Glavni junaci prestaju biti pojedinci, a postaju mase jer se pišćevo zanimanje usredotočuje na

kolektivno i slijepu snagu društva. Naturalisti su prikazivali likove iz svih društvenih slojeva kao
kritiku realistima (Balzacu i Stendhalu) koji su u svojim djelima prikazivali uzvišene, titanske likove.
Od bitnih karakteristika koje su zastupali ističe se i insistiranje na najružnijim i najtamnijim prizorima
ljudskog života, tzv. „estetici ružnoće”. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova,
čovjekova animalna strana, zločin, duševna bolest, gruba i nastrana seksualnost, društvena
degeneriranost… Motivacija ljudskog ponašanja svodi se na biološku što znači da su likovi oslikani
poput ljudskih životinja čije ponašanje određuju strasti i nagoni, a vezano uz to prikazuje se ljudska
ogoljelost i surovost. Poželjnom se osobinom smatra objektivnost pisca koji prestaje biti „sveznajući
pripovjedač”, a Zola zagovara potiskivanje stvaralačke imaginacije jer smatra da su se umjetnici
bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svijet bez briga, uljepšan
koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni.
Branio je temperament ističući kako je romantizam, kojeg je u mladosti veoma volio, samo hrpa
sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kao i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu
odliku pisca. Glavna je odlika osjećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak, koji se
pamte, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika orginalnosti.
Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga ni iznenađenja, a fabula ima svoj logični
razvoj. Interes pisca je da djelo bude što običnije, općenitije odnosno tipičnije. Naturalističko djelo
osuđuje svako pretjerivanje umjetinka, a naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za
potvrđivanjem snage. Zolin kredo bio je: „Neću sve što nije život, temperament, stvarnost ! ”