Professional Documents
Culture Documents
Tomislav Zagoda - Ernestove Djevice
Tomislav Zagoda - Ernestove Djevice
1
TOMISLAV ZAGODA
ERNESTOVE DJEVICE
OPUS GRADNA
Ovaj roman u potpunosti je djelo autorove mašte.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna i nenamjerna.
Sve prolazi, ali pod uvjetom da se time ne omalovažavaju
žene ili pripadnici druge rase, religije ili seksualne
orijentacije te da to ne uzrokuje štetu okolišu ili patnju
životinja.
I.
Usprkos tome što su prošle tri godine otkako živi s njim, Elena se
ponekad osjećala poput kakve prolazne ljubavnice u Ernestovu životu.
Daleko od toga da je maštala o vjenčanju, šarenima konfetima i pijanom
barjaktaru, ali to što Ernest nije nikada govorio o njihovoj budućnosti,
činilo ju je tjeskobnom. A ona ga je spasila kad je bio na dnu! Upoznali su
se godinu dana nakon što je Ernest doznao da mu je supruga Svetlana
poginula u prometnoj nesreći kod Zaječara. Sva sreća pa njihov sin
Aleksandar tada nije bio u automobilu. Ž iv je i zdrav kod ženinih roditelja
u Beogradu. Njezini rođaci objasnili su mu da je Svetlana izgubila
kontrolu nad vozilom u jednom zavoju pred Zaječarom. Rekli su mu da je
umrla u bolnici, a da su njezine posljednje riječi bile: — Ako me imalo
volite, nemojte dopustiti Ernestu da dođe na moju sahranu.
Osim na sprovod, Ernest nije nikako mogao doći ni do svog sina
jedinca, do svog malog, bucmastog, hirovitog, inteligentnog, obožavanog,
kovrčavog Aleksandra. Djeteta koje je uvijek postavljalo teška pitanja na
koja Ernest nije znao odgovor: zašto bubamare imaju točke?, zašto
slonovi nemaju dlake?, zašto je nebo plavo?, zašto pada kiša? — Pitaj
mamu.
Svetlanini roditelji izbjegavali su susret s Ernestom pod svaku
cijenu. Poslali su mu pravomoćno rješenje Opštinskog suda u Beogradu o
tome da su postali Aleksandrovi zakonski skrbnici. Ernest je tada skroz
potonuo i odao se, kako to već biva, piću. Propadao je naočigled sviju,
poput državne imovine. Mnogi su ga prekrižili, još jedan izgubljen slučaj.
I da nije po službenoj dužnosti morao otići na izložbu uskrsnih pisanica
nacionalnih manjina Grada Zagreba i Zagrebačke županije gdje je
upoznao Elenu vjerojatno bi tako i bilo. Dok je Svetlana bila živa lakše je
podnosio odvojenost od sina, ali sada se sve izmijenilo, odjednom je
postao svjestan goleme praznine koja se širila oko njega i prijetila da ga
cijeloga proguta u svoje bestežinsko ništavilo.
Ernest i Svetlana Trajković odrasli su u priličnoj raskoši, a
egzistencijalne probleme poznavali su samo iz novina. Bili su zlatna djeca
socijalizma. Svetlanin otac pukovnik JNA Dušan Trajković dobio je od
države peterosoban stan u neboderu u Ulici braće Domany, dok je
njezina majka Leposava radila u JNA kao civilno lice gdje je predavala
moralno- političko vaspitanje, premda je po formalnoj naobrazbi bila
keramičarka. Raspadom Jugoslavije i početkom Domovinskog rata
Trajkovići su pobjegli u Srbiju. Svetlana je u to vrijeme već bila
punoljetna djevojka sa zanosnim tijelom nalik na gitaru. Sav taj ratni
kaos oko nje i novi ljudi u Beogradu izazvali su u njoj duboku
emocionalnu krizu. Kada je došlo vrijeme da upiše fakultet odlučila se
vratiti u Zagreb. Ipak se klupko njezina života razmotalo ovdje, tu je
imala prijatelje, osjećala je da Zagrebu pripada i bez obzira na roditeljska
protivljenja, vratila se preko Mađarske u grad svog djetinjstva gdje je
upisala studij južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu.
Andrić, Ujević, Crnjanski, Dizdar, Selimović, Pekić, to je bio njezin svijet.
Krležu nije mogla organski smisliti.
Ernestov pak otac, Franjo Čuček, bio je visoko pozicioniran
rukovoditelj u Rade Končaru u sektoru bijele tehnike. Bio je istaknuti
partijski funkcionar pa činjenica da je jedva završio opću gimnaziju nije
bila prepreka da upravlja sektorom kućanskih aparata, iako se u
BALKANDOWNLOAD
10
BALKANDOWNLOAD
11
Naposljetku, iz hira ili ne, ipak su se vjenčali. A mjesec dana poslije
Svetlana je rodila zdravog dječačića. Ona je htjela da se zove Aleksandar.
On je htio da se zove Borna. I tako je dječačić dobio ime Aleksandar. No
bezbrižno vrijeme u kojem su bili miljenici sistema, odavno je prošlo.
Pukovnik Trajković ostao je bez stana u Ulici braće Domany, a nekad
utjecajni direktor kućanskog sektora u Končaru, ostao je bez posla jer je
prekasno shvatio da „Savez komunista Hrvatske — Stranka
demokratskih promjena“ neće pobijediti na prvim parlamentarnim
izborima. Naposljetku je i Ernestova majka ostala bez posla jer se u
srednjim školama više nije podučavao marksistički katekizam. Sve u
svemu, Svetlana, Aleksandar i Ernest završili su u unajmljenom
jednosobnom stanu u remetinečkim limenkama. Ernest je preko
preživjelih roditeljskih veza pisao za novine, dok je Svetlana pumpicom
isisavala mlijeko iz nabreklih sisa.
Svijetom vlada kaos, Ernest je u to doba sve više bio uvjeren u to.
Njegov podstanarski život s histeričnom ženom i djetetom koje je
neprestano plakalo govorio mu je kako je kaos jedino objašnjenje
čovjekove situacije u svijetu. U biti je čovjeka da želi kontrolirati svoju
okolinu. Otkako je izmislio kišobran i ekspres lonac, čovjek je počeo
razmišljati deterministički. No to je pogrešno jer stvari ipak svakodnevno
izmiču kontroli. Ernest uopće nije bio zamišljao svoj život u
podstanarskom stanu, uz dječju dreku i namrgođenu vjenčanu suprugu
koja prijeti odlaskom na Kubu dok pumpicom izvlači mlijeko iz sise.
Čovjek zapravo ne može ništa predvidjeti. Baš kao ni meteorolozi. Koliko
su puta najavili sunce, a padala je kiša! I pumpica za mlijeko potvrda je
kaosa, a ne determinizma! Vrlo se brzo pokvarila. U svemiru elektrona i
sebičnih gena, sreća je ključni čimbenik, a ona se događa posve slučajno.
Stoga u životu nema nikakve logike niti pravde. Tako je razmišljao
Ernest.
Godinu dana nakon Svetlanine nesreće Ernest je otišao na izložbu
uskrsnih pisanica. Sve su bile izrađene od prirodnih i recikliranih
materijala. Elena je bila vrlo ponosna na golemo jaje od kukuruzne
komušine koje su pod njezinim nadzorom napravili učenici.
— Š to kažete? Kako vam se sviđa? — upitala ga je pri njihovom
prvom susretu. Poslije je to objašnjavala nejasnim frazama: „osjetila je
fluid“, „privukla ju je neka sila“, „nešto nevidljivog“ „duboka istina koja
se krije u svakom čovjeku“, „nedokučiva energija“ i slično. Elenin otac
Ljupče Apostolovski bio je vrlo pobožan čovjek i jedan od najaktivnijih
članova inicijativnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne
crkvene općine u Zagrebu posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj
koju su Turci isjekli na male komade. Premda se Elena odmetnula od oca
i vjere, smatrala je kako ima poseban dar da suosjeća s ljudima, posebice
s onima koji pate. — Glupo je reći, ali nisi me privukao ti, već tvoj jad.
Trebao si pomoć. A ima li u životu što veće od toga da pomogneš duši
koja pati? — jednom je prilikom priznala Ernestu.
— Impresivno! — odgovori Ernest diveći se golemom jajetu od
komušine.
— Dođite! — reče ona veselo, uhvati ga pod ruku i povede prema
stolu s kojeg uzme dva obojena jaja. — Da se tucnemo! — predloži, pa mu
preda crveno jaje i pojasni: — Čuvarkuća. Trebalo bi ga staviti sa strane i
čuvati do idućeg Uskrsa, ali ne moramo se slijepo držati pravila. Tucnimo
se, uvjerena sam da će preživjeti. — I bila je u pravu. Jaje u Ernestovoj
ruci ostalo je cijelo, dok je njezino bilo posve uništeno.
— Hja, eto vidite! — iznenadi se nad havarijom koju je doživjela
njezina pisanica. No tada Ernest iznenada razbije svoje jaje sebi o čelo i
reče:
— Hristos vaskrse!
Ona mu se nasmijala i uzvratila:
— Vaistinu vaskrse!
S crvenim ljuskicama čuvarkuće na čelu i on se njoj nasmijao. Bilo
je to prvi put da se smije nakon Svetlanine pogibije. Bio je to smijeh u
kojem se ponovno rodio.
I samo nekoliko mjeseci poslije, Elena ga je povela u Ohrid na ljetnu
školu makedonskoga jezika. Putovali su autobusom, dvanaestoro djece i
troje odraslih, Elena, njezina kolegica i on. Ernestu je cijelim putem bilo
mučno. Sjeća se da je jedva teturao Kamenim mostom kad su stigli u
Skoplje, dok je Vardar mirno tekao pod njihovim nogama. Elena je
zamolila kolegicu da ih fotografira, “tako da se u pozadini vidi tvrđava”.
Popili su kavu na terasi s koje je pucao pogled na džamiju Mustafa Paše i
taman kad je Ernest počeo dolaziti k sebi, stanka je bila gotova pa su se
vratili u autobus.
Bili su smješteni na obali jezera u hotelu Kongresni centar,
udaljenom svega nekoliko kilometara od središta Ohrida. Nikad neće
zaboraviti onu večer kad su oblaci nadolazili s jugozapada poput kolone
blatnih tenkova spremni rigati grozdove kiše. Elena ga je čvrsto uhvatila
za kragne njegove Lacostice na zidinama Samuilove tvrđave i rekla: — Ne
bježi od mene. Tvoja sam! Uzmi me! — Uskoro su krupne kapi počele
padati po njima i namreškanoj koži jezera.
Voda je postala lajtmotiv njihove veze. U slobodno vrijeme i
tijekom vikenda odlazili su na Jarun, taj mali zagrebački Ohrid gdje se
ona čvrsto privijala uz njega, a on joj govorio da neće nikamo otići i da
uostalom ne razumije zašto ga voli, niti je lijep, niti bogat, ima iza sebe
rasturen brak, mrtvu ženu i sina o kojemu ništa ne zna.
— Ne razumijem ni ja — odgovorila je i dodala — upravo sam zato
sigurna da je to prava ljubav, jer samo su prave ljubavi nerazumne.
Ernestov je stan bio u neposrednoj blizini Autobusnog kolodvora i
Elena se teško navikavala na svu tu buku, vrevu i neprestani žubor rijeke
automobila koji su prodirali sa svih strana poput invazije golemih kukaca
sa zadimljenim zadcima. Sve je to bilo toliko drukčije od maksimirskog
mira i zelenila u kojem je odrasla. Njezin dobar i pobožan otac Ljupče
Apostolovski! Ne, nije mu mogla doći pred oči nakon one dugotrajne i
promašene veze s umjetnikom ateistom koji je slikao brkove Majci Božjoj
i pri tome silno hihotao. Posljednje što je o njemu čula jest da se u
Jankomiru neuspješno liječi od alkoholizma i paranoje.
Prijateljice su je pozivale na druženja, ali njoj se više nije slušalo o
njihovim aferama, razvodima, rađanjima, najnovijim dijetama,
masažama, cipelama... sve joj je to postalo naporno i daleko. Htjela je
stalno biti s Ernestom. On joj je dao najljepši poklon koji je ikad dobila od
muškarca. Bili su to rezervni ključevi njegova stana na plastičnom
privjesku koji se odaziva na zvižduk kako bi ih vlasnik mogao uvijek lako
pronaći. Tu je gestu Elena doživjela kao potvrdu njegove iskrene
privrženosti, jer ljubav i nije drugo doli predaja ključeva od stana.
Smatrala je kako to potvrđuje da je Ernest izliječen jer to što joj je dao
ključeve nije značilo da vjeruje u nju, već naprotiv da vjeruje u sebe, da
vjeruje kako je sposoban ponovno živjeti i voljeti. I zato su rezervni
ključevi sa zviždećim privjeskom i led svjetiljkom toliko važni. Sve do tog
trenutka ona nikada nije znala što je čeka, hoće li se Ernest javiti, hoće li
je ostaviti, hoće li se ubiti, hoće li nestati jer, iskreno, Ernest je bio tek
sjena čovjeka priljubljena uza siva pročelja svoje zamršene prošlosti koja
mu je otimala sadašnjost i budućnost. Sve do tada ona je brinula o njemu
na način na koji se brine o otpisanim bolesnicima ili izgubljenim dušama.
Naposljetku, ne treba zaboraviti kako ju nije privukao on, već njegov jad!
Njezin ju je dobri otac Ljupče Apostolovski nekoliko puta zvao na kućni
telefon u unajmljenom stanu u Prečkom, a ona se nikada nije javila zato
što nikad nije bila kod kuće. Kako da tom divnom čovjeku kaže da se
spetljala s muškarcem čija je žena poginula u prometnoj nesreći, a čijeg
su sina oteli baka i djed iz Srbije? Nije li mu dovoljna pokora već to što
njegovo prekrasno devojčence Elena ima trideset i tri godine, i pri tome
nema ni kučeta ni mačeta? Ljupče Apostolovski, taj pošteni čovjek iz
inicijativnog odbora za osnivanje Makedonske pravoslavne crkvene
općine posvećene Velikomučenici sv. Zlati Meglenskoj koju su Turci
isjekli na male komade, davno je izgubio svaku nadu da će imati unuke, i
da će njegovo mezimče mudro odabrati svog muškarca.
Sada živi ovdje, na asfaltnom otoku omeđenom Vukovarskom,
Držićevom, Branimirovom, Strojarskom i ništa joj ne fali. Gradski stan
koji je Ernest dobio u statusu zaštićenog stanara na doživotno korištenje
imao je malo predsoblje (dnevni boravak za cipele i kišobrane),
kupaonicu s napadno žutim pločicama i kvadratičnom tuš kadom,
spavaću sobu s drvenim krevetom od bukve potpuno ravnih linija,
kuhinju s bijelom tehnikom Gorenje, spojenu s dnevnim boravkom u
kojem je dominirala bijelo-siva kutna garnitura tvorničkog imena Los
Angeles, izrađena od eko kože i tkanine. Na toj je garnituri Elena najčešće
ležala kad bi je Ernest nazvao s terena, a to je bilo često jer je rad u Uredu
za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u velikoj mjeri
podrazumijevao rad na terenu. Ernest bi joj je svaki put iz nekog
udaljenog mjesta preko telefona otpjevao
mješavinu makedonskih pjesama, otprilike ovako: Eleno kerko, Eleno...
Devojčence, devojčence, ljubiš li me mene? Devojčence, ljubiš li me?
Pazio je da Elena ne zatrudni. Ona se, istina, nije nikada izjasnila o
tom pitanju i nije vršila nikakav pritisak na njega, ali on je nakon bračne
havarije odlučio da više nikad neće imati djecu. Ž ivot je suviše prljav i
nepravedan da bi si dopustio takvu nepromišljenost i napravio još jedno
dijete. Pa Svetlana je otišla od njega kad su njihovu Aleksandru bile svega
tri godine. Njega sin i ne poznaje! Je li to normalno? Pravedno? A gdje je
pravda kad je riječ o Svetlani? Bez obzira na sve (imala je svojih mušica, a
tko ih nema?!), kakva je to pravda ostaviti majušno dijete bez majke? Da
ima Boga takvi se užasi ne bi nikada događali. Ćelave gume? Zavoj kod
Zaječara? Nije li to dokaz nekakvog jezivog cinizma? A Bog, ako je Bog,
ne smije biti cinik. Cinizam je maska mizernog čovjeka, a ne Boga.
Elena je bila mirna i tiha žena, ali vrlo ponosna. Nikada nije ništa
tražila od svojih partnera. Nikada! Ako će ostati bez djece, prihvatit će to
kao cijenu koju treba platiti za svoje ljubavne promašaje, ali vršiti
pritisak na Ernesta bilo je prema njezinu mišljenju krajnje sebično. Kako
da od te ruševine traži dijete?! To je kao da radi kulu od pijeska dok se
približava olujno nevrijeme.
Ernestov je stan bio neusporedivo ljepši, bolji i veći od njezina
unajmljenog stana u Prečkom gdje su zidove napadale neuništive super-
gljivice otporne na sve vrste kemikalija, a kroz dotrajale vodovodne cijevi
izbijali diverzantski odredi odvratnih kukaca i mesnatih žohara. Stan koji
je Ernest dobio od grada bio je nov, zidovi su bili svježe obojani, na podu
se sjajio široki crvenkasti parket (havajski parket!), a fuge između pločica
u kupaonici bile su savršeno bijele poput zubala holivudskog glumca, bez
onih ružnih, crnih mrljica plijesni protiv kojih je ona u Prečkom svim
raspoloživim sredstvima bezuspješno vodila biološki rat. U Ernestovu je
stanu bilo toplo i ona se nije nikada smrzavala kao onih ledenih zimskih
dana kada se u Prečkom ugrijavala dekama zato što toplana nije radila
zbog kakvog kvara, ili remonta, ili režima grijanja. Ovdje je mogla
istodobno koristiti nekoliko električnih uređaja bez straha da će iskočiti
osigurač ili da će se stan zapaliti. Mogla je bez gađenja ležati u krevetu od
bukve ili na garnituri Los Angeles, a da se pritom ne pita tko je već sve tu
ležao i vodio ljubav. I povrh svega, Ernest od nje nije htio primiti ni jednu
kunu za režije i ostale troškove. Rekao joj je da otkaže najam u Prečkom i
dođe živjeti k njemu. Poslušala ga je.
Od onog trenutka kad je došla na njegov prag s dva velika kofera,
tri srednje veličine, četiri raznobojna ruksaka i desetak manjih šarenih
torbica i nesesera, znala je da je izgubila svoju neovisnost, ali prihvatila je
to kao logičnu posljedicu ljubavi jer ljubav i nije drugo nego gubitak
neovisnosti. Htjela je živjeti s čovjekom kojeg voli. Usprkos tome što ga je
pokupila takoreći s dna, vjerovala je u Ernesta. Bio je inteligentan i vrlo
uspješan u svom poslu. Njegov emocionalni oporavak nazirao se i po
tome što je sve češće putovao. Bi li mu svi ti ravnatelji, predstojnici,
načelnici i voditelji iz Ureda ukazivali takvo povjerenje i slali ga na vrlo
osjetljive zadatke da koordinira, prati i vrednuje provedbe Nacionalnog
programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava, da koordinira, prati i
vrednuje provedbu Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije i
pripadajuće akcijske planove, da raspisuje natječaje za učeničke radove na
temu zaštite i promicanja ljudskih prava, da surađuje s brojnim
organizacijama civilnog društva na području obrazovanja, da diljem
zemlje organizira preventivne kampanje...? Bi li mu sve to povjerili kad
ne bi vjerovali u njega? A ako oni vjeruju u njega, kakva bi ona bila žena
kad bi sumnjala u svog muškarca?
Prošle godine, baš na Elenin rođendan (30. kolovoza!), Ernest se
zadržao na važnom sastanku koji se toliko otegnuo da je došao kući tek
malo prije ponoći, poprilično nakresan. Elena je gledala emisiju o sadnji
povrtnjaka na gradskim krovovima kad je banuo s mačkom pod rukom.
— Ljubavi, ovo je za tebe! — reče i poljubi je za rođendan. Ona je
ispružila ruke i prihvatila tu malu čupavu sivkastu lopticu.
— Gdje si ga našao? — upita.
— Prelazio je Š ubićevu. Skoro su ga pregazili — odgovori široko
gestikulirajući.
— Onda ćemo ga zvati Š ubić — reče ona.
— Š ubić mali — Ernest se raznježi, dotakne mačkici njuškicu i
skoro se sruši izgubivši ravnotežu.
— Idi, legni.
— Š ubić mali... — Ernest ponovi još nekoliko puta prije nego što se
skljokao u naručaj garniture.
Elena je silno voljela i poštivala oca, ali nikad nije mogla prihvatiti
činjenicu da se nakon smrti njezine majke oženio za Anastaziju
Naumovsku, hladnu tajnicu Vijeća makedonske nacionalne manjine
Grada Zagreba. Bilo joj je posve jasno da njezin otac ima pravo na sreću,
ali srce je imalo svoje razloge zbog kojih se udaljila od njega. Ipak, ostala
je potreba da se nekome preda, da netko bude uz nju, da ju bezuvjetno
obožava. S vremenom je sve to našla u Š ubiću, malom uličnom mačku.
Š ubić je postao nadomjestak za oca i za Ernesta, jer Ernest je stalno
putovao i koordinirao program za nacionalne manjine. Znala je da je to
takav posao i da je to cijena koju mora platiti za sve povlastice koje ima
zahvaljujući Uredu. Svejedno, ponekad je maštala o tome da Ernest
promijeni posao i da stalno budu zajedno. Da bar ne putuje tako često...
II.
20
BALKANDOWNLOAD
III.
21
Opet kasni s govorom za ravnatelja. Zašto dovraga ne može nešto
napraviti na vrijeme? Je li tako teško kopirati prošlogodišnji govor o
unaprjeđenju ljudskih prava? Mora se dovesti u red. Sve ovo nema
smisla. Sve će se raspasti, eksplodirati kao bačva s barutom. Naposljetku
će dobiti otkaz i naći se na cesti s vrećom plastičnih boca na leđima. Sjeo
je u službeni Passat i krenuo prema Vukovarskoj gdje je uronio u
prometnu gužvu. Na travnatoj površini između ceste i pločnika stajala je
velika reklama za čarape Calzedonia. Djevojka zlaćane kose poput
bagremova meda čedno je sjedila na jednostavnoj stoličici. U prvom
planu bile su njezine duge noge u najlonskim čarapama. Djevojka je bila
istodobno kreposna i seksipilna. Kurva i svetica! Ali zašto ja žudim za
kurvom kad je svaki dan gledam u ogledalu, upita se Ernest svrnuvši
pogled s anđela u najlonkama na svoju sliku u retrovizoru.
Vozio je sporo i povremeno pogledavao prema tramvajima koji su
klizili sredinom ulice, iza guste živice. Vagoni su bili puni ljudi koji su
visjeli s rukohvata putujući prema svojim dnevnim kavezima u kojima su
boravili osam sati u zamjenu za hranu i piće. Kad bih radio u privatnom
sektoru, vjerojatno bih odavno dobio otkaz, pomisli Ernest. Tko bi trpio
ta moja stalna kašnjenja i glupe isprike? I, uostalom, što bih ja radio u
privatnom sektoru? Pa ja ne znam ništa osim prepisivati tuđe govore,
kopirati tekstove s Interneta i Wikipedije, povezivati ih i nadati se pritom
kako nitko normalan ne sluša političke govore jer bi inače svi prepoznali
moje užasne sklepotine. Skrenuo je u Miramarsku, ostavljajući za sobom
anđela u samostojećim najlonkama iz Republike Calzedonije i dok se
primicao željezničkom podvožnjaku prisjeti se kako je upravo ovdje,
nekoć davno, kao srednjoškolac, strastveno ljubio jednu Andreu. (Gdje si
danas, Andrea? Jesi li živa? Imaš li djecu? Muža? Ljubavnika? Ideš li na
zumbu ili pilates? Imaš li nutricionističkog savjetnika?) Andrea je bila
bucmasta i imala je velike sise poput rukometnih lopti koje su pod rukom
bile „tople kao mali psići“. Te godine dok su ljubovali Zdravko Čolić bio
je uhićen u Ohridu i osumnjičen za trgovinu devizama. Andrea je rekla da
će se ubiti ako Čola završi u zatvoru. Bilo je to iste one godine kad je film
Platoon osvojio četiri Oskara, a Milošević započeo svoj uspon na vlast
riječima: „Niko ne sme da vas bije!“ Bilo je to one lude godine kad je
Hajduk osvojio Kup Maršala Tita, a Lazar Mojsov preuzeo Predsedništvo
SFRJ od Sinana Hasanija, kad je nošena zadnja štafeta za Dan mladosti i
kad je zapadni Nijemac Mathias Rust sletio Cesnom na Crveni trg u
Moskvi.
Prisjetio se epizode iz Botaničkog vrta kada je na drvenom mostiću
Andrei izjavio ljubav. Ona nije ništa uzvratila. Šutjela je i nastavili su
krivudati stazama. Prošli su pokraj naranči, palmi i suptropskih
drvenastih vrsta. On je bio sve više uznemiren. Nije znao što bi mislio ni
osjećao. Š to je učinio krivo? Ušli su u vrt s golosjemenjačama kad ju je u
sjeni smreke napokon upitao:
— Dobro, zašto šutiš? — Ona nije odgovorila. Šutnja se protegnula
dok su prolazili pokraj tuja, pačempresa i borovica. I bilo je tako sve do
metasekvoje kad je napokon rekla: — Ti želiš samo jednu stvar.
— Koju? — upitao je. A ona je opet zašutjela.
Bio je topao svibanjski dan. Magnolije križanci već su ocvale, baš
kao i ukrasne trešnje i jabuke uz kovanu ogradu prema Mihanovićevoj
ulici. Držala ga je u napetosti još neko vrijeme, a onda je kod stabla
sjevernoameričkog tulipanovca tiho promrsila:
— Znaš ti dobro koju.
