METODIKA JEZIKA – 2.

KOLOKVIJ
1. Zašto se nastava jezičnoga izražavanja izdvaja u posebno nastavno područje?
Jer je jezično izražavanje područje nastave jezika u kojemu se primjenjuju spoznaje ostalih
područja (gramatike, književnosti, medijske kulture). Jezično izražavanje je važno za život
pojedinca bez obzira čime se bavi.

2. Obrazložiti prikladnost triju metodičkih pristupa: komunikacijsko-funkcionalnoga,

integracijsko-korelacijskoga i komunikacijsko-stvaralačkoga suvremenoj nastavi
jezičnoga izražavanja.
Komunikacijsko-funkcionalni pristup suvremen je pristup jer ističe važnost komunikacijske
prakse koja je nužna za stjecanje jezično-komunikacijske kompetencije -> osposobljenost za
praktično jezičnu uporabu, tj. razvijanje komunikacijskih sposobnosti i vještina.

Integracijsko-korelacijski pristup je suvremen jer se sadržaji nastave jezičnoga izražavanja

zbog same svoje naravi trebaju implementirati u nastavu jezika, književnosti i medijske
kulture.

Komunikacijsko-stvaralački pristup je suvremen jer odgovara potrebama učenika, stoga u

sadržajima našega predmeta trebamo pronalaziti poticaje za učeničko stvaralaštvo.

proširiti

Svi pristupi potiču suradničko učenje i timski rad. Nastavnika više ne prenosi samo
informacije, već je i organizator, voditelj, suradnik, partner…
3. Razlikovati teme navedene u Nastavnome planu i programu za osnovnu školu (2005.) koje
pripadaju nastavi jezika i nastavi jezičnoga izražavanja, npr. koje od navedenih tema
pripadaju nastavi jezičnoga izražavanja:
a. Izricanje predikata, subjekta, objekta i atributa rečenicom JEZIK
b. Pisanje neodređenih zamjenica – J. IZRAŽAVANJE
c. Pisanje, izgovor i čitanje glagolskih oblika – J. IZRAŽAVANJE
d. Rečenični i pravopisni znakovi: trotočje, izostavnik, crtica, zagrada – JEZIK
e. Slušanje, izgovor i pisanje riječi s provedenim glasovnim promjenama – J.
IZRAŽAVANJE
f. Izricanje zapovijedi i molbe imperativom – JEZIK
Jezično izražavanje uvijek uključuje neku praktičnu primjenu, npr. izgovor, čitanje, pisanje,
opisivanje, pripovijedanje itd. dok se kod jezika ili samo navede gramatički pojam ili izricanje
nečega nečim i sl.

Portret

Opis nečega

Natuknica i bilješka

4. Navesti vrste diktata i ukratko ih obrazložiti.

Kontrolni diktat -

Izborni diktat -
 TO ISPRAVIT I NAVEST PRIMJER

Samodiktat (autodiktat)

Diktat s predusretanjem (sa sprječavanjem) pogrješaka

Slobodni diktat

Navesti ustroj nastavne jedinice u stilsko-kompozicijskim vježbama, to jest vježbama

oblika jezičnoga izražavanja (pismenima i usmenima).

1. PRIPRAVA: motivacija, najava vježbe, upute za rad

2. IZVEDBA: učenička priprava za govorenje ili pisanje (nacrt, podsjetnik, razmišljanje,

čitanje), pisanje ili govorenje, izvješćivanje ili čitanje uratka (ako je pismena vježba),
rasprava o napisanom ili govorenom tekstu

3. ZAKLJUČAK: ocjena uspjelosti vježbe, sažimanje stečenih spoznaja

5. Navesti ustroj nastavne jedinice obrade oblika jezičnoga izražavanja po analitičko-

eksplikativnom sustavu.
1. PRIPRAVA : Motivacija,Čitanje i kratka interpretacija polaznoga teksta, Osvježivanje
potrebnog predznanja, Najava naobrazbene zadaće

2. ISTRAŽIVANJE JEZIČNE ČINJENICE: zapažanje vrsta teksta ili obilježja jezičnog

izražavanja, Otkrivanje ostalih važnih obilježja, Uopćavanje

3. PROVJERA STEČENIH SPOZNAJA: Provjera stečenih spoznaja na novim primjerima,

Utvrđivanje znanja (teoretskim ponavljanjem i praktičnim vježbama)

