993. pod 44. i 43).
•• Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse
sličnih ropstvu iz 1956. (Ženeva), (ibid., pod 45).
•• Konvencija Međunarodne organizacije rada (MOR) br. 29 o prinudnom i obve-
znom radu iz 1930. (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”,
br. 2/1994, pod 9).
•• Konvencija MOR br. 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava iz
1948 (ibid., pod 16).
•• Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. (Narodne no-
vine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 26).
•• Konvencija MOR br. 98. o primjeni principa prava organiziranja i kolektivnog
pregovaranja iz 1949 (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”,
br. 2/1994, pod 19).
•• Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz 1950. i
Protokoli br. l, 4, 6, 7. i 11. (pristup) (vidi tekst: Narodne novine, dodatak „Me-
đunarodni ugovori”, br. 18/1997, str. 978-1009, pod 120).
Helsinškog završnog akta, Sarajevo,1982, napose str. 129-130, 147-150.

181
U prethodnom odjeljku (supra, §59) naveli smo ugovore o položaju državljana i stranaca. Na
drugim ćemo mjestima navesti malobrojne ugovore koji se odnose na zaštitu manjina te sve
ugovore koji se primjenjuju u oružanim sukobima. Iz gornjega popisa su, međutim, izostavljeni
svi neugovorni instrumenti, poput deklaracija političkih tijela i akata OESS-a.
•• Konvencija MOR br. 100, o jednakom nagrađivanju muške i ženske radne snage
za jednake vrijednosti iz 1951. (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni
ugovori”, br. 6/1995, pod 13).
•• Konvencija o političkim pravima žena iz 1953. (Narodne novine, posebno izdanje
„Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 39).
•• Konvencija MOR br. 111. koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošlja-
vanja i zanimanja iz 1958. (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugo-
vori”, br. 2/1994, pod 22).
•• Konvencija UNESCO-a o borbi protiv diskriminacije u prosvjeti iz 1960. (Narod-
ne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 59).
•• Konvencija MOR br. 122. o politici zapošljavanja iz 1964. (Narodne novine, po-
sebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 2/1994, pod 26).
•• Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.
(Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 28).
•• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. (ibid., pod 29) i
izjava o prihvatu članka 41. glede nadležnosti Odbora za prava čovjeka da prima
i razmatra priopćenja država stranaka (Narodne novine, posebno izdanje „Među-
narodni ugovori”, br. 7/1995, pod 38).
•• Fakultativni protokol iz 1966. uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima (pristup) (vidi tekst: ibid., str. 241-244, pod 37).
•• Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966.
•• Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968,
(ibid., pod 30).
•• Konvencija MOR br. 135. o zaštiti i olakšicama koje se daju predstavnicima
radnika u poduzeću iz 1971. (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni
ugovori”, br. 2/1994, pod 27).
•• Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida iz 1973.
•• Europska konvencija o naknadi štete žrtava kaznenih djela nasilja iz 1983. (Na-
rodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori” br. 4/2008). U Hrvatskoj na snazi
od 1. studenoga 2008.
•• Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz 1979. (ibid.,
pod 18); Fakultativni protokol uz tu konvenciju od 6. listopada 1999 (Narodne
novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 3/2001, pod 17).
•• Konvencija o sprječavanju mučenja ili neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja iz 1985. (Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”,
br. 12/1993, pod 32).
•• Konvencija MOR br. 156. o jednakim mogućnostima u tretmanu za radnike i
radnice (radnici s obiteljskim obvezama) iz 1987. (Narodne novine, posebno iz-
danje „Međunarodni ugovori”, br. 6/1995, pod 19).
•• Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg po-

stupanja ili kažnjavanja iz 1987. (pristup) (Narodne novine, dodatak „Međuna-
rodni ugovori”, br. 14/1997, pod 93, str. 645-651).
•• Konvencija o pravima djeteta iz 1989. (Narodne novine, posebno izdanje „Među-
narodni ugovori”, br. 12/1993. pod 34);182 Fakultativni protokol uz tu konvenciju
glede uključivanja djece u oružane sukobe od 25. svibnja 2000. Fakultativni pro-
tokol uz tu konvenciju o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji
od istoga datuma (Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 5/2002,
pod 50 i 51).
•• Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima o ukidanju smrtne kazne od 15. prosinca 1989, za Hrvatsku stupio na
snagu 12. listopada 1995. (Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br.
7/1997, ispravak ibid. 11/1995).
•• Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava iz 1996, ratificirana u Saboru
29. siječnja 2010. (Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 1/2010).
•• Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu pri-
mjene biologije i medicine, od 4. travnja 1997, uz Dopunski protokol o zabrani
kloniranja ljudskih bića od 24. siječnja 2002. (Narodne novine, dodatak „Među-
narodni ugovori”, br. 13/2003, pod 109).
•• Protokol br. 12 (o općoj zabrani diskriminacije) uz Konvenciju za zaštitu ljud-
skih prava i temeljnih sloboda, od 4. studenoga 2000. (Narodne novine, dodatak
„Međunarodni ugovori”, br. 14/2002, pod 160), stupio na snagu za Hrvatsku 1.
travnja 2005.
•• Protokol br. 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o
ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, od 3. svibnja 2002. (Narodne novine,
dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 14/2002, pod 161).
•• Fakultativni protokol uz Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih
ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja iz 2002. (Narodne novine, dodatak
„Međunarodni ugovori”, br. 2/2005), stupio na snagu za Hrvatsku 22. lipnja 2006.
•• Protokol br. 14 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o
izmjeni nadzornog sustava Konvencije iz 2004, stupio na snagu za Hrvatsku 1.
lipnja 2010.
•• Konvencija Vijeća Europe o suzbijanju trgovine ljudima iz 2005. (Narodne no-
vine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 7/2007), stupila na snagu za Hrvatsku
1. veljače 2008.
•• Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativni protokol uz nju iz
2006. (Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”, br. 6/2007), stupili na
snagu za Hrvatsku 3. svibnja 2008.
182
Vidi o konvenciji Vijeća Europe iz te oblasti – Dubravka HRABAR: „Europska konvencija o
ostvarivanju dječjih prava – nov prilog promicanju dječjih prava”, ZPFZ 1996, br. 4, str. 391-403.
I Bosna i Hercegovina je stranka manje-više svih gornjih konvencija. Uz to, u

sklopu Daytonsko-pariškog sporazuma parafiranoga 21. studenoga, a potpisanog
14. prosinca 1995, u tekstu Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4) te u Aneksu 6.
o ljudskim pravima, u prilozima se nalaze popisi konvencija o ljudskim pravima,
pravima manjina i o humanitarnom pravu, koje organi te države primjenjuju neovi-
sno o ugovornoj osnovi (v. ILM 1996, No. l, pp. 126, 136). Ali je prije ili nakon toga
Bosna i Hercegovina postala strankom i mnogih od tih konvencija.183 Podatke valja
potražiti u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine te u Službenom glasniku
Bosne i Hercegovine – Međunarodni ugovori.
h
Glede mjera osiguranja izvršenja, najprije će biti riječi o onima iz tekstova
ugovora o ljudskim pravima koje se odnose na prava i dužnosti država stranaka.
Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN-a predviđaju obveznu
nadležnost Međunarodnoga suda u Den Haagu u slučaju sporova o njihovu
tumačenju i primjeni.
Gotovo sve takve konvencije predviđaju obvezne pregovore kao prvu fazu rje-
šavanja, a u slučaju njihova neuspjeha, obraćanje svake od stranaka Haškom sudu,
osim ako se obje stranke ne sporazumiju o nekom drugom načinu rješavanja (npr.
arbitraži). Radi se o konvencijama o ropstvu, o političkim pravima žena, o rasnoj
diskriminaciji, o apartheidu i o diskriminaciji prema ženama. Konvencija o zabrani
mučenja, iz 1985. predviđa mogućnost rezerve glede nadležnosti Haškoga suda.
Članak IX. Konvencije o genocidu iz 1948. u tome je pogledu najsveobuhvatniji:
„Sporovi među strankama ugovornicama o tumačenju, o primjeni i provedbi ove
Konvencije, uključivši sporove što se odnose na odgovornost neke države za genocid
ili bilo koje drugo djelo navedeno u članku III, iznijet će se pred Međunarodni sud
na zahtjev jedne od stranaka u sporu.” Ali je Međunarodni sud u savjetodavnom
mišljenju iz 1951. praktično dopustio rezerve na taj članak, premda ih tekst te kon-
vencije ne predviđa.
Država stranka koja bi tužila drugu državu stranku za kršenje neke od tih
konvencija ne mora dokazati da je ona sama ili da su njezini građani pretrpjeli
štetu od toga kršenja. Ali su sve te odredbe o rješavanju sporova makar do danas
ostale bez učinka. Države se naprosto uzdržavaju od takvih tužbi ako nemaju
vlastitoga interesa.
I u parnici o Primjeni Konvencije o genocidu Bosna i Hercegovina je tužila Save-
znu Republiku Jugoslaviju ponajprije zbog toga što je tu konvenciju iz 1948. kršila na
području Bosne i Hercegovine. U presudi izrečenoj 2007. Sud je utvrdio da genocid
nije počinjen u samoj SRJ (p. 193, para. 368), a u Bosni i Hercegovini počinjen je
183
Vidi – Vesna KAZAZIĆ: „Ostvarivanje i zaštita ljudskih prava u Bosni i Hercegovini kroz
prava Ombudsmana i Doma za ljudska prava”, ZPFS 2005, br. 1-2.
samo u Srebrenici u lipnju 1995. Na temelju nategnutih argumenata Sud je ustanovio

da taj zločin u Srebrenici nije počinila sama Srbija putem svojih organa, niti ga je
planirala ili poticala, niti je bila sudionik u njemu. Osuđena je samo što ga tamo nije
spriječila (v. pp. 237-239, para. 471).
Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. pred-
viđala je nadležnost za međudržavne sporove Komisije i Suda. Tamo je bilo takvih
sporova u kojima je Komisija pružala svoje posredovanje u tim međudržavnim
sporovima. U 1956. i 1957. dvije tužbe podnijela je Grčka protiv Ujedinjenoga Kra-
ljevstva s obzirom na primjenu Europske konvencije na Cipru (koji je tada još bio
pod britanskom upravom). U 1960. Austrija je tužila Italiju zbog kaznenih presuda
izrečenih protiv Austrijanaca u pokrajini Alto Adige. Više tužbi podnijele su skandi-
navske zemlje protiv Grčke pod pukovničkom diktaturom u 1967, zbog čega se ova
između 1969. i 1974. povukla iz Vijeća Europe. U 1976. Irska je tužila Ujedinjeno
Kraljevstvo, a u 1982. Tursku su tužile skandinavske zemlje, Francuska i Nizozemska.
Do sada jedinu presudu u međudržavnom sporu Sud je izrekao 18. siječnja 1978,
u parnici Irske protiv Ujedinjenoga Kraljevstva.
h
Najprije Ustav Međunarodne organizacije rada, iz 1919, a potom mnoge
od spomenutih konvencija obvezuju svoje države stranke da tijelima neovisnih
stručnjaka podnose periodična izvješća (svake godine ili svake dvije ili tri go-
dine) o mjerama koje su poduzele u poštovanju prava zaštićenih osoba iz tih
konvencija. Izvješća se pretresaju, na njih se daju primjedbe, a pokatkad se traže
i dopunska objašnjenja. Potom se sastavljaju skupna izvješća za Ekonomsko i
socijalno vijeće ili Opću skupštinu UN-a (ili političko tijelo druge organizacije),
u kojemu se može osuditi praksa države koja uporno i sustavno krši svoje obveze
iz odnosne konvencije.
Ako je predviđeno da se ta izvješća objavljuju, time se postiže pritisak me-
đunarodne javnosti na državu kršiteljicu kako bi okončala takvo protupravno
ponašanje.184
h
Ali su mnogo značajnije mogućnosti koje stoje na raspolaganju pojedinci-
ma da, bilo u postupku pred unutarnjim sudskim i drugim organima bilo pred
međunarodnim tijelima, postave zahtjeve ako smatraju da su im prava iz neke
od tih konvencija povrijeđena. Pravo takve tužbe nije ograničeno na državljane
svake od država stranaka. Osim građana, svaki stranac i osoba bez državljan-
184
Vidi – Vesna KAZAZIĆ: „Razmatranje izvještava država kao vid nadzora nad poštivanjem
ljudskih prava”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2007, str. 59-77.
stva ima pravo na takvu tužbu ako smatra da je službeni organ države stranke
povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.
Do njezina raspada, bivša SFRJ bila je strankom gotovo svih univerzalnih kon-
vencija o ljudskim pravima, ali je sustavno odbijala priznati pravo pojedincima da se
tužbama obraćaju međunarodnim tijelima. Iako je za to bilo osnove u Ustavu SFRJ,
sudski organi se pri donošenju svojih odluka nisu pozivali na propise iz tih konven-
cija, nego samo na ustavne i zakonske odredbe, od kojih su mnoge bile namjerno
nedorečene ili nejasno sročene.185 Odnos ustavnoga poretka i međunarodnih obveza
Republike Hrvatske glede ljudskih prava u osnovi je različit. To je slučaj i s većinom
ostalih država sljednica bivše SFRJ.
Ustav Republike Hrvatske izravno propisuje u svome III. dijelu temeljne slobode
i prava čovjeka i građanina, i to u zajedničkim odredbama (članci 14 – 20), potom
osobne i političke slobode i prava (članci 21 – 47) te ekonomska, socijalna i kulturna
prava (članci 48 – 69).
Glede poštovanja i izvršenja međunarodnih ugovora po organima zakonodavne,
izvršne i sudbene vlasti primjenjuje se članak 140. Ustava RH, koji glasi: „Međuna-
rodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su
na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su
snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na
način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.”
Svi gore navedeni ugovori o ljudskim pravima potpadaju pod članak 140.
U skladu s ugovornim obvezama Hrvatske, pojedinci mogu podnositi svoje pri-
tužbe Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu i Odboru (Ko-
mitetu) za ljudska prava osnovanom temeljem Međunarodnoga pakta o građanskim
i političkim pravima iz 1966. sa sjedištem u Ženevi.186 U nastavku ćemo u pojedino-
stima izložiti uvjete da bi takve pritužbe bile prihvaćene i razmatrane u meritumu.
(i) Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava.187 Europska konvencija
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predviđa da tužbu Europskom sudu
može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva kršenja prava predviđenih Konven-
cijom ili protokolima od neke države stranke.188 Kako smo naglasili, ta osoba može
185
Vidi o tome kritiku u našoj raspravi „Jugoslavensko pravosuđe i međunarodne konvencije o
pravima čovjeka”, Odvjetnik, 1989, br. 7-12 (Zagreb), str. 2 -37.
186
Tekstovi Europske konvencije i dopunskih protokola te Poslovnik Europskoga suda, uz mnoge
druge instrumente, objavljeni su u engleskom originalu i hrvatskom prijevodu u knjizi – Do-
kumenti Vijeća Europe, institucionalni okvir, ljudska i manjinska prava, lokalna samouprava,
kazneno pravo (Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci), Rijeka, 2001, napose str. 89-203.
187
Taj odbor (Human Rights Committee, Comité des droits de l’homme) ne treba miješati s neg-
dašnjom Komisijom (Povjerenstvom) UN-a za ljudska prava (UN Commission on Human Rights,
Commission des droits de l’homme des NU), koja je prije bila stalni pomoćni organ Ekonomskog
i socijalnoga vijeća.
188
Vidi – Rudolf BERNHARDT: „Reform of the Control Machinery under the European Con-
vention on Human Rights: Protocol No. 11”, AJIL 1995, No. l, pp. 145-154. Vidi također – Alan
biti državljanin države koju tuži, ali također stranac ili osoba bez državljanstva pod
uvjetom da u tuženoj državi ne uživa diplomatski ili neki drugi imunitet. U svojstvu
tužitelja mogu se također pojaviti nevladina organizacija (NGO) ili skupina pojedi-
naca, ali samo ako smatraju da su prekršena njihova grupna prava. One pred Sudom
ne mogu zastupati nikoga trećeg.
Tužba se podnosi izravno Europskom sudu na formularu koji dostavlja njegovo
Tajništvo, a taj se formular može naći s uputama i na internetu na hrvatskom jeziku.
Za podnošenje tužbe i za postupak pred Sudom ne plaćaju se nikakve pristojbe. Ako
Sud proglasi neku tužbu dopustivom, tužitelj koji je slaboga imovnog stanja može
računati na ograničenu financijsku pomoć Suda za troškove njegova odvjetnika i
njegove osobne troškove za putovanje u Strasbourg.
Tužba i svi drugi podnesci moraju biti sastavljeni na službenom jeziku neke drža-
ve stranke (uključujući hrvatski) ili na jednom od službenih jezika Suda – engleskom
ili francuskom – na kojemu se vodi postupak.189
Sud će usvojiti tužbu tek ako se ispune sljedeći strogi uvjeti:
•• Navedeno kršenje prava iz Europske konvencije ili protokola mora počiniti jav-
na vlast tužene države (vlast općine, administrative pokrajine, državna vlast,
sudovi, vojna vlast i sl.). Ne može se npr. Sudu tužiti privatni poslodavac zbog
otpuštanja s posla.
•• Događaji koji čine kršenje prava tužitelja moraju se zbiti nakon što Konvencija
stupi na snagu za tuženu državu. Stoga se i Hrvatsku može Sudu tužiti samo za
kršenja prava koja Konvencija štiti počevši od 5. studenoga 1997, a za Bosnu i
Hercegovinu od 12. srpnja 2002. godine.
•• Tužba se mora odnositi na kršenje nekoga prava navedenog u Europskoj kon-
venciji ili u Protokolima kojih je Hrvatska stranka (vidi naprijed) te u granicama
tih propisa. Ne može se npr. tužiti država zbog oduzimanja vozačke dozvole
pojedincu jer Europska konvencija ne predviđa pravo na takvu dozvolu.
•• Tužitelj mora biti sam i osobno žrtva kršenja prava zbog kojega tuži državu čiji
su ju organi javne vlasti počinili. Pojedinac, dakle, nema pravo upućivati tužbu
zbog kršenja prava drugih osoba ili skupina.190
UZELAC: „Hrvatsko procesno pravo i jamstvo „pravičnog postupka” iz Europske konvencije za

zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”, ZPFR 1998, Supplement, str. l005-1030.
189
Tužitelja pojedinca pred Sudom zastupa odvjetnik koji je ovlašten baviti se odvjetništvom u
nekoj državi stranci Konvencije ili druga osoba (npr. profesor prava) koju odobri predsjednik
vijeća Suda. Predsjednik vijeća može iznimno dopustiti tužitelju i da sam zastupa svoj predmet.
U svim tim slučajevima ta osoba mora imati odgovarajuće znanje bilo engleskog bilo francuskog
jezika. Zastupnik tužitelja mora dobro poznavati, ne samo odredbe Konvencije i protokolâ čije
kršenje daje osnovu za tužbu te Poslovnika Suda, nego treba biti upućena u prijašnju praksu
Komisije i Suda u njihovoj primjeni i tumačenju. U bibliografiji ovoga odjeljka naveli smo ko-
mentare te konvencije i zbornike izvoda iz presuda, koji u tome poslu mogu biti od pomoći.
190
Iznimno se odobrava da i neka druga osoba podnese tužbu u korist osobe koja je u tome one-
mogućena (ako je u pritvoru ili zatvoru, a vlasti je u tome sprječavaju) ili u korist neuračunljive
osobe.
•• Prije nego što uputi tužbu Sudu tužitelj mora iscrpiti sva raspoloživa pravna
sredstva predviđena pravom tužene države, sve do konačne presude ili odluke
najvišega organa protiv koje nema priziva (v. supra, §45 pod 3).191
•• Tužba Europskom sudu mora se podnijeti najkasnije šest mjeseci po konačnoj
presudi ili odluci protiv koje nema priziva.
•• Tužba ne smije biti anonimna. Tužba podnesena u ime neke fiktivne organizacije,
za koju se utvrdi da ne postoji, smatrat će se anonimnom i Sud će ju odbaciti.
•• Ako je tužba odbačena kao nedopustiva, ne može se podnositi nova tužba o
istom predmetu, osim ako ne sadrži nove podatke. Ako je prva tužba bila od-
bačena zbog neiscrpljenja svih unutarnjih pravnih lijekova, može se o istomu
predmetu podnijeti nova tužba nakon što je najviši državni organ donio konačnu
negativnu odluku bez priziva. U tome slučaju smatrat će se da nova tužba sadrži
nove podatke.
•• Tužba ne smije prethodno već biti podnijeta nekome drugom međunarodnom
postupku istrage ili rješavanja (načelo zabrane litispendencije).
•• Pojedinosti iznesene u tužbi moraju biti pouzdane i točne. Ako tužba namjerno
sadrži netočne ili izmišljene podatke s jedinim ciljem da privuče pozornost me-
dijskih sredstava, ili ako sadrži uvrede ili psovke, bit će odbačena zbog razloga
zloupotrebe prava na tužbu.
•• Napokon, ako nakon početnoga ispitivanja sudac pojedinac ili Odbor od tri suca
utvrde da stanje opisano u tužbi nikako ne upozorava na kršenje Europske kon-
vencije, oni će tužbu odbaciti kao nedopustivu bez daljnjega postupka ispitivanja.
Sud, koji ima broj sudaca koji odgovara broju država stranaka Konvencije, od-
lučuje (i) u sastavu suca pojedinca, (ii) u odborima od tri suca, (iii) u vijećima od
sedam sudaca te (iv) u velikim vijećima od sedamnaest sudaca.
Sudac pojedinac ne ispituje ni jednu tužbu protiv države u ime koje je izabran.
U ostalim se slučajevima taj nacionalni sudac kooptira u odbor ako mu nije član te
je uvijek član vijeća ili velikog vijeća.
Novost Protokola br. 14, koji stupa na snagu 1. lipnja 2010, jest što sudac poje-
dinac može konačnom odlukom proglasiti svaku tužbu nedopustivom ili ju brisati
s liste predmeta „kada se takva odluka može donijeti bez dopunskoga istraživanja”.
U suprotnom on ju upućuje nadležnom odboru ili vijeću.
Odbor od tri suca prethodno ispituje dopustivost tužbe. Jednoglasnom odlukom
on će proglasiti nedopustivom tužbu koja ne zadovoljava sve gornje uvjete ili će
ju brisati s liste predmeta pred Sudom. Dakle, u slučaju postizanja jednoglasnosti
odluka je Odbora konačna.
191
Vidi – Ivana GORANIĆ: „Ustavna tužba kao uvjet za podnošenje tužbe Europskoj komisiji i
Sudu za ljudska prava”, Vladavina prava, 1998, br. 3-4, str. 23-44.
Ako se u Odboru ne postigne jednoglasnost o nedopustivosti tužbe, tužba se

prosljeđuje na razmatranje Vijeću od sedam sudaca. I Vijeće može većinom glasova
sudaca proglasiti tužbu nedopustivom ili će se upustiti u istraživanja njezinih na-
voda. Ako prima facie utvrdi kršenje nekih propisa Europske konvencije ili nekoga
protokola, ono će tužbu razmotriti s predstavnicima tužitelja i tužene države, pri
čemu može poduzeti daljnju istragu.
U slučaju da Vijeće utvrdi kršenje, između tužitelja i tužene države vodi se po-
vjerljivi postupak prijateljske nagodbe u kojemu tužena država može pristati da tuži-
telju isplati novčanu nadoknadu ako se posljedice kršenja ne mogu ispraviti na drugi
način. Ako se nagodba postigne, Vijeće Suda provjerava je li rješenje postignuto na
temelju poštovanja ljudskih prava priznatih Konvencijom i dopunskim protokoli-
ma. U tome će slučaju ono izbrisati predmet s liste i svaki se daljnji postupak pred
Sudom obustavlja.
Ako se prijateljska nagodba ne postigne, vodi se daljnji postupak pred Vijećem,
koje u svojoj presudi može odrediti iznos pravičnoga obeštećenja tužitelja.
Protiv presude Vijeća svaka od stranaka može u roku od tri mjeseca podnijeti
žalbu Velikom vijeću od sedamnaest sudaca. Takvu žalbu prethodno razmatra tije-
lo od pet sudaca Velikoga vijeća. Odobrit će ju jedino ako parnica obuhvaća neko
važno pitanje koje se odnosi na tumačenje ili primjenu Konvencije ili dopunskih
protokola, ili neki ozbiljan problem općega značenja. Ako ju odobri, Veliko vijeće
izriče konačnu presudu.
Stranke Konvencije obvezale su se da će izvršiti sve presude Suda izrečene u
parnicama kojih su stranke. Konačne presude upućuju se Vijeću ministara Vijeća
Europe, koje nadzire njihovo izvršenje.
(ii) Pritužbe odborima za ljudska prava UN. S obzirom na to da je Hrvatska u
1995. pristupila Fakultativnom protokolu iz 1966. uz Međunarodni pakt o građan-
skim i političkim pravima iz iste godine, pojedinci pod jurisdikcijom Hrvatske imaju
pravo da njihove pritužbe razmatra i Odbor za ljudska prava u Ženevi.
Uz gornje, osobe pod jurisdikcijom Hrvatske imaju mogućnost podnošenja pri-
tužbi i četirima drugim tijelima UN stvorenima ugovorima kojih je Hrvatska stranka:
•• Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije;
•• Odboru protiv mučenja (torture);
•• Odboru za uklanjanje diskriminacije protiv žena te
•• Odboru za prava osoba s invaliditetom.
Uvjeti za podnošenje tužbi mogu se naći na internetu.

Ali svi gornji odbori, čak ako utvrde kršenje odnosnih ugovornih obveza, ne
mogu povrijeđenim osobama dosuditi naknadu štete. Oni mogu samo u godišnjim
izvješćima Općoj skupštini UN putem Ekonomskoga i socijalnog vijeća uključiti
podatke o državama strankama koje uporno krše te svoje obveze i podatke da su te
države odbile ispraviti nepravdu tužiteljima. To je način moralne i političke osude
država, ali samo onih koje su se obvezale odgovarajućim ugovornim instrumentima.
507
§ 59. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA
Bibliografija
Ilija PRŽIĆ: Zaštita manjina, Beograd, 1933, 328 str.; Milan MARKOVIĆ: „Ljudska prava i
zaštita manjina”, JRMP 1958, br. 3, str. 439-450; V. Đ. DEGAN: „Međunarodnopravno uređenje
položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na
području Jugoslavije”, Institut za istoriju radničkog pokreta, Prilozi, br. 8, Sarajevo, 1972, str. 55-
104; Danilo TÜRK: „Osvrt na međunarodnopravno regulisanje zaštite manjina u Ujedinjenim
nacijama”, JRMP 1976, br. 1-2, str. 61-74; Ernest PETRIČ: Mednarodnopravno varstvo narodnih
manjšin, Maribor, 1977, 425 str., 1977; Budislav VUKAS: „Manjine i međunarodno pravo”,
JRMP 1977, br. 3, str. 274-293; Etničke manjine i međunarodni odnosi, Zagreb, 1978, 251 str.;
„Međunarodnopravna definicija manjina”, JRMP 1985, br. 3, str. 433-439; „Ujedinjeni narodi i
zaštita manjina” Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str. 171-182; Mirjam ŠKRK: Varnosni
svet ZN in varstvo človekovih pravic s posebnim podudarkom na narodnosne manjšine”, Zbornik
znanstvenih razprav, 1982 (Ljubljana); V. Đ. DEGAN: „Prirodnopravni temelji prava i dužnosti
čovjeka, države i etničkih zajednica”, Naše teme, 1989 (Zagreb), br. 1-2, str. 3-22; Silvo DEVETAK:
Manjine, ljudska prava, demokratija, Međunarodna zaštita ljudskih i etničkih prava, Sarajevo,
1989, 343 str.; V. Đ. DEGAN: „Fundamental Rights and Duties of Ethnic Groups within a State –
A Naturalist Concept”, JRMP 1996, No. 1-2, (Mélanges Šahović), pp. 139-164; M. MATULOVIĆ
– A. BOŠKOVIĆ: „Protection of Human and Minority Rights in Croatia”, ZPFR, 1996, pp. 303-
328; Budislav VUKAS: „States, Peoples and Minorities”, RCADI 1991, tome 231, pp. 265-524,
Martinus Nijhoff Publishers, 1999; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Protection of Minority Languages in
Croatia”, ZPFZ 2003, br. 2, str. 463-481; Boris KRIVOKAPIĆ: Zaštita manjina u međunarodnom
i uporednom pravu, knjige 1-3, Beograd, 2004.
1. Historijski razvoj. Iz prethodnoga je izlaganja vidljivo da su najznačajnije

slobode i prava čovjeka pojedinca prerasle u pravila općega običajnog međuna-
rodnog prava, od kojih najvažnije čine jus cogens. Najteža i najbrutalnija kršenja
nekih od tih prava priznata su međunarodnim zločinima. Glede zaštite etnič-
kih i vjerskih manjina stanje je u pozitivnome općem međunarodnom pravu iz
temelja različito.
Vjerski i međuetnički sporovi i sukobi stalan su pratilac povijesti, baš kao i ratovi
između država. Ali je pri tome bivalo još duljih razdoblja snošljivosti, pa i srdačnoga
suživota između različitih skupina na istim prostorima.
Sve do 20. stoljeća u središtu međunarodnoga zanimanja bila je zaštita vjerskih,
a ne etničkih skupina. Suprotno današnjim vjerovanjima, islamske su države sve
do reformacije, a možda i do Francuske revolucije (1789), bile snošljivije prema
kršćanskim skupinama i Židovima nego što su to u istom razdoblju bile zemlje pod
kršćanskim vladarima. U kršćanskim zemljama nije se mogao ni zamisliti opstanak
drugih vjerskih skupina. Jedini izuzetak bili su Židovi koji su u getima uživali iz-
vjesnu samoupravu, ali su im izvan njih slobode kretanja i trgovine bile podložne
brojnim ograničenjima.
Islamski su vladari priznavali dalekosežna prava različitim kršćanskim skupina-

ma i Židovima, ali nikada potpunu jednakost s muslimanima niti pravo svjedočenja
pred sudovima.192 Osmanski sultani podjeljivali su pravoslavcima, Armencima i
katolicima ahdname, kojima su im općenito priznavali tri povlastice: (i) nepriko-
snovenost crkava, koje se nisu smjele pretvarati u džamije; (ii) relativnu neovisnost
njihova građanskog položaja jer su se brakovi, rođenja, pogrebi i svi drugi akti imali
vršiti prema propisima odnosne Crkve te (iii) pravo proslave pashalnih praznika kao
i prije turskih osvajanja. Nezgoda je ležala u tome što je u 18. stoljeću i poslije, kada je
Osmansko Carstvo trpjelo teritorijalne gubitke, kršćansko stanovništvo bilo izlagano
čestoj samovolji koruptivne administracije i brutalnom kršenju tih prava. Sultanov
Hatišerif iz Gilhane iz 1839. i Ramazanski zakoni iz 1856. o punoj jednakosti svih
podanika nikada se nisu mogli u toj islamskoj teokratskoj državi sprovesti, sve do
Atatürkovih reformi u 1924.
Što se tiče kršćanske Europe, Tridesetogodišnji rat (1618 – 1648) između kato-
ličkih i protestantskih vladara bio je vjerojatno najkrvaviji sukob još od barbarskih
vremena. Taj je rat bio okončan Westfalskim mirom iz 1648. Nakon toga mira u
zapadnoj i srednjoj Europi praktično više nije bilo novih vjerskih sukoba. Prema
načelu cujus regio, illius religio, podanici su morali primiti vjeru svojih vladara ili
se iseliti. Tako su se brojni protestanti iz naših zemalja preselili u Njemačku. Ali su
otada stranci druge vjere, u prolasku ili za vrijeme boravka, dobili sigurnost prav-
noga položaja i zaštitu.
U 19. stoljeću europske velesile nametale su Osmanskomu Carstvu ugovorne
obveze o vjerskim i građanskim slobodama i o zaštiti osobne sigurnosti kršćana.
Bilo je to Pariškim ugovorom iz 1856. (članak IX), a naročito Berlinskim ugovorom
iz 1878. (članci LXI – LXII).
Ali su velesile nametale i obvezu na jednakost svih građana, i na primanje u
javne službe (uključujući muslimane) pod jednakim uvjetima, i novooslobođenim
kršćanskim državama na Balkanu. To su bili: Protokol iz 1830. o priznanju neovis-
nosti Grčke; odredbe Pariškoga ugovora glede Vlaške i Moldavije, kojima im je bio
međunarodno priznat položaj vazala Turske te naročito odredbe Berlinskoga ugovo-
ra o kolektivnom priznanju neovisnosti Crne Gore, Srbije i Rumunjske. Ali ti ugovori
nisu izrijekom predviđali obvezu davanja novoga državljanstva svom domiciliranom
stanovništvu. To je iskoristila Rumunjska da svoje Židove ostavi bez državljanstva,
dok su se muslimani uglavnom iselili iz Srbije. Nakon 1878. Srbija je sve Albance
protjerala sa svoga područja, bez naknade za izgubljenu imovinu.193
h
Nakon Prvoga svjetskog rata (1914 – 1918), do tada dominantni Nijemci i Mad-
žari postali su manjine na područjima novih država: Poljske, Čehoslovačke i Kra-
192
Vidi o sustavu kapitulacija, supra, §42, pod 1.
193
Vidi mnoge pojedinosti – V. Đ. DEGAN: „Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana
sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije”,
Institut za istoriju radničkog pokreta, Prilozi, br. 8, Sarajevo, 1972, str. 55-104.
§ 59. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA 509
ljevine SHS, kao i na područjima ustupljenima Italiji i Rumunjskoj. Da bi ublažile

posljedice tih novih teritorijalnih podjela i da bi se nove države konsolidirale, Glavne
savezničke i udružene sile (Britanija, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Italija
i Japan) nametnule su na Versailleskoj mirovnoj konferenciji u 1919. dalekosežne
ugovorne obveze na zaštitu manjina, ali samo određenim kategorijama država.
Te tipske obveze, uz neka posebna pravila za svaku od država, bile su u mirov-
nim ugovorima nametnute pobijeđenim državama Austriji, Madžarskoj i Bugarskoj.
Posebni ugovori sklopljeni su s novim državama i državama saveznicama, ali samo
iz srednje i istočne Europe, i to: Poljskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Kra-
ljevini SHS. Napokon, kao uvjet primanja u Ligu naroda, te tipske obveze morale su
jednostranim izjavama prihvatiti još i Albanija u 1921, Litva u 1922, Latvija i Estonija
u 1923. te Irak nakon stjecanja neovisnosti u 1932.
Taj ugovorni režim manjinske zaštite bio je najrazrađeniji, a mnogi ga suvremeni
pisci s malo razloga do danas hvale. Ali same Savezničke i udružene sile, uključuju-
ći Italiju te ostale mnogonacionalne i višekonfesionalne države u zapadnoj Europi
poput Belgije, Nizozemske i skandinavskih zemalja, odbijale su prihvatiti te iste
ugovorne obveze. Time su malobrojni Talijani u Dalmaciji i u Hrvatskom primorju
imali sva ta prava koja su bila uskraćena brojnim Hrvatima, Slovencima i Austrijan-
cima koji su pali pod vlast Italije. Nakon zavođenja fašističkoga režima u 1922. bile
su dokinute sve škole i ustanove na njihovim jezicima, a bili su kažnjavani čak i oni
koji su svojim jezikom govorili u domu.194
Nakon dolaska nacista na vlast Njemačka je od 1933. bezočno manipulirala svo-
jim sunarodnjacima u ostvarivanju agresivnih ciljeva protiv država kojih su oni bili
državljani (Austrije, Čehoslovačke, Litve (Memelska oblast), Poljske, i Jugoslavije).195
Posljedica te izdaje i sudjelovanja u neprijateljskim oružanim snagama bilo je
masovno povlačenje njemačkih civila s Wermachtom iz zemalja istočne Europe
koncem 1944. i početkom 1945. Prema glavi XIII. Potsdamskoga sporazuma od 2.
kolovoza 1945, Poljska, Čehoslovačka i Madžarska bile su ovlaštene da „na sustavan
i human način” presele preostale Nijemce iz svojih zemalja. I bivša Jugoslavija uči-
nila je isto. S njezina područja pobjeglo je ili je prisilno preseljeno oko pola milijuna
Nijemaca, koliko ih je bilo u 1939. To je bio jedan od primjera „etničkoga čišćenja”
na ovim prostorima.
Zbog nacističke manipulacije Nijemcima neposredno nakon Drugoga svjet-
skoga rata nije bilo volje ni da se predratni sustav manjinske zaštite produlji niti
da se stvori neki novi sustav koji bi osiguravao posebna manjinska prava.
194
Za detaljniji prikaz toga sustava s njegovim manjkavostima, vidi prvo izdanje ove knjige iz
2000. godine, na str. 525-526.
195
Režim u Srbiji to je isto s uspjehom činio putem „antibirokratske revolucije” u Vojvodini, Cr-
noj Gori i na Kosovu u 1988. i 1989. To je s uspjehom ponovio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
počevši od 1990, a pokušao je i u Makedoniji. Kada je u osvajačkim ambicijama pretrpio poraz,
malo se brinuo za sudbinu svojih izmanipuliranih sunarodnjaka.
Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, Madžarskom, Rumunjskom i

Bugarskom sadrže tipsku odredbu koja jamči samo slobodu od diskriminacije.
Svaka od pobijeđenih država obvezala se „da svim osobama pod svojom juris-
dikcijom, bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih
prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu
tiska i objavljivanja, slobodu vjerskih obreda, slobodu političkoga uvjerenja i
javnih skupova”. Jednaku odredbu predviđa i članak 5. Državnoga ugovora s
Austrijom iz 1955.
Mirovni ugovori s Madžarskom i Rumunjskom (ali ne i onaj sa slavenskom
Bugarskom), kao i Državni ugovor s Austrijom, sadrže i posebnu odredbu kojom
se izričito zabranjuje svaka diskriminacija, izravna ili neizravna, između njihovih
državljana na temelju rase, spola, jezika ili vjere, bilo s obzirom na njihovu osobu,
imovinu, poslovni, profesionalni ili financijski interes, pravni položaj, politička ili
građanska prava, ili bilo koje drugo pitanje.196
Državni ugovor s Austrijom iz 1955. predviđa u članku 7. posebnu manjinsku
zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj. Predvi-
đeno je da uživaju pravo na vlastite organizacije, sastanke i tisak, potom pravo
na osnovnu nastavu na svome jeziku te na razmjeran broj srednjih škola. U
kotarevima tih pokrajina s mješovitim pučanstvom slovenski i hrvatski trebaju
biti, uz njemački, u službenoj upotrebi. Jednako je i glede topografskoga nazivlja
tih mjesta. Sva se ta prava nikada nisu u cijelosti ostvarila.
Nakon 1945. bio je ipak sređen položaj manjina u nekim zemljama temeljem
dvostranih ugovora. Da navedemo samo neke primjere iz Europe. Specijalnim sta-
tutom između bivše Jugoslavije i Italije pridodanim uz Memorandum o suglasnosti
iz 1954. pružena je zaštita manjinama s obje strane granice u neostvarenom Slo-
bodnom Teritoriju Trsta. Osimskim ugovorom iz 1975. taj Specijalni statut bio je
formalno okončan, ali su se Italija i bivša Jugoslavija obvezale da će načela iz njega
i dalje poštovati.
Njemačka i Danska sporazumom iz 1955. pružile su dvostrane garancije svo-
jim manjinama u području Schleswig-Holstein (na obje strane granice). Problem
Austrijanaca u Južnom Tirolu bio je predmetom dugotrajnih sporova i sporazuma
Italije s Austrijom, kao i talijanskih zakonskih mjera. Pokrajina Trentino-Alto Adige
danas uživa teritorijalnu autonomiju s posebnim pravima austrijskog stanovništva.
Ali grčko-turski sporazum o Cipru iz 1959. nije uspio.
Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi silno je poraslo tek u vremenu
raspada socijalističkoga sustava, kada su narasle težnje za emancipacijom bivših
196
Od poštovanja tih obveza u zemljama pod sovjetskom dominacijom nije bilo ništa, naročito
do Staljinove smrti u 1953. Pripadnici hrvatske i drugih južnoslavenskih manjina bili su nakon
rezolucije Informbiroa u 1948. prisilno raseljavani, čak i u Čehoslovačkoj.
federalnih jedinica u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i Češko-Slovačkoj. I taj je

razvoj od Srba i Crnogoraca te od Rusa i Ukrajinaca u novim državama stvorio
manjine. Na području bivše Jugoslavije to je bilo popraćeno krvavim agresivnim
oružanim sukobom, fizičkim istrjebljenjima i pomicanjem stanovništva.
Ta promjena stavova o važnosti manjinskog pitanja može se najbolje pratiti u

dokumentima KESS-a (Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji), koji se od
1995. naziva OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju).
Helsinški završni akt iz 1975. o tome sadrži blijedu i očito nedovoljnu odredbu.
U okviru Načela VII. pod naslovom: „Poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda,
uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja”, na prijedlog bivše Jugoslavije
ušla je odredba čiji domašaj nije veći od članka 27. Međunarodnoga pakta o gra-
đanskim i političkim pravima iz 1966. U njoj se predviđa: „Države sudionice na
području kojih postoje nacionalne manjine poštovat će pravo osoba koje pripadaju
tim manjinama na jednakost pred zakonom, dat će im svaku mogućnost za stvarno
uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i štitit će, na taj način, njihove zakonite
interese u toj oblasti.” Uz to je u dijelovima toga Završnoga akta koji čine program
suradnje država sudionica priznat doprinos koji „nacionalne manjine i regionalne
kulture” mogu dati njihovoj uzajamnoj suradnji u oblastima kulture i obrazovanja,
ali opet „tamo gdje te manjine ili kulture postoje”. Države su, dakle, mogle tvrditi da
na njihovu području manjina uopće nema.
Pariška povelja za Novu Europu, potpisana 21. studenoga 1990, ističe između
ostaloga uvjerenje da prijateljski odnosi, mir, pravda, stabilnost i demokracija zahti-
jevaju „da etnička, kulturna, jezična i vjerska osobnost nacionalnih manjina budu
zaštićene i da se stvore uvjeti za promicanje te osobnosti”. „Mi nadalje priznajemo da
se prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama moraju u potpunosti poštivati
kao dio univerzalnih ljudskih prava”.
Najopširniji instrument u kojem se definira sadržaj manjinskih prava kao

dio univerzalno priznatih ljudskih prava te ističe važnost njihova poštovanja
u demokratskom i pluralističkom društvu do sada je Dokument sa sastanka u
Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz lipnja 1990. (dio IV).197
U lipnju 1990. u Hrvatskoj i Sloveniji su već postojale nove vlasti proizašle iz

višestranačkih demokratskih izbora. Države sudionice sastanka u Kopenhagenu,
među kojima i Jugoslavija, preuzele su tim dokumentom obvezu na dalekosežne
mjere u osiguranju zaštite osoba i skupina i u sprječavanju neprijateljstva, mržnje (i
antisemitizma), imajući pri tome očito u vidu politiku Srbije i saveznih tijela SFRJ
na Kosovu. Ali vlasti koje su upravljale vojskom i policijom u bivšoj SFRJ nisu taj
dokument uzele za ozbiljno.
197
ILM 1990, No. 5, pp. 1306-1307, 1318-1320.
KESS se nastavio sustavno baviti pitanjem zaštite etničkih skupina i u 1994. u

Europi je ustanovljena dužnost Visokoga komesara (povjerenika) za nacionalne
manjine, prva te vrste u svijetu.
Od Dokumenta iz Kopenhagena, za opći običajni proces od većega je zna-
čenja Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim,
vjerskim i jezičnim manjinama, što ju je Opća skupština UN-a usvojila koncem
1992. godine.198
2. Pravila općega i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj za-
štiti. U optjecaju su različite definicije manjina. Među njima se najčešće citira
ona talijanskoga profesora Capotortija, posebnog izvjestitelja UN-a o tome pi-
tanju. Prema Capotortijevu mišljenju, manjina je: „skupina brojčano manja od
ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje
– koji su građani te države – imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite
od značajki ostatka pučanstva i, makar implicitno, iskazuju osjećaj (uzajamne)
solidarnosti usmjeren k očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.”199
Svrhu manjinske zaštite objasnio je na općenit način Stalni sud međunarodne
pravde u savjetodavnom mišljenju iz 1935. o Manjinskim školama u Albaniji, tuma-
čeći sustav iz 1919: „Ideja koja je u osnovi ugovorâ, o zaštiti manjina jest da osigura
društvenim skupinama inkorporiranima u neku državu, čije je stanovništvo po rasi,
jeziku ili vjeri različito od njezina, mogućnost miroljubive koegzistencije i srdačne
suradnje s njezinim stanovništvom, ali čuvajući pri tome značajke po kojima se one
razlikuju od većine, zadovoljavajući i zahtjeve koji iz toga proizlaze. – Da bi se taj
cilj postigao, dvije stvari smatraju se potrebnima i one čine predmet odredaba tih
ugovora. – Najprije, osigurati da se državljani koji pripadaju manjinama po rasi, vjeri
ili po jeziku, nađu u potpunoj ravnopravnosti s drugim državljanima te zemlje. –
Zatim osigurati manjinskim skupinama pogodne načine da očuvaju svoje etničke
osobine, tradiciju i nacionalnu fizionomiju.” (Series A/B, No. 64, p. 17).
Cilj svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost
pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskri-
minacija te potom posebna prava, institucije i druge pogodnosti potrebne za
očuvanje njihovih posebnosti.
Pokazuje se, dakle, nužnim da se pripadnicima svih etničkih skupina koji to
žele osiguraju i neka posebna prava u svrhu zaštite njihove osobnosti. Ali glede
jamstava tih posebnih prava opće međunarodno pravo koje obvezuje sve države
svijeta još je na samome početku svoga razvoja.
198
Rezolucija 47/135 od 18. prosinca 1992. Vidi tekst – ILM 1993, No. 3, pp. 911-916.
199
„Study on the Rights of Persons belonging to Ethnic, Religious and Linguistic Minorities” iz
1977.
Jedina ugovorna odredba koja daje neku osnovu za svoju transformaciju u

obvezu svih država temeljem općega običajnog prava jest članak 27. Međuna-
rodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine. Taj propis
glasi: „U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije se
osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s osta-
lim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i
obdržavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom”.
Iz toga propisa proizlazi da bi neka država mogla tvrditi da je njezino državno
područje homogeno i da na njemu takvih skupina uopće nema. To mnoge države u
svijetu zaista i čine, makar dok na njihovu području ne izbiju veći sukobi na etničkoj,
vjerskoj ili jezičnoj osnovi. Ako neka država to ne tvrdi ili to nije u stanju tvrditi,
njezina obveza je negativne naravi. Ona tada takvim osobama ne smije uskraćivati
manjinska prava. Osim dužnosti trpljenja, tu nije sadržana nikakva obveza na ak-
tivnu činidbu, da se npr. potiče, i iz državnoga proračuna financira, kulturni život
tih skupina, ili da se na državnom radiju i televiziji osiguraju programi na jezicima
tih manjina.
Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim
i jezičnim manjinama, što ju je Opća skupština UN-a usvojila tek u 1992. godini, u
tome pogledu ide mnogo dalje. U njoj se, između ostaloga, predviđaju obveze država
da zaštite postojanje i osobnost tih manjina i da ohrabruju stvaranje uvjeta za promi-
canje njihove osobnosti. One moraju stvoriti povoljne uvjete da bi se tim osobama
omogućilo da svoje posebnosti izraze i da razvijaju svoju kulturu, jezik, vjeroispo-
vijed, tradiciju i običaje. Ta deklaracija formulira i odgovarajuća prava osoba koje
pripadaju tim manjinama. Među tim pravima je i ono na sudjelovanje u odlučivanju
na nacionalnoj i regionalnoj razini o manjinskim pitanjima, ali „na način koji nije u
suprotnosti s nacionalnim zakonodavstvom”.
Ipak, utjecaj te deklaracije na običajni proces možda je jednak onomu Opće de-
klaracije o ljudskim pravima u vrijeme njezina usvajanja, tj. u 1948. godini. Predstoji
dugačak put da bi se načela iz te Deklaracije pretočila u pozitivna pravila općega
h
Od 1990. godine regionalni razvitak pravilâ o zaštiti manjina u okviru europ-
skih institucija neusporedivo je brži i djelotvorniji od onoga na svjetskoj razini.
Moglo bi se čak već smatrati da je djelovanjem OESS-a i Vijeća Europe nastalo
neko partikularno europsko regionalno međunarodno pravo o manjinskoj za-
štiti, koje je bitno razvijenije od općega međunarodnoga prava iz te oblasti.200
200
Slično tomu se do Povelje UN-a iz 1945. općenito govorilo o postojanju „regionalnoga ame-
ričkog međunarodnog prava”. Vidi pojedinosti, supra, §2, pod 1, te §13, napose pod (b).
Ali se ne treba nadati ni da će sva ta europska pravila brzo utjecati na razvoj

pravilâ općeg međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti.
U krilu Vijeća Europe usvojena su dva veoma važna ugovora o manjinskoj za-
štiti: Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. te Okvirna
konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995.
h
Mjere ostvarenja svih gornjih ugovora o manjinskoj zaštiti također su neuspo-
redivo slabije od onih koje se odnose na zaštitu građanskih i političkih prava poje-
dinaca.
U slučaju kršenja pravâ iz Europske povelje i Okvirne konvencije Vijeća Euro-
pe, ne predviđa se mogućnost tužbi pojedinaca, nevladinih organizacija ili skupina
građana Europskom sudu za ljudska prava. O tim pitanjima taj Sud ne može izricati
presude.
Europska povelja predviđa dužnost država stranaka na podnošenje izvješća svake
tri godine koja razmatra komisija neovisnih stručnjaka.201 Peticije toj komisiji mogu
podnositi „tijela ili udruge koje legalno postoje”. Skupna izvješća Komisije stručnjaka
pretresaju Odbor ministara i Parlamentarna skupština Vijeća Europe.
Okvirna konvencija202 predviđa samo da će Odbor ministara Vijeća Europe pra-
titi njezino izvršenje. Države stranke dužne su pružiti glavnomu tajniku punu infor-
maciju o zakonodavnim i drugim mjerama usvojenima u ostvarenju njezinih načela.
Stoga pojedinci mogu u vlastito ime podnositi pritužbe samo ako smatraju da su
im povrijeđena prava iz članka 27. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim
pravima, i ako je njihova država stranka Fakultativnoga protokola na taj pakt iz 1966.,
pritužbe razmatra Odbor za ljudska prava (vidi pojedinosti, supra, §58, pod 3, (ii)).
h
Hrvatska je preuzela ugovorne obveze i iz članka 27. Međunarodnoga pakta o
građanskim i političkim pravima. S obzirom na to da je ona stranka i Fakultativnoga
protokola, pojedinci iz Hrvatske mogu podnositi pritužbe Odboru za ljudska prava
ako smatraju da su im povrijeđena prava iz članka 27. Međunarodnoga pakta o
građanskim i političkim pravima iz 1966. Ali kako smo objasnili, to pravo nije od
velikoga domašaja.
Uz to je Hrvatska kao europska država stranka i dvaju ugovora Vijeća Europe.203
201
Danas je članica i potpredsjednica te Komisije prof. dr. Vesna Crnić-Grotić s Pravnoga fakul-
teta Sveučilišta u Rijeci.
202
203
Hrvatska je postala strankom Europske povelje i Okvirne konvencije Vijeća Europe ratifikaci-
jom (potvrđivanjem) u 1997. Vidi tekstove – Narodne novine, dodatak „Međunarodni ugovori”,
3. Pravila o manjinskoj zaštiti u razvoju. U nastavku ćemo ukratko izložiti

mogući daljnji razvoj toga prava de lege ferenda. Taj se razvoj može očekivati u
21. stoljeću, i to zasnovan na nekim prirodnim pravima svih etničkih, vjerskih
i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, baš kao što su danas svi pojedinci
nosioci nekih građanskih, političkih i drugih prava.
Malo ima sumnje u to da će se u Europi manjinska zaštita razvijati u tome smjeru
jer je taj razvoj uvjet sve čvršće integracije Staroga kontinenta. Taj će regionalni ra-
zvoj vjerojatno pospješiti i razvoj pravilâ općega međunarodnog prava iz te oblasti,
a može biti podržan regionalnom zaštitom manjina i u drugim dijelovima svijeta
(npr. u Americi), ako i oni budu težili za čvršćim oblicima povezivanja. Ali neki novi
svjetski sukob ili sukobi poput onih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu ili
na Bliskom Istoku mogu uništiti ta očekivanja ili taj razvoj mogu veoma usporiti.
Navest ćemo prema hijerarhijskom redoslijedu pet temeljnih prava koja tre-
baju uživati sve skupine i svi njihovi pripadnici na području svake države svijeta,
ali i u okviru svake njezine teritorijalne jedinice u kojoj su nastanjeni poput
federalne države, kotara ili općine.204
Pri tome ćemo uočiti da su se makar na normativnoj razini neka od tih pravila već
afirmirala kao pravila općega međunarodnog prava ili su predviđena u regionalnim
ili dvostranim ugovorima. Ali još nedostaje svijest o tome da bi sve etničke i vjerske
skupine – i ona većinska i, uvjetno rečeno, „manjinske” – trebale pod jednakim
uvjetima uživati sva ta temeljna prava. U tome je bit učenja prirodnog prava.
Hrvatski je sabor u prosincu 2002. godine usvojio veoma detaljan Ustavni za-
kon o pravima nacionalnih manjina, koji pruža pravni okvir za dalekosežnu zaštitu
manjinskih prava.205 Izrađen je na temelju preuzetih ugovornih obveza Hrvatske
iz te oblasti, ali u razradi tih prava ide i dalje. Međutim, kao i u drugim državama,
valja se zalagati za to da se slovo i duh svih tih odredbi pretoči u stvarnost, što je
trajan proces.
(i) Prvo i najtemeljnije pravo svih skupina i njihovih pripadnika koji su gra-
đani odnosne države, jest njihovo pravo na opstanak.
To pravo na fizički opstanak izričito je priznato u međunarodnom pravu, s
obzirom na to da je čitava međunarodna zajednica država priznala njegovo kr-
šenje najstrašnijim međunarodnim zločinom: zločinom genocida. Prema članku
br. 18/1997, pod 121, str. 1009-1023; ibid., br. 14/1997, pod 92, str. 637-645.
204
Sva ta temeljna prava trebaju se odnositi na sve etničke skupine državljana, bez obzira na
njihovo porijeklo ili udio koji čine u ukupnom stanovništvu. Ipak, u tome smislu ne čini etničku
skupinu vrlo malobrojno stanovništvo istoga porijekla koje živi raspršeno i izmiješano s drugim
građanima na širokom području države. Ali je i to stanovništvo potencijalna etnička skupina in
statu nascendi jer se može naknadno organizirati.
205
Cf., Narodne novine, br. 155 od 23. prosinca 2002.
II. Konvencije o genocidu iz 1948 (propisi koje su danas općenito priznati izraz
općega međunarodnog prava), genocid znači neko od u njoj zabranjenih djela
„poduzeto s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna,
etnička, rasna, ili vjerska skupina” (vidi pojedinosti, infra, §60). Prema članku
III. te konvencije, među kažnjivim djelima je i „neposredno i javno poticanje
da se izvrši genocid”.
Ali nedavni događaji na prostoru bivše Jugoslavije pokazali su da je najdublji
uzrok gotovo svih etničkih i vjerskih sukoba koji mogu uništiti neku državu strah
pripadnika bilo brojčano većinske bilo manjinskih skupina, za njihov opstanak u
širemu smislu. Ako pojedinci ili malobrojne ekstremističke skupine potiču strah u
svoje skupine da bi mogla biti lišena političkih prava, ili izložena mjerama prisilne
asimilacije, ili izgnana, ili biti fizički uništena, to potiče njezine pripadnike (bili
oni zaista ugroženi ili ne), na traženje podrške iz inozemstva, na pobunu, ili čak na
etničko čišćenje prostora koji smatraju samo svojim. Sve se to odmah reperkutira
na osjećaje i na ponašanje „neprijateljske” skupine. Grupice ekstremista mogu tako
kroz kratko vrijeme stvoriti veliko zlo. A nakon što međuetnički sukob izbije, teško
je razlučiti njegove početne uzroke i posljedice i veoma je teško naknadno povratiti
sve izbjeglice i prognanike u njihove domove te zaliječiti najteže rane u svih.
Stoga je u interesu opstanka i stabilnosti svake države da se bilo kojoj skupini
(„manjinskoj” ili „većinskoj”) koja odriče ili ugrožava pravo na opstanak bilo kojoj
drugoj skupini takvo djelovanje efikasno zabrani. Pojedince treba strogo kažnjavati,
a političke stranke s takvim programima treba zabraniti.
Ustav Republike Hrvatske u članku 39. predviđa sljedeće: „Zabranjeno je i kaž
njivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu
ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.” Tu ustavnu odredbu trebalo bi
primjenjivati doslovno i bez izuzetaka.
(ii) Sljedeće po redu jest pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jedna-
kost. Pravo pojedinaca na jednakost našlo je odraza u pozitivnome međunarod-
nom pravu kao sloboda od diskriminacije, koja je na današnjoj razini njegova
razvitka jus cogens (vidi objašnjenje supra, §58, pod 2).
Ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže
se ako svi oni pod jednakim uvjetima, dakle bez diskriminacije, stvarno uživaju
sva ljudska prava prema međunarodnom pravu (supra, §58), kao i sva građanska,
politička, ekonomska, socijalna, kulturna i druga prava koja predviđaju ustav i
zakoni države čiji su građani.
To pravo na nediskriminaciju pojedinaca izraženo je u članku 2. hrvatskoga
Ustavnog zakona.
Država za koju se doskora smatralo da je relativno uspješna u zaštiti prava pojedi-
naca poput Francuske, čak ako na svome prostoru izrijekom ne štiti i prava etničkih
skupina, mogla bi izbjeći najteže etničke sukobe. Ali pokazuje se da ni Francuska nije
u stanju izbjeći zahtjeve Korzikanaca, Baska i nekih drugih skupina za autonomijom

i za upotrebom njihova jezika u javne i službene svrhe. Danas se pokazuje da je u toj
zemlji na djelu diskriminacija francuskih građana na rasnoj osnovi.
Naprotiv, država poput bivše SFRJ, koja je ostvarila visok stupanj poštovanja
prava kolektiviteta, s obzirom na to da nije štitila i prava pojedinaca, svoju je vlast
zasnivala na sudjelovanju predstavnika tih skupina u vladajućoj oligarhiji. To nije
bila dovoljna brana za nasrtaje na postojeći ustavni poredak koji su uslijedili te na
koncu za raspad države.
Paradoksalno je, ali istinito, da je u ozračju istinske jednakosti u kojemu se pri-
padnici ni jedne skupine ne osjećaju u bilo kojemu pogledu diskriminiranima, proces
spontane i prirodne asimilacije različitoga stanovništva najbrži i najučinkovitiji. I
obrnuto, ništa više ne pomaže konsolidaciji i homogenosti neke etničke ili vjerske
skupine kao njezina namjerna diskriminacija i podčinjavanje, bilo da je to politika
državnih vlasti bilo da proizlazi iz neprijateljskoga ponašanja većinskoga pučanstva.
Ipak se jednakost ne bi smjela svesti na nediskriminaciju pojedinaca, nego
bi se ona morala odnositi i na sve etničke, jezične ili vjerske skupine u uživanju
njihovih kolektivnih prava. Ako npr. neka manjina već ima institucije neop-
hodne za održanje svoga identiteta, nerazumno ih je uskraćivati bilo većinskoj
skupini bilo drugim manjinama.
Pravo na jednakost u opisanom značenju (uključujući predstavništvo u poli-
tičkim tijelima), mora se, međutim, jasno razlikovati od obnašanja javnih službi i
javnih funkcija. Kako je, među ostalim, istaknuto u članku 6. francuske Deklaracije o
pravima čovjeka i građanina: „... S obzirom da su svi građani u očima zakona jednaki,
svima njima su prema njihovim sposobnostima dostupne sve počasti, mjesta i javne
službe, bez drugih razlikovanja osim njihovih vrlina i talenta.”
Država sebi čini lošu uslugu ako u postupku odabira za takva mjesta diskriminira
najtalentiranije pojedince prema etničkoj, vjerskoj ili drugoj osnovi ili ako prima
samo one manjinske pripadnike koji se odreknu svoje osobnosti. S druge strane,
„proporcionalna zastupljenost” u obnašanju tih službi koje zahtijevaju posebne spo-
sobnosti i znanja može biti na štetu čitavoga kolektiviteta.
(iii) Sljedeće pravo jest ono na odgovarajuću zastupljenost svih skupina u
političkom odlučivanju. U etnički izmiješanim područjima načelo „jedan čo-
vjek, jedan glas” u političkomu odlučivanju jest pravilo, ali ono nije dostatno
za sve svrhe. Za ustroj vlasti na razini države, pokrajine ili općine s mješovitim
pučanstvom nema univerzalno primjenljivih recepata, a još manje obveznih
pravnih pravila.
Cilj pravilâ o postupku političkoga odlučivanja morao bi biti da se ni najma-
nje brojne skupine ne osjećaju marginaliziranima i lišenima prava. U isto vri-
jeme postojeća prava bilo koje skupine (većinske ili manjinskih) ne bi se smjela
mijenjati ili dokidati bez pristanka njezinih zakonito izabranih predstavnika.
Bit pet temeljnih prava svih skupina koja se ovdje izlažu morala bi biti zajam-
čena ustavom države i ne bi smjela biti predmetom preglasavanja i većinskoga
odlučivanja.
Ovisno o brojnosti skupina, njihovoj rasprostranjenosti i teritorijalnoj koncen-
traciji, svaka država mora sama tražiti putove da bi se taj cilj postigao i potom
dosljedno poštovao.
Hrvatski Ustavni zakon predviđa u tome pogledu veoma detaljne odredbe o za-
stupljenosti predstavnikâ nacionalnih manjina u Saboru i u predstavničkim tijelima
lokalne i područne (regionalne) samouprave. Tako se pripadnicima manjina koje
imaju više od 1,5% u ukupnom stanovništvu osigurava najmanje jedno, a najviše tri
zastupnička mjesta u Saboru. Manjine s manje od 1,5% imaju ukupno pravo na četiri
zastupnika (članak 19). Predviđeno je osnivanje vijeća svake od nacionalnih manjina
u jedinicama samouprave te Savjeta za nacionalne manjine na državnoj razini.
Aneksom 4, uz Opći okvirni sporazum sklopljen u Daytonu u studenome, a pot-
pisan u Parizu 14. prosinca 1995, predviđen je Ustav Bosne i Hercegovine s veoma
složenim postupkom odlučivanja koji bi teško mogao djelovati bez posredništva i
nadzora predstavnika međunarodne zajednice.
(iv) Pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i u javne svrhe.206 Iako
možda još ima i suprotnih primjera, danas se općenito ne čine smetnje pripad-
nicima jezičnih manjina da se zajedno s ostalim pripadnicima svoje skupine
služe svojim jezikom u privatnom općenju. Ali nije svuda osigurana upotreba
manjinskih jezika i u javne svrhe.
U većini država osigurava se da se okrivljena osoba u kaznenom postupku može
koristiti svojim jezikom ili jezikom koji razumije i da joj se u tu svrhu osigura tuma-
čenje na trošak suda. Drukčije je kada se neka osoba pojavi u sudskom ili upravnom
postupku da bi ostvarila neka svoja prava.
Na područjima na kojima neka manjinska jezična skupina čini cjelokupno sta-
novništvo, ili većinu, ili znatan postotak, opravdano je da se uz državni službeni
jezik, upotrebljava i jezik te skupine u sudskom i upravnom postupku te u toponi-
mima takvih mjesta, u nazivima ulica i javnih ustanova.
Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima kojoj je stranka i Hr-
vatska, sadrži precizne odredbe o upotrebi tih jezika u kaznenom, građanskom i
upravnom sudskom postupku, pred upravnim tijelima i javnim službama. Država
koja dosljedno poštuje te preuzete obveze uglavnom će zadovoljiti te zahtjeve.
Službena upotreba manjinskih jezika i pisama predviđena je u člancima 9, 12. i
13. hrvatskoga Ustavnog zakona.
206
V. Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „La perspectiva europea de la protecció dels drets de les llengües
minoritáries”, Actes del 2n Congrés Europeu sobre Planificació Lingüistica, Barcelona, 2003, pp.
27-34.
(v) I napokon, posljednje u toj hijerarhiji jest pravo na vlastite institucije, da

bi se održale posebnosti pojedinih skupina.
Napose je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo gdje ih ima u
dovoljnom broju, osiguraju ustanove za predškolski odgoj te potom osnovno obra-
zovanje na njihovu jeziku. Ako djeca zaposlenih roditelja nemaju vrtiće na svome
jeziku, ona mogu biti izgubljena za osnovno i za svako daljnje obrazovanje na materi-
njemu jeziku. Odluka o upućivanju djece u te ustanove pripada isključivo roditeljima
i ne smije se uvjetovati ili ograničavati.
Sve etničke, vjerske i jezične skupine, ovisno o njihovu broju i materijalnim
mogućnostima, trebale bi biti slobodne da na vlastiti trošak osnivaju i obdr-
žavaju svoje kulturne ustanove poput kazališta, folklornih društava, novina,
radiostanica i dr.
U krajevima sa znatnim udjelom i koncentracijom tih skupina trebalo bi iz
općinskog i državnoga proračuna osigurati dovoljna sredstva za rad tih ustanova
i odgovarajuće sudjelovanje u javnim radijskim i TV programima.
Europska povelja predviđa odgovarajuće odredbe o obrazovanju na regionalnim
ili manjinskim jezicima. Njezine odredbe o javnim medijima te o kulturnim djelat-
nostima i ustanovama manje su određene.
I hrvatski Ustavni zakon predviđa detaljne odredbe o pravu pripadnika nacional-
nih manjina na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu (članak 11), na proi-
zvodnju i emitiranje radijskog i TV programa i o njihovu djelomičnom financiranju
iz državnoga proračuna i proračunâ jedinica lokalne i područne samouprave (članci
17. i 18) te o njihovu pravu na osnivanje udruga, zaklada i fondacija u kulturne svrhe
(članak 15).
§ 60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA
Bibliografija
A. CHALUBOUR: „Le procès de Nuremberg et le droit international”, Annuaire de l’AA.A., 1958
(La Haye), pp. 26-38; B. MCAFEE: „The Tokyo War Crimes Trials”, ibid., pp. 39-49; Bogdan
ZLATARIĆ: Međunarodno krivično pravo, Zagreb, 1979, 163 str. Vladan A. VASILIJEVIĆ: „La
codification du droit international pénal et le châtiment pour les infractions internationales”, ZPFZ
1989, br. 5-6, str. l049-1066; Y. DINSTEIN – M. TABORI: War Crimes in International Law, The
Hague, 1996, 469 p.; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Kršenje ljudskih prava kao međunarodni zločin”,
Vladavina prava, 1997, br. 2-3, str. 39-58; B. PAVIŠIĆ – P. VEIĆ: Komentar kaznenog zakona,
Zagreb, 1998, str. 155-187; H. ASCENSIO, E. DECAUX, A. PELLET: Droit international pénal,
Paris, 2000, 1053 pages; V. Đ. DEGAN: „Responsibility of states and individuals for international
crimes”, International Law in the Post-Cold War World, Essays in memory of Li Haopei, Edited
by Sienho Yee and Wang Tieya, London, 2001, pp. 202-223; „On International Crimes and on
International Criminal Justice”, Studi di diritto internazionale in onore di Gaetano Arangio-Ruiz,
Napoli, 2004, II, pp. 703-728; „On the Sources of International Criminal Law”, Chinese Journal
of International Law, 2005, No. 1, pp. 45-83; A. CASSESE, P. GAETA, J. R. W. D. JONES: The
Rome Statute of the International Criminal Court, A Commentary, Oxford, 2002, Volume I,
pp. 1-1048); Volume II (pp. 1049-2018); André HUET, Renée KOERLING-JOULIN: Droit pénal
international, 2e édition mise à jour, Paris, 2002, 425 pages; Antonio CASSESE: International
Criminal Law, Oxford, 2003, 472 pages; V. Đ. DEGAN – B. PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno
pravo, Rijeka, 2005, 563 str.
1. Uvod Već je prema klasičnomu međunarodnom pravu pojedinac bio

izravno podvrgnut međunarodnome pravnom poretku i snosio je kaznenu od-
govornost za zločin piratstva na otvorenome moru.
Činjenica što je pojedincu nametnuta međunarodna kaznena odgovornost nije
od njega stvorila izravni subjekt međunarodnog prava. To stoga što u odnosnim
oblastima on nije opskrbljen i odgovarajućim pravima koja uživaju istinski subjekti
toga prava. Uz to, ta odgovornost, iako je stvarna i premda se stalno širi na sve nova
nedopuštena djela, ostala je fragmentarna i empirijska. Ona još nije rezultirala na-
stankom nekoga cjelovitog sustava međunarodnoga kaznenog prava u tome užem
značenju (vidi pojedinosti supra, §56).
Pri raspravljanju važnoga pitanja odgovornosti država za međunarodne zločine
(supra, §46) dali smo opće određenje tih zločina prema općemu međunarodnom
pravu. Ali smo morali ustanoviti da odgovornost država kao njihovih počinitelja nije
kaznene naravi. Međutim, izvan sumnje je da osobnu kaznenu odgovornost za te
zločine u načelu snose pojedinci, bilo kao naredbodavci bilo kao izvršitelji tih djela.
Suvremeni pojam međunarodnoga kaznenog prava ne svodi se samo na pitanja
prevencije, progona i kažnjavanja zločina prema općemu međunarodnom pravu, i to
bilo da ih obavljaju organi pravosuđa pojedinih država bilo međunarodna kaznena
sudbena tijela.
§ 60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA 521
2. Međunarodno kazneno pravo u širem smislu. U širemu smislu danas me-

đunarodno kazneno pravo ima u vidu sva kaznena djela koja države mogu propisati
u svojim kaznenim propisima za slučajeve kada ta djela imaju neke prekogranične
učinke.207 To se danas najviše očituje kod tzv. transnacionalnih kaznenih djela poput
sudjelovanja u organiziranim zločinačkim grupama, pranja novca, korupcije, trgovi-
ne drogom, trgovine osobama (napose ženama i djecom), krijumčarenja migranata,
međunarodnoga terorizma i dr.
Kada se radi o kaznenim djelima s prekograničnim učincima, najprije se postavlja
pitanje prostorne važnosti kaznenih zakona koju svaka država određuje za sebe.
Iz suverenosti svake države proizlaze dva principa (v. infra, §61). Iz teritorijalne
suverenosti proizlazi tzv. teritorijalni princip, a iz personalne suverenosti države
nad njezinim građanima kada se nalaze u inozemstvu proizlazi princip aktivnoga
personaliteta, koji je uvijek podložan onome prvom.
Teritorijalni princip predviđen je kao osnovni u zakonima svih država. Temeljem
toga principa, čak ako se radi o kaznenim djelima koja imaju učinke u dvjema ili
više država, kazneno se pravosuđe u konkretnim slučajevima provodi na domaće-
mu državnom teritoriju. Kada god utvrde svoju nadležnost, domaći kazneni sudovi
primjenjuju kazneno pravo samo svoje države, uključujući tu međunarodne ugovore
kojih je njihova država stranka.208
Temeljem principa aktivnoga personaliteta svaka država ima pravo suditi svojim
građanima i za kaznena djela koja počine u drugoj državi, ali ih nema pravo tamo
uhititi. Država će pribjeći takvom suđenju ako je njezin građanin izbjegao pravdi
države u kojoj je kazneno djelo počinio jer se time onemogućuje njegova nekažnji-
vost, a ona time posredno učvršćuje i vlastiti pravni poredak. S obzirom na to da
mnoge države ne izručuju drugim državama svoje građane radi kaznenoga progona,
primjenom načela aut dedere aut adjudicare (napose ako je ono predviđeno kao ob-
veza u međunarodnim ugovorima), država je dužna takvu osobu podvrgnuti svome
kaznenom postupku kad god ju iz bilo kojega razloga ne izruči nekoj drugoj državi.
Ona će tada vršiti svoju sudbenost temeljem toga principa.
207
Neki francuski i drugi znanstvenici to pravo u širemu smislu nazivaju „kaznenim međunarod-
nim pravom” (droit pénal international), za razliku od „međunarodnoga kaznenog prava” (droit
international pénal), koje obuhvaća samo zločine prema međunarodnom pravu. Ali je razlika u
tome nazivlju teško uočljiva i stoga nije prihvaćena posvuda u svijetu
208
Teritorijalni se princip, međutim, ne može primijeniti na kaznena djela počinjena na brodo-
vima u međunarodnoj plovidbi ni na zrakoplovima u letu preko više država. S obzirom na to da
na otvorenome moru ni jedna država nema isključivu vlast, za kaznena djela počinjena na bro-
dovima u tim prostorima nadležni su sudovi države zastave broda (osim ako brod ima piratsko
obilježje ili je bez državne pripadnosti). Za sva kaznena djela počinjena na ratnim brodovima
i drugim državnim brodovima koji uživaju imunitet, čak kad se takav brod prema odobrenju
obalne države nalazi u stranoj luci, također su isključivo nadležni sudovi države zastave broda.
Naprotiv, trgovački brodovi u stranoj luci podvrgnuti su kaznenoj sudbenosti obalne države, ali
ona nema interesa da ju vrši ako počinjena djela ne diraju u mir i red luke. Kaznenu sudbenost
za neka djela počinjena na trgovačkim brodovima u drugim dijelovima mora, prema propisima
međunarodnoga prava mora, vrši obalna država, a za ostala djela država zastave broda.
Međutim, kada određuju teritorijalnu primjenu svojih kaznenih zakona, sve dr-
žave idu i dalje od dva navedena principa.
Temeljem realnoga ili zaštitnog principa sve su si države prisvojile nadležnost
da sude strancima kada oni u inozemstvu počine osobito teška kaznena djela protiv
njihovih životnih interesa i nacionalne sigurnosti (npr. djela špijunaže, krivotvorenja
nacionalne monete i znakova za vrijednost, zločine protiv diplomatskih i konzular-
nih predstavnika i sl).
Uz to, temeljem principa pasivnoga personaliteta neke države protežu svoju ka-
znenu sudbenost i na strance kada oni u inozemstvu počine kaznena djela protiv
njihovih državljana, a za to tamo ne budu primjereno kažnjeni.
Ali i u primjeni gornjih principa ostaje pravilo da se osumnjičene osobe ne smiju
uhititi u inozemstvu. Njima je moguće suditi samo ako se zateknu i uhite na područ-
ju te države ili ako ih druga država njoj izruči. To se iznimno rijetko događa zbog
političkoga karaktera većine tih djela.
Na temelju principa zastupničke sudbenosti jedna država može delegirati svoju
vlast drugoj državi (ako ova na to pristane) za kažnjavanje bilo lakših prometnih i
sličnih delikata počinjenih od stranaca na njezinu području bilo transnacionalnih
organiziranih kaznenih djela teške naravi počinjenih na području više država. Tada
će biti u interesu svih teritorijalnih država da se za takvo djelo u njegovoj cjelini sudi
samo u jednoj od njih.
Napokon, neke države u svojim kaznenim zakonima predviđaju i princip uni-
verzaliteta, ili on može biti predviđen kao njihova ugovorna obveza. Taj se princip
po pravilu odnosi samo na kažnjavanje najtežih međunarodnih zločina kako njihovi
počinitelji ne bi ostali nekažnjeni. Ako se stranac osumnjičen za takve međuna-
rodne zločine zatekne u državi, njega se primjenom toga principa može uhititi i
suditi mu iako je zločin počinio u inozemstvu, a građani te države nisu bili njego-
ve žrtve. Princip univerzaliteta supsidijaran je onomu teritorijalnom. Država se u
kažnjavanju tu supstituira međunarodnoj zajednici, napose ako zbog građanskoga
sukoba i drugih nemira sudstvo u državi izvršenja zločina ne djeluje ispravno ili
ako za njegovo kažnjavanje nije predviđena nadležnost ni jednoga međunarodnoga
kaznenog sudišta. Ali ako sve to nije slučaj, okrivljenika bi trebalo izručiti državi u
kojoj je zločin počinio.
Države, nadalje, uzajamno surađuju i sklapaju sporazume o međunarodnoj su-
radnji svojih policijskih i sudbenih organa kako bi suzbijale sva kaznena djela čije
posljedice prelaze njihove granice. Ta se suradnja danas obavlja putem Interpola, a
ona uz to obuhvaća malu međunarodnu kaznenopravnu pomoć (poduzimanje rad-
nji kaznenoga postupka na temelju molbe inozemnoga suda), prijenos kaznenoga
postupka jedne države drugoj temeljem principa zastupničke sudbenosti, priznanje
i izvršenje strane kaznene presude te izručenje (ekstradiciju).
Da bi suzbile kaznena djela s mogućim prekograničnim učincima, države skla-
paju i konvencije kojima preuzimaju obvezu da djela u pitanju u svojim zakonima
predvide kao kaznena. Danas je u tome pogledu najznačajnija Konvencija iz Paler-
ma iz 2000. protiv transnacionalnoga organiziranoga kriminaliteta. Te konvencije
predviđaju obvezu svojih država stranaka da propiše vrste i raspona kazni kako bi ih
njihovi organi mogli suzbijati. Tu, međutim, pripadaju i konvencije o sprječavanju,
suzbijanju i kažnjavanju međunarodnih zločina poput npr. genocida (vidi dalje).
3. Zločini prema međunarodnom pravu i njihove pravne posljedice. U

prijašnjemu izlaganju (supra, §46, pod 1), dali smo objašnjenje međunarodnih
zločina koji narušavaju interese cjelokupne međunarodne zajednice država, a
gotovo redovito i ljudska prava njihovih žrtava. To su danas: piratstvo na otvore-
nome moru, ropstvo i trgovina robljem, agresija te zločini koji su u nadležnosti
stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda, tj. genocid, zločini protiv čovječnosti
uključujući apartheid te široki krug ratnih zločina. Taj razvoj još nije dovršen
glede zločinâ međunarodnoga terorizma i torture (mučenja) kao posebnoga
djela. Moguće je da u daljnjemu razvoju općega međunarodnog prava trgovina
drogama i psihotropnim tvarima također stekne gornja obilježja međunarodnih
zločina.
Svi priznati međunarodni zločini pripadaju u opće običajno međunarodno pravo,

ali to traži posebno objašnjenje. Neki od njih (npr. piratstvo na otvorenome moru,
ropstvo i trgovina robljem) najprije su nastali kao običajna pravna pravila, ali su i oni
naknadno potvrđeni u pisanim konvencijama o kodifikaciji međunarodnoga prava.
Drugi su izravno nastali kao ugovorni propisi, ali su se transformirali u opće običajno
pravo pristupom odnosnim konvencijama golemog broja država (npr. genocid). Za
običajni razvoj značajnu ulogu glede kvalifikacije tih zločina imaju statuti ad hoc
međunarodnih kaznenih tribunala i napose Rimski statut stalnoga Međunarodnoga
kaznenog suda (vidi dalje).
Za razliku od širokoga kruga tzv. „običnih kaznenih djela”, zločini prema

općemu međunarodnom pravu imaju tri aspekta. Prvi aspekt čini odgovornost
države za njihovo počinjenje. Ta odgovornost nije kaznene naravi, ali pripada u
„pojačanu” odgovornost za „teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih
normi općega međunarodnog prava” koja su njima obuhvaćena (v. supra, §46
pod 4).
Kada se radi o osobnoj kaznenoj odgovornosti pojedinca počinitelja, bilo u
svojstvu naredbodavca bilo izvršitelja, može postojati pravna obveza njegova
procesuiranja pred sudom neke države. Ali ti zločini mogu biti u nadležnosti i
međunarodnih kaznenih sudišta. Tu valja odmah istaknuti da ni jedno među-
narodno kazneno sudište nije danas nadležno za zločine agresije, piratstva na
otvorenome moru, ropstva i trgovine robljem.
Manji broj međunarodnih zločina pojedinac počinja gotovo redovito u vlastitom
interesu ili iz vlastitih pobuda, dakle u osobnom svojstvu, a ne kao agent neke države.
To su npr. zločini piratstva i ropstva te neka druga kaznena djela poput nezakonitog
prometa opojnim drogama.
Neke druge, po posljedicama najteže međunarodne zločine, pojedinac ili skupi-

na pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu bilo kao agenti svoje države
ili neke de facto ustaničke vlasti. To su npr. zločini genocida, apartheida ili zločini
protiv čovječnosti.
Napokon, ima međunarodnih zločina koje pojedinac može počiniti samo kao
agent svoje države. U tim je slučajevima uz njegovu uvijek angažirana i međunarod-
na odgovornost države u čije ime djeluje. To su npr. zločin agresije ili teška kršenja
Ženevskih konvencija iz 1949.
Uz gornju razdiobu, neki se međunarodni zločini mogu počiniti u vrijeme mira i
u vrijeme oružanoga sukoba (npr. genocid ili zločini protiv čovječnosti). Počinjenje
drugih zločina vezano je za postojanje oružanoga sukoba, koji može imati „među-
narodno” ili „nemeđunarodno” obilježje (kršenja zakonâ i običajâ rata iz članka 3.
Statuta Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju). Napokon, neke od
njih moguće je počiniti samo u istinskom međunarodnom oružanom sukobu (teška
kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. iz članka 2. toga statuta).
Sve te razdiobe veoma utječu na mogućnosti djelotvornoga suzbijanja međuna-
rodnih zločina. Države će redovito biti spremne izvršavati preuzete međunarodne
obveze i njihovi će sudovi izricati presude protiv počinitelja međunarodnih zločina
koje su ovi počinili u osobnom svojstvu i iz vlastitoga interesa. Ali, iako će time kršiti
svoje međunarodne obveze, većina će država izbjegavati vršenje svoje sudbenosti
ako iz zločina pojedinaca može proizaći njihova makar neizravna međunarodna
odgovornost zbog toga što ta djela nisu spriječile, a bile su dužne to učiniti.
Napokon, čini se da je jedini mogući način kažnjavanja agresije i drugih najtežih
zločina pojedinaca koji neposredno angažiraju odgovornost države u ime koje su
djelovali kao agenti, osnivanje i djelovanje međunarodnih kaznenih sudbenih tijela.
Ali su dosadašnja iskustva pokazala da i tu nastaju mnoge praktične teškoće, na koje
ćemo dalje upozoriti.
h
Nakon proteka nekoga vremena po okončanju Drugoga svjetskog rata na-
metnulo se pitanje zastarijevanja međunarodnih zločina znatnoga broja počini-
telja koji su izbjegavali pravdi.209 Iako bi se zastara mogla smatrati općim nače-
lom prava, kaznena prava svih država svijeta ju ne priznaju. To je npr. slučaj sa
zemljama Common law. Iz tih razloga zastara nije ni apsolutno, a ni univerzalno
pravilo u kaznenom pravu svih država koje bi se odnosilo na sva kaznena djela.
Dvadeset godina nakon usvajanja Konvencije o genocidu (koja sama ne pred-
viđa nezastarivost toga zločina), Opća skupština UN-a usvojila je rezolucijom
209
Vidi – Bogdan ZLATARIĆ: „Problem zastare međunarodnih zločina u usporednom i među-
narodnom pravu”, ZPFZ 1966, br. 1, str. 21-34; Milan MARKOVIĆ: „Međunarodna krivična dela
i ustanova zastarelosti”, JRMP 1965, br. 2-3, str. 335-366.
2391 (XXIII) od 26. studenoga 1968. Konvenciju o nezastarivosti ratnih zločina

i zločina protiv čovječnosti. Ali od te godine do danas strankama te konvencije
postalo je samo 45 država, među kojima nema ni jedne iz prijašnjega Zapadnog
bloka. Zbog toga nema dokaza da je i nezastarivost tih međunarodnih zločina
postala pravilom općega običajnog međunarodnog prava.
Prema članku 4. te konvencije nezastarivost se odnosi na progon i na kažnjavanje.
Ratni su zločini u članku 1. određeni pozivanjem na Statut Nürnberškoga vojnog
tribunala iz 1945. te napose na „teška kršenja” navedena u Ženevskim konvencijama
iz 1949. Glede zločinâ protiv čovječnosti upućuje se na definiciju iz Nürnberškoga
statuta, ali se tu također uključuje „izvlaštenje” (eviction) oružanim napadom ili
okupacijom, potom nehumani čini koji proizlaze iz politike apartheida te zločin
genocida iz Konvencije iz 1948.210
Hrvatska je notifikacijom sukcesije postala strankom te konvencije i ona ju ob-
vezuje po ugovornoj osnovi.211 Njezin Kazneni zakon iz 1997. godine u članku 24.
predviđa nezastarivost izvršenja kazne izrečene počinitelju kaznenih djela genocida,
agresivnog rata, ratnih zločina „te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema
međunarodnom pravu”.
I Rimski statut u članku 29. predviđa da su zločini koji pripadaju u nadležnost
Međunarodnoga kaznenog suda nezastarivi. Ali je ta odredba makar danas od sim-
boličnoga značenja s obzirom na to da članak 11. određuje njegovu nadležnost rati-
one temporis tek od stupanja na snagu toga statuta za svaku njegovu državu stranku
napose.
Na koncu valja zaključiti da bi narav i posljedice nekih od najtežih među-
narodnih zločina poput genocida, najodvratnijih oblika zločina protiv čovječ-
nosti i ratnih zločina govorili protiv njihove moguće zastare. To pod uvjetom
da se protiv osumnjičenika uvijek vodi postupak sa svim jamstvima pravičnoga
suđenja. Unatoč tomu, još nije nastao communis opinio juris koji bi nezastari-
vost čak i tih zločina nametnuo svim državama kao imperativnu normu općega
običajnog prava.
Možda će usvajanje nacionalnih zakona o provedbi Rimskoga statuta u njegovim
državama strankama potaknuti taj običajni proces. To pod uvjetom da se, suprotno
njegovu članku 31, domaći propisi o nezastarijevanju provode ex tunc te da stran-
kama toga statuta postanu važne zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, Kine,
Rusije, Izraela i većine arapskih zemalja. Sjedinjene Američke Države su postale
strankom Konvencije o genocidu iz 1948. godine, tek 25. studenoga 1988. godine,
dakle četrdeset godina nakon njezina usvajanja.
210
I Vijeće je Europe usvojilo Europsku konvenciju pod istim nazivom 25. siječnja 1974. godine.
Ali ta konvencija nije nikada stupila na snagu. Do danas su ju ratificirale samo Nizozemska i
Rumunjska.
211
Cf., Narodne novine, posebno izdanje „Međunarodni ugovori”, br. 12/1993, pod 30.
4. Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zloči-

na i drugih delikata. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi
osobama okrivljenima za međunarodne zločine, nije dovoljno da je odnosna
država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. Čak i u državama
u kojima je priznat primat međunarodnoga prava nad unutarnjim ili u kojima
ustav propisuje prvenstvo ugovorâ nad domaćim zakonima (v. supra, §3, pod 2.
i 3), neovisni sud se može proglasiti nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito
predviđeno i u kaznenom zakonu te države.
Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje je izričito potvrđeno i u
konvencijama o ljudskim pravima, po kojemu se nitko ne smije osuditi za čine
ili propuste koji nisu kaznena djela u trenutku počinjenja (načelo nullum crimen
sine lege, nulla poena sine lege). I premda u novije doba ustavi i drugi propisi
tome dodaju da djelo u pitanju može biti utvrđeno i međunarodnim pravom
kao kazneno djelo (npr. članak 31. Ustava RH), nije uputno prepuštati diskreciji
nacionalnih sudova utvrđivanje djela zabranjenih međunarodnim pravom. To
može dovesti do kontradiktorne sudske prakse, čak i u jednoj državi.
Da bi se te teškoće otklonile, odgovarajuće konvencije propisuju obvezu dr-
žava njihovih stranaka da usklade svoje zakonodavstvo ili da donesu nove za-
kone, potrebne za kažnjavanje (ili za ekstradiciju drugim državama) počinitelja
zabranjenih djela u pitanju.
Prva je u tome nizu bila Konvencija o ropstvu iz 1926, koja u članku 6. predviđa:
„One visoke ugovorne stranke čiji zakoni ne sadrže adekvatne odredbe za suzbijanje
povreda zakona i propisa da bi se pridao učinak ciljevima ove Konvencije, obvezu-
ju se na poduzimanje neophodnih mjera kako bi se u slučaju tih povreda izricale
stroge kazne.”
Četiri Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti žrtava rata predviđaju tipsku odred-
bu kojom se njihove stranke obvezuju: „da će poduzeti sve zakonodavne mjere
potrebne radi utvrđivanja odgovarajućih kaznenih sankcija protiv osoba koje su
počinile ili koje su izdale naredbu da se počini bilo koje od teških kršenja...”. Istom
odredbom svaka je stranka preuzela obvezu da pronalazi osobe osumnjičene za ta
djela „i morat će ih, bez obzira na njihovo državljanstvo, izvesti pred svoje vlastite
sudove. Ako to odluči, ona isto tako može, prema odredbama njezina vlastitog za-
konodavstva, predati te osobe radi suđenja drugoj visokoj ugovornoj stranci zainte-
resiranoj za njihovo gonjenje, pod uvjetom da ta visoka ugovorna stranka raspolaže
dovoljnim dokazima protiv spomenutih osoba.”
Tu se zapravo radi o ugovornoj obvezi država stranaka tih konvencija na kaznenu
sudbenost na temelju principa univerzaliteta. Ali osim nekoliko slučajeva suđenja
za zločine počinjene u oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji nakon 1991. godine,
ova dalekosežna ugovorna odredba ostala je mrtvo slovo na papiru. Države stranke
jednostavno ju ne izvršavaju.212
212
Glede ugovorne obveze suđenja počinitelja ili njihova izručenja drugim državama, vidi i pri-
Država može u svome kaznenom zakonu predviđati djela zabranjena kon-

vencijama kojih ona nije stranka, a osobito djela zabranjena općim običajnim
međunarodnim pravom. Ali ako se radi o djelima zabranjenima nekom kon-
vencijom koje je odnosna država stranka, mudar će sudac uvijek uspoređivati
kvalifikaciju toga djela iz konvencije s onom iz kaznenoga zakona. Hrvatski će
sudac to činiti i u svjetlu odredbe iz članka 134. Ustava Republike Hrvatske,
prema kojoj su objavljeni ugovori po pravnoj snazi iznad zakona.
Kazneni zakoni nekih država obuhvaćaju više ili manje iscrpne liste međunarod-
nih zločina, kažnjavanje kojih je obveza tih država bilo po općemu običajnom pravu
bilo temeljem međunarodnih konvencija kojih su one stranke.
Kazneni zakon Republike Hrvatske iz 1997. godine u Glavi XIII. predviđa ka-
znena djela „protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom”. Među njima su,
među ostalima, predviđeni: genocid; agresivni rat; zločini protiv čovječnosti; ratni
zločin protiv civilnog pučanstva; ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; ratni zločin
protiv ratnih zarobljenika; protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; protuprav-
no oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu; nedozvoljena sredstva borbe;
povredu pregovarača; grubo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zaro-
bljenicima; neopravdanu odgodu povratka ratnih zarobljenika; uništavanje kultur-
nih dobara i objekata u kojima se nalaze kulturna dobra; zlouporabu međunarodnih
znakova; međunarodni terorizam; ugrožavanje sigurnosti osoba pod međunarod-
nom zaštitom; uzimanje talaca; zlouporabu nuklearnih tvari; zlouporabu opojnih
droga; rasnu i drugu diskriminaciju; uspostavu ropstva i prijevoz robova; mučenje
i drugo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje; međunarodnu prostituciju;
otmicu zrakoplova ili broda; morsko i zračno razbojništvo; nepružanje pomoći na
moru i unutrašnjim vodama; neovlašteno odašiljanje (emitiranje); prekid ili ošteće-
nje podmorskih kabela i cjevovoda te povredu ugleda strane države i međunarodne
organizacije.
Ali je stvarna praksa država u kažnjavanju počinitelja tih zločina, bilo da se radi
o odgovornim državnim dužnosnicima bilo o običnim vojnicima, veoma rijetka i
uvijek nedosljedna.
Suprotnim ponašanjem od toga, tj. dosljednim kažnjavanjem svojih vlastitih
građana počinitelja, država u pitanju otklonila bi ili bi veoma umanjila svoju vla-
stitu odgovornost prema međunarodnom pravu za ta djela. Osudom tih zločina
i distanciranjem od takve prakse, država u pitanju stjecala bi moralni ugled i bila
bi u položaju da vrši pritisak na druge države da i one ispune svoje međunarodne
obveze u kažnjavanju svojih zločinaca. To bi bila značajna mjera prevencije najtežih
i najbrutalnijih kršenja humanitarnoga prava za budućnost. Jer ako zločinci osta-
nu neidentificirani i nekažnjeni, odgovornost za zločine, uvjetno rečeno, pada na
„narod”, a to je sjeme mogućih sukoba budućih naraštaja s tragičnim posljedicama.
kaz odgovarajućih propisa iz Montrealske konvencije iz 1971. o suzbijanju protupravnih čina

protiv sigurnosti civilnoga zrakoplova, supra, §65, pod 5.
Stoljetna iskustva britansko-francuskih i francusko-njemačkih ratova upozoravaju

na to da je taj lanac veoma teško prekinuti.
5. Međunarodna kaznena sudbena tijela. U tome pogledu postoje malo-
brojna iskustva koja nas sva upozoravaju na teškoće toga načina kažnjavanja
počinitelja nekih međunarodnih zločina.
(i) Međunarodna odgovornost njemačkoga cara. Članak 227. Versailleskoga
mirovnog ugovora iz 1919. s pobijeđenom Njemačkom predviđao je sljedeće: „Sa-
vezničke i udružene sile javno optužuju Wilhelma II. Hohenzolerna, bivšega cara
(Kaisera) Njemačke zbog vrhunskog zločina protiv međunarodnoga morala i svetosti
ugovora”. Tom odredbom bilo je predviđeno ustanovljenje posebnoga tribunala od
pet sudaca koji je trebao suditi bivšem njemačkom Kaiseru, od kojih bi svaka ta sila
imenovala jednoga. Wilhelm II, dakle, nije bio optužen za ratne zločine koje su činili
pripadnici njemačke vojske po naređenju. Njegova odgovornost bila je više moralne
negoli pravne naravi.
Kaisera se smatralo osobno odgovornim zbog njemačkoga napada u 1914. na
Belgiju i Luksemburg, s obzirom na to da je njegova država bila jedna od sila jamaca
trajne neutralnosti tih dviju država. To je bio neposredan povod drugoga jamca iz
tih ugovora, Britanije, da odmah potom objavi rat Njemačkoj zbog njezina teškoga
kršenja te ugovorne obveze (v. supra, §34).
To suđenje spriječila je Nizozemska, neutralna država u Prvome svjetskom ratu,
u kojoj je nakon abdikacije 8. studenoga 1918. bivši Kaiser dobio utočište. S obzirom
na to da nije bila stranka Versailleskoga ugovora, ta je zemlja u dva navrata u 1920.
odbila izručiti Kaisera Saveznicima, smatrajući da ne može izvršiti ekstradiciju oso-
be u pitanju zbog političkoga zločina.
Smješten u dvorcu u Doornu u Nizozemskoj, taj agresor na Belgiju i Luksemburg
doživio je u 1940. nacistički napad, osvojenje i okupaciju države koja mu je pružila
utočište. Tamo je, zaboravljen od svih, umro 4. lipnja 1941. i pokopan.
h
(ii) Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu. Londonskim sporazumom od
8. kolovoza 1945, kojemu je bio pridodan Statut Međunarodnoga vojnog tribunala,
ustanovljena su neka načela međunarodnoga kažnjavanja „glavnih ratnih zločinaca”
iz nacističke Njemačke. Članak 6. Statuta formulirao je tri skupine zločina za koje
je taj Tribunal bio nadležan.
Zločini protiv mira, poimence planiranje, pripremanje, poticanje ili poduzimanje
agresivnoga rata ili rata poduzetoga kršenjem međunarodnih ugovora, sporazuma
ili jamstava, ili sudjelovanje u zajedničkom planu ili uroti za izvođenje bilo čega što
je naprijed rečeno.
Ratni zločini, poimence kršenja zakonâ i običajâ rata. Ta kršenja uključuju, ali se
na njih ne ograničuju: ubojstvo, zlostavljanje ili deportaciju na robovski rad ili u bilo
koju drugu svrhu, civilnoga stanovništva okupiranoga područja ili na okupiranom
području, ubojstvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili osoba na moru, ubijanje
talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, obijesno razaranje gradova, mjesta ili
sela, ili vojnom potrebom neopravdano pustošenje.
Zločini protiv čovječnosti, poimence ubojstvo, istrjebljenje, porobljavanje, protje-
rivanje i ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojemu civilnom stanovništvu
prije rata ili za vrijeme rata, ili proganjanje iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga
počinjeno u izvršenju nekoga zločina koji pripada pod sudbenost Tribunala ili u
vezi s njime, bez obzira na to znači li to kršenje domaćega prava zemlje u kojoj je
počinjeno.
Taj je tribunal zasjedao u Nürnbergu u razdoblju između 20. studenoga 1945.
i 30. kolovoza 1946, a 1. listopada te godine izrekao je svoju presudu. Četiri glavne
savezničke sile (Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Britanija i Francuska)
imenovale su po jednoga člana Tribunala i jednog njegova zamjenika. Predsjednik
Tribunala bio je britanski sudac Lord Lawrence. Tužiteljstvo je bilo sastavljeno od
po jednoga tužitelja iz svake od tih zemalja. Još je 19 država postalo strankama Lon-
donskoga sporazuma pristupom, uključujući bivšu Jugoslaviju. Ali im to nije davalo
nikakvo pravo ni u izboru sudaca ni u postupku.
Statutom Tribunala bilo je predviđeno da se službeni položaj okrivljenih, bilo kao
glavara države bilo kao odgovornih dužnosnika u državnim tijelima, neće smatrati
razlogom za oslobođenje od odgovornosti ili za ublažavanja kazne. Stoga se pred
Tribunalom nisu priznavali nikakvi imuniteti okrivljenih. Bilo je nadalje predviđeno
da činjenica što je okrivljeni radio po naređenju svoje vlade ili svoga pretpostavljenog
neće ga osloboditi od odgovornosti, ali se može smatrati razlogom za ublažavanje
kazne, ako Tribunal nađe da to zahtijeva pravda.
To je do danas jedini statut te vrste koji je predviđao suđenje optuženicima u
odsutnosti, a Tribunal je bio nadležan da i neku skupinu ili organizaciju proglasi
zločinačkom.
Od 22 okrivljenih, na smrt vješanjem bilo ih je osuđeno 12 (maršal Goering,
von Ribbentrop, maršal Keitel, Kaltenbrunner, Rosenberg, Frank, Frick, Streicher,
Sauckel, general Jodl, Seyss-Inquart te u odsutnosti Martin Borman). Na doživotni
zatvor bila su osuđena trojica (Hess, Funk, admiral Raeder). Na vremenske kazne
ih je osuđeno četiri (von Schirach i Speer na po dvije godine, von Neurath na 15
godina i admiral Doenitz, nasljednik Hitlera, na jednu godinu). Trojica okrivljenih
bila su oslobođena od optužbe (ministar financija Schacht, diplomat von Papen
i novinar Fritzsche). Izrečene presude bile su konačne i bez priziva. Saveznička
Kontrolna komisija odbila je molbe za pomilovanje, koje su podnijeli svi osuđenici.
Smrtne kazne izvršene su 16. listopada 1946. Glavni osuđenik Goering izbjegao joj
je otrovavši se prethodne noći u samici.
Tribunal se u svojoj presudi uglavnom ograničio na kažnjavanje okrivljenika za
zločine koje su počinili u tijeku trajanja Drugoga svjetskoga rata ili u vezi s njime,
tj. od 1. rujna 1939. do njemačke kapitulacije u 1945.213
213
Vidi – Vladan A. VASILIJEVIĆ: „Suđenje pred Međunarodnim vojnim sudom u Nirnbergu i
(iii) Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok u Tokiju ustanovljen je po-

sebnim proglasom vrhovnoga komandanta savezničkih snaga generala Douglasa
McArthura 19. siječnja 1946. Tome proglasu pridodana je Povelja toga Tribunala
kojom je predviđena njegova nadležnost za iste zločine kao i u Statutu Tribunala u
Nürnbergu. Ali je taj tribunal sudio za djela počinjena u duljem razdoblju, i to od 1.
siječnja 1928. do 2. rujna 1945.
Optužnica je bila podignuta protiv 28 najviših japanskih dužnosnika. Među nji-
ma su bila četiri prva ministra, pet ministara rata, dva ministra ratne mornarice,
potom više drugih ministara, načelnici Glavnoga stožera i neki veleposlanici. Poput
optuženih i osuđenih u Nürnbergu, ni za jednoga se nije moglo dokazati da je osobno
počinio neko ubojstvo i druge okrutnosti. Japanski car Hirohito nije se spominjao u
optužnici. Njemu se jedinome priznao imunitet.
Tribunal u Tokiju sastojao se od po jednoga suca imenovanih od: Australije,
Kanade, Kine, Novoga Zelanda, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih
Država, Sovjetskoga Saveza, Filipina, Indije, Francuske i Nizozemske. Te su zemlje
bile u ratu s Japanom. Predsjedao mu je australski sudac William Webb. Tužitelj je
bio Joseph B. Kenan, američki državljanin. Njih je sve imenovao američki general
MacArthur, koji se na nedopušten način miješao u rad Tribunala.
Suđenje je otpočelo 3. svibnja 1946, a presuda je izrečena 14. studenoga 1948.
Sedam okrivljenih osuđeno je na smrt vješanjem (dva bivša prva ministra i pet ge-
nerala), dok su ostali dobili vremenske kazne, i to od doživotnog zatvora do sedam
godina. Nitko nije bio oslobođen optužbe.
Ta je presuda donijeta s osam glasova za i tri protiv. Indijski sudac Pal smatrao
je da su svi okrivljeni nedužni po svim točkama optužnice. Francuski sudac Bernard
smatrao je da su prekršena bitna pravila postupka. Nizozemski sudac Röling nije se
složio s jednom smrtnom presudom, a za četvoricu osuđenih na vremenske kazne
smatrao je da ih je trebalo osloboditi.214
Optuženicima u Tokiju uglavnom se sudilo za zločine protiv mira. Dojam je bio
da je to suđenje zapravp bilo osveta Sjedinjenih Američkih Država zbog japanskoga
izdajničkog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. Stoga su japanski ratni zločini
i zločini protiv čovječnosti u tome suđenju bili potisnuti u drugi plan.
U cjelini uzevši, tokijsko suđenje imalo je manje pravnih, a više političkih eleme-
nata od onoga nürnberškoga.
Tim prvim međunarodnim presudama pojedincima mogle su se uputiti neke
pravne zamjerke, i to ne prvenstveno stoga što se nije poštovao imunitet glavara
države i diplomatskih agenata. Bilo je dvojbeno jesu li sve tri skupine zločina za
koje su ta dva tribunala bila nadležna bile pravo na snazi u doba njihova počinjenja.
razvoj međunarodnog krivičnog prava”, JRMP 1971 br. 3, str. 305-334.

214
Vidi – B. V. A. ROLING – A. CASSESE: The Tokyo Trial and Beyond, Oxford, 1993, 143 pa-
ges.
Najmanje je bilo sumnji u to da su to bili ratni zločini. Mnoge su države imale

u svojim kaznenim zakonicima propisane kazne za tu vrstu zločina. Ali bilo je teže
dokazivo da su i zločine protiv čovječnosti prije Drugoga svjetskoga rata, bilo Nje-
mačka ili Japan bilo ostale zemlje, izričito priznale zločinima prema međunarodnom
pravu. S obzirom na to da u moderno doba u ratovima između „civiliziranih država”
nije bilo takvih zločina u toliko širokim razmjerima, ta oblast je do toga rata ostala
nedodirnuta. Ali su upravo u tome ratu zločini izvršeni protiv civilnoga pučanstva
bili najokrutniji i najmasovniji, napose oni iz rasnih i političkih razloga. Stoga bi bio
zločin ostaviti krivce nekažnjenima samo iz razloga što je pozitivno međunarodno
pravo, zasnovano na prethodnom pristanku država, bilo u tome pogledu manjkavo.
Uz to, počinjene okrutnosti zabranjuju kazneni zakoni svih država.
Ali glede zločinâ protiv mira, koje su propisivali statuti dvaju tribunala, bilo
je veoma teško dokazati da su ih prije njihova počinjenja priznavali takvima bilo
međunarodno bilo unutarnje pravo država. Nürnberški tribunal u svojoj se presudi
pozvao na iskaze o tome da je agresivni rat međunarodni zločin u preambuli nacrta
Ugovora o uzajamnoj pomoći iz 1923. (koji je ostao nacrtom), u preambuli Ženev-
skoga protokola iz 1924. o mirnom rješavanju sporova (koji nikada nije stupio na
snagu) te u Deklaraciji o agresivnim ratovima Skupštine Lige naroda iz 1927. Pozvao
se i na Briand-Kelloggov pakt iz 1928, kojemu su stranke zaista bile Njemačka, Japan
i Italija. Ali osim odricanja od rata kao instrumenta nacionalne politike, taj pakt ne
sadrži navod da je kršenje zabrane rata međunarodni zločin pojedinaca njegovih
počinitelja. Stoga se nije moglo sasvim dokazati da kažnjavanje odgovornih osoba
za taj zločin nije povreda dijela načela nullum crimen, nulla poena sine lege, svrha
kojega je zaštita pojedinca od samovolje suca i zakonodavca. Ali s druge strane, svi
ostali zločini – oni ratni i oni protiv čovječnosti – proizašli su iz agresivnih ratova
Sila osovine, koji su u trenutku njihova počinjenja nesumnjivo bili kršenje općega
običajnoga međunarodnog prava.
Nakon izricanja Nürnberške presude te su praznine u pravu ubrzo bile otklo-
njene. Opća je skupština UN-a već rezolucijom 95(1). od 11. prosinca 1946. jedno-
glasno potvrdila „načela međunarodnoga prava priznata Statutom Nürnberškog
suda i Nürnberškom presudom”. Ti su zločini potom našli svoju potvrdu i daljnju
razradu u nizu konvencija i drugih međunarodnih instrumenata. Danas ni jedna
država, i nitko drugi u svijetu, ne može tvrditi da većina njih nije postala dijelom
pozitivnoga međunarodnog prava koje obvezuje sve države svijeta i podrazumijeva
osobnu odgovornost njihovih počinitelja po običajnoj osnovi.
Predmet daljnje razrade zločina protiv mira jest Nacrt kodeksa zločinâ protiv
mira i sigurnosti čovječanstva u dijelu koji se odnosi na zločin agresije. Taj nacrt
je Komisija za međunarodno pravo UN-a usvojila u drugom čitanju u 1996. (v. su-
pra, §46). Za tu oblast od velikoga je značenja i „Definicija agresije” što ju je Opća
skupština UN-a nakon dugogodišnjih rasprava usvojila rezolucijom 3314 (XXIX)
od 14. prosinca 1974, iako se tamo izričito ne ističe odgovornost pojedinaca za
odgovarajuća zabranjena djela.
Ratni su zločini bili predmetom opsežne kodifikacije u četirima Ženevskim kon-
vencijama iz 1949. o zaštiti žrtava rata i u dvama Dopunskim protokolima na te
konvencije iz 1977. Sva djela koja se u tim konvencijama kvalificiraju „teškim krše-
njima” zapravo su međunarodni zločini. Rimski statut Međunarodnoga kaznenog
suda iz 1998. u opširnom članku 8. daje određenje „ratnih zločina”, i to posebno onih
počinjenih u međunarodnom oružanom sukobu te u sukobu koji nema međunarod-
ni karakter. U njemu su obuhvaćena kršenja zakonâ i običajâ rata te teška kršenja
Ženevskih konvencija iz 1949.
Napokon, neki od zločina protiv čovječnosti bili su predmetom usvajanja po-
sebnih konvencija. To je ponajprije Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina
genocida iz 1948, koja se danas općenito smatra iskazom općega običajnog među-
narodnog prava. To je i Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina
apartheida iz 1973.
Danas je prilično jasno što su međunarodni zločini, a njihove kvalifikacije iz
konvencija i drugih međunarodnih instrumenata gotovo nitko ne dovodi u pitanje.
Ali, u nedostatku međunarodnih sudbenih tijela koja bi bila nadležna za njihovo
kažnjavanje, odgovornost pojedinaca za njihovo počinjenje ostaje apstraktna. Već
je, naime, rečeno da kažnjavanje tih počinitelja od unutarnje sudbene vlasti država
gotovo da nije djelotvorno, a da nakon nürnberškog i tokijskog suđenja za zločin
agresije nije nadležno ni jedno međunarodno sudbeno tijelo.
(iv) Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju.215 Napadi bivše „Ju-
goslovenske narodne armije” protiv zakonito i demokratski izabranih vlasti, i to
najprije u Sloveniji od 26. lipnja, potom u Hrvatskoj od sredine srpnja 1991. te od
1992. u Bosni i Hercegovini, bila je popraćena brutalnostima nezapamćenima u Eu-
ropi nakon Drugoga svjetskog rata. U tome su sudjelovale i srpske paravojne snage
i naoružane skupine pojedinaca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na egzemplarnoj osnovi vršili su se masakri nemoćnih staraca na nacionalnoj
osnovi kojih je cilj bio poticanje vala izbjeglica sa zaposjednutih područja. Planski
su se rušile kuće prognanih osoba te njihova groblja, crkve i džamije, s ciljem da
se zatre trag prognanoga stanovništva s osvojenih područja. Ta zločinačka politika
bila je potaknuta željom za osvajanjem područja i prekrajanjem granica postojećih
republika koje su se emancipirale u nove države. Uz to, organiziralo se sustavno
silovanje žena i njihovo držanje u zatočeništvu do vremena kada je pobačaj postao
nemoguć. Civili – muškarci, žene, djeca i starci – držani su u koncentracijskim
logorima nalik na one iz doba nacizma. Taj ples smrti u Bosni i Hercegovini bio je
okončan osvajanjem srebreničke enklave i masakrom između sedam i osam tisuća
muškaraca u ljeto 1995. Koncem te godine sklopljen je Daytonski sporazum. Na
215
Vidi – Theodor MERON: „War Crimes in Yugoslavia and the Development of International
Law”, AJIL 1994, No. l, pp. 78-87; Ivo JOSIPOVIĆ: „Pravni i politički aspekti nastanka Među-
narodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str.
183-196; Davor KRAPAC: „Statut i Pravila o postupku i dokazivanju Međunarodnog kaznenog
suda za bivšu Jugoslaviju s motrišta hrvatskog kaznenog procesnog prava”, ibid., str. 197-213; V.
Đ. DEGAN – B. PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno pravo (Pravni fakultet u Rijeci), Rijeka, 2005,
str. 399-423.
Kosovu je on prestao uspostavljanjem međunarodne uprave nad tom pokrajinom

temeljem rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244 od 10. srpnja 1999. godine.
U tim sukobima, koji su poticali na osvetu i mržnju, žrtve kršenja pravilâ huma-
nitarnog prava bili su civili i zarobljenici srpske i ostalih nacionalnosti, i to osobito
u doba sukoba Hrvata i Muslimana – Bošnjaka – u Bosni i Hercegovini.
Izgon civila iz njihovih domova i svi pokušaji promjene etničkog sastava stanov-
ništva koji su nazvani „etničkim čišćenjem” počeli su se osuđivati u rezolucijama
Vijeća sigurnosti UN-a počevši od one 752 od 15. svibnja 1992.
Rezolucijom 827. (1993) od 25. svibnja 1993. Vijeće sigurnosti ustanovilo je sud-
beno tijelo čiji je skraćeni naziv „Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju”.
Uz tu rezoluciju prihvaćeno je izvješće glavnoga tajnika UN-a, kojemu je pridodan
Statut toga tribunala. Taj tribunal prvi je koji nije osnovan nekim ugovorom čak ni
pobjedničkih država, nego rezolucijom na temelju glave VII. Povelje UN-a. Time i
njegov statut pravno obvezuje sve države članice UN-a. Tribunal je počeo djelovati
18. studenoga 1993. u svome sjedištu u Den Haagu.
Tribunal je nadležan za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja među-
narodnoga humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od početka
1991. (članak 1. Statuta). Njegova se nadležnost, dakle, proteže i za djela počinjena
na Kosovu. Sve fizičke osobe, bez obzira na državljanstvo, podliježu sudbenosti
toga tribunala.
Suce bira Opća skupština UN-a s liste između 22 i 33 kandidata koju predlaže Vi-
jeće sigurnosti. Biraju se na četiri godine s mogućnošću ponovnog izbora. Tribunal
se sastoji od vijeća od po tri člana koja presuđuju u prvom stupnju te od Prizivnoga
vijeća od pet sudaca.216
Međunarodni zločini glede kojih je taj Tribunal nadležan za vođenje kaznenoga
postupka protiv pojedinaca proizlaze iz općega običajnoga međunarodnog prava
potvrđenoga odredbama Statuta, a ne iz posebnih ugovornih obveza bilo bivše SFRJ
bilo njezinih država sljednica.217
Tribunal je nadležan za kažnjavanje četiriju vrsta međunarodnih zločina kako
su formulirani u člancima 2. do 5. njegova statuta.
(a) U članku 2. formuliraju se teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949, i to
kako slijedi: (a) namjerno ubojstvo; (b) mučenje i neljudsko postupanje, uključujući
biološke eksperimente; (c) namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne ozljede ti-
jela ili zdravlja; (d) opsežno uništavanje i oduzimanje imovine koje nije uvjetovano
216
U članku 12. prvotnoga teksta Statuta bilo je predviđeno da se Tribunal sastoji od jedanaest
sudaca podijeljenih u dva prvostupanjska vijeća od po tri suca te u Prizivno vijeće od pet sudaca.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1166. (1998) od 13. svibnja 1998. godine taj je propis izmijenjen i
predviđeno je ustanovljenje i trećega prvostupanjskog vijeća od tri nova suca.
217
Da je to drugo bio slučaj, Tribunal bi bio nadležan da sudi i za teška kršenja dvaju Dopunskih
protokola iz 1977. na Ženevske konvencije iz 1949. te za zločin iz Konvencije o apartheidu iz
1973. SFRJ je bila strankom svih tih ugovora.
vojnom potrebom, a poduzeto je protupravno i samovoljno; (e) prisiljavanje ratnih

zarobljenika ili civila na služenje u neprijateljskim snagama; (f ) namjerno uskraći-
vanje prava ratnim zarobljenicima ili civilima pravâ na pravičan i nepristran sudski
postupak; (g) nezakonitu deportaciju ili premještanje civila ili njihovo nezakonito
zatočenje; (h) uzimanje civila kao talaca.218
U komentaru toga članka, izloženom u izvješću glavnoga tajnika UN-a, ističe
se da te Ženevske konvencije obuhvaćaju srž običajnoga prava primjenjivoga u me-
đunarodnim oružanim sukobima. U Odluci Prizivnoga vijeća Tribunala u slučaju
Duško Tadić od 2. listopada 1995. navodi se: „... na današnjem stupnju razvitka
prava, članak 2. Statuta primjenjuje se jedino na prijestupe počinjene u kontekstu
međunarodnih oružanih sukoba” (p. 48, para. 84).
(b) Članak 3. Statuta formulira kršenja zakona i običaja rata. Ta su kršenja obu-
hvaćena u Pravilniku pridodanom uz Četvrtu hašku konvenciju iz 1907. o zakonima
i običajima rata na kopnu. U komentaru sa poziva na navod Nürnberške presude
iz 1946. da su te odredbe do 1939. priznali svi civilizirani narodi i bile su smatrane
iskazom zakona i običaja rata. U naprijed navedenoj presudi Duško Tadić ustanov-
ljeno je da: „... prema članku 3. Međunarodni tribunal ima sudbenost glede djela
navedenih u optužnici, bez obzira jesu li se zbila u unutarnjemu ili u međunarodnom
oružanom sukobu...” (ibid., p. 71, para. 137).
Odgovornost za kršenje obuhvaća, ali se prema članku 3. ne ograničuje, na:
(a) upotrebu otrovnog ili drugoga oružja sračunatu na to da se nanese nepotrebna
patnja; (b) samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano
vojnom potrebom; (c) napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima nebranjenih
gradova, sela, objekata ili zgrada; (d) osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje
ustanova namijenjenih vjeri, dobrotvornim svrhama, odgoju, umjetnosti i znanosti,
historijskih spomenika, umjetnina i znanstvenih djela; (e) pljačkanje javne i privatne
imovine.
(c) U članku 4. predviđa se nadležnost Tribunala za kažnjavanje genocida, koji je
definiran strogo prema člancima II. i III. Konvencije o genocidu iz 1948. U komen-
taru toga članka ponavlja se navod iz te konvencije da se taj zločin može počiniti u
doba mira i u doba rata.
Genocid je svako dalje navedeno djelo učinjeno s nakanom da se u cijelosti ili dje-
lomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubojstvo
pripadnika skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima
skupine; (c) namjerno nametanje skupini takvih životnih uvjeta kojima je cilj njezi-
no potpuno ili djelomično uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja
porođaja u okviru skupine; (e) prisilno premještanje djece iz skupine u neku drugu
skupinu.
218
Tribunalu, dakle, nisu povjerena u nadležnost neka od teških kršenja koja predviđa Prvi do-
punski protokol iz 1977, poput poduzimanja napada na građevine ili instalacije koje sadrže opa-
sne sile, sa znanjem da će takav napad uzrokovati prekomjerne gubitke života, povrede civila ili
oštećenje civilnih objekata (članak 85-3-c).
Kažnjiva su sljedeća djela: (a) genocid; (b) urota kojoj je cilj genocid; (c) izravno
i javno poticanje na genocid; (d) pokušaj počinjenja genocida; (e) sudioništvo u
genocidu.
(d) I napokon, članak 5. Statuta predviđa kažnjavanje za zločine protiv čovječnosti.
Komentar toga propisa ističe da su ti zločini najprije bili priznati u Statutu i u pre-
sudi Nürnberškoga tribunala te u Zakonu br. l0. Kontrolne komisije za Njemačku. U
tome se komentaru dalje navodi da su u sukobu na području bivše Jugoslavije takva
neljudska djela dobila oblik tzv. etničkoga čišćenja te rasprostranjenoga i sustavnoga
silovanja i drugih oblika seksualnoga zlostavljanja, uključujući prisilno prostituira-
nje. Bitno je, dakle, da to nisu novi međunarodni zločini, nego samo neki posebni
oblici otprije priznatih zločina protiv čovječnosti.
Članak 5. navodi sljedeće zločine počinjene u oružanom sukobu međunarodnog
i unutarnjega značenja, koji su upereni protiv civilnoga pučanstva: (a) ubojstvo;
(b) istrjebljenje; (c) porobljavanje; (d) protjerivanje; (e) zatočenje; (f ) mučenje; (g)
silovanje; (h) proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; (i) ostali neljudski
postupci.
Statut toga tribunala potvrđuje i neka načela iz statuta Nürnberškoga i Tokijskog
tribunala, za koja danas nitko ne može tvrditi da nisu pravila međunarodnoga prava
na snazi. Ne priznaje se službeni položaj bilo koje optužene osobe, bez obzira na to
je li glavar države ili odgovorni vladin dužnosnik. Činjenica da je optužena osoba
djelovala prema naredbi vlade ili svoga nadređenoga neće je osloboditi kaznene
odgovornosti, ali joj kazna može biti ublažena ako Tribunal utvrdi da to zahtijeva
pravda.
Potvrđuje se načelo ne bis in idem, ali se priznaje i prvenstvo toga tribunala pred
domaćim sudovima. Prema članku 10. Statuta ni jedna osoba ne može za isto djelo
biti suđena pred domaćim sudom ako je već suđena pred Tribunalom. Ali osoba
koja je suđena pred domaćim sudom može ponovo biti suđena pred Tribunalom:
(a) ako je djelo za koje je suđena okvalificirano običnim kaznenim djelom; ili (b) ako
postupak pred domaćim sudom nije bio nepristran i neovisan, ako je bio usmjeren
na zaštitu optuženoga od međunarodne kaznene odgovornosti, ili ako slučaj nije
bio propisno vođen.
Tribunal može izreći samo vremenske kazne, a njihova se visina određuje prema
„općoj praksi glede kazne zatvora u sudovima bivše Jugoslavije”.
Neki smatraju prazninom što nije izričito predviđena mogućnost suđenja okriv-
ljenim osobama u odsutnosti.
h
Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju utemeljen je s prvobitnom
namjerom da sudi svim počiniteljima svih međunarodnih zločina predviđenih u
svom statutu ili da nadgleda njihovo suđenje pred domaćim sudovima. Za razliku
od njega, Nürnberški i Tokijski tribunal sudili su malom i pažljivo odabranomu
broju najviših državnih i vojnih dužnosnika tih dviju poraženih država, a suđenje
brojnim izvršiteljima zločina na nižoj razini bilo je prepušteno drugim savezničkim
vojnim sudovima.
Moglo se i očekivati da će se države sljednice bivše SFRJ odupirati potpunoj

suradnji s Tribunalom. Ali su međunarodni pritisci ipak doveli do toga da većina
optuženika danas čeka suđenje u Den Haagu, ili je već pravomoćno osuđena.
S obzirom na to da je taj statut usvojen rezolucijom temeljem Glave VII. Povelje
UN-a, on pravno obvezuje sve države članice te svjetske organizacije. To praktično
danas obuhvaća sve države svijeta (s izuzetkom Tajvana, koji Kina smatra svojim
odmetnutim područjem, i Svete Stolice).
Tužiteljstvo je tako trebalo po službenoj dužnosti pokrenuti istragu zbog upo-
trebe kasetnih (fragmentirajućih) bombi i naboja s osiromašenim uranom pri
NATO-ovu bombardiranju u 1999. godini područja Savezne Republike Jugoslavije
uključujući Kosovo. Umjesto toga, sadašnja je tužiteljica imenovala povjerenstvo
stručnjaka (čija su imena do danas ostala nepoznata), koje je „ustanovilo” da nema
posebnih ugovornih propisa koji bi zabranjivali ili ograničavali upotrebu tih oružja.
Taj „nalaz” proturječi samim osnovama dosadašnjega razvoja prava međunarodnih
oružanih sukoba.219
(v) Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu.220 utemeljen je rezolucijom Vi-
jeća sigurnosti 955. (1994) od 8. studenog 1994, također na temelju glave VII. Povelje
UN-a. Taj tribunal nadležan je za kažnjavanje međunarodnih zločina počinjenih na
području Ruande, kao i od njezinih građana na području susjednih država u tijeku
1994. godine. Zločin genocida istaknut je i u proširenom nazivu toga tribunala.
S obzirom na to da se radilo o unutarnjemu sukobu s ogromnim brojem civilnih
žrtava, taj tribunal nije nadležan za kažnjavanje teških kršenja Ženevskih konvencija
iz 1949, kao ni za kršenja zakonâ i običajâ rata. Nadležan je za kažnjavanje triju sku-
pina međunarodnih zločina, i to za genocid, za zločine protiv čovječnosti te, prema
članku 4. njegova statuta: „za kršenja članka 3. zajedničkog Ženevskim konvencijama
i Dopunskog protokola II”. Tu je, dakle, izričito navedena ugovorna obveza te zemlje
primjenjiva na „nemeđunarodne” oružane sukobe.
U članku 4. Statuta navodi se da će ta kršenja obuhvaćati, ali se na njih neće
ograničiti, sljedeća djela: (a) napade na život, zdravlje te fizičku ili mentalnu dobrobit
osoba, naročito ubojstvo, i okrutno postupanje poput mučenja, sakaćenja ili bilo
kojega oblika tjelesnog kažnjavanja; (b) kolektivno kažnjavanje; (c) uzimanje talaca;
(d) čine terorizma; (e) nasilje nad osobnim dostojanstvom, naročito nečovječno ili
ponižavajuće postupanje, silovanje, prisilno prostituiranje i bilo koji oblik nečasnih
napada; (f ) pljačku; (g) izvršenje kazni ili smaknuća bez prethodne presude izrečene
po redovito ustanovljenom sudu uz sva sudska jamstva, priznata od civiliziranih
naroda kao prijeko potrebna; (h) prijetnje izvršenja bilo kojega od gornjih akata.
Funkciju prizivnoga vijeća toga tribunala obavlja Prizivno vijeće Tribunala za
bivšu Jugoslaviju. I funkcija tužitelja u početku je bila sjedinjena, da bi ju Vijeće
sigurnosti u 2002. godini razdvojilo.
219
Vidi infra, §90, pod 4.
220
Vidi opširnije – V. Đ. DEGAN – B. PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno pravo (Pravni fakultet u
Rijeci), Rijeka, 2005, str. 424-426.
Naknadno je za sjedište toga tribunala bila određena Arusha u susjednoj Tan-

zaniji.
Svi ostali propisi Statuta toga tribunala potpuno su jednaki onima iz Statuta
Tribunala za bivšu Jugoslaviju. I Pravila o postupku i dokazima jednaka su.
S obzirom na desetke tisuća, a možda i više okrivljenih za genocid i za druga
djela, koji se dugo nalaze zatvoreni u neregularnim uvjetima, praktične teškoće rada
toga tribunala još su mnogo veće negoli onoga u Den Haagu.
h
(vi) Stalni Međunarodni kazneni sud.221 Njegovo osnivanje dugo je vre-
mena bilo želja mnogih stručnjaka međunarodnoga i kaznenog prava koja se
napokon ostvarila.
Čini se da su tu zamisao ohrabrili osnivanje i djelatnosti ad hoc tribunalâ za bivšu
Jugoslaviju i za Ruandu s ograničenom teritorijalnom nadležnošću. Ali se u tekstu
Rimskoga statuta uočavaju nastojanja da se prevladaju loša praksa i loša iskustva iz
prakse tih dvaju tribunala.
Rimski Statut, temeljem kojega je Sud osnovan, sklopljen je u obliku me-
đunarodne konvencije otvorene na pristup svim državama svijeta. Stupio je na
snagu 1. lipnja 2002, nakon što je šezdeseta država potpisnica položila isprave
o njegovoj ratifikaciji. Danas već ima preko stotinu njegovih država stranaka.
Ali je sigurno da u doglednoj budućnosti njegovim strankama neće postati neke
važne zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, potom Kine, Izraela i nekih
drugih zemalja.222
Pri njegovu usvajanju i potpisivanju u Rimu 17. srpnja 1998, za taj Statut glaso-
vala je 121 država, među kojima i Hrvatska. Sedam ih je glasovalo protiv (Sjedinjene
Američke Države, Libija, Irak, Sudan, Kina i Izrael), a 21 država uzdržala se od
glasovanja.
Za razliku od Međunarodnoga suda u Den Haagu, koji je jedan od šest glav-
nih organa UN-a (vidi infra, §83), stalni Međunarodni kazneni sud je zaseban
subjekt međunarodnoga prava koji je s Ujedinjenim nacijama stupio u odnose
221
Ibid., str. 429-481.
222
Hrvatski sabor ratificirao je Rimski Statut 28. ožujka 2001, i on nju obvezuje od njegova stu-
anja na snagu. Cf., Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda (Na
p
rodne novine, br. 5/2001). Od važnih drugih država strankama su mu postale: Ujedinjeno Kra
ljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, Poljska, Brazil, Argentina, Nigerija, Južna Afri-
ka te sve druge države sljednice bivše Jugoslavije. Kina i Japan nisu ga ni potpisali. Ruska Fede
racija ga je potpisala, ali ga još nije ratificirala. Iako su ga 31. prosinca 2000. godine potpisale i
Sjedinjene Američke Države, nema mnogo izgleda da ga one u doglednoj budućnosti ratificiraju
i da mu postanu strankom.
temeljem posebnoga sporazuma, poput njihovih specijaliziranih ustanova (v.

supra, §54).
Skupština država stranaka Statuta, koju čini po jedan predstavnik svake
od tih država, usvaja dvotrećinskom većinom Pravila o postupku i dokazima
(članak 51) i Obilježja kaznenih djela (članak 9), koja Sudu pomažu u tumačenju
i primjeni definicija međunarodnih zločina iz članaka 6. do 8, koji su mu stav-
ljeni u nadležnost. Znakovito je da Statut nije povjerio samome Sudu da sačini
i usvoji te važne propise.
Najvažnija nadležnost te Skupštine jest što u postupku tajnoga glasovanja
bira sve suce i tužitelja na neobnovljivi mandat od devet godina. Kandidate za
ta mjesta predlažu države stranaka temeljem posebnih kriterija. Nakon stupanja
na snagu Rimskoga statuta izabrano je prvih osamnaest sudaca, ali se njihov
broj prema potrebi može i povećati.
Svi suci raspodijeljeni su u tri odjela (sekcije): Predraspravni, Prvostupanjski te
Žalbeni odjel. Iz sastava Predraspravnoga odjela ustanovljuju se prema potrebi pred
raspravna vijeća od po tri suca ili se imenuje sudac pojedinac. Iz Prvostupanjskog
odjela za svaki se predmet ustanovljuje prvostupanjsko vijeće od tri suca. Petorica
sudaca raspoređenih u Žalbeni odjel obnaša tijekom čitavoga svoga mandata duž-
nost isključivo u tome odjelu i čine Prizivno vijeće Suda.223
Nadležnosti Suda mogu se razmotriti ratione materiae, ratione temporis,
ratione loci i ratione personae.
Pod nadležnošću Suda ratione materiae podrazumijeva se njegova stvarna
nadležnost, i to ponajprije pravo koje on primjenjuje. Prema članku 5. Statuta,
Sud je nadležan za: (i) zločin genocida; (ii) zločine protiv čovječnosti; (iii) ratne
zločine te (iv) zločin agresije.
Ali zločin agresije u Rimskom statutu još nije definiran. Sud neće moći kažnjavati
krivce odgovorne i za taj zločin sve dok, i ako, se po isteku sedam godina od stupanja
na snagu Statuta taj zločin definira (članak 121(5)).224
(i) Genocid je u kratkom tekstu članka 6. definiran u istom tekstu kao i u članku
II. Konvencije o genocidu iz 1948. te u statutima ad hoc tribunalâ za bivšu Jugoslaviju
i za Ruandu. U svim tim propisima jednako je naglašeno da djela koja su zabranjena
moraju biti počinjena „s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi neka naci-
223
Na temelju loših iskustava Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, ovdje je
Prizivno vijeće potpuno odvojeno od prvostupanjskih vijeća i sprječava se rotacija sudaca.
224
Ako se to čak i dogodi, glede kažnjavanja toga zločina Sud neće biti nadležan za one države
stranke Statuta koje ne prihvate tu nadopunu, kad god se radi o njihovim državljanima ili ako se
taj zločin počini na njihovu području. Stoga je danas jednostavno najbolje smatrati da Sud nije
nadležan za kažnjavanje zločina agresije.
onalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”. Ako se ta posebna namjera ne dokaže u
postupku, može se raditi o drugom zločinu, najčešće o zločinu protiv čovječnosti.
(ii) Zločini protiv čovječnosti u članku 7. definirani su na opsežniji način negoli
u bilo kojem prijašnjem međunarodnom instrumentu. U njih je uklopljen i zločin
apartheida.
(iii) Ratni zločini u članku 8. nabrojeni su i opisani na do sada najiscrpniji način.
Taj članak, koji obuhvaća pet gusto tiskanih stranica teksta, u Rimskom je statutu
među svim drugima najdulji. Taj napor u kodifikaciji prava oružanih sukoba koje čini
međunarodne zločine vrijedan je priznanja. Da su sve značajne države svijeta posta-
le strankama Rimskoga statuta, moglo bi se smatrati da je tim propisom uspješno
nadopunjeno univerzalno primjenjivo opće međunarodno pravo oružanih sukoba i
međunarodno humanitarno pravo.225
U tome opsežnom članku u podtočkama (a) i (b) obuhvaćena su teška kršenja
Ženevskih konvencija iz 1949. i druga teška kršenja zakonâ i običajâ koja se isključivo
ili napose primjenjuju u međunarodnim oružanim sukobima. Naprotiv, u podtoč-
kama (c) i (e) posebice se definiraju zločini koji se mogu počiniti u nemeđunarod-
nim sukobima. Pri tome se u podtočkama (d) i (f ) koje im slijede naglašuje da se te
odredbe ne primjenjuju na situacije unutarnjih nemira i napetosti.
Sud je ratione temporis nadležan samo za međunarodne zločine počinjene nakon
stupanja na snagu njegova statuta, i to za svaku državu stranku pojedinačno, ma
kada mu ona naknadno pristupila (članak 11). Neretroaktivnost ratione personae
potvrđena je i u članku 24(1). Time je makar za doglednu budućnost ostala bez
učinka odredba članka 29. o nezastarivosti svih međunarodnih zločina u nadležnosti
toga Suda.226
Uz to, članak 124. dopušta svakoj državi stranci da izjavi da u razdoblju od sedam
godina od kada Statut za nju stupi na snagu, Sud neće biti nadležan za kažnjavanje
ratnih zločina iz članka 8, ako su ih počinili njezini državljani ili su počinjeni na
njezinu teritoriju. Takvu je izjavu dala Francuska.
225
U tome su pogledu najdragocjeniji tekst članka 7. i oni dijelovi članka 8. koji se odnose na
unutarnje sukobe. Naime, taj dio humanitarnoga prava zapostavljen je u ugovornim propisima
koji su danas na snazi.
226
Samim time iz nadležnosti toga suda isključeni su između ostalih: masovni zločini počinjeni
u gulazima u bivšem Sovjetskom Savezu; kineski zločini počinjeni pri gušenju ustanka u Tibetu
(od 1951. godine); zločini proizašli iz politike apartheida u Južnoj Africi (napose između 1960.
i 1989); zločini počinjeni tijekom kineske Kulturne revolucije (1966 – 1976); masakri Crvenih
kmera nad vlastitim narodom u Kambodži (1975 – 1978); trgovina dječjim robljem u Sudanu
koja još traje; fizički nestanci političkih neistomišljenika u Čileu (1970 – 1980); zločini u Istoč-
nom Timoru (1975 – 1996) itd. Time su unaprijed amnestirani svi još živi krivci za najstrašnije i
najmasovnije zločine počinjene nakon Drugoga svjetskog rata. Rečeno je da se tu radilo o prikri-
venoj amnestiji u planetarnim razmjerima. Cf., Jean-Paul BAZELAIRE et Thierry CRETIN: La
justice péndle internationale, son évolution et son avenir De Nuremberg â La Haye, Paris, 2000,
pp. 89-90.
h
Ratione loci Sud može obavljati svoje dužnosti i ovlasti na teritoriju svake države
stranke te, na temelju posebnoga sporazuma, i na teritoriju neke treće države. To
znači da Sud nije nadležan za djela koja su se zbila na teritoriju neke treće države
koja nije stranka Statuta. Ali se to ograničenje ne primjenjuje ako Vijeće sigurnosti
UN-a temeljem glave VII. Povelje uputi tužitelju „situaciju” glede koje smatra da su
počinjeni jedan ili više zločina iz nadležnosti Suda. Tada se može raditi o zločinima
koji su se zbili bilo gdje u svijetu.
Ali kada su se zločini u nadležnosti Suda zbili na teritoriju bilo koje države stran-
ke, Sud je nadležan procesuirati sve osumnjičenike, dakle, uz državljane stranaka
Statuta, i osobe bez državljanstva te državljane trećih država.227
h
Nadležnost Suda ratione personae najsloženija je. Svaka država stranka Statuta
u načelu je prihvatila nadležnost Suda u odnosu na sve svoje državljane (članak
12-2-b), bez obzira na to gdje su počinili neki zločin. Ali s obzirom na to da taj sud
nema prvenstvo u odnosu na nacionalne kaznene sudove država, nego je njegova
nadležnost njima komplementarna (preambula i članak 1), Rimski statut u tome
pogledu predviđa neke važne iznimke.228
Prema članku 26, Sud nije nadležan suditi osobama koje su u vrijeme počinjenja
kaznenoga djela bile mlađe od 18 godina.
Sva su navedena ograničenja koja su predviđena Rimskim statutom tolika da će
zasigurno iznevjeriti očekivanja svjetske javnosti da najteži međunarodni zločini ne
bi smjeli ostati nekažnjeni, ma tko i ma gdje ih počini. Stoga u predvidljivoj buduć-
nosti ni to tijelo neće postati istinskim međunarodnim kaznenim sudom.
h
Postupak pred Sudom mogu, dakle, pokrenuti Vijeće sigurnosti UN-a, svaka
država stranka ili tužitelj proprio motu.
(i) Vijeće sigurnosti, djelujući temeljem glave VII. Povelje UN-a, može uputi
Tužitelju neku „situaciju” kada smatra da je počinjen neki zločin iz nadležnosti
227
Upravo je to bilo povodom da Sjedinjene Američke Države odbace postojanje i djelatnost toga
Suda te da nekim državama strankama Rimskoga statuta nameću sklapanje dvostranih ugovora
temeljem kojih bi se ta nadležnost Suda u potpunosti isključila samo u odnosu na njihove građane.
228
Sud će odlučiti da nema mjesta pokretanju i vođenju postupka, tj. da je slučaj u pitanju „ne-
dopustiv” (inadmissible, irrecevable), ako je taj slučaj već pod istragom ili kaznenim progonom
u državi čija su tijela za njega nadležna ili su nadležna tijela te države odlučila da nema mjesta
progonu (članak 17(1)). Ipak, ti formalni uvjeti za nepokretanje postupka nisu dovoljni. Glede
svih zločina koji pripadaju u njegovu nadležnost, prema Rimskom statutu sam Sud utvrđuje je li
država u pitanju ne želi ili nije u stanju propisno povesti istragu ili progon osoba. Ako tako što
utvrdi, Sud će takav slučaj proglasiti u odnosu na sebe „dopustivim” i preuzet će nadležnost za
vođenje postupka.
toga suda (članak 13(b)). Tada ne postoje nikakva ograničenja ratione loci i
ratione personae koja mogu vrijediti u drugim situacijama.
Takve moguće odluke mogu biti nadomjestak za prijašnje rezolucije kojima je
Vijeće sigurnosti ustanovilo ad hoc kaznene tribunale za bivšu Jugoslaviju i za Ruan-
du. Naravno, za neku takvu pozitivnu odluku potrebna je većina od devet glasova u
Vijeću sigurnosti, s time da ni jedna stalna članica ne uloži veto. Svaka od njih može,
dakle, spriječiti takvu odluku.
I obratno, kada se pred Sudom pokrene postupak tužbom neke države stranke
Statuta ili inicijativom njegova tužitelja, Vijeće je sigurnosti ovlašteno, putem rezo-
lucije temeljem glave VII. Povelje, da zatraži prekid istrage ili kaznenoga progona
na rok od 12 mjeseci. Ti se zahtjevi mogu obnavljati (članak 16), što znači praktično
u nedogled.229
(ii) Svaka država stranka Statuta može pred Tužitelja iznijeti „situaciju” ako
smatra da je počinjen neki zločin iz nadležnosti Suda, bilo da su osumnjičenici
njezini državljani bilo da su državljani neke druge države stranke. Kako smo
naveli, Sud nije nadležan ako se zločin zbio na području neke treće države. Ali
ako se zločin zbio na području bilo koje države stranke, Sud je nadležan bez
obzira na državljanstvo osumnjičenika. Podrazumijeva se da se ta nadležnost
u tim slučajevima proteže i na pripadnike međunarodnih snaga koje Vijeće
sigurnosti šalje u neku državu ili odobri njihove operacije.
(iii) Osim što postupa po zahtjevima Vijeća sigurnosti i država stranaka,
tužitelj po službenoj dužnosti sam prikuplja obavijesti o počinjenim zločini-
ma iz nadležnosti Suda. On mora prosuditi njihovu utemeljenost putem dalj-
njih obavijesti koje prikuplja od država, tijela UN-a, međuvladinih i nevladinih
organizacija te drugih pouzdanih izvora koje smatra prikladnima. Ali nakon
obavljenoga posla tužitelj nema pravo sam podignuti optužnicu, nego treba od
Predraspravnoga vijeća zatražiti ovlaštenje za istinsku istragu ili može ocijeniti
da nema osnove za pokretanje istrage.
Prije istinskoga postupka pred prvostupanjskim vijećem predraspravno vijeće

održava kontradiktornu raspravu o potvrdi optužnice i o dokazima koje mu tužitelj
predoči. U toj raspravi, osim tužitelja, ravnopravno sudjeluje osumnjičenik sa svojim
braniteljem. Tek na koncu te rasprave Vijeće može potvrditi sve ili neke podignute
optužbe i predati optuženu osobu prvostupanjskom vijeću na daljnji postupak. Ono
može ne potvrditi te optužbe, ili može odgoditi raspravu kako bi tužitelj prikupio
nove dokaze ili izmijenio optužnicu (članak 61(7)). Ako tužitelj poslije zatraži proši-
229
Time je teško narušeno načelo suverene jednakosti svih država, potvrđeno u članku 2(1). Po-
velje UN-a. Djelovanje toga međunarodnoga kaznenog sudbenog tijela podčinjeno je odlukama
toga političkoga organa u kojemu slobodno odlučuju, ili sprječavaju odluke, čak i države koje u
odnosu na same sebe odbacuju sve pravne obveze iz Rimskoga statuta, pa odbacuju i postojanje
samoga Suda.
renje točaka optužnice ili njihovu zamjenu težima, o njima se vodi nova rasprava
(članak 61).230
Rasprava pred prvostupanjskim vijećem po pravilu je javna i mora se voditi u
prisutnosti optuženika. Ne predviđa se suđenje i izricanje kazne u odsutnosti optu-
ženika. Privilegira se osobno svjedočenje žrtava zločina i drugih svjedoka. Svjedoci,
i optužbe i obrane, podvrgavaju se unakrsnom ispitivanju suprotne strane. Suci
slobodno ocjenjuju dokaze iznesene u tijeku postupka, ali ta sloboda ne znači arbi-
trarnost. Naime, oni su dužni detaljno obrazložiti presudu koju donesu. U članku
74(2). Statuta predviđa se da Sud smije utemeljiti svoju odluku samo na dokazima
izvedenim i raspravljenim pred njim na suđenju. Na temelju tih dokaza suci moraju
ustanoviti krivnju optuženika „izvan razborite sumnje” (članak 66(3)).
I tužitelj i osuđenik imaju pravo žalbe na osuđujuću presudu ili presudu o kazni
koju razmatra Prizivno vijeće Suda. Ono u tome postupku ima sve ovlasti Prvostu-
panjskog vijeća. Ono može ukinuti ili preinačiti odluku ili odluku o kazni ili naložiti
novo suđenje pred drugim raspravnim vijećem. Ako utvrdi da je izrečena kazna
nerazmjerna sa zločinom, ono može tu presudu odmah izmijeniti.
Sud može izreći osobi koju je osudio za zločin iz njegove nadležnosti (a) kaznu
zatvora na određeno vrijeme, ali najviše trideset godina ili (b) kaznu doživotnoga
zatvora kada je ona opravdana iznimnom težinom zločina i osobnim okolnostima
osuđenika. Uz zatvorsku kaznu, Sud može još izreći: (c) novčanu kaznu sukladno
kriterijima koji su propisani u Pravilima o postupku i dokazima te (d) oduzimanje
imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, koje ne smije naškoditi pravima
trećih osoba stečenih bona fide.
h
I prema Rimskom statutu odgovornost vojnoga zapovjednika i politički nadre-
đenoga za počinjene zločine znatno je šira od odgovornosti izvršiteljâ zločina koji
postupaju po nezakonitoj zapovijedi. Vojni zapovjednik može isključiti svoju od-
govornost u slučaju tzv. dvostruke linije zapovijedanja (kada je zločin zapovjedio
netko drugi izvan njegove kontrole), ako on taj predmet proslijedi višim vlastima
radi provođenja istrage i kaznenoga progona, i to čim za njega sazna.
Počinitelj zločina može biti oslobođen odgovornosti ako je imao pravnu obvezu
pokoravati se zapovijedima Vlade ili nadređenoga, nije znao da je zapovijed ne-
zakonita, a zapovijed nije bila očito nezakonita (članak 33). Ali se u tome propisu
230
Nasuprot tomu, pred ad hoc tribunalima za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu tužitelj ima goleme
samostalne ovlasti glede pokretanja i vođenja istrage koja prethodi suđenju, i to izvan bilo kakve
sudske kontrole. On izdaje uhidbene naloge na temelju „informacija” o počinjenim zločinima i
potom prikuplja dokaze kako bi utvrdio nečiju osobnu odgovornost. Pri tome on može prisiliti
odnosne države na suradnju. Istina je da sudac pojedinac Prvostupanjskoga vijeća potom po-
tvrđuje njegovu optužnicu i izdaje uhidbeni nalog u ime Tribunala. Ali se to najčešće svodi na
formalnost jer u tome postupku nemaju pravo sudjelovati ni osumnjičenik, a ni zainteresirana
država.
izričito navodi da su zapovijedi da se počine genocid ili zločini protiv čovječnosti

očito nezakonite zapovijedi. Pitanje je li zapovijed bila „očito nezakonita” može se,
dakle, postaviti samo glede ratnih zločina iz članka 8. Rimskoga statuta.
Najvažnije je što je Rimski statut prvi put u praksi međunarodnih kaznenih
sudišta propisao skup općih načela prava iz međunarodnoga kaznenog prava
od kojih Sud ne smije odstupiti. U kontinentalnom pravu europskih i drugih
država sva ta načela čine tzv. opći dio kaznenih zakona.
Tako se u 3. dijelu Rimskoga statuta, među drugim općim načelima kaznenoga
prava, predviđaju i definiraju ona: nullum crimen sine lege (članak 22), nulla poena
sine lege (članak 23) i načelo neretroaktivnosti u primjeni kaznenih djela uz načelo
lex mitius (članak 24).
Počinitelj je kazneno odgovoran samo ako je ostvario posebno obilježje ka-
znenoga djela u nadležnosti Suda, uz svoju namjeru (intent, intention) i saznanje
(knowledge, connaissance). Podrazumijeva se da je počinitelj morao imati i namjeru i
saznanje u vrijeme počinjenja kaznenoga djela. Krivnja počinitelja mogla bi se isklju-
čiti zbog stvarne ili pravne zablude, koje se u Statutu definiraju veoma restriktivno.
Rimski Statut veoma detaljno propisuje oblike počinjenja kaznenoga djela bilo
od počinitelja pojedinca, od supočiniteljâ, ili posrednoga počinitelja putem druge
osobe te oblike sudjelovanja u njemu (sudioništvo), i to poticanje, pomaganje, su-
dioništvo u grupnom zločinu, poticanje na genocid kao posebno djelo, te pokušaj i
odustajanje od kaznenoga djela.
Predviđene su četiri osnove za isključenje kaznene odgovornosti: (a) duševna
bolest ili smetnja; (b) stanje privremene duševne poremećenosti zbog opijenosti;
(c) samoobrana (nužna obrana) te (d) u jedinstvenoj odredbi prisila i krajnja nužda.
Opsežno IX. poglavlje Rimskoga statuta u člancima 86 – 102. propisuje različite
oblike međunarodne suradnje i sudske pomoći. U njemu se preciziraju dužnosti
država stranaka Rimskoga statuta da postupaju prema nalozima Suda za uhićenje
ili privođenje osoba te na zahtjev Suda identifikacija osoba i utvrđivanje njihova
boravišta, prikupljanje dokaza, ispitivanje svjedoka, ovjeravanje dokumenata i dr.
Država u pitanju može od Suda zatražiti odgodu izvršenja uhidbenoga naloga.
Članak 68. (i Pravila 85 – 93) predviđa detaljne propise o zaštiti žrtava zločina i
svjedoka tijekom čitavoga postupka pred Sudom. Ali te opravdane mjere ne smiju
škoditi punom poštovanju pravâ obrane. Predviđa se mogućnost rasprave uz is-
ključenje javnosti i očuvanja anonimnosti svjedokâ. Ali pri unakrsnom ispitivanju
optuženik ima pravo znati njihov identitet.
h
Zaključak. Rimski statut tako svojim detaljnim i preciznim propisima onemogu-
ćuje neka zastranjenja koja su se događala u praksi ad hoc međunarodnih kaznenih
tribunala.
Tužitelj je podvrgnut kontroli sudbene vlasti i sprječava se da on za sebe uzurpira

vlast da izravno nastupa kao organ čitave međunarodne zajednice. Njegova je funk-
cija u postupku u znatnoj mjeri izjednačena s onom branitelja. Time se omogućuje
poštivanje presumpcije nedužnosti optuženika do konačne presude.
S obzirom na to da je pravo koje primjenjuje Sud, a napose zločini u njegovoj
nadležnosti, iscrpno kodificirano pisanim propisima, ni suci više neće sebe moći
smatrati organima međunarodne zajednice u vršenju „zakonodavne djelatnosti”.
U tome pravu više nema praznina kojima bi oni mogli pravdati stvaranje tzv. judge
made law. Umjesto sudaca, zakonodavnu djelatnost obavlja Skupština država stra-
naka Statuta u kojoj bi trebalo vladati načelo njihove suverene jednakosti.
S tim optimizmom valja čekati na prve presude Međunarodnoga kaznenog suda
i treba se nadati njegovoj bogatoj praksi.
IV. DIO
OBJEKTI U MEĐUNARODNOM
PRAVU
A. DRŽAVNO PODRUČJE
§ 61. PROSTOR DRŽAVNOGA PODRUČJA.
TERITORIJALNA SUVERENOST DRŽAVE
Bibliografija
J. H. W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol. III, Leyden, 1979, pp. 297
ff.; Malcolm N. SHAW: „Territory in International Law”, Netherlands Yearbook of International
Law, 1982, pp. 61 ff; Julio A. BARBERIS: „El territorio del Estado”, Cursos Euromediterraneos
Bancaja de Derecho Internacional, 2000, Valencia, Volumen IV, pp. 223-323; Nguyen QUOC
DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain Pellet, 8e édition,
Paris, 2009, pp. 527-536.
Već smo naglasili da je državni teritorij, tj. državno područje, bitan kriterij
za procjenu nastanka neke države i bitan element njezina postojanja. Ne može
biti države bez teritorija i bez stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj
vlasti koja tu državu čini suverenom (supra, §30, pod 2). Inače, državni teritorij
ne mora biti velik. On po opsegu može biti vrlo malen, kao što je to slučaj s
Državom Vatikanskoga Grada, Kneževinom Monako, Republikom San Marino,
Kneževinom Lihtenštajn ili otočnom državom Nauru u jugozapadnom Pacifiku.
h
Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim
granicama, uključujući rijeke i jezera te otoke. Područje obalne države obuhvaća
i njezine unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. oceanskih arhipelaških
država te njezino teritorijalno more.
Državno područje nije dvodimenzionalni prostor i ne obuhvaća samo „po-
vršinu” kopna i mora. Ono obuhvaća i podzemlje, uključujući podzemlje mor-
546 Objekti u međunarodnom pravu
skoga dna i zračni prostor iznad cjelokupnoga kopnenog i morskoga područja

države.
Ipak se svi ti dijelovi državnoga područja ne mogu označiti „državnim teritori-
jem”. Zračni prostor prije je prostor negoli „teritorij” u doslovnom smislu te riječi.
Uz to, morski i zračni prostori su akcesoriji kopna. Oni ne mogu biti za sebe pred-
metom stjecanja i otuđenja, ako se ne stekne i ne otuđi odgovarajući prostor kopna.
Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njezinu kopnenom, mor-
skom i u zračnom prostoru. Ovdje će se raspravljati o očitovanju te suverenosti
ponajprije na kopnenom području države. O vlasti države u njezinu morskom
i zračnom prostoru raspravljat će se u sljedećim odjeljcima.
Geografski položaj država veoma je raznolik. Sve se države najprije mogu
grubo podijeliti na one obalne i neobalne (bez morske obale). Ali i neobalne
države imaju pravo pristupa moru preko luka susjednih država. Njihovi su bro-
dovi na otvorenom moru, ali i u stranim lukama, izjednačeni sa svim drugim
brodovima.
Neke obalne države sastoje se isključivo od otočja i arhipelaga. To su, među
ostalima, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Japan, Novi Zeland i brojne druge, uz
tzv. oceanske arhipelaške države, od kojih su najznačajnije Indonezija i Filipini.
Neke obalne države imaju otočne arhipelage u produžetku svoga kopnenoga
teritorija poput Hrvatske ili Grčke ili veoma udaljena otočja poput Havaja (jed-
ne od saveznih država Sjedinjenih Američkih Država) ili otočja Galapagos na
Pacifiku, koje pripada Ekvadoru.
Neke su neobalne države potpuno okružene područjem samo jedne susjedne
države i čine „enklavu” u njezinu području. To su Država Vatikanskoga Grada,
San Marino i Lesoto.
Ali ni samo kopneno područje svake od država ne čini cjelinu. Savezna dr-
žava Aljaska odvojena je od ostatka Sjedinjenih Američkih Država područjem
Kanade. Kalinjingradska oblast odvojena je od ostatka Ruske Federacije po-
dručjem Latvije, Litve i Bjelorusije. I južni dio Hrvatske odvojen je od njezina
ostatka Neumom, koji čini izlaz Bosne i Hercegovine na more. Nekoć je i Istočni
Pakistan bio odvojen od Zapadnoga Pakistana prostorom Indijske unije, sve dok
u 1971. nije proglasio neovisnost pod imenom Bangladeš.
Nekoć su bili brojniji primjeri država koje su imale malene dijelove svoga
područja potpuno okružene područjem susjedne države (enklave).
U svim gornjim slučajevima odnosne države moraju urediti pitanja prolaska
i ostala pitanja susjedstva.1
1
Vidi – Juraj ANDRASSY: „Les relations internationales de voisinage”, RCADI 1951, pp. 77-
181; Iftene POP: Voisinage et bon voisinage en droit international, Paris, 1980, 383 pages.
§ 61. PROSTOR DRŽAVNOGA PODRUČJA. TERITORIJALNA SUVERENOST... 547
Neki pisci koji su skloni fikcijama u pravu smatraju dijelovima državnoga po-
dručja i neke objekte koji se nalaze izvan njezinih granica. Time se dolazi do fikcije
da područje države čine i zgrade njezinih diplomatskih misija u inozemstvu, ali
i njezini brodovi i zrakoplovi kada se nalaze u plovidbi ili preletu nad otvorenim
morem. Ispravnije je smatrati da ti objekti potpadaju pod vlast države u pitanju, a
ne da čine njezino državno područje.
Osim prostora otvorenoga mora i Međunarodne zone morskoga dna i pod-
zemlja, gotovo svi ostali prostori na našemu planetu podijeljeni su na područja
suverenih država. Uz to, u svojim prostorima vanjskoga morskog pojasa te epi-
kontinentalnoga i gospodarskog pojasa obalna država ima neka prava nadzora,
„suverena prava” i jurisdikciju, ali ne uživa potpunu suverenost. Za razliku od
unutrašnjih voda i teritorijalnog mora, to nisu dijelovi područja odnosnih obal-
nih država.
U prošlosti je bilo iznimaka kada su na nekome području vlast vršile dvije
države (koimperij ili kondominij).
Od značajnijih takvih primjera mogu se navesti kondominij Egipta i Britanije nad
Sudanom (1898 – 1955) ili kondominij Britanije i Francuske nad Novim Hebridima
(1914 – 1980), koji su danas neovisna država pod imenom Vanuatu. Od slučajeva
koji su se do danas održali tu pripadaju otoci na Pacifiku Canton i Edenbury, važni
za zračni promet, nad kojima od 1939. „zajedničku kontrolu” vrše Britanija i Sjedi-
njene Američke Države.
h
Državno je područje prostor na kojemu država vrši svoju vrhovnu vlast i
do čijih granica ta vlast dopire. Ono je objekt međunarodnoga prava jer sva-
ka država prema tome pravu uživa tzv. teritorijalnu suverenost (teritorijalno
vrhovništvo). Pod teritorijalnom suverenošću države može se smatrati skup
nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svome državnom području.
U arbitražnoj presudi iz 1928. u parnici Otok Palmas (Nizozemska/Sjedinjene
Američke Države) arbitar Max Huber istaknuo je: „Suverenost u odnosima između
država znači neovisnost. Neovisnost u odnosu na neki dio globusa jest pravo vršenja
na tome prostoru funkcija države uz isključenje bilo koje druge države. Razvitak
unutarnje organizacije država u nekoliko posljednjih stoljeća, i kao posljedica toga,
razvitak međunarodnoga prava, ustanovili su to načelo isključive nadležnosti države
u odnosu na njezino vlastito područje, na način da je ono postalo polazište za rje-
šavanje većine pitanja koja se tiču međunarodnih odnosa...” (RIAA, vol. II, p. 838).
Uz znatne rezerve i uz brojne izuzetke može se, dakle, zaključiti da svaka
država uživa na svome državnom području punoću (sveobuhvatnost) i isključi-
vost svoje vlasti. Ali su punoća i isključivost te vlasti ograničene nekim pravilima
općega međunarodnoga prava. Temeljno je pravilo da tu vlast ni jedna država
ne smije na svojemu području vršiti na štetu punoće i isključivosti vlasti koju

bilo koja druga država uživa na svome državnom području.
Uz to, države se i putem ugovora mogu odreći uživanja nekih od njihovih
prava glede njihova državnoga područja ili ih ograničiti.
Arbitražni tribunal u presudi iz 1957. u parnici Jezero Lanoux (Francuska/Špa-
njolska) istaknuo je: „Teritorijalna suverenost očituje se kao pretpostavka. Ona mora
uzmaknuti pred svim međunarodnim obvezama bilo koji im je izvor, ali ona uzmiče
samo pred njima” (RIAA, Vol. XII, p. 301).
Međunarodni sud u presudi iz 1949. o Krfskom tjesnacu (Britanija/Albanija)
upozorio je na: „... obvezu svih država da svjesno ne dopuste korištenje njihova
teritorija za čine suprotne pravima drugih država” (p. 22). U toj presudi istaknuto je
da: „... Između neovisnih država, poštivanje teritorijalne suverenosti jest jedna od
bitnih osnova međunarodnih odnosa...” (p. 35).
Premda se one isprepleću, pokušat ćemo napose izložiti značajke punoće te
potom značajke isključivosti državne vlasti.
h
Najprije o punoći vlasti koju država uživa u okviru svoje teritorijalne suve-
renosti. Na svome području država vrši sve funkcije državne vlasti. Na njemu
se primjenjuje njezin ustavni poredak sa svim njegovim naknadnim izmjenama.
Za to područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravu,
sudbenu i lokalnu vlast.
Glede vršenja funkcija državne vlasti državni teritorij ima ulogu pretpostavke.
Osim ako se ne dokaže suprotno, pretpostavlja se da je pravno valjan svaki državni
akt namijenjen tomu da djeluje na području te države.
I premda je ta državna vlast diskrecijska, ona nije arbitrarna i ne smije se zlo-
upotrebljavati. Država, dakle, smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne
smije škoditi međunarodnoj zajednici, a naročito ne pravima susjednih država.
Sve veće potrebe za djelotvornom zaštitom okoliša na našem planetu, uključujući
zrak, vodu, tlo, floru i faunu, sve više prerastaju u sasvim određene dužnosti svih
država prema općemu međunarodnom pravu. „Kršenje neke obveze ustanovljene
po međunarodnom pravu glede zaštite okoliša, povlači međunarodnu odgovornost
države; ta odgovornost ima za posljedicu dužnost povrata u prijašnje stanje ili pla-
ćanja odštete.” (Članak 1(1). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1997. o
odgovornosti u međunarodnom pravu u slučaju štete nanesene okolišu.) Te dužnosti
u znatnoj mjeri sužavaju punoću teritorijalne suverenosti svih država svijeta.
Dužnost poštovanja nekih temeljnih ljudskih prava koja su prerasla u imperativ-
ne norme općega međunarodnog prava (jus cogens) također sužava punoću te vlasti.
Ta dužnost ne obuhvaća samo poštovanje prava stranaca i osoba bez državljanstva
nego i prava vlastitih građana. Brojne su države uz to preuzele dalekosežne ugovor-

ne obveze, osobito glede postupka ispitivanja i presuđivanja o tužbama osoba na
njihovu području u slučaju kršenja ljudskih prava.
Temeljem ugovorâ u najvećoj su mjeri punoću svoje teritorijalne suverenosti
suzile države članice Europske unije. One su na zajednička tijela Unije prenijele
znatne ovlasti koje tradicionalno pripadaju u isključivu nadležnost svake suverene
države. U najnovije doba te se ovlasti odnose i na monetarnu suverenost, propise o
useljavanju stranaca i dr.
Slično je s državama članicama Sjeveroatlantskog saveza glede njihove obrane.
Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne
osobe koje se nalaze i djeluju na njezinu području. To se odnosi na njezine
državljane, na osobe bez državljanstva i, uz neke iznimke, na strance. Dakle,
sve osobe i stvari koje se nalaze ili koje uđu na područje neke države, ipso facto
se podvrgavaju njezinoj suverenosti. Na području neke države ni jedna druga
država ne može obnašati svoju vlast. O tome ćemo raspravljati u produžetku.
Ali opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive
vlasti na njezinu području glede osoba koje po tome pravu uživaju privilegije i
imunitete, poput stranih državnih glavara i diplomatskih agenata. Neka slična
ograničenja ili izuzeci mogu se predvidjeti i ugovorom.
Uz teritorijalnu, država vrši i tzv. personalnu suverenost (vrhovništvo), ali
samo nad svojim državljanima kada se nalaze u drugoj državi. Tu svoju personal-
nu suverenost nad svojim građanima ona smije vršiti bez štete po teritorijalnu
suverenost bilo koje druge države. Personalna suverenost tu, dakle, uzmiče pred
teritorijalnom.
h
Načelo isključivosti. Na svojemu području država vrši vlast uz isključenje
vlasti svake druge države. Kako smo upravo naveli, ni jedna druga država ne
smije na državnom području koje nije njezino vršiti čine prisile prema osobama
ili stvarima (npr. uhićenja, provođenje istrage, izvršenje sudskih presuda, mjere
izvršenja presuda i sl.), pa čak kada su u pitanju njezini vlastiti državljani. To je
i posljedica načela suverene jednakosti svih država.
U presudi Lotus iz 1927. Stalni sud međunarodne pravde načelno je istaknuo: „...
prvo je i osnovno ograničenje koje međunarodno pravo nameće državi, da – osim
ako postoji pravilo koje dopušta suprotno – ona ne smije, ni u kojemu obliku, vršiti
vlast na području druge države. U tome smislu sudbenost je svakako teritorijalna;
država ju ne može vršiti izvan svoga područja, osim na temelju nekoga pravila koje
to dopušta, a koje je izvedeno iz međunarodnoga običaja ili iz neke konvencije.”
(Series A, No. 10, p. 18).
Načelo isključive teritorijalne suverenosti daje pravo svakoj državi da se su-

protstavi djelatnostima drugih država na njezinu području.
U navedenoj presudi iz 1949. o Krfskom tjesnacu Međunarodni je sud osudio

kao nedopuštenu intervenciju nasilnu akciju čišćenja minskoga polja i prikupljanja
dokaza protiv Albanije, koju su britanski brodovi poduzeli u njezinu teritorijalnome
moru. To se dogodilo nakon što su britanski ratni brodovi tamo naišli na mine i
pretrpjeli ljudske i materijalne gubitke (p. 35).
U presudi iz 1980. o Diplomatskom i konzularnom osoblju Sjedinjenih Ame-
ričkih Država u Teheranu, nakon što je izrazio razumijevanje „za frustraciju” te
zemlje zbog sudbine svojih građana i unatoč dvjema rezolucijama Vijeća sigurnosti
te rješenju samoga Suda o privremenim mjerama, koje je sve iranska vlast ignorirala,
„... Sud ne može propustiti a da ne izrazi svoju zabrinutost zbog američkoga upada
u Iran...” (p. 43) (koji je tamo doživio neuspjeh).
Ali temeljem ugovora o vojnom savezu (npr. Sjevernoatlantskom paktu),

neka država može iz svoje sudbenosti isključiti pripadnike stranih oružanih
snaga koje su stacionirane na njezinu području uz njezino odobrenje. I oružane
snage Ujedinjenih nacija za održanje mira upućuju se i stacioniraju temeljem
dvostranoga ugovora države domaćina i svjetske organizacije. Kaznenu sudbe-
nost nad njihovim pripadnicima u načelu vrši država koja je tamo uputila svoj
kontingent.
Napokon, od načela isključivosti teritorijalne suverenosti države može se
odstupiti i nekom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, ako je usvojena temeljem
Glave VII. Povelje.
Statut Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je Vijeće
sigurnosti usvojilo na temelju Glave VII. Povelje, predviđa u članku 29(2). sljede-
će: „Države će bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć
ili nalogu izdanom od sudbenoga vijeća, uključujući, ali ne ograničujući se na: (a)
identifikaciju i utvrđivanje boravišta osoba; (b) uzimanje svjedočenja i pronalaženje
dokaza; (c) pribavljanje dokumenata; (d) uhićenje ili zatočenje osoba; (e) premještaj
osuđenika ili izručenje Međunarodnom tribunalu.”
U ovome izlaganju nastojali smo prikazati neka načela najopćenitije nara-
vi glede teritorijalne suverenosti država. Detaljniji propisi o tome izlažu se u
drugim odgovarajućim odjeljcima ove knjige. Ali izlaganje svih takvih propisa
prelazi obujam ovoga udžbenika.
Međudržavne služnosti.2 Pod tim pojmom mogu se podrazumijevati posebna
ograničenja teritorijalne suverenosti neke države nametnuta ugovorima. Služnosti
2
Vidi – Milan BARTOŠ: „Međunarodne službenosti”, JRMP 1954, br. l, str. 4-24; J. ANDRASSY
– B. BAKOTIĆ – B. VUKAS: Međunarodno pravo, I. dio, Zagreb, 1995, str. 277-280.
su po pravilu uvijek vezane za određeni dio područja neke države, a ne za čitavo

državno područje. Nema služnosti koje nisu vezane za teritorij (in rem) i nema ih
koje nisu u korist drugih država. One mogu biti u korist neke određene države (dru-
ge stranke dvostranoga ugovora), ili skupine drugih država, ili u korist svih država.
Stoga se i nazivaju „međudržavnim služnostima”.
Služnosti se najčešće sastoje u nečinjenju ili trpljenju nečega na dijelu vlastitoga

područja. Može se npr. raditi o dužnosti trpljenja prolaska trupa susjedne ili druge
države, o dužnosti neutvrđivanja ili demilitarizacije nekoga graničnog mjesta, o
davanju susjednoj državi prava da izgradi željezničku prugu ili cestu preko dijela
njezina područja, ili da se koristi dijelom njezine obale, morske luke ili nekom rije-
kom u određene svrhe.
Neki pisci smatraju da, za razliku od unutarnjega, međunarodno pravo dopušta

i služnosti na neko činjenje, poput opskrbe vodom ili električnom energijom susjed-
noga područja druge države.
Ali međunarodna arbitražna i sudska praksa do sada nisu prihvatile argumente

nekih od parničnih stranaka o postojanju služnosti u međunarodnomu pravu.
U parnici o Obalnom ribolovu na Sjevernom Atlantiku iz 1910. Stalni arbitražni

sud odbacio je tvrdnju Sjedinjenih Američkih Država da neka ribolovna prava koja
im je Britanija podijelila u kanadskim vodama u 1818. čine služnost (RIAA, vol.
XI, p. 167).
U parnici Wimbledon iz 1923. tvrdilo se da pravo prolaska Kielskim kanalom (v.

