Sanja Dubljević(1580/16)

Sjeverni Kavkaz
Ljeto 1839.

Tog poslednjeg jutra svog starog života, Džamaludina je probudila majka.

Došla je do njega u sobu, sjela na njegov krevet i Džamaludin je znao da se
desilo nešto nepovratno.
Osjetio je toplinu Patimatinog tijela, htio je da se privije uz nju, da pusti da njeni
dodiri odagnaju njegove brige.
Njena ruka je prolazila kroz njegovu kosu.
Čuo je poznato zveckanje njenih narukvica, osjećao njenu kožu, njenu ljubav.
Pohlepno je upijao Patimatin miris i pritom ostao nepomično da leži, umotan u
svoj pokrivač.
Vjerovao je da tako može da zaustavi vrijeme. Da odgodi neizbježno.
Ipak, htio je da bude ono što je cijeli svijet očekivao od njega: muškarac.
Šta je to, bilo mu je već sa devet godina i više nego jasno. Ali, radije bi da je
danas ostao mali dječak,
da nije nikada napustio svoju majku.
„Moraš da budeš jak, moj maleni. Budi ponosan. Budi moj ponos.
Budi sin svog oca“, šapnu mu Patimat na uho. „Nije zadugo. Uskoro ćeš opet biti
kraj mene.“

Patimat je bila majka dva sina, od kojih je jedan danas trebao da bude prepušten Rusima kao zalog tokom
trajanja pregovora između ruske vojske i božjih ratnika imama Šamila. Šamil je, godinama ranije, uspio
da po prvi put ujedini brojna kavkaska plemena i uvjeri ih u svetu borbu, džihad, protiv Rusije. Do sada
se Šamil smatrao nepobjedivim, junakom svog vremena. Njegova hrabrost i pobjede koje je izvojevao,
iako su vjerovatnoće bile male, bili su legendarni.
Njegova supruga je bila mlada, obrazovana i lijepa, čak iako to jedva da se vidjelo. Sada je stavila ruku na
leđa svog najstarijeg sina i čekala na nešto, što se nije desilo. Džamaludin pusti da i ovaj trenutak prođe i
tiho se uspravi. Razumio je.
Patimat je položila njegovu odjeću pored njega i izgladila je. Bila je snježnobijela, iako je sve oko nje bilo
mnogo prljavo ili možda upravo zbog toga. To je bila odjeća koju je nekad ostavila za Dan pobjede nad
Rusima. Džamaludin ju je skoro prerastao.
Pomogla mu je da se obuče, iako se i ona sama jedva mogla kretati. Za nekoliko nedjelja očekivala je
svoje treće dijete. Trudnoća joj je omekšala crte lica, pokrete su joj bili usporeni i pospani. Njene oči su
bile isto maslinasto zelene kao njegove: ,,Možeš uzeti svoj bodež, ali pazi da ga ne koristiš protiv svojih
stražara. Oni su naši neprijatelji, ali ne treba da ih provociraš.“ Patimat je zastala, kao da je i ona sama
bila prestravljena od svojih riječi, a onda odlučno nastavila: ,,Dobro će se ophoditi prema tebi. Ne treba
da se bojiš. Neće ti se ništa desiti. Pritom se nešto promijenilo na njenom licu, postalo je zatvorenije,
strože. Njena opomena nije bila potrebna, Džamaludin je tačno znao ko je - Šamilov sin, sin imama,
miljenik svoje majke, nazvan po Šamilovom učitelju, sufističkom šeiku Džamalu el-Dinu, svecu, iako su
običaji nalagali da se najstarijem sinu da ime po djedu sa očeve strane. Džamaludin nije znao gotovo ništa
o svom djedu, ali o svetom šeiku skoro sve. Šeik je bio jedan od najvećih teologa koji je ikada postojao i
Muhamedov direktni potomak. Isto kao i Džamaludin, bio je nešto posebno i činilo se da je ova činjenica
svima poznata – otkad je znao za sebe, Džamaludin se ponašao drugačije od ostalih dječaka. Bio je
nasljednik svog oca, nakon čije smrti bi on, Džamaludin, vladao cijelim sjevernim Kavkazom. Uz Božiju
pomoć Rusi bi do tada bili odavno poraženi, a ako ne, na njemu bi bilo da ovaj zadatak sprovede do kraja.