Univerzitet u Bihaću

Biotehnički fakultet
Opšti smjer

SMINARSKI RAD-TEMA

DOPING U SPORTU

Mentor: doc.dr. Naim Ćeleš

Studentica :
Safeta Fazlić Džananović
Bihać, januar 2011.
 SADRŽAJ

1. UVOD 3
2. HISTORIJA DOPINGA 4
3. SPORT KAO PROFESIJA 7
4. ZDRAVLJE VRHUNSKIH SPORTAŠA 10
5. UKIDANJE DOPINGA 11
5.1. Udruživanje snaga u borbi protiv dopinga 12
5.2. Zanimljivosti 12
6. ZAKLJUČAK 13
7. LITERATURA
1. UVOD

Sport je kao društvena institucija nastao vrlo kasno. Razvio se s pojavom

industrijalizacije kao korištenje slobodnog vremena u radničkoj klasi. Prije toga je bio povezan
uz visoku klasu koja je mogla svoje vrijeme posvetiti rekreaciji i bavljenju nekim sporednim
stvarima jer nisu determinirani borbom za svoju egzistenciju. Razvoj masovnih medija i
tehnologije prati i unapređuje sport u univerzalnu društvenu pojavu. Razvoj masovnih medija
donosi lako dostupne informacije o sportovima i vizualno prikazivanje sportova, koje su postala
zabava za široko pučanstvo i ukorijenila se u društvu tako da se pojedinci emocionalno vežu uz
neke sportaše i ekipe. Razvoj tehnologije je napravio pojavu mnoštva sportova koji ovise o
suvremenoj tehnologiji ili unaprijedio rekvizite vezane uz neki sport koji pomažu postizanju
boljih rezultata.
Tehnologija je donijela razvoj medicine i sredstava koji pomažu pacijentima da brže
oporave ili prikriju tragove bolesti ili ozlijede. Te su se tvari počele primjenjivati u sportu i
označile psihološke i fizičke prednosti nekih sportaša nad drugima, ali su i donijele negativne
učinke na zdravlje. Institucionaliziranje sporta, razvoj masovnih medija i tehnologije napravili su
od sporta društveni fenomen, ali pretvorili su ga u posao velikih novaca. On će i dalje
napredovati, razvijati će se tehnologija i sve veći novac će se ulagati, ali ljudsko tijelo je
determinirano svojim mogućnostima i ne može preko granice tih mogućnosti. Zbog toga je
Međunarodni Olimpijski Odbor donio odluke o zabrani upotrebe nekih sredstava zbog štetnog
učinka na zdravlje i neetičkog poštovanja drugih sportaša, a zabranjeno sredstva su nazvana
dopingom. Doping je postao jedina nada mnogim sportašima da postignu vrhunske rezultate jer
su tjelesno slabiji od drugih, a norme i novac vezani uz vrhunske sportove postaju sve veći.
Sportaši koji ne koriste doping a naporno treniraju i vježbaju troše svoje tijelo i zdravlje u
nepovrat. Znanost je napredovala i danas postoji mnoštva zabranjenih tvari koje štete manje
zdravlju od nekih dopuštenih sredstava.
 

3
2. HISTORIJA DOPINGA

Pod dopingom se smatra uzimanje ili korištenje zabranjenih skupina tvari i metoda
(sukladno važećoj listi zabranjenih tvari i metoda MOO-a) koji se kontrolom pronalaze kod
sportaša u tkivu ili tjelesnoj tekućini.

Međunarodni Olimpijski Odbor uvijek ističe i etičko kršenje morala pri upotrebi dopinga
jer nije pošteno prema ostalim sportašima koji ne koriste doping. Međunarodni Olimpijski Odbor
se stavlja kao glavni borac u svijetu protiv nepoštenih sredstava koja uništavaju sport ne znajući
da su oni kao takvi uništili sport svojom krilaticom "brže, više, jače " i kvantificiranjem rekorda i
normi. Oni su od rekreacije, zabave i održavanja forme pretvorili sport u bespoštedno natjecanje
pojedinaca koji uništavaju svoje zdravlje u želji za što većom zaradom i slavom. Sport se
pretvorio u profesiju u kojoj su ozljede sastavni dio profesionalizma.