infra, §78, pod 4) čini međudržavnu služnost. Svi suci Stalnoga suda međunarodne
pravde, osim njemačkoga suca Schückinga, to nisu prihvatili (Series A, No. l, p. 43).
U presudi iz 1960. o Pravu prolaska kroz indijsko područje Međunarodni sud je

priznao postojanje lokalnoga običajnog pravila o prolasku portugalskih civila, civil-
nih dužnosnika i dobara između negdašnjega portugalskog obalnoga posjeda Damao
i dviju portugalskih enklava unutar indijskoga teritorija. Ali je Sud odbio priznati da
to isto pravo postoji glede portugalskih oružanih snaga, naoružanih redarstvenika,
oružja i strjeljiva. To djelomično pravo prolaska Sud nije okvalificirao služnošću
u korist Portugala, a sudac Moreno Quintana u svome odvojenom mišljenju to je
izričito odbio (p. 90).
Većina se modernih pisaca slaže u tome da je institut međudržavnih služnosti,

koji vuče korijene iz rimskoga privatnog prava, u međunarodnom pravu nepotreban.
Ono što neki nazivaju služnostima nije drugo nego ugovorne obveze vezane za dio
područja jedne od stranaka. Novim zajedničkim sporazumom te stranke mogu te
obveze u svakom kasnijem trenutku mijenjati ili dokidati. Isto tako nije dokazano
da sve te služnosti prelaze putem sukcesije na državu sljednicu, ako dio područja
opterećen služnošću postane njezinim teritorijem (npr. pravo prolaska trupa). Ta-
kve ugovorne obveze prelaze na novu državu sljednicu samo ako su prerasle u novi
objektivni režim, poput npr. dužnosti držanja Aalandskih otoka demilitariziranima
(v. supra, §20, pod c).
Uz gornje, neki ugledni pisci opravdano upozoravaju da se izraz „služnosti” u

praksi upotrebljava za međusobno različite pojave i da time gubi pravničku speci-
fičnost3 pa time stvara i nepotrebnu konfuziju pojmova. Ne može ga se ni definirati
prema kriterijima iz privatnoga prava koje je pretjerano vezano za pojam vlasništva,
a ni primijeniti na jednostavna stanja podjele vršenja nadležnosti između država.4
3
Cf., Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome III, p. 46.
4
Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain
Pellet, 8e édition, Paris, 2009, pp. 540-541.
553
§ 62. DRŽAVNE GRANICE
Bibliografija
Charles De VISSCHER: Problèmes de confins en droit international public, Paris, 1969, 200
pages; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome III, Paris, 1977, pp. 231-272;
Société française pour le droit international, Colloque de Poitiers: La frontière, Paris, 1980,
304 pages; Vladimir IBLER: „Državna granica na moru između Republike Hrvatske i Republike
Slovenije”, ZPFZ 1994, br. 5-6, str. 469-478; V. Đ. DEGAN: „The OAU Charter and Settlement of
Territorial Disputes”, JRMP 1970, br. 2-3, str. 284-291; „Neka pravna pitanja utvrđivanja granica
sa Slovenijom”, ZPFR 1995, str. 1-13; Vladimir IBLER: Međunarodno pravo mora i Hrvatska,
Zagreb, 2001, str. 132-216.
1. O međudržavnim granicama. Kao što ni područje (teritorij) države ne

čini samo površinu njezina kopnenog i morskoga prostora, nego zahvaća njiho-
vo podzemlje i zračni prostor, tako ni državna granica nije jednodimenzionalna
„crta”. S obzirom na to da se spušta u dubinu te razgraničuje zračni prostor
između država, ona ima i drugu dimenziju. Ipak se u brojnim međunarodnim
instrumentima i u znanstvenim raspravama gotovo redovito spominje „granična
crta”, s time da se druga dimenzija te „plohe” podrazumijeva.
Arbitražni tribunal u presudi o Morskoj granici (Gvineja Bisao/Senegal) iz 1989.
naveo je: „Međunarodna granica jest crta ustanovljena povezivanjem najizbočenijih
točaka oblasti prostorne važnosti normi pravnoga poretka neke države.”5
Granica neke države čini „crtu” koja ju na kopnu dijeli od područja njoj
susjednih država.6 Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosne
države. Ta crta može razgraničiti prostore teritorijalnoga mora između dviju
susjednih obalnih država, ili je to krajnja granica državnoga područja na koju se
mogu nadovezati vanjski morski pojas i gospodarski pojas ako ih je obalna dr-
žava proglasila. U tome slučaju na njih se nadovezuje prostor otvorenoga mora.
Crta razgraničenja tih pojaseva i epikontinentalnoga pojasa između susjednih
obalnih država ili crta koja te pojaseve dijeli od otvorenoga mora ili Međunarodne
zone morskoga dna i podzemlja, nije državna granica. To stoga što obalna država
u tim prostorima ne uživa potpunu suverenost i oni nisu dijelovi njezina državnog
područja. Vidi pojedinosti, infra, §§ 71–73.
Državne granice često se dijele na „prirodne” i na „umjetne”. Prirodna se
granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskoga masiva. Ali
5
Cf., Revue générale de droit international public, 1990, p. 253.
6
U tome je iznimka Australija. S obzirom da zaprema čitav kontinent, ona nema kopnenih
granica s drugim državama. Jednako je i s otočnim državama, osim ako je neki otok podijeljen
na područja dviju ili više država (poput npr. otoka Haiti i Borneo).
usvajanje neke prirodne granice najčešće u praksi dovodi do problema. Ako ona
nije obilježena na terenu, takva prirodna granica može biti uzrokom ozbiljnih
budućih sporova. Brojni međudržavni sporovi te vrste bili su riješeni mnogo
godina nakon usvajanja takve granice nekom međunarodnom sudskom ili ar-
bitražnom presudom. Tek su tim presudama te crte bile konačno utvrđene.
Najprije o tzv. graničnim rijekama. Ako neka neplovna rijeka dijeli područja
dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine između obala te rije-
ke. Ako takva rijeka ima više rukavaca (kanala), najčešće se usvaja crta sredine
glavnoga rukavca.
Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti thalweg. To je crta koja
neprekinuto spaja najdublje točke u koritu te rijeke, odnosno u koritu njezina
glavnog plovnoga rukavca. Thalweg omogućuje objema pribrežnim državama
plovidbu na rijeci. Kod niskoga vodostaja, kada se na rijeci pojavljuju brojne ade
(riječni otoci), thalweg ima tu prednost što se uvijek pouzdano zna koji od tih
privremenih otočića pripada kojoj od susjednih država.7
U 1972. izbio je incident koji je prerastao u ozbiljan oružani sukob između biv-
šega Sovjetskog Saveza i Kine na graničnoj rijeci Usuri na azijskom Dalekom istoku,
i to upravo stoga što su obje države htjele zauzeti te ade.
Ako granična rijeka mijenja svoj tok postupno, s time što se jedna od njezinih
obala djelomično potapa, a njoj se suprotna obala riječnim nanosima širi, i ako
se ugovorom drukčije ne odredi, državna granica se pomiče s crtom sredine ili
s thalwegom njezina glavnoga rukavca. Ali ako takva rijeka naglo napusti prijaš-
nje korito i stvori novo, granica ostaje tamo gdje je bila, osim ako se ugovorom
unaprijed ili naknadno ne odredi drukčije.
Kada pri ušću u more granična rijeka čini estuarij (deltu), granična crta se
određuje prema pravilima koja vrijede za morske zaljeve (v. infra, §68).
Izniman je slučaj da granična crta slijedi jednu od obala granične rijeke, s time
da čitav riječni prostor čini područje susjedne države. To je bio slučaj na iranskoj
obali granične rijeke Šat-el-Arab s Irakom. Po Ugovoru o granicama i Protokolu iz
1937. između Irana i Iraka, granica Irana završavala je na obalnoj crti niske vode te
rijeke. Novim ugovorom između dviju država iz 1975. o međunarodnim granicama
i dobrom susjedstvu, obostrano je kao nova granica prihvaćena crta thalwega na
glavnome rukavcu te rijeke. Ali nakon što je u Iranu zbačen šah Reza Pahlavi, koji
7
Postoje zapravo tri načina određivanja thalwega: (i) izlomljena crta na koritu rijeke između
njezinih najdubljih točaka; ona se najčešće ne primjenjuje u praksi jer ne vodi sasvim računa o
mogućnostima plovidbe; (ii) granična crta koja slijedi glavni tok koji koriste lađari u plovidbi
rijekom, ali se i ona zbog svoje nepreciznosti smatra zastarjelom te napokon, (iii) u ugovorima
se najčešće određuje crta sredine glavnoga plovnog kanala na rijeci kojim se koriste lađari u
plovidbi.
§ 62. DRŽAVNE GRANICE 555
je ishodio taj ugovor povoljan za Iran, Irak je tu novu granicu pokušao osporiti.
Zbog toga je u 1980. izbio iračko-iranski rat. Ipak, nakon prestanka toga rata u
1988, irački predsjednik Saddam Hussein u kolovozu 1990. prihvatio je i potvrdio
granicu iz 1975.8
Ako dvije susjedne države izgrade preko granične rijeke most, one svoju
granicu najčešće određuju na sredini toga mosta, i to neovisno od granice na
samoj rijeci.
U granična jezera koja razdvajaju dvije (ili tri) susjedne države pripada i
Kaspijsko jezero, koje neki nazivaju morem. U pravnomu smislu ono je jezero
stoga što nije u plovnoj vezi s ostalim morima i oceanima.9
Gotovo bez iznimke sve „pribrežne” države na graničnim jezerima ugovaraju
graničnu crtu kojom dijele čitav njihov prostor, počevši od njihovih kopnenih
granica na obali jezera. Takva granična crta može, ali ne mora, slijediti crtu
sredine računajući od obale svake od tih država. Svaka od njih vrši isključivu
vlast u svome dijelu jezera, a sloboda ribolova za građane susjednih pribrežnih
država vrijedi samo ako se posebno ugovori. U tome, dakle, nema analogije s
razgraničenjima morskih prostora.
Suprotan je režim kroz jedno razdoblje vladao Bodenskim jezerom (jezerom
Constance), na kojemu obale imaju Njemačka, Švicarska i manjim dijelom Austrija.
Od 19. stoljeća na njemu je vladao kondominij (koimperij) svih pribrežnih država, uz
slobodu ribolova za sve građane tih zemalja. Ali su u 20. stoljeću pribrežne države
i to jezero među sobom razgraničile.10
Osobito je važno precizno utvrditi graničnu crtu u ugovoru, kada su dvije
susjedne države odijeljene planinskim masivom ili lancem planina. Ta crta može
povezivati vrhove planina ili slijediti njihove grebene. Ali umjesto toga, ona se
može zacrtati tako da slijedi glavno ili lokalno razvođe (vodomeđu). Granica
se tada povlači tako da odjeljuje sljevove svih rijeka, rječica i potoka koje se
ulijevaju u dvije veće rijeke ili u dva mora. Takva granica pokatkad bolje služi
potrebama lokalnoga stanovništva u graničnom prostoru od granice koja bi
slijedila vrhove planina ili grebene.
Čini se da su osmanske vlasti odijelile historijsku Hercegovinu od Bosanskoga
pašaluka vodomeđom između rijeka jadranskoga i crnomorskog sljeva.
8
Vidi – Djamchid MOMTAZ: „Pravni status Šat-el-Araba kroz povijest”, ZPFZ 1985, br. 5-6,
str. 617-626.
9
Ali i neki pravnici u svojim djelima označuju morima sva jezera sa slanom vodom. Stoga je za
njih uz Kaspijsko i Mrtvo more „more” jer mu je voda slana.
10
Cf., Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV: Les relations internationales,
Paris, 1980, pp. 591, 597.
Iz gornjega proizlazi da je kod tzv. „prirodnih granica” napose važno da se

sklopi precizan ugovor o razgraničenju sa zemljovidom velikih razmjera kao
dijelom takvoga ugovora te da se potom granica obilježi na terenu.
Umjetne granice povlačile su se u doba kolonijalizma i u kasnijim razdobljima
na neistraženim i slabo naseljenim pustinjskim ili drugim područjima. Umjetna
granica jest imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski me-
ridijan ili paralelu ili je to dugačka ravna crta povučena na drugi način. I takvu je
granicu nužno naknadno obilježiti na terenu, napose ako se granično područje
naknadno naseli i ako na njemu niknu naselja i gradovi.
Takva je najvećim dijelom granica Kanade sa Sjedinjenim Američkim Državama
i s njihovom saveznom državom Aljaskom. U Africi su to, među ostalim, granice
najstarije države svijeta Egipta s Libijom i Sudanom, potom granice Mauritanije
s Malijem, jugozapadna granica Alžira te granice između nekih država južno od
Sahare. Iako se ne radi o međudržavnim granicama, i lokalne crte razgraničenja
između brojnih država Sjedinjenih Američkih Država i Australije te između kanad-
skih provincija također slijede takve crte. Naprotiv, granice određene meridijanima
i paralelama ne nailazimo u Europi, Aziji i u Južnoj Americi.
I napokon, moguće je da granica između dviju država nije utvrđena nikakvim
pisanim ugovornim tekstom ili međunarodnom sudskom ili arbitražnom pre-
sudom. Neke su granice nastale običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse i
njih ne osporava ni jedna od susjednih država. Ali je glede većine i takvih običaj-
nih granica potrebno potvrditi ih i precizirati u neko kasnije vrijeme ugovorom
te potom temeljem takvoga ugovora izvršiti njezinu demarkaciju na terenu.
Ovdje valja na koncu istaknuti da kada susjedne države pregovaraju o svojoj
konačnoj granici radi njezina obilježavanja na terenu, ni jedna od njih ne može
nametnuti svoje rješenje drugoj. Ako obje ne prihvate naprijed navedene krite-
rije, njihova granica može kroz dugo vrijeme ostati na obostranu štetu sporna.
2. Načelo uti possidetis.11 Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stva-
raju stanja sukcesije država (v. supra, §32) primjenjuje se načelo uti possidetis.
To znači da ako između novih država sljednica nema drukčijega sporazuma,
između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja
unutar države prethodnice, koja je bila na snazi na datum sukcesije država,
postaje njihova državna granica prema međunarodnom pravu. Isto se načelo
primjenjuje i na vanjsku državnu granicu nove države sljednice s područjima
susjednih, već postojećih država, na snazi istoga datuma. Načelo uti possidetis
11
Vidi – V. CRNIĆ-GROTIĆ: „Načelo uti possidetis u međunarodnom pravu”, ZPFR 1995, str.
295-308; V. Đ. DEGAN: „Uti possidetis i crta sredine u kopnenim i morskim razgraničenjima –
presuda Međunarodnoga suda u Haagu Kamerun /Nigerija iz 2002 –”, UPPPK 2003, br. 157, str.
1-33.
može potom poslužiti kao osnova za rješavanje svih mogućih sporova o razgra-
ničenju, napose glede kopnenih granica novih država.
To načelo prvobitno je nastalo u rimskom pravu u drugomu kontekstu.12 Ono
znači stanje posjeda kakvo je faktički postojalo u nekomu trenutku. Najprije su
ga prihvatile emancipirane španjolske kolonije Južne te potom i Srednje Amerike.
Mnoga od područja tih novih država bila su početkom 19. stoljeća još neistražena.
Prijetila je opasnost da ih europske kolonijalne sile prisvoje putem okupacije kao
ničije područje (terra nullius) (v. infra, §63, pod 3). Da bi to izbjegle, nove su države
u Južnoj Americi u ustavnim aktima i ugovorima potvrdile svoje granice prema
razgraničenjima koja je prije izvršilo španjolsko kolonijalno carstvo između svojih
upravnih jedinica: vicekraljevina, provincija i biskupija, (koje su postale nove drža-
ve), a koje su vrijedile u trenutku stjecanja njihove neovisnosti, najčešće u 1810. Na
isti način i nove države Srednje Amerike prihvatile su načelo uti possidetis iz 1821.
I pri rješavanju kasnijih sporova o granicama države stranke su u kompromisima
nalagale arbitrima da njihov spor riješe na temelju toga načela. Tako je arbitražnom
presudom od 9. srpnja 1909. utvrđena sporna granica između Bolivije i Perua prema
načelu uti possidetis iz 1810.13 Jednako je bilo u presudi od 24. ožujka 1922. u sporu
o granicama između Kolumbije i Venezuele.14 Arbitražna presuda od 23. siječnja
1933. utvrdila je na temelju načela uti possidetis iz 1821. spornu granicu između
Gvatemale i Hondurasa. Ali su u toj parnici stranke ovlastile arbitražni tribunal,
u slučaju da ustanovi da je neka od stranaka efektivno vršila vlast preko te crte, da
drugoj stranci dosudi pravičnu nadoknadu u teritorijima ili na drugi način. Dakle, u
toj parnici načelo efektivnosti imalo je u najmanju ruku jednak značaj kao i načelo
uti possidetis.15
I emancipirane kolonije u Africi usvojile su nakon Drugoga svjetskoga rata isto
načelo. Rezolucija usvojena u Kairu u 1964. na prvom zasjedanju Konferencije afrič-
kih šefova država i vlada (AGH/Res. 16(I)) navodi: „sve države članice (Organizacije
afričkog jedinstva) svečano se obvezuju na poštovanje postojećih granica u trenutku
stjecanja neovisnosti”.16
Vijeće Međunarodnoga suda u Den Haagu riješilo je presudom iz 1986. spor
o granicama između Burkine Faso i Malija prema graničnoj crti tih dviju država
12
To su početne riječi uzete iz interdikta kojim je praetor zaštićivao posjed zemljišta protiv ne-
dopuštenoga smetanja. Cf., Vladimir IBLER: Rječnik međunarodnog javnog prava, II izd., Za-
greb, 1987, str. 312-313.
13
Cf., RIAA, vol. XI, pp. l39ff.
14
Ibid., vol. 1, pp. 223 ff, a napose pp. 228, 278.
15
Ibid., vol. II, pp. l311 ff. Vidi prikaz određenja granica u pojedinim spornim sektorima raz-
graničenja iz ove presude, V. Đ. DEGAN: L’équité et le droit international La Haye, 1970, pp.
138-141.
16
Cf., Boutros BOUTROS-GHALI: „The Addisa Ababa Charter”, International Conciliation,
No. 546, January 1964, pp. 29-30; V. Đ. DEGAN: „The O.A.U. Charter and the Settlement of
Territorial Disputes”, JRMP 1970, br. 2-3, pp. 284-291.
kakva je postojala u trenutku stjecanja njihove neovisnosti u 1960. godini. Ta je

presuda proglasila načelo uti possidetis načelom općega međunarodnog prava
te izrazom dužnosti poštovanja prijašnjih granica u slučaju sukcesije država (p.
566, para. 24). Po mišljenju Vijeća Suda, ono je „opće načelo, logički povezano s
fenomenom stjecanja neovisnosti ma gdje do njega došlo. Njegov očit cilj jest da
se izbjegne opasnost da se neovisnost i stabilnost novih država ugroze bratou-
bilačkim ratovima koji mogu proizaći iz sporova o granicama nakon povlačenja
države upraviteljice” (p. 565, para. 20).
Načelo uti possidetis nema domašaj imperativne norme općega međunarod-
nog prava (jus cogens). Nove susjedne države koje proizađu iz dekolonizacije
ili iz raspada države prethodnice (poput država sljednica bivše SFRJ) mogu
određivati granice kakve god žele pod uvjetom da o tome postignu obostran
i slobodan sporazum. Ali se to načelo uvijek nameće kao obvezatno ako se ne
postigne suprotan sporazum. Dovoljno je da neka od tih država otkloni zahtjev
njoj susjedne države za promjenom bivših unutarnjih ili međunarodnih granica,
pa da to načelo postane primjenjivo.
Vijeće Međunarodnoga suda dalo je u navedenoj presudi iz 1986. načelu uti pos
sidetis na određeni datum prvenstvo čak i u odnosu na efektivnost u prethodnom
vršenju vlasti kao mogućoj osnovi suverenosti (p. 566, para. 23), pa i u odnosu na
načelo samoodređenja narodâ (p. 567, para. 25).
U tome sadržaju to je načelo potvrdila i Arbitražna komisija Konferencije o
Jugoslaviji, i to kao obvezatnu osnovu za rješavanje svih teritorijalnih sporova do
kojih može doći između država sljednica raspadnute SFRJ. Na pitanje Srbije: „Jesu
li interno zacrtane demarkacione linije između Hrvatske i Srbije, i između Srbije
i Bosne i Hercegovine, granice u smislu međunarodnoga javnoga prava”, Komisija
je u Mišljenju br. 3 od 11. siječnja 1992. taj problem konačno riješila u četiri točke:
„Prvo – Vanjske granice će se morati poštivati u svim slučajevima u skladu s na-
čelom iz Povelje Ujedinjenih nacija, Deklaracijom o načelima međunarodnoga prava
o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih
nacija (rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine Ujedinjenih nacija) i Helsinškim za-
vršnim aktom, i kojim se inspirira članak 11. Bečke konvencije od 23. kolovoza 1978.
o sukcesiji država glede ugovora.17
17
To načelo, dakle, također obvezuje Italiju, Austriju, Madžarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Grčku
i Albaniju da poštuju granice kakve su postojale u trenutku raspada Jugoslavije prema Sloveniji,
Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji ili Kosovu. Italiju po toj osnovi obvezuju kopnena i
morska granica u Tršćanskom zaljevu iz Osimskoga ugovora iz 1975. te crta razgraničenja epi-
kontinentalnoga pojasa uzduž Jadranskog mora s Hrvatskom i Crnom Gorom, kakva je utvrđena
Sporazumom s bivšom SFRJ iz 1968.
Drugo – Demarkacije između Hrvatske i Srbije ili između ove zadnje i Bosne i
Hercegovine, ili moguće između ostalih susjednih neovisnih država, mogu se mije-
njati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom.
Treće – U nedostatku tako postignutoga sporazuma, prijašnja razgraničenja do-
bivaju svojstvo granica zaštićenih međunarodnim pravom. To je zaključak kojemu
vodi načelo poštivanja teritorijalnoga status quo, a naročito načela uti possidetis
juris koje je, iako je najprije bilo prizivano u rješavanju problema dekolonizacije u
Americi i u Africi, danas postalo načelom opće naravi, kao što je to izrekao Među-
narodni sud (parnica o Graničnom sporu, Burkina Faso – Republika Mali, presuda
od 22. prosinca 1986).
Četvrto – Nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta
silom ne može proizvesti pravne učinke, u skladu s dobro utvrđenim načelom me-
đunarodnoga prava posebno obznanjenim u Deklaraciji o načelima međunarod-
noga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom
Ujedinjenih nacija (rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine) i s Helsinškim završnim
aktom...”
Gornja se pravila mutatis mutandis odnose i na granice država sljednica bivšega
Sovjetskog Saveza i Češko-Slovačke, kao i u drugim sličnim slučajevima sukcesije
država.
Dva vijeća Međunarodnoga suda pridala su izvjesna obilježja načelu uti posside-
tis, koja ipak nisu od presudnoga značenja u njegovoj praktičnoj primjeni. U spome-
nutoj presudi iz 1986 (Burkina Faso/Mali), naročito glede „kritičnoga datuma”, izre-
čeno je sljedeće: „... Međunarodno pravo – i stoga načelo uti possidetis – primjenjuje
se na novu državu (kao državu) ne s retroaktivnim učinkom, nego neposredno i od
toga trenutka ubuduće. Ono se primjenjuje na državu kakva jest, tj. ono „fotografi-
ra” teritorijalno stanje kakvo je tada bilo. Načelo uti possidetis zaleđuje teritorijalni
naslov; ono zaustavlja sat, ali ga ne vraća unazad... Francusko unutarnje pravo (na-
ročito ono koje je Francuska propisala za svoje kolonije i prekomorske teritorije)
može biti od značaja, ali ne sâmo po sebi... nego tek kao činjenični element između
ostalih, ili kao dokazno sredstvo za ono što se nazivalo ’kolonijalnim naslijeđem’, tj.
kao ’fotografija područja’ na kritični datum.” (p. 568, para. 30).
Taj iskaz je na neki način bio dopunjen navodom iz presude Vijeća Suda iz 1992.
u Sporu o kopnenoj, otočnoj i morskoj granici (El Salvador/Honduras): „... kada se
radi o načelu uti possidetis, jus u pitanju nije međunarodno pravo, nego ustavno ili
upravno pravo suverena prije stjecanja neovisnosti, u ovomu slučaju španjolsko ko-
lonijalno pravo, i savršeno je moguće da to pravo ne pruža jasan i konačan odgovor
o tome kome su pripadala udaljena područja ili ona slabo naseljena, od vrlo maloga
gospodarskoga značaja...” (p. 559, para. 333).
Ti su navodi od značaja jer dokazuju da historijski argumenti o pripadnosti ne-
koga područja nisu sami po sebi odlučujući. Nije važno koliko je dugo vremena u
prošlosti neka vlast upravljala spornim područjem, nego kome je ono pripadalo na
„kritični datum”, tj. u trenutku stjecanja neovisnosti neke nove države (na datum
sukcesije država).
h
U primjeni načela uti possidetis postoji izvjesna hijerarhija akata i činjenica dr-
žave prethodnice, važnih pri kopnenom i pri morskom razgraničenju, koja se može
izvesti iz spomenutih presuda dvaju vijeća Međunarodnog suda.
1. Najvažniji su akti prijašnje središnje (kolonijalne ili federalne) vlasti o raz-
graničenju između teritorijalnih cjelina, koji su bili na snazi na datum sukcesije, tj.
u trenutku kada su te cjeline postale neovisne države. Ako je u prošlosti bilo više
takvih akata, odlučujući je posljednji ako je zamijenio prethodne. Uz to, akt najviše
prijašnje državne vlasti na snazi na datum sukcesije država (u slučaju razgraničenja
država Južne i Srednje Amerike to su bili španjolski kraljevski akti, a u moderno doba
akt savezne zakonodavne vlasti), u načelu ima prvenstvo u odnosu na akte središnje
izvršne, vojne ili druge vlasti.
2. Ako neki od tih akata opisuje graničnu crtu s geografskim koordinatama i
ako je uz njega priložen zemljovid velikih razmjera, tada ne bi trebalo biti spora o
granicama. Naravno, takvi akti su rijetki, a moguć je i spor o njihovu tumačenju.
3. Tek u nedostatku akata središnje vlasti vodi se računa o možebitnim spora-
zumima organa dviju negdašnjih teritorijalnih cjelina (npr. federalnih jedinica) o
uzajamnom razgraničenju. I tu bi sporazumi potvrđeni od njihovih zakonodavnih
tijela imali jaču snagu od onih koje su sklopili izvršni ili drugi organi tih cjelina.
U nedostatku i takvih sporazuma, tek na trećemu mjestu valja utvrđivati kuda je
zaista tekla granica na datum sukcesije država na temelju jednostranih očitovanja
volje neke od strana, ali opet pod uvjetom da ima dokaza da ih je suprotna strana
prihvatila bilo izričito bilo makar da im se nije djelotvorno suprotstavljala (tacitus
consensus). I tu se, dakle, traži postojanje makar prešutnoga sporazuma koji je mo-
gao nastati i na lokalnoj razini očitovanja vlasti. Stoga jednostrano očitovanje vlasti
neke od država bez toga elementa izričitoga ili prešutnog pristanka od druge strane,
samo za sebe je pravno irelevantno.
Stranka koja se poziva na sporazum takve naravi nosi teret dokazivanja o izriči-
tom ili o prešutnom pristanku na njega od suprotne strane. Suprotna strana može
takve dokaze o postojanju sporazuma pobijati, bilo svojim prijašnjim odbacivanjima
bilo formalnim protestima na tako očitovanu vlast ili dokazima o vršenju svoje efek-
tivne vlasti na istome području. Tu mogu biti relevantni akti i ponašanje negdašnjih
lokalnih izvršnih, redarstvenih i drugih organa, ali je bitno da su ih vršili ovlašteni
službeni organi u okviru svojih nadležnosti.
Ako se dokazi sukobljavaju ili ako ima dokaza da su na istomu prostoru vlast vrši-
le obje strane (što je u praksi iznimno rijetko), tada to sporno područje treba izdvojiti
iz onih o kojima je već postignut sporazum o razgraničenju. Potom se stranke mogu
sporazumjeti da to sporno područje međusobno pravično podijele ili da svoj spor
povjere na konačnu odluku nekom međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu.
Iz gornjega proizlazi da jednostrani akti vlasti neke države u spornomu području
ne čine sami po sebi valjan pravni naslov suverenosti nad tim područjem. Valjan
naslov je samo prešutni sporazum, ako odnosna strana može dokazati makar pasiv-
nost druge strane u odnosu na njezina očitovanja vlasti. U svim drugim slučajevima
jednostrani akti mogu biti argumenti za pobijanje postojanja prešutnoga sporazuma
koji bi im bio suprotan.
Tu valja nešto navesti i o zemljovidima kao dokaznom sredstvu u sporovima o
razgraničenjima. U mnogim sporovima o kopnenim i o morskim granicama stran-
ke su nepristranom tijelu predočavale obilje zemljovida iz vremena prije stjecanja
neovisnosti, bilo one izdane od državne vlasti bilo atlase i karte privatnih izdavača.
Crte razgraničenja i toponimi u mnogima od tih karata nejasno su obilježeni ili se
uzajamno sukobljavaju. Pismeni i usmeni sudski postupak se pokatkad veoma odu-
govlače podastiranjem tih karata i dokazivanjem granica tim putem.
Na temelju prijašnje obilate međunarodne prakse spomenuta presuda Vijeća
Međunarodnog suda u sporu Burkina Faso/Mali iz 1986. propisala je u tome pogle-
du precizno načelo općenitije naravi: „... pravna vrijednost karata ostaje ograničena
na dokaz koji može poduprijeti zaključak do koga je sud došao drugim sredstvima
neovisno od zemljovida. Stoga, osim u slučaju kada spadaju u kategoriju fizičkoga
izraza volje države,18 karte ne mogu same po sebi biti dokazom granica, jer bi u ta-
kvom slučaju one činile neoborivu presumpciju, u stvari isto što i pravni naslov (što
one nikako nisu, naša primjedba). One imaju jedinu vrijednost dokaza pomoćnoga
ili potvrdnoga značaja, što također isključuje mogućnost da im se prida značaj veći
od presumpcije jus tantum ili oborive presumpcije s učinkom da preokrenu teret
dokazivanja.” (p. 583, para. 56).
Sve što je Vijeće Suda navelo o zemljovidima čini se da je mutatis mutandis
primjenljivo i na granice katastarskih općina koje se mogu uzeti kao supsidijarni kri-
terij u utvrđivanju stvarnih kopnenih granica. Te granice imaju nespornu praktičnu
vrijednost s obzirom što su najpreciznije, ali ništa više od toga. U najvećemu broju
slučajeva te će se granice poklapati s granicama stvarnoga vršenja vlasti službenih
organa jedne ili druge države na nekom području. Kada, međutim, postaje jasno da
je jedna od strana jednostrano proširila granice neke svoje katastarske općine, a da se
prijašnji akti o razgraničenju ili stvarno vršenje vlasti, ne poklapaju s tim granicama,
tada one imaju istu vrijednost kao i zemljovidi. One prebacuju teret dokazivanja na
stranu koja tvrdi suprotno, ali ne čine same po sebi pravni naslov suverenosti nad
odnosnim područjem.
h
Bilo je pokušaja dokazivanja da je načelo uti possidetis neprimjenjivo pri
određivanju morskih granica između novih obalnih država. To nije točno. Ako
je središnja vlast države prethodnice sklopila sporazume o razgraničenju mor-
18
Vijeće Suda je to obrazložilo na drugomu mjestu u toj presudi: „... To je na primjer slučaj kada
su karte priložene uz službeni tekst kojemu su sastavni dio. Osim u tim jasno određenim slu-
čajevima, karte su tek vanjski elementi dokaza, više ili manje pouzdani, više ili manje sumnjivi,
kojima se može pribjeći uz neke druge elemente dokaza, da bi se u slučaju potrebe ustanovile ili
rekonstruirale stvarne činjenice.” (p. 582, para. 54).
skih prostora sa susjednom državom, ti sporazumi ostaju na snazi i obvezuju i

obalnu državu sljednicu i tu treću državu stranku tih sporazuma.
Svojom presudom od 31. srpnja 1989. Arbitražni tribunal odbacio je takve na-
vode Gvineje Bisao. On je proglasio ugovor o morskoj granici, sklopljen izmjenom
pisama od 26. travnja 1960. između Portugala i Francuske, obvezujućim za Gvineju
Bisao i za Senegal, i to iz sljedećih razloga: „... Razgraničenje oblasti prostorne vlasti
država može se odnositi na kopnenu površinu, na riječne tokove, na vode jezera,
na more, morsko podzemlje ili na zračni prostor. U svim slučajevima cilj ugovora je
isti: na stabilan i stalan način odrediti oblast važnosti pravnih normi države u pro-
storu. S pravnoga gledišta nema nikakvoga razloga odrediti različite režime prema
materijalnom elementu tamo gdje je granica utvrđena.”19
Po toj su osnovi Slovenija i Hrvatska naslijedile granicu teritorijalnoga mora
s Italijom u Tršćanskom zaljevu, utvrđenu Osimskim ugovorom od 10. studenog
1975. između bivše SFRJ i Italije. Po istoj toj osnovi Sporazumom između Italije i
bivše SFRJ od 8. siječnja 1968. povučena je granica epikontinentalnoga pojasa uzduž
Jadranskog mora, koja je danas granica toga pojasa Hrvatske i Crne Gore s Italijom.
Ali je točno da svaka država rezervira za svoje središnje organe sva prava i
nadležnosti glede vršenja vlasti na čitavu njezinom morskomu državnom pro-
storu. U praksi nisu poznati akti razgraničenja morskih prostora između obalnih
federalnih jedinica i drugih teritorijalnih cjelina na moru. Stoga samo ako ne
postoje takvi akti države prethodnice, načelo uti possidetis ostaje bez primjene
u razgraničenju morskih prostora između novih država sljednica.
Tako se morski prostori između Hrvatske i Slovenije, između Hrvatske i Bosne i
Hercegovine te Hrvatske s Crnom Gorom moraju sporazumno razgraničiti primje-
nom pravilâ općega međunarodnoga prava glede razgraničenja teritorijalnoga mora,
epikontinentalnog i gospodarskoga pojasa. Ali je načelo uti possidetis savršeno pri-
mjenjivo pri utvrđivanju točke na kojoj njihove kopnene granice izbijaju na morsku
obalu, od koje polazi granica odgovarajućih morskih prostora koju treba utvrditi.
3. Postupak utvrđivanja granica. U presudi iz 1962. o Hramu Préah Vihear
(Kambodža/Tajland), Međunarodni je sud istaknuo: „Općenito uzevši, kada
dvije države ustanovljuju između sebe granicu, jedan od njihovih glavnih ciljeva
jest postizanje stabilnog i konačnoga rješenja” (p. 34). Stoga ugovori o grani-
cama imaju posebno mjesto među svim ostalim međudržavnim ugovorima (v.
dalje, pod 4).
Međunarodni je sud u presudi Kamerun/Nigerija iz 2002. jasno razlučio „de-
limitaciju” (razgraničenje) i „demarkaciju”: ... delimitacija neke granice sastoji
se u njezinoj „definiciji”, dok se demarkacija granice, koja pretpostavlja njezinu
prethodnu delimitaciju, sastoji u njezinu obilježavanje na terenu...” (para. 84).
19
Cf., Revue générale de droit international public, 1990, No. 1, pp. 204-275, na str. 253, para. 63.
Demarkacija morske granice vrši se geografskim koordinatama i na karti velikih

razmjera koja je dio ugovora ili sudske presude o granicama.
Postupak utvrđivanja granica sastoji se od više faza.
Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznoga ugovora o granicama
u svrhu njihovih demarkacija na terenu. Radi se o političko-pravnoj operaciji.
Ako države u pitanju nisu u stanju same postići sporazum, one mogu povjeriti
nekome međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obve-
zujućom presudom zacrta bilo čitavu granicu bilo samo njezine sporne dijelove.
Druga se faza sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Taj se
posao može povjeriti paritetnoj komisiji stručnjaka (pravnika, geodeta, geografa
i dr). Ta se komisija može ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crte da bi
bolje postavila granicu na terenu (da bi se npr. izbjeglo da ona prolazi kroz neku
kuću ili da bez potrebe podijeli nečiji posjed).
U praksi se pokatkad pokazuje da prvotni ugovor o granicama nije dostatan u
svrhu demarkacija i da granicu treba preciznije odrediti dopunskim sporazumom i
na karti velikih razmjera. Između te dvije faze može proteći mnogo vremena. Tako
je francusko-španjolski ugovor o granicama postignut 1659, ali je njegov konačan
pravac usuglašen tek Ugovorom iz Bayonnea u 1868. godini.
Nakon što se granica privremeno obilježi na terenu, pristupa se završnoj
fazi podizanja trajnih graničnih stupova, graničnih ploča na mostovima rijeka
i graničnih piramida na tromeđama. Stupovi se mogu obilježiti brojevima, s
time da se održavanje onih s neparnim brojevima povjerava jednoj od susjednih
država, a onih s parnim brojevima drugoj.
Ako ne slijedi neki vodeni tok, granica na kopnu zapravo je izlomljena ravna
crta između graničnih stupova.
Iako su delimitacija i demarkacija granice glavna svrha takvih ugovora, oni mogu
za budućnost urediti mnoga druga pitanja koja obuhvaćamo pojmom „prava su-
sjedstva” (droit de voisinage).20 Tu se može raditi o ustanovljenju paritetnih komisija
koje se brinu o održavanju graničnih stupova, o održavanju toka granične rijeke u
svrhu sprječavanja poplava, o rješavanju graničnih incidenata itd. Mogu se, nadalje,
predvidjeti propisi o malograničnom prometu, o opskrbljivanju vodom i električ-
nom energijom susjednoga područja te čak i o gospodarskom razvoju područja uz
granicu. U slučaju da neko od tih područja kasnije potpadne pod suverenost nove
države, sukcesija državâ kao takva ne utječe ni na granicu ustanovljenu ugovorom,
a ni na režim granica te druge teritorijalne režime (vidi dalje).
20
Cf., Juraj ANDRASSY: „Les relations internationales de voisinage”, RCADI 1951, tome 79, pp.
77-181.
h
Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile su svoju neo-
visnost u okviru svojih dotadašnjih republičkih, odnosno državnih granica prema
trećim zemljama.21 Te su svoje granice sve one potom još u dva navrata potvrdile
kao konačne. Bilo je to pri podnošenju njihovih molbi za priznanje od država članica
Europske zajednice. Sve su one prihvatile uvjete iz Deklaracije o ’Smjernicama za
priznanje novih država u Istočnoj Europi i u Sovjetskom Savezu’ od 16. prosinca
1991. Među tim uvjetima bio je i onaj da će „poštivati nepovredivost svih granica,
koje se mogu mijenjati jedino mirnim putem i zajedničkim sporazumom”.22
Slične obveze uključene su i u Helsinški završni akt iz 1975, koji su one također
prihvatile. Tu se radi o čvrstoj pravnoj obvezi svih europskih država o poštovanju
teritorijalne cjelovitosti drugih država sudionica23 i o nepovredivosti njihovih gra-
nica24 (v. supra, §31, pod (1)).
Čak i u vrijeme kada je pretendirala na kontinuitet s bivšom SFRJ (koji joj nikada
nije bio međunarodno priznat), Savezna Republika Jugoslavija je u svojoj Deklaraciji
od 27. travnja 1992. istaknula je da „nema teritorijalnih aspiracija protiv bilo koga u
svome susjedstvu”. To znači da je ona već tada prihvatila kao konačne svoje granice u
negdašnjim granicama Crne Gore i Srbije (uključujući granice autonomnih pokraji-
na Vojvodine i Kosova). Te granice nisu dovedene u pitanje ni sporazumima i izjava-
ma o normalizaciji odnosa s Makedonijom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom.
21
Točka IV. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, što ju je Sabor
usvojio 25. lipnja 1991, navodi: „Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate
državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice
između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u
okviru dosadašnje SFRJ.” Cf., dr. Anđelko MILARDOVIĆ: Dokumenti o državnosti Republike
Hrvatske, Zagreb, 1992, str. 87. Isto je tako Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji u Mi-
šljenju br. 7. od 11. siječnja 1992. potvrdila činjenicu da su granice Slovenije utvrđene člankom
2, točka 2 c) njene Osnovne ustavne povelje od 25. lipnja 1991, i to bez promjene u odnosu na
postojeće granice.
22
Cf., ILM 1992, No. 6, p. 1487.
23
Četvrto po redu načelo o teritorijalnoj cjelovitosti iz Deklaracije o načelima toga Završnog
akta predviđa, između ostaloga, sljedeće: „Države sudionice poštivat će teritorijalnu cjelovitost
bilo koje druge države sudionice. – U skladu s time, one će se uzdržavati od svih čina nespoji-
vih s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda protiv teritorijalne cjelovitosti, političke
nezavisnosti ili jedinstva bilo koje druge države sudionice, a osobito onih djelatnosti koje znače
prijetnju ili upotrebu sile.”
24
Treće načelo – o nepovredivosti granica – u najvećoj mjeri odražava konkretnu obvezu svih
država sudionica KESS-a. Ono predviđa: „Države sudionice smatraju nepovredivim svoje grani-
ce kao i granice svih država u Evropi i stoga će se, sada i ubuduće, uzdržati od svakog nasrtaja na
te granice. – U skladu s time, one će se također uzdržavati od svakog zahtjeva ili čina prisvajanja
i uzurpiranja dijela ili čitavog područja bilo koje države sudionice.” Ipak, to tvrdo formulirano
načelo ublaženo je navodom iz prvog načela – o suverenoj jednakosti, poštovanju prava bitnih
za suverenost – da: „... One smatraju da se njihove granice mogu mijenjati, u skladu s međuna-
rodnim pravom, mirnim sredstvima i putem sporazuma...”
Moglo bi se općenito zaključiti da sve te države nemaju teritorijalnih zahtjeva

prema susjednim državama i da su sve one (uključujući bivšu SRJ) prihvatile načelo
uti possidetis, koje, osim u slučaju suprotnog sporazuma, djeluje neovisno o njihovoj
privoli.
Ali sve te nove države nisu stekle sva obilježja državnosti sve dok sa susjednim
državama ne sklope ugovore o delimitaciji svojih granica i dok ne obave njihovu
demarkaciju na terenu. Hrvatska danas ima svoje konačno uređene granice samo
sa susjednom Madžarskom, i to temeljem Mirovnoga ugovora sklopljenog s tom
zemljom u Trianonu 4. lipnja 1920, stranka kojega je bilo Kraljevstvo Srba, Hrvata
i Slovenaca.
Ako bi neka od država sljednica bivše SFRJ tražila manje teritorijalne ustupke na
račun njoj susjedne države i ako nije spremna ponuditi odgovarajuće kompenzaci-
je, jedini je put konačnoga rješenja tih sporova (kao i onih o morskim granicama)
arbitraža ili međunarodni sudski postupak.
4. Pravni domašaj ugovora o granicama. Iz prijašnjih izlaganja vidljivo je

da neke konvencije o kodifikaciji međunarodnoga prava pridaju ugovorima o
granicama posebno mjesto u odnosu na sve druge ugovore.
Člancima 11. i 12. Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih
ugovora iz 1978. potvrđeno je pravilo pozitivnog međunarodnoga prava da suk-
cesija država kao takva ne utječe na granicu ustanovljenu ugovorom, na obveze
i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge
teritorijalne režime (v. supra, §26).
Načelo nepovredivosti postojećih granica država, kao jedna od osnova me-
đunarodnoga mira i sigurnosti u svijetu, potvrđeno je i člankom 62(2). Bečke
konvencije o pravu ugovora iz 1969. Taj propis isključuje pozivanje neke stranke
na bitnu promjenu okolnosti kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora, „ako
se ugovorom ustanovljuje granica” (v. supra, §24, pod (ii)).
Napokon, i jedno od temeljnih pravila općega međunarodnog prava koje
je rezultiralo iz članka 2(4). Povelje UN-a, i koje je danas imperativna norma
općega međunarodnog prava (jus cogens), zabranjuje svaku prijetnju silom ili
upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje
države (v. supra, §31, pod (1)).
Za odnos ugovora kojim se utvrđuju granice i samih granica utvrđenih ugovo-
rom, vrlo je važan iskaz iz presude Međunarodnoga suda iz 1994. o Teritorijalnom
sporu (Libija/Čad). Radilo se o ugovoru prvotno sklopljenom u 1955. na rok od
dvadeset godina između Libije i Francuske. Čad je potom stekao neovisnost od
Francuske u 1960. kada je taj ugovor bio na snazi. Ali tu granicu nakon toga nije
osporavao Čad, nego Libija.
Sud je zaključio da je, iako sklopljenim na određeno vrijeme, tim ugovorom
ustanovljena stalna granica i da ta granica potom ima vlastitu sudbinu neovisno o
ugovoru iz 1955. „... Jedanput ugovorena, granica ostaje, jer bi svaki drugi pristup
lišio učinka temeljno načelo stabilnosti granica...” (p. 37, para. 72). Po mišljenju
Suda to ne znači da dvije države ne mogu zajedničkim sporazumom promijeniti
svoju granicu. „... Naravno, takav se rezultat može postići uzajamnim pristankom,
ali kada je neka granica bila predmetom sporazuma, njezino dalje postojanje ne ovisi
o opstanku sporazuma kojim je ta granica ugovorena.” (p. 37, para. 73). Dakle, za
svaku promjenu granica treba novi sporazum, i on se ne može ishoditi osporavanjem
postojećega, pa čak ako je naknadno istekao.
567
§ 63. STJECANJE PODRUČJA
Bibliografija
R. Y. JENNINGS: The Acquisition of Territory in International Law, Manchester, 1963, 130 p.;
Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome III, Paris, 1977, pp. 147-230; OPPENHEIM’S
International Law, Volume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts,
Parts 2 to 4; London, 1992, pp. 677-718; V. Đ. DEGAN: Sources of International Law, The
Hague 1997, pp. 326-333; Ian BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition,
Oxford 1998, pp. 125-167; V. Đ. DEGAN: „Pravni naslov i efektivnost kao osnove suverenosti nad
državnim područjem”, UPPPK 2008, br. 162, str. 1-44.
1. Uvod. Kod stjecanja područja međunarodno pravo preuzelo je neke izraze i

pojmove koji su se u rimskom pravu vezivali za stjecanje vlasništva i posjeda. Da bi
se steklo područje koje u trenutku stjecanja nije u vlasti ni jedne druge države (res
nullius), traži se ispunjenje uvjeta koji su u rimskome pravu vrijedili za stjecanje
posjeda: efektivno vršenje vlasti nad tim područjem (corpus) i namjera da se ono
drži za sebe (animus possidendi).
U sličnomu smislu upotrebljava se izraz „naslov” (titulus) kao pravna osnova stje-
canja suverenosti nad nekim područjem. Naslov u tome smislu jest činjenica ili akt
ili situacija (stanje) koji je uzrok (causa) stjecanja prava na neko područje i temelj je
vršenja toga prava. Iz valjanoga pravnoga naslova proizlazi nadležnost države da vrši
vlast nad područjem u pitanju.25 Suverenost nad državnim područjem odgovarala
bi dominiumu (za razliku od imperiuma po srednjovjekovnom pravu). Napokon,
iz angloameričkoga prava proizašao je pojam „naslova” kao „jačega prava” na neko
područje kada se dva subjekta o njemu spore, a ni jedan nema savršeno pravo.
I gotovo svi načini stjecanja područja proizašli su iz rimskoga prava glede stje-
canja vlasništva: occupatio, cessio (ustup), praescriptio longi temporis (dosjelost,
zastara), avulsio.26
Jednako kao i načini nastanka nove države, načini stjecanja područja po po-
stojećim državama mogu se podijeliti na originarne i na derivativne. Originarni
načini su oni kada u trenutku stjecanja područje u pitanju nije pod vlašću bilo
koje druge države (terra nullius). Glavni način originarnoga stjecanja područja
jest okupacija. Da bi bili pravno valjani, ostali načini stjecanja područja moraju
po pravilu biti derivativni. Prijašnji se držalac mora na neki način odreći po-
25
Suverenost bi obuhvaćala pravni naslov zajedno s nadležnošću koja iz njega proizlazi. Cf., Ian
BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford, 1998, pp. 120-121.
26
Dok se pojam međudržavnih služnosti u međunarodnom pravu može zabaciti kao nepotre-
ban, naročito zbog toga što nedosljednom primjenom on može izazvati konfuziju pojmova (v.
supra, §61, in fine), svi gornji pojmovi glede stjecanja područja, koji su porijeklom iz rimskoga
prava, duboko su se ukorijenili u znanost međunarodnoga prava, i napose u međunarodnu arbi-
tražnu i sudsku praksu. Stoga ih je danas nemoguće zanemariti.
dručja koje se prenosi na drugu državu. Glavni način derivativnoga stjecanja

jest ustup (cesija).
Još je korisno sve načine stjecanja područja raspravljati u okviru temeljnih
pet, kako ih je formulirala starija znanost: (1) ustup (cesija); (2) okupacija ni-
čijega područja; (3) uvećanje državnoga područja prirodnim zbivanjima ili na
umjetni način; (4) sila kao način stjecanja područja te (5) zastara i historijski
naslov.
Gornjim načinima stjecanja odgovara pet načina gubitka državnoga područja.
Područje neke države umanjuje se: (1) ustupom njegova dijela drugoj državi; (2) nje-
govim napuštanjem (derelikcija); (3) njegovim umanjenjem zbog prirodnih zbivanja;
(4) gubitkom područja zbog sile te (5) njegovim gubitkom zastarom.
Izvan gornjih načina, do stjecanja i gubitka područja može doći i nekim načinima
teritorijalnih promjena o kojima smo raspravljali u okviru sukcesije država (v. supra,
§32). Tako neka država može uvećati svoje područje kada se druga država njoj u
cijelosti pripoji i izgubi međunarodnu osobnost. To je bio slučaj pripripojenja (asi-
milacije) Demokratske Republike Njemačke u Saveznu Republiku Njemačku u 1990.
Područje neke države može se i umanjiti ako na njegovu dijelu nastane nova
država. Ako ta nova država ispuni sve uvjete svoga postojanja, za njezin nastanak
nije potrebno da ju država prethodnica prizna (v. supra, §§30, 35). Stoga se taj način
umanjenja područja ne može tumačiti cesijom. Ipak će u nekom kasnijem razdoblju
do takvoga priznanja s retroaktivnim učinkom doći, a doći će i do uspostavljanja
diplomatskih i svih drugih odnosa. S obzirom na to da se SFRJ raspala i da je pre-
stala postojati, to se ne primjenjuje na odnose bivše SRJ, a danas Srbije i Crne Gore
s Hrvatskom. To s obzirom što je i ova prva dok je trajala također bila nova država
i jedna od sljednica raspadnute jugoslavenske federacije. To je sama SRJ naknadno
izričito priznala pri učlanjenju u UN kao nova država.
2. Ustup (cesija) jest u praksi najvažniji od svih načina stjecanja područ-

ja. Do cesije dolazi kada neka postojeća država prethodnica ustupa dio svoga
područja nekoj već postojećoj državi sljednici. Tim putem se na ustupljenom
području prenosi suverenost jedne države na drugu. Ali nemoguće je dijelove
mora ili zračnoga prostora ustupiti drugoj državi bez ustupanja odgovarajućih
dijelova kopnenoga područja, s obzirom da su oni akcesoriji kopna.
Ustup se po pravilu obavlja putem ugovora između države koja ustupa po-
dručje u pitanju (države prethodnice) i one koja ga stječe (države sljednice).
Ustup može biti temeljen na nekoj protučinidbi, ali do njega može doći i bez
naknade. Ali i država koja stječe područje bez protučinidbe po pravilu je duž-
na preuzeti odgovarajući dio duga države prethodnice, pri čemu se uzimaju u
obzir veličina i značaj ustupljenoga područja. Ona naročito preuzima sve tzv.
alocirane dugove koji su bili utrošeni ili investirani na tome području.
§ 63. STJECANJE PODRUČJA 569
Do cesije područja u prošlosti je ipak najčešće dolazilo temeljem mnogo-

stranih mirovnih ugovora nametnutih pobijeđenim državama, a u okviru poli-
tičkoga preuređenja svijeta.
Primjenom članka 52. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. nametnuti
ugovori o cesiji područja bili bi u današnje doba apsolutno ništavi, s obzirom na to da
su postignuti kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. Ali to ne vrijedi za takve
ugovore sklopljene prije usvajanja te konvencije. Odredbe te konvencije ne utječu,
s jedne strane, na obveze koje bi mogle proizaći za državu agresora iz mjera koje se
protiv nje poduzimaju u skladu s Poveljom UN-a (članak 75. Bečke konvencije). S
druge strane, već smo upozorili na to da svi postojeći ugovori o granicama (a time i
o već izvršenim teritorijalnim promjenama) imaju posebno mjesto u pravu ugovora
i ne mogu se dovoditi u pitanje (v. supra, §62, pod 4). A kako objašnjava Oppenhe-
im, prije nego što su međunarodni instrumenti ograničili i zabranili upotrebu sile,
pravilo po kojemu su mirovni ugovori ostali na snazi proizašlo je iz dopustivosti
pribjegavanja sili u međunarodnim odnosima,27 u doba kada su sklapani.
Do cesije područja može doći zbog različitih pobuda i iz različitih ciljeva. U doba
apsolutizma područja u Europi ustupana su bračnim ugovorima, ili su oporučno
ostavljana u nasljedstvo. U tijeku rata protiv Pruske u 1866. Austrija je ustupila Ve-
neciju Francuskoj kao poklon, da bi je nekoliko tjedana poslije Francuska ustupila
(poklonila) Italiji.
Sjedinjene Američke Države su stjecale područja kupoprodajnim ugovorima.
Još su u 1803. od Napoleonove Francuske kupile prostranu oblast Louisianu (koja
se tada protezala od blizine kanadske granice do Meksičkoga zaljeva) za 15 milijuna
dolara. Godine 1867. od Rusije su kupile Aljasku za 7,2 milijuna dolara. U 1916. ku-
pile su od Danske Virginijske otoke (tri otoka u Karibima: St. Thomas, St. John i St.
Croix) za 25 milijuna dolara. Na isti način u 1899. Španjolska je prodala Njemačkoj
Marijanske otoke na Pacifiku za 25 milijuna peseta.
Treće države u načelu nemaju pravo izjašnjavati se o ustupu područja, ali
ga nisu dužne priznati ako je do njega došlo bez valjanoga pravnoga naslova, a
osobito protupravnom primjenom sile.
Neki mirovni ugovori uvjetovali su cesiju nekih područja prethodnim ple-
biscitom. Do cesije je dolazilo tek ako bi većina lokalnoga stanovništva takvu
promjenu suverenosti prihvatila. Ali opće međunarodno pravo ne nameće ple-
biscit kao uvjet svake cesije. Plebiscit bi apsolutno bio neopravdan ako bi agresor
prethodno izvršio etničko čišćenje privremeno zaposjednutoga područja.
Od plebiscita valja razlikovati pravo pojedinaca (ili glavara obitelji) s već
ustupljenoga područja na opciju. Da bi se posljedice promjene suverenosti
ublažile, ugovor o cesiji može predvidjeti izvjestan rok u kojemu stanovnici
27
Cf., Oppenheim’s International Law, Volume I, Parts 2 to 4, Ninth Edition, London, 1992, p.
1290.
ustupljenoga područja imaju pravo izjasniti se da zadržavaju svoje dotadašnje

državljanstvo (državljanstvo države prethodnice). Ali posljedica te odluke može
biti da država stjecateljica može od tih osoba zahtijevati da se isele.
Pravo opcije može se priznati svim stanovnicima ustupljenoga područja i ne
mora biti vezano za etničko porijeklo ili jezičnu pripadnost pojedinaca. Ali čak
ako se takav uvjet i propiše, teško ga je kontrolirati.
Lokalni stanovnici ustupljenoga područja koji su prihvatili državljanstvo dr-
žave stjecateljice moraju biti izjednačeni u pravima sa svim njezinim ostalim gra-
đanima. Ako se neki od njih razlikuju od većinskoga stanovništva po etničkom
porijeklu, jeziku ili vjeri, njima treba priznati i odgovarajuća manjinska prava.
3. Okupacija ničijega područja. Stjecanje suverenosti nad područjem pu-
tem okupacije mora zadovoljiti dva sljedeća uvjeta:
(i) U razdoblju neposredno prije poduzimanja toga akta područje u pitanju
ne smije pripadati ni jednoj drugoj državi (terra nullius, ničije područje).
Savjetodavno mišljenje Međunarodnoga suda iz 1975. o Zapadnoj Sahari istak
nulo je: „... Izraz terra nullius bio je termin pravne tehnike upotrebljavan u vezi s
’okupacijom’ kao jednom od prihvaćenih metoda stjecanja suverenosti nad područ-
jem. S obzirom da je ’okupacija’ bila originarni način miroljubivoga stjecanja suve-
renosti nad područjem, različit od cesije ili sukcesije, jedan od bitnih uvjeta valjane
’okupacije’ bio je da područje bude terra nullius – ničije područje – u vrijeme akta
koji se smatrao da čini ’okupaciju’ (cf., Pravni položaj Istočnog Grenlanda, Stalni sud
međunarodne pravde, Serija A/B, No. 53, pp. 44f i 63f )...” (p. 39, para. 79).
Za razliku od gornjega, u presudi Minquiers i Ecrehos (Francuska/Ujedinjeno
Kraljevstvo) iz 1953. Međunarodni je sud utvrdio da ta parnica o nekoliko nenaselje-
nih otočića i hridi u Kanalu La Manche nema značajke spora o stjecanju suverenosti
nad ničijim područjem. To stoga što su obje stranke za sebe tvrdile da imaju origi-
narni naslov nad tim otočićima još od srednjega vijeka, koji su neprestano održavale,
i navodno nikada ga nisu izgubile (p. 53).
(ii) Područje u pitanju mora se zaposjesti na vidljiv i efektivan način, preuzi-

manjem posjeda i uvođenjem administracije nad njime, u ime i u korist države
stjecateljice.
Taj drugi uvjet sastoji se zapravo od dva elementa: animus i corpus ili, kako se
izrazio predratni Stalni sud međunarodne pravde u presudi o Istočnom Grenlandu
(Norveška/Danska) iz 1933: „... kontinuirano očitovanje vlasti uključuje dva elemen-
ta, a postojanje svakoga od njih nužno je dokazati: namjera i volja da se djeluje kao
suveren, i neko stvarno vršenje ili očitovanje te vlasti” (Series A/B , No. 53, pp. 45-46).
Max Huber u arbitražnoj presudi o Otoku Palmas (Nizozemska/Sjedinjene Ame-
ričke Države) iz 1928. raspravljao je u tome kontekstu o „efektivnom zaposjedanju”.
Ali je s druge strane naglasio da: „... praksa i doktrina priznaju, iako pod različitim
pravnim formulama i uz izvjesne razlike glede uvjeta – da je produljeno i miroljubivo
vršenje teritorijalne suverenosti (miroljubivo u odnosu na druge države) dobro kao

naslov...”.
Ipak se u toj presudi navodi: „... Prekid i diskontinuitet koji ne smetaju očuvanju
prava, nužno se razlikuju ovisno o tome radi li se o nenaseljenim ili naseljenim
područjima, ili o područjima povezanima s teritorijem na kojemu se suverenost
nesumnjivo vrši, ili npr. o područjima dostupnima s otvorenoga mora” (RIAA vol.
II, p. 839).
Ako su oba gornja uvjeta ispunjena, naslov nad zaposjednutim područjem ne
može se osporiti i on ne ovisi o priznanju ili uzdržavanju od bilo kojega drugoga.
Berlinski opći akt iz 1885, usvojen na Konferenciji o Kongu, predvidio je da će
notifikacija odluke o okupaciji nekoga područja u Africi drugim državama potpi-
snicama toga akta biti jedan od uvjeta priznanja naslova. Ali taj uvjet notifikacije
nije nikada prerastao u pravilo općega međunarodnog prava. Svojedobno je obve-
zivao samo države potpisnice Berlinskoga akta, i samo glede okupacije područja
na afričkom kontinentu. On čak nije ništio akte okupacije u samoj Africi poduzete
prije njegova usvajanja.
Ali mogući su sporovi o brojnim pitanjima glede ispunjenja gornja dva uvjeta
za valjanu okupaciju. Spor može najprije izbiti o pitanju je li se radilo o efektiv-
noj ili o fiktivnoj okupaciji.
U razdoblju prije 20. stoljeća pokatkad se smatralo da je sámo otkriće nekoga
udaljenog otoka, osobito ako je nenaseljen, popraćeno simboličnom okupacijom
zabijanjem u tlo zastave države stjecateljice, dovoljno za valjan naslov. Max Huber
je s pravom smatrao da se otkrićem stječe „nedovršeni naslov” (inchoate title), kojim
se samo privremeno sprječavaju druge države da to područje okupiraju. Ako država
u pitanju nije u razumnom vremenu efektivno okupirala otkriveno područje, ona
je gubila naslov.
Drugo je pitanje do kuda se prostire efektivna okupacija dijela nekoga područja.
S time su se u vezi postavljali zahtjevi da je efektivna okupacija ušća neke rijeke
u more dovoljna za stjecanje naslova nad čitavom rijekom do njezina izvora sa svim
pritocima, zajedno s pripadajućim zemljištem. Postavljali su se i zahtjevi da se oku-
pirani dio morske obale odnosi i na sve tokove rijeka koje se na toj obali ulijevaju u
more, s odnosnim područjem u unutrašnjosti. Napokon, zahtijevalo se da efektivno
okupiranom području pripadaju i svi okolni prostori nužni za održanje cjelovitosti,
sigurnosti i obrane zaposjednutoga područja. Svi takvi zahtjevi nisu bili zasnovani na
pravu. Prema pravu, okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje.
U parnici o Istočnom Grenlandu, u kojoj se nije moglo dokazati da je Danska
efektivno okupirala čitav taj veliki otok, Stalni sud međunarodne pravde pridao je
značaj činjenici što prije 1931. godine ni jedna država osim Danske nije zahtijevala
suverenost nad tim otokom (Series A/B, No. 53, pp. 45-46).
Slično gornjemu, da bi izbjegle uzajamne sukobe, europske su kolonijalne sile
sklapale ugovore kojima su si uzajamno priznavale „utjecajne sfere” u Africi. Takvim
ugovorima osiguravale su si neka područja za buduću okupaciju. Ali ako, i sve dok
ta područja nisu bila efektivno zaposjednuta, te podjele utjecajnih sfera mogle su

obvezivati samo stranke tih ugovora, a ne i treće države.
Kada su početkom 20. stoljeća poduzimana prva putovanja na Sjeverni i

Južni pol, postavilo se pitanje okupacije polarnih predjela. Glede područja Sje-
vernoga pola (Arktika) ubrzo se otkrilo da se ono ne sastoji od kopna, nego od
zaleđene morske površine gdje morske struje pokreću led. Stoga se, za razliku
od stalno zaleđenih morskih prostora u produžetku kopna koji se izjednačuju s
kopnom, suverenost nad tim zaleđenim dijelovima mora na kojima se led kreće,
ne može steći okupacijom.
Ali otoke u prostoru Arktika podijelile su temeljem „teorije kontinuiteta” susjed-
ne obalne države: Kanada, Sjedinjene Američke Države, Grenland, Island, Danska,
Norveška i Rusija. Neke od tih zemalja razvile su „teoriju sektora”. Obilježavale su
meridijanima sve do Sjevernoga pola prostore u kojima su si rezervirale pravo suve-
renosti nad svim već otkrivenim otocima i onima koji će se tek otkriti.
Ta teorija sektora potom je primijenjena na prostor Antarktika, koji za razliku
od Arktika čini kompaktan prostor stalno zaleđenoga kopna. Pribjegavajući teoriji
sektora, neke države istaknule su zahtjeve za suverenošću nad dijelovima Antarkti-
ka, obilježene meridijanima u prostoru do Južnoga pola. To su: Australija, Britanija
(Britansko antarktičko područje i Falklandski sektor), Francuska, Norveška, Novi
Zeland, Sjedinjene Američke Države i Čile. Ali su neki sektori Antarktika ipak ostali
nepokriveni tim zahtjevima.
Prema međunarodnomu pravu okupacija se prostire samo na efektivno za-
posjednuto područje. Stoga ni jedan od gornjih zahtjeva nije doveo do stvarnoga
stjecanja suverenosti, sve dok područje u pitanju nije bilo efektivno zaposjed-
nuto.
Međunarodni položaj Antarktika.28 U okviru međunarodne geofizičke go-
dine 1957/58, u Washingtonu je 1. prosinca 1959. sklopljen na trideset godina
Ugovor o Antarktiku. Stupio je na snagu u 1961. Tim ugovorom zabranjene su,
među ostalima, sve mjere vojne naravi, poput uspostavljanja baza, izgradnje
utvrda, manevara, kao i pokusa oružja svih vrsta (članak 1). Izričito su zabra-
njene sve nuklearne eksplozije i odlaganje nuklearnoga otpada (članak 5).
Na Antarktiku su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe (članak
1(1)). Proglašena je sloboda miroljubivih znanstvenih istraživanja i dužnost
suradnje u te svrhe (članak 2). Države stranke Ugovora obvezale su se na razmje-
nu podataka glede znanstvenih programa, na razmjenu znanstvenoga osoblja
između ekspedicija i postaja te na razmjenu rezultata tih istraživanja koji se
28
Vidi – Davor VIDAS: „Ujedinjeni narodi i antarktički sistem”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi,
Zagreb, 1996, str. 335-351.
trebaju učiniti javnima te napokon na suradnju sa specijaliziranim ustanovama

UN-a i ostalim međunarodnim organizacijama (članak 3).
Svaka od stranaka Ugovora može radi inspekcije slati promatrače u sve pre-
djele Antarktika. Oni su podložni sudbenosti samo svoje države.
Izvorne stranke toga ugovora su: Argentina, Australija, Belgija, Čile, Francuska,
Japan, Novi Zeland, Norveška, Južna Afrika, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo
i Sjedinjene Američke Države. Među njima su, dakle, sve one koje su prije postavile
zahtjeve za suverenošću nad nekim sektorima toga nenaseljenoga kontinenta.
Prema članku 4. Washingtonskoga ugovora, ni jedna od tih država nije se odrekla
prijašnjih teritorijalnih zahtjeva, ali su se sve obvezale da sve dok je taj ugovor na
snazi neće postavljati nove zahtjeve niti proširivati postojeće. Ostale njegove stranke
nisu ni priznale ni odbacile priznanje tih prijašnjih zahtjeva. Ni jedna djelatnost
temeljem toga ugovora ne smatra se da stvara pravo na suverenost u tome području.
Ugovor iz 1959. dijeli sve njegove stranke na one s „konzultativnim položajem” i
na ostale. Konzultativni položaj ima dvanaest iskonskih stranaka, kao i one koje mu
naknadno pristupe i koje ga mogu zadržati sve dok doista pokazuju svoj interes za
Antarktik. Naknadno su taj položaj stekli: Njemačka, Brazil, Indija, Kina, Urugvaj,
Italija, Španjolska, Švedska, Finska, Južna Koreja, Peru, Ekvador i Nizozemska. Sve
ostale države koje pristupe tome ugovoru stječu položaj promatrača, ako im se nak
nadno ne prizna konzultativni položaj. Samo stranke s konzultativnim položajem
imaju pravo glasa na povremenim konzultativnim sastancima.
Na temelju Ugovora o Antarktiku sklopljeno je više posebnih konvencija. Naj-
važnija je Konvencija o uređenju djelatnosti povezanih s mineralnim bogatstvima
Antarktika iz 1988, koja nije stupila na snagu. Ona nalaže oštra ograničenja tih
djelatnosti radi očuvanja okoliša. Ali naknadno, na poticaj Australije i Francuske, u
1991. sklopljen je u Madridu sporazum o zabrani tih djelatnosti (osim znanstvenih
istraživanja) za sljedećih pedeset godina.
Ugovor o Antarktiku ostao je na snazi i nakon isteka roka od trideset godina
u 1991.29 Time i svi zahtjevi za suverenošću nad njegovim dijelovima temeljem
teorije sektora ostaju i dalje zaleđeni. I s obzirom na to da je Antarktik već
zadobio značajke područja s posebnim međunarodnim položajem, ne izgleda
vjerojatnim da će se prijašnji zahtjevi ostvariti, niti da će se preostala (nerezer-
virana) područja na njemu ubuduće moći stjecati okupacijom kao terra nullius.
4. Uvećanje državnoga područja prirodnim zbivanjima ili na umjetni
način. Prirodno uvećanje područja neke države može se zbiti na graničnoj rijeci
ili na morskoj obali neke države.
29
Te godine bilo ga je moguće mijenjati voljom većine njegovih stranaka. Članak 12. predviđa
da je taj ugovor moguće mijenjati ili dopunjavati u svako vrijeme jednoglasnom voljom svih nje
govih stranaka. A s obzirom na današnji broj stranaka, jednoglasnost je teško zamisliva.
Tok vode i bujice mogu na graničnoj rijeci otplaviti zemlju s jedne obale i
naplaviti ju na suprotnu. Već smo naveli da ako je taj proces postupan, time
se pomiče granična crta na rijeci u korist države čija je obala tako uvećana (v.
supra, §62, pod (1)).
Riječni nanosi mogu uvećati i morsku obalu države na ušću neke rijeke gdje
ona stvara deltu. I morski valovi i morske struje mogu uvećati ili umanjiti obalu
neke države.
Novi otoci koji se pojave bilo na rijeci razgraničenoj thalwegom bilo u unu-
trašnjim vodama ili teritorijalnom moru neke države, pripadaju odnosnoj državi.
Prema običajnom pravnom pravilu, sva gore opisana uvećanja područja obal-
ne države zbivaju se ipso facto. Država u pitanju ne mora poduzimati nikakve
akte radi proširenja svoje suverenosti na uvećanom području. Stoga i taj način
stjecanja područja pripada u one originarne.
Nije sigurno da bi novi otok koji bi se pojavio nad epikontinentalnim pojasom
obalne države ipso facto pripao toj državi. Takvi se slučajevi u međunarodnoj praksi
još nisu dogodili ili nisu poznati. Ako bi se dogodili, vjerojatno bi samo obalna država
imala pravo prisvojiti taj otok, ali nekim posebnim aktom.
Ako bi se zbog prirodnih zbivanja (vulkanske erupcije, narastanja koraljnoga
grebena i sl.) pojavio novi otok na otvorenome moru, on bi bio ničije područje
(terra nullius). Svaka bi ga država mogla prisvojiti putem okupacije.
Obala neke države može se uvećati i na umjetni način, tj. svjesno i ljudskim
radom. Za podizanje brane na međunarodnoj rijeci nužan je pristanak druge
države. U takvom slučaju sporazumom se uređuje nova državna granica, ako
bi došlo do uvećanja obale jedne ili druge države.
Ali svaka obalna država ima slobodu podizanja brana i lučkih građevina
na svojoj morskoj obali. Tim putem ona može uvećati svoj kopneni prostor
ili prostor svojih unutrašnjih morskih voda. Ako je između susjednih obalnih
država postignut sporazum o razgraničenju teritorijalnoga mora (bilo bočnom
granicom bilo granicom sučelice), ni jedna država ne može izgradnjom luko-
brana i drugih građevina (i time proširujući svoje unutrašnje vode) na taj način
protegnuti vanjske granice svoga teritorijalnoga mora preko te granice.
Ali ako se na teritorijalno more obalne države nadovezuje prostor otvoreno-
ga mora, tada ta država može izgradnjom građevina pomicati vanjske granice
svojega teritorijalnog mora na račun otvorenoga mora, i za to joj ne treba ničije
odobrenje.
5. Sila kao način stjecanja područja. Subjugacija (debelacija, upokorenje),

kojoj je slijedila aneksija, bila je dopušten način stjecanja područja druge države
sve dok je rat bio priznat kao suvereno pravo svake države. Ali je i u tome razdo-
blju stjecanje naslova nad nekim područjem temeljem subjugacije i aneksije bilo
rijetko. Pobjedničke su države u praksi češće iznuđivale ustup (cesiju) željenoga
područja mirovnim ugovorom, koji su nametale pobijeđenoj strani.
Do subjugacije je, međutim, dolazilo kada je pobjednička država potpuno
upokorila pobijeđenu – u kojoj je prestao svaki oružani otpor – i potom je
anektirala čitavo njezino područje. Posljedica subjugacije bila je nestanak me-
đunarodne osobnosti pobijeđene države.
Ipak je u odnosu na stanovništvo anektiranoga područja država pobjednica imala
sve dužnosti iz sukcesije država. Uz tu ogradu, subjugacija se mogla također smatrati
originarnim načinom stjecanja područja.
Nije subjugacija pripojenje (asimilacija) jedne države u drugu izvršeno voljom
njezina stanovništva i nenasilnim putem, poput pripajanja Njemačke Demokratske
Republike Saveznoj Republici Njemačkoj u 1990. godini (v. supra, §32, pod 2).
Do subjugacija u 19. stoljeću dolazilo je u procesu ujedinjavanja Italije i Nje-
mačke. U razdoblju nakon 1859. talijanska država proizašla iz Sardinije (Pijemonta)
upokoravala je ostale talijanske državice na Apeninskome poluotoku, sve dok u 1870.
nije anektirala Papinsku državu s Rimom. I Pruska je nakon pobjede nad Austrijom
u 1866. anektirala njemačke državice koje su stale na stranu njezina neprijatelja
(Hannover, Kurhessen, Nassau i Frankfurt).
Godine 1900. u Burskom ratu Britanija je anektirala Orange i „Južnoafričku Re-
publiku”. Ta se aneksija smatrala preuranjenom jer je izvršena dok je rat još trajao.
Italija je u 1936. anektirata Abesiniju (Etiopiju).
Kao način stjecanja područja, subjugacija je postala protupravnom naporedo

s nastankom ugovornih i običajnih pravnih pravila o zabrani agresivnoga rata te
svake prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
neovisnosti svih država.
Neki smatraju da je taj proces već otpočeo Paktom Lige naroda iz 1919. (članak
1). Sigurnije je da je on otpočeo potpisivanjem Briand-Kelloggova pakta u 1928, a
dovršen je usvajanjem Povelje UN-a u 1945. (v. supra, §31 pod (1)).
Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i
suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970, izriče
imperativnu normu općega međunarodnog prava u svezi sa subjugacijom: „...
Područje neke države ne može biti predmetom stjecanja od strane neke druge
države, koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. Nikakvo stjecanje
područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće se priznati...”
Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji potvrdila je

posljednje načelo u četvrtoj točki svoga Mišljenja br. 3. V. supra, §62, pod (2).
6. Zastara i historijski naslovi. U međunarodnom se pravu razlikuju dva

aspekta ili dva lica zastare: (i) njezin pozitivni aspekt, tj. dosjelost (usucapio,
acquisitive prescription) glede stjecanja naslova na nekomu području; i (ii) nje-
zin negativni aspekt (extinctive prescription), koji se odnosi na gubitak nekoga
prava ili na odreknuće zasnovano na podrazumijevanom pristanku (acquies-
cence) (v. supra, §28, pod c).
Kako smo prije naveli (supra, §27, pod c (ii)), neka država može čak i bez
valjanog pravnoga naslova, dakle kršenjem općega međunarodnoga prava ili
subjektivnih prava drugih, steći izvjesna prava. Uvjet za to je da ona u duljem
razdoblju i na miroljubiv način vrši vlast na nekom području ili na dijelu otvo-
renog mora, a da u tome ne naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države.
U tim okolnostima protekom vremena pravilo ex factis jus oritur nadvladava
nad njemu suprotnim pravilom ex injuria jus non oritur. Tim je putem dolazilo
do stjecanja historijskih naslova nad nekim zaljevima, ali i do suverenosti nad
dijelom kopnenoga područja druge države.
U znanosti se načelo zastare uzima kao opće načelo prava svojstveno svim
pravnim poredcima. Ali ima i gledišta koja zastupaju da zastara u međunarod-
nom pravu nije priznata.30 Ipak, svaki pravni poredak, unutarnji ili međuna-
rodni, prihvaća mogućnost stjecanja prava putem dugotrajnoga i miroljubivog
posjeda ako se nitko drugi, a posebice ne zakoniti vlasnik, tome ne odupire. Ali
svaki protest onoga koji ima pravo oduprijeti se tome stanju prekida rok zastare.
Efektivni protesti koji se ponavljaju sprječavaju stjecanje naslova putem zastare
(v. supra, §28, pod b).
Najveći je problem što opće međunarodno pravo ne poznaje nikakve rokove
zastare. Zastara zapravo nastupa tek onda kada se stvori opće uvjerenje o tome
da je stvarno stanje u skladu s međunarodnim pravom, a u svrhu održanja sta-
bilnosti i reda.
Ta ideja izražena je u latinskoj izreci: quieta non movere. Opće uvjerenje, umje-
sto proteka unaprijed predviđenih rokova za perfekciju stečenoga naslova, uzima
u obzir podrazumijevani pristanak (acquiescence) drugih zainteresiranih država.
Stoga su bitni uvjeti nastanka historijskoga naslova nad nekim područjem:
(i) miroljubivo vršenje akata vlasti od posjednika bez valjanog pravnoga naslova
u razdoblju koje ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja; i (ii) podrazumi-
jevani pristanak (acquiescence) svih zainteresiranih država.
30
Tako je Paul REUTER: Droit international public, 6e édition, Paris, 1983, pp. 205-207, smatrao
da se radi o pogrešnoj analogiji s privatnim pravom, i to između ostaloga zbog nedostatka bitnog
elementa zastare u međunarodnomu pravu, koji se očituje u njezinu automatskom učinku.
Teret dokazivanja stranke koja se poziva na neko historijsko pravo vrlo je težak.
Ona mora dokazati odsutnost protesta drugih država u što je moguće duljemu raz-
doblju u prošlosti.
S time u vezi od posebnoga je značaja presuda Međunarodnog suda iz 1951. o
Norveškom ribolovu (Ujedinjeno Kraljevstvo/Norveška). Britanija je pred Sudom
tvrdila da je norveško povlačenje ravnih polaznih crta uz sjevernu obalu te zemlje
putem zakona i drugih akata bilo suprotno pravilima općega međunarodnog prava
o zaljevima i o najvećoj dopuštenoj širini teritorijalnoga mora. Ona je smatrala da bi
Norveška mogla dokazati zakonitost tih crta samo temeljem historijskoga naslova.
Da bi opravdala te svoje crte, Norveška se pred Sudom nije pozivala samo na histo-
rijski naslov nego i na druge činjenice.
Sud je u presudi zaključio da norveške ravne polazne crte nisu u suprotnosti
s međunarodnim pravom (p. 143). Svoj je zaključak potkrijepio i činjenicom da
norveški dekreti o tim crtama iz 1869. i 1889. nisu naišli na otpor ostalih država.
„Općenita tolerancija stranih država glede norveške prakse je nepobitna činjenica. U
razdoblju od više od šezdeset godina Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva nije ju nikada
osporila” (p. 138). Konačan zaključak Suda bio je: „Notornost činjenica, općenita
tolerancija međunarodne zajednice, položaj Velike Britanije u Sjevernomu moru,
njezini vlastiti interesi o tome pitanju, i njezino produljeno uzdržavanje, u svakomu
slučaju dopuštaju Norveškoj da svoj sustav suprotstavi Ujedinjenomu Kraljevstvu.”
(p. 139). Dakle, po mišljenju Suda, norveške ravne polazne crte postale su suprot-
stavljive u odnosu na Britaniju temeljem njezina podrazumijevanoga pristanka.
§ 64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA
Bibliografija
Milan BARTOŠ: Međunarodno javno pravo, II. knjiga, Beograd, 1956, str. 59-133; Charles
ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris, 1980, pp. 482-564, 590-601; Gavro
PERAZIĆ: Skadarsko jezero i rijeka Bojana u međunarodnom pravu, Titograd, 1981, 208 str.;
Rodoljub ETINSKI: Međunarodnopravno uređenje plovidbe na plovnom putu Rajna-Majna-
-Dunav, Novi Sad, 1985, 106 str.; „Međunarodna saradnja na zaštiti od onečišćivanja voda
dunavskog sliva”, JRMP 1988, br. 3, str. 421-444; OPPENHEIM’S International Law, Volume I,
Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Parts 2 to 4; London, 1992,
pp. 574-591; Ernesto J. REY CARO: „El derecho de los cursos de aguas internationales”, Cursos
Euromediterraneos Bancaja de Derecho International, 2003, Valencia, Volumen VII, pp. 505-644.
1. Uvod. Sve rijeke, kanali (umjetni prokopi) i jezera mogu se grubo podijeliti
u dvije velike skupine. Nacionalne (ili unutrašnje) rijeke jesu one koje od svog
izvora do ušća u more ili u drugu veću rijeku protječu u granicama jedne dr-
žave. Zajedno s kanalima i jezerima s istim obilježjem, one čine dio kopnenoga
područja (teritorija) odnosne države. Ne postoji pravilo općega međunarodnog
prava koje bi drugim državama davalo pravo da brodovi pod njihovom zastavom
plove tim rijekama ili da se strane države koriste njima na bilo koji drugi način.
Međunarodne su rijeke sve one koje razdvajaju područja dviju država (gra-
nične rijeke, v. supra, §62) ili sukcesivno prolaze kroz više država. Neke među-
narodne rijeke, poput Save i Dunava, imaju oba ta svojstva.
Poradi teritorijalnih promjena neka nacionalna rijeka može postati međunarod-

nom. U bivšoj Jugoslaviji najveća nacionalna rijeka bila je Sava. Raspadom te države
Sava je postala međunarodnom rijekom koja čeka svoje pravno uređenje. Izvire i
prolazi kroz Sloveniju, a potom kroz Hrvatsku. Od Siska je plovna, i zatim postaje
graničnom rijekom između Hrvatske i Bosne i Hercegovine te malim dijelom izme-
đu Srbije i Bosne i Hercegovine. U donjemu toku protječe kroz Srbiju i u Beogradu
se ulijeva u Dunav.
Zbog istih tih teritorijalnih promjena, dijelom su postale granične rijeke Sutla i
Mura između Hrvatske i Slovenije, Una između Bosne i Hercegovine i Hrvatske te
Drina između Bosne i Hercegovine i Srbije. Dunav, koji je najvažnija međunarodna
rijeka u Europi, postao je graničnom rijekom između Hrvatske i Srbije. Mura i Drava
su otprije granične rijeke između Hrvatske (prije SFRJ) i Madžarske.
Neki pisci (u nas Andrassy i Ibler) smatraju međunarodnim (ili „konvencio-

nalnim”) rijekama u strogo pravnom smislu samo one rijeke s opisanim svojstvi-
ma čiji je režim uređen međunarodnim ugovorom. Najvažnije „konvencional-
ne” rijeke u Europi su Dunav i Rajna.
§ 64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA 579
Upotrebe nacionalnih i međunarodnih rijeka raznolike su. Nekoć se plo-

vidba smatrala najvažnijom upotrebom međunarodnih plovnih rijeka. Rijeke
imaju važnost i za ribolov, ali, za razliku od morskoga ribolova, on nije uređen
nikakvim pravilima općega međunarodnog prava.31 Rijeke, nadalje, služe za na-
vodnjavanje i proizvodnju električne energije. One služe i za industrijske svrhe,
osobito radi odlaganja industrijskoga otpada ili hlađenja nuklearnih reaktora,
što ima za posljedicu njihovo onečišćenje.
Te upotrebe mogu se podijeliti na one kojima se količina vode u rijeci ne umanju-
je (plovidba, ribolov te protočne hidroelektrane) te na potrošne upotrebe (natapanje,
odvođenje vode u druge tokove, upotreba vode iz rijeke za kućanstvo, komunalne
i industrijske svrhe).
Sve te upotrebe međunarodnih rijeka možemo podijeliti u dvije velike sku-
pine: (1) plovidbu plovnim dijelom rijeke uzvodno od ušća u more do točke do
koje je ta plovidba moguća; i (2) korištenje vodenih tokova u druge (neplovid-
bene) svrhe, poglavito za proizvodnju energije i irigaciju jer te dvije upotrebe
gotovo redovito idu zajedno.
2. Pravo plovidbe međunarodnim rijekama. Do Francuske revolucije kon-
cem 18. stoljeća, u nedostatku ugovora o suprotnom, svaka je „pribrežna
država”32 mogla na svojemu dijelu međunarodne rijeke sprječavati plovidbu
čak i brodovima ostalih pribrežnih država, ili je za tu plovidbu mogla po svojoj
odluci naplaćivati pristojbe.
Suprotan razvoj otpočeo je dekretom (ukazom) francuskoga Konventa iz
1792. kojim su se dvije međunarodne rijeke: Šelda (Escaut) i Meza (Meuse,
Maas) otvorile za slobodnu plovidbu brodovima svih pribrežnih država. Meza
se tada nalazila čak izvan granica Francuske.33
Tek je na Bečkomu kongresu 1815. proglašeno načelo slobode plovidbe na
međunarodnim rijekama u Europi za trgovačke brodove svih, a ne samo pri-
brežnih država, i to po uzoru na slobodu plovidbe otvorenim morem. Ali je to
načelo do danas ostalo neostvareni cilj. Nije se nikada transformiralo u pozi-
31
Države su, naročito u prošlosti, uređivale ribolov na zajedničkim rijekama dvostranim spora-
zumima. Vidi pregled tih sporazuma – Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV,
Paris, 1980, pp. 496-497.
32
S obzirom na to da je izraz „obalna država” (coastal State, Etat côtier) rezerviran za države s
izlazom na more, za sve države koje imaju obalu na nekoj međunarodnoj rijeci ili jezeru (ripe-
rian States, Etats riverains) čini nam se najprikladnijim naziv „pribrežna država”, porijeklom iz
ruskog, a u uporabi i u srpskom jeziku.
33
Sažet historijski prikaz razvitka ugovornih pravila o plovidbi na međunarodnim rijekama opi-
san je u savjetodavnom mišljenju Stalnoga suda međunarodne pravde iz 1927. o Nadležnosti
Europske dunavske komisije, Serija B, No. 14. pp. 38-41.
tivno pravilo općega međunarodnoga prava koje bi bilo primjenjivo na svim

međunarodnim rijekama.
Bilo je predviđeno osnivanje komisija od pribrežnih država za pojedine rijeke,
koje su bile začetak međunarodnih organizacija 20. stoljeća. Uz Bečki završni akt
bili su pridodani posebni pravilnici za plovidbu Šeldom, Mezom i Rajnom, te za
plovidbu plovnim pritocima Rajne (Neckar, Majna i Mosel).
Za Dunav (koji u Završnom aktu iz 1815. nije bio ni spomenut), taj je cilj bio
ostvaren člankom 15. Pariškoga mirovnog ugovora iz 1856, kojim je bio okončan
Krimski rat. Za Rajnu je taj cilj ostvaren tek Konvencijom iz Mannheima iz 1868.
Sljedeća etapa u tim nastojanjima bilo je usvajanje, u sklopu Lige naroda,
Barcelonske konvencije o režimu plovnih putova od međunarodnoga značenja,
sa Statutom iz 1921. Ta konvencija, koja je za njezine stranke i danas na snazi,
postavlja više pravnih načela koja se mogu svesti na četiri:
(1) Sloboda plovidbe i jednakost tretmana za brodove pod zastavom svih
država stranaka. U tome je izuzeta kabotaža (prijevoz robe i putnika između
luka iste pribrežne države na rijeci).
(2) Pristojbe se mogu naplaćivati samo za stvarno pružene usluge i za odr-
žavanje ili poboljšanje plovnosti rijeke, a ne u svrhe obogaćenja.
(3) Predviđaju se znatne obveze za svaku pribrežnu državu glede njezina
sektora međunarodne rijeke. Ta država ne smije postavljati nikakve zapreke za
plovidbu, mora uklanjati podrtine i održavati plovnost rijeke.
(4) I napokon, Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja
međunarodnim rijekama: pojedinačno (svaka država u svome sektoru), regio-
nalno (sve pribrežne države zajedno) ili međunarodno (pribrežne i treće države).
Zbog koristi koje Barcelonska konvencija predviđa, očekivalo se da će joj
pristupiti gotovo sve države svijeta, te da će time njezina pravila postati primje-
njivima na gotovo svim međunarodnim plovnim rijekama u svijetu. Da su se
ta očekivanja ispunila, pravilo o slobodi plovidbe na međunarodnim rijekama
preraslo bi u načelo općega običajnog međunarodnog prava. Time bi glede plo-
vidbe trgovačkih brodova te rijeke i luke na njima bile na neki način izjednačene
s morskim prostorima i s morskim lukama.
Ta se očekivanja nisu ispunila već nakon što je nekoliko važnih riječnih dr-
žava izostalo s Barcelonske konferencije 1921. (Sjedinjene Američke Države,
Sovjetska Rusija, Turska, Argentina). Od četrdeset države potpisnice te konven-
cije, samo ih je 28 koje su joj danas stranke. Dakle, samo na sektorima plovnih
međunarodnih rijeka neke od stranaka Barcelonske konvencije, ostale njezine
države stranke uživaju pogodnosti iz te konvencije, i to ako njihovi brodovi tamo
uopće mogu doprijeti, i ako im je to isplativo.
Pokazali su se mnogo važnijima režimi za plovni dio neke međunarodne rije-

ke, ako su predviđeni posebnim ugovorom. Ovdje ćemo opisati režime plovidbe
samo za Dunav i Rajnu, koji su od 1986. spojeni plovnim kanalom na području
Njemačke između Bamberga na Majni i Kelheima na Dunavu.
Valja naglasiti da je transport brodovima na moru i na rijekama najjeftiniji u
usporedi s drugim vrstama transporta (željezničkog, cestovnoga, a pogotovo zrač-
noga). Taj transport pogodan je za prijevoz ponajprije ugljena, ruda, građevinskoga
materijala, drva i drugih sirovina. Ali rijeke i plovni kanali ne dopiru do svake točke
gdje je to potrebno. Zbog novoga tehnološkog razvoja potreba za tim vrstama roba
silno je opala. Za proizvodnju električne energije nije potrebno prevoziti ugljen na
velike udaljenosti, nego se elektrane mogu graditi u blizini rudnika. A za zagrija-
vanje stanova i drugih objekata upotrebljavaju se plin, nafta ili električna energija,
čiji je prijenos jeftiniji. Pronalaskom poluprovodnika i optičkih vlakana smanjila se
potreba za bakrom i drugim metalima. I premda se u budućnosti tehnološki razvoj
može nenadano promijeniti, korištenje međunarodnih plovnih rijeka i kanala za
transport robe danas ima mnogo manji značaj negoli u doba industrijske revolucije
u 19. stoljeću, pa i kasnije. Uz to, osim za lokalnu plovidbu i za turizam, prijevoz
putnika riječnim brodovima gotovo je potpuno nestao.
(a) Dunav. Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856. bio na snazi pose-
ban međunarodni režim. Na njegovu plovnom dijelu vrijedilo je načelo slobode
plovidbe za trgovačke brodove svih država svijeta.
U upravljanju Dunavom, posebice na nekim njegovim sektorima na području
Rumunjske uzvodno od ušća u Crno more, nadležnost je imala Europska dunavska
komisija, u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile. Među njima su bile i neke
koje nisu imale obalu na Dunavu (Britanija, Francuska i Italija). Ali sve je to danas
povijest stara više od pola stoljeća.34
Za međunarodni režim Dunava kakav je danas na snazi važne su odredbe
mirovnih ugovora iz 1947. s Bugarskom (članak 34), Rumunjskom (članak 36)
i Madžarskom (članak 38). U njima je istim riječima potvrđeno načelo slobode
plovidbe za državljane, trgovačke brodove i robu svih država, ali s iznimkom
kabotaže.
U Beogradu je 18. kolovoza 1948. usvojena nova Konvencija o režimu plo-
vidbe na Dunavu koja je uz neke izmjene i danas na snazi.
Njezine izvorne stranke bile su pribrežne podunavske države: Čehoslovačka,
Madžarska, Jugoslavija, Bugarska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Ukrajina. Ukrajina,
tj. SSSR, postala je još u 1940. pribrežna država, kada je svoje područje proširila na
34
Vidi pojedinosti o razvoju toga režima i o različitim ugovorima kojima se uređivala plovidba
Dunavom – Milan BARTOŠ: Međunarodno javno pravo, II knjiga, Beograd, 1956, str. 81-109. Vidi
također – ANDRASSY, BAKOTIĆ, VUKAS: Međunarodno pravo I, Zagreb, 1995, str. 168-171.
račun Rumunjske do rukavca Kilija na ušću u Dunav. Austrija je pristupila Konvenciji

u 1960, dok je položaj Njemačke za dugo vrijeme ostao neuređen.
Na Beogradskoj dunavskoj konferenciji sudjelovale su još Francuska, Britanija i
Sjedinjene Američke Države. One su odbile potpisati Konvenciju jer im je bila na-
metnuta odluka da u Dunavskoj komisiji budu zastupljene samo pribrežne države.
Austrija je na toj Konferenciji imala položaj promatrača, a Njemačka, iako pribrežna
država, nije bila zastupljena jer je njezinim područjem tada upravljala Saveznička
kontrolna komisija.
Britanija, Francuska, Italija, Grčka i Belgija smatraju da je Konvencija iz 1948.
donijeta kršenjem njihovih stečenih prava iz Dunavskoga statuta iz 1921, kojemu su
bile stranke. One su, makar prije, smatrale da je taj statut još na snazi.
Dopunski protokol na Beogradsku konvenciju, sklopljen 26. ožujka 1998,
usuglasio je položaj njezinih stranaka s nastalim političkim promjenama. Od
1998. godine ravnopravnim potpisnicama Beogradske konvencije smatraju se:
Austrija, Bugarska, Hrvatska, Madžarska, Moldova, Njemačka, Rumunjska, Ru-
ska Federacija, Slovačka, Savezna Republika Jugoslavija (danas Srbija) te Ukra-
jina. Tu su, dakle, obuhvaćene sve pribrežne države na Dunavu osim Ruske
Federacije, koja je taj položaj naslijedila od bivšega Sovjetskog Saveza. Sve su
one i ravnopravni članovi Dunavske komisije.
Istim riječima kao i mirovni ugovori iz 1947, Beogradska konvencija u članku
1. propisuje: „Plovidba na Dunavu bit će slobodna i otvorena državljanima, tr-
govačkim brodovima i robi svih država na temelju ravnopravnosti glede lučkih
i plovidbenih taksa, kao i glede uvjeta trgovačke plovidbe”. Kabotaža (lokalni
prijevoz između luka u jednoj državi) rezervirana je samo za tu državu.
Redarstveni, carinski i ratni brodovi svake od pribrežnih država mogu se kretati
samo u granicama njezina sektora. Ratnim brodovima nepribrežnih država zabra-
njena je plovidba Dunavom, a za plovidbu ratnih brodova neke od pribrežnih država
u tuđemu sektoru Dunava potrebna je suglasnost teritorijalne države.
Načelo slobode plovidbe svih trgovačkih brodova primjenjuje se danas na
čitavom plovnom dijelu Dunava od Kelheima u Njemačkoj do Crnoga mora, i
to kroz rukavac Sulina u Sulinskom kanalu. Režim slobode plovidbe Dunavom
ne proteže se na kanale i na plovne dijelove rijeka koje utječu u Dunav (te tako
ni Drave i Save).35
Države stranke Konvencije preuzele su obveze glede održavanja i poboljšanja
plovnoga dijela Dunava. Obvezale su se da će dijelove Dunava pod njihovom
35
Ali neovisno o tome međunarodnom režimu, svaka pribrežna država ima interes da strani
brodovi pristaju u njezine luke i da se koriste lučkim kapacitetima, kao i sredstvima prijevoza
robe kroz njezino područje.
suverenošću održavati u plovnome stanju koliko to zahtijeva riječni promet, a

na pojedinim sektorima čak i za pomorski promet. Ali nikakvim se radovima
ne smiju ometati plovidba i promet Dunavom.
Svi veliki radovi imaju se izvoditi uz suglasnost s Dunavskom komisijom. Ako

neka pribrežna država nije u stanju poduzeti sve potrebne radove, dužna ih je pre-
pustiti Dunavskoj komisiji.
Dunavska komisija, koja danas ima sjedište u Budimpešti, sastoji se od po

jednoga predstavnika potpisnica Konvencije. Njezine nadležnosti pretežito su
savjetodavne, ali uz neke važne iznimke. Ona skrbi o izvršenju Konvencije, izra-
đuje opći plan velikih radova u interesu plovidbe, daje savjete glede izvršenja
radova. Utvrđuje jednoobrazan sustav održanja plovnih putova i uređenja plo-
vidbe; ujednačuje pravila o riječnoj sigurnosti. Komisija koordinira rad hidro-
meteoroloških službi na Dunavu, izdaje jedinstveni hidrometeorološki bilten i
iznosi predviđanja na dulji ili kraći rok.
Za pokriće posebnih radova koje izvodi Komisija, ona može sama ubirati
posebne takse. Ostale rashode Komisije pokrivaju potpisnice Konvencije svojim
doprinosima.
Ostale takse za plovidbu i lučke takse svaka pribrežna država naplaćuje od
brodova ovisno o visini svojih rashoda za osiguranje plovidbe u svom sektoru.
Visina tih taksa određuje se u sporazumu s Komisijom. Nikakva se diskrimina-
cija u visini taksa ne smije vršiti s obzirom na nacionalnu pripadnost broda, i
one ne smiju služiti kao izvor dobiti.
Konvencijom su za dva sektora osnovane posebne riječne uprave: od ušća Su-

linskoga kanala do Braile prvobitno je postojala sovjetsko-rumunjska uprava. Na
sektoru Đerdapa djeluje uprava Rumunjske i Srbije.
Godine 1994. u Sofiji je sklopljena Konvencija o suradnji za zaštitu i racionalnu
upotrebu Dunava, koja predviđa ustanovljenje Međunarodne komisije za zaštitu
Dunava. Nju su sklopile sve pribrežne države, uključujući Hrvatsku.
(b) Rajna. Za tu međunarodnu rijeku još se primjenjuje Konvencija iz Mannhe-

ima iz 1868, dopunjena najprije Versailleskim mirovnim ugovorom iz 1919.
(članci 354 – 362) te Konvencijom iz Strasbourga iz 1963.
Na Rajni zapravo ne postoji potpuna sloboda plovidbe za brodove pod za-
stavama nepribrežnih država. Takvi su brodovi nekoć morali imati ovlaštenje za
plovidbu neke od pribrežnih država, a danas od Središnje komisije za plovidbu
Rajnom. Kabotaža je rezervirana za državljane pribrežnih država te ostalih dr-
žava članica Europske unije.
Nakon što je objedinjena politika glede transporta, Europska unija supstituirala

je svoje države članice u Središnjoj komisiji. S obzirom na višak plovidbenih kapa-
citeta, propisala je daljnja ograničenja.
U 1963. u Bernu je usvojen Sporazum kojim je ustanovljena Međunarodna ko-
misija za zaštitu Rajne od onečišćenja.
(c) Kanal Rajna-Dunav. Nakon što je u 1986. otvoren plovidbeni kanal iz-
među Bamberga i Kelheima u Njemačkoj, kojim su konačno spojene te dvije
najvažnije međunarodne rijeke u Europi, plovidba tim kanalom ostala je u pot-
punoj nadležnosti Njemačke, s time da se primjenjuju i propisi Europske unije.
Ali se može očekivati da će Njemačka sklapati dvostrane ugovore s drugim
državama, glavnim korisnicama toga kanala.
Time su došle do izražaja razlike u međunarodnom režimu plovidbe na Rajni
i na Dunavu, ali se u doglednoj budućnosti ne može očekivati jedinstveni me-
đunarodni režim plovidbe tim dvjema rijekama.
3. Korištenje međunarodnih vodenih tokova za neplovidbene svrhe. Gle-
de takvih upotreba vodenih tokova, međunarodna judikatura, praksa i znanost
prihvaćaju pojam širi od „međunarodnih plovnih putova”, dovoljnoga samo za
svrhe plovidbe.
Već je presuda Stalnoga suda međunarodne pravde iz 1929. o Nadležnosti Me-
đunarodne komisije za Odru raspravljala o „zajednici prava i interesa” svih pribrež-
nih država na nekoj međunarodnoj rijeci. „Ta zajednica interesa na plovnoj rijeci
postaje temeljem zajedničkih prava, čije su bitne značajke potpuna jednakost svih
pribrežnih država u upotrebi čitavoga toka rijeke i isključenje bilo kakvih posebnih
povlastica bilo koje od njih u odnosu na ostale” (Series A, No. 23, p. 27).
Danas se u pravnom smislu govori o „hidrauličkom bazenu” (drainage basin,
bassin de drainage), kao o širem području s kojega neka rijeka odvodi sve povr-
šinske i podzemne vode. Takav bazen dakle ne obuhvaća samo vodene tokove,
nego zahvaća šire područje kopna i rijeku u pitanju sa svim njezinim pritokama
te moguće s jezerima i kanalima, a prostire se na dvije ili na više država.
U članku II. Helsinških pravila što ih je International Law Association usvojio u

1966, takav se bazen definira kao „geografsko područje koje se prostire na dvije ili
na više država, određeno granicama vodomeđe sustava voda, uključujući površinske
i podzemne vode koje se ulijevaju u zajedničko ušće”.
Ali Komisija za međunarodno pravo ipak iz opreza nije prihvatila taj izraz koji je
već bio ugrađen u neke ugovore. Ona raspravlja o „sustavu međunarodnih vodenih
tokova” (international watercourse system, Système de cours d’eaux internationaux).
Sva složena pitanja razumnoga gospodarenja s nekom graničnom rijekom ili

s onom koja protječe kroz više država, poput iskorištavanja njezinih potencijala
za proizvodnju električne energije, isušivanja, navodnjavanja te u industrijske

svrhe, koje uvijek nosi rizik onečišćenja, ne mogu se riješiti nekim apstraktnim
pravilima općega međunarodnog prava.
Naporedo sa smanjivanjem izvora i količine pitke vode na našem planetu,
što će u 21. stoljeću postati veliki problem čovječanstva, rast će potreba da sve
pribrežne države na rijekama sklapaju opsežne ugovore kojima će se sva spo-
menuta pitanja unaprijed urediti i poduzimat će se mjere za očuvanje zaštite
okoliša. Nekolicina takvih ugovora već je sklopljena, a usvojena rješenja mogu
biti od koristi za ugovorno uređenje drugih rijeka.
Danas se čini teško ostvarljivim, iako ne i nemogućim, da neka od pribrežnih
država sama u svome sektoru rijeke izgradi sustav hidrocentrala bez sporazuma s
ostalim zainteresiranim pribrežnim državama.
Naporedo s tom ugovornom praksom, međunarodna znanstvena tijela izra-
dila su i usvojila niz pravila direktivne naravi koja mogu biti od koristi za buduće
ugovorno uređenje rijeka.
Naročito su iscrpna već spomenuta Helsinška pravila iz 1966.36 Na temelju izvje-
šća Jurja Andrassyja, Institut za međunarodno pravo usvojio je 1961. u Salzburgu
rezoluciju pod naslovom: „Upotreba nemaritimnih međunarodnih voda (osim za
plovidbu)”.37 U 1979. usvojio je u Ateni, na temelju izvješća Jeana Salmona, rezoluciju
Onečišćenje rijeka i jezera i međunarodno pravo.38
Komisija za međunarodno pravo usvojila je u 1994. nacrt članaka o upotrebi
vodenih tokova za neplovidbene svrhe. Opća skupština UN-a iste je godine odlučila
da se na temelju toga nacrta i mišljenja država izradi okvirna konvencija iz te oblasti.
Napokon, valja navesti da je u 1992. u Helsinkiju pod okriljem Ujedinjenih nacija
usvojena Konvencija za zaštitu i upotrebu prekograničnih vodenih tokova i među-
narodnih jezera.39
Ali za slučajeve kada za neku značajniju međunarodnu rijeku i njezin slijev
nije sklopljen odgovarajući ugovor – ili sve dok se takav ugovor ne sklopi –
ostaje malo sasvim nespornih pravila općega međunarodnog prava. Ta ćemo
pravila ovdje pokušati izložiti.40
36
Cf., The International Law Association, Reports of the Fifty-Second Conference, Helsinki, 1966.
37
Cf., Institut de Droit international, Tableau général des Résolutions adoptées (1957-1991), Pa-
ris, 1992, pp. 28-33.
38
Ibid., pp. 136-143.
39
40
Uz manje dopune ovdje izlažemo zaključke prema – OPPENHEIM’S International Law, Vo-
lume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, London, 1992, Parts
2 to 4, pp. 584-586.
Čini se da postoji općeniti sporazum o pravilu, potvrđenom u praksi država,

da je upotreba voda međunarodnih rijeka podvrgnuta međunarodnom pravu.
Prijašnje shvaćanje o načelu suverenosti svake pribrežne države na njezinu
vlastitom teritoriju kao vladajućem, možda je preživjelo po pravilu po kojemu
susjedna država ne može prigovoriti radovima druge pribrežne države na nje-
zinu području, osim ako su time bitno narušeni njezini vlastiti interesi.41
Tokovi voda međunarodnih graničnih i drugih rijeka nisu u arbitrarnoj (sa-
movoljnoj) vlasti neke od pribrežnih država. Pravilo je međunarodnoga prava
da ni jedna država ne smije izmijeniti prirodne uvjete područja susjedne države
(v. supra, §61). Stoga država ne samo da ne smije zaustaviti ili skrenuti tok vode
koji teče s njezina područja na područje susjedne države, nego također ne smije
upotrebljavati vodu rijeke tako da bi ugrozila susjednu državu ili bi ju onemo-
gućila da se na prikladan način koristi tim vodenim tokom na svome području.
U presudi Arbitražnoga tribunala iz 1957. o Jezeru Lanoux (Francuska /Španjol-
ska) odbačeno je shvaćanje da bilo kakva promjena toka rijeke traži suglasnost druge
zainteresirane pribrežne države. Jezero Lanoux nalazi se u Francuskoj, ali ono čini
izvor rijeke Carol koja protječe u Španjolsku. Francuska je skrenula dio voda iz toga
jezera u drugu rijeku da bi pojačala kapacitet svoje hidrocentrale, ali je bila spremna
podzemnim tunelom vratiti u rijeku Carol istu količinu vode iz svojih drugih slje-
vova. Španjolska je u tome postupku tvrdila da Francuska to nije smjela učiniti bez
njezina pristanka. Sud je, međutim, stao na stajalište da: „pravilo po kojemu države
mogu koristiti hidrauličnu snagu međunarodnog vodenoga toka jedino temeljem a
priori sporazuma između zainteresiranih država, ne može se ustanoviti ni kao običaj,
a još manje kao opće načelo prava” (RIAA, Volume XII, p. 308).
Nisu uspjela nastojanja da se neka opća načela u toj oblasti izvedu iz načela nuž-
nosti prethodnoga sporazuma, o stečenim privatnim pravima, ili čak iz koncepta
zloupotrebe prava, iako su u izvjesnim okolnostima to mogući relevantni faktori za
rješavanje nastalih problema.
Sva gornja načela odnose se na dužnosti pribrežne države koja leži uzvodno,
prema pribrežnoj državi nizvodno na istome vodenom toku. Ali je još starije
pravno pravilo, potpuno u skladu s gornjim načelima, da ni nizvodna država ne
smije podizati nikakve zapreke na vodenom toku koje bi izazvale poplave (kao
i druge štete) na području države koja leži uzvodno.
41
Riječ je o tzv. Harmonovoj doktrini iz 1895, glede odvođenja voda iz granične rijeke Rio Gran-
de del Norte na račun Meksika. Državni odvjetnik Sjedinjenih Američkih Država tada je formu-
lirao stav po kojemu: „Pravila međunarodnoga prava ne nalažu Sjedinjenim Državama nikakvu
dužnost da svojim stanovnicima zabrane upotrebu voda onoga dijela rijeke Rio Grande koji se
potpuno nalazi u Sjedinjenim Državama, makar ta upotreba imala za posljedicu umanjenje koli-
čine vode rijeke nizvodno od mjesta gdje se ona više ne nalazi potpuno na području Sjedinjenih
Država...”
Prije spomenuti koncepti o „zajednici prava i interesa” svih pribrežnih dr-

žava na nekoj rijeci, o „hidrauličnom bazenu” ili o „sustavu vodenih tokova”
temelji su za nastanak i djelovanje nekih drugih općenitih pravnih načela, koja
se možda još nisu pretvorila u dovoljno precizna pravila pozitivnoga međuna-
rodnog prava.
U mjeri u kojoj su ti koncepti postali dijelom pozitivnoga prava, te zajednice
pribrežnih država svojim postojanjem nameću dužnost poštovanja zajedničkih
interesa prema izreci sic utere tuo ut alienum non laedes (koristi se svojime
tako da ne smetaš drugomu), a na kojoj se zasniva i načelo zabrane zloupotrebe
vlastitih prava.
Drugo načelo općenite naravi leži u pojmu pravične raspodjele voda, koje bi
trebalo biti ciljem pregovora zainteresiranih država u svrhu postizanja pravič-
noga rješenja, ili takve odluke nekoga arbitražnog ili sudskoga tijela.
Pravičnost, naime, nije po sebi pravno načelo ili skupina pravnih pravila čija
bi primjena vodila predvidljivim rezultatima (v. supra, §6).
4. Međunarodna jezera. Kako smo prije naveli, jezera potpuno okružena
područjem samo jedne države dio su njezina državnog teritorija. Ali, poput
jezera Lanoux, koje se nalazi u Francuskoj, ona mogu biti dijelovima međuna-
rodnoga hidrografskog bazena i tada su podložna međunarodnom uređenju.
Granična jezera nalaze se na granicama dviju ili triju država. Velika jezera,
smještena između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, u plovnoj su vezi s
Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St. Lawrence.
Čini se zastarjelim mišljenje prema kojemu se u jezera ubrajaju samo ona slatko-
vodna, dok bi Kaspijsko pa čak i Mrtvo more bila mora samo stoga što imaju slanu
vodu, premda nisu u plovnoj vezi s morem. S pravnoga stajališta ispravnije je i njih
smatrati jezerima.
U prošlosti, dok su se odnosi pribrežnih država na graničnim jezerima ravna-
li običajima, bilo je gledišta o koimperiju (kondominiju) svih pribrežnih država
na njima, osim u slučaju ugovora o njihovu razgraničenju.
Sve su pribrežne države do danas razgraničile površinu svih graničnih jezera.
Ugovorima one uređuju i druga pitanja, poput napajanja i odvođenja vode iz
jezera, održavanja ribljih vrsta te očuvanja okoliša. Ribolov je po pravilu rezer-
viran za građane svake države u njezinu prostoru, ali je moguće rješenje da se
građani svih pribrežnih država koriste tim pravom na čitavom jezeru (na jeze-
rima Titicaca između Perua i Bolivije, na Bodenskom jezeru između Njemačke,
Švicarske i Austrije te na talijansko-švicarskim jezerima Maggiore i Lugano).42
42
Vidi pojedinosti – Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris, 1980, pp.
590-601.
5. Očuvanje okoliša na vodenim tokovima.43 U industrijsko su doba vodeni

tokovi osobito postali osjetljivi na onečišćenje. Uz odlijevanje vode iz kanalizaci-
je u urbanim sredinama, osobito je opasno ispuštanje iskorištenih voda, kemij-
skoga otpada i motornih ulja iz tvornica, ispuštanje farmaceutskoga otpada te
voda kojima se hlade nuklearne elektrane. Kada u rijeci ili jezeru nestane kisika,
voda više ne „diše”. Biljne i životinjske vrste ne mogu se razmnožavati i, ako se
ništa ne poduzme, vodeni tok u pitanju postaje „mrtvom rijekom” bez života.
Prema jednom mišljenju onečišćenje vodenoga toka bilo bi „svaka fizička,
kemijska ili biološka promjena sastava ili kakvoće voda koja je neposredno ili
posredno posljedica ljudskoga djelovanja, a škodi zakonitom korištenju tih voda
i tako uzrokuje štetu”.44 Pribrežne države mogu poduzeti prikladne mjere i ako
bi se uvećao salinitet nekoga vodenog toka zbog prirodnih zbivanja. Ali je pre-
vencija i reguliranje ljudskoga djelovanja s pravom u središtu svih napora u
zaštiti okoliša.
Članak 2(2). Helsinške konvencije za zaštitu i upotrebu prekograničnih vodenih
tokova i međunarodnih jezera iz 1992. propisuje: „Stranke će naročito poduzimati
sve prikladne mjere: (a) da sprječavaju, kontroliraju i smanjuju onečišćenje voda sa
stvarnim ili mogućim prekograničnim učinkom; (b) da osiguraju da se prekogra-
nične vode koriste s ciljem da se postigne ekološki prikladno i razumno upravljanje
vodama, očuvanje vodenih izvora i zaštite okoliša; (c) da osiguraju da se prekogra-
nične vode koriste na razborit i pravičan način...; (d) da osiguraju očuvanje i, gdje je
neophodno, obnovu ekosustava.”
Opasnosti od onečišćenja vodenih tokova za zdravlje i sigurnost ljudi, za
biljni i životinjski svijet, tlo, zrak, vodu, pa čak i klimu, krajolik i historijske
spomenike, danas su jasne odgovornim vladama u gotovo svim državama. Osim
sprječavanja, kontrole i smanjenja onečišćenja, međunarodni instrumenti tako-
đer preporučuju i praćenje (monitoring) uvjeta prekograničnih tokova, izmjenu
podataka, zajedničke programe pribrežnih država za te svrhe i dr.
Ali kao i u slučajevima korištenja vodenih tokova, ti se ciljevi ne mogu do-
stići ako sve pribrežne države ne sklope sporazume o zaštiti okoliša i utemelje
stalna tijela putem kojih će koordinirati te djelatnosti te, ako je potrebno, dijeliti
troškove.
I u toj oblasti pravila općega međunarodnog prava tek su u povoju. A i kada
dostignu prijeko potrebnu preciznost i „pozitivnost” (uključivši tu i communis opi-
nio juris), ona sama za sebe neće nikada biti dovoljna da se dostignu svi ti ciljevi.
43
Vidi o tome opširnije – Phillipe SANDS: Principles of International Environmental Law I,
Manchester, 1995, pp. 346-367.
44
Usp. članak 1(1). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1979: „Onečišćenje rijeka i
jezera i međunarodno pravo.”
I opće načelo odgovornosti za štetu nastalu onečišćenjem, prema kojemu „ta

odgovornost ima za posljedicu dužnost povrata u prijašnje stanje ili plaćanja
odštete”,45 iako ga nitko kao takvo ne osporava, još nije dostiglo razinu pravila
pozitivnog međunarodnoga prava osim kada je predviđeno u nekomu ugovoru.
U presudi iz 1997. o Projektu Gabčikovo/Nagymaros (Madžarska/Slovačka),
Međunarodni je sud zaključio da madžarsko otkazivanje ugovora iz 1977. o projektu
izgradnje sustava brana i hidrocentrala na zajedničkom dijelu Dunava nije imalo
učinka u pravu te da je stoga taj ugovor i dalje na snazi. Sud je pozvao stranke da
pregovaraju u dobroj vjeri i da se dogovore o zajedničkom operacijskom režimu u
skladu s tim ugovorom. On je posebno pozvao stranke da pri tome sagledaju ekološki
rizik. U tome leži „njihova produljena obveza, koja je nužno evolutivna, da očuvaju
kakvoću vode Dunava i da zaštite prirodu”.
„... Sud je svjestan da se u oblasti zaštite okoliša traže dužna pažnja (due diligen-
ce, vigilance) i prevencija, s obzirom na često nepopravljivu narav štete nastale na
okolišu i na ograničenja svojstvena samome mehanizmu naknade toga tipa šteta. Čo-
vječanstvo je stoljećima iz ekonomskih i drugih razloga stalno utjecalo na prirodu.
To se u prošlosti počesto činilo, a da se nisu uzimali u obzir učinci na okoliš... (ali)
nove norme i zahtjevi (standardi) su se razvili, koji su zabilježeni u velikomu broju
instrumenata iz posljednja dva desetljeća. Te se nove norme moraju uzeti u obzir
i tim novim zahtjevima mora se pridati pravilan značaj, i to ne samo kada države
sagledavaju nove djelatnosti, nego i kada nastavljaju djelatnosti koje su otpočele u
prošlosti.
Ta potreba da se dovede u sklad gospodarski razvoj sa zaštitom okoliša izražena
je u konceptu ’održivoga razvoja’ (sustainable development). Za svrhe ove parnice
to znači da bi stranke morale preispitati učinke iskorištavanja centrale Gabčikovo
na okoliš. One naročito moraju iznaći zadovoljavajuće rješenje glede količina vode
koju treba vratiti u staro korito Dunava i u njegove rukavce s obje njegove strane.”
(pp. 77-78, para. 140).
45
Cf., članak 1(1). prije navedene rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1997. o odgovor-
nosti u međunarodnom pravu u slučaju štete nanesene okolišu.
§ 65. ZRAČNI PROSTOR
Bibliografija
Milivoj DESPOT: Suverenost u prostoru iznad državne teritorije, Beograd, 1966, 132 str.;
Nicolas MATEESCO MATTE: Droit aérospatial, Paris, 1976, 436 p.; Charles ROUSSEAU:
Droit international public, tome IV, Paris, 1980, pp. 603-630; K. G. PARK: La protection de la
souveraineté aérienne, Paris, 1991, 403 p.; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition,
Cambridge, 1997, pp. 369-380.
1. Suverenost država u zračnomu prostoru. Pozornost znanosti međuna-

rodnoga prava glede pitanja suverenosti država u zračnomu prostoru javila se
tek pronalaskom aviona, tj. letjelica težih od zraka.
Baloni, pa i dirižabli (cepelini), nisu potakli te rasprave. One su praktično ot-
počele nakon što su u Sjedinjenim Američkim Državama braća Orwille i Wilburg
Wright u prosincu 1903. obavili uspješan let motornom napravom s dvije elise,
na udaljenosti od samo 23 metra. Zrakoplovno pravo je stoga nastalo na samome
početku 20. stoljeća.
Od početka pa do danas nije bilo nikakve sumnje u potpunu slobodu preli-
jetanja zračnoga prostora iznad otvorenog mora i iznad neprisvojenih dijelova
kopna (posebice Antarktika).
Glede pravnoga položaja zračnoga prostora iznad područja svake države,
uključujući tu njezino teritorijalno more, do pred Prvi svjetski rat bilo je neko-
liko suprotstavljenih gledišta. Sva su bila pod utjecajem pravilâ iz prava mora,
premda su se te analogije primjenjivale na različite načine.
Neki su pisci zagovarali punu slobodu toga prostora po ugledu na slobodu
otvorenog mora. Drugi su zagovarali suverenost svake države u njezinu zrač-
nom prostoru (prema načelu iz rimskoga prava: cujus est solum est usque ad
coelum et ad inferos). Ali su i oni zastupali pravo neškodljivoga prelijetanja civil-
nih, iako ne i vojnih zrakoplova. Kompromisno je gledište zastupalo suverenost
teritorijalne države do izvjesne visine koju bi trebalo ugovoriti, iznad koje bi
prelijetanje bilo slobodno za sve.
Izbijanje Prvoga svjetskog rata razriješilo je tu dvojbu, s obzirom na to da
su se tada iskazale opasnosti od napada iz zraka. Ne samo sve zaraćene strane
nego i neutralne države priklonile su se gledištu o suverenosti svake od njih u
svome zračnom prostoru, i to do neograničenih visina.
To je načelo potom izričito potvrđeno u članku 1. Pariške konvencije o uređe-
nju zračne plovidbe, iz 1919. Tamo je bilo navedeno da „svaka država” (a ne samo
stranke te konvencije) „ima potpunu i isključivu suverenost u zračnomu prostoru
iznad svoga teritorija”. Članak 2. predviđao je obvezu svake države ugovornice da
u vrijeme mira dopusti slobodu neškodljivoga prelijetanja svoga područja zrako-
§ 65. ZRAČNI PROSTOR 591
plovima drugih ugovornica, i to bez razlikovanja (diskriminacije) nacionalnosti tih

ugovornica. Ali prelijetanje vojnih zrakoplova nije bilo dopušteno osim uz posebnu
dozvolu (članak 33). To su, dakle, bile kontraktualne obveze iz te konvencije, a još
ne one prema općemu međunarodnom pravu.
Ta su načela na precizniji, ali na djelomično uži način bila potvrđena u Či-
kaškoj konvenciji o civilnom zrakoplovstvu iz 1944, koja je uz dopune i danas
na snazi.46 U njezinu članku 1. navodi se: „Države ugovornice priznaju da svaka
država ima potpunu i isključivu suverenost u zračnomu prostoru iznad svoga
teritorija.” Članak 2. predviđa da će se za svrhe te konvencije „teritorij neke
države smatrati, njezino kopneno područje i pripadajuće teritorijalne vode pod
suverenošću, sizerenstvom, protektoratom ili mandatom takve države”.
Ali Čikaška konvencija ne predviđa potpunu slobodu neškodljivoga preli-
jetanja čak ni civilnih zrakoplova ostalih njezinih država stranaka. U članku
3. predviđa se da je ta konvencija primjenjiva na „civilne”, ali ne i na državne
zrakoplove. Nadalje, u članku 5. predviđa se da svaka njezina država stranka
priznaje drugim strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja
preko svoga područja bez prethodnog odobrenja, uz uvjet da teritorijalna država
ima pravo zatražiti prisilno spuštanje. Ti zrakoplovi mogu čak ukrcati ili iskrcati
putnike, robu i poštu uz naknadu, ali u sklopu ograničenja koja propiše terito-
rijalna država. Ali ti zrakoplovi ne smiju biti angažirani u redovitom prometu.
Povlastica se, dakle, odnosi na zrakoplove u čarter letovima. Kao i Pariškom
konvencijom iz 1919, kabotaža je isključivo rezervirana za zrakoplove svake od
teritorijalnih država.
h
Na temelju tih propisa razvila se samo nekolicina temeljnih načela općega
običajnog međunarodnoga prava iz te oblasti. Zračni prostor iznad otvorenoga
mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost ni jedne države
slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta.
Podrazumijeva se ista sloboda prelijetanja u zračnom prostoru iznad gospo-
darskoga pojasa onih država koje su ga proglasile. Ta je sloboda, dakle, jedna-
ka slobodi plovidbe svih brodova otvorenim morem i gospodarskim pojasom
država.
Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. tu dodaje još i slobodu prelijetanja bez
spuštanja, i to: (i) iznad tjesnaca podvrgnutih režimu tranzitnoga prolaska (ali ne
i iznad tjesnaca podvrgnutih režimu neškodljivoga prolaska), u člancima 38. i 39;
i (ii) slobodu prelijetanja iznad arhipelaških plovnih putova, u članku 53. Ta druga
46
Ta konvencija stupila je na snagu 4. travnja 1947, a u srpnju 1997. imala je 183 države stranke.
sloboda odnosi se na arhipelaške plovne putove samo tzv. oceanskih arhipelaških

država, i to u prvom redu Indonezije i Filipina. Obje se te slobode odnose na sve
vrste zrakoplova, dakle i na vojne.
Ti su propisi, i to ponajprije oni o slobodi prelijetanja iznad međunarodnih tje-
snaca, makar na putu da se transformiraju u pravila općega običajnog prava mora,
ako do toga već nije došlo.
Ali u zračnom prostoru iznad svoga kopnenoga područja, unutrašnjih mor-
skih voda i teritorijalnoga mora svaka država uživa potpunu i isključivu suve-
renost.
To pravilo potvrđeno je u presudi Međunarodnoga suda iz 1986. u parnici Nica-
ragua sljedećim riječima: „... Temeljni pravni koncept suverenosti država u međuna-
rodnom običajnom pravu, izražen naročito u članku 2. stavak 4. Povelje Ujedinjenih
nacija, proteže se na unutrašnje vode i teritorijalno more svake države i na zračni
prostor iznad njezina područja. Glede toga zračnoga prostora Čikaška konvencija
o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1944. (članak 1), ponavlja ustanovlje-
no načelo o potpunoj i isključivoj suverenosti svake države u zračnomu prostoru
iznad njezina područja. Ta je Konvencija u skladu sa Ženevskom konvencijom o
teritorijalnom moru iz 1958. koja precizira da se suverenost obalne države proteže
na teritorijalno more i na zračni prostor iznad njega, kao što to čini i Konvencija
Ujedinjenih nacija o pravu mora, prihvaćena 10. prosinca 1982. Sud ne sumnja u
to da su ti propisi iz ugovornoga prava u skladu s uvjerenjem koje je kroz dugačko
razdoblje ustanovljeno u međunarodnom običajnom pravu” (p. 111, para. 212).
O pojedinostima glede zračnoga prometa iznad različitih dijelova mora bit
će riječi u izlaganjima o pravu mora.
Države dakle imaju pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje
iznad njihova područja stranim zrakoplovima svih vrsta. Ne postoji nikakva
obveza prema općemu međunarodnom pravu koja bi ih ograničila u uživanju
toga prava. Ali ni jedna država, zbog vlastitih interesa, više nije u stanju u mirno
doba potpuno zatvoriti svoj zračni prostor za prelijetanje i svoje zračne luke za
spuštanje stranih civilnih zrakoplova. Time bi onemogućila i svojim civilnim
zrakoplovima prelijetanje i spuštanje u bilo koju drugu državu.
Države stranke Čikaške konvencije iz 1944, koje su preuzele značajne uzaja-
mne obveze glede civilnoga zračnoga prometa, zadržale su pravo da iznad nji-
hova područja određuju plovne putove za sve civilne zrakoplove u prelijetanju,
kao i zračne luke koje se u tome prometu upotrebljavaju.
Ali činjenica je da se, za razliku od plovidbe trgovačkih brodova na moru, pa i
njihova pristupa stranim lukama, cjelokupni međunarodni civilni zračni promet
obavlja na temelju mnogostranih i dvostranih ugovora, među kojima je Čikaška
konvencija iz 1944. osnovna. Tamo gdje nema ugovornih odnosa, ili makar
samo pristanka teritorijalne države, nema ni međunarodnoga zračnog prometa.
2. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Prema definiciji iz jedno-

ga instrumenta Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (dalje:
„ICAO”), zrakoplov (aircraft, aéronef) jest „svaki stroj koji se može održavati
u zraku zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnoga potiska na ze-
mljinoj površini”.47 U zrakoplove stoga pripadaju avioni, helikopteri i jedrilice,
ali ne pripadaju naprave koje se kreću površinom zemlje ili mora uzdignute na
zračnom jastuku (hoverkrafti ili lebdjelice).
Zrakoplov je stoga u pravnomu smislu pojam širi od aviona, i ta dva izraza ne
treba uzimati kao sinonime. Ali napose u civilnome zračnomu prometu avioni
su danas najvažnija vrst zrakoplova. Letjelice lakše od zraka (balone i dirižable,
tj. cepeline) ovdje ne uzimamo u obzir.
S obzirom na njihov pravni položaj u međunarodnome zračnomu prometu, po-
djela zrakoplova ponešto je različita od podjele morskih (i riječnih) brodova. Vidjet
ćemo da se brodovi uglavnom dijele na trgovačke i na ratne. Uz njih, ponešto pose-
ban položaj imaju ribarski, brodovi namijenjeni znanstvenim istraživanjima te jahte
i brodice za razonodu, koji svi ne uživaju imunitet u inozemstvu. Uz ratne brodove,
taj imunitet uživaju još i državni netrgovački brodovi.
Već stoga što se odnosi samo na civilno zrakoplovstvo, Čikaška konvencija
izvršila je temeljnu podjelu zrakoplova na civilne i na „državne”. Među ovima
drugima ona navodi one koji se upotrebljavaju u vojnoj, carinskoj i redarstvenoj
službi, ali se na njih propisi te konvencije ne odnose. Tek se u njezinu članku
3. propisuje da ni jedan državni zrakoplov neke njezine stranke ne može pre-
lijetati područje druge države ili na njega sletjeti „bez prethodnog odobrenja
temeljenoga na posebnom sporazumu ili na drugi način, i prema uvjetima koji
su tamo određeni”.
Sami civilni zrakoplovi u međunarodnome zračnom prometu dijele se na
one koji su angažirani u redovitom prometu te na ostale. Putnički zrakoplovi
mogu obavljati čarter-letove, a sportski i privatni putnički zrakoplovi mogu
povremeno slijetati u zračne luke drugih država stranaka Čikaške konvencije
bez posebnoga odobrenja.
Slično kao i glede morskih i riječnih brodova, svaki zrakoplov mora biti
registriran u nekoj državi po njezinim propisima i po njezinim uvjetima, i on
nosi njezinu pripadnost. Ni jedan zrakoplov ne smije istodobno biti registriran
u više država.
U međunarodnoj zračnoj plovidbi svaki zrakoplov mora nositi vanjske ozna-
ke nacionalnosti i registracije, a države stranke Čikaške konvencije dostavljaju
47
Prema revidiranom Prilogu 7. Čikaške konvencije, usvojenom u 1967.
ICAO-u podatke o registraciji i vlasništvu zrakoplova koji su u njima registri-

rani.
U međunarodnoj zračnoj plovidbi svaki zrakoplov mora biti opskrbljen sljede-
ćim dokumentima: (a) uvjerenjem o njegovoj registraciji; (b) uvjerenjem o njegovoj
plovidbenoj sposobnosti; (c) dozvolama za rad svakog člana posade; (d) putnom
knjigom; (e) dozvolom za rad radiopostaje zrakoplova; (f ) poimeničnim popisom
putnika s oznakom njihova mjesta ukrcaja i iskrcaja (ako prevozi putnike); (g) ma-
nifestom i detaljnim popisom tereta (ako ga prevozi).
3. Temeljna načela međunarodnoga civilnog zračnoga prometa. S obzi-
rom na to da se, za razliku od plovidbe na moru, međunarodni zračni promet
ne obavlja temeljem običajnih pravila općega međunarodnoga prava, svi su ti
propisi ugovorne naravi. Oni su veoma složeni, s mnogo tehničkih pojedinosti,
i nemoguće ih je sve ovdje čak i spomenuti, a naročito ne dvostrane ugovore.
Navest ćemo nekoliko temeljnih načela iz te oblasti na kojima se zasniva većina
posebnih ugovora.
Već su se na Čikaškoj konferenciji u studenome 1944. sukobili interesi Sje-
dinjenih Američkih Država, koje su si kroz slobodnu konkurenciju nastojale
osigurati privilegiran položaj u međunarodnom zračnomu prometu, te interesi
većine ostalih država, koje su se htjele obraniti od američke nadmoći na tome
polju. Raspravljalo se o sljedećih „pet sloboda”, tj. prava:
1. Pravo prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja;
2. Pravo slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih, a ne iz ko-
mercijalnih razloga (opskrba gorivom, otklanjanje kvarova na zrakoplovu,
zbog vremenskih nepogoda, i sl);
3. Pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj zrakoplov pripada;
4. Pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret u državu kojoj zrakoplov pripada; i
5. Pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između zračnih luka
bilo koje države stranke Konvencije.
Na Konferenciji su, među ostalima, usvojena dva sporazuma. Prvi je bio
Sporazum o međunarodnom zračnom tranzitu, koji je državama strankama
jamčio samo prve dvije gornje slobode („Sporazum o dvjema slobodama”). Nje-
mu je pristupio veliki broj država stranaka Čikaške konvencije. Sporazum o
međunarodnome zračnom transportu (prijevozu) predviđao je svih pet sloboda
(„Sporazum o pet sloboda”) i zagovarale su ga Sjedinjene Američke Države. Ali
s obzirom na veoma malen broj njegovih stranaka, ubrzo su ga potom otkazale
i same Sjedinjene Američke Države.
Otada se međunarodni civilni zračni promet zasniva pretežito na dvostra-
nim ugovorima država kojima, na temelju reciprociteta, svaka od njih vodi ra-
čuna o svojim posebnim interesima. U te su ugovore ugrađene treća i četvrta

sloboda. I samo manji broj država predviđa u ugovorima između sebe i petu
slobodu, iako uz znatna ograničenja i uvjete.
Ali se za doglednu budućnost može očekivati uklanjanje svih gornjih organičenja
i slobodnu kompeticiju usluga i cijena u najvećem dijelu međunarodnog civilnog
zračnog prometa.
Čikaškom konvencijom ustanovljena je Međunarodna organizacija za civilno
zrakoplovstvo sa sjedištem u Montrealu, koja je počela djelovati u 1947, kada je
postala i specijaliziranom ustanovom Ujedinjenih nacija. Među njezinim broj-
nim zadaćama u pogledu sigurnosti međunarodne zračne plovidbe, uključujući
uređaje i opremanje zračnih luka, ona formulira i usvaja međunarodne standar-
de i preporučenu praksu (SARPS) (članak 37). Svaka država članica može izjaviti
da te standarde i praksu ne može provesti, ali se time izlaže opasnosti da sama
sebe isključi iz međunarodnoga zračnoga prometa.
Tu se, dakle, u toj strogo tehničkoj oblasti, nazire kvazizakonodavna funkcija

te organizacije, slična onoj koju u svojim oblastima vrše još i Svjetska zdravstvena
organizacija i Svjetska meteorološka organizacija.
Čikaška konvencija predviđa i složeni mehanizam rješavanja zrakoplovnih

sporova između njezinih država stranaka (članak 84). Vijeće ICAO-a ima znatne
ovlasti ako se neki spor ne riješi neposrednim pregovorima (članak 94).
4. Povrede zračnoga prostora država. Sovjetski Savez odbio je sudjelovati na

Čikaškoj konferenciji u 1944, i potom se nije učlanio u ICAO. Osim redovitih linija
s nekolicinom zračnih luka (Moskvom, Lenjingradom, Kijevom), ta zemlja koja je
zapremala šestinu našeg planeta, isključila je čitav svoj zračni prostor iz međuna-
rodnog zračnoga prometa. Stoga su sve do konca osamdesetih godina zračne linije
koje su povezivale Europu s Japanom slijedile rutu preko Indije i Hong Konga, ili su
slijedile polarnu rutu. Danas sve te zračne linije prolaze preko Sibira.
U doba hladnoga rata zaredali su se incidenti u zračnomu prostoru iznad So-
vjetskoga Saveza i drugih zemalja Istočnoga bloka. Američki ratni avioni su bez
odobrenja ulazili u zračni prostor tih zemalja. U jednomu slučaju takav avion bio je
prisiljen na spuštanje i potom je bio zaplijenjen, a u ostalima su oni rušeni, a posa-
da je najčešće stradala. Sjedinjene Američke Države su u tim povodima podnosile
tužbe Međunarodnom sudu u Den Haagu protiv Sovjetskoga Saveza, Madžarske i
Čehoslovačke. Ali budući da su te zemlje odbijale njegovu nadležnost, Sud je sve te
parnice skidao sa svoje liste.
Ozbiljniji incident se dogodio kada je u 1953. u bugarskom zračnom prostoru
srušen izraelski putnički avion na putu iz Beča u Izrael. Tada je stradalo 55 putnika
i članova posade različitih nacionalnosti, među kojima je bilo državljana Sjedinjenih
Američkih Država i Ujedinjenoga Kraljevstva. U parnici koju je Izrael pokrenuo
temeljem bugarske deklaracije o prihvatu nadležnosti Stalnoga suda međunarodne

pravde iz 1921, Međunarodni sud se svojom presudom bio proglasio nenadležnim.
U svibnju 1960. iznad Sovjetskog Saveza srušen je američki izviđački avion U2.
Sovjetski Savez je u znak protesta napustio mirovne pregovore na vrhu u Parizu.
U 1983. Sovjetski Savez srušio je južnokorejski putnički avion na letu New York
– Seul, koji je ušao u sovjetski zračni prostor. Stradalo je svih 24 putnika različitih
nacionalnosti i 29 članova posade.
U tijeku iračko-iranskoga rata, koji je otpočeo 1980, u 1988. američki ratni brod
Vincennes pogreškom je u Perzijskomu zaljevu srušio iranski putnički avion. Tada je
stradalo 29 putnika iz različitih zemalja, uključujući sve članove posade. Sjedinjene
Američke Države su odbile priznati odgovornost, ali su ponudile ex gratia odštetu
obiteljima stradalih. Isplata te naknade bila je potom dosuđena djelomičnom pre-
sudom iz 1996. Iransko-američkoga tribunala u Den Haagu.
Posljednji takav incident zbio se u 1996. Iznad kubanskog teritorijalnoga mora
srušena su dva nenaoružana civilna aviona registrirana u Sjedinjenim Američkim
Državama, koji su namjerno ušli u kubanski zračni prostor. Zbog toga je predsjednik
Clinton odobrio sankcije protiv Kube.
U vezi s tim namjernim ili slučajnim incidentima s tragičnim posljedicama,
još je u 1953. američki profesor Oliver J. Lissitzyn izložio svoje gledište o obi-
čajnom pravu koje bi se moglo izvesti iz prakse država. „U svojim naporima da
nadzire let zrakoplova-uljeza, teritorijalni suveren ne smije izložiti zrakoplov
i osobe u njemu nepotrebnoj i nerazmjerno velikoj opasnosti – nerazmjerno
velikoj u odnosu na razumno ocijenjenu štetu od protupravnoga ulaska.”48
Taj fleksibilni pristup mnogi i danas smatraju izrazom običajnoga prava u toj
oblasti. To bi značilo da su povrede zračnoga prostora ratnoga zrakoplova mnogo
veća opasnost od takve povrede koju bi počinio civilni putnički zrakoplov. To bi, ta-
kođer, značilo da, osim kada se ocijeni da zrakoplov predstavlja neposrednu i veliku
opasnost za sigurnost teritorijalne države, uvijek bi ga trebalo pozvati da promijeni
smjer ili da se prisilno spusti.
U 1984. Skupština ICAO-a prihvatila je dopunu članka 3. Čikaške konven-
cije iz 1944. U opširnom tekst članka 3bis propisuje se da se svaka država mora
uzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu. U vršenju svoje
suverenosti svaka država ima pravo tražiti od civilnoga zrakoplova koji je bez
odobrenja ušao u njezin zračni prostor, njegovo spuštanje u neku njezinu za
to određenu zračnu luku. A svaka stranka Konvencije sa svoje strane dužna je
poduzeti mjere kako bi spriječila svoje civilne zrakoplove da se namjerno upo-
trebljavaju za svrhe koje nisu u skladu s ciljevima Čikaške konvencije.49
48
Cf., AJIL 1953, p. 586.
49
Cf., ILM 1984, No. 4, p. 706.
Nakon okončanja hladnoga rata ne treba više očekivati rušenje civilnih putničkih
zrakoplova u zračnom prostoru Ruske Federacije. Trebalo bi očekivati da i Sjedi-
njene Američke Države poduzimaju mjere da njihovi vojni i civilni zrakoplovi ne
povrjeđuju zračni prostor drugih država.
5. Sprječavanje i kažnjavanje zločina izvršenih u zrakoplovu. Glede kaznenih
djela počinjenih u zrakoplovu u tijeku njegova leta, nastaju mnogi pravni problemi
različiti od onih kada je nedopušteno djelo izvršeno na brodu. Pravo mora i jurisdik-
cija bilo države zastave broda bilo teritorijalne države za djela počinjena na brodu
u luci ili u teritorijalnom moru počiva na općem običajnomu, a ne na ugovornom
pravu.
Pitanje sudbenosti glede djela počinjenih na zrakoplovu može biti veoma
složeno. Teritorijalna država iznad koje zrakoplov leti imat će teškoća da dade
učinka svojoj sudbenosti ako zrakoplov samo prelijeće njezino područje i ne
slijeće u neku njezinu zračnu luku. A kazneno djelo može biti počinjeno u zra-
koplovu u letu preko više država, pa i iznad otvorenoga mora, prije nego što se
negdje spusti.
Temeljem principâ aktivnoga i pasivnog personaliteta putnici i posada u
zrakoplovu do neke su mjere podvrgnuti i sudbenosti država kojih su građani.
Uz gornje, zahtjev za sudbenošću može istaknuti i država u kojoj je zrako-
plov registriran. Ali se u običajnomu pravu nikada nije razvilo čvrsto pravilo po
kojemu bi država registracije vršila jednaku sudbenost kao onu na brodu koji
plovi pod njezinom zastavom.
Stoga više država može istaknuti zahtjeve za sudbenošću glede takvih djela,
ali se može dogoditi da ju ne želi vršiti ni jedna od njih. Još je teže ako država
u koju je zrakoplov sletio ne želi vršiti svoju kaznenu sudbenost iz političkih
razloga, a odbija izručiti okrivljene osobe onim državama koje su nadležne i
voljne tu sudbenost vršiti. Pitanje je teško i stoga što je izručenje (ekstradicija)
počinitelja kaznenih djela složen postupak, do kojega u većini država ne može
doći ako nema ugovora između država u pitanju.
Konvencije koje kodificiraju običajno pravo mora izjednačuju čine piratstva na
zrakoplovu u letu iznad otvorenoga mora ili iznad područja koje ne potpada pod
vlast ni jedne države, s piratstvom počinjenim na brodu. Za te čine svaka država koja
uzapti piratski brod ili zrakoplov ima sudbenost temeljem općega međunarodnog
prava (v. članke 14-21. Ženevske konvencije iz 1958. o otvorenom moru, i istovjetne
članke 100-107. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982).
Ali se otmica zrakoplova (hijacking, détournement d’avion), ili sabotaža na nje-
mu, ne može, ili se teško može podvesti pod piratstvo. To stoga što se nedopušteni
čini gotovo nikada ne vrše iz piratskoga, nego u otetom zrakoplovu. Uz to, ti čini
nemaju za svrhu pljačku u osobnu korist, nego se poduzimaju iz ideoloških pobuda.
Napokon, nemoguće je otmicu zrakoplova otpočeti i završiti u njegovu letu iznad
otvorenoga mora. Stoga je čine otmice zrakoplova neprecizno nazivati „piratstvom

u zraku”.
Otmice zrakoplova s ciljem da se skrenu u neku državu radi dobivanja po-
litičkoga azila, ili da se iznudi oslobađanje uhićenika u nekoj državi, ili samo
radi sabotaže na otetomu zrakoplovu, osobito su učestale nakon 1970. godine.
Otada je nad više stotina civilnih zrakoplova na redovitim linijama pokušana
otmica ili je ona i uspjela.
Skupine više ili manje povezane s nekim oslobodilačkim pokretima smatrale
su te otmice zakonitim sredstvom da bi skrenule pozornost medija na razloge
svoje borbe. Ali su te brojne otmice dale povoda međunarodnoj zajednici da
usvoji više ugovornih tekstova radi sprječavanja i suzbijanja tih terorističkih
čina, usmjerenih protiv slučajnih žrtava koje su otmičarima unaprijed nepo-
znate.
Institut za međunarodno pravo na svome zasjedanju u Zagrebu u 1971. usvo-
jio je rezoluciju „Protupravno skretanje zrakoplova” temeljem izvješća Edwarda
McWhinneyja iz Kanade. U rezoluciji je navedeno da su čini otmice zrakoplova u
letu koji dovode u opasnost živote i zdravlje putnika i posade, kao i osoba na zemlji
ili u drugim zrakoplovima, u kršenju elementarnih obzira čovječnosti, nedopušte-
ni prema međunarodnom pravu. Prema općemu međunarodnom pravu države su
dužne ne dopustiti korištenje njihova područja za čine suprotne pravima drugih
država. One trebaju uskladiti svoje zakonodavstvo s načelima iz konvencija koje su
u tu svrhu usvojene.
Još prije toga razdoblja masovnih otmica zrakoplova, u Tokiju je 1963. usvojena
Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim činima izvršenima u zrakoplovu.50
Ta se konvencija odnosi na čine koji – bilo da su kazneno djelo bilo da nisu – mogu
ugroziti sigurnost zrakoplova ili osoba ili dobara u njemu, ili u zrakoplovu remete
red i disciplinu (članak 1-1-b). Ali se ta Konvencija ne može primijeniti na djela
počinjena u zrakoplovu dok je na zemlji. Njezin članak 11. propisuje obveze države
u koju je zrakoplov sletio. Ona je dužna dopustiti putnicima i posadi da nastave
putovanje, a zrakoplov i njegov teret mora vratiti zakonitom vlasniku. Ta konvencija
predviđa obvezu pritvaranja i poduzimanja prethodnoga izviđaja protiv osobe koja
je počinila neko u njoj predviđeno kazneno djelo, ali još ne predviđa nikakve obveze
glede ekstradicija uhićene osobe, a napose ne načelo aut dedere aut punire. U tome
je njezin tekst manjkav.
Da bi se gornje praznine popunile, u 1970. u Den Haagu je sklopljena Konvencija
o suzbijanju otmica zrakoplova. U članku 4. ona ovlašćuje državu kojoj zrakoplov
pripada, ili onu u koju je oteti zrakoplov sletio, ili onu u koju su se otmičari sklonili,
da vrši svoju kaznenu sudbenost. Za razliku od Tokijske, ova konvencija predvi-
đa opsežne i precizne propise o vođenju kaznene istrage protiv osumnjičenika za
50
Vidi – Bogdan ZLATARIĆ: „Tokijska konvencija o krivičnim djelima u avionu”, ZPFZ 1966, br.
3-4, str. 428-440.
otmicu zrakoplova te o njegovoj ekstradiciji drugoj državi koja ju zatraži, odnosno

o dužnosti te države da ju podvrgne svome kaznenom postupku ako ju ne izruči. Ti
su propisi doslovno preneseni u Konvenciju usvojenu sljedeće godine u Montrealu.
Stoga je kao treća u nizu, u okviru ICAO-a, u Montrealu 1971. usvojena Kon-
vencija o suzbijanju protupravnih čina protiv sigurnosti civilnoga zrakoplova. Ona
na širi i precizniji način od prethodne predviđa protupravne čine koji su predmet
njezina uređenja. Njezin članak 1. predviđa veoma široku definiciju protupravnih
čina, koja obuhvaća čine nasilja u zrakoplovu, njegovo uništenje ili postavljanja u
njemu supstanci da bi postao nesposoban za letenje, kao i svaku štetu nanesenu
njegovim navigacijskim uređajima. Stranke Konvencije obvezale su se da za ta djela
predvide stroge kazne. Glede tih djela Konvencija predviđa sudbenost države u koju
je zrakoplov sletio, ili države pripadnosti zrakoplova, ili one u koju su se otmičari
sklonili. Ako neka država ne izruči otmičare drugoj državi koja ima sudbenost, duž-
na je podnijeti predmet o izvršenom zločinu svome tijelu nadležnom za pokretanje
kaznenoga postupka (načelo: aut dedere, aut punire). Države stranke obvezale su
se da će djela iz te konvencije predvidjeti u budućim ugovorima o ekstradiciji. Ali
je također predviđeno da se i ta konvencija može smatrati pravnim temeljem za
izručenje (članak 8).
Ta konvencija dopunjena je Montrealskim protokolom iz 1988. za suzbijanje
protupravnih čina nasilja u zračnim lukama koje služe međunarodnom civilnom
zrakoplovstvu. Konačno, u 1991. usvojena je Konvencija o obilježavanju plastičnih
eksploziva u svrhu otkrivanja.
Osim što su se ugovori o tome pitanju usvajali sukcesivno kako bi popunili

praznine onih prethodnih (što ne služi na čast pravnicima koji su tu oblast ure-
đivali), teškoća je i u tome što države koje nemaju političku volju da suzbijaju
otmice nisu dužne postati njihovim strankama. Prema općem načelu prava:
nullum crimen, nulla poena, sine legem, ni jedan počinitelj ne može se kazniti
za djelo koje nije zabranjeno u trenutku njegova počinjenja. Ali se danas već s
razlogom može smatrati da su otmice zrakoplova zabranjene temeljem općega
Neke zemlje, posebice Sjedinjene Američke Države, uvele su mjere ekonomskoga

bojkota država za koje se sumnja da potiču međunarodni terorizam (Iran, Irak, Su-
dan). Vijeće sigurnosti UN-a naložilo je rezolucijom 748 (1992) od 31. ožujka 1992.
isključenje Libije iz međunarodnoga zračnoga prometa i zabranu njezine opskrbe
oružjem, nakon što je ova odbila izručiti dvije osobe sumnjive da su sudjelovale
u rušenju američkoga putničkog zrakoplova kod Lockerbieja u Škotskoj. Tek je u
travnju 1999. Libija izručila te osobe radi njihova suđenja u Nizozemskoj. Sankcije
protiv nje odmah su potom okončane.
Takve mjere, iako često pogađaju nedužno civilno pučanstvo kažnjenih zemalja,
uz strogu kontrolu putnika i posade pri ulasku u avione, ipak su u posljednje vrijeme
umanjile pokušaje otmica.
Najokrutnija upotreba zrakoplova za terorističke svrhe zbila se u New Yorku i

Washingtonu, D. C., 11. rujna 2001. Tom su prilikom otmičari samoubojice upotri-
jebili civilne zrakoplove s putnicima i posadom kao sredstvo izvršenja međunarod-
nih zločina terorizma pri rušenju nekih zgrada. Da bi se takvi zločini prevenirali,
Sjedinjene Američke Države su u svojim civilnim zrakoplovima uvele pratnju nao-
ružanoga čuvara (tzv. zračnoga šerifa). To isto one traže i od stranih zrakoplova na
putu u i iz Sjedinjenih Američkih Država.
6. Onečišćenje atmosfere.51 Iako ni malo ne treba podcijeniti posljedice
onečišćenja vodenih tokova, mora i tla, onečišćivanje zraka najteži je i najteže
rješiv problem za budućnost čovječanstva. To stoga što zračni prostor ne može
biti preprekom nekontroliranoga širenja različitih štetnih tvari gotovo u svim
smjerovima preko državnih granica.52
Institut za međunarodno pravo usvojio je 1987. u Kairu rezoluciju „Prekogranič-
no onečišćenje zraka” temeljem izvješća Geraida do Nascimento e Silva iz Brazila.
U članku 1(1). to se onečišćenje definira kao: „svaka fizička, kemijska ili biološka
promjena sastava ili kakvoće atmosfere koja neposredno ili posredno proizlazi iz
ljudskih čina ili propusta i proizvodi štetne ili škodljive učinke na okoliš drugih
država ili područja izvan granica nacionalne jurisdikcije.”53
Vrste i uzroke onečišćenja zraka možemo grubo podijeliti na one iz nukle-
arnih izvora te na one ostaloga porijekla.
(i) Onečišćenje atmosfere iz nuklearnih izvora. To je područje relativno dobro
pokriveno pravilima pozitivnog međunarodnoga prava, premda to sasvim ne
isključuje posljedice nenamjeravanih nesreća u nuklearnim postrojenjima. U
novije je vrijeme nastala i opasnost da nuklearne tvari dođu u posjed terorista
ili običnih kriminalaca.
Nakon eksplozije triju atomskih bombi u 1945. (Alamogordo, Hirošima i Naga-
saki) do 1974. izvršeno je blizu tisuću pokusa s nuklearnim oružjem, od kojih nešto
više od polovice u atmosferi.
Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku, u izvanzračnom pro-
storu i pod vodom potpisan je u Moskvi u 1963. godini. Njegove su se stranke
obvezale da će zabraniti, spriječiti i da neće vršiti bilo kakve pokusne eksplozije
tim oružjem na bilo kojemu mjestu pod svojom sudbenošću ili vlašću, i to u
zraku i preko granica zračnog prostora te pod vodom. Ta se obveza odnosi i
51
Vidi opširnije – Phillipe SANDS: Principles of International Environmental Law I, Manche-
ster 1995, pp. 243-290.
52
Cf., Juraj ANDRASSY, Božidar BAKOTIĆ, Budislav VUKAS: Međunarodno pravo, 1. dio, Za-
greb, 1995, str. 238.
53
Cf., Institut de Droit international, Tableau général des Résolutions adoptées (1957-1991),
Paris, 1992, pp. 194-195.
na bilo koju drugu sredinu – dakle i na eksplozije pod zemljom – ako bi se

radioaktivne čestice od takve eksplozije mogle proširiti izvan granica područja
odnosne države.
Od nuklearnih sila, strankama ovoga Ugovora nisu nikada postale Kina i Francu-
ska. I nakon 1963. Francuska je nastavila sa svojim pokusima u atmosferi. Posljednji
je izvela na atolu Mururoa na Pacifiku 25. kolovoza 1974.
Bilo je sumnji u to da je ta zabrana prerasla u pravilo općega običajnoga me-
đunarodnog prava i da obvezuje sve države. To posebice stoga što sam Moskovski
ugovor predviđa da ga svaka njegova stranka može jednostrano otkazati, uz otkazni
rok od samo tri mjeseca, ako ona sama procijeni da su izvanredni događaji u vezi s
tim ugovorom kompromitirali njezine vrhunske interese.
Danas se može smatrati da opće međunarodno pravo apsolutno zabranjuje
pokuse nuklearnim oružjem u atmosferi.
Do nuklearnog onečišćenja atmosfere može, međutim, doći i kao posljedica
nesreće. Nakon katastrofe u Černobilu 1986. u Beču su iste godine pod okriljem
Međunarodne agencije za atomsku energiju sklopljene dvije konvencije: ona o br-
zoj notifikaciji nuklearne nezgode, te ona o pomoći u slučaju nuklearne nezgode ili
radioaktivne opasnosti.54
(ii) Onečišćenje zraka ostaloga porijekla. Onečišćenje atmosfere ispuštanjem
nekih plinova ima štetnih posljedica po čitav naš planet.
Ovdje možemo samo opisati uzroke i posljedice onečišćenja zraka, a ne možemo
se upuštati u nabrajanje svih međunarodnih instrumenata koji imaju za cilj preven-
ciju, redukciju, pa i eliminiranje njegovih posljedica.
Ispuštanje sumpornog dioksida i dušičnoga oksida ima za posljedicu tzv. kisele
kiše. One uništavaju šume, šire pustinje, onečišćuju vodu za piće i oštećuju historijske
spomenike građene od kamena (poput npr. Akropole u Ateni, Westminsterske opati-
je u Londonu ili Zagrebačke katedrale). Oštećuju ljudsko zdravlje, a posebice pluća.
Ispuštanje ugljičnoga dioksida i nekih drugih plinova izgaranjem fosilnih goriva
(greenhouse gases) ima na našemu planetu učinak staklenika. Povećava se tempera-
tura zbog koje dolazi do otapanja leda u polarnim predjelima. Ako se taj proces ne
zaustavi, morska bi se razina mogla osjetno podići, a sva naselja na morskoj obali
mogla bi se naći pod vodom.
Ispuštanje u atmosferu klorofluorougljika (CFC) oštećuje ozonski omotač oko
zemlje. Zbog toga se ljudi, životinje i biljke izlažu pojačanom zračenju ultraljubiča-
stim zrakama. Osim raka kože, to slabi imunološki sustav i ima štetne posljedice po
čitav ekosustav Zemlje.
54
Vidi tekstove – ILM 1986, No. 6, pp. 1377-1386.
Ne postoji sveobuhvatan pravni režim sa svrhom prevencije, smanjenja ili

