18.

Nalazi koji govore o postojanju fonološke petlje

Efekta fonološke sličnosti je jedan od nalaza koji ide u prilog postojanja fonološke petlje. Istraživanja su
pokazala da će momentalno prisjećanje biti ometeno kada kao materijal koristimo stavke koje su
međusobno slične po zvuččanju ili artikulacionim karakteristikama, te će zato biti mnogo teže zapamtiti
niz PBFV nego LHZM. Pretpostavlja s eda se ovaj efekat javlja zato što je fonološko skladište
utemeljeno na fonološkom kodu, otuda će slične stavke imati slične kodove. Prisjećanje će zahtjevati
diskriminisanje memorijskih tragova, a slični tragovi biće teži za razlikovanje, što će proizvesti slabiji
stepen prisjećanja.

Kada je riječ o efektu govora na koji se ne obraća on se konstatuje u situacijama kada se u situacijama
u kojoj se obrađuje verbalni materijal javlja nekakav drugi zvuk, nevezan za obradu. U jednom
istraživanju Bedlija i Pjera Salama, ispitanici su radili zadatak momentalnog serijskog prisjećanja liste od
devet vizuelno prikazanih cifara u tišini,, ili uz izgovorene riječi ili uz besmislene slogove, sa tim sto su
dobili instrukcije da ignorišu oba zvuuka. Pokazalo se da i riječi i besmisleni slogovi jedanko ometaju
momentalno prisjećanja cifara. Zaključak je bio da materijal na koji se ne obraća pažnje nekako dospjeva
do fonološkog skladišta, skladišta u kome se čuva fonološka ali ne i semanatička informacija.

Tu je i Efekat dužine riječi , trajanje izgovaranja riječi prilikom izlaganja važan je determinušući faktor
momentalnog raspona za riječi. Raspon pamćenja predstavlja ukupan broj stavki bilo koje dužine koje
mogu biti izgovorene za približno dvije sekunde. Na osnovu toga se može očekivati da postoji
povezanost brzine kojom ispitanik govori i raspona njegovog pamćenja a trajanje izgovaranja u u odnosu
na broj slogova je značajnija varijabla.

U eksperimentu sa dvojezičnim subjektima, sa onima koji govore velški i engleski pokazalo se da oni
imaju manji raspon kada im se cifre izlože na maternjem velškom nego onda kada se to učini na
engleskom, ali u skaldu sa predvbiđanjima, rasponi pamćenja bili su izjednačeni kada je pri njihovom
mjerenju uzeto u obzir vrijeme potrebno za izgovaranje materijala. Kada su ispitanici sprečeni da se
preslišavaju tako što je od njih traženo da ispuštaju irelevantne zvuke, razlika između raspona pamćenja
materijala koji je bio izložen na dva jezika se izgubila. Ovaj efekat usporavanja nije ograničen samo na
zadatak mjerenja raspona pamćenja, već se konstatuje i prilikom izvođenja aritmetičkih operacija
napamet, kada se cifre sa kojima treba raditi izlože na velškom.

I na kraju supresija artikulacije.

Iako glasna artikulacija nije nužna za djelovanje unutrašnjeg govora, rad fonološke petlje remeti bilo
glasna bilo unutrašnja artikulacija materijala koji nije od značaja za izvođenje materijala.
Kada se tumače efekti artikulacione supresije, polazi se od pretpostavke da supresila narušava učinak iz
prostog razloga što zahtjev aviše pažnje. Međutim postoje tri argumenta koja govore protiv takvog
gledišta.i jednako zahtjevni konkurentni zadaci koji ne zahtjevaju supresiju obično nemaju djelovanja na
kratkoročnu memoriju, zatim immao primjer pacijenta sa inicijalima P.V. koji nije koristio fonološku
petlju, i nije bio ometen artikulacionom supresijom. I supresija nema jako opšti efekat, već na specifična
način utiče na fonološko i artikulaciono djelovanje

Kada je riječ o odnosu artikulacione supresije sa prethodnim efektima, u slučaju fonološke sličnosti,
ona otklanja njen efekat kad je materijal prikazan vizuelno, vjerovatno zato što sprečava da vizuelni kod
bude subvokalizacijom preveden u fonološki kod, koji bi mogao biti registrovan u skladištu. U slučaju
auditivnog izlaganja efekat fonološke sličnosti opstaje vjerovatno zato što izgovoreni materijal ima
direktan pristup fonološkom skladištu.