Š to je mogao odgovoriti? Š to da kaže u svoju obranu? Kako god,
kleo se da on ne želi od nje ono što ona misli da on želi. Ne želi njezino
tijelo i nije mu stalo do jeftinih tjelesnih užitaka. On je voli platonski. Voli
njezinu predivnu dušu. Skroz čisto. Ona ga nije gledala.
— Š to se mene tiče možemo čekati koliko god je potrebno prije
nego što ćeš biti spremna. Ja te stvarno ni na što ne nagovaram. I ništa ne
očekujem od tebe. Možemo ovako šetati godinama. Ž elim da mi vjeruješ.
Ž elim da shvatiš kako mi nije stalo do onoga do čega je svima drugima
stalo. Ja sam drukčiji. Meni nije stalo do ševe. Uopće...
Euroazijski klinčići polagano su zatvarali svoje latice pred suncem
koje je zalazilo. Iz Ernesta je nezaustavljivo tekla otrovna bujica laži
prema Andrei čija je svrha bila da paralizira njezin središnji živčani
sustav poput halucinogene pjene i tako učini od nje uspavanu ljepoticu
koja će mu se opijeno predati i dopustiti da je uzme bilo gdje i bilo kada. I
sve se tako nastavilo u istom tonu kroz perivoj s ljiljanima i bradatim
perunikama, i kad su prošli u istočnom dijelu dva mala jezerca i stigli do
bazena s močvarnim i barskim biljem, ona je rekla:
— Ja nisam nevina. Š evila sam se već mnogo puta.
— Ah, je li!? — on se zabezeknuo i na trenutak su ga zaslijepili žuti
lokvanji koji su sjajili iz vode poput zlatnih dukata. Nastojao je prikriti
svoju zapanjenost i glumiti da je posve miran i da ga njezina izjava nije
pogodila razornim udarcem od kojeg je jedva ostao stajati na nogama.
— Znaš da sam bila u vezi s Draganom — započne ona.
— Da, znam. Tvoj prvi dečko koji je svirao violinu — uzvrati Ernest.
— Ma daj! Kakva vražja violina?! — Andrea otpuhne i nastavi: —
Kvrcnula bi u njegovim rukama kao orah u drobilici. Rekla sam ti to tek
tako. Ja sam odličan psiholog, nemoj to nikada zaboraviti. I procijenila
sam da bi ti više volio čuti da sam bila u vezi s violinistom nego s
državnim prvakom u hrvanju.
— Prvak.... u hrvanju... — promrmlja Ernest, a Andrea je nastavila:
— Bio je testosteronski manijak. Jeo je kilu crvenog mesa svakoga dana i
imao je libido na kvadrat, ma što kvadrat?! Na kubik! Ma što kubik?!
Kvadratni kubik! Kubni kubik! A kad si s takvim tipom u vezi, onda ne
ostaješ dugo nevina, ako me razumiješ što ti želim reći? To ti je kao da
staviš kokoš u kavez s tigrom. Uvijek kad bih došla k njemu hodao je
polugol u donjem dijelu trenirke pokazujući svoje golemo tijelo i bicepse
poput bačvica...
— A ti si često dolazila k njemu? — prekine ju Ernest.
— Četiri puta tjedno i vikendom — odgovori ona i produži: — Bio
je dlakav po nogama i prsima kao oštrodlaki terijer, pio je ekstra
punomasno mlijeko i multivitaminske sokove, obožavao je jesti datulje i
pijuckati njihove koštice. Posvuda su bile koštice, na podu, u krevetu,
svuda... Kad je počeo nabavljati mlijeko arktičkog tuljana s više od
pedeset posto masti, pomislila sam da s njim nešto nije u redu. Njegova
fiksacija na tijelo malo me uplašila, a kad je rekao da bi me htio vezati
lancima dok vodimo ljubav uhvatila me panika. No nisam ga mogla
ostaviti.
— Znači vezao te je lancima? — Ernest je upita, a glas mu zadrhti.
Andrea reče:
— Ili se on promijenio, ili sam ga ja ipak krivo procijenila, ali
uskoro je njegov kubični libido uvenuo. Postao je spolno nemoćan.
— Nevjerojatno! — klikne Ernest i promrmlja: — Uza sve to meso i
tuljanovo mlijeko!?
— Bio je sav očajan, jadničak. Hvatao se za glavu, a ja sam ga tješila
i govorila da će sve biti u redu. Trebaš dečku dati podršku u takvim
neugodnim situacijama. I onda se dogodilo nešto što je bio okidač. Ne
znam želiš li čuti?
— Hja... — Ernest uzdahne — pa sad... bolje je da budemo iskreni
jedno prema drugome, nije li tako?
Andrea kimne i nastavi: — Bio je neko vrijeme u krizi. A onda se
dogodila ta promjena, počeo je njuškati moje tenisice.
— Njuškati?
— Uhvatio bi moju starku i stavio je na nos kao masku s kisikom, i
ubrzo se vidjelo kako se njegova trenirka podiže kao da mu u gaćama
ubrzano raste kakvo malo stablo. Čuj mene, malo?!
— I koliko je dugo on tako njuškao tvoju starku? — Ernest je prekine.
— Ma reakcije je bila trenutačna. Mogao me odmah...
— Ne, ne! Mislim koliko je to trajalo dana, tjedana?
— Ah, nisam mogla ostati s nekim koga uzbuđuje moja iznošena
tenisica, a ne moje tijelo, pa makar on bio državni prvak u hrvanju.
Prekinula sam vrlo brzo s njim. Nakon mjesec-dva.
Nakon toga neko su vrijeme stajali bez riječi. U međuvremenu se
već spustio mrak. Pokraj njih iz vode su se ponosno uzdizali ružičasti
cvjetovi i plavozeleni štitasti listovi indijskog lotosa.
— Ako je tako, onda... onda to sve mijenja — reče Ernest.
— Kako to misliš? Ž eliš prekinuti sa mnom?
— Ne! Ž elim te jebati ovog trena! — uzvrati on i baci se na nju
hvatajući je za tople psiće.
— Š to ti je?! Pa ne možemo ovako! Š to ti je odjednom?! — zblene se
Andrea. Ernest nije odgovarao, već je ronio njezinim bujnim dekolteom.
— Vidi ga?! Kao da si se našnjofao mojih tenisica! — dobaci ona, a
on ju je vukao prema žbunju ispod četinjača, ostavljajući za njima
prekrasne vodene zumbule.
— A što je s Platonom i mojom predivnom dušom? — upita ona, ali
ne dobije nikakav odgovor pa ponovi: — Čuješ li ti?! Š to je s Platonom i
mojom predivnom dušom?
— Platon je za idiote, a tvoje je duša i u tvojim sisama! — uzvrati on.
— Ah, znala sam! — reče ona odlučno i istrgne se iz njegove ruke.
— Svi ste vi ista stoka!
— Kako?! Š to je sada? — iznenadi se Ernest.
— Š to je sada? Još pitaš? — ljuto uzvrati Andrea. On ju je zbunjeno
pogledao. — Još pitaš?! — ona ponovi pojačavajući dramski efekt i
nastavi:
— Sve sam izmislila. Nikakav Dragan nije postojao. Nikakav državni
prvak u hrvanju. Nikakvo crveno meso i tuljanovo mlijeko...
— Molim? Ne razumijem — očajno će Ernest.
— Htjela sam te provjeriti, dragi moj, i naravno, kao i svi drugi, nisi
prošao test. Ž ao mi je. To samo potvrđuje ono što mi je mama uvijek
govorila, vi muškarci mislite samo donjom glavom. Eto, to ti je! — pojasni
Andrea popravljajući majicu.
— Čekaj! Krenimo ispočetka. Ništa ne shvaćam — uspaničeno će
Ernest. — Nisi bila u vezi s Draganom i nisi se ševila s njime?
— Naravno da nisam, glupane! Pjevam u crkvenom zboru i ostat ću
nevina sve do braka.
— Nitko nije njuškao tvoje iznošene starke?
— Jest, moj pas Koki.
IV.
Ravnatelj Ureda dr. sc. Ante Ž derić bio je vrlo ambiciozan čovjek.
Usprkos svim ravnateljskim i stranačkim obvezama, nikako se nije želio
odreći znanstvene karijere pa je stoga pisao za najvažnije društvene i
politološke časopise. Bio je to čovjek koji je imao veze i poznanstva na svim
stranama. Bio je uvijek spreman pomoći svakome tko se nađe u neprilici.
Imao je bračnih problema zbog čestih afera, a da je častan čovjek govori
činjenica da je iselio iz stana nakon što ga je žena uhvatila kako ševi
kućnu spremačicu na kuhinjskom otoku premazujući je kremšnitama.
Priznao joj je da je pogriješio (ženi, ne spremačici) i da je voli, i da će je
uvijek voljeti. Spremačicu su otpustili, a on je ispaštao svoje grijehe u
apartmanu hotela Sheraton. Doduše sve je išlo na državni trošak, a sebe
je prijavio pod imenom poznatoga iranskog disidenta, velikog borca za
ljudska prava.
Prema opisu radnog mjesta Ernest je obavljao istraživanja i
pripremao građu za ravnatelja, no u stvarnosti Ernest je radio apsolutno
sve. Nije imao izbora. Zaštićeno stanarsko pravo u gradskom stanu dobio
je isključivo zbog ravnateljevih veza i njegova osobnog zalaganja. Treba
mu biti zahvalan do kraja života i činiti sve što od njega zatraži.
— Daj mi malo Mandele, malo Gandhija, daj malo ženskih misli, ona
neka pakistanska odvjetnica, pa malo Kineza... svega pomalo pomiješaj,
ukrasi, nakiti, razumiješ? Onako kozmopolitski, a da je sve prilagodljivo
na naše prilike, shvaćaš? Možeš dodati i malo naših, Gotovca, samo od
njega uzmi nešto što se razumije, ako takvo što postoji, stavi još koga se
sjetiš... neki citat... misao... Mariju Jurić Zagorku... ako ima neki njezin
aforizam... — Ernest je bio slušao ravnateljeve naputke za najnoviji govor
prije nekoliko dana.
Ravnatelj Ž derić bio je debelokožac, ali istodobno nije bio loš
čovjek. Bio je sentimentalan i znao je pokazati znakove nevjerojatne
dobroćudnosti. Ipak, povrh svega njegova je glavna osobina bila urođena
lukavost. Volio je kartati s prijateljima, obavezno za novac. Čitave bi noći
protratio na preferans, pušeći pritom jednu za drugom. Znao bi popušiti i
po dvije kutije tijekom jedne noći. Jednom se prilikom otrovao nikotinom
i završio na hitnoj. Nakon toga nije pušio dva dana, a onda je njegova
ovisnička žudnja za smotuljkom duhana postala prevelika pa je odjurio
do kioska i kupio dvije šteke Marllbora. Sumanuto je trošio i nikada nije
škrtario. Obožavao je fileke i jeo ih je svaki tjedan. Radovao se poput
djeteta onom danu u tjednu kad su bili na dnevnom jelovniku „Starog
fijakera“ u kojem je bio redovit gost. Svoje česte izvanbračne afere pravdao
je ženinom hladnoćom. Govorio je Ernestu da je poput špiljske sige, ali da
ga upravo njezina hladnoća uzbuđuje. Vječito je bila mrzovoljna i
namrgođena. Nikad se nije smijala. Komedije su joj bile glupe, vicevi
nepodnošljivi, druženja naporna, svoje prijatelje nije imala, a ravnateljevi
su joj bili primitivni i naporni. Imala je seksi tijelo, ali grozno se ševila.
Ravnatelj se žalio da je tijekom odnosa namjerno nepokretno ležala
poput
leša kako bi ubila u njemu svaku želju za spolnošću. Bio je uvjeren da ga
ona mrzi. Između ostalog i zato što mu nikada nije pripremila fileke.
Govorio je kako ju je zaposlio u Agenciji za prostore ugrožene
eksplozivnom atmosferom, ali da nije bila zadovoljna i da je već drugi
dan počela prigovarati. Optuživala ga je da je se želi riješiti i da ju je zato
stavio među eksplozive, premda su za nju izmislili radno mjesto na
kojem je mogla lakirati nokte od osam do šesnaest i na kojem joj nije
prijetila nikakva opasnost. Nije bilo nikakve potrebe da ona radi,
ravnatelj je zarađivao dovoljno. No njemu je bilo jasno da želi prošetati
svoje cipelice, haljine, pokazati novu frizuru i pramenove... Prebacio ju je
u Državni zavod za zaštitu prirode. Na početku je radila na pripremama
za noć šišmiša, letku s pravilima ponašanja pri susretu s dupinima,
brošuri o ugroženim gmazovima i sličnim projektima. Ali vrlo brzo
ponovno je postala nezadovoljna! Kazala je da joj je neizdrživo, da su
međuljudski odnosi u Zavodu grozni i da se radi kao u rudniku.
Zahtijevala je od supruga da je vrati medu eksplozive, tako je rekla
„među eksplozive“. Naravno, to je bio njezin sarkazam. Ž derić ju je potom
namjestio u Zavod za toksikologiju i antidoping. Nakon tjedan dana rekla
je kako ona ne namjerava svoj život potratiti na pišaline dizača utega i
bacača kopalja. Odlučila je da će dati otkaz.
Ernestu je zazvonio telefon u uredu. Podignuo je slušalicu, a s
druge je strane zagrmio ravnateljev bariton:
— Slušaj, Čučeku, ti si stvarno lud! Ja sam oduvijek znao da si
smušen i nepredvidljiv, konfuzan, nesređen, smotan. Da patiš od
kroničnog pomanjkanja osjećaja odgovornosti, ali u posljednje vrijeme kao
da si totalno odlijepio. Š to ti je? Jesi li u nekoj krizi? Š to se događa s
tobom?
Ernest je taman zaustio da odgovori, no ravnateljeva su pitanja
zapravo bila retoričke naravi, stoga je odmah produžio: — Š to ti znači
ova rečenica: „Ja sanjam o Africi koja je u miru sa samom sobom?“ Ha?
— Rekli ste da hoćete Mandelu — obrani se Ernest.
— Ja ne znam jesi li ti rastrojen ili mentalno ograničen! Čovječe, pa
ne idem na safari u Keniju, već na okrugli stol u Topusko. Š ta ti to znači
da sanjam o Africi? Koja je u miru sa samom sobom? Jesam li ja
Afrikanac? Obama? Znaš li ti gdje je Topusko? Imaš li ti pojma što su to
unaprjeđenja ljudskih prava? — ravnatelj je grmio s druge strane žice.
— Pa znam... — tiho promrmlja Ernest.
— Š to znaš?
— Znam gdje je Topusko.
— Slušaj, Erneste, ne može tako! Ali pazi! Meni se taj citat ustvari
sviđa. On lijepo govori o pomirbi. I to si dobro odabrao. Ja bih ga htio
spasiti i iskoristiti. Slušaj, kako ti zvuči ovo: „Ja sanjam o Balkanu koji je u
miru sa samim sobom?“
— Meni se čini da... — ali prije nego što je Ernest uspio dovršiti
misao, ravnatelj ga prekine i naredi: — Hajde, smjesta dolazi k meni da to
ne rješavamo preko telefona!
Ravnatelj Ante Ž derić djelomično je bio upoznat s Ernestovim
privatnim životom. Znao je za njegovu obiteljsku nesreću, pogibiju
supruge i pravnu zavrzlamu oko sina kojeg je praktički otela ženina
rodbina u Srbiji. Ravnatelj je bio sentimentalan gad. Bez obzira na sve
Ernestove propuste, bio je slab na njega. Išlo mu je strašno na živce što
mu Ernest govori ,,vi“, premda mu je sto puta rekao da mu kaže ,,ti“. Osim
toga, Ernest je bio mlađi desetak godina (točno trinaest) i ravnatelj je
vjerovao kako preko njega može lakše doći u kontakt s gospođama ili
gospođicama u tridesetima i četrdesetima. Ravnatelj je imao pustopašan
libido i bio je u stalnoj potrazi za tjelesnim užicima. Kako bi se dopao
učiteljicama u osnovnoj školi koju su pohađala njegova djeca darovao im
je stotinjak lektirnih naslova (od Andersena do Pongrašića, od Čiča Tomine
kolibe do Galeba Jonathana Livingstona), deset košarkaških lopti, deset
nogometnih i pet laptopa Lenovo. Učiteljica kemije bila je zadivljena time
i svima je govorila da je gospodin Ž derić izuzetno šarmantan muškarac i
veliki dobrotvor. Njezin je jedini problem bio u tome što je imala tijelo
tuljana, što je bila pred umirovljenjem i što je umjesto samostojećih
čarapa nosila čarape za vene, pa je Ž derić u njoj vidio, umjesto
seksualnog objekta, objekt za dopunsko zdravstveno osiguranje.
Š iroko se smijao
mladim učiteljicama bez obzira na njihovu boju kose i zapremninu grudi
(bio je apsolutno demokratičan po pitanju ženske ljepote) i ponavljao kako
im uvijek stoji na raspolaganju.
Ernest mu je prešutio svoju vezu s Elenom. Smatrao je kako je bolje
da zadrži auru unesrećenoga mladog udovca, tako da ravnatelj i svi ostali
nastave gledati u njemu nesretnika. Ernest je postao majstor u
manipulaciji tuđim suosjećanjima. Ravnatelj je stalno predlagao nekakva
druženja i izlaske, a Ernest se vječito pravdao obilježavanjem godišnjice
smrti supruge, njezina rođendana, imendana, rođendana sina
Aleksandra, njegova imendana, bolesnom majkom i ocem, kojima je
potrebna njegova stalna pomoć i skrb. Prema Ernestovim izmotavanjima
majka je imala dvaput godišnje moždani udar, bolovala je od tromboze, a
otac je preživio nekoliko infarkta, i rapidno je propadao psihički, dok je
BALKANDOWNLOAD
tjelesno bio toliko slab da je dane provodio u kolicima. Oboje jedva mogu
doći samostalno do zahoda, tako da su posve ovisni o njemu. Jednom
prilikom dok se Ernest vozio s ravnateljem u službenom auto preko
Cmroka, mahnuo mu je njegov otac, koji je bio na svom redovitom
treningu (trčao je svaki drugi dan šest kilometara). Ravnatelj se okrenuo
prema Ernestu i pitao ga zašto mu je starac mahnuo, a Ernest je
ravnodušno uzvratio da nema pojma i da prvi put vidi tog čovjeka, da ga
je očito zamijenio s nekim ili da je senilan. — Vjerojatnije je ovo drugo —
hladno je zaključio dok su zavijali perivojem, držeći na koljenima
Izvještaj
o stanju ljudskih prava u čijoj su izradi sudjelovali Centar za građanske
inicijative, Lezbijska grupa Kontra, Ž enska soba — centar za seksualna
prava, Ž enska grupa Lošinj — grupa za ženska ljudska prava i dr.
Ravnatelj je neprestano Ernestu govorio da treba početi ponovno
izlaziti, da je premlad da bi ostao samac. Da ga je žena napustila prije
nego što je poginula i da zato nema nikakve moralne osnove za predugo
tugovanje. A što se tiče djeteta — ah, trenutačno je tako kako jest, no on
će preko svih mogućih veza i poznanstava nastojati da u pregovorima sa
srpskom stranom ishodi da Ernest dobije skrbništvo nad Aleksandrom.
Ali do tada, prije nego se to dogodi, neka se malo zabavlja!
I tako se Ernest jednom prilikom naprosto nije mogao izvući. Preko
kolege iz Hrvatskog zavoda za norme, ravnatelj Ž derić upoznao je jednu
dražesnu koordinatoricu. No kolega ga je lijepo upozorio:
— Pazi, ona je udžbenički primjer seksualne ovisnice. Ima sva
obilježja psihičkog poremećaja. Objasnila mi je da se ševi kako bi
smanjila unutarnju napetost i duboku anksioznost. — Ž derić se na to
samo blesavo nacerio i uzvratio kako mu se čini da je napokon upoznao
srodnu dušu.
Dražesna koordinatorica zvala se Zdenka i imala je prijateljicu
Sofiju. Najprije su otišli na večeru, a potom su, prema uigranom scenariju,
svratili do ravnateljeve vikendice u Tuhelju. Već tijekom vožnje
koordinatorica Zdenka hvatala je Ž derića za genitalije, na što se ovaj
hihotao poput uspaljenog tinejdžera i nekoliko se puta skoro strmoglavio
automobilom u jarak. Ernest nije imao nikakav plan. Jedino što je znao
bilo je da ni pod koju cijenu neće spavati sa Sofijom. To ne dolazi u obzir.
On možda jest svinja, ali ipak postoji neka granica koju ne želi prijeći. Ne
želi prevariti Elenu. Osim toga, Sofija ga uopće nije privlačila tjelesno.
(Niti intelektualno.) I tako čim su ušli u vikendicu ravnatelj i Zdenka su
odjurili u spavaću sobu. Uskoro se odande čula grmljavina i lomljava,
pomicanje namještaja, škripanje opruga, hihot, jaukanje, pljuskanje,
nerazgovijetno mumljanje, dahtanje, vrištanje, šljapanje... Ernest je
30
BALKANDOWNLOAD
30
BALKANDOWNLOAD
31
Ernestu nije bilo nakraj pameti da moralizira. Kao Kangrgin učenik,
uistinu nije bio sklon malograđanskoj etici. Pa on je prihvaćao život sa
svim njegovim iščašenjima! Naposljetku, on je zadnji čovjek koji bi imao
pravo osuđivati druge ljude. On se ogriješio o svaki moralni zakon,
kršćanski i svjetovni. Ljudski! A jedino pozitivno u njegovu grijehu bilo je
to što je toga barem bio svjestan. Bio je neiskren ne samo prema ravnatelju,
nego i prema Eleni. Ona je divna osoba, ali zbog njemu nekog nepoznatog
razloga prije nekoliko ju je mjeseci počeo varati. Elena je bila draga,
lijepa, podatna, ali nije pružala nikakav otpor. Bila je naprosto previše
dobra. Toliko dobra i privržena da mu je postala pomalo dosadna.
Prije nego što su stigla kola hitne pomoći, ravnatelj je prestao
disati. I tada, sasvim neočekivano, Ernest se bacio na njega i počeo mu
upuhivati zrak tehnikom usta na usta i masirati srce.
I tako je Ernest te noći spasio život ravnatelju. Ž derić se brzo
oporavio i nastavio sve po starom, pušio je i davio se u filekima.
No ipak se nešto promijenilo. Ravnatelj je oduvijek simpatizirao
Ernesta, a nakon Tuhelja, držao ga je svojim anđelom čuvarom. I to je
jedini razlog zbog kojeg Ernest nije dobio otkaz zbog svojih stalnih
kašnjenja.
Ernest je ušao u ravnateljev ured da razjasne situaciju oko
Mandele, Afrike, Hrvatske, Balkana, Topuskog. Ž derić je sjedio u
naslonjaču i teško disao. Podsjećao je na vodenkonja s opuštenom
kravatom. Ono malo kose koju je imao oko ušiju bilo je podignuto u
vrtlogu. Jedan je detalj bio posebice upečatljiv, vjenčani prsten koji mu se
duboko zarezao u meso na prstu. Kao na nekoj baroknoj slici taj je zlatni
obruč privlačio najviše svjetla i obasjavao čitavu scenu.
Ravnatelj je pogledao Ernesta i izustio pokušavajući suzdržati bijes:
— Jesi li napokon dovršio tekst? Š to si to natrkeljao? Slušaj, ako ti
kažem da hoću Mandelu, onda to ne znači da ga kopipejstaš, nego da hoću
njegov duh, njegovu misao, njegovu ideju! Shvaćaš? Mi živimo u
Hrvatskoj, ne u Obali Slonove Kosti. Ja trebam jednostavne poruke o
slobodi, ravnopravnosti, jednakosti, multikulturi i sličnim sranjima. Ako
ti je problem pronaći efektne citate o tome, onda sam cijelo vrijeme
polagao nade u krivog čovjeka. No reci, možeš li napisati taj govor ili ne?
— Ne brinite. Razumio sam vas, shvatio sam gdje sam pogriješio i
sve ću dovršiti na vrijeme — odgovori Ernest ponizno.
— Š to se s tobom događa? Čemu sve to? Zašto ne živiš normalno?
Zašto ne želiš da ti nađem neku žensku? Čemu ta patnja? Š to si umislio?
Jesi li postao svetac? Reci mi! Pustit ću te na miru, ali ovako te ne mogu
gledati kako propadaš. Čovječe, premlad si da veneš. Priznaj, imaš li
kakvu žensku?
— Ne, nemam — Ernest odlučno odmahne glavom.
— Eto, znao sam. Jer da imaš ne bi jebo mene, nego nju. Slušaj, ja ti
mogu naći žensku koja bi ti bila taman. Vjeruj mi.
— Nema potrebe. Hvala vam na tome, ali ja trenutačno nisam u
stanju da budem sa ženama — reče Ernest.
— Je li? — iznenadi se ravnatelj i malo podigne svoje gojazno tijelo
u naslonjaču. — Znači li to da imaš problema s erekcijom? Nemoj se
zabrinjavati! Poznajem čovjeka koji će te izliječiti. Pazi, on je izliječio mog
kuma Anđelka. Znaš Anđelka? Uvijek je bio nešto fin i nježan. A u stvari
nije mogao jebati. I pazi sad! Nakon dva— tri razgovora s psihijatrom on
se pretvorio u raspamećenog pastuha. Pojebao je sve žensko osoblje u
KBC-u Sestara Milosrdnica. Znaš da on trguje s medicinskom opremom...
zgodan je... nikad nije bio problem u njegovu izgledu, ali imao je
problema s dizanjem. Impotencija, jebiga. Međutim, ovaj se psihijatar baš
specijalizirao za takve probleme, shvaćaš? Dat ću ti njegov kontakt. Javi
mu se i reci da sam...
