Integralna terapija

Multidisciplinarni pristup u svrhu osobnog razvoja

Proučavajući psihoterapijske pristupe i metode samo pomoći u zadnjih 14 godina došao sam
do zaključka da u modernoj psihologiji i radu sa ljudima najviše efekta imaju cjeloviti sistemi
integrirani iz više različitih pravaca. Problem nastaje što etablirani pristupi (bihevioralna
terapija, transakcijska analiza, itd.) te razne revolucionarne metode samo pomoći u svom
pristupu mogu biti isključive i samim time ograničene. U svijetu zadnjih dvadeset godina
stvaraju se integrativni, eksperimentalni programi koji spajaju više terapijskih disciplina koji
pokušavaju objediniti standardne terapijske pristupe, rad na fizičkom tijelu te jednim dijelom
koketiranja sa energetskim radom. Pokazalo se da takav cjeloviti pristup daje vrlo dobre
rezultate na dulji rok, a samom terapeutu puno više mogućnosti djelovanja u radu sa ljudima.
Također zahtjeva od terapeuta dodatnu edukaciju kako bi se mogao kretati kroz takav jedan
sistem.
U daljnjem dijelu teksta pokušati ću približiti koji su sve aspekti bitni u radu na sebi. Na što
trebamo obratiti pažnju kako ne bi izostavili dio naše dimenzije ili kompenzirali nešto sa čime
se ne želimo suočiti.

Veliki «boom» u zadnje vrijeme učinila je tjelesno-orijentirana psihoterapija. Nastala na

učenjima W.Reicha i njegove «Analize karaktera». Naime, Reich je temeljem dugogodišnjeg
rada zaključio da osobe sa sličnom tjelesnom građom imaju slične emocionalne probleme.
Daljnjim istraživanjem došao je do formacije pet osnovnih karakternih obrana. Zanimljivost
ove teorije jest da naša tjelesna građa nije samo produkt genetskog naslijeđa već psihološko-
emocionalnih uvjeta u kojima smo odrastali. Ovaj pristup naglašava neminovnu povezanost
psihe i tijela kao jedinstvene cjeline koju ne bi trebali gledati odvojeno. To znači da sve što se
događa u našem emocionalno-psihološkom habitusu odražava na naše tijelo. Jednostavnije
rečeno, sve što psiha ne uspije proraditi tj., potisne, tijelo prije ili kasnije preuzme na
sebe(psihosomatika). Svaka nelagoda koju osjećamo na fizičkoj razini(glavobolje, pritisak u
grudnom košu, napetost u mišićnom dijelu, grč u predjelu abdomena) gotovo uvijek ukazuje
na potisnutu i zadržanu emociju vezanu za bolno iskustvo koje smo proživjeli. Kako bi mogli
rasteretiti sistem i unijeti više harmonije i užitka u naš život potrebno je «otvoriti» taj
psihološki materijal, proživjeti ga i dobiti priliku za novo i zdravije iskustvo. Ako je potisnuto
dugo ostalo neriješeno, kontakt i «otvaranje» može biti izuzetno teško. Cijeli naš sistem se
organizira kako bi se obranio od osjećaja. Tjelesno orijentirana psihoterapija razvila je
metodologiju rada sa emocijama i kroz tijelo. To znači da je tijelo uključeno u proces. Ako
postavite tijelo u određeni položaj koji provocira ili prenaglašava potisnutu bol ili zadržani
bijes vrlo brzo i relativno lako možete doći u emocionalno oslobađanje. Razgovarati o
problemu najčešće nije dovoljno. Potrebno je «isprazniti» naš sistem kroz emocionalnu
ekspresiju. Tjelesno orijentirana psihoterapija jedinstvena je po tome što potencira izražavanje
potisnutih osjećaja i frustracija koji čine štetu našem kompletnom biću ako su duže vremena
zadržani.
Druga bitna komponenta u tzv., multidisciplinarnom pristupu jest rano djetinjstvo. Tu mislim
na pred osobnu fazu razvoja od 0-3 godine života. U tom periodu postavlja se matrica naše
psihološke strukture tj., temelj na kojem stoji struktura naše osobnosti i psihičkog zdravlja. U
ritmovima majka dijete ova rana faza ključna je za naš kasniji osjećaj sigurnosti u životu.
Osjećaj sigurnosti u sebe i život najvažnija je ljudska potreba na psihološkoj razini. Stvaranje
takvog temelja odvija se doslovno u prvim našim mjesecima i to kasnije prenosimo u život.
Postignuće te faze razvoja nazivamo, omnipotencija. Duboko uvjerenje da se mogu brinuti za
sebe i da mogu mijenjati svoj život. Iracionalni strahovi, kronična anksioznost ili duboki
osjećaji očaja i odustajanja, tj., pomirenja sa «sudbinom» indiciraju da nešto u našem
najranijem djetinjstvu nije bilo dovoljno dobro. Bitno je naglasiti da teža psihička oboljenja,
granični poremećaj te narcisoidni poremećaj ličnosti vuku korijenje uprave iz naših prvih
mjeseci života. Poznavanje ritmova ranog djetinjstva kroz terapijsku disciplinu Objektnih
relacija pomaže nam da dublje uronimo u našu najraniju prošlost i detektiramo što je izostalo
te kroz specifičan model rada počinjemo sebi davati drugo iskustvo te doprinijeti procesu
iscjeljenja našeg duha. Ozbiljan rad na sebi bez poznavanja pred osobnog dijela našeg razvoja
biti će u svakom slučaju nepotpun.

Treći segment rada na sebi jest energetski rad. Ovdje ne mislim u svrhu iscjeljivanja
oboljenja. Već razumijevanja našeg energetskog potencijala, resursa i protočnosti. Ako
govorimo o energetskom bloku ili «stagnantnoj» energiji onda moramo znati da se radi
isključivo o zadržanoj, ili u slučaju traume, smrznutoj emociji. Takva manifestacija je isto
energetski fenomen. Upravo «oslobađanjem» zadržane ili smrznute traume pokreće se velika
količina energije koja nam do tada nije bila dostupna. Pravilnim izvođenjem energetskih
vježbi ili tehnikama polaganja ruku(energetskog kontakta) u stanju smo pokrenuti i ubrzati
određene procese na putu našeg iscjeljenja. S obzirom da teorije o energetskom radu su
nažalost još uvijek nepotpune, odnosno, cjelovita mapa ne postoji, otvara se prostor za osobne
projekcije i nejasna sugestivna objašnjenja.
Najjasniji ponuđeni model dala je svjetski poznata iscjeliteljica Barbara Ann Brennan. Njezin
način poimanja i rada unutar energetske dimenzije čovjeka do sada je po mom mišljenju
jedini dovoljno precizan model koji ima smisla.

Ovo bi bio kratak prikaz multidisciplinarnog modela rada koji uključuje nekoliko različitih
segmenata. U svijetu ovaj način postaje sve više prihvatljiv upravo što pokriva gotovo sve
dimenzije ljudske stvarnosti. Ukoliko, izostavimo jednu od tih dimenzija nećemo moći
sagledati sebe i osobnu problematiku u cijelosti. Nešto će ostati neodrađeno i po automatizmu
kompenzirano. Kompenzacija u psihološkom smislu je pokušaj nadomještanja autentičnog
dijela našeg bića. To stavlja veliku odgovornost pred terapeuta i traži kompletnu edukaciju u
svrhu poznavanja gore opisanih disciplina. Pristupajući vlastitoj problematici kroz više
dimenzija, rad na sebi postaje zanimljivo osobno putovanje.