čak eliminacije štetnih posljedica za okoliš u „biosferi”. U tim se oblastima naj-
prije sklapa okvirna konvencija s nevelikim konkretnim obvezama država stra-
naka. Te se konvencije potom dopunjuju protokolima u kojima su te obveze
veoma konkretne i često predviđaju drastična ograničenja. Za zemlje u razvoju
predviđaju se obveze različite od onih za industrijski razvijene države, glavne
proizvođače onečišćivača. Njihovo izvršenje uvjetovano je pritjecanjem sred-
stava iz bogatih država.
Najvažniji ugovori iz te oblasti su sljedeći: Ženevska konvencija iz 1979. o pre-
kograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima. Uz Sjedinjene Američ-
ke Države i Kanadu, njezine su stranke gotovo sve europske zemlje. Dopunjena je
Protokolom iz 1984. (o dugoročnom financiranju programa suradnje za praćenje i
procjenu prekograničnoga prijenosa onečišćivača u zraku na velikim udaljenostima
u Europi); Protokolom iz 1985. (o smanjenju ispuštanja sumpora za najmanje 30%);
Protokolom iz 1988. (o kontroli emisije dušičnoga oksida); Protokolom iz 1991.
o organskim isparivačima; (volatile organic compounds) te Protokolom iz 1994. o
daljnjoj redukciji emisije sumpora.
U 1985. u Beču je sklopljena Konvencija o zaštiti ozonskoga omotača. U 1987.
usvojen je u Montrealu Protokol kojim se predviđa smanjenje potrošnje CFC-a i
drugih sličnih proizvoda. U 1990. i 1992. usvojene su neke prilagodbe i izmjene
toga protokola.
U 1992. u New Yorku je sklopljena Okvirna konvencija o klimatskim promjena-
ma. Cilj joj je stabilizacija koncentracije šest plinova s učinkom staklenika. Protokol
iz Kyota s konca 1997. nameće industrijskim državama smanjenje tih plinova za
5% u odnosu na 1990, i to do 2012. godine.55 Prihvatila ga je većina industrijskih
zemalja, među kojima Europska unija, Japan i Ruska Federacija. Ali su ga odbacile
Sjedinjene Američke Države koje same ispuštaju do trećine tih plinova. Konferencija
u Montrealu u prosincu 2005. postigla je težak kompromis: nastavljaju se pregovori
sa Sjedinjenim Američkim Državama, a stranke Protokola primjenjivat će ga i nakon
što bi ga imale pravo otkazati. Ali bez sudjelovanja Sjedinjenih Američkih Država
ciljeve tih ograničenja gotovo je nemoguće postići.
Uz nedovoljnu učinkovitost ugovornoga reguliranja toga zla za čovječanstvo,
u toj oblasti kao i glede onečišćenja drugih prostora, stanje općega običajnog
međunarodnoga prava na rudimentarnoj je razini (v. pojedinosti supra, §47,
pod 3).
55
Vidi tekst s uvodnim objašnjenjem – ILM 1998, No. 1, pp. 22-46.
603
§ 66. SVEMIR
Bibliografija
Mihajlo SMIRNOV: „Problemi suverenosti u svemiru”, JRMP 1970, br. 1, str. 79-87; Milivoj
DESPOT: „Djelatnosti u svemiru i suverenost država”, ibid., str. 87-92; Obrad RAČIĆ: Osnovna
načela kozmičkog prava, Beograd, 1972, 343 str.; „Kosmos, nebeska tela i orbite”, ZPFZ 1985,
br. 5-6, str. 627-634; „Peaceful Uses of Outer Space: Some Unresolved Problems”, JRMP 1988,
br. 1, str. 98-114; Charles CHAUMONT: Le droit de l’espace, („Que sais-je?”), Paris, 1970, 128
pages; Nicolas MATEESCO MATTE: Droit aérospatial, Paris, 1976, 436 pages; G. ZHUKOV – Y.
KOLOSOV: International Space Law, New York, 1984, 224 p.; C. Q. CHRISTOL: Space Law: Past,
Present, Future, Kluwer, 1991, 516 p.; J. ANDRASSY – B. BAKOTIĆ – B. VUKAS: Međunarodno
pravo, I. dio, Zagreb, 1995, str. 239-248.
Sve do 1957. godine vladalo je sveopće uvjerenje da zračni prostor država

dopire do neograničenih visina. Samo po sebi to je bilo apsurd, s obzirom na
kruženje našega planeta oko svoje osi i oko Sunca.
Sve se to izmijenilo 4. listopada 1957, kada je bivši Sovjetski Savez lansirao
u Zemljinu orbitu svoj prvi umjetni satelit „Sputnjik”. Ni jedna država čije je
područje Sputnjik nadlijetao nije Sovjetskom Savezu uložila protest, vjerojatno
stoga što sve one nisu smatrale da je njihov zračni prostor time povrijeđen.
Tim prvim činom, kojemu nisu bili potrebni presedani, nastalo je novo sta-
nje u međunarodnom pravu. Zračni prostor iznad područja država postao je
ograničen. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u Zemljinu orbitu
i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju činiti. Te djelatnosti trebalo je potom
pravno urediti i ograničiti, da ne bi bile prijetnja sigurnosti država na Zemlji.
Djelatnosti u svemiru razvijale su se ubrzano. Nakon 1957, već je 1961. bio lansi-
ran prvi satelit s čovjekom (Jurijem Gagarinom). Prvi satelit, namijenjen komunika-
cijama, bio je lansiran u 1958, a prvo iskrcavanje ljudi na Mjesec zbilo se 20. srpnja
1969. Prva naprava koja se mogla višekratno upotrebljavati uspješno je lansirana u
1980. Danas je upotreba satelita za svrhe promatranja, komunikacija (uključujući
satelitski prijenos TV programa) i navigacije u sveopćoj upotrebi.
Slično pravu mora, a za razliku od međunarodnoga prava koje se odnosi na
rijeke i na zračni promet, svemirsko pravo se otpočetka stvaralo i razvijalo u
običajnom procesu. Od samoga početka općenito su bila prihvaćena običajna
pravila o tome da svemir, Mjesec i druga nebeska tijela ne mogu biti predmetom
prisvajanja od država putem okupacije te da smiju služiti isključivo za mirolju-
bive svrhe.
Ta temeljna pravna načela jednoglasno su usvojena u rezoluciji Opće skupštine
UN-a 1962 (XVIII) iz 1963. u obliku deklaracije načela. Opća je skupština ustanovila
kao svoje pomoćno tijelo Odbor za miroljubivo korištenje Svemira (Committee on
the Peaceful Uses of Outer Space – COPOUS), u kojemu su bili pripremani nacrti
čitave serije ugovora iz te oblasti koji su uslijedili.
Ali osim kada su posrijedi temeljna načela, ta međunarodna legislacija i znan-
stvene rasprave počesto idu ispred svoga vremena. Unaprijed se uređuju djelatnosti
koje su u predvidljivoj budućnosti nedostupne čovječanstvu, poput npr. iskorišta-
vanja prirodnih izvora na Mjesecu. Za takve propise valja sumnjati da predstavlja-
ju pravila pozitivnoga međunarodnog prava jer ih je danas materijalno nemoguće
izvršiti. Pri tome valja uzeti u obzir da nakon 1972. godine više nije bilo upućivanja
novih ljudskih posada na Mjesec.
Običajna pravila svemirskoga prava kodificirana su u Ugovoru o načelima
koja uređuju djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključu-
jući Mjesec i druga nebeska tijela, usvojenom u 1967. (dalje: „Ugovor iz 1967”).56
Potom su bili usvojeni i stupili su na snagu neki drugi ugovori iz te oblasti, koji
su potvrdili i razradili načela iz Ugovora iz 1967. Ta temeljna načela svemir-
skoga prava slična su načelima iz Ugovora o Antarktiku iz 1959. A neka su od
tih rješenja potom bila preuzeta, premda ne s velikim uspjehom, u Konvenciji
UN-a o pravu mora iz 1982.
Istraživanje i iskorištavanje svemira „moraju se obavljati za dobrobit i u
interesu svih zemalja... i moraju biti dobro čitavoga čovječanstva”. Riječ je o
konceptu zajedničke baštine, tj. općega dobra čovječanstva. Svemir (uključu-
jući Mjesec i druga nebeska tijela) „slobodan je za istraživanje i iskorištavanje
(uključivši znanstveno istraživanje) od svih država bez ikakve diskriminacije, u
uvjetima jednakosti i u skladu s međunarodnim pravom, uz slobodan pristup
svim dijelovima nebeskih tijela” (članak 1. Ugovora iz 1967).
Svemirska su istraživanja iznimno skupa. Uz mogući izuzetak Sjedinjenih Ame-
ričkih Država, više ih ni jedna država ne može obavljati sama, pa tako više ni Ru-
ska Federacija. U budućnosti će na tome polju sve više dolaziti do međunarodne
suradnje, u kojoj će vjerojatno sudjelovati samo najbogatije i najnaprednije države.
Stoga se gornje slobode svode na slobode za one koji su u stanju njima se koristiti,
a nikako ne za sve.
S obzirom na to da se na većim visinama gustoća atmosfere postupno ra-
zrjeđuje, a Zemljina teža slabi, države se još nisu usuglasile o tome na kojim
visinama zračni prostor završava i otkuda počinje svemir. I Ugovor iz 1967. o
tome šuti. U raspravama prijedlozi se iznose na između 10 i 100 milja (između
18 000 i 180 000 metara) iznad Zemljine površine. Ali više ima onih koji zago-
varaju maksimalnu visinu.
56
Poput sličnih drugih ugovora o kodifikaciji međunarodnoga prava, i on je u trenutku njegova
usvajanja predviđao pravila o čistoj kodifikaciji već postojećeg prava, ona o progresivnom razvo-
ju te ona o „legislaciji”, tj. nova pravna pravila (v. supra, §11).
§ 66. SVEMIR 605
Svemir, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, ne može biti predmetom

nacionalnoga prisvajanja proglašenjem suverenosti, niti temeljem iskorištavanja
ili okupacije, a ni na bilo koji drugi način (članak 2). Poput otvorenoga mora,
svemir dakle nije res nullius, nego je apstraktno govoreći res communis omnium
i extra commercium. Ali pitanje je hoće li se to načelo moći održati u čistomu
obliku kada u dalekoj budućnosti otpočnu redovite djelatnosti na Mjesecu.
Država stranka Ugovora iz 1967, u čijem je registru upisani objekt lansiran
u svemir, zadržava sudbenost i nadzor nad tim objektom i njegovom posadom
sve dok se nalazi u svemiru ili na nekomu nebeskom tijelu. Pravo vlasništva nad
lansiranim objektima, kao i nad njihovim sastavnim dijelovima, u svemiru ili
na nekom nebeskom tijelu, ili po povratku na Zemlju, ostaje netaknuto. Takvi
objekti nađeni izvan granica države koja im je vlasnik moraju se vratiti toj državi
(članak 8). Opća je skupština u 1974. usvojila Konvenciju o registraciji objekata
lansiranih u svemir, temeljem koje je ustrojen središnji registar u Ujedinjenim
nacijama.
Države stranke snose međunarodnu odgovornost za nacionalne djelatnosti
u svemiru, bilo da ih poduzimaju vladini organi bilo nevladina tijela. Za djelat-
nosti nevladinih tijela (npr. pravnih osoba) traži se odobrenje i stalan nadzor
odnosne države. Ona osigurava obavljanje svih tih nacionalnih djelatnosti u
skladu s odredbama toga ugovora (članak 6).
Članak 7. veoma je važan jer uređuje pitanja odgovornosti za moguću štetu.
On propisuje da je svaka država stranka Ugovora koja lansira ili omogući lansi-
ranje nekoga objekta u svemir – ali i država s čijega je područja ili uređaja objekt
lansiran – međunarodno odgovorna za štetu koju takav objekt ili njegovi dijelovi
prouzroče drugoj državi stranci ili njezinim fizičkim ili pravnim osobama, i to
kako na zemlji, tako i u zračnom prostoru ili u svemiru.57
Člankom 4. ustanovljen je režim demilitarizacije svemira. Države stranke
obvezale su se da ne stavljaju nuklearno oružje, ili bilo koju vrst oružja za ma-
sovno uništenje, u orbitu oko Zemlje ili na nebeska tijela te da ih ne stacioniraju
u svemiru na drugi način. Zabranjuje se uspostavljanje na nebeskim tijelima
vojnih baza, uređaja i utvrđenja, obavljanje pokusa svim vrstama oružja te izvo-
đenje vojnih manevara.
Pružanje pomoći astronautima u slučaju nesreće, opasnosti ili prinudnoga
spuštanja predviđeno je člankom 5. Ugovora iz 1967. i Konvencijom o spaša-
vanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir
iz 1968. godine.
57
U 1972. godini bila je usvojena Konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu koju prouzroče
svemirski objekti. Vidi pojedinosti supra, §47, pod 5.
Opća skupština UN-a usvojila je u 1979. Sporazum koji uređuje aktivnosti država
na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima. Namjera je da se Mjesec i druga nebeska
tijela u Sunčevu sustavu te orbite oko njih ili putanje prema njima, podvrgnu re-
žimu internacionalizacije. Članak 11(1). predviđa da su Mjesec i njegovi prirodni
izvori opće dobro čovječanstva. Ali odredbe o prisvajanju tih izvora nisu sasvim
jasne. Nakon što nije uspio režim iskorištavanja Međunarodne zone morskoga dna
i podzemlja iz dijela XL Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982, ne treba očekivati
da će se ustanoviti sličan poredak na Mjesecu, koji ta Konvencija inače navješćuje.
Važne djelatnosti u Zemljinoj orbiti su sateliti koji služe telekomunikaci-
jama, a naročito prijenosu radijskih i TV programa. Sateliti smješteni u tzv.
geostacionarnu orbitu iznad ekvatora na visini od oko 36 metara kreću se istim
smjerom i brzinom kretanja Zemlje, i čini se da tamo miruju.58 Tri takva satelita
na jednakoj međusobnoj udaljenosti i u zajedničkom sustavu pokrivaju svojim
signalima čitavu površinu Zemlje osim polarnih predjela.
Ali broj satelita koji se mogu smjestiti u tu orbitu nije neograničen. U 1976. osam
ekvatorijalnih zemalja (Brazil, Kolumbija, Ekvador, Indonezija, Kenija, Uganda, Kon-
go i Zair) usvojile su u Bogoti deklaraciju u pet točaka kojom su postavile zahtjev da
geostacionarna orbita potpada pod režim nacionalne suverenosti odnosnih država.
Taj zahtjev nije općenito prihvaćen jer se odnosi na teritorijalnu suverenost država
prije negoli na svemir, a suprotan je i načelima iz članaka 1. i 2. Ugovora iz 1967.
Sateliti opskrbljeni senzorima mogu se također upotrebljavati za prikupljanje
podataka ne samo sa Zemljine površine nego čak i ispod nje te ispod morskoga
dna. Tim putem mogu se utvrđivati prirodni izvori i njihov položaj. S time su
se u vezi sukobila suprotna gledišta. Prema jednomu trebalo bi na korist svih
prikupljati što je moguće više podataka. Prema suprotnom stajalištu ta bi se
djelatnost morala smatrati suprotnom suverenosti teritorijalne države. Opća
skupština UN-a usvojila je u 1976. rezoluciju o načelima iz te oblasti, kojom je
proklamiran slobodan pristup svemiru u te svrhe.
58
Vidi – Nina VAJIĆ: „Geostacionarna orbita”, ZPFZ 1985, br. 5-6, str. 635-644.
607
§ 67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU
Bibliografija
A. REASTED: La mer territoriale, études historiques et juridiques, Paris, 1913, 212 p.; Natko
KATIČIĆ: More i vlast obalne države, historijski razvoj, Zagreb, 1953, 373. str.; „Vlast obalne
države na pojedinim dijelovima mora prema Ženevskim konvencijama iz 1958”, Zbornik za
pomorsko pravo, 1961, Zagreb, str. 25-72; „Što je postigla Druga konferencija Ujedinjenih naroda
o pravu mora?”, ibid., str. 221-251; Vladimir IBLER: Sloboda mora, Zagreb, 1965, 202. str.; Budislav
VUKAS (red.): Novo pravo mora, Prinosi, br. 17, Zagreb, 1982, 38 str.; J. P. LEVY: La Conférence
des Nations Unies sur le droit de la mer, Histoire d’une négotiation singulière, Paris, 1983, 159
p.; Zvonko PERIŠIĆ: „Istorijsko-politički aspekti Konferencije UN o pravu mora”, Pomorski
zbornik 1983, knj. 21, Rijeka, str. 9-21; R. P. ANAND: Origin and Development of the Law of
the Sea: History of International Law revisited, Martinus Nijhoff 1983; Stojan NOVAKOVIĆ:
Kodifikacija i progresivni razvoj prava mora u okviru UN, JRMP 1985, br. 1-2, str. 389-401;
Vesna KAZAZIĆ: „Razvoj koncepta zajedničke baštine čovječanstva”, Zbornik Pravnog fakulteta
u Mostaru, 1987-1988, vol. VIII, str. 89-103; Milenko KREĆA: „Nekoliko napomena o pravnoj
prirodi međunarodnog prava mora”, JRMP 1987, str. 383-402; Vesna BARIĆ-PUNDA: „Ujedinjeni
narodi, razvoj prava mora i mirno rješavanje sporova”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996,
str. 309-318; Tulio TREVES: Codification du droit international et pratique des États dans le
droit de la mer, RCADI 1990, tome 223, pp. 9-302; D. VIDAS, V. OESTRENG (Ed.): Order for the
Oceans at the Turn of the Century (proceedings of the Oslo Conference), The Hague 1999, 577
p.; Vladimir IBLER: „Jus cogens i pravo mora”, ZPFZ 2001, br. 5, str. 809-827; Budislav VUKAS:
The Law of the Sea, Selected Writings, Leiden 2004, 359 pages.
Gilbert GIDEL: Le droit international public de la mer, tomes I-III, Paris, 1932, 1934; Charles
ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris 1980, pp. 269-482; D. P. O’CONNELL,
I.A. SHEARER: The International Law of Sea, v. I-II, New York 1982-1984; E. du PONTAVICE,
P. CORDIER: La mer et le droit, vol. I, Paris, 1984. 569 p.; R.-J. DUPUY, D. VIGNES: Traité du
nouveau droit de la mer, Paris, 1985, 1447 p.; Davorin RUDOLF: Međunarodno pravo mora,
Zagreb, 1985, 510 str.; Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora, Split, 1989, 583 str.; R.
R. CHURCHILL, A. V. LOWE: The Law of the Sea, Manchester, 1988, 37 p.; Vladimir IBLER:
Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb, 2001, 561 str.; V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo
mora u miru i u oružanim sukobima, Rijeka, 2002, XVIII + 450 str.; V. BARIĆ PUNDA, D.
RUDOLF ml,: Pravo mora – dokumenti, mišljenja znanstvenika, komentari, Split, 2007, 954 str.;
Rješavanje sporova u međunarodnom pravu mora, dokumenti, mišljenja znanstvenika, sudska
praksa, Split, 2007, 393 str.
1. Uvod More na našemu planetu čini cjelinu čiji su svi dijelovi međusobno
povezani. Površina Zemlje pretežito je pokrivena morima i oceanima. Dio pod
morem čini 70,8% ili oko 361 milijun kvadratnih kilometara, a kopneni dio samo
29,2%, ili oko 149 milijuna kvadratnih kilometara. Zbog toga odnosa, za razliku
od mora, kopno na zemlji ne čini cjelinu. Ono je razdijeljeno na kontinente, veće
i manje otoke, otočiće i hridi, kojih je svaki dio okružen morem.
Tako more razdvaja ljude i narode, ali ih na drugi način i međusobno pri-
bližava. Transport morem oduvijek je bio jeftiniji, a i slobodniji nego transport
kopnom koje je izdijeljeno državnim granicama.
Od davnina je more imalo veoma važnu ulogu u ljudskomu životu i u životu
uopće. Prva živa bića nastala su u moru. Klima i vrijeme, čak i kvaliteta zraka
koji udišemo, uvelike su uvjetovani uzajamnim utjecajem oceana i atmosfere
premda taj fenomen još nije proučen do kraja.
More je oduvijek bilo i važan izvor hrane za ljude. O plovidbi ljudi i o pri-
jevozu robe morima svjedoče najstariji pisani historijski izvori. Čak i danas,
uza sav napredak cestovnih, željezničkih i zračnih komunikacija na kopnu, na
svim kontinentima osim Europe većina čovječanstva naseljava pojas zemlje uz
morsku obalu koji od mora nije udaljen više od 350 kilometara.
Čovječanstvo će usporedo sa svojim porastom u budućnosti još više ovisiti
o hrani, o sirovinama i energiji kojima će se koristiti iz mora. Odraz te sve veće
ovisnosti ogleda se u najnovijem razvoju prava mora, koje se između 1958. i
1982. iz temelja izmijenilo.
2. Razvoj prava mora do modernoga doba. U razvoju prava mora nepre-
stano su se sukobljavale dvije oprečne tendencije: jedna za osiguranjem slobode
mora za sve i druga za proširenjem vlasti država nad morskim prostorima.
U rimskome pravu more se izjednačavalo sa zrakom i vodom koja teče, pa i
s morskom obalom. Budući da je bilo in usu communis, more, poput obale, nije
moglo biti predmetom privatnoga vlasništva. Ali kako je tada izgledalo da su
riblja bogatstva neiscrpna, svatko je na moru mogao loviti ribu. Od tih sloboda
ipak su bili isključeni neprijatelji rimskoga naroda te pirati koji su se smatrali
neprijateljima čovječanstva (hostes humani generis).
Nakon podjele Rimskoga Carstva i propasti njegova zapadnoga dijela, pre-
staje vlast jedne države nad poznatim morima. U doba feudalizma od početka
9. stoljeća počinje prevladavati gledište da su dijelovi mora pod vrhovništvom
pojedinih feudalnih vladara (ili uvjetno rečeno država). Ali taj razvoj prava mora
nije bio posvuda istodoban ni ravnomjeran.
Najčešće se uzimalo da su dijelovi mora gdje ono prodire u unutrašnjost
kopna ili je zatvoreno između kopna i otoka ili grebena, pod neograničenom
vlašću obalne države. To su tzv. dijelovi mora inter fauces terrarum (u ždrijelu
kopna), koji se danas smatraju unutrašnjim morskim vodama.
Države su smatrale da imaju određenu vlast i nad mnogo širim dijelovima
mora uz njihovu obalu i ta je vlast bila začetak onoga što se mnogo kasnije na-
zvalo teritorijalnim morem. Ali sadržaj te vlasti, u tome ranom razdoblju, sve
do 16. stoljeća, u različitim morima bio je različit.
§ 67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU 609
U dijelovima Sredozemlja ta se vlast najčešće očitovala kao redarstvena i kazne-

na sudbenost, posebno s obzirom na potrebu suzbijanja piratstva. Ona se, dakle,
pretežito svodila na imperium, tj. nadležnost, ali je uključivala naplatu pristojbi za
plovidbu. Feudalni vladar također je smatrao da ima pravo naplaćivati pristojbe za
ribolov u „svome” moru.
Sjeverni dio Europe ima manje obradivoga zemljišta od južnoga, ali su mora koja
ga okružuju mnogo bogatija ribom. Tamo je od ranih početaka vlast obalne države
imala značajke vlasništva nad morem (dominium) jer se priječila njegova upotreba
strancima glede ribolova, ali i prolaska.
Postojala su različita mjerila za granice toga dijela mora pod vlašću obalne dr-
žave.
Ponegdje je ona bila crta sredine, ponegdje granica dogleda koja se potom pre-
tvarala u određenu udaljenost (najčešće 14, ali ponekad i do 21 milju od obale). Neki
su pisci prihvaćali mnogo veće širine. Postglosator Bartolus (1314 – 1357) zastupao
je širinu čak od 1 talijanske milje ili 15 kilometara od obale.
Neke države isticale su zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija
(Mleci) od 13. stoljeća svojatala je Jadransko more iako nije nikada posjedovala
sve njegove obale. Ona nije dopuštala plovidbu Jadranom a da to nije odobrila
i naplatila pristojbu. Poznat je bio obred „vjenčanja” mletačkoga dužda s Ja-
dranskim morem kojom prigodom je u more bacao zlatan prsten. Tome su se
zahtjevu, npr., uspješno odupirali senjski uskoci u 16. stoljeću, sve do Madrid-
skoga mira iz 1617, po čijim ih je odredbama Austrija raselila po unutrašnjo-
sti (u Žumberak i Gacku). Ipak, potpuna sloboda plovidbe Jadranskim morem
osigurana je tek na početku 18. stoljeća (1717. godine) pod carem Karlom VI.
Slične zahtjeve isticala je Đenova nad Ligurskim morem.
Vlast Danske nad Baltikom, Norveške nad sjevernim dijelom Sjevernoga
mora te Škotske nad morem koje ju okružuje isključivala je plovidbu i ribolov
za strance.
Nakon otkrića Amerike (1492) Španjolska i Portugal ističu zahtjeve za vlašću
nad čitavim oceanima, s otkrivenim i prisvojenim zemljama na kopnu. Portugal
je svojatao Indijski ocean i dio Atlantika, a Španjolska Karipsko more i Pacifik.
Bulom Inter caetera od 4. svibnja 1494. papa Aleksandar VI. Borgia razdijelio je
posjede tih dviju država na kopnu i na moru crtom koja je išla uzduž Atlantika
na 100 milja zapadno od Azorskih i Zelenortskih Otoka.59
Nizozemski pravnik Hugo Grotius (1583 – 1645), u poznatom spisu Mare
liberum objavljenom 1609. usprotivio se tim neumjerenim zahtjevima država.
U V. poglavlju pod naslovom „Ni Indijski ocean ni pravo plovidbe njime ne
59
Vidi izvode iz te bule u prijevodu V. IBLER: Sloboda mora, Zagreb, 1965, str. 101-102.
pripadaju Portugalcima na temelju okupacije”, uz ostalo je istaknuo: „Budući da

je more, kao i zrak, neprikladno za fizičko prisvajanje, ni jedan narod ne može
nad njime steći posjed”. Od toga pravila on je jedino izuzeo djeliće mora (di-
verticula maris) okružene sa svih strana kopnom, ne šire od rijeka, nad kojima
je dopuštao čak i stjecanje privatnoga vlasništva. Ali čini se da ih nije smatrao
dijelovima mora. U sustavnom djelu De jure belli ac pacis iz 1625. Grotius je
dopustio vlasništvo i nad nekim zaljevima i tjesnacima ako se posjeduje čitava
obala, time da more u njima nije veće od kopna.60
Grotiusovo učenje o slobodi mora prvobitno je naišlo na velike otpore. Englez
John Seiden (1584 – 1654) u djelu Mare clausum iz 1635. tvrdio je da je more slobod-
no sve dok ga netko ne okupira. On je branio zahtjeve Britanije pod dinastijom Stuarta
nad morima koja su se prostirala od obala Švedske do Španjolske, čak i do Amerike.
U 18. stoljeću, kada je Britanija izrasla u najveću pomorsku silu svijeta, po-
stupno počinje prevladavati Grotiusovo učenje o slobodi mora. Usporedo s time
radikalno se umanjuju zahtjevi obalnih država o širini mora pod njihovom vla-
šću. Tome je pridonijela i granica toga mora mjerena dometom topa s obale.
Tu granicu najprije je zagovarao nizozemski pravnik Cornelius van Bynkersho-
ek61 (1673 – 1743) u djelu De Dominio maris iz 1702. On je dopuštao trajnu vlast nad
morem do granice do koje se može vršiti prisila s obale. Stoga on navodi: potestas
terrae finiri, ubi finitur armorum vis, ili imperium terrae finiri, ubi finitur armorum
potestas. Ali, poput Grotiusa, ni on nije doživio to da se njegovo učenje pretoči u
općeprihvaćeno pravilo pozitivnoga prava.
Tek od druge polovice 18. stoljeća države su ugovorima sebi uzajamno pri-
znavale vlast nad morem do dometa topa. Ta se vlast najprije priznavala glede
isključivoga ribolova i zabrane djelatnosti zaraćenih država u moru neutralne
zemlje. Ubrzo se potom javila i potreba da se domet topa pretvori u neku stalnu
duljinu.
Neprilika je bila to što u 18. i 19. stoljeću još nije bilo jedinstveno prihvaćenih
mjera. Čak i danas, u engleskome mjernom sustavu jedna milja ne iznosi jednaku
duljinu na kopnu i na moru. Tzv. statute mile iznosi 1609,33 metra, a nautička ili
morska milja 1852 metra. Osim milje, prije su bile u upotrebi i neke druge mjere
duljina kojih je bila različita u raznim zemljama. Jedna lieu ili league u Francuskoj i
Britaniji iznosila je tri, a u skandinavskim zemljama četiri morske milje.
U 19. stoljeću različito se određuje širina teritorijalnoga mora. Od konca
18. stoljeća Britanija i Sjedinjene Američke Države prihvaćaju tu granicu od tri
60
Razvoj Grotiusovih gledišta o slobodi mora izlaže F. De PAUW: Grotius and the Law of the
Sea, Brussels 1965, 77 p.
61
To se ime doslovno čita: „Binkershuk”.
morske milje (tj. jedne league), a skandinavske države zahtijevaju četiri milje
(koliko je iznosila njihova league). Španjolska i Portugal nikada nisu priznali
osnovnu granicu svoje vlasti nad morem užu od šest morskih milja. I premda su
se te razlike u širini teritorijalnoga mora održale do danas, ipak su svi ti zahtjevi
bili mnogo umjereniji od onih iz 17. stoljeća i prije.
U 19. stoljeću za dio mora nad kojim obalna država vrši neku vlast pojavio se na-
ziv teritorijalne vode ili teritorijalno more iako će drugi postati općenito prihvaćen
tek 1930. Ali još ni tada njegov pravni režim nije bio ujednačen i općenito prihvaćen.
Mnoge države određivale su svojim zakonima različite granice svoje vlasti na
moru, i to s obzirom na isključivi ribolov, na neutralnost, na kaznenu i drugu sud-
benost i dr. Osobito su mnoge zemlje određivale tzv. carinsku granicu, unutar koje
su njihovi organi imali pravo suzbijati krijumčarenje, širu nego glede ribolova i ne-
utralnosti. Ta carinska granica iznosila je 9, pa i 12 milja. Francuska je od početka
19. stoljeća odredila carinsku granicu od 20 kilometara (malo manje od 11 morskih
milja). Britanija je do polovice 19. stoljeća uređivala svoj carinski nadzor pomoću tzv.
Hovering Acts. S obzirom na zastavu broda (domaću ili stranu), te vrstu prekršaja,
on se protezao do 12, ali i do 300 milja od obale. Ipak je 1876. Britanija prihvatila
jedinstvenu carinsku granicu od 3 milje, očekujući da će i druge zemlje slijediti
njezin primjer.
3. Pravo mora do konca Drugoga svjetskog rata. Uza sve navedene neu-
jednačenosti, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pravo se mora bilo prilično kon-
solidiralo. Na moru su postojala samo tri općenito priznata pravna režima.
Unutrašnje morske vode obuhvaćale su more do najniže crte oseke, potom
luke te ušća rijeka i zaljeve (ako su sve njihove obale bile pod vlašću jedne dr-
žave). Bila je sporna najveća dopuštena širina ulaza u zaljev. U načelu ona nije
smjela biti veća od dvostruke širine teritorijalnoga mora.
Ali ni ta širina nije bila priznata na jedinstven način. Institut za međunarodno
pravo izjasnio se rezolucijom iz 1894. za tu širinu od 12 milja jer se odlučio za
jedinstvenu širinu teritorijalnog mora od 6 milja. Ali, u rezoluciji iz 1928, slijedeći
arbitražnu presudu o Obalnom ribolovu u sjevernom Atlantiku iz 1910, opredijelio
se za širinu od 10 milja. Istu širinu zastupala je i Britanija, unatoč tomu što je inzi-
stirala na širini teritorijalnoga mora za sve obalne države od samo 3 milje. I mnoge
druge zemlje prihvatile su širinu ulaza u zaljev od 10 milja premda ni ona nije bila
općenito priznata.
Na temelju historijskih prava koja nitko drugi nije osporavao, neke zemlje
polagale su pravo nad nekim zaljevima, ulaz kojih je bio mnogo širi od 10 milja.
Vlast obalne države nad unutrašnjim morskim vodama izjednačavala se s onom
koju je ona uživala na svome kopnenom području.
Teritorijalno more činilo je morski prostor (ili pojas) uzduž obale svake dr-
žave, čija se polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica
drugih dijelova unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina

teritorijalnoga mora. Zahtjevi država bili su između 3, 4 i 6 morskih milja.
Razlike u znanosti o domašaju vlasti obalne države u teritorijalnome moru bile
su više prividne nego stvarne. Neki su zastupali da obalna država tamo uživa vla-
sništvo, tj. dominium, a drugi da je riječ o imperiumu, tj. nadležnosti. Gotovo posve
osamljeno bilo je stajalište francuskoga profesora Alberta de la Pradellea, izloženo
1898, da je teritorijalno more dio otvorenoga mora u kojemu obalna država vrši
određene služnosti (vojne, carinske, sanitarne i dr.).62
Općenito se smatralo da u teritorijalnome moru brodovi svih stranih zastava
imaju pravo neškodljivoga prolaska, ali je bilo dvojbe o tome uživaju li to pravo
i strani ratni brodovi.
Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstva, izvan granica
teritorijalnoga mora obalnih država. Ono je bilo otvoreno svima za plovidbu, za
ribolov, za polaganje podmorskih kabela, a od početka 20. stoljeća i za prelije-
tanje. Prevladavalo je gledište da je otvoreno more res communis omnium, čije
dijelove ni jedna zemlja ne smije prisvajati. Bilo je i drugih gledišta po kojima
je ono bilo res nullius.63
Nikada prije, a ni poslije, režimom otvorenoga mora nisu bila obuhvaćena
veća morska prostranstva. Bio je to vrhunac u razvoju, ali su se suprotne težnje
ubrzo iskazale.
Rusija je 1910. i 1911. u nekim morima koja je okružuju propisala ribolovnu
granicu do 12 milja. Pod pritiskom Britanije ubrzo je od tih granica bila odustala.
Ali odmah nakon Revolucije, Sovjetska Rusija i potom Sovjetski Savez nizom akata
ustanovljuju granicu od 12 morskih milja za različite državne nadležnosti.64
Nakon što je 1920. godine u Sjedinjenim Američkim Državama uvedena
prohibicija alkohola, otpočeo je razvoj prava mora u drugomu smjeru. Širina
62
V. raspravu „Le droit de l’Etat sur la mer territoriale”, Revue générate de droit international
public, 1898, pp. 264-284, 309-347. Iscrpan prikaz gledišta toga i drugih pisaca izlaže Gilbert
GIDEL: Le droit international public de la mer, tome III: „La mer territoriale et la zone contiguë”,
Paris 1934, pp. 154-192.
63
Vidi raspravu o tome problemu i raznovrsna gledišta pisaca: G GIDEL, op. cit., tome Ier,
Paris 1932, pp. 213-224. Sam Gidel, međutim, smatrao je da je upotreba latinskih termina res
communis i res nullius iz privatnoga prava netočna za opis pravne naravi otvorenoga mora jer
oni zamagljuju raspravu koja je sama po sebi teška (p. 214). Čini se, također, da se zakonodavstva
nekih država o dubokomorskom rudarstvu iz najnovijih vremena zasnivaju na uvjerenju da su
mineralna bogatstva Međunarodne zone res nullius. V. infra, §76. Vidi o tome opširnije V. Đ. DE-
GAN: „Zakonodavstvo industrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu i Konvencija
UN o pravu mora iz 1982”, UPPPK 1986, br. 109-112, str. 68-71.
64
Od toga su bile izuzetak granice u Finskom zaljevu, koje su Ugovorom iz Dorpata s Finskom,
od 14. listopada 1920, bile ustanovljene na 4 milje, uz neka odstupanja.
teritorijalnoga mora od samo 3 milje nije toj zemlji bila dovoljna za suzbijanje
krijumčarenja alkohola koje je postalo veoma unosno. Zakonom (Tarrif Act)
iz 1922. propisano je pravo pretrage i mogućnost konfiskacije krijumčarskoga
broda sve do 12 milja od obale. Bio je to začetak novoga režima na moru koji će
se kasnije u nas nazvati vanjskim morskim pojasom.
Prvotna suprotstavljanja drugih država tome jednostranom činu prevladana su
sklapanjem niza od šesnaest dvostranih ugovora (Liquor Treaties) s glavnim po-
morskim silama svijeta, između 1924. i 1930. Sjedinjene Američke Države su tim
ugovorima ishodile priznanje te svoje nadležnosti u prostoru izvan teritorijalnog
mora. Budući da se Britanija protivila bilo kakvoj granici od 12 milja, u ugovoru s
njom bilo je propisano da američke vlasti mogu pretraživati britanske brodove na
udaljenosti od obale od jednoga sata vožnje (one hour steaming radius).
h
Između dva svjetska rata dolazi pod okriljem Lige naroda do prvoga poku-
šaja kodifikacije prava mora, koje se do tada pretežito razvijalo kao običajno
pravo na temelju jednostrane i ugovorne prakse obalnih država.
Na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji 1930. trebalo je, među ostalim, izraditi
i usvojiti mnogostranu konvenciju o teritorijalnom moru na temelju prethod-
noga rada odbora stručnjaka i prikupljenih mišljenja država.65 Konferencija je
završila neuspjehom jer se države sudionice nisu mogle usuglasiti o jedinstvenoj
širini teritorijalnoga mora. Neke su zastupale širinu od 3, 4 ili 6 milja, ali su neke
među njima zahtijevale i pojas posebnih prava u produžetku teritorijalnoga
mora. Promatrač na Konferenciji iz Sovjetskoga Saveza izjavio je da postojeće
pozitivno pravo dopušta svakoj državi vršenje različitih prava u granicama do
3, 4, 6 i 12 milja.
Konferencija ipak nije pretrpjela potpun neuspjeh. Nacrt pravila o režimu te-
ritorijalnoga mora nije naišao na protivljenje država. Ta su pravila potom gotovo
u cijelosti bila ugrađena u Ženevsku konvenciju o teritorijalnom moru i vanjskom
pojasu, iz 1958. Riješena je i teorijska dilema o naravi vlasti obalne države u njezinu
teritorijalnom moru. Priznato je da ona u njemu uživa „suverenost”.
Na toj Konferenciji, na temelju prethodne prakse Sjedinjenih Američkih Država,
iskristalizirao se novi pojas posebnih prava obalne države u dijelu otvorenoga mora
iako on još tada nije naišao na jednodušan pristanak. Na prijedlog francuskoga
pravnika Gilberta Gidela nazvan je zone contiguë. Nakon Drugoga svjetskog rata
taj je naziv u nas preveden kao „vanjski morski pojas”. Gidel je u kasnijim djelima
65
Jedan od članova Pripremnoga odbora za tu oblast bio je nizozemski pravnik J. P. A. François,
koji je u tijeku te Konferencije bio izradio i tekst dijela Završnoga akta o tome pitanju. Taj prav-
nik bio je nakon Drugoga svjetskog rata izvjestilac u Komisiji za međunarodno pravo pri izradi
nacrta pravila o pravu mora.
razradio pravnu narav toga pojasa i to je najvećim dijelom bilo ugrađeno u spome-
nutu Ženevsku konvenciju iz 1958.
I na samome početku Drugoga svjetskog rata, u doba kad su sve američke zemlje
osim Kanade još bile izvan ratnoga sukoba, ministri vanjskih poslova američkih
republika usvajaju 3. listopada 1939. Panamsku deklaraciju. Njome je pojas u Atlan-
tiku, određen geografskim koordinatama, ali udaljen od američke obale između 200
i 300 milja, bio proglašen „pojasom neutralnosti”. U njemu su bili zabranjeni nepri-
jateljski čini svih neameričkih zaraćenih zemalja i pretraživanje brodova neutral-
nih država. Panamskoj deklaraciji prethodila je izjava u istome smislu američkoga
predsjednika Franklina Roosevelta od 15. rujna 1939. Ali zaraćene strane nisu bile
priznale taj pojas neutralnosti ni formalno, a ni u stvarnosti.66
Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj pomoći (Rio Treaty), iz 1947. bila je
protegnuta granica zaštitnoga pojasa sve do Sjevernog pola (uključujući kanadsku
obalu), kao i do Južnoga pola. Svaki napad u tome prostoru mora protiv bilo koje
ugovornice ima se prema tome ugovoru smatrati napadom protiv svih američkih
država. Bio je to daljnji zahvat u slobodu otvorenoga mora.67
4. Prva i druga konferencija UN-a o pravu mora. Sve do Drugoga svjetskog
rata propisi o pravu mora pretežito su se odnosili na morsku površinu. Veće
dubine mora, a napose morsko dno i njegovo podzemlje, bili su izvan dometa
čovjeka.
S dna mora iskorištavali su se u malome obujmu šljunak, pijesak, biseri, spužve,
školjke i koralji. Iz morske vode izdvajala se sol, a veoma rijetko neki metali (ma-
gnezij, brom).
U tijeku Drugoga svjetskog rata porasle su potrebe za naftom. U Venezueli su
nalazišta nafte dosezala do same obale, pa su bušenja obavljana i u morskom plićaku.
Godine 1942. Venezuela i Britanija sklopile su dvostrani ugovor kojim su međusobno
podijelile „podmorski prostor” izvan njihova teritorijalnoga mora u zaljevu Paria u
svrhu njegova istraživanja i iskorištavanja. Zaljev Paria smješten je između kopne-
noga dijela Venezuele i otoka Trinidada koji je tada bio britanski posjed. Budući da
je Britanija inzistirala na širini teritorijalnoga mora od 3 milje (zaljev je prosječno
širok 35 milja), to razgraničenje nije obuhvaćalo vodeni stup i površinu mora u tome
zaljevu izvan teritorijalnoga mora, nego samo morsko dno i podzemlje.
Neposredno po okončanju Drugoga svjetskoga rata i bezuvjetne kapitulacije
Japana, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Harry S. Truman izdao je 28.
rujna 1945. dva proglasa. Jednim od tih proglasa postavio je zahtjev svoje zemlje
za „prirodnim izvorima dna i podzemlja kontinentalne ravnine (kontinentalnoga
šelfa) ispod otvorenoga mora, ali u produžetku obale Sjedinjenih Država”. U drugo-
66
Pomorski okršaji britanskih lakih krstarica s njemačkom oklopnjačom Admiral Graf von Spee
zbivali su se u prosincu 1939. upravo u toj zoni, tj. u blizini urugvajske i argentinske obale.
67
Cf., Gilbert APOLLIS: L’emprise maritime de l’Etat côtier, Paris 1981, p. 123; Charles ROUS
SEAU: Le droit des conflits armés, Paris 1983, pp. 216-217.
mu proglasu američki predsjednik istakao je pravo Sjedinjenih Američkih Država

da ustanovljuju „zaštitne zone” za ribolov u otvorenom moru u produžetku obale
Sjedinjenih Država, da bi se on rezervirao za ribare Sjedinjenih Američkih Država i
druge koji tamo tradicionalno love. On je također priznao i drugim državama pravo
da, u skladu s načelom zaštite i očuvanja ekonomskih izvora, donose slične akte
glede prostora izvan njihova teritorijalnog mora.
Sjedinjene Američke Države su time otvorile razdoblje prisvajanja i proširenja
vlasti obalnih država nad prostranstvima otvorenoga mora daleko od obale. Od tada
se nisu prestali množiti novi različiti režimi pod vlašću obalnih država u prostori-
ma koji su nekoć bili dijelovi otvorenoga mora. To prisvajanje obuhvaćalo je osim
samoga mora i njegove površine još više morsko dno i njegovo podzemlje. Time je
postupno, ali ubrzano nastajao nov institut epikontinentalnoga pojasa.
Karakteristična je bila odsutnost jednoobraznosti, pa i preciznosti sadržaja tih
jednostranih akata država. Ali to ipak nije priječilo daljnji običajni proces u razvoju
prava mora na dulji rok.68 Potrebe pravne sigurnosti na moru, koje čine cjelinu, na-
lagale su jedinstveno pravno uređenje svih njegovih dijelova, i osobito jedinstvenu
širinu teritorijalnog mora i vanjskoga pojasa, kao i jedinstvene kriterije za određi-
vanje prostora epikontinentalnoga pojasa svih obalnih država.
Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN-a bila je izradila nacrt
propisa koji je razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN-a o pravu mora
održanoj u Ženevi 1958. godine.
Materija o pravu mora bila je na toj Konferenciji razdijeljena u četiri posebne
konvencije, da bi se olakšalo usvajanje i pristup tim međunarodnim instrumen-
tima što je moguće većemu broju država. Taj pothvat kodifikacije bio je u cjelini
uspješan premda se za pojedina važna pitanja nisu uspjela naći jedinstvena rje-
šenja. Neki drugi važni problemi prava mora, poput unutrašnjih morskih voda
ili historijskih voda, nisu bili ni predmetom ove kodifikacije.
Konvencija o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu na nesumnjiv je način
potvrdila suverenost obalne države u njezinu teritorijalnom moru. Uz ostalo,
ona je dopustila povlačenje ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijalno-
ga mora u krajevima u kojima je obalna crta duboko razvedena, ili usječena, ili
ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi niz otoka (npr. uzduž
hrvatske obale na Jadranskome moru).69
68
Vidi pojedinosti o tim aktima država i njihovu pravnu analizu u Juraj ANDRASSY: Epikon-
tinentalni pojas, Zagreb, 1951, osobito str. 16-32, 43-49. Ta knjiga, medu prvima u svijetu o toj
temi, imala bi mnogo veći utjecaj na razvoj svjetske znanosti i pozitivnoga međunarodnog prava
da je bilo objavljena na nekom od svjetskih jezika.
69
U tome je ta Konvencija gotovo u potpunosti slijedila prije izrečenu presudu Međuna-
rodnog suda iz 1951. o Anglo-norveškom ribolovu.
U propisima o zaljevima određena je, uz ostalo, najveća dopuštena širina

ulaza u zaljev od 24 morske milje. Propisi o neškodljivom prolasku teritori-
jalnim morem i o sudbenosti obalne države nad stranim brodovima u njemu
predstavljaju kodifikaciju postojećega prava, čije se osnove do danas nisu bitno
izmijenile.
Glede vanjskoga morskog pojasa ta je Konvencija predvidjela da je on dio
otvorenoga mora, u kojemu obalna država može obavljati nadzor da bi spriječila
povredu svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih i zdravstvenih propisa na svoje-
mu državnom području i u teritorijalnome moru. Utvrđena je najveća dopušte-
na širina toga pojasa, i to do 12 morskih milja od polazne crte od koje se mjeri
širina teritorijalnoga mora. To znači da širina teritorijalnog mora i vanjskoga
pojasa u njegovu produžetku ne smije zajedno prijeći udaljenost od 12 milja.
Neuspjeh Prve konferencije iz 1958. bio je što se države sudionice drugi put
nisu uspjele usuglasiti o jedinstvenoj širini teritorijalnoga mora. U tome nema
promjena sve do danas. Države sudionice bile su podijeljene između onih koje
su zastupale tu širinu od 3, 4, 6 i 12 milja od polazne crte. Iako se povećao broj
država koje su zahtijevale 12 milja, još su uvijek bile rijetke one koje su zahti-
jevale još veće širine.
Konvencija o epikontinentalnom pojasu predstavljala je tada najveći domet
u progresivnom razvoju međunarodnoga prava jer se njome uredio taj tada
potpuno novi institut međunarodnoga prava mora. U Konvenciji je propisano
da obalna država vrši nad svojim epikontinentalnim pojasom „suverena prava”
(dakle ne potpunu suverenost poput one u teritorijalnome moru), radi njegova
istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. Prema toj Konven-
ciji, more iznad toga pojasa činilo je dio otvorenog mora.
Do te Konferencije države su pojedinačno jednostranim aktima protezale
svoju vlast nad epikontinentalnim pojasom u produžetku njihova teritorijalnoga
mora. Bez toga čina proglašenja obalna država nije mogla steći epikontinentalni
pojas. Konvencija ne samo što je priznala epikontinentalni pojas kao novi insti-
tut općega međunarodnog prava nego je i propisala da svaka obalna država ima
epikontinentalni pojas čije postojanje ne ovisi o bilo kakvom izričitom proglasu
te stvarnoj ili fiktivnoj okupaciji.
To je bio odraz uvjerenja da morsko dno i podzemlje u produžetku teritori-
jalnoga mora, jer je dio potonule kopnene mase, čini prirodni produžetak obalne
države ispod mora. To je za ono vrijeme predstavljalo i najrazumnije rješenje jer
je otklanjalo opasnost prisvajanja tuđega epikontinentalnog pojasa ili bogatstava
u njemu. Ono je, međutim, imalo dalekosežne nepovoljne posljedice za daljnji ra-
zvoj prava mora s obzirom na to da je potpuno napuštalo načelo efektivnosti glede
držanja tih prostora.
U neuspjehe Komisije za međunarodno pravo i Prve konferencije o pravu

mora iz 1958. treba ubrojiti i činjenicu da se nije uspjelo propisati jedinstve-
nu vanjsku granicu epikontinentalnoga pojasa. Konvencija predviđa dvostruki
kriterij: dubine i eksploatabilnosti. Propisano je da taj pojas čini morsko dno i
podzemlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnoga mora
„do dubine od 200 metara, ili preko te granice do točke gdje dubina vode nad
njime dopušta iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora”. To
je značilo da je usporedo s daljnjim tehnološkim napretkom taj pojas mogao
biti automatski proširivan, a da nije bila utvrđena nikakva krajnja granica toga
proširenja. To se odnosilo na epikontinentalni pojas svih obalnih država, pa i
onih koje ne bi ni doznale za taj tehnološki razvoj. Konvencija je predviđala da
i otocima pripada epikontinentalni pojas.
Konvencija o otvorenom mora kodificirala je postojeće pravo koje se stolje-
ćima razvijalo putem običaja. To se pravo i do danas najmanje mijenjalo iako
se neprestano umanjuju morski prostori koji potpadaju pod režim otvorenoga
mora. U Konvenciji je navedeno da se otvorenim morem razumijevaju svi dije-
lovi mora koji ne pripadaju teritorijalnomu moru ili unutrašnjim morskim voda-
ma. Otvoreno je more slobodno za sve narode. Slobode mora podrazumijevaju,
osobito za obalne i za neobalne države, slobode plovidbe, ribolova, polaganja
podmorskih kabela i cjevovoda te slobodu prelijetanja.
Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države.
Konvencija je, nadalje, donijela propise o osiguranju slobodnoga pristupa moru
neobalnim državama, o pružanju pomoći osobama i brodovima koji se nalaze u
opasnosti, o pravu progona, polaganju podmorskih kabela i cjevovoda na dnu
otvorenoga mora i dr.
Jedan od najtežih problema bio je ribolov na otvorenome moru. Još koncem
19. stoljeća došlo se do spoznaje da neke vrste živih bića u moru, a posebice sisa-
vaca, neograničenim ulovom mogu biti sasvim uništene. Posljedica usavršavanja
ribolovnih sredstava i povećanja ribarskih flota namijenjenih dalekomorskom
ribarstvu bio je prelov pojedinih ribljih vrsta u dijelovima otvorenoga mora koji
su u blizini obale drugih država. A najveća riblja bogatstva nalaze se u plitkim
dijelovima mora u blizini obale.
Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora imala
je dvostruku svrhu. S jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih
zemalja na ribolov u otvorenome moru, koje je bilo potvrđeno i u Konvenciji
o otvorenome moru. U isto vrijeme trebala je zaštititi legitimne interese obal-
nih država u dijelovima otvorenoga mora u blizini njihove obale, čak i kad se
njihovi građani ne bave ribolovom. Time su se nastojale ublažiti težnje nekih
zemalja, posebice onih iz Latinske Amerike, da proširuju svoju vlast na dijelove
otvorenoga mora radi očuvanja bioloških izvora mora. Ali ta Konvencija nije
postigla željeni cilj.
h
Godine 1960. bila je sazvana Druga konferencija Ujedinjenih nacija o pravu
mora, također u Ženevi. Ona je trebala ponovo razmotriti širinu teritorijalnoga
mora i granice isključivoga ribolova obalnih država. Kompromisan prijedlog
Sjedinjenih Američkih Država i Kanade da jedinstvena širina teritorijalnoga
mora iznosi 6 milja, uz daljnjih 6 milja za ribolovnu zonu, nije bio usvojen jer
mu je za to nedostajao samo jedan glas. Tako je ta Konferencija, poput one iz
1930, prošla bez rezultata.
Iz postojećih propisa proizlazi da je pravo svake obalne države da jedno-
strano određuje širinu svoga teritorijalnog mora. Prema Konvenciji iz 1958. ta
širina, zajedno s vanjskim pojasom, nije smjela prijeći udaljenost od 12 milja
od polazne crte. Najjače pomorske sile (osim Sovjetskoga Saveza) nisu drugim
zemljama priznavale širinu teritorijalnoga mora veću od 3 milje. Jedinstvena
veća širina od ove uzrokovala bi da cjelokupne vode u većemu broju tjesnaca
važnih za međunarodnu plovidbu time dođu pod režim teritorijalnoga mora
obalnih država na tjesnacu.
Ali unatoč spomenutim nedostacima ipak je bilo izgledalo da će pravo mora,
tako kodificirano sa četiri ženevske konvencije iz 1958, potrajati za dulje vreme-
na u budućnosti. To se nije ostvarilo. Te konvencije nikada nisu bile općenito
prihvaćene i mali je broj država postao njihovim strankama.70 Osobito nove
države, kojih je najveći broj stekao neovisnost u 1960. godini i kasnije, suzdr-
žavale su se da im pristupe čekajući novi razvoj. Bivša Jugoslavija bila je među
rijetkim zemljama koje su ratificirale sve četiri konvencije. Republika Hrvatska
notifikacijom sukcesije postala je strankom svih osim one o ribolovu na otvo-
renom moru.
Uza sve navedeno, te su konvencije i danas na snazi između njihovih stra-
naka. One su to ostale i nakon što je Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982.
stupila na snagu 16. studenog 1994.71
Članak 311(1). Konvencije iz 1982. propisuje: „Između država stranaka, ova
Konvencija ima prevagu nad Ženevskim konvencijama o pravu mora od 29. travnja
1958.” A i članak 30(3). Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. za takve situacije
70
Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu danas ima 52 države stranke, Konven-
cija o otvorenom moru 63, Konvencija o epikontinentalnom pojasu 58, a Konvencija o ribolovu
samo 38 stranaka.
71
Konvencija iz 1982. trenutačno ima 149 država stranaka.
na sličan način propisuje: „... prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u
kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijega ugovora”.
5. Treća konferencija UN-a o pravu mora. Splet različitih okolnosti dje-
lovao je na to da ženevska kodifikacija iz 1958. nije bila uspjela konsolidirati
pravo mora za dulje razdoblje. Jedan od jakih razloga, premda ne jedini, bila
je spomenuta težnja mnogih zemalja, poglavito onih siromašnih, da za sebe
očuvaju biološka i mineralna bogatstva mora u blizini svoje obale. Ali četiri
ženevske konvencije iz 1958. nisu regulirale uopće, ili ne dovoljno, neke važne
odnose na moru koji su ubrzo postali akutni.
Indonezija je još u prosincu 1957, dakle prije Prve ženevske konferencije, obja-
vila proglas kojim je sve vode koje okružuju ili se nalaze između njezina otočja, bez
obzira na njihovu širinu, proglasila „sastavnim dijelovima unutrašnjih ili nacionalnih
voda koje su pod isključivom suverenošću indonezijske države”. U tome proglasu
bilo je još navedeno da se u tim unutrašnjim vodama neškodljivi prolazak stranih
brodova „dopušta” (is granted) dok god ne škodi ili ne narušava suverenost i sigur-
nost Indonezije. Filipini su takvu namjeru izrazili još 1955, a zakon su donijeli 1961.
To je bio začetak novoga režima arhipelaških voda, koje na konferencijama 1958. i
1960. još nisu bile priznate.
Posljedice onečišćenja mora s kopna, s brodova i potapanjem sve su ozbiljnije.
Rizik nezgoda uvećavao se silnim povećanjem broja i veličine tankera. Ženevska
kodifikacija samo je ovlaš dotakla taj problem, i to u Konvenciji o otvorenome moru.
Pojavom nuklearnih podmornica u naoružanju najjačih država znanstvena istra-
živanja mora u vojne svrhe postala su veoma važna. U isto vrijeme sve je očitije da su
istraživanja mora u miroljubive svrhe, i međunarodna suradnja na tome području,
životno važni za cjelokupno čovječanstvo. To se odnosi na optimalno gospodare-
nje ribljim bogatstvima, otkrivanje mineralnih izvora na morskom dnu i u njegovu
podzemlju, sprječavanje onečišćenja, pa i otkrivanje novih izvora energije poput
njezine proizvodnje korištenjem voda, morskih struja i vjetrova, što je još uvijek
stvar budućnosti.
Ipak, za odluku o održanju Treće konferencije UN-a o pravu mora i za temeljitu
reviziju toga dijela međunarodnoga prava odlučujući je bio daljnji tehnološki razvoj
glede iskorištavanja mineralnih bogatstava s morskoga dna i iz njegova podzemlja.
Nekoć se smatralo da će to iskorištavanje riješiti sve ekonomske probleme čovje-
čanstva, a osobito siromašnih država.
U Meksičkom zaljevu bila su izvršena bušenja dna mora na dubinama čak do
4 000 metara. Tragovi nafte pronađeni su daleko izvan zone od 200 metara dubine.
Izgledalo je da više nema granica eksploatabilnosti dna mora i oceana. Uz to se
cijena nafte nakon 1973. počela naglo uvećavati i time je postala isplativa njezina
eksploatacija na velikim dubinama morskoga dna.
Interes za morsko dno silno je povećan kada se činilo da je postignut napredak u
tehnologiji iskorištavanja polimetaličkih nodula s dna mora i oceana. Za postojanje
tih nodula znalo se već u 19. stoljeću, ali je u sedamdesetim godinama 20. stoljeća
izgledalo da je razvoj tehnologije njihova vađenja s morskih dubina i prerade veoma

povoljan. Riječ je o grumenima veličine i boje krumpira, bogatima nekim metalima.
U njima najviše ima mangana (12 – 17%, ovisno o nalazištu), zatim željeza (11 – 22%)
te u manjem omjeru nekih dragocjenih metala poput nikla (0,25%), kobalta (0,3 –
0,6%) i bakra (0,1 – 0,35). Strogo uzevši, čini se da ti noduli nisu neobnovljivi. Ke-
mijskim procesima oni se kroz duga razdoblja stvaraju i talože na morskome dnu,
ali neusporedivo dulje nego što traje ljudski vijek.
Da se primijenio kriterij eksploatabilnosti iz članka 1. Ženevske konvencije o
epikontinentalnom pojasu iz 1958, morsko dno i podzemlje svih mora i oceana, bez
obzira na dubinu, postalo bi „epikontinentalnim pojasom” odnosnih obalnih država,
unatoč tome što ti prostori nemaju ničega zajedničkog s ravninom (šelfom) na rubu
kontinenata do prosječne dubine od oko 200 metara.
Suprotno bi rješenje bilo, a nažalost je kasnije uglavnom prevladalo, da najrazvi-
jenije države koje prve dođu u posjed tehnologije za dubokomorsko rudarstvo i prve
otkriju nalazišta polimetaličkih nodula, zahtijevaju da dno dubokih mora i oceana
slijedi ono što su one razumijevale pod režimom otvorenoga mora. Ta bi nalazišta
bila slobodna za onoga tko do njih prvi dođe iako to nije u skladu sa slobodom ribo-
lova i drugim slobodama na otvorenome moru, gdje nitko ne smije priječiti drugoga
da se njima u istim prostorima koristi.
Međunarodna zajednica izabrala je treći put, ali na njemu nije ustrajala. Opća
skupština UN-a usvojila je 17. prosinca 1970. jednoglasno uz 14 suzdržanih glasova
Deklaraciju o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica naci-
onalne jurisdikcije. Taj „prostor” (zona, area, la zone) i bogatstva u njemu proglašeni
su „zajedničkom baštinom čovječanstva”, koja ne može biti predmetom prisvajanja
država ili fizičkih i pravnih osoba. Zona će se iskorištavati isključivo u miroljubive
svrhe i u interesu čitavoga čovječanstva. Deklaracija je još navela da će sve djelatno-
sti koje se odnose na istraživanje i iskorištavanje bogatstava te zone i druge srodne
djelatnosti biti uređene „međunarodnim poretkom koji treba uspostaviti” (točka 4).72
Taj režim buduće Međunarodne zone dna mora i oceana (ili „Zone”), inspiriran
je, dakle, načelima iz Washingtonskoga ugovora iz 1959. o Antarktici te onima koja
su potom u međunarodnim instrumentima bila predviđena za Svemir, Mjesec i
druga nebeska tijela (v. supra, §63, pod 3 (ii), i §66).
h
Treća konferencija UN-a o pravu mora otpočela je u New Yorku 3. prosinca
1973, a dovršena je 10. prosinca 1982. potpisivanjem u Montego Bayu na Jamajci
nove Konvencije UN-a o pravu mora (dalje: „Konvencija iz 1982”). Trajala je,
72
Cf., Budislav VUKAS: „Zajednička baština čovječanstva”, Godišnjak Instituta za međunarod-
nu politiku i privredu 1981/82, Beograd, str. 191-211; Stojan NOVAKOVIĆ: „Zajednička baština
čovečanstva u pravu mora”, Prinosi, br. 17, Zagreb, 1982, str. 170-231; „Ekonomski aspekti dubo-
komorskog rudarstva”, Pomorski zbornik, 1983, str. 99-118; „Could We have Provided for a Better
United Nations Convention on the Law of the Sea?”, Prinosi, br. 21, Zagreb, 1985, str. 301-320;
Zvonko PERIŠIĆ: „Common Heritage of Mankind in the United Nations Convention on the Law
of the Sea”, ibid., str. 289-300.
dakle, punih devet godina. Sve do konca pregovora bilo je neizvjesno hoće li
nova konvencija uopće biti usvojena i potpisana.
Bila je to do tada najdulja diplomatska konferencija o nekome važnom pitanju i s
najvećim brojem sudionika. Na njoj je bilo zastupljeno 165 država, uz predstavnika
Vijeća UN-a za Namibiju, zatim 3 teritorija, 8 oslobodilačkih pokreta, 26 speci-
jaliziranih ustanova UN-a i drugih međunarodnih organizacija te 57 nevladinih
organizacija. Pravo glasa imali su samo predstavnici država i Vijeća za Namibiju.
Već pri sazivanju te konferencije bilo je odlučeno da se, za razliku od ženevske

kodifikacije iz 1958, izradi jedinstvena nova konvencija o pravu mora koja će urediti
sva pitanja i sve odnose na moru, njegovu dnu i podzemlju. To se na koncu i postiglo,
osim što su iz te Konvencije izostali propisi o režimu unutrašnjih morskih voda. Kao
i pri prijašnjim kodifikacijama, smatralo se da su te vode izjednačene s kopnenim
područjem obalnih država.
Godine 1974. usvojen je zaključak da se odluke o bitnim pitanjima donose usu-

glašavanjem stavova država sudionica, a da se preglasavanje putem dvotrećinske
većine vrši tek nakon što se iscrpu sve mogućnosti postizanja konsensusa. To se na
koncu i dogodilo. Pri usvajanju, protiv Konvencije su iz različitih razloga glasovale:
Sjedinjene Američke Države, Turska, Izrael i Venezuela.
Ali odluka o donošenju jedinstvene konvencije imala je važnu posljedicu da su

se oprečni interesi država imali usuglašavati u „paketu”. Neka od tih usuglašavanja
donijela su neka nova važna pravila prava mora koja ta Konvencija predviđa.
Najveće pomorske sile pristale su da se Konvencijom dopusti širina teritorijalno-

ga mora do 12 milja (dakle ne jedinstvena takva širina za sve obalne države), ali su
ishodile novi institut tranzitnoga prolaska kroz sve tjesnace koji služe međunarodnoj
plovidbi, a u svome najužem dijelu nisu širi od 24 milje.73 Konferencija je prihvatila
i novi institut arhipelaških voda uz uvjet da se kroz njih i iznad njih osiguraju pravo
prolaska i prelijetanja identični tranzitnom prolasku. Na koncu i granica vanjskoga
morskog pojasa pomaknuta je na 24 milje od polazne crte.
Prvobitno su zemlje u razvoju inzistirale na novoj jurisdikciji obalnih država do

200 milja od polazne crte. Taj režim nije bio istovjetan s epikontinentalnim pojasom,
s obzirom na to da je osim morskoga dna i podzemlja imao obuhvatiti vodeni stup i
površinu mora iznad njega. U Latinskoj Americi taj je novi institut u nastajanju naj-
prije bio nazvan „patrimonijalnim morem”, a od 1971, na prijedlog Kenije, nazvan je
isključivom ekonomskom zonom74 Nazivom se htjelo naglasiti da bi sloboda plovidbe
i preleta u tome novom prostoru „suverenih prava” obalnih država ostala netaknuta.
73
Taj se režim imao na umu osobito glede sljedećih tjesnaca: Gibraltar, Bonifacio, Bab el Man-
deb, Hormuški tjesnac, Malacca, Singapur, Sunda, Lombok i prolazi Northeast, Northwest te
Windward (Northeast, Northwest, and Windward Passages).
74
U hrvatskoj pravnoj terminologiji i u Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske iz 1994, te iz
2004. godine, za taj pojam usvojen je izraz „gospodarski pojas” (uz vanjski morski pojas i epikon-
tinentalni pojas). Izraz „isključivi” nepotreban je i u biti netočan, jer obalna država u njemu ne
Na početku su se tradicionalne pomorske sile suprotstavljale tome novom za-

diranju u prostore otvorenoga mora, sve dok 1976. redom nisu proširile svoje ri-
bolovne i druge zone do 200 milja od polazne crte: Sjedinjene Američke Države,
Kanada, Francuska, Europska ekonomska zajednica i Sovjetski Savez. Time je taj
„gospodarski pojas” postao institutom općega običajnoga prava, a Konvencija je
potom trebala propisati pojedinosti njegova pravnog režima. I tek je nakon toga
izišlo na vidjelo da su usvajanjem toga novoga instituta prava mora najveći dobitnici
neke najrazvijenije industrijske i pomorske sile svijeta (Sjedinjene Američke Države,
Australija, Novi Zeland, Kanada, Sovjetski Savez, Japan, uz Indoneziju kao zemlju u
razvoju). Zemlje bez izlaza na more i države s kratkom obalom (poput Iraka, Zaira,
Jordana ili danas Slovenije i Bosne i Hercegovine) ne dobivaju tim gospodarskim
pojasom ništa.
Na toj konferenciji sve su države, uključujući i neobalne, htjele dobiti više od
onoga što su prije imale, a da nije bilo nikakve snage koja bi djelotvorno zaštitila i
opće interese, uključujući i proklamirano načelo zajedničke baštine čovječanstva.
Očekivalo se da će novi gospodarski pojas do 200 milja od polazne crte asimilirati
dotadašnji epikontinentalni pojas kao njegovo vlastito dno i podzemlje. Ali drža-
ve čija kontinentalna orubina prelazi tu udaljenost izborile su se za novu granicu
epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica pod posebnim uvjetima može pomaknuti
do 360 milja širine (648,2 kilometra) od polazne crte, čak i preko te granice, do 100
milja računajući od izobate od 2 500 metara.
I dok je po Konvenciji iz 1958. jedna od granica toga pojasa činila kontinentalnu
ravninu (šelf ) do dubine od 200 metara, po novoj Konvenciji taj se pojas širi do vanj-
skoga ruba kontinentalne orubine, tj. do dubina većih od 4 000 metara. To proširenje
toga pojasa na više od 200 milja širine predstavlja najdrastičnije umanjenje prostora
dna i podzemlja mora koji je imao doći pod međunarodni režim zajedničke baštine
čovječanstva. Time iskorištavanje morskoga dna i podzemlja na velikim dubinama
postaje skuplje i manje isplativo, a to je, čini se, odgodilo iskorištavanje tih bogat-
stava za daleku budućnost.
Za prostor dna i podzemlja oceanâ izvan novih i veoma proširenih granica na-
cionalne jurisdikcije Konvencija je usvojila naziv Zona s velikim početnim slovom
(„Area”, „La Zone”). O međunarodnom režimu te Zone na Konferenciji se najviše
pregovaralo. Mnogi su se tada zanosili nadama da će njezino gospodarsko iskorišta-
vanje ubrzo otpočeti i da će donositi goleme dobiti. Prema međunarodnom režimu
kakav je predviđen u toj Konvenciji, te su se dobiti trebale, na temelju solidarnosti,
raspodjeljivati svim državama svijeta – obalnima i neobalnima – ali u prvom redu
onima najsiromašnijim. Mnogi su se u tijeku rada Treće konferencije nadali da će
ostvareni prihodi iz te Zone biti dostatni za ubrzaniji razvoj nerazvijenijih zemalja i
time za umanjenje razlika između bogatih i siromašnih država u svijetu.
uživa čak ni isključiva ekonomska prava. Ipak je u službenom prijevodu Konvencije iz 1982. taj
prostor sasvim nepotrebno nazvan „isključivim gospodarskim pojasom”. Usp., Narodne novine –
Međunarodni ugovori, br. 9 od 20. lipnja 2000.
Kasniji rezultati istraživanja dovode do spoznaje da se te želje neće nikada ostva-

riti. Još nije sasvim usavršena tehnologija vađenja ruda s dna oceana, a ni tehnologija
njihove prerade. Možda je u svemu tome odlučujuće što je novi razvoj kompjutorske
tehnologije i optičkih vlakana umanjio potrebe za metalima kao sirovinom, ponaj-
prije za bakrom.
Dio XI. koji se odnosi na Zonu najopsežniji je dio u Konvenciji iz 1982. Osim
pravnoga uređenja Zone i propisa o razvoju njezinih bogatstava, međunarodni re-
žim propisan u njemu predviđa ustanovljenje „Vlasti” koja u Zoni ima djelovati u
ime čitavoga čovječanstva. Konvencija je predvidjela opsežnu organizaciju Vlasti s
mrežom glavnih i pomoćnih organa, nekom vrstom „Ujedinjenih nacija za morsko
dno”. Moguće je da je u zacrtavanju toliko skupe i razgranate organizacije imala
ulogu i želja „međunarodne birokracije” koju čine predstavnici država, da u njoj
nađu unosna zaposlenja za sebe, pa i za svoje potomstvo.
Konvencija predviđa i osnivanje „Poduzeća”, koje je u isto vrijeme organ Vlasti,
ali bi trebalo izravno poduzimati istraživanje i iskorištavanje mineralnih bogatstava
Zone. Ostvarenim prihodima Poduzeća treba raspolagati Vlast. Tim Poduzećem
trebalo je ostvariti cilj da se međunarodna zajednica otpočne izravno baviti podu-
zetništvom radi ostvarivanja dobiti.
U tijeku rada Treće konferencije zemlje u razvoju bile su naklonjene ideji da
Vlast u Zoni ima veoma široke ovlasti, a da mineralna bogatstva Zone pretežito ili
isključivo iskorištava Poduzeće. Takva zamisao najbliža je ideji i cilju zajedničke
baštine čovječanstva. Razvijene zapadne zemlje, koje su tvrdile da jedino one ras-
polažu nužnom tehnologijom, imale su suprotnu viziju – da Zonu treba otvoriti za
eksploataciju najsposobnijim privatnim kapitalističkim poduzećima. Vlast bi trebala
odobravati licence za iskorištavanje i naplaćivati prihode.
Izlaz je nađen u tzv. paralelnom sustavu koji je bio predložio Henry Kissinger,
tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država. Nalazište koje istraži neko
privatno ili državno poduzeće treba podijeliti na dva dijela jednake komercijalne
vrijednosti. Jedan od njih prepušta se na eksploataciju privatnoj ili državnoj pravnoj
osobi koja ga je istražila, a drugi bi iskorištavala Vlast putem Poduzeća ili udruži-
vanjem sa zemljama u razvoju. Taj sustav bio je predviđen u članku 8. Aneksa III.
na Konvenciju, koji se odnosi na temeljne uvjete pod kojima fizičke i pravne osobe
mogu ispitivati, istraživati i iskorištavati Zonu.
Ali još prije okončanja Treće konferencije te potom poslije usvajanja Konvencije
iz 1982, razvijene industrijske države Zapada i bivši Sovjetski Savez stvorili su, putem
svojih zakona, odvojen sustav istraživanja i iskorištavanja mineralnih bogatstava
morskoga dna. Prve su u tome bile Sjedinjene Američke Države i Njemačka još
1980. te Britanija 1981. Tim su zakonima nacionalna tijela država ovlaštena da izdaju
dozvole fizičkim i pravnim osobama za istraživanje i obilježavanje nalazišta. Te su
zemlje potom sklopile sporazume o uzajamnom priznavanju izdanih dozvola da bi
se izbjeglo preklapanje istraženih nalazišta. Iako su svi ti zakoni donošeni navodno
kao privremeni, u očekivanju stupanja na snagu Konvencije iz 1982, oni su u njiho-
voj promjeni i po posljedicama suprotni načelima iz Deklaracije Opće skupštine, iz
1970. kao i iz dijela XL. te Konvencije.
U isto su vrijeme Sjedinjene Američke Države pod novom administracijom Ro-

nalda Reagana 1981. zatražile odgodu usvajanja te potom i preispitivanje nekih
ključnih propisa nacrta konvencije, koje je prethodna vlada te zemlje već bila prihva-
tila. Djelomično im se izašlo u susret usvajanjem Rezolucije II. kao priloga Završnoga
akta Konferencije. Tzv. pionirski investitori dobili su pravo da istražuju, ali ne i da
iskorištavaju određena područja Zone i prije stupanja na snagu Konvencije.
Ali Sjedinjene Američke Države nisu bile zadovoljne dijelom XI. u cjelini i stoga
su 3. travnja 1982. glasovale protiv Konvencije. Stoga ta Konvencija i nije bila usvo-
jena konsenzusom, nego većinom svih država sudionica Treće konferencije.
Konvencija iz 1982. stupila je na snagu 16. studenoga 1994, i to godinu dana
nakon polaganja šezdesete isprave o njezinoj ratifikaciji ili pristupanju. Ali među
strankama Konvencije ima neobalnih država i mnogo zemalja u razvoju s malim
privrednim i tehnološkim resursima, a prvotno su bile izostale neke važne indu-
strijske i pomorske sile.
U očekivanju stupanja na snagu te Konvencije poduzet je još jedan napor da
se zadovolje interesi Sjedinjenih Američkih Država kako bi i ta zemlja konačno
postala njezinom strankom. Cijena toga napora bilo je usvajanje u Općoj skupštini
UN-a, rezolucijom 48/263 od 17. kolovoza 1994, „Sporazuma o primjeni dijela XI.
Konvencije UN-a o pravu mora”. Usvajanjem toga Sporazuma tim putem, a prije
stupanja na snagu Konvencije, izbjegla se složena i teška procedura izmjene kakvu
je predviđao sam tekst Konvencije.
Taj Sporazum praktično napušta načelo zajedničke baštine čovječanstva i mijenja
sve bitne propise iz dijela XI. o načelima pravnoga uređenja Zone, kao i propise iz
njezinih aneksa III. i IV. Sve je to učinjeno u ime vrhunskoga načela tržišne privrede,
a u duhu zastarjeloga ekonomskog liberalizma iz 19. stoljeća. Stvarni i potencijalni
korisnici prirodnih izvora Zone postaju privatna poduzeća te veoma reducirana
birokracija Vlasti. Premda nitko ne zna kada će i ta privatna poduzeća otpočeti s
komercijalnom eksploatacijom Zone, ona su sebi, čini se, zauvijek rezervirala pravo
na najbogatija nalazišta polimetaličkih nodula u Međunarodnoj zoni.
Sporazum iz 1994, naime, predviđa mogućnost naknadnoga odobrenja planova
rada privatnih poduzeća, koje su prije toga odobrila tijela država nepotpisnica Kon-
vencije, kao i planove pionirskih investitora koji su u međuvremenu bili registrirani
u Pripremnoj komisiji.
I konačno, države potpisnice Sporazuma iz 1994. koje još nisu postale strankama
Konvencije iz 1982, stekle su dalekosežno pravo da ga privremeno primjenjuju, ali
samo do 16. studenog 1998. Tu su se imale u vidu Sjedinjene Američke Države. Ta
je zemlja po toj osnovi imala pravo postati privremenom članicom Vlasti te Vijeća
kao njezina organa s proširenom nadležnošću. Ona bi mogla svojim vetom spriječiti
bilo kakvu izmjenu toga Sporazuma.
Tajništvo Vlasti privremeno obavlja funkcije međunarodnoga Poduzeća, ali Sje-
dinjene Američke Države ne kriju namjeru da ga dokinu ili da ga onemoguće u
djelatnostima. Ali iz raspoloživih podataka nema dokaza da su Sjedinjene Države
do danas postale strankom ni Konvencije iz 1982, a ni Sporazuma iz 1994. Ovome
piscu nije poznato na koji način organi Vlasti rade.
6. Konvencija iz 1982. i opće običajno pravo mora. Konvencija UN-a o

pravu mora iz 1982. opsežan je međunarodni instrument s 320 članaka raspodi-
jeljenih u sedamnaest dijelova, uz devet aneksa. Završni akt Treće konferencije
UN-a o pravu mora obuhvaća još šest aneksa.
Ta je Konvencija utjecala na konsolidaciju i na progresivni razvoj općega obi-
čajnoga prava mora davno prije nego što je za svoje stranke kao ugovor stupila
na snagu 1994. godine (vidi pojedinosti, supra, §11).
(a) Dijelovi te Konvencije koji potvrđuju istovjetna pravila s onima iz ženev-
skih konvencija iz 1958, propisi su koji su još 1982. predstavljali čistu kodifi-
kaciju općega običajnog prava na snazi. To su, među ostalim, oni o pravnomu
režimu teritorijalnoga mora, vanjskoga morskoga pojasa, epikontinentalnog
pojasa i napose otvorenoga mora. To je i većina pravila o povlačenju ravnih
polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnoga mora.
(b) Mnogi propisi iz te Konvencije predstavljali su u 1982. progresivni ra-
zvoj općega običajnog prava, s obzirom na to da su kristalizirali već postojeću
praksu država. S obzirom na to da ti propisi potvrđuju proširenje suverenosti,
suverenih prava i jurisdikcije obalnih država na prostorima koji su nekoć bili
pod režimom otvorenoga mora, može se sa sigurnošću zaključiti da su se i svi
oni odavno transformirali u pravila općega običajnog prava mora. To stoga što
im se više ni jedna država svijeta ne suprotstavlja. Te odredbe Konvencije time
predviđaju i potvrđuju prava i za one obalne države koje još nisu postale stran-
kama te Konvencije ili to uopće ne namjeravaju postati.
Tu je riječ o propisima koji ovlašćuju obalne države da prošire svoje teritori-
jalno more do 12 milja te vanjski morski pojas do 24 milje od polazne crte. To su
i propisi koji potvrđuju vanjsku granicu epikontinentalnoga pojasa do 200 milja
od polazne crte za sve obalne države bez proglašenja. To su, napokon, čitavi di-
jelovi IV. i V. Konvencije o arhipelaškim vodama i o gospodarskom pojasu. Isto
se može ustvrditi i za dijelove XII. i XIII. o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša
i o znanstvenom istraživanju mora.
(c) Odredbe o „legislaciji” prava mora, koje 1982. nisu potvrđivale tada po-
stojeću praksu država, u Konvenciji iz 1982. relativno su malobrojne. Riječ je o
propisima o tranzitnom prolasku stranih brodova međunarodnim tjesnacima
koji služe međunarodnoj plovidbi (članci 37 – 44). Ali unatoč tomu što Sjedi-
njene Američke Države nisu postale strankom Konvencije, i taj se režim danas
primjenjuje u svim tim tjesnacima. Stoga se više ne bi moglo dokazati da se i on
nije transformirao u opće običajno pravo mora.
Druga su vrsta odredbe koje dopuštaju nekim obalnim državama da prošire
svoj epikontinentalni pojas više od 200 milja, sve do vanjskoga ruba kontinen-
talne orubine. Za vanjske granice toga pojasa te države moraju dobiti suglasnost
od Komisije za granice epikontinentalnoga pojasa te moraju plaćati doprinos

Vlasti za iskorištavanje dijelova toga pojasa izvan granice od 200 milja. Stoga,
makar danas valja smatrati da samo države stranke Konvencije iz 1982. mogu
na valjan način proširiti taj pojas preko granice od 200 milja.
(d) Napokon, među „kontraktualnim” propisima najvažniji su oni koji se
odnose na Međunarodnu zonu iz dijela XL. te Konvencije, a koji su veoma
izmijenjeni spomenutim Sporazumom usvojenim 1994. O tome smo režimu
već raspravljali, a u pojedinostima ćemo ga na odgovarajućem mjestu opisati
(infra, §76). U te propise spada i čitav XV. dio Konvencije iz 1982. o rješavanju
sporova, koji također pravno obvezuje samo njezine stranke.
7. Značajke i pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu.
Konvencija iz 1982. podrazumijeva osam različitih pravnih režima u različitim
dijelovima mora, morskoga dna i njegova podzemlja te zračnoga prostora iznad
mora. Ali uzimajući u obzir tri posebna režima u različitim dijelovima unutraš-
njih morskih voda, danas na cjelokupnom morskom prostoru zapravo postoji
deset različitih režima.
Pravni režim nekoga od tih prostora ovisi o pravima na izvjesne upotrebe
mora u granicama odnosnoga prostora. Plovidba i ribolov su upotrebe mora
poznate od pamtivijeka. Od druge polovice 19. stoljeća tim se upotrebama
pridružilo polaganje morskih kabela i cjevovoda. Razvitkom zrakoplovstva od
početka 20. stoljeća njima se pridružuje i prelijetanje. Novije su upotrebe mora
znanstvena istraživanja mora i podizanje umjetnih otoka i naprava. Najnovija
upotreba jest istraživanje i iskorištavanje mineralnih i drugih bogatstava mor-
skoga dna i podzemlja.
Pravni režim nekoga prostora mora ovisi o tome čine li po općemu običaj-
nom pravu mora neke ili sve od tih upotreba isključiva prava obalne države ili
je naprotiv riječ o „slobodama” ili pravima u korist svih država, obalnih i neo-
balnih, te fizičkih i pravnih osoba iz svih država svijeta. Na otvorenomu moru
sve gornje upotrebe, osim posljednje, čine slobode u korist svih. Naprotiv, u
unutrašnjim morskim vodama, arhipelaškim vodama te u teritorijalnome moru,
većina tih upotreba, uz neka ograničenja u korist ostalih, čine isključiva prava
obalne države.
Zbog sve većih opasnosti od onečišćenja, gornjim se upotrebama dodaju
važne nadležnosti obalne države u zaštiti i očuvanju morskoga okoliša.
S obzirom na odnos isključivih prava obalne države te prava i sloboda svih
država, sve dijelove mora, morskoga dna i podzemlja te zračnoga prostora iznad
mora možemo podijeliti u tri velike skupine.75 Odmah ćemo opisati i glavne
značajke svake od tih skupina.
75
Tu je trodiobu ustanovio ovaj pisac, ponajprije u didaktičke svrhe. Ona sâma nije predviđena
A. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja koji čine državno područje. U

njih spadaju: (1) unutrašnje morske vode, (2) arhipelaške vode arhipelaških dr-
žava i (3) teritorijalno more.
Prema općemu običajnom pravu mora potvrđenom ugovornim propisima,
uključujući i Konvenciju iz 1982, nad tim dijelovima mora obalna država uživa
„suverenost”. Oni obuhvaćaju i morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad
njih. Ali samo u nekim dijelovima unutrašnjih morskih voda ta je suverenost
gotovo potpuno izjednačena s onom koju država uživa na svome kopnenom
području. U drugim dijelovima morskih prostora koji spadaju u tu skupinu ta
„suverenost” obalne države djelomično je ograničena u interesu međunarodno-
ga prometa i zbog prije stečenih prava susjednih i drugih država. Ona je ograni-
čena bilo temeljem posebnih ugovornih propisa (pristup lukama otvorenima za
međunarodni promet) ili propisima općega običajnog prava koji su kodificirani
općim konvencijama (pravo neškodljivoga prolaska, pravo tranzitnog prolaska i
pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima svih brodova). Ali unatoč tome,
obalna država ima pravo smatrati sve te morske prostore dijelovima svoga dr-
žavnog područja.
B. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja u kojima obalna država uživa
„suverena” ili neka druga prava. U te dijelove spadaju: (4) vanjski morski pojas,
(5) gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona) i (6) epikontinentalni pojas.
Ti morski prostori („pojasovi”), koji se na istom prostoru djelomično pre-
klapaju, nisu dijelovi državnoga područja obalne države. U njima je vlast obal-
ne države znatno umanjena, napose u korist slobode plovidbe i prelijetanja za
brodove i za zrakoplove svih država.
U vanjskomu morskom pojasu ni po propisima iz 1958, a ni po Konvenciji
iz 1982, obalnoj državi nisu priznata nikakva „suverena prava”. Ona u njemu
ima tek ograničena prava vršenja nadzora, sprječavanja i kažnjavanja. Glede
gospodarskoga i epikontinentalnog pojasa nova Konvencija priznaje obalnoj
državi određena „suverena prava”, a za gospodarski pojas još i „jurisdikciju”.
Razlike između spomenutih „suverenih prava” i „suverenosti” koju obalna
država uživa u svojim unutrašnjim morskim vodama, arhipelaškim vodama i
teritorijalnome moru mogu na prvi pogled izgledati formalne i bez značenja.
Tijekom vremena one se mogu umanjivati, čak i nestati. Ali u tim prostorima
sve treće države uživaju slobode plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih
kabela i cjevovoda kao i na otvorenom moru. S druge strane, obalna država
tu ima znatne ovlasti u suzbijanju onečišćenja mora s brodova, ali se pri tome
u konvencijama o kodifikaciji prava mora, ali se njihovim odredbama i ne suprotstavlja.

mora držati međunarodnih propisa. Nadalje, ona je u tim prostorima stekla

dalekosežna gospodarska prava na žive i na nežive prirodne izvore te u znatnoj
mjeri i pravo na znanstveno istraživanje mora.
C. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja izvan granica nacionalne juris-
dikcije država. U njih, napokon, spadaju: (7) otvoreno more te (8) Međunarodna
zona dna mora i oceana.
U tim dijelovima mora ni jedna obalna država ne može vršiti nikakvu is-
ključivu vlast, osim nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom te još u
nekim posebnim slučajevima. Otvoreno je more star institut međunarodnoga
prava, a Međunarodna zona tekovina je najnovijega razvoja prava mora i još više
tekovina tehnološkog razvoja koji je, čini se, omogućio iskorištavanje njezinih
mineralnih bogatstava. Današnji režim prisvajanja i iskorištavanja nalazišta tih
bogatstava udaljio se od sloboda otvorenoga mora koje zabranjuje svakome da
priječi njihovo uživanje od bilo koga drugoga.
629
B. PODRUČJA
DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO
OBALNE DRŽAVE
§ 68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE
Bibliografija
Rudolf LAUN: Le régime international des ports. RCADI 1926. tome 15, pp. 5-141; Andrija ŠUC:
„Imunitet državnih brodova u svjetlu ženevske kodifikacije o pomorskom pravu iz 1958”, JRMP
1959, br. 2, str. 206-215; Vladimir IBLER: Opće običajno međunarodno pravo morskih luka u doba
mira, JRMP 1962, str. 22-43; Branko JAKAŠA: Međunarodni režim morskih luka. Zagreb, 1965;
V. Đ. DEGAN: Internal Waters, Netherlands Yearbook of International Law 1986, (The Hague),
pp. 3-44; Režim dijelova unutrašnjih voda naknadno zahvaćenih ravnim polaznim crtama – i
neka druga pitanja prava mora, JRMP 1988, br. 3, str. 393-411; M. REISMAN, G. WESTERMAN:
Straight Baselines in International Maritime Boundary Delimitations, New York, 1992, 237 p.
1. Vanjske granice unutrašnjih voda. Unutrašnje morske vode oni su di-

jelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. Dugo se vremena općenito smatralo
da je vlast obalne države u svim tim vodama izjednačena s onom koju uživa na
kopnu. Stoga unutrašnje morske vode nisu bile predmetom izravne i sveobu-
hvatne kodifikacije prava mora ni 1930, 1958. ili 1982. Smatralo se da propisi
međunarodnoga prava ne uređuju odnose u tim vodama.
Kodificirano pravo mora samo se posredno bavilo unutrašnjim morskim
vodama, i to kada je određivalo prolazne crte za mjerenje širine teritorijalnoga
mora. Te su polazne crte ujedno i vanjske granice unutrašnjih morskih voda.
U unutrašnje morske vode koje se određuju normalnim polaznim crtama
spadaju more do crte niske vode, luke, ušća rijeka, zaljevi te more unutar ravnih
polaznih crta.
Raspravljat ćemo najprije o vanjskim granicama unutrašnjih morskih voda.76
(a) Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode (između crte
plime i crte najniže oseke) po starinskom običaju spadaju u unutrašnje morske
vode. Ti dijelovi mora, jer su nestalni, neprikladni su za plovidbu i zasad su od
male privredne vrijednosti.
76
Vidi S. NOVAKOVIĆ: Osnovna crta i granica teritorijalnog mora, Zbornik za pomorsko pra-
vo, 1957, str. 211-272; D. RUDOLF: Pitanje granica obalne države na moru, Naša zakonitost,
1974, br. 7-8, str. 705-742; L. CAFLISCH: Les zones maritimes sous jurisdiction nationale, leurs
limites et leur délimitation”, u D. BARDONNET, M. VIRALLY: Le nouveau droit international de
la mer, Paris, 1983, pp. 35-116; Vesna KAZAZIĆ: Povlačenje polazne crte od koje se mjeri širina
teritorijalnog mora, Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru, 1985, vol. VI, str. 151-173.
(b) Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine crte koje spa-
jaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkoga sustava i
čine dio obale. Uređaji udaljeni od obale i umjetni otoci ne smatraju se stalnim
lučkim građevinama.
(c) Kod ušća rijeka, ako se rijeka neposredno ulijeva u more, vanjska će gra-
nica biti pravac preko ušća rijeke između točaka na crti niske vode na obalama.
Ako ušće rijeke čini estuarij, tj. deltu, onda se u tome pogledu primjenjuju pra-
vila koja vrijede za zaljev (vidi dalje).
(d) Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode, potrebno je da ispuni
nekoliko uvjeta. Najprije, (i) sve obale uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati
samo jednoj državi. Ako su obale zaljeva podijeljene između više država, tada
svaka od njih ima u njemu unutrašnje morske vode, teritorijalno more, i zavisno
od njegova prostranstva, druge dijelove mora pod svojom jurisdikcijom.
(ii) Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno. Površina mora
u zaljevu mora biti jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer
crta povučena preko ulaza u zaljev.
(iii) Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje, tj. od dvostruko naj-
veće dopuštene širine teritorijalnoga mora, računajući od crte niske vode.
Gdje zbog postojanja otoka zaljev ima više od jednoga ulaza, zbroj tih ulaza ne
smije premašivati 24 milje. Ako tako određen ulaz u zaljev prelazi 24 milje, obalna
država može u unutrašnjosti zaljeva povući ravne polazne crte od 24 milje, tako da
te dužine zatvore najveću moguću površinu vode.
Sa stajališta međunarodnoga prava ne postoje razlike između zaljeva i tzv.
unutrašnjih mora, tj. onih mora koja su okružena kopnom, ali su u prirodnoj
plovnoj vezi s drugim morima.
Tako je Azovsko more do 1991. činilo unutrašnje morske vode Sovjetskoga Sa-
veza jer je ispunjavalo sve navedene uvjete za zaljev. Raspadom Sovjetskoga Saveza
ono to više nije jer obale u njemu danas imaju Ukrajina i Ruska Federacija. Jednako
je s Piranskim zaljevom na kojemu obale danas imaju Hrvatska i Slovenija.
Kada bi se kriteriji današnjega međunarodnoga prava primijenili na prošlost,
onda bi čitavo Sredozemno more, uključujući Jadransko i Crno more, činilo unu-
trašnje morske vode Rimskoga Carstva na vrhuncu njegove moći. Isto tako, i Crno
more sačinjavalo je između 1475. i 1774. unutrašnje vode Osmanskoga Carstva, sve
dok Rusija tamo nije osvojila prvi dio obale.
Naprotiv, Kaspijsko more, Aralsko more, Mrtvo more i dr., s gledišta me-
đunarodnoga prava nisu ni mora ni zaljevi, nego jezera, jer su sa svih strana
okružena kopnom, a nemaju prirodnu plovnu vezu s drugim morima.77
77
Prema suprotnom gledištu sva su jezera slatkovodna, a mora su sva ona sa slanom vodom.
§ 68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE 631
Navedeni propisi o zaljevima ne primjenjuju se na tzv. historijske zaljeve.78

Dosadašnje opće konvencije iz 1958. i 1982. nisu kodificirale ovaj dio prava
mora, ali su izričito priznale taj izuzetak od općih pravila o zaljevima.
Historijski zaljevi ne ispunjavaju, dakle, neki od uvjeta da bi se zaljev morao
smatrati unutrašnjim morskim vodama, ali je obalna država ipak nad njima kroz
dulje vremensko razdoblje vršila isključivu vlast i tome se nisu protivile ostale
države. Stoga su ta historijska prava stečena zapravo dosjelošću (v. supra, §27,
pod c (ii)).
U zaljevu Fonseca na pacifičkoj obali srednjoameričke prevlake, obale pripa-
daju Salvadoru, Hondurasu i Nikaragvi. Centralnoamerički je sud o tome zaljevu
donio 1917. presudu kojom mu je potvrdio to svojstvo. U toj presudi Sud je naveo
da tamo svaka od tih država posjeduje obalno more tri milje širine, a ostatak je pod
zajedničkim suverenitetom.79
Većina ostalih zaljeva nad kojima obalna država polaže historijska prava ima
mnogo širi ulaz od onoga najvećega dopuštenog od 24 milje. Prije, dok se smatralo
da taj ulaz ne smije biti širi od 6, a potom od 10 milja, bilo je više historijskih za-
htjeva glede zaljeva čiji je ulaz bio širi od tih mjera, ali uži od 24 milje (Bristolski
zaljev u Britaniji, zaljev Cancale u Francuskoj, Chesapeake, Monterey u Sjedinjenim
Američkim Državama itd.). Proširenjem najveće dopuštene širine ulaza u zaljev na
24 milje, ti historijski zahtjevi ostali su bez svrhe.
Ipak postoji dosta historijskih zaljeva s ulazom širim od 24 milje koji su ste-
kli taj položaj dosjelošću. To je npr. Riški zaljev, u bivšem Sovjetskom Savezu,
a danas u Latviji (s ulazom od 28 milja); zaljev Gabès u Tunisu (između otoka
Djerba dva ulaza od 23 i 50 milja); Hudsonov zaljev (ulaz 520 milja), zaljev St.
Lawrence u Kanadi i dr.
Nakon Drugoga svjetskog rata mnoge su države svojim jednostranim aktima
proglasile svojim unutrašnjim vodama neke zaljeve pozivajući se na „historijska” pra-
va. Tako Sovjetski Savez zahtijeva zaljev Petra Velikog u Japanskome moru (ulaz 37
78
Vidi Juraj ANDRASSY: „Ultima ratio”, JRMP 1959, str. 186-193; Predrag NIKOLIĆ: „Međuna-
rodno priznanje takozvanih istorijskih voda i zaliva, ibid., str. 194-197; M. MILIĆ: „Historijske
vode – Historijski zalivi, Zatvorena mora”, Pomorski zbornik, 1972, str. 451-470; Andrea GIOIA:
Titoli storici e linee di base del mare territoriale, Padova, 1990, 971 p; V. Đ. DEGAN, V. Barić
PUNDA: „Jednostrani akti država u pravu mora – napose s obzirom na spor Slovenije i Hrvat-
ske na Sjevernom Jadranu”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2008, br. 4, str. 841-861,
napose 850-855.
79
Presuda od 9. ožujka 1917. izrečena je u sporu Salvadora i Nikaragve, a treća država s obalom
u tome zaljevu, Honduras, nije bila parnična stranka. V. tekst presude – AJIL 1917, pp. 674-730.
Zanimljiva je i presuda istoga Suda izrečena 30. rujna 1916. u sporu Kostarike i Nikaragve. Ona
se odnosila na zajednički zaljev San Juan del Norte na atlantskoj strani te na zaljev Salinas na
pacifičkoj strani. Sud se u pogledu obaju zaljeva izjasnio u prilog kondominija obalnih država.
Cf., AJIL 1917, pp. 181-229, posebno p. 219.
milja); Bugarska polaže pravo na Burgaski zaljev i zaljev Varne; Italija na Tarantski
zaljev; Libija na zaljev Sidra (s ulazom od 300 milja) itd.80 Budući da većina tih za-
htjeva nije prošla bez protesta drugih država, pitanje je mogu li se ta prava tražiti
na temelju dosjelosti.
(e) More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novijega razvoja. U kraje-
vima u kojima je obalna crta duboko razvedena (razuđena) i usječena, ili ako
se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi niz otoka, obalna država
može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjske točke. U tim
krajevima, dakle, vanjska granica unutrašnjih morskih voda ne mora slijediti
sve zavojitosti obale. Ali se tako povučene ravne polazne crte ne smiju znatno
udaljiti od općega smjera obale, a morski prostori obuhvaćeni unutar tih crta
moraju biti dovoljno povezani s kopnenim područjem da bi bili podvrgnuti re-
žimu unutrašnjih morskih voda. Prilikom povlačenja pojedinih ravnih polaznih
crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima
nekoga kraja čije su postojanje i važnost zasvjedočeni dugotrajnom upotrebom.
Obalna država ne smije primijeniti sustav ravnih polaznih crta tako da time
odvoji teritorijalno more druge države od otvorenoga mora ili gospodarskoga
pojasa.
Ravne polazne crte, osim toga, ne smiju se povlačiti na uzvišice suhe za niske
vode niti od njih, osim ako su na njima podignuti svjetionici ili slične instalacije
koje se stalno nalaze nad morskom razinom ili ako je povlačenje tih crta na tim
uzvišicama dobilo opće međunarodno priznanje.
Obalna država dužna je jasno naznačiti ravne polazne crte na pomorskim kar-
tama, kojima ima osigurati dovoljnu javnost.
Neke skandinavske države primijenile su metodu povlačenja ravnih polaznih crta
još prije Drugoga svjetskog rata, i to najprije Danska još 1912, a potom Norveška
1935, i Švedska 1938. U tome su ih slijedile i neke druge zemlje, među kojima bivša
Jugoslavija 1948.
Britanija je bila osporila te crte na sjevernoj obali Norveške i taj spor presudio je
Međunarodni sud presudom od 18. prosinca 1951. (o Norveškom ribolovu). Sud je u
cijelosti prihvatio ravne polazne crte koje je povukla Norveška i u svojoj presudi for-
mulirao i neka općenita pravila za njihovo povlačenje. Ta je presuda potom potakla
mnoge druge države s razvedenom obalom da pribjegnu toj metodi. Ona je potakla
i zahtjev Indonezije iz 1957. za arhipelaškim vodama (vidi infra, §69).
80
Pregled svih historijskih zaljeva i zahtjeva na toj osnovi daje Charles ROUSSEAU: Droit in-
ternational public, tome IV, Paris, 1980, pp. 388-399. V. također u M. H. STROHL: The Interna-
tional Law of Bays, The Hague 1963; L. BOUCHEZ: The Regime of Bays in International Law,
Leyden, 1964.
Ženevska konvencija o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu iz 1958.

usvojila je gotovo sva općenita pravila koja je postavio Međunarodni sud. Kon-
vencija iz 1982. potvrdila je ta pravila, uz neke manje dopune, što je dokaz da
ona zaista čine propise općega međunarodnog prava.
Ova posljednja Konvencija predvidjela je još da država čija je obala zbog posto-
janja delte ili drugih prirodnih razloga nestabilna može i naknadno pomaknuti svoje
ravne polazne crte, ako se crta niske vode povuče prema moru. Pri tome prijašnje
ravne polazne crte ostaju valjanima sve dok ih obalna država izričito ne izmijeni u
skladu s tim propisima.
I premda je spomenutim pravilima potvrđeno pravo obalnoj državi da pod
gornjim uvjetima povlačenjem ravnih polaznih crta obuhvati kao svoje unutraš-
nje morske vode prostore koji su se prije smatrali dijelovima teritorijalnog mora
ili otvorenoga mora, konvencije iz 1958. i 1982. izričito navode da u tim prosto-
rima i dalje postoji pravo neškodljivog prolaska. To je bila konačna potvrda da
za sve dijelove unutrašnjih morskih voda više ne vrijedi jedinstven pravni režim.
Najznačajnija praznina u propisima o ravnim polaznim crtama jest što, za
razliku od ravnih arhipelaških crta (vidi infra, §69), nije ograničena njihova naj-
veća duljina. Ta praznina otvara mogućnost zloupotrebe nesavjesnim država-
ma da slobodnijim tumačenjem propisanih uvjeta uključuju u svoje unutrašnje
morske vode prostore mora na koje inače ne bi imale pravo primjenom strožih
i određenijih pravila o zaljevima.
Kako smo upravo naveli, svi dijelovi unutrašnjih morskih voda odavna više
nisu podvrgnuti jedinstvenom pravnom režimu. U njihovim različitim dijelo-
vima zapravo postoje tri režima.
2. Režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz međunarodnoga
prometa, ušća rijeka i zaljeva. Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod pot-
punu suverenost obalne države. Zapravo je jedino u tim dijelovima unutrašnjih
voda vlast obalne države potpuno izjednačena s onom koju uživa u svome kop
nenom prostoru.81 Ona može u neke od tih prostora pripuštati brodove samo
određenih zemalja, a zabranjivati pristup drugima.
Ako obalna država dopusti pristup stranim trgovačkim, ratnim ili drugim
brodovima u te dijelove svojih unutrašnjih morskih voda, njihov je položaj jed-
nak kao da se nalaze u nekoj luci otvorenoj za međunarodni promet te države.
81
U biti ni te dijelove mora ne valja sasvim izjednačiti s kopnom. Charles ROUSSEAU: op. cit.,
supra, tome IV, p. 341, s razlogom ističe da se država na svome kopnenom području susreće s
ljudima pojedincima, a na moru s brodovima, koji čine zajednice s vlastitim životom, podvrgnuti
posebnom uređenju.
Države s razvijenijom turističkom privredom, među kojima je i Hrvatska,

imaju veoma liberalne propise glede dopuštanja pristupa stranim jahtama čak
i u te dijelove unutrašnjih voda.
Uza sve to, obalna država može po svojoj volji mijenjati, suspendirati i ukidati
te propise, jer nije riječ o obavezama prema međunarodnom pravu.
Prema općem običajnomu pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u
bilo koju svoju luku ili sidrište brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih
nepogoda ili neke druge više sile. Pravo pristupa u tim okolnostima uživaju svi
brodovi, što znači osim trgovačkih, i ratni, ribarski te svi drugi.
3. Režim luka otvorenih za međunarodni promet. U interesu međuna-
rodne plovidbe i prometa, svaka obalna država određuje svojim propisima više
svojih luka otvorenima za međunarodni promet. Te luke moraju imati odgo-
varajuće obale, lukobrane, uređaje i postrojenja za pristajanje, sidrenje i zaštitu
brodova, zatim za ukrcavanje i iskrcavanje putnika i robe. U tim lukama nalaze
se policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne države.
Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova i danas je na snazi Opća
konvencija o morskim lukama sa Statutom kao njezinim dijelom, sklopljena u
Ženevi 1923.82
Ta Konvencija obvezuje znatan broj država, medu kojima i Hrvatsku. Pod
uvjetom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova
drugih ugovornica u lukama otvorenim za međunarodni promet svake njezine
stranke. Ali i izvan toga mnogostranoga ugovornog odnosa većina obalnih drža-
va sklopila je velik broj dvostranih ugovora kojima osigurava svojim brodovima
ista ta prava pod uvjetom uzajamnosti. Riječ je većinom o posebnim klauzulama
u dugoročnim ugovorima o trgovini i privrednoj suradnji.
Pristup lukama otvorenima za međunarodni promet danas se uljudno do-
pušta trgovačkim brodovima svih zastava svijeta, čak i ako obalna država ne
održava diplomatske i druge odnose s državom zastave broda.
Postoji gledište da je ta praksa već prerasla u opće običajno pravo. Arbitražna
presuda iz 1958, u sporu između Saudijske Arabije i američke kompanije ARAMCO,
u tome smislu izričito navodi: „... prema velikom načelu međunarodnoga javnoga
prava, luke svake države moraju biti otvorene za strane trgovačke brodove i mogu
se zatvoriti jedino kada to zahtijevaju životni interesi države”. U toj se presudi dalje
navodi da strani trgovački brod ima u svakoj takvoj luci pravo ukrcavanja i iskr-
cavanja robe i putnika. Unatoč tomu, i danas prevladava gledište da u nedostatku
ugovornih odnosa još uvijek nije riječ o obvezi po općemu međunarodnom pravu
nego o pravilu učtivosti.
82
V. izvode iz Konvencije i Statuta – V. IBLER: Sloboda mora, Zagreb, 1965, str. 129-132.
Ali, u svakomu slučaju, ako neka obalna država iz političkih ili sličnih razloga
zatvori neke ili sve svoje luke brodovima neke druge države, bilo da s njome
ima ugovorne odnose ili ne, izlaže se jednakim mjerama glede pristupa svojih
brodova u luke te druge države. Upravo se stoga ta pravila danas široko, i samo
uz rijetke iznimke, poštuju.
Neke od najvećih svjetskih luka (London, Rotterdam, Hamburg, Bremen,
Bordeaux i dr.), nisu smještene na samoj morskoj obali nego su u unutrašnjosti
kopna, a s morem su povezane rijekom, kanalom ili jezerom. Neke druge luke
otvorene za međunarodni promet smještene su u zaljevima i u unutrašnjim mo-
rima. Pravo pristupa tim lukama podrazumijeva i pravo prolaska kroz dio rijeke,
kanala ili jezera, zatim kroz zaljeve i unutrašnja mora, koliko je to potrebno radi
ulaska ili izlaska iz luke. Stoga se ti dijelovi kopnenoga područja ili unutrašnjih
morskih voda potpuno izjednačuju s lukom glede plovidbe stranih brodova, s
time da je brod dužan poštovati propise obalne države o prolasku.
Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međunarodni promet ograni-
čeno je, međutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su u privatnom ili držav-
nom vlasništvu, i to samo na one koji nisu na nuklearni pogon.83 Za sve druge
brodove: ratne, državne brodove koji nemaju trgovačku namjenu, ribarske, te
za sve brodove na nuklearni pogon, obalna država ima pravo zabraniti pristup
svojim lukama, uvjetovati ga prethodnom dozvolom ili makar prethodnom na
javom. Ali ni pravo pristupa stranih nenuklearnih trgovačkih brodova u luke
neke države nije apsolutno.
Već je Konvencija o teritorijalnome moru i vanjskomu pojasu iz 1958, članak
16(2), na neizravan način potvrdila da obalna država može u tome pogledu propisi-
vati posebne uvjete. Konvencija iz 1982, članak 25(2), potvrdila je to pravo i proširila
ga u pogledu pristajanja uz lučke objekte izvan unutrašnjih morskih voda. Obalna
država ima pravo poduzimanja potrebnih mjera već u teritorijalnom moru da bi
spriječila brodove koji ulaze u njezine unutrašnje morske vode da krše te uvjete.
Povećanjem tankerske flote u svijetu i prijevoza drugih opasnih tereta sve veći
broj obalnih država propisuje posebne zahtjeve u svrhu sprječavanja, smanjenja i
nadziranja onečišćenja morskoga okoliša u njihovim lukama i drugim dijelovima
unutrašnjih voda. Kao uvjet za ulazak u luku stranih tankera i drugih brodova koji
prevoze ulje (sirovu naftu, teško dizelsko ulje, mazivo ulje ili kitovo ulje), obalna
država može zahtijevati novčano jamstvo za moguću štetu od onečišćenja. Me-
đunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja mora s brodova, iz 1973. izmi-
jenjena Protokolom iz 1978, (Marpol 73/78), propisuje veoma stroge uvjete glede
konstrukcije tankera kako bi se umanjilo onečišćenje u slučaju nezgode. Države
83
Vidi u Vida ČOK: „Nuklearni brod u stranoj luci”, ZPFZ 1966, br. 3-4, str. 255-266.
stranke zahtijevat će iste uvjete za ulazak u svoje luke i glede tankera koji plove pod
zastavom neke države koja se na njih nije obavezala.
Premda je vlast obalne države u propisivanju uvjeta za ulazak stranih trgovačkih

brodova u njezine luke veoma široka, jer je riječ o dijelu njezina državnog područja,
ona ne smije sprječavati ulazak trgovačkih brodova onih država s kojima ima ugo-
vorne odnose, a ispunjavaju postavljene uvjete.
Pravo pristupa stranih trgovačkih brodova u lukama otvorenima za međuna-

rodni promet ne uključuje kabotažu između više takvih luka, osim po odobrenju
obalne države. Kabotažom se razumijeva lokalni prijevoz putnika i robe.
4. Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi
brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u luci u načelu je pod-
ložan vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima suzdržava od vršenja
svoje sudbenosti. Obalna se država suzdržava od vršenja kaznene sudbenosti
u stvarima unutarnje discipline ili djela počinjenih među članovima posade na
brodu sve dok mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik broda ili konzul
države zastave ne pozove lokalne vlasti upomoć.
Obalna država suzdržava se i od vršenja svoje građanske sudbenosti u spo-
rovima između zapovjednika, časnika i posade broda. Ali kada su u pitanju
prava putnika i drugih osoba koje nisu članovi posade, obalna država vrši svoju
građansku sudbenost. Privremene mjere osiguranja i pljenidba broda u luci
mogu se izvršiti na temelju pravomoćne sudske presude da bi se namirila nov-
čana potraživanja od brodovlasnika. Tu se, dakle, ne mora raditi o djelima čiji
su povod bili sam brod i njegove djelatnosti.
Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stra-
nim brodom i za djela počinjena prije ulaska u njezinu luku, i to u njezinu te-
ritorijalnom moru, gospodarskom i epikontinentalnom pojasu, a kad je riječ o
onečišćenju velikih razmjera i u dijelu otvorenoga mora u blizini njezine obale.
Ta se sudbenost može vršiti samo u granicama nadležnosti obalne države u
svakom od tih dijelova mora.
Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratnom brodu
ili državnom netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će
poštovati njegov imunitet. Imunitet podrazumijeva nevršenje kaznene sudbe-
nosti za sva djela počinjena na brodu, ali i za djela izvršena u službenoj dužnosti
u vezi s brodom i na kopnu. Ali kaznena se sudbenost vrši za djela koja članovi
posade počine na kopnu izvan službene dužnosti.
Obalna država ne vrši građansku sudbenost nad ratnim i drugim državnim
netrgovačkim brodovima glede sudara, spašavanja, pružanja pomoći, sporova
o vlasništvu nad brodom, kao i zbog onečišćenja. Ali će oštećena osoba moći
zatražiti nadoknadu za gubitak ili za štetu izravno od države zastave takvog

broda pred njezinim nadležnim sudom.
Građanska sudbenost obalne države proteže se na djela članova posade izvr-
šena izvan službenih dužnosti na kopnu, ali mjere izvršenja ne bi smjele priječiti
obavljanje njihovih vojničkih dužnosti. To se ograničenje ne odnosi na putnike
ratnoga broda koji izađu na kopno. Putnici koji po svome položaju uživaju imu-
nitet (glavar države, ministar vanjskih poslova, član diplomatske misije) izuzeti
su od sudbenosti obalne države.
Uza sve imunitete, strani ratni i državni netrgovački brodovi dužni su pošto-
vati lokalne redarstvene, carinske, plovidbene, sanitarne i druge propise. Smrtna
se kazna ne smije izvršiti na ratnomu brodu dok se nalazi u unutrašnjim vodama
druge države. Povrijede li se ti propisi, od broda se može jedino zatražiti da
napusti obalno more te države.
5. Režim mora naknadno zahvaćenoga ravnim polaznim crtama. Ženev-
ska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. (članak 5(2)),
izričito je propisala da, kada se određivanjem ravnih polaznih crta u skladu s
njezinim odgovarajućim propisima obuhvate kao unutrašnje morske vode pro-
stori koji su se prije toga smatrali dijelom teritorijalnoga ili otvorenog mora,
u tim će vodama postojati pravo neškodljivoga prolaska, kako je predviđeno
njezinim odgovarajućim propisima (članci 14. do 23). Konvencija iz 1982. uz
neka stilska usuglašavanja potvrdila je bit toga propisa (članak 8(2)).
Stoga je u tim dijelovima unutrašnjih voda, koje su nekoć bile dio teritorijal-
noga ili otvorenoga mora, ili gospodarskoga pojasa prema propisima Konvencije
iz 1982, u biti jednak pravni režim kao i u teritorijalnom moru (vidi infra, §70).
S obzirom na to, svojim povlačenjem ravnih polaznih crta obalna država u stvar-
nosti ne stječe neka nova prava u tako zahvaćenim unutrašnjim morskim vodama,
osim u onim njihovim dijelovima koji su prije bili pod režimom otvorenoga mora.
Stoga mogućnost povlačenja ravnih polaznih crta ima prvenstveno za svrhu da se
tim putem prema pučini pomakne vanjska granica teritorijalnoga mora, vanjskoga
morskog pojasa i gospodarskog pojasa obalne države. Naime, vanjska granica svih
tih dijelova mora mjeri se počevši od ravnih polaznih crta.
§ 69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA
Bibliografija
P. E. J. RODGERS: Mid-Ocean Archipelagos and International Law, New York, 1981, 243 p.; R.
LATTION: L’archipel en droit international, Lausanne, 1984, 234 p; Daška DUGOŠEVIĆ: „Les
États archipels et le droit de passage des navires et aéronefs”, Prinosi, br. 21, Zagreb, 1985, pp.
221-229; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Arhipelaške vode u međunarodnom pravu”, UPPPK 1987.
br. 115-116, str. 275-326; Peter BERNHARDT: „The Right of Archipelagic Sea Lanes Passage”,
Virginia Journal of International Law, 1995, No. 4, pp. 719-775.
1. Pravo na arhipelaške vode. Arhipelaške vode relativno su nov institut

međunarodnoga prava, a propisi o njima prvi su put predviđeni Konvencijom
iz 1982. Pravo na arhipelaške vode priznaje se samo tzv. oceanskim arhipelaškim
državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednoga ili više arhipelaga
te moguće i drugih otoka.
Pravo na arhipelaške vode ne priznaje se dakle tzv. obalnim arhipelaškim država-
ma, koje imaju arhipelage u produžetku svoga kopnenoga područja (poput Hrvatske
ili Grčke), a ni onima koje osim svoga kopnenog područja posjeduju arhipelage
udaljene od svoje obale (Havaji kao dio Sjedinjenih Američkih Država, otočje Gala-
pagos kao dio Ekvadora i sl.). Međutim, povlačenjem ravnih polaznih crta te države
mogu proglasiti more unutar tih arhipelaga svojim unutrašnjim morskim vodama
(v. supra §68, pod 1(e), iako ne i arhipelaškim vodama.
Koliko nam je poznato, sljedeće države proglasile su svoje arhipelaške vode:
Antigva i Barbuda, Bahami, Zelenortski Otoci, Komori, Fidži, Grenada, Indonezi-
ja, Jamajka, Kiribati, Maldivi, Maršalovi Otoci, Papua Nova Gvineja, Filipini, Sveti
Vincent i Grenadini, Sveti Toma i Princip, Sejšeli, Salamonski otoci, Tonga, Trinidad
i Tobago i Vanuatu.
Prema propisima Konvencije iz 1982, i neke bi druge zemlje možda imale pravo
proglasiti arhipelaške vode, ali nikada nisu postavile takav zahtjev. To su Ujedinjeno
Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Japan i Novi Zeland.
Glede međunarodne plovidbe i prelijetanja između Indijskoga i Tihog ocea-
na, dvije najznačajnije arhipelaške države jesu Indonezija i Filipini. Povlačenjem
ravnih arhipelaških crta one su zahvatile daleko najveće morske prostore koji
su nekoć bili pod režimom otvorenoga mora i u kojima su slobode plovidbe i
prelijetanja bile neograničene.
Arhipelaške se vode pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. Ako
ih neka arhipelaška država ne proglasi, tada u njezinim vodama između otoka
ostaje prijašnji režim, tj. teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora.
U određivanju svojih arhipelaških voda arhipelaška država ima pravo povla-
čenja tzv. ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih
§ 69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA 639
otoka i nadmorskih grebena u arhipelagu, s time da su tim crtama obuhvaćeni

glavni otoci.
Omjer površine kopna i vode unutar tih ravnih arhipelaških crta mora biti izme-
đu 1 : 1 i 1 : 9. Dok za povlačenje ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijal-
noga mora nije određena najveća dopuštena duljina, Konvencija iz 1982. propisuje
da duljina ravnih arhipelaških crta ne smije prelaziti 1 morsku milju, s time da se
dopušta da do 3% od svih povučenih crta može doseći do 125 milja.
S vanjske strane ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odre-
diti širinu svoga teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas te mo-
guće i epikontinentalni pojas preko granice od 200 milja. Stoga ravne arhipelaš-
ke crte imaju istu funkciju kao i ravne polazne crte jer se i od jednih i od drugih
mjeri širina teritorijalnoga i drugih dijelova mora u jurisdikciji obalne države.
More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda.
U tome se izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom
unutrašnjih morskih voda arhipelaške države. Ali arhipelaška država nema pra-
vo proširiti svoje unutrašnje morske vode zahvaćanjem drugih dijelova mora
ravnim polaznim crtama. Ona stoga ima jedino pravo na ravne arhipelaške crte.
2. Prava i dužnosti arhipelaških država. Arhipelaška država uživa u svojim
arhipelaškim vodama „suverenost”, i to bez obzira na njihovu dubinu ili uda-
ljenost od obale. Suverenost arhipelaške države proteže se i na zračni prostor
iznad arhipelaških voda kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz ograničenja
koja ćemo naznačiti. To znači da su arhipelaške vode, s unutrašnjim morskim
vodama, teritorijalnim morem i kopnenim područjem svih otoka, dijelovi ukup
noga područja (teritorija) arhipelaške države.
Ipak, suverenost arhipelaške države u njezinim arhipelaškim vodama znatno je
ograničenija nego u pojedinim dijelovima unutrašnjih morskih voda, čak više nego
i u njezinu teritorijalnom moru.
U arhipelaškim vodama koje su prije bile dijelovi otvorenoga mora arhipelaška
država dužna je poštovati postojeće sporazume sa svim drugim državama glede ri-
bolova. Neposredno susjedne države i dalje uživaju, čak i bez ugovora, tradicionalna
ribolovna prava i „druge legitimne djelatnosti” u vodama koje su proglašene arhipe-
laškima. Te države trebaju s arhipelaškom državom urediti sva ta prava dvostranim
sporazumima, ali se ta prava nipošto ne smiju prenositi ili dijeliti s trećim državama
ili njihovim državljanima (članak 51(1). Konvencije iz 1982).
3. Prolazak i prelijetanje arhipelaških voda. Najvažniji su za treće države
propisi o pravu prolaska stranih brodova kroz arhipelaške vode te prelijetanja
iznad njih.
Kroz arhipelaške vode Indonezije i Filipina prolaze važni morski putovi iz Indij-
skog u Tihi ocean. Brodovi bi morali ploviti dulje od 3 000 milja da bi zaobišli te vode.
Jedini bi im put tada preostao obilazak južnoga dijela Australije. Iznad arhipelaških
voda Indonezije nalaze se važne zračne ceste na putu iz Bangkoka preko Singapura
u Australiju. Uvjet pristanka ostalih država sudionica na Trećoj konferenciji o pravu
mora na poseban režim arhipelaških voda bio je osiguranje nesmetane plovidbe i
prelijetanja kroz te vode i iznad njih.
Općenito uzevši, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivoga pro-
laska kroz arhipelaške vode, po istim propisima iz Konvencije iz 1982. kojima se
uređuje neškodljiv prolazak teritorijalnim morem (vidi infra, §70). Kao i u teritori-
jalnom moru, arhipelaška država može iz razloga svoje sigurnosti privremeno obu-
staviti neškodljivi prolazak stranih brodova u točno naznačenim dijelovima svojih
arhipelaških voda. Ona pri tome ne smije činiti ni pravnu ni stvarnu diskriminaciju
među stranim brodovima bilo koje zastave ili vrste broda.
Ali arhipelaška država određuje i plovne putove i iznad njih zračne ceste
pogodne za neprekinut i brz prolazak, odnosno prelet kroz arhipelaške vode
i teritorijalno more uz njih. Ona također može propisati sustave odijeljenoga
prometa radi sigurnoga prolaska uskim kanalima u tim plovnim putovima.
Arhipelaška država jasno naznačuje osi plovnih putova i sustava odijeljenoga
prometa nizom neprekinutih aksijalnih crta od ulaznih do izlaznih točaka puta za
prolazak. Brodovi i zrakoplovi ne smiju se udaljiti više od 25 morskih milja sa sva-
ke strane od tih aksijalnih crta za vrijeme prolaska, niti se smiju približiti obali na
udaljenosti manjoj od 10 posto od udaljenosti između najbližih točaka na otocima
s jedne i s druge strane plovnoga puta.
Te putove i sustave odijeljenoga prometa, kao i njihovu zamjenu drugima, usvaja
Međunarodna pomorska organizacija. Ako arhipelaška država ne odredi plovne
putove i zračne ceste iznad njih, pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima i
prelijetanja iznad njih ostvaruje se putovima koji uobičajeno služe međunarodnoj
plovidbi.
Strani brodovi i zrakoplovi koji prolaze odnosno prelijeću arhipelaške plovne
putove podvrgnuti su pravilima o prolasku arhipelaškim plovnim putovima, naj-
većim dijelom identičnima s pravilima tranzitnoga prolaska za prolazak i prelet
morskim tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi (vidi infra, §77, pod 4).
Najznačajnija je dužnost arhipelaške države da, iako može uza suglasnost
Međunarodne pomorske organizacije mijenjati plovne putove i sustave odijelje-
noga prometa, nikada ne smije obustaviti prolazak i prelijetanje tim putovima.
To se odnosi na sve vrste stranih brodova i zrakoplova, uključujući i vojne,
odnosno državne. Podmornice u prolasku smiju ploviti ispod morske površine.
Glede nadležnosti arhipelaške države u donošenju pravila o zaštiti i očuvanju
morskoga okoliša, čini nam se da arhipelaške vode prema Konvenciji iz 1982. slijede
dva različita režima. Jedan režim slijede one vode koje čine arhipelaške plovne pu-
tove, u kojima strani brodovi ostvaruju pravo arhipelaškoga prolaska koje je gotovo
§ 69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA 641
jednako tranzitnomu. Ponešto različit režim primjenjuje se na sve ostale dijelove

arhipelaških voda, a sličan je režimu teritorijalnoga mora.
Arhipelaška država može donositi zakone i propise o prolasku arhipelaškim
plovnim putovima koji se odnose na sprječavanje, smanjivanje i nadziranje oneči-
šćenja samo u okviru primjenjivih međunarodnih propisa o izlijevanju nafte, naftnih
otpadaka i drugih štetnih tvari. Ti zakoni i propisi, doneseni u tim okvirima, ne
smiju dopuštati ni stvarnu ni pravnu diskriminaciju među stranim brodovima. Još
je važnije to da njihova primjena ne smije prouzročiti uskraćivanje, onemogućivanje
ili ometanje prolaska arhipelaškim plovnim putovima.
U svim ostalim dijelovima arhipelaških voda, arhipelaška država „ostvarujući
svoju suverenost” može donositi zakone i propise radi sprječavanja, smanjivanja i
nadziranja onečišćenja mora sa stranih brodova, uz jedino ograničenje da oni ne
smiju ometati neškodljiv prolazak stranih brodova (v. infra, §70) i da njihova pri-
mjena ne smije dopuštati diskriminaciju stranih brodova. Ali ti propisi mogu biti i
stroži od međunarodnih propisa i standarda i nisu podložni odobrenju neke među-
narodne organizacije.
§ 70. TERITORIJALNO MORE
Bibliografija
Milovan ZORIČIĆ: Teritorijalno more, Zagreb, 1953, 270 str; Budislav VUKAS: „Problem
neškodljivog prolaska ratnog broda”, JRMP 1962, br. 1, str. 86-102; A. N. NIKOLAEV: Territoalnoe
more, Moskva 1969, 158 str; D. P. O’CONNELL: „The Juridical Nature of the Territorial Sea”, The
British Year Book of International Law, 1971, pp. 303-383; Bogoljub MIJUŠKOVIĆ: „Prolazak
stranih ratnih brodova teritorijalnim morem i vlast obalne države”, JRMP 1975, br. 1-2, str.
177-186; Zvonko PERIŠIĆ: „Neškodljiv prolazak stranih ratnih brodova teritorijalnim morem”,
ZPFZ 1985, br. 5-6, str. 583-590; Jakša MULJAČIĆ: „Bilateralni ugovori o ribolovu u vodama
pod nacionalnom jurisdikcijom s posebnim osvrtom na Jadran”, ZPFZ 1989, br. l, str. 63-76; D.
RUDOLF ml.: „Sporovi o morskim granicama između Hrvatske i Crne Gore, Hrvatske i Bosne
i Hercegovine”, Zbornik radova I. Međunarodne konferencije o pomorskoj znanosti (Hrvatski
hidrografski institut), Split, 2009, str. 21-40.
1. Prostor i režim teritorijalnoga mora. Teritorijalno je more pojas mora uzduž

čitave obale, u kojem obalna država uživa „suverenost”. Ta suverenost proteže se i na
zračni prostor iznad teritorijalnoga mora kao i na njegovo dno i podzemlje. Obalna
država ima isključivo pravo nad svim živim i neživim prirodnim bogatstvima koja
se nalaze u vodama njezina teritorijalnoga mora, na njegovu dnu i u podzemlju. Ta
bogatstva ona ne mora dijeliti ni s kim.
Obalna je država dužna trpjeti neškodljiv prolazak stranih brodova kroz svoje
teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Jednak režim
neškodljivoga prolaska primjenjuje se u dijelu unutrašnjih voda naknadno za-
hvaćenima ravnim polaznim crtama te u arhipelaškim vodama.
Danas ima malo sumnje glede pravnih pravila o režimu teritorijalnoga mora.
Temeljna načela u tome pogledu formulirana su već u Završnom aktu neuspjele
kodifikacijske konferencije iz 1930. Ta načela poslužila su potom kao osnova za
Konvenciju o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu iz 1958. Konvencija iz 1982.
preuzela je sva ta načela uz neka stilska poboljšanja, ali je neka od njih nadopunila
važnim novim propisima.
Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu
svoga teritorijalnoga mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. To znači
da države mogu odrediti i manju širinu, ali stranke te Konvencije i ostale države
ne mogu prigovoriti ni jednoj državi koja odredi punu širinu od 12 milja. Čini
se da je to pravilo preraslo u opće običajno pravo mora.
Pomorski zakonik Republike Hrvatske iz 2004. godine propisuje širinu nje-
zina teritorijalnoga mora od 12 morskih milja (članak 18).
Širina teritorijalnoga mora mjeri se od normalnih polaznih crta koje mogu
biti crte niske vode, ili od ravnih polaznih crta, ili ravnih arhipelaških crta. Ako
§ 70. TERITORIJALNO MORE 643
je more zamrznuto, širina teritorijalnoga mora računa se od kraja stalno zamr-

znute površine. Vanjska granica teritorijalnoga mora jest crta kojoj je udaljenost
svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorijalnoga mora.
Svaka država ima pravo na teritorijalno more oko svojih otoka, čak i oko
stijena na kojima nije moguć ljudski boravak ili koje nemaju vlastiti ekonomski
život. Otok je prirodan dio kopna, okružen vodom, koji je suh za visoke vode.
U tome smislu otoci nisu umjetni otoci, uređaji i naprave. Ovi posljednji nema-
ju vlastitoga teritorijalnog mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje
granica teritorijalnog mora, zatim gospodarskoga i epikontinentalnoga pojasa.84
Kada se obale dviju država nalaze sučelice ili se dodiruju, ni jedna od tih dviju
država nije ovlaštena proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine (ekvi-
distance), kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih
crta. Ovaj propis o crti sredine ne primjenjuje se ako među državama u pitanju
postoji drukčiji sporazum ili ako historijski naslov ili druge posebne okolnosti
opravdavaju razgraničenje na drugačiji način.85
Sidrišta koja uobičajeno služe brodovima za krcanje i sidrenje, a koja bi se
inače u cijelosti ili djelomično nalazila izvan teritorijalnoga mora, uključena
su u teritorijalno more. Prije Ženevske konferencije iz 1958, u znanosti je bilo
zastupljeno i gledište da sidrišta čine unutrašnje morske vode obalne države.
2. Neškodljivi prolazak stranih brodova. Dužnost trpljenja neškodljivoga
prolaska odnosi se na brodove svih država, obalnih i neobalnih, kao i na sve vrste
brodova: trgovačke, ratne, ribarske i dr.86
Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja ili radi ula-
ska u unutrašnje morske vode, pristajanja uza sidrišta ili uz lučke uređaje te
izlaska iz njih. Prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i
sidrenje u prolasku opravdani su samo ako su to uzgredni događaji u redovitom
tijeku plovidbe ili ih nameće viša sila odnosno nevolja, ili su prijeko potrebni
radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti od-
nosno nevolji.
84
V. V. BARIĆ-PUNDA, I. GRABOVAC: „Pojam otoka u međunarodnom pravu s posebnim
osvrtom na Palagružu i razgraničenje morskih i podmorskih prostora Republike Hrvatske”,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1995, br. 1-2, str. 105-112; V. Đ. DEGAN: Međuna-
rodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima, Rijeka, 2002, str. 303-308.
85
V. Vesna BARIĆ-PUNDA: „Granice Republike Hrvatske na moru”, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu 1998, str. 731-741; „Utvrđivanje državne granice u području Bokokotorskog
zaljeva”, Adrias 1998-2000, Split, vol. 8-10, str. 85-97.
86
Vidi Budislav VUKAS: „Uređenje međunarodne plovidbe po Konvenciji Ujedinjenih naroda
o pravu mora”, Pomorski zbornik, 1983, Rijeka, str. 43-71, napose str. 46-51.
Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države.
Konvencija iz 1982. nadopunjuje ovu sintetičku definiciju nabrajanjem, koje
se ne iscrpljuje, djela stranoga broda koja diraju u mir, red ili sigurnost obalne
države, koja dakle prolazak čine škodljivim i protupravnim.
To su najprije neke nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti stranoga
broda (prijetnja ili upotreba sile ili drugo ponašanje suprotno načelima iz Povelje
Ujedinjenih nacija, svaka vojna vježba ili obuka s oružjem; djelatnosti radi priku-
pljanja obavještenja i svaka propagandna djelatnost radi nasrtaja na obranu ili si-
gurnost obalne države, polijetanje, spuštanje ili prihvaćanje na brod bilo kakvoga
zrakoplova ili lansiranje ili prihvaćanje neke vojne naprave). To su potom carinski,
fiskalni te zdravstveni prekršaji o useljavanju (ukrcavanje ili iskrcavanje robe, novca
ili osoba suprotno propisima obalne države). Nadalje, to su svaki čin hotimičnoga ili
ozbiljnoga onečišćenja teritorijalnoga mora suprotnoga Konvenciji, svaka ribolovna
djelatnost, obavljanje istraživanja ili mjerenja te upletanje u sustav komunikacija ili
nekih drugih sredstava ili uređaja obalne države. Na kraju odgovarajućeg propisa
(članak 19. Konvencije) navodi se „svaka druga djelatnost koja nije u izravnom od-
nosu s prolaskom” broda, što znači da to nabrajanje zabranjenih djela nije potpuno.
Nova Konvencija iz 1982. izričito priznaje pravo obalnoj državi da donosi
zakone i (druge) propise, u skladu s tom Konvencijom i drugim pravilima me-
đunarodnoga prava, koja se odnose na neškodljiv prolazak te dužnost stranih
brodova da se po njima ravnaju.
Ti se propisi mogu odnositi na sljedeća pitanja: sigurnost plovidbe i reguliranje
pomorskoga prometa, zaštitu navigacijskih i tehničkih pomagala i drugih pomagala
ili uređaja, zaštitu kabela i cjevovoda, očuvanje živih bogatstava mora, sprječavanje
kršenja zakona i propisa obalne države o ribolovu, očuvanje okoliša obalne države
i sprječavanje, smanjenje i nadziranje njegova onečišćenja, znanstveno istraživanje
mora i hidrografska mjerenja, sprječavanje kršenja carinskih, fiskalnih, zdravstvenih
zakona i propisa obalne države ili njezinih zakona i propisa o useljavanju.
U Konvenciji je navedeno da se takvi zakoni i propisi ne primjenjuju na nacrt,
konstrukciju, posadu ili opremu stranih brodova „osim ako ne pridonose ostvariva-
nju općeprihvaćenih međunarodnih pravila i standarda”. To znači da obalna drža-
va ne smije sprječavati neškodljiv prolazak stranoga broda kroz svoje teritorijalno
more zato što ne ispunjava neki od uvjeta koje je ona sama propisala glede nacrta,
konstrukcije, posade ili opreme broda. Ali ona ima šire ovlasti kada propisuje takve
uvjete da bi brod smio ući u njezine luke otvorene za međunarodni promet (v. supra,
68, pod 3).
Značajna je novost u Konvenciji iz 1982. i pravo obalne države da u svome
teritorijalnome moru (kao i u arhipelaškim vodama) propisuje plovne putove
i sustave odijeljenoga prometa, vodeći među ostalim računa o preporukama
Međunarodne pomorske organizacije. Ti su putovi i sustavi obvezni za strane
brodove koji obavljaju neškodljiv prolazak. Posebice se može zahtijevati da tan-
keri, nuklearni brodovi i brodovi s nuklearnim i drugim opasnim i škodljivim

tvarima ograniče svoj prolazak na te plovne putove.
Strani nuklearni brodovi i brodovi s nuklearnim i drugim opasnim i škodljivim
tvarima moraju nositi isprave i poštovati posebne mjere opreza utvrđene međuna-
rodnim sporazumom.
I ta Konvencija priznaje u načelu ratnim brodovima svih država pravo na
neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. U tom pogledu ona ne predviđa
odobrenje ili prethodnu najavu obalnoj državi. Podmornice i druga podvodna
prijevozna sredstva dužni su u teritorijalnome moru ploviti površinom i vijati
svoju zastavu.
U vezi s neškodljivim prolaskom obalna država ima i neke općenite dužnosti i
općenita prava. Ona ne smije priječiti neškodljiv prolazak stranih brodova svojim
teritorijalnim morem, osim kada postupa u skladu s Konvencijom iz 1982.
Obalna država posebno ne smije, prilikom primjene Konvencije ili bilo kojih
svojih zakona ili propisa, postavljati takve zahtjeve stranim brodovima koji bi
stvarno predstavljali nepriznavanje ili narušavanje prava neškodljivoga prolaska,
niti pravnu ili stvarnu diskriminaciju brodova bilo koje države ili brodova koji
prevoze teret u neku državu, iz nje ili u njezino ime.
Obalna država dužna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise
koji se odnose na neškodljivi prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne
putove i sustave odijeljenoga prometa na kartama koje objavljuje na propisan
način. Isto tako, ona na prikladan način objavljuje svaku opasnost za plovidbu
svojim teritorijalnim morem koja joj je poznata.
Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu
samo zbog njihova prolaska teritorijalnim morem. Naknade se smiju ubirati
samo za posebne usluge pružene brodu (npr. za peljarenje [pilotažu] ili teglje-
nje), ali se i one moraju naplaćivati bez diskriminacije.
Obalna država ima pravo poduzimati u svome teritorijalnom moru mjere
potrebne radi sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv.
Ona također može, bez pravne ili stvarne diskriminacije među stranim bro-
dovima, privremeno obustaviti u točno naznačenim dijelovima svoga teritorijal-
noga mora neškodljiv prolazak stranih brodova ako je takvo obustavljanje bitno
za zaštitu njezine sigurnosti uključivši provođenje obuke s upotrebom oružja.
Takvo obustavljanje stupa na snagu tek kada se propisno objavi.
Upravo u tome, pravo neškodljivoga prolaska stranih brodova teritorijalnim
morem razlikuje se od prava neškodljivoga i tranzitnoga prolaska tjesnacima koji
služe međunarodnoj plovidbi (v. infra, §77) i prava prolaska arhipelaškim plovnim
putovima (v. supra, § 69) koja se nikad, iz bilo kojih razloga, ne smiju obustaviti.
3. Zaštita od onečišćenja i znanstvena istraživanja. Obalna država, ostva-

rujući svoju suverenost u granicama svoga teritorijalnog mora, može donositi
zakone i druge propise radi sprječavanja, smanjenja i nadziranja onečišćenja
mora sa stranih brodova, uz ograničenje da ti propisi ne smiju ometati neškod-
ljiv prolazak stranih brodova.
Kada obalna država ima ozbiljnoga razloga vjerovati da je brod koji plovi
u njezinu teritorijalnome moru prekršio te propise, može pregledati taj brod
i kada dokazi to opravdaju, povesti postupak, uključivši i zadržavanje broda.
Redarstvene ovlasti u tome postupku mogu vršiti samo javni službenici, ratni
brodovi ili vojni zrakoplovi ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose oznake da
su u vladinoj službi.
To se pravo pregleda ne odnosi na strane ratne brodove i zrakoplove niti
na druge brodove i zrakoplove koji pripadaju stranoj državi ili se ona u danom
trenutku njima koristi isključivo u vladine nekomercijalne svrhe. Ti brodovi u
tome pogledu uživaju „suvereni imunitet”.
Obalna država „u ostvarivanju svoje suverenosti” ima isključivo pravo da ure-
đuje, odobrava i obavlja znanstvena istraživanja u svome teritorijalnome moru.
Nitko nema pravo obavljati znanstvena istraživanja u teritorijalnome moru neke
države bez njezina izričitoga pristanka i izvan uvjeta koje ona propiše.
4. Sudbenost obalne države u teritorijalnome moru. Na koncu nam ostaje
pitanje sudbenosti obalne države nad stranim brodovima u njezinu teritorijal-
nomu moru. I tu postoje znatne razlike između trgovačkih i ratnih brodova.
Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih
morskih voda obalne države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere
radi kažnjavanja kršenja njezinih zakona počinjenih u luci i drugim dijelovima
unutrašnjih morskih voda.
Ako trgovački brod samo presijeca teritorijalno more bez zadržavanja, u
interesu međunarodne plovidbe nadležnost obalne države tada je znatno manja.
Obalna država tada „ne bi trebala” zaustavljati strani brod niti ga skretati s
puta radi vršenja građanske sudbenosti nad osobom koja se nalazi na brodu.
Ona ni prema samome brodu ne smije poduzimati mjere ovrhe ili zadržavanja
zbog bilo kojega građanskog postupka, osim zbog obveza koje je taj brod sam
preuzeo ili zbog odgovornosti koje su zbog njega nastale u tijeku plovidbe ili
zbog plovidbe vodama obalne države. To posljednje posebno podrazumijeva po-
stupak radi naknade štete proizišle iz kršenja propisa obalne države, na primjer
zbog neovlaštenoga ribolova, onečišćenja s broda, neovlaštenoga znanstvenog
istraživanja ili hidrografskih mjerenja, zbog kršenja njezinih carinskih, fiskalnih
i drugih propisa.
I kaznena sudbenost obalne države nad trgovačkim brodovima isključivo u

prolasku znatno je sužena. Ona „ne bi trebala vršiti” tu sudbenost radi uhićenja
neke osobe ili istražne radnje zbog bilo kakvoga kažnjivog djela počinjenoga na
brodu za vrijeme prolaska, osim u sljedećim slučajevima: (a) ako se posljedice
kažnjivoga djela protežu na obalnu državu; (b) ako kažnjivo djelo remeti mir
zemlje i red u teritorijalnomu moru; (c) ako su te mjere nužne radi suzbijanja
nedopuštene trgovine opojnim drogama ili psihotropnim tvarima te (d) ako
zapovjednik broda ili diplomatski agent ili konzularni dužnosnik države zastave
broda to zatraže.
Strani ratni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnome moru obalne dr-
žave kao i u njezinoj luci. Građanska, kao ni kaznena sudbenost nad tim bro-
dovima i osobama na njima ne smije se vršiti. Ali po Konvenciji iz 1982. država
zastave snosi međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanesenu
obalnoj državi u njezinu teritorijalnomu moru.
Ako ratni brod ne poštuje zakone i propise obalne države o prolasku terito-
rijalnim morem, obalna ga država može pozvati da im se pokori. Ako se ratni
brod tome pozivu ne odazove, obalna država može jedino zahtijevati da on
odmah isplovi iz njezina teritorijalnoga mora.
C.DRŽAVA
MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA
UŽIVA „SUVERENA” ILI NEKA
DRUGA PRAVA
§ 71. VANJSKI MORSKI POJAS
Bibliografija
Vladimir IBLER: „Vanjski morski pojas”, Zbornik za pomorsko pravo, 1955, str. 11-70; Natko
KATIČIĆ: „Pravni režim morskog pojasa u sistemu obalnih voda”, Zbornik za pomorsko pravo,
1957, str. 137-156; Shigeru ODA: „The Concept of the Contiguous Zone”, International and
Comparative Law Quarterly, 1962, pp. 131-153; A. V. LOWE: The Development of the Concept
of the Contiguous Zone”, The British Year Book of International Law, 1981, pp. 109-169.
Kako se moglo zaključiti iz prijašnjega izlaganja, ovaj posebni institut među-

narodnoga prava mora ima korijene u zahtjevima mnogih država u 19. stoljeću
za carinskom zonom čija je širina prelazila tada usvojene širine teritorijalnog
mora. Odlučujući poticaj za nastanak toga instituta bili su zakonodavstvo i ugo-
vori Sjedinjenih Država sklopljeni između dva svjetska rata, kojima je ta zemlja
prisvojila pravo da u pojasu širem od teritorijalnoga mora suzbija krijumčarenje
alkohola te povrede nekih drugih svojih propisa (vidi supra, §67, pod 3).
Vanjski morski pojas stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o te-
ritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz 1958. Po toj Konvenciji, širina toga
pojasa, sa širinom teritorijalnoga mora, nije smjela prelaziti 12 morskih milja
od polaznih crta.
Konvencija iz 1982. uredila je gotovo na jednak način režim vanjskoga mor-
skog pojasa i prava nadzora obalne države u njemu kao i ona prethodna, što
znači da je riječ o pravilima općega međunarodnoga prava. Ona je uz to odredila
novu vanjsku granicu toga pojasa i propisala novu nadležnost obalne države u
njoj.
Prema Konvenciji iz 1982, obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti
najviše do crte od 24 morske milje, računajući od polaznih crta od kojih se mjeri
širina teritorijalnoga mora. To znači da ako neka država odredi punu mjeru
širine svoga teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje joj još najviše 12 milja za
vanjski morski pojas, naravno ako ukupna širina pojedinog mora to dopušta,
tj. ako to nije neki uski tjesnac ili zaljev. Ako obalna država odredi širinu svoga
teritorijalnoga mora manju od 12 milja, njezin vanjski pojas može biti širi, ali ne
smije ukupno prelaziti crtu od 24 morske milje od polazne crte.
§ 71. VANJSKI MORSKI POJAS 649
Ženevska konvencija iz 1958. sadrži izričit propis o razgraničenju vanjskoga po-

jasa između obalnih država koje leže sučelice ili graniče jedna s drugom. Slično kao
i glede teritorijalnoga mora, granica je crta sredine – kojoj je svaka točka jednako
udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri i širina teritorijalnog
mora tih dviju država – osim ako među njima nije postignut protivan sporazum. U
tome se razgraničenju, dakle, ne priznaju historijski naslovi i druge posebne okol-
nosti ako ih same stranke ne ugovore.
Konvencija iz 1982. ne sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskoga
pojasa, što donosi mnoge probleme, osobito kad su posrijedi tjesnaci poput
Otrantskih vrata. Držimo da bi crta sredine donosila u većini slučajeva naj-
pravičnije rješenje i da bi ona bila najpovoljnija za slobodu plovidbe u takvim
tjesnacima. Ali nije isključeno da će se neke države u nepovoljnom geografskom
položaju pozivati na pravilo o razgraničenju gospodarskoga pojasa (vidi infra, §
73, pod 6) jer se vanjski pojas s njime djelomično preklapa.
Prema prijašnjemu pravu mora, vanjski morski pojas bio je dio otvorenoga
mora u kojemu je obalna država vršila točno određene nadležnosti. Prema Kon-
venciji iz 1982, vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i
dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može
biti do 200 milja od polazne crte. Ako ga proglasi, onda će se režim vanjskoga
pojasa preklapati s režimom gospodarskoga pojasa u granicama onoga prvog.
I nova Konvencija, kao i ona iz 1958, jednakim riječima priznaje obalnoj
državi pravo vršenja nadzora koji je potreban da se spriječe povrede njezinih
carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa, kao i propisa o useljenju, počinjene
na njezinu (kopnenom) području i u njezinu teritorijalnom moru.
To znači da je ribolov stranih brodova u tome pojasu dopušten, osim ako obalna
država u tome prostoru nije proglasila i svoj gospodarski pojas.
Tim pravima nadzora u Konvenciji iz 1982. dodaje se i novo pravo suzbija-

nja prometa arheološkim i povijesnim predmetima nađenima u moru. Obalna
država može u vanjskomu pojasu kažnjavati i vađenje spomenutih predmeta
sa dna njezinih unutrašnjih voda, teritorijalnoga mora i toga vanjskoga pojasa
bez njezina odobrenja.
Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput
arhipelaških voda i gospodarskoga pojasa mora izričito proglasiti. Ako se tim
pravom ne posluži i ako ne proglasi i gospodarski pojas, taj morski prostor ostaje
i dalje dijelom otvorenog mora izvan nacionalne jurisdikcije bilo koje države.
Bivša je Jugoslavija nakon Drugoga svjetskoga rata nekoliko puta donosila i mi-
jenjala svoje propise o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stalno se pridržava-
jući razvoja pozitivnoga međunarodnog prava. Prvim Zakonom o obalnom moru
iz 1948. ona je bila odredila širinu svoga teritorijalnog mora od 6 milja, pri čemu je
prvi put povukla ravne polazne crte s vanjske strane svoga arhipelaga od Istre do
Boke kotorske. Ujedno je proglasila neku vrstu nadzornoga pojasa od 4 morske milje
radi zaštite carinskih interesa, sigurnosti obale i „zaštite morskog blaga u njemu”. Iz
toga dodatnoga pojasa isključila je ribolov stranih brodova.
Nakon stupanja na snagu Konvencije o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu iz
1958. kojoj je bila stranka, Jugoslavija je 1965. donijela novi Zakon o obalnom moru,
vanjskom morskom pojasu i epikontinentalnom pojasu. Tim je zakonom proglasila
širinu svoga teritorijalnoga mora od 10 milja te vanjski pojas od 2 milje, što ukupno
čini 12 morskih milja. Tim je zakonom u svoju korist korigirala ravne polazne crte
držeći se pravilâ iz Konvencije.
I napokon, nakon susjednih i mnogih drugih zemalja, izmjenom toga zakona iz
1979, Jugoslavija je proširila svoje teritorijalno more na 12 milja, s time da nakon te
izmjene nije imala vanjski pojas.
Pomorski zakonik Republike Hrvatske iz 1994. i 2004. godine nema propisa o
vanjskom morskom pojasu, ali ga temeljem općega međunarodnog prava mora
može proglasiti kada želi, bilo izmjenom toga Zakonika ili novim zakonom ili
drugim aktom.
651
§ 72. GOSPODARSKI POJAS

(ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)
Bibliografija
Vladimir IBLER: „Isključiva gospodarska zona s posebnim osvrtom na Jadran”, Pomorski zbornik,
1983, str. 23-42; S. P. GOLOVATYJ: 200-mil’naja ekonomičeskaja zona v mirovnom okeane, Kiev,
1984, 167 str; Bogdan BABOVIĆ: „Zaštita morske sredine prema Konvenciji UN o pravu mora
(1982)”, JRMP 1984, br. 1-3, str. 1-15; B. KWIATKOVSKA: Exclusive Economic Zone – General
Evaluation”, Prinosi, br. 21, Zagreb, 1985, pp. 99-117; Vladimir IBLER: „The Importance of the
Exclusive Economic Zone as a Non-Resource Zone”, ibid., pp. 118-140; R. W. SMITH: Exclusive
Economic Zone, Martinus Nijhoff 1986, 5 p; F. ORREGO VICUÑA: „La zone économique
exclusive”, RCADI 1986, tome 199, pp. 9-170; Vladimir IBLER: „Pomorske vojne vježbe i manevri
u tuđim isključivim ekonomskim zonama s gledišta međunarodnog prava”, JRMP 1987, str. 184-
198; D. J. ATTARD: The Exclusive Economic Zone in International Law, Oxford, 1987, 350 p.;
Davorin RUDOLF: Morski gospodarski pojas u međunarodnom pravu, Split 1988, 179 str.; Daška
DUGOŠEVIĆ: „Zaštita morske okoline od zagađivanja radioaktivnim otpacima”, JRMP 1988,
br. 3, str. 456-462; V. Đ. DEGAN: „Treba li proglasiti gospodarski pojas u Jadranskom moru?”,
Uporedno pomorsko pravo – Comparative Maritime Law, 1989, br. 121, (UPP), str. 83-96; „La
proclamation de la zone économique exclusive et la protection du milieu marin de l’Adriatique”,
Horizon, 2000, Colloque international Espace Adriatique („Pax Adriatica”), Actes, Paris, 1994, pp.
95-101; Marina VOKIĆ ŽUŽUL: Republika Hrvatska i isključivi gospodarski pojas, Zagreb, 2003,
307 str.; Vesna KAZAZIĆ: „Isključivi gospodarski pojas na Jadranu”, Godišnjak Pravnog fakulteta
u Sarajevu, 2003, vol. XVI, str. 331-346; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: „Zajednička ribarska politika
EU i treće zemlje – Primjer Norveške”, ZPFR 2004, br. 2, str. 721-747; Vesna BARIĆ-PUNDA:
„Proširenje jurisdikcije Republike Hrvatske na Jadranskom moru”, Adrias, 2004, Split, vol. 11, str.
119-133; V. Đ. DEGAN: „On the future Community fishing waters in the Adriatic Sea”, Natalino
RONZITTI (Ed.): / rapporti di vicinato dell’Italia con Croazia, Serbia-Montenegro e Slovenia,
(Luiss University Press – Giuffrè), Roma, 2005, pp. 227-250; V. BARIĆ PUNDA: „Zaštićeni
ekološko-ribolovni pojas Republike Hrvatske i međunarodno pravo mora”, Strani pravni život,
2005, br. 1-2, Beograd (Institut za uporedno pravo), str. 71-94; D. RUDOLF ml.: „Odnosi Hrvatske
i Europske unije u području ribolova”, Adrias, 2005, br. 12, Split-Zagreb, str. 115-127.
1. Prostor i režim gospodarskoga pojasa. Zahtjevi sve većega broja država,

u početku pretežno zemalja u razvoju, za proširenjem njihova teritorijalnog
mora ili zone isključivih ribolovnih prava, ili zone zaštite od onečišćenja, i to
sve do 200 morskih milja, urodili su kompromisnim rješenjem. Nastao je novi
institut u pravu mora – gospodarski pojas, tj. isključiva ekonomska zona.
Vanjska granica toga pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških
crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora, do ukupne širine od 200
morskih milja. To znači da ako obalna država proširi svoje teritorijalno more
na 12 milja, njezin će gospodarski pojas biti širok 188 milja jer se on nastavlja
na vanjsku granicu teritorijalnoga mora.87
87
Vidi Davorin RUDOLF: „O granicama epikontinentalnog pojasa”, JRMP 1975, br. 1-2, str. 121-128.
Institut gospodarskoga pojasa transformirao se u opće običajno pravo mora ne-