— Hvala vam, ali nisam ja za to — Ernest jedva nekako skupi
hrabrosti da prekine ravnatelja.
— Slušaj, nije sramota ako ti se ne diže! Ali glupo je da ne
poduzmeš nešto po tom pitanju. No to je tvoj organ pa radi kako hoćeš.
Neću te nagovarati.
— Sve je u redu, hvala vam.
DRUGO POGLAVLJE
I.
40
BALKANDOWNLOAD
41
— A što je s tvojim preseljenjem u Osijek? Rekao si da ti je dosta
Zagreba, da ćeš dati otkaz jer ti se povraća od kopipejstanja ispraznih
govora za ravnatelja i da želiš živjeti sa mnom u Osijeku. O tome više ne
govoriš.
— To ne znači da o tome ne razmišljam. Ali kažem ti da sve
zahtijeva pripremu terena i vrijeme. Ako dam otkaz i dođem k tebi, od
čega ću živjeti? Š to ću raditi? — upita on.
— Snaći ćemo se, dušo, snaći ćemo se nekako. Pisat ćeš! Vidiš kako
Miro Gavran piše. Tako ćeš i ti pisati — odgovori Tamara i pomiluje ga po
obrazu.
Uto se u kuhinju vrati Nela. U ustima joj je bila zapaljena cigareta, a
u ruci je imala nekoliko tableta. Prišla je sudoperu, natočila vode u čašu i
rekla:
— Malo tableta za živce, malo protiv bolova, malo za smirenje... Je li
to život? Nisam te trebala nazvati, to mi je bila najveća životna pogreška.
Trebala sam jednostavno leći pod vlak. I sada mi ne bi trebalo ništa jer
bih već bila hrana za crve.
III.
IV.
50
BALKANDOWNLOAD
TREĆE POGLAVLJE
I.
51
Jurio je prema Osijeku. Nije se zaustavio kod „Starih hrastova“ i nije
sanjario o nježnim rukama koje vade piletu crva iz kljuna, o ljubavi na
brezovoj klupi i patku koji tapka patku. Jurio je ususret najluđoj ženi svog
života.
Večer je bila burna i puna naglih obrata. Od strasnog vođenja
ljubavi na kuhinjskom stoliću do toga da je Tamara gurala telefonsku
slušalicu pred njega i tražila da odmah nazove frigidnu gospođicu
Lavandu i da joj ovog trena kaže da je gotovo, da je ne voli i da voli drugu
ženu. Ernest se odmicao od slušalice kao od kakve gadljive bube i
pokušavao umiriti Tamaru obećanjima da će sve riješiti vrlo brzo. Ona je
pušila poput lokomotive. Popili su dvije butelje crnog vina. Bilo je to
makedonsko vino. Tamara ga je kupila i vidjela u tome ne samo
provokaciju, nego i nešto dekadentno, izazovno, vampirsko! Nakon vina
postala je nevjerojatno opscena. Pričala je Ernestu o svojim djevojačkim
maštanjima, o brkatom lučkom radniku koji je uzima u prašnjavom
skladištu. On je tek pojeo ribice iz konzerve i zaudara po luku i
sardinama. Ima prljavi radnički kombinezon, snažne radničke ruke, na
bicepsu tetovažu sidra i natpis JNA. Iz zuba mu viri čačkalica dok je
probada svojim golemim penisom. Ž eli li da mu priča o tome što je
izluđivalo Ludwiga Šlosera? Zašto on njoj ne govori o svojim maštanjima.
— O čemu si ti maštao? — upita ga.
— O tome da sam lučki radnik — uzvrati on. Oboje prasnu u smijeh
i otkotrljaju se s kreveta. Na podu ga je zajahala, unijela mu se u lice i
ponovila da su oni kozmički ljubavnici i da ništa ne može spriječiti
njihovu ljubav jer će se oni uvijek voljeti. Njihova je ljubav vječna. Bila je
već stvarno pijana.
Usprkos mamurluku, ustala je na vrijeme i otišla u salon. Imala je
silnu energiju. On se natjerao da ustane i započne pisati govor za
ravnatelja. Taj je čovjek učinio više za njega od njegovih roditelja i svih
njegovih prijatelja. Morao bi barem iz zahvalnosti biti odgovorniji i
kreativniji. Ali kako da piše u ovakvom rasulu koje je stvorio oko sebe?
Glavno obilježje kaosa je nemogućnost orijentacije. Ipak, kaos nije kraj,
on je početak! Iz kaosa sve nastaje, u njemu se sve rađa, on je majka
svega. Ernest se istodobno nadao i strahovao od toga u što će se njegov
kaos pretvoriti kad jednom sazrije kao zrela dinja. Kaos je utroba tame u
kojoj se izleže kozmičko jaje svemira. Ernest je često za ravnateljeve
govore tražio inspiraciju u mitologijama.
Trudio se napisati sjajan govor. Ali prevladao je umor. Ponovno se
strovalio u krevet i zaspao. Usprkos košmaru u njegovu životu, Ernest je
znao iznenada zaspati kao klada. Bez ikakvih snova i mora. Probudila ga
je molitva s Radio Marije. Bio je to znak da se Nela vratila sa sastanka
Marijine legije, laičke organizacije čiji je cilj širiti vjeru i spašavati duše.
Nela je njihova članica već neko vrijeme. Popili su kavu. Oboje su bili
svjesni toga da između njih ne postoje zajedničke teme pa nisu ni
nastojali započeti razgovarati. Izmijenili su tek pozdrave i nekoliko riječi.
I tada mu je stigla poruka od koje je usprkos ljetnoj vrućini prozebao u
sekundi. Svetozar Trajković! Stric njegove pokojne supruge Svetlane.
Nasuprot Svetlaninu ocu Dušanu, pukovniku JNA, čovjeku koji je
istinski vjerovao u komunističku utopiju i jugoslavenski državni projekt,
Svetozar je oduvijek bio srpski nacionalist. Nikada nije krio prezir prema
Titu i komunistima, i gdje god je stigao govorio je o povijesnoj misiji
srpskog naroda i stvaranju Velike Srbije.
Ernest nije odgovorio. Imao je osjećaj kao da je poruka stigla s
onoga svijeta. Sa Svetlanom je u svojoj glavi pokopao i cijelu njezinu
obitelj. Zato ga je užasavao svaki kontakt s tim podzemljem. Jedino čemu
se povremeno nadao bilo je čudo koje bi mu vratilo sina. No to su bili
rijetki trenuci jer Ernest nije bio tip čovjeka koji bi dulje vrijeme mogao
vjerovati u čuda. Trgnuo se iz zamišljenosti kad je Nela počela govoriti:
— U jednom trenutku svog života shvatiš da nisi blizak s Isusom
onako kako nas on poziva. Isus je uvijek bio uz mene, ali ja nisam bila
blizu njega. Došla sam k njemu poput vreće pune boli, a on je otvorio
preda mnom sasvim novi put u život i ja sam uronila u tu neiscrpnu
rijeku i...
Ernest više nije mogao izdržati. Ubrzo se pokupio iz stana i krenuo
prema Promenadi. Ponio je laptop i kanio uz rijeku napisati govor. Ipak,
cijelo ga je vrijeme kopkala poruka. Naposljetku je shvatio da se neće
smiriti sve dok ne nazove Svetlanina strica. Ustvari, možda se nešto
dogodilo Aleksandru! Zadrhtao je i pritisnuo pozivnu tipku. Nakon
nekoliko sekundi odlučnim se glasom javi Svetozar Trajković:
— Halo!
— Pozdrav Svetozare, Ernest ovdje.
— Oh, ti si — reče Svetozar, malo zastane i nastavi: — Dobro je da
si se javio.
— Š to je bilo? Je li sve u redu s Aleksandrom? — upita Ernest.
— Jeste, ne brini! Radi se o nečemu drugome.
— O čemu?
— Pa gledaj, najbolje bi bilo da sedneš ukoliko stojiš, jer ovo šta ću
da ti kažem ne podnosi gravitaciju, razumeš?
— Dobro, recimo da sam sjeo.
— Gledaj bre, ti znaš da nemam mnogo visoko mišljenje o vama
Hrvatima. I za tebe mislim da si šonjav i da je Svetlana mogla da odabere
sto puta bolju priliku, Š umadija je puna divnih momaka, ali nije na meni
da biram drugima partnere, je li tako?
— Tako je — uzvrati Ernest.
— Gledaj bre, ti si šonjo, ali nisi đubre, razumeš? I nisi zavredio da
ti rade ono šta ti rade.
— Kako to mislite?
— Ovako, neću više da okolišam, mora da ti kažem istinu: Svetlana
je živa. — Ernest je drugi puta danas prozebao. Oblio ga je hladni znoj i
nije bio siguran je li sva ova epizoda sa Svetozarom Trajkovićem ustvari
halucinacija, izopačena igra njegova iscrpljena uma.
— Ž iva? — ponovi drhtavim glasom.
— Jeste, živa — potvrdi Svetlanin stric.
— A nesreća kod Zaječara? Ćelave gume... — upita Ernest.
— Ma jok, bre! Nije znala kako da te se otarasi. Eto, prosto ko
pasulj! Htela te izbrisati iz svog života, jer je shvatila da si ti velika
pogreška, razumeš?
— Znači sve je laž?
— Ne, već istina. Htela je da te se reši i to na fin način. To je istina, a
sve ostalo je laž! — reče Svetozar.
— Dobro, dobro — prihvati Ernest i upita: — A gdje je sada?
— U Rovinju.
II.
60
BALKANDOWNLOAD
61
— Tko ih tjera da legnu?
— Pozicija moći.
— Ne razumijem.
— Naravno da ne razumeš jer si šovinist, seksist, homofob i fašist!
— Hvala ti.
— Čoveče, zar ti misliš da bi ijedna žena legla pred tom debelom
nakazom? Ne bi ga bre nijedna pipnula štapom da im ne obećava brda i
doline, nameštenja, bodove, plate. Koja bi luđakinja stavila njegov penis u
usta a da sirotica pri tome ne misli da nešto radi za svoju karijeru? U
odvratnom muškom svetu žene treba da prodaju svoje telo da bi
napredovale. Muškarci ne mogu da smisle pametne žene. Idealne su im
barbi glupače. Zato je ovaj svet stalno na rubu propasti. Zato šta
muškarci ne mogu da svare pametne žene.
— Uzimaš li neke lijekove? — prekine je Ernest.
— Jeste! Andol — uzvrati Svetlana i reče: — A kad smo već kod
lekova, znaš li ti koliko žena pati od depresije i anksioznih poremećaja?
Stotine hiljada! Milioni! A odakle ta pandemija ženske depresije? Odakle,
pitam te. Od muškaraca i njihove dominacije.
— I muškarci pate od depresija i anksioznih poremećaja.
— Jeste. A zašto, pitam te? Zato da uzurpiraju pravo ženama na
psihički poremećaj. Odjednom i oni pate! Idi, molim te, čista podvala.
— Svetlana, mislim da nas ovaj razgovor ne vodi nikamo — mirno
će Ernest.
— Istina, zato mi radije reci s kime živiš?
— Pa rekao sam ti.
— Valjda imam pravo da znam nešto više od toga da živiš s
nekakvom Makedonkom. Shvataš li ti da smo mi još uvek službeno u
braku?
— Š to te zanima?
— Zašto si s njom?
— Zato što je draga, lijepa, dobra i zato što me voli — odgovori
Ernest.
— Kakve su to gluposti? Tako govori dete iz drugog razreda
osnovne škole.
— U redu — prihvati Ernest. — Zove se Elena i s njom sam zato što
mi je spasila život.
— Š ta si skočio s mosta u podivljalu reku, a ona slučajno prolazila i
bacila se za tobom, izvukla te na obalu i dala ti usta na usta?
— Upravo tako — potvrdi Ernest.
— A u tu podivljalu reku sam te bacila naravno ja. Je li tako?
— Tako je — Ernest potvrdno kimne.
— E, pa slušaj bre mužiću moj dragi, nisam te ja bacila u tu reku,
već te bacio doktor istorijskih nauka Franjo Tuđman.
— Franjo Tuđman? — smete se Ernest.
— Jeste. On je otac i majka ove zemlje koja je posljednji evropski
rezervat patrijarhata. Ne želim živeti u rezervatu u kojem glavnu reč
vode svećenici u kukuljicama i preobraćeni staljinisti. Ja moram da idem
tamo gde cveta sloboda.
— Pa si zato otišla u Srbiju? — upita Ernest.
— Ironisto, za tvoju informaciju Danska još uvek nije srpska krajina.
— Ali Aleksandrovi su skrbnici tvoji roditelji koji žive u Srbiji, je li
tako?
— Eto vidiš da si mentalni činovnik. Ti ne možeš da se makneš od
usranih papira. Jebali te papiri, razumeš! Hartija podnosi sve, ali čovek
ne! Ja ne bih nikad podnela da mi dete odgaja ograničeni državni
činovnik! I svaki je falsifikat bolji od takve istine. Shvataš li to, bre?! Na
papiru piše svašta, a istine je da sam živela u Kopenhagenu, i da je
Aleksandar bio sa mnom.
Nastupi kratka šutnja, nabijena poput bačve s barutom. Trebala je
samo jedna kriva riječ da eksplodira. Ali nasreću to se nije dogodilo.
Oboje su shvatili da su došli do vrhunca i da se više nema smisla
prepirati. Stoga je Svetlana promijenila boju glasa i smireno upitala:
— Dakle, i dalje radiš u Uredu i piskaraš za svog šefa, „dobrog
čovjeka“?
— Tako je.
— Imaš lepu platu, stan, povlastice, kartice, službena kola, benzin...
— Tako je.
— Stan nije tvoj, ali kao da je tvoj...
— Upravo tako.
— Znači imaš sve uslove da se razmnožavaš, je li tako? — logično
će Svetlana.
— Tako je.
— I?
— Š to i? — upita Ernest.
— Pa jesi li se razmnožio? — upita ona.
— Mislim da smo to pitanje već obradili.
— Jesi ili nisi?
— Nisam — odgovori on i glasno uzdahne.
— Zašto?
— Zbog tebe.
— Ma naravno, nisam ni mislila drukčije. Ja sam kriva za sve u tvom
životu, pa i zato što ne možeš više da jebeš, je li tako?
— Ali ja mogu jebati.
— Pa zašto onda nisi tu bednicu već usrećio s detetom? Kad već
možeš da jebeš...
— Zašto misliš da je bijednica?
— Zato šta je s tobom — uzvrati Svetlana i upita:
— A šta radi?
— Učiteljica je.
— Učiteljica? Čega? Flaute?
— Razredne nastave.
— Eto vidiš! Zašto netko postane učiteljica razredne nastave? Zato
šta voli decu. I šta ti napraviš po tom pitanju? Ništa. Vidiš li koliko si
egoističan? — reče Svetlana. — Misliš samo na sebe. Egoisto!
Ernest ne odgovori ništa. Smatrao je kako nema smisla nastaviti
ovaj razgovor. Svetlana se nije nimalo promijenila. Ostala je posve ista,
uvijek u pravu. I ona je nakratko zašutjela. Činilo se da intenzivno
razmišlja o nečemu. Uskoro promrsi sasvim neočekivano:
— Oprosti.
Ernest se zbuni i pogleda je smeteno, ali ništa ne uzvrati. Svetlana
ga je gledala u oči, kimnula glavom i nastavila:
— Oprosti jer možda nisi samo ti egoista. Hoću reći, to da si ti
egoista je posve jasno, jasno ko dan, ali verovatno je i gospođica razredna
učiteljica veoma egoistična.
— Ne razumijem — Ernest odmahne glavom.
— Stvar je prosta da prostija ne može da bude. Koliko gospođica
ima godina?
— Je li to važno?
— Bre, pa godine su najvažnija stvar u životu! — odgovori Svetlana.
— Trideset i tri — reče Ernest. Na to Svetlani zaiskri u očima.
— Lepo! Pa šta može da motiviše mladu ženu od trideset i tri da
bude u vezi s rasturenim muškarcem koji je debelo prevalio četrdesetu i
ne želi decu? — upita Svetlana. Ernest nije odgovorio. Čekao je nastavak
koji je vrlo brzo uslijedio.
— Ja ću da ti kažem, premda verovatno i sam znaš samo nećeš da si
priznaš. Može da je motiviše samo jedna stvar: materijalna sigurnost i
komforan život. Verovatno nema rešeno stambeno pitanje, jesam li u
pravu?
— Oh! — Ernest uzdahne i odmahne rukom. — Nevjerojatno kako
banaliziraš stvari. Ne bih to očekivao od nekoga tko je čitao Sartrea.
— Nemoj ti da lupetaš o Sartreu! Govorimo o mladoj učiteljici
razredne nastave koja nema krov nad glavom. To ti je Sartre! I Proust: U
potrazi za krovom nad glavom.
— O čemu ti pričaš? — naljuti se Ernest.
— Misliš li da poznaješ žene? Pa nema većeg nepoznavatelja žena
od tebe, amaterčino jedna! Pa ti umišljaš da si neko i nešta, državno
piskaralo otrcanih fraza za šovinističko đubre od svog šefa. Pa zašto bi
neka lepa mlada žena bila s tobom, šupkom od četrdeset i pet? Postoji
samo jedan razlog: da se udomi i da troši svoju platu kao džeparac. Eto ti
Sartrea!
— Stvarno govoriš gluposti. Jesi li pila prije nego što sam došao?
Dahni prema meni. — Svetlana dahne, kao da riga vatru i reče: — Jeste,
pila sam. I to vodu! Ha dva O s mehurićima. I kafu uz to. E, moj Erneste,
šta god ja pila ništa neće promeniti gorku istinu: Elena te ne ljubi, već
ljubi tvoj državni stan, tvoju visoku platu i tvoje besplatno gorivo!
— Posjećuješ li psihijatra? — nastavi Ernest smireno.
— Hvala ti šta brineš za mene. Ja sam sasvim dobro. Ustvari odlično
otkako sam te ostavila. Jer, budimo skroz iskreni, ti si ipak jedan običan
malograđanski buržuj. Tvoje mladenačko levičarenje, Kangrga, Gramsci,
Marcuse i Bakunjin, sve je to bila obična narcistična poza uhljebljenog
snoba. Ti si bio i ostat ćeš za veke vekova činovnički snob!
Uto su se otvorila vrata i u blagovaonu su potiho ušli Avram
Trajković i Maria Jose Villalobos. Avram je prošao rukom kroz kosu i
rekao:
— Spušta se noć. Erneste, hoćeš li prespavati kod nas? Nema
potrebe da ideš nekuda. Napravit ćemo ti ležaj u dnevnom boravku. Na
koncu ipak ste vas dvoje još uvek u braku, nije li tako?
Prije nego što je Ernest uspio odgovoriti, Svetlana se umiješa:
— Striče, plašim se da Ernest ne može da ostane jer mora da se
vrati svojoj nevenčanoj supruzi u Zagreb. Jesam li u pravu?
— Je li? — uzvrati apatrid Avram pomalo iznenađeno. — Ako je
tako... ja neću nikoga da prisiljavam ni na što. Kako god vam odgovara.
— Ti sada imaš dva žena — reče Maria Jose Villalobos, podigne u
zrak dva prsta i blago se osmjehne.
Ernest se osjeti nelagodno i poželi što prije nestati iz ove kuće.
Napravio je korak unatrag, no prije nego što je progovorio, Avram reče:
— Sasvim je normalno da imaš ženu. Bilo bi neobično da je nemaš.
Svejedno, možeš ostati noćas kod nas. Ima dovoljno mesta.
— Nema potrebe. Hvala vam.
— Nemoj žuriš! Čovjek treba malo vreme da dođe k sebe u ovakva
situacija — umiješa se kolumbijska književnica. Avram je bio njezin
sedmi nevjenčani partner. Vrlo je dobro poznavala ljubav, njezine
meandre i labirinte. Bila je slobodoumna i imala je razumijevanja za
preljubnike, a kamoli ne za ostavljenog muškarca koji živi s novom
ženom.
— Istina — potvrdi Avram. — Hajde, barem nešto pojedi pa vidi što
ćeš i kako ćeš.
— Hvala, ali... — uzvrati Ernest, no prekine ga Svetlana: — Njegova
je žena Makedonka i odlično kuha, jesam li u pravu? Sigurno će ga
dočekati s finom večerom.
— Oh, to je istina! Makedonci imaju odlična kuhinja — reče
zdepasta Kolumbijka i doda:
— Ali Ernest bi mogla popiješ jedno piće s nama i pojesti sendvič ili
keks.
— Ne ala, ne treba ništa — uzvrati Ernest.
hv — Ako se smijem umiješati samo na trenutak... — započne Avram
— ... znam da to nije pametno, ali ne mogu da vam ne kažem: djeco,
nemojte se osuđivati i kriviti, ni jedno ni drugo. Desilo se što se desilo,
svatko je imao svoje razloge i tu ste gdje ste. Nije propao svijet, on se i dalje
vrti i život teče dalje. Nemojte misliti zlo jedno o drugome. Imate dijete!
Ostanite drugovi, ostanite ljudi! Budite ljudi!
— Dragi striče, ja sam sve poduzela da bude tako, ali ne ide — reče
Svetlana. — Ne ide jer je u pitanju povređeni muški ponos. Da sam
nekoga ubila, on bi prešao preko toga, ali to da sam ga ostavila, preko
toga ne može da pređe jer tako razmišlja povređeni muški ego.
— Otela si mi dijete — promrmlja Ernest. — Više nisam siguran da
bih ga prepoznao kad bi prošao pokraj mene. Shvaćaš li to?
— Deca pripadaju majkama — uzvrati Svetlana.
— Zato je sada s dva homoseksualca — primijeti Ernest.
— Deco, nemojte... — Avram pokuša smiriti situaciju.
— Homoseksualci su odlične majke — uzvrati Svetlana.
— Na ti! Ti probala domaća rakija. Na! — reče Maria Jose
osmjehnuvši se i gurajući Ernestu čašicu sa žućkastom tekućinom. Ernest
ju zgrabi i iskapi nadušak.
— Djeca pripadaju roditeljima! — vikne Ernest i stane slovkati: —
Ro-di-te-lji-ma!
— Ma ko to kaže? Franjo Kuharić? Ti truli činovniče, trule hrvatske
države! Aleksandar pripada meni i tačka! — drekne Svetlana.
— Na ti! Popila još jedna čašica — Maria Jose se osmjehne i pruži
prema Ernestu novu čašicu rakije. Ernest je ispije naglim trzajem glave.
— Tebi je mjesto u zatvoru — reče Ernest uperivši kažiprst prema
Svetlaninim sisama. Kažiprst je lagano drhtao. — Otmičarko!
— Nemojte se razbacivati teškim riječima! Djeco, preklinjem vas,
urazumite se — umiješa se stari apatrid Avram šireći ruke.
— Meni je mesto u zatvoru?! Pazi ko mi kaže! Bednik koji seče tuđe
tekstove, krade tuđe misli i lepi od njih one nakaze od mirotvornih
govora! Kradljivče, podlače, svinjo! — Svetlana je siktala.
— Dajte, dajte! Stanite na čas! — reče Avram. — Stanite! Ovdje ste
u mojoj kući i molim vas da se poštuje moja reč. Zato ćete ovog trena
prekinuti svađu i svi ćemo nazdraviti tome što smo se danas okupili.
Maria dušo, natoči nam.
Premda se napetost u zraku mogla rezati škarama, svi na trenutak
zašute i poslušaju starog disidenta Avrama. Popili su jednu čašicu, a
nakon toga je Avram dao Mariji znak da natoči još jednu. I dalje su svi
šutjeli. Nakon treće čašice reče Avram:
— Ljepotice, daj gitaru!
Zdepasta Kolumbijka otišla je do kuta u sobi i donijela izgrebanu
žutu gitaru. Avram je sjeo, prešao prstima po žicama, i Maria i on su
zapjevali:
— Pa vani ljudi žive punim plućima, trista na sat. Koliko sam samo
puta bila na partijima, sve sam kulturan svet, a onda više ne znaš ko se s
kime ševi. U koju god prostoriju upadneš vidiš parove, muške sa
ženskama, ženske sa ženskama, muške s muškima, kako uživaju u
erotskoj igri, kako se ližu, trljaju, diraju — prosto ne može da veruješ! Ko
neki predivan balet, mjuzikl u kojem je telo apsolutno oslobođeno svih
jeftinih malograđanskih moralnih skrupula.
— Često si bila s tim kulturnim svijetom? — upita Ernest i lagano
se nakašlje.
— Jeste, pa nisam otišla da se zatočim u ćeliju i otkrivam penicilin.
Moraš da se družiš, da upoznaješ nove ljude, samo tako se rađaju nove
ideje, samo tako se može delovati, samo tako čovek može da radi
kvalitetne stvari.
— A što si ti radila? — upita Ernest.
— Kako misliš šta sam radila? Pa radila sam celo vreme. Pisala sam
za sve značajnije feminističke časopise u Evropi. Napisala sam jedan
veoma važan rad o kondomu: Kurton — pastva u kojem se bavim
pitanjem kontracepcije i dekonstruiram izopačeni crkveni nauk o
pobačaju. S Kerli Juur, estonskom ksilofonisticom i Yang Zhuang,
kineskom ekološkom aktivisticom koja se zalaže za sirovu hranu i
slobodan seks, radim na projektu Tjeskoba heteropatrijarhata, o bračnom
nasilju i društvenim okovima koje nam stavljaju prilikom rođenja.
— One pišu iz osobnog iskustva?
— Š ta ti je, bre?! Pa Kerli jedva da je napunila dvadesetu, a Yang je
lezbijka.
— Razumijem.