U prvu skupinu spadaju tvari čije je korištenje u potpunosti zabranjeno jer uz uzimanje tih tvari
može dovesti do zdravstvenih problema i poteškoća, a to su:
1.STIMULANSI
2.NARKOTICI
3.ANABOLNI AGENSI
4.DIURETICI
5.PEPTIDNI I GLIKO PREPARATI
U drugu skupinu spadaju metode koje su protuprirodne po načinu rada ili zavaravaju rezultate
doping kontrole, to su :
1.KRVNI DOPING
2.FARMAKOLOŠKA, KEMIJSKA I FIZIKALNA MANIPULACIJA
U treću skupinu spadaju tvari koje su u općoj upotrebi pa su određene posebnim ograničenjima,
to su:
1.ALKOHOL
2.MARIHUANA
3.LOKALNI ANESTETICI
4.KORTIKOSTEROIDI
5.BETA-BLOKATORI

4
Tablica br.1.: Kategorije zabranjenih supstancija
       
Primjeri Rezultati Moguće nuspojave
Anabolički Anabolički androgeni, Povećena mišićna Oštećenja jetre
agensi jakost i snaga
Kao što su nadrolon i Nasilno/agresivno ponašanje

stanizol Nepovratna oštećenja organa reproduktivnog

sustava kod oba spola
Nesteroidni agensi,kao

beta-2-agonisti
Diuretici Fursemid Kratkoročni gubitak Vrtoglavica i nesvjestica
težine
(kroz gubitak vode)
Spironolakton Glavobolja

  Mučnina

Gubitak koordinacije i ravnoteže

Otkazivanje funkcija bubrega i srca

Peptidni hormoni Hormon rasta (hGH) Rast mišića Bolesti srca
  Naglašen rast šaka, stopala i kosti lica
Eritropoetin Više crvenih krvnih Zgrušavanje krvi što dovodi do srčanih udara
zrnaca, poboljšanje
sposobnosti  prijenosa i
korištenja kisika
Stimulansi Pseudoefedrin Povećana aktivacija Smanjenje koordinacije
živčanog sustava 
Amfetamini Dehidracija
Smanjen osjećaj umora
Kofein (iznad razine od Gubitak tjelesne težine
12mikrograma/ml) Povećana agresija
Povišena tjelesna temperatura
Narkotici Morfij Smanjenje bolova Gubitak ravnoteže

Heroin Smanjena koncentracija

Pethidin Pospanost

Usporeno disanje

Mučnina i povraćanje

Pogoršavanje ozljede ako se sportaš nastavi

natjecati

Izvor: Madunović J.: ''Pušenje, pijenje alkoholnih pića i doping među sportašima u Hrvatskoj'',
Magistarski rad, Zagreb 1997.

Još davno u starim društvima dolazilo je do pojava da određeni pojedinci uzimaju neka
sredstva da bi bili bolji čime su se bavili. Većinom su to bili ratnici i sportaši na olimpijskom
igrama u staroj Grčkoj. O tim supstancijama ne možemo govoriti kao dopingu jer nisu niti bili

5
zabranjeni a nisu ni bili protuprirodni (Međunarodni Olimpijski Odbor pod dopingom
podrazumijeva da su to i protuprirodna sredstva). Prve pojave dopinga mogu se vezati uz
konjičke trke jer su se one prve komercijalizirale i privukle velik novac od klađenja pa su se neki
konji stavljali pod razne stimulanse da bi postigli što bolji rezultat. S tom pojavom došlo je do
pojave da su neki sportaši uzimali stimulanse jer su njihovi sportovi bili iscrpljujući. Rezultat je
bio par smrtni slučajeva. Za vrijeme 2. svjetskog rata neki su vojnici dobivali amfetamine (vrsta
stimulansa radi smanjenja umora i povećanja agresivnosti, a njemački vojnici su čak dobivali
anabolne stereoide). Poslije toga mnogi sportaši upotrebljavaju te supstancije radi poboljšavanja
rezultata, uklanjanja fizičke boli od napora koji donosi sport. Mnogi su treneri sami davali
svojim sportašima amfetamine da bi smanjili učinak umora i povećali agresivnost u igri. Dolazilo
je do situacija da zbog povećane agresivnosti sportaši izazivali incidente pa su mnoge utakmice
završavali s velikim brojem ozlijeđenih. Amfetamini (kao i drugi stimulansi ) nemaju osobine
regeneracije tijela nego oni umor psihički uklanjaju tako da ga samo prikrivaju i dovode zdravlje
u opasnost.