što prije potpisivanja Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. Za godinu njegova
nastanka kao instituta pozitivnoga prava s priličnom sigurnošću može se uzeti 1976,
kada su neke razvijene pomorske zemlje proširile svoju jurisdikciju do 200 milja i
kad je time prestao svaki otpor uvođenju toga pojasa. Tako danas više nema sumnje
da je gospodarski pojas postao dijelom općega običajnog međunarodnog prava, a
Konvencija iz 1982. o njemu donosi detaljne propise.
Kako smo već naveli, obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto.
Da bi ga stekla, ona ga mora izričito proglasiti. Ako ga proglasi ili dok ga ne proglasi,
ona i dalje ima pravo na epikontinentalni pojas koji obuhvaća samo morsko dno i
podzemlje, s time da vodeni stup i površina mora iznad epikontinentalnoga pojasa i
dalje u tome slučaju ostaju pod režimom otvorenoga mora. Za razliku od gospodar-
skoga pojasa, vanjskoga morskoga pojasa i arhipelaških voda koje treba proglasiti,
epikontinentalni pojas svaka obalna država ima ipso facto, dakle bez proglašenja.
Obalne države u veoma nepovoljnom geografskom položaju koje zbog kratke obale
u zatvorenim morima nemaju ipso facto pravo na epikontinentalni pojas, ne mogu
iznad njega proglasiti ni gospodarski pojas. To su Slovenija, Bosna i Hercegovina,
Demokratska Republika Kongo (bivši Zair), Jordan, Irak, a možda i Singapur.
Gospodarski se pojas, dakle, može proglasiti samo iznad epikontinentalnoga
pojasa.88
Mnoge su obalne države iskoristile svoje pravo pa su već proglasile svoj
gospodarski pojas ili neku sličnu zonu pod svojom nacionalnom jurisdikcijom
do širine od 200 milja od polaznih crta, ili do najveće širine koje joj dopuštaju
geografski uvjeti mora na kojemu imaju obale. Mnoge od onih koje to još nisu
učinile spremaju se tako postupiti.
Prisutna je, međutim, praksa nekih obalnih država da, i nakon stupanja na snagu
Konvencije iz 1982, proglašuju prema vlastitom izboru, bilo samo zonu isključivoga
88
O ovom pitanju tekst Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. nije dorečen. U dijelu V. Kon-
vencije koji se odnosi na gospodarski pojas, članak 56-l-(a). propisuje da obalna država u njemu
ima suverena prava radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim
prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom – „i morskoga dna i njegova podzemlja”. Taj
propis pruža uporište našemu prijašnjem stavu da obalna država koja proglasi gospodarski pojas
njime asimilira svoj epikontinentalni pojas do širine od 200 milja od polazne crte. Međutim,
preostali tekst dijela V. Konvencije, osim glede podizanja umjetnih otoka, uređaja i naprava, što
se pretežito obavlja radi iskorištavanja morskoga dna i njegova podzemlja, isključivo regulira
djelatnosti u tome pojasu iznad morskoga dna. A VI. dio Konvencije koji se odnosi na epikon-
tinentalni pojas uopće ne spominje morsko dno i podzemlje gospodarskoga pojasa. Stoga se
njegovi propisi odnose i na te prostore. To daje pravo onim znanstvenicima koji smatraju da epi-
kontinentalni pojas i prema Konvenciji iz 1982. obuhvaća čitavo morsko dno i podzemlje mora
izvan vanjske granice teritorijalnoga mora, a da gospodarski pojas stvarno obuhvaća samo more
iznad epikontinentalnoga pojasa do širine od 200 milja od polazne crte. To stanovište zastupaju
međunarodne sudske i arbitražne presude o morskim razgraničenjima iako sve one određuju u
oba ta prostora „jedinstvenu morsku granicu”. S tim se stajalištem morao složiti i ovaj pisac.
§ 72. GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA) 653
ribolova (npr. Španjolska 1997), ili samo ekološku zonu (Francuska 2003, obje za
Sredozemlje), i to u okviru propisâ Konvencije glede gospodarskoga pojasa.
Sabor Republike Hrvatske proglasio je 3. listopada 2003. godine zaštićeni eko-
loško-ribolovni pojas u Jadranskome moru s odgodom njezine primjene od 12 mje-
seci. Tim proglašenjem praktično su bila obuhvaćena sva prava Hrvatske temeljem
gospodarskoga pojasa osim proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova,
što je danas bez praktičnoga značenja. U toj odluci Sabora još nije bilo predviđeno
pravo podizanja umjetnih otoka, uređaja i naprava. Ali Hrvatska ima i to pravo iznad
svoga epikontinentalnoga pojasa, i to bez proglašenja izravno temeljem članka 5.
odnosne Konvencije iz 1958, te prema članku 60. Konvencije iz 1982.
U novom Pomorskom zakoniku od 21. prosinca 2004. godine predviđaju se
propisi o gospodarskom pojasu bez ikakvih ograničenja (članci 32. do 41).89 Stoga
valja smatrati da je njegovim stupanjem na snagu Hrvatska konačno proglasila svoj
gospodarski pojas.
Ali je u očekivanju ulaska u Europsku uniju Hrvatska i dalje dopustila slobodan
ribolov u tome prostoru samo ribarskim brodovima iz država članica Unije. Nakon
što sve obalne države na Jadranu koje imaju epikontinentalni pojas proglase gospo-
darski pojas i postanu članicama Europske unije, svi ti prostori (ali ne i njihovo te-
ritorijalno more) postat će ribolovne vode Unije pod nadležnošću njezine Komisije.
Međutim kada većina država ili sve države iskoriste svoje pravo proglašenja
gospodarskoga pojasa, mnogi prostori mora i oceana u kojima je nekoć vla-
dala sloboda mora doći će pod nacionalnu jurisdikciju obalnih država. Tada
Jadransko more, a ni Sredozemlje, više neće uopće imati prostora pod režimom
otvorenog mora. Tako će ubuduće svi strani brodovi ploviti većim dijelom na
svojim rutama kroz mora u kojima će obalne države vršiti određene nadležnosti.
Ali ta radikalna promjena pravnoga poretka na morima i oceanima, kako
smo već u uvodnom dijelu objasnili (supra, § 67, pod 5), nije nastupila slučajno.
Ona je posljedica naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim
sirovinama. Stanovništvo na našemu planetu ne prestaje se uvećavati i sve će
više ovisiti o izvorima iz mora. Sve obalne države nastoje u prvom redu očuvati
bogatstva mora u blizini njihove obale za sebe, jer o njima ovise. Naprotiv, tre-
će i udaljene zemlje pokatkad se neodgovorno ponašaju u morima blizu obale
drugih država. Njihove snažne ribarske flote tamo nepovratno uništavaju riblja
bogatstva.
Gospodarski je pojas pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui
generis. On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenoga mora. Obal-
na država u njemu ima znatno ograničeniju vlast nego u svome teritorijalnom
89
Vidi Narodne novine broj 181. od 21. prosinca 2004.
moru, ali ona u tome pojasu ipak ima veoma važna „suverena prava” i „jurisdik-
ciju”, i to u prvomu redu glede tzv. resursnih prava. Otud mu i ime.
2. Prava trećih država u gospodarskomu pojasu. Ali, u tome pojasu zna-
čajna prava i dalje imaju i sve treće države. U tome pogledu on je još uvijek sličan
otvorenom moru. Počet ćemo u našemu izlaganju s pravima ostalih država u
gospodarskom pojasu obalne države.
Sve države, obalne i neobalne (one koje nemaju izlaza na more), u gospo-
darskom pojasu svih država i dalje uživaju, uz neke druge pravno dopuštene
upotrebe mora, sljedeće osnovne slobode: plovidbe,90 prelijetanja te polaganja
podmorskih kabela i cjevovoda. Konvencija iz 1982. čak i navodi da se u tome
pojasu primjenjuju njezina pravila propisana za otvoreno more, ali samo „u onoj
mjeri u kojoj nisu nespojiva” s propisima o gospodarskom pojasu.
Dakle, kad je riječ o slobodama plovidbe, prelijetanja i polaganja podmor-
skih kabela i cjevovoda, valja voditi računa o pravima obalne države u tome
pojasu. Stoga Konvencija i naglašava da u ostvarivanju svojih prava i u ispu-
njavanju svojih dužnosti u gospodarskom pojasu treće države dolično poštuju
prava i dužnosti obalne države i drže se njezinih zakona i drugih propisa koji su
u skladu s Konvencijom i ostalim pravilima međunarodnoga prava. Na sličan
način i obalna država dolično poštuje prava i dužnosti drugih država. U nastav-
ku ćemo vidjeti da u slobodu plovidbe u tome pojasu najviše zadiru nadležnosti
obalne države glede zaštite i očuvanja morskoga okoliša.
Mnogo je širi opseg pravâ koja obalna država uživa u svome gospodarskom
pojasu premda sva ona nisu isključiva.
3. „Suverena” resursna i druga prava te dužnosti obalne države. Konven-
cija navodi da obalna država u tome pojasu ima „suverena prava” radi istraživa-
nja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogat-
stvima nad morskim dnom i morskog dna i podzemlja mora.91
Međutim, ta prava nisu potpuno jednaka glede živih i neživih, tj. mineralnih
bogatstava. Obalna država nije dužna bilo s kime dijeliti neživa, tj. mineralna
bogatstva u svome gospodarskom pojasu, koja se danas pretežno iskorištavaju
s njegova dna i podzemlja. Isto tako, kao i prema Ženevskoj konvenciji o epi-
kontinentalnom pojasu iz 1958, obalna država ima isključiva prava nad svim
90
O pravu plovidbe gospodarskim pojasom vidi u B. VUKAS: Uređenje međunarodne plovidbe
po Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, Pomorski zbornik, 1983 (Rijeka), str. 43-71,
napose str. 59-64.
91
Vidi P. MENGOZZI: „Fishing and International Co-operation in the Light of New Develop
ments in the Law of the Sea”, Prinosi, br. 21, Zagreb, 1985, str. 261-275; D. RUDOLF ml.: „Europ-
ska unija i očuvanje ribljih bogatstava u Jadranu”, ZPFS 2008, br. 4, str. 779-795.
živim bićima koja pripadaju tzv. vrstama od dna. To su bića koja su u stadiju u
kojemu se mogu loviti, bilo nepomična na morskomu dnu ili ispod njega, ili su
nesposobna pomicati se ako nisu u stalnom fizičkom dodiru s morskim dnom
i podzemljem. To su, osim morskih algi i drugih biljaka, spužve, koralji, školjke
i neke vrste rakova (ali ne i jastozi). Glede morskoga dna i podzemlja, ovaj dio
Konvencije upućuje na njezine propise o epikontinentalnom pojasu jer se o
njemu i radi (infra, §73).
Kad su posrijedi ostali živi izvori, u prvomu redu morske ribe i sisavci,
stanje se znatno razlikuje. Tu su prava obalne države donekle ograničena pra-
vima neobalnih država (onih bez izlaza na more) i drugih, od kojih su mnoge
prije vršile eksploataciju tih dijelova mora. Konvencija pri tome još posebno
vodi računa o pravima država u nepovoljnom geografskom položaju te o svim
zemljama u razvoju.
Ipak, država čija privreda pretežito ovisi o iskorištavanju živih bogatstava
njezina gospodarskoga pojasa (Island) nije dužna u njega pripustiti ribarske
brodove bilo koje druge države.
Obalna država snosi posebne odgovornosti glede istraživanja, očuvanja i gos-
podarenja ribljim bogatstvima u svome gospodarskom pojasu. Ona u tome sura-
đuje s nadležnim međunarodnim organizacijama (subregionalnim, regionalnim i
svjetskim). Ta je država dužna zalagati se za optimalno korištenje tih bogatstava da
ne bi došlo do prelova i njihova uništenja, a što je i u njezinu interesu. Isto je tako
dužna surađivati s drugim susjednim državama – kad se isto riblje naselje nalazi u
gospodarskomu pojasu dviju ili više obalnih država. Kada se isto riblje naselje nalazi
u gospodarskomu pojasu i u području otvorenoga mora uz njega, tada obalna država
surađuje izravno ili putem odgovarajućih međunarodnih organizacija s državama
koje love to riblje naselje u susjednomu području otvorenoga mora, da bi se spora-
zumjele o mjerama za očuvanje tih ribljih naselja.
Kad je riječ o morskim sisavcima, obalna država ili nadležna međunarodna

organizacija za neke njihove vrste može zabraniti, ograničiti ili regulirati njihovo
iskorištavanje, i to strože nego što predviđa Konvencija.
Kod anadromnnih ribljih vrsta, tj. onih čija se naselja stvaraju u rijekama obal-
ne države, a potom izlaze na more (npr. losos), ta država ima prvenstven interes i
odgovornost za to naselje. Ribolov takvih naselja po pravilu se vrši samo u gospo-
darskomu pojasu, a glede ribolova izvan njega obalna se država savjetuje s drugim
zainteresiranim državama o njegovim modalitetima i uvjetima, i u tu svrhu one
trebaju postići sporazume.
Katadromnim ribljim vrstama, tj. onima čija se naselja stvaraju u dubokim mo-
rima, ali koje veći dio svoga životnog ciklusa provode u rijekama ili u moru uz obalu
(npr. jegulje), obalna država dužna je osigurati ulaženje u te vode i izlaženje iz njih. Te
vrste love se jedino u vodama gospodarskoga pojasa. Kada se one sele u gospodarski
pojas druge države, tada se gospodarenje takvom ribom i njezin ribolov uređuju
sporazumom između tih dviju država.
I napokon, glede veoma migratornih vrsta riba (vrste tuna, morskih pasa i dr.),
obalna država i druge države čiji državljani love u nekoj regiji surađuju izravno ili
preko prikladnih međunarodnih organizacija, da bi osigurale njihovo očuvanje i
unaprijedile njihovo optimalno iskorištavanje.92
Nedugo nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1982, 1995. prihvaćen je i pot-
pisan opsežan Sporazum UN-a o očuvanju i gospodarenju pograničnih djeljivih
(straddling) i vrlo migratornih ribljih stokova. Uz vrlo migratorne riblje vrste koje
se pretežito kreću prostranstvima otvorenoga mora, ova se prva riblja naselja nalaze
u gospodarskim pojasovima dviju ili više obalnih država ili u takvom pojasu jedne
države i u području (otvorenoga mora) uz taj pojas. Taj Sporazum detaljno uređuje
očuvanje tih ribljih vrsta i gospodarenje njima.
Taj je značajan Sporazum stupio na snagu 11. prosinca 2001. Danas obvezuje 79
država, ali mu Hrvatska nije stranka jer njezini ribari po tradiciji i po mogućnostima
ne love na udaljenim prostorima otvorenoga mora.
Gornji propisi odražavaju sve veću ovisnost čovječanstva o prehrani iz mora te
stoga i brigu za očuvanje, unapređenje i optimalno iskorištavanje ribljih i drugih
morskih bogatstava.
Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatsta-
va svoga gospodarskoga pojasa u odnosu na sve druge države. Ona određuje
njihovu dopustivu lovinu i svoje vlastite mogućnosti njihova lovljenja. Tek ako
ona sama nema mogućnosti za ulov cjelokupne dopustive lovine, sporazumima
ili drugim dogovorima dat će drugim državama pristup višku dopustive lovine.
Pri tome će ona u prvomu redu omogućiti takav ulov neobalnim državama
(onima bez izlaza na more) iz iste regije ili subregije, s time da razvijene ne-
obalne države mogu loviti samo u gospodarskomu pojasu razvijenih država.
Obalna će država također voditi računa o interesima država u nepovoljnomu
geografskom položaju, tj. onima čiji su morski prostori toliko mali da iz njih ne
mogu zadovoljiti potrebe svoga stanovništva za ribom.93
Ali držeći se navedenih i brojnih drugih uvjeta, ipak sama obalna država
odlučuje o odobrenju pristupa ribarima i ribarskim brodovima drugih zemalja
u svoj gospodarski pojas, i to izdavanjem dozvola, uključujući i naplatu naknada
za dopušteni ribolov. Ona određuje vrste, starost i veličinu ribe koja se može
loviti te kvote lovine. Nadalje, ona određuje sezonu i područje ribolova te tipove,
92
Vidi T. SCOVAZZI: „Les espéces hautement migratrices et le droit international de la mer”,
Prinosi, br. 21, str. 276-286.
93
Vidi Lucious CAFLISCH: „Što je država u nepovoljnom geografskom položaju?”, ZPFZ 1985,
br. 5-6, str. 599-613.
veličinu i broj ribarskih brodova, kao i ribarskoga alata. Državljani drugih ze-
malja koji ribare u gospodarskome pojasu dužni su se držati svih propisa obalne
države koji se odnose na ribolov i koji su u skladu s Konvencijom.
h
U svome gospodarskom pojasu obalna država ima još i „suverena prava”
glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja toga po-
jasa poput proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova. To su većim
dijelom koristi od mora važne za budućnost, od kojih neke tek treba otkriti.
h
Uz navedena „suverena prava”, Konvencija iz 1982. nabraja, nadalje, „juris-
dikciju” obalne države u njezinu gospodarskomu pojasu, i to posebice u trima
glavnim oblastima.
4. Jurisdikcija obalne države glede umjetnih otoka i naprava. Prva oblast
odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskomu pojasu umjetnih otoka te
uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava, te za
druge ekonomske svrhe koje smo upravo naveli.
Obalna država ima isključivo pravo sama graditi ili dopuštati i regulirati
izgradnju, rad i upotrebu tih navedenih uređaja. U svim slučajevima ona ima
isključivu jurisdikciju nad njima glede svojih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih,
sigurnosnih i useljeničkih propisa. Na njima moraju neprestano funkcionirati
sredstva signalizacije. Oko tih otoka, uređaja i naprava obalna država može,
kada je potrebno, ustanoviti zone sigurnosti radi sigurnosti plovidbe i sigurnosti
samih tih uređaja. Širinu tih zona sigurnosti određuje obalna država s obzirom
na prirodnu funkciju otoka, uređaja i naprava, ali one ne smiju prelaziti 500
metara uokolo njih, osim ako drukčije ne propisuju međunarodni standardi.
Svi brodovi moraju poštovati takve zone sigurnosti, ali se takvi umjetni otoci,
uređaji i naprave ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu pozna-
tih plovnih putova bitnih za međunarodnu plovidbu.
I na koncu, umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju
vlastitoga teritorijalnog mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje gra-
nice teritorijalnoga mora, gospodarskoga ili epikontinentalnoga pojasa.
5. Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora. Druga glavna oblast
jurisdikcije obalne države u njezinu gospodarskomu pojasu odnosi se na znan-
stvena istraživanja mora. Za razliku od njezinih unutrašnjih morskih voda i
teritorijalnoga mora, ona u tome pojasu nema pravo jedina se baviti tim istra-
živanjima.
Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u svome gospodar-

skomu pojasu (ili u epikontinentalnomu pojasu do širine od 200 milja), svakako
kada to istraživanje nije u miroljubive svrhe, zatim kada ono ima izravno značenje
za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava (nad kojima ona
uživa „suverena prava”), kada uključuje bušenje morskoga dna upotrebom eksplo-
ziva ili unošenjem škodljivih tvari u morski okoliš, ili izgradnju umjetnih otoka,
uređaja i naprava.
U ostalim slučajevima, druge države i nadležne međunarodne organizacije ne
smiju vršiti znanstvena istraživanja u gospodarskomu pojasu neke države ako ona za
to nije dala odobrenje. Ali ona treba dati svoj pristanak kada je riječ o istraživanju u
miroljubive svrhe (osim u već navedene namjene). To se odobrenje podrazumijeva
ako istraživanje vrši neka međunarodna organizacija, a obalna država ne uskrati
pristanak na projekt koji je podnijela druga država ili nadležna međunarodna orga-
nizacija u roku od četiri mjeseca od njegova primanja.
U svim slučajevima kada je druga država ili nadležna međunarodna organizacija
dobila odobrenje, dužna je obalnoj državi pružiti detaljan opis projekta, mora joj
omogućiti sudjelovanje bez naknade u projektu i stalno je obavještavati o svim rezul-
tatima istraživanja. Ako su neki podatci netočni ili ako se obavijesti ne pruže, obalna
država ima pravo uskratiti pristanak na početak ili na produljenje istraživanja, ali će
ukinuti svoju zabranu čim se udovolji tim uvjetima.
6. Jurisdikcija u sprječavanju onečišćenja. I treća glavna oblast jurisdikcije
obalne države u njezinu gospodarskom pojasu, posebno važna za međunarodnu
plovidbu, odnosi se na zaštitu i očuvanje morskoga okoliša.
Obalna je država dužna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati
na općoj i regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međunarodnih propisa
i standarda, posebno imajući na umu regionalne značajke.
Ali ona za svoj gospodarski pojas može donositi vlastite zakone i druge pro-
pise radi sprječavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja, u načelu jedino ako
su ti propisi usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardi-
ma. Pod tim uvjetima strani se brodovi u svojoj plovidbi moraju pokoravati tim
propisima. U izvršenju te jurisdikcije obalna država ima znatna prava nadzora,
pa i zaustavljanja stranih brodova u plovidbi njezinim gospodarskim pojasom,
a u nekim slučajevima i pravo na vođenje istrage.94
Od ove jurisdikcije obalne države izuzeti su strani ratni brodovi i drugi strani
brodovi koji uživaju imunitet (članak 236. Konvencije iz 1982).
7. Zaključak. Iz izloženih propisa proizlazi da obalna država ima isključivu
nadležnost u svome gospodarskomu pojasu samo u točno određenim oblastima.
94
Vidi pojedinosti o tim pravima nadzora nad stranim trgovačkim brodovima u V. Đ. DEGAN:
Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima, Rijeka, 2002, str. 145-148.
U nekim drugim oblastima njezina je vlast ograničena pravima trećih država,

dužnošću da propise koje donosi uskladi s međunarodnim pravilima ili da za
njih dobije suglasnost nadležne međunarodne organizacije te, napokon dužno-
šću da surađuje s drugim državama ili organizacijama.95 Stoga je ta vlast prema
Konvenciji iz 1982. ipak znatno ograničenija od one koju obalna država uživa
u svome teritorijalnom moru. Zato gospodarski pojas i ne treba smatrati dijelom
državnoga područja obalne države.
Pri svemu tome postoji opravdana bojazan da će mnoge obalne države u buduć-
nosti potajno proširivati svoju vlast i nadležnosti u tome pojasu ne obazirući se na
propise Konvencije i na druga međunarodna pravila te da će nastojati tu svoju vlast
što je moguće više izjednačavati s onom koju uživaju u svojem teritorijalnomu moru.
Ako se to dogodi, moglo bi predstavljati znatnu opasnost za slobodu međunarodne
plovidbe i prelijetanja te dovesti u pitanje čitav međunarodni pravni poredak na
moru ustanovljen Konvencijom iz 1982.
O pravilima glede razgraničenja toga pojasa između susjednih država govorit
ćemo kad budemo razmatrali taj problem glede epikontinentalnoga pojasa (vidi
infra, §73, pod 6).
95
Konvencija sadrži i poseban propis o temeljima za rješavanje sukoba glede tzv. rezidualnih
(preostalih) prava i jurisdikcije u gospodarskom pojasu, koja nisu predviđena ni za obalnu ni za
ostale države. Ako o tome izbije spor, po članku 59. rješava se „na osnovi pravičnosti i u svjetlu
svih relevantnih okolnosti, vodeći računa o važnosti tih interesa za stranke i za međunarodnu
zajednicu u cjelini.”
§ 73. EPIKONTINENTALNI POJAS
Bibliografija
Juraj ANDRASSY: Epikontinentalni pojas, Zagreb 1951, 103 str; Davorin RUDOLF: (red.)
Epikontinentalni pojas, Split, 1976, 237 str; Z. SLOUKA: International Custom and the Continental
Shelf, The Hague, 1968, 186 p.; D. VALLE: Le plateau continental dans le droit positif actuel,
Paris, 1971, 359 p; Davorin RUDOLF: „Prirodna bogatstva epikontinentalnog pojasa”, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu 1975, str. 87-96; Vicente MAROTTA RANGEL: „Le plateau
continental dans la Convention de 1982 sur le droit de la mer”, RCADI 1985, tome 194, pp. 269-
428; Zlatko BRKIĆ: „Epikontinentalni pojas u odredbama nacionalnih propisa obalnih država”,
Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2005, str. 137-152.
1. Konfiguracija dna mora i oceana. Epikontinentalni je pojas uza „Zonu”

jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i njegovo podzemlje,
koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad toga dna niti na površinu mora.
Geografi su odavno uočili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se
najčešće blago spušta od ruba morske obale na dubinu do otprilike 200 metara
dubine. Taj dio morskoga dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, pla-
teau ili plataforma na engleskom, francuskom, odnosno španjolskom jeziku).
Tamo se prema jednomu od kriterija iz Konvencije iz 1958. zaustavljala granica
epikontinentalnoga pojasa.
Nakon te dubine morsko se dno spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom
do većih dubina od 1 500 do 3 000 metara i taj dio dna nazivamo kontinental-
nom strminom (slope, talus ili talud). Nakon toga se tlo opet nešto polaganije
spušta do dna dubokoga mora od oko 4 000 metara dubine, a taj njegov dio
nazivamo kontinentalnom kosinom (rise, glacis ili pendiente).
Sve te dijelove morskoga dna zajedno, od obalnoga ruba do dna dubokoga
mora od oko 4 000 metara dubine, obuhvaćamo zajedničkim nazivom – konti-
nentalne orubine (margin, marge, margen).
Kontinentalna orubina je geografski pojam koji, kako smo naveli, počinje od
obalnoga ruba. Da bi se označila pravna narav samo onoga dijela morskoga dna
i njegova podzemlja koje počinje od vanjske granice teritorijalnoga mora (od
12 milja od polaznih crta) u kojemu obalna država uživa određena „suverena
prava” različita od njezine suverenosti u teritorijalnomu moru, u arhipelaškim
vodama i u njezinim unutrašnjim morskim vodama, valjalo je pronaći poseban
naziv. U našoj znanosti Juraj Andrassy, u znamenitoj monografiji iz 1951, još
dok je taj institut bio u nastajanju, predložio je izraz „epikontinentalni pojas”.96
96
Cf., J. ANDRASSY: Epikontinentalni pojas, Zagreb, 1951, str. 12-13.
§ 73. EPIKONTINENTALNI POJAS 661
Budući da je u bivšoj SFRJ bio prihvaćen u Zakonu o obalnom moru i epikonti-

nentalnom pojasu iz 1965, taj se izraz udomaćio u znanosti na prostorima bivše
Jugoslavije, a napose u hrvatskoj pravnoj znanosti. Na drugim jezicima usvojeni
su nešto drugačiji nazivi: continental shelf na engleskom, plateau continental
na francuskomu, plataforma continental na španjolskom, kontinental’nyj šelf
na ruskom, piattaforma continentale na talijanskom itd.
2. Pravo obalne države na epikontinentalni pojas. Kako smo izložili u
našem povijesnom dijelu (v. supra, §67, pod 4), iskorištavanje nafte s morskoga
dna otpočelo je u godinama Drugoga svjetskog rata i ubrzo potom pojavili su
se prvi zahtjevi obalnih država za tim prostorima kao potopljenom prirodnom
produžetku njihove kopnene mase. Od Trumanova proglasa iz 1945, i jednostra-
nih akata drugih država poslije njega do Konvencije o epikontinentalnom pojasu
iz 1958, kojima je taj pojas postao priznatim institutom općega međunarodnoga
prava, bilo je prošlo nešto više od dvanaest godina.
Konvencija o epikontinentalnomu pojasu iz 1958. ugovorni je propis i danas
na snazi, koji obavezuje ne više od 58 država, među kojima i Hrvatsku.
U tijeku rada Treće konferencije o pravu mora bilo je prijedloga da se dota-
dašnji epikontinentalni pojas potpuno asimilira u gospodarski pojas kao njegovo
morsko dno i podzemlje i da se taj poseban institut prava mora time dokine.
To se nažalost nije dogodilo i očuvanje toga instituta veoma komplicira pravne
odnose na moru.
Konvencija iz 1958. propisala je, a taj je propis Konvencija iz 1982. preuzela,
da svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentalni pojas neovisno o
bilo kakvome proglasu te o stvarnoj ili fiktivnoj okupaciji. Stoga, svaka obalna
država koja je u takvom geografskom položaju i dalje ima pravo na svoj epikon-
tinentalni pojas, čak ako i ne proglasi gospodarski pojas.
3. Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa. Prema Ženevskoj konven-
ciji iz 1958, epikontinentalni se pojas prostirao do dubine od 200 metara, ili
preko te granice, do točke gdje dubina vode nad njime dopušta iskorištavanje
prirodnih bogatstava (granica eksploatabilnosti).
Nova je Konvencija iz 1982. veoma daleko pomaknula granicu epikontinen-
talnoga pojasa. Ta se granica proteže do vanjskoga ruba kontinentalne orubine
ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski
rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti.
Drugi je navedeni kriterij određeniji od prvoga. On ne ovisi o dubini mora,
nego se zapravo poklapa sa dnom i podzemljem gospodarskoga pojasa. Stoga će
sve države koje ne proglase gospodarski pojas prema novoj Konvenciji iz 1982.
imati pravo smatrati da se njihov epikontinentalni pojas ipso facto proteže do

udaljenosti od 200 milja.97
Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa prema prvomu spomenutom kri-
teriju seže mnogo dalje. Vanjski rub kontinentalne orubine ne doseže do izobate
od 200 metara, nego prosječno do dubine oko 4 000 (četiri tisuće) metara.
Države čije se obale nalaze na rubu nekih kontinenata na taj će način imati
pravo na epikontinentalni pojas čak izvan širine od 200 milja (360,4 kilometara)
od polaznih crta. Ipak, Konvencija iz 1982. u ovomu slučaju određuje krajnju
granicu toga pojasa. Ona ne može prelaziti 350 morskih milja (637,2 kilometra)
od polaznih crta, ili 100 morskih milja računajući od izobate 2 500 metara.
Ovo golemo proširenje krajnje granice epikontinentalnoga pojasa, čak izvan
granice od 200 milja od polaznih crta, veoma ozbiljno ugrožava režim i ispla-
tivost eksploatacije „Zone”, tj. dna i podzemlja ispod otvorenoga mora izvan
granica nacionalne jurisdikcije. Na te se prostore primjenjuje načelo zajedničke
baštine (općega dobra) čovječanstva. U tim najvećim dubinama oceana eksplo-
atacija mineralnih bogatstava postaje veoma skupa, a time se područje Zone
ujedno osiromašuje za vrijedna nalazišta smještena između 200 i 350 milja uda-
ljenosti od obale.
4. Posebne dužnosti obalne države u epikontinentalnom pojasu izvan
200 milja.98 Konvencija iz 1982. propisuje, kako smo već naveli, da pravo obalne
države na epikontinentalni pojas, što znači – uključujući i onaj njegov dio koji
se prostire izvan 200 milja – ne ovisi o okupaciji, stvarnoj ili fiktivnoj, ili o bilo
kakvu izričitom proglasu. Ipak, jedan drugi propis Konvencije propisuje da je
obalna država dužna dati obavijest o granicama svoga epikontinentalnoga po-
jasa, kada prelazi 200 milja, posebnoj Komisiji za granice epikontinentalnoga
pojasa. Komisija daje preporuke i ako obalna država utvrdi granicu na temelju
tih preporuka, one postaju konačne i obvezuju.
Ta ugovorna obveza dovodi u sumnju da bi obalne države koje nisu stranke
Konvencije iz 1982. uopće imale pravo na epikontinentalni pojas izvan 200 milja
od polazne crte.
Iz Konvencije iz 1982. proizlaze i neke druge posebne dužnosti obalnih dr-
žava glede njihova epikontinentalnog pojasa izvan 200 morskih milja. Za isko-
97
Ovdje ostavljamo po strani činjenicu da za taj dio dna mora naziv „epikontinentalni pojas” s
geomorfološkoga stanovišta u mnogim slučajevima postaje sasvim neadekvatan. Riječ je, naime,
o prostoru morskoga dna i podzemlja bez obzira na njegovu dubinu i konfiguraciju. Ali to nije
osamljen slučaj da je pravni sadržaj nekoga pojma duboko evoluirao u odnosu na njegov naziv i
izvorno značenje.
98
Vidi priloge „Continental shelf beyond 200 miles” u Davor VIDAS (Ed.): Law Technology and
Science for Oceans in Globalisation, Martinus Nijhoff 2010, pp. 423-589.
rištavanje neživih (mineralnih) bogatstava samo u tome dijelu pojasa, one će

biti dužne Međunarodnoj vlasti (vidi infra, §76) uplaćivati godišnje doprinose
ili daju doprinose u naravi.
Ti se doprinosi imaju davati tek nakon pet godina proizvodnje na određeno-
mu mjestu. Za šestu godinu doprinos će iznositi jedan posto vrijednosti ili obujma
proizvodnje, i svake sljedeće godine povećavat će se za jedan posto, do dvanaeste
godine. Otad će se on stalno plaćati sedam posto godišnje. Zemlje u razvoju koje
su neto uvoznici rudnoga bogatstva dobivenog iz svoga epikontinentalnoga pojasa,
oslobođene su toga plaćanja, ali samo glede toga rudnog bogatstva.
I napokon, obalna država neće na temelju svoje slobodne ocjene moći uskratiti
svoj pristanak na projekte znanstvenoga istraživanja u njezinu epikontinentalnom
pojasu izvan 200 milja, a koja imaju značenje za istraživanje i iskorištavanje živih
i neživih prirodnih bogatstava. Ali to vrijedi samo za ona područja u kojima ona
sama ne vrši istraživanje i iskorištavanje. Ona će, međutim, moći odbiti projekte
koji uključuju bušenje dna, upotrebu eksploziva, unošenje škodljivih tvari u morski
okoliš ili gradnju umjetnih otoka, uređaja i naprava.
5. Režim epikontinentalnoga pojasa. Svi ostali propisi Konvencije iz 1982.
odnose se na epikontinentalni pojas općenito, uključujući i onaj do 200 milja.
Ti propisi, koji se odnose na pravni režim epikontinentalnoga pojasa, istovjetni
su onima iz Konvencije iz 1958. i stoga ih valja uzimati kao propise općega
običajnog prava.
„Suverena prava” obalne države u njezinu epikontinentalnom pojasu odnose
se na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvo-
ra, a glede živih bića, samo onih koja pripadaju „vrstama od dna” (vidi supra,
§72, pod 3).
Prava obalne države na epikontinentalnom pojasu ne diraju u pravni status
voda iznad toga pojasa te pravni status zračnoga prostora iznad tih voda. Stoga
sve dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas ili pojas isključivih
ribolovnih prava, te vode ostaju pod režimom otvorenoga mora. Ostvarivanje
prava obalne države na epikontinentalnom pojasu ne smije ograničiti niti do-
voditi do njezina neopravdanoga upletanja u plovidbu i druga prava i slobode
drugih država u vodama iznad toga pojasa.
Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode na
epikontinentalnom pojasu neke države, ali je novost u Konvenciji iz 1982. da
za određivanje njihovih pravaca one moraju dobiti suglasnost obalne države.
Glede umjetnih otoka, uređaja i naprava, primjenjuju se propisi koji vrijede
za gospodarski pojas (vidi supra, §72). To znači da i u prostoru epikontinen-
talnoga pojasa obalna država ima dalekosežnu „jurisdikciju” glede podizanja i
upotrebe tih otoka, uređaja i naprava.
6. Razgraničenje epikontinentalnog i gospodarskoga pojasa. I na kon-

cu, preostaje nam veoma važan problem razgraničenja epikontinentalnog, ali i
gospodarskoga pojasa, između susjednih država.99
Većina obalnih država u svijetu ne može odrediti punu širinu tih dijelova
mora stoga što širina mora koje zapljuskuje njihove obale ne doseže udaljenost
od 400 ili 700 morskih milja (721 ili 1 274 kilometra).100 Medu njima je i Hrvat-
ska. Stoga su se otprije javljale potrebe razgraničenja epikontinentalnoga pojasa
država čije obale leže sučelice (npr. između Hrvatske i Italije uzduž Jadransko-
ga mora). U praksi se pokazao još veći problem određivanja lateralne (bočne)
granice epikontinentalnoga pojasa između susjednih država na istoj obali (npr.
između Hrvatske i Slovenije ili između Libije i Tunisa).
Ženevska konvencija o epikontinentalnom pojasu iz 1958. propisala je za
obje te situacije da se granica epikontinentalnoga pojasa između država u pita-
nju određuje sporazumom. „Ako sporazuma nema i ako posebne okolnosti ne
opravdaju drugu granicu, granica je crta sredine (ekvidistanca), kojoj je svaka
točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina
teritorijalnog mora svake pojedine države.”
U sporu o Epikontinentalnomu pojasu u Sjevernome moru, koji je Međunarodni
sud u Den Haagu odlučio presudom iz 1969, SR Njemačka osporila je crtu sredine
u odnosu na svoje susjede Nizozemsku i Dansku, s obzirom na to da bi ona dovela
do nepravednoga razgraničenja. Njemačka je k tomu smatrala da taj propis nju ne
obvezuje jer nije ratificirala Ženevsku konvenciju o epikontinentalnom pojasu iz
1958. Haški sud je u svojoj presudi u znatnoj mjeri prihvatio zahtjev SR Njemačke,
i proglasio je da je kriterij razgraničenje iz te Konvencije: crta sredine uz posebne
okolnosti nije općeobvezujuće pravno pravilo. Sud je propisao određena „pravična
99
Vidi S. P. JAGOTA: „Maritime Boundary”, RCADI 1981, tome 171, pp. 81-224; V. Đ. DEGAN:
„Kriteriji razgraničenja morskih prostranstava između država”, UPPPK 1982, br. l00, str. 43-80;
B. VUKAS: „The LOS Convention and Sea Boundary Delimitation”, Prinosi, br. 21, Zagreb, 1985,
str. 147-185; J. METELKO: „Pravičnost i crta ekvidistance u delimitacijskim odredbama na Tre-
ćoj konferenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1987,
str. 79-96; V. Đ. DEGAN: „Equitable Principles in Maritime Delimitations”, Essays in Honour of
Roberto Ago, Milano 1987, pp. 107-137; V. KAZAZIĆ: „Granice i razgraničenje epikontinen-
talnih pojaseva – sudska praksa i nacionalni propisi”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu,
2006, str. 195-213; Z. BRKIĆ: „Razgraničenje epikontinentalnoga pojasa između država”, Zbor-
nik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2006, str. 177-197.
100
Konvencija iz 1982. posvećuje svoj IX. dio (članci 122-123) zatvorenim ili poluzatvorenim mo-
rima. Članak 122. daje njihovu definiciju, a članak 123. predviđa neka područja poželjne surad-
nje obalnih država na tim morima. Taj članak ne propisuje nikakve pravne obveze za te države,
nego predviđa moguće sklapanje njihovih budućih sporazuma (vjerojatno nakon što te države
u tim morima proglase svaka svoj gospodarski pojas). Taj propis nipošto ne predviđa dužnost
neke obalne države da traži prethodnu suglasnost za proglašenje svoga gospodarskog pojasa od
drugih država u tim morima.
načela” o razgraničenju i uputio je stranke da na temelju njih same razgraniče svoj

epikontinentalni pojas, što su one potom učinile.
Nakon presude Haškoga suda iz 1969, mnoge države kojima crta sredine nije
odgovarala zagovarale su kao kriterij razgraničenja „pravična načela” iako nekih
takvih objektivnih načela s istinskim sadržajem, čija bi primjena mogla dovesti do
predvidljivih rezultata, zaista nema. Ali su one na Trećoj konferenciji o pravu mora
uspjele u tome da se crta sredine kao kriterij razgraničenja uopće ne spomene u
odgovarajućemu propisu nove Konvencije, osim glede teritorijalnoga mora.
Konvencija iz 1982. predviđa jednak propis za razgraničenje epikontinental-
noga i gospodarskog pojasa. Po tome novom propisu razgraničenje se ostvaruje
sporazumom između zainteresiranih država „u skladu s međunarodnim pravom
kako je izloženo u članku 38. Statuta Međunarodnog suda, radi postizanja pra-
vičnoga rješenja”. Dakle, ipak se ne spominju „pravična načela”, nego pravično
rješenje. To je u načelu mnogo ispravnije, ali taj propis u stvari ne predviđa
nikakav kriterij razgraničenja.
Međunarodni sud i arbitražni tribunali u novijim su presudama povlačili „jedin-
stvenu morsku granicu” u teritorijalnom moru susjednih država koja se nastavlja
na njihov prostor gospodarskoga i epikontinentalnog pojasa.101 Pri razgraničenju
svih tih prostora oni u području razgraničenja povlače privremenu crtu sredine i
potom ispituju moguće posebne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od nje.102
U najnovijoj presudi Međunarodnoga suda iz 2002. u sporu između Kameruna i
Nigerije, ta je praksa rezimirana na sljedeći način:
„Sud je u različitim prilikama precizirao koji su kriteriji, načela i pravila o razgra-
ničenju primjenjivi pri određivanju jedinstvene crte koja obuhvaća više zona juris-
dikcije koje se preklapaju. Ona su izražena u tzv. metodi pravična načela/relevantne
okolnosti. Ta metoda, koja je vrlo bliska metodi crta sredine/posebne okolnosti pri-
mjenjivoj u razgraničenju teritorijalnoga mora, sastoji se najprije u povlačenju crte
sredine, a potom u ispitivanju postoje li faktori koji zahtijevaju njezinu prilagodbu
ili odstupanje od nje kako bi se postigao „pravičan rezultat” (para. 288).
Arbitražna presuda iz 2006. između Barbadosa i Trinidada i Tobaga opisala je
postupak razgraničenja svih morskih prostora, uključujući i teritorijalno more, u
dva koraka:
„Najprije se povlači privremena crta ekvidistance (jednake udaljenosti od obala)
kao hipoteza i praktično polazište. Iako je ona praktično polazište, sama ekvidistan-
ca u mnogim okolnostima neće osigurati pravičan rezultat u svjetlosti posebnosti
svakoga specifičnog slučaja. Stoga drugi korak zahtijeva ispitivanje te privremene
crte u svjetlosti relevantnih okolnosti koje su u svakom posebnom slučaju specifične,
101
Vidi pojedinosti u V. Đ. DEGAN: Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima,
Rijeka, 2002, napose str. 268-270.
102
Ibid., str. 416-426.
kako bi se odlučilo je li potrebno privremenu crtu ekvidistance prilagoditi da bi se

postigao pravičan rezultat... Taj se pristup obično naziva principom ’ekvidistance/
relevantnih okolnosti’...” (para. 242).
Konvencija iz 1982. propisuje, uz ostalo, da kada između zainteresiranih
država postoji sporazum koji je na snazi, razgraničenje gospodarskoga, odnosno
epikontinentalnog pojasa, uređuje se u skladu s odredbama toga sporazuma.
Bivša SFRJ razgraničila je svoj epikontinentalni pojas s Italijom sporazumom
sklopljenim u Rimu 1968, a teritorijalno more u Tršćanskom zaljevu Osimskim
ugovorom iz 1975. Te crte razgraničenja obvezuju danas Italiju, Sloveniju,
Hrvatsku te Srbiju i Crnu Goru nakon stjecanja njihove neovisnosti.
Dakle, ako bi Italija ili Crna Gora, ili obje, proglasile gospodarski pojas u
Jadranskomu moru kao što je to već učinila Hrvatska, granica njihova gospo-
darskog pojasa trebala bi se u načelu poklapati s crtom razgraničenja epikon-
tinentalnoga pojasa. Ali zainteresirane strane moraju o toj crti razgraničenja
postići posebne sporazume.
667
D. MORSKI PROSTORI IZVAN

NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA
§ 74. OTVORENO MORE
Bibliografija
Branko SAMBRAILO: „Princip ’slobode’ otvorenog mora i pravni poredak”, JRMP 1957, str. 419-
425; Živojin JAZIĆ: „Pravni režim na otvorenom mom”, ibid., str. 425-436; S. V. MOLODCOV:
Meždunarodno-pravovoj režim otkrytogo morja i kontinentalnogo šel’fa, Moskva, 1960, 348
str; Remigiusz BIERZANEK: „La nature juridique de la haute mer”, Revue générate de droit
international public 1961, pp. 233-259; M. MILIĆ: „Osnove pravnog poretka na otvorenom moru”,
Pomorski zbornik 1968, str. 289-315; V. Đ. DEGAN: „Miroljubive upotrebe mora”, ZPFZ 1985,
br. 5-6, str. 561-569.
1. Prostor otvorenoga mora. Otvoreno se more oduvijek određivalo na

negativan način. Još prema Konvenciji o otvorenomu moru iz 1958. njime su se
razumijevali „svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnomu moru ili unu-
trašnjim morskim vodama”. Umnožavanjem drugih pravnih režima na prostori-
ma koji su nekoć bili dijelovi otvorenoga mora, ta definicija postala je zastarjela.
Stoga Konvencija iz 1982. režimom otvorenoga mora obuhvaća sve dijelove
mora „koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje
morske vode neke države ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države”. Ovo
je određenje precizno, jer otvorenim morem razumijeva i one prostore mora na
kojima neka obalna država ima pravo proglasiti gospodarski pojas, arhipelaške
vode ili teritorijalno more do pune širine od 12 milja, za sve vrijeme dok to ne
učini.
Za razliku od svih upravo navedenih dijelova mora koji uključuju uz ostalo i
morsko dno s podzemljem, prema današnjem pravu mora otvoreno more obu-
hvaća samo vodeni stup iznad morskoga dna, površinu mora i zračni prostor
iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora, naprotiv, najvećim svojim
dijelom čine Zonu o kojoj ćemo u nastavku raspravljati ili epikontinentalni pojas
obalnih država.
S obzirom na već navedeno, otvoreno more možemo označiti i na pozitivan
način. U njega spadaju dijelovi mora i zračni prostor iznad njih koji se nalaze
izvan granica nacionalne jurisdikcije obalnih država.
Od vremena Huga Grotiusa propisi o otvorenomu moru izgrađivali su se
običajima, a prvi su put bili kodificirani Konvencijom o otvorenomu moru iz
1958. Nova Konvencija iz 1982. potvrdila je sve općenite propise iz prijašnje

Konvencije, ali uvela je i neke važne novosti, na koje ćemo se posebno osvrnuti.
2. Miroljubive upotrebe otvorenoga mora. Konvencija iz 1982. izričito
proklamira da se otvoreno more smije koristiti isključivo u miroljubive svrhe
(članak 88).103
I među općim odredbama u XVI. dijelu te Konvencije nalazi se jedna kon-
traktualnog značenja, ali još širega domašaja: „U ostvarivanju svojih prava i u
obavljanju svojih dužnosti na temelju ove Konvencije, države stranke se uzdr-
žavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne
cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji drugi način
nespojive s načelima međunarodnoga prava sadržanima u Povelji Ujedinjenih
nacija” (članak 301). Iako se ovaj posljednji propis odnosi samo na stranke te
Konvencije, on obuhvaća njihova prava i dužnosti u svim dijelovima mora.
Domašaj spomenutih propisa ipak ne treba tumačiti preširoko. Oni još ne
znače demilitarizaciju čitavoga prostora otvorenog mora, koja bi zabranjivala
kretanje ratnih brodova, pa u doba mira i njihove vojne vježbe, ako ne smetaju
plovidbi, ili ne predstavljaju prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovi-
tosti odnosno političke neovisnosti, ili neko drugo ponašanje suprotno načelima
Ujedinjenih nacija, usmjereno protiv bilo koje države.
Dakle, propis o miroljubivim upotrebama otvorenoga mora valja uzeti kao
neki dugoročni cilj međunarodne zajednice za čije su ostvarenje nužni daljnji
ugovorni propisi s detaljnim obvezama država.104
Ti propisi iz Konvencije podvrgnuti su još jednom važnomu ograničenju. U doba
međunarodnih oružanih sukoba ili onih koji nemaju taj značaj, i ako se ti sukobi vode
na prostorima mora, na njih se primjenjuju posebna pravna pravila i ograničenja o
kojima će biti riječi u VI. dijelu ove rasprave (vidi napose infra, §§96 i 97).
3. Pregled sloboda otvorenoga mora. Otvoreno more slobodno je za sve
države, i obalne i neobalne (one bez izlaza na more). Dok je Konvencija iz 1958.
nabrajala samo četiri osnovne slobode na moru (plovidbu, ribolov, polaganje
podmorskih kabela i cjevovoda te slobodu prelijetanja), Konvencija iz 1982.
nabraja, među ostalim, pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja:
(1) slobodu plovidbe,
103
Vidi u T. TREVES: „La notion d’utilisation des espaces marins à des fins pacifiques dans le
nouveau droit de la mer”, Annuaire français de droit international, 1980, pp. 678-699: V. Đ. DE-
GAN: „Miroljubive upotrebe mora”, ZPFZ 1985, str. 560-569.
104
O Ugovoru o zabrani smještanja nuklearnoga oružja i drugih oružja za masovno uništavanje
na morskomu dnu i njegovu podzemlju iz 1971, v. infra, §76, pod 2; §86, pod 3 (vii).
§ 74. OTVORENO MORE 669
(2) slobodu prelijetanja,

(3) slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda,
(4) slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja,
(5) slobodu ribolova (uz važna ograničenja koja ćemo u nastavku izložiti) te
(6) slobodu znanstvenog istraživanja (uz neka ograničenja koja se odnose na
sva znanstvena istraživanja na moru).
Ni to prošireno nabrajanje u novoj Konvenciji nije iscrpno, jer države u otvo-
renomu moru mogu uživati i druge slobode koje tu nisu izrijekom obuhvaćene.
Međutim, sve te slobode otvorenoga mora, uz njihova posebna ograničenja,
ne treba shvatiti u apsolutnomu smislu. Konvencija iz 1982. (članak 87(2)), po-
sebno naglašava: „Sve države ostvaruju te slobode dolično poštujući interese
drugih država prilikom njihova ostvarivanja slobode otvorenog mora i prava
sadržana u ovoj Konvenciji s obzirom na djelatnost u Zoni.”
Opće je načelo da nijedna država, obalna ili neobalna, ne može valjano pod-
vrgnuti svojoj suverenosti bilo koji dio otvorenoga mora. Ipak smo već mogli
zapaziti da je razvoj općega međunarodnog prava od početka 20. stoljeća, a
napose nakon Drugoga svjetskoga rata, neprestano umanjivao prostore pod re-
žimom otvorenoga mora ili je u nekim njegovim dijelovima priznavao posebna
prava obalnim državama.
To se ostvarivalo nastankom vanjskoga morskog pojasa, zatim proširivanjem
teritorijalnoga mora do 12 milja od polazne crte te u najvećoj mjeri najnovi-
jim pravom obalnih država da proglase svoj gospodarski pojas od 200 milja od
polazne crte. Tim razvojem općega međunarodnog prava obalne države stekle
su subjektivno pravo da podvrgavaju svojoj suverenosti neke prijašnje dijelove
otvorenoga mora koji se nalaze u produžetku njihove obale.
4. Prava neobalnih država. Kako smo naveli, otvoreno je more jednako
slobodno za neobalne i za obalne države. Da bi neka neobalna država mogla
uživati sve navedene slobode otvorenoga mora, a uz njih i zajedničku baštinu
(opće dobro) čovječanstva u „Zoni” (vidi infra, §76), treba joj osigurati slobodan
pristup moru.105
Konvencija iz 1982. u svome posebnom dijelu (dio X) uređuje pravo pri-
stupa neobalnih država moru i od mora, uključujući slobodu tranzita. U tome
pogledu tranzitne su države opterećene nekim dužnostima u korist neobalnih
105
Vidi u M. MILIĆ: „Pristup moru neobalnih država”, Pomorski zbornik, 1963, str. 321-358; B.
VUKAS: „Pristup moru država bez morske obale”, Prinosi, br. 17, Zagreb, 1982, str. 158-169; H.
TÜRK-HAFNER: „The Land-Locked Countries and the United Nations Convention on the Law
of the Sea”, Prinosi, br. 21, Zagreb 1985, str. 58-70.
država. Tranzitna država jest država s morskom obalom ili bez nje, koja se na-
lazi između neobalne države i mora, preko čijega se područja obavlja promet u
tranzitu. Tako je za neobalnu Madžarsku tranzitna država Hrvatska. Ali ako bi
se neobalna Slovačka željela koristiti pristupom nekoj jadranskoj luci, tranzitne
su države za nju, osim Hrvatske, također neobalne Madžarska ili Austrija.
Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitne države
svim prijevoznim sredstvima: željezničkim, cestovnim, unutrašnjim plovnim
putovima, čak i preko nosača i tovarnih životinja gdje lokalni uvjeti to zahtije-
vaju.
Prema Konvenciji o otvorenomu moru iz 1958. tranzitna je država bila dužna
osigurati neobalnoj državi tranzit kroz svoje područje na temelju uzajamnosti
(reciprociteta). Prema Konvenciji iz 1982, pravo tranzita za svaku neobalnu
državu postaje apsolutno i više nije podložno uvjetu reciprociteta.
Ipak se propisuje da se zainteresirane države sporazumijevaju dvostranim, su-
bregionalnim i regionalnim sporazumima o uvjetima i modalitetima ostvarivanja
slobode tranzita. Tako ostvarene slobode tranzita za neobalnu državu isključuju se
od primjene klauzule najpovlaštenije nacije. Promet u tranzitu oslobođen je svih
carina, taksa i drugih pristojbi, osim pristojbi za posebne usluge pružene u vezi s
takvim prometom. Zainteresirane države mogu putem sporazuma predvidjeti slo-
bodne zone i druge carinske olakšice u ulaznim i izlaznim lukama tranzitnih država.
Brodovi koji viju zastavu neobalnih država uživaju u morskim lukama jednak
postupak kao i drugi brodovi.
U današnje vrijeme po pravilu se ne čine smetnje ostvarivanju prava pristu-
pa neobalnih država k moru i od mora, kao ni slobode tranzita. Sve tranzitne
države imaju privredni interes da privuku što je moguće više putnika i naročito
robe svojim prijevoznim sredstvima i lukama, jer time ostvaruju znatne prihode.
5. Položaj brodova na moru. Svaka država, obalna ili neobalna, određuje
uvjete pod kojima podjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, uključujući
uvjete za upis u svoj upisnik (registar) brodova i pravo na vijanje njezine zastave.
Konvencija iz 1958, kao i ona iz 1982, propisuju da mora postajati istinska ili
„stvarna veza” (genuine link, lien substantiel) između države i broda.106 Ali to
106
V. BRAJKOVIĆ, E. PALLUA: „Lien substantionel et la nationalité des navires”, JRMP 1960,
pp. 258-264; „Državna pripadnost brodova i suvremena nastojanja oko unifikacije kriterija za
njezino podjeljivanje”, JRMP 1979, str. 232-248; S. ZUNARELLI: „La bandiera di convenienza e
l’evolversi dei principi di libertà di navigazzione di commercio marittimo”, Il diritto marittimo
1980, pp. 400-412; G. HAFNER: „Neke primjedbe uz ’stvarnu vezu’ između države i broda u
suvremenom pravu mora”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 1985, str. 571-582; V. POLIĆ-
-ĆURČIĆ: „Uvjeti za upis brodova – stvarna veza broda i države zastave”, UPPPK 1986, br. l09-
122, str. 1-45.
se pravilo u mnogim slučajevima ne poštuje. Brodovima kojima je podijeljeno

pravo na vijanje svoje zastave svaka država izdaje isprave u tu svrhu.
Brodovi plove pod zastavom samo jedne države. Brod ne smije za vrijeme
putovanja ili ticanja neke luke mijenjati svoju zastavu, osim kada je riječ o stvar-
nom prijenosu vlasništva ili o izmjeni upisa u upisnik brodova. Brod koji plovi
pod zastavama dviju ili više država, i kojima se služi po svojem nahođenju, neće
se moći ni prema jednoj državi pozvati ni na jednu od tih državnih pripadnosti.
On se može izjednačiti s brodom bez državne pripadnosti i stoga ga na otvore-
nomu moru može pregledati ratni brod bilo koje države (v. infra, §75).
Brodovi također mogu ploviti pod zastavom Ujedinjenih nacija, neke speci-
jalizirane ustanove UN-a ili Međunarodne agencije za atomsku energiju ako se
nalaze u službenoj upotrebi neke od tih organizacija. Konvencija iz 1958. u tome
je mnogo šira jer dopušta da brod plovi pod zastavom bilo koje međuvladine
organizacije ako je u njezinoj službenoj upotrebi.
Dužnost je svake države da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad bro-
dovima vlastite zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podat-
cima o brodovima koji viju njezinu zastavu. Punu jurisdikciju svaka država ima
prema svome unutarnjemu pravu nad svakim brodom pod njezinom zastavom
nad zapovjednikom, časnicima i posadom glede upravnih, tehničkih i socijalnih
nadležnosti koje se tiču broda.
Uz to, svaka je država dužna poduzeti potrebne mjere za brodove pod svo-
jom zastavom glede sigurnosti na moru, a posebice: konstrukcije, opreme i
sposobnosti za plovidbu, zatim sastava, radnih uvjeta i sposobnosti posade te
upotrebe signala, održavanja veza i sprječavanja sudara.
Iako, kako smo naglasili, ugovorni propisi izričito propisuju postojanje
„stvarne veze” između države i broda, neke države određuju svojim unutar-
njim propisima veoma slobodne uvjete za upis u njihov upisnik, blage fiskalne
terete te blage obveze glede radnih uvjeta na brodu, opreme, pa i plovidbene
sposobnosti upisanoga broda. Da bi im se iskorištavanje broda više isplatilo,
mnogi brodovlasnici upisuju svoje brodove upravo u tim zemljama.
Tako se danas mnogi trgovački brodovi upisuju u državama tzv. otvorenoga
upisnika (open register), a da s državom čiju zastavu viju ne održavaju nikakvu
vezu, pa čak nikada ne uplove u svoju „matičnu luku”.107 Takve države (Panama,
107
Da bi se učvrstila stvarna veza između države i brodova koji viju njezinu zastavu, i radi dje-
lotvornoga vršenja sudbenosti i nadzora nad tim brodovima, u okviru UNCTAD-a u Ženevi
potpisana je 7. veljače 1986. Konvencija UN-a o uvjetima za upis brodova, koja još nije stupila
na snagu. V. originalni engleski tekst s prijevodom na naš jezik: UPPPK 1986, br. 109-112, str.
212-263.
Liberija, Cipar, Bahami, Vanuatu i dr.) uopće ne raspolažu ratnom flotom ili
drugim brodovima u vladinoj službi, da bi na otvorenomu moru mogle stvarno
vršiti jurisdikciju nad mnogobrojnim brodovima koji plove pod njihovom zasta-
vom.108 Zbog pokatkad slabih plovidbenih sposobnosti, takvi su brodovi najčeš-
će uzrokom nezgoda na otvorenomu moru, pa i većih onečišćenja koja pokatkad
ugrožavaju more pod nacionalnom jurisdikcijom i obale mnogih država.
Konvencija iz 1982. propisuje nove dužnosti za države glede nadzora nad brodo-
vima pod vlastitom zastavom kako bi se spriječile ili umanjile nezgode tih brodova
i njihove posljedice. Tu je uključena dužnost pregleda svakoga broda prije upisa u
upisnik te i kasniji pregledi u određenim razdobljima. Ta dužnost nadzora odnosi se
na opskrbljenost broda kartama, nautičkim publikacijama, opremom i instrumen-
tima za navigaciju te na naobrazbu zapovjednika i časnika za upravljanje brodom i
poznavanje međunarodnih propisa. Svaka druga država koja opravdano sumnja da
glede nekoga broda nije vršena odgovarajuća jurisdikcija, može o tome obavijestiti
državu zastave broda koja je dužna ispitati predmet i poduzeti potrebne mjere.
Na temelju starinskoga običaja, svaka država ima važnu dužnost da obveže

zapovjednike brodova pod svojom zastavom da pruže pomoć na moru ako to
zapovjednici mogu učiniti bez ozbiljne opasnosti za svoj brod, posadu i putnike.
Pomoć se pod navedenim uvjetima mora pružiti svakoj osobi koja se u moru
nađe u opasnosti da bude izgubljena. Ako je obaviješten, zapovjednik je dužan
zaploviti punom brzinom u pomoć osobama koje su u opasnosti na nekom
brodu ili u zrakoplovu. Isto tako, nakon sudara, dužnost mu je pružiti pomoć
drugomu brodu, njegovoj posadi i putnicima.
6. Pravo progona. Od starine postoji pravo progona (hot pursuit, poursuite)
na otvorenomu moru, kao jedna od iznimaka od pravila o isključivoj sudbenosti
države zastave nad njezinim brodovima.109 To je pravo izričito priznato u Kon-
venciji o otvorenomu moru iz 1958, a nova Konvencija iz 1982. propisuje ga i
za djela počinjena u novim prostorima mora pod jurisdikcijom obalne države
(u arhipelaškim vodama, gospodarskomu pojasu, ali i iznad epikontinentalnoga
pojasa).
108
Prema nekim procjenama, danas više od polovice svjetske trgovačke flote plovi pod zastava-
ma država „otvorenoga upisnika”. Najveći njihov broj čine tankeri i brodovi za prijevoz rasutih
tereta u slobodnoj plovidbi, ali raste i broj tih brodova u linijskoj plovidbi.
109
Vidi u Vladimir IBLER: „Pravo progona danas”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1953,
str. 16-26; N. POULANTZAS: The Right of Pursuit in International Law, Leyden 1969, 451 p.;
Bogoljub MIJUŠKOVIĆ: Pravo progona stranih brodova, Split, 1979, 75 str.; V. BARIĆ-PUNDA,
D. JURAS: Pravo progona u propisima Republike Hrvatske i praksi Ministarstva unutarnjih po-
slova od 1992. do 2002. godine, UPPPK 2004, str. 85-99.
Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne dr-
žave u nekim dijelovima mora pod njezinom jurisdikcijom koje ona u njemu
ima pravo provoditi i njihove povrede kažnjavati. S obzirom na to da su „su-
verenost”, „suverena prava”, „jurisdikcije” i „prava nadzora” različita u unutraš-
njim vodama, arhipelaškim vodama, u teritorijalnom moru, vanjskom pojasu,
gospodarskom pojasu te iznad epikontinentalnoga pojasa, pravo kažnjavanja i
pravo progona nastaju jedino ako je strani brod u nekomu od tih dijelova mora
povrijedio one propise koje obalna država u njemu ima pravo provoditi.
Pri tome nije bitno da se sam brod u trenutku kršenja nalazi u tome dijelu mora.
Dovoljno je da je čamac s toga broda izvršio u tome prostoru povredu propisa dok
se brod nalazio na pučini ili u nekomu drugome morskom prostoru.
Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenomu brodu dan vidni ili
čujni znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon
mora biti kontinuiran. Može se naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili
brodova, ali se na otvorenomu moru ne smije prekinuti. Pravo progona prestaje
čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more svoje ili neke treće države. Ono
se, dakle, može nastaviti u gospodarskom pojasu bilo koje države.
Pravo pregleda ili pravo progona stranoga broda na otvorenomu moru, ali i u
dijelovima mora pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod,
vojni zrakoplov ili propisno označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj
službi.
S druge strane, ratni brodovi, pomoćni ratni brodovi, vojni zrakoplovi te
brodovi i zrakoplovi kojima se neka država koristi za vladine netrgovačke služ-
be izuzeti su na otvorenomu moru od jurisdikcije svake države, osim države
zastave broda. U tome pogledu oni uživaju suvereni imunitet, koji im također
pripada prilikom neškodljivoga prolaska kroz teritorijalno more ili plovidbe
gospodarskim pojasom ili kad se uz odobrenje obalne države nalaze u njezinim
unutrašnjim morskim vodama.
Od toga je imuniteta na otvorenomu moru jedina iznimka ratni brod ili
državni zrakoplov ili brod ili zrakoplov u državnoj službi, čija se posada pobu-
nila, preuzela nad njime kontrolu i ako postoji ozbiljan razlog sumnji da se bavi
piratstvom (v. infra, §75). Ali u takvim slučajevima normalno je očekivati da će
i država zastave takvoga broda na to upozoriti ostale države.
§ 75. SLOBODE OTVORENOGA MORA
Bibliografija
Vespasien V. PELLA: „Répression de la piraterie”, RCADI 1926, tome 15, pp. 149-295; Vladimir
IBLER: Sloboda mora, Zagreb, 1965, str. 52-67; M. HALBERSTAM: „Terrorism on the High
Seas”, AJIL 1988, pp. 269-310; M. ROELANDT: La condition juridique des pipelines dans le droit
de la mer, Paris 1990, 241 p.; Natalino RONZITTI: Maritime Terrorism and International Law,
Dordrecht 1990, 185 p.; Tulio TREVES: „Intervention en haute mer et navires étrangers”, Annuaire
français de droit international 1995, pp. 651-675.
1. Uvod. Kako smo u prethodnomu odjeljku naveli, Konvencija iz 1982. na-

braja, među ostalim, pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: (1) slobodu
plovidbe, (2) slobodu prelijetanja, (3) slobodu polaganja podmorskih kabela i
cjevovoda, (4) slobodu izgradnje umjetnih otoka, (5) slobodu znanstvenoga
istraživanja te (6) slobodu ribolova.
2. Sloboda plovidbe. Najveći dio propisâ o otvorenomu moru odnosi se
na od davnina najvažniju slobodu plovidbe. Svaka država, obalna ili neobalna,
ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njezinom zastavom.
Na otvorenomu moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsut-
nost isključive vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija.
Naprotiv, tamo vlada pravni poredak izravno po međunarodnom pravu, koji se
stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila koja su u 20. stoljeću kodificirana
i nadopunjena ugovornim propisima.
Pravni poredak koji vlada na otvorenomu moru na temelju međunarodnoga
prava očita je negacija nekih gledišta koja svako pravo svode na skup normi koje dr-
žava svojim monopolom vlasti nameće svojim nesuverenim subjektima (građanima)
te tvrde da međunarodno pravo nije pravo.110 Kada bi ta gledišta bila ispravna, na
otvorenomu bi moru vladao kaos i ne bi se mogla održati ni jedna od sloboda koje
smo naveli, a napose ne sloboda plovidbe trgovačkih brodova.
Na otvorenomu moru svaka obalna ili neobalna država vrši po pravilu ju-
risdikciju samo nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom. Vidjeli smo,
međutim, da brodovi pod zastavama država tzv. otvorenoga upisnika, kao i pod
zastavama država s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenomu moru,
nisu stvarno podvrgnuti jurisdikciji države zastave, jer je ona gotovo nikada ne
vrši.
Od toga pravila ima više iznimaka. Pravo vršenja jurisdikcije na otvorenomu
moru i nad brodovima koji plove pod nekom tuđom zastavom nastalo je u ne-
110
V. npr. u Radomir LUKIĆ: Pravna priroda međunarodnog prava, JRMP 1955, str. 359-377
§ 75. SLOBODE OTVORENOGA MORA 675
kim slučajevima na temelju općega običajnog prava, potvrđenoga konvencijama

o kodifikaciji. Ono se može uglaviti i posebnim propisima, ali se tada vrši samo
između država stranaka ugovora u pitanju.
Konvencija o otvorenome moru iz 1958. predviđa u tome pogledu samo tri slu-
čaja, i to ako postoji sumnja da se strani brod bavi piratstvom, ili trgovinom roblja,
ili je on zapravo brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod koji obavlja pregled.
Konvencija iz 1982. predviđa pet mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke
države može pregledati strani brod. To su slučajevi, ako ima razloga ozbiljnoj
sumnji:
(a) da se brod bavi piratstvom,
(b) da se brod bavi trgovinom robljem,
(c) da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem,
(d) da je brod bez državne pripadnosti ili
(e) da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu, zapravo
brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod.
Nije još sasvim sigurno da se propis o suzbijanju neovlaštenoga emitiranja s
otvorenoga mora putem tzv. piratskih radijskih i televizijskih stanica već tran-
sformirao u opće običajno pravo. Glede ostalih slučajeva, riječ je o kodifikaciji
općega običajnoga prava koje je odavno na snazi ili je riječ o zakonitom vršenju
jurisdikcije nad brodom iste državne pripadnosti.
Zaustavljanje stranoga broda i njegov pregled na otvorenomu moru (ali i
u gospodarskom pojasu neke države) može izvršiti samo ratni brod ili vojni
zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen brod ili zrakoplov u državnoj službi,
i to po posebnom postupku. Ako se nakon pregleda pokaže da sumnje nisu bile
osnovane, zadržanom brodu nadoknađuje se gubitak ili šteta koju je pretrpio.
Države sebi mogu dvostranim ili višestranim ugovorima uzajamno priznati
pravo da ratni brod svake od njih pregleda i kažnjava neka djela na otvoreno-
mu moru (i u gospodarskom pojasu bilo koje države) koja su počinili brodovi
pod zastavom neke druge ugovorne stranke. Takvo posebno ugovoreno pravo
predviđaju: Konvencija o zaštiti podmorskih kabela iz 1884, neke konvencije o
suzbijanju trgovine oružjem, o ribolovu u nekim dijelovima otvorenoga mora i
dr. Naravno, ta se nadležnost u tim slučajevima ne smije vršiti nad brodovima
pod zastavom država neugovornica.
U novije vrijeme promet narkoticima i psihotropnim tvarima postaje sve
veće zlo u međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati
takav promet bilo kojega trgovačkog ili ribarskog broda, ili jahte, u njezinim
unutrašnjim vodama, teritorijalnom moru i drugim dijelovima mora pod reži-
mom neškodljivoga prolaska.
Konvencija iz 1982. prvi je put propisala općenitu obvezu svih država da

surađuju radi suzbijanja nedopuštenoga prometa narkoticima i psihotropnim
tvarima na otvorenomu moru. Svaka država koja ima valjanoga razloga vjero-
vati da se brod pod njezinom zastavom bavi takvim nedopuštenim prometom
može, ako to želi, zatražiti suradnju drugih država radi njegova suzbijanja. Stoga
u odsutnosti takvoga zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog tih
razloga pravo pregleda sumnjivoga broda, a ni njegova uzapćenja. Ali osnova
za takav pregled broda nije u ugovoru na snazi, nego u zahtjevu države zastave.
Prema današnjem općem običajnomu pravu, potvrđenom konvencijama iz
1958. i 1982, zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom
moru, a koji povlači kaznenu ili disciplinsku odgovornost zapovjednika ili bilo
koje druge osobe u službi broda, kazneni ili disciplinski postupak može se pro-
vesti samo pred organom države zastave broda ili države koje je ta osoba dr
žavljanin.
Nadležnost za sprječavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja otvoreno-
ga mora s brodova koje nema štetnih posljedica za neku obalnu državu spada
isključivo državi zastave broda. Ali ako se posljedice onečišćenja, ili opasnosti
od posljedica, protežu na dijelove mora ili na obalu neke države, tada ona na
otvorenomu moru može poduzimati nužne mjere da bi spriječila, umanjila ili
otklonila opasnost, osim kad su u pitanju ratni i državni netrgovački brodovi.
Konvencija iz 1982. propisuje dužnost država da na općoj i regionalnoj razini
surađuju radi zaštite i očuvanja morskoga okoliša i da se pri opasnosti od one-
čišćenja uzajamno obavještavaju.
3. Sloboda prelijetanja. Slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora izričito
proklamiraju Konvencija o otvorenome moru iz 1958, članak 2(4), te Konven-
cija iz 1982, članak 87-1-b., premda one svojim propisima ne razrađuju njezin
sadržaj. Prelijetanje otvorenoga mora civilnih i drugih zrakoplova, uključujući
tu i zračni prostor gospodarskoga pojasa, uređuje Vijeće Međunarodne orga-
nizacije za civilno zrakoplovstvo svojim „međunarodnim standardima” i „pre-
poručenom praksom”.
Pravni domašaj tih propisa otvara mnogobrojne probleme, posebno kad su po-
srijedi zrakoplovi država koje nisu učlanjene u tu specijaliziranu ustanovu UN-a.
Interesi sigurnosti zračnoga prometa, uključujući sprječavanje sudara zrakoplova i
pružanje pomoći u slučaju nesreće, zahtijevaju mnogo detaljnije propise o zračnoj
plovidbi od onih koji se odnose na plovidbu brodova otvorenim morem. Propisi
koje donosi Vijeće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo trebali bi biti
isključivo tehničke naravi i po svojemu sadržaju predstavljati preporuke državama
članicama. Ali po svome domašaju oni duboko zadiru u slobodu zračne plovidbe
iznad otvorenoga mora.
Jedan od priloga uz Čikašku konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplov-

stvu iz 1944. sadrži propise o „službama zračnoga prometa” (Air Traffic Services,
ATS), koji obuhvaćaju osim zračnoga prostora iznad kopnenoga područja i mora
obalne države i dijelove zračnoga prostora iznad otvorenoga mora. Područja poje-
dinih ATS-a podijeljena su na „kontrolne zone”, „kontrolna područja”, „zračne ceste”
te „regione za informacije o prelijetanju” (Flight Information Services, FIRS). Ovi
se posljednji u nekim slučajevima proširuju na dijelove iznad otvorenoga mora, u
kojima bi svaki zrakoplov morao pružiti podatke o svome letu, uključujući tu na
temelju učtivosti i državne zrakoplove.
Još veće zadiranje u slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora predstavlja-
ju „Zone za identifikaciju zbog zračne obrane” (Air Defence Indentification Zones,
ADIZ). Prvu takvu zonu, širine 300 milja od svoje obale, ustanovile su Sjedinjene
Američke Države u doba Korejskoga rata 1950 – 1951. Tu su praksu potom slijedile:
Kanada, Francuska (privremeno), zatim Filipini, Indonezija, Island, Italija, Japan, Ko-
reja i Tajvan. Svaki avion, čim uđe u takvu zonu, dužan je kontroli zračnoga prometa
obalne države pružiti podatke o svome identitetu, odredištu i planu letenja, čak ako
i ne leti u tu državu. Posada aviona koja ne poštuje te unutarnje propise izložena je
teškim novčanim kaznama ili zatvorskim kaznama te je mogu presresti ratni avioni
obalne države. Takvi jednostrani propisi nekih država obuhvaćaju čak i strane ratne
avione. Iako ti propisi nesumnjivo povređuju slobodu prelijetanja otvorenog mora,
problem je to složeniji što ostale države ne ulažu proteste protiv takve prakse. To daje
nekim piscima osnovu za tvrdnju da su se tzv. vanjski zračni pojasovi u dijelovima
otvorenoga mora već transformirali u opće običajno pravo.111
Pri prelijetanju otvorenoga mora svi su zrakoplovi podložni propisima prava
mora o zabrani piratstva i o pravu progona.
4. Sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda. Sve države imaju
pravo polagati svoje podmorske kabele112 i cjevovode na dno otvorenoga mora
izvan epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Na epikontinentalnom
pojasu to pravo također vrijedi, ali uz uvjet, kako smo već naveli (supra, §73) da
određivanje njihovih pravaca podliježe suglasnosti obalne države.
Države su dužne donositi propise o kažnjavanju ako brod pod njihovom
zastavom ili osoba podvrgnuta njihovoj vlasti, namjerno ili iz nehaja, prekine
ili ošteti kabel ili cjevovod ili podmorski vod pod visokim naponom na otvore-
nome moru. Od kažnjavanja su izuzeta takva djela izvršena u velikoj opasnosti
ili krajnjoj nuždi.
111
Cf., P. de VRIES LENTSCH: „The Right of Overflight over Strait States and Archipelagic Sta-
tes: Developments and Prospects”, Netherlands Yearbook of International Law, 1983, pp. 172-
174, i tamo navedenu literaturu.
112
Ta je sloboda prvotno uređena Konvencijom o zaštiti podmorskih kabela, sklopljenom u Pa-
rizu 14. ožujka 1884, koja je kao poseban propis i danas na snazi. V. tekst V. IBLER: Sloboda
mora, Zagreb, 1965, str. 106-111. Vidi općenito o ovom problemu u V. IBLER: Podmorski kabeli
i naftovodi u međunarodnom pravu, Zbornik za pomorsko pravo, 1961, str. 123-178.
Države su također dužne donijeti propise da bi osobe pod njihovom vlašću

koje su vlasnice kabela ili cjevovoda snosile troškove popravka ako pri polaganju
ili popravku svoga kabela ili cjevovoda na dnu otvorenoga mora uzrokuju prekid
ili oštećenje nečijeg tuđega kabela ili cjevovoda. Ti su vlasnici dužni nadoknaditi
štetu brodovlasniku koji je žrtvovao sidro, mrežu ili ribolovni alat kako ne bi
oštetio njihov kabel ili cjevovod.
5. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja. Ta sloboda postoji
za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenoga mora koji
se ne nalaze iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države.113 Na dijelu
otvorenog mora iznad epikontinentalnoga pojasa strane države smiju postavljati
samo one uređaje koji nisu pričvršćeni za morsko dno.
Konvencija iz 1982. ne donosi detaljne propise o tim umjetnim otocima i
drugim uređajima na otvorenomu moru. Čini nam se, međutim, da se glede
njihove opremljenosti i širine sigurnosnih zona oko njih, analogijom mogu pri-
mijeniti odgovarajući propisi te Konvencije o umjetnim otocima, uređajima i
napravama u gospodarskom pojasu (članak 6), (vidi supra, §72).
Umjetni otoci i drugi uređaji postavljeni na otvorenom moru, poput onih u
gospodarskome pojasu, nemaju status otoka te prema tome nemaju ni vlastitog
teritorijalnoga mora. Po našemu mišljenju, na njima isključivu jurisdikciju vrši
država koja ih je postavila.
6. Sloboda znanstvenoga istraživanja. Ta sloboda na otvorenome moru
prvi je put izričito afirmirana Konvencijom iz 1982, ali se ona i prije podrazumi-
jevala. Znanstvena istraživanja na otvorenomu moru podložna su nekim općim
propisima koje Konvencija iz 1982. predviđa za takva istraživanja i u drugim
dijelovima mora, posebice u gospodarskom i epikontinentalnom pojasu.
Istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe te prikladnim
znanstvenim metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom. Takva istraživa-
nja ne smiju neopravdano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora, pa
prema tome ni slobode otvorenog mora. I napokon, ona se obavljaju uz pošto-
vanje svih odgovarajućih propisa donesenih u skladu s Konvencijom, a posebno
onih o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša.
Čak i pod navedenim uvjetima na svim dijelovima otvorenoga mora ne po-
stoji za sve države jednaka sloboda svih vrsta znanstvenih istraživanja.
Sve države, bez obzira na njihov geografski položaj, kao i nadležne međuna-
rodne organizacije, imaju pravo obavljati znanstvena istraživanja morske vode
113
Ipak je teško pretpostaviti da bi se na morsko dno dubine 4 000 metara ili više mogao pričvr-
stiti neki takav umjetni otok.
izvan granice gospodarskoga pojasa, a to znači u svim dijelovima otvorenoga

mora.
Sva ostala znanstvena istraživanja mora u Međunarodnoj zoni također su
slobodna za sve, ali podložna su propisima Konvencije o toj Zoni, uključujući i
nadležnost Vlasti (članak 143. Konvencije), (v. infra, §76).
Naprotiv, sva druga znanstvena istraživanja u dijelovima otvorenoga mora
iznad epikontinentalnoga pojasa obalnih država podložna su i ograničena pra-
vima tih država u tome pojasu (vidi supra, §§72. i 73).
7. Sloboda ribolova.114 Sloboda ribolova na otvorenomu moru, poput slo-
bode plovidbe, najprije se afirmirala putem običajnoga prava, a na općenit način
potvrđena je Konvencijom o otvorenome moru iz 1958. te novom Konvencijom
iz 1982. Kao i sve druge slobode na otvorenomu moru, nju u načelu uživaju
ribarski brodovi svih država, obalnih i neobalnih.
Međutim, ta sloboda podložna je većim ograničenjima nego bilo koja dru-
ga sloboda otvorenoga mora. Ta ograničenja posljedica su porasta ribolovnih
djelatnosti na moru i golemoga porasta ulova morske ribe da bi se prehranilo
naraslo stanovništvo našeg planeta. Usporedo s time, sloboda ribolova za sve za
stalno se dokida u onim negdašnjim dijelovima otvorenoga mora koji su došli
pod vlast obalne države proširenjem njezina teritorijalnoga mora do 12 milja
te ustanovljenjem gospodarskoga pojasa do 200 milja od polazne crte. Zbog
takvoga razvoja sve je teže na preostalim dijelovima otvorenoga mora uređivati
slobodu ribolova međunarodnim sporazumima i drugim oblicima međunarod-
ne suradnje, a da bi se izbjegli sukobi različitih interesa.
Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenomu moru
podvrgnute su ograničenjima više vrsta. One su dužne dolično poštovati inte-
rese drugih država prilikom njihova ostvarivanja te i drugih sloboda otvorenoga
mora, kao i prava s obzirom na djelatnosti u Zoni (vidi infra, §76). Svaka je
država dužna, nadalje, pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je
uglavila glede ribolova na otvorenomu moru. To pravo ribolova podvrgnuto je,
nadalje, dužnosti suradnje međusobno ili s obalnim državama kada se prema
propisima Konvencije iz 1982. isto riblje naselje lovi u gospodarskomu pojasu
jedne ili više država i u susjednom području otvorenoga mora (tzv. straddling
fish stocks) (vidi supra, § 72).
Poći ćemo najprije od propisa iz same Konvencije (članci 117 – 120). U njima
se stavlja naglasak na dužnost država da surađuju. Prilikom određivanja dopu-
114
Vidi u Branko SAMBRAILO: Međunarodno reguliranje ribolova na otvorenom moru, JRMP
1954, br. 2, str. 83-91.
stive lovine, države usvajaju mjere kojima je svrha da se na temelju najboljih

znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razi-
nama koje mogu osigurati najviše održiv prinos. Raspoloživi znanstveni podaci
dostavljaju se i redovito razmjenjuju preko nadležnih međunarodnih organiza-
cija (subregionalnih, regionalnih i svjetskih). Mjere radi očuvanja živih bogat-
stava mora ne smiju diskriminirati, pravno ni stvarno, ribare bilo koje države.
Taj dio Konvencije treba u potpunosti zamijeniti posebne propise Konvencije o
ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora iz 1958. (vidi supra, §67,
pod 4), koja zbog maloga broja stranaka (do danas samo 38) nije nikada ispunila
svoje funkcije. Propisi te Konvencije postali su zastarjeli s obzirom na kasniju afir-
maciju gospodarskoga pojasa. Ipak, i nakon stupanja na snagu nove Konvencije iz
1982, ta Konvencija kao ugovorni propis i dalje obvezuju svoje stranke dok sve one
ne postanu strankama nove Konvencije.
Osim dužnosti propisanih novom Konvencijom iz 1982, koje su sve općenite
naravi, države će i dalje biti obvezane dvostranim i višestranim ugovorima o ribolovu
na otvorenomu moru kojih su stranke. Njihova daljnja suradnja na subregionalnoj,
regionalnoj i svjetskoj razini trebala bi pridonijeti sklapanju novih ugovora i usta-
novljenju novih organa i organizacija iz te oblasti.
Godinu dana poslije stupanja na snagu Konvencije iz 1982, u New Yorku je 4.
kolovoza 1995. usvojen posebni Sporazum o izvršenju njezinih odredaba koje se
odnose na očuvanje ribljih naselja i gospodarenje njima u gospodarskom pojasu i u
području uz njega (straddling fish stocks) te vrlo migratornih vrsta.115 Države koje
žele produljiti taj ulov potiču se da pristupe odgovarajućim regionalnim i subregi-
onalnim organizacijama i da se podvrgnu njihovim pravilima i uvjetima ribarenja.
Brodovi trećih država izloženi su nadzoru članica tih organizacija, a ako krše te
propise, izlažu se mjerama da ih se od toga odvrati.
Prije toga, 1993. u Rimu, pod okriljem FAO-a, bila je sklopljena konvencija radi
podupiranja poštovanja međunarodnih mjera glede očuvanja ribolova na otvore-
nom moru i gospodarenja njime. Ona predviđa još čvršće obveze za njezine države
stranke, a napose obvezu da ne dodjeljuju svoju zastavu brodovima nad kojima ne
vrše nadzor.
Dvostrani ugovori između država iz te oblasti počeli su se sklapati još polovicom
19. stoljeća. Njihov je cilj da se spriječe sukobi ribara dviju zemalja u istom ribo-
lovnome području ili ustanovljenje mješovitih komisija za tehničku suradnju te za
usvajanje preporuka. Stranke tih ugovora redovito su zemlje s najvećim ribolovnim
115
Cf., Agreement for the implementation of the provisions of the UN Convention on the Law
of the Sea of 1982 relating to the conservation and management of straddling fish stocks and
highly migratory fish stocks, ILM 1995, No. 6, pp. 1547-158. Vidi hrvatski prijevod uz komentar
– Vesna BARIĆ PUNDA, Davorin RUDOLF ml.: Pravo mora, dokumenti, mišljenja znanstveni-
ka, komentari, Split 2007, str. 759-798. Vidi prikaz toga režima – Kristian TURKALJ: Sporazum
Ujedinjenih naroda o pograničnim ribljim naseljima i vrlo migratornim vrstama iz 1995, ZPFZ
2004, br. 6, str. 1159-1190.
interesima na otvorenome moru i s najjačom flotom za dalekomorsko ribarenje

(Sjedinjene Američke Države, Japan, Ruska Federacija, Britanija, Francuska, Kanada,
Južna Koreja i neke druge).
Osim dvostranih ugovora, od 19. stoljeća zainteresirane države sklapale su i
višestrane ugovore kako bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenoga
mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i stranke dvostranih ugovora. Takav ugovoreni
režim postoji za Sjeverno more, za Baltičko more, sjeverni Atlantik te posebno za
sjeverozapadni i sjeveroistočni Atlantik, potom za južni Atlantik te sjeverni Pacifik.
Ugovorom sklopljenim u Rimu 1949. bilo je ustanovljeno Opće vijeće za ribolov u
Sredozemlju. Hrvatska ribolovna flota zasad ne lovi izvan Jadranskoga mora.
I napokon, radi očuvanja nekih bioloških vrsta od potpunog istrebljenja,
a posebice morskih sisavaca čiji se broj u 20. stoljeću drastično umanjuje, za-
interesirane države sklopile su posebne ugovore. Tim ugovorima određuje se
godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja te određena područja zabranjena za lov.
Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe poput
haringa, lososa, bakalara te za rakove.116
8. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora. Nakon Drugoga svjetskog rata,
zbog utrke u naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država svijeta, bilo
je nekih zloupotreba sloboda otvorenog mora. Te su se zloupotrebe očitovale
u tome što su sprječavale sve ostale države da se normalno koriste slobodama
otvorenoga mora, napose onima plovidbe i ribolova. Mogu se svrstati u tri naj-
važnije skupine:
(a) Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi. Neposredno nakon Drugoga
svjetskoga rata, od 1946. godine nadalje, Sjedinjene Američke Države su izvodile
nuklearne pokuse u vojne svrhe u atmosferi i u moru na atolu Bikini u okviru
Maršalovih Otoka na Pacifiku. Štete nanesene japanskim ribarima koji su lovili u
blizini i čiju se ulov zbog ozračenja morao uništiti, Sjedinjene Američke Države
su nadoknadile 1955. ex gratia globalnom svotom od 2 milijuna dolara. Godine
1956. tamo je prvi put bačena hidrogenska bomba iz aviona.
Godine 1963. sklopljen je Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u
atmosferi, u svemiru i u vodi, a pristupilo mu je više od stotinu država, ali ne i
Francuska, NR Kina i neke druge. Unatoč tome što taj ugovor predviđa rok za
njegov otkaz od samo tri mjeseca, danas se može smatrati da su svi takvi pokusi
zabranjeni temeljem općega običajnoga međunarodnog prava.
Francuska je obavljala nuklearne pokuse u atmosferi na atolu Mururoa u južnom
Pacifiku od 1966. nadalje; Australija i Novi Zeland podnijeli su protiv nje 1973.
116
Pregled tih posebnih ugovornih propisa o ribolovu izlaže Charles ROUSSEAU: Droit interna-
tional public, t. IV, Paris, 1980, pp. 296-305.
tužbu Međunarodnom sudu zbog navodne štete koju su od tih pokusa trpjele. Fran-
cuska je odbila sudjelovati u tome postupku tvrdeći da Sud u tim parnicama nije
nadležan. Nakon održanoga postupka Sud je izbjegao izjasniti se o tome je li zabrana
pokusa iz Moskovskoga ugovora prerasla u opće običajno pravo. Umjesto toga, dvje-
ma presudama iz 1974. proglasio je da u tim parnicama nema što presuđivati, nakon
što je neke izjave predsjednika Francuske Republike i drugih francuskih odgovornih
dužnosnika dane na televiziji o tome da su pokusi koji su bili u tijeku posljednji pro-
tumačio kao jednostrano prihvaćenu pravnu obvezu Francuske da s tim pokusima
ubuduće prestane (pp. 269-270, para. 51).
Propisi Konvencije iz 1982. o miroljubivim upotrebama mora općenito (čla-
nak 31) te da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe (članak 88) po
našemu mišljenju važan su element u izgradnji općeobičajnoga pravnog pravila
koje izričito zabranjuje nuklearne pokuse u vodama i u atmosferi otvorenoga
mora. Ali i na temelju sloboda otvorenog mora za sve proizlazi da je riječ o
nedopuštenim djelatnostima.
(b) Pokusi s raketama dugoga dometa. Od 1960. Sovjetski Savez obavljao je
pokuse svojim raketama dugoga dometa a svoga područja u smjeru nekih uda-
ljenih dijelova središnjega Pacifika izvan morskih putova. Svakoj takvoj seriji
pokusa prethodila je najava kojom su se upozoravali brodovi svih zemalja da se
ne približuju zabranjenim područjima, uz naznake njihovih geografskih koordi-
nata i vremena kada se pokusi obavljaju. To vrijeme variralo je od dva tjedna do
tri mjeseca. Od 1975. Sovjetski Savez vršio je takve pokuse i u Barentsovu moru.
I ti pokusi, koji su odavna prestali, a protiv kojih su neke države ulagale pro-
teste (Japan i Norveška), također su predstavljali povredu sloboda otvorenoga
mora za sve i treba ih smatrati nedopuštenima.
(c) Pomorski manevri širokih razmjera. Nekoć su dvije najjače sile – Sjedi-
njene Američke Države i bivši Sovjetski Savez – uza suradnju svojih savezni-
ka povremeno su na većim prostorima otvorenoga mora obavljale pomorske
manevre (Sredozemlje, sjeverni Atlantik, Pacifik, Indijski ocean i dr.) Manevri
su bili prilika za suprotnu silu da se njezini avioni i brodovi upleću u borbeni
raspored, da prisluškuju radiosignale, pa sve do opasnosti od sudara zbog niskih
nadlijetanja i simuliranih napada. Te mjere opasne su za međusobne odnose tih
zemalja, a time i za mir u svijetu.
Uz to, pomorski manevri širih razmjera, kada se vrše na važnim plovnim
putovima i u ribolovnim područjima, predstavljaju smetnju i nedopušteno ome-
tanje slobodne upotrebe tih dijelova otvorenoga mora. Ali za razliku od gornjih
slučajeva, nije sasvim sigurno da su pomorski manevri zabranjeni općim me-
đunarodnim pravom mora.
683
§ 76. MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA
Bibliografija
V. Đ. DEGAN: „Zakonodavstvo indrustrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu i
Konvencija UN o pravu mora iz 1982”, UPPPK 1986, br. 109-112, str. 46-90; A. M. POST: Deepsea
Mining and the Law of the Sea, The Hague 1983, 358 p; Bernard H. OXMAN: „The 1984 Agreement
and the Convention”, AJIL 1994, pp. 687-696; „Louis B. SOHN: „International Law Implications of
the 1994 Agreement”, ibid., pp. 696-705; Jonathan I. CHARNEY: „U. S. Provisional Application of
the 1994 Deep Sea Agreement”, ibid., pp. 705-714; V. Đ. DEGAN: „Traité et coutume dans le droit
de la mer”, O Direito International no Terceiro Milênio, Estudos em Homenagem ao Professor
Vicente Marotta Rangel, Sao Paolo (Brésil) 1998, pp. 420-434; „The Common Heritage of Mankind
in the Present Law of the Sea”; Liber Amicorum Judge Shigeru Oda, Volume 2, The Hague 2002,
pp. 1363-1376; Vesna KAZAZIĆ: Dno i podzemlje mora izvan granica nacionalne jurisdikcije,
Sarajevo, 2002, 486 str.
1. Oblast Međunarodne zone. Kada je Arvid Pardo, predstavnik Malte, u

Općoj skupštini UN-a 1967. pokrenuo inicijativu za proglašenje dna mora i oce-
ana zajedničkom baštinom čovječanstva i time potakao pripreme i organizaciju
Treće konferencije UN-a o pravu mora, činilo se da će pod taj novi međunarodni
režim potpasti široka prostranstva dna mora i oceana. Ali općenito priznanje
gospodarskoga pojasa zajedno s njegovim dnom i podzemljem na do 200 milja
od polazne crte umanjilo je te prostore. Potom su drastično umanjeni daljnjim
proširenjem epikontinentalnoga pojasa nekih država preko granice od 200 milja
od polazne crte (v. supra, §73 pod 3).
Tako, prema propisima Konvencije iz 1982, Zona (na engleskom jeziku:
Area) obuhvaća dno i podzemlje otvorenoga mora, ali umanjeno za epikonti-
nentalni pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.
Čini se da će se prostor Zone umanjivati zahtjevima Ruske Federacije za epi-
kontinentalnim pojasom u Arktiku, i to sve do Sjevernoga pola. U svibnju 2009.
Rusija je najavila da će do 2011. godine Komisiji za granice epikontinentalnoga po-
jasa podnijeti znanstvene dokaze o postojanju podmorskoga grebena koji joj daju
pravo na taj pojas izvan granica od 200 milja. U znanstvenoj misiji 2007. jedna je
podmornnica zabola rusku zastavu od titana na dno Sjevernoga pola na dubini od
oko 4 000 metara.
Ti novi zahtjevi ne odnose se na iskorištavanje polimetaličkih nodula, nego na
podmorske rezerve nafte i plina koje se prema nekim procjenama na Arktiku penju
na 25% od onih koje se još ne upotrebljavaju. Ubrzanim topljenjem leda tamo se ljeti
otvaraju morski putovi u prostorima koji su nekoć bili stalno zaleđeni.
Ostale obalne države na Arktiku: Kanada, Sjedinjene Američke Države, Norveš-
ka i Danska (kojoj pripada Grenland) zasad se tim zahtjevima odupiru, ali će neke od
njih promijeniti svoje stavove ako se to podudari s njihovim nacionalnim interesima.
To pokazuje da nema nikakve snage u svijetu koja bi se bila u stanju zalagati za opće
dobro čovječanstva.
2. Načela pravnoga uređenja Međunarodne zone. Najprije o pravnim na-
čelima koja se odnose na tu Zonu, a koja su se održala i nakon stupanja na snagu
Konvencije iz 1982.
Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obal-
nima i neobalnima (članak 141). Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba
biti u skladu s tom Konvencijom, načelima Povelje Ujedinjenih nacija i drugim
pravilima međunarodnoga prava. Ono mora biti u interesu održavanja mira i
sigurnosti, unapređivanja međunarodne suradnje i uzajamnoga razumijevanja
(članak 138).
Danas je više od sedamdeset država strankama Ugovora o zabrani smještanja
nuklearnog oružja i drugih oružja za masovno uništavanje na morskom dnu i nje-
govu podzemlju iz 1971. Stranke toga Ugovora obvezale su se da neće smještati na
dno mora i oceana, niti u njihovo podzemlje, nikakva nuklearna oružja ili druge
vrste oružja za masovno uništavanje, kao ni bilo kakve naprave za pohranjivanje,
isprobavanje ili upotrebu takvih oružja.
Ta obveza država stranaka toga Ugovora iz 1971. odnosi se na čitav prostor
morskoga dna i njegova podzemlja izvan granice od 12 milja od polaznih crta za
mjerenje širine teritorijalnog mora. Ona se, dakle, odnosi na današnju Zonu, ali i na
epikontinentalni pojas, odnosno na dno i podzemlje gospodarskoga pojasa stranaka
toga Ugovora.
Među strankama toga Ugovora još uvijek nisu neke nuklearne i potencijalne
nuklearne sile, poput NR Kine i Francuske. Ali držimo da bi tim zemljama danas
bilo teško dokazati da ih zabrane iz toga Ugovora ne obvezuju kao pravila općega
običajnoga međunarodnog prava, i to unatoč njegovu propisu o otkaznom roku od
samo tri mjeseca (v. infra, §86, pod 6).
I znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982, obavljaju se is-
ključivo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta istra-
živanja vrše Vlast i države stranke Konvencije (članak 143).
Glede zaštite morskoga okoliša, a u vezi s djelatnostima u Zoni, Vlast donosi
odgovarajuća pravila, propise i postupke (članak 145).
Inače, dio XL. Konvencije iz 1982. odnosi se na „čvrsta, tekuća ili plinovita
mineralna bogatstva in situ u Zoni”, članak 133(a). Ti propisi ne odnose se da-
kle na ostale ekonomske i druge upotrebe Zone, poput polaganja cjevovoda,
vađenja brodskih podrtina i dr.
Ali neka dobra koja se nalaze na morskome dnu u Zoni, a ne spadaju u
prirodna bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima, i to ne onima koji se
odnose na otvoreno more.
§ 76. MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA 685
Tako, svi arheološki i historijski predmeti koji se nađu u Zoni, čuvaju se

i njima se raspolaže u korist cijeloga čovječanstva, imajući posebno na umu
prednosti u pravima zemlje porijekla ili države kulturnoga porijekla, ili države
historijskoga i arheološkoga porijekla (članak 149).
Međutim, načelo zajedničke baštine (općega dobra) čovječanstva – prokla-
mirano u Deklaraciji Opće skupštine iz 1970. i u dijelu XI. Konvencije iz 1982.
u odnosu na Međunarodnu zonu i njezina prirodna mineralna bogatstva – nije
spriječilo u prisvajanju privatna i državna poduzeća najbogatijih nalazišta po-
limetaličkih nodula. To se prisvajanje vršilo suprotno tome načelu i suprotno
Načelima o pravnom uređenju Zone iz odsjeka 2. dijela XL Konvencije iz 1982.
Sporazum o primjeni dijela XL. Konvencije UN-a o pravu mora, usvojen 17.
kolovoza 1994 (dakle samo nekoliko mjeseci prije stupanja na snagu te Kon-
vencije), praktično je napustio načelo zajedničke baštine čovječanstva. On je
izmijenio sve bitne propise iz dijela XL. te Konvencije te propise iz njezinih
aneksa III. i IV. Stoga više nije ni od kakve koristi ovdje izlagati ta načela koja
više nisu dio pozitivnoga međunarodnog prava.117
3. Vlast i njezini organi. Nakon što je Konvencija iz 1982. stupila na snagu
16. studenog 1994, ustanovljeni su organi predviđeni u njezinu dijelu XI. za
Međunarodnu zonu.
Sve države stranke Konvencije ipso facto članice su Vlasti. Njezino je sjedište
i sjedište svih njezinih organa, uključujući i Poduzeće, na Jamajci. Glavni su
organi Vlasti Skupština, Vijeće i Tajništvo.
Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj. sve države stranke Konvencije sa
po jednim glasom. Sastanci Skupštine i drugih organa održavaju se samo onda
kada je to stvarno nužno za obavljanje poslova.
Sporazum iz 1994. drastično je umanjio moć Skupštine da odluke iz svoje nad-
ležnosti usvaja preglasavanjem. Poput drugih organa Vlasti, ona po pravilu odlučuje
konsenzusom (odjeljak 3, para. 2). Ako se konsenzus u Skupštini ne postigne, Vije-
će može blokirati svaku odluku u upravnim, budžetskim ili financijskim pitanjima
(para. 4).
Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine.
Sastavljeno je od 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupština na rok
od četiri godine. Svaka od četiriju skupina država u Vijeću može uložiti veto na
odluke koje ono donosi (paras. 5. i 9). Industrijski razvijene države osigurale su
premoć u najmanje dvije skupine Vijeća (u onoj najvećih potrošača ili uvoznika
te onoj najznačajnijih investitora).
117
Vidi sumaran prikaz tih načela u našemu historijskom objašnjenju, supra, §67, pod 5.
Organi su Vijeća: Ekonomsko-planska te Pravna i tehnička komisija. Spora-

zum iz 1994. predviđa i Financijsku komisiju s velikom moći. Sve odluke Skup-
štine i Vijeća koje imaju financijske ili budžetske implikacije moraju se zasnivati
na preporukama Financijske komisije (para. 7).
Tajništvo Vlasti čine glavni tajnik i toliko drugoga osoblja koliko je Vlasti
potrebno. Glavnoga tajnika bira Skupština među kandidatima koje predloži Vi-
jeće na rok od četiri godine. Ista osoba može se ponovno izabrati na tu funkciju.
Poduzeće je organ Vlasti, ali je prvobitno bilo predviđeno da ono izravno
istražuje i iskorištava mineralna bogatstva Zone te da obavlja transport, preradu
i marketing ruda dobivenih iz Zone. Sporazum iz 1994. predviđa da funkcije
Poduzeća privremeno obavlja Tajništvo Vlasti. Ali Sjedinjene Američke Države
ne kriju namjeru da ga dokinu ili da ga onemoguće u djelatnostima.118
4. Današnje stanje u Međunarodnoj zoni. Kao što se to i prije događalo
kad su države prisvajale prostore koji su nekoć bili dijelovima otvorenoga mora,
što je na početku bilo protupravno, a potom retroaktivno konvalidirano, isto se
zbilo sa svim potencijalno (ili hipotetički) komercijalno isplativim nalazištima
polimetaličkih nodula u Međunarodnoj zoni.
Neka privatna ili državna poduzeća dobivala su dozvole za istraživanje i obi-
lježavanje tih nalazišta od organa država koje do danas nisu postale strankama
Konvencije iz 1982. Među njima su najznačajnije Sjedinjene Američke Države,
koje su takve dozvole izdavale temeljem svoga Zakona o dubokomorskom ru-
darstvu iz 1980.119
Pripremna komisija za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno
i Međunarodnoga suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala sedam tzv.
pionirskih investitora, tj. države ili njihova poduzeća, i to: u 1987. Indiju, Fran-
cusku, Japan, i bivši Sovjetski Savez, u 1991. Kinu i jedan istočnoeuropski kon-
zorcij te u 1994. Republiku Koreju. U donošenju tih odluka ona je djelomično
odstupala od uvjeta iz II. rezolucije Završnoga akta iz 1982.120
118
To je istaknuto u komentaru Konvencije iz 1982. priloženom pismu državnoga tajnika upu-
ćenom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država 23. rujna 1994. Cf., ILM 1995, No. 5, pp.
1435-1436.
119
Vidi analizu tih zakona i dvaju sklopljenih sporazuma u V. Đ. DEGAN: „Zakonodavstvo indu-
strijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu i Konvencija UN o pravu mora iz 1982”,
UPPPK 1986, br. 109-112, str. 46-90. Vidi i zbiran prikaz (isti pisac) Međunarodno pravo mora i
izvori međunarodnog prava, (Informator), Zagreb 1989, str. 130-132.
120
Cf., ANDRASSY, BAKOTIĆ, VUKAS: Međunarodno pravo, 1. dio, Zagreb 1995, str. 219. Ni-
smo mogli naći podatke o dozvolama izdanim za istraživanje i obilježavanje nalazišta od nacio-
nalnih tijela. Moguć je razlog tomu što se temeljem Sporazuma o privremenim aranžmanima o
polimetaličkim nodulima na morskomu dnu iz 1982, podaci o podnesenim zahtjevima moraju
držati u strogoj tajnosti.
§ 76. MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA 687
Čini se da su na taj način sva takva nalazišta polimetaličkih nodula konačno

rezervirana i u biti prisvojena.
Pri tome nije najbitnije što su nadležne državne ustanove predviđene zakonima
industrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu izdavale samo odobre-
nja za istraživanje morskoga dna u nekomu dijelu Zone, a još ne i za komercijalno
iskorištavanje pojedinih nalazišta. Teško se, naime, može očekivati da će na nekom
takvom već istraženom i obilježenom nalazištu, primjenom zakona Sjedinjenih
Američkih Država, odobrenje za iskorištavanje potom dobiti neka tvrtka u kojoj
građani Sjedinjenih Država nemaju interesa.
Isto se odnosi i na registrirane „pionirske investitore” po Pripremnoj komisiji
za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnoga suda za
pravo mora.
Najznačajnije je u tomu što nema izgleda da u doglednoj budućnosti od
deset ili dvadeset godina otpočne komercijalna eksploatacija bilo kojega od tih
nalazišta.
Razlozi za to bila su posve pogrešna predviđanja u vrijeme kada se izgrađivao
režim Međunarodne zone na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora. Tada se činilo
da će međunarodnome tržištu ubrzo trebati rude koje su u nodulima (mangan, že-
ljezo, nikal, bakar, kobalt) te da su njihovo vađenje s velikih dubina morskoga dna,
kao i prerada, jeftiniji nego iz kopnenih rudnika. Sigurno je da je potom potražnja u
svijetu za metalima znatno opala. Ali ni danas nije posve sigurno da su industrijski
razvijene države zaista razvile tehnologiju vađenja i prerade tih nodula (uz izbje-
gavanje onečišćenja okoliša), koja bi bila komercijalno isplativa u odnosu na one iz
kopnenih rudnika.
Sve dok ne otpočne komercijalno iskorištavanje nalazišta u Međunarodnoj
zoni, neće biti ni prihoda Vlasti, i to čak ni za potrebe njezine vlastite veo-
ma reducirane administracije. Stoga te troškove moraju snositi države stranke
Konvencije iz 1982. A među strankama Konvencije pretežita je većina onih
koje nemaju baš nikakvog interesa, pa ne mogu imati ni dobit od eksploatacije
Međunarodne zone. Medu njima je i Hrvatska.
Stoga se postavlja pitanje je li nakon stupanja na snagu Konvencije uopće trebalo
ustanovljavati čak i reducirane organe Vlasti. Sporazum iz 1994. ili sličan međunarod-
ni instrument mogao je predvidjeti da Komisija za granice epikontinentalnog pojasa
te neka druga tijela koja ta Konvencija predviđa djeluju kao organi Tajništva UN-a.
5. Sporazum iz 1994. Sporazum o primjeni dijela XL. Konvencije UN-a o
pravu mora s Prilogom (Aneksom) usvojen je na Općoj skupštini UN-a rezolu-
cijom 48/263 od 23. lipnja 1994.121
121
Cf., ILM 1994, No. 5, pp. 1309-1327.
Njegov članak 4. sprječava za ubuduće pristupanje Konvenciji iz 1982. bez pri-

stupanja i tome Sporazumu.122 Sve države ugovornice Konvencije koje su potpisale
i taj Sporazum smatrat će se da su dale pristanak da budu njime vezane ako izričito
ne notificiraju glavnomu tajniku UN-a da se neće poslužiti tim pojednostavljenim
postupkom.
Ali obrnuto ne vrijedi. Naprotiv, države potpisnice Sporazuma koje još nisu pri-
stupile Konvenciji stekle su privilegij da taj Sporazum mogu privremeno primjenji-
vati, i to „u skladu s njihovim nacionalnim ili internim zakonima i propisima”. One
su time stekle ista prava kao i stranke Konvencije u svim organima Vlasti, ali uz uvjet
da do 16. studenog 1998. postanu strankama Konvencije.
Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela XL. Konvencije iz 1982. tumače se i pri-
mjenjuju kao jedinstven instrument. U slučaju njihove nesuglasnosti, odredbe
Sporazuma imaju prednost (članak 2(1). Sporazuma).
I premda preambula toga Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno
i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije (tj. Međunarodna zona) zajednička
baština čovječanstva, od toga načela više nije ostalo gotovo ništa.
Tako Vijeće Vlasti odobrava na temelju preporuka Pravne i tehničke komisije
zahtjeve za planovima rada: (i) koje su odobrili organi u državama koje nisu potpisale
Konvenciju (Sjedinjene Američke Države), planove rada „pionirskih investitora”
registriranih kod Pripremne komisije te (iii) planove novih cjelina, i to temeljem
načela nediskriminacije.
Sporazum dokida obvezu prijenosa na Poduzeće i na zemlje u razvoju tehnologije
potrebne za djelatnosti u Zoni. Prije je to bio uvjet za prihvat planova rada državnih
ili privatnih poduzeća u Zoni. Također je dokinuta obveza Vlasti da pruža pomoć
zemljama u razvoju koje su zemaljski proizvođači onih minerala koji se budu vadili
iz Zone. Odjeljak 7. Aneksa Sporazuma iz 1994. predviđa ustanovljenje fonda za
ekonomsku pomoć zemljama u razvoju, ali samo od viška prihoda Vlasti nakon što
se pokriju njezini troškovi. Isto tako ukinuta je i svaka kontrola proizvodnje. Razvoj
izvora iz Zone vrši se u skladu s načelima „zdrave trgovine”. Subvencije djelatnosti u
Zoni, bilo putem Poduzeća ili drugih cjelina, zabranjuju se. Prema Odjeljku 6. Spo-
razuma, odredbe GATT-a i sporazuma koji će ga naslijediti ili zamijeniti primjenjuju
se na djelatnosti u Zoni.
Poduzeće će obavljati svoje početne rudarske djelatnosti u Zoni putem zajednič-
ke trgovine s državnim i privatnim poduzećima. Poput svih drugih poduzeća, i ono
sklapa sporazume o planovima rada s Vlašću.
Industrijski razvijene države, a medu njima u prvom redu Sjedinjene Američ-
ke Države, tim su Sporazumom dobile punu zadovoljštinu za sve svoje zahtjeve.
Ti bi ustupci imali nekoga smisla da je ta zemlja postala strankom Konvencije iz
1982. makar do konca 1998. i da je eksploatacija nalazišta u Zonu već otpočela.
122
Stoga je i Hrvatska pri notifikaciji sukcesije Konvencije iz 1982, 5. travnja 1995. ujedno izjavila
da se smatra vezanom i tim Sporazumom.
689
E. TJESNACI I MORSKI KANALI

§ 77. POJAM I VRSTE TJESNACA
Bibliografija
R. R. BAXTER: The Law of International Waterways, Interoceanic Canals, Harvard, 1964, 371
p; Ruth LAPIDOTH: Les détroits en droit international, Paris, 1972, 137 p.; K. L. KOH: Straits
in International Navigation: Contemporary Issues, New York, 1982, 225 p; Davorin RUDOLF:
Tjesnaci u međunarodnom pravu (šapirografirano), Split, 1982, 224. str.; Daška DUGOŠEVIĆ:
„Tjesnaci koji služe međunarodnoj plovidbi”, Prinosi, br. 17, Zagreb, 1982, str. 34-37; V. Đ. DEGAN:
„Režim plovidbe i prelijetanje Otrantskim vratima prema Konvenciji UN o pravu mora iz 1982”,
UPPPK 1985, br. 105-106, str. 11-40; Nebojša VUČINIĆ: Moreuzi u međunarodnom pravu,
Nikšić, 1987, 161 str.; Daška DUGOŠEVIĆ: „Režim plovidbe tjesnacima koji služe međunarodnoj
plovidbi prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora”, JRMP 1987, str. 221-234; Hugo
CAMINOS: „Le régime des détroits dans la convention des Nations Unies de 1982 sur le droit
de la mer”, RCADI 1987, tome 205, pp. 9-246; B. B. YIA: The Regime of Straits in International
Law, Oxford, 1998, 253 p.
U geografskom su smislu tjesnaci (moreuzi, straits, détroits) suženi dijelovi

mora između dvaju dijelova kopna, podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je
moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo posebno ime. U nazivu nekih
tjesnaca pojavljuju se izrazi – kanal (Kanal La Manche, tj. Engleski kanal); vrata
(Otrantska, Gibraltarska vrata i dr.); prolaz (Mesinski, Magellanov, Malajski
prolaz itd.); most (Adamov most između Indije i Šri Lanke) ili tjesnac.
Tjesnaci su tvorevine prirode. U tome se razlikuju od umjetno izgrađenih
prokopa ili kanala (Sueski, Panamski, Kielski kanal), koji su u međunarodnomu
pravu pod različitim režimom (vidi infra, §78).
Neki tjesnaci razdvajaju obale dviju (La Manche) ili više država (Otrantska
vrata), a ima ih koji su okruženi obalama samo jedne države (Bospor i Dardaneli,
Mesinski prolaz, Veliki i Mali Belt itd.).
Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno su važno
pitanje međunarodnih odnosa. Sukobi država zbog važnih tjesnaca pokatkad su
veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvažnijih pitanja 19. stoljeća bilo je
pitanje Bospora i Dardanela. Rusija je uporno nastojala ovladati tim tjesnacima
kako bi sebi osigurala nesmetan prolazak u Sredozemlje, a Britanija i neke druge
europske velesile u tome su je uporno sprječavale. Danas je za međunarodnu
trgovinu još važniji problem slobodnog i nesmetanoga prolaska kroz Hormuški
tjesnac na ulazu u Perzijsko-arapski zaljev, kroz Bab al Mandab na ulasku u
Crveno more, kroz Singapurski i Malački tjesnac te kroz tjesnace Sunda, San
Bernardo i Surigao, koji povezuju Indijski ocean s Pacifikom i dr. Za Hrvatsku i
druge jadranske države osim Italije veoma je značajno pitanje režima Otrantskih
vrata koja spajaju Jadransko more sa svim drugim morima i oceanima.
Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu režimu. Njihov režim ovisi
o njihovoj širini i geografskom položaju.
Pisani pravni propisi donosili su se najprije za neke tjesnace pojedinačno, u
prvom redu za Bospor i Dardanele. U 19. se stoljeću afirmiralo i običajno pravno
pravilo da je prolazak kroz tjesnace koji spajaju dva otvorena mora slobodan.
Presuda Međunarodnoga suda o Krfskomu tjesnacu od 28. svibnja 1949. potvr-
dila je pravilo da je neškodljiv prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan
za sve brodove, uključujući i ratne, i da se ne može podvrgnuti prethodnom
odobrenju obalne države (p. 28).
Konvencija o teritorijalnome moru i vanjskomu pojasu iz 1958. kodificirala
je već postojeće običajno pravilo da se ne smije obustaviti prolazak stranih bro-
dova kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog i drugog
dijela otvorenog mora ili teritorijalnog mora strane države.
Na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora pitanje prolaska kroz tjesnace
bilo je jedno od najvažnijih, napose za najjače pomorske sile svijeta. Kako smo
već bili naveli, one su pristale da se najveća dopuštena širina teritorijalnoga
mora poveća do 12 morskih milja tek kada su ishodile novi institut tranzitnoga
prolaska kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi i prelijetanju, a čija je
širina u najužem dijelu manja od 24 milje (vidi supra, §67, pod 5).
Konvencija iz 1982. sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima.
Postoji samo jedno opće pravilo međunarodnoga prava koje se odnosi na sve
tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i geografski položaj. Za razliku od prola-
ska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo koji tjesnac obalna država
ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno pružene usluge.
Trebalo je dugo vremena da se primjena toga pravila osigura za sve tjesnace. Po-
sljednji ostatak suprotne prakse bio je prolazak kroz Sund te Veliki i Mali Belt, za koji
je Danska sve do polovice 19. stoljeća naplaćivala takse. Tek su 1857. glavne europske
pomorske sile uspjele sklopiti s Danskom ugovor kojim se ona toga srednjevjekovnog
prava odrekla, ali su joj ostale ugovornice kao odštetu isplatile 9 milijuna franaka.123
Sjedinjene Američke Države su godinu dana kasnije sklopile poseban sporazum s
Danskom i platile su joj 2,4 milijuna franaka.
123
V. tekst toga ugovora u V. IBLER: Sloboda mora, Zagreb, 1965, str. l02-106.
§ 77. POJAM I VRSTE TJESNACA 691
S obzirom na pravni režim prolaska, sve tjesnace u geografskomu smislu

možemo podijeliti u pet skupina.
1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode. Za razliku od svih osta-
lih, ti tjesnaci ne služe međunarodnoj plovidbi. Riječ je o ulazima u zaljeve ili
unutrašnja mora, koji su prema propisima međunarodnoga prava u cjelini unu-
trašnje morske vode samo jedne države (vidi supra, §68, pod 1 (d)). To su prije
raspada Sovjetskog Saveza bila Kerška vrata na ulazu iz Crnoga u Azovsko more.
To je i drugi ulaz u Boku kotorsku (s obzirom na to da je rt Oštra dio područja
Hrvatske). Ti tjesnaci slijede režim unutrašnjih morskih voda. Obalna država
može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih brodova ili ga dopuštati samo
nekima po vlastitomu izboru.
Kako smo već naveli (supra, §68, pod 3), ako se u takvomu zaljevu nalazi
neka luka otvorena za međunarodni promet, obalna država pravno je obvezna
dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenukle-
arnim brodovima onih država s kojima ima ugovorne odnose u tome pogledu.
Svi ostali tjesnaci koje ćemo dalje navoditi služe međunarodnoj plovidbi.124
Oni čine prirodan prolaz između jednoga i drugoga dijela otvorenoga mora ili
gospodarskoga pojasa, a u jednom primjeru i teritorijalnoga mora strane države.
Ali se ti tjesnaci po pravnomu režimu međusobno veoma razlikuju, s obzirom
na njihovu širinu, geografski položaj ili postojanje posebnih ugovornih odnosa
otprije na snazi.
2. Tjesnaci širi od 24 morske milje. To su, među ostalim, i Otrantska vrata
na ulazu u Jadransko more koja su na svome najužem dijelu široka samo 40
morskih milja. Ako obalne države i prošire svoje teritorijalno more do najveće
dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak nemaju vlast da prolazak
kroz njih suspendiraju ili zabrane.125 Kroz te tjesnace, naime, i dalje postoji pro-
laz otvorenim morem ili gospodarskim pojasom, ili vanjskim pojasom obalnih
država, ako su ih sve one proglasile.
Opasnost za potpuno slobodan prolazak kroz takve tjesnace postoji od zloupo-
trebe prava nadzora obalnih država u vanjskome morskom pojasu ako ga proglase,
a još više u gospodarskomu pojasu koji može preklopiti doslovce sve tjesnace svijeta
ako bi ga proglasile sve obalne države na tjesnacima. Kako smo već naveli (supra,
§72), u svome gospodarskom pojasu obalna država ima jurisdikciju koja se odnosi na
zaštitu i očuvanje morskoga okoliša. Njezini zakoni i propisi moraju u tome pogledu
124
Vidi u B. VUKAS: „Uređenje međunarodne plovidbe po Konvenciji Ujedinjenih naroda o
pravu mora”, Pomorski zbornik, 1983, Rijeka, str. 43-71, posebno str. 51-56.
125
Albanija je suprotno propisima međunarodnoga prava 1976. proglasila širinu svoga teritori-
jalnog mora na 15 morskih milja od polazne crte, što joj međunarodnopravno nije bilo priznato.
Tek je nakon demokratskih promjena, 9. ožujka 1990. tu širinu svela na 12 milja.
biti usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardima. Ipak, ona

tamo može zaustavljati sve brodove osim onih koji uživaju suvereni imunitet, za koje
postoji sumnja da su povrijedili te propise, a može ih izuzetno i zadržati ako njihova
plovidba predstavlja neopravdan rizik od štete za morski okoliš.
Glede tih tjesnaca Konvencija iz 1982. navodi da se u njihovim dijelovi-
ma koji čine put otvorenim morem ili put kroz gospodarski pojas primjenjuju
njezini drugi odgovarajući dijelovi, uključujući odredbe o slobodi plovidbe i
prelijetanja, kao i na otvorenom moru.
3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska. U ovu našu treću sku-
pinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz 1982. dvije vrste tjesnaca. Jedni su
oni između otoka obalne države i njezina kontinentalnoga područja ako osim
njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj
se opis odnosi na Krfski tjesnac, jer osim njega postoji alternativni plovni put
na izlasku iz Otrantskih vrata. Drugi su tjesnaci između dijela otvorenoga mora
ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane države. Taj opis odgovara
Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba. Obale Tiranskog prolaza pripadaju
Egiptu i Saudijskoj Arabiji, ali u dnu zaljeva Aquaba nalazi se teritorijalno more
Izraela s lukom Eilat, i Jordana s lukom Aquaba.
Konvencija iz 1982. navodi da u tim tjesnacima vrijedi režim neškodljivoga
prolaska. Ali za razliku od neškodljivoga prolaska teritorijalnim morem, Kon-
vencija izričito propisuje da se u takvim tjesnacima neškodljivi prolazak ne smije
obustaviti. Znatno je ograničenje glede tih tjesnaca što pravo neškodljivoga
prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih. Podmornice su
dužne ploviti površinom mora i vijati svoju zastavu.126
4. Tjesnaci pod režimom tranzitnoga prolaska. Riječ je o najvažnijim tje-
snacima za međunarodnu plovidbu. Oni služe međunarodnoj plovidbi između
jednoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa i drugoga dijela otvo-
renog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje od 24 milje
preklapa, ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država.
Najvažniji tjesnaci s tim obilježjima jesu: Gibraltar (koji spaja Sredozemlje s
Atlantskim oceanom); Bonifacio (između francuske Korzike i talijanske Sardinije
u Sredozemlju); Bab el Mandeb (između Crvenoga mora i Indijskog oceana); Hor-
muški tjesnac (između Perzijsko-arapskog zaljeva i Indijskoga oceana); Malacca,
Singapur, Sunda i Lombok (za plovidbu između Indijskoga oceana i Pacifika); pro-
lazi Northeast (između Atlantika i Pacifika sjeverno od Sibira), Northwest (između
Atlantika i Pacifika kroz kanadski Arktik) te Windward (između Atlantika i Kariba
kod Malih Antila).
126
Vidi – D. RUDOLF ml.: „Hrvatski tjesnaci između Bosne i Hercegovine i otvorenoga mora” ,
UPPPK 2007, br. 161, str. 113-122.
Prema Konvenciji iz 1982, pravni režim tranzitnoga prolaska primjenjuje se na

sve tjesnace koji odgovaraju izloženomu opisu, osim onih čiji je prolazak u cjelini ili
djelomično uređen međunarodnim konvencijama na snazi. Među njima su najvažniji
Bospor i Dardaneli, koje ćemo opisati u našoj posljednjoj skupini.
Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u novoj Konvenciji iz 1982.
ne samo prolazak kroz te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikada obusta-
viti nego uz to i prelijetanje iznad njih. One su u tome uspjele novim režimom
tranzitnoga prolaska. Taj režim uz to podrazumijeva i mogućnost prolaska pod-
mornica ispod morske površine.
Pravo tranzitnoga prolaska jest ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja
jedino radi neprekinutog i brzoga tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pri
tome su dužni ploviti, odnosno prelijetati, bez zadržavanja. Oni se suzdržavaju
od svih drukčijih djelatnosti, osim ako ih nalaže viša sila ili nevolja.
U interesu obalnih država na takvim tjesnacima, Konvencija iz 1982. izričito
u tome pogledu potvrđuje pravilo općega međunarodnog prava – da se bro-
dovi i zrakoplovi, ostvarujući pravo tranzitnoga prolaska, suzdržavaju od svake
prijetnje silom ili upotrebe sile protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili
političke neovisnosti obalnih država na tjesnacu, ili nekog drugoga ponašanja
kojim se narušavaju načela međunarodnoga prava sadržana u Povelji Ujedinje-
nih nacija.
Brodovi u tranzitnom prolasku dužni su držati se općeprihvaćenih međunarod-
nih propisa, postupaka i prakse o sigurnosti na moru, uključujući Međunarodna
pravila o izbjegavanju sudara na moru te o sprječavanju, smanjivanju i nadziranju
onečišćenja s brodova.
Zrakoplovi u tranzitnom prolasku drže se sigurnosnih mjera predviđenih Zrač-
nim pravilima Organizacije za međunarodno civilno zrakoplovstvo, koje se primje-
njuju i na državne zrakoplove. Oni trajno kontroliraju propisanu radiofrekvenciju
ili odgovarajuću međunarodnu radiofrekvenciju za nuždu.
Za vrijeme tranzitnoga prolaska strani brodovi, uključujući brodove za znan-
stvena istraživanja i hidrografske brodove, ne smiju obavljati nikakva istraživanja ili
mjerenja bez prethodnoga odobrenja obalnih država u tjesnacu.
Unatoč navedenim dalekosežnim pravima stranih brodova i zrakoplova, uklju-
čujući ratne brodove i zrakoplove svih zastava, Konvencija iz 1982. naglašava da
režim prolaska tjesnacima ne dira u pravni status voda u njima u vršenju suverenosti
ili jurisdikcije obalnih država na tim vodama, u zračnomu prostoru iznad njih i u
njihovu dnu i podzemlju, niti u bilo koji dio unutrašnjih morskih voda u tjesnacima,
osim onih naknadno obuhvaćenih ravnim polaznim crtama.
Obalne države na tjesnacima imaju i znatne nadležnosti u propisivanju pravilâ
o tranzitnom prolasku. One mogu odrediti plovne putove i propisati sustave odije-
ljenog prometa za plovidbu tjesnacima, koji moraju biti u skladu s općeprihvaćenim
međunarodnim propisima, a koje usvaja Međunarodna pomorska organizacija. Ti

plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa jasno se naznačuju na pomorskim kar-
tama.
Postojeći plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa mogu se zamijeniti dru-
gima uz odobrenje Međunarodne pomorske organizacije, s time da se tranzitni
prolazak ni u jednom trenutku ne smije obustaviti. Ako su to tjesnaci na kojima
obale ima više država, one surađuju u izradi prijedloga i dogovora s Međunarodnom
pomorskom organizacijom.
Obalne države na tjesnacima također mogu donositi zakone i propise glede si-
gurnosti plovidbe, o sprječavanju onečišćenja, ali jedino provođenjem primjenjivih
međunarodnih propisa, o sprječavanju ribolova, o ukrcavanju ili iskrcavanju robe,
novca ili osoba protivno carinskim, fiskalnim, useljeničkim ili zdravstvenim zako-
nima obalne države. Ti zakoni i propisi ne smiju omogućiti ni pravnu ni stvarnu
diskriminaciju među stranim brodovima, a njihova primjena ne smije onemogućiti
ili omesti tranzitni prolazak.
Obalne države ne smiju ni iz bilo kojih drugih razloga omesti ili obustaviti
tranzitni prolazak. One su dužne objaviti sve opasnosti koje su im poznate, a
ugrožavaju plovidbu ili prelijetanje tjesnacima. Odredbe iz Konvencija iz 1982.
o tranzitnom prolasku vrijede mutatis mutandis i glede prolaska arhipelaškim
plovnim putovima (vidi supra, §69).
5. Tjesnaci pod posebnim ugovornim režimom. Napokon, u našu posljed-
nju skupinu spadaju oni tjesnaci u kojima je, kako navodi Konvencija iz 1982,
prolazak u cjelini ili djelomično uređen međunarodnim konvencijama koje su
odavna na snazi posebice za te tjesnace. Budući da su propisi Konvencije iz 1982.
o tjesnacima koje smo opisali u točkama 2, 3. i 4. općenite naravi, to znači da
će za prolazak tjesnacima iz ove skupine i dalje važiti konvencije na snazi kao
posebni propisi. Navest ćemo najvažnije tjesnace pod posebnim ugovornim
režimom za međunarodnu plovidbu.
(i) Bospor i Dardaneli. Ta dva tjesnaca, između kojih se nalazi Mramorno
more, povezuju Crno more sa Sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesna-
cima i u Mramornome moru čini unutrašnje morske vode Turske. Bospor je
dugačak 28 kilometara, a širok je između 0,6 i 3 kilometra. Dardaneli su dugački
7 kilometara, a širina im je između 1,3 i 7,4 kilometra.
Međunarodni se režim tih dvaju tjesnaca više puta mijenjao. Sve dok Rusija nije
1774. stekla obale na Crnomu moru, prolazak tim tjesnacima bio je zatvoren za sve
strane brodove jer je Crno more tada u cjelini činilo unutrašnje vode Osmanskoga
Carstva. Nakon što je Rusija tamo postala obalna država, režim prolaska tim tjesna-
cima najprije se uređivao dvostranim ugovorima između tih dviju zemalja. Kučuk-
kajnardžijskim mirom iz 1774, Rusija je bila stekla slobodan prolazak samo za svoje
trgovačke brodove. Jedrenskim ugovorom iz 1829. bilo je propisano pravo prolaska
tjesnacima trgovačkim brodovima svih država, koje se potom održalo sve do danas.
Ugovorom iz Unkiar-Iskelessija iz 1833, Rusija je dobila od Turske obećanje da kroz
tjesnace neće propuštati „strane brodove”, dakle one koji nisu turski ili ruski.
Potom je dolazilo do mnogostranoga uređenja prolaska tjesnacima ugovorima
stranke kojih su bile i ostale europske velesile. Londonskom konvencijom iz 1841.
prolazak tjesnacima postao je zabranjen svim ratnim brodovima, uključujući ruske.
Pariškim ugovorom iz 1856, kojim je okončan Krimski rat u kome je Rusija pora-
žena, Crno more bilo je neutralizirano tako da je zabrana iz prethodne konvencije
potvrđena i dopunjena. Londonskim ugovorom iz 1871, kojim je dokinuta neu-
tralizacija Crnoga mora, zabrana prolaska svih stranih ratnih brodova u načelu se
održala. Tim je ugovorom ipak bilo predviđeno da sultan može fermanom dopustiti
prolazak ratnih brodova prijateljskih država u doba mira ako nađe potrebnim da
osigura provođenje odredaba toga ugovora. Ti su propisi bili potvrđeni Berlinskim
ugovorom iz 1878.
Wilsonov program za mir u 14 točaka iz siječnja 1918. u dvanaestoj je točki
predviđao trajno otvaranje tjesnaca i slobodu prolaska brodovima svih zemalja pod
međunarodnim jamstvima. Mirovni ugovor s pobijeđenom Turskom sklopljen u
Sèvresu 1920. trebao je internacionalizirati tjesnace i predviđao je međunarodni
nadzor. Budući da taj ugovor nije bio stupio na snagu, novi mirovni ugovor sklopljen
u Lausanni 1923, koji je bio povoljniji za Tursku, donio je detaljne propise o prolasku,
kojih je većina i danas na snazi. Taj je ugovor pri tome propisao neutralizaciju nekih
otoka u tjesnacima, a za nadzor provođenja njegovih propisa bila je stvorena među-
narodna Komisija za tjesnace sa sjedištem u Istanbulu i pod pokroviteljstvom Lige
naroda. Takvo uređenje ograničavalo je suverena prava Turske, i ona ga se uspjela
osloboditi. Godine 1936. sazvana je Konferencija u Montreuxu u Švicarskoj, na kojoj
je bila usvojena konvencija koja je danas na snazi.
Konvencija o tjesnacima sklopljena u Montreuxu 1936,127 kojoj je jedna od
stranaka bila i bivša Jugoslavija, napose donosi propise o prolasku trgovačkih
brodova, ratnih brodova, te zrakoplova.
U doba mira ili u doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, trgovački bro-
dovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću.
Propisane su takse za neke obvezne usluge. Peljarenje (pilotaža) i tegljenje fa-
kultativni su. Obvezan je sanitarni nadzor trgovačkih brodova koji provode
turske vlasti.
Ako bi Turska smatrala da joj prijeti neposredna opasnost, mogla bi ogra-
ničiti prolazak stranih trgovačkih brodova samo danju, i to pravcima koje ona
odredi. Peljarenje se može propisati obveznim, ali bez naplate taksa.
127
V. široke izvode iz teksta u V. IBLER, op. cit., str. 159-162. Potpuni tekst donosi D. RUDOLF:
Tjesnaci u međunarodnom pravu, Split, 1982, str .207-223.
U doba rata u kojemu je Turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih brodova

država koje su s njome u ratu postaje zabranjen. Ostali brodovi uživaju slobodu
prolaska pod uvjetom da ne pomažu neprijatelju. Ti brodovi mogu ploviti samo
danju, i to pravcima koje odredi Turska. Peljarenje se i tada može propisati oba-
veznim, ali bez naplaćivanja taksa.
Propisi o prolasku ratnih brodova prilično su složeni.
U doba mira prolazak pomoćnih brodova za opskrbu gorivom ratnih mornarica
svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Laki površinski, mali borbeni
i pomoćni brodovi mogu također prolaziti bez ograničenja, ali uz prethodnu najavu
turskoj vladi diplomatskim putem od osam do petnaest dana. Ostali ratni brodovi
mogu prolaziti uz istu prethodnu najavu, ali s time da ne smiju prelaziti ukupno 15
tona, i to najviše devet brodova. Iznimno ratni brodovi obalnih država u Crnome
moru mogu pojedinačno imati više od 15 tona, ali pod uvjetom da plove jedan po
jedan, u pratnji najviše dviju torpiljarki.
Prolazak podmornica tjesnacima u načelu je zabranjen. Iznimno, podmornice
obalnih država na Crnome moru mogu proći tjesnacima jedanput ako su sagrađene
ili kupljene izvan Crnoga mora ili ako prolaze radi popravka u brodogradilištima
izvan Crnoga mora. U tim slučajevima oni prolaze danju i na površini, uz prethodnu
obavijest turskoj vladi o gradnji, kupnji ili popravku.
Turska ne smije dopustiti da se u Crnome moru odjedanput nađe više od 30 000
tona ratnih brodova neobalnih država. Ako se ratna flota najjače crnomorske drža-
ve poveća (što je danas tako), povećava se i maksimalna težina brodova neobalnih
država, ali najviše do 45 000 tona.
U doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, ratni brodovi ostalih neutralnih
država prolaze kroz tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih
strana tada ne smiju prolaziti kroz tjesnace, osim ako Turska pruža pomoć nekoj
državi žrtvi agresije s kojom ima ugovor o uzajamnoj pomoći, ili po propisima iz
Pakta Lige naroda.
Ako Turska smatra da joj prijeti neposredna ratna opasnost, ili ako postane za-
raćena strana, postaje ovlaštena propuštati strane ratne brodove po vlastitoj odluci.
Prelijetanje iznad tjesnaca ograničeno je samo na civilne zrakoplove, i to
zračnim cestama koje propiše Turska.
Jedino je prolazak kroz Bospor i Dardanele u cjelini uređen međunarodnim ugo-
vornim propisima. Samo za još dva tjesnaca postoje ugovorni propisi o djelomičnom
uređenju veoma općenite naravi, koji stvarno ne ograničavaju slobodu prolaska.
(ii) Gibraltarska vrata. Taj tjesnac, koji spaja Sredozemlje s Atlantskim ocea-
nom, širok je 14,6 kilometara. Njegove su obale pod vlašću Maroka, Španjolske i
Britanije. Članak 7. francusko-britanske deklaracije iz 1904. proglasio je slobodu
prolaska Gibraltarom te zabranu utvrđivanja njegovih obala. Isti propis potvrđen
je člankom 6. francusko-španjolske konvencije iz 1912.128 Na njega se primjenjuju

pravila o tranzitnom prolasku.
(iii) Magellanov prolaz. Taj tjesnac na krajnjemu jugu Južne Amerike spaja
Atlantski s Tihim oceanom. Nalazi se između Patagonije i Ognjene Zemlje. Dugačak
je 48 kilometara, a najveća mu je širina 22 milje.
Obale toga tjesnaca bile su predmetom dugogodišnjega spora između Čilea i
Argentine. Na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država taj spor bio je riješen Ugo-
vorom o granicama iz 1881. između Čilea i Argentine. Članak 5. toga ugovora pro-
glašava tri načela: (1) slobodu prolaska „osiguranu zastavama svih nacija”, (2) neu-
tralizaciju u doba rata i (3) neutvrđivanje njegovih obala.
128
V. prijevod obaju propisa u V. IBLER, op. cit., str. 122.
§ 78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH

MORSKIH KANALA
Bibliografija
A. SIEGFRIED: „Les canaux internationaux et les grandes voies maritimes mondiales”, RCADI
1949, tome 74, pp. 5-72; Bengt BROMS: The Legal Status of the Suez Canal, Helsinki 1961,
219 p; R. R. BAXTER: The Law of International Waterways. Interoceanic Canals, Harvard,
1964, 371 p.; G. A. OBEITA: The International Status of the Suez Canal, 2nd Ed., The Hague
1970, 164 p; Bogdan BABOVIĆ: „Novi pravni režim Panamskog kanala”, Godišnjak Instituta za
međunarodnu politiku i privredu, 1977, Beograd, str. 491-501; G. FISCHER: Les États-Unis et le
canal de Panama, Paris, 1979, 216 p.; Branko KOJIĆ: „Panamski kanal”, Pomorski zbornik, 1981,
str. 217-231; R. PERRUCHAUD: Le régime de neutralité du canal de Panama, Paris, 1983, 342 p.;
D. URIBE VARGAS: „Le nouveau canal interocéanique au regard du droit international”, Annuaire
français de droit international, 1996, pp. 308-314.
1. Pojam i vrste. Za razliku od tjesnaca, koji su tvorevine prirode, morski

su kanali umjetni prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak
morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba.
Prolazak kanalima koji spajaju dva mora do sada nije bio predmetom ko-
difikacije prava mora. U nedostatku posebnoga ugovora o internacionalizaciji
nekoga morskoga kanala, on ostaje podvrgnut teritorijalnoj suverenosti obalne
države kroz čije je kopno prokopan.
To je danas tako s Korintskim kanalom između kopnenoga dijela Grčke i
Peloponeza. Taj kanal spaja Jonsko s Egejskim morem. Otvoren je 1893. godine.
Dugačak je 6,3 kilometra, širok 22 metra, a dubok 8 metara. Grčka naplaćuje
takse za prolazak brodova tim kanalom.
Tri morska kanala, iznimno važna za međunarodni pomorski promet, inter-
nacionalizirana su posebnim ugovornim propisima.
2. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, i preko njega s Indij-
skim oceanom. On skraćuje brodovima obilazak afričkoga kontinenta preko
Rta dobre nade. Otvoren je 1869. U doba otvaranja bio je dugačak 164 kilome-
tra, širok 44 metra, a dubok 8 metara. Mogao je propuštati brodove do 5 000
tona. Kasnije je nekoliko puta proširivan i produbljivan pa je danas širok 190
metara, a dubok od 19,5 do 20 metara. Njime danas mogu ploviti i brodovi do
150 000 tona.
Sueski kanal prokopan je kroz područje Egipta, koji je u 19. stoljeću bio vazalna
zemlja Osmanskoga Carstva. Egipatski kediv podijelio je koncesiju za gradnju toga
kanala svojim fermanima iz 1854, 1856. i 1866, društvu s međunarodnim kapita-
lom na čijemu je čelu bio Francuz Ferdinand Lesseps. Na pritisak Francuske, ali uz
protivljenje Britanije, i osmanski sultan izdao je 1866. svoj ferman o gradnji kanala.
§ 78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH... 699
Prokopavanje je otpočelo 1859. Društvo Sueskoga kanala bilo je dužno držati ga

otvorenim za brodove svih zastava, uz jednak postupak i jednake pristojbe za pro-
lazak prema svima.
Nakon otvaranja kanala, Britanija je 1875. bila došla u posjed većine dionica
Društva Sueskoga kanala, a 1882. okupirala je Egipat. Njoj je taj kanal bio veoma
važan da bi osigurala komunikacije na putu u Indiju.
Iskorištavanje kanala u početku je nailazilo na poteškoće. Probleme je izazvao
rusko-turski rat 1875 – 1878, kao i unutarnji nemiri u Egiptu 1881. Stoga je 1888.
u Carigradu održana diplomatska konferencija europskih velesila (uz Španjolsku i
Nizozemsku), na kojoj je režim prolaska kanalom riješen na ugovornoj osnovi.
Carigradska konvencija iz 1888, o slobodnoj upotrebi Sueskoga kanala,129
ustanovila je „stalni režim namijenjen za sva vremena”. Njome je taj kanal bio
internacionaliziran. Konvencija propisuje da je kanal uvijek slobodan i otvoren,
u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim brodovima bez obzira
na zastavu, čak ako bi Osmansko Carstvo, ili bilo koja druga ugovornica, bilo
zaraćena strana. Taj neuobičajen propis odražavao je tadašnju slabost Turske,
kao i faktički protektorat Britanije nad Egiptom.
Propisima Carigradske konvencije kanal je izuzet od vršenja prava blokade
kao i svih drugih neprijateljskih čina u ratu. Prolazak ratnih brodova zaraćenih
strana ima se obavljati u najkraćemu roku i bez zaustavljanja, osim zbog potreba
službe. Propisano je da ima proteći razmak od 24 sata između isplovljavanja iz
kanala ratnih brodova zaraćenih strana. U doba rata zaraćene strane ne smiju
u kanalu i u njegovim prilaznim lukama iskrcavati ni ukrcavati trupe, streljivo
ni ratni materijal.
Navedeni propisi bili su poštovani u rusko-japanskom ratu 1904 – 1905, u tali-
jansko-turskom ratu 1911. te u talijansko-etiopskom ratu 1935 – 1936. Ali Britanija
nije poštovala te propise ni u Prvom, a ni u Drugom svjetskomu ratu. U Prvome
svjetskom ratu egipatska je vlada trinaest brodova pod neprijateljskom zastavom
dala izvesti izvan prostora od tri milje, gdje ih je čekao i uzaptio britanski ratni brod.
U Drugome svjetskomu ratu neprijateljski brodovi nisu ni pokušavali proći kanalom,
ali su ga sile Osovine između 1940. i 1942. 64 puta bombardirale iz zraka.
Taj iznimno važan međunarodni plovni put nanosio je Egiptu više štete nego što
mu je pružao koristi. Nakon britanske okupacije 1882, nenormalan odnos vazaliteta
Egipta prema Turskoj okončan je tek 1914, kada je Turska ušla u rat na strani Cen-
tralnih sila. Britanija je te godine i formalno proglasila svoj protektorat nad Egiptom,
koji ipak nije dugo potrajao. Godine 1922. ona je bila priznala neovisnost Egipta, ali
je tamo zadržala svoje trupe. Ugovorom iz 1936. ona si je osigurala pravo držanja
trupa u blizini kanala.
129
V. u Međunarodno javno pravo, izbor dokumenata, Zagreb, 1977, str. 254-257; ili V. IBLER,
op. cit., str. 111-115.
U Drugom svjetskomu ratu Egipat je formalno bio neutralan sve do veljače 1945,
ali je njegov teritorij bio područjem ratnih operacija zaraćenih strana. Nakon toga
rata Egipat je nastojao postići evakuaciju britanskih trupa, što je uspio tek ugovorom
iz 1954. Egipatska je vlada 26. srpnja 1956. nacionalizirala Društvo Sueskoga kanala.
Taj čin poslužio je kao povod za britansko-francusko-izraelsku vojnu intervenciju
protiv Egipta između 30. listopada i 6. studenoga te godine. Intervencija je bila
obustavljena, a strane su trupe povučene na temelju zaključka Opće skupštine Uje-
dinjenih nacija, iza kojega su stajali i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.
Kanal je u tome ratu bio privremeno onesposobljen za plovidbu, i to 5 mjeseci.
Egipatska je vlada 1957. dala izjavu koju je registrirala u Tajništvu Ujedi-
njenih nacija.130 Tim jednostranim međunarodnim instrumentom izrazila je
odlučnost da poštuje slovo i duh Carigradske konvencije iz 1888, i osigura i
održi slobodu i stalnu plovidbu za sve narode u granicama te Konvencije. Gle-
de sporova o tumačenju i primjeni Konvencije koji se ne mogu riješiti na drugi
način, ona je prihvatila obveznu nadležnost Međunarodnoga suda u Den Haagu.
Tom izjavom egipatska je vlada jednostrano preuzela određena ograničenja glede
visine taksa za prolazak kanalom. U tome pogledu, kao i glede odštetnih zahtjeva u
vezi s nacionalizacijom Društva Sueskoga kanala, prihvatila je obveznu arbitražu.
Preuzela je i obvezu da održava i modernizira kanal u skladu sa zahtjevima suvre-
mene plovidbe.
U doba izraelsko-arapskoga rata 1967, koji je trajao šest dana, kanal je ponovno
onesposobljen za plovidbu, ali ovaj put punih osam godina, sve do 1975. Ipak, prili-
kom čišćenja od eksploziva, mina i potopljenih brodova, kanal je temeljito proširen
i produbljen. Na nekim mjestima ublažene su mu krivine, kako bi kroz njega mogli
prolaziti duži i veći brodovi.
Slično kao i Britanija u dva svjetska rata, tako i Egipat nije poštovao propise
Carigradske konvencije prema Izraelu od njegova osnivanja 1948. Prolaz kroz kanal
bio je sprječavan ne samo brodovima pod izraelskom zastavom nego i svim brodo-
vima koji su prevozili robu u tu zemlju ili iz nje. Tek je mirovnim ugovorom Egipta
i Izraela iz 1979. (članak 5(1)) proglašeno načelo slobode prolaska kanalom tereta
koji nema vojnički značaj u Izrael ili iz njega. Egipat danas propušta i izraelske ratne
brodove pa je time prema toj zemlji napustio sve mjere diskriminacije.
3. Panamski kanal.131 Taj kanal povezuje Atlantski s Tihim oceanom i time
skraćuje put brodovima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Kanal
je dugačak 83 kilometra. Njegova minimalna širina iznosi 152,2 metra, a dubina
12,8 metara. Kanal se nalazi na 28 metara iznad morske razine. Stoga se brodovi
130
V. u Međunarodno javno pravo, izbor dokumenata, Zagreb, 1977, str. 257-258; V. IBLER, op.
cit., str. 163-164.
131
V. u Zejnullah GRUDA: Panamski kanal, Međunarodnopravna i politička studija, Priština,
1990, 253 str.
u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdižu i spuštaju u posebnim komorama,

kako bi dostigli visinu jezerâ kroz koja djelomično plove.
I taj je kanal donosio mnoge neprilike zemlji kroz čije je područje prokopan.
Njegov je režim određen u više dvostranih ugovora, čak i prije nego što se počeo
graditi. Britansko-američkim ugovorom (Clayton-Bulwer Treaty) iz 1850, stranke su
se dogovorile o načelima budućega režima u kanalu – o odsutnosti isključive vlasti
neke treće države, jednakom postupku prema svim brodovima, o neutvrđivanju i
neutralizaciji projiciranoga kanala. Sjedinjene Američke Države su naknadno nasto-
jale ishoditi od Britanije priznanje nekih posebnih prava u svoju korist. To su uspjele
novim dvostranim ugovorom s tom zemljom iz 1901. (Hay-Pancefote Treaty), kojim
je prethodni bio zamijenjen.132 Dvije su se zemlje obvezale da će poštovati budući
položaj kanala, da nad njime neće stjecati monopol i da ga neće utvrđivati. Britanska
je vlada, međutim, priznala Sjedinjenim Američkim Državama pravo da upravljaju
kanalom, da ga brane i da u njemu osiguravaju slobodu plovidbe.
Neovisna panamska država još u to doba nije postojala. Panamska prevlaka bila
je dio područja Kolumbije iako s ostatkom te zemlje nije postojala kopnena veza kroz
prašumu. Otpor Kolumbije sklapanju ugovora sa Sjedinjenim Američkim Državama
bio je riješen poticanjem separatističkoga ustanka u Panami. Ustanak je izbio 3.
studenoga 1903, a sljedećega je dana bila proglašena neovisna Panamska Republika.
Sjedinjene Američke Države su tu novu republiku priznale 13. studenoga, a već 18.
studenoga s njome su sklopile ugovor (Hay-Varilla Treaty).133
Tim ugovorom iz 1903. Sjedinjene Američke Države su od Paname postigle sve
što su željele. Panama je trajno ustupila Sjedinjenim Američkim Državama zonu od
5 milja sa svake strane budućega kanala, koju su one kasnije smatrale svojim držav-
nim područjem. Sjedinjene Američke Države su dobile slobodu korištenja riječnih
tokova Paname, pravo provođenja svojih sanitarnih propisa u prilaznim lukama ka-
nala (Colon i Panama). Obvezale su se održavati i čuvati neovisnost Paname. Prema
članku 3. toga ugovora, kanal je bio trajno neutraliziran, ali po članku 23. Sjedinjene
Američke Države su ishodile pravo podizanja utvrda u kanalu i pribjegavanja sili
radi njegove zaštite i sigurnosti. Za sve te ustupke one su Panami platile 10 milijuna
dolara i obavezale su joj se plaćati godišnju naknadu od 250 000 dolara.
Tako taj pravni režim budućega kanala nije bio ustanovljen mnogostranom
konvencijom, nego dvama dvostranim ugovorima. Za razliku od Sueskoga kanala,
njegove su obale mogle biti utvrđivane, a sloboda prolaska ratnih brodova u doba
rata nije bila izričito zagarantirana.
Gradnja Panamskoga kanala otpočela je još 1882, ali je nekoliko puta bila pre-
kidana zbog nestašice novca ovlaštenoga društva na čijemu je čelu u početku bio
Ferdinand Lesseps. Radovi su sporo napredovali i zbog nesnosnih klimatskih uvjeta.
Radnici su u tome močvarnom području masovno umirali od tropskih bolesti za
132
V. u V. IBLER, op. cit., str. 115-118.
133
V. u V. IBLER: op. cit., str. 118-122.
koje u to doba još nije bilo efikasnih lijekova. Kanal je otvoren za plovidbu tek 15.
kolovoza 1914, dakle neposredno poslije izbijanja Prvoga svjetskoga rata u Europi.
Na početku Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, prije nego što su postale zaraćena
strana, Sjedinjene Američke Države su proglašavale neutralnost kanala. U zoni ka-
nala bile su stacionirane američke oružane snage. Nakon što su ušle u Prvi svjetski
rat 1917, one su sebi prisvojile pravo da pregledaju brodove u prolasku i zadržavaju
neprijateljske građane. U srpnju 1941. prilazi kanalu minirani su, a kretanje svih
brodova u dolasku i odlasku bilo je podvrgnuto kontroli. Nakon ulaska Sjedinjenih
Američkih Država u rat 7. prosinca 1941. prolazak brodova bio je zabranjen noću.
Odmah nakon otvaranja kanala 1914. godine, Panama je otpočela dugogodišnju
borbu za reviziju propisa ugovora iz 1903, a koji su očito bili nepravedni. Nakon
Drugoga svjetskog rata u zoni kanala masovno su demonstrirali panamski građani.
Godine 1964. u Balboi je bilo ubijeno 26, a ranjeno oko 400 demonstranata.
Ali američki ustupci bili su za položaj Paname u Kanalu bez većega značenja.
Ugovorom iz 1936. prava Sjedinjenih Američkih Država nisu bila okrnjena. Jedino
je bio revaloriziran godišnji iznos naknade Panami. Ugovorom iz 1955. taj je iznos
bio ponovo povećan, a Panama je stekla određena prava naplate poreza stranim
građanima u zoni kanala. Potpuna revizija položaja kanala postignuta je tek 1977,
zahvaljujući nastojanjima predsjednika Cartera.
Panama i Sjedinjene Američke Države sklopile su 7. rujna 1977. dva ugovora,
koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o Panamskom kanalu, a drugi Ugovor o
trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskoga kanala.134 Oba ugovora stupila su
na snagu 1. listopada 1979, i njima su dokinuti prijašnji ugovori iz 1903, 1936.
i 1955. godine.
Panama se obvezala da će u doba mira i u doba rata kanal držati slobodnim
i otvorenim za miroljubiv prolazak brodova svih država bez diskriminacije. U
miroljubiv prolazak uključeni su čak i ratni ili trgovački brodovi na nuklearni
pogon. U kanalu su zabranjena neprijateljstva.
Panama u načelu vrši suverenost nad područjem kanala i u njegovim prila-
znim lukama Cristobal i Balboa. Svi uređaji, kao i sam kanal, prešli su koncem
1999. u trajno vlasništvo Paname, a američke su ga snage napustile.
4. Kielski kanal. Taj kanal povezuje Sjeverno s Baltičkim morem. Njemačka
ga je prokopala kroz svoje područje između 1887. i 1895, i to najprije iz strateš-
kih razloga. On skraćuje put između dvaju mora, a njime se izbjegava i opasan
put kroz Sund, ili Veliki i Mali Belt oko Danske. Kanal je dugačak 98,7 kilome-
tara. Širok je oko 40 metara, a može primiti brodove do 15 000 tona.
Do konca Prvoga svjetskoga rata Kielski je kanal bio unutrašnji plovni put
Njemačke. Versailleskim mirovnim ugovorom iz 1919. (članci 380 – 386), po-
134
Tekstovi obaju ugovora objavljeni su u ILM 1977, No. 5, pp. 1021-1044.
bijeđenoj Njemačkoj bila je nametnuta internacionalizacija Kielskoga kanala.

Članak 38. navodi da će kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovač-
kim i ratnim brodovima svih nacija koje su u miru s Njemačkom. Pristojbe za
prolazak i za usluge moraju biti pravične i jednake za sve. Kanal je morao biti
neutvrđen, a Njemačkoj je tim ugovorom bila nametnuta posebna obveza da
poruši postojeće utvrde.135
Ubrzo nakon stupanja na snagu Versailleskoga ugovora izbio je spor u povodu
broda Wimbledon, koga je riješio Stalni sud međunarodne pravde. Godine 1921,
u tijeku rata Sovjetske Rusije s Poljskom, u kome je Njemačka bila neutralna, ona
je bila zabranila prolazak kanalom britanskog trgovačkoga broda pod tim imenom
koji je prevozio streljivo i ratni materijal za Poljsku. Njemačka je smatrala da nje-
zine dužnosti neutralnosti u tome ratu nameću restriktivno tumačenje članka 38.
Versailleskog ugovora.
Sud je presudom od 17. kolovoza 1923. odbacio njemačku tezu i osudio Njemač-
ku da plati troškove zaobilazne vožnje toga broda oko Danske. Prema gledištu Haš-
koga suda, Njemačka je prema članku 38. ugovora bila dužna propuštati brodove koji
prevoze ratni materijal zaraćenim stranama ako su one u miru s njom. Za Sud je pri
tome bilo značajno što režim prolaska Sueskim i Panamskim kanalom u takvim slu-
čajevima također dopušta prijevoz ratnoga materijala trećim zaraćenim stranama.
Nacistička vlada u Njemačkoj 1936. jednostrano je bila otkazala propise Ver-
sailleskoga mirovnoga ugovora o njezinim plovnim tokovima, kao i međunarodne
akte koji ovise o tim odredbama. To se prije svega odnosilo na međunarodni režim
Kielskoga kanala. Potom je prolazak stranih ratnih brodova bila uvjetovala svojim
prethodnim odobrenjem.
Nakon Drugoga svjetskoga rata položaj Kielskog kanala do danas je ostao ne-
razjašnjen. Čini se da su Sjedinjene Američke Države neko vrijeme nakon rata, u
doba okupacije Njemačke, smatrale da je međunarodni režim toga kanala dokinut.
Ali se ministarstvo vanjskih poslova te zemlje 1953. priklonilo stajalištima Britanije
i Francuske da je taj režim i dalje na snazi.
Kada bi htjela, Njemačka bi danas mogla osporiti te zahtjeve. Činjenica je da
nakon otkaza odredaba o internacionalizaciji u 1936, nije bilo protesta drugih stra-
naka Versailleskoga ugovora.136 Čini se da se sama Njemačka izbjegava izjasniti o
tome pitanju.
135
Vidi prijevod tih propisa u V. IBLER, op. cit., str. 124-125.
136
Cf., Oppenheim’s International Law, Ninth Edition, Parts 2 to 4; Edited by Sir Robert Jennings
and Sir Arthur Watts, p. 595.
V. DIO
MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I
OSIGURANJE MIRA
Bibliografija
J. H. W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol. V, Leyden 1976, 636 p.; Charles
ROUSSEAU: Droit international public, tome V, Paris, 1983, pp. 252-477.
§ 79. NAČINI MIRNOGA RJEŠAVANJA SPOROVA
Bibliografija
V. Đ. DEGAN: „Uloga i domašaj međunarodnog prava u mirnom rješavanju sporova”, JRMP 1964,
br. 3, str. 391-411; „O sukobima u suvremenom svijetu i načinima njihova prevladavanja”, Naše
teme, 1989, Zagreb, br. 5, str. 959-973; „O sprečavanju i rješavanju unutrašnjih i lokalnih sukoba”,
Pregled, 1990, (Sarajevo), br. 3-4, str. 188-205.
1. Obveze država prema općem međunarodnom pravu. Za svrhe ovoga

izlaganja cjelokupni odnosi između dviju, pa i više država mogu se podijeliti na:
(1) njihove normalne odnose lišene sukoba, (2) na međunarodne sporove te (3)
na oružane sukobe. Postoje pravila međunarodnoga prava primjenjiva na svaku
od tih vrsta međunarodnih odnosa i na sve njih zajedno. Ovdje ćemo izložiti
specifična pravna pravila primjenjiva na međunarodne sporove i upozoriti na
neke nedostatke i nedorečenosti te grane međunarodnoga prava.
Prema presudi predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde u parnici
Mavrommatis iz 1924, „spor je neslaganje o nekoj točki prava ili činjenici, pro-
turječje, suprotstavljanje dvaju pravnih ili interesnih stavova između dviju oso-
ba” (Series A, No. 2, p. 11). U ovome kontekstu pod osobama se podrazumijevaju
međunarodnopravni subjekti. Da bi nastao spor, dovoljno je da jedna država
postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije. Nije dovoljno da jedna od strana tvrdi
kako spor ne postoji.
Određenje spora iz presude Mavrommatis Međunarodni je sud nakon Drugoga
svjetskog rata potvrdio u brojnim svojim presudama i savjetodavnim mišljenjima. U
presudi iz 1995. o Istočnom Timoru (Portugal/Australija), Sud je još naglasio: „... Da bi
706 Mirno rješavanje sporova i osiguranje mira
se ustanovilo postojanje spora, ’mora se dokazati da je zahtjev jedne od strana očito

osporen od druge’ (Jugozapadna Afrika, prethodni prigovori, presuda, I. C. J. Reports
1962, p. 328); i nadalje, ’postojanje nekoga međunarodnog spora stvar je objektivnog
utvrđivanja’” (Tumačenje mirovnih ugovora sklopljenih s Bugarskom, Madžarskom i
Rumunjskom, prva faza, savjetodavno mišljenje, I. C. J. Reports 1950, p. 74).
Sud je stoga odbacio prigovor Australije da je tu zapravo bila riječ o sporu Por-
tugala s Indonezijom. „... Portugal je, bilo krivo ili s pravom, formulirao pritužbe
glede činjenica i prava protiv Australije, koje ova odbacuje. Zbog činjenice toga
odbacivanja postoji spor pravne naravi.” (pp. 99-100, para. 22).
Obveze koje opće međunarodno pravo nameće državama i drugim njegovim
subjektima u rješavanju sporova veoma su oskudne. U tome se međunarodno
pravo duboko razlikuje od unutarnjega.
1. Članak 2(3). Povelje UN-a propisuje opću dužnost rješavanja svih među-
narodnih sporova mirnim sredstvima, tako da se ne ugroze međunarodni
mir i sigurnost te pravda.
2. Opće međunarodno pravo nameće načelo slobodnog i obostranoga izbora
prikladnih načina rješavanja sporova. To je pravo svake strane u svakome
sporu. Ali se strane mogu i unaprijed obvezati, putem ugovora ili jedno-
stranim izjavama, da će neke vrste sporova podvrgnuti posebnim načini-
ma rješavanja. Te se obveze mogu preuzeti bilo glede nekoga već postoje-
ćeg spora ili za buduće sporove koji mogu, ali ne moraju, nastati.
3. Time opće međunarodno pravo ne nameće državama nikakve posebne
postupke rješavanja sporova koji bi za njih bili obvezatni bez njihova pri-
stanka, čak ni njihovu obvezu da svoje sporove konačno riješe. Ali pri
njihovu rješavanju ni jedna od njih ne smije pribjeći prijetnji silom ili upo-
trebi sile koje bi bile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
neovisnosti bilo koje države ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima
Ujedinjenih nacija (članak 2(4). Povelje).
4. Time ni samo međunarodno pravo u svojoj ukupnosti nije obvezatna
i jedina osnova rješavanja sporova. Države mogu svoj spor riješiti i na
izvanpravnoj osnovi sklapanjem transakcije, i to tako da se svaka od njih
odrekne u korist druge nekih od svojih subjektivnih prava da bi se sklopila
nagodba. Ali se pri tome moraju poštovati imperativne norme općega
međunarodnoga prava (jus cogens). Poput svih drugih ugovora, i ugovor
stranaka o rješenju nekog njihova spora ne smije imati ni drugih nedosta-
taka koje bi ga činile ništavim (v. supra, §22).
2. Tzv. pravni i politički sporovi. Mnogi prijašnji međunarodni ugovori o
rješavanju sporova implicirali su njihovu podjelu na tzv. pravne i na one politič-
ke (ili „nepravne”). I starija znanost međunarodnoga prava prihvaćala je takvu
§ 79. NAČINI MIRNOGA RJEŠAVANJA SPOROVA 707
podjelu. Neke ugovorne odredbe predviđale su i neke objektivne kriterije da bi

se prepoznali „pravni sporovi”. Najstariji je onaj prema kojemu su to u prvome
redu „sporovi o tumačenju ili primjeni nekoga ugovora”.1 Taj kriterij nije sveo-
buhvatan. Potom se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se strane „spore
o nekomu pravu”.2
Najrazrađeniji je u tome pogledu članak 36(2). Statuta Haškoga suda, a
njegovu odredbu preuzimali su i mnogi drugi ugovori, bilo kao sveobuhvatan
kriterij svih pravnih sporova ili su njezin sadržaj navodili kao neke primjere
te vrste sporova. Navedeni propisi nabrajaju četiri vrste takvih sporova što se
odnose na: (a) tumačenje nekoga ugovora, (b) svako pitanje međunarodnoga
prava, (c) postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu
međunarodne obveze te (d) prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za
povredu međunarodne obveze.
Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali prema negativnom
kriteriju. To su bili svi oni sporovi koji nisu pravne naravi.3
U razdoblju između dva svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela
između „presudivih” i „nepresudivih” sporova (justiciables i non justiciables).
Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međunarod-
nog prava na snazi. „Nepresudivi” su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih
navodno nema primjenjivih pravila zbog praznina u međunarodnomu pravu.
Dvostrani i mnogostrani ugovori o mirnom rješavanju budućih sporova pro-
pisivali su, držeći se gornje podjele, i obvezatne načine njihova rješavanja. Za
„pravne” i za „presudive” buduće sporove takvi su ugovori propisivali obvezatnu
arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međunarodne pravde. U oba slučaja
spor se imao riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međuna-
rodnoga prava. Za „političke” i navodne „nepresudive” sporove predviđalo se
mirenje, a ako ono ne uspije, neki su ugovori potom za njih predviđali obvezatnu
arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego ex aequo et bono.
1
Institut za međunarodno pravo predložio je preporukom iz 1877. prihvaćanje arbitraže kao
obvezatne najprije za sporove o tumačenju i primjeni međunarodnih ugovora. Svojom rezoluci-
jom od 12. rujna te godine on je predložio i tekst arbitražnoga kompromisa u tome smislu, koji
bi države trebale uglavljivati u svakom budućem ugovoru. Vidi: Institut de Droit international,
Tableau général des résolutions (1873-1956), Bâle, 1957, p. 145. Potom je slična odredba bila
predviđena u Prvoj haškoj konvenciji o mirnom rješavanju međunarodnih sporova iz 1899 (čla-
nak 16), te u istoimenoj proširenoj Konvenciji iz 1907. (članak 38).
2
To je određenje bilo predviđeno u dvostranim ugovorima o arbitraži koje je Njemačka bila
sklopila u Locarnu 1925. s nekim susjednim državama.
3
Iznimku su činili neki dvostrani ugovori, osobito s početka 20. stoljeća, koji su iz arbitražnoga
postupka isključivali sporove koji diraju u životne interese, čast i suverenost neke od država stra
naka. Sporovi te naravi smatrali su se političkim i nepresudivima.
Nakon što se spoznalo da ni najsvečanije obveze država na određene načine

mirnoga rješavanja budućih sporova ne mogu spriječiti oružane sukobe, pa
tako nisu spriječile ni izbijanje Drugoga svjetskoga rata, prevladao je subjektiv-
ni kriterij za podjelu tih dviju vrsta sporova koji se pokazao jedino ispravnim.
Prema subjektivnom kriteriju, spor pravne naravi svaki je onaj u kojemu se
njegove strane spore o primjeni ili o tumačenju postojećega međunarodnog pra-
va. Spor političke naravi svaki je onaj u kojemu jedna ili obje strane zahtijevaju
izmjenu postojećega prava u svoju korist. I takvi su sporovi u međunarodnim
odnosima savršeno mogući. Stoga nije nedostatak u nesavršenosti međunarod-
noga prava i „nepresudivosti” određenih vrsta međunarodnih sporova. Nedosta-
tak je u tome što države mogu to pravo odbaciti kao jedinu osnovu rješavanja.
Na drugi način može se i zaključiti da je svaki međunarodni spor u isto vrijeme
i politički i pravni te da od procjene njegovih stranaka ovisi kojemu će njegovu
aspektu dati prevagu.
U parnici Nicaragua Sjedinjene Američke Države su smatrale da pribjegavanje
sili u nekom sukobu nosi značajke koje ga čine neprikladnim za sudsko odlučivanje,
ali pri tome odbacujući razlikovanje između političkih i pravnih sporova. U presudi
o nadležnosti Suda iz 1984. taj prigovor bio je odbačen. Sud je istaknuo da on sâm
„nije nikada izmicao razmatranju nekoga spora koji mu je bio podnesen iz prostoga
razloga što on ima političke implikacije ili što se odnosi na ozbiljne elemente primje-
ne sile...” (p. 435, para. 96). Pri tome se Sud pozvao na parnicu o Krfskom tjesnacu
koju je presudio 1949.
3. Pregled načina mirnoga rješavanja sporova. Znanost, i pod njezinim
utjecajem međunarodni ugovori, izgradili su mnogobrojne načine (sredstva,
postupke) mirnoga rješavanja međunarodnih sporova. Da bismo tu materiju
bolje razumjeli, sve ćemo te načine podijeliti u tri šire skupine. Svaka od njih
ima prednosti i nedostataka.
1. Tzv. diplomatska sredstva jesu: (a) izravni pregovori između strana spora
te potom (b) dobre usluge i (c) posredovanje (medijacija) nekoga trećega. Njiho-
va je prednost u fleksibilnosti postupka. Predmet spora o kojemu se pregovara
nije strogo definiran tako da strane mogu svoje pogađanje proširivati na druga
uzajamna prava i interese.
Prednost je tih sredstava i u tome što se postupak može obaviti u punoj taj-
nosti i izvan pozornosti javnosti. Naime, u demokratskim društvima unutarnje
javno mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke ustupke suprot-
noj strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali
tajni do uspješnoga rješenja samoga spora. Ali tajnost može biti i nedostatak.
Nedostaci tih načina ponajprije su u tome što nema garancija, tj. jamstava
ravnopravnosti strana. Jača strana može nametati svoj interes slabijoj, a i treća
§ 79. NAČINI MIRNOGA RJEŠAVANJA SPOROVA 709
država u svojstvu posrednika može nametati neki svoj interes jednoj ili objema
stranama. Time nema garancija da će se tim putem postići pravda za sve strane.
2. Institucionalizirana (formalizirana) sredstva koja ne moraju dovesti do ko-
načne odluke jesu: (a) istraga (anketa) i (b) mirenje (koncilijacija). Za razliku od
diplomatskih sredstava, prednost im je u nepristranosti tijela koje rješava spor.
Riječ je redovito o komisijama (povjerenstvima) stručnjaka (a ne o predstavni-
cima trećih država ili organizacija) koje imenuju same strane medu osobama
od svoga povjerenja. Stoga njihov nalaz o utvrđenim činjenicama ili predloženo
rješenje spora ima visok autoritet.
Praktični su nedostaci tih načina u formalizmu. Same strane sporazumno
definiraju predmet spora i te ga komisije ne smiju prekoračiti. Uz to, pokazalo
se da svaka od strana koja nastoji izmijeniti postojeće pravno stanje u svoju
korist izbjegava te postupke upravo zbog njihove nepristranosti. Naime, jedan-
put utvrđene sporne činjenice ili predloženo rješenje ograničuju je u daljnjim
pogađanjima i mogućim ucjenama druge strane.
3. Sredstva koja dovode do obvezujuće presude jesu: (a) arbitraža i (b) rješa-
vanje spora pred nekim stalnim međunarodnim sudskim tijelom. Njihove su
prednosti u nepristranom postupku i jednakosti obiju strana u tijeku čitavog
postupka. Spor se tim putem konačno rješava obvezujućom presudom.
Ali države koje teže izmjeni prava te sve one koje sumnjaju u pravičnost
međunarodnoga pravnoga poretka (negdašnje socijalističke države, mnoge ze-
mlje koje su prije bile pod kolonijalnom vlašću), odbacuju ih i daju prednost
neposrednim pregovorima.
h
I mnoge međunarodne organizacije bave se rješavanjem sporova između
svojih država članica ili država članica s trećim državama. Države članice tih
organizacija mogu u tome pogledu preuzimati i posebne ugovorne obveze ali,
služeći se političkim pritiskom, politički im organi mogu i nametati načine rje-
šavanja ili čak konkretna rješenja. Međutim, konkretne akcije na tome polju u
tim organizacijama uvijek se vode kao pružanje dobrih usluga ili posredovanje
ili anketa ili mirenje, a rjeđe predlažući im arbitražno ili sudsko rješavanje.
§ 80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I

POSREDOVANJE
Bibliografija
Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb, 1948, str. 14-15; Antoine FATTAL: Les
procédures diplomatiques de règlement des différends internationaux, Beyrouth, 1966, pp. 52-66; J.
H. LEURDIJK: „Fact-finding, its Place in International Law and International Politics”, Nederlands
Tijdschrifi voor international Recht, Leiden, 1967, pp. 141-161; V. Đ. DEGAN: „O takozvanim
političkim sredstvima rješavanja međunarodnih sporova”, JRMP 1978, br. 3, str. 258-273; G.
GEAMANU: „Théorie et pratique des négotiations en droit international”, RCADI 1980, tome 166,
pp. 365-448; Sir Arthur WATTS: „Negotiation and International Law”, Dimensao internacional
do direito, Estudios em Homenagem a G. E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo, 2000, pp. 519-536.
1. Neposredni pregovori strana u sporu bez sudjelovanja trećega pretho-

de svakom daljnjemu rješavanju spora ako ga bude. Njih predviđaju i mnogi
ugovori o mirnom rješavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego što
se pribjegne ostalim načinima rješavanja.
Ali prema općemu međunarodnom pravu, dakle u nedostatku obveze iz ne-
koga ugovora, sami pregovori nisu obvezatan način rješavanja. Jedna ih strana
ne može nametnuti drugoj.
U Deklaraciji iz Manile što ju je Opća skupština UN-a usvojila rezolucijom 37/1
od 15. studenog 1982, predviđa se sljedeće: „7. U slučaju da strane nekoga spora ne
postignu brzo rješenje nekim od navedenih načina, one moraju produljiti s traže-
njem miroljubivoga rješenja i bez odlaganja se konsultirati da bi iznašle uzajamno
prihvatljive načine za miroljubivo rješenje njihova spora...” (točka 1/7). Čini se ipak
da su te produljene konzultacije, tj. pregovori, još preporuka, a ne pravna obveza
svih država prema općem međunarodnomu pravu.
Drukčije je, međutim, ako postoji unaprijed prihvaćena obveza na pregovore.
Obvezu na prethodno pregovaranje države mogu preuzeti specifičnim ugovorima
o rješavanju njihovih budućih sporova. Ako se spor tim putem ne riješi, ti ugovori
predviđaju jedan ili više drugih načina rješavanja kao obvezatan (mirenje i potom
arbitražu ili samo arbitražu ili sudsko rješavanje). Veoma se rijetko preuzima obveza
za pregovore kao jedini način rješavanja pri nastanku spora o tumačenju i primjeni
nekoga ugovora, tj. kao zamjena za arbitražnu klauzulu. U svim tim slučajevima obve-
za na pregovaranje ne obuhvaća i pravnu obvezu konačnoga rješenja spora tim putem.
Različita je obveza od gornje pactum de contrahendo. U bilo kojemu ugovoru
može se nalaziti navod da su se njegove stranke suglasile o nekim točkama koje će
uklopiti u budući ugovor (koji tek treba sklopiti) ili mogu preuzeti obvezu da će
o određenim pitanjima pregovarati radi sklapanja budućega ugovora. Pactum de
contrahendo uvijek je obveza na pregovaranje u dobroj vjeri s ciljem da se ugovor
postigne. Ali pitanje je obuhvaća li on i pravnu obvezu da se konačan ugovor zaista
i sklopi.
§ 80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE 711
O tome su stajališta međunarodne sudske prakse evoluirale. U savjetodavnom

mišljenju iz 1931. o željezničkom prometu između Litve i Poljske Stalni sud među-
narodne pravde naveo je da „obveza na pregovaranje ne podrazumijeva obvezu na
postizanje sporazuma” (Series A/B, No. 42, p. 116). U novije vrijeme Međunarodni
sud otišao je u tome pogledu znatno dalje. Glede obveze na pregovaranje u svrhu
razgraničenja, Sud je u presudi o epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru iz
1969. naglasio da su strane u sporu „u obvezi da se ponašaju na način da pregovori
imaju nekoga smisla, što nije tako ako jedna od njih insistira na svome stavu a da ne
razmišlja da ga izmijeni” (p. 48, para. 85(a)). A u savjetodavnom mišljenju iz 1996. o
zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja, razmatrajući ugovornu obvezu
o nuklearnom razoružanju, Sud je bio najodređeniji: „Pravni domašaj te obveze
nadilazi onaj o obvezi na obično ponašanje; obveza u pitanju jeste obveza da se
postigne precizan rezultat – nuklearno razoružanje u svim njegovim aspektima –
usvajanjem posebnoga tijeka ponašanja, a to je produžetak pregovora u toj oblasti
u dobroj vjeri.” (p. 264, para. 99).
Ako u slučaju neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugi načini rješava-
nja, jača strana može nametnuti slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja
spora.
Ipak se u praksi daleko najveći broj sporova, čak i onih opasnih po međuna-
rodni mir, rješava diskretnim pregovorima, daleko od javnosti.
2. Dobre usluge (bons offices, good offices) način su rješavanja nekoga spora,
pa i oružanog sukoba, u kojemu treća država, ili više njih, ili neko međunarodno
tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne pregovore ili da
se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak
pred stalnim međunarodnim sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku me-
đunarodnu organizaciju, a rjeđe mirenje, anketa ili posredovanje.
Dobre se usluge pokatkad u praksi, ali i u znanosti, miješaju s posredova-
njem. Bitna je razlika u tome što se tijelo koje pruža dobre usluge ne bi smjelo
miješati u predmet spora dok posrednik izravno pomaže strane svojim savjetima
kako da iznađu uzajamno prihvatljivo rješenje. Ali uz izričit ili prešutan prista-
nak obiju strana, dobre usluge mogu u tijeku pružanja prerasti u posredovanje.
Prednost im je u odsutnosti bilo kakvih pravila postupka i određenja pred-
meta spora. Mogu se obavljati diskretno i ostati u tajnosti. Trebale bi biti pri-
hvatljive i onim državama koje se odupiru tome da se netko treći miješa u sam
predmet njihova spora.
Dobre su usluge još od prošloga stoljeća bile predviđene u nekim dvostranim i
mnogostranim ugovorima. Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova iz 1907.
(članci 2, 3. i 6), predviđa ih, ali uz uvjet pristanka strana nekoga već postojećeg
spora. Pakt Arapske lige iz 1945. (članak 5), predviđa da Vijeće Lige može ponuditi
dobre usluge za rješavanje sporova koji prijete izbijanju rata između država članica,
ili između članice Lige i treće države. Američki ugovor o mirnom rješavanju (Bo-
gotski pakt) iz 1948. predviđao je dobre usluge kao jedan od obvezatnih načina, ali
po izboru strana.
Članak 33. Povelje UN-a izričito ne navodi dobre usluge među drugim načinima
rješavanja. Ali glava VI. Povelje u biti svodi ulogu Vijeća sigurnosti (i alternativno
Opće skupštine) u rješavanju sporova za koje je nadležno, na dobre usluge. U is-
pitivanju spora ono može provoditi anketu, ali stranama može samo „preporučiti
prikladne postupke i načine uređenja” (članak 36(1)). Uvjete rješenja ono može pre-
poručiti, ali ne i naložiti, jedino ocijeni li da nastavljanje spora može doista dovesti
u opasnost održanje međunarodnog mira, ili ako to od njega sve strane zahtijevaju.
Tek u tim okolnostima uloga Vijeća sigurnosti postaje posrednička. Ali usporedo s
paralizom cjelokupnoga sustava kolektivne sigurnosti propisanog Poveljom, Vijeće
sigurnosti odavno ne vrši ni te minimalne ovlasti iz glave VI. u rješavanju sporova
opasnih za međunarodni mir.
3. Pri posredovanju (medijaciji), treća država, ili više njih, ili neko međuna-
rodno tijelo, aktivno se upleću u predmet spora i pomažu stranama da pristanu
na rješenje koje bi im trebalo biti obostrano prihvatljivo. Ako neka od strana
otkloni rješenje koje je ponudio posrednik, on im može ponuditi i više rješenja,
bilo alternativno ili uzastopno.
h
Do dobrih usluga ili do posredovanja može doći ponudom trećega, a rjeđe
zahtjevom jedne ili obiju strana u sporu ili u sukobu, upućenom trećemu da
obavi tu zadaću. Nemoguće ih je obaviti ako ih makar jedna strana otkloni.
Ali i u tijeku obavljanja svoje zadaće, tijelo koje pomaže stranama mora stalno
uživati povjerenje obiju. Čim izgubi povjerenje makar jedne od strana, zadaća
mu postaje nemogućom.
U prošlosti je bilo slučajeva da je posrednik nametao stranama nekoga spora
svoje vlastite interese. Tako je Britanija i prije sazivanja Berlinskoga kongresa 1878,
kao cijenu svoga posredovanja u ratu između Rusije i Osmanskoga Carstva ishodila
svoju upravu nad turskim otokom Ciprom. Potom je Berlinski kongres, sazvan iste
godine sa zadaćom kolektivnoga posredovanja, povjerio Austrougarskoj upravu nad
osmanskim pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Stoga su slabe i male države bile
nepovjerljive prema tome načinu rješavanja. Odraz toga bio je što je u članku 3(3)
Haške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sukoba iz 1899. bilo naglaše-
no da vršenje posredovanja strane u sporu neće smatrati „malo prijateljskim činom”.
Isti navod ponovljen je i u konvenciji o istom predmetu iz 1907.
Posredovanje koje pruža neka regionalna međunarodna organizacija svojim čla-

nicama, i pri tome sprječava strane da svoj spor iznesu pred Vijeće sigurnosti UN-a,
može također imati značajke nedopuštene intervencije.
§ 80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE 713
h
Kao zajednička značajka svih diplomatskih sredstava rješavanja sporova,
dakle pregovora, dobrih usluga i posredovanja, može se navesti da tu ne mora
nužno biti riječ o rješavanju sporova temeljem primjene postojećega međuna-
rodnoga prava. Tu je prije posrijedi postupak stvaranja za strane novoga prava
(zakonodavni proces). Ako se bilo kojim od tih načina spor uspije riješiti, spor-
ne strane sklapaju novi ugovor o uvjetima rješenja. Taj je ugovor nova pravna
osnova odnosâ stranaka u pitanjima koja on uređuje.
§ 81. ISTRAGA I MIRENJE
Bibliografija
Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb, 1948, str. 12-14; Antoine FATTAL: Les
procédures diplomatiques de règlement des différends internationaux, Beyrouth, 1966, pp. 43-
46; Nguyen QUOC DINH: „Les commissions de conciliation sont-elles aussi des commissions
d’enquête?”, Revue générate de droit international public, 1967, pp. 565-674; Jean-Pierre COT:
La conciliation internationale, Paris, 1968, 389 pages; T. BENSALAH: L’enquête internationale
dans le règlement des conflits (règles juridiques applicables), Paris, 1976, 27 p.; V. Đ. DEGAN:
„International Conciliation: Its Past and Future”, Völkerrecht und Rechtsphilosophie, Internationale
Festschrift für Stephan Verosta zum 70. Geburtstag, Berlin, 1980, pp. 261-286; Vesna BARIĆ-
-PUNDA: „O mirenju u međunarodnom pravu”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1991,
str. 185-196; Sompong SUCHARITKUL: „Mediation and conciliation as alternative means of
settling international disputes”, Dimensao internacional do direito, Estudios em Homenagem a
G. E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo, 2000, pp. 473-491.
1. Istraga (anketa, istražno povjerenstvo) jest način rješavanja sporova u

kojemu tijelo sastavljeno od stručnjaka, a imenovale su ga strane, ili po njihovu
pristanku, na nepristran način utvrđuje činjenično stanje koje čini predmet
spora. Izvješće povjerenstva o činjenicama ne obvezuje strane, ali je namijenjeno
da im pomogne u pronalaženju rješenja u daljnjim pregovorima.
Nepristrano utvrđivanje činjenica dio je postupka i u drugim načinima rješa-
vanja sporova, napose u mirenju, arbitraži, sudskom rješavanju, ili rješavanju pred
političkim tijelima međunarodnih organizacija.
Anketa kao poseban postupak najsličnija je mirenju. Od njega se razlikuje samo
po obujmu zadaće povjerenstva koja se ograničuje na utvrđivanje spornih činjeni-
ca. Komisija za mirenje predlaže stranama cjelovito rješenje povjerenoga joj spora.
Prvi propisi o međunarodnim anketnim komisijama bili su predviđeni u Haškoj
konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz 1899. Nakon što su potom uspješno pri-
mijenjeni u rješavanju rusko-britanskoga spora Dogger Bank, prošireni su i razrađeni
u novom tekstu Haške konvencije o rješavanju sporova iz 1907.
Uoči i u tijeku Prvoga svjetskoga rata Sjedinjene Američke Države su s velikim
brojem drugih država sklopile dvostrane ugovore o obveznoj anketi svih mogućih
sporova pred stalnim komisijama (Bryan Treaties). Stranke su se svim tim ugo-
vorima ujedno obvezale da za trajanja toga postupka neće otpočeti neprijateljstva
(period cooling-off). Iako su mnogi od tih ugovora formalno i danas na snazi, stalne
komisije nisu se nikada bile ustanovile i ni jedan od tih ugovora nije nikada bio
primijenjen u praksi.
Nakon 1919. prevladali su ugovori o mirenju i rijetki su bili novi ugovori koji
su predviđali anketu kao poseban postupak. Američki ugovor o mirnom rješavanju
(Bogotski pakt) iz 1948. predviđao je postupak ankete ili mirenja pred istom ko-
misijom. Ako se prema mišljenju njegovih strana spor odnosi samo na činjenice,
ustanovljena će se komisija ograničiti na anketu, a inače provodi mirenje.
§ 81. ISTRAGA I MIRENJE 715
Haška konvencija iz 1907 (članci 9 – 36), donosi o anketi najiscrpnije propise.

