TARA SUE ME

Ogrlica
Za sve one koji iščekuju

punih srca i praznih ruku.

 ***

Abby, New York.

Stajala sam pred panoramskim prozorima spavaće sobe našega stana u
New Yorku, zagledana van. Bilo je jedanaest navečer i soba je bila
osvijetljena svjetlima što su dopirala izvana. S druge strane stakla sve je
djelovalo smireno, spokojno.
Hodnikom su odjeknuli koraci i okrenuvši se, ugledala sam Nathaniela na
vratima. Kad sam ga ranije ostavila samoga, razgovarao je s nekim
telefonom. Sigurno opet s onom Charlene.
Trudila sam se imati povjerenja u supruga kad ju je zaposlio, ali to se
pokazalo zahtjevnim, jer je nova zaposlenica očigledno željela posve
drugačiji tip odnosa od poslovnog. Kratko sam se nasmijala. Charlene pojma
nema kakav tip odnosa Nathaniel želi.
Nakašljao se i blago nagnuo glavu, pokazujući središte tepiha.
Sranje. Hitro sam se spustila na koljena nasred tepiha.
“Otišla si” rekao je. U glasu mu se nije čuo prigovor, čak nije zvučao
ljutito, ali učinilo mi se da čujem razočaranje.
“Željela sam vam dati malo privatnosti, gospodaru.”
“Razgovaralo se o tebi, pa bih radije da si ostala. Drugi put pričekaj da ti
dopustim da odeš.”
Razgovaralo se o meni? Znači da ipak nije zvala Charlene. “Ispričavam
se, gospodaru.”
“Nemaš se zašto ispričavati. Dosad ti nisam dao nikakve upute za
ponašanje dok razgovaram telefonom.”
Šutjela sam, čekajući da mi kaže o čemu je točno razgovarao i s kim.
Ništa ne govoreći, prišao mi je i pružio ruku. Iznenađeno sam je prihvatila i
ustala, pa smo zajedno sjeli na klupicu u podnožju kreveta.
“Zvao me Jeff” rekao je.
“Jeff Parks?” upitala sam. Iz Delawarea? Neobično. Zašto li je on zvao?
“Dok smo bili u Delawareu, razgovarala si s Danielovom pokornom,
Julie.”
“Jesam.” Zapravo smo razgovarale dvaput: jednom iste večeri kad smo se
upoznale na zabavi i jednom nekoliko dana kasnije, kad sam je intervjuirala
za svoj blog, Tajni život pokorne supruge. Baš sam prije dva-tri dana
dovršila prepisivanje tog razgovora. Nisam se mogla sjetiti ničega dovoljno
zanimljivog iz tog razgovora što bi nagnalo gospodara Jeffa da nazove
Nathaniela.
“Julie je rekla Danielu kako bi željela da njihova BDSM grupa ima više
predanih parova poput nas dvoje.”
“Aha” toga sam se sjećala. Pomilovala sam ga po obrazu, osjećajući
grebanje dlačica na prstima.
“Rekla je da joj čvrstoća naše veze daje nade za njezinu.”
Pogledao me mračno, požudno i prignuo se bliže. “Ništa mi ne bi bilo
draže nego da postanemo primjer dugotrajne, predane veze gospodara i
pokorne. Da usprkos svim preprekama ostanemo zajedno.”
Pokušala sam mu privući glavu da ga poljubim, ali bio je nepomičan.
“Čekaj” prošaptao je.
Prigušila sam uzdah, ne želeći mu pokazati koliko sam nestrpljiva, ali
pročitao me.
“Još samo malo” rekao je. “Jeff nas misli pozvati na idući sastanak
njihove grupe. Zanima ga bismo li ih mogli malo podučiti, pokazati im nešto.”
Nedavno smo se počeli ponovno sastajati sa svojom grupom, ali to ne
znači da se ne možemo pridružiti i drugima.
Provukao je prste kroz moju kosu i prislonio usnice na moj obraz, budeći
u meni želju. “Bi li nas takvo što zanimalo?”
“Bi” odgovorila sam odmah, ne razmišljajući. “Svidjeli su mi se i Julie i
Jeff i Daniel. A znaš i da volim demonstracije?
Pozabavio se dugmima na moj bluzici i jedno po jedno ih raskopčao, dok
mi bluza nije skliznula preko ramena. “Nazvat ću ga i reći mu da ćemo doći”
odgurnuo je moj grudnjak i otkrio bradavicu. Tiho sam zastenjala kad ju je
uštipnuo. “Ali ne još. Kasnije. Znatno kasnije.”
 Prvo poglavlje

Sadašnjost
Jeff Parks dobro je znao koliko se Dena mora truditi da ne gleda ravno u
njega. Otkako ju je pokorio, bio je posve svjestan kolika je zapravo snaga
njezine volje. Da je ovo bila večer kao bilo koja druga, on bi bio taj koji bi
se trudio ne gledati prema njoj, ali nakon one odluke...
“Jesi li ti čuo išta od svega što sam ti rekao u prošlih pet minuta?” upitao
ga je prijatelj, također dom, Daniel.
Jeff se okrenuo prema njemu. Bila je kasna večer jednoga četvrtka i
upravo su završili sastanak svoje BDSM grupe. Ipak, nikome se nije žurilo
doma. Svi su željeli ostati još malo, porazgovarati s Abby i Nathanielom.
Nathaniel je stajao pokraj Daniela i kad ga je Jeff pogledao, osmjehnuo se.
Njihov počasni gost dom vodio je razgovor o tome kako zadržati svježinu u
odnosu s pokornima. Prema onome što je Jeff vidio i iskusio prije nekoliko
mjeseci s Nathanielom i Abby, njihovoj vezi nije prijetila nikakva ustajala
rutina.
“Oprosti. Što si rekao?” upitao je Jeff Daniela. “Ništa važno. Samo sam
ponavljao planove za sutrašnju zabavu.”
“Kod tebe u deset.”
“Barem si najvažnije zapamtio” rekao je Daniel samo napola šaljivo.
“Mnoge mi se misli motaju glavom” rekao je Jeff, spreman sve priznati
Danielu. Ionako će kad-tad doznati, a njih su dvojica dovoljno dugo prijatelji
da Daniel zaslužuje ovo čuti od njega. “Selim se.”
“Molim?” Daniel je bio u šoku.
“Zašto?” upitao je Nathaniel u istom trenutku.
 Jeffov je pogled odmah odlutao prema Deni. Razgovarala je s Abby i
Julie. Danielova pokorna očito je rekla nešto smiješno, jer je Dena prasnula u
smijeh, odmahujući glavom. Njezina duga plava kosa lepršala je sa svakim
pokretom.
“Ah” rekao je Daniel.
“Nije to.”
Daniel je podigao obrvu i prekrižio ruke. “Julie mi je rekla da vas je
gledala u igri.”
Jeff je pretpostavio da hoće. Zapravo, bio bi iznenađen da Julie nije ništa
rekla Danielu. One večeri prije nekoliko mjeseci on i Dena pokazali su Julie
kako izgleda biti pokoran, jer se još nije mogla odlučiti. Ta je noć možda
pomogla Danielu i Julie, ali u Jeffu je samo učvrstila odluku da se preseli.
Kratko je kimnuo Danielu.
Daniel je pogledao Denu i Julie. “Ponekad zaboravim što je bilo između
vas.”
“Ništa ti ne zaboravljaš.”
Daniel ga je iskosa pogledao. “Ne sviđa ti se što radi unutar grupe?”
Dena je bila najiskusnija pokorna u njihovoj grupi i često su je pozivali
na demonstracije. Pomagala je Danielu i drugim iskusnim domovima u
uvježbavanju pokornih.
Jeff ju je oslobodio obveze prije dovoljno godina da zna kako više nema
nikakva prava govoriti joj što smije, a što ne smije raditi s drugima. Svima je
rekao da ga to više ne zanima. Naravno da ga je zanimalo, a i smetalo mu.
Ali sam je tako želio, zar ne? Zato se toliko trudio održati emotivnu
udaljenost između njih dvoje, zar ne?
“Ne” odgovorio je Danielu. “Nije problem u tome. Ne smeta me njezin
odnos s grupom.”
Jeffu nije bilo do razgovora o svemu tome. Mjesecima kasnije nije mogao
prestati misliti na onu noć, na Denu na koljenima pred sobom. Na njezinu
žrtvu podnesenu radi užitka. Na Denu u njegovoj kući, u njegovu naručju.
Nije bio siguran da će ikada prestati.
Dena je konačno pogledala prema njemu, vidjela da je gleda i oborila
pogled. Pretpostavljao je da ni ona od toga nema ništa veće koristi od njega,
da i nju još uvijek muče sjećanja na onu noć.
Naravno, Daniel je uhvatio Deninu reakciju na Jeffov pogled. “Koliko si
puta bio s nekim otkako si prekinuo s Denom?” upitao ga je Daniel.
“Jednom. Onoga puta kad nas je Julie gledala.”
“Aha.”
“Ne selim se zbog toga što je bilo s Denom” rekao je Jeff, pitajući se
zvuči li Danielu ta laž jednako neuvjerljivo koliko i njemu samom.
“Ma naravno.”
Daniel nije rekao ni riječi više, ali nije skidao pogled s Jeffa. Jednostavno
je čekao da mu prijatelj sve prizna. Da se i Jeff nije služio istom taktikom
kad je nešto želio izvući iz Daniela, možda bi mu i uspjelo.
“Nema” ponovio je. “Godinama već nismo zajedno. Nismo bili jedno za
drugo. Ona je damica iz visokog društva, a ja luzer koji je jedva završio
srednju.”
“Sereš” rekao je Daniel. “Ti si uspješan poslovni čovjek i moj prijatelj.”
“I moj” javio se Nathaniel. “I znaš što? Da meni kažeš da više nećemo
biti prijatelji zbog nečega što si napravio sa šesnaest godina, namlatio bih te.”
“To nije isto. Uostalom, selim se u Colorado... barem za prvo vrijeme”
rekao je Jeff. “Moram pomoći tati u poslu. Želi u mirovinu i molio me da mu
pomognem srediti stvari u tvrtki.”
Danielov smijeh privukao je znatiželjne poglede nekoliko članova njihove
grupe. “Bavit ćeš se prodajom životnog osiguranja??”
Jeffov otac vodio je osiguravajuću kuću koju je naslijedio od svojega oca
i uvijek ga je žalostilo što Jeff ne želi imati posla sa svime time. Jeff se
bavio drugačijom vrstom osiguranja: već je osam godina imao zaštitarsku
tvrtku. Malu, ali unosnu. Bavili su se zaštitom ljudi i objekata.
“Neću ondje ostati zauvijek. Samo nekoliko mjeseci. Tom je rekao da će
on za to vrijeme voditi našu tvrtku.” Jeffov poslovni partner time nije bio
oduševljen, ali znao je da mu drugo ne preostaje.
“Pa ti si ozbiljan” rekao je Nathaniel. Jeff je samo kratko kimnuo.
“Jesi li već rekao Deni?” upitao je Daniel nakon kraće šutnje.
Jeff se odupro želji da je pogleda. “Nisam.”
“Čujem da joj je otac jedan od kandidata za predsjednika.”
Denin otac bio je senator koji je razmišljao o nastavku karijere u Bijeloj
kući. Upravo je zbog spoja te činjenice i vlastite ne baš čiste prošlosti Jeff
prije tri godine odlučio prekinuti s Denom. O drugim razlozima nije želio ni
razmišljati.
“Poznavajući senatora Jenkinsa, drugi kandidati nemaju previše šanse”
Jeff se nije čudio gorčini s kojom je to izgovorio.
Oba su ga prijatelja zainteresirano pogledala, ali kao da su osjetili da ne
želi razgovarati o tome. Jeff se odavno dogovorio sa senatorom o tome kako
će njihov odnos izgledati, ali još uvijek nije želio ni misliti, a kamoli
razgovarati o njemu.
“Jesi li još uvijek za nadzor tamnice večeras?” upitao ga je Daniel,
mijenjajući temu.
“Jesam. Doći ću” rekao je Jeff. Njegova posljednja zabava s grupom.
Upitao se hoće li i Dena doći i s kim. Hoće li je posljednji put vidjeti dok se
bude pokoravala nekome drugom. Možda je tako i bolje. Ako bude znao da
će se netko brinuti za nju, možda smogne snage zauvijek je zaboraviti.
Julie se smijala nečemu što je pričala Abby West. Dena nije zapravo čula
ni riječi od svega što je govorila vesela brineta čiji je suprug i dom vodio
večerašnju raspravu. Svu je pozornost usmjeravala na komadić papira na
podu, jer dok je gledala u njega, u kut vidnog polja ulazio joj je i Jeff. Stajao
je i razgovarao s Danielom, i koliko se njoj činilo, pritom se silno trudio ne
gledati u nju.
 “Dakle, Dena” obratila joj se Abby, odvlačeći joj pozornost od papirića
na podu “čime se ti baviš?”
“Pravnica sam u tužilaštvu savezne države Delaware.”
Kad bi ljudima rekla koja joj je profesija, najčešće bi se iznenadili. Abby
je samo kimnula, kao da je točno takve riječi i očekivala.
“Zvuči naporno” rekla je potom.
“I jest, ali volim pravo. Ne bih se mogla baviti ničim drugim.”
Dena je primijetila da Abby tijekom cijeloga njihova razgovora, u kojem
je ipak bila posve prisutna, krajičkom oka promatra svojega gospodara, koji
je stajao na drugom kraju prostorije. Da je spremna na pokret čim primijeti
da on nešto želi ili dobije izravnu naredbu.
Dena je nekoć bila Jeffova pokorna i pogled na Abby sad ju je bolno
podsjećao na ono što je izgubila.
“Opet gledaju prema nama” rekla je Julie, priginjući glavu k Deninoj.
“Ne toliko Daniel koliko Jeff. Ne može skinuti pogled s tebe.”
“Prestani” rekla je Dena, pogledavajući prema Abby, koja ni ovoga puta
nije bila nimalo iznenađena onim što čuje.
“Ozbiljna sam. Nije te prestao gledati od kraja sastanka.”
“Možda zato što ti stalno gledaš prema njima”, Dena se nasmijala Julienu
poletu. Njezina prijateljica, odnedavno pokorna jednom od najiskusnijih
domova u njihovoj grupi, upravo je procvjetala nakon ceremonije stavljanja
ogrlice. Iskreno, Deni je bilo drago što je Julie toliko sretna, ali ponekad bi je
to i zaboljelo. Previše ju je podsjećalo na to koliko je sjajan osjećaj konačno
pripadati onome koga voliš.
“Jeff i ne zna da sam ovdje. Previše je zabavljen tobom.”
“Idemo razgovarati o nečemu drugom” rekla je Dena. Nije bila spremna
na pretresanje prošlosti, ali tada je krajičkom oka spazila nekakvu kretnju
“da to Jeff ne odlazi?” i odjednom su joj sve druge teme za razgovor isparile
iz glave.
 “Kako ide tebi i Danielu?” Abby se obratila Julie, očito svjesna Denine
nenadane nesposobnosti razmišljanja o bilo čemu osim o Jeffu. “Iako je to
pitanje očigledno suvišno, jer oboje blistate od zaljubljenosti.”
Kao i uvijek, Julieno je lice zasjalo na spomen njezina doma. “Upitao je
želim li se useliti k njemu.”
Ta je Juliena rečenica bila dovoljno zanimljiva da privuče Deninu
pozornost. “I što si odgovorila?”
“Ništa još. Vjerojatno ću pristati. Ionako osamdeset posto vremena
provodim kod njega.”
“Da ja to ne čujem nekakvo ali u toj izjavi?” upitala je Abby.
Julien je pogled odlutao prema trojici muškaraca još uvijek zadubljenih u
razgovor. “Ali to je velik korak, kužite me? Morala bih prodati kuću. A i
nikada prije nisam živjela s nekim” prinijela je prste k vratu i dodirnula
ogrlicu. “Ali kad se sjetim koliko uživam u svakoj minuti s njim... Znam da
ne želim razgovarati o onome što je iza tebe, ali je li i tebi bilo tako? S
Jeffom?”
Dena je s mukom suspregnula uzdah. Toliko o njihovoj promjeni teme.
“Nismo odmah počeli živjeti zajedno, ali da, naposljetku sam se uselila k
njemu. Doduše, iselila sam se i prije nego što mi je oduzeo ogrlicu.”
Julien je pogled iskrio pitanjima, ali kao dobra prijateljica, nije postavila
ni jedno od njih.
“I to je sve što ćete o tome čuti, osim toga da nisam požalila odluku da
živimo zajedno.” Ono što je požalila bilo je iseljavanje. Da je ostala, možda
bi još uvijek bili zajedno.
Julie je kimnula. “Dulje bi putovala do dućana.”
“To nije zanemarivo, da.”
“Ali mislim da nije ni toliko važno. Pozitivnoga je u svemu mnogo više.”
Dena joj nije željela reći da bi hodala do posla, i to uzbrdo, samo da
ponovno može nositi Jeffovu ogrlicu i živjeti s njime.
 Zaboravi ga konačno, rekla je sama sebi. Nikada se nećete vratiti na
staro.
Dena se prisilila konačno skrenuti pogled s Jeffa. “Donijet ćeš ti pravu
odluku. Dobru za vas oboje.”
“Ispričajte me, cure” rekla je Abby odjednom. “Gospodar mi je upravo
dao znak da odlazimo. Vidimo se sutra.”
Dena i Julie pozdravile su je i gledale za njom dok je prilazila
Nathanielu. Visoki, tamnokosi dom promatrao je svoju suprugu s mješavinom
muževnog divljenja i uzavrele požude.
“Sviđa mi se Abby” rekla je Julie. Nasuprot njima, Nathaniel se prignuo
k Abby i prešao dlanom niz njezina leđa. “Ali Nathaniel se drži nekako
mračno. Nikako ga ne mogu pročitati.”
“I Jeff je mračan. Zna to biti i dobro.”
Julie nije izgledala kao da joj previše vjeruje.
“Vidjet ćeš sutra na seansi” rekla joj je Dena.
“I mi ćemo sutra obaviti demonstraciju” odvratila je Julie, zvučeći
uzbuđeno i uznemireno u isto vrijeme.
“Znam, da. Jesi li spremna?” Julie će ovo biti prva seansa pred drugima i
Dena je pomislila da ne smije zaboraviti nazvati prijateljicu prije zabave,
malo je ohrabriti prije izlaska na pozornicu.
“Uzbuđena sam, ali mislim da još nisam zapravo spremna.” Dena se
nasmijala. “To je potpuno razumljivo.”
“Ali više sam uzbuđena. Želim pokazati gospodaru da...”
“Što mi to želiš pokazati?” upitao je Julien gospodar, prilazeći joj s leđa i
grleći je oko struka.
Daniel je bio sušta suprotnost Jeffu. Ne samo izgledom, iako je time
najviše odudarao - njegova crna kosa i oči bile su u potpunom kontrastu s
Danielovom tamnoplavom kosom i plavim očima. Razlikovali su se i
karakterom. Ipak, koliko god Daniel bio otvoren i zabavan, Denu je od prvog
trena više privlačio Jeff.
“Nastavit ćemo razgovor sutra navečer” rekla je Dena, pogledavajući
preko Danielova ramena u potrazi za Jeffom. Činilo se da je otišao.
“Upravo je otišao” rekao je Daniel.
“Ne, nisam ga...” počela je Dena, ali čim je ugledala Danielov pogled,
prekinula se i zakolutala očima. “No, dobro, tražila sam ga.”
Daniel je kimnuo, zadovoljan sobom, a potom se prignuo i prošaptao
nešto Julie u uho. Julie mu je odvratila šapatom pa podigla ruku i prebacila
je oko njegova vrata.
“Joj, dajte, vas dvoje” rekla je Dena. “Idem. Dosta mi vas je, toliko ste
slatkasti da me bole zubi.” Dok su se pozdravljali, pomalo se nadala - ili ne
tako pomalo - da će naletjeti na Jeffa na parkiralištu. Izašla je brzo, ali ne
toliko brzo da bude očigledno zašto se žuri, prošla hodnikom mjesne
zajednice i izašla kroz glavna vrata na parkiralište. Stigla je baš na vrijeme da
vidi stražnja svjetla Jeffova auta. “Ionako mu ne bi prišla i razgovarala s
njim” rekla je samoj sebi naglas. Što su jedno drugome još uopće imali reći?
Dok se vozila prema svojemu stanu, u mislima je prolazila događaje te
večeri. Pokušala je provjeriti je li Julie bila u pravu kad je rekla da Jeff nije
cijele večeri skidao pogled s nje. I sama je nekoliko puta osjetila težinu
njegova pogleda na sebi, ali se pravila da ga ne primjećuje.
Glupost, pomislila je. Pa nismo u osnovnoj školi. Sljedeći put kad ga
zatekne kako je promatra, obratit će mu se i upitati ga koga je vraga stalno
gleda. Na tu se pomisao osmjehnula. To mu je već jednom napravila. Trebao
bi znati da s njom nema šale.
Znala je da će ga vidjeti na sutrašnjoj zabavi, ali i da će biti na dužnosti.
Nadzor tamnice podrazumijeva održavanje mira i sigurnosti, pa je znala i da
neće imati vremena baviti se njome. Dakle, sve će biti po starom: oboje će se
praviti da ne primjećuju jedno drugoga. Da se ništa nije dogodilo, ništa se ne
događa, a i neće.
Na tu pomisao ispunila ju je praznina.
 Parkirala se pa izašla iz auta, i dok je hodala prema stanu, osjećala je
kako praznina u njoj raste. Prešla je tridesetu, nije udana, živi sama, ni s kim
se ne viđa. Istina, obožava svoj posao, ali znala je da joj on neće zauvijek biti
dovoljan. Koliko god bila svjesna da nema smisla prisjećati se prošlosti, na
tren se zabavila zamišljajući kako su stvari mogle izgledati da je donijela
samo nekoliko drukčijih odluka.
“Gubiš vrijeme” promrmljala je. “Nema smisla vraćati se u prošlost.”
Otključala je vrata i sagnula se podići letak s poda. Možda je nešto novo,
od kakva restorana za koji još ne zna. Uvijek je zanimaju takve stvari. Ali
papirić na podu nije bio letak, nego rukom napisana poruka. Kad je pročitala
riječi ispisane crvenim slovima, zavrtjelo joj se.
Čuvaj me se, kučko.
Drhtala je, ali ipak se pribrala dovoljno da zatvori i zaključa vrata za
sobom. Osvrnula se po stanu. Pri svjetlu svjetiljke u dnevnoj sobi vidjela je
da nema uljeza.
Njezin mačak Bentley ležao je sklupčan na naslonjaču. Prenuo se i
protegnuo pa skoknuo i pritrčao pozdraviti je, omotavši se oko njezinih
gležnjeva. Na sigurnom je. Znala je da joj nitko nije provalio u stan, ali ipak
je podigla mačka i pošla provjeriti sve prostorije.
Kad je obišla stan, vratila se poruci. Prvo je pomislila da bi trebala
nazvati policiju, ali brzo je zaključila da to i nije toliko pametno. Zbog
položaja njezina oca, odmah bi se pročulo za ovaj incident i u tren oka bi je
strpali pod dvadesetčetverosatni nadzor. To možda i ne bi bilo loše, ali
previše se trudila riješiti se takva tretmana da bi sad odbacila slobodu.
Sjela je na naslonjač. Mora nešto poduzeti, to joj je bilo jasno. Postaje
sve gore. Počelo je s telefonskim pozivima, na koje se nije previše obazirala.
Takvo što lako se strpa u kategoriju krivo biranog broja. Ali tada su pozivi
počeli stizati usred noći i znala je da se ne može raditi o pogrešci.
Kad bi se javila, dočekala bi je šutnja. Čula bi samo disanje pozivatelja.
Sad se više nije javljala kad bi vidjela nepoznat broj puštala je da se javi
automat. Doduše, znala je da problem neće nestati ako se bude pravila da ne
postoji. Problemi se nikada ne riješe sami.
Nije mogla dokazati da joj je današnju poruku ostavio isti onaj koji je
nazivao noću, ali ništa drugo nije imalo smisla. Zlostavljanje telefonom mogla
je zanemariti, ali poruku gurnutu pod vrata nije. Poruku je mogao napisati
bilo tko: kakav kriminalac kojeg je poslala u zatvor, neprijatelj njezina oca ili
kakva budala željna svojih pet minuta slave. Mogućnosti je bilo previše i sa
sigurnošću je znala samo jedno - da više ne smije okretati glavu od ovoga.
Tko god je zlostavljao, zna gdje živi. Možda ne želi otići ravno na policiju,
ali nije glupa.
Potreban joj je netko iskusan i diskretan. Netko kome može vjerovati, tko
neće odmah otrčati na policiju ili u novine. Netko tko ima puno iskustva u
osobnoj zaštiti.
Samo se jedne osobe mogla sjetiti s točno takvim osobinama. Uzdahnula
je, spremna priznati očigledno. Njoj treba Jeff.

* * *

Jeff je pakirao stvari iz kuhinje kad mu je zazvonio mobitel. Nervozno je

uzdahnuo i spustio dopola napunjenu kutiju na radnu plohu pa pogledao
zaslon mobitela. “Daniele, bok” javio se.
“Jeffe, bok” rekao je njegov prijatelj. “Treba mi tvoja pomoć. Jeff se
naslonio na radnu plohu. “Naravno. Što ti treba?”
“Julie nije ni oka sklopila. Povraćala je cijelu noć.”
“Žao mi je, nadam se da će brzo zdraviti.”
“Prenijet ću joj, ali čuj. Imamo problem zbog ovoga večeras.
“Zabava?”
“Da. Bi li ti mogao preuzeti stvari u svoje ruke? Kod mene smo, pa ću ja
preuzeti dužnost nadzora tamnice, ali potreban mi je netko za demonstraciju.”
 Daniel nije pristajao na druge partnerice otkako se povezao s Julie, pa
Jeffa nije iznenadilo što traži nekoga tko će ga zamijeniti. Samo nije bio
siguran je li raspoložen za igru.
“Mislio sam da će Nathaniel i Abby odraditi demonstraciju.”
“Hoće, ali njihov je dio napredniji. Julie i ja imali smo nešto
jednostavnije u planu” Daniel je uzdahnuo. “Nisi ništa čuo od svega ovoga
na sastanku?”
Jeff nije odgovorio na to pitanje. Naravno da nije ništa čuo kad nije
slušao. Sve je vrijeme gledao Denu. “Jesi li siguran da je Julie doista
bolesna? Možda samo ima tremu zbog prvog nastupa pred drugima.”
“Trebao bih se uvrijediti na to pitanje, ali pretpostavljam da je
opravdano. Da, siguran sam da je bolesna. Cijelu sam noć probdio uz nju,
držeći joj kosu dok je povraćala.”
Na te Danielove riječi Jeff je osjetio kako ga sustiže plimni val sjećanja.
Zgrabio je radnu plohu kao da će pasti.
Klečala je na pođu kupaonice, ljuljajući se naprijed-natrag. Povraćala
je, stežući donji dio trbuha. Vidio je da pati, ali nije znao kako joj pomoći.
Čak joj je smetalo što je ostao s njom u kupaonici. Nikad se u životu nije
osjećao toliko beskorisno.
“Ovo nije normalno” rekao je kad ju je prodrmao još jedan snažan
grč.”Moraš nazvati doktora.”
“Dobro sam. Nije svačije iskustvo isto.”
“Ovakvo nije ničije. Zovem doktora.”
Promrmljala je nešto što je možda bilo odobravanje, ali tada ju je
preplavio posebno snažan nalet mučnine i stao je iza nje, bunila se ona ili
ne. Nježno joj je skupio kosu i odmaknuo je dok je povraćala i ono malo što
je još imala u želucu. Potom mu je pala u naručje, dok je on u sebi psovao
vlastitu beskorisnost. Nije bio navikao na taj osjećaj, mrzio je samoga sebe
što nije mogao spriječiti njezinu bol. Samo ju je grlio, milovao po kosi,
šapatom uvjeravao da će sve biti u redu.
 Ali kad se pomaknula, ugledali su krv između njezinih nogu i odmah
znali da više nikada ništa neće biti u redu.
“Jeffe?”
Stresao je glavom. “Ha? Oprosti. Molim?”
“To ti postaje gadna navika. Rekao sam ti što smo namjeravali izvesti za
demonstraciju. Jesi li išta čuo?”
“Nisam.”
Daniel je uzdahnuo. “Možda da jednostavno sve otkažemo.”
“Ne. Bit će dobro. Reci mi još jednom sve.”
“Samo smo mislili pokazati kako izgleda blago bičevanje. Zaključio sam
da bismo im trebali pokazati osnovne stvari, pogotovo zato što je sve ovo u
zadnje vrijeme zanimljivije ljudima koji o tome nemaju pojma.”
“Dobra ideja, da. Koga si imao na umu za pokorne?” Šutnja na drugoj
strani učinila mu se nekako sumnjivom. “Daniele?”
“Nisam još nikoga pozvao. Prvo sam se želio posavjetovati s tobom.”
“Nazvat ću ih ja. Tko ti je na popisu?” nije mu se previše sviđala
pomisao igre s nekime koga ne poznaje, ali za tako jednostavnu
demonstraciju će se snaći, pogotovo ako se unaprijed dogovori s pokornom
kako će sve izgledati. Uostalom, kad mu Daniel kaže tko je sve na listi,
odabrat će neku koju već poznaje.
“Smijat ćeš se” Daniel se nakašljao i Jeff je nekako naslutio da mu
zapravo uopće neće biti smiješno. “Samo je jedna pokorna slobodna, i to
samo zato što joj je propao poslovni sastanak.”
“Blago nama. Dakle, tko?”
“Dena.”

Iduće večeri Jeff je stigao na zabavu rano. Njegova demonstracija s Denom

bila je na rasporedu odmah nakon Nathanielove s Abby. Trebali su nastupiti
u istoj prostoriji kao i njih dvoje, pa se nije mogao ni početi pripremati. Dok
je čekao na red, sjeo je i promotrio par koji je upoznao u Delawareu.
Abby je do danas vidio tri puta. Prvi put kad se pripita uvalila u nevolje
u noćnom klubu. Jeff joj je pomogao i odveo je doma Nathanielu. A sad
iznenađenje - u New Yorku je bio samo zato jer se trebao sastati s
Nathanielom Westom.
Kad je Nathaniel doznao da je i Jeff dom, pozvao ga je na zabavu i
sudjelovanje u dvjema scenama koje je planirao. U jednoj su bili samo njih
troje, ali u drugoj su im se pridružila još dvojica.
Nathaniel se sada pripremao za demonstraciju podalje od svih. Večeras
će on i Abby biti sami. Doduše, ni one dvije scene u kojima je on bio s njima
nisu ga previše uključile.
Još se sjećao koliko mu je jasno i oštro Nathaniel dao do znanja što mu
je dopušteno, a što nije u interakciji s Abby. Jeff je poštovao njegova pravila.
Domova je obveza brinuti se za sigurnost svoje pokorne, ali ne samo za to.
Abby nije željela tuđi dodir, pa je Jeff bio pozvan samo kao promatrač. Čuo
je da je Nathaniel West sposoban i nesmiljen poslovni čovjek, ali imao je
osjećaj da je taj Nathaniel ništa u usporedbi s domom Nathanielom.
Abby je sad već bila svezana, ruku iznad glave, lancima pričvršćenim za
strop. Gledali su se u oči i Nathaniel joj je nešto tiho govorio. Abby je
kimala svakih nekoliko sekunda, ali i vidljivo drhtala. Nathaniel ju je kratko
poljubio, a potom joj prebacio kukuljicu preko glave. Tek kad joj je utisnuo
čepiće u uši, Jeff je shvatio zašto Abby drhti. Senzorna deprivacija zna biti
nelagodno iskustvo, pogotovo na nepoznatom teritoriju.
Nathaniel joj je nekoliko puta prešao dlanovima preko tijela da je malo
smiri, pa se okrenuo okupljenima. “Kao što vidite, pokornoj sam stavio
čepiće u uši, kukuljicu preko glave. Oduzimajući joj i vid i sluh, stavio sam
je u ranjiv položaj. Osim toga, svezana je, što samo pojačava taj osjećaj.”
Jeff se osvrnuo po prostoriji. Nathaniel je privukao dosta pozornosti.
Osim Daniela, koji je nadgledao demonstraciju, u tamnici je bilo još desetak
ljudi, koji su ih svi promatrali s pristojne udaljenosti. Poprilično visok broj za
početak večeri. Dena još nije stigla, primijetio je.
 “Što moram imati na umu?” Nathaniel se obratio okupljenima. Nekolicina
njih ponudila je odgovore i Nathaniel je svakome da za pravo. Sve je vrijeme
stajao uz Abby i koliko god je pomno promatrao goste, vidjelo se da nadzire
svaki njezin pokret.
“Nisam joj začepio usta iz dva razloga” nastavio je. “Prvo, moram joj
ostaviti mogućnost izgovaranja sigurne riječi, iako sam joj za to mogao
ostaviti zvonce. Drugo, želim je čuti, jer moja Abigail stvara najljepše
zvukove u ovakvim igrama.”
Jeff je primijetio da im se pridružilo još nekoliko ljudi. Ustao je i otišao
do Daniela, za slučaj da mu bude potrebna pomoć.
“Budući da sam joj oduzeo vid i sluh” nastavio je Daniel, stajući iza
Abby “osjet dodira joj je izoštren. Imajte na umu da Abby nije čula ništa od
svega ovoga” rekao je, pa da dokaže, obratio se njoj. “Abby, ako me čuješ,
reci: 'Da, gospodaru.'“
Svezana Abby nije se oglasila.
“Kad pokornu stavite u ovakav položaj, ne smijete zaboraviti da je
senzorna deprivacija vrlo intenzivan doživljaj i zna biti zastrašujući. Naravno,
na vama je da taj strah pojačate ili ublažite.”
Domovi su se na ove riječi zakikotali, pokorne promrmljale nešto u znak
protesta.
Nathaniel se zločesto osmjehnuo. “Nisam protiv igranja nečijim umom,
ali Abby je ovoga tjedna bila dobra cura” nakrivio je glavu. “Pretežno. Zato
neću biti previše okrutan. Ipak, na prvi dodir uvijek reagira kao na bol.”
Da dokaže, prešao je prstom po unutarnjoj strani Abbyne ruke i gosti su
tiho uzdahnuli kad je Abby doista zacviljela od iznenađenja.
“Posve je izgubljena u vlastitom umu” rekao je Nathaniel, prelazeći
dlanovima preko Abbyna tijela. “Očekuje moj dodir, ali nije sigurna otkuda
će doći. Svaki je moj potez za nju sve intenzivniji, jer je to jedino što
osjeća.”
Cijela ga je grupa promatrala ne dišući. Nitko se nije pomaknuo dok je
Nathaniel milovao svoju lijepu plavokosu pokornu. Polako i senzualno
prelazio je dlanovima preko njezine kože, što je iz nje izvlačilo uzdahe.
“Jedna je mana oduzimanja sluha pokornoj to što ne možete razgovarati s
njom. Ne čuje vaša pitanja. To je možda očito, ali iznenadili biste se koliko
domova zaboravi tu sitnicu usred scene” spustio je lagan poljubac na Abbyn
zatiljak i ona je uzdahnula. Nathaniel je nastavio sa smiješkom. “Neće vas
čuti ni kada joj dopustite da svrši. I to je nešto s čime se možete poigrati.
Prije nego što smo počeli, rekao sam Abby da smije svršiti kad poželi. Rekla
je da ne zna hoće li uopće moći. To sam shvatio kao izazov.”
Jeff je odmahnuo glavom. Koliko je on upoznao Nathaniela, neće se
zaustaviti dok Abby ne svrši.
Nathaniel je zavukao prste jedne ruke u nju, priljubivši se uz nju leđima.
Dok ju je milovao, izgledalo je kao da su potpuno isključili okupljene oko
sebe, kao da su u prostoriji samo njih dvoje. Jeff je vidio puno sličnih scena,
ali ova koju je sad promatrao činila mu se intimnijom nego sve druge.
Nathaniel i Abby bili su toliko povezani da se činilo kako i dišu u istom
ritmu.
“Jebote” prostenjala je Abby.
“Daj mi što želim, draga” promrmljao je Nathaniel, iako je znao da ga ne
čuje.
Abby se propela na prste i progovorila na njemačkom, na što se Jeff
nasmijao. Sjetio se da se Abby tako suzdržava da ne svrši.
“Ne počinji mi s tim” Nathaniel je pomaknuo prste. “Svršit ćeš za mene.”
Abby se iz nekog razloga odupirala orgazmu, ali Nathaniel se nije dao
smesti, pritišćući bokovima njezinu stražnjicu i milujući je.
“Svršit ćeš, i to odmah.” Dok je govorio, spustio je usnice na njezin vrat i
blago je ugrizao.
“Jebote!” Abby je vrisnula, zaboravljajući na njemački. Njezin je suprug
očigledno izveo nešto novo prstima. “Ne mogu... jebi ga.”
Na tren joj se tijelo ukočilo, a tada je iz nje izletjela bujica riječi i svršila
je. Gosti su zadovoljno mrmljali, a Nathaniel ju je poljubio u rame i izvadio
čepiće iz njezinih ušiju.
“To je moja cura” rekao je pa je odvezao i skinuo joj kukuljicu. Osvrnuo
se oko sebe, pogledom tražeći Jeffa.
Želi sobu, pomislio je Jeff. Privatnu sobu za sebe i Abby.
Odlijepio se od zida na koji je bio naslonjen, otišao do Daniela i prignuo
se bliže. “Plava soba” prošaptao je, a Daniel je kimnuo. Plava spavaća soba
služila je parovima nakon zabave. Jeff je pričekao da Nathaniel oslobodi
Abby, pa ih poveo niz hodnik do sobe.
Provjerio je ima li unutra dovoljno pokrivača i vode, pa zatvorio vrata za
njima i ostavio ih same. Jeff je bio siguran da će gosti htjeti paru postaviti
mnoštvo pitanja, ali znao je da su svjesni kako će morati pričekati.
Kad je izašao, ponovno je pogledom potražio Denu, ali još nije bila stigla.
Otišao je pripremiti sobu za njihovu demonstraciju pa je ponovno potražio.

Kad je sve bilo spremno za njihovu demonstraciju, Dene još nije bilo.
Nestrpljiv i zabrinut, izašao je na jednu od terasa Danielove kuće za goste.
Naravno da je postojala mogućnost da Dena uopće ne dođe, to je znao.
Prisjetio se razgovora kad ju je nazvao da se dogovore oko demonstracije.
“Julie je bolesna? Ali sinoć smo razgovarale i bila je dobro.”
“Samo ti prenosim ono što mi je rekao Daniel.”
“Da je bolje ne poznajem, pomislila bih...”
“Što?”
“Nema veze.”
“Čuj, Dena, ako nisi spremna...”
“Jesam. Doći ću.”
Jeff je ugledao prednja svjetla njezina automobila i prebacio torbu preko
ramena. Promatrao ju je kako prilazi, parkira i izlazi iz auta. Čvrsto je
omotala kaput oko sebe, okrenula se i pogledala nekamo preko ramena, pa
konačno krenula prema njemu.
Kimnula je glavom prema njegovoj torbi. “Mislila sam da si rekao da
ćemo izvesti nešto jednostavno. Meni izgleda kao da si ponio sve igračke
koje imaš.”
Obožavao je njezino zezanje. Prošle su godine otkako su prekinuli i bio je
s dovoljno žena da je znao kako nikada više neće pronaći nikoga sličnog njoj.
Nije bila samo lijepa, nego i inteligentna i vedre naravi, Iako je bila sjajna
pravnica koja je mogla pokoriti protivnike u sudnici, uživala je vlastitoj koži
tek kad bi se potpuno odrekla kontrole.
“Ne postavljaj pitanja na koja ne želiš čuti odgovore” odvratio je. Pola
zabave za njega je uvijek bilo poigravanje s njezinim umom i uvijek je
najviše uživao kad bi je ostavio bez riječi.
Taj ju je odgovor uozbiljio. “U pravu ste, gospodaru. Ispričavam se.”
“Malo je nedostajalo da zakasniš” rekao je. “Ali ipak nisam.”
Kimnuo je. “Naš je salon pokraj kuhinje. Želim da si spremna za
dvadeset minuta. I ovoga puta pazi na položaj. Nikakve improvizacije kao
prošli put, osim ako ne želiš doznati što sam sve donio u ovoj torbi i upoznati
se s mojim igračkama vrlo pomno i polako. Jesmo li se razumjeli?”
Pogledala ga je ravno u oči. “Jesmo, gospodaru.”
Sedamnaest minuta kasnije, Jeff je ušao u salon i namrštio se. Dene nije
bilo. Imala je još tri minute da se pojavi, ali ovo nije bilo u njezinu stilu.
Inače bi uvijek došla pet minuta prije roka. Nakon Nathanielove
demonstracije, Jeff je postavio obloženi stol nasred salona. Daniel je na umu
imao samo bičevanje, ali Jeff je odlučio dodati i malo ropstva.
Promotrio je goste koji su se šetkali kućom. Okupilo ih se još više nego
maloprije, a iako su većinom bila nova lica, neke je od njih prepoznao.
Pogledao je na veliki zidni sat. Ostala joj je jedna minuta. Izaziva li ona to
njega?
Pet minuta nakon što je demonstracija trebala početi, pogledao je
Daniela, koji je stajao na drugom kraju salona, i upitno podigao obrvu.
Daniel je pogledao prema hodniku i odvratio odmahivanjem glave.
Jeff je uzdahnuo. Kvragu i ona.
“Žao mi je što ćemo vas razočarati, ali izgleda da od demonstracije neće
biti ništa” obratio se Jeff gostima.
Počeli su se razilaziti, mrmljajući nezadovoljno. Nathaniel je ostao stajati
naslonjen na zid, grleći oko struka Abby, koja je stajala pred njim. Kad su svi
gosti otišli, uhvatio ju je za ruku i prišli su Jeffu.
“Što se događa?” upitao je Nathaniel.
“Nedostaje nam pokorna” rekao je Jeff. “Znam da je ovdje. Razgovarali
smo kad je stigla. Dao sam joj dovoljno vremena da se pripremi.”
Abby je nešto prošaptala Nathanielu i on je potvrdno kimnuo pa se
obratila Jeffu. “Govorite li o Deni, gospodaru?”
“Da. Jesi li je vidjela?”
“Susrele smo se u toaletu. Ja sam izlazila, a ona je ulazila. Sjećam se da
je razgovarala s nekim na mobitelu, što mi se učinilo neobičnim.”
Jeff je pogledao Nathaniela. “Bi li ti smetalo da Abby ode provjeriti je li
Dena još uvijek ondje i je li sve u redu?”
“Naravno da ne bi” Nathaniel je pogledao suprugu. “Abigail?”
“Odmah se vraćam, gospodaru” rekla je Abby i okrenula se na peti pa
brzo otišla niz hodnik.
“Je li se ovo već događalo?” upitao je Nathaniel.
“Nikad. Dena uvijek stigne navrijeme, čak i urani” Jeff je pogledao
Daniela, koji je upravo ušao u sobu. “Je li ikad kasnila na seanse s
mentorom?”
“Nije. Uvijek urani” rekao je Daniel.
Što se onda večeras zbiva, pitao se Jeff. Mučila ga je pomisao da je
možda on uzrok problema. Zbog njega nije došla.
Kvragu, pa čak je i zvučala kao da ne želi izvesti demonstraciju s njim.
To joj se jasno čulo u glasu kad su razgovarali.
“Možda si ipak trebao zamoliti nekog drugog doma da obavi
demonstraciju s njom” rekao je Danielu.
“Ne” odvratio je Daniel “nego je ona trebala reći ako ju je nešto mučilo.
Dovoljno je iskusna da zna kako se takve stvari rješavaju.”
“Gdje su svi?”
Sva su se trojica okrenula prema vratima. Dena je stajala ruku
podbočenih na bokove, još uvijek odjevena u odjeću u kojoj je došla, iako je
to bilo protivno pravilima za pokorne.
“A i da zna da je ovo zabranjeno” dometnuo je Daniel, tapšajući Jeffa po
ramenu. “Ti si trebao obaviti demonstraciju s njom, tebi prepuštam da ovo
središ.”
“Hvala” promrmljao je Jeff. Veselio se demonstraciji s Denom, a od
pomisli na ovaj razgovor bilo mu je mučno.
“Dena” pozdravio ju je Nathaniel, izlazeći iz salona.
“Gospodari” odvratila je njemu i Danielu dok su prolazili pokraj nje.
Izašli su i zatvorili vrata za sobom, ostavljajući ih same.
“Kamo su svi nestali?” upitala je Dena. “Mislila sam da ćemo izvesti
demonstraciju. Zašto...”
Jeff je pucnuo prstima i Dena je zašutjela. “Na koljena. Odmah. Nema
govora, osim ako ti ne postavim pitanje.”
Dena je uzdahnula, ali ipak kleknula.
“Demonstracija je trebala početi prije dvadeset minuta. Nisi se pojavila i
sve sam otkazao.”
“Samo sam malo zakasnila jer...”
“Jesam li te išta pitao?” Jeffu nije bilo jasno što se događa s Denom.
Nikad nije bila ovakva, ratoborna i bezobrazna. “Ne, gospodaru.”
“Onda ne govori.” Glasno je izdahnula.
 “Jako sam razočaran tvojim ponašanjem. Isplanirao sam scenu i sve
pripremio. Došao sam ranije da sve to pripremim.
Ti se nisi udostojala čak ni pojaviti na vrijeme. Imala si jedan jedini
zadatak večeras, doći na vrijeme, i nisi ga obavila kako treba. Potom si se
udostojala pojaviti i ušetala ovamo potpuno odjevena.”
Dok ju je korio, nije skidao pogled s nje. Drhtala je. Vjerojatno se plašila
kazne koja je slijedila.
“Što imaš reći u svoju obranu?”
“Izgubila sam pojam o vremenu, gospodaru.”
“Izgubila pojam o vremenu? Znam te godinama i nikad nisi zakasnila. Jesi
li dobro? Muči li te što?” Nije se ponašala kao inače i želio se uvjeriti da je
sve kako treba.
“Ne, gospodaru. Sve je u redu.”
Prišao je mjestu na kojem je nepomično klečala. “Pogledaj me.” Kad je
podigla glavu, nastavio je. “Ali kod mene nije. Ništa nije u redu. A za to si
kriva ti i sada ćeš snositi posljedice.”
 Drugo poglavlje

Sedam godina ranije

Dena je duboko udahnula i pokucala na vrata velike dvokatnice u
predgrađu grada Wilmingtona u državi Delaware. Već je četiri godine bila
pokorna, ali još ju je uvijek hvatala lagana nervoza kad bi se prvi put trebala
predstaviti novoj grupi.
Nedavno je prihvatila posao u uredu tužitelja i preselila se u Wilmington.
Kad se koliko-toliko snašla u uredu i stanu, potražila je lokalnu BDSM
grupu. Dan prije otišla je na sastanak grupe i ispunila sve obrasce da im se
večeras pridruži u igri.
Odnosi unutar grupe zadivili su je. Struktura se nazirala, ali nije
opterećivala. Pravila su bila jednostavna, poštena, smišljena zbog sigurnosti i
povjerljivosti. Osjećala je sigurnost zbog spoznaje da ova grupa nikada ne bi
prihvatila njezina prethodnog doma.
“Seronja jedan” promrmljala je sebi u bradu, čekajući da joj otvore vrata,
ali odmah je stresla glavom. Večeras se neće baviti takvim mislima. Ovo je
novi početak, spremna je upoznati nove ljude.
Vrata je otvorio muškarac obrijane glave i prijateljskog osmijeha, toplo je
pozdravivši.
Dok su se rukovali, vidjela je da ima zelenu narukvicu i da je prema
pravilima ove grupe switch.
Dena je kao pokorna nosila crvenu narukvicu, a dom ili domina crne.
“Bok” rekla je. “Ja sam Dena J.”
Muškarac je preletio pogledom preko popisa u ruci i namrštio se. “Ne
vidim tvoje ime na listu, Dena J.”
 “Jučer sam bila na prvom sastanku. Ispunila sam sve formulare.”
“Ipak bi trebala biti na popisu” pogledao ju je. “Oprosti, ali ne smijem te
pustiti u kuću.”
Malo se ispravila, pokušavajući ne pokazati koliko je razočarana. “Jučer
sam sve ispunila i predala. I odjenula sam se kako treba.” Za tu je zabavu
kupila novi korzet, od crne i tamnoplave čipke. U njemu je i njezino mršavo
tijelo izgledao kao da ima obline. “Ne možete li nešto poduzeti? Molim vas?”
Još se više namrštio. “Ja ne mogu, ali” osvrnuo se preko ramena i obratio
nekome iza sebe. “Gospodaru Parkse, trebam vašu pomoć.” Potom se
ponovno okrenuo prema Deni. “Ostani malo ovdje, molim te.”
Pretrpjela je nekoliko znatiželjnih pogleda i uzdahnula. Toliko o tome da
će se neupadljivo pridružiti grupi. Možda da ode, pa se vrati idućeg mjeseca?
Ili potraži novu grupu?
“U čemu je problem?”
Glas koji je začula bio je dubok i od nečega u njemu Denino je srce
poskočilo. Podigla je pogled i ugledala visoka, dobro građena muškarca
kratke tamne kose i tamnih očiju, ozbiljna i pomalo mračna pogleda. Nešto u
njegovim kretnjama, u načinu na koji su njegove duge noge u tren progutale
udaljenost između njega i Dene zračilo je seksepilom. Stao je pred nju i
prekrižio ruke, mršteći se. Denin je pogled skliznuo s njegova lica na mišiće
nadlaktica, a potom na pod. Srce joj je tuklo brzo i glasno.
“Ovo je Dena J.” rekao je onaj kojoj joj je otvorio vrata. “Jučer je bila na
sastanku i ispunila sve papire, ali ime joj nije na popisu.”
“Nisam bio na sastanku” rekao je gospodar Parks “ne mogu posvjedočiti
je li bila ili nije.”
Dugo su svi šutjeli. Dena je gledala u pod, ali osjećala poglede na sebi i
znala da razmišljaju što će s njom. Utrošila je svu samodisciplinu i iskoristila
godine iskustva pokorne da ostane mirna pred njihovim pogledima.
“Pogledaj me” rekao je naposljetku gospodar Parks i znala je da se
obraća njoj.
 Podigla je pogled i još se jednom susrela s njegovim tamnim očima, koje
kao da su prodirale u njezine. Promatrao ju je kao da bi svakoga trena mogao
skinuti masku koju je uvijek nosila i razotkriti njezinu dušu. Osjećala se
posve ogoljelo, razotkriveno kao nikad u životu.
“Dena” rekao je.
Odgovorila je šapatom. “Da, gospodaru?”
“Dakle, jučer si bila na sastanku i formalno se pridružila grupi, ali sada
tim formularima nema ni traga?”
Pomislila je da možda imaju još formulara, da bi ih mogla još jednom
ispuniti. “Tako je, gospodaru.”
Nije se ni pomaknuo. Samo ju je promatrao. “Ja jamčim za nju” rekao je
naposljetku, ne gledajući onoga koji je otvorio.
“Hvala, gospodaru Parkse” rekao je ovaj.
Gospodar Parks samo je kratko kimnuo i dao Deni znak da ga slijedi.
“Dođi sa mnom. Pokazat ću ti gdje možeš ostaviti kaput.”
Kad se okrenuo i pošao hodnikom, Dena je zadrhtala, djelomično zbog
intenziteta pogleda kojem je bila izložena, ali i zbog toga što je, kad su im se
pogledi susreli, i ona vidjela kroz njega. Vidjela je da i on nosi masku i
obuzela ju je snažna želja da zaviri pod nju.
Ali sad je samo hodala za njim dok se on probijao kroz mnoštvo ljudi u
kući. Nekima je samo kimnuo, s nekima razmijenio pokoju riječ. Dena je
vidjela svakojake ljude, uključujući i nekoliko parova. Kad su prošli pokraj
grupe od četiri žene, shvatila je da sve pogledom prate gospodara Parksa.
Stigli su do kraja hodnika i on je otvorio vrata male spavaće sobe. Na
krevetu u sredini prostorije ležala je hrpa kaputa.
“Možeš ga baciti na vrh.”
Dena je razvezala pojas svojega kaputa i skinula ga. “Hvala, gospodaru.”
Mislila je da će je ostaviti samu, ali ostao je stajati i promatrati je.
Umjesto da prebaci kaput preko ostalih, Dena se namjerno protegnula i
spustila ga vrlo polako, znajući da će tako do izražaja doći njezine čvrste
noge. Pohvalila je sama sebe za odluku da večeras obuče minicu s korzetom
umjesto nečega dugačkog.
Zbog ovoga se isplati ustajati u pet ujutro na trčanje. “Koliko si dugo
pokorna?” upitao ju je. “Četiri godine, gospodaru.”
“Igrala si scene pred drugima?”
“Jesam, gospodaru.”
Okrenula se i po njegovu pogledu shvatila da mu je potpuno jasno što
ona izvodi. Osmjehnuo se jedva primjetno, ali ipak. Osjetila je val
zadovoljstva zbog te sitne pobjede.
“Četiri godine” ponovio je. “Za pretpostaviti je da nakon četiri godine
iskustva poznaješ sve protokole” rekao je i nastavio ne čekajući odgovor.
“Ali dosad sam naučio da pretpostavke ništa ne znače i kad-tad ti se obiju o
glavu, pa zato, da sve lijepo ponovimo.”
“Zahvaljujem, gospodaru.” Doista je i bila zahvalna. Naravno da je
pročitala ugovore i formulare, ali u njima ništa nije bilo precizno definirano.
Iz navike joj je pogled odmah skliznuo na pod.
“Pogledaj me, Dena” rekao je tiho i pričekao da podigne glavu. “Ne
mogu govoriti u ime drugih domova u našoj grupi, ali želim da me gledaš u
oči dok ti se obraćam, osim u slučaju da ti naredim drugačije.”
“Hvala, gospodaru” odvratila je. Nešto u njegovu grubom glasu pobudilo
je u njoj spoznaju koliko je vremena prošlo otkako se upustila u igru s
nekime. Zapitala se hoće li njegov dodir biti jednako grub.
Kimnuo je. “Sigurna riječ u našoj grupi je 'crveno'. Čim je izgovoriš,
prestajemo. Vjerojatno će ti odmah pristupiti nekoliko članova, provjeriti jesi
li dobro. Nadzornici tamnice imaju žute narukvice. Ako imaš bilo kakvih
pitanja ili ti nešto treba, obrati se njima. Ali ako ti priđe itko u koga nisi
sigurna, ili pak nisi sigurna kakve su im namjere ili karakter, obrati se meni.”
Dena se pitala je li on ovdje s nekim. Bio je vrlo privlačan, na neki grub i
pomalo starinski način. Takav tip muškarca uvijek ju je privlačio, vjerojatno
jer su bili posve drukčiji od njezina oca.
A da prestaneš razmišljati o ocu?
“Dvije spavaće sobe na katu su za demonstracije” nastavio je gospodar
Parks. “Podrum je svima otvoren za igre - samo svatko mora počistiti za
sobom. Većina domova voli donijeti svoje igračke, znamo što volimo.
Kuhinja je neutralni prostor, tamo nema igre. Samo je nekim članovima
dopuštena igra iza zatvorenih vrata bilo gdje u kući. I ponavljam, ako imaš
bilo kakvih pitanja, obrati se nadzorniku ili meni.”
Kimnula je.
“Mislim da je to sve. Imaš li pitanja?”
“Samo jedno, gospodaru.”
Nabrao je čelo, izgledajući kao da pokušava dokučiti što je izostavio iz
uputa. “Da?”
“Što vam je najdraže?”
“Najdraže?”
“Najdraža igračka.. .”U mislima ga je vidjela s bičem u ruci, sebe s
povezom na očima. “Rekli ste da većina domova ima najdraže igračke. Pitala
sam se koja je vaša.”
Promatrao ju je malo intenzivnije, blago rastvorenih usnica. Dena je
primijetila da su pune, mame na poljubac. Mogla se okladiti da ima i lijepe
zube. I da svašta lijepoga zna izvesti tim usnicama i tim zubima.
“Pa zapravo...” počeo je, prilazeći joj korak bliže. Između njih je ostalo
tek malo slobodnog prostora i Dena je zbog njegove blizine osjetila ugodan
nemir u želucu. “Više sam za vezivanje.” Uhvatio ju je oko ručnoga zgloba, a
ruka mu je bila topla i snažna. Prignuo se i prošaptao joj u uho: “A ti, Dena?
Što je tebi najdraže?”
Liznula je usnice. Kad su joj se usta tako osušila? Primjećuje li on kako
ona teško diše? Vjerojatno, zaključila je. Ali umjesto da se posrami svoje
toliko očite želje, ispravila se i pogledala ga u oči. “Sve, gospodaru. Ja volim
baš sve.”
Jeffu Parksu bio je dovoljan jedan pogled na plavušu u predvorju da
shvati kako je izvan njegova dosega. Kao potomak niže srednje klase, odavno
je naučio prepoznati one koji su bili odgojeni u posve drukčijim uvjetima.
Svaka sitnica na ovoj plavuši odavala je višu klasu, od savršeno nanesene
šminke i besprijekorne frizure, pa sve do pomno lakiranih crvenih noktiju koji
su provirivali iz vrhova njezinih cipela apsurdno visokih potpetica.
Podsjetila ga je na anđela koliko mu se učinila lijepom, pa iako je bila na
istoj BDSM zabavi kao i on, znao je da te anđeoske visine neće moći
dosegnuti. Malo se pokolebao u tom uvjerenju kad je rekla da ima četiri
godine iskustva, pa još jednom kad ga je upitala što mu je najdraže, ne
skidajući sve to vrijeme s njega svoje plave oči, kakve nikada prije nije
vidio.
Čak i sada dok je stajao u kuhinji, promatrajući je kako šeće kućom,
pitao se je li jako pogriješio kad je nije upitao je li za igru. Zaklopio je oči i
shvatio da još pamti nježan miris jasmina koji je osjetio kad ju je uhvatio za
ruku.
“Hoćeš li je zamoliti da se poigrate ili ćeš samo stajati i piljiti u nju cijelu
noć?” Okrenuo se na zvuk Danielova glasa. “Nemam pojma o čemu
govoriš.”
“Ni ne pokušavaj” Daniel je kimnuo prema Deni. “Nova plavuša. Mislio
sam joj ja prići, ali sad mi se čini da ćeš šakama nabiti u zemlju svakoga tko
joj se obrati.”
Jeffa je obuzela napetost kad je vidio kako Deni prilazi jedan od novih
domova. Okrenula se prema njemu smiješeći se, ali krajičkom oka pogledala
je Jeffa. Napetost ga je prošla kad je vidio kako sa smiješkom odmahuje
glavom na domovu ponudu.
“Čini se da netko čeka tebe” rekao je Daniel, dok je dom odlazio. Daj
začepi.
“Ili je možda gledala mene” Daniel se odlijepio od zida. “Pitam se izgleda
li ovako dobro i bez korzeta. Samo je jedan način da to doznam...”
Neće je valjda prepustiti Danielu. Doduše, možda bi i trebao. Imaju puno
toga zajedničkog: plavokosi su, zgodni, imućni, vedre naravi.
“Samo ti sjedi” zarežao je na prijatelja, i sam iznenađen vlastitom
odlučnošću. Daniel se pobjedonosno nasmiješio i sjeo na najbliži visoki
stolac. “Bilo je i vrijeme.” Jeff se pravio da ga nije čuo i samo je krenuo
prema Deni.
Sjedila je u salonu držeći pladanj sireva na koljenima. Do nogu joj je
stajala otvorena boca vode.
“Smijem li sjesti?” upitao ju je.
“Gospodaru Parkse” rekla je, premještajući pladanj na dlan, spremna
ustati. “Molim vas, sjedite.”
Dao joj je znak rukom da ostane sjediti i smjestio se pokraj nje.
“Kako provodiš večer?” upitao ju je.
Nakratko je oborila pogled, ali ga odmah i podigla prema njemu,
primijetio je sa zadovoljstvom.
“Ugodno, gospodaru. Svi su vrlo ljubazni.”
“A ipak si ovdje sama.”
“Sad više nisam” odvratila je, zavodljivo se osmjehujući.
Na te njezine riječi odmah mu se digao i sjetio se što je Daniel rekao. Je
li moguće da je doista čekala njega?
“Privlačna si” rekao je. “Siguran sam da bi se mogla igrati s bilo kojim
domom kojeg poželiš.”
Dena je bila žena svjesna svoje privlačnosti i na taj kompliment nije
porumenjela, nije se zbunila. Samo je nagnula glavu kao da potvrđuje
njegove riječi. “Nikada se nisam igrala s bilo kime, gospodaru.”
Odlučio je provjeriti je li Daniel bio u pravu. Sjedili su u salonu, u kojem
je bila dopuštena igra.
 “Skini cipele i reci mi koliko dugo živiš u Wilmingtonu.”
Znao je da će odbiti ovu sitnicu ako nije zainteresirana za igru s njim. Bio
je spreman za tu mogućnost.
Dena je gracioznim pokretom odložila pladanj pa se prignuta, razvezala
cipele i izvukla stopala iz njih. “Doselila sam se ovamo prije četiri tjedna.
Zbog novog posla.”
Prema načinu na koji je to rekla, Jeff je shvatio da se iza tog preseljenja
krije još nešto. Iako joj se iz izraza lica nije dalo išta pročitati, Jeff je na
temelju ono malo što je dotada doznao o njoj zaključio kako ne bi napustila
doma bez razloga.
Imao je osjećaj da bi mu rekla o čemu se radi kad bi je izravno pitao, ali
odlučio je o tome razgovarati nekom drugom prigodom.
“Hvala ti što si mi odgovorila na ta pitanja. Znam da ti to nije bilo lako”
rekao je. “A sad mi reci nešto o iskustvu pokorne.”
Zavodljivo se osmjehnula. “Najbolje iskustvo bilo je napuštanje mojega
prethodnoga gospodara.”
Prikrio je iznenađenje zbog te izjave - ili se barem nadao da jest. “Kako
to?”
“Kad sam prihvatila njegovu ogrlicu, bila sam početnica u ovom životnom
stilu. Nisam bila svjesna ni vlastitih ograničenja ni vlastite vrijednosti, što je
još gore. Nikad me nije tjelesno zlostavljao, ali mentalno me posve slomio.
Nakon nekog vremena shvatila sam da me ne poštuje, da ne cijeni ono što ja
donosim u vezu” slegnula je ramenima. “Pokorna jesam, ali otirač za noge
nisam. Zasluživala sam bolje, pa sam ga napustila kako bih to i pronašla.”
Sa svakom je riječju ostavljala sve bolji dojam na Jeffa. Zahtijevao je
iskrenost od svih s kojima se igrao, a Dena je očigledno i sama to cijenila.
Prekrižila je noge i zamahnula stopalom. Jeffa je još jednom očarala
njezina ljepota. Izgledala je fantastično, ali obuzeo ga je osjećaj da je njezina
nutrina još ljepša.
Shvatio je da nije ništa pojela otkako je sjeo pokraj nje. Nije mislio da
čeka njegovo dopuštenje da jede, ali ipak je želio biti siguran. “Slobodno
jedi.”
Uzela je komadić sira s pladnja i ubacila ga u usta, a Jeffu je pogled
ostao prikovan za njezine crvene usnice. Promatrao je kako žvače i guta. Nije
se mogao sjetiti je li ikad u životu vidio išta erotičnije.
Nije imalo smisla poricati: želio ju je. Jako.
Zanimljivo, jednako tako želio ju je upoznati. Znao je da ne bi smio, znao
je da njih dvoje nisu jedno za drugo. Ona je previše lijepa, previše imućna,
previše sve.
Ali nije ga bilo briga.
Primaknuo se malo bliže. “Ovo može završiti na dva načina. Prvi, odvest
ću te u podrum i pokazati ti koliko sam vješt s užadi. I drugi, danas ništa ne
radimo, ali te sutra izvodim na večeru i vidjet ćemo što će slijediti.”
Prignula se posve blizu. “Gospodaru, da budem iskrena, moja je mana
pohlepa. Želim oboje.”
Opet mu se digao. O, da, bit će pravi užitak ovladati njome. Prešao je
prstom preko njezinih usnica. “Zamisli samo koliko će nam biti dobro kad te
konačno uzmem nakon što si o tome razmišljala cijele večeri.”
Poljubila je njegov prst. “U redu, gospodaru. Pristajem na večeru.”
“I tek toliko da budemo sigurni da ćeš biti spremna na sve što te čeka,
zabranjujem ti da se igraš sama sa sobom ili svršiš dok ti to izričito ne
dopustim.” Prignuo se, pa nastavio još tišim glasom: “I vjeruj mi kad ti
kažem da ti je bolje da me poslušaš. Inače te čeka opaka kazna.”

Iduće večeri Jeff ju je sačekao pred stanom u pet sati. Stanovala je u

otmjenoj zgradi okruženoj besprijekorno uređenim parkom i skupim
automobilima, što je potvrdilo njegove sumnje o njezinom društvenom
statusu. Dok je prolazio kroz vrata kolnog ulaza u svojem kamionetu, osjećao
se kao da je ušao u drugi svijet kojemu ne pripada.
 Ma briga me, rekao je sam sebi. Ovo je samo večera.
Pokucao je i otvorila je vrata sa smiješkom. “Dobra večer, gospodaru.”
Izgledala je drukčije nego prethodne večeri. Imala je manje šminke,
doimala se prirodnije, a dugačka kosa joj je slobodno padala na ramena. Bila
je odjevena u jednostavnu plavu haljinu i izgledala jednako predivno kao i u
korzetu.
“Možeš me zvati Jeff.”
Zatvorila je vrata za sobom i zaključala ih. “Hvala, ali ako ti ne smeta,
radije bih gospodaru.”
Željela je zadati jasne granice njihovu odnosu, pa iako je to razumio,
jedan se dio njega pobunio.
“Može i tako” ipak je rekao.
Bez riječi su otišli do njegova auta i otvorio joj je vrata. “Voliš li
talijansku kuhinju?” upitao je kad su se izvezli na ulicu.
“Jedna mi je od najdražih.”
Prisjetio se što je rekla prethodne večeri i nasmiješio se. “Doista?”
Malo se namrštila, pokušavajući shvatiti kamo cilja. “Talijansku hranu?
Naravno.”
“Činilo mi se da si rekla da nemaš najdraže” rekao je dubljim glasom.
“Da voliš baš sve.” Nasmijala se tiho i zavodljivo. “Kako sam blesavo
zaboravila. Doista sam to rekla, ha?”
“Jesi. Nadam se da nisi tako zaboravila i ostalo o čemu smo razgovarali.”
“Nisam, gospodaru.” Disanje joj se ubrzalo, postalo isprekidano.
Intenzivno je razmišljao o tomu kako bi želio da se večer odvije. Odlučio
se za večeru, upoznavanje, a nakon toga - ovisno o tome kako prođe večera -
možda dogovor o igri. Odlučio joj je predložiti što želi i doznati što želi ona,
pa bi se mogli sastati za nekoliko dana.
U stanu je imao uređenu sobu za igru, ali nije mogao pretpostaviti da će
tek tako pristati poći u dom nekoga koga je tek upoznala. Pokorne koje je
dosad imao znale su se dogovoriti s prijateljima da ih povremeno nazovu i
provjere je li sve kako treba, ali koliko god je to smatrao mudrim potezom,
želio je da se Dena s njim osjeća sigurno i bez toga.
Ipak, to što se večeras još neće ništa dogoditi ne znači da se ne mogu
drugačije zabaviti.
“Podsjeti me onda što sam ti naredio” rekao joj je.
“Da se ne smijem igrati sa sobom ni svršiti bez tvoga dopuštenja.”
“I jesi li?”
“Nisam, gospodaru.”
Povjerovao joj je, ali ipak ju je upitno pogledao. “A zašto bih ti trebao
vjerovati na riječ?”
“Zato što želim da naše prvo iskustvo bude pravi užitak. Zato što želim
tebi pružiti užitak. I zato što si rekao da su ti kazne opake.”
Pogledao ju je. Držala je šake na koljenima, čvrsto stegnute. “Puno je
toga zato” rekao je.
“Morala sam se osigurati.”
“Kako to misliš?”
“Jer sam stvarno željela svršiti sinoć.”
Ništa mu više nije morala reći. Savršeno je shvatio što misli. Zapravo je
toliko dobro shvaćao što je željela reći da je umalo odustao od zamisli da
večeras ništa ne rade.
“Pronašao sam tvoje formulare” rekao je, mijenjajući temu. “Zametnuli su
ih. Oprosti zbog zbrke.”
Pronašao ih je među praznim formularima i blago rečeno bacio se na
čitanje. Zadubio se u sve to i zapamtio svaku sitnicu koju je Dena tamo
zapisala o sebi. Bila je toliko detaljna da je napisala čak i što voli, što ne
voli, i dala mu materijala za besanu noć.
Odlučio se za mali restoran u koji je često zalazio. Znao je da joj time
pokazuje djelić svojega svijeta, ukazuje joj na sitne razlike među njima.
Jedino nije bio siguran čini li to kako bi ona te razlike mogla prihvatiti ili
otići na vrijeme.
Hostesa ih je ljubazno pozdravila i povela u udaljeni separe u samom dnu
restorana. Dok su hodali, Jeff je spustio dlan na dno Deninih leđa, nježno je
usmjeravajući i promatrajući kako reagira na njegov dodir. Blago je njihala
bokovima u hodu, vodeći njegov dlan.
Kad su sjeli, otpila je vode i pružila mu jelovnik. “Želim što god ti
naručiš za mene.”
Oprezno ju je pogledao. “Moram ti odmah reći da ne očekujem ropski
odnos. Radije bih da sama naručiš.”
“Vjeruj mi, inače ovo ne radim. Imam ja svoje razloge.”
Možda ga testira? Zanimljivo. Ali s obzirom na ono malo što je doznao o
njezinoj prethodnoj vezi, ima smisla.
“A ako ti naručim samo kruha i vode?” upitao je.
“Doznat ću sve što trebam znati.”
“Jesi li alergična na bilo što? Ima li hrane koju jednostavno ne podnosiš?”
“Ne.”
“Ima li hrane koju jednostavno obožavaš?”
Pogledala ga je s oduševljenjem i olakšanjem. Nagnuo je glavu kao da je
bez riječi pita: Nisi valjda očekivala nešto drugo?
Podigla je dlan. “Volim sve s rajčicama.”
Kad im je konobarica prišla, naručio je dvije salate, jednu s više rajčica, i
dvije porcije špageta s raguom.
Denina je ruka ležala na stolu i Jeff je spustio dlan preko njezina. “Jesam
li prošao?”
“Zasad jesi” ispreplela je prste s njegovim.
Koža joj je bila mekana i topla, ruka nježna u njegovoj. Pomilovao je
njezin dlan palcem i vidio kako je zadrhtala. Nije mogao dočekati priliku da
je navede da zadrhti i zbog drugačijeg dodira.
“Reci mi kako si shvatila da si pokorna.” Zagrizla je donju usnicu. “Istinu
molim, Dena” upozorio ju je. “Znat ću ako nešto izmisliš.”
“To je najbolje kod vas dominantnih. Ništa vam ne promakne.”
Pogledao ju je suženim očima, napola u šali, napola prijeteći. “Da ti to ne
izbjegavaš odgovor?”
“Uhvatio si me na nedjelu” prošaptala je.
Nije više ništa rekao, samo je pričekao da nastavi. Pokušala je povući
ruku, ali nije ju pustio.
“Isprva se radilo o pobuni.”
Vjerojatno ga nijedan drugi odgovor ne bi više iznenadio. Dena mu se nije
činila buntovno, a još manje kao netko tko se upušta u tako komplicirane
odnose radi nekoga drugog. Upitno je podigao obrvu.
“Odgajana sam izrazito konzervativno” počela je. “Morala sam govoriti
kako su htjeli, hodati kako su htjeli, izgledati kako su htjeli. Birali su mi
prijatelje, govorili mi s kime smijem izlaziti. Negdje na pola studija prava
malo sam poludjela.”
Još ju je uvijek držao za ruku i shvatio da se više ne opire. Studij prava?
Nigdje u formularima nije navela zanimanje. “Zanimljivo.”
“Jednog sam vikenda otišla na lokalnu BDSM zabavu. Zaključila sam da
će to iskustvo biti posve suprotno mojemu ranijem životu. Divlje i opasno.”
To je moglo loše završiti. “Opasan potez.”
“Istina, ali istražila sam sve to prije nego što sam se odlučila. Provjerila
sve.” Ponovno ju je pomilovao po dlanu. “Jesi li uvijek tako praktična?”
“Jesam, ali i željela sam znati da ću biti sigurna. Ipak, čak i nakon što
sam se u uvjerila u sve to, znala sam da bi moj otac poludio da dozna.”
“Jesi li mu rekla?”
Nasmijala se i odmahnula glavom. “Da dopuštam muškarcima da me
svežu i bičuju i uživam u svemu tome? Nema šanse. Dovoljno me zabavljalo
što znam kako bi reagirao.”
Zabavljalo. U prošlom vremenu. “Ali očigledno se više ne radi o pobuni
protiv odgoja. Nitko ne provede četiri godine kao pokorna iz inata.”
Konobarica im je donijela salate i Dena nije progovorila sve dok se ova
nije udaljila. Jeff je nerado pustio njezinu ruku, ali morali su početi jesti.
Dena je ubacila komadić rajčice u usta. Izgledala je kao da uživa u
okusu. “Nakon nekog vremena shvatila sam da me pokornost upotpunjuje.
Nije to lako objasniti ljudima koji ne uživaju u takvu načinu života, ali
sigurna sam da je tebi jasno o čemu govorim.”
“Jasno mi je, da. Ja nisam siguran bih li uopće mogao razdvojiti vlastitu
ličnost na Jeffa koji sjedi pred tobom i Jeffa doma. Jednostavno sam takav”
tu je činjenicu prihvatio prije dosta godina i odavno nije osjećao potrebu ni
za objašnjavanjem ni za opravdavanjem.
“Da bar i ja to mogu reći. Ja još uvijek osjećam da ljudima dugujem
objašnjenje.”
“Zbog dvoličnosti društva? Pravi muškarac smije biti dominantan, ali
prava žena ne smije biti pokorna?”
Kimnula je. “Baš tako.”
Prignuo se k njoj preko stola i sa zadovoljstvom vidio da se i ona
približava njemu. Bili su dovoljno blizu da osjeti njezin miris. Jasmin.
“Mislim” počeo je “da smo mi koji si priznamo što želimo snažniji od drugih.
Lako je ostati poslušan i pustiti društvo da ti govori što se od tebe očekuje.
Mnogo je hrabrosti potrebno da bi se reklo: 'Jebite se. Meni je potrebno ovo i
to ću i uzeti.'“
Dok je to govorio, shvatio je koliku je istinu zapravo izrekao. Društvo se
ne bi pomirilo s time što je on s nekime poput Dene. Vjerojatno je već bila na
studiju prava kad se on sjetio da bi morao maturirati. Ali nije imao namjere
slušati što društvo govori. Želi Denu i ako i ona želi njega, uzet će je.
Salatu su dovršili u tišini, a kad je glavno jelo došlo na stol, Dena je na
vilicu namotala malo špageta. “Čime se ti baviš?” upitala je.
 “Nedavno sam otišao iz policije Wilmingtona” Jeff je rezao špagete.
Nikada ih nije znao uredno namotati i ne zamazati sve oko sebe. “Otvorio
sam vlastitu zaštitarsku tvrtku.”
Podigla je obrve. “Čime se točno baviš?”
“Savjetovanjem. Surađujem s tvrtkama kojima je potrebno uspostaviti ili
poboljšati sustav zaštite. Ali bavimo se i zaštitom osoba.”
“Tjelesnom ili online?”
“Ja sam pretežno zadužen za tjelesnu zaštitu, ali moj poslovni partner
specijalist je za računalnu sigurnost.”
Ponovno su malo šutjeli i jeli, i Jeff je shvatio da uživa u tome. Sa
stolova oko njih dopirao je veseo žamor, ali njih dvoje nisu se osjećali
nelagodno. Da je morao jednom riječju opisati atmosferu za njihovim stolom,
odabrao bi riječ 'prijateljska'.
Dena je obrisala usnice. “Kladim se da imaš hrpu zanimljivih priča s
posla.”
“Vidio sam svakakve ludosti.”
“Jesi li ikada nekome bio osobni čuvar? Prihvaćaš li i takve zadatke?”
“Dosad me nitko nije upitao. Morao bih razmisliti prije nego što
prihvatim takav posao. Ne bi bilo jednostavno sve vrijeme bdjeti nad nekime.
Uvijek biti spreman na akciju.”
Namotala je još malo tjestenine na vilicu. “Nije zabavno ni onima koje
čuvaju.”
“Misliš?” zanimljivo. Zvučalo mu je kao da govori iz vlastitog iskustva.
“Ma mislim” slegnula je ramenima. “Tako sam čula.” Imao je osjećaj da
mu nešto skriva, ali prije nego što je stigao upitati bilo što, promeškoljila se
u stolcu i očešala nogom o njegovu pod stolom. Naglim je trzajem
odmaknula nogu i istodobno ga pogledala.
Jednoga dana znat ću sve tvoje tajne.
Kakav li će samo užitak biti otkrivati ih jednu po jednu. Već je sada bio u
iskušenju promijeniti planove za večeras. Dena je bila drukčija od svih žena
koje je poznavao. Bila je inteligentna i snažna i pogled joj je blistao strašću
prema životu. Želio je zauzdati tu njezinu snagu, kontrolirati je dok od te
strasti oboje ne izgore.

Dena je pogledavala prema Jeffu preko stola. Bio je neobična kombinacija

šljakera i filozofa. U nekim je trenucima zračio smilujućom, zaštitničkom
energijom, ali u drugima je iz njega isijavala silna snaga doma.
“Smijem li upitati, gospodaru, koliko si pokornih dosad posjedovao? Ja
sam imala samo jednog gospodara.”
Zagrabio je malo tjestenine. “Nisam bio u ekskluzivnoj vezi ni s jednom
pokornom.” Denina čaša zastala je na pola puta do usana. “Nikad?”
“Nikad. Znam biti težak i naporan i svjestan sam da sam iznimno
zahtjevan dom. Usto i nisam previše otvorena osoba, pa mnoge žene tu
kombinaciju drže neprivlačnom.”
Imala je osjećaj da je ovim riječima pomalo upozorava, govori joj da mu
ne priđe preblizu. Nije ju bilo briga. Bio joj je zanimljiv i opako zgodan.
Morat će joj reći nešto gore od nisam otvoren da je udalji od sebe.
Otpila je gutljaj vode. “Ja definitivno nisam zatvorena, to nikako. Ti si
možda težak i zahtjevan u igri, ali već mi je jasno da nisi okrutan čovjek.”
“Ne poznaješ me dovoljno za takve zaključke.”
“Pusti mene da sama donosim svoje zaključke, molit ću lijepo.”
U njegovu je pogledu bljesnula želja i u trenu je cijelo Denino tijelo
prožela čežnja, koja je samo još porasla kad je snizio glas do šapata. “Kad te
natjeram da moliš, neće biti zbog ovakve sitnice.”
Prisilila se izdržati njegov pogled. “Jedva čekam, gospodaru.
Ostatak večeri protekao je u znatno napetijoj atmosferi. Svaki je njegov
pokret Deni bio senzualan: bilo joj je seksi kako drži pribor, kako otvara
usta. Bila je posve svjesna da je to apsurdno; pa čovjek samo jede špagete.
Ali sa svakim njegovim pokretom, svakim zalogajem i gutljajem kao da ju je
privlačio k sebi.
Dok su čekali račun, nervozno se promeškoljila pokušavajući ublažiti
tupu žudnju za njegovim dodirom koja joj je tutnjala između nogu. Rekao je
da ne smije svršiti bez njegova dopuštenja, ali nije rekao da će to biti
večeras. Promatrala ga je kako potpisuje račun, zamišljajući njegove ruke na
sebi, kako je stežu, uzimaju.
Između grudi potekla joj je kapljica znoja i ponovno se promeškoljila.
“Jesi li dobro?” upitao ju je.
“Aha” rekla je, prisiljavajući se da se primiri.
“Još jedna stvar koju mnogi ne vole kod mene: zahtijevam iskrenost u
svakom trenutku” podigao je obrvu. “Da pitam ponovno: jesi li dobro?”
“Kvragu” promrmljala je. Bila je gotovo sigurna kako on dobro zna što
nju muči i da će je natjerati da to i izgovori.
“Ne odgovaraš na izravno pitanje? I usto psuješ? Ccc, skupila si već
popriličan broj prekršaja. Čeka me lijepa zabava kad te počnem kažnjavati.”
Promatrao ju je ozbiljna lica, ali u glasu mu se čula ležernost. Nije bila
sigurna misli li ozbiljno ili je zadirkuje. Nadam se da je ozbiljan, pomislila je.
“Pregledao sam tvoju listu želja i zabrana” rekao joj je. “Znam što ne
želiš. Ako želiš poći k meni i nastaviti gdje smo sinoć stali, reci: 'Da,
gospodaru.' Ako ne želiš, reci: 'Ne, gospodaru', i vratit ću te doma, ili
možemo prošetati i još se malo upoznati. Tu odluku prepuštam isključivo
tebi.”
Nakon što je napustila svojega prethodnoga gospodara, igrala se s
nekoliko domova, ali nijedan od njih nije imao Jeffovu prodornost. Iz njega
kao da su zračile snaga i dominantnost, i Dena je poželjela iskusiti sve što je
mogao ponuditi. Za večerom je poslala poruku osobi koja je večeras trebala
provjeriti njezinu sigurnost, a kad krenu k njemu poslat će joj i drugu.
Odgovorila je čim je donijela odluku. “Da, gospodaru.” Pogledao ju je
pobjedonosno, ali i s tračkom olakšanja. “Idemo.”
 Prošli su punim restoranom i ovoga je puta prvi hodao Jeff. Deni to nije
ni najmanje smetalo, jer mu je hodajući za njim mogla odmjeriti stražnjicu.
“Bok, Jeffe” pozdravio ga je muškarac koji je sad stajao na mjestu
hostese, prilazeći im. “Nisam znao da si večeras kod nas. Kako ide?”
“Ide super, Ike” odvratio je Jeff, nekako napeto. “Hrana je bila sjajna, kao
i inače. Uživali smo u svemu.”
Na te je Jeffove riječi Ike skrenuo pogled prema Deni, provjeriti tko je
druga polovica toga mi. Kvragu, ne.
Nije mogla ništa učiniti, samo se nasmiješila debeljuškastome muškarcu
koji ju je upravo pozdravljao. “Dobra večer, gospođice Jenkins. Počašćeni
smo što ste se odlučili za nas. Nadam se da ste uživali u večeri.”
Oprezno je pogledala Jeffa. Promatrao je Ikea kao da su ovome upravo
izrasli rogovi i vilenjačke uši.
“Sve je bilo izvrsno, hvala” odgovorila je s dobro uvježbanim lažnim
osmijehom.
“Vas se dvoje poznajete?” upitao je Jeff. Ike je odmahnuo glavom.
“Dosad nisam imao čast razgovarati s gospođicom Jenkins, ali godinama
glasujem za njezina oca.
Jeffu je trebalo manje od sekunde da zbroji dva i dva. Pogledao ju je i
osjetila se kao da ju je netko udario u želudac. Kvragu. Nije mu još bila
spremna reći. Željela je još pričekati. Jako dugo.
“Ispričaj nas sad” rekao je Jeff ravnodušno. “Moram odvesti gospođicu
Jenkins doma.”
Dok su hodali prema njegovu autu, nije govorio. Šutke joj je otvorio
vrata i pričekao da se smjesti. Bila je toliko nervozna da je poskočila u
sjedalu kad je zatvorio vrata za njom. Sva se seksualna napetost koja ih je
obavijala tijekom večere raspršila i Dena je sad osjećala samo jad.
Progovorio je tek kad su izašli s parkirališta restorana i krenuli prema
njezinu stanu. “Dena J. Dena Jenkins. Ti si kći senatora Jenkinsa.” Jesam.
Sranje.
“To stvarno ništa ne mijenja” rekla je, trudeći se zvučati ležerno.
“Ne, gospođice Jenkins. To mijenja sve.”
 Treće poglavlje

Sadašnjost
Prije dvadeset minuta kašnjenje na seansu nije joj se činilo lošom zamisli.
Onaj telefonski poziv zatekao ju je. Javila se samo zato što je očekivala
poziv s posla, ali nije znala s kojeg točno broja.
Pozivatelj se samo glasno nasmijao kad se javila, a potom prekinuo.
Bilo joj je potrebno punih deset minuta u kupaonici da se pribere i znala
je da je jako zakasnila na demonstraciju. Zaključila je da će se praviti da je
zaboravna. Ako je Jeff već otkazao demonstraciju i čeka je kazna, tim bolje.
Bar će izvući nekakvu reakciju iz njega.
“Skidaj se” rekao je. “Potom idi po remen u mojoj torbi i sagni se preko
mojih koljena.”
Kvragu i on. Ustala je i polako se razodjenula, ne žureći se nimalo.
Potpuno gola, naglim je pokretom izvukla remen. Nema ništa protiv biča, ali
remen mrzi. A Jeff to, naravno, dobro zna.
Kleknula je pred njega i pružila mu remen. “Hvala, Dena. Želiš li nešto
reći?”
Bili su na korak od oživljavanja svojega nekadašnjeg rituala kažnjavanja.
Sad bi mu još samo trebala zahvaliti što se dovoljno brine za nju da je ispravi
kad pogriješi. Bila je bijesna. Nikad je ne zove, jedva razgovaraju, a sad bi
trebala biti presretna i poslušna kao da još uvijek nosi njegovu ogrlicu?
“Želim, gospodaru. Želim nešto reći.” Kimnuo je. “Izvoli.”
“Jebite se, gospodaru.”
Kvragu i opet kvragu. Nije se uopće naljutio. Čak se nasmiješio. “Upravo
si dodala još deset udaraca.”
 “Jebite se. Jebite se. Jebite. Se.”
“Tvoja će stražnjica izdržati znatno kraće od moje ruke. Kako sad stoji,
imat ćeš sreće ako uopće budeš mogla sjediti tjedan dana.”
Otvorila je usta, ali odmah ih zatvorila kad je pucnuo prstima.
“Bolje bi ti bilo da iduće riječi iz tih tvojih neposlušnih usta budu: 'Molim
vas, gospodaru, kaznite me zbog nedostatka poštovanja.'“
Čvrsto je stisnula usnice.
“Da te čujem. Odmah.”
Srce joj je brzo udaralo, ali osjetila je i tračak uzbuđenja. Domovi
početnici na koje je bila navikla nisu mogli u njoj pobuditi takvo što. “Molim
vas, gospodaru, kaznite me zbog nedostatka poštovanja.”
Potapšao se po koljenima. “Pa kad me već tako lijepo moliš...”
Otkako su se razišli, Deni OVO još nitko nije napravio. Posve je
zaboravila koliko je ponižavajuće ležati preko nečijih koljena gola, dok je
dotični posve odjeven. Povrh svega, činilo joj se da Jeff baš želi da se
prisjeti, jer se nekoliko minuta nije pomaknuo.
Kad je konačno progovorio, glas mu je bio dubok i odlučan. “Izrazila si
nepoštovanje prema meni i riječima i djelom. Nećeš brojiti udarce niti ćeš mi
zahvaliti. Jednostavno ćeš primiti što ti dam. Večeras si pokazala
nesposobnost donošenja ispravnih odluka i za to ćeš sada snositi ozbiljne
posljedice. Jesi li me razumjela?”
Zašto konačno ne počne? “Jesam, gospodaru. Razumjela sam.”
Spustio je jednu ruku na donji dio njezinih leđa, a drugom je udario po
stražnjici. Potezi su mu bili točno onoliko metodični koliko se sjećala. Svaki
je udarac bio pomno planiran i izveden.
Kvragu. Zaboravila je i koliko bole.
Pokušala je otrpjeti udarce u tišini, ali shvatila je da ne može. Nakon
petog udarca netko je pokucao na vrata i prije nego što se Jeff stigao javiti,
vrata su se otvorila.
 “Je li kod vas sve u redu?” upitao je Daniel, tek mrvicu zatečen
položajem u kojem ih je ugledao.
“Odgovori gospodaru Covingtonu.” Proklet bio. On se nije ni uspuhao.
“Jest, gospodaru. Sve je u redu. Gospodar Parks pokazuje mi posljedice
nepoštovanja.”
“Ako plaši ljude, zavezat ću joj usta” rekao je Jeff. “Ali neću prestati.
Sama je ovo tražila.”
“Ne treba” rekao je Daniel. “Nepoštovanje je ozbiljan prijestup.
Nastavi.”
Dena je stisnula zube, a Jeff nastavio. Prestala je brojiti nakon
dvanaestog udarca i jednostavno se prepustila, pokušavajući što više opustiti
tijelo. Skliznuo je rukom između njezinih nogu i kad je shvatio da je vlažna,
promrmljao je da je zločesta. Dena je taj predah iskoristila za brisanje suza.
Još pet.
Znala je što je čeka, pa je stegnula stražnjicu. Znala je da će tih pet biti
gore od prethodnih, i kad je primila i posljednji, vrisnula je. Kad je bilo
gotovo, Jeff ju je zadržao na krilu, nježno je milujući po leđima i govoreći joj
da je bila dobra.
“Ispričavam se, gospodaru” rekla je konačno.
“Zbog čega?”
“Zbog izraza nepoštovanja, gospodaru.”
“Dolazi ovamo.”
Uspravila se s njegova krila i uvukla mu se u zagrljaj. Bio joj je potreban
njegov zagrljaj, sigurna luka usred emotivne oluje u kojoj se nalazila, pa je
zaplakala, lica prislonjena uz njegov vrat. Čvrsto ju je zagrlio i šaptao joj da
je sad sve gotovo, sve je zaboravljeno. Dugo je samo sjedila tako i uživala u
njegovu zagrljaju, slušala njegov nježan šapat i pitala se je li ga možda
izazvala na reakciju tek kako bi poslije mogla završiti u njegovu naručju.
Ali dok je tako sjedila i slušala ga kako joj šapuće, osjetila je krivicu.
Mislio je da je namjerno zakasnila, da ga ne poštuje, a ona mu je prešutjela
istinu. Kako joj može biti oprošteno, kako sve može biti zaboravljeno, kad ne
zna cijelu priču?
“Napeta si” rekao je Jeff, opuštajući malo zagrljaj. “Nelagodno ti je
ovako?”
Dovraga. Sad misli da je u njemu problem. Pritisnula je glavu čvršće uz
njegova prsa i duboko udahnula. “Ne iz razloga na koji ti ciljaš.”
“Molim?”
Odmaknula se. “Nelagodno mi je jer ti nisam rekla zašto sam zakasnila.”
Stisnuo je usnice, koje su se pretvorile u ravnu crtu. “Imao sam osjećaj
da si mi nešto prešutjela. Idemo ti naći ogrtač i srediti stražnjicu, pa ćeš mi
sve ispričati” nježno ju je pogurnuo. “Legni na trbuh na onaj naslonjač.”
Oprezno je ustala. Cijela joj je stražnjica bridjela i mogla je vrištati od
boli sa svakim pokretom, ali ipak je poslušala. Prišao je naslonjaču i
prebacio deku preko gornjeg dijela njezina tijela, a pod glavu joj stavio
jastučić. Dok je mazao ljekovitu mast na njezinu bolnu kožu, oboje su šutjeli.
Kad je bilo gotovo, Deni je bilo toplo i osjećala se ugodno. Da mu nije
morala ispričati sve, bila bi zaspala na mjestu. Zapravo se osjećala toliko
dobro da je pomislila kako bi baš mogla postupiti onako kako je i
namjeravala i ispričati mu sve tek u ponedjeljak.
Ali Jeff joj nije dao da zaboravi na dogovor. Kad se pobrinuo za nju,
pomilovao ju je po leđima.
“Listani i obuci se. I nakon toga mi možeš ispričati što se dogodilo.”
Dena se uspravila i navukla ogrtač. Jeff je sjedio pokraj nje i čekao.
Uzdahnula je. “Namjeravala sam ti reći u ponedjeljak. Svratila bih to
tvojega ureda.”
“Mog ureda? Zašto? Ne mogu se sjetiti kad si uopće došla k meni u
ured.”
“Sinoć kad sam došla doma, dočekala me poruka gurnuta ispod vrata.”
Podigao je obrvu.
“Prijeteća poruka” dometnula je.
Izgledao je kao da ga je ošamarila. Ili udarila u želudac. “Kako to misliš
prijeteća?”
Stresla je glavom. “Pisalo je: Čuvaj me se, kučko”
Toliko je snažno stegnuo šake da su mu zglavci pobijelili. “Pozvala si
policiju.”
“Nisam.”
“Dovraga, Dena. Moraš nazvati policiju.”
“Do izbora je ostalo još jako malo vremena, a tata je na listi kandidata za
potpredsjednika. Ovo je samo neka budala željna pažnje.”
“Ili kakav kriminalac kojeg si strpala u zatvor.”
“I baš sam te zato htjela angažirati u ponedjeljak.”
“Molim?”
“Ti se baviš osiguranjem. Htjela sam te angažirati za osobnu zaštitu.
Potreban mi je netko tko neće odmah otrčati i ispričati sve medijima. I netko
tko je dobar u svojemu poslu” uznemireno se ogledavala po sobi. Znala je da
će se pošteno razbjesnjeti tek kad mu kaže ostatak.
“Da čujem ostatak.”
Poslušala je izgledati nedužno. “Koji ostatak?”
“Što mi još nisi rekla?” upitao je, a kad je zaustila reći da nema ostatka,
prekinuo ju je i prije nego što je progovorila. “Dobro promisli prije nego što
kažeš da nema ostatka.”
Na trenutak je poželjela reći da mu je sve rekla, ali ipak se predomislila.
Večeras ju je već jednom kaznio. “Posljednjih nekoliko mjeseci netko me
naziva i gnjavi. I večeras me nazvao.”
“Znači, zato si... Jebi ga!” skočio je noge i počeo ljutito šetkati po sobi.
“Što radiš?” upitala ga je nakon nekoliko minuta.
 “Pokušavam se malo smiriti prije nego što učinim nešto što ću požaliti”
stao je pred nju i prekrižio ruke. “Pronaći ću tog jebenog gada i ubiti ga.”
“Sjedi” rekla mu je “i razmisli malo. Vjerojatno ćeš zaključiti da je sve
obična glupost.” Nije sjeo. “Zato si kasnila. Jer si bila uplašena. Zašto mi
nisi odmah rekla?”
“Nisam željela propustiti demonstraciju. Nisam znala koliko je kasno dok
nisam ušla ovamo i vidjela da si rekao gostima da mogu ići.”
“Zaboravi demonstraciju.” Sjeo je pokraj nje. “Što ćemo s tvojom
sigurnosti?”
“Zato sam i namjeravala doći k tebi u ponedjeljak. Ali željela sam ovo
večeras. Željela sam scenu s tobom. Možda je ovo tebi trebala biti još samo
jedna demonstracija u nizu, ali meni nije. Prije si od mene zahtijevao potpunu
iskrenost. Sad ćeš je i dobiti. Sve bih napravila da ponovno osjetim tvoj
dodir na sebi.”
“I jesi li osjetila moj dodir maloprije? Je li se isplatilo?” Ne bi se možda
odlučila baš za takav dodir, ali znala je da bi, kad bi morala birati između
ničega i udarca, izabrala udarac. “Pristajem na svaki dodir, gospodaru.”
Dena...
“Dopustite da uzvratim istom mjerom, gospodaru” pažljivo se spustila s
naslonjača, jer ju je stražnjica opako boljela, razmaknula njegova koljena i
kleknula između njih. Čekala je nekakav znak od njega, nekakve upute. Bilo
kakav trag odobravanja. Nakon nekog vremena kratko je kimnuo. Dok mu je
raskopčavala hlače i vadila kurac, nije skidao pogled s nje.
Kad je spustila usnice na vrh, uzdahnuo je, a kad ga je cijelom duljinom
uvukla u usta, zastenjao je.
“Ovo je tako dobro, Dena. Tako si dobra.”
Onda me uzmi natrag, željela je reći, ali nije. Kad je prekinuo njihov
odnos i uzeo joj ogrlicu, rekla mu je da će mu se vratiti tek kad je bude
preklinjao. To je i mislila.
Ali sada je neizgovorene riječi pokazivala ustima, jezikom, dodirom.
 Jeff je godinama bio središte njezinog seksualnog života i posve se
posvetila upoznavanju njegova tijela. Ponekad je mislila da ga poznaje bolje
nego svoje. Služenje Jeffu pružalo joj je najveći užitak i iako je u tri godine
otkako su se razišli služila mnogo domova, nijedan se nije dao usporediti s
njim.
“Gledaj me” prošaptao je.
Ne ustajući sa svojega mjesta na podu, Dena je podigla pogled i susrela
se s njegovim. Pružio je ruku i pomilovao je po obrazu. Dodir mu je bio blag,
nježan, nimalo nalik onome od maloprije.
Prelazila je ustima preko njegova kurca, uvlačila ga duboko, kružila
jezikom oko njega. Sve ju je vrijeme gledao u oči, prstima nježno prelazeći
preko njezina obraza.
Znala je da se može suzdržavati jako dugo, ali činilo joj se da večeras
nije raspoložen ni za kakvo suzdržavanje. Iako su od posljednjeg puta prošle
godine, Dena je znala da je blizu orgazma po načinu na koji se trznuo. Još je
pamtila koliko to voli, pa je još jednom duboko udahnula i uvukla ga u usta
gotovo do kraja.
“Jebote” rekao je, spuštajući joj ruku na zatiljak i držeći joj glavu na
mjestu dok je svršavao. Dok je pokušavala sve progutati, suze su joj izbile
na oči. Potpuno je zahrđala u ovome, shvatila je.
Kad joj se disanje smirila, poljubila ga je još jednom u vrh, pa obukla i
zakopčala hlače. Potom je samo sjedila i čekala. “Dena?”
Više nije bila njegov anđeo. Na trenutak je čvrsto zatvorila oči, pa se
pribrala i odgovorila.
“Molim.”
Ustao je i spustio joj ruku na rame. “Idem ti donijeti nešto za piće, a kad
se malo odmoriš, porazgovarat ćemo o toj poruci i pozivima. Pričekaj me.”
Kimnula je i gledala za njim dok je izlazio. Odjednom se na nju svalila
sva težina toga dana, pa se sklupčala na naslonjaču. Nije se ni trudila držati
oči otvorene.
 “Probudi se, Dena” začula je Jeffov nježan glas malo kasnije. “Moraš
nešto popiti prije odmora.”
“Ne želim.” Briga me.
Kleknuo je pokraj nje i prinio njezinim ustima čašu sa slamkom.
Uspravila se dovoljno da otpije nekoliko gutljaja tek toliko da ga zadovolji,
ali shvatila je da je žednija nego što je mislila. Kad je popila i posljednju kap
iz čaše, nasmijao se.
Dena je zaklopila oči i uvukla se pod toplu deku koju je prebacio preko
nje. Osjetila je lagan dodir njegovoga grubog prsta na čelu. “Spavaj. Na
sigurnom si.”
 Četvrto poglavlje

Sedam godina ranije

Dena je kuckala prstima po stolu. Bila je u kući gospodara Covingtona,
čekajući da počne redoviti mjesečni sastanak grupe. Inače se veselila
sastancima. Ali njima inače nije predsjedao Jeff Parks.
Od njihova katastrofalnoga prvog “i posljednjeg “izlaska prošlo je mjesec
dana. U tih ju je mjesec dana Jeff izbjegavao kad god je mogao. Ako joj se
već morao obratiti zbog okolnosti, bio je kratak, iako pristojan.
Znala je da joj to ne bi trebalo smetati. Znala je da bi mu trebala reći da
odjebe i nastaviti sa svojim životom. Ali iz nekog razloga jednostavno nije
mogla. Željela ga je. Toliko ga je željela da nije mogla pristati na igru ni s
kim. Prišlo joj je nekoliko domova, ali sve ih je redom odbila.
Kad je Jeff ušao, prostorija se naglo stišala. Bio je odjeven u iznošene
traperice i majicu kratkih rukava. Izgledao je slasno ofucano, kao da se
zaboravio obrijati. Osvrnuo se po sobi i kad je njegov pogled pao i na nju,
samo je nastavio kao da je nije primijetio.
Zaboravi ga. Ne zanimaš ga.
Ali znala je da ga zanima i nije vjerovala da se to promijenilo samo zato
što je doznao da je kći nekog tamo senatora. Bila je odlučna u namjeri da
dozna o čemu se tu zapravo radi.
“Mislio sam da bismo danas mogli porazgovarati o najčešćim
stereotipima u našoj zajednici” počeo je Jeff, otvarajući sastanak.
Dena je prigušila smijeh, ali ipak joj je pobjeglo jedno jedva čujno: “Ti to
ozbiljno?” 0, da. Ovo će biti zabavno. Tko je točno njega odabrao da vodi
ovakav razgovor?
Na sreću, Jeff nije čuo njezin drzak komentar i samo je nastavio. “Koja
vam predrasuda prva pada na pamet?”
Javio se onaj obrijane glave koji joj je otvorio vrata prve večeri kad je
došla na zabavu. “Svi su muškarci domovi, sve žene pokorne.”
Jeff je kimnuo. “Dobar primjer. Koliko često i sami komentiramo nečiji
izbor prije nego što ih upoznamo?” Na to nitko nije ništa rekao. “Dajte, ljudi,
znate o čemu govorim. Kad vidite nekoga kao Kelly u ovakvoj odjeći, što
pomislite?”
Svi su se okrenuli prema jedinoj domini u njihovoj grupi, trenutačno
odjevenoj u ružičastu vestu i hlače boje bjelokosti. Crvenkasta kosa u
mekanim joj je valovima padala na ramena i nitko iz njezina izgleda nije
mogao pogoditi kako će biti odjevena već sutra na zabavi: pripijena kožna
haljina, visoke crne čizme, mrežaste čarape.
Kelly je bila policajka i Dena je s njom surađivala svakoga dana. Znale
su se naći i na ručku i Deni se svidjela, jedva je čekala da je bolje upozna.
“Znam što ja pomislim” javio se Evan Martin. “Da crvenokosima ne stoji
ružičasto.”
Jeff ga je ošinuo pogledom, ali Evan se nije dao smesti. “Ja sam mislio
da je to u pravilniku za crvenokose: izbjegavajte ružičasto, ne ide vam uz
kosu.”
Kelly je čvrsto stisnula usnice, ali nije ništa rekla. Dena ju je već
poznavala dovoljno da zaključi kako bi najradije smrvila Evana u prah.
“No dobro, dosta sad” rekao je Jeff. “Ali kad si se već raspričao, da
čujem još jedan stereotip.”
Evana je ovo zateklo i nekoliko je puta otvorio usta, pa ih zatvorio, da bi
naposljetku bubnuo:
“Svi smo mi hrpa perverznjaka.”
Ostali su odobravajuće mrmljali. Očigledno su mnogi mislili da bi ih
gledali svisoka ili im se smijali da priznaju svoje seksualne potrebe. Dena je
taj argument dobro razumjela. Ni u kojem slučaju nije željela da javnost
ikada dozna išta o njezinome privatnom životu, iako se to zapravo nikoga ne
bi trebalo ticati.
Daniel je upitao Jeffa misli li da postoji nešto čime bi mogli poništiti te
predrasude i idućih desetak minuta gorljivo su razgovarali o tome. Grupa se
podijelila na one koje je baš bilo briga tko zna i one koji su to čuvali za sebe.
Kad je nastupilo zatišje, Dena je podigla ruku. Jeff se pravio da je ne
vidi. Zamahnula je lijevo-desno. Nevoljko ju je pogledao.
“Dena, izvoli.”
“Razgovaramo o uobičajenim predrasudama, ali što je s manje
uobičajenima?”
“Kao na primjer?” podigao je obrvu kao da želi reći: Pazi što pričaš.
“Kao rasa ili klasa” uzvratila je podignuvši obrvu. Pričat ću što želim.
“Mislite li možda, gospodaru, da u našoj zajednici ima više međurasnih
parova nego prosječno izvan nje? Mislite li da smo mi kao zajednica
spremniji reći društvu: 'Jebite se. Znam što želim i to ću i uzeti.'“
Iz izraza njegova lica nije se vidjelo je li se prisjetio da je nešto slično on
rekao njoj one večeri kad su izašli ni je li ljutit što ona to sad spominje.
Rekao je samo: “Ne bih znao. Nisam stručnjak za takva pitanja” i okrenuo se
od nje. “Ima li još pitanja?” obratio se grupi.
Da ju je imalo bolje poznavao, znao bi da je takva reakcija neće
zaustaviti. “Nisam ni mislila da ćete mi dati svoje stručno mišljenje,
gospodaru. Samo pitam vas osobno, kao doma s mnogo godina iskustva.”
“Da ponovim jasnije: nemam pojma.”
“Nagađajte.”
“Ne želim.”
Na Denu se u tom trenutku svalila sva tišina sobe. Shvatila je da nitko ne
čavrlja potiho sa susjedom i da se nitko uopće ne miče. Kao da su svi
zadržali dah i promatrali njih dvoje.
Gospodar Covington se nakašljao i ustao. “Mislim da je ovo dobar
trenutak za kraj rasprave. Zahvaljujem gospodaru Parksu.”
 Jeff je kratko kimnuo i prostorija se malo-pomalo vratila u normalno
stanje. Ljudi su počeli tiho razgovarati u manjim grupama, planirati iduću
zabavu.
Ovo nije dobro prošlo.
Jeff je tiho nešto rekao gospodaru Covingtonu i otišao. Denu je to
razbjesnilo i odlučila je doznati koji vrag njega zapravo muči. Praveći se da
ne primjećuje sve znakovite poglede i šapat koji ju je okruživao, odgurnula je
stolac i pošla za njim.
Zatekla ga je u kuhinji. Stajao je uz prozor, leđima okrenut ulazu.
“Što tebe točno muči?” Polako se okrenuo. “Ti.”
“Da, toliko sam i sama shvatila.”
“Diplomirala si na Harvardu s najvišim ocjenama.”
Potisnula je šok zbog ovog priznanja da ju je istražio na internetu. “Da,
pa?”
“Priznala si da si se za pokornost zainteresirala iz pobune prema odgoju,
prema ocu koji je, eto, slučajno senator.”
“A ti si rekao da nitko ne živi ovakvim životom iz inata.”
Polako joj je prilazio. Toliko polako da je vidjela kako se njegova
zlovolja pretvara u požudu. “E pa, ispričavam se” rekao je, stojeći tek
nekoliko koraka od nje “što mi nije jasno kako razmažena mala bogatašica
koja je stekla harvardsko obrazovanje i sad je superuspješna pravnica završi
na koljenima kao nečija pokorna.
Podbočila se. “Ti to ozbiljno? I to odmah poslije onako ozbiljne rasprave
o predrasudama?”
“A ti sad demonstriraš koliko si savršeno prikladna za pokornost”
odvratio je sarkastično.
“Pokorna sam svom gospodaru ili onome s kojim igram scenu, a ne
svakom seronji punom predrasuda.”
Stegnuo je vilice.
 “Nego, reci ti meni” nastavila je “što ti više smeta: to što sam bogata ili
to što sam studirala na Harvardu?”
“Nijedno. Oboje mi smetaju podjednako. Meni ovo nije igrica, nego
život. I iskreno sam ti rekao zašto nikada nisam bio u ekskluzivnom odnosu s
nekim.”
“Vrijeđa me što misliš da meni ovo jest igrica.”
Slegnuo je ramenima. “Dobro da nismo završili kod mene one večeri.”
“Imam prijedlog za tebe.”
“Ne zanima me.”
Pravila se da ga nije čula. “Daj mi sat i pol u svojoj tamnici i ako ne
budem najbolja pokorna koju si ikad imao, napustit ću grupu.”
Pogled kojim je odgovorio na taj prijedlog umalo ju je bacio na koljena,
ali prisilila se izdržati ga.
Odgovorio je promuklim glasom. “Cijenim vašu ponudu, gospođice
Jenkins, ali ne mogu je prihvatiti. Najviše što mogu jest pristati na četrdeset
pet minuta sutra na zabavi. A ako ne budete najbolja, od sutra ćemo se držati
podalje jedno od drugoga.”

Sljedeće je večeri Jeff čekao Denu u salonu Danielove kuće za goste. Znao
je da bi se sam sebi nasmijao da se uopće ne pojavi. Nije mogao poreći da se
prema njoj ponio kao idiot. Bio je zapanjen kad je doznao da je kći senatora
Jenkinsa. Ali tko ne bi?
Nakon što ju je one večeri dopratio do vrata stana, otišao je kući i počeo
je istraživati na internetu. Doznao je da je diplomirala pravo na Harvardu i da
je iznenadila obitelj odbivši mjesto u prestižnom odvjetničkom uredu kako bi
radila za savezno javno tužilaštvo. Kad je povezao te informacije s onime što
mu je sama rekla o tome zašto ju je privukla pokornost, zaključio je da zna
sve što treba znati.
Dena je bila borac, uzimala je što je željela čak i kad su joj svi oko nje
govorili da to ne smije. Ali kako se odlučila za pokornost? Dominacija je
bila logičniji izbor. Što je vise znao o njoj, to ga je više zanimala.
Sad je želio da poželi njega. Nedostatak njegova plana bilo je to što ju je
na tom putu trebao gadno razbjesniti.
“Gospodaru Parkse?”
Podigao je pogled i vidio da je ušla. Izgledala je još blistavije nego one
prve večeri. Danas je bila u bijelom korzetu i pripijenoj kratkoj suknji, a
plava kosa padala joj je na ramena u mekanim uvojcima. Ostavila ga je bez
daha.
“Dena” ustao je.
Želio je nešto reći. Želio ju je pozvati da sjedne pokraj njega. Upitati je
kakav joj je bio dan. Reći bilo što. Ali samo ju je bez riječi gledao dok mu je
prilazila. Kad je stigla do njega, graciozno je kleknula pokraj njegovih nogu.
Nije se mogao suzdržati i dodirnuo joj je kosu. Bila je mekana poput
svile. Pomilovao ju je, a ona je uzdahnula od užitka.
“Pogledaj me” prošaptao je.
Njezine svijetle plave oči podigle su se prema njegovima. Promatrala ga
je pogledom punim želje, potrebe i sa samo mrvicu preostale ljutnje.
“Hvala ti što si ovo predložila” rekao je. Namjeravao je razgovarati s
njom prije igre, ali dok ju je sada gledao na koljenima, promijenio je
mišljenje. Znao je što je napisala na formularima o tome što želi i ne želi, a
sad je bila njegova punih četrdeset pet minuta. Razgovor je mogao pričekati.
“Bit će mi zadovoljstvo, gospodaru.”
“Pokraj kuhinje je još jedna spavaća soba. Kreni. Hodaj preda mnom.”
Krenula je, a on ju je slijedio. Dok su prolazili kroz kuhinju, Daniel je
zadovoljno kimnuo Jeffu. Jeff je glavom pokazao vrata sobe. “Pobrini se da
nas ne ometaju previše, može?”
Znao je da će ih netko doći provjeriti, jer su s grupom na zabavi. S tim se
pomirio, samo nije želio da im previše prekidaju scenu.
 Zatvorio je vrata za sobom. Soba je već bila spremna, sve je pripremio
unaprijed. U dnu sobe stajao je drveni križ, pokraj njega njegova torba s
igračkama i užad. Dena će vidjeti veliko drveno X i shvatiti kakva je scena
čeka.
Dena je kleknula na sredini sobe. Oslonila je stražnjicu na stopala i
stisnula koljena jedno uz drugo. Ako se budu opet igrali, znao je da će joj
morati dati točne upute o tome kako želi da njegove pokorne kleče, ali za
večeras će i ovo biti dobro.
Stao je pred nju i zamislio kako bi izgledali promatraču: Dena u bijelom,
blijede kože i svijetle kose. On sušta suprotnost sa svojom tamnom kosom,
crnim trapericama i majicom. Bio je prilično siguran da osim ovih sklonosti
nemaju baš ništa zajedničko. Na sreću, sljedećih četrdeset pet minuta neće im
trebati ništa osim toga.
“Koja ti je sigurna riječ, Dena?”
“Crveno, gospodaru.”
“Kad želiš da prestanemo, reci je i možemo razgovarati.”
“Hvala, gospodaru.”
“A sad ustani i skini korzet i suknju. Previše su čedni za ono što imam na
umu.”
Brzo ga je poslušala, ustala i spustila suknju preko bokova, pa je odložila
na stranu. Ali tada je zastala.
“Već imamo problem?” upitao je.
“Ne mogu sama skinuti korzet, gospodaru.”
Jeff je promotrio komplicirani korzet i shvatio da se veže straga. “Kako si
ga obukla?”
“Pomogla mi je druga pokorna.” Dena se izvijala lijevo-desno u
uzaludnim pokušajima da razveže korzet. Iako joj to vjerojatno nije bila
namjera, pritom je izgledala fantastično. U jednom je trenu jedna njezina
dojka umalo iskočila iz korzeta.
 “Dosta” rekao je Jeff naposljetku i Dena se prestala migoljiti. “Koliko
god me ovo zabavljalo, nemam namjeru potrošiti ostatak vremena gledajući
te kako se pokušavaš skinuti. Imaš dvije minute da se izvučeš iz korzeta.
Ako ti ja budem morao pomoći, ostatak ćeš večeri provesti gola” pogledao je
na sat. “Vrijeme teče.”
Iako je Dena na formularu stavila oznaku jako kao odgovor na pitanje
'Voliš li ekshibicionizam?' činilo se da nije bila spremna provesti ostatak
večeri bez odjeće. Pokušala je skinuti korzet malo žešće nego prije. Kad joj
je preostalo tridesetak sekunda, korzet je pao na pod popraćen njezinim
zadovoljnim uzdahom.
Stajala je pred njim zadihana, ali u pogledu joj se vidio trijumf.
“Vrlo dobro, Dena” rekao je Jeff. “A sad skini i gaćice i priđi.” Kad je
ostala samo u cipelama, prišla mu je. Jebote, gola je bila još ljepša. Svaki je
centimetar njezina tijela bio savršen. “Leđa na križ” rekao je.
Dohvatio je komad crvenog i komad crnog užeta pa je privezao na drveni
križ raširenih nogu. Radio je to polako, bez žurbe, prelazeći prstima preko
njezine kože prije nego što ju je ukrasio. Ako se izvede pravilno, vezivanje je
poput umjetnosti, a večeras je pred njim stajalo najljepše platno koje je
mogao zamisliti.
Svezao joj je noge i posvetio se rukama. Dok ju je vezivao, izazivao ju je
dodirom. Zadivilo ga je što je ostala nepomična. Odmaknuo se i vidio da su
joj oči zaklopljene, da diše duboko, ritmično.
“Jesi li dobro?” upitao ju je.
“Jesam, gospodaru.”
“Ništa nije previše stegnuto? Nije ti neudobno?”
“Nije, gospodaru.”
“Spremam se postati zločest.”
“Jedva čekam, gospodaru.”
Polako je povukao još jedno uže preko njezina tijela i svezao ga u uzorak
nalik na obrise grudnjaka, namjerno ostavljajući bradavice izložene. Prešao je
prstima preko njih, nježno ih stisnuvši.
Potom joj je oko desnog ramena svezao crveno uže, puštajući krajeve da
slobodno padaju. Dok je polako prelazio dlanovima niz njezino tijelo,
zadržala je dah. Uzeo je jedan kraj užeta i svezao čvor, koji je smjestio desno
od njezina klitorisa. Potom je isto učinio i s lijeve strane.
Kad je bio gotov, odmaknuo se i s divljenjem pogledao svoje djelo. “Sad
si potpuno u mojoj milosti. Mogu tom tvojemu jebozovnu tijelu učiniti što
god poželim.”
Svezao ju je tako da je uže, kako god se pomaknula, izazivalo njezin
klitoris. Toga je bila svjesna i zato se nastojala što manje micati. Jeff je znao
da će je morati nekako potaknuti na pomak.
Iz torbe je izvukao tanak i lagan bič. “Prije otprilike mjesec dana nešto
sam ti naredio. Sjećaš li se što?”
Pogledala ga je potpuno šokirana. S lica joj se moglo iščitati da se i te
kako sjeća, ali bi radije da se ne sjeća i on. “Sjećam, gospodaru, ali...”
“Sjećam, gospodaru, bit će sasvim dovoljan odgovor. Ne želim
komentare. Koliko si puta svršila u tih mjesec dana?”
“Ne sjećam se, gospodaru.”
Pecnuo ju je bičem po bedru. “Pokušaj se prisjetiti.”
“Možda četiri?”
“Ti to mene pitaš?”
“Vjerojatno jedanaest, gospodaru.”
“To je ipak malo više od četiri.”
Duboko je udahnula i zadrhtala kad su se užad pomaknula. “Devetnaest,
gospodaru.”
“Devetnaest?” dohvatio je malo deblji bič. “Ostaješ pri tome broju?”
“Da, gospodaru. Mislim da je točan.”
 “Ovaj će bič dodirnuti tvoju pičku točno devetnaest puta. Ne smiješ
svršiti dok ne budem gotov. Broji.”
Brojila je svaki dodir kroz jecaje. Nakon što je odbrojila devetnaest,
odložio je bič i prišao joj. Još je uvijek izgledala poput anđela, ali dovraga
sve ako je Jeff ikada pomislio da anđeli mogu biti ovoliko seksi i jebozovni.
“Vrlo dobro, Dena” zavukao je ruku između njezinih nogu i s lakoćom
uvukao dva prsta u nju, a palac spustio na klitoris. “Sad svrši, zločesta curo.
Svrši pod mojim prstima.”
Uzdahnula je i konačno se prepustila, svršivši snažno dok su joj svezano
tijelo potresali grčevi.
“To je moja cura. Divno” prislonio je tijelo uz njezino, spustivši joj
usnice na uho. “Drugi put kad svršiš, moj će kurac biti u tvojoj vreloj pički.”
Spustio je niz poljubaca niz njezino lice od uha do usta, i iako je želio
nastaviti ljubiti je, znao je da je prvo treba odvezati.
Razvezao ju je znatno brže nego što ju je svezao, obećavajući sam sebi
da će je, ako bude željela, drugi put dulje držati vezanu i detaljnije se
pozabaviti njome. Prvo je odvezao jednu njezinu nogu pa krenuo uvis, prateći
dlanove poljupcima. Čim joj je razvezao ruke, zagrlila ga je.
“Jesi li dobro?” upitao ju je, uzvraćajući zagrljaj.
“Nikad bolje, gospodaru.”
Napola su hodali, a napola ju je nosio do naslonjača, gdje mu je sjela u
krilo. Malo je drhtala, pa ju je omotao dekom i nekoliko su minuta tako
sjedili, a on je udisao miris njezina parfema. Milovao joj je kosu i tiho joj
govorio riječi pohvale.
Tada se malo odmaknula od njega i pogledala ga u oči. “I koja je vaša
presuda, gospodaru?”
“Lako je moguće da si najbolja pokorna s kojom sam se ikada igrao.”
Namrštila se. “Lako je moguće?”
Udobnije se namjestio i pri tom se pokretu njegov ukrućeni kurac očešao
o nju. “Trebat će mi još jedna seansa da donesem konačnu odluku.”
Oborila je pogled i čvršće se omotala dekom. “Zašto biste se željeli opet
naći sa mnom, gospodaru?”
“Jer sam bio seronja i molim te da mi oprostiš. Doista se želim ponovno
igrati s tobom.”
“Pod jednim uvjetom.”
“Slušam.”
“Da mi dopustite da se pobrinem za pregolemu erekciju na kojoj sjedim.”
Prigušio je smijeh. I mislio je da će to reći. “Naših je četrdeset pet minuta
isteklo.”
Prešla mu je dlanom preko grudi i teatralno uzdahnula. “Prava šteta. A
baš sam vam htjela pokazati kako sam se dobro spremila za usmeni dio
ispita.”
To je bilo dovoljno da se još više ukruti i nježno ju je pogurnuo s krila.
“U tom slučaju, ne želim te sprječavati. Ionako sam već razmišljao kako bi
bilo osjetiti ta drska usta oko svojega kurca.”

Idućeg petka navečer Dena se parkirala pred Jeffovom kućom nekoliko

minuta prije šest. Izašla je iz auta i s divljenjem se zagledala u njegovu posve
modernu verziju kolibe. Izgledala je točno onako kako je i mislila da će
izgledati Jeffova kuća. Bila je u šumi, daleko od susjeda i doimala se kao da
se nalazi miljama usred divljine, a ne na rubu velikoga grada.
Otvorio je vrata smiješeći se. Dena na njegovu licu dotad nije vidjela
ništa osim neutralnosti i zastao joj je dah od privlačnosti tog sretnog
osmijeha.
“Dena” rekao je “drago mi je što te vidim.
Ranije tog tjedna dogovorili su se da će doći k njemu na večeru. Iako je
zabava bila u ponedjeljak, Deni je još i u petak sjećanje na tu večer bilo
svježe. Ostatak večeri proveli su zajedno, ali nije ju uzeo. Kad ga je upitala
zašto, odgovorio je da ne želi da prvi put budu zajedno u tuđoj kući, gdje bi
netko svakoga trena mogao upasti.
Nadala se da to znači kako je večeras čeka više od večere.
“Veselim se ovome cijeli tjedan” rekla je, ulazeći. “Kuća ti je
fantastična.”
Ugledala je ogoljene stropne grede i pod prekriven širokim daskama.
Kuća je bila topla, izgledala je kao pravi dom i bila posve suprotna onome
što bi se očekivalo pri pogledu na Jeffovo hladno držanje. Tajanstven je.
“Hvala. Dao sam je sagraditi prije nekoliko godina” izgovorio je pomalo
ponosno. “Želio sam nešto malo drugačije, ali ugodne, domaće atmosfere.”
“To si i dobio.”
“Pridruži mi se u kuhinji. Baš sam se spremao izvaditi ribu iz pećnice.”
Slijedila ga je do kuhinje u kojoj su je dočekali miomirisi limuna i umaka
terijaki. “Nešto sjajno miriše.”
“Marinada za ribu, recept moje bake. Jako je jednostavna.”
“Ako ti tako kažeš. Ja ne znam kuhati.”
Jeff je, s druge strane, u kuhinji bio pravi užitak za oči: majica mu se
napinjala preko mišića, hlače zatezale na bedrima kad se sagnuo po tavu u
niži ormarić.
Kad je izvadio ribu iz pećnice, pogledao ju je. “Jesi li sredila da te netko
nazove i provjeri kako si?”
“Nisam” srce joj je brže zakucalo. Ne bi je to pitao da nešto ne planira
nakon večere, zar ne?
“Vjerujem ti.”
“Hvala ti” rekao je, pa se ponovno posvetio dovršavanju večere.
Dok su jeli, nisu razgovarali ni o čemu vezanom za igru, samo o
svakodnevnim sitnicama. Upitao ju je koji joj je najdraži film i kad je rekla
Zameo ih vjetar, počeli su raspravu je li bolji film ili knjiga.
 “Baš mi je drago da se slažemo” rekla je Dena vedro. “Ne znam jesam li
ikada gledala film koji je bio bolji od knjige prema kojoj je sniman”
progutala je i posljednji komadić ribe i nasmiješila se.
Jeff nato nije ništa rekao i nad njih se spustila tišina. Deni je srce skočilo
u grlo kad je spazila kako je prodorno gleda, a iz glave su joj pobjegle sve
misli o knjigama i filmovima. Mogla je misliti samo o njemu.
“Pred tobom je odluka” rekao je nakon nekog vremena. “Možemo izaći,
prošetati, možda se nakon toga vratiti ovamo i pogledati neki film, ili
možemo nastaviti ondje gdje smo stali na zabavi. O tome ćeš odlučiti samo
ti, ali te moram upozoriti da te, ako odabereš drugu mogućnost, ne
namjeravam jebati samo prstima.”
Konačno će joj dati što želi. Sjedio je posve opušteno zavaljen u stolcu,
poigravajući se čašom vina, čekajući njezin odgovor.
“Možete li mi pokazati gdje je kupaonica, gospodaru?” upitala je.
Na trenutak je djelovao zbunjeno, ali tada je kimnuo i ustao. Poveo ju je
kratkim hodnikom pokraj sobe koja je izgledala kao da je spremna za igru i
spavaće sobe nasuprot njoj do kupaonice u dnu.
“Raspremit ću stol” rekao je.
Dena je ušla i pogledala se u ogledalo. Provjerila je u kakvom joj je
stanju šminka, popravila frizuru prstima. Tada se polako skinula i uredno
složila svu svoju odjeću pokraj umivaonika.
Kad je izašla iz kupaonice, krenula je ravno prema kuhinji. Jeff je stajao
pred sudoperom, leđima okrenut vratima. Što je tiše mogla došla je do
sredine kuhinje, potom kleknula i oborila pogled.
Pokušavala je zamisliti što Jeff radi, ne dižući pogled, samo slušajući
kako radi. Čula je vodu, dakle ispire posuđe. Voda je prestala teći i začula je
tiho zveckanje, znači da slaže posuđe da se suši.
Okreće se prema meni, pomislila je i zadržala dah. “Dena” prošaptao je
tiho, hrapavo. “Odlučila sam se za drugu mogućnost, gospodaru.” Napravio
je tri koraka i ugledala je njegova stopala. “Pogledaj me.”
 Podigla je glavu i susrela se s njegovim tamnim očima. Iz tog pogleda nije
mogla razaznati što misli. Silno je željela ustati i zagrliti ga, ali prisilila se
ostati klečati.
“Sigurna si da ovo želiš?” upitao je. “Jesam, gospodaru.”
“Tek toliko da sve bude jasno, ostatak večeri tvoje tijelo pripada meni,
sve dok ti ga ne vratim” još je uvijek zvučao pomalo hrapavo.
“Da, gospodaru. To i želim.”
Kratko je kimnuo. “Čekaj me u spavaćoj sobi. Dolazim za pet minuta.
Druga vrata s lijeve strane. Lezi na krevet, na leđa.”
Znači, ništa od sobe za igru. Tiho je ustala. Nije joj dopustio da govori i
znala je da mora šutjeti sve dok joj ne postavi izravno pitanje. Bez riječi je
otišla do sobe, sve vrijeme svjesna njegovog vrelog pogleda na svojemu
tijelu.
Ušao je u sobu tek nekoliko sekunda nakon što je zauzela zadani položaj
na krevetu. Iako je znao da je ona gola, Jeff je još uvijek bio potpuno
odjeven. Uspeo se na krevet s njezine lijeve strane, zadovoljno prelazeći
pogledom po njezinu tijelu. Usnice su mu se polako razvukle u senzualan
osmijeh. “Kvragu, predivna si. Totalno sam krut samo od pogleda na tebe na
mom krevetu, u ovom položaju, pri pomisli da mi se nudiš, od spoznaje da će
ti biti dobro sa mnom.”
Ovo je zvučalo kao obećanje. Obećanje užitka. Želudac joj se stegnuo od
uzbuđenja na tu pomisao.
“Koja je sigurna riječ, Dena?”
Kad je odgovorila, usta su joj bila potpuno suha. “Crveno, gospodaru.”
“Previše te želim da izvodim išta prekomplicirano, ali ako osjetiš potrebu,
zaustavi me njome.” Kimnula je. Konačno, da. I ona njega želi u sebi.
“Podigni ruke iznad glave i primi se za prečke zaglavlja.”
Poslušala je i zabacila ruke, hvatajući drvene prečke, izlažući grudi
njegovu pogledu.
 “Jebeno si predivna” rekao je, saginjući se nad nju. Jedan je dlan stavio
na njezin obraz i spustio usnice na njezine. “Zadrži ruke u tom položaju i
jebat ću te. Dopustit ću ti da svršiš. Pomakni ih samo jednom i samo ću
svršiti na tvoj trbuh.”
Progutala je čvor iz grla. Znala je da se ne šali. Još je čvršće stegnula
prečke.
Spustio je niz poljubaca na njezino tijelo, prateći usnice dlanom. Nije bio
grub, ali ni previše nježan, i baš kao što je pomislila kad su se upoznali, usne
su mu bile vrlo vješte. U nekoliko sekunda tijelom su joj odjeknule želja,
požuda i strast, pa je podigla bokove, željna njegova dodira i tamo.
“Ne još” rekao je, poigravajući se njezinim bradavicama, nježno ih
štipkajući. Uzdahnula je, ali spustila stražnjicu na krevet.
“Znaš li što radim?” upitao je.
“Znam, gospodaru. Pokušavate me dovesti do ludila od želje da vas
osjetim u sebi.” Nasmijao se, očigledno ne očekujući odgovor. “Da,
očigledno, ali što još?”
“Ništa mi ne pada na pamet.”
Prešao je vrškom prsta niz njezinu ruku, napravio krug po laktu i spustio
ga do zglavka. “Upoznajem se s tvojim tijelom, jer jedna noć s tobom neće
biti dovoljna. Želim znati sve o tebi. Gdje si škakljiva. Gdje voliš grubost.
Gdje te trebam dodirnuti da te dovedem do ludila od želje da me osjetiš u
sebi.”
Kad je ponovio njezine riječi, zacvilila je. Odmah, željela je reći. Uzmi
me odmah.
Ali odlučio je upoznati njezino tijelo vrlo pomno i nije se želio žuriti.
Milovao ju je, poljubio gotovo svaki djelić njezine kože. Njegovi prsti, usne i
jezik pretvorili su je u sažetu žudnju davno prije nego što je ustao i počeo se
svlačiti.
“Što sam ti rekao što te čeka ako odabereš drugu mogućnost?” upitao ju
je, odbacujući upravo skinutu majicu na pod.
 “Da me nećete jebati samo prstima.”
Molim te. Molim te. Molim te.
Raskopčao je traperice i počeo ih skidati. “Prije nekoliko dana probao
sam tvoja usta i koliko god dobro to bilo, sad želim ispuniti drugi dio tebe”
zavukao je jedan prst između njezinih nogu. “Raširi noge i pokaži mi koliko
me želiš.”
Nije oklijevala ni sekunde prije nego što je poslušala.
“Predivna si” rekao je, prelazeći pogledom preko njezina tako ponuđena
tijela.
Ona je isto pomislila o njemu. Dosad ga nije vidjela bez odjeće, pa sad
kad je stao uz rub kreveta i skinuo i posljednji komad odjeće, dopustila si je
da prijeđe pogledom preko cijeloga njegova tijela.
Bio je fantastično građen, pun napetih mišića. Stisnula je prečke još
čvršće, da ne popusti pred iskušenjem i pruži ruku prema njemu. Pogled joj
je klizio nadolje i kad je ugledala njegov ukrućen kurac, nije mogla suzdržati
uzdah divljenja.
Osmjehnuo se nekako zavodljivo, dajući joj do znanja da zna točno koje
joj se misli motaju po glavi, i spustio se na krevet. Pomilovao ju je po
koljenu i nježno ga poljubio. Dena je zadrhtala.
“Jednoga dana, a to će biti vrlo skoro, provest ću cio dan ljubeći te djelić
po djelić” usisao je u usta komadić kože iza njezina koljena i ona je tiho
zacvilila. “Ali ne danas. Danas te previše želim.”
Zadržala je dah dok je prelazio prstima uvis od koljena i približavao se
centimetar po centimetar mjestu koje je čeznulo za njim. “Ma gledaj ti to”
rekao je, kružeći oko njega. “Posve si vlažna.” Prinio je prst njezinim ustima.
“Počisti ovo.”
Razmaknula je usnice i uvukla njegov prst i svoj okus u usta, pa mu
gricnula vršak prsta. Tek toliko, jer je bio tamo i mogla je.
“Voliš grubost?” upitao ju je.
 “Postoji li išta drugo, gospodaru?”
Kratko se nasmijao pa spustio lice do njezina i poljubio je. Dena je dobro
znala kako izgledaju prvi poljupci, dosta ih je imala iza sebe. Većina ih je
bila nespretna, nesigurna. Jeffov nije bio takav. Njegova su usta uzela njezina
jednako odlučno koliko su njegovi dlanovi kružili njezinim tijelom. Poruka je
bila jasna: on nije tip muškarca koji daje. On uzima.
Na tren je bila prožeta očajem zbog naredbe da drži ruke na prečkama,
željela je zavući prste u njegovu kosu, prijeći dlanovima niz njegova leđa. Ali
više od toga željela mu je ugoditi i znala je da će joj uskoro dati priliku da i
ona upozna njegovo tijelo. Zato se prepustila njegovu dodiru i osjećajima.
Jeff kao da je shvatio da mu se potpuno predala, jer je prekinuo poljubac
i ustao navući kondom. Milovao ju je po unutarnjoj strani bedara, ne
skidajući pogled s njezinih očiju. Da on to ne oklijeva? Nemoguće. Samo to
ne. Dena je izvinula leđa uvis i zadovoljno primijetila da ga je taj pokret
prenuo. Približio je bokove njezinima i zažmirila je od snage užitka kad je
ušao u nju.
“To je to” rekla je, zadržavajući dah kad se počeo micati. “Ovo je divno”
prodahtao je, poigravajući se njezinim bradavicama.
“Da” odvratila je bez daha, jer sve joj je ovo bilo divno, od dodira
njegova dlana do načina na koji se micao u njoj.
Usporio je i kad je počeo grickati kožu njezina vrata i pronašao njezinu
najdražu točku, tiho je zacvilila. Privinula se uz njega. “Još.”
“To ti se sviđa?” upitao je, nježno prelazeći preko nje zubima, odašiljući
valove užitka cijelim njezinim tijelom. “O, Bože. Da, gospodaru.”
“Otkrit ću sve takve točke na tebi” obećao je, pomičući bokove sve brže.
“I pritom ću biti vrlo temeljit.”
Nije sumnjala u to. “I ja želim otkriti vaše točke, gospodaru” rekla je, ili
je barem mislila da je to rekla, jer zapravo je sve zvučalo kao: 'Ja... točke...
Isuse!'“
Odvratio je samo uzdahom i nakon toga nisu više govorili, dok ih je
vodio prema vrhuncu. Stezala je prečke što je snažnije mogla, pokušavajući
odgoditi orgazam dok nije bio neizbježan.
“Molim vas, gospodaru.”
Nije usporio, samo je rekao “da” i spustio ruku između njih, na njezin
klitoris.
Kad je dobila dopuštenje, zabacila je glavu unatrag i usredotočila se na
osjećaje koji su se kovitlali u njoj. Zabijao se u nju snažno, duboko, sve dok
nije svršila, a potom spustio dlanove na njezine i isprepleo prste s njezinima
držeći je na mjestu dok i on nije svršio.
Neko su vrijeme ležali i držali se za ruke, isprepleteni. Tada ju je Jeff
ponovno poljubio, ali ovoga puta nježno, pažljivo. Kad je prošaptao: “Smiješ
me dodirnuti”, zadovoljno je uzdahnula.
 Peto poglavlje

Sadašnjost
Dva sata kasnije, Dena je, sada već puno mirnija, sjedila za Danielovim
kuhinjskim stolom pijuckajući drugu čašu soka. Jeff joj je želio ponuditi
čokoladno mlijeko, ali Daniel ga nije imao u hladnjaku. Dok je živjela s
Jeffom, uvijek ga je pila. Dok je nosila njegovu ogrlicu, gotovo svake večeri
prije spavanja donio bi joj šalicu čokoladnog mlijeka. Nekome drugom to bi
se učinilo nevažnim, ali njoj bi uvijek izmamilo osmijeh na lice. Čak i nakon
njezina drskog ponašanja večeras, Jeff je još uvijek mislio na čokoladno
mlijeko. Sve do večeras nije bio svjestan koliko mu je nedostajalo upravo to:
briga o njoj.
Zabava je bila gotova. Jeff je cio sat promatrao Denu kako spava i
razmišljao o prijetećoj poruci. Po njegovu mišljenju, preostalo im je samo
jedno. Pitao se kako će reagirati na njegov prijedlog.
Na sebi je imala samo odjeću za zabavu i morao joj je pronaći nešto
udobnije. Nije da nije uživao u pogledu na Denu u korzetu, ali znao je da za
razgovor koji se sprema mora pronaći nešto praktičnije. Juliena odjeća nije
dolazila u obzir, jer Julie je bila visoka jedva metar i pedeset, a Dena
dvadesetak centimetara viša. Na sreću, imao je nešto odjeće u torbi.
Tako je sad Dena sjedila za Danielovim stolom i čavrljala s Nathanielom
i Abby odjevena u njegovu majicu kratkih rukava. Bila joj je smiješno
prevelika, ali njemu se ipak srce stegnulo pri svakom pogledu na nju. Taj je
prizor prizvao u sjećanje mnoga jutra koja je provela za njegovim stolom
odjevena jednako ovako.
“Super ti je majica” rekao je Daniel, ulazeći u kuhinju.
Dena je pogledala komično preveliku majicu. “Hvala. Jeff nosi sa sobom
i mast od nevena i rezervnu obleku.”
Nasmijao se na pogled koji mu je dobacila. “Na tvoju sreću, inače bi
sjedila ovdje u onom korzetu.”
Namrštila se i pogledala Daniela. “Kako je Julie?”
“Nije povratila juhu. Možda se noćas uspije naspavati.” Dena je
zijevnula. “Ja znam da ću odmah zaspati.”
“Ni mene nitko neće morati uspavljivati” rekla je Abby, prigušujući
zijevanje. Nathaniel se prignuo i nešto joj prošaptao u uho, a ona se
zahihdtala.
Daniel je prekrižio ruke na prsima. “Nije da ti ne vjerujem, Jeffe, ali što
se točno dogodilo nakon što smo vas Nathaniel i ja ostavili same?”
Prije nego što je odgovorio, Jeff je pogledao Denu. “Siguran sam da je
tebi uvijek bila savršeno pokorna, ali meni je večeras rekla, citiram: 'Jebi se.
Jebi se. Jebi. Se.'“
Abby je s nevjericom pogledala Denu. “Stvarno si to rekla?”
Dena je kimnula pa zamahnula rukom prema Jeffu. “Da, ali zaboravio je:
'Jebite se, gospodaru', koje sam prvo rekla.”
“Tako je: 'Jebite se, gospodaru.' Za to si zaradila deset udaraca, je li
tako?” Znao je da je stražnjica sigurno još peče. Nju na to nije trebalo
podsjećati, ali Jeff joj je želio dati do znanja da još nije spreman šaliti se o
njezinoj drskosti.
Dena je sjela malo uspravnije. “Da, gospodaru.”
“To nije u tvom stilu. Što se zbiva?” upitao je Daniel.
Pogledala ga je, ali Jeff je odmahnuo glavom. “Kad se već svega tako
dobro sjećaš” počeo je “reci mu ti. Uostalom, zanima me hoće li Daniel
zaključiti da ti je potrebna još jedna lekcija o važnosti iskrenosti.”
Ne bi dopustio Danielu da je dodirne, ne večeras. Dosta joj je za jedan
dan. Ali njezino je ponašanje večeras bilo potpuno neprihvatljivo za nekoga
tko je toliko dugo pokorna. Bio je siguran da joj je to već jasno dao do
znanja, ali želio je da zapamti koliko je ozbiljno shvatio njezinu drskost.
Dena je odložila praznu čašu. “Večeras mi je netko ubacio ispod vrata
prijeteću poruku.”
“Ozbiljno? Sranje” rekao je Daniel.
“A već je neko vrijeme netko naziva. Nazvao ju je i večeras. Nije
pozvala policiju. 1 nije rekla ni meni sve dok je nisam kaznio zato što je
zakasnila, došla odjevena i više mi puta dobacila da se jebem” rekao je Jeff
prije nego što je Dena stigla nastaviti.
Nezadovoljno ju je pogledala. “Oprostite, gospodaru, ali mislila sam da
ćete pustiti mene da im ispričam.”
Jeff je slegnuo ramenima. “Znaš da sam jebeno nestrpljiv.”
Otvorila je usta kao da će reći još nešto, ali predomislila se i zatvorila ih.
“Vidim da si naučila večerašnju lekciju.”
“Naučila sam da su mi draži bič, orgazam i vrisci od samo vrisaka,
gospodaru.”
“Ovime kao da pretpostavljaš da ću te ikada više dodirnuti.”
“Ne pretpostavljam ja ništa” rekla je i pogledala ga izazovnije, a
bradavice su joj se ukrutile ispod njegove majice.
Taj sugestivni pogled naveo je Jeffa da stegne šake. Digao mu se i
shvatio je da se uzalud bori. Dok god je u Delawareu, samo je pitanje
vremena kad će je ponovno uzeti. Nažalost, njegov plan za odlazak
promijenio se u posljednjih nekoliko sati.
Daniel se nakašljao. “Slobodno vas dvoje ostanete u kući za goste i
riješite ovo u dvoje, ali možemo li se u međuvremenu vratiti na prijeteću
poruku?”
Dena je iznenađeno okrenula glavu kao da je dotad bila smetnula s uma
da nisu sami u kuhinji. “U ponedjeljak ujutro imam uvodnu raspravu na sudu.
Jedino čime se namjeravam baviti tijekom vikenda jest taj slučaj” oštro je
pogledala Jeffa. “I to bez ičijeg nadzora.”
 Prišao joj je i pogledao je odozgor. “Mislio sam da si maloprije rekla da
ne pretpostavljaš ništa?”
“To se odnosilo na nas dvoje.”
“Otprije dva sata sve ovo tiče se nas dvoje.”
“Ne znam što želiš reći.”
Jeff je pogledao Daniela. “Dena se ne želi obratiti policiji i namjeravala
me angažirati kao osobnog čuvara. Odlučio sam poštovati njezine želje.
Naravno, pod pretpostavkom da se preseli k meni dok ne doznamo tko joj
prijeti.”
Daniel i Dena progovorili su u isti trenutak.
“Znači, ne ideš?...”
“Jesi li ti sišao?...”
Jeff je podigao ruku i prvo odgovorio Danielu. “Ne, ne idem nikamo.
Ostajem ovdje još neko vrijeme.” Potom se okrenuo prema Deni. “A tebe
uvjeravam da je s mojim umom sve u najboljem redu. Možda ćeš se buniti,
ali tvoj je stan noćna mora za svakoga tko zna išta o osiguranju. Ne želiš da
zovemo policiju, O. K., ali onda ćemo prema mojim pravilima, a ja kažem da
ćeš živjeti kod mene. Moja je kuća sigurna, to je provjereno. Drugo što želim
od tebe jest da ne kažeš ocu da ja imam veze s ovime.”
Dena je prekrižila ruke. “Mrzim kad se pretvoriš u doma izvan igre. Kad
se praviš kao da ja ne mogu sama donositi odluke.”
“Kao prvo, obožavaš kad sam dominantan u igri. Mislim kako mi se
uopće ne bi obratila da nisi željela da preuzmem kontrolu i u ovoj situaciji.
Pobuni se još jednom i natjerat ću te da podigneš majicu, raširiš noge i
ponoviš tu laž, da svi vidimo koliko dobro lažeš.”
Dena je prekrižila noge, a Jeff se prisilio ostati ozbiljan.
“Kao drugo, shvaćam da si sposobna, inteligentna žena potpuno sposobna
donijeti odluke, ali kad se radi o sigurnosti, ja sam ipak stručnjak. Ako ne
želiš otići na policiju, napravit ćemo kako ja kažem.”
 “Samo malo” ubacio se Nathaniel. “Znam da se mene ovo ne tiče, ali
zašto ne želiš pozvati policiju?”
“Jer bi se tada upleli i mediji, a potom bi spomenuli mog oca i nastao bi
još veći kaos” uzdahnula je Dena. “Godinama nastojim riješiti se tereta oca,
barem koliko je to moguće.”
Nathaniel se namrštio. Denin odgovor očigledno mu se nije svidio, ali kad
je pogledao Jeffa, malo se smirio. “Prepuštam sve Jeffu.”
“Možda ipak...” počela je Abby pa stala.
“Možda ipak što?” upitao ju je Nathaniel kad je postalo očigledno da
neće dovršiti misao. Abbyn pogled skakao je s Jeffa na Daniela i natrag.
“Reći ću ti u autu.”
Nathaniel je kratko kimnuo. “Moramo krenuti. Sutra ujutro nalazimo se s
agentom za nekretnine.”
Oprostili su se i nakon obećanja da će se sa svima čuti već sutra, otišli.
Dena je provukla ruku kroz kosu. “Moram spakirati hrpu stvari ako se
useljavam k tebi.”
“Nema problema” rekao je Jeff. “Imam mačku.”
“Psi će se družiti s njom.”
“Još uvijek ne znam kuhati.”
“Ja još uvijek znam.”
“Bojim se.”
Znao je da ovo ne govori samo zbog prijeteće poruke. Brinula ju je
činjenica da će ponovno živjeti s njim. To je i razumio i osjećao i sam. Na
kraju krajeva, on se do maloprije želio preseliti na drugi kraj zemlje da bude
što dalje od nje.
Zašto je onda odjednom poblesavio i predložio joj da se useli k njemu?
Nije bio siguran želi li uopće razmišljati o razlozima za to. Samo ju je
pogledao ravno u oči i rekao joj istinu. “I ja isto.”
Nakon što su Nathaniel i Abby otišli, Daniel se iskrao iz kuhinje. Nije mislio
da će Jeff i Dena to uopće primijetiti. Kad shvate da je otišao, ionako će
sami izaći. Vjerojatno neće prihvatiti ponudu da prenoće. Koliko poznaje
Jeffa, Dena će već ovu noć provesti u njegovoj kući. Tiho pjevušeći potrčao
je stubama na kat, prema spavaćoj sobi. Zaključat će kasnije.
Nije se ni trudio kucati, samo je naglim zamahom otvorio vrata, ušao i
zatvorio ih za sobom. Julie se okrenula u krevetu, podbočila na lakat i
zavodljivo se nasmiješila. “Onda?”
Pokazao je pod. “Dođi i pozdravi gospodara kako treba.”
Brzo se izvukla iz kreveta i kleknula pred njega. Bila je gola, na sebi je
imala samo njegovu ogrlicu. Daniel je raskopčao traperice pa skinuo i njih i
bokserice u nekoliko poteza.
“Već četiri sata hodam uokolo krut. Sve vrijeme razmišljam samo o tebi.”
Uhvatio ju je za bradu. “Otvori usta.”
Ušao je u njezina usta i ispustio uzdah zadovoljstva kad ga je okružila
njezina toplina. Nakon toliko sati gledanja drugih, znao je da neće dugo
izdržati. Bila je dovoljna samo seksualna napetost između Dene i Jeffa da zna
kako će mu trebati tek nekoliko minuta.
Jebote.
Pogotovo ako Julie nastavi raditi ovo jezikom.
Ah, što sad... Svršit će brzo, neko se vrijeme maziti i razgovarati s Julie,
pa je uzeti ponovno. Sporije.
Zavukao je prste u njezinu kosu. “Sve progutaj.”
Julie je snažnije stegnula njegova bedra, zarila mu nokte u kožu i snažna
bol ga je pogurnula preko ruba.
“Jebote” rekao je i svršio u nju, stenjući.
Zadovoljen, izvukao se iz njezinih usta i široko osmjehnuo kad je vidio
kako oblizuje usnice. Julie ga je izazovno pogledala.
“Nećeš valjda povratiti?” upitao ju je.
 Nasmijala se. “Ne mogu vjerovati da su nasjeli na tu priču.” Daniel je
skinuo majicu i uvukao se u krevet, podižući pokrivač da Julie legne pokraj
njega. Kad se smjestila, zagrlio ju je i poljubio u zatiljak.
“Nitko nije imao razloga posumnjati u moju riječ. Prije tebe bio sam
poštenjačina.”
Frknula je nosom. “Aha, samo ti na mene sve svali. Tebi je pala na pamet
ideja s mučninom.”
“Želučana gripa ne bira kada će napasti, a toliko je gadna i zarazna da se
nitko ne bi usudio proviriti k tebi.”
“Dena će me ubiti ako nas prozre.”
“Mene će Jeff prebiti.”
Prešla mu je prstom niz ruku. “Ali ako nam plan uspije, oboje će nam
zahvaliti. Samo smo ih malo pogurnuli u pravom smjeru: jedno prema
drugome. Nije da smo ih na prijevaru vjenčali.”
Ležali su zagrljeni nekoliko minuta u tišini. Danielu nije padalo na pamet
zatajiti Julie prijeteću poruku. Od nje je uvijek zahtijevao apsolutnu
iskrenost, pa je smatrao da i on njoj duguje isto. Julie ga je šutke saslušala,
ali čim je završio, ozbiljno ga je pogledala.
“Prije nekoliko tjedana rekla mi je da je netko stalno naziva, ne govori
ništa, nego samo šuti i glasno diše. Ali nije mi rekla da joj i prijete.”
“Znala si za telefonske pozive?”
“Jesam, ali natjerala me da joj obećam da nikome neću reći. Nije htjela
da ta informacija nekako dospije do Jeffa” uzdahnula je. “Da sam ti barem
rekla.”
“Da” rekao je Daniel, shvaćajući da je povjerenje prijatelja jednako
važno koliko i njihov odnos.
“Jeff joj je rekao da se preseli k njemu. Odgodio je odlazak iz grada.”
Julie je neko vrijeme šutjela i razmišljala. “Mislim da sam ipak trebala
pristati na demonstraciju.”
 “Bit će za to prilike u budućnosti. Doduše, Denina stražnjica sigurno bi
radije da si se pojavila.”
“Molim? Zašto?”
“Kasnila je na demonstraciju. Uzrujao ju je telefonski poziv, ali to tada
nismo znali. Bila je drska prema Jeffu. Rekla mu je da odjebe.”
“Ma nije!”
“Ma jest.”
“Kvragu...”
“Reći ću ti samo da su posljedice bile žestoke i nezaboravne.”
Zahihotala se. “Jao!”
“Ali sve su izgladili. Kad sam otišao, malo je nedostajalo da se bace
jedno na drugo.”
“Nadam se da smo dobro postupili.”
Preokrenuo ju je na leda. “Sad je prekasno za sumnje. Morat ćemo
pričekati i vidjeti kako će ispasti.”
“Kad smo kod čekanja, ležim ovdje cijelu večer i razmišljam o zločestim
stvarima koje smo mogli raditi da nisi bio na dužnosti na zabavi.”
Primio je obje njezine ruke jednom svojom i povukao joj ih iznad glave.
Julie se protegnula pod njim u iščekivanju.
“I ja” rekao je. “Daj da ti pokažem što mi je sve palo na pamet.”

Da je stražnjica nije toliko boljela, Dena bi se meškoljila na stolcu. Jučer je

priznala kako bi sve dala da može ponovno živjeti s Jeffom, pa zašto onda
sada komplicira? Ali nije trebala dugo razmišljati da shvati u čemu je
problem:
To je predložio samo da je zaštiti. To ne znači ništa.
To ne znači da će joj vratiti ogrlicu.
Ali bilo joj je nekako lakše kad je čula da i njega muči novonastala
situacija. Spoznaja da i velikog, hladnokrvnog Jeffa ovo plaši nekako je
ublažavala njezin strah. Oboje ulaze u ovo svjesni da koračaju u minsko
polje.
“Trebat će nam pravila” rekla je. “Granice. Očekivanja.”
Granice, pravila i očekivanja koji će uvesti reda i u njihov život i, nadala
se, u njezino srce. Djelomično je znala da je ta nada možda uzaludna. Kad je
ijedno srce odlučilo poštivati pravila? Ali koliko god ta nada bila nerealna,
znala je da mora barem pokušati.
“Previše smo toga zajedno prošli” nastavila je. Živjeli su zajedno više od
tri godine. “Ta kuća čuva previše uspomena.”
Jeffove usnice vidno su se stegnule i znala je koliko se trudi ostati
smiren. “Misliš da ja toga nisam svjestan? Dovraga, Dena, ja još uvijek živim
ondje. To je moj dom.”
Nikad dosad nije razmišljala o tome kako Jeff uspijeva živjeti u kući
koju su nekoć dijelili. On je muškarac, njemu uspomene sigurno ne smetaju,
tako je razmišljala. Ali dok ga je sad promatrala kako provlači prste kroz
razbarušenu kosu bolna izraza lica, znala je da je bila u krivu. Dohvatila je
praznu čašu i stala je premetati po rukama.
“Oprosti” prošaptala je. “Naravno da znaš. Samo mi je teško zamisliti da
se vraćam onamo.” Zamišljala je povratak k njemu, ali nikada u ovakvim
okolnostima.
“To mi je jasno, ali ne namjeravam se opravdavati jer se želim pobrinuti
za tvoju sigurnost.”
“Ja i dalje mislim da pretjeruješ, ali dovoljno te poznajem da znam da
nećeš promijeniti mišljenje.”
Slabašno se nasmiješio. “A ja dovoljno dobro poznajem tebe da znam da
si morala reći što ti je na srcu. To sam uvijek cijenio.
“Cijenio” kimnula je. “To bi objasnilo zašto me guza još uvijek peče.”
Podigao je obrvu. “Prije nego što odlutamo u takve razgovore, razjasni mi
malo što si mislila kad si rekla ono o granicama i očekivanjima.”
 “Želiš da ih zapišemo?”
“Mislim da nećemo trebati.”
“Prvo ono što mi je najvažnije” počela je. “Možda se varam, ali čini mi se
da ti više nikad ne smijem reći da odjebeš.” Stresao je glavom. “Dovraga,
Dena.”
“Znam, znam. Ne smijem se ni šaliti s time. Ali osjećam se malo bolje od
toga.”
Bio je u pravu kad joj je prije nekoliko mjeseci rekao da im je odnos
najbolji u igri. Izvan spavaće sobe samo se prepiru.
Zašto ga onda još uvijek želi?
Jer jedan dio nje uživa u podčinjavanju, u pokornosti Jeffu dok se igraju
u spavaćoj sobi i potom izazivanju bilo gdje drugdje. Ali morala je priznati
da su prekinuli jer su prepirke postale upravo okrutne. Kao da su svjesno
pokušavali povrijediti jedno drugo. Kad im je odnos postao nezdrav, kad ni
ona ni on više nisu mogli podnijeti bol, prekinuo je s njom i uzeo svoju
ogrlicu.
A to je bilo bolnije od svega.
“Zašto ne porazgovaramo o pravilima kad se vratimo k meni?” predložio
je.
“Jer bih htjela da točno znamo na čemu smo prije nego što se uselim.”
“Već je kasno, a još moramo svratiti do tebe po stvari.”
“Onda možemo prespavati kod Daniela, pa otići po moje stvari sutra.”
Može on navaljivati koliko želi, ali nije namjeravala pristati na useljenje prije
nego što se slože oko toga kako će im izgledati suživot u njegovoj kući.
Uostalom, tko zna koliko će dugo ondje živjeti. Trebat će joj više od deset
minuta da se spakira.
Prekrižio je ruke na svoj tipičan način. Vjerojatno je mislio da tako
izgleda postojano i zapovjedno. Njoj je samo izgledao seksi u kratkim
rukavima koji su otkrivali njegove bicepse.
 Ali vjerojatno joj se to samo čini jer je umorna i treba joj sna.
Kad si iscrpljena, postaneš neoprezna, pomislila je. Pazi što radiš.
“Nećemo prespavati ovdje. Odmah idemo k meni, a sutra ćemo otići po
tvoje stvari” rekao je.
“Razgovor ćemo obaviti u autu.”
“Radije bih ga obavila ovdje...” I to ne samo zato što te želim nastaviti
gledati. “Želim da sve dogovorimo prije nego što odemo k tebi.”
“Zašto? Jer se bojiš da ćeš se predomisliti?”
Neće, to zna. Iako je znala da neće biti isto kao prije, dok je nosila
njegovu ogrlicu, ovo je ipak značilo da će živjeti s njime. Mnogo više nego
što je imala prije dva dana. Već su samo danas razgovarali više nego u
proteklih nekoliko godina. Ako ode k njemu, može se nadati da će, kad budu
prisiljeni živjeti pod istim krovom, Jeff promijeniti mišljenje.
“Ne. Neću se predomisliti. Samo želim da utvrdimo što se hoće, a što
neće događati dok budemo pod istim krovom.”
“To govoriš već peti put” nalaktio se na radnu plohu. “Ali još nisi rekla
što te toliko zabrinjava.”
“Prije, dok sam...” počela je. Ponestalo joj je hrabrosti, ali odmah se
pribrala. “Dok sam nosila tvoju ogrlicu, stvari su bile drugačije. Bila sam
tvoja pokorna. Sad nisam i ne namjeravam se ponašati kao da jesam.”
Kimnuo je. “To je pošteno. Znači, ne ulazimo u sobu s igračkama. Tebi
prepuštam gostinjsku sobu, ja ostajem u spavaćoj.”
Ovo ju je zapeklo. Gostinjska soba. Bit će doista jako čudno živjeti s
Jeffom, a spavati u sobi za goste. Dok su živjeli zajedno, spavali su zajedno.
Gostinjska soba bila je za goste.
“Krajem idućeg tjedna počinje mi jedno suđenje. Trebat će mi dosta
vremena za rad i dosta mira. Radit ću dokasna gotovo svake večeri. Ne želim
da se brineš.”
“Znaš da je moja kuća daleko od svega. Kilometrima oko nas neće biti
nikoga. Upravo ćeš zbog toga biti na sigurnom. Ako se pojavi netko tko
onamo ne pripada, znat ću odmah.”
Naravno da je i to pamtila. Sjećala se svake sitnice o njegovoj kući i
terenu oko nje. Malo izvan grada, kuća kao da je bila kilometrima duboko u
šumi. Više je bila nalik na lovačku kolibu nego na dom nekoliko kilometara
od središta velikoga grada.
Nisu se morali brinuti da će netko banuti na vrata nenajavljen. Jeff nije
imao susjede, barem ne u blizini, a prilazna cesta vodila je samo do kuće. I
predobro je pamtila da je takvu osamu iskorištavao dok su bili zajedno.
Danima bi je pustio da hoda gola po kući, pa čak i po trijemu. Poslao bi je
po poštu nakon što bi se poštar udaljio. Trebalo joj je nešto vremena da se
navikne na to, ali naposljetku joj se čak i sviđalo.
Najviše joj se sviđala njegova reakcija na njezino golo tijelo. Njegov
pogled koji ju je pratio kamo god bi pošla. Neporeciv ponos, želja i muško
zadovoljstvo. Pratio bi je pogledom dok je izlazila po poštu i potom uzimao
uz vrata čim bi ušla.
“Jesi li ti čula išta od svega ovoga?” upitao je.
Sranje, nije. “Jesam.”
Pogledao ju je izazivački. “Onda mi sve lijepo ponovi.”
“Stvarno nije fer kako uvijek znaš kad lažem” čekala je da nešto kaže, ali
samo je stajao i gledao je. “Ne, nisam te slušala. Mozak mi je bio zabavljen
sjećanjima.”
Na tu provokaciju uopće nije reagirao. “Rekoh, imat ćeš i vremena i mira
za rad. Neću te ometati. Bit ću zauzet istraživanjem tko ti je poslao poruku.
Ali sama se nećeš nikamo voziti. Ili ćeš ići sa mnom ili nećeš ići uopće.”
“Nema šanse. Nema ni najmanje...”
Podigao je ruku da je ušutka. “O tome nećemo pregovarati. Svaki te
sumnjivac može pratiti dok voziš, a ako budeš ostajala raditi kasno u noć, još
i lakše. Angažirala si me da pazim na tebe, sjećaš se? U tome ćemo slijediti
moja pravila.”
 Kvragu i on. Sada će biti kao u zatvoru, a Jeff će posvuda ići za njom.
Ovo je kao da još uvijek živi s ocem. Ali zapravo, zapitala se, a što si
očekivala? “Trebala sam angažirati nekoga drugoga” promrmljala je
nezadovoljno.
“A znaš što bih napravio da jesi i da sam ja to doznao.”
Poludio bi da otkrije da je pronašla drugog tjelohranitelja, eto što. Sad joj
se činilo da je možda trebala učiniti upravo to. Ali iste sekunde shvatila je da
to nikada ne bi učinila. Možda bi je neko vrijeme zabavljalo gledati ga kako
izgara od ljubomore, ali znala je da bi takvo što bilo djetinjasto. Takve igrice
ona ne igra.
“Željela sam najbolju zaštitu” rekla je.
“I zato namjeravam biti pomalo naporan i zaštititi te najbolje što je
moguće.”
“Barem sad imaš izliku.”
“Samo malo, pa ti si mene zamolila za uslugu, sjećaš se? Slobodno se
obrati očevu osiguranju.”
Jeff nije mogao smisliti njezina oca. Nikad nije shvatila zašto ga točno
toliko mrzi. Otac nikad nije previše gnjavio njezine dečke. S onima iz srednje
škole se manje-više slagao. Bio je ljubazan čak i prema onima koje bi na
fakultetu dovela doma preko praznika. Ali Jeffa nije mogao prihvatiti. Nije
se čak ni pretvarao da ga podnosi. Baš kao ni Jeff.
“O. K.” rekla je. “Neka ti bude. Ti ćeš voziti.”
“Drago mi je da smo se razumjeli. Ni ja ne želim uvlačiti tvog oca u ovo.
Ionako ću biti u govnima do grla ako ikad dozna da ti je netko prijetio, a ja
sam ti dopustio da o tome ne obavijestiš policiju.”
U tom je trenu shvatila zašto je Jeff pristao na ovo.
“Pa ti sve ovo radiš da napakostiš njemu.” Nije ni porekao.
“Kvragu, Jeffe.”
“Ne poričem da nisam shvatio koliko će ga to živcirati, ali ne, ne radim
ovo zbog njega.”
“Nego zbog čega?”
Licem mu je preletjela bol, kao da će riječi koje se sprema izgovoriti
imati visoku cijenu. Jeff nije bio od onih koji često priznaju što osjećaju.
“Dobro znaš da bi me dokrajčilo da ti se nešto dogodi, Dena.”
Bliže 'volim te' s njime neće doći, znala je. Te su mu riječi pobjegle one
večeri kad je Daniel odabrao Julie za trajnu vezu, ali znala je da ih vjerojatno
više neće reći. Pogotovo kad počnu živjeti skupa.
Odjednom je shvatila koliko je iscrpljena.
“Idemo k tebi. Spremna sam za krevet.”
 Šesto poglavlje

Šest godina ranije

Denu je probudio miris pržene slanine i nasmiješila se. Obožavala je
lijena subotnja jutra kod Jeffa. Svakog puta kad bi u petak prespavala kod
njega, u subotu bi joj napravio doručak.
Još nije nosila njegovu ogrlicu, ali nijedno od njih nije se više igralo s
drugima. Bili su par šest mjeseci, od one večeri na zabavi kad joj je dao
četrdeset pet minuta da ga uvjeri. Ostatak te večeri proveli su zajedno i izašli
iz sobe tek nakon što su svi drugi otišli.
Dena se polako rastegnula u krevetu, protežući ruke umorne od sinoćnjih
aktivnosti i dočekala ju je blaga bol. Jeff nije lagao kad joj je na prvom
izlasku rekao da je zahtjevan gospodar. Bio je strog i zahtijevao mnogo, ali
njezin trud nagradio je onako kao nitko prije njega.
Jeff nije bio poput drugih. Način na koji ju je gledao dok su se igrali, kao
da je istodobno želi obožavati i rasturiti, u Deni je budio želju da mu se
potpuno preda. Jasno joj je rekao da ne želi odnos gospodara i robinje, a i
njoj je to odgovaralo. Ali ipak je željela više nego što je dobivala sada.
Doduše, ni na ovo se nije mogla požaliti. Petkom bi najčešće došla k
njemu i zajedno bi otišli na sastanak ili zabavu grupe. Željela je više, ali
plašila se da bi, ako to kaže, mogla uništiti i ovo što ima.
Odjevena u Jeffovu majicu kratkih rukava, otišla je do kuhinje i zastala
na vratima, zagledavši se u njega. On je bio samo u donjem dijelu trenirke,
što je njoj sjajno odgovaralo. S vrata se mogla diviti njegovim mišićavim
leđima. Premještao je slaninu iz tave na tanjur i uzdahnula je shvativši koliko
se mišića divno napne pri tako jednostavnom pokretu.
Otapkala je do njega i obgrlila ga oko struka, spuštajući mu poljubac na
sredinu leđa. “Dobro jutro, zgodni.”
Okrenuo se i nježno je poljubio. “Dobro jutro i tebi. Jesi li za doručak?”
Postavila je stol i za nekoliko minuta smjestili su se i počeli jesti.
“Ne želiš kave?” upitao ju je, gledajući njezinu čašu soka od naranče.
“Jutros ne bih. Prošla mi je zgulila caklinu sa zuba.” Nasmijao se. “Nije
valjda tako strašna.”
“Morat ćemo složiti da se ne slažemo oko toga što je dobra kava.”
Namazala je pekmeza na tost. “Ili bismo možda mogli jednom prespavati kod
mene, pa da ja tebi skuham kavu. Uostalom, zašto uvijek spavamo kod
tebe?”
“Jer ti nemaš zabavnih igračaka.”
“Kad smo kod toga” razvedrila se “mislila sam da bismo moju sobu za
goste mogli opremiti za igru.”
Podigao je obrvu. “Siguran sam da bi udruga stanara imala nešto za reći o
tome.”
“Vražji stanari.”
“Slobodno ti meni skuhaj kavu kad god poželiš. Naravno, za to bi trebala
ustati prije mene.”
A to se neće dogodit, barem ne subotom, znala je. Rijetko joj se pruža
prilika odspavati dulje. “Od ponedjeljka do petka svakoga dana dižem se u
pet i odlazim na trčanje. Subotom spavam malo dulje, ali možda te
iznenadim” kratko se nasmijala. “Možda jednom ti ustaneš, ja sam već na
pola ulice u trku, a tebe čeka svježe skuhana kava.”
To je trebala biti bezazlena šala, ali Jeff je odjednom izgledao jako
ozbiljno.
“Imamo još jednu mogućnost” rekao je. “Mogla bi se preseliti k meni.” Je
li on to nju upravo pozvao k sebi? Srce joj je poludjelo. Ovamo?
“To je samo pola ponude.”
Ima još? Zadržala je dah i čekala. Pružio je ruke preko stola i uhvatio
njezine.
“Uživam s tobom, Dena, i želim više. Želim više tebe” u njegovim
tamnim očima vidio se vrtlog osjećaja. “Volio bih da nosiš moju ogrlicu.”
Ostala je bez riječi. Dena Jenkins, za koju je Jeff tvrdio da priča i u snu,
ostala je bez riječi.
“Dena?”
Prenula se i shvatila da su joj oči vlažne. “Jeffe” promucala je
naposljetku. Ustala je od stola, zaobišla ga i sjela mu u krilo. “Da” rekla je,
grleći ga oko vrata. “Želim tvoju ogrlicu. Želim biti tvoja.”
Idućeg vikenda stigla je k njemu ranije nego inače, ali nije ju iznenadilo
što ju je Jeff već čekao. Soba s igračkama bila je osvijetljena svijećama: bilo
ih je po stolićima, po ormarima i policama, čak i na dasci jedinog prozora
sobe. Trebale su davati sobi romantično, prigušeno svjetlo, ali znala je da su
tamo iz drugog razloga.
Stojeći tamo u crnoj majici kratkih rukava i crnim hlačama, učinio joj se
još ljepši nego inače. Mračniji od samoga vraga, kako je znala reći njezina
baka. Dena je imala osjećaj da će Jeff večeras i idejama nadmašiti vraga.
Iako ju je to malo preplašilo, nasmijala se. Dok je ulazila, s ugodnom je
nervozom razmišljala što će joj napraviti. Hodala je prema njemu i nije
skidao pogleda s nje.
Kimnuo je i spustila se na koljena pred njim, smještajući se brzo u
očekivani položaj.
“Pomilovao ju je po obrazu. “Zašto si večeras ovdje?”
“Da postanem vaša, gospodaru.”
Kad je primila ogrlicu od prethodnog doma, bilo je to pred njegovim
prijateljima. Ne bi joj smetalo da i Jeff to učini pred njihovom grupom, ali
ovo joj se učinilo intimnijim, osobnijim.
“Prihvaćaš li moju ogrlicu, Dena?”
Srce joj je poskočilo od očekivanja. “Prihvaćam, gospodaru.”
 Svezao joj je nešto oko vrata i čula je zveket kopče. “Ogrlica je od crne
kože, pa ne očekujem da je nosiš na posao. Nosit ćeš ovo” pružio joj je
široku srebrnu narukvicu. “S unutarnje je strane ugravirano: 'Vlasništvo
gospodara Jeffa.”' Uz jedno klik narukvica je sjela oko njezina zgloba. “Kako
ti se čini?”
Njezino tijelo kao da je znalo da ima novog vlasnika. Osjećala se
voljeno, zaštićeno. “Divni su, gospodaru.”
“Odsad pa nadalje ovdje ćeš mi se obraćati isključivo tako.”
“Da, gospodaru” rekla je, uživajući u spoznaji da je jedina koja ima tu
povlasticu.
“Poljubi mi stopala u znak zahvalnosti.”
Ovo nije bio prvi put da to tražio od nje i shvatila je da zapravo u tome
uživa. Bilo je nečeg primalnog u ljubljenju tuđeg stopala. Nije si mogla
objasniti zašto, ali to ju je napaljivalo.
Spustila se na laktove i sagnula leđa. “Hvala vam na ogrlici, gospodaru”
prošaptala je, spuštajući poljubac na gornji dio Jeffova stopala. “Čast mi je
nositi simbol vaše dominacije” rekla je pa poljubila i drugu nogu.
“Počašćen sam što si ga prihvatila” odvratio je. “A sad otpuži do stola i
legni na leđa.”
Uživala je u svakom pokretu, svjesna da ne skida oka s nje. Kretala se
polako, da dobro vidi svaki djelić njezina tijela, a kad je stigla do stola,
zabacila je kosu. Na seansama je najčešće imala raspuštenu kosu, jer ju je
Jeff volio milovati i povlačiti.
Preko kožom presvučenog stola prebacio je plahtu. U blizini je bilo
nekoliko nezapaljenih svijeća, upaljač, aparat za gašenje vatre i posuda s
kockicama leda. Želudac joj je zaplesao od uzbuđenja i nagovještaja boli.
Nikad se prije nisu igrali s voskom.
“Mislio sam da posebna večer kao što je ova zaslužuje svijeće” rekao je,
uzimajući bocu koju prije nije vidjela. Nalio je ulja iz nje i razmazao ga po
rukama.
 “Vrlo prikladno, gospodaru” rekla je, iako nije bila posve uvjerena u to.
“Reci mi zašto si nervozna” naredio joj je nježno, spuštajući dlanove na
nju i nježnoj joj masirajući gornji dio tijela. “Čemu taj strah u tvom
pogledu?”
Iz nekog ju je razloga još uvijek začudilo kad bi tako lako pročitao
njezine osjećaje. To dosad nikome nije pošlo za rukom.
“Ovo sam radila tek nekoliko puta” rekla je. Usta su joj se naglo osušila.
“I nije mi se svidjelo.” Pažljivo je mazao uljem njezine nadlaktice. “Ali nisi
napisala da to ne želiš.”
“Nisam, gospodaru, a već sad znam da će ovo iskustvo biti drugačije.
Prethodni dom nije koristio ulje.”
Prelazio je dlanovima preko njezinih grudi i poželjela se prepustiti tom
dodiru i opustiti, ali sjećanja na prethodna iskustva nisu joj to dopuštala.
“Vosak se lakše skida ako padne na ulje. A i da je mi razlog da te
dodirujem”prignuo se i nastavio šapatom. “Kao da mi uopće treba još jedan
razlog.”
Na te joj je riječi srce brže zakucalo i blago se nasmiješila.
“Evo kako ćemo” spustio je dlanove niže, mažući ulje po njezinu trbuhu.
“Nastavit ću, a tebi je zabranjeno razmišljati o prošlosti. Svaki put kad ti
neka loša uspomena pokuca na vrata, prisjeti se da sam sada ja tvoj gospodar
i da sam jako ljubomoran. Jasno?” pogledao ju je i pričekao da odgovori.
“Da, gospodaru.”
Sad je prešao na njezine noge, mažući ih ritmičnim dodirima. “Sjećaš li se
kad si mi željela dokazati da si najbolja pokorna koju si ikad imao?”
Kimnula je.
“Sada ću ja tebi dokazati da sam najbolji. Kad ova večer završi, igra s
voskom bit će na tvojoj listi najdražih stvari” pogledao ju je da vidi je li mu
povjerovala i vidjela je da iz njega zrači odlučnost. Već i dok ga je slušala
počela mu je vjerovati.
 “Vidim da te nisam još uvjerio” rekao je. “U redu je to. Znam ja biti i
mnogo uvjerljiviji” uhvatio je njezine noge i razmaknuo ih. “Želim da ostaneš
u ovom položaju. Trebam li te vezati?”
“Ne, gospodaru.”
“Neću ti ni staviti povez na oči, jer ćeš se puno teže prisjećati prošlosti
dok se budeš trudila poslušati moju naredbu: želim da držiš oči zaklopljene.”
Jebote. Nadala se da će uspjeti.
Stao je pokraj nje, do stola na kojem su bile sve te svijeće, upaljači...
“Odmah” rekao je ozbiljno. “Odmah zaklopi oči.” Duboko je udahnula i
poslušala. Ovo je Jeff.
Ovo je Jeff. Ovo je Jeff, očajnički si je ponavljala dok se nije malo
primirila. “Dobra cura” rekao je.
Soba je bila neprirodno mirna. Još je jednom duboko udahnula. Stegnula
je plahtu šakama, odjednom osjećajući težinu njegove narukvice. Taj
jednostavni podsjetnik da mu pripada još ju je malo smirio.
Čula je zvuk paljenja šibice i poznat miris ispunio je zrak.
Nakon trenutka nelagode opustila se, podsjećajući sama sebe u čijoj je
ruci svijeća.
“Desna nadlaktica” rekao je i sekundu kasnije osjetila je vreo trag na
koži. Kad je pečenje popustilo, izdahnula je.
“Lijeva nadlaktica” rekao je i ponovno je osjetila vrelinu. “Kakav je
osjećaj?”
“Peče.”
“Previše? Da stanemo?”
“Ne, gospodaru.”
Zadovoljno je progunđao. “Znanje. Tehnika. Prave svijeće.” Uhvatio je
njezine ruke i raširio joj šake, okrećući joj dlanove uvis. “Više ti neću
govoriti gdje će vosak kapnuti. Znaš sigurnu riječ... ako ti bude potrebna,
izgovori je.”
 Ovo ju je smirilo. Uvijek je znala da može upotrijebiti sigurnu riječ, ali
nitko je dosad nije toliko često podsjećao na tu mogućnost. Iz nekog je
razloga ta sitnica bila dovoljna da se osjeća sigurnije.
Vrele kapi pale su na njezino bedro. Dvije na trbuh. Jedna između grudi.
Vrelina. Osjećala je vrelinu posvuda i shvatila da uživa.
“Kamo ćemo dalje?” upitao je vragolasto. “Imam cijelo tvoje tijelo na
raspolaganju. Ovdje? Što ti se čini?” prešao je prstom unutarnjom stranom
njezina bedra i zadržala je dah, zamišljajući vosak na koži.
“Ovdje?” osjetila je vrelinu na trbuhu, ali ne od voska, nego od njegova
daha kad ju je gricnuo. Prigušila je psovku. Jeff se nasmijao.
“Ili ovdje?”
Desna bradavica našla joj se u tekućoj vatri. Na drugu je spustio usne i
usisao, grubo i snažno. Osjećala se kao da joj grudi povezuje vrela nit, koja
potom klizi niz bokove i završava između nogu. Cijelo joj je tijelo drhtalo.
“Bože moj” zadahtala je.
Puhnuo je i vreli je dah kliznuo preko njezine pičke. Promeškoljila se.
Neće valjda tamo... To ne želi. Ili želi? Ne, ne želi. Ma, gdje je on?
Vrelina je letjela lijevo-desno po njezinu trbuhu, obrušila se iznenada na
njezinu kožu i ona je vrisnula. “Je li dobro?”
“O, Bože. Nemojte prestati, gospodaru” izgovorila je brzo ne
razmišljajući i iznenadilo ju je da to doista i želi. Željela je još vreline. Još
njega. Trebala ga je. “Molim vas.”
“Što me moliš?” vrelina se spustila na unutarnju stranu jednog lakta pa
odmah potom i drugog.
“Molim vas, molim vas, molim vas” preklinjala je očajnički.
Trebala je bilo što. Nije joj bilo važno što će dobiti: njega ili još voska.
Bilo što. Zavukao je prst između njezinih nogu. “Vlažna si.”
“Da” trznula je bokovima u pokušaju da uvuče njegove prste dublje. Na
bedru je osjetila snažan pljesak dlana. “Miruj.”
 “Oprostite, gospodaru” rekla je. Odjednom joj je bilo drago što joj je
naredio da žmiri. Ne bi ga željela vidjeti razočaranog.
“Ne želim isprike, želim poslušnost” spustio je prst na njezine usnice.
“Počisti ovo.”
Bila je u snažnom iskušenju da otvori oči, željela ga je vidjeti, provjeriti
je li još uvijek razočaran, ali samo je uvukla njegove prste u usta i osjetila
vlastiti okus. Radije bi osjetila njegov kurac, ali i prst će biti dovoljan.
“Dosta” rekao je i povukao prste.
Čula je zvuk paljenja još jedne šibice i odmah joj je srce brže zakucalo, a
tijelo se napelo. Mislila je da je gotov. Pokušala se prisjetiti koliko je svijeća
bilo na stolu, prisiljavajući se držati oči zatvorenima.
“Uživam u ovome”.rekao je tiho, ali sa željeznom odlučnošću. “I učinit
ćeš to za mene.”
Vrisnula je kad se vrela rijeka voska slila niz njezin trbuh, uvukla u
pupak i spustila niz rebra. Jedva se stigla ohladiti prije nego što je na još
nedirnutu kožu iznad trbuha sletjela nova. Treća je slijedila jednako brzo.
Kad je osjetila četvrtu, već je bila u deliriju. Peta se razlila po njezinim
grudima, vrela, vrlo vrela.
Iščekivala je šestu, trebala je šestu, željela je šestu. Ali glasno je
uzdahnula kad je Jeff umjesto toga gurnuo dva prsta duboko u nju u počeo ih
pomicati. Polako, odmjerenim pokretima prelazio je preko njezina klitorisa.
“O, Bože” znala je da će brzo svršiti. Je li joj dopustio? Nije se mogla
sjetiti.
Zabio je prste dublje, dodirujući pravo mjesto, ono koje bi je uvijek
pogurnulo u orgazam, a ona se još uvijek nije mogla sjetiti.
“Nisam ja Bog” njegove usnice bile su sasvim blizu njezina uha, toliko
blizu da je umalo osjećala dodir, a vrelina se pojačala. “Ja sam sam vrag i
odlučio sam mučiti tvoje anđeosko tijelo na načine koje ne možeš ni
zamisliti. Kad završim s ovim, jebat ću te toliko žestoko, toliko dugo, toliko
duboko, da ćeš misliti da si u raju.”
 Njegov dodir. Njegove riječi. “Ne mogu...”
“Svrši za mene, anđele moj mračni. Svrši. Sad.”
Gurnuo je u nju i treći prst, istodobno je grizući za usku i vrisnula je kad
joj se tijelom proširio silovit orgazam. Preplavljivao ju je val za valom
užitka. Nije prestajao i još je jednom uzdahnula kad je svršila i drugi put,
tresući se i izvijajući leđa.
“Psst” prošaptao je i tek je tada shvatila da sve vrijeme nešto brblja.
“Psst, dosta je. Otvori oči.”
Usnice su mu sad bile na njezinu vratu, ljubio ju je i šaptao u njezinu
kožu. Otvorila je oči polako, trepćući pred iznenadnim, iako slabim svjetlom.
Prvo je ugledala njegovo lice: tamnu kosu, pune usne, snažne poteze vilice i
upitan pogled.
Pomilovao ju je po obrazu. “Kako se osjećaš?”
“Predivno. Veličanstveno. Blaženo.”
“Opsežan opis.”
“Mozak mi ne radi dovoljno za bilo što preciznije.”
Prignuo se i poljubio je, nježno spuštajući dlan na njezino lice. Poljubac
je bio nježan, ali odmah je osjetila novu želju, novu potrebu za njim. Zadivilo
ju je koliko može postići jednim jedinim dodirom.
“Bila si sjajna. Savršena” rekao je odmičući se, gledajući je ponosno i s
ljubavlju. Odmaknuo joj je pramen kose s lica.
“Hvala vam, gospodaru” rekla je uzdahnuvši. “Hvala vam.”
“Možda da pričekaš malo sa zahvalama” nasmiješio se zločesto i
dohvatio lagani bič sa stola pa ga podigao njoj pred oči. “Još moramo
ukloniti vosak.”
 Sedmo poglavlje

Sadašnjost
Dena je zaspala na suvozačkom sjedištu i prije nego što su se izvezli s
Danielova prilaznog puta. Jeff se sjećao da joj se uvijek spavalo nakon igre.
Kad mu je rekla da želi utvrditi kako će njihov suživot izgledati prije nego
što krenu, znao je da neće biti ništa od toga. Izgledala je toliko umorno da je
bilo očigledno kako će bilo kakav važniji razgovor morati pričekati jutro. Još
se nečega sjećao: kad je umorna, blebeće gluposti.
Skrenuo je na cesticu koja je vodila do njegove kuće u rubnom dijelu
grada i pogledao Denu. Oborila je sjedalo koliko je to uopće bilo moguće.
Licem je bila okrenuta prema njemu i vidio je da su njezine lijepe usnice
blago rastvorene. Pri blijedoj mjesečini njezina je kosa svjetlucala. Anđeo.
Tako ju je prvi puta nazvao one večeri kad je prihvatila njegovu ogrlicu.
Kad bi razmišljao o njihovoj prošlosti, još je uvijek jedva shvaćao zašto ga je
tako imućna, pametna i lijepa žena željela a kamoli pristala nositi njegovu
ogrlicu. Možda u to nikada nije doista povjerovao. Možda ju je zato tako
lako pustio da ode.
Namrštio se. To mu još nije palo na pamet.
Ali imalo je smisla. Nije li ionako uvijek mislio da je predobra za njega,
da će to kad-tad shvatiti i napustiti ga? Je li joj uzeo ogrlicu samo zato da
ona njega prva ne ostavi?Tada to nije tako gledao, ali sada, godinama kasnije,
takvo je objašnjenje imalo smisla.
Nasmiješila se u snu i u mislima je vidio smiješak jednak onome koji je
ugledao one prve večeri kad su se igrali zajedno.
Na njezinu licu, između svojih koljena. One večeri kad mu je dokazala da
je najbolja. Do danas je i ostala najbolja.
 Zaustavio je auto pred kućom, pripremajući se unaprijed za objašnjavanje
kad Dena ugleda kutije s njegovim stvarima. Morao se pripremiti za
povrijeđenost, za bol na njezinu licu kad shvati da on odlazi i možda čak i bol
kad shvati da ostaje samo zbog nje. Ili možda krivnju.
Otvorio je vrata s njezine strane, raskopčao sigurnosni pojas i podigao je
u naručje.
“Mogu i sama hodati” promrmljala je.
“Ipak pusti mene.”
“Ne puštam ja tebe.”
Nasmiješio se, sjetivši se da u tom umornom blebetanju nikada nije imala
kočnice. “Možda se meni sviđa nositi te uokolo na rukama.”
“Mmm” promrmljala je, zarinuvši mu lice u grudi. “Možda se meni
sviđaju tvoje ruke. Super su mi u toj majici.” Nasmiješio se. “Dobro da
znam.”
Podigao je koljeno da je pridrži i oslobodio jednu ruku za otvaranje vrata.
Svjetlo u hodniku bilo je upaljeno, jer je predvidio da će se vratiti po mraku.
Ono što nije predvidio bilo je da će se vratiti punih ruku.
“Presvukao sam posteljinu” rekao je, noseći je u gostinjsku sobu. “Znam
koliko šiziš oko čistoće.”
“I ti” promumljala je. “Osim kad smo se onako prljavo...”
Nato mu se digao. Nije bio siguran na koji točno prljavi seks misli, jer ih
je bilo stvarno jako mnogo. Oboje su voljeli malo grubosti.
“Da, sjećam se ja svih naših prljavština, vjeruj mi.” Razmaknuo je
pokrivače i spustio je na krevet. “Guzica me boli” rekla je. “Mogu misliti.
Provjerit ćemo kako je ujutro.” Nasmiješila se. “Provjeri je odmah.”
“Laku noć, Dena.”
“Laku noć, gospodaru” zavukla se pod pokrivače i zapeklo ga je u
grudima i od tog prizora i od njezinih riječi.
On nije otišao na spavanje, nego je produžio do dnevne sobe, gdje je u
kutu bio mali radni stol. Znao je da neće moći zaspati prije nego što napravi
nekakav plan za istragu o prijetećoj poruci. Izvukao je bilježnicu i olovku pa
zapisao neke zamisli koje su mu pale na pamet. Znao je da postoji nekoliko
mogućnosti o tome tko je proganja, ali da su dvije od njih najvjerojatnije:
netko koga je strpala u zatvor ili netko tko pokušava naštetiti njezinu ocu.
Sutra će pregledati neke njezine stare slučajeve i početi od pretpostavke da
su prijetnje povezane s poslom. To bi bila prilično jednostavna istraga, jer
Dena zna točan broj i imena ljudi koji su zbog nje završili u zatvoru.
Pogotovo u usporedbi s istragom koja će biti potrebna ako se pokaže da
prijetnje imaju veze s njezinom ocem. Jeff je bio svjestan da je stari tijekom
godina sigurno stekao impresivan broj neprijatelja.
Sebe je Jeff smatrao prilično razumnim čovjekom. Mogao je naći
zajednički jezik s većinom ljudi, iako je to u praksi značilo da se većina ljudi
ne druži previše s njim. Dena je bila prva koja mu se uvukla pod kožu.
Upoznala ga, razumjela ga. Nikad nije uspio shvatiti kako je ispala takva od
onakva genskoga materijala.
Nikad neće zaboraviti svoj prvi i posljednji razgovor sa senatorom
Jenkinsom.
On i Dena bili su zajedno svega nekoliko mjeseci kad se to dogodilo.
Jednog je jutra ušao u ured i pokušao otključati vrata jednom rukom,
balansirajući u drugoj hrpom poslovnih dokumenata i navrh njih jabukom, na
kojoj je Dena ustrajala svakoga jutra. Kad je ušao, namrštio se, pomislivši da
je prethodne večeri ostavio svjetla upaljena.
Ali kad je ugledao čovjeka za svojim radnim stolom, trznuo se toliko
naglo da je umalo sve što je držao sletjelo na pod.
“Senator Jenkins?” rekao je, prepoznajući ga s televizije.
“Jeffrey Parks, pretpostavljam?”
Senator je izgovori samo te tri riječi, ali nekako je uspio u njih utrpati
impresivnu dozu prezira. Jeffu se nije svidio. “Piše na vratima, da.”
Jenkins se nije obazirao na tu drskost. Ustao je. “Zanimljiv ste život
vodili, gospodine Parkse.”
Jeff je slegnuo ramenima, nastojeći ne pokazati iznenađenje Jenkinsovim
riječima. Denin otac netremice ga je promatrao. Zaobišao je stol i polako
obišao oko Jeffa.
“Od ranih dana u nevoljama sa zakonom. Otac alkoholičar, mati odsutna.
Srednji niste završili. Nekako ste ipak uspjeli naknadno položiti maturu, je li
tako?”
“Siguran sam da niste potegnuli ovamo kako bismo čavrljali o mojoj
prošlosti.”
“Imam jedno dijete, gospodine Parkse.”
“Denu.” Naravno da je znao zašto ga je Jenkins došao posjetiti.
“Koja je na najboljem putu da postane sutkinja višeg suda. I bit će
izvanredna sutkinja.”
Dena mu je već rekla da njezin otac ustraje u tome da postane sutkinja.
Priznala je Jeffu kako je to ni najmanje ne privlači i da uživa biti tužiteljica.
“Dena je izvanredna žena, senatore. Siguran sam da će biti sjajna u
svakoj karijeri koju odabere.”
Neko su se vrijeme bez riječi promatrali.
“Naravno da hoće” nastavio je Jenkins. “Sve dok joj druge stvari ne
budu... odvlačile pažnju.”
“Pretpostavljam da sam ja jedna od tih stvari.”
“Dena je odgajana vrlo konzervativno, to ne poričem. Pretpostavljam da
misli kako mora probati i drugačije stvari.”
“Jasno mi je. Ja sam drugačiji i ometalo.”
“Kakvi god bili, niste kao ona ili ja.”
“Možda biste se trebali posavjetovati sa savjetnicima za medije prije
nego što si dopustite ovakve izjave. Glasači nisu ludi za kandidatima koji
gordo ističu klasne razlike.”
 “Drago mi je da nalazite humora u ovoj situaciju.”
“Smisao za humor jedino je što me priječi da vam kažem da odjebete.
Sigurno vas ne trebam podsjećati da je Dena odrasla osoba i da može sama
odlučiti o svemu što radi.” Jeff je zaključio da mu je dosta ovog razgovora.
Prišao je stolu i sjeo. “Hvala što ste navratili. Znate gdje su vrata.”
Ali senator još nije bio gotov. “Živimo u opasnim vremenima, gospodine
Parkse. Nadam se da ste na oprezu. Toliko nas nasilja okružuje. Svako malo
nekoga ustrijele nasred ulice.”
Težina ovih riječi Jeffa je pogodila posred grudi i nekoliko sekunda nije
mogao disati. “Vi to meni prijetite?”
“Ni u snu” Jenkins je krenuo prema vratima, otvorio ih i zastao,
okrenuvši se prema Jeffu. “Samo sugeriram da bi vam život možda mogao
biti bezbrižniji ako promislite o tome s kime se družite.”
“Seronja” promrmljao je Jeff sebi u bradu.
Dok je sada razmišljao o tom danu, shvatio je da odonda nije pronašao
prikladne riječi da izrazi gađenje prema senatoru. Iako je vjerovao da su
iskrenost i otvorenost temelj svake dobre veze, Deni nikad nije rekao za taj
razgovor.
Možda se ne slaže s ocem, ali to nije toliko grozno kao spoznaja da je
dotični manipulator i gad. Je li pogriješio što joj je to zatajio? Možda, ali sam
je sebi i tada i sada rekao da ju je time zaštitio.
Podigao je prste do sljepoočnica da ih malo izmasira i uhvatio dašak
Denina parfema na prstima. Nekoliko sekunda sjedio je nepomično, udišući.
Činilo mu se nevjerojatnim da je ponovno kod njega i svjesno si je zabranio
razmišljanje o tome kako će se osjećati kad ponovno ode. S uzdahom je
spremio bilježnicu i glave pune teških misli otišao u krevet.

Dena je idućeg jutra ušla u Jeffovu kuhinju namrštena. Imala je gadan osjećaj
da je prethodne večeri svašta izbrbljala u polusnu. Znala je da se neće moći
sjetiti što je sve izgovorila, a znala je i da joj Jeff možda neće reći. Nekad bi
joj rekao, nekad sve to zadržao za sebe.
On je već sjedio za stolom s kavom u ruci. Još je pamtila da kuha
besmisleno jaku kavu. '“Jutro.”
Kimnula je u znak odgovora. “Dva pitanja: kakve su ono kutije i što sam
rekla u polusnu?” bilo joj je neugodno priznati da se ne sjeća, ali neznanje ju
je mučilo još više.
“O kutijama ćemo nakon što popiješ kavu. A pričala si o guzi i prljavom
seksu.” Uzela je šalicu koja ju je čekala uz aparat i natočila kavu.
“Uobičajene brbljarije?”
“Mhm.”
“Prljavi seks i guza. Nije loše. Znala sam reći i gore stvari.”
“I zvala si me gospodaru.” Ukočila se od šoka. “Isuse.”
“Ne brini se, znam da nisi pri sebi kad si jako umorna” ustao je, odlučno
je gledajući. “Ali obećao sam da ću ti ujutro provjeriti guzu.”
Hitro je otišla do stola i sjela. “Nema potrebe. S mojom je guzom sve u
redu.”
Nije si mogla objasniti zašto, ali crvenjela se već i od pomisli da se on
jutros mota oko njezine stražnjice.
“Da ipak pogledam.”
“Nitko drugi s kim sam se igrala nije se bavio time.”
“Kao prvo, ja nisam jedan do tih drugih. Kao drugo, trebali su. Kao treće,
dolazi ovamo i daj mi da vidim inače ću te prebaciti preko koljena.”
Dok je nosila njegovu ogrlicu, jutro poslije seanse uvijek ju je
pregledavao upravo tako. “Rekla sam ti da neću biti pokorna dok budemo
živjeli ovako.”
“To i ne tražim. Samo ti govorim, kao dom koji te sinoć ispljuskao po
guzici, da moram provjeriti kako je.”
“Meni to dvoje zvuči jednako.”
 Uzdahnuo je glasno i teško. “Tebe ovakve rasprave ne umaraju? Jer mene
jebeno iscrpe.”
“Rekla sam ti da je ovo loša zamisao” Jeff je sam rekao kako stvari
stoje: u igri su dobro, ali izvan toga samo mrcvare jedno drugoga.
“A što drugo možemo? Da samo zaključim kako te neka budala proganja
jer mu je dosadno?” nervozno je prošao prstima kroz kosu. “Ovo neće trajati
ne znam koliko, samo dok ne doznamo što se zbiva. Za to vrijeme,
pokušajmo ne zadati jedno drugome još više boli.”
Gledao ju je molećivo i nešto u tom pogledu smekšalo ju je. Ma može
ona ovo. Pa Jeff samo pokazuje kako osjeća. Može on pričati što god želi, ali
znala je da ne bi primio nikoga drugoga u kuću samo radi nekakve prijetnje.
Previše je volio živjeti sam i previše je mrzio upletanje u vlastiti život.
Dobro, vjerojatno bi i drugima provjerio kožu nakon onakve zabave, ali
to je jednostavno dio Jeffa.
Spustila je kavu i ustala. Još je uvijek na sebi imala istu odjeću kao
sinoć, njegovu majicu i ništa ispod nje, jer svoju još nije donijela ovamo.
Ah, što sad, rekla je sama sebi. Nije da te prije nije vidio golu.
Okrenula mu je leđa i podigla majicu, čvrsto zatvarajući oči. Večernja
zabava je jedno, jutarnji pregled nešto potpuno drukčije. Ali Jeff je u pravu:
moraju pokušati mirno živjeti pod istim krovom nekoliko tjedana ili koliko
već.
“Izgleda dobro” procijenio je. “Sjedi i pojedi nešto.”
“Dobro? To je sve što imaš za reći? Moja rit je više nego dobra. Pet dana
u tjednu vježbam da bi bila više nego dobra.”
Tu je izjavu shvatio kao maslinovu grančicu i prihvatio je, nježno je
potapšavši po stražnjici.
“Naravno da je sjajna, uvijek je i bila. A sad sjedaj da ti donesem hranu.”
Dok su živjeli zajedno, uvijek je kuhao Jeff. Naučio je kuhati jako mlad,
nakon što je zaključio da se, želi li jesti, mora sam pobrinuti za to. Dena je
odrasla uz osoblje, među kojim je bio i kuhar, i nikad nije naučila kuhati.
“Nikad mi nije bilo jasno kako možeš napraviti tako fantastičan doručak,
a tako odurnu kavu” rekla je kad je spustio pred nju tanjur pun slanine, jaja i
kobasice. “Ozbiljno, ne znam kako možeš piti taj katran.”
“A ti znaš kakav okus ima katran?”
“Pila sam ga kod tebe na doručku” nabola je komadić kobasice. “Kvragu
sve, ne sjećam se kad sam zadnji put pošteno doručkovala.”
“Ima ga još mnogo.”
“Ovo je super.
Dolio si je još kave i sjeo nasuprot njoj, šuteći dok je ona jela.
Pričekala je do kraja doručka prije nego što je progovorila. “Kakve su
ono kutije?”
Duboko je udahnuo. “Idem u Colorado na neko vrijeme, pomoći tati da se
pripremi za mirovinu.”
Vilica joj je iskliznula iz ruke i sa zveketom pala na tanjur. “Zašto? Pa
mrziš Colorado.” Slegnuo je ramenima. “Neću ostati zauvijek. Moram mu
pomoći da sve sredi.”
Ipak. Wilmington neće biti isti bez Jeffa. Iako su davno prekinuli, Dena
ga je trebala na neki način. Željela ga je viđati. Čak i kad se igrao s drugima,
barem je znala gdje je i što radi.
Zadrhtala je. Jeff odlazi. Seli se na drugi kraj zemlje.
“Neću dugo ostati” ponovio je, ovoga puta malo tiše. “Samo mu trebam
pomoći da ode u mirovinu.”
“I zato ćeš ti prodavati osiguranje?”
“To je i Daniel rekao. Zašto vam je toliko teško povjerovati da ja to
mogu?” pokušao je zvučati kao da ga sve ovo zabavlja, ali mu polazilo za
rukom.
“Možda zato što će svaki potencijalni klijent zbrisati kad ga ošineš
pogledom” nije mogla vjerovati da se našalila. On se seli, a ona sjedi za
doručkom i zeza se.
Jer da ne zbija šale, plakala bi. “Mislim da to moram učiniti.”
“Kad ideš?”
“Trebao sam idućeg vikenda, ali nazvao sam tatu i rekao mu da ću
kasniti.”
Doručak joj je nalegao u želucu poput kamena. “Zbog mene.”
“Da.”
Nije mu mogla reći da joj je žao što ne ide, jer to bi bila laž, a nije mu
željela lagati. “Jesi li se planirao oprostiti od mene?” jedva je protisnula
riječi pored grude koja joj je zastala u grlu.
Pogledao ju je s izrazom koji nije mogla pročitati. “Naravno da jesam.”

Nakon doručka odvezli su se do Daniela po njezin auto, a nakon toga do

njezina stana po stvari. Jeff je stajao pokraj nje dok se pakirala, ali nije ništa
govorio. Ponovno su oboje bili napeti. Onaj tračak ležernosti koji su nekako
uspjeli izvući iščeznuo je kad je doznala da se seli.
Sredinom dana smjestila se u Jeffovoj gostinjskoj sobi što je udobnije
mogla. Ponijela je dovoljno odjeće za dva tjedna i sve dokumente aktualnih
slučajeva. Bentley, nimalo sretan zbog novonastalih životnih uvjeta, zavukao
se pod krevet.
“Sigurno se duri jer je shvatio kako se zove” rekao je Jeff neočekivano
dobrodušno. “Tko nazove mačka Bentley?”
“A tko nazove pse Ace i Bo? Bo? Bi li te ubilo da si smislio nešto
maštovitije?” Slegnuo je ramenima. “Meni je dobro i Bo.”
Ostatak je dana provela baveći se slučajevima u kutu dnevne sobe.
Opazila je radni stol dok je doručkovala i zaključila da je savršen za nju. Da
je Jeff nije prekinuo, ne bi se sjetila ni večerati, ali primamljiv miris iz
kuhinje odvukao ju je od papira.
Nakon večere vratila se poslu. Vrijeme je proletjelo i nije ni shvatila
koliko je kasno dok Jeff nije spustio čašu čokoladnog mlijeka na rub stola.
Srce joj se stegnulo. Većina je ljudi mislila da je Jeff namrgođen i povučen,
ali ona je znala kakav je ispod te grube vanjštine.
Tko će znati kakav je kada dođe u Colorado?
“Hvala, gospodaru” rekla je. “Ne sjećam se kad sam zadnji put pila
čokoladno mlijeko.”
“Nema na čemu. Pokušavam... želio bih da ti ovo bude što je bezbolnije
moguće.”
“Hvala vam na tome” oborila je pogled na kalendar i namrštila se. “Da,
mislila sam ti reći - sutra imam seansu s Danielom i Ronom.”
Daniel je podučavao novog doma i zamolio je za pomoć. Kao
najiskusnija pokorna u njihovoj grupi, često je pomagala u scenama.
“Zašto se mrštiš?” upitao je Jeff.
Dena je uzdahnula i provukla ruku kroz kosu. “Ron me već nekoliko puta
pitao želim li se naći s njim izvan seansa. Odbila sam ga ne znam ni sama
koliko puta, ali ne želi prestati.”
Jeff je prekrižio ruke. Kao Danielov štićenik, Ron je imao pravo zatražiti
svaku pokornu iz grupe za igru, ali iznenadilo ga je što uporno pokušava
dobiti onu koja ga očigledno ne želi. “Hoćeš da mu ja nešto kažem?”
“Ne treba. Mogu to sama srediti. Možda konačno shvati.”
“Ili mu možda možeš reći da više ne želiš nikakve seanse s njim” Jeff je
kimnuo kao da je upravo nešto shvatio. “Sutra ja idem s tobom.”
Zaustila je kazati mu da joj pomoć nije potrebna, ali izraz njegova lica i
odlučan pogled odvratili su je od toga. Pomirila se s tim da će barem neko
vrijeme njezin život tako izgledati i samo kimnula.
“Malo sam se bavio pristupom istrazi i treba mi popis svih slučajeva na
kojima si radila, a koji su završili osudom, ili barem popis imena osuđenika.
Počet ćemo s time. Kad bi mi to mogla dati?” upitao je Jeff.
“Dobit ćeš ih sutra” odvratila je.
Jeffova nazočnost na seansi idućega dana bila je jednom riječju bizarna. Ipak,
Dena nije mogla dokučiti zašto: seansa nije uključivala seks, Daniel je samo
podučavao Rona tehnici korištenja bičem s više niti. Dobro, bila je gola, ali
Jeff ju je nebrojeno puta vidio golu.
Možda je u tome stvar, zaključila je dok su se vozili kući. Gola pred
njim, ali ne za njega.
“Daniela čeka dosta posla s tim Ronom” rekao je Jeff, skrećući prema
kući.
Dena ga je pogledala, jer do tog trenutka nije rekao ni riječi otkako su
ušli u auto. “Ozbiljno? Zašto ti se to čini?” Ona nije primijetila ništa
neobično na Ronu.
“Ne znam, nešto mi smeta u njegovu držanju.”
“Ja nisam primijetila ništa neobično u njegovoj tehnici.” Stisnuo je
usnice. “Ja jesam.”
Parkirao se i izašli su. Vjerojatno je primijetio jer je bio ljubomoran.
Barem si je tako govorila. Promatrala ga je dok joj je otvarao vrata, diveći se
bez riječi njegovim napetim mišićima. Tko zna koji put toga dana poželjela je
da je onaj bič bio u njegovim rukama.
Zbog svega što se dogodilo na zabavi, nisu izveli scenu s bičem.
Naravno, kad je zamislila Jeffa s bičem u ruci, do kraja večeri nije mogla
razmišljati ni o čemu drugom. Dok su večerali, samo je gledala njegove ruke
i zamišljala ih na sebi. Pokreti njegovih bicepsa sugerirali su kako bi izgledao
dok bi zamahivao bičem.
Jebote, kako ga želi.
Toliko o pravilima, očekivanjima i granicama. “Jesi li dobro?” upitao je
kad joj je drugi put ispala zdjela koju je brisala.
“Oprosti, samo razmišljam...” I promatram tvoje usnice. Kako su samo
pune.
Prišao je korak bliže, zagledan u njezine usnice. “O čemu?”
 O tvojim usnicama na mom tijelu. I o tome što bi mi tvoje ruke
napravile.
“Ni o čemu važnom.”
“Lažljivice” prišao je još korak bliže. Spustio je tanjur i obrisao ruke.
“Reci mi.” Sad je već bio preblizu. I uživala je u tome. Podigla je pogled.
“Neću.”
“Hoćeš” sad je već bio toliko blizu da je osjećala toplinu njegova tijela.
Još samo malo i dodirivat će se. Gledali su se u oči. Vrijeme je stalo.
Liznula je usnice. “Duguješ mi bičevanje.”
“Želiš da te bičujem?”
“Da.”
“Nije li to protiv tvojih pravila?”
“Jebeš pravila.”
Prekrižio je ruke. “Ne želim te poševiti.”
Kvragu i on. Ali pristat će na bilo što. “Kako god hoćeš.”
Učinilo joj se da je promatra jako dugo, ali trajalo je nekoliko sekunda
prije nego što je konačno progovorio. “Soba za igru, deset minuta.”
 Osmo poglavlje

Tri godine ranije

Jeff je u nevjerici promatrao test za trudnoću. Kuhinjski pod bio je
prekriven smećem koje je raskopao pas u potrazi za zabranjenim
zalogajčićem, ali od svega toga Jeff je vidio samo komadić ružičaste
plastike. “Dena” uspio je naposljetku poviknuti hrapava glasa. Bila je u
drugom dijelu kuće, ali znao je da bi ga trebala čuti. “Samo malo.”
Osjećao se kao da u ruci drži bombu. “Trebam te odmah.”
Iz njezina dijela kuće dopro je smijeh. “Da imam dolar za svaki put kad
sam to čula.”
Za manje od minute začuo je njezine korak u hodniku. “Ajme meni. Je li
Ace opet kopao po smeću?” upitala je ulazeći u kuhinju, gadljivo
izbjegavajući razbacane otpatke. “Fuj.”
Podigao je test i Dena je problijedjela.
“Što je ovo?” upitao je.
“Ništa još nije potvrđeno. Možda je test u krivu.” Imao je osjećaj da bi
lakše podnio udarac ciglom u glavu. “Ali pozitivan je?” Kimnula je. “Trudna
si?”
“Još nije potvrđeno.”
“Ali moguće je?”
Jeff je možda želio djecu, ali ne sad. Nije bio spreman za očinstvo.
Davno je odlučio kakav će otac biti jednoga dana: pun ljubavi, uvijek
spreman pružiti potporu i zaštitu. Onakav kakav njegov nikad nije bio. Želio
se brinuti za svoju obitelj. Posao mu je išao dobro, ali s obzirom na stanje
gospodarstva, nije bio spreman na nove financijske obveze.
 “Da” rekla je. “Moguće je.”
“Ali piješ pilulu.”
“Ništa osim apstinencije nije sto posto sigurno.” Opsovao je sebi u
bradu.
“Baš ti zato nisam htjela reći dok ne potvrdim” rekla je i šutnula koru
banane da pojača dojam.
Osjećao se jadno. Znao je da bi morao biti bolji prema njoj. Bolji čovjek
od njega znao bi točno što joj treba reći u ovom trenutku. Nažalost, Jeff se
osjećao kao da je upravo dobio udarac nogom u želudac i znao je da bi
mogao dodatno uprskati stvari ako nastavi govoriti.
“Ni ja ne skačem od sreće, znaš” rekla je. “I ja imam listu stvari koje sam
željela postići prije nego što postanem nečija mama.”
Mama. Dena će biti majka. Njegovu djetetu.
Izvukla je novu vrećicu za smeće i počela skupljati otpatke. “Moramo
počistiti. Zlo mi je od smrada.”
Kad je čučnula, Jeffu je pogled pao na ogrlicu. Njegovu ogrlicu. Crnu
kožnu ogrlicu koja je obilježavala Denu kao njegovo vlasništvo. Bila mu je
ljubavnica, najbolja prijateljica, ali i njegova pokorna. Kad joj je dao ogrlicu,
obećao joj je zaštitu, ljubav i potporu.
I iznevjerio je u svemu.
“Nemoj” podigao je ruku prije nego što je stigla podići mokar filtar za
kavu. “Nemoj biti ovdje ako ti je muka od smrada. Sjedi, a ja ću ovo
srediti.”
“Ali već sam...”
“Nikakvo ali. Razgovarat ćemo kasnije.”
Kimnula je i izašla, ostavljajući ga samoga sa smećem i mislima. Jeff je
odložio test na stranu i počeo skupljati otpatke. Nešto ga je u toj
jednostavnoj radnji smirivalo. Kad je dovršio, osjećao se staloženije, iako su
mu se glavom motale još stotine misli i osjećaja. Natočio je čašu čokoladnog
mlijeka i otišao k Deni.
Spavala je na naslonjaču, sklupčana. Prišao joj je polako i oprezno, da je
ne probudi, sjeo pokraj nje i položio njezinu glavu na svoje krilo. Nježno joj
je milovao kosu, prolazeći prstima oprezno kroz plave uvojke. Prenula se i
zatreptala, razbuđujući se.
“Oprosti” rekao je kad se uspravila. “Nisam te želio probuditi.”
“U redu je. Ako sad zaspim, neću moći noću.” Dohvatio je čašu sa stola i
pružio joj je. Zadovoljno je uzdahnula i otpila gutljaj. “Hvala.”
“Nisam znao hoće li ti biti muka i od toga.”
“Neće. Pije mi se mlijeko.”
“Ako je tako, donijet ću ti još.”
Osmjehnula se, iako pomalo nesigurno, pa otpila još. Pričekao je da
ispije pola čaše, pa tek onda progovorio. “Koliko ti kasni?”
Obrisala je trag mlijeka na usnama, sve osim kapljice u kutu. Jeff ju je
obrisao palcem. “Tjedan i pol” odgovorila je.
Toliko dugo i dosad nije ništa rekla? Znao je da joj je mjesečnica inače
redovita. Ako kasni punih deset dana, nema šanse da nije trudna. Želudac mu
se stegnuo, ali otjerao je taj osjećaj i usredotočio se na nju. Odložila je čašu i
on ju je uhvatio za ruku.
“Malo sam u šoku” počeo je. “Nisam mogao ni sanjati da ću u
prevrnutom smeću pronaći test za trudnoću.” Pogledala ga je u oči. “I to
pozitivan.”
“Da. Zato će mi trebati malo da ovo probavim, ali, Dena” podigao joj je
glavu, držeći je za bradu. “Uz tebe sam. Zajedno smo u ovome. Nas troje.”
Kimnula je i zataknula pramen kose za uho. “Hvala.”
“Samo onako... Isuse” još uvijek nije nalazio prave riječi. “Dijete.”
“Znam” prošaptala je.
Večernja tišina spustila se na njih. Jeff nije znao kako će se snaći u
svemu ovome, kako će pronaći mjesta za dijete u njihovu ugodnu i ispunjenu
životu. Samo je znao da će morati nešto smisliti.

Dena se nije mogla oteti dojmu da nešto nije kako treba. Koliko god je sama
sebe uvjeravala da je sve to samo umislila, osjećala je da trudnoća ne
protječe kako bi trebala. Prošlo je već dvadeset tjedana, a sa svakim je taj
osjećaj samo rastao.
Jeff je sve to vrijeme bio divan prema njoj, nakon što je konačno shvatio
da će postati otac. Sad je već bio posve zaokupljen pripremama, pretraživao
internet razmišljajući o imenu, tjerao je da se odmara, odlazio s njom
liječniku čak i ako je morao izostati s posla. Dena je očekivala da će je
zaprositi, ali zasad brak još nije spominjao. Zaključila je da čeka vidjeti što
ona misli o tome, čeka neki znak koji bi mu dao do znanja da će pristati.
Za nekoliko tjedana čekao ju je ultrazvuk na početku trećeg tromjesečja.
Oboje su se radovali posjetu liječniku. Dogovorili su se da neće pitati kojeg
je spola dijete, iako je Jeff tvrdio kako zna da je žensko.
Protrljala je trbuh. Ona je samo željela da bude zdravo. Namrštila se.
Kad je posljednji put osjetila da se miče? Možda da legne i vidi osjeća li što?
Bacila je pogled na kuhinjski sat i shvatila da će Jeff uskoro stići doma.
Subotom je radio samo pola radnog vremena i obećao da će potpuno prestati
raditi vikendima kad se dijete rodi. Ustala je napraviti sendviče, da jedu kad
se vrati. Hrana će vjerojatno potaknuti dijete na malo kretanja. To će je malo
smiriti. Uostalom, morala je o nečemu razgovarati s Jeffom, a kad sjednu za
stol, pružit će joj se prilika. Poslije će se odmoriti.
Jeff je ušao u kuću upravo kad je dovršila sendviče. Kao i uvijek, prvo je
došao do nje. Pozdravio ju je seksi osmijehom, provukao prst kroz prsten u
ogrlici i privukao je na poljubac.
“Pa ti si pripremila ručak” rekao je. “Neka posebna prigoda?”
Za sve je obroke inače bio zadužen on, pogotovo nakon što su je mirisi
neke hrane tijekom prvog tromjesečja tjerali na povraćanje. I pogotovo zato
što još nije znala kuhati.
 “Samo sam napravila sendviče.” Podigao je obrvu.
Kvragu i on. Kako joj čita misli? “Da, gospodaru. Želim o nečem
razgovarati.” Nadala se da će mu ovo gospodaru dati do znanja što je muči.
Nisu odustali od seksa nakon što su potvrdili trudnoću, ali bio je previše
nježan, ponašao se kao da je krhka poput stakla. Povrh svega, nisu ni ušli u
sobu za igru otkako je pronašao onaj test.
U njegovu je pogledu bljesnula želja i shvatila je da to njemu nedostaje
koliko i njoj.
“U tom slučaju, anđele, postavi nam stol, a ja ću se presvući, pa ćemo
razgovarati uz jelo.” Kad je čula taj nadimak, srce joj je ubrzalo, a koljena
zadrhtala. “Da, gospodaru.”
Strastveno ju je poljubio i brzo otišao u sobu, raskopčavajući košulju u
hodu. Nije pogledao zatvorena vrata sobe za igru dok je prolazio pokraj njih,
ali bila je sigurna da je razmišljao točno o tome.
Tada je osjetila prodornu bol u trbuhu. Okrenula se po tanjure koji su
stajali na radnoj plohi, ali umjesto toga morala se pridržati da ne padne. Ali
bol je prošla i ponovno je posegnula za tanjurima. Bol ju je ponovno probola,
a ovoga je puta bila toliko snažna da su joj tanjuri ispali iz ruke. Pali su na
pod i razletjeli se na komadiće. Savila se u struku. Nije ni razmišljala o
tanjurima, samo je željela da bol prođe.
“Dena?” doviknuo je Jeff iz spavaće sobe. “Jesi li dobro?”
“Dobro sam. Samo mi je ispao tanjur!” odvratila je, nadajući se da zvuči
uvjerljivo. “Sve je super” dometnula je šapatom.
Stajala je presavijena u struku, držeći se za trbuh, dišući duboko da
nadvlada bol. Kad je bol malo minula, oprezno je otišla do stola i sjela.
Sve je u redu, govorila je sama sebi. Samo si se krivo okrenula. Samo
mora malo sjesti, onda će ustati i otići po metlu, srediti pod. Jeff je sigurno
gladan, mora pripremiti hranu.
Već i na tu pomisao, postalo joj je mučno, ali ne kao prije. Nekada joj pri
mučnini srce nije tuklo ovako ludo, dlanovi se nisu znojili. Obuzeo ju je
snažan nagon za povraćanjem i naglo je ustala, pa potrčala niz hodnik
nadajući se da će stići na vrijeme.
“Jesi li dobro?” upitao je Jeff kad se progurala pokraj njega na hodniku.
Nije mu odgovorila, nije mogla ni usta otvoriti. Još malo. Još malo,
ponavljala je.
Konačno je stigla do kupaonice i naglo otvorila vrata, zalupila njima za
sobom i u posljednjem trenu stigla do toaleta.
“Dena!” Jeff je zalupao po vratima. “Što se zbiva? Pusti me unutra!”
Nije mu mogla dopustiti da je vidi u takvu stanju. Dohvatila je toaletni
papir i obrisala usta.
“Ne. Odlazi.”
Bol ju je ponovno ošinula. Zastenjala je i zanjihala se naprijed-natrag,
nadajući se da će je to smiriti.
Jeff je i dalje lupao po vratima. “Dena, otvori vrata ili ću ih srušiti,
kunem ti se!” Otpuzala je do vrata i otvorila ih. Jeff je utrčao, pogledao je i
bacio se na koljena.
“Što da radim? Dena, gdje te boli?” prelazio je dlanovima preko njezina
tijela, tražeći način da popravi stvar, da sve sredi.
Oči su joj se ispunile suzama. 0, Jeffe. Oprosti mi.
Ovo se ne može popraviti.
Bol je bila jača od njih. Jeff je osjećao kako ga vuče prema dnu, ali nije
znao kako se osloboditi njezina stiska. Svako malo isplivao bi na površinu i
vidio Denu kako se utapa u vlastitom jezeru boli, ali nije smogao snage
pomoći joj, a kamoli je izvući iz toga.
Znao je da je on kriv za ovo, znao je da je krivo to što se nije dovoljno
veselio djetetu. Da je od prvoga dana bio sretan zbog Denine trudnoće
umjesto da se mrgodi i premišlja, možda sada ne bi oplakivali svoje prvo
dijete. Njihovu kćer. Njihovu savršenu kćerkicu koja nikada nije otvorila oči
na ovome svijetu prije nego što je prešla na drugi.
 Liječnici nisu uspjeli objasniti zašto se to dogodilo. Čak su rekli da ne
vide zašto ne bi pokušali ponovno zanijeti za nekoliko mjeseci. Jeff nije bio
siguran da će ijedno od njih dvoje ikada biti spremno za drugi pokušaj.
Dobronamjerni prijatelji posjećivali su ih, govorili im da im je žao, da je
možda tako i bolje, donosili im hranu. Čas bi se smijao hrpetinama složenaca
u hladnjaku, čas plakao zbog silnih izraza sućuti, čas urlao od bijesa i pitao
kako je to točno bolje.
Dena je jedva govorila, a na pitanja je odgovarala sa što je manje riječi
bilo moguće. Jeff nije znao kako doprijeti do nje, kako je izvući iz provalije,
a kako je i mogao kad to nije bio u stanju učiniti ni za sebe? Dan za danom
udaljenost između njih je rasla.
Kad je predložila da se na neko vrijeme odseli, malo pribere sama sa
sobom, složio se. Živjeli su zajedno godinama. Možda doista mora malo biti
sama. Jeff je mislio da će im rane možda brže zarasti ako budu mogli
tugovati sami, ne brinući se kako će izgledati jedno pred drugim.
Ali kad je sad o tome razmišljao, shvatio je da je taj potez bio najgora
odluka u životu. Bez Dene njegova je kuća bila prazna, odjekujući očajem.
Osamljenost ga je vrebala iza svakog ugla. Nekoliko dana nakon što je otišla,
Jeff je zatvorio vrata buduće dječje sobe, govoreći sam sebi da će je ostaviti
nedirnutu dok se Dena ne vrati. Raspremit će je zajedno.
Nije se vratila. S vremenom su oboje ojačali, ali se i dodatno udaljili.
“Ne razumijem” rekao je Danielu tri tjedna nakon što je Dena otišla.
“Kad smo zajedno, hodamo po jajima. Kao da smo jedno drugome nanijeli
bol.”
“Da barem znam kako da te utješim. Ali ne znam. Je li rekla kada će se
vratiti?” Bili su kod Daniela, sjedili s pivom u ruci i pretvarali se da gledaju
utakmicu. “Ni riječi” rekao je Jeff. “Možda svratim do nje sutra poslije
posla.”
“Još je kod Kelly?”
Gospodarica K bila je domina iz njihove grupe. Kelly je bila policajka i
Jeff se s njom susretao i u poslovnom okruženju i u njihovu svijetu.
“Jest, ali znaš kakva Kelly zna biti.”
“Zahtjevna, naporna i teška za suživot?”
“Upravo tako” odvratio je Jeff. “Baš kao netko drugi koga znam.”
Daniel je odložio pivo i nagnuo se prema njemu. “Ne mogu reći da znam
kako vam je. Doista ne znam. Ali izgubili ste nešto važno. Trebat će vam
dosta vremena da se oporavite od toga.”
“Da je barem nisam pustio da se iseli.”
“Ne možeš je držati ovdje ako želi otići.”
“Možda, ali možda sam je trebao nagovoriti da ostane, a ne samo složiti
se kad je rekla da odlazi” prisjetio se dana kad je predložila iseljenje. “Misliš
da je možda otišla zbog kuće? Zbog uspomena?”
“Mislim da je sve skupa problem, ali jedno znam sa sigurnošću: morat
ćeš prihvatiti činjenicu da ne možeš sam popraviti stvari.”
Jeff je znao da je Daniel u pravu. Neke stvari ni on nije mogao
kontrolirati. Nije mogao promijeniti to što se dogodilo, nije mogao promijeniti
Denine osjećaje. Morat će sve ovo preboljeti sama, baš kao i on. Jedino što
može jest biti uz nju dok se oporavlja.
Kasnije te večeri parkirao se pred Kellynom kućom, pitajući se je li
možda trebao nazvati prije dolaska. Denin je auto bio pred kućom, ali Kellyn
nije. Teško je uzdahnuo, isključio motor i krenuo prema vratima.
Dena je otvorila čim je pokucao. Bila je iznenađena što ga vidi. Ruka joj
je iste sekunde poletjela prema ogrlici. “Jeffe. Nisam te očekivala.”
Stala je u stranu da on može ući.
“Samo sam mislio vidjeti kako si” rekao je kad je ušao. “Mogao si
nazvati.”
“Želio sam vidjeti kako si. Na razgovor pristaješ, ali izbjegavaš biti u
istoj prostoriji sa mnom.” Koliko se on sjećao, nisu se vidjeli dva tjedna.
“Dobro sam onoliko koliko mogu biti.” Promotrila ga je. “A ti? Kako si
ti? Izgledaš umorno.”
“Ne spavam najbolje” rekao je. Usamljen sam bez tebe, želio je reći, ali
nije. Iz nekog razloga nije mogao prevaliti te riječi preko usta.
Uzdahnula je. “Ni ja.”
Sjedili su bez riječi stoljećima, kako se činilo. Dena je cupkala končić
koji je virio iz traperica. Jeff je gledao u strop. Sjedili su poput stranaca.
“Kad se vraćaš doma?” upitao je.
Kad je progovorio, prenula se kao da je zaboravila da je blizu nje. “Ne
znam” rekla je. “Mislim da još nisam spremna.”
“Spremna za što?” upitao je. “To je naš dom. Tamo pripadaš.”
“Nije stvar u tome.” Stvar je u tebi, nije izgovorila. Nisam spremna
vratiti se tebi.
“Razumijem” rekao je. Doista je razumio. Znao je da je on kriv za ovo.
Kad su potvrdili da je trudna, razmišljao je o prosidbi. Čekao da mu dade
znak da i ona to želi. Sad je znao zašto ga nije dobio. Ustao je. “Idem ja sad.
Samo sam želio provjeriti kako si.”
Nije ga ispratila do vrata.
Idući put vidjeli su se na sastanku grupe. Jeff je otišao jer je mislio da će
mu dobro doći malo društva. Nedostajali su mu prijatelji, ali iznenadio se
kad je ugledao Denu.
Još je uvijek izgledala izgubljeno. Uvijek je bila vitka, ali sad je izgledala
premršavo. Pogled joj je bio tužan. Bila je u trapericama i majici dugih
rukava, pa iako na sastanke nije dolazila u korzetu i cipelama visokih
potpetica, nije ni ovako nemarno odjevena. Kad ga je vidjela kako joj prilazi,
shvatio je da je ona jednako iznenađena koliko i on.
Nitko mu nije prilazio. Ostali bi ga članovi grupe pogledali u prolazu, ali
odmah bi okrenuli glave.
“Kako ide?” upitao ga je Daniel, prijateljski ga tresnuvši po leđima.
“Sad je bolje, kad me ne izbjegavate kao da imam koleru. Pretrpjeli smo
pobačaj, nije zarazno.” Znao je da zvuči ogorčeno, ali nije si mogao pomoći.
Dena je stajala na drugom kraju prostorije. I nju su samo pogledavali, sve
dok joj nije prišla Kelly i počela razgovarati s njom. Jeffa je preplavila
zahvalnost.
Jeff je stao pokraj stola s hranom i pićem kad mu je iznenada prišla
Dena.
“Nisam znala da ćeš doći” rekla je.
Slegnuo je ramenima. “Nisam znao da te moram obavještavati o svakom
svom pokretu.”
Promeškoljila se. Prinijela je prste vratu i dodirnula ogrlicu. “Time,
naravno, želiš reći da sam ja ta koja bi tebe trebala obavještavati kamo
idem.”
“Ti nosiš moju ogrlicu, zar ne?” Da su stvari stajale drugačije, ustrajao bi
u tome da mu kaže dolazi li na sastanak grupe. Ali nakon pobačaja ništa nije
bilo kao prije.
Pogledala je nekamo u stranu, preko njegova ramena. “Oprostite,
gospodaru. Mislila sam da bi bilo dobro da dođem. .. vidjeti prijatelje na
neutralnom terenu.”
Ali nije očekivala da će i on biti ondje. Jeff nije želio previše razmišljati
o tome, ali znao je da će kad-tad morati. Izvana mu je izgledalo kao da se
oporavlja, ali i da njezin život nastavlja teći bez njega. Zaklopio je oči,
pokušavajući odagnati spoznaju da je isto tako bilo i njemu.
I shvatio da već zna kako izgleda njihova budućnost. Povremeno će se
negdje susresti, porazgovarati bez skrivenog značenja u riječima. Njihov je
odnos uvijek bio pomalo buran. Zbog toga je njezina predaja u igri bila toliko
potpuna - jer je izvan njihova četiri zida bila toliko prkosna. Čak i sad, dok je
stajala pred njim u odjednom prevelikim trapericama, a njezina veličanstvena
kosa skrivala se svezana u rep, izgledala je ponosno i snažno. Obuzela ga je
nimalo ugodna pomisao da će svu tu snagu iskoristiti protiv njega. Možda joj
je razdvojenost bila potrebna kako bi smogla snage za nastavak života, za
oporavak nakon gubitka njihove kćeri.
“Moramo razgovarati” rekao je naposljetku. “Dođi k meni večeras.”

Idućega dana u šest i trideset navečer Dena se parkirala pred Jeff ovom
kućom ispunjena nemirom. Kad su se sreli prethodne večeri, svi su se stari
osjećaji obrušili na nju: bol, tuga, krivnja. Pritisnuta svime time, napravila je
jedino što je mogla: iskalila je svoje frustracije na njemu. Voljela ga je, ali
nije znala kako živjeti s tom ljubavlju kad se raspadala na komadiće pri
svakom pogledu na njega.
Otvorio je vrata ozbiljna lica. “Dena.”
Lecnula se. Čim je čula kako joj se obratio, postalo joj je jasno kojim će
smjerom krenuti razgovor. Nije je nazvao anđele. Ogrlica ju je odjednom
stezala oko vrata. Nije znala kako da se ona obrati njemu, pa je samo
kimnula u znak pozdrava.
Bez riječi ju je poveo do dnevne sobe. Dok su hodali, gledala je ravno
preda se u strahu da će je sjećanja savladati ako pogleda igdje drugdje. Kako
on može živjeti ovdje?
Sjeo je na naslonjač, a ona na stolac nasuprot njemu. Pogledao ju je
ozbiljno, odlučno.
“Prolaze tjedni” rekao je. “Kad se namjeravaš vratiti?”
Nešto u njegovu glasu Denu je zapeklo u duši. “Ja sam dobro, hvala na
pitanju. A ti?”
“Odavno više nije vrijeme za čavrljanje, a i da si dobro, ne bismo vodili
ovaj razgovor.”
Uzdahnula je. Znala je da je u pravu i nije se više trebala pretvarati. “Ne
znam hoću li se ikada vratiti. Živjeti ovdje sa svim tim uspomenama”
odmahnula je glavom. Nije mu željela reći koliko je boli i sam pogled na
njega. Koliko je boli pogled na njegovu bol. “Nisam ista ona Dena otprije
šest mjeseci. Gubitak me promijenio.”
 Silno je željela biti ona stara, biti onakva kakva je bila dok su bili
zajedno. Ali to je jednostavno bilo nemoguće.
“Nisi ista osoba i ne vraćaš se” ponovio je Jeff, gotovo sam sebi.
Polako je ustao i prišao joj. Zadržala je dah kad je zavukao ruku u džep i
izvukao ključić. Podigao je njezinu kosu i uz tihi klik njegova je ogrlica
napustila njezin vrat.
“Slobodna si” rekao je bezizražajno.
“Nećemo ni razgovarati o ovome?” prošaptala je. Grlo joj se stegnulo od
panike zbog gubitka ogrlice. Tek ju je tako uzeo? Bez ijedne riječi?
“O čemu točno? Rekla si da se ne vraćaš, a u ovih mjesec dana jedva
smo razmijenili nekoliko riječi. Možda ni jedno od nas nije kao prije.”
Prisilila se ne opipati prazan vrat. Osjećala se potpuno gola.
Bez njegove ogrlice.
Čvrsto je stisnula šake. Jeff prekida s njom, dakle. Ta je pomisao bila
previše konačna i u tom je trenutku shvatila da ne želi ostati bez njega.
“Zašto?” protisnula je, ali zapravo nije znala kakvo objašnjenje očekuje
od njega.
Jeff se svalio na naslonjač pa se nagnuo naprijed pognute glave, stežući
crnu ogrlicu. “Iskaljujemo bijes i tugu jedno na drugome, a to nije zdravo. Ni
za jedno od nas.” Podigao je glavu i susreo se s njezinim pogledom punim
boli. “Vjeruj mi.”
“Uvijek sam ti vjerovala. Ne bih prihvatila tvoju ogrlicu da ti ne
vjerujem.”
“Ovako je najbolje. Bolje nam je jednome bez drugoga.”
“Neko vrijeme?” protisnula je riječi pored čvora u grlu. Jednoga će ga
dana moći pogledati bez boli i krivnje. Samo mora stići do toga, samo joj
treba vremena.
“Ne.”
Vrele suze ispunile su joj oči i potekle niz obraze. Pa ovo se stvarno
događa. Ovo se stvarno događa. “Jednoga dana...”
“Dena, nemoj. Nismo jedno za drugo.”
“Nisi u pravu.”
Odgovorio joj je čeličnim tonom koji je dobro poznavala. “Jesam.
Jednoga ćeš dana i ti to uvidjeti.”
Podigla je glavu za centimetar. “Ne” rekla je, spremna povrijediti ga
koliko i on nju. “Jednoga dana preklinjat ćeš me da ti se vratim.”
 Deveto poglavlje

Sadašnjost
Denine ruke drhtale su od uzbuđenja dok se svlačila u sobi za goste.
Iznenadio ju je kad je pristao na bičevanje, ali uvjeravala je sama sebe da to
ništa ne znači. Vjerojatno je i njemu potrebno malo opuštanja, baš kao i njoj.
Događaji prethodnih dana opterećivali su je i ako sutra namjerava išta
korisno napraviti na poslu, danas joj treba ispušni ventil. Treba se posve
predati u ruke nekome tko dobro zna što će s njom.
Kad je izašla na hodnik i krenula prema sobi za igru, Jeffa nije bilo na
vidiku. Namjerno nije gledala oko sebe, nego je držala oči oborene.
Posljednji put u toj sobi izveli su scenu za Julie, a nakon toga Jeff ju je
strastveno ljubio. Nije se željela baviti mislima o tome kako će se osjećati
kad uđe, ali znala je što je čeka: ogoljene stropne grede, ručno rađeni ormari
od pune hrastovine, svijetlosmeđi zidovi. Daska nasred sobe imala je prirodni
čvor u drvu i kad ju je pronašla, dopustila si je smiješak. Kleknula je tik do
čvora, pokušavajući postići savršen položaj.
Instinktivno je smirila disanje kako je naučila na jogi, usredotočila se na
strujanje zraka njezinim tijelom. Više je osjetila nego čula Jeffa kad je ušao i
stao pred nju. Neko je vrijeme stajao bez riječi, a tada konačno progovorio.
“Dena.”
Kao i uvijek, njegov je glas bio utješan poput dodira. Ispunio ju je još
dublji mir. Možda je neće nazvati svojim anđelom, ali i bez toga će večeras
ponovno biti njegova. Pozdravila ga je jedva čujno. “Gospodaru.”
“Danas si se bolje namjestila nego prošli put.”
“Drago mi je što vam mogu ugoditi, gospodaru.”
“Nisam rekao da mi se sviđa. Rekao sam da si se popravila.”
 “Oprostite što sam si dopustila pretpostavku, gospodaru.”
Nije ništa odgovorio, nego je samo pucnuo prstima. Na taj se znak
spustila na laktove i skliznula naprijed. Ranije se pitala hoće li ovo
zahtijevati od nje i sada se potajno radovala što jest. Njezine su usnice
nježno dodirnule gornji dio njegova desnoga stopala.
“Vaša sam” prošaptala je.
Ne dižući glavu, preselila je usnice na lijevo stopalo. U ovome je uvijek
uživala. U klečanju nisko pred Jeffom, u tome da mu se ponudi bez riječi,
samo dodirom usnica. Kad je podigla usta s njegove kože, progovorio je.
“Klekni.”
S oklijevanjem se vratila u prvotni položaj i pričekala daljnje upute.
“Zamolila si me da te bičujem, je li tako?” upitao je. “Jest, gospodaru.”
“Posljednjih sam dana prilično neraspoložen. Želim biti siguran da ćeš
moći primiti ono što ću ti dati. U svakom slučaju, neće biti ni nalik onome
što izvodi Ron. Uvući ću ti se u glavu, ali sutra ujutro osjećat ćeš
posljedice.”
Ako ju je tim riječima namjeravao odgovoriti, razočarat će se. Postigao je
upravo suprotno. Točno joj to treba. On joj treba.
Pognula je glavu prema podu. “Molim vas, gospodaru.” Nije oklijevao.
“Ustani.”
Polako se uspravila. Znala je da nad njezinom glavom sa stropa vise
okovi. Ako Jeff ima na umu žestoku seansu, time će je vezati.
“Ruke iznad glave.”
Srce joj je brže zakucalo kad je shvatila da je točno pogodila. Uhvatio ju
je za jedan zglavak pa za drugi i navukao mekano obložene lisice na njih.
“U tvom pogledu ne vidim strah” rekao je.
“Ne, gospodaru. Nikad kad sam sama s vama, gospodaru.” U njegovu je
pogledu jasno vidjela pobjedu.
“Da te nešto pitam” prišao joj je toliko blizu da nije vidjela ništa osim
njega. Ionako nije željela vidjeti ništa osim njega. Želio ju je; u to je bila
gotovo sigurna. Prignuo je glavu još bliže i prošaptao joj u uho: “Jesi li
vlažna za mene, Dena? Uzbuđuje li te pomisao da ću te iskoristiti?”
Nego što. “Da, gospodaru.”
Gricnuo joj je uho i odmaknuo se pa otišao do ormara. Izvadio je dva
biča s dugačkim resama, potom još dva i okrenuo se prema njoj. “Zaklopi
oči.”
Nije pošteno. Dobro zna koliko ga voli gledati.
“Odmah” rekao je. “Ili ću pozvati još jednu pokornu i onda ćeš gledati
dok se budem zabavljao s njom.”
Gad.
Zaklopila je oči.
Znao se kretati toliko tiho da ga ne bi ni čula kad joj je prišao. Prisilila je
tijelo da se opusti, ali ipak poskočila kad je sletio prvi udarac.
Odabrao je najmanji bič i udarci su bili nježni. Znala je da to znači da se
Jeff samo zagrijava i priprema je za nešto više, dulje. Stojeći tako svezana u
sredini sobe, bila je izložena njegovu dodiru sa svih strana i znala je da će on
to iskoristiti. Bič je dodirivao njezina bedra, trbuh, još nježnije, grudi nešto
grublje.
Nije osjećala bol, udarci su za to bili prelagani, i opustila se, predajući
mu tijelo.
“Tako je” rekao je, očito primjećujući da se predala. “Tako treba.”
Disanje joj je postalo pravilno, ritmično i jedva je primijetila kad je dodir
biča postao grublji. Jeff je ubrzao, ili je možda koristio dva biča, nije znala sa
sigurnošću. Iskreno, nije ni trebala znati. Samo je željela slušati taj zvuk,
osjećati vrške bičeva na koži, vrelinu koja se polako širila njezinim tijelom.
Tiho je uzdahnula od užitka.
“Jebeno si predivna.”
Jeffov je glas dopro do nje kao kroz maglu. Primijetila je da je promijenio
bičeve - udarci su sad bili snažniji. Zadržala je dah kad je jedna nit biča
došla opasno blizu njezinu klitorisu, a potom zastenjala, željna još.
“Molim vas” preklinjala je.
“Nisam ni blizu kraju.”
I kao da želi dokazati da to i misli, Jeff je ponovno zamijenio bičeve i
vratio se najmanjem. Bio je toliko lagan da ga je gotovo škakljao na
unutarnjoj strani bedara. Propela se na prste.
“Moram svršiti, gospodaru. Molim vas.”
“Ne.”
Dao joj je mali predah da se pribere, ali ne predugačak, i u tren oka
ponovno je bila blizu vrhunca. Kako joj je ovo nedostajalo. Previše je
vremena provela s domovima početnicima koji nisu znali što rade.
Smirio ju je pravilno raspoređenim udarcima i zadržao u takvom stanju,
dodirujući cijelo njezino tijelo dok se nije našla na rubu između boli i užitka.
“Želiš svršiti?”
Kožne rese biča sletjele su joj između nogu, pa se propela na prste. “Da,
gospodaru.” Kad su joj dodirnule klitoris, ispustila je grlen uzdah. “Molim
vas, gospodaru, dodirnite me. Trebam vaše ruke.”
Nije bila sigurna što ju je navelo da izgovori te riječi, a očigledno su
iznenadile i njega, jer je zastao. Glupačo. Osjetila je kako ekstaza popušta i
počela je izranjati u stvarnost.
“Oprostite, gospodaru” zašto uopće išta govorim? “Nisam htjela...
Oprostite” blebetala je. Nije se mogla spriječiti da ono kaže. Ma što je njoj?
“Pogledaj me” njegova naredba bila je odrješita. Nije željela otvoriti oči,
nije željela vidjeti njegov pogled. Ali kad je ipak poslušala, dočekao ju je
samo pogled pun požude. Zgrabio je njezinu stražnjicu i priljubio njihova
tijela u kukovima. Osjetila je njegovu erekciju čak i kroz traperice.
“Želiš osjetiti moje ruke?” upitao ju je, ljuljajući ih zajedno bokovima.
Pomislila je da će ovako svršiti u nekoliko sekunda. Gledao ju je ravno u
oči.
“Da, gospodaru.” Kvragu. Jedva se suzdržavala da ne svrši od grubog
trljanja traperica.
“Svrši” Jeff je grubo zgrabio mekano meso njezine stražnjice i držao je na
mjestu, mičući bokovima i trljajući se o njezin klitoris.
Zadržavajući dah, svršila je. “O, jebote, da.”
Nije se odmaknuo ni dok su je prolazili drhtaji. Prelazio je dlanovima
preko njezinih leđa, privijajući je uza se. Kad je posve prestala drhtati, nježno
joj je skinuo okove i podigao je u naručje.
U prvom je trenutku pomislila da će je odnijeti u svoj krevet, ali skrenuo
je u sobu za goste. Spustio ju je na krevet i legao pokraj nje, ali iako se
osjećala predivno u njegovu zagrljaju, nešto joj je nedostajalo.
Snažno ju je grlio, prelazeći neprestano prstima po njezinoj koži, ali za
razliku od prošlog puta, nije ju poljubio, nije joj prošaptao nikakve nježnosti.
Mogla je sama sebi opaliti šamar za onu glupost koju je izgovorila, ono
priznanje da treba njegov dodir. Samo je dokazala koliko su se udaljili i
koliko im je nelagodno kad su zajedno.
Malo se promeškoljila i osjetila da njegova erekcija nije prošla. To
nedostaje, pomislila je, i na tu se pomisao razljutila.
“Da nisi nešto zaboravio?” upitala ga je.
Pogledao ju je kao da nema pojma što je odjednom ljuti. “Ne znam na što
misliš.”
“Koliko smo se puta igrali?”
“Ne očekuješ valjda da znam točan broj.”
“Mnogo” rekla je. “A koliko si puta još bio krut nakon scene?”
“Dena” izgovorio je njezino ime tiho, upozoravajućim tonom.
“Jednom” izvukla se iz njegova zagrljaja i oslonila na lakat. “Danas. Što
pokušavaš dokazati?”
“Ako želiš razgovarati o sceni, morat ćemo pričekati da se smiriš. A sad
idem pod tuš.” Pokušao je ustati s kreveta, ali spustila mu je ruku na grudi.
“Ideš sam srediti stvari?” Pogledao ju je upozoravajuće. “Miči ruku.”
“Ma gle ti to. Toliko si krut da ti sigurno nije udobno u tim trapericama.
Kladim se da jedva čekaš da ih skineš i daš si oduška” prignula se bliže.
“Mislit ćeš na mene pritom, zamišljati da je to moja ruka?”
Pokušao se okrenuti, ali bila je brža od njega i prikovala ga je za krevet,
zajahavši ga.
“Misliš da ako ne svršiš u sobi za igru, time nešto dokazuješ o našem
odnosu?” Ispružila je ruku i spustila je na njegove grudi. “Mislit ćeš to i dalje
dok budeš pod tušem zamišljao da se ševiš s uspomenama?” Spuštala je
prste sve niže i Jeff je sve teže disao. “Lakše ti je to nego pojebati mene?”
Zgrabio ju je za zglavak prije nego što je uvukla prste pod rub njegovih
traperica. “Dosta. Rekao sam ti da to ne namjeravam učiniti.”
Sagnula se i prešla usnicama preko njegova trbuha, primjećujući usput da
ga je natjerala da se lagano znoji. “U redu. U tom slučaju, moja usta, tvoj
kurac.”
Naglim je potezom oslobodila ruku iz njegova stiska, raskopčala mu
hlače i primila ga. “Sam sebi pokušavaš dokazati nekakvu glupost. Ali
poznajem te. Želiš me. Zato jedva dišeš i stežeš vilicu. Hoćeš da prestanem?
Samo reci sigurnu riječ.”
Povukla je nadolje rub njegovih bokserica, željna dodira njegove kože, ali
i svjesna da ga time izaziva. Znala je da bi lako mogao reći sigurnu riječ tek
toliko da je ušutka.
“Misliš da me poznaješ?” nastavila je, obavijajući prste oko njegova
kurca. “E pa, i ja tebe poznajem. Jedna riječ i prestat ću. Samo reci.”
Zaklopio je oči i duboko udahnuo. Pripremila se čuti crveno, ali umjesto
toga zgrabio ju je za kosu. “Puši” zarežao je.
Preplavili su je valovi olakšanja i trijumfa, pa je skliznula uz njegovo
tijelo, skidajući mu hlače i bokserice kako je naredio. Njegov je ukrućen
kurac poskočio prema njoj, oslobođen, i uzela ga je u ruku.
 “Sjećaš se kad si mi to zadnji put naredio? Dok smo gledali debatu prije
predsjedničkih izbora” nije pričekala odgovor, samo je nastavila, milujući ga
sve vrijeme. “Taj sam ti put nešto skrivila i odlučio si me kazniti. Izdržao si
gotovo sat vremena.”
“Ta tvoja drska usta najbolje su upotrijebljena kad je u njima moj kurac.”
“Nismo u sobi za igru, a ogrlicu si mi uzeo jako davno. Sada ćeš morati
igrati prema mojim pravilima” izazivala ga je, i to opako. “Koliko ćeš još ovo
trpjeti? Tebi je ono bila kazna, ali ja sam uživala u svakoj sekundi: u okusu,
u dodiru tvoje ruke koja me gurala dolje, u klečanju.” Poljubila ga je u vršak.
“Uživala sam.“
Gurnuo je bokove naprijed.
“Možda da ostanem ovako i samo te diram sat-dva” blago je puhnula.
“Osvetim ti se za to?”
“Puši. Odmah.”
Sakrila je osmijeh. Još malo i pobijedila je. Podigla je glavu i nevino
trepnula. “Natjeraj me.”
To je bilo dovoljno. Zarežao je i preokrenuo ih oboje u jednom potezu,
polegavši je tako da joj je glava sletjela na jastuk, pa ju je zgrabio za kosu.
Prebacio je nogu preko nje i kleknuo posve blizu njezina lica, gurajući joj
kurac u usta.
Bio je grub. To je i željela, to joj je nedostajalo. “To si htjela?” upitao ju
je. “Da ti se zabijem do grla?”
Nije mogla odgovoriti riječima, pa ga je privukla rukama i uvukla još
dublje, opuštajući grlo. Znala je da ga je dovela do ruba. Bio je jako blizu
već i kad su izašli iz sobe za igru.
“Dovraga, Dena” još je čvršće stisnuo šaku u njezinoj kosi.
Nije znala je li joj suze izmamio taj stisak ili njegovo odbijanje korištenja
nadimka. Nakon toga nije rekao ni riječi, samo se nastavio ritmično micati,
gotovo gurajući, i nije se iznenadila kad je shvatila da to napaljuje i nju.
 Trznuo se u njezinim ustima i kad se smirio, pripremila se za gutanje.
Prebrzo. Sve je završilo prebrzo.
Željela je još.
Izvukao se i sjeo na rub kreveta, povlačeći i nju u sjedeći položaj. Znala
je da joj se ovaj dio neće svidjeti. Povući će se od nje na sigurnu udaljenost.
Poželjela je stisnuti se i zaplakati, ali samo se zagledala u jednu točku na
krevetu. Previše bi je bolio pogled na njega. Ali Jeff ju je predobro
poznavao.
“Gledaj me u oči.”
Znala je da će ga poslušati. Samo je njemu mogla dati i taj posljednji dio
sebe, nesiguran, ranjiv, čeznutljiv. Podigla je pogled.
“Bože, što ti meni radiš” rekao je i sekundu kasnije obrušio se na njezine
usnice.
Posve se predala tom poljupcu, uživajući u osjećaju, znajući da joj je u
tih nekoliko sekunda davao cijeloga sebe, čak i skrivene djeliće. Pomilovao
ju je po obrazu i jedva se suzdržala da ne zacvili od užitka.
Ali tada se odmaknuo i užitka je nestalo. “Tristo osamdeset dva”
prošaptao joj je u uho. “Molim?”
“Točan broj naših zajedničkih igara.”
Ostala je sjediti bez riječi. Poljubio ju je u obraz i otišao pod tuš.

Dva dana kasnije Jeff je sjedio u Danielovoj gostinjskoj kući. Osvrnuo se

oko sebe i uzdahnuo. Nije trebao doći na mjesečni sastanak domova. Ni
srcem ni duhom nije bio spreman za razgovore. Tijekom sastanka nekoliko je
puta kimnuo glavom na pravim dijelovima tuđih govora, ali nije sudjelovao.
Kad je ostao sam s Danielom i Nathanielom, pogledao ih je. “Dečki,
trebam vašu pomoć.” Nešto u njegovu glasu sigurno ih je prepalo, jer su ga
obojica pogledali krajnje zabrinutih lica. “Što se zbiva?” prvi je upitao
Daniel.
 Jeff je zaključio da mora krenuti od početka. “Svašta. Danas su me zvali
iz Colorada.”
“Tata?”
“Zapravo, medicinska sestra.”
“Medicinska sestra?” Nathaniel se zabrinuto namrštio. “Kako to misliš?”
Taj ga je poziv potpuno zatekao. Čak i sad, satima kasnije, još ga se nije
mogao prisjetiti bez boli, a kamoli razgovarati o njemu.
“Moj otac ne ide u mirovinu. Nego umire.”
Nathaniel mu je odmah spustio ruku na rame. Daniel je izgledao kao da
je primio udarac u želudac.
“Rak prostate” nastavio je Jeff. “Nema nade za izlječenje.”
“Žao mi je” prošaptao je Daniel.
“Kako ti možemo pomoći?” upitao je Daniel.
Jeff je duboko udahnuo. “Morat ću otputovati u Colorado, ali to je sada
problem jer još nisam otkrio tko zlostavlja Denu.”
“Nikakav trag?” Daniel je zabrinuto protrljao sljepoočnice i nastavio ne
čekajući odgovor. “Očigledno ne smije živjeti sama. Rado bih vam ponudio
da ostane kod nas, ali idućeg tjedna vraća se Cole.”
“Može se useliti k nama” rekao je Nathaniel. “Neka dođe k nama u New
York, naša je kuća sigurna.”
“Cijenim tu ponudu” rekao je Daniel. “Ali imaš djecu. Ne bih želio
izložiti ih opasnosti.”
“Neće biti nikakve opasnosti” uvjeravao ga je Nathaniel. “Oko imanja
imamo ogradu i bez provjere nitko ne prolazi kolnim prilazom. Imamo i
zaštitare. Ne bih rekao da ćemo uopće imati problema, ali i ako ih budemo
imali, pozvat ćemo policiju iste sekunde.
Jeff je kimnuo. “Razumijem. Hvala. Večeras ću porazgovarati o tome s
Denom.”
 “Nisi imao sreće s istragom?” upitao je Daniel.
“Ne. Sastavio sam popis tuženika koje je smjestila iza rešetaka, ali
nijedan od njih nema veze s ovime.” Svaki put kad bi pomislio na to da netko
prijeti Deni, Jeffa bi obuzeo bijes. Tko bi mogao imati bilo što protiv nje?
Posvetila je karijeru pomaganju drugima. “Nažalost, sada moram odvesti
istragu u drugom smjeru i provjeriti prijeti li joj netko kako bi naštetio
njezinu ocu, a to neće biti tako jednostavno.”
“Znam da ovo ne trebam ni reći, ali ipak hoću” Daniel je dohvatio
mobitel i poslao poruku nekome. “Ako vam bilo što zatreba, Julie i ja
stojimo vam na raspolaganju.”
Dok se kasnije vozio kući, Jeff je razmišljao koliko je sretnik što ima
tako dobre prijatelje. Nažalost, Dena se samo može privremeno preseliti u
New York, k Nathanielu i Abby, ali ništa drugo ne mogu učiniti. Kuckao je
prstima po upravljaču. Mora u Colorado u najgorem trenutku.
Morat će nazvati svoga poslovnog partnera Toma i reći mu dokle je
stigao u istrazi. Koliko god bi se time želio pozabaviti sam, nije znao koliko
će vremena imati za bilo što drugo kad stigne u Colorado. Trebao mu je
netko od povjerenja za Deninu istragu dok se on posveti ocu.
Dok bude s njim, Dena će živjeti kod Nathaniela i Abby. Neće čak morati
raditi na daljinu, jer je nedavno slučaj nenadano završio nagodbom. Pomišljao
je da je upita želi li poći s njim u Colorado, ali zaključio je da vjerojatno ne
bi mogla toliko dugo izbivati zbog posla. Nije se veselio razgovoru koji ga je
čekao. Znao je da joj neće dobro sjesti prijedlog da se useli k prijateljima.
Dena je posljednja dva tjedna bila šutljiva, najčešće je sjedila za
njegovim stolom i radila. Nijednom se nije požalila da on pretjeruje s
mjerama zaštite. Nakon scene bičevanja otprije nekoliko tjedana mislio je da
će ga ponovno zamoliti za igru, ali nije mu dala nikakav znak da je
zainteresirana.
Parkirao se pred kućom i kad ga je Bo došao pozdraviti, počešao je
velikoga psa po ušima. Morat će pronaći nekoga da mu hrani pse dok ga ne
bude.
 Tom ga je čekao na trijemu, sjedeći na jednom od starinskih drvenih
stolaca koje ga je Dena natjerala da ih kupi prije mnogo godina.
“Hvala ti što si ostao” rekao mu je Jeff. “Lakše mi je otići kad znam da
nije sama.”
“Nema problema. Ništa se zanimljivo nije događalo. Došla je kući s
posla i ostala unutra sve vrijeme. Nigdje uokolo nema nikoga na vidiku.”
“Seronja dobro zna da mu je bolje da se ne pokazuje ovdje” rekao je Jeff.
Nema veze. Dobro je znao da je samo pitanje vremena kad će tog kretena
izdati sreća.
“Ako me više ne trebaš, idem doma” rekao je Tom.
“Dalje ću sam, hvala ti na svemu.”
Pričekao je da svjetla Tomova auta nestanu u noći prije nego što je
otključao vrata i ušao. Potražio je Denu za malim radnim stolom u dnevnoj
sobi, ali nije je bilo. Pogledao je na sat. Sedam. Dena je u to doba još preko
glave u poslu.
Možda je otišla na toalet. To bi mu dalo nekoliko minuta prije nego što
joj bude morao reći da se počne pakirati za New York i da polazi isti dan kad
i on za Colorado. Otišao je do spavaće sobe presvući se, ali tada je
primijetio da su vrata poluotvorena, a svjetlo upaljeno.
Dena je u njegovoj sobi? Ma zašto? Prekopava mu po ladici s čarapama?
Otvorio je vrata do kraja spreman na šalu, ali je zastao kao ukopan pred
prizorom koji ga je dočekao. Dena je gola klečala na sredini dobe.
Glavom su mu proletjela sjećanja na davnu prošlost. Na nebrojene dane
kad je dolazio doma s posla navečer i nalazio je točno u tom položaju. Kad
ju je sad ugledao tako, umalo je zaboravio disati.
“Dena” prošaptao je i trznula se.
“Imala sam težak dan na sudu, gospodaru.”
Znači, tako. Ne bi trebao biti toliko iznenađen. I prije je znala zamoliti za
igru kad bi imala loš dan. Samo pogled na nju u tom položaju, u njegovoj
spavaćoj sobi, kako ga čeka... Pomislio je...
Nije važno što je pomislio. Očekuje od njega da je uzme, preuzme
kontrolu nad njom i tako joj pruži izlaz, mentalno i tjelesno opuštanje. Može
on to. Može joj to dati.
Još jednom, prije nego što je napusti.
“Pristajem na igru” rekao je. “Ali te još uvijek neću poševiti.”
“Razumijem, gospodaru.”
Nije više znao zašto toliko ustraje na tome, što pokušava dokazati.
Možda joj je samo pokušavao pokazati da je s njima gotovo i da je ne želi.
Ali i slijepac bi vidio da to nije istina.
“Ustani i hodaj preda mnom do sobe za igru.” I dalje ne pristaje na igru u
svojoj sobi. U njihovoj sobi, koju su nekoć dijelili. I prošli je put bilo teško
izvesti scenu uz sva ta sjećanja.
Dena je ustala, nesvjesna njegova nemira, i zabacila kosu preko ramena.
Ako samo zaklopi oči, prisjetit će se kako joj kosa miriše. Njegovi su prsti
još uvijek pamtili koliko je mekana.
Kome on laže? Ništa od svega nije zaboravio.
Dena je u hodu njihala bokovima i morao je upotrijebiti svaki tračak
samokontrole da se ne baci na nju. Erekcija ga je doslovno mučila dok je
hodao.
“Želim da legneš potrbuške na stol” rekao je, planirajući večer.
“Zaboravio sam koliko sam uživao dohvatiti te po stražnjici sve dok to nismo
ponovili neku večer.”
Kratko je uzdahnula, očigledno se prisjećajući kazne koju je dobila za
upropaštenu demonstraciju, ali ipak je otišla do stola i legla kako joj je
naredio, ostavljajući stražnjicu izloženu njegovu dodiru.
Oprao je ruke u umivaoniku u kutu sobe i otišao po analni čep, lubrikant
i drvenu lopaticu za udaranje, pa joj prišao.
Kad ju je dodirnuo, nije se prenula, ali kad je spustio te predmete na stol
pred njezine oči, tiho je zastenjala. Analna igra nije bila na popisu stvari u
kojima uživa.
“Da to netko nije požalio što je zamolio za igru?” nježno ju je pljesnuo po
stražnjici.
“Ne, gospodaru. Netko je požalio što nije bio precizniji u izražavanju
svojih želja.”
“Peh.” Istisnuo je oveću količinu lubrikanta na prst i prešao njime po
njezinu anusu, gurkajući vrh prsta unutra. “Rekla si da si imala težak dan na
poslu. Pomoći ću ti da ga zaboraviš.”
Zaustila je nešto reći, ali dobila je još jedno upozorenje dlanom. “Ako
imaš imalo mozga u glavi, nećeš progovoriti dok te nešto ne upitam.
Naravno, osim ako ne želiš ponovno dobiti onakvu kaznu kao prošli put...”
Šutjela je.
“Mudar izbor. Radije bih ti misli na težak dan otjerao užitkom.”
Rekavši to, gurnuo je prste dublje u nju, drugom rukom se poigravajući s
njezinim klitorisom. Ostala je nepomična i tiha, uzimajući što joj je davao.
“Sad ću gurnuti čep” upozorio ju je. “A tada otjerati sve misli na težak
dan.”
Leđa su joj se na te riječi napela, ali odmah i opustila kad se vratio
njezinu klitorisu. Nastavio ju je izazivati jednom rukom, a drugom nježno
ugurao čep.
“Kvragu, kako si uska. Koliko je prošlo?”
“Molim vas, gospodaru.”
Nije razumio što želi. “Moliš što?”
Odgovorila je nakon malo oklijevanja, i to toliko tiho da se morao
prignuti bliže kako bi uopće čuo odgovor. “Molim vas, gospodaru, nemojte
me to pitati.”
“Odgovori mi, Dena” nježno je prebaci svu njezinu kosu na jednu stranu i
spustio joj poljubac na sljepoočnicu. “U ovoj sobi između nas nikada nije
bilo tajni. Nećemo valjda sada početi.”
Drhtavo je udahnula. “Vi ste bili posljednji, gospodaru.”
Ako je bio zapanjen kad ju je ugledao golu na koljenima u svojoj sobi,
onda je ovo bio pravi šok. Ostao je nepomičan, mišići ga nisu slušali.
“Molim?” upitao je, primjećujući da su joj zglavci prstiju pobijelili od siline
s kojom je stezala rub stola.
“Prestali ste” rekla je. Glas joj je zadrhtao.
Spustio je dlan niz njezino tijelo. Željela je da nastavi, ali on još nije bio
spreman. “Jesi li se igrala s bilo kime? Osim u demonstracijama, mislim.”
Njezin dubok uzdah dao mu je do znanja da se pomirila s činjenicom da
mora odgovoriti. “Ne baš često.”
“Kad je bio posljednji put?”
“Prije otprilike devet mjeseci, gospodaru.”
Razmislio je malo, pokušavajući se sjetiti kad ju je zadnji put vidio s
nekime na zabavi i zapanjio se kad je shvatio da se ne sjeća.
Devet mjeseci.
Devet mjeseci samih demonstracija, s domovima početnicima koji nisu
znali kako se igrati njezinim tijelom, kako iz nje izvući vrhunski užitak.
Njegov plan za ovu večer promijenio se u sekundi. “Okreni se, Dena.”
Nije željela. Okretala se polako, oklijevajući. Ali poslušala je, jer joj je
pokornost bila važnija. Dočekao ju je njegov upitan pogled.
“Ne namjeravam prestati” rekao je da je smiri. “Samo sam promijenio
smjer” glavom je pokazao stolić. “Sjedni na rub.”
Poslušala je s očiglednim olakšanjem, ali njezine bistre plave oči i dalje
su ga upitno promatrale. Uhvatio ju je za noge i razmaknuo ih, ne govoreći joj
kako da ih drži. Predobro je znala njegove prohtjeve.
Spustio joj je poljubac na unutarnju stranu bedra. “A koliko je prošlo
otkako je netko tko zna što radi kušao ovu slasnu pičkicu?”
Denine su noge zadrhtale. “Jako dugo, gospodaru.”
 “Želim čuti broj.”
“Deset mjeseci, gospodaru.”
Deset mjeseci. Za ne vjerovati. Potisnuo je ljubomoru, žaleći što nije
znao da provodi vrijeme s početnicima. Zaslužuje bolje.
A i da si znao, što bi poduzeo? Upitao je možeš li svratiti do nje na
jednu nabrzaka?
Ne, to ne bi učinio, ali možda bi se ipak pobrinuo da ona dobije kakav-
takav užitak. “Ispunjavaju li vježbe i demonstracije tvoje potrebe?” spustio je
poljubac i na drugo bedro. “Neke od njih, gospodaru.”
“Jesi li rekla Danielu da ti je potrebno više?” Daniel je bio dom koji je s
njom radio na vježbama, pa bi se njemu prvome trebala obratiti.
“Prije nekoliko mjeseci pokušala sam mu reći da bih željela igru, ali
mislim da je tada već bio upoznao Julie. Nije me pozvao na igru.”
Ponovno je njime protutnjala ljubomora, ali ipak je znao da će o tome
morati porazgovarati s Danielom. Njegov prijatelj možda ima vlastitu zabavu
na umu, ali svejedno se morao pobrinuti da pokorna iz njegove grupe dobije
ono što joj treba. Ako se Daniel ne želi igrati ni s kim osim s Julie, u redu, ali
barem je mogao zamoliti drugog doma za pomoć.
Tebe, možda? upitao se, ali nije i odgovorio.
Odlučio je razmišljati više o tome i usredotočiti se na prelijepu pokornu
koja mu večeras pripada. “Zabranjeno ti je micanje” rekao joj je. “Smiješ
svršiti kad god poželiš i ne moraš biti nimalo tiha.”
“Hvala, gospodaru.”
Prešao je usnama po njezinu boku. “Nema na čemu.” Spustio je niz
kratkih poljubaca na gornji dio njezinih bedara, na trenutak zanemarujući dio
njezina tijela koji je najviše čeznuo za njegovim dodirom. Ako odgodi užitak,
znao je da će biti veći kad konačno stigne. S poljubaca je prešao na
grickanje, a potom nježno stisnuo zubima i kožu tik iznad njezina klitorisa.
“Jedva čekam da te okusim” promrmljao je uz njezinu kožu. “Molim vas,
gospodaru.”
Lagano je liznuo obje strane njezina otvora i na sekundu uvukao jezik.
Drugim je potezom prešao preko njezina klitorisa, a potom spustio usnice na
nju i zatitrao jezikom preko najosjetljivijeg dijela.
“O, Bože, da” prodahtala je.
Mišići su joj se napeli i pokušala je odgoditi orgazam. Jeff je uhvatio
dršku čepa i počeo ga pomicati unutra-van u skladu s ritmom pokreta jezika.
Znao je da neće dugo izdržati i želio ju je potpuno izluditi.
Proveli su dovoljno godina zajedno da je znao kako i gdje je treba
dodirnuti, a sada je sve to znanje upotrijebio da je dovede do ruba potpunog
užitka koji je toliko trebala, jezikom i zubima.
Trebalo je samo nekoliko minuta da osjeti kako se njezino tijelo još
jednom napinje, a tada opušta dok je svršavala pod njegovim jezikom.
Poželio ju je pogurnuti u orgazam još jednom i polagano je izvukao čep,
gurajući istodobno dva prsta u nju.
“Isuse!” povikala je kad je svršila i drugi put.
Zadovoljan što joj je odvratio misli od lošeg dana na poslu, uspeo se do
nje na stol i obgrlio je s leđa. Uzdahnula je i privinula se uz njega.
“Još nisam gotov” hrapavim joj je glasom prošaptao u uho, spuštajući
ruku između njezinih nogu i uvlačeći prste. “Svrši još jednom za mene, Dena.
Daj mi svoj užitak još jednom.”
“Ne mogu, gospodaru” rekla je, ali već je osjetila kako joj tijelo drhti od
sve jače želje.
“Lažeš mi?”
“Nisam mislila da mogu, gospodaru” prodahtala je. “Ali, kvragu, mislim
da ipak mogu.”
“Ja znam da možeš” gurnuo je prste još dublje. “Ovo je fantastično.
Pogotovo to kako trljaš stražnjicu uz mene, pokušavajući me još napaliti.”
Dena se priljubila uz njega stražnjicom, strastveno se privijajući uz njega,
pa je pomislio da će svršiti u hlače, ali pokušao se usredotočiti na njezine
potrebe, potpuno se posvetiti njoj. Prešao je palcem još jednom preko njezina
klitorisa i osjetio kako se mišići stežu oko njegovih prstiju kad je svršila i
treći put, žestoko.
Dok joj se disanje smirivalo, a kucanje srca polako usporavalo, milovao
ju je po leđima. Prislonio je lice uz njezinu kosu i udisao njezin miris. U
grudima ga je stezalo jer je znao da će joj sada morati reći da odlazi. Ne
smije čekati jutro.
“Dopuštate li mi da se pobrinem za vas, gospodaru?” upitala je, zavlačeći
ruku između njih.
“Ne sad” odgovorio je, iznenađen podrhtavanjem vlastitoga glasa. “Nije
pravi trenutak.”
“Zašto nije?” okrenula se i iznenađeno ga pogledala kad je vidjela izraz
njegova lica. “Što nije u redu?”
“Tata umire” rekao je jednostavno. “Rak prostate. Završna faza. Ipak ne
ide u mirovinu.”
“O, Jeffe” pomilovala ga je po obrazu. “Jako mi je žao.”
Kimnuo je.
“Moraš k njemu” rekla je.
“Znam. O tome sam želio razgovarati. Nisam još doznao tko te zlostavlja,
ali prošao sam sve tvoje stare slučajeve i siguran sam da se ne radi ni o
kome od tih optuženika.”
“Ne brini se za mene. Idi tati.”
“Znaš da nemam namjeru ostaviti te samu u ovakvome trenutku.”
Namrštila se. “A što onda misliš poduzeti?” Duboko je udahnuo.
“Nathaniel je ponudio da dođeš k njemu i Abby u New York dok mene ne
bude.” Pričekao je njezinu eksplozivnu reakciju i prepiranje oko toga treba li
ići ili ne, ali iako ga je pogledala iznenađeno, nije ništa rekla.
Kad je konačno progovorila, zvučala je oprezno. “Mislim da bi to bilo
najbolje rješenje.”
“Ne protiviš se?”
“Imaj malo povjerenja u mene, molim te. Trenutačno nisam ja važna. Tata
ti umire i moraš biti uz njega. Ako ti olakšava stvari da se ja preselim k
Nathanielu i Abby, ne misliš valjda da ću se buniti.”
Zadivila ga je. Baš kad je mislio da zna sve o njoj, kad je mislio da može
predvidjeti svaku njezinu reakciju, ona ga je uspjela ovako iznenaditi. Još ju
je čvršće zagrlio. “Hvala ti.”
 Deseto poglavlje

Sadašnjost
Nekoliko sati kasnije Dena se okrenula na bok u krevetu u gostinjskoj
sobi. Nije uspjela zaspati, mozak joj je imao previše toga za obraditi. Misli o
preseljenju u New York, Jeffovu odlasku u Colorado i tri orgazma od ranije
držat će je budnom satima, već je znala.
Jeff nije rekao kad odlazi na drugi kraj zemlje, ali imala je osjećaj da
neće još dugo biti uz nju. Uostalom, iz onoga što je rekao dalo se zaključiti
da njegovu ocu nije preostalo još dugo. Nije bila spremna za odlazak iz ove
kuće, ali nije se namjeravala buniti zbog preseljenja k Nathanielu i Abby,
djelomično i zato što se nije željela vratiti u svoj prazan stan.
Jeff odlazi, pomislila je. Samo je još jedno preostalo prije nego što i ona
ode odavde. Mora se suočiti s praznom dječjom sobom u dnu hodnika.
Njezina su vrata uvijek bila zatvorena, za razliku od svih drugih u kući, i
Dena se pitala zašto. Je li ih Jeff zatvorio da iza njih sakrije i sve osjećaje
vezane za tu sobu?
Ako se uspije suočiti s tom sobom, možda će uspjeti konačno zatvoriti to
poglavlje svojega života, razmišljala je. Imala je osjećaj da nikada nije
zapravo prestala tugovati nakon pobačaja. Kvragu, pa njih dvoje nikada nisu
ni porazgovarali o tome.
Uspravila se i spustila noge na pod. Znala je da će ulazak u dječju sobu
biti posljednji djelić slagalice potreban za ozdravljenje njezine duše. Izašla je
i tiho krenula hodnikom. Jeffova vrata bila su zatvorena. I ovoga ju je puta
ostavio u sobi za igru a da nije zatražio od nje vlastiti užitak, iako je bila
sigurna da se kasnije snašao sam.
Odlučila je u ovom trenutku ne razmišljati o tome koliko je to boli. Zašto
joj ne dopušta da ga zadovolji? Sigurno zna koliko ona uživa u tome.
Kasnije, odlučila je. Možda ga upita o tome ujutro. Sada je čeka ona
soba. Stala je pred vratima, ali nije mogla uhvatiti kvaku.
“Najobičnija soba” prošaptala je kao da ne želi uznemiriti tajne iza
njezinih vrata. “Samo obična soba” ponovila je.
Duboko je udahnula i odlučno otvorila vrata. Nekoliko je sekunda
stajala, ne uspijevajući misliti.
“O, Jeffe” prošaptala je usred potpune tišine. “Nisi valjda.”
Ali jest. Tri godine nije dirnuo ni jedan jedini predmet u toj sobi.
Zatreptala je da rastjera suze koje su joj navrle na oči, ali bilo je prekasno.
Već su se slile niz obraze.
Iako su zavjese bile navučene, soba je bila obasjana slabim svjetlom s
trijema. Ušla je i otputila se prema najudaljenijem zidu, nesvjesno spuštajući
ruku na trbuh.
Kolijevka je stajala ondje gdje su je stavili prije tri godine. Kada je sve
bilo kako treba. Savršeno.
Nisu planirali trudnoću. Jeff je isprva bio nemiran zbog svega. Kad se
predomislio, bilo im je divno. Barem je tako mislila. Ali njezina je trudnoća
zapravo bila početak kraja.
Ipak, na jedan kratak trenutak mislila je da ima sve što je ikad željela.
Kada je taj trenutak prošao, našla se sama.
Kolijevka je bila prazna, u njoj je bio samo madrac. Jeff je bio uvjeren da
će njihovo dijete biti curica i odlučno je u kut sobe postavio stolicu za
ljuljanje svoje bake s ružičastim jastukom. I ona je još bila ondje, stajala je
onako kako su je ostavili.
Dena se nasmiješila kroz suze, prisjećajući se kako je stajala nasred te
sobe i zadirkivala Jeffa da tim ružičastim jastukom samo izaziva sudbinu da
im pošalje dečka.
“Cura je” odvratio je. “Tate znaju takve stvari.”
 Sjetila se kako je uredio sobu sam, kao iznenađenje za nju, da joj dokaže
da je prihvatio trudnoću i veseli joj se. Jednoga je dana došla doma nakon
naporna rada u uredu, a on ju je dočekao sav uzbuđen i naredio joj da
prekrije oči rukama prije nego što ju je poveo niz hodnik.
Pokazao joj je kolijevku, koju je sam i kupio i sastavio. Satima su sjedili
na podu sobe i uzbuđeno šaptali o uzbudljivim snovima i nadama.
Pet tjedana kasnije, iz nepoznatih razloga i nakon jedva dvadeset tjedana
trudnoće, Dena je pobacila. Njihova se kćerkica rodila premalena i za prvi
samostalni udah.
Uzbuđenje je preraslo u očaj, a očaj u gorčinu.
“Nisam smogao snage maknuti sve to.”
Dena se prenula na zvuk Jeffova glasa, ali nije se okrenula.
“Sad bi imala malo više od tri godine” nastavio je. “Bila bi prevelika za
kolijevku. Morali bismo joj kupiti krevetić.”
Sjećao je se. Mislio na nju. Nedostajala mu je. Volio ju je i bio je njezin
otac iako nije bila s njim.
“Ponekad noću” prošaptala je “dodirnem trbuh. Imam osjećaj da se rita.”
“Ja sam to iskusio samo jednom” u glasu mu se čula sama tuga.
“Govorim sama sebi da je bila...” zastala je, brišući suze, ali nije bilo
koristi i odmah su ih zamijenile druge. “Da je bila presavršena za ovaj svijet.
Da ga je napustila prije nego što ju je moglo dodirnuti išta loše ili zlo.”
Jeff je šutio. Podigla je pogled ne bi li ugledala njegov odraz u prozoru,
ali nije ga vidjela.
“Ali onda pomislim, a što ako sam ja kriva? Što ako je morala otići jer
bih ja bila loša majka?”
“Za Boga miloga, Dena, ne” u tren oka našao se iza nje, spustio joj
dlanove na ramena, jedva se odupirući želji da je zagrli. “Nisi ti ništa
skrivila.”
“Bila je sušta čistoća, savršeno dobra” iz grla joj se oteo glasan jecaj.
Liječnici im nisu znali reći što je pošlo po krivu. Rekli su da bi moglo biti
svašta. “Nisam bila dovoljno dobra da je sačuvam.”
Stegnuo je njezina ramena još snažnije. “Jesi. Dovoljno si dobra.”
Okrenula se prema njemu. Morala ga je gledati u oči dok joj odgovara na
sljedeće pitanje. Nije znala otkud joj hrabrost da ga to upita sad, nakon što
toliko dugo nisu razgovarali o tome. Možda ju je potaknuo njegov odlazak
tako daleko, možda nedavna intimnost. Možda je konačno dosegnula točku u
kojoj je mogla razgovarati o ovome bez boli. “Zašto onda nisam dovoljno
dobra za tebe?
Problijedio je. “To misliš? Da nisi dovoljno dobra za mene? Isuse, Dena.
Što sam ti učinio?”
“Znam da odlaziš u Colorado jer ideš k ocu. Ali meni se čini da me
napuštaš. Opet. Što ja to uporno ponavljam da me i dalje odbijaš?”
“Nije stvar u tebi. Nikad nije ni bila” spustio je dlanove na njezine
obraze. “Rastanak od tebe razorio me iznutra toliko da i danas jedva dišem
kad se toga sjetim.”
Stojeći toliko blizu, gotovo mu je povjerovala. Ali riječi je lako
izgovoriti. Riječi ništa ne dokazuju. “Ne vjerujem ti. Ne daš mi ni da te
diram, a o suzdržavanju da ni ne počnem. Što bih trebala zaključiti iz toga?”
“Želim te” prešao je palcem preko njezinih usnica, gledajući je u oči.
“Željet ću te do smrti.”
Stisnula je šake toliko čvrsto da su je zaboljeli nokti zabijeni u meso, ali
prkosno je podigla glavu. Riječi. Opet samo riječi. Željela je više. “Dokaži.”
“Dena...”
“Ne tražim ništa, samo jednu noć. Samo noćas. Trebam te. Trebam
osjetiti... ne znam, bilo što.”
Neće pristati. Znala je da neće. Znala je da će je odbiti i ujutro ga neće
moći pogledati u oči, ali nije mogla prestati.
“Vodi ljubav sa mnom. Znam da sam rekla da ćeš me morati preklinjati da
ti se vratim, ali sad ja preklinjem tebe. Molim te.”
“Prestani, Dena” obasuo joj je obraze poljupcima, brišući suze. “Nemoj.
Želim te. Trebam te. I ne namjeravam se više pretvarati.”
Bio je potresen spoznajom da ona krivi sebe za pobačaj. Je li ga zato
napustila? Zbog osjećaja krivnje? Je li mislila da i on krivi nju? Liječnici su
im rekli da nisu mogli ništa promijeniti. Kvragu sve. Da ju je barem natjerao
da mu se otvori, ali nije. On ju je jednostavno pustio da se iseli iz njihova
doma.
Vjerojatno bi sada trebali obaviti taj razgovor, znao je, ali nije želio
prestati dodirivati je. Želio je njezine usnice na svojima, njezinu kožu pod
svojim dlanovima.
Kasnije, obećao si je. Kasnije ćemo porazgovarati.
Obgrlio ju je i podigao, na što je iznenađeno ciknula. Ponio ju je
hodnikom do spavaće sobe. “Mjesto ti je u mojemu krevetu.”
Gledala ga je kao očarana i dok ju je spuštao na krevet i dok se svlačio.
“Ja sam seronja, Dena. Seronja koji voli ljudima govoriti što da rade, koji
uvijek zna sve najbolje, koji misli samo na sebe. I povrijedio sam te. Zbog
mene misliš da te nitko ne želi, da nikome nije stalo do tebe, da nisi vrijedna
ljubavi.” Njegova je majica sletjela na pod i počeo je raskopčavati hlače.
“Dopusti mi da ti se iskupim za to. Znam da ne mogu odraditi ni najmanji
djelić svoje pokore, ali to je jedino što mogu.”
Uspravila se i počela skidati majicu.
“Ne” prekinuo ju je. “Dopusti meni. Ne želim da noćas radiš išta, želim
samo da uživaš.”
“Dovraga više” rekla je. “Hoćeš li ti ikada shvatiti da mi služenje tebi
donosi užitak?”
Ostao je bez riječi. Uvijek ga je mogla ostaviti bez riječi. On je taj koji
nju ne zaslužuje. Ali ako ga želi, noćas joj neće ništa uskratiti.
“Tako želiš?” Upitao je.
 “Molim vas, gospodaru.”
Preplavila ga je želja i prisilio se ostati smiren dok je izgovarao riječi
koje, znao je, ona želi čuti.
“Dođi k meni, anđele.”
Dah joj je zastao, a pogled se prikovao za njegove oči. Niz obraz joj je
kliznula jedna suza, ali uspravila se na koljena na krevetu i privikla ga bliže.
“Ne plači” rekao joj je grleći je. “Molim te, ne plači.”
“Reci to opet.”
Prešao joj je palcem ispod oka i obrisao novu suzu. “Anđele.” Uzdahnula
je drhtavo. “Hvala ti.”
“Uvijek ćeš biti moj anđeo.”
Obavila je ruke oko njegova vrata i spustio je usnice na njezine. Želio joj
je pokazati koliko je još uvijek treba nakon svih tih godina razdvojenosti i
odjednom je se nije mogao nasititi. Ljubio ju je gladno, požudno, upijajući
njezin miris i okus, uživajući u vrelini njezine kože.
Nježno ju je pogurnuo da legne i nadvio se nad nju. Pomilovala ga je po
obrazu i praznina koju je njezin odlazak ostavio u njegovu srcu nekako se
smanjila.
Grickao ju je po vratu, znajući da joj je to jedan od najosjetljivijih
dijelova tijela. Baš se spremao prebaciti na uho, još jedno njoj drago mjesto,
kad je zazvonio kućni telefon na noćnom ormariću i Dena se ukočila.
“Pravi se da ga ne čuješ” rekao joj je. “Poziv usred noći nikad ne znači
dobro.”
Prebacio se na drugu stranu njezina vrata i obasuo ga poljupcima. “Ne
namjeravam se javiti, pravi se da ne zvoni.”
“A što ako...”
“Mir, anđele. Sve je pod kontrolom. Ništa nas neće prekinuti” kliznuo je
rukom niz njezino tijelo, prateći obline.
Izazivao ju je poljupcima, dodirom. Nekoć je poznavao svaki centimetar
njezina tijela. Znao je gdje je treba dodirnuti, kad. Kad pomilovati. Kad
ugristi. Dijelove koji vole dodir njegovih prstiju, one koji polude na dodir
njegova jezika.
Osjećao je kako napetost polako napušta njezino tijelo. Osjećao je kako
u njoj još polakše raste želja, kako joj se disanje pretvara u uzdahe užitka.
Sagnuo se i obuhvatio ustima njezinu bradavicu, prisjećajući se okusa njezine
kože.
Čvrsto je stisnula njegovu glavu dlanovima. “Žešće, Jeffe. Što žešće
možeš.”
Poslušao ju je, dajući joj ono što je poželjela. Izvinula se uvis prema
njemu i zavukao je ruku između njih, dražeći je prstima. “Uzet ću te, anđele.
Zavući ću se toliko duboko u tebe da možda zauvijek ostanem tamo.”
Nije ništa rekla, ali u pogledu joj je pročitao potrebu, čežnju, želju.
Pročitao je da ga želi koliko i on nju, predaje mu se. Nježno joj je razmaknuo
koljena i zavukao se između njih. Gledala ga je ravno u oči dok je ulazio u
nju. Upotrijebio je gotovo svu moć svladavanja da se ne zabije u nju silovito
i ulazio je polako, želeći da ona osjeti svaki njegov pokret.
“O, Bože, da” rekla je dok je ulazio sve dublje.
“Nikad više” prošaptao joj je u uho. “Nikada više nećeš biti bez mene.”
Kretao se polako, gotovo promišljeno, gledajući kako njezin užitak raste,
kontrolirajući svoj. Čak i kad je konačno ubrzao, nije skidao pogleda s nje.
Grubo je povukla nokte niz njegova leđa i prostenjao je od zadovoljstva.
Previše je vremena prošlo otkako ju je imao i nijedno od njih nije se
moglo dugo suzdržavati. Dok su jurili prema vrhuncu, znao je da ga nijedna
žena osim nje nikada neće zadovoljiti. Samo ona.
Samo njegov anđeo.
Zabijao se u nju sve brže i žešće, spuštajući ruku između njih i dodirujući
je onako kako je znao da voli. Znao je da će tako svršiti za nekoliko
sekunda. Zaklopila je oči i već sa sljedećim pokretom njegovih bokova
zadržala dah i ukočila tijelo, prodrmana vrhuncem.
 Jeffu je trebalo samo malo dulje nego njoj. Kad je sve bilo gotovo, ostao
je bez daha, ne znajući je li ikada toliko žestoko svršio.
Nakon toga ležala je u njegovu zagrljaju mekana, pospana. Čelom je
dodirivala njegove grudi, a on ju je čvrsto grlio, osjećajući se sretnije nego u
proteklih nekoliko godina. Poljubio ju je u čelo i u tom je trenutku telefon
ponovno zazvonio.
“Dovraga” promrmljao je, grabeći slušalicu s noćnog ormarića. “Molim?”
gotovo je povikao.
“Molim gospodina Jeffa Parksa.”
“Ja sam. Recite što trebate.”
“Gospodine Parkse, ja sam Amy, medicinska sestra koja se brine za
vašega oca. Znam da namjeravate doći ovamo, ali sam vam morala javiti da
dođete što brže možete. Ne preostaje mu puno vremena.”
 Jedanaesto poglavlje

Sadašnjost
Sutradan popodne svi su se našli na ručku kod Daniela. Nathaniel i Abby
namjeravali su ostati još nekoliko dana, ali kad im je Jeff rekao za poziv iz
Colorada, promijenili su plan i odlučili se ranije vratiti u New York. Jeff se
iznenadio kad je kod Daniela zatekao i Sashu, ali Daniel je uhvatio njegov
upitan pogled i nakon ručka, kad su svi ustali i počeli tiho razgovarati,
odvukao ga na stranu.
“Julie je bila u šopingu sa Sashom kad sam je nazvao. Pretpostavio sam
da se došla oprostiti od Dene, ali Julie mi kaže da se silno želi pridružiti
našoj grupi.
“S obzirom na to kako je zbrisala s posljednjeg sastanka, mislim da bismo
trebali promisliti o njezinu članstvu.”
“Slažem se” rekao je Daniel. “Ali mislim da je dobra ideja da se prvo
malo druži s nama i izvan grupe.”
Ručak je bio ležeran, jeli su samo sendviče za stolom u kuhinji. Jeff je
zaključio da je taj Danielov pokušaj integracije Sashe u grupu na ovaj način
dobra zamisao. Ali trenutačno se nije mogao baviti njome. Pogledao je prema
Nathanielu i Abby i uhvatio njegov pogled.
“Kad odlazite u New York?” upitao ga je.
“Mislio sam krenuti večeras” odvratio je Nathaniel. “Kad ti letiš?”
„I ja večeras.“
“Znaš, ta ideja s preseljenjem Dene u New York stvarno će zbuniti osobu
koja joj prijeti. Mislim da će ili napasti žešće ili se posve povući i planirati
nešto novo.”
 “Ako učini bilo što, želim da me odmah nazoveš bez obzira na doba
dana.” Nathaniel je kimnuo. “Obećavam. Imaš li pojma tko bi to mogao
biti?”
“Ne, ali sad sam prilično siguran da znam tko ne bi.”
“I to je početak.”
“Nadao sam se da ću dosad dalje dospjeti u istrazi.”
“Sad ćeš se pozabaviti ljudima koji imaju nešto protiv senatora?” upitao
je Daniel.
“Da” potvrdio je Jeff. “A takvih je jako puno.”
“Ma daj, pa nije on toliko loš” rekla je Dena kolutajući očima i Jeffa je
po tko zna koji put preplavila krivica što joj nije prepričao onaj razgovor s
njezinim ocem otprije dosta godina.
“Nije ni dobar, bogme” rekao je.
Otvorila je usta kao da će mu se suprotstaviti, ali u tom je trenutku u
prostoriju ušao netko novi.
“Stao sam pred kućom za goste. Na glavnom ulazu ti je hrpa auta.
Sve su se glave okrenule prema vratima i izvoru tog čistog engleskog
naglasak. Danielov dobar prijatelj Cole Johnson stajao je s ruksakom
zabačenim na rame, nasmiješen. Smiješak mu je brzo nestao s lica kad se
osvrnuo po sobi.
“Nešto prekidam? Ispričavam se” rekao je.
Daniel je ustao i prišao mu. “Nisam te očekivao do idućeg tjedna”
prijateljski ga je pljesnuo po ramenu. “Ti nemaš telefon?”
“Nazvao sam te dvaput na putu ovamo, ali nisi se javio. Zvonio sam, ali
nitko mi nije došao otvoriti. Ali vrata nisu bila zaključana, pa sam samo
ušao” slegnuo je ramenima. “Ionako mi uvijek govoriš da se slobodno
udomaćim kod tebe.”
Cole, nagrađivani novinar, bio je na zadatku u Indiji proteklih nekoliko
mjeseci.
 “To i mislim” rekao mu je Daniel. “Daj meni tu torbu. Poznaješ sve
ovdje, je li tako?”
Cole mu je pružio torbu i prišao Julie. “Julie” uhvatio ju je za ruke i
poljubio u obraz. “Baš mi je drago da te ponovno vidim. Jako si usrećila
Daniela.”
Julie sa ponosno uspravila i izravnala ramena. “Hvala, gospodaru. I meni
je drago da vidim vas.”
“Slobodno me zovi Cole kad nismo u sobi za igru” namignuo joj je.
“Naporan sam samo ondje.” Daniel je frknuo nosom. “Ja se baš ne bih
složio.”
Cole se pravio da ga ne čuje i prišao Sashi. Nije ju dodirnuo, samo je
stao pred nju sa smiješkom. “Bok, Sasha. Lijepo je vidjeti te opet. Kako
ide?”
Jeffu je bilo drago da je Cole očigledno zapamtio što je Sasha prošla, ali
nije izravno upitao ništa o tome.
Sasha je ustala pozdraviti Colea. “Bojim se da sam zaboravila veći dio
našega prvog susreta, ali ide dobro, hvala” pružila mu je ruku. “Sasha Blake.
Rekli su mi da si mi ti pomogao kad se ono dogodilo.”
Cole je prihvatio njezinu ruku. “Cole Johnson. Ne trebaš mi zahvaljivati.
Drago mi je da sam mogao pomoći.”
“Gostinjska kuća ti je spremna” rekao je Daniel. “Sve sam pripremio za
tebe nakon zadnje zabave.”
“Super” rekao je Cole. “A sad, da mi možda kažeš o čemu ste to
razgovarali kad sam ušao?” Daniel mu je ukratko prepričao što se dogodilo
Deni i kamo ide.
“Ako ne želiš u New York” rekao je Cole kad je Daniel završio
“slobodno ostani u gostinjskoj kući sa mnom... ili ću ja naći nešto drugo, a ti
uzmi kuću za sebe.”
Jeffa je prožela ljubomora kakvu dotad nije iskusio. Bio je posve zatečen
tim osjećajem. “Iskreno, mislim da je bolje da se makne iz grada. Da zamete
trag, bar ga nakratko zbuni.”
“Rado bih i ja pomogao” nastavio je Cole. “Imaš pse, je li tako? Mogu se
brinuti za njih.”
“Ja imam mačku” javila se Dena.
“Možete ih dovesti ovamo. Nedostaju mi kućni ljubimci” na tren je Cole
izgledao zamišljeno, ili se barem tako Jeffu učinilo. Brzo je pristao dovesti
svoje pse i Deninu mačku k njemu.
Nathaniel je pogledao na sat. “Moramo uskoro krenuti.” Dena je kimnula
i otišla do Jeffa.
“Možemo li porazgovarati nasamo?”
Izgledala je odlučno i Jeffa je zanimalo o čemu želi razgovarati, ali iz
njezina tona zaključio je da mu se tema razgovora vjerojatno neće svidjeti.
“Sinoć mi je bilo prelijepo” počela je Dena i nešto ga je zapeklo u
grudima, jer je odmah shvatio da slijedi ali. “Ali ne želim da ti to što se
dogodilo između nas odvuče misli od oca. Zaboravimo neko vrijeme na nas
dvoje i pozabavit ćemo se time kad se vratiš.”
Na kraju tog njezinog kratkog govora Jeff više nije bio tužan, nego ljutit.
“Ne čini li ti se da smo predugo zaboravljali na nas dvoje?”
“Možemo nastaviti kad se vratiš.”
“Jebeš to. Dosadilo mi je da smo sami sebi najmanje važni.”
“Jeffe, nemoj...”
“Nemoj što? Nemoj se ponašati kao da mi je naš odnos važan? Znaš što.
Zaboravi Nathaniela i Abby. Pođi sa mnom u Colorado. Pomozi mi da se
suočim s onime što slijedi kao moja partnerica.”
Želio joj je dati do znanja da mu ju prethodna noć nešto značila. Da mu je
njihov odnos najvažniji, bez obzira na sve.
“Ne mogu. Imam previše posla sa suđenjima i...”
Podigao je ruku. Nije ni razmislila bi li pošla s njim. To mu je reklo sve
što je trebao znati. “Znam. Nemaš vremena. Ali znaš u čemu je stvar, Dena?
Prigovarala si mi da te ne želim, ali pritom si zaboravila tko je napustio koga.
Mislim da uživaš u ulozi povrijeđene strane. Ali istina je da si ti ta koja mene
više ne želi.”
Te su je njegove riječi povrijedile. Vidio joj je to u pogledu. “Ne mogu
vjerovati da to misliš.” Slegnuo je ramenima.
“Nećemo se valjda ovako razići.”
“Nisam ja taj koji ostavlja stvari tako.”
“Jeffe...” počela je, ali već se okrenuo i otišao.
“Zbogom, Dena” rekao je, ne okrećući se.
 Dvanaesto poglavlje

Sadašnjost
Tjedan i pol nakon useljenja k Nathanielu i Abby, Dena je bila spremna
pobjeći natrag u svoj stan. Nije imala ništa protiv njih dvoje - bili su dobri i
pažljivi domaćini - ali nedostajala joj je privatnost. Uostalom, otkako je došla
k njima, nije bilo nikakvih prijetećih poziva. Razum joj je govorio da je tome
vjerojatno razlog to što osoba koja je naziva sad ne zna kako da je pronađe,
ali zaključila je da joj je i to dovoljno dobro.
Iz hodnika je do nje dopro veseo dječji smijeh. Nathaniel je stigao doma,
pomislila je. Imala je sreće da je sve slučajeve mogla ponijeti sa sobom i
raditi od kuće, ali taj sretni ritual najradije bi izbjegla. Smijeh se pretvorio u
bučno veselje, u kojem se sad čuo i Nathanielov glas. Dena je znala da nije
stvar samo u tome da joj nedostaje privatnost, nego i da je boli pogled na
malu Elizabeth i Henryja. Podsjetnike na ono što je izgubila. Večeri s
Nathanielom i Abby bile su joj najveća muka, pogotovo one kad bi se Abby
smjestila do supruga, a on ju je promatrao s toliko obožavanja da bi Denu
zapeklo srce.
Zazvonio joj je telefon. Nije ni pogledala tko je zove, samo je zgrabila
telefon sa stolića.
“Molim?”
“Misliš da si se sakrila, kučko? Naći ću te gdje god se zavukla.”
Smrznula se. Cijelo joj se tijelo pretvorilo u led, nije znala bi li šutjela ili
se obratila pozivatelju. Njegov je glas ovoga puta bio iskrivljen, koristio je
nekakvu napravu od koje je zvučao još strasnije. Ipak, nešto u ritmu govora
Deni je djelovalo poznato. ..
Pozivatelj se nasmijao i protrnula je. Nije ga više ni pokušavala zadržati
na liniji dovoljno dugo da se nečime oda, brzo je prekinula razgovor i neko
vrijeme samo nepomično sjedila da se primiri.
Kad se dovoljno smirila da ustane, sišla je do kuhinje, u kojoj se obitelj
West okupila i čavrljala o proteklom danu.
Abby je stajala okrenuta leđima prema vratima, ali Nathaniel ju je
ugledao čim je prišla. Sigurno je izgledala prestravljeno, jer je spustio
Henryja s koljena i požurio prema njoj. “Dena? Što se dogodilo?” nježno ju
je uhvatio za lakat i poveo do stolca.
“Ponovno je nazvao” rekla je kad je sjela.
“Elizabeth” rekla je Abby. “Idite se igrati u salon, može? Doći ću za
vama za nekoliko minuta.” Nathaniel je pričekao da djeca odu, pa se vratio
Deni. “Nazvao je? Sad?”
Dena je kimnula i prepričala mu razgovor. “Znate što je čudno? Mislim
da prepoznajem njegov glas” namrštila se, pokušavajući se sjetiti. “Koristio
je nekakav uređaj za prikrivanje glasa, ali mislim da mi je taj ton poznat.”
Nathaniel se zavalio u stolcu i prekrižio ruke. “To bi značilo da pozivi
vjerojatno nemaju veze s tvojim ocem. Osim ako se ne radi o nekome koga
oboje poznajete. To i nije neki trag, ali je jedini koji imamo.”
Mora nazvati Jeffa. Želudac joj se stegnuo čim je pomislila na njega.
Nisu se čuli otkako je otišao, a znala je da će biti uzrujan kada dozna da
pozivi nisu prestali. Usto se osjećala kao krivac jer nije nazvala provjeriti
kako mu je otac.
“Netko bi trebao nazvati Jeffa” Abby je spustila čašu vode pred Denu. “I
policiju.” Dena se složila. Sad su možda u opasnosti i njihova djeca. Ne
može riskirati.
“Jesi li zapamtila još što o pozivu?” upitao je Nathaniel.
“Nisam, samo da je zvao s nezabilježenog broja.”
Nathaniel je izvadio telefon i nešto zabilježio. “Nazvat ću policiju, neka
se počnu baviti ovime. Potom ću nazvati Jeffa” pogledao ju je. “Želiš li ti
razgovarati s njim?”
 Dena je odmahnula glavom, praveći se da ne vidi razočaranje u
Nathanielovu pogledu. Kad je izašao iz kuhinje, spustila je glavu na stol.
Abby ju je potapšala po ramenu. “Naći će oni toga gada.”
“Znam. Samo se pitam u kakvom ću mentalnom stanju biti kad ga
konačno nađu.”
“Natočit ću ti čašu vina. Bit će ti malo bolje.”
“Hvala” Dena je protrljala ramena. “Ali ono što meni treba jesu dva sata
s domom koji zna što radi.” Čim je to izgovorila, nečega se sjetila. “Kvragu.”
Abby je spustila čašu pred nju. “Što je?”
“Sutra imam prokletu seansu s Danielom i Ronom. Pazi što ti kažem, kad
Ron završi obuku, neko vrijeme više ne pomažem nikome.”
“Jesi li bila i s kim osim Rona u zadnje vrijeme?”
“Ne baš. Samo s Jeffom, prije nego što je otišao.” Abby je kimnula.
“Nisam mu smjela dopustiti da onako ode. Mislila sam da će mu od toga
biti bolje, ali povrijedila sam ga.” Njihova je posljednja noć bila
nevjerojatna. Čak i sad, gotovo dva tjedna kasnije, pamtila je svaku sitnicu:
njegov zadovoljni uzdah kad ga je ogrebla po leđima, njezin osjećaj
ispunjenja dok je bio u njoj, oštrinu njegovih zuba na svojoj koži.
A tada je to usporedila s očajem - ne, bilo je to puno više od očaja.
Sjetila se njegova pogleda kad mu je rekla da ide u Colorado bez nje.
Osjećaja da ga je izdala.
Abby je spustila ruku na Deninu. “Sredit ćete vi to.”
“Ne bih se kladila. Jeff i ja nismo previše uspješni u rješavanju
zajedničkih problema.”
“Sad ste oboje stariji, nešto ste naučili u životu. A sad znaš kako ti je
živjeti bez njega.”
“A što ako se ne vrati?”Taj je strah Denu proganjao otkako je otišao. Da
će Jeff ostati u Coloradu. Da će ubiti i ono malo nade koliko je još postojalo
za njihovo pomirenje.
 ”Vidjela sam kako te gleda. Vratit će se on.”
Nathaniel je ušao u kuhinju. “Nazvao sam policiju, a potom i tvrtku koja
će nam srediti osiguranje za kuću. Jeffa nisam dobio, pa sam mu ostavio
poruku, ali zato mi se javio Daniel.”
“Daniel?” upitala je Dena. “Ima veze sa mnom?”
“Neće stići na sutrašnju seansu i pita bi li ti smetalo da ga zamijeni Cole.
Ne sutra, nego drugi tjedan. Cole i Ron došli bi ovamo. Možete upotrijebiti
našu sobu za igru.”
“Zvuči dobro. Ionako mi se baš i nije dalo vraćati u Wilmington.” Onaj
poziv ubio joj je želju za povratkom.
Nathaniel je obgrlio Abby oko struka. “Možeš ostati kod nas koliko god
želiš.” Zazvonio mu je mobitel i brzo ga je izvukao, pa kad je vidio tko zove,
kimnuo je Deni. “Bok, Jeffe.”
Dena je zadržala dah, nadajući se da će Nathaniel razgovor obaviti u
kuhinji. Rekla mu je da ne želi razgovarati s Jeffom, ali sad kad je nazvao
imala je osjećaj da joj je blizu i nije željela odmah ostati bez toga.
“Morao sam ti javiti da je Dena primila još jedan onakav poziv. Da,
danas. Prije pola sata.” Nathaniel je zastao, samo slušajući. Kimnuo je
glavom. “Obavijestio sam policiju i nazvao privatno osiguranje” pogledao je
Denu. “Potresena, ali inače dobro. I znaš što? Glas joj se učinio poznatim.”
Dena se stresla, prisjećajući se iskrivljenog metalnog smijeha na liniji.
Znala je da će je proganjati u snovima i bilo joj je drago što nije sama u
svome stanu.
“To sam i ja pomislio” rekao je Nathaniel Jeffu. “Ipak ima veze s
poslom” još je malo šutio.
“Znamo da bi želio biti uz nju, ali shvaćamo da ne možeš. Kako ti je
otac?”
Jeff se sigurno grize što nije ovdje, razmišljala je Dena. Na trenutak se
zapitala bi li možda ipak bilo bolje da su mu prešutjeli sve ovo. Dovoljno je
pod stresom zbog oca i njegove tvrtke. Ipak, odmah je shvatila da bi mu
takvo što jednostavno morala reći.
“Javit ću ti ako se bilo što promijeni” rekao je Nathaniel pa pogledao
Denu. “Hoću. Čuvat ću je kao da je moja.”
“Što radiš ovdje, Dena?”
Cole se stvorio iza nje u trenu. Nije ga ni primijetila. Okrenula se od
kuhinjskog prozora prema njemu. Seansa je završila prije dvadesetak minuta i
Cole je odmah po završetku poslao Rona natrag u Wilmington. “Cole, bok.
Nisam te čula kad si ušao.”
Pokretom glave upitao ju je želi li mu se pridružiti za kuhinjskim stolom,
pa pričekao da sjedne. Na prvi pogled Cole je djelovao ležerno i opušteno,
ali u njihovoj je zajednici bio ne samo dom nego poseban dom. Dok ga je
promatrala kako sjeda, Dena se prisjetila njegova nadimka. Zločesti Britanac,
tako su ga zvali mnoge pokorne - samo ne pred njim. Dena ga nije upoznala
na seansi, samo je znala za njegov ugled.
“Došla sam po čašu vode” odgovorila je, ne shvaćajući zašto je to pita.
“Ne mislim ovdje u kuhinji, nego u New Yorku. Zašto nisi u Coloradu?” Na
te je riječi zadržala dah, odmah se sjetivši Jeffa. Nitko osim njega...
“Znam da svi oprezno izbjegavaju tu temu” nastavio je Cole, nimalo se ne
obazirući na njezinu očitu nelagodu, ili možda baš potaknut njome. “Ili barem
svi koji znaju što se zbilo između vas.
Priznajem da ste stvarno dobro sakrili osjećaje pred mnogima.” U tome
se slagala s njim. Čak i predobro.
“Ali da ti pravo kažem” rekao je “ja nisam od onih koji šute i prave se da
ništa ne znaju. Ne vidim smisla u pretvaranju da su stvari drugačije nego što
jesu. Zato pitam opet: zašto si ovdje, a ne s njim?”
Odvažan je u svakom slučaju, to vidi i sama. Nitko se drugi ne usudi
ništa upitati o Jeffu. Nego ipak...
Podigla je obrvu. “A zašto misliš da mi se razgovara o tome s tobom?”
“Uopće ne sumnjam da o tome ne želiš razgovarati ni sa mnom ni s bilo
kime drugime, ali...” Pogledao ju je malo blaže. Samo malo blaže. Da ga nije
tako pomno promatrala, možda bi joj to i promaklo. “Istina je da i ja znam
kako izgleda bježanje od prošlosti.”
Kate. Njegova bivša. Dena je znala da su bili zajedno jako dugo i da sad
više nisu.
“Meni se čini da si upravo zbog toga posljednja osoba s kojom bih
trebala razgovarati” rekla je.
“Zašto si ti ovdje, a ne negdje drugdje?” Stisnuo je usnice. “To je
komplicirano.”
Nasmijala se. “Ma da? Svi smo mi komplicirani, Cole. Misliš da je ovo
između Jeffa i mene jednostavno?”
“Znam da ste se ružno rastali.”
I protiv volje se naljutila. “Znaš koji je najveći problem vas domova?
Uvijek mislite da sve znate! Da možete sve srediti! Ali znaš što ću ti reći?
Ovo ne može nitko srediti.”
“Nisam mislio...”
“O, jesi, jesi. Mislio si da ćeš malo porazgovarati sa mnom i ja ću
uhvatiti prvi avion za Colorado, otrčati k Jeffu i baciti mu se u zagrljaj kao
da ništa nije bilo.”
“Samo sam te želio potaknuti na razmišljanje.”
“Opet on. Misliš da se nisam dovoljno narazmišljala? Ne misliš valjda
da ikad razmišljam o bilo čemu osim o Jeffu?”
Zaustio je nešto reći, ali predomislio se. Malo je šutio. “U redu. Onda ću
ja tebi nešto reći. Kate i ja bili smo zajedno osam godina i nije bila moja
pokorna. Bila je moja robinja.”
Tu je malo zastao, očigledno svjestan da će Deni trebati malo vremena da
probavi tu informaciju. Sigurno je izgledala šokirano, jer se nasmiješio.
“Jesi li dobro? Slobodno nastavim?”
“Samo daj” protisnula je, još uvijek pokušavajući shvatiti puno značenje
te njegove izjave. Kate je vidjela jednom i nije joj ni palo na pamet da se njih
dvoje time bave. Inače je mogla lako pogoditi tko uživa u čemu.
“Veza poput takve ne prestaje ni danju ni noću, jako je intenzivna. Mislim
da je zapravo ne može razumjeti nitko osim onih koji su u njoj. Bio sam
njezin gospodar, njezin vlasnik. Naravno da je išla na posao i imala prijatelje,
ali oboje smo znali da potpuno pripada meni” oborio je pogled na svoje ruke,
protegnuo prste, pa vratio pogled na Denu. “Znaš li zašto smo prekinuli?”
Odmahnula je glavom.
“Ona je željela djecu, a ja ne.”
“Aha. Uh.”
“Nismo se često prepirali, ali kad god bismo se posvađali, naposljetku
bismo završili na toj temi. Pokušali bismo razumno razgovarati o tome, ali
svaki bi mi put na kraju rekla da sam sebičan gad koji joj ne želi dati dijete, a
ja bih njoj naredio da ode u svoju sobu i napiše sastavak na temu
prenapučenosti planeta” uzdahnuo je. “Jednog sam joj dana odbrusio da ako
toliko silno želi dijete, neka ode i nađe si nekoga tko će joj ga napraviti.
Pogledala me ravno u oči i rekla da i hoće. Iselila se istoga dana. Dugo sam
čekao da se vrati, ali nije.”
U pogledu mu je sad bilo boli koja se inače na njemu nije mogla ni
nazreti. Kate ga je napustila prije gotovo šest mjeseci, ali bol još nije
popuštala. Dena se zapitala koliko bol može izdržati, ali znala je da na to
nema odgovora. Jeff je nju otjerao prije više od tri godine, a nju bi srce još
uvijek zaboljelo svaki put kad bi pomislila na njega.
“Da se možeš vratiti kroz vrijeme, što bi učinio?” upitala ga je. “Povukao
ono što si rekao?”
Nasmiješio se jedva primjetno. “To si pitanje postavljam svakoga dana.
Bih li postupio drugačije da mi se pruži prilika? Jesam li zapravo i trebao
postupiti drugačije?” odmahnuo je glavom. “Ne znam.”
Kad joj je Jeff uzeo ogrlicu, Dena si je takva pitanja postavljala bez
prestanka. Da ima još jednu šansu, bi li se iselila? Nakon svega što se
dogodilo posljednjih nekoliko godina, sad je mislila da bi ostala s njim.
Mislila je da bi ostala uz njega i da bi zajedno pronašli način kako prebroditi
tugu i krivicu. Da je tako postupila, vjerojatno bi još uvijek bili zajedno.
Nagnula je glavu. “Ali ne bi promijenio mišljenje u vezi s djetetom?”
“Ne bih” Cole je uzdahnuo, zvučeći istodobno tužno i odlučno. “Ne.
Djecu ne želim. Samo mislim da sam možda mogao bolje sve to izvesti.”
“Prije četiri godine pretrpjela sam pobačaj” priznala je prije nego što je
stigla razmisliti i samu sebe odgovoriti od te izjave. “Trudnoća nam se
dogodila iznenada i dijete je umro s devetnaest tjedana.”
Gledao ju je zapanjeno, razrogačenih očiju. “Isuse, Dena. Oprosti mi. Ja
naklapam o tome kako ne želim dijete, a ti si ostala bez svojega.”
“Ma ne ispričavaj se. Sad sam dobro. To ti govorim samo zato što smo se
nakon toga Jeff i ja udaljili i naposljetku razišli. Kad sad razmišljam o tome,
čini mi se da sam i ja trebala bolje izvesti sve to. Drugačije.”
Kimnuo je. “Žalosno je živjeti s takvim kajanjem.”
“Istina, ali gle. U našim vezama nismo bili sami. Nismo se samo razišli
jer smo ti ili ja nešto napravili. Ako misliš da si mogao učiniti nešto
drugačije, sigurna sam da to i Kate misli za sebe.”
“Siguran sam i ja, ali to ne mijenja činjenicu da ne želim imati djecu i da
nisam spreman ni na kakve kompromise kad je riječ o tome.” Frknuo je
nosom. “Koliko god sam, kako ono... zločest u igri, inače sam razuman
čovjek.”
Neko su vrijeme oboje šutjeli netremice se gledajući u oči i atmosfera je
postala pomalo napeta. Dena ga je bolje promotrila. Nije bilo sumnje da je
bio opako zgodan, s tom svojom tamnom kovrčavom kosom koja je padala
do ovratnika i tamnozelenim očima koje su mogle u tren oka od toplih postati
ledene i bespoštedne. Ali njegovo je lice bilo jedinstveno lijepo zbog oštrih
jagodica i snažnih vilica.
Nasmiješio se zavodljivo i shvatila je da on nju promatra jednakim
pogledom.
“Kako to da se ti i ja nikad nismo igrali zajedno, Dena?” njegov je glas
obećavao užitak i grijeh, obavio je toplinom kakvu dugo nije osjetila.
“Ozbiljno?” upitala je, iznenađena vlastitim glasom i smijehom,
promuklim i zavodljivim.
Uhvatio ju je za ruku i nije ga zaustavila. “Soba za igru je prazna, a ja
nemam planova za poslijepodne. Što kažeš?” pomilovao ju je palcem po
dlanu. “Mogu ti pružiti užitak, Dena. Otjerati sve druge misli iz tvoje glave.”
Od njegovih je riječi zadrhtala. Bila je sigurna da bi bio jako dobar u
tome, čak si je dopustila da joj mašta malo odluta. Vjerojatno bi bio još
zahtjevniji, još stroži od Jeffa. Cole je nudio poslijepodne ispunjeno
seksualnim užicima i bez posljedica. Došla je u iskušenje.
“Ne znam” priznala je.
Pomilovao joj je obraz nadlanicom i okrenula je glavu da još više uživa u
tom dodiru. “Kad si imala zadnju seansu? Ne mislim pritom na nečije
treninge.
“Prije dva tjedna. S Jeffom, Ti?” Neće mu dopustiti da joj išta prešuti.
Ako želi istinu, morat će je i dati.
“Nekoliko puta u Indiji. S različitim pokornima.”
Pa naravno. Kladila se da Cole nikad ne spava sam ako to ne želi. Za
razliku od nje, koja stalno spava u praznom krevetu.
Cole je bio iskusan i vješt dom, obećavao je nekoliko sati užitka. Njegov
bi dodir bio posve drugačiji od dodira neiskusnih početnika koje je Daniel
poučavao. Možda joj treba baš dva-tri sata s Coleom.
Rekla je sama sebi da ne razmišlja previše, ustala i kleknula pokraj
njegova stolca. Kad joj je pomilovao kosu, zaklopila je oči. Njegov ju je
dodir nekako neizravno podsjetio na Jeffov. Cole je bio malo grublji, ali ako
ne otvori oči, može zamišljati da ovo nije on.
“Što ne radiš?”
“Gospodar Covington ima kopiju mojih uvjeta u radnoj sobi.”
Čvršće ju je zgrabio za kosu. “Nisam zatražio nikakav popis, pokorna.
Pitam te gdje su ti granice. I očekujem da rečenice završavaš s gospodaru.”
Umalo je zastenjala od užitka. Točno joj je ovo trebalo. Jeff bi jako
slično reagirao u ovoj situaciji.
“Oprostite, gospodaru. Krv, gušenje, noževi, tjelesne tekućine, Jrsting. To
su moj granice.
“Primljeno na znanje. Za ova dva prekršaja kaznit ću te čim uđemo u
sobu za igru. Koja ti je sigurna riječ?”
“Kri...” Zastala je.
U igri s Jeffom koristila je sigurnu riječ krila. U igri s bilo kim drugim,
crveno. Umalo je Coleu dala Jeffovu sigurnu riječ. Pogledala ga je
zapanjeno.
“Dena?” upitao je, posve zbunjen.
Cole nije Jeff. Nitko nije Jeff. To je jednostavno nemoguće. Čak ni da
sve vrijeme drži oči zatvorene. Odmahnula je glavom i ustala. “Oprostite,
gospodaru. Jednostavno ne mogu.” Cole nije ništa rekao.
“To ne bi bilo pošteno prema nama” rekla je. “Oboje znamo da bi u toj
sobi s nama bilo još dvoje ljudi. Ne bismo nikada bili sami.” Znala je da bi
se ona trudila zamisliti Jeffa na njegovu mjestu, a da bi on vjerojatno mislio
na Kate. “Zaslužujemo bolje.”
Neko je vrijeme samo sjedio bez riječi. “Barem ti zaslužuješ bolje” rekao
je naposljetku, a tada je ozbiljno pogledao. “Učini mi uslugu i još se samo
jednom zapitaj zašto si ovdje, a ne u Coloradu. A potom se zapitaj vrijedi li
to odricanja od svega drugoga.”
“Gospodaru?”
Ustao je. “Živiš s duhom prošlosti, Dena. Ili ga zauvijek zakopaj, ili ga
potjeraj i izbori se za pravu stvar.”

Tjedan nakon tog razgovora s Coleom, Julie i Sasha stigle su u posjet

Westovima. Dočekala ih je Abby. Nathaniel je bacio jedan pogled na žene u
kuhinji i objavio da će izvesti djecu na sladoled.
Koliko god su se lijepo zabavljale uz vino i ogovaranje, Dena je spoznala
da je Coleove riječi otprije tjedan dana ne ostavljaju na miru. Nije bilo
trenutka da joj nisu odzvanjale u glavi. Proganjale su je dok je radila. Noću
joj nisu davale spavati, odjekivale su u tišini sobe.
Bila je sigurna da je dobro postupila kad je pustila Jeffa da ode bez nje.
Da ga pušta na miru kako bi se mogao posvetiti ocu i njegovoj tvrtki.
Govorila je sebi da bi bili doista sebični ustrajati u tome da ostane uz nju. Uz
malo truda mogla je čak sama sebe uvjeriti da je zapravo postupila plemenito
kad je prinijela takvu žrtvu.
Tijekom dana, dok se imala čime baviti, mogla si je lagati da je donijela
jedinu pravu odluku. Ali noću, kad bi se našla sama sa svojim mislima, znala
je da si laže. Znala je da je Cole bio u pravu: pustila je Jeffa da ode jer joj je
bilo lakše nastaviti živjeti s njegovim duhom nego suočiti se sa strahovima i
izboriti za budućnost.
Nije imalo smisla više tajiti te misli od prijateljica. Ionako bi je vrlo brzo
prozrele. Julie ju je upitno pogledala. “Ti si nam danas jako tiha. To nije
nimalo nalik na tebe.”
“Samo imam puno materijala za razmišljanje.” Ispričala je svima sve o
pozivu i o tome kako joj se glas učinio poznatim.
“Jesi li se domislila otkud ti je glas poznat?” upitala je Sasha.
“Nisam.” Nije, a to ju je već jako živciralo. “Sve vrijeme mislim da se
samo moram još malo potruditi, ali zasad još ništa. Ljuta sam na sebe zbog
toga. Znam da Jeff istražuje, a mislim da ne bi trebao. Mora biti uz tatu.”
“Sjetit ćeš se već” rekla je Abby, i kao da je osjetila da Dena više ne želi
razgovarati o tome, pogledala Julie. “Kako je Danielova baka?”
“Puno bolje, hvala na pitanju. Daniel će moći pomoći Ronu u idućoj
seansi” nasmijala se. “Bilo je i vrijeme. Mislim da je Cole isprepadao Rona
na mrtvo ime.”
“Tako mu i treba” ubacila se Dena, znajući da joj se pruža prilika da im
kaže što je još muči.
“Kad smo već kod Colea, nas smo dvoje imali jako zanimljiv razgovor
prije nekoliko dana.”
“Da?” Julie si je natočila još malo vina. “Pa, Cole je svakako jako
zanimljiv tip.”
“Ja uopće ne mogu zamisliti da razgovaram s njim” rekla je Sasha.
“Nekako je... ne znam.
Drugačiji. Privlačan, doduše.”
Julie je odmahnula glavom. “Cole je jako drag. Mislim, osim na
seansama. Ne mogu zamisliti igru s njim.”
“Meni je malo trebalo” priznala je Dena tiho.
Sve tri prijateljice okrenule su se prema njoj, zapanjeno je pogledale i
progovorile u isti tren.
“Ma da?”
“A Jeff?”
“Nema šanse.”
Dena je kimnula. “Nakon vježbe s njim i Ronom, kad je Ron otišao, Cole
je došao za mnom u kuhinju i počeli smo razgovarati.”
“Ne mogu zamisliti ni pomisao da stupim u sobu za igru s Coleom” rekla
je Julie.
“Joj, molim te” Sasha ju je pljesnula po nadlaktici i Deni je bilo drago što
se ponovno može šaliti na te teme. “Ti se više ne želiš igrati ni s kime osim s
Danielom i to svi znamo.”
“Istina. Ali i da želim, to ne bi bio Cole.”
“Ne vidim zašto. Zgodan je. A tek taj naglasak” uzdahnula je Sasha pa
pogledala Denu. “I tebe je sredio naglasak, je li tako?”
Dena je bila toliko zatečena Sashinim komentarima da je umalo
zaboravila kako je ona prva spomenula Colea. Sasha dosad nije pokazala
zanimanje ni za jednog doma otkako ju je seansa s Peterom poslala na hitnu.
Još je manje mogla vjerovati da Sashu privlači baš dom Coleova kalibra.
Pokušala je sakriti iznenađenje. “Nije naglasak, ne. Mislim da sam uopće
razmišljala o tome jer me u mnogo toga podsjeća na Jeffa.”
Julie je oborila pogled na stol. Sasha se zagledala nekamo i igrala se
čašom. Abby ju je gledala u oči, ali nije ništa rekla.
“Znate što mi je Cole rekao: da moji prijatelji oprezno izbjegavaju tu
temu. I bio je u pravu” rekla je Dena. “Gle vas tri. A ja vam to dopuštam.
Ali znate što još? Snažna sam ja. Mogu razgovarati o Jeffu a da se pritom ne
raspadnem.”
“Nismo željele da ti bude neugodno” počela je Julie.
“Istina, da. Ali barem sam ja trebala znati da ne postupamo dobro.” Sasha
je izgledala kao da su je najviše pogodile Denine riječi. “Sjećam se prvog
sastanka grupe na koji sam otišla nakon. .. Petera. Svi su me gledali, šaputali
međusobno, ali kad bi konačno smogli hrabrosti i obratili mi se, postavljali su
samo pitanja tipa: 'Kako je na poslu?' A ja sam im dopuštala da izbjegavaju
tu temu. Skrivala sam se.”
“U redu sam” rekla je Dena. “I ja sam toliko dugo izbjegavala razgovore
o Jeffu, da bih vjerojatno sada trebala objesiti natpis oko vrata: 'Slobodno me
pitajte o Jeffu.'“
“O čemu si razgovarala s Coleom?” upitala je Abby.
“Razmijenili smo ratne priče. Ja sam njemu ispričala što je bilo s Jeffom,
on meni što je bilo s Kate. Nakon toga smo se nekako pogledali i... znate na
što mislim?” Sve tri su kimnule i Dena je nastavila. “Ali nismo stigli do sobe
za igru. Shvatila sam da previše mislim na Jeffa da bih se mogla igrati s bilo
kim drugim.”
“A da je situacija bila drugačija? Bi li prihvatila?” upitala je Julie.
“Misliš, da oboje još ne patimo zbog bivših?” upitala je Dena i Julie je
kimnula. “Mislim da bih. Cole se čini kao jako intrigantan dom. Ali nisam
mogla... previše mislim na Jeffa.”
 Sve tri samo su sjedile i šutjele, čekajući da Dena nastavi.
“Ali Cole je rekao još nešto što me se dojmilo. Tvrdi da živim s duhom
prošlosti i da ga ili moram pokopati zauvijek ili se izboriti za pravu stvar.”
“I što ćeš sad?” upitala je Abby.
Dena je duboko udahnula. Već je razradila plan u glavi, ali nikome još
nije rekla za njega. Sada će ovo izgovoriti prvi put. “Mislim da ću uzeti
predah od posla. Zatražiti mjesec-dva godišnjeg. Imam toliko.”
“Misliš, ideš...” Julie je pogledala vidno uzbuđena.
Julie je izgledala toliko sretno zbog toga što je Dena namjeravala reći, da
je Dena shvatila da je ta odluka više uopće ne muči. “Aha” rekla je
zadovoljno. “Razmišljam o odlasku u Colorado. O tome da se odem izboriti
za pravu stvar.”
Abby se veselo nasmiješila. “Znala sam! Znala sam da ćete vas dvoje
srediti stvari!”
“Samo malo, samo malo” zaustavila ju je Dena. “Rekla sam da
razmišljam o tome, ne da lovim'prvi avion. A i ako odem, tko kaže da mi Jeff
neće zalupiti vrata u lice.”
“Jesi li ti uopće primijetila kako on tebe gleda?” upitala ju je Julie.
“Nema žene na svijetu koja ne bi dala sve za takav pogled.”
“Previše se toga dogodilo između nas. Nisam sigurna da ćemo uspjeti sve
to ostaviti iza sebe.”
“Ljubav je jača od svega” javila se Sasha, podižući čašu kao da
nazdravlja. “Ili barem tako kažu.”
“Ponekad je život jači od svega.” Dena nije znala koliko drugi znaju o
tome što se doista ispriječilo na putu njoj i Jeffu, a trenutačno nije željela
započinjati razgovor o pobačaju. “I prije smo se pokušali boriti protiv toga.”
“Morate pokušati ponovno” rekla je Julie. “Zato će vam pomirenje biti
slatko. Tako je sa svime u životu: najviše cijenimo ono za što smo se morali
najviše potruditi.”
 Julie je znala o čemu govori. I ona je morala svladati mnoge prepreke
prije nego što su ona i Daniel pronašli put jedno do drugoga. Ali njezina se
borba isplatila. Svima je bilo očigledno koliko su sretni.
“Proveli smo zajedno posljednju noć prije nego što je otišao i bilo je
divno” rekla je Dena. “Ali idućeg sam jutra ja uprskala stvari.”
“Svatko ponekad uprska” rekla je Abby. “Jednom vam moram ispričati
kako je izgledalo prvih nekoliko mjeseci mojega poznanstva s Nathanielom.”
Dena je stresla glavom. “Nisi ga vidjela. Mislim da sam pretjerala.
Mislim da me više ne želi.”
“To je nemoguće” rekla je Julie. “Promatrala sam vas i vidjela kako te
gleda. Vjeruj mi. Mogli biste živjeti na različitim kontinentima i ne bi te
prestao željeti.”
“Slažem se” rekla je Abby tiho.
Dena je podigla obrvu i pogledala Sashu. “Da pogodim: i ti se slažeš?”
“Mislim da je tako” odgovorila je. “Ali ja nikad nisam bila u vezi poput
vaše. Ili Juliene. Ili Abbyne.”
Julie ju je uhvatila za ruku. “Samo još nisi upoznala pravoga. Tvoje
vrijeme tek dolazi.”
“Hvala ti” prošaptala je Sasha.
“A ti” Julie je odlučno pogledala Denu “spremi se za Colorado. Pomoći
ćemo ti da se spakiraš.”

Jeffu je bilo mrsko sve u vezi s Coloradom. Kad noću ne bi mogao zaspati,
pokušavao bi se sjetiti barem jedne stvari u cijeloj državi koja mu se sviđa.
Uvijek bi zaspao prije nego što bi se ičega uspio sjetiti.
Kad je stigao u Colorado tri tjedna ranije, zapanjilo ga je koliko loše
izgleda njegov otac. Iako je znao da ga je hospicij nazvao kad je ocu
preostalo još jako malo vremena, zabezeknuo se kad ga je vidio bez svijesti,
priključenog na infuziju i morfij.
 “Trebao si mi prije reći” rekao mu je.
“Misliš da bi došao prije?” dobio je hrapav odgovor.
Jeff nije znao što da mu kaže. Barem ne od stvari koje se u takvoj
situaciji mogu reći. Istina je bila da bi vjerojatno ipak ostao uz Denu. S ocem
nikad nije bio blizak i žalosno je da čak ni njegova bliska smrt to nije
promijenila. Ali Jeff se ipak osjećao loše priznajući si tu činjenicu.
Osjećaja krivnje bilo mu je već dosta.
To je bila samo još jedna stvar u Coloradu koju je mrzio: osjećaj krivnje
koji bi ga obuzeo čim bi pogledao oca. Čini se da ga je taj osjećaj slijedio
kamo god pošao.
Iako ih je trenutačno razdvajalo gotovo tri tisuće kilometara, Dena mu
nije izlazila iz glave. Mislio je na nju bez prestanka. Sam bi sebi čestitao kad
je se ne bi sjetio tridesetak minuta. Kad se ne bi brinuo pola sata. Ubijala ga
je pomisao da njoj i dalje netko prijeti, a on je na drugom kraju zemlje i ne
može ništa poduzeti. Osjećao se kao da ju je iznevjerio. Iako je Tom radio na
tom slučaju, Jeff bi kasno navečer, kad bi njegov otac zaspao, pregledao sve
što je Tom prikupio toga dana, istraživao online. Sigurno su negdje nešto
previdjeli. Mora shvatiti što. Neće moći živjeti sam sa sobom ako se Deni
nešto dogodi.
Tijekom dana zamišljao ju je kako radi. Jednom ju je gledao u sudnici -
ušuljao se na suđenje, ne rekavši joj da dolazi. Pogled na Denu u sudnici,
punu samopouzdanja, u trenutku ga je napalio, tim više što je nosila srebrnu
narukvicu koju joj je darovao, znak da mu pripada. Iznenadio se što nije
osjetio ni najmanju ljubomoru kad je shvatio koliko muškaraca požudno
promatra Denu, s neskrivenom željom. Nije se uopće obazirala na njih, a Jeff
je znao u čijem će krevetu biti te noći.
Ali noći su u Coloradu bile gore od dana. Dok je ležao u krevetu u svojoj
staroj sobi, preplavila su ga sjećanja - pijana majka onesviještena u kuhinji,
otac uvijek negdje drugdje - i nije uspijevao zaspati. Želio je da je Dena
pokraj njega. Čak i nakon toliko godina razdvojenosti, bila mu je dovoljna
jedna jedina zajednička noć da se prisjeti kakav je osjećaj dijeliti krevet s
njom.
Jeff je uzdahnuo i oprao suđe od doručka. Ovo mu je bilo četvrto jutro u
očevoj kući. Suđe iz kojeg je doručkovao bilo je isto ono koje je pamtio iz
djetinjstva, plavo-bijelo s cvjetnim uzorkom. Kad otac umre, sve će to baciti.
Prethodnog je dana s ocem posjetio onkologa. Liječnik im je rekao da je
smrt samo pitanje dana. Otac ga nije želio slušati.
“Jebeni amater” obrecnuo se. “To je rekao i prije mjesec dana, a još sam
ovdje.”
Jeff nije ništa rekao, ali kad je kasnije tog dana tiho ušao u očevu sobu
misleći da spava, zatekao ga je kako sjedi na rubu kreveta i plače. Jeff se
ukipio na vratima, ne znajući što da radi. Cijeli je život proživio uz ljutita,
naprasita oca. Nije znao kako se nositi s preplašenim starcem. Ali
naposljetku se ipak pomaknuo i spustio ruku na očevo koščato rame. Prvi ga
je put dodirnuo nakon mnogo godina i njegov se otac još više snuždio na taj
dodir. Podigao je ruke i obgrlio Jeffa, i obojica su plakali do iscrpljenosti.
Dok je prao tanjure, začuo je zvono na ulaznim vratima i prenuo se iz
misli. Odložio je spužvu i brzo otišao do vrata. Otac je upravo zaspao i Jeff
nije želio da ga zvono probudi.
Nije imao pojma tko bi to mogao biti. Njegov otac nije imao previše
prijatelja među susjedima. Čak su i ljudi iz crkve naposljetku prestali
dolaziti. Bio je nenadmašan u vrijeđanju čak i najstrpljivijih posjetitelja.
Otvorio je vrata i ukipio se.
“Iznenađenje!”
Promatrao je Denu cijelu vječnost, kako mu se učinilo. Sigurno halucinira
da si olakša boravak u jebenom Coloradu. Bila je od glave do pete u bijelom,
a njezina lijepa plava kosa provirivala je ispod kape. Izgledala je kao...
Kao anđeo.
Ali pribrao se prije nego što je to izgovorio. “Što ti radiš ovdje, Dena?”
upitao ju je.
 Trinaesto poglavlje

Sadašnjost
Jeff ju je predobro poznavao da bi nasjeo na njezin očigledno namješten,
iako gotovo savršeno uvjerljiv osmijeh. Osim toga, dok je stajala pred njim
na vratima, usnice su joj na trenutak zadrhtale. Pokušala se držati kao da je
sve u najboljem redu, ali prozreo ju je. Bila je prestrašena do srži. Njega se
boji?
“Ovaj, mislim, znam da sam vjerojatno trebala nazvati”gledala je preko
njegova ramena, u pod, u stranu, sve samo ne u njega. “Ali nisam bila sigurna
da ćeš htjeti razgovarati sa mnom” nastavila je prije nego što se snašao.
“Dobro, to baš i nije istina. Znam da bi mi se javio, ali znam i da bi mi rekao
da se nosim doma.”
Tu se varaš.
“Uđi” rekao je, otvarajući vrata širom. Želio joj je postaviti stotinu
pitanja, ali sve je to moglo čekati. Ona je vjerojatno umorna, a njegov će se
otac uskoro probuditi. Prognoza vremena najavljivala je hladnije
poslijepodne i temperatura je već bila u padu. “Gdje ti je prtljaga?”
“Smjestila sam se u hotelu. Nisam toliko neodgojena da ti se samo
pojavim na vratima i očekujem da me primiš u kuću.”
Kimnuo je i pustio je da uđe. Baš je zatvorio vrata kad je čuo kako ga
otac doziva iz dnevne sobe.
“Koji kreten zvoni tako rano ujutro?” Dena je zastala i podigla obrvu.
“To je tata” rekao je Jeff.
Izraz na Deninu licu bio je sućutan, ali nije uspjela progovoriti prije nego
što je Jeffov otac nastavio. “S kime to razgovaraš?!” povikao je. “Reci im da
ne želimo ništa kupiti!”
 Dena se uputila prema dnevnoj sobi.
“Joj, Dena, pazi se...” pokušao ju je upozoriti Jeff. “Stari je...” Ali već je
otišla. Slijedio ju je.
“Dobar dan, gospodine Parkse” rekla je. “Ja sam Dena, Jeffova
prijateljica iz Delawarea.”
“Znači, zbog tebe je tako dugo ostao ondje.”
“Jeff i ja dugo se poznajemo, da. Bliski smo.” Prebacila je jaknu preko
naslonjača pa položila kapu na njega i protresla glavom. Kosa joj se prosula
preko ramena.
Jeffov ju je otac odmjerio od glave do pete, pokušavajući dokučiti što
misli pod time bliski. “Ti i Jeff? Nema šanse.”
Jeff je zapanjen promatrao kako Dena prilazi krevetu i sjeda na rub.
“Da vam kažem u povjerenju, mislim da je to šokiralo jako puno ljudi”
rekla je.
Tada je njegov otac učinio nešto što Jeff u ova dva tjedna s njim još nije
vidio. Nasmijao se.
“Mislim da ćeš mi se svidjeti” rekao je, hropćući. Ali kad se Dena široko
osmjehnula, nastavio je. “Rekoh možda. A sad se nosite i pustite me da se
odmaram.”
Tiho su otišli u kuhinju i Jeff je nastavio prati posuđe. “Misliš da će ti
tata dopustiti da ostaneš ako ga šarmiraš?”
Izgledala je povrijeđeno i odmah je požalio tu oštru šalu, ali samo se
nasmiješila. “Da. Točno tako” odgovorila je.
“Oprosti. Daleko si doputovala zbog mene. Ne bih smio biti okrutan.”
“Barem ne još.”
Nasmiješio se na taj pokušaj popravljanja atmosfere. “Ali zašto si ovdje,
kad smo već kod toga?” upitao je, pa se još nečega sjetio. “I to sama? Ne
mogu vjerovati da te Nathaniel pustio...”
Podigla je ruku. “Cole je doputovao sa mnom. Čak me i dovezao ovamo.
On je kod prijatelja.” Coleu je rekla da bar to može učiniti kad ju je već
nagovorio da se izbori za pravu stvar. “Reći ću ti istinu jer ti je dugujem, a
ionako uvijek znaš kad lažem.” Zagrizla je donju usnicu. Nikad je nije vidio
tako neodlučnu. “Nisam više mogla bez tebe.”
O tim je riječima sanjao, ali sada se uplašio da je prekasno. Njih dvoje
nikada ne uspiju izgladiti stvar na dulje vrijeme.
“Znam da ne možemo početi ispočetka” nastavila je. “Previše smo toga
zajedno prošli. A mislim da ne možemo biti ni samo prijatelji. Iz istog
razloga.”
Kimnuo je. “Neki ljudi jednostavno nisu za prijatelje.”
“I ne želim ti biti samo prijateljica, ali s nekim ćemo se stvarima ipak
morati suočiti.”
Zato si došla? želio je upitati, ali pustio je da nastavi.
Oči su joj se ispunile suzama. Njezine su ga suze uvijek pekle, baš kao i
činjenica da je najčešće on za njih bio kriv.
“Uvijek smo bili iskreni jedno prema drugome” rekla je. “O svemu, osim
o njoj.”
Već pri spomenu njihove kćeri, Jeffu je srce iznova puklo. “Dena”
prošaptao je slomljenim glasom.
Podigla je ruku. “Znaš da sam u pravu.” Znao je.
“Došla sam ovamo jer želim izgladiti stvari između nas. Rekao si da se
želiš zajedno suočiti sa svime. Želiš li to još uvijek?”
“Ne možemo se vratiti na staro” odvratio je. “Ni ti, a ni ja ne možemo
ponovno proći kroz takvo nešto.”
“Znam” rekla je tiho.
“Bože, još ne vjerujem da si ovdje.”
“Moram ti priznati da sam gotovo pristala na seansu s Coleom.”
Srce mu je ubrzalo. Nije mogao podnijeti pomisao na nečije ruke na
Deni. To ga je iznenadilo, jer dosad ga takve stvari nisu mučile. Prije se
govorkalo da su ona i Daniel možda par, prije Julie, naravno. “Nisi moje
vlasništvo” rekao je. Zvučao je smirenije nego što je zapravo bio. “Možeš se
igrati s kime god “Ne govorim ti to zato, nego zato što sam shvatila da sam
namjeravala pristati jer me podsjeća na tebe.”
“Ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili se zabrinuti.”
Nasmijala se takvoj iskrenosti. “Znam da ne možemo ponovno dobiti ono
što smo imali, ali ako se potrudimo, možda možemo stvoriti nešto još bolje.”
Je li to moguće? Mogu li njih dvoje postati nešto drugo, nešto više od
onoga što su bili prije?
Nasmiješio se polako, nadajući se da će iz njegova tona shvatiti da je
iskren. “Bilo bi mi drago da pokušamo.”
Kad se Dena nasmiješila iskreno, ne onim lažnim ukočenim smiješkom
koji je izvlačila za političke večere, postala bi još ljepša nego inače. Bila je
nadnaravno lijepa i Jeffu je zastao dah.
“O, hvala Bogu” rekla je.
Naslonio se na sudoper i prekrižio ruke na prsima. “Siguran sam da si
već zacrtala nova pravila, granice i očekivanja” rekao je, napola u šali.
“Samo okvirno.”
Nasmiješio se. “Nisam ni mislio da nisi.”
“Moj je prijedlog da zaboravimo pravila, granice i očekivanja.” Nije ni
pokušao sakriti iznenađenje. “Ma tko si ti?”
Veselo je ispružila ruku. “Bok, ja sam Dena J. Bogata sam kao kraljica,
otac mi je senator, radim kao pravnica i nemam nikakve namjere biti sutkinja.
Volim se družiti, uživam u sarkazmu i često se uvalim u nevolje.”
Zabacio je glavu i nasmijao se. Sretno se nasmiješila. “Sad ti.”
“Bok, Dena J.” rekao je, prihvaćajući njezinu ruku. “Ja sam Jeff Parks.
Jedva sam završio srednju, na faks nisam išao, također nemam interesa za
karijeru u pravosuđu. Ne volim velika društva, ne volim upoznavati nove
ljude, nemam mašte i psi mi imaju dosadna imena.”
 “Drago mi je da sam vas upoznala, gospodine Parkse.” Jeff je poljubio
njezinu ruku, nasmiješio se i prvi put u puno godina osjetio nešto nalik na
nadu.

Dena nije bila sigurna koliko će ostati u Coloradu. Rekla je Coleu da se ne

udalji previše, ali samo se nasmijao i rekao da mu pošalje poruku ako ga
bude trebala, iako sumnja da hoće. Malo ju je zapeklo to što Cole bolje
razumije Jeffa od nje same, jer je, baš kao što je Cole rekao, shvatila da je
Jeffu drago što je došla čim ga je ugledala na vratima.
Nakon razgovora s Jeffom u kuhinji, nakon njegova sretnog lica i smijeha,
nije mogla otići. Željela je ostati s njim. Pogotovo nakon što je patronažna
sestra nazvala i rekla da će kasniti.
“Kvragu” rekao je Jeff nakon razgovora s njom. “Ne znam što da radim s
njim.”
Dena je stisnula usnice. Znala je da se Jeff cijelog života nije slagao s
ocem. Sigurno mu nije lako palo što se morao vratiti u ovu kuću i brinuti se
za njega.
“Mogu ti ja pomoći” rekla je.
“Tebi je zlo kad si moraš staviti flaster.”
Otvorila je usta da se pobuni, ali odmah ih zatvorila. Bio je u pravu.
“Sad ionako spava” rekao je Jeff. “Možda se i ne probudi prije nego što
sestra dođe.”
“Što je rekao doktor?”
“Da je samo pitanje vremena.”
“Nije li to rekao i prije nekoliko tjedana?” Kimnuo je. “Tata se ne da.”
Dena mu je oprezno dodirnula rame. “I sve je palo na tebe.”
“Što se mora, mora se” rekao je, sliježući ramenima kao da je pomiren sa
sudbinom, ali po njegovu je držanju Dena vidjela da je napet. Pogled mu je
bio umoran. Sigurno ne spava kako treba.
 Sjetila se rješenja toliko brzo da nije stigla ni promisliti o njemu prije
nego što je otvorila usta.
“Daj da se uselim ovamo i pomognem ti.”
Nije se mogla sjetiti je li ikad vidjela Jeffa bez riječi.
“Molim?” upitao je nakon podulje šutnje.
“Daj da ti pomognem. Čistit ću, ku... dobro, neću kuhati, ali mogu ti
pomagati s drugim stvarima. Ako ništa drugo, znat ćeš da je netko uz njega i
moći se pošteno naspavati.”
“Znaš da bi to bilo baš obrnuto od zaboravljanja malo na nas dvoje?”
“Oprosti” rekla je, spuštajući ruku na njegovu. “Da to barem nikad nisam
rekla.” A i štošta drugo, pomislila je. Izgovorili su puno toga što je željela
zauvijek zaboraviti.
Pogledao ju je malo nježnije, spuštajući drugu ruku preko njihovih.
“Oprosti ti meni” rekao je duboko uzdahnuvši. “I da, molim te da ostaneš.”
Preplavilo ju je olakšanje. “Da skuhamo tvom tati nešto za ručak? Koliko
će dugo spavati?”
“Pa tebe je zaposjeo izvanzemaljac. Predlažeš kuhanje?”
Bilo joj je drago što se Jeff šali. “Pod tim da skuhamo ručak mislim: A
da nam skuhaš ručak?” rekla je.
“Hvala nebesima. Pošteno si me prestrašila.”
Malo su tako stajali, a tada su se sjetili da su im ruke još uvijek spojene.
Stisnuo je njezinu ruku i spustio usnice na njezine. “Hvala ti.”
Kad su je njegove usnice dodirnule, srce joj je poludjelo. “Nema na
čemu.”
Odmaknuo se teško uzdahnuvši, govoreći da bi trebao početi čistiti
povrće za juhu. Rekao je da je to jedno od rijetkih jela koje njegov otac
uspijeva pojesti. Dok je radio, Dena ga je promatrala. Uvijek je voljela
sjediti u kuhinji dok je on kuhao. Neke od najintimnijih razgovora obavili su
u kuhinji.
 Ali u tom trenutku nije se mogla sjetiti baš ničega čime bi počela
razgovor. Nekoć su mogli razgovarati o svemu i svačemu, ali sada joj se
svaka tema činila usiljenom.
“Nathaniel kaže da ti se čini da prepoznaješ glas osobe koja te zlostavlja”
rekao je Jeff naposljetku, prekidajući tišinu. “ A zbog toga mi se čini da
nisam dovoljno dobro pročešljao tvoje stare slučajeve.”
Znala je da ga ta mogućnost izjeda. “Ja još uvijek mislim da mi ne prijeti
nikakva opasnost, inače bi mi već nešto napravio. Stvari bi se nekako
pogoršale. Osim one jedne poruke, sve me vrijeme samo naziva. To znači da
vjerojatno ništa drugo i nema u planu.”
“Oprezno s takvim pretpostavkama, odvjetnice” nalio je malo vrele
goveđe juhe u tanjur da se ohladi. “I ti i ja znamo da pretpostavke najčešće
loše završe. Ovoga puta pretpostavke mogu biti i opasne.”
“Da, ali u ovom slučaju...” .
“Dena, dosta.”
Njegov ju je oštar ton zatekao i zašutjela je u sekundi. Namrštila se i
pričekala da nastavi.
“Razilazimo se u mišljenju i ni ti ni ja nećemo se predomisliti” rekao je.
“Nema smisla prepirati se oko toga.”
Tu je bio u pravu. Mora naučiti oko čega se s njim ima smisla prepirati, a
što je unaprijed izgubljena bitka. Neće se srušiti svijet ako njezina ne bude
zadnja. “Tu se slažemo.”
“Imam bilješke o istrazi na laptopu. Proći ćemo ih skupa, samo da prvo
odnesem ručak tati. Ako si gladna, ima goveđeg gulaša od jučer.”
Dok je Jeff hranio oca, Dena je podgrijala dva tanjura gulaša. Pronjuškala
je po ormarićima i pronašla malo kruha, pa im odrezala nekoliko kriški. Kad
se Jeff vratio u kuhinju, na stolu ga je dočekao ručak.
Nije krio veselje zbog toga i pogled na njega, tako zadovoljnog zbog
sitnice kao što je ručak koji je ionako sam skuhao, zapekao je Denu. Još gore
od toga, podsjetio ju je na stare dane kad im je ovo bila svakodnevnica. Kad
joj je dopuštao da se brine za njega.
“Hvala” rekao je, spuštajući tatin tanjur u sudoper. “Ali nisi trebala.”
Znam.
Neko su vrijeme jeli u tišini, što je Deni dalo priliku da ga bolje
promotri. Bio je umoran, lice mu je bilo prošarano brigama kao nikada prije.
Protrljao je ramena, malo se protegnuo, a takvo priznanje slabosti Dena
također nije prije vidjela.
“Što je bilo s tatinom tvrtkom?” upitala je nakon nekog vremena. “Jesi li
je uspio prodati?”
Uzeo je zalogaj, pa odgovorio. “Još se prodaje.” Pogledao ju je. “Kako
su stvari doma? Kako je Daniel? Nisam se stigao čuti s njim.”
“Super” Dena je puhala u žlicu vrućega gulaša. “Julie se useljava k
njemu.”
Osmjehnuo se, što ju je razveselilo. “Znao sam da će tako završiti.
Savršena je za njega.”
“On je savršen za nju” nasmijala se. “Naravno, kad sam odlazila, svađali
su se.”
“Fino. Danielu i treba netko žestok” rekao je, pa nastavio malo ozbiljnije.
“Kako je Sasha?”
Dena je kimnula. “Vjerovao ili ne, mislim da se oporavlja. Predložila sam
joj jednog psihijatra i znam da ga posjećuje nekoliko puta tjedno. Doduše,
mislim da nije dobra zamisao da se tako brzo vrati u grupu.”
“Zašto?”
“Gospodar Greene odnedavna dopušta Peteru da dolazi na sastanke.”
“Stvarno? Dugo mu je trebalo.”
“Točno tako. Zato i mislim da se ne bi trebali oboje vratiti u isto
vrijeme.”
Jeff je kimnuo. “Kad Sasha bude spremna, bit će joj potreban strpljiv i
iskusan dom.”
 “Mislim da već ima nekoga na umu” rekla je Dena, prisjećajući se
Sashinih komentara o Coleu.
“Poznajem ga?
“Moguće, ali ne želim izdati njezino povjerenje i reći ti tko je. A i mislim
da to neće upaliti. Taj o kojem razmišlja pojeo bi je za doručak.”
Jeff je podigao obrvu.
“Nisam tako mislila” pljesnula ga je po podlaktici i ukipila se kad su im
se pogledi susreli. Već je i taj kratki, lagani dodir bio dovoljan da ih preplave
sjećanja.
Ne samo to nego se sjetila da je svaki put u prošlosti za ovakve dodire
Jeff uzvraćao jednakom mjerom. Prebacio bi je preko koljena i pljesnuo po
stražnjici. Uhvatila je tračak požude u njegovu pogledu i znala da se i on toga
prisjeća.
“Ti bi se igrala, ha?” upitao bi je i bila bi sposobna samo zastenjati kad
bi spustio ruku između njezinih nogu.
Kako su stigli od toga do ovoga? Sjede za stolom u tuđoj kući, jedu gulaš
od jučer i kao da su se tek upoznali.
Dena je ustala. Bilo joj je preteško ostati sjediti za istim stolom s njim
nakon te njegove izjave.
“Raspremit ću stol” rekla je, podižući tanjur.
Uhvatio ju je za ruku prije nego što se uspjela udaljiti. “Nećeš opet.” Tim
ju je potezom vratio na stolac. “Što to?”
“Nećeš opet zbrisati čim ti postane nelagodno. Ako želiš da počnemo
ispočetka, tako se i ponašaj.”
Malo je razmišljala hoće li mu priznati da nije namjeravala zbrisati jer se
osjeća nelagodno, nego upravo obrnuto. Nisu znali dokle će njegov otac
spavati i što bi mu moglo zatrebati kad se probudi. Ali Jeff je bio u pravu.
Ne smiju se vratiti starim navikama. Usto, ako mu kaže da joj je nelagodno,
znat će da mu laže.
 Pogledala ga je ravno u oči. “To često radim?”
“Ne često, ali ipak previše.”
“Ponekad mi se čini da o nekim stvarima lakše razmislim sama. Sama sa
svojim mislima shvatim što trebam.”
“Ali time mene isključuješ” posegnuo je za njezinom rukom. “A ja ti
želim pomoći da shvatiš što trebaš.”
Iskrenost u njegovu pogledu zadivila ju je. “Ma kad si ti postao tako
mudar?” Iscerio se. “Nemam pojma. Definitivno ne dok sam odrastao ovdje.”
Dena se osvrnula oko sebe, pitajući se koliko se kuća promijenila otkako
je on živio u njoj.
“Je li bilo teško vratiti se?” upitala je.
“Imao sam i lakših zadataka u životu” osvrnuo se po kuhinji. “Prodat ću
je čim dobijem priliku. Riješiti je se zauvijek.”
Nakon toga oboje su se izgubili u mislima i Dena je pomislila kako je
zaboravio na njezin pokušaj bijega sve dok nije ponovno progovorio.
“Hoćeš li mi sad reći zašto si željela otići?” upitao je.
Dena se igrala ubrusom. “Kad sam te pljesnula po ruci, prisjetila sam se
što je inače slijedilo kad bih to učinila.”
“Kad bih te prebacio preko koljena?”
“Da. Iako sam znala da se to sad neće dogoditi, ipak sam se svega sjetila
i vidjela da si se prisjetio i ti. Naravno da sam se osjećala nelagodno sjedeći
tako za stolom dok se oboje prisjećamo što je bilo prije sto godina, a sad
više nije.”
“Želiš da te sad prebacim preko koljena?”
“Da” o tome mu nije mogla lagati čak ni da želi. “Ali tvoj otac spava
nekoliko metara dalje, a patronažna je sestra na putu ovamo. To ne bi bila
baš dobra zamisao.”
Pažljivo ju je slušao dok je govorila i kad je dovršila, pogledao je nekako
drugačije. “Želiš li još uvijek zbrisati?” jednostavno je upitao.
 Bila je iznenađena vlastitim odgovorom. “Ne.”
“Vidiš li što se može postići s malo otvorenog razgovora?” upitao je
napola šaljivo.
“Hmm” Dena je preletjela pogledom preko njegovih prsa, pa i niže, prema
dijelu skrivenom iza stola. “A sad ti. Reci mi o čemu si razmišljao.”
Odgovorio je tiho, pomalo promuklo. “O tome kako bih te, da moj otac
ne spava nekoliko metara odavde, a njegova patronažna sestra nije na putu
ovamo, vrlo rado prebacio preko koljena.”
“Nedostajao si mi” bubnula je.
Približio se malo, pogleda prikovana za njezine usnice. “I ti meni.”
Zadržala je dah, naginjući se prema njemu. Ubrus joj je ispao iz ruke.
Znala je da poljubac vjerojatno i nije najbolja zamisao. Namjeravali su početi
ispočetka. Možda je prerano za poljubac.
Mozak je prigovarao toj odluci, ali tijelo je željelo Jeffa. Koliko je mogla
pročitati iz govora tijela, njemu je bilo jednako. Udaljenost između njih
smanjivala se, ali oklijevali su, neodlučni.
Ne razmišljaj previše.
Baš je odlučila odbaciti razum i oprez, kad je Jeffov otac nešto doviknuo.
Zvučalo je kao da trpi bol.
“Kvragu” promrmljao je Jeff jedva čujno i odmaknuo se. “Evo me odmah,
tata.”
“Raspremit ću stol” rekla je Dena.
Navečer se nelagoda vratila. Nazvala je Colea i zamolila ga da joj donese
torbe do kuće, i dok mu je to govorila, shvatila je da nije ni razmišljala o
tome gdje će spavati. Jeff je bio jedinac i mala kuća imala je samo dvije
spavaće sobe.
Čim ju je ugledao na hodniku s putnom torbom u ruci, Jeff je shvatio što
je muči. “Ja ću spavati u dnevnoj, ti uzmi moju sobu.”
“Ne mogu te izbaciti iz vlastite sobe.”
 “Ne izbacuješ me ti, sam odlazim.”
Njegova je stara soba bila opremljena golemim krevetom i Dena je
zaključila da zapravo nema razloga da on prenoći na naslonjaču. Ili da spava
sam, kad bolje razmisli. Govorila je sebi da će krenuti polako, da će ovo biti
pravi novi početak, ali imala je osjećaj da će taj plan pasti u vodu čim se
nađu u istom krevetu.
Čak i nakon sveg tog razmišljanja iznenadila je samu sebe prijedlogom.
“Ne moraš spavati u dnevnoj. Dođi k meni.”
Stegnuo je vilice i učinilo joj se da pokušava ostati miran. “Samo ako to
doista želiš.”
“Da ne želim, ne bih te pitala.”
Kimnuo je. “Ni dodirnuti te neću” obećao je i otišao još jednom provjeriti
kako mu je otac.
Dena je odnijela torbu u malu sobu, izvadila pidžamu i kozmetičke
sitnice. Ponijela je pidžamu u kojoj je inače spavala, jednostavnu bijelu
pamučnu pidžamu u dva dijela. Zapitala se bi li spakirala nešto drugo da je
znala da će provesti noć u Jeffovu krevetu. S Jeffom.
Kad je bila spremna za krevet, vratila se u sobu, ali Jeffa još nije bilo.
Uspela se na krevet i šćućurila u jedan kut, posve blizu ruba. Još uvijek nije
bila sigurna kako će ova noć izgledati, ali Jeff je obećao da je neće ni
dodirnuti i nije mu željela otežati stvari.
Jeff je ušao u sobu desetak minuta nakon nje i tiho se uvukao u krevet.
Primijetila je da se i on smjestio blizu ruba. “Kako mu je?” upitala je.
“Spava. Danas je prespavao gotovo cio dan. Mislim da je jako blizu
kraja” rekao je pa neko vrijeme šutio. “Koliko ostaješ?”
Okrenula se prema njemu i odgovorila nježnim šapatom. “Dokle god me
budeš trebao.”
Tišina koja se spustila nad sobu bila je zaglušna. Srce joj je udaralo
toliko žestoko, u ušima joj šumjelo.
 “Kvragu, Dena” prošaptao je promuklo. “Uvijek ću te trebati.”
Odgovorila je jednako hrapavo. “Onda me i uzmi.”
Nije oklijevao ni toliko da je upita je li sigurna. Njezine su riječi bile
jedini poticaj koji mu je trebao i u sekundi ju je preokrenuo na leđa i našao
se na njoj.
Kako je dobro biti pod njim, pomislila je. Promeškoljila se, pokušavajući
ga privući joj bliže, ali ostao je u istom položaju i samo joj gricnuo uho.
Zacvilila je i prekrio joj usta rukom. “Moraš biti jako tiho. Sestra je u
dnevnoj sobi” zaljuljao je bokovima. “Osim ako baš ne želiš da čuje sve one
tvoje zvukiće koje proizvodiš dok te ševim.”
“Bit ću tiha” rekla je Dena u njegov dlan, prelazeći mu dlanovima preko
leđa i privlačeći njegovu stražnjicu, povlačeći bokserice nadolje. “Odmah.
Molim te. Uzmi me.”
Povukao je donji dio njezine pidžame s nje i zavukao slobodnu ruku
između njezinih nogu.
“Već si tako vlažna. Nemaš pojam kako to djeluje na mene, ta tvoja
reakcija na moje tijelo.”
Šapćući joj to, prelazio je prstima njezinim međunožjem, milovao je i
izazivao dok nije zadrhtala. Čvrsto je stisnula oči - željela se suzdržavati dok
ne bude u njoj. Skinuo je dlan s njezinih usta, uhvatio je za ruku i spustio je
na svoj kurac. Dena ga je primila i jedva prigušila još jedan uzdah kad je
nastavio šaptati. “Tjednima sam bio sam u ovom krevetu, zamišljao što bih ti
radio da si sa mnom. Zamišljao sve položaje u kojima bih te ševio, sve
načine na koje bih ušao u tebe, brojio koliko bih ti puta dopustio da svršiš i
koliko bih te puta rasturio za vlastito zadovoljstvo.”
Meškoljila se pod njim. “Molim te.”
“Pokaži mi što želiš. Uzmi moj kurac i stavi ga ondje gdje ga želiš.
U tom joj je trenutku bilo potpuno svejedno, ali uživala je u težini
njegova tijela na svojemu, pa je samo još malo raširila noge i povukla ga
prema sebi. “Ovdje. Brzo, žestoko, duboko. Rasturi me kako god želiš, samo
brzo, jer ću eksplodirati.”
Malo se odmaknuo i potom zabio u nju žestoko i duboko, prekrivajući joj
usta svojima da priguši njezin glasan uzdah. Zarinula je nokte u njegova leđa,
potičući ga da ubrza, bude još žešći. Bila je jako blizu. Pomicala je bokove u
istom ritmu kao i on, približavala se sa svakim njegovim pokretom, gubila u
načinu na koji ju je ispunjavao.
Orgazam joj se poput mjehurića uzdigao iz dubine i proširio cijelim
tijelom ispunjavajući je, i od te je njezine reakcije Jeff još ubrzao, sve dok
nije svršio u nju i potom se svalio na leđa, zadihan.
Nisu ništa govorili. Samo ju je privukao u zagrljaj i nakon nekoliko
minuta oboje su zaspali.

Idućeg jutra nakon doručka Dena se pridružila Jeffu za radnim stolom

njegova oca da pregledaju njegove bilješke. Jeff je znao da mora pronaći
neku sitnicu po kojoj će prepoznati osobu koja joj prijeti, ali i da neće mirno
spavati dok ga ne otkriju.
“Molim te da pomno pregledaš ovaj popis” rekao je, pružajući joj listu
imena ljudi na koje više nije sumnjao. “Mislim da nije nijedna od ovih, ali
pregledaj sve jako pažljivo i ako ti se išta čini sumnjivo, reci mi.”
Dena je preletjela pogledom popis i namrštila se, stišćući usne. “Kako
znamo da je baš netko od takvih, a ne bratić njegove supruge ili tako nešto?”
“Možda ne znamo, ali kažeš da ti je glas poznat.”
“Mislim da mi je glas poznat.”
Uzdahnuo je i provukao ruku kroz kosu. “Mislim kako bismo najbolje
postupili da pozovemo policiju. Oni imaju na raspolaganju resurse koje ja
nemam.”
“Dobro. Može. Kad se vratimo doma.” Iznenađeno ju je pogledao.
“Molim?”
“Ako zbog toga prestaneš stalno biti zabrinut i ako se ponovno pojavi Jeff
koji se smješka dok mi spravlja doručak, pristajem” nasmiješila se, ali
nekako bojažljivo. “Imam osjećaj da se ugodnije osjećaš u Coloradu.”
“Nije tako, ne. Malo sam vedriji otkako si ti ovdje” priznao je. “Ne
razmišljam o tome kako mi je bilo u ovoj kući.”
“Nikad ne govoriš o djetinjstvu” rekla je tiho.
“Kad mi ta tema nije baš draga: dolasci doma iz škole, pijana majka
napola u nesvijesti, otac koji nikad nije doma i radije je u uredu nego da se
bavi suprugom alkoholičarkom i klincem koji ga treba.”
“Znam saslušati ljude” rekla je. “Sigurna sam da je ova kuća puna
uspomena. Možda bi ti pomoglo da razgovaraš o njima.”
“Da” rekao je. “I moja je kuća bila puna uspomena nakon što si otišla.”
Ovaj ju je odgovor zatekao, kao da nije očekivala da će Jeff tako
otvoreno skrenuti razgovor u tom smjeru. “Nisam... Nije...”
“Kad-tad ćemo morati razgovarati o tome.”
“Znam” odgovorila je obarajući pogled, spuštajući ruke na papire u krilu.
“Samo nisam mislila da ćemo se odmah baciti na to.
“Odmah? Prošle su godine.”
“Znam” prošaptala je.
“Moje je djetinjstvo pretežno bilo grozno. Nadam se da ti nećeš isto reći
za naš zajednički život.”
Naglo je podigla pogled. “Znaš da ne bih.”
Želio je istinu. Nakon svega što su prošli, nakon svega što su značili
jedno drugome, toliko mu je dugovala. “Zašto si me napustila?” upitao ju je.
“Tada sam imala stotine razloga, ali sada nisam sigurna sjećam li se
ijednog.”
“Zašto si me napustila, Dena?” ponovio je.
Čvrsto je stisnula oči. Jeff je znao da se ne želi vraćati u ono vrijeme, ali
ako žele početi iznova, morat će početi od istine. “Mislila sam” zaustila je,
ali stala. “Mislila sam da me mrziš.”
“Kako bih mogao mrziti tebe?” upitao je. Boljela ga je pomisao da Dena
doista to osjeća.
“Pretrpjela si pobačaj. Niti si za to bila kriva niti si ga ikako mogla
spriječiti.”
“Ne možeš to tek tako reći, ne znaš što se dogodilo.”
“Onda mi reci. Reci mi zašto nosiš breme krivnje svih ovih godina.”
“Toga dana... Kad se to dogodilo, nisam je osjećala. Nije se micala.
Shvatila sam da se ne miče kad si došao doma iz ureda.” Zastala je, zagrizla
usnicu i okrenula glavu od njega.
Jeff nije govorio, samo je čekao da nastavi, znajući da će je njegova
šutnja potaknuti snažnije nego bilo koje riječi.
“A ja sam razmišljala koliko je dugo prošlo od posljednje seanse”
nastavila je. “Željela sam da me odvedeš u sobu za igru. Mislila sam te
nagovoriti za ručkom. I zato sam, umjesto da provjerim miče li se, otišla
spravljati sendviče. Kako ti nije jasno?” pogledala ga je izravno u oči.
“Zaključila sam da mi je seks važniji. Da sam provjerila kako je, mogla
sam...”
“Prestani” znao je što će reći i nije ju više želio slušati. Duboko je i
drhtavo udahnula, pa se zagledala kroz prozor.
“I sve ove godine misliš da si nekako skrivila pobačaj jer nisi provjerila
miče li se dijete? Misliš da si ga ikako mogla spriječiti?” Nije pričekao
odgovor. “Dena, pogledaj me. Nisi ništa skrivila. Kad si shvatila što se
događa, ona je već bila otišla.”
“To ne znaš, a čak i da je istina, mogla sam prije nešto shvatiti...”
“I dalje ne bi ništa mogla promijeniti. Nisi mogla ništa napraviti. Ništa”
rekao je nježno, ali odlučno. “Bio sam uz tebe sve vrijeme, sjećaš se? Sve si
radila kako treba. Nije nam bilo suđeno, to je sve.”
“Lakše je okriviti sebe.”
 “Zato što ti misliš da sve mora imati smisla, pa kad ga ne nađeš, izmisliš
ga. Ali ponekad stvari nemaju smisla. Dogode se bez razloga.”
Treptala je da odagna suze. U pogledu joj se vidjela slaba iskrica nade i
Jeff je shvatio koliko mu silno želi povjerovati.
“Ja sam mislio da ti mene kriviš.”
“Tebe?” namrštila se. “Zašto bih tebe krivila?”
“Zbog moje prvotne reakcije kad sam doznao da si trudna.” Namrštio se,
sjećajući se kako se ponašao kad je pronašao test za trudnoći u razbacanom
smeću.
“Bio si zatečen, nismo imali takvih planova. Nisam ni mislila da ćeš
skakati od veselja.”
“A kad si predložila da se iseliš, zaključio sam da ne možeš podnijeti
moju blizinu.”
“I nisam, ali samo zato što me podsjećala na vlastitu krivicu” odvratila je
tiho. Sjedili su u tišini, oboje razmišljajući o riječima onoga drugog.
“Toga dana, u kupaonici” počeo je Jeff, tresući glavom. “Nikada u životu
nisam se osjećao toliko prokleto beskorisno. Sjedila si na podu i umirala od
boli, prolazila kroz pakao, a ja nisam mogao ništa.”
“Bio si uz mene. To je bilo sve što sam trebala. Iako sam ti govorila da te
ne želim pokraj sebe, zapravo me tješila tvoja blizina.”
“Ali ja sam muško” odvratio je sa smiješkom. “Mi popravljamo stvari.
Mislio sam da sam trebao napraviti više.”
Frknula je nosom. “To mi je poznato. A znam i da se duriš kad ne možeš
sve srediti.”
“Da znaš da sam se uvrijedio na tu optužbu.”
“Ne namjeravam je povući.”
Pogledi su im se susreli i trenutak ležernosti je prošao.
“Što se zbilo s nama, Dena?” pružio je ruku preko stola i pomilovao je po
obrazu. “Kako smo dogurali do ovoga?”
 Koža joj je bila tako mekana. Poželio ju je privući sasvim blizu i nikada
je više ne pustiti. Zaštititi je od duhova prošlosti. Znao je da nema veze što
su prošli, da nije važno čak ni hoće li im uspjeti ovaj novi početak. Nikada
više neće osjećati ni prema kome ovo što osjeća prema njoj.
“To se često pitam” rekla je.
“I jesi li našla odgovor?” Nisam.
“Možda bismo trebali preći na pitanje kako ćemo nastaviti.”
Dohvatila je njegovu ruku i ispreplela prste s njegovima. “Ni na to ne
znam odgovor, ali mislim da smo krenuli u dobru smjeru.”

Povratak u zajedničku rutinu bio im je prirodan poput disanja. Jutrom bi se

Dena družila s njegovim ocem, dok bi Jeff kuhao.
Nakon doručka otac bi zaspao, a Jeff sjeo sređivati njegove poslovne
papire ili istraživao tko proganja Denu.
Dena bi mu se pridružila u kuhinji dok bi spravljao ručak ili večeru, malo
se maknula od računala i vlastitog posla. Jeff se dobro sjećao koliko je Dena
voljela biti uz njega u kuhinji. Prije nego što ju je upoznao, navikao se na
samački život i trebalo mu je neko vrijeme da se privikne na njezinu
prisutnost kad se uselila k njemu. Na kraju se nije samo navikao, nego nije
mogao bez nje. Radovao se večernjim razgovorima u kuhinji. Kad je otišla, to
mu je najviše nedostajalo.
Ali prvog petka navečer odlučio je malo odstupiti od rutine. Dogovorio
se s medicinskom sestrom i pričekao Denu u kuhinji. Kad je ušla, spremna na
bezbrižno čavrljanje, iznenadila se. Nije kuhao, stajao je ne radeći ništa.
“Mijenjam plan za večeras.”
“Da?” u pogledu joj je bljesnula zaigrana vedrina. “Čekaj, ne moram ja
valjda kuhati?”
“Ne. Jesi li za to da izađemo na večeru?”
“Kao na spoj?”
 “Da, kao na spoj.”
Nasmiješila se onim svojim smiješkom od kojeg bi Jeffu srce uvijek
preskočilo otkucaj ili dva.
“Vrlo rado bih izašla na večeru s tobom.”
Rezervirao im je stol u nedavno otvorenom restoranu već poznatom po
roštilju. Medicinska sestra mu ga je nahvalila kad ju je upitao kamo bi
mogao izvesti Denu. Njega zapravo nije bilo briga što će jesti, samo je želio
biti malo sam s njom, podalje od kuće. Mogli su oni i ovdje razgovarati, ali
ipak su jednim dijelom morali uvijek paziti na njegova oca.
“Da sam znala da ćemo izaći, obukla bih nešto drugo” namrštila se,
odmjeravajući svoje traperice i vestu.
Jeff se trudio ne nasmijati se. Prava senatorova kći, pomislio je, uvijek
misli da mora izgledati savršeno. Morat će on to nekako ispraviti.
“Pogledaj me” rekao je, hvatajući je za bradu i podižući joj glavu. Kad su
im se pogledi sreli, nasmiješio se. “Izgledaš prelijepo. Ne zabrinjavaj se zbog
odjeće, restoran je jako neformalan.”
Čak ni nakon toga nije se do kraja smirila i vidio je da joj je pao kamen
sa srca kad su konačno ušli u restoran i kad je vidjela kako su odjeveni drugi
gosti. Restoran je bio uređen u nekadašnjem skladištu, a arhitekti namjerno
nisu maskirali starinske crvene cigle i drvene stropne grede.
Njihov je stol bio u separeu u dnu prostorije i kad je Dena otvorila
jelovnik, pogledala ga je preko ruba. “Jesi li tražio baš ovaj stol?”
“Ne. Zašto?”
“Samo pitam” rekla je, pa se posvetila jelovniku. “Samo me podsjeća na
to da si jednom zatražio baš ovako udaljen stol u mračnom kutku restorana.
Jednom ili dvaput.”
Osjetio je kako mu se diže već na spominjanje te noći i tiho je opsovao.
“Pardon” rekla je, još uvijek ne dižući glavu s jelovnika. “Vjerojatno ovo
nisam trebala spominjati” rekla je, ali u glasu joj se čulo da nimalo ne žali što
je to spomenula. “Ali samo da provjerim: smijem razgovarati s drugima ili
samo s tobom?”
Dok je nosila njegovu ogrlicu, voljeli su se povremeno poigrati u
javnosti. Često bi joj naredio da se ne obraća nikome osim njemu. U tome bi
najčešće zabrljala. Otvorena i vedra kakva jest, teško se suzdržavala od
čavrljanja.
Doduše, Jeff je uvijek mislio da je griješila namjerno.
“Da” odgovorio je kroza stisnute zube. “Naravno da smiješ.”
“Hmm” rekla je i vratila se jelovniku.
Jeff se također pokušao posvetiti jelovniku, ali otkako je to spomenula,
nije se mogao usredotočiti ni na što drugo. Mogao bih joj narediti da ode u
toalet i skine rublje. Da masturbira pod stolom i svrši, a da nitko ne
primijeti. Poigrati se s njom pod stolom i potom joj gurnuti prste u usta.
“Sjećaš se onog restorana s dugačkim stolnjacima?” upitala je nakon što
su naručili piće. Zavalila se u svom stolcu i, čini se, uživala u pogledu na
njegove muke. “Zavukao si ruku pod stol i gurnuo prste u mene kad su nam
odjednom prišli neki tvoji klijenti i htjeli se rukovati.”
Ta uspomena i nije ga napaljivala. Više se stidio i čak mu je i sad bilo
nelagodno. Klijentu je bilo jako drago što ga vidi, želio ga je upoznati sa
svojom curom. Jeff je pod stolom vodio Denu prema orgazmu kad im se
nacrtao pokraj stola. Pravio se da su mu ruke zamazane hranom i mucajući
zbrisao u toalet oprati ih.
“Možda ni to nisi trebala spominjati” rekao je. “Još se uvijek sramim
toga.”
Nasmijala se. “I ja isto. Ti si pobjegao oprati ruke, ostavljajući me
napaljenu da čavrljam s tvojim poznanicima kao da je sve u najboljem redu.”
“Ispričao bih se” rekao je “ali koliko se sjećam, nadoknadio sam ti
nelagodu kad smo se vratili doma.”
Pogledala ga je požudno. “To jesi. Definitivno.”
 Sad je već bio toliko napaljen da mu je postalo neugodno. “A da
promijenimo temu?”
Prije nego što te povalim na stolu, umalo je dodao.
“Može” rekla je. “Ionako moram konačno odlučiti što ću jesti.
U tišini su proučavali jelovnike i konačno pozvali konobaricu. Nakon što
se udaljila, Dena ga je zločesto pogledala i znao je da mu se sprema nešto
opako, osim ako ne preuzme kontrolu.
Čim je otvorila usta, Jeff je spustio prst na njih. “Tiho. I ovaj stol ima
podugačak stolnjak. Znam da inače prije večere razgovaramo, ali danas ćeš
uposliti usta drugačije. Nema jela dok me ne zadovoljiš.”
Dena je uvijek uživala u igricama u javnosti, a iz sjaja u njezinu pogledu
Jeff je shvatio da se to nije promijenilo.
“Nema mi dražeg predjela, gospodaru.”
“Što onda čekaš?”
Bez riječi je nestala pod stolom. U nekoliko sekunda osjetio je njezine
ruke na sebi i raskopčala mu je hlače. Kad je osjetio njezina topla usta oko
sebe, grčevito je zgrabio stolnjak.
Jebote. Ma što oni izvode? Ponašaju se kao tinejdžeri. Trebao bi je
povući odozdol i posjesti za stol, upristojiti se.
Ali tada ga je uvukla u usta do kraja i zaključio je da se možda mogu još
malo ponašati neozbiljno.
“Oprostite, gospodine” konobarica se nacrtala pokraj njihova stola, a da
je nije vidio kako prilazi. “Nisam upitala kakav preljev za salatu želi vaša
prijateljica.”
Nije znao odgovor, ali je osjetio kako se Dena smije, ne vadeći ga iz usta.
“Ovaj, preljev?”
“Da, gospodine. Ocat i ulje, limun i ulje, sa senfom i medom, s jogurtom,
sa sirom...”
“Sa sirom. Da, to je to” prisjetio se da je jednom davno naručila nešto
takvo. Barem je mislio. Ali Dena je pod stolom kimala glavom lijevo-desno.
“Ne, samo malo. Ne sa sirom” pokušavao je razmišljati, ali nije se mogao
usredotočiti ni na što osim na Denina usta. “Što ste ono ponudili?”
“Ocat i ulje, limun i ulje, senf i med...” Dena je kimnula na 'senf i med'.
“Senf i med” procijedio je Jeff.
Konobarica je zapisala. “U redu. Nego” nastavila je, naslanjajući se
bokom na stol “nisam vas viđala u gradu. Novi ste ovdje?”
Jao. Neće valjda ostati i čavrljati?
Dena ne samo da se nije obazirala na to nego ga je uvukla još dublje. Jeff
je zadržao dah. “Došao sam zbog oca. Bolestan je.”
“Aha, a inače živite negdje drugdje? Mislim, ako ste došli samo zbog
oca.”
Kvragu i ona. Stvarno namjerava čavrljati. Bio je siguran da osjeća kako
se Dena smije pod stolom.
“Iz Delawarea” odgovorio je, spuštajući ruku i grabeći Deninu kosu da je
smiri.
Upalilo je i prestala se smijati, ali još je uvijek bio u njezinim ustima i
odlučila se poigrati. Uvlačila ga je i lizala gore-dolje, a sa svakim njezinim
pokretom Jeff je osjećao kako se orgazam bliži. Znao je da će se morati
žestoko usredotočiti da ga otjera.
Na sreću, konobarica je izgubila zanimanje za njega kad je doznala da
živi tako daleko. Samo je rekla: “Idem predati vaše narudžbe” i otišla.
Čim je nestala, Jeff se zabio dublje u Denina usta i svršio joj niz grlo,
tiho psujući. Nekoliko sekunda kasnije Dena je neprimjetno sjela, oblizujući
se.
“Mislila sam da nikada neće otići” rekla je, dok je Jeff dolazio k sebi.
Pogledi su im se susreli i nasmijali su se.
“I ja” priznao je. “Hvala Bogu da nisam odavde, inače bi još uvijek tu
stajala.”
 “Ovo je bilo zabavno. Moramo to ponoviti.”
Baš je namjeravao reći da su krenuli opasnim putem, kad se konobarica
vratila sa salatama.
“Aha” rekao je, gledajući svoju zdjelicu sa salatom. “Spasila te hrana.”
“Spasila?” upitala je Dena, režući komad rajčice. “A od čega to?”
Od toga da te povalim na stolu, eto od čega. Pogledao ju je izazovno.
“Bolje ne postavljaj takva pitanja.”
Izazovno se nasmiješila da mu pokaže kako dobro zna od čega se izvukla.
Uzdahnula je. “Ako baš naređuješ...”
“Naređujem” odvratio je prilično strogo. Bio je previše neispavan i
previše nabrijan da bi se mogao kontrolirati ako ga nastavi tako izazivati.
Na sreću, čini se da je shvatila u kakvom je stanju i promijenila temu.
Neko je vrijeme samo čavrljala o zajedničkim prijateljima iz Wilmingtona.
“Kako ide onom početniku kojem si pomagala s Danielom?”
“Ronu? A nekako ide, ali jako sporo uči. Daniel mu mora sve pokazati
više puta i očigledno je da nije zadovoljan njegovim napretkom. Jednu je
seansu povjerio Coleu.”
“I kako je to prošlo?”
Dena je žvakala salatu. “Prilično dobro. Pritom mislim, Cole ga nije
natjerao u suze.”
“A što ti misliš kako mu ide?”
Neko je vrijeme razmišljala što reći. “Mislim da će, ako se pošteno
potrudi, doći do zadovoljavajuće razine, ali nikad neće biti velik dom. Takvi
kao ti se ne stvaraju, nego rađaju. Ne želim reći da ima nešto loše u
prosječnosti. Bit će čisto dobar za nekoga tko se igra povremeno ili nema
prevelike zahtjeve.”
“Jesi li to rekla Danielu?”
“Jesam, nekoliko smo puta razgovarali o njemu. Slaže se sa mnom.
Trenutačno samo pokušava prenijeti Ronu dovoljno znanja da ne ozlijedi
pokorne, a ni sebe.”
Daniel bi sve napravio za sigurnost, a usto je bio dovoljno strpljiv da
svim početnicima objašnjava i daje upute koliko god puta bude potrebno.
Jeff upravo iz tog razloga nikad nije nikoga podučavao. Nije da je bio
ekstremno nestrpljiv, ali kad bi morao nekome iznova objašnjavati bilo što,
brzo bi mu dosadilo.
Zločesto se nasmijao. “Daniel bi trebao pustiti Rona da nekoliko puta
bude pokoran u seansi. Brzo bi shvatio što treba raditi.”
“Već mu je sredio seansu s gospodaricom K.”
Jeff je bio zapanjen. “Sranje. Kelly će ga smrviti, pa ponovno sastaviti
samo da ga može opet smrviti.”
“Baš tako” nasmijala se Dena. “Trebao si vidjeti izraz na Ronovu licu
kad je Daniel to predložio.” Rekao mu je da ne mora pristati, ali da bi time
mnogo naučio. Mislim da su nešto sredili za ovaj vikend. Skoro mi je žao što
to propuštam.
“Daniel ti ionako ne bi dopustio da gledaš.”
“Ma znam, ali ipak.”
Jeff ju je zainteresirano pogledao. “Nisi luda za Ronom, ha?”
“Nisam, ne.” Uhvatio je njezin pogled i nasmiješila se. “Teško se
zadovoljiti prosječnim kad si imao najbolje.”
Srce mu je brže zakucalo, ali pokušao je djelovati smireno. “Laskaš mi?”
“Znaš da govorim istinu. One noći kad si mi dao svoju ogrlicu uspio si
me navesti da uživam u igri s voskom. Dokazao si da si najbolji.”
Da ga je itko upitao zašto nakon Dene nikome nije dao ogrlicu, Jeff bi mu
spomenuo tu noć kao objašnjenje. Kad ga je pogledala, ležeći na stolu, u
pogledu joj je bilo straha. Jeff nije znao zašto se boji voska, ali bilo je očito
da se boji. Ipak, usprkos svem tom strahu, bilo je očito i da njemu vjeruje, a
to je bilo važnije od svega.
Povjerenje. Jeffa je za nju vezalo to povjerenje koje bi zasjalo u njezinu
pogledu svaki put kad bi im se oči susrele. Mogao se igrati s bilo kojom
ženom na planetu i ne bi našao ljepšega pogleda od povjerenja u Deninim
očima.
Osim možda ljubavi u njezinim očima.
Pružio je ruku preko stola da uhvati njezinu, ali zazvonio mu je mobitel.
Namršteno ga je izvukao iz džepa. Zamolio je da ga ne zovu osim ako nije
hitno.
“Kvragu” rekao je. “Patronažna sestra.”
“Molim?” javio se.
“Gospodine Parkse, oprostite što vas prekidam u večeri, ali vašem je ocu
sve gore.”

Ritual smrti Jeffu je bio neobično utješan. Pravilan raspored zadataka koje je
trebalo obaviti i bezbroj pomagača na svakom koraku olakšavali su stvari.
Jeff je zaključio da je sve tako dobro organizirano zato da bi se ožalošćeni
mogli posvetiti tugovanju. Nije da je previše tugovao za ocem, ali sad kad ga
više nije bilo, Jeffa je ipak obuzela sjeta dok je razmišljao o odnosu kakav su
mogli imati.
Dena je bila uz njega svake sekunde. Ona je bila ta koja je razgovarala s
poslovnim poznanicima i rijetkim prijateljima njegova oca, i to vrlo spretno i
ljubazno. Jeff je zaključio da je kao senatorova kći vjerojatno odavno
završila obuku za takve slučajeve, ali ipak bi s vremena na vrijeme, dok bi je
gledao kako zahvaljuje nekome na dolasku ili se rukuje s nekadašnjim
klijentom njegova oca, ostao zadivljen njezinom pristojnošću i otmjenim
držanjem.
Izgledala je kao da nimalo ne pripada onamo, poput kraljice koja je
svratila u njegov skromni nekadašnji dom. Pitao se što bi mu rekla da joj to
kaže. Vjerojatno bi se nasmijala i rekla mu da je šašav, a potom ga znakovito
pogledala i rekla mu da nema želje biti kraljica.
Nakon sprovoda vratili su se u kuću i prvi puta u nekoliko dana ostali
sami. Dena je skinula kaput. “Joj. Zaboravila sam koliko pogrebi iscrpe
čovjeka.”
Kuća mu je djelovala neobično tiho. Bolesnički krevet bio je odnesen,
glasno zujanje opreme više nije ispunjavalo tišinu. Svi su posjetitelji otišli.
Dena je objesila njihove kapute, zatvorila ormar i upitno ga pogledala.
“Jesi li dobro?”
“Samo sam primijetio koliko je kuća tiha” uzdahnuo je, ogledavajući se.
“Mislim da ću uskoro početi pakirati stvari.”
“Sve ćeš odmah prodati?”
“Ne vidim zašto ne bih. Nema smisla odgađati bilo što. Ionako ću većinu
namještaja i svega toga darovati Caritasu.” Otišao je u kuhinju. “Želiš li
nešto popiti?”
“Može” Dena je prešla prstima po izlizanim naslonjaču. “Sigurno ništa ne
želiš zadržati?”
“Ovdje nema ničega mog niti što želim.” Izvadio je dvije čaše. “Što prije
riješim sve ovdje, prije se mogu vratiti kući.”
“Mogu ti pomoći s pakiranjem” rekla je, ulazeći za njim u kuhinju.
“Već si dovoljno učinila. Ne moraš mi još pomagati i s pakiranjem.”
Otišao je do nje i podigao ruke na njezino lice. “Nisam ti rekao koliko sam ti
zahvalan za pomoć u posljednjih nekoliko dana. Doista cijenim sve što si
učinila.”
Nježno ga je pogledala. “Ne moraš mi zahvaljivati. I ti bi za mene isto
napravio.”
“Nema veze. Svejedno ti hvala.”
Umalo je spustio usnice na njezine i poljubio je, ali u posljednjem se
trenutku zaustavio. Nije mu se činilo ispravno ljubiti se s nekime u kuhinji
tako brzo nakon sprovoda. “Nema na čemu” prošaptala je.
Pomilovao ju je po obrazu i otišao do hladnjaka po ledeni čaj. “Pomalo je
žalosno što su na sprovod pretežno došli klijenti i jako malo prijatelja... Što
se tebi čini?”
“Možda su prijatelji radili i nisu mogli izaći s posla.”
Frknuo je nosom. “Ne bih rekao. Njemu je posao bio supruga, ljubavnica,
dijete i najbolji prijatelj, sve u jednom.”
“U tom slučaju se slažem: to je žalosno.”
“Ne sjećam se kako je bilo na maminu sprovodu. Valjda sam bio
premalen.”
Odnijeli su pića u dnevnu sobu i sjeli. Naslonjač je bio premalen za
oboje i koljena su im se dodirivala. Jeff je znao da bi im se ramena dodir
nula da se zavali.
“Koliko si imao godina kad je umrla?” upitala je Dena.
“Šest” odvratio je. “I mrzio sam je jer nas je napustila. Mrzio sam je jer
je više voljela cugu nego mene.”
Dena je otpila. “Kako je tvoj tata primio njezinu smrt?”
“Mislim da mu je na neki način odlanulo. Jedna osoba manje na njegovoj
brizi.” Spustio je čašu na stol. Više mu nije bilo do razgovora. “Samo sam
mu to i bio. Briga i opterećenje.”
Dena je šutjela. Ni ona nije voljela pričati o djetinjstvu, ali Jeff je nekako
naslućivao da ni senator Jenkins nikada neće biti nagrađen titulom roditelja
godine.
“Ja sam je pronašao” rekao je iznenada, priznajući nešto što nikome nije
povjerio. “Bilo je užasno. Imao sam šest godina i moje je djetinjstvo tog dana
prestalo.”
“O, Jeffe” rekla je suznih očiju. “Žao mi je.”
“Došao sam doma iz škole i bio sam malo gladan. Znao sam da skriva
kekse na najvišoj polici u smočnici. Zaključio sam da ću uzeti dva-tri, možda
ne primijeti” zastao je. Dok se toga prisjećao u toj staroj kući, imao je
osjećaj kao da nije prošao ni dan. Uzdahnuo je drhtavo. “Otišao sam po
kekse i pronašao mamu kao spava na podu. Nije mi bilo jasno zašto je ne
mogu probuditi.”
Dena mu je spustila ruku na koljeno. “O, Jeffe.”
“Kad se danas djeci takvo što dogodi, pošalju ih psihologu da im
pomogne” rekao je, nimalo iznenađen gorčinom u vlastitom glasu. “Misliš da
je meni itko pomogao? Mene su poslali u sobu i rekli mi da ne izlazim.
Mislim da se tata sjetio da sam živ tek nakon dva-tri dana.”
“Nisam... nisam imala pojma o tome.”
“Je li ti sada jasno zašto želim što prije pobjeći odavde i nikada se ne
vratiti?” Dena je bez riječi kimnula. Suze su joj sad već tekle niz obraze.
“Čim sam navršio šesnaest, otišao sam. Ni sam nisam znao kamo idem,
ali znao sam da će mi svugdje biti bolje nego ovdje. Stopirao sam do New
Yorka, a ondje se pridružio skupini sitnih lopova. Nismo lako živjeli.
Vjerojatno bih umro na ulici da nije bilo bake.”
Dena je šmrcnula. “Baka te pratila u New York?”
“Nije mi zapravo bila baka, samo starica koja živjela u stančiću u koji
sam jednom provalio. Zatekla me.”
“I što je učinila?”
“Skuhala mi večeru” nasmiješio se. “Molim?”
“Rekla mi je da će me nahraniti ako je saslušam” slegnuo je ramenima.
“Zaključio sam da ponuda uopće nije loša. Domaća večerica za slušanje
malo nečijeg blebetanja? Može.”
Rekla mu je da sliči na njezina sina, koji je bio jednako tako krupan i
mračan, spreman potući se sa svakim tko bi ga samo krivo pogledao. Rekla
mu je da je pred njim odluka: živjeti kao njezin sin, kao kriminalac, umrijeti
mlad... ili odrasti u muškarca i živjeti kako treba, boriti se za dobro.
“Odabrao si ispravan život” rekla je Dena.
Jeff se iscerio. “Rekao sam joj: 'Znate što, bako: ako mi skuhate još koju
večeru, borit ću se za što god hoćete.'“
Dena se nasmijala.
 “Odonda sam je zvao baka. Živio sam s njom dok nije umrla od srčanog
udara. Ona me ohrabrila da završim srednju, da odem na policijsku
akademiju. I bila je jedina koja je došla na ceremoniju kad sam postao
policajac. Nakon što je umrla, preselio sam se u Delaware. Nekoliko sam
godina radio kao policajac, a potom otvorio vlastitu tvrtku novcem koji mi je
ostavila. Najbolja žena koju sam upoznao” nasmiješio se Deni. “Starija od
šezdeset, naravno.”
“Spasila te.”
“Jest.”
“Zašto si se odlučio za Delaware?”
“A zašto ne? Zaključio sam da će mnogima trebati usluge osiguranja uza
sve te privatne tvrtke u državi.”
Neko ga je vrijeme zagonetno promatrala. “Zašto mi ništa od svega ovoga
nisi prije ispričao?”
“Nisam volio pričati o sebi.”
“Koliko smo ono godina živjeli zajedno?”
“Stvarno se želiš posvađati oko ovoga?”
Prekrižila je ruke, izgledajući ljutito. Ledeni je čaj stajao na stoliću,
gotovo nedirnut.
“Ne” odvratila je. “Ne želim se svađati. Samo sam malo ljutita što do
danas nisam znala za važan dio tvoje prošlosti.”
“Nije da si se ti meni povjeravala o tome kako je tebi bilo.”
“A što ja to imam za reći? Odgojile su me dadilje, a oca sam viđala kad
sam trebala izaći pred goste i smješkati se” dobacila mu je otrovan pogled.
“Ali nikad me nitko nije zatvorio u sobu na dva dana i zaboravio na mene.”
“Ne, tvoj tata samo prijeti ljudima da će ih dati ubiti ako ne bude po
njegovu.” Denine su ruke klonule. “Molim?”
“Sranje. Nisam želio da baš ovako doznaš.”
Njezina je zapanjenost prerasla u strah. “Što mi to nisi mislio ovako reći?
Imaš li ti pojma kakvu si optužbu upravo izbacio?”
Dotad šugav dan postao je još šugaviji. Jeff je zarinuo ruke u kosu.
“Hajdemo o ovome porazgovarati razumno.”
Skočila je na noge. “Razumno? Mislim da je razum zbrisao odavde kad si
natuknuo da je moj otac sposoban za takvo što!”
Jeff je poželio sam sebi opaliti šamar zbog te nesmotrenosti. Zaključio je
da su ga svladale emocije, pomutile mu pamet. Može on sebi govoriti da ne
tuguje za ocem, ali njegova ga je smrt ipak pogodila.
Dena je otišla na drugi kraj sobe, kao da ne želi biti ni blizu njemu. Jeff
je neko vrijeme vagao riječi, ali tada zaključio da će slijediti instinkt.
“Sjedi” rekao je tonom koji ju je mogao navesti na poslušnost ili na dobro
odmjeren udarac nogom u njegovo međunožje.
Licem joj je preletjelo stotinu osjećaja. “Nisam ja tvoja...”
“Toga sam i te kako svjestan, ali svejedno sam ti upravo naredio da
sjedneš” pokazao je prstom naslonjač. “Danas sam pokopao oca. Možda je
bio bezvrijedni gad, ali mi je ipak bio otac. Možeš mi barem dopustiti da ti
objasnim prije nego što poludiš.”
Sjela je. “Imaš dvije minute.”
Gledajući je netremice u oči, Jeff joj je ispričao sve o onome danu kad ga
je senator Jenkins posjetio u uredu. Nije izostavio ni jedan jedini detaljčić.
Ispričao joj je kako je senator rekao da Jeff nije dovoljno dobar za Denu,
kako je navaljivao da ona nastavi karijeru u sudstvu, kako se nimalo nije
ustručavao zaprijetiti mu i narediti da se makne od nje.
Kad je završio, Dena ga je promatrala drhtave brade. “Ne vjerujem ti.”
“Isuse, Dena, zašto bih ti lagao o tome?”
Nije ništa rekla.
“Ne želiš mi vjerovati” nastavio je “ali duboko u sebi znaš da ti govorim
istinu.”
Pokušao je zamisliti kako je njoj. Možda nije u najboljim odnosima s
ocem, ali velik je korak od toga da mislite kako je netko budala do spoznaje
da je sposoban za hladnokrvno nasilje. Pogotovo kad vam je taj netko otac.
Jeff se nije namjeravao prepirati. Rekao joj je istinu, prepuštajući njoj
odluku o tome hoće li mu povjerovati.
Klonula je na najbliži stolac i zarinula lice u dlanove. “O, Bože.”
“Želio sam te poštedjeti, pa ti nisam rekao za to” kazao je Jeff. Šutio je o
tome godinama. Je li time napravio više štete nego koristi? Nije znao bi li
jednako postupio da mu se pruži nova prilika.
“Ti i on ste jako slični. Obojica mislite da znate što je najbolje za mene.
Kad-tad ćete me morati pustiti da sama vodim brigu o sebi” ustala je, brišući
suze s obraza, popravljajući kosu. “Moram razmisliti.”

Kad su ponovno razgovarali o tome kasnije iste večeri, bila je znatno mirnija.
Provela je cijelo poslijepodne razmišljajući i zaključila da ne može ni sanjati
o budućnosti s Jeffom dok se ne suoči s ocem. Jeff je rekao kako to i on
razumije, ali vidio je da je bliskost posljednjih dana nestala.
Dena je odlučila napustiti Colorado prije Jeffa. Nazvao je Nathaniela,
koji je ponudio da pošalje svoj privatni avion po nju. Naravno, njihova su joj
vrata otvorena ako želi ostati kod njih dok se Jeff ne vrati, dometnuo je.
Kad se konačno vratila k njima, nije bila raspoložena za razgovor.
Promrmljala je “bok” Nathanielu i Abby u prolazu, pa odmah otišla u
gostinjsku sobu i legla. Sve što se dogodilo u Coloradu iscrpilo ju je
emotivno, sve loše i sve dobro obrušilo se na nju, pa je zaspala ni minutu
nakon što se uvukla u krevet.
Probudila se dezorijentirana i trebalo joj je nekoliko minuta da se sjeti
gdje je. Budilica na noćnom ormariću pokazivala je da je prošlo devet.
Godinama nije toliko dugo spavala. Nespretno je navukla ogrtač, još ne
posve budna, pa sišla.
Skuhala je kavu i otišla potražiti Abby, koju je zatekla u knjižnici. Bila je
usredotočena na ekran pred sobom, kosu je svezala u čvor navrh glave. Kad
ju je Dena pozdravila, prenula se i nasmiješila.
“O, dobro jutro. Mislila sam da ću morati otići provjeriti dišeš li.”
“Gadan tjedan” odvratila je Dena. “Slobodno ti se pridružim?”
“Samo daj.” Abby je dohvatila vlastitu šalicu kave i sjela pokraj Dene na
kožom presvučenom naslonjaču.
“Super mi je ova soba. Ugodna je, topla” rekla je Dena. Kuća njezina oca
također je imala knjižnicu, ali nije bila ni nalik ovoj. Čak i kad je odrasla,
bojala se dodirnuti bilo što u njoj.”
“I meni je najdraža. Nathaniel mi ju je dao malo nakon što smo se
upoznali. Želio je da imam prostor samo za sebe.”
“Pa ti je dao sobu?”
“Mislim, shvati to simbolično” Abby je uzdahnula i zagledala se u klavir.
“Ova je soba puna uspomena.”
Dena se istog trena sjetila Jeffovih priča o uspomenama. Koliko je samo
Abbyna reakcija na sjećanja bila različita od njegove. Ona je izgledala kao
da je u sedmom nebu. Jeff kao da je u paklu.
“Uspomene” rekla je Dena. “Sve vrijeme u Coloradu potiskivala sam
vlastite uspomene, boreći se s Jeffovim. Zašto teglimo prošlost uokolo kao
teret?”
“Jer nas je strah da ćemo ostati bez nje. Ili možda da nećemo znati tko
smo ako ostanemo bez uspomena.”
“Mnogo sam doznala o Jeffu u Coloradu. Imao je stvarno grozno
djetinjstvo.”
“To nisi prije znala?” upitala je Abby.
“Ne toliko detaljno. Nikad nije želio razgovarati o tome dok smo bili
zajedno” odvratila je Dena. “Ali nakon boravka u onoj kući i povratka
ovamo” Dena je zamahnula rukom oko sebe “djelomično vidim u čemu je
stvar. Jasno mi je zašto je uvijek bio osjetljiv na moje imućno podrijetlo.”
“Nije to mala prepreka. I meni je trebalo jako dugo da se naviknem na
Nathanielov status.”
“Ali nas smo dvoje godinama bili zajedno.”
“Istina, ali zaboravljaš da je Jeff muško. Muškarci se teže nose s
činjenicom da im je partnerica imućnija od njih.”
To Deni nikada nije palo na pamet. “Jer društvo nalaže da se muškarci
brinu za sve?”
“Da, ali zato što misli da ti mora pružiti sve na što si navikla.”
“Ali ja imam dovoljno vlastitog novca. Ne treba mi njegov.”
“I to je dio problema. Muškarci vole kad ih trebamo.”
Dena je uzdahnula i zavalila se u naslonjač. “Ponekad mi se čini da su
grozno tvrdoglavi. Stvarno danas još misle da je ženama stalo do novca?”
“U tome se slažemo, to više ne bi trebao biti problem. Ali ozbiljno:
ponekad ti se čini da su tvrdoglavi?” Abby se nasmijala. “Misliš, stalno su
tvrdoglavi?”
“Istina” Dena je otpila kave. “Ima još. Jeff se prije puno godina sukobio s
mojim ocem i nije mi rekao.”
“Stvarno?”
“Mog oca nije lako razumjeti. Zapravo, njega je nemoguće razumjeti.”
“Pretpostavljam da se on i Jeff ne slažu?”
Dena se nasmijala. “Blago rečeno. Moj otac oduvijek ima plan za mene:
koje ću škole pohađati, koji posao raditi, za koga se udati. Takve stvari. Da
me može udati, a da me ni ne pita, vjeruj mi da bi to učinio.”
“Zvuči diktatorski.”
“Jer i jest diktator. Išla sam na Harvard jer je on išao na Harvard, iako ja
uopće nisam željela to sveučilište. Ali nakon što sam diplomirala, počela sam
raditi što želim i to ga je razljutilo” uzdahnula je. “Čini se da je, dok smo Jeff
i ja bili zajedno, došao k njemu jednoga dana i priprijetio mu da se makne od
mene.”
 Abby je tiho zazviždala. “To stvarno zvuči grdo.”
“Znam. Ne mogu vjerovati ni da je to učinio ni da mi Jeff nije rekao.”
“Pretpostavit ću da si Jeffu rekla što misliš o tome. Hoćeš li razgovarati i
s ocem?”
Dena je razmišljala o tome na putu iz Colorada. Bi li od takva razgovora
bilo ikakve koristi? Ne bi valjda tata stvarno ozlijedio Jeffa? Ili bi? Kako
uopće započeti takav razgovor?
“Morat ću” rekla je nakon nekog vremena.
“Slažem se, pogotovo ako planiraš budućnost s Jeffom” Abby ju je
znatiželjno promatrala.
“Nadam se da i on to planira.”
Telefon joj se oglasio. Dobila je poruku i nasmiješila se kad je vidjela da
je od Jeffa.
Vraćam se doma za dva dana. Nedostaješ mi.
Prešla je prstima preko slova na zaslonu kao da joj je od tog dodira malo
bliži. Odgovorila je kratko.
Ti meni još više. Čekam te.

Imala je još nekoliko dana godišnjeg, pa je sutradan poslijepodne posjetila

oca. Nathaniel je sredio da je tjelohranitelji otprate do očeve kuće i smjestila
se u njegovu kućnom uredu.
Otac ju je zagrlio. “Dena, draga. Baš lijepo da si svratila.”
Odmah se odmaknula. Njegovi su zagrljaji uvijek djelovali tako lažno,
kao da je samo pročitao nekoliko knjiga o odgoju djece i pridržavao se
naputaka.
Kupiti božićno drvce. Jesam.
Zagrliti dijete. Jesam.
Prijetiti kćerinom dečku. Jesam.
 Kad se Dena odmaknula, namrštio se. “Kojim dobrom?”
Dena se osvrnula po golemom uredu u mahagoniju i udahnula slab miris
cigara. Mrzila je taj ured. Oduvijek joj se gadilo što je sve u njemu izvedeno
tako da se osoba za stolom osjeća kao vladar svijeta, a osoba koja pred njim
stoji sitno i nevažno. Kad je bila mala, nije smjela ulaziti u očev ured i tada
ga je zamišljala kao čarobno mjesto u kojem su se krojili zakoni, rješavali
problemi cijele države. Kad je odrasla, shvatila je da je sva ta
veličanstvenost samo pozornica za napuhani ego njezina oca.
“Bila sam na putu” počela je. “Jeffov otac imao je rak i otišla sam u
Colorado pomoći mu. Otac mu je umro prije nekoliko dana.”
“Žao mi je što to čujem, razumije se.” U glasu mu se nije čula ni trunka
suosjećanja, ali lecnuo se na spomen Jeffova imena. “Ali drago mi je što si
se vratila doma, gdje ti je i mjesto.”
Nije znala što kazati na to.
Njezin otac nije to primijetio ili ga možda samo nije bilo briga. “Moram ti
reći da sam razočaran što se ponovno viđaš s tim Jeffom Parksom. Ako sam
te išta naučio, onda je to da je imidž važan. Pogotovo ako želiš karijeru u
pravosuđu. Takvo će ti društvo samo visjeti oko vrata kao uteg. Nije završio
ni srednju školu.”
“Maturirao je sa zakašnjenjem” procijedila je kroza stisnute zube.
Odmahnuo je rukom kao da tjera muhu. “Ma molim te, maturirao sa
zakašnjenjem. Nisam te tako odgojio.”
Nastavio je, ali Deni je krv navrla u glavu i u ušima joj je previše
šumjelo da išta čuje. Došla je ovamo razumno porazgovarati s ocem, ali
činilo se da se to neće dogoditi. Tresnula je dlanom po drvenom radnom
stolu, da je jedna olovka poskočila i pala.
“Da nešto razbistrimo jednom zauvijek” rekla je, prekidajući oca usred
govorancije koju ionako nije slušala. “Jeff Parks najbolji je čovjek kojeg
poznajem. Inteligentan je. Zna što je čast. Zna što je naporan rad. Zna što je
iskrenost. O svemu tome ti nemaš pojma.”
 “Nećeš doći u moju kuću i...”
Zapanjila je sama sebe kad je zapovjedno pucnula prstima kao Jeff.
Očigledno je zapanjila i oca, jer je naglo utihnuo.
“Nisam gotova” rekla je. “Nećeš me prekidati.”
Ošinuo ju je bijesnim pogledom, ali nije ništa rekao. Dena se odlučno
uspravila. Ako mu je do prljave igre, može i ona tako.
“Prije nekoliko dana doznala sam za određeni... kako da se izrazim...
povjerljivi razgovor. Koji bi se, ako itko drugi dozna za njega, mogao
katastrofalno odraziti na određenu političku karijeru. Pogotovo na karijeru
osobe koja puca na mjesto potpredsjednika države. Je li ti jasno o kome je
riječ? Kimni ako jest.
“Za Boga miloga...”
Ponovno je tresnula dlanom po stolu. “Rekoh, kimni!” Kimnuo je.
“Fino. Znam da sam samo odvjetnica početnica, ali zapanjio bi se kad bi
doznao kako dobre veze imam i gdje ih sve imam. Koliko mi ljudi duguje
uslugu. I ne samo to” slatko se nasmiješila “nego i koliko sam spremna
lagati. Koliko sam spremna izmisliti sranja kojima će se tabloidi hraniti
godinama. Bit ćeš tema svakog komičara u državi. Pustit ću mašti na volju i
svi ćemo se lijepo zabavljati na tvoj račun. A znaš li zašto?”
Odmahnuo je glavom, promatrajući je bezizražajno i hladno.
Naslonila se s oba dlana na stol i pogledala ga ravno u oči. “Jer američka
javnost obožava skandale, a pogotovo ako na kraju skandala neki bogati
seronja ostane bez svog trona.”
Na te je riječi prvi put ugledala strah u njegovu pogledu.
“Evo kako stvari stoje. Volim Jeffa i ako me još uvijek želi, namjeravam
provesti s njime ostatak života. Bit će otac tvoje unučadi, ako budemo imali
sreće i dobijemo djecu. I zato sad idem, a ti lijepo razmisli o činjenici da ću,
padne li Jeffu ikada dlaka s glave, sazvati tiskovnu konferenciju prije nego
što kažeš 'uklanjanje s dužnosti'. Je li ti sve jasno? Ako jest, kimni.” Otvorio
je usta, ali Dena je odmahnula glavom. “Rekoh, kimni.”
 Kimnuo je.
“Sjajno” uspravila se i otresla dlanove kao da su prašnjavi. “Baš smo
lijepo pročavrljali.” Krenula je prema vratima, ali kad je došla do njih,
zastala je i još se jednom osvrnula. “Još samo nešto. Zaboravi karijeru u
pravosuđu... nemam namjeru igrati se suca.”
 Četrnaesto poglavlje

Sadašnjost
Jeff ništa nije mrzio više od kašnjenja. Zahtijevao je točnost od svojih
zaposlenika i pokornih s kojima se igrao, očekivao od klijenata da budu
takvi. Sam je na sve sastanke uvijek dolazio pet minuta ranije.
Nažalost, točnost je bila teško provediva u pothvatu kao što je putovanje
s jednoga na drugi kraj zemlje. Pogotovo, činilo mu se, kad je sam od sebe
očekivao da stigne na vrijeme za nešto ovako važno. Želio je vidjeti Denu
prije večerašnje zabave. Iskreno, nije mu se baš ni išlo na zabavu, ali
Nathaniel i Abby došli su u posjet u Delaware, a nitko nije želio ostaviti
Denu samu. Dena je, s druge strane, ustrajala u tome da dođe na zabavu kao
potpora Julie, koja je trebala izvesti prvu demonstraciju pred drugima. Nije
imao nikakve namjere biti u istom gradu kao Dena i ne vidjeti je, pa mu nije
preostalo izbora. Mora na zabavu.
Ono na što nije računao bio je promet.
“Mičite se, seronje” promrmljao je, još jednom kočeći u koloni na
autocesti. Pogledao je na sat na upravljačkoj ploči. Činilo mu se da ima
točno toliko vremena otići kući i istuširati se, a čak će i tada malo zakasniti
na zabavu. I neće imati vremena za razgovor s Denom nasamo.
Frustrirano je uzdahnuo i nazvao Denu. “Bok” javila se. U glasu joj se
osmijeh čuo toliko jasno da ga je mogao zamisliti.
“Bok” rekao je. “Kako ide?”
“Ide super” odvratila je. “Jedva čekam da ti ispričam zašto.”
“Jedva čekam da čujem zašto.”
“Osjećam se bolje nego u zadnjih sto godina. I da ti još nešto kažem: bila
bih fantastična domina.”
 Nasmijao se. “E pa, sad definitivno moram znati što se zbiva, pogotovo
zato što sto posto znam da u tebi nema ni tračka seksualne dominantnosti.”
“Joj, fuj, nisam mislila tako. Kada dođeš doma, sve ćeš čuti. Obećavam
da će ti se strpljenje i te kako isplatiti” rekla je tiho, zavodljivo i Jeff je
protrnuo. Još je jednom opsovao promet. “Nešto nije kako treba?” upitala je.
“Aha, zapeo sam u prometu i polako gubim strpljenje” uključio je
signalno svjetlo i prebacio se u susjednu traku. Zašto se uvijek čini da se
druga traka miče brže od one u kojoj čovjek zapne?
“Nećeš stići na zabavu?”
“Ma stići ću, samo ću kasniti. Nadao sam se da ćemo porazgovarati prije
nego što krenemo, ali čini se da ćemo se vidjeti tek tamo.”
“O. K., samo dođi” rekla je i malo šutjela. “Imam novi korzet. Mislim da
će ti se svidjeti.”
Jeff je odjednom bio siguran da je pakao sjedenje u koloni s erekcijom.
Promeškoljio se u sjedalu. “Znaš da su meni svi tvoji korzeti super, Dena.”
“Ovaj je poseban” rekla je šapatom.
“Stižem što brže mogu.”
“I bolje ti je.”
“Večeras smo kod gospodarice K, je li tako?”
“Aha.”
“Vidimo se uskoro.”
Koliko god žurio, zabava je već trajala najmanje sat i pol kad je konačno
parkirao pred Kellynom kućom. Stao je uz pločnik i otišao do vrata.
Vrata mu je otvorio Evan Martin. “Gospodaru Parkse, demonska vlasnica
ove kuće rekla je da ćete nam se večeras pridružiti. Lijepo je vidjeti vas
ponovo.”
“Hvala” Jeff mu je pružio ruku. “Koga si ti raspizdio da su te stavili na
vrata?” Evan se naslonio na dovratak. “A što misliš? Njezino Visočanstvo
K.”
 “Što si joj ovaj put napravio?”
“Ne znam je li je više razbjesnio nadimak demona ili insinuacija da udara
kao cura. Gospodar Greene me čuo, rekao da sam loš primjer svima i da se
gubim na vrata.”
Jeff je odmahnuo glavom. Kelly i Evan često se svađaju, ali kako se čini
da ih to napaljuje, a nikome ne škodi, drugi su ih puštali da rade što žele.
Doduše, prije nego što je otišao u Colorado, Jeff je primijetio da se svađaju
sve žešće. Morat će o tome porazgovarati s Danielom. Možda bi ih netko
trebao primiriti.
Jeff ga je prijateljski pljesnuo po ramenu. “Sretno ti bilo. Idem pronaći
Denu. Znaš li možda gdje je?” Rekla mu je da joj pošalje poruku kad bude
na deset minuta od Kellyne kuće, ali i da pita vratara gdje je ona kada dođe.
“Dena, da” Evan je pucnuo prstima kao da se tek tad sjetio. “Rekla je da
ti kažem da te čeka u radnoj sobi demonice Kelly.”
“A to bi bilo...”
“Niz hodnik, treća vrata nadesno.” Obrve su mu urotnički zaplesale.
“Došla je u baloneru i nikome ne želi pokazati što ima na sebi ispod toga.
Ako bude spremna na još nakon što budete gotovi, reci joj da mi se javi, pa
ću naći nekoga da me zamijeni na vratima. Može?”
“Prenijet ću joj poruku” rekao je Jeff, iako je dobro znao da bi radije
umro nego to učinio.
Ostavio je Evana na vratima i otišao do Kellyne radne sobe misleći samo
na jedno. Usput su ga neki gosti pozdravili, ali nije znao hoće li im odvratiti.
Tri puta je kratko pokucao na zatvorena vrata. “Ja sam.”
“Uđi.”
Soba je bila slabo osvijetljena i njegovim je očima trebalo nekoliko
trenutaka da se privikne na to nakon jarkog svjetla na hodniku. Ali kad se
privikao... “Dena?” promucao je.
“Sviđa ti se ovo što vidiš?”
 Bila je odjevena u čipkasti korzet boje kože i nije odmah vidio gdje
korzet prestaje, a koža počinje. Košarice su bile krute, podizale su njezine
grudi i otkrivale tek vršak bradavice. Barem je mislio da to bradavica. Osim
korzeta imala je i tange, čarape i haltere. Kosa joj je bila nakovrčana i u
spiralama padala do ramena, a na nogama je imala cipele s potpeticom od
desetak centimetara koje su vikale pojebi me.
Neko je vrijeme samo stajao i gutao je pogledom. Kad je konačno došao
k sebi, odgovorio joj je:
“Nego što. Da, sviđa mi se. Jebeno mi se sviđa.”
U četiri dugačka koraka prešao je sobu i kad je stigao do Dene, zgrabio
ju je i grubo se obrušio na njezine usnice. Nije se nimalo suzdržavao, unio je
u taj poljubac sve osjećaje posljednjih nekoliko tjedana. Dena je zastenjala i
privukla ga još bliže, razdvajajući usnice da se još više spoje.
Predugo je prošlo otkako su se tako ljubili, ali njihova su tijela još uvijek
pamtila taj osjećaj i oduševljeno ga prihvatila. Kliznuo je dlanom niz njezin
vrat i spustio ga niže, prešao palcem preko bradavice i nasmiješio se kad je
zastenjala.
“Ne namjeravam te uzeti ovdje” rekao je, teško dišući. “Večeras ćemo
oboje dugo čekati na to. Bit će još bolje zbog toga. Ali u međuvremenu”
spustio je desnu ruku niz njezinu nogu i uhvatio je ispod koljena, podižući joj
nogu i otkrivajući njezino ionako jedva pokriveno međunožje. Protrljao se uz
nju. “Ne smiješ svršiti dok ti ne dopustim.”
“Nisi pošten” namrštila se.
“Dobre cure dobit će nagradu” rekao je, trljajući se još malo uz nju.
“Bit ću dobra. Jako, jako dobra.”
Poljubio ju je još jednom, ovoga puta malo nježnije, ali još uvijek je
držeći u tom položaju i trljajući se uz nju. “Uvijek si dobra” prošaptao je.
Uzdahnula je i stisnula se još više uz njega, ali poljubio ju je u obraz i
odmaknuo se. Morao se prisiliti, jer da nije, došao bi u iskušenje da u
jednom potezu pomete sve s Kellyna radnog stola i uzme Denu na njegovoj
glatkoj plohi.
“Ne još” rekao je, spuštajući njezinu nogu na pod, vraćajući ruku uvis. “I
ne ovdje.”
“Idemo odavde” predložila je i Jeff se umalo odmah složio.
“Prvo moram razgovarati s Nathanielom, a ti si rekla da želiš podržati
Julie.”
“Demonstracija je gotova, ali zato znam gdje su Abby i Nathaniel”
pružila je ruku. “Ideš sa mnom?”
To nije morala ni pitati. Više je nikada neće napustiti. Kad je spustio ruku
na kvaku, prisjetio se razgovora s Evanom.
“Gospodar Martin zamolio je da ti prenesem njegovu ponudu: ako se
želiš igrati, naći će nekoga da ga zamijeni na vratima.”
“Ne bih” rekla je, osvrćući se prema njemu preko ramena. “Je li još
uvijek imao sve zube kad ste se rastali?”
“Nisam valjda baš toliki neandertalac?”
Nije ništa odgovorila, samo im je otvorila vrata. “Idemo naći Nathaniela.”
“Zar jesam?”
“Stvarno se silno trudim biti dobra cura” šapnula mu je. “Nemoj me
tjerati da lažem. O, gle, eto njega.”
Hodao je za njom niz hodnik, pretpostavljajući da ga vodi k Nathanielu,
ali zapravo nije gledao oko sebe. Oči su mu bile prikovane na njezino seksi
rublje, glavom su mu letjele misli o tome što će joj sve učiniti kada dođu
doma. Pokušavao je ne baviti se činjenicom da će vjerojatno cijelu zabavu
provesti s bolnom erekcijom.
Dena je stala pred vratima dnevne sobe i Jeff je podigao pogled,
ugledavši Nathaniela, Abby, Daniela i Julie na naslonjaču. Julie je na sebi
imala lepršavi ogrtač i sjedila je Danielu u krilu glave naslonjene na njegova
prsa, razgovarajući s Abby.
“Eto i njega” rekao je Daniel kad je vidio da im prilaze. “Drago mi je što
si nam se vratio i žao mi je zbog tvog oca.”
Jeff je kimnuo. “Hvala ti. Dobro je biti doma. Kako je prošla
demonstracija? Ovog te puta nije mučio želudac?” obratio se Julie.
Nekako ga je vragolasto pogledala, ali odgovorila je kratko i jasno: “Ne,
gospodaru. Sve je dobro prošlo.”
“Drago mi je.”
“Julie se samo pravi skromna” ubacio se Daniel. “Demonstracija je
prošla super, a ona je bila divna.” Julie je pridigla glavu na poljubac.
Nathaniel se osvrnuo po sobi i zagrlio Abby. “Sad kad si i ti ovdje,
možemo vam priopćiti novosti.”
Jeff je zadržao dah. Čekaju dijete. Rekao je sam sebi da je to lijepa
vijest, ako je uopće vijest. Da se samo nasmiješi kad to čuje. Dena se
ukočila, osjetio je. Kvragu, pomislio je. Da barem nisu odabrali ovu večer.
“Dali smo ponudu za kuću ovdje u Delawareu i danas su nam javili da je
prihvaćena” rekao je Nathaniel.
Jeff je glasno izdahnuo.
“Predivna vijest” rekla je Dena, očigledno presretna što im ne mora
čestitati na trudnoći. “Ne vjerujem da mi dosad niste rekli! Što ćete s
nekretninama u New Yorku?”
“Nismo se htjeli ureći” rekla je Abby.
“Nećemo ništa prodavati, ovdje ćemo biti samo dio godine” pojasnio je
Nathaniel.
Svi su komentirali u isti glas. Dena je pustila Jeffovu ruku i sjela pokraj
Abby i Julie. Daniel je pustio Julie s krila, ali i dalje ju je grlio oko struka.
Nathaniel i Daniel upustili su se u razgovor o novoj kući, ali Jeff se nije
mogao usredotočiti na to. Misli su mu uporno letjele k Deni.
Tek je nakon nekoliko minuta shvatio da šute i gledaju ga. “Zašto mi se
čini da ću si morati naći novu pomoćnicu za seanse?” upitao je Daniel.
Jeff je osjetio munju posesivnosti kao nikada dosad. Prvi put u životu
smetalo mu je što Dena radi s početnicima i sam je sebe začudio odgovorom.
“Zato što ćeš i morati.”
Daniel je rezignirano uzdahnuo. “Bolje da odmah počnem pregledavati
prijave.”
“Koliko sam čuo, ionako razmišljaš o promjenama” Jeff se nasmijao,
sjetivši se što čeka Rona s gospodaricom Kelly. “Zamjenama mjesta.”
“Da, ali samo sam ga mislio naučiti pameti. Sad ću morati pronaći stalnu
zamjenu za Denu.”
Jeff je prekrižio ruke i nakrivio glavu. “Ako čekaš da ti se ispričam za to,
bogme ćeš se načekati.”
“Ni u ludilu. Samo mi se čini da me čeka reorganizacija poduke, to je
sve.” Jeff je krajičkom oka uhvatio nekakvo kretanje. “A kad smo kod
poduke...”
Danielov učenik Ron prišao je njihovoj grupici. “Oprostite, gospodaru
Covingtone, gospodaru Parkse, gospodaru Weste. Želio bih razgovarati s
Denom.”
Zbog nečega u njegovu pogledu Jeff je poželio zgrabiti Rona za vrat i
izgurati ga kroz vrata. Nije ju baš gutao pogledom, ali ni gledao s
poštovanjem. Jeff ga je donekle razumio: Dena je u svojemu rublju boje kože
izgledala zamamno. Uostalom, nije želio Deni dati dokaz da doista i jest
pomalo neandertalac.
Nathaniel i Daniel pogledali su Jeffa i kratko je kimnuo, zadovoljan tim
suptilnim traženjem njegova dopuštenja. Ron, s druge strane, nije imao pojma
o suptilnosti.
“Moje dame” obratio se djevojkama, prekidajući ih u razgovoru. Jeff se
smrknuo.
“Bok, Rone” rekla je Dena, pomalo iživcirana.
Ron ni to nije primijetio, iako se i on namrštio kad ga je nazvala samo
imenom. Peh, dečkiću, pomislio je Jeff. Nitko tko nije dovršio obuku ne
može ni sanjati o tome da mu se obraćaju s gospodaru.
 “Želio sam te upitati bi li mi se pridružila u spavaćoj sobi na katu, Dena”
rekao je Ron.
Zar on ne vidi da je Dena ovdje s nekim? Jeff je zakoračio prema njima,
ali Daniel ga je zaustavio pokretom ruke, kao da želi reći: Neka Dena to
sama sredi.
“Oprosti, ali večeras nisam za igru” rekla je Dena s lažnim smiješkom.
“Ne bi se reklo po tvojoj odjeći.”
Ma iščupat ću mu...
Daniel je zgrabio Jeffa za koljeno da ga zaustavi, kao da je osjećao na što
je Jeff spreman. “Držite svojega učenika pod kontrolom, gospodaru
Covingtone, prije nego što ga netko drugi disciplinira” zarežao je Jeff.
Daniel ga je i dalje čvrsto držao. “Rone, ponudio si nešto i odbijen si.
Znam da si ovo čuo mnogo puta, ali ne znači ne.”
“Istina, ali...” počeo je Ron.
“Još jedna riječ meni ili još jedan izraz nepoštovanja prema pokornoj i
izbacit ću te iz programa. A sad se ispričaj Deni.”
Ron je jako dugo šutio. Predugo za Jeffov ukus. “Odmah.”
“Oprosti, Dena” rekao je Ron. Glas mu je bio pomirljiv, ali u njemu nije
bilo ni tračka iskrenosti.
“Sve je u redu” odvratila je Dena.
“Ni u kojem slučaju nije u redu.” Jeffu se i dalje nije sviđao izraz
mladićeva lica, kao ni njegova površna isprika. Ako ga se zbog toga proglasi
neandertalcem, pa što onda. “Idemo, Dena.”
Dena je zagrlila Abby i Julie, obećala da će im se uskoro javiti i pozvati
ih na ručak pa ustala.
“Došla sam među prvima, gospodaru Parkse. Moram ići vidjeti mogu li
uopće izaći autom.”
Jeff nije skidao pogled s Rona, koji se polako udaljavao. “Ostavi ga
ovdje. Idemo mojim.” Na brzinu su se pozdravili sa svima i otišli do Kellyne
radne sobe po Denin baloner.
“Nisi ni stigao porazgovarati s Nathanielom” rekla je Dena dok su
izlazili. “Mislim da će kasnije na večeru s Danielom i Julie. Mogla bih se
presvući, pa ćemo im se pridružiti.”
“Nazvat ću ga kasnije” rekao je Jeff, otvarajući joj vrata suvozačkog
mjesta. “Ali nema šanse za večeru. Ostajemo doma sami.”
Dena nije ništa rekla na to, ali izgledala je zadovoljno što se neće
pridružiti drugim parovima na večeri. Jeff je krenuo. “Možemo k tebi? Kod
mene je nered.”
“Naravno. Imaš torbu uza se?”
“Torbu s pidžamom i četkicom za zube ili torbu s igračkama?”
“Bilo koju. Obje.”
“Imam.”
“Nisi mi baš odgovorio na pitanje time.” Nacerio se u mraku. “Znam.”
Nešto je promrsila sebi u bradu, ali njemu više ništa nije rekla. Dok su se
vozili, Jeff je osjećao kako ga napetost prolazi. Što god da se dogodilo na
zabavi, sad je s Denom i uskoro će biti sami u njezinu domu.
Jeff nije dugo bio kod nje i kad su došli, ustrajao je da sve provjeri. Sve
mu se činilo kako treba, a i nije ih dočekala nova poruka.
Kad su ušli, Dena je objesila baloner.
“Morat ćeš se obući ili barem navući ogrtač” rekao je, pogledavajući
prema njoj. “Želio bih razgovarati s tobom, a to će biti apsolutno nemoguće
ako ostaneš samo u ovome.”
Izula je cipele. “Ako baš moram.”
“Natočit ću nam vina” rekao je pa krenuo prema kuhinji, a Dena je
nestala u spavaćoj sobi. Nije se snalazio u tom stanu, koji je Dena unajmila
nakon što je otišla od njega, ali sjećao se da se ona jako dobro razumije u
vina. Iako je njemu bilo draže pošteno pivo, svidjela su mu se i neka bolja
vina koja je probao s njom.
 “Uzmi što želiš!” doviknula mu je iz kupaonice. Jeff je otvorio hladnjak,
pronašao bijelo vino i četiri limenke svojega najdražeg piva.
“Ti si san snova” doviknuo je, vadeći pivo za sebe i rizling za nju. “Je li
ti to itko ikad rekao?”
“Da znaš da jest.”
Okrenuo se i ugledao je na vratima. Navukla je kućni ogrtač koji je
bojom odgovarao rublju, a kosu prebacila na stranu, da joj pada preko jednog
ramena. Bila je bosa.
“Dakle, ti bi razgovarao?” upitala je.
Zapravo i ne bi. Ne kad ovako izgleda. Ali znao je da moraju obaviti taj
razgovor. “Spomenula si da bi bila dobra domina?”
Nasmijala se tiho i zavodljivo, uzimajući ponuđenu čašu vina. Povela ga
je u dnevnu sobu, sjela na naslonjač i potapšala mjesto do sebe. “Jučer sam
otišla malo porazgovarati s tatom.”
Jeff je sjeo pokraj nje, dovoljno blizu da je osjeća, ali ne dodiruje. “I
kako je senator Jenkins?”
Slušao je kako mu prepričava i razgovor i svoje prijetnje. Kad je stigla do
prijetnji izmišljenim skandalom, Jeff je tiho zazviždao. “Stvarno bi mu to
učinila?”
“Ni okom ne bih trepnula. Ali bi li upalilo?” Slegnula je ramenima. “Tko
zna. On je mislio da bi, a to je jedino važno.”
Uhvatio ju je za ruku. “Nisam ti smio zatajiti da mi je prijetio. Tada sam
mislio da te štitim, ali sad vidim da ti je to moglo izgledati kao da sumnjam u
tvoju snagu.”
Dena je spustila čašu na stolić i pogledala ga u oči. Slobodnom rukom
odmaknula mu je kosu s čela. “Donekle mi je drago što se ovo dogodilo. Ne
znam bih li imala dovoljno samopouzdanja da se suočim s njim u to vrijeme.”
“Bi.”
“Uvijek si mislio da sam snažnija i sposobnija nego što jesam.”
 Prignuo se bliže: mirisala je kao i uvijek, kao cvijet. “Samo bolje vidim
kakva si nego ti sama.”
“A što to vidiš?”
“Predivnu, snažnu, odvažnu ženu. Koja bi bila fantastična domina.”
“Misliš? Imaš neke planove s njom?”
Pustio je njezinu ruku i pomilovao je po obrazu. “Za početak ču je
poljubiti.”
Zagrlio ju je i poljubio, diveći se vlastitom strpljenju. Iako je bio u
snažnom iskušenju baciti se na nju, dugo je čekao ovaj trenutak i sad nije
želio da sve bude prebrzo gotovo.
Dena se prepustila njegovu zagrljaju kao da nikada nije ni izašla iz njega,
podižući glavu prema njemu i spuštajući usnice na njegove. Prešla je njima
preko njegove brade i Jeff je zavukao ruku pod njezin ogrtač.
Najsporije što je mogao povukao je ogrtač s njezina ramena pa spustio
usnice na njezinu ključnu kost. Grickao je njezinu kožu, spustio se do
udubine u dnu vrata, a potom zadovoljno nasmiješio. “Puls ti se ubrzao.”
“Izluđuješ me.”
“Fino” nježno joj je gricnuo rame, a Dena ga je nagradila tihim uzdahom.
“Ne bi li sad trebao otići po torbu?”
“Ne” odvratio je, prelazeći na drugo rame i ljubeći ga. “Ne?”
“Ne” ponovio je. “Ako odem po torbu, doći ću u iskušenje da se bacim
na tebe prebrzo. Ovako sam” skinuo joj je ogrtač s oba ramena “prisiljen ići
polako.”
Izvinula je leđa i glasno uzdahnula od užitka kad se spustio do njezinih
grudi. “Nisam sigurna da mi je jasna ta logika.”
“Nema veze” prelazio je jezikom uz rub njezina korzeta. “Jedino što
moraš znati jest da večeras idemo polako. Dovest ću te do ruba dok još
budeš odjevena, a tada ću te natjerati da ga skineš i kad konačno budeš gola,
poljubit ću svaki centimetar tvoje kože. Gledati te kako iskačeš iz kože i
slušati kako preklinješ. A kad zaključim da ti je dosta, zavući ću se između
tih tvojih krasnih nogu, ući u tebe i potpuno te ispuniti.” Vraćao se
poljupcima uvis uz njezino tijelo, gricnuo joj uho i prošaptao:
“Ali ni tad te neću pustiti da svršiš, izdržat ću još malo, a kad konačno
krenem, neću se suzdržavati. Zabijat ću se u tebe toliko snažno i toliko
duboko da ćeš se danima sjećati svake sekunde.”
Privinula se uz njega. “O, Jeffe. Uzmi me odmah, molim te.”
“Ali ne mogu još... Nisi ni blizu ruba.”
“O, vjeruj mi” pomaknula se i pokušala ga povući na sebe. “Na rubu
sam. Jako blizu ruba. Na korak od provalije, kažem ti.“
Prešao je prstima uz rub njezinih vlažnih tangica, nježno trljajući njezin
klitoris preko tkanine.
“Nemoguće. Pa jedva sam te dodirnuo.”
“Jako si dobar, što da kažem” pogurnula je bokove prema njemu, željna
dodira. “Molim te, molim te.”
“Čini se da ću morati još malo usporiti” prošaptao je uz njezine usnice.
Nježno ju je poljubio, ali u tom trenu do njih je dopro nekakav zvuk
izvana. Jeff je naglo podigao glavu. “Što je to?”
“Ništa nisam čula. Vrati se k meni.”
“Meni je zvučalo kao da je netko pred vratima.” Pokušala ga je povući
prema sebi. “Sigurno su susjedi.” Jeff je ponovno nešto čuo. “Moram ići
provjeriti.”
“Ako me ostaviš samu ovdje, skinut ću se i nećeš me smjeti gledati.”
“Ako budeš gola kad se vratim, prisilit ću te da me gledaš dok svršavam
bez tebe” upozorio ju je, ustajući. Frknula je nosom. “Nemoguć si.”
“Nisam. Samo volim da je sve po mom.”
“U čemu je razlika?”
“Još jedna riječ i kad se vratim, prebacit ću te preko koljena.”
 Pogledala ga je kao da se sjajno zabavlja, izazivački, ravno u oči. “Jedna
riječ” rekla je.
Prijeteći je podigao kažiprst i nasmiješio se. “Upravo si zaradila deset po
guzici. Na koljena, na dlanove, guza uvis i čekaj me da se vratim. Nakon
toga na leđa i dobit ćeš još deset po toj svojoj zločestoj pičkici.”
Odgovorila je samo prigušenim stenjanjem.
“Ali prvo da provjerim hodnik” Jeff je otvorio vrata, očekujući prazan,
mračan hodnik. Pred njim je stajao Ron.
“Koji vrag?”
 Petnaesto poglavlje

Sadašnjost
Ne ustajući s naslonjača, Dena je pokušavala proviriti pokraj Jeffa.
“Netko je pred vratima?”
“Nazovi policiju. A ti” rekao je Jeff, grabeći za ovratnik osobu koju Dena
još uvijek nije vidjela “samo probaj pobjeći i daj mi priliku da si slomim
svaku kost u tijelu.” Uvukao je uljeza u stan i Dena je čula kako nešto pada
na pod. “Iako možda to ionako učinim.”
Kad je ugledala Rona, Dena je bila u šoku. Što on radi ovdje? Pogledala
je na pod. To je njegov crveni sprej?
“Na vratima ti je crveno K” rekao je Jeff, jedva suzbijajući bijes koji mu
se čuo u glasu. Pretresao je Rona. “Seronjo mali. Kladim se da si sve vrijeme
ti taj koji je zlostavlja.” Pogledao je Denu. “Dena. Policija.”
Na zvuk njegova glasa, Dena se prenula. Ron? Zašto? Dohvatila je
telefon bez oklijevanja.
“Stvarno trebam nazvati policiju? Je li to doista potrebno? Ne može li ga
grupa kazniti?”
Jeff je još uvijek držao Rona za ovratnik. “Onda barem nazovi Daniela”
rekao je, pa se okrenuo prema Ronu. “Nisam te namlatio samo zato što bi to
stvorilo probleme Deni. Ako imaš imalo mozga, odmah ćeš mi reći kojeg
vraga izvodiš, jer mi malo nedostaje da te premlatim. Koji je tebi kurac da
prijetiš ženama?”
Ron je izgledao kao da će povratiti. Što god da je očekivao, Jeffov stisak
nije bio na toj listi. “Ja... ja...” mucao je. Jeff ga je prodrmao. “Govori brže!”
“Niste trebali biti ovdje” rekao je Ron. “Molim?” upitala je Dena.
 “Mislio sam da ćete k Jeffu.”
“Kakve to veze ima s bilo čim?” upitao je Jeff.
“Ne želi se igrati sa mnom” izvalio je Ron.
“Molim?” ponovno je rekla Dena, tražeći Danielov broj u telefonu.
Drhtavim je prstom pritisnula zovi.
“Osim na vježbama, kad je s nama bio i gospodar Co... Covington” Ron
je zamuckivao, pogledavajući sad nju, sad Jeffa. “Nikad nije htjela izvesti
scenu samo sa mnom. Uvijek bi me odbila.”
“Pa si mislio da ćeš je zastrašiti dovoljno da promijeni mišljenje?”
“Samo sam je htio malo prepasti.”
“Gade prokleti” zarežao je Jeff.
“Molim?” javio se Daniel. U pozadini je vladala tišina, pa je Dena
zaključila da su na večeri s Nathanielom i Abby.
Drhtavim mu je glasom objasnila što se dogodilo i nakon niza psovki,
Daniel joj je rekao da Julie i on odmah kreću.
“Stižu” rekla je Dena Jeffu, koji je još uvijek prijeteći stajao pred
Ronom, nadvijajući se nad njega prekriženih ruku, motreći ga strogim
pogledom koji je jasno davao do znanja da ni ne diše dok mu on ne dopusti.
Dena nije znala što da radi. Odrasla je kao kći senatora, ali nikad se nije
našla u ovakvoj situaciji. Bila je prestrašena. Što ako se Ron izlane pred
nekime? Bila je ljutita i, iako je znala da ne bi trebala, malo se stidjela.
Ali znala je da i ona mora nešto učiniti. Nije samo željela stajati i gledati.
Osvrnula se po sobi i odjednom shvatila da je napola razodjevena.
“Idem se obući.”
Jeff je kimnuo, ne skidajući oka s Rona.
Dena se vratila u dnevnu sobu tek nekoliko sekunda prije nego što je
netko pokucao na vrata stana. Sve joj se ovo činilo nadrealnim, nestvarnim
kao da gleda film. Otišla je do vrata, pogledala kroz špijunku i pustila
Daniela, Julie, Nathaniela i Abby da uđu.
 Julie ju je zagrlila. “Jesi li dobro?” Kimnula je.
Daniel je djelovao zgađeno i Dena je mislila da je taj izraz lica
namijenjen Ronu, ali tada se obratio njoj. “Dena, oprosti mi. Sranje.”
“Zašto mi se ti ispričavaš?”
Provukao je prste kroz kosu. “Osjećam se krivim. Da sam bio pažljiviji,
ovo se ne bi dogodilo.”
“Ne krivi sebe” rekla mu je ozbiljno. “Ja ne mislim da si ti kriv.”
“Prvo Sasha, a sad ti” stresao je glavom, pogledavajući Jeffa. Dena je
shvatila da se srami.
“Morat ćemo razmisliti o programu za početnike. Nešto ne radimo kako
treba.”
“Nije pravi trenutak za razmišljanje o tome, ali slažem se” odvratio je
Jeff. “Jeste li pozvali policiju?” upitao je Nathaniel i Ron je pozelenio u licu.
“Nismo” rekla je Dena. “Ne želim ih uvlačiti u ovo. Neka grupa sve riješi.”
“Mislim da je to jako loša zamisao” javio se Nathaniel.
“Ali ipak ja odlučujem o tome” Dena je pogledala Jeffa, koji je još
uvijek prijeteći gledao Rona.
Ni jedan ni drugi kao da nisu vidjeli nikoga drugoga.
“Smeće jedno koje prijeti ženama” rekao je Jeff. “Dom štiti svoje
pokorne, drži ih kao kap vode na dlanu. Ne pada mu na pamet plašiti ih”
nakrivio je glavu. “Jesi li bio na zabavi one večeri kad je Dena trebala
sudjelovati u demonstraciji?”
Dena je odjednom izgledao još ustrašenije. “Je... jesam.”
“Znači, znaš što se dogodilo?”
“Donekle.”
“Ali znaš da je zakasnila jer si je ti preplašio pozivom? Jesi li čuo kako
je kažnjavam?” Jeff se naslonio na stolac zagradivši Rona rukama i unio mu
se u lice. “Jesi li uživao?”
 Ron je šutio.
“Dena, molim te, donesi mi torbu iz auta.”
Dena je stajala na mjestu kao ukopana. Ma što je njemu?
“Jeffe, možda...” počeo je Daniel.
“Mislim da zaslužuje kaznu kakvu je priuštio Deni.”
“U teoriji se slažem s tobom” rekao je Nathaniel. “Ali možda ovo nije
pravi trenutak.”
“Vjerojatno si u pravu” rekao je i tek je tada Dena povjerovala da neće
bičevati Rona. “Ali da ti nešto kažem, Rone: dugujem ti trideset udaraca
bičem. Kad-tad ćeš ih dobiti.”
Ili ga barem neće bičevati večeras.

Ron je otišao dva sata kasnije.

“Mislim da nam taj više neće praviti probleme” rekao je Jeff, zatvarajući
vrata za njim.
“Nakon svih ovih prijetnji?” rekao je Nathaniel. “Ako ima imalo mozga,
neće.”
Njih su ga trojica odvukla do gostinjske sobe. “Na razgovor”, rekao je
Daniel. Dena nije znala o čemu su razgovarali, ali Ron je zbrisao iz stana čim
su ga pustili.
“Meni je samo žao da Cole nije s nama. Šteta što je u New Yorku” rekao
je Daniel, koji se još uvijek pomalo držao kao krivac. “On je jebeno
stravičan kad to želi biti.”
Deni nije bilo lako gledati Daniela tako snuždenog. Nije on nizašto kriv.
Nitko nije mogao znati da je Ron osoba koja je proganja. Dok je razmišljala
o svemu tome, Dena je osjećala želju za plačem ili bijesnim bacanjem stvari.
Vjerojatno bi joj bilo bolje da to i učini.
“Što prije ćemo morati sjesti za stol i razmisliti što s početnicima” rekao
je Jeff. “Ali mislim da Deni sada treba mira i tišine.”
 Njih su trojica otišli do vrata i o nečemu tiho razgovarali, a Abby i Julie
zagrlile su Denu i obećale da će je nazvati. Bilo joj je drago što ima takve
prijateljice.
Kad su svi otišli, Jeff ju je pogledao. “Jesi li dobro?”
Deni je bio dovoljan taj jedan pogled da brizne u plač i u tren oka glasno
je jecala.
“Dena...” zaustio je Jeff i došao do nje. Zagrlio ju je i podigao pa odnio
na naslonjač, spustio na svoje krilo i pustio je da se isplače. Nježno ju je
milovao po leđima šapćući joj utješne riječi u uho i iako je preglasno jecala
da ga čuje, već ju je njegov glas smirivao, a njegov dodir tješio.
“Ostani sa mnom noćas” rekla je, gledajući ga još uvijek vlažnim očima.
Obrisao joj je suzu palcem. “Ne namjeravam te ostaviti samu.”
“Još ne vjerujem... Ne mogu... Bila sam na seansama s njim” osjećala se
izdano, ali i još gore: prljavo. Zarinula je lice u Jeff ove grudi. “Želim se
zavući u krevet i pretvarati se da se ništa od svega ovoga nije dogodilo.”
“Bolje mu je da se drži dalje od tebe zauvijek. Ako ga ikad više vidim...”
Prijetnja je ostala visjeti u zraku.
“Stvarno si ga mislio bičevati?”
“To je najblaže što ću mu učiniti” pomilovao ju je po kosi. “Jesi li
gladna? Žedna?” Odmahnula je glavom. Nije željela da se odmakne od nje,
ali zijevanje nije mogla zaustaviti. “Ravno u krevet” rekao je.
Odnio ju je u spavaću sobu iako se bunila da može hodati bez ičije
pomoći. Jeff je rekao da je ne želi pustiti iz zagrljaja, a tome se nije
namjeravala odupirati.
Spustio ju je na krevet i rekao da se ne miče pa otišao do ormara.
Pretpostavila je da traži pidžamu. Odjednom je bila premorena, sva težina
dana svalila se na nju. Neko ga je vrijeme pospano promatrala, ali tada više
nije mogla držati oči otvorene.
“Spavat ćemo goli” rekla je u polusnu. “Dođi.” Jeff je nešto promrmljao,
ali nije ga razumjela. Počela se skidati i u tren oka našao se pokraj nje,
spustivši ruke na njezine. Nije znala pokušava li joj pomoći ili je presvući u
pidžamu, ali prepustila se. Ovo je Jeff, mislila je. Sigurna si.
Posljednje što je osjetila prije nego što je utonula u san bile su njegove
ruke oko nje i snažni otkucaji njegova srca pokraj njezina uha.
 Šesnaesto poglavlje

Sadašnjost
Idućeg se jutra razbuđivala polako i neko vrijeme samo ležala,
osluškujući zvukove iz okoline prije nego što je otvorila oči. Bilo joj je toplo,
ležala je na mekanim plahtama, pod paperjastim pokrivačem. Bentley joj se
još uvijek nije uvukao u krevet, pa je znala da je još rano. Soba je još u
mraku, shvatila je, otvarajući jedno oko. Pomaknula se i dodirnuta nešto
tvrdo. Mišić. Muško tijelo.
Jeff ju je poljubio u zatiljak. “Dobro jutro.”
Sjećala se da je zaspala u Jeffovu naručju, ali čudilo ju je što još nije
ustao. Jeff se nikada ne izležava. “Dobro jutro” odvratila je, okrećući se
prema njemu, i u tom trenutku shvatila je da je gola.
Odmjerio ju je. “Jako dobro jutro.”
“Ovaj... zašto sam gola?”
“Sinoć sam pokušavao naći nekakvu spavaćicu, ali počela si se skidati.
Nije imalo smisla prepirati se oko takve sitnice, pa sam ti pomogao.”
“Mogu misliti.”
“Ne gledaj me tako” rekao je. “Izvoli primijetiti da ja nisam gol. A i
izvoli primiti na znanje da je krajnje neudobno spavati u odjeći.”
Zaključila je da ga neće gnjaviti. Znala je da on najradije spava bez
odjeće, a i da je ležanje uz posve golu ženu golemo iskušenje za svakog
muškarca. “Hvala ti što si ostao sa mnom.”
“Sinoć sam ti obećao da ću ostati.”
“Mislila sam na jutro.”
“Nisam želio da se probudiš sama” rekao je tiho. “Nakon svega onoga
sinoć, nisam znao kako ćeš se osjećati ujutro. Nisam želio da se prepadneš.”
Zaustila je, ali želudac joj se glasno pobunio. Jeff se široko osmjehnuo.
Kosa mu je razbarušeno padala na čelo.
“Što kažeš na to da nam napravim doručak?” upitao je. “Nemam hrane.
Dosad sam bila kod Nathaniela i Abby.”
“Uopće nemaš hrane?”
“Imam žitnih pahuljica i bademova mlijeka.”
Nalaktio se u krevetu i pogledao je odozgor. “Da više nikad nisam čuo ni
najmanji komentar o kvaliteti moje kave. Žitne pahuljice? Bademovo
mlijeko? Ozbiljno?”
“Nismo svi rođeni kuhari.”
“Kako se točno muze badem?”
“Molim?” mozak joj je još uvijek spavao.
Zavukao je ruku pod pokrivač i pljesnuo je po stražnjici. “Obuci se. Ja
idem spraviti doručak. Jest ćemo zajedno.”
Znala je da ju je pljesnuo u šali, ali taj je dodir bio dovoljan da joj tijelom
proleti munja želje. Odjednom je poželjela da odgode doručak i ostanu u
krevetu. “A nakon toga?”
Već se bio uspravio i ustajao je, ali kad ga je to upitala, okrenuo se i
pogledao je preko ramena.
“Vidjet ćemo.”
Dvije riječi. Samo dvije riječi. Dok su jeli, te su joj dvije riječi
odjekivale u mislima. Vidjet ćemo. Vratili su se u Delaware, sredila je stvari
s ocem, Jeff se pobrinuo za očevu tvrtku, dogovorili su se da će početi
ispočetka.
Pred njima nije bilo prepreka.
Petnaestak minuta kasnije Dena ga je promatrala kako sjedi za njezinim
stolom i jede kao da to radi svakoga dana. Kao da se svakog jutra druže u
njezinoj kuhinji. Kako je samo muževan, pomislila je. Zatekao ju je kako ga
gleda i namignuo joj.
Namignuo, gad jedan.
Prekrižila je noge, pa ih vratila u prvotni položaj, pa opet prekrižila.
“Je li sve u redu?” upitao ju je, prinoseći žlicu ustima. “Aha. Super”
rekla je, pa zagrabila malo žitarica da dokaže da je smirena.
“Razmišljao sam o onome sinoć” rekao je, a njoj je srce poskočilo.
Odložio je žlicu. “O tome kako bi večer završila da nas nisu prekinuli.”
“I ja.”
“Onda lijepo požuri i dovrši doručak. Moramo završiti što smo započeli.”
Deni odjednom više nije bilo do hrane. Bez riječi je ustala, prišla mu i
pružila ruku. “Jesi li sigurna?”
“Jesam” odvratila je i u to je bila apsolutno sigurna.
Uhvatio ju je za ruku i poveo niz hodnik. Kad su ušli u spavaću sobu,
okrenuo se i pogledao je u oči. “Prije nego što nastavimo, samo još jedno”
podigao je ruku do njezina vrata i nježno ga stisnuo. “Ako te primim natrag,
više nema povratka. Zauvijek ćeš biti moja.”
Njegov je dodir bio topao, zaštitnički, ali Denu je zabolio trag sumnje u
njegovu pogledu. Mrzila je sama sebe zbog svega što je učinila da to zasluži.
Ako drugačije ne ide, provest će ostatak života brišući tu sumnju iz njegova
pogleda. “A ti moj” prošaptala je.
Kutove usnica razvukao mu je vragolast osmijeh, onaj koji je moglo
izmamiti malo što osim Dene. “Tu se slažemo.”
Spustila je ruku na njegovu. “Danas zaboravljamo sumnju.”
“I krivnju” rekao je tiho i nježno, ali to je ipak bila naredba. “I isprike.”
Dobro ju je poznavao, znala je. Sve njezine slabosti, sve adute. “Nešto i
ja moram reći.” Kad je kimnuo, nastavila je. “Onoga dana kad si mi uzeo
ogrlicu rekla sam ti da ćeš me preklinjati da ti se vratim.”
“Dena...”
 Ušutkala ga je spuštajući prst na njegove usnice. “Ne treba mi to.
Dovoljno mi je da znam da me ponovno želiš.”
“Spreman sam i preklinjati te.”
“Meni je ipak draže kad ja preklinjem vas” široko se osmjehnula
“gospodaru.”
Požudno ju je pogledao. “Kao što sam ti već rekao, preklinjat ćeš ti mene,
ali drugačije.”
Malo ju je zapeklo što ju je još uvijek zvao Dena, a ne anđele, ali
odlučila je ne opterećivati se time. Ipak nisu bili u sobi za igru, a ionako još
nije nosila njegovu ogrlicu. Trebat će mu još malo da se vrati tom nadimku,
znala je. Ali znala je i da hoće.
Spustila je dlanove na njegova prsa. “Namjeravaš me navesti da
preklinjem za još nešto?”
“Imam ja puno planova za tebe. I u svima si njima bez odjeće” raskopčao
je gornje dugme njezine bluzice. “Dopusti da ti pomognem s ovim.”
Zaklopila je oči da se potpuno preda njegovu dodiru, toplom i sigurnom.
Poželjela je odmah biti posve gola, da ga može posvuda osjetiti. Dodir
njegovih prstiju preko bluzice dok ju je raskopčavao razbudio je sva njezina
osjetila. Nitko nikada neće imati toliku moć nad njom, moći je toliko obuzeti
samo jednim dodirom.
Brzo ju je raskopčao i spustio usnice na njezino rame. Pustio je njezinu
bluzicu da sklizne na pod i odmah vratio ruke na njezino tijelo, prelazeći joj
palčevima preko bradavica.
“Tvoje tijelo stvoreno je za moje” promuklo joj je prošaptao u uho.
“Savršeno pristaju jedno drugome.” Raskopčao joj je grudnjak i odbacio ga u
stranu. “Gledaj ovo” rekao je, obujmljujući njezine grudi. “Savršeno
ispunjavaju moje ruke.”
Dena se uspravila, uživajući u njegovu grubu dodiru, olakšavajući mu
pristup.
“Nekoć sam mislio da smo previše različiti” stao je iza nje i priljubio
njezina gola leđa uza se.
“Sad vidim da smo upravo zbog tih razlika dobar par.”
Dok joj je to govorio, milovao ju je posvuda i Dena se morala truditi
slušati i razumjeti što joj govori. Nije se mogla usredotočiti ni na što osim na
nježan dodir njegovih dlanova. “Kako to misliš?”
Grickao ju je po vratu. “Ti si pokorna, a ja dom.”
“Mhmm” nagnula je glavu prema njegovim usnicama, izlažući još više
kože.
“Ne možemo biti različitiji, ali ne možemo biti ni s kim poput nas, samo s
nekim posve drugačijim.” Raskopčao je njezine traperice. “Da nastavim?”
“Molim, da” stisnuo se uz njezinu stražnjicu i kad je osjetila njegovu
erekciju, promeškoljila se, spuštajući istodobno i traperice i gaćice. “Nemoj
nikad prestati.”
“Okreni se. Pogledaj me.”
Poslušala je i okrenula se, pa ga gledala kako se skida: prvo majicu pa
hlače. Bio je predivan, kao i uvijek. Snažne ruke, mišićav trbuh, isklesane
noge; sve je to ukazivalo na muškarca koji naporno radi. Zločesto se
osmjehnuo, dajući joj do znanja da će to tijelo sad upotrijebiti za njezin
užitak. Pogled joj je pao niže i liznula je usnice, prisjećajući se njegova
okusa.
“Još jedan primjer” rekao je, dodirujući se. “Gledam tebe kako gledaš
mene i odmah sam krut.” Pružio je ruku prema njoj, dodirujući joj trbuh. “A
ti si” zavukao je ruku između njezinih nogu i vidio da je već vlažna “tako
mekana.”
Malo je razmaknula noge, pozivajući ga da uđe dublje. “Želim te.”
“Čekat ćeš” odmaknuo se. “Legni na krevet. Na leđa.”
Nasmiješila se. Čak i dok nisu bili u sobi za igru, Jeff nije mogao
prepustiti kontrolu njoj. Ali to ne znači da ga ne može malo izazivati. Legla je
na krevet i raširila noge. “Ovako?” rekla je, pa ih skupila. “Ili ovako?”
 Prišao joj je korakom tigra u lovu, grabežljive mačke koja se poigrava
svojim plijenom.
“Raširene.”
Promatrao ju je s toliko požude, toliko intenzivno, da nije ni pomislila ne
poslušati ga. Nije ga više željela izazivati ni mamiti, razmaknula je koljena i
pustila noge da padnu u stranu. Jeff je tiho zarežao i prišao krevetu,
spuštajući se do njezinih nogu.
Uhvatio je jednu njezinu nogu i poljubio je s unutarnje strane koljena.
“Svaki je djelić tebe načinjen za mene. Za moje usne, zube, jezik, ljubav.”
Zavukla je prste u njegovu kosu. “A kad ću ja dobiti te usne, zube, jezik,
ljubav?”
“Uskoro” ljubio ju je uz bedro, grickajući usput kožu, ali tada glasno
uzdahnuo i naslonio obraz na njezinu nogu. “Ne smiješ me ponovno napustiti,
anđele. Trebam te.”
Anđele.
Srce joj je poskočilo, u kutovima očiju pojavile su se suze. Spustila mu
je dlanove na ramena i povukla ga gore. Kad su se našli licem u lice,
obujmila mu je obraze da ne skine pogled s njezina. “Ne idem ja nikamo više
bez tebe” rekla je, boreći se s čvorom u grlu. “Dovoljno sam dugo bila bez
tebe da znam kako to više nikada ne želim.”
“Volim te” prošaptao je.
Suze su joj kliznule iz očiju. “Uvijek sam te voljela. I uvijek ću te
voljeti.”
Poljubili su se nježno, jedva se dodirujući i Dena je zadrhtala. Bila je
presretna zbog ovog osjećaja. Toliko je dugo mislila da je zauvijek ostala bez
njega, a sad je čula i te riječi. Ponovno je zadrhtala.
“Hladno ti je?” Jeff je pogrešno protumačio njezino stanje.
“Nije” stegnula ga je snažnije. “Samo sam presretna.”
Ponovno ju je poljubio, ali ovoga puta nimalo nježno. Usnice su mu sad
bile gladne i Dena je to spremno prihvatila. Nedostajao joj je njegov okus,
njegova težina na njezinu tijelu, njegov dodir.
Prešla je noktima preko njegovih leđa i sad ju je ljubio sve gladnije,
pomičući se tako da je koljenom razmaknuo njezine noge. Cijelo je njezino
tijelo tutnjalo od želje da mu se preda.
Odmaknuo je usnice s njezinih, teško dišući. “Moram te imati. Odmah.”
Podigla je bokove kao da ga poziva. “Molim te.”
Odmahnuo je glavom. “Ne želim da ovo bude tako brzo, želim uživati u
tvojemu tijelu, satima te izazivati.”
“To možemo poslije. Imat ćemo dosta vremena za sve.”
Oslonio se na dlanove i nadvio nad nju. Primijetila je da i on drhti.
“Nisam siguran da mogu biti nježan.”
“Nježnost nije na popisu stvari u kojima previše uživam” zarinula mu je
nokte u nadlakticu.
“Uzmi me odmah. Žestoko.”
Neko ju je vrijeme gledao kao da pokušava dokučiti govori li istinu, ali
tada je očigledno dobio odgovor koji je tražio, jer je zavukao ruku između
njihovih tijela i gurnuo dva prsta u nju.
“Da” zastenjala je, odgovarajući na pitanje koje nije postavio riječima.
“Spremna sam.”
Zabijao se u nju žestoko, brzo, a Dena ga je grčevito držala. Nije se šalio:
nije bio nimalo nježan. Imala je osjećaj da je kažnjava, ali uživala je u svakoj
sekundi. Sa svakim njegovim pokretom iz nje je nestajao još jedan djelić
stare krivnje, sve dok je nije posve odagnao.
Otvorila je oči i vidjela da je gleda, ne prestajući se zabijati u nju.
Podigla je dlan do njegova lica.
“Zaboravi” šapnula je.
Zaboravi prošlost, sve naše pogreške, sve što je moglo biti, sve što je
trebalo biti. Zaboravi sve to i pamti samo nas. Možda smo se promijenili,
ali nikada se nismo razdvojili.
“Zaboravi” ponovila je.
Cijelo mu se tijelo ukočilo i svršio je glasno uzdahnuvši. Još samo jedan
njegov pokret i Dena je također svršila.
Iako je još uvijek jedva disao, obgrlio ju je objema rukama, preokrenuo
ih na bok i poljubio je toliko strastveno da je posve zaboravila disati.
 Sedamnaesto poglavlje

Tri tjedna kasnije

Nikome nije padalo na pamet prigovoriti im da previše žure. Deni se
činilo da previše otežu sa svime, jer toliko su izgubljenog vremena trebali
nadoknaditi. Iako je žalila za svim onim godinama koje su proveli daleko
jedno od drugoga, oboje su shvaćali da su upravo zbog toga danas snažniji.
Ova je večer, iako nalik mnogima prije nje, bila posebna. Dena je izašla u
vrt i uputila se prema javorima u dnu, gdje ju je čekao Jeff. Grane su bile
omotane nizovima žaruljica i vrt je bio točno dovoljno osvijetljen da ga Dena
vidi.
Razmišljali su bi li trebali pozvati prijatelje da im se pridruže, ali nakon
kraćeg razgovora odlučili su da u ovom posebnom trenutku žele biti sami.
Kad je vidjela kako je Jeff promatra, Deni je bilo drago što su se tako
dogovorili. Ova ceremonija i njihovi osjećaji previše su intimni da bi ih
podijelili s bilo kime.
Kleknula je na mekanu kariranu deku koju je pripremio za nju, ne
uspijevajući suspregnuti uzdah zadovoljstva. Jeff je ispružio ruku i zavukao
prste u njezinu kosu. Dena je zaklopila oči. Njegov je dodir bio nježan, pun
obožavanja. Još ju je jednom pomilovao po kosi pa spustio ruku pod njezinu
bradu i podignuo joj glavu.
Promatrao ju je kao da ne vidi ništa drugo osim nje, pogledom ispunjenim
osjećajima. “Volim te, anđele.”
Suze su je zapekle u očima. Koliko god joj to puta rekao, Dena bi
svakoga puta doživjela te riječi poput munje što joj je prožela tijelo. Zaustila
je odgovoriti mu da i ona voli njega, ali zaustavio ju je, spuštajući joj prst na
usnice. “Ne još. Ustani malo, molim te.” Ustala je, ne znajući što se sprema.
 Jeff ju je uhvatio za ruke. “Kad sam ti prije šest godina ponudio svoju
ogrlicu, želio sam da budeš moja pokorna. Ovoga puta to ne želim.”
Srce joj je zastalo, pa nastavilo uznemireno kucati. Zašto?
“Želim više od toga” rekao je jednostavno. “Želim više od tvojega tijela:
želim tvoj britak um, tvoju strastvenu dušu, tvoje prelijepo srce. Želim cijelu
tebe, a zauzvrat ću ti dati cijeloga sebe. Doduše, moram priznati da sam ja
bolje prošao u tome. Znam da je ovo pomalo neobično, ali Dena, anđele...”
izvukao je nešto iz džepa i kleknuo pred nju. “Hoćeš li se udati za mene?
To nešto što je izvukao iz džepa bio je predivan dijamantni prsten. Dena
nije morala ni razmisliti, odgovor je samo skliznuo preko njezinih usnica.
“Da.”
Ustao je i stavio joj prsten na prst pa je poljubio. Zagrlila ga je i uzvratila
mu poljubac, suzdržavajući se da ne prasne u smijeh. Samo Jeff može izvesti
prosidbu usred ceremonije prihvaćanja ogrlice. Sad je njegova, pomislila je,
grleći ga još snažnije. Njegova.
Ali još nije gotovo.
Odmaknuo se. “Želim ti ponuditi još nešto.” Sagnuo se i otvorio kutiju
koja je stajala na rubu deke. Kad se okrenuo prema njoj, Dena je vidjela da
drži tanku kožnu ogrlicu. Zasvjetlucao je na mjesečini i kad je pogledala
bolje, shvatila je da je izrađen od kože i srebra.
“Podsjetnik za nas oboje” rekao je Jeff, prelazeći prstima po metalu.
“Podsjetnik?”
“Da cijenimo što imamo i da nikada ne ostanemo bez toga.”
Dena nije mogla vjerovati koliko je savršenu ogrlicu odabrao. “Predivan
je.”
“Ako ga prihvatiš, neće biti kao prethodni put. Ova je ogrlica jednaka
obveza kao i prsten koji sam ti dao. Želim da ga uvijek nosiš.”
“Ništa me neće više usrećiti.”
Kimnuo je. “U tom slučaju, skini haljinu i klekni pred mene, molim te.”
 Ranije joj je rekao da dođe u vrt u nečemu što se lako skida. Dena se
odmah sjetila Juliene i Danielove ceremonije i znala da želi bijelu haljinu
poput njezine. Svidjela joj se takva jednostavnost, ali i simbolika. Najviše od
svega svidjelo joj se stati pred Jeffa i skinuti je.
Promatrao ju je gladnim pogledom dok je svlačila haljinu preko glave i
spuštala se na koljena pred njim.
Kad je kleknula, nastavio je. “Želim te posjedovati. Biti tvoj gospodar.”
Iako je klečala, podigla je pogled da mu odgovori. “Želim biti vaša.
Nositi simbol vaše kontrole nada mnom.”
“Jesi li sigurna da to želiš, anđele?” ovo je zvučalo kao upozorenje, ali
Dena nije mogla dokučiti zašto bi je upozoravao.
“Jesam, gospodaru.”
Nije ju ponovno upitao, samo je raskopčala ogrlicu i stavio je oko njezina
vrata. S tihim klikom lokota, Dena je osjetila kako sve sjeda na svoje mjesto.
“Moja si” rekao je. Glas mu je bio nabijen osjećajima.
“Jesam” niz Denino lice tekle su suze. “Hvala vam, gospodaru. Hvala
vam.”
“Pokaži mi koliko si zahvalna.”
Sagnula se nad njegove noge i poljubila kožu navlaženu njezinim suzama.
“Vaša” šapnula je nad desnim stopalom. “Zauvijek” obećala je nad lijevim.
Večernji zrak nosio je tek dašak hladnoće koja je nagoviještala jesen.
Nekoliko minuta nakon što se uspravila u klečeći položaj, Jeff je ostao stajati
nad njom i promatrati je. Odjednom svjesna hladnoće, Dena je primijetila da
su joj se suze rashladile prije nego što su stigle skliznuti s brade, a bradavice
stisnule, ali kao da to nije osjećala. Osjećala je samo toplinu Jeffove ljubavi
i zaštite.
“Mislim da bih mogao ovako prostajati cijelu noć i samo te gledati”
rekao je nakon nekog vremena. “Samo stajati i uživati u pogledu na tebe s
mojom ogrlicom.”
 “Možda bismo i to mogli jednom probati, gospodaru.” Zadovoljno je
zarežao. “Reci mi to opet.”
“Gospodaru” ponovila je, znajući da to želi čuti.
“Još jednom.”
“Gospodaru.”
Povukao ju je na noge i ne govoreći više ništa, žestoko poljubio.
Privinula se uz njega, uzbuđena snagom i posjedničkom silinom njegova
zagrljaja. Bio je grub i zahtjevan i uživala je u svakoj sekundi svega toga,
želeći još.
Kad se odmaknuo, oboje su teško disali. “Večeras ništa od svijeća” rekao
je. “Jedva čekam vidjeti što si smislio.”
Kad je odgovorio, licem mu je bljesnuo zločest osmijeh. “Idi stani između
ona dva stabla.”
Kad je pogledala prema stablima, Dena je zaključila da je možda prebrzo
izrazila oduševljenje. Činilo se da se Jeff pošteno pripremio za ovu večer, jer
je s grana visjelo nekoliko vrsta užadi spremne za upotrebu. Stala je među
stabla, a Jeff joj je prišao i, stojeći iza nje, brzo i odlučno privezao njezine
ruke i noge za drveće, postavljajući je u oblik slova x.
“Kako si mi, anđele?”
Oprezno je povukla jedno uže. Nije se mogla previše micati. “Bila bih
bolje da ste se ipak odlučili za svijeće, gospodaru.”
Nasmijao se i zavukao prst između njezinih nogu. “Tijelo te izdaje, vidim
da si uzbuđena.” To je bila istina, pa je odustala od poricanja.
“Ono što si rekla maloprije... kako ono? Da želiš nositi simbol moje
kontrole nad sobom?” Zaobišao ju je i stao pokraj nje, vadeći nožić iz džepa.
Odrezao je šibu s jednog od stabala, pa zamahnuo nekoliko puta njome po
zraku. “Sutra je zabava grupe. Sigurno ćeš imati nekoliko znakova moje
kontrole za pokazati. Koja ti je sigurna riječ, anđele?”
“Krila.” Sad više uopće nije bila napaljena, ali pokušala se opustiti.
 “Zašto izgledaš tako prestravljeno? Pa još nisam ni počeo.”
“Zato što... nismo nikad...”
“Pogledaj me.” Uhvatio ju je za bradu i nije imala izbora. “Što sam ti
rekao kad smo se prvi put igrali voskom, kad sam ti prvi put dao svoju
ogrlicu?”
Smirenost koju je pronašla u njegovu pogledu proširila se i na nju. “Da
ćeš mi dokazati da si najbolji.”
“Misliš li da sam u proteklih nekoliko godina postao vještiji ili sam
zahrđao?”
“Postali ste vještiji, gospodaru.”
“Misliš li da su moji osjećaji prema tebi ojačali ili oslabjeli?”
“Ojačali, gospodaru.”
“Želiš li mi nešto reći?”
“Žao mi je što sam sumnjala u vas.”
“Prihvaćam ispriku. A sad, od jedan do deset: koliko te strah? Jedan je
malo sam nervozna, deset na rubu sam srčanog udara od panike.”
“Tri, gospodaru.”
“Nije loše” pustio je njezinu bradu i stao iza nje.
Počeo je nježnim udarcima šibe po gornjem dijelu njezina bedra
pomiješanim s dodirom njegovih prstiju između njezinih nogu. Polako je
pojačavao udarce i nakon nekog vremena Dena je osjećala kao da je struja
trese po nogama i stražnjici. Zavukao je prste u nju, mamio je i izazivao.
“Koji bi sad broj rekla, anđele?”
“Mmmm... Minus deset, gospodaru” pokušala je pomaknuti bokove, ali
užad ju je držala na mjestu.
“Fino. Možda sad konačno možemo početi.” Zapanjeno je otvorila oči.
“Gospodaru?”
Šiba je poletjela zrakom i uz glasan zvižduk sletjela na njezinu stražnjicu.
Prije nego što je stigla i jauknuti, Dena je osjetila njegove prste između nogu
kako bude vatru u njoj.
“O, da” rekao je. “Ovo će ostaviti krasan trag. To je bilo jedan. Dobit
ćeš ih deset. Ne smiješ svršiti dok ne primiš i posljednji. Ako svršiš, dobit
ćeš još deset.”
Pomislila je da za to i nema neke šanse, ali kada su stigli do četiri,
zaključila je da je žestoko podcijenila njegovu vještinu. Njegovi prsti, ta
slasna bol i prljave riječi koje joj je šaputao u uho, bili su opaka kombinacija
koja ju je dovela jako blizu orgazmu.
“Molim vas, gospodaru, dopustite mi da svršim” gotovo je vrisnula,
propinjući se na prste.
“Jadni moj anđele. Čeka te još punih šest.”
Peti je udarac sletio opasno blizu njezine pičke i zastenjala je kad su
njegove vješte ruke tu bol pretvorile u užitak.
“Pokušavam se odlučiti” rekao je. “Između sprijeda i straga.”
Šesti i sedmi udarac sletjeli su na osjetljivu kožu između stražnjice i
bedra.
“Volim se zabijati u tvoju pičkicu, ali dugo je prošlo otkako te nisam
uzeo straga. Obožavam što si otraga tako uska, što me stežeš. Što ti misliš?”
Osmi udarac opekao ju je iznad koljena, a Jeff je odmah spustio prste na
njezin klitoris. Zagrizla je obraz da spriječi orgazam.
“Anđele, nešto sam te pitao” gurnuo je tri prsta u nju.
“Svejedno mi je, gospodaru, samo vas molim, uzmite me.”
“Nisam ponio lubrikant, a ne da mi se otići po njega” začula je šuštanje
odjeće i znala da se skinuo. “Još samo dva i ući ću u tebe, usrećiti nas
oboje.”
Deveti i deseti udarac bili su i žestoki i kratki i Dena je jedva shvatila da
je gotovo prije nego što je osjetila Jeffov kurac u sebi. Ušao je u nju cijelom
dužinom u jednom jedinom potezu. Podigao je ruke nad nju i razvezao je, a
ona se odmah naslonila na njega.
Držao ju je čvrsto, jednom rukom oko grudi i drugom oko bokova, i iako
se ona i dalje nije mogla pomaknuti, micao ih je zajedno, vodeći ih prema
vrhuncu. Neumorno se zabijao u nju i kad je spustio ruku na njezin klitoris,
predala mu se.
Zadovoljno je zarežao. “Obožavam kad svršiš dok sam u tebi.” Kružio je
bokovima, trljajući se o nju, izazivajući nove valove užitka. “Želim da opet
svršiš. “
Micao se sve brže, zabijao sve dublje i za nekoliko sekunda Dena je još
jednom svršila. Ovoga je puta svršio i on, zadržao je u jednom položaju i
ispustio uzdah potpunog zadovoljstva.
Držao ju je čvrsto, jer noge su joj još uvijek bile svezane. “Drži se za
mene” prošaptao je.
“Nasloni se na mene.”
Dena se opustila uz njega i tek kad ga je uvjerila da može sama stajati,
sagnuo se i odvezao je. Kao i mnogo puta prije, podigao ju je jednim
potezom i odnio do deke.
Dugo su ležali zagrljeni, promatrajući zvijezde i razgovarajući šapatom.
Razgovarali su o budućnosti, snovima i nadama.
Kad ih je okružila potpuna tama, Dena je položila njegov dlan na svoj
trbuh i otkrila mu tajnu.
 Epilog

Nathaniel
Tjedan kasnije
Gospodine Weste” rekla je moja tajnica Sara kad sam se javio na telefon.
“Gospodin Parks je stigao.”
“Pošalji ga unutra” rekao sam, ustajući pozdraviti ga. Kad me jučer
nazvao, Jeff je rekao da želi porazgovarati i silno me zanimalo o čemu.
Vrata su se otvorila i prišao sam mu, pružajući mu ruku. “Uđi, bok. Što te
dovodi ovamo?” Pokazao sam rukom prema naslonjaču. “Izvoli sjesti.”
“Hvala.” Jeff je sjeo. “Dena je zaključila da bi ona u šoping.”
“Znam ja još jednu takvu. A kad smo kod Abby, rekla mi je vaše vijesti.
Čestitam.”
Nasmiješio se i primijetio sam da izgleda potpuno drugačije. Nigdje nije
bilo ni traga smrknutom Jeffu kakvog sam poznavao. Djelovao je sretno.
“Hvala” odvratio je. “Još se dogovaramo o datumu vjenčanja.” Prignuo
se naprijed. “Znam da si u poslu, pa te neću zadržavati.”
“Iznenadio me tvoj poziv.”
“Želim razgovarati o grupi. Znam da ćete nam se ti i Abby službeno
pridružiti kad se preselite u Delaware i naši seniori željeli bi vam povjeriti
odgovorne uloge.”
“Kako to misliš?”
“Znaš li što se dogodilo Deni?” Kimnuo sam i nastavio je. “Nije prva
pokorna koju je zlostavljao dom iz naše grupe.”
Čuo sam šaputanja dok smo bili u posjetu: jedna je Juliena prijateljica
bila okrutno bičevana.
 “Čini se da imate problem.”
“Imamo i željeli bismo da nam pomognete. Došao sam u ime grupe
zamoliti te da preuzmete obučavanje početnika... da unesete novi duh u našu
grupu.”
“To nije lagan zadatak.”
“Znam, ali svi se slažemo da si ti pravi čovjek za to: iskusan dom koji
nije oduvijek s nama. Imaš drugačiju perspektivu.”
“Mogu li razmisliti pa ti javiti?”
“Naravno.”
“Ako pristanem, radit ću s Abby. Trebat će vam i mišljenje pokorne.”
“Naravno.”
Abby i ja još se uvijek nismo do kraja dogovorili o novom obliku naše
veze. Možda bi suradnja s grupom u Delawareu bila od koristi i nama.
Prisjetio sam se razgovora s Abby i njezina priznanja da je uživala u
demonstraciji u Delawareu. Otada sam tragao za novim načinom igre. Možda
je ovo upravo ono što im je potrebno.
Možda je ovo prava prilika da proširimo horizonte.
 Zahvale

Pisanje knjige samotan je posao, ali ne znam kako bi itko u tome mogao
uspjeti potpuno sam. Kad sam prvi put pisala o Jeffu i Deni u romanu
Zavedena vatrom znala sam da će mi njihova priča slomiti srce. Na sreću,
uza sebe sam na ovom putovanju imala puno suputnika koji su mi posudili
svoj talent i vrijeme.
Prvo zahvaljujem svima koji su strpljivo čekali ovu priču. Hvala vam od
srca. Počašćena sam što čitate moje riječi. Obožavam vas.
Rachel, hvala ti što uvijek nađeš vremena za slušanje mojih zamisli i
odgovaranje na moja pitanja. Ti me držiš u stvarnosti i voljela bih da živimo
bliže. Želim ti sve najljepše u životu.
Elle Mason, bilo je trenutaka kad sam mislila da ova knjiga nikada neće
ugledati svjetlo dana, ali ti si uvijek bila uz mene, nudila podršku i slušala
me kako kukam. Neizostavan si dio mojega pisanja i nadam se da ću ti
jednoga dana moći vratiti tu uslugu.
Cyndy Aleo, mislim da si ti pročitala moja tri poglavlja otprilike 4083
puta. Ne znam je li to dovoljno da te proglase sveticom, ali stvarno mislim da
bi trebalo biti. Ova mi je knjiga dopustila da se izrazim, a da nije bilo tebe,
ne bi bilo ni nje. Hvala ti što mi nisi dopustila da samo nabacam riječi na
papir.
Rebecca Grace Allen, cijenim tvoju pomoć na izbacivanju gluposti iz ove
knjige i zahvaljujem ti što mi nisi dala da se izvučem na jednostavniji način.
Ako te itko pita, ovo je prva verzija i odmah je ispala tako super. Nemoj
nikome reći istinu!
Tonya i Lauren, konačna verzija knjige jako se razlikuje od one koju ste
vi čitale. Ne znate koliko su mi u tome pomogle vaše primjedbe i zamisli.
 Eden Barber, tvoje primjedbe poboljšale su Jeffa i Denu. Silno sam ti
zahvalna što si bila spremna pomoći mi.
Claire Zion, hvala ti što si vjerovala u ovu priču. Znam da to kažem za
svaku svoju knjigu, ali OVA mi je najdraža. Stvarno to i mislim.
Steve Axelord, jedno hvala nije dovoljno. Ne bih bila gdje jesam bez
tebe.
Gospodine Sue Me, jednoga dana ponovno ćemo se sresti s naša dva
anđela. Ako stigneš do njih prije mene, reci im da ih volim i nikada ih nisam
zaboravila. Ja ću isto učiniti u tvoje ime.