— Istovremeno radim s Jozefom Šefčovičem — nastavi Svetlana —
slovačkim bioenergetičarom i Mustafom Jameelom, pakistanskim
rentgenologom, na projektu zaštite voda i obnovljivim izvorima pod
nazivom Wind of Change. Imam toliko posla i toliko sam tražena da ne
stignem sve da odradim. Morala sam da odbijem saradnju na nekim
prelepim projektima poput onog o posledicama globalnog zatopljenja i
njegovom uticaju na menstrualni ciklus i vlažnost rodnice. Globalno
zatopljenje je direktno usmereno na žene. Ono nas ubija, bre.
— Zaposlena si negdje? — upita Ernest.
— Ma kakvi. Slobodnjak sam i nikad nisam imala više para.
Evropski fondovi i razne fundacije kojima je cilj civilizovati ovaj svet na
70
BALKANDOWNLOAD
kome ž ivimo izdašno nas podupiru. Kaž em ti, nikad nisam imala više
para. Mogla bih sutra da kupim kuću ovde u Rovinju.
— Znao sam da ćeš uspjeti — reče Ernest.
— Je li? Ti to stvarno ili kenjaš kvake? — iznenadi se Svetlana.
— Stvarno. Sve drugo mi se činilo nevjerojatnim.
— Kako to?
— Ti si pametna i hrabra žena — odgovori on i nakon kratke šutnje
doda:
— I vrlo lijepa.
Svetlana se napokon okrenula prema njemu. Pogledala ga je u tom
mraku koji je ulična svjetiljka obojila u narančastu nijansu i rekla:
— Pijan si bre ko čep.
Ernest nije odgovorio. Okrenuo se i pogledao ju je s nekim
pomiješanim osjećajima i pitao se što bi se dogodilo kad bi vodili ljubav.
Gdje bi ih to odvelo? Na koju obalu? Svetlana je nježno stavila svoju ruku
na njegovo lice i pomilovala ga.
— Znaš, nisam bila posve iskrena... naravno, mislila sam na tebe. U
redu, nije da sam se pretrgla misleći o tebi, ali bilo je trenutaka kad sam
se pitala gde si, kako si, šta radiš...
— Stvarno?
— Jeste — odgovori ona i nastavi — jednom prilikom, ne mogu
sada tačno da se setim kada, ali bila je neka žurka, fenomenalna, mislim
da ju je organizirao Institut za transrodne osobe ili Alijansa za podizanje
homoseksualne svesti... Uglavnom, posle partija, završila sam u krevetu s
Yang... bilo je jako lepo, uživala sam, bilo je nešto posve novo, puno
nežnosti i strasti, prelepo!... I znam da sam tada pomislila na tebe i pitala
se, gde si, kako si, šta bi rekao da me sada vidiš...
Ernest naglo ustane iz kreveta. Svetlana ga je pogledala
razrogačenim očima. Ovolikim!
— Š ta ti je, čoveče? — upita zapanjeno.
— Moram popiti tabletu protiv glavobolje — uzvrati on.
— Eto vidiš kakav si! Ja hoću da podelim s tobom nešto lepo, nešto
krajnje intimno, trenutak nežnosti u kojem sam pomislila na tebe, a ti
ustaješ iz kreveta jer se to kosi s tvojim malograđanskim moralom. Nosi
se!
71
— Sve je u redu. Samo moram popiti tabletu i izaći na zrak.
— Lažove! Š ta si hteo da čuješ? Da sam te napustila i da sam isti
tren shvatila da sam napravila najveću pogrešku svog života? I da sam
užasno patila, i da sam se kajala, i da sam se bičevala zbog greha i bola
koji sam ti nanela? To si hteo da čuješ? E, pa nećeš iz mojih usta! Nećeš!
— Ne uzbuđuj se, nikada se tome nisam nadao — smireno će Ernest.
— A čemu si se nadao? — upita ona.
— Da ću doći do Aleksandra — odgovori Ernest. — Oteli ste ga od
mene kao janjičari. Zašto? Zašto hoćeš da me ne poznaje? Zašto hoćeš da
živi bez oca? Zašto? Kakvog to ima smisla? Ti ljubiteljice slobode! Gdje je
moja sloboda da vidim svoje dijete?
— Ne cvili — presiječe ga Svetlana. — Videćeš ga.
— Kada?
— Kada za to dođe vreme.
— Sjeća li me se uopće?
— Naravno da te se seća. Zna da si živ i zdrav i da ga voliš... —
Nastupi kratka šutnja, a onda Svetlana doda:
— I da si dobar čovek.
Ernest nije znao bi li sjeo, legao, pojurio iz kuće, sjeo u automobil i
zabušio se u prvi zid. Š to da radi? On odavno više ne upravlja svojim
životom. Je li sav taj košmar koji mu se sručio na glavu rezultat niza
slučajnosti ili posljedica krivih odluka? Naposljetku će početi vjerovati u
ezoteriju, astrologiju, horoskope... Svetlana, Elena i Tamara, sve su
rođene u znaku djevice.
— I koliko ostaješ ovdje? — upita Ernest.
— U Rovinju?
— U Hrvatskoj, Rovinju, Zagrebu.
— Pa dok sve ne sredim. Došla sam poslovno. Ali treba i da vidimo
šta ćemo s našim brakom, mislim na papire. Treba da se razvedemo.
— Gdje ćeš stanovati?
— Pa mislila sam kod tebe — reče ona, pogleda Ernesta i prasne u
smijeh. — Š alim se, bre! Š ta si se tako ukrutio? Ne brini, snaći ću se. Ko
uvek.
ČETVRTO POGLAVLJE
I.
— Meni se čini da si morao hitno u Zagreb zbog Elene ili neke treće
ženske. Najvjerojatnije imaš još jednu ili više ljubavnica koje moraš
opsluživati, i svima lažeš da su jedine i da ih voliš, kao što lažeš mene.
— Zašto ne legneš kad si umorna? Vidiš da govoriš gluposti.
— Ne bih rekla.
— Ne znam zašto si sa mnom ako mi ne vjeruješ. To nema nikakvog
smisla — reče Ernest.
— Ne glumi — presiječe ga Tamara. — Znaš da ljubav nema
nikakvog smisla, zašto bih ga onda ja tražila? Ja sam obična frizerka, ne
bavim se filozofijom ni znanošću, već preljevima i ispucalom kosom.
Ernest ne reče ništa. Nastupi kratka šutnja, a onda Tamara krene
izravno:
— Priznaj da si ševio neku žensku. Hajde, budi muškarac!
— Ovo stvarno nema smisla — uzvrati on i odgurne tanjur od sebe.
— Naravno da nema. Odgovori mi na pitanje, jesi li ševio neku
žensku?
Ernest nije odgovorio već je protestno šutio.
— Šutiš, znači priznaješ. Nadam se da si koristio kondom i da nije
riječ o nekoj kurvici punoj bakterija. Ne bih htjela pokupiti klamidiju ili
triper.
— Ti stvarno ne znaš kad je dosta — ljuto će on.
Uto je u kuhinju ušla Nela. Bila je u oblaku dima, u ustima je imala
cigaretu. Kimnula je prema Ernestu umjesto pozdrava.
— Zašto se svađate? — upita.
— Gotova si s molitvama? — uzvrati Tamara protupitanjem.
— Ne. Ja stalno molim jer sam tako stalno u društvu s najljepšim
zaručnikom — odgovori Nela i reče:
— Trebali biste se suzdržavati od svađe barem dok jedete. To je
strašan grijeh.
— Lako tebi pričati kad imaš najljepšeg zaručnika, a ja ovu
protuhu! Misli da je strašno pametan jer je završio fakultet, a da sam ja
strašno glupa jer sam obična frizerka. Misli da mi može prodavati maglu
kako god hoće. Je li tako, srce? — Tamara će sarkastično i pogleda
Ernesta koji je ispio veliki gutljaj piva. Treba li mu ovaj teatar, upita se.
Zašto je ovdje? Zbog neodoljivog tijela jedne frizerke? I ta devastirana
luđakinja od njezine
80
BALKANDOWNLOAD
81
Dok su sestre pospremale kuhinju i punile perilicu suđa, Ernest se
povukao u sobu. U krošnje se uvuklo lijeno, dugačko poslijepodne koje je
uspavalo gradske ptice. Grad je utihnuo, a Ernest pomisli kako bi
najradije ostatak života proveo u kakvom samostanu, s ugodnom ćelijom
u kojoj bi mogao čitati i pisati, i povremeno ugodno razgovarati s kakvom
časnom sestrom s kojom bi ostvario platonsku privrženost lišenu
seksualne žudnje. Taj bi ga odnos s predivnom, čednom ženom doveo baš
kao u Simpoziju do konačne spoznaje ljepote i životne mudrosti.
Bilo je nepodnošljivo vruće. Tamara nije imala klimu u stanu. Ležao
je na krevetu, ispod uzavrele betonske deke. Nema ničeg dobrog u
seksualnoj privlačnosti, zaključi. Zbog nje sada ležim i pirjam se u ovoj
peki od kiča s crvenim makovima, porculanskim Ivanom Pavlom Drugim
i fotografijom L’oret de Mara u okviru od školjkica. Moj je ljubavni život
besmislen, zaključi. Š to bi značilo da imam još jednu ljubavnicu? Ili dvije?
Ili tri? Ništa. Samo bih trošio više državnog novca na benzin. I tada
pomisli kako je on antikafkijanski antijunak, dok kod Kafke država guši i
ubija pojedinca, njega izdašno financira i plaća mu njegove jebaluke.
Potom pomisli kako Svetlana ima posebno mjesto u njegovu ljubavnom
triptihu. Dovraga, ona mu je žena! Supruga! Postoji neka zabilježba o
tome, neki dokument, neki pisani trag... postoji njihov sin! Aleksandar!
Kako bi bilo lijepo u životu imati samo jednu ženu... jednu jedinu... s tom
je mišlju zaspao, onako prežderan s usijanom betonskom dekom iznad
glave.
Probudio se navečer kad je grad ponovno oživio. Dopirali su do
njega glasovi s ulice, negdje je svirala glazba, a on je čuo Tamaru kako
razgovara na mobitel. Pomisli da je nazvala bolnicu i da se raspituje o
tome je li jučer primljen neki Bruno Kolarek s upalom slijepog crijeva. To
bi značio konačan kraj njegovim lažima. Bio bi uhvaćen u mišolovku koju
je sam postavio. No Tamara nije tako razmišljala. Ušla je u sobu.
— Razgovarala sam s Dunjom — reče.
Dunjom? Kojom Dunjom, pomisli Ernest i brzo prevrti film u glavi
postoji li nekakva Dunja u njegovu životu. No nije htio pokazati svoju
uznemirenost. Nastojao je djelovati mirno.
— Da? I? — upita nehajno.
— Krivo su joj postavili dijagnozu. Ništa ozbiljno. Obična viroza s
proljevom.
— Ajde — Ernest odahne shvativši da je riječ o Tamarinoj kolegici
iz frizerskog salona.
— To znači da možemo ići na Lošinj — reče Tamara.
— Ali sad sam već otkazao godišnji. Ne mogu ga samo tako
ponovno uzeti. Shvaćaš?
— Ne želiš ići sa mnom na more. Je li tako? — upita ona.
— Ne bulazni.
— Ti si gad! Ti si još veći gad od onog prokletog Ludwiga Š losera!
On je bolestan. Teški ovisnik o kocki. On je imao razloga lagati. Ali ti! Ti
nisi kockar! Zašto ti lažeš? Zašto? Ti si patološki lažov! Ti si bolesniji od
Ludwiga Š losera! Bolesniji!
— Smiri se — reče Ernest.
— Nemoj mi govoriti da se smirim, gade! Kod koga si jučer bio?
Koju si kučku ševio? Reci! Ne bi me čudilo da je iz Osijeka. To bi bilo u
tvom stilu. Hajde, budi jednom u životu iskren! Priznaj! — Tamara je
siktala i palila novu cigaretu.
— Svetlana je uskrsnula. Bio sam s njom. Nosila je izlizane traperice.
— Misliš da je smiješno? To je izopačeno, a ne smiješno. Tebi ništa
nije sveto, ni mrtvaci! Ni vlastita mrtva žena! Pa kakvo si ti čudovište,
čovječe?! Nije čudo da me ne želiš odvesti na more — reče Tamara i
duboko povuče dim iz cigarete.
— Samo kažem.
— Prestani! — odreže ona. — Sama ću otići na more. Sama samcata
i ševit ću se svake noći s drugim muškarcem. Svaku ću noć odvesti
sasvim nepoznatog tipa u krevet i prvo ću mu pušiti, a onda ću mu dati
da me izjebe u sve otvore. Eto ti Lošinja! Ha? Š to kažeš?
— Kažem da si umorna. Najbolje će biti da legneš i pokušaš zaspati
— odgovori Ernest.
— Goni se! — drekne ona i naprasno izađe iz sobe ostavljajući za
sobom plavičast oblačić dima koji je lebdio iznad kreveta poput
prozračnog baldahina izrađenog od najfinije svile.
Znanost i tehnika su toliko uznapredovale. Čovjek je bio na
Mjesecu, izumljen je PC, presuđuju se organi, srca, jetre i bubrezi,
izumljene su kontracepcijske tablete, otkriveni su kvarkovi, ledene
planine na Plutonu... Je li moguće da sva ta znanja nisu dovoljna da mu
pomognu u rješavanju tako banalnog problema kao što je ljubavni
četverokut? Postoji li ljubav uopće? Možda je u tome problem. Kako
riješiti problem koji ne postoji?
Nakon nekoliko minuta Tamara se vratila u sobu s punom čašom
T’ge za jug. U drugoj je ruci držala cigaretu.
— Imam rješenje — reče i srkne vino. Ernest nije ništa uzvratio.
Čekao je da čuje nastavak.
— Ne možeš dobiti godišnji, je li tako? — upita ona, a Ernest
potvrdno kimne. — U redu, onda ćeš otići na bolovanje.
III.
Zajedno smo rasli grade, ja i ti isto, plavo nebo poklonilo nam stih
ispod Trebevića sanjali smo sne ko će brže rasti ko će ljepši biti... Ernest je
iskoristio riječi iz Kemine pjesme Sarajevo, ljubavi moja za ravnateljev
govor u Brčko Distriktu. Nasreću, ravnatelj je bio posve zaokupljen
najnovijom aferom s učiteljicom hrvatskog jezika iz osnovne škole koju
pohađaju njegova djeca. Ipak su sve one darovane Čiča Tomine kolibe i
Galebi Jonathana Livingstona urodili plodom. Učiteljica je bila ostarjela
posthipijevka kojoj su dojadili muškarci bez prebijene pare. Shvatila je da
izlasci u skupe restorane mogu biti vrlo ugodni i zabavni, kao što je
shvatila i da muškarci koji su preživjeli infarkt mogu jednako, ako ne i
bolje, jebati od njezinih dotadašnjih vegetarijanca i uživatelja marihuane.
U svakom slučaju, ravnatelj je bio u pozitivnoj fazi. Iskreno se razveselio
kad je vidio Ernesta i dao mu do znanja da uživa njegovo povjerenje i da
će mu uvijek davati podršku.
Pred Ernestom je bio vikend koji je planirao provesti s Elenom. No
neki ga je vrag kopkao i nije mu dao mira. Htio je čuti Svetlanu. Izašao je
iz ureda i stajao na pločniku uz Mesničku. Pritisnuo je tipku na mobitelu
i nakon nekoliko trenutaka začuo poznati glas:
— Halo. Svetlana ovde.
— Ja sam — javi se on nesigurno.
— Tko ja?
— Pa ja... Ernest.
— Oh, ti si! Oprosti nisam ti prepoznala glas.
— Gdje si?
— U Zagrebu. Kod prijatelja. Vidiš, ima nas posvuda — reče
Svetlana i nasmije se.
— Š to radiš?
— Upravo sam doručkovala i sad čitam Slavenku Drakulić.
ona. — Lijepo.
— Pa i ne baš. Piše o ratnim zločincima.
— Htio bih se naći s tobom — prekine je Ernest.
— Zašto? Da prigovaraš i nabijaš mi na nos grižnju savesti? — upita
— Ne.
— Nego?
— Ž elim te vidjeti — uzvrati on.
— Š ta nemaš moju sliku u novčaniku? — reče ona i nasmije se.
— Svetlana, moramo se naći.
— Je li? A kada?
— Sada — odgovori on.
— Hja, ako je tako, svrati do mene. Prijatelj je izašao, sama sam. Neće
nam nitko smetati. Moći ćeš da mi na miru kažeš što te muči.
Ernest je odmah krenuo prema adresi koju mu je dala, neboder u
Marjanovićevu prilazu u Utrinama. Jurio je. Htio je stići što prije. Ne smije
se dugo zadržati. Svakako mora poslijepodne provesti s Elenom.
Namjerno ili slučajno, Svetlana ga je dočekala u laganom ogrtaču s
izvezenim japanskim slovima i pticom koja drži grančicu u kljunu. Ernest
je tek sada zapazio na njoj prve znakove starenja, ponajviše u očima u
kojima se vidio premor, nije više bilo onog revolucionarnog ognja koji joj
je oduvijek plamtio iz očiju, ognja koji je mogao svakoga sažeći. Vatra je
bila ugašena. Ostao je samo dim i miris proživljene mladosti i
promašenog braka.
— Uđi, Nebojša je izašao.
Nije pitao tko je Nebojša. Nije važno. Neki njezin prijatelj.
— Znam da će zvučati neverovatno, ali drago mi je da si se javio.
Najčešće te želim zadaviti, ali istovremeno si mi i nekako drag. Uostalom,
veže nas mnogo stvari, nije li tako?
— Tako je — potvrdi on.
Svetlana ga je povela u dnevni boravak gdje se smjestio na
zlatnožuti dvosjed, a onda je ona na malom pladnju donijela kavu u
bijeloj džezvi i
nekoliko Speculas keksa na tanjuriću s plavim obrubom. Ernest nije znao
kuda bi s rukama, pa je odmah dohvatio keks i počeo ga grickati. Zapne
mu za oko Ćosićev roman Doktor Krleža i dugačak niz Sarajevskih sveski na
starim, drvenim policama koje su se pružale čitavom dužinom jednog
zida.
Svetlana je sjela u naslonjač nasuprot dvosjeda. Povila je noge
ispod sebe poput nekadašnje studentice zaljubljene u djelo Danila Kiša.
— I? Š ta je toliko hitno da si me morao videti? — upita ona
srknuvši vrelu kavu.
— Ništa — odgovori on mljackajući keks.
— Ništa? Hteo si sa mnom da se hitno nađeš zbog ničega? — reče
ona.
— Tako je.
— Ne razumem.
— Morao sam te vidjeti — prizna Ernest.
— Zašto?
— Ne znam.
— Umisliću da sam ti još privlačna — reče ona i koketno se nasmije.
— Pa jesi — tiho promrsi Ernest.
— Ajde ne bulazni! Znaš da uopšte ne mogu da zamislim da smo
nekada bili zajedno! Ne mogu da verujem da smo se ševili, majke mi!
Izgleda mi totalno nezamislivo. Primetila sam da zaboravljam
pojedinosti, kao da je sve ono šta smo imali zahvatio neki Alzheimer.
— Ja pamtim sve.
— Zašto to govoriš? Naravno da ne pamtiš. Samo oćeš da ispadneš
pozitivac, a ja sam kao i obično kučka koja se ničega ne seća.
— Ja mislim da se i ti sjećaš...
— Je li? Sad ti znaš čega se je sećam, a čega se ne sećam. Ti si kao
moj osobni Frojd. I šta ćeš još da mi kažeš? Da sam zaljubljena u tebe i da
sam se zbog toga jutros posekla dok sam otvarala konzervu ananasa. —
Svetlana podigne prst s flasterom.
— Znam da me ne voliš i da me nikada nisi voljela kao što sam ja
volio tebe — uzvrati on.
— Ajde bre da promenimo ploču. Reci ti meni, voli li tebe ova s
kojom sada živiš? — upita ona i sagne se da dohvati keks s tanjurića.
— Ne znam. Valjda. Ali nisam došao da razgovaramo o njoj, već o
nama.
— O nama? Ne razumem. Mi još postojimo samo kao matičarska
pogreška, zar ne? — reče ona i zategne svoj ogrtač s izvezenom pticom.
— Svetlana, imam osjećaj da me ti najbolje poznaješ. Trebam te.
Sve se oko mene urušava.
— Pa naravno da se urušava.
— Kako to misliš?
— Sećam se da si me privukao zato šta si bio kreativan. A onda si
odbacio svoj talent i prihvatio život činovnika. Ž ao mi te, iskreno mi te
žao. Ništa se oko tebe ne urušava, već si se ti urušio, shvataš? Ubio si se,
bre, državnom platom i karticama. I kad to shvatiš, možda se opet vratiš
među žive.
— Da sam uistinu bio kreativan, nešto bih stvorio — Ernest se
usprotivi. — Pogrešno si me procijenila. Eto, i ti ponekad griješiš. Pisanje
govora za ravnatelja moja je realnost.
— Kako oćeš. Tvoj život, ja nemam ništa s time. Možda bi te dete
nateralo da se pomakneš s mrtve tačke. Zašto nemate decu ti i ta tvoja?
— Zaboravljaš da ja imam dijete i da me upravo pitanje djeteta
dovelo do mrtve točke — naljuti se on. — Možda se moj život ne bi
raspao da nije bilo tragedije kod Zaječara.
— Rekao si da nećeš da me optužuješ, nije li tako? — podsjeti ga ona.
— A što je s tobom? Imaš li ti dijete s nekim drugim? — upita Ernest.
— Ja? — iznenadi se Svetlana. — Izgledam li tako? Kao majka?
— Pa jesi majka, barem Aleksandru.
— Jeste. I to je dovoljno. Nemam više dece, Erneste, i neću ih više
nikada imati, to ti garantujem. Ne pada mi na pamet. Nisam ja za to, ali
ne brini, Aleksandru ništa ne fali, ni ptičjeg mleka. Uostalom, ja smatram
da je na svetu ionako previše ljudi. Sedam milijardi, čoveče?! Pa znaš li ti
koliko je to? Vreme je da se stane, da ljudi prestanu da se pare kao zečevi.
Kad bi bilo manje ljudi, na svetu bi bilo mnogo lepše živeti. Zamisli,
koliko bi manje bilo sirotinje i gladi... ne bi bilo toliko nasilja i nestali bi
svi problemi koji proizlaze iz ove napučenosti našeg planeta.
Ernest nije ništa rekao. Svetlana nastavi:
— Ali ljudi to ne shvataju. Oni daju Nobelove nagrade onima koji
brinu o sirotinji, kao da je to neka vrednost. Idi, molim te! Prava je
vrednost ukinuti siromaštvo, a prvi korak prema tome jest apsolutna
kontrola rađanja. U antibebi piluli je zametak boljeg sveta. A šta radi
moralan svet? Dodeljuje Nobela onoj ugruvanoj veštici Majki Terezi koja
hoda globusom u spavaćici i pomaže beskućnike. Idi dovraga, i ti i
beskućnici! Je li to treba ovom svetu? Beskućnici, sirotišta i obijači
kontejnera? Je li na to spala ljudska rasa?! Na otpad i secikese? Dokle god
postoje glupače poput te veštice i dokle god takve spodobe uživaju
moralnu podršku takozvane intelektualne elite, naš će modrozeleni
planet srljati u katastrofu. Pa ta siročad koja šeće bosonoga naoružana
noževima i pištoljima, pa oni će se bre razmnožiti ko peronospora i šta će
da se desi? Desit će se čitave rase agresivne sirotinje koja će biti spremna
da te likvidira za šaku kikirikija! Pogledaj sve te dečje bande po Latinskoj
Americi i Africi! Eto ti Nobela i keve Tereze! Je li to svet u kome želiš da
živi Aleksandar? Svet favela?!
— Š to ćemo s našim brakom? — upita Ernest ne obazirući se na
njezinu tiradu.
— Ajde bre, opusti se! Kakav brak?! Rekla sam ti, to je mrtvo slovo
na papiru. Š ta te tu brine?
— Pravni aspekt. Š to s time?
— Eto ti činovnika! Zaboravi. Šta se mene tiče slobodan si ko ptica i
možeš da ševiš koga oćeš. A birokraciju pusti na miru. Koga briga jesam
li živa ili mrtva? Valjda je to moja privatna stvar — reče ona i stegne
pojas na svom kimonu.
— Mislim da nije — otpovrne Ernest.
— Ajde pustimo to. Radije mi pričaj o svojoj novoj ženski. Kakva je?
— Mila. Draga. Fina. Tiha. Njež na.
— Jesi li siguran da stvarno postoji? Da je nisi izmaštao, a da u
stvari živiš sam medu zidovima svog praznoga stana? — upita Svetlana i
vragoljasto se nasmije.
— Siguran sam.
— Je li lepa?
— Je.
— Zvuči savršeno — zaključi ona.
— Tako je.
— Ali? — upita Svetlana i podigne obrvu očekujući nastavak.
— Kako znaš da postoji neki ali — uzvrati Ernest.
— Zato šta postoji, jesam li u pravu?
— Ima još jedna žena u mom životu — on prizna.
— Vidiš! — klikne Svetlana radosno. — Znala sam da ima još nešto
što se valja ispod savršene površine, uvek se negde valja neki ciklon... No
ajde, istresi!
— Š to?
— Kakva je ta druga žena? Ko je ona? Kako se zove?
— Tamara. Ž ivi u Osijeku.
— I koji je problem s njom?
— Udana je.
— Ideš braco! Sve lepše od lepšeg! A mene optužuješ da živim
previše slobodno?! Ha, ha, ha! Ja sam anarhistkinja! Ha, ha, ha! —
Svetlana se iskreno nasmije. — Kakve li malograđanske kaljuže u kojoj
ljubav cveta na sve strane! Ha, ha, ha! Jesi li bre siguran da nema još koja
žena u tvom životu?
— Ona se želi rastati, ali muž je ucjenjuje. Ž eli se dočepati njezinog
stana — pojasni Ernest.
— Baš si se uvalio među lepi šljam! Svaka čast!
— Znam da je sve skupa komplicirano, ali ne mogu si pomoči.
Ovisan sam o njoj.
— A šta radi u svom ž ivotu?
— Frizure — odgovori Ernest.
— Oho! Lepo napreduješ! Najpre ja, pa onda učiteljica, i sada
frizerka — reče ironično Svetlana i doda: — Iduća žena u tvom životu
verovatno će da bude neka šoferka.
Ernest je šutio, pa Svetlana nastavi sa zaključcima:
— Znači ne razgovarate mnogo. Sve se svodi na ševu, je l’ tako? Ti
si klasičan primer čoveka sa seksualnim poremećajem. Takvi ljudi
smatraju da je seks najvažniji u životu i zbog njega se uvaljuju u
probleme. Oni naravno to negiraju. Isto kao i ti. Navodno se na taj način
rešavate stresa. Ali to kod tebe ne važi. Kakvog se ti stresa rešavaš, majke
ti? Državni činovnik s masnom platom i svim povlasticama? Čovek koji
ne može da izgubi posao ni da pljune šefu u lice? Gde je tu stres, keve ti?!
Ne možeš da ga pronađeš ni ultrazvukom.
BALKANDOWNLOAD
90
BALKANDOWNLOAD
91
Ernest ju je pogledao, a kad se uvjerio da nije u pitanju nikakva
smicalica prišao joj je. Ona ga je uhvatila za kragne i navukla na svoje
sočne usne.
IV.
V.
VI.
100
BALKANDOWNLOAD
101
Kako da joj objasni da nije društven tip i da ga svako druženje
umara, pogotovo kad postoji opasnost da bude otkriven. Tko još želi
slušati o kolonijalizmu, hegemoniji, Titu, nesvrstanima, podlim
bankarima i korporacijama? I ta djeca kojima pune glavu esperantom,
jezikom koji se rodio mrtav! Kada će doći vrijeme lišeno ideoloških
sranja i svih oblika utopije? Kada će se djeca napokon rađati slobodna?
Tko zna čime sve pune glavu njegovom Aleksandru? Bolje da o tome ne
razmišlja. Dosta mu je utopija svih vrsta. Kanio je nagovoriti Tamaru da
još danas napuste kamp, ali ona je uživala, osjećala se poput zvijezde u
društvu žena sa slamnatom kosom i mladih muškaraca napumpanih
bicepsa koji su pili pivo i gledali je sjajnih očnjaka.
— Kamo ćemo? Ž uljaju me japanke. Ne mogu hodati — prigovarala
je.
Ernest je ponovno unajmio čamac. No danas Tamara nije bila
oduševljena plovidbom. Uostalom, more je bilo valovito, pa joj je nakon
nekog vremena postalo slabo.
— Ako nastaviš ovako voziti, pobljuvat ću se. Š to je falilo
esperantistima? Bilo je svega! Hrane, pića...
— Ne mož eš li uživati u moru?
— Trenutačno bih više uživala u hladnom pivu i ležaljci.
— U redu — reče Ernest nadureno, okrene gliser i vrate se na
pristanište.
VII.
VIII.
110
BALKANDOWNLOAD
DRUGI DIO
111
PETO POGLAVLJE
I.
II.
120
BALKANDOWNLOAD
III.
121
— Tako je — ona kimne.
— Pa kako da povjerujem u to?
— Ili mi veruješ ili mi ne veruješ!
— A kako da ti vjerujem nakon svega? — zdvojno će Ernest.
— Ali ako mi ne veruješ onda ništa nema smisla, nema smisla ni to
šta sam ti se vratila.
— Ja te nisam zvao.
— Znam, došla sam sama, glupača! Pomislila sam da je možda
moguće da spasimo ono šta smo nekad imali, ali uzalud. Zaboravi! —
reče ona.
— Volio bih da ti mogu vjerovati.
— Ja ne mogu da ti dam nikakav dokaz. Oćeš da idem na poligraf?
Ako treba, ja ću da odem, ali ću posle toga da ti pljunem u lice i bit ćeš
mrtav za mene zauvek.
— Smiri se. Ništa ne tražim od tebe.
— A šta to znači?
— To znači da ću se natjerati da ti povjerujem.
— E, pa to ne valja! — plane ona.
— Zašto?
— Zato, čoveče, jer ako treba da se na nešto teraš, onda je najbolje da
se toga ostaviš. I stoga me se ostavi!
— Čekaj! — reče Ernest i uhvati je, ali se ona uzmakne i nadureno
promrsi:
— Ostavi me! — Ponovno je nastupila neugodna tišina. Ernest nije
znao što da kaže, sve mu se činilo besmislenim i jalovim. No tada je
progovorila Svetlana. Spas!
— Nešto me je teralo da ti se vratim. A opet... celo sam vreme znala
da je to pogrešan korak. I neverovatno je kako čovek uživa u pogrešnim
koracima. To je naprosto posve ljudski fenomen. Nijedna druga živina
nije toliko glupa kao čovek. Posebice žena. Nijedan sisavac nije toliko
glup kao žena. Samo ona može da donese toliko pogrešnih odluka u
svom životu, a da usprkos svemu tome još bude na životu. To joj je
valjda kazna.
— Dobro, ne pretjeruj — Ernest ju pokuša smiriti.
— Ne preterujem, tako je — uzvrati ona i nakon kratke šutnje reče:
— Sve sam ti rekla, ništa ne krijem. Prošla sam brojne udruge i
organizacije, dobivala sam pare za razne projekte, ali sam ih i trošila,
kretala sam se u finom svetu, a fin svet košta. Uglavnom, jasno ti je da
nisam ništa uštedela, ali ono šta svakako želim da naglasim jeste da
nisam došla do tebe zato da te žicam pare, da li ti je to jasno? — Ernest
kimne, a ona nastavi:
— Uvek sam se znala pobrinuti za sebe. Nisam došla da te tražim
pare za alimentaciju ni za sebe. Pare nisu moj motiv. Uostalom, mislim da
je opšte poznata stvar da ti nisi neki lovator. Bez obzira na sve privilegije
koje imaš kao činovnik državne institucije, ti nikada nisi imao preteranog
smisla za lovu. I sigurno nemaš neku ušteđevinu, jesam li u pravu?
— Novac je da se troši — odgovori on.
— Vidiš po tome smo ti i ja jednojajčani blizanci. Po toj boemskoj
prirodi koja ne pita za sutra. Mi smo neodgovorni poput dece. Umetnici
su ništavni ljudi kad su pare u pitanju. Ali ti se upropaštavaš, jer nastojiš
da pomiriš nemoguće: državnog službenika i umetnika. Čoveče,
razbolećeš se!
— Ja sam kronični bolesnik, Svetlana — potvrdi Ernest.
— A zašto si hronični bolesnik?
— Zato što sam ostao bez žene i djeteta. Moj je život dugo vremena
bio „na aparatima“. Nisam vidio nikakvog smisla da nastavim živjeti.
— Š ta bih ja trebala reći? Ostavim muža, a onda shvatim da ne
mogu da se ševim ni s kim drugim osim s njim? Pa to je, čoveče, veći užas
od Tantalovih muka!... pokraj svih tih lepotana...
Ernest ne odgovori. Imao je osjećaj da će ga ponovno shrvati san.
— Usrala sam svoj život. To je rezime. Jedno veliko sranje. Nije li
tako? Š ta ćutiš?
— Ma nemoj tako, nije ništa gotovo — uzvrati on.
— Š ta nije gotovo? Gotovo je, dragi. Ne vidim više svetlo na kraju
tunela, shvataš? Ne znam više zašto da živim.
— A Aleksandar?
— Jeste, on je jedini razlog zašto se nisam ubila — odgovori Svetlana.
— Da nema njega, odavno bih već visela na gredi u mansardi neke
bleštave evropske prestonice.
— Š to ti je odjednom? — reče Ernest. — Odakle sve to crnilo?
— Odakle? — ona se podsmjehne i odgovori: — Pa valjda od
hroničnog depresivno-anksioznog poremećaja.
— Pa i ja patim od depresivno-anksioznog poremećaja, pa što?
Cijeli zapadni svijet pati od depresivno-anksioznog poremećaja, pa što?
Nitko se još zbog toga nije ubio.
— Ali mene više ništa ne uzbuđuje! Ja se više ne veselim nikakvim
projektima. Više nema nikakve ideje koja me pokreće. Iskreno Erneste,
jebe mi se i za poziciju žena i jednakost polova, je-be-mi-se! Ne inspiriše
me više ni borba protiv izopačenog crkvenog nauka, ni sirova hrana, ni
slobodni seks, ni obiteljsko nasilje, ni obnovljivi izvori energije, ni smeđi
šećer, ni ustaše... ništa me više ne pokreće... ja sam prazna ljuska.
— Trebaš posjetiti psihijatra. Povećat će ti dozu i bit ćeš ok.
— Ma idi bre! Da povećam dozu lekova? Pa pretvoriću se u čistog
zombija, razumeš? Da postanem daska sa staklenim pogledom? Ovako?
— Moraš misliti na Aleksandra — podsjeti je Ernest.
— Ne govori mi šta mora da radim. Ja dobro znam šta treba da
radim. Aleksandar i jeste razlog da sam među živima i da plaćam porez.
Ti sigurno nisi! — uzvrati ona i pogleda ga ravno u oči.
On je osjetio neku nerazumnu krivnju. — Ti si samo dodatno sve
zakomplikovao.
— Kako? Pa nisam ništa napravio. Do prije nekoliko tjedana nisam
znao da si živa!
— Nema veze. Slao si mi telepatske misli, nametao mi grižnju
savesti.
— Š to pričaš? — zblene se Ernest. — Kakve misli? Kakva vražja
telepatija?
— A šta misliš zašto sam se vratila? — Ernest je šutio i čekao
odgovor. — Zato šta je na dnu moje naivne slavenske duše tinjala nada
da možda možemo da počnemo ispočetka. Moja drugarica iz Kentuckyja,
Olivia Gonzalez, beskompromisna aktivistica i neverovatno draga osoba,
vratila se svom suprugu nakon dve godine — reče Svetlana i zastane.
— I? — upita Ernest.
— Desio se nesrećan slučaj. Ubila ga je hicem iz pištolja.
— Pa kako?
— U leđa. Sve je bilo u samoobrani — pojasni ona i doda: —
Zlostavljao ju je.
— Zašto to pričaš? — zbunjeno će Ernest.
— Zato šta ima različitih priča i nikad ne znaš koja će tebi da se
desi. Koja je zapisana u tvojim zvezdama?! Svaka je priča osobna,
razumeš? Isto sam tako čula priču svoje drage drugarice Agate Gomolke
iz Poznanja u Poljskoj. To je, recimo, posve srećna priča. Zamisli, Agata se
vratila svom mužu Jaroslawu i on ne samo da ju je prihvatio, nju i njezino
dete koje je dobila s Okunolom Buboupakumom, nigerijskim
šansonjerom koji peva o devama, kiši i nesrećnoj ljubavi, već je i prestao
da pije. Čovek se potpuno preobratio. Prestao je da veruje u hrišćanska
sranja i okrenuo se veri u ravnopravnost polova, u prvim je redovima gej
prajdova, donirao je svoje seme banci sperme, smatra da treba da se
ukinu sve granice na svetu i da se tako ostvari slobodan protok ljudi,
robe i ideja. Tekom jedne procesije mokrio je sa svog balkona po časnim
sestrama. Eto vidiš! Moguće su i lepe priče. Neka svako ide kamo mu
drago, razumeš? I sve to od Jaroslawa Gomolke, bivšeg poljskog
ultranacionaliste! Svako može da se promeni. Svako, osim tebe, činovnika
jedne kurčevite tvorevine na jugoistoku Evrope!
— Jesu li Agata i Jaroslaw još uvijek zajedno? — upita on.
— Je li to bitno? — uzvrati ona razočarano.
— Da.
— Nisu — reče Svetlana. — Agata je morala da sledi svoju zvezdu.
— Š to to konkretno znači?
— Znači da je trenutačno u Meksiku s Loyolom Chavezom.
— A dijete?
— Ostalo je s Jaroslawom.
— Pa kako će on sam s djetetom...
— Nije sam. Došao je da mu pomogne Okunola Buboupakuma.
— Tvoje me priče deprimiraju — prizna Ernest. — Ne vidim izlaz iz
svoje situacije.
— Kako to misliš? — upita ona.
— Vratila mi se mrtva žena, živim u nevjenčanom braku s drugom
ženom, i imam ljubavnicu.
— Š ta nema ta tvoja ljubavnica muža?
— Samo na papiru — odgovori on i pojasni: — Ne žive zajedno već
dulje vrijeme.
— Isto kao i mi. Tebi, čoveče, život ovisi o mrtvim brakovima.
— Ona je trudna — promrsi Ernest.
— Trudna? — iznenadi se Svetlana. — S kim?
— Kako s kim? Pa valjda sa mnom, ako već mjesecima ne živi s
paleontologom — uzvrati on.
Kad je to izgovorio, Ernest shvati da se između njega i Svetlana
dogodio nevjerojatan obrat, u njihov se odnos uvuklo nešto poput
prijateljstva, barem s njegove strane. Zašto bi joj inače govorio o Tamarinoj
trudnoći. Znači li to definitivan kraj njihova erotskog odnosa? Ubija li
prijateljstvo požudu kao što razum ubija vjerski zanos? Kako god, Ernest
je bio pomalo iznenađen svojom iskrenošću. Čovjeku koji neprestano laže,
svaki je oblik istine nevjerojatan.
— Baš lepo. I tako ćeš ti opet da postaneš otac, lepo — reče Svetlana.
— Nema tu nikakve ljepote, znaš to i sama.
— Kako nema? Zašto?
— Zato što niti sam želio niti sada želim dijete, i ti to dobro znaš.
— Odakle bih ja znala šta se tebi muva po glavi! Briga me!
— Sve se oko mene raspada.
— Čovek sam bira svoj put.
— Ne lupetaj. Tko bi normalan odabrao moj put?
— Pa ti! Ja sam davno videla da ti uopšte nisi normalan. Evo ti sada
potvrde! — reče Svetlana i upita: — I šta si odlučio?
— Kao da se mene nešto pita. Znaš kako stoje stvari sa ženama,
njihovo tijelo, njihovo dvorište, mogu raditi s njim što god požele. One
odlučuju hoće li pobaciti ili ne, one smiju sve, muškarca se u takvim
stvarima ništa ne pita — odgovori on.
— No dobro, a šta je ona odlučila?
— Kod nje je sve moguće, ali čini mi se da će zadržati dijete. Ne
znam... kako da kažem... ona je psihički nestabilna.
— Je li? A nisu li zapravo sve žene za muškarce psihički nestabilne?
A šta si ti? Pogledaj se! Oćeš da kažeš da si ti merilo stabilnosti, bedniče?
— O tome ti govorim. Ona je nestabilna, ja sam ruina, kakvo bi
djetinjstvo moglo imati to dijete? — upita Ernest.
— O tome si trebao da razmišljaš dok si je ševio, idiote! Pa šta nisi
koristio gumicu, kad je već ona glupača koja ne pije tablete?
— Rekla je da ih pije.
— Vidiš koliko si glup? Ali to se mene uopšte ne tiče! Ono šta me se
tiče, jeste naš brak koji više nema nikakvog smisla i vreme je da tu
nekrofiliju sada rešimo i administrativno. Znaš, nakon svega, ja se pitam
gde je meni bila pamet kad sam ti se vratila, majke mi mile! Pa ja sam
najveća luđakinja na svetu! S takvim šljamom ko šta si ti, mogla je da
bude u braku samo najveća idiotkinja!
— Nema potrebe da tako govoriš. Cipelariš invalida — kaže Ernest.
— Pa ti i jesi invalid, ali moralni, razumeš? A moralnog invalida
treba da se cipelari dok ga se ne zgazi poput crva. Idi bre, s kakvim sam si
ja šuftom upropastila život! Pa ti si nešto gore od najgoreg!
— Nemoj da se vraćamo na tvoje falsificiranje smrti, otmicu djeteta,
sustavne laži, bijeg... — podsjeti je Ernest.
— Nemamo mi na šta da se vraćamo. To jest, ti se vraćaj koliko
oćeš, a ja ću da idem napred. Ne ž elim da ž ivim više ni časa u kavezu s
odvratnim kosturima prošlosti. A kada bi u tebi bila mrva morala, onda bi
pustio onu jadnu Makedonku, sve bi joj priznao i dao joj šansu da nastavi
normalan život. Još je dovoljno mlada da s nekim bude srećna. Vreme joj
otkucava, treba da je pustiš dok još proizvodi jajašca.
— A što ako je volim? — upita Ernest.
— Ti si stvarno lud! Da je voliš ne bi trpao ludu frizerku iz Osijeka i
ne bi sada bio sa mnom u krevetu. To je prosto ko pasulj. Nemoj bre, da
se izmotavaš. Kakva ljubav? Ti možeš samo da uništavaš, shvataš? Ti ne
možeš da usrećiš ni kućnog ljubimca, a kamoli čoveka! — bijesno će
Svetlana i izađe iz kreveta.
Ernest shvati da je ona misao o prijateljstvu bila posve pogrešna.
On neće nikada biti prijatelj sa Svetlanom Trajković! To je sigurno. Ono
što njih dvoje povezuje jest trajno neprijateljstvo.
Budila se zora iznad Brčko Distrikta. Svetlana je sjedila u
naslonjaču. Ernest prepozna na njoj kimono s pticom. Okrenula je glavu
od njega i gledala kroz prozor. Mala količina svjetlosti padala joj je na nos
i usne. Izgledala je kao da je posipana zlatnim prahom. U tom trenutku
Ernest osjeti neku iznenadnu navalu nježnosti. Učini mu se da ona drhti.
— Dođi! Dođi k meni — reče i otkrije deku.
— Ni mrtva — uzvrati ona.
— Hajde, dođi — ponovi Ernest.
— Pre bih legla u mrtvačnicu, nego u krevet s tobom.
— Dobro, onda ću ja sjesti pokraj tebe, može? — uzvrati Ernest i
ustane.
— Ne glupiraj se...
— Ne glupiram se.
— Š ta ti je?
— Nikada te se neću riješiti — reče on, sada već sasvim blizu
njezina uha. Ljubav je čudesna pustolovina. Zraka svjetla probila se kroz
mrak i pala na izvezenu pticu koja je odjednom oživjela i počela
skakutati, zbilja... na sve strane... I tako je prhnula nova zora iznad
Bulevara mira kojim su uskoro počeli gmizati prvi jutarnji automobili.
IV.
130
BALKANDOWNLOAD
131
Š ESTO POGLAVLJE
I.
140
BALKANDOWNLOAD
141
već sam krenuo prema izlazu, kad je na scenu stupila Tamara i otpjevala
jedan glazbeni broj kao intermezzo. Ja sam ostao kao ukopan,
hipnotiziran. Nisam se mogao pomaknuti, kao da je na mene netko izlio
beton. Gledao sam u nju kao u božicu. Više nisam imao nikakve dvojbe,
ostao sam do kraja predstave i upoznao se s njom. Ostavio sam joj svoju
posjetnicu i rekao da bi mi bilo drago da se javi. I javila mi se nakon dva
tjedna. U međuvremenu je policija uhitila Refika i strpala ga u zatvor
zbog čitavog niza kaznenih djela i prekršaja. Nije imala kamo, odmah sam
joj ponudio da dođe k meni. Možete li zamisliti taj obrat u njezinoj glavi,
do jučer je bila s kriminalcem iz Busovače, a već danas počinje živjeti sa
sveučilišnim profesorom pred kojim je karijera!
Ernest je zapucketao prstima i pozvao konobara:
— Dajte mi dupli pelinkovac. Hoćete li vi nešto?
— Ne, hvala — odbije Š loser i upita: — Da pričekamo piće ili da
nastavim?
— Nastavite, samo nastavite — potakne ga Ernest.
— Dakle, već nakon nekoliko dana javila joj se sestra. Tražila je
utočište od svog maničnog supruga. Prihvatio sam i nju. I tako smo živjeli
svi troje u mom malom unajmljenom stanu. Naravno, susjedi su postali
sumnjičavi, znate Slovenci su inače sumnjičavi po prirodi, a mi smo im
davali povoda. Usto je Nela počela govoriti da živimo u grijehu, počela je
držati svoje moralne prodike. Ona i Tamara su se stalno svađale, ali mene
nije ništa smetalo. Obožavao sam Tamaru i bio sam u stanju podnijeti sve
za njezinu ljubav. Š to god da je htjela, ja bih napravio.
Konobar je donio piće Ernestu koji je čašu odmah prinio ustima.
Š loser mu je kimnuo u znak odobravanja.
— Uskoro se na mojim vratima pojavio stanodavac i rekao da ne želi
kupleraj u svom stanu. Umirivao sam ga i nastojao objasniti cijelu
situaciju. Bio je ljut, govorio je kako se susjedi žale na galamu iz našeg
stana, govorili su da u stanu živi nas troje, a da sam prijavljen samo ja.
Uglavnom, prijetio je da će me istjerati iz stana, ako ne sredim situaciju.
Vidite, našao sam se u neprilikama potpuno nedužan, samo zato što sam
prihvatio Nelu. A recite, tko na mom mjestu ne bi učinio isto? No, za svoje
viteško ponašanje bio sam nagrađen paklom. Stanodavac je podnio
prijavu protiv mene zbog toga što sam uveo u stan neprijavljene osobe, a
susjedi su me tužili zbog prostitucije! Ha? Š to kažete?! I znadete li kako je
sve to skupa završilo? Tako da su me izbacili s fakulteta i ja sam se
ponovno našao na cesti, ali ovaj put s Tamarom i Nelom kao prtljagom. I
u svemu tome morao sam slušati Nelu kako nas je sustigla pravedna
Božja kazna zato što smo živjeli u grijehu. I tako je došlo do vrlo
neugodne svađe između Nele i Tamare, i zapravo je to bio okidač našeg
vjenčanja. Naime, Tamara je u nastupu histerije vikala prema sestri da će
se udati zbog nje kako ne bi gledala naš grijeh. Bilo je tu mnogo
nesuvislosti, ali nakraju me je zamolila da ja zaprosim. I, naravno, ja sam
je zaprosio. Eto tako smo se oženili. Nije li to sve skupa slično farsi?
Ernest je opijeno slušao. Š loserova ga je priča posve uvukla u sebe.
Iskapio je gorki pelinkovac i mahnuo konobaru da donese novi.
— Unajmili smo jedan vrlo jeftin stan, totalnu rupu. Ali nakon
nekog vremena morali smo preseliti u sobu. Nas troje u jednoj sobi usred
Ljubljane! Zaposlio sam se u ćevabdžinici, a Tamara je prala stubišta.
Nela nije ništa radila, pušila je po cijele dane i ležala u krevetu. Ja sam
znao da su ovakve neprilike prolazne, vjerovao sam u sebe, htio sam se
što prije vratiti projektu stvaranja živog dinosaura. Tamara je upoznala
modernu prosjačku ekipu koja je obilazila europske metropole i glumila
gluhonijeme osobe prodajući privjeske i lutkice. Priključila im se. Dva
dana u tjednu odlazila je u nepoznato i vraćala se s novcima. Meni se
učinilo da je to Refikova družina, ali ona je poricala. Ja sam se uspio
izboriti za socijalnu pomoć. Moja nastavnička karijera na sveučilištima
bila je zapečaćena. Bio sam etiketiran kao homofob, ksenofob, šovinist,
nasilnik, makro. I tako sam počeo kartati, to mi je ostalo još od Baden-
Badena. Upoznao sam svakojaki šljam. Propadao sam, a najviše me od
svega boljelo to što se Tamarin odnos prema meni sasvim promijenio.
Čujte, od onog početnog statusa božanstva koje sam imao u njezinim
očima, spao sam na to da me vrijeđala i nazivala švapskim govnom.
Tražila je od mene da joj plaćam za svaki spolni odnos. Možete li
vjerovati? Bili smo u braku, a ja sam joj plaćao za seks! Ne znam kako je
ona takva kučka, a sestra joj gotovo pa svetica? Čuo sam da je iz sasvim
normalne obitelji. Dakle, jedini je zaključak, da je to metafizički kurvarluk
u njoj, nešto suštinski, dubinski, duševno. Ja iskreno mislim da je ona
nimfomanka i da to ima svoje sasvim konkretne biokemijske uzroke u
mozgu. Ona mi je priznala kako joj je zapravo bilo jako lijepo s Refikom!
Mislim da je uz njega počela piti. Hja, znate da je rakija za Bosnu isto što i
nafta za Kuvajt, bijelo zlato! Postoje neke naznake da je varala Refika s
Hasanom Topčagićem i njegovim prijateljem Mujom Smajlagićem.
Navodno je čak istodobno bila i sa slovenskim ugostiteljem Janezom
Podobnikom.
Vidite, ona je bila miljama daleko od čednog ideala žene za kakvom
sam ja čeznuo još od djetinjstva. Imao sam tu nesreću da sam u životu
uvijek naletio na demonske žene u kojima je emancipacija oslobodila nešto
animalno. Sve su bile nevjerne i razvratne. Mislim da kod dječaka prije
svega treba razbiti iluziju o dobrim ženama, majkama, sveticama,
penelopama, i da ih treba što prije suočiti s najvećim kurvama. To da
žene rađaju jest greška prirode. Muškarci su po prirodi izdržljiviji,
predaniji, plemenitiji i kreativniji. Oni bi trebali biti majke! Emancipacija
svakim danom razotkriva promiskuitetnu prirodu žene. Ja smatram kako
će žene vrlo brzo zavladati svijetom. Stvorit će se hipercivilizirani
matrijarhat u kojem će muškarci biti šikanirani. Stvorit će se jedno
globalno društvo lezbijki s bankama sperme. Muškarci će eventualno biti
spremači i čistači zahoda. Pogledajte tvrtke u kojima žene dođu na čelna
mjesta. Š to se događa? One se šire kao peronospora. U takvom kolektivu
više nema mjesta za muškarce! Zapošljavaju se samo žene. Svijetom će
zavladati vaginokracija. Zadnji stanovnik ovog nevjerojatnog planeta bit
će frigidna lezbijka.
No da se vratim na Tamaru. Svjestan sam toga da vam je ispričala o
meni sve najgore. Ali dok se ona provodila s ostatkom Refikove bande, ja
sam pratio Nelu na mise, jutarnje, podnevne, večernje. Pronašao sam
neku stranicu gdje se mogla ispovjediti preko Interneta. Na toj je stranici
mogla i paliti svijeće, naravno virtualno, pedeset centi jedno paljenje.
Nela je postala ovisna o tome kao o nekoj igrici. Nisam je više mogao
odvojiti od računala. Bilo je tu i mogućnosti molitve krunice. Uglavnom,
bila mi je zahvalna na tome. Bez obzira što je velika vjernica, upravo mi je
ona rekla da si tražim drugu ženu jer me Tamara ne zaslužuje. Vidjela je i
ona što joj sestra radi. Uhvatila ju je kako se ševi s Mujom Smajlagićem u
našem dizalu. Nemojte se ništa čuditi, kad je Tamara u pitanju, sve je
moguće.
I pazite sad, dolazi do nevjerojatnog obrata. Javili su se s Islanda i
ponudili mi da nastavim ondje s projektom stvaranja živog dinosaura.
Znanstvena zajednica ipak je prepoznala kvalitetu mog istraživačkog
rada. Oh, trebali ste vidjeti Tamarinu naglu promjenu. Odjednom je opet
postala divna ženica. Naravno da joj se nisu prala slovenska stubišta.
Smjesta se prestala ševiti sa smajlagićima i topčagićima! A Islanđani su
odmah dali do znanja da ih ne zanimaju optužbe na moj račun i da im je
na prvom mjestu znanost. Čujte, živi dinosaur nije baš nešto bez veze, je
li tako? Zamislite da u dvadeset i prvom stoljeću vidite stvarnog
dinosaura, ha? Nije li to čudesno? Ja sam nudio paleontološku revoluciju!
I Islanđani su to prepoznali. Ako smo u stanju stvoriti živog dinosaura,
vrlo bismo lako mogli stvoriti i živog homo sapiensa, živog Cezara, živog
Shakespearea, živog Johna Waynea ili Lady Dianu. Shvaćate? Granica
između života i smrti, između prošlosti i sadašnjosti, postala bi
irelevantna.
Vidite, ljudi se oduševljavaju automobilima na električni pogon, a
što bi tek ovo bilo?! No nije sve prošlo lako. Javile su se razne udruge koja
su upozoravale na moju šovinističku, homofobnu i nasilničku prošlost.
Činilo se kako će uspjeti u svom naumu da me zaustave u znanstvenom
istraživanju. Naime, fakultet na kojem su mi namjeravali dati mjesto
odjednom se ispričao kako mi nisu u stanju pružiti onakve uvjete kakve
moj projekt zahtijeva. Naravno, znao sam da iza svega stoji profesor
Hammerschmidt i njegov moćan lobi. Preko svojih je ljudi nastojao
otkupiti od mene moja otkrića, formule i postupke. Nudili su mi
pozamašnu svotu. Hja, pred vama mogu biti otvoren. Milijun Eura. Ha?
Š to kažete? Lijepa svotica, je l’ da? Da se prodam za milijun Eura? Takvo
epohalno otkriće? Ne. Nije mi padalo na pamet! Projekt živog dinosaura
moj je život, shvaćate? Nema tih novaca za koje bih prodao svoj život.
Nema! Radije neka crknem u ćevabdžinici. — Š loser napravi kratku
stanku, zapali novi cigarilos, povuče dim i nakon nekoliko trenutaka
nastavi: — U redu. Bit ću sasvim iskren prema vama. Upravo mi je tada
stigla ponuda iz Japana. Institut za paleontologiju u Fukushimi ponudio
mi je savršene uvjete. Prema njihovoj ponudi milijun Eura bio je čisti sitniš.
Rekao sam Tamari za Japance. Ona se, u međuvremenu, nakon što su
Islanđani povukli svoj poziv, vratila svom razvratnom životu. Ševila se
gdje god i s kim god je stigla. Više to nisu bili samo Refikovi ljudi,
upoznala je neke slovenske pučke glazbenike koji su njegovali tehniku
jodlanja. Mislim da je bila s njima samo zato da mi napakosti. Puštala je
glasno te odvratne alpske pjesme i jodlala na sav glas. Dražila me. Htjela
mi je pokazati da sam u njezinim očima manji i bezvrjedniji od crva. Sve
me to navelo na to da sam se upustio u vezu s jednom malo starijom
kolegicom, profesoricom molekularne biologije. Zvala se Jožica. Smiješno,
je l’ da? Jožica je bila debela, njezino se tijelo razlijevalo po krevetu poput
sirova tijesta. Htjela je da se preselim k njoj. Nije mi padalo na pamet.
Usprkos svemu, ja sam i dalje volio Tamaru. Jožica je bila utjeha i, na neki
način, osveta. Ali da živim s njom, to nije dolazilo u obzir. Premda je
Jožica potvrđivala teoriju mog kolege da su debele žene najbolji seksualni
odabir jer su izrazito zahvalne i uslužne prema svojim ljubavnicima.
Naime, one ne dolaze lako do spolnog odnosa i zbog toga su vrlo odane i
predane svojim aktualnim partnerima. Problem nastaje zbog toga što
često požele
partnera čvrsto vezivati za sebe. I Jožica je počela gnjaviti s time. No
pustimo sad to i vratimo se na glavnu temu. Hoćete li možda ipak jedan
kolač? Ili još jedan pelinkovac? Kavu?
Ernest je naručio kavu.
— Dakle, Japan! Činilo se savršenim. Otići daleko od svih tih Refika
i podalpskih harmonikaša, na drugu stranu svijeta, u kulturu kimona i
sjedenja na podu. Možda je to prilika za katarzu. Vjerovao sam kako će se
Tamara ondje promijeniti. Bio sam uvjeren da pipci profesora
Hammerschmidta ne sežu do Zemlje izlazećeg Sunca. No, prevario sam
se. Stiglo je urgentno pismo. Odbili su me i ondje. Ugled njihove
institucije ne dopušta im da zaposle osobu rasističkih nazora. Ja? Osoba
rasističkih nazora? I to od Japanaca?! Uglavnom, nakon toga sve se
srušilo. Proces raspadanja naše veze radikalno se ubrzao. Vratili smo se u
Hrvatsku. Tu je uslijedio potpuni kraval. Ona je obarala ljubavnike poput
čunjeva u kuglani. Znam za nekolicinu prije vas. Bilo je među njima
potpunih idiota koji su se hvalili na sve strane kakvu su vrhunsku žensku
jebali. Čujte, uz takav protok robe i usluga, jasno je da je kvaliteta
njezinih ljubavnika opadala. No tada ste se pojavili vi! I moram vam
priznati, ona se promijenila. Ne mogu tvrditi sa stopostotnom
sigurnošću, ali čini mi se da je prekinula sa svojim razvratnim životom.
Mislim da se iskreno zaljubila u vas. Nije li to nevjerojatno? Pazite, ja vas
izuzetno cijenim, ali nije li pomalo čudno da se zaljubila u državnog
činovnika, pored znanstvenika mog kalibra? Bilo kako bilo, do mene su
počeli stizati glasovi o njezinoj dubokoj promijeni i odlučnosti da krene
ispočetka. Uskoro mi se javila. Njezin je glas bio posve drukčiji, nikakve
jarosti, žestine, ako baš hoćete, i psihoze. Ne, govorila je smirenim i
blagim glasom poput kakva dobroćudna kardinala. Govorila ja o
grijesima i oprostu, o duhovnosti, prijateljstvu, razumijevanju, toleranciji,
ljubavi. Bio sam šokiran. Gotovo da sam se više uplašio njezine blagosti
nego što sam se plašio njezine jarosti. Znao sam da nešto dubinski nije u
redu. Da se dogodilo nešto izvanredno. A što je bilo to izvanredno? Vi!
Nevjerojatno! Nudila mi je vječno prijateljstvo u zamjenu za rastavu
braka. Sve mi je to užasno smrdjelo. Zašto da budem prijatelj sa ženom
koja mi je toliko napakostila i koja je sad doživjela katarzu s državnim
činovnikom zaduženim za pitanja nacionalnih manjina? Pa nije li to
tragikomično?! Ž udio sam za osvetom. Znate, osveta je ustvari pitanje
ravnoteže. Svijet teži ravnoteži. Oko za oko. Kršćanstvo je religija
neravnoteže: „Ako te tko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i
drugi“. Ma, dajte, molim vas! U ljudskoj je prirodi da tražite oko za oko.
Vidite, tako sam razmišljao. Ali, onda sam u
jednom trenutku, shvatio da je to pogrešno. Pa koliko bih ja Jožica trebao
pojebati da joj vratim dug? Shvatio sam da ja to ne mogu. Stoga sam
odlučio da ću joj zagorčavati život tako da rastežem s rastavom braka. I
tako sam učinio. Naravno, ona je ubrzo shvatila moju taktiku. Ali njezina
joj nova blagost nije dopuštala da bude gruba. Nastavila se ljupko
odnositi prema meni, usprkos tome što sam ja otezao. No onda se
odjednom sve promijenilo. Ustvari, prije nekoliko me dana nazvala i
tražila da se hitno nađemo. Nanjušio sam krv. Rekao sam da ne mogu
nikamo izlaziti i da dođe k meni. I došla je! Sve je bilo jasno. I ona je znala
s kime ima posla, i ja sam znao tko je Tamara. Izgledala je vraški
jebozovno u kratkoj suknji, majici koja joj se pripila uz grudi i cipelama s
visokom petom. Odmah je prešla na stvar. Rekla mi je da se želi razvesti
od mene, da vas voli, da je trudna i da čeka bebu. Iza njezine blagosti
stajala je čvrsta odlučnost. Dala je do znanja da neće otići od mene dok ne
ostvari svoj cilj. Bila je spremna na sve. Njezin je problem bio u tome što
sam i ja bio spreman na sve. Došla naplata! Stavio sam joj ruku na kosu i
rekao da rastavu može dobiti samo na jedan način. Ona je rekla: „Znam.“ I
potom je rekla da ju jebem u anus, za svaki slučaj, jer je ipak trudna.
Rekao sam da joj želim svršiti u usta. Ona je rekla, u redu. Eto, tako je
bilo. Znam da nije lijepo od mene, ali nisam si mogao pomoći. Ž elio sam je
kazniti i to sam učinio. Potom sam se javio vašem ravnatelju u vezi
izmišljene monografije koju sam vam spomenuo. Tako sam doznao da
vam je poginula žena i ja sam se isti tren počeo osjećati kao pasji skot.
Danima sam se lomio i razmišljao o svemu. Da vam se javim ili ne? I što
da vam kažem? Naposljetku sam odlučio, postupit ću onako kako bi
postupio svaki pošteni muškarac, reći ću mu svu istinu. Tako sam mislio i
tako sam odlučio, i eto me tako tu pred vama, da vam kažem svu istinu,
da vam kažem kako je bilo i da vas upozorim na Tamarin karakter, a vi
naravno radite kako vam volja. No nisam mogao ostati kod kuće, morao
sam, nešto me gonilo da vam kažem s kakvim se tipom žene petljate.
Čovjek koji je proživio takvu tragediju kakvu ste proživjeli vi, zaslužuje
istinu, i to je najmanje što vam ja mogu dati.
— Ne želim je više nikada vidjeti — reče Ernest.
— Nemojte nagliti s odlukama — upozori ga Ludwig. — Pričekajte
malo da vam se sve slegne. Uostalom, ona vas stvarno voli, u to nema
sumnje. Dajte si vremena, to vas ništa ne stoji. Vrijeme je besplatno. Ali
kako god odlučite, nemojte joj reći da smo se vidjeli.
— Neću — potvrdi Ernest.
— Znate, došao sam do zaključka kako bi samohrano majčinstvo
bila barem djelomična kazna za njezin razulareni promiskuitet. Ona je
kučka
po prirodi. Njezina preobrazba je prolazna faza. Moja me profesija
uvjerila u to da je sve određeno rođenjem. Siguran sam u to. Tamara se
rodila kao kučka i umrijet će kao kučka, nema tu puno filozofije —
zaključi Ludwig Š loser.
— Hvala vam na svemu, ali sad ću poći — reče Ernest očigledno
poljuljan svime što je čuo.
— Molim vas, nemojte se ljutiti. Popijmo još jedno piće! Vidite,
prošao sam mnogo svijeta, vidio sve i svašta, živio posvuda, i mogu vam
reći da Hrvatska uistinu nije loša zemlja. Zemlja u kojoj se može piti za
radnog vremena je dobra zemlja, vjerujte mi. Najgore su zemlje u kojima
je kult rada uzdignut na pijedestal moralnih vrijednosti. U takvim
zemljama kad-tad izbije neki nacizam ili fašizam ili neki drugi politički
užas. Rad je za marvu, a ne za ljude. Hrvatska je tolerantna zemlja. Ovdje
se toleriraju, pa čak i financiraju najveći idioti i najbesmislenije udruge.
Nema toga što Hrvatska neće platiti samo da bude dio naprednog svijeta,
koliko god taj napredni svijet vodili kreteni. Hrvatska je zemlja političkih
čudesa, ovdje komunisti postaju vjernici, konzervativci ljevičari,
socijaldemokrati se zalažu za smanjivanje radničkih prava, a liberali se
grčevito bore protiv slobode govora. U Hrvatskoj anarhisti postaju
moralna vertikala zemlje. Hrvatska je zemlja u kojoj se 85 %
stanovništva izjašnjava da su katolici, a opet više ljudi ide na jogu i
pilates nego na svetu misu. Hrvatska je zemlja u kojoj je tako teško
dokučiti istinu jer ljudi beskrajno lažu. Ja sam razvio jednu teoriju o
tome. Naime, Hrvati lažu jer su to naučili u komunizmu, ondje se lagalo u
vražju mater. Prije toga su izučavali laganje u Kraljevini SHS, pa u Austro-
Ugarskoj... oni nisu nikada bili svoji gospodari, a laganje je sluganska
vještina jer je to na neki način tehnika preživljavanja. Čujte, isto je i s
Tamarom, nikad ne znaš govori li istinu ili laže, premda bih vam
savjetovao da uvijek krenete od toga da laže. Ona je pak laganje dovela
do savršenstva, napravila od toga neku vrstu poganske umjetnosti. Ona
je balkanska mješavina gejše, kurtizane i Š eherezade.
— Mislite da nikada ne govori istinu? — upita Ernest nesigurno.
— Tako je — Š loser potvrdno kimne. — Ona uvijek laže. Čuvajte se,
dragi gospodine, mogla bi vas uništiti. Vi već sigurno znate da je ona
užasno autodestruktivna sa svim tim cigaretama i alkoholom. Čini mi se
da vam se to i sviđa, čak bih rekao da ste po tome vrlo slični, ali nemojte
nasjedati na njezine priče. Uvijek ih dobro provjerite. Doduše, ona je
toliko uvjerljiva u svom nastupu da bi vjerojatno prošla i na poligrafu.
No neka
vam moje riječi budu stalna buba u ušima, ne vjerujte joj ni jednu jedinu
riječ.
— Pa hvala vam — reče Ernest sablažnjen svime što je čuo i ustane
od stola.
— Volio bih vam biti pri ruci, ako zatrebate. Djelujete kao vrlo drag
čovjek. Muškarci trebaju čuvati leđa jedan drugome u ovo naše doba
okrutnog feminizma. Pogotovo muškarci koji su prošli kroz isti pakao.
Imate vrašku sreću s ravnateljem. Ljudina od čovjeka! Ljubavni veteran
koji potpuno razumije muško-ženske odnose, i silno vas simpatizira. Ali
ima svojih mušica. Tražio je od mene da napišem članak o dinosaurima i
manjinama. Možete li vjerovati? Da nategnem tezu o tome kako su
dinosauri izumrli jer nisu bili tolerantni. Strašno glupo! A inače je vrlo
pametan čovjek. To samo dokazuje da svi imamo slabe točke. Ali vi ste
sada upozoreni i vaša slaba točka više nije tako labava. Ž elim vam mnogo
sreće!
II.
150
BALKANDOWNLOAD
151
Tamara bi mogla proći kao manekenka, samo da ne puši i ne pije toliko, i
da je nekoliko centimetara viša. U svakom slučaju pripadnost istoj
tjelesnoj razini ne znači tjelesnu ljepotu, već naprosto sklonost tjelesnim
užicima i pri tome možete biti debeli ili mršavi, kosati ili ćelavi, naočiti ili
gadni, mišićavi ili mlitavi. Posve je svejedno, jedino je važno da se
prepustite užicima. Ono što najviše iritira pripadnika tjelesne razine jest
neki zalutali asket koji trkelja o odricanju i postu. Recimo, netko poput
Nele.
Mobitel je i dalje zvrndao bez prestanka. Iako je zvuk bio ugašen,
čulo se pritajeno zujanje. Elena se pojavila sa sapunom od meda i jojobe.
Stanom se svaki dan širio neki novi miris, jasmin, citrusi, jojoba,
lavanda... Pokušavala je ne misliti na svoju vezu s Ernestom i sve
prepustiti sudbini, ali ipak ju je sumnja izjedala.
— Zvoni ti mobitel — reče ona.
— Zovu s posla. Neću se javiti.
— Zašto?
— Zato što postoji radno vrijeme i neradno vrijeme. Ovo sada je
moj privatni život i ne želim ga kontaminirati sranjima s posla —
odgovori Ernest.
— Tko zove? — upita Elena.
— Ravnatelj.
— I nećeš mu se javiti? Svome velikom prijatelju?
— Neću.
— Čudno.
— Nije. Ne želim više pisati te odvratne falsifikate i ljigave pamflete.
Gade mi se. Gadi mi se sve što sam napisao jer je sve bilo neiskreno. Dat
ću otkaz — reče on.
— Briga me. Radi što hoćeš. Mene zanima samo jedno, želiš li imati
djecu sa mnom?
— Zašto me to pitaš?
— Zato što ja želim — uzvrati ona, nakon čega nastupi kratka tišina.
— Bilo bi lijepo od tebe da mi jednom kažeš što ti želiš — reče Elena,
pričeka koji tren, a kad ne dobije nikakav odgovor, otiđe u kuhinju i
usput dobaci: — I to što prije.
Š to da radi, upitao se češkajući se po bradi. U svakom slučaju, nije
lagao, uistinu više ne želi pisati govore za ravnatelja i raditi u Uredu za
nacionalne manjine. Svaki državni činovnik u jednom trenutku svog
života smatra da je na krivom mjestu, da je potplaćen, izrabljivan, da bi u
privatnom sektoru postigao mnogo više i da općenito vrijedi mnogo više.
Naravno, to je najčešće pogrešno mišljenje, ali to je aksiom činovničke
filozofije.
Š to da radi, razmišljao je Ernest. Možda je ipak prvi korak u
raspetljavanju njegova čvora rastava od Svetlane. Nije li to logično? Ali
što onda?
Možda bi najbolje bilo da pobjegnem u Liku ili Gorski kotar,
pomislio je. Mogao bih naći neku jeftinu kućicu u kakvoj zelenoj udolini i
pobjeći od svih. Možda bih imao sreće pa bi me ondje zatrpao snijeg,
pomisli. No onda se umjesto drvene kućice zatrpane snijegom u njegovu
mozgu stvori slika Tamarina tijela nalik na gitaru i slika njezinih golih
sisa nalik na drhtavi puding od vanilije s bradavicama poput ranih
malina. On je poput narkomana ovisan o njezinoj ljepoti i nikada se neće
izliječiti od toga. Shvati da apstinencijska kriza budi u njemu još jaču
žudnju za njom, ali isto tako shvati da i ona čezne za njim. Zašto ne
prestaje zvati i slati poruke? Mobitel će mu eksplodirati! Jebeš Oshu!
Kakve vražje ljubavne razine?! Sve počinje i završava među nožicama
kakve slatke dragane. Kakav um i kakva vječna suština bića?! Neka Osho
priča što hoće, no ljubav je prije svega tjelesna. A ako to nije ljubav, onda
ga ljubav i ne zanima, već ga zanima to što počinje i završava među
nožicama slatke dragane. Ah, Tamara...
Svjestan je njezina histeričkog karaktera i raskalašene spolnosti.
Njezine mekoće i lelujavosti u svakom pokretu kojom privlači sve tipove
muškaraca: limare, profesore, grubijane, redovnike, paleontologe,
kriminalce... svjestan je njezina vrludanja između mašte i jave. Sve u
svemu, sve je više uvjeren kako Tamara pati od nekog spolnog
poremećaja kojem je uzrok tjeskoba, melankolija, depresija, psihička
boleština.
Možda ipak pretjeruje? Možda je samo riječ o slobodnoj ljubavi?
Možda je ona redovnica slobodne ljubavi? Doduše, ima onih koji koncept
slobodne ljubavi smatraju općim kurvarlukom, ali on nije konzervativna
seljačina. On zna da žena ima potrebu poševiti se sa slučajnim
prolaznikom u istoj mjeri u kojoj to osjeća i muškarac. Neka se svi ševe
gdje god stignu!
On, kao bivši marksist, zna da su komunisti prakticirali i zagovarali
slobodnu ljubav mnogo prije razmaženih američkih hipijevaca koji su se
parili u dimu džointa s trakicama oko glava uz psihodeličnu glazbu Janis
Joplin. Š eve na sastancima bile su obvezne točke u dnevnom redu mladih
partijaca i to još tamo u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Skojevci su se jebali kao zečevi, čitao je o tome i smatrao da je to jedini
pravi put u ljubavi. Ljubav bez granica! Bez lažnog morala! Pronašao je u
marksizmu i komunizmu svoju ljubavnu varijablu. Bio je mlad i vjerovao
je u sve što je bilo u suprotnosti s tradicionalnim moralom. Poslije
Oktobarske revolucije napredni svijet zapadne inteligencije najviše se
divio upravo postignućima sovjetske politike u području slobodne
ljubavi, enormnom porastu rastava i epidemiji pobačaja. Godine 1934. u
Moskvi je bilo 37.000 poroda i 155.000 pobačaja! Za marksističke
feministkinje majčinstvo je značilo izgubljenu mladost, zbogom čitanju,
izlascima u kino i upoznavanju zanimljivih ljudi. Š to je više razmišljao o
tome, to je više osjećao da ga prati prokletstvo mladenačkih iluzija, da je
njegov život upravo farsična predstava slobodne ljubavi. Tito se ženio
četiri puta i imao bezbroj ljubavnica, Njemice, Ruskinje, Čehinje,
Slovenke, Srpkinje, Ž idovke, Hrvatice, maserke, bacačice diska, filmske
dive i primadone... Tito nije birao. Bio je posve otvoren u ljubavi,
komunistički markiz de Sade, baš kao i Fidel Castro koji je svakodnevno
spavao s najmanje dvije žene, što po nekim izračunima znači da je bio s
više od 35.000 žena. Ali dovraga, on nije Tito ni Castro! On je obični
Ernest Čuček, koordinator u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina, koji mašta o jednostavnoj ljubavi na brezovoj klupi, gdje patak
tapka patku.
I tada mu je mobitel ponovno zavibrirao. Je li Tamara uistinu drolja
kao što kaže Ludwig Š loser? Ne zna. Ono što zna jest da je nevjerojatno
uporna. Može li jedna drolja biti tako uporna? Ne zna. Ali ono što zna jest
da Tamara neće odustati sve dok se ne javi. Stoga je dohvatio mobitel,
izašao na balkon i pritisnuo tipku za prihvat poziva.
— Š to hoćeš? — reče on ratoborno.
— Tebe — uzvrati glas s druge strane.
— Zaboravi. Gotovo je s nama.
U prvi trenutak nije odgovorila. Neko je vrijeme trajala potpuna
tišina. Ernest je prekine i upita:
— Halo, jesi li još tu?
— Tu sam — ona se tiho javi.
Potom opet tišina.
— Zašto? — upita ona.
— Š to?
— Zašto si me ostavio?
— Zato što si promiskuitetna kučka.
— Odakle ti to?
Ovaj put Ernest ne odgovori ništa, pa ponovno nastupi tišina.
— Razgovarao si s Ludwigom? — ona upita.
— Jebao te je u guzicu i svršio u usta. Rade li to trudnice?
— Ti nisi normalan — reče ona.
— Kako to misliš?
— Nisi normalan — Tamara ponovi. Djelovala je smireno, ovako
preko mobitela.
— Nisam normalan zato što vjerujem Ludwigu da si se ševila s njim
kako bi zaštitila Nelicu i dobila rastavu?
— On je luđak! — drekne Tamara. Njezina je smirenost u trenu
prhnula. — I ti vjeruješ tom patološkom lažovu, pervertitu i kockaru?
Njemu vjeruješ?
— Sve mi je rekao — odgovori Ernest.
— Pa je li ti rekao i to da sam ga zatekla u krevetu s Matjažom,
slovenskim jodlerom?!
— S jodlerom? U krevetu? — zblene se Ernest. — Ne. Rekao mi je
da si se ti ševila sa slovenskim pučkim glazbenicima, i raznim
smajlagićima i topčagićima...
— To ti je rekao?!
— Da. Naravno, rekao mi je i da si bila u vezi s nekim Refikom
Hebibovićem Bibijem — odgovori Ernest.
— Š loser je patološki lažov — ponovi ona. — Š to misliš zašto sam
se udala za njega? Zato što sam mu sve povjerovala, baš kao i ti sada.
Takvi manijaci imaju nevjerojatnu sposobnost uvjeravanja, ali sve u
njegovom životu je laž! Baš sve! — Tamarina je smirenost posve nestala.
Počela je plakati.
— Pa jesi li bila s Refikom Hebibovićevm ili nisi?
— Prvi put čujem to ime? Tko je to? — upita ona.
— Kriminalac koji je s Hasanom Topčagićem opljačkao restoran u
Busovači.
— Busovača? Gdje je to?
— U središnjoj Bosni.
— Ludwig Š loser je monstrum. Evo, neka umrem u najvećim
mukama, ako je sve što ti je rekao istina — reče Tamara.
— Smiri se.
— Ubit ću se.
SEDMO POGLAVLJE
I.
160
BALKANDOWNLOAD
161
Uza sav taj alkohol, cigarete, trudnoću i histeričnu narav, naravno
da je loše...
— Š to je bilo? — upita.
— Dođi. Š to prije! — zahripa Nela i prekine vezu.
Kraj je sve bliže, pomisli Ernest. Veliko finale njegove ljubavne
farse! Vratio se u kupaonicu i poprskao dezodoransom. Potom su se
vrata otvorila i na pragu je stajala Elena. Držala je na rukama Š ubića.
— S kim si razgovarao?
— S Kolarekom.
— Kamo zapravo putuješ?
— U Pitomaču.
— Pitomaču?
— Da.
— Š to se ondje događa?
— Događa se sranje — odgovori Ernest gubeći živce.
— I zvao je Kolarek? — ponovi Elena.
— Š to ti je? — upita Ernest razdraženo.
— Sve moje prijateljice misle da si ti lažov.
— Možda bi trebala razmisliti o tome da promijeniš društvo.
— Ili prebivalište — uzvrati Elena i okrene se.
Odjenuo je traperice, košulju i Bossov pulover. U dnevnom boravku
na garnituri ležao je Š ubić. Elena je izišla iz stana. Oduvijek je imao nisko
mišljenje o njezinim prijateljicama koje razgovaraju o horoskopskim
podznacima, kristalima, aromaterapiji, lavandi, glutenu i jogi. Miješa li se
on u njihove živote? Briga ga za avokado i pir! Neka svatko živi kako ga
volja, to je bila, jest i zauvijek će ostati premisa njegova života. Navukao
je Navigare kaputić na sebe, sjurio se niza stubište i izašao na prohladno
zimsko sunce. Brzo je nabio na nos reibanice. Uvijek je volio anonimnost
grada i njegovu bezosjećajnost. U njemu svaka bol postaje nevidljiva. I
njegov rastanak od Elene, tek je jedan od stotina koji će se danas
dogoditi. Statistička činjenica i ništa više. Odlazit će danas mladići od
svojih toplih djevojaka, žene će napuštati svoje nevjenčane partnere,
muškarci će napuštati obitelji zbog zategnutih konobarica, profesorica,
razigranih susjeda... i svima će biti jedno zajedničko, vjerovat će da idu
ususret sreći. Na Vukovarskoj su stajali radnici nad golemom
raskopanom rupom.
Voda, struja, plin i govna, to su četiri osnovna elementa koja čine krvotok
urbanog života. Peti element je ljubavni otpad, izlučevina kojom se
recikliraju nove veze. Ništa ne zaudara ljepše od svježe napuštene
djevojke.
Sjeo je u Passat i upalio grijanje. Krenuo je prema Vukovarskoj i
potom dalje prema autoputu. Automobili su u čoporima navirali sa svih
strana. Jedan čovjek i jedan pas trčali su nasipom. Možda čovjek uistinu
može ostvariti najbolju vezu sa psom? Koliko filmova i knjiga o psima,
televizijskih emisija, internetskih portala! Pseći treneri su veće zvijezde
od šansonjera i glumaca.
Savjeti o tome kako naučiti psa da se ne posere na tepih, postali su
dio opće kulture i obvezan dio televizijskog programa. Pseća kultura
pokazuje sva obilježja visoke kulture: što je pas retardiranijeg i odvratnijeg
izgleda to mu je cijena veća. Sava se valjala poput blatnoga turopoljskog
Gangesa. Sveta rijeka gradskih manijaka, ljubavnika i maratonaca koji
svakodnevno trče utrku protiv nezdravih masnoća. Oh, kako je on daleko
od toga!
Ponovno se vozio autoputom uz bugarske, srpske, makedonske,
bosanske šlepere. Stao je na kavu u Starim hrastovima. Uzeo je novine sa
šanka. Pročitao je vijest o mladiću M. N. koji je silovao svoju bivšu tetu iz
vrtića i potom skočio kroz prozor. Teta je izjavila da je M. N. uvijek bio
poseban. Ernest je platio konobaru i nastavio po tko zna koji put putovati
ususret slavonskim ravnicama i kad je stigao u Osijek, ponovno je, baš
kao i svaki put, parkirao malo dalje od Ulice Dragutina Neumana i potom
propješačio do zgrade u kojoj je živjela njegova ljubav i njegova propast,
zajedno s porculanskim Ivanom Pavlom II. i fotografijom s maturalca u
školjkicama.
II.
I.
— Sve će biti u redu. Smiri se, molim te ostani ovdje još neko
vrijeme i razmisli o svemu. Ja ću biti uz tebe što god odlučiš. I ako odlučiš
zadržati dijete, i ako odlučiš pobaciti. — Smijeh i piskutanje iz susjedne
prostorije su se nastavili.
— Pobaciti? — zgrozi se Elena. — To ne dolazi u obzir. Rodit ću to
dijete i biti najbolja majka na svijetu. Neće mu ništa faliti. Ništa.
Ernest je nakratko ostao s Elenom dok je ona punila kofer i svako
malo briznula u plač. Uskoro shvati da ne može ništa učiniti, pa se makne
od nje i ostavi je da se na miru spakira.
Kad se vratio u dnevni boravak Svetlana mu je razdragano pohitala
ususret.
— Erneste! Neverovatno! Ovo je jednostavno neverovatno! Ž ivot
piše romane! — Ernest ju je zbunjeno slušao i nije ništa shvaćao. Bila je u
društvu napadno našminkane debele žene odjevene u pripijenu
ljubičastu haljinu, i jednog suhonjavog muškarca koji je djelovao
boležljivo.
— Erneste, možeš li da veruješ?! Ovo je Flavia Pizzelli! Nas dve
skoro da smo zajedno poginule u Staljingradu! — reče Svetlana izvan
sebe od uzbuđenja.
— U Novgorodu — ispravi je debela gospođa.
— Tako je! U Novgorodu!
Ernestu i dalje nije bilo ništa jasno.
— Flavia i ja smo bile aktivistice na prosvedima u Novgorodu koje
je organizirala Alijansa za podizanje homoseksualne svesti — objasni
Svetlana.
— Dvije tisuće i prve — nadopuni je Flavia.
— Jeste, dve hiljade i prve — potvrdi Svetlana i nastavi: — Bilo je
jezivo hladno, ceo grad je izgledao kao hladnjača. Š aka homoseksualaca i
nas aktivista s jedne strane, a s druge besna gomila nadrkanih
heteroseksualaca protuprosvednika. Režali su na nas kao kerovi!
— Rusi su strašno konzervativan narod. Još su gori nego Hrvati —
umiješa se gospođa Pizzelli.
— I zamisli! Policija je namerno pustila heteroseksualce na nas!
Bilo je grozno. Onda su bacili dimne bombe, umalo smo se svi podavili ko
pacovi. A zašto? Samo zato šta smo htele da i Rusi imaju pravo da se ševe
kao i sav ostali napredni svet.
170
BALKANDOWNLOAD
Ernestu i dalje nije bilo jasno odakle Flavia Pizzelli u njegovu stanu.
Njegovu zbunjenost kao da je osjetio suhonjavi muškarac.
— Ja sam Sergio Ferlin, Elenin prijatelj. Vjerujem da me je
spomenula — predstavi se on.
— Oh, da. Naravno — potvrdi Ernest i doda: — Molim vas ispričajte
je, ima užasnu migrenu.
— Nema problema. Mi smo ionako došli zbog vas.
— Zbog mene? — zblene se Ernest.
— Tako je — potvrdi Sergio i pojasni: — Elena mi je rekla da tražite
posao pa sam se obratio Flaviji.
— Vidite Erneste, ja trenutačno radim u Međunarodnom institutu
za pobačaj i nama su potrebni ljudi poput vas, deklarirani humanisti koji
se zalažu za prava manjina, a znate, žene su uvijek manjina — nadoveže
se gospođa Pizzelli.
— Počašćen sam. Hvala vam — uzvrati Ernest i doda: — Ali
nažalost ne mogu prihvatiti vašu ponudu.
— Zašto?
— Eto donio sam odluku da napuštam Ured i da se neću više baviti
tim temama.
— A što ćete raditi?
— Pa ništa.
— Zen — promrsi Sergio.
— Kako mislite, ništa? — upita Flavia.
— Bit ću slobodan umjetnik — odgovori Ernest.
— Nemoj da pričaš koješta! Kakav vražji umetnik?! Sada? Na pragu
pedesete ti ćeš da budeš slobodni umetnik?! — zapanji se Svetlana.
— Daleko sam ja od pedesete — uzvrati Ernest i tada mu zazvoni
mobitel. Ispriča se i odmakne u stranu. U prvi je tren pomislio da zove
Tamara i da javlja kako će se ubiti. S njom je čovjek uvijek bio na granici
života i smrti, nigdje kao u njoj ne sreće se tako često Eros i Thanatos.
Ipak, s druge je strane bio ravnatelj Ž derić.
— Erneste! — drekne on umjesto pozdrava.
— Dobar dan — javi se Ernest slabašnim glasom.
— Erneste! — ponovi ravnatelj glasno. — Erneste, jesi li ti ipak lud?
— vikne i nastavi: — Ja znam za tvoju obiteljsko-ljubavnu dramu. Znam
171
da si se našao u središtu pakla, ali sam si to zakuhao. Ali o tome ćemo
poslije, a najprije da raspravimo o govoru. Slušaj ovo: „Igraj mala, igraj
mala, pored svoga dike, rado ide, rado ide, Srbin u vojnike...“ tako
započinješ i kažeš, to su riječi pjesme koju je uglazbio Josip Runjanin,
autor hrvatske himne... i da je on bio Srbin, i da je narod koji ima himnu
koju je skladao pripadnik drugog naroda otvoren i multikulturan, i tako
ga sereš na idućih pet stranica. Pa je li to sve potrebno, pitam te? Treba li
baš početi stihovima: „Igraj mala, pored svoga dike, rado ide, Srbin u
vojnike“? A i to s himnom? Š ta ja sad znam tko je napisao norvešku,
englesku, njemačku himnu? Tko to zna? Kakav je to argument?!
— U pravu ste, sve to skupa ništa ne valja — potvrdi Ernest i reče:
— Ispričavam se i dajem otkaz.
— Š to daješ? Otkaz? — zblene se ravnatelj: — Jesi li dobro? Jesi li ti
pri sebi? Trebaš li psihijatra?
Ernest je šutio.
— Kakav vražji otkaz?! Nemoj se zajebavati. Valjda mogu reći što
mi se sviđa, a što mi se ne sviđa. Uvijek si bio čudan, ali prihvatio sam te
takvoga. Ako trebaš odmor, idi pa se sredi. Previše sam uložio u tebe,
shvaćaš? Da ne spominjem tvoj stan... Hajde, malo izmijeni tekst, treba mi
hitno.
— A što da mijenjam?
— Pa je li moraš baš citirati ove glupave stihove, ovo „igraj mala“,
pa ovaj „dika“, pa ovo „rado ide Srbin u vojnike“... je li to sve potrebno?
— Nije — složi se Ernest.
— Eto, vidiš i sam da nije. Ajde lijepo to malo popravi i sve će biti u
redu. A sada prelazim na ovu privatnu stvar. Gledaj, ja sutra idem u
Osijek. Sazvao sam sastanak sa županijskim koordinatorima. Ali ja
ustvari idem vidjeti Tamaru Nađ.
— Molim? — zabezekne se Ernest.
— Slušaj, nakon svega što je Ludwig Š loser ispričao, ja moram
vidjeti tu ženu.
— Ne dolazi u obzir! — drekne iznenada Ernest.
— Š to ne dolazi u obzir? — upita ravnatelj. — Š to ti je odjednom?
— Oprostite, silno sam napet — ispriča se Ernest i pojasni: — Bolje
je da ne idete k Tamari.
— Ona je u vrlo lošem stanju — odgovori Ernest.
— Po onome što je Š loser rekao, ta je žena bomba bez obzira u
kakvom je agregatnom stanju.
— Ali Š loser je luđak i patološki lažov! — drekne Ernest.
— Nije mi tako djelovao.
— On je pokvarenjak! Tamara izgleda grozno, ponaša se psihotično
i puši pet kutija na dan.
— Pa i ja pušim! Izgledam li zato grozno? — upita ravnatelj, a
Ernest zašuti. Izgubio je volju da pojasni situaciju. — Nemoj komplicirati
— nastavi ravnatelj — ja moram vidjeti tu fatalnu ženu! Š loser je rekao
da je ona hrvatska božica strasti!
— Bit ćete razočarani kad je vidite. Kažem vam, nije više nimalo
erotična. Kao da vas u Porscheovu salonu dočeka karambolirana Dacia
Logan — reče Ernest.
— Ha, ha, ha! — ravnatelj se iskreno nasmije. — Ti kao da pod
svaku cijenu želiš spriječiti da se upoznam s njom. Ali zašto? Nemaš se
čega bojati. Ja je samo želim vidjeti, odnijeti joj buket cvijeća i reći da si ti
najbolji čovjek kojeg sam upoznao. Ne idem k njoj da bih je zaveo. Idem
se pokloniti njezinoj ljepoti.
Ernest se više nije ničemu protivio. Vratio se u društvo gdje je
Sergio upravo pričao Svetlani o svom poznanstvu s Flavijom.
— Flavia je izuzetna osoba. Izvukla me iz pakla u kojem sam
zaglavio nakon što sam otišao na duhovno prosvjetljenje u Indiju kod
gurua Rahima Ramchandre Maharaje koji je mogao praviti predmete od
čistog zraka i pretvarati vodu u naftu.
— Oh, to je bila pustolovina! — reče gospoda Pizzelli.
— Da, dočekao me neki lažni guru, mislim svi oni izgledaju isto. I
ovaj je imao dugu gustu crnu bradu, dugu rudlavu kosu, bio je u crvenom,
okićen drangulijama i vozio je Porsche... On i njegovi pomoćnici su me
odveli u šumu. Ondje su me prebili i opljačkali. Ostao sam bez ičega.
— Zamislite! — komentira Flavia.
— Hja, nije li smisao nirvane upravo u tome da se čovjek riješi
svega zemaljskog? Potom sam lutao danima, nisam znao gdje sam i kamo
idem. I tako sam slučajno završio u Pakistanu.
— Pobogu Sergio, sasvim je normalno da si zalutao. Pa nisi ti dijete
azijskih klanaca, odrastao si na riječkom Korzu — reče Flavia.
— Ondje me uhitila pogranična policija. Strpali su me u zatvor. Tu
su me silovali neki Hindusi, pa sljedbenici sekte Pronađi sreću. Imao sam
pravo na jedan poziv. Nazvao sam mamu u Rijeku i rekao joj što mi se
dogodilo. Ona je odmah nazvala Flaviju s kojom je prijateljica još od
osnovne škole. Eto, samo zahvaljujući njoj, ja sam sada među vama. Ona
me preko svojih veza i poznanstava izvukla odande.
— Oh! — uzdahne teško Svetlana.
— Hajde, pusti to! Bilo pa prošlo, glavno da si živ i zdrav — reče
Flavia.
— Jesam, živ i zdrav. Doduše u Pakistanu su mi odrezali testise —
uzvrati Sergio.
— Hja, bolje to nego da su ti izvadili bubreg ili jetru — zaključi
Flavia, pa se okrene prema Svetlani: — Draga, a što si ti rekla? Čeka te
operacija?
— Jeste, meniskus.
II.
I.
II.
180
BALKANDOWNLOAD
181
— Ovo je moj muškarac! — Izgledala je kao da je u nekoj groznici,
rumena, blistala je od zanosa i alkohola. Ernest procijeni da je već
prilično pijana.
— Dragi, upoznaj mog prijatelja. Ovo je Janoš Juhas! — predstavi
malenog muškarca s crnim brčićima u prugastom odijelu. Imao je široku
žutu kravatu, na glavi šešir, a na nogama špičoke (tzv. peštanske cipele).
Njegovo je lice bile ispijeno, a vrat tanak nalik na kokošju krestu.
— Ti si Tamarin muž?! — reče on prezirno.
— Janoše, ne provociraj! — ukori ga Tamara i nastavi: — Janoš je
najbolji violinist kojeg je Nepkor imao u svojim redovima. Osim toga, on
je veliki šaljivdžija. Nitko ne zna toliko viceva i šala kao Janoš. S njim je
uvijek zabavno.
— Znaš, mislio sam da si u Sloveniji ili Japanu. Posljednji put kad
smo se čuli još si bila u Sloveniji, nije li tako? Mislio sam da ćeš ostati
ondje i napraviti karijeru kao jodlerica — reče on i započne jodlati kao
Tirolac, tako da je privukao pozornost svih uzvanika. — Ha, ha, ha! —
prasne u smijeh nakon svoje kratke točke u kojoj je svima predstavio svoj
raskošni talent zabavljača.
— Janoš je bio ludo zaljubljen u mene. Stalno je izmišljao novi način
kako će se ubiti ako mu ne uzvratim ljubav. Naravno nije mi padalo na
pamet da budem s njim — ispriča Tamara.
— Ali ti je zato palo na pamet da budeš s ovim tu tipom? — reče
Janoš i prstom pokaže na Ernesta. — Hajde, priznaj, kako si je osvojio?
Pun si para, je li tako? Š to meni fali? Po čemu si ti bolji od mene? Ha?
— Oh, pusti ga na miru! — prekine ga Tamara hihotajući i odgurne
od Ernesta. — Ja sam čula da si ti u Americi.
— Bio sam, dušo. Trebala si vidjeti nastupe. Bio sam veća zvijezda
od Oprah! Ljudi tamo otkidaju na našu glazbu. Zaradio sam gomilu novca
i sve potrošio na kurve, piće i kocku. Vratio sam se bez prebijene pare.
— Ha, ha, ha! Uvijek si bio lud! — nasmije se Tamara.
— Čuj, iskreno mislim da sam bolja partija od tebe, ali žene biraju.
Čestitam ti! — reče Janoš, uhvati Ernesta za ruku i dobro je protrese. —
Vatreniju žensku od Tamare nećeš naći nigdje. To je rekao i Zoltan Ač.
— Kakav vražji Zoltan Ač?! — drekne Tamara i u trenu promijeni
raspoloženje.
— Pa znaš ti dobro koji Zoltan Ač — odgovori mirno Janoš Juhas.
— Ma idi kvragu ti i Zoltan Ač! Š to ja imam s njime?! Provociraš kao
i uvijek. Nikada ne znaš prestati na vrijeme — ljuto će Tamara.
— Š to se ljutiš? Svi smo mislili da ste savršen par.
— Budalo, između nas nije bilo ničega. O kakvom paru govoriš?
Namjerno provociraš!
Janoš se okrene prema Ernestu i stane govoriti povjerljivim tonom:
— Trebao si vidjeti kako se ovdje živjelo za vrijeme rata. Mladi su
od očaja tražili utjehu u zagrljaju. Ima li u tome nešto loše? I pilo se,
mnogo se pilo.
— Meni se čini da si ti večeras popio mnogo, previše — dobaci
Tamara ljuto.
Tada se njihovu društvu primakne debela žena u pripijenoj haljini,
napadno našminkana. Flavia Pizzelli! Pruži ruku prema Ernestu i reče:
— Erneste! Drago mi je da vas vidim!
— I meni isto — slaže Ernest koji predosjeti da mu prijeti propast.
Flavia potom pruži ruku prema Tamari i predstavi se.
— Pizzelli? Vi ste iz Italije? — upita Tamara.
— Ne, ja sam iz Rijeke. Ima nas nešto Pizzellija u Rijeci.
— Kakav sam ja imao koncert u Rijeci! Na Trsatu! — umiješa se
Janoš i nastavi: — Trebali ste to vidjeti! Kakva luda noć! Na Djobi Djoba
publika je bila u totalnom transu. Svi su ustali sa svojih sjedala i stali se
tresti poput čopora pokislih retrivera, ovako! — reče i počne tresti
tijelom i mrdati kukovima. — Poslije koncerta završio sam u hotelu s
dvije potpuno nepoznate gospođe koje su si dale truda. Bile su
nevjerojatne. Kakva Kama Sutra?! Ja sam skakao na njih s lustera! Ujutro
kad sam se probudio, vidio sam da je jedna od njih ustvari muškarac s
tetovažom sidra na bicepsu. Ali, svejedno, bila je to nezaboravna noć.
Ž ivot glazbenika je nepredvidiv. Ako voliš život, onda nemoj tratiti
vrijeme na sitnice. — To izgovori i potom se brzo okrene prema gospođi
Pizzelli i upita: — Oprostite, a čime se vi bavite? Izgledate kao operna
diva koja skriva ljubavnika pod krevetom. Jesam li pogodio?
— Ha, ha, ha! Ni blizu, dragi gospodine. Ja se bavim manjinama.
Etničke, vjerske, seksualne manjine, to je moje područje — odgovori
Flavia.
— To je genijalno! Pa onda sam ja vaš objekt od glave do pete —
klikne Janoš i lupi petama.
— Ti si objekt za ludnicu — poklopi Tamara i predloži: — Zašto se
ne pomaknemo malo? Stojimo ovdje kao da smo zabetonirani.
— Imate pravo — prihvati gospođa Pizzelli i započne: — Znate ja
sam odlična prijateljica s Ernestovom bivšom suprugom.
Ernestu počne bubnjati u sljepoočnicama. Pomisli, loš čovjek
nikada nema mira, taman da se sakriješ na kraj svijeta pojavit će se neka
gospođa Pizzelli koja će te raskrinkati. Bilo je zagušljivo, sparno, osjetio
je slabost.
— Jadnica! Tako poginuti... zbog ćelavih guma... — uzvrati Tamara
i potegne iz čaše.
— Ne razumijem o kome govorite, ali ja govorim o Svetlani — reče
Flavia.
— Pa i ja govorim o njoj, Svetlani Trajković — uzvrati Tamara i srkne
vina.
— Ali Svetlana je živa! — vikne Flavia. — Neki dan smo bili svi
skupa zajedno, i Svetlana, i Ernest i ja.
— Š to pričate?! — zblene se Tamara i okrene prema Ernestu: —
Š to to ova priča?
Ernest u prvi tren ne odgovori.
— Čuješ li? Š to to ova žena priča?
— Istina je — promrsi Ernest — Svetlana je živa.
— Ž iva?! — Tamara ponovi sa zaprepaštenjem i čaša joj ispadne iz
ruke.
— Sve ću ti objasniti, ona nije nikada bila mrtva zato što nikada nije
ni poginula — Ernest započne tumačiti.
— Š to govoriš? Nije mrtva zato što nikada nije poginula? Kakva su
to sranja? — drekne Tamara ljuto.
— Svetlana nije stradala u prometnoj nesreći. Sve je izmislila kako
bi me se riješila, ali ja to nisam znao. Za mene je bila mrtva, urna na
beogradskom groblju, ja sam povjerovao u njezinu laž. A onda se
iznenada pojavila — odgovori Ernest.
— Ona je živa! I ti si znao da je živa i to mi nisi rekao — zaključi
Tamara.
— Rekao sam ti da je uskrsnula, ali nisi mi vjerovala.
— Nakon svih tvojih laži, tko bi ti vjerovao?!
— Oprosti, užasno mi je slabo — reče on i potrči prema zahodu.
Osjećao je da će se svakog trena pobljuvati, marinirana pastrva i
rolada dizale su mu se u želucu. Jurio je, no nije stigao do zahoda. Hrana
mu se podizala i on se zaustavio pokraj otvorenog prozora i počeo
bljuvati kroz njega. Odozdo je ženski glas dreknuo:
— Š to je ovo? Ptice seru po meni? Š to se događa?
Muški glas: — Ma vjerojatno su to samo kapi kiše.
— Kakve vražje kiše? — uzvrati žena i kaže: — Otkad s kišom
padaju i komadići rolade? Pogledaj! Š to je ovo? Izgleda kao neprobavljeni
canape!
Ernest se brzo odmaknuo od prozora i ugledao Tamaru kako stoji
pred njim. Pružila mu je maramicu kojom je obrisao usta. Pogledala ga je
ravno u oči i rekla:
— Ž elim znati samo jedno. Jesi li jebao Svetlanu otkad se vratila iz
beogradskog groblja?
Ernest ne odgovori ništa, već primijeti da na kravati ima komadić
marinirana pastrve i skine ga maramicom.
— No? — upita ona nestrpljivo.
— Š to no? — uzvrati on i obriše orošeno čelo.
— Jesi li je jebao ili nisi?
— Jesam — reče on i zategne kravatu.
— Ne želim te više nikada vidjeti — hladno će ona.
— Razumijem, niti ja se ne bih htio više nikada vidjeti.
— Ti si za mene mrtav, mr-tav! — završi Tamara i okrene se.
— Moje greške su moj život — promrsi Ernest dok je ona odlazila u
svojoj besramno kratkoj haljinici s čipkom i šljokicama.
Krenuo je prema izlazu, ali ponovno osjeti slabost pa brzo sjedne u
kavanu u prizemlju. Prišao mu je konobar, a on je zamolio čašu vode.
Potom je čuo iza sebe unezvijereni glas žene koja je drečala da joj se
netko pobljuvao na glavu. Tražila je od recepcionara da nađe krivca i da
ga ubije. On se branio, gdje ću ga naći?
Ernest je brzo dohvatio novine i zaronio u listove kao u kakvom
špijunskom filmu. Sigurno sam blijed kao kreč, odmah će znati da sam ja
krivac, pomisli. Konobar mu je taj čas donio čašu vode, a on je kimnuo
novinama ne spuštajući ih i čekao da pobljuvana gospođa i njezina
pratnja prođu pokraj kavane. Iz neposredne je blizine čitao o zabrani
burke u
Francuskoj. No netko mu strgne novine nad glavom. Š trecnuo se,
pogledao iznad sebe i ugledao poznato lice s cigaretom u ustima.
— Ž elim znati svu istinu — reče Tamara s čašom u ruci i ispuhne
dim.
— Rekao sam ti — uzvrati Ernest kojem je laknulo da mu novine nije
strgnula žena koju je pobljuvao.
— Stvarno nisi znao da je živa?
— Ne.
— Ali kad se vratila, pojebao si je?
Ernest kimne umjesto odgovora.
— A tko je ona rugoba?
— Gospođa Pizzelli? — upita Ernest.
— Da, ona — reče Tamara.
— Znam koliko i ti, neka aktivistica...
— Prestani! Tvoj mi je ravnatelj ponudio posao — ispali ona i srkne
iz čaše. Ernest ne reče ništa, već pričeka nastavak. — Otvorio bi zbog
mene radno mjesto županijskog koordinatora za ljudska prava i
nacionalne manjine. Ha? Š to kažeš?
— Gdje?
— U Zagrebu, Osijeku, Mü nchenu, gdje god poželim. Čini mi se da
je to sigurniji posao od izvlačenja pramenova i fen frizura, ha? Nije li
tako?
— Svakako — potvrdi Ernest.
— Pobrinut će se i za Nelu. Pronaći će joj najbolje psihijatre. Rekao
je da poznaje psihijatra koji liječi vjernike i pretvara ih u ateiste.
— Ne sumnjam u to.
— Ti si đubre, ali možda ću imati neke koristi od tebe. Dala sam ti
se potpuno, a ti si me varao, gade.
— Kažu, oprosti brzo, ljubi polako.
— Neću ti nikada oprostiti — reče ona i okrene se na peti.
Vratila se u dvoranu, a on je ostao sjediti u kavani s čašom vode
pred sobom. Otpije gutljaj i osjeti da mu se ponovno vraća snaga. Ipak,
odluči još malo pričekati prije nego što ustane. Bilo je jasno da ravnatelj
poduzima sve kako bi spavao s Tamarom. Ako treba, otvorit će i novo
radno mjesto koordinatora! Pomisli da je pogriješio one noći u
Tuheljskim
Toplicama kad mu je spasio život. Hja, možda ipak više vrijedi jedan
ljudski život, nego njegova propala veza s Tamarom. Svaki je život bolji
od lijepog sprovoda. Potom se sjeti da je Janoš Juhas spomenuo nekakvog
Zoltana Ača. Zašto on vidi u Tamari nešto više od obične kurvice? S
koliko je muškaraca ta žena bila prije njega? Stotinu? Dvjesto? Ništa ga
više ne bi iznenadilo.
I dok je tako razmišljao, odjednom u kavanu bane gospođa Pizzelli.
Bila je užurbana, brisala je znoj s čela, i sjela je za njegov stol bez pitanja.
— Oprostite — reče — nisam vas htjela dovesti u nezgodnu
situaciju, ali vi ste nevjerojatan čovjek. Pa s koliko vi žena mutite
istovremeno? U Zagrebu imate trudnu ženu, Svetlana se vratila iz Danske
da se pomiri s vama, ovdje imate ovu prelijepu vragolanku...
nevjerojatno! Svejedno, ne zavidim vam. Ne bih vam bila u koži. Toliko
petljanja, laži... to sigurno iscrpljuje čovjeka.
— Laži su najbolji dio mog života — uzvrati Ernest.
— Samo se vi obmanjujte. Htjela sam vam reći da sam posjetila
Svetlanu u bolnici nakon operacije i ona je potvrdila da je izmislila priču
o svojoj nesreći. Znate, žene su strašno kreativne kad požele slobodu.
Nema tog kaveza iz kojeg neće pobjeći. Muškarci i pedofilski kler
osmislili su u svojim perverznim laboratorijima priču o ženi-majci,
čuvarici ognjišta. A žena je najsličnija ptici. Ona mora biti posve slobodna,
samo tako može biti sretna. Dokazano je da žene koje imaju djecu s
različitim partnerima, žive dulje, kvalitetnije i rjeđe obolijevaju od raka
dojke i depresije. Ž ene koje stalno mijenjaju partnere žive pet do šest
godina dulje od onih koje su vjerne svojim partnerima, a kod lezbijki
gotovo da nema raka grlića maternice, niti problema sa štitnjačom, da ne
govorim o tenu.
— Zašto mi sve to govorite?
— Zato što ste vi ispod te liberalne maske obični patrijarhalni
mizogin! I zato što Svetlana zaslužuje nešto mnogo bolje od trnjanskog
Rasputina s državnim dnevnicama! — odgovori ona i doda: — Upoznat
ću je s nekim vrlo utjecajnim osobama iz Europskog parlamenta.
— Radite što hoćete, samo me pustite na miru — reče Ernest.
— Vaša je najveća greška to što podcjenjujete žene. Ž ene su daleko
jače u glavi od muškaraca. Vi možete nacijepati više drva, ali kad je u
pitanju pamet i intuicija, vi ste mnogo gluplji spol. I vi to potvrđujete,
slabiću!
— Ne znam zašto trošite riječi na mene. Nije lijepo cipelariti
čovjeka koji leži na podu.
— Nemojte glumiti žrtvu, molim vas, to je stvarno patetično.
Užasno ste blijedi, da se niste vi porigali doministrici na glavu? — Ernest
odmahne i reče:
— Ja nikada ne rigam. — I potom otpije gutljaj vode.
— Hoćete li viski? — upita gospođa Pizzelli.
— Može — prihvati Ernest, a ona mahne konobaru, naruči piće i
potom ustane od stola. — Znate kako kažu, i najnesretniji život ima svojih
sunčanih trenutaka... nemojte klonuti duhom. Čovjek koji je osvojio
onakvu ženu kao što je Svetlana, sigurno ima svojih kvaliteta. Sretno! —
reče i ode od stola.
Konobar mu je donio viski, on gucne i osjeti da mu se vraća život u
tijelo. Nasumično dohvati časopis s pokrajnjeg stola i stane čitati: „...
Clintonov pravi zločin nije bilo krivokletstvo, već uvjerenje da je
omnipotentan i da može jebati koga mu se prohtje. To se dopušta samo
Bogu i praiskonskom ocu, a i to samo na određeno vrijeme, dok ga
združena braća ne liše muškosti i ne ubiju. Činjenica da su u Clintonovu
slučaju najglasnija braća iz američkog Kongresa — Newt Gingrich, Henry
Hyde i Bob Livingston — i sami bili optuženi za seksualno neprimjereno
ponašanje, samo podupire karakterizaciju toga procesa kao frojdovskog
seksualnog nadmetanja…“ Ne ponaša li se on poput Clintona? Jebati tri
žene istodobno ne može se nekažnjeno, osim u porniću (a oni zarade i
honorar). Ali tko ga je prokazao? Flavia Pizzolli?!
III.
190
BALKANDOWNLOAD
IV.
191
— Pretpostavila sam, zato ti govorim. Ako Flavia objavi svoje
otkriće izbiće skandal.
— To će biti moj kraj.
— Jašta, i tvoj i njegov, svi će da pišu o dva desperadosa iz Ureda za
nacionalne manjine.
— Zašto je uopće čitala to sranje od disertacije? Tko čita tuđe
disertacije?
— Kaže da je oduvek bila uverena da onako glup čovek ko što je
ravnatelj ne može sam da napiše disertaciju ni pod uticajem kokaina. I
zato se uhvatila čitanja. Zbrojila je dva i dva. Čim te upoznala i doznala da
radiš u Uredu postalo joj je jasno da si ti njegov ghost writer. Zaljubljena
je u mene. Mislim da mi želi pokazati da si ti nemoralan gad. Kao da ja to
ne znam?! Ha, ha, ha.
— Meni je svejedno, ionako ću dati otkaz. Ali Ž derića bi to moglo
uništiti.
— Vidiš koliko si glup! Ja sam ti to oduvek govorila. Dokle si se
doveo? Sve si upropastio, čak i ono šta retkima uspeva, nameštenje u
državnoj službi i službenu karticu! Stoga bi za tebe bilo najbolje da mi
počneš verovati.
— Š to to znači?
— To znači da me počneš slušati. Kako god okreneš, ti si ipak otac
moga deteta.
— Ali ti si mi već jednom upropastila život? Zašto bih ti vjerovao?
— Zato šta nemaš izbora — odgovori ona. Nastupi kratka šutnja pa
reče: — Ako daš otkaz ili ga dobiješ, svejedno, trebat ćeš pomoć i ja ću ti,
kao odana supruga, pomoći.
— Ti se zajebavaš? — upita Ernest u nevjerici.
— Ne, posve sam ozbiljna. I znaš šta još?
— Š to?
— Spava mi se, osećam da tableta deluje.
— I ja isto.
— Dođi — uzme ga za ruku — idemo u krevet.
Dok su prolazili dnevnim boravkom, Ernest htjedne leći na kauč, ali
ga ona potegne. — Ajde ne budali, dođi sa mnom u krevet. Naspavaj se
kao čovek.
Zaspali su čim su legli. U jednom trenutku, Ernest se probudi i
osjeti Svetlaninu glavu na svom ramenu. Ostao je neko vrijeme budan i
osluškivao njezino duboko disanje, zajedno sa škripom dizala i
brundanjem automobilskog motora pred zgradom. Potom opet zaspi.
Ujutro ga je probudio miris vrele kave. Svetlana je sjedila za stolom
u kuhinji i razmazivala Eurocrem na kruh. Poželi mu dobro jutro žvačući
slatki zalogaj (kašika ljubavi!).
— Tvoja kava — reče i pokaže na otkrhnutu žutu šalicu iz koje se
pušilo. Ernest nešto promrmlja umjesto pozdrava i srkne gutljaj. Zamisli
se zašto je Svetlana postala tako dobra prema njemu. Zar je zbilja trebao
doživjeti životni brodolom da ona osjeti nježnost prema njemu? Poslije
doručka izašli su u šetnju. Bilo je sunčano jutro. Kamion čistoće odvozio
je smeće i teško se probijao između nagruvanih automobila čije su
limene karoserije odbijale zrake sunca. Ernest ugleda jednu narančastu
mačku kako se spretno zavukla ispod kotača nekog srebrnog automobila.
Krenuli su Parkom Vjekoslava Majera, posljednjega književnog purgera,
elegičnog pjesnika platana i podstanarskih soba, zagrebačke jeseni i
sutonskih lanterni, prema Bundeku, jezeru koje je dobilo ime po svom
prvom utopljeniku u nekadašnjoj šljunčari. Svetlana je kupila sladoled.
Nasmiješila se Ernestu. Imala je sunčane naočale na glavi. On pomisli na
Tamaru i upita se kako je protekla noć u Waldingeru. Gdje je? Je li živa?
Tko ju je odvezao kući? Onda pogleda Svetlanu pokraj sebe i pomisli,
možda je stvarno najbolje za mene da se predam u nečije ruke. Moja je
najbolja odluka da ne donosim nikakve odluke.
DESETO POGLAVLJE
I.
II.
nastupe noću. Sva ljubav koju je nekada osjećala prema njemu isparila je
poput kišne kapi na vrućem asfaltu. Uza svu svoju racionalnost, zapravo
nije imala nikakav plan za budućnost.
Spustila se mirisna kolovoška noć nad Zagrebom koji je još uvijek
većim dijelom bio ispražnjen od svojih stalnih stanara. Upalile su se
ulične svjetiljke i grad je poput koralja svjetlucao u narančastim
valerima. Ernest je pio pivo na balkonu kad mu je zazvonio mobitel.
Usprkos toplom vremenu, osjeti kako mu ledeni srsi probodu tijelo, baš
kao onda kad je doznao da je Svetlana živa.
— Došla sam u Zagreb — javi se Tamara hrapavim i promuklim
glasom. Alkohol, cigarete i ljuta paprika učinili su svoje.
— Ovdje si? — zbuni se Ernest.
— Da. Ž eliš da odem?
— Ne.
— Znaš zašto sam došla?
— Nisam siguran — uzvrati on.
— Ako nisi siguran, onda si veći idiot nego što sam mislila — reče
ona i nakratko zašuti. Ernest je čuo kako je pripalila cigaretu i ispuhnula
dim.
— Š to želiš da napravim? — upita on.
— Da isti tren dođeš k meni u hotel Panorama — ispali ona.
— Čekaj! Stani! — psikne Ernest.
— Š to je? Ne želiš me?
— Ž elim te, naravno da te želim — zavapi on.
— No, što onda?
— Kod Elene sam... ona treba roditi svaki čas, možda noćas —
pojasni Ernest.
— Pa što ti imaš s time?! To je posao za ginekologa, a ne za bivšeg
koordinatora za nacionalne manjine. Neka ide u bolnicu — uzvrati
Tamara.
— Ne mogu je ostaviti samo tako.
— Znači nećeš doći?
— Doći ću, bez brige, doći ću — odgovori Ernest munjevito
razmišljajući što da uradi i kako da se iskrade iz stana.
200
BALKANDOWNLOAD
201
je spavala i hrkala. Kažu da hrču one žene koje nose dlakavo dijete. On je
i dalje stajao na balkonu i gledao u pulsirajući koralj od grada. Nazvao je
Svetlanu u Rovinj. Čim se javila, promrsio je:
— Gotovo je.
— Š ta je gotovo? — upita ona zbunjeno.
— Svetlana, nema smisla da varam sebe i druge, odlazim s
Tamarom.
— A Elena?
— S njom će biti sve u redu. Ž derić joj je osigurao najbolji mogući
tretman na porodu.
— Igraš rulet — upozori ga Svetlana.
— Znam, ali ne mogu si pomoći.
— Jadan si, samo jadnik ne može da si pomogne. Ti si jadnik.
— Jesam, ja sam jadnik — potvrdi on.
— Znači ne vraćaš se u Rovinj? Napuštaš konobu? Sve ostavljaš
meni?
— Tako je.
— Znaš, velika je verovatnost da čovek poput tebe crkne potpuno
sam i napušten. Apsolutno zasluženo.
— U pravu si.
— A da li mogu da te zamolim, pre nego šta se zauvek rastanemo,
da mi doneseš ortozu za koljeno? Nebojša ju je nabavio preko svog
prijatelja. Osim toga spakovala sam dvije velike kutije s odećom i jednu
kutiju s knjigama, Basara, Albahari, Pekić...
— Naravno, donijet ću ti sve. I oprosti mi. Htio sam biti iskren prema
tebi.
— Hvala ti na tome, a sada moram da idem. Ajde, ćao! — reče ona i
prekine vezu.
Ernest brzo uđe u stan s balkona. Odlučio je da neće ništa ponijeti
sa sobom. Nikakvo filmsko trpanje košulja u kofer! Ide iz ovih stopa.
Trebao je to odavno napraviti. Prekinuti sa svima i ostati samo s
Tamarom, pa što bude! Kad nije s njom, grli nepoznate žene jer u svima
traži nju. Nije li to dovoljno da se čovjek preda takvoj ženi?! Nema veze,
neka je luda i neka je drolja! Super! Neka ima i kriminalni dosje, on ne
može bez nje.
I odjednom shvati da je sve jednostavno čim znaš bez koga ne
možeš živjeti.
Na trenutak pomisli treba li se oprostiti od Elene, ali onda mu se to
učini patetično. Ona ionako više ne vidi ništa u njemu, osim biološkog oca
svoga budućeg djeteta, a to je najniža stepenica na koju se muškarac
može spustiti u ženskim očima.
U moralnom i ljudskom smislu on je za nju bljutava čestica iz
prošlosti. Stoga mu je najpametnije što prije otići i prepustiti se istinskoj
strasti piroš čizmica. U toj je strasti istina. Tu nema nikakve laži, u toj
strasti nema prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti, to je oko uragana u
kojem sve nastaje i sve nestaje.
I taman kad je zatvarao vrata stana, Tamara ga je ponovno nazvala.
Javio se potiho.
— Š to je?
— Donesi mi cigarete. Š teku — reče ona.
III.
Ernest se pitao je li Elena čula kako odlazi, ali se nije htjela javiti.
Shvatila je da takvog nitkova ne bi trebala zadržavati nijedna žena, takav
čovjek može samo unesrećiti ženu. Hoće li mu dopustiti da vidi dijete ili
će Aleksandar i Vangel biti otužna suma njegovih promašenih ljubavi?
Pred zgradom je čekao taksi. Grad je pulsirao u ljetnoj noći. Čuo se
šum automobilskih guma i cvilež tramvajskih šina. Pokraj Ernesta prošao
je mladić koji je jeo kebab iz masnog smotuljka. Osjetio se teški vonj
marinirane janjetine. Nakon dvije minute pojavi se taksi. Ernest
promrmlja adresu i udubi se u misli. Kamo ide? Tko je Tamara Nađ?
Nikada neće doznati. Jedino što zna jest da ide u krivom smjeru. I zna još
nešto — neće se okrenuti. „Ja sam nevina žrtva slijepe avenije“, zapjeva u
sebi stih Toma Waitsa.
Stigli su za desetak minuta do hotela. Platio je i izišao. Kupio je
cigarete pa se dizalom popeo na četvrti kat, pogledao brojeve soba i
krenuo hodnikom nadesno. Ubrzo se našao ispred broja 407. Stajao je pred
vratima u dubokom sagu koji je upijao zvukove. Prije nego što je pokucao
ona je naglo otvorila vrata. Osjetila ga je. Ernest je vjerovao kako ona ima
neke nadnaravne sposobnosti, neku životinjsku intuiciju. Imala je na sebi
raskošno erotsko rublje. U ruci je držala dopola izgorjelu cigaretu. Neko
su se vrijeme gledali bez riječi, a onda su pali jedno drugome u zagrljaj.
Dahtali su, ljubili se i govorili, volim te, volim te, volim te. Onom rukom
kojom nije držala cigaretu, Tamara ga je nježno milovala po licu, poput
slijepe kiparice koja želi na taj način upamtiti pojedinosti svog modela,
duplje oči, hrbat nos, liniju usta, kut brade, školjku uha...
Ž eljela je da je uzme u misionarskom položaju, nikako drukčije.
Plakala je dok su vodili ljubav i govorila:
— Ne ostavljaj me. Nikada, nikada više...
— Neću, neću — dahtao je.
— Nikada — ponavljala je.
— Neću... nikada... neću... — govorio je isprekidano.
— Nikada... — prostenjala je.
U sobi je bilo vruće. Kroz prozor su se nazirale noćne siluete
krovova, vitkih dimnjaka i satelitskih antena. Nije ga puštala sa sebe.
Zaspali su tek poslije četiri.
Kad su se probudili Ernest joj objasni da mora odvesti ortozu
Svetlani u Rovinj. Tamara više nije osjećala nikakvu ljubomoru prema
drugim Ernestovim ženama. Od noćas mu bezgranično vjeruje. Rekla je
da će se vratiti u Osijek i da će ga ondje čekati. Hotel je preskup da u
njemu boravi danima, usprkos tome što joj je Ž derić dao sedam tisuća
kuna da se snađe dok se sve ne smiri.
Krenuli su pješice prema tramvajskoj postaji na Jagićevoj ulici. Bilo
je prelijepo sunčano jutro, ulice su još uvijek bile poluprazne. Gradski su
golubovi prhnuli iz svojih kolonija u potkrovljima i nadvožnjacima,
gugutke sa stabala i zgrada, a lastavice iz dvorišta preostalih
trešnjevačkih kućica. Tamara se sjeti bake koja je pripremala pirjane
golubove. — Treba ih dobro očerupati i ukloniti glave, noge i krila —
rekla je. Možda su vegetarijanci ipak u pravu, pomisli Ernest. Nije li sve to
klanje i tranširanje životinja zbilja odvratno? Nakon što je postao
vegetarijanac Kafka je gledao ribicu u akvariju i rekao: „Sada te mogu s
mirom gledati jer te više ne jedem.“ Ipak, preduvjet za prelazak na
vegetarijanstvo jest osjećaj gađenja nad punjenim telećim prsima, a ne
žudnja praćena slinjenjem. Dakle, zašto uopće razmišlja o tome?
Zaustavili su se u jednom kafiću i popili kavu na terasi. Ernest je
rekao da će unajmiti renta-car da preveze Svetlanine stvari u Rovinj.
Tamara je kimnula glavom i kazala:
— Nela je sve lošije, bez obzira na to što ju je Ž derić smjestio na
najbolji odjel i dogovorio najbolje uvjete. Izgleda očajno. Platio je nekom
svećeniku da je svakodnevno obilazi i da moli s njom. Dogovorio je i s
prezidijem Marijine legije da će je obilaziti i netko od njih. Mislim da Nela
tjera neki inat prema meni. Šuti i samo povremeno kaže da hoće kući.
Ona se u stanju razboljeti samo da bih ja patila. Osjećam to. Ž derić je
dogovorio s ljudima iz Waldingera da joj svakodnevno dovoze hranu.
Neće je ni pipnuti! Gura je od sebe. Prolijeva juhu, a kolačima hrani ptice.
— A Ž derić? — upita Ernest.
— Neki me dan odveo na večeru. Poslije je skrenuo u mrak,
zaustavio auto i raskopčao hlače. Rekao je: „Učini mi to, molim te ako
Boga znaš, valjda sam zaslužio.“ Rekla sam: „Popušit ću ti, ali ću se onda
ubiti.“ Nakon toga je zakopčao hlače i odvezao me kući.
Nastavili su do postaje. Ubrzo je stigao tramvaj. Tamara je sjela na
slobodno mjesto blizu kraja vagona. Imala je velike tamne sunčane
naočale. Gledala je kroz prozor. U jednom trenutku Ernest primijeti da joj
je ispod naočala kliznula suza, jedna pa druga... Stavio joj je ruku na rame
da je umiri. Vidio ju je u odrazu stakla, svježe obojanu crvenu kosu i
blijedo lice, krošnje, zgrade, nebo i oblake koji joj prolaze kroz glavu.
Vozili su se Vodnikovom, pa Mihanovićevom uz Botanički vrt. Ernest se
prisjeti svoje mladenačke epizode s Andreom one davne godine kad je
Mathias Rust sletio Cesnom na Crveni trg. Je li Dragan postojao? Ne zna
ni dandanas. Bez obzira na dob, žene nikad ne govore potpunu istinu.
Uvijek postoji niša kao u slagalici s brojevima koja služi manipulaciji sve
dok se ne posloži dobitna kombinacija.
Sišli su s tramvaja kod Autobusnog kolodvora. Kupio joj je kartu za
Osijek, slatkiše i grickalice. Zapalila je cigaretu i rekla mu neka ide, da ne
čeka s njom polazak busa. Poslušao ju je, poljubio i okrenuo se.
Unajmio je Opel Corsu i u Marjanovićevu prilazu natrpao u nju sve
Svetlanine stvari, Basaru, Albaharija, ortozu, ogrtač s pticom. Stigao je u
Rovinj u ranim popodnevnim satima. Prenio je kutije s odjećom u kuću, a
potom se natovaren paketom knjiga spustio u polumrak konobe-knjižare.
Svetlane nije bilo. Taman kad je odložio knjige, zazvoni mu mobitel.
Tamara je opet imala histerični napadaj. Plakala je i vikala. Trebalo mu je
neko vrijeme prije nego što je shvatio da joj je netko ukrao sav novac koji
joj je Ž derić dao dok je spavala u autobusu. On ju je nastojao smiriti, ali s
druge strane dopiralo je samo glasno jecanje i šmrcanje.
— Da me barem nema! — rekla je.
Nakon razgovara sjeo je na rasklimani naslonjač i dohvatio knjigu s
vrha hrpe koja je izgledala poput nepravilne stepenaste piramide. Bile su
to Izabrane pjesme Marine Cvetajeve. Nasumično je otvorio stranicu i počeo
čitati:
Nela nije odgovarala. Tamara je pljusne dva tri puta, ali sestra i
dalje ne otvori oči.
— Bože, zašto me tako kažnjavaš? Š to sam loše učinila? Zašto mi
sve oduzimaš? — Tamara je vikala. Ponovno se nadvila nad sestru i
počela je snažno tresti: — Zašto? Zašto si mi to napravila? Zašto mi
moraš umrijeti pred očima?
— Rekla je da ti kažem da samo tebe voli — reče Ernest.
— To je rekla?
— Da.
— Je li rekla još nešto? — upita Tamara.
— Ne — odgovori Ernest.
210
BALKANDOWNLOAD
JEDANAESTO POGLAVLJE
I.
211
tropske ptice dijalektički je materijalizam doveo do propasti socijalizma i
do povratka slobodnog tržišta i staroga dobrog kapitalizma. Učini mu se
kako se sva povijest vrti u krug i da se ništa ne mijenja pod kapom
nebeskom osim novih modela mobitela. Na Bliskom istoku se ratovalo
prije sto godina i ratovat će se najmanje još idućih sto, i prije će otkriti život
u rukavcu neke udaljene galaksije nego što će Ž idovi i Palestinci sklopiti
mir, Afrika će još idućih tisuću godina biti kontinent velikih potencijala u
kojem će bjesnjeti plemenski ratovi, carevati kriminal i prostitucija, širiti
se SIDA i ebola usprkos raznim humanitarnim misijama, holivudskim
glumicama i europskim princezama koje će obilaziti bolesne i siromašne
crnčiće. Japan i Indoneziju će svako malo pogađati razorni potresi i
tsunamiji, ekolozi će širiti paniku da su planetu odbrojani dani zato što
smo ga upropastili mi pokvareni ljudi koji smo se vozili na dizel, a u
nekim primitivnim krajevima i na lož ulje. Svako malo pojavljivat će se
superbakterije i virusi... Filozofi i intelektualci ponavljat će da je
kapitalizam u krizi...