OBIČAJ KAO IZVOR PRAVA

Esej

Lejla Kuduzović
 SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................................................................2

1. OBIČAJNO PRAVO.............................................................................................................................4

1.1. Uloga običajnog prava u zaštiti tradicijskih znanja i tradicionalnih kulturnih izraza.....................7

1.2. Običajno pravo i intelektualno vlasništvo.......................................................................................8

1.2.1. Aspekti sistema intelektualnog vlasništva..................................................................................10

1.3. Razumijevanje običajnog prava i jačanje njegove uloge u zajednici............................................11

ZAKLJUČAK..........................................................................................................................................13

LITERATURA........................................................................................................................................14

2
 UVOD

Običajni zakoni mogu regulirati mnoge aspekte života zajednice – rješavanje sporova, posjedovanje
zemljišta i druga prava, nasljeđivanje, obiteljsko pravo te političke i društvene odnose općenito., čije
israživanje predstavlja cilj i svrhu pisanja eseja.

Predmet izrade eseja predstavlja istraživanje običajnog prava koje se često opisuje kao dio holističkog
pogleda na svijet autohtonih zajednica, što sugerira da se može u potpunosti razumjeti i sveobuhvatno
primijeniti samo unutar same zajednice. Izazovno je razmotriti kako se cjelokupno običajno pravo i
praksa zajednice može primijeniti na treće strane izvan te zajednice i tradicionalnog dosega njezine
običajne jurisdikcije. To se može odnositi na ustavna pitanja ili, za one u stranim zemljama, na
područje međunarodnog privatnog prava. Osim toga, mogu postojati ograničenja u načinu na koji oni
izvan zajednice mogu u potpunosti poštovati i odgovoriti na složene društvene, političke, kulturni i
duhovni kontekst koji oblikuje i definira običajne zakone i praksu.

Neka od ovih pravnih područja mogu biti relevantna za treće strane koje žive i rade izvan zajednice, ali
velik dio ne mora: na primjer, one koje uključuju obiteljske odnose ili reguliraju korištenje zemlje
predaka. Ali unutar šireg opsega običajnog prava mogu postojati i vrlo specifične, jasno identificirane
obveze koje se odnose na način na koji se mora postupati sa znanjem ili kulturnim izrazima zajednice.
To je moguće prepoznati kao posebne obaveze trećih strana. Jedan izravan primjer je tajni sakralni
materijal: iako takav materijal ima mnogo bogatiji značaj za autohtonu zajednicu, na način na koji je
autsajder , potpuno je moguće da se autsajder stavi pod strogu obavezu povjerljivosti.

Naučnoistraživačke metode koje su korištene u istraživanju i proučavanju problema i predmeta

istraživanja su: analiza, dedukcija i sinteza. Prilikom proučavanja izvora i opracionalnog određenja
predmeta istraživanja korištene su metode analize i dedukcije, nakon čega je sav relevantan materijal
sjedinjen u konciznu i jasnu cjelinu putem metode sinteze.

3
4
 1. OBIČAJNO PRAVO

Običaj se može definirati kao: „Vrsta društvene norme koja se stvara dugotrajnim ponavljanjem nekog
ponašanja u određenoj situaciji, tako da nakon relativno dugog vremena nastane svijest da je takvo
ponašanje obvezno. Običajne norme mogu postati izvor prava ukoliko su u njima utjelovljena dva
elementa: materijalni (ili objektivni) te psihološki (ili subjektivni) element. Materijalni element
pokazuje da je društvena praksa koja se izražava kao vršenje ili nevršenje određenih radnji ili
postupaka dovoljno gusta, stalna i jednolična. Psihološki element, za kojeg se u pravnoj teoriji koristi
termin opinio iuris sive necessitatis, predstavlja uvjerenje zajednice da se radi o općeobvezatnom
pravilu ponašanja.1