Artikulaciona supresija poništava efekat govora na koji se ne obraća pažnja, kada se materijal koji treba
zapamtiti prikaže vizuelno, ali ne i pri auditivnom izlaganju materijala.

Kod efekta dužine riječi, se ne javlja u prisustvu artikulacione supresije, bilo da je materijal prikazan
vizuelno ili izložen auditivno

30.Laboratorijske simulacije potiskivanja

Predstavlju pokušaj uspostavljanja veze između eksperimentalne psihologije I psihoanalize.

Levinger I Klark su provjerili hipotezu o potiskivanju, oni su od ispitanika tražili da asociraju na ukupno 60
riječi. Neke od tih riječi su bile relativno neutralne, a neke su bile emocionalno obojene. Ustanovili su da
emocionalno obojene riječi pobuđuju jače galvanske reakcije kože, što predstavlja mjetu emocionalne
pobuđenosti.

Kada su od ispitanika zatražene slobodne asocijacije na te riječi, emocionalne stavke su uzrokovale dužu
latenciju odgovora.

Nakon testa asocijacija, ispitanici su se posebno slabo prisjećali asocijacija na riječi koje su nabijene
jakim emocijama. Levinger I Klark su to tumačili Frojdovskim potiskivanjem, one riječi koje su bile
povezane sa kompleksima koji pobuđuju anksioznost bile su potisnute.

Zanimljivo istraživanje su sproveli KLAJNSMIT I KAPLAR. Ispitanicima su prikazivali po 8 riječi. Od kojih se

neke opet bile neutralne a neke emocionlano obojene. Rezultati su pokazali da je prisjećanje visoko
pobuđenih riječi u početku slabo dok sa vremenom postaje sve bolje . a slučaj je obrnut sa
niskopobuđujućim riječima. Nalazi su protumačeni u terminima Vokerove teorije opadanja djelovanja.
Njome se pretposatvlja da svaka stavka koja se izloži ostavlja memorijski trag, u početku postavljanja
traga javlja se proces inhibicije koji služi tome da zaštiti trag u prvom stadijumu konsolidacije. Taj
inhibitorni proces otežava sa druge strane izvlačenje traga tokom tog proces. Voker pretpostavlja da ta
visoka pobuđenost dovodi do višeg nivoa početne inhibicije, čineći tako izvlačenje takvih stavki nakon
kratkog roka manje vjerovatnim.

Ajzenk I VIlson su se takođe bavili ovom temom. Oni us ukazali na neke greške u istraživanju Levingera I
Klarka. I ponudili objašnjenje u terminima veze između pobuđenosti u momentu prisjećanja I daljeg
toka pamćenja. U istraživanju Levingera I Klarka se ispitivalo samo momentalno prisjećanje gdje je
reprodukcija visokopobuđenih irječi bila slaba, a Klajnsmit I Kaplar su pokazali da se to mijenja sa
protokom vremena. Ukoliko su stavke bile potisnute, trebalo bi da ostanu potisnute aukoliko je
pobuđenost ključna varijanta javiće se efekat Klansmita I Klarka.

Ovo jeprovjeiro Bedli sa svojim diplomcima, ponovili su postupa Levingera I Klarka I dobili nalaze da u
slučaju momentalnog prisjećanja dobijaju iste rezultate , a nakon 28 dana ispitanici su se više sjećali
svojih asocijacija na emocionalno pobuđenje riječi nego na neutralne.

Uvođenjem pozitivnih emocija omogućeno je razdvajanje efekta potiskivanja od efekta pobuđenosti.

Prisjećanje obje vrster iječi bilo je u početku slabije u skladu sa teorijom pobuđenosti-