6. Navesti obilježja dobroga (javnog) govora i ukratko ih objasniti.

 GOVORNOST- treba govoriti onako kao što se govori, mentalna prisutnost teksta
treba biti otklonjena, da slušatelji nemaju dojam da čitamo tekst
 OSOBNOST- subjektivni osjećaj kroz govor
 LOGIČNOST- govoriti smislenim, povezanim rečenicama
 PRAVILNOST- govoriti u skladu sa normama standardnog jezika
 FATIČNOST- održavanje pozornosti slušatelja
 TOLERANTNOST-poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje različitosti

7. Navesti nekoliko metodičkih postupaka prikladnih za razvijanje kompetencije

govorenja.
Igre uloga u simuliranim govornim situacijama (npr. intervju, razgovor o temi, službeni
razgovor...), govorenje po ulogama, igre govorenja i slušanja (pogodi što izražavam svojim
govorom, npr. ravnodušnost, uzbuđenost, nesigurnost, umišljenost...), dramski tekst –(isti
tekst izgovoriti u različitim situacijama), govorne igre (priopćiti sugovoritelju nešto
neugodno, oblikovati poruku tako da se sugovoritelj osjeća prihvaćenim i sl.), preoblikovati
pisani tekst u govorni i obrnuto, vježbe sastavljanja početka, središnjega dijela i završetka
govornog oblika
8. Navesti stilsko-kompozicijske vježbe
Razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje (izvješćivanje, pričanje, prepričavanje),
tumačenje, raspravljanje, upućivanje.

9. Objasniti načelo postupnosti u vježbama opisivanja.

Postupnost u vježbama opisivanja je oblik usmenog ili pismenog izražavanja kojim se
povezano izlažu zapažene osobine ili obilježja predmeta opisivanja:

1. uočavanje cjeline
2. zapažanje dijelova
3. nabrajanje elemenata
4. povezivanje dijelova u verbalnu cjelinu
5. razrađivanje uočenih pojedinosti
6. potpuniji opis
10. Navesti poticaje učenicima za stvaranje priče.
a. pričanje na osnovi mašte
b. stvaranje priče od zadanih pojmova
c. zamjenjivanje likova u priči (dobri likovi dobivaju odlike zločestih; svi likovi postaju
dobri; svi likovi postaju zločesti; )
d. sastavljanje nove priče od već poznatih priča
e. smještanje poznate priče u drugi prostor ili vrijeme
f. zajedničko stvaranje – nizanje priče (npr. rečenica po rečenica – priča; dvije rečenice –
novi lik: svaki igrač izmisli dvije rečenice i u njima treba u priču uvesti novi lik)
g. crteži učenika (npr. u skupini učenici naprave nekoliko crteža; nakon toga svaki učenik,
kada na njega dođe red, poslaže crteže redoslijedom kojim želi; prema tako poredanim
crtežima ispričat će svoju priču; na taj način od istih crteža dobit ćemo onoliko priča
koliko je učenika u skupini)
h. likovni predložak (reprodukcija umjetničke slike) – priča nastaje na temelju razgovora o
slici - učenik kazuje što on misli tko se na slici nalazi, u kakvom je tko međusobnom
odnosu, što se likovima događalo, kakav je ugođaj slike s obzirom na boje
11. Objasniti razliku između pričanja i prepričavanja.
Pričanje – kako stvarati (subjektivnije i traži više kreativnosti)

Prepričavanje – kako preraditi poznati sadržaj (reprodukcija pročitane ili odslušane priče,
manje je subjektivno od pričanja. Ono osim kreativnosti traži i vještine preoblikovanja
poznatoga teksta.)

12. Navesti vrste prepričavanja i objasniti pojam stvaralačkog prepričavanja.

1. Prepričavanje sa skraćenjima (sažeto prepričavanje)
2. Prošireno prepričavanje
3. Prepričavanje s preinakama (stvaralačko prepričavanje)
- preinake se mogu odnositi na promjenu stajališta (npr. iz 1. u 3. glagolsku
osobu i obrnuto), promjenu glagolskog vremena (npr. iz prošlosti u sadašnjost),
mogu biti kompozicijske preinake (početka, središnjeg dijela, završetka, npr.
tužan u sretan kraj i obrnuto), mogu se uvoditi novi događaji i/ili likovi
- pomaže usvajanju gramatičkih modela, potiče maštu
 4. Prepričavanje s nastavkom priče
13. Zašto je neknjiževne tekstove potrebno uključivati u nastavu Hrvatskoga jezika?
Jer pridonosi:

 ostvarivanju temeljnoga cilja, svrhe i zadaća nastave Hrvatskoga jezika

 razvijanju kulture čitanja
 razvijanju svih jezičnih djelatnosti
 uvažavanju različitih tipova čitatelja
 povezivanju nastave sa životnim potrebama.

14. Na koji se način neknjiževni tekstovi uključuju u nastavu Hrvatskoga jezika?

Dva načina: nastavni sadržaj i nastavni izvor. Kao nastavni sadržaj zastupljeni su u
predmetnim područjima jez. izražavanja, medijskoj kulturi i nastavi jezika, a kao nastavni
izvori mogu se pojaviti u svim predmetnim područjima hrv. jezika.

15. Navesti pristupe poučavanju pisanja i ukratko ih objasniti.

Prezentacijski pristup. Učitelj glavni izvor spoznaja o ustroju i stilskim obilježjima vrsta
tekstova.

Interakcijski pristup. Učenici rade u manjim skupinama na zadatcima i vježbama pisanja

teksta, a zatim raspravljaju o nastalome tekstu.

Slobodni pristup. Učenik samostalno i slobodno stvara tekst, a objašnjenja i pomoć traži od
učitelja i ostalih učenika.

Instrukcijski pristup. Višemjesečne vježbe u kojima se učenici izvježbaju u svakoj fazi

pisanja: od ideje do objavljivanja teksta.

Procesni pristup. Pouka pisanja koja se temelji na onome što profesionalni pisci čine kad
pišu.

16. Navesti etape procesnog pristupa pisanju. Što je cilj svake etape?

Etape:

- priprema - razmišljanje o idejama, planiranje načina pisanja;

- radna verzija – stavljanje ideja na papir bez opterećenosti pravopisom, gramatikom,
rukopisom;
- popravljanje - popravljanje radne verzije s ciljem da se zamisli jasno izraze
- uređivanje: želja da tekst bude točan, svijest o pogrješkama, znati kako ih ispraviti
(lektorski obrazac);
- objavljivanje: omogućuje uvid u radove drugih.
17. Što je cilj poučavanja pisanja?
jasno oblikovanje misli, samostalnost u pisanju i gradbi rečenice i vezanoga teksta.

18. Tvrdnju Pisanje nije samo individualan nego je i društven čin povezati s pristupima
poučavanju pisanja.
Tvrdnja se povezuje s pristupima jer u svakome od njih postoji društveni element koji je dio
procesa poučavanja pisanja. Kod Prezentacijskom pisanja to je interakcija učitelja s
 učenicima. Kod Interakcijskog to je raspravljanje među učenicima o svojim tekstovima. Kod
Slobodnog to je interakcija s učiteljem gdje učenik traži pomoć od učitelja i drugih učenika.
Kod Instrukcijskog to je dio gdje učenici rade vježbe organizirane od strane učitelja. Kod
Procesnog to činjenica da se proučava što profesionalni pisci čine kad pišu.

19. Što je školska zadaća?

Ona je ispit pismenoga izražavanja(esejski tip zadatka, težište na proceduralnom i
konceptualnom znanju) i dio procesa učenja i poučavanja funkcionalnom pisanju.

proširiti

20. Što je funkcionalno pisanje?

Pisanje u odgovarajućem funkcionalnom stilu gdje imamo jasnu predodžbu o tome komu se
piše. Pišemo u obliku sukladnom prihvaćenim standardima i poštujemo pravopisne i
gramatičke norme, te ostvarujemo sadržaj u skladu sa zadatkom.

21. Koji su ciljevi školske zadaće?

• ispitati ovladanost različitim oblicima jezičnoga izražavanja (vrstom teksta)
• poticanje razvoja učeničke kompetencije za uspješno ovladavanje vještinom
funkcionalnoga pisanja
• oblikovanje teme u skladu sa zadatkom
• razvijanja funkcionalnog pisanja
• ovladavanje oblikom jezičnog izražavanja
22. Kratak kritički osvrt na oblikovanje tema (naslova) školske zadaće.
Oblikovanje teme nije lak posao. Treba zadati temu koja će poticati funkcionalno pisanje.
Ukoliko primjerice, želimo potaknuti učenika da napiše školsku zadaću novinarskim stilom,
sam naslov mora biti takav da će učenik zaista upotrijebiti novinarski stil u pisanju. Ako
učenicima damo temu „U mome životu...“ teško možemo očekivati da ćemo dobiti novinarsku
vijest na zadanu temu.. Dalje, sva istraživanja pokazuju kako profesori najčešće oblikuju teme
koje će učenika potaknuti da napišu književnoumjetnički tekst. Kako bi učenika naučili
funkcionalnom pisanju te ovladavanju različitim oblicima izražavanja profesor se mora
maknuti od takvih tema.

Temu treba oblikovati tako da učenik razumije: 1) o čemu treba pisati, 2) oblik jezičnoga
izražavanja (vrstu teksta) i funkcionalni stil 3) kako konkretno oblikovati tekst (što pisati u
uvodu, razradi, a što u završetku).

Sadržaj teme mora biti povezan s učenikovim iskustvom (nastavnim sadržajem).

23. U ponuđenoj rečenici uočiti odstupanja od standardnojezičnih norma, označiti

pogrješke odgovarajućim korekturnim znakom i napisati o kojoj je vrsti pogrješaka
riječ.
Vrste pogrješaka: Jezične (pravopisne, gramatičke, leksičke, stilističke), Nejezične (sadržajne,
logičke, kompozicijske).

Pravopisne grješke - nastaju narušavanjem pravopisne norme. Mogu biti:

- čiste (veliko i malo slovo, rastavljanje riječi na kraju retka, kratice, interpunkcija…)

- fonološki i gramatički uvjetovane (č/ć, ije/je…)

Sadržajne pogrješke (narušavanje semantičkog jedinstva teksta; neusklađenost teme i
sadržaja; netočnost)

Logičke (narušavanje logičkih zakonitosti razvoja teksta – jasnoće, suvislosti...)

Kompozicijske (narušavanje sklada u rasporedu kompozicijskih jedinica)

Ispravljanje (označavanje) pogrješaka

• 1. Metoda znakova, 2. Redaktorsko-lektorska metoda (korekturni znakovi) – u tekstu i

na rubnici, 3. Metoda pisanog komentara (jasan, sažet i pedagoški poticajan komentar)
METODA ZNAKOVA

PRIMJER

REKTORSKO-LEKTORSKA METODA
24. Što su opisnici?

Opisnici predstavljaju analitički pristup vrjednovanju i ocjenjivanju učeničkih sastavaka, to

jest oni su „ključevi za njihovo ispravljanje“. Odnose se na sadržaj, ustroj i jezično
oblikovanje sastavka. Predlaže se da svaka školska zadaća bude ocijenjena s nekoliko ocjena,
pri čemu konačnu ocjenu nije potrebno donijeti na temelju izračuna aritmetičke sredine.
Obično se koristi opisnicima od 0 do 5 vrjednujući svaku komponentu zasebno (npr.
kompoziciju, urednost, sadržaj, originalnost, pravopis, gramatiku, stil, rječnik).

25. Navesti elemente (kriterije) vrjednovanja učeničkih pismenih sastavaka.

Sadržajna razina:

• kompozicija: organizacija i povezanost misli, odnos između uvoda, glavnog dijela i

završetka
• ostvarenost teme u skladu sa zadatkom
• izvornost (originalnost): odnos prema temi i motivima
• unutartekstovna povezanost
Jezična razina:

• rječnik i stil (bogatstvo rječnika)

• gramatičko-pravopisna točnost
Formalno-pojavni izgled:

• urednost, čitkost, preglednost

• razvidnost kompozicijskih dijelova (naznačivanje ulomka uvlakom)
26. Koji su kriteriji vrjednovanja učeničkih sastavaka podložniji subjektivnosti procjene?
Najpodložniji su elementi: 1) izvornosti (originalnosti) 2) istinitosti kao estetske vrijednosti
(je li tekst umjetnički istinit u beletrističkim tekstovima i logički istinit u racionalnim
tekstovima)

Dakle, stvaralačka razina učenikovih sastavaka mnogo je podložnija subjektivnom

procjenjivanju nego zanatska razina koja se odnosi na ostale elemente vrjednovanja.

27. Navesti vrste pogrješaka u učeničkim pismenim uradcima.

Pogrješke mogu biti grube i sitne.

Grubim pogrješkama se smatraju ove: Ranije obrađena pravila moraju biti usvojena, pa tako
pogrješke koje narušavanju ta pravila smatraju se grubim pogrješkama (npr. pisanje velikog
slova u rečenici.)

Sitnije pogrješke su ove:

1) Pogrješke koje se odnose na neobrađena pravopisna pravila

2) Pogrješke vezane uz teže jezične pojave koje se uz veći napor diferenciraju

3) Pogrješke pri rastavljanju riječi

4) Izbor iz dviju mogućih inačica u upotrebi interpunkcije