Za svaki spor ona predviđa sklapanje posebnoga ugovora. Strane imenuju komisiju
na istovjetan način kao što se imenuje arbitražni tribunal. Svaka strana zastuplje-
na je agentom, a po potrebi savjetnicima i odvjetnicima. Ta Konvencija predviđa
propise postupka koje strane mogu prihvatiti ako same ne propišu postupak, ili to
ne prepuste samoj komisiji. Postupak se vodi kontradiktorno i bitno se ne razlikuje
od arbitražnoga postupka. Svaka strana priopćuje u propisanim rokovima komisiji
i suprotnoj stranci svoje viđenje činjenica te spise i dokumente koje smatra nuž-
nima radi utvrđivanja istine. Ona komisiji predlaže popis svjedoka i vještaka radi
saslušanja. Komisija ima pravo i prema vlastitoj odluci pozvati svjedoke i vještake
na saslušanje.
Komisija ima mogućnost, uz pristanak strana, obaviti uviđaj na mjestu koje odre-
di, ili tamo može uputiti jednoga ili više svojih članova. Svakomu utvrđivanju mate-
rijalnih činjenica i svakomu uviđaju obvezno prisustvuju agenti i savjetnici strana.
Komisija ima pravo „zamoliti” svaku stranu za objašnjenja ili obavijesti koje sma-
tra potrebnima. Strane se obvezuju da „u najvećoj mjeri koju smatraju potrebnom”
predoče Komisiji sva sredstva i pogodnosti za potpuno upoznavanje i točno utvr-
đivanje činjenica. U granicama svojih domaćih propisa strane osiguravaju dolazak
pred komisiju pozvanih svjedoka i vještaka koji se nalaze na njihovu području. Ako
su spriječeni, njihovo saslušanje može obaviti nadležni državni organ. Komisija se
neposredno obraća svakoj trećoj državi, ili državi na čijemu području zasjeda, radi
osiguranja dokaznih sredstava.
Propisi o vođenju usmenoga postupka koji je obvezan, o njegovu okončanju, o
njegovoj tajnosti, o vođenju zapisnika, o glasovanju za odluke i potpisivanju izvješća
komisije, jednaki su kao i kod arbitraže (v. infra, §82).
Izvješće se čita na javnoj sjednici uza sudjelovanje agenata i savjetnika strana.
Svaka strana snosi svoje troškove i polovicu troškova komisije. „Izvješće Komisije,
ograničeno na nalaz činjenica, nikako nema značaj arbitražne presude. Ono ostavlja
stranama potpunu slobodu da činjenicama pridaju značaj kakav žele” (članak 35.
Konvencije).
Kontradiktoran postupak pred anketnim komisijama do sada je proveden samo
pet puta, i to isključivo o incidentima na moru, uključujući potapanje brodova ili
njihovu pljenidbu (Dogger Bank iz 1904, Tavignano 1912, Tiger 1918, Tubantia 1922.
i Red Crussader 1962). Komisije su češće bile sastavljene od pomorskih časnika, a
rjeđe od pravnika. U nekim slučajevima komisija se izjašnjavala, osim o činjenica-
ma, i o odgovornosti za nastali incident, a u jednomu (Dogger Bank), pristankom je
strana čak odredila i visinu naknade štete.
Ovaj se postupak rijetko primjenjuje zbog svoje objektivnosti. Izvješće ko-
misije, iako neobvezatno, ograničuje daljnju mogućnost cjenkanja i nagodbe.
Stoga mu države pretpostavljaju izravne pregovore ili, odluče li se na objektivan
postupak, pribjegavaju arbitraži ili sudskomu rješavanju.
Neki dvostrani ugovori predviđaju postupak ankete po paritetnim komisijama
u slučaju graničnih incidenata. Komisija na mjestu incidenta sastavlja zapisnik o
uviđaju i dostavlja ga stranama. Ako se svi članovi ne usuglase u nalazu, svaki piše
svoje viđenje događaja.
2. Mirenje (koncilijacija) razlikuje se od istrage u tome što se u tijeku po-
stupka pred komisijom stručnjaka koje imenuju strane u sporu nastoje izmiriti
njihova suprotna gledišta i postići uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ako se
u tome do konca postupka ne uspije, komisija potom sastavlja izvješće u kojemu
stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenoga joj spora i ostavlja im rok da
ga obje prihvate ili odbace.
Kao poseban način rješavanja sporova mirenje je bilo uvedeno tek nakon Prvoga
svjetskoga rata, i to zalaganjem Švicarske. Premda je u mnogim konvencijama o
rješavanju „političkih” i „nepresudivih” sporova predviđeno kao obvezatno, u praksi
se nije afirmiralo.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, kada su Sovjetski Savez i druge zemlje Istočnoga
bloka bili nepovjerljivi prema arbitraži i sudskomu rješavanju, mnoge konvencije o
ljudskim pravima, ali i druge poput Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, ili
Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982, predviđaju mirenje kao obvezatan postupak
u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala neka vrsta
neuspjeloga nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali nije potaknulo gotovo
nikakvu međunarodnu praksu. Ugovorne odredbe o obvezatnom postupku mirenja
ostaju neprimijenjene.
h
Istraga i mirenje imaju nekih zajedničkih značajki, ali i bitnih razlika u od-
nosu na međunarodnu arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja
strane u sporu sastavljaju tijelo stručnjaka od svoga povjerenja. Strane određuju
predmet spora koji obvezuje komisiju. Postupak je u sva tri slučaja kontradikto-
ran i u biti je sličan. Strane su u postupku zastupljene svaka s po jednim agentom
te s odvjetnicima.
Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su važnije. Kako smo naveli, cilj istra-
ge nije postizanje cjelovitoga rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjeni-
ca. Najbitnija razlika između mirenja i arbitraže jest da se arbitražni postupak
okončava obvezujućom presudom, a cilj je mirenja izmiriti gledišta strana i
navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora. Ako u tome ne uspije, po-
slije okončanja postupka predlaže im cjelovito rješenje. To se rješenje ne mora
nužno zasnivati na primjeni međunarodnoga prava na dani spor. Komisija može
predlagati stranama i transakciju (nagodbu) za koju smatra da bi mogla biti
obostrano prihvatljiva.
Stockholmska konvencija o mirenju i arbitraži u krilu OESS-a, iz 1992. u tomu
pogledu je različita. Njezin članak 24. izričito predviđa: „Komisija za mirenje pomaže
stranama da svoj spor riješe u skladu s međunarodnim pravom i obvezama koje su
potpisale u okviru KESS-a” (danas OESS-a).
717
§ 82. ARBITRAŽA
Bibliografija
Mileta NOVAKOVITCH: Les compromis et les arbitrages internationaux du XIIe au XVe siècle,
Paris, 1905; Nicolo POLITIS: La Justice internationale, Pari, 1924; J. H. RALSTON: International
Arbitration from Athens to Locarno, Stanford, 1929, pp. 153-252. S. STOYKOVITCH: L’autorité
de la sentence arbitrale en droit international, Paris, 1924; N. KATIČIĆ: „O međunarodnoj
arbitraži”, Mjesečnik, 1929, Zagreb, br. 2, str. 49-61; J. J. MARKOVITCH: Du caractère définitif
des sentences arbitrales en droit international public Paris, 1937; K. S. CARLSTON: The Process of
International Arbitration, New York, 1946; Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb,
1948, str. 18-34; Yearbook of the International Law Commission, 1958/II, str. 1-15 (komentar
uzorka Pravila o arbitražnom postupku izvjestioca Geogresa Scellea); J. L. SIMPSON, H. FOX:
International Arbitration, Law and Practice, London 1959; L. B. SOHN: „The Function of
International Arbitration Today”, RCADI 1963, tome 108, str. 9-113; C. W. JENKS: The Prospects
of International Adjudication, London, 1964; J. RIDEAU: L’arbitrage international, Paris, 1970;
Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome V, Paris, 1983, str. 304-393.
Zbornici međunarodnih arbitražnih presuda. H. LA FONTAINE: Pasicrisie internationale, histoire

documentaire des arbitrages internationaux (1794-1900), Berne, 1902, 67 p.; A. de LAPRADELLE,
N. POLITIS: Recueil des arbitrages internationaux, tome I: 1798-1855, Paris, 1905, tome II: 1855-
1872, Paris, 1923, tome III: 1872-1875, Paris, 1954; Reports of International Arbitral Awards, vol.
I-XX, United Nations, New York; V. COUSSIRAT-COUSTERE, P. M. EISEMANN: Répertoire de
la jurisprudence arbitrale internationale (1794-1988), Nijhoff, Dordrecht 1989-1991, vol. I-IV; A.
M. STUYT: Survey of International Arbitration 1794-1970, Leyden 1976.
1. Pojam. Međunarodna arbitraža („izbrano sudovanje”) rješavanje je spo-

rova između država i drugih međunarodnih subjekata odlukom arbitara koje su
strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu konačnu presudu.4
Neki pisci, upirući se na članak 37(1). Haške konvencije o mirnom rješavanju
sporova iz 1907, smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštovanja prava.
Juraj Andrassy, koji je tome mišljenju nastojao biti dosljedan, stoga je uveo pojam
„izravnanje” za sporove u kojima tijelo što ga imenuju strane u sporu izriče obveznu
presudu na izvanpravnoj osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje
njihovih budućih odnosa. Ali kako u svakoj arbitraži strane imaju odlučujuću riječ
glede osnove na kojoj je arbitar dužan odlučiti njihov spor, u stvarnosti je gotovo
nemoguće razlikovati arbitražne od drugih obvezujućih presuda. Stoga se u praksi,
a i u pretežitom dijelu znanosti, tzv. règlement d’intérêts i composition amiable,
koje je Andrassy nazvao „izravnanjem”, uzimaju kao specifični oblici međunarodne
arbitraže.
4
Arbitraža je moguća i između bilo koja dva subjekta, npr. između dviju pravnih osoba iz razli-
čitih država ili između neke države i inozemne pravne osobe (npr. banke ili petrolejske kompani-
je). U ovomu potonjem slučaju nije riječ o međunarodnoj nego o tzv. transnacionalnoj arbitraži.
2. Arbitražna tijela. U povijesti međunarodnih odnosa ulogu arbitra obavljala

su različita tijela i pojedinci. U antičkoj Grčkoj, između helenskih gradova-država
okupljenih u saveze (amfiktionije) oko nekog zajedničkoga svetišta, skupštine tih
saveza rješavale su međusobne sporove. Rimskoj državi, jer je težila svjetskoj vlasti,
arbitraža nije bila primjerena. Srednjovjekovnim feudalnim odnosima u Europi od-
govaralo je da sizeren izriče pravdu vazalima. U okviru Svetoga Rimskoga Carstva
papa i car natjecali su se za prvenstvo, ali je svaki od njih pokatkad vršio ulogu arbitra
u sporovima između nižih vladara. U crkvenim i svjetovnim stvarima tu su ulogu
obavljali i crkveni koncili. Duhovno jedinstvo u srednjoj i zapadnoj Europi raspalo se
u 16. stoljeću zbog pojave protestantizma; suvereni vladari otad ne priznaju nikakvu
višu vlast te tako i arbitraža privremeno zamire.
Moderno arbitražno rješavanje međudržavnih sporova počinje od britan-

sko-američkoga ugovora (Jay Treaty) iz 1794. o rješavanju sporova proizišlih iz
minuloga rata za američku neovisnost.
Od početka 19. stoljeća ulogu arbitra obavljaju sljedeća tijela i pojedinci:
a) Jedinstveni arbitri. To su bili vladari trećih država koje su imenovale strane,
npr. ruski car Aleksandar II. u sporu Maria Luz između Japana i Perua iz 1875.
Manjkavost takve arbitraže, naročito do sredine 19. stoljeća, bila je u tome što su
vladari arbitri pokatkad odbijali obrazložiti svoju odluku (npr. pruski kralj Fridrik
Vilim IV. u britansko-francuskom sporu Portendick iz 1843). Kasnije su vladari i
ostali glavari država prepuštali rješavanje spora jednomu ili nekolicini stručnjaka od
svoga povjerenja, a pripremljenu presudu samo su potpisivali. Ulogu arbitra često
su vršili predsjednici republika, npr. predsjednik SAD-a C. Coolidge u sporu Tacna
i Arica između Čilea i Perua 1925.
U toj su se ulozi nalazili i kolegijalni glavari država ili njihovi predsjednici (švi-
carsko Savezno vijeće, predsjednik Švicarske konfederacije). Ulogu jedinstvenoga
arbitra obnašala su i druga kolegijalna tijela in corpore, poput britanske i čileanske
vlade, Senata grada Hamburga, Kasacijskoga suda u Parizu i dr. Ta su tijela obično
imenovala jednoga ili više svojih članova da u njihovo ime obave arbitražu.
Veoma je često ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda diplomat-
skih agenata, sudaca, profesora prava, ministara ili drugih visokih vladinih dužno-
snika iz treće države, i to najčešće prema procesnim propisima po kojima postupaju
i arbitražni tribunali.
b) Mješovita vijeća. Ta vrsta arbitraže pojavila se koncem 18. stoljeća, i to naj-
prije u obliku paritetnih diplomatskih vijeća. Svaka strana imenovala je po jednoga
predstavnika, i oni su težili nagodbi prije nego odluci zasnovanoj na pravu. Ako se
nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu.
Zatim je dolazilo do mješovitih arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnoga
broja članova. Svaka strana imenovala je po jednoga ili dva predstavnika, a oni su
imenovali predsjednika. Ako su same države strane imenovale predsjednika vijeća,
njegov je naziv bio „nadarbitar” (umpire, surarbitre). I ta su vijeća težila nagodbi,
§ 82. ARBITRAŽA 719
ali su njihove odluke, za razliku od onih koje su izricali strani vladari, bile obilato
obrazlagane.
c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od neovisnih i nepristranih stručnjaka, datira-
ju od poznatog britansko-američkog spora Alabama, presuđenoga 1872. Redovito
se sastoje od neparnoga broja članova: tri ili pet, a rjeđe više. Svaka strana u sporu
imenuje po jednoga, dva ili više članova, među stručnjacima iz reda svojih građana
ili stranaca. Suprotnoj se strani po pravilu pruža mogućnost da iz određenih razloga
ospori neko imenovanje. Strane se potom same sporazumijevaju o osobi predsjed-
nika, nadarbitra, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima.
Pokatkad u praksi jedna od strana nastoji omesti arbitražni postupak odbijajući
ili odugovlačeći s imenovanjem svojih članova ili predsjednika. Da bi se izbjeglo
sprječavanje djelovanja arbitraže tim putem, strane se mogu unaprijed obvezati da
poslije isteka nekoga roka neimenovane članove imenuje neko neovisno tijelo. To
je katkad bio predsjednik Švicarske konfederacije, predsjednik švicarskoga Vrhov-
noga suda, a u novije doba predsjednik Međunarodnoga suda u Den Hagu ili osoba
sličnoga položaja.
d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud. Suprotno njegovu nazi-
vu, to nije stalni sudbeni organ.5 Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješa-
vanju sporova iz 1899, a danas djeluje prema propisima istoimene Haške konvencije
iz 1907. Stalni ured obavlja tehničke poslove, a strane sastavljaju arbitražni zbor za
svaki spor posebno, s popisa arbitara koji vodi ured, ali i izvan toga popisa. Svaka dr-
žava stranka Haške konvencije imenuje za taj popis četiri osobe kao moguće arbitre.
Njegovo je sjedište u Palači mira u Den Hagu, gdje je sjedište i današnjega
Međunarodnoga suda, osnovanog Poveljom UN-a iz 1945. Mehanizam Stalnoga
arbitražnoga suda također služi kao element u fazi kandidiranja za izbor sudaca
Međunarodnoga suda.
Taj je Sud osnovan kao nadomjestak za Stalni sud međunarodne pravde koji je
bio osnovan tek 1922 . U okviru Stalnoga arbitražnoga suda do Drugoga svjetskog
rata izrečeno je dvadeset presuda, od kojih tri nakon 1922, kada je počeo s radom i
Stalni sud međunarodne pravde. Ali njegov mehanizam u novije vrijeme opet po-
staje aktivan.6
Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Ustanovljena je Deklara-
cijom o Jugoslaviji što su je ministri vanjskih poslova Europske zajednice usvojili
27. kolovoza 1991. Njezino osnivanje i nadležnost prihvatile su vlade jugoslavenske
Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se pozivu da sudjeluju u
radu Konferencije, koja je otpočela u Den Haagu u rujnu te godine.
5
Ne treba ga miješati sa Stalnim sudom međunarodne pravde o kojemu će biti riječi infra, §83.
6
Riječ je, među ostalim, o značajnim presudama o morskom razgraničenju između Eritreje
i Jemena u dvije faze iz 1998. i 1999, ILM 2001, No. 4, pp. 900-1019; potom između Gvajane i
Surinama iz 2007; o presudama iz 2004. između Eritreje i Etiopije glede zahtjevâ civilnih osoba
žrtava međunarodnoga oružanog sukoba, ILM 2005, No. 3, pp. 601-752; itd.
Najprije je bila sastavljena od predsjednikâ ustavnih sudova iz pet država članica

Europske zajednice. Nakon Londonske konferencije održane koncem kolovoza 1992,
sastojala se od triju predsjednikâ ustavnih sudova, jednoga suca Europskoga suda za
ljudska prava i jednoga suca kojeg je imenovao predsjednik Međunarodnoga suda
u Den Haagu. Od početka do konca rada predsjedao joj je predsjednik Ustavnoga
vijeća Francuske Republike Robert Badinter (po njemu je nazvana „Badinterova
komisija”), ali joj je jedan od članova bio i Roman Herzog, potonji predsjednik Nje-
mačke. Nije imala članova s prostora bivše Jugoslavije.
Komisija je bila prvobitno osnovana radi rješavanja sporova između teritorijalnih

cjelina bivše Jugoslavije putem obvezujućih presuda, no uz rezervu da iznošenje
pred Komisiju svakoga spora odobre supredsjedatelji Konferencije. Ali se njezina
djelatnost svela na izricanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev supredsjedatelja ili
Vijeća ministara Europske zajednice. Izrekla je petnaest mišljenja o različitim pita-
njima proizašlim iz raspada bivše Jugoslavije, među ostalima i o sukcesiji država te o
ispunjenju uvjeta novih država za njihovo priznanje. Posljednja dva mišljenja izrekla
je 13. kolovoza 1993. Dokidanjem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji
nakon sklapanja Daytonskih sporazuma koncem 1995, i ona je prestala djelovati.7
Sud za mirenje i arbitražu u krilu Konferencije o europskoj sigurnosti i surad-

nji (KESS). Ustanovljen je Konvencijom usvojenom u Stockholmu 1992. Njegovo
djelovanje inspirirano je primjerom Stalnoga arbitražnoga suda. Svaka stranka te
Konvencije imenuje na popis po dva potencijalna izmiritelja te po jednoga arbitra
i njegova zamjenika. Između njih se biraju Biro Suda sastavljen od predsjednikâ,
potpredsjednika i 3 člana te vijeća za mirenje i arbitražni tribunali ad hoc.
Za stranke Konvencije pribjegavanje mirenju je obvezatno. Taj postupak može

jednostrano pokrenuti svaka strana nekoga spora. Arbitražni se postupak pokreće
nakon neuspjeloga mirenja, ali se on uvijek zasniva na obostranom pristanku strana
u sporu. One mogu sklopiti sporazum o arbitraži ili mogu jednostrano prihvatiti
fakultativnu klauzulu o obveznoj arbitraži po primjeru članka 36(2). Statuta Među-
narodnog suda (v. supra, §83, pod II, 2).
Svaka strana u sporu imenuje jednoga člana komisije za mirenje. Biro Suda ime-
nuje predsjednikâ i još dvojicu s liste izmiritelja koji moraju biti iz trećih zemalja.
U arbitražni tribunal ulazi arbitar svake od strana (ili njegov zamjenik) s popisa, a
predsjednikâ i još dva arbitra također imenuje Biro Suda. Time je veoma umanjena
mogućnost opstrukcije tih postupaka. Ali Stockholmska konvencija još nije našla
svoju primjenu u praksi.
7
Vidi u V. BARIĆ PUNDA: „Interpretation and Evaluation of the Opinions of the Arbitrati-
on (Badinter) Commission in the International Legal Doctrine of Croatia and SR Yugoslavia”,
Transformation des Recht in Ost und West, Festischrift für Prof. Dr. Erwig Roggemann zum 70.
Geburtstag, Berlin, 2005, pp. 313-325.
3. Osnova arbitraže. Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobro-

voljnom pristanku strana na taj način rješavanja njihova spora. Pristanak uvijek
podrazumijeva preuzimanje obveze o izvršenju izrečene presude u dobroj vjeri
i u cijelosti.
Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spor (prigodna ili izo-
lirana arbitraža), ili glede sporova koji među strankama nekog ugovora mogu
nastati u budućnosti (institucionalna arbitraža). Taj se drugi oblik može stipuli-
rati u posebnim dvostranim ili mnogostranim ugovorima o rješavanju budućih
sporova i pri tome ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s nekim drugim oblicima
rješavanja. Npr. tzv. politički sporovi mogu se povjeravati mirenju, a tzv. pravni
sporovi arbitraži ili sudskom rješavanju (v. supra, §79). Moguće je predvidjeti i
više uzastopnih postupaka rješavanja za sve vrste sporova, npr. najprije prego-
vore, potom mirenje te arbitražu kao konačno sredstvo. Pristanak se može dati
i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i dvostranim ugovorima o
bilo kojemu predmetu, prema kojoj će se sporovi o primjeni ili tumačenju tih
ugovora rješavati putem arbitraže.
Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompro-
misom (pristatnom pogodbom). Ali ni arbitražni kompromis nije ništa drugo
do međunarodni ugovor koji se ravna prema načelima iz Bečke konvencije iz
1969. Njime strane određuju predmet spora i način imenovanja arbitra ili ar-
bitražnoga tribunala. Kompromis, nadalje, može sadržavati osnovu na temelju
koje će arbitar presuditi spor, pravila postupka, rok za izricanje presude, jezik
postupka i presude, sjedište sudovanja, raspodjelu troškova postupka i dr.
Odredbe kompromisa i ugovora o arbitraži obvezuju arbitre. Njihove ne-
jasnoće i praznine arbitri popunjavaju posezanjem za općim načelima prava
i običajnim pravom izgrađenim u praksi. To običajno pravo ipak ne nameće
suverenim državama samu arbitražu kao obvezan način rješavanja bez njihova
prethodnoga pristanka.
Za pravovaljanost arbitraže odlučujuća je valjanost kompromisa ili ugovora o
arbitraži (npr. da nije protupravno nametnut jednoj ili objema stranama u sporu
ili da nije istekla njegova važnost). Njegova ništavost ili prestanak važnosti može
uzrokovati ništavost arbitraže. Ipak, ako strane zajednički ustanove tribunal i
sudjeluju u postupku, iz toga se njihova ponašanja može protumačiti da su dale
svoj naknadni prešutan pristanak na arbitražu (forum prorogatum), čak ako je
kompromis i prestao vrijediti.
U slučaju nejasnoće ili spora o pristanku na arbitražu, arbitar je ovlašten
tumačiti domašaj svoje nadležnosti. U tome smislu arbitar je sudac svoje vlastite
nadležnosti (compétence de la compétence).
U tome je smislu Međunarodni sud u sporu Nottebohm (prethodna pitanja) iz

1953. istakao: „... još od spora Alabama, na temelju prijašnjih presedana, općenito
je prihvaćeno da je u nedostatku suprotnoga ugovora svaki međunarodni tribu-
nal sudac vlastite nadležnosti i ima moć u tu svrhu tumačiti instrumente koji ju
predviđaju...”8
To podrazumijeva da će se arbitar sam proglasiti nenadležnim, ili će ograni-
čiti svoju nadležnost kada za to nađe opravdanje. Posljedice zloupotreba u tome
pogledu bile bi prekoračenje nadležnosti arbitra i ništavost arbitražne presude.
4. Mjerodavna pravila za presuđivanje spora. (a) Kompromis može pro-
pisati materijalna pravna pravila ad hoc primjenom kojih će arbitar presuditi
spor. Do toga dolazi iznimno rijetko.
Najpoznatiji takav primjer bila su Washingtonska pravila od 8. svibnja 1871, o
dužnostima neutralne države u ratu na moru, na temelju kojih je Arbitražni tribunal
presudom u sporu Alabama od 14. rujna sljedeće godine dosudio odštetu koju je
Britanija platila Sjedinjenim Američkim Državama. U sporu o Britanskoj Gvajani,
Britanija i Venezuela kompromisom iz 1897. suglasile su se o tome da će se pro-
tupravni posjed nekoga područja u trajanju od pedeset godina, temeljem zastare,
smatrati pravovaljanim.
Ako bi se strane uspjele suglasiti na takvim materijalnim pravilima, njima ne
bi bilo teško postići rješenje svoga spora izravnim pregovorima i o tome sklopiti
ugovor te time uštedjeti vrijeme i troškove postupka.
(b) Kompromis može uputiti arbitra na primjenu međunarodnoga prava,
rjeđe izričito navodeći članak 38(1). Statuta Haškog suda, koji propisuje njego-
ve izvore. Takvo upućivanje znatno otklanja mogućnost praznina u pravu koje
treba primijeniti.
(c) Kompromis može uputiti na načela pravičnosti, načela pravičnosti i pra-
va, na „apsolutnu pravičnost”, ili na odlučivanje ex aequo et bono. Arbitar će pri
odlučivanju poštovati imperativna pravila općega međunarodnog prava (jus
cogens) i stečena prava trećih država, a ovisno o tumačenju domašaja svoje
ovlasti odlučit će u kojoj će mjeri u izricanju pravde odstupiti od subjektivnih
stečenih prava strana.
(d) Kompromis može zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno ure-
đenje za odnose među stranama (règlement d’intérêts, amiable composition,
8
Usp. I. C. J. Reports 1953, p. 119. Taj navod izričito je citirala Arbitražna komisija Konferen-
cije o Jugoslaviji u Odluci o prethodnim pitanjima od 4. srpnja 1992. Na sličan se način izrazio i
predratni Stalni sud međunarodne pravde u savjetodavnomu mišljenju iz 1928. o izmjeni grčkog
i turskog stanovništva: „Kao opće načelo, svako tijelo koje posjeduje sudačku vlast ima u prvomu
redu pravo samo se izjasniti o domašaju svoje nadležnosti.” C. P. J. I., Series B, No. 16, p. 20.
izravnanje). Tada će njegova vlast biti u biti ista kao kad odlučuje ex aequo et
bono, tj. kao pod (c).
(e) Ako kompromis ne predviđa nikakvih odredaba o osnovi odlučivanja, to
podrazumijeva da su ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općega
međunarodnog prava, kao pod (b).
Tako je René Cassin u presudi o britansko-grčkomu sporu iz 1955. naveo: „U

nedostatku posebnoga propisa o pravu kojim će se arbitar služiti kao osnovom od-
lučivanja, ili (propisa) o njegovoj ulozi izravnatelja (amiable compositeur), ovaj je
arbitar dužan ograničiti se na ulogu suca i odlučiti ’na osnovi poštivanja prava’, u
skladu s člankom 37. prve Haške konvencije iz 1907.” (RIAA, vol. XII, p. 69).
Kada arbitar odlučuje na temelju prava, pribjegavat će tzv. akcesornoj pravično-
sti. Vodit će se tom pravičnošću pri ocjeni dokaza, kod propisivanja rokova u postup-
ku, u procjeni štete i određivanju visine njezine naknade, u tumačenju dvosmislenih
ugovornih tekstova itd. (v. supra, §6, pod (i)).
Općenito je uvjerenje da u nedostatku primjenjivih pravnih pravila arbi-

tar ne bi smio proglasiti non liquet. Ako sâm ustanovi prazninu u pozitivnom
pravu, to podrazumijeva njegovo pribjegavanje pravičnosti praeter legem, čak i
bez posebnoga ovlaštenja strana. Do toga može ponajprije doći u sporovima o
razgraničenjima na kopnu i na moru, ali i u pitanjima podjele imovine, dugova
ili arhiva u postupku sukcesije država.
Prednost arbitraže u odnosu na odlučivanje pred stalnim međunarodnim
sudovima u tome je što bi strane koje pripadaju istoj civilizacijskoj skupini (npr.
države kojih je pravo zasnovano na islamu), mogle za osnovu rješavanja svoga
spora ili sukoba propisati njima zajednička pravna i etička načela. Za arbitre bi
mogle odrediti stručnjake toga prava iz reda osoba od zajedničkoga povjerenja.
Do toga u praksi još nije došlo.
5. Predmet spora. Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga
ne smije prekoračiti. O svim spornim točkama arbitar mora u presudi donijeti
odluku. Pri tome, ako prije ili u tijeku postupka uoči suglasnost strana o nekim
točkama spora, tu će suglasnost utvrditi u svojoj presudi. Arbitru nije dopušteno
davati stranama preporuke glede predmeta spora. Bez njihove suglasnosti ne
smije im davati preporuke ni o pitanjima koja ne ulaze u predmet spora.
6. Postupak. Ako strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu,
mogu arbitra uputiti na takva već pripremljena pravila.
Institut za međunarodno pravo još je 1875. usvojio nacrt Pravilnika o arbitraž-

nom postupku. Potpuniji su i suvremeniji propisi o arbitražnom postupku iz III.
glave četvrtoga dijela Haške konvencije o rješavanju sporova iz 1907 (članci 51-9).
I Komisija za međunarodno pravo 1958. usvojila je uzorak pravila o arbitražnom
postupku nakon što o tome nije uspjela izraditi nacrt konvencije prihvatljiv Općoj
skupštini UN-a.
Držeći se propisâ kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nado-
puniti sva pravila postupka koja mu propišu strane ili će ih po odluci strana sam
propisati prije početka rasprave. Pri tome će se pridržavati općih načela prava iz
te oblasti. Ta načela može pronaći u gore navedenim pravilima kao i u propisima
o postupku stalnih sudskih tijela (npr. u Statutu i u Poslovniku Međunarodnoga
suda u Den Haagu) te u njihovoj praksi.
Postupak se može sastojati od pismenoga i od usmenoga dijela. U arbitraži
pismeni je dio postupka obvezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako
arbitar odluči o njegovoj nužnosti.
Svaku stranu pred tribunalom zastupa agentom. Agent je službeni predstav-
nik svoje vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili
po njegovu odobrenju izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu.
Osim agenta svaka strana može u postupku biti zastupljena potrebnim brojem
savjetnika i odvjetnika.
U slučaju institucionalne arbitraže postupak se može pokrenuti tužbom koja
se upućuje tribunalu nakon što ga strane ustanove, kao i suprotnoj strani. U
slučaju prigodne arbitraže same strane ili tribunal mogu odlučiti koja će od njih
podnijeti prvo parnično pismo. Tribunal određuje rok za odgovor. Ako tome
ima mjesta, tribunal može dati rokove za protuodgovor (repliku) i drugotnicu
(dupliku) te ako se strane o tome slože, i za treći par odgovora.
Strane su u pismenom dijelu postupka dužne formulirati svoje zahtjeve i
protuzahtjeve. One su u načelu dužne predočiti sve dokumente u potporu svojih
zahtjeva u ovjerenom prijevodu na jezik postupka. Svi njihovi ovjereni prijepisi
dostavljaju se suprotnoj strani. Strane mogu predložiti tribunalu popis svjedoka
i vještaka radi saslušanja, kao i uviđaj na nekom mjestu (v. o istrazi, supra, §81).
Usmeni postupak, ako mu ima mjesta, vodi predsjednik ili nadarbitar. Taj se
postupak u načelu vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak
strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenoga postupka vodi se zapisnik koji
potpisuju predsjednik i tajnik tribunala.
U usmenoj raspravi agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana,
a na zahtjev članova tribunala daju potrebna objašnjenja. Obavlja se i sasluša-
nje svjedoka i vještaka koje su predložile strane i onih koje je tribunal pozvao
proprio motu. Izvode se i dokazi.
Strane su u načelu dužne predočiti sve dokumente i pružiti sva objašnjenja
koja tribunal od njih zatraži. Ako to ne učine, to se utvrđuje u zapisniku.
Nakon što dade mogućnost objema stranama da pruže sva objašnjenja i

predoče sve dokaze, predsjednik tribunala okončava usmenu raspravu. Tribu-
nal potom u tajnom vijećanju pristupa odlučivanju o sporu i sastavljanju teksta
presude.
7. Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju je pred-
sjednik i svi članovi tribunala. Ako članovi koji su glasovali protiv odbiju potpi-
sati presudu, to se konstatira u njezinu tekstu, ali ne utječe na njezinu valjanost.
Presuda mora sadržavati obrazloženje na kojemu je zasnovana.
Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini,
službeno se notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije, ona prav-
no obvezuje strane.
Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ako se strane nisu unaprijed
dogovorile o mogućnosti priziva nekom drugomu tijelu (npr. Stalnom arbi-
tražnom sudu ili Međunarodnom sudu u Den Haagu), što se događa iznimno
rijetko.
Strane su na temelju pristanka danoga za arbitražno rješavanje dužne u
dobroj vjeri i u cijelosti izvršiti presudu. Dakle, kao i glede izvršenja svakoga
drugog ugovora, obvezatnost arbitražne presude temelji se na općemu načelu
prava pacta sunt servanda. Ako tribunal ne odredi rok za njezino izvršenje,
strane su je dužne izvršiti bez nepotrebnoga odgađanja. Za tu svrhu dužne su
izmijeniti postojeće ili donijeti nove zakone i druge propise, osigurati potrebna
materijalna sredstva i donijeti potrebne sudske i druge odluke. Presuda obvezuje
samo strane u sporu i za slučaj koji je riješila (sententia jus facit inter partes).
Moguće zahtjeve za tumačenjem izrečene presude strane će što je moguće
u kraćemu roku uputiti tribunalu koji ju je izrekao. Svaka strana može uputiti
takav zahtjev jednostrano, a o njemu se obavještava suprotna strana. Tribunal
će se okupiti u prijašnjem sastavu i, ako za to nađe opravdanja, može izreći
presudu o tumačenju svoje prijašnje presude.
Neki propisi o arbitražnom postupku predviđaju razloge zbog kojih bi neka od
strana mogla dokazivati ništavost presude. To je slučaj kada je ništav kompromis ili
drugi ugovor o arbitraži, ako je tribunal izvršio bitno prekoračenje svoje nadležnosti,
bilo glede predmeta spora ili osnove odlučivanja, ako presuda nije obrazložena, ako
su povrijeđena bitna pravila postupka koja arbitražu čine suđenjem ili ako se može
dokazati korupcija nekoga člana tribunala. Na stranu koja se poziva na ništavost
presude pada teret dokazivanja.
U takvim slučajevima među stranama nastaje novi spor o valjanosti izrečene
arbitražne presude. Taj bi se spor mogao riješiti zajedničkom odlukom strana o
njegovu upućivanju na rješavanje pred drugi arbitražni tribunal ili pred neki stalni
sud poput Međunarodnog suda u Den Haagu. Ako toga pristanka nema, ostaje ne-
riješen spor o meritumu predmeta spora, kao i onaj o valjanosti arbitražne presude.
Osporavanja valjanosti izrečenih arbitražnih presuda nisu bila veoma česta u praksi.
Nešto se češće događalo da su strane izbjegavale izvršiti izrečenu presudu izravno
joj ne osporavajući valjanost.
8. Sporedni (incidentni) postupci. U tijeku arbitražnoga postupka ili po-
slije njegova okončanja, tribunal može uz pristanak strana dopuštati neke spo-
redne postupke.
Otvoreno je pitanje može li tribunal propisati privremene mjere prije izri-
canja presude, bez prethodnoga pristanka obiju strana.
Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti,
intervenciju trećih država u parnicu. U takvome slučaju presuda bi obvezivala
i državu interventa. Haška konvencija o rješavanju sporova, iz 1907. (članak
84(2)), predviđa pravo na intervenciju svih stranaka nekoga mnogostranoga
ugovora koje nisu parnične strane kada je u postupku riječ o njegovu tumačenju.
U takvomu slučaju tumačenje sadržano u presudi obvezuje i državu interventa.
Taj će se propis primijeniti jedino ako je predviđen u arbitražnom kompromisu
ili ako kompromis na njega upućuje.
Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju
naknadno utvrđenih činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do
izricanja presude, a neznanje se ne može pripisati njezinu nemaru. Nove činjeni-
ce moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi utjecale na odluku tribunala.
Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunalu čim
je doznala za te činjenice.
Statut Međunarodnoga suda u Den Haagu, kao i Stockholmska konvencija
KESS-a, propisuju apsolutni rok zastare za podnošenje zahtjeva za reviziju od deset
godina od izricanja presude. Moguće je taj rok tumačiti i kao običajno pravilo arbi-
tražnog postupka ako sporazum stranaka o tome šuti.
Teškoća se javlja što je nakon proteka od nekoliko godina teško ili nemogu-
će obnoviti tribunal u prijašnjemu sastavu. Za ustanovljenje novoga tribunala
potrebna je međutim suradnja suprotne strane, koja može izostati čak kada je
mogućnost revizije bila unaprijed predviđena. Ako se tribunal obnovi (ili se
poslije pristanka obiju strana ustanovi novi), najprije će ispitati opravdanost
zahtjeva za reviziju presude. Ako je ustanovi, može voditi novi postupak o me-
ritumu presuđenog spora koji će okončati novom presudom.
9. Arbitraža kao način sprječavanja sukoba. Još od prve polovice 19. stoljeća
u nekim su zemljama djelovali mirovni pokreti koji su zagovarali obveznu arbitra-
žu između svih država svijeta za sve njihove sporove, kao siguran način održanja
trajnoga mira. To je bio i jedan od nepostignutih ciljeva dviju haških mirovnih kon-
ferencija iz 1899. i 1907.
Da bi dokazao da je arbitraža spojiva sa suverenošću država, Institut za međuna-

rodno pravo predložio je preporukom iz 1877. njezino prihvaćanje kao obvezne naj-
prije za sporove o tumačenju i primjeni međunarodnih ugovora. Iz toga je proizašla
podjela na „pravne” i „političke” sporove o kojoj je bilo riječi (supra, §79). Države
su potom u međusobnim ugovorima o arbitraži isključivale sporove koji diraju u
njihove životne interese, čast i suverenost.
Nakon Prvoga svjetskoga rata, na poticaj Lige naroda, sklopljeno je oko dvjesto
dvostranih ugovora između država o obveznom rješavanju svih njihovih budućih
sporova. Godine 1928. u tu svrhu bio je zaključen i mnogostrani Ženevski opći akt
o mirnom rješavanju sporova, koji je državama strankama dopuštao dalekosežne
rezerve, a 1949. Opća skupština UN-a usvojila je revidirani Opći akt bez bitnih
izmjena u njegovu tekstu.
Daljnji razvoj političkih prilika u Europi pokazao je neosnovanost tih očekivanja.
Nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj 1933. naglo je opao broj novih skloplje-
nih dvostranih ugovora o rješavanju sporova. Većina onih na snazi nije se ni jedan-
put primijenila u praksi, i time se nisu spriječili sukobi između njihovih stranaka.
Prije Drugoga svjetskog rata pokazalo se da arbitraža ne može spriječiti sukobe u
kojima jača država ne priznaje slabijoj temeljna prava na opstanak, na neovisnost i
jednakost, nego je namjerava uništiti i anektirati (odnos Italije prema Etiopiji, odnos
Njemačke prema Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj i dr).
Institucionalna arbitraža nije opravdala sva očekivanja, jer do arbitraže preteži-
to dolazi na temelju kompromisa za neki već postojeći spor. Obvezna je arbitraža
ipak bila našla širu primjenu u obliku mješovitih arbitražnih tribunala, nametnutih
pobijeđenim državama putem mirovnih ugovora. Ti tribunali odlučivali su o privat-
nim potraživanjima građana pobjedničkih država u pobijeđenim zemljama. Nakon
Prvoga svjetskog rata tako ustanovljeni tribunali doveli su do bogate prakse. Nakon
Drugoga svjetskoga rata mirovni ugovori sklopljeni u Parizu 1947. predvidjeli su u
tu svrhu mješovite komisije za mirenje. Komisije, ustanovljene s Italijom, donosile
su u slučaju neuspjeloga mirenja obvezujuće presude i u tim slučajevima stvarno su
djelovale kao arbitražna vijeća.
Arbitražom je u 19. i u 20. stoljeću bio odlučen veoma mali broj sporova koji su
mogli dovesti do oružanih sukoba između njihovih strana (npr. spor Alabama ili
spor o njemačkim dezerterima u Kazablanki 1909). Ali kao način rješavanja nekih
vrsta sporova, poput onih o granicama, o naknadi pretrpljene štete, arbitraža u
moderno doba nije nikada gubila na važnosti. Ona je bila i ostat će korisna dopuna
rješavanju pred stalnim međunarodnim sudskim tijelima, sve dok sudsko rješavanje
ne bi postalo obvezatno prema općem međunarodnom pravu. Ali takav razvoj ne
treba očekivati ni u daljnjoj budućnosti.
§ 83. MEĐUNARODNI SUD U DEN HAAGU I OSTALI

STALNI SUDSKI ORGANI
Bibliografija
Georges ABI-SAAB: Les exceptions préliminaires dans la procédure de la Cour internationale,
Paris, 1967, 279 pages; Charles DE VISSCHER: Aspects récents du droit procédural de la C. I. J.,
Paris, 1966, 219 p.; V. Đ. DEGAN: „Preliminary Objections in the Hague Court’s Contentious
Procedure: A Re-Examination”, The Indian Journal of International Law, 1970, No. 4, pp. 425-
458; „Domašaj i autoritet presedana u praksi Međunarodnog suda”, ZPFZ 1972, br. 3, str. 253-
269; „Sud Evropskih zajednica”, JRMP 1965, br. 2-3, str. 392-408; „Intervencija u postupku pred
Međunarodnim sudom”, ZPFR 1984, str. 17-36; „Intervencija trećih država u sporovima iz prava
mora”, ZPFZ 1985, br. 2-3, str. 251-266; Kenneth James KEITH: The Extent of the Advisory
Jurisdiction of the International Court of Justice, Leyden, 1971, 271 pages; G. GUYOMAR:
Commentaire du règlement de la C. I. J., Paris, 1983, 76 p.; Shabtai ROSENNE: Procedures in
the International Court, A Commentary on the 1978 Rules of the I. C. J., The Hague 1983, 305
p.; CD. ESPOSITO: La juridiccion consultativa de la Corte internacional de Justicia, Madrid,
1996, 300 pages; Gilbert GUILLAUME: La Cour internationale de justice à l’aube du XXIème
siècle, Le regard d’un juge; Paris, 2003, 331 pages; V. Đ. DEGAN: „Prigovori o nenadležnosti i
nedopustivosti pred nekim međunarodnim sudbenim tijelima”, ZPFR 2003, Supplement br. 3
(Spomenica prof. dr. sc. Petru Simonettiju), str. 169-195. D. TERRIS and others: The International
Judge, An Introduction to the men and women who decide the words cases, Brandeis Univ. Press
2007, xvii+ 315 pages.
Edvard HAMBRO: The Case Law of the International Court – La Jurisprudence de la Cour
internationale, 8 volumes, Leyden, 1952-1976; Krystyna MAREK: Précis de la jurisprudence de
la Cour internationale, La Haye, 1974, 1194 pages; J. H. W. VERZIJL: The Jurisprudence of the
World Court, vol. 1; The Permanent Court of International Justice (1922-1940), 600 p.; vol. 11:
The International Court of Justice (1947-1965), Leyden, 1965-1966, 594 p.
I. Pregled stalnih međunarodnih sudbenih tijela

Pri koncu 20. stoljeća namnožio se broj stalnih međunarodnih sudbenih ti-
jela različitih naravi i s različitim ovlastima.9 Sve te međunarodne sudove, bivše
i sadašnje, možemo svrstati u dvije široke skupine.
1. U prvu skupinu spadaju sudovi osnovani za rješavanje svih vrsta među-
narodnih sporova koje države pred njih iznesu.
a . Prvi takav stalni sud u povijesti bio je regionalne naravi. Bio je to Central-
noamerički sud, osnovan Konvencijom iz 1907. na rok od deset godina, koji
se trebao produljivati. Stranke Konvencije i članice Suda bile su sve države
iz Srednje Amerike osim Paname, i to: Gvatemala, Honduras, Kostarika,
9
Pokatkad dolazi do konfuzije u njihovu poimanju, osobito između Međunarodnoga suda,
stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda te Međunarodnoga kaznenoga tribunala za bivšu Ju-
goslaviju, koji svi imaju sjedište u Den Haagu.
§ 83. MEĐUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANI 729
Nikaragva i Salvador. Sud je djelovao između 1908. i 1917. i izrekao je deset

odluka. Potom je prestao djelovati.10
. Članak 14. Pakta Lige naroda predvidio je ustanovljenje Stalnoga suda
b
međunarodne pravde. Osnovan je 1920, usvajanjem Statuta Suda u Vijeću
i u Skupštini Lige. Potom su taj Statut ratificirale 32 države članice Lige, a
1939. imao je 50 država stranaka. Sud je djelovao između 1922. i njemačke
okupacije Nizozemske u proljeće 1940. Izrekao je 31 presudu i 27 savjetodav-
nih mišljenja. Formalno je bio dokinut 1946. godine, kada je bila raspuštena
i Liga naroda.
c . Međunarodni sud u Den Haagu osnovan je Poveljom Ujedinjenih nacija iz
1945. Statut toga Suda sastavni je dio Povelje. Za razliku od svoga prethod-
nika, Međunarodni sud jedan je od šest glavnih organa Ujedinjenih nacija i
glavni sudbeni organ te organizacije. To je najvažnije međunarodno sudbeno
tijelo i o njemu će u nastavku opširno biti riječi.
2. Nakon Drugoga svjetskoga rata osnovano je međunarodnim ugovorima
više stalnih međunarodnih sudova sa specijaliziranom nadležnošću. Po pravilu
su ta sudbena tijela otvorena samo državama strankama tih ugovora ili fizičkim
i pravnim osobama iz tih država stranaka. Glavni izvor prava koje ti sudovi
primjenjuju, iako ne i jedini, jesu ugovori kojima su osnovani.
a . Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu (Francuska)
osnovan je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda iz 1950, sklopljenom u okviru Vijeća Europe. Uza Sud je djelovala
i Komisija za ljudska prava, koja je dokinuta stupanjem na snagu Protokola
br. 11. na Europsku konvenciju, početkom 1999. Uz tu Konvenciju Sud pri-
mjenjuje i naknadno usvojene protokole koji s njome čine cjelinu te svoje
vlastite presedane (v. pobliže, supra, §58, pod 3(i)).
. Međuamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Joséu (Kostarika),
b
osnovan je Američkom konvencijom za ljudska prava iz 1969. Uz taj Sud
djeluje i Međuamerička komisija za ljudska prava.
c . Afrički sud za ljudska prava i prava narodâ. Osnovan je tek Protokolom
iz Ougadougoua iz 1998, ali je počeo djelovati 2006. Kako je navedeno, taj
je Sud spojen sa Sudom Afričke unije. On ima parničnu i savjetodavnu nad-
ležnost. Postupak pred njime mogu pokrenuti: Afrička komisija za ljudska
prava, države stranke Ustavnoga akta Unije te afričke međuvladine organiza-
cije. Pojedinci i nevladine organizacije ne mogu se pojaviti pred Sudom, osim
10
Vidi u Nicolas POLITIS: La justice internationale, Paris, 1924, pp. 139-155; Juraj ANDRASSY:
Međunarodno pravosuđe, Zagreb, 1948, str. 36.
ako njihova država odluči pokrenuti postupak. Sud može pokušati mirenje
između strana, kako je to nekoć bilo pred Komisijom i Sudom Vijeća Europe.
. Sud Europskih zajednica prvobitno je bio osnovan kao „Sud Europske
d
zajednice za ugljen i čelik” 1951. Sjedište mu je u Luxembourgu. Taj je Sud
glavno sudbeno tijelo današnje Europske unije, koja ima obilježja nadnaci-
onalne organizacije. Objedinjuje mnogobrojne sudbene funkcije u toj Uniji.
Među ostalim, može rješavati i sporove između država članica Unije (v. su-
pra, §55, pod 6).
e . Međunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviđen
je Konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982, a ustanovljen je 1996. godine.11
3. U okviru međunarodnih organizacija, ili za više njih zajedno, djeluju ad-
ministrativni tribunali koji odlučuju o radnopravnim sporovima između or-
ganizacija i njihovih djelatnika ili osoba s kojima su sklopile ugovore o radu.
Najvažniji su Administrativni tribunal Ujedinjenih nacija te Administrativni
tribunal Međunarodne organizacije rada koji opslužuje i neke druge specijalizi-
rane ustanove UN-a. Godine 1980. osnovan je i Administrativni tribunal Svjet-
ske banke za obnovu i razvoj. Administrativne tribunale imaju i neke regionalne
i druge organizacije (NATO, OECD, WEU, Vijeće Europe, Europska svemirska
organizacija i dr.). Od gornjih valja sasvim izdvojiti dva međunarodna kaznena
tribunala ad hoc (onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu) te stalni Među-
narodni kazneni sud, koji su nadležni da sude pojedincima osumnjičenima da
su počinili neke međunarodne zločine u njihovoj nadležnosti.12 Ta sudišta nisu
nadležna da presuđuju sporove između država.
4. Od gornjih valja sasvim izdvojiti dva međunarodna kaznena tribunala ad
hoc (onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu) te stalni Međunarodni kazneni
sud, koji su nadležni da sude pojedincima osumnjičenima da su počinili neke
međunarodne zločine u njihovoj nadležnosti. Ta sudišta nisu nadležna da pre-
suđuju sporove između država.
II. Međunarodni sud u Den Haagu

1. Sastav i funkcije Suda. Ovaj, kako je navedeno, glavni sudbeni organ
Ujedinjenih nacija, sastoji se od petnaest sudaca izabranih s popisa kandidata na
rok od devet godina u složenom postupku izbora paralelno u Općoj skupštini i
u Vijeću sigurnosti. Na taj popis kandidate predlažu nacionalne skupine članova
Stalnoga arbitražnoga suda. Izabrani su oni kandidati koji dobiju apsolutnu ve-
11
Vidi – Z. BRADIĆ: „Međunarodni sud za pravo mora”, ZPFZ 2004, br. 6, str. 1113-1157.
12
Vidi supra §60, pod 5, (iv), (v) i (vi).
ćinu glasova u Općoj skupštini i u Vijeću sigurnosti. Ako više takvih kandidata
dobije apsolutnu većinu, izabran je po godinama najstariji.
Kandidati za suce moraju imati uvjete koji se traže za imenovanje na najviše
sudačke službe u zemlji koja ih predlaže ili uživati ugled pravnika na polju među-
narodnoga prava. Pri izboru se vodi računa da u Sudu kao cjelini budu predstavljeni
glavni oblici civilizacije i najvažniji pravni sustavi svijeta (članak 9. Statuta). Svake
treće godine obnavlja se trećina sudačkoga zbora od po pet sudaca. Poslije isteka
mandata od devet godina ista osoba može ponovo biti birana za suca.
Suci su do isteka njihova mandata nesmjenjivi, osim ako su prema jednogla-
snom mišljenju ostalih sudaca prestali ispunjavati tražene uvjete. Suci mogu dati
i ostavku na svoj položaj prije isteka mandata. Slobodna mjesta na gornje načine
ili smrću popunjavaju se na isti način na koji se biraju suci u redovitom izboru,
s time da izabrani sudac vrši tu dužnost do isteka mandata svoga prethodnika.
U vršenju svoje službe suci uživaju diplomatske povlastice i izuzeća. Oni ne smiju
vršiti nikakve političke, upravne ili slične funkcije, niti mogu djelovati u bilo kojemu
sporu kao agenti, savjetnici ili odvjetnici. Oni ne mogu sudjelovati u rješavanju ni
jednoga spora u kojemu su prije sudjelovali kao agenti, savjetnici ili odvjetnici neke
od strana.
Suci državljani svake od strana u sporu o kojemu odlučuje Sud zadržavaju
pravo sudjelovanja u odlučivanju. Ako u svome zboru Sud nema državljane jed-
ne ili obiju strana u sporu, svaka takva država može imenovati suca ad hoc koji
djeluje samo u toj parnici. Na isti način dopušta se imenovanje sudaca ad hoc u
savjetodavnom postupku ako se taj postupak odnosi na neki međudržavni spor.
Sud bira svoga predsjednika i potpredsjednika između svojih članova na
tri godine. Oni se mogu ponovo izabrati. Sud imenuje svoga tajnika i može se
pobrinuti za imenovanje drugih potrebnih djelatnika.
U načelu Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu. Kvorum od devetorice
dostaje za sastav Suda.
Sud može ustanovljivati vijeća od najmanje tri suca za rješavanje određenih vr-
sta predmeta (npr. o pitanjima rada ili o onima koja se odnose na tranzit i promet).
Godine 1993. Sud je prvi put ustanovio Vijeće za pitanja okoliša na obnovljiv rok od
6 mjeseci. Takva vijeća još nisu vršila svoje funkcije.
Sud sastavlja svake godine vijeće od pet sudaca za tzv. sumaran (brzi) postupak,
kada strane to zahtijevaju. Do sada nije bilo takvih zahtjeva.
Na zahtjev obiju strana, Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje određenoga
spora. Presuda što ju je izreklo vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud.
Sjedište Suda je u Den Haagu (Nizozemska), ali može zasjedati i vršiti svoju
djelatnost drugdje, kada to smatra poželjnim.
Službeni su jezici Suda francuski i engleski. Strane se mogu sporazumjeti da

se čitav postupak vodi na jednom od tih jezika, i tada će se na tome jeziku izreći
i presuda. U nedostatku sporazuma, strane se mogu sporazumijevati na oba
službena jezika. Tada Sud naznačava koji će od tekstova presude koju izrekne
biti mjerodavan, francuski ili engleski.
h
Međunarodni sud u Den Haagu obavlja dvije svoje funkcije. U parnicama
između država on izriče presude koje su obvezujuće za strane. Izriče i savje-
todavna mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ ili
ustanova međunarodne organizacije koji su Poveljom, ili u skladu s njezinim
propisima, ovlašteni da ih zatraže.
2. Parnični postupak. Strane u parnicama mogu biti samo države. Stoga Sud
nema nikakve nadležnosti u parnicama u kojima bi tužitelj ili tužena strana bile
međudržavne organizacije, uključujući i UN, ili fizičke i pravne osobe.
To nipošto ne znači da prava fizičkih ili pravnih osoba koja povrijedi druga drža-
va ne mogu biti predmetom spora pred Sudom. Naprotiv, znatan broj parnica pred
Stalnim sudom međunarodne pravde i današnjim Međunarodnim sudom odnosio
se na potraživanja pojedinaca kada je njihovu diplomatsku zaštitu preuzimala nji-
hova država, a pred Sudom je nastupala kao tužitelj.
Ali bez pristanka strana, Sud nema ni nadležnost u sporovima između drža-
va stranaka njegova Statuta.
S obzirom na to da je Statut Suda sastavni dio Povelje, sve države članice
Ujedinjenih nacija u isto su vrijeme i stranke Statuta. To su danas praktično
sve općenito priznate države u svijetu uz iznimku Države Vatikanskoga Grada.
Statut predviđa da država koja nije članica UN-a može postati strankom toga
Statuta uz uvjete koje za svaki pojedinačni slučaj određuje Opća skupština UN-a na
preporuku Vijeća sigurnosti. Brojne su države tako bile stranke Statuta prije nego
što su postale članicama Ujedinjenih nacija.
Sud može odlučivati i u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke
Statuta. Takva država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjavu kojom
prihvaća nadležnost Suda u skladu s Poveljom UN-a i pod uvjetima propisanima
Statutom i Poslovnikom Suda. Ona se obvezuje da će izvršiti odluke Suda u dobroj
vjeri i da prihvaća sve obveze člana Ujedinjenih nacija prema članku 94. Povelje.13
Ta država dužna je snositi dio troškova parnice u kojoj je strana. Ali ni u kojemu
slučaju ne može proizići nejednakost strana pred Sudom, bez obzira na njihov po-
ložaj prema Statutu.
13
Ti su uvjeti propisani rezolucijom Vijeća sigurnosti 9 (1946) od 15. listopada 1946.
Kako je navedeno, bez pristanka svih strana nekoga spora nema nadležnosti
Suda. Poput arbitraže, taj se pristanak može dati za neki već postojeći spor ili
glede budućih sporova koji tek mogu nastati.
Države mogu unaprijed prihvatiti nadležnost Suda glede nekih vrsta, ili svih
sporova, putem dvostranih ili višestranih ugovora cilj kojih je rješavanje njiho-
vih budućih sporova. Tu nadležnost predviđa npr. Ženevski opći akt iz 1928. i
njegov revidirani tekst iz 1949.
Neki dvostrani i mnogostrani ugovori predviđaju nadležnost Suda glede
rješavanja sporova o primjeni i tumačenju odredbi tih ugovora. Npr. članak IX.
Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. propisuje
sljedeće:
„Sporovi među strankama ugovornicama o tumačenju, primjeni i provedbi ove
Konvencije, uključujući sporove što se odnose na odgovornost neke države za geno-
cid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članku III, iznijet će se pred Međunarodni
sud na zahtjev jedne od strana u sporu.”
Sve su to načini na koje države mogu prihvatiti i arbitražu kao sredstvo rješavanja
njihovih sporova, s time da arbitražni kompromis ili ugovor mora predvidjeti još i
način ustanovljenja arbitražnoga tijela.
Članak 36(2). Statuta predviđa i jednostrano prihvaćanje nadležnosti Suda

za buduće sporove sa svakom drugom državom koja je prihvatila istu obvezu.
Riječ je o tzv. fakultativnoj klauzuli temeljem koje su u prošlosti rješavani brojni
sporovi pred Sudom ili pred predratnim Stalnim sudom međunarodne pravde.
Članak 36(2). Statuta glasi:
„2. Države stranke ovoga Statuta mogu svakoga časa izjaviti da, prema svakoj
drugoj državi koja primi istu obvezu, priznaju kao obvezatnu, ipso facto i bez po-
sebnoga sporazuma, nadležnost Suda o svim pravnim sporovima što se odnose na:
a) tumačenje nekoga ugovora;
b) svako pitanje međunarodnoga prava;
c) postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu međuna-
rodne obveze;
d) prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne ob-
veze.”
Odlika ovoga načina prihvata nadležnosti Suda jest da država koja dade ta-
kvu izjavu unaprijed ne zna koje druge države mogu naknadno dati istu takvu
izjavu i uvući je u neku parnicu kao tuženu stranu pred Sudom.
Stranke Statuta mogu davati takve izjave bezuvjetno ili uz uvjet uzajamnosti
(reciprociteta) više država ili određenih država, ili za određeno vrijeme. Te izjave
deponiraju se kod glavnoga tajnika UN-a, koji njihov prijepis dostavlja strankama
Statuta i tajniku Suda. Sve se one objavljuju u Godišnjaku Suda. U slučaju spora o
nadležnosti Suda temeljem članka 36(2). Statuta odlučuje Sud, kao i u svim drugim
slučajevima osporavanja njegove nadležnosti.
Temeljni propisi o parničnomu postupku predviđeni su u Statutu Suda. Detaljni
propisi sadržani su u Poslovniku koji Sud sam donosi. Posljednji svoj Poslovnik koji
je danas na snazi Sud je usvojio 14. travnja 1978.
Postupak pred Sudom može otpočeti notifikacijom Sudu kompromisa obiju
strana (kad je riječ o već postojećem sporu) ili tužbom. U tužbi se mora naznači-
ti tužitelj, tužena strana, predmet spora te koliko je moguće osnova nadležnosti
Suda. Tajnik Suda tužbu će odmah proslijediti tuženoj državi. Kopiju kompro-
misa ili tužbe tajnik dostavlja svim sucima, ali i svim državama članicama UN-a
i drugim državama koje imaju pravo pojaviti se pred Sudom. To je potrebno da
bi svaka od njih mogla postaviti zahtjev za intervencijom u postupku ako to
odluči (v. dalje).
Svaka od strana mora imenovati svoga agenta kojemu Sud upućuje sve spise
o sporu i koji pred Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Agentu mogu
pomagati savjetnici ili odvjetnici koje imenuje odnosna država.
Predsjednik Suda može pozvati agente na savjetovanje. Na temelju njihovih oba-

vijesti Sud određuje redoslijed pisama koje će strane podnijeti Sudu te propisuje
rokove za podnošenje tih pisama. Ako Sud ne zasjeda, odluke o parničnim radnjama
donosi predsjednik ili osoba koja vrši tu dužnost. Postupak se sastoji od pismenog
i usmenoga dijela.
3. Incidentni postupci prije ili u tijeku pismenoga postupka. Na samome

početku postupka strane mogu postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv. incident
nim postupcima.
(a) Svaka strana može pismenim putem od Suda zahtijevati izricanje pri-
vremenih mjera. Te mjere mogu se zatražiti na samome početku postupka, dok
još Sud nije utvrdio svoju nadležnost, ali prema Poslovniku Suda (članak 73),
mogu se podnositi tijekom čitavoga postupka. Kopija takvoga zahtjeva odmah
se dostavlja suprotnoj strani. Prije odlučivanju o svim drugim parnicama Sud
hitno razmatra svaki takav zahtjev i o njemu saslušava suprotnu stranu. Ako
Sud ne zasjeda, može ga hitno sazvati predsjednik, ili čak sam predsjednik može
naložiti privremene mjere koje smatra potrebnima. O zahtjevu o privremenim
mjerama po pravilu se saziva usmena rasprava.
Sud može naložiti privremene mjere i po službenoj dužnosti, a može naložiti
i mjere koje odnosna strana nije zahtijevala. Odbijanje zahtjeva za privremenim
mjerama ne sprječava stranu koja ih je zatražila da svoj zahtjev ponovi na te-
melju novih činjenica. Sve do izricanja konačne presude, svaka od strana može
od Suda zahtijevati ukidanje ili izmjenu privremenih mjera ako su se okolnosti

izmijenile.
Svaka odluka o privremenim mjerama odmah se dojavljuje glavnomu tajniku
UN-a kako bi je proslijedio Vijeću sigurnosti.
(b) Svaka od strana može Sudu izložiti prethodne prigovore kojima osporava
njegovu nadležnost ili opravdanost tužbe.
Taj postupak afirmirao se najprije u praksi Suda, a potom je bio više puta
uređivan i preciziran u njegovim poslovnicima.14 Danas je ograničen samo na
osporavanje nadležnosti Suda ili dopustivosti tužbe. Taj postupak napose je
važan u međunarodnom pravosuđu, kako bi se spriječilo da neka država bude
protiv svoje volje uvučena u parnicu temeljem načela forum prorogatum, kada
prije toga nije prihvatila nadležnost Suda za spor u pitanju.
Tužena strana dužna je Sudu uložiti prethodne prigovore u pismenom obliku
do isteka roka za njezin odgovor na tužbu. Svaka druga strana dužna ih je uložiti do
isteka roka za njezino prvo parnično pismo.
Podnošenjem prethodnih prigovora suspendira se postupak o predmetu (meri-
tumu) spora. Nakon što ih primi, Sud određuje suprotnoj strani rok za podnošenje
svojih pismenih opservacija. Potom se po pravilu saziva usmena rasprava samo o
tim prigovorima.
Na koncu toga postupka Sud izriče presudu. Sud može tom presudom u
cijelosti usvojiti prethodne prigovore i proglasiti se nenadležnim. U tome se
slučaju okončava postupak o predmetu spora. Ako Sud u presudi odbaci sve ili
neke prethodne prigovore ili ako zaključi da oni u svojoj biti nisu prethodnog
(preliminarnoga) karaktera, utvrdit će rokove za nastavak pismenoga postupka
o meritumu spora. Postupak se nastavlja u granicama nadležnosti koje je Sud
utvrdio tom presudom.
4. Intervencija u postupku. Statut Međunarodnoga suda predviđa intervenciju
trećih država u nekoj parnici po dvjema različitim osnovama.
(i) Ako koja država smatra da je u toj parnici za nju u pitanju interes pravne
naravi, ona može Sudu uputiti zahtjev za intervenciju. O tome zahtjevu odlučuje
Sud (članak 62). Tu, dakle, nije riječ ni o kakvu „pravu” na intervenciju, nego tek o
mogućnosti da je se zatraži.
14
Vidi o tome našu raspravu na temelju prijašnje prakse i propisa: „Preliminary Objections in
the Hague Court’s Contentious Procedure: A Re-Examination”, The Indian Journal of Interna-
tional Law, 1970, No. 4, pp. 425-458; a u ponešto skraćenomu obliku „Prethodni prigovori u
parnicama pred Međunarodnim sudom”, Naša zakonitost, 1968, Zagreb, br. 4, str. 269-279.
Takva država mora u svome „zahtjevu” dati sljedeće podatke: a) interes pravne
naravi koji je u pitanju, b) točan cilj intervencije, c) bilo kakvu osnovu nadležnosti
Suda koja postoji između podnosioca zahtjeva i parničnih strana.
Statut i Poslovnik Suda nisu riješili brojne dileme te vrste intervencije. Ako se
takav zahtjev usvoji, pitanje je u kojoj će mjeri i hoće li izrečena presuda obvezivati
i interventa. Sud je, međutim, do sada odbijao sve zahtjeve za intervencijom po toj
osnovi kojima su se obje parnične strane suprotstavljale, a nije bilo druge osnove
zajedničke nadležnosti Suda.15
(ii) Kad god je riječ o tumačenju ugovora kojega su stranke i druge države osim
parničnih strana, svaka od njih u parnici ima pravo intervenirati. Ali posluži li se tim
pravom, tumačenje ugovora sadržano u presudi jednako je i za nju obvezatno (čla-
nak 63). U ovom drugomu slučaju riječ je, dakle, o pravu na intervenciju u parnici.
Poslovnik Suda naziva takav podnesak treće države „izjavom”. Ta izjava mora
navesti: a) pojedinosti na temelju kojih se ta država smatra strankom ugovora, b)
propise ugovora za koje ona smatra da ih treba tumačiti, te c) izlaganje tumačenja
koje ta država pridaje tim propisima. Sud odlučuje o dopustivosti zahtjeva i o posto-
janju prava na intervenciju. I takvu bi izjavu Sud dakle mogao odbiti ako bi ustanovio
da odnosna država nije bila strankom ugovora u pitanju u trenutku podnošenja svoje
izjave, ili ako u toj parnici nije riječ o tumačenju ugovora u cjelini ili onih njegovih
propisa koje je ta država naznačila. Ali ako nema takvih ili sličnih uvjerljivih razloga,
Sud će stranci koja je dala izjavu morati dopustiti korištenje tim pravom.
Poslovnik Suda propisuje da se zahtjev ili izjava za intervenciju ima dostaviti
Sudu čim prije, ali svakako prije okončanja pismenoga dijela postupka. U iznimnim
okolnostima Sud može prihvatiti i kasnije podnesene zahtjeve ili izjave.
Ako Sud odobri zahtjev ili usvoji izjavu o intervenciji u postupku, država koja
ju je podnijela primit će kopije svih podnesaka i dokumenata parničnih strana iz
pismenoga dijela postupka. Sud će joj odrediti rok u kojemu će izložiti svoje pismene
opservacije o predmetu spora. Potom će Sud i parničnim stranama odrediti rok u
kojemu će, ako žele, dati svoje pismene komentare na te opservacije.
Nakon toga će u usmenomu dijelu postupka o meritumu spora država o kojoj je
riječ moći izložiti svoje opservacije o predmetu svoje intervencije.
5. Pismeni postupak. Taj dio postupka obuhvaća priopćenje spomenice
(memoara), odgovora (kontramemoara) te, prema potrebi, protuodgovora (re-
plike i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i stranama. Sva priop-
ćenja dostavljaju se putem tajnika Suda suprotnoj strani. Svojim zaključcima
Sud određuje rokove za podnošenje svakoga parničnog pisma. Pri tome se Sud
15
Vidi o tome opširnije u V. Đ. DEGAN: „Intervencija u postupku pred Međunarodnim sudom”,
ZPFR 1984, str. 17-37. Vidi o mogućnostima intervencije u ostalim postupcima rješavanja spo-
rova o razgraničenjima na moru – „Intervencija trećih država o sporovima iz prava mora”, ZPFZ
1985, br. 2-3, str. 251-266.
savjetuje s agentima strana i vodi računa o svakome njihovu sporazumu glede

parničnih radnji, ali tako da se postupak neopravdano ne odugovlači.
U parnici pokrenutoj tužbom, Sud po pravilu dopušta samo tužbu i odgovor tuže-
ne strane. Ulaganje replike i duplike Sud dopušta samo ako se obje strane o tome slože
ili ako sam Sud odluči da je to nužno. U parnici pokrenutoj kompromisom strana,
Sud poštuje redoslijed i broj parničnih pisama ako su utvrđeni u tome kompromisu.
Ali, nakon konzultacija sa stranama Sud može odlučiti i drukčije. Ako kompromis o
tome nema propisa, Sud sam odlučuje o broju i redoslijedu parničnih pisama.
U svakome trenutku Sud može odlučiti spojiti dvije ili više parnica u jednu.
To se događa kada dvije države tuže treću, a predmet spora u biti je isti. Tada
se vodi jedinstvena rasprava, a parnica se okončava jedinstvenom presudom.
Tada oba tužitelja imenuju zajedničkoga suca ad hoc.
Postupci su tako bili spojeni u sljedećim parnicama: Etiopije i Liberije protiv
Južne Afrike u sporu o jugozapadnoj Africi (Namibiji) (spor okončan presudom
iz 1966) te Danske i Nizozemske protiv Savezne Republike Njemačke u sporu o
epikontinentalnom pojasu u Sjevernome moru. U ovome zadnjemu slučaju sve tri
strane iznijele su pred Sud svoj spor zajedničkim kompromisom, a parnica je bila
okončana presudom iz 1969.
Naprotiv, postupci nisu bili spojeni i Sud je izrekao po dvije presude sličnoga
sadržaja, u parnicama o ribolovnoj nadležnosti (Ujedinjeno Kraljevstvo/Island i SR
Njemačka/Island) te o nuklearnim pokusima (Australija/Francuska i Novi Zeland/
Francuska). Presude su u svim tim parnicama bile izrečene 1974. godine.
Ponešto različita situacija može nastati kada tužitelj podnese tužbe protiv više
drugih država zbog istoga čina. S obzirom na to da Sud tada mora utvrđivati svoju
nadležnost u pogledu svake od podnesenih tužbi, te je postupke nemoguće spojiti.
SRJ (Srbija i Crna Gora) podnijela je 29. travnja 1999. tužbe protiv Belgije, Kana-
de, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Španjolske, Ujedinjenoga
Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država zbog kršenja obveze neupotrebe sile.
Povod je bilo to što su snage NATO-a te godine bombardirale njezino područje.
Nadležnost Suda zasnivala je na članku IX. Konvencije o genocidu iz 1948. te na
nekim izjavama o prihvatu nadležnosti temeljem članka 36, stavci 2. i 5. Statuta
Suda. Sud je najprije odbacio zahtjev za izricanjem privremenih mjera. Skinuo je
sa svoje liste tužbe protiv Španjolske i Sjedinjenih Američkih Država jer očito nije
bilo nikakve osnove za njegovu nadležnost. Nakon postupaka s ostalim tuženim
državama 15. prosinca 2004. jednoglasno je donio presude da nema nadležnost ni
glede svih tih drugih tužbi.
Spomenica (memoar) obuhvaća izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje
o primjenjivom pravu te zaključke. Odgovor na spomenicu (kontramemoar)
obuhvaća: priznanje ili osporavanje činjenica izloženih u spomenici i, u sluča-
ju potrebe, izlaganje dopunskih činjenica, opservacije na prikaz primjenjivoga
prava te zaključke. Ako ih Sud odobri, replika i duplika trebaju obrazložiti točke
o kojima se strane još nisu složile.
Uza svako parnično pismo strane prilažu ovjereni original svakoga dokumenta
koji podnose u potporu svojih tvrdnji. Svaki se takav dokument mora podnijeti i u
ovjerenom prijevodu na jedan od jezika Suda.
Odlika međunarodnoga pravosuđa, uključujući tu i arbitražu, jest da same
strane moraju Sudu dokazivati pravo primjenjivo na njihov spor. Ako se strane
u tijeku postupka usuglase o nekim točkama prava, Sud će to u presudi konsta-
tirati i tu će suglasnost uzeti u obzir pri odlučivanju. Prema našemu mišljenju,
Sud ne bi smio uzeti u obzir suglasnost strana o pravnim pravilima koja bi bila
suprotna nekoj imperativnoj normi općega međunarodnog prava (jus cogens)
koja je po mišljenju Suda na snazi.
U ostalim slučajevima, o uvjerljivosti argumenata zastupnika strana glede po-
stojanja ili nepostojanja nekih pravnih pravila može ovisiti većinska odluka Suda
o pravu, ali i o samome predmetu spora. Stoga je zastupanje država pred Sudom
veoma odgovorna zadaća koja se povjerava iskusnim pravnicima.
Nakon konzultacija sa stranama Sud može odlučiti da se svi podnesci strana i
priloženi dokumenti učine dostupnima svim državama koje se imaju pravo pojaviti
pred Sudom. Na isti način, Sud može odlučiti da se ti dokumenti učine dostupnima
javnosti pri početku javne rasprave ili kasnije.
6. Usmeni postupak. U usmenomu postupku Sud saslušava svjedoke i vje-
štake te agente, savjetnike i odvjetnike strana. Raspravu vodi predsjednik ili,
ako je on spriječen, potpredsjednik ili najstariji prisutni sudac. Za razliku od
arbitražnoga postupka, rasprave su javne osim ako Sud ne odluči drukčije ili
obje strane zahtijevaju da se javnost isključi. O svakoj se raspravi vodi zapisnik
koji potpisuju tajnik i predsjednik.
Sud može čak i prije početka usmene rasprave tražiti od agenata strana da
predlože svaku ispravu i da dadu svako objašnjenje. Svako odbijanje ustanovljuje
se zapisnički.
Prije otvaranja rasprave svaka od strana priopćuje tajniku Suda dokazna sred-
stva koja će predložiti Sudu, s popisom svjedoka i vještaka. Kopija toga priopćenja
dostavlja se suprotnoj strani. Sud može svakoga časa povjeriti istragu ili vještače-
nje svakoj osobi, zboru, uredu ili komisiji (povjerenstvu) ili tijelu po svome izboru.
Pozvanim svjedocima i vještacima pitanja mogu postavljati suci i zastupnici svake
od strana.
Sve do okončanja usmene rasprave Sud može po službenoj dužnosti ili na zamol
bu neke od strana zatražiti potrebne obavijesti od neke međunarodne organizacije.
U tijeku usmenoga postupka strane izlažu svoje teze. Na koncu posljednjega
izlaganja agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja bez ponavljanja
argumenata. U tijeku čitave rasprave Sud može naznačivati točke ili pitanja koja
valja posebno razmotriti. Suci mogu putem predsjednika postavljati pitanja
agentima, savjetnicima i odvjetnicima. Oni mogu odgovarati odmah ili u roku

koji odredi predsjednik. Sve takve izjave strane dostavljaju Sudu i u pismenom
obliku. One se dostavljaju i suprotnoj stranci.
Pošto je primio dokaze i svjedočenja u rokovima što ih je odredio, Sud može
otkloniti svako novo svjedočenje koje bi mu jedna od strana htjela predložiti bez
privole druge strane. Ako se naknadno dopuste, druga se strana na njih uvijek ima
pravo očitovati.
Nakon što su agenti, savjetnici i odvjetnici pod vodstvom Suda završili izla-
ganje predmeta, predsjednik objavljuje okončanje usmene rasprave.
Ako jedna od strana ne pristupi ili propusti braniti svoju stvar, druga strana
može od Suda zatražiti da presudi u njezinu korist. Ali prije nego što to učini,
Sud se mora uvjeriti ne samo o tome da je u toj parnici nadležan nego i o tome
da je zahtjev stvarno i pravno osnovan. Stoga se do sada izrečene presude u
odsutnosti tužene strane nisu ni malo razlikovale od ostalih glede njihove za-
snovanosti na pravu i činjenicama.
7. Presuda. Poslije okončanja usmene rasprave Sud se povlači na tajno vi-
jećanje da bi usvojio presudu.
U tajnome vijećanju predsjednik naznačuje točke o kojima po njegovu mišlje-
nju treba raspravljati i o kojima bi Sud trebao odlučiti. Svaki sudac ima pravo dati
svoj komentar na taj prijedlog i predložiti nove točke za razmatranje. U daljnjemu
vijećanju, koje se obavlja u sjednicama i pisanim putem, suci se izjašnjavaju i time
se postupno stvara većina u sudačkom zboru. Kada se utvrdi većina o zahtjevima
strana te glede prava i činjenica, iz reda sudaca koji čine većinu bira se odbor od
tri člana sa zadatkom da donese nacrt presude. O tome se nacrtu posebno glasuje.
Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U
slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika ili onoga koji ga zamjenjuje.
Presuda mora biti obrazložena.
Presuda mora navesti datum izricanja, imena sudaca koji su sudjelovali u postup-
ku, imena parničnih strana te imena agenata, savjetnika i odvjetnika svake od njih,
potom sažetak postupka, zaključke strana, izlaganje činjenica i prava na kojima Sud
zasniva svoju presudu, dispozitiv (izrijeku) presude, odluku o parničnim troškovima
ako joj ima mjesta, imena sudaca koji su glasovali za i protiv svake točke dispozitiva
presude te naznaku vjerodostojnoga teksta presude (francuskog ili engleskog).
Ako presuda ne izražava u cijelosti ili djelomično jednodušno mišljenje su-
daca, svaki sudac ima pravo dati svoje mišljenje. Ta se mišljenja objavljuju uz
presudu.
Posebno mišljenje daje sudac koji je glasovao za presudu, ali želi izložiti neke
svoje posebne razloge za to ili želi dati svoj komentar na usvojeni tekst presude.
Odvojeno mišljenje daje sudac koji je glasovao protiv presude i u njemu on može
obrazložiti razloge svoga glasovanja. Više sudaca može priložiti zajedničko posebno
ili odvojeno mišljenje. Osim gornjega, svaki sudac može priložiti kratku deklaraciju
ako ne želi obrazlagati motive svoga glasovanja.
Presuda se izriče u javnoj sjednici, nakon što su agenti strana propisno obavi-
ješteni. Potpisuju je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva,
ali je obvezatna samo za strane spora i za slučaj koji je riješila.
Svaki se član UN-a obvezao člankom 94. Povelje da će prihvatiti odluku Me-
đunarodnoga suda u svakomu sporu u kojemu je strana. I svaka druga država
koja je stranka Statuta ili je prihvatila nadležnost Suda, mora tu istu obvezu
unaprijed prihvatiti.
Ako bilo koja strana ne izvrši obveze koje joj nameće presuda što ju je izrekao
Sud, druga se strana može obratiti Vijeću sigurnosti UN-a. Ta se mogućnost,
međutim, ne odnosi na neizvršenje arbitražnih presuda.
Ako to smatra potrebnim, Vijeće sigurnosti može dati preporuku ili odlučiti
o mjerama koje bi trebalo poduzeti da presuda bude izvršena (članak 94(2).
Povelje). To znači da ono nije nikakav organ ovrhe presudâ Haškoga suda po
službenoj dužnosti. U odlučivanju o takvim mjerama stalne članice imaju pravo
veta. Ako Vijeće sigurnosti čak i usvoji odluku o mjerama za izvršenje presude,
ta odluka ne mora nužno biti zasnovana na Glavi VII. Povelje te stoga može biti
jednostavna preporuka parničnim stranama.
8. Incidentni postupci nakon izricanja presude. (a) Tumačenje presude. U
slučaju spora o značenju i domašaju presude, Sudu pripada pravo da je tumači na
zahtjev svake od strana. Takav zahtjev može Sudu uputiti svaka strana jednostrano
ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa. U oba slučaja strane navode sporne
točke presude. U slučaju jednostranoga zahtjeva, suprotna strana ima pravo u roku
koji joj postavi Sud o njemu se očitovati. O zahtjevu se može provesti pismeni, a po
potrebi i usmeni postupak, nakon kojega Sud po pravilu izriče presudu o tumačenju
svoje prijašnje presude.
(b) Revizija presude može se zahtijevati samo na temelju naknadnoga otkrića
neke činjenice takve naravi da bi odlučno djelovala u odlučivanju Suda, a koja je
prije izricanja presude bila nepoznata Sudu i stranci koja traži reviziju, a da pri tome
ona to neznanje nije skrivila.
Zahtjev mora sadržavati pojedinosti o gornjim uvjetima na temelju kojih se traži
revizija. Uz njega se po potrebi prilažu dokumenti. Suprotna strana ima pravo dati
svoj pismeni komentar na taj zahtjev. Zahtjev za reviziju valja postaviti najkasnije u
roku od šest mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Ali nikakav se zahtjev ne može
postaviti poslije isteka roka od deset godina od izricanja presude.
Sud odlučuje presudom hoće li zahtjev za reviziju prihvatiti ili odbaciti. Ako ga
prihvati, određuje rokove za daljnji pismeni i usmeni postupak koga smatra potreb-
nim prije donošenja konačne presude o reviziji prijašnje presude.
Otvaranje postupka o reviziji Sud može uvjetovati prethodnim izvršenjem pre-

sude.
9. Savjetodavni postupak. Druga funkcija Međunarodnoga suda određena
Poveljom UN-a i njegovim Statutom jest izricanje savjetodavnih mišljenja. Ta
mišljenja ne mogu od Suda tražiti države. Mogu ih zatražiti Opća skupština i
Vijeće sigurnosti „o svakom pravnom pitanju” te drugi organi ili specijalizirane
ustanove UN-a koje Opća skupština na to ovlasti, i to „o pravnim pitanjima koja
se pojave u okviru njihovih djelatnosti” (članak 96. Povelje).
Na temelju takve ovlasti i u gornjim granicama, ta mišljenja mogu još tražiti
Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeća, Interimni odbor Opće skupštine te
Odbor za žalbe na presude Administrativnoga tribunala. Za to su ovlašteni i glavni
organi svih specijaliziranih ustanova UN-a, uključujući one Međunarodne agencije
za atomsku energiju, ali ne i Svjetskoga poštanskog saveza.
Pismeni podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu.
Upućuje se putem glavnoga tajnika UN-a ili najvišega dužnosnika u ustanovi
koja je ovlaštena uputiti ga.
Tajnik Suda smjesta priopćuje taj podnesak svim državama koje imaju pravo
pojaviti se pred Sudom kao strane, kao i svim međunarodnim organizacijama
koje po mišljenju Suda mogu dati obavijesti o pitanju. One mogu davati Sudu
svoje pismene komentare, koji se potom upućuju na novi komentar svim drugim
državama i organizacijama koje su ih podnijele.
U vršenju svoje savjetodavne funkcije Sud se vodi i propisima Statuta i nje-
gova Poslovnika koji se primjenjuju u parnicama, u mjeri u kojoj Sud to smatra
umjesnim.
Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnoga pitanja
koje je predmet neriješenoga spora između dviju ili više država. Ako je to tako,
on može te države ovlastiti, ako one to zahtijevaju, da imenuju suce ad hoc, kao
kada je riječ o parničnom postupku.
Nakon pismenoga postupka Sud odlučuje o umjesnosti usmene rasprave.
Ako je sazove, predstavnici država i organizacija koje su podnijele pisane pod-
neske mogu na njoj obrazložiti svoje stavove.
Savjetodavna mišljenja usvajaju se u tajnom vijećanju jednako kao i presude.
Uz njih suci mogu prilagati svoja posebna i odvojena mišljenja ili deklaracije.
Savjetodavno mišljenje, poput presude, izriče se u javnoj sjednici. Njegov se
otpravak upućuje organu ili ustanovi koja ju je zatražila, a njegov tekst objavljuje
se u zborniku u kojemu se objavljuju presude i zaključci Suda.
h
Kontroverzno je pitanje pravnoga domašaja savjetodavnih mišljenja koja
izriče Sud, i to, kako je istaknuto, samo na „pravna pitanja”. I dok bi sve strane
u nekoj parnici mogle ovlastiti Sud da izrekne presudu ex aequo et bono, ne
postoji mogućnost da Sud izriče savjetodavna mišljenja na pitanja koja nisu
pravne naravi ili da na njih daje izvanpravne odgovore. Sud čak može odbiti dati
mišljenje na pitanja za koja ocijeni da nisu pravne naravi, ili da nisu u okviru
djelatnosti organa ili ustanove koja ga je zatražila. Ali takvu svoju odluku on
mora obrazložiti pravnim argumentima.
Stoga su sva savjetodavna mišljenja o pitanjima koja su mu predočena autori-
tativna očitovanja Suda o međunarodnomu pravu na snazi. Bilo bi stoga veoma
pojednostavljeno tvrditi da ta mišljenja nikoga ne obvezuju, navodno zbog toga
jer su „savjetodavna”, posebice ako bi Sud u njima ustanovio postojanje neke
imperativne norme općega međunarodnoga prava (jus cogens).
U svojoj dugogodišnjoj praksi, kada se pozivao na svoje presedane ili na prese-
dane predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde, Sud nije činio nikakvu razliku
između prijašnjih presuda i savjetodavnih mišljenja. Neka od tih mišljenja pokazala
su se za razvoj općega međunarodnoga prava značajnijima nego većina presuda.16
Istina je da s aspekta postupka savjetodavna mišljenja nisu isto što i presude.
Presude se izriču na temelju prethodnoga pristanka i obveze parničnih strana
da će ih u dobroj vjeri izvršiti ma kakve bile. Ali mišljenja koja je nepristrani
sudbeni organ izrekao u kontradiktornom postupku ipak su autoritativni iskazi
onoga što u danoj oblasti jest međunarodno pravo na snazi.17
Države ili organizacije koje se usklade s tim mišljenjima u vidno su boljemu
položaju nego one koje ih odbace pod izlikom da nemaju pravnoga značaja.
Stoga se strana koja ih odbije poštovati izlaže opasnosti da počini međunarodno
protupravno djelo koje povlači njezinu odgovornost prema međunarodnom
pravu (v. supra, §44, pod 2).
I s obzirom na to da je sve podvrgnuto kritičkom vrednovanju, konačni au-
toritet svakoga pravnog iskaza, bilo da je dan u formalnoj presudi ili u savjeto-
davnomu mišljenju, u većoj je ili manjoj uvjerljivosti motiva i argumenata koje
je u njegovu podršku naveo Sud.
16
Vidi u V. Đ. DEGAN: „Domašaj i autoritet presedana u praksi Međunarodnog suda”, ZPFZ
1972, br. 3, str. 253-269.
17
O tome su se neki autoriteti izjasnili na sljedeći način: „... the line, as regards actual effect (al-
though not necessarily of legal obligation), between a judgment and an advisory opinion is thin”,
OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, Vol. II, Seventh Edition, London, 1952, p.
66. „Advisory opinions, though not binding nevertheless have authority as statments of law”, Sir
Gerald FITZMAURICE: „The Law and Procedure of the International Court of Justice: Interna-
tional Organizations and Tribunals”, The British Year Book of International Law, 1952, p. 54-55.
743
§ 84. RJEŠAVANJE SPOROVA U KRILU

MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Bibliografija
Eduardo JIMENEZ DE ARECHAGA: „Le traitement des différends internationaux par le Conseil
de Sécurité”, RCADI 1954, tome 85, pp. 5-105; Ljubivoje AĆIMOVIĆ: „Odnos Saveta bezbednosti
i Generalne skupštine u mirnom rešavanju sporova”, JRMP 1956, br. 2, str. 286-296; Francis
VALLAT: „The Competence of the United Nations General Assembly”, RCADI 1959, tome 97,
pp. 2 3-292; V. Đ. DEGAN: „Commission of Mediation, Conciliation and Arbitration of the O. A.
U.”, Revue égyptienne de droit international 1964, Le Caire), pp. 53-80; „Mirno rješavanje sporova u
krilu regionalnih sporazuma”, JRMP 1969, br. 2, str. 215-232; „Ujedinjene nacije i mirno rješavanje
sporova”, Ujedinjene nacije i savremeni svet, zbornik rasprava, Beograd, 1970, str. 70-81; Rosalyn
HIGGINS: „The Place of International Law in the Settlement of Disputes by the Security Council”,
AJIL 1970, pp. 1-18; M. C. DJIENA-WEMBON: „A propos du nouveau mécanisme de l’O. U. A.
sur les conflits”, Revue générate de droit international public, 1994, pp. 377-386.
1. Pristup problemu. U strukturi Pakta Lige naroda (1919), rješavanje spo-

rova i reguliranje upotrebe sile bili su dijelovi jedinstvenoga sustava. Pribjega-
vanje ratu prema tome Paktu nije bilo apsolutno zabranjeno. Ono je čak bilo
predviđeno, ali tek ako se obavi prethodni postupak mirenja pred Vijećem ili
Skupštinom Lige, ili arbitražni ili sudski postupak te poštuju predviđeni rokovi
za otpočinjanje neprijateljstava (cooling-off period). Novina toga sustava bila je
što su članice Lige prvi put bile ovlaštene jednostrano iznositi svoje sporove s
drugim članicama pred Vijeće Lige u svrhu mirenja. Ali je za arbitražu ili sudsko
rješavanje i dalje bio nužan pristanak obiju stranaka.
U kasnijim pokušajima usavršavanja i dogradnje propisa o upotrebi sile, 1928.
bio je sklopljen Briand-Kelloggov pakt koji je prvi put u povijesti apsolutno zabranio
rat.18 Države potpisnice osuđuju rat i odriču ga se kao sredstva nacionalne politike
te se obvezuju da će sve svoje međusobne sporove rješavati isključivo mirnim sred-
stvima. Ali taj Pakt nije predvidio nikakav mehanizam rješavanja sporova između
njegovih stranaka, a obveze rješavanja trebale su biti primjerene pravnoj obvezi
odricanja od rata i ići dalje od onih prema Paktu Lige naroda.
Povelja UN-a iz 1945. tome problemu drukčije pristupa nego Pakt Lige na-
roda. Mirnom rješavanju sporova posvećena je glava VI. Povelje. Prema toj glavi
uloga Vijeća sigurnosti praktično se svodi na funkciju pružanja dobrih usluga,
a izuzetno i mirenja između država strana nekoga međunarodnog spora. Nije
predviđena ovlast Vijeća sigurnosti da tim stranama diktira uvjete rješenja nji-
hova spora, pa ni da im nametne neki drugi postupak rješavanja kao njihovu
pravnu obvezu.
18
Republika Hrvatska je postala strankom toga Pakta („Ugovor o odricanju od rata (kao sredstva
nacionalne politike”), notifikacijom sukcesije. V. Narodne novine – Međunarodni ugovori, br.
3/1995, str. 66, pod 5.
Naprotiv, ako sâmo Vijeće sigurnosti utvrdi da je negdje u svijetu došlo do

prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, tada prema glavi VII. Povelje do-
biva ovlast da, osim preporuka, donosi obvezujuće odluke za sve države članice
UN-a, radi održavanja ili uspostavljanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Ako
to ocijeni potrebnim, ono u tu svrhu može organizirati i oružanu akciju.
Uz gornje, u glavi VIII. Povelje predviđa se postizanje rješenja lokalnih spo-
rova putem regionalnih sporazuma ili ustanova, prije nego što ih njihove strane
iznesu pred Vijeće sigurnosti (članak 52(2). Povelje). Predviđeno je također da
Vijeće sigurnosti upotrebljava, gdje je prikladno, te sporazume ili ustanove za
provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Pri tome se izričito naglašava
da se nikakva takva prisilna akcija ne poduzima „bez ovlasti Vijeća sigurnosti”
(članak 53).
To kruto razlikovanje ovlasti Vijeća sigurnosti prema glavi VI. i prema glavi
VII. Povelje, nije se moglo održati u praksi UN-a.
h
Poseban problem s kojim se međunarodna zajednica neprestano suočava
jesu unutarnji sukobi. Oni makar na svome početku nemaju obilježja među-
narodnih sporova ili sukoba. Ako u takvom sukobu oružane snage i policija
legitimne vlasti vrše masakre nad civilnim pučanstvom, pljačkaju i uništavaju
njihovu imovinu da bi potakle tzv. etničko čišćenje, a što sve predstavlja među-
narodne zločine, takvo je stanje samo po sebi prijetnja međunarodnom miru.
Ono zahtijeva prisilnu akciju UN-a, makar radi okončanja tih zločina. Slične
situacije nastaju ako se središnja vlast u nekoj državi raspadne, a različite oru-
žane frakcije čine zločine između njihovih pripadnika te bez iznimke i nad
civilnim pučanstvom.19
Sukobi te vrste stvaraju stanja u kojima gotovo ništa ne preostaje od pošto-
vanja načela nemiješanja UN-a u unutarnje poslove tih država. To je načelo
potvrđeno u članku 2(7). Povelje UN-a, ali uz rezervu da ono ne dira u primjenu
prisilnih mjera na temelju njezine glave VII.
U praksi UN-a, gotovo od samoga početka djelovanja te svjetske organiza-
cije, upućivane su brojne promatračke, a potom i mirovne misije sastavljene
od oružanih snaga po ovlasti Vijeća sigurnosti. Za njih nema pokrića u tekstu
Povelje. Neke su promatračke misije nenaoružane, a neke opskrbljene lakim
osobnim oružjem. Ali se sve takve misije upućuju na lice mjesta poštujući tri
načela: prethodni pristanak svih zaraćenih strana (bilo u unutarnjem ili u me-
19
Tih slučajeva tzv. failed States ima sve više, napose u Africi.
§ 84. RJEŠAVANJE SPOROVA U KRILU MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA 745
đunarodnom sukobu), njihova nepristranost te suzdržavanje od primjene sile

(osim u samoobrani, ako su za to izričito ovlaštene).
Te se misije, stoga, sasvim razlikuju od upotrebe oružanih snaga UN-a kako
je predviđa glava VII. Povelje. Prema toj glavi, Vijeće sigurnosti poduzima širok
spektar prisilnih mjera koje smatra potrebnim za održanje ili ponovno uspo-
stavljanje međunarodnoga mira i sigurnosti (članak 42). U tim se situacijama,
kada ih Vijeće sigurnosti utvrdi, pretpostavlja da će ono samo odrediti stranu
ili strane odgovorne za narušenje mira ili samoga agresora i da će se prisilna
akcija poduzeti prvenstveno protiv te strane.
Ugledni profesor međunarodnoga prava iz Egipta Boutros Boutros Ghali,
nakon što je 1992. preuzeo dužnost glavnoga tajnika UN-a, sljedeće je godine
objavio opširan dokument pod naslovom An Agenda for Peace.
U njemu je uz ostalo s profesorskom akribijom pokušao kategorizirati tipove
akcija koje UN poduzima ili ih treba poduzeti. Preventive diplomacy (preventivna
diplomacija) akcija je radi sprječavanja izbijanja sporova između država, ili sprje
čavanja eskalacije postojećih sporova u sukobe ili ograničavanja sukoba ako su izbili.
U tu se svrhu predlažu napori poput istrage (utvrđivanja činjenica), dobrih usluga
i misija dobre volje. Peace making (stvaranje mira) obuhvaća napore kako bi suko-
bljene strane postigle sporazum, pri čemu se koriste načini predviđeni u glavi VI.
Povelje. Napokon, peacekeeping (održanje mira) upućivanje je misija i snaga UN-a
na teren. Riječ je, dakle, o spomenutim promatračkim i mirovnim misijama. Peace
building (građenje mira) akcija je identifikacije i podržavanja struktura koje će po-
držati mir. Peace enforcement (učvršćivanje mira) je peacekeeping gdje se ne traži
pristanak strana u sukobu, a provodi se prema propisima glave VII. Povelje.
Ujedinjene su nacije pretrpjele pravi fijasko upravo u doba mandata B. Bou-
trosa Ghalija, iako ne isključivo njegovom krivnjom, i to u Bosni i Hercegovini i
u Somaliji. Za razliku od oružane intervencije poduzete početkom 1991. protiv
Iraka nakon njegove agresije i osvajanja Kuvajta – koja je bila organizirana pre-
ma propisima glave VII. Povelje – stalne članice Vijeća sigurnosti nisu bile voljne
osigurati i opremiti dovoljne oružane snage da bi suzbile napadače i zločine i da
bi u tim dvjema državama nametnule mir. One su tamo u mirovne misije slale
nedovoljne oružane snage s nedovoljno definiranim mandatom. Ali su te misije
trebale biti nepristrane prema svim stranama u sukobu. Na upotrebu sile bile su
ovlaštene samo u samoobrani, ali ne i da bi spriječile zločine. Njihova prvobitna
zadaća bila je osiguranje dostave humanitarne pomoći, u čemu su također u
znatnoj mjeri zakazale. Tako su mirovne snage UN-a u ožujku 1995. bile napu-
stile Somaliju prepuštajući njezino stanovništvo daljnjemu sukobu, a mir je u
Bosni i Hercegovini bio uspostavljen koncem te godine izvan UN-a. Oružane
snage koje su tamo upućene u provođenju Daytonskog sporazuma bile su pod
vodstvom NATO-a (IFOR te potom SFOR), i to više nisu bile snage UN-a.
h
U nastavku ćemo izložiti propise Povelje o mirnomu rješavanju sporova te
samo neke podatke o praksi organa UN-a temeljem njezine glave VI. U sljede-
ćem ćemo odjeljku na isti način objasniti propise o osiguranju međunarodnoga
mira.
Nadležnost u rješavanju sporova prema Povelji ima u prvomu redu Vijeće
sigurnosti, a potom i Opća skupština. Ali i glavni tajnik može pokatkad ponuditi
stranama svoje dobre usluge ili može vršiti neke funkcije po nalogu nekoga od
tih političkih organa.
2. Vijeće sigurnosti. I kad je riječ o mirnomu rješavanju sporova, prvi cilj
UN-a ostaje održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti (članak 1. Povelje).
Stoga prema propisima Povelje, Ujedinjene nacije ne zanimaju bilo kakvi među-
državni sporovi, nego samo oni koji bi mogli dovesti u opasnost međunarodni
mir i sigurnost.
Prema članku 33(1). Povelje strane takvih sporova moraju prije svega same
tražiti njihovo rješenje pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, ar-
bitraže, sudskoga rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazuma,
„ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru”. Tu se, dakle, po-
štuje načelo općega međunarodnoga prava o njihovu slobodnom i obostranom
izboru prikladnih načina rješavanja sporova.
Ali ako se primjenom članka 33(1). ne postigne rješenje, spor opasan za
međunarodni mir i sigurnost mogu pred Vijeće sigurnosti iznijeti:
(a) svaka država članica UN-a, bilo da jest ili nije strana u tome sporu (članak
35(1)),
(b) država nečlanica UN-a, ali samo onaj spor kojega je strana, i „ako za taj
spor prethodno prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u ovoj
Povelji” (članak 35(2)),
(c) O
pća skupština može upozoriti Vijeće sigurnosti na situacije za koje se
čini da bi mogle ugroziti međunarodni mir i sigurnost (članak 11(3). i,
napokon,
(d) glavni tajnik može upozoriti Vijeće sigurnosti na predmet koji ima ista
ta obilježja (članak 99).
U nekim svojim propisima tekst Povelje govori o „sporovima”, a u drugima o
„situacijama”. Samo kada Vijeće sigurnosti razmatra „spor”, njegove se strane moraju
suzdržati od glasovanja, pa čak ako je riječ i o stalnim članicama toga organa (članak
27(3)). Za „situacije” to ograničenje nije predviđeno.
Povelja, međutim, ne pruža kriterije za to razgraničenje, a ni znanost u tome
pogledu nije jednodušna. Za postojanje „spora” mogao bi se prihvatiti subjektivni
kriterij prema kojem bi to bilo sukobljavanje stajališta u kojemu je nemoguće apstra-

hirati posebnost (individualnost) njegovih strana. Naprotiv, za „situaciju” bi vrijedio
objektivni kriterij, jer bi to bile okolnosti odvojive od ponašanja država koje su u nju
upletene, i bilo bi je moguće razmotriti neovisno o tom ponašanju. Ali je i točno da
ako iz svake „situacije” ne mora uvijek proizići spor, svaki spor može (premda i ne
mora) stvoriti „situaciju” opasnu za mir.20
Ne postoji dužnost država članica UN-a koje nisu strane u sporu, niti Opće
skupštine ili glavnoga tajnika UN-a, da neki spor iznesu pred Vijeće sigurnosti.
To je njihovo pravo, čije korištenje ovisi o političkoj procjeni.
Ali ako same strane ne uspiju same riješiti svoj spor na neki od načina na-
vedenih u članku 33(1), imaju dužnost iznijeti ga pred Vijeće sigurnosti (članak
37(1)). Pri tome svaka strana ima pravo iznijeti ga jednostrano ako bi se druga
toj obvezi suprotstavila.
Sve strane mogu zajedničkom odlukom zatražiti od Vijeća sigurnosti da im
dade preporuke radi mirnoga rješenja njihova spora (ali ne i „situacije”) (članak
38). U tome slučaju uloga Vijeća sigurnosti nadilazi pružanje dobrih usluga i
postaje posredovanje. Ali im ono, naravno, ni tada ne može diktirati rješenje
koje bi ih pravno obvezivalo. Vijeće sigurnosti, međutim, može i po vlastitoj
inicijativi stranama preporučiti uvjete rješenja ako ocijeni „da nastavljanje spo-
ra može doista dovesti u opasnost održanje međunarodnog mira i sigurnosti”
(članak 37(2)).
Međutim, nakon što bilo koja država ili organ UN-a iznesu neki spor pred
Vijeće sigurnosti, samo o političkoj procjeni Vijeća sigurnosti ovisi hoće li ga
razmatrati i hoće li glede njega preuzeti svoje funkcije.
Za odluku da se neki izneseni spor uvrsti na dnevni red Vijeća sigurnosti potreb-
no je najmanje devet bilo kojih glasova. S obzirom na to da je to pitanje proceduralne
naravi, stalne ga članice ne mogu spriječiti svojim vetom.
Kada se u jednomu trenutku napredovanja intervencionističkih snaga iz Hon-
durasa i Nikaragve vlada Gvatemale 1954. obratila Vijeću sigurnosti, samo su četiri
njegove države članice glasovale za to da se to pitanje uvrsti u njegov dnevni red.
Ono ga stoga uopće nije bilo razmatralo. Iako je tu bila riječ o optužbi za agresiju,
sličnu situaciju moguće je zamisliti i pri iznošenju nekoga spora pred taj organ.
Međutim, samo uvrštavanje u dnevni red i otvaranje rasprave ne jamči ni-
kakav daljnji ishod, jer svaka od stalnih članica Vijeća sigurnosti može svaku
njegovu daljnju akciju spriječiti svojim vetom.
20
Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, pp. 938-939.
Ali preuzme li Vijeće sigurnosti razmatranje nekoga spora, nitko ga drugi

ne može više skinuti s njegova dnevnoga reda, čak ni sve njegove strane zajed-
ničkim sporazumom.
U razmatranju spora normalno je da Vijeće sigurnosti najprije provede istra-
gu (anketu) i utvrdi sve okolnosti spora.
Članak 34. Povelje u tome smislu predviđa: „Vijeće sigurnosti može ispitati svaki
spor ili svaku situaciju koja bi mogla dovesti do međunarodnog trvenja ili izazvati
spor da utvrdi može li nastavljanje toga spora ili te situacije ugroziti održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti.”
Ono može sâmo pristupiti utvrđivanju činjenica („obična anketa”) ili tu zada-
ću povjeriti nekom ad hoc tijelu, ili glavnomu tajniku UN-a. Istraga je važna da
bi se Vijeće sigurnosti uvjerilo je li riječ o sporu nastavljanje kojega doista može
dovesti u opasnost održanje međunarodnoga mira i sigurnosti, jer bi tada moglo
pristupiti svome posredovanju. Ali temeljem toga nalaza ono može utvrditi da
je već riječ o prijetnji miru, narušenju mira ili agresiji, i preuzeti svoje funkcije
prema glavi VII. Povelje.
Prema Povelji: „U svakom času razvoja spora, kojega je narav izložena u
članku 33. ili situacije iste naravi, Vijeće sigurnosti može preporučiti prikladne
postupke ili načine uređenja” (članak 36(1)). U normalnim okolnostima, nakon
utvrđivanja činjenica Vijeće će sigurnosti pozvati strane da prihvate neki od
načina rješavanja spora iz članka 33(1). Povelje. Pri tome bi ono trebalo uzeti u
obzir „da bi strane po pravilu morale pravne sporove iznijeti pred Međunarodni
sud u skladu s odredbama Statuta Suda” (članak 36(2)). I to posljednje samo je
preporuka, jer za obraćanje Sudu treba obostran pristanak strana u sporu.
I sve druge preporuke, koje se svode na pružanje dobrih usluga, nisu pravno
obvezujuće za strane. Ako one npr. i prihvate preporuku o posredovanju ili mirenju
od nekog trećega tijela, to ne znači da će i tim postupcima njihov spor biti konačno
riješen.
Važno je na koncu ponoviti da prema glavi VI. Povelje Vijeće sigurnosti ima
pravo držati pod svojom kontrolom sve sporove opasne za međunarodni mir,
ali njihovim stranama može davati samo preporuke.
U savjetodavnom mišljenju iz 1971. o Namibiji, Međunarodni je sud raspravljao
o pravnom domašaju jedne rezolucije koju Vijeće sigurnosti nije bilo usvojilo na
temelju glave VII. Povelje. U točki 2. rezolucije 276(7 ). iz siječnja 1971, bilo je među
ostalim navedeno da Vijeće sigurnosti „proglašuje da je produžena prisutnost vlasti
Južne Afrike u Namibiji nezakonita...”. Sud se u svome mišljenju pozvao na članak
25. Povelje prema kojemu „članovi Ujedinjenih nacija su sporazumni da prihvate i
izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti u skladu s Poveljom”, i dodao je svoj komentar:
„... Članak 25. se ne ograničuje na odluke o prisilnim mjerama, nego se primjenjuje

na ’odluke Vijeća sigurnosti’ usvojene u skladu s Poveljom. Uz to, taj članak nije
smješten u glavu VII, nego odmah nakon članka 24, u dijelu Povelje koji se odnosi
na funkcije i ovlasti Vijeća sigurnosti...” (p. 53, para. 113). Iz toga mišljenja Suda
proizišlo bi da bi Vijeće sigurnosti moglo donositi odluke i u rješavanju sporova
za njihove strane, i da bi temeljem članka 25. one njih pravno obvezivale. Ali sâmo
Vijeće sigurnosti još nije pridalo takav domašaj svojim rezolucijama iz te oblasti.
h
Politički uvjet za obavljanje funkcija Vijeća sigurnosti prema glavi VI, ali i
prema glavi VII. Povelje jest suradnja svih pet njegovih stalnih članica.
Dok te suradnje nije bilo, u mnogim kriznim situacijama Vijeće sigurnosti nije
moglo izvršavati svoje odgovornosti. To je npr. bilo 1962. kada je Sovjetski Savez
smjestio svoje rakete na Kubi i ugrozio sigurnost Sjedinjenih Američkih Država.
Tako je bilo u cijelom razdoblju sukoba u Vijetnamu od 1946. do 1975; u doba
sovjetskih oružanih intervencija u Madžarskoj (1956), Čehoslovačkoj (1968) i u Af-
ganistanu (počam od 1980) te američkih intervencija u Dominikanskoj Republici
(1965), Grenadi (1983) i drugdje.
Ali nakon okončanja hladnoga rata, i to još od 1987, dolazi do kratkotrajnoga
zamaha djelatnosti Vijeća sigurnosti i drugih organa UN-a, jer su tada Sovjetski Sa-
vez, Kina, Sjedinjene Američke Države, Francuska i Britanija bili u određenoj mjeri
u stanju usuglašavati svoje političke ciljeve.
Kada nema blokade neke od njegovih stalnih članica, Vijeće sigurnosti po-
duzima sva raspoloživa diplomatska sredstva u rješavanju sporova. Uz javne
rasprave, iza scene se vode pregovori i nastoji se pridobiti strane za neko rješe-
nje njihova spora čak i ucjenama te osobito prijetnjom da će se protiv one koja
ponuđeno rješenje odbije poduzeti akcija prema glavi VII. Povelje.
Pri tome su se izbrisale razlike glede ovlasti Vijeća sigurnosti prema glavi
VI. i glavi VII. Povelje jer postupak rješavanja sporova služi za održavanje ili
ponovno uspostavljanje međunarodnoga mira i sigurnosti.
I s obzirom na to da su napose poslije okončanja hladnoga rata najveća prijetnja
međunarodnomu miru postali unutarnji sukobi i zločini koji se u njima počine,
Vijeće se sigurnosti opravdano ne obazire na ograničenje iz Povelje da se svi propisi
njezine glave VI. odnose samo na „međunarodne” sporove, tj. na one između država.
Glede unutarnjih sukoba najčešće je nemoguće poštovati načelo o nemiješanju UN-a
u unutarnje nadležnosti države u pitanju. Većina takvih sukoba predstavlja sama po
sebi prijetnju međunarodnom miru, a ako se brzo ne okončaju, dobivaju značajke
međunarodnih sukoba jer se u njih i protiv svoje volje upleću i treće države.
Taj domet upotrebe vidljive ili nevidljive sile u rješavanju konkretnih sporova
i sukoba ovisi o stupnju suradnje pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i o interesu
svake od njih da se neki sukob brzo okonča. S toga stajališta rješavanje sporova u
političkim organima međunarodnih organizacija nije nikada isto što i njihovo sudsko
rješavanje.
U više od pola stoljeća svoga djelovanja Vijeće je sigurnosti u primjeni glave
VI. Povelje, s više ili manje uspjeha, pribjegavalo različitim načinima rješavanja.
U brojnim slučajevima ono je pozivalo strane da svoj spor riješe pregovorima,
s time da ga stalno drže obaviještenim o tijeku tih pregovora. U sporu između
Indonezije i Nizozemske o Zapadnom Irianu iz 1962. ponudilo je dobre usluge
glavnoga tajnika, i to je dovelo do sporazuma strana. Pokušavalo je posredovati
u brojnim teškim sporovima poput npr. onih o Kašmiru (Indija/Pakistan) ili
Cipru.
Samo u dva slučaja Vijeće je sigurnosti svojim rezolucijama pozvalo strane
da svoj spor povjere Međunarodnomu sudu. Bila je riječ o sporu o Krfskomu
tjesnacu između Albanije i Britanije (rezolucija 19. (1947)) te o sporu između
Grčke i Turske o Egejskome moru (rezolucija (395. (1976)). U tome drugom
slučaju Turska je bila odbila prihvatiti nadležnost Međunarodnoga suda.
Vjerojatno je najpoznatija rezolucija 242 (1967) u kojoj je Vijeće sigurnosti u ulozi
posrednika ponudilo Izraelu i okolnim arapskim zemljama neka konkretna načela
za rješenje njihova sukoba.
U svrhu uspostavljanja pravednoga i trajnoga mira (nakon rata od šest dana
1967), ono je ponudilo sljedeća načela: (i) povlačenje izraelskih oružanih snaga s
područja okupiranih u tome sukobu, (ii) okončanje svih zahtjeva zaraćenih strana i
priznanje suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti svake države u
tome području, kao i njihovo pravo da žive u miru u sigurnim i priznatim granicama
bez prijetnji i čina sile. Dalje se potvrđivala nužnost: (a) jamstva slobode plovidbe
kroz međunarodne vodene putove u tome području, (b) pravednoga rješenja proble-
ma izbjeglica, (c) jamstva teritorijalne nepovredivosti i političke neovisnosti svake
države u području putem različitih mjera, uključujući uspostavljanje demilitarizi-
ranih (razvojačenih) zona.
Ta je rezolucija naložila glavnomu tajniku da imenuje posebnoga predstavnika na
Bliskom istoku sa zadaćom da uspostavi i održava kontakte s odnosnim državama,
kako bi se na temelju odredbi i načela iz te rezolucije postigao sporazum.21 Tu je,
dakle, bila riječ o kombinaciji pokušaja posredovanja Vijeća sigurnosti koje je išlo
vrlo daleko, i dobrih usluga glavnoga tajnika koje su trebale uslijediti.
Ako na neki od gornjih načina ili političkim pritiskom uspije iznuditi prista-
nak strana na djelomično ili potpuno rješenje njihova spora, Vijeće sigurnosti
može potom uputiti promatračke misije s dužnošću nadgledanja njegova izvrše-
21
Cf., K. WELLENS (Ed.): Resolutions and Statements of the United Nations Security Council
(1946-1989), A Thematic Guide, Martinus Nijhoff Publishers 1990, p. 454.
nja. Premda izrijekom nisu predviđene u glavi VI, promatračke se misije mogu
podvesti pod njezine propise.
Ali slanje oružanih snaga pod zastavom UN-a radi razdvajanja zaraćenih
snaga i održanja mira u nekom području nema uporišta ni u glavi VI, a ni u
glavi VII. Povelje. Ti će se propisi možda uvrstiti u tekst Povelje kada dođe do
njezinih temeljitih izmjena. Neka zajednička pravila iz ugovora o tim misijama
danas neki nazivaju „glavom šest bis Povelje”. S obzirom na to da su promatračke
i mirovne misije u funkciji osiguranja mira, a ne strogo radi rješavanja sporova,
razmotrit ćemo ih u sljedećem odjeljku.
3. Opća skupština. Premda je prvenstvena odgovornost za održavanje me-
đunarodnoga mira i sigurnosti na Vijeću sigurnosti, paralelnu (konkurentnu),
ali supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova ima prema Povelji UN-a i Opća
skupština.
Prije smo naveli da taj demokratski i plenarni organ UN-a ima opću nadlež-
nost (supra, §53, pod 1). Opća skupština može raspravljati i davati preporuke o
svim predmetima i pitanjima koja ulaze u okvir Povelje (članak 10).
Uz ograničenja koja ćemo navesti, Opća skupština napose „može preporučiti
mjere za mirno uređenje svake situacije, bez obzira na njezino porijeklo, za koju
drži da bi mogla štetiti općemu blagostanju ili prijateljskim odnosima među
narodima” (članak 14). Sporove mogu pred nju iznijeti na razmatranje: (a) svaka
država članica UN-a, (b) država nečlanica ako je strana nekoga spora i ako je
prihvatila odgovarajuće obveze iz Povelje te (c) Vijeće sigurnosti.
Da bi se izbjegao neželjen sukob nadležnosti, Povelja nameće Općoj skup-
štini u toj oblasti dva ograničenja:
(i) Dok glede nekoga spora ili situacije Vijeće sigurnosti vrši funkcije koje su
mu dodijeljene Poveljom, Opća skupština ne može davati nikakve preporuke,
osim ako to ono od nje zatraži (članak 12(1)).
(ii) Svako pitanje glede kojega je potrebna prisilna akcija prema glavi VII.
Povelje, Opća skupština upućuje Vijeću sigurnosti „prije ili poslije rasprave”
(članak 11(2), in fine).
Teškoće su Opće skupštine u vršenju te nadležnosti u njezinu golemom broju
članova. Po svome sastavu ona je prije „forum” i politička tribina nego organ po-
godan za rješavanje sporova. Ali u nastojanjima da riješi neke teške i dugotrajne
sukobe ona se pokatkad dragovoljno pridružuje akcijama Vijeća sigurnosti, a
nadležna je i osnivati pomoćne ad hoc organe, naročito radi provođenja istrage
i promatranja razvoja situacije.
Rezolucije i deklaracije koje je usvajala Opća skupština, a koje imaju domašaj
preporuka, odnosile su se na mnoga pitanja, napose kolonijalnih sporova, onih o
kršenjima ljudskih prava i o ekonomskim odnosima siromašnih i bogatih država.
U doba kada je djelovanje Vijeća sigurnosti bilo paralizirano zbog zloupo-

trebe veta njegovih stalnih članova, Opća je skupština pokušavala popuniti tu
prazninu i supstituirati se u njegovim odgovornostima. Godine 1950. usvojila
je rezoluciju „Ujedinjeni za mir” (v. supra, §53, pod 1).
4. Glavni tajnik UN-a. Iz upravo spomenutih razloga u nekim razdobljima
dolazilo je do ekspanzije djelatnosti glavnoga tajnika i u rješavanju sporova.
Prema članku 99. Povelje: „Glavni tajnik može upozoriti Vijeće sigurnosti na
svaki predmet koji bi po njegovu mišljenju mogao dovesti u opasnost održava-
nje međunarodnoga mira i sigurnosti”. On može, dakle, po vlastitoj inicijativi
pokrenuti akciju Vijeća sigurnosti ako to ne učini ni jedna država. On se, me-
đutim, tom nadležnošću ne koristi često.
U rješavanju sporova glavni tajnik mnogo češće vrši funkcije koje mu povjere
Vijeće sigurnosti ili Opća skupština. Po njihovu nalogu (ili po vlastitu izboru)
on može poduzeti pregovore sa stranama nekoga spora, ovlastiti neku osobu, ili
skupinu neovisnih stručnjaka ili predstavnika država. Cilj tih koraka može biti
pružanje dobrih usluga ili čak pokušaj posredovanja. Isto tako može provoditi
istragu osobno ili imenujući drugo tijelo, a izvješće o utvrđenim činjenicama
podnosi Vijeću sigurnosti ili Općoj skupštini. Te su njegove dužnosti propisane
Poveljom (članak 98).
Ali s obzirom na to da je na strategijskom položaju u međunarodnoj orga-
nizaciji u koju se slijevaju mnoge informacije, glavni tajnik pokatkad i na svoju
ruku poduzima akcije radi rješavanja sporova opasnih za međunarodni mir. Po-
nude dobrih usluga ili posredovanja stranama nekoga spora može davati diskret-
no, pa i u tajnosti. U nekim je slučajevima on djelovao na molbu strana u sporu
(npr. u nadgledanju izvršenja mirovnoga sporazuma između vlade Mozambika i
pobunjeničkoga pokreta RENAMO 1992), ili zajedno s odgovarajućim organom
regionalne organizacije (u mirovnom procesu u Srednjoj Americi polovicom
osamdesetih godina, uz glavnoga tajnika Organizacije američkih država).
Odluči li se na samostalnu akciju, on je mora provoditi u okvirima već usvojenih
rezolucija Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine. Ako u toj akciji uspije, postignuto
rješenje spora može naknadno odobriti neki od tih organa.
5. Mirno rješavanje sporova pod okriljem regionalnih i drugih među-
narodnih organizacija. Za razliku od odnosa Opće skupštine prema Vijeću
sigurnosti u toj oblasti, Povelja UN-a ne propisuje jasnu hijerarhiju mehanizama
ni raspodjelu nadležnosti između organa UN-a i regionalnih organizacija pri
rješavanju tzv. lokalnih sporova.
Kako smo prije naveli, članak 52(2). Povelje predviđa da članovi UN-a koji
sklapaju regionalne sporazume ili osnivaju takve ustanove „moraju uložiti sve
svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih regionalnih
sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred Vijeće sigurnosti” (supra,
§55).
Dokaz da tu nije riječ o pravnoj obvezi tih država niti o nenadležnosti Vijeća si-
gurnosti UN-a glede lokalnih sporova jest stavak 4. članka 52, koji predviđa da to ni-
pošto nije na štetu primjene članaka 34. i 35. Povelje UN-a. Prema članku 34, Vijeće
sigurnosti može provoditi istragu o svakom sporu ili situaciji opasnima za međuna-
rodni mir, a članak 35. ovlašćuje svakoga člana UN-a te pod određenim uvjetima i
države nečlanice, da takve sporove iznose pred Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu.
Stoga navod iz članka 52(2). valja uzeti samo kao preporuku državama čla-
nicama regionalnih organizacija da tim organizacijama povjere svoje lokalne
sporove, kada se koriste svojim pravom na slobodan i obostran izbor prikladnih
načina njihova rješavanja.
U praksi se ne pojavljuje problem tih odnosa glede regionalnih organizacija u
kojima postoji određena ravnoteža moći između njihovih država članica (one u
Europi, Afrička unija i ASEAN). Ali posve je drukčije s organizacijama u kojima je
jedna članica jača od svih ostalih zajedno.
U istočnomu bloku, u odnosima između država članica Varšavskoga ugovora i
Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć, Sovjetski Savez političkom voljom i izvan
bilo kakve pravne osnove sprječavao je da se sporovi između negdašnjih socijalistič-
kih država iznose pred organe UN-a ili pred bilo koji drugi organ izvan toga bloka.
Sporovi država članica sa Sovjetskim Savezom bili su teško zamislivi, a oni između
drugih članica nisu se mogli riješiti bez upletanja Sovjetskoga Saveza u njih.
U odnosima između američkih država za to je bila predviđena ugovorna osnova.
Tako već članak 20. Međuameričkoga ugovora o uzajamnoj suradnji (Rio Treaty) iz
1947, potom članak 20. Povelje Organizacije američkih država te članak 2. Američ-
koga ugovora o mirnom rješavanju sporova (oba iz 1948) jednako propisuju da se svi
međunarodni sporovi koji iskrsnu između američkih država podnose na rješavanje
sukladno postupcima u međuameričkim sustavu prije nego što ih se podnese Općoj
skupštini ili Vijeću sigurnosti UN-a.
Sjedinjene Američke Države su u pedesetim godinama 20. stoljeća nekoliko puta
tu politiku, pod nazivom Try O.A.S. first, pokušavale nametnuti i samome Vijeću
sigurnosti. One su vršile pritisak na vladu Gvatemale (koja je nacionalizirala imovinu
nekih američkih poduzeća) da svoj „spor” s Nikaragvom i Hondurasom, proizišao iz
oružane agresije iz tih država na američki poticaj, povjeri Međuameričkoj mirovnoj
komisiji u kojoj su Sjedinjene Američke Države dominirale. Ali je Vijeće sigurnosti u
tome i u nekim drugima slučajevima izbjeglo odobriti tu doktrinu iako je u povodu
napada na Gvatemalu bilo neučinkovito.22
22
Vidi pojedinosti u V. Đ. DEGAN: „Mirno rješavanje sporova u krilu regionalnih sporazuma”,
JRMP 1969, br. 2, str. 215-232.
Dakle, pravo je svake države članice neke regionalne organizacije da po vla-

stitoj odluci jednostrano iznosi i svoje lokalne sporove pred Vijeće sigurnosti
ili Opću skupštinu, a to je pravo i bilo koje druge države.
Tome zaključku ide u prilog i načelo suverene jednakosti svih država, potvrđe-
no člankom 2(1). Povelje UN-a. Gore navedene posebne ugovorne obveze država
članica OAS-a valja razmotriti u svjetlosti članka 103. Povelje UN-a. Prema tome
propisu obveze država članica UN-a iz Povelje prevladavaju nad njihovim obvezama
temeljem bilo kojega drugoga međunarodnog sporazuma.
To je tumačenje potvrdila i Deklaracija iz Manile o mirnom rješavanju sporova,
prihvaćena rezolucijom Opće skupštine 37/1. iz 1982. U točki 1(6). te Deklaracije
navodi se da članovi UN-a moraju ulagati napore da prije svega riješe svoje lokal-
ne sporove u regionalnim organizacijama ili ustanovama kojima pripadaju (članak
52(2). Povelje), ali da ih to ne sprječava da upozore Vijeće sigurnosti ili Opću skup-
štinu na postojanje takvih sporova u skladu s Poveljom.
U istome smislu i Međunarodni sud u presudi o svojoj nadležnosti i dopustivosti
tužbe iz 1984. u parnici Nicaragua došao je do zaključka kako on ne može prihvatiti
da postoji neka obveza prethodnoga iscrpljenja regionalnih postupaka pregovaranja,
kao uvjet za dopustivost tužbe (p. 440, para. 108).
S druge strane, pravo je Vijeća sigurnosti da stavi na svoj dnevni red, radi
provođenja istrage i davanja potrebnih preporuka glede bilo kojega lokalno-
ga spora, i to bilo da mu ga je predložila neka država ili to odluči po vlastitoj
inicijativi. Također je njegovo pravo da neki lokalni spor uputi na rješavanje
odgovarajućoj regionalnoj organizaciji.
U tome smislu i stavak 3. članka 52. Povelje navodi: „Vijeće sigurnosti potiče
razvoj mirnoga rješavanja lokalnih sporova putem takvih regionalnih sporazuma
ili ustanova, bilo na inicijativu zainteresiranih država, bilo na vlastitu inicijativu.”
Ali ako to i učini, takva njegova odluka ne proizlazi iz njegove vlastite nenad-
ležnosti u rješavanju lokalnih sporova. Osim ako odluči takav spor definitivno
skinuti sa svoga dnevnog reda, odluka o upućivanju spora regionalnoj organiza-
ciji samo suspendira njegovo razmatranje toga spora, kojemu ono može ponovo
pribjeći u svakom trenutku kada to odluči.
h
Mehanizmi rješavanja lokalnih sporova između država članica regionalnih
organizacija mogu biti korisni kao dopuna onome prema Povelji UN-a, i to
poglavito ako nema pokušaja njihova nametanja.
I međunarodne organizacije koje nemaju strogo regionalna obilježja po-
vremeno pribjegavaju rješavanju sporova između svojih država članica, pa i s
trećim državama.
Vijeće NATO-a nekoliko je puta svojim rezolucijama ovlastilo svoga glavnog

tajnika da ponudi dobre usluge stranama u sporu. Ako ih one prihvate, on bi potom,
uz njihov pristanak, mogao otvoriti postupak istrage, posredovanja, pa i mirenja
ili arbitraže. Dobre je usluge glavni tajnik NATO-a naročito nudio stranama u ci-
parskome sporu u povodu više incidenata između Grčke i Turske nakon 1964. te u
sporovima o ribolovu s Islandom nakon 1973.
Sličnih pokušaja rješavanja sporova, pa i ustanovljenja nekih neformalnih meha-
nizama u tu svrhu, bilo je i u specijaliziranim ustanovama UN-a.
U okviru GATT-a na empirijski su se način razvili neki načini „notifikacije” i
„konzultacija” te potom mirenja uz pomoć „panela” stručnjaka. Na koncu, uza Spo-
razum o ustanovljenju Međunarodne trgovinske organizacije iz 1994, posebnim Me-
morandumom uz taj Sporazum predviđen je „Organ za rješavanje sporova”. Propisan
je složen postupak konzultacija, dobrih usluga, mirenja i posredovanja te odredbe o
„specijalnim skupinama” vrhunskih stručnjaka koje provode istragu.
U krilu nekih regionalnih organizacija stvarani su složeni ugovorni meha-
nizmi za rješavanje budućih lokalnih sporova, koji su u praksi primjenjivani s
različitim uspjehom.
Još je 1940. bila ustanovljena Međuamerička mirovna komisija, čija se uloga više
puta mijenjala. Ona je pružala stranama u sporu dobre usluge i predlagala im je ko-
misije za istragu (anketu). Ta je Komisija osobito intervenirala u povodu oružanih
incidenata na granicama država članica.
Usporedo s osnivanjem Organizacije američkih država 1948, bio je sklopljen
Američki ugovor o mirnomu rješavanju sporova („Bogotski pakt”).23 U njemu je
potanko razrađen postupak dobrih usluga, posredovanja, istrage, mirenja, obraćanja
Međunarodnom sudu u Haagu te arbitraže. Primjena svakoga od tih načina rješava-
nja ovisi o tome je li riječ o „pravnom” ili o „političkom” sporu. Ali je predviđeno da
se spor ne može rješavati ako je posrijedi unutarnja nadležnost neke države, s time da
u slučaju sumnje odlučuje Haški sud. Spor se, nadalje, ne može rješavati ako je neko
pitanje već prethodno riješeno nekim sporazumom između strana, arbitražnom
presudom, odlukom međunarodnoga suda, ili spada pod neki sporazum ili ugovor
koji je već bio na snazi u trenutku zaključenja toga Pakta. Odredbe toga Ugovora
nisu našle primjenu u praksi.
Protokolom iz Buenos Airesa iz 1967. ustanovljeno je Stalno vijeće OAD s Među-
američkom komisijom za rješavanje sporova kao njegovim pomoćnim organom. U
početku je taj mehanizam bio fakultativan i ovisio je o obostranom pristanku strana.
Protokolom iz Cartagene de los Indes iz 1985. dokinuta je ta Komisija. Svaka strana
može jednostrano iznijeti svoj spor pred Stalno vijeće i ono poslije pristanka strana
može imenovati komisije ad hoc u svrhu istrage.
23
Treba ga razlikovati od „Bogotske povelje” koja je ustavni akt te regionalne organizacije.
Pakt Arapske lige od 22. ožujka 1945, u članku 5. među ostalim predviđa obra-
ćanje država članica Vijeću Lige radi rješavanja onih sporova koji ne zadiru u neo-
visnost, suverenost i teritorijalnu cjelovitost strana, ako obje na to pristanu. Odluka
Vijeća Lige obvezatna je za strane u sporu i izvršna je ako su prethodno pristale na
njegovu nadležnost.
Godinu dana nakon osnivanja Organizacije afričkog jedinstva, 1954, sklopljen
je Protokol o komisiji za posredovanje, mirenje i arbitražu, koji je bio sastavni dio
Povelje iz Addis Abebe. Sve članice Afričke unije ipso facto stranke su toga Proto-
kola. Protokol propisuje sastav, funkcije i način izbora Komisije te pravila o po-
stupku svakoga od tih načina rješavanja sporova. Primjena tih načina ne ovisi o
naravi spora. Posredovanje ili mirenje svaka strana može pokrenuti jednostrano,
ali ga mogu pokrenuti i Skupština glavara država i vlada te Vijeće ministara OAJ-a.
Ipak, konačno rješenje spora nemoguće je bez suglasnosti obiju njegovih strana.
Arbitražni postupak moguć je jedino temeljem kompromisa svih strana u sporu. U
tome slučaju odluka je obvezatna. Taj mehanizam pokazao se uspješnim u rješavanju
nekih sporova poput onih o granicama između Alžira i Maroka te Somalije i Etiopije,
ali je u drugima bio nedjelotvoran.
Sud Europskih zajednica sa sjedištem u Luxembourgu, uz mnoge funkcije organa
te nadnacionalne organizacije, ima nadležnost i u presuđivanju sporova između
država članica zbog neizvršavanja obveza preuzetih ugovorima o njihovu ustanov-
ljenju. Uz to, Sud može biti nadležan temeljem kompromisa strana u sporovima
vezanim za predmet nekoga od ugovora.
Godine 1957. u krilu Vijeća Europe sklopljena je Europska konvencija o mirnom
rješavanju sporova, koja predviđa sudsko rješavanje, arbitražu i mirenje, ovisno o
naravi spora. Ta Konvencija ostala je bez primjene u praksi i čini se da je danas
zaboravljena.
U krilu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) mnogo se eksperi-
mentira s mehanizmima rješavanja sporova. „Mehanizam iz La Valette”, ustanovljen
1991, počivao je na „organizmu” stručnjaka nejasne pravne naravi.
Glede Suda za mirenje i arbitražu ustanovljenoga Konvencijom iz Stockholma
1992, vidi supra, §82, pod 2, d. Odredbe o Komisiji za mirenje OESS-a, koje su doda-
tak toj Konvenciji, upotpunile su „Mehanizam iz La Valette”. Pribjegavanje postupku
mirenja obvezno je za stranke te Konvencije, a fakultativno između neke stranke i
druge države sudionice OESS-a. U slučaju neuspjeha, izvješće Komisije dostavlja se
Vijeću ministara OESS-a. Ali Vijeće ministara ili Odbor visokih dužnosnika OESS-a
mogu naložiti stranama da pribjegnu mirenju. Taj se mehanizam još nije pokazao
uspješnim u praksi.
757
§ 85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I

MIROVNE OPERACIJE
Bibliografija
Nemanja BOŽIĆ: Ekonomske sankcije u kolektivnoj bezbednosti Društva naroda i Ujedinjenih
nacija, Beograd, 1971, 254 str.; Radoslav STOJANOVIĆ: „Univerzalna i regionalna kolektivna
bezbednost”, JRMP 1969, br. 2, str. 195-205; V. Đ. DEGAN: „Razvoj sistema kolektivne sigurnosti”,
JRMP 1972, br. 2-3, str. 223-261; Kurt HERNDL: „Reflections on the Role of the Security Council
of the U.N.”, RCADI 1990, tome 223, pp. 289-336; N. D. WHITE: The U.N. and the Maintenance
of International Peace and Security, Manchester, 1990, 24 p.; Nina VAJIĆ: „Mirovne operacije
UN – plavi šljemovi”, ZPFZ 1991, br. 6, str. 541-555; „Od koncepta kolektivne sigurnosti do
mirovnih operacija UN i natrag”, ZPFZ 1996, br. l, str. 15-26; Pierre-Marie DUPUY: „Sécurité
collective et organisation de la Paix”, Revue générate de droit international public, 1993, pp.
617-627; Société française pour le droit international, Colloque de Rennes: le Chapitre VII de
la Charte des Nations Unies, Paris, 1995, 324 pages; Vladimir IBLER: „Kolektivna sigurnost i
Ujedinjeni narodi”, Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb, 1996, str. 45-58; Blerim REKA: UNMIK
as an international governance in post-war Kosova: NATO’s Intervention, UN Administration
and Kosovar Aspirations, Skopje, 2003, 413 pages; V. Đ. DEGAN: „Humanitarian intervention
(NATO action against the Federal Republic of Yugoslavia in 1999)”, L.C. Vohrah et al. (eds.):
Man’s Inhumanity to Man, Essays on International Law in Honour of Antonio Cassese, Kluwer
Law International 2003, pp. 233-259; Davorin LAPAŠ: Sankcija u međunarodnom pravu, Zagreb,
2004, 439 str. Nguyen QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau
et Alain Pellet, 8e édition, Paris, 2009, pp. 1093-1130.
1. Uvod. Ovaj sustav kolektivne sigurnosti, u koji u širem smislu spada i

upravo opisani mehanizam rješavanja sporova, zasnovan je na očekivanju ko-
ordiniranoga djelovanja svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Tu su
suradnju one bile ostvarile u godinama Drugoga svjetskog rata, ali ne i nakon
njega. Uz to, taj je sustav bio 1945. godine zamišljen da djeluje prije svega u
međudržavnim sukobima.
Hladni rat i utrka u raketnom i nuklearnom naoružanju paralizirali su akcije
Vijeća sigurnost gotovo sve do dolaska na vlast Mihaila Gorbačova u bivšem Sovjet-
skom Savezu polovicom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Otad su stalne člani-
ce naklonjenije koordiniranoj akciji, ali se svijet u kojemu živimo duboko izmijenio.
Naime, nakon hladnoga rata većina sukoba koji se nađu na dnevnom redu Vi-
jeća sigurnosti nisu međunarodni nego unutarnji sukobi u granicama država, ali s
međunarodnim implikacijama. Koncept „prijetnje miru” iz Povelje proširio se i na
masovne zločine protiv civilnoga stanovništva, na zločine međunarodnoga teroriz-
ma, na opasnost od širenja oružja za masovno uništenje, na to da ta oružja posjeduju
napose „nedržavne cjeline” (transnacionalne terorističke organizacije) te na pojavu
tzv. failed states, tj. država čija se unutarnja organizacija urušila.
2. Vijeće sigurnosti. U našemu objašnjenju poći ćemo od propisa Povelje

UN-a, a potom ćemo se osvrnuti na razvoj koji je uslijedio. U čitavom tom ra-
zvoju Vijeće je sigurnosti u tome sustavu očuvalo svoju središnju ulogu. Stoga
počinjemo ovo izlaganje s opisom njegovih nadležnosti.
a. Prvenstvena odgovornost za mir. Člankom 24. Povelje države članice UN-a
povjerile su Vijeću sigurnosti prvenstvenu odgovornost za održavanje međuna-
rodnog mira i sigurnosti. Odluke koje ono donosi „u skladu s ovom Poveljom”
pravno su obvezujuće za sve države članice (članak 25).
Kako je prije navedeno (supra, §84, pod 2), dok su zaključci Vijeća sigur-
nosti u rješavanju sporova po pravilu preporuke, u slučajevima prijetnje miru,
narušenja mira ili čina agresije ono temeljem glave VII. može, osim preporuka,
donositi i obvezujuće odluke. Taj sustav upotpunjen je člankom 103. Povelje
prema kojemu obveze država članica UN-a iz Povelje prevladavaju nad njihovim
obvezama iz bilo kojega drugog međunarodnog sporazuma.
b. Kvalifikacija nastaloga stanja. Ali prije nego što usvoji mjere koje smatra
potrebnim, Vijeće sigurnosti treba utvrditi postojanje svake prijetnje miru, na-
rušenja mira ili čina agresije (članak 39). Na takvu ga situaciju mogu upozoriti
svaka članica UN-a, Opća skupština ili glavni tajnik UN-a, ali njezin nastanak
ono može utvrditi i na vlastitu inicijativu. U tu svrhu Vijeće sigurnosti može, ali
i ne mora, poduzeti prethodnu istragu (članak 34).
Kad utvrdi činjenice, Vijeće sigurnosti trebalo bi ih kvalificirati. To uvijek nije
laka zadaća s obzirom na mogućnost veta njegovih stalnih članica.
U praksi takva konstatacija nije moguća ako je agresor neka stalna članica Vijeća
sigurnosti ili koja druga država pod njezinom zaštitom.
Kvalifikacija stanja opasnog za međunarodni mir ovisi o okolnostima slučaja,
ali i o političkoj procjeni i odnosima između stalnih članica.
Najšira je kategorija „prijetnje miru” s obzirom na to da ju je najteže objektiv-
no definirati. Povelja je predviđa i kao izlaz iz nužde, kada se čini da ne postoje
okolnosti „narušenja mira” ili „čina agresije”, ali se smatra da je akcija Vijeća
sigurnosti nužna kako bi se održao međunarodni mir. Takvom kvalifikacijom
izbjegava se prigovor povrede načela neintervencije UN-a u poslove koji spadaju
u unutarnju nadležnost neke države (članak 2(7). Povelje). Ta kvalifikacija danas
obuhvaća mnoge naprijed navedene situacije koje mogu nastati u granicama
pojedinih država, a koje Vijeće sigurnosti ocijeni opasnima po međunarodni
mir i sigurnost.
S druge strane, primjenom objektivnih kriterija najlakše bi u nekomu oruža-
nom sukobu bilo ustanoviti čin agresije. Nakon više desetljeća rasprava, Opća
je skupština 1974. usvojila Definiciju agresije (rezolucija 3314. (XXIX)). Defi-
§ 85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE OPERACIJE 759
nicija iz članka 3. može pomoći Vijeću sigurnosti pri toj kvalifikaciji, ali njezina
primjena za njega nije obvezatna.
Naime, u članku 2. te rezolucije navodi se da ako neka država prva upotrijebi
oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu agresije. Ali se u
tome propisu dalje predviđa da Vijeće sigurnosti može u skladu s Poveljom zaključiti
kako ne bi bilo opravdano utvrditi da je počinjena agresija s obzirom na ostale bitne
okolnosti, uključujući činjenicu da poduzeti čini ili njihove posljedice nisu dovoljno
ozbiljne naravi.
Znakovito je da Vijeće sigurnosti gotovo nikada nije u svojim rezolucijama
označivalo neko stanje agresijom, niti je neku državu proglašavalo agresorom,
pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII. Povelje.
Čak i kada je agresija bila očita, ono se u svojim rezolucijama služilo blažim
izrazima ili blažom kvalifikacijom djela. Tako je u preambuli rezolucije 82. (1950)
ustanovilo „oružani napad na Republiku Koreju od snaga iz Sjeverne Koreje”. U
sljedećim rezolucijama 83. i 84. iz iste godine naglasilo je da „oružani napad na
Republiku Koreju od snaga iz Sjeverne Koreje predstavlja narušenje mira”.
U rezoluciji 660. (1990), koja se izričito poziva na članke 39. i 40. Povelje, osu-
đuje se „invazija na Kuvajt od Iraka”, a u rezolucijama 661. i 674. još se osuđuje i
„okupacija” Kuvajta.
U vrijeme napada bivše JNA na Hrvatsku, u rezolucijama o bivšoj Jugoslaviji
713. i 721. (1991), navodi se da „produljenje (i pogoršanje) te situacije čini prijetnju
međunarodnomu miru i sigurnosti”. Slično je i u rezoluciji 757. (1992), kojom su
temeljem glave VII. Povelje naložene opsežne sankcije protiv SRJ, istaknuto „da
situacija u Bosni i Hercegovini i u drugim dijelovima bivše Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije predstavlja prijetnju međunarodnomu miru i sigurnosti”. Ta se
kvalifikacija nije izmijenila glede situacije u Bosni i Hercegovini ni u rezoluciji 787.
iz te godine, kojom je obujam sankcija protiv SRJ bio proširen.
U nekim rijetkim rezolucijama kvalifikacija nedopuštenih čina bila je oštrija i
približavala se kvalifikaciji agresije. To su bile: osuda „vojne akcije Izraela” na po-
dručju Jordana (248 (1968)); „vojni napad” Izraela protiv Libanona (332 (1973)); „akt
agresije”, „oružani napad”, „agresivni akt” glede intervencija Južne Afrike u Angoli,
Zambiji i Lesotu (387. i 393. (1976)) i 527. (1982) itd.
Vjerojatno je u tome namjera da se očuvaju izgledi za političko rješenje krize
pristankom svih strana u sukobu, uključujući i samoga agresora.
U najmanjem broju slučajeva Vijeće je sigurnosti izričito ocijenilo neku si-
tuaciju „narušenjem mira”, i to u Koreji 1950, glede Falklandskih/Malvinskih
otoka 1982, u Iraku 1990. i u bivšoj Jugoslaviji 1993. godine.
U stvarnosti Vijeće sigurnosti nema nikakvu obvezu da ustanovi prijetnju
miru, narušenje mira ili agresiju. To spada u njegovu diskrecijsku vlast koju ono
može, ali i ne mora obavljati. Ali bilo da ono okvalificira neku takvu situaciju
ili to uopće ne učini, prema glavi VII. Povelje uvijek ima pravo propisati mjere
svojim pravno obvezujućim odlukama za sve države članice UN-a.
c. Privremene mjere. Međutim, i prije utvrđivanja činjenica i njihove kvali-
fikacije, Vijeće sigurnosti može pozvati države u pitanju da se pridržavaju pri-
vremenih mjera koje ono smatra potrebnima i poželjnima. Svrha je tih mjera
sprječavanje pogoršanja nastale situacije. Te mjere nipošto ne diraju u prava,
zahtjeve ili položaj odnosnih strana, ali će ono uzeti primjereno u obzir njihovo
neprihvaćanje (članak 40). Tu je, dakle, uvijek riječ o pravno neobvezujućim
preporukama koje još ne sadrže nikakvu osudu.
Tako je Vijeće sigurnosti pozivalo strane da trenutačno obustave sva neprija-

teljstva (npr. na Bliskomu istoku 1967. i 1973), da se njihove oružane snage vrate na
početne položaje (npr. pri izraelskoj invaziji u Libanonu 1982) te da ne poduzimaju
ništa što bi pogoršalo nastalu situaciju. Tu je uvijek riječ o privremenim mjerama s
namjerom da se atmosfera smiri i omoguće pregovori ili neki drugi način rješavanja
spora mirnim putem.
d. Preporuke i odluke Vijeća sigurnosti. U situacijama opasnim za mir Vijeće

sigurnosti može svojim rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili
svim članicama UN-a. Je li u nekoj rezoluciji riječ o običnoj preporuci ili obve-
zujućoj odluci može se zaključiti iz analize teksta navoda u pitanju.
Ako bi se neka država oglušila o preporuku njoj upućenu, može očekivati da
će u sljedećim rezolucijama protiv nje biti propisane odluke, pa i sankcije. Stoga
je pravni domašaj tih preporuka relativan ako je riječ o čvrstoj volji stalnih članica
Vijeća sigurnosti da se neko stanje okonča. Slično je i s navodima iz „predsjedničkih
izjava” Vijeća sigurnosti, koje u formalnomu smislu nisu rezolucije.
Kad je riječ o odlukama, Vijeće sigurnosti obično navodi da djeluje prema

glavi VII. Povelje (premda su i njegove preporuke predviđene u toj glavi), a rjeđe
se izravno poziva na članke 41. ili 42. te na članak 25. Povelje.
Mjere koje Vijeće sigurnosti poduzima svojim odlukama prema glavi VII.
mogu se podijeliti na one koje ne uključuju upotrebu sile (to su najčešće, ali
ne isključivo ekonomske sankcije protiv napadača) te na one koje uključuju
oružanu silu.
e. Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile. Vijeće sigurnosti ima široku
slobodu izbora takvih mjera koje može poduzeti da bi provelo svoje odluke. Ono
može naložiti svim državama članicama UN-a ili samo nekima od njih da pri-
mijene te mjere. One mogu biti ekonomske ili političke naravi, i to: „... potpuni
ili djelomični prekid ekonomskih odnosa te željezničkih, pomorskih, zračnih,
poštanskih, telegrafskih, radio i drugih sredstava veza, kao i prekid diplomatskih
odnosa” (članak 41).
Embargo na izvoz strateških proizvoda u Sjevernu Koreju bio je najprije preporu-

čen rezolucijom Opće skupštine iz svibnja 1951. Tek od polovice šezdesetih godina
prošloga stoljeća Vijeće sigurnosti sve češće nameće te mjere, i to između 1966. i
1980. protiv rasističke Rodezije, potom protiv Iraka u doba invazije na Kuvajt od
1990. do 2003, protiv Libije od 1992. i 1993. do 1999, na području bivše Jugoslavije
od 1991. do 1996, protiv Liberije od 1992. i Haitija od 1993.
Rezolucijom 713. od 25. rujna 1991. bio je nametnut opći i potpuni embargo na
izvoz oružja u Jugoslaviju, koji je bio dokinut tek koncem 1995. Ta neselektivna mjera
ubrzo se pokazala kontraproduktivnom. Ona je pogodovala srpskoj strani u sukobu
koja je prisvojila najveći dio oružja bivše JNA, a pogađala je njezine žrtve koje često
nisu imale nikakvih sredstava za obranu. Zato je taj embargo ustvari produljio sukob
u Hrvatskoj, a naročito u Bosni i Hercegovini.
Ali od početka sukoba u Bosni i Hercegovini, Vijeće je sigurnosti postupno
uvodilo sve jače ekonomske sankcije protiv SRJ (Srbije i Crne Gore), uključujući
poslovne transakcije i zračni prijevoz (rezolucije 752., 757. i 787. (1992)). One su
bile proširene na područja pod kontrolom srpskih snaga u Bosni i Hercegovini i Hr-
vatskoj, usporedo sa zamrzavanjem imovine SRJ i njezinih poduzeća u inozemstvu
te blokiranjem njezinih luka (82 (1993)). Prije toga, rezolucijom 781. (1992) bilo je
zabranjeno nadlijetanje vojnih zrakoplova iznad Bosne i Hercegovine (781. (1992)).
Nakon potpisivanja Daytonskoga mirovnoga sporazuma te su mjere protiv SRJ
rezolucijom 1022. od 22. studenog 1995. najprije bile na neograničeno vrijeme sus-
pendirane (osim glede Republike Srpske u Bosni i Hercegovini), a bile su okončane
rezolucijom 1074. (1996).
Među kolektivnim mjerama poduzetima protiv Libije i SRJ u 1992. bio je nalog
svim državama da smanje broj i razinu svoga diplomatskoga osoblja u tim zemljama
i nametnu iste mjere misijama tih država u svojim zemljama. Kako sa SRJ time nisu
bili prekinuti diplomatski odnosi, ona je iz toga bila izvela zaključak da su sve druge
države time neizravno priznale njezin identitet i kontinuitet s bivšom SFRJ unatoč
rezolucijama Vijeća sigurnosti i odlukama drugih organizacija koje su potvrdile da
SFRJ više ne postoji.
Ako se dosljedno provode, ekonomske sankcije ne pogađaju samo državu protiv
koje su usmjerene nego pokatkad čak i više države u njezinu susjedstvu koje su ovi-
sne o trgovini s njome i tranzitu preko njezina područja. Povelja je u dvama propi-
sima nastojala pružiti rješenje toga osjetljivog pitanja. Članovi UN-a udružuju se da
bi se uzajamno pomogli u izvršenju mjera koje odredi Vijeće sigurnosti (članak 49).
Prema drugomu propisu, u slučaju preventivnih ili prisilnih mjera protiv bilo koje
države, „svaka druga država, članica ili nečlanica Ujedinjenih nacija, ako se nalazi u
posebnim ekonomskim teškoćama zbog izvršenja tih mjera, ima pravo savjetovati
se s Vijećem sigurnosti o rješavanju tih teškoća” (članak 50).
Dosad poduzete akcije u te svrhe bile su gotovo bez učinka. Rezolucijom 386.
(1976) Vijeće je sigurnosti apeliralo na sve države i organizacije iz sustava UN-a da
pruže posebnu pomoć Mozambiku zbog štete proizišle iz sankcija protiv Rodezije.
Odbor za sankcije protiv Iraka ustanovljen rezolucijama 661. i 666. (1990), trebao je
između drugih brojnih zadataka odrediti države kojima treba pružiti ekonomsku i
financijsku pomoć. U doba izvršenja sankcija protiv SRJ neke susjedne države (Ma-
kedonija, Bugarska) također su tražile takvu pomoć, ali ne znamo jesu li je dobile.
Slabost je ekonomskih i drugih nenasilnih mjera to što se njihove posljedice
pokazuju učinkovitima tek na dulji rok, i to obično kada je prestao razlog za nji-
hovo djelovanje. Ali one odmah pogađaju civilno stanovništvo u državi u pitanju
(uključujući manjine koje mogu biti žrtve njezina opresivnoga režima), a ne i
vlastodršce koji su odlučni da produlje sa svojom agresivnom politikom. One
pogotovo nisu sredstvo za brzo okončanje produljenih međunarodnih zločina
za koje su ti vlastodršci odgovorni.
Među mjere te vrste valja ubrojiti i ustanovljenje rezolucijom 827. (1993) Me-
đunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju te rezolucijom 955 (1994)
takvoga Tribunala za Ruandu (v. supra, §60 pod iv i v). Nakon ustanovljenja (stal-
noga) Međunarodnog kaznenog suda Vijeće sigurnosti može temeljem glave VII.
Povelje uputiti neku sličnu situaciju tužitelju toga Suda, i to bez obzira na to gdje su
se zločini u njegovoj nadležnosti dogodili (v. supra, §60, pod vi).
f. Oružana akcija. Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere koje ne uključuju

upotrebu oružane sile ne bi odgovarale ili ako se već pokazalo da ne odgovara-
ju, „ono može poduzeti pomoću zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga takvu
akciju koju smatra potrebnom za održavanje ili uspostavljanje međunarodnoga
mira i sigurnosti”. Dalje se predviđa da „ta akcija može obuhvatiti demonstra-
cije, blokadu i druge operacije zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga članova
Ujedinjenih nacija” (članak 42).
Da bi Vijeće sigurnosti moglo učinkovito djelovati u toj oblasti, Povelja pred-
viđa da svi članovi UN-a sklope posebne sporazume s Vijećem sigurnosti o
stavljanju Vijeću na raspolaganje, na njegov poziv, oružanih snaga, pomoći i
olakšica, uključujući pravo prolaska preko njihova teritorija (članak 43). Uz to,
članovi UN-a drže neposredno raspoložive kontingente svojih zračnih snaga
radi zajedničke međunarodne prisilne akcije, ali u granicama tih sporazuma
(članak 45).
Umjesto stvaranja istinske međunarodne vojske neovisne o državama članicama
i pod neposrednim zapovjedništvom Vijeća sigurnosti (Francuska je nešto slično
zagovarala već pri osnivanju Lige naroda 1919), tekst Povelje tako predviđa stvaranje
snaga UN-a temeljem tih sporazuma s državama članicama, s pomoću kojih bi Vijeće
sigurnosti trebalo izravno suzbijati prijetnje miru, narušenja mira ili čine agresije.
Glava VII. Povelje u tu svrhu predviđa i osnivanje Odbora vojnoga štaba sastav-
ljenog od načelnika štabova stalnih članica Vijeća sigurnosti ili njihovih zamjenika
da ga savjetuje i pomaže mu u svim pitanjima koja se tiču vojnih sredstava za odr-
žavanje međunarodnog mira i sigurnosti, upotrebe i zapovjedništva snaga stavljenih
na njegovo raspoloženje, reguliranje oružanja i moguće razoružanje (članak 47).