Skup pravnih normi nastalih time što je uvriježeno i očekivano ponašanje, nesmetanim i dugotrajnim
ponavljanjem, preraslo u obvezatna pravila opće poznatog sadržaja, naziva se običajno pravo
Ideja običajnog prava koja se razmatra u ovom eseju odnosi se na zakone, praksu i običaje autohtonih
naroda i lokalnih zajednica. To, na primjer, nije ista ideja kao običajno pravo u međunarodnom
kontekstu. Međunarodno običajno pravo ima preciznije i tehničko značenje u području pravila koja
uređuju odnose između različitih država, odnoseći se na one aspekte međunarodnog prava koji se
temelje na običajima ili praksi između država. 

Povelja Ujedinjenih naroda prilaže Statut Stalnog suda međunarodne pravde, koji to zahtijeva, pri
rješavanju sporova u skladu s međunarodnim pravom primijeniti (između ostalog) “međunarodni
običaj, kao dokaz opće prihvaćene prakse”. Neki stručnjaci sugerišu da postoje ili bi trebale postojati
veze ili preklapanja između običajnog međunarodnog prava i običajnog prava autohtonih naroda i
lokalnih zajednica, ali općenito se ta dva različita područja prava i prakse ne smiju miješati jedno s
drugim. 

Običajno pravo je, po definiciji, sastavni dio života i običaja autohtonih naroda i lokalnih zajednica. Što
ima status običaja, a što predstavlja običajno pravo kao takvo uveliko će ovisiti o tome kako autohtoni
narodi i lokalne zajednice sami percipiraju ova pitanja, te kako funkcioniraju kao autohtoni narodi i
lokalne zajednice. Prema jednoj definiciji, običaj je “pravilo ponašanja, obvezno za one koji su u
njegovom djelokrugu, uspostavljeno dugom upotrebom. Valjani običaji moraju biti od davnina, sigurni

1
Visković, N., (2001) Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, str. 191.
5
i razumni, obvezni, ne protivni statutarnom pravu, iako može odstupiti od običajnog prava. Opći običaji
su običaji cijele zemlje, kao npr. opći običaji trgovaca. Posebni običaji su korištenje pojedinih
osobina. Lokalni običaji su običaji pojedinih dijelova zemlje.2

Pristupi definišu ili karakterizaciji običajnog prava obično upućuju na ustaljeni obrazac unutar
zajednice za koji sama zajednica smatra da ima obavezujuću kvalitetu. Na primjer, neka tijela vlasti
različito definiraju običajno pravo kao:3
 „običaje koji su prihvaćeni kao pravni zahtjevi ili obvezna pravila ponašanja; prakse i uvjerenja
koja su toliko vitalni i intrinzični dio društvenog i ekonomskog sustava da se tretiraju kao da su
zakoni”,
 “uspostavljeni obrasci ponašanja koji se mogu objektivno provjeriti unutar određenog
društvenog okruženja. Moderna kodifikacija građanskog prava razvila se iz običaja, odnosno
običaja srednjeg vijeka, izraza prava koji su se razvili u određenim zajednicama i polako
prikupljali i zapisivali lokalni pravnici.

Drugi termin koji se koristi je “konzuetudinalno pravo” (od latinskog, consuetudo: običaj), koji se
odnosi na pravo čija je važnost utvrđena običajima (za razliku od posebnog zakonodavstva ili
statutarnog prava). Nedavna radionica definisala je običajno pravo kao “lokalno priznata načela i
specifičnije norme ili pravila koja se usmeno drže i prenose, a primjenjuju ih institucije zajednice kako
bi interno upravljale ili usmjeravale sve aspekte života”.4

