Professional Documents
Culture Documents
Miroslav Antić
Kad umrem
bar sam siguran:
niko se neće dovući da mi pljune u lice.
Smrt je - pomilovanje.
uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrušano veče
sasušeno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otečen,
i ako sve to baš mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.
I smeškajući se,
a neću objasniti zašto se smeškam
i šta osećam
dok mi se u raznobojnim klikerima očiju
hiljadu svetlosti menja.
Ja sam
ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.
Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio.
I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe
nego proći milione kilometara
u svojim grudima.
Inače,
bio sam pomalo vanbračno zaljubljen
u vetrenjače
i stanične restoracije
i pošteno sam,
čini mi se,
platio,
kiriju što sam živeo međ ljudima.
Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.
Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane čelenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani.
Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na baštovanski kurs,
možda ćemo naučiti
na kosti da kalemimo cvet.
Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nišani
- na mene prstom ne nanišani.
Kad umrem,
samo će mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
naročitog smisla i značenja.
A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od životnog šegačenja.
Vi možda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napišem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.
Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kišobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.
Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrijte lice
ako vam smeta moja budalasta maska.
I čegrtaljke u šake,
a onda:
orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!
Zar ne primećujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.
I ko zna,
mozda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje
grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo i naričemo
ovde negde u travi,
ovde negde u lišću,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno živi.