Sve veći broj ozljeda, bolesti i smrtnih slučajeva dovode do potrebe kontroliranja tvari
koje sportaši uzimaju, tako je do prvih doping kontrola na velikim sportskim natjecanjima došlo
1968.god. na Zimskim Olimpijskim Igrama u Grenobelu i na Ljetnim OI u Meksiku iste godine.
Od tada se metode za pronalaženje dopinga sve više razvijaju, ali i poskupljuju zbog razvijanja
doping supstanci koje postaju sve teže za otkrit. Doping se povezivao uz sport sve više i
pripadnici DDR-a i NR Kine su u tome prednjačili. Pripadnicima DDR-a su na državnoj razini
davali anabolne stereoide u želji da oni dokažu nadmoć "arijevske" rase u superiornosti. To se i
pokazalo jer pripadnici DDR-a i NR Kine su srušili više rekorda nego sve zemlje zajedno.
Konzumiranje dopinga u DDR-u je izašlo na vidjelo kada su se otvorili tajni dokumenti STASI-a
(tajna policija DDR-a) i našli podatci da je 10000 sportaša te zemlje primalo stereoide, a što je
bila u ono doba bila tajna. Kažnjavali su se dokazani uzorci sportaša oduzimanjem medalje i
zabranom bavljenja profesionalnim sportom.

Ima i primjera da neki pojedinci nisu bili kažnjeni, najbolji primjer je osvajanje medalja
biciklista SAD-a na OI 1984. godine gdje je od njih 10, šestoro eksperimentiralo s kofeinom. To
je kasnije i dokazano nakon priznanja jednog od biciklista, no medalje nisu oduzete. U zadnjih
15 godina mogućnost zarade u atletici se znatno povećala pa je atletika kao sport koji iziskuje
6
svakodnevno treniranje bez nekoga širokog raspona pokreta kojim pojedinac mora ovladati
postala puna pojedinaca koji koriste doping. Nije bolje ni u drugim sportovima, najviše
dokazanih slučajeva uzimanja dopinga je u sportovima koji ne trebaju neko velika tehnička
umijeća: biciklizam, body-building, dizanje utega i mnogi drugi. Ni momčadski sportovi nisu
oslobođeni dopinga makar za njih se mora ovladati pokretima i njihovo konstantno ponavljanje,
tempo igranja utakmica traži od pojedinaca da se u dva-tri dana u potpunosti oporavljaju je uz
pomoć dopuštenih sredstava.
 