Ovaj dio studije istražuje interakciju između običajnog prava i protokola autohtonih naroda i lokalnih
zajednica te sustava intelektualnog vlasništva. Pitanja koja treba razmotriti uključuju:
 Kakva je narav običajnog prava i protokola autohtonih naroda i lokalnih zajednica, te drugih
zajednica koje obvezuju takvi zakoni? Mogu li se identificirati zajedničke teme ili elementi, ili
su običajni zakoni i protokoli jednostavno previše različiti?
 Kakvi su odnosi između običajnog prava i prava intelektualne svojine naišli u praksi? Koji
modeli bi se mogli istražiti?
 Kako je običajno pravo priznato ili primijenjeno u drugim područjima prava, kao što su
obiteljsko pravo, pravo nasljeđivanja, pravo posjeda zemljišta i prirodnih resursa, ustavno
2
Osborneov sažeti pravni rječnik (2001), Sweet and Maxwell, Preuzeto dana: 24.11.2021. godine.
3
Customary law, http://en.wikipedia.org/wiki/Customary_law, Pristupljeno dana. 24.11.2021. godine.
4
Na primjer, Zaštita prava zajednice nad tradicionalnim znanjem.
6
 pravo, pravo ljudskih prava i kazneno pravo, kao i pravo i praksa rješavanja sporova općenito?
Kako običajno pravo definira sam pravni ili kulturni identitet autohtonih naroda i lokalnih
zajednica? Koje lekcije ovo šire iskustvo nudi pravu i praksi intelektualnog vlasništva?
 Kakva su zabilježena iskustva u vezi s ulogom običajnog prava u odnosu na nematerijalnu
imovinu, te prava i obveze u vezi s nematerijalnom imovinom kao što su kulturni izrazi,
tradicionalna znanja5, te specifičan materijal kao što su motivi, nacrti, narativi, kao i opipljivi
oblik izražavanja kao što su ručni radovi, alati i oblici odijevanja?
 Kako sui generis zakoni za zaštitu tradicionalnih znanja i tradicionalnih kulturnih izraza 6
(TCE)/izraza folklora primjenjuju ili na drugi način priznaju običajno pravo?
 Za same nositelje TK/TCE-a/genetskih resursa7 (GR), koja je poželjna uloga ili uloge običajnih
zakona i protokola:
 Kao osnova za održivi razvoj utemeljen u zajednici, jačanje identiteta autohtonih naroda i
lokalnih zajednica, te promicanje kulturne raznolikosti?
 Kao poseban izvor prava, pravno obvezujući sam po sebi – za članove izvorne zajednice, i za
pojedince izvan kruga zajednice, uključujući u stranim jurisdikcijama? Kao sredstvo za
činjenično usmjeravanje tumačenja zakona i načela koji se primjenjuju izvan tradicionalnog
dosega običajnog prava i protokola?
 Kao sastavnica kulturno primjerenih oblika alternativnog rješavanja sporova? − Kao uvjet za
pristup TK i TCE?