Planove za upotrebu oružanih snaga izrađuje Vijeće sigurnosti uz pomoć Odbora
vojnog štaba (članak 46).
Ali sve do kuvajtske krize u 1990. i 1991, Odbor vojnoga štaba nije vršio nikakve
praktične funkcije. U toj krizi on je privremeno vršio važnu funkciju koordinacije,
s obzirom na to da su sve stalne članice Vijeća sigurnosti bile voljne surađivati u
suzbijanju iračke agresije. Ali njegova je funkcija bila praktično okončana odmah
poslije poduzimanju oružane akcije pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država.
Kao izravna posljedica izbijanja hladnoga rata već u trenutku ustanovljenja
organa UN-a nikada nije bio sklopljen ni jedan Poveljom predviđen sporazum
s državama članicama. Zamišljeno djelovanje Vijeća sigurnosti prema glavi VII.
Povelje (iz članka 42) nije nikada bilo ostvareno.
Umjesto akcija pod zapovjedništvom Odbora vojnoga štaba, Vijeće je si-
gurnosti izravno ili neizravno odobravalo tzv. koalicijama voljnih i sposobnih
država (coalitions of willing and able States) da obavljaju zadaću ponovnoga
uspostavljanja mira. Od tih se koalicija u svim slučajevima tražilo da ga obavje-
šćuju o svim poduzetim mjerama.
Takva delegacija ovlasti nikada u praksi ne nameće obvezu svih država člani-
ca UN-a da sudjeluju u tim kolektivnim oružanim akcijama. Time svaka od tih
država može odlučiti da u njima ne sudjeluje, a da time ne prekrši svoje obveze
iz Povelje.24
Naprotiv, kad je riječ o mjerama koje ne uključuju upotrebu oružane sile, npr.
o trgovinskom embargu, one se nameću kao pravna obveza svim članicama, a
pokatkad se protežu na sve države svijeta.
Prvi primjer takve oružane akcije zbio se u Južnoj Koreji kao reakcija na agresiju
iz Sjeverne Koreje. Ali ta je akcija bila rezultat spleta okolnosti koji se teško može
ponoviti: 25. lipnja 1950. oružane snage Sjeverne Koreje prešle su 38. usporednik koji
je tada dijelio dvije korejske države. Istoga dana, na zahtjev Sjedinjenih Američkih
Država, sastalo se Vijeće sigurnosti i usvojilo rezoluciju 82. (1950) kojom je sve čla-
nice UN-a pozvalo da pruže pomoć Ujedinjenim nacijama u postizanju povlačenja
sjevernokorejskih snaga te da se suzdrže od pružanja pomoći vlastima Sjeverne
Koreje. Dva dana kasnije Vijeće sigurnosti usvojilo je rezoluciju 83. (1950) u kojoj je
ustanovilo „narušenje mira” i preporučilo državama članicama da Republici Koreji
pruže pomoć nužnu za suzbijanje oružanog napada i za ponovno uspostavljanje
međunarodnoga mira i sigurnosti na tome području. Treća u nizu rezolucija, 84.
(1950) od 7. srpnja te godine zatražila je od Sjedinjenih Američkih Država da imenu-
ju zapovjednika zajedničkih oružanih snaga i dopustila je upotrebu zastave UN-a.25
24
Drukčije je, međutim, s članicama vojnih saveza poput NATO-a kada se one kolektivno uklju-
čuju u takve akcije.
25
Predstavnik bivše Jugoslavije, koja je tada bila nestalna članica Vijeća sigurnosti, jedini se suz-
Jedini razlog što su sve te tri rezolucije uopće mogle biti usvojene bila je odsut-
nost predstavnika Sovjetskog Saveza u Vijeću sigurnosti, kao protest zbog toga jer je
mjesto Kine zauzimao predstavnik vlade s Tajvana, a ne onaj iz Pekinga. Kada se na
početku kolovoza te godine sovjetski predstavnik vratio u Vijeće sigurnosti, svojim
je vetom blokirao svaku daljnju akciju, ali više nije mogao vratiti već ustanovljeno
stanje. Također nisu pomogle tvrdnje Sovjetskoga Saveza da su rezolucije usvojene
u odsutnosti njegova predstavnika neustavne.
Ali premda pod zastavom UN-a, kontingenti iz šesnaest država članica bili su
pod stvarnim zapovjedništvom Sjedinjenih Američkih Država, koje su u Koreju
poslale najveći dio trupa. Ta improvizirana akcija otkrila je sve nedostatke sustava
iz glave VII. Povelje, ali je zacrtala daljnje djelovanje UN-a u sličnim situacijama
h
Oružana intervencija UN-a u Iraku bila je do danas jedina koja je odobrena i
vođena na temelju cjeline propisâ iz glave VII. Povelje iako opet ne točno onako
kako svaka njezina odredba predviđa.
Istoga dana poslije napada Iraka na Kuvajt 2. kolovoza 1990, Vijeće je sigur-
nosti jednoglasno usvojilo rezoluciju 660, kojom je osudilo tu invaziju i zatražilo
trenutačno i bezuvjetno iračko povlačenje. Rezolucijom 662. od 9. kolovoza pro-
glasilo je iračku aneksiju Kuvajta ništavom i nepostojećom. Države i međunarodne
organizacije bile su pozvane da se suzdrže od bilo kakve akcije ili postupka koji bi
se mogli protumačiti posrednim priznanjem te aneksije. Djelujući prema glavi VII.
Povelje, Vijeće je sigurnosti u rezoluciji 664. zatražilo od Iraka da odmah dopusti
napuštanje njegova područja državljanima trećih zemalja. U rezoluciji 667. osudilo
je iračke agresivne akte protiv stranih diplomatskih prostorija i osoblja u Kuvajtu,
uključujući otmice stranih državljana iz njih i zatražilo zaštitu tih diplomatskih pro-
storija i osoblja.
Ali svjesno da je odnos Iraka prema svim tim rezolucijama i mjerama bio neza-
dovoljavajući, Vijeće je sigurnosti 29. studenoga 1990. usvojilo rezoluciju 678. kojom
mu je dalo posljednju priliku da se povuče iz Kuvajta i izvrši sve te rezolucije. Tom
je rezolucijom ono ovlastilo države koje surađuju s vladom Kuvajta (u izgnanstvu)
da „upotrijebe sve mjere neophodne za izvršenje rezolucije 660. svih kasnijih rele-
vantnih rezolucija i da uspostave međunarodni mir i sigurnost u tome području”.
To je bila formula za ovlast za vojnu intervenciju.
Postavljeni je rok 15. siječnja 1991. istekao. Koalicija država pod vodstvom Sje-
dinjenih Američkih Država poduzela je sljedećega dana oružanu akciju s kopnenim,
zračnim i pomorskim snagama kojom je Iraku nanijela vojnički poraz, izbacila je
sve iračke snage iz Kuvajta i privremeno zaposjela dio graničnoga iračkog područja.
držao pri usvajanju prve rezolucije, jedini je glasovao protiv druge, a pri usvajanju treće suzdržao
se s predstavnicima Egipta i Indije. Očito je da je, bez instrukcija iz Beograda, morao odlučivati
sam, i da se pri usvajanju prvih dviju rezolucija nije snašao. Jugoslavija je tada već bila u dubo-
kom sukobu sa Sovjetskim Savezom i s ostalim državama članicama Informbiroa.
Ta je akcija izvedena pod nadzorom Vijeća sigurnosti, ali ne i pod njegovim zapo-
vjedništvom. Od 16. siječnja 1991. njegov Odbor vojnog štaba nije više imao stvar-
ne odgovornosti. Na tome se primjeru pokazalo da kada pet stalnih članica Vijeća
sigurnosti surađuje, i oružana akcija temeljem glave VII. Povelje potaje mogućom,
čak i u nedostatku sklopljenih sporazuma svih članica UN-a kako ih predviđa njezin
članak 43. Dakle, moguće je poduzeti intervenciju temeljem članka 42. neovisno od
članka 43.
Nakon svoga vojničkoga poraza, Irak je trebao ispuniti sve teške uvjete koji su
mu nametnuti rezolucijom Vijeća sigurnosti 687. od 3. travnja 1991, da bi došlo do
konačnog prekida neprijateljstava. Podrazumijeva se da je ta rezolucija bila također
usvojena temeljem glave VII, ali bilo je neobično da ona traži i pristanak Iraka na pri-
silne mjere koje je propisalo Vijeće sigurnosti. Riječ je dakle o nekoj vrsti „mirovnoga
ugovora” koji je, poput gotovo svih drugih ugovora te vrste, nametnut pobijeđenoj
strani u oružanom sukobu.
Rezolucija 687. predvidjela je konačno ustanovljenje i obilježavanje na terenu
granice s Kuvajtom, prihvaćanje promatrača UN-a, uništenje cjelokupnog kemijskog
i biološkoga oružja i dalekometnih raketa, bezuvjetno odricanje od nuklearnoga
oružja pod međunarodnom kontrolom te plaćanje reparacija putem kompenza-
cijskoga fonda koji vodi jedna međunarodna komisija. Predviđeno je da se taj fond
opskrbljuje postotkom zarade iz prodane iračke nafte. Ali, iako je Irak prihvatio sve
te teške uvjete, gdje god je mogao, opstruirao ih je sprječavajući rad i povremeno
prekidajući suradnju s međunarodnim promatračima.
U 2003. godini, bez ovlasti Vijeća sigurnosti, Sjedinjene Američke Države i Bri-
tanija napale su i okupirale Irak i zbacile režim Saddama Husseina. One potom nisu
našle nikakve tragove ofenzivnoga biološkog i kemijskog oružja opasnih za okolne
zemlje niti su mogle dokazati da je srušeni režim pomagao Al-Qa’idu u njezinim
terorističkim djelatnostima. To je prije bio izgovor za tu jednostranu oružanu in-
tervenciju.
h
Nakon hladnoga rata Vijeće sigurnosti odobravalo je upotrebu oružane sile
radi postizanja nekih posebnih ciljeva: provođenja embarga protiv režima u
rasističkoj Južnoj Rodeziji između 1965. i 1980, protiv zločinačkog režima u
Sijera Leoneu između 1992. i 1998, radi osiguranja humanitarnih koridora i
zona sigurnosti u Somaliji između 1992. i 1995. te u istom razdoblju u Bosni i
Hercegovini, potom u Ruandi 1994, u Albaniji 1997, u Srednjoafričkih Republici
iste godine. Napokon, u jednom je slučaju bila riječ o slanju oružanih snaga
1994. i 1995. godine u Haiti radi „obnavljanja demokratske vlasti”.
3. Opća skupština. Povelja UN-a Općoj je skupštini namijenila supsidijarnu
funkciju u odnosu na onu Vijeća sigurnosti, i to ne samo u rješavanju sporova
nego i glede svih drugih mjera za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti.
Tako napose članak 11(2). ističe da svako pitanje gdje je potrebna „akcija” Opća
skupština upućuje Vijeću sigurnosti prije ili poslije rasprave.
Ali prema člancima 10. i 14. Povelje, Opća skupština može raspravljati o svim
pitanjima koja ulaze u okvir Povelje i preporučivati mjere za mirno uređenje
svake situacije. Ona može davati preporuke državama članicama i/ili Vijeću
sigurnosti.
U doba korejske krize 1950, nakon što se sovjetski predstavnik bio vratio u Vi-
jeće sigurnosti i svojim vetom sprječavao svaku daljnju njegovu odluku, Sjedinjene
Američke Države, koje su tada imale sigurnu većinu u Općoj skupštini, pripremile
su alternativni mehanizam. Taj mehanizam trebao je otkloniti tu prazninu u sustavu
kolektivne sigurnosti iz Povelje.
Dana 3. studenoga 1950. Opća je skupština bila usvojila rezoluciju 377A (V)
pod naslovom Ujedinjeni za mir. U njoj je bilo predviđeno da, ako zbog nedostatka
jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nije u stanju izvršavati svoju od-
govornost za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti, Opća skupština mora
odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može
državama članicama preporučiti (ali ne i naložiti) i upotrebu oružanih snaga. Ako
Opća skupština u to vrijeme ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24 sata u hitno
izvanredno zasjedanje.
Tom rezolucijom osnovani su Komisija za promatranje mira i Odbor za kolek-
tivne mjere. Ovaj drugi trebao je stvarno zamijeniti funkciju Vijeća sigurnosti u
organiziranju i upućivanju nacionalnih oružanih snaga država članica UN-a radi
održavanja međunarodnog mira, i to na temelju preporuka Opće skupštine.
Ali temeljem te rezolucije, u uvjetima narušenja mira ili agresije neke države,
Opća skupština nije nikada bila preporučila upotrebu oružanih snaga UN-a u svrhu
suzbijanja agresije. Iz njezinih preporuka proizišla je praksa slanja oružanih snaga
UN-a u mirovne misije, mandat kojih je posve različit od onoga kako ga predviđa
glava VII. Povelje. Potom je i Vijeće sigurnosti donosilo odluke o upućivanju takvih
mirovnih misija, pa i temeljeći se na svojim ovlastima iz glave VII. Povelje (vidi dalje
pod 5).
Politički razlog zbog koga se postupak iz te rezolucije nije pokazao značajnijim
bila je promjena odnosa snaga u Općoj skupštini. Kao rezultat procesa dekoloni-
zacije, nakon 1950. godine Sjedinjene Američke Države su u Općoj skupštini bile
izgubile većinu na koju su mogle utjecati. Iz nove većine nastao je pokret nesvrstanih
zemalja koji je pokatkad usvajao preoštre i radikalne rezolucije, a da nije imao vojnu,
političku i ekonomsku moć da ih provede.
Osim Sovjetskoga Saveza, i Francuskoj je bilo stalo da Vijeće sigurnosti sačuva
sve svoje ovlasti predviđene Poveljom, pa i uz cijenu paralize njegova djelovanja u
nekim situacijama opasnim za mir. Naime, nije se samo Sovjetski Savez koristio
vetom ili mogućnošću veta da bi onemogućio kolektivnu akciju suprotnu svojim
interesima.
4. Regionalni sporazumi. Glede upotrebe oružanih snaga vojnih saveza ili
ad hoc koalicija u stranim zemljama, glava VIII. Povelje UN-a jasna je: „Vijeće
sigurnosti upotrebljava, gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za
provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali se nikakva prisilna akcija ne
poduzima... bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti...” (članak 53(1)).
Dakle članak 53(1). Povelje odnosi se na dvije situacije. Vijeće sigurnosti
može pozvati neki regionalni sporazum ili ustanovu da poduzme prisilnu akciju.
Drugi dio toga propisa odnosi se na situaciju u kojoj regionalna organizacija
želi na svoju inicijativu poduzeti takvu prisilnu akciju. Tada ona mora od Vijeća
sigurnosti dobiti izričito odobrenje za njezino poduzimanje.
Pri tome druga odredba Povelje nalaže: „Vijeće sigurnosti treba da u svako
doba bude potpuno obavještavano o djelatnostima koje se poduzimaju ili na-
mjeravaju poduzeti na temelju regionalnih sporazuma ili od strane regionalnih
ustanova za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti” (članak 54).
To, međutim, podrazumijeva da, osim dužnosti obavještavanja, prethodno
odobrenje Vijeća sigurnosti u načelu ne bi bilo potrebno ako bi uz pristanak
države ili država u kojima se takve snage stacioniraju one obavljale isključivo
promatračke ili mirovne misije kako dalje slijedi.
Nakon hladnoga rata takvo je odobrenje davano 2004. Europskoj uniji za akciju u
Bosni i Hercegovini, 2006. i 2007. Afričkoj uniji za akciju u Sudanu i 2007. u Somaliji.
Ali bilo je slučajeva da su ta odobrenja davana i naknadno. U vrijeme krize u
Liberiji, Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS) ustanovila je
1990. mirovne snage (ECOMOG) koje je ovlastila da upotrijebe silu u toj zemlji.
Vijeće sigurnosti rezolucijom 788. (1992) podržalo je sve te akcije i izrazilo zahval-
nost ECOWAS-u.
Kao odgovor na krizu u Sijera Leoneu ECOWAS je 1997. ovlastio ECOMOG
da poduzme mirovnu akciju i u toj zemlji. Vijeće je sigurnosti naknadno podržalo i
tu akciju, propisalo je sankcije protiv režima u toj zemlji i ECOMOG je zamijenilo
snagama UN-a.
5. Promatračke i mirovne misije. Takve misije, a napose one druge, nisu
predviđene u Povelji UN-a.
Prva promatračka misija UN-a bila je odaslana 1947. u Grčku koja je tada bila
zahvaćena građanskim ratom, i to temeljem rezolucije Opće skupštine (109).
Promatrači su na grčkoj strani granice nadgledali pristiže li iz susjednih zemalja
(osobito iz Jugoslavije) oružje i streljivo za ustanike. Misija je trajala do 1954. Ali
taj je ustanak bio prije toga ugušen, nakon što je Jugoslavija već 1949. zatvorila
svoju granicu s Grčkom zbog svoga sukoba sa Sovjetskim Savezom.
Godine 1948. rezolucijom Vijeća sigurnosti 5. bili su odaslani vojni promatrači
u tadašnju Palestinu da bi nadgledali privremeno primirje postignuto te godine.
Potom je „Organizacija za nadgledanje primirja” dobila mandat da nadgleda izvr-
šenje sporazuma o primirju iz 1949. te mnogo kasnije i sporazum o prekidu vatre
iz lipnja 1967.
U 1948. bili su temeljem rezolucije Vijeća sigurnosti 47. postavljeni promatrači u

Indiju i Pakistan da bi nadgledali situaciju u Jammu i Kašmiru. Takve promatračke
misije danas djeluju širom svijeta.
Ali vojna intervencija Britanije i Francuske u zoni Sueskoga kanala u Egiptu
te s njome usklađeno izraelsko zauzeće Sinajskoga poluotoka između listopada i
prosinca 1956. bili su povod za prvo hitno izvanredno zasjedanje Opće skupšti-
ne temeljem njezine rezolucije „Ujedinjeni za mir”. Rezolucijom od 2. studenoga,
Opća je skupština preporučila stranama u sukobu prekid neprijateljstava, što u
toj situaciji nije bilo dovoljno. Novom rezolucijom (998-ES-I) od 4. studenoga
ona je „uz pristanak zainteresiranih nacija” ustanovila „Međunarodne snage
UN-a za brzo djelovanje” (UNEF – United Nations Emmergency Force).
Time su rođene prve „plave kacige”. Zadaća te naoružane formacije, sastav-
ljene od kontingenata iz više država, bila je nadziranje prekida vatre, povlačenje
izraelskih snaga sa Sinajskoga poluotoka te njezino smještanje na egipatskoj
strani granice s Izraelom da bi spriječila oružane sukobe dviju strana. Te su
snage tamo obavljale svoju misiju razdvajanja sve dok na zahtjev Egipta nisu
bile povučene 19. svibnja 1967. uoči „rata od šest dana”. U tome su ratu Egipat,
Jordan i Sirija doživjeli težak vojni poraz čije sve posljedice još nisu uklonjene.
Odluku o povlačenju tih snaga donio je glavni tajnik UN-a i njezina zakonitost
bila je tada predmetom osporavanja. Nakon toga Vijeće sigurnosti upućuje mirovne
misije samo na godinu dana ili šest mjeseci i potom se njihov mandat može obnoviti.
To pruža apstraktnu mogućnost državi domaćinu da ih poslije isteka tih rokova
jednostrano otkaže. Ali ako su u mirovnoj misiji angažirane znatne snage stranih
zemalja, takav jednostrani otkaz teško se može politički zamisliti.
Druga važna mirovna operacija UN-a bila je ona u Kongu od 1960. godine. Na-
kon proglašenja neovisnosti te zemlje i povlačenja belgijskih trupa, izbile su pobune
u novoj kongoanskoj vojsci, koje su prerasle u ustanke i kaotično stanje. Vijeće je
sigurnosti rezolucijama 143. i 145. iz lipnja te godine ovlastilo glavnoga tajnika Daga
Hammarskjölda da osigura nužnu vojnu pomoć kongoanskoj Vladi. On je taj mandat
vršio tako da je došao u sukob s Francuskom, Belgijom i Sovjetskim Savezom. Po-
ginuo je 1961. kada je njegov avion bio srušen u Sjevernoj Rodeziji (danas Zambiji)
u do danas nerazjašnjenim okolnostima.
Poslije tih promatračkih i mirovnih misija uspostavljene su mnoge druge u
mnogim dijelovima svijeta, pa i na prostoru bivše Jugoslavije. Promatračke su
misije relativno malobrojne i imaju za zadaću promatranje i obavještavanje. Mi-
rovne misije sastoje se od oružanih snaga koje se postavljaju između sukobljenih
strana tako da bi ponovno izbijanje neprijateljstava bilo moguće jedino ako se
napadnu same te snage i time agresor sam sebe otkrije. Ali to razlikovanje nije
kruto. Neka prvotno promatračka misija može potom dobiti ovlasti mirovne
misije, poput UNPROFOR-a na prostoru bivše Jugoslavije.
Stoga se te mirovne misije veoma razlikuju od snaga UN-a koje se na neko

područje šalju temeljem glave VII. Povelje UN-a, ali s mandatom da suzbiju
agresiju. Sve one ovise o pristanku države na području koje su stacionirane, i ni
u kojemu slučaju ne mogu spriječiti agresiju, ali ni međunarodne zločine širokih
razmjera uključujući čak i genocid.
Tako te snage nisu mogle spriječiti spomenuti arapsko-izraelski rat od sedam
dana u 1967. kao ni tursku invaziju Cipra u 1974.
Osim države domaćina (uključujući, ako je riječ o unutarnjem sukobu, sve
zaraćene strane), te snage trebaju uživati stalnu podršku Vijeća sigurnosti, jer
ni bez nje ne mogu djelovati.
Egipatsko-izraelski mirovni ugovor iz 1979. predvidio je slanje na teren sna-
ga UN-a (tzv. UNEF II). Ali zbog sovjetske opstrukcije u Vijeću sigurnosti, njihov
je mandat istekao već u srpnju te godine. Stoga su se potom ustanovile posebne
međunarodne snage i promatrači uza sudjelovanje Sjedinjenih Američkih Država,
izvan UN-a.
Snage UN-a po svome su položaju zaista međunarodne i potpuno su in-
tegrirane u tu Organizaciju. Svaka promatračka i mirovna misija pomoćni je
organ bilo Opće skupštine ili Vijeća sigurnosti (ovisno o tome čijom je odlu-
kom nastala). Program njihova upućivanja na neko područje sastavlja glavni
tajnik pod nadzorom Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine. UN imenuje njihova
zapovjednika. Države koje daju svoje kontingente sklapaju o tome sporazume
s UN-om. One po pravilu same snose troškove svojih snaga.
Osim razdvajanja sukobljenih snaga, cilj je mirovnih misija smirivanje na-
petosti na terenu. Ali one mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće: da
vrše privremene upravne funkcije na nekomu području (npr. u Kambodži ili u
hrvatskom Podunavlju), nadgledaju izvršenje sporazuma o poštovanju ljudskih
prava i povratku izbjeglica, nadziru provođenje izbora, obučavaju lokalne poli-
cijske postrojbe, provjeravaju provođenje sporazuma o miru, nadziru izvršenje
sporazuma o povlačenju trupa i o demilitariziranim (razvojačenim) područjima
te da pomažu u akciji deminiranja terena itd.
I država na području koje te snage obavljaju misiju također sklapa sporazum
s UN-om. Taj se sporazum kompletira s pravilnikom glavnoga tajnika.
Godine 1999. glavni je tajnik izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za
mirovne operacije. Te odredbe uz ostalo predviđaju da su snage UN-a dužne pošto-
vati lokalne zakone i propise, a vlada države domaćina obvezuje se da će poštovati
isključivo međunarodnu narav mirovnih operacija. Nadalje se predviđaju odredbe
o olakšicama, opskrbi, privilegijama i imunitetima osoblja i imovine tih snaga te
o rješavanju sporova. U 1995. u krilu UN-a usvojena je i Konvencija o sigurnosti
osoblja UN-a i pridruženoga osoblja.
Uspjeh promatračkih i mirovnih misija ovisi o njihovu mandatu i o uvjetima

koji vladaju na području na koje se šalju. Ako neprijateljstva još traju, a zaraćene
snage nisu razdvojene, mirovne snage ne mogu nametnuti mir. One ne mogu
spriječiti ni zločine protiv civilnoga pučanstva, jer silu mogu upotrijebiti samo
u samoobrani, a prema svim stranama moraju biti nepristrane i trebaju uživati
povjerenje svih. Stoga će oružane snage koje se šalju u mirovnu misiju pretr-
pjeti neuspjeh tamo gdje treba silom nametnuti mir i spriječiti zločine i gdje je
potrebna oružana intervencija temeljem glave VII. Povelje.
6. Akcije Vijeća sigurnosti na području bivše SFRJ. Da bi sve te teškoće i pro-
mašaji bili jasniji, opisat ćemo akcije Vijeća sigurnosti na području bivše Jugoslavije
između 1991. i 1995. godine.
Kako smo prije naveli, u doba neskrivenoga napada bivše JNA u Hrvatskoj (na
Vukovar, u drugim dijelovima Podunavlja i u zapadnoj Slavoniji), Vijeće je sigurnosti
rezolucijom 713. od 25. rujna 1991. bilo nametnulo opći i potpuni embargo na izvoz
oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove.
U izvršenju sarajevskoga Sporazuma o prekidu vatre u Hrvatskoj od 2. siječnja
1992, Vijeće sigurnosti rezolucijom 743. od 21. veljače ustanovilo je „Zaštitne snage
UN-a” (UNPROFOR – United Nations Protection Force). Prema usvojenom izvješću
glavnoga tajnika, ta mirovna operacija trebala je biti privremena, da bi se stvorili
uvjeti mira i sigurnosti i postiglo cjelovito rješenje jugoslavenske krize. Te su snage
zaposjele četiri zone u Hrvatskoj pod srpskom kontrolom (UNPA-s), u kojima je prije
toga bilo široko obavljeno etničko čišćenje hrvatskoga i ostalog nesrpskog pučanstva
(istočna Slavonija, zapadna Slavonija te „Krajina” podijeljena na sjevernu i južnu
zonu). Oružje srpske milicije trebalo je biti uskladišteno i pod kontrolom UNPRO-
FOR-a, a JNA i hrvatski Zbor narodne garde trebalo je da napuste to područje. S
obzirom na to da je taj sporazum bio postignut pristankom svih strana, ta rezolucija
nije bila usvojena na temelju glave VII. Povelje.
U sljedećim mjesecima mandat UNPROFOR-a bio je prostorno proširivan. Re-
zolucijom 762. od 30. lipnja 1992. UNPROFOR je dobio zadaću nadgledati područja
još uvijek pod kontrolom JNA u južnoj Hrvatskoj, a rezolucijom 779. od 6. listopada
dobio je novu zadaću: da nadgleda povlačenje JNA kod Dubrovnika i demilitariza
ciju Prevlake.
Stanje se u Bosni i Hercegovini davno prije toga pogoršavalo, a naročito po pro-
glašenju rezultata referenduma o neovisnosti te zemlje 6. ožujka 1992. Tada je bilo
došlo do otvorene agresije JNA na tu zemlju.
U rezoluciji 757. od 30. svibnja, ponovo je zatraženo da elementi Hrvatske voj-
ske koji su navodno još uvijek bili prisutni u Bosni i Hercegovini poštuju odluku iz
rezolucije 752 od 15. svibnja. Trebali su se ili povući ili podvrgnuti središnjoj vlasti u
Sarajevu. Ali široke ekonomske i druge sankcije bile su nametnute samo SRJ (Srbiji i
Crnoj Gori). Temeljem sljedeće rezolucije 758. od 8. lipnja, ojačane snage UNPRO-
FOR-a postavile su vojne promatrače u Sarajevu.
Djelujući na temelju glave VII. Povelje, u rezoluciji 77. od 13. kolovoza, Vijeće
je sigurnosti pozvalo države da poduzmu same, ili putem regionalnih ustanova ili
sporazuma, u koordinaciji s UN-om „sve neophodne mjere” za isporuke pomoći

putem humanitarnih organizacija UN-a te za drugu humanitarnu pomoć Sarajevu i
ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je to potrebno. Navod „sve neophodne
mjere” prema rječniku UN-a ovlašćivao je upotrebu sile.
Rezolucijom 776. od 14. rujna 1992, mandat UNPROFOR-a u Bosni i Herce-
govini bio je proširen i ojačan, i to radi osiguranja konvoja humanitarne pomoći i
oslobađanja zatočenih osoba kada to zatraži Međunarodni komitet Crvenoga križa.
Ali je u izvješću glavnoga tajnika koje je prihvatilo Vijeće sigurnosti navedeno da
će UNPROFOR slijediti normalna pravila o mirovnim operacijama i upotrebljavati
silu jedino u samoobrani, te još ako ga se sprječava u njegovoj misiji. Uz to se ta
nova rezolucija nije pozvala na glavu VII. Povelje niti je spomenula „sve neophodne
mjere”. Time je taj mandat postao nedovoljan za izvršenje postavljenih zadataka, ali
i nedovoljno jasno definiran.
U daljnjem razvoju uloge UNPROFOR-a, rezolucijom 781. od 9. listopada te
godine ustanovljena je „zona zabrane leta” iznad Bosne i Hercegovine i okupiranih
dijelova Hrvatske za zrakoplove s nepokretnim i pokretnim krilima. Rezolucijom
816 (1993), usvojenom temeljem glave VII. Povelje, potvrđena je zona zabrane leta.
Na molbu glavnoga tajnika UN-a, nadzor nad tom zonom preuzeli su zrakoplovi
NATO-a. Bio je uveden sustav „dvostrukoga ključa”, po kojemu su upotrebu NATO-a
u bombardiranju pojedinačnih ciljeva trebali zajednički odobriti zapovjednici UN-a
i NATO-a, a bombardiranje je trebalo biti „u razmjeru s kršenjem obveza”.
Prije toga, rezolucijom 815. (1993) ustanovljeno je nekoliko „zaštićenih područ-
ja” u Bosni i Hercegovini s pretežito s muslimanskim življem, ali potpuno opkoljenim
srpskim snagama. U toj je rezoluciji glava VII. Povelje bila navedena jedino u kontek-
stu sigurnosti osoblja UNPROFOR-a. Tako je i u osiguranju tih zona UNPROFOR
imao pravo upotrijebiti silu samo u samoobrani. Na zahtjev glavnoga tajnika UN-a,
NATO je ustanovio zone od po 3 kilometra oko tih zaštićenih područja, s time da
je zona oko Goražda bila široka 20 kilometara, a oko Sarajeva bila je uspostavljena
zona od 20 kilometara iz koje se trebalo evakuirati sve teško naoružanje. Ta su se
područja smjela braniti i zračnim napadima, ali je svaku odluku o tome trebalo
donijeti po dvostrukom ključu.
Iako je UNPROFOR u tome sukobu nastojao ostati neutralan i zadržati povjere-
nje svih strana – a na masakre civila počinjene artiljerijskim granatama u Sarajevu
nije ni bio ovlašten reagirati – u proljeće 1995. njegovi su se odnosi sa srpskom
stranom bili pogoršali. Srpska je strana prekršila sporazum o evakuaciji teškoga
oružja oko Sarajeva, i to je dovelo do simboličnih bombardiranja njezinih položaja
iz zraka. Srpska je strana potom zarobila kao taoce nekoliko stotina pripadnika
UNPROFOR-a, a neke je držala vezane oko svojih vojnih postrojenja koja su bila
moguć cilj napada. Nakon oslobođenja tih talaca srpske su snage bile osvojile sigur-
nosnu zonu u Srebrenici, pobile su više od osam tisuća muškaraca, a sve preostalo
muslimansko stanovništvo izgnale su. Snage NATO-a tek su potom bile poduzele
ozbiljne zračne napade i u nekoliko su dana uništile srpska sredstva komunikacija.
Prije toga, u akcijama „Bljesak” i „Oluja” u Hrvatskoj su oslobođene sve zone, osim
one u Podunavlju. Hrvatska i bošnjačka strana i u Bosni i Hercegovini osvojile su
široka područja pa su time Srbi bili izgubili vojnu nadmoć. Sporazum o primirju,
prvi koji je srpska strana poštovala, bio je sklopljen 12. listopada 1995.
Prije toga, u ožujku 1995. mirovne operacije UN-a na čitavom tome području
bile su reorganizirane. UNPROFOR je do svoga ukinuća koncem te godine ostao
samo u Bosni i Hercegovini. Na području Hrvatske ustanovljen je UNCRO (UN
Confidence Restoration Operation) koji je djelovao u Podunavlju. U Makedoniji je
ustanovljena mala vojna promatračka misija pod nazivom UNPREDEP (UN Preven-
tive Deployment Force), koja tamo i danas uspješno djeluje.
Kao rezultat Daytonskoga mirovnog sporazuma parafiranog 25. studenoga 1995,
u Bosni i Hercegovini je po ovlasti rezolucije Vijeća sigurnosti 1031 UNPROFOR bio
zamijenjen multinacionalnim oružanim snagama pod nazivom IFOR, koji više nije
mirovna misija UN-a. Ali su tamo ustanovljene policijske snage UN-a (UN Inter-
national Police Task Force) sa zadaćom da obučavaju lokalnu policiju i pomažu joj.
Glavni uzrok neuspjeha te mirovne operacije UN-a u Bosni i Hercegovini i u
Hrvatskoj bio je što su se u situaciji agresije i okupacije područja nadmoćno nao-
ružanim srpskim snagama, i u uvjetima embarga na oružje, trebale uputiti oružane
snage UN-a s mandatom iz glave VII. Povelje, kakav su imale u suzbijanju iračke
agresije na Kuvajt.
UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju,
ali nikada s dovoljnim mandatom. Praktično on nikada nije imao ovlast upotrijebiti
oružanu silu izvan samoobrane. Silna flota članica NATO-a na Jadranu blokirala je
crnogorsku obalu, ali je nafta pred njezinim nosom ulazila u SRJ kopnenim putem
preko Albanije. A da je u jesen 1991. bio pred Dubrovnik upućen samo jedan nosač
aviona, sama bi njegova prisutnost vjerojatno spriječila opkoljavanje toga grada,
pad Vukovara i tragediju u Bosni i Hercegovini. Borbeni su avioni iz baza u Italiji
stalno nadlijetali prostor Bosne i Hercegovine i okupirana područja Hrvatske, ali do
kolovoza i rujna 1995. nisu bili ni od kakve pomoći. Možda ni odlučujući zračni udar
na srpska postrojenja ne bi uslijedio da nisu došla u opasnost preostala zaštićena
područja i potpuni fijasko NATO-a. Mandat UNPROFOR-a stalno je bio proširivan
kao posljedica traumatskih događaja, u kojima glavni tajnik UN-a i neki stalni čla-
novi Vijeća sigurnosti nisu htjeli prepoznati stvarnoga agresora.26
7. Oružane akcije bez odobrenja Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine. Kako
smo vidjeli, bilo je više slučajeva upotrebe oružane sile radi suzbijanja zločina i ne-
reda u pojedinim državama za koje su regionalne organizacije dobivale naknadno
odobrenje Vijeća sigurnosti. Ali u literaturi se najviše raspravlja o dvjema krupnim
oružanim akcijama uza sudjelovanje nekih od stalnih članica, koje Vijeće sigurnosti
nije ni prethodno ni naknadno odobrilo.
26
O situaciji na Kosovu gdje su oružane snage otpora organizirane tek nakon što su Daytonski
sporazumi ignorirali masovna kršenja ljudskih prava, vidi ukratko našu raspravu – „Intervencija
NATO snaga protiv Savezne Republike Jugoslavije: Pravna analiza”, Politička misao, 1999, br. 4,
Zagreb, str. 79-99, napose str. 94-96.
Prva je bila NATO-ova akcija bombardiranja područja Srbije, uključujući Koso-

vo, koja je otpočela 23. ožujka 1999. i trajala je sedam tjedana. Ta kolektivna akcija
nije dobila podršku Vijeća sigurnosti jer su joj se oduprle Ruska Federacija i Kina.
Nakon što su bile razbijene snage Vojske Jugoslavije i srpske policije na Kosovu,
Vijeće je sigurnosti uz pristanak Savezne Republike Jugoslavije jednoglasno usvojilo
10. lipnja te godine opsežnu rezoluciju 1244.
Temeljem te rezolucije sve srpske snage bile su povučene s Kosova i zamijenjene
međunarodnim sigurnosnim snagama. Pod vodstvom glavnoga tajnika UN-a uve-
dena je privremena civilna uprava za Kosovo. Osiguran je i povratak svih izbjeglica
i prognanika u njihove domove.
Ali kao dio te nagodbe ta rezolucija potvrđuje „obvezu svih država članica za
suverenošću i teritorijalnom cjelovitošću Savezne Republike Jugoslavije i drugih
država u regionu, kako je to predviđeno u Helsinškom završnom aktu”. Za Kosovo
se predviđa opsežna i djelotvorna autonomija. Temeljeći se na toj obvezi, Srbija je
ishodila rezoluciju Opće skupštine UN-a 63/3 od 10. listopada 2008. kojom se od
Međunarodnoga suda u Den Haagu zatražilo savjetodavno mišljenje na pitanje:
„je li jednostrano proglašenje neovisnosti od privremenih institucija samouprave
Kosova u skladu s međunarodnim pravom?” Izricanje toga savjetodavnog mišljenja
očekuje se u 2010. godini.
Unatoč tomu što su predstavnici Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti osudili NATO-
-ovo bombardiranje kao „flagrantno kršenje međunarodnoga prava”, jednoglasno
prihvaćena rezolucija 1244. iz lipnja te godine može se protumačiti kao neizravan
pristanak na primjenu sile regionalne organizacije (NATO-a) bez prethodnoga odo-
brenja Vijeća sigurnosti. Tu je u stvarnosti bila riječ o humanitarnoj intervenciji
radi okončanja zločina širokih razmjera protiv kosovskih civila i stoga ta akcija nije
solidan presedan za buduće slične akcije.
Nešto se slično zbilo kada su 20. ožujka 2003. snage Sjedinjenih Američkih Dr-
žava i Britanije izvršile napad na Irak i svrgnule režim Saddama Husseina. To je
zaposjedanje bilo manjkavo pripremljeno i te okupacijske snage u početku nisu bile
u stanju spriječiti pljačke, terorističke napade i lokalne pobune pojedinih frakcija
stanovništva. Ali su rezolucijom 1483. od 22. svibnja te godine Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama i Britaniji bile priznate specifične ovlasti, odgovornosti i obveze
okupacijske sile u Iraku.
Organizacijom izbora nekoliko puta oformile su se iračke vlasti na koje Vijeće
sigurnosti svojim rezolucijama prenosi ovlasti. One danas mogu okončati prisutnost
stranih trupa na području svoje zemlje. Time su te oružane snage postupno zadobile
značajke mirovne misije uz pristanak vlade o kojoj je riječ.
Ali snažni otpori slanju tih trupa u Sjedinjenim Američkim Državama i Britaniji,
i njihove žrtve, ne čine ni tu neovlaštenu oružanu akciju podobnom za budućnost
kao presedan.
8. Kratak zaključak. Tako je pet stalnih članica Vijeća sigurnosti očuvalo

svoj presudan utjecaj na međunarodna zbivanja i na akcije UN-a, ali bez neke
stvarne odgovornosti glede sprječavanja oružane agresije i međunarodnih zlo-

čina u širokim razmjerima, uključujući tu čak i genocid. Svaku inicijativu protiv
bilo koje stalne članice, ili druge države pod njezinom zaštitom, ta zemlja može
spriječiti svojim vetom u Vijeću sigurnosti. Ali ako Vijeće poduzme neku akciju
u odsutnosti veta, ni jedna od stalnih članica potom je ne može svojim vetom
obustaviti.27
Članak 25. Povelje UN-a navodi: „Članovi Ujedinjenih nacija sporazumni
su da prihvate i izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti u skladu s ovom Poveljom.”
Ipak zakonitost odluka Vijeća sigurnosti nije podvrgnuta nikakvoj sudskoj kon-
troli. Ako bi Međunarodni sud i ustanovio u okviru svoje nadležnosti da neka
njegova odluka nije bila u skladu s Poveljom, taj pravorijek ne bi utjecao na tu
konkretnu odluku jer je Vijeće sigurnosti politički organ koji donosi političke
odluke. S druge strane, osim što neku državu može proglasiti agresorom, ono
inače nema pravo da utvrđuje odgovornost država za počinjenje međunarodno
protupravnih djela. Možda upravo zbog toga ono izbjegava takve kvalifikacije.
Vijeće sigurnosti nije podvrgnuto ni političkoj kontroli nekoga drugog tijela.
Istina je da temeljem članka 15(1). Povelje: „Opća skupština prima i razmatra
godišnja i posebna izvješća Vijeća sigurnosti”, koja „obuhvaćaju prikaz mjera
koje je Vijeće sigurnosti zaključilo ili poduzelo radi održavanja međunarodnoga
mira i sigurnosti”. Ali rasprava o tim izvješćima ne podrazumijeva nadležnost
Opće skupštine da ih odobrava ili ne odobrava.
h
Upravo se na ovoj temi izražava sva kompleksnost odnosa sile i međunarod-
noga prava. Oni koji silu pretpostavljaju pravu u krivu su jer se sukobljavanja
politika sile različitih država ipak upravljaju pravnim pravilima, u ovomu slučaju
nekim pravilima iz Povelje UN-a. U malim državama koje poput Hrvatske ne
raspolažu silom, pravila međunarodnoga prava počesto se ignoriraju ili pod-
cjenjuju jer ih donosioci političkih odluka uopće ili dovoljno ne poznaju. Uz to
se svatko tamo predstavlja profesorom međunarodnoga prava. Najpogubnije
je kada neka mala država oponaša veliku u poduzimanju jednostranih protu-
pravnih čina, jer priželjkuje da je ponašanje velikih i moćnih država stvorilo
presedane i u njihovu korist. Osim ako neka takva zemlja ne uživa bezrezervnu
podršku neke stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, za takva kršenja međuna-
rodnoga prava surovo se kažnjava.
27
Raúl VINUESA zaključuje: „Veto može spriječiti odluku Vijeća sigurnosti da odobri neku
akciju kako to zahtijeva članak 53(1). Povelje. Ali veto može također spriječiti odluku Vijeća
sigurnosti da osudi kršenje članka 53(1). temeljeno na nedostatku njegove ovlasti.”
775
§ 86. KONTROLA NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE
Bibliografija
A. GARCIA-ROBLES: „L’interdiction des armes nucléaires en Amérique latine”, RCADI 1971,
tome 133, pp. 43-134; Radovan VUKADINOVIĆ: Zone bez nuklearnog oružja, Zagreb, 1979, 242
str.; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris 1983, pp. 537-571; Milan ŠAHOVIĆ:
Upotreba nuklearne energije i međunarodno pravo, Beograd, 1982, 196 stranica; Nguyen QUOC
DINH: Droit international public, Patrick Daillier, Mathias Forteau et Alain Pellet, 8e édition,
Paris 2009, pp. 1130-1145.
1. Pojam razoružanja. U običnom govoru pod razoružanjem se podrazu-

mijeva više različitih stvari:
(a) Ograničenje naoružanja, što može obuhvaćati i njegovo uvećanje za ze-
mlju koja nije dosegla ugovorene limite.
(b) Smanjenje naoružanja, najčešće linearno, u odnosu na postojeće, a što
čine sve države stranke nekoga sporazuma.
Članak 8(1). Pakta Lige naroda iz 1919. postavio je cilj koji nikada nije bio ostva-
ren, da: „... održavanje mira zahtijeva smanjenje naoružanja država na minimum
potreban za nacionalnu sigurnost i za izvršenje međunarodnih obveza zajedničkom
akcijom”.
Djelomično (parcijalno) smanjenje naoružanja može podrazumijevati
umanjenje nekih vrsta oružja, za razliku od onoga potpunoga koje bi se
odnosilo na sve oružje.
(c) Napokon, pod razoružanjem se podrazumijeva i ukidanje naoružanja.
Premda se „potpuno razoružanje” do danas pokazalo utopijom,28 bilo
je sporazuma koji zabranjuju ne samo upotrebu nego i posjedovanje i
proizvodnju nekih vrsta oružja (biološkoga, potom kemijskog te protu-
pješačkih mina). Države su tim sporazumima preuzele i obvezu da unište
sve zalihe zabranjenoga oružja.
Iz prošlosti su poznate neravnopravne odredbe o smanjenju naoružanja ili o
razoružanju iz mirovnih ugovora koje su bile nametnute pobijeđenoj strani i koje su
se po pravilu pokazale privremenima. To su npr. bile odredbe o rušenju nekih utvrda
u blizini granice, o demilitarizaciji (razvojačenju) nekih područja, o zabrani držanja
nekih vrsta oružja (podmornica, ratnih brodova) ili čitavih rodova vojske (ratnoga
zrakoplovstva), ili o smanjenju ukupnoga broja vojnika u oružanim snagama. Te se
mjere nisu pokazale trajnima jer je pobijeđena država kršila te neravnopravne obve-
ze čim je osnažila (npr. nacistička Njemačka od 1935), ili je dojučerašnji neprijatelj
28
Cf., Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, p. 537.
postajao članom savezničke koalicije protiv nekoga novog neprijatelja, koga se na-
oružavalo iz vlastite sigurnosti. Ovo posljednje bilo je sudbina propisâ o smanjenju
naoružanja Italije, Madžarske, Rumunjske i Bugarske iz Mirovnih ugovora iz 1947.
Ocjena razine naoružanja postala je u današnje doba složeno pitanje. Ta se razina
više ne može mjeriti jedino statističkim podacima o kvantiteti, tj. o broju topova,
tenkova, zrakoplova, raketa i drugih vrsta oružja. Od količine važniji je stupanj
preciznosti pogodaka i mogućnost zavaravanja elektroničkoga otkrivanja. Stoga se
naročito do raspada Sovjetskoga Saveza pregovaralo i o jamstvima glede usporavanja
ritma tehnološkoga napretka. To je važnije od smanjenja postojećega oružja, koje
već sutra može zastarjeti.
h
Od nastanka čovječanstva ljudi su vjerovali u to da posjedovanje nekoga
oružja kojim protivnik ne raspolaže pruža očitu nadmoć nad njime. Riječ je o
posjedovanju tzv. novih „generacija oružja”.
U dalekoj prošlosti to je bilo posjedovanje konja u odnosu na deve u ratu, potom
prvih topova u odnosu na mehaničke katapulte za rušenje utvrda, prvih pušaka u
odnosu na sablje, strojnica u odnosu na puške, ratnih brodova na parni pogon u
odnosu na jedrenjake itd.
Danas se govori o nuklearnomu oružju kao zasebnomu u odnosu na ono
„klasično” (ili „konvencionalno”). U toj utrci nikada ni jedna država nije uspje-
la očuvati apsolutan monopol u svijetu u posjedovanju neke nove generacije
oružja, ali su se trošila silna sredstva da se taj monopol probije. Ako nisu imale
prednost u novoj generaciji oružja, neke su države taj nedostatak nastojale na-
doknaditi gomilanjem onoga koje im je bilo dostupno i koje su same proizvodile.
Ipak, danas su najbrojnije one države koje sebi više ne mogu priuštiti proizvod-
nju ili nabavu skupih i sofisticiranih oružja.
Razoružanje u gornjemu smislu nije isto što i pravna zabrana upotrebe odre-
đenih vrsta oružja u neprijateljstvima, npr. onih koja nanose nepotrebne patnje
neprijatelju, ili otrovnih plinova ili bakterioloških sredstava (v. infra, §90). Ali
takva zabrana upotrebe morala bi slijediti mjere razoružanja uza zabranu pro-
izvodnje i posjedovanja te uništenja postojećih zaliha zabranjenoga oružja pod
međunarodnim nadzorom.
h
U sustavu UN-a zacrtan je nedostignuti cilj o „općem i potpunomu ra
zoružanju”.29 Ali je taj cilj utopija dok god makar i jedna država u svijetu ras-
29
Taj cilj nije formuliran u samoj Povelji UN-a. Prvi je put bio svečano objavljen u rezoluciji
Opće skupštine 1378. (XIV) od 20. studenoga 1959. U kasnijim rezolucijama mnogo je puta bio
ponavljan.
§ 86. KONTROLA NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE 777
polaže s dovoljno oružja da počini agresiju. U tim okolnostima ni jedan sustav

kolektivne sigurnosti ne može biti cjelovit, jer će svaka druga država opravdavati
vlastitu vojsku i naoružanje potrebom samoobrane. Država koja je superiorna
u naoružanju u odnosu na neku drugu u stalnoj je napasti da tu svoju prednost
zloupotrijebi u rješavanju svojih sporova s njome i ostvari druge političke ciljeve.
U sustavu UN-a Opća skupština ima nadležnost razmatrati načela razoru-
žanja (članak 11(1). Povelje), a Vijeće sigurnosti ima zadaću da uz pomoć svoga
Odbora Vojnoga štaba izradi planove – koji se podnose članovima UN-a – radi
uspostavljanja sustava za reguliranje naoružanja (članak 26). Ali unatoč tijelima
UN-a, sastav kojih se mijenjao, pa i „desetljeću razoružanja” što ga je Opća skup-
ština bila proglasila rezolucijom iz 1969, na tome su polju u okviru te svjetske
organizacije postignuti skromni rezultati.
Rezultati su se postizali izvan UN-a ili u njemu, ali tek nakon što su se o mje-
rama razoružanja sporazumijevale dvije supersile: Sjedinjene Američke Države
i Sovjetski Savez. Njima je redovito bila prva briga kontrola postojećega naoru-
žanja, a tek potom uslijedile su neke od istinskih mjera smanjenja naoružanja
i razoružanja, tj. uništenja nekih količina ili vrsta oružja pod međunarodnim
nadzorom.
Mjere ograničenja ili smanjenja naoružanja i mjere razoružanja postižu se
sklapanjem mnogostranih konvencija. Pri njihovu sklapanju dvije supersile ima-
le su ključnu ulogu, ali im je cilj da im strankama postanu sve države svijeta.
Neke od tih konvencija predviđaju održavanje periodičnih diplomatskih kon-

ferencija o njihovu izvršenju i mogućim dopunama, uza sudjelovanje svih njihovih
stranaka. Na tim konferencijama i „male” države imaju mogućnost izložiti svoje
stavove, primjedbe i prijedloge, drugim riječima da budu saslušane.
Ali su najznačajnije mjere nuklearnoga razoružanja postignute neposrednim

pregovorima i dvostranim sporazumima isključivo između Sjedinjenih Američ-
kih Država i Sovjetskoga Saveza (SALT I. i II, START I, II. i III). U tome procesu
prije nisu sudjelovale ni ostale nuklearne sile (Britanija, Francuska i Kina), a ni
one za koje se pretpostavlja da već imaju ili bi mogle proizvesti nuklearno oružje
(Indija i Pakistan koji su u 1998. izvršili nuklearne pokuse te potom Izrael, Egi-
pat, Južna Afrika, Sjeverna Koreja, Argentina, Brazil i neke druge).
2. Mjere kontrole naoružanja. Gornji sporazumi nisu mogući bez nekih
mjera kontrole postojećega naoružanja. Prvi ugovori te vrste bili su sklopljeni
tek nakon što je postalo moguće promatrati područja drugih država s umjetnih
Zemljinih satelita (tj. „uzajamna satelitska špijunaža”).
Ugovorom o neširenju nuklearnoga oružja i Ugovorom o denuklearizaciji

Latinske Amerike, Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju sa sjedištem u
Beču povjereno je obavljanje nadzora nad nuklearnim elektranama i sličnim
postrojenjima, kako ta postrojenja u miroljubive svrhe ne bi poslužila za pokuse
i proizvodnju nuklearnoga oružja.
Ali do stvarnih mjera smanjenja i uništenja dijela nuklearnih arsenala moglo
je doći tek od 1987, kada su i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države
bili pristali na recipročan nadzor svoga oružja na zemlji, i to najprije onoga
smještenog u Europi („eurorakete”) te potom i na njihovu vlastitom državnom
području.
h
U nastavku ćemo navesti ugovore na snazi iz te oblasti, i to najprije one
univerzalne naravi, potom regionalne koji se odnose na neke dijelove svijeta te
napokon one dvostrane.
3. Ugovori univerzalne naravi. (i) Moskovskim ugovorom od 5. kolovoza
1963. njegove stranke obvezale su se na zabranu pokusa nuklearnim oružjem
na njihovu području ili na području pod njihovom kontrolom, i to u atmosferi,
uključujući iznadzračni prostor, pod vodom (uključujući teritorijalno more i
otvoreno more) te u svakoj drugoj okolini ako bi eksplozija prouzrokovala ot-
patke koji bi se širili izvan njihova područja.
Taj prvi u nizu značajnih ugovora sklopljen je poslije okončanja krize oko po-
stavljanja sovjetskih raketa na Kubi koncem 1962, kada je čovječanstvo možda bilo
najbliže izbijanju nuklearnoga rata.
Tim ugovorom bili su ustvari zabranjeni svi pokusi nuklearnim oružjem,
osim onih pod zemljom. Ali Francuska, Kina i neke druge države uporno su
odbijale postati njegovim strankama.
(ii) Ugovor o neširenju nuklearnoga oružja, potpisan istodobno u Moskvi,
Londonu i Washingtonu 1. srpnja 1968, složenije je naravi. On predviđa različite
pravne obveze za države koje su njegove stranke, a posjeduju nuklearno oružje,
i za one koje to nisu.
Države stranke koje drže nuklearno oružje obvezale su se da drugim država-
ma neće prenositi to oružje „niti druge eksplozivne nuklearne naprave”.
Stranke koje ne posjeduju to oružje obvezale su se da ga neće primati ni
proizvoditi i ujedno su prihvatile gore spomenuti sustav jamstava Međunarodne
agencije za atomsku energiju. O tome s tom Agencijom one sklapaju posebne
sporazume. Zauzvrat, nuklearne stranke obećale su da će olakšati razmjenu
opreme, materijala, znanstvenih i tehničkih podataka u svrhu miroljubive upo-
trebe atomske energije, pa i o primjeni tehnika atomskih eksplozija.
Na konferencijama koje se održavaju svakih pet godina od 1975, nenuklearne

stranke bez uspjeha protestiraju zbog neizvršavanja tih obećanja nuklearnih sila.
Taj ugovor zaista je pridonio neširenju nuklearnoga oružja u svijetu. Danas
mu nisu stranke samo Indija, Pakistan, Izrael i Kuba. Francuska ga je ratificirala
tek u 1992. Od 1995. taj je ugovor neograničena trajanja jer je ukinuta moguć-
nost njegova naknadnog otkaza.
U procesu raspada bivše Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza jedan od uvjeta da dr-

žave članice Europske zajednice (danas Unije) priznaju nove države bio je da sve one
izričito preuzmu sve obveze svoje države prethodnice glede razoružanja i neširenja
nuklearnoga oružja. Taj uvjet bio je postavljen u Smjernicama o priznanju novih
država u istočnoj Europi i Sovjetskomu Savezu, usvojenim 16. prosinca 1991. Sve su
one dale takve izjave prije nego što su dobile međunarodno priznanje.
Od Ruske Federacije, kojoj je jedinoj priznat potpuni kontinuitet s bivšim Sovjet-
skim Savezom, to nije zatraženo jer se ona sama po toj osnovi i dalje smatra stran-
kom svih tih sporazuma. I prije nego što je bila odustala od svoga neprihvaćenog
zahtjeva za kontinuitetom s bivšom SFRJ, SRJ (Srbija i Crna Gora), po toj je osnovi
sebe smatrala strankom ugovorâ koje je sklopila država prethodnica.
Taj ugovor upotpunjen je Ugovorom o potpunoj zabrani nuklearnih poku-

sa, prihvaćenim rezolucijom Opće skupštine UN-a 10. rujna 1996. Za njega je
glasovala golema većina država, ali su Indija i Libija bile protiv.
Nakon što je Indija izvršila seriju podzemnih nuklearnih eksplozija 11. i 13. svib-
nja 1998, a Pakistan ju je u tome slijedio 28. i 30. istoga mjeseca, Vijeće sigurnosti
UN-a rezolucijom 1172 (1998), osudilo je te pokuse i pozvalo je te i druge države koje
to još nisu učinile, da postanu strankama Ugovora o neširenju nuklearnog oružja.
Ono je također utvrdilo da Indija i Pakistan ne mogu imati položaj nuklearnih država
prema tome Ugovoru.
(iii) Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakte-

riološkog (biološkog) i toksičnoga oružja te o njihovu uništavanju, potpisana je
1. travnja 1972. u Moskvi, Londonu i Washingtonu.30 Time je učinjen odlučan
korak naprijed nakon Ženevskoga protokola iz 1925. o zabrani upotrebe za-
gušljivih, otrovnih i sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Ta nova
Konvencija zabranjuje svako posjedovanje i proizvodnju tih oružja i nalaže
uništenje svih njihovih zaliha u kratkom roku od devet mjeseci pošto stupi na
snagu. Smatra se nedostatkom te Konvencije što ne predviđa nikakav postupak
međunarodne verifikacije njezina izvršenja.
30
Vidi u Prvoslav DAVINIĆ: „Međunarodnopravni značaj Konvencije o regulisanju bioloških
sredstava ratovanja”, JRMP 1975, br. 3, str. 263-275.
Ta Konvencija predviđa obvezu svih svojih stranaka da u svoje zakonodavstvo,

uključujući i ono kazneno, unesu odredbe o kažnjavanju pojedinaca koji bi se mogli
uključiti u djelatnosti koje predstavljaju njezino kršenje. To je jedna od mogućnosti
za kažnjavanje terorista koji bi se koristili tim oružjem.
(iv) Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijsko-
ga oružja i o njegovu uništavanju sklopljena je tek 13. siječnja 1993, a stupila
je na snagu 29. travnja 1997. U svrhu kontrole izvršenja njezinih odredbi ta
Konvencija predviđa stvaranje „Organizacije za zabranu kemijskoga oružja” sa
sjedištem u Den Haagu. Države ugovornice obvezale su se da će postojeće kemij-
sko oružje početi uništavati dvije godine nakon stupanja na snagu te Konvencije
i da će ga posve uništiti najkasnije deset godina od toga datuma.
Države stranke imaju obvezu da s dužnostima iz te Konvencije usklade svoje
zakonodavstvo, koje se ne ograničuje samo na kaznenu odgovornost pojedinaca
kao u prethodnom slučaju. Organizacija iz Den Haaga ima pravo slati izvanredne
inspekcije u sva kemijska postrojenja.
Velik broj država postao je strankama te Konvencije. Izvan nje ostale su zasad
samo Sjeverna Koreja, Izrael, Irak, Libija, Egipat, Libanon i Sirija.
(v) Konvencija UN-a iz 1997. o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvod-
nje i prijenosa protupješačkih („antipersonalnih”) mina i njihovu uništenju.31 Ta
Konvencija treba učiniti golem korak u humanizaciji ratovanja. Žrtve tih mina
u prvom su redu civili, a osobito djeca. Kako je njihovo uklanjanje mukotrpno
i skupo, minska polja sprječavaju privredni napredak čitavih područja, napose
onih koja su prije bila zahvaćena unutarnjim sukobima.
Ali Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija, Kina i neke druge države
(Finska, Španjolska, Cipar) odbijaju da postanu strankama te Konvencije jer
smatraju da bez tih mina ne bi mogle osigurati svoje granice. Stoga, i nakon što
ta Konvencija stupi na snagu za svoje stranke, neizvjesno je kada će zabrana iz
nje prerasti u pravilo općega običajnog međunarodnog prava.
h
Nakon tih ugovora mogu se spomenuti i oni o demilitarizaciji (razvojačenju)
kojima se zabranjuje svaka vojna djelatnost u nekomu prostoru te oni o denukle-
arizaciji kojima se u nekomu prostoru zabranjuje jedino prisutnost nuklearnoga
oružja. Ali demilitarizacija uvijek obuhvaća i denuklearizaciju.
(vi) U svemirskom prostoru nuklearni pokusi bili su zabranjeni već gore na-
vedenim Moskovskim ugovorom iz 1963. Ugovorom iz 1967. o načelima koja
31
Hrvatska ju je ratificirala. Vidi tekst Narodne novine – dodatak Međunarodni ugovori
br. 7/1998, str. 168-179.
uređuju djelatnosti država u istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući

Mjesec i druga nebeska tijela, državama se zabranjuje stavljanje u Zemljinu or-
bitu svakog nosača nuklearnoga oružja ili svake druge vrste oružja za masovno
uništavanje (v. supra, §66). Ali osim na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima,
tim Ugovorom nisu izričito zabranjene ostale vojne djelatnosti u prostorima
svemira.
(vii) Slično gornjemu, u krilu UN-a 1971. bio je sklopljen Ugovor o zabra-
ni smještanja nuklearnoga i drugih vrsta oružja za masovno uništavanje na
morskom dnu i njegovu podzemlju izvan pojasa od 12 milja od polaznih crta
obalnih država. Države stranke pristale su na to da druge stranke te Konvencije
kontroliraju neekonomsku upotrebu njihova epikontinentalnoga pojasa izvan
te granice od 12 milja.32
(viii) Napokon, Ženevskom konvencijom iz 1977. zabranjena je upotreba
tehnikâ za promjenu okoliša u neprijateljske svrhe.
4. Ugovori regionalnoga domašaja. I tu je riječ o potpunoj demilitarizaciji
ili samo o denuklearizaciji, ali nekih ograničenih prostora na našem planetu.
(i) Ugovorom o Antarktiku, sklopljenim u Washingtonu 1. prosinca 1959,
zabranjene su, među ostalim, sve mjere vojne naravi poput uspostavljanja baza,
izgradnje utvrda, manevara te pokusa oružjima svih vrsta. Izričito su zabranje-
ne sve nuklearne eksplozije i odlaganje nuklearnoga otpada. Riječ je, dakle, o
potpunoj demilitarizaciji i denuklearizaciji toga prostora (v. supra, §63, pod 3
(ii)). Svaka stranka toga Ugovora može kontrolirati putem svojih promatrača
postrojenja i instalacije svih drugih stranaka na Antarktiku.
(ii) Od brojnih pokušaja denuklearizacije ostalih dijelova svijeta, do danas
je potpuno uspio jedino onaj u Latinskoj Americi. Ugovorom iz Tlatelolcoa
u Meksiku, od 14. veljače 1967, države Srednje i Južne Amerike obvezale su
se na isključivo miroljubivu upotrebu nuklearnih materijala i postrojenja pod
svojom sudbenošću te da neće trpjeti prisutnost nuklearnoga oružja na svome
području. Uz kontrolu Međunarodne agencije za atomsku energiju, one su u
istu svrhu ustanovile Tijelo za zabranu nuklearnoga oružja u Latinskoj Americi
(OPANAL).
Taj ugovor upotpunjen je dvama protokolima. Prvi protokol predviđa da
države izvan te regije koje u njemu imaju posjede mogu denuklearizirati svoja
nesamoupravna područja u njemu. Drugi je protokol važniji. Nuklearne sile
njime su se obvezale da će poštovati to denuklearizirano područje i njegov po-
32
Vidi u Radovan VUKADINOVIĆ: Zone bez nuklearnog oružja, Zagreb, 1979, 242 str.; Olga
ŠUKOVIĆ: „Nenuklearne zone”, JRMP 1987, br. 1-2, str. 133-152.
ložaj te da neće pribjegavati upotrebi nuklearnoga oružja niti prijetnji njezinom

upotrebom protiv država stranaka toga ugovora.
(iii) Godine 1985. Australija, Novi Zeland i dvanaest malih otočnih državi-
ca sklopili su Ugovor iz Raratonge (Cookovo otočje) kojim je denukleariziran
golem prostor Pacifika od ekvatora do Antarktika. Od 1996. godine sve su nu-
klearne velesile pristale da u tome prostoru ne smještaju nuklearno oružje i ne
koriste se njime te da ne vrše pokuse s njime.
Slični pokušaji denuklearizacije jugoistočne Azije i afričkoga kontinenta još
su u tijeku.
(iv) Ograničenje „klasičnoga oružja” nameće neke posebne probleme u odno-
su na ono nuklearno, biološko i kemijsko. Najveći je dosadašnji uspjeh sklapanje
u Parizu 1990. Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama, koji određuje
gornje granice u naoružanju svih europskih država. Državama strankama na-
meće se dužnost uništenja viškova pod međunarodnim nadzorom. U tu svrhu
posebni protokol predviđa razrađen sustav inspekcije na licu mjesta. U Spora-
zumu sklopljenom u Helsinkiju 1992. određuju se granice za kopnene snage
i ratno zrakoplovstvo između „dva bloka” u skladu s Pariškim sporazumom.
Stranke su se sporazumjele o „mirovanju” postojećih količina naoružanja koju
svaka određuje za sebe. Taj proces očito još nije završen.
5. Dvostrani ugovori između Sjedinjenih Američkih Država i bivšega Sovjet-
skog Saveza pokazali su se najznačajnijima za stvarno uklanjanje opasnosti od nu-
klearnoga sukoba.
Sporazumi SALT I (Strategic Arms Limitation Talks) od 26. svibnja 1972, koji
više nisu na snazi, ali se i dalje poštuju, predvidjeli su ograničenje broja strateških
defenzivnih nuklearnih raketa (onih dugoga dometa). Sporazumi SALT II. od 18.
lipnja 1979. određuju gornje dosta visoke granice i ofenzivne vektore ofenzivnih
raketa. Njihov cilj nije bio smanjivanje broja tih vrsta raketa, nego usporavanje nji-
hove modernizacije. Senat Sjedinjenih Američkih Država nije ih ratificirao, ali ih
obje strane poštuju.
Washingtonski sporazum iz 1987. o nuklearnim raketama srednjega i kratkog
dometa smještenim u Europi omogućio je Sporazum iz Jackson Holea iz 1989. o
„pokusnim mjerama za verifikaciju budućih smanjenja ofenzivnih strateških raketa”.
Uzajamna kontrola raketa kratkoga i srednjega dometa na terenu, najprije u Europi,
uspostavila je uzajamno povjerenje potrebno za značajniji sporazum.
Ugovor START (Strategic Arm’s Reduction Talks) od 31. lipnja 1991. predvidio
je uzajamno smanjivanje broja ofenzivnih raketa dugog dometa na 30% do početka
2003. godine.
Godine 1992. Sjedinjene Američke Države su u Lisabonu sklopile protokol s
Ruskom Federacijom, Ukrajinom, Bjelorusijom i Kazahstanom o primjeni ugovora
START.
Godine 2002. u Moskvi je bio potpisan ugovor SORT koji je trebao isteći koncem
2012. Nakon zastoja u uzajamnim odnosima u doba administracije Georgea Busha
ml., u Pragu je 8. travnja 2010. svečano potpisan novi ugovor START. U roku od
sedam godina od stupanja na snagu on bi trebao na obje strane ograničiti pod uza-
jamnom kontrolom broj postavljenih nuklearnih glava na 1 550, što je 30% manje u
odnosu na Moskovski ugovor iz 2002. On će ograničiti broj lansirnih rampi na 800
kao i broj teških bombardera koji mogu nositi nuklearno oružje. Taj je Ugovor važan
za daljnje uzajamno povjerenje između tih dviju zemalja.
6. Opće običajno pravo u smanjivanju naoružanja i razoružanja. Većina
spomenutih sporazuma i konvencija ima golem broj stranaka, a i broj država
stranaka onih nedavno sklopljenih brzo se uvećava.
Složeno je pitanje jesu li propisi iz tih konvencija mogli stvoriti pravila opće-
ga običajnog međunarodnog prava koja bi po toj osnovi obvezivala i države koje
im nisu stranke. Ako je taj proces moguć, ograničenja i zabrane iz tih konvencija
činili bi pravila jus cogens (v. supra, §2, pod 2, §22 pod I(a), te §24 pod (v)).
Protiv takvoga razvoja išlo bi to što tu nije riječ o kodifikacijskim konvencija-
ma. Njihovi tekstovi izričito predviđaju pravne obveze samo za njihove stranke,
a gotovo sve te konvencije predviđaju i njihov jednostran otkaz pod određenim
uvjetima (v. supra, §23 pod (ii)).
Ipak, činjenica da su gotovo sve te konvencije sklopljene na neodređeno
vrijeme i da se golema većina država u svijetu (ili u nekoj regiji) njima obve-
zala, išla bi u prilog transformaciji ograničenja i zabrana propisanih u njima u
imperativne norme općega međunarodnog prava. Na državu koja nije stranka
neke od tih konvencija pao bi težak teret dokazivanja da je one ne obvezuju ni
po običajnoj osnovi.
S toga stanovišta može se smatrati da je zabrana biološkog i kemijskoga
oružja u neprijateljstvima već postala jus cogens. Glede zabrane protupješačkih
mina takav bi razvoj bio moguć ako bi Sjedinjene Američke Države i neke druge
važne vojne sile postale strankama Konvencije iz 1997.
Uz to se može smatrati da su pravila o demilitarizaciji Antarktika i svemira,
te o denuklearizaciji morskoga dna i podzemlja, kao i Latinske Amerike, također
dio općega međunarodnog prava.
Napokon, u predsjedničkim izjavama Vijeća sigurnosti UN-a od 14. i 29. svib-
nja 1998, istaknuto je da su nuklearni pokusi Indije i Pakistana suprotni de facto
moratoriju o pokusima s nuklearnim oružjem i s drugim nuklearnim eksplozivnim
napravama, kao i s globalnim naporima za nuklearnim neširenjem i nuklearnim
razoružanjem.
§ 87. SAMOPOMOĆ: RETORZIJA I DOPUŠTENE

REPRESALIJE
Bibliografija
J. C. VENEZIA: „La notion de représailles en droit international public”, Revue générale de droit
international public, 1960, pp. 465-498; Frits KALSHOVEN: Belligerent Reprisals, Leyden 1971,
389 p.; R.W. TUCKER: „Reprisals and Self Defence”, AJIL 1972, pp. 581-596; S. E. NAHLIK: Le
problème des représailles à la lumière des travaux de la conférence diplomatique sur le droit
humanitaire”, Revue générale de droit international public 1978, pp. 130-169; V. Đ. DEGAN:
„Represalije u međunarodnom pravu”, Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru 1980-1981, str. 151-
182; Ch. LEBEN: „Les contre-mesures inter-étatiques et les réactions à l’illicite dans la société
internationale”, Annuaire français de droit international, 1982, pp. 9-77; E. ZOLLER: Peace-
time Unilateral Remedies: An Analysis of Countermeasures, Dobbs Ferry 1984, 196 p.; L. A.
SICILIANOS: Les réactions décentralisées à l’illicite – des contre-mesures à la légitime défense
Paris, 1990, 532 p.; Laurence BOISSON DE CHAZOURNES: Les contre-mesures dans les relations
internationales économiques Paris, 1992, 246 p.; D. ALLAND: Justice privée et ordre international,
Paris, 1994, 503 p.
1. Pristup problemu. Kao način osiguranja i poštovanja vlastitih prava, mje-

re samopomoći (self-help) neizbježan su pratilac u razvoju svakoga pravnog po-
retka. Dopustivost i širina uvjeta pod kojima im se može pribjegavati održavaju
na obrnut način stupanj izgrađenosti, koherentnosti i čvrstine nekoga pravnog
poretka. One, a među njima naročito represalije i samoobrana, u proturazmjeru
su s pravnom sigurnošću koju je neki pravni poredak sposoban pružiti. S nave-
denim značajkama samopomoć je jedna od najstarijih institucija prava općenito.
U prijašnje doba, sve do 19. stoljeća, njima su pribjegavali pojedinci čija su prava
bila povrijeđena, a kojima je pravda bila uskraćivana. U Atenskoj državi postojala je
praksa tzv. androlepsije. Obitelj atenskoga građanina ubijenog u drugoj državi, koja
je odbila kazniti ili izručiti ubojicu, mogla je uhititi i izvesti pred atenski sud bilo koja
tri građanina odnosne države radi kažnjavanja.33 Ali u odnosima među helenskim
državama sklapali su se i ugovori kojima su se one odricale od represalija, a svojim
su građanima međusobno priznavale imunitet.34
U Rimskoj su državi u ranomu razdoblju represalije bile institucija privatnoga
prava, a kasnije su se transformirale u instituciju javnoga prava. Ali kada je rimsko
pravo u doba Pax romana postalo čvrsto izgrađen pravni poredak, pribjegavanje
represalijama postalo je gotovo potpuno zabranjeno.35
33
Usp. OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, vol. II, Seventh Edition, London,
1952, p. 138; Charles FENWICK: International Law, Third Edition, New York, 1948, p. 532.
34
Usp. Nicolas PETRASCU: Les mesures de la contrainte internationale, Paris, 1927, p. 106.
35
Rimsko je pravo u razdoblju svoje pune razvijenosti od početka Carstva praktički zabranjivalo
§ 87. SAMOPOMOĆ: RETORZIJA I DOPUŠTENE REPRESALIJE 785
Zbog slabosti središnje državne vlasti, u srednjemu se vijeku u Europi izgradila

složena i formalistička, ali prilično ujednačena praksa tzv. lettres de marque, tj. lettres
de represailles. Ako u drugoj državi ne bi dobio sudsku zaštitu, opljačkani je građa-
nin dobivao od svoga vladara ovlast da se nasilno naplati od bilo kojega građanina
te druge zemlje, i to do visine štete i pratećih troškova. Ta se praksa osobito vršila
na moru. Ako je vrijednost zaplijenjene imovine prelazila taj iznos, razlika se vra-
ćala.36 Taj je institut nastao u posljednjemu desetljeću 13. stoljeća i bio je općenito
prihvaćen sve do konca 18. stoljeća. U tome dugačkom razdoblju bio je važan dio
međunarodnih trgovačkih odnosa.
Od početka 19. stoljeća, radi konsolidacije i jačanja središnje vlasti država, praksa
privatnih represalije potpuno prestaje. Pojedinca kao izvršitelja represalija supstitu-
ira njegova država.37 Ali su i u tome razdoblju najčešći povod za državne represalije
bila nezadovoljena potraživanja građana jedne države u drugoj. Represalije tada
postaju sredstvom prisile jakih država protiv slabijih, kojima nije bio prvenstveni cilj
da se namiri iznos pretrpljene štete nego da se ostvare i drugi dalekosežniji politič-
ki ciljevi. Kako navodi Charles De Visscher, pribjegavanje oružanim represalijama
ovisilo je o političkoj oportunosti jer je u biti ovisilo o danim odnosima snaga. One
su postale pravno odvojene od rata, ali nisu nikada bile depolitizirane.38
U 20. stoljeću mijenja se odnos prema oružanim represalijama kao sredstvu
osiguranja interesa. „Politički, njihova praksa mogla se održati jedino dok su same
velesile smatrale da su one u skladu sa stanjem njihovih uzajamnih odnosa. Kada su
one, usporedo s porastom svoga međusobnog suparništva u svim dijelovima svijeta,
u oružanim represalijama vidjele prijetnju svojim interesima ili očuvanju mira, naj-
prije su ih ograničavale, a potom su ih u ime prava zabranile. Ovdje su se reakcije na
moralnom i pravnom planu podudarale s preobraženjem političkih odnosa u prvim
godinama dvadesetog stoljeća”.39
2. Različiti oblici samopomoći u međunarodnom pravu. U širemu smislu
pod mjerama samopomoći koje međunarodno pravo dopušta valja uzeti jed-
nostrane akte neke države protiv druge države koja je povrijedila neka njezina
prava (pravno zaštićene interese) ili joj je vršenjem svojih vlastitih prava nanijela
štetu.
svaki oblik samopomoći osim nužne samoobrane. Po Justinijanovu pravu samovlasno ostvari-
vanje vlastitoga prava iznimno je bilo dopušteno jedino u slučaju odugovlačenja, ako bi zbog
toga proizišla nenadoknadiva šteta. Usp. EISNER-HORVAT: Rimsko pravo, Zagreb, 1948, str.
541-542.
36
Usp. Evelyn Speyer COLBERT: Retaliation in International Law, New York, 1948, pp. 3-4.
37
J.-C. Venezia imao je pravo kad je naveo da su se u razdoblju prije 19. stoljeća javne, tj. državne
represalije bile u biti asimilirale u rat. Usp. Jean-Claude VENEZIA: „La notion de représailles en
droit international public”, Revue générale de droit international public (RGDIP), No. 3, 1960, p.
467.
38
Usp. Charles DE VISSCHER: Théories et réalités en droit international public, deuxième édi-
tion, Paris, 1955, p. 360.
39
Ibid., p. 361.
U tomu smislu nisu mjere samopomoći kolektivne akcije koje poduzima nad-
ležna međunarodna organizacija protiv prekršitelja međunarodnoga pravnog i po-
litičkog poretka. Riječ je o mjerama koje može poduzeti Vijeće sigurnosti temeljem
glave VII. Povelje UN-a, ili poslije njegova odobrenja neka druga međunarodna
organizacija (v. supra, §85, pod 2). Tu je zapravo riječ o organiziranoj (iako nesavr-
šenoj) akciji međunarodne zajednice, a ne o jednostranoj akciji povrijeđene države.
Pod mjerama samopomoći mogu se uzeti: (i) neke jednostrane mjere u od-
govoru na kršenje vlastitih prava koje proizlaze iz općih načela prava, (ii) do-
puštena (legitimna) samoobrana, (iii) retorzija i (iv) represalije (protumjere).
O dopuštenoj samoobrani (pod (ii)) i strogim ograničenjima koja u njezinu
vršenju nameću opće međunarodno pravo i Povelja UN-a već je bilo riječi (§31
pod (1)).
(i) Temeljem nekih općih načela prava, povrijeđena država može poduzimati
neke mjere samopomoći kao odgovor na kršenje svojih prava. Ali primjena
tih načela ne može sama za sebe ispraviti čitavu štetu, nego tek može pružiti
pravnu osnovu za poduzimanje represalija (vidi dalje). O takvim mjerama već
je bilo govora.
Primjenom načela inadimplendi non est adimplendum stranka nekoga ugovora
imala bi pravo jednostrano suspendirati primjenu, pa i okončati ugovor kao poslje-
dicu toga što ga ne primjenjuje njegova druga stranka. Ali Bečka konvencija o pravu
ugovora iz 1969. priznaje svojim strankama tek pravo da se na bitnu povredu pozovu
kao na uzrok suspenzije ili prestanka ugovora. Pri tome se one moraju podvrgnuti
propisima postupka koje ta Konvencija predviđa.
Ali pribjegavanje samo tome načelu ne može ispraviti protupravne posljedice
nepoštovanja ugovora. Povrijeđena država mora pribjeći i protumjerama, tj. dopu-
štenim represalijama ako odgovorna država ne okonča svoje protupravno ponašanje
i ne ispravi (reparira) nastalu štetu. Uz to, oštećena stranka može pokatkad jedino
tim protumjerama (represalijama) natjerati drugu stranku da produlji s izvršavanjem
svojih ugovornih obveza (v. supra, §22, i §25), dok bi jednostrano otkazivanje toga
ugovora s njezine strane upravo išlo u korist njegova prekršitelja.
Na širi način u svome Nacrtu pravilâ o odgovornosti država, Komisija za među-
narodno pravo potvrdila je i razradila opće načelo prava koje nalaže dužnost svakoga
subjekta da ispravi štetu prouzročenu međunarodnim protupravnim djelom. Ako
država prekršiteljica to odbije, taj Nacrt pravilâ priznaje i razrađuje pravo povrije-
đene države na protumjere, tj. na represalije (v. supra, §44, pod 7 (c)).
U nastavku ćemo u pojedinostima objasniti retorziju i represalije.
3. Retorzija je uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neljubazno po-
našanje neke države protumjerama iste ili slične naravi da bi se iznudila promje-
na njezina stava. Retorzija se može definirati i kao pretjerano kruto korištenje
vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili slično ponašanje druge države.
Za razliku od gore spomenutih mjera samopomoći i od represalija, država

koja je dala povoda za tu vrstu protumjera nije prekršila nikakvo pravo. Njezina
međunarodna odgovornost nije angažirana jer nije počinila nikakvo protuprav-
no djelo. I mjere retorzije moraju ostati u granicama međunarodnoga prava, ali
mogu imati štetne posljedice po državu koja je za njih dala povoda, s obzirom
na to da je ona s takvim pravno dopuštenim, ali štetnim mjerama prva otpočela.
Retorzija bi bila i uzvraćanje pravno dopuštenim mjerama na kršenje među-
narodnoga prava. Ali kada god oštećena država uz takve mjere poduzme i istinske
protumjere (represalije), treba ih sagledati u tome sklopu.
Mjere retorzije mogu na primjer biti: uskrata priznanja neke nove države,
povlačenje egzekvature konzularnom agentu druge države, ograničenje kretanja
stranih diplomatskih agenata ili njihov izgon iz zemlje ili prekid diplomatskih
odnosa, uskrata sklapanja novoga povoljnog ugovora o zajmu ili drugim po-
vlasticama i sl.
Nije uvijek lako odrediti prag dopustivosti mjera koje su dale povoda za retorziju
te mjera koje se poduzimaju pod retorzijom.
Prije su se kao primjeri retorzije ili povoda za nju uzimale promjene u carinskoj
i tarifnoj politici jedne države protiv druge. One to i danas jesu, jedino ako nisu
predmetom uređenja nekoga ugovora na snazi između odnosnih država. Ako jesu,
riječ je o kršenju ugovornih obveza. Ako je te mjere prva poduzela država protiv
koje se poduzimaju jednake protumjere, riječ je o represalijama. Ako se kršenjem
takvoga ugovora odgovara na neke druge mjere koje po sebi ne predstavljaju kršenje
prava, nije riječ ni o retorziji ni o represalijama, nego o protupravnom djelu države
koja pod plaštom retorzije krši ugovor.
Isto tako, nekoć su se kao česte mjere retorzije ili povoda za njih poduzimali
izgon stranaca iz neke države ili diskriminirajući postupak prema njima u odnosu
na druge strance, jer su ta pitanja spadala u isključivu nadležnost svake države. Ako
nije riječ o kršenju ugovora na snazi o tim pitanjima, diskriminacijske mjere ne bi
smjele derogirati temeljna ljudska prava tih stranaca (jer su ona jus cogens) ili se
sastojati u bilo kakvim drugim mjerama koje su zabranjene i kao represalije. Takve
su protumjere danas u načelu zabranjene, čak ako bi se njima odgovaralo na jednake
mjere države protiv koje se poduzimaju.
Ali bi u odsutnosti ugovornih obveza o suprotnomu, povrijeđena država mogla
kao mjeru retorzije npr. poduzeti ponovno uvođenje ulaznih viza za građane te
druge države, mjere ograničenja stalnoga useljenja tih građana, otežavanje primanja
u vlastito državljanstvo onih koji se tamo već nalaze, pa kao krajnju mjeru i otka-
zivanje gostoprimstva tim građanima (osim osobama kojima je dan politički azil ili
su primljene kao izbjeglice).
Poput dopuštenih represalija, poduzete mjere retorzije ne smiju biti izvan
razmjera (proporcionalnosti) s razinom djela koja su im pružila povod.
Na koncu valja istaknuti da ekonomski bogate države i neke ekonomske orga-

nizacije državâ poput Europske unije mogu i dopuštenim mjerama retorzije djelo-
tvorno uzvratiti na ponašanje države za koju smatraju da nije izvršila sve preuzete
ugovorne obveze ili jednostrano dana obećanja. Takav je npr. prije bio položaj Hr-
vatske kojoj je Europska unija uskraćivala odobrenje programa PHARE i sklapanje
ugovora o asocijaciji, a NATO joj je uskratio primanje u program Partnerstva za
mir sve do konca 1999. godine. Slične su se mjere provodile prema nekim drugim
državama sljednicama bivše Jugoslavije.
4. Pojam represalija (protumjera) u međunarodnomu pravu. Za razliku
od retorzije, represalije su djela koja po sebi predstavljaju povredu međuna-
rodnoga prava. Ali se izuzetno smatraju dopuštenima ako su protumjera na
međunarodna protupravna djela države koja je prva prekršila neko pravo (tj.
pravno zaštićen interes) države koja ih poduzima.40 Uz legitimnu samoobra-
nu one su najvažnije sredstvo samopomoći, tj. jednostrana mjera države koja
njome nastoji iznuditi od druge države okončanje protupravnoga ponašanja i
ispravljanje štete koju je počinila.
Da bi se spriječile njihove najgore zloupotrebe, pozitivno međunarodno
pravo u 20. stoljeću propisalo je brojna ograničenja u vršenju tih protumjera
(represalija). Ali stupanj organiziranosti međunarodne zajednice još dugo neće
biti toliki da bi ih se moglo sasvim zabraniti.
I danas se iskazom pravilâ općega međunarodnoga prava o represalijama uzima
arbitražna presuda u sporu Naulilaa od 31. srpnja 1928. između Portugala i Nje-
mačke. Na početku Prvoga svjetskog rata 1914, kada je Portugal još bio neutralan, na
području njegove tadašnje kolonije Angole, zbog nesporazuma, bili su u uzajamnom
puškaranju ubijeni njemački izaslanik i dva časnika koji su ga pratili. Oni su nenajav-
ljeni došli na pregovore iz susjedne Njemačke Jugozapadne Afrike (danas Namibije).
Arbitražni je tribunal kasnije ustanovio da za to ubojstvo portugalska vlada ne snosi
odgovornost. Kao odgovor na taj incident njemački guverner susjednoga područja
uputio je njemačke postrojbe koje su šest puta napadale teritorij Angole i razorile
više portugalskih utvrda. Njemačka je pred arbitražnim tribunalom opravdavala
svoje napade kao čine dopuštenih oružanih represalija.
Arbitražna presuda iz 1928. na sljedeći je način definirala represalije: „Represalija

je čin vlastitoga zadovoljenja pravde od strane povrijeđene države, nakon zahtjeva
koji ostane nezadovoljen, kojim se odgovara na čin države prekršiteljice suprotan
međunarodnomu pravu. Ona ima za učinak trenutačnu suspenziju poštivanja ovoga
40
Članak 22. Nacrta pravilâ o odgovornosti država Komisije za međunarodno pravo, koji se
odnosi na „protumjere na međunarodno protupravno djelo”, predviđa sljedeće: „Protupravnost
djela neke države koje nije u skladu s nekom njezinom međunarodnom obvezom prema drugoj
državi isključena je ako je, i u mjeri u kojoj to djelo predstavlja protumjeru poduzetu protiv te
druge države u skladu s II. poglavljem Trećega dijela”, tj. s člancima 49-54, o kojima će dalje biti
riječi.
ili onoga pravila međunarodnoga prava u odnosima između dviju država. Ona je
ograničena iskustvima humanosti i pravilima bona fide primjenljivima u odnosima
države prema državi. Ona će biti protupravna ako joj neki prethodni čin, suprotan
međunarodnomu pravu, nije bio povod. Ona nastoji nametnuti državi prekršiteljici
dužnost naknade štete, kako bi se izbjegle nove povrede.”41
U konkretnomu slučaju arbitražni je tribunal ustanovio da prije pribjegavanja
represalijama Njemačka nije bila zatražila zadovoljštinu od portugalskih vlasti te da
se primjena sile može opravdati jedino u uvjetima postojanja krajnje nužde, što tu
nije bio slučaj. Osim toga, poduzete mjere u ime represalija moraju biti u određenom
razmjeru prema počinjenomu djelu. „Čak ako se prihvati da međunarodno pravo ne
zahtijeva da represalije moraju približno odgovarati prekršaju, sigurno se moraju
smatrati ekscesivnima i stoga nedopuštenima represalije iznad svake razmjere s či-
nom koji im je poslužio za povod”. Tribunal je zaključio da je postojao očit nerazmjer
između incidenta u Naulilaai i šest akata represalija Njemačke koji su uslijedili.42
U arbitražnoj presudi Cysne između istih stranaka, izrečenoj 3. lipnja 1930. go-
dine, ti jednostrani čini države definirani su na još sažetiji način:
„represalije, koje se sastoje u aktu koji je u načelu suprotan međunarodnom pra-
vu, mogu se opravdati samo ukoliko su iznuđene drugim aktom također suprotnim
pravu. Represalije su dopuštene samo protiv države koja ih je iznudila. Istina je da
se može dogoditi da legitimne represalije koje se vrše protiv države prekršiteljice
mogu pogoditi građane nedužne države. Ali će se tu raditi o posrednoj i neželjenoj
posljedici koju će povrijeđena država uvijek nastojati izbjeći ili, koliko je moguće,
ograničiti.”43
Represalije se mogu podijeliti na one koje se poduzimaju u doba mira i na
one koje se poduzimaju u oružanim sukobima. Uvjeti za dopustivost jednih i
drugih u pojedinostima su ponešto različiti.
Nekoć su se u doba mira poduzimale brojne represalije koje su se sastojale
od upotrebe fizičke (oružane) sile premda nisu dovodile do ratnoga stanja.
To je, među ostalim, bila tzv. mirna blokada ratnim brodovljem obale države duž-
nika, bombardiranje njezine obale, privremena okupacija dijela njezina područja i sl.
Takve su represalije mogle vršiti samo jake države protiv slabih, jer bi u drukčijemu
odnosu snaga mogle dovesti do ratnoga stanja.
Ostale se represalije sastoje u mjerama koje se ne sastoje u upotrebi oružane sile.
To su npr. bili: embargo, tj. prisilno zadržavanje trgovačkih brodova države duž-
nika u vlastitoj luci, suspenzija izvršenja nekoga ugovora, zabrana tranzita putnika
i robe preko vlastitoga područja, zatvaranje vlastitih morskih i zračnih luka za bro-
41
Kurziv upotrijebljen u originalu presude koji je pisan na francuskomu jeziku. Usp. RIAA, vol.
II, p. 1026.
42
Ibid., pp. 1027-1028.
43
Cf., RIAA, vol. II, pp. 1056-1057. Kurziv u originalu.
dove i zrakoplove druge države te slične mjere koje bi u normalnim okolnostima,

da nema uvjeta za represalije, bile kršenje međunarodnoga prava.
Znanost još razlikuje tzv. pozitivne represalije, koje se sastoje u nekomu či-
njenju, i negativne represalije, koje se sastoje u neizvršenju neke pravne obveze.
Te su druge najbrojnije medu represalijama koje se vrše bez primjene sile.
5. Protumjere (represalije) u doba mira. U svome Nacrtu pravilâ o od-
govornosti država za međunarodno protupravna djela usvojenom 2001. godi-
ne (članci 47. do 50), Komisija za međunarodno pravo pokušala je kodificirati
pravila o dopustivosti „protumjera” pod kojima se u obzir uzimaju isključivo
represalije u doba mira.44 Doslovce svaki od tih propisa postavlja uvjete ili ogra-
ničenja državi u poduzimanju tih jednostranih čina ili zabranjuje neka posebna
djela u njihovu izvršenju. Sve to radi izbjegavanja zloupotreba protumjera kao
i njihovih mogućih protupravnih i nehumanih posljedica. Stoga je za potrebe
ove rasprave najuputnije slijediti te propise.45
Temeljem načela lex specialis derogat legi generali, propisi o protumjerama
iz toga Nacrta pravilâ primjenjuju se u nedostatku posebnih pravnih pravila
(članak 55), na koje se države mogu unaprijed obvezati.
Ako npr. odredba nekoga ugovora izričito zabranjuje suspenziju izvršenja nje-
govih obveza, i to u svim situacijama, ta odredba isključuje svaku protumjeru glede
toga izvršenja. Takav učinak može imati i neki sustav rješavanja sporova kojemu se
stranke moraju podvrgnuti (npr. u okviru Međunarodne trgovinske organizacije)
ako on predviđa posebnu ovlast organizacije u pitanju za poduzimanje mjera koje
su ravne protumjerama.
Prelazimo na propise iz članaka 49. do 54. Nacrta pravilâ uz naš komentar:
(i) Svrha i trajanje protumjera. „Povrijeđena država smije poduzeti protu-
mjere protiv države odgovorne za neko međunarodno protupravno djelo jedino
da bi navela tu državu da se pridržava svojih obveza iz Drugoga dijela” (članak
49(1)).46 Protumjere se, dakle, ne smiju zloupotrebljavati radi ostvarenja nekih
drugih ciljeva.
44
Kako smo prije naglasili, danas je izraz „represalije” rezerviran samo za mjere iste vrste po-
duzete između zaraćenih strana u nekom oružanom sukobu. Izraz „protumjere” u ovome smislu
prvi je put upotrjebljen u arbitražnoj presudi o zračnoj transportnoj službi od 22. prosinca 1963.
(Francuska/Sjedinjene Američke Države) i otad je u znanosti i praksi u općenitoj upotrebi.
45
Uz to, ti su propisi iz Nacrta pravilâ iz 2001. godine uspješnije formulirani od onih prethodnih
iz 1996. U ovome izlaganju napose smo se poslužili komentarom tih pravila – James CRAW
FORD: The International Law Commission’s Articles on State Responsibility, Cambridge Univ.
Press, 2002, pp. 281-305.
46
Kako je prije navedeno (supra, §45), drugi dio toga Nacrta pravilâ propisuje sadržaj međuna-
rodne odgovornosti države glede pravnih posljedica njezina međunarodno protupravnoga djela,
Međunarodni je sud u presudi Gabčikovo-Nagymaros (Madžarska/Slovačka)

iz 1997. istakao: „Da bi bila opravdana, protumjera mora zadovoljiti neke uvjete...
U prvom redu ona mora biti poduzeta kao odgovor na prije počinjeno međuna-
rodno protupravno djelo druge države i mora biti usmjerena protiv te države” (p.
55, para. 83).
Ali država koja poduzima protumjere izlaže se riziku. Ako je njezina jednostrana
percepcija protupravnosti djela druge države neutemeljena, tada njezina poduzeta
protumjera predstavlja međunarodno protupravno djelo prema toj drugoj državi.
„Protumjere su ograničene na privremeno neizvršenje međunarodnih obve-
za od države koja je te mjere poduzela protiv odgovorne države” (članak 49(2)).
Time se naglašuje privremenost protumjera u svrhu ponovnoga uspostavljanja
normalnih odnosa između država u pitanju u skladu s pravom, a ne da bi se
time stvorile nove konfliktne situacije koje bi mogle dovesti do lanca represalija
i proturepresalija.
„Protumjere se moraju, koliko je to moguće, poduzeti na način koji dopušta
nastavak izvršenja obveza u pitanju” (članak 49(3). Naime, u izboru između više
mogućih i djelotvornih protumjera, povrijeđena bi država trebala izabrati one
koje državu kršiteljicu neće navesti na poduzimanje nepopravljivih mjera kao
reakciju na njih, nego će, naprotiv, dopustiti nastavak izvršenja obveza u pitanju
i normalizaciju njihovih uzajamnih odnosa.
Taj je propis inspiriran člankom 72(2). Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969,
prema kojemu, za vrijeme suspenzije ugovora „stranke treba da se uzdrže od svakog
čina koji bi bio smetnja ponovnoj primjeni ugovora”.
(ii) Obveze prema općemu i partikularnomu međunarodnom pravu koje se u
vršenju protumjera ne smiju povrijediti. Sljedeći propis (članak 50), vjerojatno
je najznačajniji među svim drugima koji se odnose na protumjere.
U stavku 1. navedene su neke međunarodne obveze svih država koje se pro-
tumjerama nikako ne smiju narušiti. Kršenje nekih od tih obveza moglo bi se
sastojati u međunarodnim zločinima i povlačilo bi individualnu kaznenu od-
govornost počinitelja. Stavku 2. cilj je održanje komunikacija između država u
pitanju, uključujući i mehanizme rješavanja njihovih sporova.
(a) U stavku 1(a). najprije se navodi da protumjere ne smiju biti nauštrb „ob-
veze uzdržavanja od prijetnje silom ili upotrebe sile kako je sadržana u Povelji
Ujedinjenih nacija”. To ograničenje danas je nesporno, bar kada se odnosi na
upotrebu fizičke, tj. oružane sile, stoga što zakonit odgovor na upotrebu sile pro-
tiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke države nisu represalije
a napose glede njezine dužnosti ispravljanja povrede.

nego mjere legitimne samoobrane. One jedine dopuštaju napadnutoj strani da

uzvrati oružanom silom.
U tim granicama Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim
odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a, što ju je Opća skup-
ština UN-a bila usvojila 24. listopada 1970 (rezolucija 2625 (XXV)), u okviru načela
zabrane prijetnje ili upotrebe sile, potvrđuje: „Države su dužne uzdržavati se od čina
represalija koji uključuju upotrebu sile” (ali možda ne i prijetnju silom).
Tu zabranu i danas krše neke od najjačih sila svijeta. Tu je, među ostalim, spadala
invazija oružanih snaga Britanije, Francuske i Izraela u Zoni Sueskoga kanala 1956,
kao odgovor na egipatsku nacionalizaciju Društva Sueskoga kanala. To je, nadalje,
bio zračni napad Sjedinjenih Američkih Država na područje Libije u travnju 1986,
kao odgovor na teroristički napad na američke vojnike u jednoj diskoteci u Berlinu.
Slično tomu, Sjedinjene Američke Države su 1998. raketama razorile neke ciljeve u
Afganistanu i Sudanu kao odgovor na terorističke napade na američke ambasade u
Nairobiju (Kenija) i u Dar es Salamu (Tanzanija).
Zanimljivo je da se bivši Sovjetski Savez nije pozivao na represalije kao na oprav-

danje nekih svojih oružanih intervencija u zemljama svoga bloka. Naprotiv, okupa-
ciju Čehoslovačke 1968. cinično je prikazao kao „bratsku pomoć” pruženu narodu
te zemlje u obrani od navodne infiltracije sa Zapada.
Međunarodni je sud u točki 6. dispozitiva presude o Nikaragvi iz 1986. ustanovio

da je polaganje mina, što su Sjedinjene Američke Države činile u unutrašnjim i u te-
ritorijalnim vodama Republike Nikaragve bilo poduzeto „u kršenju njihovih obveza
prema običajnomu međunarodnom pravu da se ne upotrebljava sila protiv druge
države, da se ne intervenira u njezine poslove, da se ne krši njezina suverenost i da
se ne prekida miroljubiva pomorska trgovina” (p. 147, para. 292 pod 7).
U istoj je presudi Sud ustanovio dalekosežno ograničenje prema kojemu: „upo-

treba sile od neke države kao odgovor na nedopuštena djela kojih ona nije žrtva,
nije dozvoljena kada nedopušteno djelo nije oružani napad” te da „države nemaju
pravo na ’kolektivni’ oružani odgovor na djela koja ne predstavljaju ’oružani napad’...”
(p. 110, para. 211).
(b) Protumjere ne smiju, nadalje, biti nauštrb „(b) obvezama na zaštitu te-
meljnih ljudskih prava”. Riječ je o veoma dalekosežnom ograničenju.
Naime, još je prije spomenuta arbitražna presuda u sporu Naulilaa iz 1928. go-
dine navela uz ostalo da je represalija „ograničena iskustvima humanosti i pravilima
bona fide primjenljivima u odnosima države prema državi”. Institut za međunarodno
pravo u rezoluciji usvojenoj 1934. naveo je da se država koja poduzima represalije
mora „uzdržati od svih rigoroznih mjera suprotnih zakonima čovječnosti i zahtjevi-
ma javne svijesti”. To je pravilo pojačano konvencijama o ljudskim pravima skloplje-
nima nakon 1945. godine, naročito u onim njihovim odredbama koje ne dopuštaju
derogiranje nekih od tih prava u doba rata ili javne opasnosti.
(c) Protumjere također ne smiju biti nauštrb „(c) obvezama humanitarne

naravi koje zabranjuju represalije”. Tu je zapravo riječ o zabrani represalija pro-
pisanoj u nekim konvencijama humanitarnoga prava koja se odnosi na strane
u oružanim sukobima. O tim ograničenjima bit će riječi u sljedećem odjeljku
pod 6, koji se odnosi na represalije u oružanim sukobima.
(d) I napokon, protumjere ne smiju biti nauštrb „(d) drugim obvezama koje
proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava”. Stoga gornja
ograničenja pod (a) do (c) nisu limitirajuća jer mogu nastajati i nova u budućem
razvoju općega međunarodnog prava.
Ta odredba logična je posljedica članka 53. Bečke konvencije o pravu ugovora iz
1969. godine. Kako se pravila jus cogens ne mogu derogirati sklapanjem ugovora koji
bi im bio suprotan, još se manje mogu derogirati jednostranim protumjerama neke
države. Ona također potvrđuje načelo iz članka 26. toga Nacrta pravilâ, koji navodi
da ništa što se odnosi na poglavlje V. glede okolnosti koje isključuju protupravnost
nekoga djela (npr. pristanak, samoobrana, viša sila, i dr.) „ne isključuje protupravnost
bilo kojega djela neke države koje nije u skladu s obvezom koja proizlazi iz neke
imperativne norme općega međunarodnog prava”.
U stavku 2. članka 50. navode se daljnja dalekosežna ograničenja kojima je,

kako smo naveli, cilj održanje komunikacija između država u pitanju.
(a) „Država koja poduzima protumjere nije oslobođena od izvršenja svojih
obveza: (a) glede svih postupaka mirnoga rješavanja primjenjivih između nje i
odgovorne države...”
Ta se obveza odnosi jedino na postupke mirnoga rješavanja koji se odnose na
spor zbog kojega su protumjere poduzete ili se namjeravaju poduzeti, a ne glede
nekih drugih spornih pitanja između tih država. Stoga, uako je između stranaka
na snazi neki ugovor o rješavanju budućih sporova, njegovo se izvršenje ne smije
suspendirati pod izgovorom protumjera.
(b) Nadalje se pod (b) potvrđuje dužnost države koja poduzima protumje-
re „da poštuje nepovredivost diplomatskih ili konzularnih agenata, prostorija,
arhiva i dokumenata.”
To ograničenje očito ima na umu slučaj kada su studenti u Iranu zauzeli zgradu
ambasade i konzulatâ Sjedinjenih Američkih Država i zarobili sve osoblje kao taoce
1979. i 1980. godine (v. supra, §40). Ipak je u dugoj diplomatskoj povijesti svijeta taj
incident bio sasvim neuobičajen. U kontekstu toga slučaja ti akti, s kojima se bila
solidarizirala iranska vlada, zabranjeni su čak da su bili poduzeti kao protumjera
protiv navodno gruboga upletanja Sjedinjenih Američkih Država u iranske poslove.
Zabranjeno je i uzvraćati na te čine istim takvim mjerama.
Ali država žrtva tih mjera može prekinuti diplomatske odnose s prekršiteljem
(što predstavlja mjeru retorzije), ona može taj spor iznijeti pred Vijeće sigurnosti
UN-a (što je njezino legitimno pravo prema Povelji), a može poduzeti i mjere zamr-
zavanja imovine države prekršiteljice, pa i one njezinih građana u svojim bankama.
Sve su te mjere Sjedinjene Američke Države bile i poduzele, ali se samo na one
posljednje odnose propisi o legitimnim protumjerama.
(iii) Proporcionalnost protumjera. U kratkom članku 51. glede proporcional-
nosti potvrđuje se dalekosežno ograničenje: „Protumjere moraju biti razmjerne
s nanesenom štetom, uzimajući u obzir ozbiljnost međunarodno protupravnoga
djela i pravâ u pitanju.”
Taj uvjet potvrđen je i razrađen u prijašnjoj međunarodnoj arbitražnoj i
sudskoj praksi. Ekscesivna reakcija na kršenje nečijega prava, poput one u gore
opisanom slučaju Naulilaa, prestaje biti legitimna protumjera i ona može sâma
angažirati međunarodnu odgovornost države koja je poduzima.
U tom području teško je unaprijed propisati neke pouzdane kriterije. Iz tuma-

čenja teksta članka 51. proizlazi da proporcionalnost mora biti prosuđena ne samo
s obzirom na „kvalitativne” čimbenike poput važnosti interesa zaštićenih pravilom
koje je prekršeno i ozbiljnošću međunarodnoga protupravnog djela u pitanju, nego
se ti čimbenici vezuju i s pravima u pitanju. Taj posljednji navod odnosi se ne samo
na učinke protupravnoga djela odgovorne države nego i na njezina prava.
Valja zaključiti da ekscesivne protumjere, iznad svakog razmjera s činom koji

im je poslužio za povod, nemaju svrhu da državu kršiteljicu navedu da se pri-
država svojih obveza, nego dobivaju značaj njezina kažnjavanja. Takvi pothvati
više nisu zakonite protumjere u smislu članka 49. toga Nacrta pravilâ, a kao
jednostrani akti oni nisu u skladu ni s općim međunarodnim pravom. Temeljem
Glave VII. Povelje UN-a Vijeće sigurnosti ovlašteno je da poduzima kolektivne
akcije u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili agresije.
(iv) Proceduralni uvjeti. U članku 52. propisuju se prilično strogi procedural-
ni uvjeti glede pribjegavanja protumjerama, da bi one bile zakonite.
U stavku 1(a). najprije se navodi: „Prije nego što poduzme protumjere po-
vrijeđena država mora: (a) zatražiti od odgovorne države, u skladu s člankom
43, da izvrši svoje obveze iz Drugoga dijela...”
Protumjerama kao iznimnom činu valja pribjeći tek nakon što je povrijeđena
država formalnom notifikacijom zatražila od države kršiteljice da okonča svoje
protupravno ponašanje (ako se ono produljuje) i ispravi (reparira) nastalu štetu
te da joj time ujedno pruži mogućnost za odgovor.47
47
Ali se u međunarodnoj praksi o takvim sporovima mogu prethodno voditi dugotrajni prego-
vori. U takvim slučajevima može se smatrati da je taj zahtjev već ispunjen.
U stavku 1(b). članka 52. dalje se propisuje da povrijeđena država mora:

„(b) notificirati odgovornoj državi svaku odluku o poduzimanju protumjera i
ponuditi pregovore s tom državom”. S obzirom na njihove štetne posljedice za
državu protiv koje se poduzimaju, protumjere se ne smiju otpočeti bez pret-
hodne notifikacije. S obzirom na njihov privremeni značaj i cilj, uza svaku takvu
notifikaciju mora ići (nova) ponuda pregovora s državom kršiteljicom, kako bi
se sporna pitanja konačno riješila na miroljubiv način, a poduzete protumjere
što prije okončale.
Ta posljednja obveza ipak nije bez iznimke. U stavku 2. predviđa se da „bez obzira
na podstavak 1(b), povrijeđena država može poduzeti hitne protumjere nužne za za-
štitu svojih prava”. Naime, jedna je od zakonitih protumjera privremeno zamrzavanje
imovine države kršiteljice u povrijeđenoj državi. Zahvaljujući modernom komuni-
kacijskom sustavu, ako bi se ta protumjera prethodno notificirala državi kršiteljici,
ona bi imala dovoljno vremena da povuče svoju financijsku aktivu iz stranih banaka
i time bi ta protumjera izgubila svoju svrhu.
(v) Posljedice privremenosti protumjera. Kako je prije navedeno, protumjere
su uvijek privremenoga značaja. Iz toga značaja proizlaze posljedice koje su
propisane u dvjema odredbama Nacrta pravilâ.
U stavku 3. članka 52. propisuje se: „Protumjere se ne smiju poduzeti, a ako
se poduzmu, moraju se bez neopravdanoga odlaganja suspendirati ako je (a)
međunarodno protupravno djelo okončano”, ili (b) spor je u tijeku pred nekim
sudom ili tribunalom koji je ovlašten izricati odluke obvezatne za stranke. Takav
sud ili tribunal normalno je nadležan da na zahtjev povrijeđene države izriče
privremene mjere kojima se mogu zaštititi njezina prava do izricanja konačne
presude glede naknade za pretrpljenu štetu. U takvoj situaciji produljenje pro-
tumjera na štetu države kršiteljice prestaje biti opravdanim.
Ali se u posljednjem 4. stavku također predviđa: „Stavak 3. se ne primjenjuje
ako se odgovorna država ne podvrgne postupcima mirnoga rješavanja u dobroj
vjeri”.
Dakle, suspenzija protumjera rezervirana je samo za onu pretpostavljenu državu
kršiteljicu koja je spremna prihvatiti neki ad hoc postupak obveznoga rješavanja ili
ne izbjegava podvrći se postupku na koji je prije dala svoj pristanak. Ipak se suspen-
zija tih protumjera ne može ishoditi ako moguća država kršiteljica iznese taj spor
pred neki politički organ, poput Vijeća sigurnosti UN-a. To, dakle, vrijedi jedino
za postupak „pred nekim sudom ili tribunalom” koji je ovlašten izricati konačne
obvezujuće presude temeljene na pravu.
Napokon u članku 53. predviđeno je: „Protumjere se moraju obustaviti čim
je odgovorna država izvršila svoje obveze iz Drugoga dijela u odnosu na me-
đunarodno protupravno djelo.” Stoga nakon što je odgovorna država izvršila
svoju dužnost okončanja svoga protupravnoga djela i ispravljanja (reparacije)

za prouzročenu štetu, više nema nikakvih razloga produljenja protumjera, koje
se odmah potom moraju okončati. Od tada prestaju sve pravne posljedice pro-
tupravnoga djela u pitanju.
(vi) Pitanje dopustivosti poduzimanja protumjera od države koja međunarodno
protupravnim djelom nije povrijeđena.
Klasično međunarodno pravo dopuštalo je protumjere, tj. mjere represalija is-
ključivo u svrhu zaštite vlastitih povrijeđenih prava neke države, ali ne i povrijeđenih
prava nekoga trećega. I propisi iz gornjega Nacrta rezerviraju pravo na protumjere
samo za povrijeđenu državu. Pozitivno međunarodno pravo još ne uređuje na si-
guran način pitanje može li u nekim iznimnim situacijama protumjerama pribjeći
i neka treća država.
S obzirom na to da mnogi suvremeni međunarodni instrumenti proklamiraju
načelo prema kojemu je poštovanje ljudskih prava obveza erga omnes (drugim rije-
čima da je riječ o „objektivnom pravu”) i da svaka država ima pravni interes u zaštiti
ljudskih prava, danas se nameće pitanje može li neka država pod oblikom protumjera
sâma poduzeti mjere humanitarne intervencije protiv režima u drugoj državi koji
vrši međunarodne zločine prema vlastitim građanima (npr. protiv režima u Srbiji
prema nesrpskom pučanstvu na Kosovu u 1999. i prije).
Institut za međunarodno pravo u svojoj rezoluciji usvojenoj 1989. dao je osnovu
i za tu vrstu protumjera (v. supra, §46). Ali, ako je riječ o individualnim mjerama
koje bi poduzela neka država pojedinačno, čini se da je tu još uvijek riječ o pravu u
nastajanju.48
Pri kodifikaciji pravilâ o odgovornosti država Komisija za međunarodno pravo
detaljno je raspravljala o „mjerama” (dakle ne o „protumjerama”) što su ih poduzele
druge države (osim povrijeđene države). O tome u njoj nije postignuta nikakva
suglasnost.
U članku 53. Nacrta pravilâ izriče se: „Ovo poglavlje ne prejudicira pravo svake
države ovlaštene člankom 48. stavak 1, da se pozove na odgovornost druge države za
poduzimanje pravno dopuštenih mjera protiv te države da bi osigurala obustavljanje
kršenja te ispravljanje (reparaciju) prekršene obveze u interesu povrijeđene države
i korisnikâ (benefitiaries)”. Naime, članak 48. predviđa da država koja nije povrije-
đena ima pravo od odgovorne države zahtijevati okončanje njezina međunarodno
protupravnoga djela, osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja te izvršenje obveze
ispravljanja. Ali ako odgovorna država odbije to izvršiti, ostalo je nejasno je li pravo
na protumjere rezervirano samo za povrijeđenu državu.
48
Naprotiv, smatramo da je kolektivna oružana akcija NATO-a poduzeta protiv SRJ 1999, u
uvjetima masovnog etničkoga čišćenja albanskoga stanovništva na Kosovu, bila kao humanitar-
na intervencija pravno opravdana, s obzirom na to da u Vijeću sigurnosti UN-a nije bilo jedno-
glasnosti njegovih stalnih članica da se ona prethodno odobri. Ali, tu nije bila riječ o protumje-
rama nego o pribjegavanju oružanoj sili.
Rezolucija Instituta za međunarodno pravo o „Obvezama erga omnes u među-

narodnom pravu”, usvojena 27. kolovoza 2005. na zasjedanju u Krakovu, u tome
pogledu u članku 5(c). predviđa da u slučaju široko priznatoga teškog kršenja neke
obveze erga omnes, sve države kojima se ta obveza duguje (tj. sve treće države)
„imaju mogućnost poduzimanja protumjera bez pribjegavanja sili u uvjetima ana-
lognima onima koji se primjenjuju na državu posebno pogođenu tim kršenjem”. Te
bi protumjere trećih bile opravdane u situacijama masovnih i sustavno počinjenih
međunarodnih zločina.
h
Na koncu ne treba smetnuti s uma i bitnu činjenicu na koju smo upozorili,
da su protumjere (represalije), čak kada se poduzimaju strogo u skladu sa svim
gore predviđenim uvjetima, nezamislive u odnosima neke slabe i siromašne
povrijeđene države nasuprot nekoj jakoj državi, ili državi zajmodavcu, koja je
počinitelj međunarodno protupravnoga djela.
U presudi o meritumu spora o Krfskom tjesnacu (Albanija/Ujedinjeno Kra-
ljevstvo) iz 1949, Međunarodni je sud s pravom istaknuo da intervencija (u
obliku samopomoći) „s obzirom da je po naravi stvari rezervirana za najmoćnije
države, može lako dovesti do perverzije administracije međunarodne pravde”
(p. 35). Ali stanje današnje organizacije međunarodne zajednice država i današ-
nje stanje općega međunarodnog prava upravo je takvo.
6. Represalije u oružanim sukobima. Poput samoga rata, one se najčešće
provode primjenom oružane sile. Strana u sukobu koja im pribjegne smatra
svoje mjere represalija sankcijom, kako bi spriječila neprijatelja da dalje krši
pravila ratnoga prava. Ali su represalije u tim uvjetima ipak ostatak potpunoga
nereda u ratnom pravu iz davnih vremena.
Naime, napose iskustva iz Prvoga i Drugog svjetskog rata upozoravaju na to da
će strana protiv koje se represalije poduzmu smatrati da su mjere neprijatelja mnogo
oštrije od onih kojima je ona dala povoda ili će čak zanijekati da je sa svoje strane
prekršila bilo kakvo pravo. Kao svoj odgovor, ta će strana poduzeti još drakonskije
mjere protiv neprijatelja, sve dok se u tome začaranom krugu represalija i protu-
represalija ne zaboravi njihov početni povod, gdje se može izgubiti svaki element
poštovanja prava.49
Stoga su represalije koje se poduzimaju u oružanim sukobima opasan i malo
djelotvoran način postizanja poštovanja prava. U naporima svake od strana da
pobijedi neprijatelja svim raspoloživim sredstvima, gotovo je nemoguće pošto-
vati načelo proporcionalnosti u izboru mjera represalija u odnosu na one koje su
49
Cf., Charles G. FENWICK: International Law, Third Edition, New York, 1948, pp. 580-581.
Vidi neke primjere represalija u pomorskomu ratovanju, infra, §96, pod 4.
im bile povod. Uz to, male su mogućnosti da se tijekom nekoga oružanog sukoba

osigura nepristrano utvrđivanje činjenica u svrhu iznalaženja obostrano pri-
hvatljivoga rješenja za sve sukobljene strane, prije pribjegavanja represalijama.
Neki su stariji pisci dopuštali represalije samo stranama u sukobu, a ne i neu-
tralnim državama.50 Ali nema nikakvih pravnih razloga da i neutralna država ne bi
smjela pribjeći represalijama protiv one zaraćene strane koja krši taj njezin položaj
ili da neka od zaraćenih strana ne pribjegne represalijama protiv neutralne države
koja svojim ponašanjem kompromitira svoju neutralnost i nepristranost u odnosu
na sve sukobljene strane. U tim situacijama mjere represalija mogu biti nevojne na-
ravi, ali krajnja posljedica može biti uvlačenje neutralne države u sukob i priznanje
ratnoga stanja u odnosu na nju.
h
Pravila humanitarnoga prava kodificirana četirima ženevskim konvencijama
iz 1949. na iscrpan i izričit način zabranjuju mjere represalija protiv zaštićenih
osoba. Riječ je o apsolutnoj zabrani s obzirom na to da se tim mjerama ne smije
uzvratiti čak ni na jednake ili na slične mjere neprijatelja.
Riječ je o zabrani mjera represalija usmjerenih protiv ranjenika, bolesnika i bro-
dolomaca te osoblja, zgrada, brodova ili materijala koje te konvencije štite (sanitet-
sko osoblje i materijali, kao i vjersko osoblje), (članak 46. prve Konvencije i članak
47. druge Konvencije).
Treća ženevska konvencija na jednak način zabranjuje represalije protiv ratnih
zarobljenika (članak 13(3)), a četvrta Konvencija propisuje da su zabranjene mjere
represalija protiv zaštićenih osoba i njihove imovine (članak 33(3)). Temeljem članka
4(1). četvrte Konvencije zaštićene su osobe svi stranci, uključujući i apatride, koji se
nađu u vlasti neke od strana u sukobu ili okupacijske sile, a nisu njezini državljani.
Od te zaštite izuzeti su, međutim, neutralni građani sve dok njihova zemlja ima
redovito diplomatsko predstavništvo u dotičnoj državi.
Ženevske konvencije iz 1949. zabranjuju i druga djela koja su se u prijašnjim
ratovima vršila kao navodne mjere represalija. Tako članak 34. četvrte Konvencije
izričito zabranjuje uzimanje talaca, a njezin članak 28. propisuje da se ni jedna za-
štićena osoba ne smije upotrijebiti da se zbog njezine prisutnosti određena mjesta
ili određene osobe stave izvan vojnih operacija (tzv. živi štit).
Prvi dopunski protokol iz 1977. proširuje zabranu represalija protiv nekih obje-
kata, što nije bilo izričito predviđeno Konvencijama iz 1949. Civilna dobra koja nisu
vojni ciljevi ne smiju biti predmetom napada ili represalija (članak 52(1)). Jednako su
zabranjene represalije protiv historijskih spomenika, umjetničkih djela ili kulturnih
mjesta koja čine kulturnu ili duhovnu baštinu naroda (članak 53(c)). Dobra nužna
50
Cf., OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, vol. II, Seventh Edition, London,
1952, pp. 562-563.
da civilno stanovništvo preživi ne smiju biti predmetom represalija (članak 54(4)).

Riječ je o namirnicama, poljoprivrednim zonama za proizvodnju hrane, žetvi, živoj
stoci, instalacijama i rezervoarima pitke vode te o postrojenjima za natapanje. Ova
lista u tome propisu dana je kao primjer i ne iscrpljuje se.
Četiri Ženevske konvencije iz 1949. također razrađuju njihova „teška kršenja”.
Sva su ona obuhvaćena pod međunarodnim zločinom „teških kršenja ženevskih
konvencija iz 1949.” u članku 2. Statuta Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu
Jugoslaviju (v. supra, §60 pod 3 (iv) (a)). Tu listu Prvi dopunski protokol iz 1977.
znatno proširuje. Ali sve te povrede najiscrpnije obuhvaća članak 8. Rimskoga sta-
tuta o Međunarodnom kaznenom sudu iz 1998. pod nazivom „ratni zločini”. Ipak
se danas smatra prazninom Drugoga dopunskog protokola iz 1977, o zaštiti žrtava
nemeđunarodnih oružanih sukoba, što u svome kratkomu tekstu uopće ne predviđa
njegova teška kršenja.
h
Iz gornjega proizlazi da su represalije u oružanim sukobima veoma opasan i
nesiguran način zaštite vlastitih prava te da one uopće ne mogu osigurati isprav-
ljanje štete prije okončanja neprijateljstava. Napose zbog opasnosti pribjegava-
nja proturepresalijama, u praksi su one otvorene znatno većim mogućnostima
zloupotreba od onih u doba mira. Ali unatoč tim razlozima, mnogobrojni izričiti
ugovorni propisi koji zabranjuju represalije u oružanim sukobima, dokazuju a
contrario da su one dopuštena sredstva ako nisu izričito zabranjene ili njihovo
vršenje nije ograničeno.
Uvjeti i ograničenja pribjegavanja dopuštenim represalijama u oružanim suko-
bima do sada nisu bili predmetom sustavne kodifikacije, za razliku od onih glede
protumjera u doba mira. Ali se može zaključiti da su oni slični onima koji vrijede u
doba mira iako se s obzirom na situaciju u kojoj se vrše u pojedinostima i razlikuju.
Ta bi ograničenja bila sljedeća:
1. Mora biti riječ o ozbiljnim, kontinuiranim i ponovljenim kršenjima zakonâ i
običajâ rata koja kršitelja stavljaju u očito povoljniji položaj od njegova protivnika.
Bilo kakva povreda pravilâ prava oružanih sukoba ne može biti dovoljan razlog za
represalije.
2. U svim slučajevima kada je to moguće, prije pribjegavanja represalijama po-
vrijeđena će strana pokušati navesti suprotnu stranu da prestane s kršenjem prava
i svoje ponašanje uskladi s pravnim pravilima. Ali u situacijama kada kršenje prava
prouzrokuje nepopravljivu štetu, oštećena strana ima pravo pribjeći dopuštenim
represalijama bez odgađanja.
3. U izboru mjera represalija, strana koja im ima pravo pribjeći obvezna je pošto-
vati sve ugovorne i običajne propise koje smo naprijed izložili, a odnose se na njihova
ograničenja ili zabranu. Ni u kojemu slučaju, čak kada je riječ i o protumjerama za
međunarodne zločine, povrijeđena strana nema pravo odgovoriti istim ili sličnim
mjerama koje su zabranjene kao represalije, ili su okvalificirane kao teška kršenja
ženevskih konvencija ili Prvog protokola. Stoga se na zločine prema međunarodno-
me pravu nikada ne smije uzvraćati međunarodnim zločinima.
4. Po svojim posljedicama poduzete mjere represalija moraju biti proporcional-
ne, tj. u razmjeru s nedopuštenim djelima koja su im bila povodom. One, dakle, ne
smiju biti ekscesivne naravi.
Represalije su i u oružanim sukobima po svojoj naravi privremene mjere. Njiho-
vo se vršenje mora prekinuti čim suprotna strana obustavi svoje nedopušteno po-
našanje. Čak i u doba oružanih sukoba, cilj represalija ne smije biti postizanje vojne
prednosti za stranu koja im pribjegne.
Pravo da naredi ili odobri represalije pripada vrhovnom zapovjedniku oružanih
snaga odnosne zaraćene strane, nakon što pažljivo procijeni sve okolnosti. Zapo
vjednici nižih, njemu podređenih postrojbi mogu narediti represalije samo u slučaje-
vima krajnje nužde, kada bi njihovo odgađanje zbog traženja odobrenja prouzročilo
uništenje dotične vojne jedinice ili gubljenje pozicije odlučne za ratovanje.
VI. DIO
PRAVO ORUŽANIH SUKOBA
Bibliografija
OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, Vol. II: Disputes, War and Neutrality,
Seventh Edition, London, 1952, pp. 201-879; Georg SCHWARZENBERGER: International Law as
Applied by International Courts and Tribunals, Volume II: The Law of Armed Conflicts, London,
1968, 881 pages; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 1-513; Frits
KALSHOVEN: Constraints on the Waging of War, Geneva, 1987, 175 pages; Ingrid DETTER DE
LUPIS: The Law of War, Cambridge, 1987, 411 p.; Mohammed BEDJAOUI (Ed.): International
Law: Achievements and Prospects, Paris, 1991, pp. 765-809: S. K. KAPOOR: International Law,
Eleventh Edition, Allahabad, 1996, (India), pp. 631-711; E. DAVID: Principes de droit des conflits
armés, troisième éd., Bruxelles, 2002, 792 p.
A. OPĆENITE ZNAČAJKE
§ 88. IZVORI RATNOGA I HUMANITARNOGA PRAVA
Bibliografija
Vladimir DEDIJER: On Military Conventions, Lund 1961, 138 pages; S. E. NAHLIK: „Droit dit
‘de Genève’ ou droit dit ‘de La Haye’: unité ou dualité?”, Annuaire français de droit international
public, 1978, pp. 9-27; V. Đ. DEGAN: „Odnos protokolâ prema Ženevskim konvencijama od 1949,
prema Haškom pravilniku i običajnom pravu”, Savetovanje o aktuelnim pitanjima međunarodnog
humanitarnog prava, Beograd, 1979, str. 172-182; „Običajno međunarodno ratno pravo”,
Zakonitost 1991, br. 11-12, str. 1264-1285; Konstantin OBRADOVIĆ: „Koje pravo danas važi
na bojnom polju”, ZPFZ 1985, br.5-6, str. 673-682; Theodor MERON: „The Continuing Role of
Custom in the Formation of International Humanitarian Law”, AJIL 1996, No. 2, pp. 238-249;
„The Martens Clause, Principles of Humanity, and Dictates of Public Conscience”, AJIL 2000,
No. 1, pp. 78-89; Jovica PATRNOGIĆ: „Customary international humanitarian law”, JRMP 1996,
No. 1-2, pp. 295-304. Jean S. PICTET (Ed.): Commentary of the Geneva Conventions of 12 August
1949, I to IV (International Committee of the Red Cross), Geneva, 1952; Jean PICTET (Ed.):
Commentary of the Additional Protocols of 8 June 1977 to the Geneva Conventions of 12 August
1949 (International Committee of the Red Cross), Geneva, 1987, 1625 pages; Vesna KAZAZIĆ:
„Međunarodno humanitarno pravo pred novim izazovima”, Revija za pravo i ekonomiju, 2006,
Mostar; Međunarodno humanitarno pravo: difuzija i primjena, Mostar, 2008, 363 str.
802 Pravo oružanih sukoba
1. Uvod Pravna pravila o ratovanju razvijala su se kroz stoljeća kao pravila

nepisanoga običajnog prava.
To su u srednjemu vijeku bila pravila o viteškom ratovanju koja se nisu pošto-
vala u ratovima protiv nevjernika, a ni pri gušenju seljačkih i drugih buna. Crkva s
papom od 11. stoljeća pa nadalje nastojala je svojim propisima sprječavati najgora
barbarstva u ratu, poput pretvaranja zarobljenih kršćana u robove ili čak upotrebe
luka i strijele. Ona je ograničavala i privatne ratove među feudalcima te nametala
„primirja”, tj. dane u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Godine 1041. skupšti-
ne francuskih prelata protegnule su „primirje”, svakoga tjedna, od zalaska Sunca
srijedom do njegova izlaska ponedjeljkom.1 Mnoge od tih zabrana i ograničenja
održavale su se kratko ili nikako.
S reformacijom u 16. stoljeću nestalo je crkvenoga jedinstva u Europi s vrhov-
nim duhovnim autoritetom pape. Tridesetogodišnji vjerski rat između 1618. i 1648.
bio je najstrašniji u Europi, možda još od barbarskih vremena pa sve do Drugoga
svjetskog rata.
2. Kodifikacija ratnoga prava putem ugovora. Polovicom devetnaestoga

stoljeća, pod utjecajem javnoga mnijenja, otpočeo je pokret za kodifikaciju me-
đunarodnog ratnoga prava putem pisanih ugovora.
Potaknuo ga je Švicarac Henri Dunant koji se našao slučajnim svjedokom patnji

ranjenika nakon bitke između francuske i austrijske vojske 1859. kod Solferina u
sjevernoj Italiji. Tamo nije bilo nikakve organizirane sanitetske službe za njihovo
zbrinjavanje. Poginulo je oko trideset tisuća ljudi, većinom zbog toga jer su iskrvarili.
Pokapani su čak i živi ranjenici. Njegova brošura Un souvenir de Solferino iz 1862.
potakla je organiziranje nacionalnih društava Crvenoga križa te usvajanje prve Kon-
vencije o poboljšanju sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi
22. kolovoza 1864. Ta se Konvencija još nije odnosila na ratne zarobljenike. Pred-
viđala je „neutralizaciju” svih ranjenika i njihovu jednaku njegu bez obzira na pri-
padnost te „neutralizaciju” vojnih bolnica, vojnih ambulanti i sanitetskoga osoblja.
Otad napori u kodifikaciji pravila ratnoga prava nisu nikada sasvim prestali.
Najviše se učinilo na dvjema haškim mirovnim konferencijama 1899. i 1907.
Četvrta Haška konvencija iz 1907. i njezin Haški pravilnik o ratovanju na kopnu
najvažnija je od onih čiji se propisi i danas primjenjuju.2 Treća Haška konferen-
cija trebala se održati 1915, ali ju je spriječio Prvi svjetski rat.
1
Vidi više detalja u Arthur NUSSBAUM: A Concise History of the Law of Nations, New York,
1950, pp. 25ff, 35ff, 106ff, etc.
2
Ostala starija ugovorna pravila navodit ćemo u odgovarajućim odjeljcima, kako slijede. Goto-
vo svi ti ugovori zaključno s 1980. objavljeni su u prijevodu na hrvatski jezik u časopisu Zakoni-
tost, 1992, br. 1-2, str. 19-363.
§ 88. IZVORI RATNOGA I HUMANITARNOGA PRAVA 803
Razdoblje između dva svjetska rata nije bilo toliko plodno kao ono prethod-
no. Najvažniji je ostao Ženevski protokol od 17. lipnja 1925. o zabrani upotrebe
zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu.
Nakon Drugoga svjetskog rata velesile su u jednomu razdoblju uspjele sprije-
čiti kodifikaciju pravilâ ratnoga prava u užem smislu, a napose onu o zabrani ili
ograničenju upotrebe novih vrsta oružja. Ali se zato iscrpno kodificiralo tzv. me-
đunarodno humanitarno pravo na temelju iskustava iz Drugoga svjetskog rata.
Dana 12. kolovoza 1949. u Ženevi su usvojene i potpisane četiri konvencije
iz tog područja, i to:
1. (prva) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oruža-
nim snagama u ratu,
2. (druga) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodo-
lomaca oružanih snaga na moru,
3. (treća) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima te
4. (četvrta) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata.
Dana 8. lipnja 1977. usvojena su i dva dopunska protokola na četiri gornje
Ženevske konvencije, ovaj put na temelju iskustava iz Vijetnamskoga rata i oslo-
bodilačkih ratova protiv kolonijalne dominacije. To su:
Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba,
Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.
Od ostalih sličnih poslijeratnih konvencija veoma je važna Konvencija za zaštitu
kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba s Pravilnikom o izvršenju, potpisana
u Haagu 14. svibnja 1954. te istoimeni Protokol.
Od sedamdesetih godina 20. stoljeća sklapaju se i konvencije koje zabranju-
ju proizvodnju ili upotrebu nekih vrsta oružja. Već smo bili spomenuli zabranu
proizvodnje i upotrebe, dužnost uništenja postojećih zaliha biološkog i kemijskoga
oružja te protupješačkih (antipersonalnih) mina (supra, §86, pod 2).
Tu još valja spomenuti Konvenciju iz 1980. o zabrani ili ograničavanju upotrebe
određenih vrsta klasičnoga oružja za koje se može smatrati da ima prekomjerne
traumatske učinke ili da djeluje bez razlike glede ciljeva. Uz nju je sklopljeno više
protokola: Protokol o fragmentima oružja koji se ne mogu otkriti (Protokol I), Pro-
tokol o zabrani ili ograničavanju upotrebe mina, mina iznenađenja ili drugih sred-
stava, izmijenjen 1996 (Protokol II), Protokol o zabrani ili ograničavanju upotrebe
zapaljivoga oružja (Protokol III), Protokol o zabrani zasljepljujućega laserskog oružja
(Protokol IV),3 te Protokol o eksplozivnim ostacima rata (Protokol V).4
3
Tekstovi izmijenjenoga Protokola II. i Protokola IV. objavljeni su u ILM 1996, No. 5, pp. 1206-
1218. Sve prije navedene konvencije i protokoli objavljeni su u hrvatskom prijevodu u časopisu
Zakonitost, 1992, br. 1-2.
4
Usvojen 28. studenoga 2003. V. tekst – Narodne novine, dodatak Međunarodni ugovori,
Pokretu kodifikacije ratnoga prava prvotni je cilj bio da po mogućnosti sve

države svijeta postanu strankama tih konvencija u pisanomu obliku i da one
po ugovornoj osnovi obvezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima.
Daljnji je cilj bio da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanom sukobu,
da bi se spriječilo da svatko za sebe, i za suprotnu stranu, proizvoljno tumači
pravila ratnoga prava ovisno o svojim trenutačnim interesima. Nadalje, prili-
kom svakog novoga pokušaja kodifikacije neke posebne oblasti ratnoga prava
cilj je bio da se to pravo upotpuni i nadogradi, osobito s obzirom na nove na-
čine ratovanja, sredstva i vrste oružja, drugim riječima da se svjesno utječe na
daljnji razvoj postojećeg pozitivnoga prava. U tome je bilo znatnih uspjeha, ali
poduzeti napori nisu nikada bili potpuni, pa ni sveobuhvatni. Takva je bit svih
ljudskih pokušaja kad god se neko područje ljudskih odnosa želi urediti pravi-
lima u pisanom obliku.
Tako zamišljena kodifikacija pravila ratnoga prava putem ugovora ima ujed-
no svrhu „konverziju običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i siste-
matiziranih pravila.”5 Ali, kako je navedeno, pri toj potvrdi i sistematizaciji već
postojećih običajnih pravila, često je u ugovornomu tekstu potrebno predvidjeti
i neka nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država ili im je svr-
ha da tek ustanove novu praksu. I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani
propisi koji očituju već postojeća pravila općega običajnoga prava s prijedlozima
de lege ferenda To je element „progresivnoga razvoja” međunarodnog prava (v.
pojedinosti, supra, §11).
3. Humanizacija ratovanja ograničena vojnom potrebom. U svim konven-
cijama iz tog područja od početka je bila veoma izražena želja za donošenjem
novih pravila, svrha kojih je daljnja humanizacija ratovanja. S obzirom na taj
vrhunski cilj ti se napori nisu nikada mogli podvrgnuti krutom pravnom poziti-
vizmu. Prema pozitivističkom učenju, cjelokupno je pravo bez iznimke proizvod
volje država i stoga suverene države navodno nisu podložne nikakvomu „višem”
pravu koje bi im protiv njihove volje nalagalo kako da se ponašaju.
Odbacivanje toga uskog pozitivističkoga pristupa izraženo je u tzv. Marten-
sovoj klauzuli’6 iz uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima
rata na kopnu iz 1907, koja glasi:
br. 11/ 2004, pod 106. Stranke toga Protokola obvezale su se na čišćenje, uklanjanje ili uništava-
nje neeksplodiranih ili napuštenih konvencionalnih eksplozivnih ubojnih sredstava, na prijenos
podataka o njima i na druge obliku uzajamne suradnje i pomoći.
5
Cf., Charles ROUSSEAU: Droit international public, Tome premier, Paris, 1971, p. 345.
6
Nazvana po svome predlagaču, ruskom profesoru, piscu i državniku Fjodoru Fjodoroviču de
Martensu (1845-1909). Njega ne treba miješati s njemačkim znanstvenikom Georgom Friedri-
chom von Martensom (1756-1821), osnivačem glasovite zbirke međunarodnih ugovora Recueil
général de traités.
„U očekivanju da će biti moguće propisati potpuniji kodeks zakonâ rata, Visoke

stranke ugovornice smatraju prikladnim utvrditi da u slučajevima koji nisu obuhva-
ćeni odredbama koje su usvojile, stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitom i pod
vladavinom načelâ međunarodnoga prava koja proizlaze iz običajâ ustanovljenih
među civiliziranim narodima, iz zakonâ čovječnosti i zahtjevâ javne svijesti.”
Ta klauzula zapravo predviđa određenu hijerarhiju u primjeni pravnih pra-
vila o ratovanju, kako nikada ne bi bilo pravnih praznina: (i) najprije se primje-
njuju pisane odredbe uglavljene u toj i u drugim konvencijama. (ii) U nedostatku
takvih izričitih pisanih propisa, moraju se primijeniti „načela međunarodnoga
prava kakva proizlaze iz običajâ ustanovljenih među civiliziranim narodima”.
Riječ je najvjerojatnije o pozitivnim pravilima općega običajnog, ali nepisanoga
međunarodnog prava. (iii) Ako ni takvih pravila nema, strane u sukobu ne smiju
se ni tada ponašati samovoljno, pod izlikom da se smatra dopuštenim sve što
izričitim ugovornim ili drugim propisima pozitivnoga međunarodnoga prava
nije zabranjeno. One moraju primjenjivati „načela međunarodnoga prava” ka-
kva proizlaze „iz zakonâ čovječnosti i zahtjevâ javne svijesti”. I kakvo god može
biti njihovo porijeklo, valja sumnjati u to da je u ovom zadnjemu slučaju riječ o
pravilima pozitivnoga prava koja bi nužno morale prihvatiti sve zaraćene strane,
kako to zahtijeva pozitivističko učenje.
Martensova klauzula predviđa u svojoj cjelini i dinamični element u razvo-
ju međunarodnoga prava, s obzirom na nove načine ratovanja, nova sredstva
razaranja i nova oružja (npr. kemijsko, biološko i nuklearno oružje). Zaraćene
strane ni u tim se uvjetima ne smiju ponašati neodgovorno. Zakoni čovječnosti
i zahtjevi javne svijesti ograničujući su faktor u svim vrstama oružanih sukoba
i u svakom vremenu jer bi se u suprotnomu čovječanstvo vratilo natrag u bar-
barska vremena.7
Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprječa-
vanje najstrašnijih oblika ratovanja. Nastoje se spriječiti mjere represalija protiv
tzv. zaštićenih osoba, kako ne bi stradali nedužni borci zbog protupravnih djela
njihovih zapovjednika, političkih vođa te ratnih zločinaca iz njihovih redova.
Civile i njihovu imovinu valja zaštititi od svake pogibije, ranjavanja i ratnih
razaranja, kad god se aktivno ne uključuju u ratnim operacijama.
7
Martensova klauzula unesena je i u propise o otkazivanju, u svakoj od četiriju Ženevskih kon-
vencija iz 1949. (članak 63(4). prve Konvencije; članak 62(4). druge Konvencije; članak 142(4).
Konvencije o ratnim zarobljenicima; i članak 158(4). Konvencije o građanskim osobama. Napo-
kon, ona je u cjelini inkorporirana u članak 1(2). Prvoga dopunskog protokola iz 1977. na gornje
Konvencije. Vidi u Commentary on the Additional Protocols of 8 June 1977 to the Geneva Con-
ventions of 12 August 1949, Geneva, 1987, pp. 38-39. Vidi također u Vladimir IBLER: Rječnik
međunarodnog javnog prava, drugo izdanje, Zagreb, 1987, str. 150-151.
I tako je Haški pravilnik iz 1907, u članku 22, propisao da zaraćene strane ne-
maju neograničeno pravo u izboru sredstava za nanošenje gubitaka neprijatelju.
Ali ni ta humanizacija propisivanjem pravnih pravila ne može ići preko neke
mjere. Potpuna humanizacija značila bi dokidanje rata. Stoga je mjera huma-
nizacije ograničena svrhom rata koja traži upotrebu svih sredstava pogodnih
za satiranje neprijateljske otporne snage. I zato ratno pravo po pravilu nameće
samo takva ograničenja koja ne smetaju postizanju vrhunskih ratnih ciljeva,
uključujući konačnu pobjedu nad neprijateljem.8 U tome smislu uvod u Četvrtu
hašku konvenciju iz 1907. navodi da ratno pravo nastoji „ublažiti nevolje rata
koliko to dopuštaju vojne potrebe”. Ali, kako je naglasio Juraj Andrassy: „S voj-
nog gledišta ograničenja ratnog prava su vrlo mala”.9
Ipak i ograničenja koja zaraćenoj strani bitno ne smetaju u postizanju vrhunskih
ratnih ciljeva grubo se krše, naročito u tzv. nemeđunarodnim oružanim sukobima.
Primjer za to bila su razaranja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini civilnih ciljeva,
napose crkava i džamija, kulturnih spomenika, bolnica, škola i stambenih naselja,
kojima je jedina svrha bila uništavanje. Primjer za to su i stravični masakri nedužnih
civila starije dobi, kojima je svrha bila izazivanje masovnoga egzodusa svih ostalih,
tj. „etničko čišćenje”, kako bi se na prazan prostor naselilo stanovništvo vlastite na-
cionalnosti i vjere. Primjer za to bile su i nebrojene pljačke i uništavanje privatne i
državne imovine. Primjer je za to, nadalje, upotreba zabranjenih streljiva i oružja
koja nanose nepotrebne patnje borcima i civilnom stanovništvu, a također nisu
opravdana nikakvom vojnom potrebom.
4. Opće običajno pravo primjenjivo na oružane sukobe. Odnos gore spo-
menutih ugovornih propisa i općih običajnih pravnih pravila, koja obvezuju
sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, ima nekih posebnosti u odnosu na
pravila općega običajnoga prava koja se primjenjuju u doba mira.
(a) Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija
iz te oblasti sklopljenih prije Drugoga svjetskog rata, naročito onih o kopneno-
mu ratovanju koja potom nisu revidirana novim ugovornim propisima, obvezu-
ju sve države svijeta po običajnoj osnovi. Ti njihovi kasnije neizmijenjeni propisi
čine cjelinu sa Ženevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolima iz
1977. te s drugim kasnijim ugovorima iz ratnog i humanitarnoga prava.
Naime nove države nastale nakon Drugoga svjetskoga rata (kojih je danas ve-
ćina), po pravilu nisu pristupale tim starijim konvencijama. Tek su neke od njih
8
Mile DESPOT: „Vojna potreba u ratnom pravu”, JRMP 1979, br. 1-3, str. 47-55.
9
Cf., Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravo, šesto izdanje, Zagreb, 1976, str. 561. Ipak, ni taj
zaključak ne treba uzeti apsolutno točnim. Npr. mučenje ratnih zarobljenika da bi se od njih
iznudile obavijesti može biti od golema značenja za postizanje ratnih ciljeva, ali je bilo i ostalo
ratni zločin.
pristupile Ženevskomu protokolu o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih

plinova i bakterioloških sredstava u ratu, iz 1925.
Jednako je važno što pretežita većina država, pa i one nove, postaje bez su-
stezanja strankama konvencija o humanitarnomu pravu sklopljenih nakon Dru-
goga svjetskog rata. Tako se broj država stranaka Ženevskih konvencija iz 1949.
i obaju Protokola iz 1977, danas penje iznad 150.10 Stoga bi na nekolicinu država
koje nisu postale strankama neke od tih konvencija pao težak teret dokazivanja
da ih pravila iz njih ne obvezuju po običajnoj osnovi.
S obzirom na to da se za razliku od kodificiranih pravila o pravu mora ili diplo-
matskom i konzularnomu pravu ta pravila ne primjenjuju u svakodnevnoj praksi, jer
se na sreću čovječanstva ne očekuje da će između svih država stranaka konvencija o
humanitarnomu pravu izbiti oružani sukobi, sâmo sudjelovanje država kao strana-
ka u tim konvencijama može se smatrati njihovom „praksom” i potvrdom njihove
svijesti da su ta pravila univerzalno prihvaćena kao pravo (communis opinio juris),
dakle da obvezuju i treće države.11
Razlozi za široko pristupanje tim konvencijama mogu se samo nagađati. Mnoge
vlade možda polaze od pretpostavke da ih nikada neće morati primjenjivati u praksi,
drugim riječima da se njihove zemlje više neće naći u oružanim sukobima sa susjed-
nim ili s udaljenim državama, jednostavno stoga što nemaju agresivnih namjera. A
ako bi neku državu neki agresor ipak napao, propisi iz tih konvencija pružali bi joj
određenu zaštitu.
(b) Druga značajka te simbioze pisanih ugovornih propisa i općega običaj-
noga prava u tomu je što se danas općenito smatra da većina ograničenja rato-
vanja propisanih u njima, a osobito onih glede zaštićenih osoba,12 predstavlja
imperativne norme općega običajnoga međunarodnog prava što ih je prihvatila
i priznala čitava međunarodna zajednica država. A jus cogens nameće se svim,
pa i novim državama koje prije stjecanja njihove državnosti nisu imale moguć-
10
Stranke Konvencija iz 1949. praktično su sve države svijeta. Danas ih je ukupno 194. Od njih
169 država stranke su Protokola I. te 165 stranke Protokola II. Ali je samo 70 stranaka Protokola
I. dalo izjavu prema njegovu članku 90. o prihvaćanju nadležnosti Međunarodne komisije za
utvrđivanje činjeničnoga stanja, koju taj propis predviđa.
11
Ipak, s obzirom na to da Protokolu I. iz 1977. još nisu pristupile neke važne zemlje poput
Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Indije, Pakistana i nekih arapskih zemalja i da se on nije
primjenjivao u Ratu u Zaljevu (1990-1991), države koje nisu postale njegovim strankama možda
bi još mogle dokazati da ih propisi iz njega ne obvezuju ni po običajnoj osnovi. Ali se može oče-
kivati da će i ta prepreka biti uklonjena.
12
Prema današnjemu pravu, u zaštićene osobe spadaju ponajprije onesposobljeni pripadnici
oružanih snaga (ranjenici, bolesnici, brodolomci, padobranci u zraku), ratni zarobljenici te sve
civilno pučanstvo dok god ne sudjeluje u neprijateljstvima. U te osobe spadaju još i medicinsko
osoblje, vojni kapelani, novinari, pripadnici civilne zaštite, pripadnici Međunarodnoga komiteta
Crvenoga križa ili nacionalnog Crvenoga križa ili Crvenoga polumjeseca te Crvenoga kristala.
nosti sudjelovati u pripremanju i donošenju odgovarajućih ugovora (v. supra,

§2 pod 2). Stoga bi i s te strane nekoj državi koja nije pristupila odgovarajućoj
konvenciji bilo veoma teško dokazati da neko od tih propisanih ograničenja ne
predstavlja jus cogens.
(c) Napokon, teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. i Protokola I. iz
1977, kao i onih njihovih propisa koji izričito zabranjuju neka djela kao repre-
salije protiv jednakoga ponašanja suprotne strane u oružanomu sukobu, pred-
stavljaju međunarodne zločine. A međunarodni zločini povlače međunarodnu
odgovornost, i to države koja je za njih odgovorni (v. supra, §46), i pojedinačnu
kaznenu odgovornost počinitelja tih djela (supra, §60).
S obzirom na njihovo porijeklo, u znanosti i u praksi pokatkad se govori o obi-
čajnim pravilima prava oružanih sukoba kao o „haškom” i o „ženevskom” pravu. Taj
odnos definirao je Međunarodni sud u savjetodavnom mišljenju iz 1996 (na zahtjev
Opće skupštine UN) o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja.
Sud je naveo: „75. Brojna običajna pravila razvila su se u praksi država i čine
integralni dio međunarodnoga prava... „Zakoni i običaji rata” – kako se tradicio-
nalno nazivaju – bili su predmetom napora u kodifikaciji poduzetih u Den Haagu
(napose u konvencijama iz 1899. i 1907) i djelomično se zasnivaju na Deklaraciji iz
St. Petersburga iz 1868. i na rezultatima Briselske konferencije iz 1874. To „haško
pravo”, a naročito Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu, fiksiralo je prava i
dužnosti zaraćenih strana u vođenju operacija i ograničilo je izbor metoda i sredsta-
va u nanošenju gubitaka neprijatelju u međunarodnim oružanim sukobima. Tomu
se može dodati „ženevsko pravo” (konvencije iz 1864, 1906, 1929. i 1949), koje štiti
žrtve rata i nastoji zaštititi onesposobljene pripadnike oružanih snaga i osobe koje
ne sudjeluju u neprijateljstvima. Te dvije grane prava primjenjivoga u oružanim
sukobima toliko su postale usko isprepletene da se danas smatra da su postupno
prerasle u jedinstven i složeni sustav, koji se naziva međunarodnim humanitarnim
pravom. Propisi Dopunskih protokola iz 1977. izražavaju i svjedoče jedinstvenost i
složenost toga prava.” (p. 256, para.75).
5. Ostali izvori prava oružanih sukoba. Iako je danas u osnovi pisano, a

opća običajna pravila izvode se iz široko usvojenih konvencija, pravo oružanih
sukoba ima i neke druge izvore.
Nürnberška presuda od 1. listopada 1946. uz ostalo je istaknula: „Neovisno o
ugovorima, zakoni rata proizlaze iz prakse i običaja koji se takvima postupno i op-
ćenito priznaju u naučavanjima pravnika i praksi vojnih tribunala. To pravo nije
nepromjenljivo, ono se neprestano prilagođava potrebama svijeta u promjenama.
Počesto ugovori samo odražavaju ili preciziraju načela prava koje je već na snazi.”
Dragocjen pomoćni pisani izvor ratnoga prava čine tzv. vojni pravilnici pojedinih
država, pa po potrebi i propisi iz njihova kaznenoga zakonodavstva koji se primje-
njuju na zločine počinjene u oružanim sukobima.
Prvo takvo „Uputstvo” za kopnene snage izradio je po nalogu predsjednika Lin-

colna profesor njemačkoga porijekla sa Sveučilišta Columbia u New Yorku, Francis
Lieber. Bilo je usvojeno 1863. i primjenjivala ga je vojska Sjedinjenih Američkih
Država u ratu protiv konfederalne vojske Juga. Takvi pravilnici kasnije su se dono-
sili i u drugim zemljama. Među najpotpunijima je bila uredba o ratu i neutralnosti
fašističke Italije iz 1938. Danas ih imaju Britanija, Sjedinjene Američke Države, Nje-
mačka, Francuska i druge države.
U bivšoj SFRJ veoma je detaljno bilo Uputstvo oružanim snagama Jugoslavije
o primjeni međunarodnog ratnog prava iz 1972. Godine 1988. usvojena je njegova
izmijenjena verzija, s obzirom na ustavne promjene koje su zabranjivale kapitulaciju
i nisu priznavale vojnu okupaciju.
Ako potvrđuju i razrađuju običajna i ugovorna pravila ratnoga prava na snazi,
ti pravilnici mogu biti dragocjen pomoćni dokaz krivnje pri suđenju pripadnicima
oružanih snaga, a napose vojnim zapovjednicima odnosnih država, koji su optuženi
za njihovo kršenje.
§ 89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA
Bibliografija
Boško JAKOVLJEVIĆ: Antikolonijalni ratovi posle drugog svetskog rata i međunarodno pravo,
Beograd, 1967, 343 str.; Charles ZORGBIBE: La guerre civile, Paris, 1975, 128 p.; D. SCHINDLER:
„The different types of armed conflicts according to the Geneva Conventions and Protocols,
RCADI 1979, tome 161, pp. 121-163: Rosemary ABI-SAAB: Droit humanitaire et conflits internes,
Paris, 1986, 28 p.; Antonio CASSESE: „La guerre civile et le droit international”, Revue générate de
droit international public 1986, pp. 553-578; Ch. GRENWOOD: „The Concept of War in Modern
International Law”, International and Comparative Law Quarterly 1987, pp. 283-306; Georges
ABI SAAB: Wars of National Liberation in the Geneva Conventions and Protocols”, RCADI 1997,
tome 165, pp. 353-446.
1. Uvod. Oružani sukobi, uz ne beznačajna razdoblja mira, stalan su pratilac

ljudske povijesti. Rat se može promatrati iz različitih motrišta i sukladno tome
dolazi se do raznovrsnih zaključaka o njemu. O tome svjedoče brojna napisana
djela o ratovima, napose u prijašnjim vremenima. U ratu je moguće gledati fe-
nomen socijalne patologije, čimbenik političkih promjena, najviši izraz državne
moći, vrhunski izljev suverenosti države i dr.
S pravnoga stanovišta moguća su dva ekstremna pristupa ratu. Može ga se
sustavno osuđivati ili ga bezrezervno uzdizati.13
2. Pravedni i nepravedni ratovi. Podjele ratova na pravedne i nepravedne i
pokušaji stvaranja nekih objektivnih kriterija za te podjele bile su prva nastoja-
nja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim pravilima (jus ad
bellum) ili da se i njihovo vođenje podvrgne pravu (jus in bello).
Još je rimsko pravo bilo prihvatilo strogo formalističku ideju o pravednim rato-
vima, koja je bila jednostrana i činila je dio unutarnjega rimskoga jus fetiale. Rat koji
je imao „pravedan uzrok” i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom
čija su pravila imala sakralni karakter, smatran je pravednim (justum i pius). Četiri
su se uzroka smatrala „pravednima” za otpočinjanje rata: (1) povreda rimskih posje-
da, (2) povreda poslanika, (3) povreda ugovora i (4) pomoć koju u doba rata pruža
neprijatelju dotadašnji prijatelj rimske države.
Uz ispunjenje nekoga od tih uvjeta, rat je trebao biti i pravilno započet. Obično
su se u stranu državu slala četiri fecijala u svojstvu poslanika koji su tamo dva puta
zatražili zadovoljštinu. Ako je nisu dobili, glavar zbora fecijala patrus patratus objav-
ljivao je rat bacanjem koplja na neprijateljski teritorij. Za sâmo vođenje rata nije bilo
nikakvih pravila i ograničenja i u njemu su Rimljani iskazivali punu bezobzirnost i
okrutnost. Pobjedniku je pripalo sve – dobra bi postala plijenom, ljudi robovima, a
zemlju je uzimala država.
13
Cf., Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 2-3, 17-19.
§ 89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA 811
Ciceron je od toga pošao korak dalje i istaknuo je da je rat koji se otpočne bez
dovoljnoga razloga nepravedan, a naprotiv, opravdan je ako se poduzme radi obrane
od neprijatelja ili osvete za nanesenu nepravdu.
Izvorno kršćanstvo osuđivalo je i odbacivalo svako nasilje i rat. Ali se taj nazor
nije mogao održati nakon što je samo kršćanstvo postalo državnom i isključivom
religijom. Srednjovjekovni su teolozi tražili razloge kojima bi opravdali neke ratove
i sudjelovanje kršćana u njima. Kršćansko učenje o pravednim i nepravednim rato-
vima bilo je plod doprinosa teologa kroz više stoljeća. Već je sveti Augustin (354-
430) naveo: „Pravednim se ratovima obično nazivaju oni koji osvećuju nanesene
nepravde, kada su nacija ili grad protiv kojih su neke neprijateljske akcije upravljene
zanemarili kažnjavanje nedjela počinjenih od njihovih građana, ili vraćanje onoga
što su nepravedno oduzeli. Nadalje, nesumnjivo je pravedna ona vrst rata koju je
sam Bog naložio.”
Na njegovu vrhuncu, kada su ga u tijeku osvajanja Amerike u 16. stoljeću obli-
kovali Francisco de Vitoria i neki drugi španjolski pravnici i teolozi, to je učenje bilo
zamišljeno kao neka vrsta sudskoga postupka u kojemu je povrijeđena država sama
preuzimala izricanje pravde i kažnjavanje krivca za nanesenu nepravdu.
Prema tome učenju, da bi bio pravedan, rat je morao ispuniti više kumulativ-
nih uvjeta: (i) Pravedan naslov (titulus). Vladar (princ) morao je imati dovoljno
autoriteta za poduzimanje rata. Ako je bio pod vlašću drugoga višega feudalca, rat
je bio nepravedan zbog nedostatka autoriteta. Time su se htjeli spriječiti srednjo-
vjekovni privatni feudalni ratovi. (ii) Pravedan uzrok (justa causa), tj. pretrpljena
nepravda ili drugi uzrok zasnovan na pravdi i u nekomu razmjeru prema nanesenoj
nepravdi. (iii) Nužda. Rat se smio poduzeti samo u stanju nužde, tj. u nedostatku
drugih sredstava za postizanje pravde. I napokon (iv) pravedan se rat morao voditi
na pravedan način, i to s umjerenošću, da se ne počini veća šteta od nužne da bi se
postigla pobjeda i pripremilo obnavljanje mira. Nedužne se osobe trebalo poštedjeti,
i nisu se smjeli bombardirati gradovi koji ne pružaju otpor i u kojima su se nalazile
samo žene i djeca.
Reformacijom, i zbog nje raspadom crkvenoga jedinstva u Europi, navedeno se
učenje bilo izokrenulo u svoju suprotnost. S obzirom na to da je nestalo autoriteta
koji bi mogao prosuđivati o pravednosti poduzetoga rata, među apsolutističkim
vladarima nastalih teritorijalnih i centraliziranih država prevladalo je gledište da je
rat pravedan onda kada je potreban i kada je u skladu s državnim interesom. Otad,
a napose u 19. stoljeću, pravo na otpočinjanje i vođenje rata smatralo se izljevom
volje suverene države. Poduzimanje rata nije više bilo podvrgnuto nikakvim pravnim
ograničenjima.
U tijeku Prvoga svjetskoga rata, i to još prije Oktobarske revolucije 1917, bolj-
ševički vođa Lenjin oblikovao je podjelu ratova na pravedne i nepravedne na novim
osnovama. Bila je to možda posljednja doktrina te vrste i pružila je osnovu za deko-
lonizaciju, koja će međutim nastupiti tek nakon Drugoga svjetskoga rata.
Lenjin je zastupao stav da je svaki imperijalistički rat nepravedan i da ga treba
pretvoriti u socijalnu revoluciju radi rušenja kapitalizma kao svjetskoga poretka.
Stoga je navodno svaki rat što bi ga poduzela socijalistička država bio zakonit i pra-
vedan, jer je to bio i rat za oslobođenje drugih naroda od buržoazije.
U brošuri Socijalizam i rat iz 1915. Lenjin je izložio još jedan primjer pravednih
ratova. „... ako bi sutra Maroko objavio rat Francuskoj, Indija Engleskoj, Perzija ili
Kina Rusiji, i tome slično, to bi bili ‘pravedni’, ‘obrambeni’ ratovi neovisno o tome tko
je prvi napao. A svaki bi socijalist simpatizirao s pobjedom ugnjetenih, zavisnih, ne-
ravnopravnih država protiv ugnjetačkih, robovlasničkih, pljačkaških ’velikih’ država.”
U doba djelovanja Lige naroda nastala je nova podjela na dopuštene i nedopu-
štene, tj. na legalne i nelegalne ratove. Dopuštenim se smatrao čak i napadački rat
ako se država koja ga je poduzela bila prethodno podvrgnula sustavu rješavanja
sporova i rokovima propisanim u Paktu Lige, a mirno rješenje nije bilo postignuto.
Ali je nakon usvajanja Briand-Kelloggova pakta 1928. pozitivno međunarodno
pravo konačno osudilo i zabranilo sve agresivne ratove. Podrazumijevali su se izuzeci
od te zabrane: ratovi poduzeti u samoobrani, u izvršenju međunarodnih obveza ili
protiv države koja se prije toga sama ogriješila o tu zabranu rata.
3. Sudionici u oružanim sukobima. Tijekom čitave povijesti čovječanstva

oružani su sukobi imali raznovrsne značajke, a njihovi su sudionici bili veoma
različiti. Čak se može tvrditi da su nakon propasti Rimskoga Carstva ratovi
između suverenih država u modernomu značenju te riječi fenomen tek novoga
vijeka.
Ako uzmemo u obzir samo povijest Europe, Zapadno se Rimsko Carstvo raspalo
pod pritiskom upada i osvajanja različitih barbarskih plemena, koja u početku nisu
imala nikakve državne organizacije. Križarske ratove na Bliskomu istoku vodili su
feudalni kršćanski vladari, s vojskama sastavljenim od dragovoljaca i avanturista,
protiv islamskih vladara i njihovih vojski. U srednjemu vijeku u feudalnoj Europi
bilo je sukoba između različitih feudalnih gospodara čiji posjedi tada nisu imali
značajke suverenih država. Ali bilo je i tada primjera ugušivanja seljačkih i drugih
buna. Prije toga, počevši od 8. stoljeća, Pirenejski poluotok, južnu Francusku, ali i
Siciliju, napadala su i osvajala islamska plemena iz sjeverne Afrike. Osvajači su za-
tim u današnjoj Španjolskoj uspostavili državnu organizaciju. Od konca 14. stoljeća
Osmansko Carstvo počinje osvajati dijelove južne Europe.
Poslije strašnoga Tridesetogodišnjega vjerskoga rata (1618 – 1648), u 18.
stoljeću uslijedili su ratovi uza sudjelovanje većega broja europskih država s
malim plaćeničkim vojskama. Bili su to: Rat za španjolsku baštinu (1701 – 1714),
Rat za austrijsku baštinu (1740 – 1748) te Sedmogodišnji rat (1756 – 1763). Ti
ratovi nisu mnogo pogađali civilno pučanstvo.
U to doba Jean-Jacques Rousseau zapisao je u Društvenom ugovoru u 1762.
da: „rat nije odnos čovjeka prema čovjeku, nego je odnos države prema državi u
kojemu su pojedinci samo slučajni neprijatelji, ali ne kao ljudi nego kao građani,
ne kao članovi domovine nego kao njezini branitelji” (knjiga I, IV. poglavlje).
Ali se koncept međudržavnoga rata bio veoma mnogo izmijenio od konca 18.
stoljeća do najnovijih dana. Francuska revolucija nakon 1789. napušta plaćenič-
ku vojsku i uvodi opću vojnu obvezu u skladu sa zamisli „naoružanog naroda”.
Otad se ratovi mijenjaju s obzirom na broj sudionika.
Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. stoljeća, zasniva se na jasnom ra-
zlikovanju između oružanih snaga i civilnoga pučanstva, između branjenih i
nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima između vojnih i nevojnih ciljeva. To
pravo, nadalje, priznaje u ratu razliku između zaraćenih država s jedne strane i
neutralnih država i njihovih građana s druge. Neprijateljsko civilno stanovništvo
ne smije biti objektom napada, osim ako se uključi u neprijateljstva. Neutralne
države, brodovi i osobe ne smiju biti predmetom intervencije i zahvata, osim
onih koje predviđa pravo neutralnosti u ratu. Ali oni gube taj imunitet (ne-
dodirljivost) ako se angažiraju u neprijateljstvima ili na drugi način prekrše
neutralnost.
Industrijska revolucija, izgradnja željeznica, potom uvođenje podmornica,
aviona, oklopnih vozila, raketnog i nuklearnoga naoružanja u oružane snage
doveli su u kušnju poštovanje tih temeljnih načela ratnoga prava, koja formalno
nisu nikada bila dokinuta.
Već Prvi svjetski rat dobiva odlike totalnoga rata. To znači sudjelovanje u
ratnomu naporu cjelokupnoga stanovništva svake od zaraćenih država s ciljem
da se porazi neprijatelj. U tome naporu, uz oružane snage na fronti, sudjeluju
radnici u tvornicama i seljaci na poljima u proizvodnji oružja, streljiva, sirovina
i hrane. Da bi se postigla pobjeda, uništavali su se privreda i promet neprijatelja.
Da bi se porazili moral naroda i volja za otporom, namjerno su se rušila gradska
naselja uz goleme civilne žrtve. To je, dakle, dovodilo ne samo do odstupanja
nego i do gruboga kršenja pravilâ ratnog prava svih zaraćenih strana.
Ipak su se posebno Njemačka i Japan u Drugomu svjetskomu ratu iskazali straš-

nim zločinima, i to Njemačka ponajprije protiv civilnoga stanovništva na svome i
na okupiranim područjima, a Japan u postupanju prema ratnim zarobljenicima i
interniranim civilima u logorima. Japanske su snage počinile i strašan zločin protiv
civila pri osvajanju Nankinga u Kini 1937.
Premda je uklanjanjem blokovske podjele svijeta opasnost od ratova između

država uvelike otklonjena, u mnogim dijelovima svijeta i dalje izbijaju unutarnji
sukobi uz veću ili manju pomoć trećih država, ali i uz intervenciju UN-a. U tim
se sukobima pravila humanitarnoga prava koja se na njih odnose opet stavljaju
na kušnju.
4. Podjele oružanih sukoba i primjenjiva pravna pravila. Uz istinske ra-
tove koje isključivo vode države sa svojim regularnim oružanim snagama, dok
treće države po pravilu imaju položaj neutralnosti, u posljednja dva stoljeća

dolazilo je u postojećim državama do brojnih ustanaka.
Međunarodno pravo na snazi do iza Drugoga svjetskog rata dijelilo je sve
oružane sukobe u tri skupine: (a) na rat,(b) na upotrebu oružane sile koja ne
dovodi do rata te (c) na građanski rat.
(a) Za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati na-
mjeru ratovanja (tzv. animus belligerendi). Otpočinjanje rata nastojalo se urediti
obvezom formalne, bilo bezuvjetne ili uvjetne objave (ultimatum), adresirane
protivničkoj državi i svim trećim državama. Ali je i država žrtva neobjavlje-
noga napada mogla objaviti rat protiv države agresora. U oba slučaja, između
zaraćenih država nastajalo je „ratno stanje” s brojnim pravnim posljedicama na
njihove uzajamne odnose, različite od onih iz doba mira (v. infra, §92, pod 2).
Ako se u tome ratu nisu svrstale uz neku od zaraćenih strana, treće su države
uživale prava, ali i zahtjevne dužnosti neutralaca. One su imale mogućnost da i
same objave neutralnost u odnosu na neki rat koji je izbio. Premda je rat teško
spojiv s pravom, ta su pravila težila pravnoj sigurnosti u odnosima između ne-
prijateljskih strana te svake od njih s neutralnim državama.
(b) Upotreba oružane sile država, tj. neprijateljstva koja nisu dovodila do
rata i ratnoga stanja, nisu dovodila ni do neutralnosti trećih država. Uz ratove
koje obje strane nisu priznavale, tu su spadale i oružane represalije, čini (akti)
samoobrane koji nisu dovodili do ratnoga stanja te druge vrste oružane inter-
vencije poput „mirne blokade” dijela obale druge države i sl.
(c) Građanski rat vodio se na području jedne države. Po pravilu se on nije
smio ticati stranih država. Ali ako su pobunjenici uspostavili kontrolu nad ši-
rokim područjem i tamo djelovali de facto kao vlast, treće su države pokatkad u
19. stoljeću priznavale zaraćenost. Tim činom sa svoje su strane preuzimale sve
obveze neutralnosti u tome sukobu u odnosu na obje zaraćene strane i time su
se odricale prava da pomažu bilo legitimnu vlast ili pobunjenike u toj zemlji. Ali
u 20. stoljeću više nije bilo takvih čina priznanja ustanika (v. supra, §36, pod 2).
Gornja se trodioba sve teže mogla održavati nakon što je otpočinjanje rata
bilo podvrgnuto nekim pravilima iz Pakta Lige naroda, a potom je bilo potpu-
no zabranjeno Briand-Kelloggovim paktom iz 1928. Poveljom UN-a postala je
protupravnom i svaka upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata.
h
Ženevske konvencije iz 1949. i dva Protokola iz 1977. razlikuju tri moguće
skupine sukoba i nastoje ih svojim pravilima definirati na objektivan način. Uz
njih, operacije snaga UN-a ili snaga neke druge organizacije uz ovlasti Vijeća
sigurnosti nameću neke posebne probleme o kojima će dalje biti riječi.
(i) Međunarodni oružani sukobi. Taj je pojam ponešto širi od samoga rata,
jer neki od tih sukoba ne dovode uvijek do ratnoga stanja koje priznaju sve dr-
žave njegove sudionice. U te sukobe spadaju:
(a) Svi slučajevi objavljenoga rata. Nakon 1945. godine nije se više događalo
da agresor objavi rat svojoj žrtvi, ali se događalo da država koja je sebe smatrala
žrtvom agresije proglasi ratno stanje s napadačem.14
Ali je, međutim, i danas općenito prihvaćeno da su brojni slučajevi formalne
objave rata silama Osovine od latinoameričkih država u tijeku Drugoga svjetskog
rata dovodili do ratnoga stanja iako njihove oružane snage nisu bile angažirane ni
u kakvim neprijateljstvima.
(b) Svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka
Ženevskih konvencija, „čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje” (stavak
1. u zajedničkom članku 2. Konvencija iz 1949).
To a contrario znači da ne postoji ratno stanje, ali ni međunarodni oružani sukob
ako sve njegove strane niječu njegovo postojanje, osim u slučaju okupacije (vidi da-
lje). Mnogi pisci zanemaruju tu važnu distinkciju. U međunarodne oružane sukobe
oni svrstavaju svaki akt agresije ili nedopuštene oružane intervencije jedne države
protiv druge, čak ako on i nije doveo do sukoba produljenog u vremenu i po inten-
zitetu (v. infra, §92 pod 2).
(c) U međunarodne oružane sukobe nadalje spadaju svi slučajevi okupacije
čitavoga ili dijela područja jedne države, čak ako ta okupacija ne naiđe ni na
kakav vojni otpor (stavak 2. zajedničkoga članka 2). Dakle, sukobi te vrste mogu
biti lišeni stvarnih neprijateljstava između oružanih snaga država u pitanju.
Tada ratno stanje de facto postoji iako se može dogoditi da ga obje strane niječu.
Pri usvajanju toga određenja 1949, koje nadilazi postojanje namjere ratovanja
kao obilježja „rata” u užemu smislu, uzela se u obzir njemačka ratna okupacija Dan-
ske u Drugom svjetskomu ratu. Za razliku od okupacije Norveške i drugih napad-
nutih zemalja, ona nije naišla ni na kakav otpor. Od 1944. slično se stanje zbilo u
Rumunjskoj i Bugarskoj, koje nisu bile pružile nikakav otpor napredovanju Crvene
armije. I oružane snage pet država članica Varšavskoga ugovora (Sovjetskoga Saveza,
Poljske, Madžarske, Njemačke Demokratske Republike i Bugarske) okupirale su bez
vojnoga otpora (tj. neprijateljstava) Čehoslovačku 1968. godine.
(d) Pod utjecajem razvoja općega međunarodnog prava nakon 1949, stavak
4. članka 1. Protokola I. iz 1977, uključuje u međunarodne oružane sukobe
14
Jedan od skorijih primjera bila je objava Vlade Bosne i Hercegovine od 20. lipnja 1992. da se
tada nalazila u „oružanom sukobu kao rezultat agresije protiv nje od Srbije, Crne Gore, Jugo-
slavenske narodne armije i Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini”. Nikada nije bilo
došlo do takve ili slične izjave u odnosu na Hrvatsku. To stanje bilo je okončano sklapanjem
Sporazuma iz Daytona, potpisanoga u Parizu 14. prosinca 1995. godine.
neke vrste koje su se prije smatrale „građanskim ratovima”. To su oni sukobi: „u

kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv
rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje...”.15
Ali s obzirom na to da je proces dekolonizacije bio uglavnom dovršen još prije
1977, a zaraćene se strane u sukobima na područjima negdašnje Jugoslavije i Sovjet-
skog Saveza nisu pozivale na taj propis, čini se da te vrste međunarodnih oružanih
sukoba trenutačno nemaju neki veći praktični značaj.
Kad je riječ o pravilima humanitarnoga prava, u međunarodnim oružanim
sukobima primjenjuju se propisi iz svih četiriju Ženevskih konvencija iz 1949.
(uz izuzetak njihova zajedničkoga članka 3), te Protokol I. iz 1977. Na te se su-
kobe primjenjuju i sva ostala pravila ratnoga prava koja su danas na snazi. Ali
se pravila o neutralnosti u ratu mogu primijeniti jedino u sukobima u kojima
je priznato postojanje ratnoga stanja između zaraćenih država ili u sukobima u
odnosu na koje su jedna ili više trećih država proglasile neutralnost. Međutim,
neutralnost članica UN-a prestaje čim Vijeće sigurnosti poduzme u nekomu
sukobu akciju temeljem članaka 41. i 42. Povelje.
(ii) Nemeđunarodni (unutarnji ili građanski) oružani sukobi jesu oni
u kojima neprijateljstva izbiju na području jedne države (s izuzetkom onih u
korištenju prava naroda na samoodređenje). Neprijateljstva se u tim sukobima
odvijaju na teritoriju odnosne države „između njezinih oružanih snaga i odmet-
ničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina koje, pod
odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njezina teritorija koja
im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije” i da primjenjuju
Protokol II (članak 1(1). toga Protokola).
Pokazalo se da je to određenje nepotpuno. Kao posljedica urušenja središnje
državne vlasti, različite se skupine u nekoj državi mogu međusobno boriti, a pravila
iz Protokola II. na taj će sukob ipak biti primjenjiva. Čini se da se to zbilo u Somaliji
1992. te u Bosni i Hercegovini glede sukoba između HVO-a i Armije BiH tijekom
1993. godine.
U tim se unutarnjim sukobima primjenjuju pravila humanitarnoga prava iz
zajedničkog članka 3. Ženevskih konvencija, te ona iz Protokola II. iz 1977. U
njima se primjenjuju i mnogobrojna ostala pravila, naročito ona glede ograni-
čenja ratovanja koja su obvezna u svim oružanim sukobima (v. infra, §§90 i 91).
Ali, osim ako se ustanici priznaju kao zaraćena strana, a takvih priznanja
kako smo naveli, nije bilo u 20. stoljeću, pravila o neutralnosti trećih država
15
Vidi u Boško JAKOVLJEVIĆ: „Oslobodilački pokreti i međunarodno humanitarno pravo”,
JRMP 1984, br. 1-3, str. 115-141.
u tim se sukobima ne primjenjuju niti između sudionika sukoba nastaje nešto

slično „ratnomu stanju”.
S obzirom na iskustva u takvim sukobima na području bivše Jugoslavije i So-
vjetskoga Saveza, već se danas uočavaju praznine u propisima Protokola II. iz 1977.
Naime, taj Protokol ne predviđa pravila o ratnim zarobljenicima, o ustanovljenju
sanitetskih i sigurnosnih zona, neutraliziranih ili demilitariziranih zona te napose
odredbe o zabrani represalija. Ali opravdano je smatrati da kada situacija to zahtijeva,
i u njima treba primjenjivati odgovarajuća pravila iz Ženevskih konvencija iz 1949.
i Protokola I. iz 1977. To neki takav sukob ne mora nužno učiniti „međunarodnim”.
(iii) Unutarnji nemiri i zategnutosti. Članak 1(2). Protokola II. iz 1977.