3. SPORT KAO PROFESIJA

Sport se pretvorio u profesiju koja kao i svaka profesija ona želi steći svoj ugled. Ljudi u
njoj su tu radi novca, manje zbog ljubavi prema tom sportu. Vrednuje se kvaliteta izvedenog
posla što u ovom slučaju znači izvedbu sportaša u samom natjecanju. Oni sportaši koji se pokažu
bolji i kvalitetniji ulaze u sve uži krug sportaša koji mogu zbog onoga što rade zaraditi mnogo
novaca u kratkom roku i steći ugled u društvu koji će mu omogućiti bolji i lagodniji društveni
život.
Pojedinac koji postigne vrhunski rezultat je uzor u društvu u kojemu se nalazi i njegov
život i mišljenje se shvaća kao putokaz za mnoge mlade. Mnogi sportaši to žele, a razlike između
prvog i zadnjeg, između slave i anonimnosti mogu biti samo par stotinki sekunde. Oni se nalaze
pod pritiskom javnosti, trenera, rodbine, prijatelja i svojih želja da naprave bolji rezultat. Tijela
nekih pojedinaca nije u stanju napraviti takav rezultat pa dolazi do ozljeda koje su prisilni odmor
ljudima jake volje i slabih mogućnosti . Pojedinac dolazi u dilemu dali koristiti zabranjene tvari
metode ili živjeti u anonimnosti. Tu se pojavljuju liječnici, treneri i kolege sportaši koji ga mogu
savjetovati o dopingu. Takav sportaš nije više ograničen svojim tjelesnim sposobnostima i može
pokazati neke druge svoje sposobnosti.
Razlike postoje između momčadskih sportova i pojedinačnih; dok za poraz momčadi
krivci budu svi, za neuspjeh u pojedinačnom kriv je pojedinac na kojemu leži veća odgovornost.
Zbog toga i zbog prije navedenih razlika u treniranju tih sportaša uzimanje dopinga u
pojedinačnim sportovima češće nego u momčadskim, premda i tamo ima dopinga i to u porastu
što dokazuju primjeri nogometaša kažnjenih zbog dopinga. Vlada uvjerava da je današnji
vrhunski sport pun dopinga, točnije da su svi na dopingu. To je lako i dokazati primjerom trkača
na 100 metara; kako je ljudsko tijelo determinirano ono može doći do neke granice i ne može ići
dalje. Vrhunski trkači na 100 metara bi svi trebali biti podjednako dobri jer su došli do istih
7
granica i kada bi samo jedan od njih uzimao zabranjene tvari ili koristio zabranjene metode on bi
se isticao od drugih , pošto to nije slučaj i pošto su oni svi podjednaki i stalno se izmjenjuju na
vrhu govori da svi oni uzimaju doping.

Slika br.:1. Atletičar Ben Johnson

Izvor: www.wikipedia.org

Ben Johnson je sam rekao da može tužiti svakoga trkača koji 100 metara otrći ispod 10
sekundi i 20 stotinki, jer je to nemoguće bez dopinga. Sami sportaši i treneri govore kako u
vrhunskom sportu svi su na dopingu, a među njima vlada krilatica "no dope, no hope", jer su
šanse male bez dopinga.

On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu

stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude Olimpijski pobjednik
bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a
svjetski rekord iz te utrke (9,79 sec.) mu je poništen. Ponukan sve brojnijim primjerima i
skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana
Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela
svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda (nadajmo se da će je biti),
daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000. i 2002. godine borba je počela donositi ploda:
“stradali” su neki osvajači medalja u dizanju utega i skijaškom trčanju jer su im otkrivena
nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsuvremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih
metoda. Ali usprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na XXVIII.
Olimpijskim igrama u Ateni, 2004., dvadeset i troje sportaša i sportašica diskvalificirano je zbog
dopinga!!!