1.1. Uloga običajnog prava u zaštiti tradicijskih znanja i tradicionalnih kulturnih izraza

5
Tradicionalno znanje”, kao široki opis predmeta, općenito uključuje intelektualnu i nematerijalnu kulturnu baštinu, prakse
i sustave znanja tradicionalnih zajednica, uključujući autohtone i lokalne zajednice (TK u općem smislu ili lato sensu). U
ovom dokumentu, “TK” u užem smislu se odnosi na znanje kao takvo, posebno na znanje koje proizlazi iz intelektualne
aktivnosti u tradicionalnom kontekstu, a uključuje know-how, prakse, vještine i inovacije. TK se može naći u raznim
kontekstima, uključujući: poljoprivredno znanje; znanstveno znanje; tehničko znanje; ekološko znanje; medicinsko znanje,
uključujući povezane lijekove i lijekove; i znanje o biološkoj raznolikosti, itd.
6
„Tradicionalni kulturni izrazi” odnose se na materijalne i nematerijalne oblike u kojima se TK i kulture izražavaju,
komuniciraju ili manifestiraju. Primjeri uključuju tradicionalnu muziku, izvedbe, pripovijesti, imena i simbole, dizajn i
arhitektonske oblike. Izrazi “TCE” i “izrazi folklora” (EoF) koriste se kao zamjenjivi sinonimi.
7
“Tradicionalni kulturni izrazi” odnose se na materijalne i nematerijalne oblike u kojima su TK i kulture izraženo,
saopšteno ili manifestovano. Primjeri uključuju tradicionalnu muziku, nastupe, priče, imena i simbole, dizajn i arhitektonski
oblici. Termini “TCE” i “izrazi folklora” (EoF) se koriste kao zamjenjivi sinonimi.
7
Međuvladin odbor WIPO-a za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor
(IGC) osnovala je Generalna skupština WIPO-a u oktobru 2000. U IGC-u su trenutno u tijeku
pregovori o razvoju međunarodnog pravnog instrumenta za učinkovitu zaštitu TK-a. i TCEs, te da se
pozabavi aspektima IP pristupa i dijeljenja koristi od GR-a. Nacrt članaka WIPO-a o zaštiti TK-a i
TCE-a te niz nacionalnih zakona sui generis i konvencionalni zakon o intelektualnoj svojini navode
nekoliko mogućih uloga običajnog prava koje su već razvijene ili primijenjene u praksi.

Običajno pravo može poslužiti kao:

 Temeljna pravna osnova ili izvor prava za zakonska prava autohtonih naroda i lokalnih
zajednica na TK ili TCE.
 Činjenički element u uspostavljanju kolektivnih prava autohtonih naroda i lokalnih zajednica na
TK ili TCE.
 Jedan element definicije TK-a ili TCE-a, ili može na drugi način uspostaviti odnos prema
autohtonim narodima i lokalnim zajednicama koji je središnji za koncept TK-a i TCE-a.
 Način utvrđivanja ili usmjeravanja postupaka koje treba slijediti u osiguravanju slobodnog
prethodnog informiranog pristanka autohtonih naroda i lokalnih zajednica.
 Osnova posebnih korisničkih prava ili iznimaka, izuzimajući stalnu uobičajenu upotrebu i
praksu od drugih zakonskih ograničenja upotrebe TK-a ili TCE-a.
 Vodič za procjenu kulturnih ili duhovnih uvreda ili štete uzrokovane neprikladnim oblicima
korištenja TK-a ili TCE-a.
 Odrednica ili smjernica za to kako se koristi od korištenja TK-a ili TCE-a trebaju ravnopravno
podijeliti unutar zajednice.
 Sredstva za određivanje odgovarajućih oblika pravnih lijekova, sankcija ili povrata nakon
kršenja prava na TK ili TCE.
 Put za rješavanje sporova oko vlasništva ili drugih oblika skrbništva nad TK ili TCE-ovima.
 Vodič o prijenosu prava na TK ili TCE s jedne generacije na sljedeću generaciju.

1.2. Običajno pravo i intelektualno vlasništvo

8
Običajni zakoni i protokoli su središnji za sam identitet mnogih autohtonih naroda i lokalnih zajednica.
Ovi zakoni i protokoli tiču se mnogih aspekata njihova života. Mogu definirati prava i odgovornosti
pripadnika autohtonih naroda i lokalnih zajednica o važnim aspektima njihova života, kulture i pogleda
na svijet: običajno pravo se može odnositi na korištenje i pristup prirodnim resursima, prava i obveze u
vezi sa zemljom, nasljedstvom i imovinom, vođenje duhovnog života, održavanje kulturne baštine i
sustava znanja i mnoga druga pitanja. Običajno pravo može pomoći u definiranju ili karakterizaciji
samog identiteta same zajednice.

Nadalje, za mnoge autohtone narode i lokalne zajednice može biti besmisleno ili neprikladno
razlikovati njihove zakone kao "obične", sugerirajući da ima neki manji status od drugih zakona –
jednostavno predstavlja njihov zakon kao takav. Održavanje običajnih zakona i protokola stoga može
biti ključno za kontinuiranu vitalnost intelektualnog, kulturnog i duhovnog života i baštine autohtonih
naroda i lokalnih zajednica.

