Roman autorke Ivane Mitrović Jukanović, jeste ženski roman, sa ženskom temom,

ali nikako nije ono što se pežorativno naziva „žensko pero“. U razgovoru sa
Kristinom, dok smo pričale o romanu, i temama koje ovaj roman pokreće, došle
smo do zaključka da je riječ o surovom i sirovom tekstu, i da je ovakvih priča
izuzetno malo u Crnoj Gori, u zemlji gdje su ženska djeca sa statusom drugog reda
i gdje su selektivni abortusi naša realnost. Kao narod volimo se baviti legendama,
bajkama, ratnim pričama iz slavne prošlosti, međutim, malo ko se odvaži pokrenuti
pitanje života jedne žene u Crnoj Gori.
Ovaj roman se izdvaja u moru savremenih zapisa svojom surovom temom – a to je
život jedne jedinke koja je ženskog pola, a data je kroz vizuru kćerke/unuke, žene i
majke/svekrve/tašte i punice.
Život je stvar izbora svojom neobičnom književnom formom, od dijaloga, preko
reminiscencija koje se smjenjuju poput filmskih scena suočava nas sa onim što je
poznato svakoj ženi i konceptu sintagme „nije dovoljno“. Već na samom početku
suočavamo se sa glavnom junakinjom ovoga romana koja ističe da nije dovoljno, a
što je mene vratilo i podsjetilo na neke druge koncepte koje sam ili čula ili
doživjela a bili su pod geslom „nije dovoljno“. Čitajući drugi put roman, i
pripremajući se za ovo veče, baš sa tim nije dovoljno, vratila sam se dvije godine
unazad kada mi je jedna poznanica u vozu, freško razvedena samo rekla „Marija,
nije bilo dovoljno“. Zgrozila sam se i ućutala jer sam i kao nijemi posmatrač
njenog života znala da je i bilo više nego dovoljno ali nikad drugoj strani nije
dosta. Zato na žalost u Crnoj Gori imamo na djelu mizoginiju i femicid.
Ivana Mitrović Junaknović veoma vješto žonglira po obodima mizoginije i
femicida, tjera nas da progutamo te opore pilule samospoznaje, i pitam se da li bi
ovaj roman bio to što jeste i da li bi bio čitljiviji emotivno da je pisan nekom
drugom tehnikom, a ne kroz prvo lice kroz reminiscencije i sadašnjost. Nekako, u
jednom momentu možemo da odbacimo bezočno sve i da kažemo „nije to kod nas,
tamo negdje, njoj, glavnoj junakinji život je takav. Naš nije, mi smo sigurne jer
imamo toliko racia da kažemo ovo je samo priča, roman“ iako je sama tehnika
prvog lica sugestivna u namjeri da nas navede da se stopimo.
No, ono što je zamka života jeste jedna tužna spoznaja: žene su najveće i
najborbenije čuvarke patrijarhata i one najglasnije u borbama i izjavama „neće
meni tako“ potpanu prve pod uticaj jedne toksične muške svijesti koja je sebi dala
za pravo da bude prvo. Da ima status prvoga, pa čak i onda kada rođenjem nisu
dobili taj status.
To da nije dovoljno nas prati čitavog života, i opet sam prije neko veče na jednom
TV programu, u emisiji posvećenoj mentalnom zdravlju čula psihološknjinju koja
kaže da joj najčešće dolaze baš sa tom izjavom „nije dovoljno“. Pa čak i muškarci.
Dakle, pored mizoginije, femicida, bolest našeg društva je i „nije dovoljno“. Ali
pošto večeras je događaj posvećen Romanu, neću previše ulaziti u sociološka
promatranja našeg društva već ću to dopustiti Ivani koja je odveć intrigantno to
uradila kroz roman koji nam je podarila.
Čitajući ovaj roman nećete biti zgroženi fizičkim nasiljem nad ženama, ovo je
roman u kojem se ne diže ruka na ženu, ali diže se glas i pogled pun prijekora. Ovo
je roman o prefinjenom psihčkom zlostavljanju koje traje vjekovima i uspješno se
prenosi sa generacije na generaciju.
Svima je poznat koncept i princip podvajanja djece, i ona čuvena rečenica „troje
đece i jednog sina imam koji je jedinac u tri doma“, i ta rečenica zvuči i podsjeća
na neku basmu, na neko magijanje koje je svojstveno Crnoj Gori.
Savremeno doba donijelo je mnogo mogućnosti ženama, od obrazovanja preko
zaposlenja, i muškarci obično ne brane da se žena školuje, da radi, da se usavršava
ali porodica i kuća ne smiju da trpe. I toga su žene svjesne. I to su neke zamke
jedne savremene žene koja hoće i karijeru i dom, koja hoće da prevaziđe sebe i
svoje postojanje, da bude baš ono božanstvo s početka romana. To je naš usud, što
mislimo da imamo snage za sve. To mjesto je kamen spoticanja i to pored oba
širom otvorena oka, to mjesto je ono mjesto za koje su mislile da će lako preći i
lako prevazići, a zapravo ukopaju se još više i crnje nego njihove majke.
Na žalost, svjedoci smo da žene češće odluče da je dosta bilo onda kada je obično
kasno, ako je ikad i kasno jer zapravo uvijek su na vrijeme da izađu iz okvira žrtve
i dželata svog života. Naša junakinja nije idealna. Češće nam ide po obodima
živaca sa svojim „ja to mogu, ja to moram“ i kenjkavim komentarima koji joj nisu
bili svojestveni. Od jedne moćne žene, samosvjesne, stvorena je blijeda slika i
prikaza jedne druge moćne žene koja ima karijeru, porodicu, nejvjernog muža, a
opet i uporno traži nekoga da je vodi i drži za ruku. Jer misli da ne može sama. A
može, i zato su je okovali. Zato i okivaju žene danas.
Pošto sam bila pristuna kada je ovaj roman bio finalizovan za štampu, bila sam
svjedok jedne grupe žena koja je ovaj roman prepoznala kao svoj. Baš svoj, onako
emotivno, jer je Ivana uspjela neke teške teme, teške stvari kojima su svjedoci bile
mnoge od njih, prenijeti na moderan način. Uz svu sirovost i svu surovost, ovo je
jedan zaista izuzetan tekst koji se izdvaja od onoga što savremena crnogorska
književnost misli.
Autorka je ipak, na vješt način uspjela izbjeći zamke patetike, patosa, preklapanja
emocija, pokrenuvši sve surovosti koje se guraju kroz tepih.
Kroz jednu ženu predstavila je sve uloge i sve terete koje jedna žena doživi, ovdje
na Balkanu, a za ostatak svijeta ne znam....