8
 Mišljenja društva prema suvremenom sportu su zastarjela, oni ga još uvijek vide kao
rekreaciju, zabavu i zdrav život, a ne kao profesiju koja se sve više birokratizira. Za njih su
sportaši junaci koji su naporno trenirali i postigli što su htjeli u životu. Njih se idealizira, smatra
kao moralno čistim, ne žele vjerovati da je upotreba dopinga raširena više od nekoliko
pojedinačnih slučajeva koji su otkriveni. Zato je sramota biti otkriven na dopinškoj kontroli jer
toga pojedinca društvo više ne vrjednuje. Takav odnos mišljenja možemo usporediti s
mišljenjem Williama Ogburna o pojmu "kultural lag" kao pojavu gdje se pri društvenim
promjenama javlja pojava da se materijalna kultura brže mijenja od nematerijalne. Razvoj
medicine doprinosi porastu sposobnosti sportaša, doping je teško otkriti i samo natjecanje je
zanimljivije i atraktivnije.
Odnosi unutar sporta se mijenjaju, sportaši su tu samo radi novca dok društvo pravi od
njih ideale. Mišljenje društva o sportu bi se moralo mijenjati s porastom profesije sporta jer bi se
po ovome odnosu sportaš koji postigne vrhunski rezultat dok je upotrebljavao zabranjene tvari i
metode i pri tome zaradio novac od samog natjecanja i od iskorištavanja svoje stečene
popularnosti bio varalica i prevarant. On je prikazao sebe kao nešto što nije i natjerao ljude da u
to povjeruju što mu je i uspjelo. Ne razlikuje se od drugih koji u svojoj profesiji kradu i varaju,
samo što to oni rade javno pred očima svih. Dokazano je da na zadnjem SP u atletici nađeni 50%
pozitivnih nalaza (toliko ih je dokazano no broj je vjerojatno veći jer su koristili doping u
vremenu pripreme ili su koristili tvari i metode kojeg se ne može otkriti) onda je današnji
vrhunski sport prijevara za širu javnost.
Dok ta javnost ima visoko mišljenje o njima oni do svojih rezultata dolaze varanjem
svojih kolega koji ne konzumiraju doping. Oni ne moraju svjesno uzimati doping, niti dobar
rezultat mora biti zbog utjecaja dopinga, već zbog mogućeg "placebo" efekta. Psihosocijalni
razlozi uzimanja dopinga su brojni i neovisne samo o pojedincu, sportašu. Moje mišljenje je da
je suvremeni vrhunski sport pun osoba koji koriste doping i da bi za zdravlje onih koji ne
uzimaju doping, pa ga ugrožavaju u borbi s neravnopravnim protivnicima, trebalo ukinut listu
zabranjenih tvari i metoda ili je barem suziti.
 

9
4. ZDRAVLJE VRHUNSKIH SPORTAŠA

Sport je obuhvaćao slobodno vrijeme bogataša i radnika, njegovom profesionalizacijom

postao je profesija i izvor zarade. Pojedinac se u novonastaloj situaciji može u potpunosti
posvetiti sportu, cijelo svoje radno vrijeme i izvan toga vremena. Sport ne bi trebalo tretirati kao
instituciju koja doprinosi zdravlju jer je uvjet da bi se bavilo sportom upravo zdravlje.
Sportaš današnjice u stalnoj brizi za svoje zdravlje jer mu je ono dobivanja prihoda. On je
i spreman i riskirati svoje zdravlje samo da bi postigao značajan rezultat. Pojedinci su spremni
uzimat i doping da bi postigli neki rezultat makar znaju za njegovo štetno djelovanje,
konkurencija je jaka i ona tjera pojedinca da konzumira zabranjene tvari jer se svi bolji rezultati
postižu uz pomoć dopinga. Takvih je pojedinaca sve više i oni imaju bolje fizičke mogućnosti
nego ostali, mogu se brže oporaviti poslije napornog treninga i mogu trenirati većim
intenzitetom. Danas je sve više preparata koji manje štete zdravlju od nekih dopuštenih
preparata. Postavlja se pitanje što je zdravo u današnjem sportu; jer svakodnevno treniranje po 8
sati, dizanje tona i tona tereta, odgađanje puberteta i sprečavanje menstrualnih ciklusa kod žena
nije primjer zdravog načina života. Sportaš radi sve kako bi malo poboljšao rezultat; blokira
osjećaj boli, sprječava imunološke reakcije i troši tijelo koje će za nekoliko godina oslabiti i biti
slabije od tijela prosječnog čovjeka.
Oni ne smiju raditi neke stvari koje običan čovjek radi svakodnevno jer bi moglo dovesti
do pozitivnog nalaza na doping kontroli. Sportaš koji želi postizati vrhunske rezultate nema ni
drugog izbora, on mora paziti što pije i jede kako ne bi konzumirao nešto što može izazvat
pozitivni nalaz na doping kontroli (obični lijekovi na bazi acetisalne kiseline mogu dovesti do
pozitivnog nalaza kao i konzumiranje malo većih količina kave i Coca-cole). Konkurencija u
sportu je sve jača i spremna je učiniti sve. Norme na Olimpijskim Igrama su sve veće i stalno se
pomiču što tjera pojedinca da se više trudi i ulaže u svoje tijelo. U ostalim profesijama postoje
profesionalne bolesti ali one su raspoređene na duži vijek i nastoje se izbjeći zaštitom na radnom
mjestu.
Sportaši moraju od najranijih nogu vježbati svoju vještinu i mogu dobiti profesionalne
bolesti vezane uz svoj sport kao što su "teniski lakat" i iskrivljenje kralježnice kod rukometaša
zbog forsiranja jedne strane tijela. Ne može se znati koliko je spremna otići jedna osoba da bi
možda bila malo bolja u sportu kojim se bavi, ali se znaju neke granice koje su pojedinci
postavljali i vrlo su visoki. Primjeri za to su; upuhivane zraka u debelo crijevo plivača da bi bili
više plovni ili namjerno začeće atletičarki i prekidanje trudnoće nakon dva mjeseca jer prirodno
10
ono odlično pomaže mišićima. Takvi primjeri su rijetki, ali jasno prikazuju da današnji sport
zahtjeva potpunu predanost i riskiranje zdravlja pod cijenu boljih rezultata. Cijena treniranja
svakog dana je da se tijelo u vremenu odmora ne može oporaviti prirodnim putem i upotrebom
dopuštenih sredstava. Pojedinci mogu uzimati anabolne stereoide za lakše oporavljanje i manje
riskirati s zdravljem. Doping među širokom populacijom predstavlja nepoznatu temu dok je
vrhunskim sportašima ono svakodnevna pojava.
 
5. UKIDANJE DOPINGA

Doping je raširena pojava u sportu, da je njegovo uzimanje normalna stvar i da zdravlje

sportaša je ugroženo i bez dopinga, a s dopingom ono bi moglo postati manje ugroženo. Doping
je tema koju nitko ne voli, a o njegovom ukidanju nitko ne želi ni pričati. Međunarodni
Olimpijski Odbor stavlja na popis sve tvari koje bi im se činile štetne, koje porijeklo vuku od
hormona makar ne moraju ni biti jako štetne. Popis se povećava, broj zabranjenih tvari raste,
doping kontrole postaju sve skuplje, a sve ih se teže otkriva. Ljudi koji prave sredstva za analizu
krvi i urina također prave i nove podvrste stereoida i ostalih zabranjenih tvari. Mislim da bi se
popis sa zabranjenim tvarima i metodama trebao smanjiti, ako ne i u potpunosti ukinuti. U sportu
već postoje anorganski preparati koji su dopušteni.
Kortikosteroidi su umjetno napravljeni, sprječavaju imunološke reakcije na vezivnim
tkivima zbog pojačanog trošenja tih tkiva. Može doći do nuspojava i komplikacija pri njihovoj
upotrebi. Isto tako bi se moglo neke određene anabolne stereoide dopustiti koji možda stvaraju
manje nuspojava od kortikosteroida. Doping bi se mogao i u potpunosti ukinuti pa da sam
sportaš sam pronalazi koji mu je najbolji i sam uz savjet liječnika traži najzdraviji način
treniranja. S tim ukidanjem skinula bi se maska o vrhunskom sportu kao o čistom i poštenom i
pitanje bi bilo koliko bi ljude zanimalo gledanje ljudi na neprirodnim sredstvima. Nutricionisti,
liječnici i treneri ne žele uništiti svoga sportaša jer o njemu ovise.

11
5.1. Udruživanje snaga u borbi protiv dopinga

Doping predstavlja prijetnju sportu diljem svijeta uključujući i europski sport. On

potkopava načelo otvorenog i poštenog natjecanja. Predstavlja demotivirajući faktor za sport
općenito te stavlja profesionalca pod nerazuman pritisak. Ozbiljno utječe na sliku o sportu i
predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju pojedinca. Na europskoj razini borba protiv dopinga mora
uzeti u obzir dimenziju provedbe zakona i zdravstvenu i preventivnu dimenziju.

5.2. Zanimljivosti

Sarajevu je 26.05.2010. održan prvi seminar o značaju i ulozi sportskih saveza u BiH i
Agencije za antidoping kontrolu BiH u borbi protiv dopinga u sportu, u čijem radu su
učestvovali predstavnici Agencije i svih sportskih saveza registriranih u BiH.

"Primarni cilj ovoga seminara je upoznavanje predstavnika saveza o njihovim pravima i

obavezama u borbi protiv dopinga. Savezi su upoznati i o listi zabranjenih sredstava,
posljedicama konzumiranja dopinga, izuzecima, povredama pravila te procesu i postupku doping
kontrole", izjavio je Feni pomoćnik direktora za administraciju, međunarodnu saradnju i odnose
s javnošću Agencije Amir Avdagić.
Agencija za antidoping kontrolu se brine o primjeni kodeksa Svjetske antidoping agencije
te pravila MOK-a i međunarodnih sportskih saveza, organizira i provodi doping kontrolu kako na
sportskim natjecanjima tako i izvan njih, utvrđuje pravila za terapijska izuzeća u skladu s
međunarodnim propisima, ostvaruje međunarodnu stručnu suradnju vezanu za doping i
zaključuje ugovore o testiranju. Ova agencija za antidoping kontrolu BiH osnovana je Zakonom
o sportu u BiH kao samostalna upravna organizacija za praćenje i provođenje međunarodnih
konvencija protiv dopinga.

12
6. ZAKLJUČAK

Sport je profesija koja pojedincu uz veliki trud može višestruko isplatiti i donijeti mu
slavu i novac. Zbog toga veća konkurencija tjera pojedine sportaše da se više trude i troše svoje
tijelo. Zdravlje u vrhunskih sportaša postaje upitno jer se ono ugrožava povećanim treninzima i
metodama rada i zahtjeva potpunu posvečenost pojedinaca svome zdravlju i sportu. Neki
pojedinci nisu sposobni da dosegnu vrhunske rezultate sa svojim trenutačnim fizičkim
mogućnostima i posežu za upotrebom zabranjenih tvari i metoda.
Broj takvih pojedinaca je sve veći i uzrokuje pojavu da se moraju uzimati zabranjene
tvari i metode da bi se mogao ostvariti vrhunski rezultat jer ih je nemoguće postići na "prirodan"
način. Društvo održava mišljenje da je sport zabava, rekreacija i način postizanja zdravlja, te ne
želi vjerovati o upotrebi dopinga u njemu. Sportaši konzumenti dopinga varaju to društvo jer se
predstavljaju nečime što nisu.
Sportaši uništavaju svoje zdravlje samim treniranjem i bavljenjem sportom makar ne
koristili zabranjene tvari i metode. Problem bi se mogao riješiti potpunim ukidanjem ili
djelomičnim smanjivanjem liste zabranjenih tvari i metoda Međunarodnog Olimpijskog Odbora.
Pojedinci bi bili oslobođeni skrivanja da uzimaju dopinga, bilo bi poštenije prema onima koji ne
uzimaju doping iz etičkih i zdravstvenih razloga, a društvo bi bilo pošteđeno varanja sportaša i
njihovog idealiziranja.
 

13
LITERATURA

1. Žugić Z.: ''Sociologija sporta'', Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
2000.
2. Horga S.: ''Psihologija sporta'', Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb 1993.
3. Madunović J.: ''Pušenje, pijenje alkoholnih pića i doping među sportašima u Hrvatskoj'',
Magistarski rad, Zagreb 1997.
4. Doinke M.: ''Aktuelle Probleme des Dopings im Leistungssports'', ''Hrvatsko
športskomedicinski vjesnik'', Vol. 7, 1992., No. 1-2,(32-39)
5. Mataja Ž.: ''Život za sport i od sporta'', Nakladni zavod Matice Hrvatske, 2003.