navodi da se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i
zategnutosti kao što su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti
slične naravi, „jer to nisu oružani sukobi”. Osim državne vlasti tu nema druge
„strane” u sukobu, jer se ona nije ili još nije organizirala. Tu nema ni stvarnih
neprijateljstava, ni ratnoga stanja, a ni neutralnosti trećih država.
Međutim, ako ih državna vlast uhiti, sudionici i takvih nemira imaju pravo
na poštovanje svojih ljudskih prava te na osnovnu zaštitu čovjekove ličnosti
(preambula Protokola II).
(iv) Upletanje Vijeća sigurnosti UN-a u međunarodni ili nemeđunarodni
oružani sukob. Pravila prava oružanih sukoba, a napose ona glede zaštićenih
osoba, primjenjuju se na jednak način, i to čak i u sukobu između države agre-
sora i njezine žrtve, ili između države agresora i snaga UN-a.
Ali sve dok Vijeće sigurnosti jasno ne označi agresora, ili dok ono protiv nje-
ga ne poduzme akciju temeljem glave VII. Povelje UN-a, u oružanim sukobima
između država moguće je da treće države članice UN-a proglase neutralnost.
Neutralnost trećih država prestaje biti mogućom nakon što Vijeće sigurnosti
usvoji mjere prema člancima 41. i 42. iz glave VII. Povelje, i nametne država-
ma članicama UN-a dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu
(osim ako bi iz tih mjera ono izričito izuzelo neku npr. trajno neutralnu državu)
(v. supra, §85, pod 2, §98, pod 4). S druge strane, a kako smo prije naveli, u ne-
međunarodnim oružanim sukobima neutralnost nije moguće proglasiti, osim
temeljem priznanja ustanika koje je u praksi napušteno.
Ako Vijeće sigurnosti, ili po njegovu odobrenju neki vojni savez, poduz-
me oružanu akciju u međunarodnom ili nemeđunarodnom oružanom sukobu,
oružane snage UN-a ili međunarodne organizacije dužne su u svim situacijama
poštovati sva pravila prava oružanih sukoba.
Rezolucija Instituta za međunarodno pravo, usvojena u Zagrebu 1971. pod na-
slovom: „Uvjeti za primjenu humanitarnih pravila o neprijateljstvima u oružanim
sukobima u kojima Snage UN mogu biti angažirane”, u članku 2. precizira da su u

primjenjiva pravila naročito uključena: (a) ona koja se odnose na vođenje neprija-
teljstava općenito, a napose o zabrani upotrebe nekih oružja, nekih načina njihove
upotrebe, na sredstva za nanošenje gubitaka protivniku, i na razlikovanje između
vojnih i nevojnih ciljeva, (b) ona koja su sadržana u Ženevskim konvencijama iz
1949. (danas su tu uključena i pravila iz protokola iz 1977, primjedba pisca) te (c)
ona koja imaju za svrhu zaštitu civilnih osoba i njihove imovine.
U toj se rezoluciji nadalje predviđa da ako se Snage UN-a neposredno regrutiraju
od pojedinaca, UN će propisati pravila o pravima i dužnostima njihovih pripadnika.
Ako se te snage sastoje od nacionalnih kontingenata, poštovanje pravila humanitar-
noga prava mora se osigurati sporazumima između UN-a i pojedinih država koje
ih daju.16
Dakle, čak i u operacijama protiv države agresora, sve strane u sukobu mo-
raju uvijek poštovati ista pravna pravila i ograničenja.17 To vrijedi i za međuna-
rodne i za nemeđunarodne oružane sukobe, te za sudjelovanje Snaga UN-a u
neprijateljstvima i za njihove mirovne operacije. U nemeđunarodnim oružanim
sukobima sve će njihove strane primjenjivati pravila iz zajedničkoga članka 3. iz
Ženevskih konvencija iz 1949. te iz Protokola II. iz 1977, ali po potrebi i druga
pravila.
Time su u današnjemu međunarodnom pravu jus ad bellum (tj. jus contra
bellum, jer zabranjuje silu) i jus in bello (pravo koje se primjenjuje u sukobu),
potpuno razdvojeni.
Ali se razlike u položaju agresora i njegove žrtve očituju na drugi način. Uništenje
neprijateljske imovine koja predstavlja vojni cilj savršeno je zakonito prema jus in bel-
lo. Ali ako to uništenje počini agresor kojega takvim proglasi Vijeće sigurnosti, ono
je dio njegovih nedopuštenih djelatnosti i iz toga proizlazi njegova dužnost plaćanja
odštete. Žrtva agresije nema istu tu dužnost. Ali, kako smo naglasili, vršenje prava
na samoobranu žrtve agresije nju ne ovlašćuje da krši pravila prava oružanih sukoba.
Na sličan su način također uzajamno razdvojeni jus contra bello i pravo neutral-
nosti. Dok je prema općemu međunarodnom pravu pomoć žrtvi agresije potpuno
zakonita, prema klasičnomu pravu neutralnosti ona to nije. Ali danas treće države
16
Još preciznija pravila propisao je glavni tajnik UN-a u svojoj uputi (Uzorku pravilâ) od 6. ko-
lovoza 1999. o tome da Snage UN-a poštuju međunarodno humanitarno pravo. Vidi supra, §85
pod 4. Vidi tekst u ILM 1999, No. 6, pp. 1656-1659.
17
To bitno načelo potvrđeno je u zajedničkome članku 1. iz četiriju Ženevskih konvencija iz
1949, u kojem je navedeno da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će te Konvencije po-
štovati i da će im osigurati poštovanje „u svim okolnostima”. Preambula Protokola I. iz 1977. taj
navod objašnjava i predviđa da se spomenute Konvencije i taj Protokol „moraju u potpunosti
primjenjivati u svim prilikama i na sve osobe koje su zaštićene tim instrumentima, bez ikakve
diskriminacije zasnovane na naravi ili porijeklu oružanoga sukoba ili na uzrocima koje stranke u
sukobu podržavaju ili mu pripisuju.”
nisu dužne proglasiti svoju neutralnost u međunarodnome oružanom sukobu. Po-

vreda prava neutralnosti opravdava mjere represalije povrijeđene zaraćene strane,
ali samo ako je neutralnost proglašena, i ne izvan toga prava.
h
Unutarnji nemiri pokatkad brzo prerastaju u nemeđunarodni, a ovaj potom
u međunarodni oružani sukob.
To se možda zbilo u Hrvatskoj. Unutarnji nemiri (nazvani „balvan revolucijom”)
bili su otpočeli 17. kolovoza 1990, kada su lokalne srpske naoružane skupine u blizini
Knina podizale barikade i prekidale komunikacije. Potencijalno stanje „nemeđuna-
rodnoga oružanoga sukoba” (koji tada još nije bio stvarno izbio) nastalo je nekoliko
tjedana kasnije kada je odmetnuti Milan Martić uz prikrivenu podršku Jugoslo-
venske narodne armije ustrojio miliciju „Srpske autonomne oblasti”. Uz tu miliciju
i JNA, na području Hrvatske djelovale su i hrvatske policijske snage iz kojih je u
svibnju 1991. nastao Zbor narodne garde. JNA je otvoreno i snažno bila intervenirala
protiv legitimne vlasti u Hrvatskoj od sredine kolovoza 1991.
Taj je sukob možda evoluirao u „međunarodni oružani sukob” 8. listopada 1991,
kada je Hrvatska konačno prekinula sve veze s onime što je još bilo preostalo od
SFRJ, ili možda 15. siječnja 1992, kada je dobila međunarodno priznanje od većine
država u svijetu. Pri tome valja navesti da nikada ni jedna strana nije priznala po-
stojanje ratnoga stanja na području Hrvatske.
Ali moguć je i obrnut proces. Zbog intervencije UN-a neki međunarodni
oružani sukob može prerasti u nemeđunarodni ako se tom intervencijom okon-
ča oružano miješanje trećih država u njemu. Zatim, dolazak i prisutnost me-
đunarodnih snaga po ovlasti Vijeća sigurnosti UN-a može dovesti do potpune
obustave neprijateljstava. Čini se da se takav razvoj zbio u Bosni i Hercegovini
nakon Daytonskih sporazuma koncem 1995. premda sve činjenice još nisu sa-
svim utvrđene.
Ali zbog manje ili više prikrivene intervencije trećih država, neke je od tih
sukoba teško okvalificirati. Svakako, masovna i kontinuirana intervencija oruža-
nih snaga stranih zemalja može neki u početku nemeđunarodni oružani sukob
učiniti međunarodnim.
Iz svih gornjih razloga danas se rijetko govori o „ratnom pravu”, a češće o
„pravu oružanih sukoba”. Pojam „međunarodnoga humanitarnoga prava” po
nekima podrazumijeva još i primjenu pravila o poštovanju ljudskih prava. 18
Naime, ta se pravila u oružanomu sukobu ne derogiraju, nego ih naprotiv treba
18
Vidi u Vida ČOK: „Neka zajednička svojstva humanitarnog prava i prava čoveka”, JRMP 1979,
br. 1-3, str. 41-47.
poštovati i u odnosu na sve osobe koje na objema stranama sudjeluju u nepri-

jateljstvima i na sve civilno stanovništvo.19
Nürnberški i Tokijski vojni tribunali sudili su nakon Drugoga svjetskoga
rata pojedincima odgovornima za zločine protiv mira, i to poglavito za kršenje
zabrane rata iz Briand-Kelloggova pakta iz 1928. Ali osobito nakon što je čla-
nak 2(4). Povelje UN-a iz 1945. proširio tu zabranu na svaku „prijetnju silom ili
upotrebu sile” protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje
države, bilo je veoma malo formalnih ratova u kojima se primjenjivala cjelina
ratnoga prava i prava neutralnosti.
Da je neka država navijestila rat drugoj po propisima ratnoga prava, sama bi
sebe okvalificirala agresorom i izložila bi se sankcijama ili makar pritisku Vijeća
sigurnosti. Ali bilo je malo sukoba u kojima je i žrtva agresije proglasila ratno
stanje, a što je inače uvjet primjene cjeline ratnoga prava i prava neutralnosti.
U ocjeni sukobâ nakon 1945. ima mnogo lutanja i dolazi se do kontradik-
tornih zaključaka.
Rat u Koreji (1951 – 1953). Kako je prije navedeno, kao odgovor na invaziju
oružanih snaga Sjeverne Koreje na Južnu Koreju, intervencija oružanih snaga UN-a
pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država organizirana je temeljem preporuke
Vijeća sigurnosti, a ne po njegovoj odluci prema Glavi VII. Povelje (v. supra, §85,
pod 2, f ). Uza Sjedinjene Američke Države još je 15 država članica sudjelovalo u
toj operaciji. Zapovjedništvo UN-a očitovalo je namjeru da poštuje „zakone rata” i
Ženevske konvencije iz 1949. Sporazum o primirju od 27. srpnja 1953. aludirao je na
„neutralne države” (na one koje nisu sudjelovale u operacijama UN-a, ali ni na strani
Sjeverne Koreje poput NR Kine), predviđajući „nadzorni odbor neutralnih nacija”.
Ipak je teško bilo u tome sukobu govoriti o primjeni prava neutralnosti u njegovoj
cjelini. Prije je bila riječ o nekom „kvazi neutralizmu”. Mnogi pisci svrstavaju taj
sukob u nemeđunarodni.20
Do sličnoga se zaključka dolazi glede Rata u Indokini (1946 – 1954), oružane
intervencije Britanije, Francuske i Izraela u Zoni Sueskoga kanala (1956) te granič-
nog oružanoga sukoba između Kine i Indije (listopad-studeni 1962). Sukobljene
strane nisu priznavale postojanje ratnoga stanja, niti su treće države proglašavale
neutralnost.
Sukob Indije i Pakistana u rujnu 1965. imao je više oznaka međunarodnoga oru-
žanog sukoba od prethodnih. Jedna od strana poduzela je jednostrane mjere koje
su bile nalik na blokadu morske obale druge, ali ih treće države nisu bile priznale.
19
Ali pod humanitarnim pravom u užemu smislu neki i dalje razumijevaju jedino pravila iz
četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. i dvaju Protokola iz 1977.
20
Cf., STARKE'S International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London 1994, pp. 477, 521.
Marie-Franfoise LABOUZ: L’ONU et la Corée, Paris, 1980, pp. 156, 185, čini se da taj sukob
ocjenjuje ratom za ujedinjenje podijeljene države te time građanskim ratom.
Deklaracija iz Taškenta od 10. siječnja 1966, kojom je taj sukob bio okončan, pred-
vidjela je odredbe o povlačenju trupa i razmjeni zarobljenika.
Rat u Vijetnamu predstavljao je slučaj za sebe. Sjedinjene Američke Države su
opravdavale slanje svojih trupa u Južni Vijetnam između 1965. i 1973. obranom te
zemlje od navodne subverzije iz Sjevernoga Vijetnama. Ali je ta oružana intervencija
postala toliko masovna, da je taj početni unutarnji sukob zaista pretvorila u istinski
rat. Dokaz je tomu što je sporazum o njegovu okončanju potpisan u Parizu 27. siječ-
nja 1973. nosio naslov „Sporazum o okončanju rata i obnavljanju mira u Vijetnamu”.
Ali pravila o neutralnosti trećih država ni u tome se ratu nisu primjenjivala.
I sukob između Irana i Iraka (1980 – 1988) bio je tolikoga intenziteta da ga treba
označiti ratom, tj. međunarodnim oružanim sukobom iako obje njegove strane za
čitava njegova trajanja nisu prekidale diplomatske odnose. U tome je ratu Iran s oba-
le gađao tankere neutralnih država koji su prevozili naftu iz Iraka, unatoč rezoluciji
Vijeća sigurnosti 54. (1983) o pravu na plovidbu i trgovinu. Zbog toga su tankeri
trećih država plovili u konvojima pod zaštitom ratnih brodova Sjedinjenih Ame-
ričkih Država, a neki su i promijenili zastavu. U početku je Vijeće sigurnosti mlako
reagiralo na taj sukob. Obvezujuću rezoluciju o prekidu vatre na temelju članaka
39. i 40. Povelje donijelo je tek 20. srpnja 1987. (rezolucija 598), da bi je obje strane
napokon prihvatile tek u srpnju 1988. godine i potom provele.
Najzanimljiviji je bio Falklandski rat 1982. između Britanije i Argentine. Nakon
što je Argentina u travnju te godine zauzela to otočje pod britanskom vlašću, Vijeće
je sigurnosti rezolucijom 502 zatražilo od nje da povuče svoje trupe, na što se ona
oglušila. Britanska je vlada odmah izdala zapovijed svojoj ratnoj mornarici da po-
novo osvoji to otočje. Ali je trebalo gotovo mjesec dana da britanski brodovi stignu
do tih udaljenih otoka u južnomu Atlantiku.
Dana 28. travnja 1982. Britanija je bila proglasila zabranjenu zonu (TEZ – Total
Exclusion Zone) od 200 milja oko tih otoka. Trećim je državama notificirala da će sve
brodove i zrakoplove koji se u njoj nađu bez izričitoga odobrenja njezina Ministar-
stva obrane smatrati neprijateljskima i predmetom britanskoga napada. Dvojbeno
je je li Britanija imala pravo, makar i privremeno, isključiti slobode trećih država na
toliko širokom prostoru otvorenoga mora.
Ali ni taj rijetki sukob, u kome su se vodila neprijateljstva na moru, nije imao sve
odlike rata u klasičnom smislu te riječi. Britanija nije bila uključila u područje ratnih
operacija teritorij i teritorijalno more same Argentine, a obznanila je da ratno stanje
s tom zemljom uopće ne postoji. Tu, dakle, nije bila riječ o ratu, nego o ograničenoj
oružanoj intervenciji pomorskim, zračnim i kopnenim snagama poduzetima u sa-
moobrani, tj. u istjerivanju argentinskih snaga s toga otočja.
Kvalifikacija nekoga oružanog sukoba i primjena odgovarajućih pravnih
pravila na njega ovise o tome je li Vijeće sigurnosti poduzelo mjere u izvršenju
svoje prvenstvene odgovornosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti
ili nije. U sukobima u kojima je bila umiješana neka od njegovih stalnih članica,
poput onoga u Vijetnamu (1965 – 1973), ono tu odgovornost nije bilo kadro
vršiti. Nije donosilo nikakve mjere ili one nisu bile odgovarajuće.
Ta kvalifikacija u drugomu redu ovisi o izraženoj namjeri strana u sukobu i

trećih država. Svaka od strana koja se nađe u sukobu s drugom može proglasiti
ratno stanje. Češće se događa da ni jedna od njih izričito ne prizna da je u ratu.
Još rjeđe treće države proglašuju neutralnost, s obzirom na to da svojim naknad-
nim mjerama Vijeće sigurnosti može izmijeniti taj njihov položaj.
Sasvim iznimno intenzitet neprijateljstava ili intenzitet oružane intervencije
treće države u nekom unutarnjemu sukobu mogu upozoriti na to da je riječ
o međunarodnom oružanom sukobu, neovisno o gornjim čimbenicima. Ali i
tada, ako ni jedna država nije proglasila ratno stanje ili neutralnost, dvojbe o
kvalifikaciji toga sukoba mogu i dalje ostati.
S obzirom na to stanje krajnje neizvjesnosti i subjektivnih procjena, valja nam
uskladiti redoslijed izlaganja pravnih pravila primjenjivih na te sukobe. Otpočet
ćemo s pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane, bilo da je riječ o međunarod-
nome ili o nemeđunarodnome sukobu, i koja jednako obvezuju i snage Ujedinjenih
nacija ili drugih organizacija, ako su u njega uključene. Primjena tih pravila, dakle,
ne ovisi o postojanju ratnoga stanja. Ali teška i u širokim razmjerima kršenja tih
pravila predstavljaju međunarodne zločine iako se to ne odnosi na sva pravila koja
ćemo izložiti.
S obzirom na to da opseg primjenjivih pravila o humanitarnom pravu u užem
smislu ovisi o kvalifikaciji sukoba, otpočet ćemo s onima primjenjivima na neme-
đunarodne oružane sukobe. Riječ je o nužnome minimumu koji obvezuje sve strane
u sukobu neovisno o njihovoj volji.
Tek ćemo zatim prijeći na izlaganje specifičnih pravila primjenjivih na istinske
međunarodne oružane sukobe, koja se mogu nazvati i klasičnim ratnim pravom i
pravom neutralnosti. Pri tome ćemo ratovanje na moru izdvojiti, jer je ono danas
postalo razmjerno rijedak, iako ne i nemoguć fenomen. Pravila o pravu neutralnosti,
nezaraćenosti i neutralizmu ostavit ćemo za sam kraj, jer danas ima najviše dvojbi
o njihovoj primjeni u praksi.
823
§ 90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U

SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA
Bibliografija
Miloš RADOJKOVIĆ: „Nuklearno oružje i međunarodno pravo”, Arhiv za pravne i društvene
nauke, 1962, Beograd, br. 1-2, str. 8-20; Frits KALSHOVEN: „Arms, Armaments and International
Law”, RCADI 1985, Tome 191, pp. 187-341; W. LANG, W. GEHR: „La Convention sur les armes
chimiques et le droit international”, Annuaire franqais de droit international, 1992, pp. 136-151;
H. P. GASSER: „For Better Protection of the Natural Environment in Armed Conflict”, AJIL 1995,
pp. 637-644; B. M. CARNAHAN, M. ROBERTS: „The Protocol on ‘Blinding Laser Weapons’”,
AJIL 1996, pp. 484-490; M. J. MATHESON: „The Revision of the Mines Protocol”, AJIL 1997, pp.
158-167; M. BETTATI: „La convention sur l’interdiction de l’emploi, du stockage, de la production
et du transfert des mines anti-personnelles et sur leur destruction”, Annuaire français de droit
international, 1997, pp. 218-226.
Riječ je pretežito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vr-
stama oružanih sukoba, uključujući i snage UN-a ili međunarodne organizacije
koje djeluje prema ovlasti Vijeća sigurnosti. Ta ograničenja jednako obvezuju i
sve oružane skupine u unutarnjem sukobu, čak ako su i nepriznate.
Opširan tekst članka 8. Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenog suda iz
1998. okvalificirao je većinu tih ograničenja kao „ratne zločine” za koje predviđa
osobnu odgovornost počinitelja i naredbodavaca. Ti se propisi imaju smatrati sve-
obuhvatnom kodifikacijom općega običajnoga međunarodnog prava od kojih je
većina već na snazi.21 Pri tome, čak kada osobna odgovornost za neki pojedinač-
ni zločin nije predviđena u kontekstu nemeđunarodnoga oružanog sukoba, to ne
isključuje dužnost svih strana i u tim sukobima da se od tih međunarodnih protu-
pravnih djela suzdrže.
1. Ratnici i civilno pučanstvo. Razlikovanje između ratnika i civila osta-
lo je osnova prava oružanih sukoba. Ali i između pripadnika oružanih snaga
sukobljenih strana razlika je između boraca i neboraca. U svakom oružanomu
sukobu valja poduzeti sve mjere da se civilno pučanstvo zaštiti, osim ako sudje-
luje u neprijateljstvima. U svim prilikama valja poštovati temeljna ljudska prava,
21
Za čitav tekst dugačkoga članka 8, kao i članka 7, to se još ne može tvrditi zbog odbijanja
Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Izraela, Indije, Pakistana i nekih drugih zemalja da postanu
strankama Rimskoga statuta. Neke se od tih država otprije odbijaju obvezati i Prvim dopunskim
protokolom iz 1977. te time i odredbama o njegovim „teškim kršenjima”. Zbog toga zločini u
međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima podijeljeni su u članku 8(2). na podtoč-
ke (a) i (b) te (c) i (e). Predviđa se da se nabrojeni zločini u podtočkama (b) i (e) primjenjuju „u
uspostavljenim okvirima međunarodnog prava”. Sud se možda smatrati nadležnim da sudi za sve
od nabrojenih zločina u tim podtočkama ako bude riječ o osumnjičenicima iz država koje nisu
stranke Rimskoga statuta.
i civila i ratnika, koliko to uvjeti oružanoga sukoba objektivno dopuštaju. Tako

npr. svaka osoba optužena za međunarodni zločin ili za drugo kazneno djelo po-
put špijunaže ima pravo na nepristrano i pravično suđenje. Pojedinosti o zaštiti
osoba koje sudjeluju u oružanim sukobima izložit ćemo u sljedećim odjeljcima.
2. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe
oružja. Dok su propisi o ratnomu pravu koji su bili usvojeni na haškim konfe-
rencijama 1899. i 1907. govorili samo o „sredstvima (moyens, means) za nanoše-
nje štete neprijatelju”, oni iz 1977. govore o „metodama i sredstvima ratovanja”
(méthodes et moyens de guerre, methods and means of warfare).
(a) Ratna lukavstva i perfidne metode i sredstva ratovanja. Rat u najširem
značenju te riječi nije samo test fizičke snage, nego i inteligencije strana u su-
kobu. Ratna lukavstva (ruses of war, stratagems) oduvijek su se smatrala dopu-
štenima u ratovima, s time da nikada ne smiju prijeći u perfidiju.
Kodifikaciju prava na snazi u tom području predstavlja sljedeći propis: „Rat-
na lukavstva nisu zabranjena. Takva lukavstva su radnje namijenjene da obmanu
protivnika ili da ga navedu da se ponaša neoprezno, ali kojima se ne krši niti jed-
no pravilo međunarodnoga prava primjenjivo u oružanim sukobima, i koje nisu
perfidne jer ne ulijevaju povjerenje protivnika glede zaštite prema tome pravu.
Ovo su primjeri takvih ratnih lukavstava: korištenje kamuflaže, mamaca, lažne
operacije i pogrešne informacije” (stavak 2. članka 37. iz Protokola I. iz 1977).
Isti propis izriče i zabranu perfidije, i to na ovaj način: „Zabranjeno je ubiti,
raniti ili zarobiti neprijatelja služeći se perfidijom. Perfidijom se smatraju čini
kojima se zadobiva povjerenje protivnika kako bi ga se uvjerilo da ima pravo
na zaštitu ili obvezu da pruži zaštitu na temelju pravilâ međunarodnoga prava
primjenjivih u oružanim sukobima, s namjerom da se to povjerenje iznevjeri...”.
Taj propis potom navodi neke od primjera perfidije: (a) hinjenje namjere pre-
govaranja koristeći se zastavom parlamentara ili hinjenje predaje, (b) hinjenje
onesposobljenosti zbog rana ili bolesti, (c) hinjenje statusa civila ili neborca i (d)
hinjenje zaštićenog statusa upotrebom znakova, obilježja ili odora Ujedinjenih
nacija, neutralnih država ili drugih država koje nisu strane sukoba (stavak 1. u
članku 37. Protokola I).
Uz gornje, zabranjeno je upotrebljavati znake, ambleme ili odore i protivnič-
ke strane, ali samo pri poduzimanju napada, ili da bi se prikrile, potakle, zaštitile
ili omele vojne operacije (članak 39(2)). U drugim prilikama korištenje znaka ili
odore protivničke strane može biti špijunski čin. Kako ćemo u nastavku vidjeti,
sama špijunaža u oružanim sukobima nije zabranjena.
U ratu na moru upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave smatra se lukav-
stvom i nije zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti prije otpočinjanja
napada (v. infra, §96 pod 3 (iii)).
§ 90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U... 825
Uza sve gornje znake, ambleme (obilježja) i odore, u oružanomu sukobu i

izvan njega zabranjena je zloupotreba tzv. priznatih amblema. To su amblemi
Crvenoga križa, Crvenoga polumjeseca ili Crvenog lava i sunca22 te drugi am-
blemi, znakovi ili signali utvrđeni konvencijama koje se primjenjuju u oružanim
sukobima. U njih npr. spada zaštitni amblem kulturnih dobara.
Rimski statut iz 1998, u članku 8-(2)-(b)-(vii). predviđa kao ratni zločin samo u
međunarodnim oružanim sukobima „nepravilnu upotrebu zastave primirja, zastave
ili vojnog znakovlja i odore neprijatelja ili Ujedinjenih nacija, kao i zaštićenih znako-
va predviđenih Ženevskim konvencijama, uslijed koje je došlo do pogibije ili teških
ozljeda”. Kao zločin i u međunarodnim i u nemeđunarodnim sukobima nadalje se
predviđa „namjerno usmjeravanje napada na zgrade, materijal, medicinske jedinice
i prijevozna sredstva te na osoblje, koji koriste zaštićene znakove Ženevskih konven-
cija u skladu s međunarodnim pravom” (članak 8-(2)-(b)-(xxiv) te podtočka (e)-(ii)).
Uz gornje perfidne metode i sredstva ratovanja, zabranjena su i takva perfid-
na sredstva od kojih su neka ujedno i barbarski načini ratovanja. Ona su sama
po sebi međunarodni zločini počinitelja. Vidi dalje.
(b) Međunarodni zločin predstavlja podmuklo ubijanje ili ranjavanje pri-
padnika neprijateljske nacije ili vojske (članak 8-(2)-(b)-(xi). te u istom smislu
podtočka (e)-(ix). Rimskoga statuta). Ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je
položio oružje nakon poziva da se preda barbarski je čin i nije dopušteno čak
ni kao protumjera na takve izdajničke čine protivničke strane.
(c) Proglašavanje da se protivniku neće dati nikakva milost, tj. naredba da
neće biti preživjelih (ako se prije ne predaju). U tome smislu prijetnja protivniku
i vođenje neprijateljstva na toj osnovi također je po sebi međunarodni zločin
(članak 8-(2)-(b)-(xii)., te podtočka (e)-(x). Rimskoga statuta). Još je teži zločin
provesti takvu naredbu u djelo.
To barbarsko sredstvo bilo je zabranjeno već člankom 23(d). Haškoga pravilnika
o zakonima i običajima rata na kopnu pridodanog uz Četvrtu hašku konvenciju iz
1907 (dalje: „Haški pravilnik iz 1907”). Ta je zabrana potom potvrđena člankom 40.
Protokola I. iz 1977.
(d) Međunarodni je zločin uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika
(bilo privatne ili javne), osim kada vojna potreba imperativno nalaže njezino
uništenje ili pljenidbu. Zločin je pljačka grada ili mjesta, čak i kada su osvojeni
na juriš.
22
Amblem Crvenoga lava i sunca nekoć je bio znak kojim se koristio samo Iran, i to do islamske
revolucije 1979. Potom i ta zemlja upotrebljava Crveni polumjesec. Protokol III. na Ženevske
konvencije iz 1949, usvojen 2005. godine, uveo je novi amblem Crvenoga kristala. On se sastoji
od crveno obrubljenoga kvadrata bijele boje koji se može upotrijebiti umjesto Crvenoga križa ili
Crvenog polumjeseca. Danas se njime koristi Izrael.
Ta su djela bila zabranjena člancima 23(g). i 28. Haškoga pravilnika iz 1907, a u

Ženevskim konvencijama iz 1949. svrstana su među njihova „teška kršenja” (članak
50. Prve konvencije; članak 51. Druge konvencije i članak 147. Četvrte konvencije).
Uz to, članak 33(2). Četvrte konvencije općenito zabranjuje pljačku.
Taj međunarodni zločin predviđen je u statutima svih međunarodnih kaznenih
tribunala. Predviđen je i u članku 8-(2)-(b)-(iv), (ix) i (xvi). te u podtočki (e)-(xii).
Rimskoga statuta, uz precizne kvalifikacije tih zabranjenih djela.
(e) Precizne odredbe o postupanju s padobrancima usvojene su u pisanom
obliku tek 1977. godine. Ni jedna osoba u nevolji koja iskače padobranom iz zra-
koplova ne smije biti predmetom napada za spuštanja. Ako se spusti na teritorij
koji kontrolira protivnička strana, osobi u nevolji treba pružiti mogućnost da se
preda prije nego što postane metom napada, osim kada je očito da se uključila u
neprijateljski čin. Ali tu zaštitu i to ograničenje ne uživaju zračno-desantne jedi-
nice (članak 42. Protokola I). To znači da se pripadnici tih jedinica pri samomu
poduzimanju desanta mogu gađati dok su u zraku te poslije spuštanja na zemlju.
(f) Špijunaža u međunarodnom pravu nije zabranjena i ne predstavlja među-
narodni zločin. Ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnoga zarobljenika
i podliježe strogom kažnjavanju po domaćim propisima. „Špijunom se može
smatrati samo ona osoba koja, djelujući tajno ili lažno se predstavljajući, pribav-
lja ili pokušava pribaviti obavijesti na području operacija neke zaraćene strane,
s namjerom njihova priopćavanja protivničkoj strani” (članak 29(1). Haškoga
pravilnika iz 1907). „Područjem operacija” tu se, međutim, može smatrati či-
tavo područje pod vlašću ili kontrolom protivnika, ali vjerojatno ne i područje
neutralne države.
Sa špijunom, koji se poslije izvršenja zadatka pridružio svojoj vojsci, ako
potom padne pod vlast neprijatelja, postupa se kao s ratnim zarobljenikom. On
ne podliježe odgovornosti za svoja prijašnja špijunska djela (članak 31. Haškoga
pravilnika iz 1907, članak 46(4). Protokola I. iz 1977).
Špijun uhvaćen na djelu ne može biti kažnjen bez prethodnoga pravičnog i
nepristranog suđenja. Stoga je otkrivene špijune zabranjeno strijeljati po krat-
kom postupku i bez suđenja.
Valja posebno istaknuti da špijunaža nema ništa zajedničkoga s međunarodnim
zločinima, niti špijuni podliježu međunarodnoj kaznenoj odgovornosti predviđenoj
za pojedince. Odgovornost za špijunažu upire se na kaznene zakone svake države
i bitno je različita od odgovornosti za međunarodne zločine. Tako npr. obavljanje
špijunskih zadataka za stranu državu u doba mira nije kazneno djelo osim ako je, i u
mjeri u kojoj je, predviđeno kao takvo u kaznenom zakonodavstvu odnosne države.
Članak 46. Protokola I. iz 1977. objašnjava neke negativno sročene propise pred-
viđene u Haškomu pravilniku, koji isključuju špijunažu.
Neće se smatrati angažiranim u špijunaži pripadnik oružanih snaga koji u svojoj

vojničkoj odori prikuplja ili pokušava prikupiti obavijesti za svoju stranu na području
koje kontrolira neprijatelj.
Također se neće smatrati da se bavi špijunažom pripadnik oružanih snaga koji
na području koje je okupirala protivnička strana prikuplja ili pokušava pribaviti
obavijesti od vojnoga značenja ako na tome području inače prebiva i ako to ne radi
lažno se predstavljajući ili očito potajno.
Ako ih neprijatelj zarobi ili uhiti, gornje osobe imaju položaj ratnih zarobljenika.
(g) Plaćenici (merceneri). Praksa plaćeništva, napose u nemeđunarodnim
oružanim sukobima, uzela je nakon Drugoga svjetskoga rata maha s lošim po-
sljedicama poput onih iz srednjega vijeka. Plaćenik je stranac, i bez prebivališta
u državi za koju se bori, nije pripadnik njezinih oružanih snaga, a unajmljen
je da se bori uglavnom iz želje za osobnom korišću. Materijalna naknada koju
dobiva ili koja mu je obećana znatno je veća od one koja se isplaćuje borcima
sličnoga ranga ili funkcije u oružanim snagama te strane.
Zbog tih obilježja plaćenici su skloniji pljački privatne i javne imovine te
zločinima, napose protiv civilnoga pučanstva, negoli pripadnici oružanih snaga.
Njih je teže podvrgnuti učinkovitoj vojničkoj stezi negoli pripadnike regularnih
snaga, pa i gerilskih postrojbi.
Prema Protokolu I. iz 1977, plaćenik nema pravo na položaj borca ili ratnoga
zarobljenika (članak 47(1)).
Ozbiljan napor da se suzbije plaćeništvo predstavlja usvajanje 1989. u Općoj
skupštini UN-a Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i
osposobljavanja plaćenika. U njezinu tekstu daje se definicija plaćenika. Kazneno
djelo prema toj Konvenciji čini svaka osoba koja novači ili osposobljava plaćenike,
kao i sam plaćenik koji izravno sudjeluje u neprijateljstvima ili u nekom činu nasilja.
Pokušaj i pomaganje također predstavljaju kaznena djela. Države stranke obvezale
su se da će zabraniti i spriječiti aktivnosti iz te Konvencije te da će u svojim pro-
pisima predvidjeti odgovarajuće kazne. Konvencija predviđa i obvezu na suradnju
država stranaka u njezinoj primjeni. Predviđaju se propisi glede izručenja ili suđenja
(aut dedere, aut judicare) osumnjičenika za to djelo te jamstvo njihova pravičnog
postupanja.23
3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte. Običajna i ugovorna pra-
vila međunarodnoga prava propisala su neka ograničenja i zabrane, koji su ta-
kođer obvezujući za sve strane u svim vrstama oružanih sukoba.
23
Hrvatski je sabor ratificirao (potvrdio) tu Konvenciju 24. rujna 1999. Stupila je na snagu 20.
listopada 2001. Vidi njezin engleski tekst s prijevodom u Narodne novine, dodatak Međunarodni
ugovori, br. 12/1999. Izmijenjeni Kazneni zakon Republike Hrvatske predviđa u članku 167(b).
kazneno djelo „novačenja plaćenika”.
(a) Nebranjena mjesta i vojni cilj. Pravila o kopnenom ratovanju vrše važno
razlikovanje između branjenih i nebranjenih mjesta. „Zabranjeno je bilo kojim
sredstvima napadati ili bombardirati nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade”
(članak 25. Haškoga pravilnika iz 1907).
Preciznija od ovih, pravila iz Devete haške konvencije o bombardiranju što ga
poduzimaju pomorske snage u vrijeme rata, koja se odnose na ograničenja bom-
bardiranja s mora luka, gradova, sela, naselja ili zgrada, bit će izložena na drugomu
mjestu (infra, §97).
Najiscrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenjiva u zračnomu
ratu. Ona uvode i preciziraju pojam „vojnoga cilja”.
Riječ je o Haškim pravilima o zračnom ratu iz 1923, koja je izradila komisija
stručnjaka imenovana na Konferenciji o ograničenju naoružanja u Washingtonu
1922. Države nisu nikada prihvatile ta Pravila u obliku ugovora. Ali u nedostatku
drugih propisa, smatra se da ona najvećim dijelom sistematiziraju pravila općega
običajnoga međunarodnog prava.24
„Zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu teroriziranja civilnoga sta-
novništva, razaranje ili oštećenje privatne imovine koja nema vojni karakter, ili
nanošenje gubitaka među neborcima” (članak 22. Haških pravila iz 1923).
„Bombardiranje iz zraka zakonito je samo ako je upravljeno na vojni cilj, tj.
na objekt čije bi razaranje, ili kojemu bi nanošenje gubitaka, za zaraćenu stranu
značilo izrazitu vojnu korist” (članak 24(1)). Dalje se nabrajaju vojni ciljevi: „...
vojne snage; vojne utvrde; vojne ustanove ili spremišta; tvornice koje su važna i
poznata središta, a koje se bave proizvodnjom oružja, strjeljiva ili izričito vojne
opreme; komunikacijski ili prometni pravci koji se upotrebljavaju u vojne svrhe”
(stavak 2. članka 22).
Općenito se uzima da nenamjeravano oštećenje drugih objekata smještenih
u blizini vojnih ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači odgovornost jer
je riječ o tzv. kolateralnoj šteti.
Ipak je u Drugom svjetskomu ratu prevladalo gledište svih zaraćenih strana da se
gornje zabrane odnose samo na bombardiranje u pripremi osvajanja (bombardement
d’occupation), ali ne i na bombardiranje u totalnomu ratu koje služi uništenju nepri-
jateljskoga ratnog i privrednog potencijala i slamanja želje civilnog stanovništva za
otporom (bombardement de destruction). Sve su strane pribjegavale terorističkomu
bombardiranju.
Prvo takvo bombardiranje izvršilo je njemačko ratno zrakoplovstvo još 1937. u
Španjolskom građanskom ratu na gradić Guernicu. Ovjekovječio ga je slikar Pablo
24
Vidi ovaj, poput drugih ovdje navedenih tekstova, u prijevodu na hrvatski jezik u Zakonitost,
1992, Zagreb, br. 1-2, str. 73-84.
Picasso na slavnomu platnu. Slijedila su njemačka teroristička bombardiranja Varša-

ve 1939, Rotterdama, potom Coventryja, Londona i drugih britanskih gradova 1940.
i kasnije, Beograda 1941. itd. Saveznici su na to uzvraćali širokim bombardiranjima
Hamburga, Ruhrske oblasti, te osobito Dresdena u ožujku 1945. u Njemačkoj, pa sve
do dviju atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki u Japanu u kolovozu 1945.
Protupravnost toga aspekta uništavanja civilnoga pučanstva nije bila razjašnjena
ni u jednoj presudi izrečenoj nakon Drugoga svjetskog rata. Ni jednoga njemač-
kog vojnog ili civilnog zapovjednika Saveznici nikada nisu optužili zbog masovnih
bombardiranja iz zraka, vjerojatno stoga što su Saveznici činili isto i u još širim
razmjerima.
Rimski statut iz 1996. o tome ima drukčiji stav. Među zločinima u međuna-
rodnim oružanim sukobima on predviđa sljedeće: „namjerno usmjeravanje napa-
da protiv civilne imovine koja ne predstavlja vojne ciljeve” (članak 8-(2)-(b)-(ii);
„namjerno pokretanje napada uz saznanje da će takav napad uzgredno dovesti do
smrti ili ozljeda civila ili do štete nad civilnom imovinom ili do opsežnoga, dugo-
ročnog i teškog oštećenja prirodnoga okoliša koja bi bila očito pretjerana u odnosu
na očekivanu konkretnu i izravnu vojnu prednost” podtočka (b)-(iv); te „napadanje
ili bombardiranje, bilo kojim sredstvima, gradova, sela, naselja ili zgrada koji su
nebranjeni i ne predstavljaju vojne ciljeve” (podtočka (b)-(v).).25
(b) Zaštita kulturnih objekata i hramova. Staro je pravilo kojim se zabranjuje
bombardiranje zgrada namijenjenih bogoslužju, umjetnosti, znanosti i dobro-
tvornim svrhama, kao i povijesnih spomenika, bolnica i mjesta na kojima su
okupljeni bolesnici i ranjenici. To „pod uvjetom da nisu istodobno upotrjebljeni
u vojne svrhe” (iz članka 27. Haškoga pravilnika iz 1907). Noviji propisi izričito
zabranjuju vršenje bilo kakvih neprijateljskih čina usmjerenih protiv povijesnih
spomenika, umjetničkih djela ili hramova koji predstavljaju kulturno i duhovno
naslijeđe naroda, „te koristiti ih za podršku vojnih akcija” (članak 16. Protokola
II, te članak 53. Protokola I. iz 1977).
U gornje svrhe sklopljena je u Den Haagu 1954. posebna Konvencija za zaštitu
kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba, s Pravilnikom o izvršenju i Proto-
kolom. Ta konvencija, stranka koje je bila i bivša SFRJ, nije spriječila uništavanje
i oštećivanje kulturnih spomenika u Dubrovniku, Vukovaru i drugim mjestima u
Hrvatskoj. U sukobu u Bosni i Hercegovini namjerno su srušene džamije koje pred-
stavljaju kulturno naslijeđe u Banjoj Luci i Foči, zapaljena je Narodna biblioteka u
Sarajevu te je potom bio srušen Stari most u Mostaru.
25
Na pozitivan način isti je sadržaj predviđen u članku 52. Prvoga dopunskog protokola iz 1977.
godine: „2. Napadi se moraju strogo ograničiti na vojne ciljeve. Što se tiče objekata, vojni su ci-
ljevi ograničeni na one objekte koji po svojoj prirodi, smještaju, namjeni ili upotrebi djelotvorno
pridonose vojnoj akciji i kojih potpuno ili djelomično uništenje, zauzimanje ili neutralizacija
donosi u danim okolnostima očitu vojnu prednost. – 3. U slučaju sumnje, predmnijeva se da
se objekt koji je redovito namijenjen civilnoj upotrebi, kao što je mjesto bogoslužja, kuća, neka
druga nastamba ili škola, ne upotrebljava da bi djelotvorno pridonio vojnoj akciji”.
Rimski statut predviđa sljedeći zločin u međunarodnim i nemeđunarodnim

oružanim sukobima: „namjerno usmjeravanje napada protiv zgrada namijenjenih
vjeri, obrazovanju, umjetnosti, znanosti ili karitativnim svrhama, protiv povijesnih
spomenika, bolnica i mjesta na kojima se prikupljaju bolesni i ranjeni, pod uvjetom
da se ti objekti ne koriste u vojne svrhe” (članak 8-(2)-(b)-(ix), te podtočka (e)-(iv)).
(c) Zaštita objekata nužnih da bi civilno stanovništvo preživjelo. Ta izričita
zabrana rezultat je razvoja međunarodnoga prava iz novijega vremena. „Zabra-
njeno je izgladnjivanje civilnih osoba kao metoda ratovanja. Stoga je u tu svrhu
zabranjeno napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti neupotrebljivima dobra prijeko
potrebna za preživljavanje civilnoga stanovništva, kao što su živežne namirnice i
poljoprivredna područja gdje se one proizvode, usjevi, stoka, instalacije za pitku
vodu, zalihe te vode i postrojenja za navodnjavanje” (članak 14. Protokola II. iz
1977, te članak 54. Protokola I. iz iste godine).
Rimski statut predviđa odgovarajući međunarodni zločin u članku 8-(2)-(b)-
-(xxv), ali samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba.
(d) Zaštita postrojenja i instalacija koje sadrže opasne sile. Postrojenja ili
instalacije koje sadrže opasne sile, tj. brane, nasipi i nuklearne elektrane, neće
biti predmetom napada, čak ni kad su vojni ciljevi, ako takvi napadi mogu prou-
zročiti oslobađanje tih sila i posljedično velike gubitke među civilnim stanovniš-
tvom (članak 15. Protokola II; vidi iscrpniji tekst članka 56. Protokola I. iz 1977).
(e) Zaštita prirodnoga okoliša. Protokol I. iz 1977. predviđa općenitu pravnu
obvezu, za koju se danas može smatrati da se odnosi i na sve strane nemeđuna-
rodnih oružanih sukoba: „1. U ratovanju se mora obratiti pažnja da se prirodni
okoliš zaštiti od opsežnog, dugotrajnoga i ozbiljnoga oštećenja. Ta zaštita obu-
hvaća i zabranu korištenja metoda ili sredstava ratovanja čija je svrha ili od kojih
se može očekivati da uzrokuju takvo oštećenje prirodnog okoliša i da time štete
zdravlju ili opstanku stanovništva. – 2. Napadi na prirodni okoliš zabranjeni su
kao represalije” (članak 55).
Sjedinjene Američke Države su u Vijetnamskome ratu sustavno uništavale šume
kemikalijama iz zraka. Irak je već u ratu s Iranom bombardirao petrolejske instalaci-
je, ali je pri povlačenju iz Kuvajta 1991. zapalio sve naftne bušotine i time je izazvao
onečišćenje zraka širokih razmjera.
Posebnom Ženevskom konvencijom iz 1977. zabranjena je upotreba tehnika za
promjenu okoliša u neprijateljske svrhe.
Rimski statut iz 1998. predviđa kao međunarodni zločin samo u kontekstu me-
đunarodnih oružanih sukoba „namjerno pokretanje napada uz saznanje da će takav
napad uzgredno dovesti... do opsežnoga, dugoročnog i teškog oštećenja prirodnoga
okoliša koja bi bila očito pretjerana u odnosu na očekivanu konkretnu i izravnu vojnu
prednost” (članak 8-(2)-(b)-(iv)).
U savjetodavnome mišljenju iz 1996. o zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklear-

noga oružja, Međunarodni je sud ustanovio „... opću obvezu zaštite prirodnoga oko-
liša protiv širokih, dugotrajnih i teških oštećenja okoliša; zabranu metoda i sredstava
ratovanja namjeravanih da uzrokuju takva oštećenja, ili od kojih se to može očeki-
vati; te zabranu napada na prirodni okoliš kao mjere represalija” (p. 242, para. 31).
Izričitim zabranama pod (c), (d) i (e) nastoje se zapravo zabraniti navedeni
aspekti totalnoga rata, koji su bili prisutni u Drugomu svjetskomu ratu te po-
katkad još i više u oružanim sukobima naših dana.
(f) U ratu na moru moraju biti zaštićeni od napada i ne smiju se uzaptiti
bolnički te kartelni brodovi koji prevoze ratne zarobljenike. Sličan je položaj
brodova upotrijebljenih u vjerske, znanstvene i dobrotvorne svrhe. Također
se od uzapćenja izuzimaju brodovi namijenjeni isključivo obalnom ribolovu ili
maloj lokalnoj plovidbi, osim ako sudjeluju u neprijateljstvima (vidi infra, §97).
4. Zabranjene vrste oružja. Staro je pravilo na kojemu počiva cjelokupno
pravo oružanih sukoba, prema kojemu „zaraćene strane nemaju neograničeno
pravo izbora sredstava za nanošenje gubitaka neprijatelju” (potvrđeno u članku
22. Haškoga pravilnika iz 1907). „Zabranjeno je upotrebljavati oružje, projek-
tile i tvari te metode ratovanja takve prirode da prouzrokuju suvišne ozljede i
nepotrebne patnje” (članak 35. Protokola I. iz 1977).
Toj općenitoj zabrani odgovara prema Rimskomu statutu iz 1998. zločin u među-
narodnim oružanim sukobima sročen na sljedeći način: „upotreba oružja, projektila
i materijala i metoda ratovanja koji su takve naravi da uzrokuju suvišne ozljede i
nepotrebne patnje ili koji po sebi imaju nediskriminirajući učinak, u kršenju me-
đunarodnoga prava oružanih sukoba, ukoliko su ta oružja, projektili i materijali i
metode ratovanja predmetom sveobuhvatne zabrane i uključeni su u dodatak ovoga
Statuta putem dopune u skladu s odgovarajućim odredbama predviđenima u član-
cima 121. i 123” (članak 8-(2)-(b)-(xx)).26
Na temelju navedenih načela već su neki veoma stari ugovorni propisi za-
branili određene vrste tzv. klasičnoga oružja i streljiva. To su:
(a) Naboji težine ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni go-
rućom ili zapaljivom tvari (Deklaracija iz St. Petersburga iz 1868). Ta zabrana
vrijedi kao običajno pravilo u ratu na kopnu i na moru, ali ne i u zraku (članak
18. Haških pravila iz 1923).
(b) Naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili splošte (dum-dum naboji)
(Treća haška deklaracija iz 1899).
26
Taj dodatak Statuta još nije usvojen, ali je kvalifikacija toga međunarodnoga zločina otvorena
za buduće nadopune.
Njihova je upotreba međunarodni zločin u međunarodnom oružanomu sukobu,

i to prema članku 8-(2)-(b)-(xix), Rimskoga statuta iz 1998.
(c) Otrov i otrovno oružje (članak 23(a). Haškoga pravilnika iz 1907).
Ta se zabrana kršila u Prvome svjetskom ratu, osobito na bojištima u Francuskoj
i u Italiji. Računa se da je od otrovnih plinova umrla 91 000 osoba, a da ih je konta-
minirano čak oko 1 200 000.
Ženevskim protokolom od 17. lipnja 1925. zabranjena je upotreba zagušljivih,
otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Tu je zabranu prekršila
fašistička Italija pri agresiji na Etiopiju 1935. i 1936. Ali suprotno očekivanjima i
zbog straha od represalija, u Drugom svjetskomu ratu, sve do njegova konca, sve su
zaraćene strane strogo poštovale tu zabranu.
Znakovito je da od 1925. pa sve do 1972. nisu bile sklapane nove konvencije o
zabranjenim vrstama oružja iako su nakon 1945. usvajani brojni propisi o humani-
tarnom pravu, o ograničenju naoružanja i o zabrani širenja nuklearnoga oružja. Ali
kada se činilo da je opasnost od svjetskog nuklearnoga sukoba uvelike uklonjena,
velike su sile pristale na nove ugovorne obveze iz te oblasti, od kojih su neke samo
potvrdile običajno pravo otprije na snazi.
Prekretnicu je predstavljala Konvencija iz 1980. o zabrani ili ograničavanju upo-
trebe određenih vrsta klasičnoga oružja za koje se može smatrati da ima preko-
mjerne traumatske učinke ili da djeluje bez razlike glede ciljeva. Protokoli na tu
Konvenciju predviđaju sljedeće zabrane.
(d) Zabranjena je upotreba svakoga oružja koje je namijenjeno da svojim
fragmentima nanosi povrede koje se u ljudskomu tijelu ne mogu otkriti rend-
genskim zrakama (Protokol I. iz 1980).
U Dublinu je 30. svibnja 2008. usvojena posebna Konvencija o kasetnom strelji-
vu. Hrvatska ju je ratificirala i za nju je stupila na snagu 1. kolovoza 2010.27
(e) Zabranjena je ili ograničena upotreba određenih vrsta mina, mina iznena-
đenja i nekih druga sredstava u ratu na kopnu (izmijenjeni Protokol II, usvojen
1996).
(f) Napalm i druge vrste zapaljivog oružja i streljiva konačno su zabranjeni
tek 1980. (Protokol III).
(g) Zasljepljujuće lasersko oružje zabranjeno je 1996. (Protokol IV).28
(h) Protupješačke (antipersonalne) mine, kojih je golem broj bio položen u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama zahvaćenim nemeđuna-
27
„Narodne novine – Međunarodni ugovori”, br. 5/2009.
28
Tekstovi izmijenjenoga Protokola II, i Protokola IV. objavljeni su u ILM 1996, No. 5, pp. 1206-
1218. Sve prije navedene konvencije i protokoli u hrvatskom prijevodu objavljeni su u časopisu
Zakonitost, 1992, br. 1-2.
rodnim oružanim sukobima, zabranjene su tek Konvencijom UN-a sklopljenom

u Ottawi 1997. godine.
Tom Konvencijom zabranjeni su upotreba, stvaranje zaliha, proizvodnja i pri-
jenos tih mina, a njezine su se stranke obvezale i na njihovo uništenje.29 157 država
postale su joj strankama, ali ne i Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija,
Kina, Pakistan, Indija i neke druge države. Stoga je neizvjesno kada će zabrana iz
nje prerasti u pravilo općega običajnoga međunarodnoga prava.
(i) Već je na temelju Ženevskoga protokola iz 1925. izraslo opće običajno
pravilo o zabrani upotrebe, u svim vrstama oružanih sukoba, bakteriološkog
(biološkog) i toksičnoga te kemijskoga oružja.
Iz Konvencije o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog
(biološkog) i toksičnoga oružja te o njihovu uništavanju iz 1972. proizišlo je običajno
pravilo koje zabranjuje ne samo upotrebu nego i posjedovanje tih oružja. Ono obve-
zuje sve države svijeta po običajnoj osnovi. U budućnosti će vjerojatno do istoga cilja
dovesti Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskoga
oružja i o njegovu uništavanju, iz 1993. Ali se sama upotreba kemijskoga oružja već
sada treba smatrati zabranjenom za sve strane u svim sukobima.
Rimski statut iz 1998. predviđa u članku 8, podtočka (b) samo u kontekstu me-
đunarodnih oružanih sukoba, sljedeća dva zločina: upotreba otrova ili otrovnog
oružja te „upotreba otrovnih plinova, plinova zagušljivaca ili drugih plinova te svih
sličnih tekućina, tvari ili naprava” (članak 8-(2)-(b)-(xvii) i (xviii).
(j) U pomorskomu ratu općenito su dopuštene samo usidrene mine, a druge
se trebaju smatrati zabranjenima (v. infra, §97).
Glede novih oružja, Protokol I. iz 1977. propisuje sljedeću pravnu obvezu za
svoje države stranke u njegovu članku 36: „Prilikom proučavanja, nabavljanja ili pri-
hvaćanja novoga oružja, novih sredstava ili nove metode ratovanja visoka je stranka
ugovornica obvezana utvrditi bi li njihova upotreba, u nekim ili u svim okolnostima,
bila zabranjena ovim Protokolom ili bilo kojim drugim pravilom međunarodnoga
prava primjenjivim na tu visoku stranku ugovornicu.”
h
Upotreba nuklearnoga oružja. Ostaje na koncu važno pitanje je li u bilo
kakvim okolnostima dopuštena upotreba nuklearnoga oružja, makar za one
nuklearne sile koje se njegova držanja nisu odrekle, i to bilo temeljem ugovora
ili na drugi način.
29
Hrvatska ju je ratificirala. Vidi njezin tekst u Narodne novine – dodatak Međunarodni ugovo-
ri, br. 7/1998, str. 168-179.
Gotovo je jednodušno mišljenje u znanosti da je upotreba toga oružja zabra-

njena već postojećim pravnim pravilima. Uz drugi ubojiti ili razorni učinak ono
djeluje otrovno i zarazno, tako da potpada pod zabranu otrovnih i bakteriološ-
kih sredstava. Uz to, na upotrebu toga oružja odnose se sve zabrane koje postoje
za drugo oružje, i to glede bombardiranja nebranjenih mjesta i naročito glede
zaštite civilnoga stanovništva koje ne smije biti objektom nediskriminirajućih
bombardiranja.
O tome postoji i jedna presuda japanskoga suda iz 1963. Okružni sud u Tokiju
u parnici Shimonida i dr., odbacio je zbog razloga postupka zahtjeve nekih stanov-
nika Hirošime i Nagasakija da im japanska država isplati naknadu. Ali je u svojoj
presudi Sud naveo: „Bacanje atomskih bombi bilo je neprijateljski čin poduzet od
Sjedinjenih Američkih Država, koje su tada bile u ratu s Japanom i bio je nezakonit
akt neprijateljstva suprotan pozitivnom međunarodnom pravu (ugovornom i obi-
čajnom pravu) iz toga doba.”
Ali je o tome pitanju Međunarodni sud imao diferencirano mišljenje. Na pitanje
koje mu je postavljeno na Općoj skupštini: „Je li prijetnja ili upotreba nuklearnoga
oružja dopuštena u bilo kakvim okolnostima”, Sud je dao svoj odgovor u savjeto-
davnom mišljenju iz 1996. o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja.
Do nekih zaključaka Sud je došao jednoglasno, do jednoga izrazitom većinom
glasova, a glede jednoga glasovi su se sudaca podijelili.
Sud je jednoglasno ustanovio da: (A) „Niti običajno, a ni ugovorno međunarod-
no pravo posebno ne ovlašćuje na prijetnju ili upotrebu nuklearnoga oružja”. (B)
S 11 glasova za i 3 protiv, Sud je nadalje utvrdio da: „Niti običajno, a ni ugovorno
međunarodno pravo ne sadrže cjelovitu i univerzalnu zabranu prijetnje ili upotrebe
nuklearnoga oružja kao takve.” (C) Jednoglasno je Sud zaključio: „Da je nezakonita
ona prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja koja je suprotna članku 2, stavak 4.
Povelje Ujedinjenih nacija i koja ne zadovoljava sve uvjete iz članka 51.”
Potom je Sud ponovo jednoglasno zaključio: (D) „Prijetnja ili upotreba nukle-
arnoga oružja morala bi također biti u skladu sa zahtjevima međunarodnoga prava
primjenjivoga u oružanim sukobima, kao i s posebnim obvezama iz ugovora i drugih
obećanja koja se izričito odnose na nuklearno oružje.”
točki pod (E) glasovi sudaca podijelili su se, sedam protiv sedam. Presudio je glas
predsjednika Mohammeda Bedjaouija: „Iz gornjih zahtjeva proizlazi da bi prijetnja
ili upotreba nuklearnoga oružja bila općenito suprotna pravilima međunarodnoga
prava primjenljivima u oružanim sukobima, a naročito s načelima i pravilima huma-
nitarnoga prava. Ali, (produžio je Sud), s obzirom na sadašnje stanje međunarodno-
ga prava i na elemente činjenica kojima raspolaže, Sud ne može definitivno zaključiti
bi li prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja bila zakonita ili nezakonita u krajnjim
uvjetima samoobrane u kojima bi u pitanje došao sam opstanak neke države.”
Napokon, u točki (F) Sud je ponovo jednoglasno zaključio: „Postoji obveza pro-
duljenja i okončanja pregovora u dobroj vjeri, koji bi doveli do nuklearnoga razo-
ružanja u svim njegovim aspektima pod strogom i učinkovitom međunarodnom

kontrolom” (pp. 265-267, para. 105).
Dakle, mišljenje u Sudu koje je prevagnulo bilo je da potvrda općenite zabrane
upotrebe nuklearnoga oružja, dok god ga neke države posjeduju, ne bi mnogo po-
mogla. Temeljeći se na preuzetoj obvezi država na pregovaranje (pactum de contra-
hendo) iz članka VI. Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja iz 1968, Sud se zauzeo
za sklapanje sveopćega ugovora sličnog onima o bakteriološkom i kemijskom oružju
te o protupješačkim minama. Zabrana bi trebala dovesti do sveopćeg nuklearnoga
razoružanja, dakle do strogo kontroliranog uništenja cjelokupnoga nuklearnoga
arsenala i trebalo bi da obuhvati njegovu buduću proizvodnju u vojne svrhe.
§ 91. PRAVILA HUMANITARNOGA PRAVA

PRIMJENJIVA U NEMEĐUNARODNIM ORUŽANIM
SUKOBIMA
Bibliografija
Jean S. PICTET: Développement des principes du droit international humanitaire, Paris, 1983,
119 p.; Igor BLISHCHENKO: International Humanitarian Law, Moscow, 1989, 220 pages; F.
KHALSHOVEN, Y. SANDOZ: Mise en oeuvre du droit international humanitaire, Dordrecht,
1989, 462 p.
1. Elementarni obziri čovječnosti (humanosti). Za sve slučajeve oružanih

sukoba koji nemaju međunarodni karakter, zajednički članak 3. iz četiriju Že-
nevskih konvencija iz 1949. propisuje neka minimalna pravna pravila kojih se
sve strane u svim prilikama i na svakomu mjestu moraju pridržavati.
Ti minimalni propisi usvojeni su 1949. na temelju teških iskustava iz Španjol-
skoga građanskoga rata (1936 – 1939) te u svjetlosti brutalnoga gušenja otpora na
okupiranim područjima u Drugomu svjetskomu ratu.
U presudi Nicaragua iz 1986, Međunarodni je sud naglasio: „... Nema nikakve
sumnje u to da i u slučaju međunarodnih oružanih sukoba ta pravila čine također
minimum, neovisno od razrađenijih pravila koja su isto tako primjenljiva na te su-
kobe; to su pravila koja prema mišljenju Suda odražavaju ono što je Sud u 1949.
nazvao ’elementarnim obzirima čovječnosti’ (Krfski tjesnac, meritum, I.C.J. Reports
1949, p. 22...”) (p. 114, para. 218).
Ti „elementarni obziri čovječnosti”, propisani u članku 3, obvezuju sve strane
u svim sukobima izvan svake ugovorne osnove, dakle i one sukobljene strane
koje se međusobno ne priznaju. Njihova teška kršenja čine međunarodne zlo-
čine.
Riječ je ponajprije o dužnosti čovječnoga postupanja i prema civilima i pre-
ma pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima, i to
bez ikakve diskriminacije tih „zaštićenih osoba”.
„1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripad-
nike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu zbog
bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici
postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi,
boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo
kojem drugom sličnom kriteriju.”
U tom su cilju prema tim osobama u svako doba i na svakomu mjestu za-
branjeni sljedeći čini: (a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojsta-
va, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja, (b) uzimanje talaca, (c) povrede
§ 91. PRAVILA HUMANITARNOGA PRAVA PRIMJENJIVA U... 837
osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, (d) izricanje i

izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovito ustanovljenim sudom,
koji pruža sva sudska jamstva koja su civilizirani narodi priznali nužnima. Ra-
njenici i bolesnici prikupljat će se i bit će njegovani.
Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda iz 1998. predvidio je u podtočki
(c) članka 8(2). međunarodne zločine prema gore navedenim osobama u gornjoj
formulaciji od (a) do (d), pod nazivom teških kršenja članka 3. Pri tome je u tome
propisu naglašeno da se te odredbe ne primjenjuju na situacije unutarnjih nemira
i zategnutosti poput pobuna, izoliranih i povremenih nasilnih čina ili drugih djela
slične prirode.
Riječ je, dakle, o minimalnim pravilima humanitarnog prava koja nikome
ne osiguravaju položaj i zaštitu ratnoga zarobljenika, ili neke druge pogodnosti
predviđene za međunarodne oružane sukobe.
Ali članak 3. dalje predviđa da će strane u sukobu nastojati posebnim spo-
razumima osnažiti sve ili dio ostalih odredaba iz četiriju Ženevskih konvencija
iz 1949, koje se inače odnose na međunarodne oružane sukobe. A primjena
prethodnih odredaba neće utjecati na pravni položaj strana u sukobu. Stoga
neki takav sporazum ustanika s legitimnom vlašću, o primjeni ostalih pravila
humanitarnoga prava, neće značiti njihovo međunarodno priznanje.
Nadalje se predviđa da svaka nepristrana humanitarna organizacija kao što
je Međunarodni odbor Crvenoga križa, može stranama sukoba ponuditi svoje
usluge (koje one nisu dužne prihvatiti).
2. Protokol II. iz 1977. U njegovu članku 1. navedeno je da taj Protokol razvija
i dopunjuje članak 3. iz Ženevskih konvencija iz 1949, „ne mijenjajući postojeće
uvjete za njegovu primjenu”. To znači da se i nakon 1977. članak 3. primjenjuje na
sve unutarnje i nepriznate međunarodne sukobe.
Protokol II. primjenjuje se samo na države njegove stranke, i ako se ostvari re-
lativno visok prag njegove primjenjivosti. Mora, naime, biti riječ o sukobu koji se
odvija na teritoriju neke države stranke Protokola II. između njezinih oružanih snaga
„i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina koje,
pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njezina teritorija koja
im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije i da primjenjuju ovaj
Protokol”. Pri tome se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutarnjih nemira
i zategnutosti jer to nisu oružani sukobi (članak 1).
U nastavku ćemo sumarno izložiti pravila iz toga Protokola, i to napose ona koja
razvijaju i dopunjavaju članak 3. Konvencija iz 1949.
Ranjenici, bolesnici i brodolomci. Sa svima njima u svakoj će se prilici postupati
humano i pružit će im se sva potrebna medicinska pomoć, bez razlike po bilo kojoj
osnovi osim medicinske (članak 7). Moraju se naročito nakon sukoba poduzeti bez
odgađanja sve potrebne mjere za pronalaženje i prikupljanje ranjenika, bolesnika i
brodolomaca, i za pružanja posljednje dužnosti prema mrtvima (članak 8).
Sanitetsko i vjersko osoblje bit će poštovano, zaštićeno i pomognuto u obavljaju

svojih dužnosti u pružanju pomoći svim ranjenicima i bolesnicima bez diskrimi-
nacije (članak 9). Nitko se ne smije kazniti za obavljanje dužnosti medicinskoga
karaktera u skladu s medicinskom etikom, ma tko bio korisnik te pomoći, niti netko
smije biti prisiljen da obavlja poslove u suprotnosti s pravilima medicinske etike, ili
da se suzdrži od djela koja zahtijevaju ta pravila (članak 10).
Sanitetske jedinice i transporti moraju se štiti i poštovati na jednak način kao i
sanitetsko osoblje, i to sve dok se ne koriste u obavljanju neprijateljskih čina izvan
njihove humanitarne funkcije (članak 11).
Civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje
proistječu iz vojnih operacija. U tu se svrhu u svakoj prilici moraju poštovati sljedeća
pravila: (a) Civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti objektom napada. Zabra-
njeni su i čini terorizma (čini nasilja ili prijetnja nasiljem s glavnom svrhom da se
među civilima širi strah). Civili uživaju tu zaštitu ako ne sudjeluju i za vrijeme dok
neposredno ne sudjeluju u neprijateljstvima (članak 13). Iscrpljivanje civila glađu
zabranjeno je kao metoda ratovanja (članak 14).
Premještanje civilnoga stanovništva može se naložiti jedino iz razloga njegove
vlastite sigurnosti, ili kada imperativni vojni razlozi to nalažu. Ali se to premješta-
nje smije obaviti tek nakon poduzimanja svih mjera da civilno stanovništvo može
biti prihvaćeno pod zadovoljavajućim uvjetima smještaja, higijene i zaštite zdravlja,
sigurnosti te prehrane (članak 17).
Društva za pomoć, poput nacionalne organizacije Crvenoga križa, mogu po-
nuditi svoje usluge, i ako je potrebno pružiti nepristranu humanitarnu pomoć, pod
uvjetom suglasnosti ustanovljene vlade (članak 18).
Humanitarni postupak. U članku 4. Protokola II. razvijaju se i upotpunjuju neke
izvorne obveze iz članka 3. Ženevskih konvencija iz 1949.
Sa svim osobama koje neposredno ne sudjeluju ili koje su prestale sudjelovati u
neprijateljstvima postupat će se u svim prilikama humano. Sve one imaju pravo na te-
meljna jamstva bez ikakve diskriminacije. Bez obzira na to je li njihova sloboda ogra-
ničena ili ne, njihova ličnost, čast, uvjerenje ili vjerski obredi moraju se poštovati.
Sljedeća su djela protiv tih osoba zabranjena u svako doba i na svakome mjestu:
a) Nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim i mentalnim blagostanjem, a naro-
čito: (i) ubojstva, (ii) mučenje u svim oblicima, bilo mentalno ili fizičko, (iii)
tjelesne kazne i (iv) sakaćenje.
b) Nasilje na dostojanstvo osobe, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, na-
silna prostitucija i bilo koji oblik nedostojnih napada.
c) Uzimanje talaca.
d) Kolektivno kažnjavanje.
e) Prijetnje da će se gornja djela izvršiti.
Djeci se moraju pružiti skrb i pomoć koje su im potrebne, osobito obrazovanje,
uključujući vjerski i moralni odgoj. Moraju se poduzeti koraci da se djeca vrate
svojim obiteljima ako su bila razdvojena. Djeca mlađa od 15 godina ne smiju biti
novačena u oružane snage ili skupine, niti im se smije dopustiti da sudjeluju u ne-
prijateljstvima.30
Poduzet će se mjere, ako bude potrebno, da se djeca uz pristanak roditelja ili
osoba odgovornih za njih, privremeno sklone iz područja u kojima su izbila nepri-
jateljstva.
Osobe čija je sloboda ograničena. Uza sva temeljna jamstva, kao i ona koja uživaju
ranjenici i bolesnici, osobe internirane ili pritvorene zbog razloga vezanih za oruža-
ni sukob moraju dobiti medicinsku skrb, hranu, higijenske potrepštine, sigurnost,
pomoć, mogućnost vjerskih obreda te radne uvjete.
Muškarci i žene moraju se razdvojiti, osim kada je riječ o članovima jedne obi-
telji. Mora im se dopustiti dopisivanje. Mjesto interniranja ili pritvora ne smije biti
u blizini borbene zone. Njihovo fizičko ili mentalno zdravlje i integritet ne smiju se
ugroziti nikakvim neopravdanim činom ili propustom (članak 5).
Kazneni progon. Presude može izricati jedino sud koji pruža temeljna jamstva
neovisnosti i nepristranosti. Članak 6. Protokola II. nadalje propisuje temeljna pra-
vila kaznenoga postupka koja su predviđena i u općim i regionalnim konvencijama
o ljudskim pravima. Optuženi mora bez odgađanja biti obaviješten o pojedinostima
djela za koja je okrivljen; isključuje se kolektivna kaznena odgovornost ili odgovor-
nost za djela ili propuste koji nisu bili kaznena djela u trenutku njihova počinjenja;
pretpostavka nevinosti; suđenje se mora obaviti u prisutnosti optuženoga; zabrana
prisiljavanja nekoga da svjedoči protiv sebe ili da prizna krivnju; te pravo na žalbu.
Smrtna se kazna ne smije izreći osobi mlađoj od 18 godina, trudnici i majci s malom
djecom (članak 6).
3. Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba. Rimski
statut Međunarodnoga kaznenoga suda iz 1998. predstavlja u neku ruku kodifi-
kaciju općih običajnih pravila humanitarnoga prava od kojih je većina danas na
snazi. Ona bi trebala obvezivati sve strane u svim nemeđunarodnim sukobima.
Pretpostavka je, dakle, da ta pravila obvezuju i države koje nisu stranke Protoko-
la II. iz 1977. Djela koja su u članku 8. toga Statuta predviđena kao „ratni zločini”
i za koja je predviđena osobna odgovornost počinitelja, predstavljaju i pravne
obveze za sve države stranke Rimskoga statuta i za sve naoružane skupine koje
sudjeluju u sukobima te vrste.
Kao „teška kršenja članka 3. zajedničkoga svim četirima Ženevskim konven-
cijama iz 1949”, Statut predviđa četiri zločina kako su formulirani u podtočki (c)
članka 8. (vidi naprijed pod 1).
30
Vidi u Mile DESPOT: „Međunarodno humanitarno pravo i djeca u ratu”, JRMP 1987, br. l-2,
str.103-113; Vesna KAZAZIĆ: „Pravni položaj djece u oružanim sukobima”, Zbornik Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2006, str. 51-63.
U podtočki (e) dalje se nabrajaju: „druga teška kršenja zakonâ i običajâ pri-
mjenljivih u oružanim sukobima koji nisu međunarodnoga značaja u ustanov-
ljenim okvirima međunarodnoga prava, tj. svako od sljedećih djela”:
(i) namjerno usmjeravanje napada protiv civilnoga stanovništva kao takvog
ili protiv pojedinih civila koji ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima;
(ii) namjerno usmjeravanje napada na zgrade, materijal, medicinske jedinice
i prijevozna sredstva te na osoblje, koji se koriste zaštićenim znakovima Ženev-
skih konvencija u skladu s međunarodnim pravom;
(iii) namjerno usmjeravanje napada protiv osoba, uređaja, materijala, jedi-
nica ili vozila upotrijebljenih u okviru misija humanitarne pomoći ili održanja
mira u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, tako dugo dok oni imaju pravo
na zaštitu koju međunarodno pravo oružanih sukoba jamči civilima i imovini
civilnoga značaja...”.
Ovaj je propis očito predviđen na temelju loših iskustava, napose iz Somalije
i Bosne i Hercegovine, u kojima su vozila koja su dopremala humanitarnu pomoć
bila čestim predmetom napada, pljački materijala, oduzimanja vozila te ubojstva ili
uhićenja njihovih vozača.
Slični su se zločini činili i protiv pripadnika mirovnih misija. Ali gornji propis
vrši važno razlikovanje. Nakon što se nekoj mirovnoj misiji izmijeni mandat i ona
dobije zadaću da oružano intervenira protiv agresora, njezini pripadnici i materijali
po toj odredbi gube zaštitu. Tada se između zaraćenih strana primjenjuju pravila
prava oružanih sukoba.
(vi) silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija ili prisilna trudnoća
kako je određena u članku 7. stavak 2(f ). ovoga Statuta, prisilna sterilizacija ili
bilo koji drugi oblik seksualnoga nasilja koji predstavlja teško kršenje Ženevskih
konvencija”.
Taj propis, dakle, navodi da ti čini predstavljaju također teško kršenje Ženevskih
konvencija, što u njima nije izričito navedeno. Ovo je, dakle, zanimljiv način nado-
pune toga propisa putem statuta jednoga međunarodnog suda. Ali nema nikakve
sumnje u to da su sva ta odvratna djela zločini prema kaznenim zakonima svih dr-
žava svijeta. Stoga je i tu riječ i o međunarodnim zločinima, bilo u međunarodnim
ili nemeđunarodnim oružanim sukobima.
(vii) novačenje ili primanje u oružane snage ili skupine djece mlađe od pet-
naest godina ili njihovo korištenje za aktivno sudjelovanje u neprijateljstvima.
(viii) naređivanje premještanja civilnog stanovništva iz razlogâ povezanih
uza sukob osim ako je posrijedi sigurnost civila ili to zahtijevaju imperativni
vojni razlozi;
(xi) podvrgavanje osoba koje su u vlasti druge strane u sukobu tjelesnom
sakaćenju ili medicinskim ili znanstvenim pokusima bilo koje vrste koji nisu
opravdani medicinskim, zubarskim ili bolničkim razlozima liječenja tih osoba

te koji se ne izvode u njihovom interesu a dovode do njihove smrti ili ozbiljne
opasnosti po njihovo zdravlje...”.
Ostale ratne zločine predviđene u Rimskomu statutu u kontekstu nemeđuna-
rodnih oružanih sukoba opisali smo u prethodnom odjeljku. To su iz podtočke (e):
(iv) napadi na kulturne objekte i hramove; (v) pljačka gradova i naselja, čak kada su
zauzeti napadom: (ix) podmuklo ubijanje ili ranjavanje neprijateljskoga borca; (x)
proglašavanje da se protivniku neće davati milost; te (xii) uništavanje ili oduzimanje
imovine protivnika osim ako ju neodloživa ratna potreba nalaže”.
Zanimljivo je da među ratne zločine u tome kontekstu još nisu svrstani: izglad-
njivanje civilnih osoba kao metoda ratovanja; napadi na postrojenja i instalacije koje
sadrže opasne sile te teška oštećenja prirodnoga okoliša.
B. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

§ 92. POČETAK I SVRŠETAK MEÐUNARODNOGA
ORUŽANOG SUKOBA. PRAVNE POSLJEDICE
RATNOGA STANJA
Bibliografija
Juraj ANDRASSY: „O objavi rata”, JRMP 1956, br. 3, str. 397-413; Boško JAKOVLJEVIĆ: „Zaraćena
strana”, ibid., str. 425-440; A. KLAFKOWSKI: „Les formes de cessation de l’état de guerre en droit
international”, RCADI 1976, tome 149, pp. 217-286; R. R. BAXTER: „Armistice and other Forms
of Suspension of Hostilities”, ibid., pp. 353-400.
1. Neprijateljstva i ratno stanje. Primjena pravilâ ratnoga prava, koja ćemo

do kraja ove knjige izložiti, u mnogome ovisi o postojanju ratnoga stanja (state
of war, état de guerre) između država u sukobu.
Ratno stanje ukratko znači odsutnost miroljubivih odnosa između zaraćenih
država. Njegov se nastanak odražava na njihove diplomatske odnose, na neke
vrste ugovora, na trgovinu i na odnose između njihovih fizičkih i pravnih osoba.
O nekim pravnim posljedicama ratnoga stanja bit će riječi u nastavku pod 3.
Ratno stanje nije uvijek sasvim identično sa stvarnim neprijateljstvima (ho-
stilities, hostilités) između država koje su se našle u sukobu.
Kako smo prije naveli, u tijeku Drugoga svjetskog rata nastalo je ratno stanje
između brojnih latinskoameričkih država i sila Osovine, nakon što su im one prve
objavile rat. Ali između njihovih oružanih snaga nije bilo nikakvih neprijateljstava. Je-
dini neprijateljski čini latinskoameričkih država bili su mjere sekvestracije i pljenidbe
imovine njemačkih državljana na njihovu teritoriju prema pravilima ratnoga prava.
Isto tako, neprijateljstva mogu prestati kapitulacijom pobijeđene države ili
na drugi način, ali se ratno stanje produžuje do sklapanja i stupanja na snagu
mirovnoga ugovora ili dok neka pobjednička država jednostrano ne okonča
ratno stanje.
Tako su npr. sva neprijateljstva između Savezničkih sila s Njemačkom i Japanom
bila okončana njihovom bezuvjetnom kapitulacijom 1945. Ratno stanje zapadnih sila
s Japanom okončano je Mirovnim ugovorom sklopljenim u San Franciscu 1951, a s
Njemačkom jednostranim izjavama pobjedničkih država od te godine.
Napokon, najvažnija značajka nepriznatih oružanih sukoba između država,
ili slučajeva oružane intervencije trećih država u širokim razmjerima u nekomu
§ 92. POČETAK I SVRŠETAK MEÐUNARODNOGA ORUŽANOG SUKOBA... 843
građanskom sukobu, bilo je postojanje stvarnih neprijateljstava. Ali u njima ni

jedna strana nije priznavala postojanje ratnoga stanja. Većina sukoba koji su
izbijali nakon Drugoga svjetskog rata imala je upravo te značajke.
2. Početak međunarodnoga oružanog sukoba. Ni u doba prije 1919. godi-
ne, kada se smatralo da je pravo na otpočinjanje i vođenje rata legitiman izljev
suverenosti svake države, nije bilo sasvim jasno je li sama objava rata drugoj
državi predstavljala pravnu obvezu ili ne.
Godine 1904. japanska je flota bez upozorenja napala ruske ratne brodove u
kineskoj luci Port Arthur (danas Lushun). Tim je napadom otpočeo Rusko-japanski
rat koji je završen porazom Rusije 1905. Japan je opravdao taj svoj čin time što je
prije toga bio prekinuo diplomatske pregovore s Rusijom, kojoj je potom notificirao
da si pridržava pravo poduzimanja akcije u zaštiti svojih interesa.
Da bi se spriječili budući incidenti te naravi, na Drugoj haškoj mirovnoj konfe-
renciji 1907. sklopljena je Treća haška konvencija o otpočinjanju neprijateljstava.
Njezine stranke njome „priznaju da se neprijateljstva između njih ne smiju otpočeti
bez prethodnog i nedvojbenoga upozorenja koje će imati oblik, bilo obrazložene
objave rata, ili ultimatuma uz uvjetnu objavu rata” (članak 1). Ultimatum je po pra-
vilu predviđao kratak rok za odgovor. Ako odgovor ne bi zadovoljio, država koja ga
je dala otpočinjala je neprijateljstva.
Ta je Konvencija nadalje predviđala: „Ratno stanje će se morati bez odlaganja
notificirati neutralnim silama i neće proizvesti učinak u odnosu na njih sve do pri-
mitka notifikacije koja se može poduzeti čak i telegrafskim putem. Ipak, neutralne
se države neće moći pozvati na odsutnost notifikacije ako se nesumnjivo utvrdi da
su upoznate s postojanjem ratnoga stanja” (članak 2).
Predviđanjem pravne obveze prethodne objave rata nastojalo se za ubuduće

utvrditi trenutak izbijanja svakoga rata, tj. vrijeme nastanka ratnoga stanje te
položaj svih trećih država prema njemu. Time se nastojalo da objava rata pret-
hodi stvarnim neprijateljstvima. Ako se to ne bi postiglo, tada i žrtva agresije
može objaviti rat ili priznati ratno stanje nakon što je agresor otpočeo protiv
nje s neprijateljstvima bez objave.
Ali dužnost objave rata i notifikacije ratnoga stanja neutralnim državama
postojala je prema propisima Treće haške konvencije samo u odnosima izme-
đu država njezinih stranaka (članak 3). Njezini propisi nikada nisu prerasli u
pravila općega običajnog prava niti su spriječili daljnju praksu otpočinjanja rata
bez objave.
Premda je bio strankom te Konvencije, Japan je i 7. prosinca 1941. bez upozore-

nja napao i potopio ili teško oštetio ratno brodovlje Sjedinjenih Američkih Država
u bazi Pearl Harbor na Havajima. To je bio povod da je sljedećega dana Senat Sjedi-
njenih Američkih Država jednoglasno objavio rat Japanu kao agresoru.
Ali, nakon što je Briand-Kelloggovim paktom iz 1928. rat postao zabranjen

međunarodnim pravom kao instrument nacionalne politike država, a Nürn
berški je sud 1946. za zločin protiv mira bio osudio one nacističke vođe koji su
prekršili taj Pakt, nakon Drugoga svjetskoga rata gotovo da nije bilo poznatih
primjera objave rata napadača njegovoj žrtvi. Danas bi se i ultimatum drugoj
državi smatrao prijetnjom silom, suprotan načelu iz članka 2(4). Povelje UN-a.31
Kako smo prije bili naglasili (supra, §89 pod (i)), do „međunarodnoga oru-
žanoga sukoba” dolazi: (a) u svim slučajevima objavljenoga rata, (b) u drugim
oružanim sukobima između država ako je makar jedna od njih priznala ratno
stanje, (c) u slučajevima strane okupacije dijela ili čitavoga područja druge drža-
ve, čak ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav otpor te (d) u sukobima „u kojima
se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasistič-
kih režima, koristeći se pravom naroda na samoodredenje...”. Ovi posljednji se
po pravilu vode u granicama samo jedne države, a mogućnost nastanka ratnoga
stanja veoma je dvojbena.
Do međunarodnih oružanih sukoba pod (c) može također doći a da ni jedna
strana ne prizna postojanje ratnoga stanja. Ali tu ratno stanje stvarno nastaje
samim činom okupacije tuđega područja. Na tu ratnu okupaciju primjenjuju
se pravila ratnoga prava. U tim uvjetima ratno stanje traje dok traje okupacija.
Ali ako sama okupacija ne naiđe na otpor, tada de facto postoji ratno stanje, ali
nema neprijateljstava.
Zbog navedenih razloga pojam „međunarodnoga oružanog sukoba” u neku
je ruku širi od klasičnoga pojma rata, naročito s obzirom na oslobodilačke ra-
tove.
Zbog česte odsutnosti priznanja ratnoga stanja i neutralnosti trećih država,
trenutak početka oružanih sukoba – bilo međunarodnih ili nemeđunarodnih –
koji su izbijali poslije Drugoga svjetskoga rata, mora se utvrđivati ispitivanjem
svih relevantnih činjenica.
31
Snage Sjedinjenih Američkih Država, potpomognute snagama Britanije, Australije i Poljske,
pokrenule su 20. ožujka 2003. oružanu akciju protiv Iraka i do sljedećega 14. travnja skršile su
otpor iračkih snaga. Za tu akciju nisu mogle dobiti prethodno odobrenje Vijeća sigurnosti jer
su Francuska i Rusija zaprijetile vetom. Napadu je prethodio ultimatum Saddamu Husseinu od
17. ožujka s Azora, i to Sjedinjenih Američkih Država, Britanije i Španjolske, da u roku od 48
sati napusti Irak. Nakon zaposjedanja Iraka američki inspektori nisu otkrili tragove ofenzivnoga
biološkog i kemijskog oružja, a što su Sjedinjene Američke Države prije toga navodile kao nepo-
srednu opasnost po njih te da ta zemlja navodno ima „suverenu vlast da koristi silu u osiguranju
svoje vlastite nacionalne sigurnosti”. Nisu otkriveni ni dokazi da je irački režim pružao pomoć
Al-Qa’idi i drugim terorističkim skupinama. Vidi prilično iscrpan i objektivan prikaz „Use of
Force and Arms Control”, AJIL 2003, No. 2, pp. 419-432.
Pisci su skloni svaki čin agresije jedne države protiv druge (koji su po sebi me-
đunarodni zločini), pa i nedopuštenu intervenciju u drugoj državi (koja je međuna-
rodno protupravno djelo u kršenju norme jus cogens) asimilirati u „međunarodne
oružane sukobe”. To ne mora uvijek biti točno, što inače ne dovodi u pitanje protu-
pravnost samih tih djela.
Za postojanje međunarodnoga i nemeđunarodnoga oružanog sukoba (neovisno
o tome je li nastalo i ratno stanje), nužno je da je riječ o produljenim neprijatelj-
stvima u vremenu i po intenzitetu. Bombardiranje područja Libije koje su poduzele
Sjedinjene Američke Države 1986. ili lansiranje krstarećih raketa te zemlje na neke
instalacije u Afganistanu i Sudanu 1998, za koje se smatralo da su terorističke, bili su
nedopušteni čini jer ih nije bilo odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Ali ti jednokratni
napadački akti nisu doveli do međunarodnih oružanih sukoba Sjedinjenih Američ-
kih Država s tim zemljama, s obzirom na to da one na njih nisu uzvratile. Ali su slični
čini u drugim prilikama zaista bili početak istinskih i dugotrajnih međunarodnih
oružanih sukoba.
3. Pravne posljedice ratnoga stanja. Čak ako se ne ispuni ni jedan od gor-

njih uvjeta za postojanje međunarodnoga oružanog sukoba, namjera ratovanja i
postojanje ratnoga stanja mogu i danas proizići iz nekih drugih akata zaraćenih
strana, koji su se nekoć smatrali nužnom posljedicom izbijanja svakoga rata:
(a) Posljedica je izbijanja ratova po pravilu prekid diplomatskih odnosa izme-
đu zaraćenih strana. Članak 44. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz
1961. nalaže državi primateljici, koja je zaraćena strana, dužnost pružanja olak-
šica da diplomatsko osoblje neprijateljske države u najkraćem mogućem roku s
članovima obitelji napusti njezin teritorij. Ali sve do napuštanja neprijateljskoga
teritorija oni uživaju diplomatske privilegije i imunitete.
Ipak, bilo je više slučajeva da i nakon otpočinjanja neprijateljstava u širokim

razmjerima nije došlo, ili nije odmah došlo, do prekida diplomatskih odnosa. Nakon
okupacije kineske pokrajine Mandžurije 1931, japanske su postrojbe bile otpočele
široke osvajačke akcije u Kini u srpnju 1937. Dvije su države prekinule diplomat-
ske odnose u siječnju, a postojanje ratnoga stanja Japan je priznao 1. veljače 1938.
godine. Opravdano je, međutim, smatrati da je rat između tih dviju država stvarno
otpočeo 1937.
Japanske postrojbe vodile su osvajačke pohode i na području Sibira u Sovjetskom
Savezu u srpnju i kolovozu 1938, te potom u Mongoliji od svibnja do rujna 1939.
Oba je puta Crvena armija porazila i odbacila japanske snage iz tih država. Kako za
sve to vrijeme te dvije države nisu prekidale diplomatske odnose i Sovjetski je Savez
ostao neutralan u ratu s Japanom, ti oružani sukobi nisu doveli do ratnoga stanja sve
do kolovoza 1945. Tada je Sovjetski Savez bio objavio rat Japanu.
I napokon, za sve vrijeme rata između Iraka i Irana između 1980. i 1988, obje
države održavale su diplomatske odnose. Stoga održanje tih odnosa nije samo za
sebe siguran znak nepostojanja međunarodnoga oružanog sukoba.
(b) Izbijanje rata ima znatne posljedice, prije svega na neke dvostrane ugovo-
re između zaraćenih strana. To je pitanje ostalo izvan dometa Bečke konvencije
iz 1969. Ali temeljem prijašnje međunarodne prakse proizlaze neki zaključci:
(i) Izbijanje rata poništava dvostrane ugovore između zaraćenih država o
vojnom ili političkom savezu ili suradnji. Ako takvih otkaza nema i ako se ti
ugovori i dalje izvršavaju, može se izvesti namjera stranaka da ne priznaju po-
stojanje ratnoga stanja između njih.
(ii) Za trajanja rata svaka od zaraćenih strana slobodna je suspendirati iz-
vršenje dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima
suradnje ili su ti ugovori stvarno suspendirani u primjeni zbog nemogućnosti
njihova izvršenja. To može vrijediti i za neke od mnogostranih ugovora, stranke
kojih su zaraćene strane u njihovim uzajamnim odnosima, ali ne i za ugovore
ustave međunarodnih organizacija. Iz neizvršavanja tih ugovora može se za-
ključiti objektivna situacija ratnoga stanja.
(iii) Naprotiv, mnogostrani i dvostrani ugovori odredbe kojih same pred-
viđaju da će se izvršavati u oružanim sukobima, tek se tada počinju stvarno
primjenjivati. To su, među ostalim, četiri Ženevske konvencije iz 1949. o hu-
manitarnom pravu i Protokol I. iz 1977. Primjena tih konvencija, i djelatnosti
treće države u ulozi „sile zaštitnice”, ili Međunarodnoga odbora Crvenog križa
u toj ulozi, mogu upozoriti na objektivno postojanje međunarodnoga oružanog
sukoba.
(iv) Napokon, oružani sukob nema učinka na važnost ugovora o granicama
i onih koji ustanovljuju objektivne režime.
Vidi o ostalim važnim učincima oružanog sukoba na međunarodne ugovore
supra, §24, pod (iv).
(c) Izbijanje neprijateljstava ima po pravilu važne učinke na položaj nepri-
jateljskih državljana koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane.
O dužnostima svake od tih država u njihovoj zaštiti bit će riječi na drugome
mjestu (infra, §95). Ovdje samo valja istaknuti da ako ni jedna strana upletena
u neki oružani sukob ne tretira građane one druge države kao neprijateljske dr-
žavljane i ako oni ostaju pod zaštitom svoje diplomatske misije koja je nastavila
s djelovanjem, to je pouzdan test da između tih država ne postoji ratno stanje.
Time ne postoji ni međunarodni oružani sukob.
(d) I, napokon, izbijanje neprijateljstava ima važnih posljedica na trgovinske i
druge slične odnose između zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba.
Iz zakonodavstva i prakse zaraćenih strana u Prvomu i u Drugomu svjetskom
ratu mogu se izvesti sljedeći zaključci.
(i) Svaka od zaraćenih strana ovlaštena je zabraniti svojim zakonima svu

trgovinu između njezinih i neprijateljskih poduzeća, uključujući tu i državna po-
duzeća. Primjenom tih pravila u dva svjetska rata praktično sva trgovina i svako
ugovaranje s osobama nastanjenim na neprijateljskom području, ili s osobama
iz neutralnih država koje su obavljale poslove s neprijateljem, sva plaćanja tim
osobama i sve komunikacije s njima, bili su prekinuti.
(ii) Primjenom tih zakona bili su dokinuti svi prije sklopljeni privatni ugo-
vori, dok su novi ugovori bili ništavi, a njihovo sklapanje bilo je po sebi kazneno
djelo. Jedino prijašnji ugovori o pravima na nekretninama, poput onih o najmu
ili hipoteci, u nekim se državama nisu dokidali, nego su bili suspendirani do
sklapanja mirovnoga ugovora nakon rata.
(iii) Nadalje, sve su zaraćene strane vršile pljenidbu neprijateljske javne
pokretne imovine na svome i na privremeno okupiranom neprijateljskomu
području. Ratnim su se plijenom smatrali: novac, zlato i druge dragocjenosti,
oružje, streljivo, namirnice te lokomotive i vagoni u vlasništvu neprijateljskih
državnih željeznica. Sve su zaraćene strane smatrale sve te mjere pljenidbe u
skladu s ratnim pravom, koje se u tome ni nakon 1945. nije mijenjalo.
Ostalo je dvojbeno jesu li zaraćene strane mogle zakonito zaplijeniti i nekretnine
neprijateljske države na svome području. Sigurno je, međutim, da nad neprijatelj-
skim nekretninama u javnome vlasništvu na okupiranom području okupant ima pra-
vo uživanja, ali ne i prisvajanja. Naprotiv, neprijateljska privatna imovina na kopnu
u znatnoj je mjeri zaštićena, a ona koja se prevozi morem izložena je zahvatima. O
tome će u pojedinostima biti riječi u sljedećim odjeljcima.
Ako između strana u sukobu nema nikakve prakse glede zabrane trgovine
i mjera pljenidbe javne pokretne imovine, i to može biti jak dokaz odsutnosti
objektivnoga stanja međunarodnoga oružanog sukoba između njih.
h
U prijašnje doba gotovo sva pravila ratnoga prava postajala su pravno obve-
zatna odmah poslije nastanka ratnoga stanja za sve zaraćene države.
Nakon 1945. situacija se u tome pogledu veoma izmijenila. Većina oružanih
sukoba između država, i većina slučajeva nedopuštene oružane intervencije
država u unutarnje sukobe u stranim zemljama, nije ispunjavala gornje kriterije
za postojanje međunarodnoga oružanog sukoba. Ni jedna zaraćena strana nije
po pravilu priznavala postojanje ratnoga stanja.
Ratno je stanje, međutim, bilo izričito priznato u ratovima arapskih država protiv
Izraela te u sukobima između Indije i Pakistana. Tako većina arapskih država do
danas nije okončala ratno stanje s Izraelom.
I većina oslobodilačkih ratova protiv kolonijalizma i rasizma bila je završena

prije 1977, dakle prije nego što ih je Protokol I. konačno asimilirao u međuna-
rodne oružane sukobe.
U svim takvim sukobima, kao i u istinskim unutarnjim sukobima bez oruža-
ne intervencije trećih država, njihovim stranama ostaje na volju hoće li ili neće –
bilo jednostrano ili po sporazumu – primjenjivati neka od pravila ratnoga prava.
Ali pripadnici regularnih postrojbi imaju i u nepriznatim međunarodnim
oružanim sukobima položaj ratnih zarobljenika. Uz to se temeljem sporazuma
ta pravila mogu primijeniti i na pripadnike zaraćenih skupina u unutarnjim
sukobima. Mogu se, nadalje, sklapati sporazumi o neutraliziranim ili demilita-
riziranim zonama ili o nebranjenim mjestima, a mogu se primjenjivati i neka
od pravila rata na moru ili o neutralnosti. Sve to vrijedi i za oružane akcije ili
mirovne operacije UN-a do kojih može doći i u međudržavnom i u unutarnjem
sukobu.
U nastavku ćemo u svakom posebnom slučaju uspoređivati samu primjenji-
vost pravila ratnoga prava na nemeđunarodne sukobe ili ćemo izlagati praksu
iz tih sukoba.
4. Prestanak međunarodnoga oružanog sukoba. U prošlosti se govorilo
o okončanju ratnoga stanja između država koje su prije toga ratovale. I neki od
nepriznatih, ali istinskih međunarodnih oružanih sukoba mogu se okončati na
neki od sljedećih načina.
(i) Jednostavni prestanak neprijateljstava bez posebnoga ugovora. Bilo je
više ratova prešutno okončanih (između Švedske i Poljske 1716, Francuske i
Španjolske 1720, Rusije i Perzije 1801, Francuske i Meksika 1867, a tu su i neki
ratovi tijekom 19. stoljeću između Španjolske i južnoameričkih država).
Manjkavost toga načina jest da ostavlja mnoga pitanja u sumnji. Taj način
nije pogodan za suvremene uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju ratnih
zarobljenika, pitanja granica, pitanja sukcesije država i dr.
(ii) Upokorenje (debelacija, subjugacija). Riječ je o osvojenju cjelokupnoga te-
ritorija druge zaraćene strane kojemu slijedi aneksija, pod uvjetom da prestane
svaki otpor u zemlji i inozemstvu i da svaka vlast upokorene države nestane, čak
i u izbjeglištvu. Osvojena i anektirana država time prestaje postojati kao subjekt
međunarodnoga prava. Upokorenjem prestaje rat te time i potreba uređenja
njegovih posljedica.
U 19. stoljeću neke su do tada suverene države nestajale debelacijom u pro-
duženom procesu ujedinjenja Italije i Njemačke. Na području današnje Italije to
se dogodilo 1859. s Kraljevinom obiju Sicilija, Toskanom, Parmom i Modenom, a
1870. s Papinskom Državom. Godine 1866. Pruska je bila upokorila i pripojila neke
države članice dotadašnje Njemačke konfederacije. Njihov je grijeh bio što su rato-
vale na strani Austrije, a protiv Pruske. To su bili Hannover, Nassau, Hessen-Cassel
i Frankfurt. Na koncu Burskoga rata Britanija je 1900. anektirala burske republike
Transvaal i Orange.
Nakon Briand-Kelloggova pakta iz 1928. došla je u sumnju zakonitost upoko-
renja Etiopije, što je učinila fašistička Italija 1936, potom Austrije 1938, te Češke i
Moravske 1939, što je učinila Njemačka (Slovačka je pod njemačkom zaštitom bila
proglasila formalnu neovisnost). Liga je naroda te upokorene države jednostavno
brisala iz svoga članstva, ali su i zapadne države na neizravan način nekim svojim
aktima priznale njihov nestanak.
Poslije izbijanja Drugoga svjetskoga rata 1. rujna 1939, njemačka upokorenja
Poljske (i podjela njezina teritorija sa Sovjetskim Savezom), Luksemburga i Jugo-
slavije, uz mijenjanje granica u tim i u drugim poraženim državama, bila su pravno
nevaljala. Takve su se promjene mogle valjano provesti samo mirovnim ugovorima
nakon rata.
Prema današnjemu međunarodnom pravu, upokorenje neke suverene drža-
ve u oružanom sukobu bilo bi pravno nevaljalo. Ako i ne bi bilo kolektivne akcije
Vijeća sigurnosti UN-a protiv agresora, prema članku 5(3). Definicije agresije iz
1974, koja u tome odražava opće običajno pravo: „nikakvo stjecanje područja ili
posebne prednosti koje proizlaze iz agresije nisu i neće se priznati kao zakonite”.
Države sudionice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju uz to su se Hel-
sinškim završnim aktom iz 1975. obvezale na suzdržavanje od svakoga zahtjeva za
čitavim ili dijelom teritorija neke druge države sudionice.
(iii) Mirovni ugovor smatra se normalnim načinom okončanja ratnoga sta-
nja. Tim ugovorom uređuju se sva pitanja proizišla iz rata i promjena u ratu,
poput povlačenja postrojbi s okupiranih područja, repatrijacije ratnih zaroblje-
nika, novih granica, naknade štete, pitanja položaja stanovnika ustupljenoga
područja i druga pitanja sukcesije država itd.
U nedostatku drukčijih izričitih propisa u mirovnome ugovoru, primjenjuje
se načelo postliminium. To znači da se ponovo uspostavljaju sva prava osoba
koje su se zatekle u neprijateljskoj državi ili na okupiranomu području, kakva
su postojala prije rata.
(iv) Neki se rat može okončati i ugovorom druge vrste, kao što je to bio „Spo-
razum o okončanju rata i obnavljanju mira u Vijetnamu”, potpisan u Parizu 27.
siječnja 1973. Jedna od četiriju stranaka toga Sporazuma bila je Privremena
revolucionarna vlada Južnoga Vijetnama.
(v) Sporazum o primirju najprije se sklapa s namjerom okončanja neprijatelj-
stava u očekivanju konačnoga mirovnog ugovora. Ako je mirovni ugovor potom
nemoguće postići, tada se privremeno sklopljeni sporazum o primirju stvarno
primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnoga stanja.
Izrael je smatrao da je Sporazum o primirju iz 1949. s Egiptom, Libanonom,

Jordanom i Sirijom imao taj domašaj. Egipat je to osporavao. Tek je Mirovnim ugo-
vorom između Izraela i Egipta, sklopljenim u Washingtonu 26. ožujka 1979, bilo
formalno okončano ratno stanje između tih dviju država.
(vi) Jednostranom izjavom neka pobjednička država može okončati ratno
stanje s pobijeđenom državom ako sklapanje mirovnoga ugovora nije na vidiku
iz političkih razloga. Ta praksa nastala je nakon Drugoga svjetskog rata u odno-
su na Njemačku, Austriju i Japan.
Veći broj zemalja, među kojima i bivša Jugoslavija, dale su takve izjave u odnosu
na Austriju i Njemačku 1951. i kasnije.
S Austrijom ni poslije nije bio sklopljen mirovni ugovor. S obzirom na to da joj
je u tijeku Drugoga svjetskog rata bio priznat položaj prve žrtve nacističke agresije,
1955. bio je sklopljen „Državni ugovor o uspostavljanju neovisne i demokratske
Austrije”.
Ni s Njemačkom nije do danas sklopljen mirovni ugovor. Zbog izbijanja hladnoga
rata, 1949. ustanovljene su dvije njemačke države: Savezna Republika Njemačke i
Njemačka Demokratska Republika. U sklopu njihova ujedinjenja, te dvije države i
četiri savezničke sile (Francuska, Sovjetski Savez, Britanija i Sjedinjene Američke
Države) sklopile su 12. rujna 1990. u Moskvi Ugovor o konačnom uređenju glede
Njemačke.32
Sjedinjene Američke Države i zapadne zemlje sklopile su mirovni ugovor s Ja-
panom u San Franciscu 8. rujna 1951. Neke su azijske zemlje s njime bile sklopile
dvostrane mirovne ugovore, i to: Indija 1952, Burma 1954. te Indonezija 1958. S ob-
zirom na teritorijalni spor o nekima od Kurilskih otoka, Japan do danas nije sklopio
mirovni ugovor s Ruskom Federacijom.
5. Načelo postliminium. Taj su izraz klasični međunarodni pravnici posudili iz
rimskoga prava, koji se odnosio na povrat položaja osoba i vlasništva nad imovinom
na njihov status prije nego što ga je neprijatelj osvojio.
Neki međunarodni pravnici uzimaju ga kao načelo temeljem kojega se položaj
osoba i stvari, građanskopravni i javnopravni odnosi, koji su se zbog okupacije ili
osvojenja bili izmijenili, nakon oslobođenja od neprijatelja vraćaju u prijašnje stanje.
To načelo danas treba uzeti u dvama različitim značenjima. Posljedice akata
okupanta poduzetih u zakonitom vršenju njegovih ovlasti prema pravu oružanih
sukoba ne prestaju nakon prestanka ratne okupacije. U nedostatku sklopljenoga
mirovnog ugovora koji može riješiti sva sporna pitanja, načelo postliminium može
se odnositi samo glede posljedica akata koje je okupant poduzeo bilo u prekoračenju
ili u kršenju svojih ovlasti (v. infra, §95).
32
Vidi tekst u ILM 1990, pp. 1186-1193.
Ovdje je, međutim, zanimljivije drugo značenje toga načela. Država koju je kraće
razdoblje upokorila i anektirala druga država, nakon što se oslobodi i ponovo stekne
neovisnost, nastavlja sa svojim postojanjem kao da te aneksije nije bilo. Svi pravni
odnosi ili većina njih vraćaju se na stanje uoči aneksije. Riječ je, dakle, o pravnoj
fikciji kontinuiteta u pravomu poretku te države bez prekida. Prvi takav primjer
bio je Portugal, koji je nakon njegove aneksije od Španjolske u doba Filipa II. 1580.
ponovo stekao neovisnost 1640.
I u Austriji se uzima kao da nije bilo diskontinuiteta u njezinoj neovisnosti iz-
među 1938. i 1945, kada je bila dijelom Njemačke. Jednako je i s Čehoslovačkom za
razdoblje nakon 15. ožujka 1939. Privremena čehoslovačka izbjeglička vlada bila je
ustanovljena u Londonu već u srpnju 1940, a zemlja je bila oslobođena 1945.
Ali nakon duljega proteka vremena to je načelo teško provesti. Na njega se danas
pozivaju baltičke države Litva, Latvija i Estonija, ne priznajući zakonitost razdoblja
između 1940. i 1991, kada su stvarno bile u sastavu Sovjetskoga Saveza.
Ni Poljska nije postojala kao država između 1795. i 1918. godine. Nakon Prvoga
svjetskog rata ona se nije pozivala na načelo postliminium, ali sebe nije smatrala ni
potpuno novom državom. Smatrala se „obnovljenom”, tj. „uskrsnulom” državom, što
u međunarodnomu pravu nije imalo nekih pravnih učinaka.
6. Okončanje neprijateljstava. I prije mogućeg okončanja ratnoga stanja

neprijateljstva se između zaraćenih strana mogu na više načina privremeno
prekinuti ili trajno okončati. To su praktično jedini načini okončanja nekih unu-
tarnjih oružanih sukoba u kojima nije bilo formalnoga ratnog stanja.
(i) Primirje obustavlja ratne operacije (neprijateljstva) uzajamnim sporazu-
mom zaraćenih strana. Ono može biti lokalno ili opće. Lokalno primirje obu-
stavlja ratne operacije samo između određenih dijelova zaraćenih vojski i na
određenome području. Njega mogu valjano sklopiti ratni zapovjednici glede
postrojbi za koje su odgovorni.
Opće primirje obustavlja ratne operacije zaraćenih strana svuda, dakle na
svim frontama i na svim područjima. Sporazum o općemu primirju ima poli-
tički značaj. Njega nije moguće valjano sklopiti bez pristanka najviših organa
vanjskoga zastupanja svih država koje su njegove stranke.
Haški pravilnik iz 1907. uz to još nalaže da primirje mora biti službeno i na vri-
jeme priopćeno nadležnim vlastima i postrojbama. Neprijateljstva se obustavljaju
odmah poslije priopćenja, ili u vrijeme za koje se utvrdi (članak 38).
Glede općega primirja danas se smatra neprimjenjivom odredba iz članka 36.
Haškoga pravilnika, prema kojoj: „Ako njegovo trajanje nije određeno, zaraćene
strane mogu nastaviti s operacijama u bilo koje vrijeme, s tim da neprijatelj bude
obaviješten unutar dogovorenoga vremena, u skladu s uvjetima primirja”. Naime,
nakon Drugoga svjetskoga rata gotovo da više nije bilo oružanih sukoba s namjerom
da se neprijatelj potpuno porazi i upokori. Izuzetak su bili ratovi arapskih država
protiv Izraela, sve do onoga iz 1967. Neostvarena namjera arapskih zemalja bila je
da Izrael kao državu unište.
Moćne države danas ostvaruju svoje interese različitim načinima, među kojima
su raznovrsni oblici intervencije u poslove slabije države, a bez namjere njezina
uništenja, pa ni teritorijalnoga prisvajanja. U tim uvjetima svaki ugovor o općemu
primirju, pa i o općoj kapitulaciji, više ne daje pravo čak ni žrtvi agresije da ga prekrši
i da time ugrozi međunarodni mir i sigurnost.
Kapitulacija (predaja), kojom cjelokupne oružane snage ili njihov dio prestaju s
borbom i predaju se neprijatelju, uz određene uvjete ili bez njih, može biti jednostran
čin ili se može ugovoriti. Sporazum o kapitulaciji nije isto što i sporazum o primirju,
koji ne mora uvijek predviđati predaju neprijatelju. Članak 34. Haškoga pravilnika
propisuje: „Kapitulacija o kojoj su se stranke ugovornice sporazumjele mora voditi
računa o pravilima vojne časti. Kad je jednom utvrđena, moraju je se obje stranke
savjesno pridržavati.” O općoj bezuvjetnoj predaji vidi dalje.
(ii) Opća bezuvjetna kapitulacija (unconditional surrender) je izum Drugoga

svjetskog rata. To je jednostran čin poražene države popraćen sporazumom o
predaji svih vojnih postrojbi i dokidanjem svih civilnih vlasti u njoj.
Nametala ju je najprije nacistička Njemačka državama koje je na početku toga

rata pobijedila, iako ne i Francuskoj 1940. Ali je Njemačka u stvarnosti bila ishodila
samo vojnu kapitulaciju, s obzirom na to da su vlade i dijelovi vojske i ratne morna-
rice tih država (osim Danske) nastavili djelovati u inozemstvu.
Namjera predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, najavljena u Casablanci
u Maroku 1943, da će se rat protiv sila Osovine voditi do njihove bezuvjetne pre-
daje kritizirana je stoga što je produljila Drugi svjetski rat. Ona je u tim državama
potakla otpor da se bore do njihove propasti. Ta je namjera, međutim, 1945. bila
provedena u djelo jer se nije htjelo pregovarati s vladama tih zemalja prije nego što
se provede plan denacifikacije i demilitarizacije tih društava i dok se ne kazne glavni
ratni zločinci.
Njemački predstavnici potpisali su akt o bezuvjetnoj kapitulaciji najprije u Re-
imsu u Francuskoj 7. svibnja te sljedećega dana u Berlinu. Privremeno je bila doki-
nuta svaka njemačka vlast na svim razinama. Svu vlast u Njemačkoj bila je preuzela
Saveznička kontrolna komisija. Četiri savezničke sile (Sjedinjene Američke Države,
Sovjetski Savez, Britanija i Francuska) držale su pod okupacijom dijelove Njemačke i
dijelove samoga Berlina. Ali s obzirom na izbijanje hladnoga rata među saveznicima,
taj eksperiment nije bio uspio. Nije potom bio sklopljen mirovni ugovor s novom
jedinstvenom vladom te zemlje. Na području Njemačke 1949. stvorene su dvije dr-
žave, koje su se ujedinile tek 1990, ali je ratna okupacija obiju tih država okončana
još 1955. godine.
Zanimljiv je bio položaj Njemačke između 1945. i 1949, kada nije postojala nika-
kva njemačka vlast. Valja smatrati da Saveznici nisu izvršili upokorenje Njemačke, s
obzirom na to da im nije bila namjera anektirati čitavo njezino područje i dokinuti
Njemačku kao državu. Oni nisu vršili vlast u ime njemačkoga naroda jer im on za to
nije dao povjerenje. Nisu vršili ni vlast okupanta prema ratnomu pravu jer su dono-
sili odluke koje su nadilazile nadležnosti okupanta, napose glede promjene istočnih
njemačkih granica u korist Poljske i Sovjetskog Saveza na Potsdamskoj konferenciji
1945. Bila je to neka vrsta privremenoga i ograničenoga protektorata.
Predstavnici Japana potpisali su akt bezuvjetne predaje na američkom ratnom
brodu „Missouri” u tokijskoj luci 2. rujna 1945. i time je konačno bio završen Dru-
gi svjetski rat. U ime Saveznika vlast je u Japanu vršio američki general Douglas
Mac Arthur do 1951, kada je u San Franciscu sklopljen mirovni ugovor s tom ze-
mljom. Ratna okupacija Japana okončana je 28. travnja 1952, a okupacija japanskoga
otočja Ryukyu, uključujući Okinawu, produljila se sve do 14. svibnja 1972.
(iii) Prekid neprijateljstava ili „primirje” po nalogu ili po preporuci Vijeća
sigurnosti UN-a. Namjeravani je učinak takve odluke apsolutni prestanak nepri-
jateljstava za vrijeme koje se odredi rezolucijom. U tome bi roku trebalo postići
trajniji politički sporazum, redovito uz posredovanje organa UN-a. Predviđeno
vrijeme prekida vatre može se produljivati.
I tada, međutim, neprijateljstva prestaju tek nakon što sukobljene strane prove-
du takvu rezoluciju. Naveli smo već da je u Iračko-iranskom ratu Vijeće sigurnosti
usvojilo rezoluciju 598. u srpnju 1987, a da su je zaraćene strane provele tek u ko-
lovozu 1988.
Nakon uspješne oružane intervencije UN-a protiv Iraka na početku 1991, re-
zolucija Vijeća sigurnosti od 2. ožujka te godine objavila je prekid neprijateljstava.
Slijedila je dugačka rezolucija 687. od 8. travnja, koja je bila neka vrsta zamjene za
mirovni ugovor. Njome je Vijeće sigurnosti propisalo zahtjevne dužnosti Iraka i
predviđeno je da „po notifikaciji od Iraka njegova prihvata tih uvjeta stupit će na
snagu formalni prekid neprijateljstava između Iraka i Kuvajta, te država članica koje
su surađivale s Kuvajtom u skladu s rezolucijom 678 (1990)”.
Američka i britanska oružana intervencija 2003. zbacila je u Iraku vlast Saddama
Husseina, ali je raspustila sve prijašnje organe te države, uključujući i vojsku. Napose
Sjedinjene Američke Države nisu se dovoljno pripremile da odgovorno obnašaju
dužnosti i prava okupanta, a ni da uspostave potpunu kontrolu nad područjem Iraka.
Posljedica toga još su velika stradanja civilnoga stanovništva.
(iv) Ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava. Do takvih
ugovora dolazilo je na diplomatskim konferencijama, posredovanjem trećih
država ili organa UN-a.
Na Ženevskoj konferenciji o pitanju ponovnoga uspostavljanja mira u Indokini
1954, bilo je usvojeno više dokumenata. Među njima je bio Sporazum o prekidu
neprijateljstava u Vijetnamu od 20. srpnja te godine između vrhovnih zapovjednika
snaga Francuske unije u Indokini i Narodne armije Vijetnama. Bila je određena
privremena demarkacijska crta u očekivanju izbora za ponovno ujedinjenje Vijet-
nama. Nadalje je bilo predviđeno povlačenje trupa, oslobađanje ratnih zarobljenika
i civilnih interniraca, i to sve uz kontrolu međunarodne komisije.
Taškentskom deklaracijom od 10. siječnja 1966, uz supotpis sovjetskoga pred-

sjednika vlade Kosigina, obnovljeni su normalni, miroljubivi i prijateljski odnosi
između Indije i Pakistana, nakon jednoga od njihovih sukoba. Ugovoreno je povla-
čenje oružanih snaga na početne položaje i oslobađanje zarobljenika. To ipak nije
bio mirovni ugovor.
Sporazum o dezangažiranju izraelskih i sirijskih snaga nakon sukoba u listopadu
1973, u jednoj je od točaka predviđao: „Ovaj Sporazum nije mirovni ugovor. On je
korak prema pravednom i trajnom miru na temeljima rezolucije Vijeća sigurnosti
338. od 22. listopada 1973.” Ali taj mir još nije postignut.
855
§ 93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I

NEPRIJATELJSTVIMA
Bibliografija
Vidi djela navedena u bibliografiji, supra, pod §90.
1. Uvod. Pod „zakonima rata” (laws of war, lois de la guerre), podrazumije-

vaju se ograničenja propisana međunarodnim pravom u okviru kojih se smije
primijeniti sila potrebna da se svlada neprijatelj. Tu je uz to riječ o načelima
koja ureduju položaj osoba zahvaćenih ratovanjem. Svrha pravila koja uređuju
ratovanje nije da propišu pravila igre poput nogometa, košarke i sl. Njihova
je svrha, naprotiv, da ograniče patnje osoba zahvaćenih ratom i ograniče sam
prostor ratovanja. Kada tih pravila ne bi bilo, barbarstva i okrutnosti u ratovanju
ne bi poznavali granica.33
Ograničenja ratovanja u gornjemu značenju mogu se shematski podijeliti na
ona ratione loci, ratione instrumenti te ratione personae.34
2. Ograničenja ratovanja ratione loci. U istinskim ratovima između država
razlikuju se ratište (the region of war, région de la guerre) od područja ratnih
operacija (vojišna prostorija) (the theatre of war, théâtre de la guerre).35
Ratište je sav prostor u kojemu zaraćene strane mogu pripremati i vršiti ne-
prijateljstva. To su najprije kopneno područje, unutarnje vode i teritorijalno
more zajedno sa zračnim prostorom svake od tih država.36 Ali ratište zahvaća i
sve prostore otvorenoga mora jer se i u njima mogu vršiti neprijateljstva.
Ratište, međutim, ne obuhvaća kopneno područje, unutrašnje morske vode
i teritorijalno more neutralnih država. Ono također ne obuhvaća područja koja
su neutralizirana međunarodnim ugovorima i zračni prostor iznad njih. To su
danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov prolaz, norveški otoci Spitzbergen
(Svalbard) na Arktiku, Aalandsko otočje koje je dio Finske te čitav Antarktik.
Od tih golemih prostora ratišta valja razlikovati područje ratnih operacija,
tj. prostore u kojima se neprijateljstva stvarno vode.
33
Cf., STARKE’S International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London, 1994, p. 499; S. K.
KAPOOR: International Law, Eleventh Edition, Allahabad (India) 1996, p. 638.
34
Cf., Georg SWARZEWNBERGER: A Manual of International Law, Sixth Edition, Professional
Books Limited 1976, pp. 163-164.
35
Vidi u Vekoslav KOLB: „Ratište, vojišna prostorija i borbena zona”, JRMP 1956, br. 3, str. 413-
424.
36
U tome smislu ratište arhipelaških država poput Indonezije i Filipina obuhvaćalo bi i prostor
njihovih arhipelaških voda.
U Burskomu ratu (1899 – 1902) ratište je, uz ostalo, obuhvaćalo čitavo Britansko
Carstvo s britanskim posjedima na svim kontinentima uza sve prostore otvorenoga
mora. Ali su se ratne operacije stvarno vodile samo na prostoru današnje Južne
Afrike.
Događa se, međutim, da se u kršenju pravila ratnoga prava područje ratnih
operacija proširi i na prostore neutralnih država protiv njihove volje.
U rusko-japanskome ratu (1904 – 1905) neprijateljstva su se vodila na područji-
ma još uvijek neovisne i neutralne Koreje te kineske pokrajine Mandžurije. Saveznici
su u Prvome svjetskom ratu uključili u neprijateljstva šire područje grčke luke Solun
i učinili ga područjem ratnih operacija počevši od 1. listopada 1915, a Grčka je sve
do 29. lipnja 1917. bila formalno neutralna i tek je tada bila ušla u rat protiv članica
Trojnoga saveza.
I u Drugome svjetskom ratu područje ratnih operacija bilo se proširilo na pro-
store više neutralnih država protiv njihove volje. To je prije svega bio Egipat počevši
od prvoga njemačkog bombardiranja Kaira 16. rujna 1941. Ali su se tamo otprije
bile nalazile goleme britanske snage koje su s egipatskoga područja ratovale u Libiji.
Saveznici su područje ratnih operacija bili proširili na Grenland i Island (koji su
bili pod Danskom) te u 1941. na Iran. Uz to su oni povrijedili neka neutralizirana
područja pod sustavom mandata Lige naroda (pacifičke otoke sjeverno od ekvatora
pod mandatom Japana te Siriju pod mandatom Francuske).
h
U oružanim sukobima koji su se vodili poslije Drugoga svjetskoga rata gornja
podjela ostala je bez učinka. Naime, više nije bilo ratišta u gornjemu značenju.
U istinskim međudržavnim ratovima u kojima je bilo priznato postojanje
ratnoga stanja, treće su države bile toliko nadmoćne da su uspješno sprječava-
le čine zaraćenih strana protiv neutralnih trgovačkih brodova na otvorenome
moru.
Kako smo prije bili naveli (supra §89, pod 4), u Falklandskom ratu 1982. Britanija
je jednostrano proglasila zabranjenu zonu (TEZ – Total Exclusion Zone) od 200
milja oko tih otoka, u koju je bila zabranila pristup svim stranim brodovima. Ali je
iz područja ratnih operacija isključila teritorij i teritorijalno more same Argentine i
obznanila da ratno stanje s tom zemljom uopće ne postoji.
Područje ratnih operacija u unutarnjemu sukobu ostaje područje države za-
hvaćene građanskim ratom, čak ako u njemu protupravno interveniraju oružane
snage trećih država. A i oslobodilački ratovi protiv kolonijalne dominacije vodili
su se isključivo na prostoru odnosnoga nesamoupravnog područja i nisu se
nikada proširivali, čak ni na područje države metropole.
Posljedica priznanja ustanika u 19. stoljeću bila je da su ustanici i ustanovljena
(legitimna) vlast vršili neprijateljstva i u morskim prostorima. Svaka od strana u
§ 93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I NEPRIJATELJSTVIMA 857
sukobu vršila je i pljenidbu trgovačkih brodova neutralnih država na otvorenome

moru. Nakon što se odustalo od prakse priznanja ustanika, neutralni trgovački bro-
dovi više nisu mogli biti pogođeni tim mjerama.
3. Ograničenja ratovanja ratione instrumenti. Riječ je o ograničenjima s
obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja, s obzirom na objekte
te o zabranjenim vrstama oružja. Ta ograničenja obvezuju sve strane u svim
vrstama oružanih sukoba, uključujući i snage UN-a ili međunarodne organi-
zacije koja djeluje po ovlasti Vijeća sigurnosti. Grubo i u širokim razmjerima
kršenje najvećega broja tih ograničenja predstavlja međunarodne zločine i po-
vlači kaznenu odgovornost počinitelja. Sva smo ta ograničenja u pojedinostima
već izložili pod naslovom ograničenja ratovanja obvezatna u svim oružanim
sukobima (supra, §90).
4. Ograničenja ratovanja ratione personae. Temeljno razlikovanje između
ratnika i civilnoga pučanstva trebalo bi poštovati u svim oružanim sukobima.
Osnovno je načelo da civilno stanovništvo ne bi smjelo sudjelovati u nepri-
jateljstvima, ali bi za uzvrat, koliko je to moguće, moralo biti pošteđeno od po-
sljedica ratnih čina. Taj je cilj sve teže postići u uvjetima neprijateljstava iz zraka
i u primjeni oružja za masovno uništenje. Samo bi ratnici trebali sudjelovati u
neprijateljstvima. Oni su izloženi neprijateljskim napadima, ali ako padnu pod
vlast neprijatelja, uživaju položaj i povlastice ratnih zarobljenika.
(i) Zaštita civila. Glede zaštite civilnoga stanovništva pravo međunarodnih
oružanih sukoba predviđa mnogo veći stupanj odgovornosti svih strana u svim
vrstama međunarodnih oružanih sukoba nego što je to tako u unutarnjim su-
kobima. Pojedinosti tih dužnosti kodificirane su u Protokolu I. iz 1977.
Temeljno pravilo glasi: „Da bi osigurale poštivanje i zaštitu civilnoga sta-
novništva i civilnih objekata, strane u sukobu moraju u svako doba razlikovati
između civilnoga stanovništva i boraca, i između civilnih objekata i vojnih obje-
kata, te prema tome usmjeravati svoje operacije samo protiv vojnih objekata”
(članak 48).
Civilno stanovništvo i civilne osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje
proistječu iz vojnih operacija (članak 51(1)). Oni neće biti objektom napada
(stavak 2). Pod izrazom „napadi” razumijevaju se akti nasilja protiv protivnika,
bilo da su ofenzivni ili defenzivni (članak 49(1)).
Civili uživaju tu zaštitu „ako izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, od-
nosno za vrijeme dok izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima” (članak 51(3)).
Izrijekom se zabranjuju napadi koji se vrše bez izbora ciljeva i napadi protiv
civilnoga stanovništva ili civilnih osoba kao mjera represalija. Od posebnoga
je značaja sljedeći propis: „Prisutnost ili pokreti civilnoga stanovništva ili civil-
nih osoba neće se koristiti da se izvjesne točke ili područja učine imunima od
vojnih operacija, osobito ne kao pokušaj da se vojni objekti zaštite od napada,
ili da se štite favorizirajući ili otežavajući vojne operacije. Strane u sukobu neće
usmjeravati kretanja civilnoga stanovništva ili civilnih osoba da bi pokušale
zaštititi vojne objekte od napada ili štititi vojne operacije” (članak 51(7)). Ta se
zabrana jednako odnosi na prisutnost ili kretanje neprijateljskoga kao i vlastitog
civilnoga stanovništva i civilnih osoba.
Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte (nebranjena mjesta i civilni objekti)
te zabranjene vrste oružja (napose onih s nediskriminirajućim učinkom) moraju
se poštovati u svim vrstama oružanih sukoba, uključujući i one nemeđunarodne. I
njihov je cilj zaštita civilnoga stanovništva i civilne imovine (v. supra, §90 pod 3 i 4).
Rimski statut Međunarodnoga kaznenoga suda iz 1998. predviđa u članku 7.
skupinu zločina protiv čovječnosti, čije su žrtve uglavnom civili. Ali i u skupini ratnih
zločina iz članka 8, uključujući teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949 (koja se
mogu počiniti u međunarodnim oružanim sukobima), predviđaju se među ostalima:
namjerno ubojstvo, mučenje i neljudsko postupanje, uključujući biološke eksperi-
mente, i namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne ozljede tijela ili zdravlja.
(ii) Borci su osobe koje sudjeluju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast
neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Ali i određene civilne osobe koje
ne sudjeluju u neprijateljstvima, ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj
ratnih zarobljenika. Različite kategorije tih osoba određene su Trećom ženev-
skom konvencijom iz 1949. o postupanju s ratnim zarobljenicima (članak 4).
Neki pisci imaju podjelu na regularne i na neregularne borce. Pri tome po-
ložaj ratnih zarobljenika uživaju i neregularni borci ako ispunjavaju dopunske
uvjete koje propisuje ugovorno pravo. U tome pogledu važan je i jedan propis
iz Protokola I. iz 1977.
(iii) Regularni borci pripadnici su oružanih snaga svake od strana u sukobu,
kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih
snaga (članak 4-A-l. Treće konvencije iz 1949).
Svaka od država sama određuje koga će smatrati pripadnikom svojih regularnih
oružanih snaga, bilo da se te snage sastoje isključivo od profesionalnih postrojbi ili
unovačenih vojnika. U te se snage mogu uključiti pripadnici žandarmerije i terito-
rijalne obrane te dragovoljci poput pripadnika francuske Legije stranaca.
Članak 43(1). Protokola I. iz 1977. propisuje sljedeću opću definiciju: „Oružane
snage neke strane u sukobu sastoje se od svih organiziranih oružanih snaga, skupina
i jedinica stavljenih pod zapovjedništvo koje je odgovorno toj strani za ponašanje
svojih podčinjenih, čak kada je ta strana zastupljena vladom ili nekom vlašću koju
protivnička strana ne priznaje. Te oružane snage moraju biti stavljene pod unutarnji
sustav discipline (stege) koji, između ostaloga, osigurava poštivanje pravilâ među-
narodnoga prava koja se primjenjuju u oružanim sukobima.” Osim medicinskoga
osoblja i svećenika, sve su te osobe borci i imaju pravo izravno sudjelovati u nepri-
jateljstvima. Stavak 3. toga članka još propisuje: „Kada god strana u sukobu uključi u
svoje oružane snage paramilitarnu organizaciju ili oružanu službu za održanje reda,
dužna je o tome obavijestiti druge strane u sukobu.”
Ako padnu pod vlast neprijatelja, položaj ratnih zarobljenika uživaju neki
neborci, i to: „osobe koje prate oružane snage a da im neposredno ne pripadaju,
kao što su to civilni članovi posada vojnih zrakoplova, ratni dopisnici, dobav-
ljači, pripadnici radnih jedinica ili službi zaduženih za skrb oružanih snaga pod
uvjetom da su za to dobile odobrenje od oružanih snaga koje prate i koje će im
u tu svrhu izdati osobnu iskaznicu...”.
Uz njih i članovi posade uzapćenog neprijateljskoga, ili pod određenim uvjetima
i neutralnoga trgovačkoga broda i posada civilnoga zrakoplovstva strana u sukobu,
također su ratni zarobljenici ako ne uživaju povoljniji postupak temeljem drugih
propisa međunarodnoga prava (vidi pobliže, infra, §97, pod 2).
(iv) Neregularni borci. U Francusko-pruskomu ratu (1870 – 1871) i zatim u
dva svjetska rata, njemačka strana nije bila sklona priznati, ili je odbijala prizna-
ti, položaj ratnih zarobljenika borcima koji nisu bili pripadnici neprijateljskih
regularnih oružanih snaga.
Treća ženevska konvencija iz 1949. riješila je tu dilemu (članak 4(2)). Njezin
se iskaz danas uzima pravilom općega običajnog međunarodnog prava. Pre-
ma tome propisu pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih
odreda (koji ne ulaze u sastav regularnih oružanih snaga) „uključujući i pri-
padnike organiziranih pokreta otpora”, koji pripadaju nekoj strani u sukobu i
koji djeluju izvan ili unutar njezina područja, čak i ako je ono okupirano, imaju
položaj ratnih zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju sljedeća četiri uvjeta:
a) da im na čelu stoji osoba odgovorna za svoje podčinjene,
b) da imaju određen i na daljinu uočljiv znak raspoznavanja,
c) da otvoreno nose oružje,
d) da se u svojim operacijama pridržavaju zakonâ i običajâ rata.
Članak 1. Haškoga pravilnika iz 1907. propisivao je ta četiri uvjeta samo glede
milicije i dobrovoljačkih odreda. Njemačka je napose u Drugome svjetskom ratu taj
nedorečeni propis tumačila restriktivno. Uhićene pripadnike partizanskih jedinica i
pokreta otpora na okupiranim područjima tretirala je kao obične odmetnike i zločin-
ce, čak kada su ispunjavali sve te uvjete. Mnogi su od njih strijeljani ili su upućivani
u koncentracijske logore bez ikakvoga sudskog postupka.
Članak 44(3). Protokola I. iz 1977. ide na znatno ublažavanje uvjeta iz članka 4(2).
Treće ženevske konvencije iz 1949: „Da bi pojačali zaštitu civilnoga stanovništva
od djelovanja neprijateljstava, borci su se dužni razlikovati od civilnoga stanovniš-
tva dok sudjeluju u napadu ili u vojnoj operaciji pripremanja za napad. Međutim,
s obzirom da postoje situacije u oružanim sukobima kada se zbog naravi neprijatelj-

stava oružani borac ne može tako razlikovati od civilnog stanovništva, on će zadržati
svoj status borca pod uvjetom da u tim situacijama otvoreno nosi svoje oružje:
a) za vrijeme svakoga vojnog angažmana;
b) u vrijeme kada ga protivnik može vidjeti dok je angažiran u vojnom razvijanju
koje prethodi poduzimanju napada u kojemu mora sudjelovati”.
Radnje koje odgovaraju tim uvjetima neće se smatrati perfidijom. Ti novi uvjeti,
dakle, dopuštaju da pojedinac bude po danu civil, a po noći pripadnik oružanih
snaga. Nije sigurno da su se novi uvjeti već transformirali u novo opće običajno
pravo oružanih sukoba, ali je sigurno da su pravno obvezatni za sve države stranke
Protokola I. Ali je važno naglasiti da se ti uvjeti primjenjuju samo u četirima vrstama
istinskih međunarodnih oružanih sukoba (v. supra, §§89 i 93). U nemeđunarodnim
oružanim sukobima osobe koje sudjeluju u otpadničkim oružanim snagama i dru-
gim naoružanim skupinama nemaju zajamčen položaj ratnih zarobljenika.
Protokol I. iz 1977. predviđa za međunarodne oružane sukobe daljnja jamstva.
I kršenje pravilâ međunarodnoga prava neće borca lišiti da bude ratni zarobljenik
ako padne pod vlast neprijatelja, osim ako ne ispuni gornja dva minimalna uvjeta.
Ali će i u takvom slučaju on imati položaj ravan ratnomu zarobljeniku (članak 44,
stavci 2. i 4).
Uz to, postoji presumpcija da je ratni zarobljenik osoba koja sudjeluje u nepri-
jateljstvima i nađe se u vlasti neprijatelja. Ako se glede toga pojavi sumnja, ona će i
dalje imati taj položaj sve dok njezin status ne odredi nadležni sud. Takva će osoba
imati pred sudom pravo braniti svoj položaj ratnoga zarobljenika (članak 45). Ali ni
priznati položaj ratnoga zarobljenika ne štiti neku osobu od toga da bude optužena
i suđena za neki međunarodni zločin.
Međutim i ovi liberalni propisi iz Protokola I, odriču plaćenicima položaj borca i
ratnoga zarobljenika (članak 47). Položaj ratnoga zarobljenika nema ni špijun (članak
46). To smo pitanje prije bili raspravili u okviru ograničenja s obzirom na metode i
sredstva ratovanja (v. supra, §90, pod 2 (f ) i (g)). Ona se primjenjuju u svim vrstama
oružanih sukoba.
(v) Pučki ustanak (levée en masse). Haški pravilnik iz 1907. (članak 2), i go-
tovo jednakim rječnikom Treća haška konvencija iz 1949 (članak 4-A-6), pro-
pisuju da: „stanovništvo neokupiranoga područja koje se prilikom približavanja
neprijatelja spontano lati oružja da bi se oduprlo postrojbama napadača, ne
imajući vremena organizirati se kao regularne oružane snage, ako otvoreno nosi
oružje i ako poštuje zakone i običaje rata”, imat će status boraca. Ako sudionici
takvoga pučkog ustanka padnu pod vlast neprijatelja, imaju pravo na položaj
ratnih zarobljenika.
Taj propis, koji reducira uvjete za položaj ratnih zarobljenika samo na dva, od-
nosi se samo na spontane ustanke ako izbiju prije nego što je neprijatelj osvojio
neko područje, a ne i na one pri njegovu povlačenju s već zaposjednutoga teritorija.
Ustanci na poziv zakonite vlasti te oni pri povlačenju neprijatelja ravnaju se po

drugim primjenjivim pravilima prava oružanih sukoba.
(vi) Pripadnici vojnoga ili civilnoga sanitetskog i vjerskoga osoblja strana u
sukobu, ako padnu pod vlast neprijatelja, ne smatraju se ratnim zarobljenicima.
Oni imaju poseban i povlašten položaj. Strane u sukobu dužne su poštovati i
štititi taj položaj.
Ako padne pod vlast neprijatelja, to osoblje može biti zadržano ako to za-
htijevaju zdravstveno stanje, duhovne potrebe i broj ratnih zarobljenika (članak
28(1). Prve ženevske konvencije iz 1949). Ostalo osoblje vratit će se strani u
sukobu kojoj pripada čim se otvori put za njegov povratak i čim to vojne potrebe
dopuste (članak 30(1)).
Sanitetsko (medicinsko) osoblje obuhvaća liječnike, bolničare, nosače ranjenika i
dr., koji su za stalno ili privremeno uključeni u liječenje ranjenika i bolesnika, zatim
one koji upravljaju organizacijom i djelatnostima sanitetskih jedinica ili sanitetskih
prijevoznih sredstava (upravni časnici, vozači, kuhari i sl.).
Vjersko se osoblje sastoji od vojnih ili civilnih svećenika, odnosno vjerskih služ-
benika, poput kapelana, muftija, rabina i sl., koji se isključivo bave svojim pozivom.
Sve to osoblje ima položaj „zaštićenoga osoblja”. Ono mora biti opskrbljeno iska-
znicom i nositi znak Crvenoga križa, Crvenoga polumjeseca ili Crvenoga kristala.
U to osoblje, dakle, spadaju: vojno ili civilno sanitetsko osoblje strana u sukobu
uključujući i osoblje za zaštitu civilnoga stanovništva, sanitetsko osoblje nacionalnih
društava Crvenoga križa ili Crvenoga polumjeseca i drugih nacionalnih društava za
pružanje pomoći ako ga na to ovlasti neka strana u sukobu, vjersko osoblje trajno
ili privremeno pridodano oružanim snagama, sanitetskim jedinicama ili sredstvima
transporta, ili organizacijama za pružanje pomoći.
To osoblje može izgubiti pravo na posebnu zaštitu ako se ono ili jedinice
sanitetskih službi kojima pripadaju upotrijebe za vršenje čina štetnih za ne-
prijatelja, a izvan svojih humanitarnih zadaća. Ali ta zaštita prestaje tek nakon
prethodnoga upozorenja koje je u razumnom roku ostalo bez odgovora (članak
21. Prve konvencije).
Na okupiranomu području civilno sanitetsko osoblje ne smije biti rekvi-
rirano ako je njegova služba nužna za medicinske potrebe lokalnoga civilnog
stanovništva i za zbrinjavanje ranjenika i bolesnika koji se tamo već liječe (članak
14. Protokola I).
§ 94. ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA,

BOLESNIKA I BRODOLOMACA
Bibliografija
Howard S. LEVIE: Prisoners of War in International Armed Conflict, U. S. Naval War College,
International Law Studies, Volume 59, Newport, R. I. 1977, 529 pages; Documents on Prisoners
of War, ibid., Volume 6, Newport, R. I. 1979, 853 pages; (vidi i djela navedena supra, pod §91).
1. Položaj i uvjeti ratnih zarobljenika. Taj položaj propisan je veoma op-

sežnim tekstom Treće ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenici-
ma, iz 1949, te nekim propisima iz Protokola I. iz 1977. Te ćemo propise ovdje
izložiti na najkraći mogući način.
(i) Status ratnih zarobljenika. Sve osobe koje imaju pravo na položaj ratnih
zarobljenika ili pravo da ga zahtijevaju (v. supra, §93 pod 4), pod vlasti su ne-
prijateljske sile, a ne pojedinaca ili vojnih jedinica koje su ih zarobile (članak 12.
Treće konvencije). Neprijateljska država međunarodno je odgovorna za njihovu
sudbinu.
U svako doba i u svim okolnostima ratni zarobljenici imaju pravo na čovje
čan postupak i na poštovanje svoje osobe i časti (članci 13. i 14). Svi oni imaju
pravo na jednak postupak bez diskriminacije. Jedino zdravstveno stanje, spol,
starost, vojni čin ili stručne sposobnosti mogu biti osnova za povlašteno po-
stupanje (članak 16).
Pri ispitivanju, ratni su zarobljenici dužni navesti samo svoje prezime i ime,
čin, datum rođenja i matični (registarski) broj. Ne smije ih se prisiljavati da odaju
druge podatke (članak 17).
Oni smiju zadržati sve stvari i predmete za osobnu upotrebu osim oružja,
konja, vojne opreme i vojnih dokumenata. Od vojne opreme koja im se oduzima
izuzeti su namirnice i odjeća. Novac i dragocjenosti mogu im se oduzeti samo
uz priznanicu i moraju im se na koncu zarobljeništva vratiti (članak 18).
Ratni su zarobljenici podvrgnuti disciplini (stezi) i zakonima na snazi države
u vlasti koje se nalaze (članci 39, 82-88). Radi svoje vlastite sigurnosti ona im
može ograničiti slobodu, tj. može ih internirati, ali ih ne smije držati u zatvoru
osim kada prekrše kaznene i disciplinske propise (članak 21). Prije svake osude
imaju se pravo braniti (članci 96, 99, 105. i 106).
(ii) Uvjeti zarobljeništva. Država u čijoj su vlasti dužna im je besplatno osigu-
rati hranu, dostatnu odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za
vlastite postrojbe. Dužna im je osigurati i medicinsku skrb (članci 15, 25-27, 30).
Osim časnika, ratni se zarobljenici mogu prisiliti na rad uza skromnu nak
nadu, uz uvjete u najmanju ruku jednake onima vlastitih građana. Ali im se ne
§ 94. ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA... 863
smiju nametnuti djelatnosti vojnoga karaktera niti opasni radovi i radovi štetni
za zdravlje (članci 49 – 54).
Odmah poslije zarobljavanja mora im se omogućiti da pošalju obavijest svo-
joj obitelji, te Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike Međunarodnoga odbora
Crvenoga križa. Potom se mogu s obitelji redovito dopisivati, primati pakete i
primati duhovnu pomoć od svećenika svoje vjeroispovijedi (članci 33 te 70-72).
Oni imaju pravo između sebe izabrati povjerenike koji će ih zastupati pred
vojnim vlastima, pred silom zaštitnicom, Međunarodnim odborom Crvenoga
križa i svakom drugom organizacijom koja im pritekne u pomoć (članak 79).
Oni također imaju pravo podnošenja žalbi i zahtjeva vojnim vlastima pod kojima
se nalaze, predstavnicima sile zaštitnice ili Međunarodnoga odbora Crvenoga
križa, koji su uz to ovlašteni posjećivati zarobljeničke logore i razgovarati sa za-
robljenicima bilo neposredno ili putem njihovih predstavnika (članci 78. i 126).
U svakom zarobljeničkom logoru mora biti izvješen tekst Treće ženevske
konvencije na jeziku zarobljenika kako bi se oni mogli u svako doba obavijestiti
o svojim pravima i dužnostima (članak 41).
(iii) Repatrijacija. Još u vrijeme neprijateljstava treba u domovinu vratiti
teško bolesne i teško ranjene ratne zarobljenike, ali ako se oslobode, oni se ne
smiju zaposliti u aktivnu vojnu službu (članci 109, 117).
Poslije okončanja aktivnih neprijateljstava, a prije sklapanja mirovnoga ugo-
vora, ratne zarobljenike treba osloboditi i repatrirati bez odgađanja (članak 118).
2. Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca. Njihova zaštita
uređena je Prvom ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika
i bolesnika u oružanim snagama u ratu te Drugom ženevskom konvencijom za
poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama
na moru, obje iz 1949. Uz to je Protokol I. iz 1977. u drugomu dijelu proširio
pojam „zaštićenih osoba” i na civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce koji
imaju potrebu za medicinskom pomoći, odnosno koji se nađu u opasnosti na
moru, ali pod uvjetom da su se suzdržali od neprijateljstava.
Sve te osobe, bilo kojoj strani da pripadaju, moraju biti poštovane i zaštićene.
U svakoj će se prilici s njima postupati čovječno i one će u najvećoj mogućoj mjeri
i u najkraćem mogućemu roku dobiti medicinsku skrb i pomoć koje zahtijeva
njihovo stanje. Neće se činiti razlika između njih zasnovana na bilo kojim krite-
rijima osim medicinskih (članak 10. Protokola I). To znači da se jednaka pomoć
i medicinska skrb mora pružati vlastitim i neprijateljskim vojnicima i civilima.
Zarobljeni neprijateljski borci koji su ranjeni, bolesni ili su brodolomci po-
staju ratni zarobljenici. Ali do njihova izlječenja, odnosno do njihova spašavanja
iz mora, korisnici su svih triju ženevskih konvencija iz 1949.
Dužnost je svake zaraćene strane pronaći i prikupiti mrtva tijela neprijatelja i

spriječiti njihovu pljačku. Ni jedan mrtvac ne smije se pokopati prije nego što se
utvrdi njegov identitet i prije nego što se utvrdi smrt po mogućnosti liječničkim
pregledom (članci 15-17. Prve konvencije te 18-20. Druge konvencije).
U interesu ranjenika i bolesnika, dvije Ženevske konvencije i Protokol I. sadrže
opsežne propise o poštovanju i zaštiti svega što služi njihovoj skrbi, tj. sanitetskoga
osoblja, ustanova, vozila i materijala, i to bilo da pripadaju vojnomu sanitetu ili naci-
onalnim društvima Crvenoga križa. Sve te osobe i objekti moraju biti označeni zna-
kom Crvenoga križa. O sanitetskom osoblju već je bilo riječi (supra, §93 pod 4 (v)).
Sanitetske su ustanove i jedinice sve zgrade i instalacije (bolnice, skladišta) ili
pokretne jedinice (ambulante, prihvatilišta, šatori, instalacije na otvorenom i sl.) s
isključivom namjenom prihvata i skrbi ranjenika i bolesnika. Zabranjeno je napadati,
smetati ili sprječavati te objekte i njihovo osoblje u radu, čak ako u nekom trenut-
ku nemaju ranjenika ili bolesnika na skrbi. Ako padnu u ruke neprijatelja, mogu
nastaviti s djelovanjem sve dok protivnička strana sama ne osigura skrb ranjenika i
bolesnika koji se tamo nalaze (članak 19. Prve konvencije).
Jednako je i sa sanitetskim vozilima (pokretnim ambulantama, kamionima, bro-
dovima, bolnicama, zrakoplovima i sl.). Sanitetski materijal (nosila, medicinski i
kirurški aparati i instrumenti, lijekovi i odjeća) ne smiju se uništavati nego moraju
ostati namijenjeni skrbi ranjenika i bolesnika.
Civilno je stanovništvo dužno poštovati čak i neprijateljske ranjenike, bo-
lesnike i brodolomce. Nad njima se ne smiju vršiti čini nasilja. Civili i društva
za pomoć ovlašteni su čak i na zaposjednutom ili okupiranomu području pri-
kupljati ih i brinuti se o njima na vlastitu inicijativu. Nitko se ne smije uzne-
miravati, progoniti, osuđivati ili kažnjavati zbog tih čovječnih djela. I strane u
sukobu mogu uputiti poziv civilnomu stanovništvu i društvima za pomoć za
prikupljanje i pružanje pomoći tim osobama (članak 17. Protokola I).
3. Kontrola poštovanja i izvršenja pravilâ prava međunarodnih oružanih
sukoba. Sve četiri Ženevske konvencije iz 1949, uključujući i Četvrtu konvenciju o
zaštiti civilnih osoba u doba rata (o kojoj će biti riječi u sljedećemu odjeljku), kao i
Protokol I. iz 1977, predviđaju više mehanizama radi nadzora izvršenja pravnih ob-
veza koje su preuzele njihove države stranke. Ukratko ćemo naznačiti te mehanizme.
(i) Sila zaštitnica. Svaka strana u sukobu uz privolu protivničke strane trebala bi
imenovati neku neutralnu državu čija je dužnost štititi njezine interese na području
pod vlašću neprijatelja. Ako strane o tome ne postignu sporazum, Međunarodni će
odbor Crvenoga križa objema stranama ponuditi svoje dobre usluge u tome ime-
novanju. Ako i taj pokušaj propadne, Međunarodni odbor Crvenoga križa djeluje
kao supstitut sile zaštitnice. Taj Odbor i ostale nepristrane humanitarne organiza-
cije mogu poduzimati humanitarne djelatnosti u korist zaštićenih osoba. Njihovi
delegati imaju pravo posjećivati sva mjesta u kojima se nalaze zaštićene osobe, ratni
zarobljenici i civilni internirci i s njima komunicirati bez prisutnosti svjedoka.
§ 94. ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA... 865
U praksi oružanih sukoba nakon 1949, funkcije sile zaštitnice gotovo je isključivo
obavljao Međunarodni odbor Crvenoga križa.
(ii) Utvrđivanje činjenica. Svaka od četiriju konvencija iz 1949. predviđa postu-
pak istrage na zahtjev svake od njihovih stranaka zbog navodnoga kršenja njihovih
propisa. Ali se istraga po tim propisima ne može provesti ako jedna od stranaka ne
sudjeluje u postupku. Ako se na taj način kršenje utvrdi, dužnost je strana u sukobu
da ga okončaju i suzbiju što je brže moguće (članak 52. Prve konvencije; članak 53.
Druge konvencije; članak 132. Treće konvencije i članak 149. Četvrte konvencije).
Protokol I. iz 1977. u svome članku 9. predviđa za iste svrhe Međunarodnu ko-
misiju za utvrđivanje činjeničnog stanja. Njezina je nadležnost obvezatna između
onih stranaka koje unaprijed priznaju tu nadležnost. Samo je mali broj država do
sada dao ta očitovanja. U ostalim slučajevima Komisija može otpočeti istragu samo
uza suglasnost druge strane u sukobu.
(iii) Odgovornost za kršenje. Svaka od Ženevskih konvencija i Protokol I. de-
finiraju njihova „teška kršenja” koja su u stvarnosti međunarodni zločini. Države
stranke preuzele su ugovornu obvezu za poduzimanje zakonskih mjera potrebnih
za utvrđivanje kaznenih sankcija protiv osoba koje su počinile ili naredile izvršenje
tih djela (supra, §60 pod 5).
Novost je u tome članak 91. Protokola I. iz 1977, koji predviđa: „Strana u sukobu
koja prekrši odredbe Konvencija ili ovoga Protokola bit će, ovisno o slučaju, dužna
platiti naknadu štete. Ona će biti odgovorna za sva djela koja učine osobe koje se
nalaze u redovima njezinih oružanih snaga.” Odgovarajuću odredbu ne predviđa
Protokol II. iz 1977, koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe.
§ 95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA.