Običajni zakoni i protokoli mogu definirati kako se tradicionalna kulturna baština dijeli i razvija, te
kako autohtoni narodi i lokalne zajednice na odgovarajući način održavaju sustave TK i njima
upravljaju. Stoga je održavanje običajnih zakona i protokola čak i unutar izvorne zajednice važna briga;
često je ključni aspekt očuvanja kulturnog i pravnog identiteta autohtonih naroda i lokalnih zajednica.
No, autohtoni narodi i lokalne zajednice također su pozvali na različite oblike poštivanja i priznavanja
svojih običajnih zakona i protokola – izvan dosega samih autohtonih naroda i lokalnih zajednica. To
može biti složeno pitanje u nacionalnom ustavnom pravu, a može se pojaviti, na primjer, u zahtjevima
za zemljištem i prirodnim resursima.

Poziv na šire poštivanje i priznavanje običajnih zakona i protokola također je bio dosljedno obilježje
rasprava o međunarodnoj politici o zaštiti TCE-a, TK-a i srodnih GR-a. Na primjer, kada se WIPO
konzultirao s nositeljima TCE-a i TK-a o njihovim potrebama i očekivanjima u vezi sa sustavom IP-a,
jedna zajednička tema bila je potreba za priznavanjem običajnog prava 8. Zašto? Iskustva i perspektive
autohtonih naroda i lokalnih zajednica su, naravno, raznolike kao i oni sami. No, mnogi autohtoni
narodi i lokalne zajednice izražavaju zabrinutost da se goli sadržaj njihove osebujne kulturne baštine i
sustava znanja ne bi trebao razmatrati izolirano od običaja i konteksta zajednice. Iz ove perspektive,

8
WIPO Report on Fact-finding Missions on Intellectual Property and Traditional Knowledge (1998- 1999) “Intellectual
Property Needs and Expectations of Traditional Knowledge Holders” (WIPO publication no. 768(E)).
9
oblik ili reprezentaciju kulturnog izričaja i sadržaj znanja ne bi trebalo prisvajati bez prepoznavanja
pravnog i kulturnog konteksta koji ih pomaže definirati kao izrazito “tradicionalne”.

Stoga su autohtoni narodi i lokalne zajednice pozvali na šire poštivanje i priznavanje njihovog
običajnog prava i prakse kao jednog aspekta odgovarajuće zaštite njihovih TK i TCE-a. Od svih
aspekata kolektivne kulturne i intelektualne baštine autohtonih naroda i lokalnih zajednica, njihove TK
i TCE-e najlakše prisvajaju treće strane – upravo zato što su nematerijalni i lakše kopirani. Sveto
mjesto koje je od značaja za autohtone narode i lokalne zajednice ne može biti povrijeđeno od strane
treće strane; ali sveti simbol, ili sveto znanje, može se prisvojiti i koristiti na udaljenom mjestu, daleko
od autohtonih naroda i lokalnih zajednica; sakralni kulturni izraz može se replicirati u velikim
količinama u komercijalne svrhe. Jedan dobro poznati slučaj u području prava TCE-a tiče se svetog
motiva, zaštićenog autohtonim običajnim pravom koji je kopiran na tepihe proizvedene u stranoj
zemlji.9

Kakvu bi ulogu običajno pravo, protokoli i prakse trebali imati u široj zaštiti TCE-a i TK-a? Ovo je
izazovno pitanje; postavlja niz političkih i pravnih pitanja. Ipak, ključni dionici – prije svega, sami
nositelji i čuvari TK-a i TCE-a – naglasili su da je poštivanje i priznavanje običajnog prava sastavni dio
odgovarajuće zaštite TK-a, TK-a i povezanih GR-a od zlouporabe i prisvajanja od strane drugih.
Običajni kontekst doista može pomoći razjasniti ili definirati što ti pojmovi zapravo znače: ono što
kulturne izraze i znanje čini „tradicionalnim“ može biti sama činjenica da se razvijaju, održavaju i šire
u običajnom i međugeneracijskom kontekstu; i često će taj kontekst definirati i oblikovati običajno
pravo, protokoli i praksa. Dakle, čak i osnovno pitanje u raspravi o zaštiti TK-a i TCE-a – na što se ti
pojmovi odnose – može podrazumijevati bolje razumijevanje prirode običajnog prava.

Kao što je navedeno, običajni zakoni i protokoli sastavni su dio života, vrijednosti, pogleda na svijet i
samog identiteta mnogih autohtonih naroda i lokalnih zajednica. Prema jednoj definiciji, običajno
pravo je „pravo koje se sastoji od običaja koji su prihvaćeni kao pravni zahtjevi ili obvezna pravila
ponašanja; prakse i uvjerenja koja su toliko vitalni i intrinzični dio društvenog i ekonomskog sustava da
se tretiraju kao da su zakoni”.10

9
Terri Janke, Minding Culture: Case Studies on Intellectual Property and Traditional Cultural Expressions,
http://www.wipo.int/export/sites/www/tk/en/studies/cultural/mindingculture/studies/finalstudy.pdf, Preuzeto dana:
24.11.2021. godine
10
Black's Law Dictionary, (2004), 8. izdanje.
10
Velika rasprava se javlja oko toga “kao da”: što uobičajenu praksu čini “zakonom” i daje obvezujući
učinak, a kada je to “samo” vježba? A ako je obavezno, koga to obvezuje, unutar i izvan relevantnih
autohtonih naroda i lokalnih zajednica? Uobičajena praksa može učinkovito upravljati ili usmjeravati
mnoge aspekte života autohtonih naroda i lokalnih zajednica, ali može biti toliko ukorijenjena u
autohtonim narodima i lokalnim zajednicama i ukorijenjena u način na koji žive i rade, da se ne može
smatrati sami, kodificirani "zakoni" kao takvi. Obavezujući učinak uobičajene prakse može se u
potpunosti uočiti samo kada se praksa krši. To bi se moglo dogoditi, na primjer, kada treće strane
koriste TK na način koji je u suprotnosti s običajnim zakonima koji određuju kako ga koriste i prenose
autohtoni narodi i lokalne zajednice: to može dovesti do poziva na poštivanje običajnih zakona od
strane takvih trećih strana, kao zakonska ili etička obaveza, ali može biti toliko ukorijenjen u autohtone
narode i lokalne zajednice i ugrađen u način na koji živi i radi, da se ne može smatrati samostalnim,
kodificiranim "zakonima" kao takvim.

1.2.1. Aspekti sistema intelektualnog vlasništva

U ovoj studiji ne pokušava se definisati intelektualno vlasništvo (Intelectual property-IP) ili detaljnije
opisati njegova pravna obilježja. Zakoni o intelektualnom vlasništvu u konačnici djeluju kroz
nacionalne zakone i pravne sustave i mogu se značajno razlikovati između različitih zemalja. No neka
kratka zapažanja o nekim istaknutim točkama prava intelektualnog vlasništva mogu biti korisna:11
 IP je skup pravnih mehanizama koji obično “štite” predmet utvrđivanjem uvjeta pod kojima
treće strane mogu koristiti zaštićeni materijal, ako uopće mogu. Drugim riječima, zakon
nositelju prava daje pravo odlučiti hoće li, i ako da, kako, taj materijal koristiti drugi. Prava
intelektualne svojine obično ne daju svojim vlasnicima pozitivno pravo na korištenje zaštićenog
materijala (na primjer, autorska prava mogu postojati u opscenoj ili grubo uvredljivoj knjizi, ali
to autoru ne daje pozitivno pravo da knjigu distribuira javnosti) .
 Pravo intelektualne svojine stoga daje svom vlasniku pravo da odredi i ovlasti hoće li se i kako
zaštićeni materijal komercijalizirati, ako uopće. Može se koristiti za komercijalizaciju i širenje
vlastitog materijala na način na koji netko odabere, te kao sredstvo sprječavanja drugih da
komercijaliziraju svoje znanje ili izraze.

11
WIPO Report on Fact-finding Missions on Intellectual Property and Traditional Knowledge (1998- 1999) “Intellectual
Property Needs and Expectations of Traditional Knowledge Holders” (WIPO publication no. 768(E))
11
  IP može biti istinsko imovinsko pravo – pravo kojim se može trgovati na potpuno isključenje
trećih strana – ili ograničenije pravo, kao što je pravo na poduzimanje radnji protiv trećih strana
ili traženje pravične razine naknade. IP sustavi preklapaju se s općenitijim zakonom o
nelojalnom tržišnom natjecanju. IP sustavi također mogu osigurati pravo na integritet (pravo na
prigovor na zlouporabu ili uvredljivo iskrivljavanje nečijeg djela) i pravo na atribuciju (pravo
da se bude identificiran kao autor djela). općenito, Prava intelektualne svojine traju određeno
vrijeme, nakon čega zaštićeni materijal prelazi u javnu domenu; ali neki oblici intelektualne
svojine (npr. zaštitni znakovi i poslovne tajne) vrijede na neodređeno vrijeme, pod uvjetom da
zaštićeni materijal i dalje ispunjava uvjete.
 IP sistemi mogu priznati ili priznati uobičajene oblike vlasništva ili druga kolektivna prava, kao
što je slučaj kada nelojalna konkurencija, oznake zemljopisnog podrijetla i zakoni o zaštitnim
znakovima priznaju interese poljoprivredne zajednice. Drugi slučajevi tiču se kolektivnih
interesa autohtonih naroda i lokalnih zajednica u zaštiti sakralnih materijala prema zakonima o
autorskim pravima i zakonima o povjerljivosti.

1.3. Razumijevanje običajnog prava i jačanje njegove uloge u zajednici

Ključni prioritet je učiti iz različitih iskustava i briga autohtonih naroda i lokalnih zajednica koje su
razvile običajne zakone i praksu. Ovo je očito važan korak u razumijevanju statusa i potencijalne uloge
takvih zakona i praksi. Takav pristup bio je temelj izvornih konzultacija o utvrđivanju činjenica s
nositeljima TK-a i TCE-a 1998. i 1999. godine 12. Također je u skladu s pristupom IGC-a da svoje
sjednice započinju prezentacijama panela predstavnika autohtonih naroda i lokalnih zajednica.17 Za U
svrhu ovog rada, moglo bi biti korisno naglasiti trajnu vrijednost učenja od autohtonih naroda i lokalnih
zajednica o prirodi običajnog prava i praksi, te njihovoj ulozi u definiranju prava, odgovornosti i načina
održavanja, širenje i korištenje TK i TCE-a.

Sudionici rasprave također su naglasili potrebu za konsolidacijom i jačanjem, prema potrebi,

priznavanja i održavanja običajnih zakona i prakse. Neki su izvijestili da može biti teško održavati i
promicati običajne zakone i praksu, osobito u vrijeme društvenih promjena, preseljenja i vanjskih i
unutarnjih pritisaka na autohtone narode i lokalne zajednice. Stoga je pristup u mnogim slučajevima

12
Candace Greene and Thomas Drescher, The Tipi with Battle Picture: the Kiowa Tradition of Intangible Property Rights,
10-11.
12
dokumentiranje ili bilježenje običajnih zakona i prakse autohtonih naroda i lokalnih zajednica, te
proširenje njihove primjene u kontekstu formalnih interakcija sa širim pravnim i političkim
okruženjem.

ZAKLJUČAK

13
Sumirajući sve navedene stavke koje se tiču običajnog prava i intelektalnog vlasništva možemo
zaključiti da postoje različita iskustva u priznavanju običajnog prava koja bi mogla biti relevantna za
sustave prava intelektualne svojine i relevantna za sui generis sustave za zaštitu TK i TCE-a. Oblici
“priznanja” uključuju:
 Priznavanje kao pravo primjenjivog prava;
 Priznavanje kao izvor prava;
 Priznavanje kao činjeničnu pozadinu za tumačenje i primjenu zakona;
 Ustavno priznanje;
 Zakonsko priznanje;
 Funkcionalno priznanje;
 Upravno priznanje;
 Jačanje učinka običajnog prava.

Relevantne praktične i pravne inicijative za jačanje učinka običajnog prava mogu uključivati:
 Potporu kontinuiranom običajnom pravu i praksi unutar stvarnog života zajednice.
 Odgovarajuću evidenciju ili dokumentaciju običajnog prava i prakse.
 Izravnu primjenu običajnog prava kao pravno obvezujućeg o zajednici, zapravo nastavljajući
svoj uobičajeni pravni učinak.
 Specifični pravni ili drugi mehanizmi za proširenje pravnog opsega običajnopravnih obveza: (i)
unutar domaćeg prava ili (ii) putem međunarodnog prava za primjenu u drugim jurisdikcijama.
Kada se primjenjuje izvan svog izvornog opsega ili običajne nadležnosti, običajno pravo se
može primijeniti kao izvor prava, kao činjenični doprinos drugim zakonima, kao definiranje
iznimaka unutar drugih pravnih sustava, kao pružanje politika ili administrativnih smjernica
drugim pravnim sustavima, kao uvođenje uobičajene postupke u drugim pravnim postupcima ili
kao pružanje materijalnih normi i načela za širu primjenu.
 Alternativni ADR također može izravno uzeti u obzir običajno pravo kako bi pružio izravne
smjernice (i) u vezi sa bitnim pitanjima u sporu (kao što je skrbništvo nad TK-om ili TCE-
ovima, dijeljenje TK-a i TCE-a preko nacionalnih granica i praktična interpretacija načela
prethodnog informiranog pristanka); (ii) u vezi s proceduralnim pitanjima, kao što su
odgovarajući oblici savjetovanja i donošenja odluka i pristanka zajednice); i (iii) u vezi s
odgovarajućim pravnim lijekovima, kao što su financijski ili nefinancijski oblici povrata i
obeštećenja, priznavanje i iskupljenje kulturnog ili duhovnog prijestupa).
14
 LITERATURA

1. Customary law, http://en.wikipedia.org/wiki/Customary_law, Pristupljeno dana.

24.11.2021. godine.
15
2. Greene, C., Drescher, D. (2009), The Tipi with Battle Picture: the Kiowa Tradition of
Intangible Property Rights.
3. Klarić, P. Vedriš, M. (2006), Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb.
4. Mazzacano, P. (2008), The Lex Mercatoria as Autonomous Law, Comparative research
in Law and Political Economy, Vol. 4., br. 6.
5. Michaels, R. (2008), The True Lex Mercatoria: Law Beyond The State, Duke Law
School, Research Paper Series.
6. Terri Janke, Minding Culture: Case Studies on Intellectual Property and Traditional
Cultural Expressions,
http://www.wipo.int/export/sites/www/tk/en/studies/cultural/mindingculture/studies/fina
lstudy.pdf, Preuzeto dana: 24.11.2021. godine
7. Visković, N., (2001) Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb.
8. WIPO Report on Fact-finding Missions on Intellectual Property and Traditional
Knowledge (1998- 1999) “Intellectual Property Needs and Expectations of Traditional
Knowledge Holders” (WIPO publication no. 768(E)).

16