Definicija mentalne retardacije

Prema najnovijem pristupu Američkog udruženja za mentalnu retardaciju (Luckasson i sur. AAMD 2002),
mentalna retardacija se definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u
intelektualnom funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim
adaptivnim vještinama. Nastaje prije 18. godine.

Intelektualno funkcioniranje odnosi se na inteligenciju - generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje

rasuđivanje, mišljenje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje
kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. Danas se još uvijek značajna ograničenja u
intelektualnom funkcioniranju najbolje prikazuju pomoću QI (kvocijenta inteligencije koji odstupa od približno
dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine (QI manji od 70 ili 75).

Adaptivno ponašanje je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu
funkcioniranja u svakidašnjem životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na tipična, uobičajena, a ne
najbolja ponašanja u svakodnevnom životu i sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima
okoline. Značajno ograničenje je mjera adaptivnog ponašanja koja odstupa za dvije standardne devijacije od
aritmetičke sredine na mjernom instrumentu ili samo jedne komponente (pojmovne...) ili sve tri. Područja
adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje,
zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Snižena sposobnost - da li su i koliko sposobnosti snižene promatra se u skladu sa cjelovitim životom osobe i
potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i oštećenje samo po sebi i
mogućnosti koje osigurava ili ne socijalna okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju).

Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca kako bi
uspješno funkcionirao u svojoj socijalnoj sredini.

Modeli podrške su:

 Povremena - kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životnih okolnosti

 Ograničena - vremenski ograničena, ali ne i sporadična

 Opsežna - redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena

 Sveobuhvatna podrška - potrebna je trajno u velikoj mjeri i u svim situacijama u toku života.

Faktori koji utječu na razvoj sposobnosti

1) Osnovna (bazična) sigurnost

Prema Eriksonu, svaka osoba ima potrebu za sigurnošću, na osnovu koje izgrađuje samopovjerenje i
samopoštovanje. Osnovna sigurnost se formira na dva načina:

 osnovno povjerenje, bazirano na pozitivnom životnom iskustvu

 osnovno nepovjerenje, bazirano na negativnom životnom iskustvu.

Osnovno povjerenje gradi se od pozitivnog iskustva sa sobom i drugima, u ljubaznoj, zadovoljnoj okolini,
prihvaćanje sebe u cjelini, odsutnošću bolesti, odsutnošću ozbiljnih napetosti kod nama važnih osoba, dobroj
njezi, dobroj interakciji i komunikaciji sa okolinom.

Osnovno nepovjerenje gradi se od suprotnog iskustva.

Osobe s MR, češće su izložene negativnom iskustvu, te u većoj mjeri razvijaju osnovno nepovjerenje. Zbog toga
su često preplavljene starhom pred novim osobama i situacijama, razvijaju različite neadekvatne oblike
ponašanja i ne napreduju u skladu sa svojim potencijalima.

Spoznaje o razvijanju osnovne sigurnosti omogućuju organiziranje života i rada osoba s MR u smislu stjecanja
pozitivnih iskustava, kako bi se kompenziralo već razvijeno osnovno nepovjerenje.

2) Privrženost ( attachment )

Privrženost označava snažnu emocionalnu vezanost za važnu osobu, a počinje se razvijati od prvih dana života
djeteta. Za dijete je važno da postoji jedna, ili mali broj osoba koje su kontinuirano prisutne tijekom odrastanja.
Isti faktori koji djeluju na uspostavljanje osnovnog povjerenja djeluju i na stvarnje sigurne privrženosti.
Privržena djeca sigurnija su u komunikaciji, stvaraju dublje kontakte, imaju jače samopouzdanje i sposobna su
za suočavanje sa snažnijim frustracijama.

Djeca koja su nesigurna u privrženosti mogu to ispoljavati u dva oblika:

 strah i izbjegavanje privrženosti

 strah i odbijanje privrženosti

Ona više plaču i u ophođenju s njima treba više umješnosti.

Osobe s MR imaju iste potrebe za privrženošću. Neovisno o uzrastu, svaka osoba ima potrebu za
uspostavljenjem sigurne privrženosti sa jednom osobom. Često se to ne može ostvariti u situaciji skrbi za osobe
s MR, polazeći već i od diskontinuiteta odnosa sa osobama koje o njima skrbe. Takva situacija je posebno
nepovoljna u institucijama gdje je velika promjena zaposlenika i cijeli tim brine o klijentu. U takvim situacijama
javlja se strah i neadekvatni oblici privženosti ( povlačenje u sebe, usamljenost, površni kontakti, zatvorenost za
intimnost i dublje kontakte).

3) Temperament

Temparement je komponenta ličnosti koja se može prepoznati već od prvih dana života djeteta. On opisuje
ponašajni stil, odnosno emocionalnu ekspresivnost i spremnost na odgovore na podražaje.

U interakciji dijete - roditelj (skrbnik) tijekom odrastanja djetetova uloga je pod snažnim utjecajem njegovog
temperamenta. Skrbnici (majka) često reagiraju pozitivnije prema djeci koja jedu i spavaju dobro, manje plaču,
nisu zlovoljna, ne razljute se lako i lako se prilagođavaju novoj situaciji. Prema djeci koja često plaču, ne
dopuštaju da ih se nosi i grli, imaju problema s hranjenjem i spavanjem, skrbnici (majka), često razvijaju
drugačiji odnos, sa čestim frustracijama, što opet dovodi do uspostavljanja različitih interakcijskih obrazaca
između skrbnika i djeteta. Rani razvoj djeteta s MR često je obilježen (ne uvijek) frustracijama u interakciji
majka - dijete upravo zbog osobitosti temperamenta djeteta sa kojima se roditelji (skrbnici) teško nose.
Upoznavanje dječjih osobina i podrška roditeljima i drugim skrbnicima u ranom razvojnom periodu, tijekom
cijelog odrastanja, a posebno u doba adolescencije kada su fiziološke promjene u djeteta burne, može
prevenirati učvršćivanje neodgovarajućih interakcijskih obrazaca i omogućiti optimalniji razvoj sposobnosti.

Navedeni faktori razvoja osoba s MR pokazali su koliko je važno odrastanje i život u sredini koja može
prepoznati potrebe i potencijale i s uvažavanjem se odnositi prema osobama s MR u njihovoj jedinstvenosti kao
osoba, a ne grupe, klase ili kategorije. Takva sredina sigurno nije institucija. Institucionalizacija nosi sa sobom
mnoge negativne aspekte. Institucije mogu biti moderne, materijalno dobro pokrivene, ali oduzimaju osobi
privatnost i jedinstvenost te onemogućuju ostvarivanje većine navedenih preduvjeta optimalnog razvoja.
Spoznajne sposobnosti adolescenata s MR

Prema općeprihvaćenoj Piagetovoj teoriji kognitivnog razvoja, djeca s MR prolaze iste razvojne faze i istim
redoslijedom kao dijete bez teškoća, samo što razdoblja duže traju, postoji teškoća pri prijelazu iz jedne faze u
drugu, a razvoj završava na nižoj razini kronološke dobi.

Prema istraživanjima B.Inhelder o primjeni na području MR, svaki stupanj MR odgovara određenom periodu
razvoja, odnosno razvojnoj dobi. Kod ovog pristupa ne smije se pojednostavljeno koristiti pojam razvojne dobi,
jer iako on može pomoći u okvirnom razumijevanju kognitivnih sposobnosti, kronološka dob osobe s MR i njeno
životno iskustvo mijenjaju odnos prema okolini i samome sebi, te mogu dovesti do stvaranja novih psihičkih
kvaliteta koje ne bismo očekivali kod djeteta bez teškoća iste razvojne, ali niže kronološke dobi.

Piaget razlikuje četiri glavna razdoblja (etape) spoznajnog (intelektualnog) razvoja. Te etape (razdoblja) nižu se
u nepromijenjivom redoslijedu, dok se vrijeme i uzrast na kome se javljaju i završavaju, mogu mijenjati. Koji
nivo razvoja će dijete dostići ovosi o sazrijevanju nervnog sistema, djetetovom iskustvu o fizičkim objektima i od
njegove socijalne interakcije. Istraživanja su pokazala da mentalna dob raste linearno između pete i šesnaeste
godine, a porast je to brži što je stupanj retardacije lakši. Kod osoba sa težom i teškom MR prije se postiže plato
nego kod osoba sa umjerenom i lakom MR, kod koji mentalna dob raste i do četrdesete godine. Nakon
šezdesete godine kod svih stupnjeva MR zapaža se opadanje mentalne dobi.

Kako linearan rast mentalne dobi završava oko šesnaeste godine, B. Inhelder je predložila klasifikacijski sistem
za odrasle osobe s MR ( od oko šesnaeste godine starosti na dalje ) obzirom na fazu kognitivnog razvoja koji su
dostigli. Po tom sistemu odrasle osobe s teškom MR zaustavile su se na nivou senzomotoričke inteligencije,
odrasle osobe s težom na prijelazu su sa senzomotoričkog perioda u predoperacijski i u fazi su simboličkog
mišljenja, sa umjerenom MR ne mogu prijeći predoperacijski period; odrasle osobe s lakom MR funkcioniraju u
okviru razdoblja konkretnih operacija, dok su odrasle osobe s graničnom inteligencijom sposobne koristiti samo
jednostavnije oblike formalnih operacija.

Obzirom na razvojnu dob, ta klasifikacija se ovako primjenjuje:

Razvojna dob Stupanj mentalne retardacije

0 - 18 mjeseci Teška mentalna retardacija
18 mjeseci - 4 godine Teža mentalna retardacija
4 godine - 7 godina Umjerena mentalna retardacija
7 godina - 12 godina Laka mentalna retardacija

Svaki razvojni stupanj pretpostavlja karakteristično snalaženje u novim situacijama, odnosno spoznajno
funkcioniranje:

1) Razdoblje senzomotoričke ili praktične inteligencije (od rođenja do druge godine života )

Tijekom senzomotoričkog razdoblja, koje počinje rođenjem djeteta, a završava pojavom govora, odvija se
izuzetni mentalni razvoj. Piaget ga je podijelio u šest manje ili više odvojenih etapa koje se nižu određenim
redoslijedom, a svaka je uvjet za pojavu naredne etape. Za svaku etapu je moguće vezati određeni uzrast, ali se
tijekom razvoja pokazuju individualne razlike.

Tijekom tih šest etapa dijete u sebi razvija shemu o postojanosti predmeta i bića ( spoznaja da oni postoje i
onda kada ih ono ne gleda niti ih bilo kako drukčije osjeća), počinje kontrolirati položaj svog tijela u prostoru,
razvija sheme uzročnosti i vremena.

U prvoj etapi senzomotoričkog razvoja (0 - 1 mjesec), mentalni život novorođenčeta svodi se na refleksne
aktivnosti, kao što su plakanje, sisanje, micanje jezika, gutanje, pokretanje tijela. Ovaj je period, smatra Piaget,
od neobične važnosti; u njemu su začeci inteligencije, koja se razvija u funkciji adaptacije refleksa na vanjsku
okolinu.

Ova raznolika refleksna vježbanja usložnjavaju se u drugoj etapi senzomotoričkog razvoja (primarne cirkularne
reakcije; 1 - 4 mjeseca), uklapajući se u organizirane opažaje i navike. Dijete je sposobno mijenjati svoje pokrete
prilagođujući se okolini (dijete grabi, dira, sluša, gleda). U ovoj etapi započinje odvajanje asimilacije od
akomodacije.

Te prve razvojne faze, odnosno početak svijesti, obilježene su nesvjesnim i potpunim egocentrizmom, odnosno
ne postoji nikakvo razlikovanje između ''ja'' i vanjskog svijeta.

Treća etapa senzomotoričkog razvoja (4 - 8 mjeseci) je posebno značajna za kasniji razvoj. Dijete ponavlja
određene motorne akcije (radnje) koje dovode do, za njega zanimljivih, promjena u okolini (npr. dijete počinje
tresti zvečku i nastavlja je tresti da bi zvuk što dulje potrajao). Tu počinje istraživanje vanjskog svijeta, počinje
razvoj senzomotoričke ili praktične inteligencije.

Četvrta etapa senzomotoričkog razvoja (8 - 12 mjeseci) je razdoblje u kojem djeca shvaćaju da objekt kojeg više
ne vide i dalje postoji. Time pokazuju ono što je poznato pod nazivom pojam o postojanosti predmeta.
Razvijenost tog pojma preduvjet je za razvoj simboličkog mišljenja, odnosno za razvoj govora.

Peta etapa - tercijarne cirkularne reakcije i otkrivanje novih sredstava aktivnim istraživanjem (12 - 18 mjeseci)
obilježena je sve uspješnijim istraživanjem svojstvava novih predmeta. Problem se rješava metodom pokušaja i
pogrešaka (dijete povlači konopac koji je privezan za željeni predmet da bi ga dohvatilo).

Šesta etapa - pronalaženje novih sredstava putem mentalne kombinacije (18 - 24 mjeseci) predstavlja završetak
senzomotoričkog razdoblja, koji je obilježen razvojem mentalnih operacija. Dijete se počinje ponašati tako da,
umjesto da kao do tada stupa u neposrednu akciju, razmišlja prije samog djelovanja (sposobno je predvidjeti
budući položaj predmeta prije nego ga se pomakne, umjesto otkrivanja rješenja problema kad je predmet već
pomaknut). Glavno sredstvo mentalnih operacija je simboličko predstavljanje, koje je u ovom razdoblju još
uvijek neverbalno, bazirano na percepciji i motorici.

Prema Piagetu, dva glavna obilježja simboličkog predstavljanja koja se ne služe jezikom su simbolička igra i
odložena imitacija.

U simboličkoj igri dijete koristi geste i zamišljanje dočaravajući neki ''kao da'' događaj koji trenutno ne postoji.

Odložena imitacija je sposobnost gestovnog oponašanja ili zamišljanja događaja koji su se već desili i završili.

Postizanje šeste etape senzomotoričkog mišljenja i promjene koje se javljaju na prijelazu u predoperacijsko
razdoblje, jedan je od najvažnijih preokreta u dječjem razvoju mišljenja.

2) Predoperacionalno razdoblje - drugo razdoblje ranog djetinjstva (od ruge do sedme godine)

Ovo razdoblje počinje simboličkim ili predpojmovnim mišljenjem (1,5 - 4 godine) koje je svoj razvoj započelo
krajem senzomotoričke etape. Za razvoj mišljenja u ovom razdoblju svojstveno je dominantno korištenje
predodžbi (unutarnje predstavljanje stvarnosti, što se razvija u jeziku i simboličkoj igri). Dijete izmišlja svoje
simbole, a verbalne oznake koje uči na pola su puta između individualnog i općeg. Stoga Piaget mišljenje ovog
razdoblja naziva predpojmovnim

Mišljenje koje je u ranom djetinjstvu najprilagođenije stvarnosti jest intuitivno mišljenje (od 4 - 7 godina).
Piaget smatra da intuicija predstavlja najviši oblik ravnoteže do kojeg dosiže mišljenje svojstveno ranom
djetinjstvu.

Između simboličkog (predpojmovnog) i intuitivnog mišljenja razvija se tipična misao malog djeteta, čije su
karakteristike:
  centriranje - nesposobnost da se u svijesti zadrže promjene dvije dimenzije istovremeno
 finalizam - dijete teži da ispita razlog postojanju stvari - pita ''zašto''

 animizam - težnja djeteta da shvaća stvari kao žive i kao da imaju namjere

 artificijalizam - vjerovanje da su ljudi sagradili stvari ili da je Bog konstruirao stvari na isti način na koji
to čine ljudi.

Dijete ovog razdoblja o svemu rasuđuje samo sa svog stajališta i prema svojim mjerilima, mišljenje se ne odvija
prema zakonima logike, već izvire samo iz dječjih želja.

3) Razdoblje konkretnih operacija (od sedme do jedanaeste godine)

U ovom razdoblju dijete počinje misliti sustavno i logički o konkretnim pojavama, ali još nije u stanju baratati
apstrakcijama. Ono grupira predmete prema zajedničkim obilježjima (klasificira), broji, a razna zbivanja počinje
objašnjavati uzročno - posljedično.

Spoznaja o postojanosti predmeta sada ima druga svojstva: dijete je naučilo da količina, težina, obujam ili broj
predmeta ostaje isti, bez obzira na to kako se mijenja njihov poredak, razmještaj ili vanjski izgled.

U razumijevanju stvarnosti dijete se može uživjeti i u gledišta drugih ljudi, što je izuzetno važno za proces
socijalizacije. Također je u stanju uspoređivati svoje zaključke i rješenja sa tuđima i tako ih provjeravati.

4) Razdoblje formalnih operacija (od jedanaeste do petnaeste godine)

Ovo razdoblje karakterizira sposobnost mišljenja izvan konkretne stvarnosti, to je razdoblje logičnog
razmišljanja bez ograničenja.

Dijete je sposobno stvarati i provjeravati hipoteze, razmišljati o odnosima i pojmovima drugog reda, uzimati u
obzir verbalno djelovanje i propozicije, razmišljati o svom vlastitom mišljenju, jer je postalo svjesno svog
vlastitog misaonog procesa.

Potpuno je sposobno razumjeti i uzimati u obzir simbolične apstrakcije u algebri, upotrebljavati metafore u
literaturi. Dijete ovog razdoblja se često uključuje u spontana objašnjenja o filozofiji, religiji i moralu jer operira
apstraktnim pojmovima kao što su npr. pravda, sloboda.

Kvocijent inteligencije i spoznajni razvoj osoba s MR

Istraživanja o razvoju spoznajnih sposobnosti (odnosno inteligencije) osoba s MR rađena su sa svrhom

provjeravanja konstantnosti kvocijenta inteligencije u funkciji kronološke dobi, te porasta mentalne dobi
također u zavisnosti od njihove kronološke (starosne) dobi.

Ispitivanja koja se bave provjerom stabilnosti kvocijenta inteligencije osoba s MR pokazala su da je kvocijent to
stabilniji, što je niži stupanj kognitivnog funkcioniranja ispitanika. Pokazalo se i da je povezanost između dva
mjerenja to manja što je razmak između mjerenja veći , ali je ta povezanost još uvijek viša nego kod osoba
prosječne inteligencije.

Rezultati brojnih istraživanja su pokazali da izmjerena inteligencija djece sa Down syndromom ima malu
prediktivnu (prognostičku) valjanost i pada u prosjeku za 30 do 40 bodova u prvih 6 godina života. Razlozi za
pad, čije vrijednosti značajno variraju među djecom, nisu u potpunosti poznati. Neka objašnjenja postoje:

1. stvarna regresija u razvoju

 2. statistički artefakt u testovima koji su primjenjivani kroz djetinjstvo, koji mogu mjeriti samo ograničeni
repertoar ponašanja

3. nedostaci u interakcijskim procesima između roditelja i djeteta

4. neprimjerene metode učenja koje ne odgovaraju dječjem potencijalu za učenje.

Nestabilnost kvocijenta tijekom vremena može biti rezultat ''prekasnog početka i preranog završetka''
rehabilitacijskih ili edukacijskih procesa i vraćanja djece u istu deprivirajuću sredinu koja je vjerojatno u samom
početku usporila njihov intelektualni rast. Kada se preoblikuje obiteljska sredina i obogati se iskustvo u
školskom razdoblju, napredak je veći i utjecaj tretmana duže traje.

U skladu s tim rezultatima su i nalazi dobiveni u istraživanjima provedenim u našoj zemlji. (Paver, Teodorović,
1984, Sekušak-Galešev, 1994.)

Govor

Od posebnog je značaja, znajući važnost jezika u razvojnom procesu, značajno zaostajanje u razvoju govora kod
osoba s MR. Istraživanja govornog razvoja pokazala su da djeca s MR imaju specifični deficit u učenju jezika u
usporedbi s djecom prosječnog razvoja, izjednačenom po mentalnoj dobi, te da ekspresivne govorne vještine
(izgovor, bogatstvo rječnika) zaostaju za razumijevanjem govora. Neki autori smatraju da ovo zaostajanje
nastaje uslijed nedostataka u vještinama vokalne imitacije u uslijed deficita u slušnim procesima.

U usporedbi sa djecom bez teškoća u razvoju sve osobe s MR izjednačene po mentalnoj dobi, bez obzira na
etiologiju, imaju siromašan rječnik, a ni one riječi koje znaju ne koriste dovoljno. Ova karakteristika je povezana
sa inteligencijom, tj. što je veća intelektualna sposobnost osobe, bogatiji joj je rječnik.

Percepcija

Percipiranje je psihički proces kojim zahvaćamo predmete i pojave vanjskog svijeta u cjelini, na osnovu
informacija iz senzornih organa (osjeta). Percepcija čini jedan od temelja naše spoznaje, zato je važno znati
postoje li neke posebnosti percipiranja kod osoba s MR u odnosu na prosječnu populaciju izjednačenih po
mentalnoj dobi.

Razlike u odnosu na populaciju bez teškoća istraživale su se u odnosu na:

 brzinu prepoznavanja određenog perceptivnog sklopa, npr. slike - podražaj mora dugo djelovati da bi
ga osobe s MR mogle percipirati; ako podražaj treba prepoznati odmah, biti će manje grešaka; što je
manje intelektualno oštećenje i što je veća starosna dob, točnost prepoznavanja je veća.
 konstantnost percipiranja oblika i veličine - kod osoba s MR svjesnost o tome da predmeti zadržavaju
svoj oblik i veličinu bez obzira na kut iz kojeg se gleda, udaljenost i sl., ovisi o starosnoj dobi - što je
osoba starija, što ima bogatije iskustvo, manje su greške.

 diskriminacija (razlikovanje) boja - osobe s MR slabije razlikuju boje od osoba prosječne populacije.

 razlikovanje figure i osnove - poteškoće su mnogo češće kod svih osoba s MR nego kod prosječne
populacije, dok se kod osoba s MR i oštećenjem mozga poteškoće javljaju u 80% slučajeva. Pamćenje

Pamćenje je takva psihička pojava kojana doživljajnom ili subjektivnom planu uključuje procese
usvajanja ili memoriranja i zadržavanja ili retencije različitih sadržaja, dok se na vanjskom ili
ponašajnom planu očituje u ponavljanju ili reprodukciji tih sadržaja kao i njihovu prepoznavanju ili
rekogniciji. Istraživanja na području MR bavila su se u velikoj mjeri komponentama pamćenja (osjetno
 ili senzorno pamćenje, kratkotrajno i dugotrajno pamćenje). Mišljenja o razlikama u odnosu na
prosječnu populaciju su podijeljena u odnosu na senzorno i dugotrajno pamćenje (neki autori smatraju
da značajne razlike ne postoje, dok većina autora smatra da su osobe sa MR slabije u tim
komponentama.

Sva istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazala su da su osobe sa MR, značajno slabije u toj sposobnosti u
odnosu na prosječnu populaciju. Smanjeni kapacitet kratkotrajnog pamćenja ima značajne posljedice, koje se
ne očituju samo kao značajno smanjen broj informacija koje osobe s MR mogu pohraniti u dugotrajnom
pamćenju, već je znatno manja i uspješnost analize i sinteze informacija koje osoba prima u određenom
trenutku.

Rezultati istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazali su da je moguće sistematskim podučavanjem naučiti

ispitanike da u zadacima pamćenja koriste različite strategije zapamćivanja. Najčešće korištene strategije su:

 ponavljanje;
 organiziranje (svrstavanje u kategorije i grupiranje, te otkrivanje redundance);

 korištenje medijatora (verbalnih i vizualnih).

Pokazalo se da je podučavanje različitim strategijama poboljšalo zapamćivanje kod osoba s MR, ali da je
generalizacija, transfer i samostalnost u korištenju navedenih strategija vrlo mala.

Landesman i Ramey iznose zanimljive rezultate u odnosu na korištenje strategija. Oni smatraju da djecu s MR
treba djelotvorno poučavati kako misliti (npr. opće strategije rješavanja problema i razvijanje sposobnosti
samopraćenja). Programi u kojima se postupno nadograđuju specifične sposobnosti što često uključuje mnogo
ponavljanja i visoku razinu neposredno pozitivnih iskustava, mogu kratkoročno dati dobre rezultate, no ne
pokazuju se dobrima u prijenosu na nove situacije i uvjete. Istraživanja u području metakognicije,
metapamćenja i djelotvornih nastavnih metoda, pokazuju da je poučavanje djece o strategijama rješavanja
problema uspješnije u postignuću pozitivnih promjena dječjeg kognitivnog ponašanja. Važna posljedica takvog
pristupa je bolja slika o sebi koju dijete stječe, jer počinje pripisivati uspješnost i neuspješnost u učenju
pravilnom primjenjivanju strategija, a ne svojoj nedovoljnoj sposobnosti ili inteligenciji.

Pažnja

Za podučavanje bilo kojem sadržaju djece i adolescenata sa MR posebno su važne spoznaje o kontrolnim
procesima, posebice pažnji, jer se upravo na njih može djelovati tijekom odgoja, obrazovanja i rehabilitacije.
Aspekti pažnje koji se najviše istražuju su: navikavanje ili habitacija (nije kontrolni proces); selektivna pažnja;
koncentracija.

Navikavanje je proces u tijeku kojeg osoba obraća sve manje pažnje na pojedine podražaje, jer dolazi do
zasićenja. Ispitivanja su pokazala da se navikavanje na poznati sklop podražaja manifestira znatno kasnije kod
djece s MR nego kod kontrolnog uzorka prosječne djece.

Rezultati ispitivanja selektivne pažnje (usmjeravanje pažnje na one osobine predmeta, pojava i osoba koje su
bitne) pokazuju da se kod osoba s MR ta sposobnost razvija sporije, pa čak i kad su izjednačeni po mentalnoj
dobi sa ispitanicima prosječne inteligencije.

Jedan od aspekata selektivne pažnje je slučajno, incidentalno pamćenje. Istraživanja su pokazala da je ono
povezano s inteligencijom. Utvrdilo se također da upamćivanje slučajnih informacija, kada je količina
informacija koje dijete treba upamtiti veća od kapaciteta njegova pamćenja, ide na uštrb glavnih informacija.

Dok kod djece kod koje spoznajni razvoj teče normalno, u funkciji dobi dijete sve više pamti glavne informacije,
a sporedne ne uzima u obzir, dotle u djece s MR do takvih promjena ne dolazi. Oni ne samo da ne odabiru
valjano ono što treba upamtiti, nego ni u problemnim situacijama kada bi im ono što su slučajno upamtili moglo
pomoći da riješe zadatak, takve slučajno upamćene informacije ne koriste, osim ako ih eksperimentator u tome
detaljno ne uvježba.

Koncentracija je sposobnost da se duži vremenski period bez prekida usmjeri pažnja na zadatak. Istraživanja su
pokazala da osobe s MR, bez obzira na etiologiju, imaju podjednako velike teškoće u održavanju koncentracije,
a kao skupina značajno su slabiji od ispitanika prosječnog razvoja. Istraživanja u kojima se nastojala povećati
koncentracija osoba s MR pokazala su da je to moguće učiniti korištenjem različitih postupaka modifikacije
ponašanja, ali je upitna generalizacija takvog novog ponašanja.

Moralni razvoj

U interakciji sa drugim ljudima prihvaćeni smo ako reagiramo sukladno moralnim zakonima u određenom
društvu. Moralno ponašanje očekujemo i od adolescenata sa MR jer obzirom na njihovu dob, smatramo da su
za to sposobni. No o čemu moralni razvoj ovisi?

Prema kognitivističko-razvojnom modelu (Piaget, Kolberg)

 kognitivni razvoj temelj je moralnog razvoja

 moralno postupanje može se objasniti tek kad se upoznaju sposobnosti rasuđivanja i znanje o moralu
općenito

 postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i znanje o moralu općenito

 postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i moralnog postupanja

 moralni razvoj teče kroz nekoliko odvojenih faza

 bolje razvijene opće kognitivne sposobnosti pretpostavka su zrelijeg moralnog ponašanja

Faze moralnog razvoja:

I faza: 2 - 4 godine (teža MR) - ne shvaća što je moralnost; igraju se igre koje nemaju formalna pravila iako se
uvode ograničenja koja su dio igre

II faza: 5 - 7 godina (umjerena MR): moralni realizam: poštivanje unaprijed dogovorenih pravila koja su
nametnuta izvana, od autoriteta (roditelja ili drugih starijih osoba ili sposobnijih vršnjaka), smatraju se
nepromjenjivima, ne preispituje se njihov smisao ili ispravnost.

Osobine djece (osoba) u ovoj fazi:

 objektivna odgovornost: pri procjeni moralnih situacija u obzir se uzimaju jedino objektivne,
fizičke posljedice nekog događaja - u moralnim dilemama postupke koji uzrokuju veću štetu
smatraju moralno lošijima nezavisno o motivima i namjerama (Ivan je zločestiji od Petra jer je
jače zaprljao stolnjak, iako je Petar u stvari neposlušan, a Ivan je htio pomoći)
 bezuvjetna pravda: svako kršenje pravila mora biti kažnjeno (ako sam danas nešto razbio, a
sutra sam izgubio loptu, to je kazna)

III faza: 8 -11 godina (laka MR): moralni relativizam: moralnost poštivanja nekog pravila procjenjuje se obzirom
na različite situacijske činitelje; počinje se shvaćati da su pravila rezultat dogovora među ljudima kako bi jedni
drugima pomogli ili se zaštitili, pravila se mogu prilagoditi; pri procjeni moralnosti nekog postupka motivi ili
namjere postaju jednako važni kao ishod.
Prema Piagetu, moralnim i spoznajnim razvojem upravljaju unutrašnji i okolinski činitelji:

 unutrašnji - razvoj kognitivnih sposobnosti (odmicanje od egocentrizma, razmatranje više podataka,

različiti kutevi gledanja )
 okolinski - iskustva s drugim ljudima imaju važnu ulogu pri prelasku iz jedne faze u drugu (dok su mala,
djeca uče da pravila određuju roditelji i žele im udovoljiti, kasnije vršnjaci - pregovaranje, kompromis,
uvažavanje tuđeg mišljenja)

Teorije socijalnog učenja (Bandura)

Prema ovoj teoriji, društvena ponašanja koja se povezuju s moralnim razvojem uče se i održavaju pomoću istih
pravila koja upravljaju većinom ostalih postupaka. Razvoj kognitivnih sposobnosti utječe na moralni razvoj, ali i
ističe se uloga okolinskih činitelja: potkrepljenje, kazna, učenje opažanjem - imitacija i učenje prema modelu.

Moralni postupci se razvijaju u svake osobe zasebno, zavisno najviše o socijalnoj okolini i osobnim iskustvima.

Teoritačari socijalnog učenja vjeruju da su moralno rasuđivanje i moralno ponašanje najčešće odvojeni procesi
na koje utječu različiti činitelji - stoga se ne očekuje dosljednost u dječjem moralnom ponašanju ili podudarnost
između znanja i ponašanja.

Utjecaj okoline i socijalne vještine

Utjecaj okoline

Istraživanja su pokazala da okolina manje potiče razvoj djeteta što je teža MR. Nepovoljni okolinski uvjeti
posebno su izraženi pri smještaju u instituciju, ali isto tako i u obiteljima slabijeg socijalno - ekonomskog
statusa.

U takvoj okolini se ne ohrabruju napori djeteta da razvije njemu primjerene, alternativne modele ponašanja, a
kad ih dijete i razvije, može se deisti da nisu nagrađeni. Ako dijete kontinuirano nema mogućnosti da utječe na
okolinu, da je mijenja, izloženo je riziku da zbog okolinskih uvjeta ne napreduje u skladu sa potencijalnim
sposobnostima. Iako takve posljedice vrijede i za djecu bez teškoća, kod djece s MR one su još ozbiljnije, jer su
ona osjetljivija na rizike nepovoljne okoline.

Negativni utjecaj okoline očituje se i kroz stigmatizaciju i kroz rutinske postupke i predrasude na što su osobe s
MR vrlo osjetljive, a o čemu izvještavaju osobe s lakom i umjerenom MR. Za mnoge takav odnos vrlo loše utječe
na njihovo samopoštovanje i dovodi do razvoja bespomoćnosti, dok kod drugih dolazi do negiranja bilo kakvog
oštećenja. Dolazi i do teškoća u interpersonalnim odnosima, a razvija se i osjećaj nemogućnosti kontrole
vlastite okoline.

Socijalne vještine

Socijalne vještine su, kako pokazuju istraživanja i kod djece i kod odraslih osoba s MR, nedostatno razvijene i u
velikoj mjeri variraju, što se ne može uvijek pripisati samo kognitivnim ograničenjima. Socijabilnost, odnosno
emocionalno uključivanje i razumijevanje u odnosu s drugim ljudima povezani su sa uspješnim socijalnim
razvojem uključujući odnose sa vršnjacima i odraslim ljudima. Ono ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti
razlikovanja, prepoznavanja emocija i emocionalnom odgovoru, čiji razvoj počinje vrlo rano u djetinjstvu. I djeca
i odrasle osobe s MR slabije prepoznaju emocije na osnovu facijalne ekspresije. Kod djece se najčešće pokazalo
da te sposobnosti ovise o sazrijevanju, o razvojnoj dobi, dok su odrasle osobe s MR slabije bez obzira na količinu
iskustva koje imaju promatrajući emocije drugih, čak i kad su po kognitivnim sposobnostima izjednačene s
osobama bez teškoća.

Kada se u skladu s kognitivnim razvojem odvija emocionalni i socijalni razvoj, tada u povoljnoj okolini, koja je
adaptirana na potrebe djeteta, dijete pokazuje očekivano, adaptirano ponašanje obzirom na svoj intelektualni
potencijal. U slučajevima kada emocionalni i socijalni razvoj zaostaju za kognitivnim, dolazi do problema u
ponašanju djeteta, čak i u okolini koja je naizgled adaptirana potrebama djeteta. Na osnovu kliničkih ispitivanja
utvrđeno je da je u oko 1/3 ispitane djece s MR emocionalni razvoj niži od kognitivnog.

Karakteristike MR

Laka MR Umjerena MR Teža MR Teška MR

IQ 50 -70 35 - 50 20 - 35 0 - 20
Razvojna
7 - 12 god. 4 - 7 god. 2 - 4 god. 0 - 2 god.
dob
 logičko
mišljenje  mišljenje
 mišljenje
magičko,
 uči od sinkretično (bez
egocentrično
primjera i povezivanja)  akcija
preko  govor konkretan primarna,
 sjećanje -
vlastitih mišljenje
 može aktualni doživljaj
Kognitivni iskustava sekundarno
razvoj predvidjeti
 uči preko
 može čitati, događaj  učenje
konkretnih
pisati i refleksno,
iskustava
računati  uči preko treningom
primjera i
 doživljavanje
 razmišlja o konkretnih
''ovdje i sada''
konkretnim iskustava
situacijama
 ovisan o  zauzet osobama
mišljenju u porodici
drugih
 traži
 interes za  interes za
psihofiziološku
 prihvaća vršnjake vršnjake je
homeostazu
socijalna malen
pravila  identifikacija s
Socijalni  socijalno
''važnom  ovisan o
razvoj vezivanje
 lojalnost osobom'' emocionalnom
spram stanju
''važnih odgajatelja  nema interesa
 ovisan o ''važnoj
osoba'' za meterijalnu
osobi''
okolinu
 poduzima
 želi pripadati inicijativu prema
grupi neživoj okolini
Emocionalni  razvijen  osjećaj svemoći  princip ''ugode -  poteškoće
razvoj osjećaj neugode'' integracije
vlastite  slaba kontrola senzoričkih
vrijednosti impulsa  ne podnose stimula
odgađanje
 brine o  emocije: radost, ugode  ne podnosi
svojim žalost, sram, promjene
bližnjima strah od greške,  vlastito tijelo
početak centar svijeta  pretežno
 brine o empatije, zauzet vlastitim
budućnosti osjećaja krivnje i  emocije: strah, dijelovima tijela
savjesti srdžba,radost,
 emocije: ponos  bazalne
radost,  agresija emocije: strah,
žalost,  agresivnost srdžba,
 ljubav,
mržnja,
povjerenje,
nepovjerenje
, empatija;
manje
razvijene relaksacija
emocije:
usmjerena na usmjerena
savjest,  agresivnost
''važne osobe'' prema van
seksualna usmjerena na
ljubav sebe

 agresija
usmjerena
prema
određenim
osobama
 problemi
autonomije  formiranje
 problem
 problemi psihofiziološke
 ''self'' je individuacije
separacije homeostaze i
Razvoj ovisan vezivanje za
 nezrelo ''self''
ličnosti  nezrelo ''self'' majku
 problemi sa
 početak
internalizacij  primitivni ''ego''  početak self-
formiranja ''ega''
om ''super- diferencijacije
ega''

Komunikacija

Zbog važnosti komunikacije za sve sudionike u rehabilitacijskom procesu i skrbi za osobe s MR, jedan od
edukacijskih ciljeva sekcije Kvaliteta života bio je usvojiti osnovne principe komuniciranja i kroz vježbe usavršiti
komunikacijske vještine. Ovdje su navedene osnovne smjernice, a čitatelje upućujem na bogatu literaturu o
komunikaciji koja je dostupna na našem jeziku.

Osnovni principi

 komunikacija je proces tijekom kojeg ljudi međusobno utječu jedni na druge koristeći simbolička
sredstva. U komunikacijskom procesu sudjeluju pošiljatelj poruke i primatelj poruke
 svaka komumikacija ima sadržajni i odnosni (relacioni) aspekt

o Sadržajni aspekt: odnosi se na predmet razgovora, opis događaja, ljudi, osjećaja

o Odnosni (relacioni) aspekt: prenošenjem sadržaja prenosimo i svoj odnos, stav prema onome
o čemu pričamo i prema onome kome pričamo

 verbalna komunikacija je oblik humane komunikacije koji se odvija u verbalnom kodu - njome
prenosimo sadržaj poruke

 neverbalna komunikacija se odnosi na sve oblike komunikacije bez korištenja verbalnog koda - njome
prenosimo stavove, odnose...

 feedback (povratna informacija) označava verbalni i neverbalni odgovor na nečije ponašanje

  stavovi koji doprinose dobroj komunikaciji: poštovanje, empatija, povjerenje, tolerancija, prihvaćenje

Tehnike razgovora

Razgovor je dvosmjerna komunikacija. U situaciji razgovora izuzetno je važna pozicija partnera koji prima
informacije, odnosno sluša. Slušanje nije jednostavno. Ono zahtijeva potpunu pozornost usmjerenu na
govornika, pružanje feedbacka, empatiju. Slušanje može biti aktivno i pasivno.

Pasivno slušanje - odnosi se na slušanje bez verbalnog feedbacka, uz neverbalne znakove koji potiču razgovor:
osmijeh, otvorenost, nagnut prema sugovorniku, pogled u oči, dodir, blizina...

Aktivno slušanje - osim neverbalnih aspekata svojstvenih pasivnom slušanju, čine ga:

 provjeravanje i verbaliziranje ( sažetak, refleksija)

o verbalnih poruka (sadržaj)

o neverbalnih poruka (stava, odnosa govornika)

Tijekom aktivnog slušanja koriste se verbalni načini poticanja razgovora

 parafraziranje (ponoviti drugim riječima, redoslijedom)

 reflektiranje osjećaja (svojom reakcijom pokazati empatiju)

 traženje pojašnjenja

 davanje vlastitog mišljenja (feedback)

Pažnja

U procesu slušanja pažnja se dijeli na različita područja koja nisu jednako zastupljena, što je potrebno osvijestiti.
Pažnja mora biti usmjerena na:

 govornika
 vlastiti doživljaj, vlastite emocije

 vlastite interpretacije i fantazije

Pozicija

Pozicija partnera u razgovoru može biti ravnopravna i neravnopravna. Može se kretati u kontinuumu od
nadmoćnosti do samoodlučivanja, od vrednovanja do nevrednovanja. Pozicija u komunikaciji u kojoj je jedan
partner u podređenoj poziciji i nema pravo na samoodlučivanje je česta u komunikaciji stručnjak - klijent, ili
roditelj - stručnjak. Važno je pronaći područja u kojima je samoodlučivanje moguće bez obzira o kome se radi,
jer se tako povećava osjećaj kompetentnosti, pronalaze stvaralački potencijali i razvija samopoštovanje.

Pozicija u kojoj se jednog partnera u komunikacijskom procesu često vrednuje, bilo pozitivno ili negativno,
također je nezdrava, oduzima slobodu i pravo na različitost. Umijeće je pronaći ravnotežu između ekstremnih
situacija, no tome trebamo težiti ne samo u profesionalnim, već i u osobnim odnosima.

Teritorij

Pojmom teritorij označavamo prostor u okviru kojeg zadovoljavamo svoje potrebe za privatnošću i postižemo
osjećaj sigurnosti, u kojem bez straha izražavamo svoje osjećaje i ideje, što znači da je spoznaja o važnosti
poštivanja tuđeg teritorija važna za dobru komunikaciju. Možemo reći da ga čine:
  osobno vlasništvo
 osobni prostor

Osobno vlasništvo se odnosi na ono što samo mi posjedujemo, pa preko toga potvrđujemo svoju privatnost.
Naravno da se ljudi razlikuju u procjeni koliko vlasništva im je potrebno da bi se osjećali sigurnima, poštovanima
i sl. Ono što je ovdje važno naglasiti je, da i osobe s MR imaju potrebu za osobnim vlasništvom - za svojim
ormarićem, samo svojom odjećom, svojim osobnim stvarima koje ne dira nitko bez pitanja, bez obzira o koliko
teškom stupnju mentalne retardacije se radi. U procjeni koliko vlasništva je potrebno kojem klijentu moramo
uvažiti njihove potrebe, a ne naša razmišljanja i naše stavove, bez obzira koliko često mislimo da mi, koji smo
profesionalci, bolje znamo.

Osobni prostor označava međusobnu razdaljinu, uobičajeni interpersonalni razmak (sada govorimo o ljudima,
no osobni prostor postoji i u životinjskom svijetu). Obzirom na različite socijalne situacije i odnose, dopuštena
razdaljina se mijenja. Možemo razlikovati:

 prisnu udaljenost: ljudi se dodiruju ili gotovo dodiruju (ako je dopušteno dodirivanje, obično se radi o
bliskim odnosima)
 osobnu razdaljinu (na udaljenost ispružene ruke, što najčešće označava prijateljske odnose)

 društvenu razdaljinu (moguće je nekog dotaknuti istezanjem ruke, odgovara bezličnom odnosu)

 javnu razdaljinu (izvan mogućnosti dodira)

Iako ova podjela nije uvijek apsolutno točna, jer se međusobna udaljenost razlikuje i obzirom na kulturu i
uzrast, korisna je u razumijevanju uloge osobnog prostora u komunikaciji, pa onda i izazivanju nekih nepoželjnih
obrazaca ponašanja.

Kada se radi o osobama sa MR, ulazak u prostor prisne i osobne razdaljine bez traženja dopuštenja, može
izazvati strah i agresivne reakcije (događa se da se osobe s MR i kada tone žele premještaju bez pitanja, guraju i
slično)

Važne su i situacije u kojima klijenti bez traženja dopuštenja zadiru u prisnu i osobnu razdaljinu osoblja koje s
njima radi, što kod osoblja može izazvati netrpeljivost i agresivne reakcije. U tom slučaju treba znati da li klijent
može razumjeti situaciju, postoji li potreba za dodirom, te u tom smislu proraditi vlastite emocije.

Preporučena literatura:

1. Igrić Lj. i S.Sekušak (1990): Neki rezultati primjene AAMD skale adaptivnog ponašanja - I dio, na djecu i
omladinu s težom mentalnom retardacijom. Defektologija, 26, 1, 19 - 30.
2. Gordon, Th. (1992): Trening večje učinkovitosti za učitelje, Svetovalni center za otroke, mladostnike in
starše, Ljubljana

3. Mc. Kay M.,Fanning, P. i K. Paleg, (1997): Vještine komuniciranja u dvoje, V.B.Z. Zagreb

4. Richman, N. (1994): Komuniciranje s djecom, Save the children, Dobrobit, Zagreb

5. Sekušak-Galešev S. (1994): Komunikacija i kognitivne sposobnosti u djece i adolescenata s težom

mentalnom retardacijom, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

6. Sekušak-Galešev S. (1998): Psihološke karakteristike djeteta s Down-ovim sindromom. U: Lj.

Zergollern-Čupak i sur.: Down-ov sindrom - iskustva i spoznaje, Zagreb, Centar za rehabilitaciju
''Zagreb'', str. 127 - 146.

7. Sekušak-Galešev S., Stančić Z., Fulgosi-Masnjak R., Kiš-Glavaš L. i Mišić D. (1996): Istraživanja o
integraciji u Hrvatskoj. Zbornik radova, Hrvatsko društvo defektologa, str. 58 - 65.
8. Van der Valle J. i Sekušak-Galešev S. (2002): Organizacija unapređenja kvalitete života osoba s
posebnim potrebama. U: Unapređivanje skrbi za osobe s mentalnom retardacijom. Matra projekt 1999
- 2002. (ur. Došen A., Igrić Lj.), Zagreb, str. 51 - 69.