ZAŠTITA CIVILNOGA PUČANSTVA
Bibliografija
OPPENHEIM, LAUTERPACH: International Law, Vol. 11, Seventh Edition, London, 1952, pp.
432-456; Milan ŠAHOVIĆ: „Ratna okupacija i njeno međunarodnopravno regulisanje”, JRMP
1956, br. 3, str. 473-484; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 40-49,
133-170; PLAYFAIR (Ed.): International Law and the Administration of Occupied Territories,
Oxford, 1992, 534 p.
1. Uvod. Ratnu okupaciju (belligerent occupation) kao institut prava među-

narodnih oružanih sukoba valja razlikovati od okupacije kao načina stjecanja
ničijega područja (terra nullius), koja je jednostran akt neke države kojim ona
može steći nova prava (v. supra, §27, pod c) (i)), i §63, pod 3). Sve dok je takvih
područja otvorenih za prisvajanje državama na našemu planetu bilo, ta druga
vrsta okupacije nije imala ništa zajedničkoga s međunarodnim oružanim su-
kobima.
Temeljni propisi o ratnoj okupaciji još su u petnaestak kratkih članaka iz
Pravilnika o zakonima i običajima rata iz 1907, pod naslovom „O vojnoj vlasti
na području neprijateljske države”. Ti su propisi upotpunjeni u važnim pojedino-
stima opširnom Četvrtom ženevskom konvencijom iz 1949. o zaštiti građanskih
osoba u vrijeme rata. Ali ta, možda najznačajnija konvencija iz 1949, ne uređuje
samo položaj civila na okupiranim područjima nego još i položaj stranaca koji se
zateknu na području neprijateljske države. Ta je Konvencija potom dopunjena
nekim propisima iz Protokola I. iz 1977.
Zbog ograničenoga opsega ove knjige u izlaganju te materije moramo se suzdrža-
ti od navođenja brojnih primjera teških zloupotreba i prekoračenja prava okupanta
na okupiranim područjima, napose u Prvome i u Drugome svjetskom ratu. Nürn
berška presuda iz 1946. u odjeljku „Pljačka javne i privatne imovine” sumarno je
izložila teška kršenja nacističke Njemačke propisa iz Pravilnika iz 1907.37 Neki drugi
primjeri prakse kršenja izloženi su u OPPENHEIM, L AUTERPACHT: Internatio-
nal Law, Vol. 11, Seventh Edition, London 1952, pp. 430-476; a naročito u Charles
ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 133-170.
Prava i dužnosti okupanta propisana su u Pravilniku iz 1907, vodeći pri tome
računa o tri ponešto različite potrebe: održanju javnoga reda i sigurnosti na
okupiranomu području, potrebama stanovništva toga područja te vojnim po-
trebama samoga okupanta.
37
Cf., Nirnberška presuda, Beograd, 1948, str. l06-111.
§ 95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOGA PUČANSTVA 867
2. Invazija i okupacija. Jedan od glavnih ciljeva rata jest osvojenje neprija-

teljskoga područja. Ali sve dok borbe traju, sama invazija još ne stvara objek-
tivno stanje ratne okupacije. Ratna je okupacija prijelazni korak između inva-
zije i mogućega stjecanja suverenosti nad osvojenim područjem. Teritorijalna
se suverenost u prijašnje doba, međutim, mogla steći tek stupanjem na snagu
mirovnoga ugovora između zaraćenih država koji je predviđao ustup (cesiju)
dijelova područja pobijeđene države u korist pobjednika.
Ratna je okupacija, dakle, privremeno stanje u kojemu se državna suverenost
na zaposjednutom području nije (ili još nije) promijenila. Ali to privremeno
stanje nastaje tek čvrstim držanjem toga područja na kojemu je otpor prestao
u mjeri da okupant može uspostaviti svoju upravu.
Tako Pravilnik iz 1907. previđa: „Područje se smatra okupiranim kada je stvarno
stavljeno pod vlast neprijateljske vojske. Okupacija se proteže samo na područje gdje
je takva vlast uspostavljena i u mogućnosti je da se vrši” (članak 42).
Temeljni propis o ratnoj okupaciji glasi: „Budući da je vlast faktično prešla

sa zakonite vlade u ruke okupanta, on će poduzeti sve mjere koje su u njegovoj
moći da uspostavi i osigura, koliko je god moguće, javni red i sigurnost, poštuju-
ći, osim u slučaju krajnje spriječenosti, zakone koji su na snazi u zemlji.” (članak
43). Uspostavljanje javnoga reda i sigurnosti na takvom području u interesu je
njegovih stanovnika, ali i samoga okupanta.
Ali međunarodno pravo nameće okupantu brojne dužnosti za sve vrijeme
dok okupacija traje. Njemu je zabranjeno prisiljavati stanovništvo okupirano-
ga područja da daje obavijesti o vojsci suprotne zaraćene strane i o njezinim
obrambenim sredstvima (članak 44) ili prisiljavati to stanovništvo da se zaklinje
na vjernost neprijateljskoj sili (članak 45). Okupant mora poštovati obiteljsku
čast, prava i živote pojedinaca, privatno vlasništvo kao i vjerska uvjerenja i obav-
ljanje vjerskih obreda. Privatno se vlasništvo ne smije konfiscirati (članak 46).
I pljačka je strogo zabranjena (članak 47). Nikakva se kolektivna, novčana ili
druga kazna ne smije izricati stanovništvu zbog djela pojedinaca za koja se ono
ne može smatrati solidarno odgovornim (članak 50).
Okupant ima pravo namiriti troškove svoje uprave i potreba vojske koju drži
na okupiranomu području, ali uz važna ograničenja. On ne smije ubirati veća
sredstva, namirnice ili ostale potrepštine, koje bi mu poslužile za njegov ratni
napor na drugim područjima, jer stanovništvo okupiranoga područja nije dužno
snositi troškove rata protiv vlastite države.
Ako na okupiranomu području okupant ubire poreze, prireze i carine usta-
novljene u korist države, on će koliko je moguće to i dalje činiti u skladu s va-
žećim pravilima o razrezivanju i raspodjeli poreza i morat će, sukladno tomu,
snositi troškove uprave okupiranoga područja u istoj mjeri u kojoj je to morala

zakonita vlada (članak 48).
Ako okupant ubire i druge novčane kontribucije, to će moći činiti samo za
potrebe vojske ili uprave toga područja (članak 48). Te se kontribucije smiju
ubirati samo na temelju pismenoga naloga i na odgovornost zapovjednoga ge-
nerala. I one se ubiru, koliko je to god moguće, u skladu s važećim pravilima
o razrezivanju i raspodjeli poreza. Za svaku kontribuciju uplatiocima se izdaje
priznanica (članak 51).
I rekvizicije u naravi i uslugama, ako su nužne, smiju se od općina ili sta-
novništva zahtijevati samo za potrebe okupacijske vojske. One moraju biti raz-
mjerne mogućnostima zemlje i takve naravi da za stanovništvo ne predstavljaju
obvezu sudjelovanja u ratnim operacijama protiv svoje domovine. Ali, za razliku
od poreza i kontribucija, te se rekvizicije ne smiju uzimati bez naplate. One se
moraju platiti u gotovu. Ako to nije odmah moguće, izdat će se priznanice i
plaćanje dugovanih svota izvršit će se što je prije moguće (članak 52). Tim se
ograničenjima nastoji održati načelo prema kojemu se u ratu na kopnu privatno
vlasništvo ne smije konfiscirati.
Ali načelo nedodirljivosti privatnoga vlasništva na okupiranomu području
trpi važan izuzetak. Sva sredstva na kopnu, na moru ili u zraku namijenjena za
prijenos vijesti, kao i ona za prijevoz ljudi ili stvari (isključujući obalne ribarske
brodove i brodove namijenjene malom lokalnom prometu), potom spremišta
oružja i uopće sve vrste ratnoga streljiva, mogu se zaplijeniti čak i ako pripadaju
privatnicima. Ali kada nastupi mir, ona se privatnicima moraju vratiti i mora
se urediti odšteta. Pod udar tih mjera dolaze ponajprije privatna sredstva pri-
jevoza, nekoć konji i konjske zaprege, a danas osobni automobili, kamioni i sl.
U praksi, ako se i ne unište u neprijateljstvima, privatnici rijetko ili nikada ne
dobiju oduzeta sredstva natrag. A ako pobijeđena država i isplati ratne reparacije,
ti iznosi rijetko kada dopru do privatnika kojima je ta imovina bila oduzeta, ili je
vraćena oštećena.
Sudbina državne imovine koju okupant zatekne na okupiranomu području
ovisi o tome je li riječ o pokretnoj imovini ili o nekretninama.
Vojska koja je okupirala neko područje može zaplijeniti samo gotovinu, dr-
žavne fondove i dospjele vrijednosne papire koji su isključivo u vlasništvu drža-
ve, potom spremišta oružja, prometna sredstva i zalihe te uopće svu pokretnu
državnu imovinu koja se može upotrijebiti za ratne operacije (članak 53(1)). Po
ratnomu pravu ta se dobra smatraju ratnim plijenom.
Pri zapljeni hrane i drugih potrepština, prema današnjemu međunarodnom
pravu okupant mora uzeti u obzir potrebe civilnoga stanovništva na okupiranom
području. Vidi propis iz članka 54. Protokola I. iz 1977, supra, §90, pod 3 (c).
S dobrima općina i ustanova namijenjenima bogoslužju, dobrotvornim svr-

hama i prosvjeti, umjetnosti i znanosti, čak i kada su državna, postupat će se
kao s privatnim vlasništvom. Ta je imovina, dakle, nedodirljiva, bilo da je po-
kretna ili nepokretna. Svaka zapljena, razaranje ili namjerno oštećivanje sličnih
ustanova, povijesnih spomenika, umjetničkih i znanstvenih djela zabranjeni
su i moraju biti predmetom sudskoga progona (članak 56) (v. opširnije, supra,
§90, pod 3 (b)).
Glede ostale nepokretne državne imovine koja ne spada u navedene iznimke,
okupacijska će se država smatrati samo upraviteljem i plodouživaocem javnih
zgrada, nekretnina, šuma i poljoprivrednih dobara što pripadaju okupiranoj
državi i što se nalaze u okupiranoj zemlji. Ta se imovina ne smije, dakle, plije-
niti niti prodavati trećim osobama. Okupant mora štititi supstancu tih dobara
i njima upravljati u skladu s pravilima plodouživanja (članak 55).
Ti općeniti propisi ostavljaju bez rješenja mnoge konkretne probleme s kojima se
suočava ona okupacijska vlast koja bi željela korektno izvršavati svoje dužnosti. To
se osobito odnosi na ekonomska i financijska pitanja okupiranoga područja, banaka
i novca koji je u upotrebi.
3. Četvrta ženevska konvencija iz 1949. Odredbe te Konvencije primjenju-
ju se na sve civilne građane neprijateljske države koji ne sudjeluju u neprijatelj-
stvima, a ne uživaju zaštitu Prve, Druge ili Treće ženevske konvencije iz 1949.
Ipak Četvrta konvencija ne štiti građane neutralne ili savezničke države dok god
strana u sukobu održava redovite diplomatske odnose s takvom zemljom. Izložit
ćemo temeljne propise iz te Konvencije na najkraći mogući način.
(i) Civilno stanovništvo na okupiranom području mora, koliko je moguće,
nastaviti živjeti normalno. Okupant ima dužnost održanja javnoga poretka.
Deportacija ili premještanje stanovništva općenito su zabranjeni, uz neke
precizno definirane iznimke (članak 49). Pri tome se izričito još predviđa: „Oku-
pacijska sila ne smije deportirati ili premještati dio svoga vlastitoga stanovništva
na područje koje je okupirala” (članak 49(6)). Svako uzimanje civila za prisilan
rad također je podložno strogim ograničenjima. Osobe mlađe od 18 godina
potpuno su izuzete, a ostali radnici ne smiju se siliti na radne zadatke koji bi
značili njihovo sudjelovanje u ratnim operacijama (članak 51). Pljačka je za-
branjena, kao i svako nepotrebno uništavanje pokretne i nepokretne imovine
(članci 33. i 53).
Okupant ima dužnost skrbi o djeci (članak 50), održanja zdravstvene i higi-
jenske službe (članak 56) te prehrane stanovništva (članak 55). Dužan je dopu-
stiti uvoz potrebne pomoći i olakšati njezin prijevoz (članci 59 – 62). Kao što
je to predviđeno i Haškim pravilnikom iz 1907, lokalna vlast i uprava te javne i
privatne institucije produžuju s djelovanjem (članci 54, 63, 64).
Ali su propisi iz Četvrte konvencije u tome pogledu mnogo određeniji. Okupacij-

ska sila ne smije mijenjati čelnike i suce na okupiranome području niti ih kažnjavati
ako su savjesno obavljali svoje dužnosti. Ali to ne dira u pravo okupanta da s položaja
udalji neke nosioce javnih funkcija (članak 54).
Okupant se ima pravo braniti od neprijateljskih čina protiv njegove uprave i
protiv pripadnika njegovih oružanih snaga, uza znatna ograničenja.
Na okupiranomu području kazneno zakonodavstvo ostaje na snazi, ali oku-
pacijska sila može dokinuti ili suspendirati one njegove dijelove koji predstav-
ljaju prijetnju njezinoj sigurnosti ili je priječe u primjeni Četvrte konvencije. Na
tome području sudovi nastavljaju djelovati, ali okupacijska sila može stanov-
ništvo podvrgnuti posebnim propisima. Ona može podvrgnuti to stanovniš-
tvo nadležnosti svojih vojnih sudova, koji u takvomu slučaju moraju djelovati
na samomu okupiranom području. Ako okupacijska sila u gornjim granicama
uvede svoje vlastite kaznene zakone, oni stupaju na snagu tek nakon što se
propisno objave i nemaju retroaktivan učinak. Okrivljene osobe moraju uživati
sva jamstva nepristranoga suđenja (članci 64 – 67).
Iz imperativnih razloga vlastite sigurnosti okupant može neke osobe inter-
nirati ili im odrediti prisilni boravak (članak 78).
Sve su gornje mjere ograničene preciznim propisima i podvrgnute kon-
troli Sile zaštitnice, odnosno Međunarodnoga odbora Crvenoga križa (članci
65 – 78, 136, 137, 143).
(ii) Civili u neprijateljskoj državi. Ako razlozi sigurnosti ne zahtijevaju su-
protno, civilima bi trebalo omogućiti napuštanje neprijateljske države, bilo na-
kon izbijanja neprijateljstava ili u njihovu tijeku (članak 35). Ako to oni ne učine
ili ako su zadržani, njihov bi položaj u načelu trebao biti jednak općenitom
položaju stranaca u doba mira (članak 38).
Ako to razlozi sigurnosti države apsolutno zahtijevaju, neprijateljskim se ci-
vilima može odrediti mjesto prisilnoga boravka ili se mogu internirati. Ali svaka
takva osoba ima pravo ulagati žalbu protiv takve mjere nepristranom upravnom
ili sudbenom tijelu. Ako se odluka potvrdi, svi se ti slučajevi ponovno periodično
razmatraju, i to najmanje dva puta u godini (članci 41 – 43).
h
Stanovnici okupiranoga područja i civili u neprijateljskoj državi uživaoci su
nekih prava koja su im zajednička. U svim situacijama oni imaju pravo na pošto-
vanje svoje osobe, časti, obiteljskih prava, vjerskih uvjerenja i obreda te navika
i običaja. S njima se u svako doba mora postupati čovječno (članak 27). Nad
njima se ne smije vršiti nikakva prisila (članak 31). Žene moraju biti posebno
zaštićene od svakoga napada na svoju čast, a osobito protiv silovanja, prisilne

prostitucije ili bilo kojega oblika povrede morala (članak 27(2)).
Sve osobe zaštićene Četvrtom konvencijom imaju pravo slobodno obraća-
ti se Sili zaštitnici, Međunarodnomu odboru Crvenoga križa te nacionalnom
društvu Crvenoga križa države u kojoj se nalaze (članak 30). Predstavnici tih
institucija imaju pravo slobodno ih posjećivati (članci 30. i 143).
Strana u sukobu u vlasti koje se te zaštićene osobe nalaze odgovorna je za
postupke svojih civilnih i vojnih djelatnika prema njima, neovisno o bilo kakvoj
individualnoj odgovornosti koju oni mogu sami snositi (članak 29). To znači
da je odnosna država odgovorna, makar zbog toga jer zabranjena djela nije
spriječila.
Napokon, ako se zaštićene osobe interniraju, ta mjera ne predstavlja nikakav
oblik njihova kažnjavanja. Njihov je položaj tada u širokim crtama sličan polo-
žaju ratnih zarobljenika, uz neke razlike koje proizlaze iz njihova svojstva civila
(članci 79 – 135). Važna je razlika napose u tome da bi članovi iste obitelji, oso-
bito roditelji i njihova djeca, morali biti smješteni u istomu mjestu interniranja,
pa po mogućnosti u istoj prostoriji odvojeni od ostalih interniraca (članak 82).
4. Protokol I. iz 1977. Neki od propisa toga Protokola upotpunjuju propise
o položaju civila u vlasti strane u sukobu iz Četvrte ženevske konvencije ili pro-
širuju tu zaštitu (članci 72 – 79). Ali države koje nisu postale strankama toga
Protokola odbijaju smatrati sve te propise dijelom općega običajnoga prava.
Izbjeglice i apatridi. Osobe koje su se prije početka neprijateljstava smatrale oso-
bama bez državljanstva ili izbjeglicama smatrat će se zaštićenim osobama u smislu
Četvrte konvencije (članak 73).
Trudnice i majke s malom djecom koja ovisi o njima, ako su uhićene ili interni-
rane zbog razloga koji su u vezi s oružanim sukobom, uživat će prednost pri razma-
tranju njihovih slučajeva. Strane u sukobu trebaju izbjeći izricanje smrtne kazne nad
njima i ta se kazna u svakomu slučaju neće nad njima izvršiti (članak 76).
Djeca mlađa od 15 godina ne smiju se regrutirati u oružane snage i ne bi na
drugi način smjela sudjelovati u neprijateljstvima. Ako su unatoč tome sudjelovala u
neprijateljstvima i nađu se u vlasti protivničke strane, i dalje uživaju posebnu zaštitu
djece bez obzira na to jesu li ili nisu ratni zarobljenici. Smrtna se kazna ne smije
izvršavati nad osobama koje su bile mlađe od 18 godina u vrijeme kada su izvršile
neki zločin u vezi s oružanim sukobom.38
Novinari angažirani u opasnim profesionalnim misijama, ako ne poduzmu ak-
ciju koja bi naškodila njihovu statusu civila, smatrat će se civilima. Oni moraju biti
opskrbljeni posebnom osobnom iskaznicom.
38
Vidi u Mile DESPOT: „Međunarodno humanitarno pravo i djeca u ratu”, JRMP 1987, br. 1-2,
str. l03-113.
5. Mjesta i zone pod posebnom zaštitom. Četvrta ženevska konvencija

predviđa mogućnost ustanovljenja sanitetskih i sigurnosnih zona i mjesta (čla-
nak 14) te neutraliziranih zona (članak 15). Nadalje, Protokol I. predviđa mo-
gućnost proglašenja nebranjenih mjesta (članak 59) i demilitariziranih zona
(članak 60).
(i) Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta. Njihovo ustanovljenje ostalo je teorijska

mogućnost bez primjene u praksi. Te zone i mjesta prvotno su zamišljeni kao trajni,
sa svrhom da se od posljedica rata zaštite ranjenici i bolesnici, nemoćni starci, djeca
do 15 godina, trudnice i majke s djecom do 7 godina. Te bi se zone morale nalaziti
na znatnoj udaljenosti od bojišta i morao bi ih priznati protivnik, ako je moguće
temeljem izričitoga sporazuma.
(ii) Neutralizirane zone mogu se ustanoviti kao privremene na području na koje-
mu se vode borbe s namjenom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni borci i neborci
obiju strana, kao i civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima i ne obavljaju
nikakve poslove vojne naravi dok u njima borave. Te zone, dakle, nisu namijenjene
isključivo zbrinjavanju civilnoga stanovništva. Za njihovo uspostavljanje traži se
sporazum zaraćenih strana u pisanom obliku. Posredstvom Međunarodnoga odbora
Crvenoga križa takve su zone nekoliko puta bile ustanovljavane, prije i poslije 1949.
godine, ali nikada u mjeri u kojoj su zahtijevale potrebe. Stoga je Protokol I. iz 1977.
o tome bio donio nove propise s nadom da će se više koristiti u praksi.
(iii) Nebranjena mjesta. Praksa je njihova jednostranoga proglašenja stara,

ali tek opširni propis iz Protokola I (članak 59) predviđa precizne uvjete koje ona
moraju ispuniti. Gubitkom tih uvjeta ona to svojstvo mogu naknadno i izgubiti.
Nebranjenim se mjestom može proglasiti svako naseljeno mjesto blizu ili u
zoni neprijateljstava, koje postaje otvoreno protivničkoj strani ako ona dođe u
priliku da ga bez otpora okupira. Uvjeti su sljedeći: (a) svi borci, pokretno oružje
i pokretna vojna oprema moraju iz toga mjesta biti evakuirani, (b) nepokretne
se vojne instalacije ne smiju koristiti u neprijateljstvima, nadalje, vlasti ili sta-
novništvo ne smiju poduzimati (c) nikakve neprijateljske čine ili (d) akcije za
podršku vojnim operacijama.
Izjava o proglašenju nebranjenoga mjesta upućuje se protivničkoj strani koja tre-

ba potvrditi njezin primitak. Ako drži da svi gornji uvjeti nisu ispunjeni, protivnička
strana ne mora to mjesto smatrati nebranjenim, ali o tome hitno obavještava stranu
koja je dala taj proglas. To mjesto, međutim, i dalje uživa zaštitu predviđenu drugim
propisima Protokola I. i drugim pravilima međunarodnoga prava.
Gornje se teškoće mogu ukloniti ako se obje strane u sukobu sporazume o uspo-
stavljanju nebranjenoga mjesta, čak ako ono i ne udovoljava svim gornjim uvjetima.
Mjesto gubi taj svoj položaj kada prestane ispunjavati te uvjete ili uvjete iz sporazu-
ma, ali se na njega tada primjenjuju druge odredbe prava oružanih sukoba.
(iv) Demilitarizirane zone. Protokol I (članak 60) potvrđuje pravilo prema

kojemu je stranama u sukobu zabranjeno proširivati vojne operacije na zone za
koje su se sporazumom suglasile da imaju status demilitarizirane zone.
Sam taj propis vjerojatno ne pokriva neutralizirana područja poput Sueskoga i
Panamskoga kanala te Antarktike, za koje se smatra da taj položaj imaju prema opće-
mu običajnomu međunarodnom pravu. Za ustanovljenje demilitarizirane zone traži
se sporazum, pisan ili usmen, između svih strana u sukobu. Takav ad hoc sporazum
trebao bi sadržavati četiri gornja uvjeta za nebranjeno mjesto, time da se pod (d)
navodi da „svaka djelatnost vezana za vojne napore mora prestati”. Kao i u slučaju
nebranjenih mjesta, dopušta se prisutnost policijskih snaga zadržanih isključivo radi
održavanja zakona i reda u toj zoni.
Ni jedna se strana ne smije koristiti demilitariziranom zonom u svrhe ve-
zane za vođenje ratnih operacija niti je, ako joj to odgovara, smije jednostrano
dokinuti. Pri materijalnoj povredi odredaba sporazuma, druga će stranka biti
oslobođena svojih obveza, ali zona i dalje uživa zaštitu prema drugim pravilima
prava međunarodnih oružanih sukoba.
6. Ratna okupacija u praksi nakon 1945. godine. Za razliku od brojnih
drugih pravnih pravila specifičnih isključivo za međunarodne oružane sukobe,
pravila o ratnoj okupaciji i o zaštiti civilnoga stanovništva na okupiranim po-
dručjima do danas su ostala živim pravom. Ali to ne znači da se ona u praksi
dosljedno poštuju.
Naime, strane su sile okupirale i držale su pod svojom vlašću neka područja
dulje od pet godina a da se njihova vlast i prisutnost njihovih postrojbi nije
zasnivala na ugovoru s odnosnom državom, niti su djelovale po ovlasti ili kao
organi Vijeća sigurnosti UN-a. U tim se uvjetima od tih zemalja zahtijevalo
da na okupiranomu području poštuju pravila iz Haškoga pravilnika iz 1907, te
posebice obveze iz Četvrte ženevske konvencije iz 1949.
Ne računajući okupaciju Njemačke i Japana temeljem bezuvjetne kapitulacije
koja je bila posljedica Drugoga svjetskoga rata, u tome se kontekstu može navesti
više drugih primjera.
Namibija. Nakon što je Opća skupština UN-a okončala mandat Južne Afrike nad
tim područjem 1966, ona je tamo protupravno produljila svoju vlast sve do sklapanja
sporazuma iz 1988. o održanju slobodnih izbora u toj zemlji.
Sjeverni Cipar. Nakon turske invazije Cipra u 1974. na sjevernom dijelu toga
otoka ustanovljena je država „Turska Republika Sjeverni Cipar” koja je ostala među-
narodno nepriznata (osim Turske). Neke rezolucije Opće skupštine UN-a uzimaju da
je to područje pod turskom okupacijom (rezolucije 33/15 iz 1978. i 37/253 iz 1983).
Zapadna Sahara. Marokanske su snage zaposjele neke dijelove toga bivšega
nesamoupravnog područja pod Španjolskom u prosincu 1975. i u siječnju 1976.
Opća je skupština smatrala da se ta područja nalaze pod marokanskom okupacijom,

unatoč zahtjevu te države da ih je anektirala (rezolucije 34/37 iz 1979. i 35/19 iz
1980). Kasnije rezolucije ne upotrebljavaju izraz „okupacija”, nego izražavaju potrebu
za „samoodređenjem”.
Kampučija (Kambodža). Prisutnost vijetnamskih postrojbi u toj zemlji od konca
1978. također je u nekim rezolucijama Opće skupštine ocijenjena okupacijom (re-
zolucije 37/6. iz 1982, 40/7. iz 1985. i 43/11. iz 1988). Te su trupe iz Kambodže bile
povučene do rujna 1989. u izvršenju sporazuma između vlada Vijetnama, Laosa i
Kampučije iz travnja te godine. U tome sporazumu one su nazvane ’dragovoljačkim
snagama’.
Područja koja je okupirao Izrael. Nakon šestodnevnoga rata u lipnju 1967, pod
izraelskom okupacijom našlo se više područja susjednih arapskih država. Sinajski je
poluotok Izrael postupno vraćao Egiptu temeljem ugovora iz 1974. i 1975. U izvrše-
nju mirovnoga ugovora iz 1979, izraelske su snage 1982. s toga poluotoka u cijelosti
bile povučene, a sporno mjesto Taba bilo je vraćeno Egiptu temeljem jedne arbi-
tražne presude 1989. Strateški važna Golanska visoravan osvojena je od Sirije 1967,
ali su u novomu ratu 1973. u tome području bili osvojeni novi prostori. Temeljem
sporazuma iz 1974. o dezangažiranju obiju strana, Izrael je napustio nova područja
i neka osvojena 1967. Ostatak Golanske visoravni jednostrano je anektirao i uklopio
ga u svoj pravni poredak koncem 1981. Istočni Jeruzalem, koga je do 1967. držao
Jordan, Izrael je odmah uklopio u svoj poredak, ali ga je formalno anektirao u 1980.
Gaza. Tim malim područjem na obali Sredozemlja naseljenim palestinskim
izbjeglicama do 1967. upravljao je Egipat, ali ga nije smatrao svojim teritorijem.
Zapadna obala do 1967. bila je pod Jordanom. Washingtonskim sporazumom iz
1993. i Kairskim sporazumom iz 1994. između Izraela i Palestinske oslobodilačke
organizacije, nad Gazom i područjem Jerihona na Zapadnoj obali ustanovljena je
palestinska samouprava. Ta samouprava kasnijim je sporazumima proširivana na
još neka do tada okupirana područja, ali je taj proces išao veoma teško.
Međunarodna zajednica ne priznaje izraelsku aneksiju Istočnoga Jeruzalema i
Golanske visoravni. Ona i dalje smatra da su te oblasti pod privremenom izraelskom
vojnom okupacijom.
dručju od 9. srpnja 2004, Međunarodni je sud ustanovio brojne dužnosti Izraela
kao okupacijske sile, koje on izgradnjom zida i na drugi način nije prestao kršiti.
Sve jednostrane aneksije dijelova toga područja, uključujući Istočni Jeruzalem, ni-
štave su. To područje u cjelini ostaje pod izraelskom okupacijom (paras. 73 – 78).
Izrael je kao okupant obvezan pravilima međunarodnoga humanitarnog prava iz
Haškoga pravilnika iz 1907. po običajnoj osnovi, te iz četvrte Ženevske konvencije iz
1949. kao njezina stranka (paras. 89 – 101). Izrael je također u pravnoj obvezi da na
okupiranom području i u odnosu na njegove stanovnike poštuje sve međunarodne
konvencije o ljudskim pravima, uključujući Konvenciju o djetetu iz 1989. (paras. 103
– 113, 124 – 128). On napose ima dužnost da na to područje ne naseljava izraelsko
stanovništvo.
h
Ratna bi se okupacija trebala razlikovati od prisutnosti stranih vojnih postrojbi,
uključujući tu i postrojbe UN-a, temeljem sporazuma s teritorijalnom državom.
U ovome drugom slučaju strana vojska ne vrši dužnosti okupanta i ne miješa se u
unutarnje poslove te države. Takav je npr. bio položaj postrojbi zapadnih Saveznika
koji su ostale u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1955. Samo je područje grada
Berlina ostalo tehnički pod okupacijom četiriju sila, i to sve do 1990. godine.
Ali pokatkad ta razlika u praksi nije toliko očita. Pristanak na boravak trupa pet
država članica Varšavskoga ugovora u Čehoslovačkoj bio je iznuđen od vlade te ze-
mlje u Moskvi nakon što je bila izvršena agresija 1968. Potom je sklopljen sporazum
o prisutnosti sovjetskih trupa s vladom Čehoslovačke koja se tada opravdano mogla
smatrati ovisnom o Moskvi, tj. „kvislinškom”.
U unutarnjem sukobu ratna je okupacija nezamisliva, osobito kada se pobunje-
nici bore protiv ustanovljene vlade za vlast nad čitavim državnim područjem. U
tim uvjetima svaka od strana u sukobu smatra područje koje je zaposjela svojim. I
oružana intervencija treće države u neki unutarnji sukob nakon što se razvio obično
ne dovodi do okupacije ako na području koje su zaposjele intervencionističke snage
ne vrše akte vlasti, tj. prava i dužnosti okupanta.
C. RATOVANJE NA MORU
§ 96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA
NA MORU
Bibliografija
OPPENHEIM, LAUTERPACH: International Law, Vol. 11, Seventh Edition, London, 1952,
pp. 457-515; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 213-258; Rudolf
CAPAR: Međunarodno pomorsko ratno pravo, Zagreb, 1988, 68 str; Axel LUTTENBERGER:
Pomorsko ratno pravo, Rijeka, 2008, 122 str.
1. Uvod. Neprijateljstva na moru, ako do njih dođe, čine cjelinu s kopnenim

ratovanjem i s ratom u zraku. Na njih se odnose sva primjenjiva pravna pravila
o ograničenjima ratovanja koja su obvezatna za sve strane u svim oružanim
sukobima (v. supra, §90, i infra §97). Ali u primjeni nekih od tih i drugih pravila
prava oružanih sukoba ima nekih posebnosti s obzirom na poseban prostor
(more) i objekte (brodove) kojima se vrše neprijateljstva. Neka se pravna pravila
odnose isključivo na ratovanje na moru i ona će biti predmetom ovoga odjeljka.
2. Izvori pomorskoga ratnoga prava. Pravna pravila o pomorskom rato-
vanju bila su najprije običajne naravi i razvijala su se napose u pomorskom
ratovanju europskih sila u 17. i 18. stoljeću. Od polovice 19. stoljeća otpočela
je njihova kodifikacija putem općih konvencija. Na Drugoj haškoj konferenciji
1907. usvojen je najveći broj tih konvencija za novi svjetski sukob.
Ali se 1907. nije moglo znati da će Prvi svjetski rat biti toliko dugotrajan
(trajao je malo dulje od četiri godine) i da će ratovanje na moru u totalnom
ratu kao glavni cilj imati podrivanje cjelokupne ekonomske moći neprijatelja.
To je dovelo do toga da su u dva svjetska rata sve zaraćene strane kršile neka od
važnih pravila pomorskoga ratovanja. Neka su od tih pravila unatoč tome ostala
na snazi, a za neka se druga danas može sumnjati jesu li još održiva, pogotovu
u uvjetima podmorničkoga ratovanja, zatim novih oružja poput magnetskih
mina, podmornica na nuklearni pogon, raketa srednjega i dugoga dometa koji-
ma se brodovi mogu uništavati s kopna te satelitskoga promatranja.
Konvencije za koje se smatra da odražavaju običajna pravila pomorskoga rato-
vanja jesu sljedeće:
•• Pariška pomorska deklaracija iz 1856,
•• Šesta haška konvencija iz 1907. o postupanju s neprijateljskim trgovačkim bro-
dovima pri izbijanju rata,
§ 96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU 877
•• Sedma haška konvencija (iz iste godine) o pretvaranju trgovačkih brodova u

ratne,
•• Osma haška konvencija o polaganju podmorskih automatskih mina na kontakt,
•• Deveta haška konvencija o bombardiranju po pomorskim snagama u vrijeme
rata,
•• Neka pravila iz Desete haške konvencije o prilagodbi načela iz Ženevske kon-
vencije iz 1906. na pomorski rat,
Neka pravila iz Jedanaeste haške konvencije o vršenju prava plijena u pomorskom
ratu (članci 1 – 4).
Neke druge haške konvencije iz 1907. odnose se na neutralnost i na pravo plijena u
pomorskom ratu i spomenut ćemo ih u idućim odjeljcima.
•• Unatoč naporima, između dva svjetska rata nije bilo usvajanja novih značajnijih
pravnih instrumenata o pomorskom ratovanju. Ali važni su sljedeći:
•• Washingtonski ugovor iz 1922. o upotrebi podmornica (i zagušljivih plinova).
Stranke su mu bile: Sjedinjene Američke Države, Britansko Carstvo, Italija i Ja-
pan, ali ga je Francuska odbila ratificirati;
•• Londonski protokol iz 1936. o pravilima podmorničkoga ratovanja, koji je po-
tvrdio pravila iz Washingtonskoga ugovora. Na početku Drugoga svjetskoga rata
u 1939. imao je pedesetak stranaka među kojima i Kraljevinu Jugoslaviju. Među
njima su bile sve glavne zaraćene strane (Sjedinjene Američke Države, Britanija,
Francuska, Japan, Njemačka, Italija i Sovjetski Savez).
•• Nakon 1945. usvojene su konvencije o humanitarnom pravu. Glede ratovanja na
moru napose su važne sljedeće:
•• Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca
oružanih snaga na moru iz 1949,
•• Protokol I. iz 1977, napose u člancima 8(b), 22. i 23.
Nakon Drugoga svjetskog rata pravi međunarodni oružani sukobi bili su
ograničenoga domašaja. Oni nisu bili usmjereni na to da u dugotrajnom rato-
vanju iscrpljuju ekonomsku snagu neprijatelja blokadom neprijateljske obale
podmorničkim snagama. Tek se kratkotrajni Falklandski rat 1982. odlikovao
spektakularnom bitkom pomorskih snaga. U Iračko-iranskom ratu 1980 – 1988
gađani su neutralni trgovački brodovi i tankeri raketama s obale. Nekoliko su
puta Sjedinjene Američke Države minirale ulaze u luke Sjevernoga Vijetnama
i Nikaragve, što se vršilo u kršenju prava na snazi.
U brojnim unutarnjim sukobima nije bilo dolazilo do značajnijih okršaja na
moru, jer su posrijedi bile države bez morske obale ili pobunjenici nisu raspo-
lagali ratnim brodovljem.
U Domovinskomu ratu u Hrvatskoj ostala su svjedočanstva bombardiranja op-
koljenoga Dubrovnika s kopna i s mora. U nekim drugim prilikama baterije hrvat-
skoga obalnog topništva bile su dovoljne da otjeraju brodove Jugoslavenske ratne
mornarice.
3. Brodovi u pomorskom ratovanju. (i) Uvod. Dok su u ratovanju na kopnu

glavni sudionici pojedinci kao ratnici, bilo da su organizirani u regularnim ili
neregularnim postrojbama (v. supra, §93, pod 4), ratovanje na moru vrši se s
pomoću brodova. I kao što se u kopnenom ratovanju sve osobe dijele na borce
i na civilno stanovništvo, temeljna je razlika u ratovanju na moru ona između
ratnih i trgovačkih brodova. Brodovi mogu pripadati zaraćenim stranama (bilo
vlastitoj ili savezničkoj ili neprijateljskoj) te neutralnim državama.
U pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvih značajnih
razlika glede imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u
teritorijalnome moru strane države. Naprotiv, u doba međunarodnoga oružanoga
sukoba postaje važna odlika ratnoga broda, premda se i ostali brodovi, pa i trgovač-
ki, mogu na svoju štetu s njime izjednačiti. To je npr. tako s neutralnim trgovačkim
brodovima kada prevoze oružane snage neke od zaraćenih strana ili ako plove u
konvoju pod pratnjom neprijateljskoga ratnog brodovlja.
(ii) Ratni brod.39 Prema općeusvojenoj definiciji, ratni brod mora ispunja-
vati više uvjeta. On (i) pripada oružanim snagama neke države, (ii) ima vanjske
oznake prema kojima se raspoznaje brod te državne pripadnosti (prema boji,
zastavi ratnoga broda, plamencu i komandnoj zastavi), (iii) pod zapovjedniš-
tvom je časnika koji je u službi vlade te države i čije je prezime upisano u odgo-
varajućem popisu vojnih osoba ili u drugomu dokumentu jednakoga značenja i
(iv) ima posadu podvrgnutu disciplini (stezi) regularnih oružanih snaga (članak
29. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982). Brod s tim značajkama ovlašten je
sudjelovati u neprijateljstvima na moru u međunarodnom oružanom sukobu.
Pariškom pomorskom deklaracijom iz 1856. napokon je postalo zabranjeno
korsarstvo (ili gusarstvo) kao oblik ratovanja koji se stoljećima prije toga smatrao
zakonitim. Bila je riječ o privatnim brodovima koje su njihovi vlasnici u doba rata
naoružali i opremali po ovlasti svoga ili stranoga vladara (lettres de marque). Podu-
zimali su akcije protiv neprijateljskih ratnih i trgovačkih brodova i plijenili su ih u
vlastitu korist. Od korsara i njihovih brodova valja razlikovati pirate koji su obični
morski razbojnici. Piratstvo je od pamtivijeka, pa sve do danas zabranjeno i pred-
stavlja međunarodni zločin.
Ni jedan brod ne može u isto vrijeme imati položaj ratnoga i trgovačkoga
broda. Ali svaka zaraćena strana može neki svoj trgovački brod pretvoriti u
ratni.
Mogućnost takva pretvaranja potvrđena je Sedmom haškom konvencijom iz
1907, koja zahtijeva da takav brod čim prije stekne sve kvalitete i oznake koje se traže
za ratni brod. Ali kratak tekst te Konvencije ostavlja mnoga pitanja neriješenima.
39
Vidi u Stojan NOVAKOVIĆ: „Pravno svojstvo ratnog broda sa osvrtom na Ženevske konven-
cije o pravu mora”, ZPFZ 1975, br. 2-4, str. 371-394.
Pitanje je može li se to pretvaranje izvršiti na otvorenome moru ili samo u unutar-

njim vodama ili teritorijalnom moru vlastite ili savezničke države. Sigurno je da se
ono ne smije izvršiti u luci ili u moru neutralne države. Ostalo je neriješeno i pitanje
može li se neki brod više puta naizmjence pretvarati u ratni i ponovo u trgovački.
4. Brodovi koji uživaju imunitet u oružanom sukobu. Prema općemu obi-
čajnom pravu potvrđenom konvencijama o kodifikaciji, više vrsta brodova, bilo
da su u javnom ili privatnom vlasništvu, uživaju imunitet sve dok se suzdržavaju
od čina štetnih za neprijatelja.
(i) To su prije svega vojni bolnički brodovi te potom bolnički brodovi koje
upotrebljavaju službeno priznata nacionalna društva Crvenoga križa bilo strana
u sukobu ili neke neutralne države. To su potom i mala plovila za priobalne
operacije spašavanja. Svi su ti brodovi obojeni bijelom bojom, a na svakoj strani
trupa i na vodoravnim površinama naslikani su znaci Crvenoga križa, kako bi
bili uočljivi s mora i iz zraka (članak 43(1). Druge ženevske konvencije iz 1949).
U slučaju borbe na nekom ratnomu brodu, brodske će se bolnice poštovati i
štedjeti koliko je to god moguće (članak 28. Druge ženevske konvencije iz 1949).
Ali je u suvremenim uvjetima bombardiranja brodova iz zraka i raketama dugoga
dometa teško zamisliti borbu na nekom ratnom brodu.
Propise o bolničkim brodovima predvidjela je najprije Deseta haška konvencija
iz 1907. (članci 1 – 8). U člancima 22 – 35. Druge ženevske konvencije iz 1949. ta su
pravila potvrđena i razrađena. Članci 22. i 23. Protokola I. iz 1977. proširuju dužnost
zbrinjavanja ranjenika, bolesnika i brodolomaca na tim brodovima i na civilne osobe.
Ako se zbrinuti civili nađu u vlasti neprijatelja, ne postaju ratni zarobljenici nego se
na njih primjenjuje Četvrta ženevska konvencija iz 1949. i taj Protokol.
Bolnički se brodovi ne smiju ni u kakvim okolnostima napadati niti uzaptiti.
Dužni su pružati pomoć svim ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima bez
obzira na državljanstvo, dakle i onima neprijateljske strane.
Bolničkom brodu koji se nađe u luci koja je pala u ruke neprijatelja odobrit
će se isplovljavanje. Ti brodovi ne smiju svojom prisutnošću ometati borbe. U
vrijeme i nakon pomorske bitke djeluju na vlastiti rizik. Neprijateljska strana
ima pravo njihove kontrole i pregleda. Ona na te brodove može ukrcati svoga
komesara ili neutralne promatrače. Ti se brodovi ne smiju koristiti tajnom ši-
from za svoje veze ili drugim komunikacijskim sredstvima. Uživaju slobodu
pristupa i boravka u neutralnim lukama.
(ii) Imunitet od uzapćenja nadalje uživaju brodovi namijenjeni isključivo
obalnom ribarstvu ili maloj lokalnoj plovidbi, potom brodovi kojima su povje-
reni vjerski, znanstveni ili humanitarni zadaci (članci 3. i 4. Jedanaeste haške
konvencije iz 1907). Ali će se to izuzeće prestati primjenjivati čim neki od tih
brodova na bilo koji način počne sudjelovati u neprijateljstvima.
(iii) Imunitet također uživaju brod-parlamentar (koji suprotnoj strani pre-

vozi pregovarača) te kartelni brod koji na temelju prethodnoga sporazuma su-
protnoj strani prevozi ratne zarobljenike radi razmjene ili obavlja evakuaciju
civilnoga stanovništva. Takav brod po pravilu plovi pod bijelom zastavom i
mora biti opskrbljen propusnicom (safe-conduct, sauf-conduit) koju izdaje ne-
prijateljska strana.
(iv) Nepovredivo je i poštansko dopisivanje neutralaca ili zaraćenih strana, bilo
da je javno ili privatno, a koje se nađe na uzapćenom neutralnom ili neprijateljskom
brodu (članci 1. i 2. Jedanaeste haške konvencije iz 1907). U oba svjetska rata ta se
obveza poštovala samo u odnosu na pisane pošiljke, ali ne i na one koje su sadržavale
novac, devize, dionice i sl., niti na pakete. Uz to su se sva ta pisma podvrgavala cen-
zuri. Kada se na uzapćenomu brodu nađu poštanske pošiljke, one se dalje otpremaju.
4. Položaj neprijateljskoga trgovačkog broda. (i) Indult za trgovačke bro-
dove. Šesta haška konvencija iz 1907. preporučila je svojim strankama da nepri-
jateljskim trgovačkim brodovima koji se u trenutku izbijanja neprijateljstava za-
teknu u njihovim lukama te brodovima koji napuste polaznu luku prije početka
rata, a uplove u njihovu luku, ne znajući da je nastupilo ratno stanje, dopuste da
odmah ili u roku koji odrede slobodno isplove s ispravama za slobodan prolaz
do luke odredišta, ili do luke koja će im biti naznačena (članak 1).
Prema toj Konvenciji država ne bi smjela uzaptiti ni neprijateljski trgovački
brod zatečen na moru koji ne zna za izbijanje rata jer je iz posljednje luke isplo-
vio prije njegova početka (članak 3).
U oba gornja slučaja brodovi mogu biti i zadržani uz obvezu vraćanja nakon rata
bez odštete ili se mogu oduzeti odmah uz odštetu.
Prije usvajanja te Konvencije indult se smatrao običajnim pravnim pravilom.
Danas ga je teško primijeniti s obzirom na to da države jedna drugoj ne objavljuju
rat i ne proglašuju ratno stanje. Uz to, danas su svi brodovi opskrbljeni bežičnim
vezama ili barem radioprijamnicima i teško bi se moglo dokazati da neki brod nije
znao za izbijanje neprijateljstava, uz priznanje ratnoga stanja ili bez tog priznanja.
(ii) Naoružavanje trgovačkih brodova. Za razliku od kopnenoga ratovanja,

neprijateljska privatna imovina u ratu na moru nije zaštićena. Pomorsko rato-
vanje oduvijek je imalo jako izražen ekonomski aspekt. Ako ga na otvorenome
moru ili u vodama pod suverenošću zaraćenih strana susretne ratni brod, ne-
prijateljski trgovački brod i teret koji prevozi nije zaštićen od uzapćenja i od
pljenidbe.
Ipak se do Prvoga svjetskoga rata strogo razlikovalo između neprijateljskoga
ratnoga i neprijateljskoga trgovačkog broda. Dok se onaj prvi mogao napasti i
uništiti, drugi je uživao imunitet od napada, ali je bio podložan uzapćenju i na
temelju presude pljenovnoga suda njegov je teret mogao biti zaplijenjen. On

je taj imunitet gubio jedino ako je uporno odbijao da se zaustavi ili se aktivno
suprotstavljao pretrazi i pljenidbi tereta, ili je sudjelovao u neprijateljstvima.
Sve se to bilo izmijenilo uvođenjem podmornica u pomorskom ratovanju.
Još prije Prvoga svjetskog rata Britanija je bila najavila da će svoje trgovačke
brodove opremati topovima i streljivom u svrhe samoobrane. Masovna nje-
mačka upotreba podmornica protiv neprijateljskih, ali povremeno i neutralnih
trgovačkih brodova, dovela je do lanca represalija i proturepresalija. To je bilo
dovelo do slabljenja, pa i do nestanka imuniteta trgovačkih brodova od nepri-
jateljskih napada.
Londonski protokol iz 1936. potvrdio je glede podmornica pravilo koje inače
obvezuje površinske ratne brodove. Prema tome Protokolu, ni podmornica ne
smije potopiti neprijateljski trgovački brod ili ga učiniti nesposobnim za plo-
vidbu ako prije toga nije na sigurno zbrinula putnike, posadu i brodske isprave.
Brodski se čamci smatraju sigurnim mjestom ako su vremenski uvjeti na moru
povoljni i uzimajući u obzir blizinu obale ili drugoga broda koji bi ih mogao
preuzeti. U drukčijim uvjetima podmornica ne bi smjela napasti i potopiti ne-
prijateljski trgovački brod, jer zbog svoga skučenoga prostora nije u stanju sama
zbrinuti njegove putnike i posadu.
Ali je Njemačka od samoga početka Drugoga svjetskoga rata vodila neogra-
ničen podmornički rat, u čemu su je slijedile Sjedinjene Američke Države u ratu
na Pacifiku, a i Britanija se prestala osvrtati na ograničenja iz Protokola iz 1936.
Otad se općenito smatra da se trgovački brodovi u ratu smiju naoružavati.
Naoružavanje samo po sebi ne bi bilo opravdanje za napad, ali su zaraćene stra-
ne u Prvomu i Drugomu svjetskom ratu nalagale svojim trgovačkim brodovima
da napadaju neprijateljske podmornice čim ih opaze. Time je njihovo naoru-
žanje prelazilo potrebe samoobrane i predstavljalo je prijetnju neprijateljskim
ratnim brodovima. Zbog svega toga bilo je došlo do radikalnih promjena u
neborbenom položaju trgovačkih brodova.
U idealnim uvjetima neprijateljski trgovački brod, bilo da je naoružan ili
ne, i danas bi uživao imunitet od napada ako se odazove pozivu da se zaustavi
radi pregleda i uzapćenja. Ako prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili
podmornicu, gubi pravo na taj imunitet i izlaže se potapanju. Samoobrana bi
bila opravdana (premda ne bi brod zaštitila od potapanja), ako je općenito po-
znato da neprijateljski ratni brodovi imaju naređenje da bez opomene napadaju
neprijateljske i neutralne trgovačke brodove.
Ali u svakomu slučaju otvaranje vatre na brodolomce u moru ili u čamcima
za spašavanje predstavlja međunarodni zločin.
U tome pogledu važna je presuda jednoga britanskoga vojnoga suda izrečena u

1945. u slučaju The Peleus. Sud je ustanovio krivnju zapovjednika njemačke pod-
mornice i dvojice njegovih podčinjenih za ubojstvo. Osudio ih je na smrt i kazna
je bila izvršena. Posada podmornice mitraljeskom je vatrom i granatama poubijala
preživjele članove posade potopljenoga grčkog trgovačkoga broda unajmljenog od
Britanije, koji su se držali za podrtinu broda. Sud je odbio navode obrane da je bila
riječ o izvršenju višega naređenja te da je zločin bio izvršen u stanju nužde, kako
bi se uklonili svi tragovi potapanja i time progon podmornice učinio neizvjesnijim.
5. Pitanje tzv. zabranjenih zona. Naveli smo već britansko proglašenje u Fal-
klandskom ratu 1982. „zabranjene zone” (TEZ – Total Exclusion Zone), široke 200
milja oko tih otoka, u kojoj je ta zemlja sve brodove i zrakoplove koji se u njoj nađu
bez izričitoga odobrenja njezina Ministarstva obrana smatrala neprijateljskima i
predmetom britanskoga napada (supra, §89 pod 4 (iv)). Ali to nije bio prvi takav
slučaj.
U veljači 1915. Njemačka je bila proglasila „ratnom zonom” morske prostore oko
britanskih otoka. U toj su zoni njezine podmornice bez upozorenja potapale svaki
neprijateljski trgovački brod, a opasnosti su bili izloženi i neutralni brodovi. Taj je
korak bio učinjen kao navodna mjera represalije na odluku Saveznika da u tome ratu
ne primjenjuju neratificiranu Londonsku deklaraciju iz 1909. Britanija i Francuska
na tu su njemačku mjeru odgovorile naređenjem svojim flotama da spriječe svaki
uvoz u Njemačku i izvoz iz nje.
I poslije izbijanja Drugoga svjetskog rata, ministri vanjskih poslova američkih
republika objavili su 3. listopada 1939. Panamsku deklaraciju. Tom su deklaracijom
proglasili „pojas neutralnosti” u Atlantiku određen geografskim koordinatama, ali
udaljen između 200 i 300 milja od američke obale, u kojemu su zabranili neprijatelj-
stva zaraćenih strana. Sve su one osim Kanade tada još bile neutralne u tome ratu.
Ali su sve zaraćene strane, uključujući i Britaniju, odbile priznati i poštovati taj pojas.
Također su u doba raketne krize u 1962. Sjedinjene Američke Države proglasile
„karantenu Kube”. U vodama otvorenoga mora u blizini te zemlje američki ratni
brodovi presretali su i pretraživali brodove na putu u Kubu da bi ustanovili prevoze
li „ofenzivnu vojnu opremu”.
Iz gornjega se vidi da su te zone proglašavane u doba rata i u doba mira s razli-
čitim svrhama.
Proglašavanje takvih zona, pogotovo ako im je namjera da u njima bez upo-
zorenja napadaju neprijateljske, čak i neutralne trgovačke brodove koji se u njima
zateknu, valja smatrati suprotnim međunarodnomu pravu. Ali bi se moglo smatrati
dopuštenom objavu nekih ratnih zona u kojima bi trgovački brodovi neutralnih
država bili izloženi povećanom ratnom riziku ako se u njima zateknu. Ipak i to bi
smjela biti samo iznimna mjera, ograničena vojnom potrebom i ne bi smjela zahva-
ćati velike prostore otvorenoga mora.
883
§ 97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU
Bibliografija
Natalino RONZITTI: „Le droit humanitaire applicable aux conflits armés en mer”, RCADI 1993,
tome 242, pp. 9-196.
1. Uvod. U jednom od prethodnih odjeljaka (supra, §90) izložili smo ogra-

ničenja ratovanja obvezatna u svim vrstama oružanih sukoba. Kako smo naveli,
riječ je pretežito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vrstama
oružanih sukoba, uključujući i snage UN-a ili međunarodne organizacije koja
djeluje po ovlasti Vijeća sigurnosti. Ta ograničenja jednako obvezuju i sve oru-
žane skupine u unutarnjemu sukobu, čak ako su i nepriznate.
Ratovanje na moru nije često u istinskim međunarodnim oružanim suko-
bima, a u onim nemeđunarodnima još je rjeđe. Ali ako neprijateljstva na moru
uslijede, na ovome ćemo mjestu prema istom redoslijedu izložiti neke poseb-
nosti u ograničenjima ratovanja koja inače vrijede za sve sukobe te neka ogra-
ničenja koja se primjenjuju samo na ratovanje na moru. Sustavno i dugotrajno
kršenje većine tih pravila povlači i odgovornost odnosne države i individualnu
kaznenu odgovornost pojedinaca počinitelja.
2. Brodolomci, članovi posade i putnici uzapćenoga trgovačkog broda.
Prema veoma staromu običajnom pravnom pravilu, zapovjednik broda je i u
doba mira dužan pružiti pomoć svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti
da bude izgubljena ako to može učiniti bez opasnosti za svoj brod, posadu ili
putnike.
Zapovjednik je broda dužan pružiti pomoć i brodu ili zrakoplovu u nevolji. Brod
u nevolji ima pravo potražiti i dobiti zaklon u bilo kojemu dijelu mora, uključujući
unutarnje vode obalne države, pa i neku njezinu luku zatvorenu za međunarodni
promet.
U oružanim sukobima, bilo međunarodnim ili nemeđunarodnima, gornje
načelo glede dužnosti spašavanja brodolomaca primjenjuje se uz neke poseb-
nosti. U tim sukobima brodolomci su vojne ili civilne osobe koje se nalaze u
opasnosti na moru ili u drugim vodama zbog nesreće koja je snašla njih ili brod
ili zrakoplov na kojemu se nalaze, ali koje se suzdržavaju od svakog neprijatelj-
skoga čina. Pod uvjetom da se i dalje suzdržavaju od svakoga neprijateljskoga
čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja, sve dok ne
steknu neki drugi položaj (članak 8(b). Protokola I. iz 1977).
Ovisno o svome zdravstvenom stanju, brodolomac može nakon spašavanja
uživati zaštitu kao ranjenik ili kao bolesnik. Ako nije ni jedno ni drugo, ili nakon
što bude izliječen, njegov daljnji položaj ovisi o tome je li borac ili je civil, i je
li ga spasio brod njegove državne pripadnosti ili saveznički, ili neprijateljski, ili
napokon neutralni trgovački ili ratni brod.
h
Na ovomu mjestu valja navesti da su članovi posade uzapćenoga neprijatelj-
skog trgovačkog broda, uključujući njegova zapovjednika, te pilote i vježbenike
trgovačke mornarice, kao i posada civilnoga zrakoplovstva neprijateljske države,
ratni zarobljenici ako ne uživaju povoljniji postupak temeljem drugih propisa
međunarodnoga prava (članak 4(5). Treće ženevske konvencije iz 1949).
Položaj ratnih zarobljenika uživaju i članovi posade neutralnoga trgovačkoga
broda ako je taj brod uzapćen zbog oružane pomoći neprijatelju, prenošenja
obavještajnih podataka u korist neprijatelja ili je prevozio neprijateljske po-
strojbe.
3. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebu
oružja. Među perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskoga ratova-
nja jesu i slučajevi ako bi ratni brod u svrhu navodne predaje obustavio vatru i
spustio ratnu zastavu ili istaknuo bijelu zastavu, a zatim ponovo otvorio vatru
ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i odgovorio vatrom, potom
dao znak da se predaje i onda ponovo otvorio vatru na ratni brod.
Neke se druge metode ratovanja na kopnu smatraju perfidijom, a u ratova-
nju na moru ratna su lukavstva i kao takve dopuštene. Ne smatra se zabra-
njenom upotreba lažne zastave (zastava trgovačke mornarice vlastite države,
neprijateljska zastava ili čak zastava neutralne države) ili prerušavanje ratnoga
broda u neprijateljski ili neutralni trgovački brod. Ali se vlastita ratna zastava
mora uvijek istaknuti pred otpočinjanje napada.
Da bi izbjegli uzapćenje, u oba svjetska rata trgovački brodovi zaraćenih strana

pokatkad su isticali zastave neutralnih država. Neutralne su države protiv takve
prakse opravdano protestirale.
Ali je u svim uvjetima zabranjeno zloupotrijebiti boju i oznake bolničkoga

broda i zaštićeni znak.
4. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte. Tu u prvom redu spadaju
neka ograničenja u bombardiranju obale s ratnih brodova. Još u 19. stoljeću u
tome pogledu nije bilo nikakvih pravnih ograničenja.
Deveta haška konvencija iz 1907. o bombardiranju po pomorskim snagama
u vrijeme rata propisala je neka pravna pravila, od kojih ona osnovna i danas
čine dio općega običajnoga prava na snazi.
§ 97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU 885
Zabranjeno je bombardirati po pomorskim snagama nebranjene luke, gra-

dove, sela, naselja ili zgrada. Mjesto se smatra nebranjenim čak ako se ispred
luke nalaze usidrene automatske kontaktne mine.
Ali i u nebranjenim mjestima dopušteno je bombardirati vojne utvrde, vojne
ili mornaričke ustanove, spremišta oružja ili ratnoga materijala, radionice ili
uređaje koji mogu koristiti potrebama neprijateljske ratne mornarice ili vojske
te ratne brodove koji se nalaze u luci.
Pod uređaje koji mogu koristiti neprijatelju mogu se uz ostale podvesti i svjeti-
onici, radiofarovi te zrakoplovna navigacijska signalna postrojenja.
Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik je ratnoga
broda dužan prije bombardiranja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im
dovoljan rok za evakuaciju civilnoga stanovništva.
Kao uvjet bombardiranja Konvencija još predviđa da mjesne vlasti nisu same
uništile objekte koji mogu koristiti neprijatelju u roku koji im je dao zapovjednik
ratnoga broda. Tu je odredbu teško izvršiti.
Konvencija, napokon, dopušta bombardiranje nebranjenoga mjesta ako se mje-
sne vlasti odbiju pokoriti zahtjevu za rekvizicijama živežnih namirnica i zaliha za
udovoljavanje trenutačnim potrebama pomorskih snaga koje se nalaze ispred mje-
sta. S obzirom na to da se u dva svjetska rata taj propis nije primjenjivao i da bi
njegovo izvršenje predstavljalo kolektivnu kaznu stanovništvu mjesta u pitanju (a što
Pravilnik iz 1907. inače izričito zabranjuje), danas ga treba smatrati zabranjenim.40
O zabrani napadanja u pomorskomu ratu bolničkih brodova, brodova-parla-
mentara, kartelnih brodova, onih namijenjenih isključivo obalnom ribarstvu ili
maloj lokalnoj plovidbi te napokon brodova kojima su povjereni vjerski, znan-
stveni ili humanitarni zadaci, već je bilo riječi (supra, §96 pod 4 (iii)). Naravno,
u pomorskom ratovanju zabranjeno je napadati sve sanitetske i druge objekte
koji su zaštićeni i u kopnenom ratovanju.
Ostaje nam na koncu pitanje uništavanja podmorskih kabela i cjevovoda. Smatra
se da u tom području i danas vrijede načela iz Pariške konvencije o zaštiti podmor-
skih kabela iz 1884, iako ona u članku 15. predviđa da njezine odredbe neće ograni-
čavati slobodu akcije zaraćenih strana u neprijateljstvima. Premda je ta Konvencija
donesena radi zaštite podmorskih kabela namijenjenih prijenosu vijesti putem te-
legrafa, danas su od većega značenja kabeli za prijenos električne energije te napose
cjevovodi za prijevoz nafte i plina.
Haški pravilnik iz 1907. u članku 54. predviđa da se podmorski kabeli koji po-
vezuju neko okupirano područje s neutralnom državom neće zaplijeniti ili uništiti,
40
U tome se smislu izjašnjava i Rudolf CAPAR: Međunarodno pomorsko ratno pravo, Zagreb,
1988, str. 22.
osim u krajnjoj nuždi. Ali kada nastupi mir, oni se moraju vratiti i mora se urediti
odšteta. U Drugome svjetskom ratu to se ograničenje nije poštovalo. Valja istaknuti
da to važno pitanje nije dovoljno uređeno postojećim pravnim propisima.
5. Zabranjene vrste oružja. I sve vrste oružja koje su zabranjene u ratova-

nju općenito zabranjene su i u pomorskom ratovanju poput otrova i otrovnoga
oružja, oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima nanosi ozljede ne-
prijatelju, napalma, zasljepljujućega laserskog oružja i dr. (v. supra, §90 pod 4).
Ali za slučaj neprijateljstava na moru najbitnije je urediti način upotrebe
mina i torpeda za uništavanje neprijateljskih brodova. U pomorskom se rato-
vanju upotrebljavaju različite vrste mina (kontaktne, dirigirane s obale, one po-
ložene na morsko dno koje reagiraju na prisutnost broda, usidrene i plutajuće).
Cilj je tih odredaba zaštita slobode komunikacija i pomorske trgovine opće-
nito te poštovanje načela da se trgovački brodovi, a napose oni neutralni, neće
napadati bez upozorenja.
Osma haška konvencija o polaganju podmorskih automatskih mina na kon-
takt iz 1907. u načelu ovlašćuje polaganje usidrenih mina, ali ne i onih na kojima
je zaraćena strana koja ih je položila izgubila kontrolu.
U tu svrhu zabranjeno je postavljati (i) neusidrene mine, osim ako su izrađe-
ne tako da postaju neškodljive najviše jedan sat nakon što se nad njima izgubi
kontrola, (ii) usidrene mine koje ne postaju neškodljive nakon što se otkvače od
sidra te (iii) upotreba torpeda koji ne postaju neškodljivi (tj. ne potonu) nakon
što promaše cilj (članak 1).
Osobito je zabranjeno postavljati automatske kontaktne mine ispred protiv-
ničkih obala i luka s jedinim ciljem sprječavanja trgovačke plovidbe (članak 2).
Naime, u trgovačkim komunikacijama sa svakom od zaraćenih strana legitimne
interese imaju sve neutralne države (o blokadi vidi infra, §100, pod 8). Ta se
zabrana a fortiori odnosi na postavljanje mina ispred neutralnih luka, tj. ispred
luka države s kojom država koja ih je postavila nije u ratu.
Osma haška konvencija propisuje i druga pravila koja se mogu smatrati dijelom
općega običajnoga prava danas na snazi, bilo za međunarodni ili nemeđunarodni
oružani sukob. Kada se upotrebljavaju usidrene automatske mine na kontakt, moraju
se poduzeti sve moguće mjere opreza radi sigurnosti miroljubive plovidbe. Zaraćene
su se strane obvezale da će se pobrinuti, kad god je to moguće, da te mine postanu
neškodljive nakon isteka ograničenoga vremena. Ako izgube nadzor nad minama,
one su dužne upozoriti vlade ostalih država na zone opasnosti (članak 3).
Svaka neutralna država koja postavlja te mine ispred svojih obala mora poštovati
ista pravila i iste mjere opreza. Ona je prethodno dužna diplomatskim putem objaviti
trećim državama prostore u kojima su te mine postavljene (članak 4).
§ 97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU 887
Na koncu rata svaka će država ukloniti mine koje je postavila u svojim vodama.
Ako je jedna zaraćena strana postavila te mine u vodama druge, o tome će joj pružiti
sve obavijesti i potom će svaka od njih ukloniti mine u svojim vodama (članak 5).
h
Međunarodni se sud u Den Haagu dva puta izjašnjavao o minama i minskim
poljima premda je to u oba slučaja bilo izvan konteksta međunarodnoga oružanog
sukoba.
U listopadu 1946. u teritorijalnome moru Albanije u Krfskom tjesnacu eskadra
britanskih ratnih brodova naletjela je na mine. Četrdeset i četiri britanska časnika i
mornara poginuli su, a četrdeset i dvoje ih je bilo ranjeno. Godine 1947. Britanija je
bila podnijela tužbu Međunarodnomu sudu na temelju preporuke Vijeća sigurnosti
UN-a. Kako tada Albanija nije imala ratnu mornaricu, Britanija je u postupku tvrdila
da su te mine njemačke proizvodnje u albanske vode postavili jugoslavenski ratni
brodovi Mljet i Meljine, o čemu je pred Sudom svjedočio odbjegli jugoslavenski
mornarički časnik Karel Kovačič. On je navodno bio svjedokom ukrcavanja tih mina
na spomenute brodove u šibenskoj luci. Sud, međutim, nije smatrao da je Britanija
u tome postupku dovoljno dokazala umiješanost Jugoslavije.
U presudi o Sporu o Krfskom tjesnacu od 9. travnja 1949, Sud je zaključio da se
polaganje tih mina nije moglo obaviti bez znanje albanske vlade. „Obveze koje se
nameću albanskim vlastima, a u interesu plovidbe općenito, sastojale su se u notifi-
ciranju postojanja minskoga polja u albanskim teritorijalnim vodama, i u upozore-
nju britanskih brodova koji su se približavali o neposrednoj opasnosti kojoj su bili
izloženi u tome minskom polju...”.
Sud je utvrdio da se ta obveza navodno ne zasniva na Osmoj haškoj konvenciji
iz 1907, koja je primjenjiva u doba rata, „... nego na izvjesnim općim i jasno prihva-
ćenim načelima, poput elementarnih obzira čovječnosti, koji su jači u doba mira
negoli u doba rata; na načelu slobode pomorskih komunikacija; te na obvezi svake
države da svjesno ne dopusti da se njezin teritorij koristi za čine suprotne pravima
ostalih država.” (p. 22).
U sporu Nikaragve i Sjedinjenih Američkih Država Sud je ustanovio da je kon-
cem 1983. ili početkom 1984. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ovlastio
jednu državnu agenciju svoje zemlje da položi mine u nekoliko nikaragvanskih luka
ili blizu njih. Ali ni prije, a ni nakon postavljanja tih mina vlada te zemlje nije dala
nikakvo javno i službeno upozorenje brodovima o postojanju i lokaciji tih mina.
Zbog toga je bilo ozljeda ljudi i materijalne štete, zbog čega se osiguranje brodova
povećalo.
U presudi o Vojnim i paravojnim djelatnostima u i oko Nikaragve od 27. lipnja
1986, Međunarodni je sud ustanovio da su Sjedinjene Američke Države prekršile
članke 3. i 4. Osme haške konvencije, i dodao: „... postavljanje mina od neke države
u doba mira u unutrašnjim ili teritorijalnim vodama druge, protupravni je čin; uz
to, ako neka država postavlja mine u bilo koje vode u kojima brodovi neke druge
države imaju pravo pristupa ili prolaska, a da ne izda upozorenje ili notifikaciju, ne
obazirući se na sigurnost miroljubive plovidbe, ta država krši načela humanitarnoga
prava na kojima počivaju specifične odredbe Konvencije br. VIII. iz 1907. Ta je načela
Sud izrazio u sporu o Krfskom tjesnacu...” (p. 112, para. 215).
Vrijednost je toga sudskoga iskaza u tome što se odnosi na polaganje mina u bilo
kojoj vrsti oružanoga sukoba, u slučaju nedopuštene intervencije treće države, pa i
izvan konteksta sukoba ili intervencije.
Ali sama Osma haška konvencija odnosi se samo na automatske mine na kontakt.
Njezin je članak 1. danas teško primijeniti s obzirom npr. na mogućnost postavljanja
mina iz podmornica.
889
D. NEUTRALNOST U RATU
§ 98. POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I
„NEUTRALIZMA”
Bibliografija
Charles CHAUMONT: „Nations Unies et neutralité”, RCADI 1956, tome 89, pp. 5-59; Davorin
RUDOLF: Neutralnost i paksaktivnost, međunarodnopravni aspekti, Split, 1978, 267 str.; Charles
ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 373-391; M. TORELLI: „La neutralité en
question”, Revue générate de droit international public, 1992, pp. 5-43.
1. Uvod. U prethodnim izlaganjima opširno smo raspravljali o ozbiljnim

teškoćama u primjeni prava neutralnosti u oružanim sukobima nakon 1945.
godine (supra, §§89. i 92). Iako još ne glede same neutralnosti, u primjeni svih
pravnih pravila koja se na nju odnose teškoće su bile izbile već u Prvome svjet-
skom ratu, i to s obzirom na njegove značajke totalnoga rata. Ali razvoj sustava
kolektivne sigurnosti i zabrana rata koja je uslijedila učinili su neutralnost u
ratu najzamršenijim pitanjem međunarodnoga prava kakvo je danas na snazi.
Kako smo prije naglasili, neutralnost postaje mogućom kada nastane ratno
stanje između dviju ili više zaraćenih država.
To znači da formalne neutralnosti trećih država nema u unutarnjim, tj. „nemeđu-
narodnim” oružanim sukobima (osim ako treće države priznaju ustanike). Neutral-
nosti nema ni u nepriznatim međunarodnim sukobima (uključujući nedopuštenu
oružanu intervenciju neke države u drugoj). Praktično nje nema ni u slučajevima
strane okupacije područja neke države, napose ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav
otpor.
Napokon, u oslobodilačkim ratovima protiv kolonijalne dominacije i rasističkih
režima nakon 1945, brojne su treće države bile pružale tim ratovima političku po-
dršku priznanjem odgovarajućih pokreta koji su ih vodili. Ali ni u tim ratovima nije
bilo prakse proglašenja neutralnosti trećih država, npr. u odnosu na rat u Alžiru
(1954 – 1962) (v. supra, §36, pod 4).
Stoga neutralnost ne nastaje čak ni u svim onim oružanim sukobima koji se
danas smatraju „međunarodnima” (v. supra, §89, pod 4 (i)).
I nakon što Vijeće sigurnosti UN-a, na temelju glave VII. Povelje, propiše
neke nevojne sankcije protiv neke države ili povede oružanu akciju ili samo
mirovne operacije, članice UN-a u takvomu mogućem oružanom sukobu ne
mogu biti neutralne.
Neki pisci s manje ili više opravdanja smatraju da je klasična neutralnost i

danas moguća u sukobu u kojem Vijeće sigurnosti nije poduzelo nikakvu akciju,
ili barem sve dok ono takvu akciju ne poduzme. Ali su nakon Drugoga svjetskog
rata bili brojniji pisci koji su smatrali da je neutralnost nespojiva s pravnim
sustavom UN-a.
Uz sve gore navedeno, već se na početku Drugoga svjetskoga rata počeo ra-
zvodnjavati sam pojam neutralnosti, shvaćene kao skupine precizno određenih
prava i dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u njihovim uzajamnim odnosima.
Dolazilo je do proglašenja „nezaraćenosti”, a u doba hladnoga rata nakon 1945.
nastao je brojan pokret nesvrstanih država. O tome će u nastavku biti više riječi.
Unatoč navedenome, ne bismo se usudili tvrditi da je neutralnost kao institut
pozitivnoga ratnoga prava sasvim prestala postojati ili da je postala nemogućom
u praksi. U prvomu Zaljevskom ratu između Iraka i Irana počevši od 1980. ona
je stvarno postojala sve dok Vijeće sigurnosti nije 1987. poduzelo odgovarajuće
mjere. Taj institut danas stoji da tako kažemo „u pričuvi”. Ali već nakon zabrane
rata Briand-Kelloggovim paktom iz 1928, on više nema ono značenje kakvo je
imalo od 17. stoljeća pa do tada.
Ovdje valja dodati još neke važne činjenice. U svjetskim ratovima koji za-
hvaćaju praktično sve dijelove svijeta, pravni propisi o neutralnosti u ratu na
kopnu gotovo su jednako važni kao i oni na moru. Ali kad je riječ o lokalnim i
regionalnim sukobima koji se vode samo na kopnu, propisi o neutralnosti pri-
mjenjuju se samo između susjednih država, i uz to mogu biti važni za velesile
s globalnim interesima.
Tako su npr. malo koju europsku ili azijsku državu zanimali rat između Paragvaja
i Bolivije u oblasti Chaco (1932 – 1935) ili rat između Perua i Kolumbije u pokrajini
Leticia (1932 – 1934), koji su bili uspješno okončani posredovanjem Lige naroda.
Ako se takvi ratovi vode isključivo na kopnu, proglašenje neutralnosti udaljenih
država nije ni od kakve praktične važnosti.
Stanje je različito kada se čak i lokalni međunarodni sukob vodi i na morskim

prostorima i kada on zahvati dijelove mora važne za međunarodni promet i
trgovinu, poput spomenutog Iračko-iranskoga rata. Stoga pravna pravila o ne-
utralnosti na moru mogu u svako doba postati iznimno važnima, napose ako
izostane intervencija Vijeća sigurnosti UN-a.
S druge strane, povijest pomorskoga ratovanja upozorava na to da stroga
primjena pravila o neutralnosti na moru ovisi o ukupnom odnosu snaga u svi-
jetu. Važno je jesu li vodeće pomorske sile svijeta u nekomu sukobu zaraćene
strane (npr. u dva svjetska rata) ili su one u odnosu na njega neutralne (npr. u
spomenutom Iračko-iranskomu ratu između 1980 – 1986).
§ 98. POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I „NEUTRALIZMA” 891
Čini nam se da će suvremenom čitatelju pravna pravila o neutralnosti biti

najjasnija ako ih opišemo u razvoju općih političkih i pravnih odnosa.
2. Klasična neutralnost u ratu. Još dok se otpočinjanje i vođenje rata sma-
tralo izljevom suverenosti svake države, međunarodno je pravo nastojalo pro-
pisati precizna pravila primjenom kojih nije smjelo biti dvojbe glede položaja
bilo koje države svijeta u odnosu na neki rat.
Među tim propisima bili su oni iz Treće haške konvencije o otpočinjanju nepri-
jateljstava, iz 1907. Cilj te Konvencije bio je utvrđivanje trenutka nastanka ratnoga
stanja između zaraćenih strana kao i nastanka stanja neutralnosti za sve ostale dr-
žave (v. supra, §92, pod 2).
Svaka je država tada mogla nekoj drugoj objaviti rat i svaka se treća država
mogla priključiti nekoj od zaraćenih strana, bilo na početku neprijateljstava ili
u nekomu kasnijem trenutku.
Tako su Italija i Sjedinjene Američke Države bile neutralne na samomu početku
Prvoga svjetskog rata. Italija je bila stupila u taj rat na strani Saveznika 24. svibnja
1915, nakon što su joj Londonskim sporazumom iz te godine oni obećali veće teri-
torije u Južnom Tirolu, Istri, Hrvatskom i Slovenskom primorju i u Dalmaciji nego
što su to mogle učiniti Centralne sile. Sjedinjene Američke Države su bile objavile
rat Centralnim silama tek 6. travnja 1917, zbog njemačkoga potapanja više putničkih
i mnogih neutralnih trgovačkih brodova u podmorničkom ratu bez prethodnog
upozorenja i bez spašavanja putnika i posade.
Ali sve dok to ne učine, treće su države bile u pravnoj obvezi primjenjivati
pravila o neutralnosti u njihovoj ukupnosti. Ta su pravila, poput samih pravilâ
ratnoga prava, bila pretežito imperativne naravi. A ona nisu samo štitila neutral-
ne države u ratu nego su im nametala i znatne obveze i ograničenja u ponašanju.
Od prava na rat bile su izuzetak trajno neutralne države poput Švicarske, a do
1914. još i Belgije i Luksemburga. One su se putem ugovorâ unaprijed obvezale
da će u svim ratovima biti neutralne. Ali su ostale države stranke tih ugovora,
koje su im zajamčile trajnu neutralnost, također prihvatile obvezu da te države
neće napadati i da će njihovu neutralnost braniti od mogućih napada. Njemačka
je kao jamac trajne neutralnosti Belgije i Luksemburga bila pogazila tu obvezu
napadom na te dvije zemlje na početku Prvoga svjetskog rata.
Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji 1907. bilo je usvojeno više konvencija
koje su kodificirale pravila o neutralnosti u ratu. Među njima su najznačajnije: Peta
konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu te
Trinaesta konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju pomorskoga
rata. Pariška pomorska deklaracija iz 1856. te neke druge haške konvencije iz 1907.
uređuju, uz ostalo, važna pitanja glede položaja neutralnih trgovačkih brodova i pra-
va uzapćenja tih brodova i robe koju prevoze u pomorskomu ratu. Te ćemo propise
navoditi u odjeljcima kako slijede.
Neutralnost u ratu u svojoj ukupnosti predviđa složen splet prava i odgova-

rajućih dužnosti, i to neutralaca u odnosu na zaraćene strane i zaraćenih strana
u odnosu na njih. Ta prava i dužnosti nisu sasvim simetrični, ali se shematski
mogu opisati na sljedeći način.41
(i) Opće dužnosti neutralaca u odnosu na sve zaraćene strane jesu sljedeće.
(a) Suzdržavanje. Neutralna država ne smije pružati pomoć ni jednoj zara-
ćenoj strani. Ona ih naročito ne smije pomagati oružanim postrojbama,
davati ili garantirati im zajmove ili na svome području pružati zaklon od
neprijateljstava njihovim oružanim snagama i ratnim brodovima.
(b) Prevencija. Na svome području i u morskim prostorima pod svojom
suverenošću neutralna je država dužna spriječiti djelatnosti zaraćenih
strana poput novačenja vojnika, obavljanja priprema za neprijateljstva
ili ratnih djelatnosti.
(c) Trpljenje (acquiescence – podrazumijevani pristanak). Neutralna je dr-
žava dužna priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv trgovačkih
djelatnosti njezinih fizičkih i pravnih osoba ako su ti njihovi akti u skladu
s ratnim pravom. Tu npr. spada uzapćenje trgovačkih brodova pod za-
stavom neutralne države ako prevoze kontrabandu, probijaju blokadu ili
pružaju protuneutralnu pomoć te priznavanje presuda pljenovnih sudova
zaraćenih strana kojima se takav brod i teret koji prevozi plijene.
(ii) Na sličan se način i dužnosti zaraćenih strana u odnosu na neutralne
države mogu opisati kako slijedi.
(a) Suzdržavanje. Protivničke strane u sukobu dužne su se suzdržati od bilo
kakvih vojnih djelatnosti na teritoriju, u vodama i u zračnomu prostoru
neutralne države. Ni jedna od njih ne smije ometati ili sprječavati trgovi-
nu i druge oblike suradnje neutralne države s neprijateljem koji su prema
ratnomu pravu dopušteni. A ako ratno pravo ne predviđa drukčije, ti se
odnosi ravnaju prema međunarodnom pravu primjenjivom u doba mira.
(b) Prevencija. Svaka zaraćena strana dužna je na svome području spriječiti
kršenje pravâ diplomatskih predstavnika i zlostavljanje građanâ neutral-
ne države. Ona ima istu dužnost i na neprijateljskomu području koje je
okupirala.
(c) Trpljenje. Zaraćena strana dužna je trpjeti interniranje na neutralnom
području neprijateljskih trupa koje su tamo dobile utočište do konca rata
ako su prethodno razoružane ili boravak neprijateljskih ratnih brodova u
41
Cf., STARKE’S International Law, Eleventh Edition, I. A. Shearer, London 1994, pp. 526-528; S.
K. KAPOOR: International Law, Eleventh Edition, Allahabad, 1996, (India), 1996, pp. 692-694.
neutralnoj luci uza stroga ograničenja koja nameću pravila o neutralnosti

u pomorskome ratu.
Gornji je prikaz shematski, a detaljnije propise prava neutralnosti izložit
ćemo u produžetku. Ako neka zaraćena strana grubo prekrši svoje dužnosti
prema neutralnoj državi i iz toga kršenja proiziđe šteta, neutralna država ima u
načelu pravo na novčanu nadoknadu. Jednako je i ako neutralna država prekrši
svoje dužnosti prema nekoj zaraćenoj strani.
To je načelo bilo priznato u slučaju Alabama. U presudi iz 1872. Arbitražni je
tribunal bio dosudio Sjedinjenim Američkim Državama svotu od 15 500 000 dolara
u zlatu kao nadoknadu zbog toga jer Britanija nije u svojim brodogradilištima sprije-
čila gradnju i opremanje ratnih brodova za račun Južnjačke konfederacije. Britanija
tu nije bila izvršila svoje obveze neutralne sile u građanskomu ratu, u kojemu je
Južnjačku konfederaciju bila priznala zaraćenom stranom.
Ako neutralni trgovački brod prevozi kontrabandu ili pokuša probiti blo-
kadu, ili pruža protuneutralnu pomoć, ratni brod zaraćene strane može ga
uzaptiti, a odlukom pljenovnoga suda te zemlje brod i roba na njemu mogu se
konfiscirati. Ali u slučaju upornoga i gruboga kršenja obveza o neutralnosti,
najteža je mjera stupanje u rat protiv države kršiteljice.
3. „Nezaraćenost” i nesvrstanost. Pravila o neutralnosti u ratu, a napose
ono o suzdržavanju uza strogu nepristranost neutralnih država prema objema
zaraćenim stranama počela su slabiti nakon što je Briand-Kelloggovim paktom
iz 1928. sam rat postao zabranjen. Premda to u njegovu kratkom tekstu nije bilo
izričito predviđeno, smatralo se da država koja prekrši svoje preuzete obveze
i izvrši agresiju protiv neke druge države time sama sebe lišava zaštite koju joj
zabrana iz toga Pakta pruža. U takvim uvjetima počelo je prevladavati političko
uvjerenje da je neutralnost u odnosu na žrtvu agresije nemoralna.
Nezaraćenost. Ali su na početku Drugoga svjetskoga rata i neke fašističke
sile proglašavale „nezaraćenost” u tome ratu, i osim što neko vrijeme nisu ak-
tivno sudjelovale u neprijateljstvima, nisu se suzdržavale od pomaganja svojim
političkim saveznicima na svaki drugi način.
Izraz „nezaraćenost” za stanje između zaraćenosti i neutralnosti prva je bila
upotrijebila diplomacija fašističke Italije. Poslije njemačkog napada na Poljsku i obja-
ve rata Britanije i Francuske Njemačkoj na početku rujna 1939, gotovo sve ostale
europske države požurile su se da u tome ratu proglase svoju strogu neutralnost. Ali
do njegova konca neutralnost su u Europi uspjele održati samo Švicarska, Švedska i
Portugal. Mnoge druge od tih zemalja postale su kasnije žrtvama nacističke agresije,
poput npr. Kraljevine Jugoslavije.
Italija je u to doba bila proglasila „nezaraćenost”, zadržavajući sve političke i gos-
podarske veze s Njemačkom s kojom je bila u savezništvu. Ali pred ulazak Nijemaca
u Pariz, fašistički diktator Mussolini nije htio propustiti priliku da ugrabi dio plijena
i 10. lipnja 1940. navijestio je rat Francuskoj. I fašistička je Španjolska bila zauzela
sličan stav, s time da je poslije njemačkoga napada na Sovjetski Savez ona tamo čak
poslala svoju „Plavu diviziju”. Ali nakon poraza kod Staljingrada ona je svoje snage
od tamo povukla i počela se okretati strogoj neutralnosti.
I Sjedinjene Američke Države su na početku Drugoga svjetskoga rata prošle
kroz sličan razvoj. Nakon pada Francuske isporučile su Britaniji pedeset torpiljarki,
a u ožujku 1941. u toj je zemlji bio usvojen Zakon o zajmu i najmu. Tim zakonom
predsjednik je bio ovlašten da isporučuje ratni materijal svakoj zaraćenoj strani ako
ocijeni da je to u interesu obrane Sjedinjenih Američkih Država. Tako je već poslije
njemačkog napada u lipnju 1941. ta zemlja počela isporučivati pomoć i Sovjetskom
Savezu premda je sama stupila u rat tek 8 prosinca te godine sutradan poslije japan-
skog napada na Pearl Harbor.
I u oružanim sukobima nakon 1945, u kojima Vijeće sigurnosti UN-a nije
poduzimalo nikakve akcije, „nezaraćenost” je kao stvarna praksa prevladala
nad strogom neutralnošću, iako ne pod tim imenom. Ali njezin sadržaj nije do
danas kodificiran pravnim pravilima. To je donijelo velike dvojbe glede obveza
država koje u nekomu sukobu u suvremenim uvjetima ne sudjeluju. O tome će
biti više riječi u nastavku.
Neutralizam, nesvrstanost. U doba hladnoga rata između Istoka i Zapada,
a u vrijeme pasivnosti sustava UN-a, države koje su sklapale vojne saveze o
kolektivnoj samoobrani poput NATO-a i Varšavskoga pakta, unaprijed su se
odricale od neutralnosti u nekome mogućem sukobu. Ako bi neka članica ta-
kvoga saveza postala žrtvom agresije, agresor bi se trebao naći u ratnom stanju
sa svim ostalim strankama tih ugovora.
U pedesetim godinama 20. stoljeća nastali su politički pojmovi „neutralizma”
i „nesvrstanosti”. Tu, međutim, nije bila riječ ni o kakvom pravno definiranom
položaju država koje su slijedile takvu politiku u odnosu na oružane sukobe,
niti o njihovim ugovornim obvezama. Te su države odbijale stupiti u neki od
blokova. Time su one odbijale sudjelovati u hladnomu ratu, ali su o svakom
pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka. Većina njih, iako ne
sve, odbijala je da na svome području dopusti ustanovljenje stranih vojnih baza.
4. Neutralnost i sustav UN-a. (i) Kolektivne akcije UN-a i države članice.
Ako Vijeće sigurnosti u povodu nekoga sukoba poduzme akciju na temelju Gla-
ve VII. Povelje, neutralnost svih država članica UN-a postaje neodrživom. To
su danas praktično sve neovisne države svijeta.
To proizlazi iz sljedećih pravnih obveza koje su sve države članice unaprijed
preuzele Poveljom UN-a:
(1) Prema članku 2(5). sve članice daju Organizaciji punu pomoć u svakoj akciji
koju ona poduzme u skladu s Poveljom i suzdržavaju se od pomaganja države
protiv koje UN poduzima preventivnu ili prisilnu akciju.
(2) Prema članku 25, članovi UN-a unaprijed su suglasni da prihvate i izvršavaju
odluke Vijeća sigurnosti u skladu s Poveljom. To znači da ako Vijeće sigur-
nosti odluči o nekoj akciji, države članice nemaju izbora i tu odluku moraju
provesti. U tim okolnostima one ne mogu biti neutralne.
(3) Članci 41, 42. i 43. predviđaju različite mjere koje Vijeće sigurnosti može
poduzeti radi održavanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Temeljem tih
propisa Vijeće je sigurnosti ovlašteno da od država članica traži suradnju, pa i
pomoć u kontingentima oružanih snaga. Sve su te obveze u očitoj suprotnosti
s poštovanjem pravila o klasičnoj neutralnosti u ratu.
(4) Članak 49. predviđa da se članovi UN-a udružuju da bi se uzajamno poma-
gali u izvršavanju mjera o kojima odluči Vijeće sigurnosti. I to udruživanje
isključuje neutralnost u ratu.
(5) Članak 51. potvrđuje „prirodno pravo” individualne i kolektivne samoobrane
u slučaju oružanoga napada na nekoga člana UN-a. Prirodno pravo na ko-
lektivnu samoobranu također isključuje neutralnost država koje su unaprijed
preuzele obveze iz nekoga ugovora o vojnom savezu sklopljenom u te svrhe.
Ali to pravo ovlašćuje i svaku drugu državu da pruži pomoć žrtvi agresije, i
to sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje me-
đunarodnoga mira i sigurnosti.
Ali sudjelovanje država s njihovim kontingentima oružanih snaga u prisilnoj
akciji po nalogu ili odobrenju UN-a protiv države agresora ne stvara po sebi
ratno stanje između članica UN-a i države napadača. Stoga sudionici tih sukoba
nisu „zaraćene strane” i između njih ne nastaje ratno stanje.
Osim što su se sve strane takvoga sukoba dužne pridržavati ograničenja
ratovanja koja su inače obvezatna u svim vrstama sukoba, kao i odgovarajućih
pravila humanitarnoga prava, većina se ostalih pravila ratnoga prava na te suko-
be ne odnosi. Mjere koje Vijeće sigurnosti svojim odlukama poduzme ili odobri,
u svakomu su pojedinom slučaju lex specialis u odnosu na pravila klasičnog
ratnoga prava. Ali je, kako se vidjelo, i pravila o neutralnosti u tim situacijama
nemoguće poštovati u njihovoj ukupnosti.
(ii) Države članice u sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN-a. Tu
se postavlja važno pitanje položaja samih država članica UN-a u međunarodnim
oružanim sukobima o kojima Vijeće sigurnosti nije u stanju donijeti nikakvu
odluku temeljem Glave VII. Povelje, ili makar za vrijeme dok ono takve mjere
ne poduzme.
Međunarodna praksa nakon Drugoga svjetskoga rata upozorava na to da se
na države članice koje nisu strane u sukobu primjenjuju sva ona pravila klasično-
ga prava neutralnosti koja su istovjetna s temeljnim pravima i dužnostima svih
država. Teritorij tih država nepovrediv je za sve zaraćene strane. Te su strane
dužne suzdržavati se od vojnih djelatnosti u kopnenom, morskom i zračnomu
prostoru država koje ne sudjeluju u neprijateljstvima. Suprotno bi ponašanje

predstavljalo agresiju protiv tih država.
Ipak je položaj država koje ne sudjeluju u ratu mnogo bliži „nezaraćenosti”
nego klasičnoj neutralnosti. One više nisu dužne na suzdržavanje koje bi uklju-
čivalo apsolutnu nepristranost. Npr. pružanje protuneutralne pomoći, čak i
opskrba oružjem suprotne zaraćene strane, danas ne bi mogli biti povodom za
napad na takvu državu. Tek bi oružani napad države koja ne sudjeluje u nepri-
jateljstvima na neku od zaraćenih strana bio osnova za pribjegavanje pravu na
samoobranu od napadnute države.
U tome se svjetlu mnoga od pravila o klasičnoj neutralnosti koja ćemo u
nastavku izložiti javljaju u međunarodnim oružanim sukobima kao moguće
riješenje, kao u neku ruku pravila à la carte (po jelovniku), i više ne kao impe-
rativna pravila koja sve neutralne države moraju poštovati.
Tako je npr. u tijeku Iračko-iranskoga rata nakon 1980. Britanija bila donijela više
propisa koji su bili u potpunom skladu s pravilima o neutralnosti u ratu na moru.
Ali je to bio njezin slobodan politički izbor, a ne obveza koju bi joj nalagalo opće
međunarodno pravo.
(iii) Trajna neutralnost. Kako su danas praktično sve trajno neutralne države
učlanjene u UN, imaju iste pravne obveze prema Povelji kao i države članice
bez toga položaja.
Iz historijske perspektive zanimljivo je nešto navesti o prijašnjem položaju tih
država.
Austrija se u UN bila učlanila u prosincu 1955, u doba blokade sustava kolektivne
sigurnosti te Organizacije, ali uz očekivanje da će ju u slučaju mogućih prisilnih ak-
cija u budućnosti, Vijeće sigurnosti svaki put izuzeti od sudjelovanja u operacijama
temeljem članaka 48. i 50. Povelje. Ali poput svih ostalih članica UN-a, Austrija izvr-
šava sve odluke Vijeća sigurnosti glede nevojnih sankcija protiv neke države. Uz to,
njezini vojnici sudjeluju u promatračkim misijama UN-a. Nakon okončanja blokov-
ske podijeljenosti Europe u Austriji se pomišlja na odustanak od trajne neutralnosti.
Sasvim je jednak položaj država članica UN-a koje, premda nisu trajno neutral-
ne, u dugačkom razdoblju uspijevaju ostati izvan ratova. To su npr. Švedska, koja
nije ratovala od 1815. godine, ili Finska koja se te politike pridržava nakon Drugoga
svjetskog rata.
Dok je bila izvan UN-a, i to sve do 10. rujna 2002, Švicarska nije bila u pravnoj ob-
vezi provoditi odluke Vijeća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje. Sve do
tada, naprijed opisana pravila o klasičnoj neutralnosti primjenjivala su se u njihovoj
cjelini u odnosima između nje i zaraćenih strana u svim međudržavnim ratovima.
Nakon 2002. imamo zanimljivu situaciju da je Država Vatikanskoga Grada jedina
trajno neutralna država koja kao nečlanica nije vezana obvezama iz Povelje UN-a.
Prije smo bili naveli da se taj subjekt međunarodnoga prava općenito izjednačuje
u međunarodnim odnosima s državom jer se ništa ne bi dobilo ako bi se uspjelo
dokazati da on nije država (supra, §38, pod 6). Ipak, ta „država” ne posjeduje vojsku
te trgovačku i ratnu mornaricu, na koje bi se sva pravila klasične neutralnosti mogla
integralno primjenjivati u nekom međunarodnom oružanom sukobu.
Danas je i apstraktno teško zamisliti situaciju o cjelovitoj primjeni pravilâ
o neutralnosti u oružanim sukobima. Ali se parcijalna primjena nekih od tih
pravila neće moći ni u daljnjoj budućnosti sasvim isključiti.
(iv) Zaključak. Iako je neutralnost nedovoljno prilagođena današnjemu vre-
menu, ona se i dalje spominje u Ženevskim konvencijama iz 1949. i u Protokolu
I. iz 1977. Funkcija sile zaštitnice namijenjena je „neutralnim državama”. Bez tih
država možda bi čak bilo nemoguće izvršavati odredbe iz Haške konvencije iz
1954. za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba.
§ 99. DUŽNOSTI NEUTRALACA I ZARAĆENIH

STRANA, NAPOSE NA PODRUČJU NEUTRALNE
DRŽAVE
Bibliografija
OPPENHEIM, LAUTERPACH: International Law, Vol.11, Seventh Edition, London, 1952, pp.
702-751; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 410-449.
1. Uvod U ovome ćemo odjeljku izložiti dužnosti neutralaca i zaraćenih

strana u kopnenom i pomorskom ratu, napose s obzirom na kopneno i morsko
područje neutralne države i na zračni prostor iznad njega. Uz to ćemo se ukrat-
ko osvrnuti i na položaj neutralnih državljana na području zaraćenih strana te
na područjima koje su one okupirale.
Pod „neutralnim vodama” podrazumijevaju se unutrašnje morske vode i
teritorijalno more neutralne države, u današnje vrijeme i arhipelaške vode ar-
hipelaške neutralne države te zračni prostor iznad njih.
2. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u kopnenomu ratovanju. Ti
su propisi kodificirani Petom haškom konvencijom o pravima i dužnostima
neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu iz 1907.
(i) Dužnosti neutralnih država. Minimalna im je dužnost da na svome po-
dručju ne dopuste ustrojavanje boračkih odreda zaraćenih strana ni otvaranje
ureda za njihovo novačenje (članak 4). Ali Konvencija predviđa: „Činjenica da
pojedinci pojedinačno prelaze granicu kako bi se stavili u službu jedne od za-
raćenih strana ne povlači odgovornost neutralne sile” (članak 6).
Ipak, svaka neutralna država može, ako to želi, usvojiti preventivne i represivne
propise da bi sprječavala svoje državljane da sudjeluju u neprijateljstvima u inozem-
stvu, a napose kao plaćenici. Kršiteljima takvih propisa one mogu uskratiti diplo-
matsku zaštitu, mogu im oduzeti državljanstvo, a mogu ih podvrgnuti novčanim
kaznama, pa i kaznenim sankcijama.
Premda to nije izričito predviđeno Petom konvencijom, nekoć se kršenjem

neutralnosti smatrao izvoz oružja i streljiva i davanje ili garantiranje zajmova
same neutralne države nekoj od zaraćenih strana. Danas se te zabrane uglavnom
ne poštuju.
Ali je Peta konvencija dopustila takve djelatnosti fizičkim i pravnim osobama
neutralnih zemalja pod uvjetom da se moguća ograničenja i zabrane u tome pogledu
primjenjuju nepristrano prema svim zaraćenim stranama (članci 8. i 9).
Glede istih tih djelatnosti koje vrše pravne i fizičke osobe predviđa se: „Ne-
utralna sila nije dužna spriječiti izvoz ili provoz (kroz svoje područje), za račun
§ 99. DUŽNOSTI NEUTRALACA I ZARAĆENIH STRANA... 899
jedne ili druge zaraćene strane, oružja, streljiva te uopće svega što može koristiti
nekoj vojsci ili nekoj ratnoj mornarici” (članak 7).
(ii) Dužnosti zaraćenih strana. Njihova je prva dužnost poštovanje nepovre-
divosti teritorija neutralne države (članak 1). U tome se smislu posebno predvi-
đa: „Zaraćenim je stranama zabranjeno da svojim trupama ili konvojima, bilo s
oružjem bilo sa zalihama, prelaze preko područja neutralne države” (članak 2).
Neutralna država može, ali nije dužna primiti na svoje područje postrojbe
zaraćene strane koje nastoje izbjeći zarobljavanje od neprijatelja. Ona će ih pri
prijelazu granice iz vlastite sigurnosti razoružati i internirat će ih koliko je to god
moguće daleko od bojišta. Internirce će opskrbljivati životnim namirnicama,
odjećom i pomoći „kako to nalaže čovječnost”. Troškovi interniranja nadoknadit
će se kada nastupi mir (članci 11. i 12).
Odbjegle ratne zarobljenike neutralna država može primiti i ostaviti na slo-
bodi, ali im može odrediti boravište (članak 13).
Napokon, neutralna država može, ali i ne mora, dopustiti prolazak preko
svoga područja ranjenika i bolesnika zaraćenih strana pod uvjetom da u tim
transportima nema boraca ni ratnoga materijala.
Članak 37. Prve ženevske konvencije iz 1949. i članak 31. Protokola I. iz 1977.
predviđaju prelijetanje sanitetskih zrakoplova strana u sukobu preko područja ne-
utralne države na temelju sporazuma s njom.42
Ako jedna od zaraćenih strana dovede na neutralno područje zarobljene
protivničke ranjenike i bolesnike, neutralna će ih država zbrinuti i čuvati tako
da ne mogu ponovo sudjelovati u ratnim operacijama (članak 14).
(iii) Neutralni državljani koji borave na području zaraćenih strana ne uživaju
zaštitu iz Četvrte ženevske konvencije iz 1949. sve dok se između odnosnih
država održavaju diplomatski odnosi. Ali dok se oni tamo nalaze, izloženi su
ratnim rizicima poput svih ostalih civila.
Naprotiv, neutralni državljani s boravištem na okupiranomu području izjed-
načeni su u pravima i dužnostima sa svim ostalim osobama koje se tamo nalaze
i njih štiti Četvrta konvencija.
3. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskome ratu. Ta su pra-
vila raznovrsnija i kompleksnija od onih prethodnih. Njih obuhvaća Trinaesta
haška konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju pomorskoga
rata iz 1907, propisi koje se i danas moraju konzultirati kad god iskrsne neki
problem.
42
Vidi u Dragan KNEŽEVIĆ: „Sanitetski vazduhoplov prema međunarodnom humanitarnom
pravu”, JRMP 1989, br. 3, str. 458-473.
Na zasjedanju International Law Association u Helsinkiju 1996. usvojena su

„Helsinška pravila o pomorskoj neutralnosti”,43 temeljem iskustava iz Iračko-iran-
skoga rata i uzimajući u obzir propise iz Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.
U nastavku ćemo izložiti pravila koja se primjenjuju u lukama i vodama ne-
utralne države. U posljednjem odjeljku ove knjige izložit ćemo ostale propise
koji uređuju položaj neutralnog i neprijateljskoga trgovačkog broda i robe koju
prevoze u odnosu na zaraćene strane na cjelokupnom prostoru ratišta, uklju-
čujući otvoreno more.
(i) Dužnosti neutralne države. Trinaesta haška konvencija iz 1907. na op-
ćenit način propisuje da prema objema zaraćenim stranama neutralna država
mora jednako primjenjivati uvjete, ograničenja i zabrane što ih je donijela u ovoj
oblasti. Uz to, ona može zabraniti pristup svojim lukama ili na sidrišta brodu
zaraćene strane koji ne bi poštovao njezine propise ili bi povrijedio njezinu
neutralnost (članak 9).
Neutralnoj je državi zabranjeno opskrbljivati zaraćenu stranu ratnim brodo-
vima, oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom (članak 6). Ali i u tome pogledu
ona nije dužna spriječiti izvoz ili prijevoz za račun neke zaraćene strane oruž-
ja, streljiva i svega drugoga što može koristiti nekoj vojsci ili ratnoj mornarici
(članak 7). To znači da ono što se zabranjuje neutralnoj državi ne zabranjuje se
njezinim ili stranim fizičkim i pravnim osobama, osim kad je posrijedi prodaja
ratnih brodova.
U tome smislu neutralna je država dužna spriječiti opremanje ili naoružavanje na
području pod svojom jurisdikcijom ratnih brodova namijenjenih zaraćenim strana-
ma, ili odlazak s njezina područja svakog drugoga broda koji je na njemu preinačen u
ratni brod (članak 8). Tim propisom potvrđena su načela arbitraže Alabama iz 1872.
U svjetlosti promjena u praksi država koje se nađu izvan oružanih sukoba
ostaje pitanje jesu li i danas gornja ograničenja apsolutno obvezatna za takvu
državu. Pitanje je, dakle, bi li ona od njih mogla odstupiti kada želi pružiti po-
moć državi koju smatra žrtvom agresije ili ih strogo izvršavati samo u odnosu
na zaraćenu stranu koju smatra agresorom.
(ii) Nepovredivost neutralnoga teritorija i neutralnih voda Zaraćene su stra-
ne dužne poštovati suverenost neutralne države i dužne su na njezinu području
i u njezinim vodama suzdržavati se od svakoga čina koji bi značio povredu
njezine suverenosti (članak 1).
43
Cf., The International Law Association, Report of the Sixty-Seventh Conference, Helsinki,
1996, pp. 374-389.
Ako bi se neprijateljstva vodila u gospodarskom pojasu ili iznad epikontinental-

noga pojasa neutralne države, zaraćene su strane dužne poštovati suverena prava
koja ona u tim prostorima uživa, a napose ona glede očuvanja morskoga okoliša i
kulturnoga vlasništava na morskomu dnu. Zaraćene su strane također dužne po-
štovati umjetne otoke, uređaje i naprave podignute u tim prostorima kao i zone
sigurnosti oko njih (točka 4.2. Helsinških pravila I. L. A. iz 1996). Ali uz poštovanje
tih ograničenja, neprijateljstva u tim prostorima nisu zabranjena s obzirom na to da
oni nisu pod potpunom suverenošću obalne države.
Svaki čin neprijateljstava, uključujući uzapćenje i vršenje prava pregleda, koji
počine ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnim vodama predstavlja povredu
neutralnosti i strogo je zabranjen (članak 2. Trinaeste konvencije).
Ako je u tim vodama neki brod uzapćen, neutralna je sila dužna upotrijebiti
sva sredstva kojima raspolaže da oslobodi uzapćeni brod s posadom i da internira
posadu koju je uzaptitelj na brod postavio. Ako je uzapćeni brod izvan jurisdikcije
neutralne sile, vlada uzaptitelja mora na zahtjev neutralne sile osloboditi taj brod s
posadom (članak 3).
Zaraćene strane ne smiju na neutralnomu području ili na svome brodu u
neutralnim vodama osnivati svoje pljenovne sudove (članak 4). Njima je zabra-
njeno od neutralnih luka i voda stvarati uporišta za pomorske operacije protiv
neprijatelja, a napose smještati tamo radiotelegrafske stanice ili bilo koji drugi
uređaj kao sredstvo veze (članak 5).
Helsinška pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju da ako neutralna
država dopusti ili tolerira jednoj zaraćenoj strani upotrebu svojih luka i neutralnoga
mora u ratne svrhe, suprotna strana može poduzeti potrebne akcije da takvu upo-
trebu okonča (točka 2.1.). Ali se u tim iznimnim slučajevima sila smije upotrijebiti
samo protiv neprijateljskih ciljeva u tim vodama, a ne protiv objekata neutralne
države, osim ako je ona sama poduzela oružani napad.
h
U pomorskom ratu naročito je važno pitanje neškodljivoga prolaska terito-
rijalnim morem te tranzitnoga prolaska tjesnacima koji služe međunarodnoj
plovidbi i prolaska arhipelaškim plovnim putovima ratnih brodova zaraćenih
strana i brodova koje su one uzaptile.
Ako je riječ o teritorijalnome moru ili arhipelaškim vodama neutralne države
i ako su sve države na nekomu tjesnacu neutralne, taj je prolaz slobodan, uza
sva ograničenja koja pravo mora propisuje i za doba mira. Uživaoci toga prava
sve su vrste brodova, uključujući i ratne brodove, zaraćenih strana.
Na isti način, u tim dijelovima mora i u tjesnacima pod suverenošću zaraćenih
strana prolazak je slobodan za neutralne, ali ne i za neprijateljske brodove (v. infra,
§100).
Trinaesta haška konvencija napose predviđa da neutralnost neke države nije

dovedena u pitanje zbog neškodljivoga prolaska bez zadržavanja ratnih i od
njih uzapćenih brodova kroz njezino teritorijalno more (članak 10). Neutralna
država može tim ratnim brodovima odobriti usluge svojih ovlaštenih peljara
(pilota) (članak 11).
U svim tim slučajevima prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode i ne
smije dirati u mir, red ili sigurnost obalne države. Sve vojne djelatnosti ratnih
brodova u prolasku, a napose njihova uzajamna neprijateljstva u tim morskim
prostorima značili bi povredu suverenosti neutralne obalne države.44
Poštovanje svih tih uvjeta napose je važno radi sprječavanja da teritorijalno
more ili arhipelaške vode neutralne države ne bi poslužili kao zaklon ratnim
brodovima jedne zaraćene strane od neprijateljstava druge.
Takav se slučaj zbio u teritorijalnomu moru Norveške na početku Drugoga svjet-

skog rata dok je ta zemlja još bila neutralna. Njemački ratni brod Altmark, koji je
prevozio 300 zarobljenih britanskih mornara, sklonio se u norveški fjord Joessing
koristeći se navodnim pravom „neškodljivoga prolaska”. Norveška nije ništa poduzi-
mala protiv toga bespravno produljenoga boravka. Dana 16. veljače 1940. britanski
razarač Cossack oslobodio je britanske zarobljenike. Britanija je bila odbacila nor-
veški protest zbog toga čina kršenja njezine suverenosti.
Neutralna obalna država može, međutim, bez pravne i stvarne diskrimina-

cije među stranim brodovima privremeno obustaviti, tj. suspendirati neškodljiv
prolazak stranih brodova ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njezine
sigurnosti (članak 25(3). Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982).
Ali se tranzitni prolazak i neškodljivi prolazak kroz tjesnace na koje se ti
režimi odnose ne smije nikada obustaviti (članci 44. i 45(2). te Konvencije).
Helsinška pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju jednako pravo

prolaza kao gornje, za neutralne trgovačke i ratne brodove kroz odgovarajuće vode
zaraćenih strana. Vidi točku 5. 2. 9. tih pravila, infra, §100, pod 1.
(iii) Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci. Tu se u načelu primje-

njuje „pravilo od 24 sata” kako bi se spriječilo da neutralne luke i neutralne vode
posluže ratnim brodovima neke od zaraćenih strana kao zaklon od neprijatelj-
stava. Ali u posebnim okolnostima neutralna država može odstupiti od toga
pravila i produljiti rok boravka.
44
Vidi za neškodljivi prolazak supra, §70, pod 2; za tranzitni prolazak §77 pod 4 te za prolazak
arhipelaškim plovnim putovima §69 pod 3.
Ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne države ili u nje-
zinim vodama u trenutku izbijanja rata dužan je isploviti u roku od 24 sata ili u
roku propisanom pravom neutralne države (članak 13).
Dulje od 24 sata može se zadržati ratni brod ako ne može isploviti zbog havarije
ili vremenskih nepogoda na moru, ali je dužan isploviti čim te zapreke budu uklo-
njene (članak 14).
Ako nema drukčijih propisa obalne države, u nekoj neutralnoj luci ili na sidri-
štu ne smiju se u isto vrijeme nalaziti više od tri ratna broda jedne zaraćene strane
(članak 15).
Ako se u neutralnoj luci istodobno nađu ratni brodovi protivničkih strana,
moraju proći najmanje 24 sata između njihova isplovljavanja. Red isplovljavanja
određuje se redom uplovljavanja, osim ako se prvom brodu dopusti produljenje
legitimnoga boravka. Slično vrijedi ako se u neutralnoj luci istodobno nađe tr-
govački brod pod zastavom jedne zaraćene strane i ratni brod druge. Tada ratni
brod napušta luku 24 sata nakon što ju je napustio trgovački brod (članak 16).
U neutralnim lukama mogu se obavljati samo prijeko potrebni popravci
stranoga ratnog broda nužni za sigurnost njegove plovidbe, ali nipošto ne za
uvećanje njegove vojne moći. Te potrebe procjenjuje vlast neutralne države
(članak 17). Tamo se mogu samo popunjavati zalihe ratnih brodova uobičajene
za vrijeme mira. Gorivom se mogu opskrbljivati koliko im je potrebno da stignu
do najbliže luke u svojoj državi (članci 18. i 19). Ali ratni brod koji se opskrbio
gorivom to može ponovo učiniti u nekoj luci iste neutralne države tek poslije
isteka od tri mjeseca (članak 20).
Ako se ratni brod zaraćene strane zadrži u luci dulje nego što smije ostati,
neutralna ga država smije onesposobiti za plovidbu do konca rata. Posadu toga
broda može ostaviti na brodu ili je smjestiti na kopno i ograničiti joj kretanje
(članak 24).
Nakon okršaja s britanskim lakim krstaricama na otvorenome moru, oštećena
njemačka oklopnjača Admiral Graf Spee uplovila je u luku Montevideo 13. prosinca
1939. Nakon što su joj urugvajske vlasti odbile produljen boravak od 15 dana po-
treban za popravak, napustila je urugvajske vode u roku od 72 sata. Na otvorenome
moru njezina ju je posada potopila, a 1 100 članova posade bilo je internirano u
Argentini. Od njih su 153 uspjela pobjeći početkom ljeta 1942, a ostali su bili oslo-
bođeni u veljači 1946.
h
Trinaesta konvencija predviđa posebne propise glede uzapćenoga broda.
Takav se brod ne smije dovesti u neutralnu luku osim zbog nesposobnosti za
plovidbu, nevremena, nedostatka goriva ili namirnica. On mora isploviti čim
taj razlog prestane. U suprotnomu, neutralna država može osloboditi uzapćeni

brod s posadom te internirati posadu koju je na brod postavio uzaptitelj (čla-
nak 21). Neutralna će sila osloboditi i onaj uzapćeni brod koji je bio doveden u
njezinu luku, a nije ispunjavao gornje uvjete (članak 22).
Norveške su vlasti tako oslobodile američki trgovački brod City of Flint koji je
prije toga uzaptila njemačka krstarica 9. listopada 1939. u sjevernom Atlantiku i
dovela ga sljedećega 3. studenoga u norvešku luku Haugesund. Tom su prilikom
internirale njemačku posadu. Brod je nakon boravka u Bergenu i Narviku stigao u
Baltimore 27. siječnja 1940.
Ali neutralna država može, ako tako odluči, dopustiti pristup u svoje luke
uzapćenim brodovima pod pratnjom ili bez nje ako su dovedeni s namjerom da
budu sekvestrirani do presude pljenovnoga suda države uzaptiteljice (članak 23).
Trinaesta konvencija predviđa gore navedena pravila o pristupu uzapćenih bro-
dova u neutralne luke stoga što bi ih u suprotnomu ratni brod suprotne zaraćene
strane bio prisiljen potopiti.
h
Napokon, nenaoružani trgovački brodovi zaraćenih strana imaju slobodan
pristup lukama neutralnih država otvorenima za međunarodni promet pod
istim uvjetima kao i u doba mira. Nije riješeno pitanje imaju li to pravo i trgovač-
ki brodovi koji su naoružani za vlastitu obranu. Držimo da bi im obalna država
imala pravo zabraniti pristup jer je tu riječ o njezinu nacionalnom teritoriju.
Slobodu pristupa i boravka u neutralnim lukama imaju također vojni i ci-
vilni bolnički brodovi zaraćenih strana te državni i privatni brodovi kojima su
povjereni vjerski, znanstveni ili humanitarni zadaci.
905
§ 100. NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI

BROD I ROBA U POMORSKOM RATOVANJU
Bibliografija
OPPENHEIM, LAUTERPACH: International Law, Vol. II, Seventh Edition, London, 1952, pp.
768-879; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armés, Paris, 1983, pp. 258-353, 430-508.
1. Neutralni brodovi u prostoru ratišta. U posljednjemu odjeljku ove knji-

ge razmotrit ćemo prije svega položaj neutralnoga trgovačkog broda i robe koju
on prevozi u pomorskomu ratovanju na cjelokupnom prostoru ratišta. Kako
smo prije objasnili, ratište u pomorskom ratovanju obuhvaća, uz tzv. obalno
more svih zaraćenih strana (njihove unutrašnje vode, teritorijalno more te ar-
hipelaške vode arhipelaških država) i sve prostore otvorenoga mora.
Glede prava prolaska neutralnih trgovačkih, ratnih i drugih brodova, Helsinška
pravila I. L .A. o pomorskoj neutralnosti (točka 5.2.9) predviđaju sljedeće: „Neutralni
brodovi, bilo trgovački ili ratni, uživaju pravo tranzitnoga prolaska kroz međunarod-
ne tjesnace, pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima te pravo neškodljivoga
prolaska kroz teritorijalno more i arhipelaške vode zaraćenih država, bez obzira na
postojanje oružanoga sukoba. Obalna država, međutim, može podvrgnuti ta prava
razumnim zahtjevima svoje obrane. Zaraćena država može također zatvoriti svoje
obalne vode osim međunarodnih tjesnaca i arhipelaških plovnih putova.” To muta-
tis mutandis znači da se ta prava prolaska ne odnose na ratne i trgovačke brodove
neprijateljske države.
Ovdje najprije valja istaknuti da kada plove otvorenim morem, ratni i drugi
javni brodovi koji plove pod zastavom neutralne države uživaju imunitet od ne-
prijateljstava sve dok se sami ne bi u njih upleli. Sudjelovanje u neprijateljstvima
bio bi uz ostalo i pokušaj probijanja zakonito ustanovljene blokade. Inače, takvi
brodovi po pravilu ne smiju uploviti u luku neke od zaraćenih strana, osim uz
njezin pristanak.
Složenije je pitanje u kojim okolnostima i u kojoj mjeri ratni brodovi zara-
ćenih strana mogu u prostorima ratišta intervenirati protiv neutralnoga trgo-
vačkoga broda. Uz to ćemo morati ponovo razmotriti i neke aspekte položaja
neprijateljskih trgovačkih brodova u tim prostorima. Naime, ti brodovi mogu
prevoziti neutralnu robu koja nije kontrabanda ili mogu nezakonito isticati za-
stavu neutralne države. Ali su ti brodovi sami po sebi predmetom uzapćenja,
koje potom podliježe pljenovnom postupku države uzaptiteljice.
Sloboda plovidbe neutralnih trgovačkih brodova na otvorenome moru u
doba rata znatno je ograničenija nego u doba mira. Ali je to posljedica nekih
pravila o neutralnosti u ratu. Dok se sama neutralna država mora suzdržavati od
pomaganja bilo kojoj od zaraćenih strana, u prethodnomu je odjeljku upozore-

no da ona nema dužnost sprječavati svoje fizičke i pravne osobe da trguju, pro-
daju usluge, pa i da pružaju pomoć zaraćenim stranama. Ali neutralni državljani
uvijek sve to čine na vlastiti rizik.
Vidjelo se da zaraćene strane nemaju pravo sprječavati te oblike privatnoga
poduzetništva na području same neutralne države jer bi to značilo kršenje nje-
zine suverenosti. Ali one imaju pravo obavljanja neke vrste izvanredne sudbe-
nosti nad neutralnim trgovačkim brodovima na otvorenomu moru u slučajevi-
ma kada pružaju protuneutralnu pomoć, kada prevoze kontrabandu ili poku-
šavaju probiti blokadu.
Uz ta njihova prava, zaraćene strane imaju u tijeku neprijateljstava i dužnost
poduzimati sve moguće mjere opreza da bi izbjegle usmjeravanje napada na
neki neutralni brod ili zrakoplov, te da ne bi ugrozile zakonite upotrebe otvo-
renoga mora, kao i drugih dijelova mora u kojima neutralna država uživa neka
suverena prava (njezin epikontinentalni i gospodarski pojas) (točka 5.1.4. Hel-
sinških pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti).
U vođenju neprijateljstava na otvorenomu moru zaraćene strane mogu pri-
vremeno ograničiti njegove miroljubive upotrebe poput plovidbe i ribolova, ali
ih za neutralne brodove ne smiju isključiti.
Uza sve to, u području pomorskih ratnih operacija neutralni brodovi plove
na vlastiti rizik. Zapovjednici ratnih brodova zaraćenih strana dužni su pri tome
poduzeti mjere opreza i upozoriti neutralne brodove na moguću opasnost.
Kako smo prije naveli, dvojbeno je pravo zaraćenih strana da na otvorenomu
moru ustanovljuju „zabranjene zone” (supra, §96, pod 5). Ali bi svaka od njih smjela
kao izuzetnu mjeru unaprijed javno proglasiti neke prostore, određujući im lokaciju
i vrijeme, u kojima bi neutralna plovidba i neutralni brodovi bili izloženi naročitom
riziku (točka 3.3. Helsinških pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti).
2. Primjenjivo pravo. Neka temeljna pravila koja se ovdje izlažu propisana
su Pariškom pomorskom deklaracijom iz 1856.
Uza zabranu korsarenja, tamo je još propisano da neutralna zastava (broda)
pokriva neprijateljsku robu, uz izuzetak kontrabande, da neutralna roba pod nepri-
jateljskom zastavom ne podliježe pljenidbi uz izuzetak kontrabande te da bi obvezi-
vala, blokada mora biti efektivna, tj. da je vrše snage dovoljne za stvarno sprječavanje
pristupa neprijateljskoj obali.
Dvanaestom haškom konvencijom iz 1907. bilo je predviđeno osnivanje Me-
đunarodnoga pljenovnog suda, koji je trebao djelovati u žalbenom postupku na
odluke pljenovnih sudova država uzaptiteljica. Ali je to bila jedina konvencija
usvojena na Drugoj haškoj konvenciji koja nije stupila na snagu. Države su je
§ 100. NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI BROD... 907
bile odbile ratificirati jer nije predviđala materijalna pravila koja je taj sud trebao
primjenjivati.
Da bi se taj nedostatak uklonio, na konferenciji održanoj u Londonu 1909.
usvojena je „Deklaracija o zakonima pomorskog rata” (ili „Londonska deklara-
cija”), koja je također ostala neratificirana.
Opširan tekst te Deklaracije predviđa detaljne odredbe o blokadi, kontrabandi,
protuneutralnoj pomoći, uništenju neutralne zaplijenjene imovine, o promjeni za-
stave broda, o neprijateljskoj pripadnosti broda i dobara, o konvojima, o otporu pre-
tresu te o nadoknadi. Ali slabost toga instrumenta nije jedino u tome što kao ugovor
nije nikada stupio na snagu. U oba svjetska rata neke su sile izričito izjavljivale da ih
pravila predviđena u Londonskoj deklaraciji neće obvezivati ni kao običajno pravo.
Praksa država u totalnom gospodarskomu ratu zaista je i bila u suprotnosti s mno-
gim njezinim propisima. Ipak, kad god je potrebno, tekst te Deklaracije treba i danas
konzultirati, ali na žalost on u cjelini nema vrijednost dokaza običajnoga prava.
U tome su pogledu od značaja i Helsinška pravila I. L .A. o pomorskom ratovanju
iz 1996, kao doktrinarni pokušaj kodifikacije pravilâ pozitivnoga međunarodnoga
prava na snazi (v. supra, §99 pod 2 (i)).
Slijede objašnjenja o protuneutralnoj pomoći, kontrabandi, konvojima, blo-
kadi, pljenovnom redarstvu i pljenovnim sudovima. Prije toga valja nam razja-
sniti neke pojmove.
3. Ratni plijen i pomorski plijen (priza). U kopnenomu ratovanju ratni
plijen (booty, butin de guerre) po pravilu je pokretna državna imovina koja padne
u ruke neprijatelju poput novca i drugih dragocjenosti, oružja, streljiva, sred-
stava transporta i dr. U pomorskom su ratovanju ratni plijen uz to neprijateljski
ratni i javni brodovi koji ne služe u trgovačke svrhe, uz važne iznimke poput
bolničkih, ribarskih i drugih brodova. Ti objekti postaju državnom imovinom
samim činom osvajanja i bez daljnjega postupka.
Pomorski plijen (prize, prise) neprijateljski su trgovački brodovi te neprija-
teljska roba bilo da se prevozi na neprijateljskom ili neutralnom brodu ili na
brodu pod vlastitom ili savezničkom zastavom. Pomorski je plijen i neutralna
roba ako je kontrabanda te uz to neutralni brod i roba na njemu u nekim drugim
slučajevima, o čemu biti više riječi.
Za razliku od ratnoga plijena, ti brodovi i roba još ne postaju vlasništvom
neprijateljske države samim činom uzapćenja. O pomorskom plijenu mora se
provesti postupak pred domaćim pljenovnim sudom i tek temeljem njegove
konačne presude ti se brodovi i roba konfisciraju.
4. Neprijateljski karakter broda i robe. Nacionalnost trgovačkoga broda
određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi. Neutralni je brod, dakle,
onaj koji plovi pod zastavom neutralne države. Ali ako neprijateljski trgovački
brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, na njega se primjenjuju

pravila kojima se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.
Ako bi se trgovački brod i zakonito upisao u upisnik neutralne države s je-
dinim ciljem da bi izbjegao pljenidbu, takvu promjenu pljenovni sud ne mora i
po pravilu neće priznati.
Uza sve navedeno, neutralni trgovački brod stječe obilježje neprijateljskoga
broda ako je u vlasništvu ili u najmu neprijateljske države ili ako vrši protune-
utralnu pomoć.
Pomoćni su kriteriji za određivanje neprijateljskoga karaktera broda koji plovi
pod neutralnom zastavom ovi: (i) ako je u službi neprijatelja ili za njega prevozi
oružje, ili ako sudjeluje u neprijateljstvima, (ii) ako se odupire zakonitom pozivu
da se zaustavi radi pregleda njegovih dokumenata i robe koju prevozi (tada teret
dokazivanja da je riječ o neutralnom brodu pada na njegova vlasnika), (iii) ako nije
ovlašten ploviti pod neutralnom zastavom, (iv) ako je vlasnik broda, premda neu-
tralni državljanin, angažiran u trgovinu s neprijateljem.
Glede robe, pretpostavka je da je sva roba koja se nađe na neprijateljskom
brodu neprijateljska, osim ako njezin vlasnik ne dokaže suprotno.
Obično se neprijateljski karakter robe utvrđuje s obzirom na njezino vlasništvo.
Ako vlasnik robe ima stalno boravište u neprijateljskoj državi, smatra se da je roba
neprijateljska. Prijašnja je praksa u anglosaksonskim državama dopuštala da se roba
u vlasništvu neprijateljskoga državljanina koji ima stalno boravište u neutralnoj dr-
žavi ne smatra neprijateljskom. Ali su sve države usvojile restriktivne propise, pa i
takvu robu smatraju neprijateljskom.
5. Protuneutralna pomoć (unneutral service, assistance hostile) svaka je

upotreba neutralnoga trgovačkog broda i pružanje usluga za neprijateljsku dr-
žavu, koji su u suprotnosti s pravilima o neutralnosti u ratu, a koji se tehnički
ne sastoje ni u probijanju blokade ni u prijevozu kontrabande.
Doktrina o protuneutralnoj pomoći šira je od one o kontrabandi. Kontrabanda je
roba koja se prevozi neprijatelju radi ostvarivanja dobiti. Protuneutralna pomoć ne
mora imati veze s trgovinom, ali ima veze s ratom. Ona obuhvaća, uz prijevoz robe, i
prijevoz ljudi, i to ne samo s pomoću trgovačkih brodova nego i civilnih zrakoplova.
Teži su oblici protuneutralne pomoći neutralnoga trgovačkoga broda slje-

deći: (a) ako brod izravno sudjeluje u neprijateljstvima, (b) ako se nalazi pod
zapovjedništvom ili nadzorom agenta koga je na brod postavila neprijateljska
vlast, (c) ako je brod isključivo unajmila neprijateljska država, (d) ako je u trenut-
ku uzapćenja brod isključivo namijenjen prijevozu neprijateljskih postrojbi ili
prijenosu vijesti u korist neprijatelja. Takav se brod izjednačuje s neprijateljskim
trgovačkim brodom, a njegova roba podliježe pljenidbi.
Lakši oblici protuneutralne pomoći jesu: (a) kada brod obavlja posebno pu-
tovanje radi prijevoza pojedinaca koji su uvršteni u oružane snage neprijatelja
ili radi prijevoza vijesti u njegovu korist, (b) kada uza znanje vlasnika, brodara
ili zapovjednika brod prevozi neki manji neprijateljski vojni odred ili jednu ili
više osoba koje za vrijeme putovanja izravno pomažu neprijateljskim operaci-
jama. Takav se brod izjednačuje s neutralnim trgovačkim brodom koji prevozi
kontrabandu.
6. Kontrabanda je roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti
u ratne svrhe, zatečena je na putu za neprijatelja, a zaraćena strana u pitanju
njezin je prijevoz zabranila.
Prijašnji propisi i praksa dijelili su robu namijenjenu neprijatelju u tri skupine:
na apsolutnu kontrabandu (oružje, streljivo i druge stvari koje isključivo služe u
ratne svrhe), na uvjetnu kontrabandu, tj. stvari koje se mogu upotrijebiti u ratne
svrhe, ali i za civilne potrebe (hranu, odjeću, gorivo i sl.) te na slobodnu robu koja ne
može služiti u ratne svrhe (npr. kineski porculan, kućanski namještaj i dr). Ali se ni
prema tim propisima kontrabandom nisu smatrali predmeti i materijal potrebni za
skrb ranjenika i bolesnika te oni koji na uzapćenom brodu služe za potrebe posade
i putnika na tome putovanju.
U dva svjetska rata zaraćene su strane toliko proširivale svoje popise apsolutne
te uvjetne kontrabande da je ta podjela ostala bez ikakve svrhe. Ipak su u Indijsko-
-pakistanskomu sukobu u prosincu 1971. obje strane objavile popise robe koju su
smatrale kontrabandom.
Danas se kontrabandom smatraju sva dobra namijenjena neprijatelju koja

služe u ratne svrhe ili se općenito smatraju korisnima za njegove ratne napore
(točka 5.2.3. Helsinških pravila I. L. A.).
Roba je u svakomu slučaju namijenjena neprijatelju ako se nalazi na putu
u neku neprijateljsku luku. Ali to nije dovoljno. Neki teret može biti upućen
u neutralnu luku, ali se opravdano sumnja da će željeznicom, cestovnim, pa i
pomorskim transportom biti proslijeđen do neprijatelja i da je njegovo krajnje
odredište neprijateljsko. Stoga je već u Prvome svjetskom ratu bilo općeprihva-
ćeno načelo „produljenoga putovanja”. Roba se plijenila čak kada njezino prvo
odredište nije bilo neprijateljsko.
Helsinška pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju u točki 5.2.4. da u
slučaju sumnje o neprijateljskoj namjeni dobara ili njihove upotrebe u vojne svrhe,
teret dokazivanja pada na državu uzaptiteljicu. Iako bi to pravilo bilo razumno i ko-
risno, u svjetlosti prakse iz dva svjetska rata valja sumnjati u to da je ono pravilo po-
zitivnoga međunarodnoga prava. Tamo se dalje predviđa da gorivo ili drugi materijal
koji mogu biti korišteni za proizvodnju energije zaraćenih strana čine kontrabandu,
osim kada se njihova nevojna namjena jasno dokaže.
Da bi se skršila ekonomska moć neprijatelja, u Prvome i u Drugome svjet-

skom ratu sprječavao se izvoz bilo kakve robe iz neprijateljskih u neutralne
države, i to da se ostvarena dobit ne bi koristila u neprijateljske svrhe. U svje-
tlosti prakse koju je potvrdilo Vijeće sigurnosti u Iračko-iranskom ratu, danas je
nedvojbeno da dobra izvezena iz neprijateljske luke, a s neutralnim odredištem,
ne čine kontrabandu (točka 5.2.5. Helsinških pravila I. L. A.).
Starinska je praksa izdavanja navicerta. Konzularne vlasti zaraćene strane
mogu u neutralnoj luci ukrcaja pregledati teret i neutralnom brodu izdati do-
kument da ne prevozi kontrabandu. Navicert nije obvezujući dokument čak ni
za ratne brodove države čiji su ga organi izdali. Pri sumnji, i takav se brod može
pregledati ili proslijediti u neku vlastitu luku radi pregleda.
Ali ako neprijateljski ratni brod nađe navicert, ne bi ga smio upotrijebiti na štetu
broda koji ga nosi. Sâmo izdavanje navicerta ne smije se smatrati protuneutralnom
pomoći države koja omogućuje takav pregled u svojoj luci.
Zapljeni podliježe i neutralni brod koji prevozi kontrabandu ako ona po
vrijednosti, ili težini, ili zapremini ili iznosu vozarine, čini više od polovice ukup
noga tereta na brodu. Napokon, i sam brod kupljen u neutralnoj državi i na putu
da bude isporučen neprijatelju predstavlja kontrabandu.
Kako smo već naveli, kontrabanda se može uzaptiti na otvorenome moru ili
u vodama neke zaraćene strane, ali ne i u neutralnim vodama. Uzapćenje broda
nije dopušteno nakon što je prijevoz kontrabande već dovršen.
Ne može se uzaptiti brod i teret ako se brod zatekne na otvorenome moru, a još
ne zna za izbijanje rata ili za proglas kojim je neka roba stavljena na listu kontraban-
de te ako od trenutka kada dozna za te okolnosti nije mogao iskrcati kontrabandu.
Brod koji je uzapćen na moru dužan je prevesti robu do luke koju uzaptitelj
odredi. Ako sam brod ne podliježe kontrabandi, uzaptitelj može dopustiti da
mu se kontrabanda preda i nastavi plovidbu.
7. Konvoji. Neutralni trgovački brod može ploviti u konvoju pod zaštitom
ratnih brodova neke od zaraćenih strana. U tome slučaju izjednačuje se s bro-
dom koji je pružio nasilan otpor pregledu i uzapćenju protivničke strane. On
se izlaže opasnosti da ga neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni
brodovi napadnu i potope bez upozorenja, kao da je i sam ratni brod.
Drukčiji je položaj trgovačkih brodova koji plove u konvoju pod zaštitom
neutralnih ratnih brodova. Pravo na takve konvoje bilo je prije sporno, ali je
potvrđeno u Iračko-iranskom ratu.
Helsinška pravila I. L. A. o pomorskoj neutralnosti to su potvrdila sljedećim
navodom: „Pravo na konvoj je priznato. Stoga neutralne države imaju pravo
da njihovi ratni brodovi prate trgovačke brodove koji plove pod njihovom ili
zastavom druge neutralne države. Vršenje od tih konvoja prava neškodljivoga
prolaska, tranzitnoga prolaska ili prolaska arhipelaškim plovnim putovima, ne
predstavlja zabranjenu upotrebu sile” (pravilo 6.1).
Iako se u spomenutome Iračko-iranskom ratu formiranje konvoja neutralnih
tankera i drugih trgovačkih brodova nije uvijek označivalo tim imenom, ta se praksa
može najbolje objasniti tim pravom.
Helsinška pravila I. L. A. predviđaju i da trgovački brodovi koji plove pod
neutralnom zastavom, a u pratnji su jednoga ili više neutralnih ratnih brodova,
uživaju imunitet od zaustavljanja i pregleda, poput neutralnih državnih bro-
dova. Odgovornost je zapovjednika konvoja da posvjedoči kako se ne prevozi
nikakva kontrabanda. Ali država zastave ratnoga broda mora poduzeti sve ra-
zumne mjere kako bi se uvjerila da je taj iskaz točan (pravilo 5.2.8).
Naravno da je u današnje doba to pravilo odraz odnosa snaga zaraćenih strana s
jedne strane i neutralnih sila s druge na moru. U Drugome svjetskom ratu, kada su
sve najjače pomorske sile bile i same zaraćene, one ne bi pristale na takvo slobodno
pravilo u korist konvoja u pratnji ratnih brodova minornih neutralnih zemalja.
8. Blokada. Ratna blokada (blockade, blocus) zabrana je pomorskoga pro-
meta koja se postiže zatvaranjem luke ili dijela obale s pomoću ratnih brodova
i zrakoplovima. Blokirati se može neprijateljska luka ili obala, vlastita ako je
u vlasti neprijatelja, pa i neutralno područje ako su na njega proširene ratne
operacije. Blokada se mora primijeniti jednako prema brodovima svih zastava.
Blokada se danas ne smije koristiti da bi se spriječilo dostavljanje isključivo
u korist civilnoga stanovništva pošiljki hrane, lijekova, sanitetskoga materijala,
odjeće i sl. te predmeta potrebnih za vjerske obrede. Tu može biti riječ o potre-
bama vlastitih ili neprijateljskih civila te napose onih na okupiranome području.
Ali taj se prijevoz kroz blokirano područje obavlja na temelju sporazuma, a
država koja provodi blokadu ima pravo pregleda tih pošiljki.
U tome važnu ulogu može imati sila zaštitnica, odnosno Međunarodni odbor
Crvenoga križa, kojima se može povjeriti raspodjela te pomoći. Tu se primjenjuju
članci 23, 59. i 61. Četvrte ženevske konvencije iz 1949. te članci 69. i 70. Protokola
I. iz 1977, koji se danas smatraju iskazima općega običajnoga prava.
Blokirati se može ušće samo one rijeke koja cijelim svojim tokom teče kroz po-
dručja strana u sukobu. Posljedica blokade ne smije biti zatvaranje pristupa luci
neutralne države.
Nekoć se smatralo da se blokada odnosi i na uplovljavanje i isplovljavanje svih
brodova. Ali je u praksi bilo slučajeva blokade samo glede uplovljavanja ili samo
isplovljavanja.
Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti tri uvjeta: (i) Efektivnost je pro-
pisana već Pariškom pomorskom deklaracijom iz 1856. Blokada se stoga mora
vršiti s dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se pristup blokiranoj obali učini
opasnim.
Nema pravnih pravila o tome kolike bi te snage morale biti. Ali je namjera da se
onemoguće tzv. papirnate ili formalne blokade putem diplomatskih nota, pa i one
potapanjem brodova nakrcanih kamenjem ili drugim zaprekama. U Krimskom ratu
1854 – 1856. samo jedna britanska krstarica uspješno je blokirala rusku luku Rigu na
Baltiku, i to s udaljenosti od 12 milja od ruske obale. Ipak, efektivnost ne mora biti
tolika da fizički spriječi bilo koji brod da se provuče. Ona mora predstavljati stvarnu
opasnost za brodove koji to pokušaju učiniti.
(ii) Deklaracijom se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranoga
područja te rok koji se ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da to
područje napuste. Nova je deklaracija potrebna i ako se blokirano područje
proširuje ili ako se blokada ponovo uvodi.
(iii) Notifikacija s gornjim sadržajem jednostrani je akt države u pitanju koji
se dostavlja: (a) svim neutralnim državama, (b) vlastima blokiranoga područja
i (c) brodovima koji se tome području približuju, a pretpostavlja se da ne znaju
za blokadu.
Blokada prestaje ako se blokirano područje osvoji, ako protivnik uspije silom
razbiti blokadu ili ako brodovi koji je vrše to područje napuste. Ako se blokada
želi ponovo uvesti, nužno je ponovo ispuniti sve gornje uvjete.
Blokada se ne prekida ako se brodovi koji je vrše privremeno udalje zbog
nevremena.
Povredu blokade čini svaki neuspio pokušaj uplovljavanja ili isplovljavanja
iz blokiranoga područja. Neutralni se brod tada uzapćuje i provodi se postupak
pred pljenovnim sudom radi konfiskacije broda i tereta. Posada se broda može
privremeno zadržati u svrhu svjedočenja, ali se protiv nje ne smiju izricati druge
mjere.
U oba svjetska rata dolazilo je do prakse tzv. blokade na daljinu (long distance
blockade, blocus à longue distance, quasi-blocus), koja je predstavljala deforma-
ciju navedenih pravila. Bila je riječ o skupu mjera kojima se sprječavao uvoz i
izvoz u neprijateljsku državu kao mjera totalnoga ekonomskoga rata.
Najprije ju je 1915. bila uvela Britanija kao mjeru represalija na njemačku od-
luku da svojim podmornicama potapa britanske i savezničke trgovačke brodove u
vodama uokolo britanskog otočja, a bez zbrinjavanja posade.
Prema britanskim odlukama (Orders in Council), brodovi koji su prevozili robu
za koju se pretpostavljalo da joj je krajnje odredište u Njemačkoj, bili su upućivani
u jednu britansku luku da bi tu robu iskrcali i bilo im je zabranjivano da nastave

put u njemačke luke. Ako je neutralni brod izravno plovio u njemačku luku, bio je
uzapćen čak ako je i naknadno bio presretnut. Protiv tih mjera protestirale su ne-
utralne države, pa i Sjedinjene Američke Države prije nego što su same ušle u rat.
Ta vrsta blokade bila je već od početka Drugoga svjetskoga rata 1939. ponovo
uvedena, a primjenjivali su je i Saveznici i sile Osovine.
Nakon Drugoga svjetskoga rata dolazilo je nekoliko puta do proglašenja blokade,
koju Sjedinjene Američke Države redovito nisu priznavale, osim kada su je same
bile proglasile. Bila je riječ o sirijskoj blokadi izraelske obale 1948, blokadi kineske
obale koju je proveo nacionalistički režim s Tajvana 1949, blokadi korejske obale
koju su provele Sjedinjene Američke Države 1950. te o uzajamnim mjerama nalik
na blokadu obala Pakistana i Indije u njihovu ratu u rujnu 1965.
9. Pljenovno redarstvo u terminologiji na hrvatskome jeziku označava skup
mjera koje neka zaraćena strana može poduzeti u prostoru ratišta u skladu s
međunarodnim pravom glede zaustavljanja, pregleda, provođenja i uzapćenja
neprijateljskoga ili neutralnoga trgovačkog broda.
Zaustavljanje i pregled (visit and search) vrši se kako bi se ustanovilo prevozi
li neutralni brod kontrabandu ili kad god se sumnja da je riječ o trgovačkom
brodu neprijateljske pripadnosti. Ako se sumnja ne ukloni, brod se može uputiti
u vlastitu, u savezničku, ali iznimno i u neutralnu luku radi detaljnoga pregleda.
Uzapćenje (seizure) se obavlja kada se ustanovi da je riječ o neprijateljskome
trgovačkom brodu, kada se brod na bilo koji način odupre zaustavljanju ili pre-
gledu, kada se pregledom ustanovi da neutralni brod prevozi kontrabandu te bez
obzira na državnu pripadnost kada se brod zatekne u obavljanju protuneutralne
pomoći ili u pokušaju probijanja blokade.
Dakle, glavni su razlozi zaustavljanja neutralnoga trgovačkog broda u prostoru
ratišta protuneutralna pomoć, kontrabanda i pokušaj probijanja blokade.
U Prvome i u Drugom svjetskom ratu bilo je prakse da se zbog opasnosti od
podmornica i napada iz zraka pregled i pretraga zaustavljenoga broda ne vrše na
otvorenome moru. Svi su se ti brodovi upućivali na pregled u domaću ili savezničku
luku, a izuzetno u neutralnu. Britanska kontrolna luka bila je Kirkwall na otočju
Orkney u sjevernoj Škotskoj.
Trgovačkom se brodu može naložiti da otplovi u kontrolnu luku, s time da se
na brod ukrca časnik s posadom, ili uzaptitelj može na brod ukrcati dovoljan broj
članova posade koji će dovesti brod u tu luku, ili uzaptitelj može sprovesti taj brod
u pratnji jednoga ili više svojih ratnih brodova.
Primjena sile protiv broda koji se ne zaustavi na poziv ili se odupre pregledu ne
smatra se upotrebom sile inače zabranjenom Poveljom UN-a.
U iznimnim okolnostima uzapćeni se brod može na otvorenomu moru utopiti,
ali uza strogi uvjet da se prethodno zbrinu svi članovi njegove posade i putnici te
dokumenti broda. To se može učiniti: (i) ako bi provođenje broda dovelo u opasnost
uzaptiteljski ratni brod ili uspjeh operacije koja je u tijeku, (ii) ako zbog približa-
vanja neprijateljskoga ratnog broda postoji očita opasnost da uzapćeni brod bude
oslobođen, (iii) ako zbog havarije ili drugog navigacijskoga razloga uzapćeni brod
ne može otploviti u luku koja mu je određena (iv) ili je posada uzapćenoga broda
odbila njime upravljati. U svim je takvim slučajevima postupak pred pljenovnim
sudom obvezatan.
Uzapćenje prestaje, tj. gubi se: (i) ako sama posada uspije osloboditi brod, (ii)
ako uzaptitelj odustane od uzapćenja ili (iii) ako brod oslobodi protivnička strana.
10. Pljenovno sudovanje. Kako smo prije naglasili, samim uzapćenjem
broda ili tereta još se ne prenosi vlasništvo na državu uzaptitelja. Konfiskacija
je valjana tek nakon provedenoga postupka pred pljenovnim sudom države
uzaptiteljice i ako se konačnom presudom ustanovi da je pljenidba zakonita
(lawful prize). Treće države nisu dužne priznati konfiskaciju bez toga postupka.
Pljenovni su sudovi unutarnji sudbeni ili upravni organi države uzaptitelji-
ce koji u odlučivanju pretežito primjenjuju međunarodno pravo. Na presudu
prvostupanjskoga suda najčešće se previđa pravo žalbe višoj instanci. U kontra-
diktornom postupku u kojem je zastupljen vlasnik uzapćenoga broda ili druge
osobe koje imaju interesa odlučuje se na temelju činjenica i prava: (i) o valjano-
sti uzapćenja broda i pljenidbe robe, (b) o mogućim zahtjevima za naknadom
štete zbog uzapćenja te (iii) o primjenjivosti domaćih sudskih odluka ili propisa
donesenih kao mjera represalija.
Konačnom presudom može se ustanoviti da je uzapćenje nevaljalo i time
se brod i/ili roba oslobađaju ili se izvršava konfiskacija broda i robe u korist
države uzaptiteljice.
915
STVARNO KAZALO
acquiescence (podrazumijevani bludnja (zabluda), 68, 114, 167, 168-169.

pristanak), 95, 117, 150, 154, 163, 190, bolesnici u oružanom sukobu, 798, 837,
195, 202-203, 385, 576-577, 892-893. 863-864, 899.
actio popularis, 8.n.4. borci, v. ratnici.
administrativne unije u 19. stoljeću, 49, Briand-Kelloggov pakt iz 1928, 56, 80,
407-408. 223, 575, 743, 820, 890, 893.
Ago, Roberto, 347, 387.n.130, 388. brod (i plovidba), 324, 340, 578-584, 617,
agresija (napadački rat), 223-229, 231- 633, 636-637, 646-647, 668-670, 670-
232, 386, 388, 390, 393, 523-524, 531- 672, 878-933;
532, 538, 758-760, 819-820, 893-894; - brod u nevolji, 634, 643, 672;
- definicija, 224-225. - ratni brod, 635, 645-646, 658, 670-
akreditivna pisma, v. Vjerodajnice. 672, 673, 675, 878-879, 883-914.
Akvinski, sv. Toma, 33-36, 37, 485. brodolomci u oružanom sukobu, 798,
anketa (istraga), 709, 712, 714-716. 837, 863-864, 882, 883-884.
Antarktik, 153, 572-573.
apartheid, 9, 232.n.18, 386, 388, 390, 499,
Centralnoamerički sud (1907-1917),
523-524, 532, 539.
728.
apatridi (osobe bez državljanstva), 244,
civilno pučanstvo u oružanom sukobu,
373, 466, 470-471, 478-479.
798-799, 823-824, 836-837, 857-858,
arbitraža, 3, 15, 17-18, 26-27, 28-29, 229,
866-875.
384, 709, 714-716, 717-727, 733, 740,
Commonwealth, 256, 457-458.
743.
arhipelaške vode, 197, 619, 621, 625-627,
čovjek kao subjekt međunarodnoga
633, 638-641, 692-694, 898, 901. V.
Tranzitni prolazak tjesnacima. prava, 459-465. V. ljudska prava.
Arktik, 572, 683-684.
Aristotel, 33, 36. deklaracije i rezolucije Opće skupštine
Atlantska povelja, 14. kolovoza 1941, 57. UN, u običajnom procesu, 83-85,
azil (utočište), 476-477, 598. V. 437-438.
diplomatski azil. delta (estuarij), 554, 574, 630, 633.
demilitarizacija (razvojačenje)
Balkanski ratovi 1912-1913, 53. područja, 257-258, 572-573, 605, 668,
Bečki kongres 1814-1815, 47-48, 152, 775, 780-782, 872-873.
258, 279-280, 287. diplomatska misija šef, 126, 302-303,
Berlinski Kongo akt 1885, 50-51, 571. 308-311.
Berlinski kongres 1878, 50, 264, 281. diplomatska zaštita vlastitih građana,
blokada mirnodopska, 789, 814 367-368, 371-374, 374-376, 382.
blokada u pomorskom ratovanju, 47, 49, diplomatski azil, 107, 317.
224, 271, 699, 762, 892-893, 905-908, diplomatski privilegiji i imuniteti, 316-
911-913. 321, 337-338, 340, 344, 530, 549.
916
diplomatski zastupnik, 302-303, 305- garancija, v. jamstvo.

311. genocid, 9, 347, 386, 388, 498, 515-516,
diskriminacija ljudi, 386, 388, 491-492, 523-524, 534-535, 598-599.
499, 512-513, 516-517. V. i apartheid. glavar (šef) države, v. državni glavar.
djeca u oružanom sukobu, 838-839, 840, gospodarski pojas (isključiva ekonomska
869, 871. zona), 197, 591, 622, 625-628, 651-
dobre usluge, 708, 711-713, 746. 659, 675, 678-681, 683, 684, 901.
država, v. i stjecanje područja, granica, 177-178, 185-186, 553-566;
- isključive nadležnosti, 231, 232, 432; - nepovredivost granica, 228, 565-566.
- kao subjekt međunarodnoga prava, Grotius, Hugo, 4, 36-39, 41, 480, 485,
205-207, 209-210; 609-610, 667-668.
- komercijalne transakcije država, 336; gusari, v. korsarstvo.
- nastanak, 210-216;
- nestanak, 213, 215-218; Haška akademija za međunarodno
- pitanje kaznene odgovornosti, 387- pravo, 51.
390; Haške mirovne konferencije 1899. i
- pripisivost za protupravna djela, 1907, 51-52.
353-359; Helsinški završni akt iz 1975, 82-83, 121,
- suverena jednakost, 237-238; 452-453.
- teritorij (područje), 212-213, 216- historijski naslov, zaljevi, 96, 197, 202,
217, 263, 545-552. 576-577, 611, 631-632, 643.
države, dužnost da međusobno surađuju, humanitarna intervencija, 10.n.6, 227-
233-234. 228, 232.n.18, 773, 796.
Država Vatikanskoga Grada, v. Vatikan. humanitarno pravo, izvori, 801-809.
državljani (državljanstvo), 213, 243-244,
372-374, 386, 466-471, 476. imovina stranaca, 474-475.
državni glavar i predsjednik vlade, 86, imperativne norme općega
126, 192, 194, 298, 299-302, 337-338, međunarodnog prava, v. Jus cogens.
530, 535. imunitet države,
dualizam, 14-15, 17-19, 24-25. 28-29, - pojam, 334-336;
145, 212. - od sredstava ovrhe, 342-345;
- od sudbenosti, 336-342.
ekstradicija (izručenje), 480-483, 598- Institut za međunarodno pravo (Institut
600. de droit international), 91-92, 409,
epikontinentalni pojas, 197, 615, 616- 461.
617, 620, 622, 625-628, 652, 654-655, International Law Association, 92, 409.
660-666, 678, 683, 684, 901. intervencija (i neintervencija), 221, 222,
erga omnes obveze, 347, 365-367, 368- 230-233, 485, 712.
369, 371, 386, 390, 392, 797. iscrpljenje domaćih lijekova, 348, 374-
Estoppel, 201. 376, 505.
Europski sud za ljudska prava, 496-497, isključiva ekonomska zona, v.
503-506. gospodarski pojas.
ex aequo et bono, v. pravičnost. ispravljanje (reparacija) štete, 352, 367,
federacija u međunarodnom pravu, 253- 371, 376-377, 378-379, 380, 381, 383-
256, 355. 385.
istraga, v. anketa.
STVARNO KAZALO 917
izbjeglice, 478-479. Komisija za međunarodno pravo UN-a,

izravnanje (règlement d’intérêts, 91, 99, 103.
composition amiable), 717, 722-723. kompenzacija, v. obeštećenje.
izručenje, v. ekstradicija. koncilijacija, v. mirenje.
izvori međunarodnoga prava, pojam, konfederacija država, 205, 252-253, 255.
59-61. kontrabanda, 47, 892-893, 905-909, 909-
910, 913.
jamstvo (garancija), 257-258, 352, 377- konvoji u pomorskom ratovanju, 910-
378, 382. 911.
jednostrani akt, 189-198, 681-682, 784- konzuli, 322-333.
800; korsarstvo (gusarstvo), 49, 878. V. i
- u običajnom procesu, 86-87, 98; Ppiratstvo.
- vrste, 189-191, 700. korupcija pri sklapanju ugovora, 168.
jezera granična, 587; kurtoazija, v. pravila učtivosti.
- određivanje granice, 555.
jure gestionis i jure imperii akti države, Liga naroda, 54-56, 131, 157, 220, 423-
v. imunitet države. 424, 509, 575, 613-614.
jus cogens, 9-10, 96, 105, 165-166, 180- luke, morske, 629, 630, 634-637, 691,
902-903, 904.
182, 208, 328, 341, 348, 362, 368-369,
388, 390-393, 491-494, 548-549, 706,
ljudska prava, 484-506, 548-549, 792.
783, 793, 807-808, 823.
jus dispositivum, 10-11, 96, 105, 182-
Malteški viteški red, 297.
184, 325-326, 338.
mandati Lige naroda, 277, 281-283.
jus gentium, 32-33.
manjine, 507-519, 570.
Martensova klauzula, 804-805.
kabotaža, 580-583, 591, 636.
medijacija, v. posredovanje.
kanali (prokopi), međunarodni, 152,
međunarodna zajednica, kao subjekt
689, 698-703. međunarodnoga prava, 205-208.
kapitulacija, vojna, 852-853. međunarodne (vladine) organizacije,
kapitulacije u izvaneuropskim zemljama, - odgovornost za međunarodno
322-323. protupravna djela, 358-359, 372;
kaznena odgovornost pojedinca, 520- - pojam, 405-406;
544. - podjele, 408-411;
klauzula najvećega povlaštenja, 154- - pravo, 406-407;
156, 447, 473. - privilegiji i imuniteti, 416-420;
klauzula rebus sic stantibus, 173, 177. - sukcesija u članstvu, 249;
kodifikacijske konvencije, 12, 80, 98- - ugovorna sposobnost, 123-124.
103, 151, 161-162, 181, 187.n.82, 335- Međunarodni kazneni tribunal za bivšu
336. 407, 489-490. Jugoslaviju, 9, 440, 532-536.
koimperij (kondominij), 547, 555, 587, Međunarodni kazneni tribunal za
631. Ruandu, 536-537.
kolektivne mjere UN-a, 231-232, 757- Međunarodni kazneni sud (stalni), 393,
774, 786, 889; 537-543.
- i neutralnost, 894-897. međunarodni oružani sukob (rat),
kolonije, kolonijalizam, 276-277, 388. - početak, 843-845;
918
- svršetak, 848-854. 822, 889-904. V. i trajna neutralnost

međunarodni pravni poredak, 3, 219, država;
407. - pojas neutralnosti, 614.
Međunarodni sud u Haagu (glavni Non concedit venire contra factum
sudski organ UN-a), 51, 435, 440, 442- proprium, 66, 78, 87, 201.
443, 537, 729, 730-742. non liquet, v. praznine u međunarodnom
međunarodno pravo, pravu.
- podjela pravila, 8-13; notifikacija (priopćenje), 135, 163, 174-
- pojam, 3-4; 175, 187, 190, 192, 202, 371, 384, 401,
- pravna narav, 5-7; 431, 571, 794-795, 843-844, 894.
- razvoj znanosti, 31-44; nuklearni pokusi, 153, 572-573, 600-601,
- sankcije, 6-7. 605, 681-682, 777, 778-779.
merceneri, v. plaćenici. nužda u međunarodnom pravu, 66, 227-
ministar vanjskih poslova, 126, 192, 194, 228, 361, 364, 365-366, 811, 882.
298, 302-303.
mirenje (koncilijacija), 164, 223.n.11, 229, obećanje kao jednostrani akt, 191, 192-
709, 714-716, 719-720, 727, 743. 194.
mirovne misije (operacije) UN, 744-745, obeštećenje (kompenzacija), 68, 370, 376-
751, 757-774, 840, 889. 379, 380-382, 385, 589.
mirovni ugovor, 180, 775-776, 842, 849, običaj, običajno pravo, v. i opinio juris,
854, 867. 20-22, 38, 41-44, 73-109, 172, 345,
misije država pri međunarodnim 406, 486-495, 721, 806-808;
organizacijama, 313-315. - običajni proces, 77-78, 201-202, 488-
monizam, 15-19. 489;
Monroeova doktrina, 1823, 48. - praksa, 74-75, 79-80.
mučenje (tortura), 390, 493, 499. odgovornost u međunarodnom pravu,
205, 298-299, 346-393. V. i iscrpljenje
načela Ujedinjenih nacija, v. temeljna domaćih lijekova;
prava i dužnosti država. - dužna pažnja (due diligence), 351,
napadački rat, v. agresija. 353-354, 399, 473, 589;
narodnooslobodilački pokreti, v. - načini ispravljanja (reparacije)
ustanici. protupravnog djela, 66-68, 376-383;
Navicert, 910. - okolnosti koje isključuju
nediskriminacija, v. diskriminacija. protupravnost, 361-366;
neintervencija, v. intervencija. - oštećena fizička ili pravna osoba,
neobalna država, 546, 617, 654, 655, 669- 359, 370-374;
670, 674, 679. - povrijeđena država, 367, 369, 370-
nesamoupravna područja, 285-286. 371, 376-385, 389;
nesreća koja isključuje protupravnost, 66, - postupak o zahtjevima, 383-385;
363-364, 365. - pripisivost, 349, 353-359;
neškodljivi prolazak brodova, 198, 364- - šteta, 346-347, 367-370, 374, 380-
365, 612, 616, 619, 627, 633, 637, 640- 381;
642, 643-645, 673, 690, 692, 901-902. - za rizik (objektivna), 349, 351, 364,
neutralnost, oružana, 1783, 1800, 47. 399-400, 402.
neutralnost u međunarodnom odnos međunarodnoga i unutarnjega
oružanom sukobu, 798, 813-819, 821, prava, v. unutarnje pravo država.
STVARNO KAZALO 919
odreknuće od vlastitoga prava, 190, 191, padobranci u oružanom sukobu, 826.

194-196, 200, 343, 384-385. Papinska Država, 50, 292.
okoliš, zaštita (sprječavanje onečišćenja), Pariška mirovna konferencija 1946-
350, 388, 394-404, 432, 548; 1947, 58.
- međunarodnih rijeka, 583-587, 588- Pariški mir, 1856, 48-49.
589; partikularno međunarodno pravo,
- na moru, 625, 636, 640-641, 644, 8-9, 60-61, 406-407. V. i ugovor,
646, 658, 676, 684, 693; međunarodni.
- u oružanom sukobu, 830-831; partikularno običajno pravo, 104-109,
- zraka (atmosfere), 600-602. 406-407.
okupacija ničijega područja, 191, 196, personalna suverenost, 372, 466, 476,
198, 224, 263, 281, 557, 567, 570-572, 521, 549. V. i teritorijalna suverenost.
573. personalna unija, 250-251.
okupacija ratna, 224, 866-871, 873-875. piratstvo, 9, 263, 347, 387, 463, 520,
opcija, 569-570. 523, 597, 608, 673, 675, 677, 878. V. i
opća načela prava, 32, 40-41, 60, 65-72, korsarstvo.
165, 168-169, 176, 361, 376-377, 576, plaćenici (merceneri), 224, 827, 860, 898.
786. plebiscit, 569.
opće međunarodno pravo, 8, 60, 93-103. plijen,
opinio juris, 73-74, 75-77, 95, 97, 104, - pomorski (priza), 907;
105, 108, 488. - ratni, 847, 868, 907.
opozabilnost, v. suprotstavljivost. plovni putovi i sustavi odijeljenog
Organizacija ujedinjenih nacija prometa, 198, 644-645.
(naroda), v. Ujedinjene nacije. pljenovno redarstvo, 913-914.
organizacije, v. međunarodne pljenovno sudovanje, 47, 52, 892, 893,
organizacije. 901, 904, 906-907, 914.
oružani sukob, v. i međunarodni oružani podrazumijevani pristanak, v.
sukob, acquiescence.
- „elementarni obziri čovječnosti”, područja s posebnim položajem, 287-
836-837; 291.
- prestanak ugovora, 178-181; posredovanje (medijacija), 229, 708-709,
- vrste, 810-822; 711-713.
- zabranjene metode ratovanja, 824- postliminium, načelo, 849, 850-851.
827, 884; povrat u prijašnje stanje, v. restitutio in
- zabranjene vrste oružja, 831-835, integrum.
886-888; pozitivizam (voluntarizam) u
- zabranjeni objekti napada, 827-831, međunarodnom pravu, 41-44, 220,
884-886. 804-805.
otvoreno more, 591, 612, 617-618, 628, pravičnost (ex aequo et bono), 4, 61-65,
649-650, 667-682, 821, 855; 89-90, 140, 229, 587, 659.n.95, 665-
- miroljubive upotrebe, 668. 666, 707, 709, 722, 742.
pravila učtivosti (kurtoazije), 4, 299, 480,
pacta sunt servanda, 16, 66, 142-143, 634.
162, 171, 174, 192-193, 230, 238-239, pravo progona, 672-673, 676-677.
725. praznine u međunarodnom pravu, 3-4,
pactum de contrahendo, 710-711, 835. 62, 70, 544, 707, 722-723, 805.
920
pregovori, - jednostrano okončanje, 195, 842,

- radi izmjene ugovora, 159; 850.
- u rješavanju sporova, 229, 384, 708- ravne polazne crte, 197, 632-633, 637.
709, 710-711, 713, 715, 722, 795; razoružanje, 775-783; u svemiru, 605.
- u sklapanju ugovora, 126-127, 144, realna unija, 251-252.
300, 308; regionalne organizacije i sporazumi,
- uvjet za represalije, 795. 449-458.
prijevara pri sklapanju ugovora, 168. represalije (protumjere), 6-7, 66, 784-785,
primirje, 849-850, 851-852. 788-790, 792; u oružanom sukobu:
priopćenje, v. notifikacija. 797-800, 805-806, 830, 857, 881, 882,
prirodno pravo, 32-41, 219-220, 484- 912-913.
486, 496, 515. restitutio in integrum, 27, 67-68, 165,
priznanje u međunarodnom pravu, 190- 378, 379-380, 589.
191, 196, 200-202, 392; retorzija, 232, 786-788.
- države, 212, 261-267, 337, 431; ribolov, 617-618, 679-681.
- ustanika, 124, 206, 270-275, 837; rijeke, 578-589;
- vlade, 261, 267-269, 337. - granične, 553-555;
progon, v. pravo progona. - pravo plovidbe, 48, 152, 153, 579-
prokopi, v. kanali. 584.
promatračke misije UN-a, 744-745, 751, ropstvo, trgovina robljem, 347, 386, 388,
767-772. V. i mirovne misije. 390, 487-488, 493, 498, 523-524, 675.
protektorat, 276, 277, 279-281, 699, 853.
protest (prosvjed), 75, 87, 95-96, 100, samoobrana, 66, 222, 223, 225-229, 232,
104, 154, 174, 190-191, 197, 200, 202, 257, 362-363, 393, 784, 786, 834, 895.
576. samoodređenje, 223, 230, 234-237, 271-
protumjere u doba mira, 182, 224, 232, 275, 283-287, 388, 390, 558.
344, 348, 363, 786, 790-797. V. i samopomoć, 227, 784-800, V.
represalije. protumjere, represalije, retorzija.
protuneutralna pomoć, 892-893, 896, satisfakcija, v. zadovoljština.
906-908, 908-909, 913. sila, v. i agresija;
protupravna djela (međunarodno), 346- - kao način stjecanja područja, 574-
349, 349-350, 383-385. 575;
punomoć, 126, 300, 302, 303. - zabrana sile, 223-229, 706, 791-792.
složene države, 250-256.
quieta non movere, 576. služnosti, međudržavne, 550-552, 612.
soft law, 11-12, 376.n.124.
ranjenici, 798, 836, 863-864, 899. specijalne misije, 312-313.
rat, v. međunarodni oružani sukob, sporovi međunarodni, mirno
Briand-Kelloggov pakt. rješavanje, 164, 223, 229-230, 252,
ratište i područje ratnih operacija, 855- 705-709, 793;
857, 913. - rješavanje u UN-u, 714, 743-756;
ratnici (borci), 857-861. - rješavanje u krilu regionalnih
ratno i humanitarno pravo, izvori, 802- organizacija, 752-756.
809. Stalni arbitražni sud, 51, 719.
ratno stanje, 814-816, 819-822, 842-851, Stalni sud međunarodne pravde (1920-
861, 889, 891, 895; 1946), 51, 56, 719, 729.
STVARNO KAZALO 921
Starateljstvo u UN-u, 283, 283-285. tjesnaci međunarodni, 198, 618, 621, 625,
stjecanje područja, 567-577. 689-697.
stranci (pravni položaj), 213, 356, 471- tortura, v. mučenje.
477. trajna neutralnost država, 148, 257-260,
subjekti međunarodnoga prava, 4, 122- 817, 894, 896-899.
124, 270, 286-287, 412-415, 459-465 transnacionalna kaznena djela, 521,
- pojam, 205-208. 522-523.
subjektivna prava i situacije država, 13, transnacionalno pravo, 66, 70, 113, 338-
157, 706, 722. 339, 464-465, 717.n.4.
sudska praksa u običajnom procesu, tranzitni prolazak tjesnacima, 621, 625,
87-90. 689-690, 692-694, 901; v. i arhipelaške
sudsko rješavanje sporova, 3, 15, 17-18, vode.
27-30, 47, 229, 384, 709, 714, 716, 723, Trumanovi proglasi, od 25. rujna 1945,
727, 728-730; v. i međunarodni sud. 614-615, 661.
sukcesija država, 210, 214-216, 240-249,
343.n.96, 720; v. i uti possidetis; ugovor, međunarodni,
- glede dugova, 568; - depozitar, 130-131;
- glede međudržavnih služnosti, 551; - i običaj, 151-152, 172, 173-174;
- i treće države, 143, 149-156, 200;
- glede ugovora, 185-188, 565-566.
- interpretativna izjava, 134;
supranacionalno pravo, 66, 70.
- izmjene i preinake (revizija), 120,
suprotstavljivost (opozabilnost), 190,
157-162;
196, 199-203.
- kao izvor međunarodnoga prava,
suverenost, državna, 213-214.
110-112;
svemir, 603-606.
- klauzula najvećega povlaštenja, 154-
Sveta alijansa, 48, 422-423.
156;
Sveta Stolica, v. Vatikan.
- kršenje (povreda), 177, 182-184, 786;
- mane pri očitovanju volje, 114, 163,
šef države, v. državni glavar. 167-169, 191, 385;
špijuni, 522, 824, 826-827, 860. - ništavost, 163-170, 191, 195, 361;
šutnja (pasivnost, uzdržavanje od - objektivni režimi, 152-154, 185, 551;
djelovanja), 190, 202-203. - osiguranje izvršenja, 147-148, 182-
183;
taoci, 306, 527, 529, 534, 536, 771, 793, - pojam, 113-115;
798, 836, 838. - politički sporazum (gentlemen’s
temeljna prava i dužnosti država (načela agreement), 120-121, 452-453;
UN-a), 121, 207-208, 209, 219-239, - postupci sklapanja, 125-133;
431. - potpisivanje, 127, 128-129;
teritorijalna suverenost države, 466, 476, - povlačenje iz ugovora, 163;
480, 521, 547-550, 606; v. i personalna - prestanak (okončanje), 163, 172-184,
suverenost. 361, 786; (prestanak otkazom, 117-
teritorijalno more, 197-298, 608, 610- 118);
612, 615-616, 618, 621, 625, 627, 629, - primjena u državama strankama, 22-
642-647, 898, 901-902. 26, 144-145;
terorizam, 393. - pristanak država da njime budu
Thalweg, 554-555, 574. vezane, 127-131;
922
- pristupanje (akcesija, adhezija), 127, - osnivanje, 424-427;

129-130; - regionalna akcija (glava VIII.
- privremena primjena, 12, 132, 143, Povelje), 766-767, 770, 772-773;
188, 624, 688; - specijalizirane ustanove, 425, 431,
- ratifikacija, 25, 128, 130; 444-448;
- registriranje u Tajništvu UN-a, 125, - Starateljsko vijeće, 442;
131, 132-133, 303-304; - Vijeće sigurnosti, 391, 429, 430,
- retroaktivni učinak, 145-146, 187; 432-434, 439-441, 443, 540-541;
- rezerva, 68, 89, 116, 117, 119, 120, (kolektivne mjere, glava VII. Povelje)
134-137; 758-765, 889); (rješavanje sporova,
- sposobnost sklapanja, 122-124; glava VI. Povelje, 746-751).
- stupanje na snagu, 127-128, 131- univerzalna kaznena sudbenost države,
132, 145-146; 522-523, 526.
- sukob ugovora o istom predmetu, unutarnje pravo država, odnos prema
159-162, 618-619; međunarodnom pravu, 15-30, 349,
- suspenzija primjene, 163, 171-172, 352, 432, 467, 484-485;
176-184, 786; - odnos prema ugovoru, 144-145,
- teritorijalni učinak, 146-147; 169-170, 300-301.
unutrašnje morske vode, 608, 611, 619,
- tumačenje, 119-120, 138-141,
621, 627, 629-637, 691, 693, 694, 898.
(autentično tumačenje, 139-140,
ustanici i oslobodilački pokreti, 270-
222);
275, 353-354, 436, 837;
- u običajnom procesu, 80-82;
- ugovorna sposobnost, 124, 206.
- u usmenom obliku, 115-117;
uti possidetis, načelo, 178, 236, 556-562.
- ustavni akt međunarodne
utočište, v. Azil.
organizacije, 115, 118, 120, 135, 139-
uzapćenje broda i tereta u ratnom
140, 159, 180, 211, 405-406, 413,
pravu, 892, 901, 903-904, 913-914.
435-436, 444;
- usvajanje ugovora, 126-127; vanjski morski pojas, 197, 613-616, 621,
- višestrani u. ograničene naravi, 118, 625, 627-628, 648-650.
129-130, 135, 186-188; Vatikan, Država Vatikanskoga Grada, 123,
- vrste ugovora, 114-121. 211, 258, 292-297, 436.
ugovor-pogodba (traité-contrat), 13, Vattel, Emerich de, 39-41, 42, 90, 203.
118-120, 135, 139, 150. vazalitet, 277, 278-279, 698, 700.
ugovor-zakon (traité-loi), 13, 118-120, Versailleska mirovna konferencija 1919,
135. 54, 423, 509.
Ujedinjene nacije, viša sila, 66, 361, 363, 364-365.
- članstvo, 211, 425, 428-436, (položaj vjerodajnice (akreditivna pisma), 267,
država nečlanica, 435-436); 310.
- Ekonomsko i socijalno vijeće, 441- voluntarizam, v. pozitivizam u
442, 444, 487; međunarodnom pravu.
- glavni tajnik, 443, (rješavanje
sporova, 746, 752); Westphalski mir 1648, 46, 508.
- Opća skupština, 391, 429, 434, 437-
439, 441, 443, 444; (kolektivne mjere, zadovoljština (satisfakcija) za
765-766); (rješavanje sporova, glava nematerijalnu štetu, 369-370, 378, 379,
VI. Povelje, 746, 751-752); 382-383.
STVARNO KAZALO 923
Zajednica neovisnih država, 256, 454. znanost (nauka) u običajnom procesu,

zaljevi, 630; v. i historijski zaljevi. 90-92.
zarobljenici, ratni, 798, 837, 848, 857- znanstvena istraživanja mora, 619, 625,
861, 862-863, 884, 899. 628, 644, 646, 657-658, 663, 678-679,
zastara (dosjelost) i historijski naslov, 684.
13, 66, 96, 174, 197, 202, 576-577; zona međunarodna, 620, 622-624, 626,
(zastarijevanje međunarodnih zločina, 628, 660, 662, 679, 683-688.
524-525). zračni prostor, 546, 590-602.
zaštićene zone u oružanom sukobu, 848, zrakoplov, 338, 593-594.
872-873.
zločini, međunarodni, 166, 206, 224, 347,
386-393, 462-464, 491, 520-544, 744,
757, 762, 765, 769-770, 772-774, 791,
799-800, 806-809, 823-835, 836-837,
840-841, 865, 883.
Grafičko-likovna urednica
Ana Zelić
Lektori
Anđa Matić
Tomislav Salopek
Marija Matković
Korektorica
Božena Pavičić
Grafička priprema
Grafičko-likovna redakcija Školske knjige
Tisak
Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb
Tiskanje završeno u travnju 2011.
ISBN 978-953-0-30417-8
CIP

MJP - Degan Treće Izdanje PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

MJP - Degan Treće Izdanje PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Vladimir-Đuro Degan

„Izložen je kompletan sustav međunarodnog prava pa knjiga može

Objavljivanje ovog sveučilišnog udžbenika

© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2011.

L’interprétation des accords en droit international (Martinus Nijhoff ), La Haye

Nakon što se rasprodala cjelokupna naklada drugog izdanja ovoga udžbenika

zabilježiti razvoj međunarodnog prava u drugim područjima, poput, primjerice,

AJIL American Journal of International Law

Ostale se skraćenice daju u sklopu odgovarajućih dijelova u knjizi.

Od istoga pisca ........................................................................................................IV

II. DIO: IZVORI MEĐUNARODNOGA PRAVA

A. OPĆA NAČELA PRAVA

B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOME PRAVU

C. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA

§ 18. Tumačenje ugovora ..................................................................................138

D. JEDNOSTRANI AKT KAO IZVOR MEĐUNARODNOGA PRAVA

III. DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

A. DRŽAVE I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE

B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOGA PRAVA

§ 46. Pitanje odgovornosti država za međunarodne zločine

D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

IV. DIO: OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE

C. M ORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA

E. TJESNACI I MORSKI KANALI

V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

B. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

§ 93. Temeljna pravna pravila o ratovanju i neprijateljstvima....................855

§ 1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose

Uz to, u nekim oblastima međudržavnih odnosa unaprijed propisana i do-

tivnom nepriznavanju protupravnoga stanja, u osudi protupravnog ponašanja

§ 2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOGA PRAVA

Da bi se ispravno razumjeli narav međunarodnog prava i njegovi različiti

mogu proizaći i iz partikularnoga običajnoga prava ili iz nekih jednostranih

I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnoga prava, bilo da čine dio

§ 3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEGA

1. Dualističko i monističko shvaćanje. Pitanje odnosa međunarodnoga i

Drugo shvaćanje zasniva se na normativističkoj teoriji čiji je tvorac bio Hans

Na temelju takve analize dolazi se do općenitoga zaključka da je nemoguće pri-

U nastavku ćemo o ovomu pitanju ukratko izložiti stajališta sudbenih i dru-

pridaju učinak u njihovim presudama. U suprotnome, nakon iscrpljenja lijekova

„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i

U te ugovore valja, po našemu mišljenju, svrstati i sve one o kojima je odlukom

4. Unutarnje pravo država pred međunarodnim tijelima. (i) Neke me-

i drugih izvora međunarodnoga prava. Ali međunarodno pravo zahtijeva iz-

Među brojnim ostalim slučajevima možemo navesti jedan iz skorijega vremena.

vom. Potom ga je potvrdila suplementarnim argumentom: „To je pravilo tim lakše

utvrdio da je za sadržaj duga i za pravovaljanost klauzule o obvezama države dužnika

§ 4. RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOGA PRAVA

Više od nizanja imena mnogih pravnih pisaca iz prošlosti u ovome odjeljku

Walter Ullmann, „jedna od najhitnijih zadaća u trinaestom stoljeću”.35 Tu „veliku

je uvjet i prirodnoga prava jer, kao što je pokazano u (Aristotelovoj) Politici,

uvjeti za nastanak istinskoga međunarodnog prava između suverenih i jednakih

Prema Grotiusovu učenju, ako je ljudsko voljno međunarodno pravo (jus

stavljenoga pristanka; (b) ugovorno pravo koje proizlazi iz izričitog pristanka;

Volja zakonodavca, koja je sama po sebi pravo, mogla je rezultirati nerazumnim

§ 5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA

U ovom ćemo odjeljku u najkraćim mogućim crtama izložiti politička zbi-

Tridesetogodišnji je rat bio dokončan Westfalskim mirom iz 1648, nakon

Belgiju); proglašena je trajna neutralnost Švicarske te je ustanovljena Njemačka

§ 46. Pitanje odgovornosti država za međunarodne zločine